Susreti i sjećanja na Tina [PDF]

Zitiervorschau

JOSIP UJEVIĆ DOMINKOV

SUSRETI I SJEĆANJA NA TINA

© Vlastita naklada Drugo, dopunjeno izdanje

Urednik i lektor Mr. Ante Ujević Mijin

Recenzent Mladen Vuković

Fotografije Arhiv Vjesnika, iz zbirke autora, Zlatko Tomičić

Tisak Redak Split

2

Jozo Ujević Dominkov

SUSRETI I SJEĆANJA NA TINA Za 120. obljetnicu rođenja i 55. godišnjicu smrti strica Tina Ujevića

Krivodol, 2010.

3

Razglednica sa spomenicima Tinu Ujeviću (1985.)

Kamen nije samo ovaj, Što je u ruci našoj tvrd. Kamen je duh djedova naših I otaca naših dah. Ante Ujević Mijin 4

SUSRETI I SJEĆANJA NA RODIJAKA TINA Augustin (Tin) Josip Ujević je zasigurno nenadmašna, originalna, zagonetna, citirana i oponašana umjetnička duša. Najvjerojatnije, vječno pjesničko izvorište, sidrište nijansiranih titraja duha, koji i opijaju i uzbuđuju istovremeno. Duh jednak, jedino, sam sebi i svome svijetu ideala. Teško je pisati o tom izvornom kamenu, kojega u našem i Tinovu kraju zovu tvrdac - živac. Tvrd, čvrst, pun titraja trajanja, nevidljiv i neponovljiv, skrivenih visina i dubina. Možda je moguće biti u blizini, ali ne nikako u cjelini Tinove punine i dubine. Tko pokuša tragati ili bar malo poznavati Tina i njegov uradak duha, bit će mu potrebno mnogo argumenta i dokumenta, čak i onih pokazatelja, koji i na sporednoj cesti svjedoče odakle se pošlo i dokud je moguće doći. Tin se rodio u Vrgorcu, 5. srpnja 1891. godine. Po svom nagađanju, Tin misli da je to bila subota jutro - oko 5 sati. (Inače, 05. 07. 1891. bila je nedjelja!) Tin je treće dijete u obitelji učitelja Ivana. Sam najavljuje: «Biti treće dijete normalni je uvjet za genijalnost, ali nije jedini». Po Tinovu svjedočenju rodio se u trošnoj kuli Cukarinovića. Pred sam odlazak iz Vrgorca, obitelj učitelja Ivana Ujevića stanovala je u kući Miletića. Otac, učitelj Ivan, (rođen iste 1858. godine kad i don Ilija Ujević) amaterski se bavio meteorologijom. «Imali smo termometar, barometar, mjeru za dubinu vode». Zapisivao je i narodne običaje u Imotskoj i Vrgoračkoj krajini, 9 ih je objavljeno u prvom 5

Akademijinu Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena (JAZU, Zagreb, 1896.), kad je Tinu bilo pet godina, te su tiskani i u zasebnoj knjižici (Etnografski zapisi iz Imotske krajine, MH Imotski, 1995.). Manji, neobjavljeni dio Ivanovih zapisa čuva se u Arhivu Odbora za narodni život i običaje (Signatura: SZ 7). Augustin je kao dijete napustio Vrgorac. «Iz Vrgorca nismo prešli ravno Makarsku, nego smo se zadržali u Krivodolu i u Imotskome. Noć kada smo diližansom odlazili iz Vrgorca bila je sjajna, a mjesec je visoko odskakao nad kakvom šumom. Moj otac bio je rodom iz Poljica (u to vrijeme su Poljica i Krivodol bili jedna cjelina, a u Krivodolu pa sve do Lokvičića bilo je puno Ujevića)». Tinovo je podrijetlo Krivodol. Malo selo u blizini Imotskoga. Ujevići, gdje bili da bili, svoje će izvorišne tragove naći upravo tu, u Krivodolu. Ivan, Tinov otac, tu se rodio 1. listopada 1858., tu je proslavio završetak svog učiteljskog školovanja, odnosno diplomiranje. Tinov djed Josip i baka Matija (rodom iz kuće „Šomana“ Žužula u Grubinama, a majka joj je Livajića iz Poljica) šalju sina Ivana «na škole», za učitelja u Arbanase kod Zadra. Ivan se ženi 4. ožujka 1886. godine. Prva je crkvena napovijed obznanjena istovremeno u Vrgorcu, Milni na Braču (rodno mjesto Tinove majke) i u Poljicima (Imotska). Tinova majka, rođena u obitelji Livačić Markusović u Milni na Braču, i otac Ivan rodiše četvero djece (dva sina, Augustina - Josipa i Antu te dvije kćeri, Tinu i Lenku).

6

Fratarska kula u Vrgorcu u kojoj je Tin doista rođen, a spomen ploča prvotno je postavljena na Kapetanovića (Franića) kuli u Vrgorcu 7

Augustin je, vrlo bolno, ispratio oca na vječni počinak u svojoj 23. godini života. Otac Ivan umire 2. prosinca 1915. u Splitu. Ubrzo vrlo mlad umire i brat Ante, po zanimanju pravnik, od upale pluća 1916. godine u 22. godini života. Sestra Tina, udata u obitelj Šarić, živi i radi u Splitu. Kao dugogodišnja radnica Splitske pošte umire 1937. godine. Sestra Lenka, brižna i dobra duša, između dva svjetska rata živi u Zagrebu. Udaje se za ruskog bjelogardijca - umjetnika. Slične duše prihvatiše nadzor i skrb nad maloljetnom djecom umrle sestre Tine, i sele u Split. Tu ostaju do 1944. godine, kada, prilikom savezničkog bombardiranja Splita, bačena bomba pogađa stan, ubija joj muža i sve uništi. Ponovno, s djecom pokojne sestre, Antunom, Jerkom i Lenkom seli u Zagreb, u svoj opljačkani stan na Zrinjevcu. Zapošljava se u Leksikografskom zavodu, gdje radi do smrti 1957. godine. Djecu je podigla i uputila u život. Lenka, Tinova nećakinja, udaje se u obitelj Nižić, živi u Zadru gdje umire krajem 2007. godine. O svom, Ujevića podrijetlu kazala je: «Krivodol ima prednost pred Vrgorcem, jer tu su naši korijeni», Zadar, 11. 7. 2005. Tinov otac Ivan i njegova supruga Jeronima, Tinova majka (umrla 1928. godine), često navraćaju u Krivodol. Tu su živjela braća njegova oca (stric Grgur i Petar). Grgurov sin Dominik (otac autora ove knjige) mlađi je dvije godine od Tina (rođen kolovoza 1893. godine). Stric Petar pogiba u Prvom svjetskom ratu kod Tirola, a četiri Petrove kćerke (Magdalena, Macara, Marija i Danica) ostaju siročad. Drugi Tinov stric Grgur umire 24. ožujka 1940. godine. 8

Tin je vrlo rano pokazivao svoje poliglotske sposobnosti. Školovanje je nastavio u Splitu i Zagrebu, potom i u Parizu. Kao takav završi i na ratnom, francuskom brodu u prvom svjetskom ratu. Brod je uskoro torpediran, a Tin ranjen s potresom mozga završi u bolnici. To je traumatično i još nedovoljno proučeno doba pjesnikova života, u kojem je imao i ljubav, doživio slomove srca i duše, napisao ponajljepše svoje ljubavne stihove koje će objaviti tek desetak godina poslije u zbirci "Kolajna". Nakon svjetskog rata Tin, koji se tim kraćim imenom počeo potpisivati u književnim časopisima od 1921. godine, počinje živjeti u Beogradu boemskim životom. Tu se izrugivao i s kraljicom Karađorđevića pa je pod policijskom pratnjom u jesen 1925. godine protjeran do Vinkovaca i upućen u imotski zavičaj. Tino je bio kod strica Grge, mog djeda, kad sam se ja rodio (1925.). Pretpostaviti je da su upravo ta navraćanja i susreti temelj onih divnih ushićenja i određenja njegove duboke duše, koja neskriveno svjedoči o tim divnim daljinama, više puta uglazbljenim: Malena mjesta srca moga, spomenak Brača, Imotskoga. (Odlazak) Nije bila rijetkost da u Krivodolu Tina posjete i njegovi školski kolege. Znali su se i šaliti, nazivajući se, međusobno, svojim školskim nadimcima.

9

Spomenik Tinu u Milni na Braču, otkriven 2000. godine, rad akademskog kipara Matka Mijića

10

Susjedi bi, rado i često, dolazili čuti što Tin kaže. Znali su ga pitati i za kojekakve političke prosudbe i opredjeljenja. Tin se nije dvojio. Izravno je, ponekad i sarkastično odgovarao. U ratnom ozračju upitaše ga: «Što će biti od Jugoslavije»? Tin dosjetno i rezolutno odgovori: «Bit će isto što i od vreće lišća, koju zahvati vjetar». Smijeh i raspoloženje nazočnih dosjetka je naprosto još više raspoložila. Slično je bilo i u sudskoj dvorani, koju su izabrali kao odgovarajući prostor za susret s Tinom. Tin sjedne na optuženičku klupu, a ostalima prepusti dvoranu.

Rodna kuća Tinova oca Ivana u gornjim Ujevićima Zanimljiv je brzojav, s plaćenim odgovorom do 10 riječi, koji je Tin poslao mom ocu, svom stričeviću Dominku u ožujku 1926. godine, pitajući u njemu: "Tko je Ante Ujević", zanimajući se tko iz Ujevića piše u jednom 11

časopisu, a tako mu se zvao i brat koji je u međuvremenu mlad umro. Ćaća mu je odgovorio da je riječ o mladom profesoru Anti, koji je radio u Imotskom, potom u Zagrebu, a Tin se kasnije nije javljao. Budući sam bio dobar učenik, nagovoriše me susjedi da Tina zamolim za pomoć pri daljnjem školovanju. Rado sam prihvatio tu ideju. Znao sam da je, upravo, tih tridesetih godina bio u Sarajevu. Adresu nitko nije znao. Pismo sam adresirao samo: ime i prezime Tina, i grad Sarajevo. Pismo je ipak našlo primatelja. Zamolio sam ga da mi pomogne biti učitelj. Brzo je odgovorio. Zanimljivo je kako je Tin adresirao svoje pismo: Josipu sinu Dominika, sin Grge Ujevića - Krivodol. Njegov je odgovor bio čudan. Kaže: «Takvu organizaciju ja ne poznajem». Tinu više nisam pisao. Da sam i htio, nisam mogao slijediti njegove boravke. Tina, moga prvog rođaka, često sam pokušavao pronaći, susresti i posjetiti. Bilo je to teško. Prigodom mog razvojačenja 1947. godine, u veljači, dolazim u Zagreb. Poznanici mi vele da Tina vide u gradu, ali da adrese ne znaju. Uputiše me na prijavni ured grada. Plativši malu taksu, brzo doznadoh da Tin stanuje na Selskoj cesti 116, kod obitelji Babić. Bez dvojbe, pođoh u potragu. Uđoh u stan. U kuhinji nađoh stariju gospođu. Primijetivši me u uniformi, začudi se i uplaši. Na moje pitanje o Tinu reče: «Ovdje u ovoj sobi gospodin spava. Nemojte ga buditi, jer je prehlađen, a možda je malo i popio. Došao je kasno kući».

12

4 Ujevića u Krivodolu 1926. godine – stoje Ante i dr. Jakša, sjede Tin i akademik i leksikograf dr. Mate Ujević Gospođi sam pokušao objasniti da sam Tinov rođak, i da se ne plaši vojne odjeće. Tada je smireno pokazala na vrata Tinove sobe. Pokucao sam. Ušavši u sobu, rekoh: «Striče», tako sam mu se uvijek obraćao. «Ja sam Jozo pokojnog Dominka». Ustao je ne oklijevajući. Susret i zagrljaj, topao i bolan. Suze su svjedočile i tko smo i što smo. Soba mala. Na sredini mali stolić. Uz zid otoman na kojem sam našao Tina. Stolić opterećen knjigama, čak uredno složene. Među mnoštvom knjiga i pepeljara puna opušaka. U opuštenom, malo iznenađujućem tonu reče: 13

»Kod mene je, iza rata, bilo dosta Ujevića. Oni me izvijestiše da si živ.» Bilo mi je ugodno i sjetno. Tin me i dikcijom i riječju dirnuo u ono najdublje i najbolnije. Nisam ništa odgovorio, progutavši bol, sakrivši je i od sebe i od Tina. Tin se, primijetivši opterećenje, počeo ispričavati zbog neurednosti u sobi, nanizavši zgode i uzroke zbog prehlade, a «možda i pića». Predložio sam stricu Tinu da se nađemo u gostionici „Podgora“, Ilica 76. Stric je to prihvatio. Došao sam točno u zakazano vrijeme (16 sati). Tin je sjedio za stolom uz prozor i šank. Primijetivši me, ustane, prihvaćajući mi vojnički kaput. Čudno i meni i gostima. Meni neugodno, a gostima, koji su najvjerojatnije česti susretnici s Tinom, čudno. Sjedoh, a poslužnica upita: «Što ćete piti?». Tin je lakonski odgovorio: «Dva deca vugave». Uključio sam se i dopunio odgovor, rekavši: «Donesite dva litra». Tin je bio čudno odjeven. Sam je rekao: «Obukao sam se kao Napoleonovi soldati kad su ušli na Moskvu». Na sebi je imao engleske oficirske hlače postavljene veludom kavene boje. Raspale cipele nisu mogle sakriti iste takve čarape. Vani je hladno i snijeg. Netko je od nazočnih gostiju naglasio da je u Tinovu želudcu revolucija. Shvatio sam, i Stricu predložio da odmah odemo do restorana. Tin je prihvatio. Putom mi je kazivao kako su ga, dok je bio podstanar u Beogradu, pokrali neki Ristići, kada je ostao i bez nekih dragih rukopisa. Po dolasku u restoran ponudiše nam što imaju. Žgance s jetricama. Tin je prihvatio. Slasno je pojeo. Nismo se dugo zadržali. Ispratio sam ga. Umoran i vidno zadovoljan, toplo je stisnuo moju ruku. 14

Stric je rado i oprezno primao moje pošiljke duhana iz Krivodola. Jednom me je čak i upozorio na monopolske uzuse i opasnosti. Vjerujem da je netko, dobronamjerno upozorio i na te apsurde. Kada je Tin obolio, svakodnevni posjetitelj i štovatelj bio je ing. Ante Ujević (1924. – 2008.), direktor Zavoda za kontrolu sjemena u Zagrebu. On je i mene, kao i ostalu rodbinu izravno izvješćivao o Tinovu zdravlju.

Akademski kipar Petar Ujević: TIN, crtež, 1996. 15

Nije mi bilo teško poći do Zagreba. Tinovo stanje se početkom 1955. pogoršavalo. Zamolio sam razgovor s ravnateljem Bolnice sestara milosrdnica gospodinom, profesorom dr. Šercerom. Ravnatelj je, tada mi je rečeno, otkazao sve prijeme, osim za one koji posjećuju Tina. Rado me je primio i tijekom puta prema Ilici detaljno me upoznao o Tinovu zdravlju, kao i o ishodu bolesti. «Karcinom je učinio svoje», reče. Tin nije mogao gutati poslije operacije. Hranu je primao izravno u želudac. Ipak, strpljiv i čvrst, sam, ali ne i usamljen, ispunjavao je svoje posljednje dane. Možda je sanjao i o zvijezdama iznad naše kuće, prema kojima je išao ususret. Stricu Tinu sam bio na pogrebu 15. studenoga 1955. na Mirogoju. Mnogi iz Krivodola, rodbina i prijatelji, ispratili su ga na vječni počinak. Na pogrebu su bili: Mate Ujević, u ime ondašnjeg imotskog partijskog komiteta, Frane Ujević, vozač Doma zdravlja Imotski, dr. Ivan Ujević, dr. Mate Ujević sa svojom obitelji (ravnatelj Leksikografskog zavoda), Marinkica Ujević - strojobravar, ing. Ante Ujević, Tinova sestra Lenka i obitelj, odnosno djeca pokojne sestre Tine Šarić. Upravo oni, danas, posjeduju zadnje snimke Tinova ovozemaljskog života i ukopa. Poslije ukopa, rodica Lenka, koja je već živjela sama, a posebno tijekom 1957. godine, kada je i umrla, svakako je nastojala da Tinove rukopise ponesem sa sobom u Krivodol. Obećao sam da ću to učiniti odmah po završetku škole. Kao i uvijek, smrt ne dolazi po pozivu. Lenka je umrla, ne dočekavši moj dolazak. O ovom neugodnom događaju nisam bio obaviješten pa nisam bio na njezinu pogrebu. 16

Ubrzo su se novinari počeli zanimati za Tinov zavičaj i rođake. Dolazili su u Imotski pisati reportaže. Pokazivao sam im dopisnice koje mi je Tin pisao. Posebno zahvaljujem književniku Zlatku Tomičiću (1930. – 2008.), koji mi je posuđena pisma ubrzo uredno vratio i koje je sadržajno usmjerio prema javnosti. Citirao ih je u svojim zapisima tragom mjesta u kojima je kao dječak Tin živio (Vrgorac, Imotski, Krivodol, Split) i tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća objavljivao u časopisima, a nedavno i ukoričio u svoju putopisnu knjigu Kob je poći drevnim Zagorama (Zagreb, 2007.). Moje dopisnice spominje i Jasen Boko u biografiji Tina Ujevića Trideset godina putovanja (Zagreb, 2005.). U Krivodolu Osnovna škola nosi njegovo ime, pred njom je postavljen spomenik koji je izradio kipar i slikar Ivan Vukušić (1922. – 1981.), odljev tog poprsja bio je donedavno i u antikvarijatu na Zrinjevcu. Ispod biste na ploči su uklesani Tinovi stihovi iz Vasionca: Struje misli kao vir zelenca, Pomiče se moja mrtva snaga. Sebe motrim usred svoga zdenca, Pomičem se usred sarkofaga. Nakon rata Tin se u Zagrebu družio i dopisivao sa spomenutim inženjerom Antom Ujevićem, koji je također svoja pisma, anegdote i uspomene sabrao u knjizi S Tinom: Sjećanja 1945-1955 (Prometej, Zagreb, 2007.). Nažalost, navedenu zahvala na posudbama pisama ne mogu reći za uvaženog akademika i pjesnika Dragutina Tadijanovića (1905. – 2007.), koji je određena moja pisma zadržao u Akademijinu Institutu za književnost (ili su mi ih njegovi činovnici zaboravili vratiti). O tome svjedoči i sljedeće pismo iz 1965. godine: 17

Pismo Dragutina Tadijanovića Josipu Ujeviću 18

*** Mnogo dugujem stricu Tinu, njegovoj neprolaznosti, njegovim porukama i poukama. Tin nije dopustio da ga drugi oblikuju, bio je stijena i stijeg duhovnih neprolaznosti. Došavši do «harmonije» upozorio je: «Ni u samoći ne mogu se dosađivati. Ja sam volio da (život) teče. I nisam mario da mislim na se» (Moja bolovanja). Oslobodivši se vrlo rano, «starog straha od napretka» (Ljepota mladosti) reče: «Ja sam i sam jedan grozan juriš…» (Uljudni razgovori među drugovima). Slijede neki citati iz Tomičićevih reportaža.

Osnovna škola Tina Ujevića u Krivodolu 19

Najvjerojatnije je Tinova obitelj napustila Vrgorac po završetku školske godine, da bi cijele školske praznike proveli u Krivodolu. «Dok sam boravio u Imotskom, dobro sam upoznao njegovu okolicu; rijeku kod Kamenog mosta, mlinicu na Perinuši, divna jezera i staru kulu, ledene vodene tokove po kojima mogu zaključiti da sam vidio Runoviće, krajolik sve do hercegovačke granice, možda i dalje». Ne zna se točno kada je obitelj učitelja Ivana pošla u Makarsku, gdje je Tinov otac trebao preuzeti učiteljsku službu. Put do Makarske iz Krivodola bio je dug i težak. Putovalo se preko Zadvarja i Dubaca. Tin spominje i Katune. Vjerujem da je to pogrešno jer su Katuni nekoliko kilometara zapadno od ceste prema Dubcima. Svjedoči kako je bio «… toliko umoran da mi je bilo prvo da zaspem. Spavao sam trideset i šest sati. Možda nikada kasnije nisam tako dugo spavao.» Dijete i put daleki? Tin je i kao dijete bio spužva i zvijezda. «Moru sam se mogao diviti već od Dubaca, ali tek u Makarskoj imao sam vremena i prilike da počnem voljeti i obožavati more.» Došavši u Makarsku Tin je bio «vrlo mali». Sam je rekao: «Moje buđenje, moj unutrašnji život počinje dakle u Makarskoj. Makarske me uči da život i prirodu osjećam pjesnički, da o sebi mislim lirski i introspektivno psihološki». Tin kaže: «Makarska me dakle uvela u moju treptavu osjećajnost, načinila me zamišljenim, osjetljivim, samotarom i boležljivcem.» Impresije i nove percepcije činile su svoje. Došavši u Makarsku «vrlo mali» skladom svoje nutrine, omogućeno je, baš moru da ga uvede u «… neku erotiku unutrašnjeg života.»

20

Tinovo poprsje, rad kipara Ivana Vukušića, pred Osnovnom školom u Krivodolu

21

Tin je u Makarskoj pohađao pučku školu. «Djetinjstvo sam proveo u Vrgorcu, Imotskom (gdje sam opasno pao s nekog zida) i Makarskoj …, a s jedanaestom godinom upisao sam se u drugi razred gimnazije u Splitu, gdje sam godine 1909. s odličnim uspjehom maturirao». U Split je došao točno 1902. godine. Polagao je ispite za drugi razred gimnazije. Propjevao je sa svojih trinaest godina i «… stvorio sam svojom prvom mutnom i neodoljivom inspiracijom potpuno novi žanr - rimovanu prozu…» Vjerujem da je epsko-lirska tradicija njegovoga podrijetla, kao i sredina u kojoj je rođen, vidno oblikovala sklad i stil te rimovane proze. Snagom svoje «promozgene energije» i uvježbane «… asketske gimnastike» prodirao je u svoju nutrinu i svoju dubinu. Odmah poslije uspješne mature 1909. godine, Tin se «pojavio» u Zagrebu 1910. Dobro je poznavao dr. Grgu Novaka. Družio se i prijateljevao s Antunom Gustavom Matošem. U razdoblju balkanskih ratova «… a naročito u vremenu od 1914. do 1918. najviše su me obuzele filozofske, socijalne i književne sanjarije». Po osobnom svjedočenju ostalo mu je «… jedino da studira literaturu ili filozofiju…». Sređujući svoj nemirni duh i svoju radoznalost, kao učenik i student s lakoćom je ispunjavao školske zahtjeve. »Pozivi su nužde» reče u svojim «Predstavljanjima...». čitateljima «Pravice» i nastavlja: »Za mene su postojale samo vrijednosti, ništa nego vrijednosti.» U razdoblju 1908. - 1914. godine Tin je «… u punom previranju, tražeći danju i noću svoje nedostatke». Sam za sebe reče «… do zrelosti talenta, do spoznaje sebe i svoje moći, došao sam tek oko 1916». 22

Slijedeći potrebe duševnih strasti, koje su mu naprosto imponirale, Tin je, već od 1914., kao nestašni duh doživio «preokret» i uputio se osobnim, originalnim, nezavisnim putem, prepustivši se «svojoj vlastitoj orijentaciji». Tin je rado radio u «samoći». Dobro je poznavao poetičnost bijede, to sakriveno izvorište vizija i sanjarija. Čudno, ali istinito, upravo je bijeda, ona divna tkalja boemskog užitka i aristokratskih titraja duha. Pišući Niki Armandi, 31. listopada 1955. iz bolnice, najvjerojatnije u omami (groznica) piše:» Kada sam bio u Krivodolu 1925. - 1926. bio je «Augustin Ujević», koji je studirao u tom času. Tamo se svi jednako zovu odreda; Josip, Toma, Ivan, Ante, Ana. Moj sadašnji živi sinovac u Krivodolu zove se Josip (Jozo)». Taj sinovac se, upravo, u to vrijeme rodio. Tin je tu radost obiteljski podijelio i prisnost sa svojim sinovcem zadržao do smrti. Zanimljiva je i Tinova skala naših hrvatskih majstora pera. Kranjčevića je izuzetno cijenio, zatim Vidrića. Antunu Branku Šimiću je rezervirao treću vrijednosnu poziciju, a sebi (Tinu) četvrtu. Krleža je popunio petu ljestvicu. Tin je dovoljno poznavao vrijednosti koje je tražio, i njihovo bogatstvo koje je cijenio. Osjećajući skori odlazak, uzdahne sjetno i bolno: «Ovakav mir iza toliko bitaka». (Zbogom). U bolničkom bijelom ozračju slutnja, u čežnji daljina i dubina, Tin, taj slavuj visina zapjeva: Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem. (Odlazak). 23

Tinov spomenik u Vrgorcu (postavljen 1991.), rad akademskog kipara Kažimira Hraste 24

U tom glasu »… izlit će kroz svoja vajkanja onaj nepoznati ton pijanstva u kojem će, saučesno da zajecaju i zaplaču i da se oglase Lovreć i Cista, Lokvičići i Tamnice, Krivodol i Poljica, Zagvozd i Proložac» (Uspavanka iz Krivodola, 1926.). Tin je početkom 1955. godine već pobolijevao. Sinovcu Jozi pok. Dominka javio se iz bolnice u Vinogradskoj. Piše mu, 8. veljače: «Onoga dana našao sam litru vina i knjigu Imotska Krajina» (autora profesora Ante Ujevića). Kod kuće sam sutra čekao, ali se nitko nije pojavio. Jesenas već, bio sam jako prehlađen, a sad se nalazim u bolnici u Vinogradskoj ulici, gdje ću vjerojatno biti operiran i gdje me jučer (među ostalim) posjetio i agronom Ante Ujević. Pozdravlja vas Tin Ujević.» Tina su tijekom bolesti, brižno pratili i o njemu brinuli Krivodoljani, posjećivali ga u bolnici, s njim se dopisivali, slali mu poklone, sokolili ga i strepili. Zanimljiva su i sadržajna Tinova pisma pisana sinovcu Jozi i agronomu Anti Ujeviću. Posljednjeg čak naziva «Dragi». U prvom pismu agronomu Anti Ujeviću, 2. II. 1955. piše: „Dragi, ako me ne vidite trajno za nekoliko dana od danas (jutros), znači, da sam u Vinogradskoj bolnici kod dr. Padovana. Ja sam već uglavnom obavijestio one koje to može zanimati, a u slučaju pak, da u dosta kratkom roku sretno izađem, ja ću se neizostavno javiti. Pozdravite agro-ekološko društvo; moram se žuriti u grad. Vaš Tin Ujević (adresa inače privremeno uvijek ista ... Selska cesta 116 C)“ 25

U drugom pismu, inženjeru Anti Ujeviću, 08. ožujka 1955., piše: „Agronom Ante Ujević Ing. Pušić, prije nego će stići u Egipat i Indiju, poslao mi je kartu: AOHNAI, Zaqvribeg. Izgledi su da ću ovdje ostati još petnaest dana. Slučaj se dobro okreće, ali mi je doktor propisao savršeni mir i ne kretanje. Dr. Mate Ujević, posjetio me ovdje pred prošle subote, a dva njegova djeteta jučer u nedjelju. Dr. Mate, naime sada leži kod kuće - zbog gripe. Ja sada gledam sa «stanovitim» optimizmom ali… ali… ne smijem biti jako nestrpljiv. Oprostite i moj «mačkopis» i stoj te mi dobro. Pozdravlja vas i drugove inžinire i agropedologe. Vaš Tin Ujević“ Poslije nepunih dvadeset dva dana ponovno piše svom dragom Anti, 2. IV. 1955. „Dragi Ante, dobio sam vašu kartu od 30, gdje mi pišete o išijasu. Vi mi pišete da četvrtoga idete na ispit, ali na brojku (4/IV ?) pala je kap vode ili snijega, pa nisam siguran je li 4. Ja sam se danas, opet vagao (dva posljednja vaganja 77 kg), a u utorak, dakle 5. IV, morao bi izaći na nov pregled, što će bojim se biti malo teže. Barem za taj čas i dan. Što se tiče «Žedna kamena na studencu» uplašili ste me kao kakav korektor, revizor, lektor itd. Ne znam baš da li ima «gramatičkih», ali bojim se da ima drugih jezičnih nakarada. Usprkos tomu (usprkos…?) što sam ih 26

pomnjivo iskorigirao. Što je najgore, svemu nisu krivi sami slagari. Otkucani rukopis vrvio je od znakova i križanja. Pozdravlja vas i gospođu Tin Ujević“ U lipnju, čak i svibnju, bolest se pogoršala. Tin, istina nije više u bolnici. Agropedologu Anti Ujeviću, doslovno piše, 3. lipnja 1955. godine: „Da se odmah razumijemo, nije mi ZABRANJENO, a ni samo NAPORNO govoriti, nego jednostavno NEMOGUĆE, fiziološki nemoguće. Iz bolnice sam izišao 14. V. ujutro, a ne dao Bog da se tamo skoro vratim. Ovo je sve tijek liječenja (ili bolovanja). Inžinir Pušić je simpatičan veseljak, ali gotovo mi je milije, što se još nismo susreli, jer bi se naše «simpatije» morale ograničiti na veoma ubogu pantomimu. Ja sam Zelićku susreo na ulici u času dok sam još govorio (između 14 i 18 V). Rekla mi je da će me «pozvati na grah», a ja sam odgovorio. «Dobro, to je barem pojedljivo», sitno i zdravo. Pozdrav. Ne pišem više ništa, jer sam sada toliko slab, da i u tom moram štedjeti sile. Tin“ Tri dana prije odlaska u bolnicu Tin je posvjedočio što je sve sazdano u naslovu njegove posljednje knjige pjesama Žedan kamen na studencu. «Taj mi je naslov ponudila neka slika iz područja krša, na kojem je vladala suša, te njegovo doslovno značenje ostaje. Ali, u daljnjemu, taj naslov skriva u sebi i drugo preneseno 27

značenje: vijek moga bespravlja, uvjeti bez ostvarenja, mrtvi kapital, sve ono nad čime treba najviše žaliti.» Sinovcu Josipu se javio 30. svibnja 1955., pismom pisanim zelenom tintom. «Neko pismo iz Krivodola stiglo je u bolnicu u Vinogradskoj ulici, ali je bilo krivo adresirano, (kirurški odio - mjesto ORL), te je vraćeno, pošto sam već izišao. Napustio sam bolnicu 14. o. mj. Ne dao Bog da me tamo vidite. Rakija s lukom ne mogu u ovome liječiti, a vino bi moglo - na drugom svijetu. Uspješno sam izliječen tako da sada ne mogu govoriti, pisati, raditi i ništa jesti. Jesti mogu jedino rupe u švicarskom siru, ali su one slabo hranjive i tako ne možemo mnogo produžiti. Jest, general Popagos pošao je u Švicarsku u veljači i brzo se vratio i kaže da mu je pomoglo. Ali on je jeo i nešto drugo osim rupa (poduke svojega staroga). Posjetili su me dr. Mate Ujević, koji vjeruje da boluje od «angine pectoris», te agroekolog dr. Ante Ujević koji se tuži na bolove nervi ischiatici. Dr. Mate je donio u staklenom … (nečitljivo) … Dakle u bolnici me ne valja tražiti, a u Zagrebu ima svega za onoga tko ima malo para. Rakija s lukom nisu rijetkost. Sada jela ima u izobilju, ali treba imati zube, tek i moći jesti. A i vina ima, jedino kažu, da je na praizvoru bolje. Dan poslije izlaska (15. IV) susreo sam na Trešnjevci izvrsnog strojobravara Marijana Ujevića. On mi je rekao da bi me posjetio, ali da je i sam u lječilištu za tuberkulozne u Borongaju (u Zagrebu), kamo se opet vratio. Šteta ga, već par godina loše izgleda, a lijepo je zarađivao i svi su ga hvalili u njegovoj struci. 28

Evo jedva pišem, ali za to ne brinite. Tin Ujević» Na dopisnici adresiranoj na Josip Ujević (pok Dominka), Krivodol – Dalmacija, običnom olovkom piše, 26. rujna 1955.: «Danas sam opet držao u rukama vaše pisamce od 27. VII. Kasnije ste me vidjeli i bili ovdje ono veče. Nema mnogo da se govori ni da se piše, a meni je ovako ili onako, nemoguće izdavati buletin i nije mi teško samo govorenje nego isto tako i pisanje, pa bi volio da piše netko drugi, ali sada bi mu morao diktirati circoulus vitiosus. Krivodoljani me po mogućnosti posjećuju, ja to nikom ne stavljam u dužnost, pa nisam nikoga ni obavijestio, kada sam se vratio ovamo» U pismu je posljednja rečenica nečitljiva. Dopisnica od 3. X. 1955. nije adresirana Tinovom rukom. Pisana olovkom. Pisao ju je fra Ćiro Ujević: «Sada sam kod našega Tina. On obično. Izrazio on želju da te se sjetimo zajednički jer bi se on sjetio sam. Uz pozdrav fra Ćiro.» Na ove fra Ćirine riječi Tin je dopisao: «Fra Ćiro je došao dva puta. Što ćete, treba mi ključna točka - Krivodol na srednjem Jadranu, pa sam zamolio da piše, dijelom i za mene. Vaš Tin» Zadnja dopisnica, također pisana olovkom, s nadnevkom od 19. X. utorak 1955., adresirana je: P. t. Jozo Ujević (pok. Dominka) Krivodol, Poljica 29

Tin oporučno upozorava i informira svoga sinovca: «Ne treba misliti na stvari koje iscrpljuju mozak, nego prosvjetljuju. Ne treba … (nečitljivo). Da, ovdje su bili dr. Mate …. (nečitljivo) i kći dr. Ante (žena), pa je došao i fra Ćiro. Ali on nije rekao da će me ljetos iz Zagreba, dovesti k vama, nego ako budem s njim (u Studencima), da će me dovesti k vama, što nisam odbio. Meni ne treba ništa osim slobode (smrti - što je isto). Mate mi je prvi htio nešto ponuditi, ali sam ga upozorio da ne trebam. Duhan mi ne treba i neću ga a šta bi mi kad imam …. (nečitljivo). Ja rakiju gotovo načelno ne pijem a sada su mi lopovi uspješno zabranili … (nečitljivo). Sjetite se kako je umro Dominko i ne tugujte. Nije li bilo upravo anegdotski tragično? Dakako iz Krivodola … (nečitljivo) ne javljate … (nečitljivo). Lijepo vas pozdravljam. Tin Ujević» Tin je u bolnicu primljen 3. veljače 1955. godine: «… jutros sam primljen ovamo u Vinogradsku - «ušni odio» nova zgrada u dvorištu, drugi kat, soba broj 21» u pismu J. Tabaku. U povijesti bolesti je zabilježeno: «Anamnezija roditelja nije mu poznata. Dosad bio uvijek zdrav. U bolnici nije ranije nikad liječen. U prosincu prošle godine prehladio se. Veće i tvrde zalogaje teško guta i vraća mu se natrag, dok tekućinu guta normalno». Podatke po odobrenju odjelnog liječnika uzela Marija Šustić. 5. veljače 1955: „uzeto tkivo za histološku pretragu - tumor dužine 5 cm na jednjaku. Nalaz: maligni tumor III. stupnja.“

30

12. veljače: aplikacije cobolt - 1200 jedinica. Tin nije mogao – fizički izdržati. Iz grla je izvadio gumenu cjevčicu, te sam omogućio primiti cijelu dozu. 16. veljače: «aplikacije cobolt 3000 jedinica» 25. veljače: «Bolja ishrana. Bolesnik se oporavlja» Tin Ujević je svoj 64. rođendan proveo upravo u svom stanu - posljednji dan koji je proveo tu (5.VII.). 13. VII: «Izvršena operacija, da bi mu se hrana dovela direktno u želudac (operirao ga je primarijus dr. Sorokin). 27. VIII. »Rtg nalaz pokazuje metastaze u desnom plućnom krilu», od tada stalno prima transfuziju krvi. 9. studenog: operacijom otvoreno grlo za disanje (operirao prof. Šercer) 11. XI. počelo krvarenje iz traheje. 12. studenoga (subota), ponovno naglo krvarenje iz traheje. U 1,25 sati umro.

31

Tin Ujević na posmrtnom odru 32

Osmrtnica Društva hrvatskih književnika glasi: «Javljamo žalosnu vijest, da je noćas 12. XI u 1,20 sati umro u 65. godini života naš član Tin Ujević, pjesnik. Pogreb će biti u utorak, 15. XI u 15 sati na Mirogoju». Tin je pokopan bez crkvenog obreda. Sestra Lenka pismenom izjavom Društvu hrvatskih književnika posvjedočila je da Tin nije bio religiozan. To je komunističkim vlastima godilo, iako su Tinove ponajbolje pjesme prožete vjerskim motivima i molitvama.

Tinov lijes nad otvorenim grobom 15. studenoga 1955. Na pogrebu se okupilo nekoliko tisuća poklonika Tina, od kojega su se u ime udruga književnika jugoslavenskih republika, Akademije, Matice hrvatske i prijatelja oprostili dr. Josip Vidmar, Marijan Matković, Oskar Davičo, Vladimir Kovačić, Jakša Ravlić, Dobriša 33

Cesarić, Zlatko Tomičić i, nenajavljeno, Tinov veliki splitskih prijatelj arhitekt Niko Armanda, koji je uz ganutljive i dirljive riječi spustio na lijes buket cvijeća s Mosora i grudu zemlje, koju je donio iz Tinove «rodne Dalmacije». Tužaljku je otpjevao zagrebački Zbor OKUD-a "Joža Vlahović", a Tonko Lonza, glumac Zagrebačkog dramskog kazališta, nad otvorenim grobom krasnoslovio je stihove iz Tinove pjesme Visoki jablani. U crnom mramoru na grobu hrvatskog pjesnika Tina Ujevića (1891. † 1955.) uklesani su stihovi iz njegove slavne i mnogo puta uglazbljene pjesme Igračka vjetrova: LETI KO LIŠĆE ŠTO VIR GA VIJE, ZA LET SI DUŠO STVORENA: ZA ZEMLJU NIJE, ZA POKOJ NIJE CVIJET ŠTO NEMA KORJENA.

34

Tinov grob na zagrebačkom Mirogoju, XVI. polje, X. grob

35

VISOKI JABLANI Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi; od gromora njina glasa šuma i more se budi, a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire i bune, i prodiru u vis, u etire. Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji, bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji. Oni imaju snagu vjere što živi u smaku i vrelo svjetlosti što tinja u mraku i sunce u oblaku... Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica, oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica, za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti, ljudi svojih djela, djeca svojih ruku, rođena u plaču, sazrela u muku. Njina muška desna neprestano zida dvore čovječanstva. Dom Prometeida! I gdje tinja savjest, kao iskra sveta oko njih se kupi orijaška četa za slobodu prava. Ali u samoći njihova je glava ispravna i čista povrh mračne rulje gdje ih ne razumiju glupani i hulje, kao vršak divnih, zelenih jablana, režući do munje vedri obzor dana.

36

Tako, uistinu, do njih vode puti, gdje se pojas rijeke u dolini sluti, gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti; nagnuti u ponor, nebeskoga svoda dok crvena jesen drumovima hoda. Mi stupamo bijelim dolom u tišini, oni, sami, gordi, dršću u visini, muče žednu zjenu ili revnu opnu; što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu. Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde! 1922.

37

ODLAZAK U slutnji, u čežnji, daljine; u srcu, u dahu planine, planine. Malena mjesta srca moga spomenak Brača, Imotskoga. I bljesak slavna šestopera, i miris (miris) kalopera. Tamo, tamo da putujem,, tamo, tamo da tugujem; Da čujem one stare basne, da mlijeko plave bajke sasnem; da više ne znam sebe sama, ni dima bola u maglama.

38

Tinov rukopis pjesme Svakidašnja jadikovka, prvi put objavljene 1920. godine 39

USPAVANKA IZ KRIVODOLA

I Ti spavaš, dijete. U snu ćeš da grliš stabla sa zlatnim granama. Velike bašte od stakla i nemirne vode od žive zagolicat će te. Ti spavaš, dijete. U snu će da panu na te debela i gusta bremena omorike, a povrh ljubičastih hridina izlit će se nebesa sa hiljadu odbljesaka. Nevinost čula razvezat će nepoznate mogućnosti stvari. Nosnice će da usrču u se ognjevitija saznanja nego kad šuma, od vreline akacija i drugoga bilja, nego kad klis od zapaljene kadulje zatrepti i zamiriše. Ljudska bića pretvorit će se u eternu bajku genija i anđela, u kojima će da zadrhti iznevjereni san slikara i vajara, i ljepota cijele one umjetnosti koje nema. Glas čežnje izlit će, kroz svoja vajkanja, onaj nepoznati ton pijanstva u kojem će, saučesno, da zajecaju i zaplaču i da se oglase Lovreć i Cista, Lokvičići i Tamnice, Krivodol i Poljica, Zagvozd i Proložac. 1 Jer tu sam, iz duduka gajde, čuo radosnu vijest da Veliki Pan nije mrtav. Razriješena stvarnost obogatit će se od svojih živopisnih, naglih nemogućnosti. Kroz novu ljestvicu naslada pipat ćeš, kušat ćeš, gutat ćeš pomorandže, smokve, šipke i rogače.

1

Sve sama imena selâ u Imotskoj krajini

40

Od korijena stabala pa do vrha krošnje provalit će sokovi i zapjevat će živodajne mezgre: - Ja sam majka hraniteljica i odà zla braniteljica... Vjesnici proljeća dalekih objavit će svoja zagonetna prisustva. Vrela će da zarominjaju na sve strane, kao na povjetarcu ponornih muzika stotine srdaca, povorke samotnih duša. Zrak će da se potrese na novim prozračnostima i drhtajima iskričavih voda. Kroz visove će da prolete slutnje ritmova i nova vrcanja idealne svjetlosti. Vidjet ćeš kljunove i repove i krila kako, lepetom bez računa, uzrujavaju prostore sa značajnim odjecima. Oblik će, već sin duha i tvari, da navijesti svoje vrhovno čudo. Ali najveće čudo, ljepòta ljepótā, to će biti djevičanska svetkovina zastajālih vódā. Od blata, potoka, kanala, rijeka i jezera zasjat će odsjevi čarobnih ogledala, vidovita isparavanja u svijet halucinacija, preobraženje protega u svijet višeg iskustva. I pošto si sa sviješću dobre i duboke životinje gledao prve bademe u kruni bijeloga cvijeta, doznat ćeš za pijanstvo bolje od vina i duhana; sjetit ćeš se prve noći kada si, pod borom i hrastom, uz listak grabova grma što u vatri mirisavo dimi, premda nije čempres, iz blisko odsječene daljine, pod najvećim brojem zvijezda; preko brda i polja, kao basnu pravog Istoka, ugledao i posmatrao Imotski u vidu nage ljepotice protegnute na logu od leopardova krzna i mirisa, posute biserjem po raskošnom tijelu; i znat ćeš da si tada otkrio vile i vilenjake, ali da vješticā, vukòdlaka i vampirā još nisi upoznao.

41

II Ti si već gledao kako, iz visina u praznine, pljušti snijeg u bezbrojnim pahuljicama, i kako izvrcava i kovitla se slijepobijela vijavica. Vidio si sive krajine i tla vlažna od kiše - i doznao da magla protančava mozak i popravlja loše perspektive brda i dolina. Ali trebao si da sačekaš začarana i u se povučena jutra da vidiš kako se najmlađe sunce, još sasvim nevini božanski sin prirode, razgaljuje kroz mliječne visove u smislu obećanja; najmlađe sunce u žaru i srcu plamenoga suncokreta, da prospe plave, plave ljubičice i plave, plave rasplinute - čupave? - kaćune. Eto iz vreloga bedra i usijane kičme stara Majka s djevičanskim likom htjede da najavi bogatstvo sirotinje i blaženost onih što ničega nemaju (pa im ipak pripada i nebo i zemlja); jer je htjela da opiše značenje i silu sitnih vlati i trava, i da vrati sok izgubljenih stvari kakve jesu: Ljubav i Dobrota. III Iz čaški, evo, već pčele ispijaju srž raslina. Putem koracaju krotki magarci, a mnogi snažni parip i mazga strpljivi su za ljudsku korist. Spavaj, spavaj, dijete. Sreće ćeš ionako imati samo dok spavaš; a srca i duše samo bezazlenošću.

42

Jer evo si vidio vile i vilenjake, ali vještīcā i zlodūhā nad kolijevkom nisi vidio. I snatrio si Gospe s očima iz tvojega sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju. Neće te razmaziti med i svila iz Bagdada i Damaska; nego ćeš sa žuljevitim rukama da se znojiš za hljeb od kukuruza i za svakodnevnu púru. Vidjet ćeš djevojke koje gaze, sudbonosno nagnute pod naramcima drva, i starice prignječene od punih vjedara vode. Ozbiljnu rabotu tebi će da najavi škripanje kola i pometnja u mlinicama. Pa utješi se da je most u patnju staza oslobođenja. Pjesma života je teža od sna, ali je dublja i krepča. Slabo je fajde od anđelskih mašta i od uroka zlih zjena kneginjica; tebe će da probudi plast na gumnu, stoka u pojatama, sjetva, kosidba, vršidba, tovari grožđa u budućim berbama, kliktava pjesma polja; jer treba da se snaga vrši: da se lomi kamen, da se krče grudi zemlje, jer treba da se kopa, da se sije, da se ore, da se žanje, da se sadi; jer treba da se muči i kinji, da se satire i sadire sebe, da se budē, da se dúbē, da se grâdī. I još tako kukavno... Jer treba da onaj, koji je dao patnju, dade i istinu našu, istinu motike, mašklina, lopate, rala, poluga, kotača, mlina, bačve sa moštom i kotla gdje se rakija peče. Treba da utremo nove utrenike i da otvorimo svježe brazde; jer je daleko od sna do jave; jer ima milja od Jadrana do Pacifika.

43

IV Ti spavaš, dijete. U snu ćeš da vidiš stabla sa zlatnim granama, velike bašte od stakla, nemirne rijeke od živē. Htjet ćeš da grliš neizmjernost, da letiš do San Diega i San Franciska, dok ne polomiš krila ovdje niže vode, svakako još bliže od Jauka ili Runovića. (Buktinja, 1926.)

TIN UJEVIĆ

44

Tinove stihove prvi je uglazbio Ivan Gudelj-Velaga 1961. godine

45

Tinov spomenik pod snijegom u Varšavskoj ulici u Zagrebu (1991.), rad akademskog kipara Mira Vuce

46

BILJEŠKA O AUTORU

Josip (Jozo, Jozija) Ujević pok. Dominika rođen je 25. veljače 1925. godine u Krivodolu kraj Imotskoga. Škole je pohađao u Krivodolu, Osijeku i Puli, gdje završava srednju školu. Radio je u raznim djelatnostima, najviše u trgovini. Danas živi kao umirovljenik u Krivodolu. Bavi se pčelarstvom. Ovo mu je prva knjiga zapisa i uspomena o svom „stricu“ Tinu Ujeviću, koji se s njime često dopisivao zadnje godine života. Ti su dopisi uvršteni i u Tinova Sabrana djela (Zagreb, 1964.-1967.), a spominju ih i publicisti Zlatko Tomičić i Jasen Boko u svojim zapisima o vječnom Tinu. Ovom knjižicom napisanom u povodu predstojeće 120. obljetnice rođenja i ovogodišnje 55. obljetnice pjesnikove smrti osnažuju se uspomene na Tinov iskonski imotski zavičaj, duboka krivodolska kamena uporišta, što se posvjedočuje i malim izborom njegovih zavičajnih stihova i nadahnuća, a ilustrirana je i umjetničkim radovima njegovih župljana. 47

48