Crkva i društvo uz Jadran : vrela i rezultati istraživanja : zbornik radova Međunarodnoga znanstvenog skupa, Split, 21-22. IX. 2001 = Chiesa e società nell'area adriatica : fonti e bilancio delle ricerche : atti del convegno internazionale, Split, 21-22 IX 2001 9789536236251, 9536236257, 9789537187019, 9537187012 [PDF]

Zitiervorschau

1 Crkva i društvo uz Jadran Vrela i rezultati istraživanja

Upozorenje!!!! ! Ina"ica radnoga teksta!! ! Slu#ite se tekstom tiskanim u knjizi.!

2

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja SVEUČILIŠTE U SPLITU KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET KATEDRA CRKVENE POVIJESTI KNJIGA 2 CRKVA I DRUŠTVO UZ JADRAN — CHIESA E SOCIETÀ NELL’AREA ADRIATICA Vrela i rezultati istraživanja — Fonti e bilancio delle ricerche

“SLUŽBA BOŽJA” Bogoslovna biblioteka, knj. 23. UREDNIK / REDATTORE Vicko Kapitanović ZNANSTVENO VIJEĆE / COMITATO DI CONSULENZA SCIENTIFICA Filiberto Agostini Vicko Kapitanović Slavko Kovačić Gabriele De Rosa PREVODITELJI SAŽETAKA/ TRADUTTORI DEI RIASSUNTI Anna Maria Jurić (talijanski) Danijel Tonkić (hrvatski) RECENZENTI / CENSORI Stijepo Obad Luka Tomašević LEKTURA HRVATSKIH TEKSTOVA / REVISIONE DEI TESTI CROATI Ivan J. Bošković LEKTURA TALIJANSKIH TEKSTOVA / REVISIONE DEI TESTI ITALIANI Filiberto Agostini

GRAFIČKO OBLIKOVANJE KORICA / ILLUSTRAZIONE DELLA COPERTINA Neven Marin

ZA NAKLADNIKE / DIRETTORI RESPONSABILI Marinko Vidović Anđelko Domazet

TISAK / STAMPA Dalmacija papir Split

3 SVEUČILIŠTE U SPLITU KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET KATEDRA CRKVENE POVIJESTI

CRKVA I DRUŠTVO UZ JADRAN VRELA I REZULTATI ISTRAŽIVANJA Zbornik radova Međunarodnoga znanstvenog skupa Split, 21-22. IX. 2001.

CHIESA E SOCIETÀ NELL’AREA ADRIATICA FONTI E BILANCIO DELLE RICERCHE Atti del convegno internazionale, Split, 21-22 IX 2001

PRIREDIO: VICKO KAPITANOVIĆ

Split, 2006.

4

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

CIP-Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 261.6(497.5) MEĐUNARODNI znanstveni skup Crkva i društvo uz Jadran: Vrela i rezultati istraživanja (2001; Split) Crkva i društvo uz Jadran – Vrela i rezultati istraživanja : zbornik radova međunardnoga znanstvenog skupa, Split, 21-22. IX. 2001. = Chiesa e società nell’area Adriatica – fonti e bilancio delle ricerche : atti del convegno internazionale, Split, 21-22. IX. 2001. / priredio Vicko Kapitanović ; . – Split : Katolički bogoslovni fakultet : Služba Božja, 2006. (Katedra crkvene povijesti ; knj. 2) (Bogoslovna biblioteka ; knj. 23) Bibliografija. - Kazala. ISBN 953-7187-01-2 (KBF) . – ISBN 953-6236-25-7 (Sužba Božja) 1. Kapitanović, Vicko 2. Katolička crkva – – Društvena uloga 120408038 ISBN 953-7187-01-2 (KBF) . – ISBN 953-6236-25-7 (Sužba Božja)

5

SADRŽAJ PROGRAM ZNANSTVENOG SKUPA .................................................................. 9 PREDGOVOR: Hrvatska društvena i religiozna povijest sastavni dio europske povijesti ........................................................... 15 I. REZULTATI I SMJERNICE ZNANSTVENIH ISTRAŽIVANJA GABRIELE DE ROSA È possibile una storia socio-religiosa dell’area alto-adriatica? ......... 25 Sažetak: Je li moguća društveno-religiozna povijest jadranskog područja

FRANJO ŠANJEK, Rezultati i smjernice istraživanja društveno-religiozne povijesti u Hrvatskoj ........................................................................................ 35 Sommario: Stato e prospettive di ricerca di storia sociale e religiosa in Croazia

PETAR VRANKIĆ Hrvatska u historiografiji njemačkog govornog područja ................. 43 Sommario: Croazia nella storiografia tedesca

MILE BOGOVIĆ Okolnosti za nastanak i nestanak biskupskih sjedišta između Zagreba i Zadra ................................................................................. 65 Sommario: Circostanze di creazione e di estinzione delle sedi vescovili tra Zagreb e Split

JOŽE ŠKOFLJANEC Iseljavanje hrvatskih katolika pred turskom opasnošću u Sloveniju s posebnim osvrtom na iseljavanje franjevaca Provincije Bosnae-Croatiae ................................................................................ 81 Sommario: Le migrazioni dei cattolici croati in Slovenia, causate dal pericolo turco, con speciale riguardo ai francescani della Provincia di Bosnia-Croazia

FILIBERTO AGOSTINI, La politica ecclesiastica della Repubblica di Venezia in Istria e Dalmazia nel secondo Settecento ................................................... 97 Sažetak: Mletačka crkvena politika u Istri i Dalmaciji u drugoj polovici XVIII. stoljeća

6

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

STANKO PIPLOVIĆ Uloga države u izgradnji sakralnih građevina u Dalmaciji tijekom XIX. stoljeća ...................................................................... 113 Sommario: Il ruolo dello Stato nella costruzione degli edifici ecclesiastici nell’Ottocento in Dalmazia

ZDRAVKO DIZDAR Stradanje Hrvata u II. svjetskom ratu i neposredno nakon njega .... 129 Sommario: Il massacro dei cattolici croati nella II. guerra mondiale e nel dopoguerra

VICKO KAPITANOVIĆ Storiografia dell’Ordine francescano e delle congregazioni religiose di ispirazione francescana in Croazia ............................... 187 Sažetak: Franjevačka historiografija u Hrvatskoj

ANTE ŠKEGRO La situazione ed i risultati di ricerca della storia ecclesiastica della Bosnia ed Erzegovina ............................................................. 233 Sažetak: Stanje i rezultati istraživanja crkvene povijesti o Bosni i Hercegovini

BOŽO GOLUŽA Rezultati istraživanja crkvene povijesti u Hercegovini i Bosni (novi vijek) ...................................................................................... 279 Sommario: Risultati della ricerca della storia ecclesiastica in Erzegovina e in Bosnia (Evo moderno)

II. VRELA TOMISLAV MRKONJIĆ Izvori za hrvatsku povijest u Vatikanskom arhivu. »Papinski konzulati« na istočnoj obali Jadrana u 19. stoljeću ......................... 295 Sommario: Fonti per la storia croata nell’ Archivio Segreto Vaticano

IVAN PEDERIN Sources for the History of the Church in the State Archives of Zadar (Croatia) ........................................................................... 325 Sažetak: Vrela za crkvenu povijest u Državnom arhivu u Zadru

MELINA LUČIĆ Vrela za hrvatsku crkvenu povijest 1945-1990. u Hrvatskom državnom arhivu .............................................................................. 331 Sommario: Fonti per la storia della Chiesa in Croazia 1945-1990 nell’Archivio di Stato della Repubblica Croata in Zagreb

III. KRATKA PRIOPĆENJA FULVIO SALIMBENI, Gli studi italiani di storia religiosa istriana, fiumana e dalmata. Problemi aperti e prospettive di ricerca. .......................................... 343 Talijanska istraživanja religiozne povijesti istočne jadranske obale. Problemi i smjerovi istraživanja

ŽELJKO TOLIĆ Odnos franjevaca i političke vlasti u Dalmaciji u kasnom

Sadržaj

7

srednjem vijeku ............................................................................... 346 Il rapporto dei francescani con la nobiltà in Dalmazia nel tardo medioevo

SLAVKO KOVAČIĆ Vrela za crkvenu povijest hrvatskih pokrajina uz Jadran u prvoj polovici 19. stoljeća u Državnom arhivu u Beču. ......................... 349 Fonti per la storia ecclesiastica delle provincie croate sull’Adriatico, nell’Archivio di Stato inVienna

JOSIP KOLANOVIĆ Vrela za povijest Crkve u Dalmaciji u drugoj polovici XIX. stoljeća u Hrvatskom državnom arhivu .................................. 351 Fonti per la storia della Chiesa in Dalmazia nella seconda metà dell’Ottocento nell’Archivio di Stato della Repubblica Croata in Zagreb

IVAN ĆUBELIĆ Arhiv Hrvatske biskupske konferencije kao vrelo za noviju crkvenu povijest ............................................... 356 Sommario: L’Archivio della conferenza episcopale croata come fonte per la storia della Chiesa in Croazia

IV. ODJECI U TISKU Odjeci u novinama i časopisima ........................................................... 363 PRILOZI IVAN UGRIN Crkva i društvo uz Jadran (Slobodna Dalmacija) ........................... 364 JASMINA PARIĆ Religiozna povijest Jadranskog područja (Slobodna Dalmacija) ... 365 JASMINA PARIĆ Sastavni dio europskog tla (Slobodna Dalmacija) .......................... 366 MIRKO MIHAJ Povijest progona, pogroma i iseljavanja (Glas koncila).................. 368 PETAR VULIĆ Crkva i društvo uz Jadran (Solinska kronika) .................................. 371 DRAGICA ZELJKO SELAK Znanstveni skup povjesničara (Crkva na Kamenu) ......................... 373 FILIBERTO AGOSTINI, Il convegno di Spalato su “Chiesa e Adriatico”, (Ricerche di storia sociale e religiosa) ............................................................ 374 V. BILJEŠKE O AUTORIMA Autori članaka ................................................................................. 381 Autori kratkih priopćenja ................................................................ 393 VI. KAZALA Kazalo osobnih imena ..................................................................... 397 Kazalo zemljopisnih naziva............................................................. 405

8

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

9

S VEU»ILI©TE

U

S PLITU

KATOLI»KI BOGOSLOVNI FAKULTET KATEDRA ZA CRKVENU POVIJEST ISTITUTO PER LE RICERCHE DI STORIA SOCIALE E RELIGIOSA VICENZA DIPARTIMENTO DI STUDI STORICI E POLITICI PADOVA

ME–UNARODNI ZNANSTVENI SKUP CRKVA I DRU©TVO UZ JADRAN VRELA I REZULTATI ISTRAÆIVANJA CONVEGNO INTERNAZIONALE

CHIESA E SOCIETÀ NELL’AREA ADRIATICA FONTI E BILANCIO DELLE RICERCHE

Split, 21-22. rujna 2001.

10

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

PROGRAM CRKVA I DRU©TVO UZ JADRAN VRELA I REZULTATI ISTRAÆIVANJA Petak, 21. rujna 8,30 h Uvodna rijeË i pozdravi: Hrvatska druπtvena i religiozna povijest kao sastavni dio europske povijesti (Ivo BabiÊ i Vicko KapitanoviÊ) Marin BariπiÊ, nadbiskup i veliki kancelar Æarko MaretiÊ, provincijal i veliki vicekancelar Luka TomaπeviÊ, dekan KatoliËkog Bogoslovnog fakulteta Branimir LukπiÊ, æupan splitsko-dalmatinski Rezultati i smjernice znanstvenih istraæivanja 1. Smjernice i istraæivaËki postupak za moæebitnu druπtvenoreligioznu povijest jadranskog podruËja (Gabriele De Rosa) 2. Rezultati i smjernice istraæivanja druπtveno-religiozne povijesti u Hrvatskoj (Franjo ©anjek) 3. Talijanska istraæivanja religiozne povijesti istoËne jadranske obale. Problemi i smjerovi istraæivanja. (Fulvio Salimbeni) 4. Hrvatska u historiografiji NjemaËkog govornog podruËja (Petar VrankiÊ) 5. Okolnosti za nastanak i nestanak biskupijskih sjediπta izmeu Zagreba i Zadra (Mile BogoviÊ) 6. Odnos franjevaca i plemstva u Dalmaciji u kasnom srednjem vijeku (Æeljko ToliÊ) 7. Iseljavanje hrvatskih katolika, pred turskom opasnoπÊu u Sloveniju s posebnim osvrtom na iseljavanje Franjevaca Provincije Bosnae-Croatiae (Joæe ©kofljanec) 8. MletaËka crkvena politika u Istri i Dalmaciji u drugoj polovici XVIII. stoljeÊa (Filiberto Agostini) 15,30 h 9. Uloga dræave u izgradnji sakralnih graevina u Dalmaciji tijekom XIX. stoljeÊa (Stanko PiploviÊ) 10. Masovna stradanja hrvatskih katolika u II. svjetskom ratu i neposredno nakon njega (Zdravko Dizdar) 11. Hrvatska franjevaËka historiografija (Vicko KapitanoviÊ) 12. Rezultati istraæivanja crkvene povijesti u Bosni i Hercegovini (Boæo Goluæa i Ante ©kegro)

11

PROGRAMMA CHIESA E SOCIETÀ NELL’AREA ADRIATICA FONTI E BILANCIO DELLE RICERCHE Venerdi, 21. settembre 8,30 h Introduzione e parole di saluto: Storia religiosa e sociale della Croazia vista come parte integrante della storia europea (Ivo BabiÊ e Vicko KapitanoviÊ) Marin BariπiÊ, arcivescovo e grancanceliere della Facoltà Æarko MaretiÊ, ministro provinciale e vicegrancanceliere Luka TomaπeviÊ, decano della Facoltà Branimir LukπiÊ, presidente della Regione Bilancio e itinerari delle ricerche 1 Itinerari e metodi per una possibile storia socio-religiosa nell’area adriatica. (Gabriele De Rosa) 2. Stato e prospettive di ricerca di storia sociale e religiosa in Croazia (Franjo ©anjek) 3 Gli studi italiani di storia religiosa istriana, fiumana e dalmata. Problemi aperti e prospettive di ricerca. (Fulvio Salimbeni) 4 Croazia nella storiografia tedesca (Petar VrankiÊ) 5 Circostanze di creazione e di estinzione delle sedi vescovili tra Zagreb e Split (Mile BogoviÊ) 6 Il rapporto dei francescani con la nobiltà in Dalmazia nel tardo medioevo (Æeljko ToliÊ) 7 Le migrazioni dei cattolici croati in Slovenia, causate dal pericolo turco, con speciale riguardo ai francescani della Provincia di Bosnia-Croazia (Joæe ©kofljanec) 8 La politica ecclesiastica della Repubblica di Venezia in Istria e Dalmazia nel secondo Settecento (Filiberto Agostini) 9 10 11 12.

15,30 h Il ruolo dello Stato nella costruzione degli edifici ecclesiastici nell’Ottocento in Dalmazia (Stanko PiploviÊ) Il massacro dei cattolici croati nella II. guerra mondiale e nel dopoguerra (Zdravko Dizdar) La storiografia francescana in Croazia (Vicko KapitanoviÊ) Bilancio delle ricerche scientifiche della storia ecclesiastica in Bosnia ed Erzegovina (Boæo Goluæa e Ante ©kegro)

12

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

PROGRAM Vrela 13. Izvori za hrvatsku povijest u Vatikanskom tajnom arhivu (Tomislav MrkonjiÊ) 14. Vrela za crkvenu povijest hrvatskih pokrajina uz Jadran u prvoj polovici 19. st. u Dræavnom arhivu u BeËu (Slavko KovaËiÊ) 15. Vrela za povijest Crkve u Dalmaciji u drugoj polovici XIX. stoljeÊa u Hrvatskom dræavnom arhivu u Zagrebu (Josip KolanoviÊ) 16. Vrela za crkvenu povijest u Dræavnom arhivu u Zadru (Ivan Pederin) Subota, 22. rujna 8,30 h 17. Vrela za povijest Crkve u Hrvata 1945- 1990. u Hrvatskom dræavnom arhivu (Melina LuËiÊ) 18. Vrela za crkvenu povijest hrvatskog sjevernog Jadrana u dræavnom arhivu u Rijeci (Franjo VelËiÊ) 19. Arhivksa vrela za druπtveno religioznu povijest Hrvata u Bosni i Hercegovini (Andrija NikiÊ) 20. Arhiv Hrvatske biskupske konferencije kao vrelo za noviju hrvatsku crkvenu povijest (Ivan ∆ubeliÊ)

Organizacijski odbor / Comitato scientifico Vicko KapitanoviÊ Slavko KovaËiÊ Gabriele de Rosa Filiberto Agostini

13

PROGRAMMA Fonti 13 Fonti per la storia croata nell’ Archivio Segreto Vaticano (Tomislav MrkonjiÊ) 14 Fonti per la storia ecclesiastica delle provincie croate sull’Adriatico, nell’Archivio di Stato inVienna (Slavko KovaËiÊ) 15 Fonti per la storia della Chiesa in Dalmazia nella seconda metà dell’Ottocento nell’Archivio di Stato della Repubblica Croata in Zagreb (Josip KolanoviÊ) 16 Fonti per la storia della Chiesa nell’Archivio di Stato in Zadar (Ivan Pederin) Sabato, 22. settembre 8,30 17 Fonti per la storia della Chiesa in Croazia 1945-1990 nell’Archivio di Stato della Repubblica Croata in Zagreb (Melina LuËiÊ) 18 Fonti per la storia della Chiesa nell’area alto adriatica nell’Archivio storico di Rijeka (Franjo VelËiÊ) 19 Fonti per la storia sociale e religiosa dei Croati in Bosnia ed Erzegovina (Andrija NikiÊ) 20 L’Archivio della conferenza episcopale croata come fonte per la storia della Chiesa in Croazia (Ivan ∆ubeliÊ)

Priređivač i mjesto održavanja / Sede del congresso Katolički Bogoslovni fakultet Zrinsko-frankopanska 19 Split Za priređivača Vicko Kapitanović Trg Gaje Bulata 3 21000 Split ! 021/348091 E mail: [email protected]

14

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

PRIREĐIVAČ I PREDAVAČI SVEU»ILI©TE U SPLITU KATOLI»KI BOGOSLOVNI FAKULTET KATEDRA ZA CRKVENU POVIJEST u suradnji sa / in collaborazione con INSTITUTOM ZA ISTRAÆIVANJE DRU©TVENO-RELIGIOZNE POVIJESTI U VICENZI ISTITUTO PER LE RICERCHE DI STORIA SOCIALE E RELIGIOSA, VICENZA i/e

ODJELOM ZA POVIJEST FAKULTETA POLITI»KIH ZNANOSTI SVEU»ILI©TA U PADOVI DIPARTIMENTO DI STUDI STORICI E POLITICI DELLA FACOLTÀ DI SCIENZE POLITICHE DELL’UNIVERSITÀ DI PADOVA

PREDAVAČI: • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • •

Filiberto Agostini, SveuËiliπte u Padovi Ivo BabiÊ, SveuËiliπte u Splitu Mile BogoviÊ, biskup, SveuËiliπte u Zagrebu/studij Rijeka Ivan ∆ubeliÊ, Pravna komisija Hr. biskupske konferencije Gabriele De Rosa, Institut za istraæivanja socijalne i religiozne povijesti u Vicenzi Zdravko Dizdar, Hrvatski institut za povijest u Zagrebu Boæo Goluæa, SveuËiliπte u Mostaru Vicko KapitanoviÊ, SveuËiliπte u Splitu Josip KolanoviÊ, Hrvatski dræavni arhiv u Zagrebu Slavko KovaËiÊ, SveuËiliπte u Splitu Melina LuËiÊ, Hrvatski dræavni arhiv u Zagrebu Tomislav MrkonjiÊ, Tajni vatikanski arhiv Andrija NikiÊ, SveuËiliπte u Mostaru Ivan Pederin, SveuËili?te u Zadru Stanko PiploviÊ,SveuËiliπte u Zadru Fulvio Salimbeni, SveuËiliπte u Udinama Franjo ©anjek, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Ante ©kegro, Hrvatski institut za povijest u Zagrebu Joæe ©kofljanec, Dræavni arhiv, Ljubljana Æeljko ToliÊ, FranjevaËka klasiËna gimnazija u Sinju Franjo VelËiÊ, SveuËiliπte u Zagrebu/studij Rijeka Petar VrankiÊ, SveuËiliπte u Augsburgu

15

PREDGOVOR

HRVATSKA DRUŠTVENA I RELIGIOZNA POVIJEST SASTAVNI DIO EUROPSKE POVIJESTI Znanstveni skup Crkva i društvo uz Jadran priređen je u želji da se barem donekle popuni zaostatak u proučavanju društveno-religiozne povijesti na hrvatskim prostorima te da se istakne njezina povezanost s društveno-religioznom poviješću ostale Europe. Razlog zaostajanja nije bio u nedostatku stručnjaka. U raznim znanstvenim ustanovama rade vrsni stručnjaci. Neki nastupaju i na europskim kongresima, predaju ili su predavali na europskim sveučilištima. Društveno-religiozna istraživanja zaostala su zbog polustoljetne vladavine ideologije historijskog materijalizma u hrvatskoj povijesnoj znanosti. Videći u religiji opijum za narod, krojači obrazovanja i znanstvenih istraživanja protjerali su religioznu povijest iz znanosti i iz društva. Ona se jedino održala na rubu zahvaljujući samoprijegornim istraživačima koji su se, proučavajući društvo i Crkvu, kušali približiti Onome koji svojom mudrošću ravna povijesnim zbivanjima. No, u takvom ozračju, protivnom Crkvi, ništa čudno da su ti proučavatelji crkvene prošlosti, ponekad nastupali obrambeno, odnosno zaobilazeći negativne strane da ne bi dali protivnicima oružje u ruke. Religiozna su shvaćanja duboko utjecala na hrvatsko društvo, toliko da bez njihova poznavanja postoji opasnost pogrešnog shvaćanja činjenica i nepotpuna prikazivanja povijesnih zbivanja. Zbog toga se u Hrvatskoj danas osjeća potreba stučnog pristupa religioznoj prošlosti, bez odbojnosti i naklonosti. Povijesnoj istini nisu potrebni branitelji već istinoljubivi stručni istraživači. Istina će dati najbolje svjedočanstvo o sebi i biti najbolji pokazatelj puta u budućnost. CRKVA OPLEMENITELJICA ŽIVOTA UZ ISTOČNU OBALU JADRANA Hrvati su baštinici kršćanske kulture, življenja i života. Prema vlastitim riječima, Krist je došao na svijet da ljudi imaju život, i to da ga

16

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

imaju u izobilju. Dio zemlje koji nastavaju Hrvati spominje se, među rijetkim zemljama, i u svetopisamskim knjigama. Apastol Pavao, koji je propovijedanjem dopro sve do Ilirika, poslao je učenika Tita još dalje, u Dalmaciju. Prema predaji, Epifanije je zabilježio da je i evenđelist Luka dospio u Dalmaciju.1 Kad se središte kršćanstava pomaknulo prema Zapadu, u Rim, veze hrvatskih prostora sa središtem kršćanstva postale su još tješnje, i od tada traju do danas. Rimska Dalmacija postaje poprište važnih zbivanja, a Dalmatinci i Iliri igraju važne uloge u političkom i crkvenom životu. Čini se da je u davnini, u vrijeme progonstva Crkve, i jedan od papa, Gaj (283296), potjecao iz Dalmacije. Područje na kojem danas obitavaju Hrvati natopljeno je u tim davnim stoljećima, posebno za cara Dioklecijana, kršćanskom mučeničkom krvlju. Venancije, Demetrije, Anastazije, Četvorica okrunjenih, Polion, Kvirin, Dujam, Feliks, samo su neka od poznatijih imena uz manje poznate, svećenika Asterija, đakona Septimija, tangara Anastazija i druge, čije se štovanje raširilo kršćanstvom. U tim nemirnim vremenima neki su kršćani s ovih prostora tražili mirnije kutke prirode da bi se u miru približili Bogu. Spomenimo Rabljanina S. Marina kome se, prema legendi, pripisuje osnivanje istoimene državice u Italiji. Sloboda kršćanskog vjerovanja omogućila je brži razvoj kršćanstva. Svećenik s istočne strane Jadrana, Petar presbyter Illyrica de Gente, podigao je između 422-425. baziliku na Aventinu u Rimu. Iz rimske Dalmacije vuče svoj korijen i najveći naučitelj svetoga pisma, Jeronim. Jeronim je iz daleke Palestine oplakivao krv koja se, provalom novih naroda, lila od Crnoga mora do Julijskih alpa, uz Božje žrtvenike. Uz nepoznate mučenike Dalmacija daje Zapadu i velikog vojskovođu Marcelina. Njegov nećak i nasljednik, Julije Nepot, prodro je 474. s vojskom i brodovljem u Italiju, svrgnuo cara Glicerija i zatočio ga u Salonu, gdje ga je postavio za biskupa, a sam se u Ravenni proglasio carem. Tako je jedan svrgnuti rimski car postao salonitanskim biskupom. Izgurnuo ga je njegov susjed, vojskovođa, Panonac Orest, koji je na prijestolje doveo svoga sina Romula (Augustula). Carsko znakovlje bilo je previše privlačno, a Romul slab da bi ga mogao očuvati. God. 476. germanski četovođa, kršćanin-arijevac, Odoakar, oduzeo mu je carsko znakovlje i poslao ga u Carigrad, pa je s tim činom prestalo i Zapadno rimsko carstvo. Četiri godine poslije (480) izgubio je život od dvojice svojih dvorjana, u carskoj palači u Splitu, i Romul, posljednji ali tada već bivši, rimski car. Kad su na pozornicu stupili Slaveni i Hrvati, rimski su pape pokušali ubrzo s njima uspostaviti vezu. Trebalo bi ispisati mnoštvo stranica da bi Adversus Hereses, LI, 11 (Patrologia Graeca XLI, Parisiis 1863, 909.) […] kai. khru,ttei prw/ton evn Dalmati,a kai, Galli,a kai, evn Itali,a kai. Makedoni,a.

1

Predgovor: Hrvatska povijest sastavni dio europske povijesti

17

se opisale povijesne veze papâ s Hrvatima. Spomenimo samo neke od papâ koji su nam ostavili dragocjena svjedočanstva o svom zanimanju za stanovništvo s istočne strane jadranskog mora. Ivan IV. Dalmatinac (640642) dao je po Istri i Dalmaciji sakupiti kosti mučenika i za njihovo počivalište izgradio kapelu sv. Venancija kraj Lateranske Bazilike u Rimu. S jednim od papâ (Agatonom?), sklopili su Hrvati, prema Konstantinu Porfirogenetu, legendarni ugovor o nenapadačkom ratu, odnosno o nevođenju rata izvan Hrvatskih granica. Ivan VIII. ostavio je niz pisama upravljenih hrvatskim vladarima. Duhovni pokreti koji u razvijenom srednjem vijeku zahvaćaju Europu šire se jednako brzo s obje strane Jadrana. Heterodoksnim pokretima patarenstva i bosanskih krstjana nečujno se, ali snažnije od inkvizicije, suprotstavljaju prosjački redovi, iznikli sa zapadne strane Jadrana, ali koji uz njegovu istočnu obalu nadjoše upravo pogodno tlo za svoje širenje. Kako su Turci prodirali u Bosnu, Hercegovinu, Slavoniju i Hrvatsku, a potom i zagospodarili osvojenim zemljama, val izbjeglica zasuo je srednju Europu i apeninski poluotok. Čitav niz mladih ljudi, bez igdje ičega, oboružan jedino vjerom, uspio se izvan zavičaja vinuti prema vrhunacima pobožnosti, znanosti, umjetnosti i diplomacije. Drugi su ostali u Domovini na komadiću zemljišta koji nisu oduzeli Turci i borili se kao ratnici mačem ili kao pisci perom protiv otimača domovine i zatirača vjere. Hrvatski humanistički pisci i renesansni umjetnici dali su vrijedan doprinos europskoj knjizi diplomaciji i umjetnosti. Dovoljno se sjetiti samo Marulića, Berislavića i Zrinskoga.. Zaokupljeni vlastitim problemima, Europljani nisu pružili dovoljno organiziran otpor turskom prodoru. Papa Pio II. se čak pokrenuo iz Rima da bi potakao Europljane na križarsku vojnu, ali je na putu u Anconi umro, a nitko se od pozvanih nije ni maknuo. Pozivi hrvatskih diplomata i pisaca ostajali su bez većeg odjeka, a žrtvovani životi na ratištu prepušteni su zaboravu. Pokrenuli su se tek susjedi kad su zapazili da je susjedova kuća dogorjela i da je već i njihova u opasnosti. Pomoć Zapada Hrvatskoj bila je nedovoljna, ali nipošto ne zanemariva. Na što bi spala Hrvatska kultura da nisu postojala učilišta za Hrvate u Bologni, Loretu i Rimu, te mnogobrojna učilišta na kojima su se hrvatski redovnici školovali na račun redova kojima su pripadali. Neki su od njih ostajali u inozemstvu gdje su postizali slavu. Većina se vraćala u domovinu sa završenim školovanjem. I u najtežim danima ropstva hrvatski su svećenici, i to od reda, završavali školovanje koje nisu imali priliku završiti ni mladići željni školovanja rođeni u zemljama koje su primale hrvatske studente. Svojom pripadnošću u višenacionalne državne tvorevine, kao što su bile Ugarsko-Hrvatska, Habsburška monarhija, Mletačka republika, Kraljevina SHS i Jugoslavija, Hrvati su kroz stoljeća tvorili dio srednje Eu-

18

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

rope i njegovali misao zapadnog svijeta. A sve se to ipak na kraju svodilo na ulogu kolca u tuđem vinogradu. Pokušaj stvaranja vlastite države uz pomoć pogrešno izabranih saveznika pretvorio se u tragediju u kojoj su, u ratu i nakon njega, stradali brojni pravednici. Kardinal Stepinac postao je simbol tog stradanja. Mnogi hrvatski bjegunci pred komunističkim progonima našli su u inozemstvu drugu domovinu, u kojoj su o prvoj jedino mogli sanjati. Vojnici ili časnici po europskim ratištima, moreplovci po svjetskim morima, radnici po gradilištima, svećenici i redovnici, kulturni djelatnici, i rijeđe diplomati, ljudi jednostavni ili obrazovani na velikim europskim učilištima, čuvali su rodoljubivo svijest o svojoj vjerskoj pripadnosti i znakove vlastite državnosti; vraćali su se u mislima svojim skromnim ognjištima i s njih crpili snagu za život i nadahnuća za rad. IZ PROŠLOSTI ZA BUDUĆNOST Dva visoka školska učilišta, prethodnici današnjeg Katoličkog bogoslovnog fakulteta, imala su također svoje crkvene međunarodne korjene i veze. Nadbiskupsko sjemenište s teološkim učilištem u Splitu osnovano je 1700. uz snažnu podršku Svete Stolice. Prvo franjevačko visoko učilište na području današnje Provincije presvetog Otkupitelja osnovano je 1698. u Šibeniku vlastitim snagama, ali uz odobrenje rimske Kongregacije za širenje vjere, pa su završeni studenti toga učilišta mogli predavati i na inozemnim visokim učilištima. Niz profesora i studenata koji su djelovali ili studirali na tim visokim učilištima, dali su svoj doprinos znanosti u svjetskim okvirima. A jedan od njih, fra Karlo Balić jeosnivatelj Papinske međunarodne marijanske akademije i Međunarodne skotističke komisije. Nasljednik tih visokih učilišta, Katolički bogoslovni fakultet, osnovan 1999, utemeljen je međunarodnim ugovorom.2 Profesori Fakulteta odreda su, barem neko vrijeme, studirali u inozemstvu, pa su i sami podržavatelji davnih shvaćanja svojih prethodnika o potrebi povezivanja u znanosti. U neku ruku Fakultet je i baštinik zanimanja za povijesna zbivanja prethodnih naraštaja svećenikâ i redovnikâ splitske metropolije koji su u prošlosti djelovali skupno na dobrobit hrvatskog naroda, dok je možda poneki uskogrudni redovnik i svećenik tražio svoje malo mjesto pod zvijezdama. Tko u hrvatskoj povijesnoj znanosti ne zna za Tomu Arhiđakona koji je

2

Biskupi ordinariji Splitske metropolije u ime Teologije u Splitu i provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u ime Franjevačke teologije u Makarskoj potpisali su 30. rujna 1997. Ugovor o udruživanju i ujedno o osnivanju Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu. Ugovor o položaju i djelovanju Katoličkog bogoslovnog fakulteta u sastavu Sveučilišta u Splitu potpisan je 9. srpnja 1999, a isti dan je Kongregacija za Katolički odgoj izdala odluku o osnivanju Fakulteta.

Predgovor: Hrvatska povijest sastavni dio europske povijesti

19

podigao spomenik Splitskoj crkvi, pa i sv. Franji i franjevcima. Trogiranin Ivan Lucić udario je temelje znanstvenom pisanju povijesti i postao otac znanstvene hrvatske historiografije. Frano Bulić sa svojim radovima na istraživanju starokršćanske Salone stekao je slavu svjetskog arheologa. Don Mijo Barada i Lovre Katić zaslužni su proučavatelji strohrvatske prošlosti. A bez proučavanja Ivana Ostojića nezamisliva je povijest naših benediktinaca. Franjevci su zadužili hrvatsku religioznu povijest nizom svojih ljetopisa. Među povjesničarima spominjem Vinjalića, povjesničara Dalmacije, Hrvatske i Bosne, Zlatovića, povjesničara zagorske Dalmacije i fra Luju Maruna, oca starohrvatske arheologije. Njihovim tragovima kročili su i drugi živući povjesničari kojih imena ne spominjem. Želja za osvjetljavanjem religiozne prošlosti navela je i biskupa u miru dr. Franu Franića da dadne potporu za okupljanje međunarodnih znanstvenika koji su na dva znanstvena skupa dali vrijedan doprinos ne samo poznavanju prošlosti Crkve na području splitske metropolije, već i poznavanju društvene i političke hrvatske povijesti. Povijesna baština grada i naroda u kojem djelujemo snažan je poticatelj povijesnih istraživanja. Split je grad svjetske kulturne baštine, palače moćnog Dioklecijana. Hrvatska je zemlja koja se na povijesnom zemljovidu pokazuje kao granična crta civilizacije katedrala, u čijem zaleđu već izrasta duhovni utjecaj samostana, manastira i džamija. Na ovom području zamršena stvarnost života postaje jasnija ako je promatramo u njezinu povijesnom naslijeđu međusobnih sukoba i spona. Promatrajući žrtve koje postaju svijetli likovi, uzori dostojni udivljenja i štovanja, povijest nam pokazuje koliko se ljudske težnje, pa i ideali, znaju vrtoglavo mijenjati i kako je teško doseći istinu, pravdu i međusobno razumijevanje. Obzirući se na tu baštinu, katedra Crkvene povijesti pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu sazvala je ovaj znstveni skup želeći, prema svojim mogućnostima, pridonijeti daljnjem razvijanju znanstvene suradnje. U uvjerennju da se povijesna baština treba proučavati i koristiti ogromno povijesno iskustvo, ne samo radi povijesnih spoznaja nego i zbog boljeg razumijevanja sadašnjih prilika i međusobnih odnosa, skup je planiran na međunarodnoj razini. U tom pothvatu dragocjena je bila već ranije uspostavljena suradnja s Institutom za religiozno-društvena istraživanja u Vicenzi, na čelu s vrsnim i poznatim znalcem religiozno-društvene povijesti, doživotnim talijanskim senatorom Gabrijelom De Rosom i s

3

Usp. G. De ROSA, L’alto adriatico: due secoli di storia, L’Area alto Adriatica dal riformismo veneziano all’età napoleonica, Venezia 1998, 21. — Veneto, Istria e Dalmazia tra sette e Ottocento. Aspetti economici sociali ed ecclesiastici (a cura di Filiberto Agostini), 13, n. 5. — Jadran most među narodima, Slobodna Dalmacija, 23. X. 1999. [57 (1999) br. 17520]; Slobodna Dalmacija, 4. XI. 1999.

20

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Odjelom za povijest Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Padovi na čelu s voditeljem katedre prof. Filibertom Agostinijem. Ta je suradnja započela pred više godina, a određenije okvire dobila je na znanstvenim skupovima u Veneciji 1997, Gradežu (Grado, Gorizia) i međunarodnom kolokviju u Splitu 1999. Kolokvij u Splitu pod nazivom Jadran most medju narodima, na kojem su sudjelovali Gabriele De Rosa i Filiberto Agostini te Ivo Babić i Vicko Kapitanović, pokazao je da u Splitu postoji zanimanje za takve teme,3 te je otvorio put pripremi skupa Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja. REZULTATI I VRELA RELIGIOZNO-DRUŠTVENIH ISTRAŽIVANJA Skup je održan 21-22. rujna 2001, a organizirala ga je Katedra crkvene povijesti Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, uz sudjelovanje dviju spomenutih talijanskih ustanova. U nazivu skupa krije se i nakana organizatora. Organizator je, naime, želio da se otvori sustavno proučavanje povijesti Crkve i društva uz istočnu obalu Jadrana. U zborniku radova s toga znanstvenog skupa željelo se, na jednom mjestu, upozoriti na vrela i na rezultate dosadašnjih istraživanja na tom području. Dvije talijanske ustanove spremno su se odazvale pozivu na suradnju, kao i znanstvenici iz 6 država, i 16 različitih znanstvenih i kulturnih ustanova. Teme skupa namjerno su uzete iz novije povijesti jer je starija crkvena povijest bolje proučena u okviru političke povijesti. Teme predavanja razdijeljene su u dvije skupine. U prvom dijelu, naslovljenom Rezultati i smjernice znanstvenih istraživanja, autori su pokušali iznijeti metodološku problematiku i sažeti rezultate dosadašnjih znanstvenih istraživanja hrvatske religiozne povijesti na područjima na kojima žive Hrvati, tj. u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te istraživanja objavljena u inozemstvu, na talijanskom i njemačkom jeziku. Premda bi se o toj problematici mogli napisati opsežni svesci, autori su u kraćim ili dužim izlaganjima uspjeli upozoriti na dosadašnje radove i na neke praznine koje bi trebalo obraditi. U drugom dijelu, Vrela za hrvatsku religioznu povijest, dat je pregled nekoliko važnijih arhiva ili iscrpnije nekih njihovih fondova. Iz tih je radova očito da su neki arhivski fondovi u zemlji i inozemstvu jedva ili nikako dotaknuti u znanstvenim istraživanjima. Svojim znanstvenim prilozima sudionici su pokušali otkriti te nepoznate tragove shvaćanja i života koji su utjecali na stvaranje posebnih obilježja religioznosti, kulture i civilazacije na istočnoj strani Jadrana. Nažalost, svi predavači i nakon odužeg čekanja nisu dostavili svoja predavanja. Oteglo se i vrijeme recenziranja rukopisa kao i iščekivanje potpore za tiskanje knjige. Bolest glavnog urednika još je više odgodila tiskanje.

Predgovor: Hrvatska povijest sastavni dio europske povijesti

21

Nakon što su svladane spomenute poteškoće, Zbornik se pojavljuje iz tiska. Trebao bi biti vrijedno pomagalo istraživačima koji se tek upućuju u istraživanja društveno-religiozne povijesti, ali i onima koji su završili svoje povijesne studije u vrijeme kada je religiozna povijest bila isključena s hrvatskih sveučilišta, a nisu se potom bavili znanstvenim istraživanjima. Nadam se da može biti i poticaj na bolju suradnju među hrvatskim i inozemnim znanstvenicima, te pridonijeti usklađivanju i povezivanju stručnjaka za rad na novim projektima. Skup se ne bi mogao održati, niti bi se mogao objelodaniti zbornik bez novčane potpore Ministarstva znanosti i dobrotvorâ, čija se imena navode na kraju ovoga sveska. Među njima, uz Ministarstvo, ovdje spominjem Splitsku nadbiskupiju i Franjevačku provinciju Presvetog Otkupitelja. U ime organizatora skupa svima svesrdno zahvaljujem. Srdačna hvala osoblju Nadbiskupskog sjemeništa na dragocjenoj pomoći. Hvala recenzentima koji su obavili posao bez novčane naknade i svim suradnicima te kolegama nastavnicima Katoličkog bogoslovnog fakulteta na ohrabrenju i potpori. U Splitu, uoči Božića, 2005. Vicko Kapitanović

22

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

23

I. REZULTATI I SMJERNICE ZNANSTVENIH ISTRAŽIVANJA

24

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

25

È POSSIBILE UNA STORIA SOCIO-RELIGIOSA DELL’AREA ALTO-ADRIATICA?

GABRIELE DE ROSA Istituto per le ricerche di storia sociale e religiosa, Vicenza

UDK 282(091) (497.5) Original scientific paper

L’autore espone i criteri della ricerca e della lettura delle fonti ecclesiastiche utlizabili nella prospettiva di arrivare ad una storia socio-religiosa, avvertendo in particolare l’importanza delle visite pastorali. Informa sul contributo che ha prestato in questo campo l’Istituto Vicentino e indica le prospettive per una collaborazione internazionale, in particolare nell’area adriatica.

1. Chiamiamo storia socio-religiosa una storia nella quale la Chiesa non è considerata come un’isola, separata dal contesto economico, politico, civile, ideologico che la circonda: non è un ente chiuso in se stesso, fuori dalle trasformazioni che avvengono nell’economia, nelle strutture demografiche, nella mentalità, nelle culture locali, nell’evolversi delle istituzioni politiche, con i cambiamenti di regime. Se una volta bastava studiare la storia della Chiesa nei rapporti tra la Santa Sede e gli Stati, fra il papato ed i governi dei popoli, fra i vescovi e la Chiesa di Roma, fra la Chiesa e le reali giurisdizioni questo non è più possibile oggi, specialmente nell’età contemporanea. Nel 1966, ad Este, in provincia di Padova, al XIV congresso archivistico ecclesiastico illustrammo il programma di lavoro del primo Centro studi di storia della Chiesa nel Veneto secondo i criteri di ricerca su indicati. Ponemmo in quella sede il problema di una nuova lettura delle fonti ecclesiastiche, utilizzabili nella prospettiva di arrivare ad una storia socio-religiosa: visite pastorali, questionari dei vescovi ai parroci, relazioni ad limina, atti sinodali, libri parrocchiali e quant’altro.

26

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Le domande che ci ponevamo allora erano sinteticamente le seguenti: quando la Chiesa locale incominciò ad accorgersi che l’ancien régime era prossimo alla fine e che il capitalismo stava cambiando, tra le altre cose, anche la stabilità demografica delle popolazioni rurali? La nascita della classe operaia, la formazione dei partiti di massa, l’avvento dello Stato liberale, come e quanto modificarono le domande e la struttura delle visite parrocchiali? Il modello della visita tridentina mutò profondamente già tra la fine del secolo XIX e gli inizi del secolo XX: dalle 15-20 domande dei secoli XVI-XVIII, si passò alle centinaia di domande dei vescovi ai parroci prima della visita. Con l’età contemporanea il visitatore non si limita più a verificare lo stato delle pertinenze ecclesiastiche, il numero dei confessi e dei non confessi, la pulizia e la tutela dei tabernacoli, ecc. La parrocchia venne assumendo, dalla fine del XIX secolo in poi, un ruolo sempre più sociale, che andava molto al di là dello schema tridentino. Essa diveniva fattore di promozione di quella che si è chiamata la cooperazione bianca (casse rurali, istituti popolari di credito, associazioni previdenziali, ecc.), favorita, fra l’altro, dall’emanazione dell’Enciclica Rerum Novarum, la prima sul lavoro e la condizione operaia, dietro la quale si affacciava la sollecitudine dei vescovi americani. Lo studio delle domande e le risposte dei parroci, l’analisi seriale delle visite pastorali, confrontate con le relazioni ad limina, consentivano una visione realistica della dialettica fra il religioso prescritto e quello vissuto. Come già osservò Michel Vovelle, le ricerche di storia religiosa del laboratorio vicentino non ipotizzavano una scissione tra la storia della Chiesa — istituzione ed il popolo cristiano, anzi, il testo della visita diventava per il ricercatore uno strumento d’indagine istituzionale, non il solo, ben s’intenda, ma certo il più importante, per capire i cambiamenti di mentalità e di comportamento dei cristiani di fronte alle profonde trasformazioni dell’età contemporanea. Non c’interessava il discorso sociologico per correre dietro all’immagine della cosiddetta religione popolare. Abbiamo cercato di evitare quella lunga, estenuante e sterile storia dell’opposizione fra cultura d’élite e cultura popolare, “di cui ha sofferto la storiografia francese” (Vovelle). In altre parole, le nostre ricerche sono più vicine a quelle di Delumeau, che a quelle, pur di grande scuola, di Gabriel Le Bras. Potremmo sintetizzare così il senso della nostra ricerca: il connubio mondo rurale — chiesa aveva messo in moto nel Veneto della terraferma, nella metà del XIX secolo, un ciclo associativo di opere economiche e sociali di grandi dimensioni, quale non si era avuto in altra regione. Il loro scopo era di contenere l’abbandono della terra da parte del contadino povero, di arginare il flusso migratorio, e il richiamo della fabbrica urbana. Poiché si trattava molto spesso di contadini analfabeti, l’apporto delle scritture per redigere gli statuti e financo gli atti dovuti, era dato dal parroco.

G. DE ROSA, È possibile una storia dell’area alto-adriatica?

27

Alla fine del XIX secolo nella sola provincia di Treviso — oggi uno dei distretti industriali più dinamici dell’economia cosiddetta locale — su 96 comuni rurali, 63 contavano almeno una cassa rurale. Attraverso questa rete di piccole banche di credito, nell’indifferenza dello Stato liberale, quella specifica modalità di appropriazione e rappresentanza politica locale, è stata spesso, una delle forme più attive e moderne di classe politica cattolica, legata alla cultura del territorio. Con gli anni Novanta del XX secolo, il fenomeno si dissolve, perde la sua rappresentatività, non si è più rinnovato, mentre incominciò a cambiare, sotto l’egemonia della tecnica e del mercato, il ruolo del territorio, la specificità della sua originaria localizzazione produttiva. 2. L’Istituto di Vicenza, dal 1975 agli anni Novanta, ha anche svolto un’intensa attività didattica sui problemi metodologici della ricerca socioreligiosa, con la partecipazione di docenti universitari italiani, francesi della scuola delle Annales, e tedeschi. Alcuni nomi che hanno tenuto lezioni, seminari, prolusioni al nostro Istituto: Jacques Le Goff, François Furet, Peter R. H. Brown, Michel Vovelle, Emile Goichot, Philippe Butry, André Vauchez, Rudolf Lill, Jerzy Kloczowski. Abbiamo incrementato convegni, seminari e colloqui di storia comparata, che ci hanno consentito di arrivare ad un’immagine multiforme e poliedrica della storia dell’Italia religiosa. Dai confronti con le esperienze di ricerca al Nord ed al Sud del Paese sono emerse infinite storie di monaci, diocesi e parrocchie, di santuari, tabernacoli e altari campestri, di pellegrinaggi e culti che assumono la loro caratterizzazione anche da sedimentazioni culturali lontanissime, come nelle Puglie, in Calabria, in Basilicata attraversate dal monachesimo greco-bizantino. Gli scriptoria del Mezzogiorno erano noti fino al Monte Athos. L’Adriatico meridionale è stato anche area di grande influenza del cristianesimo orientale. 3. Con la caduta del Muro di Berlino si è aperto per Vicenza un nuovo campo di studi e di ricerche, quello della vita religiosa nei Paesi del Centroest europeo. Già dal 1981 intrattenemmo rapporti con l’Università di Lublino nella persona del professor Jerzy Kloczowski. Con lui, con il professore Alexander Gieysgstor dell’Università di Varsavia, il prof. Gerolamo Arnaldi, vicentino, docente dell’Università di Roma, e con l’Ecole française, fondammo a Roma, con il patrocinio dell’Istituto Sturzo, una Scuola storica italo-polacca, per giovani laureati polacchi. Ma certamente questo interesse per la storia delle Chiese Centro-orientali aumentò con la caduta del Muro di Berlino. Il nostro Istituto fu il primo ad organizzare a Treviso, nel nord-est del Veneto, un convegno dal titolo significativo: La fede sommersa nei Paesi dell’Est (15 dicembre 1990). In questa sede studiammo quale era stata concretamente la condizione della fede, della sua pratica nei Paesi che una volta venivano chiamati delle

28

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

“democrazie popolari”, ma si discusse anche dei problemi che alle Chiese, al clero ed ai fedeli aveva lasciato in eredità il comunismo. Fra i relatori il croato Vjekoslav Bajsić, professore di filosofia alla Facoltà teologica cattolica di Zagabria; Hugo Bogensberger, professore allora di sociologia delle religioni all’Istituto Superiore filosofico teologico S. Gabriele presso Vienna; France Martin Dolinar, nato a Susine in Croazia, storico della Chiesa slovena, ben noto a tutti noi, con il quale Vicenza ha rapporti frequenti; Jerzy Kloczowski, che ha insegnato all’Università di Lublino, in Università americane ed in Francia; Marcell Mártonffy, di Budapest, monaco dell’Arciabbazia di Pannonhalma, teologo; Patrick Michel, ricercatore al Centre National de la Recherche Scièntifique di Parigi; Ladas Tulaba, lituano, teologo, già rettore del Pontifico Collegio lituano a Roma. In questo convegno abbiamo imparato a capire più addentro, nella loro specificità territoriale, le diverse condizioni delle Chiese nei Paesi dell’Est sotto i governi comunisti. Ci siamo anche resi conto come il registro per leggere il rapporto tra le Chiese cristiane, cattoliche, ortodosse, autocefale o meno, e le trasformazioni dovute ai processi di modernizzazione, non può essere quello che noi abbiamo adottato per le varie regioni italiane. Non avrebbe senso, in parole povere, porsi per i Paesi dell’Est per il periodo dei regimi comunisti, le domande che noi ci ponevamo per quei luoghi in cui, come che sia, sussisteva, invece, un rapporto fra la Chiesa, ovvero le Chiese, e la società. In breve, non ci sono nostri modelli da esportare, ci sono storie diverse che ci invitano ad un altro metodo, a quello della storia comparata su premesse e ricerche che richiedono, ove possibile, una disponibilità conoscitiva anche nei campi meno esplorati, della spiritualità, della devozione, come si dice, dal basso. E nel fare storia comparata siamo spinti a studiare gli elementi che meglio concorrono a definire le peculiarità culturali dei vari cristianesimi. Così, in linea generale, non possiamo ignorare il fatto storico che per quasi 50 anni del XX secolo la “società”, come già ci ricordò Vjekoslav Bajsić, era rimasta in Croazia divisa dalla Chiesa: “Tutto ciò che era pubblico era la ‘società’, era marxista e costituiva il terreno operativo del partito”. La religione, in altre parole, era un affare privato; a differenza, però, di quanto avveniva nei Paesi del socialismo reale, essa, nella sua privatezza, era libera, tanto da poter avere negli anni Sessanta una propria stampa e seguire così le vicende del Concilio Vaticano II. Ma in Croazia, in Slovenia, non sarebbe stata possibile una fioritura di organizzazioni economiche di promozione parrocchiale, così come si verificò tra la fine del XIX secolo e gli anni Trenta in Italia, e nemmeno una presenza di associazioni laicali cattoliche, così come si ebbe durante il fascismo. Però, a compensare la carenza del rapporto istituzionale della Chiesa con la società, c’erano i pellegrinaggi ai santuari, un fatto sociale di notevole rilievo, fenomeno complesso, che vide protagonisti contadini, vagabondi, donne erranti. Qui tutte le fedi s’incontrano ed i popoli slavi

G. DE ROSA, È possibile una storia dell’area alto-adriatica?

29

divengono ancora attori, come scrive Pierre Pascal, “di quel Medioevo che si sposta e si differenzia in onde continue lungo i cammini” sacri. E dove collocheremo i conventi ed i monasteri, addestrati a conservare evangeliari, scritti per i monaci da mandare a memoria? Quale vita religiosa si svolgeva sulla striscia orientale dell’Adriatico? Non solo nell’antico, quando quel mare era controllato da Bisanzio e poi da Venezia, ma anche nell’età contemporanea negli anni della Guerra Fredda quando quel mare apparve come una rigida frontiera preclusa ai rapporti con l’Occidente. Tuttavia, pur con tutti i limiti di cui si è detto, la ricerca rimane apertissima: fonti delle chiese locali, fonti dell’Archivio Segreto Vaticano possono dirci molto della storia della Chiesa nella fascia adriatica, in particolare sulla Croazia. Ma occorrerà, con ogni probabilità, ricorrere ad altre fonti ed organizzazioni di ricerca: noi ci siamo già impegnati a realizzare un censimento dei Santuari, anche di quelli scomparsi, e dei pellegrinaggi per l’area alto adriatica, con tutta la cosmologia, di cui parla Eusebio di Cesarea, quando descrive la preghiera degli uomini della terra. Nella profonda dicotomia, che avanza sempre di più, fra l’età della modernizzazione così come l’abbiamo vissuta attraverso il modello dello Stato nazionale, e l’età globale, ancora informe, ma già ingigantita dalla multimedialità, c’è posto per un viaggio attraverso le tante storie dei nostri cristianesimi, senza preclusioni, esclusioni confinarie e sospetti? 4. Con la fine della Jugoslavia di Tito, e con le drammatiche vicende che hanno fatto seguito alla guerra bosniaca e del Kosovo, l’orizzonte dei nostri interessi storici si è allargato al Centro-est ed al Sud dell’Europa. Dal 1997 abbiamo avviato rapporti di collaborazione storico-scientifica con Università ed istituti culturali dell’area slovena, croata e serba. Abbiamo individuato il tema centrale della nostra attività di ricerca, nel recupero di quell’identità culturale, religiosa e di civiltà che fu dell’Adriatico. Abbiamo posto il problema di un ampliamento e di una rilettura delle fonti, fra le quali quelle ecclesiastiche, che possono agevolare la ricerca dei tratti comuni delle varie vicende dei popoli che sono affluiti nei secoli sulla fascia adriatica. Tendiamo per questo a privilegiare il metodo della storiografia socio-religiosa per lo studio delle religioni cattolica, ortodossa, protestante e islamica e delle confessioni e correnti religiose di rilevanza storica. Confronto, comparazione di fedi, analisi del diverso e del molteplice per comprendere e convivere, con l’aiuto della comunicazione e del computer, come si fa oggi. Tecnologia a servizio della ricerca, non tanto quella delle grandi idee di cui siamo abbondanti, ma dei modi semplici di vita, di credere e di pregare. Riteniamo essenziali anche ricerche sul ruolo della letteratura e dell’arte in tutte le manifestazioni che hanno avuto un’incidenza nella formazione culturale e civile dei popoli del Sud-est europeo.

30

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Nel convegno che abbiamo tenuto a Vicenza il 27-28 ottobre dell’anno scorso, su L’Italia e il Sud-est dal Congresso di Berlino alla prima guerra mondiale (1878-1919), abbiamo lamentato la scarsezza o l’insufficienza di una seria informazione sulla storia dei popoli che si affacciano sull’Adriatico, sui grandi flussi migratori, sull’incontro fra le grandi civiltà, slava, tedesca e veneziana - italica. Al termine di questo convegno, inviammo al Presidente della Commissione europea, Romano Prodi, un messaggio, approvato all’unanimità, in cui si rilevava storicamente come nessuna potenza fosse riuscita sinora a fondare “Un’unità balcanica, né la Turchia, né la Germania, né la Russia, né la Nato”, per cui si sollecitava “finalmente l’Unione europea ad adottare una politica più forte, più illuminata, più coraggiosa, che prenda il posto dell’Alleanza Atlantica, entri nell’Adriatico facendo i popoli del Sud-est europeo partecipi dei valori di quella Carta costituzionale che si richiama ai diritti fondamentali della nostra civiltà e tradizione politica di segno umanistico”. Mi pare si possa dire che sia proprio evidente oggi all’universo mondo che l’Europa non può risolversi nelle forme del mercato e dell’euro: “Ai trattati di Maastricht — ha scritto recentemente Jürgen Habermas — manca qualsiasi forza di incarnazione dei simboli, che solo un atto di fondazione politica può avere”. Noi auspichiamo, come uomini della ricerca, che l’Europa di domani, della nuova Costituzione, attraverso un buon esame di coscienza, recuperi quell’area del Sud-est, l’area che ci ostiniamo a chiamare della civiltà adriatica, emarginata da secoli, attraverso il gioco delle grandi potenze, dal resto dell’Europa, quella che chiamiamo dell’Occidente. Sì, le fratture sono state profonde, tanto quanto gli odi fra le etnie e le due Chiese, di Roma e di Bisanzio; la modernità, con il corredo dell’Illuminismo, non ha sostato a lungo sulle coste orientali; dove arrivò, fu spesso interrotta dalle guerre interne, dall’invasione turca e dalle strategie delle grandi potenze europee. Provare a ripensare questa storia non pare un lusso inutile; c’è troppa ricchezza non solo di storia, ma di speranze e di volontà d’intere popolazioni che ci sollecitano a farlo. Recuperare, abbiamo detto, questa identità, perché l’Adriatico, come ha detto Predrag Matvejević, torni ad essere “il mare dell’intimità”, ma anche per non scivolare dentro la logica dell’universalismo dell’utile, in cui non più lo Stato, “ma il mercato diventa lo spazio di identificazione indispensabile alla formazione dell’identità dei singoli” (Carlo Galli). Credo che questo potrebbe essere il compito nostro, possibile solo attraverso una franca ed aperta collaborazione tra storici, sociologi e teologi, di tutte le religioni, che non hanno dimenticato la più grande lezione europea, quella dei vari cristianesimi che vengono dall’Oriente. Compito non facile, me ne rendo conto, ma poi è veramente un compito, o non, invece, una via obbligata? Una via che ci è richiesta dalle stesse circostanze storiche odierne, tanto diverse da quelle in cui l’Europa era il regno della grande politica, delle

G. DE ROSA, È possibile una storia dell’area alto-adriatica?

31

grandi strategie di potenza, del messianismo rivoluzionario. A guardare bene attorno a noi, scopriamo che perfino il calcolo del tempo è profondamente cambiato rispetto a quello che era solo qualche decina di anni fa. Sembra se lo sia divorato la legge del mercato, una legge incontenibile, che non conosce confini e regioni, né diritti umani né diritti sociali. Poche cose possono aiutarci oggi, dopo i tanti sconvolgimenti che corrono su binari senza destinazione, sui binari di un processo di mondializzazione delle grandi economie, che divide l’umanità intera. Fra le poche cose che possono darci sicurezza è il ritorno a quelle idee originarie del cristianesimo, che investì anche queste terre.

JE LI MOGUĆA DRUŠTVENO-RELIGIOZNA POVIJEST JADRANSKOG PODRUČJA Sažetak Religiozno-društvenom poviješću nazivamo povijest u kojoj Crkvu ne promatramo poput otoka, neovisno od gospodarske, političke, kulturne i ideološke okoline kojom je okružena. Za njezino proučavanje postavlja se problem novog iščitavanja vrelâ. Ta su vrela: pastoralni pohodi, biskupski upitnici upućeni župnicima, izvještaji ad limina, sinodalni spisi, župne knjige itd. Kako je već primijetio Michel Vovelle, istraživanja religiozne povijesti vicentinskog laboratorija nisu pretpostavljala razdor između povijesti Crkveustanove i kršćanskog puka, dapače tekst pastirskog pohoda postajao je za povjesničara istraživača pomagalo istraživanja, razumije se da nije jedino, ali zacijelo najvažnije da bi se shvatile promjene kršćanskog shvaćanja i ponašanja, uslijed dubokih promjena suvremenog doba. Nije nas zanimao sociološki govor ni trčanje za tzv. pučkim vjerovanjem. Izbjegavali smo dugu, iscrpljujuću i neplodnu povijest suprotstavljanja kulture elite i pučke kulture “od čega je trpjela francuska historiografija” (Vovelle). Drugim riječima, naša su istraživanja bliža Delumeauovim istraživanjima nego istraživanjima velike škole Gabriela Le Bras. Vicentinski institut je od 1975. do devedesetih godina razvio snažnu didaktičku djelatnost o metodološkim problemima sociajalno-religioznih istraživanja, uz sudjelovanje talijanskih, francuskih (iz škole Annales) i njemačkih sveučilišnih nastavnika. Padom berlinskog zida Vicenzi se otvorilo novo područje studija i istraživanja, a to je područje religioznog života srednjo-istočnih europskih zemalja. Naš je Institut prvi organizirao u Trevisu skup pod znakovitim naslovom La fede sommersa nei Paesi dell’Est . Tu smo proučavali kakvi su konkretno bili uvjeti vjere i njezina prakticiranja u zemljama koje su nekoć nazivane “narodnim demokracijama”, ali se raspravljalo i o problemima koje je Crkvi, kleru i vjernicima ostavio u baštinu komunizam. Utvrdili smo povijesnu činjenicu da je skoro kroz 50 godina XX. stoljeća “društvo”, kako je napomenuo Vjekoslav Bajsić, u Hrvatskoj ostalo odijeljeno od Crkve. Drugim riječima vjera je bila privatna stvar. Ali, nedostatak institucionalnih odnosa Crkve i društva popunjala su hodočašća u svetišta, važan

32

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

društveni čin. A kamo smjestiti važnost samostana? Kakav se vjerski život odvijao uz istočnu obalu Jadrana? Ne samo u starini, kada je to more nadzirao Bizant i zatim Venecija, nego i u suvremeno doba, u godinama hladnog rata kada se to more činilo poput tvrde granice prema Zapadu. Uza sva spomenuta ograničenja, istraživanja ipak ostaju otvorena: povijesna vrela mjesnih crkava, i vrela Vatikanskog tajnog arhiva, mogu nam mnogo reći o Crkvi uz Jadran, posebno u Hrvatskoj. Ali će ustrebati, najvjerojatnije, posegnuti i za drugim izvorima i načinima istraživanja. U dubokom razdoru, koji se sve više ističe, između razdoblja modernizacije kako smo ga proživljavali u obliku nacionalnih država i još neoblikovanog globalnog razdoblja, koje se sve više gorostasno uzdiže uz pomoć multimedijalnosti, ima li mjesta za hod za tolike povijesti naših kršćanstavâ, bez zaprječivanja, isključivanja, ograničavanja i sumnja? Od 1977. uspostavili smo suradnju na povijesno-znanstvenom području sa slovenskim, hrvatskim i srpskim sveučilištima i znanstvenim institutima. Utvrdili smo središnju temu naše istraživačke djelatnosti u ponovnom postizavanju kulturnog, religioznog i civilizacijskog identiteta koji je postojao na Jadranu. Postavili smo problem proširenja i ponovnog iščitavanja vrela, između ostalog i crkvenih, koja mogu olakšati istraživanje zajedničkih crta različitih zgoda naroda, koji su kroz stoljeća pristigli na jadranske obale. Zbog toga dajemo prednost metodi socijalno-povijesne historiografije za proučavanje vjerâ, konfesija i religioznih struja povijesnog značenja. Potrebno je sučeljavanje, uspoređivanje vjerâ, analiza različitoga i mnogostrukoga da bi se shvatilo i moglo živjeti zajedno, uz pomoć današnjih sredstava komunikacije. Tehnologija u službi znanosti, ne toliko u velikim idejama kojima obilujemo, nego u jednostavnom načinu života, vjere i molitve. Držimo bitnim i proučavanje uloge književnosti i umjetnosti u svim njihovim oblicima koji su imali utjecaj na kulturno i civilizacijsko oblikovanje jugo-istočnih europskih naroda. Na skupu koji smo držali u Vicenzi 27-28. listopada prošle godine, tužili smo se na nedovoljnost ozbiljnih obavijesti o povijesti narodâ uz Jadran, o velikim seobama, o dodiru velikih civilizacija, slavenske, njemačke i venecijansko-talijanske. Na kraju toga skupa poslali smo predsjedniku europskog povjerenstva, Romanu Prodiju, poruku u kojoj se ističe, na temelju povijesti, kako nijedna velesila dosada nije uspjela utemeljiti “Balkansku uniju, ni Turska , ni Austrija, ni Rusija ni Nato”, zbog čega se potiče “Europska unija da poduzme odvažniju politiku, razboritiju i hrabriju, koja bi zauzela mjesto Atlantskog saveza, neka pristupi Jadranu i uključi narode europskog jugoistoka u dioništvo vrijednosti Ustava koji se poziva na temeljna prava naše civilizacije i političke baštine humanističkog predznaka. Čini mi se da se može reći da je danas čitavom svijetu očito da se Europa ne može promatrati samo kroz tržište i euro. Kao ljudi znanosti, želimo da sutrašnja Europa s novim Ustavom, nakon dobroga ispita savjesti, ponovno prikupi prostore jugoistoka, područje koje uporno nazivamo područjem jadranske civilizacije, igrom velikih sila stoljećima odbačeno na rub ostatka Europe koju nazivamo zapadnom. Pokušati preispitati tu povijest ne čini mi se beskorisnim luksuzom. Mnogostruko je ne samo povijesno bogatstvo, već bogatstvo nada i želja čitavih

G. DE ROSA, È possibile una storia dell’area alto-adriatica?

33

naroda koji nas potiču da to činimo. Ponovno povratiti taj identitet da Jadran, kako je rekao Predrag Matvejević, ponovno postane “more bliskosti”, ali i da ne sklizne u logiku univerzalizma koristoljubivosti, u kojoj Država gubi moć oblikovanja identiteta pojedinaca, a tržište postaje prostor neophodog poistovjećenja (Carlo Galli). Čini mi se da bi to mogao biti naš zadatak, koji je moguć samo otvorenom i istinoljubivom suradnjom među povjesničarima, sociolozima i teolozima svih vjera, koji nisu zaboravili najveću europsku lekciju, onu različitog kršćanstva koje je prispjelo s Istoka. Nije to lagan zadatak, svjestan sam toga; ali jeli to zaista zadatak, ili, naprotiv, obavezan put? Put koji traže današnje prilike, toliko različite od onih kad je Europa bila kraljevstvo velike politike, velikih strateških sila i revolucionarnog mesijanizma. Pogledamo li dobro oko sebe, otkrivamo čak da se i vrednovanje vremena promijenilo s obzirom na nekoliko prethodnih desetljeća. Čini se kao da ga je požderao tržišni zakon, nezaustavljivi zakon, koji ne priznaje ni granice ni krajeve, ni ljudska ni društvena prava. Malošto nam danas može pomoći poslije tolikih poremećaja zahuktalih na tračnicama bez odredišta, na tračnicama procesa globalizacije velikih ekonomija, što podvaja čitavo čovječanstvo. Među malobrojnim stvarima koje nam mogu pružiti sigurnost, povratak je izvornim idejama kršćanstva kojim su zadojeni i ovi krajevi.

34

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

35

REZULTATI I SMJERNICE ISTRAŽIVANJA DRUŠTVENO-RELIGIOZNE POVIJESTI U HRVATSKOJ FRANJO ŠANJEK Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

UDK 282(497.5)091 Izvorni znanstveni rad

Hrvatska je povijest tijesno povezana uz kršćanstvo, pa se i hrvatska crkvena povijest proučavala usporedo s političkom, kulturnom društvenom i ekonomskom. Spominjući važnija djela sve od srednjeg vijeka, autor se s posebnim naglaskom osvrće na sustavno i znanstveno istraživanje crkvene povijesti u Hrvata iz novijeg razdoblja.

Iako počeci hrvatske crkvene historiografije sežu u rani srednji vijek, sustavno i znanstveno istraživanje crkvene povijesti u Hrvata novijeg je datuma, što potvrđuju stručni i znanstveni časopisi i zbornici: Croatia sacra (Zagreb), Vrela i prinosi (Zagreb), Kačić (Split), Crkva u svijetu (Split), Croatica christiana periodica (Zagreb) i dr. Suvremena crkvena historiografija usmjerena je proučavanju kršćanskih početaka i djelovanju Crkve na hrvatskim prostorima, rasvjetljavanju uloge redova i pojedinih redovničkih zajednica u nas, istraživanju heterodoksnih pokreta na hrvatskom crkvenom i etničkom prostoru, prinosu Hrvata intelektualnom životu kršćanskog Zapada, ulozi Hrvata u nastojanjima oko sjedinjenja kršćana, odnosu Crkve u Hrvata prema totalitarizmima XX. stoljeća i prisutnosti Katoličke crkve u suvremenom hrvatskom društvu. Crkvena povijest kao obvezan i samostalan predmet uvodi se u katoličko školstvo i na sveučilišta tek u doba humanizma i potridentske obnove, iako njezini korijeni datiraju još iz razdoblja Pracrkve. Hrvatska crkvena historiografija, čiji počeci sežu u rani srednji vijek, nastaje u gradovima uz istočnu jadransku obalu tijekom prvog milenija

36

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

kršćanske povijesti na temelju svetačkih legendi. Jednu od njih, Život blaženih mučenika Dujma i Staša, dopunit će i prepjevati u Splitu oko 1060. Adam Parižanin.1 Najznačajnija djela crkvene i društvene povijesti Hrvata u razvijenom srednjem vijeku i u doba humanizma bez dvojbe su: Povijest salonitanskih i splitskih natpastira (Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium) splitskog arhiđakona Tome (+1268),2 Povijest rimskih careva i papa (De gestis Romanorum imperatorum et Summorum pontificum) Splićanina Mihe Madijeva de Barbezanis (+1338),3 Defensio ecclesiasticae libertatis (1479) Nikole Modruškog4 s posebnim osvrtom na onodobne vjerske prilike u Bosni i Hercegovini, Pontificum Salonitanorum et Spalatensium series ex Romanis et variis antiquis monumentis collecta Splićanina Tome Nigera (+1531),5 Žitija rimskih Arhiereov i Cesarov od Petra i Julija (Cezara) daže do sadanih Klimenta sedmoga i Karla petoga (1531) Zadranina Šimuna Kožičića-Benje6 i druga ne manje značajna dostignuća hrvatske analistike i kroničarstva. Matija Vlačić Ilirik (1520-1575)7 i Ivan Lucius-Lučić (1604-1679)8 usmjeruju hrvatsku historiografiju proučavanju vrela, čiju autentičnost i istinitost podlažu ozbiljnom kritičkom ispitu. Vlačićev povijesni rad u protestantskom duhu izazov je katoličkim teolozima i povjesnicima koji, baš kao i on, uporno inzistiraju da se ozbiljnom povijesnom metodom i objektivnim pristupom rješavaju vjerske suprotnosti i kontroverze. Vlačićeve Centurije kao i Katalog svjedoka istine 1 T. RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje, Zagreb, 1997, 226; F. ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata (7-20. st.), Zagreb, 1996, 8. 2 THOMAS ARCHIDIACONUS, Historia Salonitanorum Pontificum atque Spalatensium, prir. F. RAČKI, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 26, Zagreb 1894. Hrvatski prijevod Vl. Rismonda i faksimil beneventanskom minuskulom pisanog rukopisa iz Arhiva splitskog Kaptola objavljeni su u izdanju ‘Čakavskog sabora’ u Splitu 1977. pod naslovom Toma Arhiđakon, Kronika. U izdanju splitskoga Književnog kruga 2003. napokon smo dobili faksimil i kritičko izdanje Tomina djela (sv. I-II, Split, 2003). 3 MIHO MADIJEV DE BARBEZANIS, De gestis Romanorum imperatorum et Summorum pontificum, izd. I. LUČIĆ (De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amsterdam 1666). Hrvatsko izdanje priredio V. RISMONDO, Legende i kronike, Split, 1977, 151-184. 4 Usp. F. ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, 10-11. 5 S. ANTOLJAK, Hrvatska historiografija do 1918, sv. I, Zagreb, 1992, 37-39; T. RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, 108. 6 Kožičićeva Žitija kao i njegov Misal hrvatski tiskani su u Rijeci 1531. Usp. F. ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, 10-11. 7 F. ŠANJEK, Matija Vlačić Ilirik (1520-1575) kao povjesničar, Dani Hvarskog kazališta, Zbornik, sv. 18, Split, 1992, 100-111. Skraćeni Vlačićev Katalog svjedoka istine u prijevodu V. Gortana objavljen je u dva navrata: Zagreb, 1960. (JAZU, Hrvatski latinisti, 5) i 1998. (Dom i Svijet, uz uvodne napomene J. Zovka). 8 M. KURELAC, Ivan Lučić Lucius otac hrvatske historiografije, Zagreb, 1994, 7-179.

F. ŠANJEK, Rezultati i smjernice istraživanja

37

svojevrsna su novost i izvjesni pomak u razvoju povijesne znanosti. Vlačić je originalan u tome što je kao marljivi istražitelj povijesti kršćanstva, osobno ili preko svojih suradnika, otkrio i javnosti podastro znatan broj povijesnih spisa i drugih vrela antičkog i srednjovjekovnog kršćanstva. Hrvatski reformator odlučno opovrgava manihejsko poimanje povijesti, svjestan da dobro i zlo mogu egzistirati zajedno u jednom te istom čovjeku. Učeni Istranin protestantske orijentacije proširuje povijesno područje na istraživanje bogoštovlja, na teologiju i ostale domene kršćanskog života, stekavši ugled pionira jer u navedenom području nije imao prethodnika. Objavljivanjem javnosti nepoznatih tekstova Vlačić je u mnogome zadužio povijesnu znanost i bio uzor istraživačima svojeg i kasnijeg vremena, pribavivši drugima enormnu dokumentaciju koja je, provjerena metodom suvremene povijesne kritike, još uvijek dragocjeno vrelo za povjesnike i istraživače naše epohe. Vlačićeve povijesne koncepcije slijede tek rijetki protestantski historičari, ali zato katolički povjesničari, ma kako to zvučalo nevjerojatno, jasno ističu značenje i znanstveni ugled povijesnih radova učenog Hrvata. Ugledna imena katoličke crkvene historiografije - prije svih Baronio, Medina i Sanders – dive se umijeću kojim je Vlačić oteo zaboravu i objasnio mnoga do njega i njegovih radova neistražena i dotad nepoznata područja.9 ZNANSTVENO UTEMELJENA ‘POVIJEST CRKVE U HRVATA’ Sedamdesetih godina XX. stoljeća na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu grupa profesora i kulturnih djelatnika pokrenula je akciju istraživanja i pisanja sustavne i znanstveno utemeljene ‘Povijesti Crkve’ na hrvatskom etničkom i kulturnom prostoru. Inicijatori su bili profesori dr. Tomislav J. Šagi Bunić, tadašnji dekan KBF-a, dr. Bonaventura Duda, zaljubljenik u hrvatsku kulturnu baštinu, dr. Josip Turčinović, uvaženi stručnjak u poznavanju hrvatskog literarnog naslijeđa, dr. Antun Ivandija, priznati povjesničar sakralne umjetnosti i predstojnik katedre za crkvenu povijest na KBF-u i dr. Franjo Šanjek, docent pri istoj katedri. Njima će se pridružili mons. dr. Đuro Kokša, dr. Mile Bogović, dr. Emanuel F. Hoško, dr. Slavko Kovačić, dr. Andrija Šuljak, dr. Vicko Kapitanović, dr. Predrag Belić i drugi.10 Godine 1975. pri KBF-u je osnovan Institut za crkvenu povijest s ciljem da unapređuje istraživački rad osobito na području hrvatske crkvene povijesti, kršćanske arheologije i sakralne umjetnosti (Statut, čl. 2-a).

9

F. ŠANJEK, Matija Vlačić Ilirik, 108-109. Usp. F. ŠANJEK, Znanstveno utemeljena ‘Povijest Crkve u Hrvata’ između želja i stvarnosti, Croatica christiana periodica, XVI (1992) 29, 163-198.

10

38

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Institut za crkvenu povijest u suradnji s Centrom za koncilska istraživanja ‘Kršćanska sadašnjost’ iz Zagreba 1977. pokreću časopis ‘Croatica christiana periodica’.11 Institut za povijest potiče znanstveno istraživanje u zemlji i inozemstvu: ustanovljuje vlastitu zbirku mikrofilmova i fotokopija dokumenata od značenja za religioznu povijest Hrvata, prikuplja stručnu literaturu, prikuplja i objavljuje stručnu bibliografiju, stručno pomaže sređivanju i popisivanju crkvenih arhiva i knjižnica i zauzima se za sustavno objavljivanje arhivske i ostale povijesne građe. Institut 1985. pokreće akciju pisanja i objavljivanja sustavnog djela o povijesti Crkve i kršćanstva u Hrvata. Draganović-Buturčeva Poviest Crkve u Hrvatskoj od najstarijih vremena do danas (Zagreb, 1944)12 svojevrstan je amalgam povijesti Crkve u Hrvata i povijesti biskupija na hrvatskom nacionalnom prostoru. Mnogo opširnijoj i nesumnjivo dokumentiranijoj Buturac-Ivandijinoj Povijesti Katoličke crkve među Hrvatima (Zagreb, 1973)13 nedostaje opći nacionalni koncept, dok je Soldin Pregled povijesti Hrvatske Crkve (Zagreb/Frankfurt, 1976) prilagođen sudionicima ‘vjeronaučne olimpijade’. Izdavač Velike povijesti Crkve,‘Kršćanska sadašnjost’ (1970-2004) objavla je ovaj renomirani prijevod s njemačkog bez ikakvih dodatnih pojašnjenja i pozivanja na fundamentalna djela iz hrvatske crkvene historiografije.14 Rezultat triju gore spomenutih sastanaka hrvatskih crkvenih povjesnika15 i zajedničkog rada jest iscrpna tematska podjela povijesti ‘Crkve u Hrvata’.16 Agresijom na Hrvatsku završavaju ova hvalevrijedna nastojanja, čiji su plod dva opširnija i sustavnija povijesna djela, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povijesti Hrvata od VII. do XX. stoljeća (Zagreb, 1991. i, mnogo opširnije, 1996) Franje Šanjeka17 i Povijest Crkve u Hrvata (Split, 1996) Mile Vidovića.18

11

U dvadesetpet godina (1977-2001) izašlo je 48 brojeva, uz dvobroj 43-44/1999. s kazalima osobnih i zemljopisnih imena i pojmova (1-638). 12 Izd. Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima, 160 str. 13 Izd. HKD Sv. Ćirila i Metoda, 375 str. uz ‘kronološki pregled događaja’ (321-325), ‘vremenski pregled papa, vladara i događaja’ (326-331), ‘popis biskupa i nadbiskupa hrvatskih dijeceza’ prema Eubelu (333-354) te kraći ‘popis upotrijebljene literature’ (375). 14 U rasponu od 1970. do 2004. objavljeno je čitavo djelo u šest tomova i osam svezaka. 15 Ut supra, bilj. 10. 16 F. ŠANJEK, Znanstveno utemeljena ‘Povijest Crkve u Hrvata’, 175-181; ISTI, Crkva i kršćanstvo u Hrvata. Srednji vijek, Zagreb, 1993, 8-15. 17 Uz opširan tekst (1-546) autor donosi ‘kronološki pregled hrvatske i svjetske povijesti’ (1*-189*), ‘popis rimskih biskupa-papa’ (191*-200*) te iscrpno ‘kazalo imena i pojmova’ (547-599). 18 Izdanja ‘Crkve u svijetu’, Biblioteka ‘Radovi’ 17, str. 9-606.

F. ŠANJEK, Rezultati i smjernice istraživanja

39

TEMELJNA ISTRAŽIVANJA Farlatijevo monumentalno djelo Illyricum sacrum (Venetiis, 17511819) kao i zbirke izvorne građe prema uzoru na Tkalčićeva Monumenta historica episcopatus zagrabiensis (Zagreb, 1873-1874) ili Fermendžinova Acta Bosnae potissimum ecclesiastica (1892)19 nezaobilazan su putokaz proučavanju crkvene povijesti u Hrvata na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. Moderna hrvatska historiografija istražuje prije svega odnos Crkve i države, proučava početke kršćanstva u Hrvata, veze hrvatskog naroda s Apostolskom Stolicom, 20 ulogu glagoljaštva i narodnog jezika u bogoštovlju, doprinos slavenskih apostola kristijanizaciji i literarnom stvaralaštvu, ulogu monaštva i redovništva u kulturi, prosvjeti, znanosti i umjetnosti itd. Brojni i vrijedni radovi hrvatskih crkvenih povjesničara dolaze do čitatelja u izdanjima Hrvatske bogoslovne akademije i Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima ili na stranicama časopisa ‘Bogoslovska smotra’, ‘Croatia sacra’, ‘Nova revija’, ‘Vrela i prinosi’ itd., a zadnjih nekoliko desetljeća u revijama ‘Croatica christiana periodica’, ‘Crkva u svijetu’, ‘Nova et vetera’, u nizovima ‘Croatica christiana analecta’, ‘Croatica christiana fontes’, ‘Studia Vrhbosnensia’, u povijesnim edicijama Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u zbornicima ‘Kačić’, ‘Historijski zbornik’ i povijesnim edicijama Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Dubrovniku, Zadru i drugdje. Najnovija dostignuća crkvene i šire religiozne povijesti Hrvata posjeduju elemente kritičnosti te podastiru znanstvenoj i široj kulturnoj javnosti rezultate svojih istraživačkih nastojanja u duhu suvremene povijesne znanosti, vrednujući ne samo povijest kulture, ideja, događaja i značajnih ličnosti nego također povijest mentaliteta i prisutnost teologije u povijesti Crkve i kršćanstva u hrvatskom narodu. Nesumnjiv poticaj istraživanju tisućljetnih povijesnih veza Apostolske Stolice i Hrvata zasigurno je odlučnost Svete Stolice koja, prekidajući ustaljenu diplomatsku praksu, 13. siječnja 1992. priznaje Hrvatsku i

19 E. FERMENDŽIN, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 23, Zagreb 1892, 1-613. 20 O vezama Apostolske Stolice i Hrvata postoji opširna povijesna literatura. Usp. J. KOCIJANIĆ, Pape i hrvatski narod, Zagreb, 1927, I-XV i 1-409 (Drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje priredio je A. Baković, Zagreb, 1998, 1-579, uz dodatni tekst J. Kolarića za razdoblje 19271998. (585-741); I. MLIVONČIĆ, Pape i Hrvati, Zagreb, 1993, 1-250; Ž. PULJIĆ (ur.), Vatikan i Dubrovnik, Dubrovnik, 1994, 1-239; B. PETRAČ – F. ŠANJEK, Ivan Pavao II. i Hrvati, Zagre, 1995, 1-256; V. BLAŽEVIĆ, Služenje miru. Ivan Pavao II. i Sveta Stolica za mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1991-1995), Zagreb, 1995, 5-376; Hrvatska/Sveta Stolica (ur. T. Mrkonjić), Most/The Bridge, Zagreb, 1999, 1-444 (hrvatsko-talijansko izdanje); F. ŠANJEK, Pape, Apostolska Stolica i Hrvati, u J. MERCIER, Povijest Vatikana, Zagreb, 2001, 13-43.

40

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Sloveniju. Papa Ivan Pavao II. nije prestao inzistirati na tome da u međunarodnoj obitelji nema ‘suvišnih naroda’ i da sloboda ima prednost pred drugim ovozemaljskim stvarnostima.21 I dok su vlade zapadnih demokracija svim silama nastojale ‘umrtviti’ javno mnijenje, podsjećajući Hrvate da njihovo iščekivanje pravde i slobode dolazi tek nakon imperativa globalne svjetske politike, Papa europskoj i svjetskoj javnosti doziva u pamet da je svaki narod živa realnost i bogatstvo našeg planeta.22 Dragocjen prinos daju najnovija istraživanja hrvatskih povjesnika u vatikanskim arhivima s prvim rezultatima objavljenim u nizu ‘Monumenta croatica vaticana’ (Camera Apostolica 1, 1299-1560, Zagreb, 1996.; Camera Apostolica 2, 1302-1732, Zagreb-Rim 2001; Korespondencija J. J. Strossmayer – S. Vannutelli, 1881-1887, Zagreb, 1999) itd. Rad na istraživanju i objavljivanju vatikanske građe iziskuje suradnju pojedinaca i institucija. Nastavljen je Tkalčićev niz ‘Povijesnih spomenika Zagrebačke biskupije’ (sv. V-VI, Zagreb, 1992. i 1994. u redakciji A. Lukinovića). Zbornici dvaju splitskih međunarodnih simpozija (1978. i 1985) sadrže zanimljiv materijal o počecima kršćanskog i društvenog života u Hrvata23 te o vjerskom i moralnom životu Hrvata i splitskim saborima u X. i XI. stoljeću.24 U posljednjem desetljeću objavljeni su zanimljivi dokumenti i povijesne studije o Crkvi u Hrvata u vrijeme dominacije totalitarnih ideologija, nacionalsocijalizma i komunizma, donedavnim tabutemama. Zagrebački simpozij o stotoj obljetnici Prvog katoličkog kongresa (1900)25 potaknut će, nema sumnje, istraživanje Hrvatskog katoličkog pokreta i prinos laika apostolskom poslanju Crkve u Hrvata. Poznavanju kršćanskog mentaliteta pridonosi i proučavanje heterodoksnog kršćanstva: krstjana ‘Crkve bosanske’, islama i protestantizma. Pojavom protestantizma npr. bavili su se gotovo isključivo jezikoslovci i povjesničari književnosti, pa i danas nedostaju osnovni elementi objektivne spoznaje pojave i širenja reformacije na hrvatskom i južnoslavenskom prostoru. Nisu zanemarivi ni prinosi o Crkvi i kršćanstvu u Akademijinu projektu Hrvatska i Europa: 21

Usp. M. GJIDARA, Crkva, nacije i manjine u postkomunističkoj Europi, Croatica christiana periodica, XVIII (1994) 33, 1-6. 22 Osobita je zasluga pape Ivana Pavla II. što je “umio otići dalje od prividne kritike totalitarizma i apstraktne humanističke retorike” (M. GJIDARA, Crkva, nacije i manjine, 43). 23 Počeci hrvatskog kršćanskog i društvenog života od VII. do kraja IX. stoljeća, Zbornik radova Drugog međunarodnog simpozija o hrvatskoj crkvenoj i društvenohj povijesti, Split, 30. rujna – 5. listopada 1985, Bibliteka ‘Crkve u svijetu’ 20, Split, 1990, 1-364. 24 Vita religiosa, morale e sociale ed i concili di Split (Spalato) dei secc. X-XI, Atti del Symposium internazionale di storia ecclesiastica, Split, 26-30 settembre 1978, a cura di A. G. Matanić, Padova, 1982, I-XXVII i 1-568. 25 Zagreb, 29-31. ožujka 2001. Zbornik radova objavljen je 2002 (str.1-871).

F. ŠANJEK, Rezultati i smjernice istraživanja

41

kultura, znanost i umjetnost (sv. I-V, na hrvatskom, engleskom i francuskom jeziku).26 Ovim i sličnim pothvatima nesumnjiv poticaj dat će i ovaj međunarodni znanstveni skup s izuzetno zanimljivom temom Crkva i društvo uz Jadran – vrela i rezultati istraživanja.

26

Dosad su objavljeni svesci I, II i III (Zagreb 1997, 2000 i 2003). Uz hrvatsko izdanje I. i II. sveska dosad su tiskani i prijevodi na engleskom i francuskom jeziku.

42

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja ESITI E ORIENTAMENTI DELLA RICERCA SULLA STORIA SOCIO-RELIGIOSA IN CROAZIA Sommario

Gli inizi della storiografia ecclesiastica croata risalgono all’XI secolo, allorché Adamo di Parigi (intorno al 1060) completò e rifece “a veteris historiis” Passiones beatorum martyrum Domini et Anastasii. Il testo citato rappresenta la prima storia della Chiesa Salonitana ossia Spalatina. — La ricerca scientifica sistematica della storia ecclesiastica presso i Croati è recente e ciò viene affermato anche dai periodici scientifici specializzati: Bogoslovska smotra, Croatia sacra, Vrela i pruinosi, Crkva u svijetu, Croatica Christina periodica, Kačić, Studia Vrhbosnesia, ecc. - Anche se la storiografia ecclesiastica contemporanea croata dispone di numerose monografie, studi e saggi riguardanti la storia di tredici secoli del cristianesimo e della Chiesa presso i Croati, tuttavia non esiste ancora un manuale di storia sistematica religiosa presso i Croati, perché i tentativi fatti finora (Draganović-Buturac, Buturac-Ivandija, Soldo, Šanjek, Vidović) hanno piuttosto carattere popolare — informativo. La storiografia ecclesiastica contemporanea presso i Croati è orientata verso gli studi della diffusione del cristianesimo e dell’attività della Chiesa sul territorio croato al tempo dei sovrani dalle dinastie nazionali (atti dei due convegni internazionali di Spalato); la precisazione del ruolo degli Ordini e delle Comunità religiose sul territorio etnico croato (Vanino, Ostojić, Hoško); la ricerca della Chiesa eterodossa bosniaca (Šidak, Mandić, Šanjek, Džaja); il protestantesimo e l’ortodossia in Croazia (Mirković, Bogović), verso il ruolo dei Croati nell’unità dei cristiani (unionismo ed ecumenismo da Stojković a Strossmayer, sono state notate le opere di Šagi-Bunić, Turčinović, Golub ed altri); il movimento cattolico croato (Bozanić, Matijević, Trogrlić); il rapporto della Chiesa presso i Croati nei confronti del totalitarismo del ventesimo secolo; il ruolo della Chiesa nella società croata contemporanea.

43

HRVATSKA U HISTORIOGRAFIJI NJEMAČKOG GOVORNOG PODRUČJA

PETAR VRANKIĆ Sveučiliste u Augsburgu

UDK 016:94(497.5)=112.2 Izvorni znanstveni rad

U historiografiji njemačkog govornog područja Hrvatska je prisutna u punoj cjelini, od predhrvatskog doba do stvaranja današnje moderne hrvatske države. Ima radova o današnjim hrvatskim zemljama u keltsko, ilirsko, rimsko, gotsko i bizantskto doba. Obrađeni su dolazak i pokrštavanje Hrvata, stvaranje hrvatske kneževine i hrvatskog kraljevstva i njegova propast. - Razdoblje od 15. do 19. stoljeća, u kojem sjeverna Hrvatska dijeli skoro u punini sudbinu Njemačke i Carstva ostalo je, na iznenađenje, najvećim dijelom neistraženo. Izuzetak čini povijest Vojne krajine. - Povijest Hrvatske u 19. i 20. stoljeću prikazana je opširno i prilično objektivno, naročito francuska okupacija, ilirski pokret, hrvatsko-ugarska nagodba, mađarska i austrijska uprava, zaposjednuće Bosne i Hercegovine, južnoslavensko pitanje i trijalizam. - Prvi svjetski rat, stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, njezino preobličenje u Kraljevinu Jugoslaviju te raspad 1941. naišli su na znatan interes. Isto se može reći o Drugom svjetskom ratu, stvaranju i propasti NDH, kao i o pitanju nastanka Titove Jugoslavije. - Položaj Hrvatske u socijalističkoj Jugoslaviji, Hrvatsko proljeće i hrvatsko pitanje samo su djelomično obrađeni pod općim pojmom Jugoslavije. - Stvaranje moderne hrvatske države, Domovinski rat, međunarodne implikacije i komplikacije oko Hrvatske, u njemačkoj historiografiji prikazani su skoro cjelovito. Pored opće povijesti Hrvatske, interes potiču i pojedine specifične znanosti i teme kao npr. povijest hrvatskog jezika, glagoljice, književnosti, arheologije i povijesti umjetnosti.

Sveobuhvatni pregled historiografije njemačkog govornog područja o Hrvatskoj, Hrvatima ili pojedinim hrvatskim znanstvenicima teško je

44

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

ukratko sažeti, jer ona prelazi okvire povijesnih i znanstvenih granica. Pregled bi mogao dati samo jedan skup znanstvenika različitih smjerova objavljujući radove višestruke znanstvene literature na njemačkom jeziku, kao sto su npr. humanističke, prirodne ili gospodarske znanosti »Hrvatska« je u njemačkoj historiografiji kao pojam dobro poznata. Prije raspada socijalističke Jugoslavije i Domovinskog rata Hrvatska je gledana kao integralni dio Jugoslavije. Uzmemo li u ruke novije leksikone, kao npr. Lexikon für Theologie und Kirche 1, Theologischer Realenzyklopädie2, Lexikon des Mittelalters3, Brockhaus Enzyklopädie4 ili Bertelsmann Lexikon5, U njima se može pronaći jedan prilično objektivan prikaz Hrvatske i njezine povijesti. Naravno, svaki lekiskon i autor dotičnog pojma, uz kratke povijesne podatke, donosi o Hrvatskoj ono što je za naznačeno područje ili smjer leksikona najbitnije. Tako već prije spomenuti Lexikon für Theologie und Kirche donosi pregled ustrojstva Crkve u Hrvata, Lexikon des Mittelalters prikazuje Hrvatsku u srednjem vijeku, a Brockhaus Enzyklopädie donosi najosnovnije, ali istovremeno i najbitnije ekciklopedijske podatke o Hrvatskoj. Hrvatska i njena starija povijest najbolje je prikazana u Šišićevoj Geschichte der Kroaten6 koja je još i danas najmjerodavnija povijesna studija o Hrvatskoj na njemačkom jeziku. U kasnijim studijama, člancima ili osvrtima pozivaju se svi autori na ovu izvrsnu studiju našeg povjesnika. Time je ujedno Hrvatskoj otvoren put da na europskoj razini ostane kao samostalna nacija i narod premda nije bila samostalna država, nego je došla u sastav Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije ili Socijalističke Jugoslavije7. Raspad Austro-Ugarske Monarhije i ulazak Hrvatske u zajednicu južnoslavenskih naroda pod srpskom kraljevskom dinastijom poticala je autore njemačkog govornog područja na sustavno prikazivanje povijesnog razvoja južnoslavenske ideje i njene primjene u stvarnosti8. Na samom 1 I. VITEZIĆ, Art.: Kroatien, u: Lexikon für Theologie und Kirche (=LThK) 6(1961), 647-648; S. KoVAČIĆ, Art.: Kroatien, Kroaten, u: LThK 6(1997), 489-493. 2 EYER, Art.: Jugoslawien, u: Theologischer Realenzyklopädie (=TRE) 17(1988), 432-441, o Hrvatskoj 438-439. 3 EIN, Art.: Kroatien, u: Lexikon des Mittelalters (LexMA) 5(1991), 1538-1540. 4 Kroatien, u: Brockhaus Enzyklopädie 12(1990), 530-531 i 12(1997) 557-564. 5 Kroatien, u: Bertelsmann Lexikon 8(1997), 346. 6 F. ŠIŠIĆ, Geschichte der Kroaten, Zagreb 1917. 7 S. NICKOLAS, Jugoslawien, Stuttgart 1972; Jugoslawien, priredio K.-D. GROTHAUSEN (= Südosteuropa Handbuch 1), Göttingen 1975; G. LEMAN, Das jugoslawische Modell. Wege zur Demokratisierung, Frankfurt a. M. – Köln 1976; D. RAZUMOVSKY, Titos Erbe – Jugoslawien zwischen gestern und heute, Freiburg 1978; H. SUNDHAUSEN, Geschichte Jugoslawiens 1918-1980; P. BARTL, Grundzüge der jugoslawischen Geschichte, Darmstadt 1985. 8 Usp. H. WENDEL, Aus dem südslawischen Risorgimento, Gotha 1921; ISTI, Die Habsburger

P. VRANKIĆ, Hrvatska u germanofonoj historiografiji

45

početku osjeća se u historiografiji njemačkog govornog područja primjerna simpatija prema stvaranju jedinstvene države slavenskih naroda na jugoistoku Europe. Kraljevina SHS kao i Kraljevina Jugoslavija prikazuju se kao ostvarenje stoljetnog sna južnoslavenskih naroda, koji su dosad pod različitim kulturnim utjecajima razvijali svoje posebnosti kako političke tako i kulturne. Brzopleto i neozbiljno ujedinjenje tih naroda u jednu jedinstvenu državu nije moglo proći glatko i jednostavno kako su to očekivali potpisnici Versailleskog ugovora i zagovornici unitarističke opcije među Južnim Slavenima, posebno Hrvatima. Studije koje su na njemačkom govornom području objavljene pred početak II. svjetskog rata ili tijekom samog rata, velikim dijelom nose u sebi jasnu prohrvatsku orijentaciju. Brutalnost politike Kraljevine Jugoslavije i njezinog policijskog sustava nudila je autorima dovoljnu građu za objektivno prikazivanje patnji i stradanja hrvatskog naroda pod srpskom dominacijom 9. Postupni nagovještaj izlaska Hrvatske iz Kraljevine Jugoslavije ili stvaranje hrvatske Banovine, jedne posebne oblasti u sklopu zajednice južnoslavenskih naroda, ostvarit će se tek pred sam početak II. svjetskog rata: sporazum Cvetković - Maček došao je ipak prekasno. Većina Hrvata bila se već oprostila od Kraljevine Jugoslavije ili, bolje rečeno, od Velike Srbije. Negativnu ulogu u prikazivanju Hrvatske na njemačkom govornom području, za koju su i sami Hrvati najodgovorniji, naime stvaranje Nezavisne Države Hrvatske kao i politika te države u tadašnjoj europskoj konstelaciji, preuzima knjiga Der Kroatische Ustascha-Staat 1941-1945 madžarskog novinara Ladislava Horya. Knjigu je preradio i za tisak priredio Martin Broszat10. Autori razračunavaju s Hrvatskom i Hrvatima za vrijeme II. svjetskog rata, kao i s politikom poglavnika Ante Pavelića. Hory, koji je za vrijeme rata bio akreditiran kao novinar Horthyeva režima u Beogradu, briše bez sumnje mnoge tragove povijesti i povijesnosti, možda nekim slučajem i vlastite tragove. Time je bio „znanstveno“ uveden u njemačko govorno područje pojam „hrvatski nacizam“ i „genocidnost hrvatskog naroda“. Odsad će se ovi pojmovi redovito ponavljati, prepisivati i pripisivati. I na kraju 20. stoljeća oni prate Hrvatsku u modernim povijesnim publikacijama diljem Europe.

und die Südslawischefrage, Belgrad-Leipzig 1924 (reprint Nendeln 1976); ISTI, Der Kampf der Südslawen um Freiheit und Einheit, Frankfurt/M 1925; E. ANRICH, Die jugoslawische Frage 1870-1914, Stuttgart 1931. 9 Usp. M. BAUM, Die Slawen auf dem Balkan bis zur Befreiung von der türkischen Herrschaft, Leipzig 1941; D. GREGORIĆ, So endete Jugoslawien, Leipzig 1943; L. HAUPTMANN, Die Kroaten im Wandel der Jahrhunderte, Berlin 1944. 10 Stuttgart 1964.

46

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Jedan takav iskrivljeno prepisani pogled na Hrvatsku i na njenu Crkvu može se naći i u najnovijoj Die Geschichte des Christentums, koja izlazi paralelno na francuskom i na njemačkom jeziku. Tu se poziva autor Jerzy Kloczowski, profesor Katoličkog Sveučilista u Lublinu, u duhu hladnog rata, ali i u duhu nepoznavanja povijesti Crkve u Južnoj Europi upravo na spomenutu studiju Der Kroatische Ustascha-Staat. Tamo je otisnuta slika Ante Pavelića pri susretu s Hitlerom. Naravno, ona služi kako bi se ne samo NDH već i cijela Hrvatska u II. svjetskom ratu mogla prikazati kao nacistička tvorevina. Pokraj te slike otisnuta je slika kardinala Stepinca, kojeg su komunističke vlasti osudile na dugoročnu robiju11. Sudbina Hrvata pod komunističkim režimom, ugnjetavanje njegovih vjerskih, nacionalnih, kulturnih i jezičnih tekovina, samo je djelomično našla mjesto u tako kratkom pregledu. I pored pokušaja autora da neutralno prikaže položaj Katoličke crkve u Hrvata u razdoblju poslije II. svjetskog rata mora se ipak njegov prikaz označiti kao jednostrani pristup nastao pod utjecajem spomenute Horyve knjige i jugoslavenski orijentirane historiografije. Rišući ovaj mali prilog o Hrvatskoj u historiografiji njemačkog govornog područja postaje upadljivo da postoji nekoliko grupa povjesničara, koje se međusobno razlikuju, ograničavaju i upotpunjuju: Prvu grupu čine sami Nijemci, Austrijanci i Švicarci kod kojih se osjeća suzdržana naklonost prema Hrvatskoj i Hrvatima. Često se može naslutiti iz kojeg političkog ozračja dolaze njihovi prilozi: iz liberalnog, konzervativnog ili socijalističkog. Osjeća se, naravno, isto tako i povijesena pozadina, regionalna i državna pripadnost, tj. da li autor dolazi iz njemačkog, austrijskog ili švicarskog kulturnog i političkog područja. Time se doduše razdjeljuje njemačko govorno područje te dolaze do izražaja pozadina državnog, pravnog ili političkog položaja pojedinih zemalja i autora. Ipak još uvijek ostaje jedan „zajednički njemački“ historijski pogled na Hrvatsku i na njene prilike. Druga skupina povjesničara jesu Hrvati koji pišu i objavljuju na njemačkom jeziku. Naravno, i ovdje je jedno diferenciranje još nužnije. Općenito gledano, među hrvatskim povjesničarima koji objavljuju na njemačkom postoje dvije struje, prohrvatska i projugoslavenska. Prva spomenuta grupa prikazuje i brani hrvatske interese i hrvatske težnje, na znanstvenom, kulturnom ili političkom planu. Ovaj pravac je osobito uočljiv kod povijesnih i političkih studija, a kao adekvatni primjer može se spomenuti doktorska disertacija Marijana Rogića, Die Idee des kroatischen 11

J. KLOCZOWSKI, Katholiken und Protestanten in Ostmitteleuropa, u: Geschichte des Christentums, sv. XII: Erster und Zweiter Weltkrieg, Demokratie und totalitäre Systeme (1914-1958), priredio J.-M. MAYER, njemačko izdanje priredio K. MEIER, Freiburg 1992, 872-912, ovdje 900-902; G. BINDER, Irrtum und Widerstand, München 1968, 335-337.

P. VRANKIĆ, Hrvatska u germanofonoj historiografiji

47

Staates bei Ante Pavelić, koju je autor obranio na Filozofskom fakultetu veleučilišta u Münchenu12. Nasuprot ovoj grupi stoje južnoslavenski, odnosno jugoslavenski orijentirani povjesničari, čije se zasade i zaključci podudaraju s pogledima prijašnjih jugoslavenskih, srpskih, crnogorskih, bošnjačkih ili drugih povijesnika. II. svjetski rat, uspostava NDH ostaju još uvijek kao najočitiji i primjer „hrvatskog nacizma“, koji se i nakon srpske agresije i domovinskog rata (1991-1995) redovito ponavlja, prepisuje i prepričava ne pazeći baš previše na povijesnu stvarnost tog vremna. Često se u ovom „hrvatskom grijehu“ vidi, pa čak i opravdava povod srpske agresije na Hrvatsku. Naravno, takve teorije povijesno i znanstveno nemaju nikakvu utemeljenost. Ovdje ih spominjem kao produkt jugoslavenske orijentacije kojoj su, nažalost, dali doprinos i sami hrvatski „intelektualci jugoslavenske orijentacije“. Nakon II. svjetskog rata Hrvatska se promatra u sklopu Socijalističke Jugoslavije. Tako početkom šesdesetih i sedamdesetih godina nastaje brojna literatura o Jugoslaviji i njenom posebnom putu socijalizma, samoupravljanju te politici nesvrstanosti13. Istovremeno se prešućuje da je Komunistička Partija na čelu s Titom gušila svako nacionalno buđenje među južnoslavenskim narodima, posebno među Hrvatima. Naravno, njemački povjesničari pozivaju se uvijek na jugoslavensko orijentirane studije, koje su pisane na hrvatskom ili na kojem drugom jeziku naroda bivše Jugoslavije, i u hrvatskim naporima za slobodu i demokraciju vide nacionalističke i separatističke težnje jedne neznatne manjine. Povijesnu literaturu o domovinskom ratu u Hrvatskoj (1991-1995) teško je još uvijek vrednovati, jer su politički interesi veoma različiti. Premda se uvijek naglašava pravedna borba Hrvata za svoju nacionalnu i državnu samobitnost, često se daje previše prostora marginalnim pojavama. Žrtve se izjednačuju sa zločincima. Pritom preuzimaju vodeću ulogu jugoslavenski nostalgičari. Tako nastaje jedna nova tragedija domovinskog rata intelektualnog i političkog tipa. Njemačka historiografija teološke inspiracije, budući da je pisana većinom od samih Hrvata, koji su se naselili u njemačkom govornom području ili tamo završili svoje studije, odiše hrvatskim i često velikohrvatskim vizijama. Doktorske disertacije i habilitacije veliki su doprinos poznavanju Hrvatske, Hrvata ili pojedinih osoba koji su tamo djelovali. Spomenimo samo ukratko neka imena: Ivan Stojković Dubrovčanin (1395/96-1443), Andrija Jamometić (1420(30-1483), Matija

12

München 1985. W. H ÖPKEN, Sozialismus und Pluralismus in Jugoslawien. Entwicklung und Demokratiepotential des Selbstverwaltungssystems, München 1984. 13

48

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Vlačić Ilirik (1520-1575), Petar Pavao Vergerije (1498-1564) Juraj Križanić, Josip Juraj Strossmayer (1815-1905), Josip Stadler (1843-1918) jedna su mala grupa Hrvata, koji su, bilo svojom teološkom misli na njemačkom govornom području, bilo radovima, koji su o njima objavljeni, ušli u sastavni dio njemačke historiografije i djelomično njemačke historije. P.S. Slijedi opširni popis historijske literature o Hrvatskoj objavljene na njemačkom jeziku: I. Opća povijest 1. Lexikoni i enciklopedije Art.: Kroatien, u: Bertelsmann Lexikon 8(1997), 346. Art: Kroatien, u: Brockhaus Enzyklopädie 12(1990), 530-531 i 12(1997), 557-564. BAUMEISTER, Th.: Art.: Sirmium, u: LexMA 7(1995), 1936. ĆIRKOVIĆ, S.: Art.: Bosnien, u: LexMA 2(1983), 472-477. ISTI: Art.: Herzegowina, u: LexMA 4(1989), 2189. Ekkerhard, Kraft: Art.: Kroatien, u: Religion in Geschichte und Gegenwart 4 (2001) 1786-1787. FERLUGA, J./RAPANIĆ, Ž.: Art.: Dalmatien, u: LexMA 3(1986), 444-457. HEYER, F.: Art.: Jugoslawien, u: TRE 17(1988) 432-441, o Hrvatskoj, 438-439. GOLDSTEIN, I.: Art.: Kroatien, u: LexMA 5(1991), 1538-1540. GOLDSTEIN, I.: Art.: Slavonien, u: LexMA 7(1995), 2004-2005. KOVAČIĆ, S.: Art.: Kroatien, Kroaten, u: LThK 6(1997), 489-493. MATL, J.: Art.: Dalmatien, u: LThK 3(1959), 128-130. S ARIA , B.: Art.: Dalmatia, u: Paulys Real-Encyklopädie der classischen Altertumswissenschaft, Supplement VIII, Stuttgart 1956, 47-59. Š AŠEL K OS, M./N IELSON , I.: Art.: Dalmatae, Dalmatien, u: Der neue Pauly Enzyklopädie der Antike 3(1997), 282-287. VITEZIĆ, I.: Art.: Kroatien, u: LThK 6(1961), 647-648. ŽUPANČIĆ, M./FERLUGA, J.: Art.: Istrien, u: LexMA 5(1991), 701-705. 2. Priručnici BAUER, Ernest: Glanz und Tragik der Kroaten, Wien-München 1969. ČIČIĆ , Zvonimir, Die Kroaten in der Schweiz (Hrvati u Svicarskoj), Zürich 1982. KISZLING, Rudolf: Die Kroaten. Der Schicksalsweg eines Südslawensvolkes, GrazKöln 1956. KOHLER, Georg Wilhelm: Beiträge zur Ideologie der kroatischen Frage in ihrer Entwicklung bis 1918, München 1942. Kroatien: Landeskunde – Geschichte – Kultur – Politik – Wirtschaft – Recht, priredili N. BUDAK-P. JORDAN-i dr., (= Österreichische Osthefte 37), Wien 1995. MALCOLM, Noel: Geschichte Bosniens, Frankfurt am Main 1996.

P. VRANKIĆ, Hrvatska u germanofonoj historiografiji

49

STEINDORFF, Ludwig: Kroatien, Regensburg 2000. ŠIŠIĆ, Ferdo: Geschichte der Kroaten, Zagreb 1917. Zwischen Adria und Karawanken, priredio A. SUPPAN, (= Deutsche Geschichte im Osten Europas), Berlin 1998. 3. Opći prikazi Slavena BENČIĆ, Daniel: Online-Präsentation der Slawistik im deutschsprachigen Raum: Probleme und Chancen, u: Anzeiger für slawische Philologie 31(2003), 179197. BRAUN, Maximiliarn: Die Slawen auf dem Balkan, Leipzig 1941. FRITZE, Wolfgang: Untersuchungen zur frühslawischen und frühfränkischen Geschichte bis in 7. Jahrhundert (= Europäische Hochschulschriften, Reihe 3: Geschichte und ihre Hilfswissenschaften 581), Frankfurt am Main 1994. HÖSCH, Edgar: Geschichte der Balkanländer. Von der Frühzeit bis zur Gegenwart, München 1993. LUDAT, Herbert: Slaven und Deutsche im Mittelalter, Köln-Wien 1982. MIKIĆ, Živko: Beitrag zur Anthropologie spätrömischer bis spätmittelalterlicher Bevölkerung Jugoslawiens, u: Akademija nauka BiH. Godišnjak, 22, Centar za balkanološka ispitivanja, 20, Sarajevo 1984, 5-109. STRZYGOWSKI, Josef: Die altslavische Kunst, Augsburg 1929. II. Politička i državno-pravna povijest 1. Antička i srednjovjekovna povijest do 1526. godine ALFÖLDY, Géza: Bevölkerung und Gesellschaft der römischen Provinz Dalmatien, Budapest 1965. ISTI: Die Personennamen in der römischen Provinz Dalmatia, Heidelberg 1969. BIRKFELLNER, Gerhard: Glagolitische und kyrillische Handschriften in Österreich, Wien 1975. DEMANDT, A.: Die Spätantike. Römische Geschichte von Diocletian bis Justinian 284-565 n. Chr. (= Handbuch der Altertumswissenschaft VI/3), München 1989; DITTEN, H.: Bemerkungen zu den ersten Ansätzen zur Staatsbildung bei Kroaten und Serben im 7. Jahrhundert, u: Beiträge zur byzantinischen Geschichte im 7-11. Jahrhundert, Prag 1978, 441-462. FERLUGA, Jadran: Dalmatien. Wandlung eines verwaltungsgeographischen Terminus in den byzantinischen Quellen des 13. Jahrhunderts, u: Europa Slavica – Europa Orientalis. Festschrift für H. Ludat zum 70. Geburtstag, priredili K. – D. GROTHAUSEN-K. ZERNACK, Berlin 1980, 341-353, sada u: DERS., Untersuchungen zur byzantinischen Provinzverwaltung VI-XIII Jahrhundert. Gesammelte Aufsätze, Amsterdam 1992, 463-475. Forschungen in Salona I, Wien 1917. GOTTLIEB, Günther: Römerzeit und frühes Christentum in Istrien und Kroatien, Augsburg 1984.

50

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

GRAFENAUER, Bogo: Die ethnische Gliederung und geschichtliche Rolle der westlichen Südslawen im Mittelalter, Bericht für den I. Balkanologischen Kongress in Sofija vom 26. VIII. – 1. IX. 1966, Ljubljana 1966. GREKOV, B. D., Die altkroatische Republik Poljica, Berlin 1961. GROTHAUSEN, Klaus-Detlef: Entstehung und Geschichte Zagrebs bis zum Ausgang des 14. Jahrhunderts, Wiesbaden 1967. HAUPTMANN, Ludmil, Kroaten, Goten und Sarmaten, u: Germanoslavica 3(1935), 9-127, 315-353. HOMAN, B.: Geschichte des ungarischen Mittelalters I, Berlin 1940. KLEBEL, Ernst: Über die Städte Istriens. Studien zu den Anfängen des europäischen Städtewesens, Lindau-Konstanz 1958. KOS, Milko: Aus der Geschichte der mittelalterlichen Urkunde Istriens. Studien zur älteren Geschichte Osteuropas. T. 1, Graz-Köln 1956. KUSTERMANN, H.: Über den Namen der Kroaten, u: Die Welt der Slawen 27(1982), 131-136. ISTI: Wer waren die Weißkroaten des byzantinischen Kaisers Porphyrogenetos?, u: Die Welt der Slawen 28(1984), 111-122. J. Siebmacher’s großes Wappenbuch. Die Adel von Kroatien und Slawonien, Nürnberg 1899 (pretisak Neustadt an der Aisch 1986). JAGENTEUFEL, A.: Die Statthalter der römischen Provinz Dalmatia von Augustus bis Diokletian (= Österreichische Akademie der Wissenschaften, Schriften der Balkankommission, Antiquarische Abteilung 12), Wien 1958, 9-75. JIREČEK, Constantin: Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters, Wien 1901. KATIČIĆ, Radoslav: Literatur und Geschichte des kroatischen Frühmittelalters (= Österreichische Akademie der Wissenschaften, Philosophisch-historische Klasse, Schriften der Balkan-Kommission, Philologische Abteilung 40), Wien 1999. KOS, Milko: Aus der Geschichte der mittelalterlichen Urkunde Istriens. – Studien zur älteren Geschichte Osteuropas. T 1, Graz-Köln 1956, 49-62. KRONSTEINER, Otto: Gab es unter den Alpenslawen eine kroatische ethnische Gruppe?, u: Wiener Slavistischen Jahrbuch 24(1978), 137-157, pretisak u: Österreichische Namenforschung 6(1978), 79-99. PANKRAZ, Fired: Die Grafen von Dießen-Andechs, München 1988. POHL, Walter: Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa 567-822 n. Chr., München 1988. RENGJEO, Ivan: Corpus der mittelalterlichen Münzen von Kroatien, Slavonien, Dalmatien und Bosnien, Graz 1959. SAKAČ, Stjepan: Iranische Herkunft des kroatischen Volksnamens, u: Orientalia Christiana Periodica 15(1949), 313-340. SCHMID, Heinrich Feliks: Dalmatinische Stadtbücher, u: Zgodovinski časopis 6/7 (1952/53), 330-390. ISTI: Die kirchenslawische Urkunde auf kroatischen Boden, u: Mitteilungen des Instituts für Österreichische Geschichtsforschung 68(1960), 16-38.

P. VRANKIĆ, Hrvatska u germanofonoj historiografiji

51

ŠEGVIĆ, Kerubin: Die gotische Abstammung der Kroaten, u: Nordische Welt (Berlin) 9-12(1935), 1-56. Separat. STEINDORFF, Ludwig: Die dalmatinischen Städte im 12. Jahrhundert, Köln-München 1984. I STI : Das mittelalterliche Zagreb – ein Paradigma der mitteleuropäischen Stadtgeschichte, u: Südosteuropa Mitteilungen 35(1995), 135-145. ISTI: Deutungen des Wortes Dalmatien in der mittelalterlichen Historiographie. Zugleich über die Synode auf der planities Dalmae, u: Etnogeneza Hrvata, priredio N. BUDAK, Zagreb 1995, 250-261, hrvatski prijevod Tumačemje riječi Dalmatia u srednjovjekovnoj historiografiji. Istovremeno o saboru na planities Dalmae, na stranicama 149-158. WAKOUNIG, Marija: Dalmatien und Friaul. Die Auseinandersetzung zwischen Sigismund von Luxemburg ind der Republik Venedig um die Vorherrschaft im adriatischen Raum (= Diss. der Universität Wien 212), Wien 1985. 2. Habsburško doba AMSTADT, Jacob: Die k.k. Militärgrenze 1522-1881 (mit einer Gesamtbiographie) Filozofska dizertacija, Würzburg 1969. BAHLCKE, Joachim: Außenpolitik, Konfession und kollektive Identitätsfindung: Kroatien und Innenösterreich im Vergleich, u: Konfessionalisierung im Ostmitteleuropa. Wirkungen des religösen Wandels im 16. Und 17. Jahrhunderts in Staat, Gesellschaft und Kultur, priredio J. BAHLCKE - A. STROMEYER, Stuttgart 1999, 193-210. BAHR, Hermann: Dalmatinische Reise, Berlin 1909. ISTI: Drei Leopardenköpfe in Gold. Österreich und Dalmatien, Wien-München 1973. BAUER, Ernst: Zwischen Halbmond und Doppeladler. 40. Jahre österreichische Verwaltung Bosnien-Herzegowina, Wien 1971. BECHSCHNITT, W. D.: Nationalizmus bei Serben und Kroaten 1830-1914. Analyse und Typologie der nationalen Ideologie (= SOA 74), München 1980. Biographischer Lexikon zur Geschichte Südosteuropas, 4. sv. (= Südosteuropäische Arbeiten 75/I-IV), priredili M. BERNATH-K. NEHRING, München 1974-1981. BREU, Josef: Die Kroatensiedlung im Burgenland und in den anschließenden Gebieten, Wien 1970. BIHL, Walfdieter: Notizen zu den ethnischen und religiösen Splitter-, Rest- und Sondergruppen in den Habsburgischen Ländern, u: Habsburger Monarchie 1848-1918, sv. III/2, 949-974. CLEWING, Konrad: Staatlichkeit und nationale Identitätsbildung. Dalmatien in Vormärz und Revolution, München 2001. Der österreichisch-ungarischer Ausgleich 1867. Vorgeschichte und Wirkungen, priredio P. BERGER, Wien 1967. Der österreichisch-ungarischer Ausgleich 1867, priredili L. HOLOTIK-A. VANTUCH, Preßburg 1971. Die Habsburger Monarchie 1848-1918, Bd. III,1: Die Völker des Reiches, 1. Teilband, Wien 1980.

52

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Die k.k. Militärgrenze. Beiträge zu ihrer Geschichte, Wien 1973. Die österreichische Militärgrenze. Geschichte und Auswirkung, Wien 1982. DJURDJEV, B: Die historisch-ethnischen Veränderungen bei den südslawischen Völkern nach der türkischen Eroberung, Graz 1974. FABER, Eva: Litorale Austriaco. Das österreichische und kroatische Küstenland 1700-1780, Trondheim-Graz 1995. G ROSS , Mirjana: Erzherzog Franz Ferdinand und die kroatische Frage, u: Österreichische Osthefte 8(1966), 277-298. ISTA: Die „Welle“. Die Idee der nationalistischen Jugend vor dem Ersten Weltkrieg in Kroatien, u: Österreichische Osthefte 10(1968) , 65-86. ISTA: Über die nationale Frage in Kroatien während der Krise des Dualismus, u: Die nationale Frage in der Österreichisch-Ungarischen Monarchie 19001918, 217-231. ISTA: Einfluß der sozialer Struktur auf den Charakter der nationalen Bewegung in den kroatischen Ländern im 19. Jahrhundert, u: Sozialstruktur und Organisationsgeschichte europäischer Nationalbewegung, priredio TH. SCHNEIDER, Wien 1971, 56-80. I STA : Zur Frage der jugoslawischen Ideologie bei den Kroaten, u: Die Donaumonarchie und die südslawische Frage von 1848 bis 1918. Texte des ersten österreichisch-jugoslawischen Historikertreffens, Gösing 1976 (Veröffentlichungen der Kommission für Geschichte Österreichs 8), priredio A. WANDRUSZKA, Wien 1978, 19-38. ISTA: Die Anfänge des modernen Kroatien. Gesellschaft, Politik und Kultur in ZivilKroatien in den ersten dreißig Jahren nach 1848, Wien-Köln-Weimar 1993. ISTI: Literaturbericht über die Geschichte Jugoslawiens. Veröffentlichungen 19451966, u: Historische Zeitschrift, Sonderheft 3, München 1969, 355-430. GRÜNBERG, Karl: Die Agrarverfassung und das Grundentlastungsproblem in Bosnien und der Herzegowina, Leipzig 1911. GÜNTHER, Horst: Die Verständigung in Jugoslawien. Darstellung und Probleme, Wiesbaden 1966. GÜNTHER, Otto: Verhandlungen uns Beschlüsse der Industrierates, 12. Heft: Industrie- und Gewerbeförderung zum Zwecke einer wirksammen wirtschaftlichen Entwicklung Dalmatiens, priredio Bireau des Industrierates im k.k. Handelsminsterium, Wien 1906. GUŠIĆ, Branimier: Wer sind die Morlaken am adriatischen Raum?, U: Balcanica IV, SANU, Beograd 1973, 453-464. H ANAK , P.: Ungarn in der Donaumonarchie. Probleme der bürgerlichen Umgestaltung eines Vielvölkerstaates, München-Wien 1984. HANTSCH, Hugo: Die Nationalitätenfrage im alten Österreich. Das Problem der konstruktiven Reichsgestaltung, Wien 1953. HASELSTEINER, Horst: Die Serben und der Ausgleich, Wien-Köln-GrAz 1976. HAUPTMANN, Ferdinand: Der kroatisch-ungarische Ausgleich von 1868, u: Der österreichisch-ungarische Ausgleich, München 1968, 36-47.

P. VRANKIĆ, Hrvatska u germanofonoj historiografiji

53

ISTI: Die österreichisch-ungarische Herrschaft in Bosnien und der Herzegowina 1878-1918, Graz 1983. H ELLMANN , M.: Grundzüge der Geschichte Venedigs (= Wissenschaftliche Buchgesellschaft. Grundzüge 28), Darmstadt 1976. HROCH, Miroslav: Die Vorkämpfer der nationalen Bewegung bei den kleinen Völkern Europas. Eine vergleichende Analyse zur gesellschaftlichen Schichtung der patriotischen Gruppen (= Acta Universitatis Carolinae, Philosophica et Historica, Monographia 24], Praha 1968. JAKIĆ, Tomislav: Das kroatische Bibliothekswesen, Wien 1978. JUST, Harald: Bischof Strossmayer und die Kroaten. Zum Nationalitätenproblem in Österreich-Ungarn, nach Akten im Haus-, Hof- und Staatarchiv Wien, u: Österreichische Osthefte 15(1973), 27-49. KANN, Robert A.: Das Nationalitätenproblem der Habsburgermonarchie. Geschichte und Ideengehalt der nationalen Bestrebungen vom Vormärz bis zur Auflösung des Reiches im Jahre 1918. Ideen und Pläne zur Reichsreform (= Veröffentlichungen der Arbeitsgemeinschaft Ost 5), 2. sv., Graz-Köln 21964. K ASER , Karl: Die Entwicklung der Zadruga in der kroatisch-slawonischer Militärgrenze, Graz 1985. ISTI: Freier Bauer und Soldat. Die Militärregierung der agrarischen Gesellschaft in der kroatisch-slawonischen Militärgrenze (1535-1881), Wien-KölnWeimar 1997. KATIČIĆ, Radoslav: Die Anfänge des kroatischen Staates, (=Österreichische Akad. d. Wissen, Philos-histor. Klassee, Denkschriften, B 179), Wien 1985. KESSLER, Wolfgang: Buchproduktion und Lektüre in Zivilkroatien und -slavonien zwischen Aufklärung und „Nationaler Geburt“ (1767-1848), u: Arhiv für Geschichte des Buchwesens 16(1976), 339-379. ISTI: Politik, Kultur und Gesellschaft in Kroatien und Slavonien in der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts. Historiographie und Grundlagen (= SOA 77), München 1981. ISTI: Programme und Politik der nationalen Integration in den kroatischen Ländern in der zweiten Hälfte des 19. Jh., u: Jugoslawien. Integrationsprobleme in Geschichte und Gegenwart, priredio K.-B. GROTHAUSEN, Göttingen 1984, 151-163. KISZLING, Rudolf: Die militärischen Vereinbarungen der Kleinen Entente 1929-1937 (= Südosteuropäische Arbeiten 54), München 1959. Konfessionalisierung im Ostmitteleuropa. Wirkungen des religösen Wandels im 16. Und 17. Jahrhunderts in Staat, Gesellschaft und Kultur, priredio J. BAHLCKE - A. STROMEYER, Stuttgart 1999. KRAJASICH, Peter: Die Militärgrenze in Kroatien, Wien 1974. L AUER , Reinhard: Genese und Funktion des illyrischen Ideologems in der südslawischen Literaturen (16. bis Anfang des 19. Jhs.), u: Ethnogenese und Staatsbildung in Südost-europa. Beiträge des Südosteuropa-Arbeitskreisses der Association Internationale d’ Etudes du Sud-Est Européen, 4-10. 9. 1974, priredio K.-D. GROTHAUSEN, Göttingen 1974, 116-143.

54

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Lexikon zur Geschichte der Parteien in Europa, priredio F. WENDE, Stuttgart 1981. LILEK, E.: Kritische Darstellung der ungarisch-kroatischen Verschwörung und Rebellion (1663-1671), sv. I-IV, Celje 1928-30. MARINELLI-KÖNIG, Gertrud: Die Südslawen in der Wiener Zeitschriften und Almanachen des Vormärz, Wien 1994. MAISSEN, Anna Pia: Wie ein Blitz schlägt es aus meinem Und. Der Illyrismus: Die Hauptschriften der kroatischen Nationalbewegung 1830-1844, Bern etc. 1998. MASARYK, Thomas Garrique: Der Agramer Hochverratsprozeß und die Annexion von Bosnien und Herzegowina Wien 1909. MILUTINOVIĆ, Kosta: Die ersten föderalistischen Ideologen unter den Kroaten, u: Südostforschungen 26(1967), 239-275. MORITSCH, Andreas: Die Bauernparteien bei den Kroaten, Serben und Slowenen, u: Europäische Bauernparteien im 20. Jahrhundert (= Quellen und Forschungen zur Agrargeschichte 29), priredio H. GOLLWITZER, StuttgartNew York 1977, 359-402. MATL, Josef: Die kroatisch-serbische Krise, u: Wille und Weg. Halbmonatsschrift für Politik, Wirtschaft und Kultur 4(1929), n. 20. ISTI: Das politische und kulturelle Werden der Südslawen, in: Preußische Jahrbücher 216(Berlin1929), Heft 2. ISTI: Die Kultur der Südslawen, u: Handbuch der Kulturgeschichte, Abt. 2. Die Kulturen der Westslawen und Südslawen, Frankfurt/M 1970, 1-118. Nationalbewegung auf dem Balkan, priredio N. REITER, Wiesbaden – Berlin 1983. P ERČEC , Gustav: Durch Lug und Trug; durch Gewalt; durch Mord – zur Unterjochung Kroatiens und zum neuerlichen Weltkrieg, Wien 1931. Relation über Fortifikation der Südgrenzen des Habsburgerreiches vom 16-18. Jahrhundert, priredo L. KRMPOTIĆ, Hannover 1997. RENNER, Karl: Das Selbstbestimmungsrecht der Nationen, Wien 1918. RIEDl, Richard: Die wirtschaftliche Zustände Dalmatiens, Wien 1907/08. RONNEBERGER, Franz: Südosteuropa auf dem Weg zur Industrialisierung, Darmstadt 1970. ROTHENBURG, Günther, E.: Die österreichische Militärgrenze in Kroatien 1522-1881, Wien-München 1970. SCHNEEWEIS, Edmund: Serbokroatische Volkskunde (= Grundriß der slavischen Philiologie und Kulturgeschichte 14), Berlin 1961. SCHÖDL, Günther: Kroatische Nationalpolitik und Jugoslavenstvo. Studien zu nationaler Integration und regionaler Politik in Kroatien-Dalmatien am Beginn des 20. Jhs., München 1990. ISTI: „Kroato-serbische Koalition“ und Habsburgermonarchie: Entfaltung und Scheitern des frühen „Jugoslawismus“, u: Südost-Forschungen 49(1990), str. SCHULZE, Winfried: Der Windische Bauernaufstand von 1573. Bauernaufstand und feudale Herrschaft im späten 16. Jahrhundert, u: Südost-Forschungen 33(1974), 15-61.

P. VRANKIĆ, Hrvatska u germanofonoj historiografiji

55

SETON WATSON (Scotus Viator): Absolutismus in Kroatien, Wien 1906. ISTI: Die südslawische Frage im Habsburger Reich, Berlin 1913, Sarajevo-London 1926. STANČIĆ, Nikša: Das Jahr 1848 in Kroatien: unvollendete Revolution und nationale Integration, u: Südost-Forschungen 57(1998), 103-128. SUNDHAUSSEN, Holm: Der Einfluß der Herderischen Ideen auf die Nationsbildung bei den Völkern der Habsburger Monarchie, München 1973. SUPPAN, Arnold: Die Kroaten, u: Die Habsburger Monarchie 1848-1918, sv. III/1, priredili A. WANDRUSZKA-P. URBANITSCH, Wien 1980, 626-733. ISTI: Ausnahmeszustand in Erwägung. Die Verhandlungen über im Kriegsfall zu erlassende Ausnahmesverfügungen für Kroatien-Slavonien im Frühjahr 1909, u: Österreichische Osthefte 16(1974), 254-268. ŠIDAK, Jaroslav: Der Illyrismus - Ideen und Probleme, u: L’udevít Stúr und die slawische Wechselseitigkeit, priredio: L. HOLOTIK, Bratislava 1969, 61-89. ISTI: Jugoslawische Idee und die kroatische Politik bis zum I. Krieg, u: Donaurau, – Gestern, Heute, Morgen, priredio B. Varga, Wien - Frankfurt - Zürich 1967, 93-111ISTI: Die Entwicklung des Schulwesens in den kroatischen Ländern von 1883-1874, u: Internationales Kulturhistorisches Symposion, Mogersdorf 1975, Eisenstadt 1976, 194-206. ŠIŠIĆ, Ferdo: Nach der Annexion, Zagreb 1909. VALENTIĆ, Mirko: Fünfhundert Jahre Diaspora im österreichisch-ungarischslowakischen Grenzraum, u: Symposion Croaticon. Gradišćanski Hrvati Die burgenländischen Kroaten, priredio F. PALKOVITS, Wien 1974, 145-159. VRTOVAC, Ivanka: Volksschmuck in Kroatien, Zagreb 1985. WAGNER, Hemeneglied: Der geniale Zickzackkurs. Eine Artikelserie über die Verhältnisse in Bosnien und in der Herzegowina, Sarajevo 1908. 3. Kraljevina SHS odnosno Kraljevina Jugoslavija BILANOVIĆ, Alexander: Jugoslawien, u: Osteuropäische Länderberichte, svezak II: Rumänien, Bulgarien, Jugoslawien, Bresalu 1927, 111-198. GÄRTNER, E. R.: Kroatien in Südslawien. Historisch-politische Studie, Berlin 1944. GILBEERT IN DER MAUR, Die Jugoslawen einst und jetzt,. Svezak 1: Aus der Geschichte der Südslawen; svezak 2: Jugoslawiens Außenpolitik, LeipzigWien 1936. GREGORIĆ, Danilo: So endete Jugoslawien, Leipzig 1943. IN DER MAUER, Gilbert: Jugoslawien einst und jetzt, 2 sv., Leipzig 1936. ISTI: Der Weg zur Nation. Jugoslawiens Innenpolitik 1918-1938. Stojadinović als Vollstrecker, Berlin-Wien-Zürich 1938. KUŠEJ, G.: Die gegenwärtige staatsrechtliche Lage Kroatiens im Königsreich Jugoslawien, u: Zeitschrift für öffentliches Recht 20(1940), 528-582. LONČAREVIĆ, Dušan, A.: Jugoslawiens Entstehung, Zürich-Leipzig-Wien 1929. MÄRZ, Josef: Die Adria-Frage, Berlin 1933.

56

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

PRERADOVIĆ, Petar: Kroatien und ihre Bauernbewegung, Wien-Leipzig 1940. SCHREMS, Ferdinand: Die Rechtsstellung der Kroaten im frühen Habsburgerreich und im heutigen jugoslawischen Staat (Phil. Diss.), Hamburg 1939. Südosteuropa im Spannungsfeld der Großmächte 1919-1939. Die Interdependenz politische und wirtschaftlicher Entwicklung in der Innen- und Außenpolitik des Versailler Staatensystems 1919-1939, priredio H.-J. S CHRÖDER , Wiesbaden 1981. SUNDHAUSSEN, Holm: Wirtschaftsgeschichte Kroatiens im national-sozialistischen Großraum 1914-1945. Das Scheitern einer Ausbeutungsstrategie (= Studien zur Zeitgeschichte 23), Stuttgart 1983. ISTI: Geschichte Jugoslawiens 1918-1980, Stuttgart 1980. 4. II. Svjetski rat Ein General im Zwielicht. Die Erinnerungen Edmund Gleises von Horstenau, sv. I-III, priredio Peter Brouck, Wien-Köln-Graz 1980-1988, osobito sv. III.: Deutscher Bevollmächtigter General in Kroatien und Zeuge des Untergangs des „Tausendjährigen Reiches“, Wien-Köln-Graz 1988. DRAGOJLOV, Fedor: Art und Organisation des Partisanenkrieges 1941-1945 auf dem Gebiete des „unabhängigen Staates Kroatien“, u: Wehrkunde. Organ der Gesellschaft für Wehrkunde, Heft 5, München 1956. ISTI.: Der Krieg 1941-1945 auf dem Gebiete des „unabhängige Staates Kroatien“, u: Allgemeine Schweizerische Militärzeitschrift. Hefte 5 bis 7, Frauenfeld 1956. HILLGRUBER, A: Südost-Europa im Zweiten Weltkrieg. Literaturbericht und Bibliographie (= Schriften der Bibliothek für Zeitgeschichte. Weltkriegsbücherei, Heft 1), Frankfurt/M 1962. HORY, Ladislaus-BROSZAT, Martin: Der kroatische Ustascha-Staat 1941-1945, Stuttgart 1965. JAKIR, Aleksandar: Dalmatien zwischen den Weltkriegen. Agrarische und urbane Lebenswelten und das Scheitern der jugoslawischen Integration, München 1999. KNOLL , H.: Jugoslawien in Strategie und Politik der Alliierten 1940-1943 (Südosteuropäische Arbeiten 82), München 1986. LORKOVIĆ, Mladen: Kroatien im Kampf gegen den Bolschewismus, Zagreb 1944, ROGIĆ, Marijan: Die Idee des kroatischen Staates bei Ante Pavelić, München 1985. SCHNEEFUSS, Walter: Politische geographie Kroatiens, Graz 1944. SHELAH, Menachem: Kroatische Juden zwischen Deutschland und Italien. Die Rolle der italienischen Armee am Beispiel des Generals Giuseppe Amico 19411945, u: Vierteljahrshefte für Zeitgeschichte, 41(1993), 175-195.

5. Socijalistička Jugoslavija An der Grenzwacht des Abendlandes. Das kroatische Volk im Kampf gegen zwei antieuropäische Ideen, Buenos Aires 1952.

P. VRANKIĆ, Hrvatska u germanofonoj historiografiji

57

Europäisierung versus Nationalismus. Der ex-jugoslawische Raum auf der Suche nach Stabilität, priredili Anton KUMER-Miroslav POLZER-Anselm SKUHRA, Frankfuert am Mein-Berlin-New York 2000. FRIŽOP, Pius: Die Tragödie Kroatiens, sv. I-II, Walde 1990/91. DŽAMBO, Joso: Bibliographie zur Zeitgeschichte Jugoslawiens, u: Jugoslawien am Ende der Ära Tito, sv. 2. Innenpolitik, priredili K.-D. GROTHAUSEN-O. N. HABERL-W. HÖPKEN, München 1986, 197-296. HABERL, Othmar Nikola: Parteiorganisation und nationale Frage in Jugoslawien, Berlin 1976. Jugoslawien, priredio K.-D. GROTHAUSEN (= Südosteuropa Handbuch 1), Göttingen 1975. LEMAN, Gudrun: Das jugoslawische Modell. Wege zur Demokratisierung, Frankfurt a. M. – Köln 1976. KARDELJ, Edvard: Die Wege der Demokratie in der sozialistischen Gesellschaft, Köln 1979. NICKOLAS, Sylvie: Jugoslawien, Stuttgart 1972. NIESMANN, Felix: Im Spannungsfeld von Zentralismus und Selbstverwaltung, Bochum 1979. RABITSCH, Erich: Die politische Erziehung in der jugoslawischen „Grundschule“, Frankfurt am Main 1980. RAZUMOVSKY, Dorothea: Titos Erbe – Jugoslawien zwischen gestern und heute, Freiburg 1978. STEINDORFF, Ludwig: Der Kroatische Frühling. Eine soziale Bewegung in einer sozialistischen Gesellschaft, u: Der Balkan. Eine europäische Krisenregion in Geschichte und Gegenwart, priredio J. ELVERT, Stuttgart 1997, 197-210. STRÖHM, Carl Gustav: Ohne Tito. Kann Jugoslawien überleben, Graz Wien-Köln 1976. SUNDHAUSSEN, Holm: Experiment Jugoslawien. Von der Staatsgründung bis zum Staatszerfall, Mannheim 1993. WENZLER, Fedor, Raumplanung in der Sozialistischen Republik Kroatien, Hannover 1977. WECKBECHER, Arno – HOFFMEISTER, Frank: Die Entwicklung der politischen Parteien in ehemaligen Jugoslawien, München 1997. ZORN, Wolfgang - SCHNEIDER, Sybille: Zur frühen Industrialisierung in Jugoslawien (= WGI-Berichte zur Regionalforschung 14), München 1974. 6. Domovinski rat i moderna Hrvatska BALIC, Smail: Das unbekannte Bosnien, Köln 1992. Der Balkan. Eine europäische Krisenregion in Geschichte und Gegenwart, priredio J. ELVERT, Stuttgart 1997. BRUNO, G. : Erhaltende Entwicklung kroatischer Inseln, Hannover 1996. CALIC, Marie-Janine: Krieg und Frieden in Bosnien-Herzegowina, Frankfurt am Main 1996.

58

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

DJURIĆ, Rajko: Der Zerfall Jugoslawiens, Berlin 1992. Der Jugoslawien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, priredila D. MELČIĆ, Opladen-Wiesbaden 1999. Der ruhelose Balkan, priredio M. WEITHMANN, München 1993. Der trügerische Frieden, Hanburg 1997. Die Verfassungen Mittel- und Osteuropas. Einführung und Verfassungstexte mit Übersichten und Schaubildern, priredio H. Roggemann, Berlin 1999. EICHER, Joachim: Konfliktlösungsstrategien in multiethnischen Staaten: das Beispiel Kroatien, München 1998. EILERS, Mirjana: Demokratie- und Staatsgründung in Kroatien. Zum Problem der Gleichzeitigkeit von drei Transformationen 1994. FUNKE, Hajo-RHOTERT, Alexander: Unter unseren Augen. Ethnische Reinheit: Die Politik Regime Milosevic und die Role des Westens, Berlin 1999. GELHARD, Susanne: Ab heute ist Krieg. Der blutige Konflikt im ehemaligen Jugoslawien, Frankfurt am Main 1992. GIERSCH, Carsten: Konfliktregelung in Jugoslawien 1991-1995. Die Rolle von OSZE, EU, UNO und NATO (= Bonner Studien zum Jugoslawien-Konflikt), BadenBaden 1998. GLENNY, Misha: Der Krieg, der nach Europa kam, London 1993. GUTMAN, Roy: Augenzeuge des Völkermordes. Reportage aus Bosnien, Göttingen 1994. HERMAN, Judith: Die Narben der Gewalt, München 1994. HEUBERGER, Valeria-SUPPAN, Arnold-VYSLONZIL, Elisabeth (priredili): Der Balkan. Friedenszone oder Pulverfaß?, Frankfurt am Main-Berlin-New York 1998. HOLBROOKE, Richard: Meine Mission. Vom Krieg zum Frieden in Bosnien, MünchenZürich 1998. HOPPE, Hans-Joachim: Die neue politische Elite Kroatiens, Köln 1997. KHELLA, Karam (priredio), Der Fall Jugoslawien, Hamburg 1997. LIBAL, Wolfgang: Das Ende Jugoslawiens. Selbstzerstörung, Krieg und Ohnmacht der Welt, Wien 1993. LOHOFF, Ernst: Der Dritte Weg in den Bürgerkrieg: Jugoslawien und das Ende der nachholenden Entwicklung, Bad Honnef 1996. MAASS, Peter: Die Sache mit dem Krieg, München 1997. MEIER, Viktor: Wie Jugoslawien verspielt wurde, München 1995. OWEN, David: Balkan-Odyssee, Wien 1996. MELCIC, Dunja (priredila): Der Jugoslawien-Krieg. Handbuch zur Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, Opladen-Wiesbaden 1999. PÜHS, Wolfgang-WEGGEL, Thomas-RICHTER, Klaus (priredili), Sicherheitspolitisches Symposium Balkankonflikt. Instrumente des internationalen Krisenmenagements, Baden-Baden 1994. RATHFELDER, Erich: Sarajevo und danach. Sechs Jahre Reporter im ehemaligen Jugoslawien, München 1998.

P. VRANKIĆ, Hrvatska u germanofonoj historiografiji

59

ISTI (priredio): Krieg auf dem Balkan. Die europäische Verantwortung, Reinbeck 1992. REISSMÜLLER, Hohann Georg: Der Krieg vor unserer Haustür. Hintergründe der kroatischen Tragödie, Stuttgart 1992. ISTI: Die bosnische Tragödie, Stuttgart 1993. SILBER, L. – LITTLE, A.: Bruderkrieg. Der Kampf um Titos Erbe, Graz 1995. Slovenien-Kroatien-Serbien. Die neuen Verfassung (= Studien zur Politik und Verwaltung 39), priredili J. MARKO-T. BORIĆ, Wien-Köln-Graz 1991. Slovenien-Kroatien-Bosnien-Herzegowina: neue Staaten am Rande Mitteleuropas, priredio Franz SCHAFFER, Augsburg 1997. SAMARY, Catherine: Die Zerstörung Jugoslawiens. Ein europäischer Krieg, Köln 1995. SOŠIĆ, Stipo: Zur Hölle und zurück, Köln-Zagreb 1996. STEFANOV, Nenad-WERZ, Michael: Bosnien und Europa. Die Ethnisierung der Gesellschaft, Frankfurt am Main 1994. STEINDORFF, Ludwig: Hochschulreform in Kroatien, Bonn 1995. TUDJMAN, Franjo: Das historische Schicksal des Volkes. Ausgewählte Aufsätze, Bad Kissingen 1997. VACK, Klaus: Friedenspolitik mitten im Krieg. Das Exempel Ex-Jugoslawien, Sensbachtal 1996. VOLLE, Angelika-WAGNER, Wolfgang (priredili): Der Krieg auf dem Balkan. Die Hilflosigkeit der Staatenwelt. Beiträge und Dokumente aus dem EuropaArchivm Bonn 1994. III. Privredna i socijološka povijest OMRČANIN, Ivo: Politische und diplomatische Geschichte Kroatiens, Neckergemünd 1968 (englesko izdanje Philadelphia 1972). Weber, Joachim: Kroatien. Regionalentwicklung und Transformationsprozesse (=Mitteilungen der Geographischen Gesellschaft im Hamburg 92), Stuttgart 2002. ZONTAR, Josip: Problematik der älteren Sozial- und Wirtschafsgeschichte der Völker Jugoslawiens, u: Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung, 60(1952), 369-383. IV. Umjetnost i kulturna povijest BADURINA, Anđelko: Illuminierte Handschriften in Kroatien, Zagreb 1995. BASLER, ĐURO: Spätantike und frühchristliche Architektur in Bosnien und der Herzegowina (= Österreichische Akademie der Wissenschaften; Schriften d. Balkankommission, Antiquarische Abteilung 19), Wien 1993. ČUDIĆ , Sanda, Multikulturalität und Multikulturalismus in Bosnien-Herzegowina, Frankfurt am Mein-Mainz 2001. Friedrich Overbeck und die Kathedrale von Djakovo, Kroatien, Regensburg 1994.

60

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

GRUBER, W. Altkirchliche Kulturbauten Istriens und Dalmatiens, Dresden 1912. HOFFILLER, W. – SARIA, B.: Antike Inschriften aus Jugoslawien, Agram 1938. KATIČIĆ, Radoslav: Zweitausend Jahre schriftlicher Kultur in Kroatien, Zagreb 1990. MARTINIĆ, Jerko: Glagolitische Gesänge Mitteldalmatiens, Regensburg 1981. MATL, Josef: Die Kultur der Slawen. - Handbuch der Kulturgeschichte. Abt. 2. Die Kulturen der Westslawen und Südslawen, Frankfurt/M 1970. SCHÜTZ, Joeseph: Das handschriftliche Missale Illyricum Cyrillicum Lipsiense, sv. 1-2, Wiesbaden 1963. WILPERT, J.: Die römischen Mosaiken und Malereien der christlichen Bauten vom 4. bis 13. Jahrhundert, Freiburg 1916. V. Jezik i književnost AUBURGER, Leo: Die kroatische Sprache und der Serbokroatentums, Ulm 1999. BOŠKOVIĆ STULLI, Maja: Kroatische Volksmärchen, Düsseldorf 1975. CASSIUS, Bartholomaeus: Institutiones linguae Illyricae. Nunc iterum edidit R. OLESCH, Köln-Wien 1977. ERDMANN-PANDZIC, Elisabeth (priredio): Pisctole i evangelya. Das Perikopenbuch des Ivan Bandulavic von 1613. Teil a: Nachdruck, Teil b: Glossar und Kommentar, Weimar 1997. HRASTE, Mate - ŠIMUNOVIĆ, Petar - OLESCH, Reinhold: Cakavisch-deutsches Lexikon. Teil 1, Köln-Wien 1979. FRANGEŠ, Ivo: Geschichte der kroatischen Literatur. Von den Anfängen bis zur Gegenwart, Köln-Weimar-Wien 1995. GRČEVIĆ, Mario: Die Entstehung der kroatischen Literatursprache, Köln-WeimarWien 1997. HADROVICS, László, Schrifttum und Sprache der burgendländischen Kroaten im 18 und 19 Jh., Wien 1974. HÄUSLER, Maja: Zur Geschichte des Deutschunterrichts in Kroatien seit dem 18. Jahr-hundert, Frankfurt/M 1998. HANNICK, Christian (priredio): Sprachen und Nationen im Balkanraum. Die historische Bedingungen der Entstehung der heutigen Nationalsprachen, Köln-Wien 1987. HERCIGONJA, Eduard: Der kroatische Glagolitismus – die tausendjährige Kontinuität einer Tradition, u: Kroatien: Landeskunde – Geschichte – Kultur – Politik – Wirtschaft – Recht, priredili N. BUDAK-P. JORDAN-i dr., (= Österreichische Osthefte 37), Wien 1995, 547-578. HOCIJ, Michael: Die westlichen Grundlagen der glagolitischen Alphabets, u: Südosteuropäische Forschung, 4(1939), 509-600. JAGIĆ, Vatrislav: Zur Entstehungsgeschichte der kirchenslawischen Sprache. Neue berichtigte und erweitere Auflage, Berlin 1913, XII, 540 (1. Izdanje Wien 1900). MURKO, M.: Geschichte der älteren südslawischen Literaturen (= Die Lieraturen des Ostens in Einzeldarstellungen 5,2), Leipzig 1908.

P. VRANKIĆ, Hrvatska u germanofonoj historiografiji

61

MAYER, Martin: Elementarbildung in Jugoslawien (1918-1941). Ein Beitrag zur gesellschaftlichen Modernisierung?, München 1995. PIŠKOREC, Velimir: Deutsches Lehngut in der kajkavisch-kroatischen Mundart von Durdevac in Kroatien, Frankfurt/M 1997. PROHASKA, Dragutin: Überblick über die moderne südslawische Literatur in deutscher Sprache, Agram 1921. ROSPOND, St.: Slawische Namenkunde I: Die slawischen Ortsnamen, Heidelberg 19996. VINTR, J.: Lexikalische Einflüsse des Prager glagolitisch-kroatischen EmausKlosters im alttschechischen Psalter, u: Croatica-Slavica-Indoeuropea, Wien 1990, 269-274. VI. Povijest Crkve BALOBAN, Josip: Kirche in sozialistischer Gesellschaft. Die Erzdiözese Zagreb, Einsideln 1982. BOECK, Katrin: Die Stimme des Konzils, München 1995. B RATOŽ , Rajko: Die Entwicklung der Kirchenorganisation in den Westbalkanprovinzen (4-6. Jahrhundert), in: Das Christentum in Bulgarien und auf der übrigen Balkanhalbinsel in der Spätantike und im Frühmittelalter, priredili V. G JUZELEV -R. P ILLINGER (= Miscellanea Bulgarica), Wien 1987, 149-196. ISTI, Die Geschichte des frühen Christentums im Gebiet zwischen Sirmium und Aquileia im Licht der neueren Forschungen, in: Klio, 72(1990), 508-550. BUDAK, Neven: Frühes Christentum in Kroatien, u: Karantanien und Alpen-AdriaRaum im frühen Mittelalter, Wien-Köln-Weimar 1993, 223-234. Das heidnische und christliche Slawentum. 2 sv. (= Acta II Congressus internationalis historiae Slavicae Salsisburgo-Ratisbonensis anno 1967 celebrati), priredio F. ZAGIBA, Wiesbaden 1969-1970. DŽAMBO, Jozo: Die Franziskaner im mittelalterlichen Bosnien (= FF 35), Werl 1991. DŽAJA, Srećko, M.: Die „Bosnische Kirche“ und das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem Zweiten Weltkrieg, München 1978. ISTI: Konfessionalität und und Nationalität Bosniens und der Herzegowina. Voremanzipatorische Phase 1463-1804 (=SOA 80), München 1984. JURIŠIĆ, Pavao: Erzbischof Stadler auf den Spuren dreier Kulturen. Entwicklung der reli-gions-pädagogischen Tätigkeit der katholischen Kirche in Bosnien und Herzegowina während der österreichisch-ungarischen Regierung (18781918) (= Studien zur Praktischen Theologie 41) St. Otilien 1992. KNIEWALD, Dragutin, Das Kroatische als liturgische Sakralsprache, u: Geschichte der Ost- und Westkirche in ihren wechselseitigen Beziehungen. Acta Cingressus historiae Slavicae Salisburgiensis in memoriam SS. Cyrilli et Methodii anno 1963 celebrati (= Annales Instituti Slavici 1/3), Wiesbaden 1967, 55-66.

62

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

KOENIG, D.: Das Verbalsystem des Vatikanski Hrvatski Molitvenik, Würzburg 1972. LAUTERBACH, Sabine: Das Testament des Gost Radin. Studien zur „Bosnischen Kirche“ des ausgehenden Mittelalters (Phil. Diss.), München 1944. MARTINIĆ, J.: Glagolitische Gesänge Mitteldalmatiens, Regensburg 1981. REINDEL, K.: Die Bistumsorganisation im Alpen-Donau-Raum, in: MIÖG 72(1964) 277-310. SCHMID, Heinrich F.: Die kirchenslawische Urkunde auf kroatischem Boden, u: Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung 68(1960), 16-38. ISTI: Gemeinschaftskirchen in Italien und Dalmatien, u: Zeitschrift Savigny Stiftung Rechtsgeschichte, Kanonische Abteilung 77(1960) 1-61. S OPTA , Jozo: Die Teilnehmer aus den kroatischen Diözesen an der dritten Tagungsperiode des Tridentinums und die Frage des Laienkelches (teol. dis.), Freiburg/Br. 1986. STERLEMANN, Karl: Studien zur Kirchengeschichte der Reformierten Christlichen Kirchen in Jugoslawien, Kroatien und Südungarn, Bad Neuheim 1988. TOPIĆ, Slavko: Kirchenlieder der bosnischen Katholiken, Regensburg 1986. TROGLIĆ, M.: Bischofsernennungen in Dalmatien von 1855 bis 1975. Politische und kirchenpolitische Aspekte (Diss. dact.), Wien 1996. VITEZIĆ, Ivan: Die römisch-katholische Kirche bei den Kroaten, u: Die Habsburgermonarchie 1848-1918, sv. IV, priredili A. WANDRUSZKA-P. URBANITSCH, Wien 1985, 332-398. VRANKIĆ, Petar: Religion und Politik in Bosnien und der Herzegowina (1878-1918), Paderborn-München-Wien-Zürich 1998. WALDMÜLLER, Lothar: Die ersten Begegnungen der Slawen mit dem Christentum und den christlichen Völkern vom VI. bis VIII. Jahrhundert. Die Slawen zwischen Byzanz und Abendland, Amsterdam 1976. ISTI: Die Synoden in Dalmatien, kroatien und Ungarn. Von der Völkerwanderung bis zum Ende der Arpaden (1311), Paderborn-München-Wien-Zürich 1987. WILD, Georg: Bogumilen und Katharer in ihrer Symbolik, Wiesbaden 1970. ZACH, Chr.: Die bosnische Franziskanermission des 17. Jahrhundert im südostlichen Niederungarn (= Studia Hungarica 13), München 1979. ZAGIBA, Franz: Das Geistesleben der Slawen im frühen Mittelalter. Die Anfänge des slawischen Schrifttums auf dem Gebiet des östlichen Mitteleuropa vom 8. bis 10. Jahrhundert, Wien-Köln 1971. Z AGORAC , S.: Aus der kirchenpolitischen Vergangenheit der Kroaten. Ein kulturgeschichtlicher Versuch, Freiburg i.Br. 1930.

P. VRANKIĆ, Hrvatska u germanofonoj historiografiji

63

LA CROAZIA NELLA STORIOGRAFIA DEI TERRITORI DI LINGUA TEDESCA Sommario Solo all’inizio del XVI secolo la Croazia entra chiaramente in scena nell’ambiente politico, religioso e culturale tedesco. La lotta quotidiana contro i Turchi, la nomina di Ferdinando d’Asburgo a re croato, come pure la decisa opposizione alla riforma, nonostante qualche isolato simpatizzante croato per la nuova confessione, hanno fatto sì che la Croazia fosse presente ed importante nella politica, nella cultura e nella scienza della Germania degli ultimi sei secoli. Oggigiorno è impossibile dare uno sguardo generale alla storiografia dei territori di lingua tedesca sulla Croazia, sui Croati, sulla cultura croata, sulla storia e sulla Chiesa. Una tale presentazione supera gli ambiti delle singole scienze e della storia, sebbene proprio la storia ci offra la più chiara immagine della Croazia nelle zone di lingua tedesca. Nella storiografia dei territori di lingua tedesca la Croazia è interamente presente dal periodo antecedente l’arrivo dei Croati alla nascita dell’odierno Stato croato. Ci immettiamo così nelle opere che parlano delle terre croate odierne all’epoca dei Celti, degli Illiri, dei Romani, dei Goti e dei Bizantini. Le opere storiche tedesche trattano dell’arrivo e della conversione dei Croati al cristianesimo, della nascita del Principato croato e del Regno croato e del suo crollo. Il periodo che va dal XV al XIX secolo, periodo in cui la Croazia settentrionale condivide quasi interamente le sorti della Germania e dell’Impero, è rimasto in gran parte inesplorato. La posizione della Croazia nelle diete imperiali del XV e XVI secolo, la plurisecolare lotta contro i Turchi, la controriforma e il rinnovamento della Chiesa cattolica del XVI e del XVII secolo, non sono ancora sufficientemente presenti nella ricerca degli storici tedeschi. Fa eccezione la storia dei Confini militari. Nella storiografia tedesca la storia della Croazia nel XIX e XX secolo è presentata in modo dettagliato e abbastanza oggettivo, in particolare l’occupazione francese, il movimento illirico, il trattato croato-ungarico, l’amministrazione ungherese e austriaca, l’occupazione della Bosnia ed Erzegovina, la questione degli Slavi del Sud e il trialismo. La prima guerra mondiale, la nascita del Regno dei Serbi, Croati e Sloveni, la sua trasformazione in Regno Jugoslavo e il suo disfacimento nel 1941, hanno incontrato un notevole interesse nella storiografia tedesca. Lo stesso si può dire della seconda guerra mondiale, della nascita e del crollo dello Stato indipendente croato, come pure della complessa questione della nascita della Jugoslavia di Tito. La posizione della Croazia nella Jugoslavia socialista, la Primavera croata e la questione croata sono trattati solo in parte sotto forma di nozione generale jugoslava. La nascita dello Stato croato moderno, la guerra patriotica, le implicazioni e le complicazioni internazionali intorno alla Croazia, nella storiografia germanica sono trattate in modo quasi esauriente. Oltre alla storia generale della Croazia, l’interesse è suscitato anche da alcune singole scienze e temi come, ad esempio, la storia della lingua croata, l’alfabeto glagolitico, la letteratura, l’archeologia e la storia dell’arte.

64

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

I contributi scientifici, nell’ambito della storia ecclesiastica, scritti in lingua tedesca, dagli storici tedeschi, croati ed altri scrittori europei, presentano, nelle linee essenziali, la Croazia nella storiografia dei territori di lingua tedesca.

65

OKOLNOSTI ZA NASTANAK I NESTANAK BISKUPSKIH SJEDIŠTA IZMEĐU ZAGREBA I ZADRA

MILE BOGOVIĆ Sveučilište u Zagrebu, studij Rijeka

UDK 262.3(091):94(497.5) Izvorni znanstveni rad

Crkvene strukture u svom nastanku i razvoju usko su vezane s postojećim svjetovnim strukturama. Područje današnje Gospićkosenjske biskupije, nakon prihvaćanja kršćanstva bilo je povezano uz neko od tadašnjih biskupijskih središta, a u vrijeme otežane komunikacije možda je bio nadležan misijski ili putujući biskup. Nakon dolaska Arpadovića poremećaji nastaju stvaranjem zadarske nadbiskupije i njezinim izdvajanjem iz jurisdikcije splitskog metropolita, a u svjetovnom pogledu iz vlasti hrvatsko-ugarskog kralja. Krčka i rapska biskupija povukle su se unutar svojih otočkih granica. Na kopnu se osniva biskupsko sjedište u Senju. Kada su se nakon 1180. političke prilike stabilizirale, osniva se na splitskoj sinodi 1185. još jedna biskupija sa sjedištem u Krbavi, a kninskom se biskupu omeđuju granice. Prilike nisu išle u prilog Krbavi pa je 1460. biskupsko sjedište preneseno u frankopanski Modruš. Kao moralnu potporu Frankopanima u borbi s Turcima, papa Pijo II. dopustio je 1460. Sigismundu Frankopanu osnivanje posebne biskupije sa sjedištem u Otočcu. Krajem 15. stoljeća biskup se povlači iz Modruša i Otočca, a već u idućem njihovim područje upravljalo se iz Senja. Novo biskupsko sjedište iza Velebita osnovano je tek 2000. godine.

Područje između Zagreba i Zadra veoma je važno za hrvatsku crkvenu i svjetovnu povijest jer ono osigurava vezu hrvatskog sjevera s hrvatskim jugom. Zato je za tu povezanost važno da na tom području postoje jake državne i crkvene ustanove. Autor se u ovom radu ograničio na biskupska sjedišta kao najjače crkvene ustanove. Svoj rad podijelio je na rani srednji

66

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

vijek, razvijeni srednji vijek i novi vijek. Kroz to vrijeme na tom su prostoru djelovali hrvatski biskup, zatim biskupi u Ninu, Kninu, Krbavi, Senju, Modrušu i Otočcu. Godine 2000. osnovana je biskupija u Gospiću. 1. RANI SREDNJI VIJEK Crkvene strukture u svom nastanku i razvoju usko su vezane s postojećim svjetovnim strukturama. Prije velike seobe naroda bilo je na današnjem hrvatskom prostoru više biskupskih sjedišta, no seobu su nadživjela samo ona na jadranskoj obali. Kristijanizacijom nadošlih naroda postupno se formiraju i na kopnu odgovarajuće državne i crkvene ustanove, ali taj se proces na hrvatskom kopnu odvijao veoma sporo jer su ga ometale nepovoljne političke prilike. Glavna prepreka bila je granica između bizantske Dalmacije, gdje su se nalazila biskupska sjedište, i kontinentalnog dijela, gdje se početkom 9. stoljeća formira hrvatska država. Ta podjela postala je još određenija Aachenskim mirom 812. kada je povučena granica rastavljala područje bizantskog utjecaja od onoga koje je došlo pod suverenitet franačkog cara. Tako je među Hrvatima ometen – iako ne spriječen - misionarski rad iz dalmatinskih biskupijskih središta. Budući da su franačka biskupijska središta bila dosta udaljena od hrvatskog područja, nije ni bilo moguće iz njih vršiti redovnu biskupijsku jurisdikciju u hrvatskoj kneževini. Od tih središta za hrvatsko područje najvažniju ulogu igrala je Akvileja. S druge strane, Hrvatska kneževina nije ni imala u sebi neko jače gradsko središte koje bi imalo uvjete da bude biskupsko sjedište, a po svemu sudeći teško je vjerovati da je u prvoj polovici 9. stoljeća kristijanizacija ondje toliko uznapredovala da bi područje izgubilo misijske osobine. Zato u to vrijeme ondje možemo računati samo s misijskim biskupom pod patronatom akvilejskog patrijarha.1 Već samo postojanje takvoga biskupa svjedoči o političkoj odijeljenosti područja njegove jurisdikcije od dalmatinskih (biskupskih) gradova. Da je postojala nesmetana komunikacija tih središta s prostorom hrvatske kneževine, misionarsku ulogu među Hrvatima obavljali bi svećenici iz biskupijskih središta na obali. Misijski biskup može imati samo područni naziv (hrvatski), jer nema rezidenciju u jednom mjestu, gdje mu je kurija i katedrala. Rezidencijalni biskupi, naime, ne dobivaju svoj naziv po kraju, nego uvijek po gradu u kojem rezidiraju. Da bi neko mjesto postalo biskupijsko središte, trebalo je imati vlastitosti grada, tj. gdje je ustrojena gradska uprava. S vremenom su se i na području hrvatske kneževine razvile neke organizacijske strukture. Misionarski biskup se time okoristio i negdje, sredinom 9. stoljeća, počeo se ponašati kao rezidencijalni (ninski) biskup,

1

M. BARADA, Episcopus chroatensis, Croatia sacra, 1 (1931), 1, str. 161-215.

M. BOGOVIĆ, Nastanak i nestanak biskupskih sjedišta

67

s čime su se pomirile više crkvene vlasti (za hrvatske državne vlasti to je bilo čak poželjno!). No taj je biskup ostao «na suhu» kad je u vrijeme kralja Tomislava i splitskih sabora 925./27. granica između bizantske Dalmacije i hrvatske države prestala biti prepreka jedinstvenoj političkoj i crkvenoj upravi do tada podijeljenog područja. U novim političkim prilikama, kada je svaki priobalni i otočni biskup mogao pod svoju jurisdikciju staviti područje koje mu je nekada pripadalo na kopnu, izgledalo je dalmatinskim biskupima suvišno postojanje ninske biskupije. Oni su u tome mogli računati i na papinsku potporu jer je u to vrijeme papa sa svojom kurijom i na planu opće Crkve sustavno i dosljedno radio na restauraciji crkvenih struktura koje su bile prije velike Seobe naroda. U Rimu je bilo dobro poznato da je na cijelom području rimske Dalmacije neosporno vršio crkvenu jurisdikciju solinski metropolit, kojemu je u 10. stoljeću zakoniti nasljednik splitski nadbiskup. Pod njegovom su metropolitskom jurisdikcijom bili drugi dalmatinski biskupi, a svaki je od njih svoja biskupijska prava protezao duboko u kopno. Ono što je seoba poremetila, trebalo je po tadanjem shvaćanju rimske Crkve postaviti ponovno u prijašnji red. Ta se tendencija očitovala i u imenovanju sv. Metoda sirmijskim nadbiskupom (870)2, premda Sirmij u to vrijeme nije bio ni slika nekadanje panonske crkvene metropole. Mogli bismo u tom smislu navesti brojne primjere te vrste na cijelom prostoru kršćanskog Zapada. Po takvom, restauratorskom, načinu gledanja, pojava ninske biskupije značila je upravo remećenje prijašnjega reda. Ako se ona pokazala nužnom u vrijeme kada je bila nemoguća normalna komunikacija obalnih biskupskih središta s hrvatskim kopnom, ta potreba više nije postojala nakon što su obala i kopno došli pod upravu istoga vladara. Prije toga, u vrijeme kada su obalni gradovi i njihove biskupije bili pod bizantskom vlašću, u interesu rimske Crkve bilo je da pomaže rast crkvenog središta na hrvatskom kopnu, koje je već od dolaska franačke vlasti bilo pod papinskom crkvenom jurisdikcijom. Kada je i dalmatinska obala došla pod istu jurisdikciju, taj interes više nije postojao. Pače, vraćanjem dalmatinskim biskupima njihova prijašnjeg teritorija stjecali su se uvjeti za njihovu čvršću navezanost na Rim i papu. I pored slabe «propusnosti» granice između bizantske Dalmacije i hrvatske kneževine, ipak je blizina biskupskih sjedišta više pogodovala da se kršćanstvo prije učvrstilo u krajevima koji su zemljopisno bliži jadranskoj obali nego onima u unutrašnjosti. Ako bi se na temelju činjenice da se u vrelima prvi hrvatski knez Borna najprije javlja kao «dux Guduscanorum» a tek poslije «dux Liburniae et Dalmatiae»3 moglo

2

H. JEDIN, Velika povijest Crkve, III/1, Zagreb, 1971, 167. F. RAČKI, Documenta Chroaticae periodum antiquum illustrantia, Zagrabiae 1877, 320325. 3

68

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

zaključiti da je hrvatska država rođena u Lici, ipak se mora priznati da je težište kneževine ubrzo prešlo na područje južno od Velebita. Možda je tome pogodovala činjenica da se ondje, bolje nego u sjevernijim krajevima, razvilo kršćanstvo sa svojim strukturama, jer upravo su te strukture bile preduvjet za razvoj srednjovjekovnih kršćanskih država. U našoj historiografiji još nije dovoljno razjašnjeno kakve je naravi bila vlast hrvatskog kralja u dalmatinskim gradovima i na otocima. Tumačenja idu od tvrdnji da je Tomislav imao ta područja jednako pod svojom upravom kao i na području dotadanje hrvatske kneževine (i kraljevine), pa do tvrdnji da je Bizant i dalje nad dalmatinskim prostorom sačuvao sebi ista prava, odnosno da se ni u Tomislavovo doba nije dogodilo nešto što bi za Bizant značilo «prekid vlasti nad Dalmacijom».4 Ovo drugo mišljenje treba svakako odbaciti već zbog toga što je 925. na Splitskom saboru najviši predstavnik državne vlasti upravo hrvatski kralj. Sabor je bio i sazvan zato što su nastupile nove okolnosti. Više nije imalo smisla držati biskupijske granice samo do crte koja je dijelila bizantsko područje od područja pod hrvatskom kneževinom. Ta crta više nije razdvajala dvije državne uprave, nego su područja s obje strane te crte došla pod istu upravu, pod upravu hrvatskog vladara. To, dakako, nipošto ne znači da je Bizant potpuno digao ruke od Dalmacije i prepustio je hrvatskom kralju, ali sve nas upućuje da je uspostavljena jedinstvena državna i crkvena uprava. Druga je stvar što ti novi odnosi nisu postali stabilni i trajni, ali oni su bili ključni za donošenje svih odluka koji su vezani uz splitske sabore 925./27. Donesene odluke postat će upitne upravo onda kada postanu upitni i odnosi koji su postojali 925. godine. Nakon kralja Tomislava sve jače se ponovno počela osjećati granica između područja pod izravnom vlasti hrvatskog kralja i dalmatinskih gradova i otoka. Stvaraju se uvjeti slični vremenu prije kralja Tomislava. To s jedne strane znači da nastaju sve veće teškoće za normalno obavljanje crkvene jurisdikcije iz dalmatinskih biskupskih sjedišta, odnosno da se sve više pokazuje potreba da se (ponovno) na hrvatskom kopnu uspostavi samostalno biskupsko sjedište. U vrijeme slabosti hrvatske kraljevine za takav korak nije bilo snage, ali kad kraljeva moć ojača, kad njegova riječ dobije na snazi i izvan granica kraljevstva, može se očekivati uspostava biskupskog sjedišta unutar područja pod upravom hrvatskog kralja. Jednako tako možemo reći da je taj proces pratio paralelno i proces postupnog vraćanja dalmatinskih gradova i otoka ispod rimske pod utjecaj bizantske državne i crkvene vlasti. Slijedom toga, pozornost rimskoga biskupa ponovno se okretala hrvatskom kralju i u njemu tražila saveznika za ponovno dobivanje Dalmacije pod

4

I. GOLDSTEIN, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995, 227.

M. BOGOVIĆ, Nastanak i nestanak biskupskih sjedišta

69

svoju crkvenu upravu. Za ostvarenje tih ciljeva pape nisu imale bolje saveznike od hrvatskih kraljeva. Hrvatski su pak kraljevi u toj papinskoj želji vidjeli najbolji put da svome kraljevstvu definitivno priključe dalmatinsko područje. To su temelji saveza papinstva i hrvatskih kraljeva u 11. stoljeću. Procesi koji će ići prema ostvarenju tog zajedničkog cilja papinstva i hrvatskih kraljeva imat će mnogo toga sličnoga s onim procesima koji su se odvijali u hrvatskoj kneževini (i kraljevini) prije 925. godine. Oni će se najjače odraziti u crkvenim saborima, na kojima će ponovno doći do izražaja problematika koja se javlja kad treba objediniti dvije različite tradicije i jurisdikcije, u ovom slučaju - kao i 925. - bizantsku i rimsku. U prvoj fazi tog procesa, kada je Dalmacija pod utjecajem Bizanta, papinstvo će podržavati uspostavu samostalne biskupije unutar hrvatskog kraljevstva. Već je prošlo misionarsko vrijeme u Hrvatskoj, jer je uspostavljeno kršćansko kraljevstvo, zato će biskup svoju djelatnost vezati uz misiju kršćanskog vladara. Njihovi putovi se sada nadopunjuju. Tako dolazi do uspostave hrvatskog biskupa ili biskupa hrvatskog kraljevskog dvora.5 O njemu nam govore izvori iz prve polovice 11. stoljeća, tj. iz vremena kada se osjetila granica između područja pod hrvatskim kraljem i dalmatinskih gradova i otoka. Poznat je taj biskup i Tomi Arhiđakonu. On drži da je taj biskup mogao nastati samo izravnim dopuštenjem splitskog nadbiskupa6, što nije isključeno, ali je njegova pojava bila moguća u prvom redu zato što je i rimski biskup vidio u tome priliku da Hrvatsku s jedne strane čvršće poveže uz sebe, a s druge da je oslobodi od bizantskog utjecaja, pod kojim su – nekada više, nekada manje - bili splitski nadbiskupi. Sredinom 11. stoljeća odnosi između Rima i Carigrada bili su tako napeti da se svakog trenutka moglo očekivati da oni puknu i da dođe do vjerskog i političkog razlaza i raskola. Službeno se vodi da je do toga došlo 1054. godine. Znamo da je to razilaženje i «raskoljivanje» trajalo mnogo duže, da je počelo daleko prije spomenute godine i da je trajalo daleko poslije nje. U to vrijeme označavale su se jasne granice između jedne i druge od spomenutih strana. Iako su Dalmaciju vezale duge veze s Bizantom, reformno papinstvo to nije moglo trpjeti. Išlo se na sklapanje čvrstog savezništva s hrvatskim kraljevstvom u kojem je preko njezina uključenja u hrvatsko kraljevstvo išlo i njezino uključenje pod jurisdikciju zapadnog patrijarha. Izraz te papinske naklonosti hrvatskom vladaru vidimo

5

BARADA, Episcopus Chroatensis. Thomas ARCHIDIACONUS, Historia Salonitana, priredio F. Rački i izdao u Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium JAZU, XXVI (Zagreb, 1894), 45.

6

70

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

i u činjenici osnutka biogradske biskupije (poslije 1059), a još više u obnovi ninske biskupije krajem vladanja Krešimira IV. Ta biskupija nije u novim okolnostima imala onakvu rasprostranjenost kao do 925. godine jer se u novim prilikama nije smjelo ići na sužavanje jurisdikcije dalmatinskih biskupa na gradsko i prigradsko područje, budući da je trebalo steći i njihovu naklonost za uključivanje u hrvatsko kraljevstvo i pod punu papinsku jurisdikciju. Ninski biskup dobio je točno granice svoje jurisdikcije, koje su obuhvaćale samo dio hrvatskoga kraljevstva. Možemo, dakle, reći da je čvrsti savez između papinstva i hrvatske države bio tada obostrano koristan i poželjan. Papa je pomoću hrvatskog kralja mogao vratiti dalmatinsko područje u puno zajedništvo s Rimom, a hrvatski je vladar uz pomoć pape mogao to područje uključiti u svoje kraljevstvo. U tom smislu treba tumačiti savezništvo papa i hrvatskih kraljeva u vrijeme Petra Krešimira IV. I Dmitra Zvonimira. Dolaskom reformnog papinstva, tj. nakon 1049., hrvatski biskup imat će još veće značenje jer će služiti kao produžena papinska ruka koja će imati zaduženje ne samo da organizira misije prema istoku, nego također da širi jurisdikciju zapadnog patrijarha prema zapadu (Dalmaciji). Njegova je uloga bila provoditi crkvene zadatke papinskog vazala, a što je hrvatski kralj bio već u vrijeme Krešimira IV., a još više u vrijeme Zvonimira. Zato on tijesno surađuje s kraljem, prati njegovu kuriju, a u Kninu dobiva i neke stabilnije forma biskupske uprave jer mu je Zvonimir sagradio nedaleko svoga grada i katedralu. Hrvatski, naime, biskup stabilizirat će svoje sjedište u kraljevskom Kninu, a nakon nestanka kraljevskog dvora postupno se pretvarao u rezidencijalnog biskupa. Kao biskup kršćanskog vladara, koji je uz to zakletvom vezan da će na cjelokupnom svom području širiti kršćanstvo i organizirati crkvenu upravu, morao se hrvatski biskup ozbiljno pozabaviti sjevernim i istočnim dijelom hrvatskog kraljevstva gdje je kršćanstvo bilo slabo ukorijenjeno, a još slabije organizirano. U istočnim krajevima javlja se u to vrijeme bosanska biskupija, što znači da je onamo poslan misijski biskup koji je trebao evangelizirati i organizirati Crkvu u Bosni. Jednako tako radio je on i na sjeveru, na područje Slavonije. Nezamislivo je da bi jedan papinski vazal, kakav je bio Zvonimir, propustio da evangelizira i organizira Crkvu u Slavoniji. Ako je on u Slavoniji vršio svoju kraljevsku vlast, nema sumnje da je preko svoga biskupa organizirao ondje i crkvenu upravu. Da je to propustio, zaslužio bi teški papinski ukor, o čemu nemamo glasa. Taj posao zacijelo je dobro napredovao, ali nije bio okrunjen osnivanjem biskupije za Zvonimirova života. To će učiniti mađarski kralj Ladislav kada je osvojio Slavoniju. Ako se polazi od toga da je Slavonija do tada bila u hrvatskom kraljevstvu, onda je jasno da nisu mađarski kralj ni mađarska Crkva pripremili osnutak zagrebačke biskupije, nego je to učinio hrvatski kralj i

M. BOGOVIĆ, Nastanak i nestanak biskupskih sjedišta

71

njegov biskup. Biskupije se ne mogu usput posijati, nego za njih treba dugo pripremati tlo.7 Bansku Hrvatsku sačinjavale su županije Lika, Gacka i Krbava. Do sada nemamo pouzdanijih dokaza da bi u vrijeme hrvatske kneževine i kraljevine na tom prostoru postojalo biskupsko sjedište, pa čak ni u slučaju da se u taj prostor uključi i Senj (kao izlaz Gacke na more). Nakon kristijanizacije, za to područje, bar u vrijeme otežane komunikacije sa Splitom i ostalim dalmatinskim biskupskim središtima, bio je nadležan misijski ili putujući biskup. Poslije je taj prostor u crkvenom smislu dijelio sudbinu ostalih područja pod hrvatskim vladarom. Nakon nestanka hrvatskog kraljevskog dvora, i tome susljedno jurisdikcije njegova biskupa, proširile su na to područje svoje jurisdikcije biskupije dalmatinskih gradova, među koje prvenstveno krčka i rapska. Krčka je pokrila sjeverni dio tog područja8, a rapska južni. Nemamo pouzdanih podataka koja je granica razdvajala njihove jurisdikcije. Činjenica da na tom području nije u ranom srednjem vijeku uspostavljeno biskupsko sjedište, pokazuje također da ondje nije postojala jača organizirana urbana cjelina, a ni kršćanstvo se još nije duboko ukorijenilo. Znakovi čvršće organizacije javljaju se u vrijeme kralja Zvonimira. Potvrdu za to nalazimo na Bašćanskoj ploči. Ako je ispravno tumačenje da je u zadnjem redu Ploče riječ o Otočcu u Gackoj župi, ondje već u 11. stoljeću postoji benediktinska opatija. Njezinu opatu Dobrovitu Zvonimir je darovao jednu ledinu u mjestu Sv. Lucija na Krku, na kojoj ledini je opat sa svoje devetero braće sazidao crkvu.9 Vjerojatno je već tada planirano da se ondje uspostavi samostalna biskupija, ali nestankom hrvatskog kraljevskog dvora prekinut je taj proces crkvene organizacije i u banskoj Hrvatskoj. Južno i istočno od toga prostora zauzele su ninska i kninska biskupija. PITANJE GLAGOLJICE I STAROSLAVENSKOG BOGOSLUŽJA Uz problematiku koju ovdje obrađujemo tijesno je vezano pitanje glagoljice, pa zato želimo ovdje nešto dodati o tom pitanju.10 7

M. BOGOVIĆ, Veze zagrebačke i senjsko-modruške biskupije, Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094-1994, Zagreb, 1995, 283-284. 8 Thomas ARCHIDIACONUS, Historia, 44. Toma Arhiđakon ne govori da je rapski biskup imao južni dio tog područka, ali se to može vidjeti iz drugih izvora (usp. M. BOGOVIĆ, Pomicanje sjedišta krbavske biskupije od Mateja Marute do Šimuna Kožičića Benje, Krbavska biskupija u srednjem vijeku, Rijeka – Zagreb, 1988, 42-44. 9 M. BOGOVIĆ, Otočac Bašćanske ploče, 900 godina Bašćanske ploče, Zbornik, Baška 200, 227-244. 10 Svoj pogled na to pitanje iznio sam cjelovitije i sustavnije u zborniku Glagoljica i hrvatski glagolizam, Zagreb-Krk, 2004, 247-260, pod naslovom: Okolnosti pojave i razvoja glagoljice na hrvatskom području do 1248. godine.

72

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

U nas prevladava teorija da glagoljica i staroslavensko bogoslužje ne postoje prije sveta braće Ćirila i Metoda i da je preko njih ili preko njihovih učenika jedno i drugo dospjelo u Hrvatsku iz Moravske. Nitko još do sada nije pronašao za to čvrste dokaze, nego se samo donose slabo uvjerljive pretpostavke. Zašto je bilo potrebno smišljati toliko teorija i toliko pretpostavki? Jer ni za jednu, naime, nemamo baš nikakvih potvrda u vrelima. Čini mi se da do istine nećemo doći ako ne počnemo od onoga što je sigurno. A sigurno je da su na našem prostoru glagoljica i staroslavensko bogoslužje bili najduže u uporabi, a izvori nam govore da je ta praksa bila ne samo prisutna nego i veoma proširena već 925. godine, kad je - nakon objedinjavanja dalmatinskog i hrvatskog prostora pod jednu upravu – došla u pitanje jurisdikcija ninskog biskupa. Najprije je teško povjerovati da su Hrvati dobili glagoljicu iz Moravske zato što ondje nije sačuvano nijedno slovo uklesano ili urezano u tvrdu materiju, a Hrvatska se s pravom diči svojom tisućljetnom glagoljskom kulturom11, gdje se glagoljica nalazi upisana i u kamenu i željezu, u drvu i pergamentu, a dakako najviše na papiru. Vjerovati da je to došlo iz Moravske izgleda mi kao vjerovati da je negdje nastalo jezero iz izvora za koji se ne zna je li ikada imalo vode. Glavni dokazni materijal ovoj mojoj tezi leži u tome što glagoljica jedino kod nas ima svoju stalnu tradiciju, za koju svjedoče sigurna povijesna vrela kroz 1000 godina, a kameni spomenici s glagoljskim natpisima gotov isključivo su vezani uz hrvatsko područje. Ti spomenici, jer se redovito ne prenose, najjasnije očituju gdje je glagoljica bila u uporabi. Papir i knjige putuju. Oni više dokazuju gdje su živjeli njihovi korisnici nego gdje su sami nastali. Kamen teško putuje. Svakako treba voditi računa o tome da je riječ o dvjema različitim stvarima. Jedno je jezik, a drugo je pismo. Jezik je imao svoju povijest i veoma je vjerojatno da je u vrijeme Svete braće doživio svoju standardizaciju. No, nitko ne sumnja da su se bizantski misionari suočili s problemom liturgijskog jezika i prije svete braće Ćirila i Metoda. Znajući duh onoga vremena, gotovo je neshvatljivo da su se u Bizantu tim pitanjem počeli baviti tek u sedmom desetljeću 9. stoljeća, a već od početka 7. stoljeća Bizant ima stalne kontakte sa Slavenima. Treba također voditi računa i o tome da se nelatinski jezik u liturgiji i nelatiničko pismo moglo razvijati i sačuvati samo u ozračju bizantskog mentaliteta, kojemu nije bilo teškoća prihvatiti negrčki jezik i pismo jer je takvih slučajeva već bilo na području Istočnog carstva. Zapad je poznao samo jedan razvijeni jezik, latinski, i samo jedno pismo – latinicu.

11

M. BOGOVIĆ, Hrvatsko glagoljsko tisućljeće, Senjski zbornik 25 (Senj, 1998), 45-137.

M. BOGOVIĆ, Nastanak i nestanak biskupskih sjedišta

73

Ako se to prihvati kao ispravno polazište, potrebno je vidjeti gdje su najprije Slaveni došli pod bizantsku vlast, odnosno gdje su postojali uvjeti za bizantske misije među Slavenima. Ti uvjeti nisu postojali u onim krajevima gdje su stradale stare društvene strukture a još nisu uspostavljene nove. Možemo reći da su povoljni uvjeti postojali u Istri i kvarnerskim otocima gdje su Slaveni već u 6. stoljeću ulazili u bizantske društvene strukture, ne rušeći ih, i napučivali prostore izvan gradskih agera. Teško je naći neki povoljniji prostor od toga za mirno djelovanje bizantskih misionara među Slavenima. Južno od tog prostora nije na bizantskom području bilo uvjeta za jako slavensko selo. Ondje su bili gradovi koji su sačuvali svoju staru (romansku) populaciju, a bizantsko područje nije prema unutrašnjosti dopiralo daleko od granica gradskih agera. Selo je na jugu ostalo izvan bizantskog nadzora i vlasti. Takav odnos jadranske obale i njenog kontinentalnog zaleđa pogotovo se ustalio nakon 812. kada je povučena još jasnija granica između franačko-latinskog utjecaja u unutrašnjosti i bizantsko grčkog na obali i otocima. Često se dogodi da se istaknutom pojedincu pripišu uspjesi brojnih anonimnih radnika. Pogotovo je to slučaj u srednjem vijeku. Tako su likovi Ćirila i Metoda, koji su krenuli među Slavene kao službena delegacija bizantske Crkve i države, mogli apsorbirati djelatnost i uspjehe brojnih misionara koji su uspješno djelovali prije njih među Slavenima. Ti misionari krenuli su na naša područja možda iz istog grada kao i Ćiril i Metod, ali oni su krenuli prije. Među njima morao je biti netko tko se više razumio u pismena i pozabavio se formiranjem novih slova za novi narod. Njihov osnovni zadatak nije bio opismenjivanje nego evangeliziranje. Budući da je za evangeliziranje bilo potrebno i opismenjivanje, oni su se svojski prihvatili i tog posla, ali vodeći brigu o svojem osnovnom zadatku. Znali su oni da je i latinska i grčka kultura u svojim korijenima poganska, a prema tome su poganska i latinska i grčka slova. Već u samom slovu treba se nalaziti evanđeoska poruka. Do sada je nekoliko stručnjaka zastupalo tezu da je prvo glagoljsko slovo ustvari križ (+) koji je poslije na krajevima poprečne crte dobio najprije kratke a poslije i dulje povlake prema dolje da se u liturgijskim tekstovima razlikuje od znaka križa. Križ je, naime, jako čest u obredima gdje svećenik treba napraviti znak križa za blagoslov. U novije vrijeme Marica Čunčić dosta je uvjerljivo pokazala da je cijela glagoljska azbuka stvorena od tzv. Kola u kojem je sažeta cijela kršćanska simbolika. Nije tek slučajno da se to Kolo nalazi pred crkvom najglagoljaškijeg grada – Vrbnika.12 Budući da su Ćiril i Metoda bili poznati i na Zapadu, jer su se i pape njima koristile u vrijeme borbe za jurisdikciju u Bugarskoj, poslije će se u 12 M. Č UNČIĆ, Što je opat Držiha naučio od opata Maja, 900 godina Bašćanske ploče, Baška, 2000, 257-269.

74

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

katoličkoj literaturi stvoriti sintagma «Methodii doctrina» za ono učenje koje dopušta da se u liturgiji upotrebljava neki drugi jezik osim tzv. svetih jezika (grčkog, latinskog i hebrejskoga). Taj izraz upotrebljava i papa Ivan X. u svom pismu dalmatinskim biskupima 925. godine. Možemo reći da je kršćanstvo Slavenima darovalo dva nova pisma. Ono u latinskom ozračju na području bizantske Dalmacije, prozvano poslije glagoljica, negdje u 7. stoljeću, i drugo u vrijeme Ćirila i Metoda u drugoj polovici 9. stoljeća na području gdje je već nekoliko stoljeća prisutna grčka kultura i jezik, ćirilica. Glagoljica se preko misionara širila prema istoku. Time se može protumačiti pokoji glagoljski grafit na području daleko od Hrvatske. Ali nigdje ondje ne nalazimo glagoljska slova uklesana u kamen. Grafit može biti djelo prolaznika, a slovo uklesano u kamen djelo je pisca (naručitelja) starosjedioca. Kada je u vrijeme grgurevske reforme, uz ne male otpore, glagoljica postala katolička, postala je privlačno pismo i za sve Slavene koji su se opredijelili za Zapad i za katoličku Crkvu. Tako u 11. stoljeću imamo slučajeva glagoljice u Češkoj (samostan Sazava), čemu se suprotstavio i sam papa Grgur VII. Godine 1347. češki kralj Karlo IV. dovest će hrvatske benediktince glagoljaše i u samostan Emaus. U Bosni, gdje su se miješali katolički i pravoslavni utjecaji, došlo je do susreta glagoljice i ćirilice i tako imamo jedan hibrid koji se naziva obično bosančica. Ćirilica se prema istoku nesmetano širila u slavenskom svijetu, a zbog jakog bizantskog utjecaja i na zapadni dio Balkana; nalazimo je negdje sve do jadranske obale. Najstariji glagoljski spomenici u kamenu nalaze se na hrvatskom sjeverozapadu, tj. u kvarnerskom bazenu i oko njega, a poglavito u Istri. Nakon 12. stoljeća teško ćete naći znanstvenika koji ne bi pojavu glagoljice u nekom kraju izvan Hrvatske vezao uz hrvatske glagoljaše. Nijedan narod ne može se pohvaliti desetljećem glagoljske kulture. Hrvatski narod može se pohvaliti svojim tisućljećem. Može li se onda govoriti da je naše glagoljaško područje kolonizirano odnekuda izvana? 2. RAZVIJENI SREDNJI VIJEK Dolaskom Arpadovića Hrvatska nema više na svom području kraljevskog dvora. On se sada za Mađarsku i Hrvatsku nalazi u Budimu. Ta promjena odrazila se ne samo na političkom nego i na crkvenom planu. Zacijelo je papinstvo tražilo i od mađarskih kraljeva da nastave raditi po programu koje su prihvatili hrvatski kraljevi; ipak nije bilo realno očekivati da će se na crkvene prilike gledati iz Budima jednako kao što se gledalo iz Knina ili nekoga drugog hrvatskog kraljevskog središta. To se vidi i po tome što nećemo dugo vidjeti osnivanje novih biskupijskih sjedišta, iako su prilike, bez sumnje, to tražile. Čekalo se nove poticaje, odnosno nove političke poremećaje. Ti poremećaji nastaju jačim prodorom Venecije na

M. BOGOVIĆ, Nastanak i nestanak biskupskih sjedišta

75

istočnu jadransku obalu, što je rezultiralo izdvajanjem dijela Dalmacije iz vlasti hrvatsko-ugarskog kralja. Ta politička promjena izazvala je sa svoje strane i crkvenu. Venecija nije željela da stečeno područje i dalje bude pod splitskim metropolitom, nego uspijeva Zadar podignuti na razinu nadbiskupije i odcijepiti ga od Splita. Zadar je sa sobom povukao i biskupije kvarnerskih otoka (Krk, Rab i Osor). Budući da je nakon povlačenja Krka i Raba s hrvatskog kopna ostalo dosta jurisdikcijski nepokrivenoga prostora – cijela nekadanja Banska Hrvatska – bilo je za očekivati da će doći do temeljitog biskupijskog preustroja sjevernog dijela splitske metropolije. Nedugo nakon uspostave zadarske nadbiskupije, pojavljuje se novo biskupijsko sjedište u Senju. Neprilike prvog biskupa Mireja, kao i neprilike splitskog nadbiskupa s njime, pokazuju da sve potrebne pripreme za cjelovito rješenje tog područja još nisu bile učinjene ili nisu postojali uvjeti da se zacrtano provede. Senjski biskup protegnuo je svoju jurisdikciju na područje koje je do tada kontrolirao krčki biskup. Vjerojatno poslije nastali sporovi s ninskim biskupom i splitskim nadbiskupom13 imaju svoj izvor u neriješenosti onoga dijela područja s kojega se povukao rapski biskup. Daljnji crkveni preustroj spomenutog područja spriječili su novi poremećaji, koji su nastali kad je bizantski car Emanuel Komnen 1167. zauzeo veći dio Hrvatske. S nastavkom crkvene reorganizacije na tom prostoru moglo se nastaviti kada su se nakon 1180. političke prilike stabilizirale, odnosno kada je područje vraćeno pod vlast hrvatsko-ugarskog kralja. Iako su na splitskoj sinodi 1185. bila rješavana razna pitanja, ipak je glavno bilo pitanje crkvene reorganizacije. Sinoda je doista obavila veoma važan i vrijedan posao jer je na veoma složenom prostoru splitske metropolije uspostavila stabilne odnose i granice, koje će tek u vrijeme turskih provala i nakon njih pretrpjeti značajnije promjene. Osim što su definirane granice pojedinim biskupijama splitske metropolije, a biskup u Kninu tada i formalno postaje rezidencijalni sa svojim stalnim sjedištem u istoimenom gradu. I u svemu tom poslu najveća novost jest u tome što je osnovana na sinodi jedna nova biskupija. Sjedište joj je bilo u Krbavskom gradu. O tome gdje se nalazilo sjedište nove biskupije pisalo se dosta, ali kao da nijedno mišljenje nije postalo dovoljno uvjerljivo. Glavni razlog razmimoilaženja jest u tome što nije jasno je li postojao grad Krbava, ili je to samo naziv za župu (kraj). Ako je to naziv za jedan kraj ili područje, onda sjedište može biti u bilo kojem mjestu na tom području. Često se spominje da bi to bio Mrsinj, lokalitet nedaleko od današnje Korenice.

13

M. BOGOVIĆ, Kada je osnovana senjska biskupija, Zvona (mjesečnik za kršćansku kulturu, Rijeka) 1984, br.3, str. 5, ISTI, Od hrvatskog do krbavskog biskupa, Zvona 1984, br. 2, str. 5, Mirej senjski i Matej krbavski, Zvona, 1984, br. 4, str. 5.

76

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Poslije bi, po tim mišljenjima, biskup prešao u Udbinu. Neki misle da je biskup od početka stanovao u mjestu imenom Udbina. Ipak, kod prosuđivanja treba polaziti od ustaljene crkvene prakse, koja se nije mijenjala od početka kršćanstva, da se biskupska sjedišta postavljaju u gradovima po kojima dobivaju svoje ime, a ne po pokrajinama. Jedino oni biskupi koji trebaju pripremiti područje za uspostavu redovne organizacije, dobivali naziv po pokrajinama ili narodima. Prema tome, kada splitska sinoda kaže da krbavski biskup ima svoje sjedište u Krbavi, to znači da pored pokrajinskog naziva Krbava postoji i grad koji nosi taj naziv. Inače bi se biskupija nazvala nekim drugim imenom (mrsinjska ili udbinska). Krbavski grad nalazio se na mjestu gdje je bila i katedrala krbavskih biskupa, nedaleko od današnje Udbine. Njezin tlocrt, zahvaljujući iskapanjima Arheološkog muzeja u Zadru, u suradnji s Muzejom Like u Gospiću, danas je u cijelosti jasan. Istina je da arheolozi ne smještaju vremenski otkopane temelje katedrale u 12. stoljeće, ali je za pretpostaviti da nova katedrala, koja je nastala nakon što je prva stradala u vrijeme mongolske provale, nije bila daleko od one iz 13. stoljeća, iako se to u sadašnjoj fazi iskapanja još ne može potvrditi. Kada su u 15. stoljeću Turci počeli preko krbavskog polja provaljivati u Hrvatsku, jači obrambeni sustav izgrađen je na otprije poznatom lokalitetu Udbina, na brdu s kojega se lakše moglo pratiti dolazak Turaka i bolje zaštiti naselje. Izgrađena tvrđava privlačila je sve više k sebi već tada ondje nesigurno stanovništvo, pa je tako, malo pomalo, opustio stari grad i izgubio se kao naziv, prepustivši svoju novijoj Udbini. Budući da je u krbavsku biskupiju uključeno područje koje nije bilo neka jedinstvena upravna cjelina nego sve ono koje se do tada nije uključilo ni u jednu drugu biskupiju, teško se moglo očekivati da će ono dugo i dobro funkcionirati kao skladna crkvena jedinica. Naime, krbavska biskupija obuhvaćala je široki pojas od kninske župe na jugu pa do Rječine na sjeveru, okružujući time područje senjske biskupije. Na jugu je ona graničila s biskupijama ninskom i kninskom , na istoku s kninskom, a na sjeveru sa zagrebačkom biskupijom i akvilejskom patrijaršijom prema Kranjskoj. Prvi biskup, splitski kanonik Matej Maruta, previše se zadržavao u Splitu, zamjenjujući u upravi svoga metropolita, pa u Krbavi vjerojatno nisu tako brzo izgrađene potrebne kuće za normalno funkcioniranje biskupske kurije i kaptola. I poslije ćemo krbavske biskupe nalaziti u raznim misijama koje su tražile dulju odsutnost iz biskupije. Izgleda da su arhiprezbiteri (dekani) u svojim arhiprezbiteratima (dekanatima) imali široke upravne ovlasti, a biskup je dobrim dijelom boravio na raznim službama izvan biskupije. U takvim uvjetima nije se moglo naročito razvijati ni biskupsko sjedište u Krbavi. Postavljalo se pitanje, je li krbavska biskupija uopće imala svoj kaptol. Arheološka iskapanja bivše katedrale jasno pokazuju da je na prostoru zvanom Karija bila crkva koja je imala

M. BOGOVIĆ, Nastanak i nestanak biskupskih sjedišta

77

svetište jednako dugo koliko i lađu. To znači da je crkva rađena za molitvu kanonika u koru i za biskupske ceremonije.14 Krbavski biskup imao je svoje dvore i u frankopanskom Modrušu, koji je imao bolje uvjete za razvoj, kako zbog moći svojih gospodara tako i zbog svoga pogodnijeg položaja. Krbava je još više gubila na značenju u 15. stoljeću kada su česte turske provale prisilile svjetovne gospodare da glavnu obrambenu utvrdu sagrade na obližnjem brdu (Udbina), ostavivši katedralu i biskupski dvor bez dovoljne zaštite. To su bile okolnosti koje su presudile da je 1460. biskupsko sjedište preneseno u frankopanski Modruš.15 Iako je biskup ondje i prije imao svoje dvore, ti svakako sada nisu bili dostatni pa su sagrađeni novi. Sagrađena je i nova katedrala, na mjestu gdje je prije toga bila crkva sv. Marka. Uspostavljen je i kaptol. Uvrijeđeni krbavski knezovi nastojali su da se biskup vrati natrag na njihovo područje, ali se to nije dogodilo. Pače, prilike su se tako razvijale da je trebalo bježati i iz Modruša prema sigurnijim krajevima. U drugom dijelu 15. stoljeća Modruš je, naime, bio pri kraju svoje slavne povijesti. Njegovi gospodari Frankopani vodit će tada ogorčenu borbu ne samo s Turcima, nego i sa svojim kraljem Matijašem Korvinom, koji će – što je bilo i u državnom interesu – nastojati skršiti moć lokalnim gospodarima i uspostaviti slobodno kretanje ideja i roba na cijelom području hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Uz to se Modruš nalazio uz put kojim su često krstarile turske pljačkaške čete, sve do Kranjske. U takvom jednom prolazu, u rujnu 1493., vraćajući se s bogatim plijenom i zarobljenicima iz Kranjske, Turci su spalili naselje ispod modruške tvrđave, u kojem su se nalazili katedrala i biskupski dvori. Biskup Kristofor postao je prognanik u vlastitoj biskupiji. Sklonio se u Novi Vinodolski, ali više nije imao uvjeta ni za normalnu biskupsku upravu, niti je biskupija više živjela normalnim životom. U Novome nije mogao smjestiti ni svoje prve suradnike, kanonike, pa su se oni razišli po vinodolskim župnim sjedištima. Biskupija je poslije Kristofora imala još samo jednog biskupa, Šimuna Kožičića Benju (1509-1536), koji je mnogo učinio na njezinoj obnovi, ali je u bijegu od Turaka otišao čak i preko biskupijskih granica kada je u Rijeci dobio boravište i «v hižah prebitanija» osnovao glagoljsku tiskaru.16 Poslije njega biskupiju su dobivali na upravu ljudi od kojih neki nisu znali ni gdje se nalazi. U drugoj polovici 16. stoljeća biskupija je davana susjednim biskupima na upravu, a ponajviše senjskom. Negdje oko 1620. ona je jednakopravno sjedinjena sa senjskom biskupijom i dana na trajnu upravu senjskom biskupu. Doduše, sačuvat će svoje granice, a područje kojim je upravljao biskup iz Senja zvat će se senjska i

14

Arheološka iskapanja još su u tijeku, a vrše ih Arheološki muzej iz Zadra i Muzej Like iz Gospića. 15 BOGOVIĆ, Pomicanje, 64-67. 16 A. NAZOR, Zagreb – riznica glagoljice (katalog izložbe), Zagreb, 1978, 69.

78

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

modruška, a poslije će uz modrušku biti dodano nazivu još ili krbavska biskupija. U vrijeme kada je modruški gospodar Stjepan Frankopan tražio od pape da sjedište krbavske biskupije premjesti na Modruš, isto je i gospodar Gacke, Stjepanov brat Sigismund, tražio za svoj Otočac.17 Područje se do tada nalazilo u sastavu senjske biskupije. U Rimu su računali s Frankopanima kao jakim štitom u obrani od turskih prodora prema zapadu, zato su im pape lako izlazile ususret u njihovim zahtjevima. U tom smislu shvatljivo nam je odobrenje pape Pija II. da dopusti 1460. Sigismundu Frankopanu osnivanje posebne biskupije sa sjedištem u Otočcu. Bilo je to protiv volje moćnoga kralja Matijaša Korvina, koji će nakon skore smrti kneza Sigismunda (1465) oduzeti Frankopanima Otočac, a njegov biskup, dubrovački dominikanac Blaž Nikolić, morao je bježati pred gnjevnim kraljem Matijašom. Biskupija nije u punom smislu ni zaživjela, jer se u suvremenim spisima Gacka često spominje u sastavu senjske biskupije, iako je imala još tri ili četiri biskupa. No, ti biskupi veoma su se malo ili ništa bavili upravom svoje biskupije. Biskupija se nakon 1534. više i ne spominje. Još prije se gubi spomen otočkog kaptola, za koji imamo podataka da je bio osnovan. To olako sijanje jakih crkvenih institucija po ugroženom području nije urodilo trajnijim plodom. Krajem istog 15. stoljeća biskup će se povući iz Modruša i Otočca, a već u idućem stoljeću njihovim područje upravljalo se iz Senja, koji je preživio tursku najezdu, iako je jedno vrijeme i biskupija bila svedena na samu senjsku župu. Iako Turci nisu osvojili cijelo područje modruške i otočke biskupije, uvjeti za njihov samostalni život više nisu postojali. 3. NOVI VIJEK Turci su 1527. zauzeli Liku, a naredne godine i cijelu Krbavu. Modruš i Otočac nisu, doduše, došli pod tursku vlast, ali su kao pogranična mjesta veoma stradali i osiromašeni stanovništvom. Modruš je prestao sloviti i kao župno mjesto. Otočac je ostao uvijek ponešto naseljen, ali više vojnicima nego civilima. Lika i Krbava gotovo da su izgubile cijelo katoličko stanovništvo. Bečki je dvor nastavio s imenovanjem krbavskog biskupa, ali je tu bila riječ samo o naslovnom a ne rezidencijalnom biskupu. To će imenovanje poslije stvoriti zabunu jer je u isto vrijeme postojala modruška biskupija kojom je upravljao senjski biskup, pa se proširilo mišljenje da su nekada modruška i krbavska bile dvije različite biskupije. Tu će zabludu razobličiti biskup Martin Brajković pa će se od njega (1701) nadalje ustaliti naziv za biskupiju: modruška ili krbavska.18 17 18

M. BOGOVIĆ, Otočka biskupija, Grad Otočac 3, Otočac, 1997, 27-45. Biskupski arhiv Senj, fasc. B, br. 8.

M. BOGOVIĆ, Nastanak i nestanak biskupskih sjedišta

79

U vrijeme Bečkog rata, Lika i Krbava oslobođene su od turske vlasti. S dalmatinske strane tursku vojsku potisnula je mletačka vojska, a sa sjeverne austrijska odnosno hrvatska. Hrvate je predvodio brinjski župnik Marko Mesić. Nakon što su područja tih biskupija bila oslobođena od Turaka, obnova crkvenog života bila je uglavnom dirigirana iz preostalog senjskog biskupskog sjedišta. Senju je povjereno i područje ninske biskupije koje je potpalo pod habsburšku vlast, kao i sve ono što je pod istu vlast potpalo od kninske biskupije. Bečki je dvor namjeravao obnoviti krbavsku biskupiju, ili uspostaviti neko novo biskupijsko središte na području iza Velebita. Kao uvod u to trebalo je poslužiti imenovanje popa Marka Mesića ličko-krbavskim arhiđakonom. Vjerojatno bi Mesić postao i biskupom da je imao veću naobrazbu. Nakon njega još je dugo bilo u namisli Bečkog dvora da se osnuje nova biskupija. Od toga se odustalo tek 1751. godine, kada je cijelo područje dano na upravu senjsko-modruškom biskupu.19 Ličko-krbavski arhiđakonat sačuvao je i dalje svoj posebni status. Nije, naime, bio inkorporiran nijednoj od ujedinjenih biskupija, nego je smatran kao neki corpus separatum. Biskupi rodom iz modruške biskupije (Kabalin i Ježić) smatrali su ga dijelom modruške biskupije. Tek je u novom razgraničenju 1833. ono pripalo senjskoj biskupiji. Tako se dogodilo da je Krbava ostala izvan modruške ili krbavske biskupije. Više je puta postavljano pitanje uspostave jednog novog biskupskog sjedišta iza Velebita, ali taj posao nije dovođen do kraja, a pokupljeni su samo naslovi biskupskih sjedišta pod jedinstvenom upravom senjskog i modruškog ili krbavskog biskupa. Otočac je potpuno nestao iz te nomenklature. Cijelo to područje 1969. biva uključeno u novoosnovanu riječko-senjsku nadbiskupiju, s time da je odlaskom biskupa u Rijeku i Senj izgubio svoje biskupsko sjedište. Tako je Crkva u Hrvata na širokom prostoru između Rijeke i Banja Luke, Zagreba i Zadra ostala bez ijednog biskupskog sjedišta, što do tada nije bilo, u cijelom drugom tisućljeću. Tek na kraju tog tisućljeća, jubilarne 2000. godine, osnovana je gospićkosenjska biskupija sa sjedištem u Gospiću.

19 M. BOGOVIĆ, Restauracija katoličke Crkve u Lici i Krbavi nakon oslobođenja od Turaka 1689, Senjski zbornik, XII (1993), 103-117.

80

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja CONDIZIONE PER LA CREAZIONE E LA SCOMPARSA DELLE SEDI VESCOVILI TRA ZAGABRIA E ZARA Sommario

Le strutture sacre nel loro principio e sviluppo sono strettamente legate alle strutture profane esistenti. Al tempo del Principato croato medioevale indipendente e del Regno, di solito si parla della Croazia strettamente detta, della Croazia del Bano o banato della Croazia e della Slavonia. Facevano parte della Croazia del Bano le contee di Lika (Lica), Gacka e Krbava (Corbavia). Finora non abbiamo dati certi che, nell’Alto Medioevo, esistesse in questa zona una sede vescovile, anche se venisse incluso in questa zona Senj (Segna) (come sbocco di Gacka sul mare). Dopo la cristianizzazione, questi territori, almeno al tempo della difficile comunicazione con Spalato ed altri centri vescovili dalmati, erano di competenza di un vescovo missionario o itinerante, che nell’XI secolo faceva attuare la politica ecclesiastica della Corte reale. Crediamo che tra i suoi compiti ci fosse la fondazione di speciali sedi vescovili in Slavonia e in Bosnia, nella zona che apparteneva al Regno Croato. Per quanto riguarda la Croazia del Bano, essa doveva continuare a restare sotto la sua diretta amministrazione. Sotto la dominazione degli Arpad, i vescovi della costa dalmata e delle isole allargarono indisturbati la loro giurisdizione sulla terra ferma. I nuovi disordini cominciarono con la nascita dell’arcidiocesi di Zara e col suo distacco dalla competenza del metropolita di Spalato e, in senso politico, con la sottrazione dal Regno croato-ungarico. Zara trascinò con sé anche le diocesi delle isole di Quarnero Krk (Veglia), Rab (Arbe), Osor (Ossero). Essendo costrette a ritirarsi entro i confini delle loro isole, le diocesi di Krk e Rab, nei loro ex-territori entra per prima Senj come sede vescovile. Quando, dopo il 1l80, la situazione politica si stabilizzò, venne istituita nel Sinodo di Spalato nel 1185, una nuova diocesi con sede a Krbava, e vennero delimitati con precisione i confini al vescovo di Knin. La situazione non era favorevole a Krbava, perciò nel 1460 la sede vescovile venne trasferita a Modruš dei Frankopani. Per dare almeno un sostegno morale ai Frankopani nella lotta contro i Turchi, il Papa Pio II promise a Sigismundo Frankopan l’istituzione di una diocesi particolare con sede a Otočac. Il fatto di fondare con molta facilità delle potenti istituzioni ecclesiastiche in zone a rischio, non portò molto frutto. Verso la fine del XV secolo, il vescovo si ritirò da Modruš e da Otočac, e nel secolo successivo i loro territori furono amministrati da Senj, sopravvissuta all’invasione turca, anche se per un periodo la diocesi fu ridotta alla sola parrocchia di Senj. Sebbene i Turchi non avessero conquistato completamente tutta la diocesi di Modruš e di Otočac, le condizioni per una vita autonoma non esistevano più. La nuova sede vescovile dall’altra parte di Velebit venne istituita solo nel 2000.

81

ISELJAVANJE HRVATSKIH KATOLIKA PRED TURSKOM OPASNOŠĆU U SLOVENIJU S POSEBNIM OSVRTOM NA ISELJAVANJE FRANJEVACA PROVINCIJE BOSNAE-CROATIAE

JOŽE ŠKOFLJANEC DRŽAVNI ARHIV U LJUBLJANI

UDK 325.2(497.5)“1463/1593” 271.3“1463/1593” Izvorni znanstveni rad

Iseljavanje Hrvata u slovenske zemlje tek je dio većeg procesa kojega je prouzrokovalo proširavanje turskog imperija na područje zapadnog Balkana. Zbog sličnosti jezika i iste katoličke vjere asimilacija je bila veoma jaka. Veliku ulogu kod preseljavanja imalo je plemstvo, pa su tako najvažniji izvori za proučavanje migracije Hrvata u Sloveniju urbari i drugi popisi stanovništva. Primjer migracije prema zapadu jest i doseljavanje franjevaca, koje započinje već nekoliko godina poslije pada bosanskog kraljevstva. Provincija Bosna hrvatska dobija samostane u Novom Mestu, Ljubljani i na Svetoj Gori.

U vremenskom razdoblju od 130 godina između pada bosanskog kraljestva 1463. i kršćanske pobjede kod Siska 1593. godine, dogodilo se masovno preseljenje stanovništa na području zapadnog Balkana. U tom se razdoblju uvelike izmijenila etnička slika, posebno na prostoru naseljenom hrvatskim katoličkim stanovništvom. Iseljavanje hrvatskog življa prouzrokovano je prije svega osvajačkom politikom i vojničkom taktikom nadirajućeg turskog imperija, a posljedice su za hrvatski narod bile sudbonosne. Turska osvajačka politika primjenjivala je dvije metode zaposjedanja novih prostora.1 Prva je pridobijanje susjednog stanovništava davanjem određenih privilegija i povlastica te konačno priključenjem njihovog

1

M. VASIĆ, Etnička kretanja u Bosanskoj krajini u XVI vijeku, Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine, 13 (1962) .

82

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

područja turskom carstvu, a druga je gospodarsko iscrpljivanje određenog područja čestim pljačkaškim upadima popraćeno otimanjem životnih namirnica te odvođenjem ljudi i stoke. Stvaranje psihoze straha prouzrokovalo je iseljavanje stanovništva s ugroženog područja i time slabljenje mogućnosti njegove obrane. Turci su na novoosvojenim ispražnjenim područjima naseljavali Vlahe, stočarsko stanovništvo iz unutrašnjih planinskih dijelova Balkana.2 Vlasi su bili ujedno i turski krajišnici zaduženi za uzemirivanje susjednih kršćanskih područja. Tijek iseljavanja hrvatskoga naroda moguće je pratiti u tri zemljopisna pravca.3 Najstariji je južni pravac, kojim su se prebjezi sklonili preko Jadranskog mora u Italiju. U tom se pravcu iseljava stanovništvo južnih i djelomično jugozapadnih krajeva Hrvatske, koje je bilo prvo na udaru turskih osvajača.4 U suprotnom, to jest u sjevernom smjeru, prema zapadnoj Mađarskoj, Donjoj Austriji, Slovačkoj i sve do Moravske odlazi najveći dio hrvatskih prebjega. Naselili su čak 277 sela, 5 a njihova najveća koncentracija je na području današnje austrijske pokrajine Gradišće, pa im je tako i zajedničko ime Gradišćanski Hrvati.6 Treći je pravac usmjeren prema zapadu u Istru, Furlaniju i slovenske zemlje Kranjsku i Štajersku, u kojima su hrvatski kolonisti nadoknađivali manjak stanovništva. Prema procjeni austrijskih zemaljskih staleža, čak je oko 200.000 ljudi, u razdoblju do 1508. godine, ubijeno ili odvedeno u sužanjstvo. 7 Taj je pravac iseljavanja, usprkos najvećoj geografskoj blizini, najmanje istražen. U hrvatskoj i slovenskoj historiografiji taj problem još nije sustavno obrađen, pa ni ovaj prilog ne može odgovoriti na brojna pitanja povezana s tim procesom. Migracija hrvatskoga puka u slovenske zemlje tek je sporedna tema u nekim povijesnim radovima tiskanima u proteklom stoljeću, od kojih bi neke htio izdvojiti. Josip Mal 1924. objavio je studiju

2

O Vlasima više u djelima Zefa Mirdite i Snježane Buzov. M. VALENTIĆ, Turski ratovi i hrvatska dijaspora u XVI. stoljeću, Senjski zbornik, 17 (1990), 45. 4 Migracijama na Apeninski poluotok bavio se pokojni slovenski povjestničar Ferdo Gestrin, a u sadašnje vrejme istraživnjima povezanim s tim pravcem posvijetila se Lovorka Čoralić. 5 M. VALENTIĆ, Turski ratovi i hrvatska dijaspora u XVI. stoljeću, 52. 6 Naseljavanje, porijeklo i kultura Gradišćanskih Hrvata privukla je dosada nejveći broj naučnika, kako hrvatskih tako i stranih, pa su tako njima posvećena više znanstvenih skupova i niz rasprava. Iz brojne literature navodim tek nekoliko naslova. I. KAMPUŠ, Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata, Zagreb, 1995. B. FINKA,Gradišćanski Hrvati 1533 – 1983, (zbornik referata), Zagreb, 1984. I. KARAMAN, Kroz povijest gradišćanskih Hrvata, (Materijali znanstvene konferencije održane u Zagrebu 25-26. ožujka 1974), Zagreb, 1977. M. VALENTIĆ, Gradišćanski Hrvati od XVI stoljeća do danas, Zagreb, 1970. 7 S. JUG, Turški vpadi na Kranjsko in Primorsko, do prve tretjine 16. stoletja, Glasnik muzejskega društva za Slovenijo, 24 (1943), str. 37. 3

J. ŠKOFLJANEC, Iseljavanje hrvatskih katolika u Sloveniju

83

Uskočke seobe i slovenske pokrajine.8 Nedosljedna upotreba riječi “uskok” može biti i odraz vremena u kojem je studija objavljena pa bi pozorniji čitatelj mogao među uskocima pronaći i pokojeg Hrvata. Nasuprot Malovoj studiji mogli bismo napomenuti da je pokoja tvrdnja u knjizi Viktora Živića Hrvati u Kranjskoj9 veoma smjela i teško dokaziva. Unatoč primjedbama, u oba je djela niz vrijednih podataka koje je potrebno brižljivo provjeriti i analizirati. Među novijim radovima treba spomenuti Migrationsprozesse im Slowenischen Raum im 16. und 17. Jahrhundert Vaska Simonitija.10 Važnih podataka o stanovništvu na pograničnom slovenskom području ima u radovima o kartuziji Pleterje i cistercitskoj opatiji Kostanjevica Jože Mlinariča, o Posavju Jože Koropeca te djelima Borisa Goleca.11 Posebno su važni izvori za povijest seoba urbari i popisi stanovništva,12 a važne podatke o prebjeglim Hrvatima možemo pronaći i u radovima koje su objavili Milko Kos,13 Dušan Kos, 14 Danijela Juričić Čargo 15 i Sergej Vilfan.16 Dolazak prvih hrvatskih prebjega pred turskom opasnošću u slovenske zemlje možemo sljediti već nakon nekoliko godina poslije turskog zauzimanja Bosne, kad sredinom šestdesetih godina XV. st. u Belu krajinu

8 J. MAL, Uskočke seobe i slovenske pokrajine, povest naseobina s kulturno-istorijskim prikazom, Srpski etnografski zbornik, 30 (1924), Ljubljana, 1924. 9 V. ŽIVIĆ, Hrvati u Kranjskoj, Zagreb, 1939. 10 V. SIMONITI, Migrationsprozesse im Slowenischen Raum im 16. Und 17. Jahrhundert, Internationales Kulturhistorisches Symposion Mogersdorf 1997, 28, Zagreb, 2000, 22-41. 11 J. MLINARIČ, Kartuzija Pleterje 1403-1595, Pleterje, 1982. J. MLINARIČ, Kostanjeviška opatija 1234-1786, Kostanjevica na Krki, 1987. J. KOROPEC, Krško v obdobju velikih slovenskih kmečkih vstaj, Krško skozi čas 1477-1977, Krško, 1977, 45-59. J. KOROPEC, Brežice v srednjem veku, Časopis za zgodovino in narodopisje, 47(1976), br.1, 93-116. J. KOROPEC, Iz zgodovine dolnjega slovenskega Posavja v prvi polovici 16. stoletja, Zgodovinski časopis, 39(1985) br. 1-2, 13-17. B. GOLEC, Prebivalstvo in družba dolenjskih meščanskih naselij od 15. do srede 18. stoletja, Ljubljana, 1997. B. GOLEC, Družba v mestih in trgih Dolenjske in Notranjske od poznega srednjega veka do srede 18. stol., Ljubljana, 1999. B. GOLEC, Podoba brežiške mestne družbe do jožefinske dobe (tipkopis pripremljen za objavu u Zborniku župnije Brežice). 12 Usp. R. HAJZSAN, Gradiščanski hrvati na vlastelinstvu “Rohunac-Solunak” u 16. stoljeću, Radovi, 25 (1992), 15-25. 13 M. KOS, Srednjeveški urbarji za Slovenijo, III, (Urbarji slovenskega Primorja, drugi del), Ljubljana, 1964. 14 D. KOS, Urbarji za Belo Krajino in Žumberk 15-18. stoletje, Ljubljana, 1991. D. KOS, Bela Krajina v poznem srednjem veku, Zgodovinski časopis, 41 (1987), br. 2,3. 15 D. JURIČIĆ ČARGO , Gospodarski razvoj lupoglavskega gospostva v 16. stoletju v luči urbarjev in urbarialnih zapisov 1523-1573, Ljubljana, 1999. 16 S. VILFAN, Davčni privolitvi Kranjske za leti 1523 in 1527 in popis prebivalstva gospostva Gradac iz teh let, Zgodovinski časopis, 19-20 (1965-1966), 219-233.

84

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

dolaze franjevci Vikarije Bosne Srebrene.17 Seobe prestaju tek u prvim desetljećima XVII. st., kada kmetovi još bježe u Štajersku.18 Uprkos tome da se u urbarijalnim zapisima posjeda na Krškome polju s kraja 17. i početka 18. stoljeća mogu naći oblici imena kao što su Ane, Kate, Ive, što sigurno upućuje na hrvatski izvor tih ljudi, asimilacija je u slovenskim zemljama bila, u usporedbi s Gradišćem i Italijom, veoma snažna i učinkovita, pa se na tom području do danas nije sačuvalo niti jedno hrvatsko naselje iz 16. stoljeća.19 Razloge brzoj asimilaciji možemo tražiti prije svega u pripadnosti istoj katoličkoj Crkvi i srodnosti jezika. Tako su izbrisane lingvističke i dijalektološke raznolikosti koje bi mogle poslužiti stvaranju zaključaka o točnijoj topografiji krajeva iz kojih dolaze hrvatski kolonisti.20 Seoba preko Kupe i Sutle mogla je biti posve stihijska i bez prave organizacije, ali je sigurno postojala i organizirana seoba. Slično kao i kod iseljavanja Gradišćanskih Hrvata, preseljavanje su organizirali vlasnici feudalnih posjeda. Barun Ivan Ungnad preselio je 1534. godine veliku skupinu hrvatskih seljaka na vlastelinstvo Krško, a knezovi Blagajski, koji su imali u zakupu vlastelinstvo Kočevje, mogli su onamo preseljavati svoje kmetove iz Pounja.21 U Kranjskoj su imali svoje posjede plemići iz obitelji Dominitsch (1563, dvorec Domineče), Erdödy (1586-1589, Gracarjev turn), Frankopan (XVI. stolj., Črnomelj; 1509, Senožeče), Frankovič (1572, Loško), Gregorijanec (1558-1614, Mokrice), Gusić (1572 do 19. stolj., Lanšprež, Novi grad v Jablanici, Poganice), Herič (1501, Raka), Jurič (1493, Kostel; 1596, Lanšprež), Kralič (poč. 16. stolj. Vinica), Križanić (1579, Zagorica; do 1597, Pusti gradec), Krušič (1531-1537, Lupoglava) Lenković (1563, Draškovec; od 1549, Mehovo; od 1562, Mokronog; od 1560, Otočec; do 1564, Pobrežje; od 1547, Poganice; 1556, “Preimaschkh”, 1577, Selo pri Šentjerneju; 1565, Šuta, prije 1589. Štatenberg), Mavrič (1570, Mossberg), Merherič i Merherič zvani Fabjanič (16. stol. Lesičje; 1583 Fužine), Merherič pl. Jaksič (do Železnica pri Škocjanu), Nikolič (1535-1549, Kozljak) Scampich (2. pol. 16. stolj., Klana-Novokračina), Semenič (1589-1604, Selo ili Grumlof)), Tahi (1558 Mokrice), UrsiniBlagaj (1547 i kasnije Kočevje), Zrinski (do 1528 Kostel).22 U Štajersku

17

Vidi nap. br. 50. J. ADAMČEK, Iseljavanje Hrvata u austrijsko-ugarski granični prostor u 16. stoljeću, Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata, Zagreb, 1995, 19. 19 M. VALENTIĆ, Turski ratovi i hrvatska dijaspora u XVI. stoljeću, 50. 20 Usp. G. NEWEKLOVSKY, Die kroatischen Dialekte des Burgenlandes und der angrenzenden Gebiete, Wien 1978. S. IVIŠIĆ, Hrvatska dijaspora u XVI. vijeku, Ljetopis JAZU, za godinu 1936/37, 50(1938), 99-102. 21 J. ADAMČEK, Iseljavanje Hrvata u austrijsko-ugarski granični prostor u 16. stoljeću, 19. 22 M. SMOLE, Graščine na nekdanjem Kranjskem, Ljubljana, 1982. 18

J. ŠKOFLJANEC, Iseljavanje hrvatskih katolika u Sloveniju

85

su se prvi prebjezi preselili već u 15. stoljeću, pa su iz urbara gospoštine Brežice iz 1498. godine poznata prezimena kao Cvitković, Vogrić, Turk, Iban. Dvadeset i sedam godina kasnije primjetan je porast priljeva hrvatskoga življa, te nova prezimena kao Krabat, Kotolarić, Bezjak, Peterković, Veranić.23 Krajem stoljeća, u razdoblju od 1580. do 1590. godine susrećemo u okolici Brežica bjegunce iz Pounja, dok se među plemstvom, koje organizira iseljavanje hrvatskih seljaka u Štajersku, oko 1570. godine spominju Petar Salković i Desić.24 FRANJEVCI KAO PRIMJER PRESELJAVANJA PREMA ZAPADU Franjevci su prosjački red pa je samim time već unaprijed određen njihov odnos prema okolini u kojoj djeluju. To prije svega vrijedi za franjevce observante25 koji nisu imali posjede od kojih bi mogli živjeti, pa su bili posve ovisni od darova vjernika. Iseljavanje franjevaca i ukinuće brojnih samostana krajem XV. i u XVI. st. na taj su način povezani s općom hrvatskom dijasporom. Već 1473. godine papa Siksto IV izdao je franjevcima vikarije Bosne povelju u kojoj im zbog teških uvjeta života i rada na područjima pod turskom vlašću dopušta primanje već postojećih ili gradnju novih samostana u Hrvatskoj i Slavoniji, na područjima između rijeka Save i Drave. Uz to im daje još neke povlastice i dispenze.26 Pet dana kasnije papa je bosanskim fratrima dopustio primanje samostana kraj Klisa. 27 Geografsko-politička podjela teritorija vikarije među dvije neprijateljske države dovela je do osamostaljivanja samostana na području turskog carstva. Na generalnim kapitulima dobile su Bosanska (1487) i Zvornička kustodija (1493) veća prava. To je prvi korak prema podjeli vikarije, koja se dogodila 1514. godine. Osnovane su vikarije Bosna Srebrena i Bosna Hrvatska. Prilikom podjele na području pod kršćanskom upravom Franjo

23

J. KOROPEC, Brežice v srednjem veku, 106-107. J. ADAMČEK, Iseljavanje Hrvata u austrijsko-ugarski granični prostor u 16. stoljeću, 19. 25 Franjievački se red, kroz cjelu svoju povijest refomirao, pa je tako došlo do stvaranja više grada u jedinstvenom redu, a u 16. stolj. ćak i do diobe na franjevce (observante), franjevce (konventualce) i franjevce (kapucine). O tome više u: K. ESSER, Pregled povijesti Franjevačkog reda, Sarajevo 1972; D. NIMMO, Reform and Division in the Medieval Franciscan Order, from Saint Francis to the Foundation of the Capuchins, Rome 1987. 26 Arhiv Slovenske frančiškanske province sv. Križa v Ljubljani (PALj), Povelja (Orig. perg.) 1473, VIII. 12, Tibure. Obj. E. FERMENDŽIN, Acta Bosnae, Monumenta spectantia Slavorum meridionalium, XXIII, Zagreb, 1892, 280-282; Usp. G. ČREMOŠNIK , Ostaci arhiva Bosanske franjevačke vikarije, Radovi - Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, 3 (1955), 47-48. D. MANDIĆ, Franjevačka Bosna, Rim, 1968, str. 133. 27 PALj, Povelja (Orig. perg.) 1473, VIII. 17, Tibure. G. ČREMOŠNIK , Ostaci arhiva Bosanske franjevačke vikarije, 47-48. Usp. D. MANDIĆ, Franjevačka Bosna, 134. 24

86

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Glavinić28 navodi sljedeće kustodije i samostane: Cetinska kustodija (Cetina [Cetingrad]), Zrin, Otok, Hrastovica, Bihać, Slunj, Krupa, Stiničnjak, Obrovac, Bijela Stijena i Sisak) Trsatska kustodija (Trsat, Senj, Klis, Solin, Skradin, Karin, Zvonigrad i Knin) Krbavska kustodija (Krbava, Modruš, Udbina, Brinje i Glamoč) Grebenska kustodija (Greben, Kobaš, Dvorišće, Šabac i Bobovišće). Fajdiga29 dodaje tim samostanima još samostan u Jajcu koji bi trebao pripasti Trsatskoj kustodiji (vjerojatnije Krbavskoj kustodiji), te samostan u Beogradu, uključen u grebensku kustodiju. Novija literatura uz njih navodi još samostane u Cetini, Vrlici, Visovcu, Sv. Ivan na Gori, Bilaju, Blagaju na Sani, Kamengradu, Ostrovici, Podnovim i Glažu te danas nelociranom Bermetu.30 Središnji prostor provincije, s najvećim brojem samostana, bio je između Vrbasa i Kupe te Save i Jadranskog mora, odnosno na području odakle se hrvatski katolički puk u sljedećim desetljećima najviše iseljavao. Istraživanje povijesti provincije Bosne Hrvatske otežano je zbog uništenog arhiva te provincije u požarima koji su zahvatili trsatski samostan 1628. i 1629. godine.31 Naime, samostan je u to vrijeme bio središte provincije. Tako nam je jedini izvor u proučavanju zbivanja u prvih sto godina u provinciji, kojega možemo povezati uz uništeni provincijski arhiv, Franjo Glavinić32 i njegova povijesna djela.33 Poslije 1514. godine franjevačke je izbeglice prvi primio Stjepan Zylaghy de Deshaza,34 vlasnik Susedgrada. Točna godina njihova dolaska nije poznata, ali se to svakako dogodilo između 1523. godine, kada je Stjepan Zylaghy postao vlasnikom Susedgrada, i 1527. godine, kada je izdana isprava o osnivanju samostana u Brdovcu.35

28

F. GLAVINIĆ, Origine della provincia Bosna Croatia, Udine 1648, 21-23. Knjižnica frančiškanskega samostana v Ljubljani, (rukopis) M. FAIDIGA, Bosnia Seraphica seu Chronologico-Historica descriptio Provinciae Bosnae dein Bosnae Croatiae nunc Prov. S. Crucis Croatiae Carnioliae Ordinis Minorum S. Francisci strictioris Observantiae nuncupate, s.l. 1777, 78-80. 30 V. BELAJ, Razvoj franjevaštva na području hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, Franjevci Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1992, 22-23. V. BELAJ, B. DUDA, E. HOŠKO, Zatočenici gesla “Mir i dobro”, Mir i dobro, Umjetničko i kulturno nasljeđe Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, (katalog izložbe), Zagreb, 2000, 15. 31 F. E. HOŠKO, Glavinić kao svjedok i istraživač povijesti, Zbornik radova o Franji Glaviniću, Zagreb, 1989, 219. 32 Isto, 214-215. 33 F. GLAVINIĆ, Origine della provincia Bosna Croatia, Udine 1648. F. GLAVINIĆ, Historia Tersattana, Udine 1648. 34 U literaturi obično se navodi kao Silaj odnosno Selul. 35 S. KRIVOŠIĆ, Počeci nekadašnjeg franjevačkog samostana u (Mariji) Gorici, Zaprešićki godišnjak, 6(1996), 55-79. P. CVEKAN, Samostan Gorica – Brdovec, Virovitica, 1994, 1319. 29

J. ŠKOFLJANEC, Iseljavanje hrvatskih katolika u Sloveniju

87

Već oko 1513. godine franjevce je htio dovesti u Samobor Juraj Thurn, vlasnik tamošnjeg kaštela, ali ga je spriječila smrt. Njegovu je želju 1525. godine ostvarila njegova udovica Helena zajedno sa kćerkom Anom, udatom za Ivana Ungnada. Sljedeće dvije godine živjeli su franjevci u župnome dvoru i upravljali župom. Nakon toga vremena protjerao ih je Ivan Ungnad, pristaša protestantizma,36 a ni zagrebačka biskupija nije bila oduševljena franjevačkom upravom njezinih župa. 37 Samoborske je franjevce primio Petar grof Erdödy. On im je 1531. godine uz zavjetnu kapelu sv. Leonarda u Popovom dolu, u šumama sa sjeverne strane Plješivice, izgradio i samostan. Taj je samostan postao ishodište za osnivanje samostana u Jastrebarskom (1600), Karlovcu (1670) i Samoboru (1622).38 Bježeći pred Turcima franjevci provincije Bosne Hrvatske naselili su se u Radekovu, južno od Klanjca. Veoma vjerovatnom može se smatrati teza Paškala Cvekana kako su franjevci došli u Radekovo u vrijeme kada su vlasnici obližnjeg Cesargrada bili Erdödy, znači 1521. ili kasnije.39 Poslije snažnog zemljotresa franjevce iz Radekova pozivaju Sigismund i Nikola Erdödy u Klanjec, gdje nakon 1628. godine podižu samostan. Razloge širenju provincije prema zapadu, a ne prema jugu ili sjeverozapadu, treba tražiti u redoupravnom uređenju franjevačkog reda, ali i u političkim odnosima toga dijela Europe. Već spomenutom dozvolom pape Siksta IV. iz 1473., koju je 1511. potvrdio i papa Julije II., bosanski su se franjevci mogli naseljavati na području ugarskog kraljestva, ali je uskoro i to područje bilo pod udarom turskih provalnika. U prvoj polovici 16. stoljeća, kada je provincija Bosna Hrvatska već izgubila dio svojih redovničkih kuća, graničila je na području turskog carstva s provincijom Bosnom Srebrenom. Na jugu su bile dubrovačka i dalmatinska provincija, čije su se granice uglavnom podudarale s političkim granicama Dubrovačke i Mletačke Republike. Prema zapadu, u unutarnjim austrijskim zemljama nalazila se provincija Austrija, a na sjeveru mađarske provincije Sv. Marije i Presvetog Otkupitelja. Proširenje prema jugu bilo je onemogućeno nakon pada bosanskog kraljevstva već vikariji Bosni. Dubrovačka se provincija u to vrijeme, uz snažnu potporu političnih snaga u Republici, tek osamostalila, dok je pokušaj ujedinjenja bosanske i dalmatinske vikarije (1464-1469) propao, 40 a mletačka je uprava već 1447. godine iz

36

Usp. S. JAMBREK, Hrvatski protestantski pokret XVI. i XVII. stoljeća, Zaprešić, 1999, 149154. 37 P. CVEKAN, Franjevci u Samoboru, Samobor, 1982, 29-31. 38 P. CVEKAN, Franjevci svetog Lenarta na Kotarima,Virovitica, 1995, 10. 39 P. CVEKAN, Franjevački samostan u Klanjcu, Klanjec, 1983, 32, 37. 40 S. J. ŠKUNCA, Franjevačka renesansa u Dalmaciji i Istri, Opservantska obnova i samostani Provincije sv. Jeronima u 15. st., Split, 1999, 85-93.

88

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

dalmatinskih samostana protjerala sve redovnike iz Mađarske, Hrvatske i Bosne.41 Nakon neuspjelog ujedinjenja Bosanske i Dalmatinske vikarije, mletački je dužd 1469. godine zabranio doseljavanje bosanskih franjevaca u samostane na području Mletačke Republike.42 Sedam godina kasnije ista je sudbina zadesila i dubrovačke fratre.43 Mađarske su provincije bile također pod žestokim udarima Turaka, kojima su se pridružili protestanti. Tako je Provincija sv. Marije u vrijeme provincijala Andrije Egrija (14371443) imala oko 50 samostana u 10 kustodija, od kojih je do 1556. godine zbog turskih provala i protestantizma preostalo tek šest, a kraj stoljeća dočekala su četiri samostana, u kojima su živjela dvadesetorica braće.44 Vjersko-političke prilike u unutrašnjeaustrijskim zemljama bile su slične onima u Mađarskoj. Turske su jedinice od šezdesetih godina 15. stoljeća upadale u Kranjsku, Štajersku, Korušku i Gorišku,45 a u 16. stoljeću pridružio se i jak protestantski pokret.46 U Kranjskoj su franjevci imali samostane u Ljubljani, Kamniku i Novom Mestu. Oni su nakon 1517. godine udruženi u zasebnu kustodiju unutar austrijske provincije, zvanu Custodia Carnioliae. 47 Najjače je ipak na redovnički život utjecao protestantizam – bez milostinje i potpore okoline mendikanti ne mogu djelovati. Tako su franjevci 1538. godine bili prinuđeni napustiti samostan u Kamniku,48 a ljubljanski se samostan jedva održao u životu uz potporu zemaljskog kneza.49 Slično se dešavalo i sa samostanom u Novom Mestu. Usprkos tome, Kranjska je bila najpovoljnija zemlja za širenje provincije. Uz međusobnu blizinu, većina novoosnovanih samostana

41 I. PEDERIN, Mletačka uprava, privreda i politika u Dalmaciji (1409-1797), Dubrovnik, 1990, 32. 42 Arhiv franjevačke Provincije sv. Jeronima u Zadru, Povelja (Orig. perg.) 1469, IV. 21, Mljetci. Reg., Inventar Pergamena sv. Frane u Zadru, Samostan sv. Frane u Zadru, Zadar, 1980, br. 142, 171. 43 I. PEDERIN, Mletačka uprava, privreda i politika u Dalmaciji (1409-1797), 33. 44 A. MAGYAR, 340 Jahre Franziskaner in Güssing (1638–1978), Güssing 1980, 19. 45 Usp. V. SIMONITI, Slovenska historiografija o turških vpadih in obrambi pred njimi, Zgodovinski časopis, 42(1988), br. 4, 505-516. V. SIMONITI, Turki so v deželi že, Turški vpadi na slovensko ozemlje v 15. in 16. stoletju, Celje, 1990. S. JUG, Turški vpadi na Kranjsko in Primorsko, do prve tretjine 16. stoletja, Glasnik muzejskega društva za Slovenijo, 24 (1943). 46 Usp. M. BENEDIK, Protireformacija in katoliška prenova, Zgodovina Cerkve na Slovenskem, Celje, 1991, 113-152. J. GRUDEN, Zgodovina slovenskega naroda, reprint prve izdaje, Celje, 1992, 600-752. 47 P. HERZOG, Cosmographia Franciscano-Austriacae Provinciae sancti Bernardini Senensis, Analecta Franciscana, 1(1885), 58-59. 48 J. ŠKOFLJANEC, Red manjših bratov (O.F.M.) in provinca sv. Križa, Frančiškani v Ljubljani, Ljubljana, 2000, 36. 49 J. MLINARIČ, Frančiškanski samostan od ustanovitve okoli leta 1240 do preselitve leta 1784, Frančiškani v Ljubljani, Ljubljana, 2000, 113-117.

J. ŠKOFLJANEC, Iseljavanje hrvatskih katolika u Sloveniju

89

provincije Bosne Hrvatske bila je uz samu granicu s Kranjskom, odnosno Štajerskom. Potrebno je upozoriti i na političku i vojnu povezanost, pogotovo s Hrvatskom između Save i Jadranskoga mora. Bosanski franjevci, bjegunci pred turskim razaranjima, dolaze u slovenske zemlje sredinom šezdesetih godina XV. stoljeća. Prebjegli su u ispražnjeni kompleks Tri fare kod Metlike,50 koji su najkasnije 1466. godine napustili teutonski vitezovi sklonivši se u utvrđenu Metliku.51 Godine 1467. počela je gradnja franjevačkog samostana u obližnjem Gradcu, za koju su braća Juraj i Kaspar Černomaljski te kapetan Metlike Andrej Hohenwart darovali svaki po 400 forinata.52 Dozvolu za gradnju dao je u kolovozu 1466. papa Pavao II.53 Samostan nije nikada dovršen, jer je srušen u turskom upadu 1469. godine, a franjevci su se sklonili u Novo Mesto. Tamo su, s odobrenjem cara Fridrika III., podigli samostan uz crkvu sv. Leonarda, koju su primili 7. siječnja 1471. godine.54 Samostan u Novom Mestu pripao je austrjiskoj opservantskoj vikariji (od 1517. provinciji).55 Bijeg se nastavlja i u sljedećim desetljećima. U popisma umrle braće u ljubljanskom samostanu i samostanu u Novom Mestu, koje je u svom rukopisu objavio Faidiga,56 možemo pronaći one za koje sa sigurnošću možemo tvrditi da su došli iz hrvatskih krajeva.57 Dok se Faidiga ograničio samo na Kranjsku, nekrologij austrijske observantske provincije58 donosi imena umrlih fratara iz cijele provincije, pa se spominju i braća rodom iz Slavonije i Hrvatske.59 Neki od njih mogli bi biti nekadašnji članovi

50

J. ŠKOFLJANEC, Red manjših bratov (O.F.M.) in provinca sv. Križa, 46. B. GOLEC, Družba v mestih in trgih Dolenjske in Notranjske od poznega srednjega veka do srede 18. stoletja, 216. 52 V. GREIDERER, Germania Franciscana, I, Oeniponte 1777, 139, 140. 53 PALj, Povelja (Orig. perg.) 1466, avg. 22, Rim.Obj. G. RANT, Die Franziskaner der österreichischen Provinz, Stein in Krain (Kamnik), 1904, 87-89. 54 G. RANT, Die Franziskaner der österreichischen Provinz, 72-75, 90-94. 55 Isto, 29. V. GREIDERER, Germania Franciscana, 104-110. 56 M. FAIDIGA, Bosnia Seraphica, 368, 788. 57 U ljubljanskom samostanu umrli su 1495. godine P. Caspar de Sclavonia, a 1510. godine P. Ludovicus de Sclavonia in utraque linguae concionator zelozus. U popisu umrlih u samostanu u Novom mestu upisani su 1510. godine P. Mathias de Croatia, a 1518. godine Fr. Felicianus de Sclavonia laicus sacrista. 58 Arhiv Austrijske franjevačke provincije sv. Bernardina Sijenskog u Beču (PAB), Codices B2, Registrum Fratrum defunctorum Provinciae Austriae, Anno domini 1451. 59 Uz već u Faidigi spomenute fratre navode se imenom, godinom i samostanom smrti, ali ne uvjek dosljedno sljdeči: In loco s. Hypolyti [1476 ili prije]…Fr. Michael de Croatia, sac. devotus, scriptor optimus, aliarumque artium, scil. pingendi ferrum, et ligna dolandi peritus, et ad laborandum pro communi bono promptissimus; 1482 Fr. Oswaldus de Schlavonia Sac.; 1489 Fr. Daniel de Sclavonia la. Viennae; 1494 Fr. Franciscus de Slavonia Sac. Senex Viennae; 1495 Fr. Casparus de Schlavonia predicator in Labaco; 1499 Fr. Justinus de Schlavonia, Sac. Egenburgae; 1500 Fr. Philippus de Schlavonia la.duodecim annis captivus 51

90

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

bosanske vikarije koji su se sklonili u Kranjsku, ali su kasnije premješteni u sjevernije samostane, dok su drugi izravno krenuli putem gradišćanskih Hrvata. Provincija Bosna Hrvatska izgubila je u prvih pedeset godina postojanja većinu svojih samostana. Papa Pavao III. obećao je, 1539. godine, članovima provincije Bosne [hrvatske], da će samostani na područjima okupiranim od Turaka, među kojima posebno izdvaja one u Beogradu, Jajcu i Skradinu, biti vraćeni proviciji Bosni [hrvatskoj].60 Provincijal Petar iz Klisa 1559. godine zamolio je austrijsku provinciju u ime čitave Bosne Hrvatske da joj preda dvije redovničke kuće, već spomenute samostane u Novom Mestu i u Ljubljani.61 Kapitul Provincije Austrije održan u Klosterneuburgu 15. aprila 1559. godine suglasio se s predajom dvaju samostana. Poznavajući nezadovoljstvo stanovnika Ljubljane zbog tog preuzimanja, kapitul u Klosterneuburgu postavio je uvjet, da se s tom odlukom mora složiti generalni ministar i generalni kapitul te stanovnici obaju gradova.62 Generalni ministar Franjo Zamora i generalni definitorij složili su se oko preuzimanja samostana.63 Prema daljnjem razvoju događaja ipak možemo zaključiti da mještani Ljubljane nisu pristali na preuzimanje samostana sa strane bosansko-hrvatske provincije. Između ostaloga, iz ljubljanskog je samostana 1565. godine podijeljeno crkveno ruho siromašnijim samostanima u austrijskoj provinciji, a tamošnji je provincijalni kapitul još 1586. godine imenovao o. Franju starijega ljubljanskim gvardijanom,64 dok je 1589. godine gvardijanom imenovan Sigmund Haller.65

in Turcia ut frater. Egenburgae; 1510 Fr. Ludov[icus] de Schlavonia Sac. Bonus et ac fervens predicator in utraq[ue] lingua. Labacii; 1510 Fr. Mathias de Croatia + dodatek Sac. Rudolffswerth…; 1522 In Judenburga obiit plurimum venerabilis pater Dalmatinus, qui fuit commissarius Bohemiae, et redeundo ad Italiam defunctus est. Unus de doctioribus Ordinis. 1532 Fr.Stanislaus de Croatia, recusans semper sacerdotium, alias bunus Fr. in Entzerstorff.; 1540 Fr. Hieron[imus] de Croatia, Pater bonus;1552 Fr. Georgius de Croatia laicus; 60 PALj, Povelja (Orig. perg.), 1539, VI. 2., Rim. Obj. G. ČREMOŠNIK , Ostaci arhiva Bosanske franjevačke vikarije, 53. 61 M. FAIDIGA, Bosnia Seraphica, 259. 62 PAB, I. 15. h. Cista 13 Fasc. B Num. 30, Dopis provincialu Bosne hrvatske iz 15. 4. 1559. Obj. P. HERZOG, Cosmographia Franciscano-Austriacae Provinciae, 64-65. 63 G. RANT, Die Franziskaner der österreichischen Provinz, 134-135. 64 PAB, Codices A1, fol. 70r. Usp. G. RANT, Die Franziskaner der österreichischen Provinz, 68. 65 Arhiv Republike Slovenije (ARS), Vicedomski arhiv, šk. 39, 73-76. Usp. J. MLINARIČ, Frančiškanski samostan od ustanovitve, 147.

J. ŠKOFLJANEC, Iseljavanje hrvatskih katolika u Sloveniju

91

Unatoč oskudnim izvorima možemo zaključiti da je samostan u Novom Mestu postao dio bosansko-hrvatske provincije. Šest godina nakon kapitula u Klosterneuburgu, nadvojvoda Karlo ubraja samostan u Novom Mestu među samostane Provincije Bosne Hrvatske. Tada je naredio kranjskome vicedomu da mora, od prihoda svog ureda, davati po trideset forinti godišnje samostanima na Trsatu, u Bihaću i Novom Mestu.66 Za razliku od ljubljanskoga, samostan u Novom Mestu se nakon 1559. godine više ne spominje u zapisnicima kapitula austrijske provincije.67 Brojčano stanje redovničke obitelji bilo je slično kao i u Ljubljani, a to je najviše dva do tri brata.68 Samostan u Ljubljani u drugoj se polovici 16. st. nalazi u dubokoj krizi. U samostanu žive tek po dvojica franjevaca, a gradska i državna vlast u stalnom su iskušenju da li franjevački samostan upotrijebiti za vlastite potrebe.69 Zbog nedostatka fratara 1571. i 1572. godine nadvojvoda Karlo podupire dolazak dvojice fratara iz samostana bosansko-hrvatske provincije na Svetoj gori, “koji su viješti slovenskog i hrvatskog jezika” te svakome obeća potporu od po 52 forinta godišnje.70 Među njima mogao bi biti o. Franjo Chasteluzi (Casteluzzi), koji je gvardijan ljubljanskog samostana u osamdesetim godinama XVI. st. Nakon smjenjivanja (1587. godine) o. Franjo stvara velike poteškoće svojim nasljednicima; imao je, naime, pravo na 52 forinte potpore koje nije htio dijeliti sa svojom subraćom. U tim se prepirkama o. Franjo izjašnjavao čas za franjevca konventualca, čas za franjevca observanta, te u observanciji priznavao sada predstojništvo povincijalnog ministra provincije Austrije, a drugi put predstojništvo provincijala Bosne Hrvatske.71 O anarhičnim prilikama govori nam podatak da su samostan u srpnju 1583. godine zaposjeli franjevci konventualci, koji franjevačkom gvardijanu devet mjeseci nisu dozvoljavali ulazak u samostan.72 Slična je situacija i 1589. godine kada je austrijska provincija gvardijanom ljubljanskog samostana imenovala Sigmunda Hallera.73 Navojvoda Karlo tražio je tada

66

ARS, Vicedomski arhiv, šk. 60, 425-426. PAB, Codices A1. 68 J. GRUDEN, Zgodovina slovenskega naroda, 679. 69 ARS, Vicedomski arhiv, šk. 39, 3-12, 17-22, 209-212. 70 Nadškofijski arhiv v Ljubljani (NŠAL), KAL, fasc.35, dopis iz 30. 5.1571 i 22. 9. 1571. ARS, Vicedomski arhiv, šk. 39, 23-46. Usp. J. MLINARIČ, Frančiškanski samostan od ustanovitve, 117-118. 71 J. MLINARIČ, Frančiškanski samostan od ustanovitve, 121-122. 72 ARS, Vicedomski arhiv, šk. 39, 53-56. 73 ARS, Vicedomski arhiv, šk. 39, 73-76. Usp. J. MLINARIČ, Frančiškanski samostan od ustanovitve, 120. 67

92

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

od kranjskog zemaljskog vicedoma da podupre Hallera pri preuzimanju samostana,74 dok je vicedom u studenome iste godine potporu za ljubljanski franjevački samostan izplatio fra Bernardinu, provincijalu bosanskohrvatske provicije.75 Interes provincije Bosne Hrvatske za ljubljanski samostan potvrđuje i njegov gvardijan u dopisu zemaljskome knezu iz 1595. godine, u kojem se poziva na odluku generalnog kapitula u Assisiu.76 Samostan u Ljubljani ukinut je 23. ožujka 1596. bulom pape Klementa VIII. s namjerom da se u njega useli isusovački kolegij, ali se to nije dogodilo. Umjesto njega, u samostanske prostore useljen je carski hospital. Franjevci su dijelili krov nad glavom s bolesnicima do 1612. godine.77 Ni trogodišnje nastojanje gvardijana Hieronima Strassera da se ljubljanski samostan uključi u austrijsku provinciju nisu urodila plodom. Tako je samostan 1615. godine, nakon više od pedeset godina od formalnog priključenja, postao i stvarno dio, a uskoro i središte provincije Bosne Hrvatske.78 Samostan na Svetoj gori, podignut uz hodočasničku crkvu Blažene Djevice Marije, najzapadniji je u provinciji Bosni Hrvatskoj. Potrebama o većem broju svećenika koji bi opsluživali brojne hodočasnike udovoljili su franjevci Bosne Hrvatske, kojima je nadvojvoda Karlo 1565. godine predao crkvu.79 Tada je pod vodstvom prvog gvardijana, fra Marijana iz Bosne, došlo čak dvadeset i šest fratara.80 U sljedećim su godinama svjetovna i crkvena vlast više puta zaštitili prava franjevaca,81 a samostanska je obitelj bila dovoljno brojna da je 1563. godine mogla ustupiti samostanu u Ljubljani dvojicu braće.82 Samostan na Svetoj gori možemo ubrojiti među važnije u provinciji. Naime, u njemu je održano više provincijalnih kapitula, a prvi već 1580. godine. Provincija Bosna Hrvatska dobija u 16. stoljeću i samostan Bl. Djevice Marije Majke milosti u istarskom Pazinu. Samostan je podignut 1484. godine, tri godine nakon dozvole za gradnju koju je dao papa Siksto IV.83 74

ARS, Vicedomski arhiv, šk. 39, 73-80. ARS, Vicedomski arhiv, šk. 39, 81-88. 76 ARS, Vicedomski arhiv, šk. 39, 109-112. 77 J. MLINARIČ, Frančiškanski samostan od ustanovitve, 122-125. F. M. DOLINAR, Das Jesuitenkolleg in Laibch und die Residenz Pleterje 1597-1704, Ljubljana, 1976, 32. 78 Usp. J. MLINARIČ, Frančiškanski samostan od ustanovitve, 126. 79 M. FAIDIGA, Bosnia Seraphica, 611-612. 80 P. KRAJNIK, Marijina hiša, Ljubljana-Sveta gora 1989, 35-36. 81 Usp. M. FAIDIGA, Bosnia Seraphica, 623-638, 663-674. 82 Vidi nap. br. 70. 83 M. FAIDIGA, Bosnia Seraphica, 921-923. Usp. A. FURLAN, Povijest Franjevačke crkve i samostana u Pazinu, Pazin 1913, 15. B. A. BARČIĆ, Franjevci u Istri, Pod zaštitom sv. Jeronima (zbornik radova simpozija u prigodi proslave 600. obljetnice imena Provincije sv. Jeronima), dodatak, Dubrovnik, 1999, 6-7. V. GREIDERER, Germania Franciscana, 121-124. 75

J. ŠKOFLJANEC, Iseljavanje hrvatskih katolika u Sloveniju

93

Pazinski je samostan pripao Provinciji Dalmaciji. Nakon političkih promjena u kojima je Pazin došao pod vlast Habsburgovaca, samostan je 1560.84 godine pripojen Provinciji Bosni Hrvatskoj.85 Odraz premještanja središta provincije prema zapadu bio je i izbor samostana u kojim su održavani provincijski kapituli. U prvih sto godina provincije održani su ovi kapituli: Cetingrad (1514), Zrin (1517), Cetingrad (1520), Jajce (1523), Hrastovica (1526), Cetingrad (1529), Otoka (1532), Hrastovica (1535), Cetingrad (1538, 1541, 1544), Bihać (1547), Stiničnjak (1550), Otoka (1553), Stiničnjak (1556), Otoka (1559), Sv. Leonard u Kotarima (1562), Modruš (1565), Senj (1568), Trsat (1571, 1574, 1577), Sv. Gora kod Gorice (1580), Trsat (1583, 1586, 1589, 1592, 1595, 1597, 1601, 1603, 1607, 1610, 1613), Ljubljana (1616).86 Provincija Bosna Hrvatska imala je krajem XVI. st. na području Slovenije tri samostana. Uskoro su im se pridružila još tri nova, pa se središte provincije selilo prema zapadu, dok Provincija nije na kapitulu 1688. godine promijenila i ime u Provinciju Kranjsku, čemu su se oštro suprostavili Hrvati i 1708. u naslov se ponovno vratilo i ime Hrvatske.87

84 Wadding i Faidiga navode da je samostan pripojen bosansko-hrvatskoj provinciji 1559. godine. (WADDINGUS, Annales Minorum, XIX, Ad Claras Aquas 1933, 211. M. FAIDIGA, Bosna Seraphica, 923-924) 85 B. A. BARČIĆ, Franjevci u Istri, 6-7. 86 M. FAIDIGA, Bosnia Seraphica, 98-100. 87 J. ŠKOFLJANEC, Red manjših bratov (O.F.M.) in provinca sv. Križa, 52.

94

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

EMIGRAZIONE DEI CATTOLICI CROATI DAVANTI AL PERICOLO TURCO IN SLOVENIA, CON PARTICOLARE ATTENZIONE ALL’EMIGRAZIONE DEI FRANCESCANI DELLA PROVINCIA BOSNAECROATIAE Sommario Nella storiografia croata le migrazioni occupano un posto importante, in particolare quelle legate all’espansione e alla caduta dell’Impero Turco nei territori dei Balcani occidentali. Con la caduta del Regno bosniaco (1463) è iniziata l’emigrazione in massa del popolo cattolico, ed è continuata fino alla seconda metà del XVI secolo. Non emigravano solo gli abitanti dalle zone occupate dai Turchi ma anche quelli dalle zone vicine dove le forze armate ausiliari turche, con le loro spedizioni depredatorie, erano “ospiti” fissi. I profughi di quel tempo si rifugiavano in Dalmazia, Istria, Italia, Carinzia, Ungheria, Austria Meridionale ed anche in luoghi più lontani. Gli storici ed altri scienziati, hanno finora dedicato maggiore attenzione ai profughi croati, emigrati sotto la tirannia turca, verso il Nord-Ovest nel territorio del Burgenland (in Austria) e in quello dell’Austria Orientale e nelle regioni limitrofe, cioè ai Croati di Gradišće (Burgenland). Il procedimento dell’inserimento dei Croati di Gradišće fu molto più lento di quello in Carinzia. Questo è dovuto soprattutto all’affinità delle lingue croata e slovena e all’appartenenza alla stessa Chiesa cattolica. Così possiamo comprendere perché proprio per il rapido inserimento non fu messa tanto in rilievo la presenza del popolo croato, immigrato nel XV e XVI secolo nell’area dell’odierna Slovenia. Anzi, uno studio più serio di questo tema richiederebbe una trattazione sistematica delle fonti storiche, prima di tutto di quelle legate ai latifondi dei nobili delle zone direttamente minacciate dai Turchi, oppure in Carinzia e Stiria (per es. Frankopani, Zrinski, Ungand). È noto che proprio la nobiltà favoriva la trasmigrazione dei Croati di Gradišće, e l’esempio del trasferimento dei contadini croati nei dintorni di Krško (Carsico) ne è una conferma. Nei saggi scientifici degli storici croati e sloveni, questo tema generalmente è inserito nel contesto più ampio, come le migrazioni dei popoli nel XVI secolo (per es., Mirko Valentić, “Turski ratovi i hrvatska diaspora u XVI. Stoljecu” [= “Le guerre turche e la diaspora croata nel XVI sec.”], Senjski zbornik, 17/1990 pp. 45-60) ossia lo sguardo generale della struttura dell’intera popolazione di una certa zona (per es., Boris Golec, Družba v mestih in trgih Dolenjske in Notranjske od poznega srednjega veka do srede 18. stoletja [=La società nelle città e nelle borgate della Dolenska e Notranjska dal Basso Medio Evo fino alla metà del XVIII secolo], tesi di laurea, Lubiana 1999). I Francescani (OFM) sono un Ordine mendicante, e la povertà, e di conseguenza la totale dipendenza dalle offerte dei fedeli, è una delle caratteristiche nelle quali maggiormente si riconoscono. Ciò vale principalmente per il ramo degli Osservanti, tra i quali si collocano anche i francescani bosniaci del XV secolo. La Vicaria francescana della Bosnia Argentina, prima della caduta della Bosnia (1463), aveva propri conventi, non solo nei territori nel Regno bosniaco, ma anche in quello dei Paesi limitrofi, e così una parte della Vicaria venne a trovarsi sotto la Turchia e l’altra sotto la sovranità cristiana. I problemi causati da questa ripartizione indussero la divisione della Vicaria in Bosnia Argentina e Bosnia Croata (1514). A causa delle

J. ŠKOFLJANEC, Iseljavanje hrvatskih katolika u Sloveniju

95

distruzioni turche, il popolo emigrò nei paesi limitrofi, perciò anche i frati della Provincia della Bosnia Croata, in quanto, come abbiamo già accennato, dipendenti dalle offerte dei fedeli, furono costretti ad abbandonare la maggior parte dei loro conventi. Cercarono nuovi asili nelle zone occidentali della Slavonia, della Istria e anche in Carinzia e nei dintorni di Gorizia. Incontriamo così i primi profughi francescani, dalle zone minacciate dai Turchi già nella seconda metà degli anni sessanta del XV secolo, nella zona di Metlika “presso Tre Fara” in Rosalnice. Col permesso del papa Pio II (1467) e con l’atto di donazione dei nobili locali (1467), iniziarono la costruzione del convento presso Gradac in Bela Krajina, però il loro progetti furono impediti dalla distruzione dei Turchi (1469). I francescani si rifugiarono nella fortificata Novo Mesto (Città Nuova), dove eressero il convento, che poi andò alla Provincia d’Austria. Alla metà del XVI secolo, la Provincia della Bosnia Croata ricevette dalla provincia dalmata il convento di Pazin (Pisino in Istria), e nel 1559 chiese alla Provincia d’Austria il permesso di occupare i conventi in Lubiana e Novo Mesto. Il Capitolo provinciale diede la propria approvazione, condizionata al benestare del Ministro generale e degli abitanti delle due città. Sei anni più tardi, l’arciduca Carlo consegnò ai francescani, profughi dalla Croazia, il santuario sul Monte Sacro (Sveta Gora) presso Gorizia. Con l’estensione della Provincia della Bosnia croata verso occidente, la sede centrale della Provincia fu trasferita prima a Trsat (Tersatto) e nel XVII secolo a Lubiana. Le caratteristiche croate della Provincia gradualmente si perdettero a favore di quelle carniole, e addirittura il nome della Croazia, alla fine del XVII secolo, sparì dal nome della Provincia; la cosa sollevò forti proteste da parte della dieta (sabor) croata che ottenne la restituzione del vecchio nome.

96

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

97

LA POLITICA ECCLESIASTICA DELLA REPUBBLICA DI VENEZIA IN ISTRIA E DALMAZIA NEL SETTECENTO

FILIBERTO AGOSTINI Università di Padova

UDK 325(450.34)“17” Original scientific paper

Nello Stato marciano, a partire da metà Settecento, la struttura della chiesa diocesana nelle sue varie articolazioni subisce trasformazioni radicali. Decisioni governative di grande rilievo si riversano perciò sull’assetto diocesano, sulle case religiose e sulle parrocchie della Terraferma, dell’Istria e della Dalmazia. Nella primavera del 1797 l’antico sistema politico-amministrativo marciano, consolidatosi nell’Oltremare in alcuni secoli di dominio, viene sostituito da quello franco-veneto fondato sulle municipalità locali. In un quadro politicoistituzionale e sociale fortemente sorvegliato si apre un nuovo corso e si dipana l’opera faticosa di uomini che, demolito il “vecchio mondo aristocratico”, si accingono a costruire dalle fondamenta un inedito “ordine” politico e amministrativo.

A Venezia, all’aprirsi del secondo Settecento1, patrizi innovatori e borghesi eruditi, uomini di dottrina e di scienza, tra inquietudini e ambizioni, si cimentano nell’opera di recezione e divulgazione del pensiero illuministico e nell’elaborazione di progetti e programmi di riforma, che si ampliano sino ad abbracciare settori cruciali, quali la scuola e l’università, la sanità e l’assistenza, l’editoria, il commercio e la marina, l’agricoltura e l’industria, il diritto e la giustizia, il sistema ecclesiastico, la religione:

1

Per un approfondimento dei temi trattati in questo breve contributo cfr. F. AGOSTINI, Istituzioni ecclesiastiche e potere politico in area veneta (1754-1866), Venezia 2002, con ampia bibliografia e indicazione delle fonti archivistiche.

98

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

progetti e programmi di grande impegno, ma che mai prefigurano la “distruzione” della Repubblica, la sovversione della religione, della giustizia, della proprietà. Una politica, cioè, che su molti fronti punta a riformare senza travalicare, dentro la cornice dello Stato aristocratico, ma che in campo ecclesiastico si spinge, come vedremo, a esiti ben più incisivi e che oseremmo definire “rivoluzionari”. Senza dubbio è il settore ecclesiastico quello che più di ogni altro viene coinvolto in questo processo innovativo. Filosofi e letterati, stampatori, pubblicisti e scrivani, laici e abati, veneziani e non, quantunque su posizioni ideologiche non sempre coincidenti, affrontano i grandi temi connessi alla potenza temporale del papa e ai diritti regali del sovrano, al rapporto triangolare tra curia romana, palazzo ducale e chiesa locale. La volontà di riformare, di rovesciare una tendenza secolare, tocca una molteplicità di versanti, dal diritto d’asilo sacro alla censura, dall’abolizione del celibato sacerdotale alla fissazione del numero dei religiosi, dall’“autorità legittima” dei vescovi ai beni di manomorta, all’assetto parrocchiale, ai contratti matrimoniali. Spaziando su tutti gli aspetti interni ed esterni della “chiesa particolare”, questi polemisti affermano che soltanto la potestà secolare può favorire aneliti di riforma, che soltanto il prìncipe è in grado di reprimere i “capricci” degli ecclesiastici; è inutile illudersi si dichiara con profonda convinzione- che la riforma ecclesiastico-religiosa venga concepita e attuata autonomamente e pienamente da vescovi, canonici e abati ancorati al “particulare”. Il “vecchio costume” imperante nella chiesa diocesana veneta e istriano-dalmata, fondato sul privilegio, è molto resistente, impermeabile al biasimo degli “spiriti magni”, alla riprensione etica dei “giusti e illuminati”, per cui non resta che dispiegare la volontà sovrana e la forza della legge per semplificare e razionalizzare. Fra tutte le questioni ecclesiastico-religiose oggetto d’intervento statale, ci limitiamo ora a mettere a fuoco quelle concernenti i vescovi e i vescovadi, gli enti religiosi e le parrocchie. Anzitutto i vescovi. Tra gli anni cinquanta e sessanta le istituzioni politiche veneziane definiscono con precisione le competenze e le funzioni dei 34 prelati della Terraferma, dell’Istria e Dalmazia, da Padova a Udine, da Zara a Sebenico e a Spalato. Tutti sono destinatari di una grande messe di leggi e norme che distribuisce competenze, riduce esenzioni, sottrae prerogative, sopprime titoli patrimoniali, concede sussidi, fissa cerimoniali, cancella feste e riti, assegna onori e compiti, autorizza e proibisce, loda e biasima, il tutto in nome dei “supremi diritti” dello Stato. Tutti sono testimoni, a volte attivi e altre volte passivi, di una stagione di straordinaria “esuberanza” che accompagna il passaggio cruciale dalle regole particolari al diritto comune, dal “maneggio” consuetudinario all’amministrazione “regolata”, con palesi e sicuri riverberi sulla stessa funzione pastorale che viene progressivamente ridefinita. Ma quale immagine di vescovo ha in mente Venezia nel licenziare nuove leggi

F. AGOSTINI, La politica ecclesiastica di Venezia

99

e norme? Quali sono i provvedimenti presi in senato concretamente in grado di forgiare nuovi ruoli per uomini che, una volta incardinati nella loro cattedra, devono guardare contemporaneamente a Venezia-capitale in quanto sudditi e nobili, e a Roma papale in quanto ministri sacri con mitra e anello pastorale? Al di qua e la di là dell’Adriatico i prelati sono, dunque, al centro di una impegnativa operazione politica, in particolare quando, come vedremo nelle pagine che seguono, il governo di San Marco interviene con forza di legge su bolle e rescritti papali, foro ecclesiastico e feudi, quando affronta il tema della catasticazione dei beni sacri, dell’acquisto, vendita e permuta di case e campi della mensa vescovile, della messa ad incanto dei conventi soppressi e delle affrancazioni livellarie, e ancora quando affronta questioni come la fissazione dei confini diocesani, lo svolgimento della stessa visita pastorale. Certo, si tratta di iniziative di natura economico-finanziaria, ecclesiastico-religiosa, ma tutte per volontà del sovrano destinate a disciplinare, a regolamentare, a predeterminare ogni cosa sin nei dettagli, all’insegna di un giurisdizionalismo prevalentemente giuridico.

100

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Fra tutti i provvedimenti del senato relativi all’episcopato, ci limitiamo a citare il famoso e controverso decreto del 7 settembre 17542, il quale chiama i prelati della Serenissima a farsi carico della questione delle bolle e dei brevi, mettendo freno alle esorbitanti e onerose richieste provenienti dal personale ecclesiastico. Al di là della motivazione finanziaria, essi sono forzosamente coinvolti nella politica del governo che, volendo dare piena legalità al decreto restrittivo dei privilegi romani, punta ad imporre una più rigorosa disciplina politica generale. Una politica certamente complessa e ambivalente, questa, che, da un lato, impone la subordinazione degli episcòpi a Venezia-capitale, e dall’altro li difende di fronte alle ambizioni e pretese della curia pontificia. Questo giurisdizionalismo “astrattamente patriottico”, che evidenzia le funzioni vescovili, non appare tuttavia in grado di spingersi sino al punto di elaborare un ripensamento dottrinale del ruolo dell’episcopato, di prefigurare una qualche forma di episcopalismo veneto. Senza raggiungere l’asprezza di questi frangenti, e nonostante la revoca nel 1758 del succitato decreto, riappare ben presto con tutto il suo vigore la questione della potestà legislativa, cui la Repubblica non vuole rinunciare. La politica ecclesiastica veneziana della seconda metà del Settecento resta orientata a difendere le prerogative sovrane, respingendo per motivi economici e giurisdizionali le intromissioni esterne, romane in particolare. Il richiamo permanente alle insidie curiali, ai pericoli provenienti dall’ “estero”, è lo specchio della volontà di organizzare una chiesa che corrisponda negli aspetti esterni, nelle res mixtae, alle aspettative dell’élite riformista veneziana. E in linea con questa impostazione il senato approva un ampio ventaglio di interdizioni generali, tra cui la proibizione ai vescovi di prendere in considerazione, senza il necessario nulla osta, le encicliche e le lettere pastorali provenienti dagli ambulacri curiali; e il divieto di uscire dai confini dello Stato senza “cognizione e permesso” del senato, o di organizzare il catechismo nelle campagne e nelle pubbliche piazze ad opera di più persone, oppure ancora di alterare arbitrariamente il numero e la dimensione delle parrocchie diocesane rischiando di ledere gli interessi patrimoniali esistenti. Altri interventi legislativi sono di carattere locale od occasionale, ma diventano ugualmente per tutti i prelati codici di comportamento. In questa stagione di riforme sono numerosissime le deliberazioni statali di questo tenore, irrevocabilmente volte ad invadere tutti i possibili interstizi del sistema ecclesiastico-religioso. Il senato giunge a toccare materie molto delicate sottomettendo alla preventiva “revisione” gli atti dei sinodi diocesani, le lettere pastorali, i quesiti dei casi di coscienza, vale a 2 Nel 1754 c’è il ridestarsi, anzi il prorompere, di una politica ecclesiastica di grande lena, risoluta e intransigente almeno sino al 1774.

F. AGOSTINI, La politica ecclesiastica di Venezia

101

dire temi che concernono ampiamente le prerogative vescovili e alcuni aspetti religiosi e spirituali; esso si spinge sino a ordinare ai presuli di non “esaminare” i laici durante la visita pastorale, di non ingerirsi in ambiti spettanti al sant’uffizio senza espressa autorizzazione, tuttavia li autorizza a raccogliere informazioni ex officio, secondo le consuetuedini e i canoni tridentini sui costumi e sulla vita morale del clero. Il richiamo insistente alle visite pastorali sembra tenda a sottolineare il rilievo assegnato anche dalle magistrature statali a questa forma di censimento statistico, a questo strumento di indagine cultuale-religiosa in mano al vescovo; la somma delle risposte dei parroci a uno specifico questionario offre una messe abbondante di notizie su patrimoni ecclesiastici, edilizia sacra, numero e dislocazione delle chiese parrocchiali e sussidiarie, comportamento del clero e della popolazione e cosiddetto ordine pubblico. E’, soprattutto, quest’ultimo argomento a spingere l’autorità politica veneziana -ben consapevole del ruolo poliedrico, religioso e politico, e della capacità coattiva e disciplinante dei presuli- ad ingerirsi in un settore che tradizionalmente le è estraneo per affermare o riaffermare la propria presenza istituzionale e il controllo giurisdizionale sia sul vescovo-visitatore e capo della diocesi, sia sulla popolazione urbana e rurale, affinché il primo non debordi dalla sue attribuzioni canoniche, la seconda non sia attratta dalle “chimere” politiche e dalle insidie filosofico-letterarie “estere”. Entro le linee maestre prefissate dallo Stato, i vescovi sono chiamati a farsi carico in prima persona della “custodia” del patrimonio ecclesiastico parrocchiale da possibili “alterazioni” soprattutto nella fase della vacanza beneficiaria. Perciò la collazione dei benefici ecclesiastici minori è regolata da procedure e tempi minuziosamente prefissati, da norme generali che afferiscono al diritto comune e alla giurisdizione canonica, atti che comunque rigettano la risoluzione estemporanea e arbitraria. In questa prospettiva giurisdizionalista il compito dei vescovi è quello di coadiuvare le “ispezioni” statali rimettendo tempestivamente al magistrato politico le notizie delle vacanze, garantendo l’espletamento puntuale dei concorsi, sorvegliando la regolare assegnazione della congrua ai novelli parroci. Questa tavola di prescrizioni, che contempla anche il divieto di ingerirsi in liti nate sopra i giuspatronati laici e l’inamovibilità dei benefici curati, moltiplica gli impegni ispettivi dei vescovi in un settore in cui il ruolo spirituale necessariamente si intreccia con quello temporale, in cui la cura animarum non è disgiunta dalle istanze economiche dei candidati all’ufficio parrocchiale. L’intervento della Repubblica di Venezia è incisivo anche nel ridefinire la giurisdizione vescovile nei confronti degli ordini religiosi, da sempre al centro di dibattiti e conflitti per gli intrecci fitti e minuti che avvolgono i chiostri, le parrocchie e la società civile. Una realtà, questa, che agli uomini illuminati appare incompatibile con il moderno Stato e la moderna società

102

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

civile e che perciò spesso viene biasimata da scritture, memorie e terminazioni soprattutto in relazione alla sovrabbondanza di conventi e monasteri, alla decadenza degli studi e alla pastorale eccessivamente iconica ed emotiva. In questo contesto, unanimamente considerato difficile, il senato di Venezia rivendica, in nome della suprema regalìa, il diritto d’intervento nei chiostri, sia sotto il profilo quantitativo che qualitativo. Negli anni sessanta assumono grande interesse pure i provvedimenti statali intorno all’ordinamento feudale ecclesiastico, un versante circoscritto della più vasta questione delle giurisdizioni signorili private nello Stato regionale veneto. Sappiamo che queste “isole giurisdizionali” punteggianti l’Oltremare istriano dal XII secolo, la Terraferma dal XIV, il Friuli dal XV, avevano conosciuto fra Cinque e Settecento mutamenti sia a livello qualitativo che quantitativo, per il differenziarsi delle esigenze statali -che si dispongono verso una gelosa tutela degli attributi più intimamente connessi alla sovranità- e l’emergere nelle province di nuovi referenti locali. Anche il problema feudale ecclesiastico o, per meglio dire, quello dei rapporti tra potere centrale e istituzioni vescovili, è complesso e sfaccettato. Basti pensare allo sconforto dei deputati ad pias causas, i quali senza reticenze confessano la difficoltà di accedere alle indispensabili informazioni sui feudi ecclesiastici, di elaborare un quadro minuzioso delle investiture, di riconoscere autonomie, franchigie, separazioni ed esenzioni, di prefigurare insomma un sistema stabile per l’avvenire. In una scrittura indirizzata al collegio senatoriale, essi citano con palese diffidenza i diplomi imperiali esibiti dai vescovi, le bolle pontificie, i titoli originari approssimativamente trascritti, carte di cui sono “fecondi” gli archivi. Il senato e la magistratura sopra feudi chiedono ripetutamente informazioni sul numero, la qualità e l’ubicazione delle giurisdizioni e immunità feudali e municipali, deplorano l’insufficiente documentazione d’ufficio per riordinare i catasti feudali e perfezionare i registri interrotti e le minute incompiute, riconoscono la necessità di riforme radicali contemplanti perfino l’abolizione dei diritti feudali. In un siffatto quadro di dibattiti, progetti e querimonie, la pubblicazione di leggi e norme è comunque rigogliosa, come si evince dal “Codice feudale” del 1780, che allinea in ordine cronologico tutte le disposizioni di materia feudale in generale o relative a casi singoli. In realtà, il programma governativo non comporta la cancellazione totale di prerogative ab immemorabili in mano ai vescovi, ma configura una forma di progressivo controllo. Gli interventi legislativi ambiscono a razionalizzare un quadro articolato e difficile, anzi “torbido”, per usare un aggettivo frequente negli scritti d’archivio3, 3 Ad esempio, la questione “feudale” è affrontata a Parenzo nel 1777. I diritti sul porto di Orsera, su Castelli e Santi Vicenti, lungo i secoli gelosamente difesi e magnificati dai vescovi locali, non sono considerati dagli uffici statali diversi e separati da quelli della mensa, cosicché

F. AGOSTINI, La politica ecclesiastica di Venezia

103

ridimensionano i margini di autonomia episcopale nell’ambito temporale, autonomia che viene irreversibilmente inquadrata e disciplinata. Al di là delle differenze determinate dal diverso contesto politico-sociale e dalle peculiarità consolidatesi nel tempo, le magistrature marciane con forza esemplarmente coattiva sfrondano la “selva” dei diplomi e dei titoli feudali fittizi e annullano i “maneggi” tutt’altro che limpidi, puntando esclusivamente alla conservazione di investiture reali e verificate. Non c’è l’annientamento dei residui feudali, ma un controllo e un disciplinamento che si traduce in una più nitida “conformazione” del ruolo vescovile. Non sono certamente questi tratti distintivi della politica ecclesiastica ad appannare la figura del vescovo istriano e dalmata, anche se in effetti essa può risultare sgravata del titolo onorifico di conte e dell’amministrazione della giustizia minore. In progressione di tempo, decreto dopo decreto, il vescovo veneto è costretto, per volontà dello Stato e non della Chiesa, a dismettere le vesti di principe e giudice con poteri dislocati sopra il territorio, a ridimensionare la sua “esposizione” temporale, per assumere in forma più netta il ruolo di sacerdote, di pastore. Ampiamente connesso a queste problematiche è anche il ruolo del foro ecclesiastico, che tocca direttamente e indirettamente le mansioni e le prerogative dei vescovi, anzi dei vescovi-giudici, in un contesto in cui il “potere di giudicare e il potere di comandare” continuano ad essere è inutile -dichiarano- che gli organi di curia insistano nel presentare pergamene, bolle e diplomi fasulli, si accalorino nell’arrogarsi il titolo di conti, di signori e padroni delle acque, dei porti e dazi, si compromettano nel “machinare sorprese in danno pubblico”. I deputati veneziani condannano il vescovo di Parenzo, il quale ha più volte mosso “acerbe resistenze ai veneti comandanti”, rinnovato e perpetuato il “maneggio” a Roma, sottratto la “custodia” di quei luoghi e di quelle acque alla Repubblica sovrana. La situazione è precaria poiché la legislazione statale non gode di “libero passo” in Istria e lo “stato di abbandono e d’incertezza [è] in ogni tempo suscettibile d’inconvenienti”. Di fronte a tali temperie i deputati suggeriscono di “stabilire una regola permanente e di recidere gli abusi e le confusioni tramandate dai secoli barbari e coltivate dall’interesse privato”. E cioè: in primo luogo nella località di Orsara affidare l’esercizio interinale della giustizia civile e penale al podestà e capitanio di Capodistria, nonché ripristinare le insegne della Repubblica e ammainare quelle “forestiere”; in secondo luogo “richiamare e insolidare” al serenissimo principe l’intero esercizio della giurisdizione inferiore, assegnando alla mensa vescovile un “equo compenso” per l’eventuale decremento delle rendite; in terzo luogo prevedere per ogni vescovo l’obbligo inderogabile dell’investitura -da concedersi dal magistrato sopra feudi- che, sola, abilita ad usare il titolo di conte e a “far esercitare la giurisdizione inferiore nella prima istanza da persona laica suddita veneta con appellazione al solo foro secolare nel modo stesso, che si osserva nelle cause civili e criminali del podestà di Parenzo”. Le provvidenze sono finalmente radicali e perpetue -ammettono i deputati-, ma è la situazione presente che esige “invero un pronto riparo”, in quanto una “toleranza ulteriore dei pregiudizi dopo questo esame farebbe indizio o sospetto di poca salda base nei fondamenti del regale diritto”. Le giurisdizioni “inferiori”, particolari, in mano a prelature “insigni” devono essere restituite al “legittimo sovrano del territorio”, alla “conduzione comune”, al diritto generale, così come già è avvenuto altrove.

104

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

inseparabili. Non è nostra intenzione indugiare sul rapporto tra diritto veneto, diritto comune e diritto canonico, in una stagione di riformismo giuridico difficile, anzi incompiuto, né sull’assetto istituzionale del foro ecclesiastico, ma più semplicemente evidenziare la lunga serie di decreti che tra Sei e Settecento introducono o riconfermano iura statali e vescovili, definiscono licenze e immunità, obblighi di giuramento, regole per l’arresto e la detenzione dei rei. Dalle nostre fonti, che allineano provvedimenti del senato e del consiglio dei dieci, traspare il timore di una sempre possibile commistione tra ambito civile ed ambito ecclesiastico, considerata fortemente nociva ai legami di lealtà e di tutela che reciprocamente si stabiliscono tra rettori, élites locali e istituti religiosi. La sequenza dei decreti si snoda secondo una linea, coerentemente perseguita, di salvaguardia delle prerogative “pubbliche”, di difesa di procedure formali negli atti processuali. Non insistiamo nella minuta elencazione di provvedimenti legislativi, che per la verità negli anni settanta e ottanta diventa più rarefatta e pare esaurirsi quasi per consunzione. Essa, tuttavia, sembra sufficientemente emblematica di un persistente e coerente indirizzo perseguito dalle magistrature veneziane di distinzione, anzi di separazione definitiva tra diritto civile e diritto ecclesiastico, tra giudizio “secolare” e giudizio “religioso”. Nei decreti senatoriali e nelle terminazioni del consiglio dei dieci è immancabilmente presente l’esigenza di un maggior “ordine”, di una maggiore chiarezza nei rapporti, non sempre facili, tra organi statali e chiesa diocesana, tra patrocinatori e giudici dei tribunali laici ed ecclesiastici, e ciò in un periodo, il secondo Settecento, in cui i piani di riforma promossi dall’avogaria di comun restano fragili e contraddittori, anzi si arenano tra inerzia e indifferenza. Non mancano ovviamenti ripetuti riferimenti ai vescovi quali responsabili del foro “interno”, spirituale. In effetti essi, in quanto destinatari, come abbiamo visto, di leggi e norme che fissano diritti e doveri nelle azioni forensi, risultano in ogni momento gli interlocutori più prossimi al governo e agli uffici giudiziari statali. Se da un lato non risulta che alcun provvedimento avvilisca e umìli la loro figura in questo specifico settore, dall’altro lato, spostandoci dalla formalizzazione astratta alla realtà effettuale, resta aperto il problema di capire in quale modo i prelati nelle singole curie istruiscano un processo, citino i testi, emettano le sentenze, imprigionino i condannati. Dal numero delle magistrature impegnate, dalla produzione di scritture, di consulti e decreti accumulati nelle biblioteche e negli archivi veneziani, si può ben dire che anche il mondo complesso della “frateria” costituisce l’ambito in cui il giurisdizionalismo marciano si esercita con vigore e incisività. Quali devono essere -si chiedono i reggitori politici veneziani sensibili ai lumi- le forme della presenza degli ordini regolari nella società? Il diritto di esenzione dalla giurisdizione episcopale ha ancora

F. AGOSTINI, La politica ecclesiastica di Venezia

105

senso? Come incidere una pratica plurisecolare che accresce la ricchezza delle istituzioni regolari a danno dell’intera economia? Una prima risposta a queste domande la si può trovare già nella letteratura illuministica, nelle istanze culturali del secolo, nel criterio della “pubblica utilità”, cui allora si faceva esplicito riferimento quasi ovunque in Europa. In questo clima generale la Serenissima attua non solo una “politica disciplinante”, ma una vera rivoluzione, un rivolgimento profondo e sostanziale con applicazione su vasta scala della nazionalizzazione e della vendita all’incanto dei beni in mano soprattutto degli ordini religiosi. Ad esempio, in materia di manomorte il senato con decreto del 10 settembre 1767 impedisce lo “spropositato ingrandimento” dei patrimoni ecclesiastici, che penalizza -si diceva- il mercato fondiario, scoraggia lo sviluppo economico e perpetua l’impoverimento dello Stato. I beni mobili e immobili posseduti dai laici non possono più senza espressa licenza del governo essere donati, venduti o comunque trasferiti a chiese, comunità e case religiose, opere pie, seminari, scuole e conservatori e commende. I patrimoni arbitrariamente in mano agli ecclesiastici, nonché le manomorte costituite contra legem, finiscono “immediatamente” avocati al fisco. Nel caso di controversie, di risoluzione dubbia e difficile del contenzioso, la legge deve essere “più benigna” nei riguardi dei laici meritevoli di essere tutelati da tutte le istituzioni, in particolare dal collegio dei dieci savi e dagli avogadori di comun. E ancora: in data 20 novembre 1767 il senato fissa l’entità della tassazione a carico dei monasteri e delle case religiose, preliminarmente catalogati in tre classi. In vista della riduzione dei conventi e del personale aggregato il senato poi delibera di sospendere temporaneamente le vestizioni concernenti la seconda e terza classe, vale a dire quelle dei questuanti e dei mendicanti. Tutto deve rimanere immutato, nella condizione registrata nel 1766, senza sostituire i deceduti e gli espatriati. Con terminazione 9 maggio 1768 del magistrato sopra monasteri il controllo statale viene esteso alla gestione economica dei conventi;

106

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

infatti i superiori degli stessi, a conclusione del loro mandato, hanno l’obbligo di produrre tempestivamente alle autorità politiche il rendiconto delle entrate e delle uscite per la “revisione”. Dal senato viene prescritto che nessun ente ecclesiastico possa por mano a nuove costruzioni edilizie e a restauri senza l’approvazione a voti segreti della maggior parte dei religiosi e la “necessaria” ratifica del magistrato politico. Infine non è più consentita alcuna perpetuità nelle cariche, per cui nessuno può essere riconfermato nell’ufficio dai superiori o dal voto delle rispettive comunità, fatte salve alcune eccezioni stabilite dal potere politico. Il decreto 7 settembre 1768 conferma le soppressioni già comandate il 20 novembre 1767, ma fissa ancora più in dettaglio i nuovi ambiti d’azione del complesso universo monacale e conventuale, stabilisce diritti e doveri del personale dentro e fuori i chiostri. A questi si aggiungono altri provvedimenti legislativi finalizzati a rimodellare la fisionomia e la funzione dei conventi e monasteri. Il biennio 1767-68 costituisce sotto questo profilo un tournant davvero cruciale. Agendo su diversi piani, lo Stato marciano introduce prescrizioni drastiche, applica un’effettiva “ispezione” che intacca tradizionali e consolidati privilegi: insomma abolisce piccoli conventi e istituzioni a carattere contemplativo, assoggetta a verifica l’ “economia domestica” degli enti mantenuti in vita; regola le modalità di reclutamento e sottrae la formazione dei giovani agli studia dei monasteri a vantaggio dei seminari diocesani; toglie pure il libero e indiscriminato esercizio della predicazione, l’amministrazione dei sacramenti e l’irrogazione delle censure; prevede incarichi elettivi ad tempus nelle gerarchie interne e pone frati e monaci su un piano di uguaglianza formale; esclude dai confini “nazionali” l’influenza delle case generalizie. Nell’attenzione insistente dedicata dallo Stato alle professioni religiose l’obiettivo finale è sempre e coerentemente quello di rimediare all’arbitrio che segnava l’attività dei monaci e frati, di sopprimere o depotenziare i loro vasti poteri in spiritualibus accentuando il ruolo degli ordinari diocesani, di rendere infine produttive a beneficio della società braccia che altrimenti sarebbero andate ad incrociarsi inoperose fra le mura claustrali. Nello svolgimento di questa politica ecclesiastica domina l’idea di un ordine sociale che contempla sì la presenza della religione al di fuori delle sacrestie e delle chiese, sì l’opera pastorale, cultuale e financo civile dei preti secolari, ma non dei regolari che usano la croce per condizionare le volontà inter vivos, che perturbano l’ “ordinata economia” accumulando ricchezze sottratte alle manifatture, ai mercati e ai liberi commerci, che fanno uso apologetico degli eventi prodigiosi e miracolistici, che promuovono riti collettivi e forme di devozione in chiave spettacolare e sentimentale. La politica ecclesiastica veneziana non si esaurisce con il disciplinamento degli ordini religiosi. C’è da chiedersi quanto cambi anche

F. AGOSTINI, La politica ecclesiastica di Venezia

107

la fisionomia della parrocchia e della cura pastorale ora che si dischiudono possibilità di nuove attribuzioni e incombenze. Se si pensa che la grande operazione anticonventuale significa non solo evacuazione del personale giovane e meno giovane e vendita di beni immobili, ma anche dispersione delle biblioteche, interruzione della celebrazione delle messe manuali, della predicazione e della pratica missionaria, si ha il senso della svolta di questi anni; anche se siamo ancora lontani dalla dimensione spaziale e quantitativa dell’analoga operazione compiuta da Napoleone I tra il primo e il secondo decennio dell’Ottocento, tuttavia la soppressione nello Stato marciano di oltre cento comunità di regolari -agostiniani, domenicani, benedettini, carmelitani, olivetani, camaldolesi, francescani, cistercensi, celestini, teatini, gesuiti, barnabiti, somaschi, padri delle missioni- non è poca cosa. Il numero induce a non sottostimare l’evidenza della rottura con un passato dalle molteplici e poliedriche presenze religiose e i segnali di una sempre più sensibile affermazione della parrocchia quale luogo privilegiato del culto e delle forme di pietà. Se da un lato risulta efficace la polemica -e non solo polemica, come abbiamo visto- contro i mendicanti e i questuanti, dall’altro è forte e vigorosa la protezione accordata dal senato veneziano all’istituto della parrocchia-beneficio incardinato capillarmente nell’intero territorio della Repubblica. I provvedimenti di legge configurano un sistema di governo parrocchiale maggiormente strutturato e meglio definito sul piano dell’efficacia operativa. Anzitutto essi contemplano la ricognizione statistica delle parrocchie urbane e rurali, di pianura e di montagna, poste al di qua e al di là dell’Adriatico; e quindi la vigilanza sulle istanze locali provenienti dall’intera comunità o da singoli preti- di variare i confini per agevolare e rendere più spedito l’afflusso alle chiese, e ancora il controllo sull’erezione per “necessità” e “utilità” di oratori privati e chiesette campestri. In linea generale negli anni sessanta-settanta del Settecento si assiste ad una moderata, “sorvegliata” moltiplicazione delle parrocchie e dei luoghi di culto, nella quale l’impegno dei vescovi è ristretto all’esecuzione dei decreti senatori e ad ambiti strettamente spirituali. Accettare le “carte” di fondazione delle chiese, definire i doveri dei patroni, verificare l’indole morale e civile dei sacerdoti e fissare il loro “onesto stipendio”, salvaguardare i diritti patrimoniali dei fedeli, assicurare i confini curaziali da modifiche “nascostamente” condotte, insomma vigilare ed eventualmente punire le infrazioni, rientra tra i compiti inderogabili degli organi statali. La gestione ordinaria della parrocchia urbana e rurale – cellula di base della chiesa cattolica – riceve negli aspetti cosiddetti esterni, nelle “materie miste”, un ulteriore impulso alla stabilità da delibere del senato che si aggiungono, stratificandosi, a quelle pubblicate soprattutto nel Seicento e nel primo Settecento. Sono soprattutto i parroci ad essere destinatari di

108

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

innumerevoli provvedimenti del senato finalizzati ad eliminare gli abusi in termini di disciplina, a sedare contese di potere con i fedeli, con altri sacerdoti, con i canonici e con il loro superiore diretto, il vescovo, ad assegnare “mansioni civili” chiare e certe, a consolidare i multiformi rapporti con le autorità veneziane. Nell’arco di pochi anni tutti gli aspetti pubblici connessi alla cura pastorale sono via via affrontati e regolamentati, anche laddove, nel passato, altre leggi avevano provveduto, invero inutilmente o con scarsi esiti. Non va dimenticato che il mondo parrocchiale -crogiuolo di interessi non solo spirituali e religiosi, comunità di laici ed ecclesiastici, di ceti e gruppi sociali diversi- non è un ambiente tranquillo, un’oasi pacifica e armoniosa; molto spesso risulta perturbato da litigi interpersonali e da controversie tra istituti che si trascinano acremente negli anni per una molteplicità di cause sia importanti sia minute, ma che in linea generale sono riconducibili a motivazioni preminentemente giuridiche ed economiche, quali la divisione dei proventi funerari, l’assegnazione delle messe testamentarie, le pendenze presso il foro secolare, i permessi concessi ai predicatori e ai missionari esteri, le assenze in coro nel mattutino e nella compieta, l’inosservanza del diritto di preminenza nelle chiese dei regolari. Ma che cosa è bene fare nelle parrocchie -si chiedono i reggitori politici- per conservare la quiete e la buona disciplina che le furbizie e le prevaricazioni di alcuni preti hanno scompigliato? Occorre intervenire annota il consultore Wrachien nel 1772- richiamando severamente le “molteplici deliberazioni” del passato: nelle parrocchie esisteva ed esiste ancor più ora che i regolari hanno perduto i privilegi d’indipendenza, una gerarchia -al cui vertice è posto il parroco o il pievano-, che deve essere rispettata e conservata e da cui deriva il divieto per i sacerdoti ausiliari cappellani, confessori e mansionari- di arrogarsi l’organizzazione dei consueti atti di culto e delle più comuni forme di pietà, di trattenere arbitrariamente tutti gli emolumenti per sé, di impegnarsi in iniziative pastorali senza consultare e ricevere l’assenso dei superiori. A giudizio del predetto consultore, i parroci non hanno nulla da temere dall’ “armonioso concerto” della giurisprudenza civile ed ecclesiastica veneziana, non rischiano di smarrire le funzioni di ordine e di magistero. Egli aggiunge che già nel secondo Seicento e nel primo Settecento una sequenza di leggi – divieto di alienare di propria iniziativa i beni immobili delle chiese, prestare denaro, prendere in pegno o vendere suppellettili e argenterie di chiese, tenere le chiavi delle casselle delle elemosine, ingerirsi nell’amministrazione delle scuole laiche e nelle fabbricerie, usurpare lo ius parrocchiale – aveva escluso i parroci dai maneggi economici; ora, in continuità “ideologica” con il passato, nuovi decreti del senato -talvolta sotto forma di interdizione dal fare, talaltra di ingiunzione a fare- precostituiscono regole e metodi sicuri

F. AGOSTINI, La politica ecclesiastica di Venezia

109

certamente volti a razionalizzare e facilitare sotto molteplici profili l’operato del clero in cura d’anime. La volontà del legislatore veneziano, ripetutamente e concretamente espressa in questi anni sessanta-settanta, si dirige verso obiettivi articolati e complessi, ma coerentemente definiti. A titolo esemplificativo: frenare le aspirazioni “espansive” dei regolari al di fuori dei chiostri, stabilire l’“assegnamento” certo e sufficiente della congrua a vantaggio dei curati nominati dai monaci, bandire tempestivamente i concorsi beneficiali in occasione delle vacanze parrocchiali e conferire il possesso temporale ai “novelli istituìti”, dichiarare inamovibili i parroci di collazione monacale, disincentivare la troppo facile e frequente traslazione di un curato da una chiesa ad un’altra, impedire l’erogazione di pensioni cardinalizie, unire i benefici semplici -comunemente chiamati non residenziali- alle mense parrocchiali “povere”, o comunque -in alternativa, se necessario- prevedere l’erogazione di un assegno periodico, infine compilare liste quinquennali dei nati e dei morti in vista del censimento generale della popolazione. Come si può capire dall’impostazione generale di questi provvedimenti di ampio respiro, la Serenissima ricerca la definizione di un sistema beneficiale e cultuale “esterno” stabile, ammodernato rispetto al passato prossimo e remoto, nel quale troppi abusi e disordini avevano ingarbugliato “cose e persone sacre”, benefici e beneficiati. Essa punta a valorizzare, nell’ambito della chiesa diocesana, la struttura parrocchiale che viene liberata da vincoli fondati sulla preponderanza curiale romana, sulle consuetudini municipali e sugli interessi particolaristici delle grandi famiglie monastiche; e punta altresì a fare del parroco, in ciascuna parrocchia, il “reggitore” privilegiato della vita religiosa e dell’economia beneficiale; e ancora, l’interlocutore del governo sia nei censimenti e nelle ricognizione dei luoghi, sia nel diffondere dal pulpito ai fedeli i testi delle ducali e dei decreti. Ora il prete curato è una figura meno evanescente, diluita e sfilacciata, meno mascherata dal florilegio dei particolarismi esasperati, meno ingombrata dalla molteplicità dei legami economicobeneficiali, perciò più facilmente identificabile e controllabile, con mansioni conosciute e disciplinate dal potere pubblico. Un prete che lo Stato non vuole indigente, spinto alla ricerca di propìne, mansionario addetto solo alle messe avventizie, ma orgoglioso del suo magistero e ministero; un prete che deve conoscere nei dettagli le ducali, i decreti e le terminazioni, ma che deve pure accogliere “limpidamente” gli ordini vescovili e i canoni tridentini; un prete infine che guarda al proprio vescovado e al palazzo del doge più che alla curia romana. Questo quadro normativo indirizzato agli ecclesiastici e ai laici conferma i tradizionali reciproci rapporti di supremazia e subordinazione tra persone sacre, organi e uffici sacri, la continuativa presenza dei vescovi nelle loro cattedre, la cura speciale dei seminari quali palestra di formazione

110

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

religiosa, nonché l’attività pastorale del clero secolare e regolare di provenienza locale. Questa prospettiva, garantita dal principe laico e dalle magistrature deputate agli affari ecclesiastici, inibisce agli ordinandi e agli ordinati comportamenti oziosi e venali, frequentazioni confidenziali delle case signorili, oppure l’ostentazione di abiti e gingilli pretenziosi. Il “nuovo” prete è colui che obbedisce al vescovo senza riserve e conflitti, che conosce i propri obblighi e se ne fa carico in coscienza, che perfeziona la propria spiritualità, che alla politica e ai conversari inutili preferisce la parrocchia e la cura d’anime. La parrocchia è certamente la cellula fondamentale della chiesa diocesana, ma è appena il caso di ricordare che le annotazioni qui riportate non descrivono tutti i momenti e gli aspetti della politica riformatrice veneziana, che si esplica soprattutto tra gli anni cinquanta e settanta del XVIII secolo. Altri temi -riassetto delle diocesi, ordinamento degli studi seminariali, cultura religiosa, dinamiche quantitative, ad esempiomeriterebbero una adeguata considerazione e una verifica del loro reale impatto sulle cose e sulle persone sacre, al di qua e al di là dell’Adriatico.

MLETAČKA CRKVENA POLITIKA U DRUGOJ POLOVICI XVIII. STOLJEĆA SAŽETAK U Mletačkoj Republici, i to poglavito u drugoj polovici XVIII. stoljeća, dijecezanska crkvena struktura u svim svojim sastavnicama, doživljava korjenite promjene. Same promjene posljedica su općeg procesa evolucije suvremene države, koja u administrativnom i birokratskom ustroju, koji teži k centralizaciji, vidi moćno sredstvo upravljanja i nadzora nad teritorijem, kako s političkog, tako i s crkvenoreligioznog gledišta. Važne odluke Mletačke vlasti odnose se na ustroj dijeceza i župa u Dalmaciji; to su odluke o upravljanju crkvenim dobrima, odluke o dokidanju crkvenih redova s pripadajućim religioznim školama i bratovštinama, odluke o preustroju granica samih dijeceza. Prevedra Republika samostalno odlučuje o teritorijalnoj i institucionalnoj reviziji, dok papinstvo s druge strane, prihvaća odluke evropskih dvorova, a u zamjenu dobiva tutorstvo nad područjem duhovne autonomije. Jedan od glavnih ciljeva političke moći sastoji se u utvrđivanju točno određenih graničnih crta, kako bi se spriječili eventualni sukobi. Vlast, u dogovoru i pregovorima sa susjedima, nastoji odrediti što preciznije, pravocrtne granice, bilo prema unutra, kako bi se «odmjerila» vlastita demografska i ekonomska moć, bilo prema vani, u cilju priznavanja pravnog suvereniteta. U Mletačkoj Republici biskupi su nositelji «mnogobrojnih dužnosti», zakonodavnih i normativnih, oni određuju nadležnosti, ograničavaju oproste, oduzimaju povlastice, ukidaju imovinska prava, dodjeljuju pomoć, utvrđuju ceremonijale, ukidaju blagdane i obrede, dodjeljuju počasti i zaduženja, daju ovlasti i donose zabrane, oni hvale i kude, a sve u ime «vrhovnih prava» Države. Biskupi su svjedoci tog «bogatog» vremena, obilježenog odlučnim prijelazom od «posebnih

F. AGOSTINI, La politica ecclesiastica di Venezia

111

pravila» k zajedničkom pravu, od običajnog «poslovanja» k uređenoj i stručnoj upravi, svjedoci su vremena koje teži k «transparentnosti sustava», i koje će se odraziti i na samu «biskupsku vlast». Ta vlast će se naime postupno redefinirati. Postavlja se pitanje koju je viziju biskupa imala Mletačka Republika, kad je donosila tako jasne zakone i pravila. Koje su odluke, donesene u Vijeću Umoljenih, mogle dodijeliti nove uloge ljudima, koji su već bili postavljeni na biskupski tron, i koji su u stanju permanentnog strabizma morali, jednim okom gledati prema Veneciji, svom glavnom gradu, kao podanici i plemići, a drugim prema papinskom Rimu, kao sveti ministri s mitrom na glavi i biskupskim prstenom na ruci. Koja je priroda ove «discipline», koja je utvrđujući prava i dužnosti, obveze i zabrane, dotakla crkvu Sv. Marka in capite et in membris. Ova pitanja otvaraju složene i delikatne probleme. S tim problemima vjerojatno su se suočili i senat, i savjetnici, i zastupnici, i povjerenici ad pias causas, i magistrati i upravitelji nad samostanima, o čemu nam svjedoči ogromna količina pismena, «memorija» zakona donesenih u Veneciji, u relativno kratkom periodu. Upravljanje župama, koje su temelj katoličke crkve, u gradu i na selu, u Venetu i u Dalmaciji, u svojim tzv. vanjskim aspektima, u «miješanim stvarima», kroz odluke senata dobiva novi poticaj. Odluke se pridodaju onim ranije objavljenim u XVII. i u prvoj polovici XVIII. stoljeća. Senatske odluke namijenjene su župnicima, rektorima, kapelanima i župnim pomoćnicima, kako bi se iskorijenile zlouporabe, smirili sukobi s vjernicima, s drugim svećenicima i s kanonicima, kako bi se dodijelile jasne i sigurne «civilne službe», te učvrstili složeni odnosi s venecijsnskom vlašću. U kratkom roku sve pojavnosti koje su u svezi s pastoralnom brigom bivaju regulirane, čak i one koje su u prošlosti bile propisane beskorisnim zakonima koji su donijeli neznatne rezultate. Ne smijemo smetnuti s uma da u Dalmaciji puk u župama nije miran i skladan ambijent. To je poprište ne samo duhovnih i religioznih interesa, zajednice laika i svećenika, i različitih društvenih grupa. Vrlo često to je sredina koja biva uznemirena razmiricama i oprečnostima između redova koji se godinama oštro sukobljavaju u velikim i malim sporovima, ali koji se svi mogu svesti na zajednički nazivnik, naime svi su motivirani pravnim i ekonomskim razlozima kao što su dioba prihoda od sprovoda, dodjeljivanje misa zadušnica, neriješeni sporovi prema svjetovnom sudu, dozvole koje se izdaju propovjednicima i misionarima, jutarnji izostanak iz zbora i s večernjih molitava, nepoštivanje prava prvenstva u redovničkim crkvama. Mletačka Republika traži «vanjsku», stabilnu definiciju sistema kulta i nadarbine, mnogo suvremeniju u odnosu na bližu i daljnju povijest, u kojoj je bilo previše zlouporaba i nereda koji su doveli do zbrke «svetih osoba i stvari», nadarbine i nadarbenika. Država u okviru dijecezanske crkve, nastoji valorizirati strukturu župe, osloboditi je stega i nadmoći rimske kancelarije, municipijalnih običaja i partikularnih interesa velikih redovničkih obitelji. Namjera je stvoriti, u svakoj župi, župnika, «povlaštenog upravitelja» religioznog života i nadarbine, k tomu i još posrednika Vlasti, bilo da se radi o popisu stanovništva, ili kada s propovjedaonice treba podijeli dukale i dekrete. Deseci i deseci spisa i dekreta općeg sadržaja, koji se odnose na svjetovne svećenike i na redovnike, predstavljaju jasan rez u odnosu na stanje u prvoj polovici XVIII. stoljeća, kada je svećenička funkcija bila podvrgnuta sili običaja, samovolji patricija i patronskih obitelji, više nego li

112

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

tridentinskim kanonima i državnim zakonima. Sada župnik postaje stvaran, manje zatrpan složenim ekonomskim vezama, stoga ga je lakše prepoznati i kontrolirati, njegove dužnosti, koje regulira javna vlast, točno su određene. Država ne želi da svećenik bude bijednik koji će trčati za svojom nagradom, ili koji će služiti samo one mise koje donose usputnu zaradu, već želi da on bude ponosan magister i ministar, svećenik koji će do u tančine poznavati dukale, dekrete i edikte, koji će «nedvosmisleno» prihvatiti biskupove naredbe i tridentinske kanone. I naposljetku Država želi svećenika koji će više biti okrenut svojoj biskupiji i duždevoj palači a manje rimskoj kuriji. U proljeće 1917. stari političko-administrativni sistem države Sv. Marka, koji se kroz duga stoljeća vladavine Serenissime učvrstio u prekomorskim zemljama, zamjenjuje francusko-venetski sistem. U novom političko-institucionalnom i socijalnom okviru, koji je strogo nadziran, otvara se novi tijek i odmata se mukotrpno djelo kapetana, poteštata i vikarijata. Nakon što je stari aristokratski svijet sveden na margine, pripremaju se temelji novog političko-administrativnog «reda».

113

ULOGA DRŽAVE U IZGRADNJI SAKRALNIH GRAĐEVINA U DALMACIJI TIJEKOM XIX. STOLJEĆA

STANKO PIPLOVIĆ Sveučilište u Splitu

UDK 726(497.5 Dalmacija)“1815/1918” Izvorni znanstveni rad

U radu se opisuje organizacija održavanja i građenja crkvenih zgrada u Dalmaciji u doba austrijske uprave kroz XIX. i početkom XX. stoljeća. U tom pogledu država je imala presudnu ulogu preko Ministarstva za bogoštovlje i nastavu, Središnjeg povjerenstva za istraživanje i očuvanje povijesnih i umjetničkih spomenika u Beču, Namjesništva u Zadru i njegove Građevinske službe te kotarskih poglavarstava. U početku je situacija bila vrlo loša zbog iscrpljenosti pokrajine dugotrajnim ratovima. Stoga su se trebala angažirati velika novčana sredstva i stručnjaci kojih nije bilo dovoljno. Kasnije su se prilike popravile pa je stanje i broj crkava, župskih i biskupskih kuća te drugih građevina uglavnom zadovoljavalo tadašnje potrebe.*

Početkom XIX. stoljeća stanje crkvenih građevina u Dalmaciji je vrlo loše. To je bila posljedica ratova u prethodna dva stoljeća između Venecije i Turske na tom teritoriju. U tim vremenima mnoge zgrade su porušene, malo novih se gradilo. Postojeće se uslijed teških društvenih i gospodarskih prilika nisu održavale već su zapuštene propadale. Stanje se pogoršalo i politikom Francuza prema crkvi za njihove kratkotrajne vladavine * KRATICE: DZL Deržavno-zakonski list za kraljevine i zemlje, zastupane u vieću cesarevinskom, Beč LDZ List državnih zakona za kraljevine i zemlje zastupane u carevinskom vieću, Beč NL Narodni list, Zadar SD Smotra Dalmatinska, Zadar

114

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

pokrajinom 1806-1814. godine. Tada su ukinuti brojni samostani i bratovštine, a njihova dobra zaplijenjena. Kada je Dalmacija poslije velikih Napoleonovih ratova konačno 1815. godine pripala Austriji, uspostavljeni su novi odnosi između svjetovnih i duhovnih ustanova na temeljima jozefinizma. Crkva je podređena državi, preustrojena je njena struktura. I dalje su se zatvarali samostani i raspuštale bratovštine. Od njihovih prihoda i nekretnina stvorena je Vjerozakonska zaklada iz koje su se financirale neke potrebe crkve. U novom ustroju posebnu su ulogu imale vjerske župe, kao produžena ruka vlasti u nekim javnim poslovima. Tu su se vodili službeni anagrafi, a u crkvama čitali proglasi, naredbe i obavijesti svjetovnog sadržaja. Za te poslove svećenici su dobivali novčane naknade i mirovine, ali su primanja bila mala. Čak su iz toga bili isključeni redovnici, iako su vršili župničke poslove. Ti problemi često su se raspravljali u bečkom parlamentu, posebno 1906. godine kod donošenja novoga zakona. Tada se zastupnik Perić založio za višu i pravedniju raspodjelu.1 U gradovima gdje je tijekom srednjeg vijeka izgrađen veliki broj crkava nije bilo sredstava za njihovo održavanje. Mnoge su desakralizirane i pregrađene služile različitim svjetovnim namjenama. Tako je u Trogiru početkom ovog razdoblja bilo čak 20 crkava i oratorija. Ali je predromanička crkva sv. Marije potpuno ruševna, crkva sv. Sebastijana na glavnom trgu više nije u funkciji, ranosrednjovjekovna crkva sv. Barbare u privatnom je posjedu te se koristila kao kuhinja i skladište, crkva sv. Leona pretvorena je u kovačnicu, a romanička crkva sv. Ivana prestala je služiti kultu 1833. godine.2 Slično je stanje bilo i u drugim mjestima. U Zadru je npr. crkva sv. Frane 1823. pretvorena u skladište topova, a nekoliko godina kasnije srušena je crkva sv. Barbare i na njenom mjestu sagrađena stambena zgrada. U okviru nove politike Austrija je skrbila o izdržavanju svećenstva, a posebno o vjerskim zgradama kao bitnoj infrastrukturi za djelovanje sustava. Pri tome su na prvom mjestu bile župne crkve i kuće župnika. Njihova gradnja i održavanje bili su strogo centralizirani. To je spadalo u nadležnost Ministarstva za bogoštovlje i nastavu u Beču. Realizacija programa išla je preko Dalmatinskog namjesništva u Zadru i njegove Direkcije civilnog inženjerstva, kasnije preimenovane u Direkciju javnih radova. U početku, dok je Dalmacija bila upravno podijeljena na 4 okruga, osim službenika u središnjici, u svakom je djelovao po 1 inženjer. Među njima je bio i Petar Pekota, koji je nadzirao i kolaudirao radove prilikom obnove crkve sv. Marije u Zadru. U državoj službi je ostao čitav svoj radni 1

Nije pravedno, NL, 25. X. 1906. 2. U. KRIZOMALI, Pavao Klement Miošić biskup Splitsko-Makarski jednoč Solinski (18301837), Split, 1941.

2

S. PIPLOVIĆ, Uloga države u izgradnji sakralnih građevina

115

vijek. Među mnogim poslovima kojima se bavio nadgledao je radove na popravku šibenske katedrale, 1831. godine vodio je radove oko popravka crkve u selu Polača kod Benkovca, odlazio je na teren da bi utvrdio stanje i pratio radove na crkavama i župnim kućama po selima zadarskog okružja: Ninu, Islamu Latinskom, Bokanjcu, Murvici, Neviđanima na otoku Pašmanu, Bribiru, Erveniku, Povljani, Promini i drugima.3 Građevinska služba Namjesništva se postupno razvijala i kadrovski popunjavala tako da je koncem stoljeća u svom sastavu imala posebnog referenta za bogoštovne gradnje u osobi arhitekta Ćirila Metoda Ivekovića. On je na to mjesto došao 1896. godine iz Sarajeva, gdje je djelovao pri Zemaljskoj vladi. Bio je već iskusan stručnjak, jer je prethodno služio u Zagrebu kod graditelja Hermanna Bolléa na obnovi potresom porušene katedrale, i u Beču u ateljeu Karla Hasenauera, uspješnog projektanta brojnih javnih građevina. U Zadru je u početku na vjerskim zgradama radio uglavnom sam, a kasnije je dobio i pomoćnike.4 Kod složenijih radova sudjelovali su i neki drugi inženjeri i arhitekti iz Namjesništva. Među njima su bili građevni savjetnici Robert Bouvard i Eugen Walach. Od inženjera u kotarskim poglavarstvima naročito su bili angažirani Milan Karlovac, koji je služio u Splitu, i Ludvig Wolff u Makarskoj. U Namjesništvu su se izrađivale projektne dokumentacije u vidu idejnih i detaljnih osnova koje je odobravalo ministarstvo. Zatim se vodilo financijsko poslovanje i odobravali ugovori za izvođenje. Dio poslova su obavljala kotarska poglavarstva kao najniže instance državne vlasti. Ona su također u svom sastavu imala inženjere i mjernike. U njihovom poslovanju važno je bilo utvrđivanje potrebnih radova na terenu, izbor lokacija za gradnju i provođenje natječaja za zakup radova. Postupak je obično počinjao tako da bi se župnici ili crkovinarstva, preko biskupskih ordinarijata, obratili molbom na Namjesništvo, koje bi zadužilo nadležno kotarsko poglavarstvo da utvrdi stanje. Državnih stručnjaka je bilo malo. Stoga je Namjesništvo 23. lipnja 1887. godine izdalo okružnicu po kojoj su oni, pri obilasku nekog mjesta, bili dužni pregledati sve javne zgrade koje su se u njemu nalazile. Svrha je bila racionalizacija poslovanja i štednja sredstava.5 Najveći dio troškova gradnje snosila je država iz državnih proračuna ili Vjerozakonske zaklade. Obvezno su u financijskoj konstrukciji sudjelovali župljani, koji su trebali prikupiti dio novca ili dati doprinos u naravi, tj. osigurati neke građevinske materijale 3

S. PIPLOVIĆ, Radovi na obnovi crkve sv. Marije u Zadru 1833-35. godine, Zadarska revija, 27 (1978) br 1, 123; S. PIPLOVIĆ, Život i djelo inž. Petra Pekote, Zadarska revija, 36 (1987) br 1-2. 4 S. PIPLOVIĆ, Sakralna arhitektura Ćirila Metoda Ivekovića u Dalmaciji, Anali Galerije Antuna Augustinčića, Klanjec, 1987, br. 7, 43-79. 5 O popravljanju bogoštovnih zgrada, SD, 9. XI. 1889. 3.

116

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

i odraditi određeni broj nadnica. Ponekad je i crkva bila dužna dati manje novčane priloge. Dogovore o doprinosima pojedinih zainteresiranih strana vodila su kotarska poglavarstva. Događalo se često da mještani nisu bili u stanju prikupiti ono što je za njih bilo određeno pa bi i taj dio država preuzimala na sebe. S obzirom na velike potrebe, državna sredstva koja su se osiguravala nisu ni izdaleka zadovoljavala. Tako se o tom pitanju raspravljalo na sjednici Carevinskoga vijeća u Beču 9. prosinca 1874. godine. Zastupnik dr. Miho Klaić ustao je proti toga što je Novčani odbor znatno smanjio svotu, koju je vlada uvrstila u proračun za bogoštovne svrhe u Dalmaciji, na iznos od samih 60.000 forinta. Tome je dodan i uvjet da se taj novac dodijeli ministru za bogoštovlje. Bio je to izraz nepovjerenju dalmatinskom namjesniku barunu Gavrilu Rodiću u čiji je djelokrug spadao raspored sredstava. Vlada je bila predložila za Dalmaciju 90.000 forinta, a na sjednici je to smanjeno za 34.000 forinta. Klaić je inzistirao na početnom iznosu. Za slučaj da se njegov prijedlog ne prihvati, tražio je da se barem osigura 4.000 forinta kao prvi obrok za proširenje Središnjeg sjemeništa u Zadru. U tu svrhu se tražilo ukupno 13.000 forinta, ali je Novčani odbor i to brisao uz obrazloženje da postojeća zgrada odgovara tadašnjim i budućim potrebama. Ministar Stremayer ga je podupro, ali su kod glasovanja propala oba prijedloga.6 Radovi su se ustupali na izvođenje najpovoljnijem poduzetniku putem javnih dražba. Kotarska su ih poglavarstva objavljivala u službenom listu Objavitelj Dalmatinski, a ponekad i u novinama Narodni list, koje su izlazile u Zadru, glavnom gradu pokrajine. Elaborati su se stavljali na uvid zainteresiranim stranama u prostorijama poglavarstava. Ponude su najčešće morale biti pismene i u zapečaćenoj kuverti. Ukoliko natječaj ne bi uspio, upriličio bi se ponovno, često uz sniženi početni iznos. Sklapanje pogodbe odobravalo je Namjesništvo. Kao zalog da će radove izvesti kvalitetno i na vrijeme, zakupnici radova su polagali jamstvo od 10 posto predračunske vrijednosti u gotovom novcu ili državnim papirima. Taj se iznos vraćao nakon kolaudacije radova i isteka jamstvenog roka. Isplata se vršila u obrocima, ovisno od napretka radova. Nadzor na terenu su vršila kotarska poglavarstva. Međutim, u manjim kotarima često nije bilo državnog inženjera pa su se angažirali stručnjaci iz drugih krajeva. Tako je veliki dio poslova u kotaru Imotski vodilo poglavarstvo u Makarskoj, a neke i poglavarstvo u Metkoviću. Nakon što je završio rad i predao zgradu investitoru, izvođač je imao obvezu još određeno vrijeme održavati je i otklanjati nedostatke. Zatim mu se vraćalo jamstvo. Zadarski list Smotra Dalmatinska donosio je redovito, pod naslovom “Crkve i 6 Domaće viesti. NL 16. XII. 1874. 3; Govor zastupnika dr. M. Klaića, u sjednici dne 9 tek. carevinskog vieća, NL, 19. XII. 1874. 1.

S. PIPLOVIĆ, Uloga države u izgradnji sakralnih građevina

117

župničke kuće”, pregled radova na građevinama. Pri tome su se najčešće navodile faze gradnje i novčane isplate, a rjeđe su spominjana imena poduzetnika i vrste popravaka. Za radove po selima bilo je teško naći dobre poduzetnike. I to je bio jedan od razloga dugog građenja. Kvalitet je često bio slab, pa su ubrzo i kod nekih novogradnja bili potrebni razni popravci. U prvoj polovici XIX. stoljeća djelatnost je bila slaba, da bi se sredinom tog razdoblja intenzivirala i dostigla najveći zamah na prijelazu u XX. stoljeće. Ipak tempo gradnje nije zadovoljavao potrebe. Stoga su 1895. kotarska poglavarstva obavijestila Namjesništvo da neke gradnje crkvenih zgrada u pokrajini ne napreduju dostatnom brzinom. To se posebno odnosilo na crkvu u Rudi, u sinjskom kotaru, župnu kuću u Žagroviću, u kninskom kotaru, crkvu u Neoriću i kuću u Prgometu, u splitskom kotaru. Radi toga je Namjesništvo, kao investitor, izdalo potrebne naloge kako bi se poduzetnici potakli da ubrzaju radove.7 Pored nedovoljnog broja i slabog stanja župnih crkava, veliki je problem bio što su zgrade postale premalene za narasli broj stanovnika, pa je trebalo graditi nove ili postojeće povećavati. To se najčešće izvodilo produženjem broda u prednjem dijelu. Kao primjer navodi se crkva sv. Martina u Žrnovu, na otoku Korčuli, gdje je 1911. godine crkva produžena prema zapadu za još jedno polje, pa je nakon toga imala četiri traveja te dobila novo glavno pročelje. Ponekad su se u tu svrhu dodavali bočni brodovi, kao što je to bio slučaj kod crkve Blažene Djevice Marije u Klisu 1902. godine.8 Nove su crkve bile prostrane i funkcionalne, građene u eklekticističkim stilovima toga vremena, najčešće neorenesansnim, a manje neoromaničkim i neogotičkim. Tu situaciju dobro ilustrira slučaj Neorića kod Splita. Tamo je postojala mala crkva Svih Svetih na seoskom groblju. Odlučeno je da se sagradi nova, pa je 1884. raspisana dražba za radove. Iz mnogih razloga gradnja se otegla pa je završena tek 1897. godine. To je prostrana jednobrodna građevina s velikom polukružnom apsidom ukrašena skromnim renesansnim i romaničkim motivima. I upravo zbog stranih oblika i velikih gabarita te su se crkve slabo uklapale u rustične seoske ambijente i prirodne krajolike.9 Događalo se da su nove crkve smještene na mjestu starih, koje je stoga trebalo porušiti. To se činilo kod već dotrajalih građevina iz razloga jer je položaj bio povoljan u odnosu na selo i puteve ili se radilo o kontinuitetu posvećenog mjesta. U takvim slučajima Središnje povjerenstvo za spomenike u Beču je tražilo od konzervatora starina da utvrdi ima li na 7

Crkve i žup. kuće, SD, 11. V. 1895. 3. Nacrti crkve u Žrnovu čuvaju se u Državnom arhivu u Zadru, Građevinska sekcija br. 149; Crkve i župničke kuće, SD, 14.XI. 1896. 9 Službeni viestnik za Dalmaciju, NL, 5. VII. 1893. 3. 8

118

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

postojećoj crkvi ili u njoj kakvih predmeta od povijesnog i umjetničkog značaja, te prijedlog kako postupiti s njima. Tako je 1898. godine napravljena prethodna osnova za gradnju župne crkve u Dolu na otoku Hvaru, i to na mjestu gdje je bila stara. U vezi s tim konzervator Frane Bulić je izvijestio Središnje povjerenstvo kako crkva nema neku posebnu vrijednost pa je dozvoljeno njeno uklanjanje. Jedino je predložio da se glavni oltar sa slikom sv. Mihovila iz XVIII. stoljeća sačuva i postavi u bočnu kapelu nove crkve.10 Ukoliko bi se nova crkva gradila na drugom mjestu, to bi obično bilo u blizini stare. Kako su stare bile na grobljima, one bi kasnije poprimile isključivu funkciju za obrede ukapanja, a nove bi se namijenile za bogoslužje u okviru župe. Tipičan je primjer crkva sv. Mihovila u Dugopolju blizu Splita. Nalazi se na groblju, pa je služila za sve potrebe seljaka. Ali njena površina je bila manja od 100 m četvornih, a prema broju stanovnika trebala je imati blizu 500. Bio je to razlog da se koncem XIX. stoljeća pristupilo izradi projekta za novu u neposrednoj blizini preko puta. Napravljeno je nekoliko inačica rješenja. Međutim, Prvi svjetski rat je omeo realizaciju, pa je ona uslijedila tek kasnije. Naročito su bili teški uvjeti stanovanja župnika po selima. Često su živjeli u iznajmljenim kućama. Ako su postojale posebne zgrade, obično su bile male, mračne i prokišnjavale. Primjerice, kada je 1867. godine došao za župnika u Runoviće u imotskom kotaru, fra Ivan Glibota našao je kuću u vrlo lošem stanju. Zidovi su se iskrivili i na njima su se pojavile široke pukotine tako da je u zgradi bilo opasno boraviti. I tek 1883., nakon brojnih molba, država je izgradila novu.11 Župnici koji su živjeli u državnm zgradama bili su dužni na svoj trošak izvršavati sve popravke u unutrašnjosti. Međutim prilikom premještaja ili smrti nekog dušobrižnika znale su se događati neprilike. Nije se znalo tko je odgovoran za štete i tko ih treba platiti. Kako bi se takve neugodne situacije izbjegle, Namjesništvo je 1889. godine odredilo da prilikom promjene stanara politički činovnik ima pregledati stan i napraviti zapisnik.12 Stanje se ipak postupno poboljšavalo. Osim popravaka samih stanova, država je po potrebi i u granicama svojih mogućnosti u njima ugrađivala peći za kruh, uređivala konobe, a uz njih gradila konjušnice, čatrnje i ogradne zidove. Kod crkava su se dograđivali zvonici i postavljali gromobrani. Kao primjer navodi se da je krajem ovog razdoblja u imotskom kotaru popravljeno 10 i sagrađeno 11 kuća, a popravljeno 8 i izgrađeno 10 novih crkava. Sve su prije i kasnije u više navrata popravljane.13 10

Središnje povjereništvo za umjetn. i povjesn. spomenike u Beču, SD, 23. XI. 1898. Državni arhiv u Zadru. Spisi Registrature namjesništva sv. 2089/1868-69. 12 Za dušobrižnike, SD, 23. I. 1889, 3. 13 S. PIPLOVIĆ, Radovi na župskim kućama i crkvama u Imotskoj krajini na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, Čuvari baštine, Imotski, 1989, 555-570. 11

S. PIPLOVIĆ, Uloga države u izgradnji sakralnih građevina

119

U državni proračun uvrštavana su svake godine određena novčana sredstva. Raspoloživi podaci govore o njihovim iznosima. Za 1878. Ministarstvo za bogoštovlje predvidjelo je 37.472 forinte za nove katoličke kultne zgrade. Među njima je proširenje Središnjeg sjemeništa u Zadru i restauracija klaustra franjevačkog samostana u Hvaru. Za restauriranje splitske katedrale osigurano je 5.000 forinta. Namjesništvo je predložilo obnovu i izgradnju čak 100 župnih kuća u vrijednosti od 231.728 forinta, ali nije odobreno ništa. Isto tako za novogradnje pravoslavnih građevina predviđen je iznos od 12.750. forinta. Iz odobrenih sredstava u 1880. godini Namjesništvo je odredilo radove na 34 kuće i 25 crkava. U 1882. za veliki broj zgrada osigurano je ukupno 77.400 forinta. Među njima je opet katedrala te dominikanska crkva u Splitu. Tijekom 1886., osim popravka stolne crkve u Splitu i njenog zvonika te stolne crkve u Šibeniku, za ostale potrebe predviđeno je utrošiti 59.800 forinta. Godine 1887. odlučeno je nastaviti radove ili započeti nove na 45 građevina. Za 1889. u državnom proračunu nalazili su se radovi za 44 građevine, u koje su bile uključene katoličke i pravoslavne crkve i kuće te čatrnje uz njih. Planirani raspored i broj građevina u 1890. godini po kotarima je bio sljedeći: Zadar 15, Knin, Šibenik i Split po 2 zgrade, Sinj 15, Makarska 1 i Kotor 5. Ukupno ih je predviđeno 32, s tim da se prilikom javnih dražba davala prednost poduzetnicima koji su željeli preuzeti više zgrada na izvođenje.14 Za 1894. godinu predviđeno je utrošiti u bogoštovne gradnje 116.940 kruna, za 1900. ukupno 252.764 , a za 1909. godinu 307.905 kruna. U 1912. za crkve je bilo odobreno 215.148 kruna, a za kuće 21.733 krune. Među radovima su se isticale crkva sv. Krševana u Zadru s 15.000 kruna, crkva u Vrgorcu s 29.600, popravak stolne crkve u Zadru s 5.000 i popravak stolne crkve u Kotoru s 10.000 kruna. U državnom proračunu za 1914-15. godinu predviđeni su radovi na 21 crkvi u vrijednosti od 142.990 kruna. Među njima je opet popravak crkve sv. Krševana u Zadru te kapucinskog samostana Gospe od Pojišana u Splitu. Najveći iznosi su određeni za crkvu u Podbablju kod Imotskog u visini od 25.000 kruna i onu u Grohotama na otoku Šolti s 15.000 kruna. Isto tako za župne kuće je trebalo utrošiti 52.515 kruna.15 Osim župnih crkava i kuća radilo se i na drugim crkvenim objektima. Tako je 1896. uređena biskupska kuća u Kotoru. Međutim, ubrzo ze ukazala potreba za daljnjim popravcima. U tu je svrhu Ministarstvo 1899. odobrilo 2.332 forinte. Radovi su nastavljeni i u idućoj godini.16 U Splitu je 14

NL, 24.XI. 1877, 3; 5. VI. 1880, 3; 3. XII. 1881, 2; 7. XI. 1885, 3; 20. XI. 1886, 3; 27. III. 1889, 3; SD, 19. IV 1890. 3. 15 NL, 24. XII. 1890; SD, 17. V. 1893, 3; 4. IV. 1894, 2; 25. XI. 1899, 2; SD, 12. XII. 1908, 1; NL, 11. X. 1911, 2; NL, 10. VI. 1914, 2. 16 Crkve i žup. kuće, SD, 26. IX. 1896, 2; 10. V. 1899, 2; 14. IV. i 29. VII. 1900, 2.

120

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

podignuta reprezentativna biskupska palača. Izgradio ju je 1903. arhitekt Špiro Nakić, po nacrtu arhitekta Ćirila Ivekovića, u neorenenesansnim oblicima17. Mnoge starije crkvene građevine imaju poseban značaj pa predstavljaju kulturna dobra. U stručnom pogledu one su spadale u nadležnost Središnjeg povjerenstva za istraživanje i očuvanje povijesnih i umjetničkih spomenika u Beču. Ta vrhovna ustanova, osnovana sredinom XIX. stoljeća, imala je na terenu svoje konzervatore i dopisnike. Služba im je bila počasna, a imenovani su na 5 godina. Među njima su se istakli profesor Mihovil Glavinić u Splitu, Josip Gelčić nadležan za Dubrovnik i Kotor, don Frane Bulić, koji je djelovao na splitsko - zadarskom području, profesor Ivan Smirić u Zadru i kanonik Božo Trojanis u Korčuli. Godine 1913. osnovan je u Splitu Pokrajinski konzervatorski ured. Najsloženiji konzervatorski i restauratorski radovi izvedeni su na katedrali sv. Tripuna u Kotoru, te katedrali sv. Duje i njenom zvoniku u Splitu. Srednjovjekovna katedrala u Kotoru veoma je stara pa je tijekom stoljeća u više navrata pregrađivana. Stradala je i u velikom potresu 1667. godine, kada su joj pali zvonici. Krajem XIX. stoljeća bila je potpuno zapuštena. Stoga se državnim sredstvima pristupilo najneophodnijim radovima, ali se ubrzo uvidjela potreba temeljitog zahvata. Najvažnije je bilo obnoviti pokrov crkve i rekonstruirati izvorni oblik krova. U zgradu je prodirala voda, a na zidovima i svodovima nastale su velike deformacije i pukotine. Morali su se učvrstiti i temelji. Prilikom radova pronađeni su i stariji elementi pa se odlučilo da ih se obnovi i prezentira. To su bili ostaci prozora, pluteja i ciborija. Sve je to prouzročilo mijenjanje projekta, dugo građenje i visoke troškove. Radovi su trajali punih 9 godina te konačno bili završeni 1907. Crkva je ponovno svečano otvorena uoči samog dana sv, Tripuna. Ali završetkom glavnih radova ostalo je još dosta posla, poglavito na obnovi dvaju zvonika na pročelju18. Unutrašnjost stolne crkve u Splitu, bivšeg mauzoleja cara Dioklecijana, bila je trošna. S okolnih stupova i vijenaca otkidali su se komadi kamena i žbuke pa je prijetila opasnost za živote vjernika koji su prisustvovali bogoslužjima. Stanje je postajalo sve ozbiljnije pa je konačno odlučeno da se pristupi obnovi. Izrada projekata i glavni nadzor povjereni su arhitektu Aloisu Hauseru. U tu svrhu katedrala je ostala zatvorena punih 5 godina, od 1880. do 1885. Ukupni trošak iznosio je okruglo 120.000 kruna.19

17

S. MARKOVIĆ, Ćiril Metod Iveković, Zagreb, 1992, 79-83. Popravak crkve sv. Trifuna. SD, 17. II. 1906, 2; Popravak Stolne crkve Sv. Tripuna u Kotoru, SD, 16. II. 1907, 2. 19 Duomo, Narod, 14. II. 1885, 2; Domaće viesti, NL, 7. II. 1885, 3. 18

S. PIPLOVIĆ, Uloga države u izgradnji sakralnih građevina

121

Najsloženiji rad u čitavoj pokrajini bila je restauracija zvonika pred stolnom crkvom u Splitu. Ta impozantna građevina zidala se od XIII. do XVI. stoljeća i na njoj se mijenjaju stilska obilježja od romanike, preko gotike do renesanse na samom vrhu. Za gradnju se upotrebljavalo staro kamenje s ruševina rimske Salone i Dioklecijanove palače. Stoga su se odmah nakon što je zvonik završen na njemu pokazali nedostaci.Trebalo ga je stalno krpati i popravljati, ali time se njegovo građevno stanje nije bitnije poboljšalo. Konačno se u XIX. stoljeću uvidjela potreba temeljitih radova koji se više nisu mogli odgađati. Projekt je napravio Alois Hauser, dok je nadzor vršio Inženjer Friedrich Niessner. Poduzetnik je bio Andrija Perišić, a poslije njegove smrti Ivan Betica. U početku se pokušalo istrošene dijelove zamijeniti novima, ali se zaključilo da to nije dovoljno pa je porušen čitav gornji dio i ponovno sazidan. Radovi su nakon dugih priprema počeli 1890. i trajali s prekidima sve do 1908. godine. Najveći dio troškova snosila je država, a nešto je pridonijela i Općina. Tako je od propasti spašen jedan od najljepših dalmatinskih zvonika.20 U Zadru, glavnom gradu pokrajine, građevna djelatnost je bila življa. Izvedeni su neki radovi na katedrali. Uz ostalo, nadograđen je njen zvonik te rekonstruirani otvori galerijâ nad bočnim brodovima. Obnovljena je i adaptirana ranosrednjovjekovna rotonda sv. Donata iz IX. stoljeća. Služila je kao skladište, pa je uređena za muzej. Veliki zahvati poduzeti su na romaničkoj crkvi sv. Krševana koji su završeni 1914. godine.21 Dalmacija je pozata po svojim katedralama. Njihovo održavanje i rekonstrukcije zahtijevali su velika sredstva. Osiguravala ih je država. Osim navedenih, radilo se i na drugima. U Trogiru su uređeni dijelovi pročelja i zvonika, gdje su izmijenjeni neki kameni blokovi i dekorativni dijelovi. Na svodovima su se pojavile velike pukotine, a temelji zvonika su popustili. Crkovinarstvo nije imalo dovoljno sredstava za popravke pa je nakon dužeg vremena rješavanje problema preuzelo Središnje povjerenstvo u Beču. Koncem stoljeća izrađen je program uređenja katedrale sv. Marka u Korčuli, a 1906. napravljen je njen tehnički snimak. Koncem XIX. stoljeća izvršene su preinake na stropu i prozorima. Planiralo se ponovno otvaranje zazidanih bifora empora. Ali velika je teškoća bila u osiguranju novčanih sredstava pa je rad izveden tek poslije Prvog svjetskog rata.22

20

F. BULIĆ, Zvonik splitske Stolne crkve, Bullettino di archeologia e storia dalmata, 31 (1908) Prilog; S. PIPLOVIĆ, Djelovanje Aloisa Hausera u Splitu, Radovi Zavoda za povijesne znanosti u Zadru, Zadar, 1995, sv. 37, 555-570. 21 S. PIPLOVIĆ, Doprinos Aloisa Hausera istraživanju i zaštiti starog graditeljstva Zadra, Zadarska smotra, 41 (1992) br. 4-5, 37-42; Ć. IVEKOVIĆ, Crkva i samostan sv. Krševana u Zadru, Zagreb, 1931. 22 C. FISKOVIĆ, Korčulanska katedrala. Zagreb, 1939, 27; V. LUPIS, O spomeničkoj baštini Lumbarde i grada Korčule, Godišnjak grada Korčule, Korčula, 2001, br. 6, 166 -170.

122

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Kako u Dalmaciji nije bilo dovoljno arhitekata i građevinskih inženjera, središnje su vlasti kod složenijih slučajeva slale stručnjake iz Beča. Među njima je najpoznatiji bio Alois Hauser. On je, po nalogu Ministarstva prvi put došao u Dalmaciju 1873. godine utvrditi stanje graditeljskog nasljeđa Splita i Solina. Kasnije je često dolazio i punih 20 godina istraživao i obnavljao mnoge spomenike. Važnu su ulogu odigrali profesor Wilhelm Neumann, viši inženjer Karl Rosner, građevni savjetnik Julius Deininger, dvorski savjetnik Friedrich Kenner, arhitekt Victor Luntz i drugi. Oni su sudjelovali u raspravama u Središnjem povjerenstvu za spomenike u Beču, radu povjerenstava na terenu i neposrednoj realizaciji. Naročito je teška sudbina zadesila samostane. Mnoge su ukinuli Francuzi, pa su njihove zgrade kasnije služile u različite svjetovne namjene. Tako je u dominikanski samostan u Trogiru 1860. godine smještena vojska. Za austrijske uprave u Splitu samostan sv. Marije de Taurello služio je kao pješačka vojarna, zatim za skladište duhana i žandarsku postaju, a samostan benediktinki sv. Arnira kao vojnička bolnica.23 Međutim, stanje se postupno mijenjalo, naročito sazrijevanjem spoznaje o njihovoj kulturnoj vrijednosti. Popravak samostana benediktinki i trećeredica sv. Frane u Trogiru potpomogao je car osobno, a uz novčanu potporu obnovljeni su dominikanski samostan i samostan na Dridu. Određena sredstva utrošena su na sanaciju franjevačkog samostana na otočiću Badiji pred Korčulom. Samostan franjevaca u Prčnju je dotrajao. Bili su potrebni razni popravci. Za tu je svrhu Ministarstvo 1899. godine dodijelilo 500 forinta pomoći, uz uvjet da se radovi izvedu u dogovoru s konzervatorom spomenika. Tijekom 1902. popravljen je franjevački samostan u Herceg Novome iz XVII. stoljeća.24 To su samo neki slučajevi koji ilustriraju stanje, a bilo je još mnogo sličnih. Osim župnih crkava, kuća, biskupskih palača te onih sakralnih građevina koje su imale obilježje spomenika kulture, bio je još čitav niz drugih crkava i samostana čije je održavanje padalo uglavnom na teret crkve. A u tu je svrhu bilo malo sredstava. O problemu bogoštovnih zgrada u Dalmaciji govorilo se često na sastancima raznih državnih zakonodavnih i upravnih tijela. Karakteristična je rasprava bila na sjednici Carevinskog vijeća u Beču 16. svibnja 1894. godine. Zastupnik Perić i drugovi postavili su pitanje ministru bogoštovlja, dr. Madeyskom hoće li zatražiti naknadna sredstva za gradnju nove matične crkve u Prološcu. Naime, župa Proložac je bila jedna od najnapučenijih u imotskom kotaru. Brojila je 2.700 stanovnika.Tu je bila stara crkva sv. Mihovila, zbog trošnosti zatvorena još koncem 1883. godine. U njoj se zbog 23 C. FISKOVIĆ, Prilog poznavanju vojno-mornaričkog saniteta starijeg doba u Splitu. Doprinos povijesti vojno-pomorskog saniteta u Splitu, Split, 1972, 20. 24 Crkve i žup. kuće, SD, 26. IV. 1899, 2 i 14. XI. 1900, 2.

S. PIPLOVIĆ, Uloga države u izgradnji sakralnih građevina

123

opasnosti nije smjela obavljati služba Božja. Vjernici su se od tada okupljali u jednoj daščari pa su zimi trpjeli studen, a ljeti vrućinu. Namjesništvo je 1889. dostavilo poglavarstvu osnovu za gradnju nove crkve. Ali pošto je župa bila franjevačka, nije se mogla financirati iz državnog proračuna. Sav teret je prebačen na seljake. Zatim se prišlo preradi nacrta. To je sve odugovlačilo početak gradnje. Tako je prošlo 11 godina, a da ništa nije učinjeno. Na istoj sjednici zastupnik Biankini je pitao ministra je li mu poznato u kakvom su kukavnom stanju katoličke crkve i župničke kuće u Dalmaciji, a posebno one u Đuriću, Donjoj Lastvi i Sušnju u južnom dijelu pokrajine. Što se tiče crkve u Prološcu, odgovoreno je da je 1884. Kotarsko poglavarstvo u Sinju podnijelo Namjesništvu osnovu, ali je postavljeno pitanje treba li pristupiti gradnji pošto je u isto vrijeme napravljena jedna nova crkva. Ipak se odlučilo za gradnju, ali nacrt nije bio dobar pa ga je trebalo preraditi. Bilo je i drugih problema oko lokacije pa se rješenje oteglo. Slična je situacija bila i s drugim crkvama o kojima se raspravljalo.25 Godine 1895. vlada je odlučila poduzeti mjere kako bi se ubrzao rad oko javnih građevina. Za bogoštovne zgrade Namjesništvo je u dogovoru s biskupskim naredbeništvima, za svaku dijecezu izradilo detaljan program s prioritetima gradnje. U državnom je proračunu za tu godinu predviđeno da se od jeseni angažira posebni arhitekt koji bi se bavio izradom osnova. Time je procedura postala jednostavnija i brža. Jer, do tada su poslovi uglavnom povjeravani malobrojnim tehničarima kod kotarskih poglavarstava. Oni su bili opterećeni drugim zadacima pa je dolazilo do velikih zaostataka. Domaćih stručnjaka je bilo malo, a poteškoće s jezikom sprječavale su mnoge iz drugih krajeva da se natječu za mjesta u Dalmaciji. Godinu dana ranije povećan je broj tehničkih činovnika u državnoj službi za 4 mjesta, ali je još uvijek bilo 8 slobodnih mjesta i to inženjera i građevnih pristava.26 Određene su i neke olakšice u proceduri. Među njima je i mogućnost da Namjesništvo skrati obvezu održavanja zgrade i prije konačne kolaudacije ako za to nema posebnog razloga. Isto tako je predviđeno da može isključiti iz ugovora klauzulu po kojoj je poduzetnik obvezan čekati isplatu dok pristignu sredstva bez mogućnosti traženja naknade štete zbog kašnjenja. Namjesništvo je zatim ovlašteno da odobri, do određene granice, izvođenje dodatnih radova koji bi se pokazali zaista neophodnima. Posebno se to odnosilo u slučaju kada bi nepredviđeni poslovi smetali nastavku osnovnih radova. Za višak radova u takvim situacijama ubuduće nije više trebalo tražiti odobrenje od Ministarstva. Sve ove pogodnosti imale su za 25 Upit zastupnika Perića i družine N. P. gospodinu ministru za bogoštovlje i nastavu, u sjednici dne 16. svibnja 1894. zastupničke kuće carevinskog vieća u Beču, NL, 30. V. 1894, 2; Odgovor gosp. d.ra vit. Madeyskog-a Ministra bogoštovlja i nastave g. zastupniku Periću i družini, SD, 4. V. 1895, 1. 26 Za crkve i župničke kuće, SD, 5. I. 1895, 3.

124

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

cilj ubrzanje radova i olakšavali su izvođačima da bez većeg kapitala mogu preuzimati radove i dovesti ih do kraja bez prekidanja. Što se ticalo redosljeda gradnja Namjesništvo se moralo dosljedno držati onoga što je utvrđeno programom potvrđenim od Ministarstva za bogoštovlje i nastavu.27 U nastojanju da se u čitavu problematiku unese više reda, pripremljen je pokrajinski zakon koji se odnosio na uređenje natječaja pojedinih mjesta za crkvene gradnje. O njemu se trebalo raspravljati na Dalmatinskom saboru. Godine 1892. Namjesništvo je taj tekst poslalo Ministarstvu bogoštovlja na reviziju. Međutim, Ministarstvo je odgodilo taj postupak dok se ne donese vladin zakon koji je 1895. podnesen Carevinskom vijeću. Navedeni se prijedlog trebao uskladiti s članom 36 pripremljenog Carskog zakona od 7. svibnja 1874. koji se odnosio na pokrivanje potreba župskih zajednica. Te su izmjene imale utjecaja na odredbu sadržanu u projektu predloženom Dalmatinskom saboru.28 I pored svih poteškoća, ipak je do konca stoljeća, pretežito državnim troškom, podignut priličan broj građevina. Međutim, u mjestima gdje su župnici bili redovnici, stanje je bilo dosta teško. Uzrok tome su bile zakonske odredbe, jer su se samostani sami morali skrbiti za svoje potrebe. Oni su, međutim, bili siromašni, a župe su držali u nedostatku svjetovnih svećenika.29 Ponovno su zastupnici, J. Biankini i drugovi, oštro napali ministra bogoštovlja i nastave dr. Marcheta na sjednici Carevinskoga vijeća 24. listopada 1906. godine. Naglasili su kako je poznata činjenica da je stanje bogoštovnih zgrada u Dalmaciji još dobrim dijelom vrlo loše. Austrija je pri dolasku u pokrajinu pred više od 100 godina uzela crkvena dobra oteta katoličkim crkvama i bratovštinama za vrijeme francuske uprave i od tada ništa nije ispravila. Naglašeno je kako još uvijek ima crkava sagrađenih u doba turskih ratova koje ne sliče na Božje hramove, a u njih ne može stati ni petina pučanstva. Postoje župničke kuće u koje se ni konji ne bi mogli smjestiti. I što je najgore, ima cijelih župa u kojima se mise moraju držati pod vedrim nebom, jer su stare crkve po vladinoj naredbi zatvorene. Bile su ruševne i opasne, a nove nisu sagrađene. U nekim crkvama, kad počne padati kiša, vjernici moraju otvarati kišobrane ili odlaziti kućama. Dalje je navedeno kako je sve to poznato vladama u Beču i Zadru po mnogobrojnim interpelacijama u Dalmatinskom saboru i Carevinskome vijeću, ali teško stanje i dalje traje. Godinama se sastavljaju osnove i nacrti, a onda preinačuju, traže se od siromašnog naroda velike žrtve, a rezultati su slabi. Tih dana jedan svećenik je dokazao kako je pregovaranje i gradnja jedne 27 28 29

Le imprese dei lavori edili pel Culto, SD, 18. V. 1895, 2. Pella regolazione della concorrenza nelle fabbriche di Culto, SD, 9. I. 1895, 2. Domaće viesti, NL, 25. V. 1895, 3.

S. PIPLOVIĆ, Uloga države u izgradnji sakralnih građevina

125

jednostavne župne kuće u splitskoj biskupiji trajala punih 30 godina. Kroz to vrijeme tri su župnika izgubila zdravlje zbog loših uvjeta življenja. Upozoreno je na postupanje u vezi gradnje župne kuće u Veloj Luci te župnih crkava u Blatu na otoku Korčuli, Babinu Polju, Mrcinama, Vitaljini, Bogomolju, Voštanima i Škabrnji. U Ložišćima na Braču zatvorena je u to vrijeme crkva po vladinoj naredbi. Nastalo je veliko ogorčenje naroda kad se saznalo da ni u proračunu u 1907. za nju nije ništa predviđeno. Inače, u proračunu za tu godinu Dalmacija je bila najlošije zastupljena od svih zemalja carstva.30 U lipnju 1912. održan je u Namjesništvu sastanak, pod pokroviteljstvom namjesnika grofa Maria Attemsa, na kome se dogovaralo o načinu kako da se ubrzaju bogoštovne gradnje u pokrajini. Sudjelovali su dr. Benno Fritsch, savjetnik odjela na Ministarstvu za bogoštovlje i nastavu, grof Frano Thun dvorski savjetnik, Eugen Walach, viši građevni savjetnik i Ćiril Iveković građevni savjetnik.31 I propisi o vjerozakonskoj zakladi, glavnom izvoru financiranja građenja, s vremenom su se dopunjavali i mijenjali. Bili su dosta brojni, a sastojali su se od carevih patenata, zakona, naredaba Ministarstva za bogoštovlje i nastavu te Ministarstva financija u pogledu provođenja zakona. Sredstva zaklade su se popunjavala na razne načine. Tako je Zakonom br. 50 iz 1874. godine, kojim su uređeni odnosi katoličke crkve i države, određeno da je državna bogoštovna uprava ovlaštena nadzirati upravljanje crkvenom imovinom. Ukoliko bi neka crkvena zajednica ili zavod prestali djelovati, njen imetak je prelazio u Vjerozakonsku zakladu. Prema tom zakonu ostali su i dalje na snazi propisi koji su u pojedinim kraljevinama i zemljama carevine postojali u pogledu građenja i održavanja crkava i župnih zgrada, zatim u pogledu nabavke crkvenog ruha, predmeta i drugih liturgijskih potrepština.32 Da bi se mogle podmirivati potrebe katoličkog bogoštovlja, a posebno da bi se osigurao normalni dohodak što su ga primali duhovni pastiri, određeni su, Zakonom br. 51 iz 1874., doprinosi što su ih trebali davati uživaoci crkvenih prebenda i redovničke zajednice u Vjerozakonski fond. Kao mjerilo za doprinos uzimala se vrijednost ukupnog imetka. Određivan je unaprijed za rok od 10 godina. Zakon je stupio na snagu 1. siječnja 1875., s time da se po njemu počelo postupati za preostalo vrijeme prvog desetgođa, koje je isticalo 31. prosinca 1880. godine. Doprinos se obračunavao u postotcima koji su progresivno rasli od 0,5 za svote od 10.000 forinta do 10 posto za vrijednosti iznad 90.000 forinta. Odmjeravala 30

Stanje bogoštovnih gradjevina u Dalmaciji, SD, 12. XI. 1906, 2. Za bogoštovne gragjevine, SD, 15. VI. 1912, 3. 32 Zakon od 7. Svibnja 1874, izdaju se u njem ustanove, kojimi se uredjuju izvanjski pravni odnošaji cerkve katoličke, DZL, Komad XVI, Izdan i razposlan dne 13. svibnja 1874. 31

126

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

ga je politička vlast svake zemlje krunovine.33 Naredbama nadležnih ministara Stremayera i Pretisa br. 39. iz 1875. i br. 7 iz 1878. godine uređene su pojedinosti o provedbi Zakona i dopunjeni pojedini njegovi članci. Tijekom desetljeća 1881-1890. kroz nove ministarske Naredbe br. 112 iz 1881. i br. 30 iz 1884., razrađene su mnoge pojedinosti o provedbi Zakona o prinosima u Vjerozakonski fond. Također su slijedile nove Naredbe br. 22 iz 1905. za razdoblje 1901-1910. i br. 166 iz 1905. s dopunskim odredbama. Slično je bilo i za razdoblje 1911-1920. godine kada je 1913. izdana Naredba br 161.34 Za neke gradnje mogli su se smanjiti doprinosi u Vjerozakonski fond. U tim slučajevima, prije početka radova trebalo se obratiti zemaljskoj vlasti. Uvjet je bio da se dokaže kako je gradnja potrebna da se očuva imovina ili da se može nastaviti razumno gospodarstvo. Konačnu je odluku donosilo Ministarstvo za bogoštovlje i nastavu.35 Iako su se radovi odvijali dosta sporo, uglavnom zbog nedostatka novčanih sredstava, projektanata i izvođača, ipak su do kraja Prvog svjetskog rata stanje i broj bogoštovnih zgrada zadovoljili potrebe. Sličan tretman bio je i prema ostalim priznatim vjerskim zajednicama u Monarhiji. Nakon rata, propašću Austro-ugarske i stvaranjem Jugoslavije, odnosi države i crkve su se bitno izmijenili.

33

Zakon od 7. Svibnja 1874, kojim se u sverhu, da se podmiruju potreboće katoličkoga bogoštovja, uredjuju prinesci k fondu vierozakonskome, Br. 51. DLZ, Komad XVI. izdan i razposlan 13. svibnja 1874. 34 Naredba ministra za bogoštovje i nastavu i ministra financijah od 25. ožujka 1875, br. 39. DZL, 9. IV. 1875; Naredba ministra za bogoštovje i nastavu i ministra financijah od 4. siečnja 1878. br. 7, DZL, 22. I. 1878; Naredba ministra za bogoštovje i nastavu i ministra financijah od 21. kolovoza 1881. br. 112, DZL, 1. X. 1881; Naredba ministra za bogoštovje i ministra financijah od 2. veljače 1884. br. 30, DZL, 12. III. 1884; Naredba ministra za bogoštovlje i nastavu i ministra financija od 11. februara 1905. br. 22, LDZ od 23. II. 1905. - Naredba upravljača ministarstva za bogoštovlje i nastavu i ministra financija od 16. oktobra 1905. br. 166, LDZ od 10. XI. 1905; Naredba ministra za bogoštovlje i nastavu i ministra financija od 29. jula 1913, LDZ, 15. VIII. 1913. 35 Naredba ministra za bogoštovje i nastavu i ministra financijah od 3. travnja 1879, DZL, Komad XXII. br. 55. Izdan i razposlan dne 30. travnja 1879.

S. PIPLOVIĆ, Uloga države u izgradnji sakralnih građevina

127

IL RUOLO DELLO STATO NELLA COSTRUZIONE DEGLI EDIFICI SACRI DURANTE IL XIX SECOLO Sommario Le costruzioni sono la parte essenziale delle infrastrutture sacre nelle quali si svolgono adunanze e riti religiosi. Le loro forme costituiscono l’ambiente fisico adatto per la contemplazione e la preghiera. Oltre alle chiese esistono altre costruzioni indispensabili per l’organizzazione della vita spirituale e delle attività delle comunità religiose. Perciò da sempre venne dedicata ad esse grande attenzione. Proprio nella loro costruzione l’umanità raggiunse l’apice della sua espressione creativa. Il rapporto tra la chiesa e la società nel tempo fu vario. Quando era coordinato, con gli sforzi comuni nascevano opere grandiose come segno di devozione e affezione al Signore. Il XIX secolo in molte cose è stato originale. È stato il tempo del progresso spirituale rapido, dello sviluppo della scienza e della tecnologia e questo ha cambiato radicalmente e rapidamente il modo sicuro di vivere e di intendere. In seguito alle rivoluzioni e alle micidiali guerre nacquero imponenti opere statali, organizzate sui nuovi principi dei rapporti interpersonali. Ciò ebbe ripercussione anche sulla comunicazione tra singoli e tra determinate comunità spirituali, culturali ed altri tipi di comunità. Ebbe così inizio il nuovo ordinamento. Alla fine del XVIII secolo l’imperatore Giuseppe II attuò in Austria un governo assolutistico ed illuministico. Incominciò le radicali riforme ecclesiastiche: proclamò l’uguaglianza delle religioni, soppresse alcuni Ordini religiosi ed espropriò i loro beni a favore dell’istruzione, stabilì il controllo statale sulle organizzazioni ecclesiastiche. Alcuni elementi di questa politica furono mantenuti anche dai suoi successori. La Dalmazia, dopo le grandi agitazioni sociali che caratterizzarono il passaggio tra il XVIII e il XIX secolo, divenne parte della Monarchia austriaca e rimase nel suo sistema durante tutto il secolo, fino alla fine della prima guerra mondiale. Tutti i rapporti che contrassegnavano questo Stato plurinazionale, si ripercossero in modo particolare su questo Regno periferico, povero ed abbandonato. All’inizio del XIX secolo le costruzioni sacre in Dalmazia erano in uno stato penoso. Ciò era dovuto alle conseguenze delle lunghe guerre su questo territorio, durante i due secoli precedenti, tra Venezia e i Turchi. Molti palazzi furono distrutti, pochi vennero costruiti. Gli esistenti, a causa delle difficili situazioni sociali ed economiche, furono trascurati. Anche in questo furono instaurate relazioni in base al giuseppinismo. I conventi vennero chiusi e le confraternite soppresse, e dai loro beni immobili e rendite nacque il Fondo di Religione. Nel nuovo ordine un posto speciale ebbero le parrocchie, intese come mano prolungata del potere in certi affari pubblici. In esse erano conservati i libri dell’anagrafe ufficiale, e nelle chiese venivano lette informazioni e decreti del contenuto profano. Le città, nelle quali durante il Medio Evo fu costruita la maggior parte delle chiese, non avevano mezzi per la loro manutenzione. Molte chiese vennero sconsacrate e transennate e vennero adibite a vari scopi profani. Nell’ambito della nuova politica, l’Austria ebbe cura in modo particolare delle chiese parrocchiali, delle canoniche e delle congrue dei parroci considerati parte essenziale del sistema. La loro manutenzione e costruzione fu rigorosamente centralizzata. Ciò fu di

128

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

competenza del Ministero del Culto e dell’Istruzione di Vienna. Il programma veniva realizzato tramite la Luogotenenza della Dalmazia di Zara e la sua Direzione edile. Questo ufficio fece progressi gradualmente e alla fine del secolo ebbe nel suo sistema un addetto alla costruzioni sacre nella persona dell’architetto Ćiril Iveković. Una parte del lavoro veniva svolto dal distretto, considerato l’infima istituzione del potere statale, però anche esso aveva dei propri ingegneri. La maggior parte delle spese era sostenuta dal Fondo di Religione. La cooperazione dei parrocchiani era obbligatoria. Essi dovevano raccogliere una parte dei mezzi oppure dare il proprio contributo in natura. Qualche volta anche la Chiesa fu costretta a sostenere una parte delle spese. I lavori venivano affidati al migliore impresario scelto per mezzo di un concorso pubblico, il più delle volte le offerte dovevano essere scritte. La procedura veniva attuata dal distretto, e l’esecutore veniva eletto dalla Luogotenenza. Il pagamento veniva fatto in rate, proporzionate alla dinamica dei lavori. Nella prima metà del secolo, il lavoro fu poco per poi intensificarsi a cavallo del secolo. Mancavano ingegneri edili, ed era difficile trovare degli impresari. Per i lavori più complessi venivano inviati architetti da altre parti dello Stato. Tra essi spicca Alois Hauser. I bilanci preventivi dello Stato non assicuravano i mezzi necessari per i lavori più grossi. Le vecchie chiese parrocchiali erano diventate piccole per l’aumento della popolazione, perciò bisognava allargarle oppure costruirne di nuove. Le nuove erano più spaziose e costruite in stile eclettico. In particolare le condizioni di vita dei parroci di campagna furono molto difficili. Spesso le canoniche erano piccole, diroccate oppure buie. Questi problemi venivano trattati nelle sedute del Consiglio imperiale a Vienna, dove i delegati dalmati cercavano di ottenere maggiori sovvenzioni ed una più rapida realizzazione. Venivano prescritti nuovi regolamenti per semplificare le procedure. Così la situazione andò migliorando gradualmente. Oltre alla chiese e alle canoniche venivano prese in considerazione altre costruzioni ecclesistiche. Così nel 1903 venne costruito a Spalato il nuovo palazzo vescovile. I conventi ebbero una ben triste sorte. Molti furono soppressi dai Francesi, perciò i loro edifici erano andati in rovina oppure erano serviti per scopi profani; erano trasformati in caserme o case di ricovero. Molte costruzioni sacre rappresentavano beni culturali. In termini tecnici esse erano di competenza della Commissione Centrale per la Ricerca e Conservazione dei monumenti storici ed artistici in Vienna. La Commissione aveva sul posto i propri conservatori e corrispondenti. In Dalmazia il più importante fu Frane Bulić. Vennero eseguiti dei lavori importanti nella ricostruzione della cattedrale di san Trifone a Cattaro, nella restaurazione del duomo e campanile di Spalato, e nell’adattamento della chiesa altomedioevale di san Donato di Zara. Alla fine del secolo era in programma la sistemazione del duomo di Korčula (Curzola). La situazione migliorò gradualmente e alla vigilia della prima guerra mondiale era in grado di soddisfare le esigenze di allora. Dopo il crollo dell’Impero austro-ungarico, colla nascita della Jugoslavia 1918, i rapporti tra la Chiesa e lo Stato cambiarono radicalmente.

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

129

STRADANJA HRVATA U II. SVJETSKOM RATU I NEPOSREDNO NAKON NJEGA

ZDRAVKO DIZDAR Hrvatski institut za povijest Zagreb

UDK 355.1-058.65(497.5)“19411945” 94 (497.5)“1941/1945” Izvorni znanstveni rad

Autor na temelju objavljenih vrela i literature te osobnih istraživanja donosi podatke o stradanju Hrvata katolika u razdoblju Drugoga svjetskoga rata (1941-1945) i neposredno nakon njega. U uvodu ukazuje na stradanja Hrvata katolika u Kraljevini Jugoslaviji (19181941) te onih koji su se nalazili u sastavu Kraljevine Italije, što će značajno utjecati na njihova stradanja i tijekom rata. Tijekom rata autor prati stradanja Hrvata prema glavnim uzročnicima, i to od strane četničkog pokreta, talijanskih fašističkih postrojbi i vlasti, njemačkih nacističkih okupacijskih snaga, mađarskih okupacijskih snaga, ustaškog režima, komunističkih partizanskih postrojbi i vlasti i savezničkih snaga antihitlerovske koalicije. U poraću prati masovna stradanja Hrvata od sustava vlasti komunističke Jugoslavije. Rad ukazuje i na postojeće probleme u svezi s masovnim stradanjima Hrvata katolika u navedenom razdoblju.

Hrvati su se tijekom Drugoga svjetskoga rata našli s jedne strane međusobno administrativno, ideološki, politički i vojno podijeljeni i sučeljeni, a s druge strane izloženi žestokom udaru i uništenju od okupatora i osvajača, što je prouzročilo njihova masovna stradanja. Njihova masovna stradanja nastavljena su i neposredno nakon završetka rata. Bila su to jedna od tema o kojoj se sve donedavno nije moglo u zemlji otvoreno znanstveno istraživati i slobodno pisati iz političkih razloga. I dok npr. o stradanju Srba pravoslavaca u istom razdoblju (uglavnom od ustaškog režima u NDH) imamo više tisuća tiskanih knjiga i obimnijih radova, istodobno o stradanju Hrvata katolika u cjelini tek u najnovije vrijeme imamo svega nekoliko

130

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

knjiga i radova, koji većinom pokrivaju neko uže područje, ali ne i jedne znanstvene studije koja bi tu problematiku obradila u cjelini. U najnovije vrijeme sve više vrela u arhivima u Republici Hrvatskoj postaje dostupno, pa se pojavljnju i prvi značajniji rezultati istraživanja te problematike. Nadati se da će i vrela o masovnim stradanjima Hrvata katolika u beogradskim i drugim inozemnih arhivima, gdje takva vrela postoje, biti što prije dostupna istraživačima, pa će i rezultati istraživanja biti cjelovitiji. STRADANJA HRVATA DO 1941. GODINE Stradanja Hrvata katolika bila su prisutna u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Početkom Drugoga svjetskoga rata 1. rujna 1939. većina hrvatskih katolika nalazila se u sastavu Kraljevine Jugoslavije (oko 3,200.000, prema popisu iz 1931. 1), od kojih većinom u njezinom okviru novostvorenoj Banovini Hrvatskoj (preko 2,800.000, prema istom popisu iz 1931), stvorenoj svega pet dana prije izbijanja rata. Banovina Hrvatska nastala je kao rezultat dvadesetogodišnje političke borbe koja je pod vodstvom Hrvatske seljačke stranke (= HSS), najutjecajnije hrvatske političke stranke, prerasla u hrvatski narodni pokret. Izvan Kraljevine Jugoslavije u susjednim zemljama najviše Hrvata našlo se u sastavu Kraljevine Italije koja je 1918. okupirala hrvatske krajeve: Istru (bez općine Kastav), Zadar, te otoke Lošinj, Cres, Lastovo, Sušac i Palagružu, koje im je jugoslavenska Vlada 1920, mirom u Rapallu, prepustila kao i Rijeku četiri godine potom, 1924. mirom u Rimu (s ukupno preko 350.000 Hrvata), uz opće ogorčenje hrvatskog naroda. Hrvati su u obje države – Kraljevini Jugoslaviji i Kraljevini Italiji – bili izloženi stradanjima; ugrožena im je bila opstojnost zbog svoga nacionalnog, vjerskog i političkog uvjerenja od vladajućih režima –

1 Točan broj Hrvata katolika u Kraljevini Jugoslaviji teško je dati pošto prema popisu od 1931. nemamo uz vjeroispovjest iskazanu i nacionalnost. Prema tom popisu katolika je bilo 5,854.313 prisutnih i 176.843 otsutnih, od kojih su Hrvati katolici bili najbrojniji, a navedeni broj je dat kao najbliži. Kako je manji broj Hrvata pripadao i drugim vjeroispovjestima to se tadašnji procijenjeni ukupni broj Hrvata navodi 3,260.858. (Vidi: S. ŽULJEVIĆ, Narodnosna struktura Jugoslavije i tokovi promjena, Zagreb, 1989, 23.) Ostalih je bilo: 6,785.501 pravoslavac, 1,561.166 muslimana, 231.169 evangelika, 68.405 židova i 19.725 ostalih. Najviše Hrvata katolika je živjelo u tadašnjoj Savskoj banovini (2,122.631) i Primorskoj banovini (692.496), u kojima su su predstavljali oko 78 posto stanovništva. Uz to navedeni državni službeni popis katolika na područjima gdje su živjeli Hrvati razlikuju se od broja katolika prema crkvenim šematizmima, koji daju nešto veći broj katolika. Tako je primjerice na području Bosne i Hercegovine prema popisu 1931. živjelo 547.919 katolika, a prema Šematizmu iz 1937. godine 640.501 prisutan katolik i 4113 u inozemstvu privremeno otsutnih katolika. F. MARIĆ, Hrvati – katolici u BiH između 1463. i 1995. godine, Zagreb, 1998, 406 i 814.

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

131

Velikosrpska prisvajanja etničkih područja u Kraljevini Jugoslaviji. Prema Ž. Milosavljević, Neimari Jugoslavije, Beograd 1937.

velikosrpskog jugoslavenskog i talijanskog fašističkog i njihovih eksponenata na terenu. U novostvorenoj južnoslavenskoj državi 1918. – Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, od 1929. nazvanoj Kraljevina Jugoslavija uspostavljena je od početka srpska prevlast, iako su Srbi činili nešto više od 42 posto njezinog stanovništva. Naime, pod imenom Jugoslavije 1918. ostvarena je bila u praksi “Velika Srbija”. To se posebno ogledalo u centralističko-unitarističkom i monarhističkom uređenju države. Zatim u promicanju svim sredstvima od 1929. ideje “jugoslavenskog nacionalizma”,

132

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

odnosno “beskompromisnog integralnog jugoslavenskog unitarizma” pod srbijanskom dinastijom Karađorđevića, u čije ime je bilo zabranjemo hrvatsko ime, jezik, kultura i svako hrvatsko nacionalno obilježje. Time se promicao zapravo velikosrpski hegemonizam u tadašnjoj zajedničkoj državi i onemogućavani nesrpski narodi (posebice hrvatski narod) i druge etničke zajednice u izražavanju svojih nacionalnih osobitosti prvenstveno u političkom, gospodarskom, kulturnom i prosvjetnom životu, čime im je bio ugrožen opstanak. Svi koji su se tome suprotstavljali bili su izvrgnuti represiji jugoslavenskog režima. Kako su Hrvati katolici u tome prednjačili, to su bili i najizloženiji represiji režima, s nekoliko stotina tisuća brutalno uhićenih (s više od tisuću ubijenih tom prigodom), koji su u brojnim političkim procesima suđeni i osuđeni, manji broj na smrt, a desetci tisuća na višegodišnje robije, gdje ih je nekoliko tisuća izgubilo život. Hrvatski prvaci se ubijaju i u beogradskoj skupštini, a od posljedica ranjavanja umro je 1928. i Stjepan Radić, vođa HSS-a, dok je njegov nasljednik dr. Vlatko Maček nekoliko puta bio uhićen, suđen i robijao. Zbog takvog stanja u Domovini sve je više Hrvata katolika, ne samo iz gospodarskih već i iz političkih razloga, odlazilo u iseljeništvo. Sve to izazivalo je ogorčenje i otpor hrvatskoga naroda. Raznovrsna stradanja Hrvata katolika u novostvorenoj jugoslavenskoj državi započela su od samog početka njezina stvaranja 1918. i nisu prestajala sve do njezine propasti. Ona su nastavak one sustavne i organizirane velikosrpske politike srpske vlade i Srpske pravoslavne crkve iz kraja 19. i na početku 20. stoljeća. Ta se politika najprije iskazivala “oko pretvaranja neslavenskih, pravoslavnih Vlaha, dotada mirnih seljakastočara, koji su Hrvatsku smatrali svojom domovinom i nazivali se pravoslavnim Hrvatima, u agresivne, nacionalno osvješćene Srbe”. Ti Srbi zavjerama (počev od pakračke 1876) i nizom drugih aktivnosti (od promidžbenih protuhrvatskih, posebice preko zagrebačkog lista “Srbobran” od 1884. do osnivanja organizacija, pa i tajnih i terorističkih, kao “Crna ruka”, “Četnička akcija” od 1903. i “Narodna obrana” od 1908. i organiziranih napada na Hrvate) nastoje ostvariti krajnji cilj velikosrpske politike – “likvidaciju svih Hrvata-katolika”, kako bi se srpska država maksimalno proširila na zapad na račun hrvatskih područja i tako pretvorila u “Veliku Srbiju”.2 Taj proces je prisutan kroz cijelo vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije. U novoj državi, poznatoj i kao “tamnica naroda” – velikosrpska elita oslanjajući se na dvor, srpsku vojsku i policiju – uvela je centralistički 2 D. PAVLIČEVIĆ, Progoni i likvidacije Hrvata na području Hrvatske od 1903. do 1941. godine, Međunarodni znanstveni skup “Jugositočna Europa 1918-1945.”, Zadar, 28-30.09. 1995, zbornik radova, Zagreb, 1996, 36. i 37. Pavličević navodi dokumentirane podatke i o početku ubojstava Hrvata katolika od 1903. i na području Hrvatske, tj. nakon osnivanja srpskih tajnih terorističkih organizacija.

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

133

velikosrpski poredak. Tako su primjerice Hrvati, koji su činili preko 23 posto stanovništva države, do 1939. godine u 35 vlada od 635 minstara imali samo 26 ministra Hrvata, predstavnika hrvatskih narodnih stranaka, ili 4% od ukupnog broja. Ti su ministri uglavnom bili na čelu manje važnih ministarstava, tako da nijedan Hrvat nije bio ministar predsjednik, ministar vojske, ministar unutrašnjih poslova, a niti ministar prometa. Birokratski činovničko-namještenički aparat koji je tridesetih godina narastao na oko 450.000 ljudi, pretežito je popunjen Srbima, bez obzira na stručnu spremu i sposobnost, te nosi kontinutet politike srpske hegemonije. Tako prema brojitbi i po narodnostima 1937. nijedan Hrvat nije bio namješten u civilnoj kući Kraljevoj ni u predsjedništvu Ministarskog savjeta. Među poslanicima u inozemstvu bilo je 20 Srba, a samo 2 Hrvata (na nevažnim položajima), a među generalnim konzulima 11 Srba i opet samo 2 Hrvata, iako Hrvati čine većinu iseljenika. Među “sreskim načelnicima” bilo je 229 Srba, a samo 56 Hrvata (od kojih njih samo 6 u Bosni i Hercegovini). U vojsci, prema podacima 1938, od oko 10.000 djelatnih časnika samo 1.000 njih su bili Hrvati. Od 165 tada djelatnih generala samo su 2 Hrvata i 2 Slovenca, a ostalo Srbi, koji su bili zapovjednici armija i njihovi pomoćnici, kao i zapovjednici divizija (osim što je jednom zapovjednik divizije bio Slovenac, ali ne i Hrvat). Čitav niz drugih pokazatelja pokazuje gotovo kolonijalnu potčinjnost Hrvatske. Jedan od oblika je i investicijska i porezna politika, neposredni porezi, pristojbe, trošarine, carine, željeznice, povjerljivi krediti i državni monopoli koji su svi bili izrazito u korist Srbije i Srba, a na štetu Hrvatske i Hrvata i drugih prečanskih krajeva. Tako je od 1925. do 1934. od ukupno 2 milijarde i 771 milijuna dinara utrošenih na državne građevine Hrvatska i Slavonija dobile 250 milijuna ili 9%, a sama Srbija 1,753 milijuna ili 63%. Posebno se ulagalo u izgradnju Beograda. Tako je u navedenom razdoblju samo za javne zgrade, građene na račun ministarstva građevina, utrošeno 1,135 milijuna, a za vojničke zgrade još 1,100 milijuna dinara, na ostale zgrade i objekte još preko milijardu dinara. Tako je primjerice za izgradnju savskog pristaništa u Beogradu utrošeno 110 milijuna dinara, a za popravak i izgradnju svih 69 većih i preko 300 manjih jadranskih luka od 1918. do 1939. ukupno utrošeno samo 59 milijuna dinara. Na gradnju novih željeznica od 1920. do 1935. utrošeno je 3,377 milijuna, od kojih je u Srbiji utrošeno 2,852 milijuna ili 84,5%, a za hrvatske krajeve tek 371 milijun dinara. Zagrebačko sveučilište dobilo je u prvih 12 godina 66 milijuna dinara manje nego Beogradsko, a u razdoblju 1935-1938. dobili je 1,9 milijuna, a sveučilište u Beogradu 18, a u Ljubljani 2,8 milijuna dinara. Prosječna mirovina u Hrvatskoj iznosila je godišnje po osobi 19.000, a u Srbiji 28.000 dinara. Tako bi se moglo navoditi u nedogled.3 Na takvo stanje upozoravale su, 3 Analizu toga stanja napravio je dr. Rudolf Bićanić u knjizi: Ekonomska podloga hrvatskog pitanja, Zagreb, 1938. iz koje su uzeti navedeni podaci.

134

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

osim hrvatskih, manje više sve oporbene i ilegalne političke stranke, prvenstveno one iz prečanskih krajeva. Tako je ilegalna Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) 1926. u svojoj rezoluciji s trećeg kongresa ovako opisala glavne probleme nove države: «Jugoslavija je mnogo nacionalna država u kojoj se srpska nacija javlja kao vladajuća. Imperijalistički režim vladajuće srpske buržoazije zasnovan je na politici nacionalnog ugnjetavanja i ekonomskog iscrpljivanja nesrpskih nacija. Nacionalno ugnjetavanje se manifestira u raznim oblicima lišavanja političkih i građanskih prava, parceliranju pokrajina, privilegiran položaj Srba u vojnom i birokratskom aparatu, zabranu upotrebe materinjeg jezika, zatvaranje i zabranjivanje nacionalnih škola, nasilnu kolonizaciju, mnogo jače poresko opterećivanje nesrpskih oblasti….Imperijalistička politika vladajuće srpske buržoazije izazvala je sasvim opravdano silno nezadovoljstvo kod svih nesrpskih nacija. I to nezadovoljstvo došlo je do izražaja u formiranju nacionalnih pokreta u Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Vojvodini i Crnoj Gori…». Hrvatski nacionalni pokret uglavnom je vezan za Hrvatsku republikansku seljačku stranku (HRSS, koja se od 1924. naziva Hrvatska seljačka stranka - HSS) sa Stjepanom Radićem na čelu. Ta je stranka i glavni branitelj opstojnosti hrvatskoga naroda i njegove suverenosti, a protiv centralizma i velikosrpske hegemonije. Njezino jačanje praćeno je porastom broja glasova na izborima te je od 230.000 glasova na izborima 1920. taj broj porastao pet godina kasnije na 532.000 glasova. No, jačanje hrvatskog nacionalnog pokreta nije zaustavilo stradanja Hrvata od strane velikosrpskog monarhističkog režima. Pritom nisu pomogli nikakvi hrvatski apeli i demonstracije. Organizirane progone Hrvata katolika, uz aparat vlasti (vojska, policija, sudstvo…) i uz njihovu potporu, provode također i razne nacionalističke velikosrpske organizacije. Posebno se ističu Organizacija jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA), Srpska nacionalna omladina (SRNAO), Narodna odbrana te četnička udruženja4, prvenstveno uoči i tijekom izbora. Njihov cilj je proširenje Srbije na zapad i stvaranje Velike Srbije. One bez ikakvih sankcija vrše brojne oblike terora nad Hrvatima katolicima, poglavito u naseljima s mješanim stanovništvom, a najčešće izazivaju nerede prigodom vjerskih praznika, uznemiravaju hrvatsko katoličko stanovništvo pjevanjem pjesama rugalica, prijete, premlaćuju i ubijaju ljude, demoliraju i pale kuće i slično. Navest ćemo samo neke najistaknutije primjere stradanja Hrvata katolika u tome razdoblju u kojima su mnogi izgubili živote.

4

Opširnije o četničkim udruženjima i zločinima nad Hrvatima katolicima uoči i tijekom Drugoga svjetskoga rata vidi knjigu - zbirku građe Zdravka Dizdara i Mihaela Sobolevskog, Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941-1945, Zagreb, 1999. (s uvodnim studijama i 209 dokumenata, te izvorima i literaturom).

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

135

Tako je pri demonstracijama na Jelačićevom trgu u Zagrebu već 5. XII. 1918, dok su demonstrirali za republiku, a protiv unitarizma te monarhističkog uređenja, ubijeno 15, a ranjeno 20 demonstranata Hrvata. U svezi s tim i brojnim drugim srpskim progonima Hrvata već 1919. dostavila je prosvjed američkom predsjedniku Wilsonu na Mirovni kongres u Pariz Hrvatska republikanska seljačka stranka, najbrojnija hrvatska politička stranka, sa 157.000 potpisa. Sljedeće 1920. samo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj vojska i žandari su pobili desetak seljaka Hrvata, a više desetaka premlatili ili zatvorili, zato što su se pobunili protiv srbijanskog običaja “žigosanja” stoke. U Stajici u Lici 1925, tijekom izbora, ubijeno je pet seljaka Hrvata.5 U beogradskoj Narodnoj skupštini ubijena su 20. lipnja 1928. dvojica i ranjena trojica hrvatskih narodnih zastupnika, članova HSS-a, među kojima i sam predsjednik stranke Stjepan Radić, koji je ubrzo, 8. VIII. podlegao ranama. Na čelu HSS-a zamijenio ga dr. Vlatko Maček. Pri prosvjednim demonstracijama koje su održane toga istoga dana, a i sutradan, u Zagrebu žandari i policajci su, pri rastjerivanju demonstranata, ubili tri, ranili šezdeset i uhitili 120 demonstranata Hrvata. Taj događaj, osuđen od cijeloga demokratskog svijeta, predstavljao je prekretnicu u povijesti Kraljevine Jugoslavije, jer Hrvati ne žele više živjeti u takvoj državi, sve više se organiziraju i pružaju organiziraniji otpor gruboj sili beogradskih vlastodržaca. Iz velikosrpskih krugova, pa i samoga kralja, učestali su tada ponovni prijedlozi o amputaciji Hrvatske i stvaranju “Velike Srbije” iskazivani zasebno tiskanim kartama, od kojih je najpoznatiji onaj Nikole Pašića, koji Hrvatima velikodušno prepušta tek prostor Zagrebačke oblasti.6 Te 1928. godine Miroslav Krleža, istaknuti hrvatski književnik, 5

Opozicijski blok je u svom izvješću od 19. III. 1925. upućenom Verifikacijskom odboru Narodne skupšrine SHS ukazao na postupke vlasti pri izborima, zbog kojih su oni za njih “lišeni svake legalnosti i nisu izraz slobodne narodne volje”. Posebno su istaknuli: “… I kandidati i agitatori i, u opšte, pristalice opozicije bili su izloženi gonjenju, kažnjavanju novčano i zatvorom i fizičkim napadima od strane potplaćenih rulja, koje je vlast ne samo tolerirala vego često puta i nautkavala….Na dan izbora stavljana je u pokret sva oružana sila, i žandarmerija i vojska, pa na nekim mestima upotrebljena i radi sprovođenja izbora….Glavno i skoro redovito sredstvo bilo je napadanje na konferencije od strane organizovanih bandi tobožnjih patriotskih organizacija srnaovskih i novoosnovanih č e t n i k a Petra Mrkonjića. Niz krvavih zločina što su ih takve oružane rulje, uz zaštitu vlasti vršile, poznat je već danas javnosti…. Pored oružanih bandi koje su sprečavale prilazak biralištu, na samim biralištima organi vlasti sprečavalisu ulazak…. Selima su obilazili žandarmi, oboružani financi i četnici pucajući iz pušaka. U svaku su kuću bacali plakate na kojima je bila narisana mrtvačka glava ispod koje je štampano bilo, da će ovako svakoga zadesiti, ako ne bude glasao za Državnu radikalsko-demokratsku kutiju…”. F. ČULINOVIĆ , Dokumenti o Jugoslaviji, Zagreb, 1968, 258-259. 6 O amputaciji tiskano je više brošura i karata s prijedlozima. Velikosrpski ideolozi su “znanstveno” nastojali dokazati etničke zapadne granice između Srba i Hrvata, u korist prvih, koje su potom pretvarali u teritorijalne i političke granice buduće zamišljene “Velike Srbije”. Nikola Pašić je u svom prijedlogu iz 1925. Hrvatima ostavio samo prostor zapadno od Koprivnice, Bjelovara i Siska i sjeverno od Karlovca, tzv. Zagrebačku oblast, dok bi sve

136

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

ovako rezimira desetogodišnja, uglavnom hrvatska stradanja od velikosrpskog jugoslavenskog režima: “dvadeset i četiri političke smrtne osude, 600 političkih ubojstava, 30.000 političkih uhićenja, 3.000 političkih emigranata i bezbrojna masa političkih izgona”.7 Nakon toga uslijedio je 1929. državni udar i uvođenje diktature kralja Aleksandra, vodeći se krilaticom “jedan kralj, jedan narod i jedna država”. To se iskazivalo kroz naziv države te integralno jugoslavenstvo tj. nametnutu umjetnu jugoslavensku nacionalnost, koje je prema tvrdnji samih Srba “… bili kamuflirano velikosrpstvo klike i koterije u Beogradu koji su hteli da večno zadrže povlašćen položaj u zajedničkoj Jugoslaviji”.8 To oslikava i unitaristička uzrečica: “Stvorili smo Jugoslaviju, stvorimo Jugoslavene”, čije se oživotvorenje jugoslavenstva, uz pokušaj brisanja nacionalnih identiteta, nastojalo ostvariti najgrubljom represijom. Država je tada nazvana Kraljevina Jugoslavija, podijeljena na devet banovina kojima je hrvatski etnički i povijesni prostor raskomadan, te na umjetni način u njih šest osigurana srpska većina. Dok je strogo bilo zabranjeno spominjanje narodnoga imena, isticanje zastava i drugog znakovlja (što se u praksi odnosilo gotovo isključivo na Hrvate), raspuštena su različita hrvatska društva i udruženja, ograničena sloboda govora, uvedena cenzura, a pooštreni su i zakoni prema hrvatskim rodoljubima i domoljubima. Zavladalo je okrutno vojno-policijsko nasilje i veliko bezakonje, a mnogi su Hrvati osuđeni na smrt, ubijeni ili utamničeni. Vodstvo HSS nije se samo ograničilo na osudu skupštinskog atentata i centralizma. Nakon uhićenja Vlatka Mačeka njegovi članovi narodni poslanici August Košutić i Juraj Krnjević, koji su izbjegli u inozemstvo, obratili su se memorandumom siječnja 1930. protiv monarhoapsolutizma za pomoć Ligi naroda. U memorandumu se posebno ističe: “…na cijelom ostalo trebalo biti u sastavu “Velike Srbije”. Vidi: Dr. Ž. MILOSAVLJEVIĆ, Srpsko-Hrvatski spor i Neimari Jugoslavije, treće izdanje, Amerikanski Srbobran, Pittsburgh, PA, U.S.A, 1945. (prema drugom izdanju, tiskanom u Beogradu 1938-1939). 7 Vjesnik, Zagreb, 10. lipnja 1997, str. 11. M. Krleža je to napisao u predgovoru knjižice R. Jovanovića: “Glavinjača kao sistem”. Dalje Krleža tu piše: “Kada se batinaju politički kažnjenici u masama, kad se siluju uhapšene žene, a nepopustljive kada se proglašavaju službeno “prostitutkama”, kada se djeca zatvaraju s provalnicima i kada se iskazi pišu krvavim zubalom, onda se to zove – Objavljenje naše rasne Svečovečnosti: gesta Dei per Jugoslavenos! Pred našim očima ubijaju se politički uhapšenici i nestaju netragom iz zatvora; tuberkulozni ljudi zatvaraju se u betonske samice pune vode, vlasti se groze Dunavom, ljudi se dave, biju batinama, vrećama punim pijeska, žilama, kundacima i bokserima, ljudi se vežu naglavice i zatvaraju u dimnjak, po četiri čovjeka žive u prostoru od jednog kvadratnog metra i to traje već punih deset godina”. To stanje “koje govori svojim krvavim ciframa”, predstavlja “neoboriv argument, kako je već krajnje vrijeme” za obranu “minimalnih Građanskih i Čovječijih prava”. Krleža je posebno opisao hrvatsku povijest i politiku u tome razdoblju nazvavši knjigu “Deset krvavih godina”. 8 M. M. MILOŠEVIĆ, Otvoreno pismo gospodinu Slobodanu Jovanoviću, Beograd, 1940, 1415.

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

137

hrvatskom državnom teritoriju uveden je apsolutistički režim srpskog kralja, koji hrvatskom narodu uskraćuje primarna narodna prava, koja su inače osigurana svakom narodu. Tako je zabranjena uporaba imena hrvatskog naroda, koji je priznat u međunarodnim ugovorima kao međunardni faktor, te koji se nije odrekao niti svojeg imena niti svoje egzistencije u zajednici naroda. Zabranjeni su hrvatski grb i hrvatska zastava. Raspuštena su i dapače zabranjena hrvatska kulturna i znanstvena društva. Istisnut je hrvatski jezik iz škola i javnih službi. Krivotvorena je i brisana hrvatska povijest u školskim knjigama. Nastoji se zaustavti kulturni napredak hrvatskog naroda, da se narodu otuđe hrvatske generacije, pa da im se otuđi cjelokupna hrvatska pisana literatura. Zapostavlja se hrvatska vjera, a oštećuju se grobovi (npr. u Zagrebu 1. studenog 1929). Samovoljno su hrvatske zemlje razdrobljene i istodobno podvrgnute srpskoj prevlasti. Zabranjeni su historijski državni nazivi, n. pr. Hrvatska i Bosna. Samovoljno su raspisani porezi i druga javna podavanja, koji se silovito utjeruju i bez kontrole troše većinom u Srbiji…”.9

9 F. ČULINOVIĆ , Dokumenti o Jugoslaviji, Zagreb, 1968, 299-300. Naglašeni dijelovi u memorandumu su u originalu. Slično su pisale i druge političke skupine. Tako u brošuri “Put k oslobođenju hrvatskog naroda”, izdanoj 1932. u Beču od skupine “Hrvatskih nacionalnih revolucionaraca” , a koju je zasebno tiskala i u inozemstvu širila KPJ piše: “…’Šta je to ‘jugoslavenstvo’? ‘Jugoslavenstvo’ je pusta prevara, jer u Jugoslaviji gospoduju srbijanski vlastodržci s dinastijom na čelu i u njihovim rukama nalazi se sav aparat vlasti: vojska, diplomacija, državna uprava, policija i žandarmerija, kao i sva državna novčana sredstva. ‘Jugoslavenstvo’ je samo firma kojom srbijanski vlastodržci nastoje da okupe oko sebe još i hrvatske i slovenke bogataše, da bi njihovom pomoći lakše tlačili hrvatski i slovenski, makedonski i druge narode. To ‘jugoslavenstvo’ nema ništa zajedničkog niti sa starijim jugoslavenskim shvaćanjima Štrosmajera, Račkog ili Supila, a pogotovo ne Stjepana Radića….Besmisleno je i uvredljivo nazivati Hrvate nekakvim plemenom ili kao punih deset godina parlamentarnog režima, dijelom nekakvog troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, ili kao od proglašenja diktature jednostavno ‘jugoslavenskim narodom’, kojega ukazima stvara kralj Aleksandar, za sada od Triglava do Gjevgjelije, i hoće da u to veliko-srpsko more pretopi ne samo slavenske narode na Balkanu, kao Hrvate, Slovence, Crnogorce, Makedonce, nego i putem odnarođivanja i posrbljivanja još i neslavenske narode i narodne manjine, kao Albance, Nijemce, Mađare, Rumunje, Turke, Grke i Židove. Kralj Aleksandar hoće u interesu svoje dinastije i za sjaj svoje krune da Hrvatsku izbriše i poruši, da nasilnim sredstvima ubije nacionalnu svijest Hrvata, da oni napuste borbu za svoje narodno oslobođenje, da zaborave svoju narodnu prošlost i ne misle na svoju narodnu budućnost….’Hrvatski narod neće da zaboravi na svoju prošlost, to manje, što nema za to nikakva razloga’, govorio je već blagopokoji Stj. Radić hrvatskoj i srpskoj gospodi u sudbonosnoj sjednici Narodnog Vijeća, dne 24. studenoga 1918. …’U skladu sa svojiom poviješću i s hrvatskom narodnom sviješću i sa zdravim razumom, hrvatski je narod potpuna historijska i kulturna individualnost, pa mu prema tomu pripada neograničeno pravo narodnog samoopredjeljenja’ – tako je glasio zaključak Hrvatske Seljačke Republikanske Stranke od 9. siječnja 1921…”. Arhiv CK KPJ, SRJ, Beograd, Arhiva CK SKJ, KI 1932/38. i ZŠ/Ia-93, str. 40-41.

138

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Od toga doba dolazi do povećanog broja policijskih ubojstava Hrvata, nacionalista - ustaša i komunista te drugih protivnika režima. Spomenimo samo hrvatskog nacionalista, književnika dr. Milana Šuflaja, koji je ubijen 1931. u Zagrebu na ulici, dok je drugi književnik, također nacionalist, Mile Budak, preživio atentat, te hrvatske komuniste Đuru Đakovića, sekretara KPJ i Nikolu Hećimovića, sekretara Crvene pomoći Jugoslavije. Od tada, osim brojnih ekonomskih emigranata iz hrvatskih krajeva, znatno raste broj političkih emigranata, tako da se ukupni broj iseljenih Hrvata između dva svjetska rata popeo na oko 100.000. U teroru prema Hrvatima vidno mjesto zauzimaju brojna nacionalistička velikosrpska društva i organizacije, kojima je režim odobrio rad. Među njima su se terorom, okrutnošću i ubojstvima mnogih Hrvata tih godina posebno isticala četnička udruženja i naoružane skupine, koje su djelovale u više od 200 mjesta u Hrvatskoj i preko 300 mjesta u Bosni i Hercegovini s blizu 200.000 članova. Ta četnička udruženja svim sredstvima promiču režimsku ideju “jugoslavenskog nacionalizma”, tj. “beskompromisnog integralnog jugoslavenstva i unitarizma” pod dinastijom Karađorđevića, što je slikovito izraženo u poznatom četničkom geslu “Za Kralja i Otadžbinu”. Pod tom maskom nositelji četničke ideologije promicali su zapravo velikosrpski hegemonizam u tadašnjoj zajedničkoj državi i onemogućavali nesrpske narode i druge etničke zajednice u izražavanju svojih nacionalnih osobitosti u političkom, gospodarskom, kulturnom i prosvjetnom životu, što je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bilo osobito vidljivo. Katolička crkva nije od vlasti bila tretirana kao ravnopravna s Pravoslavnom, iako je to ustav jamčio, već je najveće povlastice imala Srpska pravoslavna crkva. To se ogledalo i u iznosu državne pomoći, koja je za Katoličku crkvu bila uvijek manja od pripadajućeg dijela prema broju vjernika. Također su agrarnom reformom Katoličkoj crkvi oduzeti mnogi zemljišni posjedi, a nije prihvaćen ni konkordat kojim bi se uredili odnosi između Kraljevine Jugoslavije i Svete Stolice, odnosno položaj Katoličke crkve u zemlji, čemu se najviše protivila Srpska pravoslavna crkva.10 To je izazvalo ne samo omraženost režima, njegove politike i njegovih eksponenata, već i organiziranu protuaktivnost. Kao jedan od odgovora na ubojstvo Stjepana Radića i niza drugih Hrvata, te brojna

10

R. ROGOŠIĆ, Stanje Katoličke crkve u Jugoslaviji do Sporazuma, Šibenik, 1940. Iako su pravoslavci činili 42%, a katolici 38% stanovništva jugoslavenske države Srpska pravoslavna crkva dobivala je blizu tri puta državnog novca od Katoličke crkve. Tako je primjerice u državnom proračunu za 1922. za pravoslavnu vjeru određeno 17 a za katoličku vjeru tek 6 milijuna dinara. Pravoslavnim biskupima je bilo do 40 tisuća, a katoličkim 15 do 20 tisuća dinara. Država je 1921. srpskim vjerskim školama dodijelila više od 20 milijuna kruna, a katoličkim vjerskim školama jedva četiri milijuna kruna. O progonima i kažnjavanju svećenika od strane državnih vlasti da se i ne govori.

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

139

velikosrpska nasilja, došlo je 1929. godine do osnivanja ilegalne organizacije “Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret”, s dr. Antom Pavelićem na čelu, s ciljem stvaranja samostalne i neovisne hrvatske države izvan Jugoslavije. Ustaše su to odmah najavili i pokušali ostvariti svojim akcijama u zemlji, kao što je primjerice Velebitski (Lički) ustanak 1932, nakon kojih velikosrpski teror postaje još žešći.11 I sam dr. V. Maček, predsjednik HSS, pošto je osudio apsolutistički poredak i predložio federalizam, bio je optužen za tobožnji separatizam i utamničen na tri godine. Velikosrbima je od tada svaki Hrvat ustaša, a svaka pjesma o Hrvatskoj, uključivši i hrvatsku himnu – ustaška pjesma. Zato su samo te godine srpski četnici, žandari i policajci poubijali po Hrvatskoj četrdesetak Hrvata, nekoliko tisuća uhitili, mučili i prebili pod izgovorom da su ustaše, a većinu zatvorenih osudili na višegodišnje robije, te zapalili pedesetak hrvatskih kuća po Velebitu. Isto se događa i 1933. kada je po Hrvatskoj pobijeno nekoliko desetaka hrvatskih seljaka, a ubijeni su i neki poznati Hrvati, kao primjerice pisac Ivo Pilar, koji je, pod pseudonimom Südland, u knjizi o Južnoslavenskom pitanju (na njemačkom jeziku) otkrio sve velikosrpske namjere do 1917. godine te Josip Predavec, potpredsjednik HSS-a. A tako je i narednih godina. Hrvate se ubijalo zbog pjevanja hrvatske pjesme i zastave. Teror je istom žestinom zahvatio mnoge Hrvate članove rukovodstava i pristaše ilegalne KPJ, kojoj je Zagreb bio najjače uporište, koja se, napustivši dotadašnju vlastitu unitarnu koncepciju uređenja jugoslavenske države, izjasnila za razbijanje monarhističke Jugoslavije i stvaranje neovisnih država, među kojima i «Sovjetske Hrvatske», na temelju prava porobljenih naroda na samoodređenje do odcjepljenja. No, KPJ će 1936. ovo shvaćanje reducirati na stvaranje jugoslavenske federacije (te će 1937. u svom sastavu osnovati Komunističku partiju Hrvatske) po čemu će se bitno razlikovati od hrvatskih nacionalista – ustaša koji su protiv svake Jugoslavije, te će prestati i njihova dotadašnja međusobna potpora u borbi protiv vladajućeg velikosrpskog režima. Taj teror i protuhrvatska represija će se posebno pojačati nakon ubojstva kralja Aleksandra, glavnog nositelja apsolutizma, centralizma i integralnog jugoslavenstva, što je maska velikosrbizma, u Marseilleu 1934, kamo je došao da uz pomoć Francuske ojača svoj međunarodni položaj. Atentat na njega su obavile ustaše u suradnji s VMRO (Vunutrašnjom makedonskom revolucionarnom ogranizacijom), čiji ga je član ostvario. Svake godine imamo na desetke ubijenih, stotine ranjenih i pretučenih te mnogo zatvorenih Hrvata po kaznionicama i zatvorima. Dovoljno je samo spomenuti tzv. sibinjske žrtve i vrbljansko-rušićke kod Slavonskog Broda, 11

I. BIONDIĆ, Hrvatski odgovor velikosrpskom fašizmnu – o obljetnici Ličkoga ustanka 1932-1996, Hrvatsko slovo, Zagreb, 6. rujna 1996, str. 6 i 30.

140

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

gdje je 1935. ubijeno 13 seljaka Hrvata, te senjske žrtve iz 1937. kada su žandari pucali na kamion zabranjenim dum-dum metcima samo zato što se na njemu vijorio hrvatski barjak, te ubili šest mladića i jednu djevojku. Tako je bilo i prilikom mnogih vjerskih manifestacija gdje su vjernici ubijani, ranjeni, uhićivani i suđeni zbog pjevanja hrvatskih vjerskih pjesama te nošenja hrvatskoga stjega ili nečega što podsjeća na njega. Tako je primjerice bilo 1931. prigodom održavanja Euharistijskog kongresa u Omišu. I dok su vjernici na omiškom trgu tijekom procesije od 13.000 sudionika zapjevali “Rajska Djevo, kraljice Hrvata”, žandari su bez ikakve prethodne obavijesti i opomene na njih pucali ranivši preko 40 osoba, od kojih nekoliko teško, zato što su pjevali “hrvatske pesme” i što je jedna zastava “uz sliku Spasitelja i Djevice, imala na sebi i hrvatske nacionalne boje”, a koju su potom pokidali. No, nisu se žandari time zadovoljili te su u selu Celine ubili dvojicu braće “jer su odbili predati im zastavu jednog hrvatskog vjerskog društva”.12 Seljaci su se odlučili pružiti otpor i zaštititi od ovih zločina okupljanjem ljudi u tzv. narodnu zaštitu, a za osiguranje stranačkih sastanaka, zborova i drugih aktivnosti osnovane su u sastavu HSS-a Hrvatska seljačka zaštita i Hrvatska građanska zaštita. Dio Hrvata katolika, kao demokrati i humanisti, nakon pobjede fašizma, nacizma i militarizma u Italiji, Njemačkoj i Japanu, koje karakteriziraju totalitarizam u unutarnjoj i oružana ekspanzija u vanjskoj politici, uključio se u snažna i organizirana antifašistička raspoloženja i aktivnosti u zemlji i inozemstvu, zbog čega ih je nekoliko stotina izgubilo živote, a više tisuća završilo u zatvorima, tamnicama i logorima. Za ove brojne zločine nad Hrvatima ne samo da nitko nije odgovarao, nego su neki od zločinaca i odlikovani od vlasti, dok je potuno izostala bilo kakva osuda od strane jugoslavenskih nacionalista već samo zahtjev da se oni nastave i dalje pod njihovim sloganom: “Jedan Kralj, jedna nacija, jedna država i jedno autoritativno narodno i državno vodstvo”.13 O obimu terora svjedoče i podaci prema kojima je od 1929. do 1936. u Kraljevini Jugoslaviji bilo preko 18.000 političkih procesa, a do 1939. još 2.000 novih procesa, u velikoj većini Hrvatima, u kojima je bilo optuženo preko 80.000 muškaraca i žena. Od preko 20.000 osuđenih njih nekoliko tisuća bilo je osuđeno na smrt i usmrćeno ili su stradali po zatvorima, tamnicama i robijašnicama širom Kraljevine Jugoslavije.14

12

S. PRIBIČEVIĆ, Diktatura Kralja Aleksandra, Pariz, 1933, 143-144. Hrvatski državni arhiv, Zagreb, Građa 1918-1941, Grupa VI, dok. inv. br. 1534. Policijsko izvješće o sastaniku Jugoslavenskih nacionalista u Zagrebu 15. V. 1938. Citat je uzet iz tu donijete rezolucije. 14 Podaci su uzeti iz Memoranduma hrvatskog narodnog predstavništva svim vladama, vodećim državnicima i svjetskim publicistima o borbi Hrvatske za nezavisnost, Pittsburgh, Pennsylvania, 25. svibnja 1939 , tiskanog na hrvatskom u knjizi Dr. Jere Jareba, Političke 13

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

141

Sve to utječe na jačanje hrvatskog nacionalnog otpora, tako da hrvatski narodni pokret postaje jaka politička snaga, a hrvatsko pitanje postaje najvažniji politički problem zemlje. To su pokazali i izbori 1935. i 1938. kada je lista udružene opozicije na čelu s dr. V. Mačekom, unatoč teroru, lažima i fasifikatima, dobila 1,076.346 ili 37,4% i 1,364.524 ili 44,9% glasova, a sam HSS 600.000 glasova (1935. godine) i 801.333 glasa (1938. godine).15 Velikosrpski nacionalisti, nezadovoljni rezultatima izbora poduzimaju niz aktivnosti kako bi otklonili njihov učinak, zaustavili daljnje jačanje hrvatskog narodnog pokreta te onemogućili bilo kakve Naslovnica knjižice Robija. moguće promjene. Jedna od tih Na fotografiji skupina hrvatskih političkih njihovih aktivnosti je osnivanje, osuđenika u Lepoglavi iz ljeta 1935. u veljači 1939, srpskog društva “Krajina” s privremenim sjedištem u Zagrebu. Društvo je trebalo svojim radom obuhvatiti većinom Srbe u Savskoj banovini (južno od Save), zapadnom dijelu Primorske banovine (sjeverna Dalmacija) i zapadnom

uspomene i rada dra Branimira Jelića, Cleveland, 1982, 277-290. Memorandum je bio tiskan kada je i nastao na engleskom u obliku brošure i u dva broja tjednika Nezavisna Hrvatska Država, Pittsburgh, god. VII, brojevi 23. i 24. od 10. i 17. lipnja 1939. U njemu su navedeni nekolicina primjera stradanja Hrvata katolika 1918-1939. godine. 15 T. JANČIKOVIĆ, Hrvati u izborima 11. prosinca 1938, Zagreb, siječanj 1939, 20, 27 i 28. Ti glasovi su bili raspoređeni: u Banskoj Hrvatskoj 534.998, u Dalmatinskoj Hrvatskoj 116.305, u Bosni i Hercegovini 141.030 i Vojvodini i drugim krajevima 10.000 glasova. Među posebno smišljenu demoralizaciju i provokaciju bila je lažna obavijest ponavljana više puta preko radija kako je na izborima 1938. zagrebački nadbiskup Dr. Alojzije Stepinac glasovao za vladinu listu Dr. M. Stojadinovića, iako je on glasovao na listu Dr. V. Mačeka, a njegov demant nisu htjeli objaviti. O tome je i pariška “L’ Europe Nouvelle” pisala: “Sva su sredstva bila dobra za pribavljanje glasova. Tako su se besramno poslužili imenom Mgr. Stepinca, katoličkog nadbiskupa, javljajući preko štampe i radia, da je taj crkveni dostojanstvenik glasovao za vladinu listu. Protestni brzojavi Mgr. Stepinca, koji su zahtjevali službeni demanti, ostali su bez učinka”.

142

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

dijelu Vrbaske banovine.16 Brzo se potom na tome području traži stvaranje nove političke jedinice – Srpske krajine – kojoj bi sjedište bilo u Bihaću. Time se htjelo onemogućiti tadašnje zahtijeve HSS-a za rješavanjem hrvatskog pitanja u okviru Kraljevine Jugoslavije, koje je velikosrpski monarhistički režim, zbog zaoštravanja međunarodnih prilika u Europi i naziranja početaka rata te opasnosti raspada zemlje, morao uzeti u obzir. Tako je sporazumom Dragiše Cvetkovića i Vlatka Mačeka 26. VIII. 1939. nastala zasebna upravna Banovina Hrvatska u sastavu Kraljevine Jugoslavije, sa sjedištem u Zagrebu, ali s banskom upravom, te zakonodavnom, upravnom i sudskom autnomijom, koja se bez pristanka Hrvatske nije mogla oduzeti i smanjiti.17 Protiv Banovine Hrvatske bile su ustaše, smatrajući da njezina autonomija nema nikakvo jamstvo, a da njezino stvaranje doprinosi unutarnjem sređenju i jačanju Kraljevine Jugoslavije i onenogućava stvaranje Hrvatske kao samostalne i neovisne države na cijelom njezinom povijesnom prostoru. Uspostavi Banovine Hrvatske odlučno su se suprostavile sve srpske stranke (osim SDS-e), nacionalističke i velikosrpske organizacije i udružbe, vojska i Srpska pravoslavna crkva, smatrajući je opasnošću za srpstvo i opstanak države. Uz slogan “Srbi u opasnosti” i stav “gdje god je Srba – tu je Srbija”, pozivaju na okupljanje cjelokupnog srpskog pučanstva u zemlji i odlučno zahtijevaju ukidanje Banovine Hrvatske. Tako dolazi do osnivanju raznih odbora za “obranu i zaštitu” srpskog stanovništva i “komisija za spas Srba” objedinjenih u jedinstveni velikosrpski pokret “Srbi na okup”, s ciljem da se ostalih šest banovina na istoku zemlje spoje u jednu upravnu cjelinu pod nazivom “Srpske zemlje”, poznatiju kao “Velika Srbija”. U njezin sastav ušli bi i svi oni dijelovi Banovine Hrvatske u kojima srpsko pučanstvo ima većinu, kao i oni za koje Srbi smatraju da im iz geostrateških i političkih razloga trebaju pripasti. Na tim područjima u konačnici živjeli bi isključivo samo Srbi. Taj program stvaranja takve velike Srbije na račun hrvatskih povijesnih teritorija (ali i drugih) ostat će trajno opredjeljenje velikosrpskih i četničkih političkih ekspanzionističkih

16

Krajina, Srbi u našim sjevero zapadnim pokrajinama, Zagreb (1939). Uz ciljeve i program rada u brošuri je i karta područja s tabličnim iskazom broja Srba, gdje je i “srpski Zagreb”, što dovoljno govori samo za sebe o namjerama osnivača društva. 17 Ona je obuhvaćala današnje područje Republike Hrvatske (osim Dvora na Uni i Baranje, te dijelova koji su se nalazili pod Italijom), ali je uključivala 13 kotareva s područja Bosne i Hercegovine, te kotar Šid s područja Vojvodine, u kojima je hrvatsko pučanstvo bilo većinsko, no bez povjesnih područja istočnog Srijema te bez Boke kotorske, koja je područja Hrvatska 1918. unijela u zajedničku državu s Kraljevinom Srbijom. Površina joj je iznosila 65.456 km, a imala je 4,024.601 stanovnika (prema popisu iz 1931. godine) od kojih je bilo 70,1% Hrvata, 19,1% Srba i 10,8% ostalih. Opširnije vidi: Lj. BOBAN, Sporazum Cvetković-Maček, Beograd, 1965.

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

143

krugova sve do naših dana i biti jedan od glavnih uzroka njihovih zločina genocida nad Hrvatima (i drugim nesrbima) tijekom rata. Zato su velikosrbi na terenu, uz pomoć dvora, vojnih i policijskih vrhova vlasti, poduzimali pripreme na otpor protiv uspostavljanja vlasti Banovine Hrvatske, počev od prikupljanja potpisa na terenu sa zahtjevima za izdvajanjem pojedinih “srpskih kotareva” iz njezina sastava i njihovog priključenja susjednim banovinama, “odnosno Srbiji” pa do stvaranja četničkih postrojbi, kao primjerice u okolici Knina.18 Istodobno je 1940. državni vrh u okviru Jugoslavenske vojske ustrojio od dobrovoljaca za gerilske oblike ratovanja u ratnim uvjetima četničko zapovjedništvo i 6 posebnih batljuna, pri svakoj armiji po jedan. Jedan od glavnih razloga vojnog puča izvedenog nakon pristupa vlade Cvetković-Maček Trojnom paktu 27. III. 1941. bilo je rušenje Banovine Hrvatske. Jedino u čemu su se vojno-četničke postojbe istakle u kratkotrajnim travanjskom ratu 1941. bila su ubojstva više desetaka nevinih civila Hrvata katolika (primjerice kod Bjelovara, Srijemske Mitrovice, Dervente, Doboja, Mostara, Čapljine i Siverića) i spaljenih nekoliko sela nastanjenih Hrvatima (pr. Cim i Ilići). Hrvati katolici u hrvatskim krajevima koji su se našli u sastavu Kraljevine Italije, prepušteni od jugoslavenske države na milost i nemilost, bili su od početka izloženi sustavnom teroru i nasilnoj talijanizaciji, koji su glavna obilježja tadašnje talijanske fašističke politike. Sve je to dovelo do brojnih uhićenja, zatvaranja i stradanja mnogih Hrvata te do velikog hrvatskog egzoduusa, većinom u kraljevinu Jugoslaviju i u Ameriku.19 Samo od 1922. do 1930, prema pisanju tiska, bilo je uhićeno i zatvoreno oko 20.000 Hrvata (i Slovenaca, te Talijana antifašista), od kojih je znatan broj bio ubijen. Započelo je s ukidanjem svih hrvatskih ustanova, škola i nastavljeno iseljavanjem pod terorom brojnih Hrvata iz tih krajeva, koje je poprimilo oblik egzodusa (te im se do 1941. broj popeo na oko 150.000), dok su na njihova imanja i u domove useljavani Talijani iz Italije, te se tako natojalo da ta područja i etnički postanu talijanska. Sve je to izazvalo otpor Hrvata, koji je imao različite oblike bez obzira na represalije, što je bio i 18

U tome je prednjačila Srpska pravoslavna crkva. Tako je početkom 1940. savjet Eparhije Dalmatinske donio rezoluciju koja je postala program rada Srba u Dalmaciji. Potom su tijekom 1940. održani mnogi zborovi Srba na području sjeverne Dalmacije koji su rezultirali osnivanjem “Komisije spasa Srba Sjeverne Dalmacije” (koja je uz ostale aktivnosti prikupljala popise za izdvajanje kotareva Knin i Benkovac iz sastava Banovine Hrvatske i njihovog uključenja u sastav Vrbaske banovnine, odnosno Srbije, tako da je npr. samo na području kninskog kotara prikupljeno iz 23 naselja 4537 potpisa starješina obitelji u ime oko 30.000 Srba), te osnivanjem u Kninu četničkog “Petog komitskog odreda”, s nekoliko stotina četnika, na čelu s vojvodom Vladom Novakovićem, od jeseni 1941. zapovjednikom Bukovičkog četničkog odreda. 19 O tome opširnije vidi: Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (19181943), zbornik radova s Međunarodnog znastvenog skupa, Zagreb, 22-23. X. 1997, Hrvatski institut za povijest – Društvo “Egzodus istarskih Hrvata”, Zagreb, 2001.

144

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

prvi antifašistički otpor u Europi. U razdoblju između dva svjetska rata u talijanskoj politici prema hrvatskim prostorima u sastavu jugoslavenske države dominira ona revanšistička i iredentistička politika kojoj je cilj rušenje jugoslavenske države kao umjetne versailleske tvorevine, aneksija Dalmacije i stvaranje hrvatske države pod protektoratom Italije. Ostvarenju tog cilja prilazi se sukladno situaciji na Balkanu i Europi.20 STRADANJA HRVATA TIJEKOM DRUGOGA SVJETSKOGA RATA (19411945) Rat koji je na ovim prostorima započeo 6. travnju 1941. napadom nacističke Njemačke i njezinih saveznika na Kraljevinu Jugoslaviju, rezultira slomom jugoslavenske vojske (17. travnja), okupacijom i podjelom zemlje te 10. IV. 1941. proglašnjem Nezavisne Države Hrvatske (=NDH) s ustaškim autoritarnim režimom, na čelu s poglavnikom dr. Antom Pavelićem.21 Hrvatskom ustaškom pokretu glavna programska zadaća bila

20 Tako Mussolini počinje s promidžbom za priključenje Dalmacije Italiji, uspostavlja suradnju sa separatističkim pokretima u Kraljevini Jugoslaviji, prihvaća ustaše, omogućuje im osnivanje vojnih logora i podrupire njihove akcije i radi na diplomatskom opkoljavanju Jugoslavije, povezujući se posebno s Bugarskom i Mađarskom, te nacističkom Njemačkom (sklapanjem sporazuma 1936) i militariziranim Japanom (1937), stvorivši tako Osovinu Rim-Berlin-Tokio (opširnije vidi: E. MILAK, Italija i Jugoslavija 1931-1937, Beograd, 1987). Iako su hrvatski prostori uz Jadran i u unutrašnjosti spadali isključivo u talijansku zonu utjecaja, ipak se fašistička Italija, zbog interesa i ciljeva njemačkog Trećeg Reicha, 1937. pismeno sporazumjela s beogradskim režimom o uređenju političkih i trgovinskih odnosa, uz poštovanje teritorijalnog integriteta.Ugovorom se talijanska strana obvezala na sprječavanje svake djelatnosti ustaša, upoznavanje jugoslavenske vlade sa stanjem u ustaškoj emigraciji te omogućavanje povratka u zemlju svim onim ustašama koji to budu htjeli. To je iskoristilo više od polovice ustaških emigranata, te su se iz Italije vratili u zemlju. Mussolini je preostalu ustašku skupinu u Italiji, s drom A. Pavelićem na čelu, držao u pričuvi za potrebe talijanske politike u budućnosti. Istodobno, talijansko fašističko vodstvo nastoji bezuspješno putem pregovora i eventualnih sporazuma s predstavnicima HSS-a (1939) riješiti tzv. “hrvatsko pitanje” u svoju korist. S početkom Drugoga svjetskoga rata Italija je 1939.g. zakoračila odlučnije na Balkan i okupirala Albaniju, te se za ostvarenje svojih ciljeva na hrvatskim prostorima 1940. okreće Paveliću. No, zbog Hitlera, koji želi mir na Balkanu dok traju ratne operacije na drugim područjima, i pristupa Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu u Beču 25. III. 1941, Mussolini je morao odustati od planiranih operacija 1940.g. na prostoru Kraljevine Jugoslavije, te se odlučio za napad na Grčku. Ali doživivši u Grčkoj samo poraze, morao je moliti Hitlera za pomoć, što će on i učiniti. U međuvremenu vojni puč 27. III. 1941. u Beogradu izmijenio je političku situaciju na Balkanu po prosudbi Hitlera i on se odlučuje na napad na Kraljevinu Jugoslaviju, koji započinje 6. IV. 1941. godine. (Vidi: Dnevnik grofa Ciana, Zagreb, 1948. i Tajni arhivi grofa Ciana 1936-1942. (predgovor napisao i tekst priredio dr. Bogdan Krizman), Zagreb, 1952; B. KRIZMAN, Odnosi Jugoslavije s Njemačkom i Italijom 1937-1941, Historijski zbornik, God. XVII, Zagreb, 1964. Tu su vidljive glavne aktivnosti i smjernice talijanske fašističke politike prema hrvatskim prostorima u navedenom razdoblju. 21 Vidi: H. Matković, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, kratak pregled, Naklada Pavičić, Zagreb, 1994.

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

145

je upravo izbavljenje hrvatskog naroda iz za njega ubitačnog jugoslavenskog, točnije velikosrpskog sklopa i stvaranje NDH. U trenutku proglašenja riječju “Nezavisna” htjela se naglasiti njezina samostalnost i neovisnost prema Jugoslaviji, koja je tada još pravno postojala. Istodobno se htjelo ukazati kako novostvorena hrvatska država raskida svoje državopravne veze s Jugoslavijom i nastavlja samostalnim i neovisnim državnim životom. Režim je nastojao na prirodnom i povijesnom pravu, te želji naroda za svojom državom, privući hrvatski narod na svoju stranu. Mnogi Hrvati su tada uslijed stanja u kojem su se nalazili u Kraljevini Jugoslaviji, doživjeli stvaranje NDH kao dugo priželjkivanu neovisnu državu. No, malobrojne ustaše koje su preuzele vlast, nisu iskoristile priliku okupljanja svih državotvornih elemenata hrvatskoga naroda, dok su istodobno povele nerazumnu politiku prema nehrvatima u NDH, tako da su se mnogi ubrzo razočarali u novu vlast. Ubrzo su mnogi bili ugroženi od režima NDH, čime su se stvarale prilike za otpor režimu, koji će već u ljeto 1941. poprimiti organizirane šire oblike. NDH je, uz prijašnje područje Banovine Hrvatske, obuhvatila preostali dio područja Bosne i Hercegovine i Srijema. Brojila je preko 6,500.000 stanovnika, od kojih je bilo preko 3,300.000 Hrvata katolika, dok su Srbi činili oko 30%, a “bosanski Muslimani” (od ustaškog vodstva proglašeni “rasno najčišći, najmanje natrunjeni Hrvati”), više od 10 posto ukupnog broja stanovnika.22 Izvan NDH ostali su, osim Istre i nekoliko otoka i Zadar, koji su i do rata bili u sastavu Italije, velik dio Dalmacije, Međimurje i Baranja. Italiji je prepušten najveći dio Dalmacije kao svojevrsna cijena za “državu”, što je potvrđeno u svibnju 1941. Rimskim ugovorima. Prema njima NDH je trebala biti kraljevina s princom iz savojske dinastije, što nije realizirano. Baranju je Mađarska priključila, a Međimurje okupirala. Još u travnju 1941. NDH je bila demarkacijskom crtom razdijeljena na njemačku sjevernu i talijansku južnu sferu, i potpuno ovisna o ovim osovinskim silama, kao sastavni dio njihovog “novog poretka”. Fašistička Italija, zbog svojih daljnih imperijalističkih pretenzija prema hrvatskim prostorima, nije podupirala ustroj, konsolidaciju i djelovanje vlasti NDH, te je, nakon pobune i ustanka Srba i komunista, u rujnu i listopadu 1941. izvela reokupaciju područja do demarkacijske crte. Nacistički Treći Reich, zbog svojih općih vojnogospodarskih interesa, podupirao je ustrojstvo i djelovanje vlasti NDH u svojoj zoni. No, kada NDH nije bila u stanju rješiti tzv. ustaničko pitanje, čime su ti interesi dovedeni u pitanje, Treći Reich postupno, od kraja 1941, preuzima operativno zapovjedništvo i vlast u zonama pothvata, potom u cijelom svom području, a od jeseni 1943. i kapitulacije Italije, na cijelome

22

Različiti izvori navode i različite prosudbene brojeve, pa navodimo najučestaliju prosudbu. Prema njemačkoj službenoj prosudbi od 21.V. 1941. uz 3,300.000 Hrvata, u NDH je živjelo 1,925.000 Srba i 700.000 Muslimana.

146

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Zone talijanskog (I. aneksiona, II. okupacijska, III. okupacijska i demilitarizirana) i njemačkog utjecaja na području Nezavisne Države Hrvatske

području NDH. U takvom nacionalsocijalističkom i fašističkom ambijentu i sklopu i ustaški pokret, iako se iskazivao kao radikalan, izvoran i neideloški usmjeren na uspostavljanje države, poprimio je u praksi od navedenih političkih filozofija neke njihove temeljne značajke (primjerice autoritarnost, antisemitizam, rasne zakone, okrutan obračun s političkim neistomišljenicima, zatvaranje i likvidacije u zatvorima i koncentracijskim logorima po etničkom i političkom kriteriju i slično). S druge strane, metode kojima se učvršćivala nova vlast, branila država i održavao ustaški režim odbacivane su kao strane biću hrvatskog naroda. Upravo taj ambijent nastanka i metode održanja postale su glavno povijesno opterećenje NDH. U takvim okvirima na području NDH od travnja 1941. postupno je uspostavljena civilna, policijska i vojna državna vlast. Država je administrativno podijeljena na 22 velike župe s 141 kotarom, 19 kotarskih ispostava, 31 gradom i 1005 općina, te gradom Zagrebom, kao zasebnim upravnim središtem. Na čelu župa su župani, koje imenuje poglavnik. Od

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

147

političkih organizacija u NDH jedino je bio dopušten rad ustaškim organizacijama, a osnivane su i posebne ustaške postrojbe. Zato je i obnova rada Hrvatskog državnog sabora 1942. bila ne na izbornom načelu, već samo na poziv Pavelića. Pored ustroja civilne vlasti, istodobno je ustrojen i usporedni, onaj ustaškoga pokreta, a po uzoru na modele organizacije vlasti i političke prakse u Njemačkoj i Italiji. Tako je osnovan Glavni ustaški stan (=GUS), kao vrhovna vlast u NDH, na čelu s dr. A. Pavelićem, kao poglavnikom, a na terenu, po teritorijalnom načelu, ustaške organizacije s ustaškim dužnosnicima. GUS je u praksi bio naredbodavac i organizator politike koja se provodila u NDH. Pored redovite vojske domobranstva, ustrojena je i posebna Ustaška vojnica, a uz redovitu policiju oružništvo, ustrojena je i Ustaška nadzorna služba. Istodobno su doneseni i počeli se sprovoditi mnogi zakonski akti, uključujući i one o nacionalnoj i rasnoj isključivosti, kojima se moglo neutralizirati i sve protivnike ustaškog režima, za što su osnovani posebni sudovi te novi zatvori i logori. Oni su postali velika mučilišta i masovna stratišta kroz koja su prolazile i gubile život brojne tisuće ljudi bez obzira na nacionalnu, vjersku ili neku drugu pripadnost, ali mnogi upravo i zbog svega toga (kao primjerice, Židovi, Srbi, Romi, komunisti), što je za svaku osudu.23 Među njima su bili i mnogi Hrvati katolici, politički protivnici ustaškog režima, posebice članovi KPJ i partizanskog pokreta, njihovi suradnici i simpatizeri, te pojedini članovi bivše HSS. Dovoljno je spomenuti logor Jasenovac, najveći po broju logoraša i po broju žrtava, zbog čega je postao svojevrsni sinonim za NDH.24 Spoznavši s više strana što se u tome logoru događa, dr. Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, kasniji kardinal i blaženik, prosvjedujući 24. II. 1943. protiv umorstva sedmorice slovenskih svećenika, osudio je njegovo postojanje napisavši poglavniku Paveliću: “Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku”.25 Nakon pobune Srba u srpnju i početkom kolovoza 1941. (s jedne strane četnika, s druge antifašista) i komunista, započete u lipnju (koji predvode antifašistički ustanički partizanski pokret) u NDH i na od Italije anektiranim hrvatskim područjima, pošto ih oružane snage NDH nisu

23

M. PERŠEN, Ustaški logori, Zagreb, 1990. I. JAKOVLJEVIĆ, Konclogor na Savi, Zagreb, 1999. i Jasenovac – Žrtve rata prema podacima Statističkog zavoda Jugoslavije, Bošnjački institut, Zürich- Sarajevo, 1998. Prema tom poimeničnom nepotpunom iskazu žrtava prema popisu iz 1964. u logoru Jasenovac 19411945. stradalo je 49.602, a u logoru Stara Gradiška 9586 žrtava, ili ukupno 59.188 žrtava. Od toga je bilo: 33.944 Srba, 9044 Židova, 6546 Hrvata, 1471 Rom-Ciganin, 949 Muslimana, 194 Slovenca, 38 Crnogoraca, 145 ostalih nacionalnosti i 6850 nacionalno neidentificiranih. 25 J. KRIŠTO, Katolička crkva u NDH 1941-1945. Dokumenti, knjiga druga, Zagreb, 1998, 255. 24

148

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

uspjele ugušiti prerasle su u četverogodišnji rat, te su morale intervenirati Italija i Njemačka. Italija je odmah potom 1941. reokupirala nešto manje od polovice NDH, zadržavši se tu sve do kapitulacije u rujnu 1943, a Njemačka je angažirala svoje postrojbe na preostalome području NDH (a nakon 1943. i na cijelome području NDH), stalno povećavajući njihov broj, protiv sve snažnijeg partizanskog pokreta. Na toj crti zajedničke protupartizanske borbe pod njemačko-talijanskim zapovjedništvom angažirane su oružane snage NDH i četnici. Rat, koji završava u svibnju 1945, prouzročio je masovna stradanja Hrvata, posebno od strane velikosrpskih četničkih postrojbi, talijanskih fašističkih i njemačkih nacističkih okupacijskih snaga, ali također i zbog hrvatske ideološke podvojenosti stradavaju od ustaškog režima i partizanskog pokreta. No, stradanja Hrvata katolika nastavila su se i u poraću od novog komunističkog jugoslavenskog sustava i najvjerojatnije premašuju ona ratna. STRADANJA HRVATA OD ČETNIČKOG POKRETA

Četnički velikosrpski državotvorni program i programski spisi nastali tjekom rata 1941-1945. izričito su predviđali i zagovarali obračun i etničko “čišćenje” Hrvata katolika sa svih područja njihove zamišljene “velike Srbije”, tj. sa prostora Bosne i Hercegovine i Hrvatske (osim njezinog sjeverozapadnog dijela od Zagreba, preko Krapine do Varaždina), te su tako dali politički okvir četničkim zločinima, što je sve na jadranskim prostorima rezultiralo masovnim stradanjima Hrvata.26 Za sprovedbu planova ustrojene su na području NDH snažne četničke postrojbe, sastavljene uglavnom od Srba, koje su surađivale i operativno djelovale, najprije do kapitulacije Italije rujna 1943. godine, u sastavu talijanskih okupacijskih postrojbi kao “Milizia Volontaria Anticomunista (M.V.A.C.)” – četnici (kada ih je bilo više od 20.000), a od tada pa do kraja rata njemačkih okupacijskih postrojbi (s preko 50.000 četnika krajem 1944).27 Tijekom većih pothvata u operacijama “čišćenja” pomagale su ih snažne četničke postrojbe koje su se na područje NDH prebacivale iz Srbije i Crne Gore. Pod talijanskim i njemačkim okriljem četnici surađuju, posebice od proljeća 1942. pa do kraja rata i s vlastima i postrojbama NDH na crti zajedničke borbe protiv partizanskog pokreta. U nekim područjima NDH kraće vrijeme surađuju i s partizanskim pokretom, a većina ih je, nakon amnestije od rujna 1944. i potom opće

26 Vidi: Z. DIZDAR-M. SOBOLEVSKI, Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941-1945, Zagreb, 1999. Dalji podaci dati su prema toj knjizi u kojoj su navedeni objavljeni izvori i glavna literatura na tu temu. 27 Opširnije vidi : Z. DIZDAR, Brojitbeni pokazatelji odnosa vojničkih postrobi na teritoriju NDH 1941-1945. godine, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, br. 12, Zagreb, 1996, 161-197. Uz četničke iskazani su brojčani pokazatelji i za oružane snage NDH, Talijana, Nijemaca i partizana prema ratnim godinama, a koje koristim dalje u ovom radu.

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

149

Granice Velike Srbije prema zamisli četničkog ideologa dr. Stevana Moljevića, 30. VI. 1941.

mobilizacije partizanskih komunističkih vlasti, završila i dočekala kraj rata u partizanima. Stradanja Hrvata katolika od strane nacionalističkog velikosrpskog četničkog pokreta započela su već u travnju 1941. kada su ubijene prve skupine Hrvata katolika, a opljačkana i spaljena njihova sela (primjerice u okolici Bjelovara, Čapljine i Mostara, Dervente i Siverića). Četnički zločini posebno su se intenzivirali od ljeta 1941. i početka pobune protiv NDH, koja se pretvorila u plansko sustavno “čišćenje” svih Hrvata katolika s područja zamišljene četničke “velike Srbije”, koja su se našla pod nadzorom pobunjenika i ustanika. Često su nastupali sa sloganom “kolji sve što je katoličko”, kao primjerice u Vrličkoj krajini, u siječnju 1943. godine. Tako su, primjerice, “očišćena” od svih Hrvata katolika (bez obzira na uzrast, spol ili političku pripadnost) sva područja južno od rijeke Save gdje su dospjele četničke postrojbe, posebice područja jugozapadne Bosne, južne Like, dijelova sjeverne i srednje Dalmacije, istočne Bosne i Hercegovine, srednje i sjeverne Bosne, Korduna i Banovine (Banije), s tisućama poklanih i ubijenih i onih koji su izbjegli u okolne gradove i vojna uporišta NDH.

150

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

Okružnica Nadzorničtva oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske s izvornim tekstom komandanta četničkog Ozrenskog korpusa o stvaranju ”velike Srbije”

151

152

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Ovi četnički zločini uglavnom su se odvijali s osloncem i pod okriljem najprije talijanskoga, a potom i njemačkoga okupatora, a također i uz podršku jugoslavenske izbjegličke vlade te Velike Britanije i SAD-a. U fizičkom uništavanju Hrvata katolika četnici su primjenjivali najokrutnije metode, od kojih je najviše primjenjivano klanje, zbog čega su u narodu najčešće poznati pod imenom “koljači”. Kao poseban oblik terora četnici su u svim većim pothvatima “čišćenja” vršili masovna silovanja Hrvatica katolkinja – žena i djevojaka, koje su nakon iživljavanja i strašnih mučenja uZapaljeni zvonik katoličke crkve u Krnjeuši, kod glavnom zaklali ili ubili. Tim Bosanskog Petrovca, koji su zajedno s crkvom silovanjima htjeli su Hrvatice zapalili pobunjeni četnici i gerilci u kolovozu katolkinje nacionalno i vjerski 1941. bacivši nakon mučenja u njezin plamen i poniziti, što im je i bila prvenusmrtivši tako krnjeuškog župnika Krešimira stvena svrha. Masovni teror i Barišića zločini četnika potaknuli su velike mase izbjeglica s područja NDH, koja su četnici zauzimali tijekom rata od oko 100.000 Hrvata katolika u gradove i područja pod nadzorom vlasti NDH, a ponegdje partizana. Svi su oni suočeni s problemima smještaja, prehrane, odijevanja, liječničke zaštite te glađu, neimaštinom, bolešću i bombardiranjem, zbog čega ih je na tisuće u izbjeglištvu izgubilo živote, a da do sada uglavnom nisu popisani kao žrtve. Četnički teror i zločini nad Hrvatima katolicima praćeni su nezapamćenom četničkom pljačkom i otimanjem hrvatske cjelokupne pokretne te uništavanjem, razaranjem i paljenjem nepokretne imovine, napose kuća, gospodarskih, vjerskih i kulturno-povijesnih objekata i spomenika. Četnici su tako do temelja uništavali mnoga sela i manje gradove “čisteći” ih od Hrvata, što je imalo trajne posljedice za promjenu nacionalne strukuture u mnogim mjestima i gradovima na štetu Hrvata katolika, a u korist većinom Srba. Četnici stalno u svojoj promidžbi, u zemlji i svijetu, sotoniziraju Hrvate tijekom Drugoga svjetskoga rata, posebice neprestanim umnažanjem broja ubijenih Srba od strane ustaša, s kojima namjerno identificiraju sve Hrvate (iznoseći krajem rata i broj od

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

153

Župnik don Ilija Tomas iz sela Klepci kod Čapljine, ubijen od četnika noću 30. IV na 1. V. 1942. godine

oko 1,500.000 navodno ubijenih Srba na području NDH). To četničko izmišljanje laži o hrvatskom narodu, koje je osnova mita o navodnoj genocidnosti hrvatskog naroda, služilo im je kao opravdanje svojih zločina. Točan broj ubijenih Hrvata katolika od strane četnika, uglavnom zbog političkih razloga, nije do sada utvrđen, osim što je samo za oko 15.000 ubijenih od četnika u izravnom teroru utvrđen osobni identitet. Nijemci su utvrdili da je u deset kotareva u njihovoj zoni u BiH (Bijeljina, Zvornik, Srebrenica, Vlasenica, Rogatica i Višegrad te Brčko, Tuzla, Kladanj, Sarajevo i Visoko) do početka veljače 1943. poginulo 8.400 Hrvata katolika, uglavnom od četnika.28 Prema podacima vlasti NDH, četnici su na području NDH od travnja 1941. do studenoga 1944. razorili oko 10.000 hrvatskih domova i poubijali oko 50.000 Hrvata katolika.29 No, kako popisi ubijenih nedostaju, to je teško provjeriti navedene tvrdnje, a na popisima koje su radile komunističke vlasti gotovo nema hrvatskih žrtava koje su četnici pobili.30 U najnovije vrijeme uspjelo se osobnom identifikacijom 28

B. KRIZMAN, Pavelić između Hitlera i Musolinija, Zagreb, 1980, 581-584. HDA, Fond: ZKRZ GUZ br. 2362/7-1945, kut. 21. Izvod iz tog dokumenta sa gornjim podacima objavljen je u knjizi: Z. DIZDAR- M. SOBOLEVSKI, Prešućivani četnički zločini, 640-641. 30 Tako primjerice nekoliko tisuća stradalih Hrvata jugozapadne Bosne (rkt. župe Krnjeuša, Bos. Petrovac i Bos. Grahovo) nisu uopće iskazane u popisu žrtava fašističkog terora 19411945, što se vidi iz tablice žrtava date po općinama 1945. Z. DIZDAR, Četnički zločini nad 29

154

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

poimenično utvrditi tek oko dvadesetak tisuća Hrvata katolika ubijenih od četnika. Prema procjenama demografa V. Žerjavića, u neposrednom teroru poginulo je 32.000 Hrvata. Od tih poginulih u izravnom teroru 14.000 su uglavnom bili borci partizani, a ostalih 18.000 civilne žrtve.31 Brojne hrvatske žrtve, koje su izgubile život posredno od posljedica četničkog terora, nitko, pa ni Žerjavić, ne spominje. Mnogima se Žerjavićeva brojka čini premalena, poglavito zbog već raširenih prosudbi o daleko većem broju četničkih hrvatskih žrtava, koji zagovaraju njegovu reviziju. Vjerojatno će buduća istraživanja, koja su u tijeku, donijeti pouzdanije brojčane podatke o četničkim zločinima i pokoljima, izbjeglicama i prognanicima, te ukupnim četničkim ljudskim žrtvama kao i materijalnim štetama počinjenim tijekom Drugoga svjetskoga rata nad Hrvatima. Posljedice četničkih zločina su bile strašne kako po broju ubijenih i ranjenih, prognanih i umrlih, tako i po broju opljačaknih te razorenih mjesta i gradova, kulturnih, vjerskih i povijesnih objekata i spomenika. Po svemu tome ti su četnički zločini, ne samo po planiranim namjerama uništenja svega što je hrvatsko katoličko, već i po izvođenju, tj. po broju i stravičnim posljedicama, imali genocidni biljeg. Da nisu bili još stravičniji može se zahvaliti organiziranom, prvenstveno oružanom otporu naroda koji im se suprotstavio te spriječio ostvarenje četničkih namjera. Nakon rata 1945. propuštena je prilika da brojni četnički zločinci (kako oni u zemlji, tako i oni izbjegli u inozemstvo) odgovaraju pred sudom za zločine genocida nad Hrvatima katolicima, kad su, pored dokumenata, postojali i živi svjedoci tih njihovih zločina. Istodobno najveća četnička stratišta Hrvata katolika nisu se smjela obilježiti nikakvim spomen-obilježjima, tako da su brojni Hrvati katolici ubijeni od četnika ostajali zaboravljeni, čime im je i mrtvima nanesena nepravda. Crkva je činila koliko je mogla da se oni ne zaborave. Budući da se o četničkim zločinima genocida nad Hrvatima katolicima sve donedavno nije moglo i smjelo sustavno i cjelovito istraživati i objavljivati, njihovi razmjeri, okrutne metode i sredstva izvršenja zločina ostali su nepoznati i Hrvatima, ali i vanjskome svijetu. Tek u novije vrijeme pojavljuju se prvi obimniji radovi o tim zločinima. Zasigurno je nekažnjavanje četničkih zločinaca nakon rata 1945. bio jedan od razloga da se velikosrpske četničke ideje, a s njima i četnički zločini nad Hrvatima katolicima ponovno nakon pedeset godina jave na ovim prostorima, s još strašnijim posljedicama tijekom velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku i Domovinskog rata 1991-1995. godine. Hrvatima jugozapadne Bosne tijekom rata 1941-1945, Hrvati Dinare - život, opstojnost, stradanje, nauk i pouka, zbornik radova, B. Grahovo, Zagreb, 2000, 121-287. 31 V. ŽERJAVIĆ, Poginuli, ubijeni i umoreni 1941-1945. (Hrvati i Muslimani na području NDH - tablični pregled), Zagreb, 9. I. 1994, u posjedu autora. Te podatke, s malo izmjenjenim brojkama, Žerjavić je objavio u radu: Demografski i ratni gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću, ČSP, br. 3, Zagreb, 1995, 556-557. Tabla 11. Hrvati u NDH. I tu je prosuđeni broj civilnih hrvatskih žrtava 18.000, dok kod poginulih partizana nije napravio rasčlambu.

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

155

STRADANJA HRVATA OD TALIJANSKIH FAŠISTIČKIH OKUPACIJSKIH POSTROJBI I VLASTI Talijanska fašistička presizanja na istočnojadranske hrvatske prostore dovela su tijekom rata 1941-1943. do talijanskog zaposjedanja znatnih hrvatskih prostora i velikog stradanja tamošnjeg hrvatskog stanovništva.32 Nakon što su talijanske postrojbe u travnju 1941. zaposjele više od trećine NDH, u svibnju 1941. Talijani su na osnovu Rimskih ugovora anektirali glavni dio hrvatske obale (tj. I. talijansku zonu), a NDH je trebala biti kraljevina s članom talijanske kraljevske kuće na čelu (vojvoda od Spoleta). Priobalna demilitarizirana područja NDH (u dubinu od oko 80 km od hrvatske jadranske obale) nazvana su II. talijanskom zonom, a njezino

Zemljovid Hrvatske iz 1942. s ucrtanim tzv. “prirodnim” granicama na Velebitu i Dinari do kojih su fašisti željeli proširiti Italiju.

područje do njemačko-talijanske demarkacijske crte (pravcem SamoborGlina-Dvor-Jajce-Fojnica-Višegrad) III. talijanskom zonom. Na tome području NDH Talijani su zadržali 78.000 vojnika kao posadnih trupa (uz 68.000 vojnika na anektiranom području). Pobunu Srba (bilo pod vodstvom komunista ili četnika) u srpnju i kolovozu 1941. g. u gotovo svim područjima pretežno nastanjenim srpskim pučanstvom protiv NDH u 32

Opširnije vidi: Z. DIZDAR, Talijanska politika prema hrvatskim prostorima i njezine posljedice tijekom drugoga svjetskog rata, zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa: “Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918-1943)”, Zagreb, 2001, 639-691. i N. KISIĆ-KOLANOVIĆ, NDH i Italija – političke veze i diplomatski odnosi, Zagreb, 2001.

156

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

njezinoj zoni Italija koristi za reokupaciju i preuzimanje cjelokupne vlasti u II. (u rujnu) i operativne vlasti u III. talijanskoj zoni (tijekom listopada 1941), povezujući se pritom s četnicima, koje će koristiti za “čišćenje” Hrvata katolika u tim područjima NDH. Tada potkraj 1941. broj talijanskih vojnika povećao se na 180.000, da bi se sredinom 1942. povećao na oko 220.000, a šest mjeseci potom i na oko 250.000 vojnika (u koji broj je uključeno 20.000 četnika). Istodobno su raznim gospodarskim sporazumima Talijani osigurali gospodarsku podređenost NDH svojim interesima, a nemetnuli su joj i plaćanje cjelokupnog izdržavanja talijanske okupacijske vojske, te prehranu 445.000 stanovnika anektiranih hrvatskih područja (tzv. “provincije Fiume” i “talijanske Dalmacije”, od kojih su 3/ 4 njih bili Hrvati katolici).

Jedan od najokrutnijih oblika talijanskog terora prema Hrvatima katolicima bili su koncentracijski logori. Na fotografiji je talijanski “Koncentracijski logor za civilne i vojne imeternirce Rab” u Kamporu, na otoku Rabu u jesen 1942. godine, po broju zatočenika, uvjetima boravka i stradanjima najveći talijanski logor na istočnoj obali Jadrana [Žene Hrvatske u NOB-i, knj. 1, Zagreb, 1955, 141.].

Talijani su na crti protuhrvatstva poticali i podupirali dalmatinsko autonomaštvo, a također i raspirivali stare nesuglasice između hrvatskog i srpskog pučanstva, praveći se kao zaštitnici ovoga posljednjeg, te otvoreno i najoštrije progonili sve protivnike svoje vlasti. Sve je to izazvalo strašno ogorčenje te otpor hrvatskog pučanstva, koje su oni nastojali eliminirati različitim oblicima sve žešćeg terora. Tako da je upravo teror nad

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

157

tamošnjim Hrvatima katolicima postao i bio jedno od glavnih obilježja talijanskog okupacijskog sustava. Pljačka je ubrzo postala praksa talijanskih vojnika, posebice tijekom pothvata na području NDH. Uz to, talijanske represivne mjere i zločini prema Hrvatima katolicima provodile su se kroz cijelo vrijeme Internirana djeca u talijanskom okupacije. Koncentracijskom logoru za civilne i vojne Počeli su pojedinačnim uhi- imeternirce Rab u Kamporu, na otoku Rabu ćenjima većih skupina, zatim su [Otok Rab u radničkom pokretu i NOB, Rijeka pojačavali aktivnost početkom Rab, 1985, 208 c]. 1942, da bi nastavili s masovnim internacijama ljeti iste godine i produžili takve djelatnosti sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. U tim talijanskim akcijama “čišćenja” (od skupnih ubojstava do masovnih interniranja) civilnog hrvatskog pučanstva s anektiranih i okupiranih hrvatskih prostora sudjelovali su, uz vojsku, fašistička policija, karabinjeri i policija podjednako, i to tako temeljito da su mnoga sela ostajala posve pusta i bez stanovnika.33 Istodobno je uslijedila planska potpuna talijanizacija toga područja, kojoj teror, zločini, posebni sudovi, zatvori i koncentracijski logori predstavljaju glavna sredstva. Tako je, primjerice, samo s anektiranog područja bilo otpušteno iz službe ili posla i pismeno protjerano preko 17.000 Hrvata katolika koji su se prijavili vlastima NDH. Talijanski Izvanredni i Specijalni sud za Dalmaciju, od preko 5.000 Žene Vodica strijeljane od talijansuđenih njih oko skih fašista početkom 1943. godine. 33

Opširnije vidi: N. ŽIVKOVIĆ, Ratna šteta koju je Italija učinila Jugoslaviji u drugom svetskom ratu, Beograd, 1991. Prema tu iznijetim podacima Jugoslavija je Međunarodnoj reparacijskoj komisiji u Parizu 1947. prijavila i tražila 9.85 milijardi dolara ratne štete od Italije, od kojih se veći dio odnosi na štetu počinjenu na području Hrvatske, učinjenu upravo Hrvatima katolicima.

158

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

530 je osudio na smrt, a ostale većinom na duže vremenske kazne i internaciju u razne logore. Novoosnovani talijanski prolaznokoncentracijski logori i zatvori (u gotovo svakom upravnom središtu i većem mjestu) na području talijanskih zona i u okolnim područjima, počev od Lovrana preko Rijeke, Bakra, Kraljevice, Raba, Plaškog, Ošljaka, Molata, Biograda, Vodica, Murtera, Oliba, Zlarina, Ugljana i Prevlake, u kojima su bili zatočeni Hrvati katolici, imali su posebno značajno mjesto u talijanskom teroru. Kroz te logore je prošlo oko 40.000 ljudi, a još toliko kroz preko 200 drugih talijanskih logora u Italiji, ili na područjima Albanije, Crne Gore i Slovenije. Dio logoraša je u njima izgubio život, a preživjeli zdravlje. Još veći broj je bio zatvorenih Hrvata tijekom talijanske okupacije. Talijani su se na hrvatskim prostorima u sprovedbi svoje politike maksimalno koristili četnicima, koji su postali njihovi vojnici i česti izvršitelji masovnih užasnih zločina nad tamošnjim Hrvatima katolicima. Zato ne čudi što je to izazvalo odlučan oružani otpor tamošnjeg hrvatskog pučanstva (i dijela srpskog pučanstva), tako da su upravo područja talijanskih zona postala najjača središta antifašističkog partizanskog pokreta, predvođenog komunistima, na hrvatskim prostorima uopće i na prostoru bivše Kraljevine Jugoslavije, s više od 190.000 boraca (od kojih su oko 31.000 bile žene) iz obalnog pojasa (Istre, Gorskog kotara, Hrvatskog primorja, Like i Dalmacije),

Groblje umrlih i ubijenih interniraca talijanskog Koncentracijskog logora za civilne i vojne imeternirce Rab u Kamporu, na otoku Rabu (postojao od 27. VII. 1942. do 9. rujna 1943). [Otok Rab u radničkom pokretu i NOB, Rijeka - Rab, 1985, 208 d].

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

159

raspoređenih većinom u 8. (dalmatinskom) i 11. goransko-ličko-istarskom korpusu NOVJ, od kojih je najviše, čak više od 110.000, bilo boraca iz Dalmacije, ali su zato i ljudske žrtve na tome području bile najveće. Hrvati su činili gotovo 4/5 partizanskih boraca, a potom slijede Srbi i Talijani.34 Ukupne ljudske žrtve koje su talijanski okupatori i njihovi kolaboracionisti (pod njihovim zapovjedništvom) prouzročili tijekom rata nisu do sada potpunije istražene i točno utvrđene, pa su i podaci različiti, ali su u svakom slučaju velike i nenadoknadive. Prema procijenjenim podacima Zemaljske komisije za ratnu štetu Hrvatske iz kraja 1946. talijanske su okupacijske snage i vlasti sa svojim kolaboracionistima prouzročile gubitak života i nestanak 40.442 osobe građana NR Hrvatske, od kojih 30.795 civilnih osoba, a 9.647 boraca, većinom Hrvata. Od civila više od 9000 su bile osobe ženskog spola, a bilo je i oko 4000 djece. Ove bi podatke trebalo istražiti, osobnom identifikacijom žrtava verificirati i rasčlambom utvrditi izvršitelje.35 Prema popisu iz 1964. broj stradalih civila žrtava rata 1941-1945. od strane Talijana iznosi 17.100 osoba, dok su ostali stradali od Talijana i Nijemaca te četnika i oružanih snaga NDH koji su operativno djelovali pod talijanskim zapovjedništvom. Treba istaknuti da odgovorni za ove brojne talijanske zločine na hrvatskim prostorima tijekom Drugoga svjetskoga rata nikada nisu odgovarali za svoje zločine, izuzev nekih pojedinaca, koje su partizani zarobili ili uhitili te osudili, a spriječili su to nakon rata Britanci i Amerikanci iz političkih razloga. Krajnji cilj talijanske fašističke politike bio je izbijanje na tzv. “prirodne granice” hrvatskog jadranskog obalnog pojasa (do III. zone) i njihovo trajno uključenje u sastav Italije, iz kojega područja bi se “čišćenjem” hrvatskog i naseljavanjem talijanskog življa stvorile na tome području talijanske “etničke granice”. Neki talijanski krugovi, poglavito iridentistički, nisu nikad do danas odustali od tog proklamiranog cilja talijanske fašističke politike. STRADANJA HRVATA OD NACISTIČKIH OKUPACIJSKIH SNAGA

Od osnivanja NDH na području sjeverno od demarkacijske crte bila je do travnja 1943. uspostavljena samo djelomična, a od tada potpuna organizacija njemačke okupacijske uprave. Izuzetak je bio dio istočnog Srijema gdje je odmah 1941. bila uspostavljena potpuna okupacijska (vojna) vlast, zbog znatnog broja pripadnika njemačke nacionalne manjine koja je tu živjela. U tom prvom razdoblju Nijemci nadziru ustašku vlast i oružane snage NDH preko različitih ustanova, službi, organizacija i institucija, a prvenstveno preko svoga opunomoćenog generala i veleposlanstva (od travnja 1941), te Zapovjedništva njemačkih postrojbi u 34 35

Z. DIZDAR, Talijanska politika, 649-680. Z. DIZDAR, Talijanska politika, 686.

160

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Hrvatskoj (od listopada 1942). U ovaj sustav uključen je i upravni, politički i privredni aparat Njemačke narodnosne skupine s oko 150.000 osoba u NDH, koja je dobila poseban status. NDH je morala plaćati izdržavanje njemačkih vojnih postrojbi na svome području sve do kraja rata. Istodobno oko 200.000 radnika, većinom Hrvata katolika iz NDH, bilo je na radu u Njemačkoj. Dio ih je otišao dragovoljno, a mnogi pod prisilom. Također je raznim ugovorima i koncesijama utvrđena gospodarska podređenost NDH interesima Njemačke. Posebno se izvozila nafta, boksit i druge rude, drvo te prehrambeni proizvodi.36 Preko NDH vodile su i njemačke glavne prometnice prema jugoistoku. Nijemci su, radi ustaničkog antifašističkog pokreta koji je stalno jačao i ugrožavao njihove interese, bili prisiljeni dovlačiti znatne vojne i policijske snage na područje NDH i organizirati potpunu policijsku upravu u proljeće 1943. godine. Osnovali su tada i vlastite logore u Zemunu, Vinkovcima, Sisku i Jankomiru, predgrađu Zagreba. Nakon što su u listopadu 1944. partizani zauzeli Zemun, Nijemci su upravu nad logorima u Vinkovcima i Sisku predali vlastima NDH, dok su i dalje zadržali upravu nad logorom u Jankomiru. U te logore Nijemci su masovno internirali pučanstvo s područja borbi s partizanima, od kojih su sposobne upućivali na rad u Njemačku, dio osumnjičenih strijeljali, a djecu i ostale predavali vlastima NDH na daljnju istragu i postupak. Tijekom brojnih njemačkih pothvata protiv partizana na terenu NDH mnoga su mjesta uništena, a brojni stanovnici pobijeni, što je izazivalo ne samo ogorčenje već i sve jači oružani otpor pučanstva, ali i jačanje njemačkih snaga. Tako su 1944. samo njemačke policijske snage narasle na 10 policijskih bojni razvrstanih u pet pukovnija na čelu sa Stožerom za suzbijanje partizanskog rata. Radi svojih interesa od početka Nijemci podupiru jačanje oružanih snaga NDH. Od tih interesa dva su razloga bitna, i to: prvi, jer nisu morali rabiti vlastite vojne snage protiv partizana, i drugi, da bi potisnuli prevelik talijanski utjecaj i talijanske aspiracije u NDH i prema Podunavlju. I tako, dok su do sredine 1943. Nijemci imali cjelokupnu izvršnu vlast samo na prostoru vojnih pothvata u NDH, od tada su oni preuzeli cjelokupnu vlast nad oružanim postrojbama NDH na području cijele NDH (uključujući i anektirana hrvatska područja do kapitulacije Italije, kao primjerice Dalmaciju).37 Kako oružane snage NDH nisu bili u stanju uništiti partizanski pokret, to Nijemci priskaču u pomoć. Tako broj njemačkih oružanih snaga na području NDH tijekom rata postupno raste i krajem 1941. iznosi 18.000, krajem 1942. godine 75.000, krajem 1943. godine 220.000 i krajem 1944. godine 350.000 časnika, 36 N. ŽIVKOVIĆ, Ratna šteta koju je Nemačka učinila Jugoslaviji u drugom svetskom ratu, Beograd, 1975. Tu su navedene i sve one ratne štete koje je Njemačka počinila na području NDH tijekom rata, od kojih se veliki dio odnosi i na Hrvate katolike. 37 M. KRESO, Uspostavljanje njemačke okupacijske uprave u Dalmaciji 1943. godine, Zbornik Instituta za historiju radničkog pokreta Dalmacije, br. 3, Split, 1975, 643-657.

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

161

dočasnika i vojnika. Istodobno u sastavu tih njemačkih oružanih snaga raste i broj postrojbi NDH, od 12.000 iz kraja 1942, na 60.000 krajem 1943. te na 70.000 časnika, dočasnika i vojnika krajem 1944. godine.38 Stradanja Hrvata katolika, bilo vojnika bilo civila, od strane njemačkih nacističkih snaga i vlasti započelo je već tijekom ratnih operacija u travnju 1941. i potrajalo do kraja rata početkom svibnja 1945. godine. Najviše su Hrvati katolici stradavali od Nijemaca tijekom brojnih pothvata protiv partizanskih postrojbi na području NDH. Spomenimo samo krvavi obračun brojnih njemačkih oružanih postrojbi u listopadu 1943. s istarskim partizanima, uglavnom Hrvatima katolicima, u kojima je poginulo više od 2500 boraca, a još više njih odvedeno u nacističke logore smrti. Nijemci su i ovdje u Istri, kao i u drugim područjima, vršili odmazde zbog pojedinih partizanskih diverzija i napada. Tako su primjerice zbog diverzije na željezničkoj pruzi Rijeka-Ilirska Bistrica, ubili ili spalili oko 260 stanovnika sela Lipe, i cijelo selo spalili. Tijekom poznatih pothvata pod zapovjedništvom Nijemaca, kao primjerice onaj na Sutjesci u svibnju 1943. bilo je i 3.945 poginulih partizana Hrvata. Osim vojnika partizana stradavali su i civili Hrvati katolici koji su se zatekli na prostorima pothvata, posebice ako su Nijemci sumnjali da oni surađuju ili potpomažu partizane. Tako su, primjerice, Nijemci tijekom pothvata protiv partizana na Žumberku, u listopadu 1943, ubili više od 60 civila Hrvata, među kojima i njihovog župnika Karla Ivančića, a kuće im opljačkali i većinom spalili, samo zato što su se zatekli na prostoru koji su do tada nadzirali partizani i pred Nijemcima se povukli.39 Spomenimo samo još stravične zločine Sedme SS brdske divizije “Prinz Eugen” (i četnika) nad hrvatskim pučanstvom, najprije poljičke krajine 26. III 1944, kada je ubijeno, zaklano i spaljeno oko 420 Hrvata katolika (od kojih za 293 postoje poimenični podaci, uglavom iz sela Donji Dolac), i potom 29. III. 1944. sinjske krajine kada je strijeljano i spaljeno oko tisuću Hrvata katolika (većinom žena i djece te straca) od 1 do 90 godine starosti, od kojih je samo u selu Voštani bilo ubijeno 337 (za koje postoje poimenični podaci), u selu Ruda 334, u selu Otok 161, u zaseoku Ovrlja (Otok) 70 i u selu Gala 21 Hrvata.40 Neki su ubijeni tijekom borbi, drugi uhićeni i strijeljani, treći uhićeni i upućeni u brojne ustaške i nacističke logore, gdje su mnogi izgubili živote, a mnogi su, bježeći iz prostora pothvata i smrti, izgubili život u izbjeglištvu. 38

Opširnije vidi : Z. DIZDAR, Broitbeni pokazatelji, 161-197. HDA, Fond: MUP RH, br, I-61/892-893. U tom izvješću Obavještajnog odsjeka GRAVSIGUR-a NDH od 8. XI. 1943. navedena su 33 imena do tada utvrđenih žrtava. 40 HDA, Fond: ZKRZ GUZ, kut. 21. Pokolj u Poljičkoj krajini izvršen po pripadnicima njemačke vojske) i Fond: Glavno zapovjedništvo oružništva, kut. 3 (Izvješće Posade Han 29. III. 1944. Podhvatnom zapovjedništvu Sinj o pokolju ljudi i paležu kuća u selu Otok) i kut. 4. (Iskaz nastradalog osoblja u selu Velšanima, obćina Trilj, kotar Sinj prilikom njemačkih akcija dana 29. ožujka 1944. godine). Z. DIZDAR-M. SOBOLEVSKI, Prešućivani četnički zločini 605-607. 39

162

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Izvješće Oružničke posade Han, 29. ožujka 1944. Podhvatnom zapovjedinčtvu Sinj o pokolju i spaljivanju sela Otok kod Sinja

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

163

Nastavak izvješća Oružničke posade Han, 29. ožujka 1944. Podhvatnom zapovjedinčtvu Sinj o pokolju i spaljivanju sela Otok kod Sinja

Dovoljno je podsjetiti kako su nakon kapitulacije Italije pred njemačkim pohvatima zauzimanja hrvatske jadranske obale partizanske vlasti, u sporazumu sa savezničkim snagama, potkraj 1943. započele iz zbjegova hrvatskog priobalja i otoka, preko otoka Visa prebacivanje 39.000 izbjeglica iz Dalmacije u Italiju, a zatim većinu dalje u Egipat (oko 28.000), gdje nastaju hrvatski zbjegovi. Najpoznatiji hrvatski zbjeg nalazio se u El Shattu, na rubu Sinajske pustinje u Egiptu, u kojem je umrlo 715 osoba, većinom djece. Hrvati su činili blizu 90 posto od ukupnog broja izbjeglica. Točan broj stradalih Hrvata od Nijemaca tijekom Drugoga svjetskoga rata u neposrednom i posrednom teroru nije do sada utvrđen. Brojke koje se iznose nakon rata o ukupnim žrtvama rata koje su Nijemci prouzročili uglavnom su prosudbe, a kod poimeničnih popisa žrtava najčešće se zajedno kao izvršitelji navode “Nijemci i njihovi kolaboracionisti”, bez precizne raščlambe. Tako su, prema procijenjenim podacima iz kraja 1946. Zemaljske komisije za ratnu štetu Hrvatske, njemačke okupacijske snage i vlasti sa svojim kolaboracionistima u neposrednom teroru prouzročile između 1941-1945. gubitak života i nestanak 121.149 građana NR Hrvatske, od kojih 83.773 civilnih osoba, a 37.375 boraca. Srbi predstavljaju većinu među tim žrtvama i poginulima, pošto je najveći broj njemačkih pothvata tijekom rata izvođen na područjima nastanjenim pretežito srpskim pučanstvom. U raščlanbi žrtava iz popisu 1964. od Nijemca stradalo je 17.300 Hrvata. S time se poklapa procjena V. Žerjaviću

164

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

po kojoj su Nijemci u direktnom teroru odgovorni za smrt 17.000 Hrvata, s time što su od toga broja njih oko 10.000 poginuli kao borci partizani, a ostali kao civilne žrtve, bilo neposredno na terenu, bilo u nacističkim koncentracijskim logorima ili na druge načine.41 Tome treba dodati da je dio Hrvata katolika poginuo tijekom rata u sastavu njemačkih postrojbi (legionarske, SS, policijske i druge postrojbe NDH) u inozemstvu (posebice na istočnom i na zapadnom bojištu) ili u NDH. Dio Hrvata je stradao u indirektnom njemačkom teroru, tj. od posljedica ranjavanja, zatvora, logora ili prognaničkog života. STRADANJA HRVATA OD MAĐARSKIH OKUPACIJSKIH SNAGA

Mađari su u travnju 1941.okupirali hrvatsko Međimurje i Baranju, koju su potom i anektirali, te uspostavili svoju upravnu vlast, u cilju njihove potpune mađarizacije. Da bi to lakše proveo, mađarski je okupator u Međimurju poticao međimursko autonomaštvo. S područja Međimurja i Baranje tijekom rata mađarski je okupator uhitio 558 osoba, zarobio 224, internirao 1.098, konfinirao 149, raselio 87, odveo na prisilni rad 2268 i prisilno mobilizirao 1.204 osobe ili ukupno 6.009 osoba, a nad 53 osobe izvršio povredu časti i dostojanstva, te istodobno lišio života 1.527 osoba (1.377 civila i 150 boraca partizana). Preko dvije trećine od svih tih osoba bili su Hrvati katolici. Izvjestan broj Hrvata katolika stradao je od mađarskih okupacijskih vlasti i na području Bačke, u Vojvodini, koju su također 1941. Mađari okupirali i anektirali. Izvjestan broj stradao je i u posrednom mađarskom teroru. STRADANJA HRVATA OD USTAŠKOG REŽIMA TIJEKOM RATA

Rat je doveo i na jadranskim prostorima do rascjepa i podijeljenosti hrvatskog naroda na dva temeljna tabora – pristaša NDH i pristaša partizanskog pokreta predvođenog komunistima. S jedne strane bila je novostvorena NDH. Za državu su mnogi bili spremni dati sve pa i život, ali ne i za postojeći totalitarni ustaški poredak. Iako je ustaški pokret bio radikalan, izvoran i neideologijski, on je u okruženju i u praksi oponašao i preuzeo neke temeljne značajke svojih nacističkih i fašističkih uzora i zaštitnika. To se najjasnije iskazivalo kroz ustroj i djelovanje državnih vlasti te njihovu praksu. Tako je odmah svim političkim strankama zabranjen rad, osim “Ustaši-hrvatskom oslobodilačkom pokretu”. Civilna vlast nije bila ustrojena na demokratskom načelu, već su njezini dužnosnici imenovani od ustaškog vodstva. Rukovodioci ustaških organizacija na terenu bili su često i jedina vlast. Kod učvršćivanja i održavanja nove vlasti te obrane države korištene su metode, 41 V. ŽERJAVIĆ, Poginuli, ubijeni i umoreni 1941-1945. (Hrvati i Muslimani na području NDH - tablični pregled), Zagreb, 9. I. 1994, u posjedu autora.

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

165

kao primjerice autoritarnosti, antisemitizma, rasnog zakonodavstva, žestokog terora prema “svim nepoćudnim elementima”, okrutnog postupanja s političkim neistomišljenicima, uz zločine na terenu i likvidacije u koncentracijskim logorima po etičkom i političkom kriteriju, koje su bile strane ne samo programu bivše HSS (kojoj su pripadali ili bili sljedbenici oko 9o posto Hrvata) već i biću hrvatskog naroda. Zato su se ubrzo mnogi Hrvati, iz svih društvenih slojeva, koji su bili hrvatski domoljubi, i koji su u početku sa zanosom prihvatili stvaranje NDH, smatrajući da se time ostvaruje njihova želja za nacionalnom državom, zbog postupaka Talijana, Nijemaca, Mađara i zločina četnika, te ustaškog poretka, krajnje razočarali, zbog čega ih se dio pasivizirao, a dio odlučio pružiti otpor i promijeniti stanje. Naime, našli su se u procjepu između hrvatske države koju su željeli, i poretka kakav nisu htjeli i odobravali. Shvatili su da taj ustaški poredak, a s njime nažalost i država, ovise potpuno o sudbini njihovih zaštitnika - sila Osovine, prvenstveno njemačkih nacista. Toga je bilo sve više svjesno i ustaško rukovodstvo, pa ne dobivši očekivanu podršku za svoju politiku u redovima hrvatskog naroda, nije bitnije mijenjalo svoju politiku i metode te je održavalo svoju vladavinu zahvaljujući uglavnom njemačkoj okupacijskoj vojnoj sili, ali i državnom teroru. Upravo teror ubrzo postaje i ostaje jedan od bitnih elemenata političke stvarnosti ustaškog vodstva. Njemu su od početka bili izloženi i mnogi Hrvati katolici. Istodobno uz izgradnju i učvršćivanje organa vlasti NDH izgrađivale su se i oružane snage, što su podupirali Nijemci, zbog svojih razloga i interesa. Tako su do srpnja 1941. oružane snage NDH u nastajanju narasle na oko 55.000 i bile suočene s pobunom Srba i komunista. Rast oružanih snaga NDH nastavljen je sve do 1945, iako nisu uspijevale zaustaviti porast oružanih snaga i organizacija partizanskog pokreta. Tako su na području NDH njezine oružane snage krajem 1941. imale oko 107.000 ljudi (oko 8000 oružnika, 16.000 ljudi u ustaškoj vojnici i ostali u domobranima), krajem 1942. oko 167.000 ljudi (oko 15.000 oružnika, oko 42.000 ljudi u ustaškoj vojnici i ostali u domobranima), krajem 1943. oko 225.000 ljudi (oko 12.000 oružnika, oko 55.000 ljudi u ustaškoj vojnici i ostali u domobranima), koji broj, nešto smanjen, ostaje tijekom 1944, da bi početkom 1945. brojile oko 230.000 ljudi.42 S druge strane, malobrojni komunisti koriste takvo stanje u NDH, rade na revolucionarnoj promjeni sustava vlasti (rušenjem vlasti NDH i protjerivanjem okupatora), te stvaranju nove hrvatske države, ali u sastavu nove federativno ustrojene Jugoslavije, kao njezine zasebne federalne jedinice. U njoj dio hrvatskih komunista vidi “Sovjetsku Hrvatsku”, a mnogi srpski komunisti u Hrvatskoj “Sovjetsku Jugoslaviju” ili Jugoslaviju unitarističkog modela. 42

Z. DIZDAR, Brojitbeni pokazatelji, 164 -197.

166

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Baš to krajnje ideologijsko, političko i vojno sučeljavanje bilo je vrlo tragično i u konačnici prouzročilo tragična događanja i ogromna hrvatska stradanja. Hrvati koji su za vrijeme Kraljevine Jugoslavije nalazili u upravnim strukturama, pripadali pojedinim velikosrpskim ili jugoslavenskim naconalističkim udruženjima i organizacijama, ili se isticali protuhrvatskim stavovima i radom, kao “nepoćudni elementi” našli su se prvi na udaru ustaškog režima. Često je ta “nepoćudnost” ovisila od prosudbe pojedinih ustaških dužnosnika na terenu. Ustaše ih najčešće evidentiraju kao “četnike” ili “jugoslavene”, pa su odmah nakon proglašenja NDH u travnju 1941. uslijedili njihovi progoni, uhićenja, upućivanja u zatvore i logore te likvidacija nekih od njih. Istodobno su uslijedila uhićenja, upućivanja u zatvore i logore te likvidacija Hrvata katolika poznatih po svom ljevičarskom opredjeljenju (bez obzira jesu li članovi KPJ ili lijevog krila HSS). Isto se dogodilo i s Hrvatima katolicima evidentiranim i nevidentiranim komunistima, posebice nakon njemačkog napada na SSSR (22. VI. 1941) i pokretanja oružane borbe protiv režima NDH i okupatora. Tako imamo uhićenja u većini gradova i mjesta širom NDH i upućivanja u glavne zatvore u većim upravnim središtima (kao primjerice zagrebačke), i u novoosnovane ustaške logore. Tako je primjerice u logoru “Danica”, kod Koprivnice (15. IV. 1941 - 1. IX. 1942), do sada osobno identificirano 434 logoraša Hrvata, od po ustašama evidentiranih “četnika” i “jugoslavena” te “lijevih HSS-ovaca” do “komunista” i kriminalaca, od kojih je njih 141 (političkih) izgubio život u nekom od drugih logora ili stratišta.43 U logoru Kerestinec (19. IV. – 16. VIII. 1941) također je bilo zatočeno 113 Hrvata katolika, od kojih njih 59 kao “jugoslaveni”, 1 kao HSS-ovac, a ostali kao “komunisti”. I dok su Hrvati “jugoslaveni” većinom preživjeli, i “HSSovac”, od Hrvata “komunista” samo njih 17 je preživjelo ustaške logore i zatvore.44 S jačanjem partizanskog pokreta (u dokumentima nazivanog “Narodnooslobodilački pokret” = NOP) i njegovih organizacija na terenu (pa i onih ilegalnih, posebice u gradovima), povećava se broj Hrvata katolika uhićenika toga pokreta od strane ustaša. Mnogi su uhićeni kao suradnici i simpatizeri NOP-a, te brojni vojni neposlušnici, koji se nisu odazvali pozivima vlasti NDH u domobranstvo. Često su se po većim mjestima pod nadzorom vlasti NDH, uz pojačanu kontrolu na vanjskim osiguranjima, unutar gradskih područja organizirale brojne racije. Tako se u većim mjestima pod nadzorom vlasti NDH, kao primjerice u Zagrebu, u zatvorima nalazi više stotina zatvorenika, koji se nakon istraga osuđuju na smrt ili upućuju u logore (posebice u logor Jasenovac, Stara Gradiška i

43

Z. DIZDAR, Logori na području sjeverozapadne Hrvatske u toku drugoga svjetskoga rata 1941-1945. godine, Časopis za suvremenu povijest, br. 1-2, Zagreb, 1990, 88-89. 44 Z. DIZDAR, Logor Kerestinec, Povijesni prilozi, br. 8, Zagreb, 1989, 145-192.

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

167

Lepoglava), a dio ih se pušta na slobodu. Istodobno se tijekom pothvata protiv partizana osnivaju privremeni logori (primjerice u Samoboru i Velikoj Gorici), koji ubrzo po završetku istih prestaju s radom, a logoraši se upućuju u druge logore ili puštaju na slobodu. Da bi ozakonili teror, vlasti NDH su donijele čitav niz pravnih propisa i izgradili sudski sustav, koji postaju jedna od najvažnijih poluga i sredstava za primjenu terora. Za njegovu uspješnu realizaciju izgrađen je razgranat policijski i vojni aparat te razne obavještajne skupine i službe. Dovoljno je spomeniti prieke sudove45 i izvanredne narodne sudove s tisućama presuda po hitnom postupku i bez mogućnosti zakonske obrane okrivljenih, od kojih su mnoge bile na smrt ili na višegodišnje logore i zatvore. Tu su i ratni sudovi pri vojnim postrojbama NDH, koji su također donosili i smrtne kazne za časnike, dočasnike i vojnike zbog suradnje ili pomaganja partizana.46 Nakon komunističkih napada na ustaše i ubojstava pojedinih ustaša u listopadu 1941. donesena je zakonska odredba koja je predviđala i određivala da se za svakog poginulog, ukoliko se u roku od deset dana ne pronađe počinitelj dotičnog ubojstva, strijelja deset osoba iz “reda redarstveno ustanovljenih komunista”.47 U početku se ta odredba rijetko primjenjivala jer je Eugen Kvaternik Dido, glavni ravnatelj Ravnateljstva za sigurnost NDH i zapovjednik Ustaške nadzorne službe, sve politički optužene osobe predao u nadleštvo UNS-a, koji ih je uglavnom upućivao u koncentracijske logore. Dopunom te zakonske odredbe u travnju 1943. sudski postupak je skraćen na tri dana. Stanje se izmijenilo nakon donošenja Zakonske odredbe o zaštitnim mjerama zbog napadaja i čina sabotaže protiv javnog reda i sigurnosti 30. X. 1943, po kojoj se više nije određivao broj osoba za strijeljanje, a i sudski je postupak skraćen na tri dana.48 Njezinom dopunom

45

Oglas Pokretnog priekog suda u Zagrebu o osudi na smrt 27. VIII. 1942. deset osoba zbog pomaganja komunista (od kojih su 6 bile žene), te striljenjanja osam, dok su dvije osobe pomilovane. Žene Hrvatske u NOB-i, knjiga prva, Zagreb, 1955, 126, dokument 87 (kojeg je dat faksimil). Takvih objavljenih oglasa ima i u drugim knjigama, a ovaj se navodi za ilustraciju. 46 HDA, Glavno zapovjedničtvo oružništva NDH, P. broj 3990/taj od 11. IX. 1944 i P. broj 4031/taj. od 20. IX. 1944, kut. 1. U prvom dokumentu je obavjest o osudi Ratnog suda Zapovjedničtva grada Zagreba od 11. VIII. 1944. na kaznu smrti strijeljanjem 14 pripadnika oružanih snaga NDH, rimokatoličke vjere, od kojih je jedan pomilovan, nad 10 izvršena kazna, dok su drugi pobjegli u partizane. U drugom dokumentu je obavijest o osudi Ratnog suda 4. gorskog zdruga od 23. VI. 1944. na smrt strijeljanjem 19 pripadnika oružanih snaga NDH, (13 rimokatoličke, 3 islamske, te po 1 evangelističke, starokatoličke i pravoslavne vjeroispovjesti), od kojih je 7 strijeljano (5 rkt, po 1 evangelističke i islamske vjeroispovjesti). Takvih presuda ima mnogo, a ove navodim samo za ilustraciju. 47 Zakonska odredba br. CCCXXXI-Z.p.-1941. od 2. listopada 1941. Narodne novine, br. 142, Zagreb, 2. X. 1942, str. 1. 48 Zakonska odredba br. CCXXII-D.V.-1943. od 30. listopada 1943. Narodne novine, br. 249, Zagreb, 30. X. 1943, str. 1.

168

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Oglas Pokretnog prijekog suda u Zagrebu, 27. kolovoza 1942, o osudi na smrt desetorice rimokatolika zbog pomaganja komunistima

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

169

u lipnju 1944, Pavelić je za provođenje odmazdi na određenim područjima povjeravao posebnom povjereniku. Već krajem 1943, na osnovu ovih odredbi, zapovjednici vojnih postrojbi na područjima gdje su operativno njihove postrojbe djelovale vršli su sami odmazde talaca. Tako je u užoj i široj okolici Zagreba, gdje su se ove odmazde najčešće sprovodile, od listopada 1943. do ožujka 1945, prema objavljenim podacima u tisku, izvršeno 30 odmazda u kojima je justificirano (strijeljano i vješano) 489 osoba, uglavnom Hrvata katolika.49 Postrojbe NDH, posebice ustaške, tijekom pojedinih pot hvata protiv partizana na terenu, ili u slučajevima napada na njih, Vješanje Ivanke Trohar, člana Okružnog vršile su strijeljanja stanovništva komiteta SKOJ-a Gorski Kotar, Kotarskog koje se tu zateklo. Tako su komiteta KPH Fužine i Kotarskog NOO Fužine, stradavali i civili Hrvati katolici. nakon presude ustaških vlasti na smrt u Karlovcu, na željezničkoj pruzi Zagreb- Tako su, primjerice, 30. XI. Karlovac, kod Draganića, prosinac 1944. 1943. pri pothvatu kod sela godine. (Stoljeće promjena, katalog izložbe, Cerja, nedaleko od Krapine Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, 2000, 81). partizani napali na kuću jednog seljaka misleći da su u njoj ustaše, ustaše su uzvratile, te su četvorica partizana pobjegla u selo i sakrila se u jedan podrum. Ustaše su tada navalile na selo i sve zatečene stanovike, Hrvate katolike, njih 35 (među kojima je bilo i sedmero djece) poubijali, a selo popalili.50 Ili ubojstvo jedanaest mještana Hrvata katolika u Milni na otoku Braču 22. X. 1943. od strane vojnika ustaške bojne “bez ikakva 49 HDA, Zbirka Stampata, kut. 494. Tu su neke od izvršenih odmazdi u okolici Zagreba objavljene u zagrebačkim dnevnim novinama Hrvatski narod (primjerice dok. inv. br. 876/4 – odmazda od 23. XI. 1944. nad 20 “uglavljenih odmetnika i komunista”, Hrvatski narod, br. 1195, Zagreb, 24. XI. 1944. Takve odmazde imamo i u drugim mjestima kao primjerice kod Varaždina, Bjelovara, Siska i Karlovca, uglavnom Hrvata katolika.(Vidi Oglase Župske redarstvene oblasti Varaždin o strijeljanju 10 osoba 21. IV. 1944. u Kućanu Donjem kod Varaždina kao odmazda za ubojstvo dvojice ustaških vojničara i o strijeljanju 10 partizana 15. IX. 1944. kao odmazdu za nepronađene osobe koje su izvršile sabotažu na željezničkoj pruzi, HDA, VŽŽZ taj. 458 i 1005/ 1944, kut. 2204. i 2205.) 50 HDA, Fond: Veliki župan župe Zagorje, taj. 2212/1943, kut. 2203.

170

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

uzroka, povoda i razloga” tako da je župnik don Petar Rudan pismeno prosvjedovao kod državnih vlasti NDH u Splitu i kod poglavnika.51 Ovo su samo neki od najkarakterističnijih slučajeva i načina stradavanja Hrvata katolika u NDH od njezinih vlasti i ustaškog režima. Broj tako stradalih Hrvata katolika nije do sada utvrđen, a sigurno se radi o nekoliko desetaka tisuća, što će trebati u budućnosti istražiti. Prema prosudbi V. Žerjavića od vlasti NDH stradalo je oko 35.000 Hrvata (od kojih njih oko 18.000 kao borci partizani, a 17.000 kao žrtve.52

STRADANJA HRVATA OD KOMUNISTIČKIH PARTIZANSKIH POSTROJBI I VLASTI TIJEKOM I NAKON II. SVJETSKOG RATA 1941-1945. A) STRADANJA TIJEKOM RATA 1941-1945. GODINE

Komunistička partija Jugoslavije (= KPJ, i u njezinom okviru, kao njezin sastavni dio Komunistička partija Hrvatske = KPH) vješto je iskoristila nastale prilike u NDH nakon njezina proglašenja i stavila se na čelo onih koji su bili ugroženi okupacijom ili od režima NDH. Komunisti su stanovništvu na području NDH stavili u izgled budući suživot, na osnovi ravnopravnosti u federativnoj Jugoslaviji, koju su nastojali stvoriti po uzoru na SSSR. Jedan od glavnih njihovih slogana, na kojeg se opredjeljivalo stanovništvo za otpor i borbu, bio je “za i protiv okupatora i njegovih suradnika”, što je posebno došlo do izražaja na prostorima anektiranim i okupiranim od fašističke Italije, kao i onim prostorima nastanjenim srpskim stanovništvom. Tako komunisti postaju organizatori i predvodnici oružanog pokreta otpora i antifašističke borbe protiv okupatora i NDH i njezina režima, ali i uspostave novog sustava u obnovljenoj Jugoslaviji, što im osigurava sve vodeće dužnosti u novoosnovanoj vojsci i vlasti. Kako su NDH i njezini saveznici (prvenstveno Kraljevina Italija i Treći Reich) sve više zapadali u krizu, to je partizanski pokret otpora na području NDH sve više jačao vojnički i politički te mu pristupaju ugledni pojedinci iz hrvatskog javnog života, pristaše lijevog krila HSS-a i drugih stranaka. Vojna snaga pokreta vidljiva je kroz porast boraca u partizanskim postrojbama. Tako je od 22. lipnja do kraja 1941, tj. u razdoblju kada započinje napad Trećeg Reicha i njegovih saveznika na SSSR i ustroj

51

Kopija pisma u posjedu autora. V. ŽERJAVIĆ, Poginuli, ubijeni i umoreni 1941-1945. (Hrvati i Muslimani na području NDH - tablični pregled), Zagreb, 9. I. 1994, u posjedu autora. Te podatke, s malo izmijenjenim brojkama, Žerjavić je objavio u radu: Demografski i ratni gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću, ČSP, br. 3, Zagreb, 1995, 556-557. Tabla 11. Hrvati u NDH. Tu Žerjavić prosuđuje broj civilnih hrvatskih žrtava u ustaškim logorima i zatvorima na 13.000, dok kod poginulih partizana nije napravio raščlambu. 52

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

171

partizanskih postrojbi, na području NDH porastao broj naoružanih partizana u postrojbama na oko 27.300 ljudi. Do potkraj 1942. broj partizanskih boraca “Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (=NOV i POJ)”, kako se od tada zovu, u postrojbama na području NDH povećao se na oko 42.000 ljudi, s još preko pedeset tisuća pripadnika Narodnoslobodilačkog pokreta (=NOP-a). Oni su nadzirali gotovo polovicu površine NDH, na kojoj je živjelo oko 2,8 milijuna stanovnika. Nakon kapitulacije Italije broj vojnika NOVJ se jako povećao tako da ih je krajem 1943. na području NDH u postrojbama bilo oko 150.000, dok je još oko pedeset tisuća bilo naoružanih pripadnika NOP-a. Sredinom 1944. taj je broj povećan na oko 195.000 boraca (od kojih su Hrvati i Muslimani činili više od 65 posto, a Srbi oko 33 posto) na području NDH, da bi do kraja 1944. broj porastao na oko 420.000 (od kojih je oko 300.000 bilo boraca s područja NDH, a ostalih oko 110.000 boraca iz drugih krajeva bivše Jugoslavije te oko 10.000 boraca zapadnih Saveznika i Crvene armije), a do svibnja 1945. na oko 450.000 ljudi. Istodobno sa ustrojem vojnih postrojbi i njihovim pothvatima komunisti su na područjima pod nadzorom partizana ustrojavali organizacije i rukovodstva KPJ i SKOJ-a, te masovne organizacije NOP-a (od Jedinstvenog narodooslobodilačkog fronata /=JNOF-a/ i Antifašističkog fronata žena /=AFŽ-a/ do Ujedinjenog saveza antifašističke omladine / =USAO-a/, kao i svoj sustav vlasti, narodnoslobodilačke odbore (=NOOe). Organizacije KPJ i SKOJ-a te masovnih organizacija i nove vlasti ustrojavane su i djelovale ilegalno u većini mjesta izvan nadzora partizana. Struktura te nove vlasti završava u studenom 1942. osnivanjem Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (=AVNOJ-a), a zatim zemaljskih vijeća, koji od 1943. postaju najviša politička predstavnička tijela NOP-a. Sve to pokazuje kako je partizanski pokret na području NDH bio vojnički i politički snažan, a formalno i pluralan, te presudan čimbenik u obnovi nove Jugoslavije. No, u stvarnosti je on bio pod potpunom hegemonijom centralistički organizirane KPJ i njezinog rukovodstva. Tijekom rata Hrvati katolici stradavali su na više načina od partizanskog pokreta. Jedan od glavnih oblika je stradavanje tijekom međusobnih borbi između partizanskih postrojbi i oružanih postrojbi NDH, u kojima su Hrvati katolici činili većinu. Iz sačuvanih i objavljenih dokumenata, NOP-ovke ili NDH-aške provenijencije, mogu se dobiti približni podaci o mjestima i brojevima stradalih od strane partizanskih postrojbi i vlasti. Negdje su pravljeni i sumarni godišnji podaci. Tako je, primjerice, Glavni štab NOV i PO Hrvatske izvijestio list “Borba”, organ KPJ, o “bilansu borbi u Hrvatskoj” 1942. prema kojemu su partizanske postrojbe pod njihovim zapovjedništvom tijekom te godine ubile 4006, ranile 1266 i zarobile 1151 ustašu, ubile 620, ranile 363 i zarobile 4597

172

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

domobrana te ubile 104, ranile 10 i zarobile 384 oružnika.53 Na ostalom području NDH za isto razdoblje taj broj je sigurno znatno veći, pošto je bilo više pothvata s obje strane u kojima su partizani zauzimali više mjesta i gradova, ponegdje i s više stotina poginulih pripadnika oružanih snaga NDH. Kako su se borbe rasplamsavale, tako su se i gubici povećavali. Često se među iskazanim gubicima Nijemaca kriju Hrvati katolici, pripadnici legionarskih i SS postrojbi, te postrojbi feldžandarmerije, koji su se nalazili u sastavu njemačkih postrojbi. Partizani su, u načelu, zarobljene ustaše likvidirali, dok su s domobranima selektivnije postupali i uglavnom ih puštali kućama, pošto ih tih prvih godina nisu imali gdje držati. Tek kasnije 1944. i 1945. (posebice tijekom završnih operacija) osnivaju se zasebni zarobljenički logori. Postrojbe NDH su bile obvezne od sredine 1941. iskazivati poimenično gubitke, no do sada nitko to nije obradio, pa su nam oni za sada nepoznati. Zato se možemo samo poslužiti podacima za pojedina razdoblja. Tako je, prema podacima Ministarsva vanjskih poslova NDH iz veljače 1944, do tada izgubilo život preko 20.000 pripadnika oružanih snaga NDH, ali se ne zna njihov sastav, mjesto gdje su stradali, struktura po godinama, kao i od koga su stradali. Svakako su među njima najbrojniji Hrvati katolici, i zasigurno su najviše stradali od partizana. U borbama koje su nastupile u drugoj polovici 1944. i potrajale do sredine svibnja 1945, kada se nakon žestokih borbi uz njemačke postrojbe povlače i postrojbe NDH (iz Dalmacije, Hercegovine, istočne i srednje Bosne, Srijema i istočne Slavonije) uglavnom prema sjeverozapadu i Zagrebu, broj poginulih, ranjenih i zarobljenih pripadnika oružanih postrojbi NDH bivao je sve veći.54 Posebno je to došlo do izražaja nakon napuštanja Hercegovine, u veljači 1945, zatim 6. travnja Sarajeva i 12. travnja proboja srijemskoga fronta, nakon kojega su partizani nakratko zadržani na rijekama Ilovi i Uni, nadomak Karlovca i Petrinje, ali nakon proboja 29. travnja na Bilogori, nastavljeno je i do 10. svibnja završeno povlačenje Nijemaca (koji su kapitulirali 8. svibnja) i oružanih postrojbi iz NDH, te nastavljeno preko Slovenije u Austriju, kako bi se predali

53

Glavni štab NOV i PO Hrvatske, dokumenti 1942, druga knjiga, Zagreb, 1985, dok. br. 312, od 28. XII. 1942, str. 752. 54 Tako su primjerice prema partizanskim podacima gubici Nijemaca, oružanih postrojbi NDH i četnika u Dalmaciji od 11. rujna do 3. XII. 1944. kada ona dolazi pod njihov nadzor iznosili oko 12.000 mrtvih i oko 10.000 zarobljenih, dok je Osmi korpus NOVJ imao 1150 mrtvih i oko 5.000 ranjenih. Vidi: M. ĆURIN, Oslobođenje Dalmacije (11. rujna-3. prosinca 1944), Oslobođenje Hrvatske 1945, Zbornik, Zagreb, 1986, 128; U tzv. Mostarskoj operaciji (6. – 14. II. 1945), kada partizani zauzimaju preostali dio Hercegovine s Mostarom, prema partizanskim izvorima, 369. legionarska i 9. domobranska divizija su razbijene i imale gubitke od 5867 mrtvih i 1947 zarobljenih; a u Sarajevskoj operaciji (17. III-6. IV. 1945) oružane snage NDH, Nijemci i četnici imali su 11.700 mrtvih i zarobljenih. Leksikon NORa i revolucije u Jugoslaviji 1941-1945, druga knjiga M-Ž, Beograd, 1980, 672-673 i 990992. Slično je bilo i u drugim područjima.

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

173

zapadnim Saveznicima. Glavna skupina oružanih postrojbi NDH to je i uspjela te se predala 15. svibnja 1945. Britancima kod Bleiburga, u Austriji, s velikom skupinom naroda, koji su je odmah predali partizanima, izručivši im na prijevaru i pojedine druge skupine koje su im se predale. Koliko je pripadnika oružanih snaga NDH tijekom tih borbi, povlačenja i predaje stradalo, do sada nije istraženo i ostaje nepoznato. Pojedini dosad objavljeni dokumenti daju tek djelomičan uvid. Tako je, prema objavljenim nepotpunim izvješćima partizanskih postrojbi i to: I. II. i III. jugoslavenske armije, u mjesec dana travanj-svibanj 1945, tj. nakon proboja srijemskog fronta do kraja rata ubijeno 39.887 i zarobljeno 128.534 pripadnika Hrvatskih oružanih snaga, ili sveukupno 168.421.Ovom broju treba dodati i broj od 43.613 zarobljenika, koji su se nalazili u logorima na području Hrvatske prije Bleiburga, zajedno s ostalim zarobljenima, te ih je ukupno bilo 77.047.55 Također treba dodati ubijene i zarobljene koje je imala Četvrta JA na putu preko Like, Gorskog kotara i Istre, došla do Trsta, a manji dijelovi sudjeluju i u pothvatima protiv HOS-a u Austriji. Potrebno je istaknuti da su mnogi Hrvati katolici, koji nisu bili pripadnici oružanih postrojbi, već članovi ustaškog pokreta ili upravnih vlasti, a neki ni to, stradali nakon partizanskog zauzimanja pojedinih mjesta, najčešće od partizanskih vojnopozadinskih ili sudskih vlasti. Najčešće bi ih progutala noć. Pojam ustaše, suradnika okupatora i sl. proširivao bi se ponegdje iz političkih razloga na mnoge ugledne Hrvate katolike, koji to nisu bili, a koje se zbog njihove vjere, ugleda, hrvatstva i domoljublja te bogatstva htjelo ukloniti. Često je to u nacionalno i vjerski mješovitim područjima i mjestima zavisilo o nacionalnom i političkom sastavu partizanskih postrojbi i vlasti. U početku su se likvidacije Hrvata katolika u pojedinim mjestima i područjima pripisivale stihiji, osveti i nedovoljnom utjecaju Partije. Kasnije, s ustrojem vojnih pozadinskih i civilnih partizanskih vlasti, to je dobivalo organizirane političke oblike. U većim mjestima i gradovima ta suđenja, ako ih je bilo, bila su politički pripremljena i samo formalne naravi, pošto se najčešće presuda znala unaprijed. Tako je, primjerice, nakon ustaničkog zauzimanja Drvara 27. VII. 1941. nestalo nekoliko stotina tamošnjih Hrvata katolika. Također i nakon zauzimanja Prijedora (lipanj 1942), Jajca (rujan 1942), Bihaća (studeni 1942)56, Tuzle (listopad 1943), Koprivnice (studeni 1943) i niza drugih mjesta, u kojima su Hrvati katolici živjeli, partizanske vlasti su strijeljale 55 Z. DIZDAR - Vl. GEIGER - M. RUPIĆ, Bleiburg i križni put, Marulić, hrvatska književna revija, br. 5, Zagreb, 1996, 56 Navest ću samo Bihać: Das wahre Gesicht der Partisanen im Unabhängigen staate Kroatien, Zagreb, 1943, pripremio Ernest Bauer, str. 83-90. Komisijski zapisnici od 1 do 4. ožujka 1943. “o izkopavanju leševa građana umorenih za vrieme partizanske strahovlade u Bihaću” (4.XI 1942 - 29. I. 1943), kada je u njemu boravilo partizansko rukovodstvo na čelu s Josipom Brozom Titom) gdje su navedena imena identificiranih žrtava, među kojima i Hrvata katolika.

174

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

skupine od nekoliko desetaka do stotinu i više Hrvata katolika. Isto se događalo i u drugim mjestima, a posebno tijekom 1944. i 1945. kada je rukovodstvo partizanskog pokreta bilo potpuno sigurno u svoju pobjedu, kao primjerice u Dubrovniku, Travniku57, Mostaru, Sarajevu, Slavonskom Brodu, Osijeku, Splitu, Gospiću, Banjaluci, Karlovcu ili Zagrebu. Tada su se okomili na sve one utjecajnije Hrvate katolike u narodu koji se nisu mirili s komunističkim sustavom vlasti, posebice na katoličke svećenike, kako bi nametnuli u potpunosti svoj utjecaj u narodu. Time su komunističke vlasti otvoreno pokazale da namjeravaju u novoj jugoslavenskoj državi uspostaviti diktaturu Komunističke partije i jednostranački sustav, kakav je postojao u SSSR-u, što su i činili. O tome postoji više novih radova te objavljenih dokumenata. Također su o tome bili izvješćeni zapadni Saveznici, ali nisu reagirali. Tako, primjerice, Britansko izaslanstvo u Vatikanu 11. svibnja 1945. izvješćuje svoje Ministarstvo vanjskih poslova u Londonu o masakru 192 katolička svećenika od “Titovih partizana” u područjima Hrvatske, Dalmacije i Bosne i Hercegovine koja su se našla pod njihovim nadzorom od listopada 1944. do ožujka 1945. godine.58 Posebno se opisuju pokolji i masakri 66 ubijenih svećenika od partizana u Dubrovniku (njih 6), Makarskoj (5), Sinju (5), trebinjskoj biskupiji (6), u Ljubuškom i Čapljini (9), Širokom Brijegu (28) i Mostaru (7 ubijenih svećenika), te nekoliko stotina ubijenih katolika, uglavnom uglednih i bogatijih ljudi u tim mjestima. Prema izvjestitelju, svrha tih “čistki” leži u namjeri Komunističke partije da eliminira “sve one predstavnike naroda koji bi ih jednog dana mogli priječiti u njihovoj težnji da boljševiziraju oslobođenu Jugoslaviju”, među kojima su “i katolički svećenici koji među narodom uživaju veliko poštovanje i autoritet i koji su u stvari, duhovni vođe naroda”. Pri tom partizani ne dopuštaju nikome napustiti zemlju ili uspostaviti kontakt sa savezničkim snagama, kako bi tu bolješvizaciju Jugoslavije ostvarili bez svjedoka. No, sve to nije spriječilo Bleiburg i sve ono što se potom događalo. Dio Hrvata katolika stradao je tijekom rata 1941-1945. kao borci nekih savezničkih zemalja antifašističke koalicije (primjerice SAD, Kanade,

57 V. TOPALOVIĆ, Srednja Bosna ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941-50,1991-95, Zagreb, 2001, 102. i 644-651. Nakon što su partizani u listopadu 1944. zauzeli Travnik, nakon žestoke borbe velikih gubitaka, napravili su užasan pokolj i likvidacije nekoliko tisuća (neki navode više od 4000) predanih i zarobljenih branitelja, ali i civila (među kojima je bilo žena i djece, te dvije časne sestre). Tako su prema tablici ukupnih 4303 srednjobosanskih hrvatskih žrtava drugoga svjetskoga rata, za koje je Topalović prikupio poimenične podatke, njih 1801 stradali su od partizana i UDB-e tijekom rata, od kojih u Jajcu 41, Kupresu 379, Maglaju 308, Novom Travniku 221, Travniku 188, Uskoplju 43, Vitezu 266, Zavidovićima 46, Zenici 29 i Žepču 74. Slično je i u ostalim navedenim gradovima. 58 Stradanje katoličkih svećenika, Danas, Zagreb, 16. VI. 1991, str. 63-65. Dokument pripremio i preveo Zoran Batušić.

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

175

Ucjena ili podvala? Partizani su bili vješti jednom i drugom. Prijepis tobožnjeg teksta izjave ravnokotarskih svećenika i učitelja s ekavskim izrazima “pretnjom” i “živela”

Australije i Velike Britanije),59 a dio od savezničkih bombardiranja gradova u NDH tijekom rata (primjerice Bihać, Brod, Sarajevo, Split, Sućurac, Zadar, Zagreb itd.).60 Neki su izgubili život i u borbi protiv Saveznika gdje su se nalazili u sastavu njemačkih postrojbi, posebice na istočnom bojištu. Sve navedeno će ubuduće trebati istražiti. 59 Pri tome bilo je više svjetlih primjera naših ljudi. Navest ću primjer Hrvata katolika Petra Hercega “Tomića” koji je 7. XII. 1941. za vrijeme japanskog napada na Pearl Harbur (SAD), svjesno znajući da će poginuti, učinio junačko djelo, spasivši time 30 časnika i 431 američkog vojnika, pa ga je američki predsjednik Franklin Roosewelt odlikovao američkom Medaljom časti. 60 Tako je, primjerice, samo u Splitu pri bombardiranju grada 3. VI. 1944. ubijeno 222, a ranjeno 143 građana. Novo doba, Split, 7. lipnja 1994, str. 3. Tu su navedena i imena stradalih. Dok je u Zagrebu prilikom savezničkih bombardiranja 1944. i 1945. poginuo 521 Zagrepčanin.

176

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja B) STRADANJA NAKON RATA, OD

15. SVIBNJA 1945.

GODINE

Naime i nakon završetka Drugoga svjetskoga rata nastavljena su u novostvorenoj komunističkoj Jugoslaviji masovna stradanja Hrvata, napose političkih protivnika novog sustava. Najtragičniji primjer su brojni pripadnici oružanih snaga NDH, od kojih su oko dvije trećine bili Hrvati katolici, koji su se povlačili prema Zapadu, uzalud očekujući zaštitu Saveznika. Umjesto toga bili su prisiljeni na bezuvjetnu predaju na putu kroz Sloveniju i kod Bleiburga, u Austriji 15. V. 1945. i odmah je većina od Britanaca izručena Jugoslavenskoj armiji, bez ikakva međunarodnog jamstva o daljnjem postupanju s njima. S njima se povlačila i velika masa hrvatskih civila od kojih su mnogi dijelili sudbinu vojnika.61 Već na Bleiburškom polju, nakon što su položili oružje, partizani su pojedine ubili, da bi se masovna ubojstva nad njima obavila u okolici novoosnovanih logora u Sloveniji (kao što su bili veći u Celju, Mariboru, Kranju, Šent Vidu, Škofjoj Loki i Slovenj-Gradecu) i na stratištima, osobito kod Maribora i Celja, u Kočevskom rogu itd., suprotno međunarodnim zakonima o ratnim zarobljenicima i civilima.62 Tih dana organizirane su nepregledne kolone “križnih putova” hrvatskih zarobljenika i civila pod pratnjom partizana (pretežito pod zapovjedništvom srpske nacionalnosti) iz toga područja preko prolaznih i sabirnih do radnih logora u dubini jugoslavenskog prostora, do grčke i rumunjske granice (a neki i dalje do Sibira, u SSSR-u), na kojim putovima su mnogi ubijeni i masakrirani. Život Hrvata tada nije vrijedio ništa. Hrvati su najčešće ubijani bez istrage i suda, prvenstveno i jedino često upravo zato što su Hrvati, a da im nitko najčešće ni imena nije zabilježio. Monstruoznost tih zločina je u tome što su oni počinjeni u miru. Samo na području Hrvatske bilo je više takvih logora, najviše na području tadašnje Jugoslavije, ali i najviše stratišta, o čemu govore do sada istraženi podaci. U logore i zatvore istodbno su dospijevali i gotovo svi oni za koje su komunističke vlasti prosudile da im predstavljaju političke protivnike. Tako su i oni najčešće dijelili sudbinu mnogih onih Hrvata katolika sa “križnih putova”. Na udaru su se našli i pojedini istaknuti antifašisti, a ponajprije HDA, Zbirka: “Dotršćina”, knj. 1-94. Tu su biografije svih tih stradalih.Samo pri američkom bormbardiranju Zagreba 22. II. 1944. smrtno je stradalo 67 osoba, među kojima je bilo 28 žena, 9 djece i osam svećenika. Hrvatski narod, Zagreb, 29. II. 1944. Tu je popis stradalih s kraćim podacima. 61 Spomenica Bleiburg 1945-1995, Zagreb, 1995. Tu je, izmeđi ostaloga, i bibliografija dotad objavljenih radova o Bleiburgu i križnim putovima koju je napravio Vladimir Geiger, dok smo M. Rupić i ja pripremili i obradili izabranu arhivsku građu do koje smo mogli doći (str. 93-172). 62 U novije vrijeme pojavilo se nekoliko knjiga posvećenih tome. To su: Slovenija 19411948-1952. Tudi mi smo umrli za domovino, Zamolčani grobovi in njihove žrtve, Zbornik, izdavač: Društvo za ureditev zamolčanih grobov, Ljubljana-Grosuplje, 2000. Na tu iznijete prosudbe od 190.000 stradalih Hrvata koji su na području Slovenije (str. 421), reagirao je

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

177

iz redova HSS-a, bez obzira što su se do tada nalazili u partizanima, koji su se zauzimali za uspostavljanje demokratskog ustrojstva, kao: dipl. ing. August Košutić, potpredsjednik HSS-a: prof. Božidar Magovac, istaknuti HSS-ov intelektualac i publicist – potpredsjednik AVNOJ-a, te brojni drugi. Osim zatvaranja, progona i zlostavljanja, upućivanja na prisilni rad, neki su i ubijeni. Uz brojne stradale na hrvatskim križnim putovima i logorima mnogi su uhićenici Hrvati katolici stradali u represiji komunističkog sustava nad političkim protivnicima pri brojnim suđenjima za “ratne zločine”, političkim (montiranim) suđenjima ili odmazdama za odbjeglim skupinama (najčešće zvanim “križarima”), čime se uspostavljao totalitaristički model vlasti. Mnogi su zbog političkih razloga, a na osnovu lažnih optužbi, iznuđenih priznanja te terora, kao i nemogućnosti djelotvorne procesne obrane, osuđeni i na najteže kazne, uključujući i kaznu smrti. Time je sudski mehanizam stavljen u političke svrhe.63

Mišljenje Anketne komisije za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem, br. 10/45 o splitskom biskupu Kvirinu Klementu Bonefačiću

Naime, vodeće dužnosti, u novom sustavu i u partijskom jednostranačju, preuzimaju članovi vladajuće Komunističke partije, odnosno njihova vodstva. Uz to se sprovodi centralizam putem saveznih tijela smještenih u Beogradu, često mnogo veći nego je bio u Kraljevini Jugoslaviji, s teškim represalijama protiv neistomišljenika. Povlaštene dužnosti i zaposlenja, osobito u strateški važnim službama, u Hrvatskoj postupno preuzimaju Srbi, čak i doseljeni iz drugih republika.

Vladimir Žerjavić u članku za Vjesnik 19. XI. 2000. On na osnovu svojih demografskih istraživanja prosuđuje da su ti gubici Hrvata “vezano za Sloveniju”, daleko manji i mogu najviše da “ iznose oko 50 do možda 60 tisuća”. Žerjavićev tekst u posjedu autora. Zatim je tu knjiga nedavno preminulog Mate Šimundića, Hrvatski smrtni put (Prilog novijoj hrvatskoj povijesti), Matica hrvatska – Split, Split, 2001. Šimundić, na osnovu svojih višegodišnjih istraživanja stradanja Hrvata u Sloveniji u svibnju i lipnju 1945. koja ovdje predočuje, prosuđuje da su mogući hrvatski gubici tu oko 125.000. Istraživanja u Sloveniji, a nadamo se i u Hrvatskoj, vjerojatno će odgovoriti i na to pitanje. 63 N. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Vrijeme političke represije: “veliki sudski procesi” u Hrvatskoj 1945-1948, Časopis za suvremenu povijest, br. 1, Zagreb, 1993, 1-23.

178

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Karikature o bl. Alojziju Stepincu iz Ilustriranog Vjesnika 1946.

Jedina organizacija koja se nije nalazila pod vlašću komunista bila je Katolička crkva u Hrvata; zato se poredak posebno okomio na nju. Iako je Crkva u Hrvata tijekom Drugoga svjetskoga rata uvelike stradala, jer su joj mnogi vjernici i svećenici izginuli, brojne crkve porušene i uništena druga kulturna zdanja. No, stradanja nakon rata bila su još katastrofalnija. Crkvene su škole izgubile pravo javnosti, nekretnine su Crkvi velikim dijelom oduzete, svim crkvenim ustanovama zabranjeno je djelovanje, crkveni je tisak ugašen. Kao što smo naveli, mnogi Hrvati katolici pripadnici oružanih snaga NDH ubijeni su na križnim putovima, logorima i stratištima širom Jugoslavije, kao i mnogi civili, tako da je umnogome bila ugrožena biološka reprodukcija stanovništva. Ubijeno je u poraću i 97 svećenika, a više od tisuću uhićenih svećenika osuđeno na višegodišnje robije i logore. Jedno vrijeme u Bosni i Hercegovini nije bilo ni jednoga biskupa. Pred sud je godine 1946. izveden zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, iako je tijekom Drugoga svjetskoga rata osuđivao svako nasilje, kao fašizam i nacizam, rasizam i ustaški poredak, te pomagao sve progonjene. Ipak, sudilo mu se u postupku koji je bio političke, a ne kaznene naravi, zato što je bio protivnik i komunističke diktautre. Osuđen je 18. X. 1946. na 16 godina zatvora s prisilnim radom. Godine 1951. uvjetno je, pod pritiskom svjetske javnosti, otpušten iz lepoglavske kaznionice. Živio je u internaciji u svom rodnom Krašiću, gdje je umro godine 1960. u 62 godini života. Pokopan je u Zagrebačkoj katedrali. Godine 1953. papa Pio XII. uvrstio ga je u Zbor kardinala. Hrvatski državni sabor je 14. veljače 1992. u posebnoj Deklaraciji oslobodio kardinala Stepinca svake, u presudi opisane krivnje. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je, 3. listopada 1998, u Mariji Bistrici, pred 500.000 nazočnih, blaženim. Kako se o Bleiburgu te križnim putovima, logorima, stratištima, sudskim procesima i odmazdama u domovini nije smjelo otvoreno govoriti, pisati i istraživati sve do demokratskih promjena (1998/90), tako je ovaj zločin nad Hrvatima katolicima godinama bio prešućivan i zataškavan. Pa

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

179

iako je nakon toga u domovini tiskano i reprintirano više knjiga i zbornika te niz zapisa i sjećanja o ovoj temi, izostala je objava izvorne arhivske građe, koja je još nedostupna; zato i dalje mnoga pitanja čekaju odgovore, a sama problematika svoju cjelovitu znanstvenu obradu. To je i razlog da se i dalje povjesničari, političari, publicisti i ostali u mnogočemu ne slažu i spore. Od toga tko je kriv za ovaj egzodus, tragediju, zločin genocida, je li do toga uopće moralo doći ili nije, tko su naredbodavci krvnika, zašto ih nikad nije stizala zaslužena osuda i kazna, i tko su žrtve i koliko ih je ukupno bilo? Spomenimo da se prosudbe o broju stradalih nakon Bleiburga, na križnim putovima, logorima, stratištima, suđenjima i odmazdama kreću od 55.000, primjerice kod Vladimira Žerjavića,64 do oko 600.000 kod Ivana Prcele.65 Dosad objavljeni poimenični popisi žrtava za pojedina mjesta i područja gdje su ta stradanja Hrvata katolika bila izraženija premašuju brojku od pedeset tisuća hrvatskih žrtava. Mnoge rimokatoličke župe i biskupije čine mnogo da se prikupe potrebni dokumentirani podaci za sve stradale Hrvate katolike za koje je to moguće i da se objave, što je naš dug prema tim žrtvama, da se nikada ne zaborave. ZAKLJUČAK Prema svim pouzdanim istraživanjima i pokazateljima, stradanja Hrvata rezultirala su tijekom Drugoga svjetskoga rata ogromnim ratnim gubicima od preko 190.000 izgubljenih života Hrvata (dok demografski gubici iznose preko 285.000), od kojih je trećina tih gubitaka bila s područja hrvatskog jadranskog priobalja66. Prema poimeničnom popisu iz 1964. “žrtava rata 1941-1945.”, koji je tijekom postojanja komunističke Jugoslavije čuvan kao najstroža državna tajna, stradalo je 83.257 Hrvata,

64

V. ŽERJAVIĆ, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga, Zagreb, 1992. J. I. PRCELA-D. ŽIVIĆ, Hrvatski holokaust – dokumenti i svjedočenja o poratnim pokoljima u Jugoslaviji, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Zagreb, 2001, XXXI. 66 Vidi o demografskim i stvarnim gubicima Hrvata u bivšoj Jugoslaviji 1941-1945. u studijama: B. KOČOVIĆ, Žrtve drugog svetskog rata u Jugoslaviji, London, 1985, 107-109 i 124-126. (na engleskom jeziku, a 1990. prevedena i tiskana u Sarajevu) te V. ŽERJAVIĆ, Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1989, 36-37, 104-107 i 172-173. Jedan dio hrvatskih istraživača smatra ove podatke, posebice o stvarnim hrvatskim gubicima znatno nižima od onih koji su zaista i bili. Istraživanja osobnom identifikacijom žrtava koja su započeta u na više strana potvrdit će tko je i koliko u pravu. Tako, primjerice, Jakov Gumzelj, u knjižici Žrtve rata u Hrvatskoj i BiH, pisanoj na engleskom, Zagreb, 1993. prosuđuje za slijedeća razdoblja: 1918-1941. oko 10.000 ubijenih Hrvata i oko 400.000 prognanih; 1941-1948. oko 205.000 ubijenih Hrvata i oko 81.000 prognanih; 1948-1971. oko 15.000 ubijenih Hrvata i oko 900.000 prognanih; 1971-1990. oko 10.000 ubijenih Hrvata i oko 850.000 prognanih i 1990-1993. oko 15.000 ubijenih i oko 250.000 prognanih ili sveukupno od 1918. do 1993. oko 255.000 ubijenih Hrvata i oko 2,461.000 prognanih. Jakov Gumzelj, 75. godina genocida 1, Večernji list, 31. XII 1993. i 1 i 2. I. 1994, str. 60. 65

180

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

od kojih su četvrtina njih bili žene. Od toga broja Hrvata ubijeno ih je 38.114, poginulo 41.403, umrlo 3.222 i nestalo 518. Prema kateogoriji ti Hrvati su izgubili život: njih 34.639 u “narodnooslobodilačkoj borbi i savezničkim vojnim formacijama”; 18.859 u neposrednom teroru, 15.226 u internaciji, 2708 u zatvoru, 774 u ratnom zarobljeništvu kao pripadnici NOV i POJ, 430 u borbama od 6. IV do 7. VII. 1941.; 336 u deportaciji, 240 na prinudnom radu, 264 u ratnom zarobljeništvu kao pripadnici kraljevske jugoslavenske vojske, 406 za ostale kategorije i 268 nepoznato.67 No, pregledom toga popisa dolazimo do spoznaje kako brojne žrtve rata Hrvata katolika uopće nisu navedene. Takav je, primjerice, slučaj s pobijenim Hrvatima katolicima 1941-1945. s područja jugozapadne Bosne, odnosno područja Bosanskog Petrovca, Drvara i Bosaskog Grahova i tamošnjih rimokatoličkih župa Krnjeuša, Bosanski Petrovac i Bosansko Grahovo, koji nisu iskazani kao žrtve iako o tom postoje dokumenti i podaci, pa su se nakon rata, ostavši bez vjernika, sve te župe Banjalučke biskupije ugasile. 68 U tim popisima nisu iskazani poginuli i ubijeni pripadnici oružanih snaga i vlasti NDH, te mnogi civili, većinom žrtve partizanskih postojbi i komunističkih vlasti tijekom rata, a posebice u poraću. Broj tih ratnih i poratnih stradalih Hrvata također je vrlo velik, te zasigurno premašuje naprijed navedene hrvatske žrtva, ali kako se o tome donedavno nije smjelo u domovini otvoreno istraživati i pisati, taj posao je tek na početku i zato nedostaju pouzdaniji podaci.69 Tako se, primjerice, 67 Popis žrtava rata 1941-1945. /Rezultati popisa/, Savezni zavod za statistiku iz 1966, Beograd, 1992, knj. 1. 68 Z. DIZDAR, Četnički zločini nad Hrvatima jugozapadne Bosne tijekom rata 1941-1945, Hrvati Dinare – život, opstojnost, stradanje, nauk i pouka, Zbornik radova, Bosansko Grahovo, Zagreb, 2000, 121-287. 69 O složenosti te problematike pokazuje i “Izvješće o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava od osnutka (11. veljače 1992) do rujna 1999. godine” Hrvatskog državnog sabora, koje sam bio član od osnutka. U tome razdoblju komisija je popisala 261.415 žrtava. Od toga broja vojnih osoba je 164.719, a među njima utvrđeno je 55.629 pripadnika oružanih snaga NDH, a 45.386 pripadnika partizanskih postrojbi i Jugoslavenske armije. Dok se za 72.545 nije još utvrdilo da li su bili građanske ili vojne osobe. Kod niza žrtava nedostaje također nacionalna pripadnost i vjeroisposjest što daljim istraživanjima treba utvrditi. Tako je za 153.700 žrtava s područja Republike Hrvatske, za 79.319 utvrđeno da su hrvatske, a za 18.410 srpske nacionalnosti, dok za 53.768 to nije do tada bilo moguće utvrditi. Još teže je s vjeroispovješću jer od tih 153.700 žrtava, čak za 83.685 žrtava nije se mogla utvrditi vjerska pripadnost. Tako kod poginulih pripadnika oružanih snaga NDH za 31.430 utvrđeno je katolička vjeroispovjest, dok za 10.388 još nije utvrđena. Slično je i kod poginulih pripadnika partizanskih postrojbi od kojih je samo 9632 evidentirano kao katolici, a čak 29.082 poginula s nepoznatom vjerskom pripadnošću. Najviše trenutno evidentiranih žrtava je u Splitskodalmatinskoj županiji njih 28.029. I da ne nabrajam dalje. Komisija je prikupila podatke za oko 2220 masovnih grobišta iz drugoga svjetskoga rata i poraća od kojih oko 800 na području Hrvatske, oko 200 na području Slovenije i oko 90 na području Bosne i Hercegovine. Nije na odmet spomenuti kako je 1946. Zemaljska komisija za utvrđivanje ratne štete Hrvatske 1941-1945. iskazala na području NR Hrvatske 308.717 ljudi lišenih života. Iz naknadnih

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

181

na području već navedene Banjalučke biskupije broj katolika smanjio za oko 50.000, te se uz već navedene tri još deset rimokatoličkih župa ugasilo.70 Zbog uništenja i raseljenja također se ugasilo sedam župa riječkosenjske biskupije u južnoj Lici, a i neke župe Zagrebačke nadbiskupije, kao primjerice Zrin.71 Pojedine objavljene knjige s poimeničnim popisima pokazuju da taj broj nije mali. Tako je, primjerice, iz Srednje Bosne, prema prikupljenim nepotpunim podacima, na križnim putovima život izgubilo 1.628 Hrvata.72 U Plehanskom kraju, kod Dervente, od 3.903 poginula Hrvata civila, njih 1.631 su ubijeni kao zarobljenici na križnim putovima, dok su ih tijekom rata partizani u OZN-a ubili 788. Među ubijenima se nalazilo 107 žena, 73 djece i 10 katoličkih svećenika.73 Na području Gospića i Perušića, tijekom rata su stradale 1.462, a nakon rata od svibnja 1945. godine 1.991 hrvatska žrtva, ili ukupno 3.453. Od toga broja bilo je stradalih 175 žena civila i 91 dijete.74 U 76 župa u Hercegovini bilo je 16.414 do sada evidentiranih hrvatskih žrtava, od kojih su većinom one žrtve nakon rata. Među tim žrtvama su 66 hercegovačkih franjevaca (od kojih 20 profesora, a 9 od njih doktori iz svojih struka), 11 biskupijskih svećenika i dva bogoslova i jedna časna sestra, koji su svi poginuli mučeničkom smrću od partizana (njih 78) i četnika (njih 2). Njih 22 su ubijeni od partizanskih komunističkih postrojbi u poraću, većinom na

dokumenata vidimo da je žrtava okupatora i njegovih suradnika, poginulih partizana te nestalih osoba u NR Hrvatskoj evidentirano 159.193 žrtve, dok su ostali 149.524 trebale biti “neprijateljskie žrtave”, koje su “neki upisali” na terenu, što se konstatira prilikom popisa žrtava 1950. Po tome popisu 1950. broj evidentiranih žrtava i poginulih boraca se kreće od 155.142 iskazanih po narodnosti do 156.226 žrtava iskazanih prema zanimanju. Hrvatskih žrtava je evidentirano 55.802 i to prema tadašnjim oblastima: Dalmacija 20.674, Rijeke 11.776, Zagreb 8.444, Bjelovar 4715, Osijek 4.543, grad Zagreb 2974 i Karlovac 2.676. Fond: ZKRZ-GUZ br. 5449/1946, kut. 123. i M. Rupić, Ljudski gubici u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu prema popisu iz 1950. godine, Časopis za suvremenu povijest, br. 1, Zagreb, 2001, str. 10 i 14. 70 A. ORLOVAC, Trinaest ugaslih svijeća – Župe banjalučke biskupije nestale u drugom svjetskom ratu, Crtajte granice ne precrtavajte ljude, Zbornik radova u povodu imenovanja visokobosanskog nadbviskupa Vinka Puljića kardinalom (Studia Vrhbosnensia 7), SarajevoBol, 1995, str. 565-599. 71 To su župe Boričevac, Palanka, Rudopolje, Gračac, Bunić, Kaluđerovac i Udbina. Prve četiri župe obradio je Luka Pavičić u knjizi Kronika stradanja Hrvata južne Like, Zagreb, 1996, te dopune i ispravci, pod istim nazivom tiskanim u Zagrebu, 1997. Pavičić po tim i ostalim župama s toga područja južne Like donosi osnovne podatke koje je uspio prikupiti za 1522 stradalih tamošnjih Hrvata tijekom rata 1941-1945, te za 276 stradalih Hrvata u susjednim župama u Bosni i Hercegovini, a koji su podrijetlom iz južne Like. 72 V. TOPALOVIĆ, n. dj, 192. 73 I. ČIČAK i A. ZIRDUM, Stradanja Hrvata Plehanskog kraja 1941-1947, Derventa, 1991, 261. 74 R. ŠIMIĆ, Hrvatske žrtve, Gospićki spomen zbornik, Ogranak Matice hrvatske Gospić, Gospić, 1995, str. 13. tablica Hrvatskih žrtava, a potom slijedi poimenični iskaz po mjestima.

182

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

križnom putu.75 Daljnja istraživanja pokazuju da je broj hrvatskih žrtava na tome području Hercegovine znatno veći.76 Iz Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, koja ima 12 samostana i 83 dalmatinske župe od Neretve do Zrmanje te Dinare u unutrašnjosti, i pastorizira oko 130.000 ljudi, u Drugom svjetskom ratu i poraću izgubilo je živote oko 12.500 župljana Hrvata katolika, te 44 franjevca.77 S područja Rame stradalo je 1.744 Hrvata katolika, a od toga broja tijekom rata 695 su ih ubili četnici, a 439 partizani, s tim da je 1945. i tri poratne godine stradalo 374 Hrvata za koje se znaju podaci i nekoliko stotina za koje se još neznaju osnovni podaci.78 U Zlatarskom kraju u Hrvatskom zagorju popisano je 1.371 žrtva, pa iako se za 303 žrtve ne znaju jesu li poginuli tijekom ili poslije završetka rata, za ostale se 1.014 žrtava točno zna i od njih 443 ih je ubijeno nakon rata.79 Od 672 žrtve u našičkom kraju, njih 238 su bile žrtve križnih putova i poslijeratnih ubojstava.80 U žepačkom kraju tijekom Drugoga svjetskoga rata poginulo je 928 Hrvata, od kojih 1945, većinom nakon rata na križnim putovima njih 708, a 17 ih je ubijeno još 1946.81 Tako bismo još dosta mogli nabrajati. 75

Hrvatske žrtve rata u Hercegovini 1941-1945, Mostar, 1995, 52-53 (tablica s brojem do sada poznatiih žrtava hrvatskog puka po župama), i str. 9-51 (životopisi svih 80 hercegovačkih mučenika franjevaca, svećenika, bogoslova i časna sestra s većinom fotografija). Omjer stradalih potvrđuju objavljeni podaci žrtava po pojedinim župama. Tako primjerice od ukupno 788 hrvatskih žrtava širokobriješke župe tikom rata ih je bilo 184, a nakon njegova završetka 574 žrtve. G. ZOVKO, Širokobriješke žrtve rata, Hrvatski žrtvoslov, zbornik radova Prvog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, knj. 1, Zagreb, 1998, 1690..Opširnije o stradanju hercegovačkih Hrvata vidjeti: A. NIKIĆ, Stradanja Hrvata u Hercegovini po franjevačkim izvješćima 1942-1944, Mostar, 1998. 76 Tako su temeljita istraživanja pokazala govoto dvostruko više hrvatskih žrtava s područja Ljubuškog, njih 2318, odk kojih se 2227 iskazano kao Hrvati katolici. Karakteristično je da ih je 1945. stradalo 1521, a 1946 njih 100. Od partizana ih je stradalo 1631, od čega na Križnom putu 975. F. BORAS, Spomenica ljubuškim žrtvama, Ljubuški 1998, 388-389. Tablice 2, 3. i 4. Slično je i s hrvatskih žrtvama u istočnoj Hercegovini kojih se također temeljnim istraživanjem broj povećao od 3.000 na blizu 5.000. Tako je primjerice samo na stolačkom području stradalo tijekom rata i poraća preko 1600 Hrvata, dok su partizanski i partijski historiografi samo 185 Hrvata priznali status žrtve. Tako su do sada iz političkih razloga najbrojnije hrvatske žrtve namjerno prešućene. I. PULJIĆ - S. VUKOREP - Đ. BENDER, Stradanje Hrvata istočne Hercegovine tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, Humski zbornik V, Zagreb 2001, 86. 77 P. BEZINA, Žrtve Drugoga svjetskoga rata i poraća Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, Hrvatski žrtvoslov, zbornik radova Prvog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, knj. 1, Zagreb, 1998, str. 171. Poimeničan popis tih žrtava po župama koji je napravio fra Petar Bezina, očekujemo ove godine da iziđe iz tiska, no njihov broj je, na žalost, još znatno porastao od navedenoga. 78 Š. PENAVA, Ramski žrtvoslov, Ramski zbornik 2000, Ramska zajednica – Zagreb, Zagreb, 2000, str. 91-100. 79 Žrtve Zlatarskog kraja u temeljima hrvatske slobode, Zagreb, 2001. 80 Đ. MIKAŠEK, Našička spomenica 1941-1945, Našice, 1997. 81 F. MARIĆ, Kronologija važnijih događaja žepačkog kraja i bliže okolice 1458-1998, ZagrebŽepče, 1999, str, 171-205. dat je poimenični popis poginulih Hrvata 1941-1945. godine.

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

183

Zajedno s istraživanjem žrtava sve više se počelo pojavljivati i knjigâ o svećenicima žrtvama rata i poraća i u domovini, kao što su primjerice dr. Stjepana Kožula, don Ante Bakovića, fra Petra Bezine i dr. Ivana Damiša.82 Istodobno se pojavilo i nekoliko sjećanja onih svećenika koji su preživjeli strahote komunističkih logora, posebice Stare Gradiške i Lepoglave.83 Koliko je stradala Crkva u Hrvata pokazuje i podatak od 634 stradale crkvene osobe tijekom rata i poraća i to: 531 svećenik i redovnik, 73 sjemeništarca i bogoslova i 30 čanih sestara.84 Najviše ih je stradalo od partizana tijekom rata 1941-1945. njih 314, dok ih je od komunističkih vlasti tijekom poraća stradalo 197 ili ukupno njih 511. Poruka je jasna trebalo je zaplašti i pokoriti hrvatski puk uništenjem njegove stoljetne duhovne snage – Katoličke ckve u Hrvata. Četnici su ubili 52, Angloamerikanci pri bombadriranju gradova 27, njemački vojnici 11, talijanski vojnici 3, Crvenoarmejci na istočnom bojištu 3, ustaše 2, domobrani 1, od tifusa stradalo 16, te za 8 nedostaju podaci od koga su stradali. Samo Zagrebačka nadbiskupija imala je 71 svećenika i 7 bogoslova i sjemeništaraca žrtava rata i poraća o kojima Kožul donosi podatke. Od njih 71, tijekom rata ih je stradalo 23, a nakon “oslobođenja” od 1945. do 1949. njih 45, od kojih su petorica umrla u groznim uvjetima logora. Iz te nadbiskupije osuđena su 152 svećenika i tri (nad)biskupa i izdržavala te izdržala 179.734 dana zatvorske kazne u logorima. Samo u Zagrebu za šest poratih godina održano je i šest većih montiranih procesa, uključujući i onaj nadbiskupu Stepincu, a bila su pritvorena i zlostavljana 32 svećenika, dok ih je 24 moralo pobjeći u iseljeništvo. Slično je stanje bilo i na području drugih biskupija Crkve u Hrvata. Tako je broj i postotak ubijenih svećenika, u odnosu na ostali kler u hrvatskim otočnim i priobalnim biskupijama i nadbiskupijama, iznosio: u Porečko-pulskoj biskupiji 9 ubijenih, Riječkosenjsko-modruškoj nadbiskupiji 28 ubijenih ili 23,53% klera, Krčkoj

82 S. KOŽUL, Spomenica žrtavama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Zagreb, 1992; A. BAKOVIĆ, Stradanje Crkve u Hrvata u drugom svjetskom rati. Svećenici – žrtve rata i poraća 1941-1945, Zagreb, 1994. Radni materijal. Tu opisuje 601 crkveno lice žrtvu rata i poraća. No ubrzo će pronaći još 33 novih. P. BEZINA, Franjevci provincije Presvetog Otkupitelja žrtve rata 1942-1948, uz opširnije opise stradanja 44 franjevca svoje provincije u dodatku donosi životopise za 71 ubijenog svećenika, 7 bogoslova i 12 umrlih svećenika nakon zatvora i mučenja od posljedica, te 7 stradalih redovnica iz Južne Hrvatske. i I. DAMIŠ, Franjevci Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, žrtve drugog svjetskog rata, poraća i jugokomunizma, Zagreb, 2000, u kojoj obrađuje sudbinu 15 ubijenih članova, a u dodatku i sudbinu “ispitivane, suđene i zasužnjene braće” te provincije u razdoblju od 1945. do 1990. 83 Spomenut ćemo samo knjige: J. VISKOVIĆ, Sjećanja sa robije, Zagreb, 1994. i J. RAMLJAK, Nečastiva urota, Visovac, 1994. 84 A. BAKOVIĆ, Hrvatski svećenici-žrtve Bleiburga, Međunarodni zanstveni skup “Bleiburg 1945-1995.”, Zagreb, 12-13. V. 1995, Zbornk radova, Zagreb, 1997, 96-97. Ovdje Baković donosi broj od 633 stradalih crkvenih lica Crkve u Hrvata, da bi ubrzo pronašao još jednog bogoslova, te je broj 634, te ga i ja ovdje navodim. Narod, Zagreb, 1. VI. 1995, str. 6-7.

184

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

biskupiji 4 ubijenih ili 12,12% klera, Zadarskoj nadbiskupiji 13 ubijenih ili 14,74% klera, Šibenskoj biskupiji 10 ubijenih ili 23,68% klera, Splitskomakarskoj nadbiskupiji 27 ubijenih ili 25,34% klera, Hvarskoj biskupiji 8 ubijenih ili 24,07% klera, Dubrovačkoj biskupiji 18 ubijenih ili 29,41% klera, Barskoj 4 ubijenih ili 15,00% klera, Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja – Split ubijeno 43 ili 27,11%, u Franjevačkoj provinciji “Sv. Jeronima” – Zadar ubijeno 9 ili 9,89% klera, dok je u Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji – Mostar ubijeno 17 ili 69,57% klera i u Franjevačkoj provinciji Uznesenja Marijina u Hercegovini – Mostar ubijeno 68 ili 43% klera.85 Sve to pokazuje kakvu sve mučeničku crkvu u Hrvata imamo, što nikada ne smijemo zaboraviti. Zato ne čudi što su i njezini vjernici Hrvati katolici pretrpjeli tijekom Drugoga svjetskoga rata i poraća tako masovne stravične gubitke i stradanja sa strašnim posljedicama, u cjelini, a posebice na pojedinim područjima s kojih ih je potpuno nestalo, kao što smo dijelom predočili. To će trebati ubuduće još cjelovitije istražiti, ne da se nekome osvećujemo, već da pamtimo i da im mrtvima odamo dužno poštovanje.

STERMINI IN MASSA DEI CATTOLICI CROATI NELLA SECONDA GUERRA MONDIALE E IMMEDIATAMENTE DOPO Sommario I Croati cattolici durante la seconda guerra mondiale si trovavano, da una parte divisi tra di loro amministrativamente, ideologicamente, politicamente e militarmente, e dall’altra esposti al violento attacco e alla devastazione degli invasori e conquistatori e ciò causò i loro stermini in massa. All’inizio della seconda guerra mondiale il primo settembre 1939, la maggior parte dei cattolici croati faceva parte del Regno Jugoslavo (circa 3.190.000, secondo il censimento del 1931) e nel suo ambito del novello Banato Croato (più di 2.800.000, secondo lo stesso censimento del 1931), creato solo 5 giorni prima dello scoppio della guerra ed era il risultato della ventennale lotta del movimento popolare croato capeggiato dal più importante partito croato. Al di fuori del Regno Jugoslavo, la maggioranza dei Croati faceva parte del Regno d’Italia, che nel 1918 aveva occupato le regioni croate: Istria, escluso il comune di Kastav (Castua), Zara e le isole di Lošinj (Lussino), Cres (Cherso), Lastovo (Lagosta), Sušac (Cazza) e Palagruža (Pelagosa), cedutegli nel 1920 dalla cricca panserba jugoslava, allora regnante (insieme ai territori sloveni in Istria, il Litorale sloveno e la Slovenia Veneta) come pure quattro anni più tardi Fiume croata (con più di 350.000 croati) con l’esasperazione generale del popolo croato. 85 Ilustrativan opis čitatelj će naći u tzv. Crnoj knjizi, nastaloj početkom 1945. od nepoznatog autora, a koja je nedavno ponovno tiskana. Vidi: Crna knjiga o grozovitosti komunističke vladavine u Hrvatskoj (priredio, uvod napisao i bilješkama popratio dr. Juraj Batelja), Zagreb, 2000.

Z. DIZDAR, Stradanja Hrvata

185

I Croati in tutti e due gli Stati — Regno Jugoslavo e Regno d’Italia — erano esposti a gravi pericoli; la loro esistenza era minacciata a causa del loro credo nazionale, religioso e politico e dai Regimi regnanti — panserbo jugoslavo e fascista italiano — e dai loro esponenti. Nel nuovo Stato degli slavi del sud subito dagli inizi venne instaurato il predominio serbo. Anzi sotto il nome di Jugoslavia nel 1918 venne realizzata la “Grande Serbia”. Questo era evidente soprattutto nella Costituzione centralizzatrice, unitarista e monarchica dello Stato. La posizione politica, economica e culturale dei Croati era minacciata. Tutti coloro che facevano opposizione erano esposti alla repressione del Regime Jugoslavo. Così ci fu un numero spaventoso di persone brutalmente arrestate (tra le quali più di mille uccise) con numerosi processi ai Croati, con decine di accusati e condannati ai lavori forzati. Molti, a causa della situazione in Patria, non solo quella economica, ma anche per motivi politici espatriarono. Tutto ciò provocò l’esasperazione e l’opposizione del popolo Croato. Sotto il governo del Regno d’Italia, i Croati furono esposti a forti pressioni politiche del regime fascista, e ciò portò al grande esodo croato. La guerra, iniziata in queste zone nel mese d’aprile del 1941, era dovuta al fallimento dell’esercito jugoslavo, all’occupazione e suddivisione del Regno Jugoslavo e alla proclamazione dello Stato Indipendente Croato (che insieme ai territori del Banato Croato comprendeva le restanti zone della Bosnia ed Erzegovina e del Srijem (Sirmio) con più di 6.500.000 abitanti, di cui 3.300.000 croati cattolici /mentre i Serbi rappresentavano il 30% della popolazione complessiva/) col regime ustascia. In seguito all’insurrezione dei Serbi (da una parte i “četnici” e d’altra gli antifascisti) e all’inizio d’agosto anche dei comunisti (guidati dal movimento antifascista, insurrezionale, partigiano) nello Stato Indipendente Croato e nei territori croati annessi dall’Italia (che immediatamente dopo il 1941 rioccupò quasi metà dello Stato Indipendente Croato con circa di 2.400.000 abitanti e vi resto fino alla capitolazione, settembre 1943) e nelle restanti zone occupate dalle formazioni militari tedesche (e dopo il 1943 in tutto il territorio) la guerra continuò e durò fino a maggio del 1945. La guerra ha causato lo sterminio in massa dei Croati, soprattutto da parte delle formazioni panserbe dei “četnici”, delle forze fasciste italiane e naziste, tedesche occupanti, ma ciò è dovuto purtroppo anche alla divisione ideologica croata. Il programma panserbo dei “četnici” presupponeva la pulizia etnica delle zone della Bosnia ed Erzegovina e della Croazia (eccetto la sua parte nord-occidentale intorno a Zagabria al di là di Krapina fino a Varaždin), dalla popolazione non serba che nelle zone dell’Adriatico significava l’eliminazione in massa dei Croati. L’usurpazione italo-fascista delle zone dell’oriente dell’Adriatico croato ha portato ad un notevole annientamento della popolazione croata. La guerra nelle zone dell’Adriatico ha portato alla considerevole divisione dei Croati (seguaci dello Stato Indipendente Croato, seguaci del movimento partigiano guidato dai comunisti che durante la guerra avevano organizzato federativamente la Jugoslavia con la Croazia intesa come sua particolare unità federale) e anche questo fu causa di avvenimenti tragici e dello sterminio dei Croati. Dopo la seconda guerra mondiale nella neo-Jugoslavia comunista il massiccio sterminio dei Croati continuò in particolare relativamente agli oppositori politici al nuovo regime. Insieme alle vittime delle via crucis croate e dei campi di

186

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

concentramento, c’è da dire che molti degli arrestati venivano processati nei numerosi processi politici (costruiti in modo artificioso) tra i quali spicca quello del 1946 fatto all’arcivescovo di Zagabria Alojzije Stepinac. Tra gli altri sono stati massacrati anche molti sacerdoti: finora risultano 197 i sacerdoti uccisi nel dopoguerra e più di mille arrestati e poi condannati per più anni, in gran parte alle carceri e ai campi di concentramento. Secondo tutte le ricerche documentate e secondo gli indizi, le stragi dei Croati durante la seconda guerra mondiale sono enormi: oltre 190 mila i Croati uccisi (mentre le perdite demografiche sono più di 280 mila) di cui un terzo apparteneva alla zona litoranea adriatica. Il numero delle vittime croate del dopoguerra è considerevole, però non si hanno dati più precisi. Quanto abbia sofferto la Chiesa presso i Croati ce lo mostra anche il dato delle 633 persone ecclesiastiche uccise durante la guerre e nel dopoguerra, e precisamente: 531 sacerdoti e religiosi, 72 seminaristi e chierici e 30 religiose. La maggior parte fu vittima dei partigiani durante la guerra del 1941-1945: furono in 314, mentre nel dopoguerra vittime del governo comunista furono 197 persone, ossia in tutto 511. Il messaggio fu chiaro: bisognava spaventare e ammonire il popolo croato eliminando le sue centenarie guide spirituali, cioè la Chiesa cattolica presso i Croati. I “četnici” ne hanno uccisi 52, gli Angloamericani durante i bombardamenti delle città 27, i soldati tedeschi 11, i soldati italiani 3, i soldati dell’Armata rossa sul fronte orientale 3, gli ustascia 2, i soldati della milizia territoriale 1; a causa del tifo ne sono morti 16, e per 7 di loro non esistono dati certi da chi sono stati uccisi. Così il numero e la percentuale dei sacerdoti uccisi in rapporto al resto del clero nelle diocesi ed arcidiocesi delle isole croate e del litorale, fu il seguente: nelle diocesi di PorečPula (Parenzo-Pola) 9 sacerdoti uccisi; nell’arcidiocesi di Rijeka-Senj-Modruš (Fiume-Segna-Modrus) 28 uccisi, il 23,53 % del clero; nella diocesi di Krk (Veglia) 4 uccisi, il 12,12% del clero; nell’arcidiocesi di Zara 13 uccisi, il 14,74% del clero; nella diocesi di Sebenico 10 uccisi, il 23,68% del clero; nell’arcidiocesi di SpalatoMakarska 27 uccisi, il 25,34% del clero; nella diocesi di Hvar (Lessina) 8 uccisi, il 24,07% del clero; nella diocesi di Dubrovnik (Ragusa) 18 uccisi, il 29,41 % del clero; nella diocesi di Bar (Antivari) 4 uccisi, il 15% del clero; nella Provincia Francescana del Santissimo Redentore di Spalato 43 uccisi, il 27,11%; nella Provincia Francescana di San Girolamo di Zara 9 uccisi, il 9,89% dei membri, mentre nella diocesi di Mostar-Duvno e in quella di Trebinje-Mrkanj, Mostar, uccisi 17, il 69,57 del clero, e nella Provincia Francescana dell’Assunzione di Maria in Erzegovina, Mostar ne sono stati uccisi 68, il 43% dei membri.

187

LA STORIOGRAFIA DELL’ORDINE FRANCESCANO E DELLE CONGREGAZIONI RELIGIOSE DI ISPIRAZIONE FRANCESCANA IN CROAZIA VICKO KAPITANOVIĆ Università di Split

UDK 930:271.3(497.5)(093)“15/19” Original scientific paper

La storiografia francescana è legata alla Croazia fin dal primo biografo di San Francesco, Tommaso da Celano, e dal cronista spalatino Tommaso Arcidiacono. Il passato più lontano dei francescani tra i croati è noto in parte attraverso brevi lemmi dei cronisti. Quando nel XVII secolo cominciò a svilupparsi l’annalistica, anche tra i francescani in Croazia comparvero gli annalisti. Dal Settecento al Novecento venero pubblicate diverse opere storiche, per lo più di indirizzo pragmatico. L’importanza data alle scienze storiche nell’istruzione scolastica, sotto il regime austriaco, nel XIX secolo, si rivelò benefica per la storiografia francescana. Col moltiplicarsi delle riviste, alla fine dell’ Otto e all’inizio del Novecento, si moltiplicarono anche gli studi storici e i saggi sulla storia legata ai francescani. Fu iniziata la pubblicazione sistematica delle fonti francescane, ma il lavoro purtroppo venne interrotto. Il periodo del regime comunista fu funesto per la produzione storiografica. Con affievolirsi della dittatura del proletariato marxista, negli anni sessanta, cominciarono a comparire diversi periodici con saggi ed articoli riguardanti la storia francescana. È stata pubblicata, nello stesso tempo, una serie di monografie e di atti dei congressi scientifici. Alcuni studi e tesi di laurea sono apparsi anche all’estero presso le università e istituzioni scientifiche.

I francescani misero le radici tra i croati già durante la vita di san Francesco, quando la Croazia fu legata per più di un secolo in “unione

Custodia Albaniae, 1402

Provincia Sloveniae OFM 1900

Provincia Dalmatiae S. Hieronymi OFMConv., 1908Provincia Dalmatiae S. Hieronymi OFM, 1899-

Provincia Dalmatiae S. Hieronymi OFM, 1517-

Provincia S. Hieronymi OFMConv. 1517-1826.

Ad Provinciam Paduae, OFMConv. 1826-1908.

Vicaria Dalmatiae et Ragusii s. Hieronimi 1469-1517.

Custodia Apuliae c. 1443.

Provintia Dalmatiae S. Hieronymi, 1398-1517.

Provincia Sclavoniae S. Seraphini, 1239-1398.

Provintia Dalmatiae o. 1232-1235

Provincia Marchiae Tarvisanae

O

Vicaria Bosnae Croatiae S.Crucis, 1514-1517.

M

Provincia SS.mi Redemptoris in Dalmatia OFM 1735-

Provincia Croatiae Carniolae OFM 1708-1900

Provincia Ragusii S. Francisci OFM, 1517

Provincia Bosnae Argentinae S. Crucis OFM 1735-

Quinqueecclesiensis Zagabriaensis Sirmiensis

Vicaria Russiae c. 1420. Prov. Romaniae OFMConv., 1895

Custodia Bulgariae, 1624-1675

Provincia Bosnae Argentiaae S. Crucis OFM, 1517-1735.

Vicaria Bosnae Argentinae S. Crucis, 1514-1517.

Vicaria Hungariae S. Salvatoris, 1448-1517 Provincia S. Salvatoris, 1517-1629

Provincia Hungariae

Custodiae: V. Kapitanović, 2004.

Provincia S. Ioannis Provincia S. Ladislai Capistrani OFM, 1757 OFM, 1629-1900 Custodia Assumptionis BMV in Hercegovina OFM , 1852 Provincia S. Cirili et Metodii Provincia OFM, in Croazia 1900.1892

Provintia Bosnae Croatiae S. Crucis, OFM, 1517-1708

Divisio Ordinis 1517 in OFM et OFMConv.

Vicaria Ragusii S. Francisci, 1484-1517.

Vicaria Bosnae S. Crucis 1340-1514.

Provincia Hungariae 1217

F

188 Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

189

personale” all’Ungheria, dopo la morte dell’ultimo re di stirpe nazionale. Si diffusero rapidamente, legando strettamente la loro sorte a quella del popolo al quale si dedicarono. Nella sagrestia del loro convento di San Francesco a Zara, firmata la pace tra l’Ungheria e Venezia, il 18 febbraio 1358, fu cancellato dal titolo dogale il nome della Dalmazia. Nel loro convento di Cetin, minacciati dall’invasione turca, i croati scelsero nel 1527 gli Asburgo come loro re ereditari, legando da quell’anno fino alla prima guerra mondiale la loro sorte alla monarchia asburgica. Dopo il crollo di quest’ultima, non riuscendo a costituirsi allo stato autonomo, eccetto un breve periodo durante la seconda guerra mondiale, la Croazia, fino al 1991, fece parte dello stato Jugoslavo. Nel regno di Bosnia, occupato nel 1463 dai turchi e nel 1879 annesso all’Austria, i francescani ebbero simile ruolo e simile sorte. Oggi i francescani costituiscono 6 province in Croazia (3 OFM, 1 OFMConv, 1 OFMCap, 1 TOR) e 2 in Bosnia ed Erzegovina. Ci sono inoltre 4 province di congregazioni femminili di ispirazione francescana in Croazia e due in Bosnia ed Erzegovina e 4 conventi di clarisse. SECOLI DI STORIA NARRATIVA La bibliografia sui francescani è ricca. Numerosi studi rivelano l’importanza del loro ruolo nella vita sociale e religiosa del popolo croato. Ma è poco noto il loro contributo alla scienza storica. Scrivendo, nel secondo decennio del secolo scorso, una breve sintesi sulla storiografia croata, il noto storico croato, Ferdo Šišić, non cita nemmeno un autore francescano.1 Da allora la storiografia ha fatto notevoli passi. Come sua parte integrante si sviluppava anche la storiografia francescana. Alcuni studi sono segnalati nelle bibliografie generiche come quella sulla religione, chiesa e ateismo in Jugoslavia 1945-1985.2 Sono state pubblicate alcune bibliografie particolari. 3 Manca, però, una sintesi di storiografia francescana. Questo articolo vorrebbe colmare almeno in parte una tale lacuna e aiutare gli storici, non esperti in questo campo specifico della scienza storica, ad affrontare più facilmente gli argomenti che li potrebbero interessare. La storiografia francescana ebbe inizio tra i croati fin dai primi biografi di san Francesco (Celano, Vita I, c. XX, nº 55). Non essendo precisate le partes Sclavoniae, dove Francesco fu portato dai venti contrari, 1

Cfr. F. ŠIŠIĆ, Pregled historiografije hrvatske, nel suo libro: Priručnik izvora hrvatske historije I, Zagreb 1914, 37-107. 2 B. MILINKOVIĆ, Bibliografija radova o religiji, crkvi i ateizmu 1945-1985. Zagreb, Stvarnost, s. a. 298-299. Sul argomento francescani sono segnate 20 unità bibliografiche, n. 46474666. 3 Vedi il titolo Opere bibliografiche in questo articolo.

190

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

diversi luoghi contendono la presenza del grande Santo, al quale uno sconosciuto croato diede il cibo necessario per il viaggio. I primi biografi di San Francesco confermano la rapida espansione di devozione verso il Santo.4 Quella devozione, in qualche modo, fu accompagnata anche dall’interesse storiografico. L’arcidiacono Tommaso di Spalato, precursore della storiografia croata, nella sua nota Cronaca 5 ritrasse dal vero l’immagine di Francesco, e descrisse come nel 1243 un santo uomo, frate minore Gerardo di Modena con dolci parole ridusse in pace i cittadini di Split (Spalato) e Trogir (Traù) che guerreggiavano tra loro. La vita dei francescani nella parte orientale dell’Adriatico è descritta da allora, per alcuni secoli, soltanto occasionalmente con brevi tratti dai noti cronisti francescani del tempo, Salimbene de Adam (1282-1288)6, Chronica XXIV generalium Ordinis Minorum7, cataloghi dei ministri generali (uno è conservato a Dubrovnik8), che riportano poche ma importanti notizie. Nel quattrocento cominciano a scrivere anche i francescani della Vicaria di Bosnia. Così il vicario Biagio da Zsalka 9 scrisse Gesta Vicariorum Bosnae, opera persa probabilmente durante le guerre coi turchi. Per questo diventano ancora più preziose le notizie riguardanti il francescanesimo della sponda orientale dell’Adriatico, scritte dal beato Bernardino Amici da Fossa prima del 1480, che nella sua Chronica afferma che l’osservanza francescana trae origine dalla vicaria di Bosnia.10 Le notizie di Zsalka furono utilizzate nel 1535 da Nikola Buzjaković nella Cronica seu origo fratrum Minorum de Observantia Bozne et Hungarie nota anche come Chronicon Gyöngyösiense dal luogo dove fu conservata.11 Sebbene come cronista sia stato molto inferiore ai suoi contemporanei, il moravo Nicola Glassberger († 1508)12 e Marco da Lisbona (†1557), Buzjaković ha un posto importante tra i cronisti francescani del cinquecento.13. Più noto di Buzjaković è Ivan Tomašić con 4

Cfr. THOMAS DE CELANO, Tractatus de miraculis, cap. 12, n. 95, Analecta Franciscana, X, Quaracchi 1941, 305. 5 THOMAS ARCHIDIACONUS, Historia Salonitana (Monumenta Slavorum meridionalium, XXVI) Zagreb 1894. Traduzione in croato V. RISMONDO, Kronika Tome arhiđakona, Split 1960. 6 SALIMBENE DE ADAM, Chronica, Monumenta Germaniae Historica, SS, XXXII, HannoveraeLipsiae, 1905-1913. 7 Analecta Franciscana III, Ad Claras Aquas (Quaracchi), 1897. 8 H. LIPPENS, Catalogus Ragusinus Generalium Ministrorum OFM, AFH, XV (1922), 338. 9 Fu vicario della Vicaria di Bosna 1420-1429. 10 BERNARDINUS AQUILANUS, Chronica, (ed. L. Lemmens), Romae 1902, 11. “ […] observantia nostrae familiae a Vicaria Bosnae sumpsit exordium”. 11 Fu pubblicata parzialmente appena alla fine del novecento da Fermendžin. Cronica seu origo Fratrum Minorum de Observantia Bozne et Hungarie, Starine JAZU, 22 (1890) 6-27. 12 Chronica, Analecta Franciscana II, Quaracchi 1887. 13 MARCO DA LISBONA, Chroniche, Milano 1605.

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

191

il suo Chronicon breve regni Croatiae,14 ma soltanto per la storia politica, spesso citato nella questione della morte violenta del re Zvonimir. Quando nell’Ordine cominciò a svilupparsi la storia erudita con il libro di Francesco Gonzaga (De origine seraphicae religionis, Romae, 1587) e Luca Wadding (Annales Minorum, Lugduni-Romae, 1625-1645), fondata sulle fonti, essa nel Seicento ebbe i seguaci di valore anche in Croazia. Tra i francescani croati si distinse in particolare Franjo Glavinić (1585-1652), la cui opera Origine della Provincia Bosna Croatia (Udine 1648), rivela già nel titolo la pretesa di diventare per la Provincia di Bosnia Croazia ciò che l’opera di Gonzaga fu per tutto l’Ordine.15

l’inizio della cronaca di Andrija Šipračić

I cronisti continuarono a redigere le cronache. Andrija Šipračić († 3. XI. 1698), che visse sotto la dominazione turca in Bosnia, verso la fine della vita, nel 1684 scrisse in croato, con i caratteri croati (la cosiddetta bosančica, cioè la scrittura bosnense) la cronaca della provincia seguendo la cronologia dei ministri provinciali e dei capitoli provinciali, conservata nell’archivio del convento di Sutjeska.16 Al nome di Ivan Kopijarević Stražemanac (a Straxemano 1673-1757) è legato lo scritto Paraphrastica et topographica expositio totius almae 14 Chronicon parvum Regni Croatiae Joannis Tomassich minoritae [Ed. I. Kukuljević], Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, IX, Zagreb 1868. 15 Oltre la già menzionata opera è nota la sua Historia Tersatana. Udine 1648. Cfr. Zbornik radova o Franji Glaviniću, Zagreb 1989. 16 Un estratto della cronaca con il catalogo dei provinciali è conservato nell’arhivio della Provincia francescana del Santissimo Redentore di Split (S/1, f. 1-5, 16-20, antica theca II, B1-B12, B24-B32, Tabula, od ministara, i kapitula, koise mogu znati, koisu bili u ovoi provincii Bosne ArÊentine, i πto se dogodilo za koga ministra, i od druzie stvari, i dekreta carkovnie) e una trascrizione posteriore nel convento di Šibenik (cfr. J. SOLDO, Počeci historiografije, 105).

192

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Provinciae Bosnae Argentinae (Vellicae 1730) anche se non ci sono prove sicure che sia lui l’autore dello scritto.17 Basandosi sulla cronaca di Šipračić, Ivan Velikanović (1723-1803) scrisse la cronaca della provincia di Bosnia Argentina, nella quale narrava gli avvenimenti dal 1406 al 1690. In un’altra cronaca continuava a descrivere gli avvenimenti dal 1702 fino alla divisione della Provincia, nel 1735.18 Movendosi nella stessa direzione Sebastijan Slade (Dolci), pubblicò Monumenta historica Provinciae Rhacusinae, Neapoli, 1746. L’opera Bosnia Seraphica seu Chronologico-Historica descriptio Provinciae Bosnae dein Bosnae Croatiae nunc Prov. S. Crucis Croatiae Carnioliae Ordinis Minorum S. Francisci strictioris Observantiae nuncupatae, di Mauro Fajdiga, scritta nel 1770, rimase, invece, nel manoscritto nel convento francescano di Ljubljana. Scriptores Ordinis Minorum di Wadding ha trovato imitatori anche tra i francescani croati, sia nel raccogliere i documenti, sia per il catalogo degli scrittori. Uno di questi è Josip Jakošić (1738-1804), autore di una Introductio praevia in historiam ecclesiasticam (s.l.s.a), che compose Scriptores Interamniae vel Pannoniae Saviae, nunc Slavoniae dictae (1795).19

L’inizio della cronaca di Pavao Šilobadović

Nel frattempo si cominciò a scrivere anche le cronache dei conventi, per lo più in croato e in caratteri croati. Fra Pavao Šilobadović scrisse il suo Libretin in Makarska, territorio da poco liberato dai turchi, ma non lontano dal confine spesso violato dalle irruzioni dall’una e dall’altra parte.20 La 17

Traduzione croata di S. SRŠAN, Povijest Franjevačke provincije Bosne Srebrene (Zagreb 1993). 18 In gran parte pubblicati da E. Fermendžin in Chronicon observantis Provinciae Bosnae Argentinae (Zagreb 1890). La cronaca non e più repreribile nell’archivio del convento francescano di Buda. Cfr. F. E. HOŠKO, Franjevačke visoke škole u kontinentalnoj Hrvatskoj (Analecta Croatica christiana, 35), Zagreb 2002, 262. 19 Scriptores Interamniae vel Pannoniae Saviae, nunc Slavoniae dictae (1795). Građa za povijest književnosti hrvatske, JAZU, 2 (1899), 116-153 [a cura di M. Šrepel], Traduzione croata: S. SRŠAN, Slavonski pisci (1795-1830). Revija, 28(1988), br. 1, 59-87. 20 Cfr. Makarski ljetopisi 17. i 18. stoljeća [a cura di J. A. Soldo], Split, 1993.

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

193

cronaca fu continuata, sempre in croato, da Nikola Gojak (o. 1680-1772). D’altra parte della frontiera una simile cronaca fu scritta da Nikola Marčinkušić Lašvanin (c. 1703-1750).21 Probabilmente sotto l’influsso dei francescani anche le terziarie francescane di Šibenik, sottomesse alla giurisdizione dei francescani, cominciarono a notare le loro memorie.22

Memoriale delle terziarie “minorite” di Šibenik

Nel 1734 Marijan Lekušić ha cominciato a scrivere gli annali del convento di Karin Protocollum conventus Virginis sine labe conceptae, Carini in Liburnia, più noto come Liber archivalis conventus, inserendovi le copie delle relative fonti. Nelle Memoriae recordabiles trium monasteriorum composte nel 1738, ha descritto la fondazione dei conventi di Zaostrog, Makarska e Živogošće. In quel periodo ebbero l’inizio molte altre cronache dei conventi, continuate fino ai nostri giorni e precedute ordinariamente dalle descrizioni delle origini dei detti conventi. Oltre a queste cronache “ufficiali”, alcuni francescani si dilettavano annotando gli avvenimenti di quel tempo e scrivendo le cronache, memorie e diari. Tra questi è da segnalare il Diario ovvero divertimento di un passaggiero che sulla nave Alta San Demetrio Veneziana faceva il suo viaggio da Venezia in Amsterdam [1740] di Bonaventura Božić23 e le annotazioni di Josip Marijan Glunčević, in particolare la sua Relazione giornaliera delli avvenimenti più rilevanti in Dalmazia e segnatamente in Sebenico […[,24 Alcuni avvenimenti del periodo più recente sono illustrati nel Diario di Josip Milošević25 e nelle cronache stampate dei conventi di Knin e di Šibenik.

21

I. GAVRAN, Fra Nikola Lašvanin, Ljetopis. Sarajevo 1981.

22

Klnige od uspomene kako doÊoπe u πibeniËki varoπ izvan grada manÊurice Êeri Svete Klare TreÊega reda svetoga o. FranËeπka πerafinskoga I kako se ovdi ustanoπe godiπÊa gospodinova 1763. pod posluhom, i oblasti redovnika svetoga o. FranËeπka reda, provincie bosanske. (Knige od uspomene kako dođoše u šibenički varoš izvan grada

manjurice ćeri Svete Klare Trećega reda svetoga o. Frančeška šerafinskoga I kako se ovdi ustanoše godišća gospodinova 1763. pod posluhom, i oblasti redovnika svetoga o. Frančeška reda, provincie bosanske.) 23 Il manoscritto è conservato nella biblioteca del convento francescano di San Lorenzo a Šibenik, n. 21. 24 Biblioteca del convento francescano a Sinj, ms. X/1. 25 Cfr. I. ĆUK, Neobjavljeni dnevnik fra Joze Miloševića, Kačić, 9 (1977) 275-291.

194

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

L’itinerario tracciato dall’Ordine veniva seguito anche nelle province. Questo si rivela in particolare nella cura di raccogliere i documenti dei tempi passati. Dopo la pubblicazione del primo volume della Chronologia historico legalis dell’Ordine (1650), alcuni francescani resi sensibili cominciarono a raccogliere i documenti importanti per le province. Tra essi si distinse Bernardin Nagnanović (†1717), che scrisse la breve Notitia Provintiae Bosnae Argentinae.26 Quanto influsso esercitò Cronologia dell’Ordine forse lo dimostra bene il titolo della cronaca della Provincia di Bosnia Argentina (17571783) scritta da Ivan Mirčeta e intitolata Chronologia “Catastico” dei francescani in Makarska historico-legalis provinciae Bosnae Argentinae. La strada tracciata dalla Cronologia fu seguita dal congresso capitolare della Provincia del Santissimo Redentore, che l’8 Ottobre 1766 diede ordine di raccogliere i più importanti atti e decreti riguardanti la Provincia.27 Il grosso lavoro fu iniziato sotto la direzione di Francesco Radman. Il testo fu trascritto in due copie per ognuna delle due custodie. E’intitolato Liber archivalis ed è noto nella storiografia sotto il nome dei due conventi dove sono conservate le copie.28 Nella raccolta furono inseriti anche gli atti anteriori alla divisione della provincia dalla Bosnia Argentina e cioè dal 1693. All’inizio del Liber 26

Il manoscritto è conservato nel convento di Zaostrog (Bezina, 104 [=26]) e pubblicato da J. JELENIĆ, Dva ljetopisa Bosne Srebrene, Sarajevo 1919, 9-15. 27 Il decreto originale è conservato tra gli atti capitolari nell’Archivio della Provincia del Santissimo Redentore a Split, S16, f. 67v-68r. 28 Il titolo completo è: Liber Archivalis in quo de origine Provinciae Bosnae Argentinae quae olim vicaria demum Provincia nuncupata ac de praeclare gestis in et extra eam, a Fratribus Minoribus Ordinis S.P.N. Francisci MDCCLXVII. Una copia è conservata a Šibenik e l’altra a Makarska.

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

195

archivalis vennero descritte anche le origini della Vicaria di Bosnia e perciò fu molto usato dagli scrittori francescani. Molti di essi infatti non essendo storici di professione preferirono queste copie alle carte originali, talvolta difficilmente leggibili, conservate oggi nell’Archivio della Provincia del Santissimo Redentore a Split. Oltre a queste raccolte di copie dei documenti più importanti si è cominciato a raccogliere e trascrivere negli appositi registri anche i documenti dei beni dei conventi che oggi costituiscono le preziose raccolte delle fonti ancora poco sfruttate. Sono i cosiddetti “catastici” o registri catastali conservati in molti conventi. Tra i Frati Minori Conventuali in Istria, Sveto (Santo) Brandolini († 1784) raccolse molti dati nel volume Instrumenti e disegni delle terre e case del convento dei Minori Conventuali di S. Francesco di Parenzo (1755). La sua raccolta nota sotto il titolo abbreviato Catasto d’oro è utile in particolare per la storia di Parenzo e dei suoi dintorni e fu sfruttata dagli studiosi delle cose istriane. Nella Provincia del Santissimo Redentore in Dalmazia questi libri catastali furono disegnati da Pietro Corir e si trovano quasi in tutti i conventi della suddetta Provincia. VERSO LA STORIOGRAFIA SCIENTIFICA Nel secolo XVIII appare l’opera monumentale sulla storia della Chiesa nel territorio popolato dagli Slavi del Sud, Illyricum Sacrum del FarlatiColeti. Quest’opera servì probabilmente come punto di riferimento alle diverse opere di storiografia francescana. Fra Filip Lastrić, chiamato anche Oćevac, oppure da Oćevija (1700-1783) ha collaborato con Farlati per Illyricum sacrum e col Horany nell’ Memoria Hungarorum e si considera l’iniziatore della storiografia critica in Bosnia ed Erzegovina. Fu uno scrittore fecondo in diversi campi. Il suo primo tentativo nel campo delle ricerche storiche fu un libretto Commentariolum super Bosnensi provincia, vicaria, quod(am)... 1759, seguito da De antiquitate et natis Provinciae Bosnensis... 1762. Il tutto fu poi rielaborato nel libro Epitome vetustatum provinciae bosnensis, Venetiis 176529. Nello stesso tempo nella Croazia del nord fra Emerik Pavić (1716-1780) scrisse la sua opera Ramus viridantis olivae [...] seu [...] descriptio Provinciae Bosnae Argentinae, Budae 1766. In Dalmazia sotto il dominio veneziano invece della lingua latina che ancora domina la Croazia del nord, la lingua delle scienze diventa l’italiano che sarà usato anche da molti croati fino alla metà del secolo scorso. In

29 Epitome vetustatum provinciae bosnensis, seu Brevissimum compendium historicochronologicum de antiquitate, variisve suis vicissitudinibus, et consistentia usque ad haec tempora inclusive, Venetiis 1765, 21776. Traduzione croata: Pregled starina bosanske provincije, Sarajevo, 31977.

196

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

italiano scrive Gašpar Vinjalić il suo Compendio istorico e cronologico delle cose più memorabili occorse agli Illyri e Slavi in Dalmazia, Croazia e Bosna, pubblicato come anonimo dal francescano veneziano Gianantonio Bomman sotto il titolo Storia civile ed ecclesiastica della Dalmazia, Croazia e Bosna. Le opere scritte per un pubblico più vasto sono scritte nella lingua volgare croata come Pripisagnie poçetka kragliestva bosanskoga (Mleci 1775) di Norinij Starogradianin Neretvanski [Luka Vladmirović (17181788)]. Questo vale anche per le cronache di molti conventi continuate in lingua croata e con scrittura croata detta bosančica, come la Cronaca di Makarska scritta da Nikola Gojak (c. 1680-1772), oppure quella di Nikola Marčinkušić, Lašvanin (c. 1703-1750). Sono da notare a questo riguardo i due scrittori letterari che hanno tentato di descrivere la storia degli slavi del sud in versi e in prosa, il martire nazionale fra Filip Grabovac e uno degli scrittori croati le cui opere furono tra le più lette, fra Andrea Kačić.30 Quasi tutte le regioni della Croazia odierna nel Novecento, eccetto in un breve periodo all’inizio del secolo, si sono trovate sotto gli Asburgo. Il sistema scolastico e le circostanze sociali e politiche avevano risvegliato l’interesse per la storia. Influenzati da quell’interesse si sono formati molti francescani. Al nord, in Panonia, nella prima metà del secolo del passato si occupò Grgur Č evapovi Ć (1786-1830), che pubblicò Synopticomemorialis catalogus observantis Minorum Provinciae S. Joannis a Capistrano, olim Bosnae Argentinae. Budim, 1823. In Dalmazia, Donato Fabijanić (1808-1890) fu il più noto nome della storiografia francescana croata novecentesca. Fabijanić impiegò una gran parte della sua vita nelle ricerche storiche e soprattutto ecclesiastiche e francescane. Alcune delle sue opere furono sfruttate anche dai continuatori degli Annales Minorum. Quasi nello stesso tempo si distinse in Erzegovina fra Pietro Bakula (1816-1873), uomo attivo e scrittore fecondo.31 Scrissero in croato le opere sintetiche Mijo Vjenceslav Batinić (1846-1921) sulla Provincia di Bosnia e Zlatović (1831-1891), sulla Provincia del Santissimo Redentore in Dalmazia. Le opere di Batinić e di Zlatović sono scritte sui documenti d’archivio con un accentuato patriottismo, alquanto apologetico. Coetaneo dei precedenti, nella Provincia di S. Giovanni da Capistrano fu attivo il P. Eusebio Fermendžin (1845-1897), nato in Vinga in Romania, che nel 1881-1889 fu eletto definitore dell’Ordine. Sebbene non avesse una preparazione storica e non avesse pubblicato molti studi di tale genere, fu nominato per l’annalista dell’Ordine e continuatore degli Annales di Luca Wadding. In quella veste pubblicò l’edizione rifatta e accresciuta del volume 20 e preparò il volume 25 degli Annales. Raccolse inoltre le fonti 30 31

Cfr. A. CRONIA, Storia della letteratura serbo-croata, Milano 1953, 122-126 La bibliografia vedi sotto la voce Bakula nell’articolo di A. Škegro in questo volume.

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

197

riguardanti gli slavi meridionali: bulgari, croati, montenegrini e serbi e in particolare le fonti riguardanti l’attività dei francescani in mezzo a quei popoli. Per questo suo lavoro Fermendžin fu annoverato, nel 1890, come socio corrispondente tra i membri dell’Accademia delle scienze e delle arti degli slavi meridionali in Zagabria. Quando nel 1886 apparve la prima pubblicazione periodica francescana Glasnik bosanskih i hercegovačkih franjevaca, che più volte cambiò il titolo32 cominciarono a moltiplicarsi anche gli studi riguardanti il passato francescano. Gli studi si moltiplicarono maggiormente con la Nova revija (Nouvelle revue de vie religieuse et scientifique), fondata nel 1922, intorno alla quale si raccolsero i più noti studiosi francescani. Un impulso alle ricerche francescane fu dato da fra Girolamo Golubović che smentì l’affermazione di Wadding sulla fondazione della Vicaria di Bosna nel 1260. Il primo ad occuparsene fu lo storico Jelenić,33 che pervenne al risultato che la vicaria fu fondata nel 1340. Alcuni anni dopo dello stesso problema si occupò anche l’austriaco Cajus Othmer, che affermò che la vicaria fu fondata “labente adhuc saeculo XIII”. La sua conclusione fu sostenuta anche da fra Jure Božitković (1887-1938), il teologo che ha iniziato le sue ricerche scientifiche con il tema S. Bonaventurae doctrina de gratia et libero arbitrio (Marianske Lazne 1919). Božitković divenne noto nella storiografia francescana in Croazia per lo studio Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provnicijala 1339-1735 (Beograd 1939), ma non fu seguito quanto alla data della fondazione della Vicaria. Gli storici in genere ritennero il 1340 l’anno della fondazione. Lo sostenne anche il P. Dominik Mandić nell’opera Franjevačka Bosna. Mandić si era orientato verso le ricerche francescane durante lo studio a Roma, dove scrisse la tesi di laurea De protoregula ordinis Fratrum Minorum, Mostar 1923, e l’anno seguente pubblicò De legislatione antiqua Ordinis Fratrum Minorum. Legislatio franciscana 1210-1221, Mostar 1924. È uno storico discutibile e fecondo, le cui opere vennero publicate in 12 volumi. Dalla storia francescana croata accanto al libro sumenzionato, circa le origini della vicaria di Bosnia, Mandić ebbe il merito di pubblicare le fonti Monumenta Franciscana Jugoslavica. Per il risveglio degli studi francescani furono molto importanti i congressi scotisti dei professori slavi organizzati dal noto medievista Karlo Balić. 32

Glasnik jugoslavenskih franjevaca (1887-1895), Franjevački glasnik Serafinski perivoj (1906-1913), Naša misao (1915-1919). Franjevački vjesnik (1927-1941). 33 Julijan Jelenić (1877-1931) fu storico per professione, professore ordinario della storia ecclesiastica alla Facoltà teologica di Zagabria. La sua opera monumentale Povijest Hristove crkve I-III (Storia della Chiesa di Cristo), Zagreb 1921-1928, è rimasta incompiuta. Ha scritto molto sulla storia francescana.

198

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Con l’affermarsi del comunismo tra gli Slavi del sud furono soppresse tutte le riviste e cessò la pubblicazione dei libri di carattere religioso. Furono impediti anche gli studi francescani quasi per quattro decenni. La storiografia ecclesiastica e conseguentemente quella francescana si poteva sviluppare liberamente soltanto all’estero. Nel 1952 cominciò ad apparire a Sarajevo un annuario di carattere miscellaneo Dobri Pastir, edito dalla omonima associazione sacerdotale senza approvazione ecclesiastica, che riportava anche gli articoli di storia francescana. Affievolendosi la dittatura del proletariato marxista negli anni sessanta cominciò a svegliarsi, pian piano, l’attività editoriale ciclostilata e poi comparirono diversi periodici con saggi ed articoli riguardanti la storia francescana. Per il numero delle opere si segnala in particolare fra Ante Crnica (1892-1969), allora vicepostulatore per la canonizzazione del beato Nikola Tavelić, con il quale, alla causa, lavorarono anche fra Dominik Mandić e Basilio Pandžić. Pandžić ha svolto le sue ricerche a Roma come archivista generale dell’Ordine pubblicando due volumi degli Anales Minorum (vol. 31 e 32) e quattro volumi della collana Historia Missionum Ordinis Fratrum Minorum dei quali il quarto è intitolato Regiones proximi Orientis et peninsulae Balcanicae, Roma 1974. Tra le riviste pubblicate dopo gli anni sessanta si è affermata come una rivista eminente storica, la rivista Kačić, pubblicata dalla Provincia del Santissimo Redentore a Spalato e finora edita in più di trenta volumi di ottimi studi. La problematica studiata in questa rivista per lo più riguarda gli studi nell’ordine, l’apostolato, la devozione, rapporti con la cultura e con la società e le biografie dei singoli francescani. Eccetto due articoli riguardanti i francescani in Slovenia e in Albania tutti gli altri studi pubblicati riguardano i francescani nelle cinque province croate. La rivista pubblica anche alcune collane di libri, nessuna però dedicata esclusivamente alla storia francescana. L’altra rivista che riporta molti studi storici è la rivista dello Studio teologico francescano a Sarajevo la Bosnia francescana, continuazione di Dobri Pastir. Accanto a queste riviste, appaiono numerosi studi pubblicati in diverse edizioni in Croazia e all’estero di differente valore scientifico. In Croazia sono da segnalare prima di tutto gli atti dei diversi congressi scientifici, fatti in occasione di qualche anniversario di una istituzione o di un personaggio illustre. Gli editori sono in genere le istituzioni francescane o autori degli scritti. Le istituzioni scientifiche figurano poco come editori. La ragione probabilmente si deve cercare nel fatto che i francescani, esclusi in gran parte dalle istituzioni scientifiche nel periodo comunista, non si sono ancora adattati alle nuove circostanze. D’altra parte molti scrittori francescani non hanno una preparazione specifica nelle scienze storiche. Quelli che l’hanno in genere sono legati agli istituti scientifici o di insegnamento. Tra le

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

199

edizioni all’estero vanno segnalate le tesi di laurea e gli articoli pubblicati nei diversi atti dei congressi e nelle riviste di carattere francescano. Fissato lo scopo di offrire soltanto uno sguardo generale sulla storiografia francescana croata e senza pretesa di essere esauriente, ometto di descrivere i contributi dei singoli studiosi nel periodo recente, perché sono numerosi. Alcuni si sono messi a studiare certi problemi a fondo, analizzando i dati e riportando le prove meticolose per le loro affermazioni. Gli altri si sono prodigati nello scrivere numerosi volumi senza aspettare la maturazione scientifica dei loro prodotti. Gli altri cercarono di collegare la ricca produzione con l’acribia scientifica. Dalla rassegna bibliografica che segue, si può notare che l’abbondanza dei contributi non è seguita dalla sistematicità delle ricerche storiche di argomento francescano. Questo fatto è certamente in parte causato dalla grande perdita di materiale archivistico, sia quello della Cura Generalizia a Roma, scomparso durante il periodo antecedente all’Ottocento, sia nelle terre croate, distrutto nelle diverse guerre o smarrito per negligenza. Non tutti gli archivi e le biblioteche sono ordinati e non sono aperti all’orario fisso agli studiosi. In gran parte negli archivi mancano i cataloghi. I cataloghi pubblicati degli archivi sono rarissimi (Soldo, Nikić). Sono poche le descrizione dei manoscritti nelle biblioteche (Brlek, Frkin, Hoško, Bezina, Kapitanović, ecc). Si è fatto un passo avanti nella pubblicazione delle bibliografie degli autori francescani (S.A. Kovačić, Damiš, Kapitanović), o degli studi scritti sull’argomento francescano (Mrkonjić, Nikić). La pubblicazione sistematica delle fonti incominciata all’inizio del Novecento, si è fermata ai primi passi. Quanto ai temi trattati si ha impressione che molti siano stati studiati casualmente, essendo più facilmente accessibili agli autori. Gli inizi dell’Ordine francescano ed il suo sviluppo in Croazia, è stato studiato da più studiosi (Rode, Mandić, Roščić, Žugaj, Matanić), senza pervenire ai risultati accettabili da tutti. Alcuni hanno tentato di comporre la cronologia dei superiori provinciali (Božitković, Mandić, Žugaj). Alcuni studi prendono in considerazione la vita dei francescani nel Medioevo su un territorio ristretto (Tolić). Sono state scritte diverse opere sulla storia delle singole province, in genere già da tempo antiquate. I tentativi più recenti sono piuttosto brevi compendi (Barčić, Soldo). Sono state pubblicate molte monografie dei conventi che offrono dati generici. Il più delle volte sono insufficienti per quelli che vorrebbero conoscere la loro storia in modo più dettagliato ed esauriente. Le biografie, veramente numerose, dei singoli francescani, mancano del contesto storico e non rispecchiano sempre l’influsso dei loro protagonisti sull’ambiente nel quale si movevano. La formazione religiosa e scolastica, ringraziando alcuni studi molto seriosi, è ben delineata per i secoli XVII e XVIII (Hoško, Brkan, Gregov), ma è ancora sempre lacunosa per i secoli precedenti e quelli successivi. Lo stu-

200

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

dio della spiritualità è rimasto piuttosto al livello del catalogo delle biografie degli uomini di vita virtuosa (Oreb, Jurišić) e raramente arriva a uno studio di sintesi (Matanić). La vita quotidiana nei conventi è diventata l’oggetto dello studio appena nell’ultimo tempo (Semren, Čovo). La cura delle anime è conosciuta a grandi linee (Čapkun, Rupčić, Buturac, Jurišić, Nimac), ma rimangono ancora molti punti interrogativi. Le opere letterarie scritte da francescani sono divenute negli ultimi anni oggetto di molti studi (numerosi congressi scientifici) dal punto di vista linguistico. È studiato il ruolo che i francescani svolgevano nella letteratura paleoslava e nella preparazione dei libri glagolitici (Runje). Ma è rimasto ancora da studiare l’influsso di questa letteratura sulla vita religiosa e spirituale del popolo. È rimasta fuori interesse degli studiosi la predicazione francescana, sebbene sia noto che decine di francescani predicassero ogni Avvento e Quaresima nelle città e paesi lungo la costa orientale dell’Adriatico. È conosciuto in grandi linee l’influsso francescano sull’architettura e sull’arte (Badurina), ma è auspicabile approfondirne la conoscenza. Rimane allora da elaborare i sussidi. Inventariare gli archivi. Catalogare quanto prima manoscritti e libri rari. Mettere, poi, a disposizione del pubblico scientifico più vasto almeno i più importanti archivi e le biblioteche fornendoli con i cataloghi elettronici. Descrivere la tipologia dei documenti sulla base dei moduli e formulari raccolti nei prontuari per i segretari. Continuare in modo sistematico la pubblicazione delle fonti e pubblicare quanto prima il Dizionario biografico croato dei francescani già da tempo in corso di preparazione. Molti temi sono appena sfiorati, oppure sono rimasti fuori interesse degli studiosi. Sono poche notizie conosciute sullo studio dei francescani croati nel Medioevo. Rimane da esplorare il materiale archivistico degli studi generali in Europa dove essi furono mandati per ultimare i loro studi. È quasi del tutto ignoto quanto si appoggiassero gli antipapi sui francescani croati. Non è risolto quale ruolo giocassero i conventi dalla sponda orientale dell’Adriatico nella riforma dell’osservanza francescana. Si conoscono solo poche notizie sulle missioni. Sarebbe utile una migliore conoscenza della geografia storica francescana e un Atlante francescano con descrizione dei conventi e degli insediamenti francescani. Esistono pochissimi studi sul sistema economico anche se nei conventi, come già detto, esistono i catasti e un enorme materiale archivistico. Non ci è nota la statistica dei frati, né la loro provenienza sociale, né quanti di quelli che accettavano il saio serafico perseveravano nella loro vocazione.

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

201

RASSEGNA BIBLIOGRAFICA La bibliografia che segue, per ragioni di spazio, è focalizzata sui più recenti studi. Per lo stesso motivo sono fatti rimandi alle altre due bibliografie (di Škegro e di Goluža) contenute in questo volume. Certamente non tutti i lettori saranno contenti di una tale scelta. Riteniamo, però, che essa sarà di grande aiuto a quelli che non sono esperti della storiografia francescana e si accingono a conoscerla.

OPERE DI CARATTERE GENERALE DESCRIZIONI, INVENTARI E CATALOGHI DELLE FONTI MANOSCRITTE Arhivski fondovi i zbirke u arhivima […], SR Hrvatska, Beograd, Savez arhivskih radnika 1984, 543-565. BAJRAKTAREVIĆ, Sulejman, Turski dokumenti franjevačkih samostana u Živogošću i u Makarskoj, [Zusammenfassung: Türkische Urkunden der Franziskanerkloester in Živogošće und Makarska]. Zagreb, 1961. Estratto da: Zbornik Hist. instituta Jug. akad., (1961) vol. 4, 383-392. BEZINA, Petar, Rukopisna baština franjevaca Provincije Presvetoga Otkupitelja, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1993. BIGONI, Giacomo, L’archivio conventuale di S. Francesco in Cherso in Istria. Inventario (1387-1948), Città di Castello 1973. BRLEK, Mijo, Rukopisi Knjižnice Male Braće u Dubrovniku, Zagreb 1952 F ABIJANIĆ, Donat, Firmani inediti dei sultani di Constantinopoli al conenti francescani e alla autorita civili di Bosniae di Erzegovina, Firenze 1884. FRKIN, Vatroslav, Arhiv franjevačkog samostana i župe Vukovar, Vjesnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 4 (1995) 6/7, p. 49-60 HOŠKO, Franjo Emanuel, Franjevačka knjižnica na Trsatu, Sveti Vid, zbornik, 4 (1999) 219-231. KAPITANOVIĆ, Vicko, Rukopisna i knjižna baština Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj, Makarska, Franjevačka visoka bogoslovija; Zagreb, Arhiv Hrvatske, 1993. NIKIĆ, Andrija, Regesta Franjevačkog arhiva u Mostaru 1446-1862 (Zavičajna knjižnica Život i svjedočanstva, 6), Mostar, Franjevačka knjižnica, 1984. (Altra bibliografia da Škegro) POSAVAC, Zlatko Filozofski rukopisi 18. stoljeća u franjevačkim samostanima Slavonije, Zagreb 1993. SOLDO, Josip, “Varia” samostana sv. Lovre u Šibeniku, Izdanje Historijskog arhiva u Splitu, 6, Split 1967, 215-229. SOLDO, Josip, Inventar Arhiva franjevačkog samostana u Zaostrogu, Arhivski vjesnik, 16 (1973) 177-252. * Il cattalogo de manoscritti e tesari scolastici stampati, conservati nella Provincia di San Cirillo e Metodio cfr. da F. E. Hoško, Franjevačke visoke škole u kontinentalnoj Hrvatskoj, Zagreb 2002, 411-442.

202

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja OPERE BIBLIOGRAFICHE:

Generali: Bibliografija rasprava i članaka, IV Historija, vol. 8—11, Zagreb, Jugoslavenski leksikografski zavod, 1968-1973. Bibliographia franciscana - Collectanea franciscana - Sectio bibliographica, Roma, Institutum Historicum OFMCap. 1931-. Riporta numerosiseme notizie della storiografia francescana croata. MILINKOVIĆ, Bosiljka, Bibliografija radova o religiji, crkvi i ateizmu 1945-1985. Zagreb, Stvarnost, s. a. 298-299. WADING, Luca, Scriptores Ordinis Minorum, 3Romae 1906. — Sbaraglia [Sbaralea], Ioannes Hyacintus, Supplementum et castigatio ad scriptores trium Ordinum S. Francisci a Wadingo aliisqie descriptos, I- III, 2Romae, 1908-1936. Particolari: DAMIŠ, Ivan, Povijesna bibliografija Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, Kačić, 8 (1976) 241-254. DAMIŠ, Ivan, Prilog bibliografiji radova Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda od 1900. do 1945. godine, Kačić, 11 (1979) 343-358. FRKIN, Vatroslav, Hrvatska filozofska tiskana djela i teze od 17. do polovice 19. stoljeća u samostanskim knjižnicama Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 20 (1994), 1/2(39/40) 211-216. FRKIN, Vatroslav, Hrvatske rijetke knjige u Knjižnici franjevačkog samostana u Osijeku, Vjesnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 2 (1993), 1/3, 75-99 JELENIĆ, Julijan, Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke I. Zagreb 1925. JURIŠIĆ, Hrvatin Gabrijel, Bibliografija o sv. Franji na hrvatskom jeziku, Franjo među Hrvatima, Zagreb, 1976, 294-295 (incompleto). JURIŠIĆ, Hrvatin Gabrijel, Izdavačka djelatnost naših franjevačkih zajednica 1976, Franjo među Hrvatima, Zagreb, 1976, 295-301. J URIŠIĆ , Hrvatin Gabrijel, Prilog bibliografiji franjevaca Provincije Presv. Otkupitelja od godine 1945-1966, Kačić, 1 (1967) 325-337. JURIŠIĆ, Hrvatin Gabrijel, Tavelićeva prisutnost, Zagreb 1972. KAPITANOVIĆ, Vicko, Franjevačka provincija presvetog Otkupitelja Split, Katalog izdanja 1941-1990. (Prilog “Vjesniku provincije” [Presvetog Otkupitelja] br. 4/1991), [Split, 1991]. KOROMAN, Veselko, Bio-bibliografija starijih hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine, estratto da Život 1979, 723-740. KOVAČIĆ, Anto Slavko, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene, prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture, Sarajevo, Svjetlost, Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Franj. provincijalat Bosne Srebrene, 1991. MRKONJIĆ, Tomislav, Izvori i bibliografija o Hrvatskoj provinciji sv. Jeronima franjevaca konventualaca, Hrvatska provincija franjevaca konventualaca nekad i danas, Zagreb, Provincijalat, 1989, 123-148.

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

203

PUBBLICAZIONI DELLE FONTI FONTI DI CARATTERE GENERALE Analecta franciscana sive Chronica aliaque documenta […], 10 volumi, Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1885-1941. In particolare i volumi I e X. Traduzioni croate: Spisi svetoga Franje i svete Klare. Latinski i hrvatski tekst. [preveli D. Lasić i S. Hrkać], (Ziral, Mostar-Zagreb, 2003. T OMA C ELANSKI , Život i čudesa sv. Franje Asiškoga (pr. Damjan Damjanović), Zagreb, 1977. TOMA DE CELANO, Životopis sv. Klare i njezini spisi [Legenda s. Clarae, traduzione di Damjan Damjanović], (Symposion, biblioteka asketskomističnih djela, 10), 3Split, Symposion, 2001. BONAVENTURA, S., Životopis sv. Franje (Legenda s. Francisci, traduzione di Damjan Damjanović) Zagreb, Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, 1981. Legenda trojice drugova (Legenda trium sociorum, traduzione di Damjan Damjanović), (Biblioteka Brat Franjo. Izvori, knj. 1), Zagreb, Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, 1982. Cvjetići sv. Franje (pr. Domagoj Šimunović), Zagreb 1972. Bularium Franciscanum, I-IV, [ed. J. H. Sbaraglia] Romae, 1759-1768; Bularii Franciscani Epitome, [ed. C. Eubel], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1908; Bularium Franciscanum, V-VII, [ed. C. Eubel], Romae 1898-1904; Bularium Franciscanum, Nova series, I, [ed. U. Hüntemann], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1929; II, [ed. I. M. Pou y Marti], Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1939; III. Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1949. IV, 1-2 [ed. Caesar Cenci], Grottaferrata, 1989-90; Supplementum ad Bullarium franciscanum […] 1378-1484 [ed. Caesar Cenci, Grottaferrata: Editiones Collegii S. Bonaventurae ad Claras Aquas, 2002. Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije - Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. I, [Stipišić J. – Šamšalović], Zagreb l967; vol. II—XII, [T. Smičiklas], Zagreb 1904—1914; vol. XIII (M. Kostrenčić i E. Laszowski) vol. XIV—XVI (M. Kostrenčić), Zagreb 1915—1976. Regestum pontificium, apendice agli volumi di Annales Minorum. ANTICHI SCRITTORI E FONTI FRANCESCANE CROATE: Bosanski franjevci [priredio i predgovor napisao Marko Karamatić], (Školska knjižnica: hrvatska književnost od Baščanske ploče do naših dana, knj. 3), Zagreb, Erasmus naklada, 1994. BUZJAKOVIĆ, Nikola, Cronica seu origo Fratrum Minorum de Observantia Bozne et Hungarie, parzialmente pubblicata da. E. Fermendžin Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae ordinis S. Francisci Seraphici, Starine, 24/1890, 6-27.

204

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

DOLCI, v. Slade. DOROTIĆ, fra Andrija, Politički spisi [a cura di Vicko, Kapitanović], Split, Splitski književni krug — Franjevačka teologija Makarska, 1995. FERMENDŽIN, Euzebije, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752 (Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, 23, Zagreb, JAZU 1892. JELENIĆ, Julijan, Dva ljetopisa Bsone Srebrene. Sarajevo 1919. JELENIĆ, Julijan, Izvori za kulturnu povijest bosanskih franjevaca, Sarajevo 1913. JELENIĆ, Julijan, Necrologium Bosnae Argentinae. Sarajevo 1917. JELENIĆ, Julijan, Spomenici kulturnog rada bosanskih franjevaca (1437-1878). Sarajevo 1918. Kronika Franjevačkog samostana u Brodu na Savi - Chronicon Conventus franciscani Brodii in Savo (a cura di Josip Barbarić; ed. Egidije Stjepan Biber), Slavonski Brod, Matica hrvatska, Ogranak, 1995. Makarski ljetopisi 17. i 18. stoljeća [a cura di J. A. Soldo], Split, Književni krug 1993. MarkoviĆ, Ivan, Le parrocchie francescane in Dalmazia, Zara 1885. MARTIĆ, Grgo, Pisma fra Grge Martića biskupu fra Paškalu Vujčiću [Introduzione di Vjeko Vrčić], Kačić, 21-22 (1989-1990) 107-134 MATASOVIĆ, J., Fojnička regesta (Spomenik Srpske akademije nauka, 67) Beograd 1930. MATIĆ Tomo, Arhivski podaci o hrvatskim franjevcima u doba Napoleona, Croatia Sacra, 4 (1932) 276-286. Monumenta franciscana iugoslavica, I-II, Mostar 1927-1934 Spomenici kulturnog rada Franjevaca Bosne Srebreničke - Documenta res gestas Fratrum Minorum Provinciae Bosnae Argentinae ab an. 1699-1835 spectantia [sabrao i uredio - coll. dig. notisque ill. Julijan Jelenić], (Monumenta Francicana Jugoslavica, I), Mostar 1927. Hercegovački spomenici franjevačkog Reda iz turskoga doba — Acta franciscana Hercegovinae provinciarumque finitimarum tempore dominationis Othomanae [sabrao i prir. Dominik Mandić - coll. dig. notisque ill. Dominicus Mandić] (Monumenta franciscana iugoslavica, 2), Mostar, 1934. PLETIKOSA, Jakov, Putovanje k Jerozolimu god. 1752, Šibenik, Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić”, 2000. RODE, Benvenut, Documenti francescani di Ragusa. Miscellanea Franciscana, 13 (1912) 144-155, 14 (1912), 14-26, 54-66, 119-128, 170-192, 15 (1914), 4954, 79-82, 111-114, 177-180, 16 (1915) 44-52, 149-152. SEBASTIANUS A RAGUSIO v. Slade SLADE, (DOLCI), Sebastijan, Monumenta historica Provinciae Rhacusinae Ordinis Minorum S. P. N. Francisci notis criticis et chronologicis perpetuo illustrata [. . .]. Neapoli, 1746.

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

205

STRAŽEMANAC, Ivan, Povijest franjevačke provincije Bosne Srebrene - Expositio provinciae Bosnae Argentinae [pr. Stjepan Sršan], (Biblioteka Latina et Graeca, knj. 26) Zagreb, Matica hrvatska, 1993. Vedi inoltre le voci: Benić, Lašvanin, Bogdanović, Lastrić, nell’articolo di Škegro, La situazione, in questo volume. FONTI CONTEMPORANEE: ANTIĆ, Ante, Pisma svećeniku 1. [Fra Nikoli Gabriću], Zagreb 1985. 2. [Fra Petru Čapkunu], Zagreb 1985. 3. [Fra Stanku Petrovu], Zagreb 1985. 4. [Fra Ivanu Juriću], Zagreb 1986. PETKOVIĆ, MARIJA, BL., Hvale i zazivi vječnom Ocu, Zagreb 1997. PETKOVIĆ, MARIJA, BL., Prema Ocu, Zagreb 2002. Ljetopis samostana sv. Lovre u Šibeniku (1923 - 1945), [a cura di Petar Bezina], Split, Petar Bezina, 1996. Ljetopis samostana Svetoga Ante u Kninu (1904 - 1963) [a cura di Petar Bezina], (Biblioteka Hrvatska povjesnica, 4. Građa, 2) Zagreb, Hrvatski institut za povijest ; Dom i svijet, 1998. OPERE STORICHE GENERALI

BATINIĆ, Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka, sv. I—III, Zagreb 1881—1887. BOŽITKOVIĆ, Juraj, Kritički popis bosanskih vikara i provincijala (1339—1735), Beograd 1935. BUTURAC , Josip, Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb, Kršćanska sadasnjost, 1970 ČUTURIĆ , Leonardo, Franjevci među hrvatskim pakom kroz sedam stoljeća, Sarajevo, 1926, 160. Dizionario degli istituti di perfezione, Roma; Edizioni Paoline, 1974- In particolare l’articolo di Đuro Kokša, Croazia, vol. III, Roma 1976, p. 273-294. ESSER, Kajetan, Početak i svrha Franjevačkoga reda [traduzione di Ancila Bubalo], Split, Zbornik Kačić; Školske sestre Trećega reda sv. Franje Asiškoga, 1983. ESSER, Kajetan, Pregled povijesti franjevačkog reda, Sarajevo 1972. FABIJANIĆ, Donat, Storia dei Frati Minori dai primordi della loro istituzione in Dalmazia e Bosnia fino ai giorni nostri, Vol. I-II. Zara 1863-1864. Franjo među Hrvatima, zbornik radova franjevačkih zajednica u prigodi 750. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga (1226-1976), [Francesco tra i Croati. Raccolta di studi delle comunità francescane nell’occasione del 750° anniversario della morte di san Francesco d’Assisi (1226-1976)] Zagreb, Središnji odbor za proslavu 750. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga, 1976 [rec.], Archivum Franciscanum Historicum, 73/1980, 714-716. JOERGENSEN, Johannes, Sveti Franjo Asiški [Den hellige Frans af Assisi], Rijeka 1919.

206

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

JURIŠIĆ, Katolička Crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, Zagreb 1972. KAPITANOVIĆ, Vicko, Die Stellung der Franziskaner zur Gewaltanwendung im Freiheitskampf in Bosnien und Herzegovina 1875, Archivum Franciscanum Historicum, 76 (1983) 355-362. LE MONNIER, Lav [Léon], Povijest sv. Franje Asiškoga I-II [Histoire de saint François d’Assise. Traduzione di Arkanđeo Brković], 1Sarajevo 1904; 2 Zagreb 1919. MANDIĆ, Dominik, Franjevačka Bosna, razvoj i uprava Bosanske Vikarije i Provincije, 1340-1735. (Opera Instituti Chroatorum historici Romae, 2), Rim, Hrvatski povijesni institut, 1968. Nova revija, jubilarno izdanje, Makarska 5 (1926), br. 3-4. Spomenica prigodom sedamstote godišnjice blažene smrti sv. Franje, Zagreb 1927. STUDI RIGUARDANTI LA STORIA DELL’ORDINE PRIMA DELLA DIVISIONE (1517) JALIMAM, Salih, Spor oko crkvene desetine i djelatnost franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni, Bosna franciscana, 6 (1998), 9 p. 126-136 JELENIĆ, Julijan, Problem dolaska franjevaca u Bosnu i osnutka bosanske vikarije. Split 1926. JURIĆ, Frano, Je li sv Frano bio u Dubrovniku? Dubrovnik 1914. MANDIĆ, Dominik, Autentičnost Ahd-name Mehmeda II. B. H. franjevcima, Radovi Hrvatskoga povijesnoga instituta, sv. 3-4 (1971). M ANDIĆ , Dominik, Osnutak franjevačke provincije Hrvatske (provincia “Sclavoniae”), Buenos Aires [s. n.], 1965. Estratto da: Hrvatska revija, god. 15, sv. 4 (60) 302-327. MATANIĆ Atanasio, San Francesco d’Assisi e le origini minoritiche tra gli Slavi del Sud, Convegno di studi dei secc. 13-15, Roma 1983, 311-317. MILOŠEVIĆ, J., De Provincia Sclavoniae, Archivum Franciscanum Historicum, 1 (1908) OTHMER, Cajus, Questio de tempore adventus Fratrum Minorum in Bosnam deque fundatione primae eorum Vicariae, Roma 1931. PEŠORDA, Zrinka, Prilog povijesti franjevaca u srednjovjekovnom Dubrovniku, Croatica Christiana periodica, 24 (2000), 45, p. 29-57. RODE, Benvenut, De antiquitate Provinciae Sclavoniae O.F.M. nunc Dalmatiae. Archivium Franciscanum Historicum 1 (1908), 505-514. ROŠČIĆ, Nikola, Integrazioni storiche sull’antica provincia Sclavoniae OMin, Miscellanea Franciscana, 70 (1970) 403-419. SEMREN, Marko, Il francescanesimo vissuto nelle regioni croate di Bosnia ed Erzegovina (fino al 1517), Romae 1987. TOLIĆ, Željko, I francescani nella diocesi di Sebenico tra medioevo ed età moderna (dal 1298 al 1517), Roma 1999. ŽUGAJ, Marijan, I conventi dei mironi Conventuali tra i Croati dalle origini fino al 1500 (Quaderni Francescani, 16), Roma, Edizioni Miscellanea Francescana;

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

207

Zagreb Marijan Žugaj 1982. Ttesto croato: Samostani franjevaca konventualaca u Bosanskoj vikariji, Croatica Christiana periodica, 14 (1990), 25, p. 1-48. ŽUGAJ, Marijan, S. Francesco in Croazia e la protoprovincia Croata (1217-1239), [Estratto da: Miscellanea Francescana, 82 (1982) 247-310], (Quaderni Francescani, 3), Roma, Edizioni Miscellanea Francescana 1982. * N.B. Vedi inoltre le voci: Džaja, Džambo, nell’articolo di Škegro, La situazione in questo volume. BIBLIOGRAFIA SUI FRATI MINORI (OFM)

E LE LORO PROVINCE

PROVINCIA DI SANTA CROCE DI BOSNIA ARGENTINA (SARAJEVO) * Per ragioni di spazio omettiamo l’elenco della letteratura che è reperibile disseminata nel articolo di Škegro, La situazione e nel articolo di Goluža, Rezultati, tra i temi generali (2.1) e una parte raggruppata nel sottotitolo Francescani (2.3.1) in questo volume. PROVINCIA DI SAN GIROLAMO IN DALMAZIA ED ISTRIA (ZADAR) BARČIĆ, Berard, Povijest franjevačeke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, Zadar 1976. Pod zaštitom svetoga Jeronima, radovi Simpozija u prigodi proslave 600. obljetnice imena Provincije sv. Jeronima, održanoga u Zadru 3. i 4. listopada 1995. godine [a cura di Josip Sopta, Igor Fisković], Dubrovnik [i. e.] Zadar, Provincijalat Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, 1999. Schematismus seu status localis et personalis Provinciae franciscanae Sancti Hieronymi in Dalmatia et Histria, anno domini 1959 descriptus, Romae, Pax et Bonum, 1959. SOPTA, Jozo, Franjevački tragovi u Kotorskoj biskupiji, Dubrovnik [časopis za književnost i znanost], N.s. 4 (1993), 254-263 ŠKUNCA, Stanko Josip, Franjevačka renesansa u Dalmaciji i Istri, opservantska obnova i samostani Provincije sv. Jeronima u 15. st., Split [i. e.] Zadar, Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, 1999. ŠKUNCA, Stanko Josip, Opservantska obnova i formiranje Dubrovačke franjevačke provincije u 15. st., Godišnjak grada Korčule, 4 (1999) 207-211 Provincia del Santissimo Redentore in Dalmazia (Split) BAČIĆ, Stanko, Franjevci u Zadarskoj nadbiskupiji i Ninskoj biskupiji, Lisičić, Općina Lisičić, 1995. BEZINA, Petar, Franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja - žrtve rata 1942 - 1948. (Knjižnica Zbornika Kačić: monografije, dokumenti, građa, 25), Split, Zbornik Kačić, 1995. BEZINA, Petar, Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije i Zadarske nadbiskupije 1941 - 1992. , Split, Petar Bezina, 2000. BEZINA, Petar, Ubojstva fratara Provincije Presvetoga Otkupitelja 1942-1948. Hrvatska obzorja, 3 (1995) 577-586.

208

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

ETEROVIĆ, Karlo, Franjevačka provincija presv. Otkupitelja, njezin postanak, rad i sadašnje stanje, (Knjižnica Nove revije, 13), Šibenik, 1929 KAPITANOVIĆ, Vicko, Un tentativo di riforma nella Provincia Francescana del Santissimo Redentore in Dalmazia (1800-1806), Archivum Franciscanum Historicum, 73/1980, 1/3, 341-372. Mir i Dobro. Monografija franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja [Tekst: Josip Ante Soldo], Split, Provincijalat Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja [1981 ?]. Edizione inglese: Pax et bonum, A monograph of the Franciscan province of the Most holy Redeemer, Split, Provincialate of the Franciscan province of the Most holy Redeemer [1981 ?]. Edizione italiana: Pax et bonum, Monografia della Provincia del SS. Redentore, Split, Provincia francescana del SS. Redentore, [1981 ?]. Edizione tedesca: Pax et bonum, Monographie der Franziskanerprovinz der allerheiligsten Erlösers, Split, Provinzialat der Franziskanerprovinz vom allerheiligsten Erlöser, [1981 ?]. Radovi Simpozija o Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja, […] u prigodi 250. obljetnice osnutka Provincije, I-III [a cura di Hrvatin Gabrijel Jurišić], Split, (Kačić, 17-19 (1985-1987 [i. e. 1988-1991]). SOLDO, Josip Ante, Djelovanje franjevaca Provincije presvetog Otkupitelja kroz 250 godina (1735-1985), Kačić, 17 (1985) 258-260. SOLDO, Josip Ante, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, Sinj, Ogranak Matice hrvatske, 1995. SOLDO, Josip Ante, Uloga franjevaca Provincije presvetogOtkupitelja u borbama za ponarođivanje općina u Dalmaciji, - Estratto da: Dalmacija 1870. Zadar, 1972, 273-287. SOLDO, Počeci historiografije, franjevaca Prov. Presv. Otkupitelja u XVIII. stoljeću [Der Historiografie Anfänge in Der Franziskanerprovinz vom allerheiligsten Erlösers im 18. Jh.], Kačić, 9 (1977), 99-118. ZLATOVIĆ, Stjepan, Franovci Države prisv. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1888. PROVINCIA DI SAN CIRILLO E METODIO (ZAGREB) DAMIŠ, Ivan, Franjevci Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, žrtve drugog svjetskog rata, poraća i jugokomunizma, prilog viktimologiji drugog svjetskog rata, Zagreb, HKD sv. Jeronima, 2000. Franjevci hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda [a cura di Emanuel Hoško, Marija Mirković, Vitomir Belaj], Zagreb, Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, 1992. HOŠKO, Franjo Emanuel, Franjevci u kontinentalnoh Hrvatskoj kroz stoljeća, (Analecta Croatica christiana, 32), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2000. PROVINCIA CROATA LITORALE HOŠKO, Franjo Emanuel, Hrvatsko-primorska franjevačka provincija u zapadnoj Hrvatskoj na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, Kačić, 7 (1975 ) 71-104.

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

209

PROVINCIA DELL’ASSUNZIONE DELLA BVM IN ERZEGOVINA (MOSTAR) * Per la letteratura si può consultare l’articolo di Škegro, La situazione, in particolare sotto la voce Pandžić e l’articolo di Goluža, Rezultati, particolarmente nel sottotitolo Francescani (2.3.1) in questo volume. Si veda inoltre: Fra Didak Buntić, Spomenica o 60. obljetnici spasavanja gladne djece iz Hercegovine (Ur. Didak Ćorić), Zagreb-Mostar 1978. N IKIĆ , Andrija, Političko, pastoralno i prosvjetno-karitativno djelovanje hercegovačkih franjevaca od 1878. do 1918. godine (Zavičajna knjižnica “Život i svjedočanstvo”, sv. 10), Mostar, Franjevačka knižnica, 1986. NIKIĆ, Andrija, Treći egzodus stanovništva iz Hercegovine u zaostroški kraj, I-III, Mostar, Franjevačka knjižnica, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Hrvatska znanstveno-poslovna zajednica; Zaostrog, Franjevački samostan, 1993. NUIĆ, Viktor, Der ‘Fall Herzegowina’, Tatsachen und geschichtliche Hintergruende der Auseinandersetzungen zwischen den Bischoefen und den Franziskanern in Bosnien und der Herzegowina, Zagreb, “K. Krešimir”, 1999. NUIĆ, Viktor, The truth about the “Herzegovinian affair”, the history of the tragic conflicts between the bishops and the Franciscans in Bosnia-Herzegovina (Biblioteka Posebna izdanja ; 4), Zagreb, “K. Krešimir”, 1998. FRATI MINORI CONVENTUALI (OFMConv) Hrvatska provincija franjevaca konventualaca nekad i danas, Zagreb, provincijalat 1989 [bibliografia raccolta da T. Mrkonjić, 123-148]. MARAČIĆ, Ljudevit Anton, “Conventualitas” u redu Male braće, Croatica Christiana periodica, 15 (1991), 28, p. 14-29. MARAČIĆ, Ljudevit Anton, Franjevci konventualci u Istri, u povodu 750. obljetnice smrti bl. Otona iz Pule, Pazin, Istarsko književno društvo “Juraj Dobrila”, 1992. MELNICK, Robert, Franjevci konventualci braća zajednice [prijevod s talijanskog Zvonimir Zlodi] Zagreb, Provincijalat franjevaca konventualaca, 1998. OREB, Marin, Cimba, Zadar, 1968. Estratto da: Pomorski zbornik, vol. 6, p. 475500 [summary: cymba]. O REB , Marin, Slava franjevačke Istre, Zagreb, Provincijalat franjevaca konventualaca, 1962. (cikl). ŽUGAJ, Marijan, Franjevci konventualci biskupi u Senjskoj i Krbavskoj ili Modruškoj biskupiji, Croatica Christiana periodica, 20 (1996), 38, p. 45-72. FRATI MINORI CAPUCINI (OFMCap) B., Redovnička zajednica kojoj je pripadao Sluga Božji o. Leopold Bogdan Mandić [Pregled povijesti hrvatske kapucinske provincije] in Valdiporro, Pietro Bernardi da, Blaženi Leopold kapucin iz Hercegnovog, Zagreb, 1976.

210

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

CLARISSE (OSC) [PETRIČEVIĆ], Marija od Presv. Srca, Samostan sv. Klare, Split 1979 Simpozij “Sveta Klara i naše vrijeme”, Split, 7-9.10.1993. Kačić, 26 (1994). IL TERZ’ORDINE FRANCESCANO TERZ’ORDINE REGOLARE (TOR) IVANČIĆ, Stjepan, Povjestne crte o samostanskom III redu s. o. Franje po Dalmaciji, Kvarneru i Istri i poraba glagolice u istoj redodržavi, sa prilozima, Zadar, E. Vitaliani, 1910. IVANČIĆ, Stjepan, Terz Ordine Regolare di S. Francesco, Rim 1903. RUNJE, Petar, Prema izvorima, Zagreb, 1990. RUNJE, Petar, Franjevci glagoljaši na području Senja, Riječki teološki časopis, 8 (2000), 501-506 RUNJE, Petar, Glagoljaši javni bilježnici, Senjski zbornik, 26 (1999) 115-122. CONGREGAZIONI DI ISPIRAZIONE FRANCESCANA 50.- godišnjica dolaska sestara Franjevki Bezgrešnog Začeća na Cetinje (Biblioteka Gospa od Škrpjela,4), Cetinje, Franjevke Bezgrešnog Začeća, Perast, Gospa od Škrpjela, 1996. MATANIĆ, Atanazije, U znaku ljubavi, Zagreb, 11976, 21999. NAZOR, Berhmana Rozarija, Lovretske sestre. Provincija presvetoga srca Isusova školskih sestara franjevaka (Knjižnica Zbornika Kačić: monografije, dokumenti, građa, 14), Split, Zbornik “Kačić”; Provincijalat Skolskih sestara Trećeg reda sv. Franje, 1986 PALAC, Branka Natalija, Stoljeće života, Mostar, Zagreb, Provincijalat školskih sestara franjevaka provincije Sv. obitelji, 2000. PALAC, Branka Natalija, Školske sestre Trećeg reda sv. Franje u Hercegovini, Potoci -Mostar, 1975. Sestre franjevke od Bezgrešne iz Šibenika, Šibenik 1973. Školske sestre franjevke u Hercegovini, 1899-1999, predavanja sa znanstvenoga skupa održanog u Mostaru 23. i 24. X. 1999. u prigodi stote obljetnice dolaska Školskih sestara franjevaka u Hercegovinu [a cura di Ancila Marija Bubalo] (Knjižnica Zbornika “Kačić”: monografije, dokumenti, građa, br. 36), Mostar, Provincija Svete obitelji Školskih sestara franjevaka; Split, Zbornik “Kačić”, 2002 TERZIARIE FRANCESCANE VIVENTI IN COMUNITÀ JURIŠIĆ, Karlo, Samostan franjevačkih trećoredica “picokara” sv. Ciprijana u Splitu (1493-1905), Prijateljev zbornik II. – Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 33 (1992) 327-362. RUNJE, Petar, Tri hrvatske plemkinje franjevačke trećoredice [Katarina Vukčić Kosača, Magdalena Budrišić, Stanica ud. Radića Radoslavića], Kačić, 29 (1997) 67-82.

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

211

TERZ’ORDINE SECOLARE Izvješće I. sastanka hrv. upravitelja Trećega reda, Zagreb 1913. JURIŠIĆ, Karlo, Franjevački treći red na području južne Hrvatske u 19. stoljeću, Kačić, 14 (1982) 303-312. KEMIVEŠ, Mirko, Franjevački treći red u Varaždinu i Rijeci, Kačić, 14 (1982) 315332. KORDIĆ, Augustin Zdravko, Franjevački treći red u Hrvatskoj provinciji franjevaca konventualaca sv. Jeronima u 19. stoljeću, Kačić, 14 (1982) 319-332 LOVRIĆ, Jerko, Treći red i Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja, Kačić, 19-20 (1987-1988) 249-284.

STORIE GENERALI DEI CONVENTI FABIJANIĆ, Donat, Memorie storico letterarie di alcuni conventi della Dalmazia, Venezia 1845. KARAMATIĆ, Marko - NIKIĆ, Andrija, Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine: povijest, kultura, umjetnost, turizam, prirodne znamenitosti , (Biblioteka Turističke monografije, br. 26) - Ori dei conventi francescani della Bosnia ed Erzegovina. Storia, cultura, arte (Collana: Monografie turistiche numero 26), Zagreb, Privredni vjesnik, Turistička propaganda, 1990. * Per il periodo prima della divisione dell’Ordine vedi: Žugaj, I conventi. RACCOLTE DI STUDI SUI SINGOLI CONVENTI Franjevačka prisutnost u Subotici - Ferencesek szabadkan, Subotica, Franjevački samostan; Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost “Ivan Antunović”, 2001. Od Gradovrha do Bača, radovi sa Znanstvenog skupa u povodu 300. obljetnice preseljenja franjevaca i puka iz Gradovrha (Tuzla) u Bač (1688-1988) održanog u Baču 1. listopada 1987. Sarajevo, TEBIS, 1988. Samostan Male braće u Dubrovniku [a cura di Justin V. Velnić], Zagreb, Kršćanska sadašnjost ; Dubrovnik, Samostan Male braće, 1985. Samostan sv. Frane u Zadru, Zadar, 1980. Selidba Ramljaka, radovi s povijesno-teološkog simpozija u povodu 300. obljetnice odlaska franjevaca i puka iz Rame u Cetinsku krajinu održanog na Šćitu 4. i 5. rujna 1987. godine [a cura di Marijan Karaula], Sarajevo, TEBIS, 1988. Sinjska spomenica 1715-1965 [a cura di Josip Soldo e Jeronim Šetka], Sinj, Franjevački provincijalat u Splitu, 1965. Spomenica Gospe Anđela u Orebićima 1470-1970 [a cura di Justin V. Velnić], Omiš [i. e. Orebić], Franjevački samostan, 1970. Sumartin, zbornik radova [a cura di Josip Ante Soldo], Sumartin, Mjesna zajednica; Franjevački samostan ; Split, Zbornik Kačić, 1992. Zbornik radova Simpozija u prigodi 550-te obljetnice franjevačke nazočnosti na Visovcu (1445 - 1995) (Knjižnica Gospin perivoj, knj. 5), [a cura di Miroslav

212

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Ivić e Šime Samac], Split, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, Visovac, Franjevački samostan, 1997. ZIRDUM, Andrija - KARAMATIĆ, Marko - JARAK, Vjeko, Plehan [S. l, s. n.], 1987. MONOGRAFIE BAČIĆ, Stanko, Franjevački samostan u Karinu. Povijest Franjevačkog samostana u Karinu u svjetlu protokola ili Kronike fra Marijana Lekušića (1734-1740), 1 Šibenik, Općina Lisičić, 1995. 2. ed. accresciuta, Šibenik [s. n.], 2000. BATINIĆ, Mijo Vjenceslav, Franjevački samostan u Fojnici od stoljeća XIV-XX. Zagreb 1913. BOESENDORFER, Josip, Franjevci u Osijeku, Osijek, 1933. C VEKAN , Paškal, Bjelovar i Franjevci, za pedesetu obljetnicu osnivanja Franjevačkog samostana i crkve svetoga Antuna Padovanskog u gradu Bjelovaru (1936-1986), Bjelovar [Franjevački samostan], 1986. CVEKAN, Paškal, Franjevci u Abinim Našicama, Našice, 1981. CVEKAN, Paškal, Franjevci u Brodu, Virovitica [s.n.], 1984. CVEKAN, Paškal, Franjevci u Iloku, Ilok, Paškal Cvekan, 1986. CVEKAN, Paškal, Franjevci u Remetincu, povijesno-kulturni prikaz, Virovitica: P. Cvekan, 1995. CVEKAN, Paškal, Franjevci u Samoboru, povijesno-kulturni prikaz prisutnosti i djelovanja Franjevaca u Samoboru prigodom 360 obljetnice izgradnje prvog samostana i 350 godišnjice proglašenja formalnog samostana, Samobor: P. Cvekan, 1982. CVEKAN, Paškal, Osječki Franjevci, Osijek: vlast. nakl., 1987. CVEKAN, Paškal, Požeški franjevci i njihovo djelovanje, povijesno-kulturni prikaz sedamsto godišnjeg dolaska i djelovanja franjevaca u Slavonskoj Požegi, Slavonska Požega: P. Cvekan, 1983. CVEKAN, Paškal, Samostan Gorica - Brdovec - Conventus Brdovicensis: 1517-1786, Virovitica: Paškal Cvekan, 1994. CVEKAN, Paškal, Virovitica i Franjevci, Zagreb Hrvatsko književno društvo “Sv. Ćirila i Metoda”, 1977. CVEKAN, Paškal, Vukovar i Franjevci, povijesno kulturni prikaz djelovanja Franjevaca u Vukovaru.. Vukovar, Cvekan, 1980. JANČULA, Julije, Franjevci u Cerniku, Slav. Požega, J. Jančula, 1980. JELENIĆ, Julijan, Kraljevsko Visoko i samostan sv. Nikole. Sarajevo 1906. JURIĆ, Frano, Povjesničko-kulturne crtice o kontaktu Franjevaca sa imenom sv. Vlaha. Dubrovnik, 1921. JURIĆ, Frano, Povjesno-opisni prikaz Franjevačkog samostana u Dubrovačkoj Rijeci. Zagreb, 1916. JURIĆ, Frano, Vođ po Franjevačkom samostanu Male Braće u Dubrovniku. Dubrovnik, 1921.

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

213

JURIŠIĆ, Karlo, Franjevački samostan Svete Marije u Makarskoj, u povodu 50. obljetnice posvete nove crkve: (1940-1990), Makarska: [s.n.], 1989. Estratto da: Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj, Makarska, 1989, 33-82. Kraljeva Sutjeska i Vareš, povjesne crtice [ur. Ivica Mlivončić], Split, Karitativno društvo Kruh sv. Ante, 1996. MATIĆ, Bernardin - Gavran Ignacije, Kraljeva Sutjeska, Bobovac et les environs, les monuments de l’etat moyanageux de Bosnie, Zagreb, Turistkomerc, 1974 MATIĆ, Bernardin - Gavran Ignacije, Kraljeva Sutjeska, Bobovac i okolica, spomenici srednjovjekovne bosanske države (Biblioteka Male turističke monografije, br. 22), 2Zagreb, Turistkomerc, 1987. NORŠIĆ, Vjekoslav, Franjevački samostan u Samoboru, Zagreb Tisak zaklade tiskare Narodnih novina, 1929. Estratto da: Vjesnik kr. državnog arkiva u Zagrebu, 1929. OREB, Marin, Moj mali samostan, Samostan sv. Jere, Vis, Split, 1971. SOPTA, Jozo, Daksa: povijest Franjevačkog samostana, (Posebna izdanja, 12), Dubrovnik, Matica hrvatska, Ogranak, 1998. STRČIĆ, Petar, Košljun i franjevački samostan (Krčki zbornik, sv. 43, Posebno izdanje Povijesnog društva otoka Krka, sv. 38), Rijeka, Adamić, 2001. STRUKIĆ, Ignacij, Povjestničke crtice Kreševa i franjevačkog samostana, Sarajevo, 1899. Visovac, zipka serafina, Visovac, Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja; Franjevački samostan, 1997. VLADIĆ, Jeronim, Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Zagreb, 1882. ARTICOLI

ANIĆ, Nikola, Franjevci samostana Svete Marije iz Zaostroga u Sućurju, Kačić, zbornik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, 30/31 (1998/1999) 277-290 CVEKAN, Paškal, Doprinos franjevaca kulturno-povijesnom razvoju Našica tijekom 700 godina, Našice, 1989. – Stručni skup u povodu 760. obljetnice prvog pisanog spominjanja Našica, Našički zbornik, 1 (1994) 15-26. CVEKAN, Paškal, Samostan Marija Gorica (1517-1786), Zaprešićki godišnjak, 4 (1994) 9-23. FRKIN, Vatroslav, Uloga franjevaca u Krapini kroz stoljeća, Kaj, 24 (1991), 2-3, p. 43-46. JURIŠIĆ, Karlo, Rasprava zaostroških franjevaca o sudbini samostanskog veleposjeda 1925. godine, Kačić, 21-22 (1989-1990 [i.e. 1992]) 145-158. KOVAČEVIĆ, Dražen, Franjevački samostan u Podgrađu, Muzejski vjesnik, 16 (1993), 16, p. 56-57. KRIVOŠIĆ, Stjepan, Počeci nekadašnjeg franjevačkog samostana u (Mariji) Gorici, Zaprešićki godišnjak, 6 (1996) 55-79.

214

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

M. BRLEK, Conventus S. Francisci Ragusii (Dubrovnik) historica lineamenta», Miscellanea Melchior de Pobladura I, Romae 1964. 421-445. NIKIĆ, Andrija, Hercegovački franjevci u Slanome od 1914. do 1999, Znanstveni skup “Franjevački samostan u Slanomu i Dubrovačko primorje 1399-1999.”, Slano, 29-31.10.1999. Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, 8 (2001) 115145. POTREBICA, Filip, Franjevci u Krapini (uz 300. obljetnicu djelovanja franjevaca u Krapini), Kaj, 25 (1992), 1-2, p. 105-112. SOPTA, Jozo, Franjevački samostan u Slanomu od utemeljenja do 1914. Znanstveni skup “Franjevački samostan u Slanomu i Dubrovačko primorje 1399-1999.”, Slano, 29-31.10.1999. Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, 8 (2001) 41-57. SOPTA, Jozo, Slike rata (kronika ratnih zbivanja u Maloj braći), Dubrovnik: [časopis za književnost i znanost] Matica hrvatska, N.s. 3 (1992), 2-3. p. 232-242

OPERE BIOGRAFICHE E AGIOGRAFICHE COLLEZIONI DI BIOGRAFIE BEZINA, Petar, Franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja - žrtve rata, 1942- 1948 (Knjižnica Zbornika Kačić: monografije, dokumenti, građa, 25), Split: Zbornik Kačić, 1995. BEZINA, Petar, Kulturni djelatnici Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja u 18. i 19. stoljeću (Analecta Croatica christiana ; sv. 29), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1994. IVANČIĆ, Stjepan, Imenik preminulih redovnika, Zadar, 1910. JURIŠIĆ, Gabrijel, Sveti sljedbenici Franje Asiškoga u našoj prošlosti, Kačić, 9 (1977) 37-69. Lexicon Capuccinum, Roma 1951. MOUSTIER, de Arturo, Martirologium franciscanum, 3Vicetiae 1939. NAZOR, Berhmana Rozarija, Put u svjetlo. Nekrolozi školskih sestara franjevaka Provincije Presvetog Srca Isusova (Knjižnica Zbornika “Kačić”: monografije, dokumenti, građa, br. 27), Split, Zbornik “Kačić”, 1997. OREB, Marin, Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca od njezina postanka do naših dana, Split, 1973. OREB, Marin,Uzori svetosti – sv. Nikola Tavelić i drugi članovi Provincije sv. Jeronima male braće konventualaca, Split, 1970. RODE, Benvenut, Necrologium Fratrum Minorum de Observantia Provinciae Sancti Patris Francisci Ragusii (Estratto da Analecta Franciscana VI), Ad Claras Aquas (Quaracchi-Firenze) 1917, 393-600. Svijetli likovi [i francescani del XIX. e XX secolo], Franjo među Hrvatima, Zagreb, 1976. 197-287. ŽUGAJ, Marijan, Franjevci konventualci biskupi u Senjskoj i Krbavskoj ili Modruškoj biskupiji, Croatica Christiana periodica, 20 (1996), 38, p. 45-72

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

215

ŽUGAJ, Marijan, Nomenklator franjevaca konventualaca Hrvatske provincije sv. Jeronima, 1217-1559, Zagreb, M. Žugaj, 1993. RACCOLTE DI STUDI SUI SINGOLI PERSONAGGI Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo doba (zbornik radova Međunarodni znanstveni skup o Bernardinu Skrivaniću 1996 ; Rijeka) [a cura di Darko Deković], Rijeka, Matica hrvatska, Ogranak, Niz Zbornici, 2, 1997. Carlo Balić profilo, impressioni, ricordi [a cura di Paolo Melada e Dinko Aračić [s. n.], Pontificia Accademia Mariana internazionale 1978 . Diaconus verbi Marijan Jerko Fućak, 1932 - 1992. [a cura di Zvonimir Izidor Herman] Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1995. Jezikoslovac fra Josip Jurin, Zbornik radova sa znanstvenog skupa [a cura di Vilijam Lakić], Primošten, Matica hrvatska, Ogranak; Šibenik, Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić”, 1999. Mandićev zbornik, u čast o. dra Dominika Mandića prigodom njegove 75-godišnjice života - Collectanea Mandić, in honorem Dominici Mandić LXXV vitae annum agentis dicata [a cura di Ivan Vitezić, Bazilije Pandžić, Atanazije Matanić], (Radovi Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu, 1-2), Rim, Hrvatski povijesni institut, 1965. Radovi sa Znanstvenog savjetovanja Život i djelo Ivana Despota, Makarska Zaostrog, 18 - 20. prosinca 1986. (Makarski zbornik, 2), [a cura di Milovan Baletić... et al.], Makarska, SIZ za kulturu općine, 1989. Verbi minister et omnis creati cultor, zbornik u čast fra Vitomira Slugića, zaslužnog člana franjevačke provincije Bosne Srebrene i profesora Franjevačke teologije u Sarajevu, u povodu 70. obljetnice života [a cura di Velimir Blažević, Luka Markešić, Miro Vrgoč], Sarajevo, Franjevačka teologija, 1998. Zbornik fra Bernardin Sokol, svećenik, skladatelj i mučenik. Radovi sa okruglog stola i govori na misi zadušnici u Kaštel Sućurcu 21. i 22. listopada 1994. [a cura di Lav Dujmov... et al.], (Biblioteka Trpimir, 6), Kaštela, Matica hrvatska, Ogranak, 1996. Zbornik o Pavlu Posiloviću: zbornik radova sa znanstvenoga skupa “Pavao Posilović i šibensko-skradinski kraj u njegovo doba”, Skradin - Visovac, 27 - 28. listopada 2000. [ed. P. Knezović, M. Šišak, M. Zenić] Šibenik : Gradska knjžnica “Juraj Šizgorić” ; Zagreb : Hrvatski studiji Sveučilista u Zagrebu, 2001. Zbornik o Tomi Babiću: zbornik radova sa Znanstvenoga skupa “Fra Toma Babić i njegovo vrijeme”, Skradin - Visovac, 26 - 27. listopada 2001. [ed. Alojz Jembrih] Šibenik : Gradska knjižnica “Juraj Šizgorić” ; Zagreb : Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 2002. Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića [Sarajevo, 16. i 17. listopada 1998, a cura di Marko Karamatić], Sarajevo, Franjevačka teologija; Fojnica, Franjevački samostan, 2000. Zbornik radova Znanstvenog skupa Fra Grgo Martić (Vedi: Goluža, Rezultati, 2.3.1 e Škegro, La situazione in questo volume).

216

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Zbornik u čast fra Karla Jurišića, Kačić, 25 (1993)], Split, 1993. Znanstveni kolokvij o Fortunatu Pintariću, Koprivnica, 29-30.4.1992. [a cura di Hrvoje Petrić], Podravski zbornik, 18 (1992). Znanstveni skup “Dragutin Parčić hrvatski jezikoslovac i glagoljaš (u povodu 160. obljetnice rođenja i 90. obljetnice smrti)”, Zadar, 18-19.10.1992. Zadarska smotra, 42 (1993). Znanstveni skup Fra Filip Grabovac u kontekstu hrvatske kulture, Vrlika, 1997. [a cura di Neven Strukan], Vrlika, Poglavarstvo grada Vrlike, Matica hrvatska, [Ogranak]; Sinj, Matica hrvatska, [Ogranak], 1998. Znanstveni skup o Anti Kostantinu Matasu, Split, 7.10.1994 – Zbornik o Zagori [ur. Josip Grgić ... et al.], 1 (1995). Znanstveni skup o fra Bonifaciju Peroviću, Zadar, 9. svibnja 1997 [a cura di Atanazije J. Matanić... et al.], Zadar, Franjevački provincijalat provincije sv. Jeronima, 1997. Znanstveni skup Život i djelo o. Euzebija Fermendžina, Našice, 19. i 20. rujna 1998. [a cura di Julijo Martinčić, Dubravka Hackenberger], Osijek, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad, 1998. BIOGRAFIE SINGOLE E STUDI PARTICOLARI * Studi su San Nikola Tavelić v. Jurišić, Hrvatin Gabrijel, Tavelićeva prisutnost, Zagreb 1972. ANDRIĆ, Stanko, Čudesa svetoga Ivana Kapistrana, povijesna i tekstualna analiza, (Bibliotheca Croatica - Slavonica, Sirmiensia et Baranyensia. Studije ; knj. 1) Slavonski Brod, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje ; Osijek, Matica hrvatska, Ogranak, 1999. BATINIĆ, Mijo Vjenceslav, Životopis fra Augustina Miletića biskupa daulijskoga i namjesnika apostolskoga u Bosni i Hercegovini, Zagreb, 1883. BEZINA, Petar, Ante Konstantin Matas, Split, [P. Bezina], 1992. Canonizationis Beati Iacobi Illyrici de Bitecto laici professi Ordinis Fratrum Minorum (1400-1496 c.) Positio super virtutibus, Romae 1998. CAREV, Franjo, Opčaran planinom Nebo, u spomen fra Jeronimu Mihaiću (18731960), Služba Božja, 34 (1994) 327-346 ČIČIĆ , Augustin, Monografija o fra Grgi Martiću, 24. I. 1822 - 30. VIII. 1905. Zagreb [s. n.], 1930. ČOVIĆ , Mirko, Fra Ivan Despot, Beč, 1961. ČOVO , Stjepan, Dr. fra Dominik (Nikola) Šušnjara, život i djelo (Biblioteka Službe Božje, Spomenspisi sv. 3) Makarska, Služba Božja, 1998. ČOVO , Stjepan, Fra Božo Vuco (1897-1984), Kačić, 21/22 (1989/1990 [i.e. 1992]) 169-246. ČOVO , Stjepan, Fra Leonard Bajić, mučenik za vjeru i domovinu (Spomenspisi : biblioteka Službe Božje ; sv. 5, Split [i.e. Makarska], Služba Božja, 2003. ČVRLJAK , Krešimir, Pavao Pelizzer Rovinjanin (1600-1691), život i djelo, Croatica Christiana periodica, 17 (1993), 32, p. 52-67

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

217

ĆAVAR, Ferdinand Stipe, La vita, le opere e la dottrina sugli angeli del P.M.o. Giorgio Benigno Salviati, OFMConv. (Juraj Dragišić, † 1520), Roma 1977. DAMIŠ, Ivan, “La dimensione di cattolicit⁄” nelle ricerche di storia ecclesiastica degli slavi meridionali di Eusebio Fermendzin, Čakovec, 1988. Dies academicus u čast dr. fra Rastislava Drljića i dr. fra Berislava Gavranovića (2000, Zagreb), [A cura di Ivo Pranjković, Slavko Jeličić], Zagreb, Udruga đaka Franjevačke klasične gimnazije - Visoko, 2001. DUDA, Bonaventura, Aleksa Benigar, franjevac - misionar (1893-1988), Zagreb, Biblioteka Brat Franjo, (Životopisi; knj. 2), 1995. Dva hrvatska jubileja, spomen knjiga povodom 250-god. rodjenja Fra Andrije Kačića Miošića (1704-1954) i 100-god. prve gimnazije s nastavnim hrvatskim jezikom (Sinj, 12. XII. 1854 - 12. XII. 1954) [a cura di Metod Kelava], Buenos Aires, [s. n.], 1955. Fra Marijan Blažić - mučenik s Dakse, (Biblioteka Zaboravljeni velikani ; sv. 1), [A cura di Goran Crnković], Volosko, Hrvatsko katoličko bratstvo “Branimir”, 1998. GODFROY, M.F., Le prédicateur franciscain Thomas Illyricus a Toulouse (Novembre 1518 - may 1519), Annales du Midi, 97 (1985) 101-114. GRBAVAC, Josip, Etische und didaktisch-aufklärerische Tendenzen bei Fili Grabovac “Cvit razgovora” (Slavistiche Beiträge, 91), Verlag Otto Sagner, München 1986. HOŠKO, Franjo Emanuel, Duhovni lik Matije Petra Katančića, Bogoslovska smotra, 64 (1994) 398-407 HOŠKO, Franjo Emanuel, Euzebije Fermendžin, crkveni upravnik i povjesnik (Biblioteka Orijentacije ; knj. 5), Zagreb, Katehetski salezijanski centar, 1997. JURIŠIĆ, Karlo, Fra Gabro Cvitanović i njegov ratni dnevnik (1914-1918), Split 1984. JURIŠIĆ, Karlo, Fra Lujo Marun - osnivač starohrvatske arheologije, Split 1979. JURIŠIĆ, Karlo, Fra Mijo Runović (oko 1550 - poslije 1623), Kačić, 29 (1997) 83106 KAPITANOVIĆ, Vicko, Fra Šimun Rebić u procjepu između cara Franje i Napoleona, Grad na gori, 3/1981, br. 2 (6), 17-19. KORDIĆ, Lucijan, Fragmenti jednoga života, [a cura di Šimun Šito Ćorić] Chicago, ZIRAL [i.e.] Zajednica izdanja Ranjeni labud, 1994. KORDIĆ, Ratimir, Fratar - narodni neprijatelj, doživljaji i sjećanja, Zagreb, “K. Kresimir”, 1995. KOVAČIĆ, Anto Slavko, Antun Knežević, Sarajevo, 1976. LOVRENOVIĆ, Dubravko, Europska paradigma bosanskoga franjevaštva, spomen na Jurja Dragišića (1445-1520), Bosna franciscana, 2 (1994), 2, p. 177180 MAROVIĆ, Šime, Fra Bernardin Sokol “Missa jubilaris”, Sveta Cecilija, 65 (1995), 3, p. 82-84 MIHALJEVIĆ, Vine, Divković i Dalmatinska bratovština, Hrvatska revija, 45 (1995) 577-584

218

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

MIHALJEVIĆ, Vine, Filozofsko-teološki studij u Veneciji i studij medicine i kirurgije u Padovi bosanskog franjevca fra Mije Sučića, Jukić, 24/25 (1994/1995) 181193 MIHALJEVIĆ, Vine, Fra Mate Divković i Hrvatska bratovština u Mlecima, Croatica Christiana periodica, 20 (1996), 38, p. 173-180 MIHALJEVIĆ, Vine, Fra Mate Divković, Jukić, (1991/1992/1993), 21/22/23, 154166 MIŠETIĆ, Vlatko, Fra Grgo Martić u svome vremenu, Posuški zbornik, Matica hrvatska Posušje, 1 (1996), 1, p. 104-127 MUSA, Šimun, Franjo Miličević i hrvatski kulturni preporod u Hercegovini, Mostar, HKD Napredak, 1992. NIMAC, Stipe, Mučenik fra Anselmo Kamber i stradalaštvo Crkve u Hrvata (Ravnokotarska knjižnica “Šubić” ; knj. 1) Benkovac, Stipe Nimac, 1995. OLUJIĆ, Josip, Izabrani radovi, Imotski, Matica hrvatska, [Ogranak], 1999. Izdanja Matice hrvatske, Imotski. Niz prirodoslovnih izdanja; vol. 2, p. 5-18. OREB, Marin, Bl. Oton iz Pule, 2Zagreb, 1983. Otac Karlo Balić (Svjedočanstva), Buenos Aires, Panorama C, [s. a.] PANDŽIĆ, Bazilije, Jakov Markijski vikar Bosanske vikarije, Bosna franciscana, 5 (1997), 7, p.155-166 PANDŽIĆ, Bazilije, Životopis fra Dominika Mandića, Chicago, Ziral, 1994. PAVIĆ, Stjepan, Fra Celestin Vlajić (Fojnica, 25. 9. 1909 - 28. 4. 1993), skica za portret, Bosna franciscana, 4 (1996)149-152. PAVLIČEVIĆ, Dragutin, Kajo Agjić Pleterničanin - Prijatelj puka (uz 190. obljetnicu rođenja - 1805-1892) Zlatna dolina, godišnjak Požeštine, 1 (1995) 71-90. PERAN, Ivo, O. fra Bernardin dr. Sokol, franjevac - žrtva “osloboditelja”, Hrvatska obzorja, 2 (1994) 889-892. PETEŠIĆ, Ćiril, Bernardin Splićanin, izdavač prvog hrvatskog lekcionara (Venecija 1495), Croatica Christiana periodica, p. 32-51 RADIĆ, Nikola, Fra Jure Radić (1920-1990), Kačić, 29 (1997) ; str. 197-232 RADOŠ, Bože, Od maloga Ante do velikog fra Bariše, životopis fra Bariše Drmića iskazan u prigodnicama, Tomislavgrad, [Naša ognjišta], 1996. REŽIĆ, Ksenija, Odsjaj nade, Marija Propetog Petković, Službenica Božja (1892 1966), Zagreb, Sestre Kćeri milosrđa, 1999. SEMREN, Marko, Franjevci Bosne Srebrene, žrtve ratova XX. stoljeća, Bosna franciscana, 5 (1997), 8, p. 99-112 SIKAVICA, Petar, Moglo je biti i gore, sjećanja na drugi svjetski rat i poratno doba, Živogošće, P. Sikavica, 1998. SOPTA, Jozo, Mučenik s Dakse, Dometi, 8 (1998), 1/6, p. 96-112 SOPTA, Jozo, Mučenik s Dakse: fra Marijan Blažić, Hrvatska obzorja, 2 (1994) 901-910 SOPTA, Jozo, Znameniti dubrovački biograf, franjevac Sebastijan Slade Dolci (2.I V. 1669 - 1. VI. 1777), Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, 5 (1995) 295-311

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

219

ŠERIĆ, Marina, Duhu otvoren, sluga Božji Vendelin Vošnjak, skica za njegov duhovni portret i nasljedovanje, (Biblioteka Brat Franjo. Životopisi ; knj. 3) Zagreb, Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, 1998. ŠIMIĆ, Jakov, Pozivu vjeran - sluga Božji Vendelin Vošnjak, franjevac, (Biblioteka Brat Franjo. Životopisi ; knj. 1), Zagreb, Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, 1983. ŠIMUNDIĆ, Mate, Dr. Fra Jozo Olujić, žrtva komunističkoga terora, Hrvatska obzorja, 3 (1995) 375-382. ŠKUNCA, Stanko Josip, Pitanje identiteta fra Bernardina Splićanina, izdavača hrvatskog Lekcionara (1495), Croatica Christiana periodica, 19 (1995), 36, p. 69-76 ŠPRALJA, Izak, O. Anselmo Canjuga, franjevac kapucin, Sveta Cecilija, 65 (1995), 4, p. 88-89. TARLE, Marko, Četiri jeruzalemska mučenika, Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac i prvi kanonizirani franjevac u Svetoj zemlji. Uz 25. godišnjicu kanonizacije, Hrvatska revija, 45 (1995) 23-34. TENŠEK, Z.T. Udio Bernardina Škrivanića u hrvatskom katoličkom pokretu, Kačić, 9 (1977) 293-302. VRGOČ, Miro, Fra Anđeo Ćurić (1839-1917), Bosna franciscana, 9 (2001), 15, p. 137-160 VRGOČ, Miro, Fra Anđeo Zvizdović (1420.[?]-1498), uoči petstote obljetnice smrti!, Bosna franciscana, 5 (1997), 7, p. 167-198 VRGOČ, Miro, Fra Bonifac Badrov (1896-1974), život i rad , Bosna franciscana, 4 (1996), 6, p. 20-38. VRGOČ, Miro, Fra Bonifacije (Božo) Vidović (1870-1952), Bosna franciscana, 10 (2002) 94-110. VRGOČ, Miro, Fra Filip (Josip) Pašalić (1806-1861), Bosna franciscana, 10 (2002) 17, p. 204-224. VRGOČ, Miro, Fra Ivan Bandulavić (najkasnije 1591 – sredina 17. st.), Bosna franciscana, 9 (2001) 14, p. 116-132. VRGOČ, Miro, Fra Jako Pašalić (1877-1960), Bosna franciscana, 7 (1999) 11, p. 112-139. VRGOČ, Miro, Fra Lovro Karaula (1800-1875), Bosna franciscana, 6 (1998) 9, p. 169-197. VRGOČ, Miro, Fra Marko Bandulavić (Donje Skoplje kraj 16. st. – Bacau, vjerojatno 1655), Bosna franciscana, 9 (2001) 14, p. 133-146. VRGOČ, Miro, Fra Marko Dobretić (1707.[?]-1784), Bosna franciscana, 3 (1995), 3 str. 88-114. VRGOČ, Miro, Fra Miroljub Pervan (1905-1968), Bosna franciscana, 6 (1998), 10, p. 169-182. VRGOČ, Miro, Fra Miroslav Džaja (1885-1972), Bosna franciscana, 8 (2000), 12, p. 152-173.

220

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

VRGOČ, Miro, Fra Srećko Perić (1896-1978), uz stotu obljetnicu rođenja, Bosna franciscana, 4 (1996), 5, p. 129-148. VRGOČ, Miro, Fra Vojislav Mioč (05.08.1896-20.12.1981), Bosna franciscana, 2 (1994), 2, p. 128-144. VRGOČ, Miro, Fra Željko Džaja (1904-1973), Bosna franciscana, 8 (2000), 13, p. 202-216. ŽANKO, Dušan, Fra Stanko Petrov (1887-1963) Rim, [s. n.], 1964 “Novi život” ; god. 3, sv. 1-2.

VITA E ATTIVITÀ LEGISLAZIONE BRKAN, Jure, Sadašnje zakonodavstvo Reda manje braće i nova evangelizacija, Služba Božja, (1992), 2-3, p. 111-132 BRKAN, Jure, Uloga gvardijana u Franjevačkom redu, Kačić, 25 (1993) 245-258. Chronologia historico legalis Seraphici Ordinis, I-IV, Neapoli, Venetiis, Romae 1650-1795. Dokumenti 178. izvanredne generalne skupštine Franjevačkog reda od 23. kolovoza do 24. rujna 1971. u Medelinu, Zagreb, 1972. Generalni statuti Reda manje braće (Biblioteka Brat Franjo), Zagreb, Južnoslavenska konfederacija provincijala OFM, 1993. Konstitucije Manje braće kapucina, Zagreb, KS, 1969. MANDIĆ, Dominik, De legislatione antiqua Ordinis Fratrum Minorum I, Mostar, 1924. Pravila književnog društva hrvatsko-slovenskih franjevaca, Sarajevo 1914. Pravilo franjevačkog svjetovnog reda, Dubrovnik, 1979. Pravilo i generalne konstitucije Franjevačkog reda, Zadar, 1976. FORMAZIONE

E STUDIO

SGUARDO GENERALE BRLEK, Michael, De evolutione juridica studiorum in Ordine Fratrum Minorum (usque ad annum 1517), Dubrovnik, 1942. CRNICA, Ante, Uredba o rangu rimokatoličkih bogoslovnih škola s tumačem, Šibenik, 1940. KAPITANOVIĆ, Vicko, Franjevci među hrvatskim narodom i njihovo prosvjetiteljsko djelovanje, Uloga Katoličke crkve u razvoju hrvatskog školstva (priredili: M. Pranjić - N. Kujundžić - I Biondić), Zagreb, 1994, 49-66. U Franjinoj školi. Odgoj i izobrazba u Redu franjevaca konventualaca [Il discepolato francescano, preveo Zvonko Zlodi] (Dokumenti, 6), Zagreb, Provincijalat franjevaca konventualaca, 1987.

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

221

FORMAZIONE E STUDI NELLE DIVERSE PROVINCE NOVIZIATO BEZINA, Petar, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja (1735-1993), Split, Zbornik Kačić, 1993. SCOUOLE MEDIE SUPERIORI BEZINA, Petar, Srednje školstvo u franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja (1735-1920), Split, Franjevački provincijalat provincije Presv. Otkupitelja, 1989. Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882-1982 (Ginnasio classico Francescano in Visoko 1882-1982) Visoko, 1983. HOŠKO, Franjo Emanuel, Franjevačka gramatička škola u Našicama, Našički zbornik, (1999), 4, 130-144. JELENIĆ, Julijan, Latinske škole Bosne Srebreničke, Zagreb, 1929. PEZO, Bruno, Schmerlingova afera u Carevinskom vijeću i Franjevačka gimnazija u Sinju, Kačić, 19-20 (1987-1988) 149-163 STUDI FILOSOFICI E TEOLOGICI Cfr il titolo Descrizioni, inventari e Cataloghi delle fonti manoscritte. BEZINA, Petar, Studij bogoslovije u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja (1735-1918), Split, P. Bezina, 1993. BEZINA, Petar, Studij filozofije u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, Split, P. Bezina, 1992. BRKAN, Jure, Bogoslovska učilišta Provincije presvetog Otkupitelja u Hrvatskoj, Historijski zbornik, 43 (1990), 1, p. 149-166 BRKAN, Jure, L’organizzazione scolastica della Provincia del Santissimo Redentore in Dalmazia nel Settecento (Pars dissertationis) Roma, 1982. Franjevačka visoka bogoslovija u Makarskoj. 250. obljetnica osnivanja i rada: 17361986. (Institutum Philosophico-Theologicum Superius Fratrum Minorum in Makarska, 1736-1986) [a cura di Hrvatin Gabrijel Jurišić], Makarska, Franjevačka visoka bogoslovija, 1989. GREGOV, Nikola, Školovanje u Provinciji franjevaca trećoredaca glagoljaša (Novaja i vethaja, 1), Zagreb Provincijalat franjevaca trećoredaca, 1990. HOŠKO, Franjo Emanuel, Franjevačke visoke škole u kontinentalnoj Hrvatskoj (Analecta Croatica christiana, 35), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2002. HRKAĆ, Serafin, Filozofijski manuskripti na latinskom jeziku u Bosni Srebrenoj, Mostar, ZIRAL, 1998. HRKAĆ, Serafin, Philosophia manuscripta fra Franje Marušića, Mostarca, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 23 (1997), 1/2(45/46), 185-202. HRKAĆ, Serafin, Philosophiae notiones, Mostar, Pedagoški fakultet, 2000.

222

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

KAPITANOVIĆ, Vicko, Fra Andrea Dorotić e l’insegnamento filosofico-teologico nell’Ordine Francescano alla fine del ‘700, Antonianum, 53/1978, 83-143. KAPITANOVIĆ, Vicko, Latinski filozofski rukopisi u Franjevačkoj knjižnici u Makarskoj, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 18 (1992) br. 1-2 (35-36), 201-245. KAPITANOVIĆ, Vicko, Rukopisni priručnici franjevačkog filozofskog učilišta u Šibeniku (1969-1825) [Summary: The manuscript manuals of the Franciscan philosophical study in Šibenik (1969-1825)], Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 20 (1994) br. 1-2 (39-40), 157-199. KAPITANOVIĆ, Vicko, Testi scotisti d’insegnamento filosofico-teologico nella Provincia del Santissimo Redentore in Croazia nei secoli XVII e XVIII, Antonianum, 67 (1992), 240-304. KARAMATIĆ, Marko, Biskup Strossmayer i školovanje bosanskih franjevaca u Đakovu (1853-1876) Znanstveni skup “Đakovo 750 godina”, Đakovo, 1517.11.1989. Diacovensia, 3 (1995) 201-209 MATIĆ, Bernardin, Školski zapisnik (Protocollum) sutješkog samostana 1860-1904. godine, Bosna franciscana, 7 (1999), 260-269 MIHALJEVIĆ, Vine, Filozofsko-teološki studij u Veneciji i studij medicine i kirurgije u Padovi bosanskog franjevca fra Mije Sučića, Jukić, (1994/1995), 24/25, p. 181-193 ŽIGMANOV, Tomislav, Skotistička filozofija u Hrvata u ugarskom Podunavlju Scopus, 3 (1998/1999), 1(9/10) 9-23 SPIRITUALITÀ BAJIĆ, L., Duhovna nauka sv. Franje Asiskoga, Nova revija, 5 (1926), 365-381. BONAVENTURA DE BAGNOREGGIO, Put duha k Bogu, Zagreb, Kršćanska sadašnjost 1974. ČOVO , Ante, Il francescanesimo insegnato e vissuto nelle lettere circolari della Provincia del SS. Redentore in Croazia dal 1735 al 1855, Romae 1994. ESSER, Kajetan, Opomene svetoga Franje, [preveo s talijanskoga Marko Planinić], Zagreb, Provincijalat franjevaca konventualaca, 1995. ETEROVIĆ, Karlo, Jugoslavenski franjevci i duh sv. Franje, Nova revija, 5 (1926) 433-435. GEMELLI, Agostino, Franjevački duh, (traduzione di Fran Binički), 2Sarajevo 1933. GHINATO, Alberto, Duhovni lik sv. Franje, Zadar, 1963. GORBY, Ivan, Sv. Franjo Asiški i franjevački duh, Zadar, 1959. IVONIDES, Yves [Ćuk, Ivon], Vječni zaljubljenik, poruka sv. Franje Asiškoga braći i suvremenom svijetu, Zagreb 1976. IVONIDES, Yves [Ćuk, Ivon], Život sv. Franje Asiškoga, Zagreb, 1963. KNEZOVIĆ, Oton, Franjevački idealizam, Mostar, 1929. Marija Propetog Isusa Petković, službenica Božja, radovi simpozija, Rim, 1991. Rim, Kćeri Milosrđa T.S.R. sv. Franje, Središnja kuća, 1991.

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

223

MATANIĆ, Atanasio, Virtù francescane, Roma 1964. Introduzione allo studio della spiritualità francescana, Roma 1971. MATANIĆ, Atanazije, Problem posebnih nacionalnih duhovnosti s posebnim pogledom na “hrvatsku duhovnost”, Kačić, 25 (1993) 211-220 MATANIĆ, Atanazije, Uvod u duhovnost (Priručnici, 28, prijevod djela La spiritualita come scienza, preveo Mirko Šikić), Zagreb, Hrvatska karmelska provincija; Institut za kršćansku duhovnost KBF; Kršćanska sadašnjost, 1994. MATANIĆ, Atanazije, Zadarska “Gospa od milosti” u svjetlu franjevačke stvarnosti XV. stoljeća, Riječki teološki časopis, 5 (1997), 193-197 NAGY, Božidar, Bog - nebeski Otac u duhovnosti Majke Marije Petković, Obnovljeni život, 54 (1999) 353-366 NAJŽAR-FLEGER, Dora, Štovanje svete Apolonije u tradiciji franjevačkog reda Provincije sv. Ćirila i Metoda [Traditional homage to St. Appolonia in the Franciscan Order of the province of St. Cyril and Methodius, Acta stomatologica Croatica, 34 (2000), 4 , p. 355-363. PETKOVIĆ, Marija Propetog Isussa, Poruke vjere [a cura di K. Režić], Blato, 1990. SEMREN, Marko, Franjevaštvo u spisima Franje Asiškoga, Zagreb, Brat Franjo 2003. SEMREN, Marko, Život i umiranje pod križem, svjedočenje kršćanske i franjevačke duhovnosti bosanskih franjevaca, Sarajevo, Svjetlo riječi, 2000. Sveta Marija, radovi Simpozija o štovanju Blažene Djevice Marije u Provinciji Presvetog Otkupitelja, [Split, 30-31. svibnja 1988], Makarska, Služba Božja, Franjevačka visoka bogoslovija, 1990. VON GALLI, Mario, Življena budućnost, Franjo Asiški (traduzione di Tomislav Penava), Zagreb, KS, 1974. Zapaljena i goruća svjetiljka, Zagreb, 1996. [a cura di Emila Barbarić et al.] Zagreb, Kćeri Milosrđa, 1999. Zbornik Seminara franjevačke duhovnosti u Zagrebu 1976, Zagreb 1976. Znanstveni skup Marija Propetog Isusa Petković Službenica Božja, Zagreb, 1996. [a cura di Ksenija Režić] Zagreb, Kćeri Milosrđa, 1996. Znanstveni skup Štovanje sv. Antuna Padovanskoga među Hrvatima, Zagreb, 12.9.1995. – Kačić [a cura di Hrvatin Gabrijel Jurišić], 27/28 (1995/1996) CURA DELLE ANIME ED EVANGELIZZAZIONE NELLE REGIONI CROATE Apostolat Franjevačkih zajednica u 19. stoljeću. Radovi simpozija u prigodi 800. obljetnice rođenja sv. Franje Asiškoga […], Zagreb 14-16. listopada 1981, Kačić, 14 (1982). BAČIĆ, Stanko, Visovački franjevci u Skradinskoj biskupiji - Pastoralno djelovanje franjevaca od dolaska Osmanlija (1522) do danas, Knjižnica Zbornika “Kačić” - Monografije, dokumenti, građa..., br. 20, Split 1991. BARUN, Anđelko, Pastoralna djelatnost u redovničkom životu fra Ante Antića, Znanstveni skup “Posvećeni život i sluga Božji o. fra Ante Antić”, Zagreb, 2.3.1995, Bosna franciscana, 3 (1995), 3, p, 131-149

224

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

BENKOVIĆ, Ambrozije, Gorice u Posavini 1869-1969, o stogodišnjici obnovljene župe, Gorice, Rimokatolički župski ured, 1968. DAMIŠ, Ivan, Iz prošlosti župe Čakovec, Zagreb 1994. DELIĆ-ČAPKUN , Petar, De organisatione curae pastoralis franciscanorum apud Croatorum gentem, Sibenici 1940. HOŠKO, Franjo Emanuel, Franjevci i poslanje Crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj (Analecta Croatica christiana, 34), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2001. JURIŠIĆ, Mario, Staševica (Brista-Pasičina), prigodom 30-godišnjice otvaranja tunela, Staševica, M. Jurišić, 1968. KAPITANOVIĆ, Vicko, Die Rolle der Franziskaner von Visovac in der Kroatischen Geschichte, Archivum Franciscanum Historicum, 77/1984, 4, 421-434. KAPITANOVIĆ, Vicko, Osobitosti franjevačkog apostolata, Služba Božja, 23/1983, 3, 277-285; KOJAKOVIĆ, Ana Zorka, Sestre svetoga Križa u službi katehizacije, Diacovensia, 2 (1994) 212-229 MARKOVIĆ, Ivo, Franjevački pastoral zvanja u Bosni, Bosna franciscana, 4 (1996), 5, p. 37-52 NIMAC, Stipe, Bogoslužni godišnjak Franjevačkog Bratstva Presvetoga Otkupitelja, [Zusammenfassung: Liturgisches Jahrbuch der Franziskanerbrueder vom “Allerheiligsten Erloser”; Sumary: Liturgy Almanac of the Franciscan Province of the Most Holy Redeemer.], (Pastoralna knjižnica, 5) Split: Tajništvo za pastoral Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja 1993. Nimac, Stipe, La popolazione e le prospettive dell’opera pastorale della Provincia francescana del Santissimo Redentore (Spalato - Croazia), (Excerptum theseos ad doctoratum in S. theologiam), Pontificia Universita Lateranense, Roma 1990, NIMAC, Stipe, Stanovništvo i pastoralne perspektive Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja (Biblioteka Majka, 4), Zagreb, Franjevački samostan Majke Božje Lurdske, 1990. NUIĆ, Viktor, Hercegovački franjevci 25 godina u biskupiji Fuldi, 1977-2002. , Zagreb, K. Krešimir, 2002. RADMAN, Ivo, Rane Bosne Srebrene. Kratka povijest i sadašnje stanje župa koje pastoriziraju bosanski franjevci, Livno, Svjetlo riječi, 1994. RUPČIĆ, Bonitius, Entstehung der Franziskanerpfarreien in Bosnien und der Herzegovina und ihre Entwicklung bis zum Jahre 1878, Breslau 1937. SRAKIĆ, Marin, Franjevačke bratovštine u Osijeku, Croatica Christiana periodica, 14 (1990), 26, p. 90-93 TOMAŠEVIĆ, Luka, Il comportamento religioso nella Craina di Sign (Dalmazia) nel Settecento. Pars dissertationis ad doctoratum in theologia morali consequendum, [Roma, s. n.], 1993 TOMAŠEVIĆ, Luka, Između zemlje i neba. Vjera i moral u životu kršćana Sinjske krajine u 18. stoljeću, Sinj, Franjevački samostan, 2000.

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

225

Tristota obljetnica župe Otok kod Sinja [Zusammenfassung: Der 300. Jahrestag der Pfarrei Otok] (a cura di Pavao Vučković, Luka Tomašević, Augustin Ante Akrap), Otok, Župni ured, 1988. * Per Bosnia ed Erzegovina vedi Goluža, Rezultati, in questo volume. Passim. CURA SPIRITUALE PER L’EMIGRAZIONE CROATA BUKINAC, Beato, De activitate franciscanorum in migrationibus populi croatici saeculis XVI et XVII, Zagreb, 1940. H OŠKO , Franjo Emanuel, Franjevci među Hrvatima u Sydneyu. Povijest dušobrižništva 1957-1994, Summer Hill. Hrvatski katolički centar = Croatian Catholic Centre, 1996. KAPITANOVIĆ, Vicko, Franjevci kao vojni kapelani u mletačkoj vojsci (Sommario: I francescani croati cappellani nell’esercito veneto), Kačić, 16 (1984) 161191. Katolička Crkva i Hrvati izvan domovine, Zagreb, 1980. SINOVČIĆ, Marko, Hrvati u Argentini i njihov doprinos hrvatskoj kulturi, Buenos Aires, 1981. SUMIĆ, Ivica, S karaševskim Hrvatima. Tragom hrvatskih “mešćera” s Jadrana u Rumunjskoj, Hrvatska obzorja, 3 (1995) 31-40 SUMIĆ, Ivica, Tragom hrvatskih “mešćera” (učitelja) s Jadrana kod Hrvata u Rumunjskoj, Zadarska smotra, 42 (1993), 6, p. 195-202 TOMAŠEVIĆ, Luka, Hrvatska katolička misija u Muenchenu: 50. obljetnica života i djelovanja (1948 - 1998), (Knjižnica Zbornika “Kačić”: monografije, dokumenti, građa, 29), Split: Zbornik “Kačić”; München: Hrvatska katolička misija, 1998. TOMAŠEVIĆ, Luka, Kroatische katholische Mission in Muenchen: der 50. Jahrestag des Lebens und Schaffens (1948 - 1998), Split: Sammelwerk “Kačić”; München: Kroatische katholische Mission, 1998. MISSIONI TRA NON CRISTIANI GVERIĆ, Drago, Hrvatski franjevci u Misiji Cibanda-Mulagi u Zairu, Kačić, 19-20 (1987-1988) 387-415. KNEZOVIĆ, Oton, Sv. Franjo organizator misija, Nova revija, 5 (1926), 308-322. PANDŽIĆ, Basilius, Historia missionum Ordinis Fratrum Minorum, IV Regiones proximi Orientis et Peninsulae Balcanicae, Roma 1974. PEJIĆ, Pio, Hrvatski franjevci u Svetoj zemlji, Kačić, 9 (1977), 147-162. ŠTEFANIĆ, Urban, Hrvatski Franjevci i Isusova zemlja - Sveta zemlja, Crkva u svijetu, 29 (1994), 414-425. INFLUSSO SULLA LITURGIA E PIETÀ BRKAN, Jure, Nauka sv. Franje Asiškoga o euharistiji, Služba Božja, 21 (1981) 11121. ETEROVIĆ, Karlo, Franjo Asiški svetac euharistije, Sarajevo, 1911.

226

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Hoško, Franjo Emanuel, Državni red bogoslužja (1786) i franjevci u Slavoniji i Podunavlju, Riječki teološki časopis, 9 (2001), 189-234. KAPITANOVIĆ, Vicko, Neobjavljeni liturgijski kodeks. Rimsko-franjevački kalendar iz XV. stoljeća, Služba Božja, 26/1986, 1, 77-95. KAPITANOVIĆ, Vicko, Un codice quattrocentesco francescano di Split, Archivum Franciscanum Historicum, 71/1978 450-459. MARGETIĆ, Lujo, Počeci prošteništva i Franjevačkog samostana na Trsatu, Croatica Christiana periodica, 14 (1990), 25, p. 66-77. RADONIĆ, Bonaventura, Štovanje Krista kralja u franjevačkom redu, Nova Revija, 5 (1926) 469-471. ŠKUNCA, Bernardin, Tri izvora molitve svetog Franje Asiškog, Služba Božja, 16 (1976), 219-227. INFLUSSO SULLA CULTURA E BELLE ARTI STUDI SUL CONTRIBUTO ALL’ISTRUZIONE E ALLA CULTURA IN GENERE BEZINA, Petar, Kulturni djelatnici Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja u 18. i 19. stoljeću [Zusammenfassung: Kulturtraeger der Franziskanerprovinz des allerheiligsten Erloesers im 18. und 19. Jahrhundert], (Analecta Croatica christiana, 29), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1994. BEZINA, Petar, Pučko školstvo i franjevci Provincije presv. Otkupitelja, doprinos poznavanju razvitka pučkog školstva u Južnoj Hrvatskoj od 1735. do 1941. godine, (Knjižnica Zbornika Kačić: monografije, dokumenti, građa ... ; br. 15), Split, Zbornik Kačić, 1987. Doprinos franjevačkih zajednica našoj kulturi (Quantum communitates franciscales ad culturam nostram [sc. Croatorum et Slovenorum] contulerunt, Split 1977, [Recensione di V. Kapitanović] Archivum Franciscanum Historicum, 71/ 1978, 3-4, 478-484. FRKIN, Vatroslav, Franjevci i školstvo u Krapini, Kaj, 30 (1997), 3/4, p. 27-31 GAVRAN, Ignacije, Bosanskohercegovački franjevci i hrvatska kultura, Croatica: prinosi proučavanju hrvatske književnosti, 21 (1990), 34, 7-15, HOLJEVAC, Sanja, Glavinićeva kulturno-književna i tiskarska djelatnost, Riječ, časopis za filologiju, 2 (1996), 1, p. 134-145 JELENIĆ, Julijan, Kultura i bosanski franjevci I-II. Sarajevo 1912-1915. Ristampa anastatica N IKIĆ , Andrija, Franjevačka kulturna baština (Zavičajna knjižnica Život i svedočanstvo, sv. 14), Mostar, Franjevačka knjižnica, 1989. OREB, Marin, Kulturna baština samostana sv. Frane u Šibeniku, (Zadar 1968, 738) i Radovi Instituta JAZU u Zadru, 13-14 (1968) 277-308. STORIA DELLA FILOSOFIA La letteratura filosofica è molto numerosa. Oltre le opere bibliografiche già citate sotto il titolo Formazione e istruzione e Biografie si puo consultare: BARBARIĆ, Damir, Filozofija Andrije Dorotića, Zagreb, 1987.

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

227

BARBARIĆ, Damir, O Kačićevim filozofskim rukopisima, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 4 (1978), n. 7-8, 251-255. BAZALA, A., Kačićeva “Elementa peripatetica”, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 2 (1976) n. 3-4, 201. Š OJAT, Zvonimir Cornelius, De voluntate hominis eiusque praeeminentia et dominatione in anima secundum Georgium Dragišić (c. 1448-1520), Romae 1972. ZIMMERMANN, Stjepan, Pogled na franjevačku filozofiju, Nova revija, 5 (1926) 229244. STORIA DELLA TEOLOGIA BRIDA, Marija, ”Navigium Beatae Mariae Virginis” de Benedikt Benković, De cultu Mariano saeculo XVI, vol. IV, Romae 1983, 35-47. FUĆAK, Jerko, Šest stoljeća hrvatskog lekcionara u sklopu jedanaest stoljeća hrvatskog glagoljaštva, Zagreb, 1975. HOŠKO, F. Emanuel, Negdašnji hrvatski katekizmi, Zagreb 1985. MORO, Dušan, Il “munus” del vescovo di Roma nel confronto ecumenico dottrinale di I. Marković e N. Milaš (pars dissertationis), Roma 1986. Studia mediaevalia et mariologica P. Carolo Balić OFM septuagesimum explenti annum dicata, Roma 1971, 377-402. VLAŠIĆ, Petar, Duh sv. Franje u biblijskom radu, Nova revija, 5 (1926) 265-272. STORIA DELLE SCIENZE SOCIALI

GRBIĆ, Jadranka, Etnografski rad bosanskoga franjevca Ivana Franje Jukića, Bosna franciscana, 2 (1994), 2, p. 101-127 MARASOVIĆ, Špiro, Pokazatelji duha solidarnosti među franjevcima i franjevkama, Simpozij “Kultura solidarnosti - u službi svijetu, u službi Spasitelju”, Zagreb, lipanj, 1997. Revija za socijalnu politiku, 4 (1997), 4, 357-365. STORIA DELLA SCIENZA PURA

PAMIĆ, Jakob, Geološka zbirka Franjevačkog samostana u Požegi i Kajo Agjić, Zlatna dolina: godišnjak Požeštine, 2 (1996), 2, p. 209-219. Paleontološki rad profesora franjevačke klasične gimnazije u Sinju. U prigodi otvaranja paleontološkog odjela zbirke franjevačkog samostana u Sinju 3. listopada 1992. Sinj, 1992. STORIA DELLE SZIENZE APPLICATE

* Oltre le opere generali vedi in particolare Samostan Male braće u Dubrovniku. CVEKAN, Paškal, Doprinos franjevaca s područja Hrvatske franjevačke provincije svetih Ćirila i Metoda u službi zdravstvene kulture, Znanstveni kolokvij Crkva u povijesti zdravstvene kulture Hrvatske, Trsat, 22.6.1991, Acta Facultatis medicae Fluminensis, 17 (1992), 3-4, p. 139-152

228

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

HOŠKO, Franjo Emanuel, Ranarnici i ljekarnici u Franjevačkom samostanu uza Svetište Gospe Trsatske, Acta Facultatis medicae Fluminensis, 17 (1992), 3-4, p. 159-165. KARAMATIĆ, Marko, Uloga franjevaca u povijesti bosanskohercegovačkog zdravstva, Croatica Cristiana Periodica, 8 (1984), 13, 61-74. RIMAC-LASIĆ, Smilja, Škrobonja, Ante, Tri ljekaruše imotskih franjevaca, Znanstveni kolokvij Crkva u povijesti zdravstvene kulture Hrvatske, Trsat, 22.6.1991, Acta Facultatis medicae Fluminensis, 17 (1992), 3-4, p. 183-191 ŠIMUNKOVIĆ, Ljerka, Franjevci u zdravstvenoj prošlosti Dalmacije, Znanstveni kolokvij Crkva u povijesti zdravstvene kulture Hrvatske, Trsat, 22.6.1991, Acta Facultatis medicae Fluminensis, 17 (1992), 3-4, p. 207-213 STORIA DELLE BELLE ARTI KRŽANIĆ, Krsto, Franjevački ideali i umjetnost, Šibenik, 1937. ARCHITETTURA BADURINA, Anđelko, Uloga franjevačkih samostana u urbanizaciji dubrovačkog područja [Zusammenfassung: Die Rolle der Franziskanerkloester in der Urbanisierung des Gebietes von Dubrovnik], Zagreb, Institut za povijesne znanosti Sveučilišta, Odjel za povijest umjetnosti (Studije i monografije, knj. 6); Kršćanska sadašnjost, (Analecta Croatica Christiana, sv. 27) 1990. FISKOVIĆ, Igor - Sopta, Jozo, Franjevački samostan Mala braća u ratu 1991-1992. [Franciscan monastery Mala braća in the war 1991-1992], Dubrovnik, Franjevački samostan Mala braća, 1994. FUGOŠIĆ, Vinko, Franjevački klaustri na hrvatskoj obali. Moja priča o klaustru, Zagreb, Školska knjiga; Zadar, Hrvatski institut za liturgijski pastoral, 1995. HORVAT, Zorislav, Franjevačka crkva sv. Ivana Krstitelja u Kloštru Ivaniću u svjetlu srednjovjekovnog načina projektiranja, Peristil, 34 (1991) 43-54. MIRKOVIĆ, Marija, Udio franjevaca u sazrijevanju varaždinskoga baroka, Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin / Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 6/7 (1994) 13-25 PEKOVIĆ, Željko, Građevni razvoj zvonika franjevačke crkve u Dubrovniku, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 17 (1991[i.e. 1993]), 91-128. ARTE FIGURATIVA BARIČEVIĆ, Doris, Barokno kiparstvo kod varaždinskih franjevaca, Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin / Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 6/7 (1994) 27-36 Cimelia e thesauro Ecclesiae Beatae Mariae Virginis de Trsat - Dragulji iz Zavjetne zbirke Crkve Majke Božje Trsatske - Tesori della Collezione votiva nella Chiesa della Madonna di Tersatto - The Jeuvels from Ex Voto Collection in the Church of Our Lady on Trsat - Kunstschaetze der Votivkollektion in der Heiligen Frau Kirche von Trsat [testi Emanuel Hoško, Ivo Lentić, Ivan Rogić-Nehajev] Opatija, Naklada Benja ; Rijeka, Editrice Minchio, 1991.

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

229

CVITANOVIĆ, Đurđica, Slika Valentina Metzingera u franjevačkom samostanu u Klanjcu, Anali Galerije Antuna Augustinčića, 11 (1991) 51-64 FABIJANIĆ, Donat, Dipinti della citta di Lesina illustrata dal P. Donato Fabianich, Zara 1849. Franjevačka galerija (Široki Brijeg), Galerijska djelatnost 1998, Široki Brijeg, Muzej Široki Brijeg, Franjevačka galerija, 1999. MATANIĆ, Atanazije, Tri slikoslovne zanimljivosti u samostanskim crkvama na Košljunu, Krčki kalendar, 1996, 82-86. PRIJATELJ, Kruno, Pala sv. Paulina u franjevačkoj crkvi u Sinju, Kačić, 25 (1993), 619-624. TOMIĆ, Radoslav, Franjevačka crkva i samostan na Poljudu u Splitu, Split, Franjevački samostan u Poljudu, 1997. CATALOGHI DELLE MOSTRE Franjevački samostan i crkva sv. Filipa i Jakoba - The Franciscan monastery and church of ss Philip and James, Vukovar, Gradski muzej Vukovar, 1998. Mir i dobro, umjetničko i kulturno naslijeđe Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda o proslavi stote obljetnice utemeljenja, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 12. siječnja - 23. travnja 2000. [a cura di Marija Mirković, Franjo Emanuel Hoško] Zagreb, Galerija Klovicevi dvori, 2000. * Vedi voce Blago nell’articolo di ŠKEGRO, La situazione, in questo volume MUSICA Glazbeni barok u Hrvatskoj: zbornik radova sa simpozija održanog u Osoru 1986. godine [ur. E. Stipčević], Osor, Osorske glazbene večeri, 1989. KATALINIĆ, Vjera, Katalog muzikalija u franjevačkom samostanu u Omišu - Catalogue of music manuscripts and prints in the Franciscan Monastery in Omis (Indices Collectiorum musicarum tabulariorumque in Croatia, n. 3), Zagreb : Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 1991. KINDERIĆ, Petar, Glazba u Franjevačkom samostanu na Trsatu, Rival, časopis za književnost, 3 (1990) 3-4, p. 211-228 RIMAN, Marija, Barokna glazba u franjevačkom samostanu na Trsatu u Rijeci, Arti musices, 28 (1997) 1/2, p. 19-34. STIPČEVIĆ, Ennio, Fra Bone Razmilović i franjevački glazbeni barok u Hrvatskoj, Prijateljev zbornik II [a cura di Joško Belamarić], Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 33 (1992) 363-373 Trojica iz početka hrvatske muzikologije: Ivan Barbić, Antonin Zaninović i Ante Matijević, Arti musices, 22 (1991) 1, p. 41-60 TUKSAR, Stanislav, Pregled rukopisnih i tiskanih muzikalija u franjevačkom samostanu u Koprivnici, Podravski zbornik, 22 (1996) 105-110. * Vedi titolo Biografie: Znanstveni kolokvij o Fortunatu Pintariću, Zbornik fra Bernardin Sokol e l’articolo di Špralja su Canjuga.

230

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

STORIA DELLA FILOLOGIA E DELLA LETTERATURA BRLEK, Mijo, Leksikograf Joakim Stulli (1730-1817), Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1987. CRONIA, Arturo, Storia della letteratura Serbo-croata, Milano 1956. GRBAVAC, Josip, Slika smrti u poznatijih franjevačkih propovjednika XVIII. st. u Bosni i Dalmaciji, Kačić, 25 (1993) 221-243. IVANČIĆ, Stjepan, Nešto o Hrvatsko-glagoljskim piscima samostanskih Trećoredaca, Zadar 1911. IVANČIĆ, Stjepan, Poraba glagoljice kod redovnika III. Reda sv. Franje po Dalmaciji i Kvarneru, Zadar 1887. KAPITANOVIĆ, Vicko, Govor fra Ivana Topića papi Grguru XVI. (Doprinos povijesti hrvatskoga govorništva), Kačić, 21-22 (1989-1990 [i.e. 1992]) 99-105. Il testo della predica [p. 101-104] in latino e nella traduzione croata]. KAPITANOVIĆ, Vicko, Književni rad fra Andrije Dorotića (Zusammenfassung: Literarische Arbeit des Fra Andrija Dorotić), Kačić, 13 (1981) 121-153. KATIČIĆ, Radoslav, Učitelji s Visovca. Ravni Kotari u povijesti hrvatskoga književnog jezika (Biblioteka Ravnokotarski cvit, 10), Lepuri, S. Nimac, 2002. KOSOR, Marko, Izvori pravopis i jezik Jurinovih rječnika, Rad JAZU, 315, Zagreb 1957, 77-331. KOSOR, Marko, Trojezična gramatika fra Josipa Jurina, Rad JAZU, 295, Zagreb 1953, 41-65. KOSOR, Marko, Zaboravljeni trojezični rječnici fra Josipa Jurina, Rad JAZU, 303, Zagreb, 1955, 119-210. PAVIĆ, S. Pregled latinskih gramatika bosanskih franjevaca, Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882-1982, Visoko 1983, 78-98; PEZO, Bruno, Franjevci Provincije Presv. Otkupitelja pisci latinskih gramatika u XVIII. stoljeću, Kačić, 16 (1984) 71-75. [Recenzija: Archivum Franciscanum Historicum, 80 (1987) 291.] PRANJIĆ, Krunoslav, Virtualnost dijakronijskih stilema, iz stilematike franjevačkih spisatelja Bosne Srebrene XVII. ter XVIII. st., Kolo, 6[7!] (1997), 4, p. 4690. PRANJKOVIĆ, Ivo, Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene (Mala knjižnica Matice hrvatske; kolo 10, sv. 55), Zagreb: Matica hrvatska, 2000. PUTANEC, Valentin, Tekstološka analiza rukopisnoga Hrvatsko-talijanskoga rječnika Rkp. 194 (Franjevački samostan u Dubrovniku), Rasprave Zavoda za hrvatski jezik, 17 (1991), 153-209 SAMBUNJAK, Slavomir, Franjevački siromaški rigorizam u pjesmi “S(ve)t” se kon’ča”, Radovi / Sveučilište u Splitu, Filozofski fakultet Zadar. Razdio filoloških znanosti, 32/33 (1992/1993-1993/1994), 22/23, p. 157-173. VULIĆ, Sanja, Odnos prema plurilingvizmu u djelima Stjepana Markovca Margitića, Tome Babića, Jerolima Filipovića, Filipa Lastrića i Nikole Lukovića, Kolo, 10 (2000), 2, p. 51-73. * Vedi: Raccolte di Studi sui singoli personaggi.

V. KAPITANOVIĆ, La storiografia dell’Ordine Francescano

231

ARCHEOLOGIA CAMBI, Nenad, Dvije nove akvizicije arheološke zbirke Franjevačkog samostana u Sinju, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Ser. 3, 24/25 (1991/1992) 121138. MENĐUŠIĆ, Marko, Zbirka franjevačkog samostana na Visovcu (o 550. obljetnici franjevačke nazočnosti na otočiću) , Hrvatska revija, 47 (1997) 137-144 MILOŠEVIĆ, Ante, Sinjski franjevci - vukovarskom Muzeju, Obavijesti / Hrvatsko arheološko društvo, 26 (1994), 1, p. 93-96. HRVATSKA FRANJEVAČKA HISTORIOGRAFIJA Sažetak Franjevačka historiografija vezana je uz Hrvatsku već od prvog Franjina životopisca Tome iz Celana i Splićanina Tome Arhiđakona. Speculum disciplinae vrstan je pokazatelj ranog franjevačkog utjecaja u Hrvatskoj. Pa ipak, još ne postoji sustavan, barem i kratak, prikaz franjevačke historiografije na hrvatskom području. U uvodnom dijelu članka autor pokazuje putanju franjevačke historiografije od pripovjedalačke povijesti do novijih sustavnih radova. Starija franjevačka i hrvatska prošlost, vezana uz franjevce na istočnoj jadranskoj obali, poznata nam je tek djelomice iz kratkih natuknica franjevačkih ljetopisaca, velikim dijelom stranog podrijetla. Hrvatski franjevački ljetopisci pojavljuju se u hrvatskoj historiografiji s Nikolom Buzjakovićem (1535) i s Chronicon breve regni Croatiae iz 1561. Ivana Tomašića, koji se navodi kao vrelo za nasilnu smrt kralja Zvonimira. Slijede potom Šipračić, Kopijarević, Velikanović i dr. Kad se u XVII. stoljeću počela razvijati analistika, pojavili su se povjesničari i u Hrvatskoj, među kojima se ističe Franjo Glavinić. No, po samostanima su i nadalje zbivanja opisivali ljetopisci. Poviješću Provincije Bosne Srebrene bavili su se u XVIII. stoljeću suradnik velebnog djela Illyricum Sacrum, fra Filip Lastrić ili Oćevac, i u sjevernoj Hrvatskoj fra Emerik Pavić (1716-1780). Umjesto latinskoga, u Dalmaciji, na Kvarneru i u Istri počinje se, u učenim krugovima, sve više širiti talijanski, pa tome podliježu u pisanju povijesnih djela i Gašpar Vinjalić u Dalmaciji i konventualac Sveto (Santo) Brandolini († 1784) u Istri , dok se u isto vrijeme djela za narod pišu hrvatskim jezikom (Grabovac i Kačić) U XIX. stoljeću Donato Fabijanić (1808-1890) pokušava dati sveobuhvatniji prikaz djelovanja franjevaca na području nekadašnje Provincije Bosne Srebrene, dok se Petar Bakula (1816-1873), Mijo Vjenceslav Batinić (1846-1921) i Stipan Zlatović (1831-1891) sve više usredotočuju na provincije kojima su pripadali. Euzebije Fermendžin (1845-1897), analist franjevačkog reda, tj. nastavljač poznatih Anala, koje je započeo objavljivati Luka Wadding, postao je dopisni član tadašnje Jugoslavenske akademije. Kad se 1886. pojavio Glasnik bosanskih i hercegovačkih franjevaca, koji je

232

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

više puta mijenjao ime, a 1913. bio proglašen glasilom Hrvatsko-slovenskog franjevačkog književnog društva, počeli su se umnažati i rasprave o franjevačkoj povijesti i povijesti puka povezanog s franjevcima. Povijesni članci i rasprave umnožili su se osobito nakon pojave Nove revije u Makarskoj, koja je pratila onodobnu kulturnu i religioznu problematiku u Hrvatskoj i sažecima obavještavala i znanstvenike u Europi o religioznim životu i istraživanjima na području Hrvatske. Julijan Jelenić (1877-1931), profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, pokušao je napisati prvu opširnu Povijest katoličke Crkve na hrvatskom jeziku, no nažalost je ostala nedovršena. Snažan poticaj istraživanjima franjevačke prošlosti dao je fra Jeronim Golubović, otvorivši pitanje o osnivanju Bosanske vikarije. U vrijeme komunizma religiozni su časopisi prestali izlaziti pa je osiromašila i franjevačka historiografija, a ono što je objavljivano do potkraj šesdesetih godina, objavljivano je u inozemstvu (Crnica, Mandić i Pandžić). U Sarajevu je od 1952. izlazio godišnjak Dobri Pastir, koji je donosio i povijesne članke. Tek u šezdesetim godinama počeli su se pojavljivati ostali časopisi od kojih se, kao povijesni časopis, pretežito s franjevačkim sadržajem, potvrdio godišnjak Kačić s preko 30 svezaka izvrsnih rasprava i članaka. Uza nj se franjevačkom historiografijom često bavi i časopis Bosnia franciscana, a povremeno i čitavi niz drugih časopisa. Tematika novijih historiografskih istraživanja može se lako razabrati iz priložene bibliografije, koju autor nažalost nije, zbog nedostatka prostora, mogao donijeti u cijelosti. Uz članke u povremenim izdanjima objavljeno je posljednjih desetljeća cijeli niz zasebnih knjiga. Osim u domovini, nastavilo se objavljivati i u inozemstvu, ponajviše doktorske disertacije. A autori su ponajčešće Hrvati, koji su studirali u inozemstvu ili rade pri sveučilištima i znanstvenim ustanovama. Najčešće su objavljivane biografije, monografije samostana, obrađivano je školstvo i život redovnika. O nekim franjevačkim ustanovama, provincijama, školama i samostanima, te o nekolicini franjevaca, održani su i znanstveni skupovi. Zapaža se, međutim, da znanstvena istraživanja nisu vršena sustavno. Za sustavna proučavanja još uvijek nedostaju pomagala, kao što su arhivski inventari i katalozi, biografski rječnici i sustavna izdanja vrela. Pojedine teme jedva su i dotaknute, kao statistika redovnika, svagdanji život u samostanu, utjecaj na pastoralnu djelatnost, gospodarska povijest i čitavi niz drugih tema.

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca

233

LA SITUAZIONE ED I RISULTATI DI RICERCA DELLA STORIA ECCLESIASTICA DELLA BOSNIA ED ERZEGOVINA SUCCESSIVAMENTE A DOMINIK MANDIĆ E KRUNOSLAV DRAGANOVIĆ ANTE ŠKEGRO Hrvatski institut za povijest Zagreb

UDK 930:282(497.6) Original scientific paper

La storia ecclesiastica della Bosnia ed Erzegovina durante il ‘900 fu caratterizzata da due scienziati benemeriti: fra Dominik Mandić (1889-1973) e Krunoslav S. Draganović (1903-1983). Fino alla seconda guerra mondiale operavano in patria, mentre piu tardi operavano in Italia, ed il Mandić pure negli Stati Uniti d’America. Questi due ricercatori sono delle pietre miliari della storiografia piu recente della Bosnia ed Erzegovina. Durante l’ultima trentina d’anni in territorio della Bosnia ed Erzegovina, nonostante gli ostacoli ideologici creati alla Chiesa da parte delle autorità comuniste particolarmente avverse, le ricerche negli ambiti della storia ecclesiastica si svolgevano, ma erano in secondo piano. Alle ricerche presero parte,sia singoli ricercatori con specifici progetti, sia ricercatori dal ceto ecclesiastico. I primi furono per lo più impegnati nelle ricerche di conservazione archeologica di singoli edifici sacri, come pure nelle ricerche di fonti negli archivi dalmati ed altri. I secondi contribuirono principalmente studiando le fonti degli archivi ecclesiastici stranieri, in primo luogo vaticani, ma anche degli archivi ecclesiastici interni. Durante questo periodo furono organizzati anche dei convegni scientifici, dei congressi, delle tavole rotonde ecc. Furono tradotti e pubblicati degli antichi autori ecclesiastici, principalmente dalle schiere francescane, furono organizzate delle mostre.

INTRODUZIONE Le ricerche e la presentazione del patrimonio cristiano dei periodi più remoti in territorio della Bosnia ed Erzegovina durante l’ultima trentina

234

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

d’anni si è svolta principalmente in cinque direzioni: 1) identificazione di resti materiali d’edifici sacrali risalenti alla tarda antichità e al medioevo; 2) ricerche di fonti archivistiche negli archivi interni ed esteri, nelle biblioteche ecc; 3) traduzione e pubblicazione d’opere di rinomati operatori cattolici risalenti ai tempi dell’occupazione ottomana; 4) organizzazione di convegni scientifici interni ed internazionali, di congressi, di tavole rotonde, di mostre ecc; 5) pubblicazione di sintesi della storia ecclesiastica della Bosnia ed Erzegovina ecc. I realizzatori di tali attività furono in primo luogo le principali istituzioni scientifico-culturali pubbliche ed anche quelle ecclesiastiche della Bosnia ed Erzegovina, come ad esempio il Zemaljski muzej (Museo dello Stato) di Sarajevo, l’Akademija nauka i umetnosti Bosne i Hercegovine (Accademia di scienze, lettere ed arti della Bosnia ed Erzegovina), il Muzej Hercegovine (Museo dell’Erzegovina) di Mostar, la Vrhbosanska visoka teološka škola (Scuola Teologica Superiore della Vrhbosna) e la Franjevačka teologija (Teologia Francescana) di Sarajevo, il Teološki institut (Istituto Teologico) di Mostar ecc, e così pure da dei singoli, sia da circoli ecclesiastici, che da quelli dai circoli scientificoculturali pubblici. I. RICERCHE ARCHEOLOGICHE Durante l’ultima trentina d’anni le ricerche archeologiche condotte in territorio della Bosnia ed Erzegovina portarono alla scoperta di un numero importante d’edifici sacri risalenti al periodo della tarda antichità, i quali facevano parte delle diocesi tardoantiche di quei territori: di Bestoe (Bosnia centrale e sud-occidentale), di Narona (l’area del basso corso del fiume Neretva), di Sarsenterum (territorio dell’Erzegovina orientale) ed altre. Dopo Ćiro Truhelka (1865-1942)1 e Dimitrije Sergejevski (1886-1965),2 il quale fu il successore del Truhelka presso il Museo dello Stato di Sarajevo, il maggior contributo nelle ricerche sugli edifici sacrali paleocristiani in territorio della Bosnia diedero gli archeologi dell’istituzione citata sopra: Đuro Basler (1917-1990)3 e Veljko Paškvalin4 come pure Ivo Bojanovski (1915-1993) del Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti (Istituto per la tutela dei monumenti culturali e delle rarità naturali)5 ed

1

TRUHELKA, 1931. SERGEJEVSKI, 1938, 51-60; 1951; 1952; 1954; 1956; 1958; 1959; 1960; 1961. 3 BASLER, 1975; 1977, 145-153. 4 PAŠKVALIN, 1970; STESSO, 1983; STESSO, 1990; STESSO, 1991; STESSO, 1991A; STESSO, 1995; STESSO, 1995A; STESSO, 1998; STESSO, 2000. 5 BOJANOVSKI, 1965; STESSO, 1968; STESSO, 1981; STESSO, 1984, 90-99; STESSO, 1988, Pass. 2

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca

Basiliche paleocristiane in Bosnia ed Erzegovina

235

236

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

anche alcuni altri.6 In territorio dell’Erzegovina gli edifici paleocristiani furono in primo luogo studiati dagli archeologi del Museo dell’Erzegovina di Mostar: Tomislav Anđelić7 e Vukosava Atanacković-Salčić,8 come pure Irma Čremošnik (1916-1990)9 del Museo dello Stato di Sarajevo ed anche alcuni altri.10 Le caratteristiche architettoniche di singoli edifici tardoantichi, inclusi anche quelli sacrali, furono presentate nelle pubblicazioni sull’architettura tardoantica della Bosnia ed Erzegovina.11 I dati sommari del maggior numero di essi e anche degli edifici sacri medievali sono stati presentati nell’Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine (Enciclopedia archeologica della Bosnia ed Erzegovina), 12 mentre le basiliche paleocristiane del territorio della Bosnia ed Erzegovina furono inserite nel catalogo delle basiliche della Dalmazia.13 Le chiese medievali sul territorio della Bosnia ed Erzegovina quest’anno (2001) sono inserite per prima volta nel catalogo di Andrija Zirdum14. I risultati delle ricerche archeologiche più recenti sugli edifici paleocristiani furono presentati sugli atti del 13º congresso internazionale di archeologia paleocristiana svoltosi nel 1994 a Spalato ed a Parenzo15 e così pure in altre pubblicazioni.16 In base ai risultati di queste ricerche apparvero anche le pubblicazioni sull’archeologia cristiana 17 come pure gli studi sulle diocesi di Bestoe, 18 Ludrum, 19 Sarsenterum, 20 di Narona, 21 di quella cosiddetta di Delminio, 22 del patrimonio papale della Dalmazia23 ecc. Le ricerche archeologiche condotte durante lo stesso periodo ebbero per risultato la scoperta di un considerevole numero di chiese, di conventi

6

PETROVIĆ, 1961, 231-234; GABRIČEVIĆ, 1973; OREČ, 1982; STESSO, 1996; GLAVAŠ, 1986; VRDOLJAK, 1988; MARIJANOVIĆ, 1990; FEKEŽA, 1990; STESSA, 1998; DIMITRIJEVIĆ, 1988. 7 ANĐELIĆ, 1974; 1978; 1981; 1995; 1996; 1999; 1999A; 8 ATANACKOVIĆ-SALČIĆ, 1986; STESSA, 1997. 9 ČREMOŠNIK , 1974; STESSA, 1976, 77-82. 10 POPOVIĆ, 1973. 11 BASLER, 1972, pass.; STESSO, 1994; STESSO, 1993, pass. 12 ALBiH, I-III, pass. 13 CHEVALIER, 1995. 14 PULJIĆ, 1997; ZIRDUM, 2001. 15 FEKEŽA, 1998; IMAMOVIĆ, 1998; PAŠKVALIN, 1998; RIBAREVIĆ, 1998. 16 GLAVAŠ, 1998; STESSO, 1999; IMAMOVIĆ, 1996; STESSO, 2000. 17 PAŠKVALIN, 1970; BRATOŽ, 1986; STESSO, 1987; BASLER, 1986; STESSO, 1990; VASILJ, 1993. 18 PAŠKVALIN, 1998; STESSO, 1995A; ŠKEGRO, 1996, 37-46. 19 CICVARIĆ, 1996. 20 PULJIĆ, 1999. 21 CAMBI, 1985. 22 ŠKEGRO, 2000A, 106-114; STESSO, 2000. 23 ŠKEGRO, 2001; STESSO, 2001A.

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca

237

e di chiese francescane e domenicane, di cimiteri ecc. del medioevo (stile preromanico, romanico e gotico). Il maggior contributo allo studio di questi siti diedero i dipendenti del Museo dello Stato di Sarajevo Marko Vego (1907-1985) e Pavao Anđelić (1920-1985) come pure Tihomir Glavaš e Tomislav Anđelić del Museo dell’Erzegovina di Mostar, Irma Čremošnik del Museo dello Stato di Sarajevo, il dipendente dell’Arheološki institut (Istituto archeologico) di Belgrado Marko Popović ecc. Tra i piu importanti edifici sacri (preromanici) paleocroati è indubbiamente la chiesa votiva di S. Pietro Apostolo a Rapovine nei pressi di Livno, la quale ai tempi del principe Branimir (879-892) fu fatta edificare dal zupano (capo di comitato) di Livno24 e la quale mantenne la sua funzione originale fino al 1683/1684 quando fu demolita dagli Ottomani.25 Oltre ad essa, nell’area di Livno sono state registrate delle chiese preromaniche anche nelle località di Grepci (sopra Prisap) a Vašarovine (intorno all’anno 880-900)26 come pure tra i resti della moschea Perkuša a Bistrica, città medievale dell’area di Livno.27 Nell’area di Glamoč sono state registrate delle chiese preromaniche nelle localita di Vrba, 28 Radaslije,29 Carevac (Staro Selo)30 e Dolac.31 E’ certa l’esistenza di ancora una chiesa, ma ci sono dei dubbi intorno al suo sito.32 Tracce di due chiese preromaniche sono state individuate pure nell’area di Drvar.33 Tra le più antiche chiese preromaniche (paleocroate) della Bosnia centrale è Basilica paleocristiana con la chiesa quella sul Grudine a Čipuljić preromanica a Čipuljić (Bugojno) (Bugojno), la quale fu edificata sopra

24

MILETIĆ, 1980, 289; GLAVAŠ, 1990; DELONGA, 1994, 84; STESSA, 1996, 270-271. DELONGA, 1994, 84; STESSA, 1996, 258-259, 234. 26 MILETIĆ, 1988; DELONGA, 1994, 82-84; STESSA, 1996, 267. 27 MILETIĆ, 1980, 45; GLAVAŠ, 1990, 186; DELONGA, 1994, 84-85; STESSA, 1996, 268-269. 28 SERGEJEVSKI, 146; STESSO, 1933, 11-12, T. VII, SL. 11; STESSO, 1943, 146; GLAVAŠ, 1991, 57; BOJANOVSKI, 1981, 195. 29 SERGEJEVSKI, 1933, 12, T. VII, sl. 12; MILETIĆ, 1980, 289-290, fig. 2. 30 SERGEJEVSKI, 1933, 13; KUĆAN, 1943, 142, sl. 4; MILETIĆ, 1980, 289-290, fig. 2; STESSA, 397-398. 31 MILETIĆ, 1980, 288-290; STESSA, 1983, 234; GAVRILOVIĆ, 1978, 346, sl. 1. 32 SERGEJEVSKI, 1933, 12 br. 13, T. VII, 13; KUĆAN, 1943, 142, sl. 2; MILETIĆ, 1980, 289, fig. 3:1; STESSA, 1983, 234; GLAVAŠ, 1991, 57. 33 GLAVAŠ, 1990, 181-186. 25

238

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

i resti di una basilica paleocristiana del IV./V.34 secolo, e alla quale si collega la sede della diocesi di Bestoe, il cui vescovo Andreas nel 530 e nel 533 partecipò ai concili salonitani. Però, gli elementi architettonici più importanti di questa chiesa preromanica (paleocroata) sparirono durante gli scavi in questa località.35 Sulle basi delle basiliche tardoantiche durante l’alto medioevo furono edificate le chiese a Varvara (Santa Barbara a Rama), Zenica, Breza36 ecc. Però, le chiese preromaniche con ornamento ad intrecciatura sono state scoperte nella regione di Sarajevo. La chiesa ad una navata longitudinale (IX-X. sec.) con l’apside rettangolare di Crkvina a Vrutci nei pressi d’Ilidža (18,30 x 8 m) fu consacrata a S. Stefano Martire. Oltre al rilievo ad intrecciatura, questa chiesa era ornata anche da afreschi. Nel diploma del re croato-ungherese Bela IV. (1235-1270) del 1244 è menzionata come possessione del vescovo cattolico della Bosnia.37 La chiesa, con la piantina a forma di sei foglie, di Crkvina a Rogačići nei pressi di Blažuj (Sarajevo), oggi giorno totalmente devastata, distante qualche chilometro dalla precedente (risalente alla fine del X. o all’inizio dell’XI. sec.) fu consacrata a S. Biaggio. Similmente a quella precedentemente descritta, anche questa chiesa era ornata da rilievi ad intrecciatura.38 Pure sul territorio dell’Erzegovina sono state rinvenute diverse chiese preromaniche, tra le quali pure la semplice chiesa di S. Pietro con una base rettangolare prolungata a Zavala sul Popovo Polje e la chiesa di S. Michele sul vicino Mihalj alla quale volgono l’attenzione dei frammenti di ornamenti in pietra, entrambi del periodo che si protrae dal IX. al X. sec.39 Al periodo che si protrae dal IX. all’XI. sec. risale pure la chiesa longitudinale ad una navata di S. Pietro con l’apside rettangolare allungata di Zavala sul Popovo Polje.40 Però, tra i più importanti edifici sacri altomedioevali dei territori dell’Erzegovina va nominato il complesso benedettino di Dživar (Crnač, Čičevo) nei pressi di Trebinje (S. Pietro del Campo) con le chiese di S. Pietro (edificata in forma di croce iscritta con il nartece) risalente alla metà dell’XI. sec. e di S. Paolo (con la base in

34

PAŠKVALIN — MILETIĆ, 1988, 179; STESSO, 1998, 561, 604. MILETIĆ, 1961,133-134; PAŠKVALIN — MILETIĆ, 1988, 179; GLAVAŠ, 1978, 349-352; STESSO 1988, 174; PAŠKVALIN, 1998, 561, Pl. 1. 36 BASLER, 1975. 37 GLAVAŠ, 1982, 93-122; STESSO, 1991, 58-59; BEŠLAGIĆ, 1982, 87-92; MILETIĆ, 1989, 111112; GAVRILOVIĆ, 1999, 113-117. 38 ČREMOŠNIK , 1953, 303-315; MILETIĆ, 1989, 113; GLAVAŠ, 1991, 59; FEKEŽA — GAVRILOVIĆ, 1997, 221-222; GAVRILOVIĆ, 1999, 117-120; DRAGIĆ, 1999, 153-156. 39 GLAVAŠ, 1991, 59; FEKEŽA — GAVRILOVIĆ, 1997, 222. 40 TIHIĆ – BASLER, 1957; ZOVKO, 1958; STESSO, 1959; STESSO, 1963; STESSO, 1997; STESSO, 1997A; STESSOB, 1997; VEGO, 1959; MILETIĆ, 1984, 402-403; PALAMETA, 1997; FEKEĆA – GAVRILOVIĆ, 1997, 222. 35

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca

239

forma triconca con il nartece) risalente alla metà del XII. sec.41 Inoltre, durante il ‘400 questo complesso fu sede vescovile e capitolare della diocesi di Trebinje e Markanj.42 Nella piana di Dživar quattro chilometri più a sud di Trebinje è stata ritrovata una chiesa medioevale di dimensioni inferiori (5,80 x 7,90 m).43 Nel territorio di Trebinje sono state scoperte altre due chiese medioevali consacrate a S. Barbara: a Đedići 44 e a Strujići, mentre a quella di Gornje Grnčarevo fa pensare il toponimo Varvarin brijeg (Colle di S. BarS. Pietro del Campo bara). 45 Alla fine dell’XI o Crnač, Čičevo (Trebinje) all’inizio del XII sec. risale la chiesa sul Panik presso Bileća con la base in forma di un rettangolo allungato e con l’abside ad est ed il nartece ad ovest.46 Circa allo stesso periodo risale anche la chiesa ancora un po’ più allungata, con l’apside rettangolare iscritta, consacrata alla Madre di Dio di Vidoštak nei pressi di Stolac.47 Durante quest’ultimo decennio è sistematicamente studiata la chiesa preromanica di S. Stefano Martire con il cimitero altomedioevale di Gorica presso Grude (IX-X. sec.).48 La chiesa consacrata a S. Michele è menzionata dall’iscrizione cirillico-glagolitica di Humac nei pressi di Ljubuški, secondo la quale questa chiesa sarebbe stata fatta edificare dal principe Krešimir e da sua moglie Pavica.49 Le caratteristiche generali di tutti questi edifici sacrali, come pure le decorazioni ad intreccio di cui sono ornati, indicano il loro collegamento con gli edifici sacri della Dalmazia centrale e meridionale risalenti allo stesso periodo.50

41

POPOVIĆ, 1973a, 313-338; GLAVAŠ, 1991, 61. PANDŽIĆ, 1959, 24, bilj. 2; PULJIĆ, 56, 77. 43 ODAVIĆ, 1982. 44 SPARAVALO, 1979. 45 ODAVIĆ, 1982, 43. 46 POPOVIĆ, 1973, 347-375; MILETIĆ, 1989, 113; FEKEŽA — GAVRILOVIĆ, 1997, 222-223. 47 VEGO, 1973; GLAVAŠ, 1991, 60-61. 48 GLAVAŠ, 1990, 181-186; STESSO, 1991, 58; STESSO, 1997, 67-71; STESSO, 1998, 68-73. 49 RUPČIĆ, 1985; NOSIĆ, 1985; ANĐELIĆ, 1985a. 50 FEKEŽA — GAVRILOVIĆ, 1997, 221. 42

240

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Al periodo romanico (seconda metà del XII — prima metà del XIII. sec.), il quale nella Bosnia centrale è caratterizzato da un certo rilancio culturale, risalgono diverse chiese che sono state trovate. Tra queste c’è anche una chiesa più antica consacrata ai SS. Cosimo e Damiano (fine del XII. sec.) d’Arnautovici (Mile) nei pressi di Visoko, la quale fu in seguito incorporata nella chiesa gotica consacrata a S. Nicolò nella quale venivano coronati i regnanti della Bosnia.51 Le iscrizioni cirillico-glagolitiche indicano altre due chiese in questa regione. Una venne fatta edificare verso la fine del XII. sec. dal bano Kulin (1180-1204) a Biskupići (Muhašinovići) nei pressi di Visoko, a pochi chilometri da Arnautovići (Mile),52 mentre la chiesa di S. Giorgio a Podbriježije nei pressi di Zenica venne fatta edificare da Grubiša, “gran giudice’’ di Kulin, e da sua moglie Vera, i quali vennero anche sepolti in essa.53 Per certe chiese, come ad esempio per quella di Haljinići (Ćatići) nei pressi di Kakanj, nonostante fossero state studiate sistematicamente, i risultati non sono stati mai pubblicati. Degli edifici sacri medioevali furono archeologicamente confermati anche nella Bosnia orientale, come ad esempio la chiesa mausoleo con le pietre sepolcrali (stećci) di Crkvima nei pressi di Goražde.54 Sul territorio dell’Erzegovina al periodo romanico risale la chiesa consacrata a S. Nicolò a Trijebanj nei pressi di Stolac55 e così pure la chiesa di Tepčići nei pressi di Čitluk.56 Ad una chiesa in territorio di Blagaj sul fiume Buna nei pressi di Mostar fa riferimento l’iscrizione cirillicoglagolitica sulle mura dell’omonima città medioevale.57 Invece, sul territorio di Konjic sono state rinvenute quattro chiese tutte databili nella seconda metà del XII. sec. La chiesa di Gornja Bijela era a tre navate, con tre apsidi,58 quella di Lisičići ad una navata con l’apside semicircolare, con il nartece, con i contraforti sul lato esterno e con i pilastri su quello interno dei muri,59 mentre la chiesa di Biskup era ad una navata,60 similmente a quella di Razići nei pressi di Konjic la quale possedeva delle nicchie e l’apside.61

51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61

ANĐELIĆ, 1980, 191-195; GLAVAŠ, 1991, 61-62; FEKEŽA — GAVRILOVIĆ, 1997, 223. ANĐELIĆ, 1961; VEGO, 1980, 70-71, br. 254; GLAVAŠ, 1991, 62. VEGO, 1970, 66-67, br. 252; STESSO, 1981, 57-61; GLAVAŠ, 1991, 62. KAJMAKOVIĆ, 1981. VEGO, 1962, 194. ANĐELIĆ, 1985, 109-110; STESSO, 1997. VEGO, 1962, 38-39, BR. 19; GLAVAŠ, 1991, 62. VEGO, 1975, 178-181, 230-233. ČREMOŠNIK , 1954. VEGO, 1957. VEGO, 1958.

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca

241

Chiese altomedievali nel Regno do Bosnia

Tra gli edifici sacri con le caratteristiche dell’architettura francescana62 vanno elencate la chiesa della Madonna di Varošišće nei pressi di Vranduk (Sarajevo),63 la già menzionata chiesa d’incoronazione e di sepolcro dei regnanti della Bosnia di S. Nicolò di Mile (Arnautovići) nei pressi di Visoko,64 la chiesa d’incoronazione e di sepolcro dei regnanti della Bosnia di S. Michele di Bobovac nei pressi di Vareš,65 la chiesa di S. Gregorio protettore della dinastia bosniaca dei Kotromanović ed il convento di Kraljeva Sutjeska nei pressi di Kakanj,66 il convento francescano con la chiesa (35,80 x 12,20 m) della Beata Vergine Maria (attualmente chiesa serbo-ortodossa di S. Elia) dalle Zidine a Krupa sul fiume Vrbas,67 il convento francescano con la chiesa di S. Giovanni Battista di Livno,68 ed un certo numero di chiese sul territorio del maggior emporio della Bosnia

62 63 64 65 66 67 68

ANĐELIĆ, 1973A. ANĐELIĆ, 1973B; JALIMAM, 1991, 35-36. ANĐELIĆ, 1962; STESSO, 1980; STESSO, 1984, 192-252. ANĐELIĆ, 1973; LOVRENOVIĆ, 2000. ANĐELIĆ, 1973. GRALJUK, 1989; STESSO, 1998. GLAVAŠ 1994; MARIJAN 1995; VRDOLJAK 1994.

242

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

medioevale: Drijeva sul fiume Neretva nei pressi di Čapljina.69 I risultati delle ricerche archeologiche sugli edifici sacri, se non sono stati pubblicati come edizioni monografiche, di solito erano pubblicati sul Livno, Convento francescano Glasnik Zemaljskog con la chiesa di S. Giovanni Battista muzeja u Sarajevu, (Bolletino del Museo dello stato di Sarajevo) sulle Naše starine (Antichità nostre) di Sarajevo, sulla Hercegovina (Erzegovina) di Mostar70, Tribunia di Trebinje71 ed in altre pubblicazioni simili. II. RICERCHE DELLE FONTI Il maggior contributo alla ricerca delle fonti che si riferiscono alla storia ecclesiastica del territorio della Bosnia ed Erzegovina principalmente negli archivi del Vaticano diedero Dominik Mandić72 e Krunoslav S. Draganović. 73 Oltre all’enorme fatica impiegata per comporre i due schematismi della Chiesa cattolica sul territorio dell’ex Jugoslavia,74 il Draganović fu il primo a far osservare al fenomeno del passaggio in massa dei cattolici Croati alla religione ortodossa durante l’occupazione ottomana,75 al problema della cosiddetta diocesi di S. Stefano76 e compose una notevole sintesi della storia della Chiesa cattolica nella Bosnia ed Erzegovina.77 Tra le numerose opere del Mandić, si distinguono per qualità specialmente quelle sui francescani dell’Erzegovina78 e della Bosnia,79 sui cattolici della Bosnia nel ‘700,80 della Chiesa bosniaca (patareni),81 della 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81

ZELENIKA, 1994. ZELENIKA, 1976. SPARAVALO, 1979. PANDŽIĆ, 1965; STESSO, 1994; BLAŽEKOVIĆ, 1996. PERIĆ, 1993: 329-333; SEČKAR, 1993; BABIĆ, 1994; VUKŠIĆ, 1994. Šematizam I; Šematizam II. DRAGANOVIĆ, 1937; STESSO, 1991. DRAGANOVIĆ, 1934; PERIĆ, 1997. DRAGANOVIĆ, 1942, 685-766; ISTO, 1991; ISTO, 1998 MANDIĆ, 1934. MANDIĆ, 1968. MANDIĆ, 1962A. MANDIĆ, 1962; ISTO, 1979.

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca

243

diocesi di Srebrenica e Visoko, cioè di Fojnica e Visoko 82 ecc. Successivamente a Draganović ed a Mandić gli intenti dei ricercatori erano per lo piu indirizzati allo studio del patrimonio francescano e domenicano, e così pure della Chiesa bosniaca (patareni) nei territori della Bosnia ed Erzegovina in base alle fonti dagli archivi del Vaticano e degli altri archivi dell’Europa occidentale. Tra le opere comparse in base a queste ricerche si distinguono per qualità quelle scritte da Leon Petrović,83 Bazilije Pandžić,84 Stjepan Krasić,85 Milan Mikulić,86 Luka Đaković,87 Franjo Šanjek,88 Serafin Hrkač89, Andrija Nikić90 ecc.91 Il maggior contributo alla ricerca del patrimonio francescano e domenicano basato sulle fonti degli archivi dalmati diede Desanka Kovačević-Kojić92 e Andrija Nikić93, mentre per la Chiesa bosniaca (patareni) contribuirono maggiormente le opere di Jaroslav Šidak (1903-1986),94 Sima Ćirković,95 Anto Babić (1899-1974)96 e Dragoljub Dragojlović.97 Il problema dell’islamizzazione dei seguaci della Chiesa bosniaca (patareni) fu affrontato con sufficiente successo da Srećko M. Džaja,98 il quale diede il suo maggior contributo allo studio della questione religioso-nazionale nella Bosnia ed Erzegovina durante il periodo preottomano ed ottomano.99 Notevoli contributi sull’organizzazione della Chiesa bosniaca (patareni) e su singoli suoi capi diede Pejo Ćošković.100 Muhamed Hadžijahić indirizzò le proprie ricerche sulla problematica dei possedimenti fondiari della Chiesa bosniaca (patareni). 101 Della

82

MANDIĆ, 1963, 483-490; BASLER, 1975A. PETROVIĆ, 1999. 84 PANDŽIĆ, 1959; STESSO, 1965; STESSO, 1980; STESSO, 1988; STESSO, 1995; STESSO, 2001. 85 KRASIĆ, 1991; STESSO, 1996; STESSO, 1997. 86 MIKULIĆ, 1978. 87 ĐAKOVIĆ, 1979. 88 ŠANJEK, 1966; 1975, STESSO, 1979; STESSO, 1992; STESSO, 1996; STESSO, 1997; STESSO, 2000; STESSO, 2000A. 89 HRKAĆ, 1998. 90 NIKIĆ, 1998; STESSO, 1998A; STESSO, 1999; STESSO, 2000; STESSO, 2000a. 91 SIVRIĆ, 1977. 92 KOVČEVIĆ-KOJIĆ, 1978; STESSA, 1995. 93 NIKIĆ, 2001. 94 ŠIDAK, 1975. 95 ĆIRKOVIĆ, 1964, pass.; STESSO, 1987; STESSO, 1995. 96 BABIĆ, 1972. 97 DRAGOJLOVIĆ, 1987. 98 DŽAJA, 1978. 99 DŽAJA, 1992; STESSO, 1992a; STESSO, 1999. 100 ĆOŠKOVIĆ, 1983; STESSO, 2000. 101 HADŽIJAHIĆ, 1973. 83

244

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

problematica della Chiesa ortodossa serba nella Bosnia ed Erzegovina102 e dei rapporti serbo-francescani nella Bosnia ed Erzegovina si occupò Boris Nilević (1947-1999).103 Della problematica etnico-confessionale della Bosnia fino alla fine della Guerra di Vienna (di Morea) (1683-1699) si occupò Pavo Živković.104 Il patrimonio autografo con illuminazioni della Bosnia e del Hum è sistematicamente studiato solo negli ultimi tempi. Le opere dei singoli autori in riguardo a questo segmento del patrimonio cristiano sono caraterizzati da un’alta qualità.105 Del patrimonio domenicano e francescano, come pure della Chiesa bosniaca (patareni) in base alle fonti archivistiche dalmate e d’altri archivi interni si occupò pure Salih Abdulah Jalimam, però, i cui contributi a causa della mancanza di un’elementare istruzione teologica e per l’aperta presa di posizione politica, non possiedono la qualità delle opere degli autori citati sopra.106 A causa delle evidenti mancanze, particolarmente dei risultati delle ricerche degli altri autori, non dimostra qualità superiori neanche l’opera di Petar Babić sui cristiani eterodossi.107 Della questione della Chiesa bosniaca (patareni), ma con molto minor successo - in primo luogo a causa della non conoscenza dei rapporti politici ed altri nella Bosnia ed Erzegovina, come pure per l’approccio inadeguato alle fonti — si occuparono John V. A. Fine108 e Malcolm Lambert.109 Non sono migliori neanche alcune opere d’autori stranieri sulle stelle funerarie del medioevo.110 La maggior parte dei dati in riguardo a questi temi si possono trovare sulle bibliografie di Pavo Živković111 e di Salih Jalimam.112 I risultati delle ricerche sul materiale archivistico, se non sono stati pubblicati come delle pubblicazioni individuali, sono stati principalmente presentati sulle riviste Dobri pastir (Il buon pastore), Nova et vetera, Bosna franciscana, Jukić, Vrhbosnensia ecc.

NILEVI∆, 1990. NILEVI∆, 1984; STESSO, 1995. 104 ŽIVKOVIĆ, 1996. 105 MIKULIĆ, 2000. 106 JALIMAM, 1982; STESSO, 1984; STESSO, 1986; STESSO, 1988; STESSO, 1988A; STESSO, 1989; STESSO, 1997; STESSO, 1998; STESSO, 1999; STESSO, 1999a. 107 BABIĆ, 1996. 108 FINE, 1975. 109 LAMBERT, 1977. 110 WENZEL, 1965; STESSA, 1999. 111 ŽIVKOVIĆ, 1982. 112 JALIMAM, 1985. 102 103

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca

245

III. RICERCHE E PUBBLICAZIONE D’ANTICHI AUTORI ECCLESIASTICI Della traduzione e della pubblicazione delle opere degli autori più famosi della Provincia francescana della Bosna Srebrena risalenti al periodo dell’occupazione ottomana si occuparono in primo luogo i francescani stessi, ma anche altri.113 La maggior parte di queste opere furono pubblicate dalle aziende editrici di Sarajevo: “Svjetlost’’ e “Veselin Masleša’’, ma anche da singole istituzioni fuori della Bosnia ed Erzegovina. Si tratta delle opere di fra Ivan Stražemanac (intorno al 1678-1757),114 fra Filip Lastrić Oćevac (1700-1783),115 fra Nikola Lašvanin (intorno al 17031750),116 fra Marijan Bogdanović (1720-1772),117 fra Bono Benić (intorno al 1708-1785),118 fra Ivan Franjo Jukić (1818-1857),119 fra Jako Baltić (1813-1887),120 fra Grga Lozić (1810-1876),121 fra Petar Bakula (18161873)122 ecc. La maggior parte dei dati sul patrimonio letterario francescano della Bosnia ed Erzegovina è stata presentata nell’eccellente pubblicazione di Ante S. Kovačić.123 I dati elementari sui francescani nel territorio bosniaco sono stati presentati nello Schematismo di Marko Karamatić124 e nella pubblicazione scientifico-popolare di Ignacije Gavran.125 IV. ORGANIZZAZIONE DI CONVEGNI SCIENTIFICI, RIUNIONI, TAVOLE ROTONDE

Durante l’ultima trentina d’anni furono organizzati diversi convegni scientifici, tavole rotonde in riguardo al patrimonio ecclesiastico sul territorio della Bosnia ed Erzegovina. Così: – nel 1973 fu organizzato un convegno sulla Bosnia medioevale e la cultura europea, al quale fu presentato ampiamente anche il patrimonio sacro cattolico;126

113

KUNA, 1964; STESSA, 1974, pass.; STESSA, 1983; GABRIĆ-BAGARIĆ, 1989; STESSA, 1994; PRANJKOVIĆ, 2000; LUKENDA, 2000; BOBAR, 2000. 114 STRAŽEMANAC, 1993. 115 LASTRIĆ, 1977; ZIRDUM, 1982. 116 LAŠVANIN, 1981. 117 BOGDANOVIĆ, 1984. 118 BENIĆ, 1979. 119 JUKIĆ, 1973. 120 BALTIĆ, 1991. 121 MANĐERALO, 1992. 122 BAKULA, 1867; STESSO, 1873; STESSO, 1970; STESSO, 1995; STESSO, 1998; STESSO, 1999. 123 KOVAČIĆ, 1991. 124 KARAMATIĆ, 1991. 125 GAVRAN, 1990. 126 Zbornik 1973.

246

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

– nel 1978 il convegno riguardante la penultima regina della Bosnia Catterina Kotromanić-Kosača (1424-1478), cioe la cristianità della Bosnia e del Hum ai tempi della loro caduta sotto la dominazione ottomana;127 – nel 1982 il convegno riguardante fra Matija Divković (15631631);128 – nel 1984 il convegno riguardante il centenario del museo del Convento francescano sul Humac nei pressi di Ljubuški;129 – nel 1984 il convegno sul millenario della diocesi di Trebinje e Markanj;130 – nel 1987 il convegno riguardante terzo centenario dell’emigrazione dei francescani e della popolazione cattolica della Rama in territorio di Sinj, cioè da Gradovrh (Tuzla) a Bacz (Ungheria);131 – nel 1989 il convegno in riguardo alla cristianità della Bosnia medioevale, in occasione dei nove secoli della menzione della Diocesi bosniaca (1089-1989);132 – nel 1989 il convegno in occasione del centenario della morte di fra Antun Knežević (1834-1889);133 – nel 1991 il convegno scientifico in occasione dei sette secoli della presenza dei francescani nella Bosnia ed Erzegovina;134 – nel 1993 il convegno scientifico riguardante i francescani bosniaci in Ungheria;135 – nel 1995 il convegno scientifico riguardante fra Grga Martić (18221905);136 – nel 1998 il convegno scientifico riguardante il quinto centenario dalla morte di fra Anđeo Zvizdović, ottenitore della ahd-nama (patente) dal conquistatore ottomano della Bosnia, dal sultano Muhamed II. el Fatih (1429-1481);137 – nel 2000 il convegno scientifico riguardante il terzo centenario dalla nascita di fra Filip Lastrić Oćevac;138 127 128 129 130 131 132 133 134 135 136 137 138

Zbornik, 1979. Zbornik 1982. 100 godina Muzeja. Tisužu godina Trebinjske biskupije, pass. Nova et vetera XXXVIII (1988) 11-221. Radovi 1991. Zbornik 1991. Zbornik 1994 Skup, 1993. Zbornik 1996. Zbornik 2000. Zbornik 2000 a.

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca

247

– nel 2000 il convegno riguardante l’area di Duvno durante la storia.139 V. MOSTRE DI PATRIMONIO SACRO

Durante gli ultimi decenni del ‘900 sono state organizzate anche alcune mostre del patrimonio sacro, per lo più di quello francescano, della Bosnia ed Erzegovina. Così: – nel 1988 fu organizzata a Sarajevo una mostra degli oggetti d’arte dei francescani bosniaci ed erzegovesi,140 – nel 1990 fu organizzata a Zagabria una mostra degli oggetti d’arte dei francescani bosniaci ed erzegovesi,141 – nel 1995 la mostra sul devastato convento francescano di Plehan.142 VI. CAPITALI REALIZZAZIONI MONOGRAFICHE

Tra le più significative realizzazioni monografiche che trattavano la storia del cristianesimo sui territori della Bosnia ed Erzegovina per la qualità spiccano: tre schematismi francescani,143 singoli contributi nella seconda edizione della sintesi della storia culturale della Bosnia ed Erzegovina,144 le ristampe della sintesi della storia politico-ecclesiastica della Bosnia ed Erzegovina del Hrvatsko kulturno društvo “Napredak’’ (Società culturale croata “Progresso’’),145 gli studi riguardanti la Chiesa bosniaca (patareni),146 le edizioni riguardanti il prospetto sommario del cattolicesimo della Bosnia ed Erzegovina, 147 la bio-bibliografia dei francescani bosniaci, 148 la pubblicazione con i dati statistici sulla popolazione cattolica in territorio della Bosnia ed Erzegovina tra l’anno 1463 ed il 1995149. Dei dati eccezionali sulla popolazione cristiana in territorio della Bosnia ed Erzegovina sono presentati anche negli elenchi nominativi ottomani dell’Erzegovina (del 1475-1477)150 e della Bosnia (1455151, 1604).152

139 140 141 142 143 144 145 146 147 148 149 150 151 152

Duvanjski zbornik. Franjevci 1988; Blago, 1988. Blago 1990. Plehan, 1995. Šematizam, 1974; Šematizam, 1977; Šematizam 1991. Kulturna istorija, 1984. Povijest Bosne, 1991; ISTO, 1998. ŠIDAK, 1975; ŠANJEK, 1975. VASILJ - DŽAJA - KARAMATIĆ — VUKŠIĆ, 1993; STESSO, 1997. KOVAČIĆ, 1991. MARIĆ, 1995. ALIČIĆ, 1985. ŠABANOVIĆ, 1964. HANDŽIĆ — BUZOV — GAZIĆ — KUPUSOVIĆ, 2000.

248

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja CONCLUSIONE

Le ricerche nel settore della storia ecclesiastica durante l’ultima trentina d’anni, nonostante le difficoltà oggettive e soggettive con le quali dovevano fare i conti, ebbero per risultato delle significative realizzazioni scientifiche. Ciò si riferisce in primo luogo alle ricerche archeologiche su singoli edifici sacri, i quali spesso richiedevano anche del coraggio personale dei ricercatori, come pure alle ricerche archivistiche negli archivi della Dalmazia, ma anche stranieri, principalmente di quelli vaticani. Però gli sforzi di ricerca, ad eccezione di casi rari e d’ancora più rare pubblicazioni scientifiche, hanno evitato quasi totalmente le ricerche sui registri dei battesimi, dei matrimoni e dei morti, certi dei quali risalgono a diversi secoli fa. Bisogna rivolgere una particolare attenzione specialmente alla conservazione dei registri indicati sopra. A causa dell’abbondanza del materiale demografico, onomastico, statistico, topografico ed altro, bisogna pure sistematicamente studiarli. E’ necessario pure continuare le ricerche negli archivi ecclesiastici e statali, in primo luogo in quelli vaticani ed ottomani, ma anche in quelli di Venezia, Vienna, Budapest, Lubiana, Zagabria ecc. Inoltre, è indispensabile studiare pure la storia di singole istituzioni ecclesiastiche nel territorio della Bosnia ed Erzegovina, come ad esempio la Diocesi cattolica della Bosnia, la diocesi di Srebrenica e Visoko, cioè di Fojnica e Visoko, del Vicariato apostolico della Bosnia, della Chiesa bosniaca (patareni), ed anche dei singoli ordini religiosi, in primo luogo di quello domenicano e di quello francescano ecc. E’ necessario continuare pure con l’edizione sistematica delle fonti archivistiche ecclesiastiche nel modo in cui lo facevano Julijan Jelenić, Dominik Mandić e Krunoslav S. Draganović.

ABBREVIAZIONI AP

Arheološki pregled. Savez arheoloških društava Jugoslavije (Rassegna archeologica. Lega delle società archeologiche della Jugoslavia), Beograd-Ljubljana ALBiH Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, I-III (Enciclopedia archeologica della Bosnia ed Erzegovina, I-III), “ZM’’, Sarajevo 1988. “ANUBiH’’ “Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine” (“Accademia di scienze, lettere ed arti della Bosnia ed Erzegovina”), Sarajevo BF Bosna franciscana. Časopis franjevačke teologije (Bosna franciscana. Rivista di teologia francescana), Sarajevo “CBI’’ “Centar za balkanološka ispitivanja ANUBiH” (“Centro di ricerche balcanologiche dell’ANUBiH”), Sarajevo

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca

249

CCP

Croatica Christiana Periodica. Časopis Instituta za crkvenu povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Croatica Christiana Periodica. Rivista dell’Istituto di storia ecclesiastica della Facoltà di teologia cattolica dell’Università di Zagabria), Zagreb “CnaK’’ “Crkva na kamenu’’ (“La Chiesa sulla pietra’’), Mostar CS Croatia Sacra. Arhiv za crkvenu povijest Hrvata (Croatia Sacra. Archivio per la storia ecclesiastica dei croati), Zagreb “CuS’’ “Crkva u svijetu” (“La Chiesa nel mondo”), Split DP Dobri pastir. Revija Udruženja katoličkih svećenika BiH (Il buon pastore. Rivista dell’Unione dei sacerdoti cattolici della Bosnia ed Erzegovina), Sarajevo “FKA’’ “Franjevačka knjižnica i arhiv’’ (“Biblioteca ed archivio francescano’’), Mostar GZM Glasnik Zemaljskog muzeja (Bolletino del Museo dello stato), Sarajevo “HAD’’ “Hrvatsko arheološko društvo” (“Società croata di archeologia”), Zagreb “HAZU’’ “Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti” (“Accademia croata di scienze, lettere ed arti”), Zagreb “HDZU’’ “Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost” (“Società croata di scienze e d’arte”), Sarajevo Hercegovina Hercegovina. Časopis za kulturno i istorijsko (povijesno) naslijeđe (Erzegovina. Rivista per il patrimonio culturale e storico), Mostar.

LETTERATURA: ALIČIĆ,

1985:

ANĐELIĆ,

1961:

ANĐELIĆ,

1962:

ANĐELIĆ,

1973:

Poimenični popis sandžaka Vilajeta Hercegovina. (Defter-i esami-i sancak-i Vilayet-i Hersek). Uvod, prevod, napomene i registre priredio Ahmed S. Aličić. Monumenta turcica. Historiam Slavorum meridionalium ilustrantia. Tomus sextus. Serija II, defteri, knjiga 3. “Orijentalni institut u Sarajevu”. Sarajevo 1985. Pavao ANĐELIĆ, Revizija čitanja Kulinove ploče. (Résumé: Nouvelle interpretation de la dalle de Kulin Ban, 306-308). GZM 15-16 (1960-1961) 287-308. Pavao ANĐELIĆ, Grobovi bosanskih kraljeva u Arnautovićima kod Visokog. (Résumé: Tombeaux des rois bosniaques à Arnautovici, près de Visoko, 170-171). GZM 17 (1962) 165171. Pavao ANĐELIĆ, Bobovac i Kraljeva Sutjeska stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću (Zusammenfassung:

250

ANĐELIĆ,

ANĐELIĆ,

ANĐELIĆ,

ANĐELIĆ,

ANĐELIĆ,

ANĐELIĆ,

ANĐELIĆ,

ANĐELIĆ,

ANĐELIĆ,

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja Bobovac und Kraljeva Sutjeska Sitze der bosnischen Herrscher im 14 und 15 Jh., 265-268). “VM”, Sarajevo 1973. 1973a: Pavao ANĐELIĆ, Pogled na franjevačko graditeljstvo 14. i 15. vijeka u Bosni. (Zusammenfassung: Ein Blick auf die Franziskanerbaukunst während des 14 und 15 Jahrhunderts in Bosnien, 206). Zbornik radova simpozija “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura” / Symposium: “Mittelalterliches Bosnien und europäische Kultur. Zenica 1973, 201-206. 1973b: Pavao ANĐELIĆ, Ruševine srednjovjekovne crkve u Varošišću kod Vranduka. (Zusammenfassung: Die Ruiner einer mittelalterlichen Kirche in Varošišće bei Vranduk Mittelbosnien, 452). Radovi sa simpozija “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura” / Symposium: “Mittelalterliches Bosnien und europäische Kultur. Zenica 1973, 439-452. 1974: Tomislav A NĐELIĆ , Kasnoantička bazilika u Cimu kod Mostara. (Résumé: Basilique paléochrétienne à Cim près de Mostar, 224-226). GZM 29 (1974) 179-226. 1978: Tomo ANĐELIĆ , Kasnoantička dvojna bazilika (Basilica geminata) u Žitomislićima kod Mostara. (Zusammenfassung: Spätantike Doppelbasilika in Žitomislići bei Mostar (Herzegovina), 314). GZM 32 (1977) 1978, 294-314. 1980: Pavao ANĐELIĆ, Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautovićima) kod Visokog. [Coronation and Memorial Church of the Bosnian Rulers in Mili (Arnautovići) by Visoko]. GZM 34 (1979) 1980, 183-247. 1981: Tomislav ANĐELIĆ, Ostaci kasnoantičke sakralne arhitekture u Vinjanima kod Posušja. (Zusammenfassung: Überreste spätantiker sakraler Architektur in Vinjani bei Posušje, 35). Hercegovina 1 (1981) 27-35. 1984: Dr Pavao ANĐELIĆ– Dr Ivo BOJANOVSKI – Dr Borivoj ČOVIĆ – Mr Brunislav MARIJANOVIĆ, Visoko i okolina kroz hitoriju, I. Prethistorija, antika i srednji vijek. [Visoko and the Neighbourhood trough the History. Prehistory, Antiquity and the Middle Age]. Visoko 1984. 1985a: Dr. Pavao A NĐELIĆ , Tko bi mogli biti Bret i Krsmir sa humačke ploče? (Zusammenfassung: Wer könnten Bret und Krsmir auf der Steinplatte von Humac gewesen sein?, 168). Zbornik radova: 100 godina Muzeja na Humcu (1884-1984), Ljubuški 1985, 165-168. 1985: Tomislav A NĐELIĆ , Crkvina, Tepčići kod Čitluka, Hercegovina — kasnoantička i srednjovjekovna sakralna arhitektura. [Crkvina, Tepčići by Čitluk, Hercegovina — Late Ancient and Medieval Sacral Architecture]. AP 24 (1985) 109-110.

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca ANĐELIĆ,

1995:

251

Tomislav ANĐELIĆ, Srednjovjekovna crkva u Tepčićima kod Čitluka. (Zusammenfassung: Mittelalterliche Kirche in Tepčići bei Čitluk, 111). Hercegovina 1(9) (1995) 95-111. ANĐELIĆ, 1996: Tomislav ANĐELIĆ, Srednjovjekovna crkva u Trijebnju kod Stoca u Hercegovini. (Zusammenfassung: Mittelalterliche Kirche in Trijebanj bei Stolac in der Hercegowina, 59). Hercegovina 2(10) (1996) 49-59. ANĐELIĆ, 1997: Tomislav ANĐELIĆ, Srednjovjekovna crkva u Tepčićima kod Čitluka. (Zusammenfassung: Mittelalterliche Kirche in Tepčići bei Čitluk, 37). Brotnjo. Prvi zbornik (1997) ANĐELIĆ, 1998: Tomislav ANĐELIĆ, Izvješće o revizijskom arheološkom iskopavanju starokršćanske bazilike u Mokrom kod Širokog Brijega. [Preliminary Report about Revisian Archaeological Excavation of Early Christian Church in Mokro by Široki Brijeg in Herzegowina]. Hercegovina 4-5 (12-13) 1998-1999, 241-243. ANĐELIĆ, 1999a: Tomislav ANĐELIĆ, Ranokršćanska dvojna bazilika (basilica geminata) u Žitomislićima kod Mostara. (Zusammenfassung: Frühchristliche Doppelbasilika in Žitomislići bei Mostar, 4041; Résumé: Double basilique paléochrétienne à Žitomislići pres de Mostar, 42-43). Mostar, 1999. ATANACKOVIĆ ,1986: Vukosava ATANACKOVIĆ-SALČIĆ, Zaštita antičkog epigrafskog -SALČIĆ spomenika iz Karlova Hana (Prisoje) kod Duvna. Hercegovina 5 (1986) 7-17. ATANACKOVIĆ, 1997: Vukosava ATANACKOVIĆ -SALČIĆ, Nove ranokršćanske crkve -SALČIĆ na području Mostaru. (Zusammenfassung: Neue frühchristliche Kirchen auf dem Gebiet von Mostar, 28). Hercegovina 3(11) 1997, 23-29. 1972: Anto BABIĆ, Iz istorije srednjovjekovne Bosne. [From the BABIĆ, History of Medieval Bosnia]. “Svjetlost”, Sarajevo, 1972. 1994: Marko BABIĆ, Prof. dr. Krunoslav Stjepan Draganović. U BABIĆ, prigodi 10. obljetnice smrti i 90. obljetnice rođenja (19031993). [Prof dr Stjepan Draganović. On the occasion of 10 years of his deth and 90 years of his birth]. Hrvatska revija / Croatian review / La revista croata 44 (1994) 1(173) pag. 184-186. 1996: Petar BABIĆ, Il catarismo in Bosnia e le attivita antiereticali BABIĆ, e riformiste dei papi da Innocenzo III a Giovanni XXII (11981334). “Seraphicum. Pontificia facultas theologica S. Bonaventuare Ordinis fratrum minorum conventualium in Urbe. Dissertationes ad Lauream n. 85, Roma, 1996. 1867: Petar BAKULA, Schematismus topographico-historicus CusBAKULA, todiae provincialis et Vicariatus apostolici in Hercegovina pro anno Domini 1867, Typis Antonii Zannoti, Spalati, 1867.

252 BAKULA,

BAKULA,

BAKULA,

BAKULA, BAKULA,

BALTIĆ,

BASLER,

BASLER,

BASLER, BASLER,

BASLER,

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja 1873:

Petar B AKULA , Schematismus topographico-historicus Vicariatus apostolici et Custodiae provincialis franciscanomissionariae in Hercegovina pro anno Domini 1873, Typis Missionis Cathol. in Hercegovina, Mostar, 1873. 1970: Petar BAKULA, Hercegovina prije sto godina ili Šematizam fra Petra Bakule. [Herzegowina before One Hundred Years, or Petar Bakula Schematismus]. (Prev./Transl.: dr. fra Vencel Kosir), Mostar, 1970. 1995: Petar BAKULA, Kratka povijest franjevaca u Hercegovini. Kratak sveto-povijesni prikaz o osnutku redovničke misijske kustodije i Apostolskog vikarijata u Hercegovini. [A Short History of the Herzegowinian Franciscans. A Short History of the Foundation of Franciscan Missian Custodia and Apostolic Vicariatus in Herzegowina]. (Prir./Ed.: Andrija Nikić). “FKA”, Mostar, 1995. 1998: Petar BAKULA, Politika za svakog čovika. [A Policy for Everybody]. (Prir./Ed.: Andrija Nikić). “FKA”, Mostar, 1998. 1999: Petar B AKULA , Hercegovina za devetnaest godinah vezirovanja Hali-pašina. (Prir./Ed.: Andrija Nikić). [Halilpasha’s Nineteen years’ Rule in Herzegowina]. “FKA”, Mostar, 1999. 1991: Jakov BALTIĆ, Godišnjak od događaja i Promine vrimena u Bosni 1754-1882. [Annual of the events and of changes of the weather in Bosnia]. (Prir. Andrija Zirdum). “VM”, Sarajevo, 1991. 1972: Đuro BASLER, Arhitektura kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini.(Zusammenfassung: Die Architektur der spätantiken Zeit in Bosnien und der Herzegowina, 163-164). “VM”, Sarajevo, 1972. 1973: Đuro B ASLER , Gnostički elementi u temeljima crkve bosanske. (Problem porijekla i starosti manihejske hereze u Bosni). (Zusammenfassung: Die gnostischen elemente in der Lehre der Bosnischen Kirche. (Das Problem der Herkunft und der Anfänge des Manichäismus im mittelalterlichen Bosnien, 276) Radovi sa simpozija “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”. Zenica, 1973, 267-276. 1975: Đuro BASLER, Die “Basilika II” in Breza bei Sarajevo. ŽA 25/ 1-2 (1975) 259-264. 1975a: Đuro BASLER(=Juraj KUJUNDŽIĆ), Visočka biskupija. Prilog crkvenoj povijesti Bosne i Hercegovine u XV stoljeću. [Visoko Diocese. Contribution to the History of the Catholic Church in Bosnia and Hercegowina]. DP 25 (1975) 133140. 1982: Đuro BASLER (alias Juraj KUJUNDŽIĆ), Povijest kršćanstva na tlu Mostarko-duvanjske biskupije do ranog srednjeg vijeka.

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca

253

[History of the Christianity on the Territory of Mostar-Duvno Diocese until the Middle Ages]. NetV 32 (1982) 139-148. BASLER, 1984: Đuro BASLER, Kasnoantičko doba. Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast. A Cultural History of Bosnia and Herzegovina. (Summary: The Late Antique Age, 367-369; RezÓme: Pozdie-antiËeskiy period, 371-373). “VM”, Sarajevo, 1984, 309-373. 1986: Đuro B ASLER , Kršćanska arheologija. (Archaeologia BASLER, cristiana). “CnaK”, Mostar, 1986. 1990: Đuro B ASLER , Kršćanska arheologija. (Summarium: BASLER, Archaeologia cristiana, 166-167). “CnaK”, Mostar, 1990. BASLER, 1991: Đuro BASLER, Arheološki spomenici kršćanstva u Bosni i Hercegovini do XV. stoljeća. (Riassunto: Monumenti archeologici della cristianita in Bosnia ed Erzegovina fino XV secolo, 8-9). Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije /1089-1989/. “VVTŠ”, Sarajevo, 1991, 1-9. 1993: Đuro BASLER, Spätantike und frühcgristliche Architektur in BASLER, Bosnien und der Herzegowina. (Redigiert von Renate PILLINGER — Andreas PÜLZ — Hermann VETTERS), Wien 1993. 1979: Fra Bono BENIĆ, Ljetopis sutješkog samostana. [Annual of BENIĆ, the Franciscan Monastery in Sutjeska] (Prir. i prev. Ignacije Gavran). “VM”, Sarajevo, 1979. BEŠLAGIĆ, 1982: Šefik BEŠLAGIĆ, Izvještaj o probnom kopanju na Crkvini kod sela Vrutci 1960-1961. godine. [Preliminary Report of the Excavation on the Locality Crkvina near Village Vrutci, Sarajevo, in 1960-1961 years]. GZM 37 (1982) 87-92. Blago 1988: Blago franjevačkih samostna Bosne i Hercegovine. Katalog izložbe održane u Sarajevu. [The Treasury of the Franciscan Monasteries in Bosnia and Herzegowina. Catalogue of the Sarajevo Exhibition]. Sarajevo, 1988. Blago: 1990 Marko KARAMATIĆ — Andrija NIKIĆ, Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine. Povijest, kultura, umjetnost, turizam, prirodne znamenitosti. [The Treasury of the Franciscan Monasteries in Bosnia and Herzegowina. History, Culture, Art, Tourism, Natural beauties]. “Privredni vjesnik”, Zagreb, 1990. BOGDANOVIĆ, 1984: Marijan BOGDANOVIĆ, Ljetopis kreševskog samostana (17651817). Izvještaj o pohodu bosanskog vikarijata 1768. [Annual of the Franciscan Monastery in Kreševo in Bosnia. Bishop’s Report of his Official Visitation of the Bosnian Vicariatus 1768] (prir. fra Ignacije Gavran). “VM”, Sarajevo, 1984.

254

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

BOJANOVSKI, 1969: Ivo BOJANOVSKI — Džemal ČELIĆ , Kasnoantička bazilika u — ČELIĆ Brezi. Problem i konzervacija. Résumé: Basilique de l’antiquité tardive à Breza près de Sarajevo — son problème et sa conservation, 25). NS 12 (1969) 7-25. BOJANOVSKI, 1965: Ivo BOJANOVSKI, Crkvina, Crvenica, Duvno - kasnoantička bazilika, praistorijski i antički nalazi.[Crkvina, Crvenice, Duvno — Late Ancient Basilica, Prehistorical and Ancient Archaeological Findings]. AP 7 (1965) 134-140. BOJANOVSKI, 1968: Ivo B OJANOVSKI , Prisoje, Buško blato, Duvno — kasnoantička bazilika. [Prisoje, Buško blato, Duvno — Late Ancient Basilica] AP 10 (1968) 162-165. BOJANOVSKI, 1981: Ivo B OJANOVSKI , Kasnoantička bazilika u Vrbi na Glamočkom polju. (Résumé: La basilique paléochretienne à Vrba sur la Plaine de Glamoč, 209-210). GZM 35/36 (1980/ 1981) 195-211. BOJANOVSKI, 1984: Ivo BOJANOVSKI, Razdoblje rimske uprave. [Period of the Roman administration]. U: Pavao Anđelić — Ivo Bojanovski — Borivoj Čović — mr. Brunislav Marijanović, Visoko i okolina kroz historiju, I. Visoko, 1984, 49-99. BOJANOVSKI, 1988: Ivo B OJANOVSKI , Bosna i Hercegovina u antičko doba. (Zusammenfassung: Bosnien und die Hercezowina in der Antike, 395-399). Djela ANUBiH, knj. LXVI, CBI, knj. 6, Sarajevo, 1988. 1986: Rajko BRATOŽ, Razvoj organizacije zgodnjekrščanske cerkve BRATOŽ, na ozemlju Jugoslavije od 3. do 6. stoletja. (Zusammenfassung: Entwicklung der Organisation der frühchristlichen Kirche auf dem Gebiet Jugoslawiens vom 3. bis zum 6. Jahrhundert, 395). ZČ 40/4 (1986) 363-395. 1987: Rajko BRATOŽ, Die Entwicklung der Kirchenorganisation in BRATOŽ, den Westbalkanprovinzen (4. bis 6. Jahrhundert). Miscellanea Bulgarica 5 (1987) 149-196. 1985: Nenad CAMBI, Arhitektura Narone i njezina teritorija u kasnoj CAMBI, antici. (Summary: The Architecture of Narona and its Surrounding in the Late Roman Period, 59). RFFZd. RPZ 24(11) (1984/1985) 33-59. ISTO / THE SAME, in: Emilio MARIN et alii: Narona, Zagreb-Opuzen, 1999, 149-177. CHEVALIER, 1995: Pascale CHEVALIER, Ecclesiae Dalmatiae. Starokršćanska arhitektura u Rimskoj provinciji Dalmaciji (4-7. st.). Salona II. Tome 1 — Catalogue. Recherches archéologiques francocroates. Dirigées par N. Duval et E. Marin. “Arheološki muzej Split-Collection de l’école Francaise de Rome 194/2”, Rome-Spli,t 1995. CHEVALIER, 1995a: Pascale C HEVALIER, Ecclesiae, II, Ecclesiae Dalmatiae. Starokršćanska arhitektura u Rimskoj provinciji Dalmaciji (4-

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca

255

7. st.). Salona II. Tome 2 — Illustrations et conclusions. Recherches archéologiques franco-croates. Dirigées par N. Duval et E. Marin. “Arheološki muzej Split-Collection de l’école Francaise de Rome 194/2”, Rome-Split, 1995. CICVARIĆ, 1996: Ivan C ICVARIĆ , Ubikacija starokršćanskog Ludruma. (Zusammenfassung: Versuch der Lokalisierung den Sitz des spätantischen Bistums Ludrum, 172). CCP XX/38 (1996) 161-172. ČREMOŠNIK , 1953: Irma ČREMOŠNIK , Izvještaj o iskopinama u Rogačićima kod Blažuja. (Résumé: Compte-rendu sul les fouilles à Rogacići pres de Blažuj, 314-315). GZM 8 (1953) 303-315. ČREMOŠNIK , 1954: Irma ČREMOŠNIK , Izvještaj o iskopinama u Crkvini u Lisičićima kod Konjica. (Résumé: Compte rendu sur les fouilles d’Crkvina à Lisicići pres Konjic, 224-226). GZM 9 (1954) 211-226. ČREMOŠNIK , 1974: Irma ČREMOŠNIK , Prvi tragovi kršćanstva na nalazima vile u Paniku. Situla 14-15 (1974) . ČREMOŠNIK , 1976: Irma ČREMOŠNIK , Rimsko naselje na Paniku kod Bileće. (Zusammenfassung: Römische Siedlung in Panik bei Bileća, 132-138). GZM 29 (1974) 1976, 41-164. ĆIRKOVIĆ, 1987: Sima ĆIRKOVIĆ, Bosanska crkva u Bosanskoj državi. (Summary: The Bosnian Church in the Bosnian State, 254). Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, I. Društvo i privreda srednjovjekovne Bosanske države. “ANUBiH”. PI, knj. LXXIX, ODN, knj. 17. Sarajevo, 1987, 190-254. ĆIRKOVIĆ, 1964: Sima ĆIRKOVIĆ, Die Bosnische Kirche. Atti del Convegno internazionale sul tema: L’Oriente Cristiano nella storia della civilta. Accademia nazionale dei Lincei, Quaderno 62 (1964) 547-575. ∆IRKOVI∆, 1964a: Sima ∆ IRKOVI∆ (Sima Ć IRKOVIĆ ), Istorija sredwovekovne bosanske dræave. [History of the Medival (ĆIRKOVIĆ) Bosnian State]. “Srpska kwiæevna zadruga,” Beograd, 1964. ĆIRKOVIĆ, 1987: Sima ĆIRKOVIĆ, Bosanska crkva u Bosanskoj državi. (Summary: The Bosnian Church in the Bosnian State, 254). Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, I. “Društvo i privreda srednjovjekovne bosanske države”. ANUBiH, PI, knj. LXXIX, ODN, knj. 17, Sarajevo, 1987, 191-254. ∆IRKOVI∆, 1995: Sima ∆IRKOVI∆ (Sima ĆIRKOVIĆ), DualistiËka hete(ĆIRKOVIĆ) rodoksija u ulozi zemaqske crkve: Bosanska crkva. (Summary: Dualistic Heterodoxy in the Role of Temporal Church: Bosnian Church, 33-34). Glasnik odjeqewa druπtvenih nauka Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, 9 (1995) 7-34.

256

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

ĆOŠKOVIĆ, 1983:

ĆOŠKOVIĆ, 2000:

DELONGA,

1994:

DELONGA,

1996:

DIMITRIJEVIĆ, 1988:

DRAGANOVIĆ, 1934: DRAGANOVIĆ, 1937:

DRAGANOVIĆ, 1942:

DRAGANOVIĆ, 1991:

DRAGIĆ,

1999:

Pejo ĆOŠKOVIĆ, O gostima “crkve bosanske”. [About “gosti” in “Bosnian Church”]. Istorijski zbornik Instituta za istoriju u Bawaluci, 4 (1983) 7-40. Pejo ĆOŠKOVIĆ, Ustrojstvo Crkve bosanske Organisation of the “Bosnian Church”. Zbornik radova sa Znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića. “Franjevačka teologija” - “Franjevački samostan”, Sarajevo - Fojnica, 2000, 61-83. Vedrana D ELONGA , Latinski epigrafički spomenici starohrvatske županije Livno. (Zusammenfassung: Die Latainischen epigraphischen Denkmäler der altkroatischen Gespanschaft von Livno, 88; Summary: Latin Epigraphic Monuments of the Old Croatian County of Livno, 88). Livanjski kraj u povijesti, 81-89. Vedrana DELONGA, The Latin Epigraphic Monuments of Early Medieval Croatia. “The Museum of Croatian Archaeological Monuments”, Split, 1996. Mr. Branka DIMITRIJEVIĆ, Analiza proporcija tlocrta crkve u Gracu kod Hadžića. [Analysis of the Dimensions ot the Church Ground-plan in Grac near Haddžići, Sarajevo]. GZM 42-43 (1987-1988) 189-190. Krunoslav DRAGANOVIĆ, Tobožnja “Stjepanska biskupija — Ecclesia Stephanensis” u Hercegovini, CS 7 (1934) 29-58. Krunoslav DRAGANOVIĆ, Massenübertritte von Katholiken zur Orthodoxie im kroatischen Sprachgebiet zur Zeit der Türkenherrschaft. “Pontificium Institututm orientalium studiorum” Roma, 1937. Krunoslav DRAGANOVIĆ, Katolička Crkva u sredovječnoj Bosni. Catholic Church in the Medieval Bosnia. Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. knjiga I. History of the Croatian Lands Bosnia and Herzegowina. “H.K.D. ‘Napredak’, Sarajevo, 1942, 685-766. Pretiskano (Reprinted) 1991 and 1998. Krunoslav D RAGANOVIĆ , Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje hrvatskog govornog područja u vrijeme vladavine Turaka. [Massenübertritte von Katholiken zur Orthodoxie im kroatischen Sprachgebiet zur Zeit der Türkenherrschaft]. “CnaK”, Mostar, 1991. Marko D RAGIĆ , Vrhbosanske srednjovjekovne crkve i mučenici u povijesti i predaji. [Vrhbosnian Medieval Churches and the Martyrs in the History and in the Legend]. Hrvatska misao 11-12 (1999) 151-157.

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca

257

DRAGOJLOVIĆ, 1973: Dragoljub D RAGOJLOVIĆ , Bogomilisme et mouvements hérétiques dualistes du moyen âge. Balcanica 4 (1973) 121143. D RAGOJLOVI∆ ,1987:Dragoqub D RAGOJLOVI∆ (Dragoljub D RAGOJLOVIĆ ), Krstjani i jeretiËka crkva bosanska (Les chretiens et (DRAGOJLOVIĆ) l’eglise heretique de Bosnie). “Balkanološki institut SANU”, Beograd, 1987. DŽAJA, 1978: Srećko M. D ŽAJA , Die “Bosnische Kirche” und das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegowina in der Forschungen nach dem zweiten Weltkrieg. “Rudolf Trofenik”, München, 1978. DŽAJA, 1992: Srećko M. DŽAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijski period 1463-1804. [Konfesionalität und Nationalität Bosniens und der Herzegowina. Voremanzipatorische Phase 1463-1804]. “Svjetlost”, 1Sarajevo, 1992, 2“ZIRAL”, Mostar, 1999. DŽAJA, 1992a: Srećko M. DŽAJA, Svijet politike i franjevaštvo u Europi 14. st. [The World of the Policy and the Franciscanism in Europa during the 14 Century]. CCP XVI/29 (1992) 33-41. DŽAJA 1994: Miroslav DŽAJA— Krunoslav DRAGANOVIĆ, Sa Kupreške -DRAGANOVIĆ, visoravni (II. izd.). “Župni ured Otinovci-Kupres”, Baško Polje — Zagreb, 1994. (Summary: From the Kupres Plateau, 513-516; Zusammenfassung: Die Hochebene von Kupres, 517-521; Résumé: Du Haut plateau de Kupres, 523-526; Riassunto: Dall altipiano di Kupres, 527-530) DŽAMBO, 1991: Jozo D ŽAMBO , Die Franziskaner im Mittelalterlichen Bosnien. “Franziskanische Forschungen 35”, Wer/Westfalen 1991. ĐAKOVIĆ, 1979: Luka ĐAKOVIĆ, Prilozi za demografsku i onomastičku građu Bosne i Hercegovine [I] (Na osnovu popisa katoličkog stanovništva 1743. godine). [Contribution to the Demographic and Onomastic Sourches of Bosnia and Herzegowina, I. Based on the Inventory of Catholic People 1743]. “ANUBiH”. Građa, knj. XXIII, ODN, knj. 19, Sarajevo, 1979. FEKEŽA, 1997: Lidija FEKEŽA — Margita GAVRILOVIĆ, Srednjovjekovne crkve u Bosni i Hercegovini. (Summary: The Medieval Churches in - GAVRILOVIĆ, Bosnia, 233). BF V/8 (1997) 219-233. FEKEŽA, 1989: Lidija FEKEŽA, Arheološka istraživanja srednjovekovnog grada i crkve u selu Gradac kod Hadžića. (Zusammenfassung: Archäologische Erforschung der mittelalterlichen Burg und Kirche in Dorfe Gradac bei Hadžići, Mittelbosnien, 183). GZM 42/43 (1987/1988) 1989, 165-187.

258

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

FEKEŽA,

1990:

FEKEŽA,

1998:

FINE,

1975:

Franjevci

1988:

GABRIČEVIĆ,1973:

1989: GABRIĆ -BAGARIĆ,

1994: GABRIĆ -BAGARIĆ,

GAVRAN,

1990:

GAVRILOVIĆ, 1999:

GLAVAŠ,

1978:

Lidija FEKEŽA, Kasnoantičko utvrđenje i crkva na lokalitetu Gradac na Ilinjači u Gornjem Kotorcu kod Sarajeva. (Summary: A late empire fortification and the church at the site Gradac on Ilinjača in Gornji Kotorac near Sarajevo, 167168). GZM 45 (1990) 155-170. Lidija F EKEŽA , Ranokršćanske crkve u refugijima i u nizinskim naseljima na području centralne Bosne. [Early Christian Churches in “refugii” and the Settlements in the Valleys in Middle Bosnia]. Radovi XIII. kongresa, 251-260. John V. A. FINE, The Bosnian Church: A New Interpretation. A Study of the Bosnan Church and its Place in State and Society from the 13th to the 15th Centuries. New York - London 1975. Franjevci Bosne i Hercegovine na raskršću kultura i civilizacija. Katalog izložbe održane u Muzejskom prostoru na Jezuitskom trgu u Zagrebu 6. 10. 1988-8. 1. 1989. [Franciscans of Bosnia and Herzegowina on the Intersection of the Cultures and Civilisations. Catalogue of the Exhibition Servicing in Muzejski prostor, Jezuitski trg in Zagreb, October 10, 1988 — January 01, 1989], Zagreb, 1988. Martin G ABRIČEVIĆ , Izveštaj sa probnog iskopavanja ranohrišćanske bazilike u Nikolićima kod Vlasenice. (Zusammenfassung: Probegrabung an einer früchristlichen Basilika in Zaklopača bei Vlasenica (Ostbosnien), 75). Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne 10 (1973) 73-75. Darija GABRIĆ-BAGARIĆ, Jezik Ivana Bandulavića, franjevačkog pisca iz 17. vijeka. [The Language of Ivan Bandulavić, Franciscan Writer from 17 Century]. “Svjetlost”, Sarajevo, 1989. Darija GABRIĆ-BAGARIĆ, O razlikama između I. i II. izdanja Pištole i Evanđelja Ivana Bandulavića. (Summary: On Differences between the 1st and 2nd Editions of Pištole i Evanđelja by Ivan Bandulavić, 85). Rasprave zavoda za hrvatski jezik 20 (1994) 67-85. Fra Ignacije G AVRAN , Suputnici bosanske povijesti. [Franciscans: Fellows-Trevellers of the Bosnian History]. “Svjetlo Riječi”, Sarajevo, 1990. Margita GAVRILOVIĆ, Dvije predromaničke crkve iz okolice Sarajeva. [Two Preromanic Churches from the Sarajevo region]. Hrvatska misao 11-12 (1999) 113-120. Tihomir G LAVAŠ, Ornamentirana kamena ploča iz predromaničke crkve u Čipuljiću (Bugojno). (Résumé: Une dalle ornamentale de l’église préromane à Cipuljić (Bugojno), 352). GZM 32 (1977) 1978, 349-352.

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca GLAVAŠ,

GLAVAŠ,

GLAVAŠ, GLAVAŠ,

GLAVAŠ,

GLAVAŠ,

GLAVAŠ,

GLAVAŠ,

GLAVAŠ,

GLAVAŠ,

GLAVAŠ,

1982:

259

Tihomir GLAVAŠ, Iskopavanje preromaničke crkve u Vrutcima kod vrela Bosne. (Résumé: Les fouilles archéologiques d’église préroman à Vrutci près de la source de la riviere Bosna, 118). GZM 37 (1982) 93-122. 1986: Tihomir GLAVAŠ, Starokršćanska bazilika u Barama kod Konjica. (Résumé: La basilique paléo-chrétienne à Bare près de Konjic, 127). GZM 40/41 (1985/1986) 113-127. 1988: Tihomir GLAVAŠ, Bugojno 3, Bugojno-Čipuljić. ALBiH, II, 174. 1990: Tihomir GLAVAŠ, Novi nalazi predromaničke skulpture u Bosni i Hercegovini. (Résumé: Nouvelle trouvailles de sculpture preromaine à Bosnie-Herzegowine, 190). GZM 45 (1990) 177-190. 1991: Tihomir GLAVAŠ, Crkve u Bosni i Hercegovini od IX. do XIII. stoljeća (arheološko-topografski pregled). [Churches in Bosnia and Herzegowina from the 9th to 13th Century (archaeological-topographical rewiev)]. Napredak. Hrvatski narodni kalendar za 1991, Sarajevo, 1990, 55-63. 1994: Tihomir GLAVAŠ, Arheološko istraživanje na groblju sv. Ive u Livnu. [Summary: Archaeological Excavation at the Cemetery of St. John in Livno, 59]. Obavijesti HAD-a 26 (1994) 1, pag. 55-59. 1994a: Tihomir GLAVAŠ, Otkrivanje Sv. Ive (dosadašnji rezultati istraživanja ostataka prvog franjevačkog samostana u Livnu). (Zusammenfassung: Entdeckung des Hl. Ivo (Bischerige Forschungen der Uberreste des ersten franziskanischen Klosters in Livno), 111; Summary: Results of the Research of Remains of the first Franciscan Monastery in Livno, 110). Livanjski kraj u povijesti. “MHAS” — “Općinsko Hrvatsko vijeće obrane — Livno”, Split-Livno, 1994, 105-111. 1995: Tihomir GLAVAŠ, Samostan Sv. Ivana Krstitelja u Livnu, najstariji franjevački samostan u Bosni i Hercegovini. [St. John’s Franciscan Monastery in Livno, earlier Franciscan Monastery in Bosnia and Herzegowina]. Napredak. Hrvatski narodni godišnjak za 1995, 332-345. 1997: Tihomir G LAVAŠ , Arheološko nalazište Šamatorje. [Arhcaeological Locality Šamatorje in Gorica-Sovići, WestHerzegowina]. Župa Gorica — Sovići, 1997, 67-71. 1998: Tihomir GLAVAŠ, Arheološko nalazište Šamatorje u Gorici. [Arhcaeological Locality Šamatorje in Gorica-Sovići, WestHerzegowina]. Motrišta, Rujan 1998, 68-73. 1999: Tihomir GLAVAŠ, Arheološko nalazište Mokro kod Širokog Brijega. [Arhcaeological Locality Mokro by Široki Brijeg, West-Herzegowina]. Motrišta, Lipanj 1999, 22-27.

260

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

GRALJUK,

1989:

GRALJUK,

1998:

HADŽIJAHIĆ, 1973:

2000: HANDŽIĆ - BUZOV - GAZIĆ - KUPUSOVIĆ,

HÖRMANN 1892: - RADIMSKY, HRKAĆ,

1998:

IMAMOVIĆ, 1983:

IMAMOVIĆ, 1996:

IMAMOVIĆ, 1998:

IMAMOVIĆ, 2000:

Boris GRALJUK, Rezultati (pokusnih) arheoloških iskopavanja na srednjovjekovnom lokalitetu “Zidine” u Krupi na Vrbasu. (Summary: The Results of Preliminary Archeological Excavations on the Medieval Site of Zidine in Krupa on the River Vrbas, 108). NS 18-19 (1989) 99-108. Boris GRALJUK, Franjevačka Grebenska kustodija Bosanske vikarije. (Summary: The Franciscan Greben Custodia of the Bosnian Vicariate, 519-521; Resumen: Custodia franciscana de Greben la Bicaria de Bosna, 549-550). Hrvatski iseljenički zbornik 1998, 251-272. Muhamed HADŽIJAHIĆ, Zemljišni posjedi “Crkve bosanske” (Nacrt za jednu studiju). [Landed Properties of “Bosnian Church” (Plan for a study)]. Historijski zbornik 25-26 (197273) 461-480. Adem HANDŽIĆ — Snježana BUZOV — Lejla GAZIĆ — Amina KUPUSOVIĆ, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine. Monumenta turcica. Historiam Slavorum meridionalium illustrantia. [Detailed Inventory of Bosnian Sandszak from 1604]. “Bošnjački institut Zürich – Odjel Sarajevo” – “Orijentalni institut u Sarajevu”, Sarajevo, 2000. Kosta HÖRMANN — Vaclav RADIMSKY, Ošanić kod Stoca. [Ošanić by Stolac]. GZM 4 (1892) 40-49. Serafin HRKAĆ, Filozofijski manuskripti na latinskom jeziku u Bosni Srebrenoj. (Summarium: 252; Summary: [Philosofphcal Manuscripts in the Latin Language in the Franciscan Provincia Bosnia Argentina], 252). “ZIRAL”, Mostar, 1998. Enver I MAMOVIĆ , Počeci kršćanstva na tlu Bosne i Hercegovine u svjetlu pisanih izvora i arheoloških spomenika. [Zusammenfassung: Die Anfänge des Christentums auf dem Boden von Bosnien und der Herzegowina im Licht schriftlicher Quellen und archäologischer Denkmäler, 58-59]. Tribunia 7 (1983) 37-58. Enver IMAMOVIĆ, Rezultati probnih iskopavanja u Podastinju, Višnjici i Gromiljaku kod Kiseljaka. (Summary: The Results of the Testing Excavations at Podastinje, Višnjica and Gromiljak near Kiseljak, 84-85). GZM 47 (1992-1995) 6192. Enver IMAMOVIĆ, Najnoviji nalaz ranokršćanske bazilike u Bosni i Hercegovini. [New Findings of Early Christian Basilica in Bosnia and Herzegowina]. Radovi XIII. kongresa, 375-378. Enver IMAMOVIĆ, The Results of the Trial Excavations at Podastinje, Višnjica and Gromiljak near Kiseljak WMBHL 7/ 4/7 (2000) 107-132.

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca JALIMAM,

JALIMAM,

JALIMAM,

JALIMAM,

JALIMAM,

JALIMAM,

JALIMAM,

JALIMAM,

JALIMAM,

JALIMAM,

JALIMAM,

JALIMAM,

1982:

261

Salih JALIMAM, Susret franjevaca i dominikanaca na teritoriji srednjovjekovne Bosne. Magistarski rad. [The Meetings of the Franciscans and the Dominicans on the Territory of medieval Bosnia]. Filozofski fakultet Sarajevo, Zenica, 1982. 1984: Salih JALIMAM, Dolazak i početna djelatnost franjevaca u BiH. [The Arrival and the Early Franciscan Activity in Bosnia and Herzegowina]. Treći program radio Sarajeva XIII/45 (1984) 333-347. 1985: Salih J ALIMAM , Prilog bibliografiji o Crkvi bosanskoj i bogomilstvu. [A Contribution to the Bibliography about the Crkva bosanska and the Bogumils] Godišnjak Društva istoričara BiH XXXVI (1985) 173-196. 1986: Salih JALIMAM, Izvori i literatura o djelatnosti predstavnika dominikanskog prosjačkog reda na teritoriji srednjovjekovne Bosne. [Sources and the Litterature About the Activity of the Dominican Representatives on the Territory of Medieval Bosnia, 130]. Bibliotekarstvo XXXII (1986) 126-133. 1988: Salih JALIMAM, Dominikanci i antiheretička literatura. [Dominicans and the Antiheretic Litterature]. Bibliotekarstvo XXXIII (1987) 1988, 56-62. 1988a: Salih Abdulah JALIMAM, Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni. (Zusammenfassung: Dominikaner in Bosnien im Mittelalter, 86). CCP XII/22 (1988) 73-86. 1991: Salih A. JALIMAM, Vranduk grad i utvrda. Vranduk kroz istoriju. (Prilozi za studiju). (Zusammenfassung: [Die Stadt und Festung Vranduk, 69-70]). “Muzej grada Zenice”, Zenica, 1990-1991. 1997: Salih J ALIMAM , Odnos franjevaca i dominikanaca u srednjovjekovnoj Bosni. (Summary: The Relationship Between the Franciscans and the Dominicans in the Medieval Bosnia, 203) BF V/8 (1997) 194-203. 1998: Salih J ALIMAM , Spor oko crkvene desetine i djelatnost franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni. (Summary: The Quarrel Concerning the Legal Right to Collect Tribute for the Church’s One Tenth, 136). BF VI/9 (1998) 126-136. 1999: Salih JALIMAM, Djelatnost dominikanaca u srednjovjekovnoj Bosni. [Activity of the Dominicans in the Medieval Bosnia]. “Hamidović”, Tuzla, 1999. 1999b: Salih JALIMAM, Rubne bilješke o dominikancima i katoličkoj crkvi u doba Tvrtka I. Kotromanića. [Marginal Notes About Dominicans and the Catholic Church in the Times of the Bosnian king Tvrtko I. Kotromanić]. BF VII/11 (1999) 150160. 1989: Salih Abdulah JALIMAM, Spor dominikanaca i franejvaca u srednjovjekovnoj Bosni. (Résumé: La polemique sur

262

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

l’inquisition entre dominicains et franciscains en Bosnie medievale, 19). CCP XIII/23 (1989) 9-19. JALIMAM, 1999a: Salih JALIMAM, Historija bosanskih bogomila. [History of the Bosnian Bogumils]. “IPP ‘Hamidović’”, Tuzla, 1999. 1973: Ivan Franjo JUKIĆ, Sabrana djela, I-III. [Collected works, IJUKIĆ, III]. (Prir. Boris Ćorić). “Svjetlost”, Sarajevo, 1973. KARAMATIĆ, 1991: Marko KARAMATIĆ, Franjevačka provincija Bosna Srebrena (Šematizam). [Provincia franciscana Bosna Argentina. Schematismus]. “Franjevački provincijalat”, Sarajevo, 1991. KAJMAKOVIĆ, 1981: Zdravko KAJMAKOVIĆ, Drina u doba Kosača. [Drina in the Kosacha Times].NS 14-15 (1981) 147-154. KOVA»EVI∆ 1978: Desanka K OVA»EVI∆ -K OJI∆ , (Desanka K OVAČEVIĆ -KOJI∆ K OJIĆ ), Gradska naseqa sredwovjekovne bosanske KOVAČEVIĆ dræave (Résumé: Les agglomerations urbaines dans l’etat -KOJIĆ medieval bosniaque, 355-371). “VM”, Sarajevo, 1978. KOVAČEVIĆ- 1995: Desanka KOVAČEVIĆ-KOJIĆ, Franjevci u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne. [Franciscans in the Medieval Bosnian Urban Settlements].Radovi HDZU 3 (1995) 33-44. KOVAČIĆ, 1991: Dr. Anto Slavko KOVAČIĆ, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene. Prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture. (Summary: [Bibliography of the Franciscans of Bosna Argentina] 435-436, Zusammenfassung, 437-438; Sommario, 439440). “Svjetlost” Sarajevo - Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine - Franjevački provincijalat “Bosne Srebrene” Sarajevo, Sarajevo, 1991. 1991: Dr. Stjepan KRASIĆ, Djelovanje dominikanaca u srednjem KRASIĆ, vijeku. (Riassunto: L’attivita dei domenicani nella Bosnia medievale, 240). Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske KOJIĆ, biskupije /1089-1989/. “VVTŠ”, Sarajevo, 1991, 173-240. 1996: Stjepan KRASIĆ, Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni. [DoKRASIĆ, minicans in the Medieval Bosnia]. “Knjižnica ‘U pravi trenutak’”, Đakovo, 1996. 1997: Stjepan KRASIĆ, Dominikanci: Povijest Reda u hrvatskim KRASIĆ, krajevima. (Summary: [Dominicans: A History of the Order in Croatian Territories] 197-203; Riassunto: 205-211). “Hrvatska Dominikanska provincija” — “Nakladni zavod Globus”, Zagreb, 1997. 1943: Anto KUĆAN, Starohrvatski crkveni spomenici u Bosni i KUĆAN, Hercegovini. [Early Croatian Monuments in Bosnia and Herzegowina]. Napredkova knjiga 33 (1943) 137-146. Kulturna istorija, 1984:Alojz BENAC — Đuro BASLER — Borivoj ČOVIĆ — Esad PAŠALIĆ — Nada MILETIĆ — Pavao ANĐELIĆ, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast. (A Cultural History of

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca

263

Bosnia and Herzegovina from Earliest Times up to the Fall of these Lands under Ottoman Rule). “VM”, Sarajevo, 1984. KUNA, 1964: Herta KUNA, Iz leksike Filipa Laštrića, bosanskog franjevca XVIII vijeka. [From the Lecsic of Philiph Lastrtić, Bosnian Franciscan of 18 Century]. Radovi odjeljenja istorijskofiloloških nauka Naučnog društva Bosne i Hercegovine, knj. 24. Sarajevo, 1964. 1974: Herta KUNA, Hrestomatija starije bosanske književnosti. KUNA, [Chrestomatia of the Earlier Bosnian Litterature]. “Svjetlost”, Sarajevo, 1974. 1983: Herta K UNA , Jezik “Bosanskog prijatelja” — prvog KUNA, bosanskohercegovačkog časopisa. (Zusammenfassung: Die Sprache der Zeitschrift “Bosanski prijatelj”, 219-221). “Svjetlost”, Sarajevo, 1983. LAMBERT, 1977: Malcolm LAMBERT, Medieval Heresy: Popular Movements from Bogomil to Hus. Oxford 1977. 1982: Filip Lastrić - Oćevac: 1700-1783. Prilog kulturnoj povijesti LASTRIĆ, Bosne i Hercegovine. [Zusammenfassung: [Ein Beitrag zur Kulturgeschichte Bosnien und Herzegowinas], 188-191]. (Prir.: fra Andrija Zirdum). “KS”, Zagreb, 1982. 1977: Filip LASTRIĆ, Pregled starina bosanske provincije. [Epitome LASTRIĆ, vetustatum provinciae bosnensis]. (Prev. Šimun Šimić Ignacije Gavran). “VM” 1977. LAŠVANIN, 1981: Ljetopis fra Nikole Lašvanina. [Fra Nikola Lašvanin Annual]. (Prir. fra Ignacije Gavran), “VM”, Sarajevo, 1981. LOVRENOVIĆ, 2000:Maja LOVRENOVIĆ, Crkva Svetog Mihovila u Bobovcu. [The Church of St. Michael in Bobovac, Middlebosnia]. Zbornik radova sa Znanstvenog skuap u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, Sarajevo 16. i 17. listopada 1998, “Franjevačka teologija - Sarajevo” “Franjevački samostan - Fojnica”, Sarajevo - Fojnica, 2000,109-123. 1934: Dr. O. fra Dominik MANDIĆ, Acta franciscana Hercegovinae, MANDIĆ, Provinciarumque finitimarum tempore dominationis Othomanae, Tom. I. ab an. 1463-1699. (Ed. “Societas historica antiquitatibus franciscanis Iugoslavicis”), Mostar, 1934. 1962: Dominik MANDIĆ, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. MANDIĆ, [The Bogomil Church of the Bosnian “Krstjani”]. “HPI”, Chicago, 1962. 1962a: Dominik MANDIĆ, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae MANDIĆ, in descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis / iuxta codices autographos qui in Archivo S. C. de propaganda fide exstant edidit Dominicus Mandić. “ICH”, Chicago-Roma, 1962.

264

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

MANDIĆ,

1963:

MANDIĆ,

1968:

MANDIĆ,

1979:

MANĐERALO,

MARIĆ,

1998:

MARIJAN,

1995:

MARIJANOVIĆ,

MARTIĆ,

1995:

MIKULIĆ,

1978:

MIKULIĆ,

2000:

MILETIĆ,

1961:

Dominik MANDIĆ, Srebreničko-visočka biskupija, dokumenti. [Srebrenica-Visoko Diocese]. Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. “HPI”, Rim, 1963, 483-490. Dominik MANDIĆ, Franjevačka Bosna. Razvoj i Uprava Bosanske Vikarije i Provincije 1340-1735. [Bosna Franciscana. Institutio et gubernium Vicariae et Provinciae Bosnensis O.F.M. an. 1340-1735.]. “HPI”, Rim, 1968. Dominik MANDIĆ, Bogumilska crkva bosanskih krstjana. Bosna i Hercegovina. Povijesno-kritička istraživanja, [The Bogomil Church of the Bosnian “Krstjani”. Bosnia and Herzegowina. Historico-critical Researches]. sv. II, “ZIRAL”, Chicago, 1979. 1992:Stipo MANĐERALO, Lozićev ilirski san. “Adnotationes variae - Različite bilješke” fra Grge Lozića. [Zusammenfassung: Illyrier aus Završje, 110-111]. (Prir. Stipo Manđeralo). “Kačić”, Split – Livno, 1992. Franjo MARIĆ, Hrvati-katolici u Bosni i Hercegovini između 1663. i 1995. godine prema crkvenim dokumentima. (Summary: Croats-Catholics in Bosnia and Herzegovina Between 1463 and 1995, 827-838). “Katehetski salezijanski centar”, Zagreb 1998. Boško MARIJAN, Bistrički samostan na groblju Sv. Ive u Livnu (ili: Starokršćanski i srednjovjekovni nalazi na groblju Sv. Ive u Livnu). [Franciscan Monastery in the St. John Cemetery in Livno. Or: Early Christian and Medieval Findings in St. John Cemetery in Livno]. Kalendar Svetoga Ante 1995. “Svjetlo Riječi”, Livno, 120-126. 1990:Ivana MARIJANOVIĆ, Prilog problemu datiranja nekih starokršćanskih crkva u Bosni i Hercegovini. (Summary: A Contribution to the Problem of Dating of some Early Christian Churches in Bosnia and Herzegovina, 135-136). GZM 45 (1990) 109-136. Zbornik radova sa znanstvenog skupa: Fra Grgo Martić i njeogvo doba. [Miscellany dedicated to fra Grga Martić and his Time]. Zagreb, 9-10. 11. 1995. Dr. Milan MIKULIĆ, O.F.M, Izbor izvornih spisa o Nikoli Biankoviću, biskupu makarskom (1645-1730). [Selected Original Documents about Nikola Bianković Bishop of Makarska]. Portland, Oregon, USA, Srpanj 1978. Planinka MIKULIĆ, Bosanski i humski iluminirani rukopisi. (Summary: Bosnian-Hum Illuminated Manuscripts, 176). BF VIII/13 (2000) 134—176. Nada M ILETIĆ , Grudine, Čipuljić, Bugojno, Nekropola. [Grudine, Čipuljić, Bugojno, Necropolis]. AP 3 (1961) 133134.

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca MILETIĆ,

MILETIĆ,

MILETIĆ,

MILETIĆ,

MILETIĆ, MILETIĆ,

NIKIĆ,

NIKIĆ,

NIKIĆ,

NIKIĆ,

NIKIĆ,

1980:

265

Nada M ILETIĆ , Reflets l’influence byzantine dans les trouvailles paléoslaves en Bosnie-Hercégovine. Rapports du Congrès International d’arhéologie slave, Vol. 2 , Bratislava, 1980, 287-306. 1980a: Nada M ILETIĆ , Resultate der neueren archäologischen Untersuchungen des frühen Mittelalters in Bosnien und Herzegovina. Balcanoslavica 9 (1980) 43-50. 1983: Nada M ILETIĆ , Srednjevekovni arheološki spomenici jugozapadne Bosne. (Zusammenfassung: Mittelalterliche archäologische Denkmäler im südwestlichen Bosnien, 237). Zbornik Arheološkog društva BiH, I, Sarajevo, 1983, 231-237. 1984: Nada MILETIĆ, Rani srednji vijek. Kulturna istorija Bosne i Hercegovine Summary: The Early Middle Ages, 425-429; Rez∆me: Raniee srednevekov√e, 431-434). od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast. (II. izd.), “VM”, Sarajevo, 1984, 375-434. 1988: Nada MILETIĆ, Grepci. ALBiH, III, 242. 1989: Nada M ILETIĆ , Srednnovekovna umetnost Bosne i Hercegovine. (L’art medieval de la Bosnie-Hercegovine, 118119). Međunarodni simpozijum ‘bosna i Hercegovina u tokovima istorijskih i kulturnih kretanja u jugoistočnoj Evropi Sarajevo, 6-7. oktobar 1988. / Symposium international ‘La Bosnie-Herzegovine dans les courants des evenements historiques et culturels de l’europe de sud-est (Sarajevo, 67 octobre 1988). “Zemaljski muzej”, Sarajevo, 1989, 111-119. 1998: Andrija NIKIĆ, Regesta dokumentata Kongregacije de propaganda fide (1). Scriture riferite nei Congressi, Bosnia, sv. 9 (1796-1818). [Summaries of the documetns of Congregatio de propaganda fide (1)]. BF VI/9 (1998) 254-276. 1998a: Andrija NIKIĆ, Regesta dokumentata Kongregacije de propaganda fide (2). Scriture riferite nei Congressi, Bosnia, sv. 9 (1796-1818). [Summaries of the documetns of Congregatio de propaganda fide (2)]. BF VI/10 (1998) 237-267. 1999: Andrija NIKIĆ, Regesta dokumentata Kongregacije de propaganda fide (3). Scriture riferite nei Congressi, Bosnia, sv. 9 (1796-1818). [The Summaries of the Documents of Congregatio de propaganda fide (3)]. BF VII/11 (1999) 270291. 2000: Andrija NIKIĆ, Regesta dokumentata Kongregacije de propaganda fide (4). Scriture riferite nei Congressi, Bosnia, sv. 9 (1796-1818). [The Summaries of the Documents of Congregatio de propaganda fide (4)]. BF VIII/12 (1998) 270290. 2000a: Andrija NIKIĆ, Regesta dokumentata Kongregacije de propaganda fide (5). Scriture riferite nei Congressi, Bosnia, sv. 9

266

NIKIĆ,

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

2001:

NILEVI∆ 1984: (NILEVIĆ),

NILEVI∆ 1990: (NILEVIĆ),

NILEVIĆ,

1995:

NOSIĆ,

1985:

ODAVIĆ,

1982:

OREČ,

1982:

OREČ,

1996:

PALAMETA, 1997:

PANDŽIĆ,

1959:

(1796-1818). [The Summaries of the documetns of Congregatio de propaganda fide (5)]. BF VIII/13 (1998) 399420. Andrija NIKIĆ, Franjevački samostani u okolici Počitelja. [Franciscan Monasteries around Počitelj in Herzegowina]. Hrvatska misao, Matica hrvatska Sarajevo 21 (2001) 41-53. Boris N ILEVI∆ (Boris N ILEVIĆ ), Odnos izmeu pravoslavnog sveπtenstva i franjevaca u Bosni i Hercegovini od XV do kraja XVII stoqeÊa. (Summary: The Relation Between the Orthodox Clergy and the Franciscan Order in Bosnia and Herzegovina from 15th until the End of 17th Century, 141). Prilozi Instituta za istoriju 19-20 (1984) 129-141. Boris NILEVI∆ (Boris NILEVIĆ), Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove PeÊke patrijarπije 1557. godine (Summary: The Serbian Orthodox Church in Bosnia and Herzegovina up to the Renewal of the Patriarchy of Peć in 1557, 219-229). “VM”, Sarajevo, 1990. Boris NILEVIĆ, Odnosi srpsko-pravoslavnog sveštenstva i franjevaca u Bosni i Hercegovini do početka XVII stoljeća. [Relationships of the Serbian-Orthodox Clergy and the Franciscans in Bosnia and Herzegowina until the Beginning of 17th Century]. BF III/4 (1995) 99-113 Mr Milan NOSIĆ, Humačka ploča. (Zusammenfassung: Die Tafel von Humac, 164). Zbornik radova: 100 godina Muzeja na Humcu (1884-1984), Ljubuški, 1985, 159-164. Đorđo ODAVIĆ, Neka zapažanja o arheološkom lokalitetu Varina Gruda u Dživarskom polju kod Trebinja. (Zusammenfassung: Einige Bemerkungen über die ärchaologische Lokalität Varina Gruda im Dživarsko polje bei Trebinje, 46). Tribunia 6 (1982) 41-46. Petar OREČ , Ranokršćanska dvojna crkva u Gradcu kod Posušja. [Zusammenfassung: Frühchristliche Doppelkirche in Gradac bei Posušje, 82]. GZM 37 (1982) 55-85. Petar OREČ, Povijesno-kulturno značenje ranokršćanske crkve u Gracu kod Posušja. [Historico-Cultural Significance of the Early Christian Church in Gradac by Posušje, Westherzegowina]. Posuški zbornik 1 (1996) 128-140. Dr. Miroslav PALAMETA, Simbolika kamenog namještaja iz crkve sv. Petra. ([Summary]: The Symbolism of the Stone Furniture from the Church of st. Peter, 138), 129-139. P. Basilius P ANDŽIĆ, O.F.M., De Dioecesi tribuniensi et mercanensi. “Pontificium athenaeum antonianum, Facultas theologica — theses ad lauream — N. 129, Romae 1959.

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca PANDŽIĆ,

1965:

PANDŽIĆ,

1980:

PANDŽIĆ,

1988:

PANDŽIĆ,

1994:

PANDŽIĆ,

1995:

PANDŽIĆ,

2001:

PAŠKVALIN, 1970:

PAŠKVALIN, 1983:

PAŠKVALIN 1988: - MILETIĆ, PAŠKVALIN, 1990:

267

Basilius PANDŽIĆ, Relatio de Provintia Bosnae Argentinae O.F.M an. 1623. S. Congregationi de Propaganda Fide exibita. Mandićev zbornik. U čast o. dra. Dominika Mandića prigodom njegove 75-godišnjice života. “HPI”, Rim, 1965, 211-234. Dr. B. PANDŽIĆ, Izvještaji Makarske biskupije sačuvani u Tajnom vatikanskom arhivu. [Reports of the Makarska Diocese conserved in Vatican Secreet Archives]. NetV XXX/1 (1980) 139-192. Regiones Paeninsulae Balcanicae et Proximi Orientis: Aspekte der Geschichte und Kultur: Festschrift für Basilius S. Pandžić — Zbornik radova u čast Baziliju Stjepanu Pandžiću povodom 70. obljetnice života. Quellen und Beiträge zur kroatischen Kulturgeschichte-Vrela i prinosi za hrvatsku kulturnu povijest: 2. Herausgegeben von / priredila: Elisabeth von Erdmann-Pandžić. “Fach Schlavische Philologie der Universität”, Bamberg, 1988. Bazilije PANDŽIĆ, Životopis dr. fra Dominika Mandića, OFM. [A Biography of Dominik Mandić O. F. M.]. “ZIRAL”, Chicago 1994. Bazilije Stjepan P ANDŽIĆ, Bosna Argentina. Studien zur Geschichte des Franziskanerordens in Bosnien und der Herzegowina. Quellen und Beiträge zur kroatischen Kulturgeschichte — Vrela i prinosi za hrvatsku kulturnu povijest 6 (ed. Elisabeth von Erdmann-Pandžić). “Böhlau Verlag”, Köln-Weimar-Wien, 1995. Bazilije S. PANDŽIĆ, Hercegovački franjevci. Sedam stoljeća s narodom. [Herzegowinian Franciscans. Seven Centuries with the Catholic People]. ”ZIRAL”, Mostar-Zagreb, 2001. Veljko PAŠKVALIN, Prilog datiranju ranokršćanskih bazilika Bosne i Hercegovine. (Résumé, Contribution en la datation des basiliques chrétienté en Bosnie et Herzégovine, 687). Adriatica praehistorica et antiqua. Zbornik radova posvećen Grgi Novaku, Zagreb, 1970, 667-687. Veljko P AŠKVALIN , Kasnoantički objekti iz Osatice, Karahodža i Višnjice. (Résumé: Les objets de l’antiquité récente provenant des localités Osatica, Karahodže et Višnjica, 121-122). Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu 38 (1983) 109-125. Veljko PAŠKVALIN — Nada MILETIĆ, Grudine (Crkvina), Bugojno-Čipuljić. ALBiH, II, 179. Veljko PAŠKVALIN, Starokršćanska bazilika na Grudinama u Bugojnu. (Early Christian Church on the Locality Grudine in Bugojno, Middle Bosnia). Nova obzorja 8, Bugojno, 1990, 43-51.

268 PAŠKVALIN, 1991:

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Veljko PAŠKVALIN, Prozorska tranzena sa starokršćanske crkve na Grudinama u Bugojnu. [The Window transena from the Early Christian Church in the Locality Grudine, Čipuljić, Bugojno, Middlebosnia]. Napredak. Hrvatski narodni kalendar 1991, 194-200. PAŠKVALIN, 1991a: Veljko PAŠKVALIN, Ulomak pluteja iz starokršćanske bazilike u Bugojnu. (Zusammenfassung: Bruchstück eines Pluteus aus der altchristlichen Basilika in Bugojno, 218-219). Zbornik radova posvećenih akademiku Alojzu Bencu, PI, ANUBiH XCV, ODN, knj. 28, Sarajevo, 1991, 209-219 PAŠKVALIN, 1995: Veljko P AŠKVALIN, Kasnoantički sepulkralni spomenici pretkršćanskog i kršćanskog doba s područja sjeverozapadne Bosne. [Late Ancient Sepulcral Monuments from the Pre- and Christian Period from the Territory of North-west Bosnia]. ‘”Napredak” Hrvatski narodni godišnjak 1995”, Sarajevo, 1994, 307-331. PAŠKVALIN, 1995a: Veljko PAŠKVALIN , Pojava kršćanstva u srednjoj Bosni i njegova hijerarhija u svjetlu novijih arheoloških iskopavanja. (Zusammenfassung: Die Ankunft des Christentums in Zentralbosnien und seine Hierarchie im Licht neuerer Archäologischer Ausgrabungen, 781) Zbornik radova u povodu imenovanja vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića kardinalom “Crtajte granice ne precrtajte ljude, ”VVTŠ”, Sarajevo - Bol, 1995, 755-781. PAŠKVALIN, 1998: Veljko PAŠKVALIN, Ostaci starokršćanske bazilike na crkvini (Grudine) u Bugojnu s osvrtom na MVN(icipium) BIST(ue) ili BISTVES, sjedište Bistuenske biskupije i biskupa Andrije. [Remains of the Early Christian Basilica in the Locality Crkvina (Grudine) in Bugojno, With the Reference on the MVN(icipium) BIST(ue) or BISTVES, Center of the Bistue dioecese and the Bishop Andreas]. Radovi XIII. kongresa, 548-619. PAŠKVALIN, 2000: Veljko PAŠKVALIN, Grad Jajce i njegovo bliže područje u razdoblju ranog kršćanstva. [The City of Jajce and its Territory in the Time of Early Christianity]. Hrvatska misao (1516). Matica hrvatska. Sarajevo, 2000, 111-123. 1993: Ratko PERIĆ, De viris illustribus Vrhbosanske bogoslovije PERIĆ, (1890-1945). [Riassunto: De viris illustribus del seminario maggiore di Vrhbosna, 347]. Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890-1990. “VVTŠ”, Sarajevo - Bol, 1993, 311347. 1997: Ratko P ERIĆ , Sporovi i sporazumi oko “Stjepanske PERIĆ, biskupije”. [Riassunto: Controversie ed accordi circa la “Diocesi Stefanense”, 330]. “U križu je spas”. Zbornik u čast

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca

269

nadbiskupa-metropolita mons. Ante Jurića. “CuS” — “Teologija u Splitu”, Split, 1997, 313-330. PETROVIĆ, 1961: Jozo PETROVIĆ, Novi arheološki nalazi iz doline Gornjeg Vrbasa. (Zusammenfassung: Neue archäologische Funde aus dem oberen Vrbastal, 234). GZM 15-16 (1960-1961) 229234. PETROVIĆ, 1999: Dr. fra Leon PETROVIĆ, Kršćani Bosanske crkve. Povijesna rasprava o problemu patarenstva ili bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni. (II. izd.). (Résumé: Les chrétiens de l’Eglise Bosniaque, 293-301). “Svjetlo riječi” - “ZIRAL”, Sarajevo-Mostar, 1999. Plehan, 1995: Izložba sakralnih djela Plehan: ponovno rađanje. Mali Borištof (Kleinwarasdorf), Gradišće (Burgenland), 13. X. - 5. XI. 1995. [Exhibition of Sacral Monuments of the Franciscan Monastery in Plehan: Giving Birth Again]. “Slovoznak”, Plehan, 1995. 1973: Marko POPOVIĆ, Crkvina u Paniku. [The Crkvina in Panik by POPOVIĆ, Bileća]. GZM 27-28 (1972-1973) 347-375. 1973a: Marko POPOVIĆ, Manastir sv. Petra de Campo kod Trebinja. POPOVIĆ, GZM 27-28 (1972-1973) 313-346. Povijest Bosne,1991:Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. knjiga I. A History of Bosnia and Herzegowina from the Earliest Times up to 1463. “H.K.D. ‘Napredak’, Sarajevo, 1942, 685-766. Pretiskano (Reprinted) 1991 and 1998. 1988: Don Ivica mr. Puljić, Prva stoljeća Trebinjske biskupije. PULJIĆ, (Zusammenfassung: Die ersten Jahrhunderte der Dioezese Trebinje, 81-82). U. Tisuću godina Trebinjske biskupije. “VVTŠ”, Sarajevo, 1988, 47-82. 1999: Ivica Puljić, Stolac — sjedište kasnoantičke biskupije PULJIĆ, sarsenterensis. “Stolac u povijeti i kulturi Hrvata”. (Riassunto: Stolac — sede della dioecesi tadroantica Sarsenterensis, 115-116). Humski zbornik — IV, Zagreb Stolac, 1999, 53-116. Radovi, 1991: Radovi Simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije /1089-1989/ “Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne”, Sarajevo 3. i 4. srpnja 1989. [Works of the Symposium on the Occasion of the Remembrance of Bosnian Dioecese / 1089-1989/ “The Christianity of the medieval Bosnia”, Sarajevo, July, 3-4, 1989.]. Studia Vrhbosnensia - 4. “VVTŠ”, Sarajevo, 1991. RIBAREVIĆ , 1998: Ivanka RIBAREVIĆ NIKOLIĆ, Genesis and formation of a complex type of church using early christiana churches in Herzegovina as examples. Radovi XIII. kongresa, 693-714.

270 RUPČIĆ,

SEČKAR,

SERGEJEVSKI,

SERGEJEVSKI,

SERGEJEVSKI,

SERGEJEVSKI,

SERGEJEVSKI,

SERGEJEVSKI,

SERGEJEVSKI,

SERGEJEVSKI,

SERGEJEVSKI,

SERGEJEVSKI,

SERGEJEVSKI,

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja 1985: Dr fra Bonicije RUPČIĆ, Humačka ploča. (Zusammenfassung: Die Steinplatte von Humac (Anlässlich des 100-jährigen Jubiläums der archäologischen Sammlung im Franziskanerkloster in Humac), 157). Zbornik radova: 100 godina Muzeja na Humcu (1884-1984), Ljubuški, 1985, 141157. 1993: Ivo SEČKAR, “Slučaj” Krunoslava Draganovića. (Summary: [Krunoslav Draganović “Case”]). Obnovljeni život. Časopis za religioznu kulturu (Quarterly Journal of Religious Culture) 48 (1993) 3/4, pag. 347-366. 1933: Dimitrije SERGEJEVSKI, Novi nalasci na Glamočkom polju. (Résumé: Neue Funde aus Glamoč, 13-14). GZM 45 (1933) 7-14. 1938: Dimitrije SERGEJEVSKI, Kasno-antički spomenici iz okolice Jajca. (Zusammenfassung: Spätantike Denkmäler aus Jajce, 63). GZM 50 (1938) 2, 49-63. 1943: Dimitrije S ERGEJEVSKI , Putne bilješke iz Glamoča. (Zusammenfassung: Reisenotizen aus Glamoč). GZM 54 (1942) 1943, 113-176. 1951: Dimitrije SERGEJEVSKI, Kasnoantički mauzolej u Turbetu. (Résumé: Le mausolée antique à Turbe, 144-145). GZM 6 (1951) 135-145. 1952: Dimitrije SERGEJEVSKI, Kasno-antički spomenici iz Šipova. (Résumé: Monuments de la basse antiquité trouvés à Šipovo, 57). GZM (1952) 41-57. 1954: Dimitrije SERGEJEVSKI, Starohrišćanska bazilika u Klobuku. (Zusammenfassung: Altchristliche Basilika in Klobuk, 207210). GZM 9 (1954) 189-210. 1956: Dimitrije SERGEJEVSKI, Bazilika u Dabravini (Revizija). [Basilica in Dabravine (Revision)]. “Zemaljski muzej”, Sarajevo, 1956. 1958: Dimitrije S ERGEJEVSKI , Pluteji iz bazilike u Založju. (Zusammenfassung: Die Brüstungsplatten der Basilika in Založje, 145). GZM 13 (1958) 137-145. 1959: Dimitrije S ERGEJEVSKI , Bazilike u Nerezima i Docu. (Zusammenfassung: Zwei frühchristliche Basiliken: in Nerezi und in Dolac, 171-173). GZM 14 (1959) 163-173. 1960: Dimitrije SERGEJEVSKI, Plan der frühchristlichen Basiliken Bosniens. Akten des XI. Internationale Byzantinischen Kongresses, München 1958, München 1960, 563-568. 1961: Dimitrije S ERGEJEVSKI , Bazilika u Mokrom. (Zusammenfassung: Die frühchristliche Basilika von Mokro, 227-228). GZM 15-16 (1960-1961) 211-228.

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca SIVRIĆ,

271

1977: Marijan SIVRIĆ, Pismo Rimske kurije trebinjsko-mrkanskom biskupu Krizostomu Antiću godine 1631. (Zusammenfassung: Ein Brief der Römischen Kurie gesandt an Trebinje — Mrkaner Bishof Krizostom Antić aus dem Jahre 1631, 164). Tribunia 3 (1977) 153-164. SPARAVALO, 1979: Ljubo SPARAVALO, Srednjovjekovna groblja, crkvine i crkve na području Šume trebinjske. (Zusammenfassung: Mittelaterliche Friedhöfe, Kirchen und Überreste von Kirchen im Raum des Trebinjer Waldes (Šuma trebinjska), 136-137). Tribunia 5 (1979) 115-120. 100 godina Muzeja, 100 godina Muzeja na Humcu (1884-1984). [Miscellany dedicated to 100 Years of Franciscan Museum in Humac (1884-1984) in Herzegowina]. “Samoupravna interesna zajednica kulture Općine Ljubuški”, Ljubuški, 1985. STRAŽEMANAC, 1993: Ivan STRAŽEMANAC, Povijest franjevačke provincije Bosne Srebrene. Expositio provinciae Bosnae Argentinae. (Prir. Stjepan Sršan). “Latina et graeca” — “Matica hrvatska”, Zagreb, 1993. ŠABANOVIĆ, 1964: Hazim ŠABANOVIĆ, Krajište Isa-bega Ishakovića: zbirni katastarski popis iz 1455. godine. (Hicri 859 tarihli suret-i defter-i mucmel-i vilayet-i-yelec ve izvecan ve hodidide ve senica ve ras ve uckul ve kalkandelen me’a tevabi’ha). Monumenta Turcica historiam Slavorum meridionalium illustrantia. Sarajevo, 1964. 1966: Franjo ŠANJEK, Dominikanci u našim krajevima. Kratak osvrt ŠANJEK, na pojavu i apostolsko-kulturnu djelatnost dominikanaca među Hrvatima. (Summarium, [Ordo praedicatorum in nostris regionibus. Prospectus originis et apostolici-culturalis activitatis Ordinis praedicatorum apud Croatos] 725) Bogoslovska smotra 36 (1966) 3-4, pag. 712-725. 1975: Franjo Š ANJEK , Bosansko-humski krstjani i katarskoŠANJEK, dualistički pokret u srednjem vijeku. (Résumé: [Les chretiens bosniaques et le mouvement cathare du moyen-age, 193195]). “KS”, Zagreb, 1975. 1976: Franjo ŠANJEK, Les chretiens bosniaques et le mouvement ŠANJEK, cathare XIIe — XVe siecles. Publications de la Sorbonne 20, Paris 1976. 1979: Franjo ŠANJEK, Bosanski krstjani u drugoj polovici XV. ŠANJEK, stoljeća. [Bosnian “krstjani” in the Second Half of 15th Century]. Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine. Održan 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu. Sarajevo, 1979, 30-38. 1992: Franjo ŠANJEK, Kršćanstvo Bosne i Hercegovine. (Résumé: ŠANJEK, [Christianisme du Bosnie-Herzégovine]). CCP 30 (1992) 119-152.

272 ŠANJEK,

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja 1996:

Dr. Franjo Š ANJEK , Bosanska biskupija i heterodoksni krstjani. [Bosnian Dioecese and the Heterodox Christians]. Hrvatski narodni godišnjak “Napredak” 1996, 163-200. 1997: Franjo ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo. [Church and the ChrisŠANJEK, tianity]. Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost, sv. I, srednji vijek (VII-XII. stoljeće) rano doba hrvatske kulture. “HAZU”- “AGM”, Zagreb, 1997, 217-236. 2000: Franjo ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo. [Church and the ChrisŠANJEK, tianity]. Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost, sv. II, srednji vijek i renesansa (XIII-XVI. stoljeće). “HAZU”“Školska knjiga”, Zagreb, 2000, 227-258. 2000a: Franjo Š ANJEK , ‘Krstjani’ crkve bosanske. Radovi ŠANJEK, “ZHPFFSZ” 32-33 (1999-2000) 423-429. Šematizam I. Opći šematizam katoličke crkve u Jugoslaviji. [Schematismus generalis Ecclesiae Catholicae in Jugoslavia]. Prema mandatu preč. Episkopata Jugoslavije, izradio Dr. Krunoslav DRAGANOVIĆ. “Izdanje Akademije ‘Regina Apostolorum’”, Sarajevo, 1939. Šematizam II. Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji cerkve v Jugoslaviji. [Schematismus generalis Ecclesiae Catholicae in Jugoslavia]. “Biskupska Konferencija Jugoslavije”, Zagreb, 1975. Šematizam, 1974: Šematizam Franjevačke provincije Bosne Srebrene. [Schematismus of the Franciscan Province Bosna Argentina]. Sarajevo, 1974. Šematizam, 1977: Šematizam Franjevačke provincije Uznesenja Bl. Dj. Marije u Hercegovini. [Schematismus of the Franciscan Province in Herzegowina]. Mostar, 1977. Šematizam, 1991: Franjevačka provincija Bosna Srebrena (Šematizam). [Schematismus of the Franciscan Province Bosna Argentina]. Priredio Marko Karamatić. “Pranjevački provincijalat”. Sarajevo, 1991. 1975: Jaroslav ŠIDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu. ŠIDAK, [Studies of the Bosnian Church]. Zagreb, 1975, 400 str. (16 studija) 1996: Ante ŠKEGRO, Uskoplje I. Uskoplje na Vrbasu od prapovijesti ŠKEGRO, do kraja austro-ugarske uprave. (Zusammenfassung: Uskoplje I. Uskoplje am Fluß Vrbas von der Urgeschichte bis zum Ende der österreichisch-ungarischen Administration, 223-225; Summary: Uskoplje I. uskoplje upon Vrbas since prehistory till the end of the Austro-Hungarian administration, 226-228; Résumé: Uskoplje I. Uskoplje sur Vrbas de la préhistoire a l’epoque Austro-hongrie, 229-231; Riassunto: Uskoplje I. Uskoplje su Vrbas da preistoria fino alla fine dell’

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca

273

amministrazione austroungarica, 232-233). “Hrvatska uzdanica” Uskoplje, 1996. ŠKEGRO, 2000: Ante ŠKEGRO, Duvanjski prostori u antici. (Summary: The Duvno Territory in the Antiquity, 113). Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa ‘Duvanjski kraj kroz povijest’, Tomislavgrad, 6-7. srpnja 2000, ZagrebTomislavgrad, 2000, 79-113 (106-112). 2000a: Ante ŠKEGRO, Je li rimski Delminium bio biskupsko sjedište? ŠKEGRO, (Was the Roman Delminium a Bishop’s Residence?, 83-85) Povijesni prilozi 19 (2000) 9-86. 2001: Ante ŠKEGRO, Papinski patrimonij u Dalmaciji. (Summary: ŠKEGRO, The Patrimony of St. Peter in Dalmatia, 171). BF IX/14 (2001) 147-171. 1957: Smail T IHIĆ – Đuro B ASLER , Crkva sv. Petra u Zavali. TIHIĆ - BASLER, [Church st. Peter in Zavala]: Peristil 2 (1957) 109-111. TRUHELKA, 1931: Ćiro TRUHELKA, Starokršćanska arheologija. [Archaeologica Christiana]. “HKD Sv. Jeronima”, Zagreb 1931. 1993: Snježana VASILJ - Srećko M. DŽAJA - Marko KARAMATIĆ VASILJ Tomo VUKŠIĆ, Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini. [The Catholic Church in Bosnia and Herzegowina]. “HKD ‘ Napredak’, Sarajevo, 1993. Drugo izdanje 1997. 1993: Snježana VASILJ, Od rimskog osvajanja do bana Kulina. VASILJ - DŽAJA [From the roman conquest until to ban Kulin]. U: Snježana - KARAMATIĆ VASILJ - Srećko M. DŽAJA - Marko KARAMATIĆ - Tomo - VUKŠIĆ, V UKŠIĆ , Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini. “HKD ‘ Napredak’, Sarajevo, 1993, 5-36. 1957: Marko VEGO, Nadgrobni spomenici porodice Sankovića u VEGO, selu Biskupu kod Konjica (nastavak). (Zusammenfassung: Die Grabdenkmäler der Familie Sanković im Dorfe Biskup bei Konjic in der Herzegovina, 141). GZM 12 (1957) 127141. 1957a: Marko VEGO, Naselja srednjovjekovne bosanske države. [The VEGO, Settlements of the Medieval Bosnian State]. “Svjetlost”, Sarajevo, 1957. 1958: Marko V EGO , Crkva u Razićima kod Konjica. VEGO, (Zusammenfassung: Die Kirche in Razići bei Konjic, 166167). GZM 13 (1958) 159-167. 1959: Marko V EGO , Arheološko iskopavanje u Zavali. VEGO, (Zusammenfassung: [Archäoligische Ausgrabung in Zavala], 199-201). GZM 14 (1959) 179-201. 1961: Marko V EGO , Novi i revidirani natpisi iz Hercegovine. VEGO, (Zusammenfassung: Neue und revidierte Inschriften aus der Herzegowina, 284-286). GZM 15-16 (1960-1961) 191-243.

274 VEGO,

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja 1962:

Marko V EGO , Novi i revidirani natpisi iz Hercegovine. (Natavak). (Zusammenfassung: Neue und revidierte Inschriften aus der Herzegovina. Fortsetzung, 240-243). GZM 17 (1962) 191-243. 1962a: Marko VEGO, Zbornik srednjovjekovnih naptisa Bosne i VEGO, Hercegovine, I. (Recueil des inscriptions medievales de Bosnie-Herzegowine, Livre I). “Zemaljski muzej”, Sarajevo, 1962. 1970: Marko VEGO, Zbornik srednjovjekovnih naptisa Bosne i VEGO, Hercegovine, IV. (Recueil des inscriptions medievales de Bosnie-Herzegowine, Livre IV) “Zemaljski muzej”, Sarajevo, 1970. 1973: Marko VEGO, Kulturni karakter nekropole Radimlje kod VEGO, Stoca. (Zusammenfassung: Kultureller Charakter der Nekropole Radimlja bei Stolac, 333-335). Radovi sa znanstvenog simpozija “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura” / Symposium: “Mittelalterliches Bosnien und europäische Kultur. Zenica, 1973, 307-335. 1975: Marko VEGO, Izvještaj sa iskopavanja u Gornjoj Bijeloj. [ReVEGO, port from the Excavations in Gornja Bijela, Konjic, North Herzegowina]. U: Pavao ANĐELIĆ, Historijski spomenici Konjica i okoline, Konjic, 1975. 1980: Marko V EGO , Iz historije srednjovjekovne Bosne i VEGO, Hercegovine. [From the History of the Medieval Bosnia and Herzegowina]. “Svjetlost”, Sarajevo, 1980. VRDOLJAK, 1994: Bono M. VRDOLJAK, Franjevački samostan Sv. Ive u Livnu tijekom 14. i 15. stoljeća. Livanjski kraj u povijesti. (Zusammenfassung: Das Franziskanische Kloster des Hl. Ivo in Livno während des XIV und XV Jahrhundert, 125; Summary: The Franciscan Monastery of st. Ivo in Livno in the Course of the 14th and 15th Century, 125). “MHAS — Split” — “Općinsko Hrvatsko vijeće obrane — Livno”, Split-Livno, 1994, 115-125. VRDOLJAK, 1988: Bono Mato V RDOLJAK , Starokršćanska bazilika i ranosrednjovjekovna nekropola na Rešetarici kod Livna. (Summary: The Early Christian Basilica and Early Mediaeval Cemetery on Rešetarica by Livno, 194). SP ser. III (18) 1988, Split, 1990, 119-194. 1994: Tomo V UKŠIĆ , Krunoslav D RAGANOVIĆ , u/in: D ŽAJA — VUKŠIĆ, DRAGANOVIĆ, 1994, 533-534. WENZEL, 1999: Marian WENZEL, Bosanski stil na stećcima i metalu. (Bosnian Style on Tombstones and Metal). “Sarajevo-Publishing”, Sarajevo, 1999.

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca WENZEL,

1965:

ZELENIKA, 1976:

ZELENIKA, 1994:

Zbornik,

1973:

Zbornik,

1979:

Zbornik,

1982:

Zbornik,

1991:

Skup,

1993:

Zbornik,

1994:

Zbornik,

1996:

Zbornik,

2000:

275

Marian WENZEL, Ukrasni motivi na stećcima. (Ornamental Motifs on Tombstones. From Medieval Bosnia and Surrounding Regions). “VM”, 1965. Anđelko ZELENIKA, Nekoliko objakata sakralne arhitekture XVII stoljeća sa područja starog Zažablja, Trebimlje i Popova. (Zusammenfassung: Einige Kirchen aus dem 17 Jahrhundert auf dem Gebiet des alten Zažablje, Trebimlja und Popovo, 76). Hercegovina 2 (1976) 51-76. Anđelko Z ELENIKA , Katoličke crkve u starom Drijevu i Gabeli. [Catholic Churches in Medieval Drieva and Gabela in Herzegowina]. Znanstveni skup: Sedam stoljeća bosanskih franjevaca, 1291-1991. Samobor, 1994, 125-136. Zbornik radova simpozija “Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”/ Symposium: “Mittelalterliches Bosnien und europäische Kultur. Zenica, 1973. Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine, održan 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu. [Historico-theological Symposium on the Occasion of the 500 years of the Death of the Bosnian Queen Katarina, holded in October, 24-25, 1978 in Sarajevo]. “KS”, Sarajevo, 1979. Zbornik radova o fra Matiji Divkoviću. [Miscellany dedicated to fra Matija Divković]. “Institut za jezik i književnost. Odjeljenje za književnost”, Sarajevo, 1982. Zbornik radova sa simpozija u povodu 100. obljetnice smrti fra Antuna Kneževića. [Miscellany dedicated to the 100 years of the death of fra Antun Knežević].”KS” - TEBIS, Sarajevo, 1991. Znanstveni skup: “Bosanski franjevci u Podunavlju i vjerski život Hrvata u Mađarskoj. Mohač, 31. ožujka - 1. travnja 1993.” [Symposium: “Bosnian Franciscans in Danubian Region and the Religion Life of the Croats in Hungary]. BF I/ 1 (1993) 216-219. Zbornik radova sa Znanstvenog skupa “Sedam stoljeća bosanskih franjevaca 1291-1991.” Sarajevo, 18, 19. i 20. travnja 1991. [Miscellany from the Symposium “Seven Century of the Bosnian Franciscans 1291-1991]. “Franjevačka teologija”-Sarajevo, Samobor, 1994. Zbornik radova Znanstvenog skupa Fra Grgo Martić i njegovo doba, Zagreb, 8-9. studenog 1995. [Symposium about fra Grgo Martić and his Time, Zagreb, November, 89, 1995]. “Zavičajni klub Posušje”, Zagreb, 1996. Zbornik radova sa Znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, Sarajevo 16. i 17. listopada 1998. [Miscellany from the Symposium on the Oc-

276

Zbornik,

ZIRDUM,

ZIRDUM,

ZOVKO,

ZOVKO,

ZOVKO,

ZOVKO,

ZOVKO,

ZOVKO,

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja casion of the 500 years of the Death of fra Anđeo Zvizdović, Sarajevo, October, 16-17, 1998]. “Franjevačka teologija Sarajevo” - “Franjevački samostan - Fojnica”, Sarajevo Fojnica, 2000. 2000a. Zbornik radova o fra Filipu Lastriću Oćevcu u povodu 300. obljetnice rođenja. [Miscellany from the Symposium on the Occasion of the 300 years of his Birth]. “Pedagoški fakultet”, Mostar, 2000. 1982: Andrija ZIRDUM, Filip Lastrić Oćevac (1700-1783). Prilog kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine. [Filip Lastrić Oćevac (1700-1783). A Contribution to the Cultural History of Bosnia and Herzegowina]. “KS”, Zagreb, 1982. 2001: Andrija ZIRDUM, Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine. [The Map of the Medieval Churches on the Territory of Bosnia and Herzegowina]. BF IX/15 (2001) 161219. 1958: Don Jozo ZOVKO , Ubikacija Crkve sv. Petra Apostola u Zavali, Popovo polje, Hercegovina. [Summary: The Siting of the Church of st. Peter the Apostle in Zavala, Popovo polje, Herzegovina]. Hrvatska revija 2 (1958) 175-179. 1959: Don Jozo ZOVKO, Starohrvatska crkva sv. Petra Apostola u Zavali, Popovo polje, Hercegovina. [Summary: The Old Croatian Church of st. Peter the Apostle in Zavala, Popovo Polje, Herzegovina]. Hrvatska revija 1 (1959) 289-318. 1963: Don Jozo Z OVKO , Još o starohrvatskoj crkvi sv. Petra Apostola. [Summary: More about the Old Croatian Church of st. Peter the Apostole]. Hrvatska revija 4 (1963) 563-568. 1997: Jozo ZOVKO, Ubikacija crkve sv. Petra Apostola u Zavali, Popovo polje, Hercegovina. ([Summary]: The Siting of the Church of st. Peter the Apostle in Zavala, Popovo polje, Herzegovina, 88). Humski zbornik III. Ravno, Popovo. Četiri slike iz povijesti kraja. Ravno - Zagreb, 1997, 83-88. 1997a: Jozo ZOVKO, Starohrvatska crkva sv. Petra Apostola u zavali, Popovo Polje, Hercegovina (Prigodom 60-godišnjice parnice i presude). ([Summary]: The Old Croatian Church of st. Peter the Apostle in Zavala, Popovo Polje, Herzegovina (on the occasion of the 60th anniversary of the trial and verdict), 117). Humski zbornik III. Ravno, Popovo. Četiri slike iz povijesti kraja. Ravno - Zagreb, 1997, 89-117. 1997b: Jozo ZOVKO, Još o starohrvatskoj crkvi sv. Petra Apostola u Zavali, Popovo polje, Hercegovina (Povodom najnovijih arheoloških iskapanja). ([Summary]: More about the Old Croatian Church of st. Peter the Apostole (on the occasion of the latest archeological excavations, 126). Humski zbornik III. Ravno, Popovo. Četiri slike iz povijesti kraja. Ravno Zagreb, 1997, 119-126.

A. ŠKEGRO, La situazione ed i risultati di ricerca ŽIVKOVIĆ,

1996:

277

Prof. dr. Pavo ŽIVKOVIĆ, Etnička i vjerska povijest bosne, Slavonije i Srijema do konca XVII. stoljeća. (Dolazak, razvoj i nestajanje Hrvata katolika na tim prostorima). (Zusammefassung: Etnische und Religionsgesichte von Bosnien, Slavonien und Sirmien bis Enede des 17. Jahrhunderts, 243-252).“H.K.D ‘Napredak’”, SarajevoMostar, 1996.

STANJE I REZULTATI ISTRAŽIVANJA CRKVENE POVIJESTI O BOSNI I HERCEGOVINI NAKON KRUNOSLAVA DRAGANOVIĆA I DOMINIKA MANDIĆA Sažetak Crkvenu povijest u Bosni i Hercegovini tijekom 20. st. obilježila su imena dvojice zaslužnih znanstvenika: fra Dominika Mandića (1889-1973) i Krunoslava S. Draganovića (1903-1983). U domovini su djelovali do Drugoga svjetskog rata, a nakon njega u Italiji, a Mandić i u Sjedinjenim Američkim Državama. Ova dvojica istraživača u novijoj bosansko-hercegovačkoj historiografiji predstavljaju kamene međaše. Tijekom posljednjih tridesetak godina na prostorima Bosne i Hercegovine, unatoč ideoloških zapreka koje su stvarale Crkvi izrazito nesklone komunističke vlasti, istraživanje crkvene povijesti odvijalo se usputno. U istraživanju su sudjelovali kako pojedinci iz nekih državnih institucija u okviru svojih drugih projekata, ali i istraživački iz crkvenih redova. Prvi su uglavnom bili angažirani na zaštitnim arheološkim istraživanjima pojedinih sakralnih objekata, odnosno istraživanju izvorne građe u dalmatinskim i drugim arhivima. Drugi su najviše pridonijeli istraživanju izvorne građe u inozemnim, prvenstveno vatikanskim, kao i domaćim crkvenim arhivima. Tijekom ovog razdoblja organizirani su i znanstveni simpoziji, kongresi, okrugli stolovi i dr. Prevođeni su i publicirani stariji crkveni pisci, uglavnom iz franjevačkih redova, organizirane su izložaba i dr.

278

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

279

REZULTATI ISTRAŽIVANJA CRKVENE POVIJESTI U HERCEGOVINI I BOSNI (NOVI VIJEK)

BOŽO GOLUŽA Sveučilište u Mostaru

UDK 930:282(497.6) Izvorni znanstveni rad

Ovaj rad obuhvaća djela koja su nastala tijekom posljednjih 20-ak godina, a odnose se na crkvenu povijest u razdoblju od pada Bosne i Huma pod tursku vlast pa do naših dana. Ovdje je zabilježeno nešto više od 160 radova koji su podijeljeni u pet grupa: opće teme, ekumenizam, redovnici, značajnije crkvene osobe i monografije župa. Uz uvod i zaključak donesen je relativno kratki, općeniti osvrt na ono što je pisano i kako je pisano.

1. UVOD Uz pojedinačne publikacije koje su izlazile diljem svijeta od raznih autora, poviješću Katoličke crkve u novom vijeku u Bosni, a dijelom i u Hercegovini, posebno se pozabavila Vrhbosanska katolička teologija organizirajući simpozije o životu i radu pojedinih uglednika iz domaće Crkve, kao i o prilikama na ovom prostoru u određenim periodima. Knjige su izlazile u nizu koji nosi naslov Studia Vrhbosnensia. Među njima svakako izdvajamo obimnu knjigu koja je plod simpozija o prvom vrhbosanskom nadbiskupu dr. Josipu Stadleru. Svima onima koji se budu htjeli baviti ovdašnjom crkvenom poviješću, ovaj opus bit će od velike pomoći. Raznim pitanjima Crkve u Hercegovini, uz radove više pojedinaca, također su se bavili simpoziji organizirani u Mostaru u čast pojedinim istaknutim osobama mjesne Crkve. Prvi takav skup bio je u čast prvom dijecezanskom biskupu u Mostaru dr. Petru Čuli, da bi nakon njega uslijedila još četiri takva simpozija. Na njima se raspravljalo ne samo o

280

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

čisto crkvenim pitanjima iz toga vremena, nego su, dakako, obrađene i prilike u kojima je Crkva u tim vremenima djelovala. Što se tiče bosanske franjevačke provincije, ljudi i prostora u kojima djeluju bosanski franjevci, crkvenom poviješću bavilo se više ljudi, pa smatramo da je taj dio lokalne crkvene povijesti poprilično istražen, odnosno da je o toj povijesti pisano gotovo neuobičajeno mnogo. To isto možemo reći i za ljude i prostor na kojem djeluju hercegovački franjevci. Na ovom prostoru izašao je i priličan broj monografija raznih župa. Ovdje ne možemo ulaziti u ocjenjivanje njihove kvalitete, ali, generalno rečeno, moglo bi se reći da su na nešto nižoj razini od drugih napisanih djela. Međutim, ne možemo ni njima osporiti koliki-toliki doprinos proučavanju povijesti Crkve na ovom prostoru. I te monografije kao kamenčiće možemo ugraditi u mozaik izučavanja crkvene povijesti u Hercegovini i Bosni. 2. POPIS RADOVA RAZVRSTANIH PO TEMAMA 2.1. OPĆE TEME ALILOVIĆ, Ivan, Bibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do god. 1918, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986. ALILOVIĆ, Ivan, Bibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine između dvaju ratova, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1989. A NĐELIĆ , Tomislav, Ranokršćanska dvojna bazilika (basilica geminata) u Žitomislićima kod Mostara, Općina Mostar-Jug, Mostar, 1999. BAKOVIĆ, Anto, Stradanja Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Svećenici žrtve rata i poraća 1941-1945. i dalje, (privatno izdanje), Zagreb, 1994. BALTIĆ, Jako, Godišnjak od događaja crkvenih, svjetskih i promine vremena u Bosni 1754-1882, Veselin Masleša, Sarajevo 1991. BAŠOVIĆ, Ljubinka, Biblioteke i bibliotekarstvo u Bosni i Hercegovini 1918-1945, Veselin Masleša, Sarajevo, 1986. BILOGRIVIĆ, Nikola, Katolička Crkva na području današnje Banjalučke biskupije do invazije Turaka, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo, 1998. BLAŽEVIĆ, Velimir, Papa Ivan Pavao II. istinski prijatelj Bosne. Javni istupi Svetog Oca i dužnosnika Svete Stolice za uspostavu mira i očuvanje Bosne i Hercegovine, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1997. BLAŽEVIĆ, Velimir, Služenje miru. Ivan Pavao II. i Sveta Stolica za mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1991-1995), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995. ĆOŠKOVIĆ, Pejo, Susret sa zagubljenom poviješću. Područje Bosanske Gradiške u razvijenom srednjem vijeku, Vikarijat Banjalučke biskupije, Zagreb, 2001. DRAGANOVIĆ, Krunoslav, Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje, Crkva na kamenu, Mostar, 1991. Duvanjski zbornik, Hrvatski institut za povijest - Naša Ognjišta - Zajednica Duvnjaka Tomislavgrad, Zagreb - Tomislavgrad, 2001.

BOŽO GOLUŽA, Istraživanje crkvene povijesti u BiH

281

DŽAJA, Miroslav - DRAGANOVIĆ, Krunoslav, Sa Kupreške visoravni, Župni ured Otinovci-Kupres, Baško Polje - Zagreb, 1994. DŽAJA, M. Srećko, “Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini od Kulina bana do AustroUgarske okupacije”, Croatica Christiana periodica, Zagreb, 16 (1992), 30, 153-178. DŽAJA, M. Srećko, Die “bosnische Kirche” und das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegovina in der Forschungen nach dem zweiten Weltkrieg, Rudolf Trofenik, München 1978. DŽAJA, M. Srećko, Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1971. DŽAJA, M. Srećko, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1992; ZIRAL, Mostar, 1999.2 DŽAJA, Srećko, Konfesionalität und nationalität Bosniens und der Herzegowina. Voremanzipatorische Phase 1463-1804, R. Oldenbourg Verlag, München 1984. DŽAJA, Petar, Hrvati-katolici livanjskog kraja, Vikarijat Banjalučke biskupije, Zagreb, 2000. DŽAMBO, Jozo, Pogledi na prošlost i kulturu Žepča, Zavidovića, Maglaja, Novog Šehera i Komušine, Šeherski glasnik, Novi Šeher, 1995. GOLUŽA, Božo, Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini 1918-1941, Teološki institut, Mostar, 1995. H AUPTMANN , Ferdinand, Die Mohammedaner in Bosnien-Hercegovina, WANDRUSZKA, Adam - URBANITSCH, Peter, Die habsburgermonarchie 18481918. (IV: Die Konfessionen), Die Österreichische Akademie der Wisenschaften, Wien 1985, 670-701. ILIĆ, Žarko, Hercegovačke župe u ratnoj oluji 1991/92, Kršni zavičaj, br. 25, Humac, 1992, 48-176. ILIĆ, Žarko, Hercegovina u Crkvi, Duvno, 1974. Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini u XIX i XX stoljeću, (urednici BABIĆ, Petar - ZOVKIĆ, Mato), Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1986. KOMARICA, Franjo, U obrani obespravljenih. Izbor iz dokumenata banjalučkog biskupa i Biskupskog ordinarijata Banjaluka tijekom ratnih godina od 1991. do 1995, Biskupski ordinarijat - ZORO, Banjaluka - Zagreb, 1996. KOVAČIĆ, Anto, Katolici u kotorvaroškom kraju, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1989. KOVAČIĆ, Slavko, “Bibliografija katoličke periodike u Bosni i Hercegovini do 1976.”, Nova et vetera (Sarajevo) 1 (1977), 171-214. Kraljeva Sutjeska i Vareš, (urednik Ivica MLIVONČIĆ), Karitativno društvo Kruh sv. Ante, Split, 1996. KRIŠTO, Jure, Katolička Crkva i Nezavisna Država Hrvatska, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1998. KRIŠTO, Jure, Katolička Crkva u totalitarizmu, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1997. KRIŠTO, Jure, Prešućena povijest. Katolička crkava u hrvatskoj politici 1850-1918, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994.

282

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1991. KRUŠEVAC, Todor, Bosansko-hercegovački listovi u XIX veku, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978. LAPENDA, Stjepan, “Bosansko-hercegovački katolici u francuskim putopisima i diplomatskim pismohranama XIX. stoljeća”, Bosna franciscana, Sarajevo, 6 (1998), 9, 198-202. Livanjski kraj u povijesti, (urednik Boško Marijan), Muzej hrvatskih arheoloških spomenika Split - Općinsko Hrvatsko vijeće obrane, Split - Livno, 1994. LUČIĆ, Ivo (ur.), Ravno, Popovo. Četiri slike iz povijesti kraja, Humski zbornik - 3, Ravno - Zagreb, 1997. MAMIĆ, Petar, Bibliografija članaka “Naših ognjišta” i “Svete baštine”, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1993. MARIĆ, Franjo, Hrvati-katolici u Bosni i Hercegovini između 1463. i 1995. godine prema crkvenim dokumentima, Katehetski salezijanski centar, Zagreb, 1998. Neum zavičaj i zemlja Hrvata, Humski zbornik - 1, Neum, 1995. NIKIĆ, Andrija, Hercegovačka Crkva u sedamnaestom stoljeću, Katolički župni ured, Drinovci, 1987. NIKIĆ, Andrija, Hercegovački katolici između 1683. i 1735. godine, Franjevačka knjižnica, Mostar, 1988. ORLOVAC, Anto, Banjolučki martirologij. Svećenici Banjolučke biskupije - žrtve ratova dvadesetog stoljeća, Vikarijat Banjalučke biskupije, Banja Luka Zagreb, 1999. Papa u Sarajevu, (priredili TOMAŠEVIĆ, Ivo - VUKŠIĆ, Tomo), Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski, Sarajevo, 1997. PAPIĆ, Mitar, Hrvatsko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982. PEDERIN, Ivan, “Katolici u Bosni, Hercegovini i Albaniji u prvoj polovici XIX. st.”, Obnovljeni život, Zagreb, 50 (1995) 1, 47-61. PETROVIĆ, Leon, Kršćani bosanske crkve, Svjetlo riječi - ZIRAL, Sarajevo - Mostar, 1999. Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, 2Sarajevo, 1991. i 31998. (Ova knjiga je pretisak knjige iz 1942. godine: Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine). Povijest hrvatskog Počitelja, Humski zbornik - 2, Čapljina - Zagreb, 1996. PULJIĆ, Vinko, O stradanjima s nadom. Misli... Stajališta... Poruke, Napredak, sv. I. Sarajevo, 1994.; sv. II. Sarajevo, 1997. Raspeta Crkva u Bosni i Hercegovini - uništavanje katoličkih sakralnih objekata u Bosni i Hercegovini (1991-1996), Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine - Hrvatska Matica iseljenika Bosne i Hercegovine - Hrvatski informativni centar, Banja Luka - Mostar - Sarajevo - Zagreb, 1997. 100 godina muzeja na Humcu (1884-1984). Zbornik radova, Općina Ljubuški, Ljubuški, 1885.

BOŽO GOLUŽA, Istraživanje crkvene povijesti u BiH

283

Stolac u povijesti i kulturi Hrvata, Humski zbornik - 4. (priredili PULJIĆ, Ivica RAGUŽ, Pero), Zagreb - Stolac, 1999. Stoljeće Vrhbosne 1887-1987. (priredili BALUKČIĆ, Ivo - TOPIĆ, Franjo) Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1996. Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini, Humski zbornik - 5, Zagreb, 2001. ŠANJEK, Franjo, Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1975. ŠANJEK, Franjo, “Kršćanstvo Bosne i Hercegovine”, Croatica Christiana periodica, Zagreb 16 (1992), 30, 119-152. Šematizam banjalučke biskupije, (priredio ORLOVAC, Anto), Banjalučka biskupija, Banjaluka, 2000. Tisuću godina Trebinjske biskupije, Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1988. V ASILJ , Snježana - D ŽAJA , Srećko - K ARAMATIĆ , Marko - V UKŠIĆ , Tomo, Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini, HKD Napredak, Sarajevo, 1997. VITEZIĆ, Ivan, Die Römisch-Katholische Kirche bei den Kroaten, WANDRUSZKA, Adam - URBANITSCH, Peter, Die habsburgermonarchie 1848-1918. (IV: Die Konfessionen), Die Österreichische Akademie der Wisenschaften, Wien 1985, 332-398. VRANKIĆ, Petar, La chiesa cattolica nella Bosnia ed Erzegovina al tempo del vescovo fra Raffaele Barišić, Universita Gregoriana, Roma 1984. VRANKIĆ, Petar, Religion und Politik in Bosnien und der Herzegowina, München Wien - Zürich - Paderborn 1998. Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890-1990, Vrhbosanska viskoka teološka škola, Sarajevo - Bol, 1993. VUKŠIĆ, Tomo, Bosnien-Herzegowina, Kirche und Katholizismus seit 1945, II (her. GATZ, Erwin), Ferdinand Schömingh, Paderborn - München - Wien-Zürich 1999, 53-55. (Usp. KOVAČIĆ, Slavko, Kroatien, ondje, 68-90). Za pravedan mir. Biskupski ordinarijat u ratnoj drami 1990-1994, (priredio LUBURIĆ, Ante), Teološki institut, Mostar, 1995. Znanstveni skup “Rat u Bosni i Hercegovini”. Uzroci, posljedice, perspektive, Franjevačka teologija, Samobor, 1994. ŽIVKOVIĆ, Pavo, Etnička i vjerska povijest Bosne, Slavonije i Srijema do konca XVII. stoljeća, Napredak, Sarajevo - Mostar, 1996. ŽIVKOVIĆ, Pavo, Povijest Bosne i Hercegovine do konca XVIII. stoljeća i povijest Hrvata bosanske Posavine do početka XX. stoljeća, Napredak, Mostar, 1994.

2.2. EKUMENIZAM NILEVIĆ, Boris, “Odnosi srpsko-pravoslavnog sveštenstva i franjevaca u Bosni i Hercegovini do početka XVII. stoljeća”, Bosna franciscana, Sarajevo 3 (1995), 4, 99-113.

284

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

PERIĆ, Ratko, Ekumenske nade i tjeskobe, Crkva na kamenu, Mostar 1993. VUKŠIĆ, Tomo, I rapporti tra i cattolici e gli ortodossi nella Bosnia ed Erzegovina dal 1879 al 1903, Pontificio Collegio Croato di San Girolamo, Roma 1991. VUKŠIĆ, Tomo, “Katolici i pravoslavni u Bosni i Hercegovini”, Napredak, Sarajevo, (1993), 21-38. VUKŠIĆ, Tomo, Međusobni odnosi katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini, Teološki institut, Mostar, 1994. VUKŠIĆ, Tomo, Mi i oni. Siguran identitet pretpostavka susretanja, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo, 2000. VUKŠIĆ, Tomo, “Nadbiskup Josip Stadler i Srbi”, Crkva u svijetu, Split, 34 (1999), 1, 35-60. 2.3. REDOVNICI* 2.3.1. FRANJEVCI BABIĆ, Mile, “Sedam stoljeća bosanskih franjevaca”, Jukić, Sarajevo (1991/1992/ 1993) 21/22/23, 13-33. BLAŽEVIĆ, Velimir, Bosanski franjevci i nadbiskup dr. Josip Stadler, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2000. BLAŽEVIĆ, Velimir, “Sekularizacija franjevaca provincije Bosne Srebrene u vrijeme vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera”, Bosna franciscana, Sarajevo 7 (1999), 11, 161-206. DŽAMBO, Jozo, Die Franziskaner im mittelalterlichen Bosnien, Dietrich-Coelde Verlag, Werl/Westfalen 1991. FIŠIĆ, Ladislav, “Biskup fra Marijan Šunjić i njegovo vrijeme”, Bosna franciscana, Sarajevo, 6 (1998),10, 161-168. Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882-1982, Franjevačka gimnazija, Visoko, 1983. GAVRAN, Ignacije, Franjevačka provincija Bosna Srebrena od 1881. do 1918, Udruženje katoličkih vjerskih službenika “Dobri Pastir”, Sarajevo 1982. GAVRAN, Ignacije, Lucerna lucens? - odnosi Vrhbosanskog ordinarijata prema bosanskim franjevcima (1881-1975), Vlastita naklada pisca, Visoko, 1978. GAVRAN, Ignacije, Putovi i putokazi, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1988. (I. sv.), Livno s.d. (II. sv.), Sarajevo, 1998. (III. sv.) GAVRAN , Ignacije, Suputnici bosanske povijesti. Sedam stoljeća djelovanja bosanskih franjevaca, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1990. KARAMATIĆ, Marko, Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine, Privredni vjesnik - Turistička propaganda, Zagreb, 1990.

* Razdiobu bibliografije u podnaslove: Franjevci i Redovnice uvelo je uredništvo da bi se izbjeglo dvostruko navođenje istih djela. Tako se u članku V. Kapitanovića o franjevačkoj historiografiji samo upućuje na bibliografske jedinice ovdje navedene.

BOŽO GOLUŽA, Istraživanje crkvene povijesti u BiH

285

K ARAMATIĆ , Marko, Franjevačka provincija Bosna Srebrena, Franjevački provincijalat, Sarajevo, 1991. KARAMATIĆ, Marko, Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1992. KARAMATIĆ, Marko, Kršćanska izobrazba djece u Bosni u 19. stoljeću, Provincijalat provincije presv. Otkupitelja, Split, 1982. KARAULA, Marijan, Žrtve i mučenici. Stradanja bosanskih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i komunizmu, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1999. KOVAČIĆ, Anto Slavko, Bibliografija franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlost, Sarajevo, 1991. K OVAČIĆ , Anto Slavko, “Pad Bosne i Hercegovine pod Turke u spisima bosanskohercegovačkih franjevaca”, Dobri Pastir, Sarajevo, 1979, 117-142. LOVRENOVIĆ, Dubravko, “Europska paradigma bosanskoga franjevaštva”, Bosna franciscana, 2 (1994), 2, 177-180. LOVRENOVIĆ, Ivan, Sedam stoljeća bosanskih franjevaca, Franjevački provincijalat, Sarajevo, 1991. M EĐUGORAC , Tomislav, Prikrivena istina. Uloga bosanskih franjevaca u organiziranju dušobrižništva i socijalne skrbi za hrvatske sezonske radnike u Njemačkoj, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2001. NEIMAREVIĆ, Ante, “Bosanski ‘ujaci’”, Marulić, Zagreb, 26 (1993), 6, 920-925. NIKIĆ, Andrija, Blago hercegovačkih franjevačkih samostana, Franjevačka knjižnica - Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Mostar, 1993. NIKIĆ, Andrija, Franjevačka kulturna baština, Franjevačka knjižnica, Mostar 1989. NIKIĆ, Andrija, Hercegovački franjevački mučenici, Franjevačka knjižnica, Mostar, 1992. NIKIĆ, Andrija, Hercegovački i bosanski franjevci između 1844. i 1944. godine, Franjevačka knjižnica - Franjevački arhiv, Mostar, 1996. NIKIĆ, Andrija, La separazione dei francescani nati in Erzegovina dalla Provincia di Bosnia e l’istituzione della loro Custodia, Pontificium Athenaeum Antonianum, Rim, 1979. P ANDŽIĆ , Bazilije Stjepan, Bosna Argentina. Studien zur Geschichte des Franziskanerordens in Bosnien und der Herzegowina, Böhlau Verlag, Köln - Weimar - Wien 1995. RADMAN, Ivo, Rane Bosne Srebrene, Svjetlo riječi, Livno, 1994. SANČEVIĆ, Zdravko, “Uloga franjevaca u Bosni”, Hrvatska revija, 47 (1997), 2, 320334. SEMREN, Marko, “Franjevci Bosne Srebrene: žrtve ratova XX. stoljeća”, Bosna franciscana, Sarajevo, 5 (1997), 8, 99-112. SEMREN, Marko, Il Francescanesimo visuto nelle regioni croate di Bosnioa ed Erzegovina (fino al 1517), Pontificium Athenaeum Antonianum, Roma 1987. ŠALIĆ, Jure, “Biskup fra Alozjize Mišić (1859-1942)”, Bosna franciscana, Sarajevo, 5 (1997), 7, 199-210.

286

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Šematizam Franjevačke provincije Uznesenja Bl. Dj. Marije u Hercegovini 1977, Provincijalat, Mostar, 1977. ŠUTIĆ, Flavija - KEZIĆ, Ines, S povjerenjem u Krv Jaganjčevu. Povijest hrvatske provincije sestara Klanjateljica Krvi Kristove, Provincijalna uprava, Zagreb, 1984. TOMAŠEVIĆ-KOŠKA, Jozo, Istina o ubijenoj gimnaziji, (vlastita naklada), Zagreb, 1977. VRGOČ, Miro, “Fra Anđeo Zvizdović (1420.?-1498)”, Bosna franciscana, 5 (1997), 7, 167-198. Zbornik radova sa simpozija u povodu 100. obljetnice smrti fra Antuna Kneževića održanog u Jajcu 20. i 21. X 1989, Analecta croatica christiana - XXIV, Sarajevo, 1991. Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića, Franjevačka teologija - Franjevački samostan Fojnica, Sarajevo - Fojnica, 2000. ZELIĆ-BUČAN, Benedikta, “Bosanski franjevci u mrežama srpske nacionalne propagande”, Hrvatska revija, 43 (1993), 4(172), 424-431. Znanstveni skup fra Grgo Martić i njegovo doba, Zavičajni klub Posušje, Zagreb, 1996. Znanstveni skup o srednjem školstvu u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, (uredio Ladislav Fišić), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983. Znanstveni skup Sedam stoljeća bosanskih franjevaca 1291-1991, Franjevačka teologija, Sarajevo, 1994. Znanstveni skup Život i djelo Euzebija Fermendžina, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Osijek, 1998. ŽUGAJ, Marijan, “Samostani franjevaca konventualaca u Bosanskoj vikariji”, Croatica Christiana periodica, Zagreb, 14 (1990), 25, 1-48. 2.3.2. REDOVNICE BULJAN, Slavica, Zavjet krvlju potpisan, Ured za Drinske mučenice, Zagreb, 1996. CARATAN, Alojzija - MUTIĆ, Božena, Provincija Božje providnosti Družbe Kćeri Božje ljubavi 1882-1982, Kačić, Split - Zagreb, 1982. KODRIČ, Similijana - PALAC, Branka Natalija, Školske sestre franjevke Krista Kralja. Povijest-poslanje-život, Hrvatske provincije, Mostar - Sarajevo - Split ,1987. MAROANE, Antonietta, Klanjateljice Krvi Kristove u Crkvi i svijetu, Provincijalna uprava, Zagreb, 1986. MIJOČ, Maneta, “Stogodišnji razvoj Družbe sestara Služavki Malog Isusa”, Sto godina u službi Malog Isusa 1890-1990, Vrhovna uprava Družbe, Zagreb, 1994. PALAC, Branka Natalija, Školske sestre trećega reda sv. Franje u Hercegovini, Provincijalat, Potoci - Mostar, 1975. PALAC, Natalija, Stoljeće života, Provincijalat školskih sestara franjevaka provincije Sv. obitelji, Mostar - Zagreb, 2000.

BOŽO GOLUŽA, Istraživanje crkvene povijesti u BiH

287

Vez ljubavi u tkanju jedne povijesti. Družba služavki malog Isusa, Vrhovna uprava Družbe, Zagreb, 1990. VRAČIĆ, Berislava - KOVAČIĆ, Alfonza, Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga s kućom maticom u Zagrebu 1845-1995, I-II, Družba sestara milosrdnica, Zagreb, 1998. VUKŠIĆ, Tomo, Školske sestre franjevke u Hercegovini i mostarski biskupi prema dokumentima arhiva Biskupskoga ordinarijata u Mostaru, Hrvatska misao, Sarajevo, 15-16 (2000), 124-144 i 17 (2000), 114-145. 2.4. ZNAČAJNIJE CRKVENE OSOBE Crtajte granice ne precrtajte ljude, Zbornik u čast kardinalu Vinku Puljiću, (priredili JOSIPOVIĆ, Marko - ZOVKIĆ, Mato), Sarajevo - Bol, 1995. GRIJAK, Zoran, Josip Stadler do ustoličenja za vrhbosanskog nadbiskupa 1882. godine, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995. Josip Stadler, (priredio PULJIĆ, Želimir), Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1989. Josip Stadler, Život i djelo, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo, 1999. JURIŠIĆ, Pavo, Erzbischof Josip Stadler auf den Spuren dreier Kulturen. Entwieklung der religionspädagogischen Tätigkeit der katholischen Kirche in Bosnien und Herzegowina während der österreichisch-ungarischen Regiering (18781918), EOS Verlag, St. Ottilien 1992. KOPRIVČEVIĆ, Josip, Život i rad dr. Josipa Stadlera, (priredio VRANKIĆ, Petar), Vrhovna uprava Družbe sestara Služavki Malog Isusa, Zagreb, 1996. (drugo izdanje 1997). MUSA, Šimun, Franjo Milićević i hrvatski kulturni preporod u Hercegovini, Napredak, Mostar, 1992. Narod svome Dumi, (priredili MARKOVIĆ, Rajko - PERIĆ, Ratko, Crkva na kamenu, Mostar-Hrasno, 1987. NIKIĆ, Andrija, Dr. fra Dominik Mandić - Bio-bibliografija, Vlastita naklada, Mostar, 1981. PARADŽIK, Anto, Dr Josip Stadler prvi vrhbosanski nadbiskup, Nadbiskupski ordinarijat, Sarajevo, 1968. PERIĆ, Ratko, Da im spomen očuvamo, Biskupski ordinarijat, Mostar 2000. Sluga dobri i vjerni, Život i djelo mons. Andrije Majića, Crkva na kamenu, Mostar, 1998. Sveti budite - crtice iz života nadbiskupa Josipa Stadlera, (priredio JURIŠIĆ, Pavo), Vrhovna uprava Družbe sestara Služavki Malog Isusa - Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski, Zagreb - Sarajevo, 1997. ŠUTALO, Ivo, Dumo don Stjepan Batinović (1912-1981), Crkva na kamenu, Mostar, 1998. Veličina evanđeoske malenosti, Život i djelo don Marka Perića, Crkva na kamenu, Mostar, 1997.

288

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

VUKŠIĆ, Tomo, Confessores fidei, Čule, Čekada, Majić, Nuić, Perić, Crkva na kamenu, Mostar, 2000. Za kraljevstvo Božje, Život i djelo nadbiskupa dra Petra Čule, Crkva na kamenu, Mostar, 1991. ZOVKIĆ, Mato - ZUBAK, Marko, Ivan Čondrić (1918-1946). Duhovnik mladih, Nadbiskupski ordinarijat, Sarajevo, 2000. Život u službi riječi Čedomil Čekada, Vrhbosanska katolička teologija, Sarajevo, 1997. 2.5. MONOGRAFIJE ŽUPA BAGARIĆ, Ivo, Duvno, Povijest župa duvanjskog samostana prigodom 150. obljetnice današnje župe Duvno 1839-1989, Sveta Baština, Duvno, 1989. Brotnjo, prvi zbornik, Matica Hrvatska Ogranak Čitluk i općina Čitluk, Čitluk, 1997. Bukovica uz stotu obljetnicu osnutka župe, (priredili BAGARIĆ, Ivo - KOZINA, Vladimir), Župni ured sv. Franje Asiškog - Bukovica, (bez godine). DRMIĆ, Ilija, Župa Grabovica kroz 150 godina (1831-1981), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1981. DUGANDŽIĆ, Ivan, - SOPTA, Josip, Rasno - Dužice, Župa Rasno, Matica Hrvatska Ogranak Široki Brijeg i Rimokatolički župni ured, Rasno - Dužice, 1999. GALIĆ, Stijepan, Vir - nepresušno vrelo. Povijest župe sv. Jure u Viru (1871-2001), Crkva na kamenu, Mostar, 2001. Hardomilje. Prošlost, ljudi, običaji, (uredio Jure RUPČIĆ IVANOV), Hardomilje, 1998. JOLIĆ, Robert, Župa Kongora (uz 75. obljetnicu postojanja) 1917-1992, Naša ogništa, Tomislavgrad, 1993. Ljubuški kraj, ljudi i vrijeme, zbornik znanstvenog simpozija održanog u Ljubuškom 11. i 12. kolovoza 1995. (uredio dr. Ante F. MARKOTIĆ), Ziral Mostar, Naša djeca Zagreb, Zagreb, 1996. NJAVRO, Mato, Hrasno u trebinjskoj biskupiji, Svetište Kraljice Mira Hrasno, Hercegovina, Zagreb, 1995. ORLOVAC, Anto, Procvat, propast, obnova. Kratka povijest katoličke župe Bosanski Petrovac - Drvar, Rimokatolički župni ured Drvar, Drvar, 2001. PULJIĆ, Mato, Stolac. Povijest kraja i župe, Crkva na kamenu, Mostar, 1996. ROTIM, Karlo, Široki Brijeg, Vlastita naklada autora, Široki Brijeg, 1994. ROTIM, Karlo, Župa Mostarski Gradac, Vlastita naklada autora, Široki Brijeg, 1995. TOMAŠEVIĆ-KOŠKA, Jozo, Istina o ubijenoj gimnaziji (riječ je o širokobriješkoj gimnaziji), Vlastita naklada autora, Zagreb, 1997. Župa Grude. U povodu 100. obljetnice osnutka župe (1895-1995), Župni ured Grude, Grude, 1995. Župa Tihaljina u povodu 100. obljetnice obnove župe (1889-1989), (uredio Viktor NUIĆ), Naša ognjišta, Duvno, 1989.

BOŽO GOLUŽA, Istraživanje crkvene povijesti u BiH

289

3. ŠTO JE I KAKO NAPISANO? Valja odmah napomenuti da ovaj rad nije obuhvatio sve što je publicirano na ovu temu. S jedne strane zasigurno postoje neka djela do kojih nisam mogao doći, a s druge strane neke publikacije nisam naveo jer ponavljaju već rečeno1, a druge su toliko neautentične da ih nisam ovdje naveo zbog toga da ne bi nekoga dovele u zabludu.2 Kako se iz gore navedenih djela vidi obrađivano je mnogo tema što je za svaku pohvalu. Međutim, upada u oči stihijsko pisanje. Svatko je pisao ono što mu je palo na pamet, odnosno prema čemu je dotični autor imao afinitet. Znači, nije bilo sustavnog rada. Redovnici su se dobrim dijelom zadržali na temama svojih redovničkih zajednica. Čini mi se da je premalo djela koja se bave općom crkvenom situacijom u Hercegovini i Bosni. Da su teme ovako široko postavljane, u tom širokom krugu našla bi se i partikularna pitanja. A ovako postavljane teme na jedan uski prostor i na jednu zajednicu ne samo da manje pridonose sagledavanju opće situacije, nego govore možda i o uskogrudnosti pojedinih autora. Dok su se pojedini autori trudili po tko zna koji put pisati o već rečenome, odnosno o istim ili sličnim temama, dotle su neke teme kroz cijelo ovo vrijeme ostale nedodirljive. Recimo tema tzv. svećeničkog udruženja “Dobri Pastir” i dalje je ostala tabu. Onomu tko ne živi na prostoru Hercegovine odnosno Bosne možda je nejasno zašto se o ovoj temi ne smije odnosno ne može pisati. Možda je neshvatljivo, ali ljudi se boje.3 Nije ovo jedina tema koja se zaobilazi. 1 Usp. Andrija NIKIĆ, Crkva na Širokom Brijegu. Povijest gradnje, Sarajevo 1976.; Andrija NIKIĆ, Gradnja crkve i samostana na Širokom Brijegu, Split 1981. Ponavljanje je također i u knjigama: Andrija NIKIĆ, Franjevačka kulturna baština, Mostar 1989.; Andrija NIKIĆ - Marko KARAMATIĆ, Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine, Zagreb 1980.; Andrija NIKIĆ, Blago franjevačkih samostana, Mostar 1993. Ima ovoga još. Ako idemo u strukturu teksta ponavljanja su još teža. Ovakvih ili sličnih primjera ima još. Ako nekoga interesira što je sve napisao Andrija Nikić naći će u njegovoj knjizi: Dr. Franjo Tuđman, tvorac Republike Hrvatske, Mostar 2000. 2 Usp. Anto AUGUSTINOVIĆ, Povijest Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini a poglavito u Usori i Žepču, Mostar - Žepče 1997. Ponuđeno mi je da budem recenzent ove knjige što sam i prihvatio. Čim sam počeo čitati vidio sam da ta knjiga nema gotovo nikakvu vrijednost, štoviše da je umnogome štetna jer bi se netko mogao na nju pozvati, a prepuna je netočnih podataka. Nešto sam kroz recenziju uspio ispraviti, ali većina netočnih podataka je ostala, jer nisam mogao doznati recimo tko je prije deset godina bio župnik u nekoj župi, a u toj knjizi je krivo napisano. I tako u beskraj. Napominjem da je i ovo samo jedan primjer, s kojim sam se eto osobno susreo pa ga zato ovdje i navodim, ali svakako nije usamljen. — Među loše tekstove pripada i članak: Dženane ČAUŠEVIĆ , Uređenje odnosa turske države s Katoličkom Crkvom u Bosni prema turskim dokumentima, u: Riječki teološki časopis, 18, (2001) 2, str. 547-566. 3 Pričao mi je jedan poznanik kako bi se on rado uhvatio u koštac s obrađivanjem teme tzv. svećeničkog udruženja “Dobri Pastir”, ali su mu drugi savjetovali da je bolje da ne dira u osinjak. S druge strane zasigurno ne bi dobio pristup u arhiv te misteriozne “organizacije”. Danas kad je hrvatski narod oslobođen komunističkog terora, rijetki su koji se još hvale da

290

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

S druge strane neke su teze toliko ustaljene da ih nitko i ne pokušava oboriti, odnosno postaviti problem u drugom svjetlu. Zbog toga imamo ponavljanje ustaljenih klišea, odnosno prepisivanje već rečenoga kod mnogih autora. Objektivne istraživačke povijesti veoma je malo. O pojedinom problemu tekstovi se svrstavaju u tabore pa gotovo da imamo rovovsku borbu. Iz teksta se odmah vidi tko ga je pisao, odnosno kojem taboru pisac pripada. Među općim temama nalazimo više naslova iz srednjovjekovne povijesti iako moramo priznati da, usprkos relativno mnoštvu napisanoga nismo uspjeli ući u bit problema života tadašnjeg bosanskog društva, pa prema tome i vjerskog života u to doba. Od srednjovjekovnih tema relativno je mnogo zastupljeno pitanje “Crkve bosanske”, pa bismo i ovdje mogli zaključiti da je stvar izvedena na čistac. Međutim, i tu smo daleko od potpunih i pravih rješenja.4 Recimo, u zadnje vrijeme mi nemamo uopće napisanu bilo kakvu knjigu koja bi mogla poslužiti čitatelju za bolje upoznavanje kako bosanskog odnosno hercegovačkog srednjovjekovlja, a isto tako nemamo gotovo ništa vrijedno što je izišlo o životu Crkve u turskom vremenu. Kad je riječ o srednjovjekovlju imamo poprilično opravdan razlog nepisanja, jer se ne može doći do nekih nepobitnih činjenica. Ali ako je u pitanju vrijeme turske okupacije ovaj razlog više ne stoji. U pitanju je nešto drugo. Nemamo ljudi koji bi bili sposobni obrađivati izvore, a bez toga ne može se govoriti o autentičnoj povijesti. Valja ovdje pripomenuti da su neki autori pokušavali rekonstruirati ovdašnju povijest samo na turskim izvorima. U tom slučaju to je pisanje također gotovo potpuno neautentično, jer bi trebalo komparativno uzeti sve izvore a ne samo one s jedne strane. Neke knjige, pa i od autora koji slove u društvu kao pravi znanstvenici, imamo dojam da su pisane samo radi broja. Te i takve knjige predstavljane su na više mjesta, medijski su veoma dobro praćene, pa bismo mogli reći da su pisane gotovo samo radi prezentacije. Znanost s tim nema nikakve veze. Postavljamo pitanje koliko je uopće knjiga koje su na ovom prostoru tiskane imale bilo kakvu recenziju? Neke od tih recenzija također

su bili poslušnici i plaćenici toga terorističkog i zločinačkog režima. A moramo biti jasni i iskreni pa priznati da su mnogi bili u njegovoj službi. Među njima svakako su bili i članovi društva tzv. udruženja svećenika “Dobri Pastir”. Pitanje je hoće li ova tema biti ikad i obrađena. 4 I ovdje možemo biti dovedeni u zabludu. Naime, pojedini čak i hrvatski katolički autori (uglavnom stariji) govore o nekom velikom broju pripadnika “Crkve bosanske” koji su masovno i to nenasilno prešli na islam nakon turske okupacije ovoga prostora. Ako znamo za sve one masovne progone počevši od 1516. godine i nasilnu islamizaciju, ovakve teze su potpuno neprihvatljive. U tom kontekstu isti autori, govoreći o srednjovjekovnim stećcima, ove spomenike pripisuju isključivo pripadnicima “Crkve bosanske”. Ni ove teze dakako ne možemo prihvatiti. (Usp. Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo, 19912 i 19983, str. 629-641, 767-793.

BOŽO GOLUŽA, Istraživanje crkvene povijesti u BiH

291

su pristrane, tako da jedan broj samih recenzija ne bi mogao dobiti nikakvu pozitivnu ocjenu.5 4. ZAKLJUČAK Obrađivane teme o povijesti Crkve u Hercegovini i Bosni uglavnom možemo podijeliti na sljedeće teme: opće, ekumenizam, redovnici, značajnije osobe i župne monografije. Mnogo ovih radova nastalo je kao plod znanstvenih skupova koji su organizirani ili u povodu raznih obljetnica ili u čast nekoj osobi, što je često opet povezano s nekom obljetnicom. Znanstveni skupovi često su i organizirani s ciljem da nastane knjiga, jer bez takvog skupa knjiga se nikad ne bi pojavila. Obrada svake teme dobro je došla, ali nažalost, čini se da su iz života Crkve u Hercegovini i Bosni neke teme nešto svjesno, a nešto inercijom, zaobiđene, dok su druge obrađivane do potankosti. O postavljenim klišejima već je bilo govora, ali to želim podvući i u zaključku jer bi bilo vrijeme da se neki ustaljeni klišeji razbijaju, a da se počne pisati autentična povijest oslobođena mitova i bilo kakvih pozitivnih ili negativnih predrasuda. Međutim, to će biti veoma teško, a skeptici će reći, možda, i nemoguće. Nažalost, na području Hercegovine i Bosne još će dugo biti tema o kojima nije poželjno pisati, pa će tako i povijest ovdašnjega društva i Crkve u njemu zasigurno djelomično ostati neautentična.

5

Vrlo često autori za recenzente uzimaju svoje “prijatelje” koji će ih hvaliti. Koji put jasno se vidi da recenzent nije ni pročitao tekst, odnosno da ga je samo preletio pogledom. To dakako ne može biti nikakva recenzija. Nažalost, kod nas je gotovo uvriježeno mišljenje da onaj tko kritizira tekst kritizira autora, odnosno da ima nešto protiv njega osobno, pa se onda ljudi i ne usude napraviti nekakvu eventualno negativnu recenziju teksta.

292

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

RISULTATI DELLA RICERCA DELLA STORIA ECCLRESIASTICA IN ERZEGOVINA E IN BOSNIA (EVO MODERNO) Sommario La storia della Chiesa cattolica nell’evo moderno in Bosnia e in parte in Erzegovina, assieme alle pubblicazioni in Croazia e all’estero, è stata trattata soprattutto dal Istituto Teologico Cattolico di Sarajevo, attraverso convegni sulla vita e sull’attività dei personaggi di riguardo della Chiesa locale, come pure sulla situazione di queste zone in determinati periodi. Le rispettive pubblicazioni sono uscite nella serie Studia Vrhbosnensia. Tra queste segnaliamo un voluminoso testo, frutto di un simposio, sul primo arcivescovo di Sarajevo, Josip Stadler. Le varie questioni riguardanti la Chiesa in Erzegovina, accanto alle opere di singoli autori, sono state trattate nei convegni organizzati a Mostar in onore di particolari personaggi di riguardo della Chiesa locale. Il primo simile convegno fu organizzato in onore del primo vescovo diocesano di Mostar, Petar Čule, e ad esso ne sono seguiti altri quattro. In essi si discutevano non solo questioni strettamente religiose di quel tempo, ma venivano precisate anche le circostanze nelle quali operava la Chiesa in quei tempi. Diverse persone si sono interessate alla storia riguardante la Provincia francescana di Bosnia, le persone e le zone in cui lavorano i francescani bosniaci e riteniamo che questa parte della storia locale sacra sia sufficientemente elaborata, anzi di questa storia si è scritto molto. La stessa cosa possiamo dire delle persone e dei territori dove lavorano i francescani dell’Erzegovina. In questa zona è uscito un considerevole numero di monografie sulle varie parrocchie. Non volendo entrare nel merito della valutazione della loro qualità, in generale si potrebbe dire che sono di qualità inferiore rispetto le altre opere scritte. Tuttavia non possiamo dire che non abbiano dato, almeno un minimo contributo, allo studio della storia della Chiesa in questa zona. Anche queste monografie, come dei tasselli, possono essere inserite nel mosaico dello studio della storia ecclesiastica di Erzegovina e Bosnia. L’elaborazione del tema sulla storia della Chiesa in Erzegovina e Bosnia tocca le seguenti tematiche: la situazione generale della Chiesa, l’ecumenismo, i religiosi, i personaggi più importanti e le monografie parrocchiali. Molte opere sono frutto di convegni scientifici organizzati in occasione dei vari anniversari, molto spesso in onore di qualche personaggio. I convegni scientifici spesso erano organizzati con l’intento di far poi uscire gli atti, perché senza il convegno il libro non sarebbe mai stato pubblicato. Purtroppo, sembra che alcuni temi sulla vita della Chiesa in Erzegovina e Bosnia siano stati evitati, in parte consapevolmente e in parte per inerzia, mentre altri sono stati elaborati dettagliatamente. È tempo di rompere certi stereotipi fissi e di iniziare a scrivere la storia autentica liberata dai miti e da qualsiasi pregiudizio. Tuttavia ciò sarà molto difficile, gli scettici diranno impossibile. Purtroppo nei territori dell’Erzegovina e della Bosnia ci saranno ancora a lungo dei temi dei quali è bene non scrivere, e perciò anche la storia della società e della Chiesa resterà sicuramente in parte inattendibile.

293

II. ARHIVSKA VRELA

294

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

295

IZVORI ZA HRVATSKU POVIJEST U VATIKANSKOM ARHIVU. »PAPINSKI KONZULATI« NA ISTOČNOJ OBALI JADRANA U 19. STOLJEĆU TOMISLAV MRKONJIĆ Vatikanski tajni arhiv

UDK 94(497.5)“18” 94:341.81(497.5)“18” Izvorni znanstveni rad

Autor upozorava na mnogostruke odnose između hrvatskoga naroda i Rimske kurije i mnoštvo arhivskog gradiva koje je odraz toga stanja, a čuva se u Vatikanskom centralnom arhivu i drugim još necentraliziranim arhivima te nekim rimskim bibliotekama. Vatikanski tajni arhiv kao središnji arhiv Katoličke crkve, s ostalim vatikanskim, još uvijek samostalnim arhivima, jedno je od najbogatijih vrela za hrvatsku crkvenu i svjetovnu povijest. Pored crkvene kurijalne administracije, Vatikanski arhiv sadrži i vrela koja se odnose na civilnu upravu Papinske države. Zbog nemogućnosti da se u okviru članka cjelovito obradi arhivska građa, autor se ograničava na predstavljanje vrela koja se tiču papinskih konzulata na istočnoj obali Jadrana i to uglavnom za austrijske administracije, odnosno do propasti Papinske države, kada su se ti konzulati i ugasili. Upozorava na sudbine arhiva pojedinih konzulata i na važnost njihova djelovanja kao svojevrsnih »nuncija« i izvjestitelja u crkvenim i političkim pitanjima. U prilogu donosi dokumente koji daju opći prikaz stanja konzulata za navedeno područje sredinom 19. stoljeća. Na koncu upozorava na potrebu da se točnije odrede imena i datumi imenovanja pojedinih konzula, vicekonzula, običnih predstavnika, kao i drugoga osoblja dotičnih konzulata. Sve bi to bio prilog boljem poznavanju odnosa Svete Stolice i hrvatskoga naroda.

Zadane teme za ovaj znanstveni skup vjerojatno imaju i neki programatski karakter, budući da se radi o prvom od ovakvih skupova koje priprema splitski Teološki fakultet, odnosno Katedra crkvene povijesti

296

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Sveučilišta u Splitu. Ipak, širina teme i rad ovog opsega sugeriraju da se ograničim na jedan poseban predmet. Razlog je prije svega u kompleksnosti Vatikanskog tajnoga (povijesnog) arhiva. Iako se u tom arhivu čuvaju i stariji dokumenti, vremenski raspon neprekidnog i razmjerno cjelovitog arhivskog gradiva kreće se od Inocenta III., točnije od 1198. do danas. I u kronološkom smislu i po množini arhivskoga gradiva taj arhiv je, dakle, jedinstven na svijetu i kao takav predstavlja nemalu poteškoću prilikom svakog istraživanja. Poštujemo li arhivistički princip povezanosti dokumenata, onda bi za cjelovito predstavljanje stvari trebalo uključiti i druge rimske i strane arhive, pa i Vatikansku knjižnicu i ostale stare rimske i druge knjižnice, budući da se neki arhivistički fondovi nalaze i u njima. Zbog svega toga, dajući prvenstvo originalnosti i sintezi prilikom ovakve vrste rada, smatram da je bolje izabirati jednu temu koja se smješta u okvir dviju stvarnosti koje nas zanimaju: s jedne strane Rimska kurija i Papinska država, njezina adminstracija i njezin arhiv, s druge civilna i crkvena uprava »uz Jadran«, kako nam sugerira naslov ovoga znanstvenog skupa. Istražujući povijest odnosa Svete Stolice i hrvatskoga naroda, te inventarizirajući razne vatikanske serije i fondove, osobito arhiv Bečke nuncijature, uočio sam više tema koje su u većoj ili manjoj mjeri nepoznate i neobrađene u našoj nacionalnoj povijesti. Jedna od tih tema je i institucionalne naravi, a odnosi se na papinske konzulate i druga manja predstavništva u primorskim gradovima od Trsta do Dubrovnika, koji su u službenoj terminologiji Rimske kurije nazivani Papinski konzuli u Dalmaciji (Consoli pontifici in Dalmazia ili nel Litorale Austro-Illirico, odnosno nel Litorale Austro-Ungarico, Litorale Croato ako se odnosilo samo na Hrvatsko primorje, od Rijeke do Zrmanje). Ovdje se, dakle, ograničavam na predstavljanje institucije papinskog konzulata općenito, te posebno izvora koji se odnose na papinske konzulate u takozvanoj »Austrijskoj Dalmaciji«, dakle za vrijeme austrijskog razdoblja uzeto u malo širem smislu, odnosno otprilike od početka 19. st. do propasti Papinske države sedamdesetih godina istoga stoljeća, iako se po inerciji stvari institucija papinskog predstavništva te vrste zadržala još nekoliko godina. Budući da je i u naslovu ovog znanstvenog skupa stavljen naglasak na povijesne izvore, posebno upozoravam na problematiku sudbine i važnosti arhiva tih papinskih konzulata. Na koncu nastojim rekonstruirati, koliko je to moguće na temelju za sada dostupnoga gradiva i do sada objavljenih radova, tadašnje stanje konzularnih predstavništava i osoba koje su u njima obavljale konzularne i druge poslove. Koliko mi je barem za sada poznato, ni u talijanskoj ni u hrvatskoj povijesnoj literaturi nama većih objavljenih radova o tom predmetu. Izuzetak je članak Alberta Silvestra o trgovačkom prometu između Crkvene

TOMISLAV MRKONJIĆ, »Papinski konzulati« uz istočni Jadran

297

Države i istočne jadranske obale te o papinskim konzulatima u Istri i Dalmaciji u XIX. stoljeću.1 U svojevrsnoj katoličkoj enciklopediji iz 19. st. »Dizionario di erudizione storico ecclesiastica« Gaetana Moronija nalazi se posebna natuknica »Consoli pontifici« s popisom dalmatinskih konzulata; prema Moroniju papinski konzul u Rijeci Giuseppe Francesco Saverio Giammarini2 obrađen je u jednom životopisu. Povjesničari Rimske kurije i Vatikanskog arhiva, kao Karl August Fink i L. Pasztor, opisujući Državno tajništvo, modernu razdoblje, ali i oslanjajući se na prijašnje autore, donosi tzv. Rubrike koje se tiču papinskih konzulata u Dalmaciji. Mons. dr. Mile Bogović upozorio me je da je prof. Makso Peloza skupio određen broj dokumenata o tome, ali da ih nije posebno obradio i objavio, te da u hrvatskoj povijesnoj literaturi ne nalazimo posebnih studija o toj temi3. Ines Krota je u vodiču Historijskog arhiva u Rijeci donijela podatke o fondu, odnosno arhivu Papinskog konzulata u Rijeci4. Jedino je Šime Peričić prikazao stanje predstavništava u Dalmaciji (od Zadra do Dubrovnika), koliko su mu dopuštali fragmentarno sačuvani izvori o tom predmetu u zadarskome Državnom arhivu5. Vicko Kapitanović je koristio neke podatke glede aktivnosti papinskog konzula u Zadru M. Nerija6. 1

Alberto SILVESTRO, Nota sul traffico mercantile tra lo Stato Pontificio e la costa istrianodalmata e sui consolati pontifici in Istria e Dalmazia nell’800, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 15 (1999) 221-245. 2 Mascaretti Giovanni Bernardino, La biografia di Gaspare Francesco Giammarini, dotto e pio avvocato, console pontificio di Fiume e di tutto il litorale Ungarico, G. Moroni, Dizionario di erudizione storico ecclesiastica, sv. 67, Venezia 1854., str. 84. 3 V. Kapitanović u svojim člancima donosi samo bilješke. Usp. V. KAPITANOVIĆ, Andrea Dorotić e il movimento per l’unione della Dalmazia alla Croazia, L’area alto-adriatica dal riformismo veneziano all’età napoleonica [a cura di Filiberto Agostani], Venezia 1998, 566, n. 9; 582-583, n. 76; V. KAPITANOVIĆ, Šibenska crkva u vrtologu političkih prevrata od pada Mletačke republike do restauracije (1797-1815), Sedam stoljeća Šibenske biskupije (Zbornik radova sa znanstvenog skupa, 22-26. rujna 1998), Šibenik, 2001., 355, b. 16-17; 356, b. 21; 361, b. 41-42. 4 Vodič Historijskog arhiva u Rijeci, Pazin-Rijeka 1980. (Posebna izdanja, 7), str. 218: “2.7. PREDSTAVNIŠTVA STRANIH DRŽAVA. 2.7.1. PAPINSKI KONZULAT U RIJECI. Sign. R – 1. U Rijeci se već 1740. godine spomije konzul papinske države Saverio de Orlando, ali se, prema sačuvanoj građi, postojanje papinskog konzulata u Rijeci može smjestiti u razdoblje 1832-1860. godine. Djelovanje konzulata odnosilo se osobito na papinsku pomorsku trgovinu. Tvorac fonda: / naslovnik/ Consolato Pontificio di Fiume (1832-1860). Građa: nepotpun; knjiga sv. 2, spisa svež. 1; vremenski raspon 1832-1860; dobro očuvana, registraturno sređena, pristupačna; jezik talijanski; pismo platinica; ima inventar i vodič; mikrofilmirana. Knjige: Urudžbeni zapisnik rada 1832-1847, sv. 1 i upisnik općeg dopisivanja 1832-1860, sv. 1. Spisi: Opći spisi 1835-1860, svež. 1. Napomena: Prijašnji naziv fonda bio je Konzulat papinske države u Rijeci. (I. K.)” O inventaru kancelarije iz 1859. v. bilješku 10. 5 Š. PERIČIĆ, Diplomatsko-konzularna predstavništva stranih zemalja u Dalmaciji za vrijeme druge austrijske uprave, u Zadarski zbornik 6 (1968) 601-630. U bilješkama je navedena i literatura koju je sam autor koristio, ali nema posebnoga rada o papinskim konzulima u Dalmaciji. 6 V. KAPITANOVIĆ, Andrea Dorotić, 563-590.

298

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

IZVORI Zbog nedostatka tiskanih izvora služio sam se prvenstveno neobjavljenim izvorima, tj. dokumentima iz Arhiva Bečke nuncijature i odnosnim dokumentima iz fonda Državnoga tajništva7. Istra i Dalmacija su mirom u Campoformiju i propašću Mletačke republike g. 1797. prestale biti pod nadležnošću nuncija u Veneciji. Nakon razdoblja francuske uprave i drugih poznatih previranja to je područje došlo pod austrijsku, odnosno ugarsku upravu, a to znači, i za papinske konzule u navedenim lukama, pod nadležnost apostolskog nuncija u Beču. U arhivu bečke nuncijature nalazi se korespondencija s državnim tajnikom u Vatikanu i s pojedinim konzulima, kao i s nekim drugim naslovnicima, već prema kompetenciji ureda za predmet o kojem se pisalo. Odraz druge, zapravo najvažnije ustanove kompetentne za takva predstavništva, jesu dokumenti koji se nalaze u arhivu vatikanskog Državnog tajništva, danas u Vatikanskom tajnom arhivu u seriji Segreteria di Stato. Epoca moderna8. Za prvi pristup istraživanju potrebno je vidjeti tzv. Rubricelle i protokole. Naime, početkom 19. st., točnije 1815-1816. kada je provedena tzv. »reforma Consalvi« (prema prezimenu tadašnjeg državanog tajnika), vatikanska administracija promijenila je način registriranja korespondencije. Od kronološke registracije prešlo se na predmetnu. Ali ta promjena, kao i sve promjene, nije bila potpuna, niti se odmah provela. Zbog toga se u prvim godinama 19. st., osobito u kancelariji bečkog nuncija, još uvijek, iako samo djelomično, zadržava stara registracija, a u Državnom tajništvu predmeti, odnosno rubrike (titoli, posizioni) još nemaju jasnu podjelu i nisu definitivno šifrirani, tj. pojedinom predmetu još uvijek ne odgovara jedinstveni broj ili neka druga »šifra«. U seriji Državnoga tajništva od 1816. kroz više godina papinski konzulati kao predmet nisu imali uvijek sigurnu šifru. Tek kasnije susreću se brojevi 289 i dalje do 295, odnosno do 298; svakako, za primijetiti je da su to posljednji brojevi u titulariju, tj. popisu rubrika ili predmeta; iza njih slijede brojevi koji se odnose na strane konzule (consoli esteri). Naime, u Rubricellama tek od 1834. nalazimo posebne rubrike Consoli pontifici, dok je prije toga bilježeno ime mjesta i rubrika koja se ticala mjesta ili nekog drugog predmeta iz sadržaja dokumenta. Zbog toga je i traženje pojedinih brojeva za te godine kompliciranije. U nekoliko slučajeva u godini 1844. rubrika Dalmazia, consoli pontifici posebno je zabilježena 7 Ovdje koristim fond Segr. di Stato. Epoca moderna, u daljem citiranju samo SS; Arhiv bečkog nuncija citira se Arch. Nunz. Vienna, ovdje u daljem citiranju samo NV. 8 O arhivu državnog tajništva za to prvo razdoblje v. L. PASZTOR, La Segreteria di Stato e il suo archivio (1814-1833), sv. I., Stuttgart 1984. (Päpste und Papstum, 23, I), osobito str. 236, 245 i dalje.

TOMISLAV MRKONJIĆ, »Papinski konzulati« uz istočni Jadran

299

brojem 44, gdje nalazimo nekoliko dalmatinskih gradova, kao Dubrovnik i Senj koji su više puta drugih godina obilježeni istim brojem. Od 1844. u Rubricellama posebno su odvojeni mjeseci, tako da je lakša kronološka orijentacija i traženje; od 1837 Rubricelle su još podijeljene na sveske prema podpredmetima. U Rubricellama postoji rubrika, predmet Consoli pontifici još i 1897. prot. 35325, ali tada je zabilježeno: »Non si ammettono più«, tj. odgovor na molbu da se imenuje konzul u Malagi (Rubr. 293). Najduže, do 1894. sigurno, a možda i koju godinu kasnije, zadržao se konzulat u Marseillesu. Među onima koji su najdulje bili aktivni, do oko 1893., nalaze se Barcelona, Rim i Napulj, ali i tu je samo pitanje sudbine arhiva, tj. ne više redovite administracije, nego spašavanja vlastite imovine. Sami dokumenti, već prema njihovoj tradiciji, nalaze se u arhivima pojedinih administracija koje su uzrokovali njihov nastanak i osigurali čuvanje. Naime, papinski konzulati su bili nadležni prvenstveno za zaštitu podanika Papinske države u drugim državama, zatim u pitanjima trgovine i plovidbe. Zbog toga su Državno tajništvo, Apostolska Kamera (Ministero delle Armi) i Ministarstvo trgovine i nuncij s jurisdikcijom za dotično područje bili naležni za sve ono što je bilo u vezi s tom vrstom posla u dotičnim predstavnštvima. Dokumenti te vrste nalaze se dakle u fondovima tih vatikanskih dikasterija. Ovdje koristim gotovo isključivo arhive Državnog tajništva i bečkog nuncija. Neki dokumenti nalaze se i u arhivu današnje Kongregacije za širenje vjere (Propaganda Fide) budući da su se misionari koji su prolazili kroz jadranske luke, osobito Trst9 i Dubrovnik, obraćali i papinskim konzulima za pomoć i posredovanje; i vjernici iz Dalmacije i bosanskog misionarskog područja znali su se obraćati na rimsku kuriju i preko najbližih papinskih konzula, osobito u Dubrovniku i Zadru. Po naravi stvari, izvori za ovaj predmet trebali bi se tražiti ponajprije u samim arhvima pojedinih konzularnih predstavništava. Ali pitanje tih arhiva ostaje i dalje otvoreno. Kao što je gore navedeno, u riječkom »Historijskom arhivu« čuva se dio arhiva papinskog konzulata u Rijeci, tj. godine 1832-1860. Iz ovdje citiranog gradiva vidljivo je da je djelovao znatno duže. O sudbini arhiva u Trstu i Rijeci govori korespondencija koju je vodio papinski tršćanski konzul Edoardo Ginzel s Državnim tajništvom10. Iz za 9 Segr. di Stato. Epoca moderna, a. 185, rubr. 289, ff. 184r-23r: G. Belusco, upravitelj (gerente) konzulata u Trstu šalje državnom tajniku G. Antonelliju popis misionara gostiju: “prospetto dei R. P. Missionari transitati per questa città nell’anno 1850. accolti come ospiti nella Casa del Cavaliere [Luigi] Napoli segnata col n. 54. Contrada di Riborgo”. Slični popisi nalaze se i u svescima za gg. 1853, 1854, 1855 rubr. 289, tj. za Trst. 10 Korespondencija o tome u Arch. Nunz. Vienna (dalje NV) 457, ff. 785r-786v: Ginzel Edoardo nunciju u Beč Falcinelli Antoniacci Marianu: traži informacije kako se ponašati, budući da talijanski konzul zahtijeva da mu se predaju pečati i arhiv papinskog konzulata u Rijeci i Trstu.

300

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

sada dostupnih dokumenata nije jasno kada je konzulat točno zatvoren ni gdje je završio arhiv konzulata u Trstu. Prema navedenom dokumentu, najprije ga je zadržao sam konzul E. Ginzel11. Što se tiče Rijeke, vicekonzul Gustav Pauletić sačuvao je riječki konzularni arhiv; ponio se, naime, kako je savjetovao bečki nuncij. O tome je obavijestio i konzula u Trstu, kao i ostale vicekonzule12. Prema gore navedenom vodiču riječkog Historijkog arhiva, taj konzularni arhiv sada je jedan od njegovih fondova. U Državnom arhivu u Zadru čuva se vjerojatno samo dio papinskoga arhiva konzula u Zadru, koji je koristio Š. Peričić za pisanje navedenoga članka. Prema nekim dokumentima, dio toga arhiva trebao bi se nalaziti u Državnom arhivu u Rijeci13. Za sada mi nije poznato jesu li se u drugim mjestima, gdje su postojali konzulati sačuvali pripadajući arhivi14; ovaj članak može potaći eventualnu provjeru njihova postojanja. 11

Ginzel je, naime, javio kako se ponio riječki konzul: “Trieste, 9 Novembre 1870. Eccellenza Reverendissima! Il Vice - Console di Fiume con sua officiale del 7 corrente n. 8 mi fa conoscere essersi a lui presentato personalmente il Console del Regno d’Italia chiedendogli oralmente la consegna dei sigilli e di tutte le carte di quel Consolato Pontificio, avendone ricevuto incarico dal suo Governo in forza di un tale Circolare, riservandosi in seguito a fargliene domanda in iscritto. Quel funzionario si è negato a ciò adempire senza un’autorizzazione del Governo da cui dipende, ed io facendo eco alla sua risposta gli ho riscontrato che andavo a provocare dall’Eccellenza Vostra Reverendissima le superiori disposizioni, che serviranno di massima per tutti, nell’intelligenza che io ho ritirato in casa mia tutto ciò che esisteva di Officio del Consolato, e che mi contenterò dar tutto alle fiamme anziché farne materiale consegna a questo Console in caso me ne venisse fatta ricerca. — L’Eccellenza Vostra Reverendissima sarà compiacente istruirmi sul da fare per io poterne informare gli altri Vice - Consoli: pregandolo nello stesso tempo di un pronto riscontro. Colla riprotesta della mia inalterabile devozione, ho l’alto onore segnarmi Dell’Eccellenza Vostra Rev.ma devotissimo, obbligatissimo servo Commendatore Edoardo Ginzel e Colonello Console Generale pontificio.” 12 ANV 457, ff. 822r-823v, Ginzel nuncije Falcinelliju 14.11.1870: odgovara na br. 2558/1, glede konzulata u Rijeci primio je informaciju o tome kako se ponašati glede talijanskog konzula. Pismo br. 14. od 13 11. 1870. Pauletić je dalje prenio isto ostalim papinskim konzulima: “Giovanni Pilepich a Portoré; Giuseppe Accurti a Segna; Fr. Dr Vidulich a Lussin Piccolo; Cav. F. de Draganich a Sebenico; Luigi Nonveiller a Spalato”. 13 Prema svesku SS. 1868, rubr. 289, f. 70r-v: O. Keller, vršitelj poslova u konzulatu u Zadru, predao je 30.4.1868. riječkom konzulu Milanti arhiv ukinutog zadarskog konzulata, s dokumentima od 1815 do 1868.: “Specifica degli atti, libri ed altre carte, nonché altri oggetti spettanti al sopresso Consolato Pontificio di Zara, che vengono rimessi al Sig. Commendatore Luciano Milanta Maggiore Onorario nella Marina Militare, Console Generale Pontificio in Fiume, in ordine al riverito rescritto N˚ 49055/anno corr. di S. E. Rev.ma il Segretario di Stato Giacomo Cardinale Antonelli”. U Rijeci bi se, dakle, trebao nalaziti taj dio zadarskog arhiva. 14 Za arhiv u Trstu koristan će biti inventar u SS. 1855, rubr. 289,2 ff. 98r-100v, koji je kancelar Giuseppe Belusco poslao državnom tajniku 8.8.1852. U svesku SS. 1859, rubr. 289, ff. 79r-81r: nalazi se inventar kancelarije papinskog konzulata u Rijeci koju je novom konzulu L. Milanti predao kancelar Alberto Giustini 4.3.1859. Prema dokumentima u svesku SS. 1872, rubr. 289, f. 3r: bečki nuncij javlja državnom tajniku

TOMISLAV MRKONJIĆ, »Papinski konzulati« uz istočni Jadran

301

ŠTO JE BIO »PAPINSKI KONZULAT« Sama institucija papinskog pomorskog konzulata vrlo je starog datuma. U određenom smislu izvori sežu u 11. st. otkada postoje različite papinske dispozicije i ovlasti koje se tiču konzulata. U općem smislu nadovezuju se na poznate pomorske zakone uvedene najprije na otoku Rodosu i kasnije prihvaćene kao pomorski kodeks u svim onim zemljama u kojima nisu bili u suprotnosti s lokalnim zakonom. Većina pomorskih država s trgovačkom ili ratnom mornaricom na Mediteranu i posebno na Jadranskom moru služila se tom institucijom kao svojim predstavništvom u stranim lukama. Tako i Papinska država koja je imala svoju ratnu i trgovačku mornaricu, a na Tirenskom moru veće luke u Fiumicinu, Civitavecchiji, Anziju i Terracini. Tiberom je imala izravnu riječnu komunikaciju od Fiumicina s gradskim rimskim lukama, velikom, Ripa grande, za prilaz moru i, malom, Ripetta, kod naše crkve Svetoga Jeronima, za navigaciju uzvodno Tiberom prema Laziju. U svim većim lukama nalazili su se papinski konzulati kao predstavnici Papinske države. Načelno je to, dakle, institucija civilne naravi, kao pomorski konzulat koji je imala Papinska država u okviru svoje civilne administracije. Ipak, u administraciji Rimske kurije, odnosno Papinske države, što je u ovom slučaju i razumljivo, nije posebno odvajana crkvena od civilne dokumentacije. To je vidljivo i iz pozicije dokumenata: obično se nalaze jedni pored drugih dokumenti koji se odnose na papinske i strane konzule (consoli pontifici i consoli esteri)15. Na Tirenskom moru jedan od najvažnijih papinskih konzula imao je sjedište u Genovi, a za Francusku u Marseillesu; taj konzulat ostao je aktivan sve do kraja 19. st. i kao takav vjerojatno je najduže djelovao. Na cijelom Jadranu daleko najvažnija bila je Ancona. Za Grčku i Jonske otoke bili su konzulati na Krfu (Corfù) i u Ateni, a na istočnoj obali svakako najvažniji Trst i Rijeka, o kojima govorim posebno. Tridesetih godina 19. st. trgovina Jadranskim morem u odnosu na ostala mora Mediterana, bila je oko pet puta veća16. Razvojem trgovine na Jadranu povećao se i broj stranih konzulata u Papinskoj državi, a tako i kard. Antonelliju, 19.6.1872. da je i arhiv konzulata u Labinu predan riječkom konzulu Pauletiću; isto se navodi i za arhiv iz Kraljevice; tako bi se i ti dokumenti morali nalaziti u Rijeci, vjerojatno u gore citiranom riječkom Historijskom arhivu. 15 Rubrike za te konzulate su slijedeće: 285, i 296 = Napoli; 286 = Genova; 287 = Genova i Nizza; 288 = Venezia; 289 = Dalmazia ( i 295, već prema tome da li je bilježeno prema pojedinom mjestu konzulata ili ovako po provinciji), 291 = Francuska; 292 = Corfù (Krf); 294 = Malta, Corsica. Sardegna; 297 = Consoli inglesi; i na koncu rubrika 299 = Disposizioni generali, tj. za papinske konzulate. Gotovo redovito slijede zatim 298 = Consoli esteri, odnosno konzuli stranih država na teritoriju Papinske države. 16 MORONI, sv. 43, str. 35

302

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

obratno, papinskih s drugim državama. Austrijski konzul, npr., nalazio se u sljedećim gradovima današnje Italije: Ancona, Cervia, Cesena, Cesenatico, Civitavecchia, Comacchio, Fermo, Grottamare, Ponte Lagoscuro, Porto d’Anzio, Ravenna i Rimini. Struktura i rang konzulata bio je razmjeran važnosti luke u kojoj se nalazio, tj. mogao je biti predstavnik u rangu konzula, vicekonzula, agenta ili konzularnog predstavnika. U mjestu gdje je rezidirao, kao i drugi konzuli, iako nije imao prerogative diplomatskog službenika, često je bio i član diplomatskog zbora (corpo diplomatico, corpo consolare), što, pored ostaloga, dokazuje da u stvarnosti nije bio obični predstavnik. Konzuli, vicekonzuli, odnosno konzularni agenti i predstavnici birani su između viđenijih i za takav posao prikladnih civilnih osoba, najčešće iz raznih krajeva današnje Italije, a kasnije i iz mjestu samog konzulata, često iz obitelji prethodnog konzula ili nekoga od osoblja iz samog konzlata, budući da je mogao biti imenovan koadjutor s pravom nasljedstva. Redovito su se natjecali za ispražnjena mjesta sami konzuli, odnosno drugo osoblje iz drugih konzulata, ili kandidati po preporuci raznih crkvenih dostojanstvenika. Mogli su stoga doći iz svih krajeva gdje su bili papinski konzulati. Informacije o osobi skupljane su posredno ili neposredno od povjerljive osobe iz samog konzulata, od mjesnog biskupa i nuncija s kompetencijom za dotično područje. Administrativno je zavisio najprije od kardinala kamerlenga, odnosno od državnog tajnika, koji je nad njima imao jurisdikciju; on je imenovao konzule i slao im patent, dokument o imenovanju s jurisidkcijom za njihov mandat. Pio IX. Motu propriom od 12.6.1847. propisao je da imena papinskih konzula u drugim državama budu predložena papi, a samo imenovanje slalo je Državno tajništvo. Na lokalnoj razini manja predstavništva bila su zavisna od generalnih konzula koji su mogli imenovati vicekonzule i konzularne agente, ali su ti morali biti potvrđeni od državnog tajnika i od cara u Beču, od kojih su dobivali patent i exequatur. Naime, za vrijeme austrijske administracije za imenovanje konzula bio je potreban i exequatur cara u Beču koji je potvrđivao i objavljivao imenovanje, već prema utvrđenim političko-pravnim odnosima između Austrijskog carstva i Sv. Stolice. Nakon revolucionarnih i nacionalnih pokreta oko g. 1848. za predstavnike u konzulatima nastojalo se imenovati osobe koje su bile one nacije gdje se predstavništvo nalazilo. Imenovanja su od 1818., ipak necjelovito, objavljivana u Rimu u poznatoj periodičkoj publikaciji Diario di Roma17.

17

MORONI, sv. 20, str. 29; sv. 45, str. 193. Ipak, u Diario di Roma mogu se naći samo parcijalni podaci o konzulima i konzulatima.

TOMISLAV MRKONJIĆ, »Papinski konzulati« uz istočni Jadran

303

Pored toga što su u moralnom smislu morali biti besprijekorni, konzuli, odnosno odgovarajući predstavnici, nisu smjeli obnašati nikakve druge državne službe, niti koje privatne koje bi priječile potpunu slobodu u obavljanju konzularnog posla; prema članku 7. uputa (istruzioni) objavljenih u okružnici kamerlengata 28.9.1825., bilo im je zabranjeno zastupati bilo koju drugu državu18. Papinski konzuli nisu bili plaćeni, nego su se financirali samo od konzularnih pristojbi koje su naplaćivali za pristanak brodova, putovnice, vize, razne ovjere i slično. Ali i ti prihodi kontrolirani su od generalnog konzulata pod čijom jurisdikcijom su bila niža predstavništva. Iz papinske blagajne dobivali su ipak naknadu za kancelarijski pribor i poštanske usluge. U korespondenciji s državnim tajnikom sačuvalo se mnoštvo zahtjeva »za troškove«. Nisu imali pravo nositi uniformu, nego je to od slučaja do slučaja pojedincima bilo dozvoljavano nakon što su uputili molbu za nošenje odgovarajuće uniforme i čina papinske flote: pukovnika (colonnello), majora (maggiore), kapetana (capitano onorario), poručnika (tenente) i potporučnika (sottotenente)19. Dužnosti i ovlasti konzula svodile su se, u praksi, na posao sličan onome lučkog kapetana, ali i predstavnika Papinske države, odnosne Sv. Stolice. To je bio slučaj osobito u onim mjestima gdje nije bilo izravnog utjecaja nuncija ili internuncija, pa su konzuli, osim redovitog zaduženja za pitanja trgovačke mornarice, rješavali i pitanja diplomatske naravi, saniteta, ali i strogo crkvene kompetencije. Nakon pregleda navedenih izvora20 konkretnije se može reći da se sadržaj korespondencije odnosi se na sve ono što je bilo specifično za djelatnost konzula: zaštita i pomoć državljanima Papinske države (sudditi pontifici), izdavanje putovnica i viza, što je redovito i dostavljano u posebnim preglednim listama (prospetto dei pasaporti rilasciati o visti del consolato...), traženje nadoknade za kancelarijske potrebe (nota di spese), problemi s teretom i prolazom brodova papinske trgovačke flote (prospetto della navigazione pontificia, lo stato di navigazione), financijski i carinski

18

SS. 1868, rubr. 289, ff. 33v-34. Ipak bilo je i izuzetaka. Tako je papinski konzul u Šibeniku Galeotovich zastupao i grčku vladu, a njegov nasljednik F. Draganich Veranzio tražio je 1869. dozvolu da može biti vicekonzul Turske, v. SS. 1870, rubr. 289, f. 3r; što je bilo i dozvoljeno 29.3.1870. prot. SS. 55259, v. f. 7r; ipak na koncu nije prihvatio taj drugi konzulat, v. SS. 1878, rubr. 289, f. 9v. 19 SS. 1857, rubr. 289, f. 23r-v: pismo bečkog nuncija kard. Antonelliju državnom tajniku, br. 213, 30.8.1857: nakon Pariškog kongresa konzuli drugih država nosili su posebne uniforme, zbog toga je dubrovački konzul A. Des Carneux došao u Beč i molio da bi se i papinskim konzulima dala odgovarajuća uniforma kako bi bili izjednačeni drugim konzulima. 20 SS. 1851, rubr. 289, ff. 147ss, v. prilog br. 3. od 29.4.1851.

304

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

izvještaji (rapporti di finanza e della tariffa doganale; tariffa dei diritti consolari i drugih konzulata), izvještaji i mišljenja prilikom traženja kandidata za rad u konzularnim predstavništvima; zatim sve ono što je konzul slao kao povjerljiva osoba nuncija i državnog tajništva u Rimu: izvještaji o religiozno-moralnom stanju; izvještaji političke i crkvene naravi21, takozvane lokalne vijesti (notizie locali, cenni politici, ragguagli politico-locali); problemi zdravstvene kontrole (sanità, cenni di sanità)22. Zatim crkveno-administrativna problematika: slanje biskupijskih šematizama23, biskupskih okružnica i drugih dokumenata, imenovanje kanonika i sl. Jednom riječju bio je posrednik prilikom slanja najrazličitijih izvještaja i pisama nunciju u Beč ili Državnom tajništvu u Rim. Osobito bogata korespondencija je ona koju je vodio Luciano Milanta, papinski konzul u Rijeci. Neki konzuli imali su u Rimu svoje »agente«, odnosno povjerenike, nešto poput srednjovjekovnih »prokuratora« koji su živjeli u Rimu i mogli posredovati u poslovima s rimskom kurijom i drugim uredima u centralnoj upravi. Dosljedno dužnostima i kompetencijama konzula, uredi Papinske države nadležni za papinske konzulate bili su državni tajnik, ministarstvo trgovine i javnih radova (Ministero del commercio e dei lavori pubblici), apostolska kamera i kardinal kamerlengo koji je slao imenovanja24 te dotični nuncij.

21

1861, SS. 1861, rubr. 289, ff. 3ss: tu se nalazi više izvještaja s prilozima iz novina (“Gazzetta di Fiume”), crkvenih proglasa i drugog tiska, kao npr. Molitvenik na talijanskom i hrvatskom jeziku u čast sv. Sakramenta sa zanimljivim prijevodima molitava i himana, ff. 31-49. 22 SS. 1863, rubr. 289, ff. 91r-92r: Luciano Milanta, papinski konzul u Rijeci državnom tajniku kard.. G. Antonelliju, prot. 838/4, 8.2.1863, ff. 91r-92r, dalje 191r-v: izvještava o epidemji stočne kuge (epizoozia bovina ili peste bovina) koja se proširila iz Bosne i Hercegovine, Kotora i Dalmacije sve do otoka i Like. 23 Nav. mj. ff. 121-142: tiskani “Status personalis et localis Dioecesis Veglensis pro Anno 1863, Iaderae, Ex Typographia Demarchi-Rougier.” Inače se kao prilozi Milantinim izvještajima nalazi mnoštvo originalnih okružnica krčkog biskupa. 24 SS. 1851, rubr. 289, ff. 82r; 100r za “konzula koadjutora” u Zadru G. B. Nembrini Gonzagu, 23.6.1835: imenovanje je poslao ured “Armi Sommo Pontefice Gregorio XVI, della Reverenda Camera Apostolica, del Cardinale Galleffi”, potpisali su, pored kardinala, “uditore del Camerlengato” i “il Segretario Generale del Camerlengato”, glede registracije bilježi se: “Registrato nella Segreteria generale del Camerlengato”. Za opći uvid u strukture Apostolske Camere, iako za prijašnje razdoblje v. M. G. Pastura Ruggiero, La Reverenda Camera Apostolica e i suoi archivi (secoli XV-XVIII), Archivio di Stato di Roma, Scuola di Archivistica, Paleografia e Diplomatica, Roma 1984, osobito tablu II. i poglavlje 9. “Il Commissariato delle Armi, il Commissariato del Mare e la Prefettura di Castel Sant’Angelo”, ali tu još nema riječi o papinskim konzulatima i trgovačkoj mornarici.

TOMISLAV MRKONJIĆ, »Papinski konzulati« uz istočni Jadran

305

Korespondirali su zato ne samo s kardinalom kamerlengom, koji je bio zadužen za papinsku flotu, (armata pontificia, ili jednostavno le armi), nego prije svega s državnim tajnikom, tajnikom za »unutrašnje poslove«, generalnim blagajnikom i ostalima, već prema naravi dotičnog pitanja. U svim tim poslovima ipak su bili podređeni i nunciju ili internunciju kompetentnom za njihovo područje, odnosno prvi kontakt je išao obično preko njih. Klasifikacija predstavništava vidljiva je i prema pečatima koji su se u njima upotrebljavali. Postojala su četiri pečata, već prema rangu predstavništva, s papinskim grbom, tijarom i ukrštenim ključevima te odgovarajućim natpisima: generali konzulat, konzulat, vicekonzulat i konzularna agencija25. Isto tako opće dispozicije propisivale su i zastavu za trgovačke i ribarske brodove, običnu podijeljenu na dva vertikalna polja, žuto i bijelo na kojem je bio i papinski grb. Druga zastava služila je »za raspoznavanje« (per riconoscimento), bila je ista, samo što je imala crveni obrub26. Papinski konzulati počeli su se gasiti ukinućem Papinske države. Poteškoće su nastajale sedamdesetih godina kada su druge države minimizirale ili sasvim ignorirale još preostale papinske konzule, tako da oni sami nisu znali kako se ponašati, što se osobito pokazalo prilikom posjeta cara Franje Josipa Dalmaciji 1875. godine. Konzuli su tražili instrukcije od državnog tajnika, ali im je ovaj odgovarao da nastupe kao konzuli ako je to bez opasnosti da se ponizi Sveta Stolica i papa. Sa strane Sv. Stolice ukinuti su (sospesi) 1875., kako se posredno može zaključiti iz pisama samih konzula. Neki su konzuli, kao onaj u Trstu, 1868., bili i protjerani, iako konzulat nije bio potpuno zatvoren. Ipak više ih je djelovalo još nekoliko godina. PAPINSKI KONZULATI NA ISTOČNOJ JADRANSKOJ OBALI Na istočnoj obali Jadrana konzulati su bili prisutni u svim značajnijim lukama. Budući da je u Trstu bilia austrijska uprava za istočnu jadransku obalu, i generalni konzulat u Trstu bio je daleko najvažniji. Imao je naslov »Consolato Pontificio nel Litorale Austro-Illirico«. Nakon protjerivanja tršćanskog konzula 1868. od strane rimskih revolucionara, njegovu ulogu preuzeo je riječki konzulat, što je odmah vidljivo i iz mnoštva sačuvane korespondencije s državnim tajništvom i bečkim nuncijem. Ta dva konzulata imala su jurisdikciju nad manjim predstavništvima, već prema dotičnom razdoblju. 25

SS. 1848, rubr. 289. “Disposizioni generali su’ consolati pontifici all’estero”, f. 93r: “Consolato generale pontificio, Consolato pontificio in…, Vice consolato pontificio in…, Agenzia consolare pontificia in…” 26 Nav. mj. ff. 94r, 95r.

306

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Prema Moroniju, papinska predstavništva nalazila su se u Istri i Dalmaciji u sljedećim lukama: Rovinj, konzularni agent / Rovigno, agente consolare; Labin, konzularni agent / Albona, agente consolare; Rijeka i Bakar, konzul s koadjutorom / Fiume e Buccari, console col coadiutore; Kraljevica, vicekonzul / Porto Re, vice console; Senj, vicekonzul s koadjutorom s pravom nasljedstva / Segna, vice console, con coadiutore, con futura successione; Zadar, konzul / Zara, console; Šibenik, vicekonzul / Sebenico, vice console; Split, vicekonzul / Spalato, vice console; Dubrovnik, konzul / Ragusa, console.27 Prema jednom prijedlogu reorganizacije papinskih konzularnih predstavništava iz godine 1850.,28 stanje postojećih predstavništava bilo bi slijedeće: Trst, generalni konzul; Rovinj, konzularni agent; Labin, konzularni agent; Rijeka, konzul; Kraljevica, vicekonzul; Senj, vicekonzul; [Zadar je i tada postojao iako se ne navodi, ali taj popis je datiran za vrijme sedisvakancije, kratko prije imenovanja konzula Nembrini Gonzage]; Šibenik, vicekonzul; Split, vicekonzul; Dubrovnik, konzul. Bilo je prijedloga da se i u Gospiću otvori papinski konzulat osobito radi pomoći tamošnjim katolicima29. Ivan Nepomuk Turković predlagao je da se osnuje papinski konzulat u Opuzenu / Forte Opus, i da on bude imenovan konzulom30. Nisam mogao provjeriti jeli i Hercegnovi / Castelnuovo imao konzularnu agenciju, iako i za to ima indicija31. Prema navedenom članku Šime Peričića, papinsko predstavništvo u rangu vicekonzulata postojalo je 1835. g. i u Korčuli, ali to nisam mogao provjeriti u dokumentima koji su mi bili na raspolaganju. Budući da je ovo prvi pokušaj cjelovitog prikaza papinskih predstavništava »u Dalmaciji / in Dalmazia«, odnosno na istočnoj jadranskoj obali, za područje od Trsta do Dubrovnika, za sada mi nije moguće ulaziti u detaljnije analize odnosa među konzulatima, tj. njihove jurisdikcije nad drugim predstavništvima, njihove crkveno-političke uloge i važnosti. Kao okvir za jedan budući rad takve vrste donosim ovdje popis

27

Moroni, sv. 18, Venezia 1842, natuknica “Consoli pontifici”, gdje su navedeni svi konzulati vjerojatno nekoliko godina prije godine izdanja tog sveska. 28 Vidi prilog 1. 29 Vidi prilog 2. 30 SS. 1865, rubr. 289, ff. 69r-72r: Ivan Turković državnom tajniku, iz Bologne, 11.7.1858. Turković je posjedovao šume u Hercegovini i mislio je tako favorizirati izvoz drveta u Papinsku državu, koja je inače kupovala drvo u ovim krajevima. 31 SS. 1857, rubr. 289, f. 21r, br. 9442, 18.8.1857: Ministarsvo trgovine i javnih radova traži mišljenje od državnog tajnika jer je dubrovački konzul Angelo Des Carneux predložio da sam imenuje konzularnog agenta u osobi Nikole Androvića u Hercegnovom / Castel Nuovo, u kotorskom okrugu.

TOMISLAV MRKONJIĆ, »Papinski konzulati« uz istočni Jadran

307

konzula, vicekonzula, konzularnih agenata i ostalog osoblja koliko sam mogao zaključiti iz konzultiranih dokumenata. Nakon imena navodim službu, zatim u zagradi godine službe i izvore za pojedinu godinu. Dalje istraživanje omogućit će da se neki datumi i eventualno neka imena točnije utvrde. Broj rubrike se u nekim godinama odnosi na pojedine konzulate, a poslije 1855. do sedamdesetih godina gotovo redovito su u istom svesku skupljeni svi dokumenti koji se odnose na dotično predstavništvo i stavljeni pod rubriku 289 »Consoli pontifici in Dalmazia«. Pored lakšeg registriranja pisama, mislim da je razlog i u odnosima podređenosti agencija i vicekonzulata od konzulata, pa zavisi od pitanja o kojem se radi gdje će se naći odgovarajući dokument. Grupiranje je vjerojatno uvjetovano i množinom pisama za dotične godine. Za pojedini podatak izvor navodim u zagradi. (Godina ispred signature označava kutiju u kojoj se nalazi rubrika; naznačeni listovi odnose se na administraciju dotičnog konzula ili drugog predstavnika.) Prema tom izvoru zaključujem, naime, da je dotični kroz navedeno razdoblje obavljao konzularne poslove.

KONZULATI I OSTALA PREDSTAVNIŠTVA TRST, konzulat

Naslov: «Consolato Pontificio nel Litorale Austro-Illirico« (1848), »Consolato generale di Sua Santità« (1850); konzul je bio u rangu »Generalnog konzula prvog razreda / Console Generale di prima Classe«32, vjerojatno i zbog toga što se u Trstu pedesetih godina nalazila centralna pomorska uprava (Capoluogo dell’Imperial Real Governo Centrale Marittimo Austro-Illirico). Postojao je sigurno već 1770 (SS, Venezia, 257, f.88r) Predstavnici

Maffei Carlo Antonio, generali konzul (cca. 1797-1843; † 7.10.1843, SS. 1856, rubr. 289,2 ff. 17r-18r: A. Zamboni kardinalu Lambrusciniju, 32

SS. 1848, rubr. 299, ff. 50r-51r; 55r-56v (dva primjerka plana). Tako se naime navodi u “Piano d’organizzazione dei Consolati Pontifici Nazionali al di qual dello Stretto di Gibilterra fatto dal Commendatore Vincenzo Calza Console Generale Pontificio in Algero. Anno 1846”. Prema tome planu, odnosno prema bilješci, imao je trgovačku i političku važnost: “I Consolati Generali di prima classe sono quei che hanno la maggiore importanza commerciale e politica.” Prema istom planu u tim konzulatima trebalo je dati službu osobama dotične nacije: “Scopo principale di detto Piano è il collocare nei Consolati tanti sudditi nazionali, così volendo l’intresse e il decoro del Governo, non che lo spirito di nazionalità che in oggi giustamente prevale.” Nav. mj. f. 53r.

308

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

državom tajniku: o ostavštini pokojnika; nav. mj. f. 22r: odgovor od 22.3.1844, br. 42467/2; 1832, SS. rubr. 165, busta 138). De Grassi Giovanni, kancelar kroz 16 godina za vrijeme konzulata Maffei (?-1850, SS. 1855, rubr. 289,1 f. 120r; SS 1856, rubr. 289,1 f. 47r: Zamboni javlja De Grassiju 10.2.1850 da je državno tajništvo, br. 13762 naredilo da De Grassiju kao voditelju poslova preda konzulat; ipak nav. mj. f. 193r-194r: Moretti Antonelliju državnom tajniku, 4.11.1850: donosi negativne karakteristike De Grassija). Belusco Giuseppe, najprije bilježnik (scrittore), zatim kancelar (1825?; SS. 1855, rubr. 289, 1 f. 129r: preporuka državnom tajniku 1850: Belusco je već 25 godina u službi konzulata) Carlo Fiorelli, »agente a Roma«.

Zamboni Antonio, konzul koadjutor za konzulata Maffei (1843-1846; 1845, SS. busta 138, rubr. 165; SS. 1856, rubr. 289,1 f. 191: patent imenovanja; generalni konzul 1846-1848, SS. 1848, 249; 1849, SS. 1856, rubr. 289, 1 f. 8r: izjava policije od 7.9.1849: Zamboni se pridružio rimskim revolucionarima i skinuo sve papinske oznake s konzulata, zbog toga otpušten, isto f. 38r-v; 1851, SS. 1851, rubr. 289, f. 87r-v; g. 1850. nije bio ponovmo imenovan, nego zloupotrijebio titul i odličja, o tome SS. 1856, rubr. 289, 1 f. 21r-v). Moretti Domenico Innocenzo, generalni konzul (1850; imenovan u lipnju 1850, SS. 1856, rubr. 289,1 f. 159; 1850, SS. 1850, rubr. 289; † 17.12.1850, SS. 1851. rubr. 289, ff. 15r-v; 25r-v). Belusco Giuseppe, voditelj poslova (gerente) nakon smrti Morettija (1851, SS. 1851, rubr. 289, f. 12r-v; SS. 1855, rubr. 289,2, ff. 4ss »gerente« g. 1851, isto f. 127r).

Mosca Nicola, generalni konzul (1851-1868; prije toga generalni konzul za Jonske otoke sa sjedištem na Krfu, SS. 1855, rubr. 289,1 f. 153: molba za premještaj u Trst; imenovan u listopadu 1851, objavljeno 12.12.1851, SS. 1855, rubr 289,2 f. 88r-v, odgovara na to imenovanje SS. Prot. 31273 od 29.11.1851; 1852, SS. 1852, rubr. 289; SS. 1853, rubr. 289, ff. 65ss; SS. 1854, rubr. 289, ff. 26ss; 1857, rubr. 289, ff. 47ss; 1858, SS. 1858, rubr. 289, f. 8ss, 38ss; 1859, SS. 1859, rubr. 289, ff. 8ss; 1860, SS. 1860, rubr. 289, ff. 51ss; 1861, SS. 1861, rubr. 289, ff. 3ss; 1863, SS. 1863, rubr. 289, ff. 55ss; 1868, SS. 1868, rubr. 289, ff. 24ss, 35ss; SS.1870, rubr. 289, f. 22v: Mosca je u Napulju, konzulat vodi Ginzel; SS. 1874, rubr. 289, f. 4v: Mosca 1874. još uvijek nosi naslov papinskog konzula, ali se nalazi u Rimu kao povjerenik Ginzela koji je pro-konzul u Trstu; SS. 1875, rubr. 289, f. 19r: generalni konzul Mosca kard. Antonelliju, državnom tajniku, 15.9.1875: ispričava se što ga ne može posjetiti na putu za Napulj; SS. 1878, rubr. 289, ff. 3ss: Mosca je 1868. iz Trsta bio protjeran od

TOMISLAV MRKONJIĆ, »Papinski konzulati« uz istočni Jadran

309

revolucionara, zbog toga je pozvan vojnik Ginzel da vodi konzularne poslove). Belusco Giuseppe, kancelar (1828-?; SS. 1853, rubr. 289, ff. 65r, f. 75r-v, 22.5.1853. konzul Mosca državnom tajniku: već 25 godina Belusco je kancelar, dakle od 1828, stoga traži za njega titul »Vice console addetto«; 1854, SS. 1854, rubr. 289, ff. 30ss: 22.2.1854. obnovljena molba, s kratkim biografskim podacima; iste g. Belusco je, zbog bolesti konzula bio »vršitelj poslova / gerente«; SS. 1855, rubr 289,2 f. 106r: državni tajnik odgovara konzulu, 4.5.1852, n. 35816, da nije običaj imenovati vicekonzule gdje već postoji konzul).

Ginzel Odoardo, vršitelj dužnosti generalnog konzula (1868-1885?; 1868, SS. 1868, rubr. 289, f. 61: Mosca drž. Tajniku, 24.4.1868.: traži da ga može zamjenjivati Ginzel; SS. 1878, rubr. 289, ff. 3ss; 1885, SS. prot. 65220: još šalje čestitke državnom tajništvu) v. NV busta ?? , fasc. 4: «Cose di Germania. Galimberti», 21.7.1882. pismo br. 175 državnom tajniku o kapetanu Ferdinandu Koller itd. LABIN, konzularna agencija (zavisna od generalnog konzulata u Trstu) Predstavnici

Colombo Egidio, konzularni agent (?-1802; 1802, SS. 1855, rubr. 289,2 f. 66r, f. 89r). Zustovich Giacomo, konzularni agent (1802-1854?; SS. 1855, rubr. 289,2 f. 66r, 89r potvrda izbora i patent od E. Colomba 2.9.1802, f. 98r imenovanje od kard. kamerlenga 24.5.1827). Zustovich Giovanni, sin, voditelj poslova od 1849. kada je otac obolio (1849-?; 1854, SS. 1855, rubr. 289,1 f. 47r).

Scribani Rossi Francesco, konzularni agent (1855-1872; SS. 1855, rubr. 289,1 f. 79r, f. 84r potvrđen od državnog tajnika 8.7.1855, br. 68253; SS. 1872, rubr. 289, f. 3r-v: Scribani Rossi preselio se u »drugi grad«). RIJEKA I BAKAR, konsulat

Naslov: »Consolato Pontificio in Fiume e Buccari«33. Pečat (SS. 1864, rubr. 289, f. 31v). Jurisdikcija, oko 1865. obuhvaćala je Rijeku, Bakar i Kraljevicu. 453, f. 559, 574; 441, f. 338; NV 453, 640r: o proširenoj jurisdikciji riječkog papinskog konzulata, 1868., do Zadra. 33

Prema navedenom planu nacionalnih konzulata konzul je bio u rangu “jednostavnog konzula / console semplice”; glede važnosti navodi se: “I consolati semplici hanno molta importanza commerciale.”

310

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja Predstavnici

Giammarini Giuseppe Francesco Saverio, konzul (aa. ?; Moroni, sv. 67, 84). De Orlando Saverio, konzul (1740?; Vodič HAR, str. 218). Cordella Giacinto, konzul (c. 1797-?; NV 218, f. 435r-v). Manatti Michele, konzul (1805-1808?; NV 216B, 107r-v). Medanić Bartol, vicekonzul, privremeno (1808-1814; NV 124, 662r). Bandini Melchiorre34 »di Macerata«, konzul, (1814; iako je još tamo Medanić; 1917, SS. 1855, rubr. 289,2 f. 66v). Tomašić Franjo, konzul (1822-1832; SS. prot. 10402, 4.9.1822, o imenovanju; NV 258D, 383r). Tomašić Josip, brat Franjin, konzul (1832-?; NV 258D, 383r). Giustini Antonio, konzul, porijeklom iz Ancone (1844?-1858; † 25.7.1858, SS. 1858, rubr. 289, ff. 198ss; 1845, SS. busta 138, rubr. 89; 1848 SS. 1848, rubr. 289, ff. 42ss; 1851; 1852, SS. 1852, rubr. 289, ff. 25ss, te godine navodi se da je teško bolestan; za koadjutora s pravom nasljedstva traži Giovannija Francovicha, ff. 31r-32r; 1853, SS. 1853, rubr. 289, ff. 53ss; 1854, SS 1854, rubr 289, ff. 68ss; 1855, SS. 1855, rubr. 289,1 ff. 4ss; SS 1856, rubr. 289,2 ff. 138ss; 1858, SS. 1858, rubr. 289, ff. 19ss; SS. 1859, rubr. 289, ff. 144r-145r, ban Jelačić državnom tajniku, 26.7.1858: za vrijeme bolesti Antonia G. preporučio je Adolfa Giustinija za koadjutora s pravom nasljedstva; odgovor, f. 164r-v, Jelačićev posjet Rijeci 8.10.1859, f. 223r-v). Medanić Vinko, kancelar, nasljednik Sablić Srećko (1848-?; prijedlog Giustinija državnom tajniku, SS. 1848, rubr. 289, f. 68r, 31.10.1848; pozitivan odgovor 9.11.1848). Giustini Alberto, voditelj poslova u odsutnosti konzula Antonija Giustini i kancelar (svibanj 1851-1870; 1851, SS. 1851, rubr. 289, f. 67r; i nakon smrti Antonia (»cugino in primo grado«) od rujna 1858, SS. 1858, rubr. 289, ff. 198ss; SS. 1859, rubr. 289, f. 62r; 1864. SS. 1864, rubr. 289, ff. 75r-76r: Alberto Giustini je stvarni kancelar, zamjenjivat će Milantu kroz cca mjesec dana; SS. 1866, rubr. 289, f. 96: 1862. g. imao je 44 godine: SS. 1867, rubr. 289, f. 169r-170v: Alberto Giustini kard. Antonelliju, 26.3.1867: moli neko odličje i donosi biografske podatke).

34

SS a. 1818. rubr. 295, f. 16r-v: Bandini rodom iz Macerate. Guido Grizzo, vjerojatno papinski konzul u Veneciji kardinalu Consalviju, predlaže Bandinija svoga zeta za generalnog konzula na Jadranu; Consalvi odgovara 14.1.1818, br. 15866 da je to kompetencija kardinala kamerlenga.

TOMISLAV MRKONJIĆ, »Papinski konzulati« uz istočni Jadran

311

Milanta Luciano, generalni konzul (1858-1870; † 22.5.1870; o imenovanju: državni tajnik bečkom nunciju, prot. SS. n. 96540, 5.10.1858, o imenovanju Milante; odlikovan odličjem sv. Grgura Velikog 35; imenovanje 5.10.1858. SS. 1858, rubr. 289, f. 206r; dopisivanje s bečkim nuncijem 20.6.1859-29.6.1863: NV 387, ff. 2r-381v; 1861, SS. 1861, rubr. 289, ff. 26ss; 1863, SS. 1863, rubr. 289, ff. 5ss; SS. 1869, rubr. 289, ff. 69ss: Alberto Giustini kancelar državnom tajniku, 22.8.1868: o teškoj bolesti Milante). Mancini Raffele (»da Monteporzio«), posinak Milantin, kancelar, ali kao dječak od 15 godina samo »facente funzione« (1862-1864; SS. 1862, rubr. 289, f. 198r-v: Milanta kardinalu Antonelliju, 10.12.1862: o prijedlogu da se umjesto Alberta Giustinija za kancelara stavi Raffaele Mancini; SS. 1864, rubr. 289, f. 11r-v, 7.1.1864. Milanta državnom tajniku: o svojoj bolesti i bolesti posinka, kancelara R: Mancinija, zato traži da se dozvoli da u kancelariji pomaže svećenik Antonio Biasi; ff. 25r-26r, 8.3.1864: dalje o bolesti Mancinija; ff. 37r-38r: o smrti, † 22.3.1864. 17 godina star, f. 39: osmrtnica). Milinković Ivan, »commesso« konzulata (1869, SS. 1869, rubr. 289, f. 83r). Cinotti Filippo, predstavnik (»agente«) u Rimu (?-1865; SS. 1865, rubr. 289, f. 128r-v: Milantin prijedlog državnom tajniku, 28.9.1865). Colonna Stefano, predstavnik u Rimu (1865-?).

Pauletić Gustav (1870-1886?; SS. 1870, rubr. 289, f. 27r-v: voditelj poslova u svibnju 1870; 1880, SS. 1880, rubr. 294, ff. 3ss, 1886, SS. 1886, rubr. 295, ff. 4ss.) KRALJEVICA, vicekonzulat

Naslov: »Vice Consolato Pontificio in Porto-Re«. Predstavnici

Turković Ivan, otac Ivana Nepomuka, podrijetlom iz Herecegovine, vicekonzul (1826-1851, SS. 1851, rubr. 289, ff. 152ss tada je imao 87

35

NV 453, ff. 684r-686r: izvještaj Milantin bečkom nunciju: prilikom svečanosti predaje odličja, 10.8.1867. bili su prisutni ostali strani konzuli u Rijeci: C. Sporer, vicekonzul Brazila; L. Beresine, vicekonzul Rusije; Charls Thomas Hill, britanski vicekonzul; Sigismond Kohen, vicekonzul Nizozemske; A. Kanduth, vicekonzul Republike Argentine; Antonio Bosichi de Trandafilo, konzularni agent Grčke; Paul Cav. de Scarpa d’Hyg, vicekonzul Prusije i konzul Saske; Gustav Cosulich, vicekonzul Danske; C. Negri, vicekonzul Italije; Giovanni Francovich, vicekonzul Španjolske; A. J. Luppis, vicekonzul Norveške; F. Du Rčgne, vicekonzul Francuske, E. Cunradi, konzul Bavarske; Louis Francovich, vicekonzul Belgije i Amerike.

312

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

godina i 25 gg službe kao vicekonzul; njegov sin Ivan Nepomuk 29.9.1851. moli da bude imenovan nasljednikom, što je državni tajnik i odobrio 20.10.1851, br. 30217). Turković Ivan Nepomuk, vicekonzul (20.10.1851-1865; 1865. SS. 1865, rubr. 289, ff. 49r, 51ss: bečki nuncij državnom tajniku, prot. 369, 13.4.1858 problemi s obnovom patenta i »exequtaur«, budući da je Turković boravio u Beču, a zamjenjivao ga Ivan Pilepić, kao kancelar; SS. 1865, rubr. 289, f. 67v: popis dokumenata glede njegova imenovanja, isto ff.80ss). Pilepić Ivan, kancelar (1853-1858; SS. 1865. rubr. 289, f. 73r: prijedlog A. Giustinija riječkog konzula da se Pilepić imenuje vicekonzulom); vicekonzul (1865-1870; † 1.12.1870; SS. 1865, rubr. 289, ff. 132r-133r). MALI LOŠINJ, konzularna agencija, vicekonzulat

Nembrini Gonzaga, konzul u Zadru traži 13.2.1856. da se u Malom Lošinju osnuje konzularna agencija (v. prilog 4), što je i odobreno; potpadala je pod jurisdikciju Zadra. G. 1859 zavisio je od Rijeke (SS. 1860, rubr. 289, f. 48r). Predstavnici

Vidulić Franjo dr, predstavnik, zatim vicekonzul (1856-1870; SS. 1858, rur. 249, ff. 173ss: osnivanje agencije, odnosno vicekonzulata i imenovanje Vidulića) SENJ, vicekonzulat

God. 1853. zavisan od konzulata u Zadru; g. 1859. zavisan od konzulata u Rijeci (SS. 1860, rubr. 289, f. 48r). Predstavnici

Accurti Antonio, vicekonzul (30.8.1814–1843; 1819, SS. 1819, rubr. 295 Dalmazia, f. 13r-18v; † 1849, SS. 1853, rubr. 289, f. 18r; SS. 1863, rubr. 289, f. 3r: biografski podaci: rodom iz Ferma, † 30.4.1849). Accurti Niccolò, sin Antonijev, vicekonzul koadjutor (1843-1855; 23.7.1843, patent imenovanja vicekonzula koadjutora SS. 1863, rubr. 289, f. 3r; † 17.2.1855, SS. 1855, rubr. 289,1 f. 18r). Accurti Giovanni, brat Nikolin, kancelar (1853, SS. 1853, rubr. 289, f. 18r, 31.7.1853: zadarski konzul Nembrini kao nadređeni konzul izvještava državnog tajnika da je sin Antonijev, naslijedio oca jer je bio koadjutor, ali stanuje u Bakru, zato je imenovao svog brata Giovannija kancelarom koji tako vrši službu vicekonzula; zbog toga traži da se preseli

TOMISLAV MRKONJIĆ, »Papinski konzulati« uz istočni Jadran

313

u Senj, što je ipak riješeno tako da N. Accurti nastavi raditi kao vicekonzul, s time da dobije patent); vicekonzul (1855-1870; SS. 1855, rubr. 289,1 f. 35r: Nembrini zadarski konzul državnom tajniku, 10.4.1855: javlja imenovanje; SS. 1863, rubr. 289, f.r: imenovan od državnog tajnika 13.3.1855., prot. 64302). Accurti Giuseppe, vicekonzul (1870-1874; NV 457, 330r-331v). Pini Giacomo, vicekonzul (1874; 1874, SS. Prot. 10958, rubr. 289). ZADAR, konzulat

Naslov: »Consolato Pontificio in Zara«; u klasifikaciji iz 1846, bio je u rangu »jednostavnog konzulata«, kao Rijeka; od 1868. ukinut kao konzulat, a njegovo područje stavljeno pod jurisdikciju Rijeke (SS. 1868, rubr. 289, f. 43r-v). Predstavnici

Neri di Michele Giovanni, konzul (1797-1818?; SS, Venezia, 252, f. 112r-114r36; SS. 1818, rubr. 295). Giuppani Giulio Antonio, konzul (1818?-1850?; SS. 1817 i 1818 rubr. 295 (prije 289 Dalmazia) f. 13r-v; 181837, SS 1818, r. 295; 1821, SS. 1821, rubr. 295; † 15.11.1849, SS. 1851, rubr. 289, f. 95r; SS. 1852, rubr. 289, f. 72r-v, sin Fortunato traži pomoć od državnog tajnika i kaže da je otac služio kao konzul »circa« 30 godina). Nembrini Gonzaga Giovanni Battista, iz Ancone, konzul (1850-1856; † 12.10.1856, SS. 1856, rubr. 289,2 f. 114r; SS. 1858, rubr. 289, f. 54r-55r: izvještaj o smrti. Od 1835 imenovan pomoćnikom s pravom nasljedstva, SS. 1851, rubr. 89. f. 121r; vicekonzul od 1850, SS. 1850, rubr. 289, f. 50r; 1851; 1852, rubr. 289, ff. 62ss; SS. 1853, rubr. 289, ff. 3ss; 1854, SS. 1854, rubr. 289, ff. 59ss). De Boccareo Aquila Doimo, Nembrinijev punac, »suocero«, zamjenik u odsustvu konzula (1851-1855?; SS. 1855, rubr. 289,1 f. 38r); kancelar (1858; SS. 1858, rubr. 289, f. 54r-55r). Bratanić Petar, konzularni agent (1857-1866, Peričić).

De Boccareo Aquila Doimo, vicekonzul (1857-1868; SS. 1857, rubr. 289, ff. 85ss; 1858, S. 1858, rubr. 289, ff. 22ss; SS. 1858, rubr. 289, f. 68r:

36

V. KAPITANOVIĆ, Andrea Dorotić..., p. 566. bilj. 9, pp. 582-583, bilj. 76 SS, a. 1818. rubr. 295, f. 12r-14r, 3.7.1818: C. M. Pedicini tajnik kongr. Propagande javlja kard. Consalviju o negativnom ponašanju Giuppania prema zadarskim svećenicima, predstavlja ga kao papinskog konzula u Zadru; prilaže kopiju pisma u kojem se traži da se Giuppani udalji s tog mjesta.

37

314

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

imena šestorice natjecatelja za mjesto vicekonzula u Zadru, 16.12.1856, na prvom mjestu D. De Boccareo Aquila, f. 132: patent, prot. SS. 79557 od 6.1.1857. i ispravak s datumom prot. SS. 82027 od 2.2.1857; f. 166r, na patent poslan »exequatur« iz Beča 4.7.1857; 1861, SS. 1861, rubr. 289, ff. 214-221; 1864. SS. 1864, rubr. 289, f. 55r-v; SS. 1868, rubr. 289, ff. 38ss, † 10.3.1868. star 77 gg). Keller Odoardo, advokat, muž Boccareove nećakinje, kratko preuzeo vodstvo konzulata nakon smrti konzula Boccarea (SS. 1868, rubr. 289, ff. 40ss). Milanta Luciano, kao riječki konzul nadležan za Zadar (1868-1870). ŠIBENIK, vicekonzulat

Naslov: »Vice-Consolato-Pontificio in Sebenico« (SS 1850, rubr. 289, f. 119r); pečat voštani (SS. 1858, rubr. 289, f. 144r. God. 1859. pod jurisdikcijom konzulata u Rijeci (SS. 1860, rubr. 289, f. 48r), kasnije pod jurisdikcijom konzulata u Zadru. Vicekonzul Draganić htio ga je 1868. podignuti na rang konzulata (SS. 1868, rubr. 289, ff. 44r-45r). Predstavnici

Gelpi Donato (1815?-1843; NV 282C, 329r: † 1843). Galeotovich Crivellari Narciso, vicekonzul (1845-1857; NV 350, 508r-509r; 1854, SS. 1854, rubr. 289, ff. 7ss; 1855, SS. 1855, rubr. 289,2 f. 44r; 1858, SS. 1858, rubr. 289, ff. 3ss; SS. 1868. rubr. 289, f. 29r-v: zadarski konzul Boccareo javlja 1.1.1858. državnom tajniku da je Galeotovich umro 30.12.1857; f. 31r: Galeotović 1857. star 75 gg, ff. 33ss kandidati za novog vicekonzula). Draganich Veranzio Francesco, vicekonzul (1858-1878-?, SS. Prot. 1091, 29.11.1873. predao dužnost svom »cognatu«; 1863, SS. 1863, rubr. 289, ff.64r-65r; SS. 1868. rubr. 289, ff. 33r-34r: 1858s star 42 gg, njega je preporučio zadarski konzul državnom tajniku, 28.2.1858., što je ovaj i odobrio, 9.3.1858.; 1878, SS. 1878, rubr. 289, ff. 9ss). Difnico Antonio, »cognato« Draganichev, predstavnik (»agente, rappresentante in assenza del viceconsole«) (1873; SS. Prot. 9435, 14.9.1873, odobren 19.9.1873, isto, minuta SS. 1875, rubr. 289, f. 5ss; ali se odrekao poslije dva mjeseca). Pini Giacomo, konzulrani agent (24.11.1873. imenovao ga Draganić, SS. 1875, rubr. 289, ff. 8ss, imenovanje od državnog tajnika 13.3.1874, SS. prot. 10958).

TOMISLAV MRKONJIĆ, »Papinski konzulati« uz istočni Jadran

315

SPLIT, vicekonzulat

Naslov: »Vice-Consolato Pontificio in Spalato« (SS. 1816, rubr. 295). Predstavnici

Muljačić Filip, vicekonzul (1816-1820?; SS. Prot. 2038-40, 25.9.1816 tražio imenovanje, 14.1.1817. riješeno). Feracini Domenico, vicekonzul (1820-1825, Peričić). Feracini Giuseppe, vicekonzul (1827-1834, Peričić). Vecchietti Andrea, vicekonzul (1834-1840, Peričić). Tondella Pietro, vicekonzul (1840?-1848; † 26.12.1848, SS. 1848, rubr. 289, ff. 5r-8r). Nonveiller Antonio, vicekonzul (1848-1863, † 16.9.1863. u Zadru, SS. 1863, rubr. 289, f. 44r, f.49r; imenovan prot. SS. 3856 od 30.3.1848, SS. 1856, rubr. 289,2 f. 126r, 129r: moli neko odličje i »exequatur« 28.12.1855; 1850, SS. 1850, rubr. 289, f. 22r-23r; 1851, nav. mj. ff. 84ss; SS. 1855, rubr. 289,2, ff. 7v-8r: popis papinskih brodova pristalih u Splitu 1850). Nonveiller Luigi, vicekonzul, brat Antonijev, »medico primario degli Ospizi in Spalato« (1863-1870; SS. 1863, rubr. 289, f. 53r: imenovanje prot. SS. 29857, 18.12.1863; SS. 1864, rubr. 289, f. 81r-v: zadarski konzul Boccareo državnom tajniku, 27.7.1864: kao nadređeni imenivao Luigija vicekonzulom i poslao mu patent). KORČULA38

Donadini Bartolomeo, vicekonzul (1835, Peričić). DUBROVNIK

Naslov: »Residenza consolare«, kasnije konzulat; papinsko predstavništvo postojalo je i za vrijeme Dubrovačke republike (v. prilog 3). Predstavnici

Glumac Stjepan, »konzul«, (1816-1846?; 1817, 1819, 1846!, SS. rubr. 295) Remedelli Giovanni, vicekonzul (1836-1842, Peričić). Carneaux Angelo Maria Gaudeau, des, agent Austrijskog Jadranskog Llojda u Dubrovniku, vicekonzul (1846-1861, † 6.9.1861, 1861, SS. 1861, rubr. 289, f. 210r; 1848, SS. 1848, rubr. 289, ff. 75ss; 1851, SS. 1851. rubr.

38 U Rubrikama za gg. 1835 i 1836-1838 nema zabilježenog ni jednog dokumenta koji bi ukazivao na ovaj konzulat.

316

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

289, f. 204r; 1852, SS. 1852, rubr. 289, ff. 50ss; 1853, S. 1853, rubr. 289, ff. 30ss; 1854, SS. 1854, rubr. 289, ff. 3ss; SS 1856, rubr. 289,2 ff. 151ss). Fouque Pietro kancelar (1853-1863; SS. 1853, rubr. 289, f. 49r-v; SS 1857, rubr. 289, ff. 12r-13r, 19r; SS. 1858, rubr. 289, ff. 25ss; SS. 1859, rubr. 289, ff. 5ss; 1861, SS. 1861, rubr. 289, ff. 208ss; SS. 1863, rubr. 289, ff. 6ss: o traženju osobe za novog vicekonzula, među kandidatima je i P. Fouque).

Agujari Antonio, konzul (1863; SS. 1863, rubr. 289, ff- 34r-35r: V. Zubranić dubrovački biskup državnom tajniku, 19.3.1863: preporuka da se A. Agujari, agent Austrijskog Jadranskog Lloyda kao što je bio i Des Carneux, imenuje vicekonzulom; f. 41r: državni tajnik Agujariju, 11.8.1863: da je imenovan i da mu se dodjeljuje naslov »Capitano onorario della marina Pontificia con facoltà di indossare l’uniforme«; SS. 1864, rubr. 289, f. 54: 17.12.1863 dobio patent i moli da mu Fouque aktualni kancelar preda »sve registre«). De Leva Pietro, voditelj poslova u odsutnosti Agujarija (SS. 1869, rubr. 289, f. 60ss).

Stauber Eugen, konzul (1870-?; SS. 1875, rubr. 289, f. 10r-v; 1878, SS. 1878, rubr. 289, ff. 6ss).

PRILOZI 1. 1850. srpanj, 30., Trst Moretti Domenico, generalni konzul u Trstu Antonelliju Giacomo, kardinalu državnom tajniku: prijedlog podjele papinskih konzulata, vicekonzulata i konzularnih agencija na jedan distrikt i četiri okruga, pod jurisdikcijom generalnog konzulata u Trstu. Original, Segr. di Stato, Epoca moderna, a. 1851, rubr. 289, ff. 32r-35r Consolato Generale Di Sua Santità N. 13/65 (SS. recapitato col N° 1849) In accompagnamento del citato Stato per la riduzione dei Consolati, Vice Consolati e Agenzie Consolari Pontifici, in un distretto e quattro circondari sotto la dipendenza del Consolato Generale in Trieste. Eminentissimo Reverendissimo Principe! Compiegato nel presente, Le assoggetto l’ordinatomi stato, ossia quadro di porti lungo la Costa Austriaca dell’Adriatico, sino alle frontiere Ottomane, onde stabilire

TOMISLAV MRKONJIĆ, »Papinski konzulati« uz istočni Jadran

317

nei medesimi porti, ove non vi fossero di rispettivi vice consoli, o agenti consolari pontifici per l’assistenza ai naviganti nazionali, e protezione al loro commercio. Detto quadro rappresenta un solo distretto, qual sarebbe questo Consolato Generale colle sue adiacenze; egualmente che questa città e porto, è capo luogo dell’Imperial Real Governo Centrale Marittimo Austro-Illirico, che comprende tutta la Costa Austriaca dell’Adriatico, Quarner e li quattro diversi circondari e loro adiacenze sotto la dipendenza di questo Consolato Generale, retti dai Consoli di Fiume, Zara, Ragusa, e il Vice Consolato di Spalato. Organizzati in tal modo, la corrispondenza governativa dello Stato e gli ordini dei vari dicasteri sarebbero diretti a questo Consolato Generale che li diramerebbe ai Capi circondari per essi e loro adiacenti; da ciò ne risulterebbe l’uniformità dovuta nel carteggio ufficiale, e più sollecita l’esecuzione degli ordini superiori. Approvato detto quadro da Vostra Eminenza, sarà mio particolar dovere procurare idonei soggetti a cuoprire (!) li posti tutt’ora vacanti, previo tempore la superior’ approvazione dell’Eminenza Vostra, sulla scelta degli individui; ammessi questi, verranno muniti di regolari patenti da questo Consolato, secondi i rispettivi loro gradi, intercedendo delle autorità, i regolari exequatur. Mi onoro ripetermi col più profond’ ossequio Di Vostra Eminenza Reverendissima Umilissimo Devotissimo Obbligatissimo Servitore Il Commendatore Console Generale Domenico Moretti Trieste 30 Luglio 1850.

[Prilog, ff. 34v-35r.] Quadro Dei diversi Porti Commerciali, lungo la Costa Austriaca dell’Adriatico, dal Porto e Città di Trieste Capo luogo dell’I. R. Governo Centrale marittimo Austro-Ilirico, sino alle Bocche di Cattaro e frontiere Ottomane dell’Albania, onde servir di norma dei Consolati, Vice Consolati ed Agenzie Pontificie, stabiliti in taluni porti, e potrebbero stabilirsi in altri, sotto la dipendenza di questo Consolato Generale da considerarsi a solo distretto superiore e in circondari di consolati di Fiume, Zara, Ragusa, e il Vice Consolato di Spalato colle rispettive adiacenze a cadauno dei circondari, come segue DISTRETTO

Trieste Console Generale. Esistente

Rovigno. Agente consolare. Esistente luoghi adiacenti [dalje l. a.] Pola. Agente consolare. Manca - l. a. Albona. Agente consolare. Esistente - l. a.

I° CIRCONDARIO Fiume. Console. Esistente

Buccari. Agente consolare. Manca - l. a. Porto Ré. Vice console. Esistente - l. a. Segna. Vice console. Esistente - l. a.

318

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

II° CIRCONDARIO Zara. Console. Manca

Isola di Pago. Vice Console. Manca - l. a. Porto Eue[?].39 Agente consolare. Manca - l. a. Sebenico. Vice Console. Esistente - l. a.

III° CIRCONDARIO

Rogosniza. Agente consolare. Manca -l. a. Spalato. Vice Console. Esistente Isola di Lesina. Agente consolare. Manca - l. a. Isola di Lissa. Agente consolare. Manca l. a. IV° CIRCONDARIO

Cattaro. Agente consolare. Manca. - l. a. D° Bocche lo stesso agente cons. Manca -l. a. Budua. Agente consolare. Manca - l. a. Li distretti luoghi suindicati, dovrebbero corrispondere coi rispettivi Circondari, e quello col Consolato Generale in Trieste, qual Superiore Distretto, sede del Governo Centrale Marittimo Austro-Illirico. Assoggettasi il presente Quadro all’Eminentissimo Rev. Principe il Sig. Cardinale Giacomo Antonelli pro Segretario di Stato con foglio di odierna data N° 13/65 per la superiore approvazione in seguito al Venerato Dispaccio 11 luglio n° 17606. Il Commendatore Console Generale Trieste 30 Luglio 1850. Domenico Moretti

Ragusa. Console. Esistente

2. 1850. listopad, 12, Rijeka Giustini Antonio, konzul Antonelliju Giacomo, kard., državnom tajniku: predlaže da se u Gospiću otvori papinski konzulat i da Francesco Zambelli bude imenovan vicekonzulom; osim toga predlaže da se u grb, odnosno pečat konzulata u Rijeci umjesto »nel Litorale Ungarico« stavi »Consolato Pontificio in Croazia«. Original, Segr. di Stato, Epoca moderna, a. 1851, rubr. 289, f. 52r-v. Consolato Pontificio in Fiume e Buccari N. 33 Eminenza Reverendissima! Ho l’onore di partecipare all’Eminenza vostra Reverendissima, che negli scorsi giorni sono qui ritornato dal giro fatto nella Croazia ai Confini Militari, e sono a sottometterle per la sua necessaria sanzione che soltanto nel capo luogo di Gospich trovo conveniente di nominare un Vice Console Pontificio nella persona del Sig. Francesco Zambelli nativo di Venezia, ma da sessanta anni stabilito in Gospich; uomo probo, di ottimi costumi, religioso e bastantemente dovizioso ed intelligente, quindi ne attendo la graziosa approvazione di Vostra Eminenza Reverendissima. Siccome parecchi giornali di Zagabria e di Augusta hanno censurato parecchi di questi Consoli Esteri e segnatamente quello di Prussica per l’inserzione nello stemma di Consolato nel Litorale Ungarico perciò io trovo opportuno di apporre

TOMISLAV MRKONJIĆ, »Papinski konzulati« uz istočni Jadran

319

nello Stemma Pontificio «Consolato Pontificio in Croazia« e similmente nei sugelli consolari, pertanto ne imploro l’autorizzazione di Vostra Eminenza Reverendissima. Rassegnato con ciò ai venerati comandamenti dell’Eminenza Vostra Reverendissima passo all’onore di protestarmi con profondo ossequio e dovuta venerazione Dell’Eminenza Vostra Reverendissima Umilissimo, Devotissimo ed Obbligatissimo Servitore Antonio Giustini Fiume li 12 ottobre 1850.

3. 1851. travanj, 29., Zadar Nembrini Gonzaga Giovanni Battista, vicekonzul Antonelliju Giacomo, kard. državnom tajniku: o kompetencija i stanju konzulata u Dalmaciji. Original, Segr. di Stato, Epoca moderna, a. 1851, rubr. 289, ff. 147r-149r. N. 37 All’Eminentissimo Principe R. Cardinale Giacomo Antonelli Pro Segretario di Stato Roma Eminenza Sono in dovere di dare evasione al riverito dispaccio 26 marzo a N°. 24502 di Vostra Eminenza vertente sulla sistemazione delle mansioni consolari pontificie in questa Provincia di S. M. I. R. Apostolica. Io partirò dal punto di vista, che gl’incaricati di un’estera potenza nello stato in cui sono accreditati, debbano non solo prestarsi nella principale incombenza quale è quella di proteggere il commercio dei sudditi dello stato che rappresentano, e garantire le loro persone, e gli atti civili, e mercantili, che li riguardano, ma debbono eziandio prestarsi in ogni esigenza pubblica, ed anche privata che concernono o il governo, od i governati dello stato da essi rappresentato. Presentemente nella Dalmazia esistono due consoli pontifici uno a Zara, e l’altro a Ragusa, ed esistono due vice consoli, l’uno a Sebenico e l’altro a Spalato. Tutti questi sono indipendenti nella loro gestione, e soltanto i due ultimi sono tenuti ad una corresponsione percentuale de loro proventi nel solo caso, che vengano nominati dal console di Zara. All’incontro i vice consoli di Segna, e Porto-re del Litorale della Croazia riconoscono una dipendenza dal Console di Zara. Non mi occuperò di rintracciare la origine di queste anomalie, riflettendo soltanto che il Consolato di Ragusa ha la sua origine dal tempo, in cui esisteva l’antica Repubblica di Ragusa, il cui territorio presentemente forma parte del Regno della Dalmazia, ma piuttosto pregherò Vostra Eminenza di donare la ossequiata sua attenzione allo stato attuale delle cose, ed all’ordinamento facile e piano che potrebbero ottenere.

320

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

La Monarchia Austriaca lungo il mare Adriatico ha quattro provincie governate separatamente cioè il Dominio Veneto con la residenza del Governo a Venezia, il Dominio di Trieste e suo Litorale con un Governo a Trieste, il Dominio del territorio Croato con un governo a Fiume, il Dominio della Dalmazia con un Governo a Zara. Sua Santità per l’Estuario Veneto à un Console a Venezia, per il Trieste à un Console generale a Trieste, per il Fiumano à un Console a Fiume, e per il Dalmato à un Console a Zara. Questi funzionari, sebbene non investiti del carattere, né delle prerogative appartenenti al corpo diplomatico, pure essendo domiciliati nel luogo della sede del Governo Austriaco provinciale, sono in caso di soddisfare ad ogni ricerca che venga loro diretta dal Governo di Sua Santità e sono in caso di ottenere le più opportune informazioni, e notizie, e di invigilare nel tempo stesso sulla gestione degli altri agenti consolari esistenti nella provincia, e dall’altra parte avvalorare presso l’autorità superiore della provincia quelle ricerche che fossero per rassegnare in casi speciali a pro de sudditi pontifici. La Dalmazia da Arbe a Budua à un Litorale lungo per 248 miglia italiane. È giovale per il commercio pontificio che risiede a Sebenico, ed a Spalatro un vice console, distante la prima 50, e la seconda 90 miglia da Zara, così pure giova a conservare a Ragusa un incaricato consolare, mentre quel porto dista da Zara miglia 180 circa, ma per introdurre un ordine nella gestione consolare della Dalmazia dovrebbero i vice consoli di Sebenico e Spalato, e così pure quello di Ragusa da ridursi a vice consolato e dipendere dal Consolato Pontificio di Zara. I vantaggi che tale riforma porterebbe sono i seguenti. 1.° Il Governo di Sua Santità sarebbe nella favorevole posizione di conseguire sicure informazioni sulle persone nei casi di vacanza e di rimpiazzo dell’uno o dell’altro posto di vice console in questa Provincia. 2.° Sorgerebbe un’uffizio centrico quale sarebbe il Consolato di Zara per tutte le dimostrazioni periodiche sul commercio dei sudditi pontifici in questo Regno, ed altri atti relativi. 3.° Sua Eminenza il Segretario si Stato in ogni sua esigenza rivolgendosi al solo Console di Zara, potrebbe ottenere ogni informazione relativa a tutti i luoghi della Dalmazia, e lo stesso vantaggio avrebbero pure le altra autorità del Regno di Sua Santità, le quali, non conoscendo le località di questa Provincia spesso equivocano nel rivolgersi a questo od a quello degli incaricati consolari, e sono costretti così di ripetere in più tempi, e luoghi con grave ritardo nella spedizione degli affari, le loro ricerche. 4.° Le comunicazioni uffiziose, che vengono diramate al personale consolare, intimate che fossero al Console di Zara sarebbero messe in circolazione fra tutti gli organi consolari di Sua Santità regolarmente da lui, senza moltiplicare le scritturazioni. 5.° Il Console di Zara sarebbe messo in posizione di riportare le necessarie informazioni dai subordinati organi consolari di Sebenico, Spalato, e Ragusa, per fungere ogni miglior uffizio a vantaggio del servizio di Sua Santità e così pure sarebbe al caso di sorvegliare e controllare la condotta degli organi stessi ed il loro trattamento verso i sudditi pontifici.

TOMISLAV MRKONJIĆ, »Papinski konzulati« uz istočni Jadran

321

Non è da trasandarsi la circostanza che a Zara ha la propria sede l’Arcivescovo Metropolita della Dalmazia, e che il Console qui residente può giovarsi della sua influenza in tutti quegli affari ecclesiastici, che risguardano le parti, e che essi spesso inseguono ed abbisognano dell’interventi degli uffizi di Sua Santità. Io non credo esistervi dubbio che anche tosto il Governo di Sua Santità potrebbe ammettere la riforma gerarchica che costituisse il soggetto del presente devoto rapporto, ed in quanto ai diritti consolari che vengono ritirati da vice consoli di Spalatro, Sebenico, Ragusa dovrebbe disporsi quanto è di massima e in corso nelle altre provincie, ove rissiedono consoli ed agenti pontifici. Ne verebbe di conseguenza che i Vice console di Segna, e Porto-ré dovrebbero essere levati dalla dipendenza del Console di Zara, e posti sotto quella del Console di Fiume. Colgo questa occasione per protestarle il mio più profondo rispetto e osservazione Umilissimo Devotissimo Obbligatissimo Servitore Marchese Gio. Battista Nembrini Gonzaga Console Pontificio Zara li 29 Aprile 1851.

4. 1856. veljača, 13., Zadar Nembrini Gonzaga Giovanni Battista, vicekonzul u Zadru Antonelliju Giacomo, kard. državnom tajniku: o potrebi da se u Malom Lošinju osnuje papinska konzularna agencija. Original, Segr. di Stato, Epoca moderna, a. 1858, rubr. 289, ff. 173r-174r. N. 432 All’Eminentissimo Principe R. Cardinale Giacomo Antonelli Segretario di Stato Di Sua Santità Papa Pio IX Roma Eminentissimo Principe! Nella città di Lussinpiccolo, di seimila abitanti, nel centro dell’isola di questo nome, ed all’imboccatura del Quarnero, furono di recente create tra Agenzie Consolari Elenica, Napoletana e Turca, atteso i vari approdi dei bastimenti di quelle nazioni nel suo porto, per oggetti di commercio, o per rilascio, o per avarea. Questa città ha un magnifico porto, ed un’altro sulla costa meridionale dell’isola, nei quali accedono bastimenti di molte nazioni, ed in ogni tempo. Ha pure sei squeri in attività, e vi esiste un grosso deposito di tele e coraggi ad uso dei bastimenti mercantili che ivi si costruiscono, deposito che viene mantenuto dalla fabbrica della ditta Persichetti di Ancona.

322

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Ha un commercio attivo colle città del litorale e della Dalmazia, e con Ancona. Il commercio con quest’ultima è più o meno animato, secondoché vengono permesse dai porti di Sua Santità l’estrazione dei grani, biscotto, farine e paste. Contuttociò nello stato attuale delle cose si può calcolare nel corso annuo l’arrivo di quaranta e più bastimenti Pontifici, per oggetti di specu- lazione e commercio. Accedono pure molte altre barche dello Stato Pontificio di rilascio, fino che il tempo loro permette di proseguire, e talvolta con avarea per bisogno di assistenza, e per porsi in ordine, per ripetere i danni sofferti dalle case di assicurazione. In riflesso alla posizione di quest’isola, opportuna ai primi approdi dei bastimenti dal Golfo; in considerazione al commercio che ogni giorno si va dilatando in più rami d’industria anco coi sudditi di Sua Santità, trovo di riverentemente proporre all’Eminenza Vostra Reverendissima l’istituzione nella città di Lussinpiccolo di un Agente Consolare, che rappresenti, difenda ed assista i sudditi Pontifici. Se l’Eminenza Vostra Reverendissima fosse per accogliere benignamente la proposizione, mi rivolgerò all’I. R. Governo Centrale Marittimo in Trieste pell’assenso all’istituzione di questa Agenzia, giusto le normi vigenti, ed ottenuta mi farò un dovere di proporre all’Eminenza Vostra Reverendissima l’individuo il più idoneo da prescegliersi a tale incarico. Mi conceda l’Eminenza Vostra Reverendissima l’alto onore di baciarle il lembo della sagra Porpora, e di protestarmi colla più profonda venerazione Umilissimo Devotissimo Obbligatissimo Servitore Gio. Battista Marchese Nembrini Gonzaga Console Pontificio Zara, li 13 Febbraio 1856.

LE FONTI PER LA STORIA CROATA NELL’ARCHIVIO SEGRETO VATICANO. «CONSOLI PONTIFICI» SULLA COSTA ORIENTALE DELL’ADRIATICO NELL’OTTOCENTO Sommario Prima di tentare di rispondere al titolo di questo Convegno, «Chiesa e società nell’area adriatica. Fonti e bilancio delle ricerche» e in particolare a quello che riguarda «le fonti archivistiche per la storia croata nell’Archivio Segreto Vaticano», l’Autore indica alcune linee guida e le difficoltà che si incontrano nelle ricerche di detto Archivio. La grande maggioranza del popolo croato professa la fede cattolica romana; nel passato ha vissuto sotto la giurisdizione degli stati «cattolici», l’Austria-Ungheria e la Repubblica di Venezia. Inoltre, una parte di esso visse nella «terra missionaria», vale a dire in Bosnia ed Erzegovina. Tutte queste regioni erano e sono tuttora sotto la giurisdizione religiosa della Curia Romana, per cui i molteplici rapporti religiosi, sociali, culturali ecc., trovano il loro riflesso nella documentazione conservata nell’Archivio centrale della Chiesa.

TOMISLAV MRKONJIĆ, »Papinski konzulati« uz istočni Jadran

323

Oltre a queste relazioni di carattere primariamente religioso, l’Archivio Segreto Vaticano conserva la documentazione riguardante le relazioni di carattere civile come riflesso dei rapporti tra lo Stato Pontificio e vari enti pubblici e persone private in dette regioni. Sia i documenti di carattere religioso, sia quelli riguardanti gli altri affari sono conservati insieme e questo a causa dell’unica amministrazione della Curia Romana. I documenti riguardanti la storia del cristianesimo in Croazia e conservati in Archivio Segreto Vaticano abbracciano il periodo dal IX secolo fino ad oggi. Dal momento che si tratta di un periodo cosi lungo, della molteplicità dei rapporti esistenti tra varie strutture religiose da una e dall’altra parte, e di conseguenza di molte serie e fondi archivistici, l’Autore si limita a trattare il tema finora poco esplorato relativo ai rapporti tra le strutture «civili», vale a dire i rapporti tra l’amministrazione centrale a Roma e i «Consoli Pontifici» esistenti nei porti della costa orientale dell’Adriatico. All’inizio presenta l’istituzione dei consoli pontifici in generale, poi in particolare quelli residenti sulla costa adriatica da Trieste al nord, fino a Dubrovnik / Ragusa al sud cercando di ricostruire tutte le rappresentanze pontificie e di individuare le persone impiegate in esse. Poiché si tratta di un primo approccio indica piuttosto le fonti archivistiche che si riferiscono alla rispettiva amministrazione di ciascun console, viceconsole o rappresentante pontificio. Dalla documentazione consultata risulta che il lavoro dei consoli non era limitato alla semplice rappresentanza portuale di una potenza straniera, ma che il console spesso fungeva da rappresentante anche per gli affari religiosi e politici. Come allegati l’Autore aggiunge alcuni documenti che permettono di avere una visione generale verso la metà dell’Ottocento circa l’importanza, il numero, la posizione e la qualifica delle singole rappresentanze pontificie nei porti dell’Adriatico orientale. Alla fine avverte che rimane ancora aperta la questione dell’esatta datazione delle nomine dei singoli consoli o rispettivi rappresentanti pontifici.

324

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

325

SOURCES FOR THE HISTORY OF THE CHURCH IN THE STATE ARCHIVES OF ZADAR (CROATIA)

IVAN PEDERIN Sveučilište u Zadru

UDK 930.251(497.5 Zadar) Preliminary communication

This article is a review of archive acts on Church history that are kept in the State Archives of Zadar. Dana on church history can be found in the loca credibilia containing parchments on estates owned by the church, the acts on the Dominican Studium generale – existing since 1396. Data on the relationship between the Church and state are to be found in the Ducales et terminationes and the records of the Provveditori generali in Dalmazia et Albania, in the records of nataries connected to the Church. In the period of Imperial and Royal rule and that is the XIX. Century the Kategorie Cultus und Unterrricht treats on the Church and the education. The acts of the I. R. Höhere Polizei the secret services (contain data on the Orthodox community in Dalmatia and also on the persecutions of Christians in Bosnia and Albania. And finally out of the acts of the communist authorities following 1945. emerges information on persecution of the Church and the believers.

The core acts this Archives houses are acts of the Venetian provincial and municipal administration and subsequent French and Austrian administration. That means that ecclesiastic acts are scarce. The most ancient acts of the Archives are the parchments which were formerly kept in some monasteries. The Napoleonic administration abolished these monasteries and took these parchments into the Archives. These monasteries were loca credibilia. It means that people who negotiated some deal ant wrote it down on a parchment entrusted the monastery to keep it in order to enable this people to enforce their rights at some

326

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

time in the future. So the loca credibilia were somewhat like the modern land-register or cadastral-book. However these parchment give evidence upon the real estate of the Church. Here we point out the Libellus policorion which is a copy-book of the real estate of the Benedictine Abbey. It means parchment which could be lost (and in fact many of them were later lost) were copied in a single book. These parchment and the copy-books give evidence on bishops, abbots and other facts concerning the early life and development of the Church in medieval Dalmatian Croatia. The Archives of Zadar have inventories of these parchment which are printed in the Codex Diplomaticus of Croatia. Here we point out the book of the Dominican Studium generale. Most of these parchment were issued by the Pope, the King of Croatia in early Middle Ages and the subsequent King of Hungary and Croatia. Venice was a Catholic Republic which did not like priests in its administration and therefore little data and information emerge out of the 9 books of Ducales and Terminationes which are the backbone of the Archives. Littera ducalis is a parchment issued by a counsel or magistrate presided by the Doge. Terminatio is a decree issued by the Provveditore generale in Dalmazia ed Albania in Zadar, or other local authority. These books are also copy-books and that means that some Venetian Consilii ruled out something concerning Dalmatia. This was written upon a parchment, sent to Zadar, recorded in the book and sent back to Venice. There are also the books of the Provveditore generale in Dalmazia ed Albania. These books contain more information on facts and events, but some documents are like to these which we read in the Ducales et terminationes.These books both contain data upon clashes and frictions between the provincial and municipal authorities and the Church in Dalmatia. Friction emerged because the state authority checked up the Church, for instance its treasuries, gave suggestions to the Pope how to appoint bishops, excluded foreigners out of the adjudication of prebendae and other ecclesiastic benefits, took away from the church privileges to host people persecuted by the state justice, assumed rules concerning the administration of the hospitals, noted rules on ecclesiastic praeceptors (teachers), the seminaries, the guilds and its administration. In these books are notes upon the Provveditore generale Francesco Grimani who emancipated the Orthodox minority in Dalmatia. A treasury of these Archivesd are the notarial records. Some notaries were trusted notaries of bishops or monasteries, others were procuratores of monasteries or hospitals and out of their rogationes emerge much information on Church property and privileges, on the build up of Churches, chapels, altars, on painters, goldsmith etc. who took orders by the churchmen to perform some work. These records give large information on the structure and administration of dioceses, monasteries and hospitals in late XVth Century, information on violent polemics who opposed pious friars

IVAN PEDERIN, Sources for the History of the Church

327

and impious priests who frequently lived with concubines and had children with these concubines. There we learn much on the Croat mystical worshipping and sermons in XVth Century, on the rebirth of the religious life in mid XVIth Century preceding the Tridentinum. These records give evidence on lawsuits among priests or bishops, it give further information on the outstanding churchmen and their importance in the economic, political and intellectual life of their cities, their inventories, libraries, the offices filled by them, their personal or official relationships to the Curia Romana, the ecclesiastic discipline, their sermons against the Turcos (or Teucros) infideles etc. There we also read on the scriptoriums in some monasteries, their libraries, the tecniques on writing and producing ink, on the hermits who settled on some islands and worshipped our Lord in absolute solitude. We read also on collections of some rich and idle priests, much evidence emerges on the Church in Bosnia and also the heretics in this country. In these books we learn how the family legislation was implanted and what a Christian family was since the Middle Ages up to the assumption of the modern family legislation early in XIXth Century. In these records we learn on Church music on singing, who led the singers and instructed them (Cannto fermo & canto figurato)on the craftsmen who built the organs. Finally we read on the burning and destruction on many churches late in XVth Century in northern Dalmatia by the Martolossi who were Orthodox troops led by the Ottoman intruders. In these Archives is kept the personal Archives of the Archbishop of Zadar Mate Karaman who ruled the Church in XVIIIth Century. This Churchmen was sent to Russia by the Sacra congregatio de propaganda fide in order to unite the Churches. He has reformed the paleoslavonic church service using many Ucrainan words.1 His reform of the divine service was evaluated by the priest of Dubrovnik Stjepan Rusic and that is Croatia’s first and Europe’s third writing on the art of translation. The notary who recorded documents was educated in Septem artes liberales and more precisely in grammatica which was the first of them. There the notary was instructed in Latin and how to set a rogatio. He wrote down the rogatio first as a minuta and than he copied it for each part making a deal and than he recorded it in his book, which following his decease was taken to the municipal office. The rogationes were recorded following the chronologic principle and were later difficult to be traced because the records were swelling more and more. The French and subsequent Austrian Imperial administration were run by lawyers who wrote in IX. sections which were dependant on IX. ministries or Dikasteriums (up to 1850). Each section was headed by a senior functionary and the minister or president of the dikasterium headed all of them. So the functionaries and clerks were kept on their toes. Each section

328

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

had a record (Kategoie) where the number of the act was recorded and so the act was easy to be traced. It was also easy to be lost because it was a lose paper. The Napoleonic administration assumed a legislation hostile to the Church, suppressed and abolished monasteries and persecuted the Church. However the Kategorie concernig the Church were not examined and studied. The Imperial administration headed by a governor had a Kategorie on Education and Worshipping (Cultus und Unterricht) where acts on schools, public education and the Church administration were kept, because schools were in most of the Austrian period run by priests. These acts also give information on the reshaping of the hierarchy in the 1820-ies and on some feuds among priests. Some data emerge on the Union of some members of the Greek-Orthodox community to Catholic Church led by the Orthodox bishop Venedikt Kraljevic. The Uniates kept their rite, but submitted to the Pope. In the Kategorie of Police and the Secret Acts (Geheime Akten) we read on the violent methods, threats and arsonry applied to force these uniates back to fold of the non-united Greek-Orthodox community (nowaday Serb-Orthodox) and some liberal Catholic priests and scholars who were dismissed or reprimanded by their bishops or the state authority if teachers for their part in politics, as the outstanding Croat historian Šime Ljubić, who was dismissed in 1859. for his part in unrest 1849. in his native town of Starigrad on the island Hvar. From the under Kategories of Police Bosnien, Montenegro, Albanien information emerges on harassments and persecutions suffered by Catholics in Bosnia and Albania, the struggle and train between the bishop of Mostar Rafael Barišić, backed by Rome and Vienna and the Franciscans backed by the Croat nationalists in Zagreb. There we learn also on migrations of persecuted Catholics. In these acts we also read on espionage activities of Orthodox priests on behalf of Austria, for instance of the Prince and Bishop of Montenegro Petar I. Petrović Njegoš, and also on loyal behavior of most of the Orthodox bishops in Dalmatia aas Josif Rajačić (Šibenik), Jerotije Mutibarić and Nikodim Milaš (both Zadar) and also on some activities of other Orthodox churchmen as arms trafficking, assassinations of political opponents (as Joko Špadier who inspired the attempt on the life of Prince Nikola of Montenegro) and coup attempts as Nićifor Dučić. On the turn of the century the structure of the acts changed. The Austro-Hungarian Empire was a sedate and well ordered Empire and so were its archives. The acts were ortdered by Kategorie. That was not the case in a number of European archives for instance in Russian archives.

IVAN PEDERIN, Sources for the History of the Church

329

Since the turn of the century the acts are a number of inordinate writings thrown in a box mostly lacking of numbers. It was obvious – the Austrian bureaucracy (and most of the European ones) have been in decline like the Venetian one in XVIIIth Century. A declining bureaucracy could be upheld only by ideology, ideological groups and slogans. In the Secret Acts early in XXth Century we read something on Catholic organisations and publications, on the activities of Catholic priests in some nationalist parties and mouvements. Late in 1918. a large part of Dalmatia was occupied by Italian troops in accordance to the treaty of London in 1915. A government headded by vice-admiral Enrico Millo was set up in Sibenik and soon mouved to Zadar. Following the peace treaty in Rapallo late in 1920. these troops withdrew but Zadar, Lastovo and the islands of the Kvarner bay, the port of Rijeka and Istria, all provinces with a large or thin (Zadar and Rijeka) Croat majority were annected to the Kingom of Italy. The Governo della Dalmazia, le isole dalmate e curzolane left behind a large quantity of acts which gibe evidence on the behavior of the Catholic church and its priests. In the Austrian and subsequent Austro-Hungarian empire the Church was a pillar of the state authority but most of the lower ranking clergy and many bishops as the archbishop cardinal of Zagreb Juraj Haulik, the bishops J. J. Strossmayer of Đakovo, Juraj Carić of Split, Dvornik of Zadar backed the liberal Croat nationalists ad sided with its Croat nation which was a rule in all Kingdoms and provinces (Länder) of the empire but for German speaking provinces. Under the Italian occupation these priests and Franciscan friars sided openly and whole heartedly with the stiff Croat resistence to this occupation, suffered harassments and deportations from their seats as Anton Mahnic, the bishop of Krk, Kvirin Klement Bonefacic, the dean of Losinj, who later was appointed bishop of Split and many others. The martyrdom of the Church in the sad and dark XXth Century loomed. Many of these actions of the Italian occupants were inspired by free-masons. The acts of the Fascist administration of Zadar and Lastovo were still not ordered and studied. The archives of Zadar house also acts of the Communist authorities in the district of Zadar. That are the Acts of the Commission for Investigation of War Crimes (Komisija ya istraživanje ratnih zločina), the Acts of the Boards for National Liberation (Spisi narodnooslobodilčckih odbora), the Acts of the Municipal Comittee of the Communist Party (Spisi općinskog komiteta Saveza Komunista), the Acts of the Municipal administration (Spisi općine), and finally the Acts of the Court of Law in Zadar. Out of these acts emerge a number of information on harassments, persecutions and even assassinations of priests, for instance the willful

330

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

murder of the priest in Privlaka, near Zadar, unlawful trials against priests and practicing Catholics. These acts are not given for public use or research and are still kept secret.

LITERATURE: Ivan Pederin, Storia degli archivi e dei musei in Dalmazia, Atti e Memorie della Società di Storia Patria, Vol.XX, n. s. IX. Roma, 1997, 73-105. Ivan Pederin, Povijest arhiva i muzeja u Dalmaciji, Zadarska smotra, XLV (1996) br.1-3.str. 87-121. Literature for the inconduct of orthodox clergymen: Ivan Pederin, Pokušaj prodora na zapad Crne Gore, Srbije i pravoslavlja u XIX. stoljeću, Croatica Christiana Periodica, .XVI (1992) br.30. str.183-223. IVAN PEDERIN, Političko nezadovoljstvo Hrvata, Srba i Talijana za Bachova apsolutizma u Dalmaciji, Kolo, III (CLI) (1993) br.9-10, str.841-864. IVAN PEDERIN, Balkan u doba grčkog ustanka (1821-1829), Kolo, obn. tečaj IV (CLII) (1994)br.7/8.str.703-727.

VRELA ZA HRVATSKU CRKVENU POVIJEST U DRŽAVNOM ARHIVU U ZADRU Sažetak Ovaj rad sadrži pregled i analizu fondova koji sadrže podatke za crkvenu povijest u Državnom arhivu u Zadru. Ahiv nije crkveni, više takvih podataka sadrži nadbiskupski arhiv koji nije arhivistički sređen. Isprave važne za crkvenu povijest nalaze se u različitim fondovima, ponajviše u dukalama i terminacijama, pa nekim bilježničkim spisima u mletačkom razdoblju. U austrijskom razdoblju takvi se spisi nalaze u posebnoj kategoriji - Bogoštovlje i školstvo, a onda u Presidijalnim spisima, koji u posebnim podkategorijama sadrže spise i podatke o katolicima, a i pravoslavnima u Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i Albaniji. U Arhivu se također čuvaju i spisi pravoslavne eparhije. Fond Talijanske vlade za Dalmaciju, dalmatinske i korčulanske otoke — to je vlada kojoj je na čelu bio vice-admiral Enrico Millo — sadrži spise o odnosu okupatorske vlasti prema Katoličkoj crkvi, koji je bio

331

VRELA ZA HRVATSKU CRKVENU POVIJEST 1945-1990. U HRVATSKOM DRŽAVNOM ARHIVU S OSOBITIM OSVRTOM NA GRADIVO KOMISIJE ZA ODNOSE S VJERSKIM ZAJEDNICAMA I SLUŽBE DRŽAVNE SIGURNOSTI REPUBLIČKOGA SEKRETARIJATA ZA UNUTARNJE POSLOVE SR HRVATSKE*

MELINA LUČIĆ Hrvatski državni arhiv

UDK 930.251(497.5 Zagreb) Prethodno priopćenje

Gradivo više fondova i zbirki u Hrvatskom državnom arhivu sadržava dokumente za proučavanje povijesti Katoličke crkve u Hrvatskoj 1945-1990. Među njima od osobitoga su značenja fond Komisija za odnose s vjerskim zajednicama, Zbirka dosjea i Zbirka dokumenata Službe državne sigurnosti Republičkoga sekretarijata za unutarnje poslove SR Hrvatske, fondovi Javno tužilaštvo SR Hrvatske, Vrhovni sud NR Hrvatske, Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske te osobni fond Svetozar Ritig. Komisija za odnose s vjerskim zajednicama dijelom je bila kreatorom politike prema Crkvi, no prije svega njezin nadzornik. Služba državne sigurnosti (prvotno OZNA, odnosno UDBA), bila je pak političkom policijom komunističke Jugoslavije koja je — ne štedeći svećenike, redovnike, biskupe i vjernike — po oblicima, načinima i posljedicama rada postala sinonimom političke represije. Gradivo u Hrvatskom državnom arhivu dobro će poslužiti istraživačima pojedinih problemskih cjelina, a u možebitnim pokušajima sinteza povijesti Katoličke crkve u Hrvatskoj nakon II. svjetskoga rata ono je upravo nezaobilazno.

* Izlaganje pročitano na međunarodnom znanstvenom skupu Crkva i društvo uz Jadran. Vrela i rezultati istraživanja (Split, 21-22. rujna 2001) najavljeno je pod zvučnijim i preuzetnijim naslovom Vrela za hrvatsku crkvenu povijest 1945-1990. u Hrvatskom državnom arhivu. No, vrela za hrvatsku crkvenu povijest 1945-1990. u Hrvatskom državnom arhivu toliko su raznorodna i raštrkana u najrazličitijim fondovima i zbirkama da je upravo nemoguće govoriti o svim vrelima u toj ustanovi.

332

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Kao matična arhivska ustanova u Republici Hrvatskoj, Hrvatski državni arhiv čuva gradivo središnjih upravnih i pravosudnih državnih tijela. Pojedini aspekti društveno-religiozne povijesti u tom bi se arhivu mogli istraživati na upravo bezbrojnim uzorcima. Fondovi u Hrvatskom državnom arhivu najbogatiji gradivom koje je tema ovoga skupa jesu osobni fond Svetozara Ritiga, fondovi Odvjetnička pisarnica Ive Politea, Javno tužilaštvo SR Hrvatske i Vrhovni sud NR Hrvatske te posebno dvije odnosno tri velike i vrijedne cjeline gradiva: fond Komisija za odnose s vjerskim zajednicama te Zbirka dosjea i Zbirka dokumenata Službe državne sigurnosti Republičkoga sekretarijata za unutarnje poslove SR Hrvatske. Riječ je o prilično cjelovitom gradivu koje se izvrsno nadopunjuje. Ukratko se iznosi nešto o povijesti stvaratelja toga gradiva, tehnički podatci o njegovu opsegu, sačuvanosti i dostupnosti, te se komentira njegov sadržaj u nadi da će prilog možda nekoga potaknuti na istraživački rad. Komisija za odnose s vjerskim zajednicama postojala je koliko i socijalistička Jugoslavija. Osnovana je u Topuskom na III. zasjedanju ZAVNOH-a 1944, pri njegovu Predsjedništvu, a na prijedlog Svetozara Ritiga. 1 Godine 1945. postala je posebno tijelo pri Predsjedništvu novoosnovane Vlade NR Hrvatske i tako je djelovala idućih osam godina. Kada je Vlada 1953. prestala djelovati, poslovi Komisije prešli su u nadležnost Izvršnoga vijeća NR Hrvatske.2 Samostalan republički upravni organ Komisija je postala 1959,3 a u djelokrug Izvršnoga vijeća ušla je 1963.4 i ostala njegovim integralnim dijelom sve do ukinuća. Naziv pod kojim je najduže djelovala (1976-1990) jest Komisija za odnose s vjerskim zajednicama. Ukinuta je 1990, kada je osnovan Ured za odnose s vjerskim zajednicama kao stručna služba Vlade Republike Hrvatske.5 Prilikom osnivanja Komisije glavnim područjem njezina rada utvrđeno je razmatranje odnosa vjerskih zajednica i vlasti. U prvom periodu bila je državno tijelo s upravnim funkcijama u području odnosa državne vlasti i Crkve. Rješavajući i pitanja unutarnje crkvene organizacije i bitno ograničavajući njezinu autonomiju, Komisija je kontinuirano pratila djelatnost vjerskih zajednica u Hrvatskoj i inozemstvu. Uz raspodjelu sredstava za redovnu djelatnost, u proračunu SR Hrvatske planirala je i sredstva za posebnu namjenu, u okviru čega je financijski pomagala vjerske zajednice (staleške svećeničke udruge i pojedine svećenike, popravke ili izgradnju vjerskih objekata i sl.). Sudjelovala je u izboru svećenika za župe

1

ZAVNOH, Zbornik dokumenata 1944, III, Zagreb 1975, 11, 260. Odluka o proglašenju Zakona o provođenju Ustavnog zakona NRH o osnovama društvenog i političkog uređenja i republičkim organima vlasti, Narodne novine 9/1953. 3 Uredba o Republičkoj komisiji za vjerska pitanja, Narodne novine, 53/1959. 4 Narodne novine, 56/1963. 5 Zakon o Vladi Republike Hrvatske, Narodne novine, 41/1990. 2

MELINA LUČIĆ, Vrela u Hrvatskom državnom arhivu

333

u inozemstvu, pratila i nadzirala putovanja predstavnika vjerskih zajednica u inozemstvo, posredujući po potrebi za dobivanje ili uskraćivanje putnih isprava. Intervenirala je za priznavanje radnoga staža crkvenih osoba i uređenje njihovoga socijalnoga osiguranja. Pratila je i analizirala izdavačku djelatnost vjerskih zajednica u Hrvatskoj i inozemstvu, emisije RadioVatikana na hrvatskom jeziku i dr. Na njezin prijedlog, Javno je tužilaštvo moglo donositi rješenja o privremenoj, a sud o trajnoj zabrani raspačavanja tiska. Pratila je rad Biskupske konferencije te sudjelovala u rješavanju imovinsko-pravnih pitanja (građevinske dozvole, popravci ili adaptacije vjerskih zgrada, problem sakralnih kulturnih spomenika, pretvaranje stambenoga prostora u prostor za obavljanje bogoslužja, pitanje denacionalizacije vjerskih objekata). Pratila je i rad škola za pripravu svećenika, periodično primajući od njih izvješća o radu. Mogla je posredovati u pitanjima obveze služenja vojnoga roka, održavala je veze s predavačima predvojničke obuke i pratila držanje bogoslova na odsluženju vojnoga roka. Njezini članovi održavali su redovite razgovore (godišnje više od 200) s biskupima, provincijalima i dr. Komisija je surađivala s tijelima koja u okviru zakonodavne djelatnosti predlažu ili izrađuju zakonske tekstove koji normiraju pitanja vezana uz vjerske zajednice te sudjelovala u njihovoj izradbi i primjeni. Održavala je stalnu vezu s diplomatsko-konzularnim predstavništvima, posebice s Veleposlanstvom SFRJ pri Svetoj Stolici i Pronuncijaturom Svete Stolice u SFRJ, s misijama Katoličke crkve u zapadnoj Europi te s Vijećem Biskupske konferencije za hrvatsku emigraciju. Najposlije, pokušavala je suzbijati nepravilan odnos i nerazumijevanje vlasti prema vjerskim zajednicama i njihovim opravdanim zahtjevima, primjerice u pitanjima čestih žalbi zbog ometanja vjeronauka ili obavljanja nastavničke službe prosvjetnih radnika vjernika. Gradivo Komisije preuzimano je u Hrvatski državni arhiv u dva navrata: dio od Izvršnoga vijeća Sabora 1988. i drugi dio od Ureda za opće poslove Vlade i Sabora Republike Hrvatske 1994. Fond sadržava 384 arhivske kutije, 63 registraturne knjige, 34 knjige zapisnika sjednica Komisije i 1 album s fotografijama. Gradivo se odnosi na razdoblje od 1944. do 1990. i uglavnom je cjelovito sačuvano (posebice serija strogo povjerljivih spisa). Predavatelj gradiva uvjetovao je njegovu javnu uporabu rokom od 30 godina od nastanka, osim po posebnome odobrenju Vlade Republike Hrvatske ili ravnatelja Hrvatskoga državnog arhiva.6 Posebno su vrijedni zapisnici sjednica Komisije (bilo ih je od 5 do 13 godišnje) kroz koje se ogleda njezino cjelokupno djelovanje 1955-1988, kao i skupine strogo povjerljivih i povjerljivih spisa. Sačuvani razgovori članova Komisije i predstavnika Katoličke crkve (u seriji strogo povjerljivih spisa) 6 Vidi M. LUČIĆ, Inventar fonda Komisija za odnose s vjerskim zajednicama (1944-1990), Hrvatski državni arhiv, Zagreb 1996.

334

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

svjedoče o pretežitim temama. Najčešće je riječ o ostvarenju vjerske slobode u praksi i ateizaciji u državnim školama, o crkvenim školama i njihovu izjednačenju u pravima s državnim školama, o vojsci (oduzimanju vjerskih knjiga i tretiranju Crkve kao neprijatelja) i potrebi vjerske skrbi u bolnicama, staračkim domovima i zatvorima, o izjednačavanju uvjeta za crkveni i ostali tisak, o prisutnosti Crkve u medijima i potrebi da barem Božić bude neradni dan, o praksi da se svećenici pozivani na razgovore za dobivanje putnih isprava vrbuju za suradnju sa Službom državne sigurnosti te o aktivnosti Katoličke crkve u inozemstvu. U gradivu Komisije osobito su zanimljivi različni popisi,7 pa tako Pregled osuđenih svećenika, časnih sestara i crkvenih funkcionara svih vjeroispovijesti na teritoriju NR Hrvatske od 1944. do 1951 (ukupno 256 osoba abecedno, 145 stranica, osnovni biografski podatci za svaku osobu s obrazloženjem zašto je osuđena i na kakvu kaznu), Popis katoličkih svećenika u emigraciji (ukupno 1083 svećenika, 43 stranice, osnovni podatci za svaku osobu o godini i mjestu rođenja i prebivalištu u inozemstvu), Popis 143 potpisnika Ustaškog memoranduma američkom predsjedniku Eisenhoweru 1954 (ukupno 143 osobe s adresama u inozemstvu), Popis svećenika kojima je oduzeta putovnica (1985-1987), a koji su evidentirani u Komisiji za odnose s vjerskim zajednicama, Popis svećenika kojima je oduzeto državljanstvo zbog neprijateljske djelatnosti nakon odlaska u emigraciju (ukupno sedamnaestorica; također osnovni biografski podatci, imena roditelja te broj i nadnevak rješenja o oduzimanju državljanstva) te Popis svećenika koji se nalaze u emigraciji (ukupno 79 svećenika abecednim redom, zatim prema redovima i državama; Italija 37, Austrija 13, SAD 11 i još 7 država). Jedan album i tri arhivske kutije s isključivo fotografijama (osoba, crkvenih zgrada, različitih prigoda i sl.) te određen broj fotografija umetnutih među spise po pojedinim predmetima svjedoče o maloj fotodokumentaciji Komisije o relevantnim osobama i događajima iz života vjerskih zajednica. Knjige, časopisi i novine, u velikom broju zastupljeni u fondu kao posebna cjelina, sada su izdvojeni u Knjižnicu Hrvatskoga državnog arhiva. Sačuvano je i četrdesetak audiokaseta na kojima su snimljeni razgovori djelatnika Komisije s predstavnicima Katoličke i Pravoslavne crkve. Početci Službe državne sigurnosti RSUP-a SR Hrvatske sežu u 1944, kada je osnovano Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA), jedinstvena, centralizirana i na vojnim načelima ustrojena jugoslavenska služba sigurnosti. 8 Godine 1946. OZNA je uključena u Upravu državne bezbjednosti (UDBA), odnosno ušla je u sastav Ministarstva unutarnjih poslova, a od jednoga njezina dijela nastala je posebna Služba sigurnosti Jugoslavenske armije pod imenom Kontraobavještajna služba (KOS). Od 7

Hrvatski državni arhiv, Komisija za odnose s vjerskim zajednicama, kut. 341. O nastanku i razvoju službe sigurnosti u Jugoslaviji vidi A. SELEŠ, Informiranost građana o funkcioniranju služba državne sigurnosti (magistarski rad), Zagreb 1992, 49-53.

8

MELINA LUČIĆ, Vrela u Hrvatskom državnom arhivu

335

1964. UDBA je djelovala pod imenom Služba državne bezbjednosti, poslije kao Služba državne sigurnosti, da bi u Hrvatskoj promijenila naziv u Službu za zaštitu ustavnoga poretka (SZUP). Djelokrug njezina rada trajno je ostao istim. Dio poslova Službe bio je u nadležnosti Saveznoga sekretarijata za unutarnje poslove, no poslove državne sigurnosti neposredno su obavljali republički i pokrajinski sekretarijati kao samostalne stručne službe. Osnovni zadatci Službe državne sigurnosti bili su prikupljanje podataka u cilju pravovremenoga otkrivanja i sprječavanja djelatnosti pojedinaca ili skupina usmjerenih na podrivanje ili rušenje socijalističkoga samoupravnoga poretka, ili pak osiguranje najistaknutijih državnih, vojnih ili partijskih dužnosnika ili predstavnika stranih država u posjetu Jugoslaviji. Služba je tragala za mogućim počiniteljima krivičnih djela iz glave XV. Krivičnoga zakona SFRJ kao što su kontrarevolucionarni napad na socijalističko društveno uređenje, oružana pobuna, špijunaža, udruživanje protiv naroda i države, neprijateljska propaganda i dr. Sukladno spomenutim zadaćama, Služba državne sigurnosti bila je, odnosno trebala je biti, poput ostalih službi sigurnosti u svijetu, bitan instrument zaštite državne sigurnosti u zakonskim okvirima, gdje se kršenja ljudskih prava formalno svode na najmanju moguću mjeru.9 Dokumentacija nastala njezinom djelatnošću (sačuvana!) najbolje svjedoči koliko je u tom bila uspješna. Gradivo Zbirke dosjea i Zbirke dokumenata Službe državne sigurnosti prvorazredno je vrelo za istraživanje odnosa Crkve i države 1945-1990. općenito, ali i za pojedine njegove segmente. Obje su zbirke u Hrvatski državni arhiv preuzete od Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske 1993. Gradivo u dosjeima obuhvaća raspon od 1945. do 30. svibnja 1990, a riječ je o 282 arhivske kutije i 8 metalnih kovčega s ukupno 28.045 dosjea pisane dokumentacije i mikrofiševa. Zbirka dokumenata pak sadržava 80 arhivskih kutija i 3 knjige iz razdoblja 1944-1987. Gradivo je razmjerno dobro sačuvano. Stvaran broj dosjea crkvenih osoba bit će vrlo teško utvrditi, no zacijelo je velik.10 Tridesetak biskupskih, svećeničkih i redovničkih dosjea bili su uzorkom za opis na kojem se temelji ovaj prilog. Najčešći dokumenti koji se mogu pronaći u dosjeima jesu: osnovni podatci o pojedinoj osobi, pozivi na saslušanje, zapisnici o saslušanju osumnjičenih, optuženih ili svjedoka, naredbe za pretres osobnih stvari, stambenih ili radnih prostora, zapisnici o pretresu, naredbe za pritvor, izvješća suradnika, zabilješke ili informacije o osobi i njezinoj djelatnosti općenito ili o pojedinom događaju. Okosnicu pak svih materijala sačinjavaju podatci o osobi čiji je dosje i to

9

Vidi M. BILANDŽIĆ, Službe sigurnosti u demokratskom društvu, Politička misao, 36(1993), br. 4, 134-149. 10 Vidi popis vrela u P. BEZINA, Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije i Zadarske nadbiskupije 1941-1992, Split 2000, 564-571.

336

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

osnovni biografski podatci, oni o kretanju u službi, o pojedinim članovima obitelji i prijateljima odnosno znancima, o stranačkoj pripadnosti, držanju i djelatnosti, poglavito u razdoblju 1941-1945. te nakon 1945 (suradnja s ustašama, »velikohrvatstvo«, suradnja s vlastima ili neprijateljsko držanje prema njima i sl.). Tu su, nadalje, podatci koji se odnose na propovjedničku djelatnost, glasovanje na izborima, veze s emigracijom (u pravilu ima ulogu političkoga strašila), stav prema Staleškom udruženju svećenika, prema Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika i događajima povezanim s tim, i konačno, podatci o karakteru osobe, procjena njezinih intelektualnih sposobnosti, opis sklonosti i druge posebne primjedbe. Sukladno izvršnim policijskim ovlaštenjima Službe državne sigurnosti, dosjei sadržavaju i prijedloge da se pokrene krivični postupak, da se produži pritvor ili odbije žalba protiv rješenja o istražnom zatvoru. Opsežna je korespondencija između odjela i odsjeka Službe na razini grada, općine, oblasti ili kotara, kao i s Državnim odnosno Republičkim sekretarijatom za unutarnje poslove, Javnim tužilaštvom i njegovim Odjeljenjem bezbjednosti, sa Službom državne sigurnosti Saveznoga sekretarijata za unutarnje poslove, s Komisijom za odnose s vjerskim zajednicama, Odjeljenjem za iseljeništvo i emigraciju Saveznoga sekretarijata za inozemne poslove i dr. U gradivu su vrijedni i precizno vođeni tzv. Operativni dnevnici u kojima su sumirane sve akcije koje je Služba poduzela u nadzoru osobe, s točno navedenim izvorima i operativnotehničkim mjerama kojima se pritom služila, kao i rezultatima tih mjera. Zapisnici o saslušanjima okrivljenih ili svjedoka često opsežu i više od 100 stranica, a znali su biti vođeni u nastavcima i po nekoliko mjeseci. Od 1960ih, a poglavito u 1970-ima u dosjeima su brojne zabilješke o razgovorima s predstavnicima Komisije za odnose s vjerskim zajednicama. U to se doba uvodi obrazac Specijalne informacije s preciznom naznakom korištenih izvora, kvalifikacije neprijateljske djelatnosti, metoda i sredstava rada neprijatelja, opisom predmeta i s opširnim sadržajem konkretne informacije. Najčešće je riječ o osvrtu na određenu propovijed, o zasjedanju Biskupske konferencije, o transkriptima prisluškivanih razgovora, putovanju osobe u inozemstvu i njezinim kontaktima na putu, ili o sadržaju kojega pisma ili pošiljke. U informacijama su uvijek istaknuta i imena drugih osoba koje su sudjelovale u tim događajima, osobito onih čiji dosjei već postoje. Ako je sadržaj bio zanimljiv i za obradbu druge osobe, na obrascima je vidljivo da je i za nju napravljen izvadak. Kvalifikacija neprijateljske djelatnosti u obrascima najčešće je »Unutrašnji neprijatelj – RKC ili kler«, a predmet zloupotreba vjerskoga obreda u političke svrhe, proslava vjerskoga blagdana, nacionalistički istup, povezivanje s ekstremnom emigracijom, sprečavanje svećenika da se udružuju u staleško udruženje katoličkih svećenika i sl. Ako bi osoba priznala odgovornost za ono za što ju je Služba teretila, vlastoručno je potpisivala tzv. Obvezu, to jest priznanje

MELINA LUČIĆ, Vrela u Hrvatskom državnom arhivu

337

odgovornosti i obvezu da pod konspirativnim imenom pristane na »rehabilitaciju i ispravljanje pogreške«, odnosno da surađuje sa Službom. U dosjeima su nerijetko i popisi osoba s kojima održava vezu onaj čiji se dosje vodi (osim prezimena i imena, služba te grad u kojem žive). Tako temeljiti podatci do kojih je Služba uspijevala doći rezultat su ogromne doušničke mreže (u pojedinim napisima barata se brojem koji premašuje 120.000 suradnika različitih profesija, od radnika i domaćica do novinara, pravnika i sveučilišnih profesora). Dokumentacija u dosjeima poglavito je rezultat njihove djelatnosti. Tamo se redovito navode pod konspirativnim imenima poput Dub, Mojmir, Prijatelj i sl. Njihova izvješća često su se ulagala ne samo u dosje osobe na koju su se odnosila, već i u dosje samoga suradnika. Izvori informacija nerijetko su bile i osobe koje nisu u suradničkom odnosu. Iz opisa postupka obradbe vidljivo je da se velik trud ulagao u pronalaženje odgovarajućih osoba za suradnički angažman. Mjere koje se u izvješćima suradnika redovito navode kao poduzete u obradbi uglavnom su prisluškivanje telefonskih razgovora, kontrola pošte, ozvučenje tj. prisluškivanje stambenoga i radnoga prostora, snimanje kamerom i fotografiranje. Na kraju pojedinih dosjea stoji napomena da se neki predmeti odnosno dijelovi dosjea trebaju izdvojiti i prebaciti u »fond historijske građe po katoličkom kleru«, s napomenom o šifri koju takva dokumentacija tamo dobiva i s navodom o sadržaju takvoga predmeta (npr. naziv zapisnika, datum i raspon stranica). Pod tom se šifrom u Zbirci dokumenata Službe državne sigurnosti može i pronaći takav predmet, ako je sačuvan. Prve tri znamenke šifre označuju tematsku cjelinu na koju se gradivo odnosi (001. oznaka je za Katoličku crkvu, 002. za Pravoslavnu crkvu itd.). U Zbirci dokumenata nalazi se gradivo koje je izdvojeno iz osobnih dosjea, ili koje je nastalo radom Službe ili drugih stvaratelja. Ondje su elaborati (poglavito strojopisi bez naveda o autoru, vjerojatno radovi djelatnika Službe ili uhićenika koji su najbolje poznavali odnosnu problematiku, npr. Neprijateljsko djelovanje biskupa i kažnjavanje svećenika,11 Popis bivših sjemeništaraca i bogoslova iz mostarske regije, emigranata, intelektualaca, djelatnika radnih organizacija, članova SKH (1965),12 Katolička crkva kao ideološki i politički protivnik FNRJ13 – nekih 400 stranica!), zatim zapisnici o ispitivanju svjedoka ili pretresima, fotografije koje bi trebale svjedočiti o učešću katoličkoga klera u ustaškim zločinima i dr. Dosjei su dostupni za korištenje sukladno Pravilniku o načinu davanja na uvid dosjea nastalih radom Službe državne sigurnosti koji se čuvaju u HDA osobama za koje se dosje odnosi iz 1993. Svaki državljanin Republike 11 12 13

Hrvatski državni arhiv, RSUP SRH, Služba državne sigurnosti, 001.10, kut. 6. Isto, 001.2.5, kut. 9. Isto, 001.1, kut. 5.

338

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Hrvatske za kojega postoji dosje u Hrvatskom državnom arhivu ima pravo na uvid u sadržaj dosjea. U nekim slučajevima to pravo mogu ostvariti i pravni nasljednici (bliža rodbina) umrloga imatelja dosjea. Uvid se ne dopušta ako se prosudi da bi mogle nastupiti štetne posljedice za sigurnost Republike Hrvatske. Osoba koja ostvari uvid u dosje obvezuje se na čuvanje tajnosti podataka i saznanja do kojih je došla i mora se pisanom izjavom obvezati da podatke neće zlouporabiti ili njihovim korištenjem dovesti u pitanje sigurnost, ugled i dostojanstvo drugih osoba ili Republike Hrvatske te da neće uzeti, učiniti prijepis, bilježiti ili umnožiti dokumente iz dosjea. Gradivo pak Zbirke dokumenata Službe državne sigurnosti može se koristiti sukladno članku 21. Zakona o arhivskome gradivu i arhivima (70 godina nakon nastanka odnosno 100 godina od rođenja osobe na koju se odnosi) i to samo s ciljem znanstvenoga istraživanja, a kopiranje cijelih elaborata i osobnih dosjea nije moguće.14 Na kraju ponovno o naslovu. Naime, ovaj bi se prilogu nekoj drugoj prilici mogao nasloviti i ovako: Gradivo Komisije za odnose s vjerskim zajednicama i Službe državne sigurnosti ili o dvama licima jedne politike, možda još bolje … o licu i naličju jedne politike. Kada sam 1996. sređivala fond Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, u uvodnom sam dijelu inventara napisala: »Komisija za odnose s vjerskim zajednicama u Hrvatskoj je dijelom bila kreatorom politike prema Crkvi, no u punom smislu njezin nadzornik. Nadzirala je crkveno izdavaštvo, rad njezinih škola, crkvenih velikodostojnika, njezino djelovanje u inozemstvu i dr. Istodobno je bila i svojevrsnom sponom između vlasti i Crkve, intervenirajući ponekad i za dobrobit potonje. Ipak, osnovni je dojam da je Komisija u stvari bila vlast sáma i čini se da je to temeljno polazište iz kojega ju treba promatrati.«15 Danas, nakon djelomična uvida u gradivo Službe državne sigurnosti, znam da sam bila na pravom putu. »Lice« državne politike predstavljeno kroz Komisiju pobuđivalo je različite dvojbe. Osvijetljeno pak naličjem – gradivom Službe državne sigurnosti – zgrčilo se u čudnu grimasu neraspoznatljivih obrisa. Osobni dosjei Službe državne sigurnosti, naime, otkrivaju puninu značenja sintagmi politička represija i totalitarizam svima koji ih nisu osjetili na svojoj koži. Ne štedeći biskupe, svećenike, redovnike i vjernike, oblicima i načinom rada Služba je gradila osjećaj kolektivnoga straha. Nijedna vjerska zajednica, poglavito Katolička crkva, koja je redovito nosila pridjevak »kleronacionalističke« i »klerofašističke«, nije u razdoblju socijalizma bila slobodnom i mirnom.16 Breme koje je na pojavnoj razini osobito doprinosilo zategnutosti u odnosu 14

Vidi E. PERAK, Analitički inventar Republički sekreterijat za unutarnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske, Služba državne sigurnosti, Hrvatski državni arhiv, Zagreb 1998. 15 Inventar fonda Komisija za odnose s vjerskim zajednicama, 2. 16 Vidi G. VAN DARTEL, Nacije i religija u bivšoj Jugoslaviji, Svesci - Communio (Kršćanska sadašnjost), 26(1992), br. 2-4(75-77), 118-128.

MELINA LUČIĆ, Vrela u Hrvatskom državnom arhivu

339

između Katoličke crkve i vlasti bila je različita interpretacija uloge Katoličke crkve u II. svjetskom ratu. Ključ pak za razumijevanje punine (ne)odnosa vjerojatno će valjati tražiti u nepomirljivu srazu marksističke dogme i religioznosti uopće. Karakteristična nit prisutna kroz čitavo to razdoblje (doduše, ne uvijek s istim intenzitetom), a ovdje relevantna, animozitet je vlasti prema religiji. Gradivo obaju komentiranih vrela često svjedoči o istim pojavama ili osobama, no pokazuje znatne razlike u načinu rada i odnosu prema Crkvi. Politička suđenja, progoni, stalan nadzor, »informativni« razgovori, razvlašćivanje Crkve ili ukidanje prava javnosti njezinih škola, neki su od bitnih dijelova toga odnosa koji ga karakteriziraju trajno. Gradivo u Hrvatskom državnom arhivu dobro će poslužiti istraživačima pojedinih problemskih cjelina, a u možebitnim budućim pokušajima sinteza povijesti Katoličke crkve u Hrvatskoj nakon II. svjetskoga rata ono je upravo nezaobilazno.

FONTI PER LA STORIA ECCLESIASTICA 1945-1990 NELL’ARCHIVIO CROATO DI STATO (Commissione per i rapporti con le comunità religiose e Servizio di sicurezza di Stato della Segreteria per gli Affari Interni della Repubblica Socialista di Croazia) Sommario Il materiale dei diversi fondi e collezioni nell’Archivio Croato di Stato contiene documenti per lo studio della storia della Chiesa cattolica in Croazia nel periodo tra il 1945 e il 1990. Sono particolarmente significativi: il fondo della Commissione per i rapporti con le comunità religiose (Komisija za odnose s vjerskim zajednicama), la Raccolta di pratiche del Servizio di sicurezza di Stato della Segreteria per gli Affari Interni della Repubblica Socialista di Croazia (Zbirka dosjea Službe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove SR Hrvatske), la Raccolta di documenti del Servizio di sicurezza di Stato della Segreteria per gli Affari Interni della Repubblica Socialista di Croazia (Zbirka dokumenata Službe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove SR Hrvatske), i fondi del Pubblico Ministero della Repubblica Socialista di Croazia (Javno tužilastvo SR Hrvatske), Corte di Cassazione della Repubblica Popolare di Croazia (Vrhovni sud NR Hrvatske), il Comitato Centrale della Lega dei comunisti della Croazia (Centralni komitet Saveza comunista Hrvatske) e il fondo personale di Svetozar Ritig. Questa presentazione prende in considerazione il materiale della Commissione per i rapporti con le comunità religiose e del Servizio di sicurezza di Stato della Segreteria per gli Affari Interni della Repubblica Socialista di Croazia. Il materiale della Commissione per i rapporti con le comunità religiose e del Servizio di sicurezza di Stato della Segreteria per gli Affari Interni della Repubblica Socialista di Croazia è particolarmente importante per la ricerca del rapporto tra la Chiesa e lo Stato. La Commissione è stata in parte l’ideatrice della politica verso la

340

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Chiesa, ma prima di tutto è stata suo controllore. Nello stesso tempo è stata un singolare legame tra il Potere e la Chiesa, intervenendo talvolta anche a favore di quest’ultima, però l’impressione principale è che sia stata solo potere e sembra che questo sia il punto di partenza fondamentale da cui bisogna osservarla. Il Servizio di sicurezza di Stato (in origine OZNA [Odjeljenje za zaštitu naroda = Sezione per la difesa del popolo] poi UDBA [Uprava državne bezbjednosti = Direzione per la sicurezza dello Stato], era la polizia politica della Jugoslavia comunista che — non risparmiando sacerdoti, religiosi, vescovi e fedeli — per le forme, i modi e le conseguenze dell’azione era diventata sinonimo di repressione politica. Spesso dando testimonianza sugli stessi fenomeni e sulle persone, la materia osservata dalle due fonti evidenzia notevoli differenze nel modo di agire e nei rapporti verso la Chiesa, però hanno in comune l’ostilità verso di essa. I processi politici, le persecuzioni, il controllo fisso, le conversazioni “informative”, l’espropriazione della Chiesa oppure l’abolizione del diritto di tenere scuole pubbliche, sono solo alcune parti essenziali di questo rapporto che lo caratterizza definitivamente. Il materiale dell’Archivio Croato di Stato ben servirà ai ricercatori di singole questioni problematiche e, forse, per i futuri tentativi di sintesi della storia della Chiesa cattolica in Croazia dopo la Seconda Guerra Mondiale, sarà addirittura indispensabile.

341

III. KRATKA PRIOPĆENJA

342

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

343

GLI STUDI ITALIANI DI STORIA RELIGIOSA ISTRIANA, FIUMANA E DALMATA. PROBLEMI APERTI E PROSPETTIVE DI RICERCA FULVIO SALIMBENI Università di Udine

UDK 282(091)(497.5)“19” Short communication

Le vicende novecentesche, in particolare quelle relative alla seconda guerra mondiale e agli anni ad essa successivi, dei rapporti tra italiani e popoli slavi del Sud hanno condizionato in modo massiccio gli studi storici da un punto di vista ideologico e nazionale, incentrando l’attenzione dei ricercatori sugli aspetti politici, istituzionali e diplomatici d’essi e privilegiando l’età contemporanea. Da qui un desolante quadro del settore relativo alle indagini sulla Chiesa, sulla vita religiosa e di pietà, poco e spesso superficialmente coltivato. Se qualche cosa si può segnalare in merito, riguarda quasi esclusivamente il periodo della Riforma e della Controriforma, con alcuni contributi sulle visite apostoliche del Valier e del de Nores, sull’episcopato zaratino del Minucci, sulla ricattolicizzazione dell’Istria e, di recente, sulla personalità di P. P. Vergerio jr. - un caso a parte, meritevole di particolare attenzione, sono i volumi, tra storia e letteratura, di uno scrittore quale Fulvio Tomizza -, e quello a cavallo tra Otto e Novecento per quanto concerne il ruolo delle istituzioni ecclesiastiche e delle organizzazioni laicali cattoliche nelle battaglie nazionali e sociali del tempo; a parte va segnalata, per la sua importanza, l’edizione, curata da don Antonio Scottà, dei diari del barone Monti, amico di papa Benedetto XV, ricchissimi di informazioni di prima mano sull’atteggiamento del Vaticano nei confronti del nuovo regno S.H.S. In questo modesto panorama vanno ricordati come unici istituti o quasi che s’occupano con regolarità e costanza dell’argomento oggetto del convegno - oltre alla Fondazione Cini di Venezia, che nelle sue iniziative

344

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

adriatiche ha sempre concesso ampio spazio pure alla dimensione religiosa - il Centro di ricerche storiche di Rovigno, dove Antonio Miculian da ormai molti anni lavora con impegno sulle carte veneziane per ricostruire il profilo religioso dell’Istria cinquecentesca, e il Centro studi storico-religiosi del Friuli-Venezia Giulia, fondato e diretto da don Pietro Zovatto, che ha al suo attivo parecchie pubblicazioni relative perlomeno all’area istriana, mentre per Fiume e la Dalmazia ben poco di notevole si può segnalare. Particolarmente carente è, ai fini del nostro discorso, il versante dell’edizione delle fonti, quasi completamente sguarnito, sicché in molti casi bisogna ancora ricorrere all’erudizione settecentesca o alla filologia positivista ottocentesca, così come mancano aggiornati bilanci storiografici e rassegne bibliografiche che consentano agli studiosi di orientarsi agevolmente in tale ambito di ricerca. La stessa prestigiosa scuola slavistica di Angelo Tamborra, che ha fornito preziosi apporti alla conscenza della storia ecclesiastica dell’Europa centro-orientale, ha trascurato la fascia litoranea adriatica dei Balcani, sicché, per poter sviluppare in modo serio il valido progetto che sottende il presente convegno, è necessario provvedere, in primo luogo, a impostare un ragionato piano di pubblicazioni di documenti, testi e fonti e a predisporre una moderna e articolata bibliografia generale, così da fornire opportuni sussidi scientifici, solo avvalendosi dei quali sarà possibile impostare un’indagine critica sulla storia religiosa dell’area adriatica.

TALIJANSKA ISTRAŽIVANJA RELIGIOZNE POVIJESTI ISTOČNE JADRANSKE OBALE. - PROBLEMI I SMJEROVI ISTRAŽIVANJA

Odnosi između Talijana i južnoslavenskih naroda u dvadesetom stoljeću, poglavito oni koji su vezani za drugi svjetski rat i poratno razdolje, bitno su ideološki i nacionalno uvjetovali povijesne studije. Pri tom su usmjerili interes istraživača prvenstveno na političke, institucionalne i diplomatske odnose, vezane uglavnom za suvremeno razdoblje. Stoga je nastala velika praznina u okviru proučavanja koja se odnose na Crkvu i na religiozni život, a koja se obrađuju rijetko i često samo površno. Ako treba istaknuti nešto što zaslužuje posebnu pažnju, to je prvenstveno vrijeme Reformacije i Protureformacije, s nekoliko radova o apostolskim vizitacijama Valiera i de Noresa, o Minuccijevom zadarskom episkopatu, o ponovnom pokatoličenju Istre, i u novije vrijeme djelo o liku P. P. Vergerija Mlađeg, Fulvia Tomizze. To je zaseban slučaj i zavrjeđuje posebnu pažnju budući da se radi o djelu koje stoji između povijesti i književnosti. Također treba istaknuti i razdoblje na prijelazu devetnaestog i dvadesetog stoljeća prvenstveno poradi crkvenih institucija i katoličkih laičkih organizacija koje su sudjelovale u nacionalnim i socijalnim borbama. Djelomično treba istaknuti i izdanje koje je priredio don Anto-

F. SALIMBENI, Studi italiani di storia religiosa istriana e dalmata

345

nio Scottà, o dnevnicima baruna Montija. Dnevnici baruna Montija, prijatelja pape Benedikta XV, obiluju informacijama iz prve ruke o stavu Vatikana prema kraljevini SHS. Valja se prisjetiti onih institucija koje se redovito i sustavno bave temama ovoga skupa — Fondazione Cini iz Venecije, koja je u svojim Jadranskim inicijativama uvijek ostavljala širok prostor religioznoj dimenziji - Centar za povijesna istraživanja iz Rovinja, u kojem Antonio Miculian, već dugi niz godina proučava venecijanske dokumente kako bi mogao rekonstruirati religiozni profil Istre u šesnaestom stoljeću, - Centar za povijesno-religiozne studije iz Furlanije i Julijske krajine, kojega je osnovao i kojemu je na čelu don Pietro Zovatto, koji je objavio više radova koji se odnose na istarsko područje. Gotovo da i nema značajnih priloga koji se odnose na Rijeku i Dalmaciju. Posebno se osjeća manjak tiskanih izvora, i u mnogim slučajevima treba pribjeći erudiciji osamnaestog stoljeća ili pozitivističkoj filologiji devetnaestog stoljeća. Nedostaju i ažurirani historiografski rezultati i bibliografski prikazi koji omogućavaju istraživačima bolje snalaženje u području njihovog istraživanja. Čak i prestižna slavistička škola Angela Tamborre, koja je dala značajnih prinosa u upoznavanju crkvene povijesti Srednje i Istočne Europe, zanemarila je istočnu Jadransku obalu. Kako bi se unaprijedio hvale vrijedan projekt ovog skupa, neophodno je pobrinuti se za tiskanje dokumenata i vrela te prirediti suvremenu opću bibliografiju. Tek kada se njima budemo mogli služiti bit će moguće pristupiti kritičkom istraživanju crkvene povijesti istočne Jadranske obale.

346

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

ODNOS FRANJEVACA I POLITIČKE VLASTI U DALMACIJI U KASNOM SREDNJEM VIJEKU

ŽELJKO TOLIĆ Franjevačka klasična gimnazija Sinj

UDK 271.3(497.5)(091) Prethodno priopćenje

Počeci Franjevačkog reda u hrvatskim krajevima zbili su se još za života sv. Franje Asiškoga († 1226), koji je godine 1212. nakratko boravio in partibus Sclavoniae, što je u ono vrijeme bio sinonim za Hrvatsku. Nedugo nakon tog Franjina boravka počeli su nicati franjevački samostani (loca): najprije uz dalmatinsku obalu i po otocima, a uskoro zatim i u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Od samih početaka njihove prisutnosti u ovim krajevima franjevci su bili neumorni trudbenici za dobro Crkve i naroda iz kojeg su potjecali, obavljajući razne djelatnosti, poglavito na duhovnom, društvenom i kulturnom polju. Međutim, kao i u drugim europskim zemljama, njihovo se djelovanje u Dalmaciji nije uvijek svodilo samo na to, nego se vrlo često protezalo i na čisto političko područje, tako da su Mala braća nerijetko uspostavljala vrlo uske i čvrste veze s protagonistima političkog i društvenog života u Hrvatskoj, osobito s plemićkim obiteljima. Njihov odnos s visokim društveno-političkim krugovima počinje odmah po njihovu dolasku na istočnojadransku obalu. Već samo ustanovljenje franjevačkog samostana u Trogiru (1214), prvog povijesno zajamčenog franjevačkog samostana u hrvatskim krajevima, otkriva nam njihovu povezanost s gradskim plemstvom, tj. s plemićem Desom koji je izvan trogirskih zidina sagradio “receptaculum et ecclesiam” za Malu braću. Ovaj trogirski primjer, koji predstavlja početak u odnosima između hrvatskih franjevaca i visokih društveno-političkih krugova, zapaža se

Ž. TOLIĆ, Odnos ranjevaca i političke vlasti u Dalmaciji

347

također i u drugim dalmatinskim gradovima u kojima su franjevci osnivali svoje samostane. Uočljivo je da se odnos između jednih i drugih odvijao u dva smjera: od plemstva prema franjevcima i obratno. Ovaj odnos nije se očitovao samo u podizanju samostana i crkava i u raznim donacijama za franjevce, nego također i u mnogim drugim, često vrlo važnim, stvarima. Budući da su franjevci uživali neprijeporno velik ugled, velikaši su im zbog tog često povjeravali različite službe (kapelana, ispovjednika, savjetnika, odgojitelja itd.) na svojim dvorovima. Uz ove službe, više manje duhovnog karaktera, franjevci su nerijetko bili angažirani također i u raznim drugim pothvatima i djelatnostima na društveno-diplomatskom području, djelujući nekad kao izmiritelji među zaraćenim skupinama i gradovima, a nekad kao poslanici i pregovarači u čisto političkim stvarima. Uska povezanost između franjevaca i plemića navodila je ove posljednje da povjere Maloj braći koji put i vrlo delikatne službe, kao što je služba suca u sporu između velikaša i njegovih podložnika. Veza između franjevaca i velikaša nastavljala se u pravilu i poslije smrti jer su velikaži često izabirali franjevačke crkve kao posljednja počivališta za sebe i svoju obitelj, što pretpostavlja prethodne vrlo uske i čvrste veze između pojedinca ili članova njegove obitelji s tim franjevačkim ambijentom. Tako se stvarao uzajamni krug usluga među strankama: velikaši su, s jedne strane, podizali franjevcima samostane i crkve, davali određena materijalna sredstva (vinograde, priloge u novcu, živežne namirnice, sol i ostalo) kao i potrebnu društvenu potporu koja im je bila važna za njihovo djelovanje, a franjevci su, s druge strane, molili za njih, ustupali im grobni prostor, obavljali na njihovim dvorovima službu kapelana, ispovjednika, savjetnika, poslanika itd. Može se kazati da su se franjevci, došavši na istočnojadransku obalu, gotovo na prirodan način prilagodili ondašnjem hrvatskom političkom ustroju, štoviše, da su se znalački uspjeli staviti u središte onodobnog sustava odnosa i interesa, surađujući bilo s osobama koje su bile na vrhu tog političkoga ustroja bilo s gradskim vlastima.

IL RAPPORTO DEI FRANCESCANI CROATI CON LA NOBILTÀ IN DALMAZIA DURANTE IL MEDIO EVO Gli inizi dell’Ordine francescano nelle regioni croate risalgono ai tempi di san Francesco d’Assisi, morto nel 1926, che nel 1212 soggiornò brevemente in partibus Sclavoniae, in quei tempi sinonimo di Croazia. Dopo questo soggiorno avvenne l’espansione francescana che, durante il secolo XII e in tempi posteriori, raggiunse tutte le regioni croate. Fin dai loro primordi nelle regioni croate, i Minori furono lavoratori indefessi per il bene della Chiesa e del popolo, svolgendo attività di grande importanza,

348

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

principalmente nel campo spirituale, sociale e culturale. Come altrove, anche in Dalmazia la loro presenza non fu astraibile né si astraeva dal contesto politico nel quale i Minori stringevano i rapporti stretti e saldi con i protagonisti della vita politica e sociale della Chiesa e, in particolare, con la nobiltà. Il loro rapporto con gli alti livelli della società croata incomincia immediatamente dopo il loro arrivo sulla costa orientale dell’Adriatico. Già l’arrivo e l’insediamento dei Minori a Trogir (Traù) nel 1214 mettono in chiara luce il loro collegamento con la nobiltà cittadina, cioè con il nobile cittadino Dessa che edificò “receptaculum et ecclesiam” per i Minori. Questo esempio taurino che rappresenta l’inizio nei rapporti tra i Minori croati e la nobiltà, è osservabile anche nelle altre città lungo la costa dalmata dove i Minori erigevano i loro conventi. Il rapporto tra gli uni e gli altri, come si osserva, andava, secondo una linea pratica, in una duplice direzione: dalla nobiltà ai Frati Minori e dai Frati Minori alla nobiltà. Questo duplice rapporto non si manifestava soltanto nell’erezione dei conventi e delle chiese e in diverse donazioni per i Minori, ma anche in altre cose di grande importanza. Dal momento che i Frati Minori godevano di altissimo prestigio, essi venivano scelti per diversi incarichi alle corti dei nobili, esercitando così l’ufficio di cappellani, confessori, consiglieri educatori. Accanto a questo ufficio di carattere più o meno spirituale, essi furono impegnati spesse volte in imprese ed attività nel campo sociale e diplomatico, fungendo ora da pacificatori di gruppi e città in lotta, ora da ambasciatori in cose prettamente politiche. Il legame stretto tra i Minori e i nobili portava questi ultimi ad affidare ai Minori affari molto delicati, come l’incarico di giudice. I legami, piuttosto stretti e saldi, tra i Minori e la nobiltà proseguivano anche dopo la morte, dal momento che questi ultimi non di rado sceglievano le chiese dei Minori quale ultima dimora per sé e per la loro famiglia, il che senz’altro presuppone precedenti relazioni del singolo, o della cerchia dei suoi familiari e amici prossimi, con quello stesso ambiente minoritico. Si creava così una circolarità di prestazioni tra le parti: i Frati Minori concedevano lo spazio sepolcrale e ricevevano i mezzi materiali (vigne, offerte in denaro, viveri, sale ecc.) e gli appoggi sociali ritenuti necessari per proseguire ed esaltare la propria missione. Si può dire che una volta giunti sulla costa orientale dell’Adriatico i Minori, quasi in modo naturale, si adeguarono al regime politico croato d’allora, anzi riuscirono a porsi al centro di un sistema di relazioni e di interessi, collaborando sia con i personaggi che erano all’apice di quel regime che con governi comunali.

349

VRELA ZA CRKVENU POVIJEST HRVATSKIH POKRAJINA UZ JADRAN U PRVOJ POLOVICI 19. STOLJEĆA U DRŽAVNOM ARHIVU U BEČU. SLAVKO KOVAČIĆ SVEUČILIŠTE U SPLITU

UDK 282 (091) (497.5 Dalmacija) “18” Prethodno priopćenje

Austrijski je Dvorski i državni arhiv u Beču (Haus- Hoff- und Staatsarchiv), općenito govoreći, bogata riznica podataka za povijest hrvatskih pokrajina na istočnoj obali Jadrana u razdoblju od konca 18. st. do g. 1918. Habsburška je monarhija tada stečenim zemljama od početka posvećivala najveću moguću pozornost radi toga što je u njima htjela što prije provesti opću reorganizaciju upravnu, sudsku i crkvenu, te ih što bolje uklopiti u svoj opći politički i privredni sustav. Tako su razna dvorska povjerenstva odmah počela ispitivati zatečeno stanje, te o tome Dvoru dostavljati opširna izvješća. Za povijest hrvatskih biskupija, župa, stolnih i zbornih kaptola, raznih redovničkih zajednica, sjemeništa i crkvenih učilišta tijekom prve polovice 19. st., nađe se podataka u raznim arhivskim fondovima, npr. u Kaiser Franz Akten, ali glavni je nezaobilazan za to, arhivski fond C. k. Ministarstva za bogoštovlje i nastavu, Stari kult do g. 1848. (K k. Ministerium fur Kultus und Unterricht, Alter Kultus bis 1848). Gradivo toga fonda još uvijek je u stanju kakvo je dobilo u vrijeme dok je imalo registraturno značenje, dakle arhivistički neobrađeno, što znatno otežava istraživanje. Snalaženje u njemu olakšava novi inventar koji su u rujnu 1992. dovršile gospođe Michaela Neidl i Sabine Bohman.

350

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja FONTI PER LA STORIA SACRA DELLE REGIONI CROATE LUNGO L’ADRIATICO NELLA PRIMA METÀ DEL XIX SECOLO NELL’ARCHIVIO DI STATO DI VIENNA

L’archivio di Corte e di Stato austriaco in Vienna (Haus-Hoff-und Staatsarchiv), restando sulle generali, è un pozzo di dati per la storia delle regioni croate sul litorale orientale dell’Adriatico tra la fine del XVIII secolo e il 1918. La Monarchia asburgica dedicò la massima attenzione alle terre conquistate perché intendeva attuare, al più presto possibile, la riorganizzazione generale amministrativa, giudiziaria ed ecclesiastica, per poi meglio inserirla nel suo sistema generale politico ed economico. Così le varie Commissioni di Corte iniziavano ad esaminare la situazione che trovavano per poi consegnare alla Corte relazioni dettagliate. I dati riguardanti la storia delle diocesi croate, delle parrocchie, dei capitoli del duomo e dei canonici, delle varie comunità religiose, dei seminari e degli istituti religiosi durante la prima metà del XIX secolo, si trovano nei vari fondi archivistici, per es. in Kaiser Franz Akten, però il principale e l’insostituibile è il fondo archivistico Ministero Regio-imperiale del Culto e dell’Istruzione, Culto antico fino 1848 (K k. Ministerium fur Kultus und Unterricht, Alter Kultus bis 1848). Il materiale di questo fondo si trova nelle stesse condizioni in cui era al periodo di registrazione, dunque archivisticamente indefinito e ciò rende notevolmente difficile la ricerca. Il nuovo inventario, ultimato nel mese di settembre del 1992 dalle signore Michaela Neidl e Sabine Bohman, facilita l’orientamento in esso.

351

VRELA ZA POVIJEST CRKVE U DALMACIJI U DRUGOJ POLOVICI XIX. STOLJEĆA U HRVATSKOM DRŽAVNOM ARHIVU U ZAGREBU JOSIP KOLANOVIĆ HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV U ZAGREBU

UDK 282 (091) (497.5 Dalmacija) (093) “18” Prethodno priopćenje

U proučavanju povijesti Crkve u Dalmaciji od osobitoga je značenja gradivo nastalo djelovanjem državne uprave. Takve izvore uvjetno možemo nazvati “izvancrkvenima” jer odražavaju odnos državnih tvorevina prema Crkvi i omogućavaju nam analizu povijesti Crkve u procjepu između političko-upravnoga poretka i crkvenih struktura. Za drugu polovicu 19. st., ili točnije od 1848. do 1918. godine, za Dalmaciju su od posebnoga značenja središnja upravna tijela Monarhije. U tu skupinu spada nekoliko arhivskih cjelina koje se čuvaju u Austrijskom državnom arhivu, a dijelom su, na temelju Sporazuma iz 1923. i Protokola iz 1923., predani Hrvatskoj u izvorniku ili preslicima, te se nalaze u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Ovdje se želimo prvenstveno osvrnuti na sljedeće cjeline: Ministarstvo bogoštovlja i nastave; Zavod za zaštitu spomenika kulture. Ministarstvo vanjskih poslova, Upravna registratura i Svaka od navednih cjelina omogućava specifičan pogled na položaj Crkve i odnos crkvenih struktura s političko-upravnim poretkom koji je vladao u Monarhiji. Ta vrela ne omogućavaju analizu unutarnjega razvoja Crkve u Dalmaciji i pogled na povijest pastorala, utjecaja Crkve u društvu, ali pružaju okvir u kojemu je Crkva djelovala. C. kr. Ministarstvu bogoštovlja i nastave (K. k. Ministerium des Kultus und Unterrichtes) prethodilo je Ministarstvo javne nastave (Ministerium des

352

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

öffentlichen Unterichtes), zasnovano 23. ožujka 1848. Njemu su 1849. pridruženi i predmeti bogoštovlja, koji su do tada bili u djelokrugu Dvorske kancelarije. Ministarstvo tada mijenja ime u K. k. Ministerium des Kultus und Unterrichtes i bilo je nadležno za cijelu Monarhiju. Ukinuto je 20. listopada 1860. godine i njegov djelokrug za austrijsku polovicu Monarhije preuzima Državno ministarstvo (K. k. Staatsministerium). Nakon Austrijsko-ugarske nagodbe 1867. osniva se C. kr. ministarstvo za bogoštovlje i nastavu (K. k. Ministerium für Kultus und Unterricht), nadležno za austrijsku polovicu Monarhije i djeluje do raspada Monarhije 1918. godine. U djelokrug Ministarstva spadalo je, među ostalim, predlaganje imenovanja biskupa, kanonika, potvrda prelata, opata, utvrđivanje i promjene granica biskupija, davanje suglasnosti za ustanovljavanja novih župa koje su bile u vladarevu patronatu, dotacije za sjemeništa, nadzor nad biskupijskim i redovničkim školama i dotacijama koje su im davane, nadzor nad vjerskim zakladama. Ovo je Ministarstvo bilo nadležno za sve vjeroispovijesti Monarhije (katoličku, pravoslavnu i evangeličku Crkvu). Ministarstvu je bio podređen i Ured za spomenike (K. k. Denkmalamt), osnovan 1850., kao i Centralna statistička komisija (C. k. statistisches zentralkomission), osnovana 1863. Austrija je, na temelju Sporazuma s Kraljevinom SHS i Republikom Austrijom iz 1923. godine i Protokola između FNRJ i Republike Austrije iz 1958., predala spise od 1888. do 1928. s odgovarajućim predspisima. Zbog toga je za proučavanje gradiva ovog Ministarstva potrebno i dalje konzultirati i gradivo koje se nalazi u Beču, u Austrijskom državnom arhivu, Odjel Allgemeines Verwaltungsarchiv, fond K. k. Ministerium für Kultus und Unterricht za razdoblje do 1888. godine. Za razdoblje od 1797. do 1848. (s prekidom za vrijeme francuske uprave 1806-1813), spisi značajni za povijest Crkve u Dalmaciji nalaze se u fondu Hofkanzelei (Alter Kultusakten). Valja napomenuti da je dio C. k. Namjesništva u Zadru, za razdoblje od 1888. do 1918., bio nakon Rapalskoga ugovora izručen Kraljevini SHS, ali je stradao u požaru u Splitu. Stoga gradivo dobiveno iz Austrije zapravo nadopunjuje i gradivo C. k. Namjesništva u Zadru za razdoblje 1888-1918. Gradivo se odnosi na Krunovinu Dalmaciju, te na otok Krk (koji je pripadao Krunovini Primorje). To se gradivo odnosi na sljedeće predmete: Vjerske zaklade (Brač, Dubrovnik, Hvar, Korčula, Makarska, Opuzen Prčanj, Split, Šibenik, Trogir i Zadar), Biskupije i kaptoli (Dubrovnik, Hvar, Kotor, Makarska, Split, Šibenik, Zadar), Župe, Sjemeništa (Dubrovnik, Priko, Split, Zadar), Redovnici (Franjevci, Dominikanci), Redovnice (Augustinke, Benediktinke, Kćeri Marijine, Kćeri Presvetoga Srca Isusova, Klarise, Kongregacija sestara “Dostojnih svih svetih sakramenata”, Red sestara “Kršćanske

J. KOLANOVIĆ, Vrela za povijest Crkve u Dalmaciji

353

ljubavi”, Sestre Sv. Križa, Sestre sv. Franje, Služavke Malog Isusa, Školske sestre sv. Franje, Trećoretkinje sv. Augustina), Zborni kaptoli (Korčula, Kotor, Makarska, Pag, Trogir). U gradivu koje se čuva u Hrvatskom državnom arhivu nalaze se i spisi o Pravoslavnoj eparhiji, Pravoslavnom konzistoriju i Pravoslavnoj bogosloviji u Zadru te o pravoslavnim parohijama u Dalmaciji U Odjelu nastave nalaze se i spisi o teološkim školama u Dalmaciji, te pojedinačni spisi o nastavi vjeronauka, privatnim redovničkim ženskim pučkim školama. U fondu C. k. Komisija za spomenike, čije je spise - ukoliko se odnose na Dalmaciju - Austrija također predala Hrvatskoj i danas se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu, nalaze se i spisi o konzervatorskim i restauratorskim zahvatima u crkvama. Dio spisa o zaštiti spomenika kulture nalazi se i u Odjelu nastave Ministarstva bogoštovlja i nastave. Za oba arhivska fonda izrađen je našastar s podrobnim opisom najznačajnijih predmeta. Ministarstvo vanjskih poslova (K. u. k. Ministerium des Äussern) 1848-1918, Odjel Administrative registratur pod oznakom F 26 ima značajnu skupinu spisa o Katoličkoj crkvi na Zapadu (Katholische Kirche im Occident), gdje se nalaze i pojedini predmeti značajni za povijest Katoličke crkve u Dalmaciji, kao primjerice demisija nadbiskupa Dvornika u Zadru (33). Posebno je potrebno upozoriti na seriju spisa o Kolegiju sv. Jeronima u Rimu, kao i o poznatoj aferi “San Girolamo” (43, 44, 46-48). Ondje se nalaze i spisi o glagoljici. Najveći dio tih spisa nalazi se u snimkama u Hrvatskom državnom arhivu. Za šire prouke valja upozoriti i na gradivo o Konkordatu 1852-1860 (9-10). Gradivo koje se nalazi u Beču, zatim dio gradiva koji je Austrija predala i nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu, nadopunjuju i Školski spisi koji se nalaze u arhivima dalmatinskih biskupija za razdoblje 18191868. godine. FONTI PER LA STORIA DELLA CHIESA IN DALMAZIA NELLA SECONDA METÀ DEL XIX SECOLO NELL’ARCHIVIO CROATO DI STATO IN ZAGABRIA Nello studio della storia della Chiesa in Dalmazia occupa una particolare importanza il materiale formatosi con l’attività dell’amministrazione di Stato. Queste fonti le possiamo definire “esterne alla Chiesa”, in quanto riferiscono sull’azione dello Stato nei confronti della Chiesa e ci permettono di analizzare la storia della Chiesa attraverso il rapporto fra l’ordine politico-amministrativo e le strutture ecclesiastiche. Durante seconda metà del XIX secolo, più precisamente dal 1848 al 1918, gli organismi amministrativi della Monarchia assumono un significato particolare per

354

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

la Dalmazia. A questo gruppo appartengono alcuni complessi archivistici, conservati nell’archivio di Stato austriaco, e in parte, in base all’Accordo del 1923 e al Protocollo del 1923, consegnati alla Croazia in forma originale o in copia e conservati nell’archivio croato di Stato di Zagabria. In primo luogo vogliamo prendere in considerazione i seguenti organismi: Il Ministero del Culto e dell’Istruzione, l’Istituto per la protezione dei monumenti culturali, il Ministero degli Esteri, Ufficio del Registro. Il materiale archivistico di ognuno degli organismi citati rende possibile uno sguardo specifico alla posizione della Chiesa e al rapporto tra le strutture ecclesiastiche e l’ordinamento politico-amministrativo che regnava nella Monarchia. Queste fonti non ci danno la possibilità di analizzare lo sviluppo interno della Chiesa in Dalmazia e di dare uno sguardo alla storia della pastorale e all’influenza della Chiesa nella società, però ci presentano l’ambito in cui la Chiesa operava. Il Ministero Regio-imperiale del Culto e dell’Istruzione (K.k. Ministerium des Kultus und Unterrichtes) era preceduto dal Ministero della pubblica Istruzione (Ministerium des öffentlichen Unterrichtes), fondato il 23 marzo 1848. Ad esso furono aggiunte, nel 1849, le materie di culto che fino allora erano campo d’attività della Cancelleria della Corte. Il Ministero cambiò il nome in K. k. Ministerium des Kultus und Unterrichtes e diventò competente per tutta la Monarchia. Venne soppresso il 20 ottobre del 1860 e il suo campo d’attività per la metà austriaca della Monarchia venne assunto dal Ministero di Stato (K.k. Staatsminsterium). Dopo l’Accordo austro-ungarico del 1867 venne istituito il Ministero Regio-imperiale per il Culto e l’Istruzione (K.k. Ministerium für Kultus und Unterricht), competente per la metà austriaca della Monarchia e rimase operativo fino al crollo della Monarchia nel 1918. Al campo d’attività del Ministero spettava, tra l’altro, il proporre la nomina dei vescovi e dei canonici, la conferma dei prelati e degli abati, il consolidamento e il cambio dei confini delle diocesi, l’approvazione dell’istituzione delle nuove parrocchie che si trovano nel patronato del Sovrano, le dotazioni per i seminari, il controllo sulle scuole diocesane e religiose e sulle dotazioni ad esse concesse, il controllo sulle fondazioni religiose. Questo Ministero era competente per tutte le religioni della Monarchia (cattolica, ortodossa e la Chiesa evangelica). Dal Ministero dipendeva anche l’Ufficio per i monumenti (K.k. Denkmalamt), fondato nel 1850, come pure la Commissione centrale di statistica (C.k. Statistiches zentralkomission), fondata nel 1863. L’Austria, in base all’Accordo del Regno dei Serbi, Croati e Sloveni con la Repubblica d’Austria del 1923 e al Protocollo tra la Repubblica Popolare Federativa di Jugoslavia e la Repubblica d’Austria del 1958, ha consegnato gli scritti tra il 1888 al 1928 con le rispettive copie; perciò per lo studio del materiale di questo Ministero bisogna continuare a consultare anche il materiale che si trova a Vienna, nell’archivio austriaco di Stato, sezione Allgemeines Verwaltungsarchiv, fondo K.k. Ministerium für Kultus und Unterricht per il periodo fino al 1888. Per il periodo che va da 1797 al 1848 (con l’interruzione durante l’amministrazione francese 1806-1813), gli scritti più importanti riguardanti la storia della Chiesa in Dalmazia, si trovano nel fondo Hofkanzelei (Alter Kultusakten). Bisogna ricordare che una parte del fondo di

J. KOLANOVIĆ, Vrela za povijest Crkve u Dalmaciji

355

Luogotenenza Regia-imperiale di Zara, per il periodo 1888-1918, dopo il Trattato di Rapallo, è stata consegna al Regno dei Serbi, Croati e Sloveni, però è andata perduta durante l’incendio in Spalato. Perciò il materiale avuto dall’Austria in fondo integra il materiale della Luogotenenza Regia-imperiale di Zara del periodo tra il 1888 e il 1918. Il materiale riguarda il Territorio della Corona di Dalmazia e l’isola di Krk [Veglia], che apparteneva al Territorio della Corona del Litorale. Questo materiale riguarda: le Fondazioni religiose (Brač [Brazza], Dubrovnik [Ragusa], Hvar [Lesina], Korčula [Kurzola], Makarska, Opuzen [Fort’Opus], Prčanj [Perzagno], Split [Spalato], Trogir [Traù], e Zadar ]Zara]); le Diocesi e i capitoli (Dubrovnik, Hvar, Kotor [Cataro], Makarska, Spalato, Šibenik [Sebenico] e Zara); le Parrocchie e i Seminari (Dubrovnik, Priko, Spalato e Zara); i Religiosi (Francescani, Domenicani); le Religiose (Agostiniane, Domenicane, Figlie di Maria, Figlie del Sacratissimo Cuore di Gesù, Clarisse, Congregazione delle suore “Degne di tutti i santi Sacramenti”, la Congregazione delle suore della “Carità cristiana”, Suore della Santa Croce, Suore di San Francesco, Ancelle del Bambin Gesù, Suore Scolastiche Francescane, le Terziarie di Sant’Agostino) e i Capitoli di canonici (Korčula, Kotor, Makarska, Pag [Pago] e Trogir). Tra il materiale conservato nell’archivio di Stato si trovano anche gli scritti riguardanti l’Eparchia ortodossa, il Concistoro ortodosso e il Seminario Maggiore ortodosso di Zara e le parrocchie ortodosse di Dalmazia. Nella Sezione dell’Istruzione si trovano gli scritti sulle scuole di teologia in Dalmazia e su singoli scritti sull’insegnamento della religione e sulle scuole religiose popolari private femminili. Nel fondo della Commissione Regio-imperiale per i monumenti, i cui scritti — quelli riguardanti la Dalmazia — sono stati consegnati dall’Austria alla Croazia e oggi conservati nell’archivio croato di Stato, si trovano pure gli scritti sulle prese di posizione conservatrici e restauratrici nella Chiesa. Una parte di scritti sulla protezione dei monumenti culturali si trova nella Sezione dell’Istruzione del Ministero del Culto e dell’Istruzione. Per entrambi i fondi dell’archivio è stato steso un inventario con la descrizione dettagliata del materiale più importante. Il Ministero degli Esteri (K.u.k. Ministerium des Äussern) 1848-1918, Sezione Administrative registratur sotto il contrassegno F 26, ha una considerevole quantità di scritti sulla Chiesa cattolica in Occidente (Katholische Kirche im Occident), e tra essi ce ne sono alcuni significativi per la storia della Chiesa cattolica in Dalmazia, come per es. la dimissione dell’arcivescovo Dvornik a Zara (33). In particolare bisogna sottolineare la serie di scritti sul collegio di san Girolamo in Roma, come pure sulla nota questione “San Girolamo” (43, 44, 46-48). Vi si trovano pure gli scritti sulla liturgia glagolitica. La maggior parte degli scritti si trova in fotocopia nell’Archivio croato di Stato. Per gli studi più approfonditi occorre citare il materiale sul concordato del 1852-1860 (9-10). Il materiale che si trova a Vienna, e una parte del materiale che l’Austria ha consegnato e che ora si trova in Croazia nell’archivio di Stato, è completato dagli Scritti Scolastici che si trovano negli archivi delle diocesi dalmate per il periodo che va dal 1819 al 1868.

356

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

ARHIV HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE KAO VRELO ZA NOVIJU CRKVENU POVIJEST

DR. IVAN ĆUBELIĆ Pravna komisija Hrvatske biskupske konferencije

UDK 282(091)(497.5)(0093)“19” Prethodno priopćenje

Biskupske konferencije crkvene su tijela pastoralne koordinacije, a stasale su tek tijekom prošlog stoljeća. Stoga su arhivi pojedine biskupije često bogatiji sadržajima konkretnih događaja i stvarnih prilika na terenu, nego li arhivi BK. Hrvatska biskupska konferencija službeno je započela djelovati s potvrđenim statutom od 15. svibnja 1993. godine. Iz zajedničke Biskupske konferencije Jugoslavije, osim HBK nastale su nove BK Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Jugoslaviji. Stoga, kad govorimo o Arhivu HBK mislimo na svu arhivsku građu koja je sakupljana u sjedištu BKJ u Zagrebu, od 1918. do 1992., te na korespondenciju i dokumentaciju HBK od 1993. pa naprijed. U smiraj važnih političkih događaja 1918. godine, a uoči stvaranja novih političko-državnih zajednica, krčki biskup A. Mahnić jednim programskim pismom, upućenim zagrebačkom nadbiskupu A. Baueru, potiče zajednički Sabor katoličkih biskupa u vrijeme puno teškoća, od kojeg ovisi buduća sudbina hrvatskog naroda i Slavena. Već ovaj prvi dokument, vezan uz novu BK, iznosi društvena pitanja i pastoralne teme koje, dobrim dijelom, predstavljaju područje zanimanja i zauzimanja biskupa na plenarnim sjednicama: zajednički katekizam, predstavnik u Rimu kod Svete Stolice (Rekao bih da u Rimu do sada nisu dobro poznavali Hrvate i Slovence. O koliko važnih pitanja, koja nas se izravno tiču, odlučivano je u zadnje vrijeme u Rimu bez pravog poznavanja naše situacije), Papinski zavod Sv. Jeronima, pastoral naših iseljenika, međuvjerski odnosi, udruge

I. ĆUBELIĆ, Arhiv Hrvatske biskupske konferencije

357

katoličkih laika, zaštita javnog morala, katolički tisak Nadbiskup Bauer prihvatio je ovaj poticaj i sazvao prvi sabor biskupa u Zagrebu, 27-29. studenog 1918. Službena potvrda Svete Stolice ovoj novoj instituciji Biskupskoj konferenciji- očituje se već sljedeće godine iz pozdravnog pisma državnog tajnika kard. Gasparrija te imenovanjem Apostolskog nuncija za novu državu mons. Francesca Cherubinija 1920. 1) Od 1918. do 1992. održano je 110 plenarnih zasjedanja BKJ. Zapisnici s ovih zasjedanja (svaki 10-20 stranica) sačuvani su i pohranjeni u posebnim fasciklima i u zasebnom ormaru. Sažetak je na latinskom ili talijanskom jeziku redovito dostavljan Svetoj Stolici, a u prijepisu uglavnom sačuvan i u Arhivu BK; 2) Tematski izdvojenih materijala u Arhivu je oko 200 posebnih fascikli. Neki su zatvoreni jer tretirana pitanja više ne postoje, drugi se tek otvaraju. Nabrojit ću samo neke: • Agrarna reforma, • Bogoslovska učilišta, • Redovnice, • Državni blagdani u Kraljevini Jugoslaviji, • Glagoljica, zauzimanje Episkopata, • Grkokatolici – progoni, • Inozemna pastva, • Interkonfesionalni zakon, • Katolička akcija, • Katolička Crkva – stanje u Kralj. Jugoslaviji, • Konkordat, • Nasilje fašista nad Slavenima u Italiji prije rata, • Pastirska pisma, okružnice, •Ratno doba (Documenta temporis, Intervencije, Crkvene prilike u Istri, Zlodjela stranih trupa, Židovi), • Soko, poslanica protiv Sokola, • Školstvo, vjeronaučni udžbenici, • Starokatolici, • Vojna pastva, • Hercegovački spor, Haljinići, • Protokol Sv. Stolice i SFRJ, • Zaštita zakonitosti, • Službene vijesti BK… 1) Arhivska građa složena je kronološki. Svake je godine registrirano, u prosjeku, oko 400-500 spisa, naravno prvih godina postojanja BK znatno manje.

358

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

2) Spisi druge polovice XX. stoljeća obrađeni su u priručnoj kartoteci. Glavne tematske cjeline i podteme, kratki opis i arhivska oznaka, pomažu u brzom snalaženju i pristupu pohranjenim spisima. 3) Urudžbeni zapisnici od 1918. do danas (17 knjiga) kronološki registriraju svaki dokument koji dolazi ili se šalje iz BK (s originalom ili kopijom u Arhivu). Posebna rubrika označuje subjekt kome je ili od koga dopis upućen, kakav je odgovor, povezivanje ili uputa na dopis vezan s temom. 4) Kompjutorsko vođenje urudžbenog zapisnika od 1992. Urudžbene oznake na spisu ostaju i za njegovu arhivsku pohranu. Kompjutorsko vođenje omogućuje pretraživanje (za sada samo ovog dijela). Potrebno je, na koncu, napomenuti da je za veoma malo znanstvenih radova bilo moguće konzultirati građu ovog Arhiva, budući da još nije otvoren za javnost. Uvid u pojedino povijesno razdoblje ili temu rada može se dobiti pisanim dopuštenjem generalnog tajnika HBK.

ARCHIVIO DELLA CONFERNZA EPISCOPALE CROATA COME FONTE PER LA STORIA ECCLESIASTICA PIÙ RECENTE Sommario L’arcivescovo Bauer ha convocato il primo Sinodo dei vescovi a Zagabria, il 27-29 novembre del 1918. L’approvazione ufficiale della Santa Sede di questa nuova istituzione — la Conferenza episcopale — viene affermata fin dall’anno successivo, come si legge nella lettera di saluto del Segretario di Stato Cardinal Gasparri, e con la nomina del Nunzio Apostolico per il nuovo Stato mons. Francesco Cherubini (1920). La Conferenza episcopale croata ha iniziato ufficialmente a lavorare con lo Statuto approvato il 15 maggio del 1993. Dalla comune Conferenza episcopale jugoslava, oltre alla Conferenza episcopale croata, sono nate le nuove Conferenze episcopali della Chiesa cattolica in Bosnia ed Erzegovina, Slovenia e Jugoslavia. Perciò quando parliamo dell’Archivio della Conferenza episcopale croata ci riferiamo a tutto il materiale archivistico raccolto nella sede della Conferenza episcopale jugoslava in Zagabria, dal 1818 al 1992, e alla corrispondenza e documentazione della Conferenza episcopale croata dal 1993 in poi. Dal 1918 al 1992 sono state tenute 110 sessioni plenarie della Conferenza episcopale jugoslava. I verbali di queste sessioni (ognuno di 10-20 pagg.) sono conservati e depositati in fascicoli speciali in un armadio particolare. Il riassunto, in lingua latina o italiana, veniva regolarmente consegnato alla Santa Sede e una copia, in genere, veniva conservata anche nell’Archivio della Conferenza episcopale. Nell’Archivio ci sono circa 200 fascicoli particolari, divisi secondo il tema trattato. Alcuni sono terminati in quanto le questioni trattate sono state esaurite, mentre gli altri sono appena aperti.

I. ĆUBELIĆ, Arhiv Hrvatske biskupske konferencije

359

Il materiale archivistico e messo insieme in ordine cronologico. Ogni anno sono stati registrati, in media, circa 400-500 scritti, naturalmente nei primi anni dell’esistenza della conferenza episcopale in numero inferiore. Gli scritti della seconda metà del XX secolo sono redatti nello schedario manuale. Le unità tematiche principali, la breve descrizione e il contrassegno dell’archivio, aiutano ad orientarsi rapidamente e ad accedere agli scritti depositati. I protocolli dal 1918 ad oggi (17 libri registrano in ordine cronologico ogni documento, in arrivo e in partenza, della Conferenza episcopale (l’originale o la copia si conservano nell’Archivio). Una specifica rubrica indica il soggetto a cui (o da cui) lo scritto è diretto, l’esito della risposta, il collegamento o l’indicazione dello scritto riferito al tema. La gestione computerizzata dei registri è dal 1992. I contrassegni dei registri rimangono sullo scritto anche per la sua depositazione nell’Archivio. La gestione computerizzata permette la ricerca (per ora solo di questa parte). Bisogna ricordare, alla fine, che solo per pochissimi lavori scientifici è stato possibile consultare il materiale di quest’Archivio, in quanto non è ancora aperto al pubblico. La visione di un particolare periodo storico o di un tema si può avere col permesso scritto del segretario generale della Conferenza episcopale croata.

360

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

361

IV. ODJECI U TISKU

362

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

363

ODJECI U NOVINAMA I ČASOPISIMA Priprema Skupa tekla je tiho. Skromna sredstva koja su organizatorima bila na raspolaganju nisu omogućavala da se, znanstvenici pozovu na skup, kao što često biva, javnim pozivom, već su pozivani ciljano prema programu. Priprema skupa najavljena je samo na internetu Ministarstva znanosti i tehnologije i na osobnim stranicama koordinatora znanstvenog vijeća. Skupu se moglo prisustvovati besplatno, a održavanje je objavljeno na više lokalnih radio stanica i odmah je izazvalo pozornost određenog kruga zainteresiranih, kao i sredstavâ društvenog priopćavanja. Slobodna Dalmacija objavila je kraću najavu Skupa iz pera novinara Ivana Ugrina. Među novinskim izvještajima o skupu i opet je najviše prostora skupu posvetila Slobodna Dalmacija. Ona je donijela izvještaj s prvoga radnoga dana i opsežan osvrt u prilogu za kulturu, Forum, koje je napisala novinarka Jasmina Parić. Kako su sudionici na kraju radnoga dijela skupa posjetili važni hrvatski povijesni lokalitet Solin, gdje su ih primili i ugostili članovi gradske uprave, Solinska kronika je o skupu također donijela poduži članak iz pera Petra Vulića. Od vjerskih listova na članak se osvrnuo veoma dugim člankom Glas Koncila s prilogom novinara Mirka Mihalja. A u susjednoj državi Bosni i Hercegovini objavljen je kratki tekst Dragice Zeljko u Crkvi na kamenu. Ugledni talijanski časopis za društveno-religioznu povijest, Ricerche di storia sociale e religiosa, u svoja dva broja, donio je detaljan opis skupa kojega je opisao sudionik i član znanstvenog vijeća , profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Padovi, Odjel za povijest, Filiberto Agostini. Prvi je put skup opisan među Vijestima Instituta i to kao glavna vijest o djelatnosti spomenutog Instituta, pod naslovom: Il convegno di Spalato su “Chiesa cattolica e società adriatica” (settembre 2001), Ricerche, NS, 60/2001, 273-276. Drugi je opis identičan prethodnome. Objavljen je u slijedećem broju istoimenog časopisa u rubici Note, pod naslovom “Il

364

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

convegno di Spalato su “Chiesa e Adriatico”. Taj članak donosimo u ovom prilogu. U svome prilogu prof. Agostini je opisao početak i razvoj suradnje dvaju jadranskih susjeda na proučavanju religiozno-društvene povijesti i završio željom poznatog povjesnika i jednog od organizatora skupa Gabriela De Rose: “Približimo ove dvije jadranske obale, premostimo ih i neka nas Bog prati”. Približiti dvije obale više puta se čula želja i za vrijeme skupa ona je i odjek članakâ u tisku koje donosimo u prilogu. Oni donose tek sažetak onoga što se u zborniku izlaže na preko 250 stranica. U svakom slučaju, oni su pokazatelji zanimanja i iščekivanja daljnjih istraživanja na području društveno-religiozne povijesti koja se u Hrvatskoj još uvijek nalazi u začecima. Zbog toga je njihova uloga i u ovom prilogu više da svjedoče o potrebi nastavka ovakvih istraživanja nego u dokumentiranju znanstvenog skupa.

PRILOZI

MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUP NA KBF-U U SPLITU

Crkva i društvo uz Jadran

nazočne će pozdraviti msgr. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski, provincijal Žarko Maretić, dekan KBF-a Luka Tomašević, Branimir Lukšić, župan splitsko-dalmatinski, i Ivan Škarić, gradonačelnik Splita. Među predavačima su i Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, Ivo Babić, rektor Sveučilišta u Splitu, Josip Kolanović, ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, Tomislav Mrkonjić, iz Tajnog vatikanskog arhiva i drugi znanstvenici. I. UGRIN

I . UGRIN, Međunarodni znanstveni skup na KBF-u u Splitu, Crkva i društvo uz Jadran, Slobodna Dalmacija, 59 (2001) br. 18196 [20. IX.] str. 59.

"

Split — Katedra za crkvenu povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, u suradnji s Institutom za istraživanje društvenoreligiozne povijesti u Vicenzi i Odjelom za povijest Fakulteta političkih zna-

nosti Sveučilišta u Padovi, priređuje ovoga petka i subote međunarodni znanstveni skup pod naslovom Crkva i društvo uz Jadran – Vrela i rezultati istraživanja. Skup na kojem sudjeluju 22 ugledna povjesničara i znanstvenika iz Hrvatske, Italije, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Njemačke, održava se u prostorijama KBF-a u Splitu, a organizacijski odbor čine Vicko Kapitanović, Slavko Kovačić, Gabriele de Rosa i Filiberto Agostini. Na početku rada skupa

JASMINA PARIĆ, Počeo Međunarodni znanztveni skup “Crkva i društvo uz Jadran” Religiozna povijest Jadranskog područja, Slobodna Dalmacija, 59 (2001) br. 18198 [22. IX.] str. 73.

"

365

Odjeci u tisku

POČEO MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUP “CRKVA I DRUŠTVO UZ JADRAN”

Religiozna povijest jadranskog područja SPLIT — Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu počeo je dvodnevni međunarodni znanstveni skup Crkva i društvo uz Jadran koju je fakultet, odnosno katedra za crkvenu povijest, organizirala u suradnji s Institutom za istraživanje društveno religiozne povijesti u Vicenzi i Odjelom za povijest Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Padovi. U pozdravnom govoru rektor splitskog Sveučilišta dr. Ivo Babić je istaknuo kako je bitno da se teološki fakultet bavi znanstvenom aktivnošću; naglasio je da je skup međunarodni, što je irnamentno znanosti, a tema je aktualna jer je Jadran uvijek bio civilizacijsko i urbano ishodište, uključujući i kršćanstvo koje se odavde širilo prema zaleđu. Najavio je raznolike teme i ustvrdio je da će skup pridonijeti boljem poznavanju povijesnih pitanja. Dr. Vicko Kapitanović okvirno je predstavio područja kojim se predavači bave, spomenuvši veze između dviju jadranskih obala koje sežu daleko u povijest. Ovaj skup bit će doprinos našega fakulteta razvoju znanosti, istaknuo je, a sudjelovat će pre-

Dr. Vicko Kapitanović okvirno je predstavio područja kojima se predavači bave

davači iz Italije, Njemačke, Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, iz šesnaest različitih ustanova. Župan dr. Branimir Lukšić kazao je kako smo i danas tromeđa triju civilizacija, zapadnoeuropske protestantsko-katoličke, pravoslavne i islamske, među kojima je potrebna suradnja, ali ne asimilacija i zajednička kaša, a povijesni događaji i problemi mogu bitno utjecati na buduće generacije ovisno o tome kako ih one shvate i interpretiraju. Sudionicima skupa riječi dobrodošlice uputili su i nadbiskup dr. Marin Barišić, provincijal Žarko Maretć i dekan Teološkog

fakulteta dr. Luka Tomašević. Prvo predavanje održao je Gabriele de Rosa iz Vicenze s temom Smjernice i istraživački postupak za možebitnu društveno-religioznu povijest jadranskog područja. Hrvatska u historiografiji njemačkoga govornog područja, okolnosti za nastanak i nestanak biskupijskih sjedišta između Zagreba i Zadra, odnos franjevaca i plemstva u Dalmaciji u kasnom srednjem vijeku, izvori za hrvatsku povijest u Vatikanskom tajnom arhivu i hrvatska franjevačka historiografija samo su neke od tema koje su obradili ostali predavači. Drugi, kraći dio skupa, bit će održan ove subote. Js. PARlĆ

366

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

DVODNEVNI MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUP NA KBF-u U SPLITU: “CRKVA I DRUŠTVO UZ JADRAN, VRELA I REZULTATI ISTRAžIVANJA”

Sastavni dio europskoga tla Piše Jasmina P ARIĆ rkvena povijest dio je integralne povijesti i ne može se od nje odvajati, a istraživanje crkvene povijesti obogatit će novim spoznajama povijest određene regije; vođeni ovim kredom, Katedra za povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, Institut za istraživanje društveno religiozne povijesti il Vicenzi i Odjel za povijest Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Padovi organizirli su međunarodni znanstveni skup koji se proteklog vikenda u Splitu održavao pod nazivom Crkva i društvo uz Jadran - vrela i rezultati istraživanja. Kako je u uvodnom izlaganju pod nazivom

C

O

S

V

R

T

♦ Kako je u uvodnom izlaganju pod naslovom “Hrvatska društvena i religiozna povijest kao sastavni dio europske povijesti”, koje je i pobliže odredilo temu skupa, naveo Vicko Kapitanović, jedan od četvorice članova Organizacijskog odbora, istočna je strana Jadrana oduvijek bila sastavni dio europskoga tla, s time što je već u rimsko doba Dalmacija bila jedna od odličnijih provincija Rimskoga Carstva. I carevi su dolazili s ove strane. Dioklecijan dakako kao najpoznatiji, a zbačeni car Glicerije zasjeo je na salonitansku biskupsku stolicu.

“Hrvatska društvena i religiozna povijest kao sastavni dio europske povijesti” koje je i pobliže odredilo temu skupa, naveo Vicko Kapitanović, jedan od četvorice članova Organizacijskog odbora, istočna je strana Jadrana oduvijek bila sastavni dio europskoga tla, s time što je već u rimsko doba Dalmacija bila jedna od odličnijih provincija Rimskoga Carstva. I carevi su dolazili s ove strane. Dioklecijan dakako kao najpoznatiji, a zbačen i car Glicerije zasjeo je na salonitansku biskupsku stolicu. Iz daleke prošlosti datiraju i crkvene veze i kontakti između dviju obala; papa Kajo bio je vjerojatno s naše strane.

367

Odjeci u tisku Duga tradicija

Manjak izvora

Srednjovjekovni odnosi nisu iz Europe u naše krajeve uvijek donosili dobro - spomenimo zauzeće Zadra od strane križara. Međutim, mnogi redovi ostavili su u našoj zemlji neizbrisiv trag poput benediktinaca koji su došli iz Italije, te franjevaca koji su u našim krajevima proveli obnovu svoga reda. Zbog duge tradicije, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu osjetili su potrebu da učine prvi korak kako bi jasnije osvijetlili socio-religioznu povijest ovoga područja. Sudjelovali su, odnosno poslali svoje radove, predavači iz Italije, Njemačke, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske iz šesnaest različitih ustanova. Zanimljiva razmatranja o društveno-religioznoj povijesti Jadrana iznio je Gabriele de Rosa iz Vicenze. Tamošnji institut posebno istražuje područje religioznog života srednjoistočnih europskih zemalja pa je proučavao uvjete vjere i njezina prakticiranja u zemljama koje su nekoć nazivane narodnim demokracijama, gdje je vjera morala biti privatna stvar. Povijesna vrela mjesnih crkava i vrela Vatikanskog tajnog arhiva mogu mnogo reći o Crkvi uz Jadran, posebno u Hrvatskoj, ali je potrebno istraživati i druge izvore, a osobito su bitni književnost i umjetnost, te je potrebna suradnja povjesničara. sociologa i teologa svih vjera.

Fulvio Salimbeni iz Udina govorio je o problemima talijanskih istraživača koji se bave poviješću religije istočnog Jadrana; posebno se osjeća manjak tiskanih izvora, i u mnogim slučajevima treba pribjeći erudiciji osamnaestog stoljeća ili pozitivističkoj filologiji devetnaestog stoljeća. Petar Vrankić sa Sveučilišta u Augsburgu izlagao je pak o Hrvatskoj u historiografiji njemačkoga govornog područja; neka razdoblja, poput onog od 15. do 19. stoljeća, još su gotovo potpuno neistražena, položaj Hrvatske u socijalističkoj Jugoslaviji samo je djelomično obrađen, a stvaranje moderne hrvatske države gotovo cjelovito, no potpune slike nema. Tijekom dvodnevnog skupa obrađeno je i više povijesnih tema: Biskup Mile Bogović govorio je o nastanku i nestanku biskupskih sjedišta između Zagreba i Zadra. Željko Tolić s franjevačke klasične gimnazije u Sinju o odnosu franjevaca i političke vlasti u Dalmaciji u srednjem vijeku; ustvrdio je da je suradnja bila dobra i da su se franjevci na gotovo prirodan način prilagodili ondašnjem političkom ustroju. Jože Škofljanec izlagao je o iseljavanju katoličkog puka u Sloveniju pred turskom opasnošću, koje je trajalo sve do druge polovice 16. stoljeća Filiberto Agostini iz Padove održao je predavanje o mletačkoj crk-

venoj politici 18. stoljeća. Stanko Piplović o ulozi države u izgradnji sakralnih građevina u Dalmaciji tijekom 19. stoljeća. Bilo je još riječi o masovnim stradanjima katolika u Drugome svjetskom ratu i neposredno nakon njega, o hrvatskoj franjevačkoj historiografiji i rezultatima istraživanja crkvene povijesti u Bosni i Hercegovini, a potom su, nakon ovih rezultata i smjernica znanstvenih istraživanja, uz podnaslov Vrela prikazani izvori za hrvatsku povijest u Vatikanskom tajnom arhivu, u Državnom arhivu u Beču, Zagrebu, Zadru i Rijeci te u arhivima u Bosni i Hercegovini i Arhivu Hrvatske biskupske konferencije.

Tajni arhiv Tomislav Mrkonjić, Slavko Kovačić, Josip Kolanović, Ivan Pederin, Melina Lučić, Franjo Velčić, Andrija Nikić i Ivan Ćubelić su izvijestili o gradivu, o posebnim fondovima i zbirkama koje mogu poslužiti za istraživanja određenih razdoblja i problemskih cjelina. Posebno je istaknuto kako je Vatikanski tajni arhiv, kao središnji arhiv Katoličke crkve, jedno od najbogatijih vrela za hrvatsku svjetovnu i crkvenu povijest, a dokumentacija, pogotovo ona, koja se tiče uprave Papinske države, nezaobilazna je za povijest hrvatskih gradova na Jadranu u kojima su se nalazili konzulati Papinske države. Organizatori skupa odabrali su vrlo široku temu koja se može obraditi

368

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

s raznih aspekata, te su izlaganja u najvećem broju slučajeva otvorila niz novih pitanja, ali su navedeni i izvori gdje se mogu potražiti odgovori. Neki aspekti i vremenska razdoblja socio-religijske

povijesti uz Jadran dobro su obrađeni, moglo bi se reći i popularni među znanstvenicima, a drugi sasvim neznatno. No, kako su splitski organizatori istaknuli, učinjen je ipak prvi korak, da vidimo gdje

smo, a sljedeći bi se svakako trebali temeljiti i na suradnji s ostalim ustanovama koje ovu temu duže vrijeme proučavaju i na sličnim skupovima na kojima se mogu razmjenjivati iskustva.*

* JASMINA PARIĆ, Dvodnevni Međunarodni znanstveni skup na KBF-u u Splitu: “Crkva i društvo uz Jadran” Sastavni dio europskog tla, Slobodna Dalmacija, 59 (2001) br. 18201 [25. IX.] Kulturni prilog Forum, str. 5.

MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUP »CRKVA I DRUŠTVO UZ JADRAN« NA KBF-U SVEUČILIŠTA U SPLITU

Povijest progona, pogroma i iseljavanja Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu održan je 21. i 22. rujna Međunarodni znanstveni skup »Crkva i društvo uz Jadran - vrela i rezultati istraživanja«, koji je priredila Katedra crkvene povijesti KBF-a Sveučilišta u Splitu, u suradnji s Institutom za istrživanje društvene i religiozne povijesti iz Vicenze i Odjelom za povijest Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Padovi.

tanović podsjetio je na povijesnu povezanost jadranskih obala, istaknuvši da će taj skup pridonijeti razvoju znanosti,

čemu će svoj prilog dati 22 znanstvenika i povjesničara iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Italije i Njemačke, koji dolaze iz

Nijedna velesila nije uspjela utemeljiti »Balkansku uniju« Poslije pozdrava i uvodnog izlaganja rektora Sveučilišta u Splitu dr. Ive Babića, predstojnik Katedre za crkvenu povijest KBF-a dr. Vicko Kapi-

Uvodno je izlaganje održao rektor Sveučilišta u Splitu dr. Ivo Babić

369

Odjeci u tisku 16 različitih ustanova. Splitsko-dalmatinski župan dr. Branimir Lukšić upozorio je da se još uvijek nalazimo na tromeđi triju civilizacija među kojima je potrebna suradnja a ne asimilacija. Nakon pozdravne riječi splitsko-makarskog nadbiskupa dr. Marina Barišića, provincijala Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja mr. Žarka Maretića i dekana KBFa dr. Luke Tomaševića, prvo je predavanje održao Gabriele de Rosa iz Vicenze. Podsjetio je da je sa skupa, koji je 27. i 28. listopada prošle godine održan u Vicenzi, poslana poruka predsjedniku Europskoga povjerenstva Romanu Prodiju u kojoj se ističe, na temelju povijesnih istraživanja, kako nijedna velesila nije uspjela utemeljiti »Balkansku uniju«. Nije to pošlo za rukom ni Turskoj, ni Austriji, ni Rusiji, ni NATO-u, zbog čega se potiče »Europska unija da poduzme odvažniju politiku, razboritiju i hrabriju, koja bi zauzela mjesto Atlantskog saveza, neka pristupi Jadranu i uključi narode europskog jugoistoka u dioništvo vrijednosti ustava koji se poziva na temeljna prava naše civilizacije i političke baštine humanističkog predznaka«.

Nedostaje priručnik sustavne religiozne povijesti u Hrvata Govoreći o rezultatima i smjernicama znanstvenih istraživanja društveno-religiozne povijesti u Hrvatskoj, akademik Franjo Šanjek podsjetio je da

počeci hrvatske crkvene historiografije sežu u 11. stoljeće te istaknuo kako je sustavno istraživanje crkvene povijesti u Hrvata novijeg datuma. Iako suvremena hrvatska crkvena historiografija raspolaže s brojnim monografijama, studijama i stručnim raspravama iz trinaeststoljetne povijesti kršćanstva i Crkve u Hrvata, ipak još uvijek nedostaje priručnik sustavne religiozne povijesti u Hrvata. Fulvio Salimbeni sa Sveučilišta u Udinama obradio je talijanska istraživanja religiozne povijesti istočne strane Jadranske obale. Ustanovio je da su odnosi između Talijana i južnoslavenskih naroda u 20. st. ideološki i nacionalno bitno uvjetovali povijesne studije, poglavito one koje su vezane za Drugi svjetski rat i poratno razdoblje. »Hrvatska u historiografiji njemačkoga govornog područja« - naslov je istraživanja dr. Petra Vrankića sa Sveučilišta u Augsburgu. Saznao je da su Hrvatsku učinili prisutnom i važnom u Njemačkoj politici, kulturi i znanosti u posljednjih pet stoljeća, posebno borba protiv Turaka, izbor Habsburgovca Ferdinanda za hrvatskoga kralja te odlučni otpor reformaciji. Gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović u svom je izlaganju predočio okolnosti nastanka i nestanka biskupskih središta između Zagreba i Zadra. Budući da je hrvatski narod velikim dijelom katoličke vjeroispovijesti, a u prošlosti se nalazio unutar država s katoličkim

suverenima ili u »misionarskoj zemlji«, kakvo je i danas stanje glede Bosne i Hercegovine, »Vatikanski tajni arhiv«, kao središnji arhiv Katoličke Crkve, jedno je od najbogatijih vrela za hrvatsku crkvenu i svjetovnu povijest istaknuo je u svom predavanju Tomislav Mrkonjić iz Vatikanskoga tajnoga arhiva.

I u Jugoslaviji i u ltaliji Hrvati su stradavali Iseljavanje hrvatskih katolika pred turskom opasnošću u Sloveniju, s posebnim osvrtom na iseljavanje franjevaca provincije Bosna Croatia, obradio je Jože Škofljanec iz Državnog arhiva u Ljubljani. Istaknuvši kako je doseljavanje Hrvata u Sloveniju u 15. i 16. st. ostalo manje zapaženo nego ono u Gradišće i druge susjedne krajeve zbog brze asimilacije koja se dogodila zahvaljujući najviše srodnosti hrvatskog i slovenskog jezika te pripadnosti istoj, tj. Katoličkoj Crkvi. Mletačku crkvenu politiku u 17. st. proučio je Filiberto Agostini, sa Sveučilišta u Padovi, a Stanko Piplović, sa Sveučilišta u Zadru, ulogu države u izgradnji sakralnih građevina u Dalmaciji tijekom 19. st. Zdravko Dizdar, iz Hrvatskog Instituta za povijest u Zagrebu, izložio je temu »Masovna stradanja Hrvata katolika u II. svjetskom ratu i neposredno nakon njega«. Početak II. svjetskog rata većina je hrvatskih katolika dočekala u sastavu Kraljevine Jugo-

370

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

Pogled na dvoranu za vrijeme održavanja skupa*

slavije, oko 3.190.000 stanovnika, od kojih je 2.800.000 bilo u okviru Banovine Hrvatske, stvorene svega pet dana prije izbijanja rata, dok je izvan Kraljevine Jugoslavije najviše Hrvata ostalo u sastavu Kraljevine Italije, u okupiranim hrvatskim krajevima koja im je prepustila velikosrpska jugoslavenska vlast, s više od 350,000 Hrvata. Hrvati su u obje države, u Kraljevini Jugoslaviji i u Kraljevini Italiji, bili izloženi stradanjima,ugrožena im je opstojnost zbog svoga nacionalnog, vjerskog i političkog uvjerenja od vladajućih režima, kako velikosrpskoga jugoslavenskog tako i od talijanskoga fašističkog. Bio je strahovito velik broj brutalno uhićenih, i više od tisuću ubijenih; s brojnim političkim procesima Hrvatima, s desecima tisuća optuženih i osuđenih na robije. Mnogi su spas potražili u iseljeništvu. I nakon Drugoga svjetskog rata nastavljena su masov-

na stradanja Hrvata u novostvorenoj komunističkoj Jugoslaviji, napose političkih protivnika novog sustava. Uz brojne stradale na hrvatskim križnim putovima i logorima, mnogi su uhićenici suđeni na brojnim političkim procesima. Koliko je stradala Crkva u Hrvata, pokazuje i podatak od 633 stradale crkvene osobe tijekom rata i poraća, i to 531 svećenik i redovnik, 72 sjemeništarca i bogoslova i 30 redovnica.

Politička suđenja i progoni O hrvatskoj franjevačkoj historiografiji govorio je dr. fra Vicko Kapitanović koji je, na kraju, podsjetio da je u pripremi Hrvatski franjevački biografski leksikon s više od 2.000 kratkih životopisa. Odnos franjevaca i političke vlasti u Dalmaciji u kasnom srednjem vijeku obradio je prof. Željko Tolić iz Franjevačke klasične gimnazije u Sinju. Rezultate istraživanja crk-

vene povijesti u Bosni i Hercegovini iznijeli su Ante Škegro, iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu i Božo Goluža, sa Sveučilišta u Mostaru, dok je Slavko Kovačić, sa Splitskog sveučilišta, predstavio vrela za crkvenu povijest hrvatskih pokrajina uz Jadran u prvoj polovici 19. st. u Državnom arhivu u Beču. Vrela za povijest Crkve u Dalmaciji u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu prikazao je Josip Kolanović, a Ivan Pederin ona u Državnom arhivu u Zadru. Vrela za hrvatsku crkvenu povijest od 1945. do 1990. godine u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu predstavila je Melina Lučić. Posebno je upozorila na politička suđenja, progone, stalni nadzor, »informativne« razgovore, razvlašćivanje Crkve ili ukidanje prava javnosti njezinih škola... O vrelima za crkvenu povijest u hrvatskim krajevima uz sjeverni Jadran u Državnom arhivu u Rijeci govorio je Franjo Velčić, s Teologije u Rijeci, dok je arhivska vrela za društveno religioznu povijest Hrvata u Bosni i Hercegovini predstavio Andrija Nikić, sa Sveučilišta u Mostaru. Na kraju je generalni vikar splitsko-makarske nadbiskupije dr. Ivan Ćubelić prikazao arhiv Hrvatske biskupske konferencije kao vrelo za noviju crkvenu povijest. Mirko Mihalj*

* MIRKO MIHALJ, Međunarodni znanstveni skup “Crkva i društvo uz Jadran” na KBF-u Sveučilišta u Splitu, Povijest progona, pogroma i iseljavanja, Glas koncila, 40 (2001), br. 40 (1424) [7. X.], str. 27. Slika s prikazom slušateljstva u dvorani preuzeta s naslovnice Glasa Koncila. Legendu ispod slike dodala redakcija Zbornika.

371

Odjeci u tisku

MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUP NA SPLITSKOMU KATOLIČKOM BOGOSLOVNOM FAKULTETU Na Katedri za crkvenu povijest upriličen je u suradnji s Institutom za istraživanje društveno-religijske povijesti u Vicenzi i Odjelom za povijest Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Padovi dvodnevni znanstveni skup na kojemu su sudjelovala 22 znanstvenika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Italije, Njemačke i Slovenije

CRKVA I DRUŠTVO UZ JADRAN U drugoj polovici rujna na splitskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu održan je dvodnevni međunarodni znanstveni skup Crkva i društvo uz Jadran, koji je upriličila Katedra za crkvenu povijest u suradnji s Institutom za istraživanje društveno-religiozne povijesti u Vicenzi (Istituto per

le ricerche di storia sociale e religiosa Vicenza) i Odjelom za povijest Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Padovi (Dipartimento di studi storici e politici Padova) Na ovom znanstvenom skupu sudjelovala su 22 doktora znanosti - predavača sa 16 fakulteta, tj.

Sudionici skupa za posjeta Solinu sa svojim domaćinima

znanstvenih ustanova iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Italije, Njemačke i Slovenije, i to redom: Filiberto Agostini Sveučilište u Padovi, Ivo Babić - Sveučilište u Splitu, Mile Bogović Sveučilište u Zagrebu (studij Rijeka), Ivan Ćubelić - Pravna komisi-

Snimio: J. TEKLIĆ

372

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

ja Hrvtske biskupske konferencije, Gabriele De Rosa - Institut za istraživanje socijalne i religiozne povijesti u Vicenzi, Zdravko Dizdar - Hrvatski institut za povijest u Zagrebu, Božo Goluža - Sveučilište u Mostaru, Vicko Kapitanović - Sveučilište u Splitu, Josip Kolanović Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, Slavko Kovačić Sveučilište u Splitu, Melina Lučić - Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, Tomislav Mrkonjić - Tajni vatikanski arhiv, Andrija Nikić - Sveučilište u Mostaru, Ivan Pederin - Sveučilište u Zadru, Stanko Piplović Sveučilište u Zadru, Fulvio Salimbeni - Sveučilište u Udinama, Franjo Šanjek Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Ante Škegro - Hrvatski institut za povijest u Zagrebu, Jože Škofljanec - Državni arhiv u Ljubljani, Željko Tolić Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, Franjo Velčić - Sveučilište u Zagrebu (studij Rijeka i Petar Vrankić - Sveučilište u Augsburgu. Smjernice znanstvenih istraživanja bijahu: Hrvatska društvena i religiozna povijest kao sastavni dio europske povijesti: Je li moguća društveno-religiozna povijest jadranskog područja: Rezultati i smjernice istraživanja društveno-religiozne povijesti u Hrvtskoj; Talijanska istraživanja religiozne povijesti istočne jadranske obale; Hrvatska u historiografiji njemačkog govornog područja; Okolnosti za nestanak biskupijskih sjedišta između Zagreba i

Zadra; Odnos franjevaca i plemstva u Dalmaciji u kasnom srednjem vijeku; Iseljavanje hrvatskih katolika pred turskom opasnošću u Sloveniju s posebnim osvrtom na iseljavanje franjevaca Provincije Bosnae-Crotiae; Mletačka crkvena politika u drugoj polovici XVIII. stoljeća; Uloga države u izgradnji sakralnih građevina u Dalmaciji tijekom XIX. stoljeća; Masovna stradanja hrvatskih katolika u II. svjetskom ratu i neposredno nakon njega; Hrvatska franjevačka historiografija; Rezultati istraživanja crkvene povijesti u Bosni i Hercegovini; Izvori za hrvatsku povijest u Vatikanskom tajnom arhivu; Vrela za crkvenu povijest hrvatskih pokrajina u prvoj polovici 19. st. u Državnom arhivu u Beču; Vrela za povijest Crkve u Dalmaciji u drugoj polovici XIX. stoljeća u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu; Vrela za crkvenu povijest u Državnom arhivu u Zadru; Vrela za povijel Crkve u Hrvata 19451990. u Hrvatskom državnom arhiv u Zagrebu; Vrela za crkvenu povijest hrvatskih krajeva uz sjeverni Jadran u državnom arhivu u Rijeci; Arhivska vrela za društveno-religioznu povijest Hrvata u Bosni i Hercegovini - i Arhiv Hrvatske biskupske konferencije kao vrelo za noviju hrvatsku crkvenu povijest... . Sudionicima ovog međunarodnog znanstvenog skupa tople riječi dobrodošlice su uputili rektor Sveučilišta u Splitu dr. Ivo Babić, splitsko-makarski

nadbiskup dr. Marin Barišić, provincijal franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja mr. Žarko Maretić i dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu dr. Luka Tomašević. Poslije prvog dijela predavanja ugledni gosti su odlučili posjetiti naš grad, gdje ih je u hramu kulture u Domu Zvonimir toplim riječima dobrodošlice dočekao i ugostio gradonačelnik Grada Solina Zvonimir Hrgović. On je biranim riječima govorio o solinskoj prošlosti, spomenuvši kralja Dmitra Zvonimira, majku sirotih i ubogih - slavnu kraljicu Jelenu, staru Salonu, don Franu Bulića, don Lovru Katića i ine naše uglednike, koji su svojim radom pridonijeli da Solin postane zapažen dio mozaika koji tvori slavnu hrvatsku povijest. Nakon prijama kod gradonačelnika Hrgovića ugledni gosti su posjetili Salonu i ine znamenitosti našega grada, da bi poslije razgledanja otišli na zasluženi ručak u restaurant Zvonimir, što im je bilo omogućeno razumijevanjem i dobrotom Poglavarstva grada Solina. Drugi dan, poslije subotnjih predavanja, nakon završetka ovoga dvodnevnog međunarodnog znanstvenog skupa, sudionici su odlučili pohoditi Sinjsku krajinu, na koncu puta se zdržavši na objedu u gradu Trilju. Na kraju valja reći i to da su u Organizacijskom odboru ovoga međunarodnog znanstvenog skupa Crkva i društvo uz Jadran

373

Odjeci u tisku bili: dr. Filiberto Agostini, dr. Gabriele de Rosa, dr. Slavko Kovačić i dr. fra Vicko Kapitanović, koji je za naš list rekao: - Svi znanstvenici, tj. predavači su bili oduševljeni viđenjem solinskih znamenitosti, kao i samim

prijamom kod gradonačelnika Hrgovića. Ovaj znanstveni skup je, dakako, ispunio sva očekivanja. Nakon njegova završetka lijepo možemo vidjeti gdje smo sve stigli u proučavnaju društveno-religijske povijesti (koja je

za vrijeme komunizma bila istisnuta iz društva!), te kako nam valja nastaviti dalje. Inače, ova vrela će, po meni, donijeti nove smjernice, upute mladim istraživačima za daljnji rad. Petar VULIĆ*

Znanstveni skup povjesničara SPLlT - Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu (KBF) održan je od 21. do 22. rujna Međunarodni znanstveni

skup Crkva i društvo uz Jadran -vrela i rezultati istraživanja, koji je priredila Katedra crkvene povijesti KBF-a Sveučilišta u Splitu u suradnji s Institutom za istraživanja društvene i vjerske

povijesti iz Vicenze te Odjelom za povijest Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Padovi. Nakon pozdrava i uvodnih izlaganja, predavanja je održalo 20 znanstvenika i povjesničara iz 16 različitih ustanova Hrvatske, BiH, Slovenije, Italije i Njemačke. Predavanja su imali: dr. Gabriele de Rosa, dr. Franjo Šanjek (njegov tekst pročitao je asistent Slavko Slišković), dr. Fulvio Salimbeni, dr. Petar Vrankić, dr. Mile Bogović, dr. Željko Tolić, dr. Filberto Agostini, dr Vicko Kapitanović, dr. Tomislav Mrkonjić, dr. Zdravko Dizdar, dr. Slavko Kovačić, dr. Franjo Velčić, dr. Ivan Pederin, dr. Melina Lučić, dr. Andrija Nikić, dr. Ivan Ćubelić, dr. Jože Škof1janec, dr. Božo Goluža i dr. Ante Škegro. D.Z.S.**

* P. VULIĆ, Međunarodni znanstveni skup na splitskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu Crkva i društvo uz Jadran, Solinska kronika, 8 (2001) br. 85 [15. X.] str. 16. ** D. Z[ELJKO] S[ELAK], Znanstveni skup povjesničara, Crkva na Kamenu, 22 (2001), br. 12(253), str. 28.

374

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja IL CONVEGNO DI SPALATO SU «CHIESA E ADRIATICO»

Nei giorni 21 e 22 settembre 2001 si e tenuto a Spalato il convegno internazionale: Chiesa e società nell’area adriatica. Fonti e bilancio delle ricerche. L’incontro scientifico è stato organizzato dalla Facoltà di Teologia dell’Università di Spalato, in collaborazione con l’Istituto per le Ricerche di Storia Sociale e Religiosa di Vicenza e con il Dipartimento di Studi Storici e Politici della Facoltà di Scienze politiche di Padova. Al convegno si e pervenuti dopo una serie d’incontri fra storici, teologi, docenti italiani dell’area del Centro-est e del Sud-est europeo, incontri nei quali si e preso atto della difficoltà e delle resistenze anche locali per rileggere la storia di queste terre al di fuori dei conflitti ideologici, dei tradizionalismi esclusivi, dei miti, residui di un retaggio che ha finito per accentuare il senso di separatezza dei Paesi della costa orientale dell’Adriatico dal resto dell’Europa continentale. In una prospettiva che vuole superare rigidi steccati politici ed ideologici e privilegiare l’approccio comparativo, gia nel 1990, all’indomani del crollo del muro di Berlino, a Treviso in un colloquio dal titolo La fede sommersa nei Paesi dell’Est, si analizzo concretamente non solo la condizione della pratica religiosa e della fede vissuta durante il regime comunista, ma anche i problemi lasciati in eredita dalle «democrazie popolari» ai vescovi, al clero e ai fedeli cattolici. In quell’occasione Vjekolsav Bajsić ricordò che la società croata era rimasta divisa dalla Chiesa per quasi cinquant’anni: «Tutto ciò che era pubblico era la società, era marxista e costituiva il terreno operativo del partito», in altre parole la Chiesa era «esclusa dal settore pubblico, perché la religione era dichiarata un affare privato», anche se la Chiesa nella sua privatezza era libera, quel tanto che le consentiva di promuovere pellegrinaggi ai santuari. Nel 1997 a Venezia, in un convegno sul riformismo ecclesiastico della Serenissima nel secondo Settecento, vennero intensificati i rapporti di collaborazione storico-scientifica con università ed istituti culturali dell’area alto-adriatica e slava; allora si discusse con i professori Vicko Kapitanović e Slavko Kovačić dell’identità culturale, religiosa e civile adriatica, di una rilettura delle fonti ecclesiastiche al fine di agevolare la ricerca dei tratti comuni nelle vicende dei popoli affacciatisi sulla fascia adriatica. E ancora nel 1999, a Spalato, si discusse senza preclusioni ed esclusioni confinarie, di storiografia socio-religiosa, d’inventari e cataloghi delle fonti, di archivi da salvare e valorizzare, di studio delle religioni, di comparazioni di fedi, di cristianesimi. E infine a Vicenza dal 27 al 28 ottobre del 2000 si tenne un congresso su L’Italia e i Balcani dal Congresso di Berlino alla prima guerra mondiale, con la partecipazione di studiosi di Trieste, Roma, Padova, Spalato, Zara e Belgrado; si lamento l’insufficiente conoscenza della civiltà slava della costa, che aveva ed ha una storia importante,

Odjeci u tisku

375

intrecciata ab antiquo con quella di Bisanzio e di Venezia. Si rilevo, tra l’altro, co[p. 154]me «1' errore permanente delle potenze occidentali, nei riguardi della penisola balcanica, è stato di considerarla come un’appendice dolorosa e compromettente dell’Europa». D’altra parte non può dirsi nemmeno, come è stato rilevato ancora al recente convegno di Vicenza, che l’Unione europea sia nata con lo sguardo rivolto anche al Mediterraneo; essa è stata tutta convergente verso le aree dove pili sviluppata era ed e la modernità. Quali vie ripercorrere nel riprendere il terreno perduto? Questa la domanda che si sono posti i relatori. Rientrando nel discorso strettamente storiografico ci e sembrato di rilevare nel convegno, che si e tenuto nella sede della Facoltà teologica di Spalato, una tendenza a riguardare il vissuto religioso nella sua realtà sociale, senza sentirsi vincolati da debiti con il passato, davvero non facile, perché non esiste una storiografia del vissuto, dei modi comuni di vivere, di credere e di pregare, confrontabili, aderenti a quel che effettivamente è stata la processualità degli eventi storici. Certamente, non sono poche le difficoltà nel muoversi nel campo di una ricerca senza prevenzioni e sudditanze ideologiche, dopo la fine di un’età che ha conosciuto troppe crudeltà. Quell’invito che fu formulato alla fine del convegno vicentino sui Balcani e l’Europa, l’anno scorso, vale anche per il mondo della ricerca: che l’Unione europea «entri nell’Adriatico e renda i popoli del Sud-est europeo partecipi dei valori di quella Carta costituzionale che si richiama ai diritti fondamentali della nostra civiltà e tradizione politica di segno umanistico». Infine, la domanda pili importante: e possibile con questi criteri scoprire un’identità adriatica socio-culturale, pur nelle variazioni e diversità confessionali? Tenendo presente questo interrogativo, si e aperto il colloquio di Spalato. Il saluto ai convenuti è stato espresso dal presidente della Regione Branimir Lukšić, dal rettore dell’Università Ivo Babić e daI decano della Facoltà teologica Luka Tomašević, nonché dall’arcivescovo di Spalato Marin Barišić e dal ministro provinciale dei francescano Žarko Maretić. La relazione di apertura e stata tenuta da Gabriele De Rosa, presidente dell’Istituto vicentino, suI tema Itinerari e metodi per una possibile sto ria socio-religiosa nell’area adriatica. Nella prospettiva derosiana la chiesa diocesana non appare pili come un’isola separata dalla società civile. E oramai noto che anche la chiesa diocesana dalmata e croata si nutre di complesse identità culturali, che certamente vengono da lontano e che non si identificano solo con I’immagine di comodo costruita da una storiografia tradizionale, attenta pili alle strutture, alla sequenza dei papi e dei vescovi che alla religione vissuta, alla pietà popolare. Bisogna ripensare questa storia, che e anche storia di speranze e di volontà d’intere popolazioni che ci sollecitano a farlo. «Credo - ha detto De Rosa - che questo potrebbe essere il compito nostro, possibile solo attraverso una franca ed aperta

376

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

collaborazione tra storici, sociologi e teologi, di tutte le religioni, che non hanno dimenticato la pili grande lezione europea, quella dei vari cristianesimi che vengono dall’Oriente. Poche cose possono aiutarci oggi, dopo i tanti sconvolgimenti che corrono su binari senza destinazione, sui binari di un processo di mondializzazione delle grandi economie, che sembra dividere Inumanità intera. Fra le poche cose che possono darci sicurezza e il ritorno a quelle idee originarie del cristianesimo, che investì anche queste terre». [p. 155] Il convegno ha poi tracciato le linee per un primo bilancio della ricognizione delle fonti e per la loro utilizzazione storica non solo in relazione alla Croazia in senso stretto, ma all’intera area adriatica. Siamo ai primi sondaggi. Franjo Šanjek, membro dell’Accademia croata delle scienze e delle belle arti, presentando quanto è stato fatto in Croazia, ha sottolineato la mancanza di un’organizzazione in grado di incentivare questi studi. Fulvio Salimbeni, professore dell’Università di Udine, ha lamentato come le vicende politiche ed ideologiche del secondo Novecento abbiano scoraggiato gli studiosi italiani di storia religiosa istriana, fiumana e dalmata. Soltanto la Fondazione Cini, il Centro studi storico-religiosi del Friuli Venezia Giulia ed il Centro di ricerche storiche di Rovigno si sono occupati della dimensione religiosa, tuttavia le indagini sulla Chiesa, sulla vita religiosa risultano ancora poco e superficialmente coltivate; particolarmente carente e il versante delle edizioni delle fonti, cosicché si e costretti a ricorrere all’erudizione settecentesca ed alla filologia positivista ottocentesca. Petar Vrankić, professore all’Università di Augusta, ha rilevato che nei Paesi di lingua tedesca e abbastanza nota la storia politica croata, ma non quella sociale e religiosa. Le relazioni tra il potere politico ed ecclesiastico sono state messe in luce da Mile Bogović, professore a Zagabria, il quale ha evidenziato l’intervento coattivo del potere politico nell’opera di erezione ed estinzione delle sedi vescovili sulla sponda orientale adriatica. Željko Tolić ha delineato il rapporto non sempre facile tra i francescani e la nobiltà dalmata nel tardo Medioevo. Più in generale, Tolić ha rilevato come la storia dei conventi francescani, al pari di quella dei pellegrinaggi da loro guidati, sia fondamentale per rendersi conto della vita del popolo nel campo spirituale, sociale, culturale. La gamma di materiale documentario disponibile e molto ampia, a cominciare dall’Archivio Vaticano. L’influenza francescana non si limita alla Croazia, ma penetro anche in Bosnia, dove operarono nel Medioevo, fino all’invasione dei turchi nel 1463, come missionari ed inquisitori. Zdravko Dizdar ha menzionato il massacro dei cattolici croati - clero e fedeli - durante la seconda guerra mondiale, mentre Jože Škofljanec ha descritto l’emigrazione dei cattolici causata dalI’avanzata dei turchi e delle popolazioni islamizzate. Filiberto Agostini, dell’Università di Padova, ha ricordato che nei territori della Serenissima, e quindi anche in

Odjeci u tisku

377

Istria e Dalmazia, soprattutto a partire da meta Settecento, la struttura della Chiesa diocesana nelle sue varie articolazioni subisce trasformazioni radicali non per volontà del Papa, ma del Doge e di un gruppo ristretto di riformatori. I vescovi in particolare sono destinatari di leggi e norme che distribuiscono competenze, riducono esenzioni, sottraggono prerogative, sopprimono titoli patrimoniali, fissano cerimoniali, autorizzano e proibiscono, lodano e biasimano, il tutto in nome dei supremi diritti dello Stato; sono testimoni, cioè, di una stagione straordinaria che accompagna il passaggio dalle norme particolari all’amministrativismo disciplinato ed esigente. Il professor Stanko Piplović, dell’Università di Zara, poi ha presentato il ruolo dello Stato austriaco nella costruzione degli edifici ecclesiastici dell’Ottocento: molte chiese parrocchiali e campestri sono state costruite anche nell’entroterra con i fondi ricavati dalla soppressione di confraternite e conventi considerati sovrabbondanti e addirittura nocivi alla vita religiosa. [p. 156] Il convegno ha affrontato anche il problema della disponibilità degli archivi ecclesiastici e statali della Croazia e dell’area adriatica. Padre Tomislav Mrkonjić, dell’Archivio Segreto Vaticano, ha citato le carte presso la nunziatura di Vienna come meritevoli di un’attenta lettura; padre Slavko Kovačić, docente dell’Università di Spalato, le fonti conservate nell’Archivio statale di Vienna. Josip Kolanović il materiale archivistico conservato a Zagabria. Dalle relazioni di Ivan Pederin e di Andrija Nikić si e dedotto che gli Archivi statali di Zara e di Mostar custodiscono un abbondante materiale per elaborare una storia sociale e religiosa dei croati non solo in Dalmazia, ma anche in Bosnia ed Erzegovina. Franjo Velčić ha offerto un primo quadro del materiale documentario dell’Archivio di Fiume (Rijeka), gestito dall’amministrazione italiana di Fiume fino al 1945. Se si pensasse a Fiume e a D’Annunzio, c’è poco o nulla: il materiale e rientrato in Italia. Negli ultimi cinquant’anni, la fisionomia sociale e demografica di Fiume e molto più complessa di quando la maggioranza della popolazione era italiana. Ora tutto e in movimento, la città ha un volto plurietnico, mobile, come può esserlo una città di frontiera. Da tutti gli interventi e emersa la consapevolezza che l’operazione di ricognizione, di recupero, di nuova inventariazione e tutela consente di mettere già a disposizione degli attuali ricercatori, che si stanno formando nelle università e nei centri di cultura, una massa di materiale documentario di straordinario interesse riguardante, ad esempio, le visite pastorali, le funzioni sacre, le anagrafi, i titoli feudali, i libri di preghiera, le liti e i processi, le relazioni degli intendenti politici comunisti, gli atti delle conferenze episcopali, nel lungo periodo che dal tardo Medioevo giunge ai nostri giorni. Tante carte, dunque, utili non solo per lo studio delle

378

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

istituzioni ecclesiastiche, delle identità religiose, ma anche della società civile nelle sue varie articolazioni. A termine del convegno, abbiamo chiesto al prof. De Rosa se egli ritenesse possibile pervenire ad una nuova storia socio-religiosa per le terre adriatiche. Ecco la sua riposta: «Anche la storia della Croazia come quella di altre terre del Centro-est d’Europa, e una storia in costruzione, cosi l’avrebbe detta il compianto François Bedarida. Tutta la situazione politica generale non solo nell’area adriatica, ma anche in quella mediterranea, anzi europea, se non mondiale, sta cambiando profondamente, al di la delle ragioni dei mercati, sin dentro le nostre mentalità, nei nostri comportamenti, nella stessa gerarchia dei valori: quanto e accaduto a New York 1’11 settembre scorso non ci consente pili di sovrapporre stereotipi desunti dalle vecchie rappresentazioni della realtà sulla realtà della storia in corso, così come la stiamo vivendo con stupefacente evidenza. Ogni giorno che passa siamo un po’meno quelli di ieri, un po’meno sudditi del XX secolo e delle sue guerre, fredde o calde. Avviciniamo dunque queste sponde adriatiche, ricuciamole e andiamo con Dio». FILIBERTO AGOSTINI*

* FILIBERTO AGOSTINI, Il convegno di Spalato su “Chiesa e adriatico”, Ricerche di storia sociale e religiosa, 2002, n. 61, 153-156.

379

V. BILJEŠKE O AUTORIMA

380

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

381

Bilješke o autorima

AUTORI ČLANAKA FILIBERTO AGOSTINI nato a Mestrino (PD) nel 1950. Insegna Storia contemporanea e Storia del giornalismo presso la Facoltà di Scienze politiche dell’Università degli Studi di Padova. E’direttore della Fondazione di Studi Storici "Mariano Rumor" con sede a Vicenza. Le sue ricerche vertono prevalentemente sul Veneto, con particolare riferimento alle strutture sociali, ecclesiastiche e municipali dell’età rivoluzionaria e napoleonica. Recentemente si è dedicato allo studio delle amministrazioni comunali e del ceto politico locale nel secondo dopoguerra. E’ responsabile del progetto di ricerca denominato ”Archivio elettorale amministrativo del Veneto 19452000”, con sede presso la Facoltà di Scienze Politiche dell’Università degli Studi di Padova. TRA I SUOI SAGGI: Beni ecclesiastici e vita rurale nel Polesine tra Sette e Ottocento, Vicenza 1986. – La riforma napoleonica della Chiesa nella Repubblica e nel Regno d'Italia , 1802-1814, Vicenza 1990. – La terraferma veneta nel 1797: l'insediamento delle municipalita repubblicane e dei governi centrali Estr. da: Ricerche di storia sociale e religiosa, 26 (1997) n. 51, p. 7-59. – Veneto, Istria e Dalmazia tra Sette e Ottocento. Aspetti economici, sociali ed ecclesiastici, Venezia 1999. – Istituzioni ecclesiastiche e potere politico in area veneta (1754-1866), Venezia 2002. Inoltre ha curato i seguenti volumi: Le visite pastorali di Giuseppe Callegari nella diocesi di Padova, 1884-1888 / 1893-1905, I – II, Roma – Vicenza 1981-1986. – La visita pastorale di Federico Maria Molin nella diocesi di Adria 1808-1816, Roma – Vicenza 1985. – Anagrafi parrocchiali e popolazione nel Veneto tra 17. e 19. secolo,Vicenza 1989. – Vita religiosa e cultura in Lombardia e nel Veneto nell'eta napoleonica [con Gabriele de Rosa], Roma – Bari 1990. – Rovigo e il Polesine tra rivoluzione giacobina ed eta napoleonica, 1797-1815, Rovigo [1999]. – L’area alto-adriatica dal riformismo veneziano all’età napoleonica, Venezia 1998. Ha collaborato nei volumi: Storia dell'Italia religiosa, vol. III, L' eta contemporanea (a cura di G. De Rosa, T. Gregory, A. Vauchez), Roma 1995 (Collezione: Storia e societa). – Diocesi di Padova (a cura di Pierantonio Gios), Venezia 1996. – Diocesi di Adria-Rovigo (a cura di Gianpaolo Romanato), Venezia 2001.

MILE BOGOVIĆ, biskup gospićko-senjski. Rođen u Slunju (Hrvatska) 8. siječnja 1939. Teologiju je studirao u Pazinu. Za svećenika je zaređen 28. lipnja 1964. Potom je kratko vrijeme bio kapelan u Senju i upravitelj župe Krivi Put. Upisao je postdiplomski studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a potom prešao na studij crkvene povijesti na sveučilištu “Gregoriana” u Rimu. Ondje je doktorirao 1971. obranivši tezu Le relazioni della Chiesa cattolica e gli ordodossi in Dalmazia durante la Repubblica veneta nei secoli XVII e XVII. – Bio je nadbiskupski tajnik (1971-1974), profesor i pročelnik, na katedri

382

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

crkvene povijesti (1971-2000), rektor Teologije (1974-1985, 1991-1994), profesor hrvatskog ranog srednjeg vijeka na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, urednik Riječkog teološkog časopisa, upravitelj župe Praputnjak kraj Rijeke (19811985), generalni vikar Riječko-senjske nadbiskupije (1993-1996), upravitelj Sakralne baštine u Senju (1985-2000). Dana 4. lipnja 1999. imenovan je pomoćnim riječko-senjskim biskupom sa sjedištem u Gospiću, a 25. svibnja 2000. postaje prvi gospićko-senjski biskup. Član je Vijeća Hrvatskog državnog sabora za žrtve rata te član Vijeća za ekumenizam i Vijeća za kulturu Hrvatske biskupske konferencije, pročelnik je Nadbiskupijskog povjerenstva za obnovu stradalih područja u domovinskom ratu i potpredsjednik Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu. – Surađivao je u časopisima i zbornicima: Zvona, Vila Velebita, Senjski zbornik, Bogoslovska smotra, Dometi, Zadarska smotra, Grobnički zbornik, Kačić, Bosna franciscana, Hrvatski iseljenički zbornik te u Hrvatskom biografskom leksikonu i drugim izdanjima. Uređivao je niz "Priručna enciklopedija vjere" kod "Kršćanske sadašnjosti" u Zagrebu. Nastupao je na brojnim znanstvenim domovinskim i međunarodnim skupovima. Organizirao je znanstvene skupove: “Krbavska biskupija u srednjem vijeku", u povodu 800. obljetnice osnutka Krbavske biskupije, i “Visoko školstvo na području Riječko-senjske metropolije”. Voditelj je znanstvenog projekta: “Izvori za povijest Kraljevine Hrvatske u Vatikanskim arhivima od 16. do 20. stoljeća”. Objavio je 5 knjiga i preko 70 znanstvenih članaka. Znanstvena mu je djelatnost veoma šarolika, ali ipak se mogu izdvojiti tri područja kojima je posvetio najviše pozornosti: odnosi s pravoslavnom Crkvom, povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske (napose dijela koji je ušao u sastav Gospićko-senjske biskupije) i hrvatski glagolizam (hrvatska glagoljška kultura). Za znanstveni je rad 1995. dobio nagradu grada Senja, a 1996. je odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. IZBOR IZ BIBLIOGRAFIJE: Katolička Crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine (Analecta Croatica christiana, XIV), Zagreb, 1982. 21993. – Glagoljica u Senju povodom 500. obljetnice senjskog glagoljskog misala i glagoljske tiskare u Senju, Senj 1994.– Hrvatsko glagoljsko tisućljeće, (Senjski zbornik, br. 25/1998). – Krbavska biskupija u srednjem vijeku (Analecta Croatica christiana, XXV), Rijeka-Zagreb, 1988. (Uredio i veći dio teksta napisao.) – Relationes ad limina biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske (u tisku). Potpuniji biografski podaci i bibliografija mogu se naći na http://www.rijeka.kbf.hr/

G ABRIELE D E R OSA è nato il 24 giugno 1917 a Castellammare di Stabia (Napoli). Laureato in giurisprudenza. Ufficiale dei Granatieri nella seconda guerra mondiale. Ha fatto parte della Resistenza. Nel 1954 fu presentato a Luigi Sturzo da don Giuseppe De Luca, il fondatore delle Edizioni di Storia e Letteratura di cui De Rosa fu collaboratore, reggendone le sorti dopo la scomparsa di De Luca nel 1962. Fu accanto a Sturzo dal 1954 fino alla sua morte, nel 1959. Un incontro fondamentale nella biografia di De Rosa, che raccolse e pubblicò nel 1982 le conversazioni con Luigi Sturzo. Contemporaneamente De Rosa lavorava alla

Bilješke o autorima

383

Storia del Partito popolare italiano, considerata da Sturzo la migliore opera sulle vicende del popolarismo. Accanto all'interesse per la figura di Sturzo, De Rosa studiava gli scritti di Alcide De Gasperi. Nel 1958 De Rosa conseguì la libera docenza di Storia contemporanea e nel 1960 fu vincitore del concorso di storia contemporanea per professore ordinario. Ha insegnato nelle Università di Padova, di Salerno, di cui fu il primo rettore, e di Roma. Nel 1966 fondò a Padova con Angelo Gambasin, Silvio Tramontin, Paolo Sambin, Letterio Briguglio ed altri, il Centro studi per la storia della Chiesa nel Veneto nell'età contemporanea, con sede presso l'Archivio di Stato. A cura del Centro uscirono le regestazioni delle visite pastorali dei vescovi veneti, in una collana delle Edizioni di Storia e Letteratura, intitolata Thesaurus ecclesiarum Italiae. Con questa iniziativa si dava impulso a quella storiografia religiosa, che è stata detta del "vissuto religioso". Nel 1975 il Centro studi si trasferiva a Vicenza, assumendo il nome di Istituto per le ricerche di storia sociale e religiosa. De Rosa è stato segretario generale dell'Istituto di Vicenza dalla fondazione, presidente dal 1999. È presidente dell'Istituto Luigi Sturzo di Roma dal 1979; Presidente del Comitato scientifico della cattedra di Caltagirone, intitolata a Luigi Sturzo; già Presidente dell'AICI (Associazione degli Istituti di Cultura Italiani); Presidente dell'Associazione per la storia sociale del Mezzogiorno (Salerno-Potenza). Membro dal 1994 della Giunta Centrale degli Studi Storici. Dal 1951 al 1971 è stato redattore della Rassegna di politica e storia. Fondò e diresse dal 1968 al 1971 la Rivista di studi salernitani, organo dell'Università di Salerno. È stato eletto Senatore nel 1987 nel Collegio di Treviso. Ha fatto parte della Commissione Istruzione del Senato, Presidente della Commissione di vigilanza della Biblioteca del Senato. Rieletto Senatore nel 1992 è stato eletto Presidente della DC al Senato nel 1993, che prese il nome di PPI. È cittadino onorario di alcune città, premiato con la medaglia d’oro per i benemeriti della cultura, insignito della comenda di S. Gregorio Magno da papa Paolo VI e senatore a vita. BIBLIOGRAFIA SCELTA: Storia politica dell'Azione Cattolica, Bari 1953. – Giolitti e il fascismo, Roma 1957. – Filippo Meda e l'età liberale, Firenze 1959. – I conservatori nazionali. Biografia di Carlo Santucci, Brescia 1962. – I Gesuiti in Sicilia. La Rivoluzione nel 1848, Roma 1963. – Storia del movimento cattolico, Bari 1962. – Storia del Partito Popolare Italiano, Bari 1966 – Giuseppe Sacchetti e la pietà veneta, Roma 1968 (prima edizione: Giuseppe Sacchetti e l'Opera dei Congressi, 1957). – Chiesa e religione popolare nel Mezzogiorno, Roma-Bari 1972. – Luigi Sturzo, Torino 1977. – Carteggio fra Luigi e Mario Sturzo, Roma 1985. – Sturzo mi disse, Brescia 1982. – Tempo religioso e tempo storico, IIII, Roma 1987, 1994 e 1999. – Storie di santi, Roma-Bari 1990. – La transizione infinita. Diario politico 1990-1996, Roma-Bari 1997. – La storia che non passa, Diario Politico (19681989), Cosenza 1999. – A cura di G. De Rosa sono stati publicati più di una ventina dei volumi di prezioso valore scientifico, tra i quali segnaliamo: A. DE GASPERI, I cattolici dall'opposizione al governo, Roma-Bari 1955. – L. STURZO, La Croce di Costantino. Primi scritti politici e pagine inedite, Roma, 1958. – A. DE GASPERI, I cattolici trentini sotto l'Austria. Antologia degli scritti dal 1902 al 1915 con i discorsi al Parlamento austriaco, Roma 1964. – A. DE GASPERI, Scritti di politica internazionale, Città del Vaticano, 1981. – Vita religiosa e cultura in Lombardia e nel Veneto nell'età napoleonica (a cura di G. De Rosa e F. Agostini), Roma-Bari 1990. (La biobibliografia più completa si può vedere a “Il Portale di Rai Educational”: http://www.educational.rai.it/mat/bio/biderosa.asp, dalla qualle sono tratti i dati)

384

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

ZDRAVKO DIZDAR rođen je godine 1948. u Oklaju, općina Promina, Županija šibensko-kninska. Poslije osnovne škole i gimnazije završio je studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija (1971) radio je kao profesor na Medicinskoj školi u Zagrebu. Od godine 1972. radio kao kustos u Regionalnom muzeju Pounja u Bihaću. Za vrijeme rada u Muzeju objavio nekoliko priloga, priredio petnaestak tematskih izložbi i 1979. magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom: “Radnički pokret Pounja 1929.-1941.”. Od 1980. stalno je zaposlen u Institutu za suvremenu povijest, danas Hrvatskom institutu za povijest. Posebno mu je područje istraživanja povijest Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Bio je uključen u Institutu ili izvan njega na radu u desetak znanstvenih projekata o tom razdoblju, a posebice na znanstvenoistraživačkom projektu “Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću” u okviru kojega istražuje ljudske gubitke koje je prouzročio četnički pokret na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1941-1945. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2000. doktorirao je s temom: “Četnički zločini u Bosni i Hercegovini od 1941. do 1945”. Objavio je 12 knjiga (samostalno ili kao koautor) te više od 50 rasprava i priloga, uglavnom u znanstvenim i stručnim časopisima. Sudionik je petnaest domaćih i sedam međunarodnih znanstvenih skupova. IZBOR IZ BIBLIOGRAFIJE: Radnički pokret u Pounju 1929-1941, Sarajevo, 1980. – Samobor 1941-1945, Samobor, 1987. – Doprinos Hrvatske pobjedi antifašističke koalicije (u koautorstvu s mr. Milivojem Kujundžićem), drugo dopunjeno izdanje, Zagreb, 1996. – Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941-1945 (u koautorstvu s dr. Mihaelom Sobolevskim), Zagreb, 1999. – Hrvatska borba za opstojnost 1918-1998 (u koautorstvu s mr. Milivojem Kujundžićem), Zagreb, 2000. – Logori na području sjeverozapadne Hrvatske u toku drugoga svjetskog rata, Časopis za suvremenu povijest (ČSP), Hrvatski institut za povijest, br. 1-2, Zagreb, 1990. – Prva pobuna u nacističkoj vojsci: Pobuna Trinaestoga pionirskog bataljuna 13. SS divizije “Croatia” u Villefranche-de-Rouergueu 17. rujna 1943. godine, ČSP, br. 2-3, Zagreb, 1993. – Spomenica-Bleiburg 1945-1995 (grupa autora), Zagreb, 1995. Priređivač je građe s Matom Rupićem, te autor teksta o križnim putovima, logorima i gubilištima. Brojitbeni pokazatelji odnosa vojničkih postrojbi na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske 1941-1945. godine, ČSP, br. 1-2, Zagreb, 1996. – Četnički zločini genocida nad Hrvatima i Muslimanima u Bosni i Hercegovini i Hrvatima u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata (1941-1945), Međunarodni znanstveni skup. “Jugoistočna Europa 1918.-1995.”, Zadar, 28-30. 09. 1995, Hrvatski informativni centar, Zagreb, 1996, uz hrvatski tekst je dat i na engleskom jeziku. – Bleiburg i križni putovi (koautor s V. Geigerom i M. Rupićem), Marulić, Časopis za književnost i kulturu, br. 5, rujan-listopad, Zagreb, 1996. – Tko je tko u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj – Hrvatska 1941. – 1945., Zagreb, 1997, autor 101 biografije (od ukupno 1000 biografija) istaknutih osoba iz razdoblja NDH, pretežito s područja Bosne i Hercegovine i član uredništva. – Četnički zločini nad Hrvatima jugozapadne Bosne tijekom rata 1941-1945, Hrvati Dinare – život, opstojnost, stradanje, nauk i pouka, Zbornik radova, Bosansko Grahovo-Zagreb, 2000. – Talijanska politika prema hrvatskim prostorima i njezine posljedice tijekom Drugog svjetskog rata. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa: Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918-1943), Zagreb, 2001.

Bilješke o autorima

385

BOŽO GOLUŽA rođen je 26. veljače 1958. od oca Ilije i majke Ljubice u mjestu Pješivac u općini Stolac. Osnovnu je školu završio u Crnićima 1973, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1977. god. Filozofsko-teološki studij pohađao je od 1978. do 1984. godine na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji. Od 1990. do 1994. god. boravi u Papinskom Zavodu sv. Jeronima u Rimu i sluša predavanja iz povijesti na Sveučilištu Gregorianum i na Papinskom Istočnom Institutu gdje je magistrirao 1993. god. s temom Društvenoreligiozne prilike u prvoj Jugoslaviji, a 1994. god. na istom učilištu obranio je doktorsku radnju s naslovom Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini 1918-1941. Od 1994. voditelj je i urednik izdavačke djelatnosti Teološkog instituta u Mostaru. Iste godine postao je predavač opće crkvene i nacionalne hrvatske povijesti na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji, kao i na Teološkom institutu u Mostaru. Na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji prestao je predavati 2004. godine. Od 1995. predavač je povijesti na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, te od 1996. pročelnik je Odjela za povijest i zemljopis na istom fakultetu, gdje je u zvanje docenta izabran 1997., u zvanje izvanrednog profesora 2000. god., te u zvanje redovitog profesora 2004. Od 1999. glavni je urednik časopisa Crkva na kamenu. IZBOR IZ BIBLIOGRAFIJE: Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini 1918-1941, Mostar, 1995. – Povijest Crkve, Mostar, 1998. – Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Mostar, 2004. – Hrvatski put slobode, Mostar, 2005. – Biskup Čule u uspomenama svećenika i vjernika hercegovačkih biskupija, Za kraljevstvo Božje. Život i djelo nadbiskupa dr. Petra Čule, Mostar, 1991, 307-327. – Bleiburg - sramota Engleza, Popularna srijeda, Mostar, 1997, 133-138. – Hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu, Hrvatska misao, Sarajevo, 3-4/1997, 145-154. – Pregled političkih i crkvenih prilika u kojima je živio dr. don Marko Perić, Veličina evanđeoske malenosti, Mostar, 1997, 51-87. – Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine u prošlosti i sadašnjosti, Hercegovina, Mostar, 3/1997, 137-148. – Pregled života i rada Katoličke Crkve u pokrajinama BiH 1918-1990, Život u službi riječi - Čedomil Čekada, Sarajevo, 1997, 35-57. – Austro-ugarska okupacija pokrajina Bosne i Hercegovine, Josip Stadler život i djelo, (Zbornik radova međunarodnih znanstvenih skupova o dr. Josipu Stadleru, održanih od 21. do 24. rujna 1998. u Sarajevu i 12. studenoga 1998. u Zagrebu prigodom 80. obljetnice smrti prvoga vrhbosanskog nadbiskupa), Sarajevo, 1999, 225-250. – Katolička akcija u Bosni i Hercegovini, Hrvatski katolički pokret (Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu i Krku od 29. do 31. ožujka 2001), Zagreb, 2002, 713-726. – Katolička Crkva u Hercegovini u vrijeme Komunističke Jugoslavije, Izvedi narod moj, o Gospode!, (Zbornik radova studijskog dana), Mostar, 2003, 33-45. – Tko je uistinu srušio Stari most, Motrišta, br. 28, Mostar, 2003, 58-75.

VICKO KAPITANOVIĆ rođen je u Ogorju Donjem, 12. VI. 1944. Filozofsko-teološki studij pohađao je u Makarskoj i Rimu i postigao licencijat (magisterij) iz teologije. Arhivistiku, diplomatiku i paleografiju diplomirao je pri Vatikanskom tajnom arhivu. Crkvenu povijest studirao je na sveučilištu

386

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

“Gregoriana” i Orijentalnom institutu u Rimu i doktorirao na “Gregoriani” (1977). Diseratacija mu je nagrađena srebrnom medaljom pape Pavla VI., koje papa dodjeljuje na molbu Sveučilišta za najbolje radove na pojedinom fakultetu. – Bio je profesor na srednjoj školi za spremanje svećenika u Sinju, nastavnik (1976-1999) i rektor (1979-1985) na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, “profesor gost” na Papinskom ateneju Antonianumu u Rimu (1987-1992), KBF-u sveučilišta u Zagrebu (područni studiji u Makarskoj i nakon 1999. u Splitu), a potom nakon uspostave KBF-a (2000) nastavnik i pročelnik Katedre crkvene povijesti . Kratko je djelovao kao nastavnik na Visokoj učiteljskoj školi u Splitu (2001-2003). Vanjski je suradnik na Pedagoškom fakultetu (odjel za povijest i zemljopis) Sveučilišta u Mostaru. – Obavljao je više redovničkih služba i bio član različitih vijeća i povjerenstava, voditelj knjižnice u Makarskoj i ravnatelj arhiva Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu. – Surađivao je u različitim časopisima, zbornicima i leksikonima: Archivum franciscanum historicum, Antonianum, Ricerche di storia sociale e religiosa, Bogoslovska smotra, Croatica cristiana periodica, Istraživanjima hrvatske filozofske baštine, Kačić, Služba Božja, Građa i prilozi za povijest Dalmacije, Marienlexikon itd. – Pretežno se bavi istraživanjem religiozne, napose franjevačke prošlosti. Sudjelovao je s predavanjima na preko 30 znanstvenih skupova, od kojih više od deset u inozemstvu. Bio je član više znanstvenih povjerenstava, od kojih nekih u inozemstvu. Član je uredništva Kačić i Službe Božje, a neko vrijeme je bio i njezin glavni urednik. KNJIGE: Fra Andrea Dorotić (1761-1837), il suo tempo, la sua attività e il suo pensiero, Roma 1978. – Kruh svagdanji. Homilije i razmatranja uz svagdanja misna čitanja svetih vremena [uredio], Makarska 1985. – Nevest, Split 1992. – Rukopisna i knjižna baština Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj, Makarska 1993. – Fra Andrija Dorotić, Politički spisi, Makarska-Split 1995. – Striljanje alke [uredio], pretisak i transkripcija, Makarska, 2000 – Kristu suobličen. Život i vrline fra Ante Antića (1893-1965), Split - Zagreb, 2004.

MELINA LUČIĆ (Slavonski Brod, 1967), povjesničarka i arhivistkinja. – U Zagrebu završila osnovnu i srednju školu te 1994. diplomirala na jednopredmetnom studiju povijesti na Filozofskom fakultetu. Od 1995. radi u Hrvatskom državnom arhivu (Odjel za starije arhivsko gradivo, gradivo obitelji i pojedinaca), od 2001. arhivist specijalist, od 2002. voditeljica Odsjeka za arhivsko gradivo političkih stranaka i udruga, a od 2005. pročelnica Odjela za zaštitu i obradu arhivskoga gradiva. – U Hrvatskom državnom arhivu radila je na svim redovitim arhivističkim poslovima. Osim toga, od 2000. sudjelovala u izradbi više propisa u arhivskoj djelatnosti, obavljala stručne nadzore u područnim državnim arhivima, predavala na radionicama i tečajevima za stručno usavršavanje arhivista i djelatnika u pismohranama te do 2005. bila tajnicom Hrvatskoga arhivskoga vijeća i više njegovih povjerenstava. – God. 2002/2003. predavala na dodiplomskom studiju arhivistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (kolegij Obrada arhivskoga gradiva nositelja J. Kolanovića), a od 2002. predavač je kolegija Arhivistika na Društvenom veleučilištu pri Pravnom fakultetu u Zagrebu. – Polazila od 1996.

Bilješke o autorima

387

godišnja savjetovanja Hrvatskoga arhivističkoga društva, kao stipendist Ministarstva vanjskih poslova Republike Francuske 1997. tromjesečni Međunarodni arhivistički tečaj u Parizu, sudjelovala na savjetovanju Slovenskoga arhivističkoga društva (Bovec, 2000), Europskoj konferenciji o arhivima (Firenca 2001), Međunarodnom znanstvenom skupu Crkva i društvo uz Jadran – Vrela i rezultati istraživanja (Split, 2001), Međunarodnom okruglom stolu o arhivima (Capetown, 2003) te bila članicom organizacijskoga i programskoga odbora Prvoga kongresa hrvatskih arhivista 2001. – Kraće povijesne osvrte, izvješća i prikaze objavila u periodicima Bulletin Hrvatskoga državnog arhiva (1996), Fontes. Izvori za hrvatsku povijest (1996), Arhivski vjesnik (1997, 2000), Časopis za suvremenu povijest (1998), Historiens et Géographes (1999), a stručne arhivističke radove u Arhivskom vjesniku (1999, 2001, 2003). Suautorica je i urednica knjižice Hrvatski državni arhiv (Zagreb, 2004) te urednica izdanja arhivskoga gradiva Zapisnici Politbiroa Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske, 1. 1945 - 1948 (Zagreb, 2005). Od 1998. suradnica je u Hrvatskom biografskom leksikonu, od 2001. glavna i odgovorna urednica Arhivskoga vjesnika. – Članica je Hrvatskoga arhivističkoga društva i Hrvatskoga nacionalnoga odbora za povijesne znanosti, te Upravnoga odbora Društva za hrvatsku povjesnicu. TOMISLAV MRKONJIĆ, O.F.M.Conv. (*Cerna, 1954), diplomirani bibliotekar, »paleograf arhivist« i dr. teologije; trenutno »scriptor« u Vatikanskom tajnom (povijesnom) arhivu i profesor arhivistike na Papinskom sveučilištu “Gregoriana” u Rimu (Fakultet povijesti i kulturnih dobara Crkve). Kao autor i koautor objavio je nekoliko monografija iz područja arhivistike, bogoslovlja i povijesti Crkve; surađuje u više hrvatskih i inozemnih znanstvenih časopisa i novina. IZBOR IZ BIBLIOGRAFIJE: “Mariologija” di Ivan Bujanović (1852-1927), il primo manuale di mariologia in lingua croata, De cultu mariano saeculis XIX-XX. Acta congressus mariologici-mariani internationalis in sanctuario mariano Kevelaer (Germania), anno 1987 celebrati. Vol. 4, Romae 1991, 155-162. – Hrvatski teološki termini "Rituala Rimskog" Bartola Kašića (1640), Bogoslovska smotra, 49 (1979) 331-358. – Ivan Bujanović: prinosi za životopis teologa Ivana Bujanovića (1852-1927), Bogoslovska smotra, 51 (1981) 66-87. – Učenici iz hrvatskih krajeva u zavodu neofita i transmarina u Rimu od 1585. do 1713 : (Cod. Vat. Lat. 14158), Croatica Christiana periodica, n. 19 (1987) 26-30. – Elementi di culto mariano negli scritti di Ivan Paštrić - Giovanni Pastrizio (1636-1708), De culto mariano saeculis XVIIXVIII, vol.5. Romae,1987, 25-44. – Glagoljška kanonska tablica iz 1637, prilog bibliografiji Levakovićevih djela, Slovo, sv. 38 (1988) p. 93-100. – Alcune osservazioni sulle edizioni slave preparate in occidente dai croati, Orientalia christiana analecta, 231. Romae,1988,267281.– Il teologo Ivan Paštrić (Giovanni Pastrizio), 1636-1708. Vita, opere, concezione della Teologia, Cristologia (Dissertationes ad lauream, 75), Roma, P. Facoltà Teologica "San Bonaventurae", 1989. – Izvori i bibliografija o Hrvatskoj provinciji sv. Jeronima franjevaca konventualaca, Hrvatska provincija franjevaca konventualaca nekad i danas. Zagreb, 1989, 123-148. – Epistolae ad principes, 1-3 [edizione a cura di Tomislav Mrkonjić] (Collectanea Archivi Vaticani, 28-29, 41), Città del Vaticano, 1992-1997. – Uzdignuće Zagrebačke

388

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

biskupije na nadbiskupiju (11. 12. 1852) prema spisima Bečke nuncijature (ASV), Zagrebačka biskupija i Zagreb : 1094. - 1994. Zbornik u čast kardinala Franje Kuharića [ur. Antun Škvorčević], Zagreb, 1995, 333-338. – Hrvatska i Sveta Stolica od Hrvatsko-ugarske nagodbe do stvaranja prve Jugoslavije (1866-19118), Hrvatska / Sveta Stolica. Odnosi kroz stoljeća – Croazia / Santa Sede: le relazioni attraverso i secoli (pr. = a cura di T. Mrkonjić, dvojezično) Zagreb, 1999. – I Croati - cristianesimo, arte e cultura : Biblioteca Apostolica Vaticana, Salone sistino, Vaticano, 28 ottobre 1999 - 15 gennaio 2000 [redazione del catalogo della mostra T. Mrkonjić], Zagreb 1999. [English translation] The Croats - christianity, culture, art, Zagreb, 1999. – Il contesto storico del Mediterraneo nella seconda metà del Quattrocento e nel primo Cinquecento, Atti del convegno internazionale Marco Marulic poeta croato e umanista cattolico. Una proposta per l'Europa del terzo millennio, Roma-Spalato,1998. Roma 2000. – Hrvatski katolički pokret i riječka spomenica iz travnja 1915 (latinski koncept), Hrvatski katolički pokret, zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu i Krku od 29. do 31. ožujka 2001. [ur. Zlatko Matijević], Zagreb, 2002, 437-456. – Knjižnica Papinskoga hrvatskog zavoda svetog Jeronima u Rimu, Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima (1901. - 2001.) : zbornik u prigodi stoljetnice Papinskoga hrvatskog zavoda svetog Jeronima [pr. Jure Bogdan] (Collectanea croatico-hieronymiana de Urbe, 5) Rim, 2001, 649665. – Prinosi za životopis Jeronima Milete O.F.M.Conv. (1871-1947), šibenskog biskupa, Sedam stoljeca Šibenske biskupije. Zbornik radova sa Znanstvenog skupa Šibenska biskupija od 1298. do 1998., Šibenik, 22. do 26. rujna 1998. [ur. Josip Ćuzela... et al.], Šibenik, 2001, 419-461. – Vatikanski tajni arhiv, izvori za hrvatsku povijest u Vatikanskom arhivu. Relacije Bečkog nuncija o biskupima i kanonicima iz g. 1890. Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 18 (2002) 29-109.

IVAN PEDERIN Born on Dec.26th 1934. in a middle class family, that mouved to Split from Kucisce on the peninsula of Pelješac, where the family was a captain’s family. His father was a lawyer. The primary and secondary education received in Split, he was fired from the Classical Gymnasium in Split in 1951. along with hundred other students because the director was persuaded that the bourgeoisie should not receive higher education but the working class only. Pederin father was in addition a member of a non comunist party and declined to join the partisans. However he made his final examination in 1954. and published his first articles and translations in the journal Vidik, among them articles and translations of Kafka, the first in Croatia. He made his endeavours to edit a literary journal. As he lacked the directive and the political background he was arrested and served 2 months in the jails of the secret police 1955. – He studied German and Italian literature and language in Zagreb and Zadar. Following the final examination he went to München with a scholarship and stood there two years. He achieved postgraduate education in Belgrade where he acquired the Masters degree. Acting as a translator in some foreign trade firms. Since 1970. assistant in the Section for German Language and Literature of the Faculty of Arts in Zadar. In 1974. fired for alleged Croat nationalism. He earned his life as a labourer for two years. From 1977 to 1991. acting for the Archives of Zadar, in 1977. he earned the PhD, in 1980. scholarly collaborator, in 1982. High scholarly collaborator, in 1986. Scholarly counsellor , in 1987. Counselor to the Archives, since 1991. In 1985. he was told

389 that he should repent and could be readmitted to the University and even in the CP. He answered that he repents in the confessionary only, that he does not for what to repent because nobody has told him what was his deviationism, but that he was a Croat 1971. also in 1957 and 1985. Following the free elections the University cancelled the decree of dismissing and apologized. He was readmitted as professor for German literature on the university of Zadar. He got tenure since 1998. He retired in 2005. IZABRANI RADOVI: “Začinjavci”, štioci i pregaoci, Vlastite snage i njemačke pobude u hrvatskoj književnosti, Zagreb, MH. 1977. – Rab u osvit humanizma i renesanse, Zagreb, 1989. – Njemački putopisi po Dalmaciji, Split, 1989. – Jadranska Hrvatska u austrijskim i njemačkim putopisima, Zagreb, NZMH, 1991. – Jadranska Hrvatska u povijesti starog europskog bankarstva, Split, Književni krug, 1996. – Mletačka uprava, privreda i politika (1409-1797), Dubrovnik, 1990.

E-mail: [email protected] S TANISLAV P IPLOVIĆ Rodio se 1932. u Splitu. Diplomirao je na Arhitektonskom odsjeku tehničkog fakulteta u Sarajevu. Radio je kao rukovoditelj gradilišta i na poslovima investiranja, projektiranja i urbanizma. U konzervatorstvu mu se ističe zahvat premještanja i rekonstrukcije klasicističkog ljetnikovca Garagnin u Divuljama kod Trogira te izrada urbanističko-arhitektonskog rješenja uređenja barokne venecijanske utvrde Gripe u Splitu za potrebe pomorskog muzeja i mornaričke knjižnice. Kao suradnik Urbanističkog zavoda i Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu izradio je niz studija povijesno-prostornog razvitka naselja u Dalmaciji. Među njima su naselje Ubli na Lastovu, područje donjeg tijeka rijeke Neretve, Glavina Donja kod Imotskoga, jugoistočni kvadrant Dioklecijanove palače i predio Pistura u povijesnoj jezgri Splita. Izradio je studije za uređenje tvrđave Klis i parka Garagnin–Fanfogna u Trogiru. Koautor je projekta Obnova povijesne jezgre Splita i elaborata Graditeljsko nasljeđe Splita za Generalni plan, te je obradio smjernice za revitalizaciju bivšeg groblja Sustipan u Splitu.– Doktorirao je 1993. na Filozofskom fakultetu u Zadru iz područja povijesnih znanostia, ali se već otprije, preko 35 godina, bavi znanstvenim istraživanjima, posebno iz područja povijesti i teorije urbanizma, arhitekture i zaštite graditeljskog nasljeđa. Objavio je 7 knjiga i brošura, oko 220 znanstvenih i stručnih radova te preko 270 popularnih članaka tiskanih u Hrvatskoj i inozemstvu. U njima je obrađivao probleme graditeljske umjetnosti, hortikulture i pomorskih gradnja. Istraživao je stare fortifikacije. Proučavao izgradnju sustava župnih crkava i kuća u Dalmaciji kao dio politike austrijske uprave. Osvjetljivao organizaciju konzervatorske službe u pokrajini u prošlosti, osobito djelovanje Središnjeg povjerenstva za istraživanje i očuvanje povijesnih i umjetničkih spomenika u Beču te Povjerenstva Dioklecijanove palače. S referatima je sudjelovao na 65 domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova. Pisao je recenzije i predstavljao tiskana izdanja. Savjetnik je brojnih kulturnih ustanova, suradnik časopisa i zbornika, član uredništva brojnih izdanja, glavni urednik

390

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

godišnjaka “Kulturna baština” i član mnogih stručnih i kulturnih udruga (Udruženje hrvatskih arhitekata, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Arhivsko društvo Hrvatske, Savez povijesnih društava, Matica Hrvatska, Europski pokret, Hrvatskoaustrijsko društvo Split kojemu je dopredsjednik, “Dante Aligheri” Split, Društva prijatelja kulturne baštine, “Vela Luka”, Zagreb). Više od četvrtine stoljeća bavi se promidžbom kulturnih dobara i širi u puku zanimanje za hrvatsku prošlost sudjelujući na okruglim stolovima i raspravama na televiziji i radiju. Postavio je više izložba i napisao kataloge za njih te sudjelovao u organiziranju izložaba u Domovini i jedne u Gradišću -Burgenlandu. – Vodi kolegij Povijest pomorskog graditeljstva Hrvatske na Poslijediplomskim znanstvenim studijima “Povijest hrvatskog pomorstva” Filozofskog fakulteta u Zadru. Gost je profesor na Poslijediplomskim studijama povijesti umjetnosti smjer Zaštita spomenika kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. IZBOR BIBLIOGRAFIJE: Kamilo Tončić, Split, 1991. – Harold Bilinić, Split, 1994. – Graditeljstvo Trogira u 19. stoljeću, Split, 1996. – Alois Hauser u Dalmaciji, Split, 2002. – Katastar Općine Dugopolje s početka XIX. stoljeća, Dugopolje, 2004.

F RANJO Š ANJEK , rođen 1. travnja 1939. u Poljani (Varaždin), baccalaureus je filozofskih (Dubrovnik, 1962), magistar teoloških (Zagreb, 1966) i pomoćnih povijesnih znanosti (Vatikan, 1968), doktor povijesnih znanosti (Paris-Sorbonne, 1971), redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (30. siječnja 1997). Od 1971. professor je crkvene povijesti, metodologije i pomoćnih povijesnih znanosti na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu (1974. docent; 1993. izvanredni profesor; 1998. redoviti professor, 2003. u trajnom zvanju red. prof.), profesor pomoćnih povijesnih znanosti na Hrvatskim studijima (od 1994) i hrvatske povijesti 1216. st. na Povijesnom odsjeku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (od 1999), predavač na poslijediplomskom znanstvenom studiju iz sociologije (1996) i pedagogije (1998) Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; predsjednik Hrvatskoga nacionalnog odbora za povijesne znanosti (1992-1999) i Nacionalnog odbora za komparativnu crkvenu povijest (od 1995); jedan od utemeljitelja i glavni urednik časopisa Croatica christiana periodica (od 1978), član uredničkog odbora časopisa Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine (Zagreb), Starine HAZU (Zagreb) i Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU (Zadar); član Područnog vijeća za humanističke znanosti (2005) i predsjednik Matične komisije za filozofiju i teologiju (1999-2005), profesor gost na sveučilištima u Fribourgu (Švicarska, 1986) i Ottawi (Kanada, 1987); sudionik znanstvenih skupova u domovini i inozemstvu, suradnik enciklopedijskih i leksičkih edicija u Hrvatskoj, Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj i Poljskoj. BLIOGRAFIJA 2001-2005: Pape, Apostolska Stolica i Hrvati, u: JACQUES MERCIER. Povijest Vatikana, Zagreb (Barbat) 2001, str. 13-43. – Pavao Dalmatinac (1170/75-1255). Rasprava između rimokatolika i bosanskog patarena, Starine HAZU, knjiga 61, Zagreb 2001, str. 21122. – Religija i nacionalni identitet Hrvata (19-20. stoljeće), Biblioteka Diacovensia 3, Đakovo 2001, str. 185-204. – Un historien de la Réforme: Matthias Flacius Illyricus (1520-1575),

Bilješke o autorima

391

Heresis, 35/2001, str. 119-128. – Odnos kršćana prema naciji. Crkva i nacionalni identitet 1941-2001, Socijalna budućnost Hrvatske (zbornik), Zagreb, 2002, str. 111-128. – Bosanskohumski krstjani u povijesnim vrelima (13-15. st.), Zagreb (Barbat) 2003., str. I-XLVI i 1-390. – Le pape Innocent III et les ‘chrétiens’ de Bosnie et de Hum, Innocenzo III. Urbs et Orbis (zbornik), sv. II, Roma 2003, str. 1213-1225. – Les chrétiens bosniens: un amalgame de catharisme et de valdéisme, Slavica Occitania, No 16, Toulouse 2003, pp. 91-111. – Die Kirche im Kampf ‘gegen’ und ‘für’ die Menschenrechte. Die Kontroverse zwischen Vinko Paletin und Bartolomé de Las Casas, Kultur und Religion in Europa 1, Münster etc. 2004, str. 53-74. – Latinska paleografija i diplomatika, Zagreb, 2005, 296 str. (sveučilišni udžbenik).

ANTE ŠKEGRO rođen je 16. travnja 1961. na Okolišću, Bugojno, Bosna i Hercegovina. Završio je 1979. klasičnu gimnaziju u Dubrovniku. Diplomirao je 1986. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Magistrirao 1991. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao 1998. na Filozofskom fakultetu u Zadru. – Od prosinca 1986. do listopada 1992. djelatnik je Centra za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Od prosinca 1992. do srpnja 1994. stipendist je u Akademie der Wissenschaften und der Arten Baden-Würtemberg te Deutschen Akademischen Austauschdienst e. V. specijalizirajući se u starovjekovnoj povijesti, posebice u rimskoj epigrafici, u Seminaru für Alte Geschichte u Heidelbergu, SR Njemačka. Od rujna 1994. do rujna 1996. profesor je u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti u Zagrebu. Od rujna 1996. do svibnja 1997. profesor na Ženskoj općoj gimnaziji Setara milosrdnica s pravom javnosti u Zagrebu. Od svibnja 1997. djelatnik je Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. – Od akad. god. 1996/1997. do 2002/ 2003. predavač je kolegija Stara povijest i Stara povijest hrvatskih zemalja na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom akad. god. 1997/1998. predavač je kolegija Opća povijest Crkve na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove i Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Od akad. 2001/2002. predavač je Starovjekovne, Srednjovjekovne i Opće povijesti na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji. Od akad. 2002/2003. predavač je kolegija Starovjekovna povijest i Stara povijest naših zemalja sa arheologijom na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. – U zvanje znanstvenog suradnika biran je 18. prosinca 1998., a u zvanje višeg znanstvenog suradnika 15. siječnja 2003. U znanstveno-nastavno zvanje docenta za područje humanističkih znanosti, znanstveno polje povijesti iz predmeta starovjekovna povijest biran je 2. srpnja 2001. na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Od 2002. glavni je istraživač projekta „Naselja i društvenopolitičke zajednice srednjovjekovne Hrvatske» (0019012) odobrenog i financiranog od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Predmet njegovog znanstveno-stručnog interesa su antička, srednjovjekovna i starija crkvena povijest, a posebice gospodarski i društveno-socijalni segmenti. IZBOR IZ BILIOGRAFIJE: Bibliographia Illyrica. Supplementum (1982-1987). “Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine” Posebna izdanja, knj. LXXXVII - “Centar za balkanološka ispitivanja”, knj. 13, Sarajevo, 1988. – Uskoplje I. Uskoplje na Vrbasu od

392

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

prapovijesti do kraja austro-ugarske uprave. “ Hrvatska uzdanica”, Uskoplje, 1996. – Gospodarstvo rimske provincije Dalmacije. «Sveučilište u Zagrebu - Hrvatski studiji», Zagreb, 1999. – Na rubu opstanka. Duvanjska biskupija od utemeljenja do uključenja u Bosanski apostolski vikarijat. “Hrvatski institut za povijest” – “Dom i svijet”, Zagreb, 2002. – Ruža na vjetru: Župa Sv. Male Terezije od Djeteta Isusa u Bistrici na gornjem Vrbasu. (koautori: A. Šarić – S. Buljan – T. Šarić). “Župni ured Bistrica” – “Hrvatska uzdanica”, Uskoplje, 2003. – Stari pokrajinski katalog ili Katalog provincija Opće Crkve. Provinciale vetus sive Ecclesiae Universae provinciarum notitia. “Hrvatski institut za povijest”, Zagreb, 2005. – The Bestoen bishopric in the light of prior research. Arheološki vestnik 56 (2005), Ljubljana, 415-435. – Papal possessions in the eastern Adriatic. Arheološki vestnik 55 (2004), Ljubljana, 429-438. – Nekoliko pitanja iz najstarije povijesti Bosne i Hercegovine ili O najnovijim krivotvorinama u bošnjačkoj historiografiji. Naučni skup ‘Istorijska nauka o Bosni i Hercegovini u razdoblju 1990-2000. “Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine”, Sarajevo, 2003., 21-29. – Procurator Ecclesiae Salonitanae. Godišnjak / Jahrbuch Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, knj. XXXII (2002) Sarajevo – Frankfurt am Main – Berlin – Heidelberg, 407-417. – Patrimony of St. Peter in Dalmatia. Povijesni prilozi 20 (2001) 9-28.

E-mail: [email protected] JOŽE ŠKOFLJANEC rođen je 1970. godine u Brežicama, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Godine 1996. diplomirao je na Odjelu za povijest Filozofskog fakulteta Univerze v Ljubljani. Iste godine zaposlio se u Arhivu Republike Slovenije na radnom mjestu arhivista za starije arhivsko gradivo, od ožujka 2002. godine voditelj je Odjela za informacije i dokumentaciju. Godine 1996. sudjelovao je u postavljanu izložbe Slovenija v papeških listinah (Slovenija u papinskim poveljama) i uredničkom odboru kataloga izložbe. U prvim godinama posvećivao se isključivo poveljama, a od 2001. godine povjerena mu je briga za razvoj slovenskog arhivskog informatičkog sustava. Od 2003. godine predstavnik je slovenskih arhiva u međunarodnim organizacijama za elektroničke arhive. Od 2004. član je izvršnog odbora DLM Foruma. Jože Skofljanec s prilozima sudjelovao je na više međunarodnih povijesnih, arhivskih i informatičkih skupova. Samostalno ili kao suautor objavio je veći broj znanstvenih i stručnih priloga. Godine 2003. pokrenuo je znanstvenu knjižnu seriju Brežiške študije. VAŽNIJA POVIJESNA BIBLIOGRAFIJA (kronološkim redom): Slovenija v papeških listinah, Razstava Arhiva Republike Slovenije v Narodni galeriji v Ljubljani od 8. do 30. maja 1996 (France Martin Dolinar ur., Jože Škofljanec ur., Vladimir Kološa ur.), katalog razstave, Ljubljana 1996. – FRANCE MARTIN DOLINAR, JOŽE ŠKOFLJANEC, Seznam papeških listin v slovenskih arhivih, Slovenija v papeških listinah, katalog razstave, Ljubljana 1996, str. 121189. – “Red manjših bratov (O. F. M.) in provinca sv. Križa”, Frančiškani v Ljubljani, Ljubljana, 2000, str. 9-93. – “Odnos bratov hrvaško-slovenske province do njene delitve leta 1900”, primljeno za objavu u zborniku simpozija 100 godina Hrvatske franjevačke provincije sv Ćirila i Metoda. – “Savska poplava leta 1781, Ujma in njene posledice v očeh kronistov brežiškega frančiškanskega samostana”, Rast, XII (2001), br. 2 (74), str. 205–208. – Župnija sv. Lovrenca v Brežicah, Ob 220-letnici župnijske cerkve (ur. Jože Škofljanec), Brežice 2003.

Bilješke o autorima

393

– “Kako so Brežičani dobili novo župnijsko cerkev”, Župnija sv. Lovrenca v Brežicah, Ob 220-letnici župnijske cerkve, Brežice 2003. str. 101-116. – “Frančiškani, prvi prebivalci gimnazije”, Naših 60 let, Brežice 2005, str. 30-35.

PETAR VRANKIĆ (1947) rođen je u Krupcu, Sjeverna Hercegovina. Osnovnu školu završio u Glavatičevu, općina Konjic, gimnaziju u Dubrovniku. Filozofski studij započeo 1968. u Splitu, a teološki 1970. u Rimu. Teološki studij dovršio je magistarskim ispitom na Sveučilištu Lateranu te kasnije promocijom i habilitacijom na Sveučilištu u Augsburgu. Pohađao je Fakultet Crkvene povijesti na Sveučilištu “Gregoriani” i završio ga ispitima magisterija i doktorata. Usporedno je u Rimu i Italiji polazio studij pomoćnih povijesnih znanosti, povijesti umjetnosti, a kasnije studij orijentalistike u Istanbulu. Od 1979. do 1985. bio je profesor Crkvene povijesti i ekumenskog bogoslovlja na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi u Sarajevu. Od 1985. predaje povijest Crkve srednjega i novog vijeka kao docent, a kasnije kao izvanredni profesor na Sveučilištu u Augsburgu. Težište njegovog znanstvenog zanimanja jest povijest i pravni položaj kršćanstva u Jugoistočnoj i Istočnoj Europi u doba otomanske vladavine te položaj Crkve u Habsburškoj monarhiji i Ruskom carstvu u 19. i 20. st. U tu svrhu poduzeo je brojna arhivska istraživanja u Vatikanu, Beču, Budimpešti, Petrogradu, Istanbulu te po arhivima Hrvatske, BiH i Srbije. Član je nekoliko međunarodnih povijesnih komisija, a istovremeno sudjeluje u projektima kao što su Crkva i holokaust, Povijest pokrajinskih sabora u Jugoistočnoj Europi, Povijest kršćanskog protektorata u Otomanskom carstvu, Rusija i Vatikan u 19. i 20. stoljeću. Uz to je asocirani profesor povijesti Istočnih Crkava na Papinskom sveučilištu “Santa Croce” u Rimu. Predaje kao gostujući ili asocirani profesor i na nekim drugim sveučilištima Europe i Amerike. – 1974. ređen je za svećenika i svećeničku službu obavljao je redovito kao zavodski kapelan, duhovnik, vicerektor bogoslovije i župni upravitelj. Piše, predaje i objavljuje na hrvatskom, njemačkom, talijanskom i engleskom jeziku. Izbor iz bibliografije: La chiesa cattolica nella Bosnia ed Erzegovina al tempo del vescovo fra Raffaele Barišić (1832-l863), Roma 1984. – Kaiser Franz Joseph I. und papst Leo XIII.: Ihre Sorge um die Katolische Kirche bei den Ost- und Südslawen, Archivium Historiae Pontificiae, 33 (1995), 247-274. – Religion und Politik in Bosnien und der Herzegowina (1878-1918), Paderborn, München, Wien, Zürich: Ferdinand Schöningh 1998. – Hrvatska i Sveta Stolica od Hrvatsko-ugarske nagodbe do stvaranja prve Jugoslavije (186619118), Hrvatska / Sveta Stolica. Odnosi kroz stoljeća – Croazia / Santa Sede : le relazioni attraverso i secoli (pr. = a cura di T. Mrkonjić) Zagreb, 1999, 105-136 (talijanski prijevod 329-402). – Hrvatstvo u političkoj, narodnoj i crkvenoj viziji Josipa Stadlera, Josip Stadler: Život i djelo. Zbornik radova međunarodnih znanstvenih skupova o dr. Josipu Stadleru, odrzanih od 21. do 24. rujna 1998. u Sarajevu i 12. studenoga 1998. u Zagrebu, prigodom 80. obljetnice smrti prvoga vrhbosanskoga nadbiskupa [pr. P. Jurišić], Sarajevo, 1999, 295320. – Svijet politike, religije i kulture Sredozemlja na raskrižju prvog milenija, Tisuću godina dubrovačke (nad)biskupije. Zbornik radova znanstvenoga skupa u povodu tisuću godina uspostave dubrovačke (nad)biskupije/metropolije (998. - 1998.) [pr. Ž. Puljić i N. A. Ančić], Dubrovnik – Split, 2001, 277-313.

394

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

AUTORI KRATKIH PRIOPĆENJA IVAN ĆUBELIĆ rođen je u Dobranjama/Imotski, 11. VIII. 1955. Završio je studij teologije i doktorirao kanonsko pravo (disertacija: La Conferenza episcopale della Jugoslavia 1918-1992: Fisionomia dell’Istituto ed evoluzione del diritto particolare, Roma 1998) bio je pomoćnik generalnoga tajnika Hrvatske biskupske konferencije. Član je Pravne komisije Hrvatske biskupske konferencije i generalni vikar splitske nadbiskupije Pisao je o katoličkom pokretu i organiziranom djelovanju vjernika laika u Hrvatskoj. FULVIO SALIMBENI, nato a Trieste nel 1946, è docente di storia contemporanea presso l’Università degli Studi di Udine. E’ presidente del Comitato di Trieste e Gorizia dell’Istituto per la Storia del Risorgimento Italiano, componente del consiglio direttivo dell’Istituto per gli Incontri Culturali Mitteleuropei di Gorizia nonché del consiglio direttivo dell’Istituto Friulano per la Storia del Movimento di Liberazione ed infine presidente del comitato scientifico dell’Istituto Provinciale per la Storia del Movimento di Liberazione e dell’Età Contemporanea di Pordenone. JOSIP KOLANOVIĆ rođen je u Zadru 1938. Magistrirao je teologiju u Zagrebu i doktorirao povijesne znanosti u Zadru. Radio je kao arhivist i kasnije kao ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva. Predavao je na studiju arhivistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Objavio je više stručnih i znanstvenih radova i arhivskih pomagala te sa suradnicima priredio za tisak više knjiga arhivskog gradiva. Od povijesnih rasprava ističe mu se Šibenik u kasnome srednjem vijeku, Zagreb, 1995. SLAVKO KOVAČIĆ rođen je u selu Kučiće kod Omiša 1938. Filozofsko-bogoslovni studij završio je u Zagrebu. Bio je župnik. Studirao je povijest i povijest umjetnosti u Zadru i crkvenu povijest na “Gregoriani” u Rimu. Doktorirao je iz teologije sa specijalizacijom u crkvenoj povijesti Hrvata, u Zagrebu (1987). Predavao je u gimnaziji (1974-1989), a od 1978. na Teologiji, odnosno od 1999. na KBF-u Sveučilišta u Splitu. Posebno se bavi istraživanjem povijesti glagoljaštva, dalmatinskih biskupija i crkvenoga školstva. Objavio je 60-ak znanstvenih i preko 150 znanstveno-popularnih i raznih drugih radova.

395 ŽELJKO TOLIĆ, rođen je 2. travnja 1963. u Vinjanima. Filozofsko-teološki studij pohađao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Bio je župnik “in solidum” u župi Gospe od Zdravlja u Splitu. Crkvenu povijest studirao je i doktorirao (1999) na “Gregoriani” u Rimu. Predavao je povijest na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju, Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Splitu i Visokoj učiteljskoj školi Sveučilišta u Splitu. Od 26. rujna 2001. vikar je Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja sa sjedištem u Splitu, a 2003. izabran je za provincijala.

396

Crkva i društvo uz Jadran - Vrela i rezultati istraživanja

397

Kazalo osobnih imena

Accurti, Antonio

312 Accurti, Giovanni 312 Accurti, Giuseppe 313 Accurti, Niccolò 312, 313 Adam Parižanin 36 Adamo di Parigi. v. Adam Parižanin Agaton, papa 17 Agostini, Filiberto 2, 10, 11, 12, 14, 19, 20, 97, 363, 364, 369, 371, 373, 367, 376, 378, 381 Agujari, Antonio 316 Aleksandar Karađorđević 136, 139 Amici, Bernardino 190 Anđelić, Pavao 237 Anđelić, Tomislav 236, 237 Anastazije, mučenik 16 Andreas, biskup Bestoe 238 Ane, žensko ime 84 Antonelli, Giacomo 308, 310, 316, 318, 319, 321 Arnaldi, Gerolamo 27 Arpadovići (Arpad), dinastija 65, 74, 80 Asburgo, v. Habsburgovci Asterije, mučenik 16 Atanacković-Salčić, Vukosava 236 Attems, Mario 125

B abić, Anto

243 Babić, Ivo 10, 11, 14, 20, 364, 365, 368, 371, 372, 375 Babić, Petar 244 Bajsić, Vjekoslav 28, 31

Baković, Ante 183 Bakula, Petar 196, 245 Balić, Karlo 18, 197 Baltić, Jako 245 Barada, Mijo 19 Barčić, Berard 199 Barišić, Krešimira 152 Barišić, Marin 10, 11, 364, 365, 369, 372, 375 Barišić, Rafael 328 Baronio, Cesare 37 Basler, Đuro 234 Batinić, Mijo Vjenceslav 196 Bauer, Antun 356, 357, 358 Bedarida, François 378 Bela IV, kralj 238 Belić, Predrag 37 Belusco, Giuseppe 309, 308 Benedikt (Benedetto ) XV 343, 345 Benić, Bono 245 Berislavić, Petar 17 Bernardin, provincijal bosanskohrvatske provicije 92 Betica, Ivan 121 Bezina, Petar 183, 199 Bezjak 85 Biaggio, Santo 238 Biagio da Zsalka 190 Biankini, Juraj 123, 124 Biasi, Antonio 311 Blagajski, knezovi 84 Bogdanović, Marijan 245 Bogensberger, Hugo 28 Bogović, Mile 10, 11, 14, 37, 42, 297

398

CRKVA I DRUŠTVO UZ JADRAN - Vrela i rezultati istraživanja

Bohman, Sabine 349, 350 Bojanovski, Ivo 234 Bollé, Hermann 115 Bomman, Gianantonio 196 Bonaventura, S. 197 Bonefačić, Kvirin Klement 329 Borna, knez hrvatski 67 Bošković, Ivan J. 2 Bouvard, Robert 115 Bozanić 42 Božić, Bonaventura 193 Božitković, Juraj 197, 199 Brajković, Martin 78 Brandolini, Sveto (Santo) 195 Branimir 237 Branimir Lukšić 364, 365, 369, 375 Bratanić, Petar 313 Briguglio, Letterio 383 Brkan, Jure 199 Brlek, Mijo 199 Broszat, Martin 45 Brown, Peter R. H. 27 Bulić, Frane 19, 118, 120, 372 Butry, Philippe 27 Buturac, Josip 38, 42 Buzjaković, Nikola 190

C arić, Juraj 329 Carlo, l’arciduca, v. Karlo, nadvojvoda 95 Carneaux des, Angelo Maria Gaudeau, 315, 316 Chasteluzi (Casteluzzi), Franjo 91 Cherubini, Francesco 357, 358 Cinotti Filippo 311 Colombo Egidio 309 Colonna Stefano 311 Consalvi, kardinal, državni tajnik 298 Cordella, Giacinto 310 Corir, Pietro 195 Crnica, Ante 198 Cvekan, Paškal 87 Cvetković 45 Cvetković, Dragiša 142, 143 Cvitković 85 Čapkun, Petar

200

Černomaljski Juraj 89 Černomaljski, Kaspar 89 Čevapović, Grgur 196 Čovo, Ante 200 Čremošnik, Irma 236, 237

Ćiril 72, 73, 74 Ćirković, Sima 243 Ćošković, Pejo 243 Ćubelić, Ivan 12, 13, 14, 356, 367, 370, 371, 373, 394 Da Oćevija, v. Lastrić 195 Damiš, Ivan 183, 199 De Boccareo Aquila Doimo 313, 314, 315 De Gasperi, Alcide 383 De Grassi Giovanni, 308 De Leva Pietro, 316 De Luca, Giuseppe 382 De Orlando Saverio 310 De Rosa, Gabriele 2, 10, 11, 12, 14, 19, 20, 25, 364, 365,367, 369, 372, 373, 375, 378, 382 Deininger, Julius 122 Delumeau 26 Demetrije 16 Des Carneux 316 Desa, trogirski građanin 346, 348 Desić 85 Difnico, Antonio 314 Dioklecijan 16, 19, 120, 121, 366 Divković, Matija 246 Dizdar, Zdravko 10, 11, 14, 129, 131, 133, 135, 137, 139, 141, 143, 145, 147, 149, 151, 153, 155, 157, 159, 161, 163, 165, 167, 169, 171, 173, 175, 177, 179, 181, 183, 185, 369, 372, 373, 376, 384 Dmitar Zvonimir 70 Dobrovit 71 Dolinar, France Martin 28 Dominitsch 84 Donadini Bartolomeo, 315 Draganić Vrančić, Franjo

399

Kazalo osobnih imena (Draganich Veranzio Francesco), 314 Draganović, S. Krunoslav 38, 42, 233, 242, 243, 248, 277 Dragojlović, Dragoljub 243 Dučić, Nićifor 328 Duda, Bonaventura 37 Dujam, mučenik 16 Dvornik, zadarski nadbiskup 329, 353, 355

Frankopan, Sigismund 65 Frankopan, Stjepan 78 Frankopani 65, 80, 84, 94 Frankovič 84 Franković (Francovich), Giovanni 310 Fridrih III., car 89 Fritsch, Benno 125 Frkin, Vatroslav 199 Furet, François 27

Gaj (Kajo), papa Đaković, Đuro

138 Đaković, Luka 243

Džaja, Srećko M..

42, 243

Egri, Andrija

88 Emanuel Komnen, car bizantski 75 Epifanije, crkveni pisac 16 Erdödy, plemićka obitelj 84, 87 Erdödy, grof Petar 87 Erdödy, Nikola 87 Erdödy Sigismund 87 Eusebio di Cesarea 29

Fabijanić, Donato 196 Fajdiga, Mauro 86, 192 Farlati 39 Farlati-Coleti. 195 Feliks, mučenik 16 Feracini Domenico 315 Feracini Giuseppe 315 Ferdinand Habsburški (Ferdinando d’Asburgo) 63 Fermendžin, Eusebije 39, 196 Fine, John V. A. 244 Fink, Karl August 297 Fiorelli, Carlo 308 Fouque Pietro 316 Francesco d’Assisi 187, 189, 190, 347 Francovich, v. Franković Franić, Frane, biskup 19 Franjo Asiški 19, 346 Franjo Josip, car 305 Franjo, ljubljanski gvardijan 90 Franjo Velčić 367, 370, 372, 373, 377

16 Galeotovich Crivellari, Narciso 314 Galli, Carlo 30 Gasparri, kard. 357 Gavran, Ignacije 245 Gelčić, Josip 120 Gelpi Donato 314 Gerardo di Modena 190 Giammarini, Giuseppe Francesco Saverio 297, 310 Gieysgstor, Alexander 27 Ginzel, E. 300 Ginzel Odoardo, 308, 309 Giovanni da Capistrano 196 Giuppani, Fortunato 313 Giuppani, Giulio Antonio 313 Giuseppe II 127 Giustini, Adolfo 310 Giustini, Alberto 310, 311 Giustini Antonio 310, 312, 318, 319 Glassberger, Nicola 190 Glavaš, Tihomir 237 Glavinić, Franjo 86, 191 Glavinić, Mihovil 120 Glibota, Ivan 118 Glicerije, car 16, 366 Glumac Stjepan, 315 Glunčević, Josip Marijan 193 Goichot, Emile 27 Gojak, Nikola 193, 196 Golec, Boris 83, 94 Golub, Ivan 42 Golubović, Girolamo 197 Goluža, Božo 10, 11, 14, 201, 279, 370, 372, 373, 385 Gonzaga, Francesco 191 Gonzaga, Nembrini 306

400

CRKVA I DRUŠTVO UZ JADRAN - Vrela i rezultati istraživanja

Grabovac, Filip 196 Gregorijanec 84 Gregov 199 Grgur VII 74 Grimani, Francesco 326 Grubiša, župan 240 Gusić 84

Juraj, Josip Strossmayer 48 Jurišić, Gabriel 200 Jurišić, Karlo 200 Jurič, vlastelin 84 Jurić, Anna Maria 2 Juričić Čargo, Danijela 83

Kabalin, biskup Habermas, Jürgen

30

Habsburgovci 93 Hadžijahić, Muhamed 243 Haller, Sigmund 90, 91, 92 Hasenauer, Karlo 115 Haulik, Juraj 329 Hauser, Alois 120, 121, 122 Hećimović, Nikola 138 Herič 84 Hitler 46 Hoško, Franjo Emanuel 37, 42, 199 Hohenwart, Andrej 89 Horany, ugarski povjesnik 195 Hory, Ladislav 45 Hrgović, Zvonimir 372 Hrkać, Serafin 243

Iban, prebjezi iz Brežica

85 Ivan X. 74 Ivan Pavao II. 40, 178 Ivan Pederin 367, 370, 372, 373, 377 Ivan VIII. 17 Ivandija, Antun 37, 38, 42 Ivančić, Karlo 161 Ive, osobno ime 84 Iveković, Ćiril Metod 115, 120, 125, 127

Jakošić, Josip

192 Jalimam, Salih Abdulah 244 Jamometić, Andrija 47 Ježić, biskup 79 Jelačić, Josip 310 Jelenić, Julijan 197, 248 Jeronim, sveti 16 Jukić, Ivan Franjo 245 Julije Cezar 36 Julije II. 87

79 Kačić, Andrija 196 Kafka 388 Kapitanović, Vicko 2, 10, 11, 12, 13, 14, 20, 21, 37, 187, 199, 297, 364, 365, 366, 368, 370, 372, 373, 374, 385 Karađorđevići, dinastija 132, 138 Karaman, Mate 327 Karamatić, Marko 245 Karlo IV., češki kralj 74 Karlo, nadvojvoda 91, 92 Karlo V. 36 Karlovac, Milan 115 Kate, žensko ime 84 Katić, Lovre 19, 372 Keller, Odoardo 314 Kenne, Friedrich 122 Klaić, Miho 116 Klement, VII 36 Klement VIII, papa 92 Kloczowski, Jerzy 27, 28, 46 Knežević, Antun 246 Košutić, August 136, 177 Kožičić Benja, Šimun 36, 77 Kožul, Stjepan 183 Kokša, Đuro 37 Kolanović, Josip 12, 13, 14, 351, 364, 367, 370, 372, 377, 394 Konstantin Porfirogenet 17 Kopijarević, Ivan 191, 245 Koropec, Jože 83 Korvin, Matijaš 78 Kos, Dušan 83 Kos, Milko 83 Kotolarić 85 Kotromanić-Kosača, Katarina 246 Kotromanović, bosanska dinastija 241 Kovačević-Kojić, Desanka 243 Kovačić, Anto Slavko 199, 245 Kovačić, Slavko 2, 12, 13, 14, 37,

Kazalo osobnih imena 349, 364, 367, 370, 372, 373, 374, 377, 394 Krabat 85 Kralič 84 Kraljević, Venedikt 328 Krasić, Stjepan 243 Krešimir, knez 239 Krešimir IV 70 Križanić, vlastelin 84 Križanić, Juraj 48 Kristofor, modruški biskup 77 Krleža, Miroslav 135 Krnjević, Juraj 136 Krota, Ines 297 Krušič, vlastelin 84 Kulin, ban bosanski 240 Kvaternik, Eugen Dido 167 Kvirin, mučenik 16

Ladislav, kralj

70 Lambert, Malcolm 244 Lambruschini, kardinal 307 Lastrić, Filip, Oćevac 195, 245, 246 Lašvanin, v. Marčinkušić, Nikola Le Bras, Gabriel 26, 31 Le Goff, Jacques 27 Lekušić, Marijan 193 Lenković, vlastelin 84 Leonard, sveti 89 Lill, Rudolf 27 Ljubić, Šime 328 Lozić, Grga 245 Lucius (Lucić), Ivan 19, 36 Lučić, Melina 12, 13, 14, 331, 367, 370, 372, 373, 386 Lukšić, Branimir 10, 11 Luka, evenđelist 16 Lukinović, A. 40 Luntz, Victor 122

Madeysk, ministar bogoštovlja

122 Madijev, Miha 36 Maček, Vlatko 45, 132, 135, 136, 139, 141, 142, 143 Maffei, Carlo Antonio 307, 308 Magovac, Božidar 177 Mahnić, Antun (Anton) 329, 356

401 Mal, Josip 82 Manatti Michele 310 Mancini Raffele 311 Mandić, Dominik 42, 197, 198, 199, 233, 242, 243, 248, 277 Marcelin, vojskovođa 16 Marchet, dr. 124 Marco da Lisbona 190 Marčinkušić (Lašvanin), Nikola 193, 196, 245 Maretić, Žarko 10, 11, 364, 365, 369, 372, 375 Marijan iz Bosne, provincijal 92 Marin, Neven 2 Marino, Sveti 16 Martić, Grga 246 Mártonffy, Marcell 28 Marulić, Marko 17 Marun, Lujo 19 Maruta, Matej 76 Matanić, Atanazije 199, 200 Matijaš Korvin 77 Matijević, Zlatko 42 Matvejević, Predrag 30, 33 Mavrič, 84 Medanić Barto 310 Medanić Vinko 310 Medina 37 Merherič pl. Jaksič 84 Merherič zvani Fabjanič 84 Mesić, Marko 79 Metod, sveti 67, 72, 73, 74 Miche, Patrick 28 Michele, S. 238 Miculian, Antonio 344, 345 Miha Madijev de Barbezanis 36 Mihalj, Mirko 363, 370 Mikulić, Milan 243 Milaš, Nikodim 328 Milanta, Luciano 304, 310, 311, 314 Mile Bogović 364, 367, 369, 371, 373, 376, 381-382 Milinković Ivan 311 Millo, Enrico 329, 330 Milošević, Josip 193 Minucci 343, 344 Mirčeta, Ivan 194 Mirej, senjski biskup 75

402

CRKVA I DRUŠTVO UZ JADRAN - Vrela i rezultati istraživanja

Mirković 42 Mlinarič, Jože 83 Monti, barun 343, 345 Moretti, Domenico Innocenzo, 308, 316, 317, 318 Moroni 297, 306, 310 Mosca Nicola, 308, 309 Mrkonjić, Tomislav 12, 13, 14, 199, 295, 364, 367, 369, 372, 373, 377, 387 Muhamed II. el Fatih 246 Muljačić, Filip 315 Mutibarić, Jerotije 328

Nagnanović, Bernardin 194 Nakić, Špiro, arhitekt 120 Napoleon I. 107, 114 Neidl, Michaela 349, 350 Nembrini, Gonzaga Giovanni Battista 312, 313, 319, 321, 322 Nepot, Julije 16 Neri di Michele Giovanni 313 Neri, Michele 297 Neumann, Wilhelm 122 Niessner, Friedrich 121 Niger, Toma 36 Nikić, Andrija 12, 13, 14, 199, 243, 367, 370, 372, 373, 377 Nikola, crnogorski knez 328 Nikola Lašvanin, v. Marčinkušić Nikola Modruški 36 Nikola, sveti (Nicolò, santo)) 240 Nikolič 84 Nikolić, Blaž, biskup u Otočcu 78 Nilević, Boris 244 Nimac, Stipe 200 Nonveiller, Antonio 315 Nonveiller, Luigi 315 Nores 343, 344 Norinij, Starograđanin Neretvanski, v. Vladmirović, Luka Obad, Stijepo

2 Odoakar 16 Oćevac, Filip, v. Lastrić, Filip 195 Oreb, Marin 200 Orest 16

Ostojić, Ivan 19, 42 Othmer, Cajus 197

Pašić, Nikola 135 Paškvalin, Veljko 234 Pandžić, Bazilije 198, 243 Parić, Jasmina 363, 365, 366, 368 Pascal, Pierre 29 Pasztor, L. 297 Pauletić, Gustav 300, 311 Pavao, apastol 16 Pavao II. papa 89 Pavao III., papa 90 Pavao VI., papa 383 Pavelić, Ante 45, 46, 47, 139, 144, 147, 169 Pavica, žena Krešimirova 239 Pavić, Emerik 195 Pederin, Ivan 12, 13, 14, 325 Pekota, Petar 114 Peloza, Makso 297 Perišić, Andrija 121 Perić, Virgil 122 Peričić, Šime 297, 300, 306, 313, 315 Petar, apostol (Pietro apostolo) 36, 238 Petar iz Klisa, provincijal 90 Petar Krešimir IV. 70 Petar presbyter Illyrica de Gente 16 Peterković 85 Petrović, Leon 243 Petrović, Petar I. Njegoš, 328 Pilar (Südland), Ivo 139 Pilepić, Ivan 312 Pini Giacomo 313, 314 Pio II. 17, 65. 78, 80, 95 Pio IX. 302 Pio XII. 178 Piplović, Stanko 10, 11, 14, 113, 367, 369, 372, 377, 389-390. Polion, mučenik 16 Politeo, Ivo 332 Popović, Marko 237 Prcela, Ivan 179 Pretis, ministar 126 Prodi, Romano 30, 32, 369

403

Kazalo osobnih imena

Radić, Stjepan

132, 134, 135, 138 Radman, Franjo (Francesco) 194 Rački, Franjo 36 Rajačić, Josif 328 Raukar, Tomislav 36 Remedelli Giovanni 315 Rismondo, Vladimir 36 Ritig, Svetozar 331, 332 Roščić, Nikola 199 Rode 199 Rodić, Gavrilo 116 Rogić, Marijan, povjesnik 46 Romul (Augustulus) 16 Rosner, Karl 122 Rudan, Petar 170 Runje, Petar 200 Rupčić, Bonicije 200 Rusić, Stjepan 327

Sablić Srećko

310 Salimbene de Adam 190 Salimbeni, Fulvio 10, 11, 14, 343, 367, 369, 372, 373, 376, 394 Salković, Petar 85 Sambin, Paolo 383 Sanders 37 Scampich 84 Scottà, Antonio 343, 345 Scribani Rossi, Francesco, 309 Semenič 84 Semren, Marko 200 Septimij 16 Sergejevski, Dimitrije 234 Sigismund iz Otočca 78, 80 Siksto IV, papa 85, 87, 92 Silvestro, Alberto 296 Silvio Tramontin 383 Simoniti, Vasko 83 Slade (Dolci), Sebastijan 192 Slišković, Slavko 373 Smirić, Ivan 120 Soldo, Josip 38, 42, 199 Stadler, Josip 48, 279, 292 Stauber Eugen, 316 Stjepan (Stefano), S. 238 Stepinac, Alojzije 18, 46, 147, 178,

183, 186 Stojković, Ivan 42, 47 Stražemanac, Ivan (a Straxemano) v. Kopijarević, Ivan 191, 245 Strasser, Hieronim 92 Stremayer, ministar 116, 126 Strossmayer, Juraj 42, 329 Sturzo, Luigi 382, 383 Südland v. Pilar, Ivo

Šagi Bunić, Tomislav

37, 42 Šanjek, Franjo 10, 11, 14, 35, 37, 38, 42, 243, 369, 372, 373, 376, 390 Šišić, Ferdo 189 Šidak, Jaroslav 42, 243 Šilobadović, Pavao 192 Šipračić, Andrija 191, 192 Škegro, Ante 10, 11, 14, 201, 370, 372, 373, 391 Škofljanec, Jože 10, 11, 14, 81, 367, 369, 372, 373, 392 Špadier, Joko 328 Šuflaj, Milan 138 Šuljak, Andrija 37

Tahi

84 Tamborra, Angelo 344, 345 Tavelić, Nikola 198 Teklić, J. 371 Thun, Frano 125 Thurn, Ana 87 Thurn, Helena, ud. Jurja 87 Thurn, Juraj 87 Tit, apostolski učenik 16 Tito, Josip Broz 29, 47 Tkalčić 39 Tolić, Željko 10, 11, 14, 199, 346, 367, 370, 372, 373, 376, 395 Toma, Arhiđakon (Tommaso Arcidiacono, Tommaso di Spalato) 18, 36, 69, 187, 190 Tomašević, Luka 2, 10, 11, 364, 365, 369 372, 375 Tomašić, Franjo 310 Tomašić, Ivan 190 Tomašić Josip 310

404

CRKVA I DRUŠTVO UZ JADRAN - Vrela i rezultati istraživanja

Tomaso da Celano 189 Tomislav, kralj 67, 68 Tomizza, Fulvio 343, 344 Tommaso Arcidiacono, v. Toma Arhiđakon Tommaso da Celano 187 Tommaso di Spalato, v. Toma Arhiđakon Tondella Pietro 315 Tonkić, Danijel 2 Tripun, sveti 120 Trogrlić 42 Trojanis, Božo 120 Truhelka, Ćiro 234 Tulaba, Ladas 28 Turčinović, Josip 37, 42 Turk 85 Turković, Ivan Nepomuk 306, 311, 312

Vidulić Franjo 312 Vilfan, Sergej 83 Vinjalić, Gašpar, povjesnik 19, 196 Vjekolsav Bajsić 374 Vladmirović, Luka 196 Vlačić Ilirik, Matija 36, 37, 48 Vogrić 85 Vovelle, Michel 26, 27, 31 Vrankić, Petar 10, 11, 14, 43, 367, 369, 372, 373, 376, 393 Vulić, Petar 363, 373

Wadding, Luca

191, 192, 196, 197 Walach, Eugen 115, 125 Wilson, američki predsjednik 135 Wolff, Ludvig 115 Wrachien, konsultor 108

Zambelli, Francesco Ugrin Ivan 363, 364 Čule, Petar, biskup 279, 292 Čunčić, Marica 73 Ungand, Ivan (Hans) 84, 87, 94 Ursini 84 Valentić, Mirko, 94 Valier 343, 344 Vanino 42 Vauchez, André 27 Vecchietti, Andrea 315 Vego, Marko 237 Velčić, Franjo 12, 13, 14 Velikanović, Ivan 192 Venancije, mučenik 16 Vera, žena Grubišina 240 Veranić 85 Vergerije, Petar Pavao 48, 343, 344 Vidović, Marinko 2 Vidović, Mile 38, 42

318 Zamboni Antonio 307, 308 Zamora, Franjo 90 Z[eljko] S[elak], D[ragica] 363, 373 Zirdum, Andrija 236 Zlatović, Stjepan 19, 196 Zovatto, Pietro 344, 345 Zrinski, plemićka obitelj 84, 94 Zrinski, Nikola 17 Zubranić, V. 316 Zustovich Giacomo 309 Zustovich, Giovanni 309 Zvizdović, Anđeo 246 Zvonimir, kralj 71, 191 Zylaghy de Deshaza, Stjepan 86

Žerjavić, Vladimir 154, 163, 170, 179 Živić, Viktor 83 Živković, Pavo 244 Žugaj, Marijan 199

405

Kazalo zemljopisnih naziva

Aachen (Augusta) 66,

318

Adriatico, v. Jadran Akvileja 66 Albanija (Albania, Albanien) 158, 330, 198, 317, 326, 328 Amerika 143, 393 Amsterdam 36, 193 Ancona 17, 301, 302, 310, 313, 321 Anzio 301 Apeninski poluotok 17 Arnautovici (Mile) 240 Asiz 92 Atena 301 Athos 27 Augsburg (Augusta) 14, 369, 376, 393 Australija 175 Austrija (Austria) 32, 82, 87, 90, 94, 95, 114, 124, 127, 172, 173, 176, 189, 302, 334, 352, 353, 354, 355, 369 Austrijska Monarhija 351 Austrijsko primorje 316 Austrijsko – hrvatsko primorje (Litorale Austro-Illirico) 296, 305, 307 Austrijsko – ugarsko primorje (Litorale Austro-Ungarico) 296 Austro-Ugarska (Austro -Ungheria, Austro-Hungarian Empire) 44, 322, 328

Aventin, brežuljak u Rimu 16

Babino Polje

125 Bacz 246 Bakar (Buccari) 158, 306, 309, 312, 317, 318 Balkan (Balcani) 81, 82, 94, 144, 198, 344 Banjaluka 79, 174 Banovina (Banija) 149 Banovina Hrvatska 142 Bar (Antivari) 186 Baranja 145, 164 Barcelona 299 Basilicata 27 Bačka 164 Bela krajina 83, 95 Belgija 390 Beograd (Belgrado) 86, 90, 133, 177, 197, 237, 374, 388 Berlin (Berlino) 27, 30, 374 Bermet 86 Bestoe 234, 236, 238 Beč (Vienna) 28, 114, 115, 117, 120, 121, 122, 124, 127, 128, 244, 248, 298, 302, 304, 312, 314, 328, 349, 350, 352, 353, 354, 355, 367, 370, 393 BiH v. Bosna i Hercegovina Bihać

406

CRKVA I DRUŠTVO UZ JADRAN - Vrela i rezultati istraživanja

86, 91, 93, 142, 173, 175, 384 Bijela Stijena 86 Bijeljina 153 Bilaj 86 Bileća 239 Bilogora 172 Biograd 158 Bisanzio v. Bizant Biskup 240 Biskupići (Muhašinovići) kod Visokog 240 Biskupije: Banjalučka biskupija 180, 181 Barska biskupija 184 Dubrovačka biskupija 184 Gospićko-senjska biskupija 65 Hvarska biskupija 184 Kninska biskupija 71 Krbavska 382 Krčka (Veglia) 71, 183, 186 Mostarsko-duvanjska i Trebinjskomrkanjska 184, 186 Ninska biskupija 67 Poreč-Pula (Parenzo-Pola), 183, 186 Rapska biskupija 71 Rijeka-Senj-Modruš (Fiume-SegnaModrus) 181, 186, 183 Splitsko-makarska (nad)biskupija 184 Trebinjsko-Mrkanjska biskupija 174, 186 Šibenska biskupija 184 Zadarska nadbiskupija 184 Zagrebačka (nad)biskupija 70, 181 Bistrica 237 Bizant 29, 30, 32, 68, 69, 72 Bjelovar 143, 149 Blagaj 84, 86, 240 Blato na Korčuli 125 Blažuj (Sarajevo) 238 Bleiburg 173, 174, 176, 178, 179 Bobovac kod Vareša 241 Bobovišće 86 Bogomolje 125

Boka Kotorska (Bocche di Cattaro) 317, 318 Bokanjac 115 Bologna 17 Bosanski Petrovac 152, 180 Bosasko Grahovo 180 Bosna (Bosnia, Bosnien) 17, 70, 80, 83, 85, 88, 94, 137, 149, 153, 172, 181, 189, 191, 196, 197, 238, 240, 241, 244, 245, 247, 279, 280, 289, 291, 292, 328, 330, 327 Bosna i Hercegovina (Bosnia ed Erzegovina) 20, 36, 43, 63, 138, 145, 148, 149, 174, 178, 185, 189, 195, 233, 234, 235, 236, 242, 243, 244, 245, 246, 247, 248, 322, 356, 358, 365, 367, 371, 384, 385, 391, 393 Bovec 387 Brač (Brazza) 125, 169, 352, 355 Brdovac 86 Breza 238 Brežice 85, 392 Bribir 115 Brinje 86 Brod 175 Brčko 153 Buccari v. Bakar Buda v. Budim Budapest 28, 248 Budim (Buda) 74, 195, 196 Budimpešta 393 Budva (Budua) 318, 320 Bugojno 391 Buna 240 Burgenland 94

Calabria 27 Campoformio (Campoformido) 298 Capetown 387 Carevac (Staro Selo) 237 Carigrad 16, 69 Carinzia 94, 95 Castellammare di Stabia 382 Cattaro 128 Celine 140

407

Kazalo zemljopisnih naziva Celje 176 Cerje 169 Cerna 387 Cervia 302 Cesargrad 87 Cesena 302 Cesenatico 302 Cetin 189 Cetina 86 Cetingrad 86, 93 Cim 143 Civitavecchia 301, 302 Comacchio 302 Corbavia v. Krbava Costa Austriaca dell’Adriatico v. Austrijsko primorje 316 Cres (Cherso) 130, 184 Crkve: BDM u Klisu 117 S. Barbara 114, 239 S. Donat (san Donato) 121, 128 S.. Duje (splitska katedrala) 120 S. Frane 114 S. Ivan 114 S. Jakov (šibenska katedrala) 115 S. Krševan 119, 121 S. Kuzma i Damjan (SS. Cosimo e Damiano) 240 S. Leon 114 S. Marija 114 S. Marko u Korčuli 121 S. Martin 117 S. Mihovil 118 S. Mihovil u Humcu 239 S. Mihovil u Prološcu 122 S. Nikola (Nicolò), krunidena crkva bosanskih kraljeva 240 S. Pavao (S. Paolo) 238 S. Petar (S. Pietro) 237, 238 S. Sebastijan 114 S. Stjepan (Stefano) 239 Svi Sveti 117 S. Tripun (San Trifone) 120, 128 Crna Gora (Montenegro) 134, 148, 158, 328, 330 Crnač, 238

Crnići 385 Crno more 16 Croatia 191, 326, 327 Croazia 28, 29, 63, 80, 95, 184, 185, 187, 189, 191, 195, 196, 197, 198, 199, 292, 318, 319, 323, 347, 354, 355

Čapljina

143, 149, 174, 242 Češka 74 Čipuljić (Bugojno) 237 Čitluk 240 Črnomelj 84

Dalmacija (Dalmatia, Dalmazia) 16, 19, 66, 67, 68, 69, 70, 74, 75, 94, 97, 98, 110, 111, 113, 114, 116, 122, 123, 124, 125, 127, 141, 144, 145, 149, 157, 158, 159, 160, 163, 172, 174, 189, 193, 195, 196, 236, 239, 248, 296, 297, 298, 299, 305, 306, 307, 312, 313, 319, 320, 322, 326, 327, 329, 330, 344, 345, 346, 347, 348, 351, 352, 353, 354, 365, 370, 377, 389 Delminio, v. Duvno Derventa 143, 149, 181 Dinara 182 Divulje 389 Doboj 143 Dol 118 Dolac kod Glamoča 237 Dolenjska 94 Domineče, dvorac 84 Dominio Veneto 320 Donja Lastva 123 Donji Dolac 161 Drava 85 Draškovec 84 Drijeva 242 Drvar 173, 180, 237 Dubrovačka Republika 87 Dubrovnik (Ragusa) 39, 120, 174, 190, 186, 299, 306, 315, 317, 318, 319, 320, 323, 327, 352, 355, 390, 391, 393

408

CRKVA I DRUŠTVO UZ JADRAN - Vrela i rezultati istraživanja

Dugopolje 118 Duvno 236, 247 Dvor na Uni 155 Dvorišće 86 Dživar 239 Dživar (Crnač, Čičevo) 238

Đakovo 329 Đedići 239 Đurić 123 Egipat

163 El Shatt 163 Emaus, samostan 74 Ervenik 115 Erzegovina v. Hercegovina Este, gradić u padovanskoj pokrajini 25 Europa (Europe) 15, 17, 29, 30, 33, 87, 105, 142, 144, 243, 327, 344, 345, 367, 375, 393

Fermo 302, 312 Firenca (Firenze) 387 Fiume v. Rijeka Fiumicino 301 Fojnica 155, 243, 248 Francuska (Francia) 28, 139, 301, 387, 390 Franjevačke provincije (Provincie Francescane): Austrija 90, 91, 92 Bosna Srebrena (Bosniaa Argentina) 84, 85, 87, 94, 192, 194, 195, 196 Bosna Hrvatska (Bosna Croatia, Bosnia Croazia) 81, 85, 86, 87, 89, 91, 92, 93, 94, 95, 191, 192 Dalmacija 87, 93 Dubrovačka provincija 87, 192 Kranjska 93 Presvetog Otkupitelja (Santissimo Redentore) 18, 184, 186, 194, 195, 196, 198 Sv. Ivana Kapistranskoga (S.

Joannis a Capistrano) 196 Sv. Jeronima (San Girolamo di Zara) 184, 186 Uznesenja Marijina u Hercegovini 184, 186 Slovenska, sv. Križa (Prov. S. Crucis Croatiae Carnioliae) 192 vikarije: Bosanska vikarija 88, 190 Dalmatinska vikarija 88 kustodija: Custodia Carnioliae 88 Fribourg 390 Friuli 102, 344, 376 Furlanija 82, 345 Fužine 84

Gacka

71, 78, 80 Gala 161 Genova 301 Germania 30, 63 Glamoč 86, 237 Glavatičevo 393 Glavina 389 Glaž 86 Glina 155 Gora 86 Goražde 240 Gorica kod Gruda 239 Gorizia 95, 394 Goriška 88 Gornja Bijela 240 Gornje Grnčarevo 239 Gorski kotar 158, 173 Gospić (Gospich) 66, 76, 79, 174, 181, 306, 318, 382 Gracarjev turn 84 Gradec (Bela Krajina) 89, 95 Gradež (Grado, Gorizia) 20 Gradišće (Burgenland) 82, 84, 94, 369, 390 Gradovrh (Tuzla) 246 Greben 86 Grepci kod Prisapa 237 Grohote 119 Grottamare 302

409

Kazalo zemljopisnih naziva Grude 239 Grčka 176, 301 Gyöngyös 190

Habsburška monarhija

17, 349

Italija (Italia) 16, 27, 30, 82, 84, 94, 129, 130, 140, 143, 144, 145, 147, 148, 156, 158, 159, 160, 163, 170, 184, 185, 302, 334, 357, 365, 367, 370, 371, 393

Haljinići 240, 357 Heidelberg 391 Hercegnovi (Castelnuovo) 306 Hercegovina 17, 172, 181, 182, 279, 280, 289, 291, 330, 357, 393, 196, 236, 240, 247, 292 Hrastovica 86, 93 Hrvatska (Croatia) 15, 17, 19, 20, 31, 32, 39, 43, 44, 46, 47, 48, 66, 69, 71, 72, 74, 75, 76, 82, 85, 88, 89, 93, 130, 133, 134, 135, 137, 138, 139, 142, 143, 144, 148, 154, 159, 160, 163, 166, 170, 173, 174, 176, 177, 326, 331, 332, 334, 335, 338, 339, 340, 346, 364, 365, 367, 371, 376, 377, 384, 388, 393 Hrvatsko primorje (Litorale Croato) 158, 296, 296 Hrvatsko zagorje 182 Hum 246, 279 Humac 239, 246 Hungaria v. Ugarska Hvar (Lesina) 118, 119, 186, 318, 328, 352, 355

(Adriatico) 9, 10, 15, 17, 20, 27, 29, 30, 32, 33, 86, 89, 99, 107, 110, 185, 190, 200, 301, 305, 316, 320, 323, 345, 348, 349, 350, 364, 365, 366, 368, 369, 375 Jajce 86, 90, 93, 155, 173 Jankomir 160 Japan 140 Jasenovac 147, 166 Jastrebarsko 87 Jonski otoci 301 Jugoslavija (Jugoslavia) 17, 29, 43, 44, 45, 47, 63, 128, 129, 130, 131, 132, 134, 135, 136, 138, 139, 140, 142, 143, 144, 145, 158, 166, 170, 171, 174, 176, 177, 179, 184, 185, 189, 242, 331, 335, 352, 354, 356, 357, 358, 370 Julijska krajina (Venezia Giulia) 345 Julijske alpe 16

Ilidža

Kakanj

238 Ilirska Bistrica 161 Ilići 143 Illyricum 195 Ilova, rijeka 172 Imotski 116, 118, 119, 389 Impero Turco 94 Islam Latinski 115 Istanbul 393 Istočno carstvo 72 Istra (Istria) 17, 19, 94, 95, 97, 98, 161, 173, 184, 329, 343, 344,

73, 74, 82, 130, 145, 158, 297, 298, 306, 357, 377

Jadran, Jadransko more

240, 241 Kamengrad 86 Kamnik 88 Kampor 157, 158 Kanada 174, 390 Karija, lokalitet kod Udbine 76 Karin 86, 193 Karlovac 87, 172, 174 Kastav (Castua) 130, 184 Kerestinec 166 Kladanj 153 Klana-Novokračina 84 Klanjec 87 Klis 85, 86, 117, 389 Klosterneuburg 90, 91

410

CRKVA I DRUŠTVO UZ JADRAN - Vrela i rezultati istraživanja

Knin 66, 74, 75, 80, 86, 119, 143, 193 Kobaš 86 Konjic 240, 393 Koprivnica 166, 173 Kordun 149 Korenica 75 Koruška 88 Korčula (Curzola) 117, 120, 122, 128, 306, 315, 352, 353, 355 Kosovo 29 Kostanjevica 83 Kostel 84 Kotari 93 Kotor Kotor (Cattaro) 119, 120, 318, 352, 353, 355 Kozljak 84 Kočevje 84 Kočevski rog 176 Kraljeva Sutjeska 241 Kraljevica (Porto Re) 158, 317, 319, 306, 309, 311, 321, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) 17, 43, 44, 63, 131, 352 Kranj 176 Kranjska 76, 82, 83, 88, 89, 90 Krapina 148, 169, 185 Krašić 178 Krbava (Corbavia) 65, 66, 71, 75, 76, 77, 78, 79, 80, 86, 382 Krf (Corfù) 301 Krivi Put 381 Krk (Veglia) 65, 75, 80, 352, 355 Krnjeuša 152, 180 Kroatien v. Hrvatska Krupa 86, 241 Krupac 393 Krško (Carsico) 84, 94 Kupa 84, 86 Kučiće 394 Kvarner (Quarnero) 73, 74, 80, 317, 321, 329

Labin (Albona)

306, 309

Lanšprež 84 Lastovo (Lagosta) 130, 184, 329, 389 Lazio 301 Lepoglava 141, 167, 183 Lesičje 84 Liburnia 67, 193 Lika 68, 71, 78, 80, 135, 139, 149, 158, 173, 181 Lipa 161 Lisičići 240 Livno 237, 241 Ljubljana (Lubiana) 14, 81, 88, 90-95, 133, 248, 369, 392 Ljubuški 174, 239, 246 London 329 Loreto 17 Lovran 158 Lošinj (Lussino) 130, 184, 329 Loško 84 Ložišća 125 Lublin (Lublino) 27, 28, 46 Ludrum 236 Lupoglava 84

Maastricht 30 Makarska 18, 115, 116, 119, 174, 193, 194, 196, 352, 353, 355, 385, 395 Makedonija 134 Malaga 299 Mali Lošinj (Lussinpiccolo) 312, 321 Marianske Lazne 197 Maribor 176 Marija Bistrica 178 Markanj 239, 246 Marseille 139, 299, 301 Mađarska (Hungary) 74, 82, 88, 145, 326, v. Ugarska Mediteran 301 Mehovo 84 Mestrino 381 Metković 116 Metlika 89, 95 Međimurje 145, 164 Mile (Arnautovići) kod Visokog 241 Mile Budak, 138

411

Kazalo zemljopisnih naziva Milna 169 Mihalj 238 Mleci 196 Mletačka Republika v. Venecija Modruš 65, 66, 77, 78, 80, 86, 93, 382 Mokrice 84 Mokronog 84 Molat 158 Monte Sacro, v. Sveta Gora Moravska 72, 82 Mossberg 84 Mostar 14, 70, 143, 149, 174, 184, 186, 197, 242, 234, 236, 237, 240, 279, 292, 370, 385, 386 v. biskupija. Mrcine 125 Mrsinj 75 Murter 158 Murvica 115 München 47, 388

Napulj (Napoli)

192, 299, 308, 382 Narona 234, 236 Našice 182 NDH v. Nezavisna Država Hrvatska Neorić 117 Neretva 182, 234, 242, 389 Neviđani 115 New York 378 Nezavisna Država Hrvatska 43, 46, 47, 63, 129, 145, 146, 147, 148, 149, 151, 152, 153, 155, 156, 157, 159, 160, 161, 164, 165, 166, 167, 169, 170, 171, 172, 173, 175, 176, 178, 180 Nin 66, 115 Ninska biskupija 71 Njemačka 43, 140, 144, 147, 148, 160, 365, 367, 371, 390, 391 Notranjska 94 Novi Vinodolski 77 Novi grad v Jablanici 84 Novo Mesto 81, 88, 89, 90, 91, 95

Obrovac

86

Ogorje 385 Oklaj 384 Okolišće 391 Olib 158 Omiš 140, 394 Opuzen (Fort’Opus) 306, 352, 355 Osijek 174 Osor (Ossero) 75, 80 Ostrovica 86 Otok 86, 161 Otoka 93 Otočac 65, 66, 71, 78, 79, 80, 84 Ottawa 390 Ovrlja 161 Ošljak 158

Padova

9, 14, 20, 25, 97, 98, 363, 365, 366, 368, 371, 374, 376, 381, 383 Pag [Pago] 318, 353, 355 Palagruža (Pelagosa) 130, 184 Palestina 16 Panik kod Bileće 239 Pannonhalma 28 Pannonia Savia 192 Panonija 196 Papinska država 304 Parenzo 195 Pariz (Paris, Parigi) 28, 135, 387, 390 Pazin (Pisino 92, 93, 95, 381 Pašman 115 Pelješac 388 Peloponez (Morea) 244 Perušić 181 Petrinja 172, 391 Petrograd 393 Pješivac 385 Plaški 158 Plehan 181, 247 Pleterje 83 Plješivica 87 Pobrežje 84 Podbablje 119 Podbriježije kod Zenice 240 Podnovi 86 Podunavlje 160

412

CRKVA I DRUŠTVO UZ JADRAN - Vrela i rezultati istraživanja

Poganice 84 Pojišan 119 Pola 317 Polača kod Benkovca 115 Poljana 390 Poljska 390 Ponte Lagoscuro 302 Popov dol 87 Popovo Polje 238 Pordenone 394 Poreč (Parenzo) 236 Porto Eue (?) 318 Porto d’Anzio 302 Posavje 83 Pounje 84, 85 Praputnjak 382 Preimaschkh 84 Prevedra Republika, v. Venecija Prevlaka 158 Prgomet 117 Prijedor 173 Priko 352, 355 Primorje 352 Primorska banovina 141 Prisap, v. Grepci 237 Privlaka 330 Proložac 122, 123 Promina 115, 384 Prussia 318 Prčanj (Perzagno) 352, 355 Puglia 27 Pusti gradec 84

Quarnero, Rab (Arbe)

v. Kvarner

65, 75, 80, 157, 158, 320 Radaslije, kod Glamoča 237 Radekovo 87 Raka 84 Rama 182, 238, 246 Rapallo 130, 329, 355 Rapovine 237 Ravenna 16, 302 Razići kod Konjica 240 Regno Jugoslavo, v. Jugoslavija Regno dei Serbi, Croati e Sloveni, v.

Kraljevina SHS Rijeka (Fiume) 14, 65, 77, 79, 130, 156, 158, 161, 184, 296, 297, 299, 300, 301, 306, 309, 310, 312, 313, 314, 317, 318, 319, 320, 321, 329, 344, 345, 367, 382 Rim (Roma, (Rome) 16, 17, 25, 27, 28, 30, 40, 67, 69, 99, 111, 130, 191, 197, 198, 199, 299, 304, 308, 319, 323, 328, 353, 355, 356, 374, 381, 382, 383, 385, 386, 387, 393, 394, 395 Rimini 302 Rječina 76 Rodos 301 Rogatica 153 Rogačići 238 Romania 196 Rosalnice 95 Rovinj (Rovigno) 306, 317, 344. 345, 376 Ruda 117, 161 Rumunjska 176 Runovići 118 Rusija (Russia) 30, 32, 327, 369, 393

SAD

152, 174, 334 SFRJ v. Jugoslavija SHS, v. Kraljevina SHS SSSR 170, 176 Salerno 383 Samostani: Badija 122 Drid 122 Herceg Novi 122 Prčanj (franjevci) 122 Split (S. Maria de Taurello) 122 Split, Sv. Arnir 122 Trogir (benediktinke) 122 Trogir (trećoredice sv. Frane) 122 Salona 16, 19, 121 Samobor 87, 155, 167 Sana 86

413

Kazalo zemljopisnih naziva Sarajevo 115, 153, 172, 174, 175, 198, 234, 236, 237, 238, 241, 242, 245, 247, 292, 389, 391, 393 Sarsenterum 234, 236 Sava 85, 86, 89, 141, 149 Savska banovina 141 Sazava, samostan 74 Sclavonia 189, 346, 347 Sebenico, v. Šibenik Selo ili Grumlof 84 Selo pri Šentjerneju 84 Senj (Segna) 65, 66, 71, 75, 77, 79, 80, 86, 93, 140, 299, 306, 312, 313, 319, 321, 382 Senožeče 84 Serbia, v. Srbija Serenissima, V. Venecija Sibir 176 Sinaj 163 Sinj 14, 119, 123, 174, 246, 370, 395 Sirmij 67 Sisak 81, 86, 160 Siverić 143, 149 Skradin 86, 90, Slavonija (Slavonia ) 17, 70, 80, 85, 89, 95, 172, 192 Slavonski Brod 139, 174, 386 Slovačka 82 Slovenija Slovenia) 28, 40, 81, 93, 94, 134, 158, 172, 176, 184, 198, 356, 358, 365, 367, 369, 371, 392 Slovenj-Gradec 176 Slunj 86 Solin 86, 122, 363, 371, 372 Spalato Spalato-Makarska, arcidiocesi 186 Split (Spalato) 9, 13, 14, 16, 18, 19, 20, 21, 35, 36, 42, 65, 68, 71, 75, 80, 98, 113, 115, 117, 118, 119, 120, 121, 122, 128, 170, 174, 175, 184, 190, 198, 236, 296, 306, 315, 317, 318, 319, 320, 329, 352, 355, 364, 366, 367, 368, 371, 373, 374, 375, 386, 388, 389, 395

Srbija 45, 131, 132, 133, 134, 135, 148, 149, 151, 137, 142, 143, 148, 185, 393 Srebrenica 153, 243, 248 Srijem (Sirmio) 145, 159, 172, 185 Srijemska Mitrovica 143 Srpska krajina 142 Stajica 135 Stara Gradiška 166, 183 Starigrad 328 Stato indipendente croato v. Nezavisna Država Hrvatska Stiničnjak 86, 93 Stiria 94 Stolac 55, 239, 240, 385 Strujići 239 Susedgrad 86 Susine 28 Sutjeska 161, 191 Sutla 84 Sušac (Cazza) 130, 184 Sušanj 123 Sućurac 175 Sveta Lucija na Krku 71 Sveta Gora kod Gorice 91, 92, 93, 95

Šabac

86 Šent Vid 176 Šibenik (Sebenico) 18, 98, 119, 186, 193, 314, 319, 314, 320, 328, 329, 352, 355, 394 Široki Brijeg 174 Škabrnja 125 Škocjan 84 Škofja Loka 176 Šolta 119 Štajerska 82, 84, 88, 89 Štatenberg 84 Šuta 84 Švicarska 390

Tepčići kod Čitluka

240 Terracina 301 Terraferma 97, 98, 102 Tiber 301 Tirensko more 301 Travnik 174

414

CRKVA I DRUŠTVO UZ JADRAN - Vrela i rezultati istraživanja

Trebinje 238, 239, 242, 246 Treviso 27, 31, 374 Tri fare 89 Trieste 317, 318, 320, 322, 323, 374, 394 Trijebanj kod Stoca 240 Trilj 372 Trogir (Traù) 114, 121, 122, 190, 346, 348, 352, 353, 355, 389 Trsat (Tersatto) 86, 91, 93, 95 Trst (Trieste) 173, 296, 299, 300, 301, 305, 306, 307, 308, 309, 316, 317 Turska (Turchia) 30, 32, 94, 113 Tuzla 153, 173

Ubli 389 Udbina 76, 77, 86 Udine 14, 98, 191, 343, 369, 376, 394 Ugarska (Ungheria) 94, 189, 190 Ugljan 158 Una 172 Varaždin 148, 185, 390 Varošišće 241 Varsavia (Varšava) 27 Varvara 238 Varvarin brijeg 239 Vatikan (Vaticano) 174, 242, 243, 295, 298, 322, 345, 390, 393 Vašarovine 237 Vela Luka 125 Velebit 65, 68, 79, 80, 139 Velika 192 Velika Britanija 152, 175 Velika Gorica 167 Venecija (Venezia, Venice) 17, 19, 20, 29, 32, 74, 87, 88, 97, 98, 101, 105, 110, 111, 113, 127, 189, 193, 248, 298, 313, 318, 320, 322, 326, 343, 345, 374 Veneto 19, 25, 26, 111, 381, 383 Venezia Giulia 344, 376 Vicenza 9, 14, 19, 25, 27, 28, 30, 31, 365, 366, 368, 369, 371,

374, 375, 383 Vidoštak 239 Vienna, v. Beč Vinga 196 Vinica 84 Vinjani 395 Vinkovci 160 Vis (Lissa) 163, 318 Visoko 153, 240, 241, 243, 248 Visovac 86 Vitaljina 125 Višegrad 153, 155 Vlasenica 153 Vodice 158 Vojna krajina (Confini Militari) 43, 318 Vojvodina 134, 164 Voštani 125, 161 Vranduk 241 Vrba kod Glamoča 237 Vrbas 86, 241 Vrbaska banovina 142 Vrgorac 119 Vrlika 86, 149 Vrutci kod Ilidže 238

Zadar

(Zara) 14, 39, 65, 75, 76, 79, 80, 98, 114, 115, 119, 120, 121, 124, 130, 145, 175, 184, 186, 189, 297, 299, 300, 306, 309, 312, 313, 314, 315, 317, 318, 319, 320, 322, 325, 326, 327, 328, 329, 330, 352, 353, 355, 367, 369, 374, 386, 388, 389, 390, 391, 394 Zagorica 84 Zagreb (Zagabria) 14, 28, 35, 36, 38, 39, 40, 65, 79, 115, 133, 135, 137, 138, 141, 142, 146, 148, 160, 166, 168, 169, 172, 174, 175, 183, 185, 197, 247, 248, 318, 328, 329, 351, 353, 354, 356, 357, 358, 364, 365, 367, 369, 376, 381, 382, 384, 385, 386, 387, 388, 390, 391, 394 Zaostrog 193

415

Kazalo zemljopisnih naziva Zavala (Popovo Polje) 238 Zemun 160 Zenica 238, 240 Zlarin 158 Zlatar 182 Zrin 86, 93, 181 Zrmanja 182, 296 Zvonigrad 86

Zvornik 85, 153

Žagrović

117 Žepče 182 Živogošće 193 Žrnovo 117 Žumberak 161

416

CRKVA I DRUŠTVO UZ JADRAN - Vrela i rezultati istraživanja

ODRŽAVANJE ZNANSTVENOGA SKUPA POTPOMOGLI SU: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske Istituto per le ricerche di storia sociale e religiosa Vicenza Splitsko-makarska nadbiskupija Franjevački provincijalat Provincije presvetog Otkupitelja Županija Splitsko-dalmatinska Gradsko poglavarstvo Splita Gradsko poglavarstvo Solina Zadarska nadbiskupija Građevinsko poduzeće Lavčević Biskupski ordinartijat, Krk Sveučilište u Splitu Hrvatska Elektroprivreda Parkovi i nasadi ZBORNIK JE TISKAN POTPOROM Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske