Tanja Hrvatin Šimičić - Priručnik Za Roditelje - Odgoj S Manje Stresa [PDF]

Zitiervorschau

Tanja Hrvatin Šimičić

ODGOJ S MANJE STRESA Alati za poticanje cjelovitog razvoja djece, preveniranje snažnih emocionalnih reakcija i dobivanje suradnje

Priručnik za roditelje (i one koji rade s djecom)

Tanja Hrvatin Šimičić

ODGOJ S MANJE STRESA

Alati za poticanje cjelovitog razvoja djece, preveniranje snažnih emocionalnih reakcija i dobivanje suradnje

Priručnik za roditelje (i one koji rade s djecom)

Vlastita naklada Rijeka, ožujak, 2021.

Autor: Tanja Hrvatin Šimičić, mag.praesc.educ.

Naslov: Odgoj s manje stresa: Alati za poticanje cjelovitog razvoja djece, preveniranje snažnih emocionalnih reakcija i dobivanje suradnje

Vlastita naklada: Tanja Hrvatin Šimičić Lektorira i korektira: Željko Bosanac Grafičko oblikovanje: Emil Piršić (EMPIRIUM)

URL: https://tanja-savjetovanje.hr

Mjesto i godina izdavanja: Rijeka, 2021.

ISBN: 978-953-49397-0-3

Pojmovi koji se koriste u ovom radu, a koji imaju rodni značaj, bez obzira na to koriste li se u muškom ili ženskom rodu, obuhvaćaju na jednak način muški i ženski rod.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove publikacije ne smije se reproducirati, pohraniti ili prenositi u cijelosti ni djelomično, ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez dopuštenja autora.

SADRŽAJ 1.

UVOD

01

2.

ZAŠTO DJECA IMAJU TAKO SNAŽNE EMOCIONALNE REAKCIJE?

05

3.

Što se događa tijekom tantruma?

07

Boljim razumijevanjem do bolje reakcije

12

PREDVIDLJIVOST I JASNOĆA Vizualni plan dana ili rutine

20

Koraci za izradu vizualnog plana za djecu

21

Zašto nagrađivanje nije dobro?

25

4.

DAVANJE IZBORA DJECI

5.

DAJ MI DA SE OSJEĆAM KORISNO, UKLJUČI ME!

6.

16

28

37

Praktični primjeri kako možemo u bilo kojem trenutku uključiti dijete i dati mu priliku da se osjeća važno i korisno

39

”Mogu sudjelovati u pomoći” bolji je osjećaj od ”Moram se pokoriti”

40

NE!

43

A čemu je da?!

44

Kako da onda kažemo NE onome čemu želimo i moramo reći ne?

46

Ali što ako nastavi s tantrumom/”neposluhom” i nakon toga? Kako da dijete prestane raditi nešto što ne želim da radi?

48

7.

UVAŽAVANJE I RAZUMIJEVANJE EMOCIJA Što znači uvažiti emocije djece?

8.

POSTAVLJANJE GRANICA U ODGOJU Kako postaviti granicu?

9.

10.

ŠTO KADA DIJETE NA POSTAVLJENU GRANICU REAGIRA SNAŽNIM EMOCIJAMA?

52 55 64 67

70

Kako da reagiram u trenutku snažnih emocionalnih reakcija djeteta?

73

Što ako dijete ozljeđuje sebe ili nas tijekom tantruma?

76

Dosljednost

78

KAKO REAGIRATI SMIRENO? Koraci do smirene reakcije

82 85

11.

I ZA KRAJ...

95

12.

VJEŽBE

97

KAKO KORISTITI OVAJ RAD ?

„

Kvalitetan odnos s djetetom omogućit će djetetu razvoj u stabilnu, mentalno snažnu, odgovornu i uspješnu osobu, a Vama da uživate u roditeljstvu i povezujućem odnosu.

O AUTORICI TKO SAM JA I ZAŠTO PIŠEM O ODGOJU?

„

Tako sam sve više osvještavala ljubav prema osobnom razvoju i prema pomaganju ljudima, a posebno djeci i roditeljima. Nakon fakulteta i rada u dječjem vrtiću život sam nastavila u Engleskoj gdje sam neko vrijeme radila u Montessori vrtiću.

Ubrzo sam potvrdila svoje uvjerenje da želim individualno raditi s roditeljima te sam nakon što sam postala majkom, tijekom života u Londonu, završila međunarodnu edukaciju za life coacha.

Nakon tri i pol godine života u Engleskoj, sa svojom sam se obitelji vratila u Hrvatsku gdje sam htjela nastaviti svoju strast i pretvoriti ju u zanimanje. Tu sam nastavila svoje obrazovanje kojim sam dobila međunarodni certifikat Edukatora za roditelje, a zatim završila i RIE američku edukaciju (po Magdi Gerber) kojom sam proširila svoje znanje na području ranog i predškolskog odgoja. Trenutno radim individualna savjetovanja, dok su u pripremi i online tečajevi. Promjene koje roditelji doživljavaju nešto je što me svaki dan gura naprijed, a vidjeti djelovanje svega o čemu učim i na vlastitu obitelj i odnos s djecom, ispunjava moje srce. Zato vjerujem da će i vama znanja iz ovog rada pomoći na vašem putu roditeljstva.

Moje tekstove, informacije o savjetovanjima i online resursima za učenje možete pratiti na web stranici www.tanja-savjetovanje.hr kao i na Instagram i Facebook adresi @tanjahrvatin.simicic.

PREDGOVOR

O

vaj je rad nastao kao rezultat svakodnevne komunikacije i rada s roditeljima koji su odlučili unijeti promjene u svoj odnos s djecom, a koji su me gotovo svakodnevno podsjećali da čekaju moje tekstove sabrane na jednom mjestu. Ovo je samo prvi korak na tom putu.

Odgoj je kompleksan i toliko važan proces, a nitko nas za njega ne priprema. Roditelj postanemo, ali nema uputa o tome kako da razumijemo svoju djecu i kako da postignemo suradnju s njima. Nije ni čudno što mnogi roditelji svakodnevicu s djecom nazivaju borbom.

Odgajati nije lako, posebno zato što na naš odgoj utječe sve ono što smo i mi doživljavali tijekom djetinjstva. Odgajamo najviše nesvjesno, svojim najdubljim uvjerenjima, iskustvima sakrivenim ispod svijesti, trenutnim stanjem i raspoloženjem. Djeca su tu kao savršen podsjetnik da nam pokažu ako i što trebamo promijeniti kod sebe.

Ovaj rad nije stvoren kako bi vam dao recept kojim postajete idealan roditelj. Takav ne postoji.

Cilj mi je pomoći vam unaprijediti odnos s djecom i pokazati načine kojima možete ostvariti kvalitetan, povezujući i suradnički odnos sa svojom djecom kako bi vam bilo lakše u svakodnevnom odgoju i kako biste stvorili dobre temelje za život vaše djece. Odnos koji danas stvaramo s djecom utječe na njihov cijeli život.

„

Kada se naš odgoj temelji na principima poštujućeg roditeljstva, onda taj odnos postaje partnerski. Tada se djeca ne bore s nama već su s nama u timu. Ovaj će vam rad pomoći da to postignete.

Tanja Hrvatin Šimicic

Odgoj s manje stresa

UVOD

Iako temperament uvelike određuje osobnost djeteta, istraživanja pokazuju kako kvaliteta primarnih odnosa koje dijete stvara u velikoj mjeri određuju smjer razvoja i prevenciju određenih ponašanja. 1

Naslov odjeljka Uvod

O

dnos se s djecom stvara od prvih dana. Kako se ponašamo prema njima danas, povezano je s time kakvi će oni ljudi biti sutra. Dobra vijest je da se promjenom ponašanja roditelja mijenja i ponašanje djece. Dok god pokušavamo promijeniti svoju djecu i stavljamo fokus na njih i njihovo ponašanje, a mi nastavljamo s jednakim postupanjima, ne možemo postići napredak. Dakle, umjesto da pokušavamo popraviti i modelirati djecu, fokusirajmo se na oblikovanje okruženja u kojem će djeca razvijati svoju autentičnost. Iza svakog ponašanja djeteta stoji određena potreba. Kada na taj način gledamo na djetetovo ponašanje, moći ćemo djelovati na uzrok i onda kada nam je najteže. Dijete usvaja određene obrasce ponašanja u odnosu s roditeljima, zato često nailazimo na to da s jednim roditeljem ima jako puno tantruma¹, a s drugim nema; u vrtiću jede, a kod kuće ne, i slično.

Dijete nije neposlušno ili razmaženo, samo smo mi stvorili uvjete u kojima je ono naučilo koristiti određeni način ponašanja da bi zadovoljilo potrebe koje mu nisu zadovoljene.

¹ Tantrum podrazumijeva snažnu promjenu raspoloženja djeteta ili izljev bijesa. On može varirati od plakanja i negodovanja, vrištanja, bacanja po podu, zatvaranja u sobu uz plač i hvatanje zraka do udaranja sebe i drugoga u toj navali emocija. U ovom se radu termin tantrum koristi za sve oblike negodovanja djeteta kada ne uspijevamo dobiti njegovu suradnju, a ne samo za snažne izljeve bijesa.

2

Odgoj s manje stresa

Primarni cilj u roditeljstvu nam je stvaranje kvalitetnog povezujućeg i poštujućeg odnosa s djetetom, jer će takav odnos dovesti do razvoja svih onih osobina, vještina i vrijednosti koje za dijete želimo (dugoročan cilj) ali i trenutnih rezultata u smislu suradničkog odnosa – odnosa u kojem nas dijete mnogo više čuje, u kojem se emocionalno više kontrolira(mo), odnosa u kojem svakodnevica nije borba već suradnja s djetetom. Cilj ovog rada je pomoći vam u tome da postanete svjesni roditelj. Cilj svjesnosti u odgoju je vježbanje promišljenog i ciljanog odgovora prema djeci i njihovom ponašanju umjesto da reagiramo emocionalno i u trenutku. Jer odgajamo sobom! Svojom nutrinom, onime kako reagiramo u trenutku, kako se osjećamo i kako se ponašamo, a promjenom naše perspektive, mijenja se sve.

3

Uvod

U temelju poštujućeg roditeljstva koje se zagovara u ovom radu stoje tri stvari:

1. Podržavanje autentičnog djeteta

2. Prakticiranje poštujućeg načina komunikacije, odnosa i bivanja s djetetom koji dovodi do zdravog odnosa i poštovanja u oba smjera

3. Pokazivanje bezuvjetne ljubavi djetetu – pritom ne mislim na osjećanje bezuvjetne ljubavi već pokazivanje bezuvjetne ljubavi svojim postupcima prema djetetu Ovaj će vam rad pružiti brojne alate i znanja koji će vam omogućiti prakticiranje ovih triju načela što će imati nevjerojatan pozitivan utjecaj na vašu djecu, a svakodnevica će vam s njima biti mnogo lakša i ispunjenija. 4

Odgoj s manje stresa

2.

ZAŠTO DJECA IMAJU TAKO SNAŽNE EMOCIONALNE REAKCIJE?

Iako je najčešće pitanje roditelja - kako se riješiti tantruma, odnosno emocionalnih izljeva djece (intenzivnijih ili manje intenzivnih) - morat ću vas razočarati i reći kako su oni razvojno normalni i kako ih ne moramo prekidati. 5

Zašto djeca imaju tako snažne emocionalne reakcije?

Č

ak i djeca najlakšeg temperamenta ponekad imaju snažne izljeve emocija. Oni su normalan dio razvoja i nisu loši sami po sebi. Važno je samo kako se mi roditelji nosimo s njima.

Poneki mi roditelji nakon savjetovanja kažu: „Ali napravila sam sve kako si rekla, prihvatila sam njegove emocije i ništa se nije dogodilo“. O dogodilo se, dogodilo! Dogodilo se to da je dijete dobilo poruku da je voljeno i prihvaćeno uvijek i u svakoj situaciji, bez obzira na ponašanje. To je bezuvjetna ljubav u koju se svi mi roditelji kunemo, ali u praksi ju ne pokazujemo dovoljno. Najzrelije i najodgovornije dijete će biti ono koje zna da je voljeno i prihvaćeno i onda kad se ne kontrolira i ne ponaša kako bi mi htjeli.

To ne isključuje važnost postavljanja granica, ali granice ne podrazumijevaju uskraćivanje ljubavi. Osim toga, dijete je dobilo poruku da smo mi sigurna zona u kojoj može izbaciti svoje frustracije.

Dijete koje ima učestale izljeve emocija, ima ih zbog nečeg. Uvijek postoji razlog. One nisu tu stoga što nas dijete ne poštuje, već stoga što se u određenom trenutku ne može kontrolirati.

6

Odgoj s manje stresa

Što se događa tijekom tantruma?

Ponašanje djeteta je u najvećoj mjeri pod utjecajem naših postupaka (i svjesnih i nesvjesnih) te odnosa koji imamo s njim. Iako naš odnos s djetetom uvelike utječe na intenzitet, učestalost i trajanje emocionalnih ispada i otpora kod djece, njihov mozak nije potpuno razvijen i zato su intenzivne i promjenjive emocije nešto uobičajeno.

Donji dio mozga koji je zadužen za primitivne funkcije, razvijen je jako dobro već i kod djece, ali onaj gornji prefrontalni, koji je zadužen za sofisticiranije i složenije razmišljanje - nije. On se razvija čak do 25. godine. Taj prefrontalni, gornji dio mozga, zadužen je za uvid u sebe, empatiju, fleksibilnost, prilagodljivost, moralnost, regulaciju emocija te donošenje odluka i planiranje. Kada to znamo, onda možemo smanjiti očekivanja od djece i promijeniti pogled na njihove neočekivane i snažne emocionalne reakcije praćene „nepoželjnim“ ponašanjima.

Također, zanimljivo je kako sebi dopuštamo da „poludimo“ na ponašanje djece, dakle dopustimo si ne kontrolirati svoje emocije i ponašanje opravdavajući to nepoželjnim ponašanjem djeteta, a dijete kažnjavamo jer ono ne može kontrolirati svoje.

7

„

Moramo biti svjesni da, dok god mi ne kontroliramo svoje emocije u odnosu s djetetom, ono nema od koga naučiti kontrolirati svoje.

Odgoj s manje stresa

Primjerice, dijete upadne u tantrum jer mu nismo kupili čokoladu. Nakon nekoliko minuta vrištanja, većina roditelja počne osjećati frustraciju, ljutnju i nemoć i onda vrlo često reagiraju vikanjem, uvjetovanjem, kaznom i prijetnjama kako bi naučili dijete da se kontrolira jer je takvo ponašanje za njih nepoželjno.

Takvim postupanjem dijete nije dobilo primjer što znači kontrolirati se kada je u teškoj situaciji. Jer sve su te, nama banalne situacije, njima teške. Nama je gornji dio mozga razvijen, a njima nije. Tako da trebamo uskladiti očekivanja i potruditi se da ne očekujemo od djece više nego od sebe, te da osvijestimo da odgajamo našim suptilnim reakcijama u svakodnevnim situacijama – svojim unutarnjim stanjem, emocijama, postupcima, verbalnom i neverbalnom komunikacijom.

Dakle, kada znamo da dio mozga zadužen za kontrolu emocija, donošenje racionalnih odluka, planiranje i slične funkcije, kod našeg djeteta nije još dovoljno razvijen, onda možemo razumjeti zašto tako lako izgube kontrolu. Kada je dijete uznemireno, izvan sebe, ono funkcionira u donjem ili reptilnom (primitivnom) dijelu mozga. Taj dio mozga nije racionalan, on je odgovoran za primitivne funkcije poput hranjenja, spavanja, snažnih emocija, instinkata i slično. Kažemo da taj dio mozga zapravo reagira tako da daje poruku „bježi“, „smrzni se“ ili „bori se“. Kako bi se dijete smirilo i surađivalo, ono se mora vratiti u gornji, frontalni, odnosno racionalni dio mozga. E, tu mu trebamo pomoći mi roditelji. Kako?

9

Zašto djeca imaju tako snažne emocionalne reakcije?

Ako je vaše dijete izvan kontrole, ne reagira na uputu, suprotstavlja se, ne čuje vas, plače ili je ljuto - iz kojeg dijela mozga biste trebali reagirati? Iz 'donjeg' (primitivnog): tražiti dijete poslušnost pojačavanjem tona glasa, prijetnjama, zahtjevima, komentarima poput ništa ne slušaš, poslušaj me i slično ili iz 'gornjeg' (racionalnog) dijela: racionalno, smireno, uočavajući zašto se dijete zapravo tako sada ponaša i koristeći neke od alata koje ćete naučiti dalje u radu? Kada reagiramo iz svog racionalnog dijela (smireno i promišljeno) onda se obraćamo istom tom dijelu mozga kod djece. Dijelu mozga koji ima potencijal smiriti se, razmisliti, suosjećati se, razumjeti i ispričati se. Tada taj dio može nadvladati onaj reaktivni, instinktivni dio. A što roditelji najčešće rade? Svojom se ljutnjom, prijetnjama i nerazumijevanjem u tom trenutku obraćaju reptilnom dijelu mozga djeteta. Kada krenemo prijetiti i zapovijedati, od djeteta nećemo dobiti zrelu reakciju. Dobiti ćemo jednu od one tri gore navedene opcije (3 naredbe primitivnog mozga). Dijete će se ili još više boriti, uzvraćati i suprotstavljati, ili će se zatvarati u sebe, ignorirati ili „bježati“.

„

Dakle da bismo se povezali s racionalnim djelom djetetova mozga, mi moramo biti u svom racionalnom djelu mozga. Kada discipliniramo djecu putem prijetnji (vikanje, zastrašivanje tonom glasa, držanje, zatvaranje u sobu, kažnjavanje i sl.) tada kod djeteta aktiviramo mehanizme za obranu u reptilnom dijelu mozga. 10

„

Možemo zaključiti - kada je dijete u najgorem stanju, mi bismo trebali ostati u pribranom stanju jer ga tako možemo poučiti onome što želimo.

Zašto djeca imaju tako snažne emocionalne reakcije?

Primjerice, kada se dijete ne ponaša kako bismo htjeli, ne želi pokupiti igračke ili pospremiti sobu, a mi mu zapovijedamo kako mora odmah krenuti pospremati, kako je neodgovorno i kako će biti kažnjeno ako ne pospremi, tada u njemu izazivamo primitivne reakcije donjeg dijela mozga koje neće dovesti do rješenja. Tada dijete najvjerojatnije još burnije reagira. Ako djetetu i u trenucima najgoreg ponašanja iskažemo poštovanje i empatiju, postanemo otvoreni za komunikaciju, aktivirati ćemo gornje katove mozga što će omogućiti da dobijemo suradnju i razumijevanje od njega.

Boljim razumijevanjem do bolje reakcije

Dijete se nikada ne ponaša neprihvatljivo zato jer je zločesto, jer provocira ili stoga što nas ne poštuje. Svako ponašanje djeteta ima uzrok, odnosno neku nezadovoljenu potrebu. Svako ponašanje djeteta krije potrebu za pripadanjem i potrebu za osjećajem kako je ono važno i značajno. Kada se god s djetetom nalazimo u nekoj teškoj situaciji i ne uspijevamo dobiti povratnu suradnju, kada primijetimo da gubimo strpljenje, tada je najvažnije uočiti što je ispod ponašanja djeteta. Moći zapitati se - „Zašto on to sada radi? Što mu zapravo treba? Koja je to nezadovoljena potreba?“ - ključ je dobrog odgoja.

12

Odgoj s manje stresa

Zato je važno promatrati djecu. Magda Gerber (američka stručnjakinja na polju ranog djetinjstva, 1910.-2007.) kaže: „Više promatraj, manje reagiraj“. Dakle, ako dijete krene negodovati za doručkom, ništa mu ne valja, dobro je stati i pogledati što je ispod tog ponašanja, zašto to dijete baš sada radi. I tek onda reagirati.

Sada, kada razumijemo zašto se javljaju snažne emocionalne reakcije kod djece i koja je naša uloga, možemo vidjeti kako da te emocionalne reakcije preveniramo i pritom pružamo svojoj djeci temelje za mentalno zdrav i sretan život.

Snažne emocionalne reakcije djeteta i otpori se ne mogu potpuno ukloniti jer su razvojno normalna pojava. Ono što možemo je umanjiti ih, mnoge prevenirati te naučiti kako reagirati da bismo potaknuli dijete da izraste u sretnu i mentalno snažnu osobu.

To je dovoljno da nam roditeljstvo ne predstavlja svakodnevni napor, dovoljno da sačuvamo živce, dovoljno da nas odlazak na spavanje, kupanje ili odlazak iz parka ne iscrpe. 13

Zašto djeca imaju tako snažne emocionalne reakcije?

Dovoljno da nam život s našom djecom bude opušteniji i ispunjeniji. Dovoljno da budemo svjesni roditelji.

Strategijama koje slijede ne samo da ćete naučiti kako prevenirati tantrume i kako dobiti suradnju od djece na svakodnevnoj bazi, već ćete naučiti i načine kako s djetetom ostvariti odnos u kojem vlada suradnja, razumijevanje, poštovanje i kako stvoriti temelje za odnos pun povjerenja koji će onda smanjiti pojavu nepoželjnih ponašanja u budućnosti.

14

„

Poštovanje djece ključ je uspješnog roditeljstva i zdravog razvoja djece.

Naslov odjeljka

3.

PREDVIDLJIVOST I JASNOĆA

Tantrumi, otpor i razni oblici negodovanja djece najčešće se javljaju prilikom tranzicija, odnosno prelaska na nove aktivnosti koje dijete u tom trenutku nije odabralo. 16

Odgoj s manje stresa

O

snovna potreba koju djeca, i općenito ljudska bića, trebaju zadovoljiti je potreba za sigurnošću. Potrebu za sigurnošću bebe zadovoljavaju fizičkom prisutnošću roditelja, a zatim predvidljivošću. Sigurno ste čuli kako su rutine za djecu važne. To je zato što im one daju osjećaj predvidljivost, a predvidljivost zadovoljava potrebu za sigurnošću. Iz naše je perspektive jasno kako navečer slijedi kupanje, spavanje i još svašta nešto, ali djeca žive u sadašnjem trenutku i oni baš i ne razmišljaju što će se dogoditi kasnije ili što bi se trebalo uskoro dogoditi, ona jednostavno teško prihvaćaju tranzicije s jedne aktivnosti na drugu pogotovo kada je ta tranzicija naša potreba i odluka, a ne njihova. Tranzicije nisu teške samo za djecu, teške su i nama odraslima. Primjerice, dolazak kući s posla, odlazak na posao, prelazak s vikenda u radni tjedan, odlazak na tuširanje, spremanje za spavanje dok skrolamo po mobitelu na kauču i slično. Dakle, iako svaku večer idu na spavanje, kada odjednom shvate da sada moraju na spavanje, djeca se često uznemire. Jednako može biti s bilo kojom aktivnošću. Kada unaprijed ne znaju što će se dogoditi sljedeće, tada se osjećaju nesigurno, svijet za njih postaje nesigurno mjesto i onda se prebacuju u mod za preživljavanje aktivira se onaj stražnji, reptilni dio mozga. E sada im trebaju roditelji koji neće otići u reptilni dio mozga zajedno s njima, nego će ostati u racionalnom i probati njih povući gore. Dakle, kada dijete zna unaprijed što će se dogoditi sljedeće, onda se ono osjeća mnogo sigurnije jer može vidjeti širu sliku i može 17

Predvidljivost i jasnoća

predviđati. Ne samo to: ono osjeća da sudjeluje i da pripada, da je važno i da je dio tima. Slijedi nekoliko svakodnevnih primjera kako možemo koristiti ovu tehniku za različite dobi djece.

Odlazak u trgovinu: „Sada ćemo ići u trgovinu. Kupit ćemo hranu, kruh, voće i povrće. Tebi ćemo kupiti čokoladu (ili ako djetetu ne želimo ništa kupiti kažemo: 'Samo to ćemo kupiti i ništa više.'). Onda ćemo platiti, izaći iz trgovine, sjesti u auto i odvesti se kući. Kada dođemo kući, možeš se igrati s onim autićima ili s vodom. “ Ili ga pitamo „S čim ćeš se igrati kad dođemo kući?“

Večernje aktivnosti: Dijete se igra. Uskoro će večera pa kupanje, pranje zubi i spavanje. „Uskoro ćemo večerati. Kada pojedeš, idemo se okupati. Nakon kupanja peremo zube i onda čitamo jednu priču za laku noć u krevetu.“ I tako ponovimo nekoliko puta. I tijekom aktivnosti ponavljamo što slijedi dalje. „Sada kad te okupam, obrisat ću te. Zatim ćemo se obući u pidžamu i čitati jednu priču u krevetu. Koju priču želiš večeras u krevetu?“ Ono što je također važno je da tijekom određene aktivnosti čvrsto i odlučno ponavljamo što sada radimo. Dakle ako se dijete stane uznemiravati, samo ponovimo: „Sada se kupamo“.

18

Odgoj s manje stresa

Odlazak u školu ili vrtić: Ukoliko se vi sami spremate u zadnji čas, neka vam ne bude čudno da prilikom odlaska imate problema s djetetom. Njemu trebate ranije najaviti kada odlazite van, a ne tek tri minute prije izlaska. Također, ako ste vi užurbani i nervozni, vaše će dijete to sigurno pokupiti na sebe. Dakle, najavite kada izlazite iz stana i kažete što ćete sve raditi do tada: „Sada ćemo doručkovati, oprati zube pa ćeš se obući i obuti. Zatim ćeš ići na wc, uzeti svoju torbu i onda idemo. Nakon što sjedneš u sjedalicu, odvesti ćemo se do vrtića/ škole. Tamo ćemo se zagrliti, poljubiti i mahati si, pa ću ja otići i onda popodne doći po tebe.“

Rečenice prilagođavamo situaciji i dobi. Važno je i djetetu od jedne godine govoriti što ćemo raditi i kako ćemo ih u vrtiću ostaviti pa se vratiti. Nikako ne treba prešućivati istinu oko odlaska jer se dijete onda neće osjećati sigurno. Roditelji na taj način pokušavaju izbjeći plač djece, ali dugoročno takav postupak donosi još više tantruma jer se dijete više ne osjeća sigurno. Ono ne zna kada će roditelj nestati kao što je već bio nestao.

Volim se prisjetiti poruke jedne polaznice nekoliko dana nakon savjetovanja: „Mislila sam da mu govorim sve unaprijed ali tek sad vidim da nisam, i vidim koliko mu to znači i pomaže“.

Izvrstan način za postizanje suradnje u svakodnevnim aktivnostima i prevenciju tantruma je i Vizualni plan dana ili rutine jer omogućuje djeci osjećaj predvidljivosti, a zadovoljava i mnoge druge potrebe. 19

Predvidljivost i jasnoća

Vizualni plan dana ili rutine

Izrada slikovitog plana dana je odlična za razvoj vještina planiranja, organizacije, suradnje te zadovoljavanje potrebe djeteta za vlastitom sigurnošću (vizualni plan mu daje osjećaj predvidljivosti, a predvidljivost daje sigurnost) i doprinosom. Umjesto da sami izrađujemo plan za djecu, potrebno je i njih uključiti u izradu, ovisno o dobi. Tako će djeca mnogo radije pratiti pravila i rutine nego kada im ih mi namećemo.

Cilj nam je da dijete razvije samodisciplinu, a to će mnogo lakše ovim putem nego da mu mi namećemo što mora napraviti. Neće se naše dijete razviti u odgovornu i samodiscipliniranu osobu onda kada ga raznim odgojnim metodama natjeramo da nas posluša kada nešto kažemo. Odgovornost i samodisciplina se razvijaju ipak malo drugačije - postupcima koji će u djetetu zadovoljiti bazične potrebe i razvijati unutarnji osjećaj kontrole, motivacije i samodiscipline.

Jednako kao što mi odrasli radimo to-do liste, ili liste nekih dnevnih ciljeva, pa onda osjećamo unutarnje zadovoljstvo kada sve obavimo, tako je i s djecom. Ona će osjećati zadovoljstvo što su učinili nešto iz tog plana kojeg su napravili zajedno s nama. Jedino što ga za djecu nećemo ažurirati svaki dan kao za sebe, nego ćemo ga ostaviti relativno trajnim.

20

Odgoj s manje stresa

Stvaranjem plana dana ili plana rutina u danu, dijete razvija vještine upravljanja vremenom i vlastitim postignućima. To je mnogo bolji način od ucjenjivanja ili nagrađivanja djece.

Koraci za izradu vizualnog plana za djecu

Primjer na rutini pripreme za spavanje:

1.

PITAMO DIJETE ŠTO SVE RADI PRIJE SPAVANJA

Sjednemo s djetetom na pod ili za stol, uzmemo papir i pitamo ga što sve radi navečer za pripremu za spavanje (ili neki drugi dio dana za koji radimo plan). Pišemo redoslijedom kojim govori. Ako nije navelo neku od aktivnosti, poput pranja zubi, pitamo ga: „Što još radimo sa zubima?“ ili neko slično pitanje. Cilj je da se dijete osjeća moćno, da ono sudjeluje. 21

Predvidljivost i jasnoća

2.

PITAMO DIJETE KOJIM REDOSLJEDOM RADI TE AKTIVNOSTI

Stavljamo brojeve ispred aktivnosti, označavamo redoslijed. Ako dijete pobrka redoslijed, pokušamo ga usmjeriti pitanjem, na primjer: „A kada se kupaš?“ ili „Što radiš prije oblačenja pidžame?“

Čak i ako dijete predloži sasvim pomiješani raspored, naravno da on na Planu rutine neće biti takav, cilj je da dijete dobije osjećaj da je ono to koje određuje svoj plan, da sudjeluje, jer tada će se osjećati sposobno, moćno i uvaženo, i spremnije će slijediti plan.

3.

FOTOGRAFIRAMO DIJETE

Sada, kada smo to napravili, kažemo djetetu da ćemo sve ove aktivnosti fotografirati dok ih ono bude radilo. Fotografiramo dijete u aktivnostima koje smo zapisali i onda ih isprintamo ili razvijemo u veličini u kojoj želimo. Važno je da fotografije uključuju sve nama važne aktivnosti.

22

Odgoj s manje stresa

4.

LIJEPIMO FOTOGRAFIJE NA PAPIR ILI TRAKU

Plan možemo napraviti tako da isprintane fotografije izrežemo, uzmemo neki čisti papir i ljepilo u stiku. Zamolimo dijete da nam namaže ljepilo i lijepimo fotografije jednu ispod druge ili u 2 stupca – kako god nam se čini najpreglednije (imajući na umu da će manja djeca teže pratiti fotografije s lijeva na desno i da je preglednije lijepiti jednu ispod druge).

Drugi način je da razvijene fotografije zalijepimo jednu ispod druge na neku široku vrpcu pa ih tako možemo i složiti jednu na drugu i rastegnuti ili objesiti negdje na zid. Umjesto fotografija to mogu biti fotografije s interneta, ali moramo naglasiti da djeca mnogo radije prate aktivnosti kada su na fotografijama oni sami. Tada još više osjećaju vlastitu vrijednost.

Na vrhu papira stavimo neki naslov ili nacrtamo simbol. Na primjer, ako je to Plan rutine spavanja, onda možemo staviti mjesec i zvijezde, ako je to Plan jutarnjih rutina, spremanja za vrtić i slično, onda sunce, ako je to plan sredine dana ili vremena nakon vrtića, stavite i neki drugi naslov koji vam se čini najprikladnijim.

Neka bude jednostavno, neka slike govore više od vas i od riječi te neka bude pregledno. Ovo je primjer plana za spavanje, ali vi možete napraviti i plan za cijeli dan. Ukoliko vam neki dijelovi dana 23

Predvidljivost i jasnoća

predstavljaju podosta teškoća, onda ih je korisno napraviti posebno (poput spavanja ili pripreme za vrtić – jutarnje rutine).

Sada, kada je Plan rutina tu, na nama je da samo pitamo dijete što mu je sljedeće na njegovom planu. Ono će otići i vidjeti. Ili, ako pored svake fotografije zalijepite redni broj, tijekom neke rutine, kao što je priprema za spavanje, možete djetetu reći neka provjeri na kojem je sada broju. Po završetku izrade, zajedno s djetetom odlučimo gdje ćemo zalijepiti ili objesiti plan. Neka to bude negdje gdje će vam najviše biti pri ruci. Benefiti ovoga na razvoj su jako veliki.

Djeca starija od 6 godina preferiraju malene grafike skinute s interneta s tekstom. Ostali su koraci isti, samo malo prilagođeni njihovoj dobi. Ta djeca mogu sama rezati, lijepiti, pomoći napisati i slično. Pitajte dijete gdje želi zalijepiti Plan dana/rutine.

Kada govorimo o večernjoj rutini, u nju je važno ubaciti i aktivnosti pripreme za jutro. Primjerice, dijete od 3 godine koje ujutro plače da ne želi nešto obući, navečer može izabrati u ormaru što će obući ujutro prije vrtića i to staviti na točno određeno mjesto. 24

Odgoj s manje stresa

„

Ta aktivnost treba biti u planu pripreme za spavanje. Jednako tako, navečer može spremiti svoj ruksak i staviti ga na točno određeno mjesto. Jednako je i s obućom. Dakle, priprema ruksaka i obuće spadaju u večernju rutinu.

Djeca vole predvidljivost jer im ona daje osjećaj sigurnosti, a tada se javlja mnogo manje otpora i tantruma bilo kojeg intenziteta. Korištenje vizualnog plana poticat će unutarnji osjećaj zadovoljstva kod djece – što nam je cilj.

Zašto nagrađivanje nije dobro?

Roditelji vrlo često koriste nagrade (slatkiši, stickersi, crtani i slično) kako bi dobili određenu suradnju od djece, međutim na taj način potiču vanjsku motivaciju – radim nešto samo da me drugi pohvali, da drugi bude zadovoljan ili da nešto dobijem. Poticanje unutarnjeg osjećaja zadovoljstva kada dijete nešto napravi, u odnosu na to da radi zbog nagrade, vrlo je važno jer će takvo dijete izrasti u odraslu osobu koja je sretna kada izvrši neki zadatak, koja pobjeđuje sama sebe umjesto da se uspoređuje s drugim, koja radi nešto zato što to voli i želi, a ne zato što drugi to žele od nje. Takva će osoba biti mnogo uspješnija i sretnija. 25

Predvidljivost i jasnoća

Korištenje nagrada korisno je samo kratkoročno. Ono dovodi do toga da se dijete ponaša na određeni način samo zato što će dobiti nagradu, umjesto stoga što će se osjećati dobro.

Svjesno i povezujuće roditeljstvo nije usmjereno na trenutne učinke i alate za trenutni učinak, već na stvaranje povezujućeg odnosa koji onda omogućuje djetetu da bude i da se razvije u stabilnu, mentalno snažnu, sretnu i uspješnu osobu. Takav, povezujući odnos, neće nam dati samo dugoročne rezultate, već će nam i svakodnevica s djecom biti lakša jer će ona manje razvijati nepoželjna ponašanja. Upotrebom Plana rutina ne znači da svi problemi ove prirode nestaju, ali će se uvelike smanjiti te ćemo potaknuti dijete da postane odgovornije, neovisnije i da razvija unutarnji lokus kontrole.

26

„

Mi smo ti koji trebamo otpuštati kontrolu nad njima - jer što je više imamo, oni se više opiru. Dopustimo da Plan rutina bude šef umjesto nas!

DAVANJE IZBORA DJECI

U odnosu roditelj-dijete, djeca su najčešće pasivni recipijenti od kojih očekujemo da se ponašaju onako kako bismo mi htjeli i da prate naš plan koji nama itekako ima smisla, ali njima vrlo često nema. Nije im važan.

Odgoj s manje stresa

K

ao što je već spomenuto do sada, nepoželjna se ponašanja javljaju iz potrebe za zadovoljenjem određene potrebe. Dakle, dijete stvori krivo uvjerenje o tome kako najbolje može zadovoljiti neku potrebu. Pa tako dijete može stvoriti uvjerenje da pripada i da je voljeno samo kada se roditelj stalno bavi njime, u protivnom ono je jako nesretno, tužno, plače, vrišti, baca se i sl. pa tako pokušava dobiti to što mu treba.

Kako biste ovo bolje razumjeli slijedi primjer iz stvarnog života dijete može razviti ponašanje da dnevno po nekoliko sati plače i vrišti, pritom se zatvarajući u sobu ili kupaonicu, lupa glavom o pod i slično, čekajući da roditelj dođe i da mu prida pažnju jer je stvorilo uvjerenje kako je to način na koji može dobiti pažnju roditelja. To dijete na taj način zadovoljava potrebu za tim da je značajno, voljeno i da pripada. Čak i ako roditelj reagira autoritarno – udarcima, vikom, prijetnjama, dijete može i dalje nastaviti s tim ponašanjem dok god ne stvori drugo uvjerenje o tome na koji način može zadovoljiti svoje potrebe. Davanjem izbora omogućavamo djetetu da osjeća da je važno i da ono može odlučivati. To mu daje osjećaj kontrole nad svojim životom, a to je potreba koju svi imamo. Ovu tehniku trebamo koristiti u mnogim situacijama, a posebno djeluje za prevenciju emocionalnih ispada i otpora kod djece te prihvaćanja suradnje, kada govorimo o kratkoročnim ciljevima.

29

Davanje izbora djeci

Ako govorimo o dugoročnim, stvara osjećaj povjerenja među roditeljem i djetetom, zadovoljava potrebu djeteta da je viđeno, da pripada, da je dio tima, da može odlučivati i da ima kontrolu nad svojim životom.

Dakle, kada god osjetite da se lagano gubi povezanost između vas i djeteta (ali ne samo tada) u smislu da lagano gubite suradnju i da dijete postaje nezainteresirano - dajte mu izbor i završite ga s „ti izaberi“ što više puta!

30

• Krećemo u školu, hoćeš li ti pozvati lift ili ja? • Ajmo u grad, kojeg ćeš medu uzeti sa sobom u auto, ti izaberi. • Idemo se obuti. Hoćeš najprije obuti desnu ili lijevu tenisicu, ti izaberi? Ili: Hoćeš ovu plavu ili žutu jaknu? • Vrijeme je za spavanje. Koju priču želiš da ti večeras ispričam? • Vrijeme je za pranje zubi. Hoćeš sam staviti pastu ili da ti ju ja stavim? • Hoćeš li oprati zube prije nego obučeš pidžamu ili nakon, ti izaberi.

PRIMJERI :

• Vrijeme je za pranje zubi. Hoćeš danas prati zube kao prijatelj Tomo ili kao ujak?

31

• Vrijeme je doručka, kruh i humus ili zobene pahuljice, ti izaberi? • Vrijeme je doručka. Danas jedemo zobene pahuljice. Želiš li ovu smeđu ili ovu žutu zdjelicu/žlicu? • Vrijeme je ručka, možeš li mi molim te pomoći staviti tanjur / tanjure na stol (ovisno o dobi: jedan tanjur ili tanjure za sve)? • Vrijeme je spavanja, kojeg medu želiš večeras uzeti? Ti izaberi.

Davanje izbora djeci

Prilikom davanja izbora, jako je važno limitirati izbor. Dakle, nećemo pitati: “Ljubavi što želiš za doručak?“ jer ćemo vjerojatno ostati frustrirani ako ne budemo mogli uslišiti želju, već: „Ljubavi, hoćeš za doručak zobene pahuljice ili kruh s humusom? Ti izaberi.“ Kod odabira mede i slikovnice u redu je dati slobodan izbor ali treba unaprijed ograničiti broj, inače će čitanje ili izabiranje potrajati satima, a dijete će se uznemiriti jer ne zna gdje je granica. Za djecu je važno da unaprijed znaju jesu li za čitanje jedna ili dvije slikovnice i da se roditelj drži toga. Djeca se osjećaju sigurnije kada im unaprijed damo izbor.

„

Ukoliko ostajemo konzistentni, postat ćemo nježni lideri svoga doma. Tada će djeca osjećati da smo uz njih, da smo njihovi partneri, a ne da smo protiv njih te će se ponašati kao da su „s nama u timu“, a ne „protiv nas“.

Kako davanje izbora primjenjujemo u vrlo čestoj situaciji kao što je – pospremanje igračaka?

Dijete primjerice ne želi pokupiti igračke niti nakon što smo ponovili pravilo pitajući: “Što radimo s igračkama nakon igre?“ - mi tada nastavimo zahtijevati i zapovijedati da pokupi igračke, a za rezultat dobivamo snažnu emocionalnu reakciju djeteta. Nikako suradnju. Zato upotrebljavamo strategiju davanja izbora koja će djetetu dati osjećaj moći i kompetentnosti, osjećaj da ono može odlučivati u i o svom životu. 32

Odgoj s manje stresa

Dakle, ako nakon našeg pitanja „Što radimo s igračkama nakon igre?“ dijete ne pokupi igračke, onda možemo pitati: „Koju ćeš prvu pokupiti, ovu ili onu? Ti odluči“ ili „Ja ću pokupiti ovu, a ti koju hoćeš?“. Jedna je polaznica savjetovanja imala takav izazov sa sinom koji nikako nije htio pospremati igračke u svojoj sobi. Govorim o djetetu ispod šest godina. Osim što sam joj predložila klasičnu ponudu izbora ‘što ćeš prije pospremiti?', fokusirale smo se na to što se u mozgu djeteta događa kada dobije uputu da pospremi sobu ili igračke. I nama se teško snaći: otkuda početi, gdje što staviti, a zamislite sada dijete. Što za njega znači vaša izjava 'pospremi sobu'? Mislim da djetetu sama formulacija upute predstavlja konfuziju, ali ju ne zna izreći. Ukoliko mu taj zadatak razložimo na manje zadatke uz pomoć davanja izbora - „Hoćeš najprije posložiti ove igračke ispod ove police ili ove puzle? Ti odluči.“ - biti će mu mnogo jasnije kuda krenuti i kako, a osjećat će i da ono odlučuje. Ako pritom u svaki određeni kutak sobe stavimo papirić određene boje i kažemo da kad pospremi određeni kutak papirić stavi na određeno mjesto kao znak da je taj kutak sređen, imati će dodatnu motivaciju i smisao. Jer, ako djecu pitaš, zašto bi nešto uopće trebalo biti uredno?! Kada djeci damo osjećaj kontrole, oni se osjećaju kao dio tima, osjećaju da su ravnopravni i važni. Jer ako pogledamo komunikaciju roditelja i djece, ona je većinom zasnovana na hijerarhijskom modelu gdje je roditelj „šef“ sa zahtjevima, naredbama i očekivanjima, što za dijete uopće nije lako. 33

Davanje izbora djeci

Oni se zato moraju opirati kako bi razvili osjećaj da su važni i da imaju kontrolu nad svojim životom. Razvoj samosvijesti i kontrole nad svojim životom, te razvoj onog osobnog „ja“, „ja sam osoba sa svojim pravima“ i „ja sam osoba odvojena od okoline, pojedinac“, događa se intenzivno baš oko druge godine života kada roditelji još više pritišću djecu misleći kako ih moraju „ukrotiti“ i disciplinirati jer ako „to“ sada ne srežu u korijenu, neće biti dobro.

To je ona „nemoguća druga godina“, kako ju roditelji vole zvati. Sada možemo bolje razumjeti zašto su zapravo „nemogući“, možemo shvatiti da je to zdravi dio njihovog razvoja, ali uveliko i rezultat našeg ponašanja prema njima.

Odgoj s manje stresa

Moram naglasiti jednu od rečenica iz samog uvoda, a to je da odgajamo svojom nutrinom. Djeca nas jako dobro osjećaju! Oni će jako dobro osjetiti iz kojeg osjećaja ili stava vi postavljate izbor. Je li to stav „Idem mu dati izbor da me posluša“ ili je to stav „Ok, da, on treba sada zadovoljiti potrebu da je važan i da može odlučivati u svom životu, što je normalno, nitko se ne želi pokoravati i cijeli dan slušati naredbe, razumijem da je sada izgubio kontrolu jer njegov mozak još nije razvijen do kraja“ ili „Pa što za jedno malo dijete znači 'sredi sobu', ne vidi to on kao ja, gdje bi što trebalo ići, kojim putem krenuti, ja ću mu pomoći davanjem izbora i razlaganjem zadatka na manje zadačiće“.

Dijete će jako dobro osjetiti jeste li prisutni ili niste, radite li što iz osjećaja ljubavi, razumijevanja ili poštovanja ili samo da konačno istjerate vodu na svoj mlin. I tako će vam i odgovoriti. Zato je važno smirivati se, stati i osvijestiti što je u pozadini nekog ponašanja, razumjeti i svoje osjećaje i svoje tijelo.

Volim se prisjetiti još jednog iskustva s polaznicom individualnog savjetovanja koja je imala baš veliki izazov u odnosu sa svojim trogodišnjim sinom. Uz jako puno tantruma, nikako nije mogla doseći suradnju. Nakon samo nekoliko savjetovanja, odnos je bio potpuno drukčiji. Rekla je, sada nam je tako lijepo, tako uživam, prije bi me gurnuo i rekao „bježi“, a sada mi kaže „mama dođi bliže“. Budi se i ide u vrtić bez problema (normalno je da nekad imaju problema), lijepo reagira na granicu. Pitala sam ju: „Što misliš da je dovelo do toga?“

35

Davanje izbora djeci

Odgovorila je „… ne znam, ja sam nekako opuštenija, čvršća sam (o tome ćemo kratko u dijelu o granicama, jer biti opušteniji – nježniji ali čvrst, temelj je poštujućeg roditeljstva). Više ga vidim, više ga razumijem, razumijem njegove emocije!“

Spominjem to kako biste vidjeli da promjena u stanju i perspektivi roditelja dovodi do toga da dijete tako čarobno reagira. Ne postoji jedan brzi recept, samo promjena korak po korak. Iako je riješila prve i one najveće probleme, ta je majka i dalje nastavila savjetovanje kako bi još više učvrstila odnos s djetetom.

36

DAJ MI DA SE OSJEĆAM KORISNO, UKLJUČI ME!

Najbolji način za riješiti i prevenirati nepoželjna ponašanja je da korisno uposlimo dijete.

Daj mi da se osjećam korisno, uključi me!

U

ključivanje djeteta u određene aktivnosti je i dobra nagrada za neko ponašanje. Mnogo bolja od uvjetovanja - „Ako pojedeš, dobiti ćeš čokoladu!“ Umjesto toga možemo reći: „Ajde pojedi pa ćemo zajedno spremati posuđe iz perilice / staviti rublje na pranje / pa ćeš nositi ključeve do automobila / pozvati lift…“ Formulacija čini razliku između toga potičemo li vanjsku ili unutarnju motivaciju; hoće li dijete nešto učiniti stoga da dobije potvrdu i pohvalu izvana ili stoga što ima unutarnji poriv da to učini kako bi se osjećalo uspješno, zadovoljno, odgovorno, vrijedno i da pripada.

38

Odgoj s manje stresa

Praktični primjeri kako možemo u bilo kojem trenutku uključiti dijete i dati mu priliku da se osjeća važno i korisno

•

Ne želi hodati do auta ili odbija otići u auto i krenuti u vrtić Možeš li ti meni otvoriti vrata od auta, baš su mi teška kada nosim toliko stvari? •

Izazovi oko obroka (ali i bez izazova)

Molim te postavi

tanjure za doručak. • Ne želi oprati ruke prije jela Možeš li ti meni oprati ruke? (onda će oprati i svoje jer je dobilo osjećaj da je vrijedno, sposobno, ima osjećaj moći i osjećaj punine što može pomoći).

Ukoliko je dijete nestrpljivo i ne može nešto dočekati, pitajte ga za pomoć, dajte mu neki zadatak koji može obavljati dok čeka.

39

Daj mi da se osjećam korisno, uključi me!

'Mogu sudjelovati i pomoći' bolji je osjećaj od 'Moram se pokoriti'

Kada od djeteta želite dobiti suradnju, umjesto da zapovijedate, što češće tražite pomoć. Ovo je vrlo važna tema, budući se djeca nepoželjno ponašaju kada na krivi način pokušavaju zadovoljiti osjećaj za pripadanjem i osjećaj da su važni i vrijedni. Čini mi se da je djeci danas podosta teško zadovoljiti potrebu da mogu pridonositi, a to je najvažnije u životu ljudi, jer tada zadovoljavaju sve bazične potrebe - sigurnost, raznolikost, značajnost i pripadanje, ljubav i povezanost te osobni rast. Vrlo često možemo čuti kako su danas djeca nemoguća, kako ne poštuju odrasle, kako imaju više tantruma nego ikad… Je li to zbilja stoga što ih, kako kažu, „više ne tučemo“? Nisam sigurna. Dopustite mi da objasnim. Ako gledamo prošlost, djeca su imala mnogo više obveza, dok im se danas, u želji da im se pruže što bolji temelji, ili pak u krivoj interpretaciji poštujućeg roditeljstva, pruža sve na dlanu. Prije su obitelji imale i mnogo više djece pa je situacija zahtijevala da se obveze podijele, da se pripomogne mlađoj djeci i roditeljima. Prije je bilo puno više poljoprivrednih aktivnosti i brige o životinjama. Sigurno ste čuli kako su vaše mame, ali čak i vi, brinuli o životinjama, obavljali neke aktivnosti važne za održavanje obitelji i imali tako velike odgovornosti koje ne možemo ni zamisliti za našu djecu.

40

Odgoj s manje stresa

Danas, u užurbanom životu gdje i majke rade do 16 ili 17 sati, gdje najčešće živimo u stanovima i nemamo obveza vezanih uz brigu o okolišu, gdje malo tko ima životinje, gdje je u obitelji jedno ili dvoje djece – djeca često ne dobivaju priliku pridonositi. Još kad k tome dodamo ekrane i preveliki broj igračaka koje su često „gotove“ i nepoticajne umjesto da budu nestrukturirane, djeci je jako teško na adekvatan način zadovoljiti potrebe da pridonose, da su korisna i važna, da pripadaju. Iz tog razloga ona pokušavaju zadovoljiti te potrebe na bilo kakav način - često i onaj nepoželjan. Mi onda mislimo da je to frustrirajuće za nas i želimo popravljati djecu, ali ja bih rekla da je još više frustrirajuće za djecu te da mi trebamo mijenjati svoj pristup. Opušteno roditeljstvo je itekako moguće ako slažemo stvari na malo drugačiji način.

Vrlo česti problem s kojim mi polaznici dolaze na individualno savjetovanje je ne želi se igrati sama!

I to je zbilja problem današnje djece. Ona se ne znaju igrati sama jer smo ih mi tako naučili. Djeca se savršeno znaju, mogu i moraju igrati sama.

Didaktičke su igračke stvorene za to, a kućanske aktivnosti su savršena prilika za povezivanje s djecom. Ako im tada posvetimo pažnju, zadovoljit ćemo potrebe za kojima žude i lakše će se onda igrati sama s igračkama na podlozi ili u centrima aktivnosti koje smo napravili u stanu. 41

Daj mi da se osjećam korisno, uključi me!

Dakle, djecu treba uključiti u kućanske aktivnosti kao i u ostale obiteljske obveze. Već s dvije godine mogu raspremati suđe iz mašine, sudjelovati u rastezanju odjeće, mogu obrisati kada nešto proliju, zatim odabrati odjeću za obući, s 2.5 godine otprilike mogu sama ići na školjku, postaviti stolčić, nastavak za školjku, skinuti se, obrisati i oprati ruke, brisati s nama prašinu. Dozvolite da se smoče, sruše, razbiju…

Dopustite djeci da se uključe kada žele već od prvih dana. To će im pomoći razviti snažan osjećaj kompetencije, osjećaj da su dio zajednice, da vrijede, da pripadaju. Takva djeca su mnogo staloženija, slobodnija, sigurnija u sebe i pokazuju mnogo manje nepoželjnih ponašanja koja su zapravo krik da im neke potrebe nisu zadovoljene. Kako odrastaju, svako dijete može imati neku kućansku obvezu koja se svaki tjedan izmjenjuje.

„

Mlađu djecu, dakle, uključujemo što više gdje god se sjetimo, a sa starijom djecom napravimo plan tko će što koji tjedan raditi. Djeca koja imaju odgovornosti imaju mnogo više prilika za rast.

42

NE!

Kada biste zapisivali koliko puta dnevno odbijete dijete s riječi NE ili ne mogu / ne sada ili kasnije ćemo, sigurno biste ostali začuđeni.

NE!

A čemu je da?!

A

tek kad biste se spustili u razinu djeteta i osjetili poziciju iz koje vam to roditelj govori, onako usput, nezainteresirano dok vas uopće istinski ne vidi ili pak to kaže impulzivno… Ne bi vam bilo lako.

Kada djetetu kažemo NE, ono to shvaća vrlo osobno, točnije, osjeća kao da odbijamo njega u cjelini. Obzirom da mozak djece još nije razvijen, ona vrlo teško mogu kontrolirati emocije i ponašanje oko toga. U teškim situacijama s djetetom, nikad ne smijemo zaboraviti da ispred nas stoji osoba koja još nije razvila do kraja sve dijelove mozga i kojoj treba pomoć, a ne kažnjavanje, prekidanje i zabranjivanje osjećaja i sl.

Sada kad smo osvijestili koliko puta kažemo NE djeci, znači li to da im sve trebam dopustiti? Ne, to ne znači da moramo početi dopuštati primjerice da jede čokoladu kada god pita, ili da u trgovini skače po namještaju, da se penje na stol ili otvara sve ladice u gostima, da jede kod drugih na kauču (makar nam je doma to u redu), da ide spavati kada ono bude spremno ili bilo što drugo što zahtijeva granicu.

Što onda možemo? Možemo NE zapakirati u DA! Krenut ću s primjerom za nas roditelje. Zapravo, nas žene 😉 44

Odgoj s manje stresa

Jako želite neki kaput. Ali eto, ne odlučujete se kupiti ga jer imate doma tri, malo je skup… i znate da nije baš neka pametna ideja toliko trošiti ili pak ne radite i nemate na svom računu novac. Govorite partneru kako je divan kaput, trepćete očima i govorite kako ga želite, u nadi da će reći: „Ma ja ću ti ga kupiti“ (jer, iako je to zajednički novac, lakše je ako ga on pokloni, zar ne?;) ili da samo kaže: „Ma kupi si!“ I sada imamo dvije moguće reakcije našeg partnera: Prvu: „Ma daj! Imaš ih 10 doma!“ ili drugu: „Joj ljube, vidim da jako želiš taj kaput. Ovaj mjesec nemamo to u planu u budžetu pa možemo isplanirati za sljedeći. Što kažeš? Hoćemo sada na kavicu ti i ja?“ - i stavi vam ruku na rame. Kako ste se osjećali pri prvom odgovoru na zahtjev za kaputom, a kako pri drugom? Mogu pretpostaviti? U prvom ste se osjećali totalno odbijeno, niste osjećali da vas partner „vidi“ osjeti i razumije niti da mu je stalo do vas i vaših želja u tom trenutku (iako ste svjesni da stvarno ne trebate kaput). U drugom odgovoru ste se osjećali sretno kao (ili gotovo kao), a možda i više nego kao da ste kupili kaput. Osjećali ste ogromnu ljubav, osjećali ste da ste važni svom partneru, da vas vidi. I to je i više od onog što vam je mogao priuštiti kaput. Isto je tako s djecom. Naš NE djeci uglavnom izgleda kao čista odbijenica koju oni doživljavaju kao odbijenicu cijelog sebe i svojih osjećaja i potreba. 45

NE!

Kako da onda kažemo NE onome čemu želimo i moramo reći NE?

Tako da NE zapakiramo u DA. Pa krenimo s primjerima: • Mama, želim čokoladu! Može ljubavi nakon ručka. • Mama želim tempere! Može, popodne nakon spavanja možemo slikati temperama. • Želim crtani! Može, čim pospremiš igračke. • Mama, mogu kod prijateljice? Super ideja. Možeš ići kod prijateljice sutra/popodne kada završimo s pospremanjem kuće i zadaćom. • Mama, želim kod bake! O i meni nedostaje baka. Danas imamo vrtić i onda druženje s prijateljicom. Hoćemo baku pozvati da sutra dođe kod nas? • Mama želim kupiti ovu čokoladu Danas si već pojeo čokoladu. Možemo ju kupiti sutra.

46

Odgoj s manje stresa

• Mama želim novu igračku. Ovaj smo tjedan kupili puzzle. Sljedeći tjedan možemo ovo. • Mama želim novu igračku. Može, samo pogledaj imaš li dovoljno ušteđevine za to pošto si prošli tjedan kupio ono. • Mama, dođi se igrati sa mnom! Da, može čim pospremim suđe iz mašine poigrati ću se s tobom. Jedva čekam! • Mama dođi se igrati sa mnom! Jako rado bih se igrala s tobom. Kasnije imamo vrijeme za nas. Sjećaš se? Kao svaki dan kada se igramo zajedno nakon popodnevnog spavanja. Jedva čekam!

47

NE!

Ali što ako nastavi s tantrumom/“neposluhom“ i nakon toga? Kako da dijete prestane raditi nešto što ne želim da radi?

Djeca uče kroz istraživanje. Bebama je sve novo. I kutija i čaša i namještaj. Kako odrastaju, tako se susreću s drugim novim stvarima i njihov im mozak jednostavno nalaže da to istraže, opipaju, bace, isprobaju, iako smo im rekli da to ne rade. Roditelji uglavnom govore djetetu da nešto prestane raditi pa to izgleda ovako: „Siđi s kauča! Prestani skakati!“ ili „Ne na cestu!“ i sve to ponove mnogo puta dok god ne izgube kontrolu pa posegnu za disciplinskim mjerama koje ne daju dobre dugoročne rezultate. Ponekad daju kratkoročni efekt, ali uzrokuju daljnje probleme u ponašanju djece i u našem odnosu s njima. Kada djetetu kažemo da ne skače po kauču, ono samo čuje „skači, skači, skači“. Kada mu govorimo da ne ide na cestu, ono čuje „cestu, cestu, cestu“. Zašto?

Stoga što stavljamo preveliki fokus na ono što ne smije raditi i njegova pažnja ostaje na toj aktivnosti. Osim toga, dijete teško može napraviti tranziciju u smislu da odluči što će onda raditi ako nešto ne može. Jednako je i s nama odraslima. Tako mozak funkcionira. Dakle, ako si konstantno govorimo: „Previše jedem“ konstantno ćemo jesti, jer nam je fokus na jedenju i na problemu, točnije, na onome što ne želimo.

48

Odgoj s manje stresa

Gdje je fokus, tamo ide i energija. „Raste“ ono na što se fokusiramo. Ako si u toj situaciji još postavimo pitanje: „Kako mogu danas jesti zdravije?“ - mnogo je veća vjerojatnost za promjenom.

Jednako je i s djecom. Umjesto „Prestani ići na cestu“ kažemo: „Hodamo po nogostupu“ pa možemo dodati i pitanje: „Kako hoda slon?“ ili ako je dijete veće: „Hoćemo probati hodati na prstima?“.

Umjesto „Prestani skakati po kauču! Siđi dolje!“ dobro jer reći: „Skakati možeš po podu.“ ili ako ne želimo da uopće skače, što ne preporučujem da postoji kao pravilo jer djeca imaju jako veliku potrebu za kretanjem i treba im pronaći adekvatan način zadovoljenja te potrebe, možemo reći: „Ne želim da skačeš po kauču. Možeš bacati ove loptice u košaru.“ ili „Ne želim da skačeš, možeš se igrati s ovim vlakićem. Što kažeš na to da spojiš sve vagone?“

Rado se prisjetim primjera sa svojom kćerkom u kafiću. Dakle pili smo kavu i svjesna sam bila da to nije idealna situacija za nju te da ne mogu od djeteta koje ima 2.5 godina očekivati da mirno sjedi i da se ponaša pristojno kako ja želim - dok su baka i djed za stolom do mene, svom puno mlađem unuku rekli nekoliko puta da je zločest jer je istraživao i još su ga uspoređivali s mojom 'mirnom' kćerkom. Dakle nisu bili svjesni što je u redu očekivati od djeteta od godine i pol. Sigurno ne da mirno sjedi, a posebno ne u kafiću.

49

NE!

Moja je Eva malo legla na kauč i nekoliko puta nogama lupila po stolu (jednom je noga završila i blizu šalice). Umjesto da ju korim i kažem da prestane lupati nogama, pitala sam ju: „Eva, što možeš napraviti s nogama a da ne lupaš?“ Rekla je: „Smiriti“.

„

Tim pitanjem nisam izazvala reakciju borbe iz primitivnog dijela mozga već sam ju uvažila, dala joj osjećaj važnosti samim time što je trebala razmisliti kako može smiriti noge.

Kada reagiramo poštujućim postupcima na njihova ponašanja, vjerujte, vrati nam se deseterostruko. Nevjerojatni su rezultati koje svakodnevno doživljavam s roditeljima s kojima radim individualna savjetovanja.

Dakle, kada god želimo prekinuti neku dječju radnju, umjesto da konstantno govorimo što ne smiju, moramo im dati alternativu što smiju. I uvijek je dobro sagledati koja potreba djeteta stoji iza njegovog ponašanja pa ćemo djetetu koje piše po zidu reći: „Ne želim da pišeš po zidu. Pišemo samo po papiru.“ i damo mu papir, ali ne samo to, uočiti ćemo potrebu za šaranjem po velikim površinama što je tipično za djecu do otprilike treće godine, tada ćemo im na pod staviti veliki hamer papir ili ako ga nemamo, spojit ćemo nekoliko manjih papira i tako dobiti veliku površinu. Djeca rane dobi imaju potrebu raditi pokrete iz ramena, pokrete širokog luka, zato im taj jedan mali papir često nije dovoljan. 50

Odgoj s manje stresa

Ukoliko dijete često prolijeva vodu uočiti ćemo njegovu potrebu za istraživanjem vode i ostalih sličnih, rastresitih materijala pa ćemo mu pružiti adekvatnu aktivnost za zadovoljenje te potrebe. Možda nećemo moći baš u tom trenutku, ali ćemo mu dati neku drugu opciju, a onda osmisliti aktivnost koja će mu zadovoljiti potrebu kada to bude izvedivo.

„

Djeca se mnogo sigurnije, slobodnije i zadovoljnije osjećaju kada na taj način komuniciramo s njima. Tada dobivamo dijete koje umjesto da se bavi preispitivanjem naših granica i nepoželjnim načinima zadovoljenja svojih potreba, istražuje, surađuje, veseli se i poštuje nas.

Kod postavljanja granica, važno je naglasiti dob djece i razvojnu potrebu. U redu će mi biti ako dijete od godine dana i nekoliko mjeseci neko vrijeme, svaki put nakon što popije malo vode prolije tu vodu iz čaše, jer vidim da istražuje i da mu je u tom periodu to jako važno. U redu je da dijete do nešto prije druge godine života baca hranu iz tanjura, gnječi ju i stavlja u čašu s vodom jer je to njegova razvojna potreba - oni istražuju bacanje predmeta na pod i jako je važno da gnječe hranu. U redu je ako dijete do druge godine prosipa pijesak iz posude dok se igra, ali ću nakon druge godine postavljati granicu da se s pijeskom može igrati samo unutar posude. 51

UVAŽAVANJE I RAZUMIJEVANJE EMOCIJA

Emocije su jako važan faktor u odgoju.

Odgoj s manje stresa

P

ravilnim postupanjem s i prema emocijama djeteta ostvarujemo odnos povjerenja i pomažemo djetetu postati mentalno snažna osoba koja se zna nositi s vlastitim emocijama, zna ih regulirati, 'proraditi', a koja je onda u odrasloj dobi i otpornija na stres, koja jako dobro uspostavlja odnose razumijevajući svoje kao i emocije drugih ljudi. Dijete ne učimo empatiji tako da mu kažemo da zagrli nekoga koga je udarilo. Učimo ga empatiji kada smo mi empatični. Kada razumijemo svaku njegovu emociju i kada smo mi „sigurna zona“ u kojoj dijete može izraziti sve svoje emocije.

Dakle, naša djeca uče i razvijaju se prema onome kako se mi ponašamo prema njima, a ne onome kako ih navodimo da se ponašaju prema nama i drugima.

Kada mi izgubimo kontrolu jer dijete vrišti kada nije dobilo sladoled, tada ga ne učimo što znači kontrolirati emocije i ponašanje. A mi upravo to radimo - pokušavamo ga naučiti kontroli pokazujući mu primjer ne-kontrole vlastitog ponašanja. Smiješno, zar ne? Suvremeno roditeljstvo najveći naglasak u odgoju stavlja na akademski uspjeh. Roditelji se trude da djeca budu što pametnija, da budu što bolja u školi, da znaju puno jezika, nađu dobar posao 53

Uvažavanje i razumijevanje emocija

i slično, pa kreću s različitim izvanvrtićkim aktivnostima u tako ranoj dobi. Ali se zaboravljaju usmjeriti na odnos koji grade sa svojom djecom. Zaboravljaju na emocije i emocionalnu inteligenciju. Jer - što će nam poslovni i akademski uspjeh ako se ne možemo i ne znamo nositi s vlastitim emocijama, osjećamo anksioznost, ponekad osjećamo da jedva dišemo i slično. Što je najzanimljivije, emocionalna (EQ) je inteligencija jednako važna za uspjeh u životu (i uspjeh u poslu i akademski uspjeh) kao i IQ.

„

Emocije su te s kojima se trebamo pozabaviti u odnosu s djecom kako bismo stvorili temelje za ovo drugo. U odgoju nam vrlo važan cilj treba biti taj da 'sagradimo' mentalno snažnu djecu.

54

Odgoj s manje stresa

Što znači uvažiti emocije djece?

Ukoliko uvažimo i razumijemo emocije svog djeteta i kada nam je najteže s njima, oni će moći naučiti kontrolirati svoje emocije i ponašanje, te će razviti mentalnu snagu. Zbog vlastitih loših osjećaja s kojima se ne uspiju nositi, a koji se jave u trenucima kada dijete izgubi kontrolu nad emocijama, roditelji pokušavaju riješiti, popraviti, potisnuti ili negirati emocije djece. Djeca ne moraju cijelo vrijeme biti sretna. Djeca rastu iz izazova. Ona neće biti razmažena ako imaju tantrum! Mnogo korisnije je da prihvatimo njihove emocije i na taj im način pomognemo razviti emocionalnu inteligenciju. Evo kako to najčešće biva. - Mara je isfrustrirana jer mama hrani malog bracu koji ima nekoliko mjeseci i želi ga udariti. Mama uglavnom kaže: „Daj Maro, pa ti voliš svog bracu. On je tvoj mali braco i on tebe voli. Vidiš kako je mali." - Ivo plače jer ne želi ići kući iz parka, mama kaže: „Daj Ivo, pa tu smo već dva sata. Zašto sada plačeš!?“ - Sara plače jer je malo pala. Mama kaže: „Ma daaaj, nije to ništa, vidiš!? Prošlo je. Ma ne boli to. Ššššš!“

55

Uvažavanje i razumijevanje emocija

Može se dati i primjer s nama odraslima. Jako nam je bilo teško na poslu, a kad se požalimo kod kuće partneru, on kaže: „Joj, stalno nešto.“ - Kako se osjećaš? Osjećaš li da možeš izraziti i osjećati to što osjećaš? Osjećaš li da te partner razumije? Osjećaš li empatiju ili nerazumijevanje? E tako i dijete ne dobiva ništa bolju poruku kada na njegove emocionalne reakcije poput plača, tuge, ljutnje, frustriranosti, straha, tantruma reagiramo s „prestani, to nije ništa, ne plači, izvoli u sobu i razmisli o svom ponašanju, nema te čega biti strah“ i slično.

Kažnjavanje djece zbog emocionalnih reakcija (koje su popraćene određenim ponašanjem koje nam se ne sviđa) je snažan čin neprihvaćanja djeteta i njegovih emocija. Dijete tada dobiva poruku da je voljeno samo kada se osjeća i ponaša onako kako se roditelju sviđa. Takvo se dijete može zatvarati u sebe, potiskujući emocije cijeli život i/ili razvijajući još više nepoželjnih ponašanja i nemogućnost kontrole emocija.

Nemali sam broj puta od majki čula kako im dijete ima tantrume, a obitelj kaže da treba dobro istući dijete pa će prestati to raditi, jer će inače biti razmaženo. Nakon što ste do sada sve pročitali o razvoju mozga, čini li vam se da je to rješenje? Što dobivamo time? Hoće li dijete biti razmaženo ako ne prekinemo tantrume, pa makar i silom?

56

Odgoj s manje stresa

Nije to rješenje, to je reakcija iz našeg osjećaja nemoći, straha ali i neznanja. Kažnjavanjem će to dijete imati mnogo posljedica, a prihvaćanjem njegovog ispada emocija dobiti će ljubav i prihvaćanje i primjer roditelja kako se kontrolirati. Njima samo treba da prihvatimo te njihove emocije jer oni jednostavno izbacuju sve što im se nakupilo. Sigurno znate za faze razvoja kod novorođenčeta u kojima postoji period kada dijete plače navečer po par sati, a nisu grčevi. Sigurno ste išli istraživati i došli do informacija kako bebe otpuštaju tijekom dana nakupljene tenzije, one naše i one koje su nastale upijanjem mnogo novih informacija. Jednako je i s malo starijom djecom.

57

Uvažavanje i razumijevanje emocija

Vrlo često nije samo sladoled problem ili bilo što što nam se čini kao uzrok tantruma već su to nakupljene tenzije, a trenutna situacija je okidač. Većinom nije do te pidžame koju baš sad ne želi obući već je do određene potrebe koja djetetu nije zadovoljena i do uvjerenja koje ima o tome kako tu potrebu može zadovoljiti. Možda je to samo umor i glad, a možda nešto drugo.

Dijete se jednostavno u tom trenutku ne uspijeva iskontrolirati, a naša je uloga dozvoliti im da izbace sve svoje frustracije. Ako viču, neće zauvijek vikati, ako se bacaju, neće se zauvijek bacati. Opet, ponavljam, sve je to pod velikim utjecajem našeg odnosa prema njima i u velikoj mjeri možemo prevenirati, smanjiti intenzitet i trajanje tih stanja. A kada su tu, naš je zadatak prihvatiti ih objeručke.

„

Zato, kada se sljedeći put nađete u situaciji gdje prepoznajete da negirate, popravljate ili potiskujete emocije vašeg djeteta, pokušajte s time da prihvatite i uvažite njihove osjećaje.

Prije nego u takvim situacijama i sami upadnemo u tantrum zajedno s njima, valja se prisjetiti da je naš mozak razvijen, a njihov još nije i da su ti njihovi osjećaji stvarni. Naš je zadatak da njihove osjećaje prihvatimo objeručke i s ljubavlju. Ono što će nam u tim trenucima pomoći stav je i svijest iz koje polazimo, a to je: Ja sam tu da pomognem svom djetetu tako da ga prihvatim. Sasvim je u redu da se osjeća kako se osjeća i da se ponaša kako se ponaša.

58

Odgoj s manje stresa

Ja sam ovdje odgovorna osoba, a ono je samo dijete kojemu mozak još nije dovoljno razvijen da bi moglo potpuno kontrolirati svoje emocije, donositi u svim trenucima racionalne odluke, promisliti i imati uvid u sebe. Svi alati i sva znanja iz ovog rada pomoći će vam da stvorite odnos koji će rezultirati da dijete to što bolje radi. Da manje preispituje vaše granice, da bolje kontrolira svoje emocije, da je odgovorno i sigurno u sebe. Dakle, mi smo ti koji utječemo na razvoj svih tih faktora.

Vraćamo se na one primjere iz početka poglavlja:

- Mara je isfrustrirana jer mama hrani malog bracu koji ima nekoliko mjeseci i želi ga udariti.

Uobičajena reakcija: „Daj Maro, pa ti voliš svog bracu. On je tvoj mali braco i on tebe voli. Vidiš kako je mali.“

Uvažavanje emocija: „Vidim da si jako uznemirena jer hranim brata. Neću dopustiti da ga udariš, smiješ ga samo maziti. Znam da ponekad nije lako imati malog brata. Hoćeš ti složiti ove puzzle dok ja završim hranjenje?“ ili ako je dijete starije - „Hoćeš li nacrtati kako se osjećaš? Ili „Hoćeš li stisnuti jako ovaj jastuk ako se osjećaš ljuto?“ (granica se utvrđuje uvijek prije nuđenja alternative koja će zadovoljiti određenu potrebu djeteta).

59

Uvažavanje i razumijevanje emocija

- Ivo je ljut i plače jer ne želi iz parka. Uobičajena reakcija: Mama kaže: Pa bio si dva sata u parku. Vidi koliko si se puno igrao.

Uvažavanje emocija: „Vidim da si jako tužan što idemo kući. Lijepo ti je tu. Sada idemo pa ćemo se vratiti sutra. I meni je ponekada teško otići kući kada mi je lijepo.“

- Sara plače jer je malo pala. Uobičajena reakcija: „Ma daaaj, nije to ništa, vidiš!? Prošlo je već. Ššššš!“

Prihvaćanje emocija: „O jooj, vidim osjećaš se tužno. Boli te, vidim.“

Ponekad je dovoljno i samo pitati dijete: „Kako se osjećaš?“ Već samim tim pitanjem, dijete, da bi dalo odgovor, odlazi iz stražnjeg - reptilnog dijela mozga u kojem funkcionira prilikom snažnih emocija i tantruma, u racionalni prednji dio mozga, što ga umiruje i daje mu priliku da postupa racionalnije i odgovornije. Prihvaćanje osjećaja ponekad može biti i samo: „Mmmm, vidim…“ i zagrljaj uz to. 60

Odgoj s manje stresa

Slijedi još praktičnih primjera u kojima možemo vidjeti što znači prihvatiti emocije djece. • Ne želi ići doma iz parka O, vidim želiš još ostati. Znam da se osjećaš razočarano i tužno što je vrijeme da idemo doma. U redu je da se osjećaš tako. - i nastavljamo ići kući, ako treba uzmemo dijete u ruke i kada se opire. Važno je da osjete da smo dosljedni.

• Osjeća se ljuto jer ne može dobiti čokoladu Vidim, osjećaš se ljuto. Ok je da se tako osjećaš. Svi smo ponekada ljuti. (Ovdje kao i u mnogim drugim situacijama ide i postavljanje granice o kojem ćemo pričati dalje u tekstu).

• Odjednom je tužno i plače O vidim nešto te rastužilo. U redu je da se osjećaš tužno. Svi se ponekad osjećamo tužno.

• Plače jer mu je prijatelj uzeo igračku O vidim, osjećaš se baš tužno i ljuto/razočarano. Razumijem, to može biti teško. Ok je osjećati se tužno kada ti prijatelj uzme igračku. (Time stvaramo dijete koje je otporno na teške emocije jer mu šaljemo poruku da su one u redu, da su tek trenutno stanje i da će proći.)

61

Uvažavanje i razumijevanje emocija

„

Sada već sigurno primjećujete kako sebi dopuštamo reagiranje u trenutku, emocionalne ispade kada nas djeca izbace iz takta i opravdavamo ih njihovim lošim ponašanjem, a djeci to isto ne dopuštamo. Upravo se to događa kada oni imaju izljeve emocija i kada ne mogu surađivati kako bismo mi htjeli.

Svaki put kada djetetu postavimo pitanje o njegovim emocijama, ono ih počinje bolje shvaćati.

Kada imate konstantne tantrume, na primjer cijelo jutro, više ne znate što ćete i već vam je teško, probajte se tu i tamo samo spustiti do djeteta i pitajte ga kako se osjeća, istinski razumijevajući da mu nije lako. Vidjeti ćete koliko će vaše dijete naučiti iz toga i koliko će to djelovati na njegovu kontrolu vlastitih emocija. Ali zapamtite, djeca jako dobro osjećaju našu nutrinu i namjeru. Sve što je „umjetno“ oni će prepoznati. Budite ustrajni i svjesni trenutka. Prihvaćanje djetetovih emocija jako je važno i jako efektivno. Na taj način smirujemo, skraćujemo ali i preveniramo mnoge tantrume.

Ali ne samo to. Ako na taj način prihvaćamo njihove emocije djeca će učiti razumjeti, prepoznati i imenovati svoje emocije. Ta će djeca postati odrasli ljudi koji su emocionalno zreli i koji znaju upravljati svojim emocijama, koja bolje uspostavljaju odnose s drugima te su otpornija na stres. Djeca razvijaju otpornost kada im dozvolimo da 'prorade' svoje osjećaje umjesto da ih negiramo i popravljamo. Na taj način usvajaju uvjerenje da emocije dođu i prođu, umjesto da ih preplave. 62

Odgoj s manje stresa

Kada prihvaćamo emocije djece kakve god da one bile (znam da je teško), onda ih možemo i naučiti da „osjećati se“ nije isto što i „činiti“. U redu je osjećati se kako god se osjećamo ali ponašanje prilagođavamo. Tako da, ako se dijete osjeća ljuto, ne znači da zato ne mora pospremiti igračke. Kada prihvatimo njihove osjećaje, razumijemo ih i priznamo, dajemo djeci priliku da ih 'prorade', da se smire i da onda djeluju mnogo racionalnije. Jednako je i s tugom i plačem prilikom, primjerice, odlaska iz parka - možemo uvažiti te emocije ali one ne znače da nećemo otići iz parka.

Ovakvim postupanjem prema emocijama djece, stvoriti ćemo odnos u kojem će se dijete osjećati prihvaćeno i voljeno u svakom trenutku i u budućem životu će osjećati da nam može doći i povjeriti se kada mu je to potrebno. Mi ćemo za njega uvijek biti sigurna zona.

Prihvaćanje emocija i razumijevanje djece ne podrazumijeva odsustvo granica. Poštujući i svjesni stil roditeljstva kojeg zagovaramo čine dvije glavne odrednice: (1) ljubav i poštovanje te (2) granice - o kojima govorimo dalje u tekstu.

63

POSTAVLJANJE GRANICA U ODGOJU

„Granice su jedan od najviših oblika ljubavi.“ (Janet Lansbury)

Odgoj s manje stresa

P

ostavljanje granica baza je odgoja. Adekvatno i dosljedno postavljanje granica neizmjerno su važni. Roditelji u želji da iz autoritarnog odgoja prijeđu u onaj poželjniji stil koji će omogućiti njihovoj djeci da izrastu u mentalno snažne i uspješne ljude, vrlo često odlaze u popustljivi stil odgoja gdje nema adekvatno postavljanih granica.

Čak i autoritarni (kažnjavajući) roditelji ne postavljaju zapravo granice na vrijeme, zbog čega naposljetku izgube kontrolu i onda reagiraju kaznom. Kada postavimo granicu na vrijeme, preveniramo to da izgubimo kontrolu.

Postoji više razloga zbog kojih roditelji ne postavljaju granice u odgoju, a neki od njih su ti da se boje reakcije djeteta (tantruma, plača), misle da dijete treba biti stalno zadovoljno i sretno te da će ga određena frustracija „oštetiti“ i konačno smatraju da granicom uskraćuju ljubav djetetu.

„

Činjenica je da se djeca koja nemaju dosljedno i pravilno postavljene granice osjećaju jako nesigurno zbog čega nas još više i češće testiraju. Jednostavno nas mole: „Pokaži mi do kuda mogu ići“.

65

Postavljanje granica djeci je sofisticiran način pokazivanja bezuvjetne ljubavi, to je stvaranje duboke povezanosti s djetetom i odnosa povjerenja.

Postavljanje granica u odgoju

Djeca koja odrastaju u okruženju bez adekvatno postavljenih granica pokazuju brojna nepoželjna ponašanja budući bez granica ne osjećaju sigurnost. Iz tog razloga imaju potrebu stalno testirati roditelja.

Roditeljima je najteže određivanje kada i kako uopće postaviti granicu, a onda i držati se iste. Dosljednost je jako važna jer ona djeci daje osjećaj sigurnosti. Ako unaprijed znaju što će se dogoditi, odnosno ako kažete da je vrijeme za TV gotovo i onda održite svoju riječ bez obzira na njihovu reakciju, oni će ubuduće znati što slijedi i to će im dati osjećaj sigurnosti i smanjivati vjerojatnost snažnih emocionalnih reakcija. Važno je da su granice unaprijed postavljene, da su u skladu s dobi djeteta i da ih se držimo do kraja.

66

Odgoj s manje stresa

Kako postaviti granicu?

- Dijete želi čokoladu prije ručka: „Vidim da jako želiš čokoladu. Čokoladu jedemo nakon ručka. Želiš li sada jabuku ili krušku?“

Što smo obuhvatili u granici? VIDIM TE - vidim da ti je teško, vidim da jako želiš, vidim da se osjećaš tužno, GRANICU - čokoladu možeš dobiti nakon ručka i ALTERNATIVU / ŠTO SE MOŽE - sada možeš dobiti jabuku ili krušku.

Slijedi još praktičnih primjera.

- Dijete od 2 godine prolijeva i želi prolijevati vodu iz čaše po podu. 1. GRANICA - Ne želim da prolijevaš vodu. 2. VIDIM TE - Vidim da ti je to zabavno. 3. ŠTO MOŽE - Čime ćeš sada to obrisati? 'Ajmo po krpu. Možeš se igrati s ovim kockama… (ili uputimo dijete prema igračkama da samo izabere. Idealno bi bilo: „s vodom se možeš igrati ovdje“ i pripremiti mjesto za aktivnost s vodom).

67

Postavljanje granica u odgoju

- Dijete ne želi na spavanje, uporno govori da se još želi igrati.

„Vidim da se jako želiš igrati. I meni je ponekad teško prestati kada nešto radim i krenuti na spavanje (vidim te). Sada idemo spavati, pa ćeš se nastaviti igrati sutra (granica i alternativa – idemo spavati i igrati ćeš se sutra)

Jako je važno da granica sadržava tri faktora. A to su: (1) validacija osjećaja, (2) postavljanje same granice - ne smije nešto raditi ili oblikovati u kada ili kako može, te (3) redirekcija ponašanja (što smije). Ponekad će se 2. i 3. faktor preplesti i to je u redu, a ponekad će koraci promijeniti redoslijed.

Adekvatno postavljanje granica također neće apsolutno isključiti pojavu negativnih emocija ili tantruma, neće učiniti uvijek da dijete bespogovorno posluša, a to nam niti nije primarni cilj iako je činjenica da će dijete odraslo u takvom odgoju i biti „poslušnije“. To nam nije primarni cilj kada znamo zašto se određena ponašanja kod djece javljaju. Međutim, takav će odnos prema njima dovesti do toga da mnogo više surađuju (poslušaju), da nas mnogo više čuju i uvaže, da se bolje kontroliraju, a onda posljedično imamo mnogo manje teških situacija s njima. 68

Odgoj s manje stresa

Djeca vole predvidljivost i sigurnost, a granice im to pružaju. Naša dosljednost i postavljanje tih granica na način kojim ne izazivamo u djetetu otpor već da osjeća da ga razumijemo, jako su važni. Ukoliko dijete na granicu reagira tantrumom, možemo iskoristiti neke od gore navedenih tehnika, a posebno prihvaćanje osjećaja, razumijevanje i puštanje da se dijete smiri.

„

U odgoju je jako važna strpljivost. Ne možemo očekivati da će dijete prestati prolijevati vodu samo zato što smo postavili granicu, ili da će prestati trčati na cestu.

Naša je uloga da postavimo granicu i djelujemo preusmjerimo ga, držimo ga za ruku da ne ode na cestu, maknemo vodu i čaše da ne prolijeva. Važno je da prilagodimo očekivanja. Na nama je da pomognemo djetetu da se kontrolira. Strpljivost je ključ.

Dakle svo znanje stečeno ovim radom dovodi do suradničkog odnosa, odnosa s manje tantruma i problema u ponašanju i do cjelovitog razvoja djeteta - ali ne možemo očekivati da će ili da bi dijete trebalo poslušati kada mu kažemo da ne trči na cestu. Razvojno to mnogo puta ne bude tako. Jednako je i sa snažnim emocionalnim reakcijama stoga što su one kod djece razvojno „normalne“ jer im prefrontalni dio mozga nije još dovoljno razvijen. 69

ŠTO KADA DIJETE NA POSTAVLJENU GRANICU REAGIRA SNAŽNIM EMOCIJAMA?

Potpuno je prirodno da snažni plač, ljutnja ili bilo kakve snažne emocionalne reakcije djece u nama izazivaju osjećaj straha, nemoći i nervoze. To je zato što osjećamo da im moramo pomoći. To je i dobro, jer bez tih instinkata, ne bi mogli biti uz njih kad nas trebaju.

Odgoj s manje stresa

„ D

okazano je kako se roditeljima povisuje krvni tlak, srce počinje ubrzano raditi i steže se želudac kada djeca plaču. Dobro je toga biti svjestan u trenucima kada nam dijete ima tantrum ili jednostavno negoduje na postavljenu granicu.

Dakle, svijest o svom tijelu i svojim emocijama je u tom trenutku krucijalna.

Najvećim dijelom odgajamo nesvjesno, a djeca reagiraju više na naše stanje nego na ono što im govorimo. Oni jako dobro osjećaju što je ispod našeg ponašanja. Zato sljedeći put kada se dogodi da vam dijete ima snažni izljev emocija pokušajte biti svjesni sebe i onoga što se događa u vašem tijelu.

Steže li vam se želudac? Osjećate li da vas hvata lagana panika? Sve je to u redu. Uočite te osjećaje i fizičke senzacije. Sama svijest o njima dovodi do toga da si olakšamo situaciju i da reagiramo smirenije. Postajemo svjesni da su to naši osjećaji i da smo mi odgovorni za njih, a ne naše dijete.

71

„

Ne moramo, niti bismo trebali dijete spašavati iz tantruma, plača, tuge ili bilo kakvih emocionalnih reakcija.

Odgoj s manje stresa

Kako da reagiram u trenutku snažnih emocionalnih reakcija djeteta?

Kada na snažne izljeve emocija krenemo gledati kao na nešto normalno i zdravo, sve je lakše. Dakle, dobro je i zdravo da dijete izbaci svu frustraciju. Kada reagira snažnom emocionalnom reakcijom zbog neke granice ili neke želje, to uopće ne znači da je baš to uzrok njegove reakcije. Najvjerojatnije izbacuje sve ostale stresove nakupljene tijekom dana, a određena je situacija samo triger (okidač). Dobro je da to sve izbace van, a mi, mi smo ti koji im trebamo biti sigurna zona i svojim im ponašanjem poslati poruku – siguran si, ja sam u redu s time.

Kako ćemo to postići? Najprije tako da promijenimo svoj mindset. Da osvijestimo kako je izljev emocija potpuno normalan, da je sve u redu i da će proći za 2, 5 i 10 minuta ili sat vremena. Nije uopće bitno. Na nama je da djetetu pružimo prihvaćanje i sigurnu zonu.

Dakle, kada dijete krene plakati, vrištati, lupati i sl. mi najprije uvažimo njegove osjećaje. To radimo tako da suosjećajno kažemo: „Tužan si, vidim“ ili „Ljut si jako“ možemo reći i „U redu je ponekad biti jako ljut“ i slično. Važno je da to budu vrlo kratke rečenice.

73

„

Što kada dijete na postavljenu granicu reagira snažnim emocijama?

Ono što roditelji najčešće rade je da smišljaju sto načina da dijete izbave iz tantruma. Nude svakojake aktivnosti, skreću mu pažnju i pokušavaju uvjeriti dijete zašto ne može dobiti ili učiniti to zbog čega plače. Dijete savršeno zna to što mu mi objašnjavamo, samo mu je potrebno da izbaci frustraciju iz sebe.

Stoga naša uloga nije svim snagama pokušati izbaviti dijete iz tantruma, već mu poslati poruku da je sigurno i da je u redu što ima određene emocije. To ćemo prenijeti svojim unutarnjim stanjem, uvažavanjem osjećaja, kako smo gore opisali, i vlastitom prisutnošću. U tim trenucima govorom tijela pokazujemo prihvaćanje djetetovih osjećaja.

Tijelo nam mora biti u otvorenom stavu. Možemo sjesti kraj djeteta, 'otvoriti' ruke (da nisu prekrižene), kao da šaljemo poruku „tu sam ako me trebaš, znam da ti je teško“. Tada dijete stvara osjećaj da je svijet sigurno mjesto za njega, da je on siguran i da smije izraziti svoje emocije. To će povratno dovesti do manje frustracija u budućnosti i odnosa punog povjerenja koji rezultira većom suradnjom i lakšom svakodnevicom.

U radu s polaznicima individualnih savjetovanja nailazim na situacije pri kojima djeca imaju jako puno tantruma, plakanja, vrištanja i sl., a roditelji uporno žele prekinuti ta ponašanja nudeći djetetu razne igre, igračke, čokoladice ili pak prijetnjama, kaznama i slično. 74

Odgoj s manje stresa

Uglavnom ih pitaju „Zašto plačeš?“, ili „Nemoj plakati, dođi!“ - uz različite izvedbene varijante. Maleno dijete nam ne zna odgovoriti zašto plače. Jednostavno mu je teško. A pitanje zašto dodatno stvara težinu djetetu i stavlja naglasak na taj događaj koji postaje važan „event“, a što povećava vjerojatnost ponavljanja. Ono što je tu potrebno je naše prihvaćanje. Prihvaćanje da je u redu što je tako kako je, da je dijete trenutno u svom primitivnom dijelu mozga, da se ne može kontrolirati i da nije naša uloga svim ga snagama izbavljati iz toga.

Naša uloga je prihvaćanje i ljubav koji uključuju jednu ili dvije kratke rečenice. Ostalo je šutnja i odašiljanje te emocije. Djeca nas osjećaju. Moramo komunicirati s njima sa svim neverbalnim alatima jer ih oni osjećaju vrlo snažno.

Što kada dijete na postavljenu granicu reagira snažnim emocijama?

Što ako dijete ozljeđuje sebe ili nas tijekom tantruma?

Neka djeca tijekom emocionalnih izljeva lupaju glavom o pod, zid ili se grebu po licu. U takvim slučajevima, naša je uloga da ih zaštitimo i to tako da stavimo ruku između poda i glave, poda i zida te čvrsto ali s ljubavlju i poštujuće svojim rukama spriječimo da njegove ruke idu po njegovom licu uz riječi „pomoći ću ti da se ne ozlijediš“. To, i ništa drugo.

Udara li nas tijekom tantruma ili u nekoj drugoj situaciji, tada je važno adekvatno postaviti granicu. Dakle, uvažimo osjećaje - „Ne želim da me udaraš.“ i onda kažemo „Vidim jako si ljut.“, vrlo čvrsto ali istovremeno s ljubavlju i poštovanjem.

Ukoliko uspijemo, dok to govorimo i prije nego nas udari, stavimo svoju ruku da se zaštitimo, lagano uhvatimo njegovu ruku ili nogu kojom nas pokušava udariti (pomažemo mu kontrolirati se), ali i ako ne stignemo reagirati unaprijed, opet svojim rukama zaustavimo (dotaknemo) njegove ruke ili noge uz riječi „Ne želim da me udaraš.“ Vrlo je važno da smo čvrsti, a ljubavni i poštujući, te da su nam rečenice kratke i jasne kao što su gore napisane. Sve ostalo još više dijete vraća u njegov reptilni, odnosno primitivni dio mozga. Zapamtite, neka vaše ponašanje govori više od riječi.

76

Odgoj s manje stresa

Mnogo je važnije i djelotvornije izreći „Ne želim da me udaraš, vidim ljut si. Možeš lupati o jastuk.“ (primijenite ona 3 koraka postavljanja granice), te svojim tijelom zaustaviti dijete čvrsto ali poštujuće, nego li samo pričati i pričati kako to boli, govoriti ne ili prestani, ne smiješ udarati, rukice su za maženje i slično tome. Djeca ne reagiraju na to niti im to pruža sigurnost koju trebaju, a to im niti ne pomaže da se iskontroliraju.

Postavljanje pitanja „Kako se osjećaš?“ umjesto „Vidim, tužan si.“ može djetetu pomoći da se smiri jer da bi odgovorilo, ono mora ići iz tog primitivnog dijela mozga u kojem je tijekom tantruma, u onaj gornji receptivni, što smo već spomenuli.

Nakon što smo to sve učinili, jedino što nam preostaje je čekati i dalje slati poruku prihvaćanja i uvažavanja te kontinuirano osvještavati svoje emocije, svoje senzacije u tijelu. Na taj ćemo način moći djetetu dati osjećaj sigurnosti, prihvaćanja i poruku da ono može samo 'proraditi' svoje emocije te da su one apsolutno prihvatljive, one dođu i prođu kroz nas, nisu nešto trajno. Time pomažemo djetetu i da izraste u osobu koja se jako dobro nosi s teškim emocijama i koja je otporna na stres.

„ 77

Jer, život nije lak. Sastoji se od lijepih i manje lijepih emocija. Na nama je samo koliko ćemo alata pružiti djetetu da se nosi i s onim teškim emocijama kojih će uvijek biti.

Što kada dijete na postavljenu granicu reagira snažnim emocijama?

Dosljednost

Plakanje, vriskanje i bilo koje vrste emocija koje dijete snažno izražava nisu, niti bi smjele biti razlog da odustanemo od svoje granice, popustimo i učinimo ono što smo prvotno odbili učiniti samo kako bi dijete prestalo. Dakle, sada kada znamo zašto se tantrumi javljaju, zašto nam predstavljaju toliki stres, možemo ostati ustrajni u svojim granicama, a istovremeno dati djetetu sve što mu treba. Ne što želi, već što mu treba. To je velika razlika.

U praksi vrlo često nailazim na popuštanje roditelja zbog straha od protesta djece. Evo jednog primjera:

Obitelj ruča za stolom. Dječak od 2.5 godina, koji je već pojeo, želi upaliti svijeću na adventskom vijencu. Mama mu dade da upali (upali s njim naravno) i onda on puhne i ugasi ju. Dječak želi to učiniti ponovno, mama baš i ne želi i govori mu da je dosta. On inzistira. Mama kaže „može, ajde još jednom“. Upale svijeću, dječak puhne. Ali, on želi još jednom. Mama je već nervozna, objašnjava mu kako ne može više, ali ga na kraju pusti da još jednom to napravi. Dakle učinio je radnju tri puta iako je mama htjela samo jednom. Nakon ta tri puta, kada ona više nije dala, počela ga je izvlačiti iz stolice u kojoj jede, a on je isfrustriran stao lupati nogama prema vijencu.

78

Odgoj s manje stresa

Pitala sam ju što bi se dogodilo da je nakon prvog puta rekla da je gotovo s paljenjem. Rekla je da bi krenuo u tantrum. Ovdje se vidi popuštanje zbog straha od reakcije djeteta. Ako djetetu adekvatno postavimo granicu te ostanemo dosljedni, ono tada postaje sigurno u odnosu s nama. Ono nauči i zna da kad nešto kažemo onda smo mi sigurni oko toga i to se i dogodi pa nemaju toliko potrebu testirati naše granice.

Kada konstantno testiraju naše granice, to je zato što ih ne postavljamo dobro i dosljedno pa oni traže tu sigurnost i dosljednost od nas. Djeca koja konstantno testiraju granice žude za nježnim liderstvom, žude da im pokažemo do kuda mogu.

Djeca koja odrastaju s roditeljima koji dosljedno postavljaju granice su djeca koja se osjećaju sigurnije i stoga imaju manje nepoželjnih ponašanja. Ta djeca su više usmjerena na istraživanje, učenje i igru, a manje na konstantno preispitivanje nas i naših granica. U ovoj situaciji s vijencem, može se jako dobro iskoristiti prva strategija iz ovog rada, a to je - predvidljivost ali i granice koje trebaju biti što više unaprijed postavljene, točnije da su konstantne. Dakle: U redu, možeš upaliti svijeću samo jednom. Nakon što jednom upališ svijeću i ugasiš, ja ću vijenac skloniti (na drugi dio stola, u kuhinju, bilo gdje) i onda ćeš jesti (ili s obzirom da je pojelo - ići se igrati i sl.). Tako dijete zna unaprijed što ga očekuje i imat će manju potrebu „kopati“ za još i još i još. Znati će što se od njega očekuje. Kada dugoročnije odgajamo na taj način, dijete postaje sigurnije, slobodnije i manje testira.

79

Što kada dijete na postavljenu granicu reagira snažnim emocijama?

Svako je testiranje granica posljedica neke potrebe koju to dijete pokušava zadovoljiti. To može biti iz potrebe za istraživanjem i učenjem, ali to može kod djeteta koje konstantno plače i ima tantrume biti i zadovoljavanje potrebe za „vidi me istinski, mene, prihvati me, pokaži mi da sam siguran i ok takav kakav jesam“. Svaka situacija ima dublju pozadinu od onog što isprva vidimo.

80

Odgoj s manje stresa

Kada na taj način tek krećemo unositi promjene u naš odnos, možemo u početku očekivati i još veći otpor kod djece. Još veće emocionalne izljeve. Zato treba biti dosljedan kako bi se dijete uvjerilo u to da smo im mi sigurna i stabilna zona, kako bi uspostavilo novi način odnosa s nama koji će mu dati mnogo više sigurnosti i vještina za budući život.

Nakon što je dijete upalilo i ugasilo jednom svijeću mama može reći: „Jednom si upalio. Sada možeš… (ono što smo prethodno rekli da će raditi nakon što upali)“ - i to i napravi. Dakle makne vijenac i upaljač. Ukoliko dijete snažno reagira, na roditelju je da uvaži te osjećaje i bude uz dijete onako kako je opisano gore. Tada će dijete za neke sljedeće pute znati da postoji granica i mnogo će lakše moći kontrolirati svoje ponašanje.

„

Svako kritiziranje djeteta, održavanje „lekcija“ i kažnjavanje zbog snažnih emocionalnih ispada i ponašanja dovodi do odnosa u kojem nema povjerenja, zbog čega će dijete pokazivati još više nepoželjnih ponašanja te neće moći izrasti u emocionalno stabilnu i mentalno snažnu osobu.

Vjerujem da se sada već pitate „No kako da reagiram smireno kad me potpuno izbaci iz takta neko njegovo ponašanje?!“ Reagirati morate tako da se u tim situacijama prvenstveno usmjerite na sebe i svoje emocije. Jer odgajamo svojim bićem, svojom nutrinom, svojim postupcima i osjećajima, a da toga uopće nismo svjesni. 81

KAKO REAGIRATI SMIRENO?

Roditeljstvo je emocionalno najzahtjevniji posao i zato nije uvijek jednostavno ostati smiren.

Odgoj s manje stresa

V

rlo često govorim o tome kako i zašto se događa određeno ponašanje djece, govorim o njihovim potrebama skrivenima ispod tog ponašanja i ulazim u dubinu kako biste dobili bolje razumijevanje i širu slike te onda i reagirali adekvatnijim odgojnim postupcima koji će dovesti i do trenutnog rezultata ali i do onih dugoročnih koje želimo za svoje dijete. Kojeg god roditelja pitamo što želi za svoje dijete, on kaže: da je snalažljivo, sigurno u sebe, odgovorno, fleksibilno, da ima samokontrolu, da je uspješno, sretno i tako dalje. Ali kad pogledamo u postupke prema djeci, oni vrlo često ne potiču razvoj vrijednosti, osobina i vještina koje želimo za našu djecu.

Zašto je to tako? Prvo jer je roditeljstvo jedan od emocionalno najzahtjevnijih poslova. Drugo, kada u tim emocionalno teškim situacijama nemamo alate i znanje (a njih ne dobivamo samo time što postajemo roditelji) onda gubimo kontrolu i reagiramo u afektu. I to je u redu. Bit će jako puno takvih situacija. Ne možemo biti savršeni roditelj. Ono što je važno je da djetetu pokažemo kako smo uvidjeli svoju pogrešku i da ćemo nešto naučiti iz nje. Kada pokažemo svoju ranjivost u tom smislu, dijete će nas više poštovati. Nećemo biti tamo negdje na drugoj autoritarnoj strani, nego na istoj strani na kojoj je i ono. Umjesto da smo „bezgrešni roditelj“ i tako se postavljamo pred djecom - pokažimo da smo i mi ljudi koji pogriješe. Tada će nas djeca mnogo više poštovati, manje će se boriti protiv nas, a i naučiti će da je u životu u redu i pogriješiti, važno je što smo naučili iz pogreške i kako smo dalje postupili.

83

„

Najveći problem u odgoju nisu emocije i ponašanje djece - jer su oni razvojno prihvatljivi i/ili su posljedica našeg odnosa s njima - problem su naše emocije i naša samokontrola jer oni odgajaju i njima se trebamo baviti. Zato vam želim pružiti neke od alata koji pomažu da ostanemo sabrani kada nas dijete izbaci iz takta. Pa krenimo!

Odgoj s manje stresa

Koraci do smirene reakcije

Svojim klijentima uvijek naglašavam - stani, budi svjestan. Što to znači u praksi? Sljedeća tri koraka pomoći će nam da budemo svjesniji te da reagiramo smireno u situacijama koje su nam izazovne, a takvih je puno jer nas djeca testiraju jako puno.

1.

Svjesnost trenutka, misli i osjećaja!

Prvi korak je da uđemo u sadašnji trenutak i izađemo iz svog primitivnog dijela mozga. Umjesto da reagiramo impulzivno, kada god osjetimo da nas je ponašanje djeteta jako naljutilo, trebamo stati i napraviti razmak između djetetova ponašanja i naše reakcije na način:

- Udahni duboko 2-3 puta. Samo stani i udahni. - Osjeti svoje tijelo. Gdje ti je napetost - zapitaj sam/a sebe. Stavi ruku na taj dio tijela. Osjeti svoje cijelo tijelo, skeniraj ga od glave do pete i zaustavi se na stopalima. Osjeti kako ti stopala dodiruju pod. S vremenom ćeš postati majstor u tome. - Spusti se na razinu djeteta - kada se spustimo na razinu djeteta, nevjerojatno je kako smo mnogo nježniji i manje vičemo nego kada smo gore ili udaljeni i ne gledamo ga u oči. Ta nas blizina udaljava iz stanja ega. 85

Kako reagirati smireno?

Sva ova tri koraka mogu ti oduzeti tek minutu. Iako se ne čini lagano to učiniti, praksa čini čuda, a osjećaj zadovoljstva kada vidimo posljedice takvog odnosa na svoje dijete je – neprocjenjiv!

Ova minuta, odnosno ovakvo naše postupanje će dijete naučiti što znači samokontrola. Jer vikanje i kažnjavanje (naša nemogućnost samokontrole) zbog toga što se oni nisu kontrolirali, neće ih naučiti samokontroli. Dakle, svaka naša reakcija poučava dijete i gradi ga kao osobu.

Nakon prvog koraka, slijedi drugi - upravljanje svojim mislima.

2.

Reguliraj svoje misli

Nakon što ste si dozvolili minutu stanke, osvještavanja i smirivanja, vrijeme je da prizovete u svoj um realne misli, a ne one koje je um prve izabrao. Ukoliko promijenimo svoje misli, promijeniti će se način na koji vidimo situaciju.

Vidjeti ćemo ju realnijom i to će nam omogućiti da reagiramo s ljubavlju i poštovanjem (ali i čvrstoćom) i u skladu s potrebama djeteta u tom trenutku. Sada već možete iskoristiti bilo što od znanja kojeg ste usvojili čitajući ovaj rad. 86

Odgoj s manje stresa

Što možete misliti: • Što bi mi stručnjak za odgoj rekao? Na tjednoj bazi dobivam poruke u kojima mi pišete kako sami sebi govorite: „Što bi Tanja sada napravila?“ i to je odlično!

• Što zapravo sada mom djetetu treba? Nedostaje li mu pažnje pa me priziva nepoželjnim ponašanjem? Umorno je? Jednostavno ne može kontrolirati emocije jer mu mozak još nije dovoljno razvijen? Ima potrebu za osjećajem kontrole nad svojim životom? Potrebu da ono odluči, umjesto da se pokori mojoj uputi? Privlači moju pažnju jer želi da ga istinski vidim, svjesno i bez osuda? Kako mu mogu zadovoljiti tu potrebu? Osluškujte i promatrajte, otkrit ćete svašta.

• Prisjetiti se da je potpuno razvojno normalno da dijete gubi kontrolu i testira nas jako puno puta u danu - U redu je da se sada tako osjeća i da me testira. To je posao djece. A moj je posao da reagiram smireno kako bih što bolje utjecao/la na njega.

• Pogledati situaciju iz perspektive djeteta - primjerice: „Koliko zahtjeva sam mu dao/la?“ Primijetiti ćemo da stalno tražimo od njih da nešto učine (pojedu, prestanu, obuku se, idu spavati, pokupe igračke… konstantno samo zahtjevi) pa ćemo možda doći do zaključka da je ovo je očajnički poziv za: „Pusti da ja imam kontrolu nad svojim životom!“, „Je li dijete umorno, ima li previše podražaja, kako se ono osjeća?“ 87

„

Sada kada ste se smirili (prvi korak) zatim kontrolirali i preusmjerili svoje misli u one realne (drugi korak) dolazimo do toga kako reagirati, a to je treći korak u reakciji na stresnu situaciju s djetetom.

Odgoj s manje stresa

3.

Reakcija i poučavanje

Mi roditelji imamo tendenciju poučavati dijete (ja iz milja kažem pametovati djetetu) u trenutku kada se situacija dogodi, kada smo i mi i dijete izvan sebe. Međutim, tada nas dijete ne može čuti. Ne možemo ga ničemu dobrom poučiti. Zato su nam prva dva koraka važna. Nakon njih, kada smo mi smireni i kada je dijete smireno, možemo krenuti poučavati. Sada kada ste smireniji i kada ste preusmjerili svoje misli na pravi put, dobivate mnogo više opcija kako reagirati. Jer opcija je puno. Što smo smireniji to ćemo pronalaziti više odgojnih postupaka koji će imati trenutačni i dugoročni dobar utjecaj na dijete. Evo nekih opcija kako reagirati: • Poveži se Sada kad ste smireni, možete uvidjeti dublje potrebe vašeg djeteta a one su uvijek potreba za pripadanjem, značajnošću, ljubavlju, povezanošću… Sada se možete povezati s njim. Spustite se na njegovu razinu, zagrlite ga, pitajte ga kako se osjeća, recite mu da vidite da mu je teško kontrolirati se, uvažite njegovu emociju, duboko dišite. Tako ćete smiriti sebe i dijete. Tako ćete mu pomoći da iz primitivnog dijela mozga ode u racionalni i da donosi bolje odluke. Pokušajte ostati u ulozi promatrača, osobe koja uči. 89

Kako reagirati smireno?

• Postavi granicu koristeći konstruktivnu povratnu informaciju Ukoliko je nešto jako važno kao udaranje, rušenje, otimanje, reći ćemo - „Ne želim da to radiš jer… možeš to i to“. Primjerice, umjesto „Prestani prolijevati“, reći ćemo: „Ne želim da prolijevaš jer će onda sve biti mokro. Evo ti krpa pa možeš obrisati.“ Umjesto „Prestani me tući“ reći ćemo: „Ne želim da me udaraš, vidim ljut si. Možeš udarati jastuk“. Ukoliko je, primjerice, dijete neko vrijeme glasno, umjesto „Šuti“, „Budi tiho“ i „Ne deri se“, reći ćemo tihim glasom: „Možeš li razgovarati ovako?“. Čak je i „Molim te budi tiho“ bolje od „Prestani“ i „Ne viči“. • Uoči koju potrebu dijete pokušava zadovoljiti Ovo ću objasniti putem primjera: Dijete skine jaknu pri dolasku u kuću i samo ju baci na pod, vi kažete da ju digne ili pitate gdje stoji jakna, a ono jasno kaže da ju neće dignuti. Tada je dobro stati i uvidjeti da dijete tada najvjerojatnije zadovoljava svoju potrebu za tim da bude značajno i da ono može odlučivati. Zato se suprotstavlja i zato se ne želi „pokoriti“. To je potpuno zdrava reakcija. Treba mu malo prostora. U tim trenucima je vrlo korisno to osjetiti i reći: „Aaa, ma ne moraš sada. Podigni kada budeš spremna!“ – i potom gledajte kako se „događaju čuda“. Ponekad ćete samo čuti nakon nekog vremena: „Spremna sam!“, ponekada ćete sami podsjetiti dijete: „Jesi sada spremna?“ uz osmijeh i razumijevanje. Ponovno je važno da to govorimo iz razumijevanja za potrebu koju dijete pokušava zadovoljiti. Dijete osjeti jesmo li iskreni! 90

Odgoj s manje stresa

• Koristi vrlo malo riječi Broj riječi prilagođavamo dobi djeteta, međutim za svaku dob vrijedi pravilo - kratke i jasne upute. Kada previše govorimo, naše riječi gube značenje, dijete nas ne razumije i gubimo njegovu pažnju i priliku da budemo nježni lider. Kratko i jasno ali čvrsto, s ljubavlju i poštujuće. To ćemo postići ukoliko slijedimo upute o postavljanju granica.

Dakle, ako naše dijete udara drugu djecu, makar to radilo vrlo često, svaki dan i više puta tijekom jednog druženja, naše objašnjavanje kako se to ne smije, kako smo se dogovorili, pa vidiš, znaš, rekli smo, zašto to radiš, pa on je samo htio… i sva objašnjavanja, ne dovode do rješenja. Prvo, jer dijete dobro zna da ne bi trebalo udariti, čulo je ono nas od prve, ali se ne može kontrolirati.

Neku svoju potrebu zadovoljava tim ponašanjem i jednostavno ne uspijeva naći drugi način. Drugo, kada koristimo toliko rečenica i kada toliko pažnje dajemo tom događaju, mi od njega radimo čitav jedan mali event.

Event u kojem dijete dobiva puno naše pažnje, ma kakva god ona bila, i vrlo brzo usvaja obrazac da je to super način za dobivanje našeg vremena. Kad se djeca ponašaju super, mi uglavnom šutimo sretni da možemo obaviti sve svoje poslove. Slažete se? A kada se ne ponašaju poželjno, onda skačemo i tu smo odmah. 91

Kako reagirati smireno?

Treći razlog zašto ta naša silna objašnjavanja i reakcije ne dovode do zadovoljavajućeg ponašanja jest taj da nas dijete rane dobi jednostavno ne može toliko pratiti i slušati, posebice ako mu govorimo u vrijeme ponašanja - tada je još najvjerojatnije i u primitivnom dijelu mozga, a tada ne poučavamo jer nema rezultata.

I četvrto - dijete treba pomoć da se kontrolira, pomoć u trenutku, treba i granicu jer mu granica dugoročno i najdublje gledano daje slobodu. Daje mu osjećaj olakšanja kada mu pomognemo odrediti i pokazati do kuda smije. Dakle: „Ooo, vidim želiš joj/mu ponovno uzeti igračku. A-a to je njezina/njegova igračka. Ti možeš uzeti neku od ovih“ i sve to popratimo svojom rukom i tijelom.

Neka naša neverbalna komunikacija također postavlja granicu. I u tome budemo dosljedni i kad ili ako dijete ponavlja ponašanje.

Kako dijete raste, prema trećoj godini, vrlo je dobro, ukoliko se pokaže dobar trenutak, pitati ga što ono misli kako se sada osjeća drugo dijete, ali ne zbog okrivljavanja nego iz namjere učenja i razvijanja empatije. Kada ustanovite kako se osjeća, možete pitati dijete kako mu možete pomoći. 92

Odgoj s manje stresa

Ako još od toga napravimo svaki put jedan maleni, lijepi eventić opet potičemo da se dijete nastavi tako ponašati. Trebamo biti oprezni da izrečemo vrlo malo rečenica, da su one bez okrivljavanja, da se usmjerimo na činjenice (on sada plače, kako se osjeća, kako mu možeš pomoći) jer ćemo u protivnom, koristeći previše rečenica i poučavanja od toga napraviti jedan mali event što će potaknuti da se dijete nastavi tako ponašati. Vjerujte, kada stvore uvjerenje poput „vrijedim i pripadam kada se stalno bave sa mnom“, njima je svaka pažnja dragocjena. To može biti samo jedno od uvjerenja u pozadini ponašanja djeteta i vrlo su česta kao obrasci koji se ponavljaju. Tako da trebamo pripaziti koji nam je cilj pitanja „Što misliš kako se osjeća?“ i „Kako mu možemo pomoći?“ kad nam dijete udari drugo dijete. Sve to trebamo držati u domeni onog kratkog, jasnog, čvrstog i poštujućeg.. Vjerujem da ćete biti ponosni na sebe kada odradite ta tri koraka u stresnim i emocionalno nabijenim situacijama s djecom. Ako je potrebno, ostavite, odmaknite se na nekoliko minuta od djeteta prije reakcije i smirite se uz pomoć neke od vježbi mindfulnessa iz radnog dijela s kraja teksta. U tom trenutku djetetu kažemo kako smo jako uzrujani i kako nam treba time-out. Ovo je i jako dobra situacija učenja za dijete, budući mu pružamo primjer kako da se i ono nosi s teškim emocijama, kako da ih 'proradi' i kako da se smiri i sačeka prije nego reagira. 93

„

Roditeljstvo počinje od prvog dana, a Vaš odnos s djecom danas, utječe na to kakvi će oni ljudi postati sutra!

I ZA KRAJ…

Ukoliko želimo poboljšati odnos s djetetom, ostvariti sklad, riješiti probleme u ponašanju - to znači da trebamo osobno rasti. Roditeljstvo je upravo zato izazovno - jer nas tjera da gledamo u sebe i mijenjamo sebe.

I za kraj...

N

aša djeca ne trebaju savršene roditelje, trebaju ranjive roditelje koji im pokazuju i priznaju svoju imperfekciju, od kojih uče kako se osobno razvija, kako se ispravlja greške i koji se znaju ispričati. Roditelje koji promišljaju o tome zašto dijete nešto radi i zašto oni reagiraju na određeni način umjesto kako da promijene dijete. Djeca trebaju roditelja koji se brine o sebi jer oni uče promatrajući nas.

Promjena se ne događa samo čitanjem ovog rada i pukim sakupljanjem informacija. Promjena se događa primjenom stečenih znanja u praksi, prilagođavanjem, isprobavanjem, pogreškama, samorefleksijom i ponovnim pokušajima. Važno je promatrati svoje dijete i na temelju toga iskoristiti stečena znanja.

„

I za kraj želim podijeliti s vama svoju najdražu poruku koja će vjerujem mnogima od vas biti vodilja na putu roditeljstva i onda kada je najteže:

Ne želim da me moje dijete sluša jer me se boji ili da izbjegne kaznu, želim „da me sluša“ jer me poštuje, jer mu je stalo do mene i jer se osjeća dobro u svojoj koži i u svom odnosu sa mnom.

S ljubavlju,

Tanja Hrvatin Šimicic 96

VJEŽBE

Vježbe

Kratke vježbe disanja

Ove će vam vježbe pomoći da se smirite u trenutku. Prije nego reagirate instinktivno, iz ega, naglo, stanite, odmaknite se od djeteta i: • Podižite ruke ispred sebe prateći dlanove pogledom. Duboki udah traje dok se ruke dižu, izdah dok se ruke spuštaju. Ponovite nekoliko puta. • Dišete tako da ispružite lijevi dlan ispred sebe i kažiprstom desne ruke prolazite po prstima s jedne strane dlana prema drugoj, primjerice od malog prsta do palca. Kada se dižete po prstu gore - udišete, kada se spuštate s druge strane dolje - izdišete. Kada dođete do palca, vraćate se jednako dišući natrag. Disanje uvijek ide duboko, tako da se pri udahu proširuju rebra (i malo trbuh), ne samo prsa niti samo trbuh. Dišemo dijafragmom. Obje ove vježbe možete raditi zajedno s djetetom koje ima više od otprilike 2.5 godine, možete ga poučiti vrijednom alatu za smirivanje u stresnim situacijama.

Dvije liste

Ova će vam vježba biti jako dobra kao pomoć za refleksiju u roditeljstvu. Ne postoji savršeni roditelj, ali onaj koji razmišlja kako 98

Odgoj s manje stresa

je reagirao i kako može bolje reagirati sljedeći put - korak je do savršenstva. Za ovu vježbu vam treba samo papir i olovka. Na lijevu stranu papira ispišite sve što želite da vaše dijete posjeduje (osobine, vrijednosti, vještine) oko 20. godine. Primjerice da bude: fleksibilno, sigurno u sebe, sretno, razigrano, uporno, da preuzima rizike, da zna da je ok pogriješiti, da ima samokontrolu, disciplinu, samopouzdanje, povjerenje u ljude, da zna postaviti granice… Na desnu stranu ispišite listu osobina i vrijednosti koje ne želite za svoje dijete: ovisnost, nedisciplina, agresivnost, depresija, emocionalna nestabilnost, neorganiziranost, strah, nepovjerljivost, osjećaj manje vrijednosti, manjak samopouzdanja… Kada ste sve napisali, upitajte još svoju prijateljicu i partnera što oni žele za svoje dijete da bude ili ne bude (ima ili nema) u odrasloj dobi jer će vas oni vjerojatno podsjetiti na nešto što je možda i vama bitno, a zaboravili ste. Neka ih bude po 20-ak u svakom stupcu. Sada imate svoju listu kojoj se možete uvijek vratiti nakon nekog svog postupka ili situacije, možete vidjeti jesu li vaši postupci poticali razvoj vještina, osobina i vrijednosti iz prvog ili drugog stupca. Do odgovora ćete najlakše doći kada se stavite u poziciju djeteta i zamislite da se roditelj ponaša točno kako ste se i vi ponašali. Kada dođete do odgovora, možete razmisliti o nekim boljim alternativama ukoliko se želite više usmjeriti na prvi stupac. Na kraju teksta ćete pronaći tabelu na koju možete napisati svoje liste. 99

Vježbe

DVIJE LISTE Za svoje dijete želim

Za svoje dijete ne želim

(vrijednosti, osobine, vještine u 20-tima)

(vrijednosti, osobine, vještine u 20-tima)

100

Odgoj s manje stresa

LITERATURA Bohm, D. (2009). O dijalogu. Zagreb: Jesenski i Turk. Cohen, R. (2005.). A new measure of children’s optimism and pessimism: the youth life orientation test. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 46 (5), 548-558 Deborah, C. S. (2013). Baby knows best: raising a confiodent and resourceful child, the Rie way. New York: Little, Brown & Company. Deci, L.E, Ryan, M.R. (2000). Intrinsic and Extrinsic Motivations: classic Definitions and New Directions. Contemporary Educational Psychology 25, 54–67 (2000). DeNeve, K. i Cooper, H. (1998.), The happy personality: a meta analysis of 137 personality traits and subjective well-being. Psychological Bulletin. 124 (2), 197-229. Goleman, D. (2012). Emocionalna Inteligencija. Zagreb: Mozaik knjiga Goleman, D. (2008). Socijalna Inteligencija: nova znanost o ljudskim odnosima. Zagreb: Mozaik knjiga. Gopnik, A., Meltzoff, A. N, Kuhl, K. P. (2003). Znanstvenik u kolijevci: što nam rano učenje kazuje o umu. Zagreb: Educa. Gerber, M. (2012). Your Self-Confident baby. United States: Turner Publishing Company. Hamre, B. K., Pianta, R. C. (2001). Early teacher-child relationships and the trajectory of children's school putcomes through eighth grade. Child Developement, 72(2), 625-638. Juul, J. (2018). Kako biti vođa vučjeg čopora. Zagreb: Oceanmore. Juul, J. (2011). Your competent child. Bloomington: Balboa Press. Lansbury, J. (2014). Elevating the child care: a guide to respectful parenting. Los Angeles: JLM Press. Lansbury, J. (2013). No bad kids: Toddler diascipline without shame. Los Angeles: JLML Press. Lyubomirsky, S., Sousa, L., Dickerhoof, R. (2006). The costs and benefits of writing, talking, and thinking about life’s triumphs and defeats. Journal of Personality and Social Psychology, 90, 692——708.

102

Odgoj s manje stresa

Madanes, C. (1981). Strategic Family Therapy. San Francisco: Jossey-Bass Publishers. Nelsen, J. (2006). Positive discipline. New York: Ballantine Books. Nix, G., Ryan, R. M., Manly, J. B., Deci, E. L. (1999). Revitalization through self-regulation: the effects of autonomous and controlled motivation on happiness and vitality. Journal of Experimental Social Psychology, 35, 266-284. Oaklander, V. (1991). Put do dječjeg srca: geštaltistički psaihoterapijski pristup djeci. Zagreb: Školska knjiga. Oakes, J., Lipton, M. (2003). Teaching to change the world. New York; McGraw-Hil. Peysha M. Peysha, M. Strategic intervention handbook. Kindle verzija: Strategic intervention Press. Pervin, L. A., Cervone, D., John, O. P. (2008). Psihologija ličnosti: teorije i istraživanja. Zagreb: Školska knjiga Ryff, C. D. (1989). Happiness is everything, or Is it? Explorations on the meaning of osychological Well-Being. Journal of Personality and Social Psychology. 57(6). 10691081. Ryff, C. D. (1989). Happiness is everything, or Is it? Explorations on the meaning of osychological Well-Being. Journal of Personality and Social Psychology. 57(6). 10691081. Rothbart, M. K. (2011). Becoming who we are: temperament and personality in development. New York: Guilford Press. Shefaly, T. (2016). Osviještena obitelj. Zagreb: Planetopija. Shefaly T. (2010). The conscious parent. London: Yellow kite. Siegel, D., Bryson, P. T. (2017). Disciplina bez drame. Zagreb: Planetopija. Seligman, M. (2006). Naučeni optimizam. Zagreb: IEP. Siegel, J. D., Bryson, P. T. (2012). The whole-brain child: 12 revolutionary strategies to nurtur your child's developing mind. London: Constable & Robinson.

103

Poštovani roditelji, Ovaj vam je rad sigurno pružio drugačiju sliku o vlastitom djetetu, njegovom ponašanju, odgoju i uopće roditeljstvu koje je veoma kompleksan posao. Kod već stvorenih obrazaca ponašanja potrebno je djelovati sustavno i planirano, kako bi se došlo do promjena i sasvim je očekivano da ne možemo sami vidjeti sve što se događa u odnosu nas i djeteta. Osobni razvoj je najbolji ulog u životu, a djetinjstvo najvažniji dio života svakog čovjeka jer se tada stvaraju temelji za cijeli život.

Za pomoć u svim roditeljskim izazovima uvijek se možete javiti na mail [email protected]

POSJETITE WEB STRANICU

Vlastita naklada Rijeka, ožujak, 2021.

Alati za poticanje cjelovitog razvoja djece, preveniranje snažnih emocionalnih reakcija i dobivanje suradnje

ISBN: 978-953-49397-0-3