Porodični Odgoj - PRVA PARCIJALA [PDF]

Zitiervorschau

1. UVOD Bez unutarobiteljskih varijabli obitelj se ne moţe prouĉavati. Imamo šest stubova obiteljske kulture. Prva ĉetiri stuba utemeljuju unutarobiteljsko funkcioniranje, svojevrsni enterijer obiteljske kulture. Vanjska dva stuba ocrtavaju gabarite obiteljskog eksterijera i dvorišta i na raliĉite naĉine oblikuje i uvjetuju unutarobiteljsko funkcioniranje, podrazumijevajući makrosistemske utjecaje. Tih šest stubova su: 1. Kultura obiteljske strukture 2. Kultura braĉnih odnosa 3. Kultura roditeljstv a 4. Obitelj kao vrijednosni prostor 5. Kulturalno odreĊenje obitelji 6. Socijalni pritisak – trendovi promjena obiteljske kulture Najbolji put do uĉenja kako da poštujemo druge jest da i sami budemo poštovani. Adekvatno i konstruktivno ćemo sudjelovati u aktivnostima samo ako smo nauĉeni kako sudjelovati. Zato odnosi u obitelji trebaju ukljuĉivati i djecu u donošenju obiteljskih odluka, sa zanimanjem i poštovanjem treba da se odnosimo prema djeĉijim potrebama. Dobar roditelj odgaja ponajviše temeljima svjetonazora kojeg ispovijeda.

2. VARIJABLE OBITELJSKOG ŢIVOTA 2.1. OdreĎenje obitelji

Obitelj poimamo kao jednu od najznačajnijih institucija koja je najbliţa poimanju ĉovjeka. Kao što nema obitelji bez ĉovjeka, tako se ne moţe ni govoriti o ĉovjeku bez obitelji i njezinih surogata. U porodici obitavamo, okupljeni oko plamena ognjišta prve ţivotne društvenosti. Dakle, porodica je prva ţivotna društvenost. Ona je bar-kod naše bitnosti. Obitelj je mjesto autentičnog odgajanja, i kao što takvo odgajanje predstavlja ljudsku potrebu, tako je, analogno tome, i sama obitelj jedna od kljuĉnih ljudskih potreba. Obitelj je slika ĉovjeka, kao što je i sam ĉovjek personifikacija obitelji. Svaki čovjek ima nekoliko porodica, a ne samo jednu. On ima porodicu djetinjstva, porodicu braka i roditeljstva i porodicu zalaska – porodicu u kojoj je ĉovjek deda.

1

Obitelj je baziĉna institucija koja odreĊuje karakter odrastanja, iskustava, uspjeha ili neuspjeha, intelektualnog, emocionalnog ili voljnog razvoja. Imamo dvije vrste obitelji: 1. Obitelj orijentacije (od roĎenja do braka) = Obitelj u kojoj smo se rodili, ujedno porodica, s tendencijom da postane više od toga – mjesto gdje se obitava, u kojoj je osoba dio potomstva i u kojoj je dobila osnovne orijentire za ţivot. 2. Obitelj prokreacije (od braka do smrti) = Braĉna zajednica koju biramo, gdje i sami postajemo roditeljem, odgajajući vlastito potomstvo, kreiramo socijalni milje „druţine“, porodice, obitavanje, nastojimo izgraditi strukturu i sistem povoljan za razvoj svoje djece. Funkcija obitelji se kroz historiju mijenjala o ekonomsko-interesne, iskljuĉivo reproduktivne i egzistencijalne, do vrijednosno uzvišenije misije ambijenta baziĉnog ĉovjekovog iskustva. Problemi koji se javljaju pri proučavanju obiteljske pedagogije jesu: pitanje odrţivosti tradicionalnog shvatanja nuklearne vrste obitelji, pitanje meĊusobnog odnosa obitelji i društva te problem odreĊenja i klasifikacije faktora obiteljskog ţivota. 2.2. Obiljeţja obiteljskog ţivota Za prouĉavanje obitelji nuţno je uvaţiti niz ĉinjenica: 1. Obitelj je dio društvenog i kulturnog sistema, ali se ne moţe prouĉavati identiĉnom analogijom kakva se primjenjuje u prouĉavanju drugih društvenih grupa. 2. Obitelj je mjesto primarnih ljudskih odnosa, prvih odgojnih utjecaja koji su posve autentiĉni i neponovljivi. 3. Istraţivanje obitelji se ne moţe zadovoljiti njezinom interakcijom unutar društvenih okvira, već podrazumijeva i „poniranje“ u dubinu odnosa izmeĊu njezinih ĉlanova. 4. Obitelj se ne moţe razumijevati bez poznavanja historijskog i sociokulturalnog konteksta. 5. Obitelj ima svoj sistem, strukturu i unutarnju dinamiku. Brofenbergovo odreĊivanje faktora: Unutarobiteljske varijable su: 1. Socioekonomski status 2

2. Procjena kvalitete ţivota 3. Odgojna atmosfera 4. Specifične vrijednosti i običaji Izvanobiteljske varijable su: 1. Sociokulturni faktori 2. Demografski faktori 3. Socioekonomski faktori 4. Društveni status obitelji Hofman i Lipit nude niz uzroĉnika pri mjerenju varijabli obiteljskog ţivota: 1. Ţivotna pozadina roditelja (nacija, povijest..) 2. Sadašnja

obiteljska

situacija

(kultura,

socijalni

status,

zanimanje,

lokacija

stanovanja...) 3. Sastav obitelji (veliĉina obitelji, redoslijed raĊanja djece) 4. Liĉne karakteristike obitelji (socijalni stavovi,

filozofija ţivota, psihološke

karakteristike roditelja) 5. Liĉne karakteristike djeteta – mlaĊa generacija (stupanj obrazovanja i obrazovne preferencije, vrijednosne preferencije, filozofija ţivota i teţnja ka osnovnim potrebama) 2.3. Enterijer i eksterijer obiteljske kulture Obiteljsko funkcioniranje moguće je promatrati u kontekstu osam koncepata koji obuhvataju: 1. Emocionalni sistem nuklearne obitelji 2. Diferencijaciju Selfa 3. Obiteljske triangulacije 4. Proces obiteljske projekcije 5. Sibling pozicije 6. Emocionalna fuzija 7. Multigeneracijski transmisijski procesi 8. Socijalna regresija

3

Svaka porodica ima svoj vrijednosni sistem, prema tome obitelj je prvo mjesto ĉovjekovog upoznavanja sa vrijednostima. Svaka porodica posjeduje svoj enterijer i eksterijer. Postavku ljudskog doma moţemo zasnovati na svakodnevnim analogijama: 1. Temelj svih aspekata poraĊanja, druţenja, obitovanja je sistem vrijednosti iz kojih se izvode ciljevi kojima smo upravljani 2. Zidove i potporne stubove kuće ĉine: 2.1. Struktura na kojoj poĉiva funkcionalnost ili nefunkcionalnost, stabilnost ili nestabilnost doma 2.2. Kultura braĉnih odnosa putem koje se definira nacrt kuće 2.3. Roditeljstvo kojim se oprema enterijer i kuća ispunjava se specifiĉnom atmosferom 2.4. Sociokulturalni kontekst koji poput krova pokriva kuću i daje joj završni funkcionalni element Imamo šest obiljeţja obiteljskog ţivota: 1. Kultura obiteljske strukture 2. Kultura roditeljstva 3. Kultura bračnih odnosa 4. Sistem vrijednosti i normi 5. Sociokulturalni kontekst 6. Socijalni pritisak i odgovarajući trend mijenjanja definiranja obitelji i djetinjstva Prva četiri obiljeţja predstavljaju stubove obiteljske kompetentnosti, funkcionalnosti, stabilnosti i zdravlja, dok su preostala dva obiljeţja vanjski, krovni i omeĊujući stubovi koji pokrivaju kuću.

3. KULTURA OBITELJSKE STRUKTURE 3.1. Obitelj kao neponovljivi sistem Optimalno funkcioniranje obitelji nije moguće ukoliko se kao obitelj ne znamo u kojem pravcu se krećemo. Svaku obiteljsku struktura odlikuje krutost ili fleksibilnost, sposobnost da se adaptira promjenama, odgovara zahtjevima vremena i odrţi svojstvo bez obzira na vanjske utjecaje. Obitelj je slika ĉovjeka, a ĉovjek je slika obitelji. Ĉovjek je obznana prirode, 4

a priroda je istovremeno obznana ĉovjeka. Teorija sistema je okvir koji se koristi za analiziranje i opisivanje bilo koje grupe objekata koji rade u sadjejstvu kako bi proizveli neki rezultat. Opća teorija sistema se definira: „disciplina koja se bavi općim svojstvima i zakonitostima sistema. Sistem se definira kao skup meĎusobno povezanih elemenata ili sličnim propozicijama“ Glavne teze od kojih polazi ova teorija su: 1. Sistem se definira kao skup elemenata 2. Sistemi su obiljeţeni uzajamnim odnosima izmeĊu elemenata 3. Sistemi su granicom sistema odvojeni od s voje okoline 4. Sistemi su hijerarhijski rašĉlanjeni 5. Sistemi teţe stanju ravnoteţe Funkcionalnu obitelj karakterizira fleksibilan sistem, poticanja autonomije, nezavisnosti i individuacije svih ĉlanova. Imamo tri tipa obitelji: (str. 28) 1. Idealni tip obitelji koja funkcionira na osnovu optimalnih emocionalnih veza uspotavljenih izmeĎu njenih članova, jasno defnirane granice unutar sistema i prema vanobiteljskim krugovima. U ovakvoj obitelji ciljevi su realni, a uspostavljene veze članova pripremaju se za autonomno djelovanje i uspješnu adaptaciju. Roditelji se ne ponašaju prezaštitnički, a u bračnim odnosima se definira model ponašanja koji je u sluţbi zadovoljavanja potreba svakog člana, ali i sistema u cjelini. 2. Obitelj tijesno isprepletanih emocionalnih veza u kojoj su članovi i dijelovi sistema meĎusobno prenaglašeni i upućeni jedni na druge. 3. Difuzno definirana obitelj kako u odnosu na vanobiteljske krugove tako i u pogledu na definiranje granica izmeĎu pojedinih članova i subsistema. Transgeneracijski model i Bowenov model je utemeljen na detaljno razraĊenih osam meĊusobno povezanih obiteljskih koncepata: 1. Emocionalni sistem nuklearne obitelji 2. Diferencijacija Selfa 3. Triangulacije 5

4. Proces obiteljske projekcije 5. Sibiling pozicija 6. Emocionalni cutoff (prekid) 7. Multigeneracijski transmisijski proces 8. Socijalna regresija Emocionalni procesi u nuklearnim i proširenim obiteljima, prema Bowenu, sadrţani su u okviru prvih šest koncepata, dok se emocionalni procesi kroz generacije u obitelji i društvu odnose na preostala dva koncepta (sedmi i osmi). 3.2. Struktura i dinamika obitelji U analizi obiteljske atmosfere treba obratiti paţnju na: 1. Ukupnu obiteljsku atmosferu koja na razliĉite naĉine i u razliĉitim kontekstima, simulatno uvjetuje stanje ĉlanova sistema i sistema u cjelini 2. Emocinalno polje u kojem se realizira odnos majka – dijete koje ne samo da je vaţno za razumijevanje samog odnosa, već samo po sebi postaje vaţnim podruĉjem istraţivanja 3. Izdvojena relacija majka – dijete koja će imati razliĉite karakteristike s obzirom na funkciju oca, ne samo u pogledu toga kako otac ostvaruje relaciju prema majci i djetetu, već kako oĉevo prisustvo u nuklearnoj obitelji kao cjelini utjeĉe na funkcioniranje i definiranje emocionalnog polja 4. Ĉak se i trauma treba izdići iznad pojednostavljenog modela linearne uzroĉnosti, budući da trauma koju je doţivio jedan ĉlan višestruko utjeĉe na sistem, jednako kao što trauma koju doţivljava cijeli sistem ne ostavlja bez utjecaja nijednog ĉlana unutar sistema. Pozicija ĉlanova sistema nije ista, prema tome i trauma ili stres koji pojedinaĉno doţivljavaju neće biti isti kod svakoga. Bez analize cijelog sistema ne moţemo razumijeti jednu obitelj.

6

Mikrokultura obiteljskog sistema

Homeostaza se objašnjava kao samoregulirajući proces u kojem se nastoji odrţati stabilnost sistema i otpornost prema promjenama. Homeostatiĉki mehanizmu pomaţu obitelji da odrţi funkcionalnost i stabilnost, aktivirajući pravila i traţeći odreĊena ponašanja s obzirom na razliĉite uloge ĉlanova sistema. Obitelj preko ĉlanova djeluje kao sistem i obratno, obitelj zahvaćena zahtjevom promjene prenosi stanje na individue. U zavisnosti od fleksibilnosti i uspostavljanja emocionalnih mehanizama obitelj će biti manje ili više uspješna. Koncept ţivotnog ciklusa se naslanja na epigenetiĉki princip teorije psihosocijalnog ravoja Erika Eriksona. U ovoj teoriji svaka osoba tokom ţivota prolazi kroz 8 stupnjeva psihosocijalnog razvoja, na svakom stupnju rješava po jednu krizu, a uspjeh rješavanja sljedeće krize zavisit će od toga u kakvom je statusu izašla iz prethodne. ( Eriksonovi stupnjevi psihosocijalnog razvoja- tabela, str. 38.) U petoj fazi- identitet nasuprot konfuziji uloga, osoba se moţe naći u ĉetiri moguća identitetna statusa: ostvarivanje identiteta, odgoda (moratorij), isključenje i rasap. Ukoliko je ostvarila identitet, osoba je prošla kroz krizu identiteta i stekla osjećaj identiteta. Dolazi do ĉvrste obaveze prema stvarima kao što je posao, vjera, moralne vrijednosti i sl. Status odgode ili moratorij podrazumijeva da je osoba u fazi krize identiteta i traţi alternative da se neĉemu posveti. Dolazi do promjene zanimanja, sudija, traganje za ljubavnim partnerom i sl. Na taj naĉin osobe rješavaju krizu. Kada nije ni u kakvoj formi doţivljena kriza identiteta, govori se o isključenju. Prihvata se identitet kroz identifikaciju s roditeljima, društvom kao dovoljan identitet. (nasljeĊivanje posla i sl). Konfuzija uloga ili rasap identiteta je negativni identitetni status. Pojedinac pokazuje malu ili nikakvu posvećenost prema poslu, vjeri. Ne pokušava se neĉemu posvetiti. Ostvarivanje identiteta i odgoda su najbolji za kasnije uspješno ostvarivanje intimnog statusa. Ukoliko odgoda ne rezultira naknadnim rješenjem krize identiteta, takve i osobe koje su u

7

statusu iskljuĉenja, ţive u stereotipnim vezama i brakovima, što dovodi do dosade. Status nerješene krize dovodi do osamljenosti i nesposobnosti da se osoba ostvari i bude sretna. Regresija- vraćanje na stare sadrţaje Prema Bowenu, emocionalni sistem nuklearne obitelji ispunjen je pravilom da sve što se tiĉe jednog ĉlana ima uticaj i na ostale ĉlanove i tada ĉlanovi grade obiteljsko JA. Anksioznost moţe biti akutna i hronična. Akutna anksioznost se pojavljuje svakodnevno, pod uticajem dnevnog ritma ţivota. Hronična se taloţi tokom ţivota, procesom programiranja koji se odvija tokom odgoja. Za nju su zasluţni obitelj, društvo. Optimalno obiteljsko funkcioniranje proporcionalno raste sa sposobnošću obiteljskog sistema da obezbijedi uvjete za diferencijaciju individualnog selfa od obiteljske ego mase. Obiteljsko zajedništvo ostvaruje se putem emocionalnih fuzija, koje mogu biti labave, optimalne i isprepletene. Bowen izdvaja kategoriju nedovoljno zrelih roditelja s niskim stupnjem diferenciranosti selfa te izraţenim nadfunkcionalnim i neadekvatnim reciprocitetom funkcionalnosti, kao roditelji koji su skloni izabrati jedno od djece na koju fokusiraju svu paţnju. Ova pojava se naziva proces obiteljske projekcije. Dijete koje je uvuĉeno u ovo najteţe će se odvojiti od roditeljskog doma. Kod visoke relacijske fuzije emocionalne veze su max isprepletene, jedna osoba je pretjerano zavisna o drugoj i rezultira niskom diferencijacijom selfa. Niska fuzija ne obezbjeĊuje dovoljan nivo ermocionalne energije koja se investira u odnos, veza je labava. Optimalna fuzija predstavlja izbalansiranu emocionalnu povezanost u kojoj osobe uzajamno osjećaju privlaĉnost. Fokusiranje na jedno dijete ne mora dovesti do dovajanja od druge djece ali ako se to desi dolazi do emocionalnog prekida djeteta koje ne pristaje na emocionalni fuziju. To se ostvaruje kombinacijom emocionalne izolacije i fiziĉkog distanciranja i te osobe teţe da što prije napuste dom. Postoje subsistemi roditelja, sibsistem djece, generacijske, spolne kategorije i sliĉno. Simboli pomoću kojih se prikazuju odnosi izmeĊu ĉlanova:

8

-

Difuzna granica je najpropusnija. Predstavlja neumjerenu i nekritiĉnu otvorenost prema svim relacijama i uticajima. Ostvaruje se tamo gdje su nejasno definirane uloge, hijerarhija te se potencijalno nastojivneumjereno ulaziti u privatnost drugih.

-

Rigidna ili nefleksibilna granica potpuno je zatvorena za bilo kakve uticaje. Tumaĉimo je kao odnos obiljeţen distancom, insistiranjem na generacijskim i hijerarhijskim razliĉitostima i spremnost da se odrţava veza, birga o drugom ali s vrlo niskim nivoom emocionalnog investiranja.

-

Jasna granica je najoptimalnije definirana. Jasna granica koju su uspostavili roditelji predstavlja balans izmeĊu kontrole i emocija, prava i obaveza, nivoa zadovoljenja potreba i optimalnog uplitanja u ţivot drugih, na ĉemu se ostvaruje nezavisnost.

Koalicije se pojavljuju u disfunkcionalnim obiteljima, gdje se dva ili više ĉlanova udruţuju protiv drugih subsistema. Mogu imati razliĉite forme: -

Stabilne su nefleksibilne unutarobiteljske zajednice u kojima okrenutost protiv jednog ili drugih ĉlanova obitelji ima trajni karakter i obiljeţje je svakodnevnog nefukncioniranja.

-

Izvjegavajuće koalicije su one u kojima se na trećeg ĉlana prebacuje krivnja zbog razliĉitih oblika disfunkcionalnosti.

Simetrični ili natjecateljski odnosi su oni u kojima se izmeĊu roditelja odvija borba za poziciju dominantnog. Komplementarni odnos se zasniva na nejednakosti u dijadi, pri ĉemu emocionalni kapital kojeg jedan partner posjeduje ili nudi, drugi uopće nema (hladnoca jednog i toplina drugog). Recipročan odnos podrazumijeva optimalno funkcioniranje partnera, pri ĉemu partneri nisu skloni nadfunkcionalnim statusima, ne iscrpljuju se oko pozicije moći, raporeĊuju obaveze i transakcijska stanja. Ukriţeni raspad su koalicije unutar dijade- otac- kćerka, majka-sin, spolna koalicija izmeĊu muških i ţenskih ĉlanova. Generacijski raskol su koalicije na nivou subsistema roditelja i djece. Triangulacija je disfunkcionalna forma uvlaĉenja treće osobe u već uspostavljeni konfliktni odnos. Prvi ga uvode strukturalisti.

9

Pravilo triangulacije: kada nastupi nestabilsnost ili konflikt izmeĊu dva ĉlana obitelji, treći ĉlan obiteljskog sistema će biti uvuĉen s ciljem vraćanja stabilnosti ili jaĉine veza unutar obitelji. Kad je neko uvuĉen u triangulaciju, prvi korak je da osvijesti svoju poziciju, ostane pribran i hladan, ne upušta se u trougao, ostaje po strani i sagledava sve aspekte, prepušta ostalim u trouglu da sami riješe problem. Imamo sedam principa emocionalnih trouglova (52 i 53 str. al neće ovo biti sigurno) Kerr i Bowen navode ĉetiri moguće situacije na primjeru braĉnih parova: 1. Stabilni braĉni par moţe biti destabiliziran pojavom treće osobe (roĊenje djeteta) 2. Stabilni braĉni par moţe biti destabiliziran odlaskom treće osobe (odlazak djeteta na školovanja) 3. Nestastabilni braĉni par moţe doţivjeti stabilizaciju pojavom treće osobe (konflikt postaje harmoniĉan raĊanjem treće osobe) 4. Nestabilni braĉni par moţe doţivjeti stabilizaciju odlaskom treće osobe (odlazak jednog od roditelja partnera). Terapijske tehnike mogu biti uspjerene ka promjeni komunikacije i intervencijama u podruĉju definiranja obiteljske strukture. Komunikacijska dimenzija zahtjeva analizu atribucije djeĉijeg ponašanja, nafrekventnijjih iskaza, naĉina na koji se ostvaruju dozvole, zabrane te ispunjavaju svakodnevni rituali. Promjene obiteljske strukture podrazumijevaju definiranje ili uspostavljanje već postojećih, ali i nedovršenih granica izmeĊu subsistema.

Komunikacijska dinaminka obiteljskog sistema

Double bind koncept- dovoĊenje u škripac ili paradoksalna poruka. U svakoj obitelji se razmjenjuju verbalne i neverbalne poruke. U sluĉaju raskoraka izmeĊu sadrţaja i

10

emocionalnog aspekta upućene poruke, ova kontradiktornost se naziva Double bind. Ova komunikacija se razvija u tri faze: 1. Kontradiktornu poruku djetetu šalju roditelji koji u oĉima djeteta izgledaju veliki 2. Zbog neusklaĊenosti sadrţaja i emocionalnog tona dijete ne smije postavljati pitanja kako ne bi izgubilo ljubav roditelja 3. Kontinuirana nezdrava komunikacija priprema teren za kasnije probleme u ponašanju. Virginia Satir ovakvu komunikaciju naziva inkongruentnom (nejasnom, dvosmislenom, haotiĉnom). Vezana je dijelom za ono šta drugi misle ali dijelom i za razliĉite nivoe razvijenosti percepcije. Umjesto ussmjerenosti na poruku vaţnije je voditi raĉuna kako se poruka oblikuje i šalje djetetu. Ako se konfliktna situacija razvije, osobe unutar sistema mogu prema Virginiji rješavati pomoću: prikrivanja, optuţivanja, racionalizacijom ili odvraćanjem. Prikrivanje je prikazivanje laţnog mira i sklada u kući, optuţivanje podrazumijeva agresivno i ofanzivno ponašanje uz demonstraciju sile, racionalizacija upotrebu dosadnih i mrtvih rijeĉi, a odvraćanje u najvećem broju sluĉajeva ubacivanje viceva i priĉa koje bi skretale paţnju s problema. Schulz von Thuna je razvio model četverostrukog komunikacijskog kanala koji se sastoji od ĉetiri strane obavijesti: predemeta, odnosa, apela i samoočitovanja. Najĉešća neslaganja nastaju kada se usmjeri na samo jedan aspekt poruke. ( str. 60 ) Pogreške u tumaĉenju poruke nastaju i u vezi s problemom objektivnosti (sadrţaj poruke), problemom uticaja, manipulacije, izraţavanja ţelja (apel), problemom definiranja i oblikovanja odnosa te problemom samooĉitovanja. Primjer razliĉitog interpretiranja poruke: kakav je ovo svinjac u kući? Dijete moţe protumaĉiti: uhom za odnos, zar ja ništa ne valjam? Uhom za samooĉitovanje, zbilja je imao loš dan. Od koliĉine i prezasićenosti obiteljske komunikacije zavisit će funkcioniranje obitelji kao sistema, a kasnije sposobnost komunikacije i tumaĉenje poruka. Vidovi komunikacije: -

Discipliniranje djece upotrebom fiziĉke sile

-

Uspješnost tumaĉenja djeĉijeg ponašanja. 11

Pogrešne kvalifikacije i atribucije djeĉije nespretnosti usmjerene su ka promjeni definiranja problema (kada dijete pane roditelj više paţnje posvećuje isprljanoj odjeći nego bolu djeteta). Fokusiranje na hipoteze najĉešće je tamo gdje se bjeţanje, slabije postugnuće u školi i drugi problemi pripisuju djetetu smatrajući ga pogrešno izoliranim ĉlanom koji nema nikakve veze s funkcioniranjem sistema.

Sibling pozicije

Frojd je zapazio da pozicija djeteta u odnosu na drugu braću i sestre je od velikog znaĉaja za kasnije ponašanje osobe. Varijable su: spol, redoslijed rađanja, vremenski razmaci između rađanja djece i spcifičnost pozicije u odnosu na sistem i obiteljski ciklus u kojem se obitelj u trenutku rađanja nalazila. Tamo gdje imamo odstupanja ona se vezuju za ĉinjenicu da stariji brat moţe imati kombinovane karakteristike i starije i mlaĊe braće. Starija djeca koja su roĊena nakon duţeg perioda mogu imati karakteristike jedinca. To je razmak duţi od šest godina. Što je razlika u godinama manja, to je i veći uticaj braće i sestara jednih na druge. Starija djeca su obasuta paţnjom i njihovo raĊanje moţe dovesti do triangulacija i zapostavljenosti jendog od roditelja. Pozicija prvog utiĉe na samostalnost. Stariji brat brata je šef. Ne gradi suviše intimne relacije. Uspijeva u poslu a u braku se najviše slaţe sa partnericom koja je imala mlaĊeg ili starijeg brata. Od supruge traţe da ga prihvate majĉinski ali to prikriva pa izgleda da daje manje od supruge. Stariji brat sestre je fleksibilniji. Ljubav je vaţnija od karijere. Voli društvo ţenskih osoba. Popularan u ţenskom društvu. Odgovara im liderska pozicija. Starija sestra sestre posvećena stvarima koje radi. Dobro funkcionira u situacijama nadmetanja. Rano uĉi zadovoljiti nalog roditelja. U braku se najbolje s partnerom koji je imao stariju sestru. U braku je sklona zapostaviti muţa i okrenuti se djeci. Starija sestra brata je samopuzdana, nezavisna. Moţe se odreći karijere zbog braka i djece. Dobro se snalazi u konfliktnim situacijama. Dobro razumijeva spolne razlike. 12

MLAĐA DJECA: mlaĊa djeca se prilagoĊavaju sitaciji. MlaĎi brat brata je tvrdoglav, buntovan, ima vrze promjene raspoloţenja. Mogu ĉesto mijenjati poslove. Priklanjaju se grupama koje ih potvrĊuju. Najbolji partner im je starija sestra brata ili srednja sestra koja je odrasla uz mlaĊeg brata. Nemaju mnogo ljubavnih veza. MlaĎi brat sestre je nauĉen da odrasta uz ţensku figuru, koja emocionalnim tonom boji njegovo djetinjstvo. Naviknut na potporu. Uĉi zadovoljavati potrebe roditelja i starije sestre. MlaĎa sestra sestre ima najviše spremnosti za igru i zabavu. Hvalisava je i kapriciozna. MlaĎa sestra brata dobro razumije suprotni spol. Nema liderske sklonosti. Srednje dijete je najteţe opisati. Ima konstantnu borbu za mjesto i nastoje da ostvare pravdu i bore se protiv nepravde. Jedinac- muški je središte svih relacija. Razmaţenost, nedijeljenje stvari, pretjerana roditeljska zaštita. Jedinac- ţensko, obitelj je štiti pa to oĉekuju i od drugih. Voli društvo starijih. Blizanci poĉinju liĉiti jedni na druge. Ta sliĉnost je više rezultat socijalnog nego nasljednog faktora. Sibling pozicije imaju veliki uticaj na kvalitet graĊenja intimnih relacija. Prema Bowenu, sibling pozicija braĉnih partnera moţe dugoroĉno odrediti uspjeh veze u zavisnosti od toga u kakvoj su sibling poziciji partneri odrasli u svojim obiteljima orjentacije.

13

PRVO POGLAVLJE ADILA Obitelj je

vrlo dinamiĉan promjenjiv sistem koji se neprekidno transformiše, tokom

historijskog trajanja prošla je kroz 4 stepena: 1. OBITELJ KRVNOG SRODSTVA (ENDOGAMNA) – Svaka ţena pripadala svakom muškarcu i svak muškarac pripadao svakoj ţeni 2. OBITELJ PUNALUA (EGZOGAMNA) – obiljeţena formiranjem braĉnih grupa koje su se generacijski izdvajale, oĉevi i majke kao i djeca su iskljuĉeni iz ovih uzajamnih braĉnih odnosa 3. SINDIJAZMIČKA OBITELJ – Jedan muškarac ţivi sa jednom ţenom, a poligamija ili povremena nevjerstva su privilegija muškarca, ţena za kaznu kaţnjavana 4. MONOGAMNA OBITELJ – Jedan muškarac i jedna ţena i njihovo potomstvo, ova obitelj karakterizira doba civilizacije NUKLEARNA OBITELJ ŢIVI NAJĈEŠĆE ŢIVI ODVOJENO OD OSTALIH SRODNIKA

REKONSTITUIRANA OBITELJ – podrazumijeva najmanje jedno dijete, jednog biološkog roditelja i jednog adoptivnog roditelja MJEŠOVITA OBITELJ – od obitelji sa više djece i ponovnim udajama i ţenidbama stvaraju se ovakve obitelji

IDEALNO-TIPSKI MODEL OBITELJI NUKLEARNE – Otac hranitelj, majka domaćoca, 2 ili više maloljetne djece, javlja se danas kao romantiĉna slika obitelji nekogminulog doba

DRAMATIĈAN PORAST JEDNORODITELJSKIH OBITELJI!

Mješovite ili binuklearne ili multinuklearne obitelji rezultat su ponovnih ţenidbi i udaja razvedenih supruţnika s djecom

14

DVOJNE ILI DUALNE KARIJERE RODITELJA – zbog odsustva roditelja, ne samo u toku radnog dana, nego i odsustva, koje moţe potrajati danima ili mjesecima na specifiĉan naĉin mora rjšeavati pitanje zbrinjavanja i odgoja djece

U BOSNI VIŠE JEDNORODITELJSKIH OBITELJI NEGO PRIJE RATA 8 JE OSNOVNIH OBITELJSKIH STRUKTURA I FORMI KOJE EGZISTIRAJU U NAŠEM DRUŠTVU, A KOJA JE SAĈINJENA NA OSNOVU DVA KRITERIJA: 1. PRISUSTVA I STATUSA RODITELJA 2. PRISSUTVA VIŠE GENERACIJA Postoje: -

Dvogeneracijska, dvoroditeljska, nuklearna obitelj

-

Trogeneracijska, višegenracijska obitelj

-

Jednoroditeljska obitelj

-

Proširena obitelj u kojoj ţive drugi srodnici, a prirpadaju generaciji roditelja ili djece

-

Binuklearna obitelj

-

Adoptivne obitelji

-

Hraniteljske obitelji

-

Obitelji nastale udruţivanjem

MORFOSTAZA – Stabilnost obitelji MORFOGENEZA – Razvoj obitelji Osnovna polazišta i definiranje obitelji i obiteljskog odgoja (Adil 43 – 63) Obitelj je neophodna ne samo djetetu u njegovom razvoju, nego i odaraslima i svi pokušaji da ona bude zamijenjena odgovarajućim društvenim institucijam dosada nisu urodile plodom. Obitelj današnjeg doba je sve bliţe onom konaĉnom svoĊenju na samu njenu suštinu, a koje i jeste zapravo njena diferentia spacifice: suštinu iz koje je ona crpila i crpi snagu za svoj opstanak i trajanje. Tu prvenstveno spada onaj osjećaj pripadanja obitelji / roditeljima, ljubav 15

i poštovanje meĊu ĉlanovima obitelji, sigurnost i stabilnost, a koje niko drugi izvan obitelji na takav naĉin ne moţe pruţiti djetetu. Djetet je aktivno prema a i u svome okruţenju već od prvih dana i kao socijalno biće nastavlja svoje druţenje i vezivanje za osobe u svojoj okolini i kada su njegove primarne potrebe zadovoljene. Roditelji, odgajatelji i druge osobe u najuţem okruţenju po nekom intrinstiĉkom kodu već od prvog dana privlaĉne za dijete. Unatoĉ obilju antropoloških pretpostavki koje nosi u sebi, dijete ne donosi sa sobom na svijet, u gotovom obliku, ni jednu od tipiĉnih ljudskih osobina (govor, hod, mišljenje) npr divlja djec. Ako dijete odrasta u ţivotinjskom okruţenju poprimti će mnoge oblike ţivotinjskog ponašanja ali će i tada zahvaljujuĉi potencijalima svoga mozga i svojim sposobnostima razumnog bića moći bolje planirati i rješavati neke probleme nego ijedna najrazvijenija ţivotinja. Ţivotinje neće poprimiti obiljeţja ĉovjeka ma kako bila briţljivo odgajana. Djete je nesposobno da opstane samo, da se razvije iz ljudske jedinke u ljudsko biće bez odrastanja u ljudskom okruţenju. Fenomen ateĉmenta - uroĊeni mehanizam koji dijete usmjerava da se veţe za osobu koja ga njeguje. Ateĉment se moţe javiti ĉak i prema osobama koje loše tretiraju dijete ili koje loše ili nikako ne zadovoljavaju njegove potrebe. (moţe i prema ţivotinji ako nema druge odrasle osbe). Definicija obitelji Obitelj čine roditelji, ili najmanje jedna odrasla osoba, i djeca ili najamnje jedno dijete koji ţive u zajedničkom domaćinstvu, uspješno funkcioniraju kao zajednica zadovoljavanja potreba njenih članova, a njihov odnos se temelji na krvnom srodstvu, zakonskoj (brak, adopcija) ili na običajnoj regulativi. Moguĉe je razlikovati dva alternativna pristupa definisanju obitelji: 1. Obitelj kao biološka grupa koju ĉine roditelji i maloljetna djeca i koji ţive u zajedniĉkom domaćinstvu tj. najĉešće kao nuklearna obitelj. – tradicionalno prihvatana meĊu nauĉnicima u 19. St. 2. Grupa ljudi ĉiji su odnosi ureĊeni zakonom kao što su ţenidba, udaja i nasljeĊivanje a precizno ĉlanstvo u jednoj obitelji varira zavisno od okolnosti. – (odrţava model obiteljske organizacije poimane znatno fleksibilnije, kojom se nastoji staviti pod jedan kišobran sav obiteljski varijetet do poĉetka 20 st do danas) Familija – grupa individua srodnih po krvi ili ţenidbi 16

Familija prokreacije za pojedinca je ona u kojoj je on ili ona roditelj Familija orijentacije je ona u kojoj je pojedinac potomak. Obitelj treba razumijevati kao jedinstven socijelni sistem u kojem je pripadništvo bazirano na kombinaciji bioloških, legalinih i afektivnih veza. Obiteljska zajednica ne mora nastati brakom, obitelj moţe zasnovati i samo jedan roditelj (majka). Roditelji ne moraju biti u krvnom srodstvu sa djecom (usvajanje) a sasvim je moguće da jedan od takvih adaptivnih roditelja ostane sam sa djecom zbog rastev, smrti i sl. Sa sociološkog aspekta obitelj se tretira kao osnovna jedinica ili osnovna ćelija društva. Za biologe srodniĉki mikro sredinu u kojoj se razvija dijete. Za pedagoge to je najvaţnija emocionalna i materijalna podrška za rast i razvoj njenih ĉlanov, posebno djece i maldih. Stari rimljani su prvi imenovali zajednicu roditelja i djece kao familia. 

Etimologija pojmova obitelj i porodica

U bosanskom jeziku se za primarnu ljudsku zajednicu gotovo ravnopravno koriste pojmovi obitelj i porodica a veuma rijetko familija. Zapadni dijelovi BiH ĉešće koriste obitelj a istoĉni porodica. Obitelj nudi nešto veći stepen pojmovne sveobuhvatnosti za ono što se hoće definirati kao obitelj a time i veći stepen strukovne pa i naučne korektnosti. Etimološki pojam obitelj izvedena je iz obitavati što znači ţivjeti zajedno. U etimologiji porodice nalazi se porod kao osnova zajedničkog ţivota. Ako rastavimo na dvije riječi porod i dica to znači da je to zajednica koju povezuje porod i podizanje djece. Rijeĉ porodica semantiĉki ne pokriva zajednice sa usvojenom djecom. 

Kordinate obiteljskog odgoja

Obitelj je jedan prirodni socijelni sistem ĉiji su sastavni dijelovi uzajamno povezani, isprepleteni i meĊusobno zavisni u razliĉitom stepenu jaĉine i intenziteta. Obitelj nije moguĉe tretirati smo kao skup pojedinaca koji zajedniĉki dijele fiziĉki i psihološki prostor, jer se radi o zajednici koja je daleko sloţenija od pukog zbrajanja i konstatiranja prisutnosti ili odsutnosti pojedinih njenih ĉlanova. U obiteljskom sistemu individue su povezane jedna s drugom ĉvrstim, trajnim i uzajmanim emocionalnim vezama i privrţenostima, koje mogu fluktuirati u 17

intenzitetu i ekstenzitetu tokom zajedniĉkog ţivota a da to ne remeti njihovu kontinuiranost. Ulazak u takav jedan sistem moţe biti brakom, roĊenjem ili adopcijom. Svaki pojedinac tokom ţivota pripada najmanje dvijema obiteljima: u onoj u kojoj je on potomstvo i u onoj u kojoj je on roditelj. Ni jedan drugi sistem nema takvu moĉ vezivanja i zadrţavanja svojih ĉlanova kao što to moţe obitelj. Najveći procenat obitelji zasniva se na braku tj na dobrovoljnom udruţivanju dvije osobe suprotnog pola koje vezuje ljubav, poštovanje i spremnost na formiranje obiteljske zajednice, raĊanja i podizanja djece. Temeljne odrednice obiteljskog ţivota: kvalitet braka, uspješnost roditeljstva, zadovoljenost potreba svih njenih članova i sretan i uspječan razvoj djeteta gdje je na apscisi predstavljena harmoničnost funkcioniranja obitelji, a na ordinati ljubav i sigurnost koju obitelj pruţa svojim članovima. Odnosi u okviru pojedinih podsistema djeluju direktno ili indirektno na odnose svih ostalih članova obitelji kao i na obitelj u cjelini. Svako od nas prenosi mnogo toga iz roditeljskog doma (obitelj orijentacije) u svoju vlastitu obitelj (obitelj prokreacije). Pod obiteljskim odgojem podrazumijevamo roditeljsku djelatnost usmjerenu na podizanje i odgoj djece koja se u pravilu odvija u obiteljskom okruţenju od strane odraslih koji su naĉešće roditelji te djece. POGLAVLJE 3 Sistemski pristup razumijevanju obitelji Dobra teorija ide do prognoziranja i predskazivanja koja treba da budu jasna i jednostavna za povjerenje . Ako je npr. Stid rezultat djeĉjeg socijallnog iskustva onda se povuĉenost ĉetverogodišnjaka moţe prevazići obukom roditelja za povećavanje njihovih socijalnih sposobnosti i inteligencije. A ako je stidljivost stalna i nepromjenjiva crta liĉnosti, bilo kakav ekstenzivni trening roditelja za razvoj socijabilnost dat će mali rezultat. Teorije vode ka hipotezama o uzrocima ili uticajima na ponašanje. Koje će istraţivaĉ sistematski istraţivati. Rezultat istraţivanja mogu uticati na revidiranje teorija nova istraţivanja mogu da ih potvrde 18

ili odbace. Ovo istraţivanje spada u meta-analitičke studije. To je vrsta istraţivanja u koima istraţivać ne prikuplja sam podatke. Umjesto toga koriste se postojeći rezultati istraţivanja, koji se pokušavaju interpretirati na nov i drugaĉiji naĉin. Jedan primjer meta-analitiĉke studije jeste, da su ustanovili prosjeĉnu razliku izmeĊu muških i ţenskih u svim ovim studijama veoma mala i zakljuĉuju da polne razlike u matematiĉkim sposobnostima nisu dovoljno velike da bi bile od nekog nauĉnog znaĉaja. Meta-analiza dosadašnjih radova o obitelji, njenim struktura i funkcijama, njenim unutarnjim interakcijama, i komunkacijama, ulugama njenih ĉlanova itd. Moţe pomoći da se kritiĉki sagledaju dobiveni rezultati i uspostave nove vrijednosti, stavovi i nauĉna gledanja na pojedine fenomene u ovoj oblasti. Ovakva istraţivanja su naglo porasla u posljednje vrijeme, jer doprinose reevaluaciju ranijih istraţivanja o obitelji i dijetetu.

OBITELJ U EKOLOŠKOJ SISTEMTSKOJ TEORIJI Obitelj ili porodica, kako će zapisati Ekermen ''je naziv za isntituciju koja je stara koliko i sam ljudski rod: ona je paradoksalna i nedokuĉiva pojava. Dobija mnoge oblike. Svugdje je ista, a ipak nigdje nije ista. Vijekovima je ista, a ipak nikad nije ista: ona se mijenjla, prilagoĊavala, transformirala, i reklo bi se svaki put poprimala drugaĉiji oblik i izgled, ali uvijek sa istim temeljnim funkcijama. U interakci sa drugim ĉlanovima, individue ĉine jedan neponovljiv sklop, ili unikatan sistem. Svaki pojedinac unutar obitelji moţe djelovati kao zasebna cjelina ili podsistem u skladu sa odreĊenim pravilima i pravilnostima u funcioniranju, a njihova relativna trajnost kreira obiteljsku klimu odnosa. Obitelj je jedan vrlo kompleksan socijalni sistetm koji kao i drugi sistemi teţi morfogenezi i morfostazi. Procesima stalnog razvoja, mijenjanja, al i uspostavljanja ravnoteţe pogotovo u periodima njenog narušavanja. Modetni tteoretiĉari i sturĉnjaci u oblasti istraţivanja obitelji sve se manje zadovoljavaju ovim jednoznaĉnim i pojednostavljenim pristupom obiteljskom odgoju. Oni se sve više opredjejuju za sveobuhvatniji i realniji sistemski pristup. Mnogi od njih su postali svjesni dotašnje dominacije negativistiĉko strukturalnog pristupa, iszuĉavanju obitelji, otkrivajući kroz empirijska istrazivanja da su i jednoroditeljski obitelji u stanju da oĉuvaju i njeguju svoju, koheziju, da budu tople, suportivne, i pogodne za razvoj djeteta. U okviru ovakvih saznanja nastat će i ekološki koncept ljudskog razvoja. Bronfen Brener je svojom ekoloskom teorijom, meĊu prvima dao doprinos daljem razvijanju sistemskog pristupa obitelji. Najrazvijenij model 19

sistemske teorije ili kontekstualnog pristupa je ekološka sistemska teorija koju je razvijo Bronfer Brener. Ekološka teorija naglašavanj neophodnost razvoja djeteta u njegovom neposrednom okruţenju. On smatra da razvoj djeteta ne treba da bude izuĉavan samo u njegovoj obitelji, nego i u školi, u susjedstvu i u lokalnoj zajednici kojo pripada. Njegova ekološka sistemska teorija ukazuje na široku lepezu situacija u kojima se pojedino dijete moţe naći i uslovima koje dijete ima odreĊenu ulogu, i u kojima ono uspostavlja odnose sa fizickim i socijalnim okruţenjem. Bronfer Brenerovih teoretskih doprinosa je njegov široki i sveobuhvatni opis okruţenja- ekoloških snaga i sistema koje dijeluju na više razliĉitihi, ali meĊusobno povezanih nivoa. Ovi nivoi mogu biti predstavljeni nizom koncentriĉnih krugava. U centru je dijete sa svojim biološkim i psihološkim sastavom, ne samo nasljedno i bioloski odreĊenim faktorima nego i sa kognitivnim kapacitetima, socioemocionalnim i motivacijskim sklonostima. U kojima ono reaguje na okolinu. Sistem koji ima prvi i najdirktnij uticaj na individuu je prvi krug mikrosistem, u kojim se nalazi obitelj i ĉlanovi najuţeg domaćinstva, u to spada socialno i obrazovno okruţenje. Mikrosistem obuhvata lične osobine drugih, fizičke i materijalne osobine svakodnevnog okruţenja i ''aktivnosti uloge i meĎuljudstke odnose u kojima osoba u razvoju stiče iskustvo.'' Mezosistem,

sljedeći

krug,

predstavlja podruĉje povezivanja razliĉitih okruţenja

mikrosistema. Npr. Oĉekivanja i dogaĊaji u obitelji kao pristup knjigama, uĉenje ĉitanja ili naglasak na sticanju baziĉnih akademskih i socijalnih sposobnosti mogu imati znaĉajan uticaj na kasniji uspjeh u školi. Ako npr razvedeni roditelji ţive u dva razliĉita susjedstva, ĉisti boravci djece u jednom i u drugo domu uticat će ne samo na odnose u obitelji već i na odnose i sa prijateljima, vršnjacima, sa kojima će dijete uspostaviti kontakt na obje strane. Egzosistem je još širi kontekst, to je socijalno, politiĉko, religijsko i drugo okruţenje sa kojim dijete ne dolazi odmah u direktni kontakt nego više preko drugih osoba sa kojima je u interakciji, mada dijete u razvijenim drustvima gotovo da nema prilike da se upozna sa radnim mjestom roditelja. Roditelji cesto donose svoje frustracije kuci i izraţavaju ih ljutnjom na svoje ĉlanove obitelji. Otpuštanje oca sa posla, ratna prebiranja, nagla siromašenja društva i sliĉno moţe da utiĉe na razvoj djeteta. Najširi kontektst koji obuhvata sve druge je makro sistem. On se odnosi na glavne historijske dogoĊaje, na duhovne i religijske vrijednosti javnu i politiĉku praksu, obiĉaje i rituale u 20

pojedinim kulturalnim grupama. Elementarne nepogode kao zemljotres mogu uticati znaĉajno na mikrosistem kao i na samu obitelj. Mikro sistestem predstavlja akumulaciju znanja predhodnih generacija, koje naredne generacije transformiraju za generacije koje će doći iza njih. Historijski kontekts utiĉe snaţno na individualno psihološki razvoj pojedinca. Na sličan način sistemski pristups obitelji baziran je na obiteljskom sistemu na humanoj ekologiji i razvoju obitelji. Ovaj pristup insistira na razumijevanju obitelji, kao jednog kompleksong socijalno sistema u kojem se neprekidno razvija mreţa RECIPROČNIH UZAJAMNIH UTICAJA, koji su opet u stalnom razvoju i mijenjanju. Osnovna jedinca analize je sistem. SISTEM

PREDSTVALJA

ORGANIZOVANU

CJELINU

ILI

SKUP

UREĐENIH

DIJELOVA. Pod sistemom se moţe podrazumijevati i ''kompleks elemenata ili komponenti uzajmno direkto ili indirektno povezanih i uslovljenih, tako da je svaka komponenta povezana najmanje sa još jednim dijelom manje više na stabilan naĉin u toku jednog odreĊenog vremenskog perioda '' U svakom od sistema komponente saraĊuju tako da svaka komponenta utiĉe na druge komponente ili se jedna komponenta nalazi pod uticajem više drugih komponenti, stvarajući zajedno cjelinu- koji opet kao sistem djeluje na svaku pojedinu komponentu ili na više njih. Sistem je jedna cjelina sa sastavnim dijelovima ili jedinicama koje kovariraju, pri ĉemu je svaki dio ili jedinica odreĊena vlastitim djelovanjem ostalih jedinica ili ovisi o stanju drugih jedinica kao i o djelovanju i stanju cjeline. Jedan sistem moţe biti ograniĉen i omeĊen membranom koţom ili ogradom, ali ono ĉime je omeĊena obitelj kao emocionalni i psihloški sistem, nije materijalno niti vidljivo, mada je podjednako vaţno i znaĉajno. Ni jedan sistem ne moţe biti shvaćen na adekvatan način, niti moţe biti u potpunosti jasan, u koliko se razbije na njegove pojedinačne dijelove i u koliko se, potom, pokušava njihovim zbrajanjem doći do potpun slike u cjelini. Ni jedan sistem ne moţe biti shvaćen ukoliko izvučen iz cjeline i tretiran kao izolovana jedinka, jer u sistemu kojem pripada, niti taj, niti bilo koji drugi dio ne funkciionira nezavisno od ostalih djelova. Uzročno-posljedična povezanost meĎu članovima obiteljskog sistema nije samo dvosmjerna, ona je istovremeno i mreţasta i kruţna, neprekidno se odvija u više pravaca i na više nivoa. 21

Za sistematke teoretiĉare obitelji je vaţnije da stalno ukazuju na obiteljske transakcione obrasce u kojima se nalaze i participiraju pojedini ĉlanovi a koji mogu da traju duţi vremenski perio i da se ponavljaju u sekvencama. Dinamika obitelji je od posebnog znaĉaja jer je ona izraţena kroz odnose, ponašanja i komunikaciju njenih ĉlanova. Sistemski pristup omogućava tretiranje obiteljskog sistema uglavnom sa dva aspekta: 1. kao jedinstveni sistem sastavljen od više ĉlanova u meĊusobnoj interakciji, koji je istovremeno i sastavni dio šieg okruţenja. U tom slučaju obitelj je istovremeno i jedinstvena cjelina i jedinica nekog većeg sistema. Drugi sluĉaj moţe biti tretiran kao VEĆA CJELINA, okruţenje za njene sastavne dijelove i osnovne jedince, pri ĉemu svaka od njih moţe biti tretirana kao zaseban sistem.

OBITELJ JE SISTEM OMEĐEN PREMA VANJSKOM SVIJETU

Kada vanjski uticaji prodiru u sistem oni ĉine input (ulaz) a ako sam sistem ima bilo kakvu reakciju na okolinu onda on emituje output. Proces transformacije vanjskih stimulusa pri prolazu kroz obiteljski sistem, sistemski teoretiĉari nazivaju PRAVILIMA TRANSFORMACIJE ILI OBITELJSKIM PRAVILIMA, kako ih Dzekson radije naziva. Ova pravila propisuju obiteljske odgovore i reakcije na bilo koje od velikog broja vanjskih inputa. Ovaj proces primanja, prerade i reagovanja na vanjske stimuluse u sluĉaju obiteljskog sistema, a tako i kod drugih sistema, daje osnove za zakljuĉivanje O POSTOJANJU GRANICA IZMEĐU MAKRO I MIKRO SISTEMA. Sistemske teoretiĉare takoĊe interesuje kako obitelj reaguje na vanjske izazove u novonastalim sistuacijama. Tj, da li ona raspolaţe dovoljnjim varijetetom pravila i mehanizama kako bi mogla da procesira sasvim nove inpute na odgovarajući naĉin. Obitelji nespremne za nove inpute u novonastalim situacijama jednostavno mogu biti i mobilizirane, moţe doći do njihove disfunkcionalnosti, pa ĉak i raspada dok će se neke druge obitelji, spremnije za iznenadne situacije, uspješno koncetrirati, reorganizirati, i uzvratiti sasvim novim adekvatnim odgovorom na konkretnu situaciju.

22

Od krajnje otvorenog do krajnje zatvorenog znaĉajan broj istraţivaĉa pokazao je da je pitanje obiteljske otvorenost-zatvorenosti znaĉajna strukturalno funkcionalna varijabla kako sa teorijskog tako i sa praktiĉnog aspekta. Obitelj moţe biti manje ili više otvorena, tj. zatvorena prema vanjskim uticajima, pri ĉemu potreba zatvoranaj moţe biti naglašenija ukoliko su izvanjski uticaji nepovolji i negativni. MeĊutim, to jaĉanje svog zaštitnog zaštitnog obruĉja prema vanjskom svijetu ne dešava se samo od straha od nepovolnih vanjskih uputa, koji se nepovoljno javljaju. Analizom fenomena obiteljske otvorenosti- zatvorenosti sitema, grafiĉki predstavljamo teorijske konstukte koji se javljaju u najmanje 3 vida: Obitelj tipa A – Štiti svoje ĉlanove na taj naĉin što amortizuje, smanjuje ili slabi ili filtrira vanjske, bilo negativne uticaje, bilo one sa kojima dijete, ili ostali ĉlanovi obitelji, nisu spremni da se suoĉe tako što najveći dio vanjskih uticaja zadrţava odreĊeno vrijeme na prolazu kroz zaštitni obruĉ, a potom moţe biti odbijen ili propušten tek kad dobije ''Zeleno svjetlo'' za ulaz u sam obiteljski mikro prostor. Kada konaĉno doĊe do suoĉavanja pojedinih ĉlanova obitelji sa vanjskim svijetom oni su već pripremljeni na to. Demokratske ili autoritativne obitelji u kojima autoritet nije nametnut nego izgraĊen, znanjem, iskustvom, i uzajamnm povjerenjem. Ova obitelj daje šansu svima da odluĉuju ravnopravno ali i odgovorno o svojoj participaciji sa vanjskim svijetom. Siistem koji ima fleksibilne granice dovoljno ĉvrste na jednoj strani da ne propuštaju nepovoljne iplute a opet dovoljno elastiĉne i propusne da prihvate sve ono što odgovara njihovim potrebama i pravilima spada u red onih obiteljskih sistema koji dovoljno štite svoje ĉlanove, ali im istovremeno omogućavaju komunikaciju i razmjenu sa vanjskim svijetom u onoj mjeri u kojoj to traţe njihove liĉne razvojne potrebe. Obitelj tipa B- jedan sistem moţe biti krajnje zratvoren striktin nastajanjem roditelja, ali i ostalih clanova da sprijeĉi prodor svakog vanjskog uticaja u obitelji sve dok on ne bude do te mjere isfiltriran ili preraĊen da se uklapa u interese i vrijednosti koje njeguje i kojima teţi sama obitelj. Ovo je tipiĉan odnos prema vanjskom ssvijetu kod autoritarnih partijarhalnih, fundamentalno religijskih obitelji, ili doseljeniĉkih obitelji koje ţele da saĉuvaju u novoj sredini svoja tradicionalna kulturolaška obiljeţja, jezik, obiĉaje i sl.Njeni ĉlanovi u pravilu ne znaju da sami donose odluke, niti su u stanju da se nose sa svim izazovima vanjskog svijeta. U obitelji ovog tipa, prejako zatvorenoj i izolovanoj od drustva, djeca odrastaju kao pod staklenim zvonom, i najĉešće su nesposobna da se lahko i jednostavno ukljuĉe u društvo. 23

Obitelj tipa C – ovaj sistem moţe imati veoma slabe granice, vrlo propusne sa mogućnošću direktnog prodiranja i uticanja svih vanjskih imputa, na obitelji i njene ĉlanove. To su najĉešce obitelji u kojim roditelji nemaju izgraĊene i definirane ciljeve, koji su indolentni ili skloni zanemarivanju potreba svoje djece, ali i ostalih ĉlanova. Zaštitni obruč je preslab ili pokidan i utjecaji prodiru neselektivno tako da se svi njeni ĉlanovi nalaze u jednom haotiĉnom stanju. Pojedine obitelji nastajo da uspostave ili ojaĉaju svoj zaštitni obruĉ, a ako u tome ne uspjevaju onda najĉešće dolazi do krajnje disfunkcionalnosti i dezintegriranja obitelji. Svaka obitelj, odreĊena je širim socijalnim, kulturalnim i subkulturalnim kontekstom kome ona pripada, a ta njena ekološka pozicija okruţenje u kojem je ona smještena moţe da utiĉe na njenu unutarnju interakciju kao i na razvoj njene djece. Reciproĉni uticaji meĊu ĉlanovima obitelji javljaju se na tri nivoa: 1. Individualnom ili mikro nivou 2. Na nivou obitelji 3. Na nivou šireg društvenog konteksta Na mikronivou roditelji i djeca utiĉu jedni na druge direktno.Unutar obitelji odnosi u pojedinim subsistemima, kao odnos muţa i ţene, tj. braĉni odnos mogu uticati na interakciju sa djecom. Konaĉno širi drustveni faktori kao ekonomski potresi mogu pogaĊati odnose roditelj-djeca. Sistemski pristup je ustvari zaviravanje u kontekst u okruţenje koje spontano oblikuje sve što u njemu egzistira.

OBITELJSKI

SISTEM

POSJEDUJE

GRANICE

MEĐU

SUBSISTEMIMA

I

DIJELOVIMA

Svaki sistem, pored granica uspostavljenih prema vanjskom okruţenju, posjeduje i gradi ĉitav niz unutarnjih granica meĊu svojim subsistemiam i jedinicama. Obitelj kao sistem moţe imati nekoliko subsistema: -

Supruţniĉki

-

Roditeljski 24

-

Siblinh (braća i sestre)

Za uspješno funkcioniranje obitelji potrebno je i da granice izmeĊu subsistema, subsistema i ĉlanova budu jasno uspostavljene sa jasno izdiferenciranim ulogama njenih ĉlanova. Svaka individua teţi da ima svoj prostor u kome ona djeluje i ţivotni prostor iz kojeg ona dalje uspostavlja veze i odnose. Svaki ĉlan utiĉe na sve druge ĉlanove i odnosi bilo koja dva ĉlaba obitelji utiĉu na kvalitet interakcije i donosa svih drugih ĉlanova.

OBITELJ JE UNIKATAN I UNIVERZALAN SISTEM

Kakva god da je obitelj i prema kakvim god kriterijuma i tpologijima da odreĊujemo njen znaĉaj i njenu funkiju ona je uvijek unikatna, jedinstvena i neponovljiva, kao i same liĉnosti koje je ĉine. Ako je svaka liĉnost unikatna onda ona tu svoju unikatnost u obitelj. To znaci da dvoje ili više pojedinaca unoseći tu svoju unikatnost u obiteljsku zajednicu ĉini i da sama obitelj postane unikatna kombinacija odreĊenih pojedinaca koji je ĉine trajno ili privremeno. Unikatnost obitelji čini jedinstvo strukturalnih i funkcionalnih karakteristika obitelji ukrštenih sa ličnim karakteristikama njenih članova. Obitelji unutar iste nacije, religije i jezika, iste kulture, mogu imati mnoga zajedniĉka obiljeţja i sliĉnosti, gdje zakljuĉujemo da postoje brojne sluĉnosti meĊu unikulturalnim obiteljima. Ako posmatramo obitelj u njenom historijskom trajanju kroz geografkse regionalne prostore, kroz nebrojenost kombinacija udruţivanja njenih ĉlanova, lahko je uoĉiti da sve obitelji imaju: -

Jedan broj općih, zajedniĉkih tj. univerzalnih karakteristika

-

Jedan bro posebnih karakteristika

-

Jedan broj pojedinĉnih karakteriska ili normi

Opće ili univerzalne karakteriske

25

Neke od karakteristika su: da je obitelj ljudska zajednica, da obitelj ĉine roditelji i djeca, da je za dijete i njegovo odrastanje to najprirodinija i najpogodinija zajednica, da je povezana brigom, ljubavlju i krvnosrodniĉkim vezama: da je obitelj najĉešće ona zajednica djece i odraslih, koja zivi pod jednim krovom i koja je najĉešće tu svoju zajednicu regulira dobrovoljno ili zakonom. Posotoje 3 zajedniĉka cilja ili tri temeljne aspiracije roditelja u pogledu razvoja vlastite djece: da djeci osiguraju preţivljavanje i zdrav razvoj, da ih pripreme za samostalan ţivot i ekonomsku nezavisnost, da im omoguće da se prihvatajući osnovne vrijednosti kulture kojoj pripadaju samoaktieliziraju. Posebne karakteristike Posebne karakteristike obitelji mogu proizaći iz rasnih, klasnih, geografskih, obrazovnih i dr. Karakteriske koje nisu univerzalne ali mogu biti zajedniĉke većem ili manjem broju druge obitelji: -

Sociokulturna obiljeţja i specifiĉnosti ( jezik religija, nacija, rasa, obiĉaji, tradicija i sl)

-

Regionalno-geogrfska obiljeţja (geografski poloćaj, kontinenti, regije, klimatski uslovi, prehrana, endemske bolesti idr)

-

Urbano-ruralne karakteriske ili pozicije obitelji (Zivot na selu, zivot u gradu ili u poluurbanoj sredini, ugledna obitelj)

-

Socio-ekonomske karaktriske ili materijalni status obitelji (klasni, staleški, obrazovni, idr)

-

Odstupanja u sredini u kojoj se nalazi obitelj (jednoroditeljske obitelji, obitelji djece sa poteškoćama u razvoju, doseljeniĉke obitelji, manjinske obitelji, adoptivne obitelji i hraniteljske obitelji)

Pojedinačne karakteriskte U pojedinaĉne karakteristike obitelji spadaju upravo ona obiljeţja za koja moţemo reći da ih na takav naĉin posjeduje samo jedna odreĊena obitelj i nijedna više. Svaka obitelj ima svoj vlastiti ţivotni tok i razvoj, ima specifiĉan psihološki i društveni identitet, ima svoj unutarnji i spoljašnji profil, ima svoje teţnje, stavove i oĉekivanja, ima svoj sopsteveni sklop unikatnost i

26

stabilnost, kao i svoj sopstveni i jedinstveni oblik odnosa obiteljskih uloga. Karakter i razvoj obitelji proistiĉu iz zajedniĉkog iskustva njenih ĉlanova.

OBITELJ JE DINAMIČAN SISTEM Obiteljski sistem je istovremeno i damiĉan sistem. Svaki ĉlan se nalazi u stalnom razvoju i mijenjnaju. Mijenjaju se i razvijaju odnosi meĊu supruţnicima, mijenjaju se i razvijaju djeca, mijenjaju se i razvijaju odnosi izmeĊu roditelja i djece kao i odnosi meĊu braom i sestrama, a sve te promjene utiĉu na svakog pojedinog ĉlana obitelji, ali i na obitelj i njenu dinamiku u cjelini. Većina tih promjene moţe biti planirana kao npr. Roditeljska odluka o postupnom osamostaljivanju djece u pojedinim fazama njihovog razvoja, priprema djeteta za školu, davanje većih sloboda i individualnih incijativa odrasloj djeci, ipak ima mnogo neplaniranih i nepradvidivih promjena npr. Selidba, odlozak jednog od ĉlanova iz obitelji, smrt u obitelji, ili pogoršavanje odnosa meĊu supruţnicima koji snaţno dijeluju na interakciju u obitelji kao i na rast i razvoj djece. Obitelj nije samo mjesto u kojem se dešavaju razvojne promjene, nego sama njena dinamika djeluje na promjene u razvoju svih njenih ĉlanova. Svaku obitelj karakteristiše dvojno nastojanje: odupiranje promjenama i traţenje promjene. Morfostaza je tendencija da se ostane stabilan u kontekstu promjena, a nasuprot tome morfogeneza oznaĉava potrebu za promjenama u stabilnom kontekstu. Balans izmeĊu morfostaze i morfogeneze karakteristika je obitelji koje dobro funkcioniraju i koje su stanju da prihvaaju promjene bez ugroţavanje svoje stabilnosti. Disfunkcija obitelji moţe nastati iz njene rigidnosti prema promjenama nespremnosti za razumijevanje novonastale situacije, nespremnosti da uĉini bilo kakve pomake da uspjesno balansira izmeĊu vanjskih uticaja i vlastitih potreba i interesa, sliĉno pehlivanu na ţici. S druge strane funkcionalne obitelji su najĉešće adaptibilne na promjenjene uslove, znaju kako da saĉuvaju svoju stabilnost i svoj kontiniutitet a istovremenu omogućavaju da doĊe do odreĊenih najĉešće pozitivnih i progresiivnih promjena do njihovog restruktuiranja. Mahanizam morfostaze nastoji da podrţi funkcionalnu konstantu sistema a mehanizam morfogeneze usmjerava sistem prema novim nivoima funkcioniranja, omogućavajući mu da se prilagodi promjenjenim uslovima. Obiteljska stabilnost je utemeljena na promjenama. Minuhin tvrdi da obiteljska nefunkcionalnost proizilazi iz rigidnosti njenih transakcijskih modela kada se naĎu pred stresom i odreĎenih otpora da se traga za alternativnim rješenjima.

27

Obiteljski sistem odreĊen je osjećanjem obostrane pozrtvovanosti i predanosti, osjećanjem razvoja i kontinuiteta, oĉekivanim i dugotrajnim odnosima, kako ekstenzivnim tako i intenzivnim i pojaĉanom socijalnom odgovornosti odraslih za brigu o zdravlju i razvoju svakog djeteta u obitelji. Sve što se dešava u bilo kojoj obitelji ostavlja posljedice po sve druge njene ĉlanove budući da su oni meĊudsobno povezani i da funkcioniraju kao grupa. Neprijateljsko ponašanje starijeg djeteta umjesto da ga jednostavno objašnjavamo ljubomorno treba da bude signal da obitelj nije u stanju da se dinamiĉki ponaša, da reorganizacija obiteljskog ţivota nije uopšte izvršena ili nije izvršena adekvatno. Ljubomora se nikako ne moţe smtrati uzrkom neprijateljskog ponašanja budući da je i ona sama posljedica roditeljske nepripremljenost i neorganiziranosti za novog ĉlana obitelji. Karakteristike svojstvene obitelji kao jednoj dinamiĉnoj jedinici: 1. Cjelovitost- koncept da je cjelina nešto više od zbira njenih dijelova 2. MeĊuovisnost dijelova – djelovi ili elementi sistema su uzajamno povezani i to na takav naĉin da promjene na jednom dijelu automatski izazivaju promjene na drugim dijelovima. 3. Balans izmeĊu otvorenosti prema promjenama i odupiranju promjenama – svaki sitem pa i obiteljski posjeduje i stabilnost i sposobnost mijenjanja, zavisno od okolnosti. 4. Balans izmeĊu odvajanja i vezanosti – braĉni parovi i ĉlanovi obitelji imaju potrebu da uspostave balans izmeĊu njihove posebnosti (odvojenosti) kao individua i njihove povezanosti u sistem. 5. Povratnainformacija u sistemu – komunikacija u sistemu je suštinska; bez obzira na sva nastojanja nemoguće je ne komunicirati. 6. Višestruki nivoi – sistem je uklopljen u druge sisteme kojima je okruţen i oni vrše uzajamni uticaj na funskcioniranje svakog od njih. Ovi kvaliteti su fundamentalni za razumijevanje obiteljske dinamike. Oni odreĊuju šta obitelj jeste i u isto vrijeme, opisuju šta ona ĉini u svom procesu funkcioniranja.

Obitelj je kompleksan sistem Obitelj je jedinstvena struktura koja se sastoji od meĊusobno povezanih i uzajamno zavisnih dijelova, gdje svaki njen dio utiĉe na sve njene ostale dijelove, a svaki dio doprinosi skladnom funkcioniranju cjeline. Npr., u sluĉaju neprihvatljivog ponašanja jednog ĉlana obitelji doći će 28

do poremećaja u ponašanju svih drugih ĉlanova obiteljiprema njemu, ali i meĊu ostalim ĉlanovima meĊusobno, što opet moţe dovesti do poremećenih odnosa u obitelji kao cjelini. Isto tako, ako svaki dio jednog sistema dobro funkcionira onda se i sistem nalazi u potpunoj funkciji. Primjer: jedno dijete u bilo kakvoj vrsti aktivnosti i komunikacije sa svojom majkom istovremeno je ukljuĉeno u procese reciproĉnih uticaja u, takozvani dijadni odnos majkadijete. Dakle, raspoloţenje majke, njene brige, radost i sll. Direktno odreĊuju kvalitet i „boju“ interakcije majke i djeteta. U dijadi majka-dijete uvijek se mora podrazumijevati i otac, bilo direktno ili indirektno, budući da obiteljski sistem ĉine odnosi suprug-supruga, isto kao i odnosi majka-dijete i otac-dijete.(Belsky) Interakcija izmeĊu bilo koja dva njena ĉlana uvijek je odreĊena ponašanjem i odnosom trećeg ĉlana obitelji – indirektni efekat ili efekat trećeg dijela. Zadovoljstvo ili nezadovoljstvo majke brakom i odnosima sa suprugom, konstantno će odreĊivati njen odnos prema djetetu. Zs dijete je najbolje ukoliko supruţnici podrţavaju jedno drugo u aktivnostima oko djeteta, jer to pomaţe i jednom i drugom da budu dovoljno osjetljivi i responsivni roditelji. Pored ĉinjenice da roditelji utjeĉu na djecu, da oblikuju njihov razvoj i ponašanje, isto tako i djeca utiĉu na svakog roditelja pojedinaĉno, ali i na njihov braĉni odnos. Bronfenbrener je u svojoj ekološkoj teoriji, razvijajući „sistemski“ pristup, više puta potvrĊivao da roditelji i obitelj u cjelini, a ne samo majka utiĉu na razvoj njihove djece. Njegova stalna preokupacija se svodi na dokazivanje da je obitelj jedan kompleksan socijalni sistem u kome se neprekidno razvija mreţa reciproĉnih uzajamnih odnosa i veza koji su opet u stalnom razvoju i mijenjanju, a istovremeno su snaţno odreĊeni uticajima šireg socijalnog konteksta. Model obitelji kao socijalnog sistema u kome odnosi supruţnika utiĉu na ponašanje i razvoj djeteta, dijete svojim ponašanjem odreĊuje roditeljstvo, a roditeljstvo djeluje povratno na braĉni odnos supruţnika. Sistematska teorija Ona je uticala je na promjenu paradigme usmjeravajući paţnju istraţivaĉa sa individue i individualnih problema na odnose i na cjelinu pitanja vezanih za meĊusobne odnose. U ovoj sintagmi, linearna uzroĉnost ne postoji. Umjesto toga naglasak je na reciprocitetu, rekurzivnosti, i na podjeli odgovornosti. Osnovno polazište sistemske teorije: cjelina je veća i sloţenija nego prosti zbir – suma njenih dijelova – ĉlanova. 29

Matematiĉki: 1+1(+1) = 3. Tri elementa u ovoj jednaĉini su zapravo 2 individue ili dva ĉlana obitelji plus njihova meĊusobna interakcija. Ta interakcija ĉini jedan dodatni element koji predstavlja zapravo kontekst odnosaUkoliko se povećava veliĉina obitelji, dodatno se geometrijskom progresijom povećava kompleksnost sistema. Trijade Prema teoriji Marej Bowen „trijada se javlja kao najmanji stabilni sistem odnosa“, suprotno vjerovanju da je dijada ili odnos izmeĊu dvije osobe najmanji ili najjednostavniji stabilni sistem odnosa. Dijadni odnos moţe biti relativno stabilan samo ukoliko je u tom odnosu sve uredu. Ali ako doĊe do poremećaja u odnosima, ako se pojave i najmanji problemi, dijada u pravilu prerasta trijada. Obitelj je multiforman sistem Nauĉna istraţivanja, praćenja pa i svakodnevna promatranja opovrgavaju tvrdnje da djeca iz brojĉano nepotpunih obitelji moraju biti oštećena i da u pravilu manifestuju odreĊene nedostatke na emocionalnom, socijalnom, moralnom ili nekom drugom planu. Zasnovano na pojednostaljenom

konfiguracijsko-strukturalnom

pristupu

neminovno

će

nastati

pojednostavljeno zakljuĉivanje kao npr.: -nepotpuna obitelj = dezintegrirana obitelj i necjelovit razvoj i odgoj djeteta, i/ili - potpuna obitelj = integrirana obitelj i cjelovit razvoj djeteta Ovakve jednakosti dugo nametane ne mogu više opstati, jer je sve više primjera iz svakodnevnog ţivota koji potvĊuju da nepotpuna/jednoroditeljska obitelj moţe itekako dobro da ostvari svoju odgojnu ulogu, isto kao što potpuna/cjelovita obitelj moţe biti veoma loš odgojni milje za mladu liĉnost. Ako se, pak ostaje pri stavu da nepotpuna obitelj mora ostaviti tragove po razvoj liĉnosti to znaĉi da nepotpuna obitelj mora ostaviti tragove po razvoj liĉnosti to znaĉi da se moţe staviti znak jednakosti izmeĊu: -nepotpuna, jednoroditeljska obitelj = neuspješna obitelj Potpuna obitelj, oba roditelja prisutna = uspješna obitelj

30

Ovakve krute, pojednostavljene zakonitosti ţivot i praksa gotovo svakodnevno opovrgavaju. Svakako da cjelovitost, potpunost obitelji daje veće garancije za uspješan i cjelovit razvoj mlade liĉnosti, ali naţalost ima bezbroj primjera gdje je brojĉano cjelovita obitelj iznutra dezintegrirana i funkcionalno nesposobna da obavlja svoju ulogu. Nasuprot tome ima mnogo jednosroditeljskih obitelji velike kohezivnosti i uspješne funkcionalnosti koje daju djeci mnogo podrške i sigurnosti. Sastav obitelji ili domaćinstva ima odreĊeni znaĉaj ukoliko analiziramo koji je broj pojedinaca u stalnoj interakciji sa djetetom i koje je to okruţenje u kojem se ono razvija. Dakle, utvrĊivanje ko sve ĉini jednu obitelj i kako su njeni ĉlanovi, meĊusobno povezani predstavlja strukturalni pristup obitelji iz kojeg se ne moţe stvoriti cjelovita slika o uspješnosti obitelji i kvaliteti njene odgojne uloge. Nasuprot tome, funkcionalni pristup obitelji se više fokusira na aktivnosti obitelji kao cjeline, kao i na njenu ulogu koju ona ima u ţivotu njenih ĉlanova. Funkcionalni pristup u prouĉavanjima obitelji proizilazi iz nastojanja socijalnih antropologa da pronaĊu univerzalne atribude obiteljskog ţivota. Rodklif-Braun i njegovi sljedbenici gledaju na obitelj kao na nuklearnu (braĉnu) zajednicu u kojoj su interaktivne norme odreĎene grupom funkcija koje se obavljaju u svim društvima. Obitelj u kojoj dominira otac ili majka moţe biti klasificirana kao obitelj patricentriĉne ili matricentriĉne odgojne klime. S obzirom na toplinu i pristrasnost u odnosima meĊu njenim ĉlanovima, obitelji moţemo klasificirati kao one koje okupljaju svoje ĉlanove i veoma im je vaţno da saĉuvaju svoju unutarnju kohezivnost i one kojima je to manje vaţno. Tako su centripetalne obitelji, prema Biversu, one koje inkliniraju ka unutra, a u emocionalnom smislu one teţe da se okrenu ka vlastitoj intimnoj grupi kako bi bile u stanju da ispune i zadovolje emocionalne potrebe jedni drugima. Nasuprot njima centrifugalne obitelji teţe da izvore emocionalne ispunjenosti, zadovoljstva i uţivanja tretiraju kao nešto izvan obiteljskog svijeta i da ih tamo i pronalaze. Ove tipologije obitelji ne govore o sastavu obitelji, a više paţnju obraćaju na unutarnju klimu, odnose, jaĉinu vezanosti njenih ĉlanova, emocionalne odnose i sl. Tako se moţe sresti podjela obitelji na one tople i hladne. Obitelj ima svoje ciljeve

31

Svaka obitelj, bez obzira na stepen razvoja društvenog sistema u kome se nalazi, i bez obzira na to da li to društvo od nje ĉekuje (zahtjeva ili propisuje), ostvaruje odreĊene ciljeve i zadatke. Oni mogu biti više ili manje dirigovani, zahtjevani ili se mogu javljati spontano, ali izgleda da su uprkos nevjerovatoj razliĉitosti, okolnosti u kojima se javljaju i odvijaju, ipak, veoma sliĉni i srodni. Komparativna prouĉavanja donose zbirna saznanja o tome koji su osnovni ciljevi roditelja u pogledu podizanja njihove djece, a zapravo predstavljaju roditeljske ciljeve na razini globalnog. Rober leVin je zakljuĉio da u svim društvima postoje 3 osnovna cilja ka kojima obitelji teţe, kad je u pitanju podizanje djeteta: 1. Cilj preţivljavanja: obezbjeĊivanje uslova za fiziĉko prţivljavanje i zdravlje djeteta ukljuĉujući tu i normalan razvoj u pubertetu radi oĉuvanja reproduktivne funkcije. -

U poĉetku su roditelji, i drugi koji se brinu o djeci u najranijem uzrastu prvenstveno usmjereni na to kako da povećaju šanse djeteta za preţivljavanjem, dok su ciljevi višeg reda potisnuti u stranu. Tek kada se roditelji i odgajatelji uvjere da je dijete zdravo, da nema ţivotnih i zdravstvenih opasnosti, onda se moţe usmjeravati dijete na razvijanje sposobnosti znanja i vještina neophodnih za ekonomsku nazavisnost, a takoĊer i na usvajanje karakteristika svoje vlastite kulture sve do izgradnje vlastitog statusa, prestiţa i samozadovoljstva.

2. Ekonomski cilj: potsticanje i razvijanje sposobnosti kod djeteta koje će mu omogućiti ekonomsku neovisnost u odrasloj dobi, školovanje ili preuzimanje jednostavnih zanimanja oca. -

Sljedeći zadatak koji stoji pred roditeljima je osposobljavanje djece da se brinu sama o sebi i os vojim budućim obiteljima i potomstvu. Mnogi antropolozi i drugi istraţivaĉi pojedinih kultura zakljuĉuju da ekonomska kultura utĉe a obiteljski odgoj vlastitog podmlatka. Beri je pošao od pretpostavke da se odgoj u pojedinim zajednicama razlikuje zavisno od toga da li se radi o zemljoradniĉkim i stoĉarskim ekonomijama na jednoj strani ili o lovaĉko-sakupljaĉkim i trgovaĉkim ekonomijama na drugoj strani. Prvi insistiraju na odgoju za poslušnost, saradnju i odgovornosti, dok druga, lovaĉko sakupljaĉka društva više pouĉavaju djecu kako da budu nezavisna, samopouzdana i smiona(hrabra). Drugaĉije reĉeno oba tipa

32

društva nastoje da promiĉu one vrijednosti koje su neophodne za uspješno samoodrţanje i oĉuvanje postojećeg naĉinaţivota. 3. Cilj samo-aktueliziranja: potsticanje i razvijanje sposobnosti kod djeteta za usvajanjem kulturnih vrijednost sredine kojoj pripada obitelj ( moral, religija, obiĉaji, uspijeh, bogatstvo, prestiţ kao i osjećaj vlastitog zadovoljstva) -

Ovaj cilj u najvećoj mjeri oslanja se na one socio-kulturne, etniĉke grupe, kojoj pripadaju roditelji i obitelj djeteta spontano, ali i namjerno postavlja uzore za baziĉnu liĉnost, a dijete, posredstvom obitelji usvaja te uzore tokom prvih godina ţivota. Prema tome, i obitel i obiteljski naĉin podizanja i odgajanja djeteta, kao neposredni izraz zahtjeva jedne kulture „najodgovorniji“ su za tip liĉnosti koji će se formirati. Svaki pojedinac, svako dijete, odgojem prvo zadobijaelemente kulture svojih roditelja i zajednice kojoj oni pripadaju, a tek onda, ili tek paralelno s tim, ili na osnovu toga, zadobiva obiljeţja drugih kultura, drugih naroda i zajednica. Sve objektivno postojeće razlike u znaĉajnoj mjeri utiĉu na formiranje baziĉnog kulturalnog tipa liĉnosti koji će tokom ţivota ĉak i u radikalno drugaĉijim uvjetima teško moći biti izmjenjeni. Tradicija i obiĉaji koji se generacijski prenose, putem obiteljskog odgoja, nisu samo prvi uticaji koje dijete prima, nego su po mnogim pokazateljima najsnaţniji i najtrajniji. Dakle, funkcionalno djelovanje obitelji i njenu usmjerenost ka ostvarivanju odreĊenih ciljeva nije moguće u potpunosti razumjeti bez smještanja pojedinca u eko središte-obitelj, kao ni obitelj u šire društvene ekološke krugove kojima pripada.

Starije generacije odgojem prenose na mlaĊe svoja iskustva, saznanja, vještine, navike i oblike socijalnog ponašanja. Odgoj mlade generacije ima najmanje tri zadatka: -

Regulacija djeĉijeg zdravlja i skrb, kontrola ponašanja i razumjevanje djeĉijih poţeljnih i neţeljenih i asocijalnih impulsa,

-

Promocija liĉnog rasta svake individue i omogućavanje razvoja svih njenih potencijala kroz usvajanje znanja, vještina, navika, motiva i ţelja,

-

Obnova samog društva i društvenih odnosa, kulture, tradicije, znanja.

Svaki od ovih zadataka realizirat će se na bezbroj naĉina i varijacija, zavisno od liĉnosti koje ĉine obitelj, izgraĊenog odgojnog stila, otvorenosti obitelji prema društvu i sliĉno. Koordinate sistemskog gledanja na obitelj

33

Obiteljski sistem, kao uostalom i mnogi drugi sistemi sastavljen je od subsistema, djelova i jedinica sistema meĊusobno zavisnih i koji se nalae u stalnoj interakciji. Koordinatni sistem pruţa takve mogućnosti budući da se svaki ĉlan obitelji, ili subsistem mogu dovesti u vezu na naĉin na koji posmatramo odnos dvije koordinate, ili dvije velićine varijabli na ordinati i apscisi, ali tako da se ne iskljuĉuje prisustvo i djelovanje cjelina ili u cjelini. To moţe biti odnos jednog ĉlana sa drugim ĉlanom obitelji ili jednog ĉlana sa jednim subsistemom, a potom rotiranjem sa svim drugim ĉlanovima ili subsistemima, odnosno sa obitelji u cjelini. Tako je moguće dobiti sliku stanja i odnosa u sistemu koji je ţiv, aktivan, dinamiĉan, kompleksan itd. Obitelj je sistem koji je omeĊen prema vanjskom svijetu koji postavlja i unutarnje ranice izmeĊu vlastitih subsistema i dijelova, obitelj je unikatan, univerzalan, dinamiĉan, kompleksan i multiforman sistem koji ima svoje ciljeve i koji moţemo upoznavati, razumijevati i istraţivati uz pomoć razvojnih faza koje su rezultante djelovanja dvije ili više varijabli ili koordinata u tom sistemu. -Faze razvoja braka i braĉnih odnosa 1. period medenog mjeseca (0-2 godine) 2. mladi brak (2-10) 3. srednji brak (10-25) 4. dugotrajnibrak (preko 25) -Faze razvoja roditeljstva: 1. predroditeljska faza (obitelj prije roĊenja djece) 2. rana roditeljska faza (obitelj sa malom djecom) 3. srednje roditeljstvo ( obitelj sa osnovnoškolskom djecom) 4. zrelo roditeljstvo (obitelji sa adolescentima) 5. kasno roditeljstvo (odrasla djeca pred odlazak iz roditeljskog doma) 6. postroditeljska faza ( prazno gnijezdo) - Faze individualnog razvoja djece i mladih 34

1. razdoblje dojenĉeta ( od roĊenja do 1. Godine ţivota) 2. razdoblje djeteta ( od 1. Do 12. Godine ţivota) a) rano djetinjstvo ( od 1. 6. Godine) b) djetinjstvo srednje dobi ( od 6. Do 10. Godine) c) kasno djetinjstvo (od 10, do 12. Godine) 3. doba mladosti ( 12.-18. Godine i više godina ţivota) 4. odraslo doba 5. starost

35