Antologija hrvatske erotske proze [PDF]

Zitiervorschau

Antologija hrvatske erotske proze - Marko Zubak

Volent, Radaković, Raos i Ferić —tek su neka od prezimena kojima je popločen put kroz prošlost i sadašnjost naše erotske književne riječi. Okupljajuči na jednom mjestu njihove največe dosege, začinjene vrućim razgovorima, Antologija hrvatske erotske proze pruža detaljan uvid u domaću inačicu nepoćudnog žanra.seksualnosti odgovornost, i to izuzetno velika, im nekom s kime se vodi ljubav, jer je gol i ..islim da je tu duhovitost naprosto nepotrebna." e žensku pa je raskomada motornom pilom i ševi te — onda je to pornografija. Sve ostalo je erotika." Kratka osnova horvatsko-slavenskog bludopisanja

Autor bi se želio zahvaliti svim uvrštenim piscima i urednicima na iskazanoj susretljivosti, kao i Deanu Soši te Filipu Fruku na arhivskoj i kadrovskoj podršci.

Hrvatska suvremena erotska proza - nabrekla i opipljiva stvarnost, ili tek nekoliko s mukom i iz konteksta izvađenih rečenica? Antologija pred vama najbolji je dokaz točnosti onog prvog: domaća erotska baština iznjedrila je, naime, zavidnu količinu vrijedne literature kojoj je potrebno pristupiti bez ikakvih predrasuda i pristranosti. Jer da nadražujuće štivo može krasiti i određena vrijednost, spoznaja je koja na ovim prostorima nikad nije zaživjela u dovoljnoj mjeri. Pa, kako se onda suočiti s tekstom koji u čitatelju potiče osjećaje koji se ne tiču isključivo estetskih, već koji put i pravih fizičkih stimulansa? Upravo se potonji argument u prošlosti najčešće i upotrebljavao protiv ove vrste proze. Jasnije rečeno: da li moguće rajcanje, doživljeno uslijed čitanja.jebežljivih stranica, srozava njihovu vrijednost? Teško! Nema tog moralnog ili umjetničkog razloga zbog kojeg bi mogli osuditi knjigu koja svome recipijentu tjera krv u određene dijelove tijela. Okrenemo li čitavu priču, ispast će, posve suprotno, da dobro napisan komad erotske književnosti ima čak i malu prednost u odnosu na svoje ne-erotske kolege. On, naime, još uvijek posjeduje onu sirovu snagu koju je »normalna« književnost, za većinu ljudi, odavno izgubila — pornjavu će, tako, podjednako guštati turobni intelektualci, ali i sasvim obični šljakeri. Umjesto da je, dakle, odbacimo kao puko industrijsko smeće, nedostojno ikakve pomnije refleksije, čini se puno plodnijim voajerski zaviriti u te opise najintimnijih dijelova našeg života. Uostalom, zbog čega bi to seks bio manje legalna književna tema od primjerice novca ili smrti? Sve su ovo dobro poznate teze, puno puta ponavljane i, dobrim dijelom, prihvaćene u svjetskim teorijskim kružocima te ih stoga nije nužno detaljnije obrazlagati. Svjetsko erotsko štivo odavno je primljeno u punopravno književno članstvo, što je doseg kojem njegova domaća varijanta još uvijek nije ni blizu. Većim dijelom skrivena, često puta stigmatizirana i nedovoljno cijenjena, dotična tradicija žudi za svojim priznavanjem. Istina je da su hrvatske lascivne rečenice nastajale u posebnim okolnostima, mimo globalnih strujanja i najmanje pola stoljeća prekasno. Tako, onda, i njihovo umetanje u neke šire žanrovske okvire predstavlja unaprijed izgubljenu bitku. Kratki povijesni uvod tu je tek da pruži prikladan kontekst unutar kojeg je odabrane ulomke i razgovore moguće bolje razumjeti. Prosvjetljenje je zaista neophodno, stoga pred vama stoje kratke osnove horvatsko-slavenskog bludo-pisanja, u svrhu čistog čitalačkog užitka, oslobođene teških i pametnih termina. Tražite li, dakle, dašak znojnog knjiškog seksa u suvremenoj domaćoj prozi, slobodno možete preskočiti početne tri petoljetke nakon svršetka Drugog svjetskog rata. U redu, krugovaši su pomakli neke stvari, no njihove veze s erotikom prepoznat će tek istrenirano oko sveučilišnog profesora, osjetljivo i na nedužne Matoševe sonete. U igri su još uvijek samo koljena, poljupci i pokoje bedro; od pravog mufa — ni dlačica. A onda se dogodilo... Lily, Žu, Degy, čangi i ostatak ekipe lagano su ljuštili vermouth, dok je iz pozadine siktala jazzy truba Harrvja Jamesa. Nitko se nije pretjerano uzbuđivao jer, na kraju krajeva, atmosfera na tulumu je uobičajena i svi očekuju da se konačno ugasi svjetlo, a Gnjuso donese metalni obruč (promjera 5 cm) obješen o tanku najlonsku nit. Okupljeni dečki tada se svlače, izvlače i bruse svoja koplja, sve kako bi bili što precizniji u neobičnom plagiranju viteške alke. Prizor je zapisao, tada mlađahni i ambiciozni, Alojz Majetić u svom prvijencu »Cangi« objavljenom 1963. godine u Novom Sadu. Nesrećom, jedan od tisuću brzo prodanih primjeraka dospio je u ruke cenzora koji su ubrzo dijagnosticirali skidanje junfa. »Zbog pornografije i neispravnog prikazivanja omladine« — glasila je točka optužnice protiv ovog, inače čednog djelca o životu ondašnje mladeži. A kako to kod defloracije obično biva - u pomoć su pozvani sudski vještaci, u ovom slučaju književnici, koji su neočekivano zakazali, tako da je sav napor pao na pleća tužitelja. Iza Nenada Vranića nesumnjivo su stajali jači politički igrači, a, tko zna, možda je zamislio i svoju kćer u ritualu zagrebačkih frajera pa se toliko razbjesnio da se uhvatio čak [slanga kojim je Majetić ispisao svoj roman. Sigurno je da je cijela stvar od početka smrdjela na namještaljku. Naime, više od jazza i tulumskih hajduka, recenzentima je zasmetalo što se radne akcije tipa Brčko-Banovići prikazuju kao idealna mjesta za širenje bratstva i jedinstva između drugova i drugarica. I presuda je pala: roman je

povučen iz prodaje, a »Cangi« je ostao zabilježen kao prva poslijeratna knjiga protiv koje je proveden sudski proces. Društvena klima ubrzo se promijenila pa je već 1970. godine Majetić mirne duše mogao objaviti proširenu verziju svojeg romana u uglednoj zagrebačkoj biblioteci, dok su njegovi kolege svoje knjige već obilato solili sočnim detaljima. Ipak, pravi priliv svježe krvi domaća proza doživjela je točno jedno desetljeće nakon što |oj je službeno puknuo himen; i to na mjestu koje će se za takvo što i u budućnosti pokazati najpogodnijim — novinskom kiosku! Potaknuti obećanim honorarčićem, naši su se literati, i inače, lascivnoj riječi najčešće okretali iz pukih egzistencijalnih pobuda. Ništa čudno — neraskidrva spona!« i love otkrivena je davno prije, no što je te, 1973. godine, novopostavljeni urednički dvojac »Starta« — Sead Saračević i Mario Bošnjak, dvije stranice svoga lista posvetio erotskom umjetničkom pismu. Ovo erotsko ovdje treba shvatiti prilično široko, jer tako ga je shvatila i ogromna regimenta dičnih pera koja se na dotičnim stranicama izredala tijekom devet godina koliko je projekt trajao. Osim dvostrukog morala, svoju je ulogu odigrao i zao duh zakona o šundu, uvelike crtajući granicu unutar koje su pisci smjeli raspisati svoje desnice. Poduzete su i snažne kontracepcijske mjere. Casopisna penetracija dozvoljena je samo legalistima, književnicima s provjerenim pedigreom — poput starih lisaca Soljana i Slamniga, ali i mladih, nadobudnih pištolja: Bilopavlovića, Cuića, Hitreca, Tribusona i drugih. U pomoć su prizvani čak i ugledni likovnjaci koji su svojim ilustracijama cijeloj stvari davali dodatnu umjetničku notu. Shvatili ste -još uvijek smo miljama udaljeni od pravog full-contacta. Moramo se zadovoljiti s bračnim lomovima, besramnim hvatanjem za rasporak, snovitim fantazijama, pa čak i svršavanjem pri samom pogledu na hrenovke koje se okreću na grillu. Na meniju se našla i serija seksi inačica grčkih mitova Veljka Barbierija, pri čemu je kompletna »Odiseja« podvrgnuta radikalnom psihoanalitičkom čitanju. U smislu žestine najdalje je tu, ipak, otišao Pero Kvesić, otac »Poleta« i »Quoruma« te potomak ondašnje omladinske štampe u kojoj je i započeo svoju prostačku rabotu. Nepristojni naslovi njegovih priča postepeno su se punili sve konkretnijim rečenicama, ali uvijek u skladu s modelom po kojem je Kvesić i ostao zapamćen. Prisnim i duhovitim tonom, Kvesić je nerijetko prepričavao škakljive doživljaje vlastite ekipe - uglavnom bez većih posljedica. Nadrljao je nešto kasnije: izbačen iz DHK-a sredinom osamdesetih, isprva prelazi upoluilegalu, da bi posljednje desetljeće proveo na samom rubu javne scene. Jedna od rijetkih konstanti njegovog prisilnog radnog odmora — bilo je punjenje nabreklog tiska. »Uspomene urednika erotskog magazina« naslov je njegove najnovije eksplicitne zbirke koja ponovo svjedoči o raznovrsnosti putenog repertoara ovog mahera novinske priče. Akcijom »Starta« erotska priča postala je trend s kojim se Dubravka Ugrešić nikako nije mogla složiti. Otprije sklona književnom izrugivanju, Ugrešićka je krenula u nova parodiranja, frojdovski prepravljajući poznate predloške. Kad se radilo o Gogoljevom »Nosu«, opsesija je prebačena ispod pojasa; ako se radilo o tekstu »Kako sprečiti rast uda« objavljenom u beogradskoj kiosk-trešerici »Zum-reporter«, minijaturne muške dimenzije vraćale bi se u normalu — uslijed tera-peutskog učinka Kraševih ledenih kocki. No, sve je to sitnica prema onom što je Ugrešićka učinila u »Forsiranju romana reke« gdje je, zamalo, grubo silovan književni kritičar neobično nalik Igoru Mandiću -pioniru domaće recepcije svih prezrenih književnih formi. Silom politike bačen u Vjesnikovu redakciju »Romana i stripova«, Mandić je iz situacije izvukao najviše - postavši ubrzo ključnom figurom u uspostavi digniteta nemoralne literature. Jedno je sigurno - ni prije, ni kasnije, hrvatska esejistika nije doživjela teoretiziranje sočnije od onog kakvo je Mandić redovito servirao u časopisu koji je, sredinom 80-ih, nastavio tamo gdje je »Start« stao. Dakako, u skladu s novim duhom vremena - odlučnije, detaljnije i u većoj tiraži. Legendarna »Erotika« nesumnjivo je najznačajnija erotsko-knji-ževna publikacija koja se pojavila na ovim prostorima, usput rečeno, i jedini domaći tiskovni proizvod s izvoznom licencom. Upravo na Man-dićev poziv, mnogi budući bludopisci stali su objavljivati u ovom »Magazinu za kulturu i umjetnost ljubavi«. Medu njima našao se i Tomislav Sabljak, štićenik JAZU-a odavno iniciran u holcerice, šnapence i

slične jezične misterije koje je okupio u svom »Rječniku šatrovačkog govora«. Upustivši se u ispisivanje golišavih rečenica u trenutku kada su društveni okovi počeli drastično popuštati, budući je upravitelj Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU erotiku i politiku povezao jače nego ikad. U njegovim majstorskim pričama normalno je da informbiroovska čistka bude prožeta s pipanjem grudi, dok u golemoj ženskoj stražnjici predsjednik omladine smjesta njuši državni udar. Tjeskobnom atmosferom i sveopćim fata-lizmom — Sabljak je postao neokrunjeni kralj socijalističkog depresivnog fuka. Pred nama su sad već klasične borilačke discipline (kunilingus, fela-cio, kopulacija), premda su suparnice — sve samo ne standardne. Sabljak je, naime, kriv što su generacije klinaca prestale gledati svoje debele susjede nevinim očima. Glavni glumac dotičnih reportaža ubadao je u najširem mogućem spektru — od iskonskih ljepotica, do upravo grđih žena. Poslije dječačkih guzova, jednakom strašću uplovljava u obline vučedolske kraljice plodnosti, a mladu i nevinu studenticu rutinski zamjenjuje ostarjelom kurvicom. Za razliku od Sabljaka, Zvonimir Majdak svoje partnerice u »Erotici« nije mijenjao. No, i prije no što je pristao napisati puteni roman u nastavcima, Majdak se svrstavao u grupicu pisaca svjesnih da se ljudi ponekad ševe. A ono što je bio maleni korak za njega, pokazao se velikim korakom za našu književnost - jer rođena je njena prva istinska erotska heroina: Suzana Rog. »Faca mije zajebana od rođenja... Ali zato moje tijelo, moja trupina. to je nešto ekstra! U njemu sam našla životni oslonac«, uvodne su rečenice erotskih memoara nezaposlene daktilografkinje na privremenom radu u striptiz baru s ceste Vrbovec-Bjelovar. Ostalo je legenda: Suzana je opisala brdo vatrenih okršaja koji su, redom, doživjeli i oficijelna uko-ričenja, postavši dobro prodavanim proizvodima na Crnkovićevoj listi uspješnica. Da ne bi bilo zabune — nije se Majdak skanjivao potpisati tekst u kojem se muški spolni organ naziva kurcem, vagina pičkom, a njihov međusobni ples jebanjem. Naprotiv, radilo se o običnom marketinškom triku. Prosječnom potrošaču »Erotike« sviđala se činjenica da filozofske sentence poput: »Ljubav ifuk nisu prsti i nokat«, potpisuje jedna posrnula dama. Maska je ubrzo razotkrivena, ali pravi autor mnogima je do danas ostao nepoznat. S licem gabora i tijelom porno-glumice, svjetonazorom radodajke i inteligencijom zagorske čistačice, Suzanina sudbina bila je unaprijed određena: sevit će se čitav život! Počevši od školskih dana, Suzana nikad nije previše birala. Kao po špagi, u početnoj se trilogiji nižu krevetne akcije s čitavim nizom živopisnih sporednih likova (jebača). A bio to simpatični šef željezničke stanice Franta Kratofil, inženjer kemije Ambroz plemeniti Kočiš, ili, pak, prefrigani ljubitelj umjetnosti Krešimir Mirski, u jedno ste mogli biti sigurni - Suzana se nije štedjela. I kad se na nju već pomalo zaboravilo, Majdak je 1996. godine iz prašnjavog fascikla izvukao 20 kartica neobjavljenih avantura te inicijalnom senjalu dodao novu epizodu. Ovog siječnja, punih šesnaest godina otkako smo je prvi put upoznali, Suzana je napokon otišla u zasluženu mirovinu. Saznali smo, tako, da ni udaja za bogatog švercera, Suzanu nije smirila. Dapače, tempo je s vremenom postajao sve žešći da bi u završnom crescendu, u predvečerje svog strastvenog života, Suzana okusila i ženu te, u slobodnoj Hrvatskoj, po drugi put izgubila nevinost. Želimo li biti posve precizni, treba napomenuti kako Suzana nije naša jedina literarna^/z. Jana Delić, njezina prijateljica sa susjednih stranica, nije, međutim, slatkorječivo okolišala. »Drito u glavu, ili barem u muda« moto je Janinih autobiografskih avantura koje u potpunosti slijede sadržajne niti VHS-ovih pornića te im je teško pridati veću vrijednost. Ipak, kombinacijom nježnih izraza {voćkica, školjkica) i ženskih mudrolija o prirodi užitka, autorica je uspijevala u onom najvažnijem: uvući se u kožu žene. Jer iza fotografije tridesetogodišnje plavokose Zagrepčanke, krio se još jedan muškarac: Dražen Jakčin -»Erotikin« kolumnist s temama o golišavoj prošlosti. Originalno žensko lascivno pismo, već tradicionalno siromašno na ovim prostorima, u »Erotici« je, nažalost, reprezentirala jedino tajanstvena Nigra Nemo. Podrobnijih podataka o Nigri nemamo poznato je tek da se radi o razvedenoj sredovječnoj dami sklonoj pjesničkom maštanju i povremenim kratkim izletima. Krajem osamdesetih pornjava je ozbiljno narušila mir hrvatskih domova, a sveopća seksi-anarhija zahvatila je čak i »normalne« izdavače. Nakon što je, već u »Snijegu u Heidelbergu«, Goran

Tribuson prošvercao par ljutih gotskih scena, 1988. godine objavljuje »Povijest pornografije« genijalnu knjigu koja je, zbog manjka medijske kampanje, na zapadu propustila ostvariti barem dio onog što je svojedobno uspjelo Kunderi. Naravno, striktno gledano, Tribusonova »autobiografija« ima malo toga zajedničkog s tvrdokuhanim tjelesnim porcijama. No, ima li boljeg dokaza da je pred pad željezne zavjese nešto divlje strujalo ovdašnjim zrakom, od činjenice da je roman o odrastanju uz zdravo pornofilstvo - postao bestseler? Omladinske zasade Pere Kvesića nisu ostale bez odjeka ni u novoj generaciji. Najprije je Davor Slamnig erotiku ponudio u super kratkoj formi, da bi malo poslije Edo Popović, u tandemu s Matom Bašićem, žestoko brijao koncept životne literature. Trošeći jednakom brzinom pivo, žene i patetične rečenice, duo se manje-više uspješno nastavljao na staze Charlesa Bukowskog. Slavnog Hanka čitao je i Tomislav Marijan Bilosnić, zadarski glob-troter sa stotinu zanimanja, koji se u to vrijeme, s pravom, dičio titulom najčitanijeg domaćeg pisca. Naklada njegovih šarmantnih na-dražujućih roto-ostvarenja, štancanih pod pseudonimima Mark Kram i Robert Ford, lakoćom je premašivala ukupan broj gledatelja presudnih utakmica nogometne reprezentacije. Neutaživi apetit Helge Bel - njemačke studentice povijesti umjetnosti, vodio nas je, tako, kroz pet mekoukoričenih turističko-gurmanskih avantura, obilno garniranih sirovim porcijama strasti. A da naginje i ozbiljnijim pothvatima, pokazao je u romanu »Ispovijest isuvisna čovjeka«. Sličnu sočnu baštinu Bilosnić je, u nešto nepretencioznijoj i raspisanijoj formi, isporučivao »Erotici« — sročivši respektabilnu količinu zaokruženih pripovijetki. Inače, Zadranin guste brade tek je jedan u nizu pjesnika iz čijih su se redova nerijetko regrutirali hrvatski, ali i svjetski erotomani. Popis povremenih proznih bludničara podugačak je — starta sa Zlatkom To-mičićem, vodi preko Vjekoslava Bobana i već spomenutog Bilosnića, a završava s najnovijom, erotski i te kako osviještenom generacijom. Drago Glamuzina i Damir Radić, obojica prostaci od formata, danas su naši ponajbolji mladi stihoklepci o kojima će se još dosta pričati. Zločeste literarne sklonosti dijelili su i oni od kojih bi se tako nešto najmanje očekivalo - dječji pisci. Uostalom, imali su se na što i osloniti. Ako je autor »Bambija« mogao napisati »Josefine Mutzenbacber« — storiju o svakodnevnim aktivnostima bečke uličarke, zašto istu slobodu ne bi uživali Tito Bilopavlović, Zvonimir Balog ili tvorac genijalnog Koka? I zaista - gotovo svako svoje ozbiljno djelo Ivan Kušan znao je začiniti ponekom pikantnom epizodom. Krenulo je vatreno i s puno dima. Najprije se pušilo se iz Cucinog tornja (»Toranj«), zatim je pod šlafrukom udovice Magde tajanstveno nestao čitav srebrni svijećnjak {»Naivci«), uslijedile su lovačke priče iz bijelog svijeta (»Preneseni prosjak«), da bi sve svršilo na srednjovjekovnom Medvedgradu gdje je, u Kušanovoj režiji, Bela IV pečatio i druge stvari osim Zlatne bule. Negdje između, ostalo je dovoljno mjesta i za, sada već antologijskih, »100 najvećih rupa« - originalno nadopisivanje svjetske lektire tamo gdje je najtanja. Na udaru su se našli najveći od najvećih: Homer, Dante, Cervantes, Goethe, Dostojevski, Proust... Kušan se maestralno prilagodio stilovima slavnih puritanskih predložaka dajući im jednu posve novu, prešućenu dimenziju. Kušanovo erotsko osvježavanje klasika djelo je ranih 90-ih, godina u kojima su urednički gurui erotskog tiska - Milivoj Pašiček i Boris Kronast, nastavili pošteno raditi usprkos sumnjivoj pretvorbi, smanjenom tržištu te konkurenciji video-vrpca i Interneta. Ne zaboravimo tu ni sveopće licemjerje kojem nije trebalo previše da razori ranije prosvjetiteljske dosege. Ceh je platila kvaliteta. Negdašnja privilegija najboljih - skrivanje iza pseudonima - pretvorilo se u uvjet suradnje. Uz sve te Afrodite Pruten, Barbe Jole, Santre Grline i ostale nove junake, plivao je tek još jedan DHK-ovski izopćenik. Predrag Raos bio je taj posljednji Mohikanac sposoban da plodnu tradiciju žanrovske erotske priče sigurno prevede u 90-e, nastavljajući prosipati svoje sjeme po tiskovinama s prefiksom sex. Premda uvjereni praktičar nesklon teorijskim obrazloženjima, Raos možda i ponajbolje razumije sam žanr. Poigravajući se sa stereotipnim zapletima iz skrivene kućne kinoteke - Raos je shvatio kako su odmak i zezanje pravi ključevi za postizanje visoke porno-kvalitete. Ironija je dovedena do krajnosti u urnebesnom kvaziznanstvenom članku »Pro-legomena za jednu buduću shematiku jebačine«, napisanom posve u skladu s uzusima stručne periodike. Gotovo programatski,

ševa je tu svedena na čistu mehaniku i proces koji se najlakše može prikazati kemijskom formulom. Uostalom, u svojoj erotskoj zbirci koja bi se, u izdanju »Ceresa«, uskoro trebala pojaviti, Raos kao konzultanta najozbiljnije navodi veterinara, uz objašnjenje - u pornografiji, naime, ljudi postaju životinje... Raos je u tajne pornića uronio i kao prevodilac. Korist od svega izvukla su hrvatska topla braća u čijim je redovima roman »Cbico«, Jaya Greena, ubrzo stekao kultni status. Nevelika povijest ovdašnje gay & lesbian literature ipak seže puno dalje od Raosovog prijevoda. Ispovijed homoseksualca Aljoše, svojedobno objavljena u »Startu«, još je u domeni paraliterature, no poruka je jasna - kratak je put koji vodi od muš-koljublja do kriminala. Revoluciju 1979- godine pokreće Milko Valent u »Gordoganu« — časopisu koji je svoje mjesto pod karnalnim suncem zavrijedio predstavljajući nepoćudne zanimacije Marulića, Panoniusa, Frankopana i drugih starih rajcera. Medu posljednjima u nizu našao se i Valentov »L/marni rectum«. Njegova muško-muška postmoderna romansa ostala je upisana kao prvi sustavni, eksplicitni homoseksualni pasaž u domaćoj literaturi. Kad je, potom, u klinč bacio dvije profesorice s Filozofskog fakulteta — Valent je uprizorio nježniju stranu istospolne ljubavi, ali je na sebe smjesta navukao i bijes feministica. Jednu od sestara, stanovitu Ninu Vein, toliko je povrijedio tragičan i kontroverzni svršetak da je uzvratila protupričom napisanom u ženskom kodu. Dakle, ako vam još nije jasno — Valent je, premoćno, najrječitiji »perverznjak« hrvatske proze, čovjek koji je oduvijek išao mimo svih struja. Otkako je, prije četvrt stoljeća, krenuo u kršenje tabua — uz njegovo su se ime naprosto lijepili skandali. Blasfemične priče, sablaž-njive javne recitacije, puštanje tvrdih pornića na književnim promocijama - samo je dio nepodopština zbog kojih je Valent svojedobno odg/dio godinu dana izvan strukovnog udruženja. Da ga sve to nije previše impresioniralo - najbolje dokazuje zbirka priča »Al Gubbah«, objavljena 1992. godine, koja je, unatoč činjenici da još uvijek glasi za domaću knjigu s najvećim brojem x-ova, prošla gotovo nezapaženo. U usporedbi s njom, predani trud Valentovih kolega ima okus blage kreni juhe. Uvlačenje u staračke postelje, silovanje invalidnih maloljetnica, incest brata i sestre, surovo mučenje i kanibalizam —you name it, zt's ali there! Valentov pristup erotici u mnogomu je\filozofski obojen i vjerojatno je jedini ovdašnji primjer škole koju je sVijetu u nasljeđe ostavio Georges Bataille ili, kasnije, Marco Vassi. Ukoliko doslovno shvatimo razne teorije po kojima se čin pisanja izjednačava sa. ševom, jedini preostali predstavnik seksualnih manjina medu prozaicima — Borivoj Radaković, do svojeg 39. rođendana nije mnogo obećavao. A onda se 1990. godine pojavio »Sjaj epohe«, pseudoautobiografski roman koji je lakoćom razuvjerio skeptike, pokazavši kako spisateljsku apstinenciju nije pratila i ona seksualna. Pun zagrebačkog gnjeva, glavni junak Boro odlazi u grad svojih snova — London, što nam daje neke od najljepših i najuvjerljivijih stranica ovdašnje dum-dum lektire. Grubo raskrstivši s humorom koji je, izuzev kod Sabljaka i Valenta, gotovo uvijek u stopu pratio domaću erotsku riječ, Radaković tu otvara jedno novo poglavlje: poetični realizam. Fuk s pankericom Chris više nije zezancija, radi se o ozbiljnoj borbi na život i smrt koja funkcionira po principu davanja i primanja u jednakim količinama. Tek pod utjecajem bliskih ratnih zbivanja, Radaković se okrenuo mračnoj strani orgazma — hvatajući polako sadržajni ritam s Valento-vim žesticama. U povijesti domaćeg bludopisa ostale su zabilježene i Radsikovićeve jezične igrarije u kojima je, na punom Jovceovom tragu, težio stapanju različitih jezika, doduše na nešto žešćoj podlozi. Upravo je rat, skupa s pripadajućom atmosferom, bio taj koji je književnoj pornjavi udijelio presudni aperkat. Nakon proživljenog uzleta na samom početku dekade, kvalitetni prozni seks dugo vremena biva protjeran iz literature, da bi tek s generacijom oko FAK-a ponovo postao dio mainstream inventara. U čitavoj ekipi najviše se ističe Zoran Ferić čije uvrnute vruće epizode ubrzo bivaju popraćene sličnim pokušajima generacijskih kolega. Kao šećer na kraju, stigao je prošlogodišnji pothvat »Nacionala« koji se, u suradnji s »Nakladom MD«, serijom erotskih priča potrudio revita-lizirati jednoručno potezanje pera. Nakon dugo vremena, u tiražnom se magazinu, tako, iznova pojavio jebezljivi literarni materijal, po svojoj raznobojnosti u mnogome nalik nekadašnjem »Startovom« projektu.

Kratka osnova... 23 četrdesetak autora tu je jasno obznanilo svoje sklonosti, nešto na što još uvijek nije spreman Fran Nischt — novi fantom domaće erotske proze. Dijelovima svog romana »Stjecaj okolnosti« Nischt se prvi put pojavio još početkom 90-ih, u zadnjim brojevima legendarne »Erotike«. Međutim, njegovo je najuvjerljivije ostvarenje »Kirkin sindrom« - izvrsna adaptacija sročena po točkama francuskog sado-mazo klasika Pau-line Reage koja već dulje vrijeme, u CD-izdanju, kruži zagrebačkim književnim podzemljem. Izvori blisku Nischtu tvrde kako će se isti uskoro pojaviti u službenim koricama kada će vjerojatno započeti i najnovija potraga za identitetom ovog samozatajnog hardcore autora. Do tada, čitajte antologiju. Ako treba i jednom rukom... 24 XXX - FILES Napomena uz odabrane ulomke i razgovore Može se reći da je gotovo opće mjesto svakog književnog odabira da se u predgovoru naznači kako konačni proizvod odražava i ukus samog sastavljača. To je, dakako, točno, ali »XXX - FILES« imaju i nešto veće pretenzije: dotični dosjei uistinu namjeravaju obuhvatiti najznačajnije predstavnike i fenomene suvremenog hrvatskog erotskog proznog pejzaža. Da ne bi bilo zabune ne radi se ni o kakvom bede-keru kroz lascivne stranice domaće beletristike. Takav jedan pothvat tada bi morao, primjerice, dotaknuti onaj dražesni Klarićev esej posvećen ženskoj stražnjici, baš kao i lezbijsku scenu iz Hitrecovog »Pu-stinjakovog Pupka«. Ali koliko god potencijalno zanimljiv, on bi, međutim, zahtijevao prethodno postojanje jedne antologije ovakvog tipa. Uz par dužnih i opravdanih iznimaka, nismo se bavili švercanjem seksi-scena iz mainstream literature. Umjesto da je listamo tražeći u njoj proste riječi, uhvatili smo se isključivo djela pisanih iz pretežno erotske perspektive. Jednom kad smo se, znači, orijentirali na maštovito pisanje primarno vezano uz seksualnost, mogli smo, redom, odbaciti i neprikladne kategorije poput bardcorea ili softcorea, neproduktivno razgraničenje između pornografije i erotike, baš kao i potencijalnu primjedbu kako su ovdje pomiješane kruške i jabuke, to jest čistokrvna žanrovska ostvarenja s djelima »lijepe književnosti«. činjenica je, naime, da i najprezrenija žanrovska literatura, ukoliko je kvalitetna, posjeduje svoju umjetničku vrijednost. Pred vama su, dakle, najljepši erotski fragmenti - rad ruku pet-naestorice književnika. Arheološka puteno-literarna istraživanja medu njima su izvukla rukovet narajcanih imena koja su svoj književni život presudno vezala za erotiku: Ivan Kušan, Zvonimir Majdak, Tomislav Kratka osnova... 25 Sabljak, Pero Kvesić, Milko Valent, Borivoj Radaković i Predrag Raos. Dotična sedmorica uistinu predstavljaju najznačajnije erotomane naše literature, zaslužne za stvaranje domaće inačice nepoćudnog žanra i više nego dostojne da s njima porazgovaramo o njihovim karnalnim zanimacijama. Okupljena na jednom mjestu, spomenuta razmišljanja o erotskoj prozi bacaju određeno svjetlo i na cjelokupnu atmosferu u kojoj je ista stvarana. A zbog pionirskog slučaja njegove knjige, veličanstvenoj sedmorki u razgovoru je pridodan i Alojz Majetić. Ne može se dovoljno naglasiti značaj novinskih tiskovina po konačni izgled domaće vruće proze. Stoga je, onda, logično da je izboru priča iz najznačajnijih magazina priključen i kvartet intervjua s urednicima ovih časopisa koji su bitno utjecali na izgled stranica pred vama. Riječ je o Mariu Bošnjaku - dugogodišnjem pomoćniku glavnog urednika »Starta«, zatim Milivoju Pašičeku i Borisu Kronastu - dvojici ključnih ljudi pod čijim se uredničkim palicama stvarala, i još uvijek stvara, najveća količina čistokrvne erotske literature te, na kraju, Dragi Glamuzini - pomoćniku glavnog urednika »Nacionala« i zasigurno spiritus movensu najsvježijeg erotskog pothvata. U tim razgovorima svjesno se nismo držali isključivo književnosti, jer su zanimljive bile već i okolnosti vezane uz samo pokretanje skandaloznih projekata. I na kraju, ono što je vidljivo već na prvi pogled — u bubnju su sve sami muškarci. Nažalost, jedine dvije dame koje su zaslužile uvrštenje, na ponuđenoj časti pristojno su se zahvalile.

defloracija Alojz Majetić Alojz Majetić rođen je 1938. godine u Rijeci. Pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu, radio kao korektor, novinar, samostalni književnik i urednik. Svojevremeno je bio i tajnik DHK-a. U nakladničkoj kući Mladost uređivao je biblioteke Svršetak stoljeća, Prizma i Pjesnikov izbor, a uz to je uređivao i časopise Paradoks i Republika. Počeo je kao pjesnik i do danas objavio osam zbirki poezije (Dijete s brkovima priča (1956), Ponovo će se popeti more (1961), Otimam (1963), Zapovjedni način (1976), Kako uspjeti u životu (1977), Himna fetusa (1987), Tkači je dara (1997), Vrata iza pučine (1998)). 1963. godine objavio je roman Cangi protiv kojeg je podignuta optužnica zbog pornografije i lažnog predstavljanja omladine na radnim akcijama. Bio je to prvi jugoslavenski poslijeratni otvoreni proces protiv neke knjige. Cangi je ubrzo potom povučen iz prodaje, da bi, sedam godina poslije, njegovo prošireno izdanje objavio Zlatko Crnković u svojoj Hit-bibliotea. Kasnije je Majetić sročio dva romana za djecu (Omiški gusari (1981) i Glavata priča (1996)) te prozno-pjesničko-esejistički kolaž Narcis (1987). Napisao je i niz radio-drama od kojih su mnoge izvedene. Danas Majetić pola godine živi i radi u Zagrebu, a drugu polovicu provodi na otoku Susku. Intervju: Tulum koji je razdjevičio hrvatsku prozu - Vaš slavni prvi roman »Cangi« objavljen je 1963- godine u Novom Sadu. Tko je zapravo taj Cangi? Od kuda dolazi to čudnovato ime glavnog junaka? - Ime glavnog lika okrenuto je od Ignjac. To sam ugledao na jednom grafitu na Gornjem gradu i prepoznao tu igru riječima kojoj sam i sam bio silno sklon. Osim toga, ukoliko nekoga nazovete nekim poznatim imenom, vežete ga za ljude koji nose upravo to ime, a to nisam želio. Cangi je zagrebački frajer koji se sa svojim društvom zabavlja i priređuje tulume, a u glavi ima nešto drukčiju ideologiju od one koja je tada vladala. Na jednom tulumu, oko dva u noći, društvo utvrdi da više nema što za raditi i da im je ponestalo cigareta. Cangi ih ode kupiti, ukrade auto, ali usput ubije i čovjeka. Uspijeva pobjeći od policije i odluči se sakriti tako da se uključi u brigadu za radne akcije. Tamo se zaljubi, donekle preokrene svoj dotadašnji način razmišljanja, međutim, policija ga ipak nalazi i hapsi. Sve u svemu, i nije neki bappy end, ali jest u njegovom svjetonazoru. - Koliko je brzo, nakon samog izlaska knjige, došlo do pokretanja sudskog postupka? - Došlo je zapravo jako brzo. Ne mogu reći posve točno, ali znam da je u štampi zabilježeno kako je do zabrane prodano rekordnih tisuću primjeraka knjige i to u nepunih tjedan dana. Dakle, proteklo je najviše dva tjedna. Inače, sama naklada bila je jako visoka. Radilo se o relativno novoj biblioteci koja je imitirala džepne knjige, što je u ono vrijeme bio nepoznat pojam: jeftino, po mogućnosti i s nekim komercijalnim elementima. - Sud se naročito uhvatio prvog poglavlja »Kobni žur«. U optužnici je stajalo kako se tužba podiže zbog pornografije i lažnog predstavljanja mladeži na radnim akcijama... 30 XXX - FILES - Da, tu je optužnica najjasnija. U toj glasovitoj sceni, po kojoj je roman ujedno i najpoznatiji, izvodi se svojevrstan plagijat Sirijske alke. S tom razlikom da, umjesto na konjima, dečki s isukanim, opet ne mačevima, nego pimpekima, u trku trebaju pogoditi metu koju drže dvije prekrasne cure. I sve to po principu — tko uspije ima pravo birati najljepšu curu. To je ta, meni i danas zgodna scena, malo erotična, ali, po mom mišljenju, ništa pretjerano. Sto je točno inspiriralo javnog tužitelja da podigne optužnicu, ne mogu znati. No, negdje u isto vrijeme zbio se i sudski proces protiv beogradskog filma »Grad«. Očito je da je u dijelu partijske linije, tada još uvijek jako centralizirane, postojala potreba da se zbivaju nekakve sudske afere. Vjerujem da sam upao u taj žrvanj, pa im je naprosto dobro došlo da u jednom romanu nekakav zagrebački frajer na radnim akcijama nade mačku i tamo s njom nešto izvodi. U kasnijoj političkoj ocjeni cijelog slučaja shvatio sam da je njih najviše smetala upravo činjenica da se i na radnim akcijama, dakle, na mjestu gdje se, po njima, susreće idealna mladež - ljudi također vole, da se ševe i da tamo teče život kakav mladima pripada.

- Kako je protekao sam sudski proces? - Srećom, ja uopće nisam bio pozvan na sam proces budući da se nije sudilo meni, već knjizi. No, vjerojatno bi bilo i nezgodno da se autor pojavi na sudu jer bi valjda dobio riječ pa bi se mogao braniti, možda čak postaviti i neko pitanje. Recimo: što je to nemoralno u tome kako govore zagrebački frajeri? Išlo se, naime, toliko daleko da se i šatrovački govor, sam po sebi, proglasilo nemoralnim. - A konačna presuda? - To je bilo sjajno! Tijekom samog procesa pozvani su sudski vještaci. Za što? Pa za književnost jer radilo se o knjizi, o književnosti! Odabrana su vrlo ugledna imena: tada vrlo poznati Oskar Davičo, pa Marijan Matković iz Zagreba... Oni su, uglavnom, bili protiv bilo kakvog zabranjivanja i to su na sudu argumentirano izjavili. Eh, tad je nastala konsternacija - što da se radi? Vještaci nisu postupili kako su ovi htjeli pa je pronađena solucija da izdavač razgovara sa mnom kako bi izbacili inkriminirane dijelove te da tek onda knjiga ode u promet. I, zaista, njih dvojica - urednik i glavni urednik, došli su do mene. Odmah su mi rekli da znaju kako su uzalud dolazili, ali da to naprosto moraju obaviti. Prenijeli su mi njihove zahtjeve, ja sam ih naravno Alojz Majetić 31 odbio i oni su otišli. U javnosti je čak plasirano kako je autor prihvatio izmjene te se zabrana povlači jer će se knjiga pojaviti kad izmjene budu učinjene. Naravno da izmjene nisu učinjene, niti se knjiga pojavila, ali već dvije, tri godine kasnije, kada je sve utihnulo, prodavala se na crno, ispod ruke. — Kakve ste pritiske pretrpjeli vi osobno? — Ja osobno nisam doživio nikakve juridičko-policijske pritiske, već sam, naravno, tek kao čovjek koji je živio u društvu potpuno prožetom politikom, osjetio niz posljedica. Počevši od toga da su ljudi bježali na drugu stranu ulice kako ne bi imali problema ako s vama razgovaraju, pa do toga da vas određene redakcije nisu željele ni blizu, a kamoli da vam nešto objavljuju. To je ona gorka strana svega. Međutim, postoji i ona druga strana, kad vas ljudi štite. Za vrijeme slučaja ja sam radio u izdavačkoj kući »Epoha« i tamo mi je prišao đuro Šnajder i rekao: »Majetiću, sad ćeš morati u partiju! Bit ćefrke, tražit će da te uklonimo s radnog mjesta pa ćemo te mi prije toga primiti u partiju da te spasimo, da ti možemo pomoći.« Ha, ha... Dakle, uvijek je ta oštrica imala i onaj tupi, povoljniji dio kada doista vidite da se ljudi u kritičnoj situaciji dijele na ove i na one. — 1970. godine, dakle, relativno brzo nakon procesa, u Hit-biblioteci Zlatka Crnkovića objavljujete drugo, dopunjeno izdanje romana. Ovaj put pod naslovom »Cangi offgotoff«... — Vladala je tad ipak bitno drukčija klima. Već tri godine nakon prvotne zabrane, skinut je Ranković, uklonjena je centralistička struja i u Hrvatskoj se razmahao nacionalni pokret. I sad, u toj fazi, Crnković me nazvao i pitao da li bih htio objaviti »Cangija«. Odmah sam pristao. No, drugi dan sam mu rekao da bih roman nadopisao s događajima koji su se zbivali kasnije. Imao sam već u glavi ideju kako je glavni lik u zatvoru, ja se izvana s njim dopisujem, a tu je i afera oko same knjige. I danas mi se to čini kao zgodna kombinacija stvarnog i fiktivnog. Crnković je pristao, s uvjetom da nadopunu završim u roku od šest mjeseci i ja sam to doista i učinio. Pritom je prvi dio ostao apsolutno isti kako bi se točno vidjelo na što se odnose reference i citati iz drugog dijela. — Poslije »Cangija« niste puno pisali prozu. Zašto? — Koliko god se činilo, pa i meni samom, da sam na nogama izdržao sve udarce, da nisam nokautiran, negdje u onom kreativnom pro32 XXX - FILES cesu čovjek ipak doživi neko duboko ogorčenje, razočaranje, sve do onog banalnog pitanja - kome uopće pisati? Tako da sam, zapravo, s prozom bio relativno slabo produktivan. Inače, trenutno sam u vrlo ozbiljnim, gotovo završnim radovima oko novog nastavka »čangija«. Dakle, ispada da se cijeli život bavim jednim te istim romanom. Ali čini mi se da je tu nekako i sama povijest zaigrala: kad sam objavio »Cangija« u spisateljskom sam smislu bio praktično klinac, nadogradio sam ga zahvaljujući Crnkoviću, a sada me okupira želja da zapletem priču dalje i pomaknem je za još

nekoliko desetljeća unaprijed, sve do današnjih dana. Postoji tu fini materijal da se sve to lijepo zaokruži. Alojz Majetić 33 KOBNIŽUR (ulomak iz romana »čangi«) Razjažljivi, jezovito limeni, bahati nasrtaji muzike vibrirali su između zidova. Saksofon je siktao, truba je mukala. Koja djevojka dodiruje Kvrgu? — Ovo je visoka peć — reče Zu frajeru Kvrgi. — Skini bluzu! Da se skinem? Nije li prerano? Zašto da ja budem prva? Zašto Lily ne bi prva skinula bluzu? Onda ja mogu i grudnjak. Svi smatraju da ona je tako i tako mala bludnica; možda ne bi bilo loše da je ja skinem, da otkopčam prvo dugme, sva dugmeta konačno; baš neću: ona se mora sama skinuti ako se meni prohtije. Ili: ne, bit ću nježan, dobro odgojeni medvjed ovako iznenada; grizem je za meki jastučić uha. — Zu — još nježnije — ti imaš najtopliji ten, ti imaš tako zrcalan, medeni ten. Zu rastavi ukliještene prste, pusti ih niz njegov vrat, preko njegovih ramena dolje po bicepsima; trgne naglo obje ruke i polako otkopča ono dugme, dugme po dugme dolje do pupka, zatim zabaci glavu i vješto gibajući ramenima skine bluzu a da je rukama dotakla nije; spuzla bluza niz ramena, niz bokove, niz bedra. Kvrga donese dvije stare kutije od konzervi do vrha napunjene ver-mouthom, jednu pruži Zu, drugu zagrize zubima i tako je počne ispi34 XXX - FILES jati, a slobodnom rukom drži — udlanjuje proljećem namirisane grudi zgodne ljupke Žu. - Žu nije ni imala grudnjak - primijeti Lily. Cangi uskipi. Ostat ću miran. Moram ostati miran, inače će klapa pomisliti da sam osjetljivko. Kroz nos ispusti mukli zvuk u znak potvrđivanja i dalje plešući pode prema stolu, uzme flašu s rakijom i ispere grlo. Odjednom mu postane toplo. Danas poslije podne sunce mi je skočilo u krevet. Odmah sam ga prigrlio. Prihvatio, bez oklijevanja, bez obzira na moguće loše posljedice. Vrckajući se na toplini, osjetio sam potrebu da budem otac. Da, da. Naći će se na nekoj plaži pune kose pijeska, puno tijelo iskričavih zrnaca, a ona se ljeska kao sirena posuta biserima, i udaviti je, nju, prvu ljepoticu, svojim tijelom, svojom težinom, napraviti je majkom. Ni brige te što će doći zima i što ćeš se onda otrijezniti. Važno je da si bar u jednom trenutku pijan, sasvim izgubljen, sasvim utopljen sa zrakama, s rijekom, sa stablima, s lavežom pasa, s oblacima, s materijom. Onako sluzav preokrenuti se na sunce: lagano se isparavaš i postaješ snažan-nježan, ponovo ti između tvojih i njenih usana raste blaženstvo i nikad više nećeš biti gladan, nikad više nećeš zalutati u sumrak, nikad više nećeš nositi zimski kaput. Živjet ćeš kao u tihooceanskoj bajci, ribe će ti uska-kati na žar koji plamti od početka svijeta, kokosi će ti razblažavati grlo, a o starosti ćeš razmišljati kad umreš, ako uopće ikada budeš mrtvac. - A mene nisi ponudio - plačnim glasom prodere se Lily. Degy ostavi svoju čagericu Verči i s flašom vermoutha dođe do Lily. - Gade moj, nemoj plakati jer su ti suze kisele. Popij malo slatkoga - pruži joj flašu. Lily prestane jecati (kao malo dijete). Ponestajalo joj je zraka dok je lijevala piće u sebe. — Ti si moja mala životinja, moj mali ris, moja mala kravetina — šapuće joj Degy u vrat, a on je

naglo ugrize u aortu. — Ti si tako dobar dečko. Pleši malo sa mnom - zamoli ga Lily. Cangi ode do gramofona i namjesti novu ploču. King Siže Blues. Truba Harrvja Jamesa počne se verati po planinskim blještavim vrhuncima, po zubima krokodila, Alojz Majetić 35 i to je dobro, ta divna ploča uvijek me umiruje, sad će sve biti dobro, tako dugo dok Harry bude imao daha; dobit ću Verči, neću plesati s njom, makar me klapa isključila; hoću malo svojega mira, hoću da slušam Harryjevu trubu i molim neka me nitko ništa ne pita. Ovo je loša rulja. Ne mogu ih napustiti, pripadam im, to je loša rulja, svih osam ljudi, ja osmi... znam već kako će se završiti žur. Gnjuso će zaur-likati: — Pozor. Pozor. Brk kroz prozor. Počinje hiljadu i druga Sinjska alka u režiji Mene Gnjuse. Pa-pa-pa-taaaa. Učesnici neka počnu s pripremama. - Zatim se gasi svjetlo, u tišini se svi svlače, nitko ne smije pisnuti ni riječ, prekršitelj se odmah uklanja. Gnjuso nakon tri minute pali svjetlo i sada svi ureduju stazu, još uvijek u potpuno) tišini. čuju se samo Gnjusine komande. Odnose se stolovi, skidaju ćilimi, na kraju staze postavlja se kauč. Prepliću se pogledi, pretražuje se, sakriva se mana, a nitko stidljivost pokazati ne smije. Kad je sve pripremljeno, Gnjuso donese metalni obruč, (promjer pet cm), vezan na tankoj nylon niti. Dvije djevojke stanu metar ispred kauča i drže obruč u visini spolovila. Frajeri tada jedan po jedan trče i ukrućenih uda nastoje u trku skinuti alku. Sve to u samrtničkom smijehu. Takvom smijehu da se moraš okrenuti u ćošak kako bi nadražio spolovilo. Koncentriraš se: konačno ti uspijeva... pojuriš prema metalnom obruču, beskrajna je staza, ne smijem promašiti, ne smijem promašiti, već si sasvim blizu kad ti spolovilo omlitavi, diskvalificiran si. Pobjednik bira djevojku i s njome odlazi u posebnu sobu, a tebi koji si diskvalificiran preostaje najlošija djevojka, ovaj mali gad, glupa životinja Lily, velika nimfomanka Lily, koja se smije dok si ti u orgazmu, koja kao luda odlazi iz kreveta u krevet ne bi li nekako probudila u sebi ženu, koja te poslije proklinje što si nesposoban da je zadovoljiš, koja se poslije naloče i razbija, a drugoga dana čitava te klapa kolje na uvijek isti stari otrcani način, umro je Harry. Smučilo mu se. Cangi opet nagne flašu sa šljivovicom. Dugo je kroz ždrijelo klo-kotala slatka izvorska ambrozija, kroz vlažni crveni sumrak, dolje u jezeru, rasplazila se zatim po suhim dolinama želuca, nestala u kapi-larama, pomiješala se s krvlju. Cangi pažljivo uhvati plastičnu zmiju za vrat i namjesti je na prvi krug iste ploče. Igla poškaklja Harryja i on zapoje jednakom nezdrobivom žestinom. 36 XXX - FILES Gnjuso nije mogao podnijeti istu ploču dvaput uzastopce. Prišao je čangiju. Što piješ kad ti škodi, nije rekao Gnjuso. Molim te, stari, dopusti da Gnjuso stavi jednu pločicu po ličnom ćefu, to je rekao Gnjuso. Znam da sam pijan i neću praviti probleme. Neka se on samo pravi tata. Sutra će opet pričati kako jedino on zna i može piti. Onda će nabrojiti sve pijanke od djetinjstva pa do ove sada i znat će za svaku tko je koliko na njoj popio i kako je to podnio, a ispast će da je on najviše popio, najčešće miješao pića i najbolje podnio piće. Sve će to govoriti superiornim tonom, pobjedničkim tonom, tata-tonom, a klapa će sve to slušati samo zbog toga jer je to jedina veća Gnjusina mana (naravno, ako se ne uračunaju one mane koje klapu kao takvu ne zanimaju). Ova mana dokazuje njegovo seljačko porijeklo u prvom koljenu. Uostalom, najpametnije je da idemo čagati. - Darling - drekne Cangi iza Verčinog uha i dlanom je udari po stražnjici. Nije baš otmjeno ali je naturellement, hi-hi, htio je reći, a što do đavola da govorim s tom ofucanom njuškom. Svega je ovoga zapravo dosta. Treba nestati u djetinjstvu i biti nevin, biti junfer i junferski se zaljubiti u junfericu, sliniti se na nekom proplanku, strahovati kad otkopčaš jedno dugme na grudima, stidjeti se svoje golotinje, plašiti se krijesnice i mlazova svjetla koji dopiru s udaljene auto-strade, biti mliječan, biti balavac. zašto se ovaj dasa ponaša kao balavac? Dođe sa mnom da plešemo pa pof! po stražnjici! I to mi je

nekakav odgoj. Kakvi su to gentlemani? Zašto gledaju filmove kad ništa nisu kadri naučiti. Pijan je kao humus. Ne može ni ritam uhvatiti... nije ritam najvažniji, plesali smo mi već i na vijesti... frajer s radija je mljeo o Kongu, nismo imali gramofon i plesali smo na vijesti o Kongu ali da me bar zagrli pošteno svinja jedna tako je lijep a tako je škrt ja čak mislim da je frigidan ili je možda djevoj ali to ipak vjerojatno nije jer s nama radi one stvari a ne radi tako loše samo nekako bezvoljno baš bih voljela da se sada malo pro-vrištim ali to je protuzakonito ja ću pripasti pobjedniku Sinjske alke to vjerojatno neće biti on uf! baš šteta! ja sam zapravo nesretna. - Dear, imaš li cigaretu? Cangi je imao namjeru da se lupi po desnom i lijevom džepu, ali se dosjetio nečeg boljeg i podigao ruke do visine ramena, kao da se preAlojz Majetić 37 daje. Dadne joj glavom znak da sama pretraži njegove džepove. Verči ga zahvalno pogleda i nježno spusti ruke u dubinu njegovih džepova. Džepovi su, međutim, bili posve prazni. S time se Verči ne slaže. Nježnim pokretima napipa čangijev ud, stisne ga među dlanove i nijemim bolećivim pogledom, obrati se njegovoj muškosti. - Verči, ne smijemo sada. Obećajem ti da ću pobijediti na alci, ali sada ne smijemo... zakon je zakon. Nije dovoljno uvjerljivo. I ona zna da se to ne smije. Ali to uopće nije važno... Tko je sposoban, taj sve može i smije. Da sam sposoban, ne bih bio ovdje. Prestani Verči, narajcat ćeš me. Izvuci ruke. Jao! Kako me stisnuo, zamalo da mi nije potrgao zglobove. Zapravo ga ludo volim. Ludo sam zaljubljena u njega. Od sada, od ovoga časa pa do groba... A možda se to i može dogoditi, ha-ha. Zašto se ja odmah cerim. Tko zna, možda će se to stvarno dogoditi. Ne mogu izdržati njen pogled. Događa li se u njoj nešto? Sto bi se i moglo događati: pusta nimfomanska potreba, eto to. Moram se toga riješiti. - Hej, tipovi, ima li tko šiljak? Nitko nije čuo njegovo pitanje. - Majmuni, pitao sam vas ima li tko neki prokleti šiljak? Ili dva šiljka? - prodere se Cangi divljim glasom. Kvrga i Degy slegnu ramenima i dalje nastave plesati. - Pusti nas do đavola! Kakav ti šiljak pada na pamet. Zar ne vidiš da smo u kupaćim gaćicama. Pogledaj po stolu - izmrmlja Gnjuso. Užasan stol, stol koji je potrebno izbaciti; kako se toga nitko do sada nije sjetio? pepeljara unutra čikovi unutra kutija opatije kutija šibica prazno sve napeta lokvica prolivenog vina na smeđoj podlozi žuta trebalo bi je 38 XXX - FILES polizati kao pas kao pas kao pas pas otmjeni dugački pladanj pun do ruba ukusnih kolača jedna žen ska ča ra

pa vi si pada Cangi prošvrlja još po ladicama, ode do vješalica i pročeprka po svim džepovima, svih kaputa, ali nigdje nije bilo ni jedne jedine cigarete. Obuče plavu miki-maju i pronađe u Gnjusinim stvarima kožnate proljetne rukavice, što me obuzima, postajem ljubazan? — Strpi se, stara, brat će hip biti ovdje krcat cigaretama. Možda se oslobađam, možda zbog toga što osjećam da se oslobađam postajem ljubazan. Verči mu je vješto namignula. Sada ću leći na kauč i čitavo ću vrijeme čekati NJEGA, ja sam zaljubljena, on me voli, da me ne voli, ne bi usred noći odjurio u grad da za mene nabavi cigarete, samo da se luster ne razmrska na mom čelu, ništa se sad ne smije razmrskati, ništa, ništa. Verči prestravljeno krikne. Ova je totalna, pomisli klapa. Svjetiljke gube oštrinu, razmiču se, rastapaju, okreću, po ritmu s ploče one se mahnito okreću, prevrću. Samo neka se ništa ne razmrska. Alojz Majetić 39 7 veličanstvenih ...•..>. ¦...ij.i,.^ 11 Intervju: Ivan Kušan Ivan Kušan rođen je 1933. godine u Sarajevu. U Zagrebu je diplomirao i magistrirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. U književnosti se javio 1956. godine s omladinskim romanom Uzbuna na zelenom vrhu i od tada do danas napisao mnoštvo čitanih djela za djecu (Koko i duhovi, Domaća zadaća, Lažeš Melita, Koko u Parizu, Ljubav ili smrt...) koja su redom doživjela brojna izdanja. Premda je široj javnosti poznat ponajprije kao pisac za djecu, Kušan je vlasnik i iznimno značajne i opsežne ozbiljne bibliografije. Pisao je romane (Razapet između, Zidom zazidani, Moj potop, Toranj, Naivci, Caruga pamti), prozne zbirke (Trenutak naprijed, Veliki dan, 100 najvećih rupa. Ljubi susjeda svoga. Promišljeni dugi gnjev) i autobiografsku prozu (Prerušeniprosjak, Nasljednik indijskog cara, Zubalo na ošitu). Okušao se i kao dramatičar, filmski scenarist, esejist i kritičar. Kušan je intenzivno prevodio s francuskog, ruskog i engleskog, prevevši čitav niz značajnih autora (Tolstoj, Maupassant, čehov, Solženjicin, Ionesco, Carver...). Radio je kao dramaturg u Zagreb-filmu, kao urednik na RTV Zagreb, u Školskoj knjizi i u Telegramu te kao redoviti profesor Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Uređivao je časopis Most i pojedine biblioteke Znanja (Hit-junior). Slikajući Millera — Iz vaše bogate biografije slabije je poznata činjenica da ste studirali, pa i magistrirali slikarstvo na likovnoj akademiji. Na kraju ste, ipak, baš poput svog oca Jakše, postali pisac... — Pa, meni se taj slikarski posao činio prelaganim. Barem u onoj mjeri u kojoj sam ja slikao, u kojoj sam bio u mogućnosti. Za ono nešto više, bolje i pametnije, za to, pak, vjerojatno nisam imao snage. Ali upravo za vrijeme mog slikarskog staža započinje moj interes prema erotici, možemo reći i posredni susret s njom. Naime, kroz svih 6 godina što sam ih proveo na likovnoj akademiji, ja sam kod Hege-dušića i drugih majstora obvezno morao crtati ženske aktove. Tako mi je, dakle, bar što se crteža tiče, ženski akt bio dobro poznat. — U široj javnosti smatraju vas, uglavnom, piscem za djecu, no vaša ozbiljna karijera podjednako je debela i značajna. Sve je započelo s romanom »Toranj« — već u tom ljetopisu za razbibrigu ima sočnih, erotikom nabijenih stranica... — »Toranj« je u svakom slučaju predstavljao početak. U stvari, ja sam najprije napisao priču od

jedno 40 stranica, da bi me zatim Igor Zidić, tadašnji urednik »Kola«, nagovorio da od tog materijala napišem roman. Upozorio sam ga da će to biti preveliko za časopis, no on nije mario. Prvo ga je složio za časopis, a kasnije ga je, s istim slogom, izdao i kao knjigu. »Toranj« je, u stvari, prava priča o našoj megalomaniji, o tome na što su se sve, bez razloga, trošili novci. — Nakon objavljivanja »Tornja« doživjeli ste određene neprilike, doduše, ne zbog erotskih scena... — Da, nakon izdavanja »Tornja« ugasile su se ponude izdavača. Mogao sam tek pisati za djecu, tu sam se izvlačio. No, veći dio onoga što nisam mogao objavljivati u Zagrebu, objavljivao sam u Beogradu. Tako su moji kasniji omladinski romani izlazili u Beogradu, a tamo je kasnije izašao čak i »Toranj«; i to na ćirilici. -J 44 XXX - FILES — Mnogo godina nakon »Tornja« objavili ste još jedan roman na čijem kraju stoji da ga je napisao općinski blagajnik Miso S. -isti onaj koji je navodno sročio i »Toranj«. Radi se o »Medvedgradskim golubovima« — povijesnom romanu prošaranom pikantnim erotskim zgodama, smještenom u srednjovjekovni Zagreb. Moglo bi se čak reći da vam je erotika tu poslužila i kao pokretač povijesti... — Jedan razlog takvog mog postupka bio je političke naravi — ne zaboravite da je u to doba Medvedgrad značio nešto sasvim drugo. Od njega se radio Oltar domovine, a ja sam tamo smjestio golubinjak za jedan par. Osim toga, erotiku sam unio i zato što mislim da mi kao piscu leži. Ja naprosto vjerujem u erotiku, smatram da ona stimulira u mnogo čemu, pa tako i u pisanju. — Vaš roman »Naivci« nastao je prema nikad realiziranom scenariju za film kojeg je, svojedobno, trebao režirati Dušan Vu-kotić. S Carugom ste bili nešto bolje sreće... — »Caruga pamti« je, također, nastao prema scenariju. Film je već bio snimljen, režirao ga je Rajko Grlić koji je, uostalom, uz mene, bio i koscenarist filma te je, prema tome, i on sudjelovao u materijalu za tu priču. Ali samu knjigu napisao sam potpuno slobodno. Doduše, držao sam se osnovne priče, ali sam je malo začinio erotikom. I u filmu je bilo erotike, ali kod mene je ipak ima malo više... — Vaše zasigurno najznačajnije erotsko djelo jest »100 najvećih rupa« — osebujna zbirka proze u kojoj ste na originalan način adaptirali sto mjesta iz velikih djela svjetske lektire. Kako ste došli na takvu ideju? — Teško mi je na to točno odgovoriti. Sigurno je da mi je još davno zapelo za oko i uho da u brojnim djelima, u prvom redu literarnim, ali i kazališnim, nešto nedostaje. Da je u ljubavnim scenama mnogo toga izbačeno i nedorečeno. Recimo, u onoj sceni u »Ani Karenjini« kad je Vronski sa Anom na divanu — tu još nešto fali. E, to što se Tolstoj nije usudio — to sam ja dopisao. Naknadno sam saznao, kad je »Slobodna Dalmacija« pisala o knjizi, da je i Krleža kao mladi pisac i čitatelj, jako volio »Anu Karenjinu«, ali mu je smetalo što se upravo u toj sceni kasnije ništa ne događa... — Koliko je dugo trajao rad na toj opsežnoj zbirci? Naime, spomenuto erotsko nadopunjavanje izveli ste krajnje konzeIvan Kušan 45 kventno i studiozno. Iz nekih je ulomaka moguće iščitati čak i vaš osobni stav prema određenom piscu... — Više ni sam ne znam koliko sam na njoj radio, nekoliko godina sigurno. Sigurno je da sam pokušao i imitirati stil svakog pisca kojeg sam iskoristio za ovu antologiju. Mnogo toga sam morao ponovo pročitati, a mnogo toga i po prvi puta; tako sam zapravo, čitajući ono što mi treba za moju knjigu, puno toga opet iznova naučio. To je zanimljiv podatak i za moje buduće čitatelje kojima će »700 najvećih rupa« možda biti poticaj da pročitaju pojedine knjige koje još nisu čitali i koje inače uopće ne bi pročitali. A pročitat će ih upravo stoga što će ih privući ono erotsko u njima. — Kako je knjiga prihvaćena? — Vrlo raznoliko. Stvar je jako dobro prolazila medu studentima i mladim ljudima. Oni su erotiku

puno bolje poznavali od starijih ljudi — bila im je bliža, pa su i zbirku bolje prihvatili. Međutim, bio sam i na takvim književnim večerima gdje su neki ljudi zgroženi izlazili van iz dvorane, gdje bi se neka gospoda ustala i uzviknula nešto poput: »Sto? Takav Cehov?! Sramota!«. — Bilo je i gorih zabuna... — Da, direktor osnovne škole na Hvaru poželio je pokloniti knjigu svojoj najboljoj učenici koja je završavala osmi razred. I pomislio je: »Kušan! Pa, da! On barem ima Koka i Melitu, to mladi vole.« I onda joj je kupio i poklonio »100 najvećih rupa«. Knjigu vjerojatno nije ni pogledao, još je čak napisao neku smiješnu posvetu. Kad su to roditelji vidjeli, oni su naprosto poludjeli. Sve je otišlo čak do Vokićke, tadašnje ministrice, koja je otputovala do Hvara riješiti taj slučaj. — Nakon »100 najvećih rupa« sastavili ste još jednu zbirku erotskih priča: »Ljubi susjeda svoga«. Zanimljiv je način na koji je ona realizirana... — To je bio jedinstven slučaj — da mi je netko naručio određenu vrstu literature s točno određenom vrstom tematike. Dotad mi se to još nikad nije dogodilo, a još manje mi se dogodilo da mi netko naruči knjigu erotskog sadržaja. No, Miroslava Vučić, tadašnja urednica u »Glasu Slavonije«, ipak se odlučila na to. Što se mene tiče, nije bio problem u tome što se radilo o erotici, već što je to trebalo pisati iz tjedna u tjedan. Ja bih tako svaki tjedan napisao priču i poslao je fak46 XXX - FILES som. Počeo sam blago. Pokazao sam urednici prvu priču i pitao je dokle to može ići, a ona je odgovorila da može još i jače. Onda sam joj pokazao sljedeću, a ona je ponovno rekla: može to jače. Pošto su bile objavljene u novinama, kasnije sam od tih priča složio i knjigu koja je, tako, nastajala tijekom čitave godine. — Priče su potaknute stvarnim događajima? — Da, svaka priča napisana je o nekoj ličnosti koju sam osobno poznavao, nema tu ničeg izmišljenog. Naime, oduvijek je bilo tih iskustava, često smiješnih i šaljivih, koje bi prijatelji prepričavali jedni drugima. Ja sam ih jednostavno upamtio te ih, potom, i sam upotrijebio. Međutim, kao što sam se poslužio brojnim primjerima iz tuđih života, tako sam, poglavito u »100 najvećih rupa«, koristio i obrađivao već postojeću literaturu. Vlastito iskustvo možda mi je pomoglo u samom pristupu erotskoj literarnoj obradi, no ono pritom sigurno nije bilo usamljeno, niti je predstavljalo ključni motiv pisanja. Jasno je da bez vlastitog iskustva nema pisanja, no ono tek služi kao svojevrsni filter kroz koji spomenuta erotska proza prolazi. — U »Prerušenom prosjaku«, svojevrsnoj putopisnoj autobiografiji, beletrizirali ste i nešto vlastitih francuskih, američkih, ruskih i njemačkih putenih avantura... — Erotika mi je uvijek omogućavala da svojim proznim junacima pristupim otvorenije i slobodnije nego inače jer ona, sama po sebi, uključuje slobodu govora o tim ljudima. Ona, dakle, pruža jednu mogućnost da se s više realizma pristupi okolini. Inače, u »Prerušenom prosjaku« gotovo nijedna žena nije iz Hrvatske. Na taj sam se način i osigurao da se neka ne prepozna. Znao sam da strankinje neće čitati moje knjige. — Za vaš tretman erotike simptomatično je da je ona gotovo uvijek vezana uz humor i čvrstu priču... — Ja sam oduvijek želio pisati onakve knjige kakve bih i sam želio čitati. U njima erotika nije na prvom mjestu. Najvažnija mi je jaka fabula, najviše me zanima priča sama po sebi, a onda je tu i humor, pa i erotika. Mene je, svakako, smetalo što u hrvatskoj književnosti nema priče. Ta naša literatura meni nikad nije bila dovoljno zanimljiva. Zapravo, od naše literature za mene je u prvom redu vrijedila Zagorka. Tu sam se dobro snalazio, jer Zagorka je znala pisati fabulu. f Ivan Kušan 47 - U povijesti domaće erotske riječi niste ostali zabilježeni samo kao pisac. Vi ste, naime, i jedan od sudionika istinskog pre-voditeljsko-prosvjetiteljskog pothvata... - Da, nas troje - Antun Soljan, Zlatko Crnković i ja, odlučili smo prevesti trilogiju Henrvja Millera. Šoljan je preveo »Rakovu obratnicu«, ja onu parišku -Jarčevu, dok je Crnković radio na trećoj knjizi. I upravo Millera ja nekako najviše cijenim od čitave te erotske literature. No, nije kod njega

samo erotika, već jedan filozofski pristup uopće. Ljudi koji misle da će se kod Millera načitati erotike na kraju se malo razočaraju jer tu ima teških stranica, potpuno filozofskih, koje su njima zapravo vrlo dosadne. 48 XXX - FILES BESKONAčNI PROCES OTKRIVANJA NOVIH STRANA, ODNOSA ITD. (ulomak iz romana »Toranjif) - Da idemo, mileni, Cucko, srce — nije ni on od kamena, osjetio prstiće u stražnjem procijepu od hlača, pomislio kako na golom mesu mora biti još i bolje, zamislio još tko zna što, zaboravio na toranj i opću stvar, i Ronjca koji je sve tako lijepo priredio, da se ganeš, kao u najslavnija vremena. - Idemo - rekao je Cuco i natraške se izgubio u mraku gdje su njeni prstići bivali sve topliji i na različitim mjestima sve slobodniji. - Cucko, lopove, nemoj — rekla je Ankica nježno, imala je ona načina. — Strpi se. Na mjesečini se blistao mercedes. Unutri je bilo toliko svjetla da su joj koljena sjala, ni preobla, ni pretanka, prave naše snaše. Pokrio ih jednim udarcem šačetine kao Veli Jože. Opet mu je nešto rekla, kao nemoj, zna ona točno koliko se treba protiviti ako hoćeš maksimum. - Ti bi radije u motel, je li, malena? - pita on a snažan glas mu malo prema tremolu, dođe tako i čovjeku Cucina kova, nije lako kad se meso tu migolji, na dohvat. - Pa znaš da je ljepše... — i ona ga hvata za ručetinu i nježno je pomiče s poluge za spuštanje sjedala. I kao da ne drži samo u ruci Cucinu šačetinu, kao još nešto drugo. - Majku ti šašavu, dobro, kad hoćeš, ali ima da mi danas dubiš -nije htio reći na trepavicama, nego prostije, pa se savladao. Kao da je nešto onoga Zorkina nasljedna likera ušlo u ove opore Gabonjine žile, zna i on kako će s nježnom ženskicom. - Samo znaš onda kako ćemo, nema ti druge, malena, moram nešto gledati donde, daleko je doje-dinstva. De, malena, hopla, na sunce mačkicu. Na mjesec, zapravo, vidi šereta kako škilji na nas - pa naš smijeh, širok Dunav, ravan Srijem, a sve ne skidajući desnice s koljena, pali motor, ubacuje u prvu, Ivan Kušan 49 drugu, mrcina kreće, hoće naš šofer, hoće naš merdo. - Mic, mic, gdje je mačkica? Ankica zna što treba raditi i radi spretno, gotovo kao za plaću, gotovo u svjetlu barskog reflektora. Treba samo zadići haljinu preko pasa, dobro se nasloniti na kožnato sjedalo da haljina ne klizne natrag i malko, ne previše, raširiti noge. Na mjesečini, i usprkos granatu drveću koje baca sjenu, vidi se gotovo sve. Kombinea nije ni obukla, znala je, a gaćice su najmanje koje je Cuco našao u Parizu. Više od pola plavog čuperka je vani, pa Cuco može da ga čupne, kad zaželi, čas pogledom, čas junačkom desnicom a sve sanjareći o tornju kako će ga do neba. Ali mu ona opet nježno hvata ručetinu i stavlja je na volan, jer, srce, Cucko, moraš i voziti, strpimo se, nije daleko, i ne pušta je, za svaki slučaj, a pogledom može, neka ga, njegovo je. O, pjevaj muzo o noćnoj idili u tihoj panonskoj šumi. Jezdi merdo, delija za volanom, klize njih troje, kao u bajci, kroz noćni mir, ustreptali, što konji u stroju, što strast u mesu, jezdi kroz sumračni gaj onaj drugi šumarak, napola otvoren, kao školjka s biserom koji će svaki čas spretan ribar debelim prstima. Da je bilo stati pa gledati, ali nije svakome smrtniku dano. Ali ne drži Ankica nježnom ručicom samo Cucinu nasrtljivu šačur-du, nego i u njoj svoje ambicije. Jer naša mala Ankica, kćerka umirovljenog nastavnika francuskog jezika, honorarca Petra, bila je, istina, dušom i tijelom pravo naše žensko, ali s nešto posebna začina, tko zna otkud, valjda ju je otac već u djetinjstvu zatrovao s tim nekim revijama, Pariš Matcb, one stvari, ima Robić pravo da je odgoj u nas sumnjiv dozlaboga. Možda je baš taj njen stav sa začinom, ne samo vanjština, i mene odbijala, pa nisam gledao toliko zavidno kako raste u ženu, kao što sam motrio druge šiparice, sve dok se ne bi jednog dana, kao i unuka bake Marije, pojavile s trbuhom, uvijek me netko pretekao, baš kad sam se spremao da joj noću svojom flauticom priredim prvi koncert (nikad nije prerano, i uvijek bi me zeznule, bome). Treba biti načisto da je moj ukus malko starinski, kao u svemu, tako i u ženskome, pregazilo me vrijeme. Došlo u modu malo ravnije tijelo, grudi jedva da se vide, kosa ravno pada na ramena a

otraga, što mi je najteže, nema da se vrte dvije lopte, nego opet da pogađaš ima li stražnjicu ili nema. 50 XXX - FILES Takva je upravo i bila Ankica, iako na njoj nešto odgovara i svakom ukusu, krupne zelene oči i plava kosa do pola leda. Osobitost koju je izmislila skrivala se u rukama, malko bi ih povila u laktovima, i odmakla od tijela, više kao ležeran, ženskigard. Nije bez učinka po vješto oko. A što se tiče začina, teško je reći što je zapravo bilo. Za razliku od Zorke, koja bi imala razloga, Ankica se ponašala kao da je pala iz nekog višeg vica, kao da je panonska zemlja koju gazi nije dostojna. Ima takvih ljudi, znamo, koji kanda od života traže više nego što im život pruža, pa se drže kao uvrijeđeni, kao da su već tražnjom stekli neko pravo da budu iznad, bez obzira koliko malo postigli (jesam filozof, nema što, bome). U svakidašnjim sitnicama iskala je varijantu koja će je bar za mrvicu, mic po mic, razlikovati od prosjeka. Kad su u modi visoke pete, oprez, mi ćemo malo šire, kad se šalje obično pismo, nema veze, ona će ga ekspres, tko će čekati, ne znate vi našu poštu, koliko dugo traje. I još nešto zbog čega bih je ja nefaljeno zadavio, tek što kažeš kako je bila lijepa sinoćnja emisija, a ona će odmah o prekjučerašnjoj, što, niste vidjeli, pa to je najbolje na televiziji u posljednjih godinu dana, ili kad se vratiš iz Italije pa hoćeš nešto naivno o Firenzi, Michelangelo i drugi dečki, ne naivci, a ona odmah o Piši, što, biti u Firenzi a ne vidjeti Pišu, najljepši talijanski grad, to je kao da niste ni bili u Italiji, baš danas svakoga šalju van. Možda je Ankica bila naprosto ambiciozna, što meni nedostaje, pa mi je išla na živce, ali bih je svejedno zadavio. Samo kad se sjetim kako sam uživao u ploči Toske s Callasicom a ona meni kako to nije ništa, c'est passe (svi ovi moji Panonci govore francuski, ali što se može, takva rasa, a i u pripovijesti mi dobro dođe kad ne znam kako bih), nisam čuo Macu iz Baranovaca, koja će sad na konzervatorij a već joj nude Metropolitan, takav talent, i naravno Ankičina prijateljica, 5 + 3 + 5 . Ne za zadaviti, nego nožićem, mic po mic. Iako je Ankica inače u životu imala peh, i zato joj treba oprostiti. Najgore je prošla sa stranim turistima (opet pitanje odgoja, očev utjecaj, Pariš Match, i što joj je uopće trebalo). U našoj prostranoj domovini ima hrpa starih manastira (pazi, drugo su samostani, vidi moj monolog!) po čemu smo mi poznati, vrijednost je tu, nema što, nije važno tko ih je gradio ali na našem su tlu, naši su, s ponosom ih pokazujemo do besvijesti, jer su freske zbilja Ivan Kušan 51 oho-ho. Dokazano je da su kao neki most između Zapada i Istoka, u umjetničkom smislu, i bome turisti sa svih strana navalili, usprkos prašnjavim cestama i hotelima kakve nam je već Bog dao, tolika je umjetnost, jedinstvena. Hoće svi da vide taj most između Istoka i Zapada, i gdje su nerotkinje greble oči svecima, s freski, jasno, da bi zatrudnjele (nema veze, u ono su vrijeme svi bili praznovjerni, što se Evropa pravi važna). A jadna Ankica, živa ambicija, kad je na fakultetu definitivno propala (smjestili joj profesori neku namještaljku, kad im nije htjela dati, zna se, hoće naš profesor, malo je poštene inteligencije), ubacila se u turizam, za jezike je zbilja talent. I tako joj dopala grupa matorih Belgijanaca koji hoće da vide onaj most i gdje su žene grebale, pa sve s njima po prašini i našim hotelima, od prigovora do prigovora, dok je već nisu, senilci škrti, počeli optuživati da sebi stavlja pare u džep a njih voda po sumnjivim hotelčićima, ništa po programu, u programu je sve drugačije, sve B kategorija, a što je ovo, sapristi. Kulminacija je bila u mjestancetu koje nije bilo, naravno, predviđeno po programu a u koje su skrenuli, jer se predviđeni hotel renovirao (jes, stavila gospoda u program, puca njima prsluk, a pojma nemaju brige ne beru kako mi ovdje kozu deremo, nek dođu, nek s nama bojadišu pa onda neka seru u te svoje programe, qu'est-ce qu'ih disent, mamselle Anne, qu'est-ce qu'ils disent?). čim su se vratili s prve šetnje do obližnjeg manastira, portir, koji je cijelo prijepodne pomno prepisivao iz belgijskih pasoša zagonetna prezimena na razumljivu ćirilicu, već po onom našem, prvo prezime, pa ime, mora biti reda, rekao je Ankici da je čeka drug iz ispostave. Zbilja, iza zavjese, kao u kakvoj kriminalističkoj parodiji, sačekao je drug, malo neobrijan, ne stigne naš čovjek od posla, ali vrlo simpatičan: »Kakva je to sekta, drugarice?«

»Kakva sekta, što je vama? To su belgijski gosti, industrijalci.« »Ne znam ja ništa. Narod svašta govori. Kaže, obilaze samo crkve i manastire, mračni neki ljudi. I svašta govore protiv nas.« »Ma, čovječe, što je vama, to su fini ljudi...« »Znamo mi te fine. Ne znam ja ništa. Ima sutra, drugarice, da podnesete pismeni izveštaj u ispostavi, sve tačno kako je i šta je, i kako govore, što govore, i što se zapravo skriva iza njihovih marifetluka.« li 52 XXX - FILES (Kad je prepričavala svoju manastirijadu-martirijadu, Ankica bi uvijek rekla njihovih marihuana, jer joj je ta riječ bila bliža, a i mislila je da ispostava sumnja da su starčići prerušeni krijumčari droga.) Ankica je pristala samo da ga se riješi, izjutra rano probudila turiste, u cik zore, prije vrućine ćemo, i prije prašine, i prije ispostave, a kad je stigla na recepciju, rekao joj portir, ruke mu još umrljane od mastila, koliko se jučer namučio (dvadeset i tri krijumčara), da su pasoše odnijeli drugovi iz ispostave jer da su falsifikovani zfalsifiku-vanjeto se kaznuva spored zakonot. Ispostavilo se da pedantni Belgijanci nisu držali u putnicama izlazne kartone, koje je u ono vrijeme svaki stranac predavao pri prelasku granice, nego ih potrpali u kovčege. Kako je ispostava proradila tek u osam, starčići su se već dobro napržili na suncu i navrijeđali vodičice prije nego je šofer po nalogu počeo skidati sve kovčege s krova da bi povadili papire koje su pokušali sakriti, qu'est-ce qu'ih disent, qu'est-ce qu'ih disent? Ima budnosti i u zabačenu kraju, srećom. Ali kolika je budnost zapravo, Ankica je saznala tek po povratku kad joj je rečeno da više za nju posla u turizmu nema, neka se prihvati knjige, treba zagrijati stolicu, kao što je i tatica, uostalom, uvijek tupio. A još mnogo kasnije je saznala za telegrame koje su budni izmijenili, oni iz mje-stanceta s našom općinom, da se sazna tko je zapravo ona i što hoće (meni je Petar tvrdio, u svojoj očinskoj zasljepljenosti, da je sve to naš blagajnik, onako više iz vica, duhovit čovjek, ali se nikada nije saznalo što je doslovno općina odgovorila na budni upit). Tek, ovako ili onako, Ankičina kočija ambicija krenula je nizbrdo i pretvorila bi se u obične panonske taljige da nije bilo Milana Gabonje. Cuco, nesebičan i dobar u duši, kao što je već bio, pružio je ruku u pravi čas. Cuco je pružio ruku u pravi čas, baš kad je malo razmakla nožice, i više je nije htio maknuti. Uostalom, na raskršću se baš ukazalo [Jedinstvo, naš motel, naš ponos. Ankica je valjda pomislila kako više nema smisla micati Cucinu ruku, i onako će uskoro iz auta u sobu. Cuco je zamišljao kako će tornjetinu dignuti do neba. Ali toranj druge vrste. - Dobar veče, drug Cuco, dobro došli. Milan Gabonja je svuda rado viđen gost, a pogotovu u motelu za čiju se on izgradnju također zalagao. Nije onda ni pomišljao kako će mu iz zahvalnosti uprava motela staviti na trajno raspolaganje sobu Ivan Kušan 53 (jedinu s kupaonicom) da može svratiti kad god hoće i odmoriti se od briga za općinu i za cijelu. Umjeli su čak i biti diskretni, jer Cuco je oženjen, zašto da se priča, samo da čovjek ima još i s time brige, kad bi stigao na važnije poslove. čim bi mu dali ključ od sobe, namještenici bi s recepcije propali ravno u zemlju, u zahod, tko zna gdje, tako da je za njih Cuco uvijek odlazio sam u sobu, da se odmara, naš dobročinitelj. I sada je Ankica, zadržavši se minutu-dvije kod auta, prošla za Cucom a da je nitko nije vidio. Valjda se sjetila kako je to bilo nekoć, sve strogo s legitimacijama, moral iznad svega, a oko manastira još i danas. Treba vremena da se uvidi kako je moral jedno a turizam drugo. Samo sreća da Panonci brzo shvaćaju. - De, malena, da vidimo mačkicu, Cucino mače - tepa Gabonja tek što je Ankica zatvorila vrata sobe. - čekaj, mileni, prvo da se operemo, hajde. Znaš kako nam je lijepo pod tušem. - Ma jok, kakav tuš, mater ti šašavu, gdje ja mogu više da čekam, ima da mi otpadne duvan-kesa. Kako čovjek od akcije može čekati da se žena opere, pa da još i njega riba po nekim dijelovima

(onomad mu ušao sapun, pa ga je dva dana peklo, da nije bio s Ankicom već s kojom drugom, mislio bi tko zna što), može ponekad, ali kad ima manje briga, pa sve polako. Ankica polako sliježe ramenima, ruke u gardu, usne malo otvorila, Pans Match, zna se, začin. Zabacuje glavu i gasi svjetlo, dosta je i iz kupaonice, baš kao da je svjetlo reflektora, baš kao za plaću, a kao i da nije. A Cuco nema strpljenja, naša krv, naša strast, sve uzdrhtalom rukom kida sa sebe, cipele s noge pravo u kut, hlače na pod, mani ga, košulju neotkopčanu preko glave. Prsi mu maljave, čekinjaste, gerilski rat bi se ondje moglo voditi. To s gaćama uvijek zaboravi, majku im ga nabijem, tko će da ih mijenja svaki čas, Zorka ima tu maniju, ona bi ih svaki dan. A slutio je da će biti s Ankicom i da bi ih trebalo, ali tko bi se sjetio kad je onaj blentavi Ronjac navalio s logorskom vatrom, za njega rat kao da još nije svršio, samo da mu je nešto komandirati, čovjek ne stigne ni gaće promijeniti. Sprijeda žute-žute i malo se skorilo, odostrag, bolje i ne misliti, jedva se skidaju koliko se ulijepilo, kao glina. Baca ih u kut, za cipelama, mater im, da ga ne sramote jer on ipak zna neke zakone, 54 XXX - FILES usprkos svim brigama, bio je u Parizu a i Zorka ga je puno naučila. Sramota, ali proći će. Samo da toranj digne, onaj drugi. - Dođi, mileni - šapće manekenka iz revije - hoćemo li na podu, ili hoćeš stojećki, kako ti bolje odgovara, Cucko, dođi, zagrli me. Ankica je izvela neki trik s haljinom i više je nema. Bijeli trokutić posljednjeg tekstilčića sav napet od klupka plave vune u njemu (iste joj je boje kao i kosa, siguran sam). Grudnjačić kao galeb na dječjem crtežu, tek dva bijela poteza na preplanuloj koži, tek da se podcrtaju loptice. Ovako, ispod haljine, nisu ni tako male a ružičasti šarafići na njima s nešto tamnijim maticama rastu naočigled, pravo prema čuci, prema gerili na njegovim prsima. - Daj mačkicu ovamo, uuuuu - zatutnji glasina koja je sigurno tjerala strah u kosti Hunima i njihovim slugama. — Uuuuuu, majku mu. (Baš njega briga da li na podu, da li na krevetu, da li na općinskom stolu za važne sjednice, strast je tu, iskonska i panonska. čemu i najvećima medu nama zamjeriti trenutak slabosti, iako je obratno, nije slabost, trenutak kad goriš pred tim galebima i mačkicama koje te čekaju i još mame, znaju sve trikove.) - Uuuuuu, mačkicuuuu. - Mileni, mileni, mileni — tepa naša Ankica a sve se na njoj širi, od onoga što se može proširiti, od zjenica pa naniže. Siri se i vlazi. Od usnica i suza pa tako dalje, znamo, pipali smo. - UUUUU - ropće Milan Gabonja-Cuco, kleči genij pred božicom što je još malko razmakla noge, zubima raskida bijeli trokutić (65 franaka, zna točno ulicu i radnju), noktima zguli galebove s dječjeg crteža, i nosom, zubima a nadasve jezičinom, ta se nabranila i naza-stupala općih interesa, zaslužila je, nadasve se jezičinom uvaljuje u mekanu, toplu, vlažnu strunjaču na kojoj leži plava mačkica, i počinje brže dupsti i okretati glavurdom po procijepu, nego su se ikad u predratna vremena obrtali žrvnjevi u Kenteševu natražnjačku mlinu. - Mileni — kaže Ankica i, ovjenčavši mu glavu raskrečenim preponama, lagano se spušta prema sagu (na Cucin zahtjev stavili jedino u tu sobu podeblji) povlačeći za sobom cijelu njegovu pošumljenu tjelesinu, drhteći možda ne samo od strasti, nego i pred onim što je čeka ali misleći na posljednji cilj, kako se izvući iz govna (nije to njena misao, ne bi ona, to ja tako) i kako se ipak Cucko mogao oprati, seljačina jedna. — Mileni. Ivan Kušan 55 - Daj ga, daj ga, malena - lapće gospodar Panonije negdje iz strunjače. — Daj, malena... Malena nježno i oprezno, kao orden s vijencem, prihvaća Cucin alegorijski toranj (da je meni pola, ne bih sad pisao gluposti, bome) vršcima njegovanih nokata, hvata ga elegantno kao Tomo Robić kubansku cigaru i, premda ga ne može zapaliti i otpuhnuti u mene dim, obuhvaća mu vlažnim usnama, zatvorenih očiju, da li od strasti, da li i gadljivo, obuhvaća mu krov (samo još logorska vatra, sve bi bilo kao današnja proslava) i uvlači zamišljene dimove u svoju spremnu po-nutricu misleći hoće li je on dolje opet raskrvariti, koliko rije, misleći koliko bi joj Panonki zavidilo (ta ovo je Milanov, Gabonjin, Cucin!), misleći da li bi prvo tražila namještenje ili diplomu. Pri pomisli na

neke određene stvari, ma koliko po prirodi bila čuvstvena i strasna, Ankica kao da bi dobila još i dodatna krila za let u ovaj svečani raj. Vrhom jezika napipala je poklopac na krovu tornja i odigla ga, zavukla se poda nj i stala plaziti kao gušterica po oltaru boga Libida. Ali s tim Cucinim Bogom nije išlo. Tornjetina koja je ulijevala strahopoštovanje i odmah izazivala skok onih ružičastih šarafića u osjećajnih žena, mirno je počivala na bedru, kao umorni graditelj bolje budućnosti, i ni da bi. Uzalud su nokti diskretno parali zid tornja, uzalud gušterica plazila pod krovom, toranj je spokojno ležao i njemu se fućkalo hoće li Cuco što doživjeti i hoće li jadnoj Ankici izraditi diplomu ili joj naći namještenje. - Uuuuuu, malena - sve tiše je ječao div na sagu. - Sad će, mileni, sad će - tepala je djevojka očajnički piljeći zelenim očima u stropjedinstva. - Sad će skočiti buzdovan, mileni, skočiti i lupiti me u nepce, po zubima, zabiti mi se do grla, pa ćemo ga onda brzo spremiti u mačkicu, da se ugrije, da ga osjetim... Mašta nije bila luksuz kojemu bi se aktivni stvaralac Cucina kova mogao prepustiti i koja bi djelovala stimulativno. On je jeknuo i nemoćno se izvalio nauznak, kao da su ga strani suci. - Mileni - nježno je rekla Ankica još jednom, ali je znala da više ne smije ni pipnuti toranj, jer bi se razbjesnio Cuco-ris. - Neće pa neće, mater mu šašavu, sroljo jedan. - Je li, srce, Cucko, da ću ja biti domaćica tornja, je li? Ha, Cucko, mileni? Znaš, već sam i izmislila kako bih se zvala, naime moja 56 XXX -FILES funkcija. Stjuardesa tornja! Što kažeš? i na engleskom bi odlično zvučalo, još bolje. Tower hostess, a? Cucko, mileni... - Neće, mater mu blentavu. Impotencija našega Milana Gabonje, ma koliko njemu teško padala, bila je sreća za cijeli kraj a posebno za naša oba Surkovca. Jer, ma koliko Gabonju kinjilo što nije pravo muško (on bi najradije tri sina, da je sreće, pa sve na školovanje u svijet, da se prezime pamti) i što je morao samo glumiti seksualnog siledžiju (pjenilo se ko šampanjera, a kad tamo ni koliko Kosovo), baš su ga razočaranja na sagu Jedinstva tjerala da se svim žarom prihvaća gorućih problema izgradnje našeg kraja i naše cijele. Trebalo mu je možda jednom, kad bi se smoglo hrabrosti, došapnuti kako se Tesla, također naš čovjek i gotovo ravan čuci, navodno dao kastrirati da bi se potpuno prepustio izumiteljskom radu. Eto, ono što bi drugi plaćali, Gabonji je priroda badava. Koga hoće, hoće. Zavist ovamo, zavist onamo, ipak nisam ja cijelu ovu nepriliku u Jedinstvu izmislio iz panonskog jala. Jer kako, kao dosljedan ljetopisac, objasniti odakle našem panonskom geniju toliko stvaralačkih ideja, toliko radnog zanosa i toliko konkretnih uspjeha (kao s tornjem nad tornjevima) ako vjerujemo da su svima kreatorima naših veleuspjeha duhan-kese i njihovi privatni tornjevi uvijek O. K.? Ivan Kušan 57 TISUćU I JEDNA NOC: BABA ALI I NJIH čETRDESET (»Ali-Baba i četrdeset hajduka«) (iz zbirke »100 najvećih rupa«) Kad omrkne noć osam stotina pedeset i prva, vezirova kćerka Sehe-rezada reče caru Sehljaru: - Dočula sam, svijetli care, da je u davno doba u jednom perzijskom gradiću živjela baba po imenu Ali... - Što će mi baba, daj mi nešto mlado, inače ti izjutra ode glava, Seherezado! - čuj i počuj, milostivi gospodaru, pa ćeš se na svoje uši uvjeriti da babi Ali nije bilo ravne žene ni djevojke u cijelom carstvu. Ovako nam pripovijest kazuje: Potjecala je baba Ali iz skromne i preskromne obitelji, ali i želje joj bijahu više nego skromne. Cijeloga je života sabirala u šumi drvca i granje i prodavala na gradskom sajmištu. Od bijedne je crkavice prehranjivala svoju brojnu obitelj. Imala je još sedmero nezbrinute djece a sve u svemu bila ih je izrodila dvadeset i troje, u kojih sve zajedno bijaše sedamdeset i šest unučadi. Ali je njihova baka, prabaka i šukun-baka živjela tako štedljivo da ih je bila kadra ne samo prehraniti nego

i odjenuti, a stavljajući na stranu novčić po novčić, uspjela je čak kupiti magarca na kojem je jahala u šumu i na kojem je donosila drvlje na tržnicu. Ali je Alah obdario našu babu nevjerojatno krepkim zdravljem i jedrim tijelom kao u rascvale djevice. Punašna ali ne i pretila, dugonoga, guzata i sisata, vatrena oka i debelih crvenih usana, baba Ali je privlačila svaku muškarčinu. Stoga se i pričalo — ali tko će znati — da je tajna njezine snalažljivosti u životu i siromaštvu i u tome što su je bogatiji namjernici, kojima bi pružila, vele, nečuvenu nasladu, gdjekad obilato darivali. Šuškalo se također da su četiri muža završila svoj strastveni 58 XXX - FILES život na njoj, uvijek nezasitnoj, pa da je čak i magarca nabavila da joj se nade pri pizdi kad je zaškaklji bludna utroba. Ali naklapanju svjetine nije vjerovati i jedino Alah, životnik sveslavni, znade cijelu istinu. Kako bilo da bilo, u svojoj tko zna kojoj godini bijaše lijepa i poželjna kao najljepša bagdadska ruža u carskom vrtu. Jednoga dana, a u Alaha ih je koliko voliš, skupljala je baba Ali suhe grane u šumi mrčavi podno stijene u brdima, a magarac u blizini pasao i čekao svoj teret a, kako vele, možda i ono drugo. Odjednom baba začu neki sudbinski zov, tutanj što joj se sve više bližio. Iz opreza ona se spretno pope na visoko drvo u blizini. Tek što se popela, u oštru kasu dojaha na proplanak ni manje ni više nego četrdeset konjanika. Lica im bijahu garava, oči bakrena sjaja a bradurine po sredini razdijeljene u dva krila kao u vrane grabljivice. Ne bijaše dvojbe da su to pljačkaši, cestovni razbojnici i hajduci najgoreg soja. Seherezada vidje da car Sehljar kunja a zora sviće, pa smjerno zašuti. A kad omrkne noć osam stotina pedeset i druga, ona proslijedi: ... hajduci najgoreg sloja čiji konji bijahu natovareni punim i prepunim teškim bisagama. Zaustaviše konje u podnožju velike stijene, a hajdučki harambaša diže ruku prema njoj i zagrmi glasovito: — Sezame, otvori se! Svi hajduci ujahaše a posljednji harambaša za njima. Okrenu se prema otvoru u stijeni i poviče: — Sezame, zatvori se! I stijena se sklopi kao zapečaćena, ni traga skrivenim dverima. Baba Ali oprezno pričeka - oprez joj Alah bio podario - i ne prođe mnogo vremena prije no što hajduci, sad već praznih bisaga, ne izja-haše iz pećine. Harambaša još jednom podviknu: »Sezame, zatvori se!« I grozni se razbojnici izgubiše u daljini. Lijepa ih baka isprati pogledom i zagleda se u veliku stijenu, glatku i bez ikakve rupice. Kako baba Ali, po milosti Božjoj, bijaše i hrabra žena, digne ruke i vikne: — Sezame, otvori se! Stijena se rasklopi i pred njom puče širok hodnik koji je vodi u veliku dvoranu, a pred očima babe Ali ukaže se prizor kakav smrtnik još ne vidje. Do svoda dvorane dižu se gomile svakojake robe, zamoci Ivan Kušan 59 svile i baršuna, vreće pune svakojake hrane, sanduci puni novca i stogovi zlatnih poluga. Nisi se mogao ni okrenuti od bogatog preobilja. Baba Ali se pribere, vrati po magarca, dovede ga u dvoranu, zatvori ulaz iza sebe čarobnim riječima i poče u košare o sedlu tovariti napljačkane dragocjenosti, uglavnom dukate. Pretovarenog magarca, koji se povijao pod zlatnim bremenom, povede nazad prema ulazu i svečano reče: - Pšenico, otvori se! Ali stijena kao stijena, i ne pomakne se. Zalud je baba Ali zakli-njala pšenicu, kamen se nije micao. A nesretna je žena bila zaboravila basmu. Zalud je zazivala i pšenicu, i ječam, i rižu, i kukuruz, i raž, i proso, i zob, i sirak, i dumbir, i čili, i papar, i hmelj, i heljdu, čak i curry - granitne se dveri nisu otvarale. Znajući da je svemoćni Alah kažnjava s njene pohlepe, bakica klone na zemlju da dočeka svoju zlu sudbu. Zagleda se nemoćno u bešćutnu stijenu i promrsi:

- Zeza me, zeza me! Stijena se odjednom rasklopi a u hodnik ujahaše hajduci na čelu s ha-rambašom. Babu je Ali, ako joj Alah ne pomogne, čekala grozovita kazna. Seherezada vidje da zora sviće a car Sehljar spava, pa smjerno zašuti. A kad omrkne noć osam stotina pedeset i treća, ona proslijedi: Pošto se baba Ali bijaše šćućurila u mračan kut, razbojnici prvo ugledaše magarca s punim košarama zlata i drugoga blaga, planuše od ljute srdžbe i, isukavši strašne handžare, počeše tražiti drskoga uljeza koji je ovamo tko zna kako ušao i uveo magarca. Ubrzo nađoše uz-drhtalu babu i izvukoše je na svjetlo. Odmah navališe britkim han-džarima da je raščereče, kadli harambaša, muškarčina s brcima do pupka i sa strašnom meštrijom ispod trbuha, koja mu je sezala do koljena, malo bolje pogleda nesretnu ženu. Svidje se harambaši njeno vatreno oko, bujne prsi, tanašan struk i kao karpuza okrugla guzica. Brkajlija sabljom vješto raspori prsluče i dimije babi Ali i ona osta kao od majke u svoj svojoj još jedroj ljepoti, kakvu joj je Alah dao, pred pomamljenim i davno neizjebanim hajducima. Harambaša poviče: - Hajde, hajduci moji, navalite na nju sa svakih strana, nek' svakoji prči gdje god stigne! Udri! 60 XXX - FILES Ivan Kušan 61 Oboriše je na vreće s brašnom i prvi joj utjera dok kažeš britva i svrši dok ne kažeš ništa, drugi je opali zguza, treći u guzicu, četvrti u uho, peti u usta, šesti medu dojke, sedmi joj svrsi u šaku, osmi medu prste, deveti je nabije u krilu, deseti također, samo je obrne naguzljez, jedanaesti joj sprči stojećke, dvanaesti nosećke, trinaesti joj ga utakne s nogu, stojećke, četrnaesti zguza, trčećke, petnaesti joj svrši u pupak, šesnaesti joj polomi noge i koljena svojim širokim ramenima, sedamnaesti joj nogama okiti vrat, osamnaesti je jebaše držeći joj jednu, a devetnaesti drugu nogu na ramenu, dvadeseti joj obje zatakne za ramena, dvadeset i prvi ih stisnu tako da ga jedva utjera, dvadeset i drugi joj obavije noge klještimice oko struka, dvadeset i treći joj svojom batinom uzmuti pizdu, dvadeset i četvrti joj pjenušac poliže jezikom, dvadeset i peti je odalami s lijevoga, a dvadeset i šesti s desnoga boka, dvadeset i sedmi je sastavi čučećke, dvadeset i osmi je postavi na sjedećke, dvadeset i deveti i trideseti ujedanput je skoliše u dupe i u usta, trideset i prvi i trideset i drugi što zguza, što među oči, trideset i treći i četvrti u dupe i u uho, da bi onda doveli magarca i debela njegova udava uvukli joj u pizdu, što je već zjapila kao Sezamova stijena, pa je tako, dok je osao preuzeo ulogu za dvojicu, preostala petorica jebavahu i dojebavahu gdje god stignu, zguza, u guz, u usta, pa i u pizdu dok bi se magare načas odmaralo. A nad svima, na zlaćanome prijestolju, stajaše harambaša s isukanim delijom u dlakavoj ručetini. Navlačio je svoju tvrdu kožu gore--dolje po kurčini i svaki čas iznova svršavao zalijevajući čitavi veseli skup uspjenjenim svojim slatkim šerbetom. Samo se baba Ali blaženo smješkala, milijući svoju pičketinu što joj je spasila glavu, a i zato što ju je ova hajdučka usluga zaista razgalila, iako je, mora se priznati, najviše uživala u nasladi sa svojim kuratim magarcem. Toliko, eto, ja znam, a samo Alah zna bolje i više. Šeherezada vidje da car Sehljar ne spava i da mu iz šalvara strši ruj-noglavi buzdovan, te ona smjerno snimi svoje svilene dimijice i podastre caru svoju baršunastu školjkicu. I tako osvanu novi dan, pa omrkne osam stotina pedeset i četvrta noć, pa osvane novi dan, pa omrkne osam stotina pedeset i peta noć, pa osvanu novi dan i silni car napokon izvadi svoj buzdovan iz Seherezade i oblizujući sline s mesnatih usnica, reče: - Ova ti je bila dobra priča, strašno sam se bio nameračio. Smišljaj sličnu novu, a ja odoh pišati, stislo me još kod dvadeset i sedmog hajduka, majku mu poganu! .......—¦* 60 XXX - FILES Oboriše je na vreće s brašnom i prvi joj utjera dok kažeš britva i svrši dok ne kažeš ništa, drugi je opali zguza, treći u guzicu, četvrti u uho, peti u usta, šesti medu dojke, sedmi joj svrši u šaku, osmi

medu prste, deveti je nabije u krilu, deseti također, samo je obrne naguzljez, jedanaesti joj sprči stojećke, dvanaesti nosećke, trinaesti joj ga utakne s nogu, stojećke, četrnaesti zguza, trčećke, petnaesti joj svrši u pupak, šesnaesti joj polomi noge i koljena svojim širokim ramenima, sedamnaesti joj nogama okiti vrat, osamnaesti je jebaše držeći joj jednu, a devetnaesti drugu nogu na ramenu, dvadeseti joj obje zatakne za ramena, dvadeset i prvi ih stisnu tako da ga jedva utjera, dvadeset i drugi joj obavije noge klještimice oko struka, dvadeset i treći joj svojom batinom uzmuti pizdu, dvadeset i četvrti joj pjenušac poliže jezikom, dvadeset i peti je odalami s lijevoga, a dvadeset i šesti s desnoga boka, dvadeset i sedmi je sastavi čučećke, dvadeset i osmi je postavi na sjedećke, dvadeset i deveti i trideseti ujedanput je skoliše u dupe i u usta, trideset i prvi i trideset i drugi što zguza, što medu oči, trideset i treći i četvrti u dupe i u uho, da bi onda doveli magarca i debela njegova udava uvukli joj u pizdu, što je već zjapila kao Sezamova stijena, pa je tako, dok je osao preuzeo ulogu za dvojicu, preostala petorica jebavahu i dojebavahu gdje god stignu, zguza, u guz, u usta, pa i u pizdu dok bi se magare načas odmaralo. A nad svima, na zlaćanome prijestolju, stajaše harambaša s isukanim delijom u dlakavoj ručetini. Navlačio je svoju tvrdu kožu gore--dolje po kurčini i svaki čas iznova svršavao zalijevajući čitavi veseli skup uspjenjenim svojim slatkim šerbetom. Samo se baba Ali blaženo smješkala, milijući svoju pičketinu što joj je spasila glavu, a i zato što ju je ova hajdučka usluga zaista razgalila, iako je, mora se priznati, najviše uživala u nasladi sa svojim kuratim magarcem. Toliko, eto, ja znam, a samo Alah zna bolje i više. Seherezada vidje da car Sehljar ne spava i da mu iz šalvara strši ruj-noglavi buzdovan, te ona smjerno snimi svoje svilene dimijice i podastre caru svoju baršunastu školjkicu. I tako osvanu novi dan, pa omrkne osam stotina pedeset i četvrta noć, pa osvane novi dan, pa omrkne osam stotina pedeset i peta noć, pa osvanu novi dan i silni car napokon izvadi svoj buzdovan iz Seherezade i oblizujući sline s mesnatih usnica, reče: Ivan Kušan 61 - Ova ti je bila dobra priča, strašno sam se bio nameračio. Smišljaj sličnu novu, a ja odoh pišati, stislo me još kod dvadeset i sedmog hajduka, majku mu poganu! 62 XXX - FILES DANIELE DEFOE: NEMA PUSTOG OTOKA (»Robinson Crusoe«, XX. poglavlje) (iz zbirke »100 najvećih rupa«) Tekla je već jedanaesta godina moga boravka na pustom otoku, a poslije dvije godine robovanja u Salleju i četverogodišnjeg boravka na plantaži u Brazilu, već sam bio duboko zagazio u četvrto desetljeće svoga žica. Još uvijek u punoj životnoj snazi, opskrbljen svime što mi je potrebno da se održim na životu, zdrav i čio, osjećao sam samo jednu potrebu koju nikako nisam mogao zadovoljiti. Strašno sam želio ženu, pravo žensko biće u koje bih mogao utjerati svoje još čvrsto i živahno oruđe. Bilo me stid da prosipam svoje sjeme pod drvetom zamišljajući uzalud kako jebem Margaret, Julie ili neku drugu od djevojaka iz svoje mladosti, pod starim engleskim hrastom na nekoj mekanoj i mirisnoj livadi u Yorku. Nisam vjerovao Homerovim izmišljotinama o Odisejevoj suzdržljivosti, bio sam uvjeren da se i te kako naslađivao na Kirki, da se iživljavao na sirenama, a da u nuždi nije odolio želji da svoju strast utjera i prvome mornarskom suputniku muškoga roda, ali s onim toplim, privlačnim otvorom u tijelu. Već sam dulje vrijeme znao da otok ipak nije pust i nenaseljen, a kad sam se odlučio pokušati da ulovim divlju urođenicu, zamirao sam od želje za tjelesnim provodom i zato isprva nisam bio dovoljno strpljiv u lovu. Ali se trećeg dana mojih lovačkih pokušaja u zamku ipak uhvatila zgodna i vrlo mlada stanovnica otoka. Dok sam je izvlačio iz zamke i vezivao ostatkom brodskog konopa, moj mi je jadni željni ud stajao kao srebrni svijećnjak na oltaru. Divljakuša se, naravno, otimala, batrgala, pokušavala me ugristi i nemušto vrištala, ali sve me to samo još više uzbuđivalo. Sprijeda sam je nekako uspio svezati za ogradu od kolja, ali usprkos mojoj snazi i vještini, čini mi se da nije bilo načina kako bih je polegao. Nije bilo

Ivan Kušan 63 druge nego da je, kako smo mi školarci davno govorili u Yorku, opalim »zguza«, ali stojećki, kao što sam jednom bio uspio utjerati pa-storovoj kćerci iza stupa u našoj crkvi. Snažno sam divljakušu uhvatio za bedra i, ma koliko da se opirala i batrgala, i ma koliko da mi je već bilo prigustilo, što bi rekao moj pokojni stariji brat, lako bih je nabio na svoj svijećnjak, da nisam osjetio oštar kiseo vonj što se širio iz njezine pišulje i šupka. Načas sam je pustio i iz jedne od svojih lokvi uzeo malo dragocjene vode da je operem. Morske sam vode, naravno, imao koliko sam htio, ali sam se bojao da bi njezina slanoća mogla nauditi mom glaviću koji tako dugo nije bio u pravoj uporabi. Inače je već bio toliko narastao i nabubrio da me podsjećao na vrh zlatnoga tučka u mužara iz kraljevske riznice Tudora. Kako sam joj noge ipak bio nekako uspio privezati za debla dva mlada drveta, uspio sam joj oprati oba božanska ulaza u migoljavo tijelo. Vonja je nestalo, ili ga ja, onako nestrpljiv, više nisam ćutio. Preostalo je još samo da ona osjeti moju mušku snagu. Hvala Bogu da ja nju nisam mogao razumjeti, a da ona nije shvaćala moje benavo tepanje na kraljevom engleskom. Osjetio sam samo snažan otpor njezina stisnuta mišića i ubode oštrih dlaka oko njezine ovlažene jame, koji se nisu uopće mogli usporediti s nevinim draškanjem maljica na dupencetu pastorove kćerke. Navikla na opore čari ovdašnje prirode, mene su upravo u pravoj mjeri uzbuđivali oštri dodiri s njezinim spolovilom koje se i bilo razvilo u takvoj istoj prirodi. Podigao sam joj lagane noge i razmaknuo ih kao kokošje batake, a moj je kraljevski tučak tako prokrčio sebi put da se činilo da puca zategnuto jedro. Prolaz se ubrzo tako proširio da je moj ud zvonko udarao o topli jastuk na dnu. Više nije bilo potrebno da joj držim noge. Jednostavno sam je po-dignuo na svome pogolemom tučku, udarao je i bacakao kao lopticu palicom u kakvoj dječjoj igri. Ona se više nije batrgala, samo je odvraćala kratkim strastvenim trzajima i zadovoljno ječala na svome nerazumljivom jeziku. A ja sam, zapet poput Odisejeva luka, radio iz pet-nih žila kao kakav sumanut, star ali još i te kako prčevit jarac. A što sam drugo i mogao biti kad sam već, prvi put u svom pustolovnom životu, jebao pravu, živu, pa još i divlju — kozu! Nema sumnje 64 XXX - FILES da je i njoj to bio prvi doživljaj takve vrste, jer je bila još vrlo mlada, a na otoku, sva je prilika, osim mene ne bijaše drugih dvonožnih je-bača. Gledajući umornu kozicu kako, izvaljena na travi, teško prediše i ljupko mekeće, uživao sam pri pomisli kakav ću sebi ovdje harem osnovati, sve od ovakvih ili još boljih mlađahnih kozjih robinjica. Što li će na to reći Kraljevsko društvo za zaštitu životinja, čiji čelnici nisu u svojem salonskom životu nikada okusili čari slobodnoga spolnoga života u nevinoj, nedirnutoj i neiskvarenoj prirodi? Ivan Kušan 65 AUGUST SENOA: OčEVO ZLATO (»Zlatarovo zlato«, poglavlje XV) (iz zbirke »100 najvećih rupa«) Za nakovalom sjedio u svome štacunu hrvatski majstor Krupić. Lupao te lupao svojim zagrebačkim čekićem življe no ikada, kao da kuje tuđinsku carevu krunu. Samoblud mu nije išao od ruke. Katkad bi stao, uzdahnuo, malko se zamislio, pa opet kovao dalje. Nešta mu je jelo gornjogradsko srce. Kako i ne bi? Inače se orilo kućom veselo Dorino grlo kao ševa u prozorima pozorja. Sve pusto, nijemo, kao da grički mrtvac leži u kući. Suza skoči starcu na oko, a čekić se spusti i majstor se hrvatski zamisli. Bog i čekić znaju o čem misli - o kćeri, o zagrebačkoj jedinici. Sjetio se kako mu je umrla Gornjogradanka sirota žena. Ali mu ostavi baštinu milu i dragu — ostavi mu gričku jedinicu. I kako je djevojka rasla hrvatskim tijelom i umom - mirisav cvijetak u očevu zagrebačkom domu. A otac se ponosio svojom dikom. I kako se grički starac mučio! Za koga? Za nekog bezvrijednog nehrvatskog muža koji će još ushtjeti veliki zagrebački miraz! »Ogriješila je dušu, osramotila me pred Bogom i svijetom, moje ime, moj čekić! A na mene su

posumnjali da sa mnom nisu čista posla — sa mnom! Gornjogradaninom Krupićem! Nije li sve moje djelo očito kao na gričkom dlanu, nije li mi hrvatska duša čista kao staklo? A grešni smo svi, od tuđinskog kralja do zagrebačkog bokca! Ali ona, Dora, moja kći, omrljala je čisto gornjogradsko ime, gordi grički čekić! Joj, joj, kćeri, što učini od mene da patim bez tebe i tvog grla, te nabijam po nakovalu cijeli bogovetni dan!« Tako razmišljajući i bijući čekićem, Krupić zamijeti da u štacun uljeze mladi hrvatski junak Pavao Gregorijanec, a za njim gorostas Miloš koji nosaše besvjesnu Doru. Starac jedva udjenu kvrgavi čekić za pas a Miloš položi spašenicu na postelju. 66 XXX - FILES - Iznesosmo ju ja i moji prijatelji iz ljutih pandža, i otmičari platiše grijeh svoj glavom. Ja ljubim vašu kćer, zašto da tajim? - izgovori Gregorijanec. - čudan me slučaj skobi s Dorom ono na Kaptolu. Nehotice je zagrlih, a kud ruke, tu i srce. Pošten sam čovjek, vojak sam i plemić i evo, kunem vam se milom ovom glavom — on položi zagrebačku desnicu na Dorinu glavu — srcem moje majke i svetom Trojicom da nisam omrljao duše ni dirnuo u čast vašeg imena. Oprostite, neću više griješiti. U čudu je gornjogradski zlatar slušao mladoga velikaša a u glavi mu se zarodila mrska primisalj da je Gregorijancu jamačno krepki čekić već posve blizu kćerina nakovala, ako već i ne bje u njem. - Gospodičiću — reče napokon — ako vi, gospodo svoju lozu čuvate kao rijedak cvijet, i mi ljudi građanski ne dajemo da nam se u zdravo stablo zavuče crv. Dok je starac ote riječi govorio, pootvarala djevojka oči i provuče ruku čelom kao iza sna. Nu kad je vidjela da opet leži u očinskoj grič-koj kući, skoči i padne pred oca. Gospodičić Pavao brzoruko se oprosti od zlatara i ustopice za Milošem izljeze iz štacuna. - Oče moj! Oče moj! Oh, opet sam tvoja, opet mariš za Doru. Oh, bit ću ti dobra, bit ću ti krotka! Primi me na srce svoje jer u tebe mi je dobro i... Živo zagrlio starac kćerku i privinuo k starim hrvatskim prsima lijepu joj glavicu a na sjajnu kosu kanule vrele starčeve sline. - Nećeš dijete od mene, nećeš. Ta što bih ja starac bez tebe! - Hoćeš li, premili oče, da ti čitam o svetome Augustinu, biskupu zagrebačkome? - Pusti svetoga Felicijana za sutra. Već je i kasno. Lezi s mirom. Dora se poslušno zavuče pod gričku perinu, mazno se htjede uljuljati u prvosan. Ali postelji hitro pristupi zlatar i ispod pojasa izvuče svoj kvrgavi čekić. - Gle, kćeri moja jedina - prozbori otac - čelo mi gori, mozak mi ključa kao žeženo gvožđe. Ne dozivaj ocu hladne pameti, život mi izbavi, Dorice. Djevojka poskoči u postelji, blijednu i planu. Krv da će joj raz-nijeti živce. Nestalnim plamom zasukljaše oči, rastvori drhtavice ruke i obgrli očevu čekić glavu, zajeca i kroz plač i smijeh promrsi: Ivan Kušan 67 — Jao, oče, šta učini od mene! — Prosti nam grijehe, oj milosrdni Bože! — zamrmlja pobožni gornjogradski zlatar. Sjena mu zastire čekić i tijelo, samo oko glave plivala mu srebrna mjesečina. Doru izda sapa i ona rastvorenim ustima kao hostiju na hrvatsko) pričesti uze tvrdi čekić duboko u svoje divno grlo, za kojim majstor Krupić cio dan sveder žuđaše. Pade mu tmina na oči, kamen na srce, bilo mu je da bi se od stida živ zakopao. Ali Dorino grlo bijaše mu jedini melem, njegov život i zagrebačko zdravlje, i u njegvoj strasti i slasti sam ga vrag ne bi ustavio. - Ne puštaj me, kćeri jedina, ne otvaraj ustiju, oj ne otvaraj ih dok ne istresem ono što me obdan i obnoć davi! Dora toplim gornjogradskim jezikom obliza glavu čekiću kao tuđinsko žezlo i majstorov držak okliznu se u grički zdenac nekoliko puta uzamance, pa sve brže i krepče. Lijepoj mladici Dori topla suza skoči na sjajno joj oko i na lišcu joj procvatoše ružice. Srce obujmilo svekolikoga Krupica i on drhtaše kao u ognjici. Naposljetku se preklopi u pasu i

zavapi u noć: - Doro, jedino moje, ne dam te nikome. Ti si ocu jedina utjeha, ti si moje zlatarovo zlato. čekić sa sabljom krivošijom upre Dori o zagrebačko nepce i iz njega niz grleni ostrmak poteče vrući vrutak očinske ljubavi. Dora shrvana od teškoga srama klone bez svijesti blijeda - reć bi mrtva. Tek grčevito treptanje vjeda odavalo je da ima u djevojci jošte života. Kao bez duše klonu i majstor Krupić na postelju pokraj svoje djevojke i kćeri. Sruči se stara gradina, pade, nu niže, dolje ispod pasa, uspet će se već u osvit star al snažan kao mlađahan hrvatski junak — zlatarov zagrebački čekić! 68 XXX - FILES ERNEST HEMINGWAY: PUŠIONICA NA VISINI (»Snjegovi Kilimandžara«) (iz zbirke »100 najvećih rupa«) Okomito ispod zapadnoga vrha Kilimandžara, koji Masai zovu Nga-je Ngai, to jest »Božja kuća«, prostirala se velika visoravan puna divljači. U širokoj sjeni mimoze muškarac je ležao na poljskom krevetu s kojeg mu je visila bolesna noga. Gledao je tu nogu i mrzio je, jer ga je boljela i zaudarala. Ona se pojavi. Išla je čistinom prema logoru. Bila je u tijesnim jahaćim hlačama i nosila pušku. Iza nje su dva momka nosila o štapu obješenu antilopu. Još je zgodna žena, pomisli on, ima dobro tijelo. U krevetu je izvanredno talentirana i zahvalna. Nije neka ljepotica, ali se njemu sviđa njezino lice, osobito usta. Vrlo mnogo čita, voli jahanje i lov, te previše pije. Voli čitati uvečer, prije večere, a uz knjigu pije scotch sa sodom. Do večere bi bila prilično pripita, a nakon boce vina za večerom obično bi bila dovoljno pijana da poželi seks. Dala bi mu sve što želi, to bar zna. Da, vraški je zgodna žena. Nije mu mrsko poći s njome u krevet, radije s njom nego s nekom drugom, jer je bogatija, vrlo podatna i nikad ne pravi scene. A sad tom njihovom zajedničkom životu dolazi kraj, jer on prije dva tjedna nije jodom premazao koljeno kad se bio ogrebao na jedan trn. Kamion im je u kvaru, zrakoplov ne dolazi i tako će umrijeti od gangrene. On okrene glavu na ležaju da je bolje pogleda. - Ubila sam antilopu, mužjaka - reče ona. - Bit će ti od njega dobra juha. Kako se osjećaš? - Mnogo bolje. Da popijemo nešto, sunce je zašlo? - Misliš da bi smio? - Ja već pijem. - Onda ćemo zajedno - reče ona i zovne. - Molo, letti dui whishey soda. Ivan Kušan 69 — Obuj tropske čizme, izbost će te komarči — rekao je. - Volio bih da ostaneš samo u čizmama, kao prije. Mrak se spuštao a oni su pili. Jedna hijena prijeđe preko čistine i zamakne iza brežuljaka. — Ta mrcina prolazi ovuda svake večeri — reče muškarac. Dok je tako s njom pio, nije osjećao bol u nozi. Osjećao je kako mu se vraća volja za život, kako se u njemu budi strast. Sjela je uz njegovu zdravu nogu i napetom stražnjicom doticala mu bedra. Više mu nije bilo neugodno ležati u tom vječito istom položaju. Pritisnuo je bedrom njezino oblo dupe u jahaćim hlačama. Sjećao se kako je u njega nemilosrdno ulazio svojim nabreklim kurcem kao banderillom. Ona ga pogleda svojim popularnim licem s naslovne stranice Spura i Toivn and Countrj i malo otvori divna usta. Ali taj Toivn and Countrj nikada nije pokazao njezine sjajne dojke, umješna bedra, nevjerojatno okretnu pičku i one ruke što ti tako slatko titraju cojones. — Molo - viknuo je slugi - večeras nam više nisi potreban. Ona se nagnula nad njega, ali joj je on dlanom pritisnuo zatiljak i privukao glavu na svoj trbuh. Znao je da se u ovakvu stanju ne bi mogao ševiti kako treba, ali ju je svejedno strašno želio. Osobito njezina usta. Svojim dugim, otmjenim prstima otkopčala mu je šlic i zavukla unutra ruku. Kao da ga je zapuhnuo nalet vjetra, kurac se savio i ispravio.

— Ti si najpotpuniji muškarac koga sam ikad upoznala — rekla je ona. — Noćas ću umrijeti — reče on. - Popuši mi ga. Još jednom. — Sad ću ti pokazati kako se umire - reče ona. Nježno mu je svukla kožicu s tustoga glavića. On ju je opet uhvatio za tjeme i gurnuo joj glavu prema kurcu. Žena je zatvorila oči kao od užitka i zavukla jezik pod kožicu na glaviću dok je sa dva prsta prelazila svom dužinom kurca. Muškarac se sjetio paprene armenske kurvice iz noćnoga kluba u Carigradu, koja mu je tako trbuhom natrljala kurac da ga je sve peklo. — Puši! - reče on. Rastvorila su se divna usta s naslovne stranice Spura i progutala glavić. Osjećao je na njemu dodir jezika, hladan o&iubiskjja sa sodom. Zamišljao je kako je avion stigao po njega. On se ukrcao a avion se vinuo u nebo. Penjali su se sve više i više. Ona je čudesno otvarala 70 XXX - F1LES ždrijelo i kurac mu je ulazio sve dublje i dublje. Avion se našao u oluji i počeo se tresti. Žena mu je prstima sve brže milovala debeli korijen kurca. Avion se teško probijao kroz olujne oblake. Bilo je to kao nalet orkana. Pritisnuo joj je zatiljak i grubo umirio glavu pod svojim dlanom. Ona je čvrsto stegla kurac, utjerala ga u grlo do kraja i maknula jezik u stranu. Zrakoplov se izdigao nad oblake i pred njim se ukazao, širok kao svijet, silan, visok i nevjerojatno bijel na suncu golemi vrh Kilimandžara. Muškarac je osjetio sladak drhtaj u moždanima. Glavić mu se razjapio kao vulkan i iz njega je suknula topla lava. Žena se pobožno ukočila. Zrakoplov se polako spuštao na carigradski aerodrom. Umorni kurac klonuo je ženi na zapjenjene prste. Muškarac je opet osjetio užasnu bol u nozi. Dlanom je podigao uvis ženinu glavu. Nije ga više bilo briga za smrt. Nije ga ni bol toliko mučila, koliko se bojao tuposti u koju je opet zapao. Iz toga mrtvila mogla ga je spasiti samo žena. I to možda neka druga žena, ali ne više ustima nego pravom pizdom. Ako ga zrakoplov zaista pronađe ovdje ispod Ngaje Ngai, i ako mu liječnici spase nogu, odmah će pohitati u Carigrad da se pošteno izjebe s nekom Armenkom. Ili u Pariz da okrene neku dobru mulat-kinju. Pucat će mu onda kurac za lanjski snijeg Kilimandžara. Ivan Kušan 71 ALBERT CAMUS: METAK NA ŽALU (»Stranac«, 1/6) (iz zbirke »100 najvećih rupa«) Ravmond je svejednako šutio. Kad je rekao da ide na plažu, upitah ga kamo će. Odgovorio je da će se samo prošetati. Ali ja sam znao da se želi osvetiti Arapkinji i, ako ništa drugo, poniziti je. Bila mu je opalila ćušku i razderala usnu dugim noktima. A samo ju je usput pomilovao po stražnjici. Priskočili su drugi Arapi i mi smo se povukli. Poslije smo vidjeli da su dvije djevojke pošle prema moru. Ipak pođoh za Ravmondom. Dugo smo hodali po žalu. Sunce je bilo ubitačno. Lomilo se u komade na moru i peklo me u raspor na hlačama. Na samom kraju plaže, iza velike litice, zatekosmo one dvije Arapkinje. Ravmondova je bila u bijeloj platnenoj haljini, raspuštene i zabačene kose. Sva je bila ljepljiva od slane vode, mokra haljina joj se pripila uz lijepo i dugačko tijelo. Očito se okupala onako odjevena. Raspor mi je postao pretijesan. Imao sam dojam da Ravmond zna što hoće, ali nisam bio u pravu. Ona je druga bila u plavoj i suhoj tankoj haljini, nalik na kombine. Bila je debela, guzata i kratkih nogu. Nije privlačila našu pažnju iako je svirala u sviralicu od trske i, gledajući nas ispod oka, neprestano ponavljala jedine tri note. Bile su naoko posve mirne i, reklo bi se, zadovoljne. Osim Ravmonda i mene, na vidiku nije bilo nikoga. Ona koja je svirala imala je prste na nogama široko razmaknute. A ona naša široko je razmaknula dugačke noge i mokra haljina sljubila se uz veliki brežuljak medu njima. Za sve to vrijeme nije bilo ničeg drugog doli sunca i tišine i one tri note. Ravmond se maši za džep i prebaci onu svoju stvar koja ga je očito žuljala u tijesnim hlačama. Ne skidajući oči s mokre

djevojke, čije je tragove nosio u kutu usnica, Ravmonđ me upita: - Da je opalim? - Pomislih, ako kažem: »Nemoj«, da će se još više uzbuditi i 72 XXX - FILES uzrujati. Rekoh mu: - Ničim te ne zove sebi. Ne bi bilo pošteno da samo tako navališ. - čuo sam samo zvuk svirale usred muka i vrućine. Stvar mi je stajala u hlačama. Zatim mi Ravmond reče: - E, lijepo ću je upitati, a ako mi ništa ne odgovori, povalit ću je. — Odgovorih: Tako je. Ali ako se ne složi, nemoj odmah vaditi kurac. Ona je svejednako svirala, a naša nije obraćala pažnje na nas. Ravmond se počeo uzrujavati. činilo se da će otkopčati raspor. — Nemoj - rekoh Ravmondu. Pristupi joj muški ali bez sile. Ako ona druga potrči da potraži Arape, ja ću je zadržati. Ali iznenada Arapkinje ustadoše, zamaknuše za liticu i nestadoše. Ravmond i ja vratismo se istim putem. činilo mi se da se smirio, govorio je o povratku autobusom. Ali nisam se ja smirio. Dopratio sam ga sve do kućice. U glavi mi je šumilo od sunca. Ravmond se umorno okrenuo meni, shvatio i gurnuo mi u ruku prezervativ. S Arapkinjama se nikad ne zna. Ravmond je otišao. Zega je bila tolika da nisam imao prave želje da pođem u potjeru za ženkom. Da ostanem ili da odem, izlazilo je na isto. Okrenuh se prema žalu i pođoh. Hodao sam polako prema liticama i osjećao kako mi je čelo na-breklo od sunca. Na svaki mač svjetla što je izbijao iz pijeska, grčile su mi se vilice. Dugo sam hodao. Izdaleka sam opazio tamnu masu litice okruženu sjajnim kolo-barom svjetla i vodene prašine. Obuze me želja da izbjegnem suncu i ženskom izazovu, da se napokon sklonim u hlad i otpočinem. Ali, kad se približih, opazih da se nesuđena Ravmondova vratila. Sad je bila sama. Izvalila se na leda, podavila ruke pod glavu, čelo joj je bilo u sjeni litice a tijelo na suncu. Bijela platnena haljina isparavala se na suncu i postajala prozirna. Grudi su joj napele platno a brežuljak se tamnio medu nogama. Uzbudio sam se. Za mene je cijela pripovijest bila završena i dolazio sam ovamo ne misleći više na to. čim me ugledala, pridigla se i popravila haljinu pa sam, naravno, stegnuo svoju stvar u džepu i napipao Ravmondov prezervativ. Bio sam još prilično daleko od nje. Nazirao sam njezin pogled između napola sklopljenih vjeda. Njezin je lik titrao u užarenom zraku preda mnom. Šumor je valova bio još tromiji i mirniji nego o podne. Na obzorju je prošao brodić, nazreo sam ga krajičkom oka tek kao tamnu mrlju jer sam netremice gledao tamnu Arapkinju. Ivan Kušan 73 Pomislih da treba samo da se okrenem pa da se sve ovo svrši. Ali na leda mi se bio navalio cijeli žal ustreptao od sunca. Učinih nekoliko koraka prema litici. Arapkinja se i ne pomakne. Bila mi je već vrlo blizu. Možda zbog sjene na licu učinilo mi se da se smije. Primaknuo sam se. Obrazi su mi gorjeli od sunca, osjećao sam kapljice znoja na obrvama. Sunce je peklo isto onako kao onoga dana kada smo pokopali mamu i, kao i onda, sve su mi žile damarale ispod kože, najjače medu nogama. Zbog toga nepodnošljivog žara koraknuo sam naprijed. Prešao sam jedan korak, samo jedan korak. A tada, ne pridižući se, Arapkinja povuče bijelu platnenu haljinu naviše a u isti čas podigne ruke sa skvrčenim prstima i pokaza mi svoje oštre nokte nalik na mačje pandže. U isti mah znoj nakupljen u obrvama poteče mi odjednom niz kapke i zastre ih mlakim i gustim velom. Zastor od suza i soli zasjeni mi oči. Tada sve zaigra preda mnom. Zapuhnu me težak i vreo dah mora i miris žene. Učini mi se da se nebo širom otvorilo da pusti ognjenu kišu. Tamnoputa djevojka širom otvori noge i još bješnje ispruži kandže. Ružičasti nokti sijevnuše i njihov me odbljesak pogodi u čelo. Stresoh sa sebe znoj i sunce i posegnuh u džep za prezervativom, ali mi se ruka zgrči na ukrućenu spolovilu koje samo izleti kroz raspor. Napet svim svojim bićem, sručio sam se na nju. Lažni otpor Arapkinje popusti a njeni nokti mi se zariše u leda. Ušao sam u nju poput metka i korijenom kurca udario joj u glatki trbuh. Bilo je to kao prasak hica. Pojmio sam da sam poremetio spokoj žala ali sam bio sretan. Bez riječi i bez misli, prije zalaska sunca na liticu, ispalio sam još četiri metka1 u to divlje i podatno tijelo. Bijahu to kao četiri udarca kojima sam pokucao na vrata bolnice, gdje sam preležao četiri duga mjeseca liječeći se od teškog oblika gonoreje. 1 Iako u »Strancu« ne treba tražiti autobiografske momente, možda nije naodmet spomenuti da je

Camusu u vrijeme izlaska ovoga romančića bilo 29 godina i da je vjerojatno bio u punoj tjelesnoj i inoj snazi. 74 XXX - FILES GRIFON SLAVONSKE RAVNI (iz zbirke »Ljubi susjeda svoga«) Marijan se zadovoljno ispružio na kauču i uključio Policijsku akademiju 6 (»Opkoljeni grad«, City under siege, kao njegov, Osijek). Već je bio u tim godinama (24) kad ga ovakav humor nije oduševljavao, ali je jednostavno želio biti informiran. Navečer je na korzu bilo važno da možeš pričati o filmovima koje drugi još nisu vidjeli. A Marijan je imao svoje izvore i bio je pravi majstor da pronađe posljednje krikove na videu do kojih je uopće bilo moguće doći. Posebno ga je opskrbljivao ujak Ante, koji je plovio na jednom bremenskom trgovačkom brodu i poznavao svijet kao svoj džep. Ante ga je upoznao i s njom, jasno. Dok je još mama bila živa, uoči rata, Ante je bio donio s puta i video, koji je Marijanu mama svečano bila poklonila za Novu godinu. U međuvremenu je, kako se Marijan nadao, prohujao odvratni rat, a s njim i njegova draga mama. Ostao mu je mali stan u Tvrdi, nedaleko od Muzeja. S prozora u njegovoj bivšoj dječjoj sobi vidio se u daljini i Kužni pil, još obložen daskama koje su ga štitile, tj. pil, od prokletih gelera. — Miša moja — pružio je Marijan svoju dlakavu široku ruku i položio je mladoj ženi oko ramena. Da, Marijanova sobica bila je slatki zatvor Marijanove mladosti u kojoj je mama, tko zna zašto, bila sklonila njihovu obiteljsku/uz'/« (kako ju je ona zvala), veliko ovalno ogledalo sa dva ormarića sa strane. U njima je bilo nekoliko ladica punih maminih starihpuder-doza i kozmetičkog pribora koji joj odavno nije bio potreban. Ne sad, kad je više nema, nego i mnogo prije, dok je još fizički bila živa. A više je nije bilo. Dok je gol stajao pred psihom, često se pitao kakve li sve ona obiteljske tajne skriva. Svoga oca Marijan nije pamtio, na žalost, jer je tata bio nestao iz dječakova života mnogo prije nego što ga je dječak Ivan Kušan 75 uspio zapamtiti. Marijan je zamišljao, kad bi se usudio opustiti i kad nisu padale granate, kakve li sve tjelesne zgode pamtipsiba, što se sve pred njom događalo između njegove divne mame i nepoznatog oca. Kako su oni radili one stvari? - Miša, ljubavi, isključit ću video i onda ćemo ludo voditi ljubav. Mlada ga je žena gledala svojim ogromnim sivozelenim očima i pružala prema njemu krupne, razmaknute usne. Položio joj je ruku na golo koljeno i promatrao njih dvoje (sebe i nju) na kauču. U ogledalu psihe, naravno. Bili su divan par. Na korzu bi im svi zavidjeli, jasno. Sjećao se Marijan što se pred tom psihom događalo tek što ju je mama bila prebacila u njegovu sobicu. Marijanu je tada bilo već šesnaest godina. Na ormariću psihe još je stajalo dlakavo prase iz tih godina. Možda to i nije bilo prase nego neka druga životinja, nekigrifon slavonske ravni (koji nije bio iz Zagorkina romana, Viteza). U svakom slučaju, ta je »praska« bila zapravo dlakava bombonijera kojoj se skidala glava (da se izvade bomboni) i koju mu je mama bila poklonila poslije operacije krajnika (njegove). Ljepotica Miša, koja se bila nagledala te dlakave »praske« napsiht, sigurno nije ni slutila čemu je životinja služila u Marijanovoj mladosti. On bi se zaključao u svoju sobicu, s pogledom na daleki Kužni pil, dobro zaključao vrata (da mama slučajno ne ude, iako je već bila prošla ponoć a nisu još imali ni televizora, kamoli video, pa je ništa nije moglo tako dugo zadržati budnu, osim, možda, uspomena). - Ljubavi moja, obožavam te — govorio je Marijan ljubeći Mišu u prekrasni, dugi vrat i misleći na mladenačke doživljaje s »praskom«. Na ekranu, u Policijskoj akademiji, sjajne, dugonoge mačke u policijskoj odori, također ljube u obraz (možda i u vrat) luckastoga šefa Mosesa Hightowera. Marijan zna engleski i zna što znači

prezime policijskoga starješine na engleskome jeziku, pa se i njemu visoko diže njegov toranj među nogama. - Miša, ti nemaš pojma što te čeka - tepao je Marijan svojoj divnoj lutkici milujući ju po koljenima. Ona se gradila kao da ne zna što ju čeka, nije se uopće micala i samo ga je gutala svojim sivozelenim pogledom, usisavala otvorenim ustima. Da, »prasicu« nije Marijan zaboravljao. Stajao bi nekoć gol pred ovalnim ogledalom koje je obasjavalo (namjerno) škrto svjetlo noćne 16 XXX - FILES svjetiljke kraj ovoga kauča, pod kojim je (javno) čitao Zagorku, a (tajno) prelistavao pornografske časopise koje bi mu ujak Ante donosio iz bijeloga svijeta i krišom poklanjao. Ogolio bi Marijan svoj nabrekli/?// i počeo ga muški obrađivati. Dok ga je natezao gore-dolje i otvarao mu crvenu kupolu, zamišljao je Marijan svoju mladu (srednjoškolsku) nastavnicu Cuču, u koju su bili zaljubljeni svi frajeri u razredu i koja je imala duže noge nego ovi komadi iz Akademije. - Užasno te želim, pojest ču te - šaptao je Marijan Misi plazeći joj rukom po golom bedru. Da, dok je bio još zelen i neiskusan (a umirao od želje) zamišljao je orgije s profesoricom Cučom u Donjogradskom parku i kad bi došao onaj veliki trenutak, uzimao bi »prasku« u drhtavu šaku, skidao joj glavu i bacao je na kauč. Otvor za bombone poprimao bi oblik onog željenoga Cučinog ždrijela (dlake oko grifonova vrata, sve je bilo na svom mjestu, da poludiš!) i Marijan bi magistralno svršavao u »pra-sičinu« unutrašnjost. Da je pokojna mama koji put zavirila (a, hvala Bogu, nije) u »prasičinu« ponutricu (bombonijeri u trbuh), ugledala bi skorene naslage bivšega sjemena, nalik na Postojnske sige. čuča nije ni slutila koliko ju je puta Marijan noću grubo obljubio, niti kakva ju je životinja zamjenjivala. Zamorio se Marijan prisjećati svoje mladenačke prošlosti (već su mu 24) i posve se posvetio Misi. Ugasio je glupi video i okrenuo joj se u zagrljaj. — Miša, tvoj sam, ljubavi. čak joj je i ime izmislio. U svojim mladim godinama zamišljao je Marijan kako opći s mnogim filmskim glumicama, od Marilvn do Kim, ali nikada nije osjetio veće naslade nego kasnije s Michelle Pfeif-fer. U Batmanu je nije toliko obožavao. Pa zaboga, prerušen(a) u onome kostimu i onoj krinki, svaki je komad mogao izgledati privlačno! A Michelle Pfeiffer bilo je glupo skrivati. Marijan ju je, naprotiv, uvijek gledao kao u Ruskoj kući, ili u nekom drugom filmu (osim Batmand). Osim tih predivnih dugih nogu, Miša (Marijan ju je tako zvao, zvučalo je intimnije a i nije bio sasvim siguran kako se izgovara Michelle, na engleskom) imala je sve što je Marijanu trebalo. I to 100 puta bolje nego komadi iz Akademije. Ono što je njega najviše izbezum-ljivalo, to je bila ta tjelesna smjesa južnjačke vreline (kakvu je on zaIvan Kušan 77 mišljao) i sjevernjačke prikrivene strasti kakvu je još prva bila nekoć ponudila Greta Garbo. Sjever je u Mišinim očima obećavao ono što Jug ne bi znao prikriti medu nogama. Kao i obično, Marijan ju je ponio u kupaonicu. Ondje je još trunuo zahrdani stroj za pranje rublja koji Marijan nije upotrebljavao od mamine smrti, kada je također bila posuta hrdavim pjegama starosti, ali je tu Marijan ipak rado volio povaliti Mišu. - Ljubavi moja, evo ti! Miša, evo ti! Marijanu se užasno sviđalo što je Miša ispod (ispod čega?) uvijek bila gola. Zadigao bi joj dugačke noge na ramena, uhvatio joj dvije tvrde kugle zadnjice i muški, divljački, gigantski, supermenski utjerao hightoiver u pravu »prasku«. Naime, Miša je zaista bila prava. Ujak Ante (stari perverznjak) nikada nije ni spominjao nećaku (sestriću!) Marijanu otkuda mu je bio donio ljepoticu Mišu. Kako ju nije trebalo napuhavati nožnom sisaljkom i kako su je grijale vlastite baterije, Marijan je još od Uskrsa vjerovao da je Miša, ta pljunuta dublerka Michelle Pfeiffer, zapravo stigla iz Hong Konga. Da ju je ondje kupio ujak Ante. Prevario se, Marijan! Držeći Mišu zadnjicom na hrdavom rubu kade a nogama na širokim ramenima, Marijan joj je na stopalima jasno mogao pročitati: MADE IN TAIWAN.

78 XXX - FILES PEDAGOŠKI DOM (iz zbirke »Ljubi susjeda svoga«) Neda i Branko nisu neki planinari, a nisu više ni u tim godinama, bar tako drugi misle. Ali se dobro drže, osobito ona. Već su dugo zajedno, a još uvijek rade one stvari, kako se to pedagoški kaže. U planinarskom domu iznad grada, tako reći na Sljemenu, ugodan je restorančić, s drvenim klupama. Iz duboke sjene puca pogled na Zagreb, a i na prozore doma, koji je zapravo hotelčić, zapravo poznato prigradsko bludilište. Fukodrom, kako dečki kažu, a cure misle. Neda i Branko nisu taj dom nikada upotrijebili, a i nemaju love. Iako su često mislili o kakvom-takvom krevetu, kad bi im dodijalo, kako se to pedagoški kaže, općiti na pohabanoj površini Brankova p/astična (od plastike) staroga kauča u tobožnjem kemijskom kabinetu u Brankovoj školi na Trnju. Ili na stražnjim sjedalima više nego pohabanog Re-naulta 4, Brankova desetogodišnjeg malog diva. - Mali div stoji - rekao je Branko mlako i stavio Nedi ruku na koljena. - Nemoj danas, Brankić! - rekla je Neda toplo. - Sutra imaš sjednicu u školi. - Puca mi ona stvar. Iza teniskoga igrališta i iza doma i vinograda, na rubu šume, zavukao bi se Branko autom pod šumsko granje a Neda bi mu odmah spustila glavu u krilo. Znala je već dobro malko ofucani rub hlača na Brankovu šlicu (rastrižu, kako bi se pedagoški reklo). I dolično znala svoj posao. - Idemo! - rekao je Branko i zavrtio svoju ogromnu šaku na Nedinu otmjenu koljenu. Njemu je ona stvar zaista pucala. Nitko ne bi mogao reći da je Branko imao većih problema sa svojim malim divom. Div bi se uglavnom vrlo lako osovio i predstava bi nesmetano mogla početi. Ivan Kušan 79 A i Neda je inače uvijek bila spremna, pa mu je maknula ruku s rastriža na koji ju je Brankić bio položio. On je već grozničavo zamišljao kako mu ona otvara taj isti rastriž i uzima maloga diva opreznim, a vrlo upadljivim i odlično popravljenim sjekutićima. U toj je radnji Neda zaista bila profesorica. Pušila mu je da se dimilo sve do sljemenskog TV-tornja. (Pedagoški prispodobljeno). - Srce moje! - upotrebljavao je Branko svoje najjače riječi skidajući pivom slinu s debelih usnica. - Idemo! Još malo pa će mrak. Ali je Nedi svejedno do pune želje još uvijek nešto falilo, trebao joj je još neki dodatni vrag. I onda je vrag iznenada naišao. - Julije! - ciknula je Neda i povukla Branka za ruku, koliko je to bilo moguće, u dublju sjenu nadstrešnice planinarskog doma. »Julije!« pomislio je Branko i mali div mu se zaljuljao. »Jebeš Ju-lija, on nam ne treba.« Ali je Nedi trebao baš taj vrag, i ruka joj se odmah spustila na Brankov rastriž. »Julije«, mislila je Neda. »Zar je moguće da se on dolazi ovamo ševiti?« - Vidiš ti staroga Julija! - šapnuo je Branko u sjeni namještajući malog diva u tanki Nedin dlan. Tko bi mislio! Akademik Julije, tanak i sipljiv (ne baš mlad), bio je njihov veliki prijatelj. Branko je sa svojom ženom Silvom slavio s njim svake godine rođendan, i svoj i njegov, a i Neda je bila velika Julijeva prijateljica. Ona i Branko, držeći se za ruke, provodili su gdjekad sate i sate, pijuckajući pivo, po maksimirskim kafićima, sa starim frendom Julijem, također nastavnikom, samo u mirovini. Neda je uvijek mislila da je Julijev mali div već odavno u mirovini, a Branku je Julije ponosno priznavao da sa svojom ženom Marijom odavno više nema ništa u krevetu. A pored kreveta, u svijetu (ponaj-manje na Akademiji), činilo se da Julije nema ništa s mačkama, ali kao da mu i nije trebalo. Dođu te godine. - Idu unutra! — obveselila se Neda i oštrije zgrabila Brankova malog diva koji je gubio svoj skromni epitet. Pod rastrizom se već osjećala klisurina, velika kao patriotizam. 80 XXX - FILES — Nevjerojatno! - pivom je Branko prao slinu s debelih usnica. — Idu se fukati.

Stari se i tanki Julije prišuljao kupleraju (planinarskom domu, pedagoški rečeno), osvrnuo se kao lopov u stripu i šmugnuo kroz trošna vrata tobožnje recepcije. Ali, što je najvažnije, pred sobom je ugurao velike, snažne, i vrlo ženstvene oblike jednog komada, kojega Neda i Branko nisu pravo ni pogledali, jer se akcija (učinkovita djelatnost) očito provodila u kontraobavještajnoj tajnosti. Branko je samo uočio jake listove na povisokim nogama kad su ulazile u dom ispred tankoćutnog Julija (58 kilograma!). Branko je snažno stisnuo Nedi koljeno, ona njegov narasli patriotizam i, dok si rekao britva, dvoje se nastavnika već zavuklo u pravoga malog diva {Renault 4, pedagoški rečeno). Dugim je prstima Neda stručno zavirila u Brankov rastnž, izvukla Brankova i survala se svojim čulnim ustima na patriotizam. Cijeli je sramotni prizor pokrila plastom duge plave kose. — Eno ih! - lupio je Branko osjećajući Nedin jezičac na glaviću svoje ukočene, pedagoški rečeno, muške vage (tezulje). — Julije će zbilja tamo ševiti. — Moramo i mi tako. Nedice, obećavam ti da ćemo se i mi jednom fukati u sobi. — Sad ću ti ga progutati — rekla je Neda, otvorila širom usta i podigla plavu glavu. Tako je ova pohlepna nastavnica stizala u isto vrijeme gutati i patriotizam i prizor koji se nazirao kroz tanki zastor planinarskog fukodroma. Julije i njegova nepoznata ljubavnica bili su iznenada za Nedu nepotrebni, suvišni a ipak tako slatki afrodizijak. Istini za mušku volju, i Branku je tajni prizor pomagao, ukrutio mu je i povećao patriotsku palicu do pedagoški nepojmljivih razmjera. I Branko je bio zahvalan svojem starome drugu (prijatelju) Juliju, akademiku. — Vidiš ti kako to oni, vidiš ti to! - petljao je on, a više nije bilo piva da mu spere slinu. - Tko bi rekao! — Julije, naš Julije! - vikala je Neda ne ispuštajući iz šake svoga julija koji joj je probijao nepce. Vjerovali ili ne, neznanka u domu ubrzo je nestala, vjerojatno u krevetu, i onda je (sad morate vjerovati, to je pedagoški) Julije krenuo Ivan Kušan °1 za njenim nestalim jakim listovima. Iz njegova tanka akademskog tijela, ispod kokošjih prsa i upala trbuha, u malome apšisanom čuperku stršila je prava komadina muškoga rodoljublja, što je, iskreno rečeno, pedagoški čak i nadilazila stvar u Nedinim ustima. - On je lud - soptao je Branko. -Julije je lud! - Julije je lud! — vikala je Neda i strmoglavce se spuštala na okomitoga Brankovog. U njihovim, pedagoški rečeno, spolnim odnosima, ovakve ševe još nije bilo, ili se, kao i obično, bar nisu sjećali. Godine su to. Branko se izvalio u izlizano sjedalo kao umoran ratnik iz Vijetnama (na filmu), a Neda je otirala spermu s rumenih obraza zdrave nastavnice. Oboje su zadivljeno i zahvalno gledali u prozor preko puta. U mraku, iz zastora, nejasna masa ispod prozora dizala se i akademski nestajala podno prozorske daske. Bilo je tu pedagogije i za nove naraštaje. - Isuse! - vrisnula je odjednom Neda i pokazala plavom glavom na prozor tobožnjeg planinarskog doma. - K vragu. Marija! — jeknuo je Branko. Na prozoru je, kroz stari, prljavi i poderani zastor, provirila poznata glava. Natečeni ogromni obrazi, usta kao na glazbenom automatu s pločama (juke-box, kažu pedagozi), sisetine kao u narodnoj hercegovačkoj pjesmi. Gospode, to je bila Marija. Žena tankoga akademika i njihova prijatelja Julija. Perverznija ideja ne bi mogla pasti na pamet ni Francuzima ni generalu Morillonu. Jebati se s rođenom, zakonitom ženom u kupleraju za UNPROFOR i domaće izdajice (one, naime, koji imaju love). Branko je, brišući se pomno maramicom (rupčićem), veselo mislio o budućem razgovoru na Julijevu rođendanu, iduće godine, poslije šeste boce vina. Doznat će tako da Julije drukčije više i nije mogao. XXX - FILES

DREVO BUKOVO (iz zbirke »Ljubi susjeda svoga«) Ljiljana se rado sjećala Zeljka, iako to nije bilo tako davno, ili joj se bar činilo blizu. Ludo ga je voljela. Sad je već došlo vrijeme da se hvali svojom ljubavlju s njim, jer je bio takva zvjerka. Da ne povjeruješ kako se šetala s njim Maksimir-skom šumom držeći ga za vlažnu ruku! — Ti si ga dobro poznavala? — pitala ju je s nevjericom čak i Marija, dok su navečer sjedile pred televizorom. Kakav je bio u onim stvarima? — Kao lav — odvraćala je Ljiljana nevjesto uvlačeći dim Marlboroa, koji je pušila samo pred kolegicom, da bi se pohvalila svojim velikim uspjehom u malom životu. Sjedile su u trosjedu (lažna koža, imitacija) i visoko pokazivale jedna drugoj koljena. Je li tu bilo nešto za pokazati (da se pokaže) teško je danas prosuđivati, ali bila su to dva para dobrih bataka, kako se nekoć govorilo u školi. — Dobio je Zeljac trbuščić — kazala je Marija. — Uvijek je bio sklon debljanju - dodala je Ljiljana stručno. — Volio je klopati, a malo se kretao. Gledale su cure (danas već davno udati komadi) kako se Zeljko teško, ali suvereno kreće po Velesajmu i malom ekranu. Bio je već doministar i gospodarstveni doktor, a malo su ga boljele i natekle vene na nogama, umornim od sjedenja po kancelarijama (u starome je sustavu bio direktor poslovodnog odbora i predsjednik radničkoga savjeta). Uvijek se pričalo da u poduzeću ševi sve uzduž i poprijeko (neprovjereni tračevi), ali su muški znali da ih u mozak ševi zaista bez pogreške. — Uvijek smo se pitali je li istina da ti je Zeljac bio prvi? — pitala je Marija pripaljujući sebi mnogo skromniju cigaretu (muž joj je bio samo nastavnik hrvatskoga). Ivan Kušan - Je, fakat - ponosno je potvrdila Ljiljana gledajući doministra kako Bavarcima pokazuje naša dostignuća u pretvorbenoj proizvodnji industrijske ambalaže {umataljke; Ladan?) kao da su njegova osobna. — Jednom mi moraš pričati kako je to bilo, Ljiljo — ubacivala se Marija pušeći svoj niski standard. — Jesi li mu pušila? - Pričat ću ti kad hoćeš - smijala se Ljiljana polažući dugačke noge na trosjed. — Onda još nije bio pol ministra. #** - Hoćeš li da se malo prošetamo oko jezera? - pitao ju je Željko toga slavnoga dana dok su šetali Maksimirskom šumom. Love ni hrabrosti nije bilo da se sklone u intimu nekoga šumskoga motela, a Zeljko je bio tako skroman student da nije imao nifiću. - Možemo — rekla je Ljiljana i stisnula mu vlažnu šapu. U školi je već postojala fama da je Zeljko veliki lover, što je u prijevodu značilo da se dobro i mnogo ševi. Za Mariju je već bilo pitanje časti da joj on skine jungfer. Nije ni mislila da će frajer tako brzo postati doktor i doministar. Niti je slutila da će mu onu stvar dati u šumi. Ali tako je sudbina htjela. - čuvaj se! — uzviknuo je dok su prolazili ispod niskog bagrema. Da ne udari smeđom glavicom u zločestu granu, Ljiljana je zabacila glavu i spustila je nadohvat njegovim mesnatim usnama (sve su cure govorile da ima luda usta, za progutati). Poljubio ju je tako duboko da je gotovo pala nauznak. A i bila je spremna na pad, više nego ikada. - Nemoj - branila se hrabro, kao da to obitelj od nje i očekuje. Nitko još nije znao da će Zeljko ubrzo postati doktor, direktor, zatim ravnatelj, pa i doministar. I Bavarcima prodavati ambalažu (itmataljku). - Jedino moje! — izvalio je Zeljko jedini kompliment koji je znao i pritisnuo je začetkom budućega trbuščića uz mali bagrem. Podigao joj je suknju i vlažnim a širokim prstom kliznuo uz unutrašnju stranu bedara ravno u onu stvar. Osjećala se onako kako je i očekivala još od prve prave želje iz rane mladosti (11 godina).

84 XXX - FILES »To je to«, mislila je zbunjeno i razmaknula noge pazeći da se ne sruši nauznak. Zeljko je kopao po intimnoj joj ponutrici i samo povijest hrvatskoga gospodarstva zna kako se osjećao te maksimirske večeri. Da mu je trebalo dugo vremena, to odlično zna Ljiljana. Imala je vraški dugačke (kažu i dobre) noge, a ima ih još i danas, batake ne gubiš tako lako, osim u celulitu. Vjerojatno je zbog te dužine Ljilja-ninih ekstremiteta Zeljko toliko putovao gore-dolje. Da, budućem preprodavaču ambalaže zaista je trebalo mnogo vremena. Ljiljana se pitala da li mu i s drugim komadima treba tako dugo. — Još nisi, Ljiljana? Nikada prije? — pitao je Zeljko vlažnim i tustim usnicama dok ju je uporno lizao i čeprkao po njoj. - Sto misliš, Željac? - odvraćala je ona suvišnim pitanjem. - Ti dobro znaš, jedino moje - ponavljao je on svoj uporni kompliment pipajući lijevim kažiprstom po onoj stvari u onoj stvari. — Ah, ti si zbilja nevina. Mrak se već počeo hvatati u Maksimiru kad je Zeljko napokon učinkovito prešao u akciju. Pritisnuo ju je uz široki hrast i otkrio joj dugačka unutrašnja bedra na prvom blijedom svjetlu mlađaka. Kao slučajno joj je gurnuo njezinu vrelu ruku na onu njegovu stvar i, što se toga tiče, Ljiljana je osjetila da joj Marija i ostali komadi imaju na čemu zavidjeti. Naime, bar na želji. — Strašan si! - lanula je Ljiljana držeći ga čvrsto vrelim prstima i putujući po njemu gore-dolje (kao on medu njezinim bedrima). - Jedino moje! - prisnažio je on svoj posljednji osvajački argument (prisnažak) i spustio je na prohladnu travu. Sjećala se Ljiljana kako se, prvi put u životu, ljubila s jednim školskim kolegom u ovoj istoj šumi. Mimo njih je prolazio mnogo iskusniji mladenački par (zacijelo se već neumorno ševio, po šumama i gorama) i frajer se pred svojim komadom htio pohvaliti životnim iskustvom. Prezirno ih je pogledao, nju i kolegu, i jetko dobacio kako »mala ima dobre noge za kupus gaziti«, što ju je boljelo dva-tri mjeseca. Možda sve do ove boli među bedrima (od njegova vlažna prsta). — Jedino moje! — ponavljao je Zeljko dašćući i spuštajući se na nju. Osjećala je pod rukom, iznad one njegove stvari, napeti ali već obli i vraški dlakavi trbuščić. A stvar mu je zbilja bila više nego docentska, već je onda visoko i snažno stršila. Ivan Kušan 85 - Uzmi ga, jedino moje, ne daj ga! - ponavljao je on strastveno, iako ga ionako već dugo nije ispuštala. Uz njezinu pomoć, sasvim ju je bio (dolje) razgolitio skinuvši joj cijelu ambalažu (da za Bavarce ne bi ništa ostalo) i zabio se u nju sa dva tusta prsta. Ležala je golom i vrelom stražnjicom na širokom panju bukve i, kako ju je iskustvo učilo, digla dugačke noge prema blijedom mlađaku na maksimirskom nebu. Grubo ju je, lavovski razmaknuo i zatjerao ga tako jako da je on vrisnuo, koliko ga je zaboljelo. Ljiljana je hrabro trpjela (spremala se na taj trenutak već od prve mjesečnice u jedanaestoj godini) i nju nije boljelo kao Željka. Cutjela je na sebi težinu njegova trbuščića i tiho se divila kako pleše po njoj gore-dolje, i udara iz sve snage u njezino medunožje (što bi sigurno rekao T. Ladan). - Jesam li ti ga, jedino moje? — pitao je Zeljko mrtav od strasti i padajući na travu kao Marko na Brijunima (što bi rekla srpska narodna pjesma). Sjećala se Ljiljana dobro kako je te sumračne maksimirske noći doživjela prvo razdjevičenje. Zeljko je shvatio što se zapravo dogodilo tek kad mu je doktor Seifert iz one stvari vadio bukvino trunje i trijeske. U svom strastvenom žaru nije stvar dobro usmjerio, pa i nije ušao njome u rastvorenu Ljiljanu, nego u bukvinu pukotinu staroga panja. Na radost Ljiljaninu, školskom kolegi koji ju je, u Bregani (motel!) drugi put zaista oslobodio zna se čega (djevstvenika, što bi rekao sada više ne Ladan, nego nešto prije Franjo Horvat Kiš). I sada, kad su Marija i ona gledale Željkove promašaje već i na televiziji, ovaj maksimirski promašaj Ljiljana nije odavala. U svojoj doktorskoj muškosti jednim će bolnim razdjevičenjem

ostati Zeljko ovjenčan do novog promaknuća. Zvonimir Majdak Zvonimir Majdak rođen je 1938. godine u mjestu Zrinjska, kod Gru-bišnog polja. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivao je književne časopise Republika i Polet, a u izdavačkoj kući Mladost biblioteku stranih pisaca. Majdak je dobitnik važnih literarnih nagrada i priznanja te jedan od najplodnijih i najsvestranijih poslijeratnih hrvatskih književnika. Pisao je poeziju (Pjesme, Frajerski nokturno...), drame — kazališne, televizijske i tadijske, feljtone, putopise te novinske članke. Ipak, najširem sloju čitateljstva najpoznatiji je kao prozni pisac. Ubrzo nakon prvijenca Bolest (1964), objavio je mnoštvo romana o zagrebačkoj urbanoj sredini. Kužiš, stari moj (1970) postao je pravi bestseler i doživio brojna ponovljena izdanja. Nakon njega slijedili su podjednako uspješni hitovi (Pazi, tako da ostanem nevina, Marko na mukama. Ženski bicikl, Kupanje s Katarinom, Biba, okreni se prema zapadu, Lova do krova, Muška kurva, Starac, Lugarnica, Krevet, Tajna trga N...). Pod pseudonimom Suzana Rog objavio je pet erotskih romana (Baršunastiprut (1987), Gospoda (1988), Ševa na hiru (1988), Ponovno sam nemoralna i pokvarena (1996) i Želim još puno puta (2002)). Intervju: Suzana bez traperica — činjenica je da je čitava hrvatska književnost poprilično tanka kada dođe do erotike. Da li vas je taj bitni nedostatak motivirao da učinite nešto na tom polju? Drugim riječima, kako je i zbog kojih razloga došlo do vašeg angažmana unutar časopisa »Erotika«? — Ondašnji magazin »Erotika« bio je možda i najbolji magazin tog žanra i u njemu su svoje tekstove objavljivali renomirani pisci. Ovo danas, što povremeno pogledam, oslanja se na najniže instinkte. Ja nemam nikakvih predrasuda i mogu vidjeti svašta, ali tu se nalaze najeksplicitnije, čak koji puta i degutantne fotografije. A onda '^»Erotika« bila zaista dobro uređivana — i s likovne i s tekstualne strane. Inače, ne sjećam se točno kako je sve počelo, od kuda je došla sama ideja, ali, uglavnom, ja sam u »Erotici« počeo pisati taj roman u nastavcima - »Baršunastiprut«. I da sve ne bude kao što uvijek jest, složili smo se da serijal ide pod pseudonimom. Ne stoga što bih se ja toga stidio, nego da malo zagolicamo čitatelje. Uostalom, i u mojim prijašnjim djelima ima dosta scena koje bi vrlo lako mogla potpisati Suzana Rog. Dakle, moje erotsko pisanje nije došlo iznenada, nego, jednostavno, kad njega ne bi bilo moj pogled na svijet postao bi vrlo okrnjen. Končano, u životu ima jako puno erotike. — Kako to da ste za glavni lik odabrali žensku osobu? — Baš zato da, u neku ruku, budem drugačiji. U stvari, čisto sam testirao mogu li se uvući u žensku kožu. Ženska perspektiva širila mi je vidik, pružala veće mogućnosti da slobodnije razmišljam i govorim. Pomogla mi je da ne ispadnem muška šovinistička svinja koja blati žene i pripisuje im ove ili one loše strane. I smislio sam taj pseudonim Suzana Rog. Neki su onda protumačili da taj rog predstavlja nekakav falusni simbol, a da je Suzana zapravo ona mučenica iz Biblije i tako dalje. Međutim, ništa od toga ne stoji, već mi se naprosto to ime učiXXX - FILES nilo prikladnim za jednu ženu koja će ispričati svoj život, doživljaje i situacije u koje će upadati, a koje će sve imati i svoju erotsku, seksualnu stranu. A čitatelji su se pitali tko bi mogao biti pravi autor. I ako je točno da su mnogi znali pravu istinu, točno je i da ju mnogi još ni danas ne znaju. Bilo je razmišljanja da se knjige objave ponovo pod mojim pravim imenom i prezimenom, međutim, izdavač drži da je bolje da se to ne mijenja. Premda, kažem opet, niti jednog trenutka ne bih razmišljao da li da se svojim punim imenom potpišem iza tih knjiga. Ja iza toga stojim, a Slizana Rog jednostavno je pseudonim. Mnogi strani pisci pišu na način da imaju po dva ili više pseudonima upravo zato što su jako produktivni pa bi čitatelji postali zasićeni jednim imenom. — Nastavci »Baršunastogpruta«, nedugo potom, i službeno su ukoričeni... — Bilo je to zlatno doba izdavaštva u ondašnjoj državi, a kako sam dotad sve svoje romane objavljivao u Hit-biblioteci, tako sam onda uredniku ponudio i Suzanu Rog. Neka pogleda čini li mu se to prikladnim i odgovara li programu. I kao što je sve išlo u ono vrijeme, roman je otišao na recenziju. Recenzirao ga je pokojni književnik Šaša Vereš koji je bio oduševljen tekstom,

preporučio ga za tisak i roman je objavljen u 10 tisuća primjeraka. — »Baršunastiprut« zapravo je samo početak čitavog serijala 0 putenim dogodovštinama gospođice Rog... — Da sam kojim slučajem sebeljubiv sačuvao bih jednu pohvalnu kritiku iz Beograda. Taj čovjek nije znao tko je Slizana Rog, on je mislio da je to zaista žena koja se ispovijeda i priča svoje pustolovine i dogodovštine. I to me nekako, neću reći ohrabrilo, ali, u svakom slučaju, zavrtjelo je dalje igru. Nije da me izdavač nagovarao, nego sam ja sam pomislio: zašto ne bih? Pa, ima tu dovoljno materijala, ima dovoljno štofa. Taj prvi roman nije ujedno i prvi u kronološkom redoslijedu — u njemu je Suzana već djevojka od kojih devetnaest godina. I onda sam pomislio: kada je uopće krenula tim putem? I tako sam napisao »Ševu na žurit«. Pravi kronološki redoslijed romana tako je: »Ševa na zimi«, »Baršunasti prut«, »Gospoda«, zatim »Ponovo sam nemoralna i pokvarena« 1 sada je, evo, izašao peti dio koji se zove »Želim još puno puta«. — Prijem publike bio je odličan. Sva četiri romana rasprodana su, a neki su čak doživjeli i druga izdanja... Zvonimir Majdak 89 - Ne sjećam se više. Znam samo da je »Baršunastiprut« preveden i na slovački. Tamo su čak trebali izaći i ostali nastavci, ali su nastale vrlo teške ekonomske prilike pa se jednostavno moralo odustati. - A druga strana? Kako su drugi kritičari popratili tiražni uspjeh serijala? Je li beogradski recenzent ostao usamljen u svojim pohvalama? - Kritike su bile relativno dobre premda je, dakako, bilo i onih negativnih. No, iskreno, knjige se nisu uzimale ozbiljno, baš kao što se Zagorka nije uzimala ozbiljno, sve dok je u svoje ruke nisu uzeli pravi kritičari. Tek je nekolicina njih otkrila kako u romanima o Suzani Rog zapravo postoji više slojeva, da se tu ne nalazi isključivo seks, erotika, ševa ili kako god to hoćete nazvati, nego da tu ima i pasaža gdje se, na neki način, reflektira ondašnja društvena zbilja. Jer, kroz Suzanin kut gledanja, daju se opažanja o društvu, događajima, pa i o politici. Jasno, ne jako mudro, pametno i analitično, već prije ovako usput. - Radi li se to i o prikrivenoj društvenoj kritici? - Apsolutno da. Ja to nikad nisam ni nijekao, niti skrivao. čak mi je to bilo zgodno i omogućavalo mi da kroz njene izvrnute komentare opišem stanje u tadašnjem društvu. Posebno je to uočljivo u ovom posljednjem romanu. - Spada li serijal o Suzani Rog u erotiku ili u pornografiju? - Tu je već nastala takva zbrka da se ta crta između erotskog i pornografskog nekako istanjila i često se puta tu zapravo radi o balansiranju. Ja bih to osobno svrstao u erotiku, jer pornografija počinje tamo gdje je erotika sama sebi svrha. A ovo nije štivo za šofere kamiona, premda nemam ništa protiv tog zanimanja, nego, ipak, za malo zahtjevniju publiku koja tu može naći zabavu. Tu je neprestano prisutan određeni ironičan ton i obrazovaniji čitatelj to će i zapaziti. - Nakon duže pauze, inicijalnoj ste trilogiji, u posljednjih desetak godina, pridodali dva nova romana. Je li zadnjom knjigom stavljena točka na i? Da li je to kraj Suzane Rog? - Vjerujem da jest. Zbog toga sam se odlučio za završetak koji neće omogućiti daljnje nastavke. Ona sada ima 45 godina i njene funkcije i libido ipak su već doživjeli svoj vrhunac. Eventualni novi nastavak bio bi tek priča o svakodnevnici jedne žene koja ne bi bila previše zanimljiva. Naprosto, došlo je vrijeme da se oprosti s čitateljima. 90 XXX - FILES — Počevši od kvantitativnog omjera lascivnih stranica, pa do samog oblika seksualnih odnosa, ovi su romani s vremenom postajali sve nemoralniji... — Ja sam, nekako, pokušavao uravnotežiti red seksa, red nekog neutralnog opserviranja. Jednostavno rečeno: koliko je seksa u svakodnevnom životu, toliko ga ima i u romanu. Naravno, ja u njima pratim životni put jedne osobe kod koje je seksualna strana vrlo izražena i čija se zvijezda vodi tim erotskim putevima. Jasno je onda da je tu seksualnih susreta i odnosa puno više, nego u

životu prosječne domaćice. — U vašem opusu postoji i jedna zbirka erotskih priča - »Mo-treći sa stropa Irenu i njenog muža«... — Ta je knjiga nastala vrlo jednostavno. Radi se o kolekciji sklopljenoj od priča koje sam objavljivao u »Erotici«. One su potpisane mojim punim imenom - Zvonimir Majdak, pod kojim su i bile objavljivane u časopisu. — Kao zaseban žanr, erotska proza ima svoja autohtona pravila. Da li ste se pri pisanju suočili s nekim strogim zakonima unutar kojih ste se trebali kretati? — Ne, ja sam tu postupao vrlo slobodno i nisam slijedio nikakva pravila. Koristio sam se naprosto svime čime bih se koristio i u ozbiljnom tekstu, u kojem ozbiljno obrađujem neku temu. Inače, od te erotske proze ja sam prošao vrlo, vrlo malo. Premda, moram reći, da u suvremenoj svjetskoj literaturi koju, slijedom okolnosti, dosta pratim, i te kako ima onog što se nazivlje erotikom. Ima je, u pravilu, gotovo kod svakog autora. Negdje žešće, negdje slabije, negdje elegantnije, negdje skrivenije, ali strasti se svakako plasiraju. — Koliko u vašim erotskim romanima ima mašte, a koliko vlastitog iskustva. Uostalom, kako ocjenjujete ulogu osobnog iskustva pri pisanju erotskog štiva? — Neosporno je najhitniji element mašta. Bez nje bi čovjek trebao biti nekakav Casanova, erotoman i ženskar/wf exellance, pa da skupi toliko iskustva. No, to opet ne znači da bi bio u stanju napisati roman, niti to sročiti i uobličiti u neku vrstu literarnog štiva. Svakako da iskustvo ima jedan udio pri samom pisanju, ali neosporno je da njega ne bi bilo bez sposobnosti kombiniranja stvarnosti i mašte. Upravo vješto miješanje jednog i drugog rezultira takvom prozom. Zvonimir Majdak 91 - Kad ste počeli pisati mnogi su vas, zbog tematike vaših knjiga, svrstavali među pisce trivijalne literature. Zvali su vas i piscem bestselera - pomalo pogrdno... - Sto znači trivijalno? Sve ovisi o nadarenosti i sposobnosti pisca da iz beznačajnih, svakodnevnih stvari izvuče ono što vrijedi i da iz toga napravi literaturu. A bestseler nema nikakvo pogrdno značenje, to je bez veze. Bestseler je tek knjiga koja se dobro prodaje. Što bi onda trebalo značiti biti pisac nebestselera? Da ste odmah dobri? Takvo jedno podcjenjivanje, obezvređivanje, zapravo je vrlo jeftino. Osim toga, taj se pojam kod nas previše koristi. Na zapadu je bestseler ipak knjiga koja je prodana u desetak ili stotinu tisuća primjeraka. Kod nas se knjiga naziva bestselerom ako se proda u dvije tisuće primjeraka. - Postoji jedna scena iz »Ševe na žuru« gdje Suzana pravi društvo napaljenom profesoru koji joj tumači svoju zakučastu teoriju o trapericama. Spomenuta epizoda posebno je zanimljiva jer su nekoć upravo literaturu kakvu ste vi pisali nazivali prozom u trapericama... - Ne volim upotrebljavati tu sintagmu. Što bi trebalo značiti to u trapericama? Ona je, tako, izmišljena samo da bi se prozu tih godina pospremilo u jednu ladicu kako bi se s njome lakše baratalo. Što se tiče dotične scene, tu se apsolutno radilo o zafrkavanju i malenom ironiziranju svega toga što se govorilo o toj vrsti proze. Mislim da se taj izraz danas sve manje i manje upotrebljava, da je doba proze u trapericama prošlo. 92 XXX - FILES TKO ME SMOTA IZA PLOTA? (ulomak iz romana »Baršunasti prut«) Našla sam se na autobusnom kolodvoru. Svuda oko mene putnici i oni koji ih ispraćaju. Staroj sam slagala da me na mjesec dana pozvala prijateljica koja je dobila posao kod jednog advokata u Bjelovaru. Možda ga i ja dobijem. Ona mi ne garantira, ali me za svaki slučaj pozvala. - Jesi li pitala tatu? Križam se i prevrćem očima. - Želim svojim rukama zarađivati novac! Sta ga imam pitati?! Moram se osamostaliti. Nisi o tome čitala u novinama? - Pazi da nas ne osramotiš! - Ja sam dobro odgojena djevojčica, mama.

- Samo se ti rugaj! Bolje bi bilo da si išla u medicinsku školu. Ali ti uvijek po svome. Mama pati što nisam bolničarka. Ima proširene vene i sanja o tome kako je ja njegujem u bolnici gdje sam glavna sestra... Ne snalazim se na autobusnom kolodvoru. Došla sam prerano. Autobus još nije na peronu. Stojim i čekam. U koferu je Mravčev magnetofon a oko njega moja garderoba. Najdragocjenija stvar je kupaći kostim u dva dijela. Imam još i veo koji mi je posudila Durda. Moja sretno udana prijateljica. Veo je nosila na vjenčanju u Markovoj crkvi. Imala je i bijele rukavice. Dok čekam i okrećem se unaokolo, prilazi mi jedan razbacani tip, pravi bilder s crnim naočalama i istetoviranom rukom. - Frankenštajn - kaže on meni - putuješ u inostranstvo? Greška! Prave mačke u inostranstvo lete avionom. Ovo nije aerodrom, zar ne znaš? Frankenštajn, odnekud si mi poznata? Gdje smo se ono ševili? Daj mi pomogni da se sjetim! Morala bi se sjećati! Moj kar se tako lako ne zaboravlja! Svršavala si ko luda kad sam ti ga zabio... Zvonimir Majdak 93 - Prostak najobičniji! — kažem tiho. Pokušam se odmaknuti. Kofer je težak i on to vidi. Pravi se kavalir. Želi mi pomoći. Ceri se. Vidi da sam bespomoćna i da nisam često putovala. - Frankenštajn, imaš dozvolu za izlazak iz grada Zagreba? Uhapsit će te. Hej, znam otkuda ti takva faca! Na tebi su eksperimentirali doktori koji vrše plastične operacije! Zar ne, pogodio sam?! ćao, Frenki! Znam da nisam ljepotica. Znam da nisam stvorena za natjecanja za mis. Odavno to znam. Uspjela sam se riješiti svih iluzija i čvrsto stati pred ogledalo. Zato me ne vrijeđaju ovakve rečenice. Istina, lakše bi mi bilo da iz Zagreba odlazim drukčije ispraćena. Tko zna? Možda je loš početak dobar znak? Ne nadam se previše. Ako me gospoda Darinka odbije, neću biti previše razočarana. Život teče dalje. Frajer koji mi je pristupio i usput me izvrijeđao, polaganim se korakom uputi prema jednoj plavokosoj mački u haljini s volanima i šeširom na leđima. Nešto slično kao sombrero. U tom času sigurno nije bilo ljepše ženske na autobusnom kolodvoru. Već mi je bilo žao te blondinke. Kakvih će se samo svinjarija naslušati od tog kretena koji je maloprije mene htio ubiti u pojam?! Gdje je tu milicija da zaštiti poštene ženske? Onda se zaprepastim. Umjesto da ta plavokosa bude napadnuta i u nezgodnoj situaciji, ona, vidim, iako ne čujem riječi, krene oštro na bildera. Pokazuje mu svoju prtljagu koja se sastoji od nekoliko kofer-čića. Pruža mu svoj dlan i pokazuje, valjda, žulj koji je dobila dok je vukla prtljagu. Frajer se presavija kao ugrijana svijeća i skida naočale. Onda joj ljubi dlan ali to nju ne zadovoljava. Ženska je ljuta. Okreće glavu. Sombrero joj se njiše amo-tamo kao da ga diže vjetar. Našku-bila je usne i podbočila se. Frajer joj i dalje nešto objašnjava, pokazuje rukom prema parkiralištu, prema stajalištu taksija, ali se ona i dalje drži kao da on ne postoji. Uživa u svojoj ulozi jer je radoznala rulja sa zanimanjem gleda. Pravi mali šou. Jasno mi je da se ovo dvoje dobro poznaju i da su imali neki dogovor, neki sastanak, ali je bilder zakasnio pa je mačka morala sve sama. Sta bih ja na ovo rekla?! Tko je meni ikad pružio ruku pomoći? Pomalo sam i zadovoljna što je ovakva ljepotica jednom izvukla kraći kraj i morala se patiti. Ne zavidim drugima, ali mi je ipak oko 94 XXX - FILES srca drago kad netko tko diže nos bude popisan na javnom mjestu. Mogu si priuštiti da budem malo i zlobna, zar ne? Nemam razloga da na svijet gledam očima punim opraštanja. Odigralo se ipak na iznenađenje svih gledalaca! Blondinka je tjerala po svome. Nije primala isprike i izvinjenja frajera, koji baš nije uživao što pred putnicima i onima koji su ih došli ispratiti glumi majmuna. Još se više isprsila. Vidjela sam da su joj sise prebujne i prevelike za njenu visinu. Ni s dupetom se

nije mogla pohvaliti. A tek noge! čačkalice iz zadnje restauracije. Ipak ima pravde. Kad se dijelilo, nije dobila baš sve najbolje dijelove. Kažem, odigralo se bez uvoda. Frajeru je prekipjelo, pa joj je opalio šamarčinu kakvu može na nogama izdržati, da ne padne na zemlju, samo jači muškarac. Pljas! Lijepo se čulo u onoj grmljavini autobusnih motora. Ali blondinka nije poljubila asfalt. Kao da je bila spremna na takvo nešto, jer je glavom pošla već u smjeru u kojem ju je šamar uputio. Fizički napadnuta prava ženska koja drži do sebe, ili bi stala vikati da privuče pažnju spasilaca, ili bi dostojanstveno odšetala do zahoda i u ogledalu popravila frizuru i šminku. Boljeg rješenja nema. Sve ovisi o ličnom ukusu. Blondinka se pokazala, međutim, onakvom kakva je bila za sve vrijeme moga angažmana u baru gospođe Darinke. Glupa, zločesta, bez svoga ja. Frajer koji ju je ošamario njen je dečko i zaštitnik, kad se nađe u debelim govnima, Reks. Ona se zove Marina, poslije sam u autobusu doznala. Marina se, dakle, bacila svome Reksu oko vrata nakon što ju je on propisno odalamio. Počela se stiskati uz njega, pripijati se kao pijavica. Bila mu je do ramena iako je na nogama imala štikle od petnaest centimetara. Haljina joj se podigla pa su se još bolje mogle vidjeti tanke nožice koje su se savijale pod težinom preglomaznog dupeta i sisa. Cmaljila ga je u vrat, iza uha, ušla rukom pod košulju i potražila mu mušku bradavicu... Nemoral na autobusnom kolodvoru. Ništa drugo. Reksu je ovo godilo jer je dopustio da ga mazi i pipa pred stranim ljudima. Kurčio se pred svima pokazujući da je gospodar smrti i života Zvonimir Majđak 95 Marine. Ona može kriještati koliko je mila volja, on će slušati dok mu ne pukne film, čak će izigravati uglađenog kavalira, poljubit će joj ručicu, ali će na kraju sve srediti jednim šamarom. Nisam imala više vremena razmišljati o muško-ženskim odnosima, o tome kako smo mi mačke podosta krive za svoju sudbinu, jer je na peron došao autobus Zagreb-Bjelovar. Kondukteru sam se ljubazno obratila da mi ne tumba kofer. Samo bi mi trebalo da se prilikom transporta ošteti magnetofon! Imao je čačkalicu medu zubima, zdravijim i ljepšim nego što su moji. — Gospođice, osobno ću se pobrinuti za vas... za vašu prtljagu. Dokle putujete? — Tako... Između Vrbovca i Bjelovara. — U bar gospođe Darinke? — Ja sam umjetnica. Nadam se angažmanu. Kakvo je to mjesto? Kondukter me odmjeri pogledom, onako sagnut, dok je gurao kofer u bunker, pa se naceri. — Najbolje da se sami uvjerite. Marina i Reks smjestili su se u istom redu, samo sa suprotne strane. Nisam obraćala pažnju na njih dvoje. Pored mene sjeo je mladić u vojničkoj uniformi, vrlo zgodan, ali nekako stidljiv i nesnalažljiv. Držao je ruke u krilu, kao kakva sramežljiva gospođica koju još nije dodirnuo nijedan muškarac. Kad je kondukter zatražio kartu, dečko se sav ušeprtljio tražeći je po svim džepovima sivomaslinaste uniforme. Umjesto da odmah izvadi novčanik u koji ju je turio. U novčaniku je imao love ko blata! Vidjela sam kondukterove razrogačene oči. Reks i Marina progutali su pljuvačku. Marina me odmah podsjetila na tip ženske koja trza na lovu. Sumnjala sam da su ona i Reks par sposoban za svašta. Očekivala sam da mi se vojnik obrati nekim bezveznim pitanjem kakvim se započinju razgovori u tramvaju i uopće u prijevoznom sredstvu za prostu rulju. Držala sam se rezervirano, ali ne i odbojno. Bilo mi je svejedno hoćemo li stupiti u razgovor ili nećemo. Vojnici, pa i oni s lovom u džepu, kao što je ovaj, nisu moja slaba strana. Ali brbljati, da mi vrijeme prođe, mogu bilo s kime. U međuvremenu Marina se zamijenila s Reksom. Sad je ona bila vojnikova susjeda. Dijelio ih je samo prolaz. Vidjela sam kad je počela 96

XXX - FILES treptati i kolutati svojim telećim plavim očima. Pri tom se smješkala, zijevala, kao da hvata zrak. Glumila je stopostotnu jumfericu i nevinašce na kvadrat! Ništa joj nije smetalo što je maloprije bila ponižena i uvrijeđena pred cijelim autobusnim kolodvorom. Ponašala se kao da joj je ispod časti voziti se autobusom, kao da je naučena samo na visoki komfor. Ni meni nije pasala ova zmazana, pobljuvana krntija u kojoj kumeki podriguju, a kondukter je podmukli zlikovac i prefriganac koji čeka svoj trenutak ptice grabljivice. Ali, šta je - tu je. Nisam se pretvarala da sam fina i da sam imala dadilju. Znam se prilagoditi. U to sam i sebe i druge uvjerila. Da ne znam, ne bih dobila od Mravca na besplatnu posudbu magnetofon bez koga moja striptiz točka ništa ne vrijedi! Reks mi je namigivao i mahao malim prstom desne ruke. Odvratila sam pogled i odmarala oči na prirodi uz cestu. Nikad još nisam bila u ovim krajevima. Ništa posebno, iskreno da kažem. Uzbuđena sam jedino kad se spuštamo prema moru a u daljini su suncem obasjani otoci... Sasvim sam zaboravila na vojnika. On još nije smogao snage da me nagovori. Putovala sam zadubljena u svoje misli. Pitala sam se gdje ću prenoćiti? Volim ujutro dugo spavati, da me nitko ne budi. Ima li gospođa Darinka osiguran smještaj za umjetnice moje vrste? Isuse, ako budem morala platiti iz svoga džepa? S lovom sam ionako slabo stajala. Trošila sam posljednje rezerve. A možda još ove iste večeri, to jest negdje pred ponoć, nastupim na pozornici? Možda me odmah angažira? Hoću li se imati uopće vremena oprati i malo pofriškati? Bila sam pripravna na ugodne i gadne doživljaje. Povratka više nema! Dok sam ja tako strepila za svoju sudbinu, kurvica Marina iskoristila je moju neaktivnost i neiskustvo s vojnicima, pa se ubacila uz pomoć slatkih riječi. Reks se pretvarao da gleda kroz prozor. - Još dugo imate za odsluživati? - pitala je tiho, tobože bojažljivo, jer Reks ne smije primijetiti da ona i vojnik stupaju u kontakt. - Dobio sam nagradno odsustvo. - čestitam! Odličan vojnik, zar ne? Odmah sam shvatila. Na hlačama nemate ni mrlje. Oprostite, tu vam je pao pepeo od nečije cigarete... - Ja ne pušim i ne pijem! Zvonimir Majdak 97 - Šta ćete, ovo nije autobus za nepušače. Baš mi je drago što s vama kratim vrijeme. A dokle putujete? - Silazim u Vrbovcu. Onda još tri kilometra cipelcugom. - Ne bojite se? Spustit će se već i noć. - često sam noću stražario. A vukovi zavijaju... - Užasno! I niste se prestrašili? Ja ne bih izdržala. Evo, čim ste to spomenuli, ja sam se naježila. Pipnite me gore iznad koljena. čak i tu! Marina se koristila svim zavodničkim majstorijama prepredene kurvice da oko prsta smota vojnika koji uopće nije shvaćao na kakav ga tanak led ona vodi. Naivno je gutao njene izraze i vjerovao svakoj njenoj riječi. Gledala sam iskosa, jer nisam zavidna, niti sam sklona drugome pokvariti posao, kad je Marina svojim dugim, šiljatim prstima uklonila tobože pepeo koji je dolepršao na vojnikove hlače, baš u blizini šlica. Dečko nije imao vremena da dlanom zaštiti nabrekla jaja, koja su bila već sigurno prekuhana i pretvrda pod tim nepostojećim pepelom. Trebala joj je čitava vječnost da mu očisti hlače. Bio je zatečen. Nije se branio. Marina je koristila priliku da se što temeljitije pozabavi šlicom. - Oprostite - prošaptala je ta drolja - jako volim čistoću. Vojnik se prilijepio uz sjedalo, ali nije mogao sakriti da mu je u hlačama nastala pobuna. Napuhnule su se baš na pravom mjestu. Gurnuo je ruku u džep da potraži maramicu. Zatrubio je na nos koji uopće nije bio začepljen. Marina mu je dala vremena da dođe k sebi. Onda mu je položila ruku na svoje, istinabog mršavo bedro kad je vojnik spomenuo vukove.

- Blago vama - zacviljela je Marina - vi se vraćate kući. Sigurno vas čekaju i vesele se vašem dolasku? - Zaklali su prase i ispekli ga na ražnju! - Oh, ražanj... - uzdahne Marina. - Baš vam zavidim! Imate za što živjeti! A ja se moram patiti. Moram prodavati svoje ideale. A pitanje je da li ću ih i uz nisku cijenu uspjeti prodati?! I sve što zaradim moram dati ovome sotoni što sjedi pored mene. Inače mi je bratić. On je i moj menadžer. Strašno me iskorištava. Trenutačno u džepu nemam ni prebijene pare... Tako je slinila Marina u vojnikovo uho koje se rasteglo i zacrve-njelo. Upijao je njene laži ko bugačica. 98 XXX - FILES Reks je razjapio laloke i pravio se da spava. - Vi mi se sviđate... Kad bih bar mogla s vama! Taj jednostavni život. Dišeš zrak punim plućima. Oh! Spuštao se sumrak. Nadala sam se da nije više daleko bar gospode Darinke. — Hoćete doći da me vidite na sceni? — umiljavala se Marina već sasvim sluđenom vojniku. Pri tom mu je gladila ruku. Haljina joj se povukla sasvim gore, do gaćica. Nogu je izbacila u prolaz između sjedala, izgovarajući se da joj je utrnula zbog neprirodnog položaja... — Vrbovec! Stojimo petnaest minuta! Dovoljno za pišanje i sranje! — prodere se kondukter. Kao hipnotiziran, pošao je vojnik za Marinom. Uspravila se što je mogla sporije, samo da joj do izražaja dođu sise. Zibale su se zbilja fantastično. Da sam muško, slijedila bih je, bez njenog poziva, u sam pakao, kako se ono veli. Vojnika je bez riječi, ali na taj svoj drugi način, pozvala. Tko zna kad je jadnik imao što pod sobom! Ljepši dar na prvom danu odsustva nije mogao zamisliti. A vjerojatno se ni Marina, onako švorc, puna govana i prenemaganja, nije mogla ponadati da će u autobusu upecati bez mnogo muke neiskusnog seljaka koji spremno guta svaku njenu udicu, ne shvaćajući da je nju uzbudila njegova lova...! Svi smo napustili rasklimani autobus rasparanih sjedišta. Osim Reksa koji je zapao u sumnjivo dubok san. - Frankenštajn, budi dobra i ne pizdi! - dobacio mi je ne otvarajući oči. Ovo je bila potvrda svih mojih sumnji. Putnici su se raštrkali kojekuda. Muški su nagrnuli u bife u kojem su lumpali traktoristi. Tankonoga Marina i vojnik načas su mi se izgubili iz vida. Zar ga je tako brzo odvukla u tamu? Kako uigrano djeluju ona i Reks! Vrijeđaju se, šamaraju i rade na zajedničku korist. Žrtve su bezazleni građani. Zvjerala sam okolo nekoliko sekundi a onda ugledala sombrero kako se njiše na ženskim leđima, tanane nožice i visoke štikle. Vojnik je jedva dizao svoje bakandže. Kao da su mu oduzete noge! S tako zgodnom i jebozovnom ženskom još se nije šetao. Kako je blesav i slijep, možda joj ponudi ženidbu?! Zvonimir Majdak 99 Dobro sam procijenila kamo ga vodi. Nekoliko metara visoka gomila cijevi nalazila se na rubu autobusne stanice. Svjetlo visokih svjetiljaka nije dopiralo do tog pustog mjesta koje je nalikovalo na skladište. Kad su mi se oči privikle na tamu, prepoznala sam kolutove žice, upakiranu ciglu, raznu gvoždariju. čega sve tu nije bilo! Morala sam paziti da se ne popiknem, ne ogulim kožu i slično. U takvom stanju ne mogu izvoditi striptiz! Pametno sam predvidjela da ih mogu uhoditi ako zaobidem zgradu i, držeći se zida, dođem sasvim blizu mjesta gdje će se novopečeni ljubavnici zaustaviti. Neće Marina previše riskirati! Obradila bi ona njega i na danjem svjetlu, jer nema stida niti trunke samopoštovanja! Požurila sam. Petnaest minuta, koliko se ovdje zadržava autobus, brzo će proći. Sve se mora odigrati ekspresno ako Marina želi iskoristiti ovu jedinstvenu priliku.

Jer vojnik se više ne vraća na sjedalo pored nje i Reksa! On će lakonogo put pod noge. Pravac rodno selo... Ne gledajući gdje stajem, nagazila sam na nešto smrdljivo i sklisko. Zamalo se nisam opružila koliko sam dugačka i široka. U zadnji čas prislonila sam se na zid zgrade. Bio je tu i nekakvi razgrađeni plot, taman dovoljan da se iza njega sakrijem i ostanem neprimijećena. Pomislila sam kako se mogu usput i popiškiti, jer mi se ne ide u one odurne zahode po željezničkim i autobusnim kolodvorima, koji baš ne svjedoče o našoj kulturi i napretku kojima se busamo u prsa. Sagnula sam se i tako dogegala do plota. Povukla sam dolje gaćice. Oblilo me blaženstvo kad sam pustila prvi mlaz. Kroz sastavak dasaka mogla sam lijepo gledati što se zbiva iza one gomile vodovodnih i kanalizacijskih cijevi... Da sam prispjela koji trenutak kasnije, promaklo bi mi ono najbolje. Jer Marina nije dangubila. Nije ona od onih koje se maze i polagano napreduju prema cilju! čim su se našli u mraku, ona je, vjerojatno, stala uzdisati i izjavljivati vojniku ljubav na prvi pogled, što joj je dalo za pravo da ga stane ljubiti, onako stručno i duboko u grlo. Vojnik joj se vjerojatno 100 XXX - FILES prepustio ne vjerujući da to što mu se događa nije iz nekog drugog filma. Ali mali mu se nadigao, jer se nadigne i u slučaju kad si najromantičnije zaljubljen. Bila sam zatelebana idealno i mislila da neću moći ni riječi progovoriti kad dođem na spoj s dečkom iz svojih snova, a kad ono, čim smo se stali žvaliti, osjećala sam da dolje postajem meka kao putar, da se sama od sebe rasklapam i priželjkujem njegove prste na ulazu... Ovo dvoje već su otišli daleko zahvaljujući majstorici Marini. Već ga je držala za kurac kakav još nisam vidjela! Iako je bio mrak, neću se prevariti ako kažem da je ta njegova batina bila i te kako vidljiva! Dugačak najmanje trideset pet centimetara, u luku se uzdizao prema nebu. Vojnik očito nije bio svjestan čime su ga Bog i Priroda obdarili! Nikad ne bih rekla da ima kurac takvoga kalibra. Ni po nosu ni po čemu drugome. Vjerojatno je i Marina ostala iznenađena. Očekivala sam da će vojnik svojim oružjem, pravom isukanom sabljom, navaliti na nju i zatjerati ga joj do balčaka, što bi me radovalo. Voljela bih je čuti kako skviči i jauče, ali taj blentavi stvor bio je zadovoljan da mu ga ona nateže, povlači kožicu i u šaci važe jaja. Iako ga nisam dobro vidjela, da mu po crtama i izrazu lica pročitam što ga je spopalo, rekla bih da se vladao kao mjesečar. Bio je očaran sam svojim kurcem! Uživao je u njegovoj nadrkanosti, tvrdoći i nesvakidašnjoj dužini. Sigurno se Marina izlanula i izrazila čuđenje kad je onako tupoglava shvatila da u ruci drži pravi buzdovan koji će je raz-nijeti ako ga pripusti u sebe, te da će cijeli život ostati loker, šira nego što su cijevi iza kojih su stajali... Drugačiji plan skovali su ona i njen Reks! Lijepo sam vidjela (kad naiđu na seks scenu, čovjeku oči prodiru kroz najgušću tamu!) kako je zadigla haljinu i vojnikovu topovsku cijev, vrelu kao da je u toku najžešća bitka, prikliještila nožicama. Ovaj se počeo trzati i zabijati u prazno. Majstorica je to obezglavljeno ponašanje iskoristila da mu se nalegne, tobože onemoćala, bez snage, na prsa, i naučenim, izvježbanim pokretom izvuče budelar s onom milijunskom lovom. Vojnik je ubrzao ritam nesvjestan da svrdla nasuho. Izgleda da velik kurac ne ide zajedno s velikom pameću... čučala sam iza plota, gaćice mi bijahu polusvučene, na bedrima, jer sam ih zaboravila navući, svladana znatiželjom kako će Marina progutati neočekivano velik zalogaj. Zvonimir Majdak 101 Moram priznati da mi je došlo milo i u glavi mi se zavrtjelo kad je ona nerazvijena, degenerirana pripadnica ženskog spola objahala onu neusporedivu žilu. Umjesto da je natempira u sebe i sažvače, bez obzira na dimenzije! Tako bih ja učinila kad mi mrak padne na oči. Bio je to baš taj kobni trenutak...! Kako inače objasniti činjenicu da nisam ni pisnula, već samo ispustila najsladostrasniji uzdah, kad

su me nečije snažne ručetine odostraga podigle taman u visinu nepoznatog, ali nabijenog, spremnog kurca koji mi se između nogu uvukao zguza, poškakljao te ranjive i osjetljive donje dijelove, stresao rosu s dlačica i gotovo bez pomoći prstiju ušao slavodobitno, bez riječi, u mene! U tom trenutku nije mi ni na pamet padalo da od napasnika tražim legitimaciju i da ga pitam za mjesto rođenja! Bila sam u zraku, nekoliko centimetara iznad zemlje. Magla mi je pala na oči. Kao u snu, vidjela sam Marinu i vojnika. Ona se odmiče, spušta haljinu, ogledava lijevo-desno, dok iz glavića prska gusta pjena. čujem da je motor autobusa zagroktao, stao, i kako ponovo škr-guće i pali se. - Polazak! - viče kondukter. — Frankenštajn, imaš toplu piću. Budi mirna i nemoj pizditi! Ovo je zbog toga što si previše radoznala... - čujem poznat glas, glas svodnika Reksa. Ali ništa me ne sprečava da svršim! Nataknuta, nekoliko centimetara iznad majčice zemlje. 102 XXX - FILES FUK U TRAPERICAMA (ulomak iz romana »Ševa na žuru«) Više nije dolazilo u obzir da hodam s Martinom Križem. Neka me lijepo prekriži, kao što sam ja njega prekrižila. Nek za sve zahvali svojoj mami. Ona je sve pokvarila. Nije isključeno da su njena pobož-nost i primitivizam od sina napravili seksualnog manijaka koji pada iz krajnosti u krajnost: sad te čuva i dopušta samo da mu ga sišeš, a onda te po sobi nosa na kurcu! U nedovršenoj kući k tome, bez brava na vratima! Sva sreća što nisam morala unaokolo tražiti utjehu, nova poznanstva i slične nadomjestke za samoću. Bližio se kraj školske godine pa sam se malo sabrala i ispravila kolac iz hrvatskoga. Proći ću s dvojkom, čega se uopće ne stidim niti dobivam komplekse. Po glavi su mi se vrtjele sasvim druge misli. Žudjela sam za životom ispred kafića, za curama, za društvom koje se tamo skuplja svake večeri, za Glatkim i njegovom ergelom. Tako je krasno sve počelo! Nekoliko dana nakon upada Martinove mame u sobu i kravala koji je napravila, idem na tramvajsku stanicu. Stara leži doma bolesna i jauče. Uhvatilo ju je u ramenu i desnoj ruci. Moram u apoteci kupiti nekakvo sredstvo protiv reume. Kad je bolesna i kad u neku ruku ovisi o mojoj dobroj volji i pomoći, stara omekša, raspekmezi se. Jako je sa mnom ljubazna, obzirna i fina. Valjda shvaća, lukavica jedna, da joj starost može biti lijepa samo ako sa mnom postupa lijepo i ljudski. Dala mi je novac da kupim jednu božanstvenu crvenu suknju o kojoj sam joj oduševljeno cvrku-tala da sam je čak i isprobala, u »Nami«. Međutim, samo sam je gusti-rala u izlogu. - Barem ti uživaj, kad ja nisam - preporučila mi je stara. Zvonimir Majdak 103 Vrckavo koračam u toj crvenoj suknji koju uopće nije trebalo skraćivati niti sužavati u struku. Kao da je za mene skrojena. Stara nije mogla odoljeti da ne kaže da izgleda malo napadno... Šepurim se. Debeli Milan, sin auto-mehaničara Piljka, razjapio usta, objesio ručetine. Guta me i gleda kao u osmo čudo. Onda se prene i docupka do vrata. Meso mu se trese. - Bog - kaže sav izvan sebe. - Bog - otpozdravim hladno. - Hoćeš karamelu s lješnjacima? - Jesi normalan? Žuri mi se. - Mogu s tobom? - Jesi blesav? - obrecnem se i ne pogledavši ga. Taman posla! U društvu ovog kretena da me sretne neka od cura! Zato požurim, gotovo potrčim prema tramvajskom stajalištu.

Nisam načinila ni desetak koraka, ponosna što sam se tako spretno otarasila kavalira s karamelama kad se preda mnom stvori Martin Križ. Kao da ga je netko odapeo, tako je aterirao. Da li me čekao iza trafo-stanice? - Zdravo. Zašto me izbjegavaš? čekao sam te na starom mjestu. Moram ti sve objasniti... - Ne zanima me. - Ljutiš se? - Moja stvar. - Hoćeš u kino? U »Triglavu« igra... - U toj štali nećeš me vidjeti! Uostalom, nemam vremena. Ni za kino ni za razgovore. - Suzana, gledaj... Htio sam ti reći... Kako da kažem... Uopće mi nije važno što nisi nevina! Ja sam moderan muškarac. Trener Ive-ković veli da će me vratiti u prvu momčad. Možda već u nedjelju zaigram. Hoćeš me doći gledati? Zašto si se nafurila? - Tko? Ja? Koješta? Uopće nisi interesantan! - Zar si sve zaboravila? - Ne znam na što misliš... - Suzana — pokuša me uhvatiti za ruku. Gledao me molećivo. Odlučila sam biti neumoljiva i okrutna. Neću popustiti. 104 XXX - FILES — Pusti me, kad ti kažem. Mama mi je bolesna. Tu se ništa ne da izmijeniti. Zaboravi me... Nailazio je tramvaj, broj koji mi odgovara. Potrčim jebozovno u onoj crvenoj suknji. Dan je bio lijep, sunčan, letjeli su bijeli leptiri kupusari. Uopće se nisam okrenula da vidim kako Martin podnosi ovaj udarac. Netko se smijao, glasno, grohotom. Ipak se osvrnem. Na cesti, koliko je dug i širok, ležao je Martin Križ, nogometaš »Jedinstva«. Vjerojatno se spotaknuo o onaj kamen koji su izbetonirali radnici Elektre da se nikad više ne vrate i objasne čemu će služiti. Martin nije bio ni prvi ni posljednji koji se tu izdužio, ili barem razvalio don na cipeli. Tramvaj je već kretao kad se on, osovljen na noge, dotjerivao čisteći prašinu s hlača... Staru nije popuštalo u ramenu i laktu pa sam obavljala kućanske poslove i pomalo kuhala. Bila je bespomoćna ili se samo pretvarala dopuštajući da je dvorim. Jednog dana nisam otišla na nastavu samo da joj budem pri ruci. Nije mi to teško palo. Život roditelja, majke, važniji je od gnjavaže u školi. Slutila sam da bi se nešto značajno moglo dogoditi. I zbilja, odmah poslije ručka, oko dva sata, još nisam ni tanjure oprala od kelja, čujem kako se pred našom vilom u predgrađu zaustavlja auto... Zapravo sam pretpostavljala da su gosti prispjeli susjedima Lugarićima, koji su na nas ostale, slijeva i zdesna, gledali s visoka jer su u naš firtl dospjeli poslije revolucije, kad im je sve oduzeto. K njima su znali banuti posjetioci čak iz inozemstva. Nek im bude, pomislim bez zavisti. Tada nepogrešivo začujem korake na puteljku od cigle koji vodi do naših vrata! Brzo se uhvatim za kosu i svežem je gumicom, obližem usnice. Bila sam u starim trapericama i u nekakvim smrdljivim natikačama. U bluzi svezanoj u čvor na pupku. Tko bi to mogao biti? Kucanje na vratima dočeka me spremnu. Duhovi nisu. Stara poviče sa svog ležaja - mislila sam da kunja - neka izađem napolje i kažem da je bolesna. Ne može ni čistiti ni peglati, ako radi toga dolaze. Gotovo se sudarim s Glatkim, koji je izgledao ozbiljno i poslovno s aktentaškom u ruci. A iza njega, dobrano ga nadvisujući, stajao je dugajlija u mornarskoj majici, rutav sve do ispod vrata. Ovaj me potonji pozdravi mičući prstima u zraku iza glave Glatkoga, kao da od njega pravi budalu. Zvonimir Majdak 105 - Suzi, gdje si ti, pobogu? - zavapi Glatki. , - Mama mi je bolesna. - Injekcija penicilina i šlus - reče dugački. - Trebam te hitno večeras! Već sam očajavao... Dobro što sam našao zapisanu tvoju adresu. Ovo je

profesor Hanžek. - Ne grize i ne ujeda — preporuči se dugački profa Hanžek. - Ako me mama pusti - rekoh stidljivo. - Nećete nam valjda dati korpu! — uhvati se za glavu dugački. - Lijepo joj poredaj lijekove na nahtkastlu. Može ih valjda i sama progutati s malo vode, ne? — nervozno će Glatki. - Moram je najprije pitati... Glatki me povuče u stranu. - Profesor sa sveučilišta, reci joj. Može ti dobro doći - kad se budeš upisivala. Profesor Hanžek, reci joj. Ajde, sve će cure biti na okupu. Na nivou. Diskretno. Stan za bogove. - Dođite obavezno obučeni u traperice! - zamoli me profa Hanžek. - Bit će to pun pogodak. - Zašto u traperice? - namrgodi se Glatki. - Suzana posjeduje sasvim solidnu garderobu. - Shvatite, radi docenta Viktora! Radi njegove teorije... - Aaa - složi se Glatki. — Svakako. Mami sam uspaničeno slagala da imam probu folklorne sekcije i zbora za završnu priredbu na kraju godine. Ako ne odem, dobit ću ziher neopravdano i možda ljosnuti godinu. Mama je gunđala i protivila se manje nego što sam očekivala. Prije nego što sam krenula, napunila sam kriglu svježom vodom. Ako se jave bolovi, neka proguta kombinirani prašak koji sam joj donijela iz apoteke. Sklopila je oči kao da umire. To me samo željela upozoriti da se i takvo nešto strašno može dogoditi. Tulum je održan u jednom neboderu u Novom Zagrebu. Prebacili smo se autobusom u koji smo jedva jedvice upali, jer je baš završilo radno vrijeme i čitave familije su se vraćale kući preko Save. Cure su frktale i ljutile se što Glatki nije organizirao prijevoz kad već idemo na tako gala žur. Ja sam se, zahvaljujući uskim trapericama, dobro snašla medu putnicima u autobusu. Istinabog, žao mi je bilo što nisam u 106 XXX - FILES novoj crvenoj suknji u kojoj izgledam svježe kao ružica, romantično kao kakva zgodna Cigančica. Ali poštujem zahtjev da se pojavim ovako odjevena! U jednom trenutku upitam Glatkoga da li će u društvu, na tulumu, biti i Muki, našto on, moj zaštitnik, prevrne očima i utuvi mi u glavu da se radi o nebu i zemlji. Muki je zemlja. Dobro, da vidimo kako je u nebu, to jest neboderu. - Mi se poznajemo - obrati se isključivo meni, i htjede me već na vratima uhvatiti za lakat, dugajlija, profesor Hanžek. Suho se osmjehnem i stupim u predsoblje. Odlučila sam se držati na odstojanju i čekati dok se stvari ne razbistre. Neću se upustiti s prvim koji navali. Dugajlija mi se nije osobito sviđao. Za ovu priliku, to jest tulum, poput ostalih, obukao je jednobojno odijelo od plavog materijala. Kravata, bijela košulja, rupčić u džepiću. Vjenčanje ili pogreb? Frajeri su tulum shvatili užasno ozbiljno. Sve odreda stričeki od četiri-pet banki kojima nekontrolirano cure sline već pri pogledu na cure i mene. Odmah su se razletjeli po stanu, ne bez napora i dahtanja, nudeći nas stolicama, pićem i sendvičima. Živjeli su u očiglednom strahu da bismo mogle svojeglavo dići nos i ostaviti ih onako blesavo uparađene, znojne. Vjerojatno im se već nešto slično dogodilo. Zato su nam ugađali preko svake mjere. Nekim curama, Ivi ili recimo Branki, to je pasalo, one su ionako padale na stanje, očinske tipove, ali ostalima, uključujući i mene, ta pažnja išla je na živce. Sve dok nismo cugnule i nešto bacile u kljun čekajući neizostavni ponoćni šou Glatkoga s pomfritom... Bijaše tu i mačka imenom Natalija, debeljuca ali ujedno i groma-da, koju smo zatekli u pozi teške intelektualke koja nama, guskama, ne bi dala ni zobati iz svoga dlana. Gledala je na nas kao na stoku koju su goniči utjerali u tor pa sad trljaju ruke. Naškubila je debele mesnate usne i lijeno mućkala piće u čaši, kao da joj se spava. Jedan proćelavi i sjedokosi, zdepast tip kome su pucali šavovi na dupetu, sjedio je podno njenih nogu i kroz debele naočale pohotno promatrao nas, novopridošle ženske. Prostim okom moglo se vidjeti kako mu srce tuče, probija se kroz podstavu i štof kaputa. Vjerojatno u životu nije bio u društvu tako zgodnih, dotjeranih i poželjnih gospođica. Ne znam kako, koje mi je to čulo pomoglo, ali odmah sam shvatila da nas ta Natalija mrzi, prezire i

olajava sa zdepastim tipom koji Zvonimir Majdak 107 se zvao Viktor Barna i bio nekakav doktor. Svašta! Osjećala sam, čak i na udaljenost, da bi se on najradije pomiješao s nama i navalio na neku od cura, ali ga je Natalija zaustavljala ocrnjujući nas u moralnom pogledu, kako drukčije! A možda je izmišljala i još kojekakve druge dokaze, samo da nas oblati i ogadi u očima svoga udvarača, možda i ljubavnika, vjerojatno jebača. Tip je doslovce drhtao pod njenim slonovskim nožurdama ali se nije usuđivao maknuti. Atmosfera se još nije uopće ugrijala, a kamoli zakuhala. Red je bio na Glatkom da otvori ples jer ovi dedeki i stričeki vjerojatno pate od kostobolje. Ovo će biti karmine a ne tulum, kontala sam. Ali nikad se ne zna. Malo sam se prošuljala po trosobnom stanu koji bijaše moderno namješten, krcat slikama, kipovima, komodama, vazama, svjetiljkama, škrinjama... Uz sasvim novi komad stajalo je nešto starinsko, iskrivljenih nožica, tanašno i lakirano. Uz modernu fotelju sa cvjetnim uzorkom prastari naslonjač presvučen kožom. Kad se u njega uvališ, nitko te s leda ne vidi. Možeš u njemu izvoditi što te volja. Dvoje komotno sjede a da se uopće ne guraju. Sve u tom stilu. Petnaesti kat - da li se opasno zaljulja pri potresu? Ali bila sam u tim godinama odviše bezbrižno raspoložena da bih trtarila zbog nečega što je u Zagrebu rijetkost koja se ne da predvidjeti... - Sviđa vam se moj stan? Pitanje je prešlo preko vlažnih, raskvašenih usana Izidora Malca, direktora muzeja. Bazdio je po vinčini, kiselini i sumporu. čaša mu je drhturila u ruci. Napete žile na nadlanici. Gledao me proždrljivo kao som. Jedino su mu manjkali brkovi pa da izgleda kao da je upravo izvučen iz ribnjaka. - Božanstven je - rekoh sklopivši ručice. O, već sam ja imala spremne odgovore na neka teška pitanja. Iako sam bila tek srednjoškolka, ali sam imala pravo glasa. - Osjećajte se kao doma! Vi ste...? - Zovem se Suzana. - Razveden sam, slobodan! - usklikne domaćin i raširi ruke kao da se sprema sunovratiti s nebodera. Stidljivo oborim pogled. Osjetim da su mi trepavice pretijesne, da bubrim. Zar je ovo bračna ponuda? 108 XXX - FILES U pravi trenutak natkrili nas kao kakva ptičurina dugonogi profesor Hanžek. Odalami prijateljski Izidora po ramenu a mene uštine za obraz. Kravatu je olabavio, košulju razdrljio. Da li donosi spas ili još veću nevolju? Njih dvojica...! - Izidore, Izidore, prste k sebi! Pokvarenjak jedan, mogla bi ti biti kćerka! - Tko? Ja? Sta? Ali, molim te! — zbuni se Izidor. - Oh, tango! — pruži ruke sklopljenih očiju Hanžek put stolića s gramofonom, kao da se tamo s oblaka spustio gospodin Tango. A ono se samo vrtjela ploča. I odvuče me na dva kvadratna metra parketa s kojeg bijaše dignut tepih. Dosezala sam profi do pupka, ali ga to nije smetalo da uživa u plesu. Trzao se kao stara kljusina koja izvlači posljednje atome snage iz svojih rasklimanih udova. Bacao me od sebe i privlačio kao lopticu na gumilastici. Nisam bila načisto da li da ga samo poslušno pratim ili samostalno nešto izvedem. Onda glazba utihne. - A sad ću te upoznati s Viktorom. Nisi ga još upoznala? - Nisam - rekoh porumenjevši. Gospodin Viktor sjedio je sam i maramicom otirao znojno čelo. Rastopio se od milja kad sam se približila, a Hanžek me predstavio kao djevojku u trapericama, izdanak predgrađa, nepatvoren predstavnik današnje zagrebačke mladeži... Zašto sve to kenja, nije mi bilo jasno! Onda nas je ostavio same.

Viktor mi je pri upoznavanju poljubio ruku! Osjećala sam se nelagodno u društvu sa starijim frajerom, k tome kapacitetom, koji poklanja pretjeranu pažnju maloljetnoj ženskici bez iskustva. Jer sve što sam tada doživjela i pretrpjela, držala sam za mačji kašalj prema onome što me čeka. - Ja, znate, dopustite, sve pojave kod nas i u svijetu, tumačim s pomoću fenomena traperica — započe Viktor i blago me gurne da se spustim u onu ogromnu kožnu fotelju. Netko joj je u međuvremenu promijenio položaj, privukao zidu i zaklonio od pogleda radoznalaca. Stajaća lampa iznad nje bijaše ugašena. Fotelja je mirovala u polumraku. Debeli zastor onemogućavao je mjesečevim zrakama da prodru u sobu na petnaestom katu i osvijetle ono što treba biti skriveno. U prostranom stanu nije bilo teško osamiti Zvonimir Majdak 109 se u kutu, na kauču, iza neke komode, udubiti se u intiman razgovor i sve što uz to ide... Od cura ni glasa čuti. Zadovoljno su prele svaka sa svojim kavalirom. Glatki je pak nesmetano gospodario u kuhinji. Viktor me uhvati za ruku i pomiluje, sve do nadlaktice. - Traperice su vas zaštitni znak, zar ne? Bijeg od stvarnosti. čitav svijet se u njih uvlači bježeći od suočenja sa svojim Ja. U njima se osjeća sigurno i slobodno. Ali s kobnim posljedicama! Na taj način sputavate svoju ličnost, kako dušu tako i tijelo, da se slobodno razvija i diše kroz sve pore. U njima ste stegnuti, sputani... Govoreći tako, Viktor sjedne na široki naslon fotelje. Pola od onoga što je odverglao nisam razumjela, a pola sam, kako se ono kaže, u vodu bacila. Toliko mudrovanja o najobičnijim trapericama! Cime se to bavi jedan sveučilišni profesor! Pa traperice su dio odjeće, ne? Odjeveni predmet. Sto drugo u njima treba vidjeti? Na njima graditi filozofiju! Ove su moje iz Italije. Kupila sam ih od kolegice iz razreda, sasvim neočekivano. Ni nakon dvotjednog mršavljenja ona nije mogla u njih ući. - U trapericama ste neprirodno napeti. Spremni neprestance za skok. A ne skačete, nego samo mučite živce. Istodobno vaša psiha, vaša ličnost trpi. Toga niste ni svjesni... - nastavio je Viktor predavanje i usput položio dlan na moje napeto, zaobljeno koljeno. Vjerojatno je na taj način htio podvući važnost svojih misli. Dodirujući izblijedjele traperice na mom koljenu. - Ali sam se prevarila. Prebirući zatubastim prstima, lupkajući njima po površini traperica, on odšvrlja po bedru sve do suženja kamo muški prsti inače nemaju pristupa. Sve gore do moje piće koja je, dobro zaštićena trapericama i gaćicama, pazila na svaki pokret Viktorove ruke. Bez upozorenja i prijelaza, nonšalantno, kao da se poznajemo bog te pitaj otkad, on je poklopi dlanom i blago, kao prezreo plod, pritisne mi stidni brežuljak. Kao da su ovdje skupljeni sokovi koji će poteći i natopiti suha ustašca moje mace. Ostala sam bez riječi, zatečena. Nakon onih mudrih i nerazumljivih riječi nisam očekivala ovakvu drskost. S katedre ravno u predvorje moje piće! Za ne vjerovati! 110 XXX - FILES Međutim, on me tako stručno, nježno i obzirno masirao, stiskao i pipkao da sam se prepustila, zabacila glavu, raširila noge. Požalila sam što nisam u crvenoj suknji. Zaista sam bubrila. Obujam mi se povećavao. Traperice mi bijahu pretijesne za noge. Blažena mlitavost i sa-njivost obuzela mi je tijelo, spustila se na ramena. Najradije bih se sklupčala u fotelji i odspavala koju rundu. Ali o tome nije moglo biti ni govora! Viktor je kažiprstom pilio točno po sredini moje žabice, koja je gubila dah i zijevala. Strašno me uzbuđivao. Slično mi je bilo kad sam se bila poslužila držalom metle. Gudalo koje prelazi po jezičcu i usmi-nama. Stari pokvarenjak htio me izluditi. Oči su mi se zamutile tako da ga uopće nisam vidjela. A bio je tik preda mnom, ni metar udaljen od mene. Njegov me topli dah s blagim vonjem truleži, pića i nikotina pogađao u vrat. Palio mi obraze, sušio nosnice sve do svrabeži. Mimo svoje volje namještala sam mu se i nudila. Pošla bih bila za njegovim prstom na kraj svijeta! Dolazilo mi je da ga ščepam za ruku i prisilim da me još žešće trlja, raspaljuje, draži...

— Srce moje malo, micica — tepao mi je Viktor. Kako si ti nadareno stvorenje! Odmah reagiraš. Divno... Zar se moja teorija ne potvrđuje u praksi? Zar se ne bi najradije izvukla, izmigoljila iz te odurne umjetne košuljice, iz tih vražjih traperica, i kao leptirića slobodno odlepršala? I hoćeš, uskoro, ja ti to jamčim! Kad se budeš upisivala na fakultet, samo mi se javi... Viktora je očito obuzela silna strast. Želio me. Posljednje riječi o tome su svjedočile. Izgovorio ih je mumljajući i mucajući, pa ih nisam uzela u obzir. Ljudi svašta govore. Osim toga, tko bi tada, narajcan kroz traperice istinabog, ali vrlo uspješno, mislio na budućnost? Bila sam mlada, bezbrižna, i to mi je bilo sasvim dovoljno. Imam gdje spavati, imam šta jesti. Ono što mi je u tom trenutku falilo i čega se ne bih bez žaljenja odrekla, bio je orgazam. Popet ću se na vrhunac na bilo koji način i uz upotrebu bilo kojeg pomoćnog sredstva. Viktorov prst raspolovit će mi piću ako nastavi piliti unedogled. Neka... Već sam odavno uhvatila ritam, predala mu se i vozila kao na nekoj debeloj struni, na Viktorovom prstu, gore-dolje. Upijajući ga u sebe, cijedeći sokove iz moje slatke naranče. Zvonimir Majdak 111 — Gle što imam spremljeno za tebe! Ne boj se, samo ga uhvati. To je, znaš, gospodin kaplar u stavu mirno. Moj lični Napoleon. On se bori za oslobođenje ženskog roda. Ni od čega ne preza. Iznad svega mrzi traperice. On će ti ih probušiti. On će se uvući između toga mrskog sukna i tvoje kože. Pobljuvat će se na njih... Nije me se ticalo što Viktor fantazira, jer muškarac sluđen seksom gubi razum, ne vlada jezikom, bunca, brblja, što je dokaz da se tada prekida veza između mozga i glasnica. Ali u životu događaji ne idu uvijek istim redoslijedom i kolotečinom. Kao kroz paru, vruću sumaglicu, prvo onjušim a onda ugledam tik pred nosom ogromnu slonovsku surlu koja se njihala tamo-amo, izvučena iz proreza Viktorovih hlača. Mirisala je na ustajali sir, na užeglo vrhnje, ni sama ne znam na šta. Uglavnom nešto mliječno. U prvi mah nisam bila svjesna da je Viktor pustio napolje svoju budžu, svoju kurčinu, i da mi njome maše ispred očiju. Sve je to bilo toliko nevjerojatno da me uopće nije bilo strah, niti sam pomislila što dolazi nakon toga. Takvo udo, takvu glavatu, debelu mušku spremu, ubojito oružje, buzdovan, još do tada nisam bila vidjela, držala ga u svojim rukama niti ću ga držati! Nešto apsolutno jedinstveno, što se ni sa čim od te vrste ne da usporediti. Prođoše me žmarci ugode, bezglasno sam se zagrcnula. Ni govora da bih sada zaspala! Potpuno razbuđena, vrebala sam idući Viktorov korak. Nisam mogla odoljeti želji da ga pomilujem, oprezno, samo jastučićima prstiju, bojeći se da se ne opržim ili nekim neodmjerenim pokretom prekinem djelovanje magije. Jer ovo nije mogla biti istina! U stvarnosti ne postoje muškarci koji imaju takav alat za probijanje siromašnih ženskih pića. Privida mi se. Možda je to sve zbog visine? Zato što sam na petnaestom katu pa je zrak razrijeđen? Bilo kako bilo, blizina takvog kurca nesvakidašnje veličine - a pravo ga još nisam bila ni promotrila! — toliko me uzbudila da nisam bila sposobna rasuđivati i stvari vidjeti onakvim kakve jesu. Oči me varaju... Ali, ako su me oči varale, čulo opipa nije bilo pod utjecajem neke nadnaravne i tajanstvene sile. Pa i Viktorov glas bijaše ovozemaljski. 112 XXX - FILES — Janješce moje malo, micica moja — tepao je vlasnik kurca nad kurčevima. — Zgrabi ga slobodno, neće splasnuti, koliko god ga stiskala i žmikala! Obujmi ga prstima i povuci kožu do kraja, milo moje. Rukuj se s njime. Evo, on te pozdravlja. Klanja ti se do zemlje. Žudi za tvojom školjkicom, da u nju spusti nebrojene bisere... Bojažljivo ga pritisnem uz obraz i osjetim jak otkucaj u Viktorovoj mašini. Još se više popunio i nabrekao. Odskoči uvis i usput mi glavić veličine šake oblizne usnu školjku. Na tom sam dijelu tijela osobito osjetljiva. Nisam mogla odoljeti da ovakvu rijetkost, ovakav zalogaj, ne str-pam halapljivo u usta. Jezik se kao raspomamljen uzvrtio hitajući da svaki milimetar ogoljenog glavića dotakne, obliže, okuša.

Usta su mi bila puna. Jedva sam disala. — O, mala slatka pičkice u trapericama, pa ti si sjajna! To je evropski. Mi smo Evropa, bogati! Grickaj, samo grickaj, nemoj da te nudim. Skidaj traperice, majku im jebem tko ih je izmislio! Majstora ću ugurati u radionicu, u peć za taljenje. Rastavit će te na sastavne dijelove... Izvadim taj splet žila i prošapćem, možda isuviše neuvjerljivo i jebozovno, glasićem koji draži: — Bojim se... Tako je ogroman. — Stat će, ući će. Obećavam ti da ću biti pažljiv! Taman sam se raskopčala i stala migoljiti da onako sjedećki u fotelji spustim traperice preko bokova kad se, poput iznenadnog naleta oluje koja će sve pomesti i usisati, na Viktora i mene baci nitko drugi nego Natalija! Sasvim sam zaboravila da je Viktor skrušeno sjedio podno njenih nogu kad smo bili došli! Natalija nas doslovce poklopi svojom tjelesinom. Gotovo me zaguši sisurdama u pokušaju da me odvoji od Viktorovog divovskog bata na koji je, valjda, polagala sva prava. Zgurim se u fotelji i pokrijem glavu rukama očekujući udarce. Viktor ni da se pomakne. Zašto me ne uzme u zaštitu? Kurac mu mirno visi. Zašto ga nije strpao u hlače? — Viktore, to nije u redu ni fer prema meni. Ja odem u kupaonicu da se malo pofriškam, a ti odmah nadeš drugu. To nije lijepo ni druZvonimir Majdak 113 garski. Znaš da ne mogu bez tebe. Moraš me... Odmah... Sada... Pička me svrbi već nekoliko dana. Uopće nisam mogla normalno raditi sa studentima. Pogledaj je kako miga i zove te. Uzmi je, molim te, dragi. Ispuni me. Utjeraj svoga paripa u najljepšu konjušnicu na svijetu. Viktore, oh, želim da me jebeš, jebeš, jebeš! - Natali, ja sam se samo poigrao s gospođicom... Htio sam na licu mjesta provjeriti svoju teoriju o trapericama. činila mi se kao pogodan medij... - Znam, dragi, znam sve tvoje slabosti i sve što si spreman podnijeti za napredak nauke. Ali prvo moraš mene, svoju asistenticu, zadovoljiti. - I hoću, kunem ti se! S koliko se nesputane strasti, raspojasanosti, međusobnog poznavanja, šta kome paše i kako koje od njih dvoje najviše voli, jebalo to dvoje! S koliko finesa i uigranosti, držeći mene ugniježdenu u fotelji, za koju sam naivno mislila da je najugodnije, najudobnije mjesto u čitavom stanu! Da ću ovakvo nešto doživjeti. Biti svjedok. Držati svijeću, u neku ruku... Natalija je spretno sjela na rub fotelje, zadigla odmah haljinu sve do brade i raširila butine, ona dva bijela brijega drhtavog mesa, te pozvala Viktora da klekne i u tom joj ga stavu zabije. Položaj na koji je valjda bila navikla. Za divno čudo, na mene se uopće nisu obazirali! Kao da ne postojim i kao da još maloprije nisam bila u igri. Ovakav me odnos malo razljutio, ali sam se, svjesna da sam početnica, pomirila sa situacijom. A situacija je doslovce bila nepovoljna. Naime, neobuzdana i sebična Natalija pritisla me maćehinski guzicom uz dno fotelje. Onako skvrčena, poslužila sam joj umjesto jastuka! Ali tako sam bila u prilici da iz neposredne blizine, preko Natali-jinog ramena, vidim sve kao na dlanu. Ništa mi nije promaklo, ni jedna pojedinost ovog jebanja dvoje očito obrazovanih partnera koji uče i odgajaju mlade ljude. Na marim za to kakvo im znanje prenose, ali ja sam bila počašćena, u jedinstvenoj prilici, da ih gledam, slušam i čujem u najintimnijim trenucima. 114 XXX - FILES — Mili moj Viktore - cvrkutala je sitno Natalija daj najprvo pročačkaj, raspiri, razbuktaj vatru, otpuši pepeo s ugljevlja... Glavićem, mili, glavićem to učini. Znam ja da bi ti najradije doku utjerao u koku, znam, mili, i shvaćam te, ali prvo me malo dirkaj, draškaj... Kako sam te se zaželjela, nerastu moj divlji! Već dugo nismo. Traperice, ha-ha-ha! Kakva dobra dosjetka! Sad si spreman, zar

ne? Golicaš me po bedrima, zar ne? Blaženstvo, ništa drugo do puko blaženstvo! Blaženo doba, dan, noć, trenutak kad... Hoćeš da ti ga uhvatim i dovedem kao slijepca pred ulaz? Ili više voliš sam, bez tuđe pomoći...? Neusporedivi Viktorov bat, koji je prije nekoliko minuta bio u mojim rukama, koji sam vlažila i pripremala za svoju piću riskirajući da me rascijepi, raskoli, sada je polagano, kao topovska cijev, prilazio mesnatoj Natalijinoj mindži. Guzovi su joj podrhtavali, zibali se lijevo-desno, pregrijani. Kao da plovi na valovima. Tutanj, potmuo podzemni tutanj dopre mi do ušiju koje bijahu prilijepljene uz kožu fotelje zahvaljujući tome što me Natalija nemilosrdno bila pritisla. Da li mi se to pričinja, ili se fotelja uistinu ljulja? Možda se to samo u mojoj glavi vrti zato što sam izložena silama seksa koje su ovladale Viktorom i njegovom asistenticom Natalijom, a sama ne sudjelujem u tom divnom pražnjenju... Možda zbog toga što sam neizmjerno nadražena pa mi se, opako ostavljenoj, uzmutila tekućina u glavi i osjetilo se za ravnotežu pokvarilo? Ili su se na moje tijelo prenijeli valovi iz ogromne Natalije, te prekooceanske lađe? Sve su te mogućnosti i objašnjenja strelovito proletjela mojom glavicom, a onda me čisto fizički pogodi najgora od svih mogućnosti: možda je to ljuljanje posljedica potresa?! Isuse, pa jasno, nalazim se na visini, na petnaestom katu. Živa dolje neću sići! Bog me kažnjava, jer drugi nitko nije toliko moćan, za sve grijehe duše i tijela koje sam tako mlada uspjela da načinim. Sad me stigla zaslužena kazna... Pokušam se osloboditi Natalijinih raspuzlih guzova, pod kojima će me, o srama, mrtvu pronaći spasioci. Izvijem vrat poput goluždravog ptičeta što ga je majka ostavila u duplji drveta. Zvonimir Majdak 115 Preda mnom se ukaže prizor za bogove, prizor iz sna! Svi muškarci koji su prisustvovali tulumu, uključujući dakako profesora Hanžeka, kućedomaćina, direktora muzeja Izidora Maka, pa i ostale koji su u međuvremenu pristigli jer se zvonce često oglašavalo, potpuno goli i bosi, kaskali su jedan za drugim po stanu, iz prostorije u prostoriju. Cure su pljeskale dajući ritam tom gibanju. Glatki, s kuharskom kapom na glavi, ili je samo svezao salvetu kao turban, i sa širclom oko pasa, zadovoljno je pratio taj događaj. Odmah mi se objasni uzrok ljuljanju fotelje. Hvala bogu, mozak mi nije oštećen niti je Zagreb zadesio potres! Zato sam s olakšanjem i novim interesom, koliko mi je to položaj dopuštao, promatrala ritanje, đipanje i propinjanje nagih muškaraca, od kojih bi mi svaki po godinama mogao biti otac... Da li su se ovi stričeki naroljali pa izveli skupni striptiz ili je običaj u ovoj kući da se na tulumu obavezno izvode ovakve stvari? Umjesto žena svlače se frajeri... Sta je nakon ovoga na redu?! Ima li i za mene kakva uloga u općem kupleraju, ili ću biti samo promatrač? Kako da se oslobodim klopke u fotelji, klopke u koju sam u zao čas upala? Ništa mi pametno nije padalo na pamet, a i kako bi kad su Viktor i Natalija, nimalo ne mareći za predstavu golih muškaraca, nastavljali sa svojim užicima i slastima. Viktorov debeli klip klizio je polagano u Nataliju, koja se uhvatila za glavu kao da pazi da joj ptica užitka iz nje ne otprhne. Onda je stala mrsiti, čupati, oko prsta uvijati pramenove svoje bujne crne kose, poput luđakinje koju su doveli pred doktora. Ramena su joj se tresla, to sam lijepo osjećala. Grčevi su joj zahvatili čitavo tijelo. Mrmljala je, usisavala zrak zaobljenih usana, pucketala i mljackala od užitka jezikom, čula sam lepet kao kad ptica maše krilom. Pištala je kroz noz-drve kao rasna ždrebica. Pretpostavljam da tako njišti ždrebica jer još nisam vidjela takav prizor. Ta ženska je znala uživati u seksu! Tko bi samo rekao da, onako gojazna, prsata, ogromna, može doživljavati sve kao da je boginja isklesana iz mramora, ljepotica, rođena 116 XXX - FILES

jebačica? Tko? Tko bi je poželio u prirodnom stanju, odjevenu, kad je susretne na ulici ili se s njom gura u tramvaju? Nitko! Osim nekog manijaka koji ne pravi razlike između mesine i njegovanog, vitkog ženskog tijela... Nekad sam se križala, čudila i u sebi bunila što i takve hodajuće rugobe, bezoblične debele berte privlače muškarce koji mogu birati. Podčinjavaju ih i muče kao vrag svoju mater. Motaju ih oko malog prsta. Frajeri dižu šapice u zrak pred njima kao poslušni psić pred gospodarom. Ali poslije, kad sam se prizemljila i shvatila da nisam ispala savršena, usprkos fenomenalnoj trupini bez zamjerke, da mi je faca svi-nuta, zajebana, vrat kokošji, oči svinjske, nos kukast a zubi nepopravljivi, tada sam zahvalila Tvorcu svemogućem što je to sve krasno smislio i udesio, da svaka krpa nade zakrpu. Svaka i najružnija ženska nade muškarca svog života, a neke čak i vječnu, iskrenu ljubav u kojoj nema podjebavanja. Pa sve na kraju ispadne podnošljivo. Nema potrebe uzrujavati se, ne? Možda zato što nije bila svjesna svojih nedostataka i u biti nesigurna, u strahu da bi je njen frajer mogao ispljunuti kao košticu, ostaviti nasred parade, Natalija je naumila iz svake ovakve zgode što više izvući. Nije se samo raskrečila i nepokretna čekala Viktorove udarce. Nije dopustila da sve padne na njegova leda. Naprotiv, uhvatila ga je za trticu i, posudivŠi mu svoju snagu, snagu svojih ruku, pojačavala snagu njegovih uboda. Nije mu dopuštala ni da predahne. No, Viktor se također zanio. Bacao se na Nataliju, na svoju asistenticu, poput tigra, kao da je želi raznijeti u paramparčad! Jezivo, strepjela sam, probit će je. Međutim, ne postoji ud takve dužine i debljine koji bi oštetio Natalijinu pičku, koji se ne bi mogao u nju smjestiti i zadovoljno se praćaknuti... Dvoje sladostrasnika došlo je na svoje. Uspalili su se kao kakve dvije ofucane mačke u veljači. Frktali su i dahtali. Riječi, krkljanje od užitka, uzvici, poticanje na još veću bezumnost, sve se to slilo u jedno i postalo nerazumljivo. Sto se još uopće riječima moglo kazati! Viktor se uhvatio za priručje fotelje, zatvorio prilaze i pripio se uz Nataliju, koja je svojim znojnim, dobro potkoženim leđima i slabiZvonimir Majdak 117 nama zbila mene. Jedva sam disala. Noge su mi trnule. Moja maca sigurno se ušvicala zbog pomanjkanja zraka onako zatočena u trapericama. Željna slobode i nježnosti. Ne znam kako sam to mučenje izdržala. Bila sam prevarena, kao obična mala pizda u velikom svijetu. Načinit će od mene palačinku ako uskoro ne svrše. - Viktore, nemoj prestati - zamoli ga Natalija. - Daj me malo rukom... Tu... Ovdje... Dotakni me, mileni! Joj! Voliš me, zar ne? Druge ti ništa ne znače? Seks nije jedino što nas veže... Postoji nešto što se ne da uhvatiti. Nešto što će vječno između nas strujati... Erot-sko-intelektualni fluid... Oh, Viktore, kako te osjećam. Kako me ispunjavaš... Savršeno...! Da li je Viktor omutavio, zanijemio, tko će znati, ali na ove riječi ništa ne odvrati. Samo je sve jače i jače pritiskao Nataliju a ona mene. Njeno se meso razlilo. Pokuša podići batake gore, na priručje, ali joj je to očito bila preteška poza. Nije uspjela pa klone. Viktor ga izvuče gotovo do kraja a onda opet zabije svom snagom. Natalija krikne i uhvati svog dragana za kosu. Stane mu glavu gurati dolje, prema svojoj mindži. Zar je on sposoban istodobno i fukati i lizati?! Hoću li vidjeti nešto neviđeno, nešto što moje vršnjakinje nikad neće vidjeti, pa makar doživjele i najdublju starost? Baš mi je sudbina sklona. Ako i trpim pritisnuta Natalijinom kičmom, nije uzaludno. Može mi jednog dana korisno poslužiti. Viktor je zapjenjen jurišao, odlučan da uskoro okonča ovu borbu na koljenima. Razjapio je usta i isplazio jezik. Svjedočilo je to o silnom naprezanju. Troši posljednje zalihe snage. - Viktore, daj me poljubi! Zašto me ne ljubiš u rumena ustašca? Zašto si tako zločest? Ni dolje me već dugo nisi ljubio. Nekad si ludovao za mojom slatkom močvarom, sjećaš se? Spojimo se, mili, i nesta-nimo... Majko mila, ovo postaje neizdrživo... Nikad nam ovako nije bilo... Nikad ni ja nisam bila u ovako blesavoj situaciji! Nikad me nitko u ovu svrhu nije iskoristio. Da li ću se u životu jebati ili samo gledati tuđa lica izobličena od užitka?

Dokad će ovo potrajati? 118 XXX - FILES Da sam se prije upitala, prije bi Viktor i Natalija završili. Bili su izvan sebe, neosjetljivi na vanjski svijet kome su mače pripadali. Shvatim da je seks jači od svih sila na svijetu. Viktor, dabome, nije istodobno rovao svojom topuzinom po Nata-lijinoj mandi i lizao je, jer ta točka ne uspijeva ni svjetskim akroba-tima. Ali uspio je asistenticu izluditi. Ona se ne zadovolji da je Viktor po svome nahođenju služi, izlazi i ulazi. Na umu je imala nešto drugo. Pa tako, na moje veliko olakšanje, Natalija se pridigne, s mukom, jer kurac nije htjela ni na trenutak ostaviti besposlenim. Obori ljubavnika na leđa, na pod. Poklopi ga. Njegovo tijelo prekrije haljinom. Samo mu je glava ispod nje virila. Natalija ga je slavodobitno jahala! Izgledala je kao kakav ogromni opnokrilac koji je svoje rilo zario u žrtvu i siše. Ali rilo je bilo u njoj, na njemu se vrtjela. Konačno sam odahnula... Odlučim da se malo dovedem u red. Prođem prstima kroz kosu koja mi bijaše slijepljena na čelu i po vratu. Gdje da nađem češalj? Ali, ima li smisla dotjerivati se kad je vjerojatno prošlo mojih pet minuta! Osjećala sam se zgužvana izvana i iznutra. Kao da me krava žvakala, kako bi rekla moja mama. Gdje su mi dugmeta na bluzi? čini mi se da mi je ispod pazuha popucao materijal... Tko će to platiti?! Viktora i Nataliju, koji su iskoristili priliku da se direktno na mom tijelu iživljavaju, nije briga za nevolje obične djevojke iz predgrađa. Ševe se bez obzira na događaje oko njih. Moje traperice su im poslužile kao afrodizijak. Dolje, na podu, ispod mojih nogu (masiram si gležnjeve), asistentica Natalija, nataknuta na Viktorovu batinu, žestoko jaše i mijesi. Zurim u njena patkasta stopala. Lopatice, vesla kojima vesla po tepihu. Prelila se preko Viktora, koji je stavio ruke pod glavu i prepustio se plovidbi... Od vremena do vremena taj brod od krvi i mesa naiđe na brzace, u snažne morske struje, pa se zaljulja, uskovitla, naginje, posrče, uranja i izranja... Usta mi bijahu suha, grlo me peklo, bila sam i gladna. Od kuće sam otišla prazna želuca nadajući se gozbi, stolu punom hrane, tako je nešto trabunjao profa Hanžek. U međuvremenu nisam ni zalogaja stavila u usta a morala sam izdržati nadljudske fizičke i duševne napore. Zvonimir Majdak 119 Oprezno spustim noge na tepih, vršcima prstiju uzalud tražeći štikle. Nigdje ih nije bilo. Možda su odgurnute pod fotelju? Nadam se da ću ih poslije pronaći. Nisam htjela ispasti sitna duša, pitati Viktora i Nataliju, usred jebačine, da li možda znadu gdje su moje salonke... Prekoračim taj akademski obrazovani par jer su mi se našli na putu. Natalija je upravo primala puno sljedovanje. Zabacila je glavu s raspuštenom kosom unatrag i naglas razmišljala. U prolazu sam nešto zapamtila. - Hoćeš li ići na seminar u Zadar? Oh, kako bih voljela da nadeš vremena! A onda ćemo, na jesen, zajedno u Rusiju! Viktorrrrreee, pobjednice, najveći jebaču među svim Slavenima. Još uvijek luduješ za Poljakinjama, ha? Nećeš više u Krakov sam, to ti ja kažem! Kako su ti muda okrupnjala! Osjećam da sjedim na njima. Kao kvočka na jajima. Viktore, fantastičan si... Tko zna što bih još sve čula da sam se zadržala u njihovoj blizini. Pripiškilo mi se. Pogledom potražim vrata koja bi nalikovala na vrata zahoda. Dabome, prvo uđem u špajzu. Držalo metle lupi me po tin-tari. Opsujem uhvativši se za povrijeđeno mjesto. Hoću li iz ovog nebodera izaći čitava? Iz kuhinje dopirao je miomiris prženog ulja i pomfrita. Jedino se u Glatkoga možeš pouzdati. On će svoju kulinarsku točku izvesti, pa kud puklo da puklo. Nadam se da gladuši nisu sve požderali, da je nešto ostalo i za mene. Naiđem na zaključana vrata, odmah na ulazu, u hodniku, desno od kuhinje, uz špajzu. Neka se popiškim u gaćice ako ovo nije zahod! Ostanem pred njima strpljivo čekajući. Dva-tri puta navalim na bravu kako bi osoba koja je unutra shvatila da i osim nje ima ljudi s

prirodnim potrebama. U hodniku se našlihtaju tri muškarca u potkošuljama, zagrljeni, oštro motreći jedan drugoga, kao da vrebaju neki znak pa da započnu izvoditi stvar o kojoj su se dogovorili. Ili se uopće ne moraju dogovarati jer je sve jasno? Ja, sirotica punog mjehura, bijah za njih zrak. Uopće me nisu opažali. Složno se iskašljaju i potiho zapjevaju dalmatinsku pjesmu kao da su na festivalu u jadranskoj noći, u luci... 120 XXX - FILES Ni jednoga od pjevača nisam poznavala, hoću reći da među njima nije bilo ni Hanžeka ni kućedomaćina Izidora Maka, a bogme ni Viktora, pa shvatim da je kuća puna gostiju. Nije onda čudo što nitko ni za koga ne mari. Napokon škljocne ključ u bravi. Na vratima se ukaže blijedo i izmučeno lice Glatkoga. Pogleda me iznenađeno a onda se zbunjeno nasmiješi. — To ti čekaš — reče i, ne znam zbog čega, osvrne se, baci pogled na školjku i kotlić u kom je grgoljila voda. — Pritislo me - rekoh. — A ja sam pokvario negdje želudac. Staro faširano meso, sigurno. Dođi poslije u kuhinju. Dok sam ja s osjećajem blaženstva ispuštala mlaz, nastojeći ga prigušiti, da ne zvoni preglasno, klapa je u hodniku nadahnuto pjevala o ribarima i mrežama. U zahodu je bio prilijepljen za zid i majušni lavabo pa iskoristim priliku da obraze oplahnem hladnom vodom. Nisam vjerovala da će mi to bogzna koliko pomoći, ali važno je da imaš dojam da pomaže, pa makar bilo sve pogrešno i lažno. — Sačuvao sam za tebe pun tanjur — reče zadovoljno Glatki kad se nadoh u kuhinji. — Vrti mi se u glavi od gladi - pokažem rukom koliko mi se švindla. — Nisi probala one božanstvene sendviče? — Sendviče? Uopće ih nisam vidjela! — Zaista! Šteta. Bilo ih je i s kavijarom... Kavijar, koji je to dio pileta ili svinjčeta, nešto suhomesnato ili mliječno? — Malo sam presolio pomfrit. Pasat će ti crno vino. Nije pregusto. Hajde, ovo je sve tvoje... Objema sam rukama trpala u usta. Zrnca soli skupljala su mi se u kutovima usana. Ispirala sam ih crnjakom i vraćala se u formu... — Kako se zabavljaš? - upita me podbočen o lakat. Gledao me kao brižna mati. — Famozno. — Ne zaboravi da ja za tebe odgovaram! Zvonimir Majdak 121 Ne znam šta mu je ovo trebalo značiti. Nisam si dugo glavu razbijala. Pretpostavljam da je Glatki nekome dao riječ da će me doma vratiti u jednom komadu, šta drugo? Zar je glup i slijep? Zar je blesav pa ne shvaća što se oko njega događa? Zašto me doveo na ovaj visokoobrazovani tulum? Zašto mi je dao piti ovo crno vino od koga mi se naglo povećala količina krvi u žilama? Osjećam se hrabra. Raspoložena. Ne bih se tako osjećala ni da sam smazala kilogram kavijara... - Neki se ljudi zapravo kriminalno ponašaju - zamišljeno će Glatki ne upirući ni u koga prstom. - Malo su više popili - oprezno rekoh u njihovu obranu. - Šta ti vrijedi fakultet ako si ispod kože svinja, najobičnije đubre — s prezirom će u glasu. Nije li tog trenutka našao razlog zašto nikad neće završiti faks? Zar mu je toliko bilo stalo da ne bude četveronožna svinja? Uglavnom, ostavila sam Glatkoga duboko zamišljenog. Okrijepljena crnjakom i presoljenim pomfritom, poželjela sam si nešto lijepo, ugodno za dušu i tijelo. Drugim riječima, bila sam janpi, nacvrckana i, prema tome, osjetno slabija na točkama na kojima je jedna ženska i inače slaba. U sobi više nije bilo golih muškaraca. Viktor i Natalija sjedili su jedno uz drugo, pušili i razgovarali. Nema sumnje da su vodili neki umni razgovor u koji ja ne spadam. Zar je sve ono bilo

priviđenje u mraku? Da se uštipnem?! Tko bi mi povjerovao kad bih mu ispripovijedala sve o bludnim radnjama Natalije i Viktora, o njegovom ogromnom kurcu koji mi je tako reći ispred nosa šćapila njegova ljubomorna asistentica...? K vragu, neće me valjda još netko pokušati razuvjeriti da ne postoji u Novom Zagrebu ovaj neboder, petnaesti kat i na njemu stan direktora muzeja Izidora Malca! Nije potrebno da se uštipnem. Dokazi su na meni, a neki i nisu. Štikle u kojima sam došla u ovaj stan jedan su dokaz, moram ih hitno pronaći. Zašto bih ih izula, zašto bi mi pale sa stopala da me debeloguza Natalija nije zarobila u fotelji, onesposobila i onemogućila da sudjelujem u zabavi? Ne skidam štikle tek tako! Posebice u tuđem, nepo122 XXX - FILES Zvonimir Majdak 123 znatom stanu. Prije ću svući traperice, ako ćemo pravo. Uopće, glupo sam se dala nagovoriti. Sigurna sam da u njima dobro izgledam, ali ne djelujem ženstveno! Dakle, ne sanjam niti izmišljam. Važan je dokaz i poderotina na bluzi ispod pazuha. Koliko me ona salasta Natalija pritiskala, ne bi bilo čudo da se bluza jednostavno istopila... Štikle nađem uz fotelju i nonšalantno se popnem u njih. Kao da je netko u međuvremenu pospremao stan! Popipam se ispod pazuha, u strahu da ne ludim. Ne, rupu u bluzi još nitko nije zakrpao. Ponekad te i rupa uvjeri da si pri zdravoj pameti. - Gospođice, gdje ste vi? Sta se s vama zbiva? Jesam li vam rekao da sam slobodan? Naprstak viskija, može? S ledom, može? Kućedomaćin, direktor muzeja Izidor, stajao je preda mnom raširenih ruku, očito odlučan da me zadrži i spriječi da me struja odvuče u nekom drugom smjeru. - Toplo je, zar ne? - Izdrži se... - Idemo na balkon. Tamo ima zraka. Krasno se vidi tv-toranj na Sljemenu. Evo čaše, pridržite je. Hop-la, zamalo... Nije bilo druge nego da se pokorim prijedlogu, ili volji, direktora Maka. On odgrne zavjesu. Išuljam se na balkon. - Pazite na kabel antene. Jedva sam je naštimao - zamlatara rukama kao da sam pošla prema ogradi s očitom namjerom da se bacim u dubinu, jer neću moći živjeti pomirena sa činjenicom da me na žuru, ovom ovdje, za redom poševilo sedam frajera... A on živčani zbog kabla te-ve antene! - Tako, jeste se smjestili? Hoćete jastučić pod laktove? Božanstven pogled, zar ne? - Nikad nisam bila na tolikoj visini - propentam, što on odmah iskoristi da me zagrli i iskezi se zaštitnički. - Inače ste rodom odavle, iz Zagreba? - Da. - A roditelji, odakle su? - Iz okolice Banove Jaruge. - Imate li braće i sestara? - Samo jednog brata. - Idealno. Ja sam jedinac. To mi nije donijelo sreće u životu. Nikad se nemojte pomiriti s time da budete jedno dijete u roditelja! - Nema problema. Nema šanse - rekoh. Koje sad pitanje slijedi? - Na posao se vozite tramvajem? Ili možda čak i autobusom? Gužve su užasne, zar ne? - Ja sam još školarka - odvratim stidljivo.

- Punoljetna? - Da... -priznam urotnički. Kao da je čekao ovaj podatak bez koga bi se teško odvažio na slijedeći korak, tata Izidor (tako sam ga u sebi zvala, iako nisam imala pojma je li sretni otac) istog trena navali na svoju gošću, to jest mene. Stane mi sliniti po vratu. Umalo mi ne odgrize uho. Strastveno me ljubio po potiljku. Zagrcne se jer mi je valjda progutao pramen kose. - Udarite po leđima. Brzo! - napuklim, izmijenjenim će glasom Izidor Male. Stisnutom šakom odalamim ga nekoliko puta po plećima. Iskaš-ljavao se izbuljenih očiju držeći se rukom za grlo i vrat, povlačeći kožu nadolje. Što me podsjetilo... - Baš vam hvala. Ne znam šta mi je uletjelo... Ovdje je nekad bilo močvarno pa ima svakojake živine... Izidor istrusi ostatak viskija iz čaše. Nutkao je i mene, ali sam se nećkala iz straha da ne pomiješam dva pića, crno vino i viski, pa na kraju ne izvedem rigoleto. Možda je i moj zaštitnik Glatki tom kombinacijom pokvario želudac? Zato samo liznem oštru, peckavu tekućinu od koje mi se jezik istodobno ohladi, odrveni i zagrije. Direktor me stjera u kut balkona i stane trljati svoj bok o moje mlado mliječno bedro. Vjerojatno je to bio njegov način zavođenja i uzbudivanja žena. No, ja bijah hladna kao krastavac. Između svih muškaraca na žuru, a bilo je i mladih iako ne i mojih vršnjaka, zašto na mene trzaju samo pedesetogodišnjaci? Prvo Viktor, a sad eto Izidor, kućedomaćin. Zar ću večer provesti gnječena i sabijana u kut?! iuLjm^i 124 XXX - FILES Stavi ruku na moj guz u trapericama i pomiluje ga usput, kao za probu. Svidjela mu se njegova tvrdoća i nabijenost pa ga, osmjeljen mojom pitomošću i šutnjom, manijački promiješa, opipa sa svih strana. Pokuša dlan uvući u traperice ali one bijahu maltene slijepljene s kožom pa odustane. Uspori ravnomjerno gladeći čitavu površinu moje dvije polulopte. - Ja sam vam užasno nesretno ljudsko stvorenje, znate li? A imam sve preduvjete da mi ništa ne fali. Mislite da cmizdrim za ženom što me napustila. Drek! Koješta! Vratit će se ona i na koljenima me moliti da je primim! Mislite da ću popustiti... - Ne znam - rekoh stidljivo i skromno. - Pa jasno. Mogu ja biti tvrd kao kamen. Ni najstrašniji prizor na mene neće djelovati u smislu omekšanja srca. Eto, kad sam bio dječak, moja pokojna mama nije imala hrabrosti da u kadi zakolje kokoš koju je kupila od kumice s Granešine. Nije mogla vidjeti krv, a kamoli vlastoručno kokici prerezati vrat. Padala je u nesvijest. Za mene je to bila sitnica. Važno je bilo da je nož naoštren. Prije svakako treba s vrata počupati perje... Mislila sam da ću se pobljuvati s petnaestog kata. Počnem duboko disati. Nisam smjela popiti ni kapi viskija, ja budala! Ili je slabost prouzrokovana Makovim opisom? Njega moje stanje nije diralo. Ništa nije opazio. - Budite sigurni da ta krmača neće u meni napipati slabu žicu. Bez milosti ću je najuriti onamo odakle je došla. Šta mi fali, ovakvom samom i slobodnom? Troškovi za telefon i vodu, mogu vam reći, odmah su prepolovljeni! Zar to nije fenomenalno?! Ni sam nisam bio svjestan koliko me ta uš koštala, sisala... I da pokaže kako i on zna i umije druge sisati, direktor Male, uz moje blago protivljenje, otkopča dugmeta na bluzi i zaroni znojno lice između dojki. Hrapavom jezičinom, kao soboslikar četkom, stane povlačiti gore-dolje. - Kolosalno... Božanstveno... Miris dunja... Koliko je vremena prošlo što taj miris nije ušao u moje nosnice! Desetljeća, o Gospode! Pokojna mama držala ih je preko zime gore, na ormaru... Oh, ni slutio nisam da vi... Dajte da udišem... Hoćete li ostati kad drugi odu? Pokazat ću vam sliku moje pokojne mame... Zvonimir Majdak 125

Male je mljackao, lizao, usisavao sve ono što je otkrio između mojih sisa, uzdišući i hvaleći miomirise koji su ga opijali i gušili, disao je teško kao da nema pola plućnog krila... S druge strane ja sam se, da budem iskrena, dosađivala. Blesavo mi je bilo stajati u noći, na balkonu, sa starim frajerom koji melje nezanimljive stvari. Ne pada mi na pamet da ostanem i sekundu sama s njim! Glatki se s time ionako ne bi složio. I kao da se može izvesti samo tako a da ostale cure ne primijete... Možda mi je na početku pića bila spremna i voljna, sposobna i željna da primi pod krov novog poznanika, da ga ugosti i poigra se s njim, ali sad, pošto je prošlo pola noći, nadvladao je umor i neka tupost. Nisam se nadala događaju koji bi me razdrmao, razbudio i razdragao. Ionako je večer obilovala uzbuđenjima kakva ne mogu sebi svakodnevno priuštiti. Viktor i ja nesretno prekinuti, kad su mi traperice već bile spuštene na butine... Viktor i kurca gladna Natalija... Jebačina koju sam promatrala iz sasvim neobičnog kuta, gotovo smoždena u divnoj kožnoj fotelji... Dalje da i ne nabrajam! Dovoljno da se mjesec dana naslađujem u mislima! Iznutra dopre galama, povišeni glasovi, smirivanje posvađenih. Male oslušne. Rasprava ponovo započne, muška i ženska vika, psovke, poziv na tišinu. Male se uzrujano odvoji od mene, bez dvoumljenja, kao da je samo ovo čekao. - Kreteni, nije ovo javna kuća ako sam se ja razveo! I zakorači s balkona u unutrašnjost stana da i bukačima dade do znanja da njegov stan nije kupleraj. Znatiželjna kakva već jesam, privučena glasovima, pohitam za Izidorom Malcom. Netko je upalio stropni luster pa se sve lijepo vidjelo. Neki muškarci još bijahu kao od majke rođeni. Nehotice mi pogled proleti po tim istrošenim i izlizanim alatkama, po mudima i kesama koje su žalosno, ispražnjeno visile. Neki su ipak bili normalno odjeveni. Trio pjevača dalmatinskih pjesama držao je usta poluotvorena, kao da su prekinuti naprasno u pjevanju. Cure bijahu raščupane, izgužvane, šminka razmazana. Sve je otišlo k vragu. Ali nitko nije obraćao pažnju na vanjštinu svoga bližnjega jer je u polukrugu bio ponuđen mnogo zanimljiviji i napetiji prizor! 126 XXX - FILES Isprva, dakako, ništa nisam shvaćala. Da li je to život ili gluma? Ljudi, kad su svega siti, počnu izvoditi kerefeke ne bi li se još više nadražili i iživjeli... Tako je i prizor s kojim sam se suočila u prvi mah nalikovao na kazalište. Kao da ga je postavio režiser. Jer kako to drukčije objasniti?! Okružena gledaocima, u polukrugu je stajala debeloguza asistentica Natalija, s rukama na bokovima, bosonoga, raščupana, kao da je prošla kroz guštik. Sve je na njoj bilo naopako i pošemereno. Suknja joj je visila, porub crnog kombinea virio ispod suknje. Dabome, bluza joj nije bila utaknuta u suknju jer ju je, da bi lakše disala dok se jebala s Viktorom bila izvukla. Pakosno i kritički sam je promatrala, šta se tu moglo. Zavidjela sam joj na užicima koje je prigrabila! Bila je bijesna. Bila je otrovna. Siktala je i frktala kao osoba koju je u najljepšem trenutku uživanja prekinuo dolazak nezvanog gosta. Tako se osjeća djevojka po koju na ples dođe majka, usred zabave, dok još nikome ni na pamet ne pada da ide kući, jer najpopularnije melodije i šlageri još nisu odsvirani. Svoju srdžbu i negodovanje Natalija je usmjerila na krhko, nejako, zapravo žgoljavo stvorenje u hlačama, istinabog na frajera, na muškarca prorijeđene kose na tjemenu, isposničkog lica, kukastog nosa. Naočale s debelim lećama, onakve s krugovima, krasile su tu nosinu. Brčići, iz kojih kao da je iščupana svaka stota dlaka, nisu podcrtavali muževnost tog lica. Odmah mi se smilio. Bio je ružan kao crni vrag. Ne znam zašto, ali dopustila bih da me ima, da slini i plazi po meni koliko ga volja. Bio je nesretan, ponižen, bačen na koljena. Možda zbog toga što se ni ja nisam tada mogla ponositi ljepotom crta lica, zdravim zubima, uopće, ljepotom glave? Mršavko je doslovce klečao pred uzrujanom Natalijom i poput grešnika gledao u sveticu, to jest u njeno zajapureno, uzdrhtalo lice.

Nikad još nisam vidjela da netko s tolikim obožavanjem motri ženu kao što je te noći Berislav Funk - tako se, naime zvao taj nesretnik -motrio moju konkurenticu Nataliju. Gutao ju je. Topio se pred njom. čekao njenu naredbu pa da joj obliže pete ili se poslušno odvuče u kut i tamo drhturi čekajući kaznu, izljev nezadovoljstva svoje gospodarice. Zvonimir Majdak 127 Zatekla sam ih u trenutku kad je već mnogo toga kroz viku i psovke izgovoreno. Najčudnije od svega bijaše to što je Berislav, umjesto, recimo, molitvenika, u rukama držao, žmikao ženske gaćice. Izvan svake sumnje, bijahu to Natalijine gaćice od žute svile. Otkud taj komad intimnog rublja u njegovim rukama? Tko mu ga je dao? Zar je to razlog spora? Gdje je Viktor, zašto on sve to ne raščisti i smiri? Tulum je pri kraju, očito, tko će me odvesti doma? Pitanje jedno gluplje od drugog. Što se to sve skupa mene ticalo! Moje je da šutim i gledam... - Nataška, Taška, Tašenjka, ljubavi moja... - molećivim, očajničkim glasom obraćao se Berislav Funk, pjesnik i intelektualac, slo-bodoumnik, proždrljivoj (zna se u kom smislu!) asistentici Nataliji. - Šuti! Da te nisam čula! - toptala je bijesno stopalom. - Ali, kako... Pa mi se volimo! Mi smo ljubavnici. Zar se mogu zaboraviti one divne noći u Opatiji na kongresu... - Jesam li ti lijepo rekla da me čekaš? - Ako treba do kraja života, Tašenjčice moja! - A sad te lijepo molim da mi daš moje gaćice. - Uspomenu, za uspomenu hoću! - Tako tvrdoglavog stvora... Idiote, majmune, drkadžijo jedan, zar ti ne razumiješ hrvački?! Hrvački bez »ts«! Daj mi gaćice i nosi se u materinu! Pičke od mene više nećeš vidjeti, a kamoli dobiti, ako se ne budeš razumno vladao! Kako si me uopće ovdje pronašao...? - Slijedio sam te, uhodio... Oprosti mi! Tek je tada od velikog iznenađenja došao k sebi direktor Izidor Male, u čijem se stanu, u gostinjskoj sobi, odigravao ovaj neviđeni prizor. - Tko će mi, molim lijepo, objasniti kakav je ovo cirkus?! U čijoj se režiji sve ovo izvodi? Zar sam ja svoj stan iznajmio putujućim kome-dijantima, je li? Zar smo se tako dogovorili, gospodo? Hanžek, Viktor, kome ste vi sve poslali pozivnice? Koga još s autobusnog i željezničkog kolodvora možemo očekivati?! Pa ovo je unikum! Hoćete da ovo sutra izađe u zagrebačkoj kronici?! Moju reputaciju, moj glas želite upro128 XXX - FILES pastiti, je li? Nisam vas dovoljno lijepo primio i ugostio? Gospoda su se zaželjela nečega ekstra, malo varijetea i barskog štimunga... Svi su pokunjeno šutjeli i zagledali se. Berislav je drhtao kao šiba na vodi. Bio je dvostruko, jadnik, isprepadan. Prvo ga je odbacila, izvrijeđala i ponizila njegova ljubav Nata-lija, a sad na njega grmi direktor Male, u čiji je stan nepozvan upao privučen prirodnom željom da bude u društvu svoje ljubljene, iako mu je to ona izričito zabranila... - Vrata su bila otvorena, nisam morao ni zvoniti... - objasni bijedni Berislav kako je ušao. - Tko ste vi uopće da se javljate? - Dopustite, Berislav Funk, pjesnik i naučni suradnik... Ovo predstavljanje bilo je suvišna kap. Male odstupi korak-dva da se distancira od grupe i, podigavši prijeteći ruku, poviče: - Napolje, van iz moga stana, odmah, bez diskusije! Neću ni da čujem! Ovo je posljednji put... Naprijed stupi Viktor, počešljan, zakopčan. Sve je na njemu bilo kako treba. Zadrhtim pri pomisli

na buzdovan koji se pritajio u njegovim hlačama. Treba samo šlic otvoriti... Viktor je djelovao sabrano i gospodski. Nije stao na stranu Nata-lije. Držao se kao da se ne poznaju. - Izidore, stari moj, nemoj se uzbuđivati bez razloga! Gospodin Berislav je mio i drag čovjek. On sve oko sebe vrlo intenzivno doživljava. Duboko smo zašli u noć. Živci rade, stari moj, shvati, preuzimam na sebe odgovornost... - Ti možeš ostati, ova mlada gospođica također - pokaže na mene - protiv gospođica općenito nemam ništa, ali ostalima zabranjujem. Zabranjujem! Molim, ne želim o tome više razgovarati! - Ali, Izidore... - Van, napolje, smjesta! - Pa daj se smiri, evo, sve je na svome mjestu... - Napolje, napolje, ne želim razgovarati! Idemo, idemo! Ovo nije autobusni kolodvor. Tko je to ovdje istresao pepeo?! Nikakva uvjeravanja, nikakva obećanja da će se poštivati njegova riječ, nisu mogla promijeniti odluku direktora Maka da nas istjera iz svoga stana. I Viktor je nemoćno slegao ramenima i uputio se prema Zvonimir Majdak 129 vratima. Dugajlija Hanžek, očito naljoskan, priđe Maku i poljubi ga u tjeme. Svi su se šutke spremali na odlazak. Natalija i pjesnik Berislav očito su medu prvima šmugnuli. Njih dvoje, koji su sve to zakuhali, zbrisali su u vidu lastinog repa! Šta to sve znači, tko je koga nadmudrio? - Nisam znao da ga je rastava tako pogodila - reče Glatki u liftu. — Sutra će me opet zvati da nešto organiziram... Šutjela sam, nitko nije tražio moje mišljenje, iako sam o duševnom stanju direktora Maka znala više nego što su ostali slutili. - Filip će te prebaciti doma - reče Glatki i zijevne. - Bit će mi čast! - reče Filip, jedan od tri pjevača dalmatinskih pjesama. - Ovdje si, ostaješ u Zagrebu? - upita me Glatki na rastanku ispod nebodera. Zrak je već bio blijed. Zora i jutro ne bijahu daleko. Uhvati me na trenutak trta. Šta će stara... Onda se sjetim da leži krepana, bolesna, ovisna o mojoj pomoći. - A kud bih išla? - sa zakašnjenjem odgovorim Glatkom. - Možda nešto bude u subotu, tako da znam. Rastajali smo se. Muškarci su pušili i ogovarali direktora Maka pripisujući njegovo luđačko ponašanje svježoj činjenici da ga je supruga ostavila. A ne on nju, kako se naokolo busa u prsa. Gospodin Filip, strašno privlačan muškarac, šlank i stasit, prekrasnih bijelih zubi i preplanule kože, kao da je neprestano na jedrilici, kavalirski mi otvori vrata spačeka. Osjećala sam se kao fina mala damica. Unutrašnjost spačeka bila je puna paketića guma za žvakanje. Gospodin Filip ponudi mi da uzmem koliko hoću. On je, reče, zastupnik tvornice za sjevernu Hrvatsku. Oho, pomislim, moji poznanici postaju i biznismeni! Ponosno ću odbrusiti staroj ako me bude gnjavila gdje sam se zadržala. Gospodin Filip bijaše u biti prilično šutljiva osoba. Vrpoljila sam se na sjedalu udišući vonj kauguma, pogledavajući ga ispod oka, očekujući da me nešto zapita. Ni riječju nije osudio ponašanje direktora Maka, niti je pjevušio kao što biste očekivali od nekoga tko ima ugodan baršunast glas... 130 XXX - FILES Kad sam shvatila da se ne vozimo ulicama u pravcu naše kućice u predgrađu i da smo se zaustavili na nekom pustom puteljku ispod savskog nasipa, sve je bilo kasno ali jasno. — Da se malo protegnemo, udahnemo frišku ariju? Gospodin Filip iskoči iz auta. Vidje da ne znam otvoriti vrata, koju ručku potegnuti, pa priđe i namuči se prije nego oslobodi bravu. Spustim noge na zemlju, oprezno u onim cipelama s visokom petom. Udahnem svjež rječni zrak. Protrljam nadlaktice.

- Friškeca, a? - reče gospodin Filip i uhvati me prstima dugačkim i maljavim za tu istu nadlakticu, za nerazvijeni ženski mišić, i povede prema prednjoj strani automobila. Nasloni se na haubu a mene uvuče medu svoje noge. Bradu sam spustila na grudi stideći se svoga izgleda. Vjerojatno sam izgledala kao čudo nakon noći u kojoj se svašta zbivalo. Nisam se usudila podići pogled i susresti se s modrim, čvrstim pogledom gospodina Filipa, biznismena s kau-gumama iz sjeverne Hrvatske. Patila sam od kompleksa kao nikada. Što će jedan takav muževan frajer s jednom takvom balavicom kao što sam ja bila te godine? Međutim, gospodin Filip nije se dugo dvoumio. Osjetila sam kako mu se digao u hlačama. čvrsto me pritegao i stisnuo koljenima. Onda je otkopčao dugme na mojim trapericama i povukao rajsferšlus. Učas su traperice oslobodile moju guzu, brežuljak, bedra. Rukama stidljivo i bojažljivo pokrijem svoje stidne dijelove. - Nemojte - tiho ga zamolim. — Ma ne boj se! Samo malo... Tek ću mu vrh staviti... — uvjeravao me gospodin Filip. Prstima mi pomiluje pičić, mačkicu koja je cijele noći bila budna. Osjetim silnu navalu miline i ugode. Sva omekšam, olabavim i nehotice raširim butine. Gospodin Filip ugura dlan i postavi ga ispod piće, kao da trenutak čeka da mu na dlan padne neki sočni rajski plod. Onda me okrene. Ja se rukama naslonim na auto a on mi priđe odostraga. Ugurao ga je zguza. Osjetila sam da sam ispunjena, baš po mjeri. Gospodin Filip nekoliko puta ude i izađe. Kao da mu se odjednom žurilo. Taman kad mi se učinilo da bih i ja mogla svršiti, izvuče ga i odvoji se od mene. Znala, sam da je sve gotovo pa navučem gaćice i traperice. Gospodin Filip već je pritezao remen. Pogleda na sat. Zvonimir Majdak 131 - Uh, bogati, koja je već ura! Neću ni oka sklopit. Moram ravno u Krapinu. Mala, nemoj zaboravit. Uzmi žvaka koliko god te volja. I za kolegice... 132 XXX - FILES NORDIJSKO SKIJANJE U SCHLADMINGU (ulomak iz romana »Ponovno sam nemoralna i pokvarena«) Odjednom je zahladilo, kao da je sjenoviti oblak odnekud doplovio, što bijaše nedvojben znak da se sunce spušta prema ledenim vrhuncima, te da će uskoro i zaci, ostavivši iza sebe modro alpsko nebo da čeka pojavu hladnih zvijezda. Ali do pravog mraka bilo je još dosta. Vučnice su radile. Svuda uokolo muvali su se skijaši. Prekrasan prizor kakav u Zagrebu nikad nećeš vidjeti niti ga možeš zamisliti. - Stara, idemo se polagano spustiti - predložih Silvi. Te smo večeri također namjeravali lumpati pa nije zgorega odmoriti tijelo nenaviklo na napore skijanja. Silva nije imala ništa protiv. Cak je zijevnula i rekla da će malo odspavati prije večere. Lagano smo krenule po već znanim stazama koje su na nekim mjestima bile od silnih skija led ledeni i ništa više. Valjalo je oprezno, uza sve znanje i vještinu koje sam stekla. Pored nas šibali su manijaci koji su već sve terene izgustirali, pa traže gdje bi slomili vrat ili u najmanju ruku nadlakticu. No nas dvije nismo se dale zbuniti. Sklanjale smo im se s putanje, cik-cak vijugale i u tome nalazile zadovoljstvo... Ne znam što nas je razdvojilo, kako se to točno odigralo. Možda baš takav samoubojica koji se urličući spuštao niz strminu? Tek odjednom shvatim i osjetim da Silva nije ni naprijed ni natrag, ni lijevo ni desno. Zvjeram okolo sebe. Nigdje je nema. Sama sam. Već sam nekoliko metara odskijala stazom. Dogodilo se da sam na jednom raskršću ja skrenula lijevo, a Silva desno... Zastadoh da je pričekam, ako se pokuša vratiti i pridružiti mi se. A možda joj se vez otkopčao ili je posrijedi nešto drugo što ju je omelo. Zvonimir Majdak 133 Međutim, Silvi ni traga ni glasa! Ne preostaje mi nego da se sama spuštam s nepoznatim skijašima.

Vratiti se na raskršće ne mogu baš i da hoću. Prestrmo je, a površina zaleđena. Proslijedila sam bez svoje najbolje prijateljice. Nekakav strah, nelagoda grozna, uvukli su mi se u kosti pa izgubili stečeno samopouzdanje. Koljena su klecala iako sam doma na Pan-tovčaku, na suhom, vježbala da očvrsnu i služe me. S užasnim naporom svladavala sam uglačanu žljeboliku stazu. Prijetilo je da se skije pomiješaju, skoče jedna na drugu u toku vožnje, te ja izgubim ravnotežu i vlast nad njima. Završit ću sretno ako padnem na dupe, kako se preporuča, i eventualno slomim kuk. No oko mene je šuma, stabla, sumrak koji se naglo zgušnjava... Poljubim li koru kojeg stabla, uletim li u šumu... tko će me tamo naći i spasiti?! Daleko dolje su svjetla i sigurnost Schladminga! Sve se odigralo u trenu, bez najave, osim mojih crnih misli u glavi. Prvo sam u žlijebu naletjela na ogromnu ledenu grudu koju kao da je netko namjerno meni pod noge bacio. Ispustim krik upozorenja. Ni iza ni ispred mene nikoga. Svi su me već prestigli i ostavili u tuđoj zemlji s kojom graničimo, ali što vrijedi jednoj skijašici u nevolji! Očajnički sam raširila ruke u kojima su se klatili beskorisni štapovi i prepustila, kome drugom nego sudbini. Gruda leda se kotrljala, remetila sklad skija i vodila me u ponor. Uistinu, preda mnom se ukaže stravični snježni ponor kad skrenem bespomoćno sa staze. Vrhovi cr-nogorice koje sam s jezom gledala iz kabine kad sam se sa Silvom vozila gore na terene, zloguko su mirovali u planinskom predvečerju. Da mi je na neki od njih, kao u studeno gnijezdo, aterirati, bijaše posljednja želja prije nego sam poletjela. Ja, ptica bez krila, dok se oko mene sklapali valovi tame... U sljedećem trenutku dok jedva otvaram otežale kapke, silna toplina preplavljuje mi tijelo. Kulja odnekud jara, topli zrak, čuje se pucketanje iskara. Odvažim se i potpuno rasklopim kapke. Ugledam s lijeve strane razjarenu vatru u kaminu. Jesam li u paklu, zaboga! Život mi je bio grešan, ali u popovske priče nisam vjerovala. Onaj koji ne vjeruje, tome se neće ni dogoditi... Ne, ovo se događa na zemlji. Lijepo uočavam kako otpada i rasprskava se žar s cjepanica. Opipam 134 XXX - FILES se, uštinem za vreli obraz, pomaknem kuk da ustanovim je li čitav. Ili je prijelom topao pa ne osjećam bol. Usta mi žedaju, jezik i nepce stravično su suhi. Istodobno pogled mi padne na moja bosonoga stopala koja također gore u nekakvoj vatri. Kao da mi je pod tabanima potpaljena vatra! Obazrem se oko sebe. Učini mi se da se nalazim u sobi nalik na lovačku u nekom dvorcu. Sve oko mene je od drveta. Zidovi obloženi drvetom, strop također. Jedino je kamin od bijelih pločica. A ja odjevena u bijelu spa-vaćicu izvezenu narodnim vezom koji mi je odnekud poznat...? Tek tada me uhvati prava panika! Kamo sam ja to dospjela.-1 Jedno je izvjesno: ne nalazim se u apartmanu frau Rozike, uza me nisu moja djeca. Nema ni Jure. On je u Miinchenu, prisjetim se. Nema Silve... Silva je skrenula lijevom stazom, a ja desnom, i tu počinje drama! Ali zašto sam u spavaćici i tko me u besvjesnom stanju razodjenuo a da me nije pitao za dopuštenje? Ni luđaci se ne skijaju u spavaćici...! U taj tren škripa vrata u toj tajanstvenoj drvenoj sobi prekine niz pitanja koja su mi se rojila u glavi. Brzo privučem nogu pod bradu. Skutrim se u obrambeni položaj poput psića koji još ne pozna ćud svojih novih gospodara. — Dobra večer, ćerce moja - čujem pozdrav na hrvatskom a u Austriji sam! —Jesi li se sama od sebe probudila? Je li ti u glavurdi još teško? Dobro si prošla, majke mi! Opipala sam te posvuda, da oprostiš, ali ti ni picina dlaka ne fali! Sad ću ja tebe potpuno izliječiti, ako ima kakva čvoruga ili masnica, pa ćeš večeras još i zaplesati! Samo me dobro poslušaj i nikakvog belaja neće biti. Tvoji spasioci ne mogu dočekati da te vide zdravu i čitavu. Loču pivo već tri sata bez prestanka! Preda mnom stoji i s visine na me motri kršna ženska spodoba pred kojom bi svaki napadač i

nasrtljivac ustuknuo. Možda mi se takvom čini zato što sam ja na podu na životinjskom krznu pred otvorenim kaminom, a ona stoji i uzdiže se nebu pod oblake? Smješka se prijateljski i pritom otkriva zdravo zubalo kao da je malena žvakala sirovo meso. — Ja sam ti Milka — predstavi se. Zatim nadoda: Iz Doboja grada. Zvonimir Majdak 135 — Drago mi je što sam među našim ljudima - prošapćem. — E tu smo ti naši samo ja i moj Lazo - ispravi me Milka. - Ali ne brini, ćerce. Živa ćeš odavle izaći, to ti ja jamčim! A bi li nešto popila? Rakiju, našu, šljivu, bosansku. Da te zagrije! — Pa mogla bih - pristanem. Ubrzo se Milka vrati s bocom rakije i čašicom. Sto pitanja željela sam odjednom postaviti i saznati kako sam ovdje dospjela. Htjedoh se odjenuti pa k djeci i mužu. Posvuda me već uspaničeno traže. Vjerojatno su i policiju obavijestili, gorsku službu spašavanja, koga sve! Možda i helikopter s reflektorima šara po planini i skijaškim stazama, kao neke večeri... Nešto od toga i izgovorim, promucam. No Milka mi preporuči da budem smirena i hladnokrvna, te da neće ići baš sve kao podmazano jer mi se odjeća suši. Ta ja ne shvaćam u kakvom sam stanju dopremljena pod ovaj gostoljubivi krov! Mokra, promrzla, u nesvjestici. Samo zahvaljujući hrabrosti i požrtvovnosti njenih gospodara, Nordijaca, koji su me našli i izvukli iz duboka snijega u koji sam se poput bombe zabila, nalazim se sada na sigurnom i po svemu sudeći zdrava i čitava... Nešto strpljivosti i zahvalnosti s moje strane ne bi bilo naodmet po Milkinom mišljenju. Tako je govorila i podučavala me Milka iz Doboja... Onda me nahranila. Miris jela tek mi je otvorio apetit. Navalila sam kao vuk na toplu juhu bogatu mesnim kuglicama i žestoko začinjenu. Mirodije su izazivale žeđ. Milka je bila uz mene i spremno nalijevala u čašu nekakvo zelenkasto, svježe, pitko ali i jako vino koje u meni stvori divno, opušteno raspoloženje. Shvatim da proživljavam pustolovinu sa vjerojatno, sretnim svršetkom. Oslobodim se i posljednjih tragova zabrinutosti i sumnje da se nešto sprema. Blaženstvo, toplina, miris borovih klada koje su sagorijevale u kaminu. Miris smole, borovine, stogodišnjeg drveta od koga je sve u ovoj kući sagrađeno, sasvim me oslobodio tereta nepotrebnog opreza i straha. Bijah spremna na lakoumne, ako ne i bludne korake... Nisam dugo morala čekati! Uskoro mi se ukazala prilika. S velikim vrčevima piva u ruci u sobu se ušuljaju četvorica crvenokosih muškaraca. Prvo što sam, eto, uočila bijaše boja kose, a da su 136 XXX - FILES pritom i nagi, pa im se mužjački pribor slobodno klati i ljulja pri svakom koraku to mi bude odmah potom jasno. Srce poskoči kao da je otpušten feder koji ga je kočio. Krene u smjeru grla zbunjeno prizorom nesvakidašnjim. I bude mi jasno da sam najebala. Nisu ovi atletski građeni pivopije tek tako bez razloga goli i ne dolaze da me pozdrave i priupitaju za zdravlje. Namjere im nisu čiste i bezazlene. Zar ću morati izdržati skokove četvorice? Nisam djevica, neću pokleknuti samo tako u stranoj zemlji! Ali četiri jahača smiriti i izmoriti nije ono na što sam navikla...! Ili možda tipovi pripadaju nekoj drugoj golišavoj civilizaciji koja je odbacila odjeću da bi se što komotnije osjećala? No da su dobro raspoloženi i da se savršeno zabavljaju - u to nije bilo sumnje. Smjeste se oko povećeg stola i stanu prazniti vrčeve piva. Između gutljaja gro-hotali su, brundali na meni nepoznatom jeziku. Svaka izgovorena riječ popraćena je gromoglasnim smijehom i udarcima šake o masivni stol koji ni da se pomakne. Kao da su prepričavali neke užasno smiješne zgode ili viceve od kojih se ožedni. Jer ne prođe ni nekoliko minuta a vrčevi bijahu prazni. Kao da je čekao iza ugla, iza neke zavjese, s novom rundom piva hitrim koracima priđe stolu crnokosi omanji konobar odjeven besprijekorno, kao da poslužuje u »Interkontiju«. Šaka u oko - on upicanjen od glave do pete, a gosti goli kao od majke rođeni... Posegnem i ja za čašom vina te ovlažim svoje suho grlo, što od blizine vatre iz kamina, što od

panike koja me hvatala. Gdje je Milka iz Doboja da me spasi iz šapa ovih medvjeda pivopija? Gdje je moja odjeća da se na brzaka odjenem i s malo sreće izbavim iz nevolje... Ni traga Milki ni njenom Laži. To znači imati peh! Prođe još nekoliko minuta ispunjenih neizvjesnošću i sudarima najstrašnijih misli u mojoj glavi, a ništa se prijeteće ne dogodi. Pivopije Nordijci vladaju se kao da su sami u prostoriji. Na mene ni da pogled bace! Kao da sam cjepanica položena uz grotlo kamina koju će baciti na žar kad ga prekrije pepeo... Ni crnomanjasti konobar koji ih neumorno služi ne daje znaka da ja za njega postojim. Zvonimir Majdak 137 Smiješno i čudno, kad se sve ovo ne bi događalo visoko u brdima, u Austriji! Najebat neću od nekog veselog Austrijanca, već će me fu-kati četvorica s dalekog sjevera, neki nordijski drvosječe...! U takvim napetim trenucima valjda se i čovjekova osjetila izoštre te bilježe i najslabije titraje. Kako inače ovo objasniti: premda očekujem da na mene nasrnu četvorica, ja ne trtarim, vid mi se nije zamaglio od suza veličine graška, već jasno uočavam nesvakidašnju predigru koja se odvija ispod ploče stola. Naime, kao po nekom dogovoru, Nordijci su ispružili krakove i nožnim prstima međusobno se šlataju, pipaju kurčeve i muda, ponašaju se kao da su bezruki, ali ipak narajcani mužjaci koji nožnim prstima, stopalima, tabanima uspijevaju uzbuditi partnera. Jer učinak je vidljiv: kurčevi se pune i uzdižu kao da ih netko napumpava! A nisu to blijede gliste, crvići koji stanu u napršnjak, već mišićava, preplanula jebačka oprema dužine lakta! Somovi koji se klate i propinju. Frajeri su se u svom poslu toliko izvještili, pa kurac obuhvate s dva nožna prsta, najčešće palcem i prstom uz njega, pa fino vuku gore-dolje. U neku ruku drkanje pomoću nogu! A nalijevati se pivom ne prestaju. Kad se sva ta piva spusti u mjehur i ti njihovi šlaufovi nabubre do prsnuća — tad će vjerojatno krenuti u napad na moju jadnu, nezaštićenu piću. Jednoga bih primila i drage volje s njim odradila ne brinuć kakav ću dojam ostaviti. Ali četvorica ko od kamena isklesanih kurčeva! To živa ženska ne može izdržati... Ne prestaju se maziti, gladiti nabrundavati ulaštena koplja. Vidim, lica im se sve više grče, ruke tresu kad naginju iz vrčeva. Priprema se približava vrhuncu. Koji će od njih prvi zabiti u moju piću svoj do točke usijanja natrljani kurac? Svejedno mi je! Svi su jedan drugome nalik. Žutokosi i pjegavi. Plećate mrge. Dugajlije koje su se spustile sa Sjevera sa željom da raznesu u paramparčad pičku jedne Hrvatice na zimovanju u Austriji! Nije još dugo potrajala predigra ispod stola. Polusklopljenih kapaka na očima ustane tip izrazito kvrgavih koljena i načini dva tri koraka prema središtu sobe. 138 XXX - FILES Koljena su mu klecala a kurčetina njihala udarajući ga o mišićava bedra. - Evo ga! — zaustavim dah kao da ću na taj način zaustaviti i Nordijca. — Evo ga, krenuo je da mi uzme mjeru! Da li ja to ipak možda ne sanjam? Uštinem se za obraz koji mi gori, užario se što od vatre što od vina. Osjetim svoje meso i krv, dakle, ovo je java! Oh, samo da me ne mrcvari dugo! Takvi gorostasi obično nisu izdržljivi jebači. Svrše čim im glavić stisneš picinim mišićem. Izliju se i nemoćno klonu isplaženog jezika. Mali, žgoljavi, mršavi ko trlica, tanko-nogi muškarci čija guzica stane u šaku prava su napast koja ne silazi sa ženske satima! Jebu te, istodobno fućkaju i glade si kosu! Kurac kao da im je plombiran! Svrše sa zadrškom i kad je to njima po volji... Ponadala sam se da će Nordijac isprazniti muda čim osjeti toplinu moje mace, čim zaroni u nju i izgubi smisao za orijentaciju i padne mu mrak na ono jedino oko na glaviću... čekala sam prepuštena sudbini.

Prođe nekoliko trenutaka a ne osjetim da se na moje tijelo spustila šapa. Ne čujem mužjačko dahtanje u blizini uha. Ne slini me po vratu. Oprezno proškiljim između kapaka. Imala sam što i vidjeti! Prizor kakav je malo koja normalna ženska mogla zamisliti! Onaj prvi Nordijac stoji još uvijek nasred sobe ali sad se presavio naprijed, podupro rukama o koljena, izbacio dupe, raširio nožurde, kurac tek što mu nije dodirnuo pod. Prema njemu ovako natrčenom, u pozi koju u prvi mah nisam mogla shvatiti niti protumačiti (koliko sam ja još uvijek zapravo naivna, neiskusna i čista, nepokvarene mašte...!), prema njemu se približava njegov sunarodnjak s vrčem piva. Ali ne pije pivo u hodu pa da mu curi niz bradu i labrnje, već namače kurčinu u vrču piva! Cisto ne vjerujem: zbog toga široko razrogačim oči i još jedanput se uštinem. Uistinu, tip gurnuo buzdovan u vrč i pokreće ga kružno. Kao da pripravlja nekakav napitak od više različitih sastojaka pa ih pažljivo miješa. Uskoro prokužim pravi smisao ovog zagonetnog prizora, i nagu-ženog Nordijca i ovog što mu se približavajući usput pravi nekakav koktel! Zvonimir Majdak 139 Našavši se oči u oči s napetim, mesnatim dupetom ovaj drugi izvadi kurac iz vrča s pivom, hitne vrč u kut, a kurac onako natopljen pivom, mokar sluzav i zapjenjen sjuri u prkno svog vjernog partnera. Kako ga je silovito zabio očigledno vješt u takvim pederskim zahvatima, onaj prvi koji ga je primio posrne korak, dva naprijed i jedva zadrži onu zgurenu pozu i ravnotežu. Onda se napregne i svom snagom nabije na koplje-kurac. U međuvremenu onaj drugi obuhvatio ga je oko pasa pa su sad onako sljubljeni trenutak uživali, prikupljajući snagu, čekajući da im se pokreti usklade te da krenu kasom i galopom prema cilju svog protuprirodnog bluda. I nastaviše bogami žestoko! Zabijao se drugi svom snagom. Nikad se muškarac s takvom strašću i odlučnošću ne baca na žensku. Uvijek mu se omakne nešto nježnosti, pomiluje joj kosu, gricne joj uho ili sisa bradavicu. Sve je to prirodno čak i ako, se u nečemu pretjera. Naprotiv, ova dvojica buzorirala su se bez trunčice samilosti i obaz-rivosti! Nabijač je nabijao kao da umjesto kurca posjeduje pneumatski čekić. Ubitačni ritam čini se nije drugoga doveo u podređeni, robovski položaj. Ne! Sad kad su se složili i radili skladno, zabio je prste u gu-zove jebača poput pandži ptice grabljivice i na taj se način osigurao da ga ovaj neće napustiti, izvući kurac kad mu se to prohtjedne! O ne, on će nokte zariti u guzno meso i držati ga na sebi i u sebi dokle god su mu bubrezi čitavi... Nisam imala vremena da se čudim i zgražam nad ovom scenom. Novi igrači skočiše na pozornicu. Posluživši se vrčevima piva i pivom kao kupkom u kojoj su pripremali kurčeve i preostala dvojica pridružila se onom već uhodanom i dobrano zadihanom paru tako da treći zbiči kurac drugom, a četvrti trećem. Slika sada bijaše potpuna i zaokružena. Ne vjerujem da ću ikada još biti nazočna fukanju muškoljuba, istodobnom nabijanju četvorice. Djelovalo je zastrašujuće! Ja mislim da su krenuli onako povezani kurčevima na neku prepreku, zid, barikadu, kordon policije... — nema ograde ili vrata koja ne bi probili! Snaga njihovih spojenih kuraca razbila bi i oklop atomske centrale... Radili su bez riječi. čulo se samo teško disanje, oslobađanje zraka iz čmara, škripa kože i povlačenje tabana po podu. 140 XXX - FILES I mic po mic ni u jednom trenutku ne raskinuvši taj živi lanac od četiri karike, Nordijci polagano, u savršenom redu, nestanu iza zavjese kamo je nestajao i ljepuškasti crnomanjasti konobar. Je li došao kraj nevjerojatnom prizoru kojemu bijah svjedokom? Bolje svjedok nego žrtva! Raspojasani, sablažnjivi prizor, nije me ostavio ravnodušnom i bez ikakve želje. Djelovao je nadražujuće. Uzbudio me. Kao kad sanjate seks i probudite se sami u krevetu. Kurac dignut, pića ustreptala, svrab je prolazio, a osobe koja bi vas zadovoljila i san pretvorila u javu — nigdje...

A čežnja vas preplavila. Nešto slično, u sličnom stanju bijah ja poslije odlaska s pozornice grupe jebajućih se Nordijaca. Posegnem za čašom. Prazna. Hoće li se napokon pojaviti Milka iz Doboja da mi objasni i pruži barem kakvu nadu. Tišina. čak su i iskre iz tinjajuće klade prestale frcati. Bože, zar su me napustili, ostavili u ovoj planinskoj vili, visoko iznad Schladminga! Moji su vjerojatno iskočili iz kože. Uzbuna na sve strane. A ja se naslađujem bludom tople braće! - Ja sam Lazo - čujem muški glas iza leda. Brzo se okrenem, zaboli me u vratu. Instinktivno povučem pokrivač do brade, iako je to besmislen pokret nakon svega što sam vidjela. Preda mnom, gledajući me s visine, stoji muškarac odjeven po posljednjoj skijaškoj modi. - Ah, vi ste taj Lazo! Milka mi je o vama pričala... Napokon ste ovdje... — Šta vam je ta kravetina mogla o meni pričati? Bolje da drži jezik za zubima! Inače ću je poslati dolje u njenu vukojebinu... A kako se vi osjećate? Jeste li se oporavili? Skijao sam iza vas. Vidio sam da bespomoćno širite ruke i da ćete završiti u provaliji. Srećom grane borova otežale od vlažnog snijega dočekale su vas kao na dlanu. A i moja je malenkost dala sve od sebe... — Vi ste moj spasitelj? - promucam zbunjeno. čemu onda Milkina laž da su me spasili pederi Nordijci? Zvonimir Majdak 141 — Spasiti bližnjega svoga dužnost nam je, zar ne? I ne tražiti za taj podvig odmah nagradu... Izgovorivši ove riječi, koje me dirnu svojom jednostavnošću i skromnošću, Lazo se spusti na krzno pored mene. — A čaša vam je prazna! - usklikne. Dipi na noge, nestane iza zavjese i vrati se s bocom čija se stijenka orosi zbog topline koju je isijavao kamin. — Drago mi je što sam vas upoznao... — Suzana, ime mi je Suzana... — Ne nastavljajte dalje! Ne želim znati jeste li djevojka ili udata žena! Lijepo ime Suzana.'.. Pa, popijmo...! Ako vam vjera ne brani...? Brže-bolje otpovratim: — Ama kakvi, ni govora! Nisam ja nekakva bogomoljka pa da živim po božjim zakonima... — I ja sam uistinu veliki grešnik — zamišljeno će Lazo. Šta ga muči, da mi je saznati?! Posve zaboravih na vlastitu sudbinu i život! čovjek mi se smilio. Bože, što ne bih sve učinila za svoga spasitelja! U okolnostima u kojima se nalazih, izbor nije mogao biti velik. Sve što sam mu mogla ponuditi ležalo je njemu na dohvat ruke. Bijah to ja, Suzana, žena u najboljim godinama što se tiče tijela. Na žalost, faca mi se nije proljepšala. Ne jednom čujem komentar kad prođem pored muškaraca: gle ovog akrepa! Ali truplo joj je savršeno, nema što! Nabiti je odostraga, ili pokriti glavu plahtom...? Kakve dude, ti boga! Bataci za pet. Dignuti ih na ramena i... vozi...! Polumrak u prostoriji išao mi je na ruku. Odsjev vatre na mom licu možda je djelovao povoljno, skrivao udubljenja i neravnine, zadebljanja na koži za koja mi je Silva govorila da bi se dala istrugati kod doktora Milojevića... No, vino me definitivno svladalo! Nisam strahovala kakav mi je izgled i da bi faca izrovana od prišteva mogla odbiti ljubavnika. Da mu se ne sviđam, Lazo bi našao izgovor da me strpa u auto i prebaci dolje u apartmane frau Rozike. Ponekad volim prva krenuti... Sto sam starija, to sam hrabrija i blesavija, pa sve češće prva ispružim ruku tražeći ruku svoga subesjednika. — Krasno je toplo — rekoh sanjivo. - I pomalo vruće... — Zaista? Da vas to ne hvata vrućica? Temperatura? — ponešto zabrinuto će Lazo.

— Oh, hvata me, hvata! Ali jedna drukčija... Uzmem Lazinu ruku i povedem je u medunožje. Ruka nepoznatog, neisprobanog muškarca, kad me dira i pretražuje, zbilja je uzbudljiv i napet trenutak, neponovljiv. Svejedno, nije važno koliko se to već puta zbilo i koliko me muškaraca pipalo, pretraživalo, svlačilo, rajcalo... To seks čini jedinstvenom pojavom. Nikad dosta i dovoljno. Lazu nije trebalo nagovarati i podučavati. - Sviđa ti se moja skijaška odjeća? - upita samozaljubljeno trgajući sa sebe skupe komade kakve sam vidjela u jednom butiku u Salzburgu. - Fenomenalna je - proštenjem jer me strast preplavila. Nestrpljivo sam čekala da me ispuni svojom opremom — ali ne skijaškom, već kurcem bez koga se osjećam prazna i sjetna. Tobože nehotice, a uistinu proračunato, promeškoljim se, povučem gore sve do pupka spavaćicu i lijevu nogu. To mi je najbolja jebozovna poza. Lijepo zaokruženo koljeno i bedro. čvrsto, snažno, kakva vole muški, ukaže se u svoj svojoj putenoj zamamnosti i ljepoti. Već sam pogled na tako izloženo tijelo dovoljan je da im alat bude u tren oka spreman za uporabu! Glavić kurca sune uvis kao da ga privuklo snažno polje. — Božanstveno izgledaš, Suzana — nije mogao zaustaviti ovaj izljev divljenja Lazo. Stane mi gladiti bedro, guzove, ljubiti trbuh, svrdlati jezikom pupak... Već ionako preko svake mjere nategnuta poput strune na glazbalu, titrala sam sladostrasno, uzdišući, šišteći poput ventila, živog ventila koji ispušta paru. - Nemoj više... Dođi... Gdje ti je... - vjerojatno sam nekontrolirano mrmljala. Bijah spremnija nego ikad u životu. Preživjela sam smrtonosni sunovrat u provaliju i čudom se našla na sigurnom u toploj prostoriji. Kako samu sebe nagraditi, i ujedno se zahvaliti sudbini, nego jebanjem? Pravim, istinskim, jednostavnim jebanjem bez prenemaganja i odugovlačenja?! — Joj, koliko ti je velik! — proštenjem. Muškarci cvatu kad im ženska pohvali dužinu buzdovana. Kao što ženskima godi kad jebač pohvali da je pića uska i topla. To je kao neki dodatni nadražaj, kao točka na i... Istinabog, moja više nije uska, premda je doktor Markuš koji me porađao u šali tvrdio da me je zašio i da sam ponovno kao curica. Malo morgen! Ali svejedno. To što nisam uska nadomjestim iskrenim doživljavanjem fuka i drugim radnjama. Lazo ga je iskusno, ne brzajući, gurao a ja sam se dolje rasklapala, rascvjetavala poput ruže mesnatih latica natopljenih nekom sirupa-stom tekućinom koju ja zovem »slatki picin znoj«. A kad je već cijelim bio unutra, ruknuo je silovito, tako da se krzno na kom smo se jebali poskliznulo po glatkim podnim daskama. - Oh, kako je dobro! Je li i tebi dobro? — htio je znati Lazo. Primirio se na trenutak. Osjećala sam kako mu kurac tiktaka unutra u meni. Bože, neće valjda svršiti?! - Dobro mi je, dobro mi je - ponavljala sam. Podbočila sam se na laktove i stala miješati. Zavrtilo mi se u mozgu od miline. Lazin kurac, jednom zabijen, držao se čvrsto ukopan i nikakva silina moga vrtoguza nije ga mogla izbaciti iz bušotine. Dapače, pojačao je pritisak, sasvim se pripio uz mene ne dajući pici da dođe do predaha. A do predaha meni nije ni bilo! Radila sam neumorno i skladno osjećajući svakom žilicom i živcem da se približava onaj veličanstveni i neopisivi trenutak orgazma. Tisuće eksplozija poslije kojih tijelo preplavi toplina i blažena klonulost... - Joj, daj mi ga, daj mi ga! - tražila sam još više i dublje, žešće i brže. - Evo, sad ću ti ga... — dahtao je Lazo. Poduhvatio mi je noge i digao ih na ramena. Spremao se na brzi niz završnih bespoštednih udaraca kojima će me potpuno razbiti i razmontirati. Ali ni ja nisam dočekala nespremna! Miješala sam kao mahnita. Svezala sam noge oko Lazinog vrata, objesila se oko njega i divljala raspomamljeno... - Jesi li...? - glasom kao da ispušta dušu upita me Lazo. Dabome, pita da li sam svršila. - Sad ću. Evo... Jooooj...! Svršavala sam. činilo mi se, i na uši, i na oči, kroz nosnice, kroz pupak... kroz svaku poru kože pokrivene znojem. Zadavši mi još nekoliko udaraca u sada već klonulu, izmoždenu piću, Lazo se prikelji uz mene i prepusti užitku svršavanja. Izbačeno sjeme pogađalo je poput gustih rasprskavajućih bombica

nadražene stijenke. Ležala sam kao mrtvac. A ipak, znala sam, živa sam usprkos svemu što sam tog dana doživjela... Tomislav Sabljak Tomislav Sabljak rođen je 1934. godine u Zagrebu. Unatoč tome što je svojedobno bio izbačen iz svih jugoslavenskih gimnazija, Sabljak je diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu s tezom o Janku Policu Kamovu. Bio je član uredništva časopisa Literatura, Telegram, Mogućnosti te Kronika, dok je zajedno s Fedorom Vidasom i Daliborom Cvitanom pokrenuo časopis Termin. Od 1969. godine radi u Institutu za književnost i teatrologiju JAZU, 1994. godine postaje član suradnik HAZU, a 2000. godine znanstveni savjetnik i upravitelj Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU. Sabljak je predavač stilistike na studiju novinarstva, a predavao je i na stranim sveučilištima te sudjelovao u međunarodnim workshopovima. Pisao je i prevodio eseje, poeziju, novele, književne kritike, radio-drame te znanstvene i stručne teorijske radove. 1964. godine pokrenuo je natječaj za domaću kratku priču u Večernjem listu koja od ove godine nosi ime Ranka Marinkovića. Od tih priča sastavio je antologiju Hrvatska kratka priča (1994) kojoj je kasnije pridodao i antologiju Suvremena hrvatska novela (1997). Objavio je četiri zbirke poezije, dvije zbirke društveno-angažiranih i političkih tekstova (Pisac u kavezu (1989) i Fantom tiranije (1993)) te dvije zbirke pripovijedaka (Pas ispod kože (1987) \Jesen našeg nezadovoljstva (1988)). Bavio se i kolokvijalnim jezikom te je sastavio Rječnik šatrovačkog govora (1981) koji je dva desetljeća kasnije proširio u Rječnik hrvatskog žargona (2001). Intervju: Scriptor eroticus — Vaša prva zbirka priča »Pas ispod kože« objavljena je 1987. godine, dakle prilično kasno... — Ne, nikada nije kasno. Naime, počeo sam škrabati u gimnaziji, negdje iza male mature, i poslije incidentnog, ali fascinantnog maturalnog putovanja napisao sam kratki roman, neku vrstu kratkog izleta, ali rukopis se nepovratno izgubio. Bio sam toliko emocionalno vezan uz te teke u koje sam pisao da sam se zarekao da nikada više neću napisati ni retka. Inače, ja sam u desetoj godini života doživio obiteljsku tragediju, najprije likvidaciju oca, a potom izbacivanje iz stana od vojnika koji su bili dočekani kao oslobodioci. Pitao sam se, kako od ljudi koji sebe predstavljaju kao oslobodioce, mogu doživjeti tako veliku i neizbrisivu nepravdu. Pisanje na mansardi predstavljalo je jedini oblik egzistencije. Osjećao sam se užasno osamljen i izoliran, gotovo kužan. čitanje i pisanje, ma kakvo ono bilo, bili su terapija potrebna da održiš na životu zdrav razum. Kasnije me Ivan Slamnig nagovarao da dadem neku prozu za »Krugove« i 1956. godine sam objavio prvu priču. Na nagovor Cvitana sabrao sam priče i objavio zbirku »Pas ispod kože«. — Ni poslije niste napisali roman, premda se čini da za takav pothvat u vašim pričama ima sasvim dovoljno materijala... — Zašto sam ja zavolio priču? U priči me uvijek zanimala dramaturgija riječi, činilo mi se da to što sam u svojoj praksi preskočio sonet, sada mogu nadoknaditi u priči koja je neka vrsta soneta. Zahvaljujem Bogu što mi je na Medvešćaku prvi susjed bio Ranko Marinković s kojim, kad ste razgovarali, niste mogli izbjeći razgovor o priči. A kad bih došao kući, čitao bih »Ruke«. Kad imate u susjedstvu takvog genijalca priče kakav je Marinković, teško se možete odlučiti za neke druge forme. — U toj prvoj zbirci glavnu ulogu igra fantastika. Sama erotika često je prisutna, ali ipak uvijek u pozadini. Od kuda taj erotski moment? 146 XXX - FILES - Ja mislim da erotika, na neki način, osvaja prostor slobode izražavanja jer bitka za tu slobodu još nije dobivena. Ne radi se samo o slobodi štampanja četveroslovnih riječi, nego o pravu na intelektualnu nezavisnost. Moralna sloboda, sloboda izražavanja dopune su ljudskih političkih sloboda. Pretjerana čednost proizlazi iz kompleksa inferiornosti. Znate da je »Hamlet« šokirao kromvelovske puritance, da su iz Frankopanova »Gartlica« izbacivani čitavi dijelovi, da su postojala, i još uvijek postoje, takozvana zabranjena mjesta u literaturi. Erotski momenti su

neizbježni i svrha prepuštanja erotizmu je želja da se dosegne biče u njegovoj najdubljoj prisnosti. S druge pak strane, što se mene tiče, budući da sam se oporavljao od šoka zbog nasilja koje mi je učinjeno, i sam sam želio šokirati; htio sam, možda podsvjesno, da krvnici prođu sve one muke koje su prolazili dječaci moje dobi. - Već godinu dana poslije »Psa ispod kože«, iz tiska izlazi i vaša druga zbirka »Jesen našeg nezadovoljstva« u koju su pretežno uključene priče prvotno objavljene u magazinu »Erotika«. Kako je došlo do te dugogodišnje i iznimno plodne suradnje? - Presudili su praktični razlozi. Pozvao me Igor Mandić koji je tada uređivao priču u »Erotici«. Financijski uvjeti redakcije bili su su-per tako da sam poziv odmah prihvatio i, po narudžbi, pisao priče iz broja u broj. Nakon tri, četiri godine pomalo sam se zasitio i prekinuo suradnju. To je bilo kao nekakav momentalni ljubavni odnos poslije kojeg je došlo do zasićenja i prekida. - Sve vaše priče pisane su u ich-formi i djeluju vrlo uvjerljivo. Koliki je stvaran udio tih osobnih erotskih iskustava? - Ja svoje erotske priče smatram fikcijama, a ne autobiografskim činjenicama. No, naravno da, baš kao niti jedan drugi pisac, iz svojih priča ne mogu isključiti vlastite doživljaje. Prema tome, ja sam htio da moje priče budu fikcija, a ono što je u njima ostalo autobiografskog, to se ne da izbrisati. Ni danas ne mogu razlučiti što je u tim pričama autobiografsko, a što fikcionalno. Nikad nisam previše isticao, niti odveć skrivao identitet pripovjedača. Dvostrukost autora bila je, čini mi se, barem u vrijeme kada sam počeo pisati, odraz jedne političke laži u kojoj smo živjeli: svi smo imali svoje dvojnike. U školi ili na poslu bili bismo oficijelni ateisti, a kod kuće, u četiri zida, prepuštali bismo se mislima o Bogu, tražeći njegovu zaštitu i pomoć. Tomislav Sabljak 147 — U tom smislu, najočitiji primjer predstavlja priča »Pisma Olge svetice«... — Ta priča ima svoju posebnu priču. Za vrijeme jednog prekapanja po svojim fasciklima s bilješkama našao sam snop pisama izvjesne djevojke Olge. Veza s tom djevojkom bila je apsolutno iracionalna, platonska, kao iz nekog drugog vremena. Kad god bih dobio od nje pismo, pitao bih se zašto mi ta djevojka uopće piše, da li je ona našu vezu pretvorila u područje fantastike, u nešto luckasto i bestjelesno. Nešto izvanzemaljsko. A zašto opet ja njoj pišem? Nisam vidio u toj vezi nikakva smisla, ali preko svojih čudesnih pisama, ta djevojka ušla mi je pod kožu. I nakon puno godina, odlučio sam ta pisma pretvoriti u fikciju. Nikad se nisam branio od tog tabua autobiografskog, ali smatram posve blesavim pokušaje književne znanosti da pridaje toliku važnost onom što Genette naziva autodijegetskim pripovijedanjem. — Kakve su reakcije izazivale te vaše erotske priče? Uostalom, znali ste u njima spomenuti i pokoju javnu osobu... — Ne mogu reći da je bilo incidentnih situacija, ali izvor svih nesporazuma, pa i podozrenja, proizlazio je iz pogleda na diskurs. Uvijek sam, pa i u kritici, bio sklon istražiti blasfemičnu komponentu, bio sam nekako vezan uz ironijski pristup djelu. Ja sam, inače, 1984. godine prvi put objavio, u znanstvenom časopisu »Kronika« akademijina Zavoda za književnost i teatrologiju, erotsku mapu Milivoja Uzelca i Milana Begovića. Javno objavljivanje erotske mape s lascivnim sonetima Milana Begovića i erotskim crtežima Milivoja Uzelca izazvalo je javnu sablazan. Nasljednici Milana Begovića podnijeli su protiv mene tužbu i taj sudski spor i danas nije završen. Sto se pak mojih priča tiče, jednom me pozvao Marijan Matković, koji je bio ravnatelj Zavoda, i jedva je smogao snage da mi kaže, kako mu dolaze sa strane i cinkare moje pisanje u »Erotici«. To nije bio nikakav ukor, nego upozorenje na ljude kojima se ni on nije sviđao. — Za razliku od većine ostale proze objavljivane u »Erotici«, vaša je imala tu nekakvu tužnu, gotovo tragičnu crtu... — Ja uopće ne smatram da je erotika nešto veselo, niti da čovjeku donosi nekakvu realnu, trajnu radost. Erotizam tijela ima u sebi nešto mučno i zastrašujuće, ma kako sretan bio, on donosi trajni nemir koji se može usporediti s patnjom. Naime, uvijek postoje izgledi da sretni 148 XXX - FILES

ljubavnici ostanu trajno razdvojeni, umjesto da uživaju u kontemplaciji sretnog sjedinjenja. Bataille je pisao da su izgledi za patnju utoliko veći jer jedino patnja otkriva značenje voljenog bića. I Dalibor Cvitan znao je reći kako nas strast vodi patnji jer je ona traganje za nemogućim. U mnogim odnosima ima nečeg fatalnog, nekakvog prkošenja smrti, zato u mojim pričama i gore fatalne lampe, grijalice, koje izazivaju plamen i otvaraju put prema smrti. — Ono što u »Jeseni našeg nezadovoljstva« odmah upada u oči jest da se tu erotika tijesno isprepliće s politikom. Velik broj pripovijesti započinje određenim političkim problemom da bi se kasnije razvile u punokrvnu tjelesnu priču. Nije li to čudnovata i pomalo neprirodna mješavina? — Tu se zapravo miješa nekoliko stvari. Kad sam imao deset godina, dakle u vrijeme kad sam polako ulazio u pubertet, ja sam doživio jednu političku traumu i šok. Ta politička trauma prožimala se s pubertetom, a represivno društvo s potpuno određenim represivnim normama vjerojatno je potaklo želju za prekoračenjima i rušenjem postojećeg sistema. Ja nisam seksualnost i vlast smatrao nekim udaljenim pojavama, dapače, smatrao sam da se toliko isprepliću i da su tako bliske, da ih se ne može izbjeći. Uvijek me zanimala kolektivna podsvijest koja koncentrira sav jad i bijedu represije i zato sam svakoj ljubavnoj epizodi pridavao metonimijsku funkciju. Tako je došlo do jednog ispreplitanja samoće, suza, sladostrašća, zločina, blasfemije i smrti. — Kako su kod kritike prošle ove dvije zbirke? čini se da je naročito ona druga prošla nedopustivo tiho... — »Pas« je jako dobro prihvaćen. Bio je u najužem izboru za dvije nagrade, jednu u Zagrebu i jednu u Beogradu, mislim nagradu »Ivo Andrić«. Predsjednik žirija bio je Predrag Palavestra koji mi je poslao vrlo indikativno pismo. U Zagrebu je prošlo onako kako to u Zagrebu obično prolazi: rekli su mi da je dobitnik na umoru i zato je nagradu morao dobiti, ali koliko ja znam on je i danas živ i zdrav, fala Bogu. No, već sama činjenica da se o knjizi pričalo, govori da je uspjela. »Jesen našeg nezadovoljstva«, pak, prihvaćena je kod intelektualnog miljea mnogo bolje nego kod šire publike i sudeći po reakcijama mnogih čini se da i tu ima dobrih priča. Tomislav Sabljak 149 — Sve to govori kako vaša erotska proza puno više duguje tradiciji domaće kratke priče, nego žanrovskim klasicima. Postoje li uopće nekakva pravila po kojoj bi se sastavljala takva proza? — Mislim da ne. Kad bi postojao obrazac po kojem bi se pisale te priče, onda one ne bi ništa vrijedile. Postoji ono što moju priču određuje kao priču, a to je ta neočekivanost, ta neprestana veza s kolokvijalnim formama, s kolokvijalnim jezikom. Literarna kuhinja postoji samo u krugu šarlatana i budala. — Taj vaš interes za. alternativni jezični izraz rezultirao je i konkretnim djelom - 1981. godine objavili ste »Rječnik šatro-vačakog govora«... — Budući da sam rođen u Zagrebu i da sam živio u samom centru grada, dolazio sam neprestano u doticaj s jednim oblikom jezika i govora koji je, na neki način, bio odbačen, a jezični su ga puritanci smatrali nedostojnim pripustiti u rječnike. Kad sam došao na fakultet, htio sam šokirati svog profesora iz povijesti jezika, u stvari vrlo simpatičnog otočkog puritanca, profesora Hrastea, pa sam za seminarski rad napisao veliki članak o šatrovačkom govoru, kojem sam pridodao nekih stotinjak bezobraznih riječi. Njega je to skandaliziralo, ali je na kraju ipak taj seminarski rad ocijenio pozitivno. Tako je taj interes krenuo još od studentskih dana, a 1981. godine objavio sam »Rječnik šatrovačkog govora« koji je izašao u četiri izdanja po tri tisuće primjeraka. Sada, dvadeset godina kasnije, proširio sam ga i objavio »Rječnik hrvatskog žargona« u kojem sam htio uvesti sve riječi koje nisu književne. Sve te govore iz pojedinih dijelova Hrvatske želio sam okupiti na jedno mjesto kako bih tim jezičnim puritancima pokazao bogatstvo kolokvijalnog žargona u hrvatskom jeziku. Fundus od 26 tisuća riječi i frazema za mene predstavlja impresivan pokazatelj vitalnosti alternativnog jezičnog izraza. Mi 150 XXX - FILES BALERINA

(iz zbirke »Jesen našeg nezadovoljstva«) Stari Maks vozio je preko 160 na sat i mada sam uživao u ludim i brzim vožnjama, moram priznati da sam se ovaj put strašno ustrtario. Nisam mogao pratiti njegovu priču o nekoj Nataši, a čak sam prečuo i njegovu ponudu da tu svoju novu mačku dora sa mnom za Renatu s kojom sam se tada zabavljao. Zvali smo ga »stari Maks«, ne zbog njegove dobi, nego zbog njegova životnog iskustva. Volio je mijenjati ženske, ali vjerujem još više od toga - volio je pričati o njima i satima vas je držao uz bljutavo pivo pričajući svoje besramne dogodovštine. Bio sam zadivljen njegovom memorijom, ali još više njegovom fantazijom i stvarno nije bilo više bitno, da li je on neku mačku stvarno okrenuo ili nije - najvažnija stvar na svijetu bila je njegova priča koju sam ja u zajebanciji nazvao dokumentarcem. Znao sam mu reći. - Pa ti, Maks, imaš u tintari magnetofon. - I to je značilo da je Maks vjerno reproducirao događaje koji su se uistinu dogodili, a izmišljene pak dočaravao na tako majstorski način da je svaka njegova izmišljotina postala čista istina. Išao je tako daleko u svojim opisima, da vam se u jednom momentu učinilo kako u svojoj blizini osjećate miris pičića, slušate prostačke riječi i vidite grč žene koja uživa. Zaustavili smo se kod jednog motela i na terasi popili pivo. Maks nije prestao pričati. Bio je tako uvjerljiv, da sam se poput najbanalnijeg drkadžije prepustio maštanju. Pričao je o balerini Nataši. U uvodu je dao nekoliko informacija — da je rastavljena, da živi s kćerkicom, da je privremeno kod tete i da je opet privremeno bez angažmana. Ponekad mi se činilo da bi mnoge Maksove priče bile daleko bolje da je ponešto u njima izostavio i prepustio našoj fantaziji da nadograđujemo njegove fascinantne opise tucanja. Kada sam mu nešto o tome i spomenuo, gotovo da me poslao u majčinu sa zaključkom — da svi oni koji puno fantaziraju u pravilu slabo ševe. Nisam se htio upuštati Tomislav Sabljak 151 u raspravu s Maksom. Bilo mi je važno doznati Natašinu adresu i šifru. Moram objasniti što je u našem žargonu značila šifra. Kada si na primjer, uputio nekog poznatog frajera nekoj poznatoj mački u namjeri da ih spojiš, trebalo je iz konvencionalnih razloga, mada je sve bilo jasno, ispričati priču o sebi u pet šest riječi. Za Natašu šifra je bila po prilici ova: imam debele veze s novinarima i nastojat ću te progurati. Trebam jednu tvoju fotografiju, itd. S tako pripremljenom pričom otišao sam u Draškovićevu ulicu, u dvorišnu straćaru. Trebalo mi je vremena da shvatim da razgovaram s gluhom ženom. U prvi mah učinila mi se pijana. Bila je to Natašina teta Mandica. Barem još tri puta dolazio sam badava u Draškovićevu ulicu. Nazvao me u međuvremenu Maks da se raspita kako teče stvar. Rekao sam mu da ću istegnuti muda dok nađem Natašu. Dotle je Maks, barem u njegovoj verziji, tucao Renatu sve u šesnaest. Cak me zajebavao da je nisam dovoljno razradio i da ju on upravo razrađuje, a kako stvari teku možda će joj i dupe načeti. Prije nego smo završili razgovor, pozvao me u petak u radionicu. Točno u deset prije podne Maks je stajao s Natašom u dvorištu radionice. U svom opisu Maks nije ni za dlaku slagao -izgledala mi je mnogo ljepša i privlačnija, pa pomislih — Evo ti vraga, Maks je skromniji nego što mi mislimo. Sjeli smo svo troje u kola i zaprašili prema Savskom mostu. Maks je pričao o numizmatici i o operi »Šišmiš« koju je gledao u Beču. Dok je pred nama frajerima bio razmetljiv u pričama o ženama, sada je pred Natašom htio pokazati kako pozna ugledne političare, pjevače, liječnike, vlasnike kafića i naivne slikare. Bio je toliko bezobrazan da nas je uvjeravao kako ga je u svojoj gostionici »LR« osobno posluživala Tereza. Pohvalio se da nas vodi u novootvoreni restoran njegovog prijatelja s kojim je za jedno kratko vrijeme crnčio u Svabiji. Vozili smo se dosta dugo prema tom, za mene, imaginarnom restoranu. Prošli smo jedno dva tri veća naselja i jedno selo puno pataka. Na kraju sela zaustavili smo se pred nedovršenom gradnjom. Dugo smo obilazili oko kuće i kucali na vrata i prozore dok se nije pojavio dvometraš Den. Pokazao nam je prostorije i ja nigdje nisam vidio restoran: nigdje šank, svega nekoliko stolica, stol kojem se klima noga, stotinjak praznih boca, frižider, sanduci piva i posteri na neožbukanim zidovima. Dvometraš Den je donio pršut i sir, rezao na tanke ploške i slagao na tanjur. Ponudio nam je domaće Mi 152

XXX - FILES Tomislav Sabljak 153 otočko vino. Kada smo se več napili i najeli, došla je nepoznata žena noseći u rukama gramofon. Prije no što nam je prišla, prigušila je svjetla, tako da smo formalno ostali u mraku. Den ju je predstavio kao svoju prijateljicu. Stalno je tvrdio da se stvar s restoranom uhodava. Ima problema sa seljacima. Prije mjesec dana preorali su traktorom cestu koja vodi do njegove kuće, kažu da neće kupleraj u svom selu. Den je prije ličio na gorilu ili čuvara u banci, a manje na čovjeka koji se želi posvetiti ugostiteljstvu. Den je bio mješavina čudaka i opasnog grabežljivca: zapanjilo me koliko zna o kulinarstvu, pasionirani je skupljač kulinarskih priručnika, ima čak i Laroussovu enciklopediju gastronomije. S druge strane, njegove mačje oči odavale su pokvarenjaka koji je pripravan na sve. Kad sjedite s njim imate osjećaj kao da vam stalno drži ruku u džepu. Uzima ne pitajući. Tako nas je već nacvrcane zabavljao s tetom Hertom iz Graza koja je punih pet godina prekrajala testament i na koncu sve ostavila Denu. Odmah sam pomislio kako ih je sklonost izmišljanju trajno zbližila — Dena i Maksa, koji je također imao bogatu tetku, čak i fotografije bogate usidjelice i adresu u Sacramentu. Hvalio nam se kako će napraviti najbolji motel u ovom dijelu Evrope — gore na katu bit će sobe za odmor. Pitao sam Dena, na kakve goste računa, a on mi je ni pet ni šest rekao, da računa na tranzitne putnike i tu se Den grdno zajebao, jer ovim dijelom ne prolazi ni jedna magistralna cesta i njegove sobe za odmor, bit će najobičnije sobe za fuk. Onako pijan rekao sam mu u lice. - čuj, ne veslaj nas, kakve sobe za odmor, reci rade - sobe za ševu. Pokazao je kiselo lice. Nastao je tajac, koji je prekinuo Maks. Bio je majstor da raščisti stvar bez ijedne riječi. Jednostavno je stavio u pogon gramofon i zamolio za ples Denovu prijateljicu. Bilo je neobično kod te djevojke što je stalno skrivala svoj desni obraz i kako je bio mrk, jedva ste mogli otkriti zašto Denova prijateljica skriva obraz. Dok je plesala, na tren našla se pod svjetlom koje je dolazilo izvana i vidjeh brazgotinu, učini mi se čak kao da je lice na desnoj strani spaljeno. Onda utonu u tamu. Meni se nije plesalo, a ni Denu i stvar s plesom je ubrzo završila. Den je predložio da igramo remi. Stavio je na stol karte-porniće i normalno da smo se najprije zabavljali pomno pregledavajući i komentirajući kartu po kartu. Poslije smo kartali u četvero dok je Denova prijateljica kibicirala. Odmah sam pod stolom potražio Natašine noge, ali ona se već namještala Denu. Iznenada Denova prijateljica koja je sjedila nasuprot mene, obuhvatila je svojim nogama moju nogu nabijajući se na moje koljeno. Gotovo sam dopro do njene užarene piće koja je disala kao riba na suhom. Rukom sam povukao nogavicu više koljena i ponovno upro koljeno medu njene butine. Osjetih ugriz. Da li se to pričinja, da li čovjek kad doživi nešto neobično i nesvakidašnje, počinje stvarnom događaju dodavati plodove mašte? Denova prijateljica nije imala gaćice, na koljenu zagolicaše me dlake s njene piće. Nešto toplo i ljepljivo ovlaži me i srsi mi prođu tijelom. Dakako, da više nisam mogao kontrolirati karte. Na najgluplji način gubio sam poene i nikada na vrijeme nisam izašao s kartama. Predložio sam da prekinemo, ali frajeri su prokužili da sam dobar plijen i da me mogu sisati koliko god žele. Izmuzli su i posljednju paru iz mene, tako da sam u tri maha posuđivao od Maksa. Kasno, vrlo kasno mi je sjaknulo da je Denova prijateljica tendenciozno prislonila svoj pičić uz moje koljeno. Rikavao sam veliku lovu i odlučio sam da prekinem. Den je narezao pršuta i donio iz podruma demižon otočkog vina. Maks je predložio Nataši da nam otpleše nešto iz svog repertoara. Svi smo se složili da to bude »Labuđe jezero«, makar je malo tko od nas znao pravi sadržaj baleta. Ljudeskara je donio iz kokošinjca patku ili patka, za mene bi to mogla biti i guska, koliko se ja razumijem u živinu, a dotle se Nataša u drugoj prostoriji presvlačila. Došla je u pravom trikou boje jezera. Počeli smo predstavu u zadimljenoj improviziranoj krčmi, a završili smo goli na jezeru, stotinjak metara od Denove gradnje, gdje je bilo mnogo odbačenih stvari: starih frižidera, štednjaka, dječjih kolica bez kotača, automobilskih guma, dijelova slupane karoserije, oštećenih sudopera, okrhnutih umivaonika, bojlera. Nataša je sasvim diletantski plesala pantomimu držeći na rukama patka kao ljubavnika. Bilo je neizvjesno tko je princ Siegfried, da li on uopće ima mamu i da li je Odette žrtva vradžbine čarobnjaka von Rotbarta?

Nataša je izvodila prostačke kretnje s patkom koje su bile više nego očite iluzije na parenje. U jednom času tako je snažno zavr-nula patku glavu da je jadnik skoro skiknuo. Bila je to Natašina nespretna metafora orgazma. Zasitili smo se predstave i vratili se u kuću. Nastojao sam sjesti u blizinu Nataše i pronaći rupu na trikou. Nataša Mt 154 XXX - FILES mi je sama pokazala kako se to radi: pokazala mi je razrez na trikou među nogama skopčan neprimjetnim dugmetom. Rekla je da joj taj prorez služi za pipi. — Pa valjda i za još nešto! Maks je bio ljubomoran i opet nas je natjerao da se igramo lažnih prinčeva. Predložio nam je da se okupamo u jezeru, ali nitko od nas nije pristao izuzev Dena koji je htio odigrati ulogu muškarčine. Pridružio mu se i Maks, a nas troje gledali smo ih kako cvokoću zubima izigravajući geroje naševo vremeni. Den je izašao iz vode, tresao se, a njegova prijateljica otišla je u kuću i donijela vojničku ceradu, dio šatorskog krila i pokrila ga. Kako je legao, tako je odmah zaspao kao zaklan. Maks, Nataša i ja sjeli smo u kola. Denova prijateljica mi je slala poljupce. Rekao sam Maksu da zaustavi, da me ostavi, ali Maks je bio razborit kad je trebalo biti razborit, uvjerio me da se Denova riba ne bi s nikim poševila ni za što na svijetu jer ono što joj pruža Den, ne može joj pružiti niti jedan frajer, čak ni seksualno. Zapalili smo i Maks je dao gas do daske. Nataša se u trenu našla nada mnom. Prstima je rastegla triko i ja sam osjetio kako nestajem u svemiru. Maks je navio radio i pravio se da ništa ne kuži. Nataša mi je stavila u ruku prezervativ, a onda mi šapnula da ga stavim, kad budem osjetio. Njena pića imala je napadaje grčeva: kad bi naišao grč osjetio bih obruč koji se sve više steže, imao si osjećaj kao da netko vezuje čvor oko kare, a kad bi grč popustio, naišlo bi razočaranje, odjednom našao bi se sam, kao u golemoj prostoriji prepunoj želatine koja se topi. Znao sam da nailazi ono glavno i brzo sam ga izvadio i stavio gumu. Stik-tala je i puhala kroz nos. Ne sjećam se da je ijedna mačka tako miješala i stiskala. Edita je jedino imala bravuroznu šnapericu, piću stiska-čicu i dovoljno je bilo da legneš na leđa, da se Edita s dupetom s kojim je jedva ušla u prosječnu fotelju nasadi izvodeći majstorije s picom kakve ti mogu prirediti samo dobro izvježbane istočnjakinje. Sto smo bili bliže svršetku naših jada, to je Nataša sve više odlazila u zrak nekoliko puta udarivši glavom o krov automobila. — Jebo te bog, pazi malo, probit ćeš mi tom glavurdom krov — javio se Maks. Koliko smo se god suzdržavali pred Maksom, nismo ipak mogli sakriti onaj završni hropac koji malo kad možeš kontrolirati. U času dok sam punio mali rezervoar sličan crvuljku, osjećajući Tomislav Sabljak 155 kroz prezervativ toplinu Natašine piće, ona se okrenula licem prema meni, gubeći malo pomalo životnu ravnotežu, trzajući se kao da se otima od smrti. Smirila se i nije silazila s mene. Gledao sam u njeno dupe omotano trikoom. Kad je spuznula s mene, skinuo sam prezervativ i bacio ga kroz prozor. Maks je stišao muziku. - Jeste se izjebali? — I ne čekajući odgovor, pojačao je radio i brzinu. Najprije je odvezao Natašu, a potom i mene. Nalazio sam se s Natašom u Maksovoj radionici. U maloj prostoriji koja je služila kao skladište sve je zaudaralo na benzin, razrjedivače, boje, mašinsko ulje, plijesan i kanalizaciju. Nataša se uvijek sama svlačila. Ostajala bi u halterima, čarapama i gaćicama. Sjedila je i pušila čekajući da otpočnem radnju. Uvijek sam odgađao ševu. Volio sam je gledati onaku poluodjevenu, kako kurvanjski širi noge i kako joj sa strane gaćica proviruju dlake. Bila je neobično prirodna i ležerna, možda me katkad i zasmetalo što je tako ravnodušno širila noge, ali privlačila me mnogim stvarima koje druge žene nisu imale — Nataša nije brijala noge ni pazuh. Dok je bila u gaćicama, dlake su joj provirivale sa svih strana, bio je to krasan primjerak raskošnog žbuna među nogama koji ona nije htjela dirati. Posvećivala je pažnju donjem rublju, uvijek je dolazila u nečem drugom, imala je kolekciju raznovrsnih gaćica i haltera. Poneki put me znala iznenaditi i to grdno. Došla bi i sjela, povukla haljinu, podigla noge na stolac i tada bih vidio da je došla bez gaćica. Nekoliko puta smo se

marisali tako odjeveni. Otkopčao bih rasporak, podigao njenu haljinu i stavio joj ga s guza. Bilo bi to uza zid, a dogodilo nam se da smo se stropoštali na prljavi pod i tad je trebalo vode i vode dok smo iz odjeće izvukli mrlje. Naša erotska idila nije dugo trajala. Smrznuo sam se kad mi je jednom tražila lovu, kao fol da joj posudim. Znao sam što to znači, posuditi ženskoj koju ševiš lovu. To je blagi oblik kurvanja. Davao sam joj lovu, ali znao sam da to neće dugo potrajati naprosto zato što ću je se izgu-stirati. Kada je putovala u Trst dao sam joj i lire. Jasno, nikada ništa nije vraćala, a ja sam se pravio Tošo. Riješio sam da prekinem, jer je na vidiku bila odlična maca-farmaceutkinja Vesna. Nisam joj se javljao. Izdržao sam tjedan dana. Sjajno, mislio sam u sebi. Onda je nastupila kriza. Farmaceutkinja Vesna još nije pala, izigravala je djevicu i negdje sam morao da ga skrasim. Kad evo ti Nataše. Poziva me u tetkin stan, 156 XXX - FILES ujutro u osam. U međuvremenu, rekao sam Maksu da mi se čini da se Nataša ševi za lovu i on umjesto da me razuvjeri, on potvrdi da se ona kara za lovu. Ipak, znajući to, otišao sam Nataši. Imala je kućni ogrtač. Probao sam rukom da li ima gaćice. Bilo mi je nešto čudno. Otkrio sam ogrtač. Umjesto gaćica, Nataša je imala podvezice boje indiga, odostraga joj se tanka vrpca usjekla medu guzove, a sprijeda pokrivala je u obliku lista pičić. Kad je legla i raskrečila noge, pičić kao da je progutao vrpcu. Pokušao sam joj skinuti, odriješiti podvezice, ali ona sama otkopča sa strane vrpcu. Gledam u njenu ženstvenost jarko crvene boje koja zasljepljuje oči. Podiže se, dolazi s gumom i sama je navlači. Cučne i uzima ga u usta i fafa kroz gumu. Rukom polako skuplja gumu, povuče zubima i ispljune. — Odsad ćemo bez toga! Oh, kakva razlika. Kao nebo i zemlja. Mislim u sebi, kako ju nikada neću ostaviti. — Mogu li unutra? - pitam. Šuti. Steže me još više. U grču smo koji traje čitavu vječnost. Odlazim. Ne traži lovu. Maks mi poslije kaže. — Ti si jedini s kojim je bez gume, čak ni mužu nije dala bez gume. Iznenada Nataša je nestala iz grada. Tražio sam je nekoliko puta, ali od gluhe tetke ništa nisam mogao doznati. Rekla mi je samo da je Nataša dobila angažman i da je otputovala. Ni Maks ništa nije znao o njoj. Zvao sam kazališta, ali nikakva traga. Onda mi je jedan prijatelj dao ideju da nazivam grupe, jer postoji mnogo umjetničkih grupa, profesionalnih i amaterskih, koje čak nisu ni registrirane, a koje daju programe po čitavoj Jugi. I opet ništa. Tad sam odlučio potražiti Na-tašina muža kod kojeg je sada bila i mala kćerkica Dijana. Taj smušeni profesor latinskog i grčkog živio je kod svoje majke zajedno s kćerkom. Našli smo se u samoposluzi na Britanskom trgu. On je jeo grah s kobasicom, a ja sam pio pivo. Bivši Natašin muž piše i pjesme i morao sam čuti njegovih desetak pjesama i diviti im se, a kad sam stekao njegovo povjerenje na jedvite jade otpočeo je razgovor o Nataši. Zvao ju je »Krčko Oraščić«, kaže da je sav svoj život podredio njenoj karijeri, čak je pogazio načelo koje mu je usadila njegova majka - Nikad ne ubij začeto čedo! - pristao je na abortuse, jedva je pristala da imaju Dijanu, da nije bilo već prekasno, sigurno bi abortirala i svašta je goTomislav Sabljak 157 vorio, govorio je kako ju njegova majka mrzi, kako ju i kćerkica Dijana mrzi, jedino on, on je ne može mrziti, bez obzira što mu je sve napravila. - Zamislite zatražila je rastavu braka i u zahtjevu strašno me ocrnila kao nastranu nakazu. Rukom je obrisao usta, odložio žlicu, i onda mi na komadićku papira napisao Natašinu adresu. Otputovao sam drugo jutro u Beograd, potražio je na adresi, ali mi neka baba reče da se Nataša preselila kolegici. Adresu te kolegice, jasno, nisu znali. Kada sam ih upitao, da li možda znaju u kojem teatru radi, smijući se zalupili su mi vrata pred nosom. Ostao sam u Beogradu nekoliko dana. Navečer sam se dosađivao, obilazeći restorane, kafiće, bircuze i noćne barove. Zaustavio sam se u prolazu jedne kuće i zagledao se u izlog u kojem su se nalazile fotografije. Prepoznao sam Natašu s umjetnim labudom. Sišao sam uskim malim stepeništem u bar. Bilo je zagušljivo, zadimljeno i

nakrcano stolovima. Uz šank stajalo je mnogo muškaraca, a nekoliko žena sjedilo je na barskim stolicama. Nataša je izvodila striptiz pod naslovom »Labuđe jezero« s umjetnim labudom i uz muziku Cajkovskog. Nastupala je pod umjetničkim imenom Natalie. Svratio sam u pauzi u garderobu. Nataša se nije iznenadila, makar sam mislio da će je moj dolazak šokirati i preneraziti. Bila je pod gasom. Kretnje joj bijahu usporene. Okrenula je ključ u bravi. Prišla mi je i uvalila jezik u usta. Bila je to repriza naših susreta u Maksovoj radionici. Sjela je i raskrečila noge. Prišao sam joj, pomirisao njen pičić i znam da bih je po tom mirisu prepoznao i na kraju svijeta. Ušao sam u nju više s mržnjom nego li s užitkom. Samo ponekad njena se pića stisnula. Dok sam se mučio da završim ovu mučnu scenu koja me ipak nije ostavljala ravnodušnim, Nataša je uzela sa stolca cigaretu i zapalila. I naš zadnji grč bio je banalan; mada sam uživao u toj banalnosti, u tom Natašinom tijelu koje je preda mnom venulo kao cvijet. Podigao sam se. Nataša je uzela ogrtač od svile i njenim krajem obrisala mindžu. Otišao sam poljubivši je u čelo kao sestru. Učinilo mi se u tom trenutku da sam učinio neoprostiv incest. Kad sam se vratio u Zagreb, svratio sam u samoposlugu. Natašin bivši muž sjedio je s kćerkicom Dijanom. On je žlicom jeo grah s kranjskom kobasicom, a mala Dijana kolače. Rekao sam im da će Nataša napraviti veliku karijeru. 158 XXX -FILES - Samo da uspije - reče on - Sve, sve bih joj oprostio samo da učini nešto sa sobom. - Moja mamica će biti najveća i najbolja balerina na svijetu -izgovori mala Dijana - i ne znam zašto, iz njenog oka izađe jedna suza, ogromna kao ljudska tuga. Tomislav Sabljak 159 DE CONTEMPTU MUNDI (iz zbirke »Jesen našeg nezadovoljstva«) Probudilo me vriskanje. Smaknuo sam zavjesu. Opet isti prizor. Gazdarica mlati nogama Fani, udara je svojim muškim cipelama u slabine i vuče dugim otvorenim dvorišnim hodnikom. Da, za koji tren i pojavit će se nekakav tip koji briše i zaista građevinski poduzetnik Tošo vreba trenutak da klisne. Naša gazdarica koju svi zovemo Mama opet ima opasan nastup bijesne i nekontrolirane ljubomore. Sve mi to liči na epileptični napad. Našu veliku Mamu ne razbjesni činjenica da neko nekoga ševi, ona je povrijeđena što se pred njom taji o našim međusobnim odnosima. Možda više od svega Mamu je raspalilo to što je sasvim sigurna da je mala Fani zdrkanom Toši digla veliku lovu i to u DM. Znao sam da Fani dobiva nogu i da će sutra jedna soba biti viška. Možda sam hulja što se nisam umiješao kao muškarac, ali, jebi ga, morao sam začepiti gubicu iz razno raznih razloga. Najprije preko Toše sam došao do Mame kod koje sada stanujem za bagatelnu svotu. Nije vrijedno ni spomena. Sjećam se kad me je doveo. Bio je divan proljetni dan. Mama nas je dočekala u haljini na cvjetove. Tošo je sjeo, popio vlahov i mučki nestao ostavivši me samog s Mamom. Dok je nešto radila oko štednjaka (valjda kuhala!) promatrao sam je profesionalnim okom jepca kojemu se diže na svaku haljinu. Imala je dugu, crno obojenu kosu koja joj je dosizala do rvačkih ramena. Bila je krupna i nezgrapna, ali mogla je u svako doba dana i noći uzbuditi čovjeka željnog provoda. Sjedio sam na stolcu kao osuđenik. Mislim, koliko godina može imati? Najprije se bavila nešto oko štednjaka, a onda mi je prišla i stala ispred mene. Da sam barem prije nešto trgnuo, koji vinjak, sad me ne bi kočili prokleti hemunzi. Gledamo se šutke, ali u jednom trenu uhvatim na njenim usnama osmijeh koji me ohrabri. Sto ako je gola golcijata ispod tankog haljetka? Već nailazi, ona žuta minuta. Gubitak svijesti i samokontrole. Sve stavljaš na kocku, a zapravo 160 XXX - FILES nisi svjestan što činiš, postaješ automat u rukama sudbine. Krajevi njenog kućnog haljetka podižu se kao kazališni zastor. Bože, zar je to moguće? Pa to nisu sise, to su dva velika balkona prepuna cvijeća nagnuta od silne težine. Gnjurim glavu u njen trbuh kao u madrac. Ona pocikuje, odskočivši u stranu. Vodi me za ruku u sobu i dok se ja brže bolje svlačim, ona već leži na krevetu stisnutih koljena. Dolazim do nje i razmičem joj koljena. Nisam se baš proslavio. čitava ševa trajala je ni minutu.

- Za to se uopće nije isplatilo svlačiti - reče velika Mama očito razočarana, ali ipak mi je izdala sobu. Znao sam da će me istu noć kad uselim opet testirati. I nisam se obrukao. čak sam se uzoholio, vidjevši kako Mama gubi pamet vrteći dupetom ispod mene. — Ima krv da propišaš! - grozio sam se velikoj Mami. Odmah se doznalo da ševim gazdaricu i da mi zbog toga pripadaju mnoge privilegije koje drugi podstanari nisu imali. Inače, ona je bila prema meni posebno liberalna, dozvoljavala mi je čak da dovodim u sobu ženske i nikada od toga nije pravila neko pitanje. Kad bi došla u moju sobu sa šahom pod rukom, znao sam da ću najprije morati igrati jedno sat dva šah. Neobična je bila ta naša gazdarica, velika Mama — Viktorija Szec-henyi, mađarske grofovske krvi kojoj od velikog muževljeva bogatstva nije ostalo ništa izuzev velikog stana s pet velikih soba i djevojačkom sobicom u dvorišnoj zgradi na katu okruženog galerijom prepunom tegli sa cvijećem. Tko god je bio njen podstanar ili podstanarka morao je slušati njenu priču iz ratnih dana. Sve Szechenvije stjerali su u jednu sobu, a ostale je zauzeo jedan visoki oficir Gestapoa. Velika Mama ga je izazivala na različite načine, sve dok joj nije rekao da je Zigennerin. Udarila ga je periljkom s kojim je prala sude, stali su se hrvati, on je potegao za revolver, bacila je na njega stolac i izbila mu revolver, našli su se na galeriji dvorišta, velika Mama podigne tog Ubermenscha i baci ga s balkona na kameno dvorište. Tog trena zameće joj se svaki trag. Pojavljuje se 45. i traži svoju kuću. Oduzimaju joj sve zakonom 0 nacionalizaciji. Znala je poslije reći, razočarana u crvene. - Kog boga sam ubila onog jadnog Ubermenscha, kad mi se sada ovako osvećuju? I tako svoj stan pretvara u sobe za iznajmljivanje. Bilo je tu svega 1 svačega: samaca, rastavljenih žena, trgovačkih putnika, studenata, udovica, penzionera i prolaznih gostiju koji su prespavali s nekom od Tomislav Sabljak 161 flićkica koje je velika Mama okupljala oko sebe. Kućni red bio je sveto pismo, ne daj bog da si malo glasnije navinuo muziku ili da si popisao zahod. Dobivaš odmah nogu, bez diskusije. Neka Buba izletjela je iz sobe samo zato što je u zahodsku školjku bacila bindu, ne samo da je ostala bez sobe, nego je još morala nadoknaditi staroj otštopavanje zahoda. Nisku tarifu sobe i neograničenu slobodu da radim što hoću morao sam platiti povremenim ševama s Viktorijom. Ajde, čovjek nekako zažmiri, pomisli da u krevetu ima strašnu mačku, digne mu se i sve ostalo ide kao podmazano. Ni Viktorija ne traži mnogo, no, Tošo me upozorio kad me doveo staroj. — Sto je budeš bolje karao, to će ti biti i bolje i gore, kako se uzme - gore jer će se stari vrag naučiti na redovnu porciju, a bolje, jer si siguran da iz sobe nećeš morati izaći pa makar ne platio za čitavu godinu. Tošo je imao pravo, ali mene nije toliko opterećivala ševa, koliko iscrpljujuće partije šaha do kasno u noć. Izjeban od šaha bio sam zreo jedino za ćoranac, mada sam koji put osjetio kako u mutnim očima velike Mame bukti strast. - Daj je malo pomilki! - izrekla bi, a to je značilo: Ajde, bratac dovedi me do vrhunca kako god znaš! - Koji put bih je maznuo zadnjim atomima snage, bio sam svjestan da mi od te jebene ševe ovisi moj daljnji opstanak u sobi, a češće sam je znao zadovoljiti prstom. Uvijek je otišla sretna, a to je bilo za mene najglavnije. Ako me ne bi u mozak kljuckala šahom, onda bi mi pričala svoje priče. Bila je užasno opterećena činjenicom da je ostala 45. bez bogatstva koje je njezin Ferenc sticao cijelog života. Optuživala je sve pa i samog Marksa kojeg je zvala »odvratnim Cifutinom«. Nisu to bile baš ni tako nezanimljive priče, mogao sam podosta doznati o vremenu o kojem pojma nisam imao: sabirne akcije, seljaci donose iz sela u grad (za ranjene borce) mlijeko, kruh, perad, jaja, brašno, mast, vino, rakiju, med, maslac, prisilni rad, ako imaš bundu stavljaju te pred sud za zaštitu nacionalne časti, profesor od suda za zaštitu nacionalne časti zbog počinjenog krivičnog djela iz člana 2 točke 6 Odluke ZAVNOH-a (predavao na fakultetu ijedno vrijeme bio rektor) osuđen na desetgodišnji gubitak nacionalne časti i na desetgodišnji izgon u rodno mjesto. »Zagrebački kolporteri davat će svakog prvog ponedjeljka u mjesecu svoju zaradu za opću stvar« (Narodni list, 29- lipnja 1945).

162 XXX - FILES Na inicijativu omladine radnici tvornice »Sila« predali narodnim vlastima vlasnika H. E. Žetveni radovi. Djelomična pomrčina sunca (7. 7.1945). Meso na krušne karte, doznake za mlijeko, duhanske karte. Zemaljska uprava narodnih dobara (ZUND) raspolaže s otetom imovinom. Dobrovoljno davanje krvi pod geslom »Krv za junačku krv«, nazivi zagrebačkih ulica i trgova mijenjat će se u duhu narodno-oslobodilačke borbe. Ukida se napojnica, premetačine, otkupi: zadnja svinja, krava, kokos. Prijedlog zakona o agrarnoj reformi (maksimum — 35 hektara). Slučaj Stjepana H. mesara iz Vlaške: optužen da je opskrbljivao mesom ustaše, da je 41. dobio stan od PONOVE, vlasništvo Eleonore C. U stanu prisvojio umjetničke predmete. Uz mesariju bavio se i preprodajom stvari plijenjenih od bogatih Zidova. U Zagrebu raskuženo 400.000 komada odjevnih predmeta i krevetnine, otvorenje pravoslavne crkve (10. 7. 45), Uredba o otkupu viškova. Kad bi završila, Viktorija bi posjedila još neko vrijeme, čekajući valjda da se odlučim između spavanja i ševe. Ako bi ta moja neodlučnost dugo trajala, ona bi se jednostavno digla i uputila prema vratima. Dopratio bih je, otključao, a na samom pragu uhvatila bi me za pimpača, da se sama uvjeri u moj naum - hoću li se posvetiti maloj noćnoj muzici, koja se može i falš svirati, ili ću se pokriti poplunom preko glave i zahrkati. Kad je ostajala prvo joj je bilo da me pita. — Sto hoćeš da ti radim? — Prepustio bih se njenoj intuiciji, koja nije bila baš bog zna kako bujna. Uvijek se svelo na normalnjak: malo je najprije nasaftam prstojepcem, a onda se penjem na Alpe. Prvih dana volio sam razgledati njen muf, bio je neobičan, rekao bi čovjek -kakva bujna vegetacija, prava pravcata džungla, fale još samo prijeteće kandže koje bi ščepale žrtvu. Izvježbala je mišiće i mogla bi ga odgristi kad bi se zainatila. čim opusti svoju ščepalicu, lako utjeraš unutra vagon lits. Volio sam se igrati njenim buketima cvijeća, kad god sam naišao na žensku s velikim sisama, sumnjao sam da su prave, morale su biti napumpane. I zato sam ih svaki put ponovno opipavao da se uvjerim u jedinstven primjer elefantijaze grudi. Svjesna ljepote obujma svojih sisa, Viktorija je posprdno tumačila. — Sto misliš da su hormonske, kao u onih kurvica s filma? - i pobjedonosno bi napravila nagli pokret tijelom i zanjihala ih. čekao bih da se zaustave klatna. Tomislav Sabljak 163 Jednom prilikom donijela mi je podebelu bilježnicu ljubičastih korica. Otvorio sam je i pročitao na prvoj stranici: DNEVNIK MLADE UDOVICE. Prokomentirao sam. — Pa nisi bila baš tako mlada kad si ga počela pisati! — Ne samo mlada, nego ponovno rođena! - dodala je. Ne znam kad je započela pisanje dnevnika i koliko takvih bilježnica uopće ima. — Pisala sam kao djevojka, ali kad sam se udala sve sam ih skurila — objašnjavala je. — Ako budeš zavrijedio, dobit ćeš moj dnevnik oporučno! - šalila se, namještajući mi svoj pičić na usta. Da bih izbjegao pipnuti tu njenu stavljenu piću, radije sam je okrenuo probajući kakva je njena zadnja rupa. — Ne boj se, probala sam i to, ali me to uopće ne rajca! - rekne sama razmičući guzove. Ugledao sam čupavo dupe i zgrozio sam se od pomisli da ću tu majmunicu morati guziti kao najobičniji peder. — Baš ni mene ne rajca! - izustim i opalim je na klasičan način, upravo onako kako su to radili moji preci. Sajbam je s guza, ona se drži za kredenc, koji meni služi kao ormar. Gledam kroz prozor i vidim, dolje u dvorištu Torerica hrani male piliće. Hoblam u nekom tamnom dvorcu. Most se podigao, straže povukle, a gospodar se pretvorio u sužnja. Ševa traje beskrajno dugo, ud mi je utrnuo i znam da će mi na kraju reći, pola u šali pola u zbilji - Alaj sam propisala! — što je značilo da smo mogli od njenog silnog svršavanja sakupiti mjericu vrhnja koje smo stabali u toku tucanja. Na odlasku, šapnula mi je u uho. — Beštijo! čim je izašla, zaključao sam vrata, zavalio se u krevet, upalio malo svjetlo na noćnom ormariću i čitao LJUBIčASTU BILJEŽNICU VELIKE MAME.

rupica-umilnica, dlakavica, mekobruca, kudravica, maljavica. pica-proždrljivica. Bio Stojan D., oficirčina. Kurči se, a nije dostojan mog prezira. Digao mu se mali napršnjak. Pita: »Hoćeš li da pušišP«, a ja mu u brk seljački: »čikove ne pušim!«. Motačica muda, pica-runjavica, pica-pohotnica, laži-kurac (umjetni), Avdo priča svinjarije, obrezan, ali mekan, valjda nikad ni ne otvrdne. Dahće kao bivol kojeg kolju. Bijes zvjerke ranjene u mozak. Ipak vrhunac. Iz njega curi kao iz šlaufa. Sva se tresem, i čmar mi drhti, svršava. 164 XXX - I-ILES Niko. Fin gospodin, ali iz usta mu zaudara kao iz zahodske školjke. Otkad mi je moj Ferenc umro, nisam se jošpoljubila s muškarcem. Sokol s brčićima holivudskog glumca. Namučio se, nikako da me narajca. Poslije veli lijepu riječ: SUHOPIZDJE. Dijeta. U fotelji, na podu, 36 stupnjeva celzijusovih, potok znoja, upalit će mi se mica, ispada kao postava iz rukava, uhvatim krajičkom oka crvenu pečurku s kojom će me tip uništiti. Kad bi kurac mogao govoriti, što bi govorio? Andro je svojski radio, kao jamski radnik, kontrirala sam mu i bili smo dobar duo, a onda čujem iz njegovih usta: »Daj mi klistir!«. Pokazivao mi je izbezumljen da mu zabijem kažiprst u dupe. Luđak! FROTTEUR (muškarac koji se na javnom mjestu, npr. u tramvaju prislanja uz žensku stražnjicu). Zar je ovo posljednja naša ševa? Vozim ciglu (menstruacija). »Vođenje ljubavi ne bi trebalo čovjeku predstavljati nešto značajnije od zadovoljstva koje osjećamo kad žedni popijemo čašu hladne vode« (Aleksandra Kollontaj, ruska revolucionarka). Zašto sam često poslije svega tužna? POST COITUM OMNE ANIMAL TRISTE EST. »Samo mudre zvezde pamte u svom sjaju Kako nam je bilo tesno u beskraju«. »Moja ljubav prema Gali stalna je borba na život i smrt. Ta je ljubav zapravo želja da se međusobno ubijemo ili. još bolje, da se poništimo u beskonačnom svemiru«. (S. Dali). BABIN]AK na Savi. Joca prca iz Vršca. Ne volim rulju koja se hvali. ERZEHL MIR KEINE MARCHEN. ZAGREBAčKI: bedinerica, kinderfrajla, klozetfrau, klofati, klafrati, klofer, rozenkavalir, iberciger, friško, špajscimer, šparhet, reso, klajda, proštepati, buzenhalter, špigl, vura, plac, hercig, vikleri, apšisan, bademantl, va-servelni, našminkana, hercklopfn, pošlihtati se, ober, kelner, špajskarta, nore, sperhakl, grosmama, grostata, zdurati, asentaca, ašnbeher, escajg, glancati, rostfraj, šmekati, melšpajz, štimung, haustor, ziher, fajer, zrihtati, kuršlus, šloser, špengler, fm, zic, gepektreger, šoferšajba, hohdama, štenge, kragn, špajza, špeceraj, šmajhlati se, šmarn, šmuk, fajnšmeker, štriherica, itd. »Elza-pilule« za zlu probavu, »Rapidenth« za nepoćudne dlačice, »Franz--Josefova« voda kod pomanjkanja apetita, »Profemin« za seksualnu neurozu kod žena, darmol, »Gjraldose« za intimnu njegu žena. »Permatex« zaštitne gume, »Energin« za djevojke u prelaznom dobu, za zdravu krv, zdrave živce i izvrstan apetit. Moja dobra mamajulka! »NISTE SAMI! Ne plači te zbog propale ljubavi! Muškarci, vas koje je ostavila devojka ili Tomislav Sabljak 165 verenica, naći ćete utehu u Belom jagnjetu, kući veselja u Paliluli. Lepe harmonikašice«. Pohota, požuda, pohlepa, blud, bludnost, bludnovati, bludoćudan, bludodjelovanje, bludost, bludovanje, bludovati, bludjahan, bludničenje, bludničica, bludničin, bludnički, bludnik, bludnište, blud-ništvo, bludnost, bluditi, bludnica, bludica, bludilo, bludište, bluditeljica, bludan. OTVARANJE CVIJETA. »Postoji li barem jedan muškarac koji na ljubavni čin gleda kao žena?«. Ono što žena osjeća kad se dade muškarcu nitko drugi ne može izraziti osim žene. »NOVOSTI« od 20. kolovoza 1925. o Agnezi Venzel koja je mlade djevojke slala u kumpleraje. Sudac: Kakve ste djevojke slali? Optužena: Mlade i lijepe! Sudac: Da li ste rekli djevojkama kuda idu? Optužena: Dobroj mamici, u hotel! Repata pića, pića s listovima, pića s laticama. Rade li to moje vršnjakinje? Ponekad osjećam kao da vade vodu iz bunara. Ne volim da mi se zagleda u nju, mislim da je strašno ružna. Mindža? Ona će posljednja ostarjeti! Drugi dan susrećem novog podstanara, Cvitu, apsolventa na filozofskom faksu. Odmah smo se

sprijateljili, a naročito me oduševio svojim znanjem latinskog i grčkog. Mogao je Tibula čitati u originalu. Nisam primjećivao da kriomice dovodi mačke. Spavao je obično do jedanaest, odlazio na faks, u menzu i vraćao se popodne i čitao. Bio sam malo oterećen igranja šaha s Mamom, jer su sada skoro danomice igrali šah velika Mama i nježni, krhki Cvito. Nisam baš bio siguran da li ju Cvito puknuo ili nije, ali kod Mame se osjećala promjena, rekao bih da se vjerojatno i zaljubila, što je ona dosta često činila. Zapravo, ona je ljubavlju nazivala svoje uživanje u tucanju s novim frajerom. — Samo da opet ne počne lebdjeti s krilima - mislio sam u sebi, zaintrigiran platonskom vezom između Mame i Cvite. Naime, doznao sam, dakako, ne od Viktorije, kako se Mama nekoliko puta bacala s balkona u dvorište, uglavnom zbog nesretne ljubavi. Ali, velika Mama nikada nije pala na tle nego je lebdjela iznad dvorišta s krilima neke čudovišne ptice. Sve češće je odlazila Cviti u sobu i ostajala kod njega do jutra. I dalje sam navraćao Cviti i zajedno smo .čitali latinske pje166 XXX - FILES snike i grčke tragedije. Onda sam jednostavno počeo sumnjati da bilo što konkretno ima između Mame i Cvite. U to vrijeme ševio sam jednu sredovječnu ženu, Slavicu koja je u seks unosila emocije. Njeno miješanje dupetom nije bila samo mehanika, nego izraz unutarnjeg pro-življavanja agonije svršavanja. Kvačila se na mlade frajere i ja sam je jednog dana doveo Cviti u sobu. Nisam je doveo samoinicijativno, nego više motiviran njegovom željom da se negdje omasti. Počastio nas je nekakvim domaćim likerom, Slavica je sasvim sigurno bila dobrano mokra, a moj Cvito šuti i gleda. Hoću klisnuti, ali Cvito ustaje i svi troje odlazimo tramvajem do Kazališta. Slavica izlazi iz tramvaja, šapnuvši mi na uho: »Pa to je kreten!«. Nešto slično ponovilo se i s Majom koju sam slučajno upoznao u kafiću i odveo u sobu. Mačka je stanovala negdje u Masarvkovoj ulici i nalazili smo se u tom kvartu. Jednom smo od Trga išli pješice sve do Bednjanca u Frankopansku. Kad smo skrenuli iz Ilice u Frankopansku, povukla me u jednu otvorenu vežu. To isto ponovili smo te večeri valjda tri puta, sve u krugu od kojih dvije stotine metara. Već smo se zasitili jedno drugog i Maja je predložila čenč. Dovest će jednu kolegicu, liječnicu pripravnicu, a ja sam morao Maji naći frajera. Sjetio sam se Cvite. Okupili smo se u mojoj sobi, svirali ploče, pili neko opolo i raspravljali o truloj politici. Cvito je bio neodlučan kao i obično, onda smo ja i Maja izveli jedan šou (podigla je haljinu i sjela mi u krilo progutavši ga cijelog do korijena), misleći kako će to razrajcati Irenu i Cvitu. Ispalio sam metak, Maja se obrisala ubrusom sa stola i bacila ga na Cvitu, što je značilo da mu baca rukavicu i poziva ga na dvoboj. Ni to nije prošlo, a onda sam se raspalio i istjerao sve napolje. Već sam posumnjao da je Cvito topli, ali nisam imao ama baš nikakove podloge za takvo nastrano razmišljanje. Ipak, golicalo me, što rade u njegovoj sobi čitave noći velika Mama i stidljivi Cvito? Ne igraju samo šah, mora da se bave i drugim sportovima. Na vratima sobe u kojoj je stanovao Cvito bila je od ranije provrtana rupa začepljena papirom i znalački zakamuflirana. Odmah sam provjerio da i na mojim vratima nema takve zakamuflirane virni-ce. Noću sam otčepio rupu i još jednom bio iznenađen nepredvidivom Viktorijom, Hrvaticom mađarske krvi. Bila je preodjevena u muškarca, opasana remenjem i opskrbljena umjetnim falusom koji je stremio u nebo. Nježni Cvito ležao je u krevetu potrbuške i čitao svojoj Tomislav Sabljak 167 izabranici lascivne latinske stihove. Viktorija je stajala pored njega, sagnula se i poljubila ga u usta (prvi put poslije smrti muža Ferenca). Cvito joj skine mušku periku i nalijepljene brkove. Potom se teška Viktorija ispružila preko Cvite. Cuh bolni krik kao da se dere jung-ferica. Cijela predstava je prekinuta, jer je Cvito ustao i s kreveta skinuo košulju i objesio je na vrata. Tako mi je zatvorio vidik. Ona je i dalje povremeno dolazila k meni. Pravio sam se da ništa ne kužim. Jednog popodneva dolazi sva uzrujana. I izgledom vidim da nešto nije u redu: blijeda, neispavana, sva ižmikana kao limun s podočnjacima poput duhankesica. - Cvito se ženi! — ispaljuje kao iz topa. U prvi mah, ne znam, radi li se o ljubomori, bijesu ili tupoj ravnodušnosti. Uglavnom, vijest o ženidbi ujela je za srce. Ali me tim više zaprepašćuje njen pristanak da bračni par živi u podstanarskoj sobi. Kakva je to sad igra, pomislim. Vrebao sam

nekoliko dana da vidim našu mladu koju je Cvito od sviju nas skrivao. Bila je to atraktivna mačka, komad ženske, najviše me oduševilo njeno egzotično lice i majstorski oblikovana kanta. Kako ju je samo uhvatio, pitao sam se, znajući od prije nespretnost našeg mladoženje. Posredno sam doznao da je Ela bila dva puta udata i slovila je kao radodajka. Nikada ih nisam viđao zajedno. Ela je odlazila prva na posao, mislim u neki projektantski biro (tehnička crtačica) i vraćala se kasno uveče, folirajući kako popodne pomaže starim roditeljima. Hranili su se gdje je tko stigao i nikada nisam primijetio da je napravila zajednički ručak ili večeru, mada im je velika Mama dozvolila uporabu kuhinje. Bio sam zbunjen jednim slučajnim otkrićem: negdje oko jedanaest prije podne, Viktorija se uvukla u sobu kod Cvite i ostala tamo sve do dva popodne. Budući da mi je virnica bila zatvorena, bacio sam se uhom na vrata i čuo uzdahe. - Što li mu radi, majku joj pokvarenu? — izgovorio sam poluglasno poslije u sobi zamišljajući kako nesretnog Cvitu navodi poročna velika Mama na mnoge gadosti. Trokut je trajao jedno dvije godine i u tom razdoblju Cvito nije položio niti jedan ispit. Ela se nije mogla pohvaliti da je zatrudnjela sa Cvitom. Pokušao sam nešto više doznati od Viktorije, ali ona je bila i odviše lukava da bi bilo što zucnula, čak i u trenucima, kada se činilo da gubi razum, trzajući se u orgazmu kao epileptičarka. Dovijao sam 168 XXX - FILES se kako da nešto izvučem iz nje o Cviti i njegovoj ženi, ali Viktorija bi mi začepila usta riječima. - Samo ti šuti, kurvetino muška! Da li je aludirala na moje privilegije koje sam uživao? Tko bi znao. Viktorija je u zadnje vrijeme često mijenjala raspoloženje. čas je bila euforična, a čas depresivna. I u krevetu se mijenjala. Nije se više zadovoljavala samo klasičnim načinom. Uz to, voljela se maziti, dugo i strastveno i morao sam itekako glumiti dok sam je ljubio po čitavom tijelu. čini mi se, da sam je prvi put poljubio i u usta, koja kao da prije uopće nisu postojala. Karao bih je okrenute glave ustranu koncentrirajući se na neki predmet ili događaj. To je produživalo naše ševe do u beskraj, naročito ako sam još prije toga trznuo koji konjak. - Još ćeš mi iz nje i jesti i piti! - rekla je pobjedonosno. U prvi mah nisam znao što to znači, ali Viktorija je odlučila da otvori srce. - Gledaj ovo! — pokazivala je utetovirano srce ispod lijeve sise -Tako ste mi vi i srce utetovirali, kurvini sinovi! — Zaista, prvi put opa-zih minijaturno utetovirano srce koje se moglo vidjeti tek kad bi podigla svoju gigantsku sisu. Shvatih koliko sam bio površan u odnosu na Mamu. I pričala mi je povijest svojih nedaća,\počam od Ferenca koji ju je prodavao i bogatio se. - Ipak, nešto mi kriješ? - pitao sam je. Bila je lijepa. Shvatio sam da i najružnija žena može u nekim trenucima izgledati ljepotica: - 51 četrnaest sam pobjegla od kuće i radila najprije u Engleskom magazinu u Beogradu. Tu me otkrio Davičo, Židov, liječnik. Otkrio je moj talent. Skinuo mi jungfer, iskrvarila sam, takvu je ludu budžu imao, cijelu me raštelao. 1 ušla sam u fin svijet, advokati, oficiri, trgovci, diplomati. Jednom sam u »Ruskoj kruni« zapjevala, onako iz inata, čuo me neki čovjek, predstavlja se da je iz požarišta, umjetnik, a ustvari vodi kupleraje. Kaže mi: »Viki, ne moraš ti da arhajtaš ko životinja, sedi lepo kod kuće i zabavljaj se s uglednim ljudima, ostavi šljam, taj te u raku vuče« i unajmio mi finu garsonijeru na Obilićevom vencu, strogi centar, minut do »Majestica«. Imam i telefon. Zovne, dođe, ostavi sve, i pare i pamet i snagu. Tako naiđe i zubni doktor Sava Drašković. Zaljubio se, zatreskao do ušiju, liže, oblizuje ko mačak, nikako da mu se digne, onda kaže: » Udri, udri koliko možeš!«, a meni glupo, što da tučem čovjeka, ništa mi nije uradio, ali ipak ga omunem, zviznem ga tako da mu je tri Tomislav Sabljak 169 dana i tri noći u uhu zvonilo, ali bio je presretan jer me konačno imao na pošten način. Poslije i on mene počeo mlatiti, žalim se tom umjetniku koji me je uvijek tucao u smokingu posuđenom iz teatra, a on veli: »Uzmi mu pare!« Naposljetku, zaželio jadnik da mi srce utetovira, ispod moje sise, na mom srcu, tamo gdje moje srce leži, ajde, tetoviraj, jebe mi se, samo plati. Poslije, ogovarao me

da sam ga zarazila, svima priča da imam onu opaku bolest, nitko više ne dolazi, otkažem stan i odem u Valjevo, traže u »Kasini« pjevačicu. Javim se, gazda upriličio probu da me iskušaju, odmah zadovoljni i taj mi Zivko ponudio mnogo para. Ali ostala sam dvije noći. Pa kakva je to rulja, dolaze tipovi s pijace, s kandžijom, u čizmama, blatnjavi, ušljivi, hoće da jebu, puni para, ali ne mogu, povraća mi se. Sjednem u vlak i za Zagreb. Zamisli te hrabrosti, te ludosti. Pravo kod nekog Pička u Dugu ulicu. Odlična trgovina, veliki poslovi, poslovni svijet, stranci, uglavnom Zidovi. Sjetim se Daviča, on me otkrio, reče mi: »Dete, kako ti dupencetom mešaš, pa to je ludnica!« S gospodinom Pičkom odem na večeru, ravno u »Esplanadu« i tu upoznajem lijepogpohrvaćenog Maciara Ferenca, vlasnika oružane. Poslije kad smo se uzeli, shvatila sam da krijumčari oružje u engleske kolonije. Medeni mjesec smo proveli u Opatiji (hotel »Kvarner«) i tu me prvi put pokušao »prodati« nekom Francuzu, predstavniku francuskog osiguravajućeg zavoda. Tada se nije ostvario naum mog pokvarenog Mađarona, kako sam ga podrugljivo zvala. Vidjevši da se prešao, poljubio me i rekao na mađarskom: »Nagyon szeretlek« a ja ni pet ni šest nego ga upitam: »OszintenP« pa kad mi kažeš, huljo, da me voliš, pitam ga da li je to iskreno, a on se čudi otkud meni mađarski i tad je vidio da sa mnom ne može vitlati kako se sjeti. Kad smo se vratili, Ferenc je otputovao u Kairo. Ne znam, da li je to bila namještaljka, ili je sasvim slučajno došao tvorničar, mislim, da je imao tvornicu likera, tako nešto, zgodan, mlad, isti dan smo se poševili, ali eto njega drugi dan opet, pa iz dana u dan, jebemo se kao stoka, sve dok me nekim umjetnim nije poševio, utjero mi nekakvu batinu, trza kao da je uključena u struju, sva mi se pička trese, užitak neopisiv, u sedmom sam nebu, a on, manijak, samo šapće, briše maramicom znoj s mog čela, ljubi mi sise, a ona stvar u meni vrti, vrti, vrti kao čunjak na tkalačkom stroju, neopisivo, svršavam nekoliko puta, molim ga da izvadi tu stvar, da me pusti, mozak mi vadi, poludjet ću, ajde, stvar izvadi, šum struje pre-sta, ali vidim, prije je batina bila bijela, a sad je sva krvava, majku ti, 170 XXX - FILES uništio si me, mislim u sebi, osvetit ću ti se, on odlazi i ostavlja pare, ma kakve pare da ti uzmem, krv da ti popijem, to je zaslužio. Ferenc se vraća, ispričam mu sve kako je bilo, a on šuti. — Morat ćemo zajedno doktoru! — kaže. Pitam ga, uzbuđena, prestrašena. — 0 čemu se radi? — Ma ništa tako strašno, negdje sam nešto uhvatio od prije... — Znaci, dobili smo ono — prekidam ga, ne ufajući se izgovoriti ime strašne bolesti. Poslije smo primali bizmut, reče nam doktor da smo zdravi, ali djecu, bolje da nemamo, a ustvari nit smo je mogli imati, nikada u životu nisam zatrudnjela, pa kako ću i zatrudnjeti kad me već onaj Židov svojom budžom takoreći raskomadao, sve mi dolje uništio. Viktorija, zvana velika Mama zasut je. Vidjeh u njenim očima neopisivu tugu, samo što nije zaplakala, ali suzdržava se, život ju je naučio da trpi. Stisnula je zube i ponovno zatomila bol. Oduvijek je bila nježna žena, a htjela je da pokaže zapravo da je gruba poput muškarčina. I pojavom, krupnom i ponositom, ulijevala je kod stidljivih muškaraca strah, ali ujedno je taj strah poticao želju. A iza grubog izgleda skrivala se nježna djevojčica koja je sa četrnaest godina htjela da osvoji svijet. Podigla se i vrpcom zavezala kućni haljetak, onaj isti koji je imala prvi put kad sam došao u njen stan, tražeći sobu, ali i nešto više od toga — užitak. Ali, Viktorija mi nije samo pružila užitak, nego svijest o tome, da se užitak stiče, osvaja, prigrabljuje, upravo kao i novac. Zar je to moguće? — Zato vam se osvećujem! — rekla je na odlasku. Ujesen Ela je napustila Cvitu, sasvim iznenada, pokupila je svoje stvari i otišla. Cvito je čak nije pokušao ni zaustaviti. Negdje pred Božić dao sam Viktoriji otkaz i preselio se u Trnsko s namjerom da konačno završim faks. Ali, nije išlo onako kako sam planirao. Tamo sam se spetljao s novom gazdaricom, ali me ćopila užasna trta kad sam doznao da je njen muž penzionirani major. Uhvati li me, ucecat će me kao psa i zato sam potražio novi stan na Trešnjevci. čuo sam, da je u međuvremenu i Cvito odselio od Viktorije. U rekordnom vremenu dao je zadnje ispite, ponovno se oženio s jednom nastavnicom, dobio kćerku kojoj je dao ime Viktorija. O, kako divna gesta prema na/soj velikoj Mami koja nas je sve toliko voljela i koja nas je sve uvela u život. I kad je više ne bude, ona će lebdjeti nad kamenim dvorištem s krilima ptice, neuništiva i besmrtna.

Tomislav Sabljak 171 PISMA OLGE SVETICE (iz zbirke »Jesen našeg nezadovoljstva«) Olge više nigdje nema. Ne javlja se godinama, ne piše, ne zove, ne šalje poruke preko prijatelja. Kad god nazovem telefonski broj iz starog adresara, nitko se nikada ne javlja. Provjeravam na pošti. Broj je u redu, to je sve što mi mogu reći. Susreo sam zajedničkog znanca, mislim, on sigurno zna, ali razočaran sam. Pa on se uopće ne može sjetiti, tko je Olga Prodanović. Užasno je saznanje da smo svi zaboravili Olgu. Nitko je se više ne sjeća. Kaže se, bila jednom jedna ljubav, e pa šta? Baš smo gadovi. Više mi se ne putuje kao nekada, ulijenio sam se, postao sam komotan. Sve da mi dođe na noge, to bih ja. Potajno očekujem da mi se javi. To bi njoj bilo i slično. Takva je bila, neuhvatljiva, nepredvidljiva. Dugo, dugo ništa, a onda razglednica iz Izmira. Pa kog vraga radi u tom Izmiru? Upoznao sam je na premijeri »Miris poljskog cveća«. Poslije joj u KPZ-u poklanjam stručak pravog pravcatog poljskog cvijeća. Sve sami različci, tratinčice, zvončići i ivančice. O, kako se samo oduševila. Tada sam zapravo shvatio, kako je ženi tako malo potrebno da bude sretna. Danas prebirem po uspomenama i pitam se, zašto se čovjek tako često vraća unazad, otkud ta potreba da stalno prelistavate stare albume, čitate stara pisma, slušate ploče nekadašnjih ljubimaca? Da nije tog poriva, nikada ne bih ušao u trag Olgi Prodanović. Sve što je ostalo od nje nalazi se medu koricama jedne neobične knjige: Povijest Ženske učiteljske škole sestara milosrdnica u Zagrebu. Knjižica je tiskana o 75. obljetnici opstanka i rada škole, 1924., a autorica je izvjesna sestra Laura. UN CERTAIN SOURIRE! I gle, bogati, Olgina pisma, svezan) pisama, možda čitava jedna nova knjižica. Ali zašto sam ta pisma stavio upravo medu korice knjige koja obraduje povijest učiteljske škole sestara milosrdnica? Ima u svemu tome neke simbolike. Odmah će vam biti jasno o čemu se radi: Olga Prodanović sva svoja pisma pot172 XXX - FILES pisivala je s OLGA SVETICA i kad sam odlučio da ih sačuvam, igrom slučaja, našao sam za njih najbolje skrovište. Kad ih čitam, podilazi me jeza. Gdje li je sada Olga svetica i kome piše čudna i nevjerojatna pisma? Kada sam jednom prilikom mislio da sam na tragu Olgi Pro-danovič, jedan čovjek me zaustavi u mom nerazložnom oduševljenju. - Sinko, da samo znaš kako je tužno biti sretan! Zašto mi taj stranac tako nešto uopće govori? Kasnije sam se uvijek vraćao na te njegove nimalo utješne riječi i pitao se, kome ustvari pripadaju Olgina pisma, da li meni ili nekom koji je poput nje postao nevidljiv i nedodirljiv? Gdje je mjesto tim pismima, da 1' medu koricama povijesti jedne škole, škole milosrdnica ili u nekom individualnom ufanju da svijet postoji i poslije nas? Ne, ne pripadaju samo ta pisma meni, nego svima onima koji su kao i ja kažnjeni već samim tim što nikada nećemo ostati sami, nego će nam društvo činiti svi oni očajnici koji pate uzaludno. 12. januar Hi, zaista je lepo od tebe što nas se sećaš, makar si u frci. Posle Beča opasno sam ugrožena u Beogradu, gde je sve nekako eventualno. A da ne govorim da smo i mi u frci - ja zbog turskog, a Svetlana zbog antičke. Posledica svega toga je da se mizerno osećamo i još mizernije provodimo. U Klubu književnika bile smo svega dvaput od onda (naučio si me na španskom: NI CONTIGO NI SIN TI... CONTIGO, PORQUE ME MATAS/Y SIN TI, PORQUE ME MUERO). Videla sam onu pticu, kako se ono zvaše, predstavio se kao kanonik Maucroix (OVO JE NEMOGUć PRIMER DEVICE). Hteo je, ali ja nisam htela. A sada FEST. Ništa sem happeninga. I ja ću tebe: AKCIGER! Prokuži ako možeš. Olga. P. S. I ja bih nešto dodala. Olga je već sve rekla. Bilo bi lepo da se nađemo, u troje. Ako budete dobri, vodićemo vas u »Cvijetu Zuzorić«, ako pak ne budete dobri, morat ćete gledati izložbu savremene albanske umetnosti. čekamo vas. Svetlana. 31.januar Ej, ne zaboravi da doneseš pesme. Ovde jedan koji je kvalifikovan tvrdi da umeš da pišeš, da nisi

takav okoreli folirant, mračnjak bez Tomislav Sabljak 173 duše. Onaj koji je pričao kako je povalio ceo Pariz, buljio me ko zver. Zar je on uopšte normalan? Faca čistog miša s malim sitnim seku-tićima. I on bi da povaljuje i on bi da bude prvo pero, izvini, piškim mu se na njegove knjige, makar se deklarišete ko prijatelji. čitaj bre, što je sestra našla, 1922. Postoji li tako nestašno prijateljstvo medu osobama raznoga spola, a ne misle se uzeti, zove se ljubakanje, jer to su samo nedonoščad ili bolje senke prijateljstva zbog svoje se goleme ispravnosti i nesavršenosti ne može ni zvati prijateljstvom. Ipak se tim ljubakanjem muško i žensko srce osvoji, zarobi i medu se spletu ovim taštim i ludim čuvstvima, što potiču od onih ništetnih sveza i sićušnih cara, o kojima sam malo pre govorio. Premda se ove lude ljubavi redovito saliju i utope u putenost i u presramota razblude, ipak nije to prvotna nakana onih koji se zaljube. Tvoja Olga svetica. 9. februar Ona šala s mojim telom, mizerija. Ja sam ti od onih zastarelih ženskih koje čekaju da se prvo emotivno razmahnu. Kad smo kod toga, jesi li skoro što nisi odavno? Bila sam na nekoj dosadnoj sedeljci. Sve mislim, imaju li ti ljudi neko mesto da se skrase, kad vise dole. Sve vreme oči na lastiš. Pariška ptica mi kaže: JA SAM TOMBEUR DES FEMMES! Blage veze nema! Već mu se paučina uhvatila na njegovom dokici. čitam u novinama: Može li trudna učenica ostati u školi? Fala bogu da više ne idem u školu! Ha, ha, ha! Šaljem ti za tvoj rečnik, dao mi neki tip sa Zvezdare: jebičnik, prdomajčići, trtoser, picodajna, seriškatulja, guzni grob, prknašce, jebatanje, guzna rasjeklina, pica-bisernica, poprc-kita, trebi-jebi, sviloguz, suhopica-hvatalica, prdarija, drmni-drkni, jebac-probojac, dražilica, zadrkati, nadrkati. Sledeći put šaljem novu pošiljku. Profa me tucao u mozak, kaže: treba imati pameti, a ja njemu ni pet ni šest: MAŠTA POBEDUJE A NE RAZUM! Da li si čuo za podelu: STOJAN, TVRTKO, SREćKO, VISIBABA. To, vi, šovinisti treba da budete zabrinuti. Kapiraš? Zašto se ne javljaš? O, ta strašna, užasna ljudska ravnodušnost. Evo me, sanjam san u kom sam umrla. Jezivo, zar ne? Kaže moja baba: ljudi se bude 174 XXX - FILES tri dana nakon smrti, u sanduku, pod zemljom. Svi kažu da je moja baba luda. Onda sanjam kako hodam liticom, dolazim do zavese, mrdam njome da je probudim, ali ne mogu videti šta se nalazi iza nje. Teatar? Molim te, samo nemoj reći, da sam i ja luda kao moja baba. MAN AND HIS SYMBOL (Jung). Sećaš se Dajane koju je Zevs oplodio prišavši joj u obliku kiše? Strah od nesvesnog! Ajde, dođi, vidiš da ima razloga da si ovde. Olga. 20. februar Ko su bili moji švaleri, koliko sam ukupno imala švalera, što nikome neću reći, što mi govore, foliraju moji švaleri, koliko sam išla sa svojim švalerima, šta mislim o svojim švalerima, šta mi pišu švaleri, šta sam imala sa svojim švalerima? Bistra sam, izazovna, besna-tesna, nosim ponekad čipkaste gaćice, lepa sam, kaže moja mama, plašim se predrasuda, patim što me uzimaju neozbiljno, fotografisala sam se naga (neću da ti pošljem fotku!), gledam u kafu. Budi zato dobar sa mnom, jer mogu doći u ZGB i upropastiti ti harmoniju. Preporučam ti, ne misli na mene, ne provociraj me, ne muči me (ćutanjem), nemoj da me sanjaš, nemoj mnogo da foliraš jer sam tu bolja od tebe ili te (doktorirala sam na folirantskom, odsek: muškarci), samo pazi, nisam ti ja pevala u horu sa školjkama, mada te još uvek volim (Shvataš što ti sestra kaže!) makar si đubre, zloban, otrov, od juče, divan, folirant i zato što sam đubre, zlobna, otrov, od juče, divna, folirantica. Meni je jedan što i deset hiljada, samo ako je najbolji (moj drug u filosofiji, glavom Heraklit). Srela sam slučajno reditelja koji se kod vas specijalizovao za KOKANJE. Našao nekog idiota, kaže, igrat će četnika, ustašu, što li, pola godine tražio, nije mogao da nade kretenskije lice. Uh, što mi je to nekakav reditelj! Kod mene bio Bora, švalerisao se, ali dete, a sestra voli ozbiljnost pre svega. I

iskustvo! Pročitaj u KZ članove 179, 180, 181, 182, 186, 187 i 188. (silovanje, obljuba nad nemoćnim licem, obljuba i protivuprirodni blud s maloletnim licem, obljuba ili protivuprirodni blud zloupotrebom položaja, zavođenje, protivuprirodni blud, podvođenje i omogućavanje vršenja bluda i posredovanje u vršenju prostitucije). Tomislav Sabljak 175 Tija noć je moje zlato spava Bledi mesec nebo obasjava. čula sam ali se nisam uverila da možeš doživeti lepo jašući konja? Opet me napao tvoj drugar, znaš ti, neću da ga imenujem, neću da ga uopšte pominjem, ali moram, folira, hoće da me namami u Miljakovac, kaže, pokazaće mi svoju biblioteku, a ja mu velim - imaš ti bre veze s knjigom ko onaj tip što je ušao nenamjerno u knjižaru! Poludeo načisto. Ljubezna moja, ko da se probudih iz dubokoga, divnoga sna; ko da padoh s visokih nebesa sa krila slatkoga anđeoskoga uživanja u svagdanju gorčinu života: tako mi bese, rastavši se s Tobom i ostavši u metropoli serbskoj. Uhvatiš li me na delu, proglasićeš me plagijatorkom, tako su Kiša hteli na stup srama, a veze nemaju. Probala sam čašu beaujolaisa. Da si mi bio blizu, šta misliš, šta bih ti odgrizla? Kad dođeš spremiću ti desert od krušaka, a ne srpsko slatko posluženje. Osećaj se Hrvatom, kad već jesi, a šta sam ja, bez tebe? Uvatila sam ti reci za tvoj rečnik: šiljokuran, sernica, usroguz, brzojebni, stojko, mekomud, kurajlija. Bolje je tucanje od hofiranja. Cale mi boluje od hemosa (šuljeva). Vadim iz jedne knjige koliko vrsta šuljeva ima, stavljam to ćaletu na stol: meso dagnje, perla koja visi, dodatak crijeva, kesten, orah, sjemenje lotosova cvijeta, ispadanje rektuma, pileće srce, vime krave, rep štakora, ugrušci krvi, trešnje, oceanska biljka, zračni mehuri, kokotova kresta, saće, lotosov cvet. Baš sam nekakav manijak. JE T'AIME, MOI NON PLUS! Neki me dasa posle Kluba voda po mraku. Kuda ćeš, bre? »Vi što suton volite i veče, čuvajte se varke prvog mraka!«. Nesrećna sam što te nema, mada Greta Garbo veli kako se umetnik hrani svojom usamljenošću. Ma, kakva sam ja umetnica! Ako brzo dođeš, otkri-ćeš, koja me muza na krstu držala. U KPZ-u (ah, taj fatalni!) pila SCREWDRIVER (sok od pomaranče i votka). Ljuljao mi se rodni grad! Znaš, što sam čula, da je kod vas tamo na zapadu (NIŠTA NOVA) šezdesetgodišnji pesnik predao molbu za prem u partiju. Osvestio se čovek pred smrt! Kaži mi ko je, ili je to beogradski, čaršijski trač. Misli, misli, a ko drugi nego Olga svetica. 176 XXX - FILES 23- mart Dragi sadisto, zašto uporno obećavaš da ćeš doći, a uporno ne dolaziš? Je li to neka najnovija fašistička i inkvizitorska strategija? Mogu ti reći da je prošle nedelje bila frka ovde, jer su tvoji Hrvati navalili na naše kapije ko Nemci 41. Bio i onaj s licem monahinje, onaj reditelj koji se pročuo: Hrvat kolje Srbina! Kako vi to tolerišete, ljutu guju u nedrima!? Uopšte mi nije simpatičan iako ga naši unitaristi dižu do neba. Htela sam da mu poklonim USPENIJE I SUNOVRAT IKARA GUBELKIJANA. Poučno i lepo. Puca Pekiću tamo u Londonu! Pre dva dana me neki tip kod »Cvijete« bario. Šetamo kroz neke bašte, kud me vodi, luđak? Kad najednom izvadio top, majke mi, top, po-begla sam ne od stida, nego od straha. Posle mi Svetlana veli, dobro si prošla, Natašu je tako ozledio svojom turskom topuzinom, da je mala završila na hitnoj. Nekad su takvi stavljali kolutove, da mogu, danas, baš ga briga. A ti, ništa mi ne kažeš, jes li uhvatio neko parče, hrvatsko, slovenačko, srpsko, nije važno, glavno da se rađaju snovi, ume-sto dece. Da li si napravio neki skandal ili sranje? Ovde lete u Klubu književnika flaše. Pronašla sam pismo koje ti nisam poslala iz provincijskog Beograda (da me mama čuje!), mislila sam da ću te videti, ali nisam. l've been holding out so long l've been sleeping ali alone Lord, 1 miss you. Doći će dan kada ti se više neće javiti tvoja Olga svetica. 24. april

Gledala sam redom: IFIGENIJA, NAC. KLASA, ZMIJSKO JAJE. Inače, ono što izaziva pažnju, to je: 1. Išla sam ko navijač na koncert s rok grupom. Da ti kažem kako se bilmezi zovu, ništa ti to ne bi značilo. 2. Gde mogu da dobijem đAVOLI DOLAZE? Poludela sam za takvim stvarima posle Glavurtićeve SATANE. Opsedaju me vragovi il'bogovi? A ti, nikako da mi dođeš, u pravo vreme, makar i u snu. Opet je onaj reditelj ovde, onaj što brenuje kosu, sakuplja lovu za ratni film. Pita ga M. K.: »Koliko žrtava?«, a on njemu da isti nema kin-derštube. Ali, tko ih šiša! Tomislav Sabljak 177 Može li sestra da ti dade savet: spontano spajanje, spajanje u žarskoj ljubavi, spajanje radi ljubavi koja će doći, spajanje u veštačkoj ljubavi, spajanje u prenetoj ljubavi, spajanje evnuha (tek toliko da se muškarcu ugasi želja) i obmanuto spajanje. Ako te interesuje dalje, o poljupcima, zagrljajima, ogrebotinama, ujedima, samo kaži, sestra je tu tata-mata. »Hristos istiniti Bog naš, koji je radi našega spasenja blagoizvoleo da bude po telu obrezan u osmi dan, molitvama prečiste« (KURVICE!). Jučer sam bila s Glišom (MOLIM POKORU I ODREŠENJE OD GRE-HA). Inače, strašno se nabacuju na mene. Piši mi KAKO SE KALIO čELIK? Ne zezam se! Tako dugo iščekivanje, da pomišljam na svakojake gluposti. Htela bih da te imam u prirodnoj veličini i možda i više od toga. Izgubiti pamet i ne naći je više nikada. A ona, bestidnica, zadaje mi muke, kako se zovu oni cvetovi što se uveče zatvaraju? Modre latice s moje piće ti ćeš ubrati, Hrvatu moj nesrećni! Kad ne ide indirektno, onda moram biti direktna, želim pod hitno da me rasturiš, dekomponuješ, da se razletim svuda po svetu kao šrapnele od bombe (jedna je upravo eksplodirala u našem vrtu 41. godine). Ako još potraje apstinencija, odmah mi šalji ASKETIKU, a za uzvrat ja ću tebi Augustinove ISPOVESTI. Pouči me, kako među mojim sugrađanima, ostati verna? Odreći se sama sebe! Napadaju me neumerenost (htela bih da si u meni), proždrljivost, bludnost. Ali to nije požuda tela, nego požuda očiju. Samo kad mi dopadneš šaka. Jedan Hrvat manje, jedna Srpkinja više. To je erotski hegemonizam. Srpkinja sam, živa vatra, ne bojim se sto Hrvata. Lovely, devoted. Olga. 6. maj Gde si, radnice? Kako si praznovao, klopao, žderao. Ovde ludnica. Znaš li ti za PATIN KUVAR? Ma kakvi, to je ništa prema našim ŽDERAčIMA. Slušaj, po azbučnom redu: aspik, gibanica, đulpita, đuveđ, kačamak sa njeguškim sirom, kačkavalj, musaka, papazjanija (SRPSKA!), paprike s kajmakom, pasulj prebranac, pečeno prase (PRVOMAJSKO!), pile na kajmaku, pita (LENJA!), pljeskavice, rolat od pečenih babura, skorupača s poširanim jajima, srce u umaku od vina, ćevap od somovine, ćulbastije, ćurka nadevena pečurkama, creva jag-njeća, džigerica, džigernjača, škembići, špargle, itd. Jezivitis! Sve mi178 XXX - FILES slim kao da te upropastim, kad ti mene nećeš da iskoristiš (fizički), baš sam nametljiva. Ali, znam da ti voliš kad ti spustim, pa evo, malo literature za tebe, prvomajske, revolucionarne koju ti šalje Clara Zetkin: »KRONIKA MALJEVINSKIH«! Tu sam, u toj knjizi doznala da postoji Staljinov ocean (valjda su to već odjeb). čitaj, molim te: »četiri stotine i osamdeset gradova i sela poniklo je u mjestima, gde nikada nije stupila ljudska noga«. LENJIN-STALJIN: »O SINDIKATIMA« (»Treba priznati da je partija sada jedinstvenija nego ikada ranije« — J. V Staljin) »CTO DJELAT?«. Citiram: »Sad — pazi šta mi je rekla Vera Pav-lovna. Prost laneni kišobran košta, recimo, dve rublje. U radioni živi 25 radnica. Na kišobrane svima njima otišlo bi 50 rubalja; ona koja ne bi imala kišobrana, trpela bi u odelu veću štetu od dve rublje. Ali one žive zajedno; svaka izlazi iz kuće samo kad je njoj zgodno; zato se ne događa da po ružnom vremenu mnoge izlaze iz kuće. One su našle da je pet kišobrana sasvim dovoljno...«

»IZABRANE PESME IZ NARODNOOSLOBODILAčKE BORBE« (priručnik za učenike osnovne škole): »Podigla se ćela Srbadija«, »I žene će borbom da se svete«, »Komunisti živela vam ruka vi ste narod izbavili muka«. Šta misliš, da li bi me primili u SK? Mislila sam da ću naći tvoju sliku u knjizi »24 radne brigade omladine Zagreba u prvoj godini petoljetke«. Ali nigde ni spomena o tebi, zabušavao si, crna reakcijo. čak ni tvoje pesme, a unutra su Milivoj Slaviček, Dalja Brozović (LINGVISTA), Zlatko Tomičić, druge ne znam, a i za ove sam jedva čula. Svetlana je išla s ekskurzijom, bili su u Lici, obilazili spomenike, veli, nigde nisam videla toliko spomenika: spomenik u Donjem Lapcu, Beli potoci, Srb, Divoselo, Jadovno, Klanac, Krš, Kruškovača, Mlaka, Smiljan, Široka Kula, Gračac, Gradina, Brinje, Jezerani, Vodoteč, Titova Korenica (»Da nam ne bi Orešković Marka/ još bi mnoga zaplakala majka/Drug je Marko hrvatskoga roda/al je majka srpskoga naroda«), Ljubovo, Udbina, itd. Svetlana ima kartu s upisanim spomenicima. Pravi je ekspert. Htela sam joj sugerisati da ode u kustose. Al me negde šalješ u pizdu materinu srpsku! Koljem te, ko bezdušni kasapin, davim načisto, ali neka, neka, iskupi se odmah, čim pre. Tomislav Sabljak 179 Ne znam koji me vrag nagnao da čitam Boru ćosića, ima lep naslov, odmah sam htela da napišem ULOGA MOJE PORODICE U NAŠOJ REVOLUCIJI. Šta bi rekao, moj ćale, antikomunista, spalio bi me ko vešticu. ćale samo guta antikomunističke knjige, voli Troc-kog, Buharina, Berdjajeva (čOVEK, BOG I PRIRODA), disidente. (Da li je u redu to, što se sada sa poznate fotografije na N\su kreše ćela leva strana, na kojoj smo đilas, Ranković i ja. ISTORIJA SE NE PRAVI MAKAZAMA - Svetozar Vukmanović Tempo). Za vreme rata, negde u mojoj Srbiji, pita majka sina partizana: »Šta će da budne sa nama, sine?«, a sin joj odgovara - »Ova će zemlja da budne ruska, majko!«, a majka opet pita: »A šta će da bude s Milovanom, on je na drugoj strani, otisnuo se u četnike?«, a sin, partizanski major, odgovara starici - »Streljat ćemo ga!«, a majka opet s pitanjem: »A šta ako oni pobede?«, a sin — »E, majko, onda će oni mene streljati!«. Da li si već naišao na tako pametnu ribu, sigurno da nisi. Još ćeš od mene svašta doživeti u intelektualnom, emotivnom i seks. (pardon!) smislu. Evo, na primer, otkriću ti, kad budeš samnom, u čemu je tajna ljubavi (seksa, pardon!) prvi znak: više ne mogu kontrolisati svoj glas, drugi znak: zatvorene oči, ćutim, treći znak: povremeno hladim, pa opet sam čas nakon toga vrela, četvrti znak: počinjem da izgovaram, nerazgovetno, peti znak: telo mi postaje slabo, šesti znak: suše mi se usta, sedmi znak: U SEDMOM SAM NEBU! Bila na »Električnom orgazmu« (Naše glave prazne jesu ali ko još za to mari/jer lova je najvažnija i drugo nas ne zanima). »Revolucionari bi spalili i svoje bake ako ne bi mogle dovoljno brzo trčati« (C. BU-KOWSKI). Jučer je Svetlana izvalila bogovsku stvar, kaže — Možda bih i položila marksizam kad bi mi na vreme osigurali prevodioca! Vidiš kakve mace poznaješ u glavnom gradu! Tvoja SVETICA, još i Olga. 11. jun Šta mi se desilo, naprosto nisam bila u Beogradu i to je sve. Šta se dešava kod tebe. Da li se spremaš za sunce, more i ljubav na pesku? 180 XXX - FILES Jesi li nabacio novu garderobu. Rekla sam našem zajedničkom neprijatelju da te pozdravi, kad te sretne. Ovde je smrtno dosadno, jedva čekam da furnem na more. Ostaću do kraja augusta. Možda skok-nemo, Svetlana i ja do Pule. Šta bi uradio kad bismo te mi dve dohvatile, kako bi se izvukao. Eto, ništa se ne događa, učim turski. U nadi da me voliš (kakva sam GUSKA!), ceniš, želiš posedovati (VELEPO-SEDNIK, KULAK) ostajem tvoja Olga svetica. 18. jun tri dana posle Vidovdana (Slepci pevci i pesnici narodni idu od svetkovine do svetkovine, pa opevaju uz gusle svoju slavnu prošlost... — »Crkvene besede« Nikanora Grujića, Zemun, 1892). Drpila sam od starog knjigu i poslala ti je poštom, svidela ti se ili ne, moraćeš je pročitati: »Srpsko rodoljublje i otačastvoljublje« (V. Bakić, 1910). Pogledaj najpre glavu VII. - Rodoljubive i

patriotske dužnosti Srba raznih zanimanja: »Srpkinje ne brane svoju otadžbinu na bojnom polju; ali one rađaju i vaspitavaju srpske junake«. Možda ćeš reći da sam indoktrinirana šovinistkinja, ali, za uzvrat, volela bih pročitati neku lepu hrvatsku knjigu u stilu: JOŠ HRVATSKA NI PROPALA/DOK MI ŽIVIMO/VISOKO SE BUDE STALA/KAD JU ZBUDIMO. Ajde, priznaj, da li si sreo koju Hrvaticu koja ti je odrecitovala tako nešta, priznaj, da nisi, i nećeš! Bog i hrvati, tvoja Olga. 7. jul javljam ti se posle vulgarno provedenog dana u Rumuniji, iz jedne kafančine na granici. Ciao. Olga. 11. jul odlazim, pakujem se, pakujemo se, napuštamo istok (Budi se istok i zapad...). Pitaj nekog ko zna turski šta je AMDŽE. Moja je već hi-pertrofirana od žudnje, svakim danom sve veća i veća, prava AMDZE (PIZDURINA). Sad ne pitaj više, znaš! Jebu me na faksu da sam apo-litična. »NIJEDNA ZASTAVA ŠTO SE VIJE MOJA NIJE« (Miloš Crnjanski). Ajde da ti malo zatepam, pusti politiku u tri P. M. moj pacovski repicu, umilna moja životinjice, debeli jazavčare, zlato, pijavico. Dalje ne znam, nemam mašte! Ućorkirali đorda, mog švalera, pevao, Tomislav Sabljak 181 pijan, nacionalističke pesme (Oj, šubaro od tri kile/Je 1' ti teška, Desi-mire?). Ako se nešto pod hitno ne dogodi, izgubićeš me, zato, pogledaj samo šta radim: Srednjim prstom trljam klitoris goredolje, zatim sledi pritisak, blag, pa brže trljanje s pritiskom na ceo breg. Zahvatam i okolinu, onako ovlaš, tad sva protrnem. Noge su mi razmaknute. Drugom rukom nadražujem sisu i navlačim bradavicu. Imitujem seks i vreme trajanja podešavam do mile volje. Užasno me uzbudi kad osetim kako se klitoris nadigao kao što se valjda i tebi nadigne. Ne znam šta mi to treba, baš sam blesava, kao da sam pred ispo-vedaonikom koji mi postavlja ružna pitanja: - koliko puta? - jesi li zgrešila sama? - jesi li zgrešila sa ženom? - jesi li počinila sodomiju? - jesi li dodirivala donje delove muškarca da ga dovedeš u raj? - koliko je s tobom zagrešilo? - jesi li sagrešila sa ženom kao da ste muško i žensko, (godmiche, bienfaiteur, consolateur, Parapilla, Ladv's friend, olisbos, veštački kurac)? Kad sam bila mala piškila sam tanko! Biću anonimno na moru, sve dok ne poludiš za mnom, Olga. 8. august, Makarska definitivno mi trebaš, uverila sam se da su ovi ovde frajeri i oni koje sam ostavila da se kupaju u lavoru i Dunavu — za smeće. Tiha jeza! Uostalom, šta da ti pričam, nisi ti više mali od palube. čekam jednog tvog sugrađanina koji se bavi astrologijom, hoću da mi rasvetli neke tamne i mračne tačke u životu. VODENJAK: Nema iluzija i ne može zatvoriti oči pred stvarnošću! U kakvom sam raspoloženju, mislim da mi najviše odgovara horoskop Lucrezije Borgije, ali ipak ne bih htela riknuti od najobičnijeg abortusa. Ako ovako nastavimo, proglasiće nas SPIRITUALNIM ŠEVA-TORIMA, budi malo ljubomoran, svisni, umri: osećam glavić na samom ulazu, samo da ne uđe odmah, da mi prvo dotakne svu površinu usnica donjih (najlepših na svetu), da osetim mošnje uz guzove, lagano stiskanje i trljanje, da ulaziš polako, da kliziš, a mačka da se širi, unutra je u mački vruće ko u paklu. 182 XXX - FILES Šta misliš da to može da izmisli neko ko nije probao? Još ću ja da napišem PORNOBEDEKER, pa da vidiš kako se mlati para na literaturi, a ne vi, bogalji koji ne umete ni da za more lovu skucate, jebala vas umetnost, estetika i sam Lukacs (Geschichte und Klassenbewusst-sein). Probala sam skakavce (stave se u poklopljen sud sa malo ulja maslinovog, dakako, i prže nekoliko minuta dok ne porumene). Još samo tebe da probam, onda se mogu proglasiti pravom srpskom gur-mankom.

Staljinska hagiografija i ikonografija prikrile su telesnu manu, njegovu kraću levu ruku. Kako je onda mogao biti tako velik levičar? Od mene ćeš svašta doznati i još više naučiti. Neutaživa sam i nezajažljiva na svim područjima, na onom glavnom još me nisi isprobao. Priča mi ćale da je Dilas bio tako velik komunist da je nosio crvene cipele. Da vidiš da i mi imamo crnih rupa, znaš li onu pesmu koju sam čula kao dete, a odnosi se na Kraljevića Marka: Iako si turska ulizica/ipak jesi srpska perjanica. Kad pobednici od svojih poraza prave pobede, tako ti onda ispadne povest. »Hrvatska? Gde je? Ne vidim je na geografskoj karti« (Lajoš Ko-šut). Zašto vas je toliko mrzeo, valjda zbog bana Jelačića (Ustani bane, Hrvatska te zove!), ali neka te uteši Kami - Mržnja je uvek mržnja protiv sebe! Divan je Kami (Revolucija se sastoji u tome da ljubimo čoveka koji još ne postoji). Ipak, uveče se moram opredeliti za ruko-blud, lepa reč, baš taman za tvoj rečnik. Svisnućeš kad otkriješ da i ja pišem, da sam ti konkurencija, svima vama, oboriću vas s nogu, baciti u zasenak, učiniti smešnim i u ljubavi i u literaturi. Puž muž pruži roge van (da vidim kakav ti je đokica!). Ali imaš pune gaće, ustvari me se bojiš, reče mi Kovač da si me nazvao ideološkom pičkom, šta podrazumevaš pod tim, da sam nečim opterećena, izjasni se! Nisu nam sve lađe potonule, ima još nade za nas. O, da zaboravila sam, ne mogu živeti od komaraca. Ujedaju umesto tebe, šjora Kate me savetuje: Jednu kap od goruće svece kanuti na ujedeno mesto i bol odmah prestane, a posle se ostavi nekoliko minuta vosak. Toplota izvuče otrov od ujeda. Ti me nisi ujeo, al si me ipak otrovao, trovaču moj jedini. Već sam potamnela, svuda, jer se sunčam bez krpica koje sam ostavila u metroTomislav Sabljak 183 poli. Okrenem se suncu i sunčam ribu, a moja riba samo što se ne uguši, diše na škrge, ne dao bog da te svojim raljama. Ni armija te ne bi spasla. Kiss. Olga. 19. august Bila u nekom opskurnom disku: Joan Baez, Chuck Berry (Roll Over Beethoven), David Bowie (Man of Words Man of Music), Eric Clapton, Roberta Flack (WHERE IS THE LOVE?), The Grateful Dead (ŽIV ILI MRTAV? - Live Dead), Jefferson Airplane, John Elton (iz muzeja Madame Tussaud). Posvećujem ti Don't Go Braking My Heart!, King Crimson, The Mamas And Papas (sviđala bi ti se debela Michelle Gilliam, moj prototip!), Paul McCartnev, Sex Pistols, Rod Stewart, Keith Moon, ludi bubnjar, Neil Young (I AM A CHILD). Ovo su za tebe španska sela, priznaj, da si dobio još jednu lekciju od tvoje obožavateljice koja tuguje, negde na Jadranu. čitam: Šta uzbuđuje naciju?, a pitam se: šta uzbuđuje mene? Savetuj me šta da činim u ovoj pustari, mada se formalno tela preturaju jedna preko drugih po plažama? Osećam se usamljenom, htela sam početi voditi dnevnik, ali sam odustala, neću da mi se smeješ. Bio bi to vražji dnevnik jedne monahinje, svetice koja mašta kao BLUDNICA. Opet sam imala prst na dražici, imala sam i švalera, bila je i Svetlana (kažu da smo lez-bejke), iz benda me gitarista hteo povaliti, priznaću ti jednom šta sam mu radila i šta je on meni radio. Doživeli smo orgazam, a da se nismo tucali. Umri od ljubomore i neznanja. Olga. * 27. august od tebe nema nikakvih saveta mladoj jebici (ua, šta sam vulgarna!), onda dopusti da ja tebe savetujem kao mlado pilence: - najpre izvidi imaš li koga da marneš - budi siguran tek kad zadaš završni udarac - izbegavaj sentiš emotivne izleve, budi muškarčina - ni zaboga da zapališ cigaru dok radiš neko dete neuko - pazi da slučajno ne omaneš, nikad to nećeš više ispraviti - ne dozvoli da te zajebe srce, pardon, ljubav - kad govoriš o mici-maci stavi u nju malo dlaka (HENRY MILLER) 184

XXX - FILES — ponekad završi s rukobludom, kondicije radi — za rastanak rezerviši malo humora - ne ćuti, ali ne nabacuj se ni teškim recima - svaka laž leci ako je lepo sročena - ponesi se časno - ne pokazuj odmah šta umeš da radiš, ima dana — neka zapeni devica, inače ćeš biti ogovaran — bez intuicije ne prilazi ženi — bez mašte također - budi nježni divljak (KILLING ME SOFTLY) — jao si ga tebi ako prokuže da si beba ili mamina maza - ne legitimiši se ko si, anonimci su najbolji ševatori — ne mešaj realizam u poeziju - ne pokazuj da si razočaran, ali ni da si oduševljen Eto, toliko, predragi. Kud ćeš više, to je rukovod za vatanje. Sledeći put šaljem ti nova proročanstva i nove zapovesti (NE čINI PRELJUBE I NE POŽELI NIčEGA ŠTA NIJE TVOJE!). Svetica Olga. 3. septembar Gasne leto, kao sveca dogoreva i sve je hladnije, u duši, u srcu i u telu. U ruci mi knjiga, ali nema svetlosti da ju čitam, pa u mraku na-pipavam slova, reci. Ko da sam šlepa od suza, tuge i neutešnosti. Ko da sam šiznuta, samo sam briznula u plač iz čista mira, pita me Svetlana kakve su to sad fore, a ne umem da objasnim uostalom i zašto da joj objašnjavam. I sad sam šiznuta šta to pišem tebi, ne bih htela da me sažaljevaš, plakala sam jer mi se plakalo, a ako ti ne razumeš; onda OK. TUđOM HOGY VARSZ? Mame mi, mučim te ko što te nijedna nije mučila, ali i ti si sadista. Očekujem i od tebe divot delo OPERA OMNIA, očekujem VOLJU ZA MOć. Život je traženje uživanja: baba moja se lepo izrazila USE, NAŠE i PODAŠE. Dakle, prežderavanje, lepo oblačenje i tucanje. »Vi ste uobražavali da ćete učiniti nešto divno prisiljavajući me na grozno odricanje od GREHA PUTI«. Ima li pametnijeg stvora od mene na svetu koja gubi dane s jednim Hrvatom? A on, bol boluje nikom ne kazuje (duševnu), da li još švrljaš, šuruješ s onim rediteljem koji pati od fobija i strahova da će ga Tomislav Sabljak neko ubiti iz ekstremne ustaške (pardon, hrvatske) emigracije? čujem da si ga izdao, a ti si mu bio poslednji Hrvat s kojim je mogao da popije kafu, e, budala, vata se politike! Ako mi se uskoro ne pojaviš (popij pre toga 100 sirovih jaja!) napisaću o tebi knjižicu, jednu sam sličnu našla ovde u biblioteci KAKO ćEŠ POSTATI ŽUPNIKOM KATOLIčKE AKCIJE. Pre svega, moraš steći ljubav okolnog sveta preko dece (šuška se da si gerontofil, što ti umanjuje šanse!), a ja bih mogla biti to prvo dete koje ćeš izvesti na pravi put, nadalje, moraš organizovati devojke, materinska društva, okupiti mladiće, boriti se protivu nepristojnih zabava i podizati moralni odgoj. Na kraju mo-raćeš se boriti protiv socijalizma i komunizma i marksistički nastrojenih. Ne foliram, čitam iz knjige koja je štampana na Hvaru 1938. Slušaj: »Dođu li komunisti u Vašu župu, da drže konference, a Vaše mesto nije još komunizmom okuženo, možete pozvati vesta kojeg govornika ili profesora svetovnika, dobrog poznavaoca predmeta, neka im pobija pogrešna i opaka načela«. Htela bih tu knjižicu doturiti onim tipovima od kojih nas deli visoki zid. Zamisli, usred bela dana poslužuju ih na plaži uniformisani konobari, a o podne i uveče zvono ih poziva na klopu. Isplivala tako ja neki dan, da vidim šta te budže rade, šta bi radile, sunčaju se, valjaju se ko morževi, čitaju lokalne listove i pišu referate za jesen. Ovde kažu da im je kuća dodeljena 45. i da se nedaju van, kažu, mi samo, bre, pokrajina, žitnica, imamo pravo na more. E, šta ti je politika i na more ima pravo, a kamoli neće na ljude. Ua, šta je ledeno more. Dolazi jesen, vreme za pakovanje. Od jeseni do jeseni svak se već oženi! Ne aludiram, igram se recima; a bolje bi bilo da se mogu igrati s tobom. Furam naveče u disko. Zamisli, kad u toj rupi temperatura dosegne do 40 stepeni a moja se krpica zalepi za telo, na mindžušu, hahahaha.

Fuk bez muke je čista utopija... u znoju lica svoga, odlučila sam da zgrešim. Olga svetica. 11. septembar Sestra stigla. Uši otpadaju od dosade. Ništa se ne događa (kad ja ne izlazim!). Trebalo bi da više misliš na mene i da više budeš ljubomoran. Ovde snobovi već planiraju skijanje (Obertilliach). MANIFEST ORGAZMA: moja utroba, grudi (da vidiš kako bujaju!) i moj 186 XXX - FILES Tomislav Sabljak 187 mozak pretvaraju se u tamno, uzburkano, raspevano more najdivnijih osećanja, lebdim, ludim, nisam svesna da uopšte postojim, jata leptira u mici-maci, nepodnošljivo, vratolomno, na rubu života, neopisivo uzbuđenje, gubitak svesti, rađanje želja i potreba koji su vam bili nedostižni, vlažnost, toplina, osećaj moći, lupanje srca, sloboda mindže i šupka, nesputanost, magnovenje, košmar, izlet u nebo (A NE U KRLEŽINU RUSIJU), slatka bol, požuda, ustalasalost (STRAH OD LETENJA), osećam balon u trbuhu kako se širi i nadima, ukrutim se i čekam giljotinu, čula sam od tvojih drugara da si strašan giljotiner, pa šta onda čekaš, da me neko drugi smakne. Svetica Olga. 19. septembar trebalo bi da više misliš na mene, očajna sam, nemirna, tvoja Olga. 26. septembar »Ljubav je redovito nesavršena, ali kada se umoči u kiselinu pokore, ona ojača...« — tako kazuje rasprava o božjoj ljubavi. Htela bih da dodam. Znaš da sam puna ideja, originalnih, svakako. Sve je to jedan miš-maš, valja ti, druže, UMOčITI. Reč je o tome, kada, kako i u koje vre-me. O tome ovisi, hoće li biti muško ili žensko. Aristotel je predlagao svojim sugrađanima koji žele muško potomstvo da se karaju samo kad duva severni vetar, ako pak žele žensku decu, bolje da čekaju dok počne da duva vetar s juga. Ako mi još koja muška svinja nešto kaže, opalit ću mu šamar, nek zna da su muški spermatozoidi manje otporni od ženskih, a sve zbog lučevina u mindžici. To je ta KISELINA POKORE i zato se mi rađamo u dvostruko većem broju od vas. Goca je posle tri kćeri, po nagovoru, ispirala pre tucanja svoju min-džicu sodabikarbonom (rastvor sa vodom!) kako bi odstranila tu kiselinu pokore. Ipak je dobila i četvrtu kćer, baš za pokoru, eto, što ti je bog, što ti je verovanje! Olga svetica. 1. oktobar javljam se iz prestonice sveta (Hemingway). Nadam se da si kod kuće. Hoće li te obradovati moje pismo, ili šiziš kad vidiš poštara: »Koliko će naša ljubav trajati?« Pita devica na mesečini. Zaljubljeni kaže: »Meni se čini uvek, uvek«. Ako pogodiš ko je, dobivaš moju ribu na dar, na određeno radno vre-me. Propuštaš da dođeš prvim vozom. Ogrebao bi se za najbolju žensku iz okruga Beograd. Da li sam ti nedostojala letos? Razmišljam kako da te konzumišem, kako da te oprobam, uopšte ti neću pričati moje intimne stvari, šta se to tebe tiče, a inače, kad nemaš šta drugo pametnije da radiš, gledaj na mene ne samo fizički nego i politički, smatraj me krvnim neprijateljem Hrvata, okorelom Hrvatožderkom, okini me barem iz osvete, ako ne iz ljubavi, šta znaš, možda se i ja tebi osvećujem na nacionalnoj osnovi (Gde li je onaj Napoleonov kaplar Soven?). Nabacuje mi se medicinar. Došla kod njega, a on uči kostur glave — veli, kupio ga od nekog Šiptara za sitne pare. Dok on kuva kavu, prebirem po njegovim knjigama, jednu sam mu dornula, hoćeš da ti reprodukujem sliku IV (Strelasti prorez kroz zdelicu muškarca kad je rodnik nadignut: ušće vodopusta, glavić, vitica glavića, vodo-pust, šuplikava nabreklina vodopusta, bručik, spoj kosti stidnice, mokraćni mehur, mokraćnjak, semenik, semenska mesnica, semenska prskalica, žlezda predstojnica, šupak, osredak mošnje). Olga. 8. oktobar dragi moj cenjeni, čuveni, neprevaziđeni, uvaženi, nedostižni... nabrajajući ove (samo neke od mnogih koje znamo ja, ti i zvezde!) karakteristične kvalitete, ne mogu a da te ne upitam - šta uopšte

čeka ta Srpska akademija nauka? Vidim da te Beč zaludeo. Da li si i ti ljubio decu austrougarske monarhije? Da li se definitivno istrošio, materijalno, fizički, telesno, baš bi bio blesav da jesi, a sad izveštaj: dva puta KPZ, dva puta C. Zuzorić, jedna sahrana bez muzike, jedna žurka s čuvenim facama, dva puta bioskop, jedna sedeljka s umetni-cima, dve izložbe, jedanput pozorište, jedanput Mažestikklub, dva sastanka u MZ i to je (skoro) sve. Klasika, zar ne? Kao što si zametio, u Klub književnika nisam išla. Popraviću taj propust još ove nedelje. Upravo čitam jednog vašeg pisca, neću da mu spominjem ime, ali je strašno dosadan, ne vređaj se i ovde ima gorih od njega, ali ovaj I 188 XXX - FILES tvoj, ako je uopšte tvoj — sranje! Što se tiče ljubavnih (ne)prilika, mo-mentano me davi jedno slatko šerbeče (59. godište, šta da ti pričam, piški još u krevet). Neću mu oprostiti. Slaba sam na nežne i nezaštićene muškarce. Šećer i med - takvi su dečaci, čemer i led - takvi su muškarci! Nemoj da brineš za mene i dalje sam neodoljiva, neosvojiva, neponovljiva, famozna, zavodljiva, podvodljiva (samo za D. Bowieja), neprevazidena, i sve u tom stilu. Šta da radim kad su me mama i tata strašnu napravili. Muškarci me i nadalje ne interesuju, što još uvek ne znači da ja ne interesujem njih. Uostalom, šta će mi takav muškarac kome se ja dopadam. To sam se ja samo šalila, a pošto si ti velik i pametan i sve znaš i nisi od jučer i nisi pevao u horu sa školjkama — sve ti je jasno. A sada, kakve volim: — nežne, ali ne preterano, jer onda su svilenjaci, tubaši, ostraguše — grube i sa takvima bi se upustila u sve, ali se bojim da ne izvučem živu glavu — pametne, ali ne odviše nakljukane, ne punjene ptice, ne one koji se s pameću izvlače iz tragičnih situacija (muškarac kojeg ja volim ne srne da se nađe u tragičnoj situaciji!) — ekstravagantne, ali s duhom — dobre u krevetu (pod uslovom da mene nema u krevetu). Ne treba mi muškarac iz kreveta — samostalne, ali da se u svemu slažu sa mnom — ambiciozne, ali pod uslovom da su sve svoje ambicije ostvarili — komunikativne i ekstrovertirane, ali s mojim kriterijumima — otmene i kultivisane koji ne potcenjuju bizarnost — nepredvidive, ukoliko su sa mnom sasvim predvidivi i — bogate, ali nonšalantne — fatalne, ukoliko ne bi bili fatalni za mene — zgodne, ali ne lepe ko žene — samouverene, itd. Uostalom, muškarci me nikada ne bi interesovali da ja ne intere-sujem njih. Moji odnosi s muškarcima zasnivaju se na osećanjima, ali sva ta osećanja moraju biti usmerena prema meni. Kao što vidiš, meni nije uopšte problem da nađem muškarca koji mi se sviđa. Kao na početku tako i na kraju čezne da te zezne Olga svetica. 11. oktobar Šaljem ti PRABABINO PISMO MOME DEDU! Tomislav Sabljak 189 Dragi sine, čuvstvo pravičnosti će i tebi nametnuti ugodnu dužnost da se osvrneš na svoj život: Imaš li veru i koju, poznaje li tvoja duša božanske kreposti i priznaješ li ih javno? Koji su principi moralnosti i kreposti jednog odraslog čoveka? Koji su jezici državi potrebni, a koji korisni? Koja svojstva mora da ima dobar orator? Koliko je u ljudskom životu nužno poznavati računanje? Kakva su ti prirodna znanja? Poznaješ li svoju otadžbinu?

Znadeš li dobro istoriju svoga naroda srpskog? Razumeš li logiku? Koju nam korist daje filosofija? Da li je potrebna policija? Sine, dragi, ne pišem ti ovo iz oholosti neke, poreklo nam nalaže da budemo čisti, moralni i uzvišeni, da služimo otadžbini, narodu i porodici svojoj. Pogledaj unazad u istoriju našeg srpstva, velika je sreća imati pred sobom čestit narod čista obraza, ne ostavljam ti nikakvo bogatstvo, ali upućujemo te na lepe primere rodoljublja koje treba da slediš časno. Poslaćeš me u PM zbog ćirilice, ovde su zabrinuti za sudbinu ćirilice, a nisu zabrinuti što je državna kasa prazna. Da vidiš naše intelektualce, zahvatilo ih (DELIRJUM), odlaze u Svetu Goru, tamo padaju ničice na kolena, dozivaju srpstvo i kad bi me videli kako ludim za jednim tipičnim ili netipičnim Hrvatom, odmah bi me proglasili izdajicom srpstva. Ali, o tome jednom prilikom, kad nam se izmešaju tela, izlučine, spermatozoidi, krv. Olga svetica. 15. oktobar poludećeš od ćirilice. Ogovarali su te ovde, čak i prijatelji, naročito tvoj Hrvat, reditelj, ej, nema prijatelja, ni tamo, kod tebe, ni ovde, nigde. Retko se rađaju, a ako se rode, trebalo bi ih pod stakleno zvono da ne uginu. Završila sam FREUD FOR BEGINNERS pa sam raspoložena za psihoanalizu, a tvoja devijantna ličnost me pleni u tu svrhu. Piši mi o ABAZZIJI, zašto ju je voleo Krleža, a prokleo Cehov? Tvoj Franjo Josip otvorio je hotel Stephanie. Kažeš da imaš fotku s otvorenja. 190 XXX - FILES Htela bih da odsednem u sobama gde se tucala buržoazija, da li je tačno da je tamo odsedao kralj Milan i lepa Natalija? Hm, šta me ne pozoveš da upotpunim listu iz kraljevske loze, šta ja ovde radim gde na svakom koraku nude ćevape, papričice, bozu i folklor u stilu — pička ti lepe majke! Puštaš me da ovde propadam. Nisam ti ja novo-komponovana riba, ja sam klasika, izvorna mačka, zato brzo telegram i zovi, doći ću pre nego šta možeš uopšte zamisliti. Vidiš kako sam uporna. čekam tvoj svetski potez, da me izbaviš iz istočnih provincija. Nemoj ti kao onaj istočni folirant (Joga i slične pizdarije!) Od pohote dolazi patnja, od pohote dolazi strah, tko je slobodan od pohote ne zna ni za patnju ni za strah. Ipak, tip me uverio, posle mojih neuspelih šifara koje ti šaljem putem PTT: NEMA TAKVE PATNJE KAKVA JE OVO TELO. Budući da ne mogu nikako drukčije, mučit ću te ćirilicom. Olga. P S. Nije to ništa, prema onom šta tek dolazi. čuvaj me se! 7. novembar hotel u strogom centru. Prošla sam kroz park. Igraju se deca. Broj sobe na trećem spratu. Očekujem pomeranje svetova. U Beogradu je magla i jesen, a meni dolazi proleće, čist vazduh, nebo bez oblaka, sunce, cveće. Htela sam da odmah završi. Da li sam te volela? Prošao si kroz mene i osećam da ne postojim, nema Olge, to samo moja pica-skakavica trči na nogama za tobom i ispušta otrovne strele iz najveće baze Atlantskog ili Varšavskog (ne znam više!) pakta. Nikada se više nećeš osloboditi Olge svetice. 10. novembar Okrutan si, zašto si to uradio? Nismo se tako pripremali za treći svetski rat, za kataklizmu, obario si me i otišao. Kako je bilo? Lepo, mnogo lepo, svakom ću reći, da sam imala najbolju kitu (falilo je ugravirano šahovsko polje!) i zato me ne čudi što Srpkinje polude kad probaju taj cinični zapadni dekadentni seks. Trajalo je od pet popodne do devet navečer, i tek u devet si ga stavio, ja sam već izgubila orijentir, bila sam pripravna na sve, na samoubistvo, ako treba, samoubistvo tvojim Stojanom, čaršav je bio kao da smo se kupali, otkuda toliko tečnosti od koje smo mogli sačiniti skladište lepila. Tomislav Sabljak 191 Promeniću veru, naciju, grad, ime. Budi hrišćanski dobar i vrati se, inače ću otići s prvim koji naiđe, makar više nikada ne volela. Svetlana kaže da sam poludela, majka Sofija misli da sam slabokrvna,

a ćale ćuti. Prijatelji me ne razumeju, izbegavam ih. Desa kaže kako sam mogla s jednim Hrvatom i to još da mi svrši unutra, da me opogani svojim semenom. čutim, šta mogu da joj kažem, ali ona provocira, pa veli, zapravo pita me, tobož - zar ne znaš kako nas oni mrze? — a meni prekipe, šaljem je u tri pičke materine srpske, Desu, najbolju koleginicu. I još joj kažem - jebo te sveti Sava, a mene će čistokrvni Hrvat i odjebi! Nisam izlazila iz kreveta. Gorušica, groznica, temperatura, nabrekle mi grudi ko pred menzis, i latice oko nje odebljale, još me boli. Što je ostalo od mene? Izvadio si ga, a ipak je unutra! Olga. 13. novembar namerno sam izabrala nesrećni broj i nesrećni dan petak. Razmišljam, gde je i kakav kraj. Ne volim proročanstva, ali osećam da sve završava, a ja ludo bežim od kraja prema početku: koja devojka hoće da je neki momak zavoli, neka metalnim novčićem zakolje slepog miša, zaveže ga u maramu i time krišom udari momka, pa će ovaj »slepo« da trči za njom. Toliko sam luda da sam išla kod neke Perse da mi gata iz pasulja. Neću da te opterećujem, dođi i bićemo zajedno čitavo stoleće. Pokušavam da se šalim ali ne umem više. Reci su sve tužnije, one prave nekadašnje kao da su se sasvim udaljile od mene, beže glavom bez obzira kao da recima donosim nesreću. Nadam se da će ovaj košmar proći i da ću biti opet ona dobra stara frendica Olga. 19. novembar pretvoriću se u kaluđericu. Učim za ispit, frka, ali ništa ne kapi-ram. Izašla prvi put u KPZ. Ludnica. Šminka, sve mi se smučilo, vratila sam se kući i zapisala: Kaže se: lud od radosti. Trebalo bi reći: ludilo koje prosvećuje. Mislila sam da ga posedujem, a on je odlazio i ostavljao mi u ruci svoju dušu kao umirući cvet. Osećala sam se ludo kad sam te čula. Kaži, za kakvim užitkom da posegnem, da bih te zaboravila? Budi mudar kao i pre, ali ne i okrutan. Htela sam te pitati nešto preko telefona. 192 XXX - FILES Da li si mi veran? O, kako je to staromodno. Spremam arapski. Mrzeti se kaže KOURH, a ljubav HOUB. Zašto sam baš izabrala ove dve reči? (NEXT TO LOVE THE SWEETEST IS HATE). đojs Nori (POSTALA SI DIO MENE -JEDNO TELO) OLGA svom mučitelju (LAKU NOć, STOJANE MOJ, ODOH DA LEGNEM I DAJE DRKAM DO BESVESTI). Univerzalna svetica Olga. 27. novembar pala sam na ispitu. Sve ide naopako, a ti ne dolaziš, mada si se najavio, čak se u zadnje vreme ni ne javljaš, pa ne znam gde si, jesi li među živima? ISPOD PUPKA DINJA PUKLA! Hahahaha, šepavi Vuk imao je smisla za pizdarije. Malo sam šiznuta, a to je zato što hoću zaboraviti taj jebeni ispit koji mi je zagorčao život, možda više nego ti. I riba mi je šiznuta otkad si umočio svog latiničnog, katoličkog, zapadnog PIMPEKA! A ti misliš da možeš bez ćirilice? Varaš se, kad tad ti ćeš da se vratiš i ponovno ćemo raditi one svinjarije na našem zajedničkom pismu (dva naroda koje razdvaja isti jezik!). Je li ti znaš, bre, da mene ćiril više uopšte ne interesuje, opsed-nuta sam tvojim u stojećem stavu, u stavu mirno. Svetlana me definitivno škartirala, našla Šumadinca (Žikino kolo), nisam je videla čitavu nedelju dana. Prava epska poezija, pletu od ševe Gorski venac. A sinoć došla i veli: sedeti ne mogu, oderao me Živojin, mamu li mu razbojničku. Pitam je: a šta ti je bre, radio? I znaš šta mi veli nežna Svetlana: ubio boga u meni, zato što sam malo zamešala, veli: tako kurve me-šaju, majku ti kurvinsku, koliko si ih imala pre mene. Posle otišao do frižidera i sve poklopao, napio se i pevao: SASTALE SE DELIJE NASRED ZEMLJE SRBIJE. Pričam joj, kako nam je bilo lepo, zinula je kad sam joj ispričala onako pozadi, osećam kako ga stišćem medu guzovima, a on unutra u pici-runjavici, tako si moju ribu nazvao zbog šume u kojoj bi se svaka crven-ka-pica izgubila. — I u usta si ga stavila? — pita zaprepašćena.

— Ma da budalo, u usta! - odgovaram, misleći kako sam ga htela progutati. — A je 1' on tebe? Tomislav Sabljak 193 — Hteo je da ju pojede, ko da nema usta nego sauger, vuče, vuče ko da će je iščupati. — E, alaj mu vera, Hrvat nema šta, to moja srpska dukela nikad ne bi uradio - reče Svetlana zažarenih očiju, verovatno zasatana ko i ja. P. S. Pretvaram li se ja to u manijaka? Olga. 28. novembar ne mogu izdržati, nastavljam odmah, ne mogu da razumem šta li sam ja to sanjala? Nikada nismo zajedno putovali, a evo šta mi se dogodilo s tobom: putujemo vozom, na jug, sami u spavaćim kolima, imamo dva ležaja, ali smo se stisli na jednom i pokrili dekom. Na vrata smo navukli zavese. Kontrola karata je prošla. Kažeš mi da se skinem. Podvlačim se pod deku. Osećam kako mi rukom razmičeš guzove, htela bih da mi ga staviš u guzu, ali ti prelaziš preko dlačica i zapinješ prstom: osećam dva prsta, jedan u ribi, drugi u šupku, ako sad ne poludim više neću nikada. Iz mene curi, ne znam otkud toliko, ko da sam se pomokrila, ali nije voda, nešto polugusto, lepljivo, podižem nogu, drkaš me u obe rupe, to još nisam doži-vela, a umrla bih ne bih znala šta je neizdržljiv užitak koji stvara bol i nepodnošljivu slast, čula sam jednom kako moja baba govori nekoj drugoj babi, kako nju ded nikada nije video golu, a ona je uvek kad bi ded išao k njoj, sklopila oči da ne vidi dedinu sramotu medu nogama koja će joj doneti toliko lepih radosti u životu. Tvoj se digao, ponašam se ko moja baba, uopšte se ne pomeram, čekam da vidim šta ćeš uraditi, ali volem što ga pritišćeš onako tvrdog medu guzove, oh, kad bi samo u dupe (al sam vulgarna!) da i to probam, sve da probam i što ne valja i što valja. Osećam kako mi riba raste, nadima se, u nju bi stao ne jedan nego pedeset doka. Oh, ušao je, provukao si ruke i uhvatio me za bradavice. Kriknula sam, možda su čuli na hodniku vagona. Drkao si mi bradavice, vrtio ih medu prstima i bile su tako izdužene da bih s njima mogla da deflorišem nekog jungfera. I tresak, sudar vozova na nekom jebenom sporednom koloseku dok čekamo menjanje kompozicije. Budim se, svršavam, tresem se u grčevima, boli me mali trbuh, dobiću mengu. Eto, to su moje opsesije. Dođi čim pre. Olga. 194 XXX - FILES 7. decembar prebrzo si otišao. Sta je to jedna noć (Topličin venac, nikada ga neću zaboraviti, na fasadi hotela trebalo bi da stoji tvoja ploča: OVDE JE JEDAN HRVAT JEDNU NESRECNU SRPKINJU UčINIO SREć-NOM). Ipak, i jedna noć, to je čitava KAMA SUTRA. Htela sam da me ćelu izbušiš, da budem jedna ogromna rupa u koju ćeš ceo ući. Je li to nastrano? A onda, kad bi ušao, ostao bi ovde i bili bismo srećni. Mogao si doći i ne javiti se, ali ti sem doke imaš i dušu, a mi Srbi mislimo, da vi Hrvati nemate dušu, varamo se, uvek nas svađaju, uvek se mirimo, i uvek se udaljujemo jedni od drugih. Nepoverenje je naša zajednička kob. Ali ti nisi samo prvi Hrvat kojem sam poverovala slepo, nego i jedini kojem uopšte verujem, svi moji veliki srpski švaleri su me ispreturali i ostavili, samo što me nisu nogom u dupe i oterali u majčinu. Znaš, kakva mi je luda ideja pala na ovu moju plitku pamet? Da ti ga iščupam iz korena i ponesem kući, da ga u vazu stavim i pokazujem svojim drugaricama. Učini me dostojnom tebe. Je li ljubav ludilo? Jednom mi se čini da sam devica, a odmah zatim najodvratnija drolja. Spasi me. Tebi dajem svoj greh, ludost, slabost, tugu i NAJDRAGOCENIJU MINDUŠU. Odaću ti tajnu: posetila sam Sveti arhijerejski sinod srpske pravoslavne crkve. Nisam ja nikakva bogomolja, preturala sam po knjigama (CA-ROBNOST MISTIčKOG ŽIVOTA): Dadoh ti otvorena vrata koja niko ne može zatvoriti sem tebe. Kad bi mi mogao staviti devičanski pojas da ne dođem u napast. La vie est un feu qu'il faut couvrir de cendres. FRAUENZIMMERSCHULE. Najbolji bi za moju bio tvoj katanac živ ko jarac. Ovako moram živeti skromno i uzvišeno (MAŠTARIJE). Najveći deo dana se izležavam, počnem da čitam nešto, ali mi se sve brka, slušam muziku, ali mi sve ide na živce, i moji starci, oni najviše jer oni najbolje

primećuju kako im se obarena kćerka s pečatom na kokici ludira. Da me Isus vidi rekao bi - Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj! Razmišljam, imali pravila za sreću. Jebeš, da prostiš Rasla, imam ja svoju filosofiju sreće: - najvažnije je pronaći sebe (ali kako, kad si me odneo, ukrao) - ne smeš biti sebična, sestro, ne misli samo na svoju, misli i na njegovog, ne smeš samo posedovati, moraš se i davati (pa dala bih mu se ja, samo kurvin sin ne dolazi!) Tomislav Sabljak 195 - »Dodati jedan jedini ubod, ma kako sitan bio, čudesnom vezu Života (e, moj de Chardin, jednim jedinim ubodom me oborio, zapalio večnu vatru): »Taj rog ima oči ko oči čoveče i usta govore velike hule, i on će huliti na Svevišnjega«. Hahahaha. Još ćeš mi reći da imam veze s anđelima i da se hoću preobratiti u PREčISTU DEVICU. Kasno je, i odveć sam zagazila u duboko more požude, voda mi golica noge, trbuh, ulazi u rodnicu, razmiče usnice donje (rekao si da si položio anatomiju na medicini) koje si ti nazvao laticama i čekaj da se setim, neki stari izraz, arhaičan, mislim - male i velike sramnice, ah, sram ih bilo, stalno beže napolje. Kad do grla dođe, javiću ti, biće to uskoro (ćE PROPAST SVETA!). Olga. 12. decembar ajde da ti lepo odgovorim: zašto je jedna stoprocentna, genima opterećena Srpkinja poludela za jednim čistokrvnim Hrvatom? - mogao si me, pobro, potucati prvo veče, kad sam u Klubu književnika popila četiri votke, mogao si me odvući u prvu kuću i raščepiti na stepeništu, mogao si me ubiti da si hteo, pristala bih, mame mi. Ali nisi i poludela sam. - ja sam tebe tucala pismima a ne ti mene, ja sam se tebi bezobrazno nabacivala, a ne ti meni. I očajavala sam. - svi moji rasni sunarodnjaci koji se hvališu velikim karama preko kojih može da prodefiluje četa vojnika (pontonski most) i koji su mi bajali kako karaju od zore do mraka — otišli su postideni pred mojom ribom. - nikada nisi rekao da ćeš da me tucaš i rasturaš, čak si se šalio na moju tobožnju maloletnost (folirala sam, priznajem da sam starija!) - i ono najvažnije nisi me tretirao ko predmet, voleo si me na svoj način, mada si ćutao. Volim da se najlepše stvari prećute, bolje neka govore boje, cveće, zidovi, stvari - sve drugo samo ne čovek - jer čovek ume da laže, a priroda ne. Love. Olga. 1 7. decembar ...»bilo je tome šest dana, šest meseci, bilo je tome šest godina, biće šest vekova«. Sta bih ja mogla da kažem? Da se pretvorim u puri196 XXX- FILES tanku, histeričnu i pohotljivu koja među nogama nosi uspaljenu mrcinu skrivenu ispod zamršenih bručki. Hvala ti na razglednici iz Budimpešte. Kad bih ja barem imala malo ljute mađarske paprike na ribi! Prošla sam arapski i sad se osećam odraslijom. Da ti se poverim? Sa-moblude! Lepa reč. čitavu večnost sam se nadraživala a da je nisam ni pipnula, a kad sam je dotakla bila je kao okupana riba, toliko su sram-nice (aha, nisam zaboravila!) izašle i nabubrele da mi se činilo da sam uvatila cvetaču. Nemoj misliti da ti stalno pod nos stavljam ribu kao mamac, imam ja i drugih čari — intelektualnih na primer. Mogu da ti govorim o Nostradamusu, mogu da ti dam 1001 savet u seksu i u domaćinstvu, naročito kako da eskiviraš, a ti to već pokušavaš: odleti na Mesec, kastriraj se, odseci ga, proglasi se lud, odi u monahe, probaj samoranjavanjem u kitu, promeni lični opis, upiši se u legiju stranaca, operiši se i promeni pol, regrutuj se u pedere, baci se pod vlak, probaj utapljanjem, pokušaj karijeru kao političar, uništi sva dokumenta, preobrazi se kao Kafkin Georg Samsa, injekcijama nabij sise, zakamufliraj se novim perjem, ako te neko pita, reci da veruješ u inkarnaciju, prvom milicioneru reci da si pobegao iz groba, izvadi svoju štednju iz banke, poružni se preko noći,

žderi da dobiješ još barem sto kila, deklariši se kao rusofil, itd. saveti: ne bacaj ostatke sveca, spremaj ih, trebaće mi, spremiću ti recept za hobotnice (kad moju hobotnicu ponovno kušaš, izlu-dećeš!), zarđale ključeve stavi u mešavinu maslinova ulja i petro-leja (šta bi od moje bilo, a veruj, ne samo da je ona zarđala već su i brave i ključevi zarđali), mrlje na plahti (od sperme) očistićeš rižinim škrobom i vodom ili mešavinom amonijaka, čistog alkohola (ukoliko ga ne popiješ!) i etera, za bube u glavi lek je redovno ispražnjavanje muda, crvenilo na dupetu (ako ti lice ne može pocrveneti) leci se snegom od belanjka pomešanim s tri kapi ulja, masnu kosu peri koprivom i ricinu-sovim uljem (nemoj slučajno da popiješ ricinus, usraćeš se!), od nesanice najbolje ćeš se izlečiti ako pre spavanja popiješ sok od limuna zaslađen medom, Tomislav Sabljak 197 neugodan zadah iz mindže (dakako, ne moje!) najbolje se leci tucanjem, protiv vetrova (ako si osetljiv!) pomaže čaj od semena kopra, osećaš li zimi da ti đoko zebe, nakurnjak napravi sam (i tako ne znaš plesti!), od rukavice vunene odreži prst i nabij ga na doku, itd. Ja sam tebe savetovala, a ti meni reci jedino kako se spasti od tebe, poganog. Svetlana se vratila. Sumadinac pobegao. Crta. Sve junak do junaka. »Voleti otvorenih očiju, to je voleti možda kao luđak«. Svako ima svoj križni put (jedanaesta postaja — Hrista pribijaju na križ, oh, kako mu zavidim, žudim da me svake noći pribiješ na raspelo i da ga ne vadiš.) Šizim! Olga. 18. decembar opet isto. Stojala sam raskrečena nad špiglom, trljala svoju macu i gledala kako ruža procvetava i kako odjednom ćeli park imam među nogama. Olga. 20. decembar kriza. Nemam volje ni za što, osamljena sam, mrzi me da pišem. Izašla sam. Klub književnika. Iste face. Nabacivao se statista koji je čas četnik, čas ustaša. KPZ. Cvijeta Zuzorić, Galerija, sedeljka, navijačka turneja s rokgrupom, žurka s puno votke, u društvu fudbalera, izložbe, Sebastijan, KAKO USPOKOJITI VAMPIRA? Srećem tipa, drug mog starog, budža, u nekom visokom forumu, nabacuje mi se, fura me u Galeriju, uzima mi ruku i stavlja je na^loku. Vani nas čekaju službena kola. Veli da je član od 50. bio na tri ORE, promenio sedam preduzeća, sada je profi. Nudi mi perspektivu i šlatari me. Odlazim besna. U Auschwitzu je pisalo ARBEIT MACHT FREI! Ja ću na vrata sobe obesiti: SEX MACHT FREI! Ej, NEMAM MENGU! Šta da radim? Olga. 22. decembar nagajka, znaš li šta je nagajka - to je bič s olovnim iglama kojim su ruski plemići mlatili žene u seksualnom uživanju. Trebam jednu nagaj-ku, onu šta medu tvojim nogama mlatara, šta se klati. Još uvek mi je do pizdarija, da znaš kako sam tužna i jadna. Svi se dogovaraju za Novu godinu. Savetuj me, sise su mi strašno nabrekle i bole me, mač198 XXX - FILES ka je natekla i kad pokušam da uradim jedno slasno prstojebanje, neizdržljivo me boli na dodir, ne, nije to bol, nego nešto neugodno, što još nisam nikad osetila. Starci putuju u Kranjsku Goru, ostavljaju mi stančugu, pozivam te na BAL VAMPIRA. Ako ne dolazi menga, ako, ako, ako - onda smo realizovali naše brat-stvo-jebinstvo. Pod tvojim bih mogla umreti, ali neću, za inat. Zaželi mi srećno, kad me već nećeš da usrećiš. Daj da pijam mila majko, da se napijam. Kupuju po dućanima, ko da će smak sveta. Sada će poštom otputovati na stotine čestitki, lepih želja, ja imam samo jednu - da mi ga staviš. Zar nije to skromnost? Olga. 27. decembar starci su otputovali, prave se da ništa ne primećuju. Svetlana je u Grčkoj. Ostala sam sama, prvi put u životu. Nisi mi se javio i otišla sam, pokupila nekog tipa u KPZ-u i odfurao me. Obavili smo u kolima, nisam uopće svršila, ćelo vreme sam mislila kako bi sada bilo lepo nabiti se na tvoje DRVO ŽIVOTA, neka prođe kroz mene kao strujni udar. Nisam mu dala, srpskom džukeli, da se istresa u

mene, da se mesa s tobom koji si u meni, u mojoj krvi, u mom rascvetanom semenu. Mogla sam i prećutati, ali kasno je da se ćuti, kasno je za bilo šta. Olga. 28. decembar Isključila sam telefon, ti ionako nećeš zvati, a za moje bakutanere nije ni važno, da je važno, ne bi me ostavili u ovom stanu samu među zidovima koji me neprijateljski posmatraju, kao da me cinički svlače i rugaju se mojoj golotinji, mom telu, mom neurotičnom stanju. Pustiću neku muziku, otvoriću televizor, zavese ću spustiti do pola, nek se izmenjuju dan i noć, noć i dan. Moji su mi ostavili jelku, a udno Hristovo rođenje koje deluje kao umiranje. Pokušala sam te nazvati, ali niko se ne javlja, nisi mi rekao da putuješ, o, da, možda je to jedini izlaz-putovanje kao zaborav. I ja putujem, možda, definitivno. Olga. Pokušaji da uđem u trag Olgi Prodanović svaki put su završavali bez uspjeha. Raspitivao sam kod prijatelja i znanaca koji su barem i Tomislav Sabljak 199 površno poznavali neobičnu, fascinantnu i čarobnu djevojku. Uzalud sam prelistavao stare i nove telefonske imenike i obilazio malo poznate predjele Beograda zastajući pred zatvorenim vratima. čekao sam da neko drugi prijeđe prije mene put kojim je prošla mačka da ne bi ure-kao svoju nakanu da pronađem jedinstvenu sveticu. Mirisalo je na kasnu jesen i nezadovoljstvo. Iznenada traka sunca nad gradom. Ušao sam u »Galeriju« negdje oko deset prije podne da popijem kapučino i gle, u kutu, zanesena sama sobom (upravo baš kao i Olga) djevojka istog tužnog istočnjačkog osmijeha, blijeda lica kao da je sišla s ikone starih majstora očiju prepunih mudrosti i žudnje. Ista Olga Prodanović. Kad je izustila prvu riječ još sam bio više uvjeren da sam našao moju Olgu. Sjedili smo, pričali i pili prijepodnevnu kavu. Zbunilo me pismo koje je nedopisano pokrila knjigom. Bili smo sami dok je svirao Bach. Koga čeka i kome piše? Ali neću da pomutim osjećaj prisutnosti nekog kog uzalud tražim i koji se sada iz trena u tren udaljava od mene. Ipak, ponekad su i najmanje varke bolja utjeha u nespokojstvu koje nas nikada neće napustiti. Pero Kvesić Pero Kvesić rođen je 1950. godine u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao sociologiju i filozofiju. Objavio je zbirke priča Uvod u Peru K. (1975), Osveta (1983) te Kasandrine slutnje (2000) koje, sve odreda, okupljaju njegove brojne novinske priče, uglavnom objavljivane u omladinskom tisku. U Poletu su mu od 1978. do 1980. godine izlazila dva romana u nastavcima od kojih su oba i ukoričena (Sto mi rade & što im radim (1980) te Rent-a-car express (2000)). Osim književnošću, Kvesić se dugo vremena profesionalno bavio novinarstvom. Bio je pokretač i prvi urednik Poleta, začetnik časopisa i biblioteke Quorum, suradnik Omladinskog tjednika, Studentskog lista, Starta, urednik Erotike humora te jedan od urednika Erotike. Kvesić je također radio i za film i televiziju. Idejni je autor serije crtanih filmova Mali leteći medvjedići, koscenarist Grlićeva filma Samo jednom se ljubi, a pisao je čak i poeziju te scenarije za stripove. U prvoj polovici osamdesetih vršio je dužnost tajnika DHK-a, ali je 1985. godine, uslijed sukoba i afere oko tzv. Bijele knjige, izbačen iz Pruštva. Devedesetih godina Kvesić gotovo i nije javno djelovao, da bi nedavno započeo lagani revivial. 2000. godine izašle su dvije zbirke njegovih ranijih proza kojima su se ove godine pridružile Uspomene urednika erotskog magazina. Danas Kvesić radi u Vjesniku gdje ureduje omladinski dvotjednik Bum. Intervju: Svlačenje novih sadržaja — Vi ste bili prvi urednik »Poleta«. Kakvu je ulogu »Polet«, sa svojim bitno drugačijim pristupom i tretmanom novinskog medija, imao na polju razvoja seksualnosti u našoj sredini? — »Polet«, sam po sebi, po tom pitanju nije donio mnogo novoga. Ono što je, međutim, donijelo novost jest omladinska štampa u cjelini. Naime, mi smo tada imali relativno snažnu omladinsku štampu. U Zagrebu su stalno izlazila dva-tri jaka lista: »Studentski list«, »Omladinski tjednik« te sjajan »Pop-ekspres« koji bi i danas bio aktualan u grafici i prezentaciji. Dakle, što se toga tiče, »Polet« se samo nastavljao na tu jednu slavnu liniju. Generalno govoreći, omladinska štampa bila je poligon za nove stvari u novinarstvu i jedno od njenih konstantnih nastojanja bilo je upravo

proširivanje svih mogućih sloboda, često baš putem osvajanja novih sadržaja. Među te je, svakako, spadala i upotreba prostih riječi, baš kao i tretiranje seksualnosti na jedan drugačiji način od tadašnjih seksualno-prosvjetiteljskih listova tipa »Adam i Eva«. Oni su učinili veliki korak, a mi smo onda nadopunjavali baš po tom pitanju. »Polet« definitivno predstavlja veliku stranicu u povijesti našeg novinarstva, ali on je, sam po sebi, prvenstveno prouzrokovao porast u kvantiteti koji je, onda, posredno poboljšao i kvalitetu. I ranije je bilo onog što se u njemu pojavljivalo, samo što je »Polet« postao široko popularan, probivši granice čitanosti ranije omladinske štampe. Na svom vrhuncu »Polet« je imao i do 80 tisuća prodanih primjeraka. — Upravo ste u omladinskoj štampi i počeli objavljivati erotske priče... — Da, ja sam čovjek koji je svoju literaturu u velikoj mjeri vezao za novine. Najveći dio toga što sam napisao bile su novinske priče pa su, tako, i one erotskog sadržaja najprije krenule u omladinskim tjednicima. Jedna od prvih erotskih priča koju sam objavio u »Studentskom 202 XXX - FILES listu«, zvala se »Veliki jebači«. Vi si ne možete zamisliti kako je taj naslov odjeknuo u ono doba. Bez obzira što je unutra pisalo, sam naslov bio je neka vrsta kulturnog šoka. Dapače, u vezi toga postoji jedna zanimljiva epizoda. Kolporteri »Studentskog lista« koji su ga prodavali na ondašnjem Trgu Republike, izvikivali su naslove i to nekako složili tipa: »Jaaaakov Blaaaževićovo, ono... Steeeepinac ovo, ono...«, pa još dva tri imena i, na kraju/ »Veeeliki jebaaaači!«. A rulja — udri pa kupuj. Kažu da su kolporteri tog dana prodali jedno dvije tisuće primjeraka samo na Trgu Republike. — Pisali ste erotske priče i u »Startu« gdje ste, također, stvorili hvalevrijedan opus... — U to vrijeme »Start« je, iz broja u broj, imao vrlo čitanu rubriku »Erotske priče« gdje su se, kako je »Start« onda bio jako popularan, stvarno javljala prva imena ondašnje naše literature. I u načelu je postojalo pravilo kako jedan autor smije godišnje objaviti samo jednu priču, baš zato da bi se svi ostali izredali. No, ono što je godilo mojoj taštini, jer sam to osjetio kao neku vrstu priznanja, jest da je nakon nekog vremena redakcija »Starta«, u mom slučaju, odustala od tog pravila jer su naprosto prepoznali da su to kvalitetne priče na koje ljudi dobro reagiraju. Tako da sam ja, kroz nekoliko godina, imao i po četiri, pet priča godišnje. — Osim odigrane velike uloge unutar omladinske štampe, zaslužni ste i za legaliziranje cijele jedne kasnije generacije pisaca. Naime, upravo ste vi pokretač »Quoruma« — časopisa koji je u mnogome obilježio domaću književnost 80-ih... — Radeći u tom »Poletu«, a opet, baveći se literaturom, u jednom sam trenutku osjetio kako postoji potreba za novom mladom bibliotekom. Naime, pojavili su se novi prozaici i pjesnici, a za jednu književnu generaciju strašno je važno da se može predstaviti s knjigama. I onda smo odlučili napraviti nešto. Prvo smo izboksali lovu za 12 knjiga — što je zapravo lijepa brojka za godinu dana, a nakon toga izveli smo drugi trik na koji sam, moram priznati, jako ponosan. U tadašnjim sistemima financiranja, sve što se okarakteriziralo kao nova inicijativa bilo je a priori odbijano - a mi smo željeli novi časopis. I onda sam ja te knjige uspio ištampati jeftinije tako da smo zašparali i za trinaestu koju smo štampali kao časopis. Onog trena kad smo imali Pero Kvesić 203 časopis, mi smo se pojavili pred tadašnjim fondovima bez oznake »nova inicijativa« i više nas nisu mogli odbiti. Iako, ako se ne varam, ja oficijelno nisam naveden kao urednik »Qiwruma« i to iz jednostavnog razloga što sam smatrao da sam već malo stariji dečko koji bi trebao pomoći mladima da zauzmu mjesta. - Nakon ovog uspješnog perioda vaša karijera, u drugoj polovini osamdesetih, poprima, uvjetno rečeno, silaznu putanju. Tema ove antologije nije politika, no upravo uslijed poznate afere oko tzv. »Bijele knjige« i izbacivanja iz DHK-a, dolazi do vašeg angažmana unutar časopisa »Erotika«... - Da, radilo se o pripremnom materijalu za jedno tadašnje savjetovanje koje je imalo dugački naslov tipa »Savjetovanje o negativnim utjecajima o kulturi itd.«. Teza te tzv. »Bijele knjige« bila je da se preko područja kulture u tadašnji društveni i politički život pokušava ubaciti ideje koje su,

opet naglašavam, za tadašnji društveno-politički život bile vrlo štetne. Naravno da sam zagovarao te teze i moram priznati da sam čak, koliko god to čudno zvučalo, osobno ponosan na to. Naime, ono što je pisalo unutra, u toj »knjizi«, to se i potvrdilo. A ljudi koji su malo promišljali, koji su bili informirani, već su tad postali svjesni da nam se nanosi opasnost onoga što se zove građanski rat. I iako mi se činilo da je bitka unaprijed izgubljena, mislio sam da moram u tome sudjelovati i naprosto sam gledao koji su jedini načini da se zaustavi katastrofa koja dolazi. Ali u ono vrijeme tzv. jednoumlja, sukob oko »Bijele knjige« definitivno je predstavljao politički sukob koji je završio tako da je strana za koju sam se ja zalagao izgubila. I onda je, po principu »jao pobijeđenima«, većina nas ostala bez posla i ostalih stvari koje osiguravaju građansku egzistenciju. - I potom dolazite u »Vjesnikovu press agenciju«... - Potom sam tri godine bio bez posla. S druge strane, ja sam ipak imao jednu profesionalnu biografiju koja je za ondašnji sistem bila relativno nezgodna. Kad bi se postavilo pitanje kako to da je Kvesić bez posla, dok u isto vrijeme novine traže kvalitetne urednike, njima je na to bilo jako teško odgovoriti. A opet, da me puste u prave novine u kojima bih mogao imati neki utjecaj — to nisu htjeli. I tako su, zapravo, pronašli neko relativno kompromisno rješenje koje je meni osiguravalo bar egzistencijalna pitanja, dok su oni izvrgnuli činjenicu 204 XXX - FILES kako nisam zaposlen. Strpali su me u »VPA» — Vjesnikov odjel koji se uglavnom bavio, popularnim rječnikom rečeno, šundom i trivijalnim formama literature i novinarstva. Dakle, oni su tamo izdavali »Sinus«, »Trag«, »Alan Ford«, razne tračerske novine, ljubice, porniće te, između ostalog, »Erotiku« i slične magazine. I tamo sam odradio nekih sedam godina i zapravo mi je, da nije bilo te druge konotacije, baš bilo dobro unutra. — U »Erotici« ste obavljali širok spektar novinarskih zaduženja... — U trenutku kada sam ja bio tamo, unutra je bila relativno dobra ekipa: Igor Mandić, Ana Zube, ja i još par kolega. Inače, tamo sam objavio dosta tekstova, što bi se reklo, teorijsko-publicističke naravi, niz priča, ali, isto tako, i raznih tekstova pod pseudonimom, dok su neki u tolikoj mjeri bili prerađeni da u njima gotovo postoji i neko moje autorstvo. Nakon pet godina rada u »Erotici«, glavni urednik rekao mi je da je došlo vrijeme da malo prijeđem u neko drugo izdanje što je bilo totalno opravdano. Ja sam tad preuzeo »Humor erotiku« i to mi je jedan od dražih perioda mog urednikovanja. Vodio sam je dvije godine, sve do trena dok nije došla ona fantastična pretvorba koja je sve uništila. — Kakav je bio profil »Humor erotike«? — »Humor erotika« je, u načelu, bila trivijalni list koji se iscrpljivao u erotiziranim tekstualnim i grafičkim vicevima. Međutim, kako je bila prepuštena meni na volju, ja sam je izložio divljanju svog, da tako kažem, uredničkog kreativiteta. I ono što mi je drago jest da »Humor erotiku« danas nikako, ili vrlo teško, možete naći medu onim starim izdanjima što se prodaju po štandovima. Izgleda da ljudi koji su je onda čitali, »Humor erotiku« čuvaju u svojoj biblioteci. I to mi je nekoliko njih zaista i reklo; da je to nešto što vole svakih godinu, dvije ponovo prelistati i osjetiti se jako veselo. Gotovo bih savjetovao studentima novinarstva da je, ako budu u mogućnosti, prelistaju i vide što sve može napraviti kvalitetan urednik od materijala koji je bazično smeće. — Vaše se erotske priče međusobno prilično razlikuju i po formu i po sadržaju. Postoji li tu nekakav uhodan recept? — Uvijek, kad god sam objavljivao, želja mi je bila da stvar bude čitana te da nakon što bude pročitana, čovjeku bude dobro. Sve je Pero Kvesić 205 funkcionalno podređeno upravo tome, a ne da bih robovao nekom izgrađivanju stila ili nečem sličnom. Definitivno postoje profesionalna pravila koja naprosto treba znati. Počevši od onih generalnih pravila pisanja koja mnogi pisci ne znaju, pa do nekih specifičnosti kao što su, recimo, poznavanje psihologije onoga kome je priča namijenjena te prilagodavanje izričaja i sadržaja tom nekom željenom cilju. Naravno, vi morate na određeni način poznavati i ono o čemu pišete. Ako

nemate takvog iskustva, morate ga vrlo, vrlo upečatljivo preživjeti u mašti. Mašta je jedan vrlo značajan fenomen u životu. — U svojim pričama često spominjete ljude s kojima ste se družili u ondašnjoj omladinskoj štampi. Kakva je bila njihova reakcija na spominjanje u novinama? — Bilo je svakakvih zgodnih situacija i o nekima od njih mogle bi se napisati nove priče. Na neki način, to je sve variralo od dobronamjerne šale pa do toga da sam znao spomenuti drage prijatelje koje, stjecajem okolnosti, nisam vidio neko vrijeme. Pa je to onda bila neka vrsta poruke tipa: sjećam vas se, nisam vas zaboravio. U načelu, dakle, nisam imao loših reakcija, iako ima i par epizoda koje iskaču iz tog obrasca, ali koje su, srećom po mene, dobro završile. Recimo, u priči »Sex hara« glavni lik ima, ako se ne varam, spolovilo od 28 centimetara. Nakon što je priča izašla, dobio sam poruku od čovjeka koji je slučajno stanovao otprilike u predjelu gdje se kretao taj lik i koji je, ponovno slučajno, imao isto ime. Poručio mi je da će me tužiti sudu radi odštete jer je, što bi se danas reklo, doživio duševne boli. Na to sam mu ja, preko istog kanala, uzvratio da ću, ako mi pokaže oruđe od 28 centimetara, odmah priznati kako sam to o njemu napisao. Tako je odustao od tužbe. - Da li ste i osobno fan erotske literature? - Upravo jedno od mojih zaduženja u »VPA« bilo je čitanje por-nića i pisanje recenzija. Ono što sam tamo definitivno utvrdio, a čega sam ranije bio tek donekle svjestan, jest da čak i pornografija, kao najprezreniji žanr, ima fantastičnih knjiga. Neke od knjiga koje sam onda odbijao za štampanje bile su pravo smeće, industrijski njemački pornići. Ali isto sam tako, nažalost, morao odbiti i jedan dio knjiga koje su bile, pazite sad, predobre. A to je značilo da ih je nemoguće kratiti, da bi ih se bitno uništilo ukoliko bi ih se kratilo na format 206 XXX - FILES tadašnjih roto-biblioteka ili, s druge strane, da su toliko kvalitetne da ih široka publika, kojoj su te roto-biblioteke bila i namijenjene, naprosto ne bi mogla prihvatiti. Osim toga, kad su se svi raspalili sa pisanjem o knjiškim rang listama stoljeća i milenija, gotovo je svaki drugi popis medu prvih deset imao i jedan veliki klasik te literature -»Djevojku 0«. - Posljednjih godina, gotovo da ste nestali iz javnog života... - Kako sam bio bez posla, jedna od stvari koje sam radio bilo je to da sam se trudio preživjeti. Bavio sam se, manje-više, raznim čudnim stvarima koje nadilaze sve ono što literatura može izmisliti. Kad bih vam danas ispričao dio toga, to bi vam zvučalo neuvjerljivo. U jednom trenu ovog sveopćeg ludila koje smo proživjeli i koje smo jako skloni zaboraviti, ja sam svoju mentalnu ravnotežu održavao upravo time što sam pisao. I to sam paralelno pisao jedan dječji roman i jedan čisti bardcore pornografski roman. To mi je omogućavalo da održim neki, po mom sudu, zdravi balans. Pero Kvesić 207 SEX HARA (iz zbirke »Osveta«) Sto četrdeset i osmi natječaj za radno mjesto na koji se Marjanca Rček prijavila sadržavao je neuobičajen zahtjev: fotografije, portret i cijelu figuru. I njena diploma medicinskog fakulteta je iznenađujuće -konačno upalila. O začuđujućem zahtjevu nije više ni razmišljala nakon što su joj vratili fotografije prilikom uručivanja rješenja o radnom odnosu na neodređeno vrijeme, statuta, pravilnika o sistematizaciji poslova i radnih zadataka, ostalih samoupravnih općih akata. Prvoga radnog dana je s razumljivom znatiželjom ogledavala prostorije Preventivno-dermatovenerološke ambulante i bojažljivo se upoznavala s budućim kolegama kojima su je predstavljali. - Sretna sam što sam došla tu, sviđa mi se posao - rekla je kolegici koja ju je vodila, Verici. - Ne ostaje se ovdje dugo... - mrzovoljno je ta profrfljala. - Zašto? Ovdje je tako mirno! - Mirno?!... - Verica je odvratila glavu na drugu stranu, osu-jetivši daljnji razgovor. Uvodila se u posao pomažući iskusnoj gospodi primarijus, dobro držećoj jedroj ženi na pragu

srednjih godina. - ...stid, osjećaj sramote, naš je najveći neprijatelj. To moramo stalno imati na umu. Pacijenti zbog njega obično odgađaju posjet našoj ustanovi do zadnjeg časa, kada im postane neizdrživo. I upravo zbog njega, iako bi u ovom slučaju medicinski bilo najsvrsishodnije podvrći pacijenta jednotjednom postepenom tretmanu, običavamo odjednom dati cijelu dozu jer nikada ne možemo biti sigurni da li će pacijent doći i drugi put, kada mu minu neposredne tegobe... Marjanca je pažljivo upijala svaku takvu lekciju. Posao joj se sve više sviđao. Krasan je osjećaj znati da si koristan ljudima. 208 XXX - FILES — Bilo bi nužno da nam kažete na koga sumnjate da vas je zarazio — inzistirala je gospoda primarijus oko neke simpatične mlade žene, desetak dana nakon što je Marjanca počela raditi — ...bilo bi dobro da i tu osobu povedete slijedeći put sa sobom, da i njega pregledamo... — To će ići teže — prekinula ju je žena. — Ako je on širitelj zaraze, mogao bi još koga inficirati. Muškarci to gotovo uopće ne osjećaju. Ako ga ne upozorimo, bit će stalna opasnost za svoju okolinu... Žena je sjedila ophrvana težinom problema. Marjanca je osjećala da može potpuno razumjeti kako se žena upravo osjeća. Nakon dugog i mučnog nagovaranja pacijentica je konačno prošaputala jedva čujno: — Nisam sigurna. Mislim da bi se moglo raditi o čovjeku kojega jedva poznam... - zacrvenjela se — ...čak mu znam samo prezime... Svi ga zovu Cizmić... — Ima li on ku... penis od 28 centimetara? - vrisne gospođa primarius. — Ne znam... Moglo bi biti... — uplašeno odvrati pacijentica, nesigurno odmjerivši svoju podlakticu gotovo do lakta. Marjanca je sa čuđenjem primijetila da su prsti kojima se gospoda primarijus prihvatila za rub stola pobijelili pri vršcima od siline stiska. — Oprostite, je li se to zbilo u njegovu stanu? - drhtavo je upitala. — Ne... Ne znam ni gdje stanuje... — Šteta. Time biste nam mnogo pomogli. Gospođa primarijus se jedva osovila i ispratila pacijenticu, nespretno je požurujući. Zatvorivši za njom vrata naslonila se na njih, blijeda kao krpa, i duboko uzdahnula. Zatim se, skupivši snagu, odbila od vrata, u tri žustra koraka prišla stolu, podigla slušalicu i nazvala upraviteljicu ambulante. Alarmna zvona su odjeknula po svim hodnicima, ordinacijama i ostalim prostorijama. Iz svih vrata pokuljale su mlade doktorice i feš sestre, velika soba za konferencije učas se ispunila, a uzbuđeno romo-renje se stišalo tek kad je ušla upraviteljica. Bez okolišanja je počela govoriti: — Cizmić je ponovo inficijentan. Vi svi znate što to znači, ne treba vam se objašnjavati koja je vaša dužnost. Svi smo spremni za to. Molim da svi, osim štaba za koordinaciju odmah krenu na teren! To je sve. Sretno! Pero Kvesić 209 Ženske su se natiskale na izlazu. Upraviteljica požuri za zbunjenom Marjancom i prihvati je za mišicu. - Vi ste ovdje novi, vjerojatno vam ništa nije jasno. Molim vas, pođite sa mnom u moj ured... U kancelariji, Marjanca se spusti u fotelju, a upraviteljica iza svog stola. - Mlada kolegice, vi još ne znate tko je naš najveći neprijatelj... - Stid! - požuri Marjanca. - Ne. Cizmić! Vi još ne znate tko je on?! Elementarna nepogoda! Mislim da ćete najbolju predodžbu steći ukoliko vam pokažem nešto iz dokumentacije o njemu. Ovo je... — reče pritiskajući dugme magnetofona — ...tonski dokument koji smo jedvice pribavili. Sobu preplavi hrapavi muški glas od kojeg se Marjanca prestravljeno naježila još ni ne razaznajući što on to govori: - »... To je strahovito kakav »sex drive« fura mnome. Probudim se s već podignutom batinom, dok

perem zube drugom rukom ižuljam majmuna da se pobljuje u lavabo, a zatim, prije nego se obučem, pri-davim ga još dva-tri puta. čitavo prijepodne sam kao na iglama. Ako mi naleti šta sa strane - pripičoknem što se stigne. čim se vratimo kući spopadnem svoju »old lady« i rastrgnem je ko mačku. Onda malo prispavamo. Budim se tako da je nabodem, čerečim je sve dok se ne zasafta, a zatim je razvlačim po sobi sve dok joj se pičkica ne osuši kao oskoruša; onda me dovrši rukom, a dotle sam jedno dvije-tri kile lakši. Nije čudo što sam tako žilav i koščat. S mojom »old lady«, živim već skoro šest mjeseci, i ona zasad sve to dobro podnosi. Doduše, uvijek vrišti za milost, ali se nikad ne buni kada joj nakon sat il dva ponovo pridem. Takav sam ja. Još 67., dvije su me lezbijke učile kako ljubiti ženu. Glas o meni dopro je i izvan naše zemlje: u dva-tri navrata prcao sam neke Svabice koje su specijalno zbog mene došle u Jugoslaviju. Neki travari su me mučili da im odam »svoju tajnu«, ali sam ih odjebo. Bio sam i peder dvije godine. Nije loše. Jebo sam i ovcu i krmaču i kravu, drvo i stijenu, a ovaj ožiljak mi je od vojske gdje sam pokušao šarplaninku. I kako sad opisati moje iznenađenje kada sam se jednog jutra probudio, a moj leži izvaljen preko butine poput poluispuhanog dirižabla? Jedva sam ga nekako iscijedio jedamput... drugi put se nije dao. 210 XXX - FILES U takvom raspoloženju izađem na ulicu. Vrijeme bijaše iznenađujuće toplo za to doba godine. Mjestimično, na travnjacima, ostale još nekoje skrame prljavog snijega, ali nebo ljetno plavo, sunce sja, ljudi hodali razdrljeni. Tek što izađem iz kuće a neka me kumica spopadne: »Gospon, koliko ima sati?« Pogledam na sat deset minuta do deset - rekoh joj. Cajger na cajgeru, netko misli na mene. Neka pička! Međutim, uzbuđenje me učas mine. Ipak, već sam se stigao sjetiti one četiri sestre što stanuju iza ugla i zaputim se tamo, ako ništa, na kavu. Sve mislim: i dignut će se valjda...« Upraviteljica stisne tipku, magnetofon resko škljocnu i ušuti. Marjanca se slomljena presamitila u fotelji. Upraviteljica zaobiđe stol i nadnese se majčinski nad nju: - Evo, ne trebam vam više objašnjavati. čuli ste sami. To je bio Cizmić. Ovo je njegova slika; na žalost, nije baš najjasnija... Fotografija je očito bila snimljena teleobjektivom i detalj krupno uvećan, zrna su bila velika i neoštro ocrtavala lik muškarca kako izlazi iz nekog kafića u pratnji dviju djevojaka u krznima. - Ne želim vam umanjivati opasnost: naprotiv! Doktorica Šafra-nić, koja je snimila ovu izjavu, na žalost više nije medu nama... -upraviteljica teško uzdahnu. - Naš posao zahtijeva žrtve! Medicina je jedna od onih djelatnosti kojima se čovjek mora dušom i tijelom posvetiti; sistem ONO i DSZ zahtijeva da smo uvijek budni i da radni ljudi i građani spremno dočekaju svaku opasnost. Vođena tim načelima Marjanca Rček uskoro je smiono koračala kroz grad. Obula je čizme s vrlo visokom petom, obukla mini suknju, sačuvanu zbog sjećanja na davna vremena mini-mode koja se navodno opet vraća, ponad nje laganu košulju, a oko vrata i po rukama okačila sve dinđuve koje je našla po ladicama. Zaogrnula je dugačak kaput ali ga nije zakopčala, pa su pri svakom koraku provirivala koljena. U buffetu na uglu Savske i Rade Končara dočekala ju je Verica, slično obučena. Naručile su kave, pripalile cigarete, pa su, čekajući, natrackale očne kapke teškim plavo-zelenim namazima, a usnice drečavo crveno. Za to vrijeme su svi gradski milicajci, tramvajci, vatrogasci, ekipe Crvenog križa, neke jedinice Civilne zaštite i izviđača, vatrogasci, kafeđije, ćevapčićan i slični pažljivo motrili. Škole su prekiPero Kvesić 211 nule rad i poslale dječicu kući. Svi plesovi, koncerti, kino i kazališne predstave su otkazane, tramvajke-kondukterke zamijenili su njihovi kolege, u tekstilnoj industriji je obustavljen rad a radnicama su držana predavanja o spolnim bolestima i kako im prepoznati simptome.

Oko pola pet neki taksist primi u kola djevojku drhtavih koljena i izruljenih obraza koja je jedva dobauljala iz nekog mračnog haustora. Prevezavši je on odmah dojavi u centralu radio-taksija adresu s koje ju je pokupio. Pepeljara je već bila puna, treća runda kave popijena, kad se iz Veričine torbice javi: »...biiip... biiip...« Verica izvuče voki-toki i pritisne dugme. Do njih dopre: »... svima... svima... svima... Postoje snažne indicije da se cilj nalazi negdje u Primorskoj ulici. Krenite u kvadrant od Malog placa do Braće Oreški, od Ilice - uključujući i nju - do Jukićeve... svima... svima... svima... Postoje snažne indicije...« Verica ubaci voki-toki u torbu, zatvori je, zgrabi i ustane. Marjanca požuri za njom. Uzbuđeno su žurile u naznačenu smjeru. »Matchball« je bila prva javna rupa na koju su naišle. Verica otvori vrata. Pogled im padne na dvije bolničarke u civilu, kurvinski obučene, kako sjede na visokim stolicama uz šank, suknje im se zategle na butinama i otkrivaju prekrižena koljena. Verica zatvori vrata i krenu dalje. I u idućoj slastičarnici već su bili njihovi ljudi. Produže do prvog buffeta. Tamo još nitko nije stigao. Uđu. Objese kapute u ugao i stanu uz šank. - Dvije rakije - naruči Verica. Marjanci se želudac grčio. Pohlepno se baci na čašicu koju bi - inače - s gađenjem bacila. Tek što su otpile iz WC-a iziđe neki čovjek. Oštrim potezom zatvori patent-zatvarač na rasporku hlača i prstima zagura dublje košulju. Spazivši djevojke reče: - Hma. Priđe im i otvoreno ih odmjeri od glave do pete. - Hm. Verica se ukoči. Marjanci izbiju na čelo graške hladnog znoja. čovjek ih obiđe, ogleda s druge strane i opet se oglasi: - Hm. Verica mu se okrene: 212 XXX - FILES - Da? - Izvrsno — reče on. — Krenimo. Njih dvije se zagledaše. Verica se trgne, odlučno prihvati torbicu i reče mu: - Kuda? - Za mnom - mahne on rukom i krene ispred njih. Otvori im vrata i kad one izadoše ubaci se medu njih, obgrli ih oko pasa i privuče. Skrene ih u prvu vežu na koju naidoše i povede uz stepenice. Na prvom katu pusti Marjancu, izvadi ključeve, otključa vrata i odgurne ih, zgrabi Marjancu i ugura ih obje u hodnik. Odatle ih uvede u sobu, dovede do kreveta i gurne na nj. - Hm — reče. Marjanca se povuče u ugao, a on se odmah baci na Vericu. Zadiže joj suknju, rastavi noge i ubaci se. Ona samo jeknu: -Joj! Glava joj se zabaci, oči iskrenu, prste je zabila čovjeku u sako na leđima. On se zabijao da se sav krevet tresao, zajedno s Marjancom. Verica je stenjala i mlatarala nogama, obrazi joj se zarumeniše, uskoro je vikala: - Umirem!... Umirem!... Majko!... Njeno ritanje postade jače od neznančeva nabijanja. Držao joj se za bokove kao kauboj na rodeu. Marjanca je okrenula glavu da ih ne gleda, ali su joj vriskovi parali uši. Odjednom osjeti kako je neka ruka zgrabi za koljeno. Ruka klizne uz butinu i dokopa se njenih gaćica. Snažnim pokretom čovjek ih zguli. Marjanca se nade na leđima s njim na sebi. Ona refleksno skupi butine. On to primijeti i reče: - Hm. Uzdigao se, oslonio na ispružene ruke i nekoliko trenutaka je pažljivo promatrao. Potom se povuče i spusti glavu na njeno ogoljeno, ali stisnuto krilo. Marjanca osjeti kako mu se lingua uplete u pubis

na mons Venerisu. Lingua je bila pokretljiva i vlažna. čovjek je prihvati za nogu, podigne je i otkloni na stranu. Njene genitalije se izložiše. Lingua se nježno spusti na vrh krijeste labija majora, vrh joj brzim palucanjem dopre do klitorisa, uspaniči ga i napusti. Polako se spuštao i ubacivao medu meso labija majora, zadržao se malo dulje na izlazu uretre, dosegnuo labija minora, razmaknuo ih i dospio u početak vagine. Njene Bartholinove žlijezde proradiše kao protupožarni aparati, Pero Kvesić 213 učas ovlaživši cijelo područje mlakim sekretom. čovjek skloni linguu i zabije polax, a digitus II istodobno ugura u anus. Bulbocavernosus i sfincter ani predadoše se i čovjek se ponovo nadnese nad Marjancu, ovaj put opkoračivši je preko faciesa. Pred očima joj se zanjišu testisi stegnuti skrotumom obraslim rijetkim pilusima, a užareni se glans penisa priušte na oralna labija. Ona opusti mandibulu te glans, kliz-nuvši preko dentes incisivi, ispuni cavum oris. Dolje joj se sekret slivao jače od bilo kojeg flusa, obilno vlažeći anus, a digiti su ulazili i izlazili glatko klizeći, nadražujući vrhove nerava čiji signali su preko Fran-kenhauserova ganglija i svega ostaloga prodirali do simpaticusa, od čega su joj se auriculae prožele jakim ruborom. čovjek na tren prekine cuclanje njezina umbilicusa i reče: - Hm. On se okrene i kleče joj medu femure. Strgne majicu s nje. Dlanovi mu prekriše njene mammae. Aureole mammae se zgrušaše, mam-milae erektiraše. Marjanca je transpirirala cijelom epidermom. Njegov abdomen nalegne na njen. Ona osjeti kako se erigirano muško spolovilo penetrira kroz labija majora i minora, hita vulvom i rita uterus kao da se ne kani zaustaviti u napredovanju. Njene orgazmičke kontrakcije spojiše se s njegovom ejakulacijom. On se odmakne. Verica ga je već poduhvatila odostraga i prebacila na sebe. Marjanca se pribirala dok su se njih dvoje hvatali. Verica je dvaput svršila prije nego se čovjek slijedeći put olakšao. On se svali na leda pored nje, a Marjanca ga opkorači i nježno stisnu testise. Dok se on oslobađao ostatka svoje odjeće, Marjanca se spusti na još uvijek impozantan penis koji ponovo očvrsnu nakon samo nekoliko njenih kružnih pokreta coxama. On je prihvati za lumbalnu regiju i snažno nategne... Nakon četrnaestog puta Verica reče: - To je on! čovjek reče: - Hm. četiri sata kasnije svi troje su ležali kao tri smrdljive mrcine. Iscrpljeni muškarac je obesviješten hrkao. Marjanca posljednjim snagama potrese Vericu koja je zamalo zaspala. Jedva su ustale i dršćući sabirale stvari po sobi. Pogledaše čovjeka. — A sada - posljednja provjera identiteta! - reče Verica i s metrom na razvlačenje u ruci nadnese se nad spavača. Prihvati omlitavljeli 214 XXX - FILES spolni ud i pokuša ga nategnuti duž metra. Ud je bio sav ljigav i klizio joj je iz prstiju. U tom natezanju poče bubriti, a čovjek se promeškolji. - Požurimo — uspaničeno prošišta Marjanca. Zajedničkim naporom okrenuše čovjeka na trbuh. Presta hrkati isti čas. Guzica mu bljesne poput svijetle strane Mjeseca. Marjanca izvježbanom kretnjom raskida plastičnu navlaku s već napunjene injekcije, istisne kap na vrh igle, krvnički je sjuri u meso i injicira pet kubika mliječno bijeloga, spermastoga farmaka. Nije ni izvukla iglu, a ispod njegove slabine promoli se namijeni glavić i zinu ko gladna zmijurina. - Bjež'mo! - zavape obje, i u par skokova ispadnu kroz vrata. Tu ih snaga izda. Bolno stenjući silazile su stubu po stubu, pridržavajući se za rukohvat. Dokopaju se ulice i sjednu na prag veže. Verica izvadi voki-toki: - Ovdje ekipa C4. Zadatak obavljen... izvještaj slijedi naknadno. Nalazimo se... Uskoro se pred njima zaustavio veliki tamni automobil. Upraviteljica je izletjela, pomogla im da ustanu i priđu autu, šofer je pridržavao otvorena vrata i sve tri su se sručile na zadnja sjedišta;

upraviteljica u sredini. - Ponosna sam na vas, djevojčice moje - rekla im je. U kolima su već čekale pripremljene dvije injekcije. Verica i Marjanca su se okrenule na stranu, upraviteljica im je zadigla suknje i nježno sprašila po dozu u onemoćalo meso. - Sve će biti u redu - šaputala im je pritom. - Zaslužile ste svaka po petnaest dana nagradnog odmora u našem odmaralištu... Auto je krenuo. Upraviteljica ih je pokroviteljski zagrlila, privukla na svoje majčinske grudi, gladila po kosi i ljubila po čelima, očima, obrazima, ustima, vratovima i ramenima dok je auto tiho klizio noćnim ulicama. Pero Kvesić 215 ETO VRAGA!* Prođe vrijeme, dođe rok, eto Vraga skok na skok. Pojavi se kad mu se najmanje nadaš, kad si već zaboravio/zaboravila da postoji. Madlena je skočila samo na tren, u pauzi između predavanja na Pravnom fakultetu, do »Zvečke« i stojeći uz stol pored izloga gledala na ulicu ispijajući prvu kavu tog dana, kad - evo njega! Bane na vrata kao da ga je voda naplavila, zaustavio se na pragu i isteže vrat da osmotri tko se sve nakrcao unutra. Snjofa! Lijepo vidiš kako mu se nosnice šire i drhture šnjota! A izgleda - bože me sačuvaj, kao da su ga djeca radila za tehnički odgoj. Spazi Madlenu i odmah k njoj. Odmah je spopadne s bludnim prijedlozima. - Daj, mani me se — odmakne se ona. — Uopće se nisi promijenio! - Sto bih se promijenio! — ufitilji se on. - Što mi fali? - Užasan si — veli ona. - Ne znam zašto me žene toliko vole? - tobože naivno se začudi i obliže staklo na naočalama s unutarnje strane ni ne skidajući ih s nosa. Ona protrne kao svaki puta kada bi spazila tu njegovu jezičinu, dugačku, sluzavu i savitljivu poput zmije. Okrene glavu spram ulice da ga ne mora gledati. On joj se, koristeći gužvu u kafiću, prisloni cijelim tijelom uz bok, nasloni glavu na njeno rame i počne joj šaptati na uho: - Stara moja, još uvijek si dobra koka! Tuca li te tko u zadnje vrijeme? Ječiš li štogod kroz noć? Bila bi šteta da te tkogod ne jaši, rođena si da te muško čereči, koža će ti biti ljepša i elastičnija ako se redovno temeljito preznoji... Ona ga odgurne od sebe. - Prestani! Ne bavim se više time! Priča nije ukoričena. Originalno je izašla u 47. broju »Erotike«. 216 XXX - FILES — Ne baviš se! - on se zgrane. - Što to govoriš? — Ušla sam u sasvim novu fazu svog života. Postala sam sasvim druga. Ti to ne bi razumio... — Ne razumijem - zaklima on glavom. - Stvarno ne razumijem. Ostavim normalnu osobu, vratim se i - vidi što mi priča! Svijet pošan-drcao, što li? — Zaljubila sam se. Njemu je trebalo neko vrijeme da se pribere. — Zaljubila! Pa što? To je to! Zaljubiš se, potucaš se, odljubiš se; nema boljeg! — Ne! - presiječe ga ona. — Sto ne?! — vrisne Vrag. Svi u »Zvečki« ga pogledaju. — Ne deri se! - psikne Madlena. — Dobro, da se ne derem... — progovori Vrag tiše, zapiljivši se u nju krmeljavim očima. Povećan lećama naočala svaki krmelj je izgledao poput rozine što mu se ovjesila na trepavicama. — Sad nemam vremena, ali doći ću da se podrobnije raspitam. Ti si, izgleda, skroz van sebe! — A ti, još te nitko nije ustrijelio? — Ne može se reći da nisu pokušali - smireno će Vrag. I ode, nesta, kao da ga nikada nije ni bilo. Ali, vraga! Madlena osta sva uzdrmana. Znala, je ona dobro tko je Vrag, itekako dobro, ali se ipak nikako nije mogla na njega priučiti. Mogao je govoriti

najgore gnjusobe, što je — kad je on govorio — zvučalo sasvim normalno i svakodnevno, čovjek se čudio kako inače o tome tako ne razmišlja, već skriva kao najveću tajnu, često čak i pred sobom. Ali kad bi otišao sve se odjednom činilo nestvarnim i nemogućim, kao da je nastupilo otrežnjenje. I, kao u svakom ovisništvu, ponovo je jurila gradom ne bi li ga srela, upadala u svakovrsne nevolje i gadarije kojih se kasnije nije voljela ni sjetiti, ali ako bi ih se sjetila, onda je kopkala po sjećanju kao kad se ne možeš suzdržati da otkineš krastu i čačkaš po rani. Sjetila se kakvo su oni bili društvo prije nego je medu njih upao Vrag. Bili su dobri drugari, kolege, momci i djevojke, svi su u društvu bili u parovima, svake nedjelje su išli na izlete, a preko tjedna zajedno u kina i kazališta. Onda je upao Vrag. Kao da je bomba tresnula, spopalo ih je ludilo. Pero Kvesić 217 Krenuli su pješke u Mladenovu vikendicu u Zagorje. Vrag je poveo sa sobom neku curetinu, Reziku, nikada je prije ni poslije nisu vidjeli, ta je već putem počela prostačiti kao najgora kurva sa Sva-čićevog, štipati muške za guzice, prostački se hihotati i grabila ih za pimpeke. U vikendicu su došli već izbezumljeni, cure su se durile, momci razbahatili, Renata se počela ponašati i gore od Rezike. Dva su dana pili, plesali, pjevali, jeli, pričali proste viceve i anegdote iz vlastitog života, natječući se tko će se čega gnjusnijeg prisjetiti. Sasvim nenadano, Madlena se ni ne sjeća kako, ljubila se s Dokom. Ivi su to rekli čim se otrijeznio, napravio joj je groznu scenu pred svima, s pljuskanjem, ona podivljala i otišla pravo đoki u sobu. Ujutro je pokajnički tražila Ivu po donjem katu i našla ga u Rezikinu zagrljaju. Za osvetu je skočila na Nika u kupaonici, poševio ju je na rubu kade, a onda opet pod tušem, dok su svi ostali koji su željeli ući u kupaonicu lupali na vrata. Kad su izašli, Nik se sakrio od Ive u Rezikinu sobu, a ta ga — pijana već ujutro — jedva dočekala. Madlena se raspomamila i u kuhinji zgrabila Franju između nogu, taj je to odmah razglasio i svi je stali zajebavati. Sljedeća scena koje se sjeća - ponovo se spuštala noć, svi su bili u donjoj sobi i parovi su se pomirivali, bilo je mnogo plakanja i obećanja da se svinjarije neće ponoviti, da su svi ponovo dobri drugovi, na što su muškarci počeli vaditi ukrućena spolovila i mahati njima. Učas su svi bili goli i ševili se međusobno kao pomahni-tali, ženske su isprejebali na mrtvo ime, špricali ih sjemenom i razmazivali. U podne sljedećeg dana dođe autobusom Laura, zatekne ih sve ispremiješane na istom krevetu, zgrozi se i otrči u šumu. Doko za njom, sustigne je, počne uvjeravati i umirivati, a kada ništa drugo nije upalilo izvadi kurac. Ona prizna da ga je oduvijek voljela. Vrati je u vikendicu, pozove Ranka i pridržavao ju je dok ju je Ranko jebo da bi mu dokazala svoju ljubav. Madlena je u međuvremenu zaključila da je Ivo ipak čovjek njezina života, otišla u sobu i govorila mu nježne riječi. Vesna je kuhala. Dvojica preostalih momaka su igrali karte, te Murko izgubi Anu na pokeru, ode u kupaonicu i tamo su ga zatekli kako drka. Svi se napiju i đoko nagovori Reziku da se podmetne Ivi, Mad-lenu spopadne histerija i rikala je po kući da će si zašiti pičku, zatim ode na tavan da se objesi, momci pojure za njom da je spriječe, te ondje popuši jedno dvojici-trojici. Ipak razreze prste žiletom, netko 218 XXX - FILES najtrezniji joj poveže krvareće rane i pritom zaveže zavojem ruke za leđima, naleti Ciciban i ne pitajući kako se našla u takvom stanju počne je šlatati. Za to vrijeme je Ivo stisnuo Vesnu u uglu i drapao je da je rikala kao da je kolju. Svi ostali se posvađaju. Spusti se s gornjeg kata đoko da ih pomiri, pa se i on sa svima posvađa. Zaključe da se što hitnije vrate u Zagreb, autobus ide za jedan sat. Krenu sakupljati stvari za povratak i nadu Cicibana u šupi kako praši još uvijek vezanu Madlenu u guzicu. Dečki se pomire medu sobom, cure medu sobom. Obje strane navale istjerati onu drugu iz vikendice kaneći ostati u njoj na ljetovanju, propuste i posljednji autobus te večeri. U zategnutoj atmosferi krenulo je veče. Flora se ipak pomirila s Dokom i popeli su se gore u sobu. Njemu se kurac nije htio dići, sišao je, strašno se napio i razbijao po kući. Urlao je: »Hoću da me bičuju! Hoću da me vežu! Hoću da budem subordiniran! Davno već nitko nije dominirao mnome!...« Da bi ga ušutkali, dečki su sišli i isprebijali ga. Nik ga je pokušao braniti, pa su Ivo i Ciciban i njega

isprebijali. To je ono što je Madlena vidjela ili doznala. Sto su ostali radili nije uspjela doznati, ali možda i bolje da nije. Vrag je, recimo, kako joj se činilo, potucao tom prilikom sve ženske u družini, a možda i kojeg muškog. Raspalo se društvo. Više nikada nisu išli na izlet. Više se nikada ni u gradu nisu sastali. Ako bi se poneko iz starog društva i našao na istom predavanju, sjedili su svako na drugom kraju dvorane. A šteta. Baš su bili dobro društvo. Madlena se prene. Više nije imalo smisla da ide na predavanje na koje je dobrano zakasnila. Naruči drugu kavu i nažica cigaretu od nekih momaka koji su stajali do nje. Cijela ta priča, razmišljala je, mogla bi biti dobra ilustracija kako su ljudi kasnog XX stoljeća bili dezorijentirani, kako se odrazio utjecaj urbanizacije, industrijalizacije, kulturnih, socijalnih i političkih konflikata, rušenja tradicionalnih vrijednosti i normi ponašanja u trenu kada nove još nisu izgrađene, promijenjenog položaja žene u društvu i uzdrmane ravnoteže spolova... A sad se Vrag ponovo pojavio. No Madlena je mislila da ima protuotrov - Marka. Dugo je bila osamljena, možda i šest mjeseci, a onda su se upoznali. On je bio druPero Kvesić 219 gačiji od svih momaka s kojima se ranije družila. Bio je vrlo lijep, strašno joj se dopadao, gibak i elegantan, nekako profinjen. Govorio je tihim glasom, izražavao se biranim riječima, znao je pričat o svemu i svačemu, zanimljivo i poučno, vodio ju je posvuda. Nimalo nije krio da se i ona njemu izuzetno dopada, da mu je draga, govorio joj je nježne riječi i nije propuštao nijednu priliku da udijeli kakav kompliment. A s druge strane, kada bi se našli nasamo, kada ju je pratio noću do kuće kroz opustjeli grad ili kad bi slušali ploče kod njega, nikada nije pokušavao da je dodirne. To jest, kada su hodali noću ulicama on bi je zagrlio, pred kućnim vratima bi je čvrsto privinuo, dugo držao stisnutu uz sebe, te na kraju poljubio u čelo ili obraz, okrenuo se i žurno napustio. Nekoliko puta kao da ga je spopalo: mahnito joj je ljubio oči, nos, obraze, pritiskao uza sebe, ona je osjećala na trbuhu njegovu napetu muškost i ostajala bez daha, ali nikada nije posegnuo za njenim grudima kamoli nečim drugim. Dapače, kada se ona raspomamila i pokušala pograbiti njega, on bi je stisnuo da se nije mogla micati i držao sve dok se nije sabrala. Izludio ju je. Mislila je samo o njemu, uređivala se i žurila na sastanke s njim, druge momke nije ni gledala, i samo je čeznutljivo čekala dan kada će mu potpuno pripasti. Povremeno je to bivalo neizdrživo, odlučivala se da će ona njega isprovocirati ili bilo što, samo da konačno,... ali on je uvijek pronalazio snage u zadnjem trenutku da je od toga odvrati. Ona nije ni sumnjala da je on samo njen, da je njihovo potpuno pripadanje jedno drugome zapravo tek stvar vremena, imala je u njega takvo povjerenje kao u nikoga ranije. Znala je - to je ono pravo. Ispunio je sav njen život. Cijela soba joj je bila puna stvarčica koje su je podsjećale na njega: svjež buket cvijeća koji joj je jučer poklonio, već sasušeno cvijeće od prije nekoliko dana, knjiga koju joj je darovao, njen portret koji je on izradio u Maksimiru, fotografija s izleta, kazališne karte od sinoćnje predstave... Po tekama je pisala: Marko, Marko, Marko, Marko, Marko, Marko, Marko... Cesto nije ni slušala što profesori govore ispisujući cijele stranice njegovim imenom. Kad - evo Vraga ponovo. Pod miškom nosi papirnatu kesu iz koje viri dugački prijapovski kruh »francuz«, trga komade i ubacuje ih u usta, zavlači ruku u kesu i kida iznutra komade »jegera«, ždere i govori, čudo da se ne zadavi... 220 XXX - FILES — O, Mufa, baš dobro da si tu! Imam lud provod za večeras! Ona se zgrozi kad ga spazi, onako masne brade, s mrvicama oko usta i po prsima. — Ne zovi me Mufa! Ja sam Madlena! I najbolje bi bilo da se ti izgubiš i da se nikada više ne pojaviš - reče mu. On se samo nakesi, prikuči njenom uhu i počne sipati prostote kao navijen:

— čuj, mala, kad si posljednji puta bila na dva kurca nabodena? Onako žilava, čvornata, da ti oči iskoče! Da ti se močvara razlije medu nogama kad se nasaftaš, da te dobro protresu, razdrmaju, pročiste! Sjurim ti ga do vrha maternice, nategnem te ko kozu, da mekećeš! Sise ti zgnječim, svu te izvrnem, da mlataraš nogama po zraku i lupaš me petama po dupetu! Evo prilike! - Njegov dah ju je škakljao po uhu, a za kraj joj munjevito sjuri vrh sluzavog jezika u usnu školjku. — Prestani! - ona vrisne i odgurne ga da je posrnuo. Zajapurila se. — Neću više da te slušam! Oduran si! — Nije se obazirala što su se svi utišali, okrenuli prema njima i gledali ih. Dok je kupila svoje stvari sa police ispod plohe stola, on je sažaljivo promatrao: — Luda žena! Histerija! Nemotivirana agresivnost - neiživljena seksualnost! Neizjebana! — sipao je kao da daje dijagnozu. — Šteta, šteta, a tako dobra mala, sjajan komad dupeta. Sama si je kriva. Ali neka znaš, večeras u jedanaest sati, tu pored sata ispred »Kavkaza«, naići ću sa jednim starim drugarom. Tražimo provod, sakupljamo jebačice, slavimo što smo se našli. Pozvana si. Točno u jedanaest. Nikog ne čekamo. Tko došo - dobro došo... Tko ne dođe, neka drka sam! Silom se progurnula pored njega. Zajapureno se probila iz kafića. A vani — sunčan dan, božja milina. Požurila je niz ulicu, no nakon nekoliko koraka se suspregnula i nastavila normalnim korakom. Prokleti Vrag! Stvarno ju je razbjesnio! Da je barem takva osoba da mu može nešto opsovati, bilo bi joj lakše. Ali kakva korist i od toga, kad je on takav da što god da mu kažeš, samo mijesi vlastita jajca i smijulji se. Izgrdiš ga na pasja kola a on ponovo ono isto, kao da mu ništa nisi rekla. Vratila se kući i ubacila u kadu. Lim je bio hladan i dodir s njim ju je gotovo zapekao. Nakon njega je vrela voda — ispunjavajući kadu — djelovala kao melem. Opustila se. Pokušala je misliti o Marku, ali se Pero Kvesić 221 Vrag upleo i u misli: što li je smislio za večeras? Pred očima joj se širila, kao na krupnom platnu, slika čvrste osovine muškog spolovila kako ulazi u žensku mekoću, a potom, kao na dvostrukoj ekspoziciji, prsti muške ruke koji se upliću u njenu kosu i pritišću joj tjeme nadolje... Prene se. Omamljena ugodom tople vode nesvjesno se mazila po medunožju. Povuče ruku kao oparena. Prokleti vrag! Ni kad ga nema, nema od njega mira! Bilo je već vrijeme da se spremi za dogovoreni susret s Markom. Željela je to snažnije nego inače. Samo da bude uz nju, da ga može gledati, slušati njegov glas, da zaboravi na sve gnjusobe koje su se rojile oko Vraga poput vinskih mušica. Našli su se na uglu ispred hotela »Dubrovnik«. Pritrčala mu je, obgrlila ga oko vrata i naslonila glavu na njegova prsa. Možda je rekla i »oh«. On ju je gladio po kosi i tako su stajali dok su ih prolaznici zaobilazili. Krenuli su u šetnju Radićevom ulicom, pa na Gornji grad. On ju je držao za ruku, a ona se pri hodu naslanjala na njega. Uz njega se osjećala sposobna suprotstaviti se svim nevoljama na svijetu. Sjeli su u »Palainovku«, za stol pod krošnjom starog kestena. On se nagnuo prema njoj, šakama joj obuhvatio obje ruke i zagledao pravo u oči. Ponovo je dugo šutio prije nego je progovorio: - Znaš, Madlena, moram ti nešto reći. Volim te. To mi mnogo znači. Ti si nešto sasvim posebno u mom životu. Ne da ne znam što su djevojke, da ranije nisam imao veze s ijednom. Dapače, možda i previše. Vjerujem da sam ti možda djelovao čudno. Tako lijepa djevojka, stalno smo zajedno, a ja kao da te izbjegavam. Znaš na što mislim, o čemu govorim. Kao da sa mnom nešto nije u redu... Ona je čedno sagnula glavu. Slabim glasom je prozborila: - Da. - Madlena, radi se o tome da sam želio prekinuti sa svim što mi se u vlastitom životu nije sviđalo, započeti ispočetka, kao nikada do sada, na sasvim novi način. I tada si ti naišla. Ti si čudo, spas, iskupljenje, ostvarenje svih mojih želja i snova... O, mogla bi ga tako vječno slušati. On je razmišljao, ozbiljno, on se odlučio. On ne želi prenagliti, ali mora joj reći. On bez nje više ne može. Nikada nešto takvo nikome nije rekao. On neće dozvoliti da ih 222

XXX - FILES ikada išta rastavi. Uskoro će biti zajedno, zauvijek. On neće da se ona pr'enagljuje, neka ovom prilikom ništa ne odgovori, radi se o najvažnijoj odluci u životu. Neka razmisli, ako treba i mjesec dana, i dva. On će čekati jer zna što čeka, da je ono što čeka vrijedno čekanja. Stiskao joj je ruke da ju je gotovo boljelo. Suze su joj ispunile oči. Jedva se držala uspravno na stolici, oslonjena laktovima o stol. - O, dragi moj Marko... - bilo je to sve što je uspjela izustiti. Osjećala je kako joj stegna drhte, i gaćice su joj se ovlažile, željela je da se baci preko stola na njega, da mu se otvori i da je on i fizički ispuni, da se spoje u jedno... zauvijek. Samo ju je pomisao na ljude oko njih obuzdavala. U taj čas ih je sve mrzila. A pogled na njega postajao je neizdrživ. Tako blizu, toliko njen, a prokleti ljudi naokolo... Osjećala je slabost u trbuhu, kao da će povraćati. On je bio blijed, ali užaren; osjećala je da pati od čežnje isto kao i ona. - Sada sam ti rekao ono najvažnije. Ne želim da mi sada odgovoriš. Hoću da razmisliš, dobro razmisliš. Pred nama je dovoljno vremena da još razgovaramo, koliko god bude potrebno. A sada bi možda bilo najbolje da se za danas rastanemo, da svatko od nas ostane sam. Klimnula je glavom i s mukom uspjela istisnuti kroz stisnuto grlo: - Da. Ustala je brzo, okrenula se i udaljila ne osvrćući se. Noć je bila prijatna, sa Sljemena se kroz Jurjevsku ulicu spuštao svježi šumski zrak i krijepio je. Hodala je ne primjećujući išta oko sebe. Dolazilo joj je da se smije i da plače. Kroz ulicu Krvavi most zaokrenula je u Tkalčićevu. Ondje su još radili - pola jedanaest - oni kafići i skrenula je u prvi. Stala je uz šank, naručila konjak i trgnula. Oštrina alkohola ju je pro-sjekla i prožela. Kad se povratila od siline alkoholnog udarca, pomislila je na Marka i sve što se dogodilo. Dakle, tako to izgleda! Kao u ljubićima! Zaputila se preko Trga Republike. Pogled na sat - deset i četrdeset. Sto joj Vrag nije pri ruci pa da mu pljune u lice! Ili, još bolje, da mu prezrivo okrene leda. Sada joj više zaista ništa ne znači. Mogla bi se i potucati s njim, ne bi joj ništa značilo. Ili, još bolje, skinuti se pred njim, milovati sa po grudima, širiti prstima usne među kovrčavim čupercima, pokazivati mu rumenilo unutrašnjosti, a kada se raspomami reći: — Ne dam! — Ne dati mu ni da je dodirne, ni da pomiriši. Pero Kvesić 223 U deset i pedeset stigla je do križanja Gundulićeve i Masarvkove. Sat ispred »Kavkaza« je pokazivao koliko je. Nije se mogla zaustaviti. Ušla je u prvu kućnu vežu i zatvorila vrata za sobom. Svukla je hlače, smotala ih i ugurala u torbu. Duga majica se pretvorila u mini haljinicu. Skinula je mokasinke, i njih gurnula u torbicu, a iz nje izvadila cipelice s vrlo visokim petama i navukla ih. Uspravila se za pedalj viša. Potom je skinula vlažne gaćice, pa i njih u torbu. Izišla je iz veže, zaustavila se pred prvim osvijetljenim izlogom u kojemu je bilo ogledalo, izvukla iz torbe ruž za usne i maškaru za oči, te pritisnuvši nos gotovo uz staklo sa nekoliko vještih poteza nabacila na lice »fatalan« izgled. Odmaknula se od izloga i osmotrila. Osjetila je val uzbuđenja pri pomisli na krv koja mora navrijeti u glavu svakom muškarcu spazi li je. U glavu i u... Gonjena vrućicom nastavila je do sata. Stala je ispod njega malo prije jedanaest. To će joj biti posljednji put. Oproštaj sa svime što je Vrag ikada donio i što je značio. Od sutra ona je nova žena. Ona zna svoj put. Nije joj trebalo vremena da se odluči. Mogla je Marku odmah sve reći. To bi trebalo proslaviti. A mora se priznati, teško je naći boljeg kompanjona za slavlje od Vraga. A od Vraga ni traga. Prokleta životinja se sigurno negdje izjebava, ni na pamet mu ne pada da prekine. Kad taj umre, morat će ga izdr-kati da bi zaklopili lijes! Izvila se i pogledala sat iznad svoje glave. Jedanaest sati za pet minuta. Netko misli na nju. Marko! Jedva se suzdržala da razdragano ne klikne. U taj tren zaustavi se pred njom automobil. Vrag je sjedio za volanom izbacivši lakat kroz prozor. Ispružio je ruku i uhvatio je povrh koljena. - Hej, mala! Znao sam da ćeš doći! Izgledaš ko grom! Udi, uđi, da vidiš što ti je čika Vrag pripremio! Nikada nećeš zaboraviti! Vrag je otvorio vrata iza sebe i ona se sagnula da ude. On ponovo zaklepeta:

- Uđi, uđi, da te upoznam, prije nego se bolje upoznate, he, he, he... To je moj stari drugar Mučko, prvi kurac Podčučerja, jebač bez premca, jebe sve živo, kokoši krepavaju kad ih navuče na svoj ražanj! A nije jebo već šest mjeseci, jaja mu se oteglila do koljena, zamisli, Mufa - kad ti ga zabije! ...Mučko, ovo je Mufa o kojoj sam ti pričao, Milko Valent Milko Valent rođen je 1948. godine u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao filozofiju i komparativnu književnost. Od 1976. godine do danas kontinuirano živi i radi isključivo kao profesionalni pisac. Zbog svoje osebujne poetike često je bio na meti službenih - književnih, crkvenih i feminističkih krugova. Nedugo nakon primitka, 1982. godine, izbačen je iz DHK-a u koji je, međutim, ubrzo ponovo primljen. Bio je jedan od urednika Gordogana, dok je sa stotinjak drugih časopisa surađivao. Nastupao je diljem zemlje njegujući forme poput recitala, happeninga i predavanja. Valent je svestran pisac koji se okušao u gotovo svim književnim formama te potpisuje oko 500 bibliografskih jedinica. Objavio je brojne zbirke poezije (Zadimljena lopta, Koan, Rupa nad rupama, Erektikon, Plava krv, Jazz, afrička vuna, Neuro-neuro...), proze (Gorki deserti (1984), Ordinacija za kretene (1986), Vrijeme je za kakao (1998), Al-Gubbah (1992)) te roman Cloivn (1988). Okušao se i kao dramatičar u raznim medijima (Tinta u oku, Danas je Valentinovo, Bubnjevi i čipke...), a pisao je i filozofske, teorijske i polemičke eseje (Carpe diem (1979), Erotologike (1988), Totalni spol (1989)) te kazališne kritike. Intervju: Nevine radnje — Tijekom čitave vaše spisateljske karijere, koja neprekidno traje od 1978. godine, uz vaše su se ime konstantno vezali svakojaki skandali. Prvi ozbiljniji dogodio se s pojavom priče »Isus u kampu« koja je na Uskrs 1979- godine objavljena u »Studentskom listu«... — Ideja je bila da kroz tu prozu skinem sve slojeve te mitološke svijesti, da ogolim religijsku dimenziju kojom je okružen kršćanski mit i čija je centralna figura Isus Krist. Htio sam deideologizirati Isusa Krista te ga staviti u normalnu ljudsku poziciju u kojoj se, zapravo, nalazio kada je živio. Meni je išlo na živce što nitko i nikad Isusa nije stavio u poziciju jednog svakodnevnog mladog čovjeka. A Isus je zapravo bio hedonist vedre naravi koji je, doduše, bio užasno napredan i koji je imao svoju duhovnu dimenziju, ali je i te kako participirao i u svim ostalim segmentima življenja. Kad je sama priča objavljena, slog je rasturen, »Studentski list« zabranjen, a ja ekskomuniciran iz crkve. Dakle, ta paranoja počela je već te godine. Kasnije su me ponovo povratili u stado, premda me sve to nije jako potrefilo jer nisam praktični vjernik nijedne religije. Više je to donijelo razdor u moju širu obitelj gdje su me se odrekli na nekih pet godina, dok nisu shvatili da ja nisam imao ništa protiv vjere kao takve, već naprosto protiv slike Isusa Krista koji je u tom mitu gotovo aseksualiziran. — Neposredno pred vaše isključenje iz Društva hrvatskih književnika, na književnoj večeri u »Lapu« puštali ste tvrdi pornografski film i podigli puno prašine... — Ideja je bila jednostavna. Već sam tada smatrao da je pornografija jedna od posljednjih oaza istinske ljudske seksualnosti, tako da mi se na promociji činilo sasvim primjerenim pustiti tzv. bardcore iliti tvrdi porno-film. Zapravo se u toj atmosferi tuluma recitirala vrlo snažna lirika, svojevrsna poezija fundamentalne ontologije bića i mislio I 228 XXX - FILES sam kako bi bilo jako zgodno pokazati tu ontologiju bića u svim mogućim ontičkim dimenzijama, a jedna od njih je upravo taj porno-film. Bio je to uglavnompissing i slično, u stvari nekakve nevine radnje koje se inače događaju na stanovitim grupnjacima. Sada, međutim, vidim da je i danas, nakon toliko godina, taj moj pionirski zahvat u »Lapidariju« još uvijek vrlo aktualan. Paradoksalno, ali izgleda da je moj posao zapravo tek počeo. — Zašto je došlo do samog isključivanja iz DHK-a i to odmah pošto ste službeno primljeni? — Te je godine, istovremeno sa mnom, u DHK primljen naš teolog, križanićolog Ivan Golub i neki su ljudi mislili da sam ja namjerno u njegovom prisustvu čitao pjesme iz svoje »Zadimljene lopte«.

Tamo su te pjesme »Te deum Laudamus«, »Pička«..., pjesme koje napadaju instituciju crkve, pape i, općenito, vjere. Velim instituciju, jer ja nikad nisam napadao vjeru kao takvu. Ona je, očito, nešto iracionalno i napadati je racionalnim argumentima potpuno je besmisleno. I onda se, nekako istovremeno, dogodio i taj moj nastup u »Lapidariju«. Radilo se zapravo o jednoj politiziranoj situaciji. Kulturnom establishmentu DHK-a bilo je jako važno u svojim redovima imati čovjeka s Kaptola pa su me, tek što sam primljen, izbacili. Rehabilitirali su me nakon godinu dana, kad su uvidjeli da je nastala potpuno besmislena situacija i da pisce ne bi trebalo izbacivati iz njihove udruge zbog vlastite poetike. — Vaš erotski angažman nije bio ograničen isključivo na literaturu. '83-e ste vodili prve razgovore o ljubavi na ovim prostorima... — To je bilo fantastično! U to sam vrijeme još uvijek vjerovao da je u tom društvenom aspektu moguće nešto napraviti. Zamislio sam tako Razgovore o ljubavi u trajanju od 4 dana i dobio prostor u Domu omladine u Beogradu. Od sudionika sam pozvao Slavenku Drakulić--Ilić, Nenada Miščevića, Rastka Moćnika, Slavoja Žižeka, Žaranu Pa-pić, Bozu Kovačevića... Jednu večer posvetio sam homoseksualizmu — muškom i ženskom, drugu heteroseksualnoj ljubavi, treću patološkim skretanjima u nepoznato... Ekipa je bila nabrijana, stvar dobro primljena od strane publike, svaku večer dvorana je bila dupkom puna, no mediji su me, i u Beogradu i u Zagrebu, razapeli zbog nekonvenMilko Valent 229 cionalnog vođenja. Ja sam, naime, inzistirao da se za spolovila upotrebljavaju kolokvijalni nazivi, a ne medicinski. Dakle, normalno sam govorio kurac, pička i tako dalje. Većina gostiju, doduše, nije tako govorila jer, bez obzira na oštrinu svojih ponekad radikalnih stavova, to su ipak ljudi koji su, uglavnom, akademski građani, a za takvu praksu potrebno je nešto više. Potrebna je jedna svijest koja izlazi iz tih malograđanskih okvira ponašanja, tako da to oni nisu mogli sasvim slijediti, ali ja sam kao voditelj to konzekventno proveo. — Krajem sedamdesetih, u časopisu »Gordogan«, objavili ste priču »Lunarni rectum« o homoseksualnoj ljubavi između studenta filozofije Oskara i asistenta Sebastijana... - Tema seksualnosti mene je oduvijek zanimala, no kada sam se malo osvrnuo — uvidio sam da u hrvatskoj književnosti ima malo toga i da bi se, eto, netko trebao i time baviti. Pogotovo tim proskribiranim područjima seksualnosti, tzv. neprirodne seksualnosti, tako da sam se onda počeo baviti homoseksualizmom. »Lunarni rectum« tako je prva homoseksualna proza s potpuno eksplicitnim pasažima o muško-muš-koj ljubavi u hrvatskoj književnosti te je, na taj način, šokirala tadašnje građanstvo. Ja sam čak aranžirao fotografije anusa u prirodnoj veličini da se pokaže da anus nije nikakav bauk, da je to tek jedan dio tijela koji, eto, služi i za analni seks. »Lunarni rectum«, međutim, jako je dobro prošao u krugovima senzibiliziranim za literaturu koja istražuje naše ljudske potencijale, koja želi biti koliko-toliko čitljiva, ali istovremeno i ići naprijed, razvijati svoj izraz, ono kako literature. Ono što se danas zove postmodernizam - to je otprilike to. - Uz temu homoseksualizma, ovog puta ženskog, vezana je još jedna vaša polemika. Naime, 1985. godine, u časopisu »Oko«, objavljujete priču »Grimizni demon« koja je ubrzo rezultirala i knjigom eseja o filozofiji jezika »Totalni spol«. — Da, taj nesretni »Grimizni demon« govori o ljubavi između dvije profesorice s Filozofskog fakulteta koje odlaze na skup o ženskom pismu. I od te nevine priče o lezbijskoj ljubavi koja završava tragično, krenula je polemika. Prvo je »Omladinski radio« objavio kako me, upravo tog dana kada je objavljena priča, na tadašnjem Trgu Republike pljunula Jelena Zuppa uzviknuvši: »Pederu jedan'.«, što je meni bilo jako simpatično. Svojim tekstom napala me i Ingrid Šafranek, ja sam polemički 230 XXX - FILES uzvratio, međutim, ona na to nije odgovorila. časopis »Žene« uskoro je pokrenuo tematski blok o ženskom pismu. Urednica Irena Lukšić zagovarala je da se čuje što više različitih mišljenja, no kad su određene osobe čule da ću i ja tamo sudjelovati, smjesta su odbile bilo kakvu suradnju. I tako je

nastala ta moja knjiga »Totalni spol« koja je zapravo jedna primijenjena filozofija jezika. Teza cijele knjige može se jednostavno izreći: jezik kao promjenjiva materijalnost nema spola, on je bespolno tkivo u kojem mi, premda spolno određeni, participiramo. Bezbroj je primjera na kojima se vidi kako spolna određenost autora nema nikakve veze s tekstom. Ne postoji ni žensko ni muško pismo, već naprosto pismo, a oni koji pišu, dakle muškarci i žene, participiraju u tom pismu pa možemo govoriti samo o dobroj ili lošoj književnosti, o uspjelom ili neuspjelom tekstu. — Početkom 90-ih objavljujete zbirku priča »Al Gubbah« u kojoj dotičete cijeli niz rubnih seksualnih pojava — poput incesta, staračkog seksa, erotskog kanibalizma i sličnih žestica koje u domaćoj literaturi dotad još nitko nije tematizirao. Sto je bilo uzrokom takve orijentacije? — Pa, upravo činjenica da to nisu rubna područja seksualnosti. To su, naprotiv, centralna područja seksualnosti, samo što građanska svijest žmiri na njih i tako ih stavlja na marginu te ona onda, navodno, postaju rubna. Primjerice, starački seks vrlo je intenzivan i događa se u staračkim domovima kao sasvim normalna stvar. Jedino je erotski kanibalizam rijetka pojava, ali sve ovo ostalo možemo označiti kao centralne pojave u našoj seksualnosti jer mi zapravo nismo komponirani sto posto, da tako kažem. Recimo, u svakom najnormalnije razvijenom muškom sisavcu postoji jedan dio homoseksualnosti. Kako o tome nitko nije htio pisati, ja sam, eto, pisao. — Niste se libili priznati da ste i sami imali homoseksualnih iskustava. Koja je važnost piščeva erotskog iskustva kada se laća ovakvih tema? — Osobno iskustvo pisca nije nužno, no zacijelo je dosta važno. Ja cijeli život neprekidno i intenzivno živim erotski, tako da sam, osobno, skupio dosta iskustva, premda naravno ne sva. Na primjer, nisam probao erotski kanibalizam. Ipak, ne smijemo zanemariti niti promatranje svijeta i seksualnog ponašanja ljudi, naravno, ni piščevu imaginaciju. Milko Valent 231 Ukoliko to kreativno, ta imaginacija, korespondira sa svijetom koji je okružuje, onda možemo dobiti kvalitetno umjetničko djelo u bilo kojem aspektu - od pljačke banke do dobrog seksualnog kontakta, dobre jebačine ako želite. — Pisali ste puno i eksplicitno pa, ipak, spadate u onu minijaturnu skupinu domaćih pisaca koji su se intenzivno bavili erotikom, a da nikad nisu pisali za »Erotiku«... — Budući da sam profesionalni pisac, meni je bilo važno da objavljujem na što više mjesta kako bih mogao preživjeti. A ako netko u ovoj zemlji doista piše o seksualnosti, onda sam to ja. Tako da sam, naravno, htio pisati i za »Erotiku«, međutim, urednici su mi rekli da je to što ja pišem prežestoko. Premda interesantno i paradoksalno, objašnjenje je prilično jednostavno. Naime, svi moji tekstovi - i proza, i poezija, i drama, temu seksualnosti ne rabe u smislu da bi se čitatelj trebao nadraživati, postati opako jebežljiv dok to čita ili još, možda, masturbirati uz to. Ne, moj cjelokupni rad provocira upravo um i srce čitatelja u smislu da si može zamisliti da postane bolji čovjek u boljem svijetu gdje bi seksualnost imala, kako danas vole političari reći, svoje normalno izraženo lice. Ta transparentnost seksualnosti ne bi umanjila sam interes za nju. Naime, neki dobronamjerni ljudi rekli su mi da kad bi se seksualnost spominjala u opsegu i na način na koji ja to želim, kad bi se recimo prečesto upotrebljavali kolokvijalni izrazi za spolovila kao što su kurac, pička, jebati i tako dalje, da bi to zapravo umanjilo radost seksualnog spajanja. To je jednostavno neproduktivna i neistinita teza. Mi možemo sto puta upotrijebiti riječ pršut, a da nam zbog toga pršut nikad ne dosadi. Tako ni pička, dakako. Ha, ha... — Pokazali ste, primjerice u priči »Al Gubbah«, da možete pisati i za nešto širu publiku, no puno je više suprotnih primjera, onih gdje se radi o hermetičnijim cjelinama. Kome su zapravo namijenjeni vaši tekstovi? — Naravno da se za tekstove kakve ja pišem podrazumijeva određeni stupanj obrazovanja, određeno iskustvo drugačijeg čitanja. Onaj tko je čitao, recimo, Markiza de Sadea, može čitati moje prozne stvari; onaj tko je čitao Georgesa Bataillea, može čitati i moje filozofske stvari. Usput rečeno, upravo me Bataille, kao erotski pisac, do sada najviše produktivno i pozitivno dirnuo. Dakle, tu se ne radi o hermetičnosti, 232

XXX - FILES već o razinama recepcije. Žalosna je istina da najživahnija i najproblematičnija literatura, što se tiče seksualnosti, nije baš za široke narodne mase. Na primjer, Nabokovljeva »Lolita« većini publike bila bi dosadna, pogotovo publici koja je educirana na pitkoj, trivijalnoj prozi. Uostalom, ja ne težim tome da me čita 500 tisuća ljudi. — Osim proze, vi pokrivate i druge vrste književnosti u kojima, jednako tako, ne bježite od seksualnosti. čak se ni u poeziji ne ustručavate koristiti proste riječi... — Ja, zapravo, manje-više svagdje tematiziram seksualnost. Recimo, u mojoj zbirci »Plava krv« naslovi pjesama izvedeni su u tzv. prostom jeziku jer smatram da se psovka ili direktni nazivi za spolovila moraju uklopiti u normalnu upotrebu jezičnog izražavanja. U tom smislu zanimljiva je i »Rupa nad rupama«, prvotno objavljena u Sarajevu koje je i mjesto radnje upravo zbog njegove multikulturalnosti i žestoke seksualne emanacije koju je taj grad isijavao prije svoje velike tragedije. To je zapravo jedan erotolekt koji ima parodijski karakter jer skida »Pjesmu nad pjesmama«, uzima njezino ritmičko tkivo, dok su stih i atmosfera biblijski komponirani. S tim da se ide do krajnjih kon-zekvenci onog što bi zaručnik zaručnici mogao reći o njezinoj ljepoti -to biblijskom autoru nije bilo moguće jer bi ga objesili, a i mene bi vjerojatno zapalili na Campo del Fiore da sam to objavio prije sto godina. Istovremeno, »Rupa nad rupama« je i slavljenje žene kao takve, njezinog spolovila i, uopće, svih njezinih ženskih elemenata. — Pisali ste i drame. Ponovo je aktualna priča o scenskom postavljanju dramskog spektakla »Plaidoyer po pički«. Radi se o jedinstvenom pothvatu... — Njegova osobitost je u tome što svih 50 tisuća riječi počinje jednim te istim slovom — slovom p, a da je konzistencija drame pritom potpuno evidentna i prisutna. Tu je čitav grčki polis stavljen u poziciju seksualnog nadmetanja, dok glavni likovi, par Prijap i Penelopa, opće na sceni posve normalno; radi se o full-contactu i to je potrebno prebaciti na scenu. Cijela priča oko postavljanja traje već 22 godine. Naime, »Plaidojer po pički« odbijen je u manje-više svim hrvatskim kazalištima. On je, doduše, izveden na novosadskom radiju, a sad se nešto priča da se to ponovo radi, premda, kakvu povijest ima, čini mi se da bi se vrlo lako moglo dogoditi da se čeka još kojih deset godina. Milko Valent 233 — I tu nipošto nije kraj... - Da, s »Nakladom MD« nedavno sam potpisao ekskluzivni ugovor za deset romana u deset godina od kojih će se njih polovica baviti izrazito seksualnom problematikom, različitim aspektima ljudske seksualnosti. 234 XXX - FILES GRIMIZNI DEMON (iz zbirke »Al Gubbah«) žudnja se uvijek oglašava kao smrtna. razlike su u stupnjevima, takozvana prirodna smrt jest onaj stupanj kada žudnja shrvana potragom više ne može izdržati samu sebe: život, prema tome samoubojstvo je također oblik prirodne smrti. Zagreb je izranjao iz sna. Jedna zraka mlake svjetlosti dirne Glo-riji kapak. Sestro, zar prekoračenje nama nije dostupno? Prestup nije privilegija muškarca. Ako oni imaju falus, mi imamo klitoris. Otkuda joj sad ovo? To je nedavno rekla Dari i zatim zapisala u svoj dnevnik. Sjetivši se Dare mazno protegne tijelo. Sneno pomiluje medunožje, slatku zebnju. Budilnik resko zazvoni. Glorija ga ušutka snažnim udarcem i svr-ne pogled na Miroslava koji je mirno spavao. U sumraku jutra njegova plava kosa izgledala je poput zlatnog ćupa. Da li ga još voli? Otkako se tako luđački zaljubila u Daru, sve je manje vjerovala u to. čak je i trogodišnju kćerkicu Zumbulku gotovo potpuno zapostavila. Raz-dirala ju je bolesna strast prema ljubavnici. Glorija uzdahnu od iznenadne navale straha. Daru je upoznala na Filozofskom fakultetu još prije no što su počele s radom u feminističkoj sekciji. U početku njena joj je ružnoća smetala, ali s vremenom je taj osjećaj izblijedio. Rad u sekciji zbližio ih je neobično prisno. Prije četiri mjeseca,

za vrijeme jednog posjeta Dari, pozdravljajući se umjesto da je poljubi u obraz kako je to bilo uobičajeno, Glorija ponesena nenadanim porivom spustila je svoje usne na njene. Dara je odmah rastvorila usta i njihovi jezici započeli su toplo-vlažno tkanje, raj lezbijske ljubavi. Sastajale su se najčešće na fakultetu u Darinom kabinetu. Dok bi one susprežući se Milko Valent 235 tiho stenjale, studenti su nestrpljivo čekali pred vratima uvažene profesorice. Katkada bi se našle kod Dare kad je njezin muž bio odsutan. Tek tada bi se otkačile. Plaštevi orgazama punili su stan jecajima, urlicima, riječima koje one javno nikada ne bi izgovorile. Iako su na predavanjima, tribinama i u sekciji zagovarale otvorenost, nesputanost, nekonvencionalni stil življenja itd., svoju su vezu čuvale u tajnosti. To je pojačavalo draž druženja. Da, u ovakvim slučajevima građansko licemjerje ima svoju specifičnu erotsku težinu. Glorija se strese pri pomisli na tu težinu, a onda ustane i ode u W.C. Kad je olakšala mjehur kažiprstom dotakne klitoris. Razbludne slike gole Dare prožmu je od glave do pete. Zaista, postala je totalni ovisnik. Zamisli kako posvuda liže Daru. Istovremeno srednjakom ga dohvati i kružnim pokretima munjevito izdrka ljubičastu rumen. U kuhinji dok je spremala kavu razmišljala je o današnjoj tribini u Beogradu. Njih dvije bit će zajedno čitava dva dana. - Požuri, zakasnit ćeš na avion - Miroslav je stajao na vratima kuhinje. Pidžama je mlohavo visila niz njegovo mršavo rokersko tijelo. - Aha - prene se Glorija. Popije kavu i dopuši cigaretu. Zatim žurno potrpa stvari u malu putnu torbu, naruči taxi, rastreseno pomiluje usnulu Zumbulku, rutinsko prijateljski cmokne Miroslava i neurotično veselo odleprša niz stepenice. Miroslav je isprati zabrinutim pogledom i vrati se u sobu. Znao je sve, rekla mu je. Bojao se za nju, u posljednje vrijeme gotovo da i nije jela. On nije mogao shvatiti takvu opaku strast jer nikad nešto slično nije doživio. Gledajući Zumbulku presiječe ga neka nejasna slutnja. #** Uleti u gužvu na terminalu iza hotela »Esplanade«. čekajući autobus zapalila je cigaretu i nervozno vukla duge dimove. Osvrtala se ne bi li opazila Daru. Nije je bilo. Vjerojatno ju je muž prebacio kolima. Odvratan tip. Uskoro stiže autobus. Sjedište je bilo meko i toplo. čitavim putem do aerodroma Glorija je maštala o Dari i stiskala butine vlažeći se. Zavoljela je njezino tijelo, pa i njenu inteligenciju, klitoris ponajviše. Bio je čudesan. Taj grimizni demon izluđivao je njen mozak, srce joj je 236 XXX - FILES zamiralo kada bi ga dotakla prstima, usnama, jezikom, zubima... bilo na javi bilo u mislima. Na dnu svoje strasti naslućivala je užas. Zbog sve veće ovisnosti zapostavila je dijete, postala ravnodušna spram Miroslava, prekinula rad na doktoratu, zanemarila mnoge stvari koje su je inače radovale. Nezajažljiva žudnja hranila je samo sebe gutajući sve ostale njene sokove. Povremeno je zbog toga osjećala intenzivne napada mržnje prema Dari. U tim trenucima mogla bi je ubiti, tu hulju koja se tako mazno previja zavodeći smiješkom, uvijek pomalo prezrivim i prijetvornim, nikada otvorenim, u lijevom kutu usana. Ljubav i mržnja. Ljubičasto crveno i crno. Svjetlo i tama. Izlazeći iz autobusa opazi Daru. Unatoč tome što je napunila četrdesetu, izgledala je kao djevojčica u svom crvenom šalu. Pokraj nje stajao je njen muž i mirno se smješkao gledajući ozarenost prijateljica. Znao je sve, ali čini se da ga to nije odviše brinulo. Glorija je na njega bila strahovito ljubomorna. Prezirala je njegovu »falokratsku poeziju« i »kvaziteorijska djela«, mrzila je njegov kurac koji tako često ulazi u »njenu Daricu«. Bogamu, postat će militantna feministkinja iako je javno osudila tu struju u neofeminizmu. Na primjer, ona već dva mjeseca nije spavala s Miroslavom. Dara je elastičnija, ne izbjegava muške usluge. Ali njoj to postaje odvratno. Glorija osjeti duboko gađenje. Mučnina joj izbora oči. Glas najavi let za Beograd. Dara i Goran se poljube, a Glorija mu stisnutih usana samo mahne rukom. On joj se šeretski nasmiješi, veselo priprijeti prstom i ode.

Vežu pojaseve gledajući se željno. Avion je lagano rulao pistom. Zuj ljubičasto-crvenih motora prosrsi im grčeviti stisak ruku. Gore na nebu Glorija se sjeti njihovog dogovora o svakodnevnoj jutarnjoj masturbaciji. Nagne glavu do Darine uske i lizne je jezikom. — Da li si jutros dirala ljubičastu rumen? - upita je promuklim glasom. — Oprosti, Glori, ali nisam stigla. Goran mi ga je uvalio još snenoj. Znaš, kao za oproštaj. Što sam mogla? Ali mislila sam na tebe -reče i nasmiješi se lijevim kutem usana. Milko Valent 237 Glorija protrnu od ljubomore, opčini je bijes. Još jači val ljubavi i bolesne želje za apsolutnim posjedovanjem oplemeni svu vlagu u njoj. Posesiv-nost zamrači horizont, a žudno crvenilo njenog demona sprži kovrčice oblaka. Smiri je zujanje letjelice-falusa koji je u punoj erekciji oštro ševio zrak. Pogleda zaljubljeno u Daru i ona joj uzvrati pogled. Šutke i dugo, dugo. - čini mi se da još imam strah od letenja - reče Glorija dok se krilata zvijer meko spuštala na surčinski aerodrom. Opajalo ih je bogatstvo dana. Amfetaminska brzina Beograda pulsirala je u svakom damaru. Euforično su upijale život. »Moskva« je bila zauzeta. Prošetale su do hotela »Slavija« i tamo dobile sobu na četrnaestom katu. - Volim visinu. Imat ćemo lijep vidik - rekla je Dara. U liftu je bilo zagušljivo. Glorija zavuče ruku pod Darinu suknju i brzo joj protrlja ribicu preko gaćica. - Ima li išta ljepše na svijetu od tvoje pipice, mog crvenog demona? - šapne Glorija. - Ima - reče Dara. - Tvoja pička, dušo. Neobavezni smijeh dvije prijateljice ozvuči lift čim su ušle u sobu i zatvorile vrata zagrle se strasno. Dva prstića, dva grimizna tuljčića. Za nekoliko trenutaka prenadražena ljubičasta rumen šiknu kroz njihove tupe oči i obamrla tijela. Urede se, porazmjeste stvari opuštene i sretne. Zatim se spuste do terase hotela i naruče dva dupla konjaka i dvije kave. Tiho razgovarajući lagano su ispijale skupo francusko piće, tu i tamo presjekle bi ga kavom. Usput su mnogo pušile i raznobojno se dodirivale pogledima. Njihov svijet je blistao. Uskoro Dara pogleda na sat i sjeti se dogovora s jednom beogradskom sestrom. Skrenu u ulicu Maršala Tolbuhina. Idući uzbrdo pričale su viceve i razvaljivale se od smijeha. Prpošna zajebancija, onako kako to znaju samo zaljubljeni. 238 XXX - FILES Milko Valent 239 Udu u jednu kuću prije Kalenića pijace i popnu se na drugi kat. Vrata otvori Olivera, intelektualka sa strogim licem. Ushićenje ponovnog susreta zapali usne i ruke. A onda je započeo tipični feministički ručak uz ugodno ćaskanje i mjestimice razornu te ozbiljnu kritiku muške dominacije, naročito s obzirom na falokratizam u privredi i kulturi. čarobno je trajao sve do sedam sati uvečer. Dom omladine. Prenatrpana sala. čitav Beograd nagrnuo je da čuje zagrebačke i beogradske sestre. Tema: Žensko pismo. Točno u osam sati Dara je započela uvodnu riječ. Glorija je s poštovanjem i prikrivenim uzbuđenjem promatrala Daru čiji je profil retorički preo. Poslije uvoda razbuktala se diskusija koja je trajala tri sata. Naročito je bilo sporno da li pisanje ima spol. Dara je, na primjer, iznijela tezu da pisanje ima spol, dok je jedna djevojka iz publike, vjerojatno studentica filozofije, tvrdila suprotno. Nakon burnih argumentacija mnogih sudionika tribine iznaden je kompromis. Zaključilo se da u principu pisanje ne bi smjelo imati spol, odnosno da ga nema, ali da u stanovitim situacijama ipak mora izbiti na površinu... primjerice porođaj ipak može najbolje opisati žena itd. Malo neuvjerljivo, no ipak ostavila se mogućnost i za druge zaključke. Sve u svemu plodna tribina. Zatim su sestre otišle u Klub pisaca na izdašnu večeru koju su zalijevale pitkim rizlingom. Vrijeme je ružičasto teklo, atmosfera ponovnog druženja caklila je oči. Nitko nije mislio na prolaznost.

Oko tri ujutro ušle su polupijane u svoju hotelsku sobu. Glorija se raskalašeno smijala, u stvari umirala je od želje za Darom. Zderale su odjeću sa sebe i pobacale po podu. Tuširale su se zajedno. Beskrajno dugo jedna drugoj prale su grudi, bedra, otežale guzove. - Tvoja je rupica dupeta kao bombon -rekla je Glorija. - A tvoj je čmar kao dugme presvučen baršunom -odvratila je Dara. Obje su promuklo kikotale, izlazeći iz kupaonice. U sobi je bilo malo zagušljivo i Glorija odškrinu prozor. Dara iskopa iz torbice pribor za pušenje i sjedne na krevet. Mirno je smotala dva džointa. Uskoro su duboko uvlačile dimove. Sladunjavi miris hašiša ispuni sobu koja je postojala sve crvenija. Prividno smirenje mozgova. Prva se pokrenu Glorija. Strasnim udovima maši se Dare. Dara prostački raskreči noge, onako kako je to Glorija voljela. Gloriji zamre srce, smrtna zebnja zaigra ples u trbuhu. Ude između njenih nogu i svojim grmom prekri Darin. Svoje bradavice prisloni uz njene, a rukama poduhvati Darine mesnate guzove i jedan prst zarije u njezin šupak. Polako isprepletu jezike trljajući se čitavim tijelom. Sladostrašće zaigra u mozgu. Glorija je ludjela, pomamno je grizla Darin vrat, uši, ramena. Pohotna Dara sa stočića uzme svijeću i gurne je Gloriji u rupu, a drugu ruku zavuče ispod trbuha hvatajući njezin klitoris. Mahnitost poplavi Gloriju. Iz nje je curila sluz natapajući bedra. Naprčila je guzicu divljački vrteći bokovima, nabadajući se na Darine prste. Za-hropta u paroksizmu svršavajući u urliku. Nemoćna stropošta se pokraj Dare. Posrka odmor. Onda osjeti želju za smrću, strah je obuzme cijelu. Ali i neobuzdana radost isprepletena s ljubavlju, ljubomorom i mržnjom. — Volim te, užasno te volim, Daro — prošapta Glorija i spuzne glavom medu njene raskrečene maljave noge. - Ovo je moj grimizni demon — reče. Rukama razmakne obilne tamne dlake, ljubičasta rumen pljusne u njeno lice. Fascinacija razlije plamen u očima, zjene utrnu. Jezikom prodre u rupicu Darine guze, a zatim ga izvuče lagano prianjajući uz male usne. Rastvorivši ih dotakne klitoris izdižući ga nježno. Glorija je osjećala da ludi; izbezumljeno je ponestajala u žudnji. Darin je klitoris bio njena kob. Lizala ga je, usisavala mljackajući, grickala sitnim zubićima; izazivala je svoju sudbinu, pomračenje prolaznosti. Ubitačan ritam smlavi prenadraženu Daru. Trbuh joj se grčio, talasao. Slatko treperenje potresalo je život. Predisala je grizući usne. Glorija pojača ritam, ojača strast, oplemeni smrtni zov. Izgubljenu u užitku Daru prodrhti prvi srh, pa zatim niz sve dužih potresa. Zora mlako zatreperi i osvijetli grčeve orgazma. Glorija u zubićima osjeti magmu ljubavi, straha, užitka zbog Darinog užitka, želje za apsolutnim posjedovanjem, mržnje, ljubomore i privrženosti. Magma je sasvim ispuni, osjeti da gubi razum, doživi propadanje. Dok je Daru potresao posljednji srh, Gloriji magma sklopi vilice i sastavi joj zubiće u grčevitu crtu. Mrljavi uzbuđeni mali klitoris ostao je u njezinim 240 XXX - FILES ustima kao krvavi ispljuvak. Istovremeno Dara jeknu, zakrklja i potone u nesvijest. Njeno tijelo podsjećalo je na izlomljenu lutku. Strava prene otupjelu Gloriju. Stravično mirno ona ustane i ote-tura do prozora. Zraka sunca zacakli kapljicu krvi na njenoj donjoj usni. Cereći se crvenim zubima, jezikom je u ustima premetala malu spužvastu krpicu klitorisa. Grimizni demon, njen bog, sada je potpuno u njezinoj vlasti. Otvori dokraja prozor i zagleda se u more ljubičasto--crvene izmaglice. U daljini opazi Adu Ciganliju koja je podsjećala na Darinu dražicu. Glasno se zacereka. Žudnja smrti pokrenu joj ruke i noge. Prekorači prozorski okvir. Užas i jutro nadirali su ispunjajući čitavo njezino biće. Zacereka se još jednom, proguta Darin klitoris i strovali se u ljubičasto-crveno more. U voljenu grimiznu prazninu. Rani prolaznik nailazeći iz ulice Maršala Tolbuhina slučajno pogleda uvis. U trenu zamre mu srce. Milko Valent 241 LUNAR NI RECTUM - homoseksulni raj (iz zbirke »Gorki deserti«) Sebastijanu, mentoru i ljubavniku

Oscar Struktura prstena ikonografija erotskog znaka nije za nas bila nauka o opisivanju; bila je pisanje lika toplog prstena, anulusa, živog zatvarača žudnje da nije bilo one tvoje frustrirane kučke, dlakave intelektualke koju si pokupio samo zato jer je plesala moderni balet, još bi živjeli zajedno... mislio si bit će gipkija, savitljivija, mnogovrsna u pokretima zbog baleta, a kad tamo frigidna ovca koja glumi strast ne bi li te zadržala jer dobro napreduješ na fakultetu... kao kruna svega: čak ti je oprostila vezu sa mnom seminar, decembar: na pitanje što je Eros, Diotima kaže: — D e m o n , i to veliki, Sokrate, jer i sve demonsko leži u sredini između boga i smrtnog stvorenja. /Platon, Gozba/ 242 XXX - FILES pročitaš li pažljivo ove zapise, usredotočeno, vidjet ćeš lunarno bljedilo rajskog crijeva, neobičan koliko i zapanjujući ljubavni zov rectuma meso, umak od crvenog luka, staro crno vino, raženi kruh, afrodizijaci u noći cvrkutanje: zvao sam te Sebastijančiću, zvao si me Oskarčiću častan čovjek voli osjetiti božansko koplje sve je bilo u znaku toplog i zlatnog prstena, anulusa, premigoljavog, usisavača žudnje Milko Valent 24^ I Anulus, topit početak Peti semestar, jesen, drugi kat, jutro, seminar iz Hegelove filozofije. Samo sabrano i mirno. »Nisi u kazalištu, Oskare.« naš homoseksualni zlatnik, jedinstven i nedjeljiv komad ocakline čuđenja: tvrdo iskovan u mekočvrstom purpuru mišića stezača, u okovima sfinktera. 0 čemu priča njegovo rapsodično zvečanje? ne samo o nama, Sebastijane, ne samo o našem užitku... on često zveči općenito, taj zastupnik Mjesečeve posjekotine... pjeva podanički o nadindividualnom rectumu, zvekeće guzo-liku invokaciju 0, zvekni rectume hvalospjev o bijeloj loptici1, naš zlatnik zavodi, Sebastijane, lirski pjenuša zapis što nije dobro jer bi me mogao zanijeti u baroknu površnost i krivotvoriti uspomenu na trenutke koje smo proveli u toplini prstena, u radosti klizanja kroz Mjesečevu rasjekotinu. tvoj divlji Oskar, kako si me od milja zvao, neće nikada biti toliko loše zapjenušan da previdi svaku opasnost narušavanja naše prijateljske jezgre 1 njenih trajnih značenja, ne! Ne, nisam u kazalištu, sabrano stojim ispred ploče na kojoj sam kredom nacrtao krug. Krug kredom. Tumačim neke postavke iz svog referata; pomažem buntovnim antitalentima iz klupa, svojim kolegama, da shvate moje gledište o prvom paragrafu iz »Enciklopedije...«; asocijacije: Kavkaz, lišće na prohladnom vjetru koje gledam kroz prozor podsjeća na uveli duh profesora koji nervozno gleda u moj krug kredom; budućnost kao ružičasta kuhinjska krpa neopterećena mrljom filozofije; razigrani raznobojni cvjetovi koralja u lijevom bubregu, postoperativne indikacije: smrt. Objašnjavajući samouvjereno gibanje Apsolutnog Duha, tu divnu i nježnu putanju, nanosim nove i nove slojeve krede, krug se gubi i siva bjelina prekriva ploču. Nadahnut, bez sumnje radostan i nepred-vidiv, udaljujem se od zadane teme euforičkim kierkegaardovskim skokovima, a kreda pršti a ploča ište dupkom mokru spužvu i snažnu ruku redara. Blazirano, metodom krepane ribe, prezrivim pokretom zadrigle bikovske glave profesor lagano mjerka ploču. - Hm, kolega, a što to radite s kredom? — 1 244 XXX - FILES naš lijepi zlatnik: ikona, surovo-mekana grafija čežnjivog drpanja. da, ikonografija erotskog znaka nije za nas bila nauka o opisivanju; bila je pisanje lika toplog prstena, anulusa, živog zatvarača

žudnje, i još je, barem što se mene tiče. ne mogu uočiti da blijedi ma i jedan naš dodir; čini se da sjećanje na naš raj udvostručuje prošle užitke, jer pri pomisli na njih osjećam u stegnima nesavladive srhove dok mi se glavić vlazi rectu-mnom opsesijom; gdje su u tim trenucima tvoje pune antičke usne na kojima je često, sviklo i prirodno, preostala pokoja neprogutana kap moje sperme za koju si tvrdio da posjeduje pravi miris pedofilije. Sebastijane, Sebastijane! ne želim ti ništa predbaciti, ali zaista ne mogu shvatiti kako možeš jebati onu frigidnu baletansku kuju nakon svega što si doživio sa mnom. zar te toliko može impresionirati crni čupa-grm rastegnut u gimnastičku figuru špage? Sebastijane, Sebastijane... Bijela pjena popne mi se sve do rubova usana. Najednom mi bi dosta akademske filozofije, poslootaljavajućeg profesora i još od rimskih vremena kunjajućih studenata. — Hm, kolega - kažem profesoru -ništa ne radim s kredom, ništa što joj ne bi odgovaralo, naprosto je trošim kao što vi trošite svinjske odreske i bijeli burgundac; kad je u pitanju Hegel ništa nije dovoljno bizarno, a kad ste u pitanju vi, bikovski kolega, ništa nije dovoljno glupo a da se ne bi moglo učiniti, razumijete? /Profesor ništa ne razumije, osupnut, ukipljen, zgromljen./ Evo, uzimam još dvije krede, šaram po ploči, ovo granična situacija, ovo indijanski jezik, ovo biti šaranje, vidite, da, ovo biti Handke, psovanje gamadi, razumijete, ovo biti, shvaćate, ovo tu-biti dakle ov-dje-biti: i kao jabuke i kao ljubitelji rukometa i kao ja kao punostoj-nost, poimate li, kao Vollstandigkeit, dodavola, pa čak i ovo vi-biti kao sasušeno filozofsko smeće dakle kao svinjskost a ne kao ono Ljudsko, das Menschliche kojeg nigdje nema a u koje se svi zaklinjete, vi tropski papagaji, kukuljice bez svojstava bez erosa bez vlastite misli, vi mekoputni kao demokratsko krdo, razabirete li moj udaljeni glas, do-vraga i da i ne, ne želim znati, čuti, unaprijed znam vaš teleći i roman-tički odgovor državno dizajniranih i mjesečnoj plaći uobličenih, molim vas lijepo, kako da ne kolega, da popizdiš, satrven i nujan ugledaš tamnu njisku taloga, glodajućih lasica, brzopokretnih mungosa, a znalačko skitanje kobre znači upravo vas, sve vas žudne nagrada i dizajna, Milko Vaknt 245 općeg uobličenja i prepoznavanja u šarolikom, televizičnom krdu totalne ekonomske propagande, kakva filozofija, kakva ljubav spram mudrosti, kakva kwak-kwak, daj ti njemu, urođeniku, suptilnom intelektualnom divljaku, daj mu značajne znakove-medalje, znakove-ogr-lice, znakoveordene, daj mu mirodični vjenčić titulica koji zvecka kao triumphus, daj mu štedru šaku sočne svinjetine i neku skladnu, melodičnu, prazničnu sinekuricu, tričavu dranguličnost, daj mu sve to i nema revolucije čak niti in vitro a kamoli in vivo, nema zime, kužiš, nema frke, duh je stabilan, sve je sama hiperosjetljivost, lelujava osjećajnost, upokojenost, materija kao stvorena za industriju svijesti, da podivljaš, eto, stoga ovo drobljenje krede, artikulirano drobljenje vaše tišine, nevježe, vaših prozračja koja su biblijsko blato, fosilni drhtaj gnoja, ovo je usitnjavanje očaja vašeg tu-biti, i to kredom, kredom u trošnom hegelovskom krugu, bezizlaznom priručniku, kompendiju dovršenosti pune praznine, kredom u srce, obijeliti dušu, popiti kredu radi snimanja, kredom u kredu bez povjerenja bez kreditne kartice, kredom do istančanosti, na kredu, to lijepo, to kredodrobljenje, biti krasno, brechtijanski, bubnjevi brechtovski udaraju, biti tako, tako, tako kredno, tankoćutno, kredom krug, anus dobre Zemlje, apokalip-tički, krug kredom... II Orbis t., mirno racvanje Peti semestar, jesen, prizemlje, podne, seminar iz logike, novi asistent u tvojoj osobi, Sebastijane. Svi pričaju o skandalu koji sam maločas prije počinio, i ti već znaš o tome: drobljenje krede, izmrljana ploča, unezvjereni profesor prijeti, bježi iz prostorije /četiri čitave krede bacio sam na njega/... naša tvorba znaka, okrugla čudesnost zlatnika, naše tkanje rujnih i prskavih ružoprstih jutra, homerskih zora na plahim maljama naših nježnih, umorom ispražnjenih mošnji. a tek šipkasta snaga, providna u nagoti tkiva i nabujala krvlju, ta snaga obnoć izdignuta i zarivena u tmastu mekotu baršunaste magme guznog crijeva, da, nestrpljive li smjese 246 XXX - FILES

homoseksualnog raja, lunarnog rectuma, Mjesečeve rasjekotine u kojoj volim obitavati sladostrasno somnabulno, lunatički u treptaju ponesen našim ticalima, obasut obiljem zasitnih slika tvoje gotovo dječačke stražnjice, glatke i spasonosno sažete u orgazmički dah, uvijajuće, sasvim zasute zimskonosnim maljama nadolazeće i toliko bliske smrtne strave, prljave inatom uglazbljene naprasnosti, te i takve geačke nezbiljnosti: prekida naših surovih, surovo-strasnih jebačkih gongova, prijatelju, zaista nam je bilo lijepo, da nije praškast suton pao na tvoju bojažljivu svijest, oblačno tresetište sanja, zgrčenja, sumnji, i da nije bilo one tvoje frustrirane kučke, dlakave intelektualke koju si pokupio samo zato jer je plesala moderni balet, još bismo živjeli zajedno... mislio si bit će gipkija, savitljivija, mnogovrsna u pokretima zbog baleta, a kad tamo frigidna ovca koja glumi strast ne bi li te zadržala jer dobro napreduješ na fakultetu. .. kao kruna svega: čak ti je oprostila i vezu sa mnom. praškast suton, čupa-grm, sumnje: zvonkavo sazvježde neprijatelja želi rastočiti moje divne, sablažnjive draguljne ljuske: orise mirnih račvanja... Osjećao sam se gadno. Naoko sam mirno pratio rad seminara, a zapravo sam se otcijepio kao u shizofreničnom stanju, bio sam poput dvije polutke u nezavisnom gibanju čija se prividna razdvojenost ne nazire odmah... On gleda malog Oskara, taj strašni asistent, i zna sve. Zna što je mali Oskar, student treće godine, učinio, spektakularno zamijesio. A zove se Sebastijan. Kakvo časno ime. Da. Oskar je tako miran, ozbiljan. Sviđa mu se Sebastijan. Jer ima krupne oči, jer ima miran glas. Ima još nešto Sebastijan. čudne kretnje. I traperice. I nekakvu kvrgu. Oskar gleda, on vidi, ćuti krotko žiganje medu preponama. čudnovato? Ne! Već duže, dugo vremena naklonjen je muškarcima. Muškarcima. To. To je to. Moj gospodine. Naprosto mu ne odgovara. Ne odgovara mu bakteriološka flora pičke. Više voli floru muškog rectuma. Takav je Oskar. Izbirljiv. Teško mu je ugoditi. Sebastijan govori li govori. I gleda ga. Onako. Onako kako samo muško zna gledati muško. Dijalektički. Oskar sluti, razmišlja, shvaća žiganje. Bogat znak. Zlatnik seksa glogoće. Kotrlja se seminarom, rasadištem talenata. Vulgarnih ženoljubaca. Maničnih pitagorejaca, poklonika raznostra-ničnog trokuta. Odvratno. Oskar ne priznaje stavak o de gustibus et Milko Valent 247 coloribus. Ne i ne! Oskar kaže: odvratno. Kao i Booleove funkcije. On voli muško pa što bude. Gleda Sebastijana. Sebastijan interpretira, a kvrga mirno raspoređena šuti. U gaćicama. ćvrstolabavo. Oskar se brzo zaljubljuje. Moderna vremena. A i Sebastijan gleda. Onako. U Oskara. Blizu je kraj seminara. Oskar je tako miran, ozbiljan. Sve je zaljubljeniji. Vlažan. Uzdignut. Crven. Sebastijan čita, govori, interpretira. Oskar je tako dobar. Marljiv. Ponešto čak i zapisuje.' Nikad se ne zna. Ljubav se treba zadobiti nekom hrabrom gestom. Ljubav je hrabra gesta. Oskar je Oskar. Upućen. Izravno. Leži u centru etičkog sustava pederastije. Hm...? Kraj seminara. Zar Oskar neće danas više vidjeti Sebastijana? Tužno. 1 Ovo je na seminaru zapisao Oskar: Bilješke III Ne treba, međutim, zaključiti da su Aristotel i njegovi sljedbenici pogriješili; razlog je u drugačijem shvaćanju smisla sudova. Tradicionalna logika za sve sudove implicitno pretpostavlja da terminima sudova odgovaraju neprazm klase ili, drugačije rečeno /kako kaže Kalužnin/, da predikati S /x/ i P 1x1 ne mogu biti identički lažni. To ćemo objasniti na primjerima. Uzmimo za S često upotrebljavan primjer prazne klase »švicarski kraljevi« /Švicarska nikad nije imala kralja/. Označimo li sa K 1x1 predikat »biti kralj Švicarske« /a sa K klasu »kraljevi Švicarske«/, bit će on identički lažan /a K prazna klasa/. Označimo sa M /x/ predikat »nositi bradu«. Po klasičnom shvaćanju smisla suda, a i po onome u svakodnevnom životu sudovi koje navodimo: A — »Svi kraljevi Švicarske nosili su bradu« E — »Nijedan kralj Švicarske nije nosio bradu« I — »Neki kraljevi Švicarske nosili su bradu« O — »Neki kraljevi Švicarske nisu nosili bradu« lažni su. U interpretaciji sudova na jeziku algebre predikata koju smo predložili... Sebastijane, Sebastijane..., stvari stoje drugačije. Prvi i drugi sud /univerzalni sudovi A i L/ smatramo istinitim, a treći i četvrti /partikularni sudovi / i 0/ lažnim. Prvi sud: »Ne postoji takav x koji bi bio kralj Švicarske i

ne bi nosio bradu«, istinit je jer Švicarska nikad nije imala kralja. Sebastijan Sebastijan assisstentt kako bi u ovoj situaciji postupio Holderlin umočio bi kruh u algebru predikata to kažem ja. Oskar, slijedeći postolar u filozofiji... Drugi suci. »Ne postoji takav x koji bi bio kralj Švicarske i ne bi nosio bradu«... ne vidim odavde onu kvarnu simboliku što bi učinio najbrkatiji čovjek. Nietzsche bi od Calvina napravio krunu i automobil tako da se zbog istine - pa makar i algebarske - ne bi propalo, te bi i Švicarska bila opskrbljena barem pomoćnim kraljem za početak /// U našoj su interpretaciji uz konkretne predikate K 1x1 »biti kralj Švicarske« i M 1x1 »nositi bradu« sudovi A i E istiniti zbog identične lažnostipredikata K 1x1. 248 XXX - FILES Oskar tužan. Izlazi. Luta aulom. Nitko mu ne prilazi. On je obilježen. Osobenjak. Lud. Zbog toga što se pobunio protiv učmale fiziologije. Sto je bocnuo zaparloženo malograđansko bavljenje filozofijom. Oskar. Ta strast. Nitko ne prilazi. Mekoputni vršnjaci, površni putnici. Tiho, ispotiha misle: »Gle, budale!«. Oskar. Ta strast. Ali prilazi Sebastijan. Oskar biti sretan. Presretan. Ide li u pravcu grada? Ide. Šetaju. Prohladni zrak bistri osjećaje. Peripatetici u hodu. Mimohod značajnih riječi. Prije ezoteričkih nego popularnih. Oskar i Sebastijan. Sebastijan i Oskar. Student priča asistentu što se dogodilo. U tančine. Tog jutra. Sebastijan mu iskazuje poštovanje. Hoćemo li nešto popiti? Hoćemo. Naravno. Filozofi uvijek piju. Oštra pića. Lozovaču, recimo. Kao i teški manuelni radnici. Da bi mogli preživjeti. Mukotrpnost posla. Težina posla iziskuje oštar impetus u grlo, u dušu. U srce, Sebastijane. U mozak, Oskare. U ideju. U muda. U sve. Sebastijan i Oskar. Oskar i Sebastijan. Oskaru lijepo. A i Sebastijanu, koliko se Oskar razumije u ljude. Dva srodna duha. Razumijevajuće druženje. Izdašno. To je voćno sabiranje. Oskar zna. Sebastijan zna. Zamisli, asistenti, prijeki sudovi; dobro, hajde da vidimo, do vraga, što znači identička lažnost prof. Sebastijane, itd. Zapis obaju sudova - nastavlja auctor -počinje egzistencijalnim kvantifikatorom: »Postoji takav x da je /u prvom slučaju S M i P lxj, a /u drugom slučaju/ S 1x1 i mm P 1x1«. Oskaru, našem jedincu, za dvadeset i drugi rođendan. Sudovi su lažni jer je za konkretan termin »kraljevi Švicarske« u oba slučaja lažan već prvi član konjunkcije. Ovaj čas osjetio sam očaj, ne zbog identičke lažnosti gornjih navoda već zbog povezivanja jutarnjeg kredodrobljenja i ovog tu... kako se samo muči sa švicarskim kraljevima // osjećam se razdvojen, kao da su dva Oskara // zašto ovo uopće bilježim... u ovakvim situacijama mislim, govorim ili pišem u slangu... upravo je slang »egzistencijalni kvantifikator«, ne?! viš'ga, vidi se da mu je frkica, žišku, rista kopa za sitnu vulo, matematička logika, mo'š si mislit, ma njajke, bolje da jerfra zgilja tri metra u Libiju, Gadafi colta grozovito, Allah je velik i tak dalje, fura sto posto, baksa kol'ko voliš, bolan, a ne tu um, kužiš, metafizika i te fore, pa glupa škvadra, pogle ove, ko fol studiraju, rulja bez veze, zeznuta, niš' ne akta, pogleč ovog, faca total trknuta, okulari bez farbe, ziher debil, a bil bu direktor, ne, njofra je pravi, gle mu kljove, za ti-vi, sav je ockej, frfa mu je od Sebastijana, by the way, trta, kopčaš, šatro prati algebru predikata, a kurac, nema dume, a mačka pokraj, koja koža, ko bog pol milje, ona i filozofija, make up, hajte molim vas, i tako to, grozno, da se kokneš, žišku, ili malo stafa, da otploviš, mala furka, little trip, ma njajke, i tako to............ Milko Valent 249 Kakav dan. Razbacane plodne skice. Klice rasta. Nadanja. Gledanje u oči. Biti suočen. Oskar u groznici. Slučajan dodir ruku. Ima li slučaja. Susret. Ima li susreta. Sreća biti. Ići. Doći. Oskar ide kući. Kakav dan. Kakav asistent. Sve divno. Kao pečeni biblijski hljebovi. Oskar u snu. U bunilu. Apokaliptički znaci žlijezda. Tako je počelo. III Obruč, vrući stezaci raja — inferno — Peti semestar, decembar, seminari, grad, naš nedavno iznajmljeni stan. Razgovor u raju, življenje raja. Zaključak: raj je, posebno homoseksualni, sastavljen od pakla, čistilišta i sama sebe. Ono što je u tradicionalnoj podjeli oštro razlikovano, ne računajući izuzetno Danteovo rješenje, u nas je razlivenije a faze nisu grubo iscrtane. Za nas je raj dinamički pojam one stvarnosti koja je

utemeljena u guznom crijevu, što će reći da je lunarni rectum takav totalitet koji prekriva ne samo erotsko-seksualni aspekt već čitavo /cijelu opstojnost naših bića. Naš raj sve prekriva. Svijetoprekrivan jest. Ipak postoje dvije mrlje: i n -ferno i purgatorio. Prvu shvaćamo pretežno sociološki: društvena kretanja /pakao su drugi/, društvo, takav korpus koji se »zbiva« bez utjecaja naše volje, takvo prisustvo koje često onemogućuje otvorenu i ispunjenu homoseksualnu vezu /nizak stupanj društvene svijesti, kulture, predrasude, zakonodavnost i još koješta/. Drugu mrlju u raju, purgatorio, shvaćamo pretežno psihološki: gibanje individualiteta, psiha, sklonosti, bliski okoliš, neposredna okolina..., takav korpus na čiji rast možemo djelovati samoodlučivanjem ili barem osjećati da to činimo. Usput, čistilište je daleko veća mrlja no što je to pakao. A raj? To smo mi, Sebastijane, vrući amalgam u dugom i halapljivom zagrljaju. Samo da nije mrlja... velika brzina zlatnika, primjetnu nijansu daje mu i onaj zveket iz Platonove Gozbe: na pitanje sto je Eros, Diotima kaže: —Demon, i to veliki, Sokrate, jer i sve demonsko leži u sredini između boga i smrtnog 250 XXX - FILES stvorenja, da, zlatnik u brzini, praškast suton, pakao, tvoja zakonita supruga, čarobna kučka koja nam je upropastila vezu praveći se velikodušnom, proračunata kurvica. a kad bi pobijesnila zvala nas je »hej, vi, dijalektički pederi«; govorila je da »proučavamo filozofiju prkna« i slične vulgarnosti, nije se čak libila da ti kaže kako je jebe! samo iz PACIFISTIčKIH, FILANTROPSKIH i UTILITARISTIčKIHpobuda; iz pacifističkih zbog mira u kući ISebastijan je sebičan, misli samo na svoja predavanja i na svoj porok, p-o-r-o-kl; iz filantropskih zbog toga što si nekad davno snatrio da postaneš socijalni radnik, nešto između Robin Hooda, Florence Nightingale i Casanove ISebastijan je darežljiv u imovinskom, uže zdravstvenom i seksualnom aspektu/; iz utilitarističkih zbog lične udobnosti ISebastijana, ako ga povremeno ne stavi u klasični rupni milieu, boli lijevo jaje, a i ručkovi postaju slabiji, bezličniji, što nikako ne odgovara poslovima filozofije kako je poznato!, brzinski sijeva zlatnik, ona. mutni sjaj matrimoniuma, posve osobita posteljica supružništva. ona: pakao, ostali: pakao, svi: pakao, injernalni bruj skotova, tko to želi uništiti moje draguljne ljuske? draguljne ljuske, draguljne lupine... Gazdarica je progutala priču o dva studenta; bili smo tako pristojni, smjerni, do boli učtivi, nadasve ljubazni, savršeno uljudni, čak susretljivi, i platili smo šest mjeseci unaprijed. IV Okruglice, unatrašnji topot - purgatorio pročitaš li pažljivo ove zapise, usredotočeno, vidjet ćeš lunarno bljedilo rajskog crijeva, neobičan koliko i zapanjujući zov rectuma Za uštapa kad visoko iskočiv trak duševne tmasti zbuni prepelično bilo mjesečnice na površini Mjesečeve posjekotine, iz nje u hipu štedri-mice umnožene suknu ogrušane okruglice strepnje, nalik na tablete i pune nemira, nestvarne pri viđenju a bolne dodirom o opnu duše, Milko Valent 251 nejake ovojnice psihe, koja svakim naletom tih otrovnih loptica postaje sve ulubljenija, istrošenija, i porozno prešutno izbjegnutom pitanju o budućnosti naše u svemu bogate veze, nikad bremenite nedo-hodom već samo opakim tabletnim prizemljenjima mrlje čistilišta. I u najljepšem rajskom trenutku, kada tarući se o tvoje čvrste oblice želim poludjeti, čistilišno pitanje iako posve izlišno postaje prisutno, tako prisutno kao da želi trenutačni odgovor. Ali tko u trenutku anđeoskog ubadanja dok mu je kurac već napola zariven u božanski rectum dragog prijatelja, može odgovoriti ma na kakvo pitanje? Naročito je to nemoguće, rekao bih i nepotrebno, pokušavati, Sebastijane, moj mentore u znanosti logike, pokušavati gorkomentalnim procesom onespo-kojiti kipteću plimu-oseku Mjesečeve posjekotine, njene šampanjske obale obrkovljene sićušnim degutantnim brabonjcima rezidualnog ekskrementa koji su samo izdaleka sad-već-možda degutantni a izbliza sad-većsvakako ne. Naprotiv, njihova nepobitna zaduženost za škakljanje /draškanje oplijeni osjetila

svakovrsnom lunarnom ugodom, jaja namreška do tvrdila, mozak osupne do nevida, srce razbuni do kolapsa, karlicu strepta do svjetlosti, a ud-probijač do bljedila. Svejedno, kad je vrijeme za okruglice, ništa nije uznemireno kao duševna tmast na prepeličnom bilu mjesečnice, nježnog područja stražnjeg dijela ljudskog tijela. Sjećam se tako, bilo je to treći ili četvrti dan poslije useljenja, baš si mi lizao bradavice i gurkao glavić u guzu tek toliko da se malo razgalimo, kad iznenada to čistilišno, okruglično i zapitno, skoči u neko područje/zadručje svijesti. »Da li te Sebastijan voli; da li će se razvesti od one odvratne žene i da li će veza biti trajnija; a ako i bude da li ćete otputovati u Nizozemsku i oženiti se; a fakultet, a asisten-tura, a novac, i tisuću ovih aupitnika.« Primijetio si da se nešto neobično sa mnom zbiva. Nisam imao snage da ti priznam te proklete okruglice strepnje, te upitne vrckave loptice koje bi se povremeno iskoturale iz teškog sloja mjesečine za naših milovanja. Radije bih te uvodio u uzbibano more ružičastog biljega, gdje su stijenke rectuma bile sluzne košuljice... teško je izdržati ubrzanja, zlatnika ljepote, teško je razabrati tamna značenja traga koji ostavlja u žurbi užitka na ovojnici kruga, na prstenu gdje je i trošenje i kaljenje podjednako značajno, jer zveči urbi-orbi: težak 252 XXX - FILES je pederski život koliko i samorazumljiv, lijep, sadržajan, da, da. zlatnik kotrlja viku svima teško shvatljive homoseksualne histerije; mi smo ih imali nekoliko, mi podstanari u domu ljubavi, u kući cvijeća, težak je život lunarnih ljubitelja, nisam znao da će te skršiti okolnosti: mit porodice i karijere, mirno, kabinetsko bavljenje logikom, redoviti topli obroci frigidne kobile zbog bolova u lijevom testisu, i još sijaset tebi ugodnih sitnica, čini se da je tebi moja guzica bila puka avantura, prolazno osvje-ženje u zapari mlakog bračnog podneblja, ne, nisam to mislio, grub sam. još te želim, a nema te. zlatnik tužno kotrlja bogate filmove iz zlatnog perioda naše iznajmljene sobice, tamna, dobra i teško razumljiva sjećanja, Sebastijane, zlatnik kotrlja: decembar, lepinje snijega magleno bliješte, na prozorskom staklu pastusi inja; u sobi je toplo a vani zimni sumrak; i tvoja jaja su topla, voljena; gledamo kroz prozor dok te nujno otvaram kao školjku; velovi lepinja, sumračni snijeg; gledamo kroz prozor a ja te lagano ševim, nenametljivo a dobro, temeljito, tvoj marljivi čmar nuklearno istiskuje moju ukrućenu radost; u valovitim stiskovima tiktaka ljubavni sok, tečno veselje nadolazeće erupcije; sniježi i lijepo je biti u toplo-me; zimski stud sniježi lepinje mraka, čmarno šaputanje sve je glasnije, pretvara se u krik; ukočim se na tren, a onda dugo, dugo svršavam u pijanu decembarsku noć... Nisam imao snage da ti priznam te proklete okruglice strepnje, te upitne vrckave loptice koje bi se povremeno iskoturale iz teškog sloja mjesečine za naših milovanja. Radije bih te uvodio u uzbibano more ružičastog biljega, gdje su stijenke rectuma bile sluzave košuljice napučene finim krvavim kapilarnim pohotnim prolazima. Ali i tu, u ovoj spužvastoj obilnosti, kao nesnalažljivi trombovi plutale su rijetke pur-gatorio-slutnje, teško probavljivi usirci zgrušana nemira što svjedoči o prolaznosti svake pa i najčvršće veze. Milko Valent 253 V Oris, veseli tropi — paradiso — /četiri marame vijore kružno. Prva marama: hrana i piće./ meso, umak od crvenog luka, staro crno vino, raženi kruh, afrodizijaci u noći Ritam uvodne svetkovine u januarski klokot. Mi čvrsti, raspojasani muškarci, prosti poput prdeža a krepki, o da!, prste žarili u snažna tijela, čvrsto meso, sebastijansko, oskarsko i svinjsko. Balkanlukkr-kanluk. Hola, hola! Skoči u subotu na dobro nadjevenu tržnicu! Kupi brdo klope. Raduj se, svršava semestar utopljen u trbušnu maramicu. Nadjevak s puno zelenja, soli i bibera. Živio! Da, i crvenog luka. Pet kilograma. I arhivsko vino staro dvadeset godina. Nekoliko boca, recimo deset. Pa onda osam okruglih hljepčića raženog kruha. Dakako, za jedno urnebesno pantagrueličko poglavlje. Sočno. Libidonosno. Seret-sko. A zašto? Eh, zato što pederi najbolje spravljaju hranu, nestaško jedan. Nestaško, ne drpaj majstora dok radi! Radije stavi neku ploču, ha! Na primjer: Violeta plete vjenčić, ili Violeta i njegovi prosci, ili Violeta ljubi poštara... To, to, bravo, kičasto ali

poticajno. Hola! Jup, jup. Izmlati žumanjak, jajno ludilo, dodaj malo cimeta, mrvičak hrena i lovorov list. To je afrodizijak, radostan uzvik noći. Ritam svetkovine plijeni naše studentskoasistentsko srce. Logičke doskočice blijede i nestaju u crnilu vina, u plavilu plavca, u bunilu naše podstanarske kvadrature, u močilu ljubavnih maligana. Žvači tiho. Januarski klokot. Nareži meso. Mi ćemo ga jesti, mi raspojasani muškarci, razob-ručeni i kurati, mi moderni i krepki tipovi. Pij, jer danas ćemo opet širiti naše krugove; bubnjarskim palicama razbubati pjesmu o mesu i umaku od crvenog luka, o starom crnom vinu, o raženom kruhu, i o moćnim afrodizijacima u noći. Uđimo u oris, vesele rajske trope pune kalorija! Cujmo tropski škrgut kalorične omame! Vijori maramo /hranu i piće/ za ljubavne ljuskare /tako/ tako /tako/ za male sljubljene školjčice. Hajde, pij! Pij požudna ljusko! Svih deset boca. A zubi? Tu 254 XXX - FILES su, ti bijeli lovci u raži, rafinirani šiljci grickanja. Žvaču li? Žvaču. Svaki ugriz cijedi raznobojni uštrcak. Nepčano narančasto, slijeva se niz grlo. Povodanj boje. Miris hrane i pića; vrtoglava rajska smjesa za strast. Nepčano narančasto u moru ružičastog biljega... jednom smo se tako prenajeli da nismo ništa mogli, samo smo gugutali. svojim pokretljivim jezikom očistio si mi usne školjke, a onda smo zagrljeni zaspali i sanjali ružičasto... Pij! Loči u zdravlje boljih predavanja. Jup. Za Lobačevskog. Za jedinstvenu teoriju polja. Za prohodnost lunarnog rectuma. Za narančasto. Za algebru predikata. Jup. Za jup. Jup VI Oralno, veseli tropski lahor - paradiso /Druga marama: erotsko uže./ cvrkutanje: zvao sam te Sebastijančiću, zvao si me Oskarčiću Praznici. Raj izgleda kao soba. Sobni raj. četiri puta tjedno. Zvoni dva puta. Dugo i nježno. /tiho/ — Otvori, Sebastijane, ja sam. /šapat/ — Dolazim, Oskare... I u sobi je toplo, raspremljen francuski ležaj, nekoliko knjiga unaokolo po podu, čarape sunovraćene u loptice, sve ispreturano.../ /glasnije/ - Gdje si tako dugo? /tiše, stidljivo/ — Već me svrbi piša... pipni! /mazno/ - Radije bih ustašcima... ali poslije. Gle, Sebastijančiću, donio sam fotoaparat, želim te snimiti za uspomenu... /maznije/ — Daj, oh, a onda ću ja tebe. Gdje da stanem? /umilno/ - Tu... tako. Izguzi dupence, neka se vidi šupčić, tamno ždrijelce gdje nestaju sve moje metafore... Milko Valent 255 /revno/ — A hoćemo li poslije masturbirati i gledati razbludne fotkice? /umirujuće/ — Hoćemo, dušo. Tu... još samo malo. Taaako. Da ti se sve dobro vidi, i kurčić i čmarčić i tvoje fine dlakice... /umolno/ - A pusa, pusica, Oskarčiću? /spremno/ — Evo, draga... prvo u kosku, tako, pa u nosić, tako, pa u brčiće, pa u usničice, tako, pa u bijeli vratić, takoc, pa u crnicebradavice ljupkaste ispupčenice, aha /molećivo/ —Joj, Oskarčiću, nemoj me tako vlažno ljubičiti... /spremno/ - tako, pa u kružić pupčića, tako, pa u stidni grmuljčić, tako, pa u crveni palčić, aha, hm, takoo, pa /strasnije/- ...čiću, Oskarčiću, ći-ću... mileni... ljubičiti... /spremnije/— ... pa u jajčeka, naše male bombončiće, draga... /brzimice/— ... tu, tu, tu, to, to, dragi Oskarčić, tu, to... /zamamno/ - pa pusiti guzu, ljubiti guzu pa se zaljubiti, male bundevice i sočnaste dinjice, pus, pus, tako, pa pusikati guznu pipicu, moj mali čmarić... /nestrpljivo/ - A bedrašca, a bedrašca, Oskarčiću? /hotno/ — I bedrašca, nestrpljivice mala, Sebastijančiću. /nestrpljivo/ - A prstiće, nožne ribice, Oskarčiću? /hotno/ — I prstiće, ljepotice, i

prstiće. /uzdah/ — Oh, Oskarčiću! /uzdah/ — Oh, Sebastijančiću, vragoljančice, vrtirepiću! /poletno/ - Oh, divlji Oskarčić, a tabančiće? /zaljubljeno/ - I tabančiće, pederčiću, preljubnice, /drhteći/ - Da, dragi... /drhtureći/ Draga... guzičicice moja... zatišje pred stravu jebanja. tiho mrmore riječi čija su značenja nedokučiva, put kroz usko erotsko grlo tonova. — voliš li me, Oskare? — volim te, Sebastijane... — a gdje me najviše voliš? — svagdje te najviše volim... — i obrve mi najviše voliš? — i obrve... 256 XXX - FILES Milko Valent 257 i oči mi najviše voliš? i oči, i onaj sjaj u njima... koji sjaj, Oskare? onaj, božanski i kurvinski... istovremeno? istovremeno, ljubavi... a voliš li moj jezik? volim, volim tvoj debeli i... i sočni i vlažni i... odvratni jezik, pohotljivi... a voliš li moju zadnjicu? volim tvoju malu okruglastu... moje dupe! da, tvoju guzicu, kurvice... zadnjičaru, ljubljeni... da, volim kada mi kurac uđe... u moju guzu, mačiću? u tvoje dupe, pederu... oh, kako si grub... razbludan... da, draga... već sam sva vlažna, Oskare... volim kad mi ude... gdje, reci gdje, sva umirem... kad ude u tvoje čvrsto crijevo... i... tako sam nestrpljiva... i kad osjeti toplinu... Oskare, nemoj, izludjet ću... gnjecavu toplinu smjese... Oskare... kašaste ljepote tamnosmeđa... imaj milosti, mili... i mekana... ne, ne... govna... da, ljubavi, volim tvoje govno... Oskare, prestani, vlažna sam, curi mi... volim kad u nj sperma štrca, ta mjesečina.

- ljubavi, stavi mi ga... ne mogu više... - još malo... ta mjesečina spermagovno, oh draga, noćas bih mogao napisati najljepše stihove... - šuti i jebi! - ... jer mi se noćas vjede pote i... - mili, bucko, ne pričaj, stavi mi ga... - i povedoh je do rijeke... - slušaj, životinjo! ako ne prestaneš... - i povedoh je jer bila je toreador... - daj, Oskarčiću, mačiću... Lorca je barem... - jebo, ha? ili bio jeben, ha? - da, Oskare, da, oh, Oskare, on je bio... - bolji pjesnik nego peder... - da... ne znam, voliš li me? - svagdje te najviše volim... - ah, konačno, počinješ... - aha... - stavi malo vazelina, danas sam tako uska... - aha... uzbuđuje me kad tako izvodiš... - kurvo... VII Analno, zanosni tropizmi - paradiso /Treća marama: vir seksa./ častan čovjek voli osjetiti božansko koplje Zimski praznici. Soba postaje razbojište. Raj se razbuktava. četiri puta tjedno. Zvoni dva puta. Dugo i nježno. Polako. 258 XXX - FILES vrutak, tako revan onemogućuje lijenost; plijeni izvornim pozivom na začepljenje, ututkan utukom slavohlepne kurčine, kitnjast i vrtirepast izbočuje lirskim pregnućem svoj obruč što titra prstenastim likom, tako reći prči se, guznom prčetinom vabi još pa još nezasitan, neuman a srčan, ne uvijek i spontan žudi zanosni tropizam erektivne biljke: kurčevite stabljike, dakle, može se reći, da jebali smo se surovo u grotlu Mjesečeve ra-sjekotine. jednom je čak prokapala krv; s lunarnih rubova zlatnika lilo je crvenilo, a mi nismo imali vazelina, neuspješno smo trošili pljuvačku, kad je ona tvoja puritanska krmača primijetila nekoliko zgrušanih mrlja na tvojim gaćicama, pomislila je da su se rascvali hemeroidi: liječnici, lijekovi, obiteljski krikovi... Polako sam te uvodio u uzbibano more ružičastog biljega, gdje su stijenke rectuma bile sluzne košuljice, nepatvorena klizišta za ubodne egzibicije; miris đurđica i svježeg govna nije narušavao ljubav već ju je snažio, plodio, bogatio; miris je moćan tropizam. Ipak, na kraju se pokazalo da je za tebe karijera nešto što nadmašuje, pa u krajnjem i potire gotovo svu bujnost jedne zdrave pederske seksualr>osti, onaj duboki zov homoseksualne ljubavi koja se dešava na rubovima lunar-nog rectuma, i koji nije manje plemenit od klasičnog ljubavnog nagnuća. četiri puta tjedno. Zvoni dva puta. Dugo i nježno. VIII Orgazmički, prskalice i žabice — paradiso — /četvrta marama: ovrhovoditelj vrha vrhova./ sve je bilo u znaku toplog i žilavog prstena, anulusa, premigoljavog usisavača žudnje još te želim, a nema te. zlatnik tužno kotrlja bogate filmove iz zlatnog perioda naše iznajmljene sobice, tamna i puna orgazama, dobra i teško razumljiva sjećanja, Sebastijane, zlatnik kotrlja: zima, lepinje snijega Milko Valent 259 magleno bliješte, na prozorskom staklu ždrijepci inja njište jebački sklad; u sobi je toplo a napolju

zimnica sumraka; i tvoja jaja su voljena, stopljena mojim žarnim dlanovima; gledamo kroz prozor dok te nujno otvaram, tebe prezrelu školjku; velovi zora, sumračni žreci snijega; gledamo kroz prozor a ja te lagano ševim, nenametljivo a dobro, temeljito, na mahove violentno, u tihi preljev biljega ruže. tvoj marljivi čmar nuklearno istiskuje moju ukrućenu radost; u valovitim stiskovima tiktaka ljubavni sok lune, tečno veselje nadolazećih erupcija; sniježi i lijepo je biti u top lome; zimski stud pršti, u mraku pršić; čmarno šaputanje sve je glasnije, pretvara se u krik; sovuljage strasti niknu bit življenja; ukočim se na tren, prenem u srhu, a onda dugo, dugo svršavam u pijanu decembarsku, januarsku, februarsku noć... 260 XXX -FILES INSTINKT AZRA (definitivni mrak) (iz zbirke »Al Gubbah«) zapisi iz provincije gdje je hrana izdašna a stražari relativno dobri ljeto, 1987. bubnjevi i čipke ako se spajaju u izvjesnom smislu znače prijestup, u drugom pak harmoniju. Eros i Tanatos u svakom slučaju izvrsno surađuju, zvuk čipke u pojedinim trenucima može nadjačati zvuk bubnja, to osjećaju mjesečari, a znaju izuzetno senzibilni muzičari kad slušaju tišinu, tišina je katkada bučna kao 32 sinhronizirane budilice prilikom zvonjenja. BLJUVANJE PO PRLJAVOJ KOŠULJI JE DOSADNO. BLJUVANJE PO čISTOJ VEć JE UZBUDLJIVO. ALI ŠTO SE ZBIVA AKO JE čISTA KOŠULJA NAPRAVLJENA OD CRNOG MATERIJALA? i Kišni mladi psi skupljali su se na Gornjem gradu. U gubicama su nosili ribe, mačeve i razlupane trombone. Pili su gin, tonic, pivo, pušili travu i mislili da su užasno stari. Nisu se usuđivali bilo što započeti. Svaka ideja izgledala im je besmislena, čak i vožnja motociklima po pustim gradskim ulicama. Njihova lica bila su ukočena, samo su oči podsjećale na tek ugašeni video. čak ni proljeće nije začudilo njihove sjajne obrve. Milko Valent 261 Jedne večeri bio sam strašno raskalašen. Mislio sam na Azru i pio u svakom lokalu koji mi se našao na putu. Da se malo smirim, ili da barem na trenutak zaustavim rastrojenu vožnju svojih živaca, otišao sam na mjesto gdje se skupljaju kišni psi. Ubacio sam se laganom kretnjom u njihovo društvo. Nisu me ni primijetili, jer takav je njihov stav. Odmah sam se osjetio bolje. Djelovali su kao novi apaurini iz apoteke. Zelenkasti odsjaj od pet miligrama na njihovim licima budio je nadu. Sebično sam usisavao tu boju kao konvertibilni esperanto. Kada sam zatražio bocu crnog vina, šanker me je pogledao prestrašeno. Nije navikao na ekskluzivne narudžbe. Ignorirao sam njegovo neiskustvo i mirno platio. Zatim sam se organizirano udobno smjestio između dva apaurina, natočio crvenu tekućinu u plastičnu čašu i pote-gao kao razularena Sahara. Od već ukomiranog susjeda užicao sam otprilike polovicu džointa i posvetio se video-programu. Opažao sam samo neke crtice, točkice i tu i tamo pogdjekoji muzički instrument. U stvari vrtio sam svoj film o crnopurpurnim instinktima. Pio sam s izvora i mislio o Azri. Pijanstvo me je toliko zahvatilo da nisam ni trepnuo kad se moj susjed pobljuvao na svoje hlače od crnog velura. Polupreradeni grašak s njokima, pretpostavljam, cijedio se lijeno niz nogavice. Apaurin je vozio slow-motion snimak. To je trajalo neko vrijeme, a kada je momak izvadio žilet za žile i počeo ga uporno promatrati prevrćući ga užasno sporo u svojim bijelim providnim rukama, znao sam da je definitivno odlučio pojačati feeling. Shvatio sam da je vrijeme za jednu krepku šetnju, bio sam uostalom već smiren i spreman, ne toliko pijan da ne bih mogao uživati u čarima proljetne noći. Ponio sam polupraznu bocu kako bi i asfalt osjetio dah s izvora, kroz staklo vino je ljeskalo crninu. Kada sam izlazio kišni psi nisu se niti pomakli, jer takav je njihov stav. Buljili su u monitor koji je rigao kolorirani mrak. Svog kolegu možda su samo okrznuli tamom iz svojih fiksiranih pogrebnih zjenica, jer oni su oduvijek znali da

smrt nije pitanje izbora. Znali su da će svatko od njih u nekom trenutku morati napraviti pokret nježan poput guščjeg perja i djelotvoran poput sudbine. Ja sam bio iz potpuno suprotne vrste, one koja do perja dolazi na puno teži način. Nisam vjerovao ni u šta, čak niti u to, kao što su vjerovali kišni mladi psi, da je smrt sloboda i da samo treba prepoznati onaj neumitni trenutak kada ona kaže da. S druge strane, veseli i jed262 XXX - FILES nostavni eros kao žilava snaga, kao stvaralački princip svemira bio je moja kob. Ne zla, ne dobra, nego naprosto kob (pojmovi dobra i zla tek su kratkovjeka civilizacijska tekovina). Želim reći da sam naprosto živio, odnosno barem pokušavao živjeti u skladu sa sobom, a eros je takva snaga koja perje, zapravo fino lebdenje u polusvijesti, mora i želi dosegnuti kroz manijakalno trošenje. Mačke koje su u Tkalčićevoj, gdje sam upravo prolazio, plačno poput ljudskih beba zavijale, sigurno se na ovo ne bi nasmijale. Možda bi se samo malo zacerekale. Ukočen od konzumiranja raznovrsnih elemenata šetao sam vrlo pažljivo. S vremena na vrijeme potegao bih iz boce. Ipak, negdje oko pošte u Jurišićevoj osjetio sam se besramno živahnim. Zavukao sam se u neku vežu, odložio već praznu bocu na prvu stepenicu i počeo drkati metodično i sporo kao lunatik. Zaneseno sam mislio na Azru. Dok sam svršavao intenzivno sam predočio sluzave bale kako klize niz njenu bucmastu bradicu. Mjesečinu sam prosuo po grliću boce i ostavio je tako ovjenčanu na stepenicama možda zauvijek usnulih građana. Taj čin dodatno je razvedrio moj eros, znao sam da moram biti s Azrom. Nastavio sam šetnju. Neki pijani albatros zamolio me za malo vatre. Dao sam mu čitavu kutiju šibica, jer znak je lošeg ukusa ako onaj koji nema što izgubiti nije darežljiv. Zar ne, Azra?! Mjesec je to potvrdio i nacrtao mi Azrin lik na svijetlom noćnom nebu. Imala je bijele doko-Ijenke. To je bilo sve. Zadovoljno sam se nasmiješio smatrajući to sasvim u redu. Uzdrhtao sam od gladi pomislivši na Azru kako se sagi-nje i na one dvije palačinke u frižideru. Krijesnice su padale po mrkom tamnom pločniku koji je samo prividno negodovao. Azra je tuširala Zagreb. PRAVDA I SUDSTVO SU UPOZORAVAJUćI DAH SMRTI. KAFKA JE BIO SADOMAZOHIST. VIDLJIVO JE TO PO TOME KAKO JE S UŽITKOM I PRECIZNO OPISAO PROCESE U ZAMKU PRAVDE. PROCESI I ZAMKOVI, DAPAčE PALAčE PRAVDE, JOŠ UVIJEK TRAJU USAVRŠAVAJUćI SE. DA LI NETKO DANAS POSJEDUJE TAKAV EROS NEKRO-FILIJE KOJI JE U STANJU NADIćI KAFKU? Milko Valent 263 - Optuženi, ustanite! Ustao sam. Promatrao sam kafkijanski pogubnu jednostavnost bezličnog namještaja. Jarko sunce još je više svojim izdajničkim svjetlom izoštrilo prirođenu ružnoću asketske, grube i u svemu siromašne sudnice. Gledao sam čovjeka u oči, po nekim znacima izgleda amortiziranog pedera, koji je očito rijetko razmišljao, jer da jest sigurno ne bi radio na tako sramotnom mjestu. Ako je pak razmišljao, onda je nepobitno sadist koji svoju sklonost prikriva uglednim građanskim zanimanjem. Mislim da su svi suci zapravo sadisti, bilo da su svjesni toga bilo da nisu. - Priznajete li da ste dana 15. maja ove godine, petak oko llh prije podne, u Maksimiru, u šumarku ispod Vidikovca, silovali maloljetnu te invalidnu Azru T., kod koje je uslijed inkriminirane radnje nastupila... Prestao sam ga slušati. Šutio sam i kroz prljavi prozor promatrao let goluba koji se trudio imitirati galeba. Sjetio sam se pri tome i ove rečenice na engleskom: »Why is it so hard to be like the rest of the flock, Jon?«. Eh, lijepo i jednostavno pitanje. Zapravo bilo mi je svejedno. Osjećao sam se potpuno ispražnjenim za dugo vrijeme. Neprekidno sam šutio. Pretpostavljali su da se branim šutnjom. Advokat, dodijeljen mi po službenoj dužnosti, doista se trudio. Pokušao je dokazati da sam u trenutku »inkriminirane radnje« bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti. Itd. Ja nisam otvarao usta i suđenje je proteklo u najboljem redu. Sudska mašina iako dobro nauljena ima dosta pukotina, naravno, ali ja nisam inzistirao. Za njih sam bio zadnji gnjus, kao i obratno. Gadio sam se ja njima, gadili su se oni meni. Na kraju sam dobio onoliko koliko su oni mislili da u skladu sa Krivičnim

zakonikom moram dobiti. Ja sam mislio drugačije. I moje zlato, da je moglo misliti, zacijelo bi mislilo kao i ja. Proces je bio začuđujuće brzo završen, i tako sam otišao živjeti na svježi provincijski zrak. U zagrebački smog vraćam se na svoj 65. rođendan. Nadam se da ću biti u dovoljno dobroj formi da odem na Gornji grad. Rado bih s novim kišnim psima proveo nekoliko ugodnih trenutaka uz video, obavijen zelenkastim odsjajem. Usput: živjeli umirujući plavi dimovi! 264 XXX - FILES Milko Valent 265 SUNCE GORI TAKO INTENZIVNO SAMO ZBOG TOGA JER JE SAMO. ZAISTA USAMLJEN čOVJEK GORI ISTO TAKO, ALI TO SE UGLAVNOM NE OPAŽA JER GA JE CIVILIZACIJA OBUKLA U ODJEćU DISKRETNE SIVE BOJE. ALI AKO KATKADA SKINE TU LAGANU, S MUKOM SKRPANU ODJEćU, DA LI ćE I ON ZABLISTATI KAO SUNCE? Imam potrebu da budem precizan, jer to pojačava užitak prilikom svakodnevnog masturbiranja na WC-u. Azru sam prvi puta vidio negdje krajem siječnja na stepeništu zgrade u kojoj sam stanovao već nekoliko godina kao samac nakon smrti svoje žene. Imali smo kćerku koja se još prije udala i otišla s mužem u Rijeku gdje i danas živi. Radio sam svoj posao korektno, a u slobodno vrijeme vježbao sam mjesečinu, živio vrlo razuzdano. Sve do tog hladnog siječanjskog dana kad sam se zapalio. Nitroglicerinske baklje gorjele su neprekidno u mom konačno probuđenom mozgu. Za vrijeme radnih jutara jedva sam uspijevao održati koncentraciju. Azra, Azra, divno bijelo ljepilo! Nitro. Vitro. Hitro. Za djevojčicu od 11 godina imala je već prilično razvijeno tijelo, vrlo skladno i protežno. Hodala je toliko graciozno, malom dječačkom guzom zafrkavala je zrak i ja sam naprosto poludio za njom. I inače sam volio djevojčice, ali Azra me je prva bacila u nebeski koridor iz kojeg nisam mogao, nisam htio izaći. Naročito sam se oduševio glavom. Mongoloidna, savitljiva, jedva je stajala na nejakom kratkom vratu. Njezin jezik, velik i ljigavo slinav, bio je neprekidno isturen između rijetkih tupastih zubi. Niz njenu bucmastu bradicu uvijek su klizile bale. Kosica joj je bila rijetka, podsjećala je na vlažnu slamu, a oči su joj bile ludo vodeno plave, prozračne kao azur u ranu zoru. Dakako, bila je malo duševno zaostala, ali, kako se kasnije pokazalo, sve bitne a time i jednostavne radnje vrlo je savjesno obavila. Ono zbog čega su drugi odvraćali pogled, zbog te takozvane patološke anomalije, mene je užasno bitno privlačilo. Naime, taj naglašeno krasan kontrast ljepote mladog polurazvijenog tijela i ružnoće glave, nisam nikada dotad osjetio kao uzbudujuće polje za mogućnost običnog zdravog erosa. Mjesecima sam drkao gotovo svakodnevno misleći samo na nju. Naravno, približio sam se toj ljepoti od djevojčice, ali sam ipak bio dovoljno oprezan. Susjedstvo ne prašta sunčeve protuberance, ono voli sivilo. Tu i tamo sreo bih je u dućanu, ili na ulici, ili u liftu. Koristio sam svaku priliku da joj pomilujem guzu, glavicu, vratić, i kažem poneku toplu riječ. S vremenom su njene oči poprimile sjaj razumijevanja, postali smo u neku ruku prijatelji. Katkada bi me zazvala, onako nespretno izgovarala je dražesno moje ime. Kada bih uhvatio priliku tepao sam joj Azrice, Azrice. Jednom kad smo se sami vozili u liftu nisam mogao više izdržati. Gurnuo sam joj jezik kroz vječno poluotvorena usta. Jezik je ušao lako, nije se branila, htjela me je. Sve je bilo toplo, meko i sluzavo. Nije mi odvratila, sirotica, nije znala, ali je zamljackala, očito joj se dopalo. čak su se pojavili prvi stidljivi tragovi smiješka na njenim velikim usnama. Divno je balavila. Drhtao sam poput pubertetlije, a navršio sam već 45 godina. Drugi put pozvao sam je kod sebe na čokoladu. Imao sam desetak komada čokoladica »Životinjsko carstvo«. Jeli smo čokoladu i gledali sličice. Zatim smo se ljubili umrljani smeđom smjesom, ustvari pokušao sam joj objasniti kako treba micati jezikom. U međuvremenu sam pustio muziku svoje generacije, neku ranu ploču Rolling Stonesa. Doista smo uživali. Otišla je nakon pola sata. Naše druženje bilo je na neki način sve intenzivnije, sve tamo do onog predivnog majskog dana.

Bio je petak, nisam radio jer sam bio na bolovanju. Da se malo razmrdam obukao sam trenirku, tenisice i uputio se bodrim korakom prema Maksimiru na proljetni jogging. Sreo sam je kod slastičarnice i jednostavno je poveo u zelenilo. Pretvorio sam se u žar. Sve se odigralo munjevito kao prasak sunca u mračnoj noći. Bili smo ispod Vidikovca. Ptičice, crvi i cvijeće znali su otpočetka istinu o nama. Bog se blagonaklono nasmiješio, njegova djeca spremala su se da na trenutak postanu sunce. Opčinjeno sam promatrao Azrine bale, ružičaste usne, crvenkastožuti jezik. Kao izvježbani komandos, marinac s morem u očima, ležerno ali opako brzo, izvadio sam kurac iz trenirke i stavio ga u njena oduvijek spremna usta. Kako se smjestio u usnoj šupljini znao sam da smo stvo¦ 266 XXX - FILES reni jedno za drugo. Sve je shvatila u trenu. Polako je micala jezik, doduše nespretno, ali to me je, baš to, ubrzo bacilo u crnopurpurnu tamu. Uskoro sam počeo svršavati nabijajući njezinu malu glavu na moj užas. Lampioni su bljeskali zelenkasti odsjaj, eksplozija je trajala eonima. Nismo znali za sebe jer smo postali sretni. Pali smo na travu. Kada sam došao k sebi, treperav i krhak, primijetio sam Azrino tijelo pokraj svojeg. Bila je beživotna, a lice joj je bilo umrljano mjesečinom. Opazio sam neke ljude kako nam prilaze. Nisam se obazirao. Osjetio sam u sebi još jedno crnopurpurno nadiranje sreće, a onda sam pao u nesvijest. Mrak je bio perje, definitivno i jestivo. toliko, u provinciji radim, gledam TV, u WC-u vježbam mjesečinu, svakodnevno, kao što već rekoh: zrak je svjež, hrana izdašna, a stražari relativno dobri, osjećam se beskrajno sretnim što sam barem jednom u životu bio sunce, kajanja nema. vatrena lopta puna sretne i potpuno pronađene Azre ne osjeća kategorije, samo crnopurpurni mrak koji neprekidno razmnožava krijesnice, male zvjezdane munje u potpuno usamljenim očima. Milko Valent 267 Borivoj Radaković Borivoj Radaković rođen je 1951. godine u Zemunu. Jugoslavistiku i komparativnu književnost diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Nakon dugogodišnjeg novinarskog i kritičarskog rada, kreativni bum doživljava tijekom devedesetih. Najprije objavljuje roman Sjaj epohe (1990), a potom i zbirke priča Ne, to nisam ja (1993, reizdana 1998) te Porno (2002). Pisao je i drame - u kazalištu Kerempuh izvedena mu je trilogija Dobro došli u plavi pakao. Misi nebodera za Miss svijeta i Kaj sad?. Osim toga, Radaković piše i radio-drame, eseje, putopise, publicističke radove i poeziju (u pripremi za tisak nalazi se knjiga pjesama Linguojunta). Radaković potpisuje i brojne prijevode i to mahom suvremenih anglosaksonskih autora (Hanif Kureishi, Kathy Acker, Alex Garland, William Burroughs, Julian Barnes...). S nekima od tih pisaca Radaković održava prisne kontakte te je zaslužan za njihovo predstavljanje domaćoj publici. Idejni je voda i jedan od triju osnivača FAK-a, stožernog književnog pokreta oko kojeg se u posljednje vrijeme okuplja mlada generacija hrvatskih pisaca. Intervju: Ravnopravnost među plahtama — 1990. godine objavili ste roman »Sjaj epohe« koji dobrim dijelom opisuje zagrebačku atmosferu s kraja osamdesetih... — Rekao bih da ta knjiga, u književnom smislu, otvara devedesete i to mi se čini važnijim, nego to što se na tematskom planu bavila osamdesetima. Mislim da je danas u »Sjaju epohe« lako prepoznati neke elemente koje imam zajedničke s, naročito, britanskim piscima koji su na književnu scenu stupili u drugoj polovici prošlog desetljeća, a ja sam na to ponosan. To se u prvom redu odnosi na upotrebu jezika, pa na autentičnu urbanu topografiju, a i na tematske momente koji su bili važni u devedesetima, kao što je, na primjer, »nogometna književnost«. Naravno da u mojoj knjizi ima nekih elemenata osamdesetih s postmodernističkim reciklažama, ali ja sam presretan što su se mnoge injektive koje sam tada imao, potvrdile baš kao tipična literatura proteklog desetljeća.

— »Sjaj epohe« izuzetno je kvalitetan roman izgrađenog rukopisa, no on je vaš prvijenac. Pojavio se kad ste već imali 39 godina. Kako to da prije niste pisali prozu? — Ma, ja sam prije toga pisao za vlastitu ladicu. Radio sam tada u novinama koje su oduzimale strašno puno vremena, čitao sam mnogo tuđih rukopisa. Osim toga, bio sam i mladi, mnogo se pilo. Uglavnom, bilo je malo vremena za pisanje nekog jačeg komada. U mom mentalnom sklopu tada je postojao takozvani poetski konkretizam, one nelinearne igre s tekstom koje su se uvijek iscrpljivale u radovima kraćeg daha. I tko zna koliko bi tavorenje između književnih sitnica, kafića i podnošenje socbirokracije trajalo da zimu 1987/88. nisam proveo u Londonu. Valjda je tamošnja, neka, za mene uvijek ljekovita londonska vibra djelovala toliko da sam rekao »dosta« svemu: i poslu, i državi, i partiji, i novcu, pa i mnogim ljudima. Odlučio sam se za slobodu, a potpun prostor slobode za mene je samo i jedino moje pisanje. 270 XXX - FILES — »Sjaj epohe« sadrži neke od najljepših stranica domaće erotske proze. Opisi seksualnih doživljaja glavnog junaka poetski su i realistični te, suprotno malenoj tradiciji na koju ste se kod nas mogli osloniti, uopće nisu duhoviti, niti tome teže... — Ja tretiram seksualnost kao odnos ravnopravnih ljudi i upravo sam na tome inzistirao u »Sjaju epohe«. Kad taj moj glavni junak vodi ljubav s glavnom junakinjom, inzistiram na tome da su oni ravnopravni, da prave nešto što je svečano za njihov odnos, što je svečano za tjelesnost i za ljudskost. Htio sam postaviti tezu da ljudi kad su goli, da su tada i najiskreniji, premda i to propitujem u nekim trenucima. Namjerno sam išao na to da to bude poetično, a ne duhovito, jer sam oduvijek smatrao da ubacivanje humora u seksualnost predstavlja bijeg od te svečanosti, bijeg zbog straha od suočavanja. Istodobno, to je i bijeg od odgovornosti. A ja smatram da je u seksualnosti odgovornost, i to izuzetno velika. Odgovornost prema tom nekom s kime se vodi ljubav, jer je gol i nemoćan. Zato mislim da je tu duhovitost naprosto nepotrebna. — Na kraju druge trećine romana, zgodno je ubačen nesvakidašnji pjesnički kolaž. Taj poetski lanac objašnjen je time što djevojka glavnom junaku šalje svoje intimne fotografije, dok on, zauzvrat, piše sonete o njezinoj vagini. Da li ste te sonete već prethodno napisali, pa ste ih potom samo ubacili u roman? — Ne, ta mi je ideja došla na pamet kad je stvar bila već u toku, jedino što sam, isprva, zapravo imao namjeru ubaciti nekoliko drugih ženskih likova. Tih sam dana išao po gradu i pitao djevojke da se daju fotografirati. Pristalo ih je sedam-osam, ali onda je vrijeme već bilo prekratko i nisam uspio napraviti planiranih 14 soneta s 14 fotografija raznih djevojaka. Tako sam se morao odlučiti za jednu junakinju, a onda je i kompozicija romana otišla nekim svojim putem. — Je li »Sjaj epohe« autobiografija? Barem u erotskom smislu? — Tamo ima autobiografskih elemenata, ali ipak je to roman pa, prema tome, u njemu ima i mnogo toga što je izmišljeno jer je samo pisanje diktiralo što treba ubaciti. Inače, mislim da sam u stanju prepoznati one koji ispisuju puku seksualnu maštu jer u njih, kao kod mladih ljudi koji još nisu imali seksualnih iskustva, sve uvijek prelazi u muškaračku brutalnost. Takvi su mnogi domaći, tobože erotski pisci koji pišu u stilu »ja sam njoj napravio to, a ona je grcala, a onda sam joj ga Borivoj Radaković 271 nabio...« i tako dalje. Meni se takav tip literature gadi. Neću reći da sam osobno prošao baš sve situacije koje opisujem jer neke bi, možda, podrazumijevale akrobacije, ali ja sam živ, volim seksualnost i volim komunicirati s osobama suprotnog spola. Da sam homoseksualac, ne bih se libio priznati da jesam. Možda nažalost, ali nisam ni biseksu-alac. Heteroseksualan sam i, eto, skupio sam neka iskustva za pisanje. — U dijelu romana koji se zbiva u Londonu, glavni junak dobiva zadatak da napiše recenziju antologije lezbijske poezije kakvu ste i vi sami kasnije sastavili... — Taj trenutak je istinit. Osobno sam uistinu upoznao, sada već pokojnog, gospodina Auberona Waughana i s njime dogovorio da za »Literarj Revieiv« napišem kritiku antologije »Imenovanje valova« što ju je sastavila Christian McEvan. Ona je završavala s osamdesetima i tamo su bila

okupljena veoma jaka imena, pjesnikinje koje su u tom trenutku bile najjače na engleskom govornom području. Meni je ta knjiga bila izuzetno draga, a doživjela je velike pohvale i u Engleskoj. Sam sam kasnije, početkom rata, vjerojatno imao krivu projekciju da je rat ta prljava, odvratna i isključivo muška stvar i nekako sam se fromovski suprotstavljao toj muškoj potrebi da se silom ude u tuđe tijelo - metkom, nožem... Stoga sam se prebacio na najekstremniju žensku stranu koja je lezbijska. I moja antologija lezbijske poezije »Dvije«, baš kao i knjiga »Ne to nisam ja«, imaju svoje polazište u tome. Za samu antologiju, neke sam stvari uzeo od Christian McEvan, ali sam kompilirao i iz drugih antologija i onoga što sam samostalno čitao. Nažalost, ja sam do sada uvijek imao posla s malim izdavačima — ne po financijama koje imaju, nego po dometima. I onda je ta antologija nesretno prošla, naprosto je nema na tržištu... — A kako je prošao sam roman? Baš s obzirom na detaljne opise tjelesnosti... — Reakcije su bile izuzetno dobre i o romanu su pohvalno pisali tada najjači kritičari — Zdravko Zima, Igor Mandić i mnogi drugi. To je bilo vrijeme u kojem je ono što ja zovem pozitivom anarhijom, još uvijek divno funkcioniralo. Vlast je bila preslaba da išta ukine, kriminal je bio preslab da uzme maha, svi su imali najmanje tisuću maraka plaće i relativno smo dobro živjeli. Sve je to bio labuđi pjev pred strašne devedesete. Ne čudi što u takvom vremenu nije bilo zgražanja, 272 XXX - FILES čuđenja, ni uvreda na moj račun. Usput, uskoro izlazi drugo izdanje i baš me zanima kako će proći. Sad se sve promijenilo, sad je maha uzeo neki ruralni moralizam, pomiješan s tobožnjim čistunstvom rekristi-janiziranih pogana. Takvi bi se mogli naći u čudu ako im netko, jer oni ne čitaju, natukne čega sve ima u »Sjaju epohe«. — I poslije tog romana, vašoj literaturi nije nedostajalo sočnih sadržaja. No, i pored tog očiglednog zanimanja za seksualnost, nikad niste pisali za »Erotiku«. Zašto? — U mom pismu ima mnogo erotike, ali ja nisam pornografski pisac jer pornografija je žanrovska literatura. U »Erotici«, i na takvim mjestima, traži se upravo to, ali moja književnost ima druge ambicije. Meni erotičnost i tjelesnost nisu same sebi cilj, kao što je to u pornografiji, meni one trebaju da bih opisao neke druge stvari. Svejedno, tu i tamo neke bi moje stvari prenosili razni pornografski ili polupor-nografski magazini. Nemam ništa protiv, samo što smatram da moji tekstovi nisu za takve publikacije. Svoj puni efekt oni imaju tamo gdje se erotika ne očekuje, a ne tamo gdje je u prvom planu. Nadam se, pak, da sam i sam po sebi erotičan čovjek, pa da je u skladu s time i moj ispis erotičan, da ima strast i vrelinu. Svakako da u izboru između Thanatosa i Erosa, ja biram i slijedim samo Eros. — Ipak, za jedan erotski časopis preveli ste porno-klasik »Vrag u gospođici Jones«. Sto vas je u njemu privuklo? — Kao prvo, »Vrag u gospođici Jones« izvrstan je film. A kao drugo, i sama priča veoma je dobra: djevojka iz katoličke obitelji živi čedno i odbija svaku vezu prije braka, ali kad ostaje bez dečka na kojeg je računala, izvrši samoubojstvo. No, kako je u nebo došla prerano, zbog samoubojstva, a i zbog manjka grijeha, oni gore na nebu odluče je vratiti nazad, da zasluži svoju kaznu. Cura se vraća u ovaj svijet i zdušno se daje na stjecanje grešnosti pa se odaje raznim tipovima seksualnosti. Taj je film prepun kršenja svakojakih tabua i zato ga smatram jednim od najvećih pornografskih filmova. Zapravo, kako su mu ambicije mnogo jače nego u pukim pornografskim filmovima i romanima, taj roman više i nije pornografija. A sve završava strašno: ta žena ponovo izvrši samoubojstvo i tu se nudi jedna zanimljiva vizija pakla. Gospođica Jones ima neodoljiv poriv za seksualnošću, ali njen partner u sobi za vječnost, iz nekog svog razloga, samo lovi muhe kojih nema. Borivoj Radaković 273 — Nakon »Sjaja epohe« uslijedila je trogodišnja pauza, sve do pojavljivanja vaše prve zbirke priča »Ne, to nisam ja«. Gotovo čitava naklada kasnije je, pod misterioznim okolnostima, nestala te je knjiga reizdana prije četiri godine... — Mogu samo slutiti što se otprilike dogodilo. Ubrzo nakon objavljivanja knjige, počela je igrati i moja predstava »Dobro došli u plavi pakao« na koju je, zbog galame oko imena »Dinamo«, vrlo

žestoko i bijesno reagirao tadašnji predsjednik te sam ja, očito, proglašen nekakvim državnim neprijateljem. Ne želim insinuirati, ali kako sam saznao od nekih ljudi koji su bliži izvorima informacija, knjiga je povučena upravo zbog toga. — Prikaz seksualnosti u toj knjizi znatno je suroviji... — Da, to je ratna knjiga i u njoj ima strašno puno nasilja. Kako sam pacifist, napisao sam knjigu protiv rata kao takvog, nisam nikoga imenovao, naprosto sam govorio o tim najstrašnijim stvarima koje se događaju u ratu. Silovane su žene, silovani su i muškarci; to je ono krajnje poniženje od kojeg ponekad čak ni smrt nije gora. Pišući o tome, zapravo sam ispisao sav svoj užas i strah i nemoć. Uh, kako je teško bilo živjeti, kako mi je teško bilo to pisati. — Zanimljiva je priča u vezi s vašom posljednjom knjigom »Porno« koja je izašla početkom godine. Vi ste za njen otkup raspisali novinski natječaj. Teško se sjetiti kad je neki domaći autor na taj način ponudio svoju knjigu izdavačima. — Neki su mi izdavači rekli da bi rado objavili moju knjigu priča, ali pod uvjetom da maknem ovo ili ono, ne bi li se tako izbjegli mogući problemi. Ne smatram da sam demijurg, ali mislim da sam svjestan svega što pišem, znam što svojim pisanjem hoću postići, pa stoga nisam htio ništa mijenjati. Kako se izdavači i ja nismo mogli složiti, odlučio sam ići potpuno sam, ne u smislu mog nekakvog junaštva, nego s namjerom da se neke stvari pokrenu. Na kraju mi se javilo nekoliko izdavača, ali i nekoliko sponzora. Odlučio sam se za sponzora koji je bio više nego korektan — ne želi da mu objavim ime! Moja neovisnost time je ostala potpuna. — U kuloarima su se spominjali sporni pedofilski dijelovi posljednje pripovijetke... — Ne radi se o tome da su ljudi htjeli cenzuru, nego, naprosto, za njihovu orijentaciju i viđenje puta kojim idu, te su neke stvari bile 274 XXX - FILES prežestoke. Ali u »Pornu« nema nikakve pedofilije, a najmanje poticanja na nasilje nad djecom. Pedofiliju smatram zločinom jer smatram da djeca ne mogu ravnopravno odlučivati o seksualnom odnosu sa starijima. Radi se o završnoj priči o jednom iscjelitelju koji ima takvu čudesnu moć da liječi ljude ševom. Inače, mislim da je »Porno«, za razliku od prethodne, topla knjiga. Pornografska nije, unatoč svome naslovu; a naslov je ipak opravdan. Od pornografije sam preuzeo golo-tu, izravnost, žestinu, govor bez ustezanja. U pravoj umjetnosti to se zove punk. — Jedan ste od osnivača FAK-a. Kakav je odnos te generacije pisaca prema erotici? Postoji li, po vama, neka bitna razlika u njihovom tretmanu erotike s obzirom na prethodno književno desetljeće? — Osamdesete su inzistirale na tom nekom tipu seksualnosti koji je bio lažan, kao što su i inače osamdesete bile potpuno lažne sa svojim postmodernizmom i intelektualizmom. Mi smo, pak, svi tu negdje, u tom nekom tipu realizma koji se onda, naravno, neće libiti ispisati i te trenutke. Jer realnost je i krevet, a ne samo stol ili kafić. Tako će i moje kolege, bez ikakvih problema, neke stvari naznačiti bez stida ili primisli kako su kao nešto hrabri pa to ispisuju. Dakle, rekao bih da je erotika kod njih nešto potpuno normalno i svakako funkcionalno unutar teksta. Borivoj Radaković 275 LANAC KOJI NEDOSTAJE (ulomak iz romana »Sjaj Epohe«) Chris stanuje u blizini, Brook Green. Odlučim da je otpratim makar kasnije morao pješačiti do South Ealinga. Povedem je do moje će-vabdžinice pa uzmemo kebab i putem jedemo. Upravo je ponoć, kišica rominja, za mene »s neba rosi mir«. Primjećujem kako ona odvaja luk koji je uz listove zelene salate, krastavac i paradajz pridružen porciji. Da li je to znak, pitam se i živ se pojedem što sam već nekoliko zalogaja popratio i sočnim lukom. Onion, vrag ga odnio. Onion i moje glupo japaja. A treba sada biti Onaon, kako kaže Anka Zagar (Anaan, Francija Zagoričnika?) Počnem i ja luk ostavljati po strani. Oboje udišemo zrak preko jezika i time smanjujemo žestinu umaka, smijemo se jedno drugome kako nas peče. Chris zastaje, stišće noge kao da joj se piški i sva se savija i stenje, a onda se meni ruga jer radim isto. Odmah izmišljam takmičenje: tko će duže izdržati, a da ne da znak da ga peče.

Umačemo komad somuna u chillv umak, pokazujemo jedno drugome da je dobro natopljen (nema varanja) i njam! Ma kakvi! Ne možemo izdržati ni ona ni ja, cupkamo, grčimo se, ona otrči naprijed, pa se vrati, pojuri kraj mene, pa odjuri u suprotnom pravcu. Ulica je pusta, a mi se smijemo, razdragani, spojeni ljutnjom dok nam žestina reže dah. Gledam je, mladu, razigranu, još uvijek začuđen i nenaviknut na ženski lik obrijane glave. I eto je opet trkom prema meni. »Sad, sad, sad«, gurnem me s leda, naglo stajem pred nju, zaustavljam je, hvatam, grlim i, i sam iznenađen, počnem je ljubiti. Gledam joj oči, krupne, zatečene. Ne opire mi se, mada me ne grli, još uvijek u ruci drži papir u koji je umotan kebab, a iz njega sada prosipaju se kolutići krastavca i luka. Prepušta se, polako zatvara oči, ja je ljubim, jer je ljubim. A onda postaje neizdrživo. Naglo se odbijamo jedno od drugoga i hvatamo se za usta. Prokleti umak! Smijemo se oboje dok nam jezici i usne gore. »To sam ti samo htio pokazati što ¦„< ¦-" ^«llli&Ssi' & 'S>V' %«---.i U'A';v. S^ifeii 276 XXX - FILES je vreli poljubac«, dahćući izvlačim situaciju. Ona digne glavu i zine u nebo da joj kišne kapi rashlade ožežena usta. Kraj nas, presjekavši nas zvukom sirene, projure policijska kola »Fuck you!«, klikne Chris, a ja s dobrim »Pička vam materina!« inter-nacionaliziram prizor. Zapravo, ni ona ni ja nismo znali što s pustom romantikom. Dobro su nam došli. Iz Hammersmith Roada skrećemo u Brook Green. Kako mi je taj kraj poznat! Na broju 52 nekada je stanovala Acija Alfirević, Splićanka, moja studijska kolegica, kvalitetna pjesnikinja, svjetski putnik i woman of the world. Nakon Londona živjela je dvije godine u Americi. Sada je u Australiji. Tu sam drugovao s njom i njenim prijateljem Rogerom, filmskim režiserom i prvim »zelenim« kojeg sam upoznao, s Ljiljanom Smodlaka i njenim suprugom. Treća ulica s desna je Caitheness Road. »Chris«, kažem, »u ovoj ulici živi možda najveći engleski pjesnik danas, Brian Patten.« Ona stanuje dvije ulice dalje, Dunsanv Road. Mjerkam 7-8 stepenica koje vode do ulaznih vrata kuće u kojoj Chris stanuje neodlučan da li da scenu poljupca za rastanak izvedem na samoj ulici (što je nezgodno) ili na vrhu stepenica (što je još nezgodnije jer je prostor veoma uzak). Sav raskvašen sentimentalnošću i ne pomišljam na to da možda još nije vrijeme za rastanak. Chris je mnogo praktičnija i brža: »Hodi k meni, sama sam jer je moja cimerica (room-mate) otišla kod roditelja u Sussex. Imam i par konzervi piva.« Kako divan prijedlog upravo u trenutku kad sam ja htio zakomplicirati! Ah, ti engleski prostori u kućama s rizolitom koji sobama daje više svjetla i, za mene, rođenog i odraslog u pukoj geometriji kvadrata i pravokutnika, posve neuobičajen tlocrt. Osvrćem se radoznalo i radosno po sobi, velikom prostoru odijeljenom u nekoliko funkcionalnih dijelova. U jednome je televizor, dvije goleme fotelje, okrugli stol i kauč, a u drugom, srednjem, oveći stol s nekoliko stolica, polica s knjigama. U trećem dijelu dva kreveta. Jedan je veći. Kako da ga ne odmjerim? Širok, prekriven svjetloplavom dekom, na njemu velik jastuk. Brzo s njega skinem pogled kao kad se pravim da dami koja se nagnula da servira piće nisam zario oči u dekolte i vidio joj grudi. Sjedam na kauč, a Chris mi nudi čaj, odnosno kavu. Odabirem kavu jer mi pivo uz čaj ne ide. Stavlja preda me limenku i čašu i odlazi da spravi kavu. Promotrim sobu još jednom. Vrlo je uredna, po zidoBorivoj Radaković 277 vima slike, vjerojatno njene, ali nemam koncentracije da ih bolje zagledam. Osjećam da se dramatika mijenja, žudnja mi porasla, puls 110, tlak 160/100. Kako me stimuliraju njenih 19 godina, čudnovata figura, nagost glave! Dišem duboko i nastojim se, moram se smiriti. Jedan moj prijatelj radi kao nastavnik u gimnaziji u kojoj veliku većinu đaka čine ženska djeca. Svakodnevno on nakon nastave juri u »Gurman« ili »Plavu lagunu«, lokale u Adžijinoj ulici, i sav frustriran napija se do besvijesti. I ja bih tako, odnosno i ja tako s njime u društvu, forsirajući najjeftinije piće,

»Badelov« konjak, tugujemo što su već kćeri naših vršnjaka dosegle dob u koju se zaljubljujemo. Nas dvojica bez djece, prijatelji očeva čije kćeri nisu više djeca. One. četrnaestogodišnjakinje, zaljubljive i uplašene kao mišići, petnaestogodišnjakinje, radoznale i izazovne, drske zbog mladosti -regrutacijski uzrast za stasavanje u ženstvo, ženskost, ženstvenost, u žensko, u ženu. Pa sweet little sixteen! Zbog njih se pravi rock and roll, zbog njih postoji svijet, zbog njihove puti, napete kože, čvrsta tijela koje nitko, čak ni nešto mladi ni nešto stariji ženski ljudi ne mogu imati. Svake godine nailaze u milijunskim valovima, a sve su dalje: one su mi samo prošlost i čista utopija. Žene su najljepše u dobi između drugog i trećeg klimakteričnog punkta, između 14 i 21 godine. Tinejdžerke, uglavnom. Možda s manje dražesti, ali i na prvi poglečić uzbudujuće jest i razdoblje između trećeg i četvrtog klimakterija, zanosni su i zrelost i rafinman koji krasi žene između 28 i 35 godina, privlačni su iskustvo, mudrost i strast (zadnjeg vlaka?) u dobro uščuvanih žena do sedmog klimakterija. Civilizacija i bolji životni standard omogućujući draž u zamamne mame u dubokim četrdesetim godinama. Od 49. godine nadalje naplaćuju se odoljevanje i neodoljevanje ponudama života. Mudre znaju što i kako, nemudre postaju vještice, zloća i mržnja, kletve i uroci njihovo su obraćenje svijetu. Nepravedno je, ali mene erotski ne privlači ma kakvom bila ljepota bore na iskusnom licu starice. Tome tek treba da se naučim, kad se, uostalom, pomirim sa svojom doraslošću do srednjih godina. Kako su mnogo savjetnici Elizabete I vodili računa o njenim klimakterijima, čak je klimakterični čvor označavao ključni moment u odluci da se krene u rat ili da se on izbjegne. Možda se o tome vodilo računa i u Viktorijino vrijeme ili je sve bilo prepušteno 278 XXX - FILES Disraeliju i njegovim procjenama. Gledam nedavno na tv razgovor s Elizabetom II. čestita bakica sjedi na nekom trosjedu; skromna kao dobra tetka iz Bačke, odabrala je sami kraj, a ne bahatu sredinu po-čivaljke. Sjedi s rukama u krilu, smjerno skupljenih nogu (Bucking-hamska palača ne dozvoljava prekrižene noge) i govori prisno, prijateljski i mirno. Godine 1989. ona navršava svoj deveti klimakterij. Njena premijerka, Margaret Thatcher, ulazi u svoje deseto razdoblje. Kad su bile na prijelazu osmog na deveti klimaks, 1982, Engleska je u egzibiciji sile i nadmoći povela rat za Falklande. Chris donosi kavu i sjeda mi nasuprot. Gledam je, dozvoljavam da sva moja naklonost bude vidljiva, ne pokušavam sakriti pohotu. Pomalo izobličenim glasom u nekom joj trenutku reknem: »Lijepa si, Chris« i prisjetim se kako sam prvi put na engleskom, a jednako tako sa srcem u grlu zbog uzbuđenja, tu rečenicu rekao dragoj Adelaide u Hengeloou kad sam davno bio u Nizozemskoj u hipiluku. - Hvala ti - kaže Chris. - Hvala tebi - reknem i zasutim, opčinjen i neodlučan. Zapravo, po mom scenariju, trebalo bi da mi skoči u zagrljaj, a ne da me samo gleda držeći šalicu kave u ruci. Opet sve moram sam. Pita me kako mi se dopada kava, a to mi dobro dođe zbog malog predaha. čak s olakšanjem uzmem joj opisivati kakvu kavu mi pijemo, kako se spravlja, kako to nije instant, već mali obred, kako su je moji roditelji uvijek ritualno pili jutrima ili nakon poslijepodnevnog spavanja. Romantičnost odvlači ovu večer u druge vode, a ne bi smjelo, ne bi smjelo, njen izgled pokazuje da ona nije takva, a ja sam čovjek s lancem, uostalom. Ona uzima gitaru i svira, ne znam što, jer je gledam i čudim se kako obrijana glava njenoj pojavi donosi krhkost a ne onu stravičnu agresivnost — koja resi skin-heade, obrnute, anti-Samsone. Punkeri su od svog tijela znali svašta napraviti - probadati uši, nos, obraze najobičnijim zihericama — ali to je značilo: »Ne bojim te se, ne možeš mi ti učiniti ništa što nisam u stanju učiniti sam sebi!« Skin-headi poručuju: »Ovo sam učinio sebi, zamisli što sam tek u stanju učiniti tebi!« Svojim pak izgledom Chris nikako ne poziva: »Učini mi sve što hoćeš«, već naznačuje samostalnost i samosvojnost, osobnost, personality, i ekskluzivnost - »Sa sobom radim što hoću!« Borivoj Radakov 279 Chris ustaje da donese još dvije limenke piva. Dok odlazi, prvi put sam, jer je, u međuvremenu,

skinula jaknu, u stanju da joj odmjerim guzu. Kakvo dupe ima moja domaćica! Borbeno i krepko, spremni gemini, Kastor i Poluks, polutke istoga u koje bih (prostak jedan) da uklizim svojim dvojajčanim jedincem. Pffff, pffff, otvaramo limenke piva, nalijevamo u čaše, pogledamo se prije ispijanja. Da li je, da li je to to? Uzimam gitaru. Naravno, sviram stare »Stonese« — »Back Street Girl«, a onda »Angie«. Chris mi se pridružuje u pjevanju. Slab pjevač kakav sam, počnem se povoditi za njenim glasom. Ispričavam joj se zbog toga, a krivicu svaljujem na cigarete koje su mi kao žestokom pušaču uništile grlo, pa tako ne mogu vladati glasom. Kakav kič! Izvlačim se, a hoću se pokazati kao muškarčina. Još u jednom trenutku poželim da joj odsviram »Let's Spend the Night Together«, kao ponudio sam, a nisam. Jer, gledajući te usne i oči, tako nezaštićeno i prisno nage na njenom licu, i tu lomnu, a opet odlučnu pojavu, ne polazi mi za rukom da išta zaključim o njenoj osobi, da išta odlučim. Mislim da me gleda zainteresirano (ali što je zanima?), čini mi se da joj se sviđam (ali valjda ne kao klaun), nadam se da osjeća želju (ali ne da što prije odem)... Osjetim poštovanje prema njoj, poželim da joj budem dobar. U naletu krotkosti otpjevam joj pjesmu Jure Stublića: »Koliko puta si ljubila stranca...« Uvijek rade priznam svoju želju umjesto čekanja da se desi trenutak. U filmovima beskrajno su mi smiješne scene u kojima je od početka jasno da će se djeca na kraju poljubiti. Njima se to uvijek desi, pa kad je već tu, hajde. Chris se zarumenjela, a ako je to rumen - nije valjda od piva. Nadam se da je zbog mene, zbog naklonosti. Učvrstim pogled i osmjelim se: - Chris, želim da te upoznam, želim da s tobom vodim ljubav -reknem joj, svečanije nego što mi je bila namjera. Ne odgovara. Gledamo se. Šuti. Mislim da sam se sav zajapurio. Ne smijem predugo čekati. - Dođi - kažem. Sada je sve na njoj. Još trenutak se proučavamo i onda ona ustaje. Gledamo se, prilazi i sjeda kraj mene. Mislim da je ona prva počela. 280 XXX -FILES Borivoj Radaković 281 Kako izgledamo mogućem promatraču? Ona obrijana, ja ćelav, kružimo glavama premještajući se jedno drugome s jedne strane nosa na drugu. Uvijek pri prvom poljupcu dugo držim dah, iz straha, valjda, da novo biće s kojim još nisam dovoljno prisan ne osjeti miris/ smrad alkohola i nikotina kojim sam impregniran kao Super Hik. Tek kad postane neizdrživo, kad mislim da će mi pluća prsnuti, premještam resicu u drugi položaj i ona otvara put zraku da ravno iz pluća krene na nos. Primjećujem da niti Chris dugo ne diše. Da li svi to radimo? Stavljam joj obje ruke na potiljak. Prvi put u životu osjećam takvo tjeme, kadifu tek izniklih vlasi. Poželim da je protrljam po glavi, ali znam da to boli - dečki u vojsci znali bi se potući kad bi im netko povukao dlanom uz dlaku. Sav se raznježim od toga koliko sam pažljiv i pun obzira. Hoću da to i ona osjeti, da zna da joj se predajem i da nisam puki macho, muškurac, jebač koji je došao po porciju. Uvijek se tako ponašam, uvijek ženama hoću pokazati da nisam tu da ih iskoristim, kao što svakom Crncu koji me na ulici zaustavi i pita koju orijentacijsku informaciju pretjerano ljubazno objašnjavam i pomažem, kao da u tom poluminutnom komuniciranju želim saprati sve ljage i nepravde što su ih Crncima nanijeli Bijelci. Meko čedo sladunjavog balkanskog socijalizma koje je odgajano da se solidarizira s bezimenim grčkim robom (umjesto sa Sokratom) i pati davnašnje tuđe patnje. Svaki je trenutak nešto novo. Izvlačim joj bluzu iz hlača, a onda uvlačim ruku u toplinu pod njom. Osjetim njen drhtaj u trenutku dodira naših koža. Meko me dočeka donja oblina velike kaplje njene sise. Chris, sada je gotovo — ja te volim! Krenem prstima prema bradavici, a ona uzdignuta, spremna. U kakvoj je Chris prednosti: kad je već do toga došlo, ona uživa u tjelesnosti, opuštena je i poštena. Ne pretura po glavi skrupule i moralne splačine. — Hajde, dođi — kaže šapatom i povede me.

Ljubim je dok stojimo kraj kreveta dok joj raskopčavam bluzu, ali posao s dugmadi ne ide mi od ruke pa ona preuzima da se sama svuče. Budem prvi gotov i legnem. Gledam je kako se skida, a onda mi prilazi gola, zaljuljanih grudi, visoka, skoro mršava, lijepa. Tako čudesna žena — bljedoputa, tamna su joj samo dlakava mjesta — obrve i pička. Liježe kraj mene, uz moje balkansko tijelo. Ona je lijepa, ja sam zvijer. Pitoma. Na trenutak mi se učini kao da je kraj mene legao veliki kurac, glatke glave. Zaronim u njega, tražeći ženu. Chris postaje strastvenija, hvata me rukama, klizi niz leda. I ja spuštam ruku naniže i hvatam obraze guze. Ona prebacuje nogu preko mene, otvara mi put. Polako spuštam dlan, prvo dodirujem dlačice, a onda priljubljujem prste na toplu pičku. Ona se još više pritisne uza me i oboje počnemo brže disati. Pička joj je vlažna, skliska, čeka. A ja? Opet, po tko zna koji put pri prvoj ševi - nejačan, nemoćan, impotentan. Naprežem misli, tjeram neku volju da proradi, da mi ubrizga krv u taj crevuljak, da mi omogući da prodrem u magmu tijela, da se volim sa Chris. Barem da ona spusti ruku, da me uhvati i stisne, povuče kožicu nadolje. Ali, ona se samo pritišće uza me, tijelom odgovara na moje dodire. Ulazim u nju prstom, a ona još više razmiče noge da mi omoguće lakši prolaz. Hvata me panika, počinjem se bojati njene strasti, pritišćem kurac, tu malu hulju, izdajicu, moju suprotnost, uz njeno bedro, tarem se o nju, znoj me oblijeva. Sve sam grozničaviji, uspaničen i sve je manje mogućnosti da proradim. Sad je gotovo, pribojavam se. Chris primjećuje da stvari ne funkcioniraju. Odvajam se od nje sav u goloj vodi. »Chris«, kažem, »nećeš vjerovati, ali — ne ide.« »Zar ti se ne dopadam?«, pita me pomalo razočarano, a novi udar krvnog tlaka još mi jednom natjera bujicu znoja. »Jesi li siguran da ne preferiraš dečke?«, pita dalje, pomalo bojažljivo. Divna Chris. »Ma kakvi dečki, zar bih se toliko trudio oko tebe. Nemam ništa s muškarcima«, zaustim da joj kažem, ali me ona, ne dočekavši odgovor, pomiluje po licu i kaže: »Opusti se.« Poslušno legnem kraj nje, osjećajući i prihvaćajući činjenicu da ona preuzima inicijativu. Ništa moje nije valjalo, sada je na njoj red. Muškarci su samo slabe žene. Chris se nadvija nada me i počinje me ljubiti. Na prsima osjećam težinu njenih grudi, a potom njihovo povlačenje s blagim zapinjanjima bradavica, kože o kožu, kao da se odapinju i trzaju orgazmički pupoljci u mozgu. Njena obrijana glava kreće se niz mene u vijugavoj putanji. Gledam krupne kapke; ona žmiri, ona pravi ljubav, ona zna. Ja sam svoj promatrač i zato sam nedjelatan mada stišćem mišiće i pokušavam krv ubrizgati u kurac, barem zbog nje, da joj time zahvalim za volju i želju. Ali ne ide, iako ona upravo radi sve ono što me inače . •* 282 XXX - FILES uzbuđuje i što u tlapnjama osokoljenim čijom slikom ili pojavom na-vire mimo opsesivnosti jer je to moja stiroporasta erotska srčika: ona mi sisama komeša kurac, izvija leda pa ga pritišće čas jednom, čas drugom dojkom, pa ga ostavlja između njih. Ona voli svoje grudi. »Opusti se, opusti se«, pulsira mi u mozgu, »ne razmišljaj, ne problematiziraj, ne dramatiziraj.« Kurac je biće izvan moje kontrole, njime se ne može vladati. Potpuno joj ga prepuštam, pa neka ona iz njega izvuče koliko može. Osjećam na njemu njen dah, pa usne. Pa obraz. Ljubi me, spušta se poljupcima sve niže, do korijena, onda mi ljubi jaja, a ona izmiču pod njenim usnama i obrazima. Puštam i čekam, mada na tren uplašen da bi je možda jači miris tog dijela mog tijela mogao odbiti. Ali Chris je strast, Chris zna što je tijelo i ona ga hoće. Spušta se još niže i tjemenom me blago zagrebe ispod testisa, a onda me pritisne glavom kao da poput kurca nastoji prodrijeti u moje tijelo. Kakva promjena uloga i odnosa, spola! To unese ravnotežu, oravno-vjesi ono što bi trebalo biti, balansiranje mojih misli i čuvstava između žudnje i krivice postane bezrazložno; poput egzorcista Chris je iz mog tijela izbacila demona koji se zove moja majka i demona koji se zove kršćanstvo. Sada tek osjetim slobodu za nju, sebe. Chris mi podiže kurac i sada osjećam svu radost ispunjenja »čežnje bitka da se uspravi«. Prinosi ga ustima i nestajem u njoj, u njenom me tijelu dočekaju kovitlac, vortex njenog jezika i vihorna tama užitka u koju se pro-pinjem samo da dublje uđem i da me duže zadrži. Stavljam joj dlanove na obraze i osjećam kako su zbog položaja usta upali, sve

postoji, svaki pokret, dah, dodir i sluz, zbog užitka. Ona se opet diže do mene, lije-žemo na bok kao u početku, ravnopravni, ljudi, a ona prebacuje nogu preko mene, hvata me rukom za kurac i stavlja ga na prag svog tijela. Gledamo se u oči dok polako ulazim u nju, u vrelu joj, žestoku pičku koja me guta kao pijavica tornada da me usisa kroz svoj otvor i prenese u svijet iza ogledala. Tijelo je polovica klepsidre, tvarna/netvarna, stvarna/nestvarna, koja pokazuje da postoje izvanvremenost, svevre-menost, bezvremenost, privremenost, kratkotrajnost nemjerljive mehanikom, elektronikom, matematikom, a druga polovica klepsidre jest svijet kojeg sam ja za Chris samo dio. I ona za mene. Umnožavanje »separate realitv« koju Castanedin Don Juan sa svim svojim krokodilima i pernatim zmijama uopće ne reflektira. Nju ćuti, tugom, Bvronov Borivoj Rađaković 283 Don Juan koji prolazi kroz sve rizike »joined realitv«, trenutnih, udruženih dosizanja spoja svega i momentalnih gubljenja. Pritišćem Chris uza se, uz postelju, guram se u nju, hoću kraj i hoću da traje. Liježem na leda i ona se prožeta mnom uspravlja, pa se diže i spušta. Grudi joj poskakuju i, podnoseći promjene visine pokazuju snagu sraza. Naginje se prema meni, a ja joj objema rukama obuhvaćam napete obraze stražnjice. Stavljam dlan desne ruke između njih i kažiprstom dodirujem čvrsti prsten mišića, tako zdrav i živo-todajan. Oližem prst da bude gladak i polako njime prodrem u guzu. Kako svilena unutrašnjost. Dodir uzvraćen sa svih strana. Chris se odjednom ukrućuje, sve joj se tijelo orosi znojem - znak da ubrzam ritam. Moram joj dati taj trenutak, struji mi kroz svijest, hoću da joj je dobro, hoću joj sve, a onda joj se dah prekine i mišići anusa snažnom kontrakcijom pokažu da je njen svesvijet nakratko uspostavljen. Nastavim polako kliziti, dok joj se dah ne smiri, između usnica da joj povratak bude blag. Još uvijek sa snom u očima Chris ustaje s mene, uzima kurac u ruke, sav sjajan i klizak od nje, od njene sluzi. Ponovno ga uzima ustima. Gledam kako me njene usne oplahuju kao da me prave i daju mi izdužen oblik. Pokreti su joj sve brži, i usana i ruke. Mozak mi se stijesni pod pritiskom svemira i iz mene brižne mlaz žitke moždine, srž žizni moei i padne Chris na obraz i jagodicu, preko sklopljenog oka napravi most nalegavši na obrvu, potom na čelo, izlivši se najdaljim dijelom na obrijano tjeme. Ona me opet uzima u usta i još neko vrijeme zadržava u svojoj toplini, a potom se opušta kraj mene i polaže mi obraz na trbuh. Chris. Kao muškarac osjećam se zakinutim i prevarenim od prirode: tek sam sada uzbuđen jer pogled na Chris i sjeme na njenom licu, grud koja počiva na mom bedru, ruku s kurcem iz kojeg se još uvijek toči sluz, taj prizor i ta bliskost sada me još više pozivaju na prožimanje, na opet kad već ne zauvijek. Ali brzi opet nije moglo postići ni moje, nekada mlado sportaško tijelo, pa tako ni Chris više ne bi mogla uliti radost izmorenom ratniku pa da se on iznova uskočoperi. Chris me naga prati do izlaza, a ja za rastanak brzim okom uhvatim još jedan titraj njene dojke kad je krenula rukom da zatvori vrata. Kiša i dalje rominja, četiri su sata. Hladno je, u zraku osjećam reskost. Iz Brook Greena skrećem u Shepherd's Bush Road i nastav284 XXX - FILES ljam njime prema sjeveru. Dugo stojim na Shepherd's Bushu i čekam autobus, a onda odlučujem autobus ili taksi, što prvo naiđe. Osjetim zadovoljstvo što sam tu i pjevušim lana Durvja: »Waiting for the taxy which taxy never comes«. Ponetko prođe, ponetko izaziva strah, ali mene griju lanac u džepu i misao na Chris. Zapravo, zašto nisam ostao kod nje? Ne imajući svoj stan, svoje mjesto, ja se uvijek vraćam, uvijek od nekud dolazim i sam se uvlačim u krevet što je tiše moguće da ne probudim ukućane. Nikakav mi prijevoz ne nailazi i dok zaštićen od kiše sav zguren stojim na čekalištu i razmišljam isplati li mi se da raspalim Uxbridge Roadom prema Ealingu, odjednom vidim čudo: sitne kapi kiše pretvaraju se u pahulje. Moj prvi londonski snijeg! Taksi prvi nailazi i zaustavlja se vidjevši da mašem. Zahvaljujem se i putujem pun misli o provedenoj večeri. Sve će to, ako već sada nisu, biti uspomene. Ne bude ni skupo, svega 5 funti. Izlazim iz taksija, kako je uobičajeno obilazim automobil i plaćam vozaču koji je spustio staklo da primi novac za vožnju uz uobičajenih deset posto napojnice.

U mraku kuhinje dugo posjedim pijući pivo i pušeći. Desnom rukom prebirem po lancu, kariku po kariku, kao što vjernici premeću brojanice. Nekada sam mislio da u životu ne smije postojati cilj, jer cilj je sam život. Sada mi se čini da je to jedini način da se život promaši. Ja u Londonu nemam cilj osim da budem. Pa, eto, i jesam, tu sam... Prije no što me uhvati panika i natjera mi aritmiju, uspije mi da ispraznim i zabijelim mozak, a potom ga pošaljem na spavanje. Uostalom, ja posjedujem (kako kaže J. C. Clarke) jedinu stvar koja se ne može kupiti novcem - siromaštvo. Borivoj Radaković 285 GET BACK (ulomak iz romana »Sjaj Epohe«) Neispavan, podbuo i s bogatim podočnjacima", vučem se po hotelskoj kuhinji i blagovaonici. Usporen sam a htio bih sve obaviti na brzinu da mi se slučajno ne desi da zakasnim na sastanak s Chris u podne na Camdenu. Opijen sam njenom pojavom, usnama, očima i pičkom čiji je miris ostao na meni, miris iz kog sva sjećanja se vinu, sva grljenja, pokreti tijela, sve što je njen život sij'o i strast prožela. Tanjuri i šalice ispadaju mi iz ruku, nešto se te grnčarije i razbije, pa me kuhar John svako malo kudi i psuje, neprekidno nešto mrmlja u bradu sve dok sav iznerviran ne planem i izderem se na njega, s efektnim: »Marš u pičku materinu!« Bunt malog od kužine! On to, dakako shvati kao psovku i na španjolskom mi skreše tko zna što i koga sve, ali, meni je već lakše i napuštam svađu prebacujući se ponovno u nedavne, sinoćnje svjetove. U pola dvanaest izjurim s posla i trk na Queensway da uhvatim vlak za Tottenham Court Road i tamo presjednem na Northern Line. Osvrćem se po vagonu ne bih li ugledao Chris. Na izlazu s perona također se okrećem, ali ne, nema je među putnicima iz ovog vlaka. čekam je desetak minuta i novi tube donese sreću onom koji ljubi. Podne je, middav, Chris nailazi ljepša nego jučer, sve je na njoj crno osim bijele košulje s kragnom a la Velasquez. Hladno je, ali ona je, Engleskinja, nehajno raskopčana. Ne ljubimo se pri susretu, a ja joj s hinjenom ravnodušnošću ispitujem lice da vidim ima li na njemu još sinoćnje naklonosti ili bi sve trebalo da shvatim kao grešku, odnosno puki munjevit provod. Mislim da i ona mene tako gleda. Setkamo kroz šaroliku masu sve u crno obučenih ljudi, zadovoljni što u našem zajedništvu imamo upravo onu dozu neobičnosti koja je na tom mjestu potrebna - mlada djevojka i od nje duplo stariji escort. Zastajemo kod štandova, gledamo robu i svakojake predmete što se tu 286 XXX - FILES Borivoj Radakov 287 nude, ulazim s Chris u kabinu gdje će probati neku bluzu i dok je polugola izdrpamo se na brzinu strastveno kao da nam je to posljednji put prije smrti. Izlazimo zajapureni, no ionako nas nitko ne gleda. Ali zadovoljni što smo verificirali jučer uspostavljenu vezu. Svraćamo u Ta-too-radnje i gledamo uzorke, ulazimo u pubove i proučavamo atmosferu u njima procjenjujući tako hoćemo li se gdje zadržati ili ne. U jednom pubu srećemo Marka, Bobanu i Jovu. S ponosom upoznajem ih s Chris. Ona, pak, mora da se čudno osjeća prvi put u društvu s četvoro ljudi iz neke druge zemlje, zemlje o kojoj do jučer nije ništa znala. Napeto prati kako razgovaramo, ali naravno ništa ne razumije. Namjerno govorim u dužim blokovima da joj pokažem kako moja svijest funkcionira na mom jeziku. Nekoliko momaka svira sjajan rhythm & blues. Jedno društvo kraj nas puši travu, a Marku i meni uspije da se ubacimo u krug i dobijemo po dva-tri dima. Mada se sve dešava u po bijela dana, raspoloženje je sjajno, divan žagor, izvikivanje porudžbi pića, svi cupkamo u mjestu. Onda nas prekida davnašnji zakon (iz prvog svjetskog rata donesen da spriječi opijanje radnika zaposlenih u industriji municije) i, budući da je nedjelja, pub se zatvara u 2 sata poslijepodne. Chris i ja napuštamo društvo i žurimo u kino da gledamo hit te zime — »Fatal Atraction«. Na putu kući razgovaramo o tom filmu. Kažem Chris da bi cijela stvar bolje izgledala da ona žena nije luda, pa bismo onda vidjeli slavu američke porodice koja se svemu unatoč ipak zbija na okup, a onda samoobrambeno ima prava na sve. Chris prihvaća »crnjak« i ulazi u razrabotku, pronalazeći mane glavne junakinje. »Da sam ja bila na njenom mjestu, nitko se ne bi izvukao.« Prihvaćam igru i

zajedno počinjemo smišljati remake scenarija za taj film i ubacujemo epizode koje bi trebalo da užasnu publiku. Kako dobro uklapanje u moj koncept brutalne umjetnosti, umjetnosti svima za inat, svima na užas. Ništa happvend, ništa pravda pobjeđuje! Ispričam Chris svoju prozu. Umjesto da se srdi ona se radosno smije. Dogovorimo se da još danas za njen band napišem jedan takav tekst. Sutra ima probu s njima i odmah će ga dati na uglazbljivanje. I misli ona to ozbiljno jer došavši kući ne dozvoljava ljubakanje već donosi papir, stavlja ga preda me i veli: »Piši«. »U redu«, kažem, »ali daj nam nešto da popijemo.« »E, nema više, sve smo jučer popili.« Dam joj posljednjih 5 funti koje su mi preostale i do slijedećeg petka više nema ništa. Malo mi se smrkne od te konstatacije, na tren osjetim nesigurnost. Povjerim se Chris, a ona kaže da ni ona nema novaca jer prošli tjedan nije radila. Znači - crno nam se piše. »I što da radimo?«, pita Chris. »Ništa«, kažem, »idi po pivo.« Ona odlazi u obližnju novinarnicu, a ja u međuvremenu počnem smišljati tekst, lyrics, za njen band. Chris se vraća s osam konzervi Heinekena, a ja sam već gotov s pjesmom: I need someone to fuck So wish me luck I need someone to suck Me I wan't be mild But cruel and wild So bring your child To me You can watch But you'll vomit Seeing me spit On it Or should I rather Fuck your brother And take him to bed Instead Bring me your wife I've got a knife To give a life To her cunt of dead You can watch But you'll vomit But you will shit Watching it Važno je samo prebaciti sklopku u mozgu ili svijest usmjeriti kroz filter za nasilje i brutalnost se sama ispisuje. Kakvi su mozgovi u rural288 XXX - FILES Borivoj Radaković 289 ne rmpalije ili u suptilnog, visokog obrazovanog mučitelja koji u vlasti imaju čiju sudbinu i kojima se svijest protura kroz filter ili jedini kanal da brutalnost i čine? A jezik sve sadrži. Katkad čin nije ni sjena riječi. Grozna je, grobna je zvukovna i značenjska povezanost riječi u slikovnom nizu (srokovnom): »wife-life-knife«, kao i mirage žudnje za žrtvom u prijevodu: »žena-život-nož«. U svakom slučaju, zadovoljan sam: pjesma mi je odvratna. Chris klikne od veselja. Koliko radosti u maloj gadosti! Such a fun in a scum, recimo. Chris sjeda kraj mene na kauč koji sam već prisvojio kao svoje mjesto u njenom stanu. Gledamo se

i ne govorimo. Raskopčavam joj bluzu i vadim jednu dojku. Malo je podižem da bih joj u dlanu prilagođenom njenom obliku, osjetio svu težinu. Svlačimo jedno drugo - ja prvi put u životu skidam nečije gaćice s oznakom »Marks & Spencer«. Ležimo goli mazimo se i nadražujemo, sada bliski, skoro bez stida, skoro opušteni. Ne sasvim ipak. Ja se od jučer nisam okupao i talog noćašnjeg i današnjeg znoja sputava me u dodiru. Na tren budem neodlučan da je upitam bi li mi dozvolila da se otuširam jer ne znam smijem li već sada pretendirati na intimu njene kupaonice, ali ipak je bolje da se okupam nego da se, pod izlikom da idem na zahod, na brzinu isplahnem vodom, hineći da perem ruke. Iz svega ispadne najbolje — Chris predlaže da se okupamo zajedno. Dok čekamo da se kada napuni gledamo se i diramo povlačeći dlanovima duge poteze preko leda i stražnjica. Koža pohotno šušti, a opet, unosi smirenu bliskost. Chris priprema kupku, u kadu ubacuje mirisne soli i šampon za kupanje, a dok se naginje da oproba je li voda dovoljno vruća, ja, stojeći pozadi, kradem poglede na njenu pičku koja joj od trenutka do trenutka bljesne između nogu pod razbludnim po-luloptama njene putene mladosti, a kad se malo više nagnula da rukom promiješa vodu da bi napravila više pjene, na tren se ukaže čist prizor s prelijepom pičkom i njenim pravilnim usnama. A iznad nje čvrsto mladenački rumeno i nježno oko, još jedna vrata njenog tijela. »Obrati pažnju na longitudinalnu vaginaciju«, govorili su Miller i njegov Ulrich, a meni se dopadne što upravo taj nedjeljivi kružić presijeca politiku tijela sadržanu u načelu: kako lijevo — tako desno. Prilazim joj zatečen tom nonšalantnom kretnjom (jer ja bih se, barem zasad, stidio da njoj upriličim takav pogled na moje tijelo i zasigurno bih stisnuo mišiće stražnjice ili promijenio položaj, samo da me ne vidi) i priljubljujem se uz nju, polegavši joj po leđima. Dok ona još uvijek komeša vodu, ljubim joj vrat i zatiljak, a rukama poduhvaćam grudi, sada ovješene kao teška titrava vimena. Htjednem joj reći da je volim, ali odustanem jer bi moglo zvučiti ishitreno. Kažem joj tek: »Draga si mi.« Sav sam znojan u vrelini vode, ali se ipak privikavam i sve opušteniji sjedim opružen nasuprot Chris. Ona ustaje da se nasapuna i istrlja, a ja joj pomažem, preklizujem joj sapunom i dlanovima cijelo tijelo, ne ostavljam joj niti jedan dio netaknut. Glisando tijelom lijepe Chris koje mi šljapkavo izmiče, tako je ni u jednom trenutku nemam. Sapirem s nje sapunicu, a onda je čvrsto hvatam. Ustajem i ja, a Chris kao da se igra s djetetom uzme me sapunati, pažljivo klizeći testisima i dužinom jučer prijevarnog, ali danas prodanog dijela mog tijela. Objema rukama proizvodi mi ugodu i ja ra-stem u njenim dlanovima i u mojim očima. Spuštam se i ljubim je sa zahvalnošću, a onda uranjam u vodu. — Kako se briješ, Chris - pitam je. — Oh, malo se mučim, nije lako. Ali, najčešće me brije prijateljica. — Hoćeš li da te ja obrijem? Dugo joj sapunam glavu, dok sva ne bude pod pjenastom šuba-rom, zapravo se i bojim da bih je mogao posjeći. Uzimam žilet, ali zbunjen ne znam odakle da počnem. Nikako ne smijem brijati uz dlaku, pa počinjem od sredine od zvrka na tjemenu pa niz zatiljak. Klečim priljubljen (kao, tako mi je lakše) bedrima i kurcem na njena leda, sav uspaljen, a ruke mi drhte od pohote. Diram je oprezno kao biska-čica, stružući pruge dlačica i čineći joj tjeme golim kao u Mekonga. Na tjemenu nema niti jednog mladeža, niti jednog ožiljka. Što nisam prvi tko je brije, da ja prvi otkrijem bjelinu tjemena koja se otkriva pod pjenom! Polijevam je po glavi sada tako glatkoj i nestvarnoj. Nikada do sad nisam ljubio čisto tjeme. Sve vrijeme, Chris ima zatvorene oči i uživa prepuštena tuđim (mojim) rukama koje joj nešto rade. I ja tako kad kod brijača sjednem na kompletan tretman - pranje glave, šišanje, brijanje — najčešće budem toliko lagodno umrtvljen da bih najradije ostao na stolcu i tako zaspao: u takvim trenucima za savršenstvo je potrebno još samo da ljupka frizerka/oralka obavlja svoj dio posla. i 290 XXX - FILES - Hej, znaš li što bih želio? — zapitam je, a glas mi promukao od uzbudenosti. Pročistim grlo pa ponovim pitanje. - Što? - uperi Chris pogled u mene.

- Želim da se sva briješ. - Kako misliš? - Da obriješ pičku. - Lud si — kaže ona, a njen pogled ne rekne mi ništa. Jesam li pretjerao? - Lud sam. Hoćeš li? - Pa još jednom: - Hoćeš li? Gleda me šutke, ali me onda obraduje pitanjem: - Kako bi to izgledalo? - Divno, Chris, divno, učini to - i sav se predam nagovaranju. Dok uzima škare dugo se gleda kao da razmišlja o tome kako ću ja to sve primiti kad bude gotovo. A ja ću se možda onesvijestiti od zadovoljstva ushićen narušavanjem onoga što je od prirode nametnuto. Chris odsijeca jedan pramen dlačica i držeći ga tako u ruci još se jednom zagleda u mene. Nesposoban da progovorim samo joj kimnem glavom. Ona se sada sva posvećuje sebi. Prvo se šiša. Preda mnom se otkrivaju njene usne kao da se pojavljuje Machu-Picchu, kao da izranja Atlantida. Gustina vitica najveća je na samom vrhu gdje se usne počinju odvajati. Sada me ona više ne gleda, bavi se sobom, ali ja gledam nju, mobiliziram sve foto-aparate, kamere i video-aparaturu u mozgu da fiksiraju i sve to upamte jer će mi jednom od svega preostati samo metafizički povratak u njenu kadu u kojoj klečim i bivam svjedokom potpunog svlačenja, skidanja do čiste nagosti u kojoj se otkrivaju djetinje tijelo puno nježnosti i razbludna ženskost. Chris zapjeni čipku na pubisu, uzima žilet - sada počinje. Zamamne su kupačice, ali ovo je nešto drugo, ovo je opojno dokidanje tajne, oboje smo sudionici tajnog čina, sada postajemo posebni, drukčiji. Pubis joj je već posve nag, potom brije udubinu ispod prepone s unutarnje strane bedara, a onda ona uzima jednu pa drugu usnicu i oprezno niz njih povlači britvicom. Ne skidam pogled s rumenila unutrašnje strane i malog čvorića dražice koji stoji otkriven i nježan, posve neodoljiv, pa se naginjem da ga liznem jezikom, a onda se više ne mogu otrgnuti: ljubim glatku kožu njenog venerinog breš-čića, oblizujem joj usnu, punu i treperavu, kapak nad prozorom u Bonvoj Radaković 291 njeno tijelo. Ona me blago odguruje i tjera da pričekam dok ne završi. Sjeda potom u vodu da se ispere, a onda ustaje nagnuta prema naprijed i zagledana u svoju pičku koja je sada i njoj nepoznata, njoj nova kao i meni. Na njoj su dlakave samo obrve i trepavice, sve ostalo je rukom napravljen izgled. — Je li ti lijepa? — pitam je šapatom — meni je čarobna. — Lijepa je, samo mi je malo čudna. - I doda: - Tako sam bila čekala da mi narastu. — Sada lako vidim kako mi ulaziš - kaže kasnije u krevefu dok vodeći ljubav promatramo spoj naših tijela. Gola, glatka Aglaja. Sutradan nakon posla odlučim napraviti ono što već danima odgađam - pokušat ću zarađivati u svojoj struci. Namjerim se u »Literarv Review«, jedan od najpoznatijih književnih časopisa. Izađem na Ox-ford Circusu, spustim se Regent Streetom, skrenem u Great Marlbo-rough Street i iz njega u nekadašnji centar svijeta Carnabv Street. Široka ulica poput kakva mediteranskog straduna, bezbroj modnih dućana, ali bez nekadašnje vreve i veselja. Što bi od mene danas bilo da sam u ono vrijeme mogao tuda šetkati? Jebi ga! Skrećem u Beak Street — tu je uredništvo. Pozvonim na vrata, a nečiji mi glas u por-tafon rekne da su gospoda urednici u restoranu preko puta na ručku. Pa, dobro, mala odgoda neće štetiti. Prilazeći, usput bacim pogled na restorančić. Ti boga, lokal s unutrašnjom opremljenošću tipa onog Terezinog u Palmotićevoj. Gospoda urednici svakoga su dana tu na ručku. A ja kao urednik u kafiću »Lika« u Ulici Voje Kovačevića sa svojim strankama Ijuštim najjeftinije piće kojem galgenhumorno smišljamo nazive i tepamo, intimizirajući se sa svojom bijedom — konjačić, Marlon Brandv, Badel Meinhoff, a svi znamo da je kombinacija brendija s malom kiselom vodom upravo ono što se u šatri zove - »mrtvac« ili »mirogojac«. I sretni smo što nam pipničarke daju na veresiju. Inflacija novca proporcionalna je s inflacijom meridijana - barem na našem prostoru. Nakon pola sata ponovno sam pred vratima i zvonim. Muški glas pita tko je, a meni bude smiješno

da, stojeći na ulici, objašnjavam tko sam, odakle sam i što hoću. Na rezak zvuk guram vrata i ulazim u uzan hodnik i penjem se na prvi kat, stepenicama koje su kao svugdje , 292 XXX - FILES prekrivene tepihom. Bude mi zadovoljstvo razgovarati s poznatim engleskim kritičarem i urednikom »Literarv Review«, gospodinom Auberonom Waughom. Nimalo se ne čudi što nudim suradnju, pita me što bih pisao. Rado bih da se ogledam u kritici, kažem mu, i to u kritici poezije. Baš dobro, kaže mi, jer svi traže prozu. Bez ikakvih komplikacija daje mi knjigu »Naming the Waves«, antologiju lez-bijske poezije što ju je sastavila Christian McEwan. Obavežem se da ću za tjedan dana donijeti tri kartice teksta. Niti da me pita za adresu, telefon — sve čestito i na riječ, otmjeno i gentlemanski. Dobra dodatna doza zadovoljstva u mojoj svakodnevnici, već dobrano korodirana zbog moje netalentiranosti za stjecanje i uspjeh. A dani idu. Uvečer se sastajem s Chris u njenom lokalnom pubu »Queen's Head« na Brook Greenu. Upravo dolazi s probe sa svojim bendom, razočarana (kao i ja) što dečki ne prihvaćaju moj tekst. Oštro se s njima svađala, ali -ništa. Od nekog svog znanca Chris izmoli po pivo za nju i za mene, a onda sjedimo, bez love i malo potišteni. »Gladna sam«, veli Chris, »nisam danas ništa jela«. U pičku materinu, što da radimo. Ipak sjetim se: »Hajde sa mnom, znam što ćemo.« Ustajemo i sjedamo na Metropolitan, čija je stanica preko puta moje uobičajene, Piccadillv line. Izlazimo na Baker Streetu, skrenemo lijevo niz Marvlebone Road do muzeja Madamme Tus-saud's, a onda duž Luxborough Streeta izbijamo na Paddington Street. Tu imam znance koji stanuju u kući u čijem je prizemlju voćarnica, drže je neki Indijci. Ti moji znanci redovito se opskrbljuju voćem i povrćem iz gajbi koje piljari, ne imajući drugog skladišta, drže u stubištu. Chris se čudi, ali veselo pristupa poslu kad je pozovem da zajedno sa mnom uzme nekoliko paketa od pola funte šampinjona. Džepove natrpamo narančama, uzmemo nekoliko grozdova i trk na drugi kat. Nije fer prema stanarima, past će krivica na njih, ali grižnju savjesti potiskuje nam radost zbog prekršaja, dašak avanturizma. Smijemo se prigušeno, suučesnički. Kucam, no nitko ne otvara. Što sad? Pri povratku mogu nas gazde primijetiti, sve nam oduzeti i možda nas prijaviti. Sve ukradeno potrpamo pod jaknu, a onda glumeći nonšalantnost izlazimo na ulicu i prolazimo kraj voćarnice čiji je bogati štand isturen na pločniku. Sjajno se držimo do prvog ugla, a onda trk kao klinci. Usput kupimo za pola funte, koliko nam je zajedno preostalo, plastičnog kruha (koji se, prepečen ipak može jesti) i te večeri napravimo pravu gozbu. Borivoj Radaković 293 Onda se opet nesmiljeno bacamo na ljubav. Divno smo raspoloženi, zajedništvo u prijestupu zbližava nas i razigrava strast. Kidamo se rukama, ona mi zabija nokte u guzni mišić sve me jače i brže gurajući na jači ritam. Ustajem s nje i okrećem je na trbuh, a ona se podiže na koljena visoko u zrak propevši stražnjicu. Kako je široka i čvrsta, ždrebica! Ramenima i licem polegla je po krevetu. Ulazim joj u pičku i promatram kako joj se usne ugibaju povodeći se za kurcem. Chris me hvata odozdo za jaja i čvršće povlači k sebi snažno mi se bacajući u susret. «Jače, jače«, kaže mi, »budi grub.« Hvatam je za kožu na kukovima i navlačim na sebe naglo se sjurujući u njenu utrobu. Onda, ne pitavši je, vadim kurac i dok je još vlažan i sluzav gurnem ga u dupe. Ne protivi se, samo smiruje pokrete i oprezno odabire položaj u kojem će je manje boljeti. Svakim naletom, čak bezobzirno, sve dublje ulazim u nju i pomičem granice. Ona stenje, ruši se kamenje i pada žbuka, ali me ne zaustavlja. I mene zateže i žulja, puca mi pucelij, peče me na nekoliko mjesta jer su se vjerojatno napravile ranice. Odjednom, kao da je u njoj nešto oslobođeno, ulazim glatko, a ni ona više ne stenje. Orgazam mi nailazi kao da mi nešto čupa sve žile i tetive sa zatiljka i leda i sve isisava kroz kurac da se rasprši u svemiru. Ostajem u njoj prvi put. Mozak mi se izlije u unutarnji prostor njenog tijela, a meni se učini da osjećam slijeganje sperme po njenoj utrobi, kao da je ta magma, taj jizzam, još uvijek ja ili dio mene, kojim osjećam i vidim. Sav obesnažen padam joj na leda i ostajem sklopljen preko nje i uzdahtao čekam da mi se svijest ponovno složi. Dok sam još uvijek u njoj kaže mi: »Nikad do sada to nisam radila«. »Ja to radim sa svim ženama koje volim«.

Chris počinje raditi - dva part-time joba. Ujutro dijeli liflete (reklamne letke) stojeći na ulazima undergrounda ili ih prema dnevnom rasporedu ubacuje u poštanske sandučiće po raznim kvartovima. S poslom je gotova oko jedanaest, poslijepodne ima probe s bandom, a uvečer radi kao čistačica u malom lokalu na Soho Marketu u kojem se prodaju sendviči i razne salate. Za našu raspojasanost ostaju nam noći koje meljemo meljući sebe u sve žešćoj tjelesnosti kao da time ispunjavamo zavjet ili naredbu da izznojimo, izsluzimo, ispermimo sve što je u nama pa makar i po cijenu posvemašnje iznurenosti. Ponekad pomislim da iz ove naše veze netko neće izaći živ. Ne znam da li nas to mašta tjera ili 294 XXX - FILES nas je nešto obuzelo i tjera nam maštu na smišljanje gotovo pogubnog rastakanja tijela, rastakanje čija progresija ne može ići u nedogled. U međuvremenu, dok čekam noći, čitam lezbijsku poeziju koju, unatoč tome što ne mislim da postoji razlika u muškom i ženskom »pismu«, smatram, ako se izuzmu tendencioznost i »Woman's Lib« retorika (socrealistički princip u poeziji lezbijki), najkvalitetnijom poezijom danas. Za dugo vrijeme u pamet mi se usiječe Jean Freer i njen haiku: And our fathers thought we were whores For in their fantasies They fucked us (A naši su očevi mislili da smo kurve Jer su nas u svojim snovima Jebali) Neoborivo. I zar očevi ne obuzdavaju svog sredovječnog samuraja provlačeći ga kroz šake uviđajući što je stasalo od »krvi njihove krvi«? A što majke rade dok su same sa svojim goluždravim sinčićima? Onda plašeći se dječjih usta koja bi mogla lanuti i ispričati sve što se dešavalo »kad smo se kupali« prekidaju svoje seanse. Možda zbog toga svi imamo fazu Edipova kompleksa jer smo napušteni i odbačeni ljubavnici svojih majki, otreseni prije no budemo ičega svjesni? Makar na kratko pred svima je nama cesta incesta, najposesivnija od svih cesta koju prevaljujemo na rođenim ždrijebicama od sedefa bez stremena i prijetnjom kao uzdom. čestita Caroline Hallidav u istoj antologiji piše o uzbudujućem mirisu svoje kćeri, nećakinje i nje same sa završnim, samorazornim (jer u ovom svom svijetu): I touched my arshole yesterday and sniffed my fingers. Can't belive how clear a space that smeli brings in. (Jučer sam dirala svoj čmar i pomirisala prste. Ne mogu vjerovati kako jasan prostor taj miris unosi.) Borivoj Radaković 295 Što nisam lezbijka pa da i ja pišem tako dobro, čvrsto i otvoreno, pomislim smišljajući šalu u žalu za slobodom, ni muškog ni ženskog, već pisanja uopće. Dostojevski se plašio da bi iznošenjem svega što je ljudima, u dušama i svijestima kroz literaturu svijet bio prekriven gnojem. A mene zanima baš taj »gnoj«, hoću da čovječanstvo pred sobom položi karte na stol neka vidimo tko smo i što smo i što ćemo sa svojom ljudskom prirodom. Om! U četvrtak oko deset sati uvečer dočekujem Chris pred njenim lokalom. Manager je bio tamo i nije mogla iznijeti sendvič za mene. Gladni smo oboje — niti moji doručci, niti njene večere ne mogu držati čitav dan. No izlaz uvijek postoji. Moj znanac Pane radi u jednoj od pizzeria u lancu »Deep Pan« (ide mu uz ime). Tu je u blizini, u War-wick Streetu, odmah iznad Piccadilly Circusa. Moguće je da bog čuva pijane i lude, ali, eto, upravo poklanja milost i nama dvoma gladnima: kroz prozor Panetove pizzerije ugledam, a kao još važnije — ugleda ona mene, Panetova prijateljica kojoj, ne vodeći računa da to vide i gosti u lokalu, prstom pokazujem na kuhinju iza nje i dajem rukom

znakove da se želim vidjeti s Panetom. Ona shvati i Chris i ja odemo do sporednog ulaza. Izlazi Pane u bijeloj kuharskoj kecelji. Upoznajem ga s Chris i odmah prelazim na stvar: - Pane, gladni smo. - U, jebote - kaže on, ali doda: - Ajde, prošetajte malo da vas ko ne vidi kako tu stojite i dođite za petnaest minuta. Dobro je. Samo da prebrodimo još ovaj dan, a sutra je petak i stiže plaća. Začudim se kad mi Chris kaže: - Primijetila sam da ti govoriš drukčije nego tvoji prijatelji iz Jugoslavije. - Da - kažem — oni su iz Novog Sada, a ja iz Zagreba, a tu ti postoje neke razlike, kao što postoje razlike između govora nekoga iz Folkstonea i Newcastlea, samo što ti je to nešto sasvim drugo, pomislim u sebi. Kako da joj objasnim reflekse jata, infinitiv prema kombinaciji »da + prezent«, talas i val, točku i tačku, politiku samoglasnika na Balkanu, Bečki dogovor, Novosadski dogovor, nacionalizme i unitarizme, hegemonizme i separatizme, SKJ, JNA, Kosovo i rasprave ¦ 296 XXX - FILES Borivoj Radaković 297 0 nazivu jezika, 1. svjetski rat, 2. svjetski rat, 3- svjetski rat, da joj bude jasno da svugdje na svijetu geografska razlika ostaje geografska, samo je to u nas politička, jer se u nas ostvaruje Lenjinova želja da se svaka kuharica može baviti politikom pa tako kuharice političare, a političari kuhaju na istom/različitom jeziku. A sada da vidimo što je Pane ispekao za nas dvoje, za gladan par čije su sudbine vezane za prostore međusobno udaljene ravno šesnaest meridijana. Pričekamo koji trenutak i izlazi Pane krišom donoseći dvije lazanje 1 dvije (otvorene) boce piva. »Bežite sad«, kaže i šmugne nazad u kuhinju. Nas dvoje udaljimo se uličicama Sohoa i zastanemo kraj nekog parkića i, što je gore, kraj nekog velikog kontejnera za smeće — to nam se učinilo najprimjerenijim mjestom — pa nećemo valjda u Waldorf Astoriju. Nema nam druge — jedemo prstima, na brzinu, ne kao čedni Jack Kerouack uvijek pun čekova ili od mamice pristižućih doznaka dolarske pomoći. Nailazi dvoje policajaca, kojima sigurno u mraku izgledamo kao dvije protuhe koje nešto rovare oko kante za smeće. Prišavši bliže, žena, koja je, očito, voda patrole, veselim glasom prozbori: »O, to je večera. Nećemo vas ometati. Do viđenja.« I odu. Pa zar je dotle došlo, da me ni policija ne jebe? Ovo je down, dno. — Vidiš li ti to, Chris? — pitam je sneveseljen. - Tko ih jebe! - kaže ona. Šutim u tubeu. Ona umorna i sita dremucka, a ja razmišljam o tome kako bi mi donedavno malopređašnja situacija izgledala vrlom i otkačenom, a sada se osjećam poniženim i stid me. Nikakva me sudbina amo nije spustila i ništa romantično u tome ne postoji. Ja dolazim iz svijeta u kojem su mržnja i prezir prema bogatašima usađivani preciznim sistemom indoktrinacije tako da smo se svi zavjetovali da nećemo nikada u životu biti bogati, ma kako bogatstvo i zaslužili. U principu niti vode nisu pretjerano zarađivale, ali zato svoje plaće nisu ni trošile. Beskonačan niz beneficija, jeftina ljetovanja na najeksklu-zivnijem otoku na sjeveru Jadrana, gdje su whiskey plaćali jeftinije nego li ja lozovaču po najgorim birtijama, pokloni, časti i čašćenja, pomasti i mašćenja brade po prijemima, obljetničkim gozbama i krkanlucima, to je bio njihov izvor prihoda kojem se nije smjelo zamjeriti — poklon primiti ne znači krasti. Pogotovo kad se putuje po svijetu i kad se dobijaju svjetski pokloni. Shvativši, ja sada želim biti bogat, a ovdje, ne znam kako da preživim niti u Zagrebu niti u Londonu jer u meni nema ništa poduzetno, a još manje poduzetničko. Tu sam potpuno neodgojen. Bio sam i ostao soc. janje koje su nadmudrili i iznurili socijalisci i sociolasice. Sada više ne znam gdje mi je gore. Kažem Chris: »Dok šetam Hampsteadom gdje je, kažu, najveća koncentracija svjetskih bogataša prema kojoj je Beverlv Hills puka prosjačka opereta, promatram goleme kuće s nekoliko traktova, redom višekatnice. Večerima su u svim prozorima svjetla pred kućama Roll's Rovcei, Jaguari i tko zna kakva sve čuda, ali nigdje ne vidim ljudi. Gdje

su ti najbogatiji ljudi svijeta? Siguran sam da najbogatiji ljudi na svijetu ne postoje. Ne postoji ni za koga znanstveni dokaz da on postoji kao najbogatiji čovjek svijeta, ponekad se to za nekoga samo pretpostavlja. Ali jebo ti bogatstvo kad nemaš dokaza...« Zapravo, svaka duhovitost o bogatima beskrajno je glupa, kao što su glupe priče o tome da su bogataši nesretni dio populacije koji pati što nije kao sav normalan svijet. Nije valjda da bih ja, ljetujući Bahamskim na otocima (eto kako sam ja bogat, ja poznajem Matoša i koristim varijaciju na njegovo »mislima u sivim«), patio zbog toga što nisam kraj kontejnera za smeće u Sohou i ne žderem isprosjačenu večeru ili što nakon 30 godina života u Zagrebu ne podstanarčim i po tri dana nema prebijene pare u džepu ni za kruh ni za novine, ni za cigarete. Što nas nisu odgojili da valja ući u rizik: biti bogat - pa što bude, pa ma bogatstvo bilo i najstrašnija avantura. Još uvijek turoban, nemam veselja da se odem kupati s Chris. Dok je čekam, čitam neke novine od prije nekoliko dana. čitam jedan od članaka koji su tih dana bili često po engleskim novinama u kojima se primjećuje čudno ponašanje mladih ljudi koji su sudjelovali u ratu za Falklandske otoke. Nekoliko ih je izvršilo samoubojstvo, neki su u depresiji, mnogi rastrojeni, mnogi se ne mogu uključiti u normalan život. Tumačenja su svakojaka i najčešće se slažu u tome da su svemu uzrok ratne strahote kojima su svjedočili, pa se opisuju užasne scene u kojima prijatelj pokušava spasiti suborca kojem je tijelo presiječeno popola, pa krika brodolomaca, nepreživljiva buka. Nigdje nisam pročitao da se za sve strašne posljedice kao uzrok konstatira i činjenica da se nije samo ginulo već i ubijalo i da je teško prihvatiti sebe kao osobu I 298 XXX - FILES koja je ubila i ubijala. Spektakularna jedanaestodnevna plovidba preko Atlantika da bi se isprobalo novo oružje i nove droge. I baš o tome govori članak što ga čitam kod Chris — vojnici su bili drogirani, kao što su drogirani sudionici mnogih današnjih, a bit će sigurno svih budućih ratova. Drogirani lakše gine, još lakše pali, kolje, siluje, s lakoćom i bez morala mori. Budući će ratnici u bolje opremljenih vojski vjerojatno imati uza se maske za inhalaciju kao u »Blue Velvetu« da bi stalno mogli održavati »borbenu gotovost«. Sve ovo ide u pičku materinu. Umjesto da se svi uvučemo u tople pičke naših prijateljica, da se u njima izgubimo i zaboravimo da je ovo gadan svijet. Chris dolazi iz kupaonice sva mirisna i svježa. Ponovno se obrijala i pička joj se bijeli kao mjesec i incestuozno me nadahnjuje kao što luna nadahnjuje Camusova Kaligulu. Chris mi izgleda kao majka/kćer. Klečim pred njom, podižem joj noge na naslonjač za ruke i promatram je. Usne su joj blago razmaknute sasvim pri dnu spoja baš na mjestu ulaza. Nježna je, nježna, čipka od puti. Spuštam glavu i ljubim joj sve obrijano, sve golo na venerinom brežuljku, a onda se spuštam usnama niz usmine. Jezikom joj param spoj i odvajam ih jednu od druge. Onda ih širim prstima i otvaram im ljepotu. Prebirem sve zakutke, a Chris mi ih, kružeći kukovima, čas posve predaje, čas s njima uzmiče dok ne shvatim kružnu putanju koja me ljulja kao val lađu. Uranjam jezikom u njen vrutak pun bezukusne sluzi, a onda joj prvo kružeći, a onda pokretima gore-dolje, diram dražicu. Njene me kretnje komešaju, a ja žmirim opjenjen mirisom i gibanjem kao da sam popušio polovicu jointa. Stavljam prst u nju, pa još jedan. Ona još više razmiče noge i otvara se sva pozivajući me da uđem što dublje. Stavljam i treći prst u nju i u tom trenutku osjećam da gubim tlo pod nogama. Svi su mi prsti u njoj, a po ubrzanom disanju i kretanju, po tome kako se propela vidim da želi isto što i ja. Nježno, da je slučajno ne povrijedim, guram naprijed šaku uz blage polukružne pokrete, a kad je najširi dio prošao sve ostalo lako klizne i oko mog zgloba kao voda nad potonulim kamenom sklope se njene usne. Gledam taj nestvarni prizor, svoju ruku bez šake, sve moje u njoj. Lice joj gori sva se uvija, dok oponašam pokrete kurca, a onda brzim pokretima vršaka prstiju sama počne maziti dražicu. Sve do samog kraja. Još neko vrijeme ne da da izađem, a onda promatram kako se moja ruka rada iz nje, a onda me, Borivoj Radaković 299 majka, poziva da legnem kraj nje. Ljubimo se nježno kao nikada do tada i dok je rukom od nje

vlažnom držim u zagrljaju, znam da, smo prošli još jednu putenu pustolovinu koja nas je još više zbližila. - Znaš li zašto sam ovo napravio? - pitam je. - Da pobjegnem od rata. Da spriječim rat. Nije me razumjela. »Znaš, u filmu Aleksandra Petrovića »Grupni portret s damom« u jednom podzemnom skloništu u Njemačkoj u vrijeme bombardiranja, dok avioni zavijaju i trešte bombe, dok se sve ruši, vojnik i djevojka koji se nikada prije toga nisu vidjeli vode ljubav; ako se to može tako zvati. Da ne bi cvokotala zubima, da ne bi kričala, da ne bi..., on joj u usta stavlja daščicu koju ona zagriza i jebu se sumanuto. Od straha, od rata, od bombi, od smrti. Mislim da se u ovo vrijeme, predratno, svi ševimo, ako ništa drugo, a ono neurotično. Ali treba da se ševimo, za inat, nepokolebivo. Jebanje je pokret otpora, anti-AIDS diverzija, između ostalog. Mi smo sada saboteri u apstinentskom vremenu.« Naravno, gleda me s čuđenjem. I zaista, što mi treba da »složenu svjetsku situaciju« trpam u svoj krevet, odnosno da svoj krevet iznosim u svijet. 300 XXX - FILES WHYRRUM Ml NE VERRVAMESH? (Priča se da sam policajac ili: hijene svake godine mijenjaju spol) (ulomak iz zbirke »Ne, to nisam ja«) Jamesu Jovceu i Vojislavu Despotovu Vrhlo se oružno prosijekćam noćaskajući sama sa sobama, ponao-sobitno sa samim kasnoćnim osijekućim okružjem vrelim: naglosexon-ski podriv nije moguće lakovno, jeli,minirati, očito, naročiti meni po-licijevnoj koja volim doslovno sve spolovno za cijelo. Sex je vlažan u životvoru. Treba mi jedan lepoglavić da me karastinec u vaglinu, da mi se uhiti h riti, da me uhvati za moju dobru staru grudišku i stisne je da mu sve priznam, da mu propištim majčino mlijeko. Zadnji duži pul-lover kojeg sam Š3mkala bio je jedan g. major, pletač, koji se zvao Jakov. Kao karakter Jakov jebio takov kakov je-bio, tako, snošajan, ali uvijek sam ga bila u smoj osobni dvosobni apartman uspremna primiti za plodstanara. Jatako volim podstakane, dolje, ispad, i sprije2 i strahga. Moja Vlažnimirka i Estragoanalka radko(Polič-Come-on) i radikarno četkaju bogatka Godotka zbog do-godka baš v mestah Gogi in Gugi mi. Cuvijek. Pa tatko i sada. Ne-mognuće mi je biti Samantha Foxex na ovome svijetlu mudijalnom podred topliko muškuraca i njihovih buda lamudovih. Dalaj mi lama malo muddha svojartha! G. major nikada nije imovao rodioca, i tako je porastao kopilot. A zmajku mu njegovu nije volio. Reciklirao mi je da pattongene majke rađaju generale, a njegova šjora rodila majora. Maršalio se: to majka više ne bi rade. Imao je, odakle, loš karikatur, alibio dobar je pulover, mašnovit i raznomustran. Narančito je pobožavao da mi ušuvalja naguzne anus domine i sleda s leda, sim-pa-tamnično. I ja sam onjega mladoga jebo-zerno izbludivala: »Pipaj mi pupak, pupa mi pipak medu mojiman Borivoj Radaković 301 monogama dobriman«, jerbo me ko doberman iz sechuanusa, ko je-benny goodman nadahnjivao silovano. Imao je dobar karinet i pihao mi je u pusak, pimpiskom u pussy. Nije monogamno više od dvakrut zaobredom, ali ja sam ga iscrkljivala: »Hajde, majorane, zadovolji svoju orangutanku«, i uzimala bih ga u usista između usisnica i sisala i sasala, isusalami, sve dok se opet bi-ne-bi ukurtio za ševni snovaj, za uspomenetraciju. Iz noći u pomoć ja sam ga zvala i on mi je udomlazio i dostajao do jutra, kruha i putra (»Hoćeš lijekom čaj ili bi rade kakao?«) i, bok, na posao, u lebd. On je obučavao papilotne pomladne da lebde ko lebdiri, papillioni. Avijuni, uzdušni kamijuni. O, avillioni, 0 kamillioni! No, nakon izdajšnih noćih sa monom (ah, mona mia!) u prostrelji, u kreševu u donjem krevešu, on je bivo sve lošiji pučitelj mladih aviaptičara, pa mu je jedan skoro nastrandao. Štropotom je dobio otputokaz i od tog vojno-kositrenutka on je postao propilica i dobio maliganski tumor, ciružu jetrenu ili neki sličan osebni cirkruž. Vo teloto mu celotno i vo site mu orgavni bea dugometastazi na rak. Ali kad je v.m.r.o., nisam bila na samohrani. Dobro sam se ponny jela vita/sita, bez ugursluza. Bjonda, našla sam novog ugurszguzača i tako - vozi me življenje uokrug naše kotadžbine.

Poslije su mi svi bili kratkodajni, a meni tetrijeb jastreba. Ja stoga zebem bez ševe, bez labuda udavna mi ptičkica, vrapičić moj, izgorila 1 spuštiglić se na zamorce i skljokane koji kakadu. Kad sam s osama spuštam ruku na svoju golupicu mira i prstacem školjkam kliktav orlić, potom ga spuštam nizmedu gusana i ugmazim mačkicu. Drugi prst upanteram u guzelu i tako kenguram u svraku svoju jamaricu, u prednji i istražnji otvor, kao prava droplja, i maštam... Mon onkl je nosio cvičekere, naozvečarke, jedne na odnosu, a drugove u thežepu. Izgledao je kao James Joyce (Slavica mu i pokoji Du-ški), imao je jayce za razne stvarce, mmmmmudo. Bio je duhovitalan, zabalvan, miom, i nikada nije bio snimalen za nikakav alkohollywood-stock i udo cognazzi, mon šuncle. On mi je bio prvi kad sam još bila magla. Mon uncle je bio mliječ-nik med i cinik. Je davnomme odveo u svoju subordinaciju i rekao da me mora podvrhnuti sladopržehledu. Objasnio mi je da djevojpičice mojih zgodina moraju čestohotno na kontrolejbus vlaginice. Još mi nisu obdrasle brusnice u to Wermacht. Vf,.'.302 XXX - FILES Bilo me malo strag, ali on znakovao je što radio-aparat est. »Skini milo, rhvticu & bluesicu... i struknjicu... i sve... (prodmuklo:) dra-gaćice...«, rekao je i dodatak da je sve u uredu, a ako mi smetla i on će biti golman. »Sveto jeto toto prirodnoto. Nemoj se stidnjeti pred doktorom rodekilom, gospođice, hyde da viđamo.« I tako, stajala sam nasrednjak, gola, razodjevljena, a on mi nije pozabio dati svoj de Gaul-loise. Skinuo je muslimantil, a ispod nj ga imao je samo jahlače, a ispod njix nix. Kad sam legla, on mi je raširio legs apart. Osvjetlila sam kao da se moj Aristid osramno wolframno zažaurio i kad me uhvatio odoljen, nisam mogla odoljeti i ras-dva-trgnula sam se. »Ne boy se, girl«, he sold me agentlv, prepun stila da sam mu se prepustila. Dok mirovao je upornić po pitzschi, kristalno mi je upućivao whisperanzu u gluho da se ne brojim. Za sve vrijebe obasjećala sam svoj veseliki obol, ali sam bila pornosna što se nisam ogledala kad mi je heman prosvirao nacionalni himen i na trenutiktak na meni ležao u stavku mirnoso, a onda na srnu on oran ko gutan, my moon, mon onkl, i izvede oštar nattack. Rectum mi je da taman poslije nikome ne velocity što smo s kupa obredili, ali da opet dođem na cunt roll. A ja sam zmnagala kaj je on meni namenil. Probil mi je pomembrano, zapraf, ispisal mi je l'epi tough, »Slovo ob mladosti«, kot France, mon tres cherren ami 6. Sem bila mala ampak sem se ne bala ko sem se jest bala. On je opak pakao mislio da yazz nič ne vem, a ja sam vezla vesela jer sam prva od mojih prije i poslije teljica udpoznala wass je sche-wabien (good fuck, guttes fucke, fica buonaRotten). Mon Zvonki je godimami bio moj chevalierac i svemu me napučio. Imao je, poslije sam zahvatila, najbolji ku-koo rats od any uboddy. Zločesto sam dolazila k njemu. Njegov radni prostak jako me stim-kulirao. Sve jebilo bijeb'lo i zločisto i bilo mi je inspiradostivno. U prosjaku prosvjećivala sam ga t-jednom t-jedno. Doplazila sam k njemu prije squawolle ili poslije alkoschoolske nrastave (eto mne nravilos' zločen'). Ujak me izvolio kao rođak učenicu. Ništa u tome nije bilo neoperverzno, rekontra, već sve je bijahalo naturanalno i nekako pro-učno. Meni je sve počelo kad sam prvi put s njime svršilo. Tada sam prvi put u potputenosti osjetila blažensku miluminaciju. Kyborgazam. To je bilo nekoliko mjeseci dopo il primo signore di meine pubertetrijeb, Borivoj Radaković 303 pubiquadrofuck. Tada sam već imala mjesečnicu plaću svog spolklora. I siiii, sisice su se sasvim sistaknule. Six siže (Bi-cycles of Belsize) u nastanku, kako će se kasnije iskazalište. Kako č-udno, to se dogoodilo prvi putnik kada me ševio u guzu kao dupeder. On je volio, a i ja, da kleknem nakopljena i nagnemoralno se na-prijeb razvratnutih nogurt da mi se bolje vidi, a on divi. Još radnije me naučinio da u pitzi-opitzi uguravan punjenog kuračka puračka, koko-ptičeka. Gledao me odnostraga i davao mi uputene zavjete: »Dopo-lako dublje, goldubice, uvucibatinu grdublje, brže. Zabrže, dobrže, yes, no, ano, to-to, t-tak, f-fajn. Sad malo spornije,

sporkije, maxi-malno gurkije, sweet malah tzurritice...« A sve što je htio ja sam du-pličinila jer sam voljela da me gleda vrelim poglijedom. Sva sam se nagauzdigla i naprchille su mi se guzne polubratke, a po schuptz-schitzsćhu sam osjetila kako me hladi vje3tić. No, not for long. Ne-dugme zatim, moja osjetila na tzschmartzschitzsćhu oćutjela su vreli guzdah. Dachau. His hiss, than his kiss, than his six hissy kisses. »Oh, kiss me tu too«, šaptomsampala mu dok su me njegovne autobusne pokretale. Tomy je bilo Maxmillije od svergla što sam dotad oćuhjtela, so God fuck me, meine Dammjan. A onda, bez klizlika - lizika, sva-hiliti jebzik. Malookolo, a onda tvrdokopno Ravanica ujutra. U Bo Gestoko mi ga je. Moji manervi su se opustjeli, kao guzbeni mirišići, muskulimani. Miss Lila sam da će sve iz uspomene izaći njegovan, a sve izazvana, pi čak i mon uncle, da će ući momentanalno u mene. In me, in rit. Amaaaaan! Otvoritila sam se i njegov prst ladahno mi je uplovijorio pod ličnu kičmu. Finger in the sfincter mi je stjereo. A potokom je rekl: »Boody mi goody, sad ću utaći u tebe.« Kleriknuo je iza mene, izmedicu mojih rašivenih nogu. Jebnu mi je ruku stavio na 3ticu, a drugom ouzeo karamanlis i metaxnuo mi ga u labiarit. Kad mi ga je ušao, zdrak mi je izdušao. Prvo glavić, a onda, naglo, mikis stherodokakis ga je. Sva sam se zgrčkila, a njegova bananakonda nabijala se vo mnje izvodeći podskok, uskok i kobratno. Sada sam u sjebi imala dva: gumjetni i guzmetni, pravi. Bili balili su sjebljeni u meni. A imala sam sexnaext, my Godina! Srednjoškolj-ka! Gospodlična učebnica!!! Yebote jibutti!!!... Dok se toga prisijećanj, ludiram si se, moje cuce buce na kurilici, pa rukama klizim na karlicu karalicu... Moje misli pasmaterijaliziraju, . 304 XXX - FILES a bruke prave muža, machkroa, my auf-vingers postaju udbeni organi, zlačin del sesso, moja opsexija. Mislim (ergo mislimanka sumatra) na mon onkla i na Yakowa i na zadruge i uddruge s drogima i oni deflo-riraju kroz moju svi,oh,yest i postaju moje zaruke, McEdennske kura-ce. Sva sam vlažna i scudovi mi klistiraju kroz ugursluz u pičnicu, saCMaricu mi okidaju, onda nalijećem na orgazne mi nerve, živci pr-štete iiiii — ja puzzlećem high, high, heil Lilly, Ziggy, Zbigniew, Marija Marlene Die3ch-Bea3x... Još udugo poslijeb kozmičem tijelovo kao u nekoj tjelesnoj A-molitvi, u unutransu koji me Zanossi Rade Končarobno i pornosna summary što summer muž/žena, mušmuškarac, jer ud je stvorio naseljenu vaseljenu, a ud ima mi ja-ja, ego-egg. Borivoj Radaković 305 Predrag Raos Predrag Raos rođen je 1951. godine u Zagrebu gdje je na Prirodoslov-no-matematičkom fakultetu diplomirao kemiju kojom se, međutim, nikad nije stručno bavio. Osim mnoštva priča, scenskih tekstova, libreta za mju-zikle, polemika i feljtona, Raos je objavio i osam romana pretežno žanrovske prirode. Nakon prvijenca, omladinskog romana 22. rujna (1978), Raos počinje pisati SF {Brodolom kod Tbule I, U (1979), Mnogo vike nizašto (1985), Nul effort (1990), Mayerling (1996) i Od rata do zvijezda (za djecu -1996)) za koji je bio višestruko nagrađivan. Tome treba dodati ironijski krimić Ubijte Hamleta (1985) koji je, pod pseudonimom Astor Petz, objavio u Tragu, zatim knjigu pripovijedaka Doživljaji Supermačka Cicija kraljevskog muholovca (1996) te knjigu polemika Uhvaćen za izraz (1995) koja prati slučaj njegovog izbacivanja iz DHK-a. U pripremi ima brojna završena i nezavršena djela koja drži u ladici. Devedesetih godina Raos se neko vrijeme aktivno bavio politikom vršeći funkciju zastupnika ASH-a u Zagrebačkoj skupštini. Raos spada i medu naše najaktivnije prevoditelje te je, što s engleskog, što s francuskog, preveo oko stotinjak knjiga različitog žanra - od beletristike i poezije, do publicistike i sociologije. Intervju: Rambo-sindrom — Vi, po svojoj struci, odudarate od uobičajenih stereotipa o hrvatskim piscima. Kako to da ste krenuli studirati kemiju, uz to je još i uredno diplomirali? - To me svi pitaju... Pa baš zato da budem pisac. Moja je teorija da bi se hrvatska književnost rodila

kada bi pala atomska bomba na Filozofski fakultet, jer njihov nesporazum s književnošću je upravo tragičan. Ti ljudi apsolutno ništa ne razumiju. S druge strane, znao sam da je svijet pun mladih nadobudnih pjesnika koji si umisle da su nekakvi talenti i kad se s 40 godina otkrije da nisu, onda postaju kulturni radnici i parazitiraju. Tako sam ja htio imati neku solidnu struku, pa ako se pokaže da će iz mog talenta biti nešto - hvala Bogu. Ako ne, onda neka se bavim pametnim poslom. Na koncu konca, sad sam prevodilac. To je jedna velika prednost jer pišem kada zaista imam inspiraciju, a imam je često. — Kad je budući kemičar odlučio pisati i kada se to pisanje erotski obojilo? - S kojih pet godina napisao sam satirički deseterački ep »Kako je paša ostao bez gaća«. Prema tome, očito je da mi je politička satira, odnosno skidanje gaća, i tad bila bliska. Onda sam sa sedam godina počeo pisati ljubavnu liriku. Sjećam se stihova: »Svuda lete Amorove strijele, a ni jedna ne promaši mene«. Poslije sam pisao kojekakve stvari. S 15 godina napisao sam jedan veliki ep, šesto rimovanih stihova u dva dana, zvao se »Jebavanje i jebačko karanje«. U gimnaziji sam pokretao jedan list: zvao se »Pogledi« — urednik mi je bio Branko Lovrić, sadašnji direktor »Večernjaka«. Evo, mi smo zajedno gubili nevinost - on na meni, ja na njemu. Profesionalno sam počeo pisati kao brucoš, za tadašnji »Omladinski tjednik«, pod pseudonimom Panurgije — to je ona) Rabelaisov Panurž koji je bio poznat kao seksualac. Poslije sam za »Tinu« pisao pričice u kojima se, doduše, nije smjelo ići dalje od poljupca, ali , 308 XXX - FILES su opet imale erotski naboj. Dakle, neki erotski elementi uvijek su bili prisutni, uvijek je bilo seksualnih aluzija, uz svaku je stvar bila upletena nekakva erotika. Besmisleno je to odvajati. Kako je moguće pisati 0 živom čovjeku, a ne obuhvatiti tu erotsku komponentu? — Za vašu književno-erotsku karijeru u mnogome je značajna 1 afera oko izbacivanja iz DHK-a koja je kasnije zaživjela i u knjizi »Uhvaćen za izraz«. — Ukratko, stvar je u tome da sam ja vidio kako se tu događaju vrlo ružne stvari, da se njima živo jebe za književnost i da furaju politiku i tjeraju neka svoja posla koja sa strukom nemaju nikakve veze. I onda sam išao svjesno na stvaranje skandala te sam rekao kako je važno da li knjige izlaze ili ne izlaze, dok me za njihova birokratska prepucavanja boli kurac. I na taj su se izraz oni uhvatili, a onda je uletio i Dragutin Tadijanović koji je shvatio da je sve to upereno protiv njega, jer čitav svijet se vrti oko njega. Oni su me naprosto obrisali, a da mi nikada nisu napisali ispisnicu na koju bih mogao reagirati. Nisu mi dali govoriti kako ne bih rekao da u tom društvu uopće nema književnika. Jer kakvo je to društvo u kojem je prosjek romana 0,9 po glavi, a prosječna starost 56 godina? Takvo se društvo u kojem zapravo nema književnika, ne može boriti za interese struke. — Dogodila se i slavna tuča... — O, da! Branimir Donat mi je strgao palac i navodno bih sad, nakon deset godina, trebao dobiti i neku odštetu. Ali zanimljivo je što mu je sud kao olakotnu okolnost dao to što je on intelektualac, a dan nakon dao je izjavu kako čovjek kad vidi čovjeka poput mene ima neodoljivu potrebu da uzme kolac s plota i da ga lupi po glavi. I to je intelektualac! A ja sam samo ustao na skupštini i rekao: čujte, ne može se mijenjati statut društva u njegovim ključnim odrednicama, bez diskusije, glasanja i kvoruma. I na to je on skočio i napravio što je napravio. Kad smo već kod knjige »Uhvaćen za izraz«, već sam napisao tri tisuće stihova epa »Boj na skupštini« gdje sam cijeli taj događaj stavio u stihove poput: »Oj Stamaću veliki jebam — sitni tiću kompleksnja-koviću«. Taj ep nikako da zaokružim, ali bih volio kad bi se negdje napravio neki happening gdje bih pojedine gotove epizode pjevao uz gusle. — Uskoro dolazi do suradnje s »Erotikom«? Predrag Raos 309 — Da, suradnja je zapravo počela kad su me izjurili iz DHK i za-gradili mi sve puteve. Htjeli su me umoriti glađu, nisam mogao dobiti ništa ni od prijevoda pa sam bio prisiljen prevoditi »Erotske

romane« i »Laso«. U stvari, to je više bilo dopisivanje nego prevođenje — mislim, što ću ja sad prevoditi kako netko nekoga jebe, pa lakše mi je to pisati, dok mi je još friško... Ha, ha. I onda je kroz to došla ponuda za suradnju. Mogao sam, naravno, pisati i pod pseudonimom, međutim, nisam htio jer sam baš htio dokazati da kad se čovjeka stjera i u jedan takav, da tako kažem, sramotni žanr, da se može stvarati vrhunska literatura. Ja te erotske priče ne smatram ništa lošijim od drugih stvari koje sam napisao. One imaju neke svoje žanrovske odrednice — to znači mora biti eksplicitni seks — kao što, hvala Bogu, u sakralnoj umjetnosti mora biti Djevica s djetetom, ali unutar toga postoji velika sloboda, čitava umjetnost. Inače, meni je urednica erotskih romana objasnila koja je razlika između erotike i pornografije. Kad frajer uzme žensku pa je raskomada motornom pilom i ševi te krvave komade — onda je to pornografija. Sve ostalo je erotika... — Kako su na taj kreativni potez reagirali bivši kolege? — Ma, oni su se uhvatili za to, a ja sam se zajebavao da objavljujem u »Erotici«, najtiražnijem literarnom časopisu koji se izdaje u 450 tisuća primjeraka. Jer, budale stvarno misle da nekom djelu vrijednost daje žanr u kojem se piše. Pa svaka budala može pisati u svakom žanru. — Kasnije ste pisali za još jedan visokonakladni kulturni list: »Erotiku humor«... — Da, bilo je tu dosta prerađenih tekstova, bilo je nešto i mojih, a negdje je autorstvo nejasno pa sam ih radio pod pseudonimima. Jedan mi je bio Mato Drpačina, onaj naš Balkanac, drugi Tvrtko Urac, a imao sam i ženski - Krasna Natrčinović. To su bile pričice, eseji, uglavnom, punio sam pola časopisa. Recimo, napisao sam esej »Kako zbariti žensku kada joj se neće i kada joj se hoće«. Ovaj prvi dio ima 20 kartica teksta i završava sa idi kući i drkaj, a drugi ima 10 redaka. — Suradnja s erotskim listovima nastavila se i kasnije. Objavljivali ste i u »Sex-Partyju«... — Ja sam za njih napravio hrpu priča koje mi nisu platili jer su sve živo izvarali. Ta tvrtka je poslije otišla u bankrot pa se sad sa svim tim 310 XXX - FILES autorima sudski naganja. Mislim, to je jedna sramotna afera. Najljepši dio priče je to da je sve počelo kad je gazda kupio grafički tiskarski stroj koji je izvanredno reproducirao boje, s glavnom idejom da pokrene por-no časopis. A na svečanom puštanju u pogon, došao je svećenik pa je poškropio svetom vodicom i blagoslovio stroj koji će vrtjeti pornjavu. — U vašim erotskim pričama humor je izuzetno važan... — Ako pišem pornografiju, znači o ljudima koji se jebu kao strojevi, koji su svedeni na nekoliko jednostavnih nagona i impulsa — a to je osnova pornografije, tu je čovjek već karikatura. Vi ne možete ozbiljno pisati kako se netko jebe s hrpom junferica. Tu se možete samo zajebavati. I to je ono što klinci nikako ne shvaćaju — to da je pornografija fantastika i zato je ona i opasna za mlade ljude. Oni misle da je to tako zbilja u životu i onda dolazi do Rambo sindroma. Kao što su u ratu ginuli kao muhe jer su mislili da je to kao u »Rambu«, tako, i kad se uče fukati po pornjavi, dolazi do vrlo krupnih nesporazuma, kompleksa i trauma. — Za pornografiju je, dakle, prvenstveno potrebna bujna mašta? — Pa, kad sam ja s 15 godina pisao ep »Jebavanje i jebačko karanje« baš i nisam bio previše iskusan, ali su mi mnoge stvari bile vrlo vidovite. Prema tome, ako je to fantastika onda mi ne treba iskustvo. Dapače, mladi dečki, hvala Bogu, fantaziraju mnogo bolje. Međutim, postoji jedna druga stvar koja smeta, a koju sam shvatio prevodeći pornjavu. To je da su dame mnogo bolji porno pisci od gospode, ne zato što su više rajcih, već zato što se zajebavaju. I tu zapravo počinje literatura jer postoji jedan odmak s kojim se može zajebavati, a nedostatak odmaka smeta svakoj literaturi. A kod muških uvijek osjećate kako lijevom rukom piše, a desnom drka ispod stola i to dahtanje smeta. — Koliko ste tih pornića preveli? — Tko će ih znati, nekih dvadesetak komada. Najviše mi se svidio jedan u kojem se kćerka hoće osvetiti ocu tako da se pojebe s bratićem koji je debil, pa da ocu rodi kretene i sruši mu ponos. A on ima i dvije stanarke koje mu se osvećuju tako da mu namjeste da sam pojebe vlastitu kćer... Ha, ha... Mislim da bi se taj pornić trebao svidjeti svim studenticama koje žive u iznajmljenim sobama. — Jedan od tih vaših prijevoda, roman Jaya Greena »Chico«, postao je kultno štivo medu zagrebačkom gay populacijom.

Predrag Raos 311 — Taj roman ima čudnu povijest. Naime, kad sam ja te porniće prevodio, ja bih prvo morao napraviti recenziju, a one su se radile tako da bih ja za dva sata pročitao pet romana. I tako sam počeo dijagonalno čitati i, ono, zamislio se. Pa, bogati, nisu uobičajeni tipfeleri u engleskim knjigama: he umjesto she\ Tek sam, tamo negdje, kod četvrte, pete stranice shvatio da je to pederska stvar. I kad sam vidio, rekao sam: »Jebem ti, pa to je vrhunska literatura!«. Ja nisam peder, eto, sad otkrivam jednu veliku tajnu, ali osjetio sam da svatko tko želi shvatiti svijet homoseksualaca treba pročitati tu knjigu. To je apsolutno vrhunska literatura, bez obzira što se tu radi ohardcoru. Prema tome, ona bi u nekom normalnom heteroseksualcu morala izazivati odbojnost, međutim, ona to ne čini jer je toliko jaka da nadilazi čak i tu stvar. I čitatelji mojih hardcore priča nisu ljudi koji inače čitaju pornjavu, to je njima dosadno i bljutavo, a ipak moje pročitaju i to im je veselo. Znači, da sam ja nadišao žanr ako sam se svidio tim ljudima. — Vi ste i inače okrenuti žanrovskom pisanju. Osim erotike, napisali ste i jedan krimić u »Tragu« pod pseudonimom Astor Petz. No, vaša je glavna ljubav ipak SF... — Neprestano mi ljudi govore kako sam vezan uz žanrovske okove, što nije istina. Ja zapravo uvijek pišem isto, a to je fantastika. Ta fantastika može biti kriminalistička, može biti SF, a može biti i erotika. Inače, taj spoj pornografije iSF-a funkcionira savršeno jer su vam otvorene sve mogućnosti. Imam ja tih nekih SF pričica. U jednoj je za spas raspadnute civilizacije potrebno svu energiju usmjeriti na znanost pa su ljudima izvadili seksualne centre. I to je kod muškaraca uspjelo savršeno, ali kad su pokušali kod žena, otkrili su da moraju izvaditi čitav mozak. — Uskoro bi vam, u izdanju »Ceresa«, trebala izaći zbirka erotskih priča... — Prva zbirka bi se zvala »Ta današnja mladež« - po jednoj priči koja se temelji na istinitom događaju kad sam došao na studentski tulum gdje su dečki igrali karte, cure gledale televiziju, a jedini jebač koji je šarmirao dame bio sam ja. A ta bi zbirka bila dio zbirke zbirki. Naime, budući da bi u njoj izašlo pet priča, a ja ih imam mnoštvo, tako bi izlazio čitav niz zbirki pod zajedničkim naslovom: »100priča o jednom — Najljepše gadosti starog šporkaćuna«. . 312 XXX - FILES Predrag Raos 313 DJEVOJKA IZ FINE KUćE* - Halo? — upitao sam s puno nade. - Ma ja sam — od samog njezinoga glasa osjetio sam kako mi se kruti. - Odlučila sam da prekinemo, ovo već dugo nema nikakva smisla. - Molim? - upitao sam pa protresao i uši i slušalicu. - Oprosti, strašno žurim. - Otkud ste...? - Bok! Piip-piip. Piip-piip. Zagledao sam se u slušalicu, i što sam duže u nju zurio sve mi je manje bilo jasno. Još jučer je bila idila. Potom sam je spustio i pošao se izdrkati. Moja potreba za Matildom bila je prvenstveno spiritualna. čitav sam sutrašnji dan, u groznici nekakvoj, u mori, čekao da se javi. Morao je biti nekakav nesporazum, nije moglo biti drugo. Iz kuće sam bio izišao samo na deset minuta, po kruh i mlijeko, i ona je sigurno nazvala baš tada. Dok sam sjedio na zahodu, vrata su bila širom otvorena. Prva je neposredna posljedica svega što se dogodilo bio smrad. Naprosto mi nije bilo jasno. Drugi sam dan počeo uspostavljati telepatsku vezu. Ono što sam pritom doznao nije mi se dopalo baš ni najmanje. čitavu sam noć vlastitim snagama suzbijao bijes i erekciju, pri čemu ovo posljednje s mnogo više

uspjeha. Treći dan sam počeo uvjeravati sebe kako postoje i dobroćudni ljudožderi. Ni tigar ni morski pas baš svaki put ne pojedu čovjeka. četvrti sam dan nazvao njenog starog. - Molio bih vas Matildu. Priča nije ukoričena. Originalno je izašla u 61. broju »Erotike«. - Tko ste vi? — glas nalik nožu na janjećem vratu. - Petar Petrović Njegoš, matični broj 9027856478. Piip-piip. Piip-piip. Prekinuo sam vezu. Tako nisam mogao čuti razbijanje slušalice na drugom kraju žice. Peti sam dan ponovno nazvao. Šest puta. Svu sam priču prepustio njemu. Prvi put: — Halo, halo! Ništa se ne čuje. Pokušajte nazvati još jednom. Drugi put: - Halo, da li me čujete? Ja ne čujem ništa. Pokušajte s drugog telefona. Treći put: - Halo, veza ne radi... i ti telefoni! četvrti put: - Halo, ne zovite više, zvao sam poštu, to je nešto s vašim telefonom. Peti put: - Idi u tri pičke materine! Šesti put: — Piip-piip. Piip-piip. Šesti sam dan vezao remen za vodokotlić, a onda se sjetio da nisam napisao oproštajno pismo. Sjeo sam i napisao oproštajno pismo. Kad sam ga pročitao, nisam njime bio zadovoljan. Poželio sam da zaplače kakav je stilist umro sa mnom. Zato sam napisao drugu, treću i petu verziju. To me toliko izmorilo da sam odlučio vješanje ostaviti za sutra. Sedmoga dana, kad sam ujutro pošao pišati, upitao sam se, koja je to budala vezala remen za vodokotlić. Onda sam se sjetio da bih se, zapravo, trebao objesiti i otkrio kako je pravi štimung zapravo već prošao. Onda je zazvonio telefon. Srce mi je življe zakucalo. - Nama? Odjel bijele tehnike? Piip-piip. Piip-piip. Istog je časa zazvonilo ponovo. - Jebi si mater u usrani šupak! - Molim? - Halo? - Miso? - Ti si? Mislio sam... Netko zajebava. Zovem te... - Nije me bilo. Morali bismo ozbiljno porazgovarati. Ovaj tjedan nemam vremena. Sljedeći petak? , 314 XXX - FILES — Matilda... — Imam strašno posla. Učim. — Matilda... samo jedno. Da li se pojavio netko drugi? — Sto ti misliš o meni? Ja sam djevojka iz fine kuće. To je samo između nas dvoje. Znaš i sam da nije išlo. Proučio sam sve njene menstrualne efemeride. Korelacije nije bilo nikakve, i to me ponovno dovelo u neka čudna stanja, kao da je svemir izgubio svoje zakone. Ne znam tko je ono napisao da od suicidalnih raspoloženja, suočen sa smrću, čovjek postaje mudriji. Ja sam postajao sve ludi. U petak se pojavila. Naprosto je kratko pozvonila i to je bilo sve. Stajala je tako pred vratima i rekla: — Bok. — Uđi - ponudio sam joj da sjedne. Sjeo sam i sam. Teško mi je bilo stajati. čitavo sam se jutro bio duševno pripremao s bocom Bade-lovog konjaka. Znam da ga nema u farkmakopeji, no ja bih mu dao diplomu specijaliziranog psihoanalitičara. - Slušam. — Jutros je otputovao na odsluženje vojnog roka. Ako se bude dobro vladao, možda mu skrate na pola. — Tko? - zinuo sam.

— Dani. Ali mi smo prekinuli. — Kakav Dani? — To nema nikakve veze s nama. Medu nama to nikad nije šljakalo. Bolje da ti to iskreno kažem nego da te zavlačim — pogledala me u oči gotovo zaljubljeno. Osjetio sam kako mi se trznuo šaran na udici. Kraj mene je bila čaša. Nisam se ustezao. Znao sam da će mi trebati hrabrosti za sve što moram čuti. A analgetičko djelovanje alkohola bilo je poznato još Hipokratu. — To je moralo puknuti prije ili kasnije. Dani je došao tek nakon što smo prekinuli. — Koliko kasnije? — Kasnije - slegnula je ramenima. - U svakom slučaju, kasnije. Nisam te prevarila. Ja sam djevojka iz fine kuće. — I sad? — upitao sam ne znajući ni sam čemu se nadam. — Prekinula sam s đanijem. Bila je to zabluda, ali ja sam u to vjerovala. Jutros je otputovao na odsluženje vojnog roka. Dobio je dvije godine. Ljutiš se? Predrag Raos 315 - Zašto? Što nije dobio tri? — hripavo sam se nasmijao. Ponovno sam cugnuo. Najednom je sve bilo tako veselo. Nakon pola boce konjaka i ja sam počeo shvaćati kako sam čitav život bio u zabludi. Život je zapravo tako jednostavan: tri deci, i stvari tek onda dolaze na svoje mjesto. Zato se prije ništa i nije slagalo. - Zašto? — ponovio sam, iako nisam ni znao što sam to pitao niti da li me to uopće zanima. - Zato što sam otišla tako naglo - rekla je ona i slegnula ramenima. — Ali mislila sam da će tako biti bezbolnije, i za tebe i za mene, naprosto tako prerezati. - A bio je tu i Dani - rekao sam — i blesavo se zahihotao. - Kako to misliš? - upitala je ona i namrštila se. - Sto time misliš reći? - Ništa — rekao sam i najednom se snuždio. čovječe, upitao sam samoga sebe, je li tebi do jebavanja ili zajebavanja, podbadanja ili ubadanja? - Baš ništa. Ne mislim ništa. - Sad ćeš ti reći da sam kurva, da sam se skurvala s drugim, znam ja tebe. - Ne znaš ti mene - rekao sam tek toliko da nešto kažem. - Znam da mi ne vjeruješ - rekla je ona povrijeđeno - ali rekla sam ti da Dani s tim nema baš nikakve veze, što ti misliš o meni? Dani je tu bio samo zato da bih te lakše zaboravila, to tek sada uviđam... Problem je bio medu nama. Ti si bio za sve kriv. - Za što? - Sto sam bila s pogrešnim čovjekom. - S njim ili sa mnom? - S obojicom. - Mogu li to ičim ispraviti? - upitao sam očajnim glasom. čini mi se da sam tek tada počeo shvaćati. - Ne znam - rekla je ona neodređeno, zamišljeno i tužno. Prepustio sam konjaku vodstvo i uhvatio je za dupe. Po načinu kako se trz-nulo, shvatio sam da mogu. - Kako ti to sebi zamišljaš? Ja sam djevojka iz fine kuće. - U to nikad nisam ni sumnjao - rekao sam i nastavio joj sisati desnu bradavicu. - Zar bih ti ovo radio da ne mislim tako? 316 XXX - FILES Bilo je to dva mjeseca nakon prethodnog prizora. — Pusti me. Makni usta. — Dobro, kad tako želiš — rekao sam i prebacio se na lijevu sisu. — Prestani me dirati — rekla je ona i zadrhtala. Koža joj se bila naježurila iako je bio srpanj. Koža pileta prije nego što ga nataknu na ražanj. — Pa ništa ti ne radim, htio sam ti samo pokazati da se ne ljutim. — Nisam ja takva, što ti misliš o meni? Ja sam sada sa Kvrgom i došla sam samo da ti to kažem, ne zbog onog što ti misliš. — Znam. Primam na znanje i poštujem tvoju odluku — rekao sam i počeo joj lizati sisu u sve

širim, koncentričnim krugovima. Malo sam se odmakao. Volio sam je takvu, vlažnu, sjajnu, kao voće, namazano uljem, kad ga slikaju za ženske časopise. — Ništa ti ne radim. Želim samo da se rastanemo kao prijatelji. — Zar je ovo... prijateljski? — upitala je i strogo pokazala prema mom napendženom dokanu. — To znači da se ni on ne ljuti na tebe. Oboje se s tobom rastajemo kao prijatelji — odmaknuo sam se od sise, opkoračio je i prinio joj ga licu. — Evo, da ti malo mahnem njime, kao maramicom. I zar mu ne bi dala jednu pusu za rastanak, on ti nije ništa ružno učinio, vas ste se dvoje uvijek odlično slagali. — O Bože, što ja to radim... — rekla je ona i uzdrhtala kao zec suočen s pitonom. — Ne radiš ništa, samo se ponašaš kulturno. Evo, sad ga gledaš zadnji put, nikad ti više neće ulaziti u piću, nikad više svršavat u usta. Ako sam ti ja nešto i skrivio, on je uvijek bio dobar prema tebi. Pogledaj kako je lijep i drag. — Ali samo jedanput - rekla je ona i stresla se. — Samo jedanput - rekao sam s razumijevanjem. - Dvaput bi bio preljub. Zatvorila je oči i dala mu jednu pusu. Ja sam je lijevom rukom uhvatio za potiljak, a desnom joj prevukao glavić preko zubiju i usana. — Maki, ovo nije bilo fer - rekla je i namrštila se. — Po učenju katoličke crkve, preljub je izvršen u trenutku kad se između njega i nje može provući nit bijeloga konca. Ne budimo pap-skiji od pape. Nikog nisi prevarila. Ja sam kod tebe uvijek najviše Predrag Raos 317 cijenio tvoju iskrenost i poštenje. Samo se ne moramo rastati kao duš-mani. Vidim da se ljutiš, a nemaš razloga. - Ne ljutim se. - Otvori usta da vidim da se ne ljutiš. Otvorila je usta da vidim da se ne ljuti. Zagrcnula se i odmaknula glavu. - Obećaj da nećeš svršiti. - Dajem ti časnu pionirsku. - To bi bio preljub. A ja sam sada s Kvrgom. - Znam. I ja poštujem tvoju odluku. Riječ sam i održao. Ne samo zbog pionirske časti, nego i zato što sam s njom imao posve skautske planove. Triput sam stisnuo zube, a onda ga izvukao. '— Eto vidiš — rekao sam. - Sve u poštenju. - Vidim da me poštuješ — odvratila je ona pomalo razočarano. - I skoro da mi je žao što se rastajemo. Tako si drag. - Neka ti ne bude — rekoh — to je tvoja promišljena odluka. Sto si odlučila, na tome i ostaješ. - Kako sam odlučila, na tome i ostajem. - Ispuni mi samo još jednu želju - upitao sam nujnim glasom. - Koju? - Da je još samo jednom vidim. Na trenutak kao da se nećkala, a onda je spremno raširila noge. Ja sam se spremno medu njih ubacio licem, pokušavajući ne misliti o tome da je unutra još jutros ulazila gnusna Kvrgina kvrga. Ona se počela izvijati, i ja sam se odmah bacio na dlake, na donji trbuh, na pupak, i sve više. - Ne - rekla je ona. - Sto ne? — upitao sam. - Ne, to ne. - Pa ništa ti ne radim. - Ne. Osjećam ja vrlo dobro što mi radiš. - Pa to je samo po površini, jedva sam te i dotakao. - Ne - rekla je ona i počela se tresti kao prut. - Ne, ne... to ipak ne. To bi bila prijevara. Vidio sam kako joj je rumenilo navrlo na obraze a bradavice joj iskočile kao opruge.

318 XXX - FILES — Ne, ne mogu to tako. Moram javiti Kvrgi. Ja sam djevojka iz fine kuće. Telefon je bio kraj kreveta, i dohvatiti ga nije bilo teško. — Halo, Kvrga, ovaj Slavko? A, vi ste? Kaj, nema ga doma? Dajte mo... molim vas... prenesite mu da je medu nama go... go... o... o... oto... VOOOO!!! Kvrga zapravo nije loš dečko. Jest da je malo sirov i bar trideset punata umno zaostao, ali mu je kurac za tri prsta duži od mojega, a to se svakako mora respektirati. Matilda je to sasvim očito znala. Sreli smo se jedne subote, kad joj staraca nije bilo doma, pred njenim vratima. — Kako? - rekla je ona i zadigla obrve kad nas je ugledala obojicu. — Pa rekla sam ti... Tebi... ne, tebi... Kome sam dala nogu? — Meni ne — rekoh. - Rekla si da umireš od ljubavi. Upitno je zabacila glavu prema Kvrgi. — Pitala si me je li mi čvrst. Meni je uvijek čvrst - rekao je on i zvjerski se nacerio. Mišići su mu bili nabildani, ali čelo nije mogao dignuti nikakvim dizanjem utega. — Dečki, ne znam - rekla je ona i slegnula ramenima. - Uđite obojica pa da raspravimo. — Oprosti — rekoh - ja ne želim svoje privatne stvari, koje se tiču samo tebe i mene, raspravljati pred trećom osobom. Ona je zamišljeno stavila prst na usta, a onda kimnula glavom. — U redu. Kvrga, ti ostani ovdje, a mi idemo u drugu sobu. Sto se zbivalo u drugoj sobi, o tome, dakako, jedan gentleman ne priča. Za javnost neka bude dovoljno kazati da je Kvrga kroz vrata začuo dahtanje, škripu kreveta i povik: — Kvrga, mi nismo jedno za dru... go. Bolje da se ras... taa... nemo!!! Nakon toga je bio vrisak. Potom sam ja izišao van da bi mu ona prenijela svoju definitivnu odluku, i tako sam, dok sam brisao kurac, čuo otprilike isto. Samo što je ovaj put krik bio tako zvjerski da sam se uistinu po-plašio za njen život i zdravlje. Smatrao sam da mi ta istinska briga daje pravo na jednu malu indiskreciju. Predrag Raos 319 Upao sam u sobu i ugledao ih na krevetu. S bikovski tupim izrazom Kvrga joj je uvaljivao bikovski golemu kurčinu. Matilda je, nagu-žena, gužvala plahtu, grizla jastuk i vrištala. Jedan pogled na Kvrgin kurac, onako debeo i preliven sokovima, nalik mladom, reš pečenom odojku, bio je dovoljan da shvatim koliko je žalosne istine bilo u Matildinim tvrdnjama da se naša veza raspala zbog toga što je u njoj bilo premalo duhovnog i razgovora. - Miško! - vrisnula je ona. - Kako mo... ožeš! Tek kad sam vidio u što je zapiljila pogled shvatio sam svu više-značnost njene posljednje rečenice. Zaista, i mene je čudilo kako mogu. Nikad mi se to prije nije dogodilo. Kurac mi je virio iz šlica, onako kako sam ga bio držao dok sam ga čistio i podmazivao. Samo što se sad bio ukrutio kao da je u gaćama odspavao čitavu zimu. - Ne znam. Možda tek trebam otkriti koliko ja tebe zapravo volim — rekao sam skrušeno i primakao joj sočni, napeti glavić sočnim, napetim usnama. Svaki pokušaj da ga naprosto odignorira bio je već unaprijed osuđen na propast. - Kvrga - rekla je ona odlučnim glasom. - Nema baš nikakva smisla da nastavljamo ovu vezu koja nema baš nikakve perspektive. Kvrga je i dalje nastavio gurati. Objašnjenje je očito bilo za čitavu oktavu iznad njegova intelektualnog nivoa. - Kvrga, vadi ga! - vrisnula je ona i istog se časa bacila na mog malca. Oblizala ga je i uzela do krajnika, i tada shvatila da joj nešto fali u životu. Izvadila ga je iz usta, pogledala me ozbiljno i rekla: - Miško, to medu nama od početka je bila samo jedna velika zabluda - okrenula se Kvrgi. - A mi bismo možda mogli, pokušati obnoviti našu vezu. Ja sam strpljivo i diskretno pričekao da njihov odnos ponovno zapadne u krizu, ali kad se to

ponovilo peti ili šesti put, moja i Kvr-gina prostata kao da su došle do istog zaključka. Kao na dani znak, on je Matildu pograbio za guzove a ja za uši. U složnom ritmu pokušali smo se u tom probijanju velebitskog tunela naći negdje kraj džigerice. Ona je nešto počela krkljati, no ja sam bio toliko zanesen poetskim prizorom zabijanja njenog nosa u moje stidne dlake i mlaćenja mojih 320 XXX - FILES muda po njenoj bradi, da se naprosto nisam mogao koncentrirati na smisao njenih rečenica. - Vi ste svinje! - rekla je minutu poslije, suznih očiju i brišući moju spermu s usta. — Svi su muškarci svinje! A toliko sam vam obojici vjerovala! Ja sam djevojka iz fine familije, što ćete sada misliti o meni? - Dušo — rekao sam i pogladio je po kosi — ne sudi nas krivo. Ja sam shvatio da si odlučila prekinuti s obojicom. - Onda? - upitala je ona kroz suze. - A djevojke iz fine familije uvijek imaju puno udvarača. Ako si zaista u dilemi, nemoj forsirati odluku. Pusti nas da ti udvaramo, daj sebi vremena da se odlučiš. Pa nisi ti valjda neka, koja to samo tako može. Tjedan dana potom pozvala je Kvrgu i mene na »iznenađenje«. Uvela nas je u sasvim mračnu sobu i onda upalila svjetlo. - Moji udvarači! - uskliknula je radosno i ponosno. I tako smo joj tog vikenda udvarali, Kvrga, ja i još trinaest njih, i to tako vatreno da dva dana sama nije mogla ni do kupaonice. Bilo je to nešto o čemu sanja čedna djevica iz fine kuće. Predrag Raos 321 PROLEGOMENA ZA JEDNU MOGUćU SHEMATIKU JEBAčINE (iz zbirke u tisku »Ta današnja mladežff) Dio I. Metoda geometrijskih simbola »Sto u što« dr. Predrag Raos FAKULTET SEKSUALNE OSCILATORIKE I NOćNE MOTORIKE ZAVOD ZA DINAMIKU KRUTOGA TIJELA SAŽETAK U cilju populariziranja spolnog čina i nekih novih i manje poznatih erotskih konfiguracija, predložena je jednostavna i očigledna metoda grafičkog predočavanja materijalnih i kinetičkih elemenata komorne i masovne jebačine, utemeljena prije svega na radovima Yebe Mysea te Kao i Ovna. Provedena klinička ispitivanja potvrdila su njezinu primjenjivost i dala ohrabrujuće rezultate. U uvodu rada definiran je problem povećane smrtnosti od dosade i dan sažet pregled ranijih radova na području formalnog prikazivanja spolnih radnji. UVOD Seksualna revolucija, u Hrvata započeta povijesnim jurišem gladnih masa na Osječku sikiljanu,1 pod revolucionarnim geslom O si1 I. Kamenkarović, »Revolucija kao naprijed-natrag proces, ali bez obećanog zadovoljstva«, čaic^2is_z^_r^sirJiwyL^i2ra^unskih_sredstava, 28(1992)258, također i Vadimi Kenjim, »Što da se radi? Jedan ubod naprijed, dva uboda natrag«, u zborniku Revolucija koja guzi, ur. J.V. Maljin (Mudo Marjanovo, Split 1981.) 322 XXX - FILES kilju, pizdin barjaktaru,/vazda li si kurcu na udarcu,2 već je u prvoj go