Robert Temple Kristalno Sunce [PDF]

Zitiervorschau

Kristalno Sunce Ponovno otkriće izgubljene tehnologije drevnoga doba

Robert Temple (www. robert-temple. com)

Uvod

Sir Arthur C. Clarke

Isus reče: "Kada vam kažu: Odakle dolazite? - kažite im: Došli smo iz svjetlosti..." Evanđelje po Tomi

Digitalizacija Knjige : Equilibrium°

Sadržaj

Zahvale

4 6

Uvod_sir_Arthura_C._Clarkea I DIO MATERIJALNI DOKAZI 1_Izlazak_Na_Svjetlost

8

II DIO PISANI DOKAZI 2_U_Orahovoj_Ljusci 3_Prometejeva_Vatra 4_Slučaj_Nestalog_Teleskopa 5_Potraga_Za_Smrtonosnom_Zrakom

49 84 111 177

III DIO DREVNO ZNANJE 6_Privid 7_Kristalno_Sunce 8_Kamenje_Gromova

213 233 249

IV DIO IZVORI 9_Horusovo_Oko

297

Zahvale Želio bih zahvaliti svom starom prijatelju Arthuru C. Clarkeu, jer me potaknuo na istraživanje na temelju kojeg je nastala ova knjiga i jer je zaokružio temu napisavši uvodnu riječ. Kao i obično, moje je rukopise dotjerala Olivia, moja supruga, koja uvijek prva pročita sve što napišem a zatim to popravi. Ona je za ovaj projekt, koji je u mnogome rezultat zajedničkih nastojanja, prevela oko 80 000 nejas­ nih tehničkih naziva, od kojih su mnogi bili na francuskom jeziku 18. stoljeća. Dugi mi je niz godina pomagala da dosegnem cilj koji se često činio nedostižnim. Bez njezine potpore to jednostavno ne bi bilo moguće. Ona je također zaslužna za likovno rješenje naslovnice a organizirala je i predstavl­ janje knjige, uključujući i moja pojavljivanja u javnosti te brojne recenzije. Neizmjerno sam zahvalan svom veoma posebnom uredniku, Marku Boothu iz Century Books, Kate Parkin, Liz Rowlinson i Hannah Black iz Centuryja, Rodericku Brownu i mojim briljantnim agentima Billu Hamiltonu i Sari Fisher iz A. M. Heath. Moja prijateljica Zhenni ("Jenny") Zhu neizmjerno mi je pomagala tije­ kom mnogih godina, posjećujući sa mnom različite muzeje u kojima sam proučavao leće, fotografirajući izloške i prevodeći s kineskog. Svojom je potporom omogućila da se moje istraživanje u Britanskoj knjižnici znatno skrati. Zahvalan sam joj na vedrini i predanosti kojom je pratila moj rad. Sedam prijatelja koji više nisu među živima zaslužuju moju posebnu zahvalnost. To je ponajprije draga prijateljica, gospođica Mary Brenda Hotham Francklyn, koja je umrla i čini nam se da se to dogodilo jučer, a istodobno kao da je od tada prošla čitava vječnost; profesor Derek de Solla Price, koji nije poživio dovoljno dugo da ga bolje upoznam; Walter Gasson, iznimno predan, velikodušan i srdačan čovjek bezgranična entuzijazma, koji je na moj zahtjev izmjerio i proučio britanske leće, kao dio zajedničkog pro­ jekta, no, umro je prije nego što ga je uspio sa mnom dovršiti; Colin Hardie, neobično ljubazan i predan znanstvenik, pun ushita, koji je preveo relevantne latinske tekstove i spremno udovoljavao mojim brojnim zamolbama; profe­ sor D. E. Eicholz, velikodušan čovjek i znanstvenik širokih obzora, koji je ponovno preveo relevantne odlomke iz Plinijevih tekstova i oduševljeno me poticao u radu te me ovlasti da objavim te prijevode pod njegovim imenom - bio je jedan od rijetkih učenjaka koji se nije bojao novih ideja, nego je spremno prihvaćao priliku da preispita i sagleda tematiku iz drugog kuta.

obostranog interesa i pribavio mi bilješke i preslike članaka o Arhimedovu zrcalu. Preminuli Michael Weitzman pomogao mi je pri proučavanju he­ brejske građe. Donald Easton i Richard Sorabji velikodušno su mi pomogli da dobijem uvid u trojanske leće u Rusiji. Evie Wolff je onih zlokobnih godina za mene provela istraživanja u Istočnom Berlinu. Tony Anderson uputio me u kavkaske legende o Prometeju. Buddy Rogers dao mi je podatke o dragom kamenju. Martin Isler, Gunter Dreyer, Richard Lobban, Hugo Verheyen i John L. Heilbron ljubazno su mi dopustili da objavim njihove ilu-stracije. Bob Lomas i Buddy Rogers pomogli su mi da proniknem u tajnu vikinškog "sunčevog kamena". Peter D. Leigh, tajnik Londonskog koledža optometričara (London College of Optometrics) pružio mi je pomoć i potporu. U Francuskoj mi je Jenny Kidd pomogla optičkim savjetima i dobrom hranom. Zahvaljujem Robertu Bauvalu, koji me upoznao s Billom Hamiltonom i Mohammedom Nazmyjem. Konačno, zahvaljujem osoblju Britanske knjižnice na nadljudskim naporima i vedrini kojom su mi po­ magali u teškim okolnostima; oni su nevidljivi junaci.

Robert Temple

Uvod sir Arthura C. Clarkea Od svih ljudskih izuma teleskop je onaj koji je uz najmanje troškova iznjedrio najveličanstvenije rezultate. Danas ga uzimamo zdravo za gotovo, no, je li itko ikada mogao zamisliti da će dva komadića stakla nekim čudom jednom izbrisati prostor i približiti nam udaljene predmete. Bez teleskopa, bili bismo i dalje posve nesvjesni svoga mjesta u svemiru. Iako se Galileu s pravom pripisuje zasluga za uvođenje teleskopa u širu uporabu 1609. godine, on ga u svakom slučaju nije izumio. Kao što Robet Temple iznosi u ovoj knjizi, koja je rezultat iznimno podrobnih istraživanja, izvanredne leće od kvarca bile su poznate prije nekoliko tisuća godina, stoga je teško povjerovati da Arhimedu - ili nekom kineskom ili egipatskom izumi­ telju davno prije njega - nije nikada palo na pamet da poduzme jednostavan opit i pogleda istodobno kroz dvije leće. Neki povjesničari tvrde da je cejlonski buntovnik, kralj Kasyapa, koji je u 5. st. po Kr. sagradio kamenu utvrdu Sigiriyu (koju sam uvrstio među "sedam svjetskih čuda", u istoimenoj BBC-jevoj emisiji i u kojoj je smješten jedan od glavnih rajskih izvora), rabio teleskop kako bi nadzirao svoj harem. Nažalost, nisam mogao pronaći niti jedan dokaz koji bi potvrdio tu zanim­ ljivu priču. Nadam se da će ova knjiga ohrabriti kustose da preispitaju dio svoga blaga; možda će otkriti kako je jedan od najvećih izuma čovječanstva mnogo stariji - i mnogo značajniji za ljudsku povijest - nego što se do sada sma­ tralo. Arthur C. Clarke Colombo, Šri Lanka, svibanj, 1999.

I. DIO MATERIJALNI DOKAZI

I. POGLAVLJE

IZLAZAK NA SVJETLOST

Više niste ono što sunce obasjava / u svojim dubinama vi ste gorući život sunčeve duše. Vi ste u suncu... Angelos Sikelianos

Zamislite svijet u kojemu ne postoje brodovi i u kojemu nije moguće putovati vodom. U drevno doba u takvom svijetu jedini mogući put bio je kopneni. Pa ipak, arheolozi i povjesničari sučeljeni su s problemom. Naime, postoje dokazi da su ljudi putovali u udaljene krajeve i međusobno trgovali. Ovo bi bilo lako objasniti da su imali brodove, a budući da nisu, stvorene su zamršene teorije o kopnenim putovima, koje su imale objasniti osebujne kulturne veze među narodima. Zamislite zatim da su pronađeni različiti dokazi koji upućuju na to da su brodovi ipak postojali. Međutim, sve su te dokaze stručnjaci odbacili. Sli­ kanje na starim posudama koje prikazuju brodove, samo su primjeri poetičke fantazije ili opisi mitoloških događaja. Olupine pronađene na obalama mora zapravo su "stijene neobična oblika", a stari brodovi zapravo nisu brodovi nego "žrtve bogovima". Drevni zapisi o plovidbama, poput putovanja Sredo­ zemnim morem, samo su priče o izmišljenim događajima. Kakvu bismo iskrivljenu viziju povijesti imali da smo u to povjerovali! Sva drevna putovanja pripisala bi se mitologiji, baš kao i let na Olimp, a mi bismo živjeli u uvjerenju da u davnim vremenima ljudi nisu plovili morima. Nedvojbeno bi se razvila teorija koja bi dokaze za tu postavku pronašla u drevnim religijama: božica zemlje štovala se zato što su se, putujući kopnom, ljudi mogli međusobno posjećivati. Učeni profesori svoje bi studente ne­ umorno uvjeravali da je doista bilo tako, a nitko se ne bi usudio izazvati standardno ili ortodoksno gledište. Oni koji bi se drznuli pretpostaviti da su drevni narodi ipak imali brodove, bili bi prozvani luđacima, a sav pošten i ugledan svijet držao bi se podalje od njih. Jer, svi znaju da u drevno doba nije

bilo brodova. Nažalost, suviše je mnogo ljudi sklono takvom ponašanju, a ništa nije teže nego suprotstaviti se "konvencionalnom mišljenju" stručnjaka. Pitate li bilo koga od njih jesu li u drevno doba postojala povećala, najvjero­ jatnije će odgovoriti: "Naravno da nisu. Za to ne postoje nikakvi dokazi. Takvo što nisam nikada vidio. O tome nije poznato ništa. Ne postoje zapisi o tome." Pa ipak, u ovoj ćemo knjizi pokazati da je naše viđenje povijesti iskriv­ ljeno na način sličan gore navedenom primjeru. No, umjesto da smo povje­ rovali kako u drevno doba ljudi nisu poznavali brodove, povjerovali smo da nisu poznavali optičku tehnologiju. Zbog nedostatka osnovnih informa­ cija, kao i zbog našeg čvrstog uvjerenja da takva tehnologija nije postojala, pogrešno smo protumačili brojne činjenice iz ljudske prošlosti. Povijest, tehnologija, arhitektura, religija, mitologija, pismenost, filozofija, teologija, obrtništvo, manufaktura - sve je to bilo pod utjecajem iskrivljenoga gledišta, izobličeno kao što to čine zrcala u zabavnim parkovima pa izgledamo ne­ razmjerno visoki ili zdepasti. Vrijeme je da se takve pogreške isprave i da se razotkrije istina, uz predočenje čvrstih dokaza. Saznat ćemo da su drevni narodi poznavali više od 450 optičkih naprava, što je ipak nešto više od "nijedne", kako vjeruje većina ljudi. Postoje brojni drevni zapisi koji nas posve eksplicitno i ne­ dvosmisleno izvješćuju kako je optička tehnologija bila u uporabi u davnim vremenima. To čini dokazna građa. Slijede tumačenja koja, potkrijepljena dokazima o postojanju optičke tehnologije, daju novo značenje nekim pozna­ tim motivima. Primjerice, je li moguće da jednooki Kiklop iz Odiseje posje­ duje stanovitu optičku konotaciju, ili je to čudovište samo plod pjesničke mašte? Takvih je mogućnosti doista mnogo i njima ćemo se pozabaviti dalje u knjizi. Podaci s kojima ćemo se susretati i nova tumačenja koja oni omogućavaju, otvorit će nam posve nov pogled na drevni svijet. Malo po­ vijesnih aspekata ostat će nedirnuto tim novim pristupom. Pronaći ćemo odgovore na razna pitanja i riješiti mnoge nejasnoće. S druge strane, ono što nam se činilo jasnim i nedvojbenim smatrat ćemo nepotpunim i var­ ljivim. Izvrnuto je tkanje povijesti i pojavili su se novi uzorci, usuđujem se reći, još ljepši nego dosadašnji. Nikada ne smijemo pomisliti da nas naši preci nemaju čime iznenaditi. Jer, oni su ovdje, u trećem tisućljeću, i nose naočale. Pokazat ćemo, također, kako su se neke učene glave zavaravale vjerujući da mogu prepraviti povijest redigiranjem drevnih tekstova. Većinu će ljudi ta činjenica zaprepastiti. No, mnogi su krivci već odavno mrtvi, pa ne moraju

strahovati za svoje sinekure. Među onima koji su još živi, neki su priznali svoje pogreške i prihvatili novo gledište: profesor Eichholz, koji je prevodio Plinijeva djela, oduševljeno me izvijestio o nekim odlomcima koji se bave optikom. Da je profesor (s kojim sam razgovarao u staračkom domu) znao da su u Plinijevo doba postojale leće te da o tome svjedoče i arheološka otkrića, zasigurno ne bi niti pokušavao, "u skladu s njihovim nepostojanjem", mi­ jenjati značenje teksta. Priča koja slijedi vrlo je neobična. Budući da je djelomice i osobna, najprije ću ispričati kako je sve za mene počelo. U toj sam se zbrci našao posve slučajno, te sam, poput bilo koga drugoga, dugo vremena bio slijep za očite činjenice. Naime, priča o drevnoj optičkoj tehnologiji toliko je zadivljujuća, da bi svatko isprva pomislio kako je nemoguća! Inače, to ne bi bila nikakva novost!

KAKO SAM DOZNAO ZA LAYARDOVU LEĆU Sve je počelo u nizu neformalnih razgovora o svemiru, vođenih u ležernom, pomalo podrugljivom tonu. Kad bolje razmislim, ako su se bogovi samo dobro našalili, tada je takav ton bio posve primjeren. U proljeće 1966. godine, tijekom moga dvotjednog posjeta Engleskoj, počeo sam pratiti snimanje filma 2001 Odiseja u svemiru, u studijima MGM-a u blizini Lon­ dona. Tada sam upoznao Arthura C. Clarkea, i sprijateljio sam se s tim briljantnim vizionarom koji je napisao scenarij za film utemeljen na njegovoj kratkoj priči Stražar (The Sentinel). Arthura nisam često viđao jer je živio u Šri Lanki (tadašnjem Cejlonu), te je samo povremeno dolazio u Englesku. Arthur i ja zbližili smo se krajem 1966. i početkom 1967. U to su se vri­ jeme Arthur i skupina zanesenjaka znanstvenom fantastikom sastajali u pubu zvanom Globe u Hatton Gardensu. Svoje je prijatelje Arthur upoznao mnogo prije, u White Hartu, prema kojemu je nazvao zbirku svojih znanstvenofantastičnih priča, Priče iz White Harta (Tales from the White Hart). No, kada sam upoznao Arthura, njihov se kružok već bio premjestio u Globe. Sastanci su se održavali svaki tjedan, i to su doista bile prilike da se svi pisci znanstvene-fantastike okupe na jednome mjestu. Budući da je bio najpoznatiji britanski pisac znanstvene fantastike, Arthur je često vodio glavnu riječ. Tamo je ponekad navraćao i njegov brat Fred, s kojim smo se također sprijateljili. Povremeno bi dolazio i Isaac Asimov, koga su braća Clarke dočekivali s oduševljenjem. Česti su posjetitelji bili i pisci Brian Aldiss i John Brunner, te je nazočnost tolikih zvijezda na jednome mjestu

bila prava poslastica za znatiželjnike. Sjećam se da je jedan od najčešćih posjetitelja bio još prilično nepoznat Michael Moorocock, koji se prije doimao kao obožavatelj nego kao pisac, unatoč činjenici da je već tada napisao izn­ imno mnogo djela. Prije nego što ga je Odiseja proslavila i stvorila od njega gurua svjet­ skoga glasa, Arthur je izgledao i govorio poput staromodnog bankovnog službenika. Sviđao mi se njegov dubok i smiren glas, posebice kada je najsmjelije i najnevjerojatnije izjave o svemiru iznosio kao da stranku u malom provincijskom gradu izvještava o porastu kamatne stope za 0,4%. Postao sam de facto članom Arthurove pratnje. Pozivao me na ručkove sa svojim zanimljivim prijateljima iz akademskih krugova, pri čemu mi je u prilog išla diploma iz sanskrta. Arthur je volio odlaziti u klub Arts Theatre, nedaleko od trga Leicester, a katkada i u mali talijanski restoran u blizini, u kojemu se posluživala izvrsna tjestenina. Tako sam upoznao Dereka de Solla Pricea, profesora povijesti znanosti pri sveučilištu Yale. U proljeće 1967., prigodom jednog od naših zajedničkih objeda, Arthur, Derek i ja čavrljali smo o neobičnim drevnim predmetima. Upravo je taj razgovor doveo do na­ stanka ove knjige, napisane mnogo godina poslije. Derek je spomenuo neobičan kristalni predmet koji se čuva u Britanskome muzeju u Londonu. Bila je to kristalna leća, babilonska ili asirska, no nitko nije mogao sa sigurnošću reći o kakvoj se vrsti predmeta radi. Predmet je zaista bio oblikovan poput leće, iako prema općeprihvaćenom mišljenju u to doba nije bilo leća. Derek je kanio posvetiti joj se kada bude imao više vre­ mena. Bio sam zapanjen. Arthur, kojemu je Derek već pričao o tome, mudro je kimao glavom. Rekao je: "Znaš, takvih neobičnih drevnih predmeta ima zaista mnogo, i još uvijek predstavljaju zagonetku. Alan Mackay je otkrio da je u Kini iskopana kopča za pojas koja sadrži aluminij koji nije mogao biti poznat u drevno doba. U Iraku je otkrivena drevna električna baterija. I sam sam vidio neke neobične predmete u Indiji i Cejlonu. Konačno, Derekovo otkriće Antikythera mehanizma klasičan je slučaj dokazane drevne tehno­ logije, jer je posrijedi drevna naprava za računanje. Želio bih se u budućnosti pozabaviti tim stvarima. Zašto ne napišeš nešto o tim zagonetkama?" Dogovorili smo se da ćemo nastaviti naše zanimljive razgovore. Sljedeći put, rekao je Arthur, upoznat ću još jednoga istraživača drevnih predmeta. Derek je obećao da će sa mnom ostati u vezi. Doista, poslao mi je svoj rad naslovljen "Babilonska matematika u Novoj Gvineji". Naše planove da nastavimo s druženjem osujetio je časopis Life. Nakon 2001 Odiseje u svemiru Arthur je postao suviše slavan, i privukao je po­ zornost svih svjetskih medija.

Prije nego što započnemo opširno govoriti o optici i lećama, a započet ćemo s Layardovom lećom, želio bih najprije ukratko opisati različite vrste leća, kako bi se čitatelj mogao lakše orijentirati. U osnovi postoje dva tipa leća: konveksne i konkavne. Konveksne su ispupčene, dok su konkavne udu­ bljene. Kada je jedna od sfernih ploha leće zakrivljena, a druga je ravnina, takva se leća naziva plankonveksnom ili plankonkavnom. Vidjet ćemo da je Layardova leća, čiji opis ubrzo slijedi, jedna od takvih leća. Prije oštećenja njezino je tjeme bilo posve plosnato, stoga Layardovu leću možemo opisati kao plankonveksnu. Radi boljeg razumijevanja, podastirem ovdje crtež iz popularno-znanstvene knjige iz viktorijanskog doba, koji prikazuje sve vrste leća. Čitatelj se može povremeno vraćati na ovaj crtež i podsjetiti se vrsta leća o kojima će se raspravljati u sljedećim poglavljima. Ispod crteža su kratka objašnjenja pojedinih vrsta leća.

SLIKA 1: Pet vrsta leća. a: plankonveksna leća, plosnata s jedne, a ispupčena s druge strane; b: plankonkavna leća, plosnata s jedne, a udubljena s druge strane; c: bikonveksna leća, ispupčena s obje strane; d: bikonkavna leća, udubljena s obje strane (takve se leće ne spominju u ovoj knjizi); e: konkavkonveksna leća, udubljena s jedne, a ispupčena s druge strane (poput kristalnoga oka s ritona u obliku bikove glave, koji potječe iz minojske Krete. Riton je antička posuda koja oblikom podsjeća na rog, a njezin je donji dio obično načinjen u obliku životinjske glave, op. prev.). Jednostavno rečeno, konveksne leće povećavaju, a konkavne smanjuju veličinu slike. Izuzevši brojne konkavne kristalne leće (b) otkrivene u Grčkoj, na područjima oko Egejskog mora i u Maloj Aziji, sve do sada otkrivene drevne leće pripadale su vrstama a, c, i (rjeđe, kao umetnute oči na životinjskim ili ljudskim glavama) vrsti e. Linija f-g predstavlja liniju žarišta. Layardova je leća nešto složenija, jer pripada vrsti plankonveksnih leća, te je namjerno iskrivljena, odnosno toroidalno izbrušena (torus je geometrijski lik u obliku prstena, op. prev.), i prilagođena je jednom obliku astigmatizma.

Također bih želio istaknuti kako se općenito smatra da su naočale i tele­ skopi razmjerno mladi izumi. Prihvaćeno je mišljenje da je teleskop izum­ ljen u doba Galilea, te da je početkom 17. stoljeća ušao u uporabu. Što se naočala tiče, upitno je jesu li domišljati izumitelji bili Kinezi ili Talijani, iako su se prvi put pojavile u 13. stoljeću u Italiji. Takvo je barem prevladavajuće mišljenje. S druge strane, prava će se istina razotkriti svakome tko pročita ovu knjigu. Krenimo od početka, pričom o kristalnoj leći iz Britanskog muzeja, zbog koje je ova knjiga i nastala.

PRIČA O LAYARDOVOJ LEĆI Namjera mi je ovdje opširnije govoriti o Layardovoj leći, jer je to prva s kojom sam se susreo, kao i zbog njezine povijesti koja u mnogome odražava pogreške i zablude što okružuju sve drevne leće. Tu sam dugu priču pokušao skratiti, a svatko koga zanima nešto više, može potražiti dodatne informacije u bilješkama na kraju poglavlja. Layardova se leća čuva na Odjelu za zapadnoazijske starine pri Britan­ skom muzeju, gdje je označena brojem 12091. Poznato je da je tu leću 1849. godine pronašao Austen Henry Layard (1817.- 1894.). (Često se navodi da je leću otkrio 1853., no to je godina kada je odlučio objaviti svoje otkriće). Leća je bila poznata pod različitim nazivima; kao leća iz Ninive, leća iz Nimroda, asirska leća ili Sargonova leća, no čini se da je najzgodnije zvati je Layardovom lećom, što su prihvatili i neki noviji pisci, a mi ćemo nastaviti njihovu praksu. Layard je leću pronašao u jednoj od prostorija (označenoj kao soba AB) sjeverozapadne palače u drevnoj asirskoj prijestolnici Kalhuu, poznatoj još i kao Nimrud, iako se u Layardovo doba smatralo kako je riječ o Ninivi. Bilo je to tijekom njegove druge arheološke ekspedicije u Iraku, koju je organi­ zirao Britanski muzej. Layard se nije nimalo ustručavao predmet nazvati pravom pravcatom lećom. Evo što je napisao u izvješću iz 1853. godine: U toj su sobi pronađene i dvije neoštećene staklene posude, kao i fragmenti drugih posuda... Vjerojatno potječu iz istoga razdoblja kao i mala boca, pronađena u ruševinama sjeverozapadne palače tijekom prethodnih iskopavanja, a koja se sada nalazi u Britanskome muzeju. Na tom vrlo zanimljivom predmetu klinastim je pismom ispisano ime Sargona, kralja Asirije, te je naslikan i lik lava. Stoga možemo ustvrditi kako potječe iz druge polovice 7. stoljeća pr. Kr., te da je prema tome najstariji poznati primjerak prozirnoga stakla... Uz

bocu su pronađene... dvije poveće vaze od alabastera, na kojima je ispisano ime istoga kralja. Uz staklene posude pronađena je i kristalna leća, čija je jedna ploha konveksna a druga plosnata. Nje­ zina su svojstva zasigurno bila poznata Asircima, a sama leća je najstariji primjerak povećala i stakla za paljenje. [Ovdje Layard stav­ lja bilješku koju ću ubrzo navesti.] Bila je skrivena ispod krhotina prekrasnog plavog neprozirnog stakla, kojim je očito bio obložen neki predmet od bjelokosti ili drveta, no koji nije pronađen. U lijevom kutu prostorije nalazilo se kraljevsko prijestolje. Tko je bio Sargon, asiriski kralj? Zapravo, njegovo je ime glasilo Sargon II., a vladao je sedamnaest godina, od 722. do 705. god. pr. Kr. Nije poznato je li Sargon bio mlađi brat prethodnoga kralja (koji je vladao samo četiri godine) ili uzurpator. Do posljednje godine svoga kraljevanja Sargon je živio u svojoj prijestolnici, Kalhuu (Nimrod), koja je zapravo bila vojno središte. Najveći dio svoje vladavine Sargon je vodio osvajačke ratove, te se vjeruje da je poginuo u borbi protiv Cimerijanaca i zajednice Tubala u gorju Taurusu. Neki asirolozi smatraju kako je moguće da je Sargon tada bio ubijen. Po svemu sudeći, Sargon je bio sklon megalomaniji (poput svoga suvremenog nasljednika Sadama Huseina), te je u pustoši sagradio novu prijestolnicu Dur-Sharrukin (danas se ondje nalazi selo Khorsabad), u kojoj je proživio posljednju godinu svoga života. Njegov je sin novoizgrađeni grad koristio kao utvrdu, a svoju je prijestolnicu premjestio u Ninivu. Tako je Sargonov grad iz snova, koji su deset godina gradili ratni zarobljenici, bio samo kratak san. No, nastavljajući s opisom Layardove leće, morat ćemo imati na umu da je Sargon u svojoj novoj prijestolnici živio samo godinu dana. Odaja palače u Kalhuu, u kojoj je do tada bilo njegovo prijestolje, bila je prenamijenjena u spremište dragocjenosti. Kao što smo se imali prilike uvjeriti, u toj se odaji doista čuvalo nekoliko predmeta koji su pripadali Sargonu osobno. Layardova ekspedicija u Iraku, te njegova iznimno vrijedna otkrića (zahvaljujući kojima se Britanski muzej može pohvaliti najveličanstvenijim primjerima babilonskog i asirskog kiparstva), opisani su u nizu bogato ilus­ triranih knjiga. O prvoj ekspediciji govore dvije kjnjige naslovljene Niniva i njezini ostaci (Nineveh and its Remains), a druga se ekspedicija opisuje u Otkrićima u ruševinama Ninive i Babilona (Discoveries in the Ruins of Ni­ neveh and Babylori). U Layardovoj bilješki koja se odnosi na otkriće leće piše sljedeće (razlomke sam pretvorio u decimalne brojeve):

Zahvaljujem sir Davidu Brewsteru, koji je ispitao leću, na sljedećoj opaski: "Ova je leća plankonveksna, pomalo ovalnoga oblika, duljine 4,06 cm, širine 3,55 cm i debljine 2,28 cm. Jedna je njezina strana nešto deblja od druge. Ravna joj je površina prilično ujednačena, iako nedovoljno glatka i oštećena. Konveksna površina leće nije brušena ili polirana na sferičnom konkavnom disku, nego je izrađena na kamenom kotaču, ili je oblikovana nekom drugom, jednako grubom metodom. Konveksna je površina prilično glatka, a unatoč načinu na koji je bila brušena žarišna udaljenost iznosi 11,43 cm od plosnate strane. Na leći postoji otprilike dvanaest pukotina koje su nastale brušenjem. Te su pukotine, nedvojbeno, bile ispunjene naftom ili tekućinom koja je otkrivena u topazu, kvarcu i drugim mineralima. Budući da leća ne prikazuje polarizirane zrake pri velikoj zakrivlje­ nosti, njezina je ravna površina, po svemu sudeći, bila prislonjena uz os heksagonalne prizme kvarca odakle je najvjerojatnije i uzeta. Prema obliku i gruboj izradi leće možemo sa sigurnošću zaključiti da nije bila namijenjena za ukras, nego je služila kao leća, bilo za povećavanje ili koncentriranje sunčevih zraka, što doista i čini, iako ne baš učinkovito." Sir David Brewster (1781.-1868.) bio je ugledan škotski znanstvenik i stručnjak za optiku. Nažalost, u njegovu se komentaru potkrala tipografska pogreška, odnosno podatak da debljina leće iznosi 2,28 cm, što jednostavno nije točno! (Njezina je najveća debljina 6,2 mm.) Zbog pogrešnog navoda splasnulo je svako oduševljenje, jer je komadić tako debelog kristala bio dvojbene optičke vrijednosti, s obzirom na ostale dimenzije i činjenicu da kristal nije bikonveksan nego plankonveksan. Konveksnost gornje površine mogla se, stoga, zanemariti. Svoj je članak o Layardovoj leći Brewster objavio 1853., iste godine kada se pojavila i Layardova knjiga. Pod naslovom "On a Rock-Crystal Lens and Decomposed Glass Found at Nineveh" ("O leći od kvarca i razbijenom staklu pronađenom u Ninivi"), članak je bio objavljen u časopisu American Journal of Science, a iznosio je iste podatke koje je naveo i Layard, ali je sadržavao i istu tipografsku pogrešku koja se odnosila na debljinu leće. Pogreška se, dakle, potkrala u Brewsterovu rukopisu, te za nju ne možemo kriviti Layardove izdavače. Prva ilustracija leće objavljena je u listopadu 1883. U odjeljku naslov­ ljenom "Summary of Current Researches Relating to Zoology, Botany, Microscopy, etc." ("Sažetak najnovijih istraživanja s područja zoologije, botanike, mikroskopije, itd.") časopisa Journal of the Royal Microscopical

Society, pojavio se kratak članak pod naslovom "Assyrian Lens" ("Asirska leća"). U članku se iznosi sljedeće: "Sir Henry Layard, u svome djelu Niniva i Babilon (Nineveh and Babyloni) opisuje leću koju je otkrio tijekom svojih iskopavanja, a koja se sada nalazi u Britanskome muzeju. Uz ljubazno dopuštenje dr. Bircha, kustosa Orijentalnih starina, objavljujemo ovdje ilus­ traciju leće . . . [Vidi sliku 2.] "Sir A. H. Layard spominje leću..." Slijedi navod koji započinje riječima: "Osim staklenih posuda otkrivena je i kristalna leća...", a zatim bilješka o Brewsteru."

SLIKA 2: Prve ilustracije Layardove leće, objavljene u časopisu Royal Microscopical Society, London, listopad 1883. Na prikazima prstenastoga ruba, kao i gornje površine, jasno su uočljiva oštećenja (od konveksne površine nadolje), očito posljedice vađenja leće iz metalnog okvira, vjerojatno zlatnog. (Da je okvir bio izrađen od neplemenitog metala, ne bi bilo svrhe odstraniti ga.) Crtež također točno reproducira plosnatost tjemena leće, čemu ostali promatrači nisu pridali dovoljno pozornosti. No, pukotine u kristalu suviše su naglašene.

Dvije ilustracije prikazuju neka oštećenja na leći, no pukotine u kristalu suviše su naglašene, pa je uz ilustracije bila objavljena i sljedeća opaska: "Osjenčane površine na ilustraciji 131, koje predstavljaju unutarnje pukotine previše su naglašene, što pokazuje manji stupanj prozirnosti nego u stvar­ nosti." U Journalovu je izvješću ispravljen pogrešan podatak o debljini leće. Layardova bilješka o rezultatima Brewsterova mjerenja sada je navodila debljinu od 6,3 mm, uz objašnjenje da je prije ispravke u tekstu stajalo 2,28 cm. Međutim, bilo je potrebno 30 godina da se objavi ispravak toga ključnog mjerenja. Teško da je brojno čitateljstvo Layardovih knjiga koje opisuju uzbudljiva otkrića na Srednjem istoku ujedno bilo pretplaćeno na Journal of Royal Microscopical Society, časopis koji čak ni znanstvenici nisu smatrali lakim štivom. Stoga je ispravak rezultata Brewsterovih mje­ renja mogao doprijeti samo do uskog kruga ljudi zainteresiranih za leću, ako je takvih uopće bilo. U svakom slučaju, nijedan se mikroskopičar nije više nikada osvrnuo na tu temu. Francuzi su prvi uvidjeli značenje Layardova otkrića. Ugledan znan­ stvenik Francois Arago saznao je za predavanje o leći koje je Brewster održao 1852. godine, i čiji su sažetak prepričavali članovi Francuske akade­ mije znanosti u Parizu. Taj je sažetak bio objavljen u časopisu L 'Athenaeum Frangais. Francuski se prijevod zapravo pojavio godinu dana prije engle­ skog članka. Arago je spomenuo Layardovu leću u svojoj knjizi Astronomie populaire (Popularna astronomija), objavljenoj u Parizu u četiri sveska, između 1854. i 1857., te u Engleskoj, gdje se pojavila 1855. u dva sveska naslovljena Popular Astronomy. Navodim ovdje njegovu opasku iz engle­ skog izdanja: "Na sastanku Britanske udruge, održanom 1852. u Belfastu, sir David Brewster pokazao je komadić kvarca obrađenog kao leća, koji je nedavno otkriven u ruševinama Ninive. Sir David Brewster, stručnjak za takva pitanja, drži da je svrha te leće bila optička, te da nikada nije služila kao ukras." Aragova se opaska pojavljuje u raspravi o rimskim lećama, o kojima su saznanja počela dolaziti iz Italije te iz relevantnih latinskih tek­ stova. Layardova se leća zatim spominje 1871., kada je klasičar Thomas Henri Martin objavio opširno i skeptično djelo Sur des Instruments d'optique faussement attribues aux ancients par quelques savants modernesi (O optičkim napravama koje neki moderni učenjaci pogrešno pripisuju drevnim narodima). Knjiga je bila objavljena u Italiji, a ne u Francuskoj, vjerojatno zato što je Martin imao loše mišljenje o mnogim priznatim francuskim znanstvenicima. Izgleda da Martin nije govorio engleski, te je o Brewste-

rovu govoru bio upoznat samo preko francuskoga prijevoda iz L 'Athenaeum Frangaisea. (Martin nije znao za Aragovu raspravu, iako je znao za njegovu knjigu, s kojom se očito nije slagao i na koju se nije želio osvrtati.) Martin potpuno odbacuje Brewsterove zaključke: Sir David Brewster misli da je taj mali komad kvarca prava optička leća, a ne jednostavan ukras. Hipoteza engleskoga učenjaka čini nam se nevjerojatnom. Kristal je nedvojbeno bio ukras, poput brončanih i drugih dragocjenih predmeta među kojima je pronađen taj asirski kamen, i poput raznolikog rimskog kamenja o kojemu ćemo još govoriti. Međutim, nije nemoguće da se kristal rabio kao staklo za paljenje. Nije teško uočiti da u ovom kratkom odlomku Martin protuslovi samome sebi. S jedne strane, on ustraje na tome da je Layardova leća "ne­ dvojbeno bila ukras", da bi zatim priznao kako je moguće da se rabila kao staklo za paljenje; u tom je slučaju riječ "nedvojbeno" posve neprimjerena. Cjelokupna Martinova monografija bila je posvećena osporavanju svake mogućnosti postojanja drevne optičke tehnologije, stoga se i ne može uzeti u obzir kao nepristrano djelo. Martin je bio ugledan klasičar i upućen u mnoge opskurne grčke tekstove, poput Aristotelovih rasprava. Velika je šteta što je tako cijenjen znanstvenik bio spreman utrošiti goleme napore u nešto što bismo mogli nazvati sramotnom i sustavnom emotivnom tiradom. Valja također istaknuti da Martin nikada nije proučio nijednu drevnu leću. Godine 1884. Georges Perrot i Charles Chipiez objavili su II. dio svoga golemog djela Histoire de l 'art dans l 'antiquite (Povijest drevne umjetnosti). Baveći se umjetnošću Kaldeje i Asirije, oni usput spominju i Layardovu leću. Opisujući Layardova iskopavanja (koja ispravno smještaju u Nimrud, a ne u Ninivu), navode sljedeće: "To je kristalna leća (od kvarca) čija je konveksna površina, izgleda, vrlo grubo obrađena, po svemu sudeći na kamenom kotaču; unatoč nesavršenoj izradi, mogla je služiti kao povećalo, ili, pri jakom suncu, kao staklo za paljenje." Godine 1901. Pierre Pansier je u Parizu objavio knjigu pod naslovom Histoire des lunettes (Povijest naočala). Britanska knjižnica ne posjeduje ni jedan primjerak toga djela, a u Britaniji postoji samo jedan primjerak i to u knjižnici Britanske optičke udruge (British Optical Association) u Londonu. Pansier piše: Drevni su narodi poznavali konveksna stakla - to je nedvojbeno. U ruševinama Ninive otkrivena je leća od kvarca. Ona je ovalnoga

oblika, duljine 16 mm, a širine 12 mm. Leća je plankonveksna, nje­ zina je površina gruba i zamagljena. Izgleda da je konveksna površina izbrušena na kotaču. Prilično je glatka iako ponešto oštećena. Unatoč tim nedostacima, moguće je izmjeriti žarišnu daljinu, koja iznosi oko 15 cm. Godine 1903. Layardova se leća ponovno pojavljuje, ovaj put u Aus­ triji. Emil Bock je spominje u monografiji od 62 stranice, naslovljenoj Die Brille und Ihre Geschichte (Naočale i njihova povijest). Bock govori o nekoliko drevnih, do tada pronađenih leća, od kojih samo jednu ne smatra pravom lećom. "Moramo pretpostaviti", piše Bock, "da su se te konveksne leće rabile kao povećala i stakla za paljenje." Layardovu je leću prokomen­ tirao sljedećim riječima: "...konačno, plankonveksna leća iz Ninive, promjera 3 cm i refrakcijske vrijednosti od 10 dioptrija. Valja istaknuti kako su sve nabrojane leće konveksne." Bock navodi "promjer" leće od 3 cm, što upućuje na kružni oblik, iako je u stvarnosti leća ovalna, pri čemu joj je veća os 4,2 cm, a manja 3,43 cm. Kao što možemo vidjeti, većina rasprava o Layardovoj leći nije bila pot­ krijepljena rezultatima izravnog promatranja. Međutim, čini se da je Pansier osobno proučio leću. Godine 1922. pojavio se British Museum Guide (Vodič kroz Britanski muzej). U njemu je Layardova leća bila navedena kao predmet broj 222, i opisana kao: Ovalni i plankonveksni komadić kvarca s pukotinama i oštećenjima. Rub joj je izbrušen i okomit, vjerojatno kako bi se leća uložila u vrstu okvira. Kada je oko 1850. ovaj predmet bio donesen iz Nimruda, neki su ga smatrali lećom koja je bila dio nekog optičkog instru­ menta. No, to nije točno; komadić kristala je vjerojatno bio nečiji osobni ukras. Dalje piše da duljina leće iznosi 1 5/8 inča, širina 1 3/8 inča, a maksi­ malna debljina 3/16 inča. Bilo je to prvi put da se Layardova leća spominje u kontekstu nekog optičkog instrumenta. Vjerojatno je to neslužbeno mišljenje jednog člana Muzeja, budući da nisam naišao ni na jedan pismeni izraz takvoga gledišta prije 1930. Godine 1924. o leći je površno pisao njemački asirolog Meissner. U II. svesku svoje knjige Babylonien und Assyrien (Babilon i Asirija) on piše:

... Moguće je da su drevni Babilonci i Asirci rabili izbrušene leće za korekciju kratkovidnosti i dalekovidnosti [miopije i prezbiopije]. Zapravo, u ruševinama Kalaha pronađena je plankonveksna leća od kvarca, čija gruba izrada pokazuje to da nije bio ukrasni predmet, nego povećalo ili staklo za paljenje. Meissner je zatim citirao bilješku iz Vodiča kroz Britanski muzej, stoga su njegove opaske bile javni izazov upućen anonimnom članu Muzeja koji je leću opisao kao ukrasni predmet. Činjenica da je taj navod objavljen već nakon dvije godine, pokazuje da je bilo onih koji su smatrali kako je spo­ menuti dužnosnik prekoračio granice znanstvene nepristranosti, zauzevši dogmatsko stajalište koje protuslovi Brewsterovim, Layardovim i Pansierovim izjavama, a ne pojašnjava ga nikakvim dokazima. Zloporabio je svoj položaj krijući se iza anonimnosti, i podastro je službeni opis (zahvaljujući pristupu uredništvu Vodiča), koji arogantno odbacuje oprečna mišljenja, bez ikakva objašnjenja. Meissner je najblaže rečeno izrazio svoje ogorčenje, javno se izjasnivši o tom pitanju. Konačno, godine 1927. jedan je britanski učenjak još jednom skrenuo pozornost na Layardovu leću. Izuzmemo li opasku iz Vodiča kroz Britanski muzej, prošle su 44 godine od prvog objavljivanja ilustracija leća u časopisu Kraljevskog mikroskopskog društva 1883. Ovaj put pisac je bio H. C. Beck, koji je 1. prosinca 1927. održao predavanje pod naslovom "Drevna povećala" ("Early Magnifying Glasses"), u londonskom Društvu antikvara. Njegovo je predavanje 1928. objavio The Antiquaries Journal. Beck je oduševljeno ustrajao na tvrdnji da su drevni narodi poznavali povećala, navodeći kao primjere egipatske, kartaške i minojske leće. No, o Layardovoj je leći go­ vorio oprezno, kao o "tzv. Sargonovu povećalu": Do sada nismo imali priliku vidjeti nijedno povećalo iz Mezopota­ mije. Takozvano Sargonovo povećalo pogrešno se naziva povećalom jer je njegova površina, iako glatka, posve nepravilna i ne povećava. Staklo iz starijih slojeva, otkriveno na tom području, a posebice čisto staklo, općenito je u vrlo lošem stanju. Godine 1930. W. B. Barker, ugledan optičar i predsjednik organizacije koja se danas naziva Koledž optometričara (College of Optometrics) u Londonu, napisao je članak "Leća iz Ninive", koji je ujedno bio prva opširnija studija o leći nakon Brewsterovih ispitivanja 1852. Iako je i Barker pogrešno naveo da je leća bila otkrivena 1852. godine (tada je zapravo Layard objavio svoje otkriće), dao je do tada najpodrobniji opis leće. Prema njegovim mjerenjima,

"duljina leće iznosi 4,06 cm, širina 3,55 cm, a debljina otprilike 0,635 cm". Barker je primijetivši da Brewsterovo izvješće sadrži pogrešku, izjavio kako "neke dimenzije koje navodi Brewster nisu točne, te je vjerojatno riječ o tipografskim pogreškama." Upravo je Barker prvi zamijetio da je gornja, konveksna površina, bila "nepravilni toroid, s prosječnom zakrivljenošću od +5.00 dioptrija, maksi­ malnom zakrivljenošću od +8.00, te minimalnom zakrivljenošću od +4.00 dioptrije". Oftalmolog Walter Gasson ponovno će potaknuti to pitanje od pre­ sudnog značenja za razumijevanje prave svrhe leće. Izraz "toroidalni" dolazi od riječi "torus", koja označava geometrijski lik u obliku prstena. Očito je toroidalni oblik vrlo različit od sferičnog. Ako je konveksna površina leće brušena toroidalno, a ne sferično, rezultat neće biti "pravilan" oblik u uobičajenom smislu riječi i pri površnom promatranju, ali bit će "pravilan" uzmemo li u obzir da je leća namjerno brušena na taj način. Naime, takve se leće rabe za korekciju astigmatizma. Dovoljno je to imati na umu, stoga ovdje nećemo objašnjavati pojedinosti postupka brušenja. Barker, koji nije bio dovoljno obavješten o starim lećama (on je bio stručnjak za staklo), pogrešno je protumačio "oštećenja u unutarnjoj struk­ turi" kristala, izjavivši kako je očito riječ o "pukotinama u komadu minerala koji je služio kao sirovina". No, pošto je proučio najmanje 150 starih kristal­ nih leća, mogao je zaključiti kako spomenute "pukotine", koje su prethodni pisci nazivali "strijama", nisu postojale na leći u trenutku njezine izrade, nego su posljedice dugotrajne izloženosti udarcima, teretu i sl. Imamo li to na umu, izbjeći ćemo pogrešne zaključke o pravoj svrsi leće. Barkerova je moć zapažanja inače bila vrlo dojmljiva. Uočio je da je u izradu leće bilo uloženo suviše mnogo truda da bi služila tek kao ukras. Brušenje i poliranje kristala mukotrpan je posao, te nije imalo smisla posvećivati toliku pozornost sićušnom ukrasnom predmetu, posebice uzmemo li u obzir da je kristal izvorno bio posve čist i toliko proziran da bi, ako se nosio kao ukras na odjeći, bio gotovo nevidljiv! (Neki su arheo­ lozi tumačili grčke leće kao dijelove ženskog nakita, zanemarujući pri tome važnu činjenicu da žene nisu pretjerano sklone nositi nevidljiv nakit!) Barker piše: Nekoliko je stručnjaka izjavilo kako su ova i druge slične leće najvjerojatnije služile kao ukrasi ili, pak, kao stakla za paljenje. Osobno smatram kako nijedno tumačenje nije ispravno. Kao prvo, složena izrada leće upućuje na svrhu koja nije bila ukrasna, a takav zaključak ne podupiru ni njezine dimenzije ni oblik. Nadalje, budući da leća vrlo nesavršeno skuplja zrake sunca, pogrešno je pretpostaviti

da je služila kao staklo za paljenje; toj bi svrsi bolje poslužila veća leća veće dioptrije... Povijest ove leće vjerojatno je mnogo romantičnija; njezin oblik i veličina pokazuju da je bila namije­ njena nošenju u orbitalnoj aperturi [odnosno, u "očnoj jabučici"], a sudeći prema njezinu žarištu, može se zaključiti da je bila namjerno obrađena kako bi povećavala predmete prilikom rada koji zahtijeva preciznost... Razumno je pretpostaviti da... remek-djela [drevne umjetnosti poput Portlandove vaze] odražavaju vrhunsku vještinu, te da je umjetnik s vremenom postao dalekovidan [dalekovidni ljudi danas nose naočale]. Leća poput ove, koja se držala ili postavljala ispred predmeta koji se obrađuje, omogućila bi umjetniku precizniju izradu. Pretpostavimo li da su umjetnicima doista stajale na raspo­ laganju takve leće, možemo objasniti finoću izrade mnogih drevnih dragulja. Barker se zatim pozabavio mogućim posljedicama koje bi otkriće Layardove leće moglo imati na naše shvaćanje drevne astronomije. Tako od Barkera doznajemo mnogo više nego što bismo mogli izvući iz škrtih podataka navedenih u Vodiču kroz Britanski muzej iz 1922. Starost leće još uvijek nije precizno utvrđena, no ona je vjerojatno napravljena u 7. st. pr. Kr., što bi moglo potaknuti daljnje rasprave o njezinoj mogućoj namjeni. Gospodin A. C. [sic, radi se zapravo o R. Campbellu] Thompson, nekadašnji asistent na Asirskom odjelu pri Britanskome muzeju, objavio je niz radova o astronomima iz Ninive i Babilona, o kojima govore ploče iz doba Assur-barri-pala [odnosno, Asurbanipala], koji je vladao između 668. i 625. god. pr. Kr. Te ploče sadrže izvješća o promatranjima planeta Dilbata, ne­ vidljiva golim okom, ali vidljiva pomoću debelog stakla. Ta činjenica upućuje ha zaključak, a isto je mišljenje izrazio i jedan asiriolog, da su leće poput one iz Ninive rabili drevni astronomi, koji su se služili nekim optičkim instrumentom za povećavanje. Međutim, prva je teorija u svakom slučaju vrlo privlačna, te je opravdano pretpostaviti da se ova leća prije 2 500 godina rabila kao pomagalo u djelatno­ stima koje zahtijevaju preciznost, te kao takva zaslužuje pozornost suvremenih optičara. Zahvaljujući suradnji i ljubaznosti direktora Britanskog muzeja, omogućeno nam je objavljivati fotografije leće.

Kako smo mogli vidjeti, Barker je bio taj koji je krajem 1929. godine pribavio poznate rane fotografije Layardove leće i prvi koji je objavio te fotografije. Astronomske tekstove o kojima govori Barker objavio je 1900. godine R. Campbell Thompson. Planet zvan Dilbat danas se smatra Venerom, koja je svakako vidljiva i bez teleskopa. No, još uvijek nije odgovoreno na pitanje jesu li drevnim astronomima doista bili poznati "vanjski" planeti, Galilejevi Jupiterovi mjeseci i Saturnovi prstenovi, kao što je upitna i sama mogućnost da su stari narodi rabili primitivne teleskope. Drevne grčke i kineske predaje upućuju na te dvije planetarne pojave u našem Sunčevom sustavu, a koje nije moguće uočiti okom. Poznaje ih i pleme Dogona iz Malija u zapadnoj Africi, što ne bi bilo moguće bez uporabe teleskopa. Međutim, drevni teleskopi nikako ne mogu objasniti kako Dogoni znaju za bijelu patuljastu zvijezdu Sirijus B, s obzirom na njezin položaj u blizini zvi­ jezde Sirijus A, kao i zbog nemogućnosti rješavanja paralakse, da ne spo­ minjemo jednako nerješiv problem svjetline. Ni sama Layardova leća nema potrebna svojstva koja su mogla biti od koristi u teleskopu (zbog njezina toroidalnog oblika), stoga ne treba o njoj raspravljati u tom kontekstu. Godine 1957. glasoviti povjesničar znanosti R. J. Forbes obratio je pozornost na Layardovu leću u 5. svesku svoga djela Studies of Ancient Technology (Studije o drevnoj tehnologiji). Unatoč činjenici da se u mnogim svojim knjigama bavio tehnološkim dostignućima starih naroda, Forbes je pitanju drevnih leća posvetio tek dvije stranice! Iako je slovio za iznimno temeljitog i obavještenog znanstvenika, o drevnim je lećama znao koliko i većina ljudi. Prihvaćao je da su različite leće koje je spomenuo bile povećala "pogodna za rezbarenje". Sve što je mogao reći o Layardovoj leći bilo je: 'Dijametar "plankonveksne leće iz Ninive", takozvanog Sargonova stakla, iznosi otprilike 3 cm, a da je njezina glatka površina pravilna, bila bi to leća od otprilike 10 dioptrija. S obzirom na stanje u kojemu se sada nalazi, može se ustvrditi kako ne povećava.' Ta je izjava očito netočna (vidi raspravu dalje u tekstu). Sljedeće godine, 1958., ugledni povjesničar astronomije i optike Henry C. King napisao je članak pod naslovom "Leće iz starine" ("Lenses in Antiquity"), koji odražava njegovo nepoznavanje relevantnih izvora, no u kojemu se ipak spominju brojne drevne leće. Opširnije se pozabavivši Layardovom lećom, King piše: Asirski su obrtnici izradili manju količinu staklenog posuđa kako bi udovoljili potrebama ograničenog domaćeg tržišta. Iz Asirije potječe

i najstariji poznati primjer vještine brušenja leća. Godine 1853., tije­ kom iskopavanja u ruševinama drevnoga grada Nimruda, sir Henry Layard otkrio je primitivnu leću... Ona potječe iz 700. god. pr. Kr. ... Napravljena od prozirnog kvarca, leća je ovalnog oblika, duljine 4,06 cm, širine 1,4 cm i debljine 2,28 cm. Jedna je površina gotovo potpuno plosnata, dok je druga konveksna, iako prilično nepravilna. Konveksna površina nalikuje nepravilnom toroidu, što znači da, promatrano iz različitih smjerova, ima različite optičke vrijednosti. Stoga je žarišna daljina različita za svaki smjer ili meridijan, pri čemu maksimalna žarišna daljina iznosi otprilike 43,18 cm, a minimalna 20,32 cm. Izgleda da je konveksna površina brušena na kamenom kotaču, što bi moglo objasniti brojne ravnine koje uzrokuju nepra­ vilnosti u zakrivljenosti površine. Unatoč tome, površina je prilično glatka. Leća je izvorno mogla služiti samo kao ukras, manje vjero­ jatno kao staklo za paljenje, a posve sigurno ne kao povećalo, odnosno kao sredstvo za poboljšanje vida. Iako je kvarc sada teško oštećen, nedvojbeno da je izvorno bio čist; da je njegova površina bila sferična, mogao je poslužiti kao povećalo pri radu koji zahtijeva preciznost, poput obrade dragog kamenja ili čitanja sitnog teksta ispisanog klinastim pismom. Leća iz Nimruda ni u kojemu slučaju nije jedini poznati primjer prozirnoga kamena u obliku leće. Dr. King je prvi jasno izjavio da je kristal od kojega je izrađena Layardova leća nekoć bio čist. Nije ponavljao budalaste teorije o napuklinama ili nafti, ustvrdivši kako razlog svih nepravilnosti na leći treba tražiti u oštećenjima. Kada sam 1980. stupio u vezu s Henryjem Kingom, kako bih od njega zatražio bilješke o različitim drevnim lećama koje je proučavao, King, tada pred mirovinom, poslao mi je pismo koje me rastužilo (21. svibnja, 1980.): Članci o kojima govorite, a posebice moji, nemaju akademsku vri­ jednost - u svome sam se radu oslanjao na sekundarne izvore, pa ga se i ne može nazvati istraživanjem. Istina, ocrtao sam područje za­ nimanja i omogućio podrobnije studije, no, općenito uzevši, mom radu nedostaje ozbiljnost. Što se mene tiče, prepustio bih ga zabo­ ravu! To se i dogodilo. Moj optički materijal, kao i mnogo drugih stvari, gotovo je potpuno uništen... U svakom slučaju, želim vam mnogo uspjeha u vašim istraživanjima i podupirem vaš pokušaj da uđete u trag lećama iz Woodwardove zbirke.

Kingove neobjavljene informacije bile su, tako, nepovratno izgubljene. On je zapravo proučio mnoge stare leće, a to je više nego što su učinili mnogi njegovi preteče, stoga mislim da je u tom pitanju prestrog prema sebi. Godine 1962. veliki povjesničar kineske znanosti Joseph Needham, s kojim sam se poslije sprijateljio i otputovao u Kinu, objavio je knjigu koja se bavi fizikom, jednu u nizu knjiga naslovljenih Science and Civilization in China (Kineska znanost i civilizacija). U odjeljku o optici, on spominje različite drevne leće Zapada: "Na Zapadu je već u drevno doba bio poznat kvare; glasoviti primjer obrađenog kvarca babilonskog [sic: treba stajati asirskog] podrijetla (iz 9. st. pr. Kr.) opisao je Layard." Godine 1965. optometričar James R. Gregg objavio je knjigu The History of Optometry (Povijest optometrije). Drugo njezino poglavlje nosi naslov "Early Knowledge of Glass and Lenses" ("Staro znanje o staklu i lećama"), u kojemu Gregg iznosi: U ruševinama Ninive [sic], koje potječu otprilike iz 700. god. pr. Kr., otkrivena je najglasovitija od svih drevnih leća. Leća, koja se danas nalazi u Britanskome muzeju, plosnata je s jedne, a konveksna s druge strane, te je očito bila uglađena kako bi Kaldejcima poslužila za određenu svrhu. Pa ipak, još nema dokaza koji bi upućivali na njezinu pravu namjenu. Možemo, stoga, samo pretpostavljati o njezi­ noj optičkoj namjeni, iako bi bila idealna za paljenje. Krajem šezdesetih, mnogi su ljudi, zainteresirani za neobične pojave, saznali za Layardovu leću, te se o njoj počelo naširoko raspravljati i izvan znanstvenih krugova. U to je vrijeme Derek Price počeo o tome pričati lju­ dima poput mene i Arthura Clarkea. Kako sam već rekao, Derek je tada bio profesor povijesti znanosti na sveučilištu Yale, te su njegovi komentari imali težinu. Otkrio je mehanizam Antikythera, složeni grčki mehanizam za računanje, pronađen u olupini broda, te je u to vrijeme radio na svojoj stu­ diji, konačno objavljenoj 1974. Derek je izrazio želju da podrobno prouči Layardovu leću. Nažalost, umro je mlad i prije negoli je uspio ostvariti svoju nakanu. U tome bi nedvojbeno uspio, međutim, leća je još mnogo godina bila nedostupna, zbog čega bi barem neko vrijeme morao odustati od toga pothvata. Kao rezultat glasina koje su se šezdesetih godina proširile o neobičnoj pojavi - bile su to plodne godine za takve teme - novosti o Layardovoj leći počele su kružiti među učenjacima s rubnih područja znanosti, kao i među potpunim neznalicama koji su samo tragali za senzacijama. Razni "lucka-

sti" tipovi opsjedali su Britanski muzej raspitujući se o Layardovoj leći. Naravno, Muzej su posjećivali i oni koji uopće nisu bili "luckasti". Kako bilo, među osobljem Muzeja zavladali su panika i prijezir - ta kako je bilo moguće odmah procijeniti tko je "luckast" a tko nije? Situacija je dosegnula vrhunac kada je 1969. kontroverzni pisac Erich von Däniken spomenuo Layardovu leću u svojoj knjizi Chariots of the Gods? (Božje kočije?), svjet­ ski bestseler prodan u nekoliko desetaka milijuna primjeraka koji je, prema nekim procjenama, u prodaji nadmašio čak i Bibliju. Von Däniken je bio uvjeren da je "Bog bio astronaut", te da mnoštvo neobičnih artefakata diljem svijeta zapravo potječe iz svemira i da su ih za sobom ostavili izvanzemaljci. O drevnim je lećama iznio sljedeću neodređenu i zbunjujuću tvrdnju: U Egiptu i Iraku otkrivene su kristalne leće koje se danas mogu iz­ raditi samo primjenom cezijeva oksida, drugim riječima, oksida koji se može proizvesti samo u elektrokemijskom procesu. Von Däniken nije ponudio nikakvo objašnjenje za svoju neobičnu tvrdnju, stoga moram priznati kako ne razumijem o čemu govori, osim da je za izradu Layardove leće (koju ne spominje poimence) bio potreban elektricitet! Ispod fotografije Layardove leće koja se nalazi u Dänikenovoj knjizi piše: "Asirska kristalna leća iz 7. st. pr. Kr. Za brušenje takve leće potrebna je složena matematička formula. Odakle su Asirci mogli steći takvo znanje?" Očito ne postoji veza između teksta u knjizi i onoga ispod fotografije. Pa ipak, fotografija je privukla najviše pozornosti, te je Layardovu leću vidjelo nekoliko desetaka milijuna ljudi. Pokraj leće stajala je pločica s jasno uočljivim natpisom "Britanski muzej", te su u Muzej ubrzo počele hrliti gomile znatiželjnika, raspitujući se o neobičnom predmetu. Sjećam se da je početkom sedamdesetih kristalna leća bila glavna tema razgovora u svim pri­ likama i na svakome mjestu. Layardova je leća tako postala dijelom popu­ larnog folklora, iako nitko nije znao njezino ime niti kakve druge pojedino­ sti. Ljudi su ispredali priče o misteriju kristalne leće skrivene u Britanskome muzeju - leće koju su ljubomorno čuvali paranoični arheolozi, čiju su si­ gurnost mogle ozbiljno ugroziti tisuće znatiželjnika, da su imali dovoljno snage i volje to učiniti. Ali, naravno, misterij je privlačan upravo stoga što ni po koju cijenu ne smije biti razotkriven; takvo što samo bi mu oduzelo čarobnost. Godinama ne dopuštajući pristup Layardovoj leći, Britanski je muzej nehotice pridonio sveopćem ludilu. Još jedan ozbiljni i mnogo značajniji istraživač bio je Walter Gasson, oftalmolog, optičar i vodeći povjesničar na svome području. Svoje je po-

vijesne studije nastavio šezdesetih godina (prvo njegovo djelo takve vrste bilo je objavljeno 1939.) i dovršio je velik dio značajnih radova. No, nije mu bio omogućen pristup Layardovoj leći, za koju mu je rečeno da se "vadi iz okvira". To je "vađenje" trajalo mnogo godina! Godine 1972. Britanski muzej konačno je popustio pod pritiscima i ponovno izložio Layardovu leću. Te ju je godine Gasson imao priliku vi­ djeti u Babilonskoj galeriji kao izložak broj 6, kojemu se datum nastanka smještao otprilike između 900. god. pr. Kr. i otprilike 700. god. pr. Kr. Kustos Zapadnoazijskih starina dopustio je Gassonu da prouči leću i izmjeri je, pa su objavljeni prvi detaljni podaci o leći nakon 120 godina u Brewsterovu ispiti­ vanju. Rezultate je Gasson iznio u svom ključnom članku "The Oldest Lens in the World: A Critical Study of the Layard Lens" ("Najstarija leća na svi­ jetu: kritička studija Layardove leće"), godine 1972. u časopisu The Ophtalmic Optician. Nažalost, naslov članka ne govori istinu, jer Layardova leća nikako nije najstarija leća na svijetu. Gasson je opisao poteškoće na koje je nailazio pokušavajući dobiti pris­ tup Layardovoj leći (opširnije o tome doznao sam iz razgovora s njim), da bi nakon podužeg uvoda i citiranja Brewsterova izvješća, konačno objavio rezultate svoje analize: Kao što smo rekli prije, ta ponešto zamagljena kristalna leća nije bila uložena na način na koji upućuje ilustracija (1930.), nego je postavljena na plastičan držak, kao što pokazuju dijagrami (slika 1). . Rezultati mjerenja u skladu su s Barkerovim. [Moja novija mje­ renja nešto su preciznija, iako su gotovo jednaka njegovim, uz odstupanje od otprilike 2 mm.] Pomnim proučavanjem pod lupom se može uočiti da je rub leće lagano uzdignut, što znači da je leća bila uložena u vrstu okvira koji je davno nestao. Autoru je, ne bez oklijevanja, bilo dopušteno da izmjeri površine leće pomoću sferometra [instrumenta sastavljenog od tri iglice, koji omogućava pre­ cizno mjerenje zakrivljenosti površine, pri čemu se dobivene vrije­ dnosti izražavaju u dioptrijama]. Kao što je naveo Brewster, jedna je strana leće prilično glatka, a površina joj je plosnata. Druga, pomalo izgrebana konveksna sferična površina toroidalno je zakrivljena i varira od +4.0 i 8.0 D [D=dioptrija], što opet govori u prilog Bar­ kerovim izvješćima iz 1930. Kut zakrivljenosti pri +4.0 D iznosi otprilike 165° u odnosu na kraću os leće. Dva dioptrijska meridijana nalaze se otprilike pod pravim kutom.

Okrenemo li leću pod kutom od 90° u smjeru koji se odnosi na leće kakve se koriste za naočale, možemo smatrati da je njezina jakost +4D sf / +4D cil os 75°. Zbog indeksa loma, koji kod kvarca iznosi 1,523, i prema kojemu je kalibriran sferometar, nastaje razlika u jakosti [izraženoj u dioptrijama; on podastire formulu i ispravlja vrijednosti na 4,25D i 8,5D, što je od malog značenja]... Začuđuje, međutim, da tako ugledan znanstvenik kao što je bio sir David Brewster nije reagirao na tiskarsku pogrešku prema kojoj debljina leće iznosi 2,28 cm, iako u stvarnosti ona iznosi 0,635 cm. U svakom slučaju, ta velika pogreška postaje uočljiva već prilikom površnog promatranja leće, čak i sa znatne udaljenosti... Gotovo savršen ovalni oblik leće potiče na daljnja zanimljiva nagađanja. Mnogo bi lakše bilo kamenom izbrusiti leću kružnog oblika. Sferičnu je zakrivlje­ nost također lakše postići nego toroidalnu, posebice uzmemo li u obzir da je ovaj drevni obrtnik uspio postići gotovo posve plosnatu donju površinu. Svakom su amateru te činjenice poznate iz iskustva... Autor smatra da su jakosti leće i njezin oblik rezultati unaprijed smišljenoga plana. Gotovo savršen ovalni oblik i dimenzije 41x35 mm odgovaraju veličini očne šupljine. Valja razmotriti mogućnost da je leću rabio neki pisar koji je radio u knjižnici palače i možda bio dalekovidan... Dimenzije 41x35 mm u skladu su sa starom "000" veličinom oka, standardom postavljenim prije 1930. godine. Stariji naraštaji optičara zasigurno još pamti okvire za astigmatičare i pincenez naočale bez okvira veličina 0, 00 i 000. Taj ovalni oblik i dimen­ zije 41x35 mm gotovo posve odgovaraju standardima koje je 1927. postavio Odbor za optičke standarde, uz osnu razliku od otprilike 6 mm. Gasson zatim navodi bilješku iz udžbenika o oftalmološkim lećama, koji je objavljen 1935. i koji sam i sam koristio. Bilješka sadrži crteže leća, od kojih jedna oblikom odgovara Layardovoj leći. Taj zapanjujući vizualni dokaz dojmljiviji je čak od Gassonovih izjava. Naime, sličnost je odmah uočljiva. Gasson napominje da leća ne bi bila pogodna kao staklo za paljenje: Naime, leća prilično visoke astigmatične konfiguracije ne bi mogla uspješno skupiti zrake sunca, jer joj jedno meridijalno žarište iznosi otprilike 24 cm a drugo 12 cm, stoga srednja vrijednost (sph+cyl/ 2=4+4/2=6.0D=f) iznosi otprilike 16 cm. Leća ne može skupiti zrake sunca toliko uspješno da bi mogla služiti kao kondenzirajuće staklo za paljenje. S druge strane, minoj-

SLIKA 3: Četiri tipa leća veličine "000", prema standardima prije Drugog svjetskog rata. Ilustracije su načinili Emsley i Swaine i uključili ih u svoj udžbenik Ophtalmic Lenses (Oftalmološke leće, 1935./1940.). "Pravilni ovalni oblik" (gore desno) gotovo je jednak obliku Layardove leće, što je prvi uočio Walter Gasson. I suvre­ mena i drevna leća imaju pravilan ovalni oblik; veća i manja os suvremene leće iznose 2,95 cm i 3,85 cm, dok veća os Layardove leće iznosi 3,43 cm, a manja 4,2 cm. Stoga je razlika u odnosu na kraću os manja od 5 mm, a u odnosu na dužu os 3,5 mm. Malo je vjerojatno da bi se moglo postići veće "poklapanje" za oftalmološku leću. ska leća, koju je 1927. na Kreti otkrio Forsdyke, bila je kružnoga oblika, promjera otprilike 2,5 cm, žarišne daljine otprilike 2,54 cm i dioptrije +40,0D... Općenito, drevna stakla za paljenje imaju kraću žarišnu daljinu [od Layardove leće], što je pridonosi boljoj koncen­ traciji sunčevih zraka. Gasson također ističe: Prema mišljenju muzejskih stručnjaka, a to su mišljenje dijelili i neki raniji pisci, leća je služila kao ukras, možda kao medaljon ili oznaka položaja ili čak kao talisman koji je vlasnika štitio od zlih utjecaja. Međutim, za takve pretpostavke još uvijek nema nikakvih dokaza.

Gasson je ispravno nedostatke na leći objasnio kao posljedice oštećenja: Neka su oštećenja vidljiva pod povećalom na stražnjoj strani plo­ snate površine. Nedvojbeno su ona posljedice vanjskih pritisaka i propadanja površine, budući da je od izrade leće do njezina otkrića proteklo mnogo stoljeća. Gasson ističe da je leća pronađena na području nekadašnjega Nimruda, a ne Ninive, što je vjerovao Layard, te da bi najbolje bilo leću nazvati Layardovom, "prema njezinu glasovitom viktorijanskom pronalazaču". Sedamdesetih je godina među zainteresiranima za neobičnosti bio po­ pularan američki pisac William R. Corliss, koji je u svojim Sourcebooks (Knjige podrijetla), u kojima je prikupio brojne neobične činjenice o ljudskoj prirodi. Godine 1976. Corliss je objavio pamflet pod naslovom Strange Arti­ facts: A Sourcebook on Ancient Man (Neobični predmeti: Knjiga podrijetla o drevnom čovjeku) Bio je to zapravo njegov drugi pamflet o neobičnim predmetima iz davnine. Corliss je naišao na Brewsterovo izvješće o Layardovoj leći iz 1853. u časopisu American Journal of Science, i objavio njegov sažetak ne dodavši ništa novo. No, ubrzo je velik broj ljudi izvan znanstvenih krugova prvi put čuo za leću, a oni koji su vidjeli fotografiju u Dänikenovoj knjizi, mogli su saznati nekoliko stvarnih činjenica o tajanstvenom pred­ metu. Godine 1978. Layardova je leća bila katalogizirana kao: "Nimrud. SZ palača, odaja AB. Ovalna leća od brušenog kvarca s jednom plosnatom i jednom konveksnom površinom. Vjerojatno dio nekog ukrasa. Dijam.: 4,06 cm x 3,55 cm; debljina: 0,635 cm." Sigurnost kojom se 1922. tvrdilo da je leća bila dio nekog ukrasa (kako je isticao Vodič) sada je ublažena na vjerojatnost, što je zvučalo mnogo "znanstvenije"! Dogmatizam je očito napušten kao suviše sramotan i arogantan. Te sam godine (1978.) naručio nove fotografije Layardove leće koje je prikazuju prislonjenu uz oko, što vizualno potvrđuje Gassonovo stajalište, te kako povećava slova jednog novinskog isječka. Te fotografije do sada nisu bile objavljene jer su moje vlasništvo. Objavljujem ih ovdje kao fotografije 35, 36 i 37. Godine 1980. na pločici pokraj Layardove leće izložene u odjeljku Muzeja pod nazivom Asirski podrum, vitrina 4, broj 13, pojavio se novi tekst: Iz sjeverozapadne palače, Kalhu (Nimrud). Komadić kvarca s jednom plosnatom i jednom konveksnom površinom. Posjeduje određena

optička svojstva te se možda radi o leći. Druga je mogućnost da mu je svrha bila ukrasna. Osoblje Britanskog muzeja konačno je sastavilo opis predmeta koji nije bio tendenciozan, nego posve neutralan s obzirom na njegovu svrhu. Godine 1981. Leonard Gorelick i A. John Gwinnett objavili su dva članka u američkom arheološkom časopisu Expedition, u kojima su se poza­ bavili problemom izrade minijaturnih predmeta u davnini. Opovrgnuli su zamisao o uporabi leća kao pomoćnih sredstava pri takvom radu, zaključivši da su drevni graveri bili kratkovidni! Taj nevjerojatan zaključak donesen je zbog nedostatka podataka o postojanju drevnih leća, izuzevši Layardovu, te su autori izjavili kako će ih u postojanje drevnih leća povjerovati samo "ako vide barem jedan primjer [takve leće]". Nije poznato jesu li objavili još koji rad o toj temi, stoga se može zaključiti da nikada nisu saznali kako se u muzejima diljem svijeta čuva na stotine drevnih leća. Gorelick i Gwinett su potražili pomoć od "stručnjaka za kamen, gospodina Martina Waltera, koji je imao u kvarcu izraditi kopiju leće", na temelju nekih neodređenih rezul­ tata mjerenja provedenih na Layardovoj leći. Refrakciju je zatim proveo optičar koji je izvijestio da leća ima "jakost od 2 dioptrije, iako u znatnoj mjeri iskrivljuje sliku". Autori ne spominju kojim su se rezultatima pri tome koristili, ne navode izvore niti bilješke; jesu li možda slijedili Brewsterovo izvješće koje iznosi pogrešan podatak o debljini leće (2,28 cm)? To ne znamo. Izrada replike zaista je dobra zamisao, no cjelokupno izvješće ostaje i dalje anegdotalno i nekalibrirano, jer nisu iznesene nikakve pojedinosti! Pa ipak, autori članaka smatraju kako je njihov postupak valjan, a njihovi zaključci konačni. Međutim, valjanost njihovih postupaka jednako je dvoj­ bena kao i ona Ericha von Dänikena; i on je izrađivao replike i na temelju njih stvarao zaključke ne iznoseći pojedinosti. Godine 1996. Peter James i Nick Thorpe objavili su knjigu Ancient Inventions (Drevni izumi), o kojoj sam napisao povoljnu recenziju u časopisu Nature. U njoj su objavili fotografiju Layardove leće i popratni komentar. Zaključili su da je leća: ...najvjerojatnije služila za povećavanje. Razlog zbog kojeg su Asirci rabili optička sredstva bio je jednostavan. Njihovi su obrtnici sli­ jedili staru mezopotamsku tradiciju izrade precizno izrezbarenih pečata... Prilikom proučavanja tih prikaza, arheolozi se obično služe povećanim fotografijama ili povećalima - jednostavno zato što se pojedinosti na mnogim pečatima ne mogu jasno razabrati tek okom.

Razumno je pretpostaviti da su se i sami obrtnici služili nekim optičkim sredstvima koja su im pomagala pri radu... leća koju je pronašao Layard slaba je, iako dovoljno jaka da "može povećavati". (Predmete povećava 0,5X) [To nije točno; neki njezini dijelovi povećavaju i do dva puta. James i Thorpe očito nisu sami izmjerili povećanje.] Pa ipak, i to je bilo dovoljno da izazove kontroverzije koje traju već više od stoljeća. James i Thorpe oštro su kritizirali Gorelicka i Gwinetta (1981.), ističući zapanjujuće nedosljednosti u njihovoj logici. *** Ovime završava pregled dokumentarnih izvora koji se odnose na Layardovu leću, počevši od 1852. do danas. Sada je vrijeme da obratimo pozornost na fizički opis predmeta koji je mnogo opširniji od svih dosadašnjih opisa. Čitatelji koje zanima samo sažetak mogu preskočiti ove stranice. Slijedi moj opis predmeta, nakon kojeg će nam biti jasnije što on zapravo predstavlja.

IZVJEŠĆE O LAYARDOVOJ LEĆI, 1998. Lokacija: Department of Western Asiatic Antiquities, British Museum, London (Odjel za zapadnoazijske starine, Britanski muzej, London) Broj predmeta: 12091

KVARC. PLANKONVEKSNA, OVALNA Maksimalna debljina: 6,2 mm Minimalna debljina: 4,1 mm Duža os: 4,2 cm Kraća os: 3,43 cm Presječnice dviju osi tvore križ sv. Andrije i iznose 4,17 cm, što upućuje na pravilan elipsast oblik. Opis: Leća je nejednake debljine, a rub je zanimljiv jer se njime protežu duboke, ali jednolike paralelne strije, urezane pod kutem od 20° u odnosu na horizontalu. One su nedvojbeno namjerno urezane, pomno i metodično. Namjera je vjerojatno bila stvoriti rub grube, ali pravilne teksture koja bi vrlo čvrsto "sjela" u okvir. Taj je postupak neuobičajen kod kristalnih leća, te se

može pretpostaviti da je obrtnik uložio iznimne napore kako leća ne bi ispala iz svoga okvira jer se bojao bijesa vlasnika koji je možda bio neki moćnik. Stanje: Na gornjem rubu, a posebice pri kraju kraće osi, vidljiva su oštećenja. Na njima nema nečistoće niti znakova izlizanosti, te se čini da su nastale nedavno, najranije nakon iskopavanja. Bilo bi točnije nazvati ih udubljenjima. Najveće udubljenje, koje se proteže od gornje površine nadolje, načinjeno je malim oštrim oruđem, no čini se da je ograničeno na dio koji je bio dostupan dok je leća ležala u okviru, budući da se ne proteže do dna. Po svemu sudeći, netko je izvadio leću iz vrlo čvrstoga okvira. Prema smjeru udubljenja može se pretpostaviti da je rub bio zaštićen, te da je ležao u vrlo čvrstom okviru u trenutku oštećenja. Iako je u Layardovim iskopava­ njima sudjelovalo mnogo ljudi, a teško je zamisliti da ga je prevario jedan od njegovih pomoćnika, valja uzeti u obzir mogućnost da je dragocjeni okvir od plemenitog metala bio odstranjen i ukraden prije nego što je Layard pro­ našao leću. Takav se slučaj zbio i prije. Godine 1834. zlatni okvir s plankonveksne Noline leće, iskopane iz grčkoga groba u južnoj Italiji, odstranio je jedan od radnika i prodao ga trgovcu koji ga je dao rastopiti. Leća je tada predana arheologu kao da nikada nije ležala u okviru. Ovaj je poslije saznao za prijevaru i izvijestio kako je "rub leće zbog toga oštećen", što se, vidjeli smo, može reći i za Layardovu leću. (Okvir od plemenitog metala može se rastopiti i prodati, nakon čega više nije moguće ući u trag njegovu podrijetlu, stoga je mnogo jednostavnije odstraniti okvir nego ukrasti čitav predmet.) Layardova leća ima tako debeo rub da je njezin okvir od plemenita metala morao biti debeo barem 5 mm. Siromašni bi se radnik time znatno okoristio, budući da vrijednost takva okvira odgovara otprilike vrijednosti šest zlatnih prstenova. Pri vrhu i na dnu ruba uočljivi su nizovi veoma malih "ogrebotina". No, pomnim ispitivanjem uočit ćemo kako uopće nije riječ o "ogreboti­ nama", nego o urezanim rubnim crtama. U njima ima malo nečistoće, unatoč činjenici da je nakon iskopavanja leća očito bila nekoliko puta čišćena. Nečistoća je odstranjena s ruba tako temeljito da je postupak pranja i čišćenja leće zasigurno bio dugotrajan i mukotrpan. Duž baze ruba protežu se maleni izvorni urezi, koji su veći od gore spomenutih rubnih crta, ali mnogo manji od udubljenja za koja pretpostav­ ljamo da su nastala pri vađenju leće iz okvira. Vjerojatno su izvorni urezi nastali dok se leća stavljala u okvir. Na gornjoj i baznoj površini leće uočljivi su znakovi istrošenosti. Obje su površine izbrazdane crtama koje se međusobno presijecaju, što upućuje na pretjerano grubo pranje leće nakon iskopavanja, ribanje i "poliranje".

Čini se da je svojedobno korištena i prilično gruba četkica (vjerojatno u 19. stoljeću), pa su nastale mnoge ogrebotine. Leća, a posebice njezina bazna površina, prepuna je sićušnih rupica, vjerojatno posljedica dugotraj­ nog boravka pod zemljom (otprilike dva i pol tisućljeća), tijekom kojeg su površine kvarca pretrpjele manja oštećenja. Te mikroskopske rupice sadrže prljavštinu do koje se nije moglo doprijeti makroskopskim čišćenjem. Zbog te prljavštine nakupljene u sićušnim, gotovo nevidljivim rupicama, leća je lagano zatamnjena, iako samo površinski, a uzmemo li u obzir i gore spomenute ogrebotine, leća se danas ne doima posve čistom. Uz to, postoje i jasno uočljive pukotine i strije, koje još više zamagljuju leću. Brojne rupice na baznoj površini pokazuju da okvir leće u trenutku kada se našla pod zem­ ljom nije imao donju površinu; da je to točno, ogrebotine nastale vađenjem leće iz prstena protezale bi se čitavom visinom ruba. Valja također istaknuti da je u izvornom obliku kvarc bio posve proziran, a da je njegov okvir imao donju površinu, leća bi bila posve nevidljiva, stoga bi vidljiva bila samo donja površina okvira, a ne i sam kvarc. Nadalje, na leći su uočljive dvije velike pukotine i nekoliko manjih, koje izvorno nisu postojale. Pukotinu koja se proteže više-manje longitudinalno (iako pod prilično velikim kutom od 30° u odnosu na dužu 03), možemo naz­ vati lateralnom pukotinom; ona je dugačka 3,2 cm i zajedno s transverzal­ nom pukotinom koja je također dugačka 3,2 cm tvori oblik slova T. Ta je transverzalna pukotina mnogo opasnija od lateralne, jer je doprla do bazne površine pa je na njoj također nastala pukotina. S desne strane T-formacije nadolje, proteže se niz manjih strija. U blizini središta gornje površine nalazi se 2,5 mm dugačko, račvasto udubljenje (sada je očišćeno od prljavštine). Budući da je to udubljenje smješteno odmah iznad lateralne pukotine, čini se da je posljedica udarca teškim i nejednakim predmetom, vjerojatno metalnim. Međutim, predmet nije bio tup i plosnat, što je bio najčešći slučaj kod drugih kristalnih leća koje sam imao prilike ispitati, nego, sudeći prema račvastim formacijama, rebrast ili zakrivljen. Račvaste formacije upućuju na nekoliko uzastopnih udaraca malim, tvrdim metalnim predmetom, možda zakrivljenim krajem dugačkog metalnog štapa koji je snažno pao na čvrstu površinu kristala, tako da je nekoliko puta odskočio. U blizini se može uočiti i urez u obliku luka koji može ali ne mora biti povezan s tim nizom udaraca. Konačno, na gornjoj površini, gledano prema dolje, iznad desne polo­ vice transverzalne T-pukotine, nalazi se još jedno oštećeno područje. Od njega (prema središtu) protežu se paralelne ogrebotine, vjerojatno novijeg datuma. Vjerojatno je na površinu pala teška četka od čelične žice, koja je zatim povučena prema središtu; otprilike osmi paralelni "zubac" udario je na

ovome mjestu površinu leće. Može se pretpostaviti da su u 19. stoljeću takvi predmeti bili grubo čišćeni neposredno nakon iskopavanja. Konfiguracija: Testovi provedeni pomoću sferometra dokazuju da je bazna površina savršeno plosnata u svim smjerovima i u svim točkama, osim na oštećenom dijelu koji je oštećen: ako se tri igle sferometra postave duž trans­ verzalne T-pukotine, pokazat će se odstupanje od samo +0,25 D, zbog velike pukotine koja je prodrla do bazne površine. Duž duže osi, gornja površina ima +4.25 dioptrije. Duž kraće osi ima +6,25 dioptrija. Slijedeći liniju pukotine, možemo izmjeriti dioptriju od +4,00. Ortogonalno u odnosu na pukotinu, dioptrija iznosi +7,25. Iz mjerenja provedenih na formaciji u obliku križa sv. Andrije, koji dijeli duža os, dobi­ vamo +4,45 D s T-pukotinom na lijevoj strani za smjer SZ-SI, te +5,75 D za smjer JZ-SI. Kao što je uočio Walter Gasson, s kojim sam prije njegove smrti imao priliku jedno vrijeme surađivati i s kojim sam opširno raspravljao o Layardovoj leći, njezina gornja površina bila je "toroidalno izbrušena". Leća se danas toroidalno brusi kako bi se proizvele površine nejednake konveksnosti, koje su pogodne za korekciju astigmatizma. Gornja se površina spušta nadolje, u blizini lijeve strane T-formacije sve do ruba, da bi se zatim uzdigla na području pri lijevom kraju spomenute formacije i lateralne pukotine. Ta neravnomjerna površina nije nastala slučajno, nego je posljedica namjernog toroidalnog brušenja. Vidi Komentare na sljedećoj stranici. Povećanje: Ako se leća dovoljno podigne, postiže se povećanje od 1.25X, te od 1,5X uz određeno iskrivljenje, ako je duža os horizontalna. Ako je kraća os horizontalna, na desnoj se polovici (pri čemu je T-formacija gore) postiže povećanje od 1,25X, a na lijevoj 1,5X, koja, ako se leća još podigne, postiže povećanje od 2X, bez značajnijeg iskrivljenja. No, ta se činjenica može vrlo lako previdjeti, zbog zamagljenja nastalog oštećenjem površine (takvih poteškoća izvorno nije bilo). Izvorno stanje: Ova je leća prije oštećenja bila posve prozirna, čista i glatka. Bio je to vrhunski obrađen komadić kvarca. Komentari: Pri izradi ovoga predmeta uloženi su veliki napori i strpljenje: 1 Pronađen je savršen komadić kvarca, bez nedostataka vidljivih nakon početnog rezanja. (Važno je istaknuti kako nesavršenosti kvarca postaju

vidljive tek kada postupak rezanja uznapreduje; tako tvrdi jedan stručnjak za brušenje leća iz 18. stoljeća.) 2 Izrađena je savršeno plosnata baza. To je vrlo neuobičajeno. Većina drevnih "plankonveksnih" leća, bilo kristalnih bilo staklenih, imaju lagano kon­ veksne baze. Izrada posve plosnate baze bez devijacija, što potvrđuju usavršeni suvremeni instrumenti za mjerenje leća, zahtijeva vrhunsku vještinu i tehnologiju, te goleme napore. 3 Iznimni su napori uloženi i u izradu neobična ruba. Za urezivanje para­ lelnih crta bilo je također potrebno mnogo vremena i truda. Teško je objas­ niti zašto je obrtnik smatrao da je takvo što bilo potrebno, osim ako ga na to nije naveo strah, možda strah od bijesa nekog moćnika.

O ČEMU JE ZAPRAVO RIJEČ? Moguće je izvući nekoliko zaključaka, od kojih su neki definitivni a neki vjerojatni. Definitivni bi zaključci morali zaustaviti jalove rasprave, ostavljajući otvorenima samo neke aspekte koje će uzeti u obzir budući ispitivači. Evo nekih definitivnih zaključaka koje možemo bezrezervno pri­ hvatiti: 1 Otkriće i izvješća o leći: Leća je otkrivena 1849. godine. O tome je prvi put javno progovorio Brewster 1852. Prvo je izvješće objavljeno 1852. na francuskom jeziku, a 1853. Brewster i Layard objavili su svoja izvješća na engleskom jeziku. Prva ilustracija leće pojavila se 1883. Godine 1930. objavljena je i njezina prva fotografija. 2 Ozbiljne studije o leći: Tijekom 146 godina nakon njezina otkrića, samo su četiri osobe provele temeljita fizička ispitivanja leće: sir David Brews­ ter, W. B. Barker, Walter Gasson i ja. Brewsterovo je izvješće sadržavalo brojne tipografske pogreške, koje su ispravljene tek nakon nekoliko desetljeća. 3 Vrijeme nastanka leće: Ne poslije 7. st. pr. Kr. 4 Izvorno stanje leće nakon izrade: Savršeno čista i prozirna, bez nedosta­ taka. Izrađena je od komadića kvarca vrhunske kakvoće. Nakon rezanja, koje je pokazalo da kvarc nema nikakvih nedostataka, leća je bila polirana.

(O kakvoći kvarca moguće je suditi tek nakon rezanja, stoga je konačan izbor učinjen nakon rezanja, a prije poliranja.) 5 Je li leća ležala u okviru? Nedvojbeno jest. To je moguće zaključiti iz broj­ nih ureza i znakova izlizanosti. Kada je bila pronađena, leća je ležala u okviru od plemenita metala. On je bio odstranjen, a Layardu je predana leća bez okvira. Velika je pozornost bila posvećena izradi ruba leće, kako bi se osiguralo što čvršće prianjanje uz okvir i kako bi se leća zaštitila od oštećenja. 6 Je li bazna površina leće bila posve plosnata? Jest. U sadašnjem stanju na baznoj površini leće postoji stanovita devijacija zbog pukotine koja dopire do nje. Savršena plosnatost baze upućuje na vrlo pomnu izradu i visok stupanj stručnosti. Ispitao sam mnoge kristalne leće koje bi se mogle nazvati plankonveksnima, iako su zapravo bikonveksne, jer su im baze lagano ispupčene. Savršeno plosnate baze posjeduju mikenske leće koje sam ispitao tijekom boravka u Grčkoj. Njihovi su majstori bili jednako vješti kao i oni koji su izradili Layardovu leću. 7 Je li leća ikada služila kao staklo za paljenje? Ne. Za to nema potrebna svojstva. 8 Odgovara li veličina leće veličini orbitalne aperture (očne šupljine)? Da. Njezina veličina odgovara službenim britanskim standardima postavlje­ nima 1927. godine. To pokazuje i fotografija koja ne ostavlja mjesta dvoj­ bama. 9 Povećava li? Da. Unatoč činjenici da su mnogi tvrdili kako leća uopće ne povećava, ili kako je njezina sposobnost povećavanja zanemariva, doka­ zano je da leća zaista povećava, i to do stupnja koji uopće nije zanemariv. Svaki dio leće postiže povećanje od 1,25X, što bi svakoj blago dalekovid­ noj osobi omogućilo čitati bez naočala. Ako se dovoljno visoko podigne i ispravno postavi, postiže se povećanje od 2X, bez značajnijeg iskriv­ ljenja. Zbog zamagljenosti leće, kao posljedice brojnih oštećenja, to je teško ustanoviti, stoga je potrebno iskustvo u ispitivanju starih kristalnih leća i poznavanje njihovih svojstava. U izvornom obliku leća je mogla postići takvo povećanje, jer je bila posve prozirna, te je kao takva mogla poslužiti dalekovidnoj osobi, iako bi joj možda smetale nepravilnosti u povećanju na gornjoj površini leće, zbog njezina toroidalnog oblika. O svrsi toroidalnog brušenja i dalje se može nagađati, no činjenica jest

da leća povećava u razmjeru od 1,25X do 2X, bez značajnijih sferičnih aberacija (iskrivljenja). Nakon što smo ustanovili ove činjenice, možemo se pozabaviti vjerojat­ nostima koje dopuštaju različita mišljenja i tumačenja. 1 Je li gornja površina leće namjerno "toroidalno " brušena, ili obrtnik nije bio dovoljno vješt? Unatoč uvjerenju koje je izrazilo nekoliko pisaca, uključujući Brewstera, da je gornja površina leće bila brušena grubom metodom, svi su se složili da je ona iznimno glatka; međutim, ovdje leži protuslovlje, jer se postavlja pitanje zašto bi netko tako izvanredno izgladio grubo izbrušenu leću? Zašto je ne bi još izbrusio? Očito je izvorno stanje gornje površine leće obrtnik smatrao posve prihvatljivim. Osim toga, zašto bi netko nakon izrade savršeno plosnate baze ostavio gornju konveksnu površinu neravnomjernom, kada se takva nepravilnost mogla lako popraviti? I konačno, čemu golemi napori oko izrade bes­ prijekornoga ruba kako ta "gruba" leća ne bi ispala iz svoga ležišta? Sve činjenice pokazuju da gornja površina leće izvorno nije bila "gruba", te da je namjerno toroidalno izbrušena. Rekao bih da je razlog zbog kojeg su toroidalno brušenu gornju površinu neki pisci smatrali "grubom" u nje­ zinoj nepravilnosti. Taj se zaključak prirodno nameće, osim ako promatrač nije obaviješten o optičkoj svrsi toroidalnih leća. U tom slučaju, "gru­ bost" gornje površine objašnjava se veoma posebnom namjerom. Stoga sam slobodan zaključiti - a mnogi neće dijeliti moje mišljenje - da je gornja površina te pomno obrađene leće bila namjerno brušena na taj način. Međutim, to vodi do zapanjujućeg zaključka: 2 Koja je bila stvarna svrha Layardove leće? Po mom mišljenju, sve upućuje na namjerno proizvedenu toroidalnu leću. A toroidalne leće imaju samo jednu svrhu: ispravljaju astigmatizam. Postao sam svjestan koliko značenje ima ta činjenica tijekom dugih razgovora koje sam 1980. vodio s Walterom Gassonom. Tada sam se, naime, s njime sprijateljio, iako ga nisam poznavao 1972., dok je radio na svojoj studiji o Layardovoj leći. Nakon objavljivanja studije 1972. godine, Gasson je i dalje špekulirao o Layardovoj leći, no nije mu se pružila prilika da objavi sljedeće radove o toj tematici. Povjerio mi je da je, nakon dugog razmišljanja, bio spre­ man uzeti u obzir mogućnost da je Layardova leća namjerno toroidalno izbrušena i kao takva namijenjena astigmatičnoj osobi. Pitao se zašto bi, izuzevši "grubu" toroidalnu površinu, u svakom drugom pogledu leća bila besprijekorno obrađena. Zaključio je da se nitko nije usudio razmišljati

o pravoj namjeni leće zbog njezine velike starosti. Godine 1980. Walter je bio posve uvjeren da bi mogao vrlo brzo pronaći astigmatičnu osobu čija bi se anomalija učinkovito ispravila Layardovom lećom. Problem je u tome što su se toroidalno brušene leće namijenjene korigiranju astigmatizma u Europi počele proizvoditi tek sredinom 19. stoljeća, da bi u širu uporabu ušle tek početkom 20. stoljeća. Međutim, Layardova leća potječe iz 7. st. pr. Kr.! Bila je to dvojba koja je doista tjerala na mozganje. Walter i ja nastavili smo analizirati taj problem i konačno smo zaključili kako Asirci (ili možda neki strani obrtnik koji je za njih proizveo leću) nisu mogli posjedovati dovoljno razvijenu optičku teoriju koja bi im omogućila da dizajniraju i proizvedu toroidalno brušenu leću na temelju proračuna. Nešto konzervativnije, a u svakom slučaju sigurnije gledište, s obzi­ rom na nedostatak dokaza, bila je pretpostavka da je leća proizvedena me­ todom pokušaja i pogrešaka, odnosno, na temelju iskustva, a ne teorije. No, čak se ni u tom slučaju ne smije podcijeniti tehnološko dostignuće koje predstavlja toroidalna leća prilagođena određenom obliku astigmatizma. Osoba kojoj je bio namijenjen taj izvanredan predmet vjerojatno je bila vrlo značajna. Za postizanje takvoga rezultata metodom pokušaja i pogrešaka bilo je potrebno izraditi velik broj leća sve dok se ne bi pronašla ona koja savršeno "odgovara" budućem vlasniku. Preostale su se leće možda konveksno izbrusile i pretvorile u povećala. Činjenica da je Layardova leća otkrivena u odaji s kraljevskim prijes­ toljem mogla bi značiti da je izvorno služila kao "monokl" nekog moćnika, možda i samoga Sargona, budući da je njegovo ime pronađeno na nekim obližnjim predmetima. Možda je čak i kraljev pisar bio dovoljno značajan da ga se "opremi" takvim specijaliziranim monoklom. Na asirskim loka­ litetima nije pronađen tako velik broj kristalnih leća kao, na primjer, u Troji (Schliemann ih je pronašao 49), Efezu (oko 30 ili 40) i Knososu (ondje je pronađen velik broj leća, kao i ostaci drugih kristalnih pred­ meta, stoga ukupan broj kristalnih leća ovisi o tome uključujemo li u njega i određene vrste kristala). Tri spomenuta grada bila su u različitim razdobljima središta proizvodnje kristalnih leća (Knosos je bio najstarije središte, jer potječe iz minojskog doba). Nije nemoguće da su u proizvodnji leća za ispravljanje astigmatizma sva tri grada primjenjivala metodu pokušaja i pogrešaka. Naravno, izrada takvih leća, koja zahtijeva goleme napore i mnogo vremena, dolazila je u obzir samo za potrebe kralja ili kakavog drugog moćnika. Može se pret­ postaviti da je u asirskoj prijestolnici djelovao strani obrtnik koji je nakon niza neuspjelih pokušaja konačno uspio proizvesti leću koja je savršeno odgovarala oku asirskoga kralja ili nekog moćnika koji je žarko želio

ispraviti svoj nedostatak. Kada je konačno izbrušena odgovarajuća gornja površina, trebalo ju je ispolirati. Nakon toga je pomno izrezbaren rub leće kako bi ona što bolje "sjela" u okvir od plemenita metala - vjerojatno zlata - iz kojega ni u kojemu slučaju nije smjela biti izvađena i čija je svrha bila štititi je od bilo kakvih oštećenja (posebice ako je leća bila kraljev monokl, jer je gospodar bio sklon iskazati bijes). No, je li Layardova leća doista bila Sargonov monokl? Pozabavimo se malo ovim pitanjem. Činjenica da je Sargon preselio svoju prijestolnicu u drugi grad i ostavio leću za sobom pokazuje da leća nije pripadala njemu. Nadalje, on je poginuo na Taurusu, a tamo je očito otišao bez monokla. Uvjeren sam, stoga, da je Sargon monokl naslijedio ili pak oduzeo nekom drugom moćniku. Možda je pripadao njegovu bratu, ako je prethodni vladar doista bio Sargonov brat, ili možda njegovu ocu. Jedan mi je asirolog (čije ime neću spominjati i tako kompromitirati njegov položaj) napomenuo da je izraelski kralj Jošija, kojeg je Sargon porazio, možda posjedovao monokl, koji je tako postao dijelom kraljevskoga pli­ jena. Smatram da je takav scenarij vjerojatan. Mnoge zemlje, koje su, za razliku od Asirije, bile u blizini središta proizvodnje kristalnih leća (u to ćemo se imati priliku uvjeriti dalje u knjizi), slale su Sargonu svoje darove i plaćale mu namete, a to je činio i frigijski kraj Mida. Mnogo je vjerojat­ nije da je leća potekla iz neke zapadnije zemlje ili kraljevstva smještenog sjeverozapadno od Asirije, gdje je već postojala stoljećima stara tradicija izrade kristalnih leća. Primjerice, Efez i Troja bili su glasovita središta takve industrije; tijekom iskopavanja u Troji otkriveno je 49 primjeraka kristalnih leća, dok je u Efezu iskopano više od 30 primjeraka. Moguće je da je monokl pripadao nekom umrlom ugledniku, stoga se optička vri­ jednost toga izvanrednog komadića kristala smatrala beznačajnom s obzi­ rom na to da je njegov vlasnik bio mrtav, iako je taj vlasnik možda bio i sam kralj. Leća je mogla biti dar opisivan kao "predmet koji je na svome oku nosio taj-i-taj kralj", dragocjeni kuriozitet koji je još uvijek nekome mogao poslužiti kao povećalo. Vjerujem, dakle, da je Layardova leća bila pomno obrađen monokl na­ mijenjen astigmatičnoj osobi, možda i samom kralju. Njezina veličina odgo­ vara veličini očne šupljine, ležala je u okviru, te je možda bila vrsta lornjona. Iako je za izradu leće bilo potrebno mnogo vremena i ustrajnosti, ona je izvanredno tehnološko dostignuće, čak i u nedostatku teorijske podloge razvijene optičke znanosti. Stoga je možemo nazvati jednim od najdojmljivijih proizvoda drevne tehnologije.

Toliko o prvom optičkom predmetu kojim se bavi ova knjiga. Sretan sam što sam bio u mogućnosti dati ovo izvješće, više od trideset godina nakon što sam doznao o postojanju Layardove leće. U ovoj ćemo knjizi upoznati zapanjujuće mnogo drevnih leća. Njih je, naime, toliko da ne možemo ne upitati se kako su mogle proći nezapaženo!

LEĆE, POSVUDA LEĆE U muzejima diljem svijeta čuvaju se mnoge drevne leće. Zapravo, i sam posjedujem jednu koja potječe iz Grčke . Već i sama količina tih drevnih predmeta opovrgava mišljenje kako "ne postoji nijedna drevna leća". Naime, one su posvuda. Zašto ih, onda, nitko ne vidi? Situacija doista zbunjuje. Upravitelj muzeja u jednoj sredozemnoj zemlji, objavio je članak u kojemu ističe kako su drevni narodi poznavali leće, zaboravljajući pritom spomenuti da su upravo u njegovu muzeju izloženi primjerci kristalnih leća iz davnine! Možda ih nije vidio! Kako bilo, jednostavno ih je zanemario. Djelatnici Britanskog muzeja još uvijek nisu svjesni činjenice da se, osim Layardove leće, u različitim odjelima Muzeja čuva još nekoliko drevnih leća. Optički predmeti koje posjeduje Britanski muzej raspodijeljeni su na četiri ili pet odjela, koji međusobno vrlo malo komuniciraju. Zapravo, grčki kristali, za koje se svaki posjetitelj može uvjeriti da povećavaju predmete u svojoj blizini, izloženi su upravo u tom muzeju, a nije mi poznato da je itko objavio kakav komentar o njihovim optičkim svojstvima. Navest ću ovdje nekoliko poznatijih drevnih leća, koje sam kasnije nazvao "imenovanim lećama", kako bi nam postalo jasnije koje je razmjere poprimila ta neobična masovna sljepoća. U Dodatku se opisuju mnogi neobični drevni predmeti, uključujući "čudesnu" leću iz Mainza, otkrivenu u Njemačkoj 1875. godine; leću kralja Napulja kojoj se do danas nije uspjelo ući u trag, a koja se prvi put spominje u 18. stoljeću; Cumingovu leću, iskopanu u londonskom Cityju; leće koje je u Egiptu otkrio sir Flinders Petrie; i izvanrednu leću u mome vlasništvu, koju nazivam Prometejevom lećom. Odlučio sam te fascinantne predmete ostaviti za kraj knjige, kako ne bi splasnula čitateljeva želja da sazna nešto više o toj tematici. No, svatko tko je ozbiljno zainteresiran za materijalne dokaze o drevnoj optici ne bi trebao preskočiti Dodatak II, u kojemu sam također naveo strane

znanstvene izvore uz opširne bilješke, stoga se znatan dio podataka vezanih za tu tematiku nalazi upravo u Dodatku II. Nakon svega rečenog, slijedi kratko izvješće o raznolikosti drevnih leća i sudbini koja ih je snašla. Ovdje ću ukratko opisati samo dvije drevne leće: leću iz Nole i leću iz Kaira.

LEĆA IZ NOLE Godine 1834. u grčkom grobu u Noli u južnoj Italiji otkrivena je plankonveksna leća. Njezin promjer iznosi 4,5 cm, a ležala je u zlatnom okviru. Međutim, "okvir je poslije odstranio radnik koji je pronašao leću i prodao ga nekom trgovcu, stoga je leća ponešto oštećena", izjavio je profe­ sor A. Kisa i dodao: "Predmeti pronađeni u Noli i Mainzu nedvojbeno su bila povećala." No, leća iz Nole netragom je nestala. Kisa, njemački profesor koji je umro prije nekoliko desetljeća, zaboravio je spomenuti gdje se ona nalazi. U neznanju su nas ostavili i Mach i von Sacken, koji su također zaboravili spomenuti gdje je leća iz Mainza, unatoč činjenici da su je do danas samo oni imali priliku vidjeti. (u Dodatku II opisat ću kako sam ušao u trag leći iz Mainza, koja se danas čuva u Beču.) Prvo izvješće o leći iz Nole sastavio je barun Heinrich von Minutoli. On je živio u Napulju, u blizini Nole, stoga je bio u prilici proučiti leću na samom nalazištu. Taj ga se predmet toliko dojmio da je barun bio uvjeren kako su "drevni narodi poznavali vještinu brušenja stakla". Međutim, kako je von Minutoli pisao isključivo na njemačkom, znanje o leći iz Nole bilo je ograničeno samo na njemačko govorno područje, kao što je bio slučaj i s lećom iz Mainza. Zapravo, Nijemci su bili zainteresirani za same leće, dok su Francuzi bili skloniji drevnim tekstovima o kojima su beskrajno dugo razgo­ varali. O drevnim će tekstovima biti riječi u jednom od sljedećih poglavlja, te ćemo imati više nego dovoljno prilika navoditi francuske učenjake. Godine 1936. leću iz Nole usput je spomenuo Donald B. Harden u svojoj knjizi o rimskom staklu. Držao je da konveksne leće potječu iz minojskog doba, a da su u rimsko doba "ušle u široku uporabu..." Spomenuo je i brojne druge drevne leće iz rimskoga doba. Godine 1961., nadasve sumnjičav Emil-Heinz Schmitz kratko se osvrnuo na leću iz Nole i nekoliko drugih leća, ne pridavši im nikakvo značenje, osim "ukrasnog". Ne treba ni reći da Schmitz nikada nije proučio taj "ukras iz Nole". Nažalost, još nije poznato gdje se nalazi leća iz Nole. Čini se da ju je posljednji vidio Kisa, koji je 1908. godine o tome objavio izvješće, zaboravivši pritom spomenuti gdje ju je vidio. Je li moguće da je Kisa

zapravo nikada nije vidio, nego je preuzeo podatke iz Minutolijeva izvješća. To bi značilo da nakon 1834. ili 1835. leća iz Nole više nikada nije bila pod­ vrgnuta ispitivanju! Možda još leži u ladici u podrumu nekog talijanskog muzeja, zaboravljena i zanemarena. U Dodatku II vidjet ćemo kako njezin slučaj nije usamljen.

LEĆA IZ KAIRA Tu leću, jednu od četiri otkrivene kod Karanisa u Egiptu između 1924. i 1929. godine , imao sam zgodnu priliku osobno proučiti i fotografirati 1998. godine u Egipatskome muzeju, na trgu Tahrir u Kairu, koji se nekada zvao Kairski muzej . (Moguće je da će leća biti premještena u novi muzej koji se gradi u Kairu.) Djelatnici Egipatskog muzeja bili su najsusretljiviji, najljubazniji i najučinkovitiji od svih muzejskih djelatnika koje sam susretao na svojim putovanjima. Rečeno mi je da je leća izložena na premiere etage (prvom katu); Egipćani se još uvijek naširoko služe francuskim jezikom. Tako sam, deset minuta nakon ulaska u Muzej, pronašao leću. Nalazila se u vitrini B, u sobi 49, u 2. odjeljku. Sljedeći dan pridružio mi se dr. Mahmoud el Helgwagy, kustos 2. odjeljka. Oko vitrine su postavljene klupe kako nam se posjetitelji ne bi približavali; ubrzo su doneseni stol i stolac, a konačno je otvorena i vitrina, koju je trebalo najprije otključati, a zatim prerezati žičani pečat. Leća mi je zatim predana na proučavanje. U katalogu Kairskog muzeja nalaze se dvije bilješke o leći: "Predmet koji nalikuje plankonveksnoj leći - blijedozeleno staklo. Promjer: 0,05 [cm]." te: "Predmet koji nalikuje leći - blijedozelena boja. Staklo. 3. st. po Kr." (Arheolozi iz Michigana smatrali su da je proizvedena oko 100. god. po Kr.) Kada sam ugledao leću, prilično sam se iznenadio. Naime, nisam opazio da je staklo zelenkaste boje, unatoč činjenici da su Donald B. Harden, u svojoj knjizi Roman Glass from Karanis (Rimsko staklo iz Karanisa, 1936.) i autori kataloga Kairskog muzeja tvrdili kako je staklo doista zelenkasto. Pomislio sam da možda postajem slijep za boje. No, sve što mogu učiniti jest opisati ono što sam vidio, bilo to u skladu s onim što sam morao vidjeti ili ne! Harden je također izjavio kako su na leći uočljive mrlje duginih boja, te brojni ružičasti mjehurići i crne mrlje. No, nisam vidio nikakve mjehuriće, kao ni dugine boje ili crne mrlje, iako sam vidio mnogo prljavštine na površini leće o kojoj on ne govori ništa. Ustanovio sam kako maksimalna debljina leće iznosi 7,2 mm, dok Harden tvrdi da ona iznosi 7,5 mm. Izmjerio

sam i promjer leće te zaključio da on varira između 4,93cm i 5,03 cm, jer leća nije posve okrugla. Prema rezultatima Hardenova mjerenja promjer leće iznosi točno 5 cm. Debljina ruba varira između 0,6 mm i 1 mm. Harden izjavljuje da su rubovi leće oštri i debljine manje od 1 mm. Baza leće je posve plosnata, a na njezinoj su površini uočljivi kružni tragovi brušenja, što jasno pokazuje da je leća bila podvrgnuta rotacijskom brušenju. U tim se tragovima zadržalo dosta nečistoće. Leća je inače posve očuvana, te na njoj nema nikakvih oštećenja. Čini se da nikada nije ležala u okviru. Površine su joj savršeno glatke. Najzanimljivije obilježje te izvan­ redne rimsko-egipatske leće jest njezina potpuna prozirnost, koju ometa samo nakupljena nečistoća. Stoga je bilo lako izmjeriti povećanje, što nije uvijek moguće za drevne staklene leće. Kada leća počiva na svojoj bazi, ono iznosi 0, no podignemo li je, postiže se povećanje od 1,5X. Mogla je, stoga, savršeno poslužiti dalekovidnim osobama kao pomagalo pri čitanju. Kakvoća te leće je prvorazredna a staklo je vrhunski obrađeno, što upućuje na iznimno visok stupanj stručnosti obrtnika iz drevnog Karanisa.

OSTALE, NEIMENOVANE LEĆE Čitatelju će se možda činiti da sam u Dodatku II analizirao mnogo leća, no "imenovane leće" samo su kap u moru. Postoji više od 450 drevnih optičkih predmeta, te sam ih davno prestao brojati. Kamo god bih pošao, pojavljivalo ih se sve više. Svojedobno sam mislio da ih mogu sve nabrojati, ali nakon mnogo godina istraživanja bio sam prisiljen priznati poraz. Nitko ih ne može nabrojati - taj je zadatak nemoguć. Tim sam se problemom bavio više od 30 godina i sve što mogu reći jest da ih je bilo sve više, i više, i više. Postoji nekoliko velikih zbirki leća: kartaške, mikenske, minojske, leće s Rodosa i leće iz Efeza, koje su konkavne i slike smanjuju 75%, zbog čega su pogodne za kratkovidne ljude. U Skandinaviji postoji više od stotinu kristalnih leća, od kojih sam nekoliko osobno proučio i izmjerio. Bio sam u tri skandinavske zemlje, gdje sam mjesec dana proučavao kristalne leće. Neke od njih opisane su u Dodatku X. Postoji i mnogo drevnih britanskih leća (vidi Dodatak XI). Konačno, tu su i rimski stakleni predmeti koji su se rabili za povećavanje. Velik broj tih predmeta pronađen je u Njemačkoj. Za samo kratak opis svih leća bilo bi potrebno barem deset knjiga. Čak i za one koje sam sam pronašao ne bi bio dovoljan običan katalog. U ovoj knjizi nema mjesta za izvješća o većim zbirkama leća na koje sam naišao tijekom svojih istraživanja. Primjerice, Schliemann je u Troji pronašao 49 konveksnih kristalnih leća, od kojih se neke mogu vidjeti na

fotografiji 40, uključujući izvanrednu perforiranu leću, kroz čije je središte graver mogao provući svoje oruđe, dok je leća povećavala njegovu radnu površinu. Dvadeset sam godina tragao za trojanskim lećama i dva puta poslao prijatelja u zlokobno ozračje Istočnog Berlina, ne bi li od nesusretljivih mu­ zejskih djelatnika doznao barem nešto o njihovoj sudbini. Međutim, doznali smo samo laži o tome kako su leće uništene u Drugom svjetskom ratu, kada su savezničke snage bombardirale grad. Poslije su Rusi priznali kako posjeduju glasovito trojansko zlato koje je otkrio Schliemann, a sredinom devedesetih ustanovilo se kako su među tim zlatom bile i leće. Fotografije u boji i rezultati površnih mjerenja objavljeni su u knjizi The Gold of Troy (Tro­ jansko zlato). No, sve leće navedene u toj knjizi označene su navodnicima, jer pisci jednostavno nisu mogli povjerovati vlastitim očima i priznati kako se doista radi o lećama! Nevjerojatno je kako ljudi "ne vide" 49 leća koje leže pred njima! Nije vjerojatno da će te "nevidljive" leće ikada napustiti Rusiju, jer je njihova sudbina čvrsto vezana za trojansko zlato, a ruske vlasti očito nisu spremne vratiti ga Nijemcima. Moja će otkrića morati ostati rezervirana za skandinavske arheološke časopise u kojima ću objaviti tri članka. U Dodatku X objavljujem engleski prijevod jednog od njih, budući da će isti biti objavljen samo na švedskom, u časopisu Gotlänski Arkiv. Nisam siguran kada ću ponovno imati priliku opisati kako su se Vikinzi orijentirali na moru za oblačnog vremena. Naime, služili su se "sunčevim kamenom", odnosno kvarcom, kako bi "vidjeli" sunce kroz oblake. O tome ću vjerojatno pisati za švedski časopis. Vikinzi su se služili polarizacijom sunčeve svjetlosti kako bi odredili položaj sunca kada je ono bilo skriveno iza oblaka. Zapravo, ono što se naziva "sunčevim kamenom" bio je iolit kordierit, poznat i kao "vodeni safir" kojeg ima u Skandinaviji. Kamen je bipolaran, ili dihroičan (dihroizam, grč. di + chroma - boja; "dvobojnost", tj. svojstvo nekih kristala da pokazuju dvije ili više boja kada ih se promatra iz različitih smjerova, op. prev.), a njegov tanki djelić polarizira svjetlost koja dopire kroz oblake, tako da se položaj sunca može brzo odrediti, "odstranjujući" oblake kao prepreku u pomorskoj navigaciji. O uporabi "sunčeva kamena" govori jedna islandska saga koja nije prevedena na engleski, no relevantnije odlomak preveo moj švedski prijatelj iz Gotlanda . Nadam se da ću imati priliku o tome opširnije pisati. Bila je to tajna tehnologija koja je Vikinzima omogućila da stignu do Amerike. Kao što sam već spomenuo, u Dodatku II nalaze se izvješća o nekim lećama koje su iz ovog ili onog razloga dobile imena. No, kao što se u masi ljudi može pronaći vrlo malo originalnih i zanimljivih pojedinaca, tako

i "imenovane leće" predstavljaju samo malen uzorak u mnoštvu do sada poznatih drevnih leća. Naravno, one o čijem se postojanju ništa ne zna, vjero­ jatno su jednako brojne. Kada kupite određen tip automobila, takav auto počinjete viđati posvuda. Tako je i s drevnim lećama. Pronađete li jednu, razotkrit će vam se mnoštvo. U ovoj ćemo knjizi saznati više o raznim lećama o kojima se još nije govorilo.

STAKLENI GLOBUSI Osim drevnih leća, postoji i mnogo staklenih globusa iz rimskoga doba za koje do sada gotovo nitko nije čuo. Pa ipak, ustanovio sam kako se u muzejima čuva najmanje 200 takvih globusa, razbijenih ili čitavih, a tada sam prestao brojati. Međutim, njihova prava svrha nije prepoznata. Općenito ih se smatra "globusima za šminku", jer su u mnogima od njih pronađeni ostaci ružičastoga praha. Osobno držim da se taj prah stavljao u vodu kako bi je obojio ili zaštitio od bakterijskog djelovanja. Zapravo, mogu dokazati da stakleni globusi nikada nisu sadržavali sredstva za uljepšavanje, a dokaz je u takvim pitanjima vrlo rijetka pojava! U čemu se sastoji moj dokaz? Ispričat ću vam što se zbilo u Bonnu, jer se upravo ondje tajna razotkrila. Putovao sam Njemačkom i posjećivao muzeje - među kojima bih želio izdvojiti one u Kolnu i Trieru - te proučavao staklene predmete. Jednog sam dana otišao u mali muzej u uspavanom gradu Bonnu, poznatijem po politici nego po starinama. U tom ljupkom muzeju osjećao sam se mnogo ugodnije nego u velikim muzejima s njihovim krutim osobljem i birokratskim zavr­ zlamama. S djelatnicom muzeja upustio sam se u razgovor o staklenim globusima i izjavio kako mogu dokazati da oni nikada nisu sadržavali sred­ stva za uljepšavanje. Bila je vrlo zainteresirana. Nadalje, predložio sam da joj pokažem kako je globus funkcionirao u optičkom smislu. Nije mogla odoljeti mojoj ponudi, stoga sam postavio uvjet: kako bih to učinio, morao sam napuniti vodom mali stakleni globus koji sam držao u ruci. Pristala je, i ja sam otišao do malog umivaonika i napunio globus vodom. Zatim sam joj pokazao kako globus povećava i privlači zrake svjetlosti koje su dolazile iz smjera stolne svjetiljke ; nažalost, nije mi dopustila da ga iznesem van, na svjetlost sunca i spalim nešto. Moja je sugovornica bila zapanjena, no željela je znati kako mogu doka­ zati da u globusu nikada nije bilo sredstvo za uljepšavanje. Okrenuo sam globus naopačke i snažno ga protresao. Ustuknula je, očekujući da će je zapljusnuti voda. No, voda nije potekla. To ju je zaista iznenadilo, jer bez obzira na to koliko smo ga tresli, iz malene rupe nije iscurila niti jedna kap.

Tada sam joj objasnio pojave površinske napetosti. Naime, rupa je bila toliko malena da ju je voda jednostavno "zanemarila", a površinska napetost čitava globusa držala je vodu unutar njega. Da je globus doista sadržavao neki prah za uljepšavanje, bio bi posve beskoristan, jer prah ne bi mogao izaći van! Objasnio sam da se takav mali globus može staviti u džep i nositi po­ svuda bez bojazni da će iz njega iscuriti voda. Zapravo, oni su se proizvodili u golemim količinama (i to u tvornicama stakla u Njemačkoj) i bili su vrlo jeftini. Vrijeme je proletjelo, te sam shvatio da ću, ako ne požurim, propustiti posljednji vlak za sljedeći grad sa mojeg popisa. Muzej se ionako ubrzo trebao zatvoriti, pa sam zgrabio svoje stvari i rekao "zbogom". Kada sam izlazio, zabrinuto me upitala: "Kako ću izbaciti vodu iz globusa? Što ću reći direktoru ako ne uspijem?" Rekao sam joj da kroz rupicu jednostavno provuče iglu niz koju će poteći voda. No, bio sam u suviše velikoj žurbi da bih joj u tome pomogao. Ostavio sam je u strahu da će izgubiti posao jer mi je dopustila da se poigra­ vam dragocjenim predmetom. Da je postojala ikakva mogućnost da otkažem rezervaciju, vrlo rado bih joj pomogao. Ovako, stigao sam na vlak sekundu prije polaska. Još sam se dugo brinuo o njoj. Nadam se da će me pustiti u muzej ako ikada ponovno dođem. Stakleni globusi nisu jedini stakleni predmeti koji su služili za povećavanje i paljenje. Postojale su i vaze na postoljima, koja su služila kao povećala. Upravo sam u Njemačkoj imao priliku proučavati jednu vazu unutar koje se nalazila savršeno obrađena konveksna leća; taj je predmet stoga mogao služiti za povećavanje ili paljenje dok je stajao na površini, te se nije trebao držati ili pridržavati. Rimljani su bili vrlo domišljati u izradi takvih predmeta u mnogim oblicima, o čijoj svrsi arheolozi i dalje nagađaju. S vremena na vrijeme neki bi arheolog nazvao te predmete "neobičnima"; jedan primjerak vaze-povećala načinjen u obliku ptice, tako da je možete primiti za rep, još uvijek ima "nepoznatu namjenu". Neka su povećala bila načinjena od obojanog ili oslikanog stakla, no to nije utjecalo na njihova optička svojstva. Vratimo se pisanim dokazima koji se odnose na drevne leće i druge aspekte drevne optike.

II. DIO PISANI DOKAZI

II. POGLAVLJE

U ORAHOVOJ LJUSCI

"Ciceron izvješćuje kako je jedan primjerak Homerove Ilijade bio zapisan na komadiću pergamenta, a zatim pohranjen u orahovoj ljusci." Izvorno Ciceronovo djelo (1. st. pr. Kr.), u kojemu se spominje ta činjenica izgubljeno je, no, na nju podsjeća Plinije (1. st. po Kr.) u svojoj Prirodnoj povijesti. Po svemu sudeći, podrijetlo izraza "u orahovoj ljusci" treba tražiti upravo u Plinijevu djelu. Naime, Shakespeare, koji je bio dobar poznavatelj klasične književnosti, upotrijebio je taj izraz u svome Hamletu. U 2. sceni II. čina Hamlet se obraća Rosencrantzu i Guildensternu riječima: O, Bože, da mi nije zlokobnih snova, mogao bih živjeti zatvoren u orahovoj ljusci i smatrati se kraljem svijeta. Ideja o životu u orahovoj ljusci nedvojbeno proizlazi iz izvješća o Home­ rovoj Ilijadi zapisanoj na komadiću pergamenta, koji je bio toliko sićušan da je mogao stati u orahovu ljusku. Činjenica da je u staro doba bio načinjen tako sićušan primjerak Ilijade u svakom je slučaju bizarna. Da ne posjedujemo dokaze o drevnim minija­ turnim rukotvorinama i lećama, mogli bismo taj podatak smatrati pukom izmišljotinom. Međutim, postoji mnoštvo minijaturnih predmeta i zapisa iz drevnog doba. A sada znamo i da su postojale leće koje su omogućavale nji­ hovu izradu. Čitatelju će možda biti teško zamisliti nešto tako sićušno da može stati u orahovu ljusku. Stoga sam se potrudio pronaći jedan suvremeni primjer takvoga predmeta i fotografirati ga uz pomoć posebne leće .. Radi se o malenom kipu žene koja stoji u polovici orahove ljuske. Taj sam predmet pronašao u Kini, gdje sam upoznao umjetnicu koja ga je izradila. Zapravo, vidio sam još jedno njezino djelo - šesnaest ljudskih figura koje stoje u orahovoj ljusci. Tako je Hamlet mogao boraviti u orahovoj ljusci zajedno s petnaestoricom svojih prijatelja. "Umjetnost ljuski" već je

tisućljećima prisutna u Kini, te ima mnogo sličnosti s onime što je u Rimu opisivao Plinije. U istom djelu Plinije navodi još neke primjere minijaturne umjetnosti: Kalikrat je od bjelokosti obično izrađivao sićušne modele mrava i drugih stvorenja čiji su dijelovi tijela ostalim ljudima bili nevidljivi. Stanoviti je Mirmecije stekao slavu na istom području, izrađujući četveroprege od istoga materijala, a prekrivene krilima muhe, te bro­ dove koje je sićušna pčela mogla sakriti svojim krilima. Plinije se dalje u tekstu ponovno osvrnuo na ta neobična djela: Slavu su stekli oni koji su od mramora izrađivali minijaturne pred­ mete, posebno Mirmecije, čiji je četveropreg s vozačem bio prekriven krilima muhe, te Kalikrat, čiji su mravi imali noge i druge dijelove tijela toliko sićušne da su drugim ljudima bili posve nezamjetni. Toliko o kiparima i ostalim umjetnicima koji su postigli najveću slavu. Pisac Elijan (2. i 3. st. po Kr.) u djelu Povijesne svaštice bilježi dodatne poje­ dinosti o tim predmetima, navodeći još neke primjere: Mirmecije iz Mileta [Plinije ne navodi da je Mirmecije iz Mileta] i Kalikrat Lakademonjanin [Plinije ne spominje ni Kalikratovu domovinu], stekli su veliku slavu izradivši minijaturne predmete poput: četveroprega prekrivenog krilima muhe i dva stiha jedne elegije ispisana zlatnim slovima na sezamovu zrnu. Držim da nijedno od ovih djela ne zaslužuje pozornost ozbiljnoga čovjeka. Ona ne predstavljaju ništa drugo do gubitak vremena. Elijan, koji je živio poslije Plinija, informacije očito nije crpio iz Plinijeva djela, jer navodi pojedinosti koje Plinije nije spomenuo. Možemo zaključiti kako su obojica svoje znanje stjecali iz nekog zajedničkog im i nepoznatog izvora koji potječe iz 1. st. pr. Kr. Elijan ne pridaje nikakvo značenje umjetnicima koji su izrađivali minija­ turna remek-djela, izjavivši kako je riječ o "gubljenju vremena" i stvarima nedostojnima pozornosti ozbiljnoga čovjeka. Budući da su Plinije i Elijan djelovali u razmaku od 250 godina, činjenica da su obojica pripovijedali o istim glasovitim minijaturama pokazuje da su te priče stoljećima kružile među ljudima.

Elijanov je prevoditelj prepoznao u tim pričama nešto neobično i dodao bilješku u kojoj iznosi: Ta se dva umjetnika obično zajedno spominju. Ne može se pouzdano reći kada su djelovali. [Marko] Var [1. st. pr. Kr.], u De lingua latina, 7.1., pripovijeda na način iz kojeg bi se moglo zaključiti da je osobno vidio neka Mirmecijeva djela, iako ne govori gdje ih je vidio. U iskušenju smo pretpostaviti da su obojica bili stručnjaci u rezbarenju kamena, te da su čak rabili leće. O minijaturama govori i Gaj Julije Solinus (oko 200. god. po Kr.) u djelu Collectanea Rerum Memorabilium, čiji suvremeni prijevod ne postoji. Međutim, u 5. poglavlju ljupkog prijevoda Arthura Goldinga, objavljenog 1587., pronaći ćemo sljedeće: Ciceron izvještava o Homerovoj Ilijadi napisanoj na koži tako vješto da je mogla stati u orahovu ljusku. Kalikrat je izvanrednim umijećem od bjelokosti izrezbario mrave, te ih se nije moglo razlikovati od drugih mrava. Klasični su učenjaci običavali pogrdno govoriti o Solinusu, tvrdeći kako je on baš sve preuzeo od Plinija, te da je u biti plagijator. No, u Solinusovu sam djelu pronašao mnoge zanimljivosti koje nikako ne bih mogao podcije­ niti, te držim da je upravo sramotno što ne postoji niti jedan moderan pri­ jevod njegova djela. U svakom slučaju, jedna je gore navedena pojedinost vrlo značajna, a nju ne bilježe ni Plinije ni Elijan. Naime, Kalikratovi minija­ turni mravi nisu se mogli razlikovati od pravih. To bi značilo da su se Solinus i Elijan pozivali na neki zajednički izvor, a ne samo na Plinijevo izvješće. Francuski astronom Francois Arago upoznao se s Plinijevim i Elijanovim odlomcima (iako ne i Solinusovim) sredinom 19. stoljeća. Arago dodaje. "U odaji odličja nalazi se pečat za koji se smatra da je pripadao Michelangelu, a priča se da je bio izrađen u drevno doba. Na pečatu je izrezbareno 15 likova, poredanih u krug na površini promjera 14 mm. Ti likovi nisu vidljivi okom." Arago je podatak preuzeo iz drugog izdanja (1776.) knjige Louisa Dutensa Origine des decouvertes attribuees aux modernes (Podrijetlo otkrića koja se pripisuju današnjim ljudima). U Britanskoj knjižnici ne postoji nijedan primjerak toga izdanja, a ja sam vjerojatno vlasnik jedinog primjerka u zemlji. (Britanska knjižnica posjeduje samo prvo i treće izdanje, a sva tri razlikuju se u raspravama o optici. . . Dragulj o kojemu je riječ nekoć je pripadao kralju Napulja.) Arago komentira Ilijadu u

orahovoj ljusci, spominje Mirmecijeve rezbarije i zaključuje: "...te činjenice pokazuju da su leće za povećavanje bile poznate Grcima i Rimljanima prije gotovo 2000 godina." Prvi "moderan" pisac koji je 1739. povezao minijaturnu umjetnost s lećama za povećavanje, bio je Talijan Francesco Vettori. On je bio dobar poznavatelj drevnih dragulja, te je tvrdio da je vidio drago kamenje veličine "polovice zrna leće", koje je unatoč tome bilo izrezbareno, što je bilo nemoguće učiniti bez povećala. Vettori se ohrabrio i zauzeo takvo stajalište pročitavši knjigu koju je godinu dana prije objavio Domenico Manni, koji je analizirao brojne drevne tekstove i citirao Seneku, Plinija i Plauta kao dokaz za postojanje leća u doba Rima. Petnaest godina poslije francuski stručnjak za drevne dragulje Laurent Natter izrazio je isto mišljenje kao i Vettori. U svojoj knjizi o drevnoj metodi rezbarenja dragulja, objavljenoj 1754. istodobno na francuskom i engleskom jeziku, Natter iznosi: Vještina graviranja dragulja suviše je zahtjevna, te mlad čovjek ne bi mogao proizvesti besprijekoran komad; a kada dosegne dob u kojoj njegova vještina postaje savršenijom, njegov vid počinje sla­ biti. Stoga je vrlo vjerojatno da su drevni umjetnici rabili stakla ili mikroskope kojima su nadomještali svoj nedostatak. Svi su povjesničari umjetnosti čuli za Johanna Winckelmanna, koji je živio u drugoj polovici 18. stoljeća, jer se on općenito smatra utemeljiteljem moderne povijesti umjetnosti. Godine 1776. on je izrazio uvjerenje da su drevni umjetnici rabili povećala kako bi rezbarili svoje dragulje. Poslije više od jednog stoljeća, još jedan ugledan povjesničar umjetnosti objavio je slično mišljenje. Godine 1895. Karl Sittl je napisao: U vezi s time [rezbarenjem dragulja u starini] postavlja se zanimljivo pitanje, naime, jesu li se drevni graveri služili optičkim pomaga­ lima; međutim, za to ne postoje nikakvi dokazi. Unatoč tome, postoji kamenje nevjerojatno malih dimenzija, poput portreta Plotine [Plotina Pompeja, rimska carica i supruga cara Trajana, umrla je 122. god. po Kr.], čiji promjer iznosi samo 6 cm. Sittl očito nije znao za Plinijeva i Elijanova izvješća, kao ni za specifične pisane dokaze o drevnim povećalima i za samo postojanje drevnih leća. Poput Winckelmanna prije njega, i Sittl je samo primijetio kako drevna mini­ jaturna umjetnička djela nisu mogla nastati bez povećala.

Iz svega rečenog vidljivo je kako se već dva i pol stoljeća javljaju mišljenja da su se u starini, pri izradi minijaturnih djela, rabila optička pomagala. Muzeji diljem svijeta čuvaju brojna minijaturna djela drevnih i nešto novijih umjetnika. U Povijesnome muzeju u Stockholmu, gdje sam dva tjedna proučavao golemu zbirku vikinških kristalnih leća, dobio sam na uvid vikinšku rezbariju od zlata iz 8. stoljeća, a koja posve očito nije mogla biti izrađena bez uporabe leća. U Skandinaviji sam pronašao oko stotinu kristalnih leća, od kojih sam gotovo svaku pojedinačno proučio i izmjerio. U Sigtuni, ranoj vikinškoj naseobini u Švedskoj, pronašao sam čak i kotač za brušenje. No, možda je najvažnije od svega što sam tamo pronašao dokaz o postojanju izvorne minijaturne optičke industrije. Naime, riječ je o nekoliko glatkih kristalnih leća veličine kapljice vode, koje trostruko povećavaju (3X). Švedski su arheolozi vjerojatno najtemeljitiji na svijetu. Teško je zamisliti da bi drugdje u svijetu arheolozi zamijetili predmete veličine kapljice vode i uvrstili ih u muzejsku zbirku. No, i ne znajući koje je pravo značenje tih predmeta, Šveđani su to učinili zbog urođene im temeljitosti i perfekcionizma. . U Šangajskom sam muzeju imao priliku vidjeti brončane predmete iz razdoblja dinastije Han (posljednja dva stoljeća pr. Kr. i prva dva stoljeća po Kr.), s tako sićušnim detaljima da mi je odmah bilo jasno kako nisu mogli biti izrađeni bez pomoći predmeta koji povećava. Ti su predmeti nastali u doba, to je poznato, kada su postojale kristalne leće, a proizvod su kulture koja ih je također poznavala. Naime, mnogi zapisi opisuju optičke predmete, poput teksta Lun Heng iz razdoblja Han, o kojemu ću poslije reći nešto više. Nažalost, godine 1998. uzalud sam pokušavao vidjeti neke od šest kristalnih leća iskopanih u grobovima u Kini. Jedina leća koju sam mogao pouzdano locirati nalazila se u pokrajinskome muzeju u Hubeiju, a tome je gradu tada prijetila opasnost od izlijevanja rijeke Jangce i najveće poplave u posljednjih pedeset godina, stoga posjet toj pokrajini nije bio moguć. No, nema dvojbe da su u istom razdoblju kada su nastali brončani predmeti, u Kini postojale leće koje su olakšavale rezbarenje bronce. Glasoviti Henry Schliemann, koji je iskopao ruševine Troje, u svojoj knjizi Troja 1884. napisao je: "Ta vještina kalemljenja zlata na zlato, bez uporabe srebra ili boraksa kao veziva, bila je dobro poznata trojanskim zla­ tarima. Jer, svi su trojanski dragulji posve čisti, te se ni uz uporabu najjačih leća na njima ne mogu uočiti nikakve tamne mrlje. Doista, trojanske fili­ granske radove možemo promatrati samo s najvećim divljenjem (na primjer, ... [on navodi brojne primjere iz svoje knjige Mos]), imajući na umu da su u drevno doba zlatari, bez uporabe leća, mogli kalemiti (metal, op. prev.) na takvo, gotovo mikroskopski sitno biserje, umješnošću koja zapanjuje i

najvještije među najvještijima. Ta je vještina izgubljena, te je dvojbeno hoće li ikada biti ponovno otkrivena." Zanimljivo je da Schliemann, koji je osobno iskopao ni manje ni više nego 48 kristalnih leća, nije povezao ta otkrića; no, možda su te opaske dane prije nego što je otkrio same leće. Na­ ravno, čak ako se dopusti uporaba leća, još ostaje neriješeno koja se tehnika kalemljenja primjenjivala pri izradi takvih minijaturnih predmeta; u navede­ nom se odlomku Schliemann bavio tim problemom. No, izgleda da se nikada nije pozabavio pitanjem trojanskih leća, barem ne javno. Vjerojatno je bio posve zbunjen otkrićem. Mogli bismo šetati iz kulture u kulturu i pronalaziti primjere minijatrune umjetnosti, a mogli bismo također pronaći leće koje su omogućavale izradu takvih predmeta. Najveći broj primjera potječe iz Grčke i Rima. Povjesničarima umjetnosti i arheolozima mnogi će primjeri biti poznati ili će ih se barem prisjetiti budemo li dovoljno agresivni u postavljanju pitanja. Popisivanje svih primjera takve umjetnosti mukotrpan je zadatak koji se nisam trudio obaviti, jer sam dovoljno brzo shvatio da mu nema kraja. U početnim fazama svoga istraživanja mislio sam da su takvi predmeti rijetki i uložio dosta truda da ih pronađem i proučim. Proveo sam čitav dan u jednoj kölnskoj knjižnici, proučavajući minijaturni kodeks, koji je očito bio napisan pomoću povećala. No, tada sam otkrio da postoji mnoštvo mikroskopski sitnih tekstova ispisanih klinastim pismom na glinenim pločicama i cilindričnim pečatima iz Babilona i Asirije, te drevnih grčkih novčića s tajnim napisima nevidljivima golim okom, koji su se mogli pročitati samo uz pomoć leće. Konačno, bilo je i mnogo izrezbarenih pečata i dragulja iz Grčke i Rima, koji su u nekim slučajevima i sami bili sićušni; poput Plotinina portreta, ili su pak sadržavali neko umjetničko djelo mikroskopske veličine. Naposljetku sam shvatio da nema smisla pokušavati pronaći sve takve rukotvorine. Umjesto toga, krenuo sam u potragu za lećama. No, nakon četiri stotine pedesete, shvatio sam da je i taj posao uza­ ludan. Budući da sam bio prisiljen priznati nemoć pred čvrstim dokazima, jedno se pitanje nametnulo samo po sebi: Zašto nitko do sada nije priznao nemoć pred lavinom dokaza? Lakše je opravdavati one koji nisu bili svjesni da se u muzejima čuvaju drevne leće (konačno, većina muzejskih upravitelja nije bila svjesna te činjenice, pa zašto bismo onda od drugih očekivali da to znaju?) nego učenjake koji su propustili uočiti vrlo jasne odlomke u drevnoj književnosti, koji opisuju optička pomagala.

O tome je 1599. prvi put progovorio pisac Guidone (ili Guido) Pancirollo I također Pancirollus, Pancirolo, Panciroli itd.) u izvanrednoj knjizi Rerum Memorabilium iam olim deperditarum & contra recens atque ingeniose inventarum: Libri duo {Povijest izgubljenih stvari vrijednih spomena koje su rabili drevni narodi: i izvješće o mnogim otkrivenim izvanrednim stvarima, prirodnim i umjetnim, koje ljudi danas koriste). Knjiga je objavljena u tmurnom gradiću Ambergu u istočnoj Njemačkoj, u godini Pancirollove smrti, a koju je posthumno uredio njegov prijatelj Heinrich (Henricus) Sal­ muth. Pancirollo i Salmuth bili su pravnici i iznimno učeni. Pancirollo je možda bio najpoznatiji po svome izvrsnom djelu koje se bavi poviješću Konstantinopola. Salmuthovo je područje zanimanja bilo nešto uže, te je objavio nekoliko značajnih djela o ratnom pravu. Pancirollovo je djelo danas uvelike zaboravljeno, no tijekom 128 godina od izvornog objavljivanja na latinskom, od 1599. do 1727., neprestano je objavljivano i prevođeno na razne jezike. Proučio sam mnoga izdanja, no ne mogu tvrditi da sam ih vidio sva - ne vjerujem da se pouzdano zna koliko ih je zapravo bilo. (Dva primjerka iz Britanske knjižnice uništena su tije­ kom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu, a ta činjenica nije nimalo olakšavala uspoređivanje brojnih izdanja.) Kada proučavamo Pancirollovo djelo moramo razlikovati izvoran tekst cd njegove mnogo opsežnije redakcije, koju je objavio njegov prijatelj Salmuth (on je navodno iskoristio bilješke koje je Pancirollo, zbog svoje iznenadne smrti, ostavio nerazrađenima). Mnoga izdanja sadrže ponešto od oba teksta. Kada se 1617. pojavio jedini francuski prijevod Pancirollova djela, francusko je čitateljstvo dobilo nepotpun uvid, jer je u tom izdanju izostavljen čitav Salmuthov tekst, a francuski čitatelji koji nisu proučili latinski izvornik nisu mogli znati da on postoji. Također valja imati na umu kako, osim Salmuthove redakcije, postoji još jedna zbirka opsežnih komentara, ne samo na Pancirollov, nego i na Sal­ muthov tekst. Te je komentare 1663. objavio Michael Watson, o kojemu, nažalost, ne znam ništa, osim da je očito bio Englez ili Škot, iako je vjero­ jatno živio u inozemstvu, jer je njegova knjiga objavljena u Njemačkoj. Watsonovi opsežni komentari objavljeni su samo na latinskom, te nikada nisu bili prevedeni. Slobodan sam, dakle, zaključiti da je prvi "moderan" pisac, koji je naveo klasičan tekst kao dokaz da su u starini postojala optička pomagala, bio Pancirollo. On je napisao sljedeće (koristim engleski prijevod iz 1715.): Mnogi dvoje jesu li drevni narodi poznavali naočale ili ne, jer Plinije, najtemeljitiji od svih pisaca, o tome ne kazuje ništa. Međutim, naći

ćete da ih spominje Plaut, kada kaže Vitram cedo, necesse est cons-picilio uti, što ne podrazumijeva ništa drugo do onu vrstu stakala koja se nazivaju naočalama. Ti se komentari nalaze u poglavlju naslovljenom De conspiciliis (O naočalama)., Plaut je bio rimski komediograf i živio je između 254. i 184. god. pr. Kr., a sačuvano je 21 njegovo djelo. Pancirollova je opaska izaz­ vala brojne rasprave u znanstvenim krugovima, jer se gornji citat nije mogao pronaći ni u jednom poznatom Plautovu djelu. Plautovi tekstovi sadrže druge relevantne odlomke, ali taj se nigdje ne pojavljuje. Pancirollo ne navodi svoj izvor, no čini se da je odlomak preuzeo iz starijeg djela francuskoga učenjaka Roberta Estiennea, koji je zasigurno bio u krivu, čega Pancirollo nije bio svjestan kada je preuzimao citat. Nažalost, Britanska knjižnica ne posjeduje nijedno Estienneovo djelo. Među prvim Pancirollovim kritičarima bio je William Molyneux. Godine 1692., u djelu Dioptrica Nova, s prijezirom je govorio o onima koji su vje­ rovali da su u drevno doba postojala optička pomagala. (Očito nije znao za Senekine zapise u kojima se posve nedvosmisleno opisuju takva pomagala, o čemu ćemo poslije opširnije govoriti.) Molyneux smatra da se riječ conspicilio pogrešno pripisuje Plautu, te da sa radi o krivotvorini koju je izba­ cio opat Michele Giustiani, a koju nalazimo i u Christiana Beckmanna. Međutim, Molyneux ne navodi o kojem se Giustianijevu ili Beckmannovu djelu radi, a jedini Beckmannov rad (objavljen na latinskom 1612.) koji pos­ toji u Britanskoj knjižnici i koji sam temeljito proučio, ne sadrži ništa o tome. Što se Giustianija tiče, Britanska knjižnica posjeduje samo njegova Pisma, objavljena 1683., u kojima se također ne spominje ništa o optičkim poma­ galima. Molyneux nam, stoga, ovdje nije od prevelike pomoći, iako nagađa kako se možda radilo o Beckmannovu djelu Oratio de Barbarie & Superstitione Superiorum Temporum, no priznaje da se nije potrudio provjeriti tu informaciju. (Nisam pronašao ni jedan primjerak toga djela.) U svome komentaru o Pancirollovu djelu, Salmuth je napisao: Conspicilia: neki kažu, "čitaj conspicillum; kao baculus, bacillus, furcula, furcilla; tako i speculum, specillum." Riječ conspicillum koju ovdje rabi naš pisac, obično označava mjesto s kojeg možemo vid­ jeti, ili mjesto s kojega se pruža pogled na nešto, kao u Plauta, njegov Liječnik. In conspicilio adservabam pallium; ovdje označava instru­ ment koji povećava predmete. U tom smislu Plauta treba razumjeti (Vitrum cedo, & c). Naime, "odatle njihova drevna uporaba, što pokazuje i Ptolemejevo staklo...

Ptolemejevo staklo je zasebna tema kojom ćemo se pozabaviti poslije; prvi ga put spominje della Porta 1558. godine, no, kao što rekoh, ostavimo ga za sada na miru. Neobične napomene o Plautu nisu nimalo pomogle pojasniti to pitanje, a pogreška koja se potkrala u Estienneovu djelu ili u neispravljenim Pancirollovim bilješkama (Pancirollo je umro dok je pisao knjigu) izazvala je nepotrebnu zbrku. Zbunjenost postoji i danas. Držim da je odlomak koji se pripisuje Plautu preuzet od nekog drugog, možda latinskog pisca. Pancirollo lo jednostavno nije mogao izmisliti, uostalom kao ni Estienne; vjerojatno je izvoran podatak netočan. Možda Estienne navodi točne podatke, no nije pronađeno ni jedno relevantno Estienneovo djelo. Možda ne bismo trebali dalje razrađivati ovaj problem, jer zapravo nije od bitnog značenja za našu temu. Je li Plaut spominjao optička pomagala ili ne, i pojavljuje li se odlomak koji mu se pripisuje u djelu nekog drugog autora ili ne, zanemarivo je kao povijesni dokaz o postojanju drevnih leća. Naime, dostupni su nam drugi, posve neupitni tekstovi, poput odlomka iz Senekina znanstvenog djela Prirodna pitanja (1. st. po Kr.), u kojemu se izričito spominju drevna optička pomagala. Ne bi me nimalo iznenadilo da se u sačuvanim Senekinim djelima na latinskom jeziku otkrije "Plautov" odlomak. U svojim Prirodnim pitanjima Seneka iznosi (I, 3, 9): Plodovi su mnogo veći ako ih se promatra kroz staklo. Nešto dalje u tekstu (I, 6, 5) Seneka je određeniji: Dodajem da su sve stvari mnogo veće ako ih se promatra kroz vodu. Slova, ma koliko sitna i nejasna, bit će veća i jasnija promatramo li ih kroz staklenu kuglu ispunjenu vodom. Plodovi se doimaju ljepšima nego što doista jesu ako plutaju u takvoj kugli. Zvijezde se čine većima promatramo li ih kroz oblak, jer vlaga zamagljuje pogled, stoga ne možemo vidjeti točnu sliku. Ispunimo, na primjer, čašu vodom i stavimo u nju prsten. Iako prsten leži na dnu čaše, njegova se slika odražava na površini vode. Sve što promatramo kroz tekućinu izgleda nam veće nego što doista jest. Sunce se doima većim kada ga promatramo kroz vlažni oblak, i to iz dvaju razloga. U oblaku je nešto poput stakla, što prenosi svjetlost; u oblaku je također nešto poput vode.

SLIKA 4. Ovaj drvorez iz 17. stoljeća koji je objavio velečasni Athanasius Kircher u svome veličanstveno ilustriranom djelu Ars Magna Lucis et Umbrae (Velika umjet­ nost svjetla i sjene) prikazuje lom zraka svjetlosti u vodi. Predmeti su "savinuti" kada ih promatramo kroz vodu, jer zrake iz točke B ne dolaze do kruga N-M, nego se lome u vodenom mediju u točki P i dolaze do kruga L-I. (Preuzeto iz drugog, proširenog izdanja, objavljenog 1671. u Amsterdamu, str. 539.; u izdanju iz 1646. ovaj se drvorez pojavljuje na str. 662.) Rasprave o "savijenim veslima" i drugim optičkim pojavama koje su posljedice loma svjetlosti u vodi, mogu se pronaći u dje­ lima grčkih filozofa. O tome piše i Aristotel.

Navedeni odlomak sadrži opis staklenih kugli ispunjenih vodom, koje su Rimljani rabili kao pomagala za čitanje. Zapravo, te su kugle bile uobičajene, a sam sam imao priliku u muzejima vidjeti njih dvjestotinjak, neoštećenih ili oštećenih. Proizvodile su se u golemim količinama te su bile veoma je­ ftine. Jer, upravo je u rimsko doba razvijena staklarska industrija omogućila masovnu uporabu optičkih pomagala, pa se više nisu morali pribavljati skupocjeni brušeni i polirani kristali. Seneka nije bio jedini rimski pisac koji je izričito govorio o staklenim kuglama ispunjenima vodom, koje su služile kao povećala. Makrobije (početak 5. st. po Kr.) u djelu Saturnalia (VII, 14,1) napisao je sljedeće: Upravo smo govorili o vodi, i pitam vas zašto se predmeti uronjeni u vodu čine većima nego što doista jesu. Primjerice, većina poslastica koje vidimo u krčmama izgledaju veće nego u stvarnosti - što znači da, u malim staklenim posudama ispunjenim vodom jaja izgledaju mnogo veća, mala jetra imaju deblja vlakna, a ljuske luka izgledaju

nam goleme. Doista, na kojim načelima počiva naše osjetilo vida?... Voda je, kaže Disarms, gušća od zraka (zrak je razrijeđen medij) pa kroz nju pogled sporije prolazi; zraka svjetlosti, kada dopre do površine vode, odbija se o nju, rasprši se i vraća. Kada se vrati, tako raspršena, ona predmet ne pogađa jednim udarcem, nego sa svih strana, zbog čega nam predmet izgleda veći nego što doista jest. Tako nam se i sunce ujutro čini većim, jer je zrak između njega i nas još uvijek vlažan, te povećava sliku sunca, kao da ga promatramo [kroz] vodu. Pisac Aulus Gellius (2. st. po Kr.) također govori o vodi i njezinu svojstvu povećavanja u svojoj knjizi Atičke noći (XVI, 18). Dio geometrije koji se bavi vidom zove se optike ili "optika"... Ta znanost objašnjava razloge optičkih iluzija, primjerice povećavanje predmeta u vodi i smanjivanje udaljenih predmeta. Grci i Rimljani bili su svjesni koliko su slični kristalni ili stakleni globus ispunjeni vodom i vodom ispunjeno ljudsko oko. U 6. st. po Kr. Priscijan iz Lidije napisao je u svome komentaru o Teofrastovu djelu koje se bavi osjeti­ lima (Teofrast je bio Aristotelov nasljednik) sljedeće: Zašto je, dakle, oko ispunjeno vodom? U ovoj ćemo se knjizi pozabaviti mnogim zadivljujućim pojavama drevne egipatske optike. No, promotrimo potaknuti Priscijanovim komentarem neke od "Tekstova iz piramide", koji su najstariji egipatski religiozni zapisi iz druge polovice 3. tisućljeća pr. Kr. Tekstovi se nazivaju "Zazivi", a obilježeni su prema tome kako su raspoređeni u piramidama, gdje su uklesani na kamene zidove unutrašnjih odaja piramide iz doba 5. dinastije. Proveo sam šest sati u Unasovoj piramidi u Sakari, koja se izvana doima ruševnom, ali čija je unutrašnjost zapanjujuće dobro očuvana. Bilo je to neobično iskustvo - satima sam sjedio pod stropom s izrezbarenim zvijezdama, okružen tajan­ stvenim "Zazivima". Evo Zaziva 144: O, Ozirisu, kralju, uzmi oko Horusovo, iz kojeg je on iscijedio vodu... Zaziv 68 govori:

O, Ozirisu, kralju, uzmi vodu koja je u Horusovu oku... No, Zazivi 62 i 62A zaista potiču na razmišljanje: O, Ozirisu, kralju, uzmi vodu koja je u Horusovu oku, ne ispuštaj je. O, Ozirisu, kralju, uzmi oko Horusovo u kojemu je Thoth vidio vodu... Egipatski se tekstovi možda odnose na prozirne globuse ispunjene vodom, koji su imali svojstvo povećavanja. Zašto bi inače bog Thoth vidio pomoću vode u oku? Ne moramo odmah pretpostaviti da su Egipćani tako rano svla­ dali vještinu izrade staklenih globusa - iako je i to moguće - budući da su ih mogli izraditi od kristala. Postoje uvjerljivi arheološki dokazi da su u doba I. dinastije Egipćani poznavali vještinu izrađivanja finih posuda od kristala. Te sam jasne dokaze i sam vidio 1998. prilikom posjeta Egipatskome muzeju u Kairu (nekadašnjem Kairskome muzeju). U sobi 43, u vitrini 13 nalazi se predmet označen brojem 37 - mala čaša od kvarca, prekrasne izrade, otkrivena u grobnici Hemake u Sakari. Visoka je otprilike 5 cm, baza joj je uska, a čaša se ljevkasto širi. Unutrašnjost joj je savršeno izdubljena i glatka. Ne bismo željeli pretpostaviti da su takvi izvanredni predmeti bili uobičajeni, no neosporna je činjenica da taj predmet, koji datira s početka dinastičkog razdoblja Egipta - otprilike 3000 god. pr. Kr. - upućuje na iznimno raz­ vijenu vještinu brušenja i poliranja kristala, kao i na sposobnost uspješnog brušenja komada kristala i jednako dobrog poliranja unutrašnjosti. Danas bi bilo teško pronaći majstora čija bi se vještina brušenja kristala mogla mjeriti s tehničkim umijećem tvorca Hemakine čaše. Stoga nema nikakve dvojbe da su Egipćani, da su to željeli, mogli proizvesti kristalne globuse. Vidio sam mnoge egipatske konveksne kristalne leće iz razdoblja Starog i Srednjeg kraljevstva, no o njima ćemo opširnije govoriti dalje u knjizi. U međuvremenu, vratimo se grčkim i latinskim izvorima. Pogrešno je misliti da se u grčkoj književnosti ne spominju naočale. Naprotiv! One se očito spominju u epigramu koji nalazimo u opsežnoj zbirci drevnoga grčkog pjesništva, općenito poznatoj kao Grčka antologija, koja sadrži djela mnogih pjesnika iz razdoblja između 7. i 3. st. pr. Kr. U izdanju Loeb Classical Library obuhvaća čak pet svezaka. U Knjizi VI nalazi se nekoliko epigrama gramatičara Fanija, koji je živio u 3. st. pr. Kr. (toga Fanija ne smijemo brkati s Fanijem iz Eresosa na Lezbu, koji je bratićem Teofrasta, Aristotelova učenika iz 4. st. pr. Kr., ili s Fanijem koji je u 1. st. po Kr. pisao o medicini). Ti su epigrami pomalo šaljivi. U jednome, posvećenom starom učitelju Kalonu, Fanije spominje "tanki štap koji mu

je uvijek bio nadohvat ruke, kako bi njime udarao dječake po glavi", kao i njegovu "izlizanu papuču". No, epigram koji nas zanima odnosi se na pisara znanog Askond, koji je ostavio dotadašnji zanat kako bi se posvetio mnogo unosnijoj porezničkoj službi. Slijedi Patonov prijevod epigrama: Kada je Askond odlučio zagristi u slatki poreznički kruh [skupljanje poreza bio je iznimno unosan posao], ostavio je Muzama [u hramu Muza, kojima je ovaj tobože prinio žrtvu] uzroke svoga [dotadašnjeg] siromaštva: nožić za pero, spužvu kojom je brisao svoja knidijska pera, ravnalo za označavanje rubova, uteg za papir kojim je označavao mjesto (?), rog s tintom, šestar za crtanje krugova [za geometriju], kamen [kiserin - lagani porozni komadić lave] za omekšavanje [površine papira koja je time postajala pogodnijom za pisanje], i svoje plave naočale (?) koje daju slatku svjetlost. Uočili smo da je Paton upotrijebio riječ "naočale", ali je iza nje stavio upitnik, iznenađen njezinim pojavljivanjem i nesiguran u pravo značenje grčke riječi. Koja je to grčka riječ mogla navesti Patona da je prevede kao '"naočale"? I zašto su te "naočale" plave? Zapravo, riječ kallainan trebalo bi umjesto kao "plavo" prevesti kao "zeleno", jer redigirano izdanje Liddellova i Scottova Leksikona iz 1996. mijenja značenje riječi koja se u epi­ gramu pojavljuje u obliku kallainopoioi. U starijim izdanjima Leksikona prevodila se kao "koje daju plavu boju", no sada je prevedena kao "koje daju zelenu boju". Naime, radi se o varijanti riječi kalainos ili kallainos, koja znači "prelaziti iz plave u zelenu" i "plavozelena", a Plinije ju je primijenio za tirkiz (37, 151). Stoga Patonov prijevod - "plavo" - nije posve točan. Trebalo bi zapravo stajati "zeleno" ili "plavozeleno". Grčke riječi koje Paton prevodi kao "i njegove plave naočale (?) koje iaju slatku svjetlost" izvorno glase kai tan hadyphae plinthida kallainan. Riječ plinthida Paton prevodi kao "naočale". Oblik je to riječi plinthis, pri čemu je osnovna riječ plinthos, što znači "cigla". No, riječi plinthis pridodaju se brojna druga značenja, koja počivaju na temeljnoj koncepciji kvadrata ili pravokutne cigle, poput "kvadrat", "pravokutnik", "pravokutna kutija" ili čak "prednji okvir torzionog motora". Plintheion je, pak, bio "prozorski okvir". Paton je smatrao da se riječ plinthida odnosi na zelenkaste kvadrate, pravokutnike ili na uokviren predmet kroz koji se moglo gledati. U Liddellovu i Scottovu Leksikonu nagađa se da riječ koja se pojavljuje u tom epi­ gramu možda znači "uteg za papir (?)" (značenje 4 pod plinthis). No, budući da je uteg za papir već spomenut, Paton je odbacio tu mogućnost.

Da je posrijedi bila jedina napomena o zelenkastim lećama u čitavoj grčkoj književnosti, mogli bismo je odbaciti kao pogrešan prijevod, pogrešno tumačenje ili tome slično. Međutim, mnogi se zapisi odnose na blagotvorno djelovanje zelenoga stakla na ljudske oči, kao i na korektivne leće zelenkaste boje. U svakom slučaju, proučio sam brojne rimske leće od zelenoga stakla. Stoga mogu zaključiti da je Fanijev zapis vjerojatno točno preveden, iako je nazivlje pomalo nejasno. Latinska riječ kojom se označavao materijal od kojeg su bile izrađene zelenkaste leće jest smaragdus, a potječe od grčke riječi smaragdos. Općenito govoreći, ta riječ znači "smaragd", iako u širem smislu označava i druge zelene minerale, pa čak i zeleno staklo. Riječ izvorno potječe od egipatske shma ("smaragd" koji potječe od riječi za "jug", budući da je smaragd bio "kamen juga") - rages ("raznobojni kamen"). Riječ rages vjerojatno se nije odnosila samo na raznobojno, nego, općenito, na obojano kamenje. Grčka riječ smaragdos potječe, dakle, od egipatske shmarages ("raznobojni (ili obojani) kamen juga"). Dakle, podrijetlo riječi "smaragd" nije dvojbeno. Ta je teorija još prihvatljivija zbog činjenice da je egipatska riječ rages očito jedini primjer staroegipatske riječi koja sadrži iznimno rijedak suglasnik "g" iza sloga ra, što u čitavoj zbrci i složenosti egipatskog jezika predstavlja zaista jedinstvenu iznimku. Ta neobična činjenica možda upućuje na strano podrijetlo egipatske riječi! Riječ smaragdos prvi se put u grčkom jeziku spominje u Herodotovu djelu Povijest (5. st. pr. Kr.), u kojemu se pojavljuje dva puta (II, 44 i III, 41). To ima smisla jer je Herodot neko vrijeme živio u Egiptu i naširoko pisao o toj zemlji. Stoga je vrlo vjerojatno da je upravo on uveo taj izraz u grčki jezik. Paul Jablonski, učenjak koji je živio u prvoj polovici 19. stoljeća, vjero­ vao je da grčka riječ za "kvarc" i "staklo" - hyalos - potječe iz egipatskog jezika, te da je i nju u grčki uveo Herodot (III, 24). Ako je to točno, grčki nazivi za tri materijala koja su se rabila u optici, bilo za povećavanje ili paljenje - staklo, kristal i "smaragd" - potječu iz starije i profinjenije egipat­ ske kulture, koja je barem 3300 godina prije Krista poznavala vještinu izrade leća. Plinije (1. st. po Kr.) navodi mnogo zanimljivih pojedinosti o svojstvima smaragda. On bilježi: Treće mjesto među dragim kamenjem pripada smaragdu, i to iz neko­ liko razloga. Kao prvo, nijedna boja nije oku ugodnija od njegove. Iako sa zadovoljstvom promatramo mlade biljke i lišće, smaragde promatramo s još većim zadovoljstvom, jer u usporedbi s njima,

ništa nije tako zeleno. Dapače, za razliku od ostalog dragog kamenja, možemo ih dugo promatrati i ne umoriti oči. Doista, čak ako umo­ rimo oči promatrajući neki drugi predmet, vraćajući pogled na sma­ ragd one ozdravljaju; draguljari drže da su smaragdi za to najpogod­ niji: zelena boja kamena tako blagotvorno djeluje na njihove umorne oči. Osim toga svojstva, smaragdi se doimaju većima kada ih se promatra iz daljine, jer se njihova boja odražava u zraku koji ih okružuje [doslovno: "jer je obojan zrak koji se o njih odbija"; odraz je to stare teorije o zraku koji je uključen u optičke pojave]. Oni su uvijek isti, na suncu, u sjeni ili pri svjetlosti svjetiljke, nježno sjajeći i dopuštajući pogledu da prodre duboko u njihovu unutrašnjost, zahvaljujući lakoći kojom svjetlost kroz njih prolazi. Svojstvo je to koje također posjeduje voda. Smaragdi su općenito konkavnog oblika, pa usmjeravaju pogled. Moj prijatelj Buddy Rogers u svojoj zbirci posjeduje nekoliko sma­ ragda, te sam imao priliku gledati kroz njih. Vjerujem da nema mnogo ljudi koji su imali tu mogućnost. Buddy posjeduje plankonveksni 52-karatni sma­ ragd. Da se radi o kvarcu ili da je smaragd proziran, bila bi to leća s velikim povećanjem. Nažalost, taj smaragd nije proziran, ali svakako propušta svjet­ lost. Držao sam ga u blizini oka i gledao kroza nj prema izvoru svjetlosti. Teško je opisati to izvanredno iskustvo. Boja kamena je upravo neopisivo lijepa i toliko umirujuća da se s njome ne može usporediti nijedna druga boja. Doista, kako Plinije kaže, "nijedna boja nije oku ugodnija od boje sma­ ragda." Bilo je to poput kupanja u optičkoj kupci koja prožima čitav prostor. Buddy također posjeduje 24.32-karatni smaragd s izbrušenim fasetama. Taj je smaragd proziran. Kada ga se postavi iznad teksta, može poslužiti kao povećalo. Smaragdi svakako mogu biti izvrsne leće. Prije nego li počnem pripovijedati o svome susretu s profesorom Eichholzom, prevoditeljem gore navedenog Plinijeva odlomka, i o važnim izmjenama koje je poslije naših razgovora želio učiniti na svome prijevodu, citirat ću njegovu bilješku (1971.) koja se odnosi na posljednju rečenicu iz Plinijeva odlomka. Želi li Plinije reći da se konkavni kamen mogao upotrijebiti kao leća? To je malo vjerojatno, jer zeleni dragulj ne bi mogao poslužiti takvoj svrsi. Dapače, iako su u starini bila poznata zrcala za povećavanje, nema uvjerljiva dokaza da su bile poznate i leće za povećavanje, iako

su takve leće kratkog žarišta možda rabili graveri. Plinije vjerojatno teoretizira o djelotvornosti smaragda na ljudske oči. Krajem sedamdesetih upoznao sam umirovljenog Eichholza, koji je nekada predavao na Klasičnom odjelu Sveučilišta u Bristolu (Engleska). Pronašao sam ga u staračkom domu u Cliftonu (Bristol), gdje je živio priko­ van za invalidska kolica. Dočekao me s oduševljenjem, posebice zato što sam želio razgovarati o njegovoj najvećoj strasti, Pliniju. U patetično skrom­ nim uvjetima u kojima žive stanovnici staračkih domova, Eichholzova je soba mogla smjestiti samo nekoliko knjiga. Usamljenom je čovjeku društvo pravilo nekoliko svezaka Loebove knjižnice, i žao mi je što ga nisam mogao češće posjećivati. Naime, vidjeli smo se samo dva puta. Eichholz je tada bio vodeći živi stručnjak za Plinija, no bilo je očito kako ga dugo nitko nije pitao o toj temi, a vrlo je rijetko imao posjetitelje. Mislim da ga je povremeno posjećivala njegova rođakinja, i tako nije bio posve sam na svijetu. Za razliku od nekih uobraženih znanstvenika koji ne žele da se sumnja u njihovu stručnost, Eichholz je bio posve otvorena uma. Bio je oduševljen kada sam mu priopćio da sam pronašao nekoliko drevnih leća, i izrazio je žaljenje što o njihovu postojanju nije znao ništa dok je prevodio Plinija, jer u tom slučaju ne bi mijenjao značenje mnogih optičkih izraza, a posve si­ gurno dodao bi i drukčije bilješke. Rekao je kako se od Loebovih prevoditelja uvijek zahtijevalo da prijevodi budu "što pitkiji" i ne baš doslovni, te da je godinama osjećao grižnju savjesti jer nije učinio ono što je smatrao ispravnim u prijevodima Plinijevih odlomaka o optici. Pronašli smo rele­ vantne Plinijeve tekstove i zajedno ih proučili. Sa sobom sam donio bilješke, pa je posao bio brzo završen. Pomno ih je proučio, riječ po riječ, i iznio nove prijevode odabranih odlomaka, izrazivši želju da ih jednoga dana objavim pod njegovim imenom, kako bi ljudi znali da je ispravio nepravdu koju je nanio Plinijevu djelu. Te sam prijevode zapisao, te će se oni pojavljivati dalje u ovoj knjizi. Mnogi od njih uvršteni su u Dodatak III, zajedno s pri­ jevodima Lessingovih rasprava o optici. Bio sam duboko dirnut Eichholzovom skromnošću i žarom koji su tako rijetki u njegovoj profesiji. Želio bih da je još živ, kako bih mu mogao dati primjerak ove knjige - on bi bio njezin najradoznaliji čitatelj. Koristim ovu prigodu kako bih mu zahvalio na trudu i divljenja vrijednoj otvorenosti uma prema novim saznanjima. Nažalost, iz­ nimni ljudi poput njega rijetko se uzdižu visoko u akademskim krugovima, jer su u biti skromni i više ih zanima sam znanstveni rad i poučavanje nego osobni probitak.

Izostavio sam odlomak koji sadrži rečenicu o smaragdima koji su konkavni i koji skupljaju zrake svjetlosti. Eichholz ju je ponovno proučio i iznio novi prijevod: Isto kamenje [smaragdi] općenito je konkavno [tj. konkavnog oblika], stoga skuplja (ili usmjerava) pogled. Rečenica upućuje na to da kamen ne samo "koncentrira" pogled, nego ga i "skuplja" ili "usmjerava" u smislu fokusiranja zraka svjetlosti. To je ključan podatak koji se ne iznosi u Eichholzovoj objavljenoj verziji. Pitanje drevnih konkavnih leća godinama me mučilo. Mnogi učenjaci, osobito njemački, koji su se bavili drevnim lećama, ustrajali su u tvrdnji kako ni unatoč prihvaćanju da je moguće postojanje konveksnih leća, nema nikakvih dokaza koji bi potvrdili postojanje konkavnih leća. Stoga Plinijevo svjedočanstvo očito nitko nije shvatio ozbiljno. Tek sam 1997. konačno saznao kako je otkriven popriličan broj drevnih konkavnih leća, te sam ih uspio pronaći u mnogim muzejima. Vidi sliku 5 i fotografiju 45. Većina ih je iskopana na lokalitetima u Efezu u Turskoj. Vjerojatno ih ima oko četrdeset. Još uvijek tragam za nekim manje poznatim i neobjavljenim primjercima, poput leće otkrivene kod Braurona u blizini Atene. Sve su izrađene od kvarca i posve su prozirne. Zapravo, vještina brušenja konkavnih leća bila je poznata još u minojsko doba, oko 1500. god. pr. Kr., budući da je kristalno oko ritona s glavom bika "konveksno-konkavna" leća, što znači da joj je gornja površina konvek­ sna, a donja konkavna. Budući da su konkavne leće na sredini tanje, lakše se lome. Možda je to razlog da, koliko je meni poznato, nije pronađena ni jedna neoštećena stak­ lena leća, a svi sačuvani primjerci izrađeni su od mnogo čvršćeg kvarca. Konkavne leće ispravljaju miopiju (kratkovidnost), a konveksne prezbiopiju (dalekovidnost) koja se kod ljudi javlja oko 45. godine. Dalekovidnost nastaje uslijed stvrdnjavanja leće oka. Ljudi dobra vida s vremenom postaju svjesni kako više ne mogu čitati bez naočala, jer je sve što se nalazi u blizini njihovih očiju nejasno. Taj je defekt u drevno doba zacijelo bio fatalan upravo u trenutku kada bi draguljari i ostali obrtnici dosezali vrhunac svoje vještine, njihove bi oči oslabjele i oni više ne bi mogli gravirati niti čitati. To objašnjava golem broj drevnih konveksnih leća. No, kao što je svakome poznato, neki se ljudi rađaju kratkovidni, ili takvima postaju u djetinjstvu. Bez konkavnih leća u naočalama, oni se čak ne mogu niti kretati, te ne prepoznaju lica u daljini. Iz jednog zapisa o rimskom

SLIKA 5. Crtež četiriju konkavnih kristalnih leća, koje je u Efezu iskopao Anton Bamner. Vidi njegov članak "Die Entwicklung des Offerkultes am Altar der Arthemis von Ephesus" ("Tijek žrtvenog obreda u Artemidinu svetištu u Efezu"), u Istanbuler Mitteilungen, Njemačkog arheološkog instituta u Istambulu, sv. 23/24, 1973.1191 A., str. 53.-62.; ovi crteži nalaze se na str. 60. 0 lećama Bramner kaže (pri­ jevod s njemačkog): "Sve leće imaju oblik univalvularnog hiperboloida... Njihove su gornje površine konkavne, a baze su im pomalo konveksne... Jedna kristalna leća je zamagljena, dok su ostale posve prozirne... Optička su im svojstva dobra... Radi se o divergentnim lećama. Možda su ih rabili kratkovidni draguljari kao pomagala pri radu. Oči tih obrtnika sigurno bi brzo oslabjele zbog iznimno preciznog rezbarenja kamena, bjelokosti itd. Razlike u jakosti kristalnih leća pokazuju da su bile namije­ njene obrtnicima toga doba. Perforirane leće pronađene u hramu zasigurno su bile probušene iz optičkih razloga."

caru Neronu (15. - 68. god. po Kr.) jasno je da je bio kratkovidan. Plinije bilježi (XI, 54) sljedeće bizarne podatke o očima careva: Neki ljudi vide na daljinu, no drugi mogu vidjeti samo stvari koje im se približe [dakle, kratkovidni su]. Kod mnogih vid ovisi o jako­ sti sunca, te ne mogu jasno vidjeti za oblačnog vremena ili nakon sutona; drugi slabo vide danju, ali im je vid iznimno dobar noću... Sivoplave oči vide bolje u mraku... Govori se da je od svih ljudi samo car Tiberije bio sposoban svoje oči prilagoditi tami i vidjeti noću jed­ nako dobro kao na svjetlosti dana, iako bi mu nakon nekog vremena ponovno sve postalo mračno. Pokojni i neprežaljeni August [Cezar] imao je sive oči poput konjskih, a bjeloočnice su mu bile veće nego u ostalih ljudi, te ga je znao obuzeti bijes ako bi ga pojedinci predugo gledali u oči; Klaudijeve su oči često bile krvave i mesnatih krajeva; car Gaj imao je izbuljene oči; Neronov je vid bio slab, te je morao prilagođavati oči kako bi mogao vidjeti predmete u svojoj blizini. Neron je, dakle, bio kratkovidan, a ta je činjenica, kako ćemo ubrzo vidjeti, bila presudna. Da je Neron bio dalekovidan, ne bi mogao fokusirati "pred­ mete u svojoj blizini". A da je želio ispraviti svoj vid, trebale bi mu konkavne, a ne konveksne leće. To nas vodi natrag do odlomka o sma­ ragdima i podsjeća na glasovitu kontroverziju o dotičnom caru. Nastavljamo citirati Plinijev odlomak o smaragdima (XXXVII, 64): Zbog tih svojstava [sposobnosti skupljanja zraka], svi se ljudi slažu, smaragdi se moraju čuvati u svom prirodnom stanju i ne smije ih se rezbariti. U svakom slučaju, skitski i egipatski smaragdi toliko su čvrsti da se uspješno odupiru udarcima. [To su jedini pravi sma­ ragdi. Kao što Eichholz iznosi u svojoj bilješki: "Rijetko je koji dragi kamen čvršći od smaragda."] Smaragdi pločasta oblika odražavaju predmete poput zrcala. Car Neron običavao je promatrati borbe gla­ dijatora u takvom smaragdu. Posljednja se rečenica u latinskim tekstovima pojavljuje u dvije verzije. Prema jednoj, Neron gleda u smaragdu, a prema drugoj on gleda smaragd. Očito smisao rečenica nije isti, te o nama ovisi koju ćemo verziju prihvatiti. richholz je podastro sljedeću bilješku: Izraz u smaragdu uz [rukopisna predaja] B. Iz konteksta se da zaključiti da je Plinije mislio na reflektirajući kamen. Neron je vjero-

jatno samo gledao u kamen kako bi odmorio oči od blještavila arene. Izraz smaragd [u drugoj rukopisnoj predaji] upućuje na to da je Neron rabio zeleni kamen kao pomagalo za vid. Tijekom naših razgovora Eichholz mi je priznao kako je koncepciju reflek­ sije uveo zbog pojašnjavanja teksta. Evo njegova novog prijevoda: Međutim [vero; ne "doista", što bi glasilo vere], kamenje čije je tijelo ispruženo, kada (leži) na leđima [supini], jednako kao i zrcala, odražava slike stvari. Car Neron običavao je u smaragdu promatrati borbe gladijatora. Ovo se tumačenje bitno razlikuje od starog Eichholzova prijevoda. Smaragd, dakle, nije služio poput zrcala. Neron nije morao okretati leđa gladijatorima (zašto bi, uostalom, jedan car i učinio) kako bi njihove borbe mogao promat­ rati kao odraze u malom kamenu. On je gladijatore promatrao kroz kamen. Nema mjesta ni teoriji o "sunčanim naočalama", prema kojoj je car odma­ rao oči u zelenoj boji kamena. Već nam je iz drugih izvora poznato da je Neron bio kratkovidan, te bez konkavne leće uopće ne bi mogao promatrati borbe gladijatora; vidio bi samo njihove nejasne obrise. Upravo smo saznali da su smaragdi bili brušeni kao konkavne leće. Dapače, postoji oko četrdeset drevnih konkavnih leća od prozirnog kamena, koje potječu iz vremena prije Neronove vladavine, pa sa sigurnošću možemo tvrditi kako su takve leće postojale i u njegovo doba. Slobodni smo, dakle, zaključiti kako je Neron rabio proziran zeleni kamen - ili možda neko prozirno zeleno staklo konkavno izbrušen kako bi ispravljao njegovu kratkovidnost i omogućavao mu da doista vidi gladijatore, a ne da o njihovim pothvatima nagađa samo prema zvukovima iz arene. Kao rimski car, i to vrlo zahtjevan, posve je si­ gurno mogao narediti da ga se opskrbi jednostavnim optičkim pomagalom zapravo, teško je zamisliti da to nije učinio. O Neronovu smaragdu počelo se u javnosti raspravljati 1896. godine, kada je Henryk Sienkiewicz objavio svoj glasoviti roman Quo Vadis: Pripo­ vijest o Neronovu dobu. Iako se u izvornom poljskom izdanju pojavio 1896., senzacija je ubrzo dosegnula svjetske razmjere, te je iste godine bio objav­ ljen na engleskom jeziku, u nakladi Jeremiaha Curtina iz Londona. Taj glaso­ viti povijesni roman donio je 1905. godine Sienkiewiczu (1846. - 1916.) Nobelovu nagradu za književnost. Između 1896. i 1905. roman se samo u Americi pojavio, ni manje ni više nego u 27 izdanja. Masovna histerija, obožavanje i divljenje spram autora i njegova djela dosegnuli su takve raz­ mjere da se ubrzo počelo govoriti o fenomenu popularno nazvanom epidemia

SLIKA 6. Rimski car Neron (54. - 68. god. po. Kr.), gravura biste iz doba njegove vladavine. Bio je poznat po svome vratu, jakom kao u bika. Plinije iznosi podatke o njegovim očima, iz kojih se da zaključiti da je bio kratkovidan. Zeleni konkavni lornjon ispravljao je njegovu kratkovidnost, a nosio ga je u javnosti kada je promat­ rao borbe gladijatora u rimskom Koloseumu. Sienkiewicziana ("Sienkiewiczeva epidemija"). Njegov je roman preveden na sve veće svjetske jezike i doživio je bezbrojna izdanja prodana u tko zna koliko milijuna primjeraka. Bio je čitan i još uvijek iznimno popularan pede­ setih godina prošlog stoljeća, kada je prema njegovu djelu snimljen film u hollywoodskoj produkciji, s Peterom Ustinovim u ulozi Nerona. Sienkiewicz je bio izvanredan znanstvenik i iznimno dobar poznavatelj rimskih starina, a njegov roman iznosi točne podatke o Neronovu dobu, pri čemu se sam Neron s vremena na vrijeme pojavljuje kao sporedan lik. Sienk­ iewicz je očito dobro proučio Plinijeve i Suetonijeve zapise i njihove opise Neronovih očiju, a posebno Plinijev opis carevih smaragda. Evo jednog odlomka iz njegova romana:

No u taj čas javi se Akte, koja je ležala s druge strane Ligiji: "Cezar vas gleda." Vinicija uhvati jaka srdžba... Cezar se prignuo nad stol i zažmirivši jednim okom držao je pred drugim okrugao smaragd, kojim se neprestano posluživao i gledao ih. Njegov pogled sastane se načas s Ligijinim očima, a djevojci se srce stegne od prestravljenosti u grudima. Kad je još djetetom boravila na seoskom imanju Aulovu na Siciliji, pričala bi joj stara Misirka, robinja, o zmajevima, koji prebivaju u pećinama u planini, i sad joj se učini da je iznenada pogledalo oko takvoga zmaja... Car začas ostavi smaragd i prestade je gledati. Tada zagleda Ligija njegove ispale, modre oči, koje su treptale od jarkoga staklena svjetla, bez misli, nalik mrtvačkim očima. Nakon što je taj popularni roman privukao pozornost na Neronov sma­ ragd, znanstvenici koji su proučavali postojanje optičkog znanja u starini osjetili su potrebu pozabaviti se carevim kamenom, ne bi li se tako prikazali kultiviranima i načitanima i u koraku s vremenom. Bilo je to sve što je javnost znala o drevnoj optici i jedino pitanje koje je postavljala. A neki od tih znanstvenika zaista su pisali gluposti! Ovdje nema mjesta navođenju svih rasprava o tom pitanju - bilo ih je veoma mnogo. Međutim, pouzdani podaci o Neronovu smaragdu objavljeni su devet godina prije Sienkiewiczeva romana, u djelu koje se bavi tehnikom, njemačkog pisca Jakoba Stillinga. Zaista je šteta što je to djelo gotovo nepoznato, posebice piscima engleskoga govornog područja. Djelo je na engleskom objavljeno pod naslovom Inqui­ ries into the Origin of Short-Sightedness (Pitanja o podrijetlu kratkovid­ nosti), a pisac je bio stručnjak, profesor oftalmologije i mjerodavan klasični učenjak i povjesničar znanosti. Preveo sam neke bitne zaključke koje je iznio Stilling, smatrajući kako oni dobro zaokružuju tu tematiku: Deseto poglavlje O povijesti konkavnih naočala Mnogo se raspravljalo o tome jesu li Rimljani rabili konkavno izbrušene smaragde za ispravljanje kratkovidnosti, a na to se pitanje najčešće odgovaralo niječno. Vjerujem, međutim, da se može doka­ zati kako taj odgovor nije točan. Plinije o smaragdima kaže sljedeće: Iidem plerumque concavi ut visum solligant. Držim kako se na taj izraz do sada nije obraćalo dovoljno pozornosti, jer filolozi uopće nisu upoznati s drevnom

medicinom. Prema tekstovima kasnijih pisaca možemo pretpostaviti da je Plinije izrazio mišljenje suprotno onom koje je poslije prihva­ tio Galen [glasoviti liječnik koji je djelovao u 2. st. po Kr., stotinu godina poslije Plinija], a prije njega peripatetici [Aristotelovi sljed­ benici]. Kasniji pisci u pravilu su riječi visium colligere tumačili kao spiritus colligere. Riječi [visium colligere, op. prev.] nedvojbeno se mogu protumačiti kao "proširivati vidno polje". Tako [Hieronymus] Mercurialis [koji je krajem 16. i početkom 17. stoljeća napisao mnogo knjiga o medicini] objašnjava djelovanje konkavnih naočala riječima quare perspicilla [naočale] faciunt pro istis, ut cingregentur illi spiritus seu radii pauci et subtiles, ita ut congregati et uniti longius ferantur. - nalazim da ovaj odlomak nije ispravno protumačen. [Gothold Ephraim] Lessing [1769.] tumači ga kao radios colligere, znači ne u Mercurialisovu, nego u modernom optičkom smislu, želeći dokazati kako je Neron bio dalekovidan, te da je smaragd kroz koji je promatrao borbe gladijatora bio konveksni lornjon. Röttger ne ponavlja tu pogrešku, iako se previše bavi Plinijevom opaskom... On je, stoga, zaključio kako se izraz visium colligere može protumačiti kao "odmarati pogled", te da je Neronov smaragd zapravo bio malo zrcalo, što nema nikakvog smisla. Horner [1887., švicarski oftal­ molog koji je vjerovao da su u starini postojale konveksne leće, iako je dvojio o postojanju konkavnih] drži kako je riječ o zaštitnom staklu. Nijedan od spomenutih pisaca nije bio upoznat s medicinskim značenjem izraza visium colligere. Rimljani su znali da se kratkovidnost može ispraviti konkavno izbrušenim prozirnim kamenjem. U suprotnom Plinijev odlomak ne bi imao nikakvog smisla [naime, da su smaragdi ostavljani u pri­ rodnom stanju]. Bilo je zabranjeno rezbariti smaragde, jer su služili kao pomagala za vid, zbog čega su se samo brusili. Taj odlomak upućuje na široku uporabu smaragda kao konkavnih lornjona. Da su služili samo za zaštitu od jake svjetlosti ili za odmaranje očiju, ne bi imalo smisla brusiti ih i zabranjivati njihovo rezbarenje... Pitanje je li Neron bio kratkovidan, te je li njegov smaragd bio konkavni lor­ njon čini mi se... nebitnim [u odnosu na pitanje jesu li drevni narodi posjedovali znanje o lomu svjetlosti itd.], a rasprave koje je to pitanje potaknulo pokazuju nerazumijevanje pravog značenja izraza visium colligere. Na to se pitanje može odgovoriti potvrdno. Prema Suetoniju [Neronov život, 51], Neron je bio oculis caesiis et hebetioribus ["njegove su oči bile sive i tupe"], a iz toga ne možemo baš ništa zaključiti... [No, iz Plinijevih izvješća znamo da su] Neronove oči

bile slabe, osim kada je promatrao predmete žmirkajući i iz blizine... Doista, možemo reći kako je konkavno brušen smaragd bio najstariji oblik konkavnih naočala. Drevna grčka konkavna leća od kvarca iskopana u Efezu može se vidjeti na 'fotografiji 45. Ona predmete smanjuje 75%. Godine 1899. njemački oftalmolog Vincenz Fukala objavio je rad Drevna znanost o lomu svjetlosti (Die Refraktionsiehre im Althertum), u kojem je zaključio: Plinijevo izvješće o Neronovu konkavnom smaragdu svima je dobro znano, te dokazuje da su takva stakla bila poznata u drevno doba... postoji dovoljno dokaza na temelju kojih se može zaključiti da su davno prije Krista drevni narodi poznavali konveksne i konkavne leće, možda ček i pričvršćene za okvire, koje su se rabile za povećavanje preciznih radova ili za poboljšavanje vida. Fukala čak navodi i dva odlomka iz Plautova djela (240. god. pr. Kr.), koje smo već spomenuli, ali ne i onaj "tajanstveni" odlomak, za koji se vjeruje da se odnosi na naočale. Prvi je odlomak iz djela Cistellaria (Priča o kovčežiću, 1,1), gdje djevojka Silenija spominje riječ conspicillum, za koju Fukala drži da se odnosi na naočale ili poput leće oblikovan predmet kroz koji se moglo gledati. Drugi je odlomak iz izgubljenog Plautova djela Medicus (Liječnik); iako su sačuvane samo tri rečenice toga djela, u jednoj se od njih spominje conspicillum, a toj riječi Fukala daje značenje optičke leće. Godine 1901. Pierre Pansier je analizirao Fukalina stajališta i nije se složio s njegovim tumačenjem spomenutih Plautovih odlomaka. Odlomak iz Cistellariae može se prevesti kao: "Kada sam se vratila u kuću, pratio me pogledom kroz svoj conspicillum, sve dok nisam stigla do vrata." Odlomak iz Medicusa može se prevesti kao : "Promatrao sam kroz svoj conspicillum, bdio sam." Pansier drži kako se prvi navod može protumačiti kao "on me pratio iz daljine", a drugi kao "promatrao sam iz daljine". To, međutim, nije uvjerljivo, te se doima kao očajan pokušaj kojim se nastoji izbjeći priznanje činjenice da Plaut zapravo govori o optičkom pomagalu. S druge strane, neki vjeruju da je conspicillum vrsta promatračnice ili vidikovca - tumačenje jednako neuvjerljivo, jer zašto bi netko promatrao djevojku s takvog mjesta? Zašto ne s balkona ili prozora? Godine 1900. Jakob Stilling objavio je u oftalmološkom časopisu još jednu studiju o Neronovu smaragdu pod naslovom "Nero's Augenglas"

("Neronov monokl"), u kojoj je još opširnije analizirao klasične dokaze i moderna stajališta. Složio se s Fukalom da Neronov smaragd nikako nije mogao biti reflektirajuće zrcalo, te da je pretpostavka prema kojoj je Neron okretao leđa gladijatorima kako bi ih mogao promatrati u takvom zrcalu, upravo smiješna! On zaključuje: Pitanje o tome je li Neron rabio konkavno staklo zapravo je nebitno, unatoč njegovu filološkom značenju. Glavno je pitanje sljedeće: Jesu li Rimljani znali za miopiju i svojstva konkavnog stakla? Odgovor na prvi dio pitanja je potvrdan i o tome nema nikakve dvojbe. Nadalje, iz Plinijeva opisa i medicinskog značenja izraza visium colligere, možemo reći kako je najblaže rečeno vrlo vjerojatno da su Rimljani bili obaviješteni o svojstvima konkavnog stakla. Neki autori koji su se bavili drevnom optikom pitali su se zašto se leće, ako su doista postojale u starini, ne spominju u Euklidovoj Optici (oko 300. god. pr. Kr.). Za to je moguće ponuditi nekoliko objašnjenja. Kao prvo, Optika je nepotpuna, a ono što iz nje doznajemo ograničeno je na usko znanstveno područje. Euklid je napisao djelo O zrcalima, koje je izgubljeno međutim, smatra se kako on zapravo nije autor toga djela). Čini se da je Euklid napisao o optici mnogo više nego što je nama poznato. Optika, koja nam je dostupna, veoma je neobično djelo i bavi se pitanjima perspektive i ednostavnih optičkih varki, a pritom se ne raspravlja o optici kao o cjelini. Kao što se moglo i očekivati od toga glasovita geometra, djelo obilježava geometrija i zapanjujuće mnoštvo dijagrama, a bavi se pitanjima poput "kako znati koliko je uzdignuće kada sunce sije", ili "ako stožac, čija je baza krug a vrh mu se nalazi pod pravim kutom u odnosu na bazu, promatramo jednim okom, vidjet ćemo manje od polovice stošca." To su prilično ezoterična pitanja, a Euklid ih nimalo ne olakšava onima koji ne znaju geometriju. No, pred kraj djela pojavljuju se neke zanimljive opaske poput ove: "Predmeti koji se povećavaju doimat će se bližima oku". Ispod Euklidova uobičajenog geometrijskoga dijagrama stoji sljedeći komentar: No, stvari za koje se misli da su veće izgleda kao da se povećavaju, a stvari bliže oku izgledaju veće. Predmeti koji se povećavaju, doimat će se, stoga, bližima oku. Što je Euklid želio reći posljednjom rečenicom? Teško je zamisliti što se to moglo povećavati dok je stajalo na mjestu, osim ako Euklid nije mislio na povećavanje slike pomoću leće. Kao što nam je poznato, takve se povećane

slike doista čine "bližima oku". Vjerujem kako je ovdje riječ o usputnoj opasci o povećanim slikama u Euklidovu uobičajenom grubom stilu. Prije nego završimo analizu drevnih tekstova koji se bave optičkim pomagalima za povećavanje i ispravljanje vida, razmotrimo ukratko još nekoliko izvješća. Ranokršćanski otac Klement Aleksandrijski (2. st. po Kr.) u djelu Stromata (Svaštice, I. knjiga) govori o "slikama koje se vide kroz vodu i stvarima koje se vide kroz čista i prozirna tijela". Spominje se to unutar teološke rasprave o Prvoj poslanici Korinćanima, 13, 12: "Božanski apostol [Pavao] upućuje nam sljedeću poruku: "Sad vidimo u ogledalu"; poznajući sebe same po odrazu..." [On misli na refrakciju (lom svjetlosti, op. prev.), budući da se refleksija (odbijanje svjetlosti od površine, op. prev.) ne zbiva kada gledamo kroz staklo.] Čini se da je Klement mnogo znao o staklenim i kristalnim lećama i globusima ispunjenima vodom koji su služili kao povećala, te čak predlaže nov prijevod glasovita odlomka iz Prve poslanice Korinćanima, koji ističe drukčiji aspekt gledanja kroz staklo; umjesto "gledamo kroz staklo, nejasno" (u Bibliji, Kršćanska sadašnjost, 1994., stoji: "Sad vidimo u ogledalu, nejasno...", op. prev.), čime se naglašava zamagljenost poluprozirnog medija, Klement, čini se, drži da je Pavao mislio na potpuno prozirnu leću koja više neće biti potrebna poslije susreta licem u lice s Bogom. Možda je Pavao bio dalekovidan, te se služio lornjonom kojeg se nadao riješiti kada dospije na nebo! Taj nas biblijski citat vodi do posljednjih pisanih dokaza o postojanju optičkih pomagala u drevno doba, koje ćemo razmotriti. Oni se nalaze u Starom zavjetu i rabinskim tekstovima. Židovski su tekstovi prilično nerazumljivi, a budući da ne znam hebrej­ ski bio bih posve nesposoban išta učiniti da mi u pomoć nije pritekao dr. Michael Weitzman sa Sveučilišta u Londonu. Bio sam šokiran kada sam nekoliko mjeseci poslije, 16. travnja 1998. u Timesu pročitao obavijest o njegovoj smrti. Weitzman je u Britaniji slovio za jednog od najvećih stručnjaka za hebrejski jezik, no umro je od tromboze u 51. godini. Iako posthumno, želio bih mu najiskrenije zahvaliti, i njegovoj obitelji uputiti izraze najdublje sućuti. Pronašao sam neobične opaske u nerazumljivu njemačkom članku objavljenom 1859. u Memoarima Carske akademije znanosti u Petrogradu. Židovski je autor svoje prezime pisao na tri načina, što mi je zadavalo dodatne poteškoće, jer je u kazalu imena naveden pod dva različita slova. Autor članka se zvao Daniel Avramovič Chwolson/Chwolsohn/ Khvol'son - odaberite bilo koje od ponuđenih prezimena! (Drugi oblik prezi-

mena je germaniziran. Izabrao sam Chwolson zbog jednostavnosti.) Članak nosi naslov (prevedeno) O fragmentima drevne babilonske književnosti u arapskom prijevodu. Iznimno učen, Chwolson je bio hebrejski znanstvenik i arabist, poput profesora S. D. Goiteina, kod kojega sam nekada studirao povijest islama. Židov Goitein je o islamu znao više od Arapa i neprestano je isticao nužnost pomirbe tih dvaju naroda, koji se, po njegovu mišljenju, svađaju poput pakosnih rođaka. Evo prvog odlomka iz Chwolsonova članka koji sam preveo s njemačkog: U knjizi Zer-ha-Mor Abrahama Sab'aa, židovskoga pisca koji je živio u Španjolskoj krajem 15. stoljeća (usporedi Wolf, Bibl. Hebraea, I, str. 93., broj 127 i III, str. 57., broj 127), nalazimo tri zanimljiva fragmenta te egipatske knjige [o njoj će poslije biti riječi] na koje me ljubazno uputio gospodin doktor Steinschneider i o kojima ću ovdje govoriti, jer ih smatram iznimno značajnima. [Izostavio sam prvi i treći fragment, smatrajući ih irelevantnima.]... I drugi odlomak (fol. 72, 4. stupac) autor smatra značajnim zbog pojašnjavanja riječi [ovdje on navodi hebrejsku riječ koja, transliterirana, glasi totafot] (Izlazak, 13, 16) a glasi: [On navodi četiri retka na hebrejskom, uz popratni prijevod.] Općenito je prihvaćeno mišljenje da su naočale izumljene u 13. stoljeću, no iz ovog je [odlomka] razvidno da su bile poznate u mnogo daljoj prošlosti. To je bilo najdalje do kuda sam mogao doći sam. Obratio sam se Michaelu Weitzmanu, poslavši mu svoje prijepise hebrejskog teksta koje sam načinio u Nacionalnoj knjižnici u Parizu. Tekst nije bilo moguće fotokopirati niti skenirati, jer se knjiga raspadala. Međutim, Weitzman nije mogao pročitati moj hebrejski rukopis - moram priznati da su mi sva hebrejska slova slična! U svome pismu Weitzman me izvijestio: Unatoč mojim najboljim nastojanjima, nisam mogao razumjeti tekst. To i ne čudi: slova se vrlo lako brkaju, a točke ili crtice koje su od presudnog značenja za smisao lako se mogu previdjeti ako niste stručnjak za srednjovjekovni hebrejski, posebice uzmemo li u obzir čestu uporabu skraćenih oblika riječi. U nekim sam se trenutcima znao upitati ne nedostaje li kakva neobična riječ.

Kako ljubazno od Weitzmana! No, barem je mogao pročitati jednu riječ iz Izlaska, izvijestivši: Koliko mogu ustanoviti, komentar se odnosi na predmet ... [ovdje navodi hebrejsku riječ] ... (Izlazak, 13, 16) koja se spominje u bib­ lijskom tekstu. U Bibliji piše kako se taj predmet stavljao "posred čela". Židovska ga predaja prepoznaje kao filakterij koji su muškarci nosili na čelu prilikom molitve. Međutim, neki su očito smatrali kako ta riječ ima značenje optičkog pomagala koje bi se - budući da se [poput cvikera] nosilo između očiju (naime, u engleskoj ver­ ziji Biblije stoji umjesto "posred čela" "između očiju", odnosno, "between the eyes", op. prev.) - moglo izjednačiti s naočalama. Takvo tumačenje proizlazi iz sličnosti hebrejske riječi (koja se može transliterirati kao totafot) s arapskom rječju tuataf. Potonja je plu­ ralni oblik imenice; no, nažalost, riječ je rijetka u arapskom jeziku; budući da nemam vremena tragati za njom u specijaliziranim arap­ skim rječnicima, nisam siguran u njeno značenje, te stoga ne mogu sa sigurnošću reći kako se ona povezala s naočalama. Konačno, Chwolson i Steinschneider bili su iznimno učeni, i vjero­ jatno je da su njihova djela dobro utemeljena. No, zaista ne mogu rekonstruirati njihova gledišta iz teksta kojim raspolažem. Tri dana poslije uspio sam pronaći petrogradski časopis u Britanskoj knjižnici, gdje je bio neobično katalogiziran (prije ga nisam uspio pronaći, pa sam bio prisiljen otići u Pariz). Pribavio sam presliku hebrejskog teksta koja je bila čitljiva, i poslao je Weitzmanu 29. svibnja 1997. Iste godine 24. rujna, završivši knjigu i ispravivši gomilu ispita, Weitzman mi je poslao svoju analizu hebrejskog teksta. Napisao mi je sljedeće: Tekst koji ste mi poslali bavi se s tri fragmenta srednjovjekovnog hebrejskog djela zvanog Knjiga egipatskog rada (tj. zemljoradnje). Tri fragmenta te knjige navode se u djelu rabina Abrahama Sabe (Abraham Saba'), koji je 1492. s ostalim Židovima bio izgnan iz Španjolske. (Znak ' označava guturalni zvuk koji se naziva ayin.) Drugi se citat bavi hebrejskom riječju ... [izostavljam je] ... totafot, koja prema Ponovljenom zakonu 6,8, označava predmet koji se stav­ ljao između očiju. Etimologija i značenje te riječi još uvijek pred­ stavljaju zagonetku. Tradicionalno se riječ totafot tumačila kao filakterij, koji se nosio visoko na čelu, ne doslovno između očiju; mislim da sam to već

spomenuo. U svakom slučaju, odlomak koji navodi rabin Abraham Saba' sadrži naznaku da riječ zapravo znači "naočale": Neki drže kako je ta riječ egipatska. Naći ćete je u Knjizi egipat­ skog rada, u desetom dijelu gdje se opisuje drevno doba; (naime) naočale koje ljudi stavljaju među oči kako bi bolje vidjeli ondje se nazivaju tuatafi (u množini) i tafaf (u jednini), te također totafot; korijen triju riječi je isti. [To je Weitzmanov prijevod hebrejskog teksta.] Jezik kojim se navodno govorilo u Egiptu očito je bio arapski, jer je poseban odnos između jednine i množine - tafaf se pretvara u tuataf- tipičan za arapski jezik. Nije mi poznato postoji li u arapskom jeziku ta riječ. Kako bilo, razlog za citiranje arapske riječi treba tražiti u davno ustanovljenoj činjenici da su hebrejski i arapski srodni jezici, te da imaju zajedničko podrijetlo, a pri tumačenju neke nejasne hebrejske riječi ponekad pomaže slična arapska riječ, jer je arapski jezik mnogo bolje dokumentiran. Na temelju toga pisac zaključuje kako arapska riječ tafafltuataf ima značenje jednako hebrejskoj riječi totafot. Spomenuo bih još da postoje dva oblika glasa t u hebrejskom i arapskom jeziku; za razliku od običnog t, t zvuči hrapavo. To su dva posve različita glasa, koja su predstavljena dvama različitim slovima. Riječ prevedena kao "naočale" jest... [hebrejsku riječ izostav­ ljam] ... mar'ot, pluralni oblik riječi mar'eh, koja izvorno znači "vid", ali ovdje ima značenje pomagala za vid. Prijevod "naočale" odgovara tom rasponu značenja. Iako je rabin Abraham Saba' živio u 15. stoljeću, ima temelja za pretpostavku da je Knjiga egipatskog rada nastala u 13. stoljeću. [Chwolson] vjerojatno o tome govori na jednoj od stranica koje nedostaju. Nadam se da sam ovime odgovorio na vaše upite, i želim vam mnogo uspjeha u daljnjim istraživanjima. Bio sam ushićen novim podacima, te sam sljedećeg dana poslao još jedno pismo sa sljedećim pitanjima: ... učenost rabina Abrahama Saba'e doista me zapanjila, a posebice njegov zaključak kako je nazivlje egipatsko... Ustanovio sam egi-

patsko podrijetlo tih izraza. Kao prvo, riječ mar'eh znači "vid", no, kao što vi kažete, ovdje ima značenje "pomagala za vid". Čini se da je odnosna riječ potekla iz egipatske mar ili maar, koja znači "vidjeti". Mar-ti znači "dva oka", u smislu dvostrukog oka. Mauher znači "stvar pomoću koje se vidi lice, tj. zrcalo". Ili, u širem smislu, "pomagalo za vid". (Nisam siguran je li Wallis Budge dodao "tj. zrcalo" kao vlastitu pretpostavku.) Što se tiče riječi totafot, tafaf i tuataf, koje znače "naočale", u egipatskom jeziku nalazimo riječ teti, koja znači "vidjeti", i tet, tut i thut, koje znače "slika". [Bilješka: U jednom od sljedećih poglav­ lja bavit ću se rječju tet, kao mogućim nazivom koji je u drevnom Egiptu označavao napravu za promatranje iz daljine.] Izraz tut ma znači "skupljati oči", odnosno pomno promatrati, usredotočiti pogled na nešto". Ne treba posebno isticati kako leće "skupljaju" (colligere) pogled [Bilješka: vidi gore naveden Plinijev odlomak u kojemu se spominje ta riječ.], što je odraz starih koncepcija o svjetlosti. Budući da su u starim leće najčešće rabili draguljari, zanimljivo je istaknuti kako egipatska riječ teftefa znači "obrađivati dragulje, rezbariti dragulje, umetati dragulje". Lingvistički gledano, čini mi se da je riječ teftefa srodna riječi tuataf. Bio bih vam zahvalan kada biste me uputili u hebrejski izraz za obradu dragog kamenja, kako bih saznao je li i ta riječ srodna navedenima. Nažalost, Michael Weitzman nije pronašao vremena za daljnja istraživanja, pa nisam dobio odgovor. Umro je pet mjeseci poslije. Ozbiljnost kojom je pristupio analizi mojih upita upućuje na izvanredan odnos prema zna­ nosti. No, ta je velikodušnost zasigurno ponekad nadilazila njegove snage i mogućnosti. Žao mi je što više nije s nama kako bih mu mogao izraziti svoju najdublju zahvalnost. Ovdje bismo morali završiti. Vjerujem da su izrazi koji se odnose na optička pomagala egipatskog podrijetla, te je očito da su preživjeli i u današnjem egipatskom, arapskom i hebrejskom jeziku. U svakom slučaju, ta tema ostavlja mnogo prostora za daljnja opširnija istraživanja koja bi prven­ stveno morali poduzeti hebrejski i arapski znanstvenici. Ja nisam dovoljno stručan. Po svemu sudeći, naočale se spominju u Izlasku i Ponovljenom zakonu, knjigama koje kršćani poznaju kao starozavjetne knjige Biblije, a Židovi kao Toru.

SLIKA 7. Vjeruje se kako je ovo najraniji opis naočala koji je objavljen u nekom djelu, iako postoje i stariji, slikovni opisi. Speusippus, Platonov rođak, izgleda ovdje poput čiloga Nijemca koji je upravo pojeo dobru kobasicu. Ilustracija se pojavljuje u knjizi Liber Chronicarum (Nürnberške kronike) Hartmanna Schedela, objavljenoj u Nürnbergu 1493. godine. Knjiga se bavi poviješću svijeta, od njegova stvaranja do 1492. god.

Ne smijemo, međutim, pretpostaviti da su drevne naočale izgledale poput današnjih. Nema dokaza koji bi upućivao na to da su se u drevno doba rabili okviri koji su se pričvršćivali iza ušiju. Drevne naočale, za koje vjeru­ jem da nisu bile uobičajene, vjerojatno su imale oblik cvikera koji je stajao na nosu, ili su izgledale poput lornjona, koji se držao pred okom/očima. Drevni lornjoni možda su bili monokli, s jednom lećom, kao što je možda i Layardova leća bila vrsta monokla. Proučio sam mnoge drevne leće koje su počivale u okvirima ili, pak, sadrže nedvojbene znakove da su nekoć bile uokvirene. Ali, moderni okviri? Nikada! Međutim, postoje jasni dokazi da su se u starini doista rabile leće u parovima. Šesnaest leća iskopano je u Kartagi vidi fotografiju 3), a među njima i par leća čija je veličina odgovarala onoj očnih šupljina. Te su leće pronađene zajedno u pokrovu mumije zakopane u nekropoli (vidi fotografiju 2), a vlasniku su očito služile kao "naočale". Nažalost, francuski nam arheolozi nisu ostavili nikakve podatke o vrsti nji­ hovih okvira, te je moguće da su prije izuma okvira koji se pričvršćuju iza ušiju stajale u okvirima od raspadljivog materijala, poput kože ili platna. Vjerujem da se velika većina drevnih kristalnih i staklenih konveksnih leća, koje su služile za ispravljanje prezbiopije (dalekovidnosti), zapravo nije nosila na licu. Prilikom čitanja, na primjer, takve su se leće držale u ruci i postavljale iznad teksta. Znanstvenik Roger Bacon (oko 1214.-1292.) jasno

je i temeljito opisao tradicionalnu metodu uporabe takve leće za čitanje, koja je, kako vjerujem, u Baconovo doba bila prisutna već 3000 godina: Ta naprava [leća za povećavanje] pogoduje starim ljudima koji su slaboga vida... Ako slova ili male predmete promatramo kroz kristal, staklo ili kakvo drugo prozirno tijelo kružnoga oblika čija je kon­ veksna strana okrenuta prema oku, slova će se doimati jasnijima i većima... Upravo su to činili naši preci, a ta je metoda još uvijek djelotvorna. U to sam se uvjerio proučavajući mnoge drevne leće, budući da sam i sam daleko­ vidan. Čak i leća jakosti 1.25X dovoljna je za čitanje. Većina drevnih leća ima povećanje od 1,25X ili 2X. U starini, ljudi nisu čitali na svakome mjestu i nisu sa sobom nosili džepne knjige. Rukopise su čitali za stolom, služeći se uokvirenim ili neuokvirenim lećama, koje su držali iznad teksta. No, za potrebe draguljara i ostalih obrtnika razvijena su domišljatija optička pomagala, uključujući staklene globuse ispunjene vodom koji su se vješali iznad radne površine. Ponekad se u leći bušila rupica kroz koju se provlačio graverski alat (takva je npr. izvanredna kristalna leća iskopana u Troji i pri­ kazana na fotografiji 40), što nimalo nije utjecalo na njezina optička svoj­ stva, ili se, poput nekih drevnih britanskih leća, na nju postavljao stalak, što je omogućavalo provlačenje alata ispod leće. No, o tome ćemo nešto više reći poslije. (Vidi također Dodatak XI.) Iz pregleda drevnih zapisa možemo zaključiti kako oni potvrđuju naše tvrdnje o postojećim materijalnim dokazima. Naravno, ti dokazi zauzvrat potvrđuju podatke koje se iznose u drevnim zapisima. Iako su ti zapisi neprestano bili u optjecaju, malo je ljudi povjerovalo u njihovu istinitost, držeći kako ne postoje materijalni dokazi koji bi ih potvrđivali. Tekstovima je tako mijenjan smisao ili su se u njima izneseni podaci pripisivali pisar­ skim pogreškama, pretjerivanjima ili bujnoj mašti. No, pokazalo se da su upravo moderni znanstvenici ti koji su se prepuštali maštanjima, nastojeći svim silama poreći povijesnu stvarnost kako bi se bolje osjećali. Na taj su bezobziran način tromi i uobraženi intelektualci umirivali svoju savjest, a žrtva toga nastojanja bila je istina. Samo nekoliko dana prije nego li je ova knjiga otišla u tisak, umetnuo sam izvješće o senzacionalnom otkriću vezanom za drevnu optičku tehnologiju. Naime, u studenom 1999. posjetio sam jedan arheološki lokalitet u Egiptu. Arheologinja Barbara Adams provodila je iskopavanja u drevnoj južnoj

prijestolnici Hiearkonpolisu u blizini Edfua, izgrađenoj u preddinastičkom razdoblju. Lokalitet je zatvoren i rijetko se posjećuje. (Moja supruga Olivia i ja bili smo dva od ukupno tri posjetitelja 1999. godine.) Hiearkonpolis se prostire na 140 km2, a lokalitet se uglavnom sastoji od gomila razbijene grnčarije u bezbrojnim grobovima i jarcima, što podsjeća na bojišnicu iz Prvog svjetskog rata, samo bez blata, pretvorenu u suhu i beživotnu pustinju. Ove su godine ondje pronađeni ostaci slona, kojeg su vjerojatno zakopali drevni pljačkaši, i ostaci krave, koja je ležala na pokrovu od palmina lišća a bila je prekrivena cvijećem. Ostaci slona i krave potječu iz prve polovice 4. tisućljeća pr. Kr. Dok sam s dr. Adams razgovarao o drevnoj optici, spomenula mi je otkriće koje me zapanjilo toliko da sam po povratku u Luksor smjesta tele­ fonski dogovorio sastanak s direktorom Njemačkog instituta u Kairu, dr. Günterom Dreyerom. Taj ljubazan i nasmiješen čovjek sklon je u prirodi pronalaziti analogije koje objašnjavaju drevni simbolizam: "Drevni tekstovi Anubisa smještaju na 'njegov brijeg' zato što su ostali šakali lunjali po brežuljcima", i tome slično. Tijekom iskopavanja na preddinastičkom groblju kod Abidosa u Gor­ njem Egiptu, danas poznatom kao Omn el Qabb ("majka posuđa") jer je to područje doslovno prekriveno milijunima komadića najrazličitijih posuda, Dreyer je u grobu nepoznata kralja iz razdoblja poznatog kao Naqada II. otkrio dršku za nož od bjelokosti. Bila je načinjena od slonove kosti, a ne od kosti vodenkonja, a potječe iz circa 3300 god. pr. Kr. Posebnost te drške (naime, tijekom dvadeset godina svoga boravka u Egiptu Dreyer je otkrio mnogo takvih predmeta) bila je u mikroskopski sićušnim rezbarijama! Da, rekao sam mikroskopski sićušnim. Kada mi je Barbara Adams prvi put spomenula to otkriće, rekla je da joj je za posjeta Abidosu Dreyer pokazao dršku, te kako ju je zapanjila činjenica da rezbarije nije mogla vidjeti bez povećala. Rezbarije su prikazane na slikama 8 i 9, koje mi je ljubazno pribavio Dreyer, te na fotografiji 38a. Prvi crtež (slika 8) prikazuje likove koji hodaju u povorci i čije su glave izvorno široke samo jedan milimetar. Dreyer mi je rekao da je čišćenje drške zahtijevalo mnogo tjedana mukotrpna rada, kako bi se mogli izraditi detalji na rezbarijama s obje strane. U tu se svrhu poslužio vrškom pribadače, jedinim dovoljno malenim i preciznim alatom. S pravom se ponosi rezultatima toga truda. To izvanredno otkriće pomiče materijalne dokaze o postojanju optičkih pomagala u starini sedam stotina godina dalje u prošlost. Egipatske kristalne leće koje se spominju u posljednjem poglavlju ove knjige, i koje potječu

otprilike iz 2600. god. pr. Kr., navedene su kao najstariji dokazi o drevnoj optičkoj tehnologiji. No, sada su nam poznate i mikroskopski sitne rezbarije iz 3300. god. pr. Kr., koje su mogle nastati samo pomoću nekog optičkog pomagala za povećavanje, budući da su vidljive samo pomoću povećala. U to je doba u Egiptu bilo dovoljno kvarca. Dr. Dreyer me uvjerava kako su otkriveni razni kristalni predmeti iz toga razdoblja, iako još nije pronađena ni jedna leća (ili ti predmeti nisu prepoznati kao leće). Međutim, pronađene su kristalne čaše, što dokazuje da je vještina obrađivanja kvarca bila na zavidno visokoj razini, stoga drevnim obrtnicima zasigurno ne bi predstavljalo nikakav problem izraditi i leće.

SLIKA 8. Crteži rezbarija na jednoj strani 5300 godina stare drške za nož izrađene od bjelokosti, koju je kod Abidosa otkrio Günter Dreyer. Rezbarije su suviše sićušne da bi se mogle razabrati bez povećala, a zasigurno nisu mogle biti izrađene bez nekog optičkog pomagala. Glave likova široke su otprilike jedan milimetar. Likovi koji prinose darove nisu Egipćani, nego vjerojatno Kanaanci. Jedva je vidljiv pramac broda. Na dnu rezbarije većina likova kleči, te vjerojatno predstavljaju zarobljenike. Drška za nož pronađena je kod Abidosa, u grobu nepoznata preddinastičkog kralja, a potječe otprilike iz 3300. god. pr. Kr., iz razdoblja koje arheolozi nazivaju Naqada II. Činjenica da su optička pomagala bila poznata u tako ranoj povijesti upućuje na zaključak da je optička tehnologija od samog početka bila sastavni dio visoke civilizacije. Dreyerovo dramatično otkriće pomiče granice još 700 godina unatrag, smještajući dokaze o postojanju drevne optičke tehnologije u mnogo dalju prošlost nego što se do sada mislilo.

Imao sam sreću što je Dreyerovo otkriće bilo objavljeno, pa sam o njemu mogao izvijestiti. Dr. Dreyer je 1999. kratko izvijestio (na njemačkom) o svom otkriću u jednom članku o preddinastičkim drškama noževa. Doista, otkriće iz Abidosa veoma je značajno. Međutim, tek nakon moga posjeta dr. Dreyer je postao svjestan prave vrijednosti toga zapanjujućeg predmeta, koja se razotkriva tek u kontekstu drevne minijaturne umjetnosti i optičke tehnologije. Zahvalan sam sudbini koja me dovela do te spoznaje, kako moji čitatelji ne bi ostali uskraćeni za ključan dokaz o optičkim poma­ galima koja su se rabila u Egiptu prije 5300 godina!

SLIKA 9. Crteži koji prikazuju mikroskopski sitne rezbarije na drugoj strani drške noža od bjelokosti iz Abidosa. Vide se nizovi likova lavova i drugih životinja. Jesu li i one došle iskazati poštovanje kralju ili su to samo ukrasi?

III. POGLAVLJE

PROMETEJEVA VATRA

Osim za povećavanje, leće su u starini služile i za paljenje. U tom su smislu imale dvije funkcije: prije pojave antiseptika služile su za paljenje (dezinfekciju) rana te za paljenje svetih vatri. No, najstariji grčki tekst koji spominje leće za paljenje zapravo je komedija Oblaci, atenskog komedio­ grafa Aristofana, koja je prvi put izvedena u Ateni 423. god. pr. Kr. To je možda najglasovitija Aristofanova komedija, jer sadrži parodiju na filozofa Sokrata. Leća za paljenje spominje se u recima 765-772, 1. scene 2. čina, u šaljivom razgovoru između Sokrata i lika zvanog Strepsijad. Strepsijad se žali da je do grla u dugovima, no, domislio se načinu da izbjegne plaćanje, koristeći se činjenicom da su pločice na kojima su utjerivači dugova zapi­ sivali svoje bilješke napravljene od voska. Sokrat ga nagovara neka mu se povjeri: SOKRAT Reci, dakle, što je? STREPSIJAD Jesi li kod ljekarnika ikada vidio lijep, proziran kamen kojim možeš zapaliti vatru? SOKRAT Misliš li na kristalnu leću [hyalon]? Da.

STREPSIJAD

SOKRAT Dakle, što je?

STREPSIJAD Da stanem s tim kamenom na sunce, daleko od činovnika dok ovaj piše presudu, mogao bih učiniti da se sav vosak na kojemu ju je ispisao rastopi. SOKRAT Tako mi Gracija, dobro si to smislio! STREPSIJAD Ah, drago mi je da sam poništio odluku koja me mogla stajati pet talenata. U posljednjem se poglavlju objašnjava da je riječ hyalos koja je označavala "kvarc", u grčku književnost uveo povjesničar Herodot (5. st. pr. Kr.) te da je njezino podrijetlo egipatsko. Riječ hyalos poslije se rabila za "staklo", no u Aristofanovo su doba leće bile kristalne. Spomenuti se odlomak mnogo puta citirao u djelima o drevnoj optici, te kao takav jasno dokazuje postojanje leća u 5. st. pr. Kr. U novije doba prvi ga put u vezi s poviješću optike navodi francuski učenjak Gabriel-Philippe de la Hire 1708. godine. Citirao ga je na sastanku Francuske kraljevske akademije znanosti, o čemu je sljedeće godine bilo objavljeno izvješće. De la Hire je o Aristofanovu djelu također konzultirao Sholijasta (anonimnog drevnog grčkog komentatora), te je izjavio: Sholijast kaže da Aristofan u ovom odlomku opisuje okruglo i debelo staklo, upravo za tu svrhu izrađeno... No, trideset godina poslije, 1738., Robert Smith u svome djelu A Compleat System of Opticks iznosi vrlo razuman komentar: Glasoviti M. de la Hire nastojao je leće ili stakla za paljenje nalik lećama smjestiti u vrlo daleku prošlost, zamišljajući kako je dokaze za to pronašao u Aristofanovim Oblacima (2. čin, 1. scena)... Sho­ lijast kaže da je bila od okruglog (trochoeides, "okrugla poput kotača"), debelog stakla, izrađenog upravo za tu svrhu... Sholijast je držao da je staklo bilo konveksno, što pokazuje da se u njegovo doba, iako poslije Aristofana, takvo staklo rabilo za paljenje vatre. Iz riječi apotherö stas ("stajati na udaljenosti"), He [de la Hire] zaključuje kako je staklo bilo obrađeno kao leća a ne kao sfera, budući da sferično staklo može zapaliti neki predmet samo iz blizine.

Kristal je svakako morao biti obrađen kao leća. Naime, iz velike udaljenosti ne bi bilo moguće pomoću sferičnog stakla rastopiti voštanu pločicu. Prantl, njemački urednik Aristofanova teksta, također je ispravno upo­ zorio na činjenicu da su "Aristofanovoj publici očito bila poznata svojstva takve naprave..." Slobodni smo, stoga, zaključiti kako su u Ateni u 5. st. pr. Kr. kristalne leće za paljenje bile dostupne svima. Naravno, leća koja može paliti može i povećavati. Preostala dva teksta o lećama za paljenje nalazimo u Plinija (1. st. po Kr.). Riječ je, o kuglama ili globusima za paljenje. U Plinijevo doba, pet stotina godina poslije Aristofana, umjesto kvarca rabilo se staklo, jer je bilo mnogo jeftinije. Eichholz je objavio sljedeće prijevode dvaju odlomaka: (1) Međutim, najdragocjenije staklo je bezbojno i prozirno, po izgledu najsličnije kvarcu. Iako se posude za piće sve više izrađuju od stakla, umjesto od metala, poput zlata ili srebra, ono ne podnosi vrućinu, osim ako u njega najprije ne ulijemo hladnu tekućinu; pa ipak, stakleni globusi ispunjeni vodom toliko se zagriju na suncu da mogu zapaliti tkaninu. (XXXVI, 67, 199.) (2) Učeni ljudi drže kako nema boljeg načina za paljenje određenih dijelova tijela od kristalne kugle postavljene nasuprot suncu. (XXXVII, 10, 28.-29.) Eichholzov izmijenjen prijevod istih odlomaka glasi: (1) Eichholz me je upozorio da je odlomak napisan u obliku para­ doksa, a točan prijevod posljednjeg dijela ima glasiti ovako:] "... ono [staklo] ne može podnijeti vrućinu osim ako najprije ne dođe hladna tekućina, iako se dodavanjem vode staklena kugla okrenuta prema suncu [ili "nasuprot suncu"] toliko zažari [condescant] da može zapaliti tkaninu. (2) Učeni ljudi drže da za paljenje [dezinfekciju] određenih dijelova tijela nema boljeg sredstva od kristalne kugle postavljene nasuprot suncu. Možda bi valjalo reći nekoliko riječi o Plinijevoj Prirodnoj povijesti, koju sam već citirao nekoliko puta, uz redigirane prijevode odnosnih odlo­ maka koje sam pribavio od profesora Eichholza. To je divovsko djelo sas­ tavljeno od 37 knjiga, koje popunjavaju čak deset knjiga Loebove knjižnice

(Harvard University Press, djela klasičnih pisaca), i istodobno je najveće i najobuhvatnije djelo o drevnoj znanosti Zapada. Povjesničar znanosti George Sarton izjavio je kako je ta veličanstvena knjiga "možda najznačajniji izvor o povijesti drevne civilizacije." Čitanje Plinijeva djela pruža neizmjeran užitak, no, njegova uporaba u znanstvene svrhe prava je noćna mora. Moderno izdanje i prijevod jednog dijela Loebove knjižnice prvi je put objavljeno 1938., a tek 33 godine poslije, 1971., pojavili su se konačni prijevodi tek­ stova (Eichholzov svezak). No, XI. svezak bi trebao sadržavati Kazalo, te još uvijek čekamo njegovo objavljivanje, 62 godine nakon što je tiskan prvi dio! U takvom je golemom djelu, stoga, vrlo teško bilo što pronaći! Možete zamisliti s čime se upuštate u borbu. Želite li saznati što Plinije kaže o lećama ili kristalnim kuglama, "prepušteni ste sami sebi" i morate pročitati svih deset svezaka da biste stekli neki uvid. Upravo se iz toga razloga ljudi malo koriste Plinijevim djelom, naime, nitko nema vremena sjediti i proučavati deset golemih knjiga, te bilježiti zanimljive podatke o svim zamislivim temama. Moje su knjige prepune papirića s bilješkama poput: Predviđanje događaja prema ponašanju miševa Bikova je krv "loša za piće" jer se stvrdnjava i gusta je Zemlja je podijeljena na paralele -jedna prolazi kroz Delos Kipovi Sibile u Rimu Načelo zrcala Slikar koji je naslikao portret Aristotelove majke Obelisk koji predstavlja sunčeve zrake Spaljeno lišće u Delfskom zaljevu Sunce je duša ili um svijeta Kako su drevni ljudi upoznali svojstva biljaka Pompej je imao dvojicu dvojnika, koji su mu likom gotovo posve nalikovali Složit ćete se da su Plinijevi interesi bili vrlo široki, zbog čega čitanje njegova djela predstavlja pravi užitak. Takve su metode bilježenja nužne jer nije moguće snaći se u gomili podataka raštrkanih u 37 knjiga. Situacija s optikom je još gora, zbog činjenice da je na Plinija palo prokletstvo koje je pisce koji su se na njega pozivali činilo mentalno zaostalima. Pisci koji su se bavili optikom i citirali Plinijeve tekstove pravili su bezbroj pogrešaka i zato nije moguće locirati odnosne odlomke. Čini se da je tu nesretnu praksu uveo njemački pisac Emil Wilde, koji je u svojoj Geschichte der Optik (Povijest optike), objavljenoj u

Berlinu 1838., u bilješci na 68. stranici iznio netočan navod o Pliniju. Tada je sve krenulo nizbrdo. (Upozoravam sve pisce da budu vrlo pažljivi na 68. stranici svojih djela. Na njoj se zaista može svašta dogoditi.) Međutim, prave nevolje počinju tek kada unatoč svim preprekama uspi­ jemo pronaći odlomke koje tražimo. Naime, izgleda da je gotovo svaki rele­ vantan odlomak bio na različite načine prevođen i tumačen, izazivajući ponekad oštre sukobe i rasprave među znanstvenicima. Čak ni Loebovi pri­ jevodi nisu doslovni ni posve točni, jer su, prema Eichholzovim riječima, tekstovi morali biti laki za čitanje, makar se time mijenjalo njihovo značenje. Možda se tako može raditi s književnošću, no kada je u pitanju znanstveno djelo poput Plinijeve Prirodne povijesti, takva politika povjesničarima zna­ nosti otežava ozbiljne studije. Budući da je od presudnog značenja pronalaženje podataka o obradi stakla, koje je time moglo poslužiti kao leća za paljenje ili povećavanje, zamolio sam profesora Eichholza neka mi objasni tekst koji je u Loebovoj antologiji preveden kao: "Staklo se obrađuje puhanjem, na nakovnju ili se rezbari poput srebra. Sidon je nekoć bio slavan po svom staklu, jer su, osim drugih postignuća, ondje izumljena staklena zrcala." Riječ koja je prevedena kao "obrađivalo" izvorno glasi teritur, što znači "izbrušen (ili poliran)" (XXXVI, 66, 193). Eichholzov doslovan prijevod, stoga, glasi: Staklo se brusi na kolu ili se poslije rezbari poput srebra. Riječju teritur Plaut označava mljevenje brašna u kamenom žrvnju, proiz­ vodnju nečega u mužaru i paljenje vatre trljanjem komadića drveta. Riječ tornus prevedena u Eichholzovoj objavljenoj verziji kao "nakovanj" također znači "kolo". Tekst, stoga, svjedoči o tehnikama izrade brušenih i poliranih leća. U starim tekstovima postoje i brojne druge izričite referencije na glo­ buse ili kugle za paljenje, no one su skrivene u prilično opskurnim izvorima. Primjerice, crkveni otac Laktancije napisao je 314. god. po Kr. teološku raspravu O gnjevu Božjem. Vjerujem kako ona danas baš i nije glavna tema razgovora. Laktancije kaže: "Ako staklenu kuglu ispunjenu vodom držimo nasuprot suncu, ona će zapaliti vatru čak i kada je najhladnije". U ranijem Laktancijevu djelu, O Božjim djelima, koje je napisao 304. god. po Kr., pojavljuje se još jedna opaska o optici. Najstariji sačuvani znanstveni opis paljenja vatre pomoću stakala i zrcala pojavljuje se u raspravi O vatri, koju je sastavio Teofrast, Aristotelov prijatelj i sljedbenik (4. st. pr. Kr.). Njegov komentar je pokušaj da se objasni

zašto je takav način paljenja vatre jednostavniji i pouzdaniji od drugih kon­ vencionalnih metoda: 73. Razlog zbog kojeg se tvari zapaljuju refleksijom sunca na glatkoj površini, a ne zbog same vatre, leži u činjenici da su sunčeve zrake sastavljene od finih čestica koje, kada se odražavaju, proizvode pravilniju vatru, za razliku od uobičajene vatre koja nema takva svoj­ stva jer su joj čestice nepravilne. Tako prve čestice, zbog svoje finoće, prodiru u tvar i zapale je, dok potonje to ne mogu jer ne posje­ duju ta svojstva. Vatra se može zapaliti pomoću kvarca [odnosno, leća, koje lome svjetlost], te (pomoću) bakra i srebra [zrcala, putem refleksije], obrađenih na poseban način, a ne zato što, kako Gorgija [stariji filozof] kaže a i neki drugi vjeruju, vatra prolazi kroz njihove pore. Crkveni otac Klement iz Aleksandnje (rođen oko 150. god. po Kr.) u svome je izvanrednom i rječitom djelu Stromata (Svaštice) napisao (Broj VI): Izgleda da grčki filozofi koji govore o Bogu zapravo Boga ne poznaju. Prema Empedoklu, njihova filozofska promišljanja, "koja se rado citiraju, izlaze iz usta onih koji ne posjeduju znanje o cjelini" [fragment iz Empedoklova djela koje poznajemo samo iz ovoga izvora]. Naime, kao što vještina pretvara svjetlost sunca u vatru, prolazeći kroz staklenu posudu ispunjenu vodom, tako je i filozofija, primivši iskru iz božanskog Pisma, vidljiva samo u malobrojnima. Grgur Nazijanski (crkveni otac iz 4. st., mlađi brat sv. Bazilija) u svome "Govoru protiv Eunomija" spominje vatru koja se pali pomoću vode usmjerene prema suncu. O tome pripovijeda i crkveni otac Cezarije (kojeg Francuzi poznaju kao St Cesaire), brat sv. Grgura Nazijanskog (4. st.), u svome "Prvom razgovoru". Opskurni biskup Tit iz Bostre u Arabiji (nisam saznao kada je živio) napisao je knjigu Protiv manihejaca. U njoj govori o paljenju rana, očito pomoću globusa ili kugli (II, 13): Liječnik se ne brine kada mora vidati ranu spaljujući je... U svom mističnom djelu Život Apolonija iz Tijane Filostrat (rođen oko 170. god. po Kr.) podastire dva izvješća o indijskim brahmanima, koji su rabili leće za paljenje svetih vatri:

... a na tom (brdu) obožavali su vatru izvodeći tajanstvene obrede, privlačeći, kako rekoše, sunčeve zrake; svakoga su dana u podne pjevali himnu suncu. (III, 14.) Dapače, vatru nisu palili na žrtveniku niti su vatru dobivenu iz sunčevih zraka čuvali u pećima, iako je ona tvarna; poput zraka sunčeve svjetlosti koje se odražavaju na vodi, i ta se vatra diže u zrak i pleše u eteru... noću na njih ne pada tama jer je zraka svjetlosti i dalje s njima u obliku u kojemu su je privukli dolje... kad god požele uživaju u sunčevoj svjetlosti. (III, 15.) Ti su odlomci tipičan primjer fantastičnih izvješća kojih je knjiga prepuna, pripovijesti o magiji i izmišljenim pustolovinama. Međutim, uporaba leća za "privlačenje" svete vatre sunca zvuči prilično uvjerljivo, budući da su tu praksu poznavali mnogi drevni narodi, od Britanije do Kine. Zapravo, Filostratovo pomalo bizarno djelo možda sadrži objašnjenje jedne od zagonetki britanske arheologije. Naime, uz mnoge kristalne kugle koje su otkrivene u grobovima žena u Britaniji često su se nalazila i sita. Sljedeći odlomak možda daje naslutiti rješenje zagonetke: ... neke stare žene hodaju naokolo sa sitima u rukama i dolaze pastirima, ponekad i njihovim kravama, praveći se da vračanjem liječe bolesnu stoku, a za sebe tvrde da su mudre, mudrije od onih koji se predstavljaju kao proroci. (VI, 11.) Ovaj element drevnoga folklora može se pronaći gotovo u svim dijelovima Europe. Što se tiče svrhe sita i načina na koji su žene pomoću njega vračale, moguće je da su usijano olovo bacale u hladnu vodu i tako dobivale neobične oblike - metoda vraćanja koja se i danas primjenjuje u nekim dijelovima Austrije, a kojoj me prije mnogo godina podučila moja prijateljica Mia Agee, također Austrijanka - a sita su se rabila za vađenje usijanih komadića olova. No, to je samo pretpostavka. Možda su se sita rabila samo za vađenje bjelanjaka ili žumanjaka iz vode, nakon što se proučavalo ponašanje razbije­ nog jajeta. U drevnom folkloru postoji još jedna zanimljivost povezana sa ženama i lećama za paljenje. O tome govori fascinantno djelo Kultovi grčkih država, Lewisa Farnella. U III. svesku Farnell iznosi: Prije negoli završimo pregled antičkih obreda [u drevnoj Ateni], pro­ motrimo na trenutak zapise o tezmoforijama [tezmoforije su bile godišnja ženska svetkovina] iz drugih dijelova Grčke, koji mogu

biti značajni za našu studiju. Već smo spomenuli da muškarci nisu smjeli sudjelovati [u tim obredima]. U eretrijskom obredu [Eretrija u Grčkoj] jedna je pojedinost s antropološkoga gledišta vrlo zanim­ ljiva; prilikom kuhanja mesa [kao obrednog objeda, op. prev.] žene nisu rabile vatru, nego sunčevu toplinu... sunčeva je vatra bila čišća od one iz ognjišta. Farnell nije dobro shvatio o čemu se radi. Pretpostavio je da su žene sušile meso na suncu. No, iz gore citiranog dijela očito je da se meso kuhalo - Far-

SLIKA 10. Dva bakroreza iz 17. stoljeća izrađena prema rimskim prikazima prinošenja žrtve. Gornji bakrorez bavi se temom koja je bila česta u drevnoj umjet­ nosti; žrtva se izlijeva na žrtveni plamen iz male posude koju drži lik zdesna. Har­ fist svira svetu glazbu, a iza njega frulaš svira frulu. Slijeva se vide vol i čovjek sa sjekirom, koji će ga ubiti. U pozadini je idealizirani hram. Međutim, donja scena žrtvovanja (1. st. po Kr.) malo je drugačija. Tu su također prikazani mali žrtvenik s plamenom i frulaš s dvostrukom frulom. (Možda on potpiruje vatru?) Članovi rimske patricijske obitelji stoje oko toga malog žrtvenika, dječak drži kutiju, vjero­ jatno s tamjanom koji će se prinijeti kao žrtva, a matrona... što ona zapravo čini? Na prvi pogled čini se kao da prinosi ljevanicu iz male posude. No, pogledamo li bolje, počinjemo se pitati. Kružni predmet s malim krugom u središtu jednak je onome koji matrona drži u ruci, a pojavljuje se u središtu vatre. Iz onoga što nam je poznato o lećama kojima su se palile žrtvene vatre, matrona možda usmjerava zrake sunca, a mali krug unutar većeg možda je žarište koje izaziva plamen.

nell je rekao kuhalo, što isključuje sušenje - na vatri dobivenoj pomoću leće za paljenje, zapravo na "čistoj", nebeskoj vatri. Famell ne navodi izvor iz kojeg je doznao podatak o eretrijskim tezmoforijama. Konzultirao sam Pauzanija, no ni tamo ga nisam mogao pronaći. U V. svesku Farnell izričito spominje leće za paljenje: ... Plutarh kaže da su u Grčkoj primjenjivali metodu paljenja vatre [svete vatre] pomoću stakla. Budući da je obred vrlo konzervativan, ta se metoda možda rabila u njegovim počecima. No, ljudi koji su poznavali stakla za paljenje nisu imali potrebu održavati vatru iz čisto utilitarističkih razloga. Stoga možemo pretpostaviti kako je ona izravan odraz nekog religioznog osjećaja. Osvrnimo se na ono što tom pitanju iznosi Plutarh (1. st. po Kr.). Relevantni odlomak nalazimo u 9. poglavlju njegova djela Numin život. Numa je bio drugi kralj Rima, koji je, prema prihvaćenom mišljenju, vladao između 715. i 673. god. pr. Kr. Njegovo je ime etrušćanskog podrijetla. Neke predaje o njemu više su legendarne nego povijesne. Plutarhov se tekst zapravo odnosi na zrcala, a ne na leće za paljenje: Bio je također nadzornik svetih djevica, tzv. vestalki; jer, Numi se pripisuje posvećivanje Vestinih djevica, kao uopće obožavanje i skrb da se održava povjerena im vječna vatra. Ili je Numa držao da je priroda vatre čista i neiskvarena, te ju je povjerio krjeposnim i neoskvrnutim osobama, ili je smatrao da je vatra jalova i prazna, te ju je izjednačio s djevičanstvom. Gdjegod se u Grčkoj održava sveta vatra, npr. u Delfima ili Ateni, ona se povjerava skrbi, ne djevica, nego udovica koje su prošle dob za udaju. Ako bi se vatra kojim slučajem ugasila, što se zbilo za Aristionove tiranije [88.-86. god. pr. Kr.] te u Delfima kada je Medes [iz Perzije] spalio hram ili tijekom Mitridatovih i rimskih građanskih ratova, kada je svetište bilo srušeno a vatra ugašena, tada se vatra ne smije ponovno paliti pomoću druge vatre, nego treba zapaliti novu, pomoću čistih i neo­ kaljanih sunčevih zraka. To se obično postiže pomoću metalnih zrcala, čija udubljenja imaju oblik pravokutnog trokuta s dvije jed­ nake stranice, a koja konvergiraju u jednu točku u središtu. One se postave nasuprot suncu, tako da se njegove zrake, padajući na njih sa svih strana, skupljaju i koncentriraju u središtu gdje zrak postaje rjeđi, a vrlo lagane i suhe tvari ubrzo zahvati plamen. Tako sunčeve zrake poprimaju tvar i snagu vatre. (Numa, IX, 5-8.)

SLIKA 11. Usmjerena sunčeva zraka pali granje na žrtveniku božice Veste. Prikaz umjetnika iz 17. stoljeća. Na granju se očito nalazi leća za paljenje, iako je tu ilus­ traciju nadahnuo Plutarhov opis zrcala za paljenje Vestinih djevica, načinjen od spo­ jenih reflektirajućih metalnih trokuta. Prikaz se nalazi uz članak "O Vesti" Justusa Lipsiusa, koji se pojavio u zbirci Graevius Thesaurus Antiquitatem Romanorum, sv. 5., 1696., str. 639.-640. Za paljenje svetih vatri rabili su se naizmjence zrcala, leće i kugle (vidi 1. poglavlje i opis kugle za paljenje). Iz odlomka je jasno da je Plutarh opisivao metodu paljenja vatre pomoću konkavnog zrcala, kojoj je bio svjedokom. Nije bilo jako važno koje se sredstvo pritom rabilo - važno je bilo zapaliti svetu vatru pomoću sunčevih zraka. Zanimljivo je da Plutarh spominje pravokutni trokut dviju jednakih stranica. Pred kraj ove knjige, na mjestu gdje opisujem optičke pojave drev­ nog Egipta, vidjet ćemo kako se jedno od mojih otkrića odnosi na optičke efekte koji se postižu pomoću trokuta. Na zimski solsticij, pri zalasku sunca, Kefrenova piramida baca sjenu na južnu stranu Velike piramide, koja dodiruje vrh trokuta južne strane oblikujući zlatni trokut. (Vidi fotografiju 30.) Ta pojava ima višestruko značenje, o čemu ćemo raspravljati poslije, a rezultat je pomnog planiranja graditelja piramida.

SLIKA 12. Ovaj crtež Roberta Lawlora harmonične odnose u glazbi opisuje pomoću trokuta koji presijecaju dijagonale. Lawlor je najprije povukao vodoravnu crtu koja povezuje 0 s X. Zatim je povukao okomitu crtu od X do Z (i još jednu koja spaja X sa Y); one mogu biti bilo koje duljine, jer je time stvoren samo okvir u obliku trokuta. Odredio je središte dužine 0-X, označeno sitnim slovom A, i odatle je povu­ kao okomitu crtu koja siječe dužinu 0-Z. Tu je točku zatim spojio s točkom Y i dobio dijagonalu koja siječe dužinu 0-Z; točka u kojoj je siječe jest glazbeni razmjer. Na taj način on predstavlja razmjer od 2 do 3, koji je glazbena kvinta. Ostale dijago­ nale daju osnovnu trećinu i ostale temeljne glazbene intervale. Lawlor drži da su se drevni Egipćani služili tehnikom "prerezanih trokuta" pri izradi temeljnoga plana hrama u Luksoru. To ima smisla, a prerezani trokuti koje sam za zimskog solsticija otkrio na južnoj strani Velike piramide dio su takve tradicije, budući da tvore "zlatni rokut". Za širu raspravu o Velikoj piramidi vidi 9. poglavlje.

Pojava trokuta u optici možda je element kulta čije je podrijetlo egi­ patsko. Moj prijatelj Robert Lawlor izradio je podrobnu studiju o drevnim egipatskim hramovima, te je u jednom članku objavio crteže hrama u Luksoru, koji pokazuju jednostavnu geometrijsku metodu stvaranja nizova har­ monijskih progresija sustavnim dodirivanjem vrhova trokuta (vidi sliku 12). On kaže: "Iz te posve geometrijske metode ponavljanja dijagonalnih sjecišta unutar trokuta možemo razumjeti sve harmonijske odnose u glazbi, ne rabeći pritom matematiku ili algebru." Upravo to čini sjena na južnoj strani Velike piramide, svakog se dana pomičući tijekom zime. Možda su se jedanput na godinu palile posebne srete vatre, upravo za zimskog solsticija, najkraćeg dana u godini i "najniže točke" sunca, kako bi se na taj način pokazala snaga njegova ponovnog rođenja. Ako je doista bilo tako, vatra se palila na "dan zlatnog trokuta". Ne

možemo isključiti mogućnost da nam je Plutarh, koji je u svojim zapisima često djelomice otkrivao svete tajne, koje se nisu smjele potpuno razotkriti, dao naslutiti nešto od velikog značenja. Isto je tako moguće da Plutarhu nisu bile poznate daljnje implikacije obreda o kojemu je izvijestio. Međutim, egipatski sveti trokuti i piramide tema su jednog od sljedećih poglavlja. Još jedno izvješće o ključnoj optičkoj pojavi za astronomiju nalazimo u ezoteričnom djelu filozofa Makrobija (5. st. po Kr.), naslovljenom Komen­ tar Scipionova sna; Scipionov san sadržan je u dijelu Ciceronova rukopisa O republici, koji se bavi kozmologijom. Zapravo, san poznajemo samo iz Makrobijeva djela. Ciceronova Republika nije sačuvana kao rukopis, a pronađena je u 19. stoljeću u Vatikanskoj knjižnici, zapisana ispod nekog drugog teksta. No, ono što je pronađeno nije uključivalo i Scipionov san. Već sam objavio izvješće o tom djelu, u kojemu sam opisao mnoge zanimljive pojedinosti, pa se time neću ponovno baviti. U XII. poglavlju Makrobije piše: Ovdje ćemo raspravljati o načinu na koji duša silazi s neba i ulazi u paklene predjele života [kako bi bila ponovno rođena]. Mliječni put okružuje zodijak, njegov veliki krug, presijecajući ga u [točkama na kojima su smještena, op. prev.] dva tropska znaka, Jarac i Rak. Prirodni filozofi nazvali su ih "vratima sunca", jer solsticiji, svaki s jedne strane, nadziru dušu i njezin napredak na putu, pazeći da nikada ne prijeđe granice pojasa. Vjeruje se da duše prolaze kroz ta vrata na svome putu od neba prema zemlji i na povratku sa zemlje na nebo. Stoga se jedna Vrata nazivaju Vratima ljudi, a druga vra­ tima bogova: Rak se naziva Vratima ljudi, jer kroz njih se prolazi na silasku u paklene predjele [odnosno, u život na zemlji]; Jarac se naziva Vratima bogova, jer duše kroz njih prolaze vraćajući se svojoj besmrtnosti... Duša, silazeći s mjesta na kojemu se sijeku zodijak i Mliječni put, umjesto kružnog, jedinog božanskog oblika, poprima oblik stošca... (XII.l-5.) U izvornom obliku, tekst opisuje dušu koja silazi in conum - tu je ideju potaknula pojava fokusirane sunčeve svjetlosti koja se, zahvaljujući refrakcijskom svojstvu kristalne kugle, transformira. Kako bi istaknuo optičku narav svojih koncepcija, Makrobije piše:

Doista, kada zraka svjetlosti dopre do nas sa svoje polazišne točke, sunce donosi sa sobom bit vatre iz koje potječe... Tako je i sa zrcalom [speculum]: kada ono odražava svjetlost plamena u daljini, slika pla­ mena koja se vraća ne sadrži toplinu. (XIX. 13.) Predodžba o duši koja, kao svjetlosni stožac koji emitira "kristalna kugla" ili čak "minijaturno kristalno sunce", silazi iz svoga prirodnog stanja u kraljevstvo materije, odražavao predaju kojoj je izvor u duboko metafizičkoj egipatskoj teologiji svjetlosti, sačuvanoj u grčkim školama misterija i dje­ lima neoplatonovskih filozofa poput Makrobija i Numenija iz Apameje (2. st. po Kr., odgovornog za uključivanje pitagorejskih načela u neoplatonizam). O pitagorejcima koji su vjerovali da je Sunce divovska kristalna kugla neizmjerno veća od Zemlje, raspravljat ćemo poslije. Svaka je duša smatrana malim kristalnim suncem, koje u svom procesu reinkarnacije isijava vlastitu božansku svjetlost i vatru, koje se stožasto spuštaju na tvar. Tom se koncepcijom bavi Herman de Ley u djelu Makrobije i Numenije: U svom blagoslovljenom stanju duša je okrugla... Grci su smatrali da je krug "najsavršeniji od svih oblika", a o njegovoj vezi s božanskom supstancijom raspravlja Ksenofan [6. st. pr. Kr.; Ley u bilješki dodaje: "Ideja vjerojatno potječe od pitagorejaca..."; zatim citira filo­ zofa Prokla (5. st. po Kr.)... "Tamo gdje je nous [um/duh], tamo je i kružno... sve što je razumno ili razumljivo mora biti kružno..." [Com­ mentary on the Timaeus of Plato (Komentar Platonovu Timeju), II, str. 77.7-18.] Herman de Ley uzaludno pokušava objasniti kako kugla emitira stožac, navodeći mnoge učenjake čija su nastojanja da to objasne bila jednako jalova. De Ley navodi riječi profesora Leemansa: "Nije jasno... kako iz globusa, protezanjem, može nastati stožac". Očajan, de Ley kaže: Elefrink ne želi raspravljati o filozofskom značenju... te jedinstvene koncepcije o duši kao o stošcu, odbacujući je kao "još uvijek neobjašnjivu"... Ali, zašto stožac? Koliko je meni poznato, ideja o povezanosti toga tijela s rađanjem duše nije prisutna ni u jednom drugom drevnom tekstu...

Ono što ti učenjaci moraju znati jest nekoliko optičkih činjenica. U jednom od sljedećih poglavlja bavit ćemo se pravim značenjem grčkih mitova o Prometeju. No, ovdje bih u svezi s njim želio istaknuti dvije stvari: kao prvo, Prometej je donio vatru s nebesa i kao drugo, često su ga nazivali stvoriteljem ljudi. Iz onoga što nam je poznato, donošenje vatre s nebesa ima posebno značenje - u kontekstu leće ili globusa za paljenje. A metafizička teologija svjetlosti bavi se ponovnim rađanjem ljudi kao svjetlosnih stožaca koji silaze s nebesa. Postoji nekoliko optičkih aspekata Prometejeva lika, koji do sada nisu uzeti u obzir. Njima ćemo se pozabaviti u poglavlju u kojemu se razmatra mogućnost postojanja teleskopa u davnini. No, valja uvijek imati na umu kako u pozadini čak i najbanalnijih verzija drevnih mitova stoji ezoterijsko značenje. U pradavno doba svećenici su odlučili sakriti istinu u tim zagonetnim pričama i sačuvati je od mnoštva. Prije negoli završimo analizu Makrobijeva teksta, pozabavimo se još malo činjenicom da je on jedini drevni autor koji je u svom djelu sačuvao predaju o inkarniranoj duši, koja u tvarni svijet silazi kao svjetlosni stožac. Tko je, zapravo, bio Makrobije? Poznato nam je da, iako je pisao na latin­ skom, nije bio iz Italije, nego, kako se smatra, iz sjeverne Afrike. Unatoč činjenici da je živio u 5. st. po Kr., bio je posve slobodan od kršćanskih kon­ cepcija na koje se nije niti osvrnuo. U biti bio je "poganin", i nastojao je sačuvati pretkršćanske predaje kojima je u njegovo doba prijetilo iskorje­ njivanje. Među ostalim ezoterijskim predajama o kojima Makrobije piše, sačuvana je koncepcija "svetog razlomka", 256/243, brojeva koji podijeljeni daju vrijednost Pitagorina zareza, univerzalne konstante u teoriji harmonije, svetog broja koji Makrobije pripisuje "drevnim" ljudima. (O tome ćemo šire raspravljati u posljednjem poglavlju.) Makrobije je, tako, bio čuvar ezoterijskoga znanja, za koje je smatrao da ga je nužno barem djelomice razot­ kriti, bojeći se da će inače biti zauvijek izgubljeno. Još jedna mistična predaja o lećama koje s nebesa privlače duhovne esencije u obliku fokusirane svjetlosti potječe iz Irske. Charles Vallancey, antikvar iz 18. stoljeća, proučio je i sačuvao veličanstvenu gravuru (vidi sliku 12a) na drevnom keltskom svetom kamenu, zvanom Liath Meisicith. Vallancey izvještava ljude poput mene, koji ne poznaju irski jezik, da irska riječ za "kristal" glasi criost-al, što znači "sveti kamen". Nisam shvatio filozofsko značenje te neočekivane i poznate riječi, koja je očito srodna starogrčkoj riječi krystallos. Jesu li je Irci posudili od Grka? Je li riječ stari­ jeg indoeuropskog podrijetla? Sklon sam vjerovati da je riječ preuzeta iz

engleskog jezika u kršćansko doba. No, o tome bi mjerodavnije mogao suditi stručnjak za irski jezik. Vallancey kaže da su druidi rabili kristale kao leće za paljenje, "kako bi privukli logh, bit duhovne vatre", potrebnu za religiozne obrede. Opisuje Liath Meisicith ili "magijski kamen kontemplacije", veliku drevnu irsku kristalnu leću za paljenje, koja se tada (1784.) nalazila u posjedu T. Kavenagha iz Ballyborrisa. Vallancey objašnjava da liath znači "kamen" (riječ je srodna grčkoj lithos, "kamen"). Meisi, pak, znači "druidizam" a cith "viđenje". Doslovan prijevod naziva kamena glasio bi, stoga, "druidski

SLIKA 12a. Liath Meisicith, ili irski Magični kamen razmišljanja. Doslovan prijevod toga imena glasio bi "Druidski proročki kamen". Ilustracija je preuzeta iz Collectanea de Rebus Hibernicus, Charlesa Vallanceya, sv. XIII., 3. dio, Dublin, 1784., slika II nasuprot str. 20. Ovo je prikaz poklopca metalne škrinje duboke otprilike 5 cm. Nekada je kroz poklopac provirivao golemi kristal, no u doba kada je Wallancey proučavao škrinju (krajem 18. stoljeća), donji dio kristala bio je skriven u njezinoj unutrašnjosti. Godine 1784 taj je izvanredan predmet pripadao g. T. Kavenaghu iz Ballyborrisa, o kojemu mi ništa nije poznato. Ako itko zna gdje se predmet danas nalazi, neka mi se javi! Središnji je kristal debeo 3cm, dugačak 13 cm, a širok oko 5 cm. Vjerovalo se da privlači logh, ili nebesku vatru, djelujući poput leće za paljenje. No, mogao je poslužiti i kao dobro povećalo.

kamen viđenja". Nije mi poznato gdje se kamen nalazi danas, nakon dva stoljeća. Pretpostavljam da se, s obzirom na njegovo značenje, čuva u nekom irskome muzeju. Vallancey također navodi dva neobična biblijska odlomka o Mojsiju, koji Izraelcima zabranjuje da u religioznim obredima rabe kamen na hebrej­ skom zvan mashcith, u Septuaginti lithos skopos, a na samaritanskom mithnaggedah. Izgleda da ni jedna engleska verzija Staroga zavjeta nije ponudila točan prijevod toga naziva. Nažalost, ne mogu se obratiti Michaelu Weitzmanu. Također žalim što je moje znanje o irskim predajama nedovoljno da bih mogao reći nešto više o loghu - duhovnoj vatri koja se privlačila pomoću leća. No, to pitanje u svakom slučaju ostavlja prostor za daljnja istraživanja. Nisam siguran ima li riječ logh neke veze s grčkom riječju logos. U Starom zavjetu, u Knjizi Postanka (9,6) opisuje se stvaranje čovjeka na sliku Božju. Filon, židovski filozof iz Aleksandrije (rođen oko 20. god. pr. Kr.), tumači taj odlomak na vrlo zanimljiv način. U svojoj knjizi Pitanja i odgo­ vori o Postanku Filon kaže: Ništa smrtno ne može biti slično najuzvišenijem Jednom, Ocu svemira, nego (samo) drugome Bogu, koji je njegov Logos. Jer, nor­ malno je da razumni (dio) ljudske duše bude oblikovan na sliku božanskog Logosa, budući da je Bog prije Logosa nadređen svakoj razumnoj prirodi. Kao što su ljudske duše slike Logosa utisnute u tvar, tako je i silazak Logosa sličan privlačenju logha. Možda su navedene predaje utemeljene na optičkim pojavama i povezane s Makrobijevim svjetlosnim stošcima. Pomisli li netko da sam otišao predaleko i da Filonove ideje nisu imale nikakve veze s teologijom svjetlosti, navest ću odlomak iz Filonovih Pitanja i odgovora o Izlasku, u kojima filozof izričito tvrdi da je sam vidio duše, kako ih opisuje teologija svjetlosti: ... svjetlost sjajnih zvijezda potječe od nebeske sfere. Kako duša natapa [adetai - točniji prijevod glasio bi "navodnjava"] sve što je u očima sjajno, jer duše su najsjajnije, tako i svjetlost zvijezda dobiva svoj sjaj od najčišćeg etera. Filon je očito vjerovao da sjaj u očima proizlazi iz svjetlosti duše, te da duša ulazi u svijet tvari kao slika božanskoga Logosa, koji je, stoga, i sam sjajan. Razmislimo li bolje, Filonova su gledišta slična Makrobijevim.

Neke pojave u vezi sa skupljanjem sunčeve svjetlosti kroz stakleni globus ispunjen vodom, smatrane su zapanjujućima u tolikoj mjeri da su pojedini filozofi zaista od buhe vidjeli slona. Primjer za to je Aleksandar iz Afrodizije, općenito poznat kao najglasovitiji komentator Aristotelovih djela, koji je živio krajem 2. i početkom 3. stoljeća. Baveći se prirodom tvari, Aleksandar u svom Komentaru Aristotelovoj meteorologiji (I, 3) "želeći dokazati da se tijelu može prenijeti svojstvo koje u svom izvornom stanju ne posjeduje, kaže da se predmeti mogu zapaliti pomoću sunčeve topline koja prolazi kroz [prozirno staklo] posudu ispunjenu hladnom vodom, a da se pritom voda u posudi ne zagrije, ili barem ne zagrije dovoljno da bi se moglo objasniti zapaljenje." Optičkom metodom paljenja vatre pomoću zrcala pozabavili su se na zaista uzbudljiv način Arhimed, Antemije i Proklo (ovdje se ne misli na filo­ zofa Prokla kojeg smo maloprije spomenuli). No, o tome ćemo govoriti u 5. poglavlju. Grčki orfici pridavali su veliko teološko značenje globusima i kuglama za paljenje. Orfizam je bio religiozni pokret koji se nije oslanjao na stan­ dardne poganske državne kultove, te nije štovao olimpske bogove. Pokret je dobio ime prema legendarnom liku Orfeju, a sačuvan je dio njihova pjesničkog stvaralaštva. Klasična Atena nije bila pretjerano sklona orficima. Poput nekih pristaša pokreta "new-age" današnjice, i orfici su običavali dijeliti letke koji su promicali kult spasenja. Obilazili su domove, poput Jehovinih svjedoka, nastojeći proširiti svoje evanđelje. Držali su do obredne čistoće i naginjali vegetarijanstvu. Mnogi su orfici bili neobrazovani, čak i skitnice. No, među njima je bilo i iznimno nadarenih umova, posebice u grčkim gradovima južne Italije. Najznačajnije obilježje orfičkog kulta jest koncepcija svemirskog jajeta koje isijava svjetlošću i vatrom. Jaje je očito kristalna kugla ili stakleni globus ispunjen vodom. Neke od sačuvanih orfičkih himni opisuju kako bog-stvoritelj Protogon ("Prvorođeni") izbija iz svemirskog jajeta zvanog Phanes (oblik riječi phanaios, koja znači "davati svjetlost"). Ponekad se spominje i koža Phanesa ili chros, međutim, to nije grčka riječ za kožu, nego je njezino značenje "površina (bilo kojeg tijela)". Glagol koji označava izbi­ janje Protogona iz Phanesa glasi apestrapten, ili "izbijati van". (Tu je rijetku riječ rabio Ivan Tzetzes, bizantski pisac, kako bi označio svjetlost.) Sačuvane fragmente orfičke književnosti skupio je 1832. izvanredan čovjek, Isaac Preston Cory, i objavio ih na grčkom s popratnim engleskim prijevodom. Coryjeva zadivljujuća zbirka Drevni fragmenti, kao pokušaj kompilacije najznačajnijih izgubljenih povijesnih i mitoloških djela, prema

citatima iz djela klasičnih pisaca, prvi je put objavljena 1828. godine, a imala je samo 129 stranica. No, Cory nije bio zadovoljan, te je 1832. objavio prošireno izdanje, ovaj put na 362 stranice. Upravo su u to izdanje bili uključeni sačuvani orfički fragmenti, koji zauzimaju 12 stranica knjige (str. 289.-300.). Godine 1876., Coryjevu je knjigu, nakon njegove smrti, objavio prilično arogantan urednik E. Richmond Hodges, koji je iz nje izba­ cio mnoge dijelove s kojima se nije slagao, pa tako i orfičke fragmente, što je prokomentirao s podsmjehom: Reći ću još samo to da sam izbacio čitav Coryjev predgovor... kao i neoplatonističke krivotvorine o kojima Cory govori na kraju knjige, kao što su Zaratustrina proročanstva, hermetičko vjerovanje, te orfički, pitagorejski i drugi fragmenti čija je autentičnost dvojbena, te nemaju posebno veliko značenje... Stoga sam u ovome izdanju izostavio taj niz metafizičko-filozofskih besmislica... Na naslovnici Hodgesova izdanja pisalo je "novo i prošireno izdanje", no iako je ono doista sadržavalo neke nove podatke, imalo je 148 stranica manje nego prethodno, stoga se nije moglo nazvati "proširenim", a "novo" je bilo samo po tome što ga je Hodges "očistio" od svih opasnih sadržaja. Srećom, posjedujem primjerke svih izdanja, i mogu ih međusobno usporediti. Onima koji su pročitali samo jednu verziju može se oprostiti što su stekli pogrešan dojam. Vratimo se, dakle, drugom izdanju koje sadrži orfičke fragmente. Dio jedne himne glasi: Nitko nije svojim očima vidio Protogona Osim same svete Noći: svi su se čudili Kada su iznenada u Eteru ugledali Svjetlost Poput one koju isijava površina besmrtnoga Phanesa. Druga orfička himna kaže: Prizivam Protogona... rođenog iz Jajeta, koji se raduje na svojim zlat­ nim krilima... Obnovljenu Svjetlost... neopisivog, okultnog,... naj­ sjajnijeg... Koji donosiš čistu i jasnu svjetlost, zbog čega te prizivam kao Phanesa,... i veličanstveni izvor blještavila./ Dođi, blagoslov­ ljeno biće, prepuno mudrosti i života, dođi u radosti svojim svetima, tajno koja se neprestano mijenjaš. Budi prisutan među svećenicima tvojih Orgija.

To je jasna referencija na zraku svjetlosti, koja je dio orfičkog religioznog obreda. No, sljedeći fragment objašnjava prethodni kao oponašanje čina stvaranja: Orfej je rekao... ovo: ... "Zemlja bijaše nevidljiva zbog tame: no, Svjetlost se probila kroz Eter i osvijetlila Zemlju i svu tvar:" a ova Svjetlost, koja se probila kroz Eter... bila je biće koje je iznad svih stvari: "a njegovo ime," koje se Orfeju razotkrilo u proročanstvu, "jest Metis, Phanes, Ericapaeus," što se može prevesti kao volja (ili savjet), svjetlost, davatelj svjetlosti... U raspravi naslovljenoj Homilije Klementu, koja, kako se smatra, potječe iz 1. st. po Kr., a autor je vjerojatno Apion iz Aleksandrije, nalazimo sljedeći opis onoga što je prvo izašlo iz vrtloga Stvaranja: Kao što u vodi nastaju mjehurići, tako se sa svih strana skuplja i zbija kružni, šuplji oblik... iz unutrašnjosti toga kruga izranja slika muško-ženskog Živog Bića... koje Orfej naziva Onim koji se Objav­ ljuje {Phanes; zapravo, Onaj koji se manifestira, op. prev.), jer, kada je vidljiv {phaneis; odnosno, manifestiran, op. prev.), iz njega isi­ java svemir, kroz sjaj Vatre, najveličanstvenije od svih elemenata, usavršene u Vlažnom [elementu]. To nije nemoguće, jer npr. u slučaju svjetlećih crva Priroda nam omogućava da vidimo "vlažnu svjetlost". Iz rečenog možemo vidjeti kako su mitovi o stvaranju nekih drevnih ezo:erijskih ljudi uključivali koncepcije utemeljene na tajanstvenoj pojavi fokusiranih zraka svjetlosti koje izbijaju iz kristalnih kugli ili staklenih globusa ispunjenih vodom, te da se dio "misterija" sastojao u činjenici da vatra dolazi iz vode - ideji koja je u sebi proturječna. Vatra i voda oduvijek su smatrane odvojenim elementima, a činjenica da voda može skupiti sunčevu svjetlost i tako proizvesti vatru, bila je neizreciv Misterij povezan s božanskim Stva­ ranjem. Te su tajanstvene ideje prihvatile "heretičke" gnostičke sljedbe ranoga kršćanstva. Jedna od njih bila je i setijanska sljedba, poznata kao setijanska hereza, iako je dvojbeno je li uopće bila kršćanska, jer u njezinu učenju Isus nije imao nikakvu ulogu. U 3. stoljeću u djelu Protiv svih hereza kršćanski pisac Hipolit iz Rima opisuje setijanski nauk. Zaronimo li ispod zamršene mreže alegorija, razabrat ćemo opis globusa za paljenje. Hipolit piše da setiinci poznaju načelo "Tame" i da "Svjetlost silazi u Tamu koja se nalazi

ispod (nje)." No, Tama ovdje nema uobičajeno značenje; ona je naziv, kaže Hipolit, "za strašne vode koje privlače svjetlost i preobražavaju je." Tama "zarobljava iskru Svjetlosti..." Dalje u tekstu spominje se sićušna iskra... poput zrake..." A svjetlo koje je ušlo u "nečistu maternicu" i njezinu vodu, postaje "zmijom". Euzebije je sačuvao fragmente iz djela feničkog pisca imena Sanhoniaton. Među ostalim, on govori o orfičkom Protogonu koji rađa troje djece: Vatru, Svjetlost i Plamen. Te su personifikacije "upoznale ljude s vatrom i poučili ih njezinoj primjeni", što podsjeća na mitove o Prometeju. Protogon se opisuje kako "proteže svoje ruke do nebesa, prema Suncu..." U frag­ mentu Sanhoniatonova djela O zmiji piše kako je zmija "vatrene naravi i nevjerojatno brza, te se, za razliku od drugih životinja, pokreće duhom, bez pomoći ruku, nogu ili bilo kojeg vanjskog organa. Napreduje tako spiralnom putanjom i određuje brzinu kretanja kako joj je volja... A kada proživi svoj vijek, sama sebe uništava... Svatko tko je pomoću povećala ili staklene kugle pokušao zapaliti vatru, zna da svjetlost izvodi spiralni ples. To je uočljivije kod viseće kugle ili glo­ busa nego kada u ruci čvrsto držimo leću. Budući da se gore naveden tekst vjerojatno odnosi na viseće globuse za paljenje, možemo pretpostaviti da je "vatrena zmija", koja se brzo pokreće opisujući spirale, zapravo fokusirana svjetlost. Pokušavajući najprije pronaći žarište, svjetlost poprima brojne oblike, što se može zaključiti iz teksta. Konačno, kada "proživi svoj vijek", ona se pretvori u plamen - "sama sebe uništava". Za drevne je narode ta pojava zasigurno bila iznimno značajna. Možda su se pitali: "Kako je moguće da vatra nastane iz vode?" Dapače, voda je mogla biti i vrlo hladna! Što je još značajnije, pojava globusa za paljenje povezuje svjetlost sa sva četiri "elementa": svjetlost dolazi iz zraka, ulazi u vodu, proizvodi vatru koja žrtvu pretvara u prah kao oblik zemlje. Razmotrimo li tu pojavu sa stajališta drevnoga čovjeka, shvatit ćemo kako se svemu što je bilo povezano s globusima, kuglama ili lećama za paljenje, neizbježno pridavalo sakrosanktno značenje. Stoga je prirodno da su takve pojave postale potkama religioznih alegorija koje nalazimo u drevnim tekstovima. Zapravo, možemo špekulirati i o glasovitoj rečenici iz Knjige Postanka: ... i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: "Neka bude svjet­ lost!" I bi svjetlost. Jesu li "vode" bile u šupljem globusu koji ih je okruživao? Već smo, analizirajući Plinijeve i druge latinske tekstove koji se bave lećama, vidjeli

kako je visum zamijenio spiritus, tako da se u žarištu nije nalazio "pogled" nego "duh". Mogli bismo, stoga, odlomak iz Postanka razmatrati u optičkom kontekstu - svjetlost koja emanira iz Boga stigla je na površinu (grč. chros, kao i u opisima Phanesa) globusa ispunjenog vodama, te je svjetlost pronašla žarište. Ne bih dublje razrađivao tu teoriju, samo bih istaknuo da se svjet­ losne pojave i teologija svjetlosti pojavljuju u mnogim drugim izvorima, a ne samo u Makrobijevu djelu. Možda je duša, kao silazeći svjetlosni stožac, bila značajan motiv u većini religija, međutim, to nismo znali jer nismo pri­ davali dovoljno pozornosti optičkim pojavama koje su toliko očaravale naše pretke. Silazak svjetlosti u tvar, koji većina religija tumači kao čin Stvaranja (bilo života ili individualne inkarnirane duše kao svjetlosnog stošca), sim­ boliziraju optičke pojave koje su izazivale strahopoštovanje. O predodžbi zmije kao bića svjetlosti i vatre raspravljat ćemo poslije, u dijelu o religiji drevnih Egipćana čiji je ureus, čini se, simbolizirao svjetlost koja izbija iz čela. Možda je i to upućivalo na ples svjetlosti koji podsjeća na kretanje zmije, na oblike koji proizlaze iz viseće kristalne kugle. Tajanstveno ime Phanes možda potječe od egipatske riječi fennu, koja znači "zmija". No, o svjetlosnim ćemo zmijama opširnije govoriti poslije. Mistična "teologija svjetlosti" koja je prožimala židovske, protokršćanske i ranokršćanske predaje, ocijenjena je kao "hereza", i od rabinskog judaizma i od Katoličke crkve, te je smatrana opasnošću koju treba otkloniti, jer je ugrožavala opstojnost službenih religioznih sustava. "Teologija svjetlosti" uvijek je značila prijetnju onima koji su žudjeli za vlašću i uspostavljali "pomoćne" sustave mišljenja poznate kao crkve ili religiozne ustanove, koje ne dopuštaju različita gledišta (npr. Inkvizicija je prije samo 400 godina spalila na lomači Giordana Bruna [1600.; Giordano Bruno pripadao je platonističkoj struji, te je proganjan zbog svojih mističnih nazora i heliocentričnih koncepcija, op. prev.]). Svrha "pomoćnih" sustava mišljenja jest da nemilosrdna elita uspostavi nadzor nad masama. Iako je današnji judaizam tek blijed odraz farizejskog rabinizma izuzevši hasidizam, koji se nastavlja na mističnu kabalističku predaju), rani judaizam bio je osebujan sustav zanimljivih filozofskih i teoloških ideja. Mnoge od tih ideja, koje je judaizam odbacio prije 2000 godina, stoljećima su tvorile tkivo kršćanskih hereza. One su se općenito označavale "gnostičkim", a sadržavale su koncepcije o svjetlosti, koje korijene imaju u drevnoj egipatskoj predaji. Taj golemi korpus nije moguće obuhvatiti u čitavoj njegovoj složenosti, te svaka ozbiljna studija zahtijeva poznavanje drevnih jezika, primjerice, aamejskog, koptskog, sirijskog, hebrejskog, pa čak i etiopskog. Budući da

sam otvorio mogućnost postojanja optičke tehnologije u starini, nadam se da će znanstvenici ponovno zaroniti u to veličanstveno područje i možda ponuditi nova tumačenja drevnih predaja, u skladu s onime što nam je sada poznato o utjecaju optičkih pojava na teologiju. Navest ću, nekoliko kratkih primjera. Jedna od zagonetki ranog judaizma jest lik koji se u židovskim preda­ jama naziva Melkisedek. F. Legge nas izvješćuje kako njegovo puno ime glasi Zorocothora Melkisedek, što znači "skupljati svjetlost". Može li se njegovo ime protumačiti u optičkom kontekstu, budući da leće imaju svoj­ stvo "skupljanja svjetlosti"? Ranocrkveni otac Hipolit iz Rima (3. st. po Kr.) tvrdio je da postoji heretička kršćanska sljedba čiji su članovi slijedili stano­ vitog Teodota, koji je štovao "najmoćnijeg Melkisideka, većega i od samoga Krista". Sve te predaje i njihovi pisani izvori temelje se na koncepciji svjetlosti. Na primjer, knjiga Pistis Sophia, sačuvana u koptskom rukopisu iz 7. stoljeća, odražava nekoliko stoljeća stariji gnostički oblik ranokršćanskog nauka. U četvrtom dijelu toga mističnog ostvarenja nalazimo sljedeće: Kada je Spasitelj završio svoje obraćanje učenicima, Marija reče Isusu: "Gospodine, čula sam te kako govoriš: 'Oni kojima se razot­ kriju tajne Neizrecivoga ili kojima se razotkrije tajna Prvog Miste­ rija, postat će plamenovi zraka svjetlosti i struje svjetlosti, te će pro­ drijeti u sva područja dok ne dosegnu prostore svoga nasljeđa.'" Spasitelj reče Mariji: "Prime li tajnu još za života i izađu iz tijela, postat će zrake svjet­ losti i struje svjetlosti, te će prodrijeti u sva područja dok ne dosegnu prostore svoga nasljeđa. "No, ako su grješnici, te izađu iz tijela ne pokajavši se, i budu li im tada otkrivene tajne Neizrecivoga kako bi ih se očistilo od svake nečistoće i vratilo u pravedna tijela koja su dobra i pripada im kraljevstvo svjetlosti, tada neće moći prodrijeti u sva područja, jer sami ne mogu razotkriti misterij. Melkisedekovi odabranici neka ih slijede i odvedu pred Djevicu Svjetlosti..." Isusu se, dakle, pripisuje ta posve jasna izjava da se duše umrlih pretvaraju u zrake svjetlosti. Taj je proces preobrazbe kad Makrobija obrnut - duše se inkarniraju kao zrake svjetlosti. Očito je, međutim, da koncepcije o mističnoj prirodi svjetlosti prožimaju sve predaje, kako grčke i rimske, tako i pogan­ ske, židovske i kršćanske.

Konačno, želio bih skrenuti pozornost na židovski tekst poznat kao Knjiga Henokova, koji je sastavljen oko 200. god. pr. Kr. Ta bizarna knjiga sadrži mnoge zanimljive odlomke, od kojih se neki bave svjetlošću u optičkom kontekstu. Knjiga je zapravo zbirka različitih tekstova, a najstari­ jima se smatraju upravo oni koji sadrže moguće optičke implikacije. Henok je bio sveti pisar kojemu je Bog dao zadatak da kazni pale anđele, tako­ zvane "čuvare" ili "čuvare nebesa". Ideja o palim anđelima povezanima s donošenjem svjetlosti, sačuvana je u imenu Lucifer, što na latinskom znači "svjetlonoša" - ime koje bi posve odgovaralo i Prometeju. (Venera, ili "jutar­ nja zvijezda", također se zvala Lucifer.) Henok je zabilježio niz svojih viđenja, a sačuvani tekst podastire nam ta neobična i zbunjujuća izvješća u još nerazumljivijem obliku. Naime, da izvorni tekst (napisan na aramejskom ili hebrejskom), dva tisućljeća poslije njegova nastanka, još uvijek nije pronađen. Moramo se, stoga, osloniti na etiopski prijevod i grčke fragmente, te vjerojatno nikada nećemo saznati izvorni tekst. U svom prvom viđenju Henok izvještava kako je "stigao do zida izgrađenog od kristala i okruženog plamenim jezicima... vrata su bila od vatre... nebesa od vode... bio je vruć poput vatre i hladan poput leda..." Već smo podsjetili na tekstove crkvenih otaca i neoplatonista koji su se bavili zagonetkom staklenog globusa ispunjenog vodom koji proizvodi top­ linu i vatru, dok voda u njemu ostaje hladna. U svom drugom viđenju, Henok opisuje kuću u kojoj se nalazi prijestolje "od kristala". Na svojim vizionarskim putovanjima vidio je različito drago kamenje i "rasplamsanu vatru". Konačno, stiže do Šeola, tj. do podzemnog svijeta. Ondje je ugledao "šupljine, prostrane i vrlo glatke". Jedna od njih bila je svijetla i ispunjena vodom. Arhanđeo Rafael objasnio mu je kako su "šupljine stvorene upravo zato da bi se u njima skupljali duhovi mrtvih..." Henok ga je upitao zašto su različite, a Rafael je odgovorio kako je šupljina koja sadrži "blještav izvor vode" namijenjena duhovima pravednih. Henok je zatim vidio "vatru koja je gorjela bez prestanka". Svatko tko je upoznat s drevnim tekstovima koji se bave optikom, steći će dojam da i navedeni odlomci iz Knjige Henokove opisuju optičke pojave. "Šupljine" ispunjene vodom koje "skupljaju duhove" podsjećaju na ''skupljanje spiritusa" kao na optičko svojstvo globusa ispunjena vodom. Mnoge opaske o kristalima i vatrenim strujama također se mogu objasniti s optičkoga gledišta. Izgleda da su se raniji sveti tekstovi i predaje koji su se bavili optikom oslanjali na Knjigu Henokovu, Apokalipsu koju je napisao pisac nedovoljno obaviješten o odnosnim pojavama ili nesklon razotkrivanju njihova pravog značenja.

Kinezi također poznaju predaje o mističnoj prirodi svjetlosti i njezinu silasku koje simbolizira paljenje vatre pomoću zrcala, na način koji je opisao Plutarh. Te su predaje, kao i rimske, stare otprilike 2200 godina. Jedna od najzanimljivijih drevnih kineskih knjiga jest Huai-Nan Tzu. Iako su neki njezini dijelovi prilično nejasni i nerazumljivi, knjiga se bavi znanstvenim, kozmološkim i mističnim idejama od najvećeg značenja. Djelo je napisano u 2. st. pr. Kr., u ranom Han razdoblju. Izvješće o toj drevnoj filozofskoj knjizi prvi se put na engleskom jeziku pojavilo 1867. godine, kada sustav transliteracije (kineskog na engleski) još nije bio standardiziran, te je knjiga nazvana Hwae nan tsze. Za to je bio zaslužan A. Wylie, koji je te godine objavio svoju opsežnu zbirku kineske književnosti, te su bijeli vragovi (tako nas u šali zovu Kinezi) konačno mogli saznati nešto o toj temi. Slijede Wylievi komentari, s moderniziranom transliteracijom (prema Wade-Gilesovu, a ne Pinyinovu sustavu): Potomak prvoga Han cara, koji se zvao Liu An, zauzima istaknuto mjesto među piscima ovog ["svaštarskog"] razreda. Njegovo djelo nosi naslov Huai-Nan Tzu, te je sastavljeno od 21 knjige, a on sam je princ Huai-Nana. Općenito govoreći, djelo proučava doktrinu zvanu tao, koji se može izjednačiti s grčkim logosom, te s njegovom ulogom u stvaranju i održavanju materijalnog svemira. Drugi dio djela nije sačuvan. Najstariji i najznačajniji komentar o toj raspravi dao je Kuan Yu. Ne postoji engleski prijevod čitavog Huai-Nan Tzua, ali objavljena su dva djelomična prijevoda; odlomci koje su preveli Derek Bodde i Joseph Needham (prvi je moj bivši profesor, a potonji moj kolega). Boddeov se prijevod nalazi u njegovu izdanju Povijesti kineske filozofije Fu Yu-Lana. Osim same knjige, Bodde je preveo i mnoge u njoj sadržane citate, što je jedan od najvećih prevoditeljskih pothvata našega vremena. Oduševljen Huai-Nan Tzuom, Fung je napisao: Knjigu zvanu Huai-Nan Tzu ... napisao je, u ranom razdoblju Han, Liu An... princ Huai-nana, koji je 122. god. pr. Kr., nakon što je sud­ jelovao u uroti protiv prijestolja, počinio samoubojstvo. Ta knjiga ... je zbirka svih učenja i nedostaje joj dosljednost. Unatoč tome, sadrži odlomke koji objašnjavaju podrijetlo svemira mnogo jasnije od bilo kojeg novijeg filozofskog djela.

Fung Yu-Lan zatim navodi neke iznimno zanimljive odlomke iz Drugog poglavlja, koji se ontologijom bave na način koji bi posramio čak i Martina Heideggera (i koncepcijama poput: "Još ne bijaše početak ne-bića"). Opis procesa stvaranja sadrži neke optičke aluzije: (5) Stanje nebića zvalo se tako jer se, gledajući ga, nije mogao vidjeti nikakav oblik; uši su slušale, ali nije bilo zvuka ... Bijaše to beskra­ jan prostor, duboka i golema praznina, neizmjerna svjetlost... (7) U razdoblju "ne bijaše još početak ne bijaše još početka nebića", nebo i zemlja još nisu bili razdvojeni, yin se nije razlikovao od yanga, četiri godišnja doba nisu postojala i nebrojeno mnogo stvari nije bilo rođeno. Bijaše to poput svjetlosti usred nebića koja se povlači i postaje nevidljivom..." Fung zatim citira odlomke iz Trećeg poglavlja: "Kada nebo i zemlja nisu imali ovaj oblik, bijaše stanje bezobličnosti. Ono se naziva velikim početkom . Taj veliki početak iznjedrio je praznu protežnost, a prazna protežnost stvorila je svemir. Svemir je iznjedrio prvotnu tekućinu koja ima gra­ nice. Ono što bijaše čisto i lako, ujedinilo se i oblikovalo nebo. Ono što bijaše teško i tromo, zbilo se i oblikovalo zemlju. Spajanje čistog i lakog ostvarivalo se bez poteškoća, dok je zbijanje teškog i tromog teklo sporo, pa je nebo stvoreno prije zemlje ...Vruća sila yang, koja se dugo skupljala, proizvela je vatru, a bit vatre oblikovala je sunce. Hladna sila yin, koja se dugo skupljala, proizvela je vodu, a bit vode oblikovala je mjesec ... Put neba imao je biti kružni, dok je put zemlje imao biti četverokutan. Četverokut dominira tamom, a krug svjetlošću. Svjetlost je izbačena iz tekućine, pa vatra svijetli izvana. Tama je ono što upija tekućinu, pa voda svijetli iznutra. Ono što iz­ bacuje tekućinu, daje. Ono što upija tekućinu, preobražava ... Sunce je gospodar yanga ... Kada se, dakle, yang sui (vrsta zrcala) izloži suncu, ono postaje vruće i stvara vatru." Podatak o konkavnom zrcalu za paljenje pojavljuje se ovdje u kontekstu duboke rasprave o kozmologiji i stvaranju. Charles le Blanc, u svom pri­ jevodu istog odlomka, zrcalo za paljenje ne zove yang sui, : Fu-sui

(zrcalo za paljenje) skuplja vatru sa sunca...

Tu promjenu le Blanc objašnjava u svojoj bilješki: U modernim izdanjima stoji fu yang sui . Slažem se s Wang Nien-sunom ... da yang valja izbaciti, jer u izvornom tekstu stoji jednostavno fu-sui . Yang su dodali kasniji učenjaci koji su pogrešno protumačili fu kao početnu rječcu (izgovara se drukčije), koja znači "sada", "tada" ili "ovo" ... Na te je učenjake, kaže Wang, utjecao sličan odlomak iz Huai-nan Tzua 3/2b, gdje je izraz napisan u obliku yan-sui. Wang iznosi [da komentar drevne knjige Chou Li] ... tumači fu-sui i yang-sui kao dva naziva za isti predmet... U komen­ taru Huai-nan Tzua 3/2b nalazi se sljedeći opis yang-sui-ja: "Yangsui je napravljen od metala. Uzmemo li zaobljen komad metala (konkavno zrcalo), te ga dobro izgladimo i uperimo prema pod­ nevnom suncu, a ispred njega stavimo suho granje, ono će se zapa­ liti." Huai-nan Tzu 17/19a-b potvrđuje kako se ovdje radi o pos­ tizanju topline pomoću fokusirane svjetlosti: "Novačenje ljudi [za državne službe] može se usporediti s dobivanjem vatre pomoću yang-sui-ja; ako se postavi predaleko [od suhoga granja], neće proiz­ vesti vatru; ako se postavi preblizu, neće uspjeti pogoditi središte [žarišnu točku]; mora se postaviti točno između "predaleko" i "pre­ blizu"." Osim u izrazima fu-sui i yang-sui, znak sui u drevnoj je Kini označavao i zrcala za paljenje; sui se ponekad pisao ... ili Navedena dva odlomka iz Huai-nan Tzua preveo je Needham. Izmi­ jenio sam njegov prijevod. Arheolozi su "propustili" uočiti još jednu optičku pojavu. Naime, radi se o drevnom kretskom religioznom simbolu dvostruke sjekire (labrys) koji, prema mom mišljenju, imitira uzorak stvoren prodiranjem svjetlosti kroz leću za paljenje. Vidi fotografiju 6 snimljenu u mom vrtu, koja prikazuje taj svjetlosni uzorak dobiven pomoću leće. On je vrlo sličan motivu minojske dvostruke sjekire (vidi fotografiju 6), koji potječe iz predminojskog doba. Dokaze za svoje stajalište pronašao sam u Grčkoj. Posjetio sam neobično pretpovijesno naselje u Lerni pokraj Arga na Peloponezu. Ono je prilično dobro istraženo, te je javnosti omogućeno razgledati brojne izloške, ali loka­ litet je slabo posjećen, jer je smješten izvan uobičajene turističke rute. Iako se nalazi u unutrašnjosti, u drevno doba ležao je u zaljevu Argi. Iskopavanja su pokazala da je lokalitet bio naseljen još u paleolitiku, prije mnogo tisuća godina. U "pretpovijesno" doba, oko 3000. god. pr. Kr., ondje su živjeli ljudi koji su za sobom ostavili sveti predmet, danas izložen u muzeju Arga. O

predgrčkim stanovnicima Lerne govori knjiga Ljudi iz Lerne, iako je prilično zbunjujuća i suviše stručna. Što sam otkrio? To se može vidjeti na fotografiji 7. To veliko ognjište ili žrtveni kamen prekrasne izrade u svom središtu ima udubinu u obliku dvostruke sjekire. Oko rubova su izrezbareni mali plamenovi. Svrha obreda u kojemu se rabio taj kamen bilo je štovanje mističnog oblika fokusiranih sunčevih zraka koje isijavaju iz leće. Da se u tom obredu rabila leća dovoljno velika da oblikuje golem svjetlosni uzorak dvostruke sjekire, fokusirane zrake pretvorile bi žrtvu u prah. No, s obzirom na veličinu žrtvenika, motiv dvostruke sjekire bio je vjerojatno samo simboličan. ("Savršeno izgaranje" žrtve moglo se postići i s manjim žrtvenicima istoga oblika, no još nije pronađen ni jedan primjer.) Držim da je taj neobičan žrtvenik nužno promatrati u optičkom kontek­ stu. S obzirom na njegovu starost, mogli bismo ga nazvati drugim najstarijim optičkim predmetom, poslije drške od bjelokosti iz Abidosa. Najstarije leće koje sam pronašao potječu iz Egipta, iz doba IV. i V. dinastije, te su nešto mlađe od žrtvenika iz Krete. Velik broj minojskih kristalnih leća iskopanih na Kreti također pruža potporu optičkom tumačenju simbola dvostruke sjekire. Naime, ljudima koji su dvostrukoj sjekiri pridavali tako golemo značenje, kristalne leće nisu mogle biti nepoznate. U sljedećem poglavlju pozabavit ćemo se teleskopima.

IV. POGLAVLJE

SLUČAJ NESTALOG TELESKOPA

Prije nego se počnemo baviti ovom temom valja objasniti što je zapravo teleskop, jer mnogi to ne znaju. Ljudi se neće lako pomiriti s činjenicom da su drevni narodi posjedovali optičke instrumente ako im nije poznato što je potrebno za izradu teleskopa. Stvar je vrlo jednostavna: sve što vam je potrebno da izradite jednostavan teleskop jesu dvije konveksne leće, bilo kristalne ili staklene, od kojih jednu držite blizu oka a drugu dalje od njega, te gledate istodobno kroz obje leće. To je sva mudrost. Naravno, morate ih micati naprijed i natrag dok ne pronađete žarište. Budući da je otkriveno na stotine drevnih leća, je li moguće da se prije Galilea nitko u povijesti nije upitao: Što bi se dogodilo da pogledam istodobno kroz obje leće? Želio bih istaknuti da teleskop koji sam opisao daje obrnutu sliku - sve je okrenuto naopačke. No, uzmete li treću leću i postavite je u ravnini s prve dvije, slika će se ispraviti. Međutim, proučavate li Mjesec ili zvijezde, nije vam potrebno okretati sliku pomoću treće leće, jer uopće nije važno jesu li stvari okrenute naopačke ili ne. Takav je, vjerojatno, bio slučaj s jednostavnim teleskopima iz drevne Britanije, koji su služili za promatranje Mjeseca, o čemu će poslije biti riječi. No, proučimo nakratko tekstove drevnoga pisca Strabona. "Strabon" je bio nadimak kojim su Rimljani nazivali razroke osobe, ili one čije su oči na bilo koji način bile deformirane. O piscu Strabonu nije nam poznato mnogo. Živio je u doba ranog Rimskog Carstva; zapravo, rođen je 64. ili 63. god. pr. Kr. na području današnje Turske, a umro je oko 25. god. po. Kr. Bio je vrlo bogat i očito Grk, jer je pisao na grčkom a ne na latinskom. No, nije nam poznato zašto su ga nazvali Strabon. Međutim, slučaj je htio, a to je veoma značajno za našu priču i dokaze koji potkrjepljuju teoriju o drevnoj optici, da je Strabon imao "optičko ime". Strabon je svoje veliko bogatstvo iskoristio za proučavanje filozofije i brojna putovanja. Vjerojatno je bio jedan od najvećih geografa starine.

Naime, geografima su mogli postati samo oni koji su imali dovoljno novca da putuju svijetom, a Strabon je, osim bogatstva, imao sreće da je rimska mornarica osigurala plovidbu Sredozemljem, pa u to doba nije prijetila opas­ nost od gusara. Strabonovo prvo veliko djelo bila je Povijest u 47 knjiga, od kojih nije sačuvana niti riječ. No, to ne treba čuditi, jer je izgubljeno 98% drevne književnosti Zapada. Međutim, Strabon je bio bolje sreće sa svojim drugim djelom, koje znanstvenici cijene i danas, unatoč činjenici da, osim stručnjaka, gotovo nitko nikada nije čuo ni za djelo ni za pisca. Strabon ne bi smio i dalje ostati nepoznat široj publici, jer je njegovo djelo Geografija iznimno zanimljivo štivo za sve koji su posjetili mjesta koja je opisao i za one koji bi tamo možda željeli otići. Strabon je naširoko pisao o udaljenim zemljama, poput Maroka i Krima, Britanije i Afrike, potanko opisujući znamenitosti, ljude, mjesta i zbivanja u 1. stoljeću. Knjigu preporučujem svim znatiželjnicima koji vole povijesne tračeve. U izdanju Loeb Libraryja ona zauzima osam svezaka, od kojih je svaki dovoljno malen da stane u džep. U III. knjizi, u dijelu koji se odnosi na Španjolsku, Strabon opisuje "svetu klisuru" koju danas nazivamo Rt sv. Vincenta: To je najzapadnija točka, ne samo Europe, nego i čitavog naseljenog svijeta. Opisujući megalite i dolmene koji se ondje mogu vidjeti, Strabon iznosi kako je zabranjeno noću posjećivati ta mjesta, "jer ona su noćna boravišta bogova." Takve crtice iz narodnih predaja tipične su za Strabona. Sa španjolske je obale promatrao kako sunce tone u dubine Atlantika, podsjetivši najprije na rimskog filozofa Posejdonija, koji je također opisao taj dramatičan prizor. Strabon kaže: Posejdonije izvještava kako se sunce na zalasku doima većim, te da ispušta zvuk koji nalikuje zvuku vrućega metala u hladnoj vodi, kao da more kipi dok sunce uranja u njegove dubine. Artemidor ([iz Efeza, 1. st. pr. Kr., pisac 11 zemljopisnih knjiga] koji tvrdi kako je i sam bio ondje) netočno iznosi kako noć nastupa odmah po zala­ sku sunca: noć ne slijedi odmah po zalasku sunca kao na drugim velikim morima, iako je razmak kratak. Jer, kad zađe iza planina, one još dugo odražavaju njegovu svjetlost te dan duže traje; kad sunce zalazi nad morem, sumrak traje kraće ali noć ne nastupa odmah. Isto se može uočiti i na prostranim ravnicama. Na morima se sunce

na izlasku i zalasku doima većim, jer se tada veća količina isparina [magle] uzdiže iz vlažnog elementa; gledamo li kroz te isparine, vidjet ćemo kako se slike lome i postaju veće, kao kada ih proma­ tramo kroz cijevi. Isto se događa kada promatramo zalazak sunca ili mjeseca kroz suh i tanak oblak, ta nebeska tijela tada izgledaju crvenkasta. Posejdonije, koji je, kako kaže, proveo 30 dana u Cadizu [tadašnjem Gadesu] promatrajući zalaske sunca, tvrdi da Artemidorovo izvješće nije točno. Potonji nas pisac izvještava kako se sunce prilikom zalaska doima stotinu puta većim, te da noć slijedi neposredno nakon zalaska. Ne možemo vjerovati da je Artemidor osobno promatrao tu pojavu na "svetoj klisuri" [Rtu sv. Vincenta], budući da je izjavio kako je zabranjeno dolaziti noću na to mjesto; stoga je također zabranjeno dolaziti u sumrak poslije kojeg, prema njemu, odmah nastupa noć. Artemidor nije promatrao zalazak sunca ni iz jedne točke na toj obali, jer Cadiz je na moru, a ondje su boravili Posejdonije i mnogi drugi koji mogu posvjedočiti da njegovo izvješće nije točno. Čitatelj će se možda zapitati što je neobično u tom odlomku. Odgovor glasi: cijevi. Na što je Strabon mislio rekavši "kao kada ih promatramo kroz cijevi"? U grčkom izvorniku stoji di'aulon. Riječ aulos znači "cijev", te je označavala i vrstu frule, pa se izraz može prevesti kao "kroz cijevi" (imenica je u množini). Problem "cijevi" može se riješiti samo promjenom teksta, što se mnogo puta doista i činilo! Navedeni je odlomak bio podvrgnut zahvatima koje su toliko puta trpjeli grčki i latinski tekstovi; učenjaci su pročitali nešto u što nisu mogli povje­ rovati, zatim su to protumačili u skladu sa svojim uvjerenjima i, konačno, redigiranu verziju teksta podastrli su kao dokaz da ne postoji nešto u što nisu vjerovali. Drugim riječima, stvorili su nedostatak dokaza brišući riječi ili mijenjanjajući njihovo značenje! Navest ću jednostavan primjer. Recimo da napišem sljedeće: S ceste sam mogao jasno vidjeti sovu (engl. "owl"). Pretpostavimo, zatim, da za dvjesto godina neki znanstvenik to pročita i, uvjeren kako u moje doba više nije bilo sova, ne povjeruje u moje svjedočanstvo. Riječ "sova" on će pripisati tipografskoj pogreški i "predložiti drugo tumačenje" moje rečenice. Smatrat će da sam vjerojatno napisao nešto vrlo slično, primjerice:

S ceste sam mogao jasno vidjeti lokvu (engl. "pool"). Znanstvenik će, zatim, istaknuti kako su dva slova " o " mogla nekom pisaru nalikovati slovu "w", te da je slovo "p" izgubilo svoj rep i postalo "o". Pri­ likom prepisivanja teksta dodano je slovo "n" uz moje "a", te je konačna verzija glasila "an owl" (sova). Znanstvenik će tvrditi kako može dokazati da nisam vidio sovu, nego lokvu, s obzirom na poznatu činjenicu da sam često šetao močvarnim predjelima gdje ima mnogo lokvi, a nema dokaza da sam se zanimao za ornitologiju.

Tako se stvarala povijest.

Prva engleska verzija Strabonova djela pojavila se u Londonu 1887. pod naslovom The Geography of Strabo (Strabonova geografija), a objavili su je George Bell and Sons (poslije je uključena u glasovitu Bonn's Library). Iako su djelo zajedno preveli W. C. Hamilton i W. Falconer, Hamilton je bio odgovoran za prijevod odlomka u kojemu se spominju "cijevi". S prob­ lemom "cijevi" Hamilton se pozabavio u svojoj bilješki: U Humboldtovom djelu ([barun von Humboldt] Cosmos, III. sv., str. 54., Bohnovo izdanje) nalazimo sljedeću opasku koja se odnosi na ovaj odlomak: "Prijevod [odlomka, op. cit.] nedavno je proglašen netočnim (izjavio je to Kramer [G. Kramer, njemački urednik Strabonova djela, Berlin, 1844.-1852.], sv. I., str. 211.), te je umjesto di aulon stavljeno di hyalon ("kroz staklene kugle"; vidi [Johann Gottlob (Schneider, Eclog. Phys. [Eclogiae Physicae Historium, 1801.], sv. IL, str. 273.). Svojstvo povećavanja koje posjeduju stak­ lene kugle ispunjene vodom (vidi Seneka [Prirodna pitanja], I, 6) bilo je poznato drevnim narodima, kao i djelovanje stakala i kristala za paljenje (vidi Aristofan, Oblaci, V, 765), poznata je bila i svrha Neronova smaragda (vidi Plinije [Prirodna povijest], XXXVII, 5); no, te kugle nikako nisu mogle služiti kao naprave za astronomska mjerenja. (Usporedi [von Humboldtov] Cosmos, sv. I., str. 619.) Na mjerenja visine sunca, načinjena promatranjem sunca kroz tanke, rijetke oblake ili vulkanska isparavanja, ne utječe lom svjetlosti." Tvrdnja G. Kramera očito je shvaćena veoma ozbiljno. Naime, G. Kramer ne smatra, nego proglašava da prijevod nije točan. On ne pretpostavlja niti bojažljivo razmatra mogućnost - on proglašava. Otkako se u 16. stoljeću Strabonovo djelo počelo ozbiljno proučavati, nastojalo se svim silama iz njegovih tekstova izbaciti sve što je moglo

upućivati na postojanje teleskopa u starini. Drevni su teleskopi morali po svaku cijenu nestati, a pokušaji da im se u povijesti izbriše svaki trag ne­ rijetko su bili očajnički i smiješni. Kramerovo nastojanje da mijenjanjem grčkih slova dobije izraz "kroz staklene kugle", bio je naročito ironičan, jer je riječ hyalos kojom je želio zamijeniti izvornu (aulos, odnosno, mn. aulon, op. prev.) upravo ona kojom je Aristofan označio leću za paljenje u svojoj komediji Oblaci. Godine 1756. francuski aristokrat i učenjak te član Kraljevske akade­ mije znanosti u Parizu, grof de Caylus, prvi je javno upozorio na optičko značenje Strabonove opaske. Razmotrimo sada što je de Caylus rekao o Strabonovu odlomku u raspravi o drevnoj optici. Izvješće o njegovu predavanju, koje je 1756. održao u Francuskoj kraljevskoj akademiji natpisa i lijepe književnosti, objavljeno je tek 1761. godine: Nije se samo grof de Caylus pitao jesu li drevni narodi rabili naočale; zapravo, na taj nas je trag naveo Strabon (III, str. 138.). Zemljopisac je želio objasniti zašto na moru sunčev disk izgleda veći kada izlazi ili zalazi, a to je objasnio parama koje se uzdižu iz vode; taj je fizikalni učinak opisao sljedećim riječima ... [navodi se grčki tekst] ... Problem je u ovom tumačenju: "[vodene] pare imaju isti učinak kao i cijevi - povećavaju predmete." Riječ aulos ima posve jasno i nedvojbeno značenje - "cijev" [to je točno: aulos, prema Liddellovu i Scottovu Leksikonu, znači "šuplja cijev"]; stoga se iz odlomka nameće zaključak da su drevni narodi poznavali i rabili tu napravu. Grof de Caylus nije slučajno došao na tu misao; u rukopisu iz 13. stoljeća, oca [Jeana] Mabillona, vidio je ilustraciju koja prikazuje Ptolemeja [Klaudije Ptolemej, 2. st. po Kr.] kako promatra zvijezde kroz teleskop, ili, bolje rečeno, kroz cijev. Taj je rukopis 300 godina stariji od djela Galilea i Jacquesa Metiusa, izumitelja teleskopskih stakala; ilustracija s naslovne stranice Mabillonova rukopisa potječe još iz Ptolemejeva doba. Ovo je izvješće potaknulo daljnje rasprave o drevnoj optici, iako su znan­ stvenici tek trebali početi cijeniti Strabona i njegovo djelo. Zahvaljujući de Caylusovoj amaterskoj znatiželji, ta je tema konačno uključena u znanstvene rasprave, te je poslije stotinu pedeset godina još aktualna. "Čišćenje" Stabonova teksta od svih nepoželjnih elemenata započeo je u 16. stoljeću Isaac Vossius, prvi urednik grčkog izvornika. On je pokušao iz njega izbaciti teleskope, a tu su praksu prihvatili mnogi drugi europski

urednici. Nažalost, Britanska knjižnica ne posjeduje sve verzije toga djela, stoga ih je potrebno potražiti u francuskim i njemačkim knjižnicama. H. L. Jones, prevoditelj i urednik u Loeb Library, objavio je verziju teksta u kojoj se umjesto izraza di'aulon pojavljuje izraz di'yalon. Time je iz teksta izbacio cijevi, i još više mu zamaglio značenje. Naime, Hamilton je govorio o "lomu" svjetlosti, što se Jonesu nije sviđalo, te je odnosnu rečenicu preveo kao "vidljive zrake ... se kidaju". Međutim, dodao je bilješku u kojoj je pojasnio: "Trebali bismo to shvatiti kao "lom" zraka svjetlosti." Jonesov prijevod rečenice koja se odnosi na promatranje sunčevih zraka kroz cijevi glasi: "... vidljive zrake, prolazeći kroz tu paru kao kroz leću...". U svojoj bilješki Jones pojašnjava kako se vjerojatno radilo o "globusu ispunjenom vodom." Očito je da se Jones, pri prevođenju i uređivanju teksta, oslanjao na izgovor G. Kramera. Kada su, zapravo, započele rasprave o postojanju teleskopa u drevno doba? Barem pet stoljeća prije nego što je grof de Caylus 1756. godine u Strabonovu djelu otkrio spomenuti odlomak. Najstarije izvješće o drevnim teleskopima prilično je zbunjujuće, a nalazimo ga u zapisima Rogera Bacona, koji je živio u 13. stoljeću. Nimalo ne čudi da se Bacon bavio tom temom, jer je tijekom svojih studija na Oxfordu i sam napravio teleskop. Ta je činjenica izazvala brojnie kontroverzije, s obzirom na to da je Bacon živio prije Gali­ lea. Bacon tvrdi da je Julije Cezar imao teleskop pomoću kojeg je s fran­ cuske obale mogao promatrati obalu Engleske. Međutim, odakle je saznao za tu priču, kada o tome ne govori ni jedan rimski povjesničar? Možda bi najbolje bilo razmotriti neke rasprave o problemu Baconova i Cezarova tele­ skopa koje su, kako sam uspio ustvrditi, započele 1551. Te je godine Robert Recorde (ili Record), izniman engleski učenjak, u svome djelu The Path-way to Knowledge, Containing the First Principles of Geometrie (Put do znanja i prva načela geometrije), [napisanom na starom tudorskom engleskom, stoga sam u zagrade stavio objašnjenja nekih riječi koje suvremeni čitatelji možda ne bi razumjeli] napisao sljedeće: ... Govorit ću također o stvarima koje se ne mogu razumjeti ako se ne poznaju geometrijska načela. Ali, urode li moji napori plodom [odnosno, bude li njegova knjiga dobro primljena], neću samo nabra­ jati vrijedne izume, nego ću opisati kako su mnogi od njih stvoreni, kako bi se mogli danas rabiti. Neki će misliti da mnoge stvari nije moguće napraviti, iako one postoje. Neupućeni će zbog nerazu­ mijevanja pripisati stvaranje tih stvari nekromantiji [tj. crnoj magiji].

Tako su i fratra Bakona [Rogera Bacona] optuživali za nekromantiju, iako nikada nije prakticirao to umijeće, nego je u geometriji i drugim matematičkim znanostima bio toliko vješt da je mogao činiti stvari koje su se ljudima doimale nevjerojatnima. Pričalo se o staklu [glasse, stara engleska riječ za teleskop] koje je izradio u Oxfordu i pomoću kojeg se moglo vidjeti što se zbiva na drugim mjestima [tj. na udaljenim mjestima], te je [Bacon] bio optužen za suradnju sa zlim duhovima. No, ja znam da je [staklo, op. prev.] napravljeno na prirodan način, pomoću geometrije (budući da je perspektiva [stari naziv za geometriju optike] dio geometrije), te da je sve lako objasniti baš kao da gledate svoje lice u običnom staklu [tj. u običnom zrcalu]. No, takve su stvari primjerenije plemićima i njihovim ciljevima, nego običnim ljudima, te se ne bi trebale razotkrivati neupućenima. Istaknut ću, ipak, da su načela geometrije mnogima nepoznata, te da vrijedi barem djelomice razotkriti i objasniti kakve je divne stvari moguće stvoriti pomoću geometrije. Iako je napisao još nekoliko knjiga i proslavio se kao izumitelj matematičkog znaka jednakosti (=), Robert Recorde nikada nije napisao najavljenu knjigu o "neobičnim izumima", u kojoj je namjeravao otkriti načela rada teleskopa i mnoge druge zanimljivosti. Proživio je tegoban život i umro mlad. Poput mnogih velikih umova, i on je često bio napadan i obeshrabrivan. U knjizi Path-way to Knowledg (Put do znanja), opisao je Arhimedovo zrcalo za paljenje, a to je bila naprava čije je djelovanje namjeravao objasniti "budu li njegovi napori urodili plodom". No, o Arhimedovu zrcalu raspravljat ćemo u sljedećem poglavlju. Godine 1558. veliki talijanski učenjak Gianbattista (tj. Giovanni Battista) della Porta, u prvom izdanju svoje glasovite knjige Magia Naturalis (Pri­ rodna magija) raspravljao je, očito prvi put u "moderno doba", o "Ptolemejevu teleskopu". Opisao je neobičan predmet koji je nekoć stajao na vrhu svjetionika Farosa pokraj Aleksandrije u Egiptu. Ptolemej o kojemu on govori nije astronom Klaudije Ptolemej, nego egipatski faraon Ptolemej III. Eureget (rođen između 288. i 280. god. pr. Kr., a umro 221. god. pr. Kr.). To valja imati na umu zbog kronološkog slijeda zapisa koje ćemo proučiti. No, Ptolemejev ćemo "teleskop" morati opisati poslije kako bismo nastavili započetu priču o Baconovom i Cezarovom teleskopu. Navest ću ovdje moderan prijevod odlomka iz Baconova djela Opus Majus, koji opisuje Cezarove optičke naprave. Bacon je pisao na latinskom, a na tom se jeziku nije mogao izraziti toliko precizno kao na grčkom. Riječ koja označava Cezarovu optičku napravu jest specula. Uobičajeno značenje

te riječi je "zrcalo". Međutim, u smislu "stakla" specula ponekad može označavati i leću. Da je Bacon pisao na grčkom i rabio riječ katoptron, dvojbe ne bi bilo, jer ta grčka riječ znači "zrcalo" i samo "zrcalo". Grčki jezik posjedovao je znanstvenu preciznost koja je latinskom jeziku nedosta­ jala. Razmotrimo li kontekst Baconovih komentara - koji su William Camden i Anthony Wood posve zanemarili - vidjet ćemo kako je riječ o zrcalima, a ne o lećama. Bacon najavljuje raspravu o lomu i refleksiji svjetlosti, a Julije Cezar se spominje u raspravi o refleksiji, u 3. poglavlju u dijelu knjige pod naslovom Optička znanost. Izvoran latinski tekst naveden je u bilješki, a Burkeov moderan prijevod glasi: Kao što je Božja mudrost potrebna za upravljanje svemirom, tako je i ova znanost potrebna za spoznavanje njegove ljepote. Navest ću nekoliko primjera za lom i refleksiju svjetlosti... Na sličan se način mogu i zrcala postaviti na povišen položaj nasuprot neprijateljskim gradovima i vojskama, tako da se može vidjeti sve što neprijatelj čini. To se može promatrati bilo s koje udaljenosti, budući da se, prema knjizi o zrcalima [vjerojatno misli na Catoptrica koja se pripisuje Euklidu; vidi Postavke 13-15], isti predmet može vidjeti pomoću pravilno postavljenih zrcala. Jedno se [zrcalo, op. prev.] može postaviti bliže ili dalje, tako da predmet možemo promatrati bilo s koje udaljenosti. Navodno je Julije Cezar, želeći pokoriti Eng­ lesku, dao postaviti golema zrcala kako bi s galske obale mogao pro­ matrati engleske gradove i tabore. Dalje u istom poglavlju, na mjestu na kojem se raspravlja o svjetioniku na Farosu pokraj Aleksandrije, saznajemo kako su na drevnim svjetionicima stajala velika zrcala koja su odražavala svjetlost svjetiljki i noću pokazivala pomorcima put, dok su se danju mogla upotrijebiti za promatranje brodova u daljini. Čini se, stoga, da je jedan od rimskih svjetionika stajao na sjevernoj obali Francuske (vidi sliku 13), da je njegovo veliko zrcalo poslužilo Cezaru _ vojne svrhe, te da se njegova učinkovitost možda poboljšavala kombina­ cijom zrcala. To je najvjerojatnije objašnjenje "teleskopa Julija Cezara"; bio je to refleksijski prije negoli refrakcijski teleskop. Možemo, dakle, zaključiti kako je vrlo vjerojatno Cezar posjedovao tele­ skop, bilo prenosiv, koji je rabio za svojih ratnih pohoda, ili dodatni, refrak­ cijski teleskop, koji se postavljao na rimske svjetionike, poput kartažanskih teleskopa, koji su se postavljali na obrambene kule, o čemu će ubrzo biti riječi

Sljedeći pisac koji je spomenuo Rogera Bacona u vezi s teleskopom, osvrnuvši se na Baconovo izvješće o teleskopu Julija Cezara, bio je slavni elizabetinski povjesničar William Camden. Njegovo glasovito povijesno i topografsko djelo Britannia objavljeno je na latinskom, u Londonu 1586. Knjiga se danas naziva "Kamdenovom Britanijom". U poglavlju o "Cantiumu" (tj. o grofoviji Kent), Camden se osvrnuo na Baconovo izvješće o Juliju Cezaru, koji je pomoću teleskopa promatrao obalu Kenta s plaže u Normandiji. Navodim ovdje moju moderniziranu verziju prijevoda Philemona Hollanda, koji je objavljen 1610. uz Camdenov pristanak: Pedeset pete godine prije Kristova rođenja i još jednom, sljedeće godine, (Julije Cezar) ušao je u Britaniju: sigurno sklonište [za bro­ dovlje] pronašli su njegovi uhode, kako svjedoče Suetonije i sam Cezar; nije točno, što izmišlja Roger Bacon, da su mu [Cezaru, op. prev.] u tome pomogla stakla koja je postavio na obali Galije,

SLIKA 13. Rimski svjetionik iz 1. st. po Kr. na rezbariji koja se nalazi na glasovi­ tom stupu cara Trajana (vladao od 98.-117. god. po Kr.) u Rimu. Upravo je takav svjetionik nekada stajao na obali Normandije u Francuskoj. Prema riječima Rogera Bacona, na tom je svjetioniku stajao teleskop pomoću kojega je Julije Cezar mogao promatrati englesku obalu.

i vještina perspektive [tj. optička znanost] koja pomoću refleksije povećava skrivene oblike. Camden je odbacio Baconovo izvješće znajući da su u svojim zapisima Cezar i rimski povjesničar Suetonije (1. st. po. Kr.) opisivali kako je Cezar odaslao uhode kako bi na obali Kenta potražili luke i sigurna "skloništa" i tako pripremili teren za napad na Englesku. No, još uvijek ostaje pitanje: odakle je Bacon saznao za tu priču? To nam nije poznato. Bacon je djelovao 350 godina prije Camdena, kada su samostanske knjižnice i u njima pohranjeni rukopisi bili netaknuti, i prije nego što su te zbirke velikim dijelom uništene u doba dok je kralj Henrik VIII. provodio zapljenu samostanskih dobara. Bacon jednostavno nije mogao izmisliti takvu priču. Vjerojatno ju je pročitao u nekoj staroj kronici koja nije sačuvana. Naravno, to ne mora značiti da je priča istinita. Međutim, ubrzo ćemo vidjeti kako nema razloga smatrati je posve izmišljenom. Rim­ ljani su imali nekoliko svjetionika na obali Francuske, a Trajanov stup u Rimu prikazuje rimski svjetionik koji postoji i danas, a nalazi se na posjedu zamka "Dover", na obali Engleske. Može se pretpostaviti da su rimski svje­ tionici imali optička pomagala slična onom koje je, za vladavine Ptolemeja III, stajalo na vrhu svjetionika na otoku Farosu pokraj Aleksandrije. Bilo refleksijska (zrcala) ili refrakcijska (leće), ta su se optička pomagala, osim što su noću pomorcima služila kao putokazi, danju mogla koristiti za promat­ ranje udaljenih brodova ili obala. Čitatelj će se sprijateljiti s tom idejom kada predočim dokaze o kartaškim vojnim teleskopima i "Arhimedovu teleskopu" koji je do prije nekoliko stoljeća stajao na hrvatskoj obali. Vratimo se na trenutak grčkim lećama i funkcioniranju jednostavnog teleskopa. Pogledate li drevnu grčku plankonveksnu kristalnu leću iz 6. st. pr. Kr. (povećanje joj je između 1.5X i 1.75X), koja se srećom nalazi u mom vlasništvu, uočit ćete rezbariju na njezinoj plo­ snatoj površini, koja prikazuje lik koji leti i nešto drži u rukama. Klasični bi arheolozi taj lik nazvali "leteći Eros". Međutim, vjerujem da neki od pri­ kaza odrasloga letećeg Erosa uopće nisu prikazi Erosa. U ovom sam slučaju sklon misliti da lik zapravo predstavlja Prometeja. Naravno, identitet lika nije važan za našu priču. Leteći lik u rukama drži dva predmeta - što su ti predmeti? Očito je da su okrugli. Jesu li to diskovi ili kugle? Mogli bi biti i jedno i drugo. Pretpostavljam da su to leće, bilo okrugle ili sferične, za povećavanje i/ili paljenje. Konačno, lik je izrezbaren na leći. (Oštećenje na kristalu nastalo je poslije, pri stavljanju leće u okvir.)

Zašto leteći lik izrezbaren na leći drži u rukama dva okrugla predmeta? Vjerujem da su ti predmeti leće, i da rezbarija objašnjava kako radi jedno­ stavan teleskop - istodobnim gledanjem kroz dvije leće. Prometej je donio vatru s neba - pomoću leće. No, tu ima još nešto, a ova nam drevna leća to želi razotkriti. Odnio sam svoju leću u Odjel za grčke i rimske starine pri Britanskome muzeju, i zatražio stručno mišljenje o datumu nastanka rezbarije, za koju sam držao da potječe iz "arhajskog" doba. Ondje sam upoznao gospođu koja je pogledala leću i opipala je, te zatim rekla: "To je krivotvorina, jer nije kristalna nego staklena. U to se doba nisu proizvodile staklene leće." "U koje doba?" upitao sam. Odgovorila je: "Nema smisla pričati o tome. Leća je staklena. To je samo jeftina moderna replika namijenjena zavaravanju turista. Jeste li je možda kupili prošle godine u Grčkoj?" Rekao sam joj da se leća nalazila u Britaniji barem posljednjih pedeset godina. "Svejedno, bez­ vrijedna je. Samo staklo." Upitao sam je kako može biti sigurna da je leća od stakla, budući da sam sve vrijeme mislio da je od kvarca. "Prepoznajem staklo kada ga vidim," rekla je. Bio sam uporan i postavio hipotetičko pitanje: "No, da je leća kristalna, kolika bi joj bila starost?" Nekoliko je puta odbila odgovoriti, ali je konačno izjavila: "Da je kristalna - što sasvim sigurno nije - rekla bih da potječe iz 6. ili 7. st. pr. Kr., iz arhajskoga doba, sudeći prema stilu rezbarije, no, najvjerojat­ nije iz 6. st. pr. Kr. U svakom slučaju, to je samo staklena krivotvorina, stoga nije vrijedna spomena. Ako nemate ništa protiv, imam mnogo posla..." Odnio sam svoju leću u Prirodoslovni muzej, na testiranje X-zrakama. Rezultati su pokazali da je leća od kvarca. Užasavam se ljudi koji pognu glavu pred "stručnim" mišljenjem. Vratimo se sada teleskopu Julija Cezara. Prilično je nespretno držati dvije leće pred sobom na pravilnoj udaljenosti i održavati ih u žarištu. Nara­ vno, mnogo je lakše staviti ih u šuplju i dugačku cijev, ili u aulos, kako su tu cijev nazivali Grci. Upravo je to aulos koji je spominjao Strabon i koji je izbačen iz njegovih tekstova jer "takvo što nije moglo postojati". Sjećate li se? Ubrzo ćemo vidjeti o kakvoj je vrsti cijevi bila riječ. No, zadržimo se na Cezaru. Sada znamo da je Cezar mogao bez teškoća pomoću teleskopa promatrati obalu Kenta, budući da su leće za povećavanje u njegovo doba bile uobičajene. Trebalo je samo pronaći nekoga dovoljno pametnog da stavi dvije leće u cijev i preda ih vojskovođi. U svakom slučaju, razmotrit ćemo dokaze koji potvrđuju da su Kartažani i prije Cezarova doba rabili teleskope

u vojne svrhe. Također ćemo istražiti kakva je vrsta optičkih pomagala sta­ jala na vrhu rimskih svjetionika, poput onih na francuskoj obali. Stoga priču o Juliju Cezaru, koji je promatrao obalu Kenta pomoću nekog optičkog pomagala, možemo smatrati vrlo vjerojatnom. Jednako je vjerojatno da je Roger Bacon imao pristup nekom povijesnom izvoru, koji je za nas zauvijek izgubljen. Razmotrimo sada kakve su se vrste cijevi rabile u optičke svrhe. To je, zaista, neobično zanimljiva i pomalo bizarna tema. Mitovi nam govore da je Prometej donio vatru na zemlju u posebnoj cijevi zvanoj narthex. Što je, zapravo, narthex? Odgovor na to pitanje je vrlo neobičan. Pokazalo se da je narthex biljka, vrsta mirodije koja je izumrla. Na taj sam podatak naišao posve slučajno. Naime, budući da sam napisao brojne članke o povijesti medicine za dva međunarodna medicinska časopisa, te nekoliko recenzija, bilo mi je predloženo da napišem recenziju za knjigu neobična naslova Contraception and Abortion from the Ancient World to the Renaissance (Kontracepcija i abortus od staroga doba do renesanse) Johna M. Riddlea. Bio sam zapanjen knjigom, budući da nisam znao da je u drevno doba kontracepcija bila tako razvijena znanost. Najzanimljiviji dio knjige odnosio se na mirodiju koju su drevni Grci nazivali narthex. Iz nje se dobivao lijek poznat kao "sok iz Cirene", te silphion ili silphium (ime potječe od drevnog travara Dioskorida). Riddle kaže: ... sok iz Cirene je vrsta ferulae, koju su Dioskorid i drugi nazivali silphion ili silphium, a danas je izumrla. Nekoć je biljka rasla u blizini grčkoga grada-države Cirene, u sjevernoj Africi. Zapravo, Cirena je bila glasovita upravo po silphiumu. Herodot je govorio o berbi divlje biljke, a drugi grčki izvori govore da su svi pokušaji njezina uzgoja propali. Godine 424. pr. Kr. Aristofan je spominjao njezinu visoku cijenu, a u 1. st. po Kr. Plinije je izjavio kako je biljku teško pronaći. Biljka je stoljećima bila simbol grada i njezin se prikaz nalazio na kovanicama. Ako se pitate zašto je biljka učinila grad glasovitim, Soranus nudi odgovor: bila je kontracepcijsko sred­ stvo - jedno od najdjelotvornijih u staro doba. Međutim, zbog ma­ sovnog iskorištavanja, biljka je iskorijenjena, vjerojatno ubrzo nakon Soranusova doba. Nema smisla više raspravljati o drevnim kontracepcijskim sredstvima, budući da smo sada shvatili kakvo je značenje imala mirodija i zašto je nestala.

Biljka je očito bila golema, poput Heracleum giganteum, koji može izrasti do pet metara i čiji su cvjetovi veoma slični narthexu. Vidi fotografiju 12. Povjesničar David Rohl u knjizi Legend: The Genesis of Civilisation (Legenda: Postanak civilizacije) svoju je tezu o kavkaskom podrijetlu drevnih Egipćana temeljio na činjenici da su sačuvani u kamenu izrezbareni prikazi biljke koju su Grci nazivali silphium, a koji potječu iz doba III. dinas­ tije. Rohl zaključuje da se najvjerojatnije radi o biljci Heracleum giganteum koja ne raste u Egiptu, te da su Egipćani došli iz nekog područja na kojemu je ona rasla. Rohl nije svjestan činjenice da je silphium vrsta biljke koja je rasla u Cireni u Libiji, nedaleko od Egipta, te da je stoga bila lako dostupna drevnim Egipćanima. Izumrla mirodija je, dakle, biljka koja se pojavljuje na rezbarijama iz razdoblja starog kraljevstva i koja je u drevno doba bila glavno kontracepcijsko sredstvo (zbog čega je nestala), te cijev koju je nosio Prometej. Zahvaljujem svom prijatelju Tonyju Andersonu, koji je putovao Kavka­ zom i dobro poznaje tamošnje predaje, što mi je dao na znanje kako na Kavkazu raste još jedna, iako ne divovska, mirodija, čiji je latinski naziv Peucedanum. Ta aromatična biljka može izrasti do dva metra. Nije nemoguće da je divovski oblik te ili neke druge mirodije imao neke veze s Prometejem. U svakom slučaju, vrijedi poduzeti daljnja botanička istraživanja. Na Kavkazu se Prometej naziva Amiran ili Amirani. Zanimljivo je da ga predaja povezuje s dvije visoke planine: Elbrus/Elbruz, čiji se vrh nalazi u južnoj Rusiji, te Kasbek/Kazbek/Kasbegi/Kazbeg, itd. u sjevernoj Gruziji, odnosno u autonomnoj Osetinskoj regiji. (Poslije ćemo vidjeti da Filostrat također povezuje Prometeja s dvije planine, stoga se o tom pitanju sačuvana narodna predaja i klasični izvor poklapaju.) Godine 1986. u Parizu je objav­ ljena knjiga G. Charachidzea pod naslovom Promethee ou le Caucase (Pro­ metej, ili Kavkaz, Flammarion, Pariz, 1986.). No, ovdje nema mjesta za širu raspravu o toj zanimljivoj temi. Kakva je svojstva mogla imati biljka koja se povezivala s Prometejem? O pitanju Prometejeve cijevi od narthexa raspravljalo se i prije. Veliki znan­ stvenik sir James Frazer, autor glasovite Zlatne grane, u svojoj je knjizi Myths of the Origin of Fire (Mitovi o podrijetlu vatre) napisao: Biljka (narthex) u kojoj je Prometej nosio ukradenu vatru [s neba na zemlju], obično se identificira s divovskom mirodijom (Ferula com­ munis)... Frazer pogrešno izjednačava drevnu divovsku biljku s onom koja postoji i danas, a raste posvuda u Grčkoj. Frazer, kao ni Rohl, nije znao za postojanje

mnogo veće biljke koja je davno iskorijenjena. Međutim, u Frazerovu opisu današnje biljke, koja se rabi za nošenje vatre, nalazimo odjek predaje o Prometeju: Francuski putopisac Tournefort pronašao je tu biljku u Skinosi, drevnoj Schinussi, na malom i pustom otoku smještenom južno od Naxosa. Njezina je stabljika visoka metar i pol [što iznosi 1/3 visine izvorne divovske biljke] a debela oko 7 cm, a grane i cvjetovi razmaknuti su jedni od drugih oko 20 cm. Stabljika ima prilično tvrdu koru. "Ta je stabljika ispunjena bijelom spužvastom tvari, koja, budući da je veoma suha, gori poput žiška; ta bijela tvar postupno izgara ne oštećujući koru, stoga ljudi koriste ovu biljku za prenošenje vatre s jednog mjesta na drugo; naši su se mornari njome opskrbili. Taj običaj potječe iz drevnog doba, te možda objašnjava odlomak iz Heziodova djela, u kojemu, govoreći o vatri koju je Prometej ukrao s neba, opisuje kako ju je ovaj nosio u stabljici biljke." U Naxosu je engleski putnik J. T. Bent vidio narančine vrtove podije­ ljene redovima visokih trski, i izvjestio: "Na Lezbu se ova trska još uvijek naziva nartheka (narthex), što je stari naziv za trsku pomoću koje je Prometej donio vatru s neba. Tamošnji seljaci i danas koriste te trske kao baklje." Očito je gospodin Brent zamijenio drevnu divovsku biljku za trsku. To je iznimno značajan podatak koji dodaje nove elemente u priču o cijevi pomoću koje je Prometej donio vatru s neba. No, držim da je još značajnija indikacija koju sadrži taj podatak, naime, da je stabljika divovske biljke bila korištena kao teleskopska cijev. Te su stabljike te biljke mogle poslužiti istim svrhama kao i bambusove stabljike u Kini. Iako nisu bile tako čvrste kao bambus te zasigurno nisu mogle poslužiti za izgradnju skela (još se i danas u Kini grade skele od bambusa), stabljike divovske biljke bile su prilično izdržljive i ravne, te su se lako mogle izdubiti, a bile su i dovoljno dugačke da se u njih stave dvije leće i napravi jednostavan teleskop. Rezbarija na predmetu iz doba IV. dinastije prikazanom na fotografiji 13, možda opisuje kako je izgledala ta stabljika. Na jednoj slici, koja prikazuje Grka iz 5. ili 4. st. pr. Kr. koji gleda kroz cijev, i upitate li se kakva je to cijev, odgovorit ću vam da je to ednostavan teleskop načinjen od gornjeg dijela stabljike izumrle divovske biljke. Taj fragment grčke posude izložen je u vitrini 6, u sobi 5 u Muzeju Akropole u Ateni, a otkriven je između 1955. i 1960. Taj predmet, katalo-

giziran kao NA.55.Aa.4, fragment je crno-crveno obojane posude koji je, prema službenom opisu: Jedan od novootkrivenih predmeta iz Nimfina svetišta na južnoj padini Akropole. Iskopan je tijekom radova na Bulevaru Areopogitou, južno od kazališta Heroda Atičkog. Godine 81. Nimfino je svetište razorio rimski vojskovođa Sula. Bilo je posvećeno ženskom htoničkom božanstvu nepoznata imena, zvanom samo "Nimfa", sudeći prema natpisima na graničnom kamenu i na nekoliko fragme­ nata vaza. Nimfi su se prinosile žrtve, a povezivala se s brakom i plodnošću. Nevjerojatno da je fragment posude koji prikazuje osobu koja gleda kroz teleskop tako dugo bio javno izložen u Muzeju Akropole, koji svake godine posjećuju milijuni ljudi, a da ga nitko do sada nije "primijetio". No, osim fragmenta posude koji prikazuje osobu s teleskopom, u Ateni je još jedan predmet ostao "nezamijećen". U atenskom Arheološkom muzeju javno je izloženo nekoliko kristalnih leća. One se nalaze u jednom od najposjećenijih prostora Muzeja - mikenskoj sobi (soba 4), no unatoč tome, nitko ih nije "primijetio". . . U mikenskoj sobi nalaze se sljedeći zanimljivi predmeti: Vitrina 1, predmet broj 4910. Dvije leće; veću sam nazvao A, a manju B. Obje su okrugle i plankonveksne. Leća A je izrađena od savršeno čistog kristala, a B ima pukotinu na sredini gornje površine, te bi leću trebalo očistiti. Povećanje leće A iznosi 2.5X, a povećanje leće B 2X. Vitirna 5, predmet broj 8652. Komad kristala oblikovan prema očnoj šupljini. Plankonveksan. Možda je stajao kao monokl na nekom kipu. Povećanje mu iznosi 1.5X. Vitrina 8, predmet broj 5662. Lagano ovalan, plankonveksan kristal s jednom neobičnom karakteristikom: njegov rub je pravilna sinusoida. Povećanje mu je 2X, na horizontalnoj manjoj osi, i 1.5X na horizontalnoj većoj osi. Prilikom pokušaja stavljanja leće u okvir korišteno je ljepilo koje je loše utjecalo na njezinu prozirnost. Gornja površina leće teško je oštećena, te se u brazdama nakupila nečistoća. Nekoć je bila posve prozirna. Vitrina 1, predmet 3192. Probušeni sferoidni komad kristala, koji još uvijek povećava 2X, unatoč kasnije nastaloj rupi i nečistoći. Vitrina 23, predmet broj 104. Još jedan probušen sferoidni komad kristala koji povećava 2X kada je položen, a 2.5X kada se podigne. Unatoč kasnijim nespretnim pokušajima bušenja, drevni je obrtnik iznimno vješto izbrusio i izgladio kristal.

Vitrina 14, predmet broj T51/6571-2. Dva sferoidna komada kristala. Čišći sam nazvao A, a onaj zamagljen B. Prvi povećava 2X na dijelu na kojemu se povećanje može ustanoviti, budući da je kristal teško oštećen zbog pritiska; potonji, koji je također pretrpio oštećenja, još je uvijek djelomice proziran i povećava 2X kada je položen (povećanje se ne može ustanoviti kada je kristal podignut). Predmeti potječu iz razdoblja između 16. i 13. st. pr. Kr. Grčka nije jedina zemlja u kojoj su javno izložene "nevidljive leće". U sobi 69, u vitrini broj 9, odmah uz vrata koja vode u Odjel za grčke i rimske starine Britanskog muzeja, čiji djelatnici ne vjeruju da su u drevno doba pos­ tojale leće, nalazi se nekoliko "nevidljivih" leća od kvarca. One su, sudeći prema kasnije nastalim rezbarijama, služile kao igraće pločice. Predmet GR 1923-4.4-1.47 (okrugla, bikonveksna leća), povećava 3X. Predmet GR 1923. 4-1.22 (okrugla, bikonveksna leća) povećava 2X. Teško oštećena (okrugla, bikonveksna) leća katalogizirana kao predmet GR 1890. 9-21.16, povećava 2X. Okrugla, bikonveksna leća BM GEM CAT. 3990=1923.4-1.57, savršeno je čista, lijepo izbrušena i izglađena, te povećava 2X. Blago ovalna, bikon­ veksna leća BR GEM CAT. 3991=1923.4-1.238, povećava 2X. Postoji još pet kristalnih leća u tom odjelu, koje povećavaju između 3X i 1.5X. (Neke od gore spomenutih leća nisu javno izložene, nego se čuvaju u skladištu.) No, sve do sada, te su leće iz Britanskog muzeja bile "nevidljive", kao i brojne druge drevne leće, osim Layardove, koje se nalaze u različitim odjelima Muzeja, uključujući egipatski. Ljudi vjerojatno vide samo ono što očekuju da će vidjeti, a slijepi su za ono u čije postojanje ne vjeruju. To nazivam "sporazumnom sljepoćom". Obećao sam da ću objasniti kako su Kartažani koristili teleskope u vojne svrhe. Do toga sam podatka došao posve neočekivano. Njemački oftalmolog koji je pisao o drevnoj optici, spomenuo je Grka Andreasa Anagnostakisa i njegovo djelo čiji naslov u prijevodu glasi Studije o drevnoj optici. U Brita­ niji ne postoji ni jedan primjerak te knjige (ja posjedujem presliku), te sam je poslije dugotrajne potrage uspio pronaći u Nacionalnoj knjižnici u Parizu. Ta iznimno rijetka knjiga ima samo 28 stranica. Dugo sam čekao da mi se dostavi mikrofilm, a kada sam konačno pribavio ispis, ustanovio sam kako ga ne mogu pročitati. Tekst nisu mogli pročitati ni moji grčki prijatelji, jer nije bio na demotskom grčkom, koji je danas u uporabi, nego na grčkom koji se govorio u 19. stoljeću i koji danas razumije malo ljudi. Knjigu je 1878. godine objavio rektor Sveučilišta u Ateni. Nakon mnogo muka uspio sam u knjizi pronaći bilješku na francuskom, koja se odnosila na djelo stanovitog

Dauxa, za kojega do tada nisam čuo. Moj prijatelj, profesor Joannis Liritzis, koji govori službeni, moderni grčki jezik, preveo je dvije Anagnostakisove rečenice koje se odnose na Dauxa: Hipoteza gospodina Dauxa je nevjerojatna; drevni narodi nisu pozna­ vali jednostavne teleskope, jer se, prema Polienu i Polibiju, na koje se g. Daux poziva, prakticirala telegrafija pomoću baklji. Posve si­ gurno nisu rabili složene dioptrae. Nekoliko je znanstvenika smatralo da je grčka riječ dioptra označavala tele­ skop. U tom ju je smislu rabio Polibije (2. st. pr. Kr.) te mnogi drugi grčki pisci, što ćemo ubrzo vidjeti. Tko je, dakle, bio g. Daux? Poznat je samo kao "A. Daux", a bio je francuski arheolog, koji je 1869. objavio izvanrednu knjigu o ruševinama Kartage i, što je osobito zanimljivo, opisivala je kako su drevni Kartažani rabili teleskope u vojne svrhe. Daux je taj neobičan podatak pronašao u knjizi Stratageme, grčkoga povjesničara Poliena, koji je živio u 2. st. po Kr. Malo je klasičara koji su za njega čuli. Njegova su djela gotovo posve nepo­ znata, jer su rijetki zainteresirani za proučavanje drevne vojne tehnologije. Daljnje potvrde Polienova izvješća nalaze se u Polibijevim povijesnim dje­ lima (2. st. pr. Kr.) i drugim izvorima, poput Elijana (2./3. st. po Kr.), koji Dauxu nije bio poznat. Ono što je navelo Dauxa da objavi svoje otkriće bila je njegova ljubav prema arheologiji, a posebice zanimanje za povijest drevne Kartage. U potrazi za rješenjima, proučio je gotovo čitavu klasičnu književnost. Opisujući neobičnu kartašku obrambenu kulu, Daux je napisao:"... zbog njezina osobita oblika, rekao bih da je služila kao signalna postaja." Zatim dodaje: Čini se da je jedna od tih kula služila kao signalna postaja. Podignuta oko 4. ili 5. st. pr. Kr., bila je smještena na obali, te je Feničanima na Siciliji i u Africi vjerojatno služila za telegrafsko prenošenje poruka. Budući da govorimo o dalekoj prošlosti, točnije o razdoblju prije otprilike 2300 godina [Daux je to pisao 1867.], izraz "telegrafsko prenošenje poruka" na prvi se pogled doima neprikladnim. Međutim, bio bih oprezan u iznošenju takvih pretpostavki da nisam naišao na dokaz u djelu jednog drevnog pisca. O toj se izvanrednoj metodi komunikacije na velike udaljenosti veoma malo zna. A ako se može vjerovati [drevnom] piscu, ona je rječit primjer domišljatosti naroda čiji su trag Rimljani gotovo posve izbrisali. Navodim ovdje čitav

odlomak iz Polienova djela [Polien, grčki pisac iz 2. st. po Kr., koji je pisao o umijeću ratovanja i povijesti. Djelo: Stratageme]. Početkom 4. st. pr. Kr. Kartažani, tada na vrhuncu moći, željeli su osvojiti čitavu Siciliju, od čijeg su područja nadzirali samo 4/5. Sirakuza se najduže odupirala, a njezin gospodar Denis teškom je mukom odbijao napade Kartažana. Taj dugotrajan rat, pun iznenađenja i prevrata, iscrpio je Kartažane, jer je Afrika bila daleko, te je pomoć sporo stizala. U Kartagu nisu redovito stizala izvješća o napredovanju vojske i njezinim potrebama. Kako bi riješili pro­ bleme, te brzo i uspješno završili rat, Feničani su učinili sljedeće: "Dok su ratovali u Siciliji," piše Polien (Knjiga IV., 16. poglavlje), "Kartažani su, kako bi im pomoć iz Libije što prije stigla, načinili dvije jednake vodene ure, od koje je svaka okomito bila podijeljena na nekoliko krugova. Na jednom su [krugu] napisali: "Trebaju nam brodovi", na drugima: "Treba nam zlato" ... "opsadni strojevi" ... "hrana" ... "teretne životinje" ..."pješaštvo" ... "konjica"... itd. Jednu od tih vodenih ura držali su na Siciliji, a drugu su slali u Kartagu s naputkom da osoba koja pali [signalnu] vatru provjeri gdje će se na uri voda zaustaviti kada se zapali druga [signalna] vatra. Na taj su način u Kartagi mogli odmah znati što je potrebno vojsci na Siciliji, i smjesta odaslati pomoć. Tako su Feničani dobivali pomoć koja im je omogućavala da održavaju rat." Tako je pisao Polien. Ti podaci, koji daju nove podatke o drevnim metodama prenošenja poruka, upućuju na nekoliko zanimljivih zaključaka. Od najistaknutije točke Promontoriuma Hermaeuma (vrh rta Bon) do točke na Siciliji udaljenost iznosi 134 km. Otok Pantelleria nalazi se gotovo na pola puta između tih dviju točaka; uzdiže se visoko iznad morske razine te je, sudeći prema izvješću, mogao služiti kao mjesto posredovanja. Za vedrih su se noći vjerojatno mogli vidjeti znakovi s obaju strana. Tako su se vijesti mogle brzo prenositi čak i do Kartage. Kula koju sam spomenuo, smještena pokraj Utice na morskoj obali, možda je služila toj svrsi. Vjerojatno su Feničani posjedovali i druge precizne instrumente, što se može zaključiti prema sunčanom satu u gradu zvanom Catanea, i još stari­ jem sunčanom satu koji su načinili za judejskoga kralja Ahaza. Ovdje završava Dauxov odlomak. Međutim, u Bilješkama (str. 281.-289.) Daux navodi dodatne podatke koje je iznio Polibije (2. st. pr. Kr.):

Tu metodu telegrafskog prenošenja poruka poznavali su i drugi narodi. Grci su izumili i usavršili druge metode. Polibije navodi nekoliko metoda koje su bile u uporabi 250 godina prije feničkog izuma. Danas, kada je telegrafija gotovo posve usavršena, zanim­ ljivo je čitati o tim drevnim metodama, koje su upravo u Polibijevo doba donosile najbolje rezultate. No, neka povjesničar govori za sebe [Knjiga 10., fragmenti xlv i xlvi]: "Posljednji sustav [prenošenja poruka, op. prev.] izumili su Kleoksen i Demoklit ["Cleoxene i Democlite" - nepoznata imena!]; no, mi Rimljani smo ga usavršili. Metoda je pouzdana i postoje određena pravila, a pomoću nje se mogu odaslati vijesti o svemu što se zbiva. Sve što je potrebno jesu budnost i pozornost. Evo o čemu se radi: slova alfabeta podijele se u pet skupina, pri čemu svaka skupina sadrži pet slova; jedna skupina sadrži samo četiri slova, i to nije nimalo važno za zadani cilj. Oni koji su dužni odašiljati i primati zna­ kove zapisuju na pet pločica tih pet skupina slova, a zatim se među sobom dogovore da će onaj koji šalje poruku najprije upaliti dvije signalne svjetiljke i držati ih u zraku sve dok čovjek na drugoj strani također ne podigne dvije signalne svjetiljke. Tako jedan drugome pokazuju da su spremni. Signalne se svjetiljke zatim spuštaju, a osoba koja šalje poruku podiže svjetiljku u lijevoj ruci, kako bi onaj drugi znao koju pločicu treba gledati; ako treba gledati prvu, on podiže samo jednu, ako treba gledati drugu, on podiže dvije pločice, itd. Isto čini desnom rukom, kako bi se osobi koja prima poruku pokazalo koje slovo na pločici treba zapisati. Osim tih pravila, nužno je da oba čovjeka zadužena za signalizaciju imaju teleskope [dioptran] opremljene dvjema cijevima [duo aulischous], kako bi čovjek koji šalje signal kroz njih vidio s lijeva i desna čovjeka koji mu mora odgovoriti. Pokraj teleskopa moraju biti uspravno postavljene pločice o kojima ćemo sada govoriti, a slijeva i zdesna mora se po­ dignuti palisada dugačka 3 metra i visine čovjeka, tako da signal podignutih svjetiljaka bude što jasniji - no, kada se svjetiljke spuste, ništa se neće vidjeti. Oba čovjeka moraju iznimno pozorno pratiti čitav postupak. Primjerice, želi li jedan od njih izvijestiti da je stotinu vojnika prešlo na neprijateljsku stranu, morat će izabrati riječi koje o tome izvještavaju s najmanjim mogućim brojem slova, poput: "Po­ bjeglo 100 Krećana". Zapisat će to na pločici i izvijestiti na sljedeći način: prvo slovo je "K" [grč. Kretes; Krećani], a nalazi se u drugoj skupini slova i na drugoj pločici. Zatim će u lijevoj ruci podignuti dvije svjetiljke kako bi čovjeku koji prima poruku dao na znanje da

mora gledati drugu pločicu; u desnoj će ruci podići pet svjetiljaka, označavajući tako slovo "K", koje je peto slovo u drugoj skupini i koje primatelj poruke mora zapisati na pločici. Četiri će svjetiljke podignuti lijevom rukom, kako bi opisao slovo "R", koje se nalazi u četvrtoj skupini, a primatelj poruke zapisat će ga na pločici itd. Na taj način poruka se prenosi točno i učinkovito. Ako se rabe različite svjetiljke, to znači da se određeno slovo mora dva puta zapisati, no, ako se poduzmu nužne mjere opreza, sve će teći glatko. Međutim, za prenošenje takvih poruka potrebno je iskustvo, kako bi se izbjegle pogreške i nedostatci u komunikaciji." Polibijev opis metode prenošenja poruka sadrži zanimljivu pojedi­ nost. Naime, iz ovoga odlomka doznajemo da su stari Grci rabili naprave za gledanje na daljinu, dvostruke leće, paralelne ili [malo] divergentne, te da su te naprave stajale na svakoj signalnoj točki. Taj podatak zasigurno pobuđuje najviše radoznalosti. Koliko se god tvrdnja činila nevjerojatnom, valja imati na umu da ju je iznio Polibije, povjesničar koji s pravom uživa povjerenje svih modernih znan­ stvenika. Reći ću i to da Polibije o tom izumu ne govori kao o nečemu novom, nego, naprotiv, kao o optičkom instrumentu koji je u njegovo doba bio dobro poznat i naširoko korišten. Daux dalje piše: "Jedan od dvaju stupova," iznosi on [Polien], "podijeljena krugovima od kojih se svaki odnosi na neku stvar koja je potrebna [kartaškoj vojsci, op. prev.], bio je podignut na najistaknutijoj točki Sicilije, a drugi nasuprot njemu, na afričkoj obali." Udaljenost između tih dviju točaka iznosi 134 km (nešto više od 24 morske lige). Bilo je fizički nemoguće tako daleko vidjeti samo okom, a kamoli izbrojiti koliko su se puta upalile i ugasile signalne svjetiljke na dvjema udaljenim točkama. Stoga se mora prihvatiti da su Feničani svoj telegrafski sustav, koji su izumili prije 2268 godina [Daux je svoje izvješće napisao između 1868. i 1869.], temeljili na promat­ ranju dviju obala, odnosno dviju signalnih točaka, pomoću teleskopa. Efekt zakrivljenosti vodene površine bio je tako isključen izborom dviju kopnenih postaja smještenih visoko iznad morske razine. Imao sam priliku popeti se na jednu od njih, drevnu Hermesovu hrid (rt Bon), s koje unatoč lijepom vre­ menu nisam mogao vidjeti obalu Sicilije. U tome sam uspio samo pomoću snažnog teleskopa koji sam ponio sa sobom. Konačno, izrazi koje je Polibije koristio nedvojbeno su se odnosili na teleskope: ... deesei osoton men dioptran echein, duo aulischous echousan ... naprava pomoću koje se gleda jest dioptran, a dvije male cijevi (riječ također znači "frula") jesu duo aulischous. Po svemu sudeći, riječ je o dva teleskopa. Ostatak odlomka govori da su bili

paralelni ili [lagano] divergentni, te da su se rabili u paru [tj. bili su dvos­ truki]. Valja obratiti pozornost na Polibijev podatak o cijevima od kojih je bila sastavljena naprava dioptra. Drugim riječima, dioptra je optički dio tele­ skopa a u cijevima - poput Prometejeve cijevi o kojoj smo maločas govorili - stajale su leće. Daux nije u cijelosti iznio Polibijevo izvješće. Naveo je samo 45. i 46. odlomak iz 10. knjige, iako rasprava započinje već u 43. odlomku, gdje Polibije objašnjava zašto uopće spominje te izume: Metoda prenošenja poruka vatrom, koja je u ratu veoma korisna, nikada nije bila dovoljno dobro objašnjena; držim da činim dobro dajući izvješće u skladu s njezinim značajem... ništa nije djelotvor­ nije od prenošenja poruka pomoću vatre. Naime, na taj se način odmah mogu prenijeti vijesti o nečemu što se zbilo, ili se upravo zbiva, dok bi inače vijesti morale putovati tri, četiri ili više dana... Kada je postojala samo jedna metoda prenošenja poruka vatrom, u mnogim se slučajevima pokazala nepouzdanom... Polibije zatim opisuje tehnološka dostignuća koja su poboljšala tu metodu, uključujući teleskope. Prvi potpun engleski prijevod Polibijeva djela objavio je Schuckburgh 1889. On prevodi dioptran i cijevi te naprave engleskim izrazom koji, bojim se, ne razumijem. Schuckburgh kaže da pošiljatelj i pri­ matelj poruke moraju "kao prvo, imati stenoskope s dva lijevka..."20 Zaista ne znam što je to stenoskop; nedvojbeno je 1889. ta riječ značila nešto što je danas zaboravljeno. Schuckburgh se očito namučio s tim odlomkom, te se nije usudio reći "teleskop s dvije cijevi", jer je držao kako u to doba teleskopi nisu postojali. Još jedan izvor spominje Kartažane i njihove teleskope - Elijanovo djelo Povijesne svaštice (2. st. po Kr.), koje je veoma zanimljivo: Kažu da je na Siciliji živio čovjek toliko oštra vida da je mogao vid­ jeti od Lilibeuma do Kartage. Njegovu oku ništa nije promaknuto. Kažu da je mogao izvijestiti o točnom broju brodova koji bi isplovljavali iz Kartage, te da nikada nije pogriješio. U 400 godina koliko je proteklo između Polibijeva i Elijanova doba, priča je izgubila svoje tehnološko objašnjenje i preživjela samo kao kuriozitet.

Prijevod Elijanova djela pojavio se tek 1997./1998., a Nigel Wilson, koji je pripremio to izdanje, dodao je bilješku uz gornji citat: Drugi pisci koji prepričavaju tu priču nazivaju toga čovjeka Strabon i kažu da je živio u vrijeme Punskih ratova. No, oni ostavljaju zago­ netku neobjašnjenom: čak i s vrha planine - a u blizini Lilibeuma nema nikakvih uzvišica - slabo se vidi najbliža točka na afričkoj obali, udaljena 140 km, dok Kartaga, udaljena 215 km, uopće nije vidljiva. Strabon 6.2.1 (267) kaže da je čovjek bio na promatračnici, kao da je ona bila dovoljno visoka. To je veoma oštroumna opaska. I ne znajući za Polienovo, Polibijevo i Dauxovo izvješće, Wilson daje naslutiti kako u priči nedostaje neki značajan ele­ ment. Naveo je odlomak iz Strabonove Geografije (1. st. pr. Kr./l. st. po Kr.), za koji Daux nije znao. Odlomak glasi: Najkraća udaljenost od Lilibeuma [na Siciliji] do afričke obale u blizini Kartage iznosi 1500 stadija; priča se da je na promatračnici stajao neki čovjek iznimno oštra vida, koji je Kartažane tijekom opsade Lilibeuma izvještavao o broju brodova koji su isplovljavali iz Kartage. Godine 1887. prvi prevoditelji Strabonova djela dodali su sljedeću bilješku: Prema Varu, taj se čovjek zvao Strabon. On nas upućuje na odlomak u kojemu Plinije navodi izgubljeno Varovo djelo. Taj citat nalazi se u Plinijevoj Prirodnoj povijesti (VII, 21): Ciceron... bilježi slučaj čovjeka koji je mogao vidjeti 123 milje u daljinu. Marko Var [ 1. st. pr. Kr.] iznosi da se taj čovjek zvao Strabon, te da je tijekom Punskih ratova, promatrajući s hridi u Lilibeumu na Siciliji, mogao vidjeti koliko brodova izlazi iz kartaške luke. Poslije svega rečenog, možemo priču o čovjeku zvanom Strabon shvatiti kao šalu. Kao što sam već rekao, riječ "Strabon" znači "zrikav" ili "razrok". A taj je nadimak nastao kao šaljiv podsjetnik na teleskop s dvije cijevi! Konačno, o tome pripovijeda i Solin (oko 200. god. po Kr.). Navodim prijevod Arthura Goldinga iz 1587. (naime, novi prijevod ne postoji):

Najoštrijega je vida bio čovjek imena Strabon, za kojega Var tvrdi da je mogao vidjeti stotinu trideset pet milja u daljinu, te da je stoga bio postavljen na promatračnicu u Lilibeumu na Siciliji, kako bi izvještavao o točnom broju brodova punske flote koji napuštaju kartašku luku. Kao što smo mogli vidjeti, u klasičnim tekstovima postoje brojna izvješća o kartaškim teleskopima, ali samo su Polienova i Polibijeva točna. Ostali tekstovi iznose samo naklapanja koja su izgubila svako tehnološko značenje. Ispitavši sve dokaze o tome da su Kartažani poznavali i rabili leće, neizbježno se nameće pitanje: "Jesu li Kartažani doista posjedovali leće otkrivene tijekom arheoloških iskopavanja?" Čitatelj se neće iznenaditi kada sazna da odgovor na to pitanje glasi: " J e s u ! " . U Kartagi j e iskopano šesnaest staklenih i kristalnih plankonveksnih leća, te mnogo okruglih ili ovalnih plankonveksnih i nepoliranih komadića stakla. Od šesnaest leća, dvije su još uvijek prozirne i povećavaju, te mogu poslužiti za paljenje vatre. Leće se čuvaju u Muzeju Kartage (nekadašnjem Muzeju Lavigerie), iako nisu javno izložene, nego se čuvaju u skladištu. Otkrili su ih bijeli fratri, fran­ cuski red koji je u doba kada je Tunis (na čijem se području nalaze ruševine drevne Kartage) bio francuska kolonija, obavljao arheološka iskopavanja. Danas u Kartagi nema podataka o tim lećama, a izvješća o iskopavanjima vjerojatno se čuvaju u Parizu. Koliko je meni poznato, kartaške se leće prvi put spominju 1924., u članku oftalmologa Harryja L. Taylora, koji ih je, kako je izjavio, proučio još u travnju 1914., kada su površine leća još bile čiste. No, godine 1930. ustanovljeno je da je prozirnost leća smanjena zbog izloženosti zraku. (Vidi njegova dva članka iz 1930.) Najzanimljivije od kartaških leća (posebice imamo li na umu kartaške teleskope s dvije cijevi) bile su dvije okrugle konveksne leće iste veličine, koje sam nazvao "par iz sarkofaga". Taylor izvještava da ih je 1902. iskopao velečasni Delattre, pripadnik bijelih fratara, koji ih je pronašao u kamenom sarkofagu iz 4. st. pr. Kr. Polibije je živio u 2. st. pr. Kr. Leće su pronađene u ostacima pokrova koji je štitio tijelo od propadanja. Godine 1928. o kartaškim je lećama pisao i Beck. Taylor im je 1930. posvetio još dva članka, u kojima izjavljuje da su te leće možda najstariji primjeri staklenih leća. Možda su Rimljani naučili vještinu izrade staklenih leća od Kartažana. Taylor navodi daljnje pojedinosti i iznosi kako su otkrivene i tri male, ovalne leće. Dvije leće koje sam nazvao "par iz sarko-

faga" promjera su oko 4 cm i jakosti 5D (dioptrija). (Taylor je proveo mjere­ nja pomoću sferometra). Ne iznenađuje stoga da je 1930. godine anonimni autor jednog članka u časopisu Nature pretpostavio da je čovjek u sarkofagu bio dalekovidan, te da je možda želio ispraviti vid pomoću tih naočala čiji su okviri nestali. "Par iz sarkofaga" može se vidjeti na fotografiji , koju je snimio Wiliam Graham, postavivši leće na oči drevnog kipa (uočit ćemo kako njihova veličina posve odgovara veličini očnih šupljina lika). Posljednji znanstvenik koji se osvrnuo na kartaške leće bio je R. J. Forbes. On je 1957. spomenuo kako je u Kartagi otkriveno sveukupno devet leća, tri od kvarca i šest od stakla, koje su, zahvaljujući povećanju, bile "veoma pogodne za izradu preciznih rezbarija". Forbes nije znao da postoji još sedam kartaških leća. Dakle, Polienova i Polibijeva izvješća potkrjepljuju brojni arheološki dokazi, koji objašnjavaju legende o "oštrookim" Kartažanima. Toliko o Kartažanima. Pogledajmo sada tko je još rabio riječ dioptra kako bi njome označio teleskop. Najprije valja spomenuti Jambliha, neoplatonističkog filozofa i učitelja cara Julijana Apostate, koji je živio u 2. st. po Kr., a o teleskopima je pisao u svome djelu Pitagorin život. Loebova serija ne sadrži ni jedno Jamblihovo djelo, što vjerojatno odražava prezrivo mišljenje o neoplatonističkoj filozofiji. Nije mi poznato da je u novije vrijeme objavljen prijevod nekog Jamblihova djela, pa sam bio prisiljen citirati tekst iz knjige objavljene davne 1598., koji sadrži latinski prijevod i grčki izvornik. Taj se odlomak nalazi u 26. poglavlju, u kojemu se Pitagora slavi kao utemeljitelj znanosti o glazbi i harmoniji. [Pitagora, op. prev.] se pita kakva bi naprava mogla poboljšati sluh na način na koji kompas, ravnalo i teleskop (dioptra) poboljšavaju vid! Postoje dva engleska prijevoda toga odlomka. Navodim, kao prvo, prijevod Kennetha Sylvana Guthriea iz l919.: Govoreći o mudrosti kojom je Pitagora poučavao svoje učenike, moramo imati na umu da je on utemeljio znanost o harmoniji i razmjerima. No, kako bismo to objasnili, valja nam se vratiti u prošlost. Razmišljajući o glazbi i mogućnosti izrade nekog pomagala za osjetilo sluha koje bi ga usavršilo, kao što kompas, ravnalo i teleskop usavršavaju vid, ili kao što ravnoteža i mjere usavršavaju osjetilo dodira... Isti je odlomak 1818. Thomas Taylor preveo na sljedeći način:

Budući da govorimo o mudrosti kojom se Pitagora služio poučavajući svoje učenike, bilo bi korisno to povezati s činjenicom da je on izumio znanost o harmoniji i harmonijskim razmjerima. No, zato bismo trebali otići dalje u prošlost. Razmišljajući bi li bilo moguće napra­ viti neko pomagalo za sluh, koje bi ga učinilo jasnim i pouzdanim, kao što vidu pomažu kompas i ravnalo, ili, tako mi Jupitera, diop­ trijska naprava; ili kao što dodiru pomažu ravnoteža i mjerni instru­ menti..." Taylor nije propustio prevesti izraz ne Dia, koji su Grci tako često rabili, a značio je "tako mi Boga", točnije, "tako mi Zeusa". Ime vrhovnog grčkog boga Taylor je latinizirao u "Jupiter". Guthrie je očito držao da je taj izraz suvišan. Pa ipak, zanimljivo je da ga je Jamblih upotrijebio prije nego što je spomenuo teleskop, nešto o čemu se, očito, moralo šutjeti. Čini se da je Taylorov prijevod "dioptrijska naprava" prilično točan, iako ne i doslovan. "Dioptrijska naprava" ne znači ništa, te je u prijevodu samo zadržana grčka riječ, uz naznaku da se radi o nekoj napravi. Guthrie je bez ikakve grižnje savjesti preveo dioptra kao "teleskop". Nemalo sam se iznenadio kada sam u još jednom drevnom tekstu posve slučajno naišao na isti Jamblihov odlomak, i to u vrijeme kada sam uređivao ovu knjigu! Prije nego što sam se bacio na konačno uređivanje ovoga poglav­ lja, napravio sam stanku namjeravajući se odmoriti uz knjigu Priručnik o harmoniji Nikomaha iz Gerase (2. st. po Kr.). U 6. poglavlju toga djela pojavljuje se tekst koji je Jamblih očito "ukrao" Nikomahu, svom suvre­ meniku. U prijevodu Flore Levin tekst glasi: Jednoga je dana [Pitagora] zaronio u misli, razmatrajući mogućnost izrade nekog pomagala za uši koje bi ih učinilo jasnima i pouzdanima, kao što vidu pomažu kompas i ravnalo ili dioptra; ili kao što dodiru pomažu ravnoteža i mjere. U svojoj bilješki Flora Levin dodaje: To izvješće pojavljuje se u njegovu djelu De vita Pyth. [O životu Pitagorinu] 115-120 [Deubner, 66-69], Jamblih je verbatim preuzeo od Nikomaha. Još jedan grčki pisac koji je, kako se čini, također spominjao teleskop služeći se izrazom dioptra, bio je Gemin (1. st. pr. Kr.), autor Uvoda u astronomiju. Grčki tekst s latinskim prijevodom bio je objavljen 1630. u

zbirci drevnih astronomskih tekstova, koje je uredio i sastavio isusovac Dionizije Petavije. Glasoviti francuski povjesničar astronomije Jean Aylvain Bailly raspravljao je o tome 1779., u svojoj Histoire de l'Astronomie Moderne depuis la Fondation de l'Ecole d'Alexandrie (Povijest moderne astronomije od osnutka Aleksandrijske škole). Baillyja je prilično zbunjivao Baconov teleskop, u čije je postojanje isprva sumnjao. No, čini se da je tu činjenicu poslije prihvatio kao istinitu. Iz Baconovih je zapisa doznao za priču o Juliju Cezaru koji je kroz optičku cijev mogao s francuske obale pro­ matrati priobalne engleske gradove. Bailly se osvrnuo na Baconovu tvrdnju da površine Sunca i Mjeseca izgledaju bliže ako ih se promatra kroz konvek­ sna stakla, te da je za izradu takvih astronomskih naprava nužno znanje o optici. Bailly kaže: Ti su odlomci veoma neobični, posebice imamo li na umu činjenicu da s vremena na vrijeme u povijesti nailazimo na opise takvih cijevi. O njima su pisali Hiparh [2. st. pr. Kr.] i [Klaudije] Ptolemej [2. st. po Kr.]. Susrećemo ih i u različitim razdobljima u Kini. Povezuju se i s Cezarom. Gerbert [glasovit matematičar i filozor koji je postao papa Silvestar II., a umro je 999.] rabio ih je u 10. stoljeću prilikom izgradnje svoga sata u Magdeburgu. Možda je znanje o tim cijevima bilo sačuvano u Ptolemejevoj Optici, koja je još uvijek postojala u Baconovo doba [13. stoljeće; tada se rukopisu izgubio svaki trag]. I gospodin [grof] de Caylus [kojeg smo već upoznali] držao je da su drevni narodi posjedovali teleskope. Možda se predaja o tome pre­ nosila putem Ptolemejeve Optike ili nekog drugog izgubljenog djela, sve do Baconova doba. Znanje o tom izumu stiglo je do Bacona jed­ nako kao što bi stiglo do svakoga dovoljno radoznalog i dovoljno otvorenog da progovori o stvarima koje nikada nije vidio. Bailly nam je ovime dao na znanje da je Bacon opisao teleskope koje sam nikada nije vidio, nego je o njima čitao u Ptolemejevoj Optici. No, kao što smo vidjeli, dokazi pokazuju da je Bacon doista izgradio teleskop, zbog čega su ga optuživali za čarobnjaštvo. Možda su pritom bili uništeni svi primjerci Ptolemejeve Optike kao "djelo Vraga". U svojim Bilješkama Bailly navodi da je otac Jean Mabillon vidio primjerak rukopisa iz 13. stoljeća, redovnika imenom Conrad, koji je naišao na drevni rukopis s ilustracijama koje prikazuju Klaudija Ptolemeja (2. st. po Kr.) kako promatra zvijezde kroz dugačku cijev. Bailly drži da su Hiparhovi i Ptolemejevi zapisi o zvijezdama nastali na temelju promatranja pojedinih zvijezda kroz takve cijevi. Grčki su astronomi pokušali popisati sve vidljive

zvijezde. Bailly kaže: "Iz iskustva znamo da te cijevi, načinjene od papira, olakšavaju promatranje. (Bailly nije znao da su papir, kineski izum, u 11. stoljeću u Europu donijeli Arapi, te da se u Europi počeo proizvoditi tek u 12. stoljeću.)" On ovdje govori o astronomskim cijevima bez leća. Međutim, dodaje da su neke cijevi doista sadržavale leće, poput cijevi koje je rabio Gerbert u 10. stoljeću: Ta je cijev bila iznimno zanimljiva. Možemo s priličnom sigurnošću zaključiti da je sadržavala stakla. Ideju o korištenju takvih cijevi potvrđuju i Geminovi zapisi... Bailly je pokušao pojasniti svoje mišljenje, navodeći kako je u 1. st. pr. Kr. Gemin rabio napravu zvanu dioptra koja je sadržavala leće. Možda je Geminova naprava doista imala leće, no dioptra koju je stoljeće prije njega izumio Hiparh bila je posve drukčija naprava - dugačka cijev, koja je ime dobila prema grčkom izrazu "gledati preko", a služila je za promatranje i brojanje zvijezda te za promatranje pomrčina Mjeseeca. Iako dopušta da je Hiparhova naprava sadržavala leće, Bailly je skloniji misliti da se one nisu rabile. Međutim, uvjeren je kako je Gemin doista rabio leće i posjedovao pravi tele­ skop. Francuski su se učenjaci poslije još nekoliko puta osvrnuli na Baillyjevu opasku o Geminu. Godine 1853. Felix Pouchet je napisao: Neki su znanstvenici otišli još dalje, pripisujući Rogeru Baconu izum teleskopa i astronomskih leća. Oni ističu kako se u njegovim zapi­ sima o tim napravama govori s golemom preciznošću, koja pokazuje da ih je i sam često rabio... Cuvier je uvjeren da je Bacon govorio o refleksijskom teleskopu, te da se njime koristio u svojim astronom­ skim promatranjima. Kaže da je Bacon pomoću njega promatrao nebo, što mu je omogućilo da prepozna netočnosti u kalendaru.... Općenito se smatra da su Hiparh i Ptolemej posjedovali naprave pomoću kojih su promatrali zvijezde, no nisu nam poznate poje­ dinosti o tim napravama. Otac Mabillon [u svome djelu Voyage d'Allemagne, koje ne postoji u Britanskoj knjižnici] kaže da je u jednom rukopisu iz 13. stoljeća pronašao ilustraciju koja prikazuje Ptolemeja kako promatra zvijezde kroz dugačku cijev. Taj rukopis, djelo redovnika Conrada, koji je vjerojatno prepisao tekst iz starijeg izvornika, naveo je neke znanstvenike da pretpostave kako su tele­ skopi bili poznati u mnogo starije doba... Gerbert je u 10. stoljeću rabio sličnu napravu u Magdeburgu, kako bi promatrao zvijezdu

sjevernjaču i uskladio sat koji je izgradio u tom gradu. No, još od Baillyja vlada pogrešno uvjerenje da su te optičke cijevi bile oprem­ ljene staklima: prema njemu, one su se sastojale samo od cilindra čija je svrha bila izoštravati sliku... Čini se da je odlomak iz Geminova teksta u kojemu se ta naprava naziva dioptra (grčka riječ koja znači "gledati kroz nešto"), ključan za francusku astronomiju. Iz njega zaključujemo da su drevni narodi zvijezde promatrali kroz dugačke cijevi toga imena. Pouchet je, tako, stvorio još veću zbrku oko naprave zvane dioptra, ne uviđajući da je Bailly bio uvjeren kako je Geminova naprava doista sadržavala leće. To je pitanje sljedeće godine ponovno pokrenuo Francois Arago: Gemin, Ciceronov suvremenik, upućuje na napravu zvanu dioptra, okrećući njezinu os paralelnu nebeskom svodu, kako bi dokazao da zvijezde, u svom dnevnom kretanju, opisuju kružnice. Ta izvanredna naprava danas je poznata kao ekvatorijal. Gemin ne navodi da ju je [osobno] koristio. Arago također spominje rukopis koji je vidio otac Mabillon, no zaključuje "da su drevni učenjaci ponekad promatrali nebeska tijela kroz dugačke cijevi." Zatim se osvrće na neobičan odlomak iz Aristotelova djela Razmnožavanje životinja , koji ćemo sada razmotriti. Aristotel (umro 322. god. pr. Kr.) je bio najveći filozof starog doba. Posebno su mi draga njegova djela o zoologiji. U opsežnoj raspravi Razmnožavanje životinja Aristotel se bavi plodnošću, koja je za njega očito bila jedna od najvećih tajni života. (Njegova se rasprava O nemogućnosti razmnožavanja dugo smatrala izgubljenom, no, konačno je identificirana kao takozvana Deseta knjiga Povijesti životinja.) U Razmnožavanju životinja Aris­ totel ne izostavlja ni najneobičnije pojedinosti o organima za razmnožavanje svih bića, njihovim izlučevinama, sjemenu, jajima i menstruacijskim ci­ klusima. Mnogi klasičari još ne shvaćaju koliko je daleko Aristotel otišao u svojoj strastvenoj želji da pronikne u tajne prirode, možda zato što takva pitanja nisu zanimljiva klasičnim učenjacima koji sami nisu znanstvenici. Zaključio sam kako je Aristotel osobno secirao barem 300 životinjskih vrsta, međutim, sačuvano je samo jedno potpuno izvješće o seciranju - kameleona (nalazi se u Jedanaestom poglavlju druge knjige Povijesti životinja). Ostalih 299 izvješća je izgubljeno.

U djelu Razmnožavanje životinja, raspravljajući o novorođenčadi, Aris­ totel nadugačko objašnjava svoje teorije o vidu i različitim vrstama očiju, ističući da su "oči tek rođene djece plavkaste, te da poslije mijenjaju boju koja ostaje do kraja života." Aristotel zatim objašnjava različite aspekte vida. Razmatrajući pitanje "oštrine vida", iznosi nekoliko neobičnih opaski o cijevima. Evo nekih Aristotelovih komentara, u prijevodu A. L. Pecka: Dva su razloga zbog kojih neke životinje imaju oštriji vid od drugih, jer "oštrina" ovdje ima dva značenja (kao i kod sluha i njuha). Oštar vid odnosi se na sposobnost gledanja na daljinu i na sposobnost razabiranja pojedinosti na predmetima koji se promatraju. Ljudi ne pos­ jeduju uvijek obje sposobnosti. Čovjek koji rukom zakloni oči ili gleda kroz cijev [aulos] neće ni bolje ni lošije razabrati različitosti u bojama, ali će vidjeti dalje; u svakom slučaju, ljudi ponekad mogu vidjeti zvijezde iz jame ili bunara. Stoga, da neka životinja iznad očiju ima kakav zaklon... vidjela bi na daljinu bolje od životinja koje ... iznad očiju nemaju takav zaklon. Isti je odlomak Arthur Platt preveo na sljedeći način: Neke životinje imaju oštriji vid od drugih iz dvaju razloga. Naime, riječ "oštar" ima dva značenja (kao i kod sluha i njuha). Kao prvo, imati oštar vid znači moći dobro vidjeti na daljinu, a kao drugo znači razabirati pojedinosti na predmetima koji se promatraju. Ljudi nemaju uvijek obje sposobnosti. Jer, zakloni li čovjek oči rukom ili pogleda kroz cijev [aulos], neće ništa bolje razabrati različitosti u bojama, ali će vidjeti dalje; zapravo, ponekad se iz jame ili bunara mogu vidjeti zvijezde [prevoditelj dodaje bilješku: "naravno, misli 'danju' " ] . Stoga, ako čelo neke životinje strši naprijed, daleko ispred očiju, ... ta životinja ... može vidjeti dalje od one kojoj čelo ne strši. Aristotel ovdje očito nije govorio o teleskopima. Međutim, bilo bi pogrešno tvrditi da nije znao za teleskope. Naime, kako bi izbjegao svaku zabunu, on je iz svojih rasprava isključivao sve teme koje su pripadale drukčijim kate­ gorijama. Razmotrimo sada njegove komentare o cijevima, jer su oni veoma zanimljivi za našu priču. Kao prvo, Aristotel ističe da postoje dvije temeljne teorije o vidu; po jednoj teoriji oko emitira svjetlost, a po drugoj oko prima svjetlost. Dalje u raspravi Aristotel iznosi:

Nije važno koju ćemo od dviju teorija prihvatiti. Složimo li se, stoga, s mišljenjem nekih ljudi [primjerice, Platona] da je gledanje poslje­ dica "vida prema naprijed" [od oka do predmeta promatranja], tada se, prema toj teoriji, "vid" nužno raspršuje, te malo od njega stiže do predmeta. Posljedica toga jest da se udaljeni predmeti slabije vide. Kažemo li, međutim, da je gledanje posljedica "kretanja koje proiz­ lazi iz vidljivog predmeta" [tj. posljedica svjetlosti koja od predmeta stiže do oka], prema toj teoriji na jasnoću vida nužno će utjecati jasnoća kretanja [tj. emisija svjetlosti s predmeta]: udaljeni će se predmeti najbolje vidjeti ako se od oka prema predmetu promatranja proteže dugačka, ravna cijev [aulos], jer se tada kretanje [emisija svjetlosti] neće raspršiti; što je cijev duža, to je veća mogućnost da će se pojedinosti promatranih predmeta bolje razabrati. Posljednju je rečenicu Platt preveo na sljedeći način: Udaljeni će se predmeti, stoga, bolje vidjeti kroz ravnu cijev koja se proteže od oka prema promatranom predmetu, jer se tako kre­ tanje koje dolazi od predmeta neće raspršiti; no, ako to nije moguće, pojedinosti najudaljenijih predmeta bit će to vidljivije što je cijev duža. U svojoj bilješki Platt objašnjava kako je, prilikom prijevoda, smatrao da je značenje grčke riječi apecho nužno izmijeniti. Riječ apecho, koja stoji u grčkom izvorniku, zapravo znači "biti daleko od". Dakle, u izvornom Aris­ totelovu rukopisu piše: "što je dalje cijev, to se bolje vide udaljeni predmeti." Platt je, zapravo, promijenio samo jedno slovo i dobio riječ epecho, koju je preveo kao "što je cijev duža". Međutim, epecho znači i "protezati se u pros­ toru". Radi se, dakle, o još jednom veoma važnom drevnom tekstu, koji se bavi cijevima kao optičkim pomagalima, a njega je, kao i mnoge druge, redi­ girao moderni prevoditelj. Peck je usvojio novi tekst, te je u svojoj bilješki citirao Plattovu opasku. Osim toga, Peck usput iznosi kako postoje brojne varijante istog odlomka. Kao primjer naveo je djelo poznato kao "rukopis Z", koji se čuva u knjižnici Corpus Christi u Oxfordu. Čini se da je pisar izvorno napisao eonapachei, a zatim pleonapachei, da bi posljednji dio glagola moderni urednici promijenili, te prijevod riječi, umjesto izvornog "biti daleko" sada glasi "protezati se". Dvije varijante izvornoga glagola iz­ njedrile su, zapravo, četiri različita prijevoda, zbog promijenjenoga glagola: eonapachei i pleonapachei. Četiri glagola su ipak previše! O čemu se radi? Moje se znanje grčkog ovdje suočava s golemom preprekom, iako mi se čini

da se promijenjeni glagol odnosi na "umnožavanje pomoću udaljavanja", što znači da se slika povećava prilikom gledanja kroz leće u cijevi. Čini se da u prvom dijelu teksta Aristotel obješnjava kako spriječiti raspršivanje svjetlosnih zraka pomoću jednostavne - iako zamišljene i posve hipotetske - metode, naime, pomoću ravne cijevi postavljene između oka i predmeta promatranja. Međutim, sudeći po prijevodu i redakciji drugog dijela teksta, možemo samo pretpostaviti da se Aristotel još uvijek bavi tom idejom. Osobno ne dijelim takvo mišljenje. Vjerujem da je Aristotelova namjera bila uputiti na još jednu, mnogo realističniju mogućnost, koja ni u kojemu slučaju nije bila hipotetska: da će se najudaljeniji predmeti bolje vid­ jeti ako ih promatramo kroz cijev koja "umnožava pomoću udaljavanja" odnosno, kroz teleskop. Platt i Peck, kojima nije ni palo na pamet da su u starini mogli postojati teleskopi, pokušali su promjenom riječi učiniti tekst smislenim, kako bi se stekao dojam da je Aristotel sve vrijeme govorio o zamišljenoj, dugačkoj cijevi. Vjerujem da je Aristotelova namjera bila posve drukčija, te da je, razmatrajući hipotetsku cijev, čije je postojanje bilo fizički nemoguće, skrenuo pozornost na stvarne cijevi, koje ljudi upotrebljavaju i koje imaju dvije funkcije - spriječiti raspršivanje zraka (funkcija cijevi) i povećati sliku (funkcija leće). Drugim riječima, držim da glagol apecho nije bio pogreška koju je valjalo ispraviti, nego ključna riječ u odlomku; za ispravno tumačenje njegova značenja bilo je iznimno važno u tekstu zadržati koncepciju "biti daleko od". Druga grčka riječ koju valja razmotriti jest dioptra, za koju se smatra da se odnosila na teleskop. Riječ potječe od glagola diopteuo, koji znači "točno ili pozorno promatrati, izviđati", u kojem smislu ga je rabio Homer u Ilijadi (10.451). Iz toga se glagola razvila imenica diopter, "uhoda ili kurir", koja se također pojavljuje u Ilijadi (10.562). Međutim, s vremenom je ta riječ počela dobivati čitav spektar značenja. U doba Sofokla (441. god. pr. Kr., nekoliko stoljeća poslije Homera), glagol diopteuo dobio je značenje "gledanja u" (Ajaks, 307). Godine 435. pr. Kr. Aristofan je u svojoj komediji Aharnejci imenicu dioptes prvi put spomenuo u značenju prozirnosti, opisujući izlizanu tkaninu "kroz koju se moglo vidjeti" ako bi je se okrenulo prema svjetlu. Već smo ustvrdili kako je u 2. st. pr. Kr. Polibije rabio riječ dioptra kako bi opisao leće kartaških teleskopa. U 1. st. po Kr. Strabon (54.) se poslužio rječju dioptra kako bi opisao proziran kamen, a Plutarh (2.1093E) je "zna­ nost o optici" nazvao dioptrikos. Međutim, riječ dioptron, kojom je Horacije označio "staklo za izviđanje", potječe od grčkog pjesnika Alkeja (7. st. pr.

Kr.; vidi njegov Fragment 53), Sapfova prijatelja. Moguće je da se zbog nestanka golemog broja drevnih grčkih tekstova više ne zna da je, barem tri stoljeća prije Polibija, ta riječ bila tehnički naziv koji se odnosio na teleskop, te da je riječ dioptra novija varijanta riječi dioptron. Srodni glagol diorao znači "vidjeti kroz" (u tom značenju rabio ga je i Platon u 4. st. pr. Kr.). S obzirom na podrijetlo tih riječi, malo je vjerojatno da je riječ dioptra označavala prazne cijevi za promatranje, kao dijelove astronomskih na­ prava, osim možda u kasnijoj fazi primjene, i to u širem smislu. Činjenica da su te riječi označavale prozirno kamenje (jer, u Alkejevo doba "staklo za izviđanje" moralo je biti od kvarca, a ne od stakla), bilo kao optička pomagala ili kao prozorska okna, te budući da ih je Polibije još u 2. st. pr. Kr. rabio kao tehničke nazive, u značenju teleskopskih leća, možemo zaključiti kako su se svi oblici riječi, na ovaj ili onaj način, povezivali s koncepcijom prozirnosti. Polibije je pokušao razlikovati dvije cijevi na kartaškim napra­ vama od dioptra, tj. od leća smještenih unutar tih cijevi. Ako su se tijekom vremena prazne cijevi počele nazivati dioptra, taj je naziv u tom značenju novijeg datuma. Prazna se cijev stotinama godina nazivala aulos, a ne dioptra. Stoga, kad kažu dioptra, Nikomah iz Gerase i Jamblih u svom Pitagorinu životu, misle na cijevi koje sadrže leće, a ne na prazne cijevi. No, čak i kada se raspravlja samo o aulosu, kao što je slučaj u gore navedenom Aris­ totelovu komentaru, postoji mogućnost da je riječ o cijevi modificiranoj tako da može učinkovito poslužiti kao dioptra. Međutim, Aristotelov će odlo­ mak ostati "sivo područje" filoloških rasprava, sve dok ne naiđe znanstvenik dovoljno otvorenog uma, koji će za četiri sporna glagola ponuditi posve nepristrana tumačenja. Dok se to ne dogodi, možemo uokviriti Aristotelov odlomak debelim flomasterom, i iznad njega napisati "Pod istragom". Vrijeme je da skrenemo pozornost na sljedeće dokaze o uporabi tele­ skopa u drevno doba. Vratimo se, stoga, mitu o Prometeju, koji se uvijek spominje u optičkom kontekstu, no ovaj put posve neočekivano i u prilično bizarnom izvoru. Postoji nekoliko verzija klasičnoga mita o Prometeju. Veći dio onoga što nam je poznato iz te priče sadržano je u kratkom djelu Prometejeva veza, koje se pripisuje Eshilu (6./5. st. pr. Kr.). Kažem "pripisuje" zato što postoje dvojbe o autorstvu toga djela, no, o tome se sada ne moramo brinuti. Osvrnuo sam se na neke aspekte toga mita u bilješkama sadržanim u Ezopovim basnama, koje smo objavili moja supruga i ja, a u kojima se povre­ meno pojavljuje Prometej. Predaja koja Prometeja slavi kao stvoritelja čovječanstva prvi se put pojavljuje u 322. Ezopovoj basni "Prometej i ljudi", a poslije je spominje pjesnik Filemon u 4. st. pr. Kr.

Kada sam radio na svojoj knjizi Conversations with Eternity, (Razgo­ vori s vječnošću; koju sam 1984. objavio samo u Britaniji, i čije bi se prošireno i izmijenjeno izdanje trebalo pojaviti početkom 2001.), proučavao sam najznačajnije drevne tehnike proricanja, namjeravajući skrenuti pozor­ nost na tu ključnu, ali zanemarenu stranu povijesti. Ustanovio sam kako je u gotovo svim kulturama svijeta najznačajnije mjesto zauzimala tehnika prori­ canja iz životinjskih unutarnjih organa. Ta tehnika potječe još iz kamenog doba, a poznavale su je gotovo sve kulture. Nisam imao drugog izbora nego duboko zaroniti u to krvavo područje. Prvi rezultati moga istraživanja bili su objavljeni u ezoterijskom časopisu The Journal of Cuneiform Studies, gdje sam uspio razriješiti stoljetni spor babilonsko/asirskom nazivlju i janjećim iznutricama, koji znanstvenici nisu željeli riješiti u klaonici, kao što sam to učinio ja. Jedno od mojih najzanimljivijih otkrića zbilo se u klaonici, gdje mi je bilo dopušteno proučiti upravo zaklanu janjad i njihova jetra. Tada sam vidio nešto što nisam očekivao. Naime, želio sam samo izvaditi jetra i proučiti njihove različite oblike. Nemalo sam se iznenadio kada sam na jetrima jasno ugledao svoj lik. Bila su to sjajna crna reflektirajuća zrcala, tek malo zamagljena. Nakon što su 15 ili 20 minuta bila izložena zraku, jetra su se posve zamaglila, te u njima više nije bilo nikakva odraza. Shvatio sam da samo ljudi koji rade u klaonicama imaju pristup jetrima izvađenima iz netom zaklanih životinja, te da stoga znaju za tu pojavu (iako joj ne pridaju previše pozornosti). Bilo je to zaboravljeno znanje koje je nekada imalo tako važnu ulogu u životima ljudi. U davnini su ljudi prihvaćali prirodne pojave bez ikakvih mistifikacija, za razliku od praznovjerja koje je vladalo na drugim područjima misli i iskustva. Budući da su se životinje u drevno doba klale svakog dana, svi su znali da su jetra izvađena iz netom zaklane životinje zapravo zrcala. To govorim jer bih želio istaknuti da su se prilike promijenile, te da su nekada - i ne tako davno - svi znali jednostavnu i očitu činjenicu da jetra izvađena iz tek zaklane životinje služe kao reflektirajuća zrcala. Naoružan tim izvanrednim otkrićem, proučio sam neke drevne grčke tekstove i ustanovio kako se u njima nerijetko spominje ljudska jetra koja, poput zrcala, odražava božanske zrake kojima nas bogovi uvijek obasipaju. Držalo se da životinjska jetra sadrži tragove tih božanskih zraka, a time i odgovore na pitanja o budućnosti; bogovi su, naravno, posjedovali znanje o budućnosti, stoga su njihove zrake mogle ljudima razotkriti barem djelić toga znanja. Odatle potječe vještina proricanja iz jetara, koja je u drevnom Babilonu bila uzdignuta na razinu znanosti. U svojoj knjizi iz 1984. objavio sam fotografiju koja prikazuje model jetara načinjen od gline iz 2000. god.

pr. Kr. Model upućuje na 55 zona na jetrima, na kojima je proricatelj mogao tražiti znakove. U tom kontekstu navodim zanimljiv odlomak iz djela židovskoga pisca Filona Judejskog iz Aleksandrije (1. st. pr. Kr./l. st. po Kr.): ...jetra su velik i gladak organ, te se zbog te glatkoće, mogu u njima promatrati stvari kao u prozirnom zrcalu; kada um oslobođen od sva­ kodnevnih briga (dok je tijelo opušteno tijekom sna, i kada to stanje opuštenosti ne remete nikakvi vanjski osjećaji niti utjecaji) uranja u

SLIKA 14. Rezbarija na pozadini etrušćanskog zrcala (oko 500. god. pr. Kr.) prika­ zuje Prometeja (etr. Prumathe) prikovanog za stijenu na Kavkazu. Prometej je bra­ dati lik čiji je donji dio tijela odjeven. On gleda u Herakla (Hercle), koji se oslanja na veliku toljagu koju drži u desnoj ruci, dok mu je preko lijevog ramena prebačena lavlja koža. S druge strane stoji Apolon (Aplu), koji se oslanja na lovorove grane. Heraklo je došao Prometeja osloboditi okova. U pomoć će pozvati Apolona i ustrije­ liti orla koji izjeda Prometejeva jetra strijelom koja će poslije postati zviježđem Stri­ jelca. Prometej je konačno oslobođen, ali je dužan zauvijek nositi prsten načinjen od dijela njegovih metalnih okova, te djelić stijene za koju je bio prikovan drugim riječima, leću od kvarca poput one na fotografiji 11; Kavkaz je bio glasovit po nalazištima kvarca, stoga bi se upravo taj kristal morao smatrati kavkaskim kamenom. (Iz Eduard Gerhard, Etruskische Spiegel (Etrušćanska zrcala), Berlin, 1863.; Rim, 1966., slika CXXXIX; opis se nalazi u sv. III., str. 133.-134. U vrijeme objavljivanja njegovih knjiga, to je zrcalo pripadalo privatnoj zbirci Eduarda Gerharda.)

sebe, gledajući u jetra kao u zrcalo, i vidi, vrlo jasno i bez smetnji, svaku pojedinost, odbacujući sve zablude i ne srameći se ničega, sretan i zadovoljan onime što vidi, njemu se u snovima otvara pogled u budućnost. Taj odlomak dovoljno govori o ulozi jetara u proricanju budućnosti, te nije potrebno ulaziti u daljnje rasprave o toj temi, budući da sam se njome već pozabavio u svojoj prethodnoj knjizi. No, valja imati na umu sljedeće: kao prvo, Prometej je, navodno, imao sposobnost proricanja budućnosti, a na to upućuje i njegovo ime, koje potječe od riječi prometheia, što znači "predviđati, misliti unaprijed"; kao drugo, njegova je jetra bila njegovo najznačajnije obilježje. Nema dvojbe da su se Prometejeva jetra povezivala s proricanjem, pretkazivanjem i božanskim zrakama. Time je Prometeju pri­ dodana još jedna optička pojava. Prema predaji, Prometej je bio prikovan za stijenu, što je bila kazna jer je donio božansku vatru ljudima. Svakoga je dana ptica slijetala na njega i izjedala dio njegovih jetara, koja bi se preko noći obnovila. Poslije mnogih stoljeća naišao je Heraklo, koji je razbio Prometejeve okove i konačno ga oslobodio patnje. Sve se to zbivalo negdje na Kavkazu, gdje mit o Prometeju i danas živi. Mit govori da su Prometejeva jetra bila izložena suncu na vrhu planine. To je zrcalo (jetra, op. prev.) reflektiralo svjetlost samo tijekom dana, jer noću refleksija nije moguća. Prometej je donio nebesku vatru na zemlju pomoću leća ili zrcala, smještenih u dugačkoj stabljici davno izumrle biljke, koja je služila kao teleskopska cijev. No, zašto je Prometej bio prikovan za stijenu na vrhu planine? Odgovor na to pitanje povezan je s geodetskim mjerenjima za koja je potreban teleskop. Nije potrebno navoditi sve dokaze koji upućuju na značenje planinskih vrhunaca u drevnoj religioznoj predaji. U arhajskom i pretpovijesnom razdoblju (tj. davno prije klasičnog doba), najvažnija grčka proročišta, kao što su Dodona, Delfi i Del, bila su smještena na točkama zemljopisne širine, te je jedno od drugog bilo udaljeno točno za jedan stupanj zemljopisne širine. Budući da je do 7. st. pr. Kr. Del izgubio značenje proročkog središta, svaka predaja koja ga u tom smislu spominje očito potječe iz mnogo starijeg razdoblja. Doista, iskopavanja minojskih ruševina pokazala su da su Delfi bili značajno proročko središte barem do 12. st. pr. Kr. Moj prijatelj, profesor Ioannis Liritzis i ja otkrili smo pretpovijesnu građevinu u blizini Delfa. No, to otkriće još nije objavljeno, pa ne mogu iznijeti pojedinosti o rezultatima našeg istraživanja. Kako bilo, čini se da su Delfi bili iznimno važni i davno prije Minojaca. Problemi datiranja, koji se redovito pojavljuju kada se proučava pretpovijesna Grčka, suviše su složeni

da bismo se njima ovdje bavili. Dovoljno je reći da je geodetska shema Dodona/Delfi/Del postavljena još u pretpovijesno doba, prije nego što su Grčku počeli naseljavati stanovnici koje bismo danas mogli prepoznati kao Grke. U pretklasično doba mnogo se pozornosti poklanjalo geodetskim mje­ renjima na temelju kojih su se uspostavljale svete točke na zemlji. Vjerujem da je mit o Prometeju na neki način povezan s time. Razmotrimo sada onaj neobičan izvor koji sam već spomenuo, a u kojemu sam otkrio nove dokaze od presudnog značenja za našu priču. Riječ je o Filostratovu djelu Život Apolonija iz Tijane (Filostrat, 2. st. po Kr.). Djelo uglavnom sadrži izvješća o neobičnim mjestima koja su posjetili Apolonije i njegov prijatelj Damis. U 3. poglavlju II. knjige, nailazimo na zanimljiv podatak o urođenicima s južnog Kavkaza: Barbari prepričavaju legende o toj planini [Mikal], a odjeke tih le­ gendi nalazimo u djelima grčkih pjesnika. Kažu da je ondje Prometej, zbog svoje ljubavi prema ljudima, bio okovan, te da Herkul - naravno, ne misli se na Herkula Tebanca - nije mogao podnijeti da se s njime tako okrutno postupa, pa je ubio pticu koja se hranila Prometejevim iznutricama. Drugi pripovijedaju da je Prometej bio okovan u špilji, koja se i danas može vidjeti na jednom obronku, Damis kaže da njegovi okovi još uvijek vise na stijeni, iako se ne može sa sigurnošću reći od kojeg su materijala bili načinjeni. Neki kažu da je bio okovan na vrhu planine, a planina ima dva vrhunca, te da mu je svaka ruka bila prikovana za jedan vrh, iako ih dijeli čitav stadij (oko 2 km). Toliko je golem bio Prometej. No, stanovnici Kavkaza orlove smatraju neprijateljima, te vatrenim strijelama pale gnijezda koja oni svijaju među stijenama i postavljaju im zamke, izjavljujući kako time osvećuju Prometeja; u tolikoj mjeri njihovom maštom gospodari taj mit. To je posve neočekivan i neizmjerno dragocjen podatak koji nam pomaže da unesemo smisao u mit o Prometeju. Prometej je, dakle, bio razapet između dva planinska vrhunca. Držim kako taj podatak nedvosmisleno upućuje na optičku napravu koja je služila za ispitivanje područja između dva planin­ ska vrha. Prometejeva je cijev predstavljala dio teleskopa koji bismo danas nazvali teodolit - temeljni instrument za geodetska mjerenja. Nemoguće je postići točnost u geodetskom mjerenju bez neke optičke naprave. Njezin teleskopski dio može biti posve jednostavan, te nije nužno da optički dio naprave bude visoko sofisticiran. Drevnim je narodima mogao prilično dobro

poslužiti i jednostavan teleskop. Što se okova tiče, valja imati na umu da su zbog jakih vjetrova koji pušu na vrhovima planina drevni geodeti morali na neki način pričvrstiti svoje instrumente, kako bi osigurali preciznost svojih mjerenja. Stoga je "Prometej" morao biti okovan. Snažan odraz svjetlosti na zrcalu možda se odnosio na svjetlosni znak odaslan pomoću zrcala smještenog na jednom vrhu, koji je kroz teleskopsku cijev promatrala skupina ljudi na drugom vrhu. Za svako je geodetsko mjerenje nužno pronaći određenu razinu. U tu se svrhu svaki građevinar služi libelom. Mjehurić zraka pluta u tekućini koja ispunjava staklenu cijev, sve dok se ne zaustavi na sredini, što znači da je postignuta prava vodoravna razina. Dvojim da su drevni ljudi poznavali tu zgodnu napravu, iako se nešto slično ponekad, no veoma rijetko, pojav­ ljuje u prirodi. U mojoj zbirci nalazi se nekoliko komadića kvarca koji sadrže zarobljene mjehuriće vode. Pomičete li kristal, pomiču se i vodeni mjehurići, iako ne bi mogli poslužiti kao pouzdani pokazatelji vodoravne razine. Unatoč tome, vrijedi napomenuti kako te pojave doista postoje, te ih ne smijemo isključiti iz rasprave o tako složenoj temi. (O mjehurićima u kvarcu bit će govora u poglavlju o "olujnom kamenju"; .)............................ Vjerujem kako se u drevno doba razina utvrđivala pomoću utega i klatna, metode koja je, za razliku od libele, iskorištavala gravitacijsku silu na posve drukčiji način. Jedna fotografija prikazuje rezbariju na zidu nekog hrama u Gornjem Egiptu koja predstavlja ankh (znak života), iz kojega se pružaju dvije ruke. Na svakom je laktu obješen po jedan uteg. Vjerujem da ta rezbarija opisuje metodu kojom su drevni Egipćani određivali razinu. Prije početka izgradnje moraju se provesti i mjerenja temeljne razine, a "razvlačenje užeta" u temeljima svakog hrama i palače, bio je svečan obred koji se prikazuje na mnogim drevnim egipatskim rezbarijama i spominje u brojnim sačuvanim tekstovima. Naravno, ta je metoda bila povezana i s orijen­ tacijom zgrade s obzirom na izlazak sunca, zvijezda i sl. Držim, dakle, da se u drevno doba razina nije postizala pomoću vodenih ili zračnih mjehurića, nego pomoću utega. Naprave koje su se u tu svrhu rabile morale su stoga biti pričvršćene za stijenu, kako bi uteg što preciznije odredio razinu. Vjerujem da je to pravo značenje "Prometeja" prikovanog za stijenu. Njegovo ime koje znači "predviđati" ili "gledati naprijed", upućuje na promatranja i ispitivanja drevnih geodeta. Prije nego li završimo raspravu o Prometeju, treba spomenuti jednu pojedinost. U svojoj Prirodnoj povijesti (Knjiga 37., 1. poglavlje) Plinije navodi još jednu kavkasku predaju, koja Prometeja opisuje kao prvu osobu koja je nosila prsten s dragim kamenom. Vjerujem kako je to još jedna ezo-

terijska predaja koja se odnosi na kristalne leće za paljenje i povećavanje - u drevno su se doba takve leće ponekad bušile i pričvršćivale na prstene, poput grčke leće koju posjedujem. (U brojnim muzejima, uključujući i Britanski muzej, imao sam priliku proučiti nekoliko izvanrednih kristalnih leća, koje su naknadno bile probušene i pričvršćene na prstene, no nema smisla ovdje ih nabrajati. One se uglavnom čuvaju u većim muzejima koji posjeduju zbirke klasičnih starina.) Proučavajući stotinjak skandinavskih leća, mogao sam nedvojbeno ustanoviti da su neke od njih bile naknadno modificirane kako bi poslužile u druge svrhe, kao npr. komade nakita . . . .

Što se tiče dragulja s grčkih prstena, oni su možda u minojsko ili mikensko doba izvorno bili obrađeni kao leće (prilikom arheoloških iskopa­ vanja otkriven je velik broj takvih leća), na kojima su se u arhajsko doba pojavile rezbarije (poput moje leće s rezbarijom lika koji leti). Na kraju su te leće probušili - ponekad veoma nespretno ljudi koji, za razliku od izvornih tvoraca leća i dragulja, nisu znali obrađivati kristal - kako bi se mogle pričvrstiti na zlatne prstene. Pokušao sam staviti neke od tih prstena na svoje prste i zaključio kako su se rijetko nosili na taj način. Držim da su se vješali na pojaseve ili čuvali u torbicama, jer ih njihov oblik čini neprikladnim za nošenje na prstima. Uvjeren sam kako većina tih prstenova nikada nije bila namijenjena nošenju na prstima, stoga se i nisu mogli nazvati "prstenima". Pogrešno je misliti da su ti predmeti bili prsteni samo zato što su kris­ tali bili pričvršćeni na zlatnim krugovima. Možda su ti krugovi visjeli na vrpcama ili lancima koji su se nosili oko vrata. No, ako nam se tako sviđa, možemo ih i dalje zvati "prstenima", jer su neki od njih doista bili oblikovani za nošenje na prstima. Imajmo na umu da je onaj tko je bio dovoljno bogat da posjeduje takav prsten, zasigurno držao robove koji su za njega obavljali sve poslove, te su mu ruke služile samo za podizanje pehara punog vina. Kao ni današnjim ljudima, takav mu prsten ne bi stvarao nikakvu smetnju. Plinije navodi još jedan podatak iz kavkaske predaje, koji je učvrstio moje uvjerenje da je "leteći Eros" iz arhajskog razdoblja grčke povijesti zapravo Prometej. Držim da se na taj način Prometej slavio kao "prva osoba koja je nosila prsten" te, u ezoterijskom smislu, kao donositelj vatre s nebesa.

Uvjeren sam da moj drevni kristal ne prikazuje Erosa, nego Prometeja koji leti, držeći u svakoj ruci po jednu leću. U knjizi Život Apolonija iz Tijane (Knjiga III., 14. poglavlje) opisuje se kako su u 1. stoljeću indijski brahmani palili žrtvenu vatru pomoću leća ili zrcala. Apolonije je izvijestio: (Brahmani) kažu da žive u srcu Indije, te da ovaj humak smatraju pupkom brda. Na tome mjestu štuju vatru izvodeći tajanstvene obrede. Kažu da dobivaju vatru iz sunčevih zraka, te svakoga dana u podne pjevaju himnu suncu. O geodetskim mjerenjima pomoću optičkih naprava raspravljat ćemo u posljednjem poglavlju, nakon što se pozabavimo drevnim Egipćanima. Vrijeme je da se pozabavimo tekstom iz 17. stoljeća, o sačuvanom tele­ skopu, koji je u 3. st. pr. Kr. napravio Arhimed. Je li ta naprava doista bila stara 2000 godina? Je li njezin tvorac doista bio Arhimed? Taj je teleskop nedvojbeno bio vrlo star, no to je sve što sa sigurnošću možemo ustvrditi. Izvor o kojemu je riječ zapravo je pismo koje je 1672. francuskom astronomu Ismaelu Boulliauu poslao Talijan Tito Livio Burattini, koji se bavio izradom leća. Godine 1835. pismo je na francuski preveo i objavio ugledan talijanski znanstvenik Guillaume Libri, koji je živio u Parizu. Guillaume Libri, čije je pravo ime bilo Guglielmo Bruto Icilio Timoleone, il Conte Libri Carrucci dalla Sommaia napisao je djelo na francuskom čiji naslov (u prijevodu) glasi: Povijest matematičkih znanosti u Italiji, od rene­ sanse do kraja 17. stoljeća. Drugo izdanje toga eruditskog djela pojavilo se 1838. Grof Libri opisuje kako je došao do zanimljivog podatka: Izvorni dokument koji smo otkrili u korespondenciji [Ismaela] Bouilliaua upućuje na to da se nekoliko stoljeća prije [Isaaca] Newtona i [Nikolaja] Zucchija znalo za refleksijski teleskop, koji je služio za promatranje brodova u daljini. Dokument o kojemu je riječ jest neobjavljeno pismo koje je [Tito Livio] Burattini (autor knjige La Mesure Universelle [Univerzalna mjera] i veoma sposoban mehaničar) 1672. poslao Bouillauu. Bura­ ttini, kojega je francuski astronom izvijestio o otkriću Newtonova refleksijskog teleskopa, rekao je Bouillauu kako u Ragusi [ne u Ragusi na Siciliji, nego u današnjem Cavtatu na hrvatskoj obali] pos­ toji toranj na čijem vrhu stoji naprava iste vrste koja stanovnicima

toga sela služi za promatranje brodova udaljenih 40 do 60 km, te da osoba zadužena za njezino održavanje tvrdi da ju je izgradio Arhimed. Držimo da ta činjenica, koju je Burattiniju i Paulu iz Buona, članu Akademije u Cimentu, posvjedočilo nekoliko ljudi (među ostalima i Gisgoni, prvi liječnik carice Eleonore), nedvoj­ beno dokazuje da su drevni ljudi poznavali naprave za promatranje udaljenih predmeta... Evo Burattinijeva pisma, čiji se izvornik čuva u Kraljevoj knjižnici (Correspondance de Bouillau, sv. XVI., Supple­ ment Frangais, broj 987), uz koje podastiremo i prijevod. Vjerujem da se taj rukopis danas čuva u Nacionalnoj knjižnici u Parizu: Varsavia [Italija], 7. listopada, 1672. Gospodine, Primio sam nacrt koji ste mi ljubazno poslali, uz objašnjenje katoptričke cijevi koju je izumio signore Newton, i na tomu vam najljepše zahvaljujem. Izum je izvanredan i njegovu tvorcu služi na čast. U Ragusi (drevnom Epidauru, glasovitom ilirskom gradu i domovini Eskulapovoj), još se uvijek čuva - ako nije uništena u posljednjem potresu - naprava iste vrste, pomoću koje se mogu promatrati brodovi na Jadranskom moru, udaljeni 40 do 60 kilo­ metara od Italije, kao da su u Ragusi. Dok sam 1656. boravio u Beču, čuo sam da o toj napravi govori netko iz Raguse. U razgovoru je sudjelovao signore Paulo del Buono, kojega pozna­ jete. Rečeno je da naprava ima oblik mjerice [misura/boisseau] za mjerenje brašna; no, nisam znao ništa više o tome. Signore Paulo i ja držali smo kako se radi samo o posudi za mjerenje, te više nismo o tome razmišljali. Prije dvije godine, u Varsaviu je došao signore dottore Aurelio Gisgoni, glavni liječnik Njezina Veličanstva, carice Leonore. Taj je liječnik živio u Ragusi osam ili deset godina. Jednoga mi je dana u razgovoru spomenuo kako je to selo snašao strašan potres. Zatim je zabrinuto izjavio: "Od tolikih zanimljivosti koje postoje u Ragusi, najvrjednija je izvan­ redna naprava čijim tvorcem predaja smatra Arhimeda i pomoću koje stanovnici mogu vidjeti brodove udaljene 40 do 60 kilome­ tara, jednako jasno kao da su u luci. Bog zna da je ne bismo željeli izgubiti." Upitao sam ga kako izgleda ta naprava; odgovorio je da ima oblik bubnja [tamburo/tambour] s jednim dnom: kroz nju se gledalo sa strane, a predaja govori da ju je napravio Arhimed. Sjećam se što su mi rekli 1656. u Beču, jer, razlika između

posude za mjerenje brašna i bubnja s jednim dnom samo je u riječima. Signore Gisgoni je još živ i u službi Njezina Carskog Veličanstva. Najviše me začudilo to što se poslije [Arhimeda, op. prev.] nitko nije domislio takvom izumu, iako su iz Raguse potekli vrli matematičari poput Marina Ghettalda i nekoliko drugih geometara, a od modernih, signore Gio-Batta Hodierna [Burattini griješi; Hodierna je bio iz Raguse na Siciliji a ne iz Raguse u Dalmaciji], koji, koliko mi je poznato, živi i djeluje u Palermu na Siciliji. Nijedan od njih nikada nije spomenuo takvu napravu. Pa ipak, signore Hodierna je pisao o Arhimedu, teleskopima i mikroskopima. Ne spominjem vam sve to kako bih umanjio zas­ luge signorea Newtona, nego kako bih izrazio čuđenje činjenicom da je takva divljenja vrijedna naprava tako dugo bila nepoznata. Što se mene tiče, uvjeren sam, a o tome govori i nekoliko pisaca, da je u Ptolemejevo doba ista naprava stajala na svjetioniku u Aleksandriji, a pomoću nje je Ptolemej mogao vidjeti brodove udaljene 80 do 100 kilometara. Možda je ta naprava, nakon pro­ pasti Rimskog Carstva, odnesena u gradić Ragusu [južno od Dubrovnika]. Signore Gisgoni mi je rekao da je ondje bila postav­ ljena na toranj, te da se o njoj skrbio upravitelj. Instrument [Newtonov refleksijski teleskop sa zrcalom] koji je napravljen u Engleskoj, bio je manji od onoga u Ragusi, a poznato je da su učinkovitija velika metalna zrcala za paljenje (poput onoga koje je u Lyonsu napravio monsieur Villette, i koje se, koliko mi je poznato, nalazi u posjedu Njezina Kršćanskog Veličanstva). Nadalje, držim da je predmetno zrcalo ["predmetno zrcalo" i "predmetna leća" izrazi su kojima se u optici označavaju zrcalo ili leća najbliži predmetu promatranja] mnogo učinkovitije jer prima više zraka svjetlosti. Tu sam ideju priopćio monsieuru Heveliusu, koji upravo izrađuje takvo zrcalo, te dijeli moje mišljenje. On bi želio napraviti hiperbolična i parabolična zrcala, no osobno mislim da su sferična zrcala mnogo učinkovitija. Mon­ sieur Hevelius se čak sprema načiniti sonornu trubu, koja je također engleski izum: nestrpljivo očekujem rezultate, jer dobro znam da će monsieur Hevelius proizvesti nešto izvanredno... Nije mi poznato da se o toj temi javno raspravljalo, iako su se zasigurno neki talijanski znanstvenici za nju zainteresirali kad je objavljeno Libnjevo djelo. Moram priznati da nisam otišao u Cavtat kako bih se kod tamošnjih antikvara raspitao jesu li ikada čuli za taj teleskop i znaju li što se s njime

dogodilo. Isto tako ne znam gdje su završili Burattinijevi dokumenti koji bi mogli sadržavati neke dodatne podatke. To je u svakom slučaju posao za hrvatske istraživače. Kako bilo, ono čime raspolažemo jest gore navedeno pismo. Možemo s priličnom sigurnošću zaključiti kako je izvješću o drevnoj napravi prethodio Newtonov izum, te da je izvješće po svoj prilici vjerodostojno. Također je vjerojatno da je teleskop iz Raguse doista bio veoma star, te da je postojao barem od srednjega vijeka. To je konzervativno mišljenje. No, jednako je moguće da je teleskop potjecao iz doba staroga Rima, pa čak i da je njegov tvorac doista bio Arhimed. Međutim, ništa ne možemo sa sigurnošću ustvrditi bez daljnjih dokaza. Možemo se samo nadati da će se jednoga dana ti dokazi pojaviti. Prvi "moderan" učenjak koji je pisao o napravi iz Farosa bio je rene­ sansni genij i Burattinijev sunarodnjak Gianbattista [Giovanni Battista] della Porta, jedan od mnogih lucidnih umova koji su u to doba djelovali u Italiji. Godine 1558. della Porta je u Napulju objavio prvo izdanje svoga glasovita djela Magia Naturalis (Prirodna magija). Danas postoji samo nekoliko primjeraka toga izdanja, koje, nažalost, nisam imao priliku proučiti. Ta ver­ zija della Portina djela sadrži samo četiri knjige, koje uključuju i neke tek­ stove o optici. Međutim, tek 31 godinu poslije, della Porta je objavio izmije­ njeno i prošireno izdanje Prirodne magije, koje se sastojalo od 20 knjiga, a pojavilo se 1589., također u Napulju. Godine 1658. u Londonu je objavljeno prvo englesko izdanje toga djela pod naslovom Natural Magick (Prirodna magija) "Johna Baptiste Porte" ("John Baptista Porta"), koje je na engleski preveo anonimni prevoditelj. Pretisak toga izdanja objavljenje 1957. (Basic Books, New York), uz uvod Dereka de Solle Pricea (Derek de Solla Price), također urednika izdanja. Drugim riječima, opisali smo puni krug i ponovno stigli do Dereka de Solle Pricea, za kojeg sam u 1. poglavlju rekao da se šezdesetih godina zanimao za Layardovu leću i nagovarao me neka se poza­ bavim tim problemom. Njegovo se zanimanje za drevnu optiku zasigurno probudilo sredinom pedesetih, kada je uređivao della Portino djelo, iako u razgovoru sa mnom nikada nije spomenuo della Portu. Zapravo, tek sam osamdesetih godina, kada sam kupio primjerak, saznao za njegovu vezu s pretiskom Prirodne magije. Nije mi poznato je li della Porta o tome govorio u prvom izdanju svoga djela, ali, u 11. poglavlju Knjige 17 proširenog izdanja pod naslovom "O naočalama pomoću kojih se može gledati nezamislivo daleko" spominje se naprava s Farosa (odlomak se nalazi na str. 369.):

Neću propustiti spomenuti stvar divljenja vrijednu i iznimno korisnu, pomoću koje ljudi slaboga vida mogu vidjeti nevjerojatno daleko. Govorim o Ptolemejevu staklu, ili, bolje rečeno, o teleskopu [u pretisku della Portina djela umjesto "teleskop" stoji "naočale"], pomoću kojeg je ovaj mogao pratiti približavanje neprijateljskih bro­ dova udaljenih čak 600 milja. Objasnit ću kako je to bilo moguće u daljini prepoznati prijatelja i čitati najsitnija slova s velike udaljenosti. Stvar je to čovjeku nužna, a temelji se na optici. Mnogo godina prije Galilea, Porta je opisao teleskop i objasnio način njegova rada, iako nigdje nije naveo izvor svojih podataka. Bio je zaljubljen u optiku do te mjere da je poželio napraviti zrcalo koje bi projiciralo pisanu poruku na površinu Mjeseca. Deset godina poslije Guido Pancirollo i njegov urednik Heinrich Salmuth, o kojima smo već govorili, osvrnuli su se na Portino izvješće o napravi s Farosa: ... [Latinska] riječ conspicilium... (ponekad) označava instrument koji povećava predmete... stoga je moguće... da su bili poznati u drevno doba... poput Ptolemejeva stakla (koje spominje Baptista Porta) pomoću kojeg je [Ptolemej, op. prev.] mogao vidjeti brodove udaljene 600 milja i pomoću kojeg bismo mogli iz daljine prepoznati prijatelje i s velike udaljenosti čitati i najsitnija slova. Očito je da su te opaske preuzete izravno iz Portina djela, iako nisu dodani nikakvi daljnji podaci. Otac L. P. Pezenas, francuski prevoditelj knjige A Compleat System of Opticks (Potpuni sustav optike) Roberta Smitha, koja se 1767. pojavila u Francuskoj pod naslovom Cours Complet d'Optique, uzgred spominje teleskop na vrhu svjetionika na Farosu pokraj Aleksandrije, navodeći Portu kao izvor, također bez dodatnih podataka. Četiri godine prije, 1763., Bonaventure Abat je u svojoj knjizi (na francuskom) Filozofske svaštice opširno raspravljao o toj temi. Abat je zaključio kako je naprava bila zrcalo, a ne leća. Evo što je napisao: Nekoliko autora govori da je Ptolemej Eureget postavio zrcalo na svjetionik u Aleksandriji, pomoću kojeg je mogao vidjeti sve što se zbiva u cijelom Egiptu, i na moru, i na kopnu. Neki kažu da se pomoću toga zrcala moglo vidjeti neprijateljsko brodovlje na udaljenosti od 600 milja: drugi kažu na 500 parasanga, što je više od 100 liga [400 km]. Međutim, svi to smatraju izmišljenom i

nemogućom pričom. Čak i neki glasoviti optičari drže da je ta stvar, ako je doista postojala, bila djelo magije nastalo posredovanjem samoga Vraga. Među ostalima, takvog je mišljenja i otac [Athanasius] Kircher, koji, govoreći o praznovjerju, smješta tu priču u istu kategoriju ... u svojoj Ars Magna Lucis & Umbrae [Velika umjetnost svjetla i sjene, op. prev.; Kircher je bio isusovac iz 17. stoljeća] ... Iz iskustva znam da su se mnoge stvari, koje su učenjaci smatrali izmišljotinama, poslije podrobnijih istraživanja pokazale istinitima ... Mišljenja sam da se isto može reći i za Ptolemejevo zrcalo ... Smatra se da dokazi o postojanju Ptolemejeva zrcala, koje je stajalo na (aleksandrijskom, op. prev.) svjetioniku, nisu dovoljno uvjerljivi da bi se mogli prihvatiti kao povijesne činjenice. Ti se dokazi mogu pobijati iz dvaju razloga. Prvi je razlog taj što neki autori pripisuju zrcalo Ptolemeju, a drugi Aleksandru Velikom. Gianbattista della Porta u svojoj Pri­ rodnoj magiji, otac [Athanasius] Kircher i otac Gaspar Schott [u Magia Optica (Optička magija, op. prev.), 1657.] među onima su koji smještaju nastanak toga zrcala u Ptolemejevo doba. Monsieur de la Martiniere, u svome Dictionnaire Geographique (Zemljopisnom rječniku, op. prev.), citira Martina Crusiusa, koji pod Turko-Grece [Turko-Grecia, njegova bilješka za Tursku-Grčku, str. 231.] navodi svjedočanstvo iz arapskoga izvora: "Aleksandar Veliki postavio je na svjetionik zrcalo, tako vješto izrađeno da se na udaljenosti od 500 parasanga, tj. 100 liga [400 km], moglo vidjeti neprijateljsko brodov­ lje koje se sprema napasti Aleksandriju ili čitav Egipat. Poslije Ale­ ksandrove smrti zrcalo je razbio Grk imena Sodore, koji se ušuljao [u svjetionik, op. prev.] i učinio to dok su stražari spavali." No, podijeljena mišljenja o tvorcu zrcala ne izazivaju sumnju u istinitost same činjenice njegova postojanja. Naime, u povijesti se često događalo da su različiti pisci pripisivali istu stvar različitim ljudima, ne osporavajući pritom istinitost činjenice. Izgradnja svje­ tionika koju jedni pripisuju Aleksandru a drugi Ptolemeju, samo je još jedan primjer za to. Čini se da su oni koji su pripovijedali o tom zrcalu smatrali da ga je izgradila ista osoba koja je podigla i veličanstvenu građevinu [sam svjetionik, op. prev.] Drugi razlog, koji se još snažnije suprotstavlja tvrdnji o posto­ janju zrcala, odnosi se na okolnosti i nemoguća svojstva koja su mu povjesničari pripisivali. Paul Arese, biskup iz Tortonnea, u knjizi Imprese Sacre [Svete imprese], Impresa 54, br. 1 i 2, koju navodi monsieur Scarabelli u svom Museo Settaliano, kaže da je "Ptolemej

mogao vidjeti brodove 600 milja udaljene od Aleksandrije; no, nije ih promatrao samo okom, nego pomoću kristala ili stakla." Međutim, dodaje: "Sumnja se u istinitost toga navoda, jer je zemlja okrugla, te takvo što nije bilo moguće." Unatoč nevjerojatnoj udaljenosti od 600 milja ili 500 parasanga, držim kako se ne mora isključiti mogućnost postojanja zrcala. Naime, ako je ono doista postojalo, zacijelo je bilo jedinstveno, i nigdje se na svijetu nije moglo vidjeti ništa slično. Nigdje nije postojala naprava pomoću koje su se jasno mogli vidjeti tako udaljeni predmeti. Zrcalo se, stoga, smatralo čudom, a oni koji su bili upoznati s njegovim svojstvima izražavali su divljenje i zaprepaštenje... Prirodno je pret­ postaviti da se o zrcalu govorilo s pretjerivanjem koje je nerijetko prelazilo granice zdravog razuma. Tako se ponekad govori o stro­ jevima i rijetkim i divljenja vrijednim izumima, te im se pripisuju sposobnosti koje u stvarnosti ne posjeduju. Izuzmemo li, dakle, iz izvješća o Ptolemejevu zrcalu sva očita pretjerivanja, koja su poslje­ dica neznanja, ostaje nam razmotriti samo pitanje udaljenosti pro­ matranih predmeta. Uz uvjet da između predmeta i zrcala nije bilo nikakvih zapreka, predmeti su se na taj način mogli vidjeti jasnije nego golim okom, a osim toga, bilo je moguće vidjeti i predmete koji su zbog svoje udaljenosti oku nevidljivi. Uočavamo, dakle, da izvješće ne sadrži ništa nemoguće i nerazumno ... Što se katoptrike i dioptrike tiče [znanosti o zrcalima i lećama], reći ću samo da je drevno znanje bilo mnogo naprednije nego što se općenito smatra ... (a to) pridonosi vjerodostojnosti priče o Ptolemejevu zrcalu. Grof Guillaume Libri (kojeg smo maločas citirali u svezi s teleskopom iz Raguse, jer je on objavio Burattinijevo pismo) također je pisao o svje­ tioniku na Farosu: Preostaje nam razmotriti zanimljivost iz povijesti astronomije, kako bismo ustanovili jesu li Istočnjaci znali za napravu koja je omogućavala da se vide udaljeni predmeti. Prema staroj musliman­ skoj predaji, na svjetioniku u Aleksandriji stajalo je golemo zrcalo pomoću kojeg su se mogli vidjeti brodovi u grčkim lukama. To zrcalo o kojemu govori Hafez, detaljno su opisali Abd-allatif (Rela­ tion de l'Egypte, str. 240.), Masoudi (Notices des Manuscrits de la Bibliotheque du Roi [Podaci o rukopisima iz Kraljevske knjižnice], sv. I., str. 25.-26.), i Benjamin iz Tudele (Itinerarium, str. 121.). Ponovno ga spominje Kazwini u Adjad'b-Alboldan, rukopisu koji

se čuva u Kraljevskoj knjižnici (MSS. Arabes, broj 19., str. 89.). U novije ga doba spominju [Gaspar] Schott (Magia Naturalis, Bam­ berg, 1677., quarto, str. 443.) [misli se na drugo, njemačko izdanje, a ne na latinsko izdanje iz 1657.], [Athanasius] Kircher (Ars Magna Lucis et Umbrae, Amsterdam, 1671., str. 790.). Montfaucon ... Buffon ... Herbelot ... Ad'neh-Iskanderi ... Langles ... Reinaud ... zaokupljeni su istom temom ... Govoreći o aleksandrijskom zrcalu, Abulfeda je izvijestio kako je bilo izrađeno od kineskoga metala - vidi njegov Descriptio Aegyptii, Göttingen, 1776., quarto, str. 7. arapskog teksta. Iz svega rečenog može se zaključiti da je na vrhu svjetionika na Farosu gotovo sigurno stajalo veliko zrcalo ili leća, koji su tijekom dana, kada nisu služili kao putokaz za pomorce, imali funkciju moćnog teleskopa. Godine 1854., o tome je pisao i astronom Francois Arago: U povijesti je zabilježeno da je Ptolemej Eureget postavio na vrh svjetionika u Aleksandriji napravu za promatranje brodova iz velike udaljenosti. Odbacimo li očita pretjerivanja u vezi s udaljenostima koje se spominju u različitim izvješćima, možemo zaključiti kako je spomenuti instrument mogao biti samo konkavno reflektirajuće zrcalo. Otac [Bonaventure] Abat, kao i mnogi njegovi preteče, ustanovio je da se udaljeni predmeti mogu promatrati golim okom, ako se nalaze u žarištu konkavnog reflektirajućeg zrcala, pri čemu su predmeti veoma svijetli. Prilikom svojih opita, otac Abat rabio je najjednostavniji teleskop, odnosno, nije imao leću. Takav je vjero­ jatno bio i aleksandrijski teleskop, ako je istina da se za promatranje udaljenih predmeta u Aleksandriji rabilo zrcalo. Ne zaboravimo da je svjetionik na Farosu bio jedno od "sedam svjetskih čuda" drevnoga doba. Njegove se ruševine danas istražuju pod vodom, te se nadam da će uskoro biti rekonstruiran barem donji dio građevine. Možda će netko pokušati rekonstruirati i čudesnu optičku napravu koja je nekada stajala na njemu. Sklon sam misliti da je Faros bilo stakleno zrcalo na srebrnoj pozadini, istovrsno onima za koje znamo da su u to doba postojala, te da je bilo mak­ simalne refleksivnosti. Već sam pokazao da je optička tehnologija nužna za njegovu izgradnju tada svakako bila poznata. U sljedećem ću poglavlju go­ voriti o izvanrednim drevnim zrcalima za paljenje, počevši s Arhimedovim

SLIKA 15. Karta bitke za Aleksandriju, 1801. Pogled na topografiju Aleksandrije i mjesto gdje je nekada stajao glasoviti svjetionik. zrcalom iz 3. st. pr. Kr., koji je prethodio Farosu Ptolemeja III. (Veza Alek­ sandra Velikog s tom pričom posljedica je brkanja podataka iz različitih predaja; Aleksandar je bio osnivač Aleksandrije, ali ne i graditelj Farosa.) Moj prijatelj Ioannis Sakas proveo je sedamdesetih godina glasovit pokus, kojim je pokazao da su zrcala za paljenje mogla učinkovito zapaliti brodove u vodi za samo nekoliko sekundi .(vidi fotografiju 47 i sljedeće poglavlje). Ti drevni optički opiti mogli su se uspješno i dramatično ponoviti. Možda je vrijeme da preispitamo mogućnost ponovnog podizanja zrcala i Farosa u Egiptu. Prihvatimo li se razmatranja ostalih izvješća o astronomskim promat­ ranjima koja su se u davnini provodila pomoću teleskopa s lećama, suočiti ćemo se s još neobičnijom predajom, koju je zabilježio grčki povjesničar Diodor Sicilski (1. st. pr. Kr.). Svoje je izvješće Diodor temeljio na zapisima putnika i pisca Hekateja iz Mileta (6./7. st. pr. Kr.), koji je kao povjesničar djelovao prije Herodota (5. st. pr. Kr.) i od kojega je Herodot preuzeo mnogo

SLIKA 16. Čelična gravura iz 19. stoljeća prikazuje drevnu Aleksandriju. Toranj koji odmah uočavamo nije svjetionik Faros - on je smješten lijevo na prikazu, gdje je vidljiva manja građevina na drugom kraju poluotoka.

podataka. Nažalost, Hekatejevi su zapisi izgubljeni, a sačuvani su samo brojni fragmenti. Naime, riječ je o velikom hramu kružnoga oblika koji se nalazio u današnjoj Britaniji, stoga se vjerojatno radilo o Aveburyju, Stonehengeu ili Stanton Drewu, osim ako nije bio od drveta i davno istrunuo. Držim da se ipak radilo o Stonehengeu, zbog njegova astronomskog značenja. Diodor o tome pripovijeda u II. knjizi (47) svoje Povijesne knjižnice. U novije je doba prvi put o tome progovorio Godfrey Higgins, u svom prekrasno ilustriranom djelu The Celtic Druids (Keltski druidi, London, 1827.). Posjedujem primjerak toga djela, a iz njega su u ovu knjigu uvrštene slike 17, 18, 19, 20 i 21. Higgins kaže: Mnogi su mislili da su druidi i drugi drevni narodi rabili teleskope. Prema Strabonu [Knjiga 17.], na vrhu hrama sunca u Heliopolisu stajalo je golemo zrcalo, koje je omogućavalo da unutrašnjost hrama osvijetli veličanstvena svjetlost podnevne zrake. U Aleksandriji je još veće zrcalo stajalo na Farosu, a pomoću njega se moglo pratiti

SLIKA 17. Rekonstrukcija objavljena 1827., drevnog britanskog lokaliteta Avebury (ovdje zvanog "Abiri", na starom lokalnom narječju), u obliku u kojemu se nalazila prije nego što su je uništili tamošnji seljaci. Nije vjerojatno da je to mjesto o kojemu govori Hekatej, budući da, iako kružnoga oblika, predstavlja složenu strukturu koja uključuje koncentrične krugove.

približavanje brodova na velikoj udaljenosti i nevidljivih okom ... Diodor Sicilski kaže da su na otoku zapadno od Kelta druidi Sunce i Mjesec približili Zemlji, a neki drže da su im bili poznati teleskopi. Drevni su ljudi znali da se Mliječni put sastoji od malih zvijezda [on, zapravo, navodi Demokrita iako ne poimence]; drži se da to nisu mogli znati bez teleskopa. Jedna od Trijada spominje da se Mjesec doima bližim Zemlji. G. Davies na temelju toga pretpostavlja da su druidi rabili teleskope. Svaka od tih Trijada nastala je prije (modernog, op. prev.) izuma tele­ skopa. U jednoj Trijadi je zapisano: Drych ab, Cibdar ili Cilidawr,

zrcalo Sina sveprožimajućeg pogleda, ili tragača za misterijem, kao jedna od tajni britanskog otoka. Budući da o drevnim britanskim i velškim rukopisima i predaji znam veoma malo, ne mogu temeljitije analizirati Trijade. No, činjenica jest da drevni britanski izvor potvrđuje Diodorovu izjavu (preuzetu od Hekateja) o Mjesecu koji je "približen Zemlji", očito pomoću jednostavnog teleskopa. Pitanje drevnog britanskog teleskopa ponovno je pokrenuo tajanstveni njemački pisac imena Christian Karl Barth. Godine 1818. on je objavio knjigu pod naslovom Teutschlands Urgeschichte (Njemačka pretpovijest). Ushit koji je nosio ljude poput Bartha u njihovu uzdizanju povijesti njemačkoga Volka, poslije su nacisti iskoristili za zločinačke i političke ciljeve. Barth je bio rani član organizacije koja se pretvorila u pokret divovskih razmjera, koji je obilježavala fanatična gorljivost u propovijedanju nadmoći veličanstvene Njemačke. Međutim, ne možemo kriviti Bartha za ono što se dogodilo stotinu godina poslije. Godine 1818. , u prvom izdanju svoje knjige, Barth je pripovijedao o čudima drevne zemlje "Hiperborejaca", koju spominju i klasični pisci poput Diodora. "Hiperboreja" znači "iza Boreja", a budući da je Borej bilo grčko ime za sjeverni vjetar, "Hiperboreja" je bila sjeverna zemlja visoke civiliza­ cije, koja se opisivala kao otok veći od Sicilije. Većina znanstvenika prihvaća mišljenje da su imenom "Hiperborejci" drevni Grci označavali stanovnike britanskog otočja. Nažalost, u ovoj knjizi nema mjesta za opširniju raspravu o toj temi, iako valja istaknuti da su Hiperborejci od pamtivijeka održavali veze s Grcima, te da su te veze postojale davno prije klasičnoga doba. Redo­ vito su slali darove na otok Del, jer su štovali boga Apolona (naravno, pod drugim imenom, vjerojatno kao Brana), koji je, navodno, bio rođen na Delu. To je sve što ovdje možemo reći u vezi s tim pitanjem. Napomenimo samo kako je u 7. st. pr. Kr. Del prestao djelovati kao važno proročko središte, te da su glasoviti "darovi Hiperborejaca" potjecali iz mnogo starijeg razdoblja. U prvom izdanju svoga djela Barth nije spominjao optičke pojave, no, osvrnuo se na Diodorovo izvješće koje ih opisuje: Zemlja [Hiperborejaca] bila je plodna i obilno je rađala. Ondje je, navodno, rođena Leta [mati Apolona i Artemide], koja je u obličju vučice rodila boga sunca [Apolona]. Njega su, stoga, zvali Likogen, a kip vuka stajao je u hramu u Delfima. Među svim bogovima, njega su u toj zemlji najviše štovali [Bran je bio vrhovni bog drevnih

Britanaca], posvetivši mu sveti gaj i hram kružnoga oblika urešen darovima ... Poslije 22 godine, 1840., Barth, sada već kraljevski bavarski kancelar, objavio je prošireno i, prema njegovim riječima "posve izmijenjeno", drugo izdanje Njemačke povijesti, nazivajući sebe jednostavno Karl Barth (možda je izostavio ime Christian jer nije bilo dovoljno "pogansko"). U tom je izdanju rekao nešto više o kružnom hramu Hiperborejaca. Pozivajući se na Diodora Sicilskog (II, 47), Barth je posve otvoreno izjavio da su drevni Hiperborejci promatrali Mjesec pomoću leća, što znači pomoću jednostav­ nog teleskopa smještenog u njihovu hramu kružnoga oblika. (Higgins je, kao što smo vidjeli, bio prvi koji je javno izrazio takvo mišljenje.) Valja imati na umu da većina znanstvenika smatra kako su Hiperborejci najvjerojatnije bili drevni stanovnici britanskog otočja, te da je njihov kružni hram zapravo Stonehenge. Evo Diodorovih komentara u Oldfatherovu pri­ jevodu: ... držimo kako je umjesno ovdje spomenuti neke legende o Hiperborejcima. Hekatej i ostali pisci koji su bilježili drevne mitove kažu da u oceanu iza zemlje Kelta (tj. Galije - današnje Francuske) pos­ toji otok veći od Sicilije. Taj je otok, nastavljaju oni, smješten na sjeveru a naseljavaju ga Hiperborejci, koji se tako nazivaju jer im je domovina iza područja vjetra sjevernjaka (Boreja); otok je plodan i zemlja mu obilno rađa, a budući da je ondje klima umjerena [danas znamo da je tako zbog Golfske struje], žanje se dva puta u godini. Legenda dalje kazuje da je na tom otoku rođena Leta [majka Apolona i Artemide] te da se ondje Apolon [kao bog Sunca] štuje više od svih drugih bogova; stanovnici otoka smatraju se Apolonovim svećenicima, jer svakog dana slave boga i pjevaju mu himne. Apolonu je posvećen veličanstven hram sferična oblika [sphairoeide to schemati], urešen bezbrojnim darovima. Nadalje, ondje se nalazi sveti grad Apolonov, a većina njegovih stanovnika svira kitaru [drevno žičano glazbalo]; glazbom i pjesmom oni slave boga, veličajući njegova djela. Hiperborejci imaju svoj jezik, a najskloniji su Grcima, posebice Atenjanima i Deljanima [stanovnicima otoka Dela, rodnog mjesta Apolona i Artemide], koji su im uzvraćali poštovanje. Mit također kazuje da su neki Grci posjetili Hiperboreju i ostavili ondje drago­ cjene žrtvene darove s grčkim natpisima. Navodno je Hiperborejac Abaris u drevno doba posjetio Grčku i učvrstio veze između De-

ljana i svojeg naroda. Govori se također da se Mjesec na tom otoku doima bližim Zemlji, te da se na njemu golim okom mogu vidjeti uzvisine slične onima na Zemlji. Nadalje, priča se da Apolon dolazi na otok svakih 19 godina, kada zvijezde ponovno zauzimaju svoj uobičajen položaj na nebu; stoga razdoblje od 19 godina Grci nazivaju "Metonovom godinom" [Metonski ciklus, uveden 432. god. pr. Kr. u Ateni, kako bi se uskladile lunarne i solarne godine, pri čemu je potonja iznosila 365,2632 dana]. Bog im dolazi svirajući na kitari i neprestano plešući, od proljetnog ekvinocija do pojav­ ljivanja Plejada, izražavajući na taj način zadovoljstvo svojim uspje­ hom. Kraljevi i upravitelji toga svetog mjesta zovu se Borejci, jer su potomci Borejevi, a te se časne dužnosti prenose isključivo unutar obitelji. Dakle, Mjesec se na Hiperboreji doimao "bližim Zemlji", a na njemu su se "golim okom mogle vidjeti uzvisine (planine, op. prev.) slične onima na Zemlji". Mjesečeva je površina vidljiva samo teleskopom, a kao što sam spomenuo, Mjesec se može promatrati i pomoću dviju leća, jer je obrnuta slika nebeskoga tijela jednako dobra kao i pravilno okrenuta. (Naravno, Hiperborejci su mogli postaviti i treću leću, no, nećemo se upuštati u razmat­ ranje te mogućnosti.) Oslonimo li se na knjige o britanskoj megalitskoj kulturi koje su nam danas dostupne, nećemo otkrivati mnogo novih pojedinosti o toj zanimljivoj temi. Uzmimo, kao primjer, golemo i dojmljivo djelo Johna Wooda, Sun, Moon and Standing Stones (Sunce, Mjesec i uspravljeno kamenje). Budući da njegova knjiga govori o megalitskoj astronomiji, vjerojatno je da se Wood pozabavio i dokazima o postojanju i uporabi teleskopa u drevnoj Britaniji. Međutim, nije tako. Na samom početku knjige Wood je učinio nešto posve neshvatljivo. Naime, na četvrtoj stranici citirao je jedan Diodorov odlomak, ali je umjesto rečenice o Mjesecu koji se čini bližim Zemlji stavio točkice! Da situacija bude gora, nije naveo o kojem se Diodorovu djelu radi. Budući da u Loebovoj seriji Diodor zauzima čitavih 12 knjiga, Wood nam nije ni od kakve pomoći. Wood također ne navodi ni izvor iz kojeg je preuzeo pri­ jevod spomenutog odlomka. Naime, prijevod sadrži dvije pogreške; jedna se odnosi na zviježđe koje se ne navodi u grčkom izvorniku, a druga je netočan prijevod opisa hrama kao "kružnog", dok u grčkom izvorniku stoji "sferičnog". Nadalje, Wood pogrešno smješta Hekateja u 4./3. st. pr. Kr. umjesto u 6./5. st. pr. Kr. te navodi da je bio iz Trakije u Grčkoj, umjesto iz Mileta u Turskoj.

U knjizi Douglasa Heggiea, Megalithic Science (Megalitska znanost) Diodor se spominje samo usput, kao "klasičan pisac, Diodor Sicilski, autor glasovita odlomka o Hiperborejcima". Međutim, Heggie ne navodi u kojem se Diodorovu djelu nalazi taj "glasoviti odlomak". No, barem je naveo da je hram bio "sferična" oblika. Očito se Heggie služio djelima suvremenih pisaca, te nije konzultirao samog Diodora. Čini se da nije znao za pisani dokaz koji upućuje na postojanje teleskopa u drevnoj Britaniji - nešto što bi mu u svakom slučaju moralo biti poznato, s obzirom na to da je megalitskoj znanosti posvetio čitavu knjigu! Bilo mi je potrebno mnogo godina da shvatim kako je priča o drevnim britanskim lećama toliko opširna da za nju u ovoj knjizi nema mjesta. Kada sam konačno uspio pronaći britanske leće, i to u muzejima koji nemaju nikakve veze s arheologijom, ustanovio sam da su izvanredno dobro obrađene. Stoga je vjerojatno da je Britanija bila središte proizvodnje kristal­ nih leća iznimne kakvoće, iako nije otkrivena ni jedna radionica. Isto je tako moguće da su se leće uvozile. Arheolozi su u Britaniji iskopali mnoštvo kristalnih kugli, no, o njima nikada nisu razmišljali u optičkom kontekstu, općenito ih opisujući kao "magijske predmete". No, te kristalne kugle, koje imaju svojstvo povećavanja a mogu učinkovito poslužiti i za paljenje, zbog svoje izvanredne izrade, upućuju na iznimno visok stupanj vještine. Mogli bismo ih, stoga, uvrstiti među izvorne britanske proizvode koji su imali optičku svrhu i proučavati ih kao takve. Na fotografiji 53 može se vidjeti jedna od britanskih leća koju sam osobno proučio. Čitatelj će se uvjeriti da pisane dokaze o uporabi teleskopa u drevnoj Britaniji dodatno potvrđuju fizički dokazi - kristalne leće otkrivene prilikom arheoloških iskopavanja. Bilo koje dvije leće bile bi dovoljne da posluže u optičke svrhe, na način na koji je to opisao Diodor. Nadalje, britanske su leće bile tehnološki savršenije od svih drevnih leća koje sam proučio. Već smo spomenuli kako jedna od britanskih leća povećava, a uz to i osvjetljava povećani predmet. Poznato nam je također da su neke leće imale stalke, koji su omogućavali da se leće postave iznad radne površine te da se ispod stalka provuče alat. Jedna leća naizgled ima oblik diska, no sferometar je ustanovio posve laganu zakrivljenost, zbog čega je ta leća prikladna za ispravljanje prezbiopije (dalekovidnosti). Međutim, moram istaknuti kako ni za jednu britansku leću (za razliku od kristalnih kugli) ne postoje podaci o datumu iskopavanja. Vjerujem da je potonja koju sam spomenuo novijeg datuma nastanka. Za razliku od ostalih britanskih leća, mogla bi biti stara samo neko­ liko stotina godina, pa je ne bih nazvao "drevnom". Hekatejev odlomak sadrži neke neočekivane i vrlo određene podatke o značenju, koje je za Hiperborejce imao devetnaestogodišnji astronomski

ciklus. Tome u prilog govore i rezultati istraživanja koja su započela šezdesetih godina. Drugim riječima, tisućljeće i pol poslije njegove smrti, Hekatejevo se izvješće pokazalo točnim, stoga bismo ga morali smatrati iz­ nimno vrijednim i vjerodostojnim izvorom. (Lako je previdjeti činjenicu da je Hekatej također (točno) izjavio kako su Hiperborejci gradili okrugle hra­ move, što je danas posve prihvatljivo i normalno za nas, ali ne i za Grke šestog i petog stoljeća prije Krista.) Dokaz o značenju Metonova ciklusa u drevnoj Britaniji pojavio se kao rezultat pionirskog rada profesora Alexandera Thoma, koji o tome naširoko raspravlja u svoje dvije knjige, Megalithic Sites in Britain (Megalitski loka­ liteti u Britaniji, 1967.) i Megalithic Lunar Observatories (Megalitski lunarni opservatoriji, 1971 .), kao i u brojnim člancima koje je objavljivao od 1966. godine nadalje. Alexandera Thoma osobno sam poznavao i iznimno cijenio. Taj mršav, gotovo pogrbljen čovjek, s pretjerano grubim smislom za humor, imao je toliko izražen škotski naglasak da je bio upravo egzotičan, a krasilo ga je dostojanstvo i neizmjerno poštenje. Predavao je inženjerstvo na Sveučilištu u Oxfordu, no kada sam ga upoznao, već je bio u mirovini. Thom je istraživao megalitske lokalitete u Britaniji još od tridesetih godina - megaliti su bili njegova strast. No, kada je odlučio objaviti rezultate svojih istraživanja, suočio se s oštrim protivljenjem ortodoksnih arheologa. Naime, arheologu ništa nije teže nego učiti astronomiju, stoga će se zubima i nok­ tima boriti da to izbjegne. Oni ne žele niti čuti za dokaze o astronomskom značenju drevnih građevina. Sve što žele jest miran i bezbrižan život. Thom je bio ismijan i proglašen čudakom. Nekada cijenjen oksfordski profesor, koji je znao pravila ponašanja, iznenada je poludio nakon odlaska u mirovinu. Tada mu je pala na um budalasta ideja da su megalitske građevine bile povezane s astronomskim pojavama. Međutim, profesor Alexander Thom bio je sve, osim lud profesor. Škotski zdrav razum izbijao je iz svake njegove pore. Opisati ga kao luđaka bio je samo očajan pokušaj da se baci ljaga na toga iznimnog čovjeka. No, kada su očajni, ljudi su u stanju učiniti svašta. Poslije Thomove smrti, njegov sin Archie zamolio me da mu pomognem pohraniti dokumente o istraživanjima koje su njegov otac i on proveli na 600 megalitskih lokaliteta diljem Britanije, jer ih nije imao gdje čuvati. Vjerujem da je mislio kako više nema smisla nastojati, budući da mu se bližio kraj, a njegov sin nije dijelio isto oduševljenje prema megalitima. Svjestan da ti neprocjenjivo vrijedni dokumenti moraju biti smješteni na sigurno, krenuo sam u potragu za institucijom ili knjižnicom koja bi ih mogla pohraniti. Sjećam se da sam jednom prilikom pristupio prilično glupavim članovima Kraljevskog instituta koji su sa skanjivanjem odbili svaku pomisao na to

da "prljaju ruke" megalitima - što oni njima znače? Što se tiče članova ostalih uzvišenih tijela, kojima sam također pristupio, ponašali su se poput djevica zaprepaštenih satiričnim insinuacijama. Istraživanja megalita? Kakva glupost! Zar mislim da su oni članovi nekog kluba čudaka? Uzalud sam pokušavao uvjeriti te ljude u neprocjenjivu vrijednost britanskog megalitskog nasljeđa, ističući kako neki od lokaliteta koje je istraživao Thom više ne postoje, jer su ih buldožerima uništili seljaci ili su premješteni tijekom izgradnje cesta. Rekao sam im kako je Thom u razdob­ lju između 1930. i 1970. istražio više od 600 megalitskih građevina, te je izradio nacrte i zemljovide, što predstavlja iznimno vrijednu i jedinstvenu dokumentaciju o drevnoj britanskoj civilizaciji. Ništa od toga nije na njih ostavilo dojam. Prevladavali su prijezir i umišljenost. Zatim je Archie Thom umro, a ja nikada nisam doznao što se dogodilo s njegovim životnim djelom. Je li završilo na lomači? Nadam se da nije. No, stanje je bilo krajnje depre­ sivno. Što je to učinio Alexander Thom da je uspio u tolikoj mjeri uznemiriti duhove? Pokazao je da nije moguće biti odgovoran britanski arheolog i pritom nemati pojma o astronomiji. Dokazao je da su megalitske građevine imale astronomsku svrhu, te da se mogu razumjeti samo kao takve. Poruka arheolozima bila je sljedeća: "Vratite se u školu i naučite novi predmet ili dajte ostavku!" Kada se 1967. pojavila knjiga Megalitski lokaliteti u Britaniji, to suho­ parno djelo, prepuno tehničkih podataka, brojeva i formula, s oduševljenjem su dočekali samo "čudaci", koji su ionako oduvijek mislili da su megaliti mnogo više od razbacanog kamenja, te da se u njima krije neko dublje značenje. No, između tehničkih pojedinosti, opisanih oporo i izravno, u najboljoj škotskoj maniri, Thom je znao umetnuti i pokoju izjavu poput ovih: Postoji na tisuće megalitskih lokaliteta razbacanih po čitavoj Brita­ niji. Javnosti je poznato samo nekoliko, dok je velika većina smještena u zabačenim i teško pristupačnim područjima i vrištinama. Mnoge je megalite teško prepoznati (kao takve)... za podizanje 5000 do 10000 megalita bila je potrebna iznimna vještina ... Pomislimo samo na nevjerojatan napor koji je bio nužan za prijevoz i podizanje kamenih blokova, od kojih su neki bili teški i do 30 tona. Zbog močvarnog tla, radovi su se morali izvoditi zimi, kada je zemlja bila smrznuta. Osim toga, valjalo je nahraniti stotine ljudi i radove započeti već u zoru, jer su zimi dani kratki. Vrijeme je bilo veoma važno. Zasigurno su postojale razvijene metode računanja vremena

prema položaju zvijezda. Kako bi se vrijeme računalo prema zvi­ jezdama, mora biti poznat datum, a on se, kako ćemo pokazati, određivao prema Suncu ... Zapanjujuće je da su 1000 godina prije najstarijih matematičara iz klasične Grčke, stanovnici ovih otoka pos­ jedovali praktično znanje o geometriji i bili sposobni graditi složene građevine, od kojih su neke imale elipsaste planove utemeljene na Pitagorinim trokutima. Ne iznenađuje, stoga, činjenica da je njihov kalendar predstavljao visoko razvijen sustav, utemeljen na točno utvrđenoj duljini godine, te da su ustanovili brojne postaje za pro­ matranje osamnaestogodišnjeg ciklusa Mjesečevih mijena ... (naz­ vanog) linijom mijena. Ta linija ... završava ciklus za 18,6 godina. Rotacija linije mijena utjecala je na položaj punoga Mjeseca na nebu ... Mogli bismo se zapitati na koji su način te promjene Mjesečeve orbite tijekom devetnaestogodišnjeg ciklusa bile vidljive. Za zajed­ nicu koja je za dugih zimskih noći uživala samo Mjesečevu svjetlost, najznačajnija vidljiva promjena vjerojatno je bila u položaju Mjeseca iznad obzora, koji je sredinom zime varirao između 57° i 67°... No, mnogo značajnije od tih pojava bile su pomrčine. Za drevnoga su čovjeka pomrčine Sunca i Mjeseca bile veličanstvene pojave u čiju je tajnu želio proniknuti. Odatle opsjednutost megalitskog čovjeka lunarnim pojavama. Budući da se pomrčine događaju samo kada je Mjesec u mijeni, ljudima je ubrzo postalo jasno da se pomrčina neće dogoditi u blizini solsticija, kada se puni Mjesec nalazi na jednoj od svojih krajnjih točaka, nego samo u godinama između takvih pozicioniranja. Kako bismo stekli uvid u pravo značenje tih postaja za promat­ ranje Mjeseca, nužno je podrobnije proučiti Mjesečeva kretanja ... Nešto čime se nijedan arheolog nije želio baviti! Kao što vidimo, "devetnaestogodišnji ciklus", koji se ponekad naziva "osamnaestogodišnji ciklus", iako zapravo iznosi 18,6 godina - drugim riječima, Metonov ciklus - za koji Diodor tvrdi da je bio iznimno značajan za Hiperborejce, doista je bio ključan za britansku kulturu megalitskog doba, a vjerojatno i za druidsku kulturu, sve do rimske invazije. Taj značajan dokaz koji potvrđuje Diodorovo izvješće upućuje na vjerodostojnost njegova izvora, Hekateja, i učvršćuje nas u uvjerenju da su drevni stanovnici britan­ skog otočja poznavali i rabili teleskope. Činjenica da su teleskopi služili za promatranje Mjeseca imala je još više smisla, budući da smo se uvjerili da su drevni Britanci velik dio vremena provodili upravo to čineći.

Međutim, u drevnoj Britaniji teleskopi nisu služili samo za promatranje Mjeseca. Thom ističe izvanrednu točnost astronomskih promatranja i mje­ renja. On kaže: Za nas je sretna okolnost da je megalitski čovjek, iz nekog razloga, svoje građevine gradio višestrukim ponavljanjem osnovne jedinice. Stoga je moguće s najvećom preciznošću utvrditi njezinu veličinu. Vjerojatno ni jednu nama poznatu drevnu jedinicu nije moguće utvrditi s tolikom preciznošću kao megalitski jard [2,72 stope (82,96 cm, op. prev.)] ... [drevni Britanci bili su] civilizacija koja je mogla jedinicu za duljinu [megalitski jard] prenositi s jednog kraja Britanije na drugi, možda čak i dalje, uz odstupanje od samo 0,1% ... [naša] studija pokazuje da je megalitskom čovjeku bio poznat malen amplitudni val na Mjesečevoj deklinaciji, zbog čega nam je danas moguće odrediti njegovu veličinu. Nije nam poznata nijedna tehnika pomoću koje se mogla ispitivati ta oscilacija u Mjesečevu položaju, [kurziv R. Templea] ... [Thomova su mjerenja morala biti] ... precizna kao i izvorna, a kako ćemo vidjeti, neki lokaliteti, primjerice Avebury, usklađeni su s tom pojavom uz preciznost od 0,001%. Samo iskusan mjeritelj s dobrom opremom postići će takvu preciznost. Zbog raz­ lika u napetosti u mišićima pri mjerenju uobičajenim mjernim vrp­ cama duljine će varirati. Do sada nismo bili svjesni nužnosti da se postigne takva preciznost. Ta je činjenica postala očita tek u napred­ noj fazi istraživanja. Iz rečenog se može zaključiti da je Thom 1967. ustanovio kako su drevni Britanci morali poznavati teleskope da bi mjerili male Mjesečeve oscilacije, a koji su također imali funkciju teodolita, jer tako precizna mjerenja nije bilo moguće provesti bez nekog optičkog instrumenta. Thom kaže da zbog razlika u napetosti mišića prilikom držanja mjerne vrpce, rezultati mjerenja mogu varirati. Stoga je moguće ponuditi samo jedno razumno objašnjenje za fanatičnu preciznost drevnih Britanaca: mjerenja su obavljali pomoću teodolita. Drugo objašnjenje za to bila bi, kao i u slučaju egipatskih piramida (vidi 9. poglavlje), samo magija! Nema potrebe razmatrati novije publikacije drugih znanstvenika koje se bave ulogom Metonova ciklusa u drevnoj Britaniji. No, prije negoli završimo analizu relevantnih izvora, osvrnimo se na jednu pojedinost iz Diodorova izvješća. Na što je mislio kada je rekao "sferičan hram?" Okrugao da, ali sferičan? Diodor govori o:

SLIKA 18. Prikaz Aveburyja na bakrorezu iz 1827. (ovdje je nazvan "Abury", prema lokalnom izgovoru). Ovo je W. Dayeva preslika crteža Philipa Crockera, objavljena šest godina prije, u knjizi The Ancient History of North Wilshire (Drevna povijest sjevernoga Wilshirea) sir Richarda Colta Hoarea (London, 1821.). Aubrey Burl kaže (Prethistoric Avebury, (Pretpovijesni Avebury), Yale University Press, 1979., str. 54.): "Unatoč nepostojanju prijelaza preko jaraka i nepravilna koncentričnog kruga unutar južnoga kruga, Crockerova rekonstrukcija u velikoj mjeri odgovara izvornom lokalitetu." Na ovom su prikazu "umetnuti" kameni blokovi koji nedostaju. Od 650 megalita koji su izvorno tvorili Avebury, do 1815. mještani su odnijeli 317 blokova, razbili ih i upotrijebili kao građevni materijal. (Godine 1828. uništen je posljednji od 317 megalita. Farmer Griffin uništio je dvadeset megalita, farmer John Fowler isko­ ristio ih je pet za izgradnju pivovare, farmer Green uništio je jedan čitav megalitski prsten i iskoristio materijal za izgradnju svoje kuće u Beckhamptonu, itd. Unatoč sustavnom uništavanju, na temelju postojećih megalita moguće je stvoriti određene zaključke. Poslije provedenih istraživanja, profesor Alexander Thorn pokazao je da položaj Aveburyja odražava preciznost koja je mogla biti postignuta samo pomoću optičke tehnologije. Avebury, dakle, predstavlja živ dokaz da su se jednostavni tele­ skopi, osim u astronomske o kojima izvještava Hekatej, u drevnoj Britaniji rabili i za geodetska mjerenja.

SLIKA 19 - Stonehenge. Pogled sa sjeveroistoka, 1827.Zašto je Stonehenge imao trilite? Triliti nisu bili izvorno obilježje megalitičkog prstena Stonehenge, nego su dodani u kasnijoj fazi. Jesu li imah neku posebnu svrhu ili su bili postavljeni samo iz estetskih razloga?

(a) veličanstvenom Apolonovu svetištu; (b) hramu urešenom mnogim žrtvenim darovima i sferična oblika; (c) gradu koji je tom bogu svet, i koji je smješten u blizini rečenog (sferičnog) hrama, J e r njegovi stanovnici u tom hramu sviraju kitare i pjevaju himne. Držim da je taj "sferičan" hram bio Stonehenge, jer su u njegovoj blizini otkrivene mnoge drevne nastambe koje su možda tvorile "grad" Što se tiče Apolonova svetišta, nije nužno smještati ga u blizinu Stonehengea Ono se moglo nalaziti u Aveburyju, ili Stanton Drewu. Međutim, jedna zagonetka još nije riješena - što je Diodor mislio pod sferičan? U pokušaju da odgovorim na to pitanje, želio bih skrenuti pozornost na neobično i jedinstveno obilježje Stonehengea. Naime, to je jedini megalitski

SLIKA 20. Pokušaj rekonstrukcije Stonehengea. Ilustracija je objavljena 1827., prema ideji Williama Cunningtona, trgovca vunom iz Heytesburyja u Wilshireu, koji se u 18. stoljeću bavio zagonetkom Stonehengea. Čini se da je Cunnington bio prva osoba koja je uočila da je Stonehenge bio izgrađen u dvije faze u različitim razdo­ bljima, koja su uključivala uporabu različitog kamena. Istaknuo je da su triliti "vrsta kamena zvanog sarsen", kojoj ne pripadaju ostali kameni blokovi iz megalitičkog prstena; na ilustraciji je izostavljeno manje kamenje kako bi se svratila pozornost na veličanstvene trilite u njihovu izvornom obliku. Godine 1803., također prilikom iskopavanja u Stonehengeu, Cummington je pronašao ljudske ostatke, perle i prstenove od jantara, perle od jeta, mala kliješta (ili pincete, op. prev.) od bjelokosti, "neobičan kamen za brušenje", te palicu za bubanj.

prsten u Britaniji koji sadrži trilite (pretpovijesni kameni spomenici sastav­ ljeni od dvaju okomitih kamenih blokova s jednim vodoravnim kamenom na vrhu, op. prev.). Poznato je da su oni podignuti u novijoj kulturnoj fazi, te da nisu postojali u doba rane kulture Stonehengea. Jesu li triliti bili podignuti samo iz estetskih razloga? Ne vjerujem. Možda su vodoravni kameni blokovi služili kao baza za kupolu koja je nadsvođivala prsten, izgrađenu od nekog raspadljivog materijala. To bi kružni hram pretvorilo u sferičan. Oko središnjih dijelova vodoravnih blo-

kova možda se omatala užad, za koju se pričvršćivala kupola od šiblja ili okvir koji se prekrivao kožama. Možda su kupolu podupirale grede postav­ ljene na vodoravnim blokovima. U svakom slučaju, drveta je bilo u izobilju u blizini Stonehengea čak i danas ima raštrkanih gajeva s visokim drvećem. Sferična kupola iznad trilitnog prstena Stonehengea pretvorila je otvoreni hram u zatvoreni; žrtveni su se darovi mogli vješati na stropu kupole, jer je teško nešto objesiti na divovski kameni blok. Uzdignuta kupola mogla je

SLIKA 21. Potpunija rekonstrukcija Stonehengea, prema modelu g. Waltirea, "veoma uglednog starog filozofa i astronoma... koji je mnogo godina putovao zem­ ljom podučavajući ljude prirodnoj filozofiji. Na tom se mjestu utaborio i ostao ondje dva mjeseca, kako bi upoznao teren; model koji sada posjeduje g. Dalton iz Yorka plod je njegova rada." Ovaj bakrorez iz 1827. načinjen je prema modelu pokojnoga g. Waltirea. Waltire je bio uvjeren da je "građevina služila za astronomska promat­ ranja nebeskih tijela. Pomnim istraživanjem terena, g. W je zaključio kako su humci koji okružuju hram predstavljali položaj i veličinu fiksnih zvijezda, oblikujući tako točnu i potpunu planisferu ... (i) da su triliti bilježili tranzite Merkura i Venere..." Nažalost, sve je Waltireove zapise o Stonehengeu izgubio njegov prijatelj prije Higginsova doba, stoga je Godfrey Higgins raspolagao samo usmenim podacima. Iz ovoga se modela može vidjeti da je eventualnu kupolu koja je nadsvođivala građevinu mogao podržavati vodoravan megalitski prsten, te da je pet golemih središnjih trilita moglo podržavati središnju platformu za astronomska promatranja.

svećenicima poslužiti kao opservatorij u koji su smjestili svoj teleskop. Pred­ nost kupole izgrađene od mekog materijala bila je u tome što se u njoj mogla na bilo kojem mjestu probušiti rupa i promatrati određeni dio neba, pa čak i stavljati oznake. Budući da je opservatorij služio u ezoterijske svrhe, pris­ tup je bio zabranjen neposvećenima. No, mnogo je vjerojatnije da je unutar građevine stajala natkrivena drvena galerija, s koje su svećenici mogli pro­ matrati izlazak sunca za solsticija, i vidjeti ga nekoliko sekundi prije ostalih ljudi koji su stajali na zemlji. Zamislite ih kako podižu ruke prema nebu pjevajući himne, dok zvuci kitara prožimaju sveti prostor, tako da su svi koji su stajali na zemlji mogli čuti veličanstvenu glazbu čim bi se zlatni sunčev globus pojavio iznad najvišega kamena. Veliki svećenik bi tako prvi ugledao sunce, a sve bi oči bile uprte u njega u očekivanju da podigne ruke i tako označio da glazba može započeti. Na sličan su način drevni Egipćani pro-

SLIKA 22. "Pretpostavljeni izgled Stonehengea", prikaz koji je 1937. objavio A. Vayson de Pradenne, u britanskom arheološkom časopisu Antiquity (Gloucester, sv. XI., br. 41, ožujak 1937., slika l.str. 89.). Nakon što sam iz zapisa drevnoga grčkog putopisca Hekateja saznao da je "sferičan" hram koji je služio za astronomska pro­ matranja mogao biti Stonehenge s drvenom kupolom, naišao sam na spomenuti de Pradenneov članak i ilustraciju, koji, iako iz posve drukčijih razloga, također suge­ riraju da je Stonehenge nekada imao kupolu. De Pradenne nije znao za Hekatejev zapis. Ima valjanih temelja za pretpostavku da je Stonehenge nadsvođivala kupola, iako je ta mogućnost rijetko bila predmetom ozbiljnijih rasprava.

matrali zlatom obložene vrhove obeliska u očekivanju "odbljeska" svjetlosti koji je najavljivao izlazak sunca - taj se trenutak, koliko nam je poznato, također obilježavao glazbom - kao upozorenje svim nazočnima da se okrenu i budu svjedoci veličanstvenoga prizora. (O tome ćemo govoriti u posljed­ njem poglavlju ove knjige.) Naravno, ovime sam samo želio ponuditi moguće objašnjenje za jedino sačuvano izvješće u kojemu se hram, za koji pretpostavljamo da je Stonehenge, opisuje kao "sferičan" a ne kao kružni. Upustio sam se u nagađanja kako bih ispravio nedosljednosti u dokazima kojima raspolažemo. Neposredno prije nego što je ova knjiga otišla u tisak, u jednoj sam knjižari pregledavao stara izdanja arheološkog časopisa Antiquity. U broju iz ožujka 1937. naišao sam na veoma zanimljiv članak pod naslovom "Upo­ raba drveta u megalitskim građevinama" ("The Use of Wood in Megalithic Structures"), autora A. Vaysona de Pradennea. Na slici I, koju ovdje objav­ ljujem kao sliku 22, podastro je "moguću rekonstrukciju Stonehengea", i to s drvenom kupolom! Po svemu sudeći, De Pradenne je zaključio da je Stonehenge imao drvenu kupolu ne znajući ništa o izvješću Diodora Sicilskog. Njegova je teorija stoga nastala neovisno o opisu Stonehengea kao "sferičnog" hrama. De Pradenneovi zaključci bili su utemeljeni na posto­ janju drugih građevina s kupolama iz različitih kultura, i na istraživanjima vezanima uz značenje drveta u megalitskim građevinama, posebice Woodhengea. De Pradenne iznosi: Kolonada kamenih trilita je veoma specifično arhitektonsko obilježje čija svrha zasigurno nije bila ograničena na omeđivanje otvorena prostora. Kamenje je bilo učinkovito spojeno drvenim gredama, što pokazuje da su graditelji bili prije tesari negoli klesari. Na temelju toga možemo pretpostaviti da su izgradili i drveni krov. Konačno, na kamenu koji spaja dvije najviše potkove (odnosno kamene strukture u obliku potkove, op. prev.) primijećene su dvije drvene grede. One su možda služile kao potpornji krovnih greda. Da se takve grede ne pojavljuju i na drugim trilitima, mogli bismo ih smatrati specifičnim obilježjem te strukture, koja nije na istoj razini i nalazi se u blizini središnjeg otvora. Na ostale trilite, koji su na istoj razini, mogle su se u krajnjem slučaju postaviti vodoravne grede koje bi podupirale krovnu konstrukciju. Je li postojanje krova na Stonhengeu bilo tehnički nemoguće? Očito neki tako misle - Fergusson je a priori odbacio tu mogućnost i ne pokušavajući je razmotriti. Budući da je razmak između dvaju

redova kamenih blokova 7,5 metara, a uzmemo li da je nagib krova iznosio 30 do 40%, poput nagiba krova zemljanih nastamba [Indi­ janaca iz Omahe] koje je opisao A. C. Fletcher, grede su morale biti dugačke 8 do 9 metara. To je u svakom slučaju bilo izvedivo za ljude koji su mogli podizati kamene blokove teške i do 40 tona i postavljati ih na kamene stupove teške 7 tona. Takve se grede još uvijek lako mogu pronaći u šumama diljem Engleske. Moguće je i da se krov prekrivao travom i zemljom, posebice uzmemo li u obzir tamošnju klimu. Dapače, još se i danas u nekim dijelovima Skandinavije [kao i na Hebridima, udaljenom otočju u škotskim vodama] nastambe prekrivaju sličnom mješavinom trave i zemlje. Niz činjenica upućuje na to da je spomenik Stonehenge, bio on grobnica ili nastamba [ili hram], po stilu gradnje nalikovao velikim drvenim kućama pojedinih sjevernoameričkih plemena. Toj se hipotezi ne suprotstavlja ni jedan ozbiljan argument. Zanimljivo je da je de Pradenne došao do istoga zaključka kao i ja, iako na temelju posve drukčijih dokaza. Držim da bi dokaze koje smo on i ja zasebno iznijeli valjalo ozbiljno razmotriti. Moram spomenuti još jednu zanimljivost, na koju sam naišao posve neočekivano. Naime, dok sam preslagivao hrpe knjiga na svom stolu, na pod je pala knjiga o Malti, koju sam nedavno kupio ali je do tada nisam uspio pročitati. Knjiga se otvorila na stranici na kojoj se nalazila fotografija hrama Middle u Tarxienu na Malti, koji je nalikovao "zbijenom Stonehengeu", kao da je kakav div približio trilite Stonehengea i zbio ih u čvrst kameni prsten s otvorom. Građevina je iskopana 1914., te predstavlja jednu od četiri specifične građevine hramskog kompleksa u Tarxienu. Nemam namjeru ovdje ulaziti u arheologiju Malte, no citirat ću opasku koja se nalazi ispod spomenute fotografije, jer smatram da je značajna za moju teoriju o kupoli nad Stonehengeom: "Pogled slijeva na stražnji dio hrama Middle u Tarxienu. Uspravni blokovi savršeno priliježu jedan uz drugi. Vodoravni kamen je­ dinog sačuvanog trilita ima nagnutu gornju površinu, što upućuje na posto­ janje kupole koja je nadsvođivala građevinu. Je li moguće da je ova kultura poznavala načelo luka u gradnji? U to sumnjaju neki stručnjaci za pretpo­ vijest." (Preuzeto iz Malta: An Archaeological Paradise, Anthony Bonanno, Valetta, 1997., str. 43.) Možda ti ostaci ne upućuju na načelo luka, nego na ležišta kupole izgrađene od raspadljivih materijala. U svakom slučaju, smat­ rao sam da je taj podatak vrijedan spomena.

Ovdje ćemo završiti našu priču o drevnim Britancima. U ovom smo poglavlju saznali za mnoge "nestale teleskope", u čije postojanje neki nisu željeli vjerovati, pa su učinili sve da im se izbriše svaki trag. Zamjenjivali su ih točkicama, izostavljali iz teksta ili mijenjali značenje riječi. Ponekad su i čitavi rukopisi (poput Ptolemejeve Optike) završavali na lomačama, a ljudi poput Rogera Bacona, koji su se usudili čitati ih i slijediti u njima iznesena načela, bili su proglašavani Vražjim namjesnicima. Klasičari i prevoditelji prepravljali su tekstove i mijenjali im značenje, itd., itd. Čini se da su ljudi sposobni učiniti sve kako bi izbjegli suočiti se s nezamislivim. Iz sačuvanih fragmenata Demokritovih djela (5. st. pr. Kr.) očito je da su u starini bili poznati jednostavni teleskopi. Iz Demokritovih izjava možemo zaključiti kako se i säm služio teleskopom za promatranje Mjeseca i zvi­ jezda. Poput Hiperborejaca, i on je govorio da je Mjesec sličan Zemlji i opi­ sivao je njegove planine i doline (možda je o tome saznao iz Hekatejevih izvješća koja je osobno provjerio). To je mogao znati samo promatrajući Mjesečevu površinu kroz teleskop. Također je tvrdio da postoji neizmjerno mnoštvo različitih svjetova, te da Mliječni put nije tek masa svjetlosti, nego da ga tvori bezbroj malih zvijezda - to je mogao vidjeti samo teleskopom. Najbolji opis Demokritovih stajališta o Mliječnom putu nalazimo u zagonetnom Makrobijevu djelu Komentari o Scipionovu snu (4./5. st. po Kr.). Očito su u to doba još uvijek bili dostupni neki Demokritovi zapisi: 0 Mliječnom putu pisali su mnogi pisci i izrazili najrazličitija mišljenja. Neki su iznijeli nevjerojatne teorije, a drugi prirodna objašnjenja za njegovo postojanje. Ovdje se nećemo obazirati na nevjerojatne teorije, nego ćemo se pozabaviti samo objašnjenjima koja su najbliža njegovoj prirodi... Demokrit tumači da se Mliječni put sastoji od neizmjernog mnoštva malih zvijezda, zbijenih jedne uz druge, koje raspršuju svjetlost u svim smjerovima, te izgleda da je Mliječni put jedinstvena svjetlosna masa. Godine 1796. Louis Dutens je objavio treće i izmijenjeno izdanje svoje knjige (na francuskom) Podrijetlo otkrića koja se pripisuju današnjici. Dutens komentira odlomak iz Strabonova djela kojim smo počeli ovo poglavlje, povezujući ga s Demokritovim opažanjima: U prvom izdanju ovoga djela nisam se bavio teleskopima. Aristotel je prvi pisac u kojega sam pronašao izvješća o napravama koje su drevnim ljudima služile kao pomagala za vid ... Cijev o kojoj on govori zapravo je primitivan teleskop ... No, nisam mogao sakriti

iznenađenje kada sam u Strabonovu odlomku (III, 1, 5) pronašao objašnjenje načina na koji teleskop radi, te nisam mogao zamisliti prihvatljivije tumačenje ... Ako usporedimo taj Strabonov odlomak s Demokritovim znanjem o astronomiji, koje je, čini se, počivalo na uporabi teleskopa, teško je ustrajati na tvrdnji da drevni narodi nisu poznavali teleskope... Proteklo je više od 200 godina od Dutensove izjave. Nadajmo se da će ta ideja konačno dobiti pozornost koju zaslužuje.

V. POGLAVLJE

POTRAGA ZA SMRTONOSNOM ZRAKOM

Arhimed je bio jedan od najvećih znanstvenika u povijesti svijeta. Rođen je oko 287. god. pr. Kr., a umro 212. god. pr. Kr. Izumio je mnoge izvanredne naprave i bio jednako plodan genij kao Leonardo da Vinci. Rođen je u sicilskoj luci Sirakuzi, a vjeruje se da je bio rođak kralja Hierona II, koji je u svakom slučaju bio njegov blizak prijatelj. Međutim, za nas je važno da je Arhimed izumio i konstruirao veoma moćno oružje za obranu grada od napada rimskog brodovlja. Oružje je bilo višestruko zrcalo koje je reflektiralo skupljene zrake sunca. Tako je stvorena prva "smrtonosna zraka". Arhimedovo "goruće zrcalo" mogli bismo nazvati pretečom današnjeg laserskog oružja. Poslije Arhimeda, mnogi su učenjaci, primjerice Grci Proklo (ne istoimeni platonist filozof) i Antemije, koji su živjeli u 6. stoljeću, gradili golema zrcala za paljenje. Peter Peregrine i Roger Bacon u srednjem su vijeku konstruirali manju verziju. Zrcala za paljenje su u 17. stoljeću gradili Athanasius Kircher i Gaspar Schott, a u 18. stoljeću grof de Buffon. Konačno, sedamdesetih godina 20. stoljeća, isto je učinio i Ioannis Sakas, koji je postigao spektakularne rezultate. U svim spomenutim slučajevima dokazana je djelotvornost Arhimedova izuma. Brojni su znanstvenici pisali o njegovu zrcalu za paljenje. Uglavnom su sumnjali da je ono postojalo, a osobito da je imalo moći. Međutim, fizički dokazi i pisani izvori opovrgavaju takvo stajalište. Bezbroj je puta dokazano da se pomoću golemih zrcala za paljenje može samo za nekoliko sekundi zapaliti drvo, pa čak rastopiti metal. Nema nikakve dvojbe da je Arhimedovo zrcalo bilo sposobno proizvesti takve učinke. Ono je pokrenulo potragu za "smrtonosnom zrakom", a ta potraga traje i danas. Godine 212. pr. Kr. rimsko brodovlje pod zapovjedništvom konzula Marka Klaudija Marcelina okružilo je Sirakuzu. Grad su štitili mnogi domišljati izumi glasovita učenjaka Arhimeda, uključujući neke neobične i

izvanredne naprave koje su, kako se govorilo, podizale rimske brodove u zrak i ponovno ih bacale u more, kako bi se prilikom udarca brodovi raspali ili potonuli. Jedno sačuvano izvješće o opsadi Sirakuze potječe od Polibija (VII, 5-7), koji je, kao što nam je poznato, pisao o kartaškim teleskopima za signalizaciju. Iako su o opsadi pisali i Plutarh i Livije, klasični učenjak ističe kako su podatke preuzeli iz Polibijeva izvješća, te da nisu dodali ništa novo. Činjenicu da Polibije, a samim time i Plutarh i Livije, nisu spominjali zrcala za paljenje, neki su znanstvenici smatrali dokazom da ona nisu niti posto­ jala. No, kao što znamo, Polibijevo izvješće nije sačuvano u cijelosti, te je sretna okolnost da je među nekoliko sačuvanih fragmenata i opis kartaških teleskopa. Na temelju toga možemo pretpostaviti da je zrcalo za paljenje opisano u izgubljenom fragmentu istoga zapisa, koji se bavi vojnom tehno­ logijom. U svakom slučaju, nije opravdano tumačiti nepostojanje dokaza kao dokaz o nepostojanju. Najstariji sačuvan tekst o zrcalima za paljenje jest Lucijanov (Lucijan je rođen oko 120. god. po Kr.) Hipija 2, napisan u 2. st. po Kr. Lucijan spo­ minje kako je Marcelinovo brodovlje uništila Arhimedova vatra. Otprilike u isto vrijeme liječnik Galen (oko 129.-199. god. po Kr.) u svome je izvješću precizirao kako su za to bila zaslužna zrcala za paljenje. Zrcala spominje i Galenov mlađi suvremenik Kasije Dion (2./3. st. po Kr.) te kasniji učenjak Johannes Zonaras (bizantski pisac iz 12. st.), u svome epitomu 15. Dionovoj knjizi. (Izvoran Dionov tekst je izgubljen, a sačuvan je samo sažetak.) Standardan izvor na koji se klasičari uvelike pozivaju jest glasoviti Rječnik klasike J. Lemprierea. To je djelo doživjelo bezbrojna izdanja, no samo je nekoliko znanstvenika imalo priliku vidjeti izvornik. Mnogi podaci, koji su bili dostupni 1804., izostavljeni su iz naknadnih izdanja, pa je prvo izdanje koristan dodatak nešto novijim izvorima. Govoreći o Arhimedu, Lempriere se osvrnuo na opsadu Sirakuze. Evo što je 1804. rekao o rimskoj floti: (Arhimed, op. prev.) je zapalio brodovlje svojim staklima za paljenje. Kada je grad bio zauzet, rimski je vojskovođa zapovjedio svojim vojnicima neka poštede Arhimeda, te je čak ponudio nagradu onome tko mu ga dovede živog i zdravog. Međutim, sve su se mjere opreza pokazale uzaludnimma. Arhimed je bio toliko obuzet svojim radom, da uopće nije bio svjestan da je grad zauzet. Godine 212. pr. Kr. ubio ga je vojnik koji ga nije prepoznao, jer je Arhimed odbio poći s njim. Marcelin mu je podignuo spomenik i postavio na njega cilindar i krug. No, Arhimedovo je posljednje počivalište bilo nepoznato sve dok ga u blizini gradskih vrata nije otkrio Ciceron, koji je na

Siciliji obavljao kvestorsku službu... Priča o njegovim staklima za paljenje modernim se znanstvenicima uvijek doimala fantastičnom. No, Buffonovi opiti dokazali su njezinu istinitost. Ta glasovita stakla navodno su bik metalni reflektori sposobni proizvesti izvanredne učinke na udaljenosti jednakoj dosegu odapete strijele. Moderni se pisci više ne osvrću na izvanredne Buffonove opite sa zrcalima za paljenje, ponajviše zato što je njegovo djelo uglavnom zaboravljeno. Doista, Buffonovo je ime gotovo nepoznato izvan Francuske, unatoč činjenici da je u 18. stoljeću taj zadivljujući genij goleme energije bio jedna od najznačajnijih ličnosti u povijesti francuske znanosti. Potraga za dvama sačuvanim zrcalima za paljenje zahtijevala je mnogo vremena i snage. Toga se zadatka prihvatila moja supruga Olivija, uz pomoć naše prijateljice Fione Eberts, koja živi u Parizu. Oni koji nisu obaviješteni o ljepotama francuske muzejske kulture, nikada ne bi pomislili da se takvi predmeti mogu naći u Konzervatoriju umjetnosti i obrta (Conservatoire des Arts et Metiers). No, oni se ipak nalaze u njegovoj zbirci. Otišao sam u skladište Konzervatorija, smješteno u blizini glavnog pariškog nogometnog stadiona - ironično, istoga dana kada se imala održati presudna utakmica Svjetskoga kupa 1998. Kada sam izašao iz vagona podzemne željeznice, našao sam se okružen, ne stotinama, nego tisućama uzbuđenih navijača. Moja prijateljica Jenny i ja teškom smo se mukom probijali kroz uzbibano mnoštvo koje se kretalo u suprotnom smjeru. Bilo je to doista jezivo iskustvo, kao da sam se našao u sceni nekog filma u kojoj razdragano mnoštvo slavi kraj rata. Od dva Buffonova zrcala za paljenje, koja se nalaze u zbirci Konzerva­ torija, veće zrcalo iz 1741. godine nije bilo dostupno za javnost, a bilo je predviđeno da se izloži tek za nekoliko godina. No, mogao sam vidjeti manje zrcalo iz 1740. godine , na jednoj od polica uza zid skladišta. Skladište je novo, veoma čisto, posve organizirano i domišljato osvijetljeno. Ne biste nikada pomislili da se nalazite u skladištu! Bila je to najdomišljatija postava koju sam ikada imao priliku vidjeti. Muzejska su skladišta obično mračna i pretrpana, te su u njima mnoge stvari zagubljene ili nedostupne. No, pariško je skladište bilo prava suprotnost, te je doista pred­ stavljalo posve novu koncepciju pohrane vrijednih predmeta koja bi ostalim svjetskim muzejima svakako mogla poslužiti kao izvanredan primjer. Zrcalo iz 1740. bilo je doista očaravajuće. Bilo je sastavljeno od 48 malih plosnatih zrcala, koja su se s lakoćom mogla namještati u određene položaje, dok se ne pronađe žarište. Buffon je očito uložio mnogo novca u tu napravu, budući da je drvo bilo pomno obrađeno i izrezbareno. Vjerojatno je

upravo ta elegantna konstrukcija s 48 malih zrcala bila ona o kojoj je Buffon govorio kada je izjavio kako se poslužio napravom sastavljenom od "45" zrcala, kako bi rastopio metalnu bocu tešku šest funta. Bilješke uz fotografije 51 i 52 iznose više pojedinosti o Buffonovim zrcalima. Grof Buffon radio je opite s različitim zrcalima i neprestano je poboljšavao svoje konstrukcije. Rezultati su nerijetko bili spektakularni. Svatko tko je u to doba bio obaviješten o Buffonovu radu vjerovao je da je učinkovitost Arhimedova principa zrcala za paljenje nedvojbeno dokazana. Godine 1747., kada je grof pomoću svojih zrcala zapalio komad drveta s udaljenosti od 457 metara, gotovo je uspio ponoviti Arhimedovo dostignuće, i po udaljenosti i po učinkovitosti. Ali, Buffon nije bio jedini koji je ponovio Arhimedovo djelo, i te činjenice njegovi suvremenici nisu bili svjesni. Ironija jest da ni sami izumitelji nisu znali jedan za drugoga. Čast mi je poznavati jedinog suvremenog znanstvenika koji se također bavio Arhimedovim izumom. Posjetio sam Ioannisa Sakasa, koji živi u predgrađu Atene, i nemalo se iznenadio kada mi je rekao kako nikada nije čuo za Buffona, kao ni za Kirchera, Antemija, Prokla ili bilo kojeg drugog čovjeka koji je konstruirao golema zrcala za paljenje, bilo da se radi o drevnom ili "modernom" učenjaku. Znao je samo za Arhimeda i bavio se isključivo njegovim izumom, vjerujući kako je on sam prvi čovjek koji je pokušao oponašati Arhimedovo djelo. Na fotografiji 47 može se vidjeti izvanredan "Arhimedov pokus". Fotografiju mi je ljubazno ustupio Ioannis Sakas, čovjek koji je sedamdesetih godina u Pirejskoj luci ponovio Arhimedovo djelo, zapalivši drveni brod s udaljenosti veće nego Buffon. No, o Sakasovu opitu više će riječi biti poslije. Držao sam vrijednim osvrnuti se na neka pitanja i kontroverzije u vezi s pričom o Arhimedovim zrcalima za paljenje, uvelike zato što su skeptični učenjaci svojim stajalištima onemogućili ozbiljne rasprave o tom problemu. Općenito je prihvaćeno mišljenje da su zrcala za paljenje, budući da ih ne spominju "vodeći povjesničari", samo mit. No, kao što smo vidjeli, radi se o propustu samo jednog "vodećeg povjesničara" - Polibija. Druga dva "vodeća povjesničara" u svojim su se izvješćima znatno oslanjali na Polibijeve zapise. Poznato nam je također da je velik dio Polibijeva djela izgubljen. No, možda nije bio izgubljen za Plutarha i Livija, koji su imali priliku upoznati se s cjelovitim tekstom. Mišljenja sam da se rasprava o Arhimedovu zrcalu za paljenje nije nalazila u Knjizi VIII., gdje se opisuje opsada

Sirakuze, nego u Knjizi X., koja je sačuvana samo u fragmentima. Na našu veliku radost, među postojećim fragmentima jest i onaj u kojemu se opisuju kartaški teleskopi. Vjerujem da je Polibije ponekad dijelio teme svojih ras­ prava u zasebne cjeline. Konačno, detaljan opis kartaških teleskopa ne pojav­ ljuje se u kontekstu kartaškog rata na Siciliji. U sačuvanim fragmentima Polibije pripovijeda kako je kralj Filip pružio pomoć ahejskoj ligi kojoj je prijetila opasnost od napada Etoljana u savezu s Rimom. Nakon opaske o signaliziranju pomoću vatre, Polibije iznenada mijenja temu rekavši: Metoda signalizacije pomoću vatre, koja nikada nije bila dovoljno dobro objašnjena, od neizmjerne je koristi u ratnim akcijama. Učinit ću svima uslugu ako je ne zaobiđem, nego je, u skladu s njezinim značenjem, podrobnije objasnim. Polibije zatim nastavlja opisivati kartašku opsadu Sicilije! To je jasan dokaz da je Polibije kanio na nekom drugom mjestu podastrti tehničke pojedinosti vojne tehnologije, o kojoj je nedvojbeno želio raspravljati u optičkom kon­ tekstu. Stoga ne možemo sa sigurnošću tvrditi da Polibije nije spomenuo Arhimedovo zrcalo za paljenje, samo zato što ne posjedujemo cjelovit tekst. Nadalje, valja imati na umu da se po samoj prirodi drevnih rukopisa Knjiga VIII. i Knjiga X. nisu mogle nalaziti u istom svitku. (Rukopisi su se omatali oko drvenih valjaka i pohranjivali u šuplje drvene cilindre.) Drevni kompilatori mogli su istodobno proučavati ograničen broj takvih tek­ stova. Budući da bi jedan odmotani svitak nerijetko zauzimao čitav stol, za proučavanje više tekstova bilo je potrebno slagati jedan uz drugi, što je bio krajnje nepraktičan i mukotrpan posao. Bilješke su se zapisivale metalnim nožićem na voštane pločice koje bi se zatim brisale. Stoga je povjesničar doista morao imati marljivog i pouzdanog pisara i pomagača. U svome djelu Marcelinov život Plutarh nije imao namjeru opširnije raspravljati o Arhimedu. Stoga vjerojatno nije konzultirao Polibijevu Knjigu X., za dodatne tehničke pojedinosti o Arhimedovu oružju, zadovoljivši se podacima iz Knjige VIII. U toj knjizi, Polibije daje naznačiti kako o Arhimedovim napravama ima još toga za reći. U V poglavlju Polibije kaže: Arhimed je konstruirao obrambene naprave, i u gradu i na mjestima koja su mogla biti napadnuta s mora. Vojska je u svakom trenutku imala na raspolaganju sve što joj je bilo potrebno, te je bila pripravna u svakom trenutku odgovoriti na neprijateljske napade.

Polibije ovdje govori o obrambenim napravama koje su se rabile za gađanje s udaljenosti, poput katapulta različitih veličina koje dalje u tekstu podrobno opisuje. No, svoje izvješće započinje opisom naprava koje su se rabile na udaljenostima manjim od onih u slučaju zrcala za paljenje. U ovom dijelu teksta Polibije ne govori ništa o napadu tijekom kojeg je bilo primijenjeno zrcalo za paljenje. U sačuvanom izvješću nije ni moglo biti spomena o zrcalu za paljenje, jer se ono odnosi na događaj koji Polibije nije opisao. Činjenica je to koju su previdjeli neki znanstvenici, u silnom nastojanju da odbace svaku mogućnost postojanja takve naprave. Osvrnemo li se na Livijev zapis, vidjet ćemo da možda nije sve onako kako su opisali neki komentatori. Detaljan opis Arhimedovih domišljatih izuma koji su poslužili u obrani Sirakuze od napada Marcelinove vojske, sadržan je u kratkom odlomku 34. poglavlja 24. knjige. Pročitamo li pažljivo taj odlomak, vidjet ćemo da je Livije propustio spomenuti pojedinosti o mnogim Arhimedovim obrambenim napravama. To je i sam vrlo jasno izjavio u nekoliko ključnih rečenica: ... Arhimed je vještinu promatranja neba i zvijezda razvio do savršenstva. No, još je znamenitiji bio kao izumitelj ratnih strojeva kojima je baratao iznimnom lakoćom, te je ismijao neprijatelja i sve njegove snage. Zidine koje su većinom bile veoma visoke i teško pristupačne, opremio je svakojakim ratnim napravama. Marcelin je napadao kvinkverema [vrste ratnog broda] zidine Achradine koje su, kao što smo već spomenuli, bile okružene morem... Za obranu od toga pomorskoga napada, Arhimed je na zidine postavio naprave raznih dimenzija. Livije govori o projektilima čija je veličina ovisila o udaljenosti neprijateljskog brodovlja, te opisuje zanimljiv izum - veliku kuku kojom su se grabili brodovi koji bi se približili gradskim zidinama, podizali uvis i ponovno bacali u more, pri čemu bi brodovi pod naletom vode tonuli ili bivali uništeni. Iako ih ne opisuje, Livije spominje "ratne strojeve svih vrsta". Zatim razmatra organizaciju obrane na kopnenoj strani, i izjavljuje kako je i "ta strana bila opremljena sličnim napravama, za čiju je proizvodnju sredstva omogućio sam kralj Hieron, koji se godinama bavio tim pitanjem, a konstruirao ih je Arhimed, najvještiji od svih izumitelja." Od tih "strojeva svih vrsta", Livije ne opisuje niti jedan. Jasno nam je, stoga, da se Livije samo površno osvrće na brojne obram­ bene naprave koje je izumio Arhimed, podrobnije opisujući samo jednu od njih. Iz njegova je kratkog izvješća posve jasno kako je naprava koju je

opisao bila samo jedna od mnogih. Nije kanio ulaziti u pojedinosti ratne teh­ nologije korištene prilikom obrane Sirakuze. Stoga nepostojanje opisa zrcala za paljenje ne znači apsolutno ništa. Raspravljajući o zrcalu za paljenje, glasoviti povjesničar Edward Gibbon, autor djela The Decline and Fall of the Roman Empire (Propadanje i pad Rimskog Carstva), stavio se u prilično nezgodan položaj, što je bila činjenica koju su neki kasniji klasičari pogrešno tumačili. Primjerice, 1975. jedan je klasičar napisao sljedeće: ... Gibbon je odbacio priče o Arhimedu i Proklu ... Prihvaćajući da je Arhimed izumio takvu napravu, Gibbon nije dopustio mogućnost da je ona bila upotrijebljena u Sirakuzi ili bilo gdje drugdje. Skepti­ cizam je još uvijek povjesničarevo najvažnije oružje protiv neistine i nepromišljenosti... To je tipična izjava znanstvenika koji se po svaku cijenu želi zaštititi skepsom kao svojim "najvažnijim oružjem". No, pogledajmo što je, zapravo, rekao Gibbon: Predaja kazuje kako je rimsko brodovlje u Sirakuzi bilo pretvoreno u prah pomoću Arhimedovih stakala, a pričalo se i da se sličnom smicalicom poslužio Proklo, kako bi uništio gotsko brodovlje u Konstantinopolu i zaštitio svoga dobročinitelja Anastazija od Vitalijanova smjelog pothvata. Naprava je bila postavljena na gradske zidine, a sastojala se od glatkog šesterokutnog mjedenog zrcala, te mnogo manjih poligona, koji su primali i reflektirali zrake podnevnoga sunca; tako je s udaljenosti od otprilike 600 metara bio odaslan smrtonosan oganj. Budući da o tim zapanjujućim činjenicama šuti većina vjerodostojnih povjesničara, priče vjerojatno nisu istinite, te po svemu sudeći zrcala za paljenje nisu bila upotrijebljenja prilikom napada ili obrane tih gradova. Pa ipak, zadivljujući opiti francuskoga znanstvenika [Gibbon misli na grofa Buffona] upozorili su na mogućnost postojanja takvog zrcala, pa sam skloniji taj izum pripisati najglasovitijem drevnom matematičaru [tj. Arhimedu], nego ga smatrati proizvodom mašte kakvog dokonog redovnika ili sofista. [Drugim riječima, Gibbon smatra kako je zrcalo za paljenje Arhimedov izum, a ne izmišljotina nekog kasnijeg povjesničara.] ... Iako nije znao za Tetesa [povjesničara koji je opisao Arhimedovo zrcalo za paljenje] kao ni za Antemija [koji je u 6. stoljeću konstruirao takva zrcala], veliki je Buffon zamislio i napravio niz zrcala za

paljenje, pomoću kojih je mogao zapaliti debele daske s udaljenosti od 600 metara ... Kakva je sve čuda mogao izvesti da je imao na raspolaganju kraljevska sredstva i jako sunce Konstantinopola ili Sirakuze! Iz gornjeg citata vidljivo je da je Gibbon izjednačio stakla sa zrcalima. Očito o optici nije znao gotovo ništa, naime, nije razlikovao leću od zrcala. Uporno je tvrdio da prilikom napada ili obrane Sirakuze nisu bila korištena stakla za paljenje, da bi zatim prihvatio mogućnost kako je Arhimed izumio zrcalo za paljenje. No, što je Arhimed učinio sa svojim zrcalom? Misli li Gibbon da ga je držao u ormaru? Naime, Gibbon posve zanemaruje važan dokaz koji daje Antemije, te se umjesto toga zabavlja smicalicama kojima se služio Antemije da bi se oslobodio dosadnih susjeda; jednom je prilikom Antemije privremeno oslijepio skupinu ljudi jakim reflektirajućim zrcalima. No, ne bismo smjeli Gibbona uzimati ozbiljno u pitanjima vezanima za optiku o kojoj ne zna baš ništa. Međutim, jednako je netočno tvrditi da Gibbon nije dopuštao mogućnost postojanja Arhimedova zrcala, jer su njegove izjave krajnje protuslovne. Mogu zaključiti samo da je Gibbon bio veoma zbu­ njen, te da, poput mnogih drugih kada je riječ o toj temi, jednostavno nije znao o čemu govori. To se može reći i za neke druge znanstvenike. Bacite li klasičara u more znanstvenih rasprava, on će posve sigurno potonuti poput kamena. Najbolje bi bilo odmah skrenuti pozornost na značajan dokaz sačuvan u zapisu bizantskog znanstvenog genija Antemija iz Trala, koji je umro 534. godine. Antemije je prvi opisao jednostavnu metodu crtanja elipse omatanjem niti oko dvije igle i držanjem olovke nasuprot petlji. Svatko tko posjeti Istanbul odmah postaje svjestan veličine Antemijeva genija, jer upravo je on za cara Justinijana sagradio crkvu sv. Sofije današnju džamiju - uvrstivši se tako među najglasovitije graditelje u povijesti čovječanstva. Ali, Antemije je bio mnogo više od toga. Široko obrazovan, bio je istinski "renesansni čovjek" čija je misao sezala daleko ispred njegova vremena. A slučaj je htio da upravo on bude značajan za našu priču. Naime, među malobrojnim sačuvanim fragmentima njegovih zapisa, nalaze se i dijelovi njegove glasovite knjige O mehaničkim paradoksima, koji sadrže potpune opise zrcala za paljenje prema Arhimedovim načelima, no umnogome poboljšanima. Zapravo, Antemijevo zrcalo za paljenje mogli bismo opisati kao "oružje druge generacije".

Međutim, prije nego se pozabavimo Antemijevim zrcalom za paljenje, želio bih na trenutak skrenuti pozornost na još jedan njegov optički izum - konstantan izvor svjetlosti. U jednom od sačuvanih fragmenata, Antemije iznosi sljedeće: Zraka svjetlosti mora padati u određenu točku, bez skretanja, u svakom trenutku i u svako godišnje doba. [Naravno, misli danju.] Nemam namjeru iznositi pojedinosti Antemijevih geometrijskih koncepcija o uporabi zrcala kao sredstava za postizanje toga cilja, budući da su one posve tehničke i od posrednog značenja za našu temu. Spominjem to u vezi s problemom s kojim su se zasigurno susreli drevni Egipćani dok su razmatrali kako osvijetliti unutrašnjost grobnica i piramida koje su ukrasili i izrezbarili. Jer, mnogi su se pitali - kako su Egipćani mogli vidjeti ono što su radili?

SLIKA 23. Antemije iz Trala (umro 534. god.) nije bio samo znanstvenik i matematičar koji je prema Arhimedovim načelima konstruirao učinkovita zrcala za paljenje. On je bio i glavni arhitekt veličanstvene bizantske katedrale sv. Sofije, koju ovdje prikazuje rezbarija iz 19. stoljeća. Ta je građevina poslije pretvorena u džamiju, te je jedna od najvećih turskih turističkih atrakcija. Antemijeve knjige i zrcala za paljenje za nas su izgubljeni, ali njegova građevina još uvijek stoji.

Ništa nam ne govori da su koristili baklje. Dok sam zajedno sa skupinom turista obilazio egipatske piramide, naša je voditeljica izjavila kako se za osvjetljavanje grobnica rabila posebna vrsta voska koji prilikom izgaranja nije ostavljao dim. Možda je doista bilo tako. No, pitanje je bi li taj vosak bio dovoljan da osvijetli slikanje u grobnicama. Egipatski su umjetnici zasi­ gurno svjetlost dobivali pomoću sustava zrcala. Veoma je zanimljivo, stoga, da se Antemije pozabavio ključnim pro­ blemom vezanim za takav sustav zrcala. Budući da tijekom dana sunce mijenja položaj na nebu, kolektor sunčeve svjetlosti netko je morao neprestano pomicati. Što se Egipćana tiče, pretpostavit ćemo da su se osla­ njali na ručno namještanje. No, moguće je da taj problem dugo nije riješen, te da je Antemije pokušao djelotvorno riješiti osvjetljavanje egipatskih grob­ nica. Mnogi su pisci nagađali o mogućnosti da su Egipćani rabili zrcala. No, neki su isticali problem osvjetljavanja zamršenih hodnika za što bi doista bio potreban velik broj reflektirajućih površina, posebice imamo li na umu da su i te mračne podzemne prostorije također oslikane. Ta je činjenica doista zagonetna, te sam uvjeren kako odgovor na to pitanje nije nimalo jednostavan. Međutim, imao sam priliku osobno prisustvovati zanimljivom i bizarnom slučaju kada su za refleksiju slika bila korištena zrcala, pri čemu je udaljenost bila nezamislivo velika. Shvatio sam to kao upozorenje, i uvidio kako neke pojave smatramo nemogućima samo zato što ih nitko nikada nije pokušao izvesti. Ukratko ću opisati to neobično iskustvo. Daleka rođakinja moje supruge bila je pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina vjerojatno vodeći londonski ekscentrik. Njezino je ime bilo Selina, Kay-Shuttlewoth, općenito poznata kao "gospođa Shuttleworth". Mi smo je zvali "Shuttie". Bila je to tragična ličnost, koju je duševna patnja otjerala u ludilo. Njezin je suprug poginuo u Prvom svjetskom ratu, a dva je sina izgubila u Drugom. Jedan od njezinih sinova bio je strastveni skupljač zrakoplova - pravih zrakoplova, ne modela! Shuttie je Britaniji darovala glasovitu zbirku Shuttleworth, koju svake godine posjeti golem broj turista. Izgubivši svoje voljene, Shuttie je izgubila i razum. Živjela je u golemoj kući u Clareville Groveu u Londonu, kojoj je dodijelila broj 999, iako u Clarevelle Groveu postoji samo dvadesetak kuća. Svoj je dom nazvala Kućom sinova Božjih, u spomen na svoju mrtvu djecu. Iako je za sebe tvrdila da je budistica, Shuttie je posjedovala nešto što bih mogao opisati kao biblijski fetiš. Od šarenih omota koje je skinula sa slatkiša, veoma je vješto izradila goleme slike sa scenama iz Belšazarove gozbe. Bile su to doista zapanjujuće kreacije, od kojih su mnoge bile osvijetljene obojanim neonskim božičnim svjetiljkama.

Iznad kamina na prvom katu (koji se u Americi naziva drugim katom), Shuttie je izvjesila Monetovu sliku Gornjeg i Donjeg doma Engleskog parlamenta, koja ih je prikazivala u večernjoj izmaglici. Jednog dana, dok smo se divili njezinim biblijskim scenama, iz pristojnosti sam je upitao je li i ta slika bila njezino djelo. Nehajno je odmahnula rukom, rekavši: "Ma ne, to je Monet." Shuttie nikada nije zaključavala ulazna vrata svoje kuće. Da je netko znao za njezina Moneta, vjerojatno bi ga bez poteškoća ukrao iz sobe na katu. Zapravo, vrata su često bila širom otvorena, u što smo se i sami uvje­ rili kada smo jednom prilikom došli k Shuttie na čaj. Obilazili smo pros­ torije, dozivajući je, ali nije bilo odgovora. Čuli smo samo krikove njezinih kraljevskih jakobinskih golubova, bujnoga perja oko vratova, koji se glasaju kao da umiru stravičnom smrću. Bile su to veoma neobične ptice, koje su se neprestano šepirile i svojim izgledom neodoljivo podsjećale na kraljicu Elizabetu I. Shuttie se konačno pojavila. Izvijestila nas je kako je pozorno motrila svaki naš pokret. Otkrila je da se često zabavlja sjedeći na vrhu kuće odakle motri vrata i prizemlje pomoću složenog sustava zrcala. Zatim nas je povela gore, te sam uspinjući se stubama uspio vidjeti golemo uokvireno obiteljsko stablo, koje ju je prikazivalo kao tobožnju izravnu potomkinju proroka Abrahama, preko njezina djeda grofa od Bradforda. (Običavala nam je pokazivati albume njegove supruge. "Pogledajte", znala je reći, "ovo je mala vodena boja perzijskoga šaha, koji je osamdesetih godina prošlog stoljeća posjetio moga djeda i baku. A evo i jedne Disraelieve slike. On je bio prisan prijatelj moje bake.") Nismo imali priliku razgledati albume Abrahamove supruge koje je, bili smo uvjereni, također posjedovala. Nikada nismo vidjeli niti zamišljali nešto slično Shuttieinom sustavu zrcala. Posve nas je zapanjilo kako su se jasno mogle vidjeti slike nekoliko puta reflektirane pomoću osam zrcala, iako je osvjetljenje bilo prilično slabo. Zapitao sam se tko bi, osim Shuttie koja je bila pomalo luckasta, uložio toliki trud u konstruiranje složenog sustava zrcala? I tko bi pomislio da su zrcala tako djelotvorna! Neka ova priča posluži kao primjer onima koji misle da drevni Egipćani nisu na sličan način osvjetljavali svoje grobnice. Ostavimo sada reflektirajuća zrcala i vratimo se zrcalima za paljenje. Ponajprije valja znati da se pomoću zrcala za paljenje ne može zapaliti nešto što se ne nalazi u istom smjeru kao i sunce. Stoga je Arhimed, kada je želio zapaliti rimsko brodovlje u luci Sirakuze, to mogao učiniti samo kada su se i brodovi i sunce nalazili zapadno ili istočno od njega. Inače u svojim zrcalima nije mogao skupiti sunčevu svjetlost.

Na tu je činjenicu prvi upozorio Antemije, koji je proučavao Arhimedovo djelo i na temelju toga konstruirao vlastiti sustav zrcala. Relevantan fragment Antemijeva teksta pod naslovom O mehaničkim paradoksima započinje sljedećim pitanjem: Kako ćemo izazvati vatru pomoću sunčevih zraka u određenom položaju, s udaljenosti koja nije manja od dosega odapete strijele?" Antemije je ponudio opširan odgovor na to pitanje, iako ćemo ovdje izostaviti geometrijske pojedinosti: Prema onima koji su opisivali konstrukciju takozvanih zrcala za paljenje, takav opit nije bilo moguće izvesti. [To je zanimljiv dokaz o postojanju brojnih, sada izgubljenih, rasprava o toj temi.] Naime, prilikom zapaljenja zrcala su uvijek bila okrenuta prema suncu. Iz toga slijedi da nije moguće izvesti rečeni opit pomoću zrcala za paljenje ako ono nije usmjereno prema sunčevim zrakama, nego je nagnuto na jednu stranu ili se čak nalazi iza sunčevih zraka. Nadalje, stari učenjaci ističu da potrebna udaljenost od točke zapaljenja zahtijeva toliko golemo zrcalo za paljenje, da provedba opita i samom tom činjenicom smjesta propada. No, budući da predaja jednodušno pripisuje Arhimedu spaljivanje neprijateljskoga brodovlja pomoću sunčevih zraka, razumno je pretpostaviti da je navedeni problem rješiv. To smo pitanje podrobno raščlanili, te ćemo objasniti način rada odnosne naprave, uz pretpostavku da su za izvođenje opita ispunjeni određeni preduvjeti... [Ovdje ćemo izostaviti geometrijsku analizu.] ... Vidimo, dakle, da bez obzira na to u kojemu se položaju ili smjeru u odnosu na sunčeve zrake nalazi točka [grčko slovo gama], zrcalo će uvijek reflektirati zrake prema istoj točki. Budući da se zapaljenje pomoću zrcala postiže dovođenjem sunčevih zraka do jedne i iste točke, prirodno je da se s dostizanjem velike topline postigne zapaljenje. Tako će i zrak u blizini kakvoga požara biti do određenog stupnja zagrijan. Međutim, dovedemo li sunčeve zrake u središnji položaj, one će prouzročiti vatru. Pogledajmo sada što bi se dogodilo da do točke koja se nalazi na rečenoj udaljenosti [odnosno, na udaljenosti odapete strijele] dove­ demo druge, različite zrake, s glatkih, ravnih zrcala, tako da zrake koncentrirane u jednoj točki izazovu zapaljenje. Taj opit može učiniti

nekoliko ljudi, koji će držati zrcala u određenom položaju i usmjeriti ih prema točki gama. Kako ne bismo morali tražiti pomoć od velikog broja ljudi - a ustanovili smo da zapaljenje mogu potaknuti najmanje 24 refleksije - razvili smo sljedeću metodu.12 Došavši do rješenja koje je uključivalo 24 čovjeka koji usmjeravaju zrcala prema istoj točki [slično metodi kojom se sedamdesetih godina poslužio Sakas, iako on nikada nije čuo za Antemija], Antemije je otišao još dalje, domislivši se napravi koja bi zamijenila 24 čovjeka. Zanimljivo je da Antemije spominje "najmanje 24 refleksije", jer to znači da je učinio brojne opite, povećavajući broj ljudi, dok konačno nije stigao do dvadesetčetvorice. Nužno je imati na umu da Antemije, graditelj jedne od najveličanstvenijih građevina u povijesti, nije ostao samo na riječima. Iz njegovih komentara možemo zaključiti da je, pokušavajući ponoviti Arhimedov pothvat, utrošio mnogo vremena i novca (U njegovo su doba 24 zrcala morala biti skupa!). Evo što Antemije kaže o svom alternativnom izumu, koji za držanje zrcala nije zahtijevao ljude: Uzmimo ravni heksagonalni reflektor i druge slične reflek­ tore pridružene prvom i povezane s njim ravnim crtama od kojih svaki ima nešto manji promjer, te se može pričvrstiti na te ravne crte pomoću kožnih vrpci ili utora. Postavimo li zrcala na istu ravninu kao i središnje, svako će pridruženo zrcalo reflektirati svjetlost u istom smjeru. Ostavimo li, međutim, središnje zrcalo u tom položaju, te nagnemo prema njemu zrcala koja ga okružuju, odmah ćemo ustanoviti kako se zrake koje reflektiraju ta zrcala usmjeravaju prema središtu prvoga zrcala. Poredamo li, pak, oko tih zrcala druga, tako da ih nagnemo prema središnjem, a zatim skupimo zrake u istoj točki na način koji smo opisali, buknut će plamen u danom položaju. Vatra će se lakše izazvati pomoću četiri ili pet, pa čak i sedam zrcala, koja su jedno od drugoga udaljena razmjerno njihovoj udaljenosti od točke zapaljenja, tako da se sunčeve zrake međusobno sijeku, proizvodeći veću toplinu. Naime, kada se zrcala nalaze na jednome mjestu, reflektirane se zrake sijeku pod veoma oštrim kutovima, tako da je gotovo čitav prostor koji okružuje os zagrijan, te se konačno zapali. Zapaljenje se, stoga, ne događa samo oko jedne zadane točke. Također, neprijatelja je moguće zaslijepiti istim ravnim zrcalima. Naime, kada se neprijatelj približava, on ne može vidjeti

svoje protivnike koji posjeduju ravna zrcala pričvršćena na gornjem dijelu ili na unutarnjoj strani svojih štitova. Sunčeve se zrake na opisan način reflektiraju pred neprijateljevim očima, te ga je lako pobijediti. Zapaljenje na određenoj udaljenosti moguće je, stoga, postići pomoću zrcala ili reflektora, kao i drugim opisanim metodama. Doista, oni koji znaju za pothvat božanskoga Arhimeda, spominju da je on izazvao vatru ne pomoću jednog, nego nekoliko zrcala. Držim da zapaljenje na tako velikoj udaljenosti i nije moguće potaknuti na drugi način. Na temelju rečenog, možemo sa sigurnošću zaključiti da je briljantni Ante­ mije bio prvi čovjek koji je ponovio Arhimedov pothvat. Dvojbeno je da je itko u tome uspio u razdoblju od osam stoljeća, koliko je proteklo između Arhimedova i Antemijeva doba. Za razliku od Rogera Bacona, koji je živio u srednjem vijeku, za Antemijeve je suvremenike Arhimed pripadao mnogo daljoj prošlosti, što samo potvrđuje Antemijev genij. No, većina je njegovih zapisa za nas zauvijek izgubljena, na veliku štetu za povijest znanosti. Poslije Antemija, zrcala za paljenje koja su se mogla upotrijebiti u ratu, u Konstantinopolu više nisu bila tajnom. Antemije je bio glasovita ličnost, a njegovi su zadivljujući opiti vjerojatno bili naširoko poznati, barem u određenim krugovima. Svoje je zaključke Antemije objavio, i tako ih učinio dostupnima svim zainteresiranim učenjacima. Naravno, mogli su se poslužiti i mnogobrojnim drugim raspravama, koje nažalost nisu sačuvane. Među njima je bilo i djelo O zrcalima za paljenje (Peri Pyreion), učenjaka Diokla, koji je živio oko 200. god. pr. Kr., ne tako dugo poslije Arhimeda. Njegovo je djelo sačuvano samo u lošem arapskom prijevodu koji je, pak, preveden na engleski, i u dva poduža izvatka na grčkom, u djelu Eutocija, Antemi­ jeva starijeg suvremenika (rođenog oko 480. god. u Aškelonu u Palestini). Eutocij je napisao tri komentara o Arhimedovim pothvatima, a vjerojatno je potaknuo Antemijevo zanimanje za tu temu. Devetnaest godina prije Antemijeve smrti 515., njegov je učitelj Proklo navodno pomoću zrcala za paljenje uništio Vitalijanovo brodovlje koje je opsjedalo Konstantinopol. To je zabilježio Ivan Zonaras, bizantski povjesničar iz 12. stoljeća (Epitom povijesti, I,14). Zonaras izvještava kako je Proklo "s površine reflekcijskih zrcala odaslao plamen koji je neprija­ teljsko brodovlje pretvorio u prah". Čini se da je za svoj pothvat Proklo potražio pomoć velikog broja ljudi koji su držali zrcala, te da se nije poslužio jednom napravom poput one koju je zamislio Antemije. Budući da se to

dogodilo za Antemijeva života, a Proklo je bio njegov učitelj, vrlo je vjero­ jatno da je taj pothvat bio rezultat njihovih zajedničkih napora. Jednako je moguće da su se upravo na to postignuće odnosili Antemijevi opiti koji su pokazali kako će za držanje zrcala i uspješno izvođenje pothvata biti potrebna najmanje 24 čovjeka. Iako su neki pisci posve neutemeljeno optuživali Zonarasa da je krivotvorio priču o Proklu, nema razloga sumnjati u vjerodostojnost njegova izvješća. Naime, jasne dokaze o tome nalazimo u sačuvanom Antemijevu tekstu, u kojemu se opisuje ista metoda za koju Zonaras kaže da ju je u isto vrijeme i u istom gradu primijenio Proklo. Sačuvan je još jedan zapis o uporabi zrcala za paljenje kao drevnog bojnog sredstva, koji potječe s drugoga kraja Sredozemlja, točnije s atlantske obale Španjolske. U ovom slučaju zrcala za paljenje montirala su se na brodove i koristila protiv neprijateljskih plovila! Tu nevjerojatnu činjenicu ne spominje ni jedan izvor o zrcalima za paljenje, te se čini da sam prvi koji se njome pozabavio u tom kontekstu. Spomenuto izvješće nalazimo u Makrobija, latinskoga pisca iz 4./5. stoljeća. S njime smo se već upoznali, kao i s njegovim djelom Saturnalije, u kojemu opisuje optičke naprave za povećavanje. U istom djelu (I. knjiga, 20. poglavlje), u raspravi o Suncu, Makrobije navodi podatak koji, kako se čini, osim njega nije sačuvao ni jedan drevni izvor: Nadalje, brojni i složeni egipatski religiozni obredi govore o mnogo­ strukim moćima boga i upućuju na Herakla kao na Sunce "koje je u svemu i kroz sve". Još jedan, i to ne labav dokaz za to izjednačavanje, jest događaj koji se zbio u drugoj zemlji. Kada je Teron, španjolski kralj, do ludila obuzet željom da osvoji Heraklov hram [u Gadesu, današnjem Cadizu], odaslao svoje brodovlje, mor­ narica Gadesa isplovila mu je ususret. Ishod bitke još nije bio poznat kad se kraljevo brodovlje počelo povlačiti, iznenada zahvaćeno vatrom koja ga je i uništila. Nekolicina preživjelih iz neprijateljske vojske koji su bili odvedeni u zarobljeništvo, pričali su da su vidjeli lavove na pramcima brodova iz Gadesa, te da je iznenada njihovo vlastito brodovlje zahvatio plamen izazvan zrcalima, poput onih koje vidimo na prikazima Sunca. Moram priznati da nisam siguran u identitet toga Terona, španjolskog kralja. To nije mogao biti Teron, silnik iz Akrage na Siciliji, koji je vladao između 488. i 472. god. pr. Kr. Budući da je tako zagonetan, i da ga povijesni izvori uopće ne spominju, nisam u mogućnosti datirati događaj o kojemu

izvješćuje Makrobije. Sam grad Gades [Cadiz] bio je kolonija Feničana iz Tira. Budući da su, prema ovom izvješću, stanovnici Gadesa posjedovali mala ali učinkovita zrcala za paljenje, koja su postavljali na pramce svojih ratnih brodova, čini se kako ovdje imamo dokaz o tajnom oružju, koji bi mogao objasniti kako je taj narod uspio tako dugo zadržati prevlast na moru. U Dodatku II spomenuo s Leća iskopana u Tiru ("leća iz Tira") , je jedini meni poznat dokaz o tamošnjoj drevnoj optičkoj tehnologiji. No, trebamo imati na umu da su Kartažani bili Feničani, a u IV. poglavlju imali smo priliku doznati o dokazima o njihovoj nadmoćnoj optičkoj tehnologiji, kako u obliku brojnih leća pronađenih u Kartagi, tako i u obliku zapisa u kojima se opisuju kartaški teleskopi. Stoga nas ne treba čuditi da su njihovi sunarodnjaci iz Gadesa usavršili zrcala za paljenje i prilagodili ih vojnoj svrsi. Rekao bih da se gore opisani događaj zbio poslije Arhimedova doba, jer bismo inače morali razmotriti teoriju o nekom starijem izumitelju. No, neka nam netko bolje upućen u ranu povijest Španjolske kaže tko je bio kralj Teron i kada je živio. Drevna zrcala za paljenje bila su jednaka nepoznanica za moderne pisce kao i za bizantske i kasnije europske učenjake. To je zaista velika šteta, a skeptici su se ludo zabavljali odbacujući Arhimedova i Proklova izvješća. Budući da su kasniji povjesničari obično raspravljali o obojici učenjaka istodobno, bilo je lako ubiti dvije muhe jednim udarcem, ili su neki tako mislili. (To je mnogo lakše učiniti s Antemijevim djelom, jer u njegovu slučaju ne postoji tako uvjerljiv dokazni materijal koji bi se suprot­ stavljao općeprihvaćenom gledištu.) No, da je potpuno odvojeno Makrobijevo izvješće već prije potaknulo nečiju znatiželju, ono bi zahtijevalo zaista mnogo objašnjavanja. Osim onih koje smo do sada naveli, nije sačuvano ni jedno izvješće o uporabi zrcala za paljenje u vojne svrhe. Da se ponovno probudi zanimanje za Arhimedovo i Proklovo djelo, valjalo je pričekati još nekoliko stoljeća. Prvi pisac na kojega sam naišao bio je bizantski filozof Psellos, rođen 1018. godine. On je proučavao djela Arhimeda i Herona iz Aleksandrije (1. st. po Kr.), a vjerojatno i Antemija, te je čak proveo i neke opite. Među ostalim, 17 Psellos je "pokazao kako se zrcalo može upotrijebiti kao staklo za paljenje". Budući da su njegovi opiti bili krajnje ambiciozni, vrlo je vjerojatno da je uspio ponoviti Antemijeve i Proklove pothvate, iako njegovi pokusi nisu bili i praktično primijenjeni u vojne svrhe. U 12. stoljeću tri su učenjaka zabilježila podatak o Arhimedovu zrcalu za paljenje, koji su pronašli u starim knjigama. Bili su to Ivan Zonaras, Ivan Ceces i Eustahije. Zonaras je o Arhimedu napisao:

Okrećući zrcalo prema suncu, on je na njemu koncentrirao sunčevu zraku; zahvaljujući debljini i glatkoći zrcala, zapalio je zrak sunčevom zrakom i izazvao veliku vatru koju je potom usmjerio prema usid­ renim brodovima. Našavši se vatri na putu, svi su brodovi bili uništeni. Ceces piše: Kada se Marcelin povukao (naime, kada je povukao svoje brodov­ lje) do dosega odapete strijele (udaljenost Marcelinova brodovlja od gradskih zidina odgovarala je udaljenosti odapete strijele), starac (Arhimed) je konstruirao vrstu šesterokutnog zrcala, a na udaljenosti razmjernoj veličini toga zrcala postavio je slična mala zrcala s četiri kraja, koja su se pomicala pomoću karika i šarki, dok je staklo (odnosno, zrcalo) učinio središtem sunčevih zraka - njegove pod­ nevne zrake, bilo ljeti ili usred zime. Kada su se zrake reflektirale na tom zrcalu, brodovlje koje se nalazilo na udaljenosti odapete strijele, zahvatio je strašan plamen i pretvorio ih u pepeo. Pomoću te naprave starac je pobijedio Marcelina. Ceces navodi kako je za izvješća o Arhimedovim zrcalima za paljenje konzultirao djela Diona Kasija (2. st.), Diodora Sicilskog (povjesničara iz 1. st. pr. Kr., rodom iz Sicilije, Arhimedove domovine, autora izgublje­ nog Života Arhimedova), Antemija, Herona iz Aleksandnje (matematičara i izumitelja iz 1. stoljeća, također autora knjiga o zrcalima i cijevima za gledanje), Filona Bizantskog (učenjaka s kraja 3. st. pr. Kr. i Arhimedova suvremenika; taj Cecesov izvor vjerojatno je bio od ključnog značaja, jer potječe iz Arhimedova doba; poznato nam je također da se Heron poslužio Filonovim djelima kao svojim izvorima), te Papusa iz Aleksandnje (znan­ stvenika i matematičara iz 4. stoljeća, koji je pisao o Arhimedu, te, među ostalim, i o optici). Treći bizantski pisac iz 12. stoljeća, koji je također pisao o Arhimedovu zrcalu za paljenje, bio je Eustahije, metropolit Tesalonike, koji je umro 1195. Svi su njegovi zapisi nastali prije 1175., budući da je posljednjih dvadeset godina svoga života posvetio crkvenim dužnostima. Eustahijevi se komentari pojavljuju u prilično neobičnom kontekstu, naime u Komentarima Ilijadi (str. 118. baselskoga izdanja iz 1558.) napisao je: "Pomoću katoptričke naprave [odnosno, sustava zrcala] Arhimed je spalio rimsko brodovlje s udaljenosti odapete strijele."

Međutim, davno prije Zonarasa, Cecesa i Eustahija, o istoj je temi pisao glasoviti arapski pisac kojeg ovdje zovemo Alhazen, no čije arapsko ime glasi Ibn al-Haitham ili, punim imenom, Abu 'Ali ibn al-Hasan ibn alHaitham. Rođen je oko 965. godine u Basri, no većinu je života proveo u Egiptu i umro u Kairu oko 1039. Njegovo slavno djelo o optici nosi naslov Kitab al-manazir (Knjiga o optici). Godine 1572. na latinskom ju je objavio Federico Risner/Risnero, a veličanstven opis spaljivanja rimske flote u Sirakuzi pomoću Arhimedova sustava zrcala, može se vidjeti na slici 24. (Umjetnik ne poznaje optiku tako dobro kao autor, te prikazuje sunce pod neprihvatljivim kutom, no njegovo je pravo da se izrazi kako želi.) Još jedan prikaz Arhimedova pothvata, ovaj put pomoću jedinstvene divovske refrakcijske leće, objavljen je 1646., te se može vidjeti na slici 26. Latinski prijevodi Alhazenove Optike bili su u optjecaju stoljećima prije negoli je Risnero konačno objavio to djelo, koje je u 13. stoljeću učinilo presudan utjecaj na Rogera Bacona. Alhazenova rasprava o Arhimedu vjero­ jatno je bila jedan od izvora nadahnuća za Bacona (1214.-1292.), koji je kon­ struirao vlastito zrcalo za paljenje. Već smo govorili kako je upravo zbog svoga teleskopa, Bacon bio optužen za herezu i crnu magiju, stoga su pojedi­ nosti o njegovim zrcalima za paljenje - za Baconove progonitelje nedvoj­ beno još jedne vražje naprave - u velikoj mjeri nepoznate. Ne znamo kada je izgubljeno Arhimedovo djelo Catoptrica (O zrcalima), no čini se da se to dogodilo veoma davno, budući da u doba Alhazena, Bizantinaca i Rogera Bacona više nije bilo dostupno. Možda nije postojalo ni za Antemijeva života, iako činjenicu da se ne spominje u sačuvanim fragmen­ tima njegova djela ne možemo uzeti kao dokaz. Još jedan glasoviti optičar i Baconov suvremenik bio je Poljak Witelo, izvan granica Poljske i Njemačke poznat kao Vitelo ili Vitello. Rođen je između 1220. i 1230. u miješanoj turingiško-poljskoj obitelji, a živio je u Poljskoj. 0 njemu nije nam poznato mnogo. Njegovo djelo Optika, na latin­ skom jeziku, objavljeno je u deset knjiga, od kojih se deveta bavi zrcalima za paljenje. Knjigu je, kao što smo već rekli, 1572. objavio Risner, zajedno s Alhazenovim djelom. Za razliku od Alhazenove Optike, koja sadrži 288 stranica, Witelova Optika napisana je čak na 474 stranice. Čini se da o Witelu postoji samo jedna knjiga, koju je 1906. napisao njemački znan­ stvenik Baeumker. On ističe da je Witelo bio nadahnut teologijom svjet­ losti, te da je bio duboko prožet gnostičkim i neoplatoničkim koncepcijama o svjetlosti kao o izvoru prostora i tvari. To ga je očito potaknulo da razvije stručnost u optičkoj znanosti. Geometriju optike usavršio je do veoma visokog stupnja, postavivši 137 aksioma optičke znanosti.

SLIKA 24. Maštovit prikaz uništenja rimske flote u Sirakuzi na Siciliji pomoću Arhimedovih zrcala za paljenje. Ovaj je bakrorez bio objavljen 1572. na naslovnoj stranici goleme knjige koja je sadržavala latinski prijevod Optike, arapskoga učenjaka iz 10. stoljeća, kojega je Zapad poznavao pod imenom Alhazen, te Optiku Vitella, poljskoga učenjaka iz 13. stoljeća. U pozadini je prikazan optički fenomen duge. Naprijed stoji čovjek i demonstrira lom zraka svjetlosti u vodi - njegove su noge malo zakrivljene. Pokraj njega dragi se lik promatra u zrcalu koje njegovo lice prikazuje na drugome mjestu. Slonovi vjerojatno simboliziraju trajno sjećanje na taj događaj. (Iz Alhazen, Opticae Thesaurus, s Vitellionis Thurinopoloni Opticae libri decern, uredio Federico Risner, Bazel, 1572.) Poslije propasti Bizanta, kao posljedice turskog osvajanja Konstantinopola, neki bizantski učenjaci potražili su utočište u Firenci, gdje su ih Medicijevci dočekali s dobrodošlicom. Ti su Bizantinci, poput Gemistosa Pletona, često sa sobom donosili kovčege pune grčkih rukopisa, ne bi li tako osigurali gostoprimstvo, a Medicijevci su za takve stvari uvijek bili spremni dobro platiti. Ponovno otkriće grčkih predaja posve je preobrazilo latinsku

kulturu i iznjedrilo novo razdoblje u europskoj povijesti, koje danas nazi­ vamo renesansom. U mnoštvu rukopisa tako spašenih od propasti nalazili su se i zapisi o Arhimedu, uključujući i neke koji su danas izgubljeni. Primjerice, poznato nam je da je bizantski učenjak Leon Filozof (oko 790.-oko 869.) posjedovao Arhimedov rukopis, koji je, prije nego mu se izgubio svaki trag, dospio do Firence. Prema riječima N. G. Wilsona: "Rukopis je možda preživio sve do renesanse, te se vjerojatno radilo o veoma starom kodeksu, koji je prepisivačima iz toga doba zadavao velike poteškoće zbog svoga arhaičnog stila i brojnih skraćenica." Najstariji Arhimedovi rukopisi zadavali bi poteškoće čak i prepisivačima iz njegova doba, jer je Arhimed pisao na dorskom narječju, stoga ih je bilo nužno prevesti na atičko narječje, kojim se služila većina učenjaka drevne Grčke. Zapravo, u 6. stoljeću, više od 800 godina poslije Arhimedove smrti, u Konstantinopolu je još uvijek postojao Arhimedov rukopis napisan na izvornom sicilskom dorskom narječju! Pronašao ga je izvanredno uporan i poduzetan matematičar i učenjak Eutocije iz Aškelona, najpoznatiji po svojim komentarima uz djelo Stožasti presjeci Apolonija iz Perga, čije je rukopise također nastojao sačuvati. Bio je poznat i po komentarima Almagestu, astronomskom djelu Klaudija Ptolemeja. Eutocije je bio Antemijev prijatelj, te mu je posvetio svoj Komentar Apoloniju. Taj je podatak zanim­ ljiv u kontekstu Antemijeva pokušaja da ponovi Arhimedov pothvat sa zrcalima za paljenje, budući da je tada u Konstantinopolu očito djelovala skupina učenjaka koji su željeli sačuvati postojeća Arhimedova djela i njegove izume. Toj su skupini pripadali Izidor iz Mileta, koji je s Antemijem radio na izgradnji Sv. Sofije, Proklo, učenjak koji je spalio brodovlje u Konstantinopolskoj luci, Eutocije i sam Antemije. Svi odreda bili su izvanredni učenjaci i matematičari. Čini se da se o skupini bizantskih znanstvenika do sada nije govorilo u tom smislu. Bilo bi veoma teško ući u trag svim raspravama o zrcalima za paljenje koje su bile napisane tijekom 15. stoljeća. No, stigavši do 1550., ponovno sam naišao na nešto veoma zanimljivo. Bila je to godina u kojoj je briljantni renesansni genij, Girolamo Cardano (1501.-1576.) [također poznat pod latinskim imenom Hieronymus Cardanus, te engleskim Jerome Cardan] objavio svoju glasovitu knjigu De Subtilitate (O finoći). Ona, među bezbroj drugih tema iz te zapanjujuće bogate enciklopedije, sadrži i rasprave o zrcalima za paljenje, nadahnute Arhimedovim djelima. Možemo reći da su upravo s Cardanovim djelom Arhimedova zrcala za paljenje ušla u glavnu struju "modernog" znanstvenog diskursa.

U djelu De Subtilitate, točnije u IV. knjizi pod naslovom "De Luce & Lumine" (što, prema njegovoj definiciji valja protumačiti kao: "O izvoru svjetlosti i zrakama svjetlosti koje iz njega izlaze"), Cardano raspravlja o mnogim optičkim pojavama, uključujući leće i zrcala. Na str. 105. prvoga izdanja (1550.), opisuje tri različita načina izazivanja vatre pomoću zrcala, navodeći i Arhimedov pothvat. Na 106. stranici on spominje "zrcalo koje spaljuje udaljene brodove." Nadalje, navodi izvješće koje je sačuvao Galen i povezuje ga s načelom paraboličkih zrcala o kojima je upravo govorio, poprativši svoju raspravu dijagramom. Kako je Cardano, koji se, među ostalim, bavio i medicinom, dobro proučio Galenova djela, morao je naići na Galenovo izvješće o Arhimedovu zrcalu za paljenje - Cardanu vjerojatno nije promaknula ni jedna Galenova rečenica. Budući da ne navodi druge drevne izvore o Arhimedovu zrcalu za paljenje, možemo zaključiti kako mu oni nisu bili poznati. Nije trebalo dugo čekati pojavljivanje još jednoga djela u kojemu se spominje Arhimedov pothvat. Već sljedeće godine, 1551., glasoviti matematičar Robert Recorde (Record), izumitelj znaka jednakosti "=", poza­ bavio se tom temom u svojoj knjizi The Path-way to Knowledg, Containing the First Principles of Geometrie (Put do znanja i prva načela geometrije). Uzdižući geometriju iznad svih znanosti, Recorde ističe njezinu korisnost u ratu: A što se tiče njezine uporabe u ratu, držim da o tome dovoljno govore Vegecijeve, a potom i Vasturijeve pohvale geometriji i njezinoj primjeni u ratu. No, njihove su riječi beznačajne u usporedbi s Arhimedovim divljenja vrijednim djelima utemeljenima na geometriji, koja su poslužila za obranu njegove domovine... pomoću znanosti o perspektivi (koja je dio geometrije) [misli se na znanost o optici], on je u Sirakuzi napravio stakla koja su spalila neprijateljske brodove daleko od grada, što je bila izvanredna politička stvar. Sljedeće djelo koje spominje Arhimedovo zrcalo bila je Magia Naturalis (Prirodna magija), glasovitoga renesansnog učenjaka Gianbattiste della Porte -još jedna zapanjujuća enciklopedija svega čudesnog, bogatija čak od Cardanovih zbirki, iako je znanstveni krugovi uglavnom ne prihvaćaju. Prvo izdanje toga djela pojavilo se 1558. u Napulju, u doba kada je della Porta imao tek dvadesetak godina. Sam della Porta tvrdio je da je svoju enciklope­ diju počeo pisati kao petnaestogodišnjak, jer je bio čudo od djeteta.

Ponekad je potrebno reći riječ-dvije o samom tijeku istraživanja. Nisam imao priliku vidjeti prvo izdanje Portine knjige, a u Britanskoj knjižnici ne postoji ni jedan njezin primjerak. Vjerujem da u svijetu postoje samo dva ili tri primjerka. Prvo je izdanje bilo kratko (u četiri knjige), dok je prošireno izdanje, koje je Porta objavio 31 godinu poslije, 1589., sadržavalo čak 20 knjiga. Žao mi je što nisam uspio saznati spominje li Porta Arhimedovo zrcalo za paljenje u svome djelu iz 1558. No, u izdanju iz 1589. o njima je opširno pisao u 14., 15. i 17. poglavlju. Porta se nije pozabavio samo Arhimedovim zrcalom u Sirakuzi, nego je pisao i o Proklovu pothvatu u Konstantinopolu. Što je još važnije, tvrdio je kako je i sam konstruirao učinkovita zrcala za paljenje i izrazio uvjerenje da je u načelu moguće odaslati fokusiranu zraku svjetlosti do Mjeseca, i na njegovoj površini pro­ jicirati pisanu poruku! (Budući da bi se to moglo ostvariti samo danju, kada je refleksija Sunčeve svjetlosti moguća, poruka bi bila vidljiva samo stanovnicima Mjeseca.) Godine 1589. začeta je ideja o oružju sposobnom da zapali udaljene ciljeve pomoću zrcala za paljenje u smislu "smrtonosne zrake" kakvu danas poznajemo ponajprije iz znanstveno-fantastičnih priča, a potom iz Pentagonovih istraživanja. Budući povjesničari koji će pisati o razvoju laserskoga oružja, morali bi navesti taj, za sada najstariji poznati pokušaj formuliranja koncepcije o zraki sposobnoj da u koherentnom obliku stigne do Mjeseca i djeluje poput smrtonosne zrake na, kako della Porta kaže, "neizmjernoj udaljenosti, spaljujući sve što joj se nađe na putu". Valja istaknuti da je bujna mašta renesansnog učenjaka nadahnuće crpila izravno iz Arhimedovih postignuća u 3. st. pr. Kr., zahvaljujući neprekinutoj predaji čiji sam veći dio predstavio u ovoj knjizi. Koliko mi je poznato, nitko do sada nije obratio pozornost na vizionarsku della Portinu koncepciju o koherentnim zrakama svjetlosti, koje danas postoje u obliku laserskih zraka, doista sposobnih da stignu do Mjesečeve površine i posluže kao učinkovito i nadasve razorno oružje. Della Portine su opaske toliko zanimljive da ovdje navodim odlomak sadržan u engleskom prijevodu iz 1658.: Prelazim sada na zrcala za paljenje koja će, postavimo li ih nasuprot Suncu, zapaliti predmete koji se nalaze ispod njih; tu se krije najveća tajna prirode. Opisat ću što su otkrili Euklid, Ptolemej i Arhimed, kao i naše vlastite [della Portine; prevoditelj rabi kurtoaznu množinu] izume, kako bi čitatelj mogao prosuditi u kojoj su mjeri naša otkrića nadišla stara. Vatra se može zapaliti pomoću refleksije, refrakcije, te jednostavnog i složenog stakla ... Paraboličkim presjekom moguće je još učinkovitije s veće udaljenosti i u kraćem vremenu zapaliti

predmete koji se nalaze ispred (zrcala za paljenje; op. prev.): rastopit će se čak i olovo i lim. Moji prijatelji kažu da se isto može postići i s srebrom i zlatom, no (te materijale; op. prev.) uspio sam [samo] užariti. Zahvaljujući tom izumu, Arhimed je, stoji u Galenovu izvješću, zapalio rimsko brodovlje u doba kada je Marcelin opsjedao Sirakuzu. U svome djelu Život Pompilijev [della Porta misli na djelo koje danas poznajemo pod naslovom Život Numin], Plutarh kaže da je vatra koja je gorjela u Dijaninu hramu [zapravo, hramu božice Veste] zapaljena pomoću toga stakla ["staklo" ovdje valja protumačiti kao "zrcalo"]. Postavi li se, dakle, nasuprot Suncu, ... ono će ubrzo zapaliti sve zapaljive predmete ... Cardanus [Girolamo Cardano] objašnjava kako konstruirati takvo staklo ... A ako je istina da je Arhimed pomoću paraboličkog stakla [zrcala; Cardano preporučuje parabolički oblik] postavljenog na gradske zidine spalio [rimsko, op. prev.] brodovlje, udaljenost [koja odgovara dosegu oda­ pete strijele] nije mogla biti veća od deset koraka, što potvrđuju i sami autori... Grk Zonaras u trećoj knjizi svoje Povijesti piše da je Anastazije ustao protiv Tračanina Vitelija te pozvao Mizijce i Skite neka stanu uza nj; opljačkao je narod u okolici Konstantinopola, a potom opsjeo grad svojim brodovljem. Marijan mu se suprotstavio, te se zametnula bitka na moru. Zahvaljujući napravi koju je izumio Proklo, izvanredan čovjek, koji je tada bio glasovit po filozofiji i matematici, te je poznavao sve tajne najvećega među učenjacima Arhimeda, a i säm je izumio neke nove naprave, neprijateljsko bro­ dovlje bijaše uništeno. Proklo je od mjedi napravio stakla za paljenje [zrcala za paljenje], i objesio ih na zidine nasuprot neprijateljskom brodovlju; kada su ih dotaknule sunčeve zrake, iz njih je poput munje buknuo plamen te spalio brodove i posadu, na isti način kao što je, prema izvješću Dionovu [Dion Kasije], Arhimed uništio rimsko brodovlje kod Sirakuze. Međutim, opisat ću način koji nadilazi sve drevne izume, te držim da čovjekov um ne može otići dalje od toga. To staklo [zrcalo] sposobno je zapaliti predmete udaljene ne deset, dvadeset, stotinu ili tisuću koraka, nego na neizmjerno velikoj udaljenosti; pritom se neće zapaliti konus, gdje se zrake susreću, nego će vatra planuti iz središta stakla i spaljivati sve što joj se nađe na putu. Dapače, zapalit će se sve što se nalazi iza, ispred i sa svih strana stakla! Della Porta zatim opisuje kako izraditi to čudo, ističući kako je pomoću njega u načelu moguće projicirati pisanu poruku na površinu Mjeseca. Njegovi

opisi različitih zrcala i stakala za paljenje veoma su opširni, iako više ne spominje drevne pisce i učenjake. Iz della Portinih je izjava očito da su on i njegovi "prijatelji" - ma tko oni bili - pravili pokuse sa zrcalima za paljenje. Ti su prijatelji navodno uspjeli rastopiti zlato i srebro, dok je sam della Porta spomenute materijale uspio samo užariti. Iz svega rečenog očito je da je u njegovo doba bilo ljudi koji Arhimedovo djelo nisu bili spremni prepustiti zaboravu. Još je jedan izvanredan čovjek pridonio rastućem zanimanju za Arhime­ dovo zrcalo i mogućim poboljšanjima sličnih naprava. Bio je to Athanasius Kircher (1602.-1680.), jezuitski učenjak i istinski "renesansni čovjek", iako nije pripadao tom razdoblju. Podrijetlom Nijemac, Kircher je od 1633. živio u Rimu, gdje je nakon 47 godina i umro. Bio je blizak prijatelj moćnoga kar­ dinala Barberinija. Prema riječima Johna Fletchera: Postao je rimski prorok u crnoj halji, povjerenik papa i careva, pri­ jatelj vodećih umova Europe i svijeta. Rijetko bi netko posjetio Vječni Grad a da se ne bi pokušao susresti s ocem Kircherom. Njegova su opširna djela očekivana s nestrpljenjem, a u njegovim su pismima drugi vrli učenjaci, poput Leibniza, nalazili dragocjene savjete. Tko je imao priliku proučiti jednu od Kircherovih golemih knjiga o najrazličitijim temama, mogao je biti samo zapanjen učenjakovom rječitošću i širinom njegovih interesa, a ponajviše naizgled neizmjernim bogatstvom uloženim u pripremu tih djela. Škrinje Rimske crkve očito su bile nepresušan izvor sredstava. Veličanstveni bakrorezi ponajboljih umjetnika, te najfiniji papir i uvez, učinili su Kircherove knjige svojevrsnim umjetničkim djelima. Dva bakroreza koji opisuju djelovanje zrcala za paljenje prikazana su na slikama 25 i 26, a izvorno su objavljeni u Kircherovoj knjizi o optici, naslovljenoj Ars Magna Lucis et Umbrae (Velika umjetnost svjetla i sjene), divovskom djelu prepunom spektakularnih ilustracija. Kircher je držao i vlastiti muzej, u kojemu je izložio svoje izume, a sredstva su mu uvijek bila dostupna, pa je mogao izgraditi sve što je želio, uključujući i zrcala za paljenje. U knjizi Ars Magna Lucis et Umbrae, Kircher je naširoko pisao o Arhimedu i njegovu zrcalu za paljenje. Objavio je bakrorez (slika 26), koji Arhimedov pothvat objašnjava refrakcijom, ne pomoću zrcala, nego pomoću divovskog stakla za paljenje. Kircher se također pozabavio Proklovim stak­ lom za paljenje iz Konstantinopola. Dok je della Porta citirao Zonarasa, Kircher je otišao još dalje, navodeći Cecesov odlomak na grčkom, uz koji

je podastro latinski prijevod. Kircher je znao za djela Cardana i della Porte, koje navodi uz Galena, Diodora Sicilskog, Livija i Polibija. Posvetio je mnogo prostora analizi della Portinih komentara. Toliko se zainteresirao za zrcala za paljenje, da je čak posjetio Sirakuzu kako bi istražio izvoran lokali­ tet! Godine 1766. Louis Dutens sažeo je Kircherove komentare o optici na sljedeći način:

SLIKA 25. Jedna od gravura koju je 1646. objavio Athanasius Kircher. Prikazana je tehnika primjene višestrukih zrcalnih refleksija. Pet zrcala ovdje reflektiraju sunčeve zrake iz točaka A, B, C, D i E, prema žarištu u točki F, gdje je zbog vatre na drvenoj ili metalnoj ploči nastala rupa. Zapravo, Kircher je proveo takve opite rabeći mnoga odvojena zrcala koja su istodobno reflektirala sunčeve zrake i usmjeravala ih u jednu točku. Na taj je način uspio zapaliti drvo s udaljenosti veće od 300 m. Na donjem dijelu gravure vidimo sunčeve zrake koje zagrijavaju svojevrstan parni stroj s kojim su spojene razne domišljate naprave. (Iz Athanasius Kircher, Ars Magna Lucis et Umbrae, Rim, 1646.; pretisak iz 1671., Amsterdam.)

Otac Kircher, pomno proučivši Cecesov opis Arhimedovih zrcala za paljenje, odlučio je svoja saznanja dokazati u praksi; tako je pomoću brojnih ravnih zrcala skupio sunčeve zrake u jednom žarištu, te je na taj način povećao toplinu sunca, a povećavajući broj zrcala, posti­ gao je još veću toplinu ... [Kircher] tvrdi da je u jednom od svojih

SLIKA 26. Godine 1646. Athanasius Kircher objavio je ovaj prikaz divovske leće (točka "D") na vrhu tornja u Sirakuzi na Siciliji, koja refrakcijom fokusira sunčeve zrake u točki "S", na brodu rimskoga admirala Marcelina. Iz broda sukljaju dim i vatra, kao posljedice fokusiranih sunčevih zraka. Ovaj grafički opis objašnjava Arhimedovo postignuće uporabom leće, unatoč činjenici da je prilikom vlastitih pokušaja da ponovi Arhimedovo djelo Kircher rabio zrcala. Međutim, Kircher je pravio opite i s lećama za paljenje. Gore lijevo vidimo tajanstvenu ruku koja se pruža iz oblaka, držeći paraboličko zrcalo koje fokusira sunčeve zrake, pri čemu se zapali okrugli predmet. Ovaj dramatičan prikaz opisuje "smrtonosne zrake" dobivene pomoću refleksije i refrakcije. Dolje desno, paraboličko zrcalo reflektira svjetlost svijeće (točka "E") na površini, otkrivajući tajanstvenu poruku. Načela refleksije na različitim površinama prikazana su pod A, B, i C. (Iz Athanasius Kircher, Ars Magna Lucis et Umbrae, Rim, 1646.; pretisak iz 1671., Amsterdam.)

opita s pet zrcala, koja su usmjeravala zrake sunca u jedno žarište, uspio proizvesti toplinu dostatnu da izazove zapaljenje; pretpostavio je da je na taj način Proklo spalio Vitelijevo brodovlje, te je pozvao sve zainteresirane učenjake neka predlože rješanja za usavršavanje te metode ... Cecesov opis Arhimedova stakla doista je veoma zanim­ ljiv, te i ne treba čuditi što je pobudio Kircherovu pozornost. Međutim, u doba kada je Dutens napisao te riječi, akademski je svijet već bio obaviješten o spektakularnom uspjehu grofa Buffona, koji je konstruirao zrcala za paljenje, od kojih se dva, kao što sam već rekao, danas čuvaju u Parizu. Jedna od njegovih naprava sastavljena je od 168 reflektorskih zrcala. Kircher je također rabio više zrcala, kako se može vidjeti iz njegovih ilustracija, te je uspio zapaliti drvo s udaljenosti veće od 300 metara. Ali, Buffon je otišao mnogo dalje, a njegov je uspjeh ostavljao takav dojam da je čak i sumnjičavi Edward Gibbon bio prisiljen promijeniti svoje mišljenje o Arhimedu. Moderni znanstvenik, Klaus Mielenz, te je činjenice prokomentirao ovako: Buffon je isprva držao da će mu biti potrebno konkavno zrcalo, procijenivši da bi njegov polumjer zakrivljenosti morao biti otprilike 1220 m, a promjer barem 24 do 30 m. Takvo zrcalo nije moglo biti izgrađeno u Arhimedovo doba, no Buffon je shvatio nešto veoma značajno. Budući da je sunčev kutni promjer ograničen, točka koju bi stvorilo to konkavno zrcalo imala bi promjer od 61 cm, a gotovo jed­ naka veličina točke mogla bi se postići malim ravnim zrcalima. Dok infinitezimalno mala zrcala (poput mikrokamera) daju istu veličinu točke kao obična zrcala, točka koju daje pravo ravno zrcalo veća je samo s obzirom na veličinu samoga zrcala, odnosno, samo 76 cm za zrcalo od 15 cm. Uvjeren da je i Arhimed došao do iste spoznaje, Buffon je izgradio četverokutnu konstrukciju sastavljenu od 168 ravnih zrcala, dimenzija 20,32 cm x 25,4 cm. Zrcala su se mogla namjestiti tako da su sve njihove točke ležale na cilju. Tu kon­ strukciju nije bilo lako sastaviti - konačnih 168 zrcala valjalo je iza­ brati među ukupno 500 zrcala, kako bi se osigurala točno definirana, mala točka na površini udaljenoj 457 m. Međutim, jednom sastav­ ljena, prijenosna se konstrukcija mogla prilagoditi i usmjeriti prema cilju za samo pola sata. Buffon je pretpostavio da će njegova zrcala biti učinkovita na udaljenosti od otprilike 450 m, što je i potvrdio nizom pokusa s

raznim dijelovima konstrukcije, kao i različitim ciljevima i udaljenos­ tima. U podne 23. ožujka 1747. zapalio je kreozotnu bukovu dasku s udaljenosti od 201 m, upotrijebivši samo 40 zrcala, a sat vremena poslije, pomoću 98 zrcala zapalio je kreozotnu i sulfuriranu dasku s udaljenosti od 384 m. Dana 4. travnja, u 4 sata poslijepodne, za djelomice oblačnog vremena, uspio je za manje od 90 sekundi zapa­ liti mješavinu sulfuriranih borovih iglica i ugljena, s udaljenosti od 457 m. Poslijepodne 10. travnja, za vedrog vremena i s udaljenosti od 457 m, zapalio je kreozotnu borovu dasku pomoću 128 zrcala. Sljedećega dana, s udaljenosti od 61 m pomoću 45 zrcala, rastopio je 2,72 kg tešku limenu čuturicu, a pomoću 117 zrcala rastopio je sre­ brne listiće. Buffon je uspješno izveo oko dvanaest sličnih pokusa. Loše ga je vrijeme spriječilo da nastavi, no svoj je cilj smatrao ostva­ renim. Budući da je i unatoč slabom ranoproljetnom suncu uspio postići rezultate na udaljenosti do 457 m, za Buffona nije bilo dvojbe da će ljeti njegova zrcala biti učinkovita i na udaljenostima od 600, pa čak i 1200 m. Arhimed je mogao učiniti isto da je umjesto stak­ lenih rabio metalna zrcala. Bilo bi nepravedno iz ove priče izostaviti Buffonova preteču, oca Gaspara Schotta, jezuitskog učenjaka i Kircherova učenika. Naime, i on je konstruirao učinkovita zrcala za paljenje, iako sam nije bio toliko poznat. Jedna četvrtina Schottove knjige Magia Universalis posvećena je optici. Knjiga sadrži opširno izvješće o Arhimedovu zrcalu ili leći za paljenje, uz općenite rasprave o zrcalima i mogućnosti da se zapaljenje izazove na većim udaljenostima. Poput Kircherove, i Schottova knjiga sadrži maštovit prikaz Arhimedove naprave koja, kao i u Kircherovu djelu, uključuje leću a ne zrcalo. Nije moguće da nastavimo prikazivati brojne rasprave koje su se tijekom povijesti vodile o zrcalima za paljenje. Valja, međutim, istaknuti kako su one rezultirale mnogim zapanjujućim otkrićima. Sam sam imao priliku upoznati se s brojnim opskurnim publikacijama koje objašnjavaju pojedinosti gotovo fantastičnih pothvata sa zrcalima za paljenje. Za njih su, uglavnom, zaslužni njemački učenjaci, čija se izvješća mogu pronaći samo u zaboravljenim njemačkim časopisima iz 18. i 19. stoljeća, koje sam sve redom pročešljao, iako na kraju nisam upotrijebio ništa od pročitanog! Engleski istraživač iz 19. stoljeća, Samuel Parker, konstruirao je leću za paljenje toliko veliku i snažnu da je za samo nekoliko sekundi mogla rastopiti bilo koji metal. Parkerovo staklo za paljenje prikazano je na slici 27. Izvorna se naprava navodno čuva negdje u Zabranjenom gradu u Pekingu, te se nadam da ću je

jednoga dana pronaći. Jedna od njegovih manjih leća za paljenje čuva se u muzeju Ashmolean u Oxfordu. Čitava je priča, dakle, započela u 3. st. pr. Kr., kada je Arhimed razvio koncepciju zrcala za paljenje kako bi stvorio prvo oružje u povijesti svijeta utemeljeno na tom načelu. Svi koji su provodili pokuse sa snažnim zrcalima

SLIKA 27. Staklo za paljenje Samuela Parkera. Bakrorez anonimnog umjetnika iz 1840. Prema riječima Parkerova prijatelja, velečasnog J. Joycea (Scientific Dia­ logues, London, 1844., str. 249.-250.), to staklo za paljenje, koje je konstruirao "gospodin Parker iz Fleet Streeta", imalo je doista veliku leću: "Promjer joj je bio 91,5 cm, a kada se pričvrstila za okvir, otkrivala je čistu površinu promjera 68,62 cm. Žarište joj je, pomoću druge leće, reducirano na promjer od 1,27 cm. Toplina dobivena na taj način bila je toliko intenzivna da su se željezne ploče mogle rasto­ piti za samo nekoliko sekundi: - crijepovi i ploče od škriljevca odmah bi se užarili i postaklili: - sumpor, katran i druge smolaste tvari topile bi se pod vodom: - pepeo drveta, kao i uopće pepeo biljnoga podrijetla, odmah bi se pretvorio u prozirno staklo ... čak bi i zlato, za samo nekoliko sekundi, poprimalo tekući oblik; međutim, unatoč intenzivnoj toplini u žarištu, u konus zraka, udaljen samo 2,5 cm od žarišta, mogao se staviti prst, bez ikakvih posljedica ili ozljeda ... Gospodin Parker želio je doznati što bi se dogodilo stavi li prst u žarište. Osjećaj je sličan, opisao je, onome kada nas opeče plamen svijeće ... komadić drveta pretvara se u ugljen kada se nalazi u posudi s vodom ... Probušimo li komad drvenog ugljena i stavimo li u tu šupljinu neku tvar koju želimo zapaliti, učinak leće bit će još bolji. Na taj se način može veoma brzo rastopiti bilo koji metal, te će planuti vatra kao da je raspiruje kovačev mijeh." Ta je izvanredna naprava do 1840. postala dijelom zbirke kineskoga cara, te se i danas čuva u pekinškom Zabranjenom gradu, zajedno sa skupocjenim satovima i svakojakim mehaničkim napravama.

i lećama za paljenje, kako bi fokusirali fantastično moćne zrake i uništavali predmete s velikih udaljenosti, samo su ponavljali Arhimedovo djelo. Ta zamisao, koju kolokvijalno nazivamo idejom o "smrtonosnoj zraci", živa je već stoljećima. Ona je danas pronašla svoj pun oblik u koherentnim zrakama kao posljedici "pojačavanja svjetlosti stimuliranom emisijom zračenja" ("Light amplification by stimulated emision of radiation"), odnosno, prema početnim slovima definicije, laseru. Sunce više nije nužno, no zrcalo je još uvijek prisutno, jer se koherentne zrake laserske svjetlosti emitiraju samo nakon prolaska između zrcala u sićušnoj komori. Arhimed još živi! Na kraju priče, ne smijemo izostaviti nadasve izvanredan pothvat Ioannisa Sakasa. Iako nije znao ništa o Antemiju, Proklu, Kircheru, Schottu, Buffonu, ili bilo kojemu učenjaku koji je radio opite s velikim zrcalima za paljenje - zapravo, znao je samo za Arhimeda - dr. Sakas je odlučio pokušati ono što su pokušali mnogi prije njega. Samo, mislio je da je prvi! Otkrio sam to kada sam ga posjetio u njegovu domu u uspavanom predgrađu Atene. Dao mi je fotografiju (vidi fotografiju 47) preslike brojnih novinskih isječaka, a dobio sam na uvid i njegove zapise. Sakasovo je djelo u mnogome znatno dojmljivije od pothvata njegovih preteča. Konačno, njegovi su napori okru­ njeni uspjehom koji ga je proslavio diljem svijeta. Dr. Ioannis Sakas rođen je 1925. u Lastrosu na Kreti, a otac mu je bio građevinski inženjer. Ioannis se također zanimao za to područje, te je stekao doktorat iz mehaničkog i električnog inženjerstva. Te je predmete podučavao na Grčkom zrakoplovnom koledžu u Ateni, a od 1954. do lipnja 1973. radio je kao inženjer u Grčkoj elektroprivredi. Još kao sedmogodišnjaka oduševljavala su ga stakla za paljenje, kojima se neprestano poigravao. Mali je Ioannis jednom prilikom čuo priču iz lokalne predaje, naime, da je tlo na Kreti tamno zato što su ga drevni Grci sustavno spaljivali tako što su hodali poljima držeći u rukama stakla za paljenje i usmjeravali fokusirane zrake na tlo. Duboko dirnut tom neobičnom pričom, Ioannis je odlučio otkriti kako su to mogli činiti pomoću stakala za paljenje mnogo većih od onih kojima se sam igrao. Također kao dijete, Ioannis je čuo i glasovitu priču o Arhimedu, koji je spalio rimsku flotu, te je počeo proučavati Arhimedova djela, pokušavajući u njima otkriti odgovor na zagonetku spaljenih polja. Konačno je ustanovio kako predaja nije istinita, te da je posrijedi zbrkano sjećanje na uporabu stakala kojima su se palile vatre na strništima na koja su Krećani, kako bi postigli bolji učinak, bacali suhe borove grane. Kada bi strnište izgorjelo, tlo bi doista postalo crno. Međutim, Ioannis je do tada bio već posve obuzet

željom da oživi Arhimedov pothvat. Nekoliko desetljeća poslije, konačno je ostvario svoj san. Evo kako je sve počelo. Ioannis je čovjek koji zamišlja nemoguće, a zatim to tvrdoglavo nastoji ostvariti. Njegov drugi veliki san bio je krenuti na putovanje koje je u 4. st. pr. Kr. Aleksandra Velikog vodilo od Grčke do Indije i natrag do Babilona. Budući da nije bio samo znanstvenik u naslonjaču, Ioannis je dva puta pješice prešao put od Grčke do doline Inda, na indijsko-pakistanskoj granici i natrag. No, zbog njegove skromnosti, većina ljudi ne zna ništa o tom izvan­ rednom pothvatu. Godine 1966. Ioannis je objavio članak u grčkom časopisu Techike Chronika (Tehničke kronike), gdje je izrazio uvjerenje da je Arhimed spalio rimsko brodovlje pomoću plosnatih bakrenih zrcala veličine štita. (Nije mu bilo poznato da je Proklo opisao kako je Vitelijevu flotu uništio upravo pomoću štitova obješenih na zidine Konstantinopola, što bi značilo da su Proklova zrcala bila također veličine štita.) Iste godine, prije nego što je objavio spomenuti članak, Ioannis je provjerio svoju hipotezu i dokazao da je svoje djelo Arhimed mogao ostvariti upravo pomoću takvih plosnatih zrcala. Sljedeća relevantna Ioannisova publikacija (na francuskom) pojavila se 1971., tijekom konferencije Mediteranske kooperacije za solarnu ener­ giju (Cooperation Mediterraneenne pour l'Energie Solaire). Tu se pozabavio mogućnošću dobivanja energije koncentracijom sunčevih zraka pomoću leća ili zrcala. Članak je bio prepun tehničkih pojedinosti i složenih jednadžbi shvatljivih samo znanstvenicima i inženjerima. Godine 1971. Ioannis je započeo raditi na svome veličanstvenom pro­ jektu. Ustanovio je kako bi bilo najbolje da plosnata zrcala drže ljudi. Zapravo, došao je do istoga zaključka kao i Antemije, iako nije znao za njegove radove. Od Grčke tehničke komore u Ateni pribavio je sredstva za izradu pravokutnih zrcala veličine čovjeka, koja su mu bila potrebna za pokus. Zrcala su bila visoka 1,7 m i široka 0,7 m. Pokazalo se da bi bakar bio preskup, pa je upotrijebio staklo presvučeno bakrenom folijom. Proizvedeno je ukupno 200 takvih zrcala. Ioannis je pretpostavio da je Arhimed na zidine Sirakuze postavio vojnike koji su držali stakla. On objašnjava: Arhimedu je bilo lako zamisliti, testirati i upotrijebiti plosnata zrcala, koja sam 1966. eksperimentalno upotrijebio ... Tom sam prilikom dokazao kako je moguće da je Arhimed spalio rimsko brodovlje. Arhimed je vjerojatno velike plosnate štitove od poliranog bakra koristio umjesto zrcala. Ta su zrcala vojnici raspoređeni na zidinama

podizali na zapovijed. Tako se, sukladno udaljenosti neprijateljskih brodova, sunčeva energija na njima fokusirala refleksijom određenog broja zrcala. Primjerice, za prosječnu udaljenost od 30 ili 40 m, bilo bi dovoljno 50 zrcala, dok bi za udaljenost od 100 m (maksimalna udaljenost koju doseže odapeta strijela), bilo potrebno otprilike 200 zrcala kako bi se zapalili dijelovi broda prekriveni smolom. Strijelci i ostatak posade nisu mogli podnijeti toplinu koja se proizvodila na taj način. Takvim jednostavnim plosnatim zrcalima, koja su se lako pre­ nosila s mjesta na mjesto, Arhimed je uspio iznenaditi neprijatelja, ciljajući u određenu točku. Neprijatelj nije slutio ništa sve do tre­ nutka kada su stotine, ili možda čak i tisuće vojnika podignuli svoje štitove/zrcala, i usmjerili sunčeve zrake na protivničko brodovlje. Učinak je bio brz i siguran. Žrtava možda i nije bilo toliko mnogo, no utjecaj na moral posade bio je u svakom slučaju rušilački. Kako bi svoje ideje dokazao u praksi, Ioannis je dobio potporu profesora E. Stamatisa, urednika Arhimedovih djela (The Works of Archimedes). Ta je ujedinjena znanstvenička fronta uvjerila predsjednika Grčke tehničke komore da odobri novac za pokus i konstrukciju zrcala. Ioannis je dobio pomoć i od Grčke mornarice, koja mu je ustupila velik broj vojnika. Cilj je bio mali drveni brod usidren u Pirejima. Prvi je pokus izveden 26. lipnja 1973., u podnožju brda Himet u Ateni, kada je upotrijebljeno 50 zrcala od stakla presvučenog bakrom i položenih u lagane željezne okvire. Cilj je tada bio drveni model broda udaljen 40 m. Iako je dan bio oblačan, iz broda je za samo 3 sekunde počeo sukljati dim. Zbog nedostatka ljudi (Ioannis tada još nije imao na raspolaganju vojnike), svaki je čovjek morao upravljati s pet zrcala. Ioannis je procijenio da je samo 60 - 70% zrcala uspješno dosegnulo cilj. Zbog vremenskih prilika, svjetlo je bilo slabije, no unatoč tome brod je brzo planuo. Drugi je pokus bio planiran za 17. srpnja na istome mjestu, ovaj put se planiralo 100 zrcala usmjeriti prema drvenoj meti prekrivenoj smolom i udaljenoj 85 m, a 200 zrcala imala su zapaliti drvenu metu udaljenu 175 m. Međutim, snažan je vjetar spriječio te pokuse. Pedeset sedam dragovo­ ljaca držalo je 57 zrcala usmjerenih prema 70 m udaljenoj meti od šperploče prekrivene smolom, koja se zadimila, ali ne i zapalila. Dragovoljci nisu dovoljno vješto upravljali zrcalima. Ioannis je ocijenio kako bi bilo potrebno 70 zrcala da se na toj udaljenosti postigne zapaljenje. Treći je pokus izveden 22. srpnja na istoj lokaciji. Svaki je dragovoljac upravljao s pet zrcala, kojih je ukupno bilo 130. Meta je bio komad drveta

prekriven smolom i udaljen 100 m. Zapalile su se dvije odvojene točke na meti. U sljedećem pokušaju trebalo je zapaliti dvije male mete udaljene 170 m, no samo se jedna zadimila, pa je Ioannis zaključio kako bi, umjesto 130, za tu udaljenost bilo potrebno 200 zrcala. Posljednji je pokus izveden 3. studenog u Kepalskom zaljevu, uz surad­ nju Grčke mornarice. Pomoću 60 zrcala u trenutku je zapaljena meta udaljena 55 m. (Tom je uspjehu nedvojbeno pridonijela disciplina mornara.) Toga je dana bilo sunčano vrijeme bez vjetra. Službeni pokus izveden je 6. studenog 1973. u Kepalskom zaljevu (Pomorska baza Skaramagas-Atena), uz suradnju Grčke mornarice. (Vidi fotografiju 47.) Dan je bio djelomice sunčan i bez vjetra. Sedamdeset zrcala držalo je jednako toliko vojnika, na prosječnoj udaljenosti 55 m od mete - malog drvenog čamca dugačkog 2,5 m i prekrivenog smolom. Za samo nekoliko sekundi čamac se počeo dimiti. Tri minute poslije planula je strana brodića okrenuta prema zrcalima. Eksperiment je bio veoma uzbudljiv i u cijelosti uspješan. Svijetom se brzo proširila vijest o tom događaju. Objavljeni su članci (većina ih je pogrešno navodila loannisovo prezime kao Sakkas) u New York Timesu (nedjelja, 11. studenog, uz neke netočnosti), Time Magazinen (26. studenog, u rubrici "Znanost"), Newsweeku (26. studenog, u rubrici "Zna­ nost"), londonskom Scientistu (22. studenog; prezime je bilo točno napisano, no navedeno je mnogo netočnih podataka), itd. Time i Newsweek objavili su točan broj zrcala i mornara, dok ostali časopisi nisu. Sam Ioannis predstavio je svoju teoriju utemeljenu na ranijim pokusima u grčkom časopisu Technike Chronika (Tehničke kronike) iz Atene, u rujnu 1973. (str. 771.-779.). No, cjelovito izvješće o pokusu objavljeno je (na grčkom) u III. knjizi (Tomos I) Arhimedovih djela (u četiri knjige), koju je priredio profesor Stamati i objavio u Ateni 1974., uz četiri prilično loše fotografije (str. 309.-313.). Iako je to bila službena publikacija loannisova prijatelja, njegovo je prezime i ovdje pogrešno napisano kao Sakkas! Očito je i Grcima Ioannisovo prezime neobično. Priča, međutim, ima i nastavak. Pet godina poslije Talijani su pokušali u Sirakuzi ponoviti Ioannisov pokus, koristeći mala zrcala. Nakon svojih prvih pokušaja, Ioannis je poslao izvješće gradonačelniku Sirakuze (bilo je to pismo s nadnevkom 26. lipnja, 1973., čiju presliku posjedujem), ali nije dobio odgovor. Godine 1978. saznao je za spomenuto ponavljanje njegova pokusa, i razočarao se što Talijani nisu s njime stupili u vezu, nego su radili samostalno, temeljeći svoje pokušaje na novinskim izvješćima punim netočnosti. Nikada nije saznao jesu li Talijani bili uspješni. Posjetim li ikada

Sirakuzu, svakako ću se potruditi doznati nešto više o tome, a moguće nove podatke objavit ću u naknadnim izdanjima ove knjige. Međutim, tko se ikada pismom obratio talijanskim vlastima, dobro zna da se ne treba nadati odgo­ voru. Tu sam lekciju davno naučio. Iz svojih je pokusa Ioannis Sakas zaključio da je Arhimed svakako mogao učiniti ono što mu predaja pripisuje. Iako je već dugo u mirovini, Ioannis nije počivao na lovorikama, nego je nastavio istraživati drugu vrstu oružja za koje je također vjerovao da ga je izumio i upotrijebio Arhimed. Riječ je, naime, o puški na paru, koju spominje Petrarca, sličnoj onoj koju je poslije izumio Leonardo da Vinci. Nadalje, Ioannis je radio pokuse sa sunčanim satovima i gnomonima, s kojima se još uvijek bavi. Ovime završava priča o "usamljenom vuku", izvanrednom čovjeku i izumitelju koji je svijetu dokazao kako Arhimedova zrcala nisu nemoguća zamisao, nego da se pomoću njih, na pravilnoj udaljenosti, za samo tri minute može zapaliti brod. Svaki znanstvenik može brbljati što ga je volja, ali ništa se ne može usporediti s fizičkim dokazom. Na kraju bih se želio osvrnuti na dvije kratke priče o "smrtonosnim zrakama", koje je napisao moj prijatelj Arthur C. Clarke. Obje su bile objavljene šezdesetih godina, u njegovoj zbirci pod naslovom Tales of Ten Worlds (Priče o deset svjetova). Jedna se priča zove "Let there be Light" ("Neka bude svjetlo"), a druga "A Slight Case of Sunstroke" ("Lakši slučaj sunčanice"). Arthur ima smisao za bizaran humor te neprestano zbija šale, a stil obaju priča tipičan je za njega. "A Slight Case of Sunstroke" pitka je fantazija o južnoameričkoj republici u kojoj su svi, uključujući njezinu vladu i vojne dužnosnike, opsjednuti nogometom. Narodu te republike na raspolaganju je stadion koji može primiti 100 000 ljudi. Na utakmicama od nacionalnog značenja, prilikom kojih susjedne republike redovito podmićuju suce, 50 000 vojnika dobivaju besplatna mjesta i brošure fine izrade s metalnom pozadinom. Kada podmićeni sudac ne bi priznao pogodak, ogla­ sio bi se rog, a svi bi vojnici podigli svoje brošure, čije bi metalne površine poput zrcala reflektirale sunčevu svjetlost prema sucu. Posljedica toga, kaže Arthur, bila je sljedeća: "Na mjestu na kojemu je stajao sudac pojavila se mala tinjajuća hrpa pepela iz koje se u mirne visine uzdizao tanki stup dima." Što je tek Sakas mogao postići da je umjesto 70 imao 50 000 vojnika! Konačno, tu je i Arthurova priča "Let There Be Light". Ispričana je u jednom pubu, a govori o čovjeku imena Edgar koji je, zgrnuvši bogat­ stvo, otišao u mirovinu i posvetio se astronomiji. Brusio je leće i zane­ marivao svoju ženu u nekom udaljenom engleskom selu. Supruga je imala ljubavnika, mladića imena de Vere Courtenay, a Edgar ga je oslijepio zrakom

svjetlosti reflektiranom pomoću teleskopskog zrcala - "zrakom pedeset puta snažnijom od bilo kakvog reflektora" - zbog čega je mladić izgubio nadzor nad vozilom, sletio s ceste i pao preko litice. Na kraju priče, pripovjedač u pubu zaključuje: "Biti ubijen smrtonosnom zrakom sudbina je primjerena de Vere Courtenayu - s obzirom na okolnosti ne vidim zašto bi netko poricao da je Edgar upotrijebio upravo smrtonosnu zraku. To je doista bila zraka i ona je nekoga ubila. Što biste još htjeli?" Tko misli da je naslov ovoga poglavlja pretenciozan, neka ga primijeni na ovu priču.

III. DIO DREVNO ZNANJE

VI. POGLAVLJE

PRIVID

Filozof Demokrit, koji je živio u 4. st. pr. Kr., patio je od vizualnih halucinacija. To ga je, čini se, mučilo do te mjere da je, pokušavajući objas­ niti što mu se događa, prvi u povijesti proveo pokuse vezane za senzornu deprivaciju. Otkrio sam to u sačuvanom fragmentu inače izgubljenog Života Demokritova, koji je napisao jedan Sokratov sljedbenik: Na različite je načine iskušavao svoja osjetila, kaže Antisten, često se povlačeći u osamu i ulazeći u grobnice. Taj komentar potječe iz izgubljena Antistenova djela O filozofima, a sačuvao ga je Diogen Laercije, koji je, kako se vjeruje, živio u 3. st. po Kr. Pronašao sam još jedno neobično izvješće o Demokritu, ovaj put pisca Aula Gelija koji je živio u 2. stoljeću. On kaže: U jednom grčkom zapisu piše da je filozof Demokrit, izvanredan i poštovanja vrijedan čovjek, tvrdio kako je samoga sebe lišio vida jer je vjerovao da će njegov um življe i točnije promatrati i tumačiti pri­ rodne zakone, ako svoje misli oslobodi od zamki i izazova očiju. Taj svoj čin Demokrit je izveo na domišljat način, što vještim i biranim riječima opisuje pjesnik Laberije, u farsi Užar... "Demokrit, Abderin učenjak/ Postavi štit nasuprot Hiperionu [Suncu]/ Kako bi mu oči zabljesnuo njegov odsjaj na bakru/ Tako je pomoću sunčevih zraka sebe lišio vida..." Po svemu sudeći, privremena senzorna deprivacija, kao posljedica boravka u mračnim grobnicama, pomiješana je s Demokritovim pokusom sa zrcalima kojima je reflektirao svjetlost izlazećeg sunca i pogrešnim Gelijevim zaključkom, naime, daj e Demokrit zauvijek oslijepio. No, to ne treba čuditi, jer potonja informacija potječe od pisca farsi. Moguće je da je Demokrit

gledao u blješteća zrcala kako bi proučavao sljepoću izazvanu suncem, no ni u jednom drugom izvoru ne stoji daje filozof zauvijek oslijepio. Zanimljivo je da je u farsi Užar Demokrit bio predmetom ismijavanja, kao što je Sokrat ismijan u Aristofanovoj komediji Oblaci. Antisten također bilježi da je Demokrit putovao po čitavom svijetu, trošeći usput svoje obiteljsko bogatstvo, posjećujući svećenike od kojih je, čini se, tražio da ga posvete u njihove misterije. Egipatski su ga svećenici navodno uputili u znanost o geometriji, a učio je i kod babilonskih svećenika, perzijskih maga, pitagorejskih mudraca, pa čak i od indijskih brahmana i Etiopljana. Moguće je, stoga, da su meditacija, a možda čak i joga, bile uobičajenim dijelom njegovih vježbi. Nažalost, sva su Demokritova djela izgubljena (sačuvani su samo duži fragmenti), no nekada je u Aleksandrijskoj knjižnici postojala njihova zbirka. Danas posjedujemo popis tih djela koji uključuje sljedeće zanimljive naslove: Opis zraka svjetlosti; Uzroci povezani s vatrom i stvarima u vatri; O različitim oblicima atoma. Platon je mrzio sam spomen Demokritova imena, te je želio spaliti sve njegove rasprave koje je uspio prikupiti. To saznajemo od povjesničara Aristoksena, Aristotelova učenika. No, Platonovi prijatelji, među kojima je nedvojbeno bio i sam Aristotel, spriječili su ga u tome, ističući kako takvo što nema smisla, budući da Demokritove zapise posjeduju mnogi. Platon je, očito, ponekad imao takve napade bijesa. Povjesničar filozofije Diogen Laercije bilježi: Činjenica jest da Platon, koji spominje gotovo sve rane filozofe, nijednom rječju ne spominje Demokrita, čak ni kada bi bilo nužno pobijati njegove tvrdnje, očito zato što je bio svjestan da se ne može mjeriti s tim princom filozofa kojega Timon pravedno hvali riječima: "Takav je mudri Demokrit, vladar rasprava, bistar polemičar, jedan od najboljih koje sam ikada čitao." Jedan od najozbiljnijih slučajeva intelektualnih i osobnih sukoba između Platona i njegova učenika Aristotela bio je povezan upravo s Demokritom, suvremenikom Sokratovim (umro 399. god. pr. Kr.). Unatoč Platonovoj strastvenoj mržnji spram Demokrita i njegovih djela, Aristotel je svoju sklonost Demokritu nerijetko javno iskazivao. Aristotel se, za razliku od

svoga učitelja, osobito zanimao za znanost. U djelu O rađanju i propadanju na sva je usta hvalio Demokrita: Slična se kritika može primijeniti na sve naše preteče, isključujući Demokrita. Nijedan od njih nije proniknuo ispod površine niti pod­ robno istražio makar jedan problem. Demokrit, međutim, nije samo pomno promislio o svim pitanjima, nego se od ostalih razlikovao i po svojoj metodi. Kako rekosmo, nitko od filozofa nije iznio ni jednu konačnu tvrdnju o rastu, osim zaključaka do kojih bi mogao doći svaki amater. To je veoma oštra kritika neznanstvenih stajališta Aristotelovih preteča, kri­ tika od koje je pošteđen samo Demokrit. Valja imati na umu da je Aristotel, kao Platonov najdarovitiji učenik, najžešću kritiku uputio upravo svome učitelju, kojeg je time također svrstao među "amatere". No, to nije sve. Aris­ totel je otišao još dalje, napadajući "platoniste" - skupinu koja je uključivala sve njegove bivše kolege od kojih se odmetnuo - kao i samog pokojnog Platona. Uspoređivao ih je s Demokritom koji se, za razliku od njih, "osla­ njao na zaključke primjerene temi, odnosno, koji proizlaze iz znanosti o pri­ rodi". Drugim riječima, Platon i njegova škola zanemarivali su prirodu, nisu bili pravi znanstvenici nego amateri, a njihove rasprave o prirodnim pita­ njima bile su djetinjaste i smiješne - tako je mislio Aristotel! A budući da je dvadeset godina bio Platonov učenik, vjerojatno je znao što govori. Aristotel je očito vjerovao da je prije njega samo Demokrit znao cijeniti načela ili duh znanstvene metode. Tu je metodu Aristotel razvio i uveo u svijet filozofije (ili je barem postavio temelje za tu znanstvenu metodu kakvu poznajemo od renesanse do danas), da bi svoj pun oblik doživjela u modernoj zapadnoj civilizaciji, znanosti i tehnologiji. Imamo li to na umu, ubrzo će nam postati jasno zašto su Demokritova promišljanja o optici značajna za našu priču. Na sreću, Antisten je zabilježio zanimljive podatke o Demokritovim pokusima koji se odnose na prirodne pojave i posljedice senzorne deprivacije. Demokrit je bio pravi znanstvenik poduzetna duha, koji se nije ustezao proboraviti duže vrijeme u mračnim grobnicama, gdje je provodio pokuse na sebi tražeći odgovore. Među izgubljenim Demokritovim djelima nalazilo se i jedno naslov­ ljeno Peri Eidolon (O idolu). Iz grčke riječi eidolon potječe današnja riječ "idol", u značenju "slika". Zapravo, pogledamo li u engleski rječnik, vidjet ćemo da riječ "idol", iako veoma rijetko, može značiti "vidljiva, ali ne i tvarna pojava, poput odraza u zrcalu". Međutim, to opskurno značenje dobro

poznate riječi u biti je bliže njezinu izvornom značenju. Naime, za Grke eidola nisu bili samo "slike", nego i "priviđenja, utvare, svi nematerijalni oblici, fantomi uma". Sada možemo shvatiti vezu između toga grčkog optičkog izraza i vizual­ nih halucinacija koje je Demokrit imao boraveći u mračnim grobnicama. Njegovo djelo O idolu djelomice se bavilo sposobnošću proricanja s kojom je povezao "fantome uma" kao posljedice senzorne deprivacije. Arthur Pease, urednik Ciceronova djela O proricanju, komentira: Demokrit ... je, čini se, bio upoznat s većinom mantičkih [proricateljskih] vještina, objašnjavajući ih teorijom eidola (uključujući) snove i proročanstva ... Diogen Laercije upozorava da je, osim vizualmh halucinacija, Demokrit doživio izravno proročko iskustvo. On kaže: ... njegov je ugled porastao zahvaljujući njegovoj sposobnosti da prorekne neke buduće događaje; javnost mu je, stoga, odavala počasti kao bogu. Demokrit je zasigurno prorekao nešto doista izvanredno. Budući da je pretkazanje povezivao s "fantomima uma", slobodni smo pretpostaviti da je to zaključio na temelju vlastita iskustva, te da je možda doživio vizualne halucinacije u obliku točnih viđenja budućih događaja. Klasični su učenjaci isticali da je Demokritov doprinos filozofiji posebno značajan na području "teorije percepcije [koja] u njega zauzima posebno mjesto." Ono što je kod percepcije Demokrita najviše zanimalo očito je bio vid. Možda je upravo zbog vlastita iskustva s "fantomima", Demokrit razvio filozofsko mišljenje da "biće nije ništa stvarnije od ne-bića". To prilično radikalno gledište podsjeća na indijske brahmane među kojima je, tvrdi predaja, Demokrit neko vrijeme boravio. No, ono što je za nas značajno jest činjenica da je Demokrit vjerovao kako su fantomi bili stvarni, te da su lebdjeli u zraku. Postoji mnogo zbunjujućih komentara o Demokritovim neobičnim vizualnim teorijama. Općenito se smatra da su njegove teorije o prirodi vizualne percepcije najblaže rečeno ekscentrične, što je vjerojatno istina. Prema Demokritu, fizički predmeti izbacuju u zrak prozirne membrane koje, putujući atmosferom, stižu do naših očiju i prenose im slike. Pretpostavljam da je tom čudnom teorijom Demokrit nastojao objasniti vlastite vizualne halucinacije. Ciceron tvrdi kako je Demokrit (čija su djela u

Ciceronovo doba još bila dostupna) isticao da na ljudske umove tijekom sna "utječu vanjska i netvarna priviđenja". Valja imati na umu da je Demokrit vjerovao kako su utvare koje dolaze u snu - a po svemu sudeći i utvare koje se pojavljuju u mračnim grobnicama - isključivo vanjske. To je, očito, bio jedini način na koji je Demokrit mogao objasniti vlastite vizije. Nije bio spreman prihvatiti mogućnost da su one psihološke pojave, posljedice unu­ tarnjih procesa. Svoje je teorije vizija Demokrit uobličio eksternalizacijom vlastitog psihološkog iskustva. Nitko do sada nije pomislio da su ga vlastita psihička iskustva zapravo stjerala u kut, što bi moglo objasniti zašto su čak i Demokritovi suvremenici, uključujući Aristotela, pojedine aspekte njegove filozofije smatrali neobičnima. Oni, naime, nisu shvatili da je Demokrit pokušavao u svoju shemu uklopiti anomalije poput paranormalnih iskus­ tava. No, danas kada su iskustva povezana sa senzornom deprivacijom pod­ robno istražena, te nam je poznato da se u takvim uvjetima redovito javljaju vizualne halucinacije, možemo razumjeti s čime se Demokrit borio. Jedan klasičar i stručnjak o Demokritu kaže: Njegova je psihologija bila produžetak njegove teorije o osjetilnoj percepciji... Duša je tijelo unutar tijela... Ciceron je izražavao neza­ dovoljstvo različitim mišljenjima koja je Demokrit iznosio o prirodi božanstva: ponekad bi govorio da su bogovi utvare koje vidimo, često varljive i zlonamjerne... vjerovanje u bogove proizlazi iz činjenice da utvare doista postoje, dobronamjerne ili zle, koje posjećuju ljude, osobito u snovima; te su utvare stvarne, i nije ih lako uništiti... bogovi su utvare koje su prisutne u zraku... Nema božanskog stvoritelja; sve što postoji ima prirodan razlog... kao što su sva opažanja u određenoj mjeri utemeljena na stvarnosti, a u snovima i priviđenjima ljudi nedvojbeno vide bogove, tako i bogovi moraju biti tjelesni... Vje­ rovao je da su snovi, općenito uzevši, emanacije tijela, posebice živih tijela; te da su, stoga, podvrgnuti materijalnim zakonima: primjerice, manje su pouzdani u jesen, zbog nemirna zraka. Neke utvare namjerno šalju osobe koje nekome žele nauditi. Navodno je vjerovao u proricanje, te je priželjkivao milostiva i povoljna viđenja. Zanimljivo je da je Demokritovu teoriju o tome da su snovi stvarni očito izazvalo jedno pitanje: Kako objasniti to da sanjamo bogove? Demokrit je, stoga, morao ustvrditi da su i bogovi stvarni - kako bi inače ljudi u snovima primali njihove slike? Bio je to nevjerojatan primjer filozofiranja unatrag! Demokrit ne započinje vjerovanjem u bogove, nego teorijom vizije, a budući

da prema toj teoriji sve vizije trebaju emitirati stvarni subjekti, vizije bogova moraju dolaziti od stvarnih bogova. Bogovi su, stoga, stvarni! Rijetko je koji filozof ili teolog do svojih teorija o bogovima došao na takav zaobilazan način. To samo pokazuje u kojoj je mjeri Demokrit bio obuzet svojom teori­ jom vizije. Ciceron piše: U kakve je zablude upao Demokrit koji u jednom trenutku bogovima smatra vlastite uobrazilje [ne posve točan Ciceronov prijevod grčke riječi eidola], potom tvar koja proizvodi i šalje te uobrazilje, da bi konačno bogovi postali čovjekovom znanstvenom bistrinom! Više nema nikakve dvojbe da je Demokrit imao viđenja. Unatoč svome izrazito skeptičnom pristupu, što potvrđuju neke njegove teorije kojima se ovdje nećemo baviti, Demokrit je bio prisiljen pronaći objašnjenje za svoja neobična iskustva. Njegova su viđenja ponekad bila zastrašujuća i neugodna, pa je "priželjkivao samo povoljna i milostiva viđenja". Taj je podatak o Demokritu sačuvan u Plutarhovu djelu O prestanku proročanstava. Bohnov prijevod iz 1889. razotkriva pravi smisao te rečenice; Izražavajući nadu da će se "susresti s milostivim idolima (utva­ rama)", Demokrit daje na znanje da su mu poznati i drugi, zlobniji i mračniji (idoli, op. prev.). O istom pitanju Plutarh ponovno raspravlja u svome djelu čiji naslov na eng­ leskom glasi Table-Talk (Razgovor za stolom). Djelo sadrži opsežnu zbirku zanimljivih tema za razgovore na zabavama, te zamišljenih dijaloga između uzvanika (utemeljenih na stvarnim osobama koje je Plutarh poznavao, a katkada i na stvarnim razgovorima) u kojima oni izražavaju svoja mišljenja. Jedna od tih tema nalazi se u V. knjizi Razgovora za stolom, a nosi naslov "O onima za koje se govori da imaju urokljivo oko". Priča započinje ovako: Jedne se večeri poveo razgovor o ljudima za koje se govori da bacaju čini i imaju urokljivo oko. I dok su svi uzvanici odbacivali te priče kao budalaštine, naš domaćin, Mestrije Flor, izjavio je kako neke zapanjujuće činjenice podupiru to prošireno uvjerenje. Međutim, te se činjenice uglavnom odbacuju jer za njih ne postoje objašnjenja. S druge, pak, strane, postoji na tisuće drugih nepobitnih činjenica, koje također izmiču logičnom objašnjenju.

Slijedi veoma zanimljiva rasprava, koju Florov zet zaključuje sljedećim riječima: Što, zar ćemo posve zanemariti Demokritove simulacrae ili oblike [u izvornom grčkom tekstu stoji, naravno, riječ eidola]...? Demokrit kaže da su te simulacrae emanacije zlokobnog, te da nisu posve nes­ vjesne ili nenamjerne, a nabijene su zloćom i zavišću. Te simulacrae, tvrdi on, sa svojim teretom zla prianjaju uz svoje žrtve u kojima se, zapravo, nastanjuju, zbunjujući i ranjavajući njihova tijela i umove. Tako, vjerujem, stoji u njegovim opširnim i nadahnutim zapisima. Plutarh odgovara mladom učenjaku: ...ono što (ne priznajem) tim emanacijama (jesu) život i slobodna volja. Nemoj misliti da te, spominjući zlonamjerne oblike i utvare, želim nasmrt prestrašiti i učiniti da ti se noću koža ježi. O tome ćemo razgovarati ujutro, ako želiš. Plutarh je također izjavio da: stanje začaranosti najčešće izaziva struja čestica koje se reflektiraju na vodi ili drugim površinama sličnima zrcalu; ti se odrazi uzdižu poput pare i vraćaju svome izvoru, stoga je [onaj "urokljiva oka"] pogođen na jednak način kao i oni kojima nanosi štetu. Kada se takvo što dogodi djeci, obično se krivnja pripisuje onima koji ih gledaju. U svojoj izvanrednoj knjizi The Greeks and the Irrational (Grci i iracion­ alno), E. R. Dodds iznio je nekoliko ključnih opaski koje su značajne za našu temu: Opisujući snove, homerovski pjesnici svoje vizije tretiraju kao "objektivne činjenice". Spavača obično posjećuje jedan lik... taj lik iz sna može biti bog, duh, već poznat glasnik sna ili "slika" (eido­ lon) stvorena upravo za tu prigodu; no, što god taj lik bio, on postoji objektivno u prostoru i neovisno o spavaču. Podrobno sam pretražio čitavu Odiseju, kako bih saznao koliko se puta u njoj spominju eidola i koje je njihovo značenje. No, prije nego se pozabavimo tim zanimljivim scenama, valja istaknuti kako je eidolon singularni a eidola pluralni oblik riječi.

Eidola se prvi put pojavljuju u IV. knjizi Odiseje, u kojoj Odisejev sin Telemah odlazi u Spartu, u posjet starom očevu prijatelju kralju Menelaju, zbog čije je supruge Helene počeo Trojanski rat. U jednom odlomku (IV. 796) opisuje se kako božica Atena stvara eidolon i šalje ga u san Odisejeve supruge Penelope, kako bi je utješio. Robert Fitzgerald ovako je preveo taj odlomak: Domisli se sivooka božica Atena da stvori san u obličju Iftime, velike Ikarijeve druge kćeri, koju Eumel iz Fere uze za ženu. I posla božica taj san u Odisejevu kuću, kako bi umirio Penelopu i utišao njezinu tugu. Prošavši kroz usku pukotinu na vratima, slika doleti do njezine postelje i stade joj šaptati... Ovako odgovori zamišljena Penelopa, u slatkoj opijenosti... Tada nejasna utvara još jednom pro­ zbori... Mudra Penelopa reče... Utvara joj odgovori ovim riječima: "O njemu ti sada ne mogu govoriti, bio živ ili mrtav. A prazne su riječi štetne." Treperavo obličje klizne duž grede na vratima i nestade u vjetru, a Penelopa se probudi, vedrijega duha poslije toga jasnog sna u predvečerje. U Murrayevu prijevodu (Loeb Library) Atena postaje "sjajnooka" umjesto "sivooka" (glaukopis), iako i Murray prihvaća tumačenje riječi eidolon kao "utvara". Izraz eidolon amauron Murray također prevodi kao "nejasna utvara". Pridjev amauron znači "nejasan, poput sjene, blijed, jedva vidljiv, koji živi u tami, mračan, bez svjetlosti" itd. Valja također istaknuti da Fitz­ gerald ponekad prevodi riječ eidolon kao "utvara", a katkada kao "san" ili "slika". Imat ćemo priliku vidjeti u kakvim se još oblicima te utvare pojavljuju u Odiseji. No, već nam je sada jasno da je koncepcija natprirodnih posjeta bila ukorijenjena u grčkoj kulturi, te da je takav posjetitelj već u najstarijoj grčkoj književnosti nazivan eidolon. Svatko tko je u snu doživio posjet takve vrste, razumjet će opis iz Odi­ seje. Nema smisla odbacivati takva iskustva kao lažna, te ću odmah reći kako su me i samoga nekoliko puta posjetile slične utvare. Tijekom 1997. imao sam dvije takve posjetiteljice - moju majku i moju rođakinju Stellu Norman. U ta dva odvojena posjeta, obje su imale nešto veoma važno za reći. Takvi posjeti, svakako veoma rijetki, posve su različiti od uobičajenih snova. Za mene nema nikakve dvojbe da su ti kontakti bili stvarni, a sa svojim sam posjetiteljicama razgovarao upravo na način opisan u Odiseji.

Moja se majka pojavila u sivom, zapravo bezbojnom lanenom ogrtaču, i ponudila mi veliku staklenku punu meda, rekavši samo: "Oprosti mi." (Ta je isprika svakako bila utemeljena, budući da je učinila neke zaista grozne stvari.) Pribojavala se da ću grubo reagirati, no rekao sam da ću joj oprostiti ispuni li jedan zadatak. Nekoliko dana poslije, moja supruga Olivija primila je u snu njezinu poruku, koja se odnosila na podatak koji sam tražio, čime je njezin zadatak bio ispunjen. (U to sam vrijeme bio na švedskom otoku Gotlandu, dok je Olivia bila u Engleskoj.) Moja me majka izvijestila kako je njezino razdoblje pročišćavanja završilo (trajalo je četiri godine i dva mjeseca po zemaljskom vremenu), te da sada mora "otići negdje drugdje", odakle će joj biti nemoguće sa mnom komunicirati. Željela se oprostiti, za što je pribavila posebno dopuštenje, te otići uz moj blagoslov, ako joj ga ikako mogu dati. Drago mi je što mogu reći da sam to i učinio. Uočio sam da su njezini krajnje ozbiljni psihički problemi posve nestali, da je oslobođena od psihopatije koja ju je nekada proždirala, te da je posve očišćena od svih štetnih i poremećenih emocija. Smatrao sam to zapanjujućim i čudesnim, te sam sklon vjerovati da smrt doista rješava neke probleme! Moja je majka bila "obrađena" na način koji je u svakom pogledu bio djelotvoran, a riječ "pročišćena" čini mi se najpogodnijom i najtočnijom, zbog čega ju je, vjero­ jatno, i upotrijebila. S mojom rođakinjom Stellom razgovor je bio mnogo duži i teži, i bio je umnogome osoban. Ona nije bila zaogrnuta plaštem, niti je morala otići "negdje drugdje". U oba slučaja, međutim, duhovima je pomagala vrsta stručnih vodiča, a sve je vrijeme zaglušujuća buka sprečavala normalan razgovor, pa većinu onoga što mi je Stella govorila uopće nisam čuo. Ta su iskustva bila neobično živa i stvarna, te posve drukčija od uobičajenih "snova". Zato ih nazivam "posjetima". Nimalo ne dvojim, dapače uvjeren sam da su me moja majka i rođakinja Stella zaista "posjetile". Sumnjičav se čitatelj može izrugivati koliko mu drago, no ja zaista ne znam kojim bih riječima mogao opisati koliko su ta iskustva bila uvjerljiva, pose­ bice zbog onoga što su mi rekli duhovi, zbog njihove snage, vjerodostoj­ nosti, prodornosti i lucidnosti, koje su daleko od bilo kakve bajkovitosti i dvoznačnosti kakvu posjeduje uobičajen "san". Sve me to navelo da zaključim kako su stari Grci opisivali upravo takva iskustva. Njih je u svojim djelima zabilježio Homer, a nedvojbeno ih je doživio Demokrit, koji je na temelju takvih iskustava izgradio svoju specifičnu teoriju vizije i time ostavio dubok trag u povijesti optike! Osvrnimo se sada kratko na druge eidola, koji se spominju u Odiseji. U Knjizi XI. pojavljuju se u čak četiri odlomka. Ta činjenica samo potvrđuje

mišljenje većine znanstvenika da Knjigu XI. nije napisao autor ostatka Odi­ seje. Ta je knjiga sadržana u dijelu Odiseje poznatom kao Nekyia, što znači "magijski obred prizivanja duhova mrtvih". U knjizi se opisuje silazak Odi­ seja u podzemni svijet , ili Had, te je gotovo sigurno da je naknadno pri­ dodana korpusu Odiseje. Držim da je to izvorno bio ep Povratak Odisejev, koji je napisao Homer i koji zauzima 80% Odiseje u obliku u kojemu je danas poznajemo. No, u taj uzbudljiv ep, koji inače ne sadrži ništa posebno neobično ili bizarno, umetnute su pripovijesti o silasku u podzemni svijet (Knjiga XI), susretu s Kiklopima (o kojima ćemo poslije više govoriti), nevoljama sa Skilom i Haribdom, te mnogim drugim čudesnim te uzbud­ ljivim likovima i mjestima. Dio naknadno umetnutog materijala odnosi se na bilješke o drevnim istraživačkim putovanjima sjevernim morima oko Brita­ nije i Skandinavije, što je još više pridonijelo snazi i privlačnosti epa, a pomo­ glo je i Odiseju da uzbudljivim doživljajima ispuni svoje dvadesetogodišnje izbivanje iz domovine. Budući da su homerovski pjesnici bili putujući pripovjedači, neki su od njih vjerojatno obojili izvoran ep tim živopisnim pripovijestima nedugo poslije Homerove smrti, ili najkasnije do 8. st. pr. Kr. Dio u kojemu se opi­ suje silazak u Had, te u kojemu se eidola najviše spominju, najvjerojatnije nije napisao Homer, no mišljenja sam da nije mogao nastati poslije 750. god. pr. Kr. Naime, to je godina osnutka najstarijega grčkoga grada u Italiji, Kume, te godina izgradnje tamošnjega Proročišta mrtvih, za koje je, vjeru­ jem, bio vezan obred Nekyie. U jednoj sam knjizi već raspravljao o vezama između priče o silasku u pakao i o stvarnom, fizičkom silasku u repliku pakla koja je probijena u stijeni i spušta se 8 km duboko u utrobu Zemlje. U Nekyii (Odiseja, XI, 213) saznajemo da se Odisej susreo s utvarom pokojne majke. Odisej je sišao u Had kako bi se posavjetovao s duhovima, a jednomu od njih, Tireziji, rekao je: "Gledaj, ondje sjedi duša moje majke (u engleskom prijevodu koji autor navodi stoji "ghost", odnosno, "duh", iako u izvorniku stoji riječ psyche, koju je Stjepan Hosu, prema mišljenju prevoditeljice ove knjige, pravilno preveo kao "duša". Vidi Gustav Schwab, Najljepše priče klasične starine, Grafički zavod Hrvatske, 1985., op. prev.), ali ona mi ne kaže ni riječi niti me gleda. Reci mi što da radim da me prepozna kao svoga sina." "Kome sad dopustiš", odgovori vrač, "da se približi krvi, taj će s tobom govoriti kao živ i pripovijedat će ti istinu." S tim riječima iščeze duša prorokova u tami Hada (u engleskom prijevodu stoji "shade", odnosno, "sjena", dok u izvorniku piše

psyche tj. "duša"). Nato pristupi sjena moje majke i napije se krvi. Iznenada me prepozna, upre svoje suzno oko u mene i reče: "Dragi sine, kako si ti živ došao dolje u mrtvačku noć? Nisu li te spriječili Okean i druge strahovite rijeke? Lutaš li još uvijek poslije razorenja Troje okolo, ili dolaziš iz svoje domovine Itake?" Odisejeva mati tada otkriva da je umrla od tuge za njim. Uzbuđen, Odisej nastavlja pripovijedati: Stisnuh usne u grču i ustadoh, želeći je zagrliti. Tri sam puta pokušao oviti ruke oko nje, ali mi je uvijek izmicala, nedodirljiva poput sjene (skie, Homerov oblik riječi koji se ne pojavljuje u Ilijadi, dok se u Odiseji pojavljuje dva puta.) i treperava poput sna (oneiros). Ogorčen i pun boli, kriknuh u tamu: "O, majko, zar nećeš ostati uza me, u mom naručju, kako bismo i ovdje, na ovome mjestu Smrti, plakali grleći se i ljubeći jedno drugo? Ili je to samo privid (eidolon) koji mi posla željezna kraljica Perzefona (božica podzemnoga svijeta), da produži moje muke?" U ovom potresnom opisu Odisejeva susreta s duhom njegove majke, Murray prevodi eidolon kao "utvaru", dok Fitzgerald, kao što smo vidjeli, istu riječ prevodi kao "privid". Zanimljivo je primijetiti kako se u ovom odlomku duh naziva rječju psyche, dok se riječ eidola rabi u značenju iluzorne vizualne pojave različite od pravoga duha, drugim riječima, ne u značenju duha, nego slike duha. U gotovo svim slučajevima, riječ eidolon posjeduje optičku ili vizualnu kono­ taciju. Vidimo to i dalje u tekstu (Odiseja, XI, 476), kada se Odiseju postav­ lja pitanje: "Kako si pronašao put dolje u tamu, gdje vječito prebivaju oni pomračena uma, blijede slike istrošenih ljudi?" Tako glasi Fitzgeraldov nadahnuti prijevod. Ne treba posebno isticati kako grčka riječ koju on prevodi kao "blijede slike" glasi eidola. Dalje u tekstu (XI, 602), opisuje se Odisejev susret sa slikom, iako ne i s dušom, junaka Herakla. Ta se pojava ponovno naziva eidolon. I Murray i Fitzgerald prevode ru riječ kao "utvara", no vrijedi navesti oba prijevoda toga odlomka, jer je autor toga dijela Odiseje, bio to Homer ili netko drugi, nastojao istaknuti razliku između pravoga duha i privida duha (slijedi prijevod engleskoga teksta):

Nato vidjeh snagu (bien - "sila") Heraklovu - ali samo njegovu utvaru (eidolon), jer se on sam časti s bogovima, u blaženu zagrljaju Hebe, kćeri Zeusove i Herine ljupkih i svijetlih gležnjeva, u zlatnoj obući. Ali, svi mrtvi koji ga okruživahu cviljaše poput prestrašenih ptica. Mračan poput noći, držao je strijelu na napetoj tetivi luka, gledajući strašno oko sebe, kao da će svakoga časa zametnuti boj... Oči golema lika počivahu na meni... (Heraklo je kratko govorio, a zatim:)... Heraklo iščeznu i više ga ne vidjeh... Murrayev prijevod glasi: Potom vidjeh moćnoga Herakla - njegovu utvaru [eidolon], jer on sam među besmrtnim bogovima u radosti prebiva, uz ženu mu Hebu, svijetlih gležnjeva u zlatnim sandalama, kćerku Zeusa i Here. Oko njega mrtvi vrištahu poput prestrašenih ptica; (Heraklo, op. prev.) bijaše mračan poput noći, podignuta luka i strijele na tetivi, strašnoga pogleda, kao da se sprema pokositi neprijatelja... On me prepozna i plačući prozbori... Nato se izgubi u Hadovu carstvu... Kada mi je bilo 14 ili 15 godina, imao sam učitelja koji je organizirao tečajeve iz mitologije, kojom sam u to doba bio oduševljen. Ono što me tijekom mojih ranih studija mitologije najviše zbunjivalo bila je upravo ta nedosljednost, jer nisam mogao razumjeti kako je Heraklo poslije smrti otišao na Olimp i pridružio se bogovima, dok je njegova utvara otišla u Had. Upitao sam oca Chapmana, moga učitelja, kako je moguće objasniti to očito protuslovlje, na što je on samo slegnuo ramenima i rekao kako zaista nema pojma. (Uvijek je bio veoma iskren!) Kako mogu postojati dvije duše, navaljivao sam, jedan stvaran čovjek koji uživa na Olimpu, a druga muku muči u Hadu zajedno sa sjenama mrtvih? Otac Chapman je i dalje slijegao ramenima smiješeći se. Od tada do danas, Heraklovim dvjema dušama bavio sam se barem dva puta na godinu. Aunteriethov Homerovski rječnik (An Homeric Dictionary) nudi veoma prihvatljivo tumačenje riječi eidolon, kao "neuhvatljive slike", dok značenje riječi psyche dalje pojašnjava, iznoseći kako u "izvedenom smislu" psyche ima značenje eidolon, tj. duše umrloga u podzemnom svijetu, odvojena od tijela i bez phrenes [svijesti], koja unatoč tome zadržava vanjsko obličje kakvo je posjedovala za života ..." U homerovskoj je književnosti eidolon uvijek vanjsko obličje, slika (natprirodne naravi). Imajući na umu sve što nam je poznato o Demokritovim teorijama, očito je da je on usvojio tu tradicionalnu koncepciju koja je

postojala stoljećima prije njegova doba. No, odakle potječe ta ideja? Jesu li joj se domislili stari Grci, ili su njezini izvori još stariji? Tragajući za odgo­ vorom na to pitanje, put nas neizbježivo vodi natrag u stari Egipat, gdje se susrećemo s neobičnom mješavinom metafizike i optike u egipatskoj reli­ gioznoj misli. Ovdje ću se osvrnuti na gotovo nepoznato djelo iz 1898., koje smatram neobično vrijednim, unatoč činjenici da je njegov autor poznat tek šačici ljudi. Riječ je, naime o Georgeu St Claim i njegovoj iznimno inteligentnoj knjizi Creation Records Discovered in Egypt (Studies in the Book of the Dead) (Zapisi o stvaranju otkriveni u Egiptu; Studije o Knjizi mrtvih). Osim toga, St Clair je 1901. objavio i djelo u dvije knjige pod naslovom Myths of Greece Explained and Dated (Protumačeni i datirani grčki mitovi). Osobno posjedujem potpisani prezentacijski primjerak prve knjige, te primjerak druge knjige koji sadrži nekoliko pisama u kojima autor sažima svoje zaključke i iznosi brojne tipografske i numeričke ispravke, te vjerujem da sam vlasnik jedinog takvog primjerka druge knjige. St Clair je uspio dešifrirati dio složenog astronomskog i kozmološkog simbolizma kojim je prožeta drevna egipatska religija. Taj je simbolizam poslije ušao u grčku mitologiju, gdje njegovo egipatsko podrijetlo nije uvijek bilo prepoznato. St Clair griješi u mnogome, što i sam ponekad priznaje, no njegova su tumačenja Knjige mrtvih pronicava, te rasvjetljavaju mnoga pitanja koja su druge pisce ostavljala bez ideja. O St Clairovoj knjizi bit će više riječi poslije, u dijelu u kojemu ćemo šire raspravljati o drevnom Egiptu. No, ovdje je nužno navesti neke njegove zaključke, jer su veoma značajni za razumjevanje vizualnog aspekta onoga što su Grci nazivali eidola. U svojoj knjizi o Egiptu, St Clair raspravlja o neobičnim egipatskim koncepcijama višestrukih duša, te kaže: Postoji jedan [drevni egipatski] zapis, u kojemu se nabrajaju ele­ menti osobe koji se razdvajaju u trenutku smrti. To nisu samo tijelo i duša, nego je to najmanje pet elemenata... Tako, osim tijela, koje je materijalna osoba i, mumije, koja je također materijalna ali beživotna osoba, ta psihologija poznaje još dušu i duh koje prati po jedna sjena. Duh se naziva ka. Wiedemann kaže da je čovjekov ka bio njegova osobnost utjelovljena u njegovu imenu - njegova slika [kurziv R. Templea] koja je, spomenom njegova imena, bila ili je mogla biti prizvana u umove onih koji su ga poznavali. No, postoje prikazi kaa, koji odgovaraju ideji o kau kao čovjekovu duhu ili dvojniku. Na bareljefima koji prikazuju rođenje faraona Amenofisa III., njegov je ka rođen istodobno s njime, a oba su predstavljena bogu Amonu-Rau

kao dva jednaka dječaka, kojima ovaj udjeljuje blagoslov. Čovjeka napušta njegov ka tek u trenutku smrti. Ka može živjeti bez tijela, ali tijelo ne može živjeti bez ka... Nije li moguće da je oblik ka, kao čovjekova dvojnika, odgovarao slici ili odrazu u zrcalu ili u nečijim očima? Čovjekov ka tada bi odgovarao, barem donekle, reflektiranoj slici sunca, odnosno, oku boga Ra. Zapisi iz Piramide otkrivaju kako je još u doba V. i VI. dinastije pos­ tojala ideja o tome da Thoth, Set, Horus i ostali bogovi imaju svoj ka. Kipovi bogova predstavljali su i utjelovljavali božanske kae. Ponegdje se spominju i ka Istoka i ka Zapada (Wilkinson, Manners and Customs of the Ancient Egyptians (Ponašanje i običaji drevnih Egipćana), 2. izdanje, III, str. 200, 201.: Wiedemann kaže da ih se mora smatrati kaima božanstava Istoka i Zapada, a ne treba misliti da su to kai apstraktnih koncepcija Istoka i Zapada. To se, doista, čini vjerojatnim; nisu li oni možda reflektirani sunčev disk iznad hramskog svetišta? O kau kao slici sunca u hramu govore zapisi iz Amenofisova doba. Dok čovjek posjeduje samo jednu dušu i jedan duh [zapravo, pos­ toji više ljudskih "duša", što smo maloprije vidjeli], sunce ima sedam baa (duša) i četrnaest kaa (idola ili fantazmi), pri čemu su svakoj duši pridružene dvije takve slike. Ta je koncepcija do danas ostala neobjašnjena, no, čini se kako polako izranja njezin pravi smisao... [on nudi svoje tumačenje sedam baa, koje ćemo ovdje preskočiti]... Možda je to sedam sunčevih duša ili baa; a svaki je ba projicirao svoju sliku ili fantazmu u jutarnjem i večernjem hramu [tj. za izlaska i zalaska sunca, odakle i dvostruki broj], stvarajući tako četrnaest kaa - duhova ili odraza izlazećeg i zalazećeg sunca ... Projekcija Sunčeva oka, u pravilno orijentiranom hramu, označavala je svršetak godine i omogućavala pravilno vođenje kalendara. Dalje u tekstu St Clair izjavljuje: "[Bog ili božica mogu se nazvati] Sunčevim okom... jer je sunce, [s točke suncostaja ili ravnodnevice] poslalo svoje zrake kroz teleskopski prolaz u unutarnje svetište hrama, oblikujući tamo svoju sliku." St Clair navodi glasovitog astronoma sir Normana Lockyera, tadašnjega urednika časopisa Nature:

...Lockyer se nije suzdržavao izjaviti kako su dva Raova oka, koja gledaju u različitim smjerovima, dvije krajnje točke sunčeve sje­ verne i južne amplitude (za ljetnog i zimskog suncostaja). "Pogledajte", kaže Lockyer, "kako se na prirodan način može objasniti Oko. Hramsko svetište je bilo mračno, a zraka svjetlosti dopirala je kroz dugačke prolaze, osvjetljavajući ga u dane najveće sunčeve amplitude, jer je hram bio orijentiran tako da u njega prodru sunčeve zrake na dan ljetnog suncostaja. Zraka sunčeve svjetlosti prodrla bi u svetište i osvjetljavala ga nekoliko minuta, da bi zatim nestala. Bljesak je bio iznimno snažan, te je trajao otprilike dvije minute, a svjetlost se mogla znatno reducirati pomoću zavjesa." Iako Lockyerovo tumačenje pridonosi našem razumijevanju toga pitanja, on ne uzima u obzir mogućnost da je takva zraka svjetlosti, koja je prodirala kroz otvore koji su mogli biti pravokutna ili nepravil­ nog oblika, zbog zakona percepcije davala sliku sunca kružoga oblika, poput oka. Dužina prolaza [unutar hrama] samo je prido­ nosila savršenstvu toga učinka; zakon kojemu se podvrgava svjetlost koja prolazi kroz otvore glasi ovako: što je mjesto projekcije bliže, to je veća mogućnost da će se na njemu projicirati slika samoga otvora, dok će se na udaljenim mjestima projekcije vidjeti slika izvora svjet­ losti. Tako se na zidu ili podu sobe projicira slika prozorskoga otvora kroz koji prodire sunčeva svjetlost. Da je zid udaljen 1 km, na njemu bi se projicirala slika sunca. Moguće je, stoga, da je Demokrit, boraveći u grobnicama, ponekad pravio pokuse upravo s takvim pojavama, posebice uzmemo li u obzir da je koristio zrcalo kako bi unutar grobnice reflektirao sunčevu svjetlost. Zapravo, drevna egipatska religija poznavala je više "duša" nego što to spominje St Clair, o čemu šire raspravlja Wallis Budge u Uvodu u svoj prijevod egipatske Knjige mrtvih. Budge je, kao i St Clair, upotrijebio riječ eidolon u vezi s ka: Ka... riječ koja se, prema općeprihvaćenoj praksi, prevodi kao "dvoj­ nik"... u većini se slučajeva može protumačiti u značenju eidolon. [On je pisao u doba kada se od većine njegovih učenih britanskih čitatelja moglo očekivati da poznaju tu riječ, jer su u školi čitali Odi­ seju na grčkom.] Ka je bila apstraktna individualnost ili ličnost koja je posjedovala oblik i atribute čovjeka kojemu je pripadala, te se, unatoč tome da je njezino uobičajeno prebivalište bilo u grobnici s tijelom, mogla slobodno kretati. Ka je bio neovisan o čovjeku, te je

mogao prebivati u njegovu kipu. Navodno je jeo i pio, te su se u grobnice polagale dovoljne količine hrane i darova, kako kai umrlih ne bi morali napuštati svoje grobnice i lutati naokolo jedući ostatke i pijući nečistu vodu. Možda u pozadini svega doista stoji iskustvo susreta s umrlim "sjenama". Kada je uginula moja kuja Kim, tri dana poslije njezine smrti vidio sam je kako sjedi na vlastitom grobu, zbunjeno gledajući u daljinu. Doimala se kao da želi ustati i negdje odlutati. Možda je shvatila kako je bolje da čuva svoje tijelo koje bi joj jednoga dana moglo ponovno poslužiti. Skrenula je pogled na prazan stolac na kojemu je očito vidjela nekoga, jer sam osjetio kako se bori sa željom da se približi osobi na stolcu i nužnošću očuvanja vlasti­ toga tijela. Uopće me nije primijetila. Kao da je pripadala drugoj stvarnosti, drugom vremenu i drugoj brzini, iako su njezini pokreti bili normalne brzine. Pojava joj je bila srebrnkasta, a doimala se tek dvije godine starom. Takve se utvare doimlju kao slike koje često nisu "u vezi" s gledateljem, stoga ih i smatramo tek slikama jer očito ne postoje u našoj, nego u vlastitoj stvar­ nosti. Vidjeti ih doista predstavlja rijetkost, a Kimina "odsutnost" može se usporediti s "odsutnošću" Odisejeve majke, koja isprva nije primijetila vlas­ tita sina. Konačno, zašto bi nas mrtvi viđali češće nego što mi viđamo njih? Ustvrdiviši sve to o percepciji i duhovima, možemo zaključiti da je grčka koncepcija eidolona potekla izravno iz egipatske koncepcije o ka-u. St Clair vjerojatno ispravno tvrdi da je ka povezan sa solsticijskim i ekvinocijskim solarnim manifestacijama u unutarnjim svetištima egipatskih hra­ mova. Ta ideja, koja je od najstarije povijesti bila povezana s optičkim poja­ vama, u Odiseji je bila suštinski optičke naravi, a s optikom ju je izravno povezao filozof i proto-znanstvenik Demokrit. Demokritova je ideja tako probila vremenske granice i preživjela mnoga stoljeća. Demokrit je živio u 5. st. pr. Kr. (rođen je između 460. i 457. god. pr. Kr.). Njegove teorije o eidolima prihvatio je i proširio Epikur (341.-270. god. pr. Kr.), a poslije njega i Lukrecije (94.-55. god. pr. Kr), koji u svojoj glasovitoj knjizi o prirodi, De Rerum Natura u IV. knjizi naširoko raspravlja o toj temi. Lukrecije između ostaloga piše: ...postoji nešto što nazivamo slikama [simulacra] stvari; koje, poput tankih slojeva na vanjskim površinama stvari, lete zrakom; kada ih budni susrećemo ispunjavaju nas jezom i strahom, kada ih pro­ matramo u snu, lijepa obličja umrlih nam prijatelja postaju tako čudovišna da ponekad mislimo kako su duhovi pobjegli iz Aherona

ili da utvare lete među živima... Tvrdim, stoga, da se s vanjskih površina stvari odvajaju tanki slojevi koji zadržavaju oblike stvari... kao što cvrčci ljeti odbacuju svoja tanka odijela, i kao što telad pri rođenju odbacuje svoju sluz... Te odbačene vanjske površine koje zadržavaju oblik, od najfinije su tvari i lete posvuda, no nisu vidljive pojedinačno i odvojeno.... ma kakve odraze promatrali u zrcalima, vodi ili na svijetlim površinama, oni su istovjetni izvornim stvarima, stoga se moraju sastojati od slika koje te stvari odbacuju. Postoje, dakle, tanki oblici i istovjetne slike stvari koje se ne mogu vidjeti pojedinačno i odvojeno, no budući da su podvrgnute neprestanom privlačenju, vidimo ih na površinama zrcala. Čini se da nema dru­ goga načina na koji bi se mogla sačuvati obličja posve nalik izvornim stvarima. ...Uvijek postoji nešto što struji iz vanjske površine stvari i prolazi kroz predmete na koje nailazi, osobito kroz staklo. ... lika se također može prenositi sa zrcala na zrcalo, te se može proizvesti pet ili šest slika. Što god bilo skriveno u najdubljoj unutrašnjosti kuće, može se otkriti pomoću složenog sustava zrcala. Stoga slika doista putuje od zrcala do zrcala... [i] sve što je uronjeno u vodu, prelama se, okreće, ispravlja i vraća natrag... A kada vjetar noću nosi raštrkane oblačiće, doimlje se kao da sjajne zvijezde plove pokraj njih u smjeru koji je suprotan njihovu stvarnom kretanju... Lukrecije je tako u svoje izvješće uključio opise refleksije i refrakcije (naravno, ovdje nisam naveo cjelovito izvješće), koji se očito temelje, vjero­ jatno preko Epikura, na Demokritovim izgubljenim djelima Opis zraka svjet­ losti i O idolima, jer gotovo nitko ne vjeruje da je tekst izvorno Lukrecijev, budući da je on prvenstveno bio kompilator i pjesnik. U prvom i drugom stoljeću po Kr., o eidölima je raspravljao i Plutarh. Zanimljivo je da je Plutarh govorio o Demokritu i Odiseji, otkrivši veze koje sam i sam razmatrao u ovom poglavlju. Već sam naveo njegove opaske iz djela "O prestanku proročanstava" i Razgovori za stolom. Plutarhova najduža rasprava o eidölima nalazi se u djelu "O licu na Mjesecu", jednom od Plutarhovih najbizarnijih i najzagonetnijih djela. U sljedećem odlomku, svoje zaključke temelji na priči iz Odiseje, o Heraklovu eidolonu: ... kada se um odvoji od duše; do odvajanja dolazi po ljubavi slike koja je na suncu [to se vjerojatno odnosi na jarku bijelu svjetlost koja se navodno pojavljuje prije smrti]; kroz nju ih obasjava ta privlačna, divna, božanska i blagoslovljena nazočnost za kojom žudi svekolika

priroda, iako na drugačije načine. ...Ta priroda, koja je duša, ostaje na Mjesecu, zadržavajući tragove i snove prošloga života, te se s pravom može reći da je "krilata poput sna koji donosi leteća duša". To joj se ne događa odmah, ili kada napusti tijelo, nego poslije, kada postane napuštena i usamljena, oslobođena uma. Od svega što nam je rekao Homer, najbožanskije su sljedeće riječi: "Postadoh svjestan Herakla, njegova duha [eidolon] - [jer on] sam među besmrtnicima prebiva." (Prickardov prijevod.) Nastavljamo odlomak u Kingovom prijevodu koji glasi: Jer nitko od nas nije gnjev, niti strah, niti žudnja, niti komad mesa, niti narav; ono što se nalazi u dubini naših misli jest duša oblikovana umom koji zauzvrat oblikuje tijelo i sve njegove dijelove; ona može dugo živjeti odvojena od uma i tijela, zadržavajući pritom sličnost i izvoran oblik, te se naziva "slikom" ili utvarom (eidolon). Mjesec je element tih slika [eidola]: jer, one su pretvorene u njegovu tvar, kao što se tijela pretvaraju u zemlju; oslobođene uma, nisu više podvrg­ nute strastima i slobodno lutaju. Ti su aspekti naglašeni i u Goodwinovu prijevodu: Duša, oblikovana razumijevanjem [umom] koje pak oblikuje tijelo, obuhvaćajući ga sa svih strana, prima od njega otisak i oblik; iako odvojena od razumijevanja [uma] i tijela, ona dugo zadržava obličje i sličnost, stoga se s pravom može nazvati slikom [eidolon]. Iz svega rečenog možemo jasno vidjeti da su mnogi elementi ljudskoga bića preživjeli u Plutarhovoj filozofiji, te da su oni nedvojbeno bili uko­ rijenjeni u drevnim egipatskim idejama, gdje je ka bio izvor eidolona. A činjenica da Plutarh upućuje na odlomak o Heraklovu eidolonu, nazivajući ga "najbožanskijim" odlomkom u čitavoj Odiseji, pokazuje da su te kon­ cepcije bile ključne za "teozofske" ideje jednog od najvećih grčkih umova drugog stoljeća po Kr. Valja imati na umu da je Plutarh bio veliki svećenik hrama u Delfima, te filozof i povjesničar. U njegovo su doba slika Sunca i koncepcija ka bile stare već gotovo 3000 godina. Doista, u svom Životu Bra­ tovu, utvara koja se Bratu pojavljuje u snu prije bitke kod Cezareje Filipove i proriče mu smrt uz obećanje da će se ondje ponovno susresti (poznatija iz Shakespeareova Julija Cezara, budući da ju je ovaj preuzeo od Plutarha) bila je eidolon.

Ciceron (1. st. pr. Kr.) raspravljao je o eidolima u pismu Kasiju, koji je zajedno s Brutom skovao urotu protiv Cezara (Pisma njegovim prijateljima, XV, 16), no ovdje nema mjesta za pojedinosti iz toga pisma. Ciceron je o eidölima raspravljao i sa svojim najboljim prijateljem Atikom (upotrijebio je grčku riječ, iako je pisao na latinskom): "Promatrajući ove uske prozore, pada mi na um... Ako je naš vid posljedica utjecaja eidola, ti su eidoli skvrčeni u zastrašujuće uskom prostoru: no, zrake i dalje nesmetano teku." Ciceron se tako našalio sa svojim prijateljem Atikom, koji je postao Epikurov sljedbenik i vjerovao je u teoriju eidola, koju Ciceron nije prihvaćao. Cicero­ nova pisma njegovu prijatelju iz djetinjstva prepuna su takvih šala. Demokritove eidole spomenuo je i Klement Aleksandrijski, ranocrkveni otac rođen oko 150. god. po Kr. Klement je bio Grk goleme učenosti i erudi­ cije koji je "zapeo za Isusa" i napisao utjecajne i veoma učene rasprave kojima je svoje suvremenike nastojao pridobiti za kršćanstvo. U svom glasovitu djelu Poziv Grcima, u kojemu je sažeo ideje grčkoga poganstva, mitologije i filozofije i pokušao dokazati nadmoć kršćanstva, sačuvao je podatke koji bi inače za nas bili zauvijek izgubljeni. U Petom poglavlju Klement je pokušao opovrgnuti ideje filozofa Heraklita iz Ponta, člana Pla­ tonove Akademije: A Heraklit iz Ponta? Nisu li i njega [Klement je prije toga spomenuo Epikura] privukli Demokritovi eidoli? Taj je odlomak previdio H. B. Gottschalk u svojoj knjizi o Heraklitu (čija su djela izgubljena), ne iskoristivši tako navedeni podatak pri rekonstrukciji Heraklitovih filozofskih ideja. Naša rasprava o eidolima ukazala nam je koliko je ta ideja bila ključna za filozofiju klasičnoga doba. Ona je mogla predstavljati temelj za Ciceronove šale, i izgovor za diskreditiranje poganske filozofije. A u doba Rim­ skoga Carstva, ona je činila dio teozofije velikoga svećenika delfijskoga hrama. Takve ideje pronašle su put u filozofiju neoplatonizma, a odatle (kao što ćemo poslije vidjeti) u ezoterične kršćanske škole, gdje je postala temeljem srednjovjekovnih "teologija svjetlosti" i modernih teorija "misti­ cizma svjetlosti" koje su i danas veoma utjecajne. Ono što je započelo kao slika Sunca projicirana na zidu unutarnjega svetišta drevnog egipatskog hrama, dovelo je do stvaranja složene teorije o drugoj ljudskoj duši u koju su mnoge civilizacije vjerovale više od 3000 godina. Ta ideja živi i danas, 2000 godina poslije, u filozofijama i teologi­ jama čiji su korijeni odavno zaboravljeni.

U nastavku knjige vidjet ćemo da je povijest takvih optičkih ideja jed­ nako značajna kao i povijest optičke znanosti i tehnologije, te da drevna optika na konceptualnoj razini prožima današnju civilizaciju i u drugim aspektima, objašnjavajući bezbroj misterija povijesti kulture Zapada koje je inače nemoguće objasniti.

VII. POGLAVLJE

KRISTALNO SUNCE

...Sunce sjaji poput kristala koji svoje blještavilo dobiva iz Vatre Svi­ jeta i reflektira njezinu svjetlost; stoga, tijelo Vatre, koje je nebesko, vlastitu svjetlost reflektira na Suncu, kao na staklu... Kanio sam zaključiti svoje istraživanje pisanih izvora kada sam naišao na ovaj dio izgubljene knjige staroga pitagorejca imenom Filolaj. Već su mi otprije bile poznate neke njegove zamisli. Primjerice, znao sam da je Filolaj vjerovao kako se Zemlja okreće oko Sunca. Iako sam mnogo čitao o pitagorejskoj astronomiji, taj mi je odlomak promaknuo. Filolaj je očito Sunce smatrao golemom kuglom od kristala ili stakla, čija svjetlost ne emanira iz njega samoga, nego potječe od nebeske vatre koju ono reflektira, poput zrcala, ili lomi (refrakcija, op. prev.), poput kristalne leće. Za mnoge je drevne pitagorejce Sunce u biti bilo divovska kristalna kugla mnogo veća od Zemlje; Filolaj (5. st. pr. Kr.) najstariji je poznati pitagorejski pisac. Nikako nisam mogao razumjeti zašto ta koncepcija nije zabilježena u povijesti znanosti, barem ne u povijesnim pregledima koje sam osobno proučio. Kako to da se s njome nisam prije susreo, uzevši u obzir koliko sam čitao o drevnoj astronomiji? Možda nikada ne bih otkrio kristalno sunce, da slučajno nisam naišao na nekoliko zanimljivih bilježaka u raspravama o Plutarhu sadržanima u knji­ gama iz 17. i 18. stoljeća, nazvanima jednostavno De Placit. Philos. Nikada prije nisam čuo za De Placit. Philos. Što je to moglo biti? Takve su me zagonetke uvijek tjerale da istražujem dalje, jer bi se gotovo redovito pokazalo kako naizgled beznačajni tragovi zapravo vode do iznenađujućih otkrića. Do tada sam mislio kako veoma dobro poznajem Plutarhova djela. Plutarh je bio najpoznatiji po svojim Životima, no ostala njegova djela skupljena su u zbirci pod naslovom Moralia, vjerojatno zato što se nekoliko u njoj sadržanih rasprava doista bavi moralnim pitanjima, poput rasprave "Kako

se hvaliti i zadržati skromnost". Ovdje ću navesti i "Rasprave o etici", iako me one ne zanimaju ni upola toliko koliko su mi zanimljiva neobična djela poput: "O licu koje se pojavljuje na mjesečevu srpu", "O Izidi i Ozirisu", "O sudbini", "O praznovjerju", "O "E" u Delfima", "O Sokratovu znaku" te "Zašto se proročanstva više ne izriču u stihovima". Na prijelasku iz 1. u 2. stoljeće Plutarh je bio veliki svećenik delfijskoga proročišta. Boravio je u Egiptu, te je bio upućen u mističku predaju. Doista, njegova rasprava o Izidi i Ozirisu jedini je dosljedan i potpun izvor koji se bavi tim središnjim božanstvima egipatske religije, budući da je egipatska predaja sačuvana u fragmentarnom obliku. Egiptolozi su općenito bolje upoznati s Plutarhovim djelom Moralia od klasičara, jer je rasprava o Izidi i Ozirisu temeljan izvor podataka o egipatskoj religiji i mitologiji. Od šezdesetih godina naovamo, uvijek sam iznova čitao Plutarhove rasprave. No, nije mi bila poznata nijedna pod naslovom De Placit. Philos. Možda se u Bilješkama potkrala pogreška? Ta mi se mogućnost nije činila prihvatljivom, stoga sam se dao na posao i ponovno pročešljao sve Plutar­ hove rasprave iz zbirke Moralia, sadržane u suvremenom Loebovu izdanju (od 15 knjiga), iako sam to učinio već nekoliko puta. Ustvrdio sam kako niti jedan naslov u 15 knjiga ni približno ne odgovara tajanstvenom naslovu De Placit. Philos. Međutim, ovaj sam put pogledao popis pod naslovom "The Traditional Order of the Books of the Moralia as they appear since the edition of Stephanus (1572.), and their division into volumes in this edi­ tion" ("Tradicionalan poredak knjiga Moralia prema Stephanusovu izdanju (1572.), te njihova podjela u ovom izdanju"), koji se nalazi na početku 1. dijela XIII. knjige Loebova izdanja. I konačno sam je pronašao, jedinu raspravu na dugačkom popisu koja je bila označena zvjezdicom: De Placitis Philosophorum, libri V (Peri ton areskonton tois philosophois, biblia E). Zvjezdica je upućivala na bilješku u kojoj je stajalo sljedeće: "To djelo, čiji je autor Etios, a ne Plutarh, ne nalazi se u ovom izdanju." Neuhvatljivu sam raspravu pronašao samo da bih je izgubio. Klasičari se pridržavaju nekih neobičnih običaja, od kojih je možda najneobičnije njihovo inzistiranje na latinskim naslovima izvorno grčkih tekstova. Unatoč činjenici da je Plutarh pisao isključivo na grčkom, njegove rasprave nose latinske naslove. Taj običaj vjerojatno potječe iz kasnorenesansnog doba, kada je latinski bio europski jezik učenih i kada su se počeli pojavljivati latinski prijevodi grčkih tekstova, budući da je malo tko tada znao grčki. S grčkim se tekstovima, stoga, postupalo kao s biljkama iz nečije zbirke - kao što su botaničari biljkama davali latinska imena, tako su i grčki tekstovi bili podvrgnuti sličnoj specifikaciji. Primjerice, laici će Plutarhovu raspravu o Izidi i Ozirisu zvati prema engleskom naslovu "On Isis and

Osiris" ("O Izidi i Ozirisu"), dok će klasičari govoriti o "De Iside et Osiride", ili skraćeno "De Iside..." Netko će možda pomisliti da to čine namjerno, kako bi obične ljude držali podalje od sebe. Tako je tajanstvena izgubljena rasprava nosila latinski naslov De Placitis Philosophorum, unatoč činjenici da je izvorno napisana na grčkom. Grčke su naslove kasniji učenjaci preveli na latinski, samo za potrebe profesional­ nog čavrljanja. Postalo mi je jasno da ću morati odustati od Loebova izdanja i pronaći drugi način da uđem u trag djelu De Placitis Philosophorum, izbačenom iz službenoga kanona. Sam je naslov djela bio pomalo neobičan, a moglo ga se, više-manje točno, prevesti kao: O onome što je filozofima ugodno. Na što se to odnosilo? Na njihove omiljene naslonjače ili jastučiće, na ukrase u njihovim spavaćim sobama ili, možda, na najbolja pera? Prisjetio sam se da se negdje na mojim policama nalazi prijevod Plutarhovih Moralia objavljenih 1704. Kupio sam ih u stanju raspadanja i rijetko konzultirao. Sklon sam skupljati različite prijevode i izdanja istih tekstova, te priznajem da katkada zaboravim da neke od njih posjedujem. Zavirio sam u izdanje iz 1704. nadajući se da ću u njemu pronaći neuhvatljivu Plutarhovu raspravu. I doista, otkrio sam je u III. knjizi na str. 121.-195., pod nejasnim (ali ne i neprepoznatljivim!) naslovom: "Plutarh pripovijeda o osjećajima prema prirodi koji su filozofima ugodni" ("Plutarch's giving an Account on those Sentiments concerning Nature with wich Philosophers were Delighted"). Čitajući je, nemalo sam se iznenadio, jer se pokazalo kako je ta rasprava očito najvrjednija zbirka misli starih učenjaka i filozofa, u smislu "doksografije" (od grč. doxa - "mišljenje" ili "ideja"). Takve su zbirke sas­ tavljali Aristotel i njegov učenik Teofrast. Na prvoj stranici djela govori se o povijesti filozofije prema Aristotelovoj školi. Činilo mi se da ta rasprava nije smjela biti izostavljena iz suvremenog Loebova izdanja samo zato što je zalutala među Plutarhova djela, te zato što ju je napisao drugi momak, zvan Etios. U tom zapanjujućem djelu, koje nikada prije nisam čitao, naišao sam na poglavlje pod naslovom "O biti Sunca" ("Of the Essence of the Sun", Knjiga IL, 20. poglavlje; str. 153.-154.). U njemu se iznose mišljenja mnogih drevnih filozofa i učenjaka, a teorija o Suncu kao o kristalnoj kugli pripisuje se "Filolaju pitagorejcu". Njegovo mi je ime bilo dobro poznato, no nisam znao da je Sunce smatrao kristalnom kuglom! Otvorio sam knjigu Kathleen Freeman, Ancilla to the Pre-Socratic Philosophers (Ancilla predsokratovskim filozofima) pod Filolaj, kako bih provjerio jesam li što propustio čitajući sačuvane fragmente njegova djela. Pitao sam se imam li možda problema s pamćenjem.

Knjiga Kathleen Freeman engleski je prijevod svih sačuvanih tekstova grčkih filozofa koji su živjeli prije Sokrata (umro 399. god. pr. Kr.) i koje klasičari nazivaju "predsokratovcima". Na str. 73.-77. ponovno sam pročitao Filolajeve tekstove. Uvjerio sam se kako Filolaj ne spominje nikakvo kristalno sunce, te da me pamćenje još uvijek služi. Kathleen Freeman kaže kako njezina Ancilla (latinska riječ koja znači "služavka", no ovdje se odnosi na knjigu koja je pomoćna drugoj, naime, njezinoj knjizi komentara o kojoj ćemo ubrzo reći nešto više) potpun je prijevod predsokratovskih fragmenata, koje je prikupio njemački učenjak Herman Diels (njegovo 5. izdanje). Tada mi je postalo jasno kako sam sve pogrešno shvatio. Posrijedi su bili prijevodi fragmenata - citata, ne fragmenata - parafraza. Stoga je bilo veoma opasno oslanjati se isključivo na Ancillu Kathleen Freeman. Valjalo je posavjetovati se i s Dielsom. Uzeo sam njegovu knjigu s police i pogledao pod Filolaj. Smjesta sam ugledao fragment o kristalnom suncu, na grčkom, ali ne citi­ rani fragment, što objašnjava zašto se ne nalazi u prijevodu Kathleen Free­ man. Kao što Kathleen Freeman velike dijelove tekstova ne prevodi na eng­ leski jer su to parafraze kasnijih pisaca, tako ni Diels nije Filolajev fragment preveo na njemački. (Freeman ne daje ni podatke o izvorima koje navodi Diels, čak ni o onim tekstovima koje je prevela.) Fragment se, dakle, nalazi u Dielsovoj knjizi, u neprevedenom dijelu pod naslovom "Lehre" ("Učenje"). Budući da je sve što Etios kaže parafraza, ne potpada pod kategoriju Fragmenata, stoga nije prevedeno ni na njemački ni na engleski. To znači da su čitav De Placit. Philos. i Diels i Freeman ostavili neprevedenim, iako je Diels objavio dijelove na grčkom izvorniku. Okrenuo sam se drugoj knjizi Kathleen Freeman, koja nosi naslov Companion to the Pre-Socratic Philosophers (Uz predsokratovske filozofe). To djelo od gotovo 500 stranica sadrži rasprave predsokratovaca i sažetke materijala koji se službeno smatraju Fragmentima. Ondje sam pronašao odlomak o kristalnom suncu: Sunce je prozirno poput leće, te prima zrake iz (vanjskoga) svemira, prenoseći nam njihovu svjetlost i toplinu, stoga postoje dva "sunca", vatreni nebeski element (odnosno, rub ili vanjski eter) i vatrena leća; možda bi bilo bolje govoriti o zrakama koje raspršuje ta leća kao "Sunce" koje vidimo, stvarajući tako treće (Sunce, op. prev.), "sliku slike". Kathleen Freeman iznimno je dobro shvatila optički aspekt Filolajeve teo­ rije, uvidjevši kako on nije govorio o Suncu kao o zrcalu koje reflektira, nego kao o kristalu koji lomi (refrakcija, op. prev.) svjetlost prema Zemlji. Free-

man se nije ustezala upotrijebiti riječ "leća", pokazavši tako hrabrost koju većina znanstvenika ne posjeduje. Sljedeća je na redu bila knjiga sir Thomasa Heatha, Greek Astronomy (Grčka astronomija).U njoj se (pod "Pitagorejci" i "Sunce") navodi odlomak čije je značenje pogrešno protumačeno kao refleksija pomoću zrcala, što je Kathleen Freeman ispravila u svom nadahnutom prijevodu. Heath podastire sljedeći tekst: Etios, II, 22, 5. Pitagorejci su držali da je Sunce sferičnoga oblika (tj. da je kugla, op. prev.) 16., II, 20, 12. Pitagorejac Filolaj [latinski oblik imena Philolaus] drži da je Sunce prozirno poput stakla, te da prima refleksiju vatre u svemiru, prenoseći nam svjetlost i toplinu, tako da, u određenom smislu, postoje dva sunca: vatrena (tvar) na nebesima i njezina vatrena (emanacija) koja se u (drugome suncu, op. prev.) odražava (reflektira, op. prev.) kao u zrcalu; da ne govorimo i o trećemu (suncu, op. prev.), naime, o zrakama koje se iz zrcala raspršuju prema nama pomoću refleksije ("ili refrakcije"); jer i to treće također zovemo suncem, (a ono je, op. prev.) slika slike. Heath očito nije razumio optičku pojavu, koja se ovdje opisuje. Govoreći o toj pojavi kao o zrcalnoj refleksiji, on kvalificira izjavu stavljajući u navodne znakove "ili refrakcija", no, zrcala, naravno, ne lome svjetlost. Slučaj je htio da za Božić dobijem na dar mnogo opširniju Heathovu knjigu o grčkoj astronomiji pod naslovom Aristarchus of Samos (Aristarh iz Samosa). U dijelu "Pitagorejci" Heath je iznio neke nove podatke o kristal­ nom suncu. On najprije navodi odlomak koji sam upravo citirao, da bi ga zatim pojasnio odlomkom Ahileja Tacija (oko 3. st. po Kr.), dodajući svoje komentare: Filolaj kaže da Sunce dobiva svoju vatrenu i zračeću prirodu odozgo, iz vatre etera, te da prenosi zrake kroz vrstu pora, stoga je prema njemu Sunce trostruko: jedno je sunce vatra etera, drugo je ono koje se s nje prenosi na staklastu stvar ispod nje, a koju nazivamo Suncem, a treće je ono koje se u tom smislu sa Sunca prenosi nama." Prema Filolaju, dakle, Sunce nije tijelo koje posjeduje vlastitu svjetlost, nego je tvar usporediva sa staklom i u njoj se skupljaju vatrene zrake koje potječu iz nekog drugog mjesta i koje prenosi nama... No, prema gore navedenom opisu teško je zaključiti koji su

izvori vatrenih zraka. Prirodno bi bilo pretpostaviti da one potječu iz središnje vatre [pitagorejci su držali da Zemlja kruži oko tajanstvene "središnje vatre", koja se ne spominje u Filolajevim fragmentima]; u tom bi slučaju Sunce djelovalo poput zrcala; vatrene bi zrake uvijek stizale do Sunca, osim ako im Mjesec, Zemlja i protu-Zemlja [još jedno tajanstveno tijelo za koje su pitagorejci vjerovali da kruži oko "središnje vatre"], a budući da se Zemlja i protu-Zemlja kreću na različitim razinama u odnosu na Sunce i Mjesec, u određenim bi tre­ nucima nastajale pomrčine. No, prvi od navedenih odlomaka [Etiosov] iznosi da zrake dolaze iz vatre u svemiru, te da je jedno od sunaca nebeska vatrena tvar, dok u drugom odlomku [Ahileja Tacija] stoji da zrake dolaze odozgo, iz vatre etera... Boeckh [glaso­ viti klasičar]... kao i [Thomas Henri] Martin, da zrake dolaze iz vanj­ ske vatre, vatre Olimpa... Sukladno tome, zrake koje dolaze izvana lomilo bi Sunce poput svojevrsne leće. Sličnoga je mišljenja i Tan­ nery... Vidimo, dakle, da je Heath ovaj put shvatio kako je kristalno sunce zapravo refrakcijska leća, a ne refleksijsko zrcalo. Kathleen Freeman ispravno je razumjela bit pitanja, upotrijebivši riječ "leća". Pronašao sam još jedan prijevod odlomka o kristalnom suncu u veoma rijetkoj knjizi koju, na sreću, posjedujem. Zapravo, to djelo nikada nije bilo objavljeno u obliku prave knjige, nego je kružilo u mimeografskim primjer­ cima. (Mimeografija je bila popularna u prvoj polovici 20. stoljeća, kada još nisu postojali strojevi za fotokopiranje ili kompjutori. Kopije su se tiskale na rotirajućim bubnjevima premazanim tintom. Bio je to prilično neuredan začetak "stolnoga izdavaštva".) Riječ je o pitagorejskim zapisima koje je preveo entuzijast Kenneth Sylvan Guthriea, 1919. Dr. Guthrie je kroničan nedostatak novca nadomještao svojom zapanjujućom energijom. Početkom 20. stoljeća, s grčkog je preveo golemu količinu platonističkih i pitagorejskih tekstova, od kojih su se mnogi tada prvi put pojavili u engleskom pri­ jevodu. No, stvarno je objavljeno veoma malo Guthrieovih prijevoda. Jadan je Guthrie ustvrdio kako su sva njegova nastojanja uzaludna; nitko nije bio zainteresiran da objavi prijevod, jer takve teme nisu bile u modi. Jednos­ tavno rečeno, bio je žrtvom predrasuda, a njegovo je veličanstveno djelo gotovo posve zaboravljeno zbog akademske gluposti. Duboko razočaran, Guthrie je osnovao izdavačku kuću Platonic Press, na adresi Box 42, Alpine, New Jersey, SAD, a poslije i Teocalli, u North Yonkersu, New York. Nas­ tavio je tiskati svoje prijevode u mimeografskom obliku, i kanio ih je pro-

davati privatno. Na naslovnice tih izdanja stavljao je svoju adresu, nadajući se odazivu prosvijetljenih ljudi koji će znati cijeniti njegovo djelo. Bio je istinski Don Quijote, čiji je život obilježilo siromaštvo i razočaranje - prava kušnja za čovjeka koji je sebe smatrao pravim platonistom i živio prema načelima najistaknutijih grčkih filozofa. Na moju veliku radost, posjedujem jednu od Guthrieovih najzanim­ ljivijih knjiga - Pythagoras Source Book and Library (Izvori o Pitagori i knjižnica). U njoj su sadržana sva sačuvana djela o Pitagorinu životu prvi put prevedena na engleski (tekstovi Jambliha, Porfinja, Diogena, Laercija te Focija). Iako nije naveden u sadržaju na prvoj stranici knjige, Guthrie je dodao i drugi dio, s opširnim prijevodima pitagorejskih tekstova, od kojih su neki upravo zapanjujući. Druga polovica knjige započinje novom pagi­ nacijom, a nosi naslov Pithagorean Library: A Complete Collection of the Surviving Works of Pythagoreans (Pitagorejska knjižnica: Potpuna zbirka sačuvanih djela pitagorejaca, 1920.). Taj dio uključuje Filolajeve Fragmente, opsežnije od onih koje je prevela Kathleen Freeman, budući da Guthrieovi prijevodi uključuju i velik dio neprevedenoga materijala čiji moderan pri­ jevod nisu dali ni Freeman ni Diels. Na 17. stranici druge polovice Guthrieove knjige nalazi se još jedna ver­ zija Fragmenta o kristalnom suncu, ovaj put preuzeta od antologa Stobeja iz 5. stoljeća. Prijevod Fragmenta glasi: 14. (Stob. Ecl. 1:25:3, str. 530.). Pitagorejac Filolaj kaže da je Sunce staklasto tijelo koje prima svjetlost koju reflektira vatra Kozmosa, te nama šalje pročišćenu svjetlost i toplinu. Možemo, stoga, reći kako postoje dva sunca, tijelo vatre koja je na nebesima i plamena svjetlost koju ono zrači, reflektirajući se u svojevrsnom zrcalu. Trećim bismo suncem mogli smatrati svjetlo koje sa zrcala u kojemu se reflektira pada na nas u obliku raspršenih zraka. Kako vidimo, i ovdje postoji zabuna oko refleksije i refrakcije, no o tome smo već raspravljali. Pronjuškao sam i druge izvore, u potrazi za informacijama koje je bilo lako previdjeti. Otkrio sam Plutarhovo (1. st. po Kr.) izvješće o teorijama filozofa Empedokla (5. st. pr. Kr.), čija su izvorna djela djelomice sačuvana. Međutim, to izvješće skriva podatak koji ne potječe od Plutarha. Djelo nosi naslov Svaštice (Miscellanies), iako Loebov prevoditelj F. H. Sandbach drži kako je naslov ispravnije prevesti kao Zakrpe (A Patchwork; taj je prijevod prema njegovu mišljenju po značenju bliži izvornoj grčkoj riječi). Većina te zbirke oslanja se na izgubljeno djelo Teofrasta (4. st. pr. Kr.), Aristotelova

nasljednika, te sadrži misli različitih filozofa o fizici. U zbirci se ne spominje Filolaj, ali je sadržano izvješće o Empedoklu, u kojemu stoji sljedeće: Empedoklo iz Akrage... kaže... Sunce zapravo nije vatra, nego reflek­ sija vatre [antanaklasis - "refleksija svjetlosti"], poput one koju vidimo na vodi. Ideju o suncu koje reflektira ili lomi svjetlost nalazimo tako u djelu još jed­ noga ranog filozofa - Empedokla. Prelistavajući druge knjige o drevnoj grčkoj znanosti, poput Sanburskyjeva Svijeta fizike u Grka (Physical World of the Greeks), ustanovio sam kako su koncepcije o kristalnom suncu uglavnom bile pogrešno ili nepot­ puno tumačene. Primjerice, Sanbursky navodi neke komentare koje je Aris­ totel (umro 322. god. pr. Kr.) iznio u svojoj knjizi O nebu (lat. De Caelo, II, 293a-b). Iz onoga što nam je poznato, sposobni smo neke njegove opaske ispravno protumačiti. U jednom Aristotelovu odlomku čitamo sljedeće: Govorit ćemo još o Zemlji, njezinu položaju, o tome miruje li ili se kreće, te o njezinu obliku. S obzirom na njezin položaj postoje neke razlike u mišljenjima. Većina ljudi - zapravo, svi koji nebo smatraju konačnim - kaže da se Zemlja nalazi u središtu. No, talijanski filo­ zofi poznati kao pitagorejci [kojima je pripadao i Filolaj] misle drugačije. U središtu se, kažu oni, nalazi vatra, a Zemlja je jedna od zvijezda zbog čijeg se kružnoga kretanja oko središta stvaraju noć i dan... Pitagorejci... drže da se najznačajniji dio svijeta - središte - mora čuvati s najvećom pozornošću, a nazivaju ga (to središte, op. prev.) "Zeusovom stražarnicom"... Oni koji poriču da se Zemlja nalazi u središtu drže da se ona okreće oko središta... Neki čak smat­ raju mogućim da postoji nekoliko tijela koja se kreću na taj način, a koja su nam nevidljiva zbog položaja Zemlje. To je klasičan izvor koji nam pruža dokaze o tome da je 2000 godina prije Kopernika bilo rasprostranjeno uvjerenje (zapravo, u onih "koji poriču da se Zemlja nalazi u središtu") kako se Zemlja okreće oko Sunca. Budući da Aris­ totel nije dijelio to mišljenje, nije smatrao nužnim ulaziti u pojedinosti tih teorija. Iz toga je razloga njegova opaska o "središnjoj vatri" pomalo neja­ sna. Dobro je pazio da ne kaže kako su ti ljudi vjerovali da je u središtu Sunce, nego se potrudio biti točan upotrijebivši izraz "središnja vatra". Znan­ stvenike koji su se bavili drevnom astronomijom ovdje je zbunio nedosta­ tak inače uobičajene Aristotelove podrobnosti. Konačno, savjesno i precizno

objašnjavajući mnoge teorije koje su obilježile njegovo doba, Aristotel nije mislio na nas kojima su, 2500 godina poslije, tekstovi ostalih pisaca nedos­ tupni, stoga uvelike ovisimo o njegovim izvješćima. Aristotel je samo kratko komentirao djela koja su se u njegovo doba čitala i iz kojih su se mogle saznati sve pojedinosti. Drugim riječima, Aristotel se obraćao svojim suvre­ menicima, a ne budućim naraštajima. Odatle poteškoće u tumačenju njegovih komentara. Mnoge je povjesničare znanosti zbunjivao taj glasoviti Aristotelov odlo­ mak. S jedne strane, Aristotel je, precizan i stručan kao i uvijek, izričito istaknuo kako se u središtu nalazi "središnja vatra". No, nije se potrudio objasniti kako se i samo Sunce, sukladno tim teorijama, također nalazi u središtu, o čemu govore i neki kasniji izvori. Uvjeren sam da čitavu zbrku objašnjava koncepcija kristalnoga sunca. Aristotelu je ona vjerojatno bila poznata, no nije ulazio dublje u tu teoriju jer bi se time bitno udaljio od glavne teme. Pretpostavljam da je o središnjoj vatri govorio zato što je prema pitagorejskoj teoriji Sunce bilo refrakcijski, a ne neposredni izvor Sunčeve svjetlosti. Želeći biti precizan, a da pritom ne ulazi u pojedinosti, Aristotel nije naveo da se u središtu nalazi Sunce, znajući da pitagorejska teorija fizičko tijelo Sunca ne smatra izvorom nego medijem. Vratimo se sada Samburskom. Raščlanivši Aristotelov odlomak, donio je zaključak koji je prihvatila većina povjesničara znanosti, naime, da "središnja vatra" nikada nije bila vidljiva sa Zemlje jer joj Zemlja, u svom kruženju oko nje, uvijek okreće svoju nenaseljenu stranu. No, uskoro ćemo vidjeti kako je to čista besmislica. Sambursky kaže: Podrijetlo teorije o središnjoj vatri nije lako utvrditi. Možda je saznanje o Mjesecu kao o nebeskom tijelu koje ne posjeduje vlastitu svjetlost, nego je dobiva od Sunca, dovelo do zamisli da je Sunce nebesko tijelo koje također odražava svjetlost središnjega izvora, tj. središnje vatre. Ta je vatra nama nevidljiva jer joj zemljina kugla, u svom kruženju oko nje, uvijek pokazuje svoju nenaseljenu stranu. Sambursky je dobro uočio da pitagorejci smatraju kako je Sunce tek "reflek­ tirana svjetlost", a ne njezin neposredan izvor. (Mi bismo, umjesto reflekti­ rana, rekli refraktirana svjetlost.) No, njegovo tumačenje, po kojemu Zemlja prema središnjoj vatri uvijek okreće svoju nenastanjenu stranu, ne može se prihvatiti, jer on zaboravlja da u tom slučaju ne bi bilo ni dana ni noći. Stoga je jasno da se na neki način Sunce i središnja vatra moraju nalaziti u središtu.

Sambursky je ukinuo noć i dan, a nijednom se povjesničaru znanosti ne može dopustiti da ode tako daleko. Pročitao sam mnogo sličnih odlomaka, trudeći se da u njima pronađem neki smisao. Znanstvenici koji su se susretali s takvim idejama bili su i više nego skloni umanjivati zasluge pitagorejaca za razvoj heliocentrične teorije. Govorili bi: "Nije to bilo Sunce, nego nešto drugo. Jednostavno su pobrkali lončiće." No, kada nam ideja o kristalnom suncu postane jasna, stvari će izgledati posve drugačije. Naime, pitagorejci su ispravno ustvrdili da se Zemlja okreće oko Sunca. Ono što je u njihovoj teoriji bilo čudno jest predodžba o Suncu kao o divovskoj kristalnoj kugli čija svjetlost potječe iz vanjskoga izvora - svjetlosti svemira koji je okružuje. Kako bismo izbjegli daljnju zbrku, vratimo se na relevantan odlomak. "Tri sunca" koja opisuje Filolaj zapravo su dva sunca. "Treće" je sunce tek svjetlost koja nam se prenosi refrakcijom. "Prvo" je sunce svjetlost prostora (svemira, op. prev.), a "drugo" je kristalno tijelo koje je skuplja i lomi prema nama. "Tri sunca" mogla bi se, stoga, objasniti kao "tri faze sunčeve svjet­ losti": 1. Prostorna svjetlost prožima središte svemira; 2. kristalno je sunce skuplja i lomi prema nama; 3. refraktirana svjetlost putuje od kristalnoga tijela do Zemlje i naših očiju. Filolaj, dakle, govori o jednom tijelu i tri svjet­ losne pojave povezane s njime. Mi vidimo samo treću fazu, odnosno, svjet­ lost koja do nas dopire. Ono što je osobito zanimljivo u toj teoriji jest koncepcija o kristalnom suncu, koje poput leće skuplja svjetlost svemira, koncentrira je i emitira prema nama. To možda zvuči neobično, no je li doista tako? Jesu li takve pojave moguće i jesu li se mogle izazvati pomoću sačuvanih drevnih leća? U vezi s tom neobičnom teorijom, spomenut ću zgodu koja će nam možda pomoći da bolje razumijemo pitagorejske ideje. Godine 1980. ušao sam u trag dvama zbirkama drevnih britanskih leća, za koje se već duže vri­ jeme nije znalo gdje se nalaze. To su konveksne leće od poliranoga kvarca, koje mogu poslužiti kao izvrsna povećala. Jednu sam zbirku pronašao u Prirodoslovnom muzeju, klasificiranu kao primjerak minerala! Nekada su pripadale Hansu Sloaneu, utemeljitelju Britanskoga muzeja. (Pojedinosti o tim lećama iznio sam u Dodacima V. i XI.) Godine 1998. odlučio sam ih ponovno izmjeriti i proučiti. Leće iz Sloanove zbirke prvi sam put proučavao u sobi koju je osvjet­ ljavala jarka sunčeva svjetlost. Međutim, kada sam se poslije mnogo godina vratio, ustvrdio sam kako su se prilike promijenile. Sada sam leće proučavao u mračnoj sobi uz svjetlost svjetiljke. Upravo su mi promijenjene okolnosti omogućila da otkrijem nešto što me zapanjilo. Pokazalo se da je jedna od

najboljih leća iz zbirke, koju sam kanio podrobnije proučiti unatoč slaboj ras­ vjeti, posjedovala jedno izvanredno svojstvo. Pokušavajući izmjeriti njezino povećanje, primijetio sam kako se povećana površina istodobno i osvjetljuje. Potom sam ustanovio kako se u leći skuplja ambijentalna svjetlost i fokusira na znatno povećanim slovima. Detaljan opis leće nalazi se u Dodatku XI. (Vidi također fotografiju 53.) Tada sam, posve neočekivano, u uvjetima loše rasvjete, saznao nešto što inače nikada ne bih saznao, naime, da neke drevne konveksne leće, osim što povećavaju, ujedno osvjetljavaju predmete koji se nalaze ispod njih! One su, stoga, kondenzatori svjetlosti. Budući da nije uobičajeno drevne predmete proučavati u mraku, nikada nisam bio u prilici uočiti tu pojavu. No, u prošlosti su ljudi većinu vremena provodili u polumračnim sobama, koje je noću osvjetljavala samo svjetlost svijeće, dok je danju kroz male prozore dopirala slabašna svjetlost sunca. Takve su im leće, stoga, mogle biti od velike pomoći. Poučen tim iskustvom, koje možda ništa ne znači današnjemu čovjeku, ali koje je u svakom slučaju bilo značajno za ljude u prošlosti, otkrio sam još jedno svojstvo kristalnih kugli i kristalnih leća: one su skupljale ambijentalnu svjetlost i fokusirale je. Bilo je doista dojmljivo iznenada ugledati snop svjetlosti na površini koju sam promatrao. Vjerujem da je u prošlosti doživljaj bio jednako impresivan. Također sam uvjeren da ovdje valja tražiti podrijetlo pitagorejske ideje o kristalnoj kugli na nebu koja skuplja svjetlost svemira i lomi je prema Zemlji. To je samo moje mišljenje, no držim da zaslužuje pozornost. Molim vas, pogledajte fotografiju 53, koja prikazuje tu pojavu i razmislite o njoj. Godine 1999. moj prijatelj Buddy Rogers dao je mojoj supruzi proziran Mjesečev kamen veličine jajeta. Kada se podigne nasuprot svjetlu, u središtu se može vidjeti žuta jezgra okružena snježnom bjelinom samoga kamena, kao da istodobno promatrate vanjski i unutrašnji dio jajeta, prethodno ga ne razbivši. Moguće da je Mjesečevo kamenje, oblikovano poput globusa ili jaja, pridonijelo stvaranju koncepcije o kristalnom suncu, budući da je to izvanredan primjer refrakcije ambijentalne svjetlosti pomoću prozirnoga predmeta nalik kristalnoj kugli. Takozvane hermetičke knjige, zbirke filozofsko-mističnih zapisa djelomice egipatskoga podrijetla, koje su neoplatoničari u 2. stoljeću pre­ veli na grčki, sadrže raspravu poznatu kao "Asklepijeve definicije upućene kralju Amonu", koja uključuje očite aluzije na koncepciju kristalnoga sunca. U raspravi se iznosi čvrsto stajalište da se u središtu svemira nalazi Sunce, a ne Zemlja: Jer, Sunce se nalazi u središtu svemira, noseći ga poput krune...

Oko Sunca je razmješteno osam sfera koje o njemu ovise: sfera fiksnih zvijezda, šest planetarnih sfera, te jedna koja okružuje Zemlju." Sunce i svjetlost koju ono emitira međusobno se razlikuju, svjetlost dolazi iz "blizine" Sunca, iako samo Sunce zna "odakle ona izvire": "No, postoji i intelektualna esencija, to je Sunčeva masa, koju sadrži Sunčeva svjetlost. Samo Sunce zna... od čega je načinjena ta esencija i odakle izvire, jer se nalazi u njegovoj (Sunčevoj, op. prev.) blizini... vidljivo Sunce jest... sama vidljiva zraka..." Iako mnogi učenjaci dvoje o tome sadrže li hermetički zapisi egipatske predaje, ova rasprava posve očito ističe nadmoć Egipta nad Grčkom: "Stoga... ne otkrivaj ništa, kako velike tajne ne bi dospjele do Grka... Naime, Grci su skloni ispraznim riječima... za razliku od nas, koji se ne služimo govorom, nego djelotvornim znakovima... Moj učitelj, Hermes... govorio je da su moje knjige jednostavne i razumljive, dok istodobno pravo značenje riječi ostaje skriveno... Izgovor i [zvuk] egipatskih riječi sadrže energije predmeta na koje se odnose." Navedeni je hermetički izvor prilično nejasan u pogledu opisa Sunca, ali zauzima jasno stajalište o heliocentričnoj teoriji. Svjetlost Sunca, stoji u njemu, dolazi iz "blizine" Sunca, ne iz njegove unutrašnjosti. To bi bilo moguće samo da Sunce skuplja ambijentalnu svjetlost. Vratimo se kristalnom suncu pitagorejaca. Povjesničar znanosti, D. R. Dicks, nastojeći pronaći smisao u istoj zbunjujućoj predaji, bio je mnogo duhovitiji i domišljatiji od Samborskoga: Etios kaže da je Filolaj vidio Sunce kao staklasto (hyaloeides) tijelo [napominjem da ista riječ znači i "od kvarca", no Dicks se odlučio za drugo tumačenje], "koje prima refleksiju vatre svemira, donoseći nam pročišćenu svjetlost i toplinu, tako da u određenom smislu možemo govoriti o blizanačkim suncima, od kojih je jedno vatreno (sunce, op. prev.) na nebesima (En to ourano), a drugo vatreno (sunce, op. prev.) koje je njegova refleksija" (DK 44 A19). Nažalost, nije jasno o kojoj je vatri riječ, budući da je Filolaj očito zamišljao dva izvora vatre, najširu vatrenu sferu koja okružuje (ta izvorna Heraklitova ideja bila je, prema doksografima, zajednička nekim kasnijim pretsokratovcima) i središnju vatru (DK 44 A16); u svakom slučaju, teško je zamisliti kako bi nam refleksija mogla pomoći u tumačenju.

Sve bi bilo jasnije da se umjesto refleksije počne govoriti o refrakciji, jer bi Sunčeva refrakcija doista mogla pomoći u tumačenju. Na fotografiji 8 može se vidjeti ručno obojan bakrorez iz 1683., koji opisuje nešto veoma slično ideji o Suncu kao skupljaču svjetlosti iz okolnoga "eteričnog područja", iako je ovdje Zemlja postavljena u središte. Valja spomenuti još jednoga učenjaka koji se bavio istom tematikom. J. A. Philip, u svojoj knjizi Pitagora i rano pitagorejstvo (Pythagoras and Early Pythagoreanism) ne spominje Etiosa nego govori o "doksografiji" kao da je posrijedi jedan autor. Doksografsko izvješće on uspoređuje s Aristo­ telovim: Doksografija, za koju se ne može reći da protuslovi Aristotelovu izvješću, ipak sadrži neke osobitosti, kao što se može vidjeti iz sljedećega ključnog odlomka (Vors 44A6=Dox. Gr. 336.-337.): "Filolaj drži da se usred svemira, oko njegova središta, nalazi vatra. On je naziva Srcem svijeta, Zeusovom kućom, Majkom bogova, Svetištem, Sastajalištem, Ciljem prirode (physis). On također drži da postoji još jedna vatra na najvišoj točki svemira (na njegovu rubu, op. prev.). Sredina je, po svojoj naravi, prva u hijerarhiji. Oko nje se usklađeno kreće deset božanskih tijela; sfera fiksnih zvijezda, pet planeta, potom Sunce i ispod njega Mjesec; ispod Mjeseca nalazi se Zemlja, a ispod nje protu-Zemlja; naposljetku dolazi vatra koja ima ulogu srca u središtu. Najviši dio ruba (svemira, op. prev.) on naziva Olimpom, gdje se nalaze elementi u svom najčišćem obliku. Dio ispod okretanja Olimpa, gdje se nalazi pet planeta, Sunce i Mjesec, on naziva Kozmosom. Sublunarno područje, koje okružuje Zemlju, gdje su sve stvari podvrgnute rađanju i promjeni, on naziva nebom. Mudrost je vezana za poredak nebeskih tijela, a vrlina za nepostojanje poretka u stvarima koje postoje; prva je savršena, a potonja nesavršena." Prije nego što se upustimo u raspravu, želio bih istaknuti jednu pojedinost iz ovoga odlomka koju je veoma lako previdjeti: Filolaj drži da se usred svemira, oko njegova središta, nalazi vatra. [Kurziv R. Templea] U odlomku koji citira Philip, vidimo da je doksograf (Etios, "PseudoPlutarh", ili netko drugi) pogrešno shvatio neke postavke. Rečenica koju smo istaknuli jasno upućuje na to da je središnja vatra ambijentalna, te

da okružuje središte. To se podudara s koncepcijom o kristalnom suncu, koja time dobiva dodatni smisao. Jer, Sunce kao kristalno tijelo skuplja tu ambijentalnu svjetlost i lomi je prema Zemlji. Što se tiče Sunca kao jednog u nizu planeta koji zauzima i neki drugi položaj, vjerujem kako je ovdje posrijedi zabuna doksografa, jer taj podatak izravno protuslovi ostatku izvješća. Philip je bio svjestan toga, no, poput Samborskoga, upao je u zbrku oko dana i noći. On kaže: Ako se Zemlja i prateća joj protu-Zemlja [tijelo za koje Aristotel kaže da su ga izmislili pitagorejci, kako bi broj kozmičkih tijela doveli do savršenoga broja 10; no, i to je tumačenje vjerojatno posljedica pogrešnoga razumijevanja i fragmentarnoga znanja o ide­ jama antipoda] kreću u orbiti oko središnje vatre, stvarajući tako dan i noć, pri čemu je jedno Zemljino lice uvijek skriveno od središnje vatre, tada se Sunce mora uvijek nalaziti u stanju mirovanja, kako bi dan i noć jednako trajali. No, teško je objasniti kako se, u tom slučaju, smjenjuju godišnja doba. Ni ovaj učenjak nije shvatio da Zemlja, u svom okretanju oko središnje vatre, ne može toj vatri okretati samo jedno lice, jer u tom slučaju ne bi bilo ni dana ni noći. Koprcajući se s tim problemom, Philip zaključuje kako Sunce miruje, zato dan i noć jednako traju. To je posve neshvatljivo, i doista ne znam što je Philipa spopalo. Međutim, opravdana je njegova zabrinutost po pitanju godišnjih doba. Čitava se priča pretvorila u pravu zavrzlamu. Dva učenjaka teturaju u mraku poput pijanaca. Razlog je tome djelomice u činjenici da podaci potječu iz sekundarnih izvora. Čini mi se da je jedini izlaz iz toga labirinta ideja o kristalnom suncu, no Philip očito nije znao za ključan odlomak koji tumači tu ideju. Filolaj i njegovi učeni kolege vjerovali su da se u središtu svemira nalazi divovska kristalna kugla, koja skuplja ambijentalnu svjetlost i lomi je prema van, u obliku koji je nama poznat kao "Sunčeva svjetlost". To kristalno sunce nije bilo vatreno, nego nepokretno tijelo, koje je djelovalo kao medij. Možda je Aristotel upravo to imao na umu kada je u svojoj raspravi O duši raščlanjivao pitanja svjetlosti, boje i prozirnosti. U Knjizi II., 7, 14, on kaže: ... svjetlost... je prisutnost vatre ili nečega sličnog vatri u nečemu što je prozirno.

Ne želeći diskreditirati moga omiljenog filozofa, čiji su komentari o tim pitanjima inače mnogo opširniji, ovu sam jasnu izjavu uzeo kao biti pitagorejske ideje o kristalnom suncu. Pitagorejci su vjerovali da središte svemira okružuje "središnja vatra", te da se njezina svjetlost kondenzira unutar divovske kristalne kugle veće od Zemlje, koja se zapravo nalazi u središtu. Taj golemi kristal lomi ambijentalnu svjetlost u obliku Sunčeve svjetlosti, prema tijelima koja se oko njega okreću, uključujući Zemlju i Mjesec, koji nema vlastite svjetlosti, nego reflektira Sunčevu svjetlost.

SLIKA 28. Još jedno moguće značenje pitagorejskoga imena "Sastajalište". Možda se ono odnosilo na susret Sunca i Mjeseca u trenutku pomrčine, kao što to prika­ zuje drvorez iz 16. stoljeća. Sunce tugaljivo promatra smrknuto Mjesečevo lice, dok Mjesec neumoljivo putuje, ledena pogleda, kako bi prekrio svoga veličanstvenog prijatelja.

Jedno od imena "središnje vatre" bilo je i Svetište. Ono je nedvojbeno bilo povezano s uporabom kristalnih leća i kugli za paljenje svetih vatri u zemaljskim svetištima, čija je svjetlost potjecala iz Velikog svetišta na nebu. "Sastajalište" se možda odnosilo na fokusiranje zraka svjetlosti (visium colligere). Olimp je bio najviša (najudaljenija, op. prev.) točka - rubno područje svemira koje okružuje središte, gdje još jednom susrećemo vatrena područja. No, ne smijemo misliti da je ta kugla bila ograničena, jer Aristotel je izričito naglasio da oni koji vjeruju da se Zemlja okreće oko središta, drže da je svemir beskonačan. Pitagorejci su, dakle, vjerovali da je "Olimp" vječan, te da u njemu "svi elementi dosežu savršenstvo", zajedno s bogovima i božanskim junacima. Stoga je pomalo ironično da božanska svjetlost kristal-

noga sunca dolazi iz najviše točke, u koju kozmologije općenito smještaju pakao. To nas dovodi pred zanimljivo pitanje: "Ako je najniža točka bila kristalno sunce, gdje se onda nalazio Had?" Zaključak koji se neizbježno nameće jest da se u tom slučaju Had nalazio ispod Zemljina tla, što ga čini prije lokalnom nego svemirskom pojavom. No, takvo nas razmišljanje može odvesti još dalje. Naime, smještanjem Hada ispod tla jednoga tijela u svemiru, otvaramo mogućnost postojanja drugoga Hada ispod tla nekog drugog svemirskog tijela. I, prije negoli trepnete, shvatit ćete da postoji čitavo mnoštvo naseljenih svjetova. Upravo je tako razmišljao Heraklit iz Ponta, istaknuti član Platonove Akademije, koji je bio duboko prožet pitagorejskom mišlju. Heath sažima Heraklitove ideje na sljedeći način: Svemir je beskonačan; svaka je zvijezda ujedno i svemir ili svijet koji visi u beskonačnom eteru i obuhvaća Zemlju, atmosferu i eter. Heraklit je također vjerovao kako su mnogi svjetovi naseljeni. I, jedna misao vodi drugoj. Počnete kristalnim suncem, a ono vas odvede do naseljenih svjetova i beskonačnog svemira. Možda bismo kristalno sunce mogli nazvati "Pandorinim kristalom".

VIII. POGLAVLJE

KAMENJE GROMA

Čitatelj će se možda začuditi što ovo poglavlje počinjemo pričom o katedrali u Chartresu, no za nju je vezana jedna neobična činjenica. Svima je poznat zagonetan simbol na američkoj novčanici od jednoga dolara, koji prikazuje krnju piramidu na čijem se vrhu nalazi oko, iz kojega izbijaju blještave zrake. To je glasovit masonski simbol, budući da je većina utemeljitelja Sjedinjenih Američkih Država pripadala slobodnozidarskom pokretu, primijenivši svoja načela na utemeljenje nove koncepcije demokrat­ ske vlasti, koja je imala štititi prava i slobode pomoću izvanredno učinkovitoga sustava nadzora i ravnoteže ("checks and balances", op. prev.) definiranog Ustavom. Masonski su se simboli tako uvukli u ikonografiju nove republike, a onaj na novčanici od jednoga dolara dospio je ondje na zagovor tadašnjega američkoga potpredsjednika Henryja Wallacea (za Rooseveltova mandata), istaknutog slobodnoga zidara. U sljedećem i posljednjem poglavlju ove knjige, pod naslovom "Horusovo oko", naširoko ćemo raspravljati o simboličnim očima na vrhovima piramida, stoga se na toj temi nećemo ovdje zadržavati. Ono što ću u ovom poglavlju otkriti neće ni jednoga slobodnoga zidara ostaviti ravnodušnim. Poznata nam je predaja prema kojoj se slobodno zidarstvo razvilo iz sred­ njovjekovnih klesarskih gildi - organizacija obrtnika koji su sudjelovali u izgradnji europskih katedrala, poput one u Chartresu. Iako je podrijetlo masonstva mnogo složenije, u toj predaji nedvojbeno ima istine. Zapravo, to je jedna od malobrojnih teorija o izvorima slobodnoga zidarstva, koju nitko ozbiljno ne osporava. Ono što srednjovjekovne katedrale nisu imale jest nešto nalik oku na vrhu piramide. No, je li doista bilo tako? Egipatske su piramide bile krnje, a na njihovim su vrhovima stajale male piramide, zvane "piramidioni", od kojih su mnogi sačuvani. Međutim, nitko do sada nije čuo za slične "dodatke" na srednjovjekovnim katedralama!

SLIKA 29. Na pozadini novčanice od jednoga dolara nalazi se ovaj neobičan prikaz oka kao blještavoga piramidiona na vrhu piramide. To je masonski simbol koji je svoje mjesto na novčanici dobio prema naputku Henryja Wallacea, potpredsjednika SAD-a u doba predsjednika Frankli­ na D. Roosevelta. (Crtež nam je ljubazno pribavila Vlada Sjedinjenih Američkih Država; moguće ga je nabaviti u svakoj banci.) Dok sam pisao prethodno poglavlje, običavao sam predahnuti uz izvan­ rednu knjigu dr. Martina Listera, A Journey to Paris in the Year 1698. (Putovanje u Pariz godine 1698.), čiji izvorni primjerak posjedujem. Martin Lister (1638.-1712.) bio je jedan od vodećih engleskih znanstvenika toga doba, a njegova je knjiga, u kojoj opisuje svoj šestomjesečni boravak u Parizu, po mnogočemu neobična. Lister pripovijeda o istaknutim pariškim učenjacima s kojima se susreo, što je od njih saznao, koje su knjige držali u svojim knjižnicama, te kakve je primjerke iz prirodnoga svijeta vidio u njihovim kabinetima. On također bilježi mnoge zanimljive podatke o umjetničkim djelima, te opisuje nekoliko Rembrandtovih slika iz privatnih zbirki kojima se osobito divio. Jedan od njegovih pariških poznanika bio je Englez, iako ga se ne spominje u Rječniku nacionalne biografije (Dictionary of National Biography). Evo dijela odlomka koji je za nas osobito zanim­ ljiv: Gospodin Butterfield je pravi pošten i srdačan Englez, koji u Fran­ cuskoj živi već 35 godina. Veoma je vješt u izradi raznovrsnih matematičkih naprava; radio je za kralja i ostale članove vladarske kuće, te je glasovit diljem Europe i Azije. Više mi je puta pokazivao svoju zbirku hematita (koja mu pred­ stavlja iznimno zadovoljstvo; (hematit je željezni oksid, op. prev.)), u vrijednosti od nekoliko stotina funta... Pokazao nam je hematit koji je bio dio željezne šipke koja je nekada služila kao vezivo za kamene

blokove, a nalazila se na vrhu katedrale u Chartresu. Bio je to debeo komad hrđavoga željeza koji se pretvorio u hematit, te je imao sve osobine kamena iskopanoga iz rudnika. Gospodin de la Hire o tome je objavio izvješće, a gospodin Vallemont je o istomu napisao raspravu. Vanjska hrđa nema svojstvo magneta, dok je kod unutarnje to svojstvo veoma izraženo, te može privući predmet trećinu teži od nje same. Taj komad željeza ima sastav izvrsnoga magneta, te je tvrd poput kamena. Kako vidimo, na vrhu tornja katedrale u Chartresu nalazio se velik magnet. Taj je podatak toliko neobičan da bismo morali istražiti i druge srednjovje­ kovne katedrale kako bismo saznali jesu li i na vrhovima njihovih tornjeva ostali sačuvani izvorni metalni dijelovi koji posjeduju magnetska svojstva. Nažalost, vrlo je vjerojatno da su ti metalni dijelovi odavno iščeznuli, s obzi­ rom na to da je komad željeza iz Chartresa bio nagrižen hrđom još prije tri stoljeća. (Katedrala u Chartresu imala je, zapravo, dva tornja, a izvješće se najvjerojatnije odnosi na niži toranj, podignut između 1140. i 1160., budući da je izgradnja višega trajala od 1507. do 1513.; zahvaljujem Rodericu Brownu na ovoj informaciji.) Je li moguće da su klesari koji su gradili srednjovjekovne katedrale, na vrhove tih građevina postavljali tajanstvene magnetske ekvivalente piramidionima? Po svemu sudeći, nitko nije znao za to sve do kraja 17. stoljeća, poslije čega je ta činjenica ponovno zaboravljena. Drevni su Egipćani poznavali hematit. Egipatski izraz res-mehit-ba, koji znači "željezo sjever-jug", odnosio se na upravo na hematit. U svojoj knjizi O Izidi i Ozirisu (62. poglavlje) Plutarh [1. st. po Kr.] bilježi: Ali, Tifona... zovu Set, što upućuje na snažno i neumoljivo suprot­ stavljanje i preokret. Osim toga, hematit nazivaju "Ozirisova kost", dok željezo zovu "Tifonova kost" (kako doznajemo od Maneta [Maneto, egipatski veliki svećenik iz 3. st. pr. Kr.; pisao je na grčkom, a njegovi su zapisi sačuvani samo u fragmentima]). Naime, kao što željezo, poput nečega živog, često biva privučeno hemati­ tom, a isto se tako često od njega i odbija, tako i snaga dobrog i racionalnog kretanja svijeta često privlači i omekšava tu grubu tifonsku snagu; jednom privučena, ona se ponovno budi i uranja u bespomoćnost. Egipćanima su, dakle, bile poznate magnetske pojave i hematiti, o kojima je pisao i Maneto. Međutim, ne mogu reći jesu li Egipćani rabili hematite u

graditeljstvu. No, ubrzo ćemo vidjeti da je željezo, a posebice njegova mag­ netska svojstva, bilo ključan element egipatske religije. Naravno, nije mi namjera aludirati na to da su klesari koji su gradili katedralu u Chartresu bili svjesni značenja koje su drevni Egipćani prida­ vali hematitu. No, uvjeren sam da je koncepcija piramidiona i njegove pove­ zanosti s okultnim silama (o čemu svjedoči svevideće oko na dolarskoj novčanici) dio drevne predaje koju je sačuvalo moderno slobodno zidarstvo. To je nepobitna činjenica, priznali mi to ili ne. A ako je ona poznata današnjim masonima, u 14. je stoljeću bila poznata klesarima. Stoga je hematit na vrhu katedrale možda imao ezoterijsko značenje, kao srednjo­ vjekovni ekvivalent egipatskog piramidiona - simbolični homage tajnoj predaji. Ovime napuštamo srednji vijek i vraćamo se u manje neobično okružje drevnoga Egipta. Tko je imao priliku proučavati hematite, kao što su to očito činili Egipćani, nije morao biti genijalac da shvati kako se hematit okreće u smjeru koji otprilike odgovara smjeru sjever-jug. Drevni egipatski naziv "željezo sjever-jug" upućuje na najznačajnije svojstvo hematita. Budući da ni jedna kultura nije tako tvrdoglavo ustrajala na zemljopisnoj orijentaciji svojih građevina u smjeru sjever-jug (tako su orijentirane piramide u Gizi), drevni su Egipćani nedvojbeno opazili kako magnetski sjeverni i južni pol ne odgovaraju zemljopisnom sjevernom i južnom polu. Činjenica je to koju mnogi arheolozi zanemaruju, a ne pomažu ni nacrti građevina, jer strelice koje pokazuju sjever ne specificiraju o kojemu se sjeveru radi! Egipćani nisu bili svjesni samo diskrepancije između dva sjevera i dva juga (primjerice, u Memfisu), nego ni činjenice da se zbog dužine samoga Egipta, magnetska varijacija mijenja, te da je diskrepancija različita u nekoj drugoj točki, primjerice u Tebi. Nije nam poznato na koji su način ikoristili to svoje znanje, no o tome, na neki prikriven način, govore njihovi zapisi. Time se sada nećemo baviti, iako je značajno jer dodatno produbljuje pitanja s kojima smo se susreli. Stigli smo, dakle, do "Tifonove kosti", tj. do "Setove kosti" - staroegipatskoga željeza. A budući da lijevano ili kovano željezo proizvedeno od željezne rude drevna egipatska civilizacija nije poznavala, preostaje nam samo željezo dobiveno od meteorita. Meteoritsko se željezo često magnetizira u svemiru, te ga pronalazimo u obliku hematita. Valja istaknuti da je meteorite lakše vidjeti na čistom egipatskom nebu, a još ih je lakše, onako tamne, uočiti na svijetlom pustinjskom pijesku. Još u razdoblju najstarijih egipatskih dinastija, od meteoritskog su se željeza izrađivali dragocjeni predmeti koji su se stavljali u grobnice. Znanstvenici

su ispitali sastav toga željeza i ustvrdili kako je ono doista meteoritskoga podrijetla. Srećom, dostupan nam je barem jedan egipatski zapis koji potanko objašnjava značenje meteorita i njihovu povezanost s nekim glavnim božanstvima. Zapis je poznat kao "Tekst iz grobnice, Zaziv 148", a njegovu je cjelovitu analizu 1983. objavio Robert H. O'Connell. Upravo je O'Connell otkrio egipatski naziv za meteorite. Ustanovio je da su Egipćani kombinirali dva nevokalizirana hijeroglifa, koje egiptolozi nazivaju "determinativima" (zato što značenje riječi određuje njihov simbolizam, ne izgovor, čime je izbjegnuta zabuna glede riječi koje se isto izgovaraju) - jedan je označavao

zvijezdu, a drugi "krokodila". Stoga bismo mogli, umjesto "zvijezda repa­ tica", reći "krokodilska zvijezda". Dva simbola, kaže O'Connell, "ujedinjuju ideje krokodilova iznenad­ noga napada i strelovite jurnjave zvijezde repatice". Pronašao je još jedan zapis uklesan na kamenoj steli u Gebel Barki, koji potječe iz doba faraona Tutmozisa III. (XVIII. dinastija; vladao je od 1479. do 1424. god. pr. Kr.). Zapis sadrži sljedeću rečenicu: "Juri poput krokodila, poput zvijezde (repatice) koja putuje između dva (nebeska) luka". O'Connell je ponudio veoma domišljato i zanimljivo tumačenje: Krokodil je možda predstavljao stereotip naglih pokreta, što bi moglo objasniti združivanje ideografskog determinativa naglog pokreta i SLIKA 30. Na ovom nacrtu visoravni Gize jasno se mogu uočiti "dva sjevera". Nacrt je sadržan u knjizi sir Normana Lockyera, The Dawn of Astronomy (Osvit astronomije, London, 1894., str. 8.). Lockyer ga je preuzeo iz izvješća arheologa Lepsiusa, koji je predvodio prusku komisiju u Egiptu 1844. Za razliku od mnogih frustrirajućih nacrta, ovaj pravi jasnu razliku između zemljopisnog, "pravog" sjevera (N), i varljivoga magnetskog sjevera (NM). Kako se može vidjeti, piramide su precizno orijentirane prema pravom zemljopisnom sjeveru, jugu, istoku i zapadu. Međutim, na magnetskom će kompasu sjever biti malo pomaknut. "Prekrižene strelice", kao konvencija u suvremenoj kartografiji za označavanje dvaju sjevera, možda se odnose na istu pojavu kao i drevni egipatski simbol, čije je značenje još uvijek nepoznato, a predstavljena je također "prekriženim strelicama". Budući da su Egipćani svakako bili svjesni razlike između "pravog" i magnetskog sjevera jedan se određivao pomoću sunčevih sjena, a drugi pomoću "Ozirisovih kostiju", tj. meteoritskoga hematita - to je objašnjenje posve utemeljeno. Primjerice, kult boga Ptaha, boga Memfisa (u blizini Gize), bio je polaran kult "pravoga sjevera"; sve građevine u Gizi bile su orijentirane u "pravom" smjeru. No, u Tekstovima iz Piramide, koji potječu iz doba V. i VI dinastije, Ptah se gotovo uopće ne spominje, kao da je bio namjerno isključen, a meteoritsko željezo, koje u magnetiziranom obliku odgovara magnetskom sjeveru, preuzima vodeću ulogu, kao osobina suparničkoga kulta Horusa. Suparništvo dvaju kultova moglo je biti jedan od dvaju načina određivanja sjevera; među svećenstvom je možda bilo nesuglasica o tome koji je od njih značajniji - sjever za koji se može dokazati da je izvoran svemirski smjer, ili sjever na koji upućuju nevidljive sile nebeske tvari (hematita) koja se drži u ruci. Činjenica da su oni nesumjerljivi bila je jednako šokantna kao i činjenica da postoje iracionalni brojevi, ili (kao što ćemo saznati u 9. poglavlju) da su glazbena petina i glazbena oktava matematički nesumjerljive, što su također ustanovili Egipćani. Moguće je i to da su se "dva sjevera" odnosila na dva glazbena fenomena: "pravi" sjever pripadao je oktavi, a magnetski sjever petini. No, o tim ćemo pitanjima još raspravljati.

oznake za zvijezdu, u smislu zvijezde u pokretu, za razliku od zvi­ jezde koja miruje. Došavši do toga zaključka, O'Connell je prvi podastro točan prijevod teksta. Kako vidimo, riječ je o rođenju boga Horusa, kojeg je njegova majka Izida začela s Ozirisom. Podsjetimo se da su Egipćani povezivali Ozirisa s hematitom. Slijedi novi prijevod teksta (riječi u zagradama umetnuo je prevoditelj): [Poslije] udara meteorita koji je uplašio [čak] i bogove Izida se probudi, trudna od sjemena brata joj Ozirisa! Žena naglo ustade, srca radosnog zbog sjemena brata joj Ozirisa, i reče: "O, bogovi! Ja, Izida, sestra Ozirisova, plakala sam zbog gubitka Ozirisove očevine, Suca pokolja dvaju zemalja, čije sjeme sada nosim u svojoj maternici začela sam u svojoj maternici Božje obličje, svoga sina, najuzvišenijega u Eneadi, koji će vladati ovom zemljom, koji će biti Gebov nasljednik, koji će govoriti u ime svoga oca [i] koji će potući Seta, neprijatelja oca njegova, Ozirisa." [Geb je bog zemlje, a Eneada skupina od devet bogova.] Kao što vidimo, začetak Horusa i ulazak Ozirisova sjemena u Izidu podudara se s padom meteorita. To je neobično čak i za zemlju koja je poznata po neobičnostima! No, to nije sve. Biće čiji se začetak povezuje s meteoritom opisuje se kao sokol. Izida izgovara sljedeće riječi: "Toga sokola u mojoj utrobi štiti Atum-Ra (Aton-Ra, odnosno, Sunčev disk, op. prev.) gospodar bogova." (Promijenio sam transliteraciju riječi Ra u oblik prepoznatljiv čitateljima. On je bio bog Sunca.) Glavne osobine sokola jesu njegova sposobnost da leti u visine koje su ostalim bićima nedostupne, te nenadmašna oštrina vida. Dalje u tekstu, Horus se hvali: "Moj je let dosegnuo obzor, nadišao sam nebeske bogove... Ja sam Horus, rođen od Izide, čija me utroba štitila... Ja sam Horus, daleko od ljudi i daleko od bogova. Ja sam Horus, sin Izide."

Osim što se Horus povezuje s padom svemirskoga tijela na Zemlju, on je također biće koje nije sa Zemlje, nego iz visina daleko iznad Zemlje. Meteo­ rit se tako povezuje s dovođenjem nezemaljskoga oblika života na Zemlju, koji potječe iz područja daleko iznad kraljevstva bogova. Horus je posve nebeski, i on kaže: "Ono što protiv mene govorite ne može mi naštetiti." Egipatskim znanjem o meteoritima bavi se i jedan grčki izvor koji, kako se čini, do sada nije privukao ničiju pozornost. Riječ je, naime, o djelu Rimska povijest Amijana Marcelina. Amijan je živio u 4. stoljeću, a njegovi su zapisi prepuni neobičnih podataka. Preporučujem ih svima koji vole iznenađenja. U 22. poglavlju Knjige XXII., tijekom zanimljive rasprave o Egiptu, Amijan iznosi: Ondje je (u Egiptu, op. prev.) Anaksagora [grčki filozof iz 5. st. pr. Kr.] primio znanje koje mu je omogućilo da predvidi kada će s neba padati kamenje... Najblaže rečeno, taj me podatak zapanjio. On očito razotkriva više nego što se to na prvi pogled čini. Anaksagora je napisao samo jednu knjigu, od koje su sačuvani fragmenti, no njegova su razmišljanja o astronomiji izazivala skandale u Ateni toga doba, te je bio optužen za nepoštivanje bogova, što je povlačilo smrtnu kaznu. Za razliku od Sokrata, koji je poslije bio optužen za sličan zločin, Anaksagora je pobjegao iz Atene i spasio glavu. No, optužba je djelomice bila povezana s padom meteorita kod Aegosopotamija 468. ili 467. god. pr. Kr., događajem koji je Anaksagora predvidio, opisavši to nebesko tijelo kao "kamenu zvijezdu". Konzervativni su Atenjani osobitim zločinom smatrali način na koji je Anaksagora govorio o nebeskim tijelima. Naime, on je izjavio da je Sunce vatreni kamen "veći od Peloponeza". Znanstvenica Kathleen Freeman vjeruje kako je ta ideja utemeljena na "Anaksagorinu uvjerenju da meteoritsko kamenje pripada skupini vrtećega nebeskoga kamenja, te da je Sunce među njima najveće..." Anaksagora je također držao da je Mjesec golem kamen, koji svoju svjetlost dobiva od Sunca, te da je veoma sličan Zemlji, s planinama, dolinama, rijekama, nastambama, pa čak i živim bićima. Čini se da je Ana­ ksagora, poput Demokrita, promatrao Mjesec kroz jednostavan teleskop. Vjerovao je da je mitološko biće, Nemejski lav, pao na Zemlju s Mjeseca. Nemejski lav, to krvožedno čudovište, bio je prvi Heraklov posao, a prema mitologiji bio je Tifonov sin (Tifon je grčko ime egipatskoga boga Seta), kojega je božica Mjeseca spustila na brdo Tret, u blizini Nemeje u Grčkoj, pokraj špilje s dva ulaza. Ta je špilja poslije nazvana Lavljom špiljom, a udaljena je otprilike 3 km od Nemeje. Nije mi poznato kakvo je značenje

imalo brdo Tret, no svakako je zanimljivo da je Anaksagora vjerovao kako je s neba pao Setov potomak, budući da je Set, kao što znamo, bio povezan s meteoritskim željezom. Stoga u Anaksagorinoj ideji o meteoritima možemo uočiti tragove egipatske predaje, a slika bi vjerojatno bila još jasnija da nam je njegovo djelo dostupno u cijelosti. No, Anaksagora je otišao još dalje, izjavivši kako su sve životinje na zemlji stvorene padom nebeskoga "sjemena". Koliko je meni poznato, to je najstariji zabilježeni zapis koji se odnosi na teoriju "panspermije", toliko popularnu krajem 19. stoljeća, a prema kojoj sav život na Zemlji potječe od sjemena iz svemira. Godine 1979. tu su teo­ riju ponovno oživjeli i proširili astronomi sir Fred Hoyle i Chandra Wickramasinghe. Prema njima, kometi koji prolaze pokraj našega Sunca ispa­ ravaju ("volatiliziraju") neke sastojke, koji poslije nekog vremena padaju na Zemlju u obliku mikroskopskih čestica, uključujući i viruse. Život na Zemlji, zaključuju oni, možda je rezultat prijenosa tih čestica kroz međuzvjezdani prostor, a poznato je da neki kometi putuju od jednog zvjezdanog sustava do drugog. U svjetlu Amijanovih komentara i onoga što nam je poznato o značenju meteorita u egipatskoj religiji, priča o Anaksagori dobiva novu dimenziju. Ako su Anaksagorine ideje, kao što tvrdi Amijan, doista utemeljene na egi­ patskoj predaji, tada smo na pravom putu da proniknemo u biti egipatskoga vjerovanja. Izravan egipatski i neizravan grčki izvor zajedno tvore sliku koju zasebno ne mogu ponuditi. Potkrijepimo li podatke iz grčkih izvora dokazima iz postojećih egipatskih tekstova, Plutarhova i Amijanova izvješća dobivaju još veću vrijednost i vjerodostojnost. Znamo da je Plutarh izjednačio željezo sa Setom. To izjednačavanje potvrđuju i iznimno drevni egipatski tekstovi, što znači da je Plutarh točno prenio informaciju koja je u njegovo doba bila stara već 2400 godina. Wallis Budge citira tekst iz doba faraona Pepija II. (VI. dinastija, oko 2278.-2184. god. pr. Kr.), koji govori o "željezu koje je došlo od Seta, u obliku Setove podlaktice; ono je umrlom prenosilo snagu Horusova oka."1 Ne možemo poželjeti izravniju potvrdu za Plutarhovo izjednačavanje Seta sa željezom. Deset godina poslije O'Connellovih zanimljivih otkrića o Horusovu rođenju i padu meteorita, Ann Macy Roth objavila je ključnu studiju u kojoj je iznijela dodatne zapanjujuće podatke o meteoritskom željezu u drevnom Egiptu. Ovaj se put meteoritsko željezo pojavljuje u vezi s neobičnim obre­ dom poznatim kao "Otvaranje usta", koji su Egipćani izvodili na mumijama i kipovima. Upravo je Plutarh ponudio ključ koji bi nam mogao pomoći da proniknemo u smisao jednog bizarnog egipatskog običaja. U svome djelu

SLIKA 31: "Bogorodica s djetetom", u izvornom obliku kao Izida koja doji Horusa. (Iz sir Norman Lockyer, The Dawn of Astronomy, London, 1894., str. 292.

SLIKA 32: Izida doji Horusa. Gravura iz 19. stoljeća prikazuje brončani kip koji se čuva u muzeju Louvre, a potječe iz razdoblja Ptolemejevića (2. i 3. st. pr. Kr.). Božica Izida bila je izjednačavana sa zvijezdom Sirius. Izida-zvijezda hrani tek rođeno Sunce, koje se tako manifesti­ ra u svom veličanstvenom izlasku. Kip je ikonografski prikaz helijakalnog pojav­ ljivanja zvijezde Sirius (odnosno, pojav­ ljivanja zajedno sa Suncem), događaja koji se zbivao jednom godišnje, te je označavao početak egipatskoga kalendara.

SLIKA 33: Slijeva vidimo umrloga faraona Tutankamona-Ozirisa kao mumiju. Novi faraon nosi plavu kapu i preuzima ulogu Horusa. On se približava mumiji, držeći u rukama šipku od meteoritskoga željeza, kako bi izveo obred "otvaranja usta" i osi­ gurao Tutankamonu besmrtnost. Slika se nalazi na sjevernom zidu Tutankamonove grobnice u Dolini kraljeva.

O Izidi i Ozirisu (16. poglavlje) on opisuje kako je Izida dojila svoga sina Horusa: Izida je dojila svoje dijete stavljajući mu u usta svoj prst umjesto bra­ davice... Svakome tko je imao priliku vidjeti egipatske rezbarije i slike koje prikazuju Izidu kako doji Horusa - motiv koji je preuzelo kršćanstvo u obliku Bogo­ rodice s djetetom - Plutarhova će izjava zvučati besmisleno. (Vidi sliku 31, koja prikazuje Izidu kako doji Horusa.) Osim što znamo da je Izida davala Horusu svoju bradavicu, za to postoji čak i astronomsko objašnjenje koje je ponudio briljantni sir Norman Lockyer. U Osvitu astronomije (The Dawn of Astronomy) on sugerira da Izida simbolizira izlazeću zvijezdu, dok Horus, također u jednom od svojih aspekata, simbolizira izlazeće Sunce. Scena dojenja tako predstavlja zvijezdu koja izlazi neposredno prije Sunca (što astronomi nazivaju pojavom na obzoru), hraneći mlado Sunce koje se upravo

rodilo na obzoru. Scena dojenja kao ikonografski motiv vjerojatno ima to suštinsko značenje. No, zašto Plutarh kaže da je Izida dojila Horusa svojim prstom? Ovdje dolazimo do neobičnoga obreda "otvaranja usta", čije potankosti opisuje bizaran drevni tekst Knjiga otvaranja usta (The Book of the Opening of Mouth), koju je preveo i objavio Wallis Budge 1909. godine. Na prvi se pogled čini da je navedeni obred bio jedan od najluđih običaja drevnoga doba, koji je, osim što je odvratan, posve neshvatljiv. No, Egipćani su sve činili s razlogom. Tako je bilo s naizgled besmislenim obredom. Ann Macy Roth bila je prva koja je razotkrila smisao obreda "otvaranja usta". Slučaj je htio da se njezino otkriće izravno nastavlja na Plutarhovu neobičnu opasku o Izidi, koja doji Horusa svojim prstom. Što je prikazivala slika 15 u njezinu ključnom članku iz 1993. godine? Prikazivala je odraslu osobu koja svoj mali prst stavlja u usta novorođenčeta, a ilustracija je bila preuzeta iz Suvremene medicinske knjige Pokazalo se da je Izida imala razloga stavljati svoj prst u djetetova usta! Možda je problem u tome što su egiptolozi uglavnom muškarci, a ne primalje, pa nisu svjesni jedne od ključnih činjenica vezanih za majčinstvo. To ih barem djelomice opravdava. Zamijenit ću teško izgovorivu riječ ntrwj (izostavio sam fonetski znak ispod slova t) mnogo tečnijom rječju neterti koju je rabio Wallis Budge. Istina, u svom Rječniku hijeroglifa (Hieroglyphic Dictionary, 407b) tu je transliteraciju stavio pod znak pitanja, te je oblik ntrwj vjerojatno ispravan. No, to nije naš problem. Možda 1911. Wallis Budge nije znao sve odgovore, no u njegovim su se knjigama barem mogle pročitati egipatske riječi! Evo što Ann Macy Roth kaže o stavljanju prsta u usta maloga djeteta, u svom opisu željeznih šipki koje su se rabile pri obredu otvaranja usta na mumiji kralja Une (V. dinastija; oko 2375.-2345. god. pr. Kr.): Prateća inkantacija, "O, Ozirisu, Uno, otvorio sam tvoja usta", jasno upućuje na funkciju željeznih šipki zvanih neterti. Zašto su se ponovno rođenom kralju [odnosno, umrlom kralju čija se mumija podvrgavala tom simboličnom obredu uskrsnuća] otvarala usta? Usta novorođenčeta puna su sluzi, koja se mora očistiti kako bi se omogućilo disanje. Danas se to čini pomoću posebne cjevčice, no liječnik stavlja prst u djetetova usta kako bi provjerio postoje li na nepcu kakve nepravilnosti. Veličina, mekoća i osjetljivost, čine mali prst pogodnim za taj zadatak, kao i za čišćenje usta. Čišćenje se danas obavlja neposredno prije rezanja pupčane vrpce... Dva mala prsta primalje bila su najvjerojatniji prototip za šipke neterti. Te su

SLIKA 34: Ilustracija iz suvremene medicinske knjige, objavljena u članku Ann Macy Roth, upućuje na moguće podrijetlo postupka guranja prsta u usta dojenčeta, kao što je Izida činila s djetešcem Horusom. šipke bile oblikovane poput prstiju, s jednim zakrivljenim kutom koji oponaša meki dio prsta iza nokta. Ako su šipke predstavljale male prste lijeve i desne ruke primalje, to objašnjava zašto su uvijek bile dvostruke, dok su dva njihova kraka bila položena tako da pred­ stavljaju međusobnu zrcalnu sliku... Izvorno [u preddinastičko doba] taj je obred vjerojatno obavljao svećenik svojim malim prstima, oponašajući postupak koji se izvodio na novorođenčetu... Jedan prikaz iz grobnice, iz razdoblja VI. dinastije (slika 6), opisuje svećenika koji prema umrlom pruža svoja dva mala prsta, na način veoma sličan onome za koji pretpostavljam da je izvoran čin "otva­ ranja usta"... Slična gesta... [može se vidjeti na slici 7]... Iz razdoblja Novog kraljevstva potječu prikazi koji također opisuju čin pružanja 17 jednog, ili oba mala prsta (slika 8). Ann Macy Roth zatim objašnjava da su metalne šipke, koje su služile kao zamjena za male prste, bile načinjene od meteorita: Osobitost šipke zvane neterti bio je sastav. Svi tekstualni izvori upućuju na... materijal meteoritskoga podrijetla. Meteoritsko željezo otkriveno u egipatskim grobnicama potječe iz preddinastičkoga

razdoblja. Vjerovalo se da ono ima magijske moći, budući da je riječ kojom se označavalo meteoritsko željezo značila i "čudo". Egipćani su očito znali da to željezo potječe od "palih zvijezda"... [o čemu svjedoči] i činjenica da su se te šipke ponekad nazivale... "zvijez­ dama". Kontekst u kojemu se taj naziv rabi, u službenim tekstovima (popisima obrednoga inventara, op. prev.) prije negoli u religioznim zapisima, sugerira da su te šipke bile uobičajen obredni predmet. Osim ljudskih prstiju (na početku obreda), svi ostali predmeti koji su se rabili u obredu "otvaranja usta" povezani su na jedan ili drugi način sa željezom, meteoritima ili zvijezdama. Željezna dli­ jeta pronađena u Tutankamonovoj grobnici veoma su slična dli­ jetima koja se pojavljuju na prikazima neobičnog obreda. Sama kuka imala je oštricu od meteoritskoga željeza, te se izvorno (i najčešće) nazivala dua-ur - hijeroglif je sadržavao prikaz zvijezde - a očito je bila povezana s duat, mjestom gdje se nalaze zvijezde. Zviježđe koje poznajemo kao Veliki medvjed, Egipćani su nazhivali Meskhti [također i "prebivalištem Setove duše", ili "Sethove", prema Wallis Budgeu], a uspoređivali su ga s kukom (slika 9) i Khepeshom [Khepesh je bilo drugo ime za to zviježđe], prednjom nogom vola (slika 10). Prednja noga i kuka istodobno su pridodane žrtvenom obredu, kao što vidimo iz Mernerovih zapisa [Merner, faraon iz VI. dinastije, oko 2283.-2278. god. pr. Kr.], vjerojatno zbog njihove povezanosti sa zviježđem Velikog medvjeda. Taj je zvjezdani ele­ ment isprva bio povezan s kraljevstvom mrtvih koje se smještalo u područje cirkumpolarnih zvijezda... Meteoritski je materijal vjero­ jatno bio uobičajen u drevnom Egiptu. Farouk el-Baz sugerira da je 4 km širok krater, koji se nalazi jugozapadno od oaze, dakle, posljedica pada meteorita. Iz takvoga se kratera, jednog od najvećih na svijetu, moglo izvaditi više tona meteoritskoga željeza... Gospođa Roth je doista iznimno pronicljiva. Njezina rekonstrukcija složenoga simbolizma učinila je neobjašnjivo objašnjivim, stoga joj dugujemo veliku zahvalnost. Čini se da predaja o "kamenju groma", koju ćemo ubrzo razmo­ triti, potječe iz dva izvora. Kao prvo, najstarije predaje o kamenju palom s neba i njihova uporaba u obliku obrednih sječiva potječu iz paleolita, te su utemeljene na religioznim idejama naših predaka iz kamenoga doba, uvelike zaboravljenima u magli vremena. No, drugi i najstariji izvor koji potječe iz visokorazvijene civilizacije, jest egipatski kult meteoritskoga željeza. Naime, u egipatskim shvaćanjima krije se mnogo više od spoznaje da na pustinjsko tlo ponekad padaju meteoriti. Kao što i možemo očekivati od naroda pozna-

tog po svojoj temeljitosti, Egipćani su u svezi s time razvili složen sustav. Jedna verzija njihove kozmologije opisuje neka osnovna načela egipatskoga vjerovanja: ...(u tekstovima iz Piramide) uvijek se ističe da je željezna ploča koja predstavlja nebo, a time i pod prebivališta bogova, kvadratnoga oblika, te da svaki njezin kut počiva na jednom stupu... Ta je ideja o nebu veoma stara, što dokazuje i hijeroglif... koji (u tekstovima, op. prev.) označava riječi za kišu, kamen i sl.;... (taj hijeroglif) prikazuje nebo koje pada... Da se negdje na nebu doista nalazi golema željezna ploča, s nje bi povre­ meno otpadali dijelovi, zapravo, meteoriti. Oni bi posjedovali i magnetska svojstva. Te zamisli i nisu toliko neobične. Egipćani su poznavali meteoritsko željezo, znali su da ono potječe s neba, te da taj metal ne postoji na Zemlji. Posve su prirodno zaključili da je to željezo nebeska tvar. Možda zbog njegove crne boje, vezivali su ga za noć i noćno nebo. Što je još značajnije, povezivali su ga s cirkumpolarnim područjem zvijezda koje nikada ne zalaze - "besmrtne zvijezde" -s prebivalištem boga Seta (grčkoga Tifona). Željezo je bilo njegova "kost", a ta je kost povremeno padala na Zemlju. Taj rijedak materijal poslužio je za izradu kuka u obliku zviježđa Velikog medvjeda krajnjeg cirkumpolarnog zviježđa - koji se u obredu "otvaranja usta" stav­ ljalo na usta mumija i kipova, kako bi umrli mogli biti ponovno rođeni u svijetu mrtvih. Sve to ima smisla - ako ste drevni Egipćanin. Poštovanje koje su Egipćani iskazivali meteoritskom željezu podsjeća na jedan značajan element religije islama. Kada se muslimani pri molitvi okreću prema Meki, oni se zapravo okreću prema svetištu Ka'bi, koje se nalazi u tome gradu. A muslimani hodočaste u Meku kako bi "obilazili Ka'bu", tj. kako bi sedam puta prošli oko svetišta. Što je, zapravo, Ka'ba? To je mala građevina u kojoj je smješten naj­ svetiji predmet muslimana - Crni kamen. A što mislite što je Crni kamen? Meteorit. Ovime zaključujemo priču o meteoritskom željezu i nastavljamo temu koja nas se neposredno tiče. Jer, stigli smo do druge nebeske tvari za koju su mnoge kulture vjerovale da je također pala s neba. Riječ je, naime, o kvarcu. To nas, naravno, vraća priči o kristalnim lećama. Znanje o nebeskom kristalu nije bilo ograničeno samo na kristalno sunce. Kao što su Egipćani govorili

SLIKE 35. Lijevo: Vidimo da je kuka načinjena od meteoritskoga željeza, koja se rabila za "otvaranje usta" svakog netom umrlog faraona, imala tako neobičan oblik zato što je predstavljala cirkumpolarno zviježđe Velikog medvjeda (Ursa major). Vjerovalo se da je meteoritsko željezo palo s nebeskog poda, čije je središte predstavljalo nebeski pol. Desno: Isto zviježđe predočeno kao prednja noga vola. Prikazi takvih volovskih nogu mogu se vidjeti na mnogim žrtvenicima u egipatskim grobnicama, kao i na sačuvanim papirusima. Egiptolozi uglavnom zanemaruju njihov simbolizam. Vezu između zviježđa Velikog medvjeda i kuke prva je otkrila egiptologinja Ann Macy Roth, istaknuvši kako se u tekstovima iz Unine piramide zviježđe i kuka nazivaju istim imenom, stoga ovdje nema mjesta dvojbama. Veza s volovskom nogom dobro je poznata, budući da se slika noge pojavljuje kao hijeroglifski znak u tekstovima koji spominju zviježđe Velikog medvjeda; u babilonskoj predaji, to je zviježđe bilo poznato kao "Bedro". (Ilustracije su preuzete iz Ann Macy Roth, "Fingers, Stars, and 'The Opening of the Mouth': The Nature and Function of the NTRWJ-blades" ("Prsti, zvijezde i "Otvaranje usta": Podrijetlo i funkcija šipki NTRWJ"), u The Journal of Egyptian Archaeology, London, sv. 79., 1993., str. 70.)

o željeznoj ploči na nebu s koje povremeno otpadaju dijelovi, tako je i kristalno sunce s vremena na vrijeme moglo izgubiti pokoji komad. Vrijeme je da započnemo priču o "kamenju groma". Predaja o tom kamenju rasprostranjena je diljem Europe, Azije, Afrike te po Sjevernoj i Južnoj Americi, a potječe još iz kamenoga doba. Nažalost, te predaje uglavnom pripadaju području etnologije, a arheolozi ih mahom zanemaruju. Što se povjesničara znanosti tiče, oni za njih i ne znaju. Ma koliko se to etnolozima činilo čudnim, predaja o "kamenju groma" ima i optičko značenje, što ćemo ubrzo i pokazati. Grčke i rimske predaje o kvarcu možda najbolje zastupa Senekino znan­ stveno djelo Prirodna pitanja (III, 25,12), napisano u 1. stoljeću. U raspravi o prirodi vode Seneka kaže sljedeće: Svatko će pretpostaviti da je najteža (ona, op. prev.) voda koja se pretvara u crystallus ili led. No, istina je posve suprotna. Naime, te se pojave događaju u najtanjoj vodi koja se upravo zbog svoje tana-

nosti najbrže smrzava. A odakle potječe takva vrsta kamena, očito je iz grčkoga izraza, jer (Grci, op. prev.) "kristalom" nazivaju taj pro­ ziran kamen [kvarc], ali i led od kojeg je, kako se vjeruje, sastavljen. Kišnica sadrži veoma malo zemaljskog elementa, no kada se smrzne, postaje gušća zbog duge izloženosti hladnoći, sve dok (u njoj, op. prev.) ne nestane zraka, te se posve stisne, a ono što je do tada bilo vlaga, postaje kamen. Grci i Rimljani kvarc nisu smatrali mineralom, nego su vjerovali da je posljedica neprirodno zgusnutoga leda koji je pao na Zemlju, i koji je zbog svoje gustoće, kao što kaže Seneka, iz sebe isključio sav zrak, te se više nije mogao rastopiti. Takvo je mišljenje podupirala činjenica da se kvare ponekad pojavljuje s mjehurićima u svojoj unutrašnjosti, zbog čega je veoma sličan ledu. Osobno posjedujem nekoliko takvih primjeraka koje sam kupio u Kini, i koji su zaista dražesni. Kada ih okrećete, zarobljeni vodeni mjehurići klize naprijednatrag unutar sićušnih šupljina. Da živite u drevno doba i da ste naoružani

SLIKA 36. Gore: Drvorez s početka 16. stoljeća prikazuje komade leda koji padaju s neba kao kamenje groma. Grci su vjerovali da odatle potječe kvarc. Desno: Drvorez s kraja 15. stoljeća prikazuje dvije vještice koje u kotao bacaju zmiju i pijetla kako bi prizvale oluju s tučom, što upućuje na još jedan aspekt uporabe nebeskoga leda u magijske svrhe.

znanjem iz geologije, što biste pomislili? Zacijelo, da su komadići kvarca zgusnut komad leda koji se ne može rastopiti, ali koji u svojoj unutrašnjosti sadrži sitne rastopljene dijelove. Jer, oni doista tako izgledaju, a drevni su ljudi nerijetko svari shvaćali veoma doslovno. (Vidi fotografiju 9, koja pri­ kazuje kristalni mjehurić.) Grčka riječ krystallos znači "kvarc", ali i "led". Isto vrijedi i za latinsku riječ crystallus, koja je samo latinizirani oblik grčke riječi. Slijedi Plinijev (1. stoljeće) odlomak u kojemu se opisuje priroda kvarca (Prirodna povijest, 37,9); Plinije je opisao tvar stvorenu vatrom: Uzrok stvaranja kvarca je suprotan [tj. nastaje zbog hladnoće, ne top­ line], jer se ovaj stvrdnjava zbog smrzavanja. U svakom slučaju, pro­ nalazimo ga na mjestima gdje se snjegovi najduže zadržavaju, te je posve sigurno da je (kvarc, op. prev.) vrsta leda: odatle njegov grčki naziv [tj. krystallos]. Kvare nam dolazi i s Istoka, a onaj indijski je ponajbolji. Ima ga i u Maloj Aziji, oko Alabande i Ortozije, iako je ondje veoma loše kakvoće, te na Cipru. U Europi izvrsnoga kvarca ima u Alpama. Juba [Juba II., kralj Mauretanije u Sjevernoj Africi; plodan pisac (pisao je na grčkom) iz 1. st. pr. Kr., čija su djela izgubljena] uvjerava nas kako ga ima i na otoku zvanom Nekron, ili Otok mrtvih, u Crvenom moru, nasuprot Arabiji [možda Sokotra?], kao i na susjednom otoku na kojemu ima perdota: ondje je, kaže on (Juba, op. prev.), Ptolemejev časnik Pitagora [misli se na faraona Ptolemeja I., dok je ovaj još bio vojskovođa u službi Aleksandra Velikog; 4. st. pr. Kr.] iskopao komad dugačak čitav lakat... Nameće se zaključak da je kvarc sastavljen od vlage koja pada s neba u obliku snijega. Iz toga razloga on ne podnosi toplinu, te može poslužiti samo kao posuda za hladna pića. Zbog uvjerenja da je kristal zgusnuti led, rimske su gospođe trošile goleme svote novca kupujući globuse od kvarca kojima su, za vrućih ljetnih dana, hladile svoje dlanove. Međutim, takvih globusa nije bilo dovoljno za sve dame, pa su se manje sretne žene morale zadovoljiti globusima od jantara. Taj zanimljiv običaj slikovito je opisao Carl Böttinger 1806. u svojoj pomalo neobičnoj knjizi Sabina: ili, jutarnje scene u salonu bogate rimske gospođe (Sabina: or, Morning Scenes in the Parlour of a Rich Roman Lady; knjiga je izvorno napisana na njemačkom jeziku). Prijevod se može pročitati u Dodatku VI. Vratimo se Pliniju, koji iznosi zanimljive podatke o kvarcu:

Ne može se objasniti zašto su njegove facete šesterokutne, a svaki pokušaj objašnjenja dodatno otežava činjenica da, s jedne strane, njegove završne točke nisu simetrične, dok su, s druge strane, njegove facete savršeno glatke; zaista takvu glatkoću ne može postići niti jedan meštar. Najveći kvarc koji smo ikada vidjeli jest onaj koji je na Kapitol donijela žena [Cezara] Augusta; taj je težak 150 funta. Ksenokrat [4. st. pr. Kr., Platonov učenik]... izvještava da je vidio posudu [od kristala] koja je mogla primiti šest galona, a neki pisci spominju posudu u Indiji, u koju su mogle stati četiri pinte. Osobno mogu potvrditi da se u Alpama (kvarc, op. prev.) obično stvara na nepristupačnim mjestima među stijenama, te ga ljudi vade viseći na konopcima... Komadići kvarca često imaju nedostatke... zamagljenja od vlage koja se zadržava u njihovoj unutrašnjosti, te "mrlje od soli". Njih može prikriti graver. Međutim, komadi koji nemaju nedostataka obično se ne graviraju. Grci ih zovu "acenteta", ili "koji nema srži", a boja im je poput čiste vode, ne poput pjene. Konačno, vrijednost komada kvarca procjenjuje se i prema njegovoj težini. Liječnici drže da se rane najuspješnije vidaju pomoću kristalne kugle postavljene tako da presreće Sunčeve zrake (rana se pomoću kristalne kugle palila i sterilizirala, op. prev.). Ljudi su zbog kvarca činili razne ludosti. Tako je prije nekoliko godina ugledna udana žena, nipošto bogata, platila 150 000 sestercija [doista, golemu svotu] za samo jedan komadić... Kada je saznao da je sve izgubljeno, Neron je u napadu bijesa razbio dvije kristalne čaše. Bila je to osveta onoga koji je želio kazniti čitav naraštaj. Poslije njega više nitko nije mogao piti iz tih čaša, jer se razbijeni kristal ni na koji način ne može popraviti. Stakleno je posuđe veoma nalik onome od kvarca... Kao što vidimo, Plinije je nekoliko puta povezao kvarc s vodom. On govori o vodi koja se katkada zadržava u njegovoj unutrašnjosti, te razlikuje kristale po kakvoći; neki su, kaže on, poput pjene, a drugi poput čiste vode. Međutim, Grci su stvorili još jednu, posve suprotnu teoriju o kvarcu. Iako i ona podrijetlo kvarca vidi u vodi, uzroke njegova nastanka ne povezuje s hladnoćom, nego s toplinom! Tu je predaju zabilježio Diodor Sicilski (1. st. pr. Kr.) u svojoj Povijesnoj knjižnici (II. knjiga), djelu koje također sadrži opis hrama Stonehenge, o čemu smo govorili u IV. poglavlju. U dijelu koji se bavi egzotičnim životinjama i draguljima koji u toplim zemljama nastaju zbog snage Sunca, Diodor kaže:

Zbog blagotvorna utjecaja i snage Sunca, u tim zemljama postoje životinje koje se međusobno razlikuju po oblicima [tj. egzotična stvorenja], te svakojako drago kamenje neobičnih boja i veličanstvena sjaja. Kvarc je [krystallous lithous], kako saznajemo, sastavljen od čiste vode koja se stvrdnula, ne zbog hladnoće, nego zbog utjecaja božanske vatre [hypo theiou pyros dynameos]. Iz toga razloga kvarc nikada ne propada, a kada se nad njim diše, mijenja boje. Primjerice, smaragdoi [zeleno kamenje] i beryllia, koji se pronalaze u rudni­ cima bakra, boju dobivaju uranjanjem i međusobnim vezivanjem u sumpornoj kupki... To je veoma zanimljivo izvješće, u kojemu se predaja o kristalima miješa s alkemijskom predajom, što je još očitije dalje u tekstu, jer Diodor podastire neke pojedinosti o alkemijskim tehnikama. No, zadržimo se još malo na Diodorovoj naznaci o tome što su zapravo bili Neronovi smaragdi. Diodor nam je dao na znanje da su smaragdi vrsta kvarca koji svoju (zelenu) boju dobiva na umjetan način. Drugim riječima, kristal se bojio u zeleno u postupku koji je uključivao sumpornu kupku. Među smaragdima je, naravno, bilo i pravih smaragda, no istim se imenom nazivao i zeleno obojan kristal, stoga je Neronov "smaragd" o kojemu se tako mnogo pisalo mogla biti leća umjetno obojana u zeleno kako bi, prema Plinijevim riječima, bila ugodna oku. Prevoditelj Diodorova djela nije bio svjestan da je u odlomku koji sam citirao, Diodor upotrijebio starogrčki alkemijski izraz baptomenon. Ta riječ, koja se pojavljuje u vezi sa stavljanjem kristala u sumpornu kupku, pri čemu se njegova boja mijenja u zelenu, znači mnogo više od "uranjanja". Grčka riječ bapsis odnosi se na drugo alkemijsko stanje, koje se u srednjem vijeku nazivalo latinskom rječju baptisma. Joseph Needham istaknuo je u svojoj knjizi Science and Civilization in China (Kineska znanost i civilizacija): Kasni srednji vijek sačuvao je jedan od najstarijih alkemijskih izraza, baphe, baphike (bapse, bapsike) i bapsis ... kao uranjanje tkanine u "krštenje bojanja, posljedice čega su bile dalekosežne. [On se potom osvrće na drevne grčke alkemijske tekstove. Jedna od "dalekosežnih posljedica" bila je koncepcija krštenja u mističnom kršćanstvu. Ivan Krstitelj vjerojatno je bio uronjen u ezoterijsku misao u mnogo većoj mjeri nego što to podrazumijeva konvencionalno gledište. Podrijetlo sakramenta krštenja možda i nije bilo u obredima pročišćenja (obredno kupanje, op. prev.), koji su među egipatskim svećenstvom bili svakodnevni, nego u ideji mistične transformacije kao fizičke prakse u

drevnoj alkemiji. Rani crkveni otac sv. Irenej, biskup iz Lyonsa (2. st. po Kr.), sačuvao je izvješće koje potvrđuje to gledište. Irenej je napisao strastveno djelo u pet knjiga nazvano Protiv hereza (Adversus haereses), u kojemu se obrušio na mistike koji su poznati kao gnostici, među kojima je bilo i pogana i kršćana (a u to ih je doba bilo veoma teško razlikovati). Zapravo, Irenej se smatra prvim sistematičnim kršćanskim teologom, naravno, orto­ doksnim, jer inače ne bi bio "svet". S obzirom na to da još i danas postoji veliko zanimanje za ideju "Zvijeri 666", koja se spominje u Otkrivenju, korisno je istaknuti kako je Irenejevo tumačenje možda najstarije. Irenej nije dvojio da je Zvijer 666 sam car Neron, jer ime Neron Caesar, napisano na hebrejskom, daje vrijednost 666 (hebrejska slova, poput grčkih, imaju i brojčane vrijednosti). U svome djelu Protiv hereza, obračunavši se sa zloglasnim Šimunom Magom, Isusovim suvremenikom i suparnikom, Irenej se usredotočuje na Šimunova nasljednika Menandra. O njemu piše: Njegov [Šimunov] nasljednik bio je Menandar, podrijetlom Samarijanac, koji je i sam bio vješt u magiji. On tvrdi... da su svijet stvorili anđeli... Dapače, da se magijom koju on podučava mogu nadvladati upravo ti anđeli, stvoritelji svijeta. Stoga njegovi učenici primaju uskrsnuće krštenjem koje je u njemu, te postaju besmrtni i nepropadljivi... A bog Židova [Jahve], kaže on, jedan je od anđela [tj. zla i gnjevna sila]. [Isus] Krist došao je kako bi uništio židovskog boga i spasio ih [tj. spasio Židove od pogrešnoga učenja]... Po svemu sudeći, ideja krštenja kao kupke koja zaustavlja propadanje i donosi besmrtnost korijene ima u egipatskoj praksi uranjanja mumija u natronsku kupku, čime su one postajale "besmrtne i nepropadljive". No, budući da se s razvojem alkemijskih tehnika u Egiptu grčki izraz bapsis počeo vezivati za stvarne kemijske procese, te je bio prihvaćen kao "tehnički naziv", gotovo da i nema dvojbe da su gnostici 1. stoljeća vidjeli krštenje kao mističnu koncepciju, analognu alkemijskom procesu. Pogledajmo sada koji su bili rezultati toga procesa, i kakvu je ulogu u njemu imao kvarc - tvar koja ujedinjuje vodu i božansku svjetlost - te što ga čini pogodnim simbolom sakramenta krštenja. Diodor je povezao kvarc s božanskom vatrom kao sredstvom transfor­ macije vode u kristal (hypo theiou pyros dynameos). Osim toga, izjavio je kako se kristal pri "krštenju" (odnosno, kada ga se podvrgne alkemijskom procesu bapsisa) pretvara u smaragdos, ili u umjetan smaragd. Nadalje, Diodor opisuje proizvodnju "lažnoga zlata" (pseudochrysous) pomoću

smrtne vatre (anthropon gegonotos pyros), rekavši kako se ono dobiva "uranjanjem kvarca u nju [vatru (smrtnu, op. prev.)] - tj. podvrgavanjem kvarca alkemijskom procesu bapsisa "vatrom". Ovdje Diodor upućuje na složen postupak bapsisa, kojim su se u drevno doba proizvodile različite vrste lažnoga zlata i srebra, ali i savršeno obojani kristali, koji su posve nalikovali pravom dragom kamenju. Raspravljajući o tim temama, Needham navodi zanimljiv odlomak Temistija Bizantskog (4. st. po Kr.), koji pokazuje da su takvi metali i kamenje bili uobičajena pojava: Zar vas ne ljuti kada vam na trgovima nude lažno zlato, grimiz i lažne dragulje? Zar ih uzimate? Ne kažnjava li nadzornik sajma bičevanjem takvoga trgovca kao varalicu? Zato na razne načine provjeravajte čistoću i kakvoću zlata, grimizne boje i dragoga kamenja, a na trgovima se možete posavjetovati sa stručnjacima za drago­ cjenosti. Ne smijemo se predugo zadržavati na tim zanimljivim crticama o drevnoj alkemiji. Spominjem ih samo kako bih stvorio kontekst za Diodorove komentare, čije je značenje mnogo dublje nego što se to isprva čini. Diodorovi su se izvori nastavljali na predaju praktične alkemije i na znanje o fizici, koji nisu bili dostupni Pliniju i Seneki. Crvena boja kojom su alkemičari u završnoj fazi procesa bojili metale (primjerice, zlato je dobivalo privlačan crveni ili ljubičasti odsjaj) povezivala se s bojama vidljivima na kvarcu izloženom Sunčevoj svjetlosti kada se nad njime diše. Praktični alkemičari, za razliku od Plinija i Seneke, djelujući znanstvenici, nisu nasjedali na priče o kvarcu kao o zgusnutome ledu. Umjesto toga, stvorili su novu, mnogo profinjeniju teoriju, koja je podrijetlo kvarca također vezivala za vodu i nebo, ali je njegovo stvrdnjavanje smatrala posljedicom "djelovanja božanske vatre". (Takvu bismo tvar čak mogli nazvati meteoritskim krista­ lom!) To, naravno, upućuje na koncepcije o području božanske vatre, kristal­ noga sunca te i na uporabu kristala za paljenje vatri i fokusiranje Sunčevih zraka. Vidimo, dakle, da je nebeski kristal u Grčkoj bio štovan jednako kao što je u Egiptu bilo štovano meteoritsko željezo. Imajmo također na umu da je za tu "promjenu materijala" postojao valjan razlog. U Grčkoj meteoriti nisu bili vidljivi kao na egipatskom pijesku. S druge strane, u Egiptu nije bilo oluja, leda i snijega, tj. meteoroloških uvjeta koji bi mogli poslužiti kao temelj za teoriju o kristalu kao o kompaktnom nebeskom ledu. Stoga je podrijetlo

teorije o kristalu kao o tvari stvrdnutoj pomoću nebeske vatre moglo biti samo egipatsko. Pogledajmo sada u čemu se zapravo sastoji predaja o kamenju groma. No, kao prvo na umu moramo imati da su nebesko kamenje Grci nazivali različitim imenima. Zapravo, nije bilo jasnoga razgraničenja između meteorita i kristala, te su se izrazi poput baetyl mogli odnositi na oboje. Počnimo riječju koja doslovno znači "kamen groma". Na grčkome ona glasi keraunios (od keraunos, "grom"). Strogo uzevši "kamen groma", ili kamen koji pada poslije udara groma, zapravo je meteorit. No, pogledajmo što za ceraunia kaže Plinije (ceraunia je latinski oblik grčke riječi keraunios, op. prev.): Među svijetlo (i) bezbojno kamenje ubrajamo i "ceraunia" ("kamen groma"), koji hvata svjetlost zvijezda i, iako je sličan kvarcu, ima lijep plavi sjaj [ili odsjaj]. Ima ga u Karmaniji. Zenotem [pisac čija su djela izgubljena] kaže da je bezbojan... Sotak [još jedan zaboravljeni pisac čija su djela izgubljena] razlikuje još i crvene i crne "cerauniae", koji imaju oblik glave sjekire. Prema njegovim riječima, ono koje je crno i okruglo natprirodnoga je podrijetla i uzrok uništenja brodovlja i gradova. Takvo se kamenje naziva "baetuli", dok je dugu­ ljasto poznato kao "cerauniae". Isti pisci razlikuju još jednu vrstu "ceraunia", koja je veoma rijetka i za kojom su gorljivo tragali perzij­ ski magi [perzijski zoroasterski svećenici], a može se naći samo na mjestima pogođenima gromom. Ovdje je profesor Eicholz stavio bilješku, u kojoj je naznačio kako se vjero­ jatno radi o meteoritima. I imao je pravo. Navedeni Plinijev odlomak pred­ stavlja zadivljujuću mješavinu predaja, koja ne pravi razliku između kvarca i meteorita, pri čemu se potonji opisuju kao crni i natprirodni. Zanimljiv je i podatak o perzijskim magima, posebice stoga što središnje mjesto u zoroasterskoj religiji zauzima obred svete vatre, kao što je to slučaj kod današnjih Parsa iz Bombaja. No, posve je moguće da se u drevno doba sveta vatra palila pomoću kristalnih leća. Međutim, potraga za onime što leži na mjestu koje je pogodio grom sama je po sebi zanimljiva. Naravno, posljedica pada meteora na Zemlju i stvaranja meteorita bila bi hrpa meteoritskoga željeza. A meteoriti mogu biti veoma veliki. Neki divovski primjerci izloženi su u prirodoslovnim muzejima, te ih može vidjeti svaki školarac. O njihovoj nepredvidljivosti svjedoči i ovo kratko izvješće, koje sam pročitao u londonskom Timesu od 12. travnja, 1997.:

PARKIRALIŠTE Pariz: U francuskome gradu Chamberyju u Alpama na parkirani je automobil pao meteorit i zapalio ga, izvijestila je radijska postaja France-Inter. S krova vozila odstranjen je komad bazaltne magme težak 3 libre (oko 1,2 kg). (Reuter) Postoje, dakle, dvije vrste "nebeskoga kamenja". U Egiptu, gdje su oluje i gromovi rijetkost, meteori su se viđali češće nego munje, a na mjestima na koje je pao nebeski predmet pronalazili su se meteoriti. Ali, u Grčkoj i Ita­ liji, gdje su grmljavine i munje uobičajene pojave, na mjestima pogođenima gromom moglo se pronaći "kamenje groma", odnosno, stvarni ili zamišljeni proizvodi toga udara. Na mjestima pogođenima gromom doista možete nešto pronaći. Naime, pronaći ćete fulgurit. Naziv potječe od latinske riječi fulgur, što znači "sijevanje" ili "udar groma", prema tumačenju Lewisa i Shorta u njihovu Rječniku latinskoga jezika (Latin Dictionary). Što je točno fulgurit, i ima li neke veze s drevnim "kamenjem groma"? Najbolji fulguriti stvaraju se poslije udara groma o pješčano tlo, pa je šteta što ih je u Egiptu tako malo (ako ih uopće ima!). Zamislite samo sav taj pijesak! Nije važno. Jednako će dobro poslužiti fulguriti u Grčkoj i Italiji. Pa čak i u Americi. Obratimo pozornost na članak objavljen 1993. u časopisu New Scientist, koji mi je poslao pisac John Brunner (od srca mu zahvalju­ jem) kako bih saznao nešto više o fulguritima i njihovoj vezi sa - mističnim atomom! Najprije moram objasniti što je "buckminsterfullerene". I ne pokušavajte to izgovoriti. (Ili, ako baš morate, pokušajte Buckminster-fuller-ene.) No, prije nego li počnem objašnjavati što je to, moram objasniti tko je on. Bio je poznatiji kao Bucky Fuller, kojega sam osobno poznavao, te sam prije mnogo godina neko vrijeme proveo na njegovu privatnom otoku u Maineu. Bucky je već odavno mrtav, no šezdesetih i sedamdesetih godina bio je jedan od najglasovitijih ljudi svijeta. Svi su znali za Buckyja. Bio je istinski "američki genij", koji se proslavio po izumu geodetske kupole. Iako je izumio mnoge druge korisne naprave, živio je na rubu siromaštva. Njegovu stricu, bogatom i moćnom bankaru, dojadilo je Buckyjevo životarenje, pa je odlučio preuzeti prodaju njegova najnovijega izuma - geodetske kupole - pobrinuvši se za zaštitu patenta i njegovo iskorištavanje. Tako je Bucky konačno postao milijunaš. Jedna od neugodnosti koje sam morao trpjeti u Buckyjevu domu bio je njegov golem danski ovčar Sailor, koji je ustrajao na tome da mi sjedi u krilu. Posljedice toga osjećam još danas.

Zanimljivo je bilo i to što je Bucky, taj "genij budućnosti", ljeti živio sretno na otoku na kojemu nije bilo električne energije. Jedina su rasvjeta bile uljne svjetiljke. No, mnogo ugodnija strana boravka na njegovu otoku bile su večeri na plaži, kada smo sjedili na mjesečini i uz pucketanje vatre jeli školjke i rakove, promatrajući jedro Buckyjeve barke kako poput bijeloga pera klizi nad svjetlucavom površinom mora. Bucky je često organizirao noćne utrke oko otoka, u kojima su sudjelovali ostali članovi njegove obitelji. Obično je pobjeđivao. Bucky je bio vrhunski geometar. Kada su nedavno kemičari otkrili masivnu molekulu ugljika, poznatu kao "ugljik 60", čiji je simbol C60, nazvali su je Bucky, jer utjelovljuje geometrijska načela kojima se on bavio prije njezina otkrića. Budući da današnji znanstvenici, kako bi sačuvali zdrav razum, često zbijaju šale i izmišljaju zabavne nadimke za svoja otkrića, tako i o djelićima buckminsterfullerenea govore kao o "Buckyjevim lopticama" (Buckyballs), odajući time počast njegovoj ekscentričnosti i druželjubivosti. Kada se dvama "Buckyjevim lopticama" doda vodik, dobiva se "fullerene ugljikovodik". Sada kada ste dobili uvid u pozadinu priče, dopustite mi da vam ispripovjedim sadržaj spomenutoga članka: Neobičan i divan svijet Buckyjevih loptica Buckyjeve su loptice pune iznenađenja. Nedavno je skupina znan­ stvenika u mineralu fulguritu otkrila molekulu u obliku nogometne lopte, koja nastaje kao posljedica udara groma... Peter Buseck i njegovi kolege s Arizonskog državnog sveučilišta u Tempeu... otkrili su molekule C60 i C70 u uzorku fulgurita uzetog prije nekoliko godina na području planine Sheep u Coloradu (Science, sv. 259., str. 1599.). Fulgurit je veoma siromašan ugljikom. Buseck sugerira da mole­ kule C60 i C70 potječu od borovih iglica koje su se karbonizirale u trenutku udara groma, pri čemu je temperatura dosegnula gotovo 2000°C, dostatno da kamen pretvori u crnu staklastu masu. Staklast izgled još je izraženiji kod fulgurita pronađenog u pijesku, jer silikon sadržan u pijesku rastapanjem poprima oblik račvastih "prstiju". (U Arheološkome muzeju u Ateni izložena je veličanstvena brončana replika fulgurita. Nažalost, zbog loših svjetlosnih uvjeta, nisam mogao fotografirati izložak. Nalazi se u sobi 36, vitrini 8, pod brojem 266. Opisan je kao "dio groma", a vjerojatno potječe s kraja 6. i početka 5. stoljeća pr. Kr. Iskopan

je u proročištu Dodoni, u sjeverozapadnoj Grčkoj. To je vrsta fulgurita koja nastaje kao posljedica udara groma na pješčano tlo.) No, čak se i u planin­ skim područjima kamen pretvara u masu nalik crnom staklu, stoga topljenje silikona nije nužno. Zbog svoje crne boje nebeskoga podrijetla (ne prihvaća se stajalište da fulgurit nastaje zbog topline samoga tla; stari su narodi vjero­ vali da je padao s neba), te staklastoga izgleda, fulgurit je nešto između meteorita i kristalnoga "kamena groma". Njegov je staklast izgled mogao potaknuti teorije o kristalu i staklu kao o nebeskom kamenju, budući da su to obilježja nebeskoga nanosa. Stari su Grci "kamenje groma" nazivali i brontia, od bronte, što znači "grmljavina" (možda će taj podatak biti zanimljiv obožavateljima sestara Charlotte, Emily i Anne). Riječi poput brontia ne naleze se u Grčkom leksikonu Liddela i Scotta, stoga ih valja potražiti u nekonvencionalnim izvorima. Ta se riječ, primjerice, navodi u knjizi Thesaurus Grecae Linguae (Riznica grčkoga jezika) Henricusa Stephanusa (Graz, 1954.), u kojoj se također ističe da je Brontes bilo ime jednoga od kiklopa. Kiklopi su imali

SLIKA 37. Svetišta podignuta na uzvisinama, poput ovoga Heraklova hrama, privlačila su munje i gromove, stoga su se u njihovoj okolici mogli pronaći fulguriti i "kamenje groma". (Iz Anthonius van Dale, De Oraculis, Amsterdam, 1700.)

po jedno oko koje je predstavljalo kristalni globus i zato ne čudi da se jedan od njih zvao "Grom", te da je njegovo oko bilo izjednačeno s "kamenom groma", što ćemo uskoro vidjeti. Plinije izvještava sljedeće (brontea je latin­ ski oblik grčke riječi brontia): "Brontea" ili "kamen groma", koji je nalik kornjačinu oklopu, navodno pada tijekom grmljavine i gasi vatre ondje gdje udari munja. Tako se, barem, govori. Kamen koji nalikuje kornjačinu oklopu ima oblik plankonveksne leće. Henricus Stephanus izvještava kako je postojalo još jedno ime za takav kamen, koje se odnosilo na konveksne dragulje: chelonia lithos ili chelonitis lithos, što doslovno znači "kornjačin kamen", od riječi chelone, "kornjača". Liddellov i Scottov Leksikon sadrži te dvije riječi. To je kamenje bilo povezano sa simbolizmom oka, kao i s izvanrednim magijskim svojstvima. Plinije piše: "Chelonia", "kornjačin kamen", jest oko indijske kornjače i, prema lažnim izjavama maga [perzijskih svećenika], najčudotvornije od svega kamenja. Jer oni tvrde da kamen, stavi li se na jezik nakon što se usta premažu medom, dodjeljuje proročke moći... Još jedan stari latinski naziv za "kamen groma" bio je ombria, od grčke riječi ombros, što zanči "oluja s kišom i grmljavinom (koju je stvarao Zeus)". Zanimljivo je da su se u 16. i 17. stoljeću rječju ombriae nazivali i fosili morskih školjki, zbog njihova plankonveksnoga oblika. Plinije izvještava: Kažu da "ombria" ("kišni kamen"), poznat i kao "notia" ("kamen južnoga vjetra"), poput "cerauniae" i "bronteae", pada s jakom kišom i grmljavinom, te da ("ombria", op. prev.) posjeduje ista svojstva kao i to kamenje. Također se vjeruje da, položen na žrtvenik, štiti žrtvene darove od izgaranja. To je doista dobra šala, koju Plinije očito nije shvatio! Budući da je sve to "kamenje groma" bilo povezano s uporabom kvarca za paljenje svetih vatri, pisac na kojega se Plinije oslanjao svima se dobro narugao. Ombria, jedan od plankonveksnih kristala koji se koristio kao leća za paljenje, može fokusirati Sunčeve zrake na žrtveniku samo ako se drži iznad njega - to je očito. Stoga, ako ga stavite na žrtvenik, neće zapaliti ni plamičak. Nije li tako? Čak su i drevni mineralozi morali zbijati šale!

Ombria, brontea, ceraunia i chelonia - sve je to, dakle, "kamenje groma". Ono se spominje i u knjizi Musaeum Metallicum Ulyssisa Aldrovandija, iz 1648., u kojoj se također upućuje na djela Georgiusa Agricolae, On the Nature of Fossils (O prirodi fosila, Knjiga 5.) i De Re Metallica (O metalnim predmetima, 43. poglavlje), te na Plinijevu Prirodnu povijest i Georgea Marbodusa. Naravno, nisu se samo Grci bavili "kamenjem groma". O njima govori i dio drevne bliskoistočne predaje. Skupljačima neobičnih naslova predlažem "Thunder-Stones in Ugaritic" ("Kamenje groma u Ugaritu"), članak objav­ ljen 1959., koji započinje sljedećom rečenicom: Otkako je objavljen ugaritski tekst V AB.C, znanstvenici imaju poteškoća s prevođenjem izraza abn brq. Međutim, dalje u tekstu nailazimo na nešto što je za nas osobito zanimljivo. Pisac navodi različite prijevode koje su ponudili stručnjaci, te kaže: Koliko je meni poznato, nitko abn brq nije povezao s predajama nekih drevnih, ali i suvremenih država, o kamenu groma (na njemačkom "Blitzsteine" ili "Donnerkeil"). Problem je u tome što takvih ideja u semitskom svijetu gotovo i nema. Jedini relevantan izvor koji spo­ minje kamen groma jest... akadska molitva... [dio teksta molitve] može se prevesti kao "kiša i kamenje groma, vatra"... [postojala je] ideja da kamenje groma pada kada sijevne munja. To se kamenje sma­ tralo veoma dragocjenim, te se vjerovalo da je ispunjeno "manom" koja tjera zle duhove, štiti od udara groma i zemlju čini plodnom. Ta je ideja prisutna u kulturama diljem svijeta, u manje ili više jed­ nakom obliku. Kamenju groma posvećena je i knjiga. Godine 1911. objavljeno je djelo Christophera Blinkenberga The Thunderweapon in Religion and Folklore: A Study in Comparative Archaeology (Oružje groma u religiji i folkloru: Kom­ parativna arheološka studija), čiji je pretisak objavljen 1987. Kupci knjige vjerojatno su mahom bili folkloristi. Iznenađujuće je, međutim, koliko je podataka Blinkenberg zanemario; zapravo, sve što sam do sada iznio u ovom poglavlju. On se usredotočio na skandinavske predaje, a na drevno se doba osvrnuo tek površno. Blinkenberga, primjerice, zanima na koji je način kamenje groma štitio djecu od trolova! No, njegova knjiga sadrži dio u kojemu se raspravlja o izjednačavanju fosiliziranih školjki s kamenjem

groma, uz objašnjenje kako su ljudi "vjerovali da se u njima nalaze dija­ manti". Ti plankonveksni fosili, navodno, padali su zajedno s kamenjem groma, no činjenicu da su neprozirni Blinkenberg je objasnio vjerovanjem kako su u njima skriveni kristali. Posjedujem jedan lijep primjerak fosilizirane morske školjke, no ne pada mi na pamet da je razbijem i pogledam skriva li se u njoj dijamant! Predaja o kamenju groma sveprisutna je i osebujna, no tijekom mnogih stoljeća ona se uvelike mijenjala, te su mnogi podaci varljivi, a baveći se njima, mogli bismo opasno skrenuti s teme. Zato ćemo se usredotočiti na izjednačavanje kristalnih leća s kamenjem groma. Zemlja koja je u tom smislu značajna za našu priču jest Britanija. U 17. i 18. stoljeću, skupina gor­ ljivih staretinara iskopavala je drevne humke u Engleskoj. Tijekom jednog od tih amaterskih iskopavanja otkriveno je mnogo kristalnih leća i kristalnih kugli. Kristalne su kugle dobro poznate britanskim arheolozima, no leće su bile pogrešno označene kao primjerci minerala, te su spremljene na stranu i zaboravljene. Zapravo, bile su "izgubljene" sve dok ih, poslije dugotrajne i uporne potrage, konačno nisam pronašao. Neke kristalne leće, koje su pronašli britanski amateri, bile su užem krugu ljudi poznate kao "perle od minerala". Britanci su uvijek bili spretni u smišljanju imena, pa su se tako komadići kvarca pronađeni pokraj Bristola nazivali "bristolskim dijamantima", ili jednostavno "bristolsko kamenje". Ono se spominje u pravnoj knjizi Johna Cookea iz 1646., čovjeka koji je tri godine poslije bio tužitelj na suđenju kralju Karlu I., optuženom za izdaju. Izražavajući nezadovoljstvo tijekom rasprave i skretanjem s glavnoga pitanja, Cooke je rekao: Ne shvaćam zašto velečasni Author iznosi bristolski kamen, kada u ovom slučaju postoji toliko mnogo dijamantnih razloga. Kakav je to način razmišljanja?37 John Aubrey, autor glasovite knjige Brief Lives {Kratki životi), u 17. je stoljeću u svome djelu Miscellanies (Svaštice), u poglavlju naslovljenom "Gledanje u kristal", napisao je sljedeće: Čarobnjaci se danas služe kristalnom kuglom, ili perlom od mine­ rala [za vračanje, ili proricanje budućnosti gledanjem u kristal], koju nadzire Dječak... Jamesu Harringtonu, autoru knjige Oceana, ispričao je grof od Denbyja, tadašnji veleposlanik u Veneciji, da je ondje neki čovjek u staklu vidio njegovu prošlost i budućnost.38

U istom je poglavlju Aubrey opisao kristal koji je bio "savršena kugla", a služila je istoj svrsi. Objavio je i njezinu ilustraciju, kao i ilustraciju perle od minerala, odnosno, bikonveksne kristalne leće. Martin Lister, čije smo izvješće o hematitu na vrhu katedrale u Chartresu već razmotrili na početku ovoga poglavlja, u časopisu Philosophical Transactions od lipnja 1693., objavio je članak o drevnim britanskim kristal­ nim lećama, koji je uključivao pet ilustracija. Iako ih naziva "perlama od minerala", rabi i druga, nama poznatija imena. Članak nosi naslov "Izvješće o nekim prozirnim oblucima, uglavnom u obliku ombriae ili brontiae" ("An Account of Certain Transparent Pebbles, Mostly of the Shape of Ombriae or Brontiae"). Vidimo da je 1693. Plinijeva nomenklatura još bila na snazi. Lister se u tom članku poziva na "dr. Plota". Tko je bio Plot i kakve je veze imao s ombria? Dao sam se u potragu, uvjeren da ću pronaći nekoga imenom Plot tko je živio prije 1693. i tko je mogao biti "pravi". Pokazalo se da je to bio dr. Robert Plot, autor opsežnog i dojmljivog djela Natural His­ tory of Stafford-Shire (Prirodna povijest Staffordshirea), objavljenog 1686. Čini se da je Martin Lister pomno pročitao svaku riječ, to više što se na str. 178. spominje i njegovo ime. Ukratko, Plot je napisao poglavlje "O obliko­ vanom kamenju". Evo jednog zanimljivog dijela. A sada o oblikovanom kamenju povezanom s nebeskim tijelima... Prelazim na ono za koje se vjerovalo da dolazi iz nižega neba, te da se stvara u zraku među oblacima, a potom se izbacuje u pljusko­ vima s grmljavinom. To su brontiae i ombriae: vidio sam jedan u ruci esq Thomasa Broughtona iz ove grofovije... pravilna plankonveksna oblika i proziran poput kristala, te mnogo tvrđi od oblutka bilo kakve vrste. Spomenut ću također duguljastu vrstu prozirnog ombria, trokutasta oblika, dugačkoga gotovo 5 cm a širokog 2,5 cm, čija baza i stranice nisu plosnati, nego ispupčeni i zaobljenih vrhova; kutovi mu nisu oštri kao u prizmatičnog stakla, niti su mu boje oso­ bito živopisne; više je nalik kamenu prikazanom na ploči 11, slika 5, pronađenom u blizini Fetherstona u ovoj grofoviji, i koji mi je dao ljubazan gospodin John Huntbach, stanovnik rečenoga sela. [Kamen čiju je ilustraciju objavio, tipična je izbrušena kristalna leća. Pos­ jedujem brojne takve primjerke. Nezamislivo je da je dr. Plot taj očiti artefakt smatrao prirodnim predmetom!] Ponekad se ti prozirni obluci pojavljuju u obliku globusa [tj. kristalne kugle]. Izvrstan i posve besprijekoran primjerak toga prozirnog kamena pokazala mi je vrla mlada dama, madam Ann Bowes iz Elforda, u čijoj je vitrini taj kamen najdragocjeniji raritet.

Još jedan primjerak [drugim riječima, još jedan izbrušen komad kristala], pronađen pokraj Lichfielda, pokazao mi je gospodin Zach Babington iz Whittingtona, a mnogi se primjerci mogu vidjeti u muzeju Ashmolean u Oxfordu te Muzeju Kraljevskoga društva pri koledžu Gresham u Londonu. Oni nisu iskopani iz zemlje niti u kamenolomima, poput većine ostaloga kamenja, nego su otkriveni na površini. Kao što kaže učeni gospodin Beaumont, u Somersetshireu i Gloucestershireu ... ono se, prema njegovu mišljenju, stvara za vedrih večeri od zgušnjavanja pare. Kako bilo, ono potječe iz nižega neba... Dr. Plot bio je kustos u muzeju Ashmolean u Oxfordu, te profesor kemije pri Sveučilištu Oxfordu. Pretpostavili bismo da je znao prepoznati kristal obrađen ljudskom rukom, budući da je u vlastitome muzeju vidio nekoliko izbrušenih kristala. No, pogrešna identifikacija drevnih kristalnih leća kao prirodnih kristala koji su pali s neba učinila je svoje u 17. stoljeću, te primjerci koje sam pronašao još uvijek pripadaju mineraloškim zbirkama o kojima arheolozi ne znaju ništa. Ideja o "kamenju groma" očito je snažno ukorijenjena! Konačno, kristal koji je pao s neba nije mogao biti ljudski proizvod, stoga je njegovo podrijetlo moralo biti prirodno (ili, kao što bi rekli perzijski magi, natprirodno). Tek smo s velikim kemičarom Robertom Boyleom počeli napuštati kon­ cepciju o nebeskom podrijetlu kvarca. Godine 1672. dr. Plot, veoma ugledan i cijenjen profesor kemije, a time i stručnjak, opovrgnuo je Boyleovu drsku teoriju, ustrajući na tisućugodišnjoj predaji, koja se uspješno odupirala vre­ menu! Naravno, kvarc dolazi iz oblaka! To svatko zna! Ali, Robert Boyle to nije znao. U svojoj knjizi An Essay about the Origine & Virtues of Gems (Esej o podrijetlu i osobinama dragulja), iz 1672., prvi je put iznio općenitu hipotezu: ... Predlažem... hipotezu koja se sastoji u sljedećem: Prvo, mnogi su dragulji, kao i medicinsko kamenje, isprva bili tekuća tijela, kao i prozirno kamenje, ili su djelomice bili sastavljeni od tekućih tvari... Dalje u tekstu on spominje komadić kristala koji sadrži vodu. Kao što sam već istaknuo, posjedujem mnogo takvih primjeraka. Boyle piše: ... veoma pronicljiva i učena gospođa, koja je pratila svoga muža u posjetu velikom monarhu, uvjeravala me da je među ostalim drago-

cjenim i rijetkim darovima (od kojih mi je neke pokazala) dobila i komad kristala, u čijoj se unutrašnjosti nalazi kap vode čije je kre­ tanje lako uočiti, posebice kada se kristal okreće. Boyle je zatim zadao smrtonosan udarac znanosti svoga doba, učinivši ono što se uglavnom ne čini - upotrijebio je mozak i oči: Ustanovio sam da je težina (kvarca) u odnosu na vodu 2 2/3:1, što pokazuje koliko su u krivu učeni ljudi, stari i moderni, koji kristal smatraju ledom izvanredno tvrdim zbog duge i neprekidne izloženosti hladnoći. Led je lakši od vode (zato u njoj ne tone), a (dodat ću i ovo kao ispravku pogrešnoga uvjerenja) Madagaskar i druge zemlje toploga podneblja obiluju kristalima. No, Boyle je imao još toga za reći. Zaključio je da je kvarc stvrdnuti "petrescentni sok ili tekućina" (tj. kameni fluid, op. prev.), a taj zaključak povezao s teorijom o fosilima prema kojoj "... petrifikacijske tvari prodiru u pore različitih tijela, pretvarajući ih u kamen..." Dr. Plot odbacio je sve Boyleove argumente, ustrajući na uvjerenju da su kristali pali s neba! Možda mu se nije svidjelo prozivanje "učenih ljudi, starih i modernih", kao glupana, stoga je radije odlučio ostati glupanom, nego da razmatranjem Boyleovih ideja podiže prašinu. Možete li vjerovati da se ni u 17. stoljeću ljudi nisu mogli osloboditi teorije o kamenju groma? Ono što prozirno kamenje čini još zagonetnijim - kao da padanje s neba, paljenje vatri i povećavanje predmeta nije dovoljno zanimljivo - jest njihovo pojavljivanje u životinjskim i ljudskim tijelima! Sveprisutni Martin Lister iznosi sljedeće zabrinjavajuće izvješće: No, vratimo se zbirkama gospodina Boudelota [u Parizu 1698.] ... Često sam uživao u njegovu društvu... Pokazao mi je i kamen izvađen iz tijela konja, ujedno uzrok njegove smrti; budući da je umro posve iznenada, na njemu je učinjena nestručna autopsija; u donjem dijelu tijela (vjerojatno u mjehuru) pronađen je kamen težak, prema mojoj procjeni, 1 kg; okrugao je poput topovske kugle i slo­ jevit poput luka; prvi je sloj na nekoliko mjesta otkrhnut; tamne je boje i proziran... Sličan je proziran kamen izvađen jednom mom pacijentu iz Yorkeshirea (Yorkshirea, op. prev.). Vidio sam proziran kamen izvađen iz butine starijega čovjeka iz Doncastera; njega su

u razmaku od nekoliko godina dva puta rezali na istome mjestu (tj. iz njegove je butine dva puta izvađeno kamenje, op. prev.). Imam još jednog pacijenta kojemu je izvađen donekle proziran kamen boje prženoga zrna kave... Na drugome mjestu u svojoj knjizi Lister govori o golemom ametistu "savršena oblika, poput bristolskoga dijamanta, ili običnoga kvarca..." Što su drevni ljudi mogli misliti o neobičnom izbacivanju prozirnoga bubrežnog kamenja? Je li to za njih bio nebeski znak? Možda je još neobičnija pojava poznata kao piezoelektricitet. Uzmemo li dva komadića kvarca i snažno ih sudarimo, vidjet ćemo električnu iskru. Neću ulaziti u objašnjavanje te pojave, jer je ono što nas zanima pojava sama, a ne njezin uzrok. Dakle, nebeska tvar koja je pala na Zemlju s grm­ ljavinom i munjama i sama proizvodi "munju" kada se sudari s pripadnikom svoje vrste. To nas vodi do jednostavnog teleskopa, koji daje obrnutu sliku, a koji se, kao što smo se uvjerili, posve lako mogao načiniti pomoću dvije kristalne leće. Dosadi li vam, stoga, promatrati Mjesec kroz teleskop, možete iz njega izvaditi leće i zabavljati se stvarajući pomoću njih umjetne "munje". U svakom slučaju, to je zanimljiv prijedlog za one koji pate od nesanice. Nije čudno da leteći lik na mojoj grčkoj kristalnoj leći iz 6. st. pr. Kr. drži u rukama predmete koji nalikuju dvama kristalnim globusima. Kada bi se umorio od sumorna posla nadziranja Zemlje daleko ispod sebe, igrao bi se svojim optičkim pomagalima, proizvodeći vesele iskre. Svi koji su u to doba mogli letjeti, nedvojbeno su se bolje zabavljali od nas koji, putujući zrakoplovima, skraćujemo vrijeme gledanjem dosadnih filmova. Tako smo stigli do kristalnih lentila, za koje su Francuzi odavna znali. Osim toga, francuska riječ lentille znači isto što i engleska "lens" (leća, op. prev.), a u tome je smislu ušla u uporabu zbog lentilnoga oblika leće. Međutim, Englezi su za leće doznali na drugačiji način, iz djela Johna Woodwarda objavljenog 1729., koje se bavi poviješću fosila. Woodward metodički započinje kamenjem lentilnoga oblika, iznoseći sljedeće opaske: Strabon [1. st. pr. Kr./l. st. po Kr., Geografija, Knjiga 17., str. 808d] bilježi da su se pokraj piramida u Egiptu nalazile hrpe razbijenoga kamenja... U njima je bilo kamenja oblika i veličine lentila... Prema neobičnoj predaji stanovnika [Egipćana Strabonova doba], to su bili (tj. to kamenje, op. prev.) ostaci hrane graditelja piramida, koji su tijekom vremena okamenili. Strabon je, (op. prev.) napomenuo kako takvog lentilnoga kamenja ima na brežuljku u Pontu, gdje je pre­ bivao...

I Strabonovi su susjedi, dakle, jeli lentile! To je doista, kako Woodward kaže, neobična predaja. Zamislite samo - fosilizirani lentili u Gizi! Što ćemo još saznati? Možda ih ima i u nekoj tajnoj odaji u jednoj od piramida. Woodward je potom, i dalje veoma metodično, nadišao veličinu svojih lentilnih oblika i stigao do kristalnih leća. A tri predmeta koja opisuje uspio sam, uz nadljudske napore, pronaći u zbirci Johna Woodwarda (zajedno s njegovim portretom u ulju , i to u Geološkome muzeju Sedgwick u Cambridgeu, gdje su 1907. bili premješteni iz muzeja Fitzwilliam (koji ne posjeduje nikakve podatke o tom premještaju), također u Cambridgeu. Moje izvješće o tim predmetima nalazi se u Dodatku V. Jedan od njih je izbrušena leća, poput one koju je vidio i "gravirao" dr. Plot. Drugi je predmet također leća, jedna od onih koje je gravirao Martin Lister. Valja istaknuti kako je Woodward ispravio Listerovo pogrešno gledište o prirodnom podrijetlu kristalnih leća, ustvrdivši, uz pomoć stručnjaka lapidarista, da su one proizvod ljudske ruke te da potječu iz doba prije rim­ skoga osvajanja Britanije. Takvo će mišljenje od tada prevladavati među znanstvenicima, posebice zbog saznanja o provenijenciji tih kristala. Naime, činjenica jest da su mnoge od njih iskopali gorljivi staretinari koji su, u potrazi za blagom, nemilosrdno uništavali i pljačkali drevne britanske nekropole. Pozornost je počela privlačiti i optička narav tih predmeta, što ne treba čuditi, jer ne morate biti genijalac da shvatite kako je leća koju držite u ruci povećalo. Znanstvenik Joseph Priestley spominje drevne britanske kristalne leće u svojoj knjizi The History and Present State of Discoveries Relating to Vision, Light and Colours (Povijest i sadašnje stanje otkrića vezanih za gledanje, svjetlost, i boje) iz 1772.: Drevni graveri dragoga kamenja navodno su se služili staklenim glo­ busima ispunjenima vodom kako bi povećavali svoje rezbarije, što im je znatno olakšavalo rad. O tome govori knjiga koju je objavio [Laurent] Natter. [Njome smo se pozabavili u jednom od prethodnih poglavlja.] Svojstva prozirnih tijela sferičnoga oblika, odnosno njihova upo­ raba za povećavanje i paljenje, drevnim su narodima bili poznati, o čemu svjedoči kamenje koje se čuva u vitrinama među ostalim rijetkostima, a za koje se pretpostavlja da potječe iz doba Druida. Ono je načinjeno (misli se obrađeno, op. prev.) od kvarca različitih oblika; neki su sferični a neki lentilni [tj. u obliku leće]. Iako nisu tako vješto obrađeni, gotovo je nemoguće da je ikome mogla pro­ maknuti njihova sposobnost povećavanja. Moguće je da je sferično i

lentilno kamenje bilo namijenjeno upravo za povećavanje ili paljenje. Jedan od njih, sferičnoga oblika i promjera otprilike 3,5 cm, čuva se među fosilima koje je Sveučilištu u Cambridgeu darovao dr. [John] Woodward, te se može pronaći u njegovoj zbirci. Ovaj nas trag nekamo vodi! Priestley također spominje Senekin odlomak [1. st. po Kr.], koji smo već analizirali, o uporabi staklenoga globusa ispunjenog vodom za povećavanje slova pri čitanju, te navodi i odlomak Aleksandra iz Afrodizije [3. st. po Kr.] o jabukama koje izgledaju veće kada su uronjene u vodu. Izvješća o novim kristalima iskopanima iz drevnih grobnih humaka, pri­ donijela su demistifikaciji kristala i stvaranju mnogo uvjerljivijih teorija o njihovu podrijetlu. Brzo je zaboravljeno da je "kamenje groma" palo s neba, a Boyleova postavka prema kojoj kristal nije kompaktan led, nego je priro­ dan mineral, napokon je naišla na povoljan odjek. Pa ipak, protoarheolozi su uspjeli povezati misterij s činjenicom. Godine 1793. velečasni James Doug­ las izvijestio je o nekim novootkrivenim kristalima u svojoj Nennia Britannica: ili, povijest ukopa u Velikoj Britaniji (Nennia Britannica: or, A Sepul­ chral History of Great Britain). U tome djelu izvješće o iskopanoj kristalnoj kugli sadrži netočnost o prirodnom stanju kristala. Douglas kaže: "Čini se da je to njegov prirodan oblik, te da nije obrađen ljudskom rukom..." Međutim, znamo da to ne može biti istina. Ovdje je Douglas stavio bilješku koja zau­ zima čitavih pet stranica veoma sitnoga teksta. U njoj saznajemo za rimske kristalne kugle, te za kristalnu kuglu pronađenu u grobu franačkoga kralja Hilderika II. (vidi sliku 38). Nadalje, Douglas u istoj bilješki raspreda o nekoliko sličnih kugli pronađenih u Farneseovoj urni, o Pliniju, magima, Mojsiju i Židovima, Delriovoj raspravi o magiji, Urimu i Tumimu i četiri arkanđela. Douglasova bilješka završava pozivom: Ako se pokaže da moja kristalna kugla posjeduje ta zadivljujuća svojstva [kojih je previše da bismo ih ovdje nabrajali!], tada će ona biti nagrada za moja mukotrpna istraživanja drevnih grobova; no, ne želeći se igrati s Vragom, i posve zadovoljan svojim zemaljskim prijateljima, upućujem znatiželjnika na sastanak s Mihaelom, Gabrielom, Rafaelom, Urielom i ostalima; neka se u tu svrhu slobodno posluži mojim kristalom i tajanstvenim zazivom koji sam ovdje naveo. Vjerojatno nikada nećemo saznati je li itko prihvatio poziv na sastanak s arkanđelima u domu velečasnoga Douglasa.

Najstariji objavljeni opis (na francuskom) otkrića kraljevske kristalne kugle (simbola božanskoga kraljevstva, predstavljenog kristalnim suncem) u urni s pepelom franačkoga kralja Hilderika II., nalazi se u povećoj knjizi velečasnoga Bernarda de Montfaucona, L'Antiquite Expliquee et Representee en Figures (Prošlost objašnjena i prikazana u slikama), u drugom, izmije­ njenom izdanju iz 1722. U jednom poglavlju de Montfaucon opisuje dvade-

SLIKA 38. Kraljevska kristalna kugla pronađena u grobu franačkoga kralja Hilderika II. Crtež je preuzet iz djela Johna Chifietiusa, Anastasis Childerici Francorum Regis, sive Thesaurus Sepulchralis, Antwerpen, 1655., str. 243. Vidi također, velečasni Ber­ nard de Montfaucon, Antiquity Explained and Portrayed in Figures, sv. 5., 1. dio (2. izdanje, 1722.). Kristalna kugla, koja predstavlja kristalno sunce, bila je simbol božanskoga kraljevstva, te se u srednjovjekovnoj Europi često pojavljivala na vrhu kraljevskoga žezla. Izvorni engleski kraljevski dragulji, izgubljeni tijekom građanskoga rata u 17. stoljeću, uključivali su i takvo žezlo, no moderna su žezla (tj. načinjena poslije restauracije monarhije 1660., što smatram modernim), koja su danas izložena u londonskom Toweru, izrađena u doba kada je takav simbolizam već bio izblijedio, pa na njima nema kugli. Zato nemojte ponoviti moju pogrešku i posjetiti Tower u nadi da ćete ondje vidjeti žezlo s kristalnom kuglom na vrhu. Naime, ono je nestalo prije 350 godina.

set malih kugla ili globusa od kvarca, izvađenih iz stare ume, te također izvještava o otkriću iz kraljevskoga groba: ... u grobu kralja Hilderika, oca Klovisova, otkrivenoga u Tournaiju, (pronađeni su, op. prev.) brojni predmeti od zlata, sjekira, te nekoliko predmeta koji se danas [1722.] mogu vidjeti u Kraljevoj knjižnici [u Parizu]. Sir Thomas Browne, učenjak iz 17. stoljeća, u svojoj neobičnoj i nadasve temeljitoj knjizi Hydriotaphia: Urne-Burial, or a Discourse of the Sepulcrall Urnes Lately Found in Norfolk (Hydriotaphia: Pokapanje urni, ili rasprava o urnama nedavno pronađenima u Norfolku) iznosi: U rimskoj urni koju je sačuvao kardinal Farnese, među brojnim dragim kamenjem s glavama bogova i božica, pronađeni su ... kristalna kugla, tri čaše, dvije žlice te šest komadića kristala. Zanimljivo je i to da se željezo i kristal nisu povezivali samo zato što je oboje palo s neba, nego i iz drugih razloga koji nam, međutim, nisu posve jasni. Berthold Laufer, veliki sinolog (tj. stručnjak za kineski jezik i književnost; od srednjolat. Sinna, - Kina, op. prev.) i iznimno učen, ponudio je rješenje koje bi nam inače zasigurno promaknulo. Jedna od njegovih zadivljujućih monografija nosi naslov The Diamond: A Study in Chinese and Hellenistic Folk-Lore (Dijamant: Studija o kineskoj i helenističkoj predaji), a objav­ ljena je 1915. (Riječ "helenistička" odnosi se na razdoblje poslije Aleksan­ dra Velikog, počevši od 322. god. pr. Kr.) Veliki sam Lauferov obožavatelj i strastveni skupljač njegovih rijetkih djela, budući da su neizmjerno zanim­ ljiva i maštovita, te se bave najraznovrsnijim temama. Ljudi poput Laufera više ne postoje. Joseph Needham, koji se u svome djelu o povijesti kineske znanosti uvelike oslanjao na Laufera, bio je posljednji u dugom nizu orijen­ talista iznimno dobro upućenih i u drevnu kulturu Zapada. No, Laufer je bio njihov najblistaviji predstavnik. Današnja je znanost fragmentirana i ograničena na uska područja najrazličitijih specijalizacija, te nitko ne vidi ništa više od onoga što mu se nalazi pred nosom. Znanstvenici žive u svojim kutijama, i to je to. Evo što Laufer kaže u svojoj studiji Dijamant: Dioskor iz 1. st. po Kr. razlikuje četiri vrste dijamanta, od kojih se treća naziva "ferruginous", jer nalikuje željezu (lat. "ferrugineus" hrđav, zagasit; "ferrugo", inis. f. - hrđa; "ferrum", i. n. - željezo, op.

prev.), no željezo je teže; nalazimo ga u Jemenu. On (Dioskor, op. prev.) kaže da se djelići dijamanta ulažu u željezne drške te služe za obradu kamenja, rubina i bisera. Ideja o mističnoj vezi dijamanta i željeza bila je prisutna još u srednjem vijeku. Konrad von Megenberg, u svojoj "Knjizi o prirodi", napisanoj između 1349. i 1350., ističe da su svojstva dijamanta najizraženija kada se on postavi u željezni okvir, primjerice, na prsten... Međutim, prije nego nastavimo, valja istaknuti kako su dijamant i kvarc mineralozi počeli razlikovati tek prije dvjestotinjak godina. Laufer kaže: Mišljenje da je dijamant, s obzirom na svoj sastav, staklast kamen sličan kvarcu, prevladavalo je u Europi sve do kraja 18. stoljeća, tj. do 1777., kada je Bergmann to mišljenje opovrgnuo... Dijamant se, dakle, u prošlosti smatrao tek varijacijom kvarca. Nadalje, crni je dijamant [danas poznat kao "industrijski dijamant", a rabi se za brušenje] toliko sličan željezu da bismo ga mogli nazvati hibridnom vrstom "kvarcnoga željeza". Dva nebeska kamena mogla su se tako opisati i protumačiti kao proziran "kamen groma" i crni meteorit - suprotnosti koje su se u izni­ mnim prilikama sjedinjavale, stvarajući tvar drevnim Grcima poznatu kao adamas (odakle potječe moderna engleska riječ "adamantine"). Ta se riječ u različitim razdobljima grčke povijesti odnosila na željezo, čelik i dijamant. (Latinska riječ također glasi adamas, antis, m., a označava dijamant i čelik. Nadalje, adamantinus, dijamantan, čeličan, tvrd kao čelik, op. prev.) No, njezino bitno značenje - i velika zagonetka za znanstvenike - jest najtvrđa poznata tvar, iako nije jasno je li to metal ili mineral. Mitologija tu tvar povezuje s nebeskim područjima, a od nje su navodno bili načinjeni Prometejevi okovi (to je još jedna ezoterijska optička referencija sadržana u mitu o Prometeju, u smislu povezanosti adamasa s dijamantom i kristalom). Plinije (1. st. po Kr.) iznosi neke neobične opaske o adamasu: Izuzevši drago kamenje, najvredniji predmet od sve ljudske imo­ vine jest "adamas", koji posjeduju samo kraljevi, i to rijetki među njima... Donedavno su naši učenjaci smatrali kako se može pronaći samo u rudnicima u Etiopiji, između Merkurova hrama [Merkur=Hermes=Thoth] i otoka Meroe [u sjevernom Sudanu]... Indijski (dijamant, op. prev.)... sličan je kvarcu po svojoj prozirnosti i glatkim plohama koje se sastaju na šest uglova ... Neki su čak veličine lješnjaka. Sličan indijskom, iako manji, jest arapski... To

se kamenje može iskušati na nakovnju. Do te je mjere otporno na udarce, da se željezna glava čekića može raspoloviti, a i sam je nakovanj može pritom moguće oštetiti. Doista, tvrdoća "adamasa" je neopisiva, kao i njegova otpornost na vrućinu, jer se ne zagrijava kada se izloži vatri. Odatle i njegovo ime. Naime, prema značenju grčkoga izraza, on je "nepobjediva sila" [Adamos doslovce znači "nepobjediv" ("nesalomljiv", op. prev.).]... Postoji (također) "siderit" ili "željezni kamen", koji sjaji poput željeza i teži je od sviju, no njegova su svojstva drugačija. Može se razbiti čekićem, ali i probušiti drugim "adamasom". Takva je i ciparska vrsta ... Kada se "adamas" uspije razbiti, raspada se u sitne, jedva vidljive dijeliće. [Nedvojbeno su za njihovo promatranje i uporabu bile potrebne leće.] Veoma su traženi među graverima dragulja, koji ih umeću u željezno oruđe, jer se pomoću njih bez poteškoća mogu probušiti rupe u najtvrđim materijalima. Imamo, stoga, tekstualni dokaz da je uporaba dijamantnih rezača i svrdla bila uobičajena u 1. st. po Kr., a nedvojbeno i u mnogo daljoj prošlosti. U svakom slučaju, Plinije o tome ne govori kao o nečemu novom. Morali bismo uzeti u obzir mogućnost da su dijamante u iste svrhe rabili i Egipćani, i to veoma rano u svojoj povijesti, posebice zato što je dijamanata bilo u izobilju odmah izvan granica Gornjega Egipta, kako izvještava Plinije. Egiptolozi su, kao što sam prije rekao, uglavnom neupućeni u znanost i tehnologiju. Stoga se ama­ teri bave problemima poput kovčega u takozvanoj Kraljevoj odaji u Velikoj piramidi. Sjećam se jednog dokumentarnog filma u kojemu je neki inženjer tvrdio da je kovčeg načinjen od diorita, najtvrđe vrste granita, te da nije mogao biti oblikovan bez suvremenih dijamantnih bušilica. Ono što dotični inženjer nije uzeo u obzir jest mogućnost da su u drevno doba postojale dija­ mantne bušilice. U sljedećem ćemo se poglavlju uvjeriti da je drevni Egipat razvio i druge učinkovite naprave. Drugi ključ za rješenje zagonetke o kovčegu ponudio je moj prijatelj, profesor Joseph Davidovits. On je stručnjak za anorgansku kemiju te vjeruje da su drevni Egipćani kovčeg "lijevali" a ne klesali. To su, pretpostavio je on, učinili pomoću tekuće dioritne mase, dobivene od krhotina toga kamena pomiješanih s muljem Nila (čiji je sastav specifičan) i prirodnom egipat­ skom soli, natronom. Kovčeg je bio "izliven" u samoj odaji, a rezultat je bio "kamena masa" koja se brzo stvrdnula, i u tom je obliku ostala do danas. Nemoguće je samo na temelju promatranja ili dodirivanja zaključiti radi li se doista o izrezbarenom dioritu ili o dioritskoj masi. Posebne metode koje je

uspješno primijenio i patentirao Davidovits, rezultiraju stvaranjem anorgan­ skoga polimera. Davidovits, koji je znanstvenu karijeru započeo kao kemičar i stručnjak za polimere, posebice za poliuretan, prvi je otkrio "anorganske polimere". Bilo je potrebno 20 godina da njegova otkrića prizna znanstvena zajednica, jer nitko nije vjerovao da takve tvari postoje. Joseph je nedavno napisao knjigu u kojoj je iznio svoje ideje, i koju toplo preporučujem svima zaintere­ siranima, jer ga smatram jednim od najbistrijih i najmaštovitijih suvremenih znanstvenika. Njegovu ću djelu posvetiti jednu od svojih budućih knjiga. Osim ideja vezanih za drevnu tehnologiju obrade kamena, Davidovits je svojim otkrićima umnogome pridonio sigurnijem življenju. Primjerice, izumio je zamjenu za plastične dijelove u unutrašnjosti zrakoplova - lagan materijal koji je posve otporan na vrućinu i vatru (geopolimerna smola koja se rabi za prekrivanje ugljičnih vlakana, stvarajući tako sloj otporan na vatru; taj materijal, koji ne ispušta nikakve plinove, može se upotrijebiti kao protupožarni štit u vlakovima i brodovima, a 5 cm debeo sloj učinkovito će od požara zaštititi tunele, te spriječiti eksploziju betona, kao što je bio slučaj u tunelu Mont Blanc), a prihvatila ga je Uprava federalnog zrakoplovstva pri Vladi Sjedinjenih Američkih Država; ta je tvar također anorganski polimer koji u slučaju požara u zrakoplovima može spasiti tisuće života. Neobična je spoznaja da njegovo podrijetlo možda seže u doba izgradnje Kraljeve odaje u Velikoj piramidi! Što se dijamantnih bušilica tiče, teško bi bilo pronaći arheološke dokaze o drevnim egipatskim dijamantnim šiljcima i svrdlima, jer su takvi pred­ meti iznimno sitni te ih može opaziti samo mineralog. Konačno, svjetski su muzeji prepuni kristalnih i staklenih leća, lako uočljivih i prepoznatljivih, koje unatoč tome nitko nije opazio. Zašto bi s dijamantnim svrdlima situacija bila drugačija? Laufer pronalazi pisani dokaz o uporabi industrijskih dijamanata u Kini 1000 godina pr. Kr. Kineski je naziv za tu tvar bio kun-wu [+shi - "kamen"]. Znakovi su Laufer komentira: F. Porter Smith bio je prvi [moderni znanstvenik] koji je govorio o kamenu kun-wu [umjesto o "čeliku"], navodeći da su "uz kamen zvan kun-wu povezane zapanjujuće priče. Naime, dovoljno je velik da se od njega napravi nož, te je veoma sjajan i s lakoćom reže dragulje." Taj je kamen ispravno usporedio s dijamantom, ne ulazeći, međutim, u detaljnija razmatranja. Shi chou ki (Zapisi o deset otočnih kraljevstava) fantastičan opis stranih zemalja, koji se pripisuje taoističkom posvećeniku Tung-fao

Sou, rođenom 168. god. pr. Kr., sadrži sljedeću priču: "Na plutajućem otoku (Liuchou) u Zapadnom oceanu, nalazi se kamenje zvano kun-wu. Kada se ono rastopi, pretvara se u željezo od kojega se izrađuje alat visokoga sjaja za rezanje, koji odražava svjetlost poput kristala, te s lakoćom reže predmete od tvrdoga kamena (žada), kao da su od gline." Li Shi-chen, u svome Pen ts'ao kang mu [10. poglavlje], piše isto u svojoj bilješki o dijamantu, te zaključuje objašnjenjem da je kamen kun-wu najveći među dijamantima. Tekst Shi chou ki koji navodi, sadrži još jednu zanimljivost. Kamenje kun-wu nalazi se u plutajućem pijesku (Liu-sha) Zapadnoga oceana. Potonji izraz, kako smo već pokazali, u kineskim zapisima o helenističkom Istoku, odnosi se na Sredozemlje ... Ta predaja, dakle, pripisuje kamen kun-wu Bliskom istoku; a Li Shi-chenovo izjednačavanje kamena s dijamantom posve je prihvatljivo ... Huang chung ki iz petoga stoljeća ... izvješćuje: Zemlja Ta Ts'in [Rimsko Carstvo] proizvodi dijamante (kin-kang) koje nazivaju i "bodežima ili noževima koji režu žad". Najveći su duži i od 30 cm, a najmanji su veličine rižina zrna. Njima se može rezati i najtvrđi kamen, te se ubrajaju među najveće dijamante. Budističkim svećenicima služe kao zamjena za Buddhin zub. [Buddhin je zub religiozni predmet od osobita značenjna za budiste.] Chou Mi [iz dinastije Sung, 960.-1278. god. po Kr.] izjavljuje: "Obrađivači žada glade taj kamen riječnim pijeskom a rezbare ga pomoću dijamantnih šiljaka. Oblik mu je poput balege glodavca; crne je boje, te se istodobno doimlje poput kamena i poput željeza." Chou Mi očito govori o nečistom, crnom dijamantu, koji se još uvijek rabi u industriji za izradu vrhova bušilica i sličnih naprava za bušenje. Iz tekstova je jasno da je kamen kun-wu, za koji Shi chou ki tvrdi da ga ima na helenističkom Istoku, zapravo dijamant, a od njega izrađen alat za rezanje jest dijamantni šiljak. O navodnom pre­ tvaranju kamena u željezo govori i poznati Plinijev odlomak [koji smo već naveli]... Budističko štovanje dijamanta kao svetoga predmeta koji je predstavljao Buddhin zub, podsjeća na islamsko štovanje Ka'be, meteoritskog kamena u Meki. Sada je jasno da je u drevno doba povezanost željeza s kristalom bila duboka i slojevita. Međutim, mi smo samo otškrinuli vrata te bogate predaje. Postoji još jedna drevna grčka riječ za "kamen groma" koju nismo raz-

motrili, a koja glasi baitylos (njezin je deminutiv baitylion). Na latinskom ona glasi baetulus. U Dodatku izmijenjenoga izdanja Liddellova i Scottova Grčkoga leksikona iz 1996., urednici kažu: "Usporedi sa sem. bethel." Čini se da su time željeli upozoriti na srodnost dvaju riječi, odnosno na njihovo zajedničko podrijetlo, što je prilično neobično, jer hebrejski i grčki nisu srodni jezici. Pomislio sam na drevni egipatski kao na mogući izvor. Imao sam pravo. Gotovo da nema nikakvih dvojbi da baitylos (-os je samo imenični nas­ tavak u grčkom jeziku) potječe od egipatske riječi baa, koja je označavala "metalnu tvar", odnosno meteoritsko željezo. U obliku baa-em-seh-t-neter, riječ baa odnosila se na naprave koje su se rabile pri obredu otvaranja usta, načinjene, kao što nam je poznato, od meteoritskog željeza. U obliku baa en pet, Egipćani su govorili o "nebeskom željezu", odnosno o meteoritskom željezu. Riječ baa ima i značenje "tvari od koje je načinjeno nebo", što se odnosi na željeznu ploču koja je pod neba. Dvostruki samoglasnik aa sastoji se od dva odvojena glasa koji postaju dvoglas, kao u slučaju ai u baitylos. Pritom se izvođenju, dakle, slijede lingvistička načela. Zapravo, teško bi se mogao naći određeniju primjer, budući da Liddell i Scott prevode baitylos kao "meteoritski kamen", i dodaju kako se "smatrao svetim jer je padao s neba". Stoga možemo biti sigurni da je grčki baitylos isto što i egipatski baa. (Što se hebrejskoga bethela tiče, nisam dovoljno stručan da o tome rasprav­ ljam. To pitanje ostavljam semitolozima.) Znanstvenici katkad govore o kamenu baitylos na engleskom jeziku, nazivajući ga jednostavno baetyl (tako bismo ga i mi mogli zvati betil, op. prev.). U Meki sam vidio Ka'bu, meteoritski kamen zvan betil, što doista i jest. Na početku naše priče o kamenju groma, kada smo govorili o Plinijevu ceraunusu, spomenuli smo i betile. Želio bih još jednom skrenuti pozornost na ono što je o njima rečeno: ... ono [kamenje groma] koje je crno i okruglo, natprirodna je pod­ rijetla; [Sotak] kaže da (ono, op. prev.) uništava brodove i gradove, a zove se "baetuli", dok se duguljasto kamenje zove "cerauniae". Ti pisci razlikuju još jednu vrstu "ceraunia", koja je veoma rijetka. Kažu da je osobito cijene magi, jer se može pronaći samo na mjes­ tima koja je pogodio grom. O baetylu je pisao i veliki znanstvenik A. B. Cook, čije veoma opsežno djelo u pet knjiga, Zeus, predstavlja jedan od najznačajnijih znanstvenih tek­ stova 20. stoljeća. U knjizi III. pod podnaslovom "Baityloi, Baitylia and Zeus Betylos" ("Baityloi, Baitylia i Zeus Betylos"), saznajemo još neobičnije

podatke, pa i činjenicu da je, prema Feničanima, bog Kron (Saturn) imao brata zvanoga Baitylos: Malo je riječi u grčkoj religioznoj nomenklaturi koje su imale tako nejasno značenje kao npr. riječ baitylos. Ona se sve do 1903. uporno rabila kao općenit naziv za sveto kamenje. Profesor G. F. Moore sa Harvarda osjetio je potrebu prosvjedovati protiv takva uopćavanja, te je s pravom inzistirao na tvrdnji da su i baityloi ili baitylia posebna vrsta svetoga kamenja koje posjeduje moć kretanja. Unatoč tome, sir Arthur Evans i dalje je pisao o "betilskim" stupovima i "betilskim" žrtvenicima. Sotakos [Sotak], dobro obaviješten lapidarist iz ranoga helenističkoga doba [kojega smo upoznali preko Plinijevih zapisa], tumači da su određeni cerauniae, crni i okrugli, bili sveti. Oni su rušili gradove i uništavali brodovlje, a zvali su se baetuli. Sanchouniathon iz Beritosa [današnjega Bejruta] u svojoj je povijesti Feničana rekao još više. Ouranus [Uran] se oženio svojom sestrom Geom [Gejom, tj. Zemljom] koja mu je rodila četiri sina - Elosa zvanog Kron, Baitylosa, Dagona poznatoga kao Siton, te Atlasa. U njegovu djelu saznajemo da je Uran izumio baitylia ili živo kamenje. Magijska svojstva koja spominje Sotak, te životnost o kojoj govori Sachouniathon [drevni fenički pisac koji je, navodno, živio prije Trojanskoga rata i čiji su zapisi sačuvani u fragmentima] spominje i Focije u svome Životu Izidorovu. Focijev Izidor bio je neoplatonistički filozof koji je živio u Ateni poslije Proklove smrti (485. god. po Kr.) te je ubrzo poslije toga naslijedio Marina na čelu atenske škole. Prezriv i katkad podrugljiv Focije [bizantski učenjak iz 9. stoljeća i konstantinopolski patrijarh koji je za sobom ostavio sažete prikaze mnogih izgubljenih djela] daje sljedeći sažetak Damaskiosove priče. On kaže da je Asklepijad [neoplatonistički stručnjak za egipatsku teologiju] na planini Libanosu [Libanon] kod Heliopolisa u Siriji vidio mnoge primjerke takozvanih baitylia ili baityloi, za koje se vežu svakojaka čuda. Izjavio je da su on i Izidor bili svjedoci tih čuda ... Vidio sam, rekao je, baitylos kako leti zrakom. Ponekad se kamen zamotavao u tkaninu, a ponekad ga je njegov čuvar nosio u rukama. Čuvar baitylosa zvao se Euzebije. Taj je čovjek ispričao kako ga je jedne noći obuzela želja da izađe iz grada imena Emesa i ode što dalje, prema brdu na čijemu je vrhu stajao drevni i veličanstven hram

božice Atene [koja se u Emesi povezivala sa "Zeusom Keraunosom" ili "Zeusom Gromovnikom"!]. Požurio je do podnožja brda i ondje sjeo da se odmori poslije duga puta. Odjednom je ugledao vatrenu kuglu koja je padala s neba i velikoga lava koji je stajao pokraj nje. [To podsjeća na Nemejskoga lava, za kojega su Grci vjerovali da je pao s Mjeseca.] Lav je odmah iščeznuo, no čim se vatra ugasila, Euzebije je potrčao prema kugli i ustanovio da je to baitylos. Podi­ gao ga je i upitao ga kojemu božanstvu pripada. Kamen je odgovorio da pripada Gennaiosu, Plemenitomu. (Sada stanovnici Heliopolisa štuju Gennaiosa, kojemu su u Zeusovu hramu podigli kip u lavljem obličju.) Iste ga je noći ponio kući. Ispričavši nam tu priču i mnoge druge besmislice, naš pripovijedač, koji je doista dostojan vlastitoga baitylia, izvijestio nas je da je kamen bio pravilna, kružnoga oblika, bjeličaste boje i širok tri dlana. Ne treba posebno isticati da bjeličasti globus nikako ne može biti meteorit. Iz rečenoga je jasno da je u drevno doba vladala zabuna u pogledu crnih meteorita i prozirnih kristala. Stoga nije čudno da je Fociju, kada je o tome izvještavao, čitava priča išla pomalo na živce. U mitologiji nam je baetyl poznat kao zamjena za dijete Zeusa kojega je Kron, ili rimski Saturn, želio progutati, kao što je progutao svoje petero starije djece. Taj jeziv mit svakako posjeduje dublje, alegorijsko značenje. Kronova žena Reja već je morala predati tek rođene Posejdona, Demetru, Heru, Hestiju i Hada njihovu ocu kako bi ih ovaj progutao. Izgubivši na taj način petero djece, Reja je skupila hrabrost i odlučila spasiti njihovo šesto dijete, Zeusa. Stoga ga je sakrila u jednu špilju na otoku Kreti, kako Kron ne bi čuo djetetov plač. Umjesto Zeusa, Kronu je predala kamen zamotan u kožu koji je bog, vjerujući da je to njegov sin, smjesta progutao. Kada je Zeus odrastao, prisilio je svoga oca da povrati njegovih petero braće i sestara - koji još nisu bili probavljeni, pa možemo zaključiti da je Kronov probavni sustav bio prilično trom! - a potom je zbacio Krona s njegova nebeskoga prijestolja i proglasio se kraljem svih bogova. Nakon toga je slijedio dugo­ trajan rat između Zeusa i njegovih pristaša i starih Titana. Potpomognut munjama i gromovima, Zeus je konačno pobijedio. Kron je protjeran na jedan otok i utonuo je u dubok san iz kojega će se, kaže mit, jednom probu­ diti. Najvažnije u čitavoj priči jest da je kamen koji je Reja predala Kronu umjesto Zeusa bio baitylos. Tu je činjenicu zabilježilo nekoliko pisaca, pa i Herodijan (gramatičar iz 2. st. po Kr.). Cook, u svome dugačkom izvješću o Kronovu kamenu, kaže:

Kamen koji je progutao Kron opisivali su mnogi pisci i nazivali ga različitim imenima. On je bio diskos, možda sa solarnom konotaci­ jom. [To možda upućuje na uporabu kamena kao leće.] Bio je i baitylos zbog svoga prekrivača [o čemu ćemo ubrzo govoriti.] Ta dva elementa, motiv iz predaje o gutaču djece i obrednoj uporabi baitylosa, prvi su se put povezala na drevnoj Kreti. Nadalje, s obzirom na odnos između minojske Krete i Pitona [Delfi], ne začuđuje otkriće da je kamen koji je progutao Kron još uvijek bio prisutan, i to u Delfima u drugom stoljeću po Kristu.... [taj] kamen, premazan uljem i umotan u vunenu tkaninu svakako je bio baitylos, a možda i aerolit [meteorit], kao što nagađaju sir James Frazer i drugi znanstvenici... [kamen] je bio ovalan. Prema jednom tumačenju, spašavanjem Zeusa-Sunca od smrti u tami Kronove utrobe izbjegnuta je pomrčina. No, to se tumačenje čini prilično nevjerojatnim. Možda mit govori o kristalnom suncu - koža u koju je kamen bio umotan predstavlja svjetlost koja okružuje kristalno sunce u tami svemira. Svjetlost je konačno pobijedila tamu. Nadalje, valja istaknuti da se životinjska koža na grčkom naziva baite. Životinjske su kože bile veoma važne u drevnim egipatskim vjerskim obredima, kako Ernest Thomas naširoko tumači u svoja dva članka naslov­ ljena "The Magic Skin" ("Čarobna koža") koja je 1923. objavio u časopisu Ancient Egypt. Thomas objašnjava značenje Tekenua (Tekenu), kipa umo­ tanog u kožu, koji se u egipatskim pogrebnim obredima vukao na nosilima. Svete životinjske kože posebna su tema, te je gotovo posve sigurno da je kožni omotač baitylosa bio povezan s tim pradavnim predajama. No, drugo značenje riječi baite ili baitylos, ili kože baetyla, povezano je s idejom "kože" koju kristal čini prozirnom i s Demokritovim vizualnim teorijama. Vjerujem da je koncepcija slika kao nizova posve tankih "koža" SLIKA 39. Rea daje Kronu kamen umotan u tkaninu, koji će Kron progutati kao što je progutao svoje petoro djece. Na gornjoj sceni (lijevo) Kron vjeruje da je kamen umotan u tkaninu njegov sin Zeus. No, Rea ga je prevarila. Na drugoj sceni ona okreće svoju glavu i skriva smiješak, jer je Kron progutao kamen misleći da je to njegov sin. Rea je Zeusa sakrila u špilju i spasila od smrti u očevoj utrobi. Na prvoj sceni, Reu prate dvije sluškinje. Na drugoj sceni vidimo Niku, božicu pobjede koja se smiješi znajući za prijevaru. (Prikaz s grčkoga kratera otkrivenog na Siciliji, koji se danas nalazi u Louvreu. Oko 460.-450. god. pr. Kr. Likovi su obojani crvenom bojom. Iz Arthur Bernard Cook, Zeus, sv. III., 1. dio, Cambridge, 1940., sl. 775., str. 930.)

koje odlijeću u zrak veoma stara, te da je Demokrit, koji je neko vrijeme boravio u Egiptu, ponovno oživio tu ideju. Naime, prema različitim preda­ jama, baetyli su bili nekoliko stvari odjednom: željezni meteoriti, kristalni globusi i kristalni "diskovi" ili leće. Oni su padali s neba i povezivali se sa suncem, čije su zrake (kao kristali) fokusirali. Jedna od Zeusovih sestara, koja je provela duže vrijeme u probavnom sustavu svoga oca, bila je Hestija (lat. Vesta), na čijem je žrtveniku, prema Plutarhovim izvješćima, gorjela vatra koja se neprestano obnavljala pomoću fokusiranih sunčevih zraka. Drevni narodi nisu jasno razgraničili željezne meteorite od kristalnih leća i kristalnih kugli. Kao što smo vidjeli, sve ih je moguće povezati pomoću crnih dijamanata "nalik željezu". Dvije vrste kamenja predstav­ ljale su također nebeske "suprotnostr" - nočno i dnevno nebesko kamenje, koje otkriva dvije strane božanskog. Jer, oni su doista dijelići neba.

IV. DIO IZVORI

IX. POGLAVLJE

HORUSOVO OKO

Najzanimljivija od svih drevnih optičkih predaja nedvojbeno je bila ona faraonskoga Egipta. Ubrzo ćemo pokazati kako je os veličanstvenoga hrama u Karnaku služila zapravo kao teleskopska cijev dugačka 550 metara. Prika­ zati ćemo također svjetlosne pojave u Karnaku, poput "svjetlosne žrtve" koju na pladnju prinosi faraon Ramzes III. Pojava, koju bilježe neke fotografije , traje samo tri minute. Već sam se kratko osvrnuo na "Horusovo oko", u obliku kristalne kugle ispunjene vodom kojom se palila vatra pomoću sunčevih zraka. No, sve je to samo dijelić opširne i složene teme. Na nekim fotografijama može se vidjeti nekoliko kipova iz razdoblja Staroga kraljevstva kojima su u očne duplje umetnuti izvanredni primjerci kvarca. Takvih kristalnih "očiju" bilo je mnogo u doba IV. i V. dinastije, sredinom trećega tisućljeća pr. Kr. Vjerujem da su se izrađivale i u doba III. dinastije, te da su ih pljačkaši odstranili s kipa kralja Zosera , oko 2600. god. pr. Kr. Te oči, kao i one na drvenom "ka-u", kipu kralja Hora iz razdoblja Srednjega kraljevstva, koje su pronađene u njegovoj nedirnutoj grobnici, nisu samo lijepo oblikovane. Osim toga, one su savršeno izbrušene i glatke konveksne kristalne leće. Kada ih se umetne u očne šupljine kipova, one povećavaju naslikane ili umetnute zjenice, dajući tako kipovima životnost koju ne može nadmašiti ni jedna tehnika. Otkriće mnogih zapanjujuće vješto obrađenih kristalnih leća ključan je dokaz o pos­ tojanju napredne optičke tehnologije u drevnom Egiptu. Stoga ne možemo poreći da su se, osim za kipove, kristalne leće rabile i u druge svrhe. Vidjet ćemo da je mnoge građevine iz razdoblja Staroga kraljevstva bilo moguće izgraditi samo pomoću optičkih instrumenata. Zapravo, bilo je fizički nemoguće konstruirati piramide u Gizi bez teodolita ili sličnih naprava. Takva se preciznost nije mogla postići na neki drugi način. Poznato nam je da su leće koje su bile nužne za optičke instrumente doista postojale, a u daljnjem tekstu otkrit ću dokaze koji potvrđuju druge aspekte drevne egi­ patske optičke tehnologije. Ne kanim se upuštati u teoretiziranje bez stvar-

noga pokrića - posrijedi su nepobitne činjenice koje zahtijevaju odgovore. A ako nismo spremni prihvatiti mogućnost postojanja optičkih naprava, preostaje nam samo magija! Trebamo započeti jednim aspektom drevne egipatske znanosti koji je posve nedvojbeno povezan s teleskopima. Prvi koji je uočio tu povezanost bio je viktorijanski astronom sir Norman Lockyer. On i profesor Nissen iz Njemačke bili su prvi moderni znanstvenici koji su ustvrdili da su drevni hramovi bili građeni prema astronomskim načelima. O tim otkrićima, kao i o rezultatima istraživanja na izvornim lokalitetima, izvijestio je Lockyer u svojoj knjizi The Dawn of Astronomy (Osvit astronomije), objavljenoj 1894., a ja posjedujem primjerak toga izdanja. Dolje možemo vidjeti Lockyerov plan hrama Amona-Raa u Karnaku1 (slika 40). Iz mnoštva zapanjujućih podataka kojima obiluje Lockyerova knjiga, izdvojio sam sljedeće komen­ tare sadržane u 10. poglavlju naslovljenom "The Solar Temple of Amen-Ra at Karnak" ("Sunčev hram Amona-Raa u Karnaku"). Oni će iznenaditi čitatelje koji nisu obaviješteni o takvim temama: Hram Amona-Raa nedvojbeno je najveličanstvenija ruševina na svi­ jetu. U njegovu je središtu kamena avenija, s koje se pruža pogled prema sjeverozapadu, a ta je os dugačka otprilike 450 metara. Gra­ ditelj velikoga hrama u Karnaku - najdojmljivije građevine koja je ikada bila zamišljena ili izgrađena - želio je os ostaviti posve otvorenom; veličanstvene kolonade, vidljive s obje strane osi, samo su detalji. Cilj je bila posve otvorena, ravna i pravilna os. Ona je usmjerena prema brdima na zapadnoj obali Nila, gdje se nalaze kraljevske grobnice. Gledamo li od vanjskih pilona (dvije plosnate piramide na ulazu u hram, op. prev.) prema jugoistoku, otkrit će nam se čitava dužina hrama. S najudaljenije točke središnje linije vidi se ulaz udaljen gotovo 550 metara, koji je nekada pripadao hramu okre­ nutom prema jugoistoku. Zapravo, postojala su dva hrama na istoj liniji, od kojih je jedan bio orijentiran prema zalasku sunca za ljet­ noga solsticija, a drugi prema izlasku sunca za zimskoga solsticija. Vanjski ulazi hramova udaljeniji su nego Pall Mall i Piccadilly. Površina velikoga hrama dva puta je veća od one crkve sv. Petra u Rimu, te se ni jedna crkva po svojoj veličini ne može mjeriti s njime. Neka arhitektonska rješenja veoma su neobična, kao i opća struktura građevine. Promotrimo najprije os hrama. Čini se da se ona, prema nekom općem pravilu, proteže kroz hodnike različitih veličina sve do krajnje točke koja se naziva svetište, Naos, Adytum ili Svetinja nad Svetinjama. Jedan kraj hrama, na kojemu se nalaze piloni, otvoren

je, dok je dragi kraj zatvoren. Os je obilježena uskim otvorima u različitim pilonima i mnogim zidovima koji presijecaju os. U hramu Amona-Raa postoji 17 ili 18 takvih otvora, koji ograničavaju svjetlost koja ulazi u Svetinju nad Svetinjama. Po svemu sudeći, svaki je dio hrama bio pomno konstruiran kako bi se svjetlost pretvorila u usku zraku i prenijela na drugi kraj hrama - u svetište - stoga je jedanput na godinu, za ljetnoga solsticija, zraka zalazećega sunca prolazila čitavom dužinom hrama [tj. duž središnje osi], osvjetljavajući svetište raskošnom svjetlošću i dodirujući njegov zid. Zid nasuprot ulazu u svetište [tj. istočni kraj] bio je uvijek zatvoren. Zraka svjetlosti nikako nije mogla proći kroz hram. Os je bila otvorena na jednom kraju i posve zatvorena na drugom, pa se prema općem izgledu hrama može zaključiti da je njegova svrha bila astronomska. Poznato nam je da je hram bio orijentiran prema sunčevu zalasku; Egipćani su konstruirali sustav postupno sužavajućih vrata - kao jedno od glavnih obilježja hrama - upravo zato da bi uska zraka svjetlosti mogla u određenom trenutku, odnosno pri zalasku sunca, osvijetliti njegovu unutrašnjost. Tu koncepciju potvrđuju i konstruk­ cijska obilježja astronomskog teleskopa. Iako Egipćani nisu znali ništa o teleskopima [kako bi se Lockyer iznenadio da se uvjeri u suprotno!], čini se da su bili suočeni s istim problemom koji mi rješavamo suvremenim teleskopima - željeli su sačuvati čistoću svjetlosti i uvesti je u svoje svetište u obliku u kojemu ona ulazi u okular teleskopa. Kako bismo sačuvali čistoću svjetlosti koja ulazi u okular teleskopa, između objektiva i okulara postoji niz takozvanih dijafragmi, odnosno, prstenova poredanih duž cijevi, od kojih su oni najvećega promjera bliži objektivu, a oni najmanjega bliži okularu. Te dijafragme moraju biti načinjene tako da svjetlost iz objektiva dođe do okulara u svom čistom obliku, bez refleksije unutar teleskopske cijevi. Piloni i zidovi egipatskih hramova imali su istu ulogu kao i dija­ fragme u modernim teleskopima. Prvenstvena zadaća tih pilona i dijafragmi bila je pomno usmje­ ravati svjetlost kako bi ona u svom čistom obliku prodrla u tamu svetišta. No, zašto je u svetištu morala vladati tama? Unatoč različitim gledištima o njihovoj religioznoj ili obrednoj svrsi, želio bih istaknuti kako su ti hramovi, između ostalog, služili i za određivanje i promatranje trenutka solsticija. Egipatski svećenici zasigurno ne bi zanemarili taj trenutak, jer im je upravo znanje

priskrbilo vlast. Stoga su hramovi bili astronomski opservatoriji, i prvi opservatoriji u povijesti svijeta. Ako ih promatramo kao vodoravne teleskope, odmah će nam se razotkriti smisao dugačke osi i niza postupno sužavajućih dijafragmi, jer se veća preciznost postiže s dužom zrakom svjetlosti; jasno je da je zraka svjetlosti izraženija u mračnoj prostoriji, te da se u tami lakše određuje njezin položaj na zidu. Presudno je bilo izvesti pokus dva ili tri dana prije solsticija, kako bi se moglo predvidjeti točno vrijeme solsticija. Uska zraka svjetlosti prodrla bi kroz uzak ulaz, udaljen otprilike 450 metara od Svetinje nad Svetinjama, pod uvjetom da je hram bio orijentiran u skladu sa solsticijem, te da se solsticij dogodio upravo u trenutku zalaska ili izlaska sunca. Zraka svjetlosti zabljes­ nula bi u unutrašnjosti svetišta i ostala ondje nekoliko minuta, a potom bi iščeznula. Bljesak bi potrajao otprilike dvije minute, a

SLIKA 40. Plan velikoga hramskog kompleksa posvećenog bogu Amonu-Rau u Karnaku u blizini Luksora (drevne Tebe) u Egiptu. Rimski broj II označava lokalitet izvorne Svetinje nad Svetinjama, ili lokalitet unutarnjeg svetišta, u koje je za ljet­ noga solsticija prodirala sunčeva svjetlost, putujući "vodoravnim teleskopom", ili "vodoravnom cijevi za promatranje", odnosno središnjom osi, kroz točke VI, g, h, IV, III, 7 i 9 na ovome planu. U tim trenutcima faraon ili veliki svećenik bili su, prema drevnim tekstovima, "sami s Raom". Središnji je hodnik dugačak gotovo 450 metara! Slika boga Sunca pojavljivala bi se u obliku savršenog blistavog diska. Taj je disk, zvan Aton ("disk"), koji se za ljetnoga solsticija (a u drugim hramovima za ekvinocija i zimskog solsticija, pri izlasku i zalasku sunca) projicirao na zidu unu­ tarnjeg svetišta postao središnjim predmetom obožavanja heretičkog faraona Ekhnatona, Tutankamonova oca. Sam Karnak nije bio hram "sunčeva izlaska" nego hram "sunčeva zalaska", stoga turisti koji posjećuju lokalitet kako bi promatrali izlazak sunca, promatraju pogrešnu astronomsku pojavu. (Lockyer je vjerovao da je u Karnaku nekada postojao manji hram, koji je služio za promatranje izlaska sunca za zimskoga solsticija.) Gore desno nalazi se Sveto jezero, koje još uvijek postoji; u njemu su se svećenici kupali kako bi pročistili svoja tijela i pripremili se za izvođenje religioznih obreda. Dolje desno, građevina obilježena brojem 1 jest hram koji je izgradio Ramzes III. U njemu se izvodio obred prinošenja svjetlosti, koji je zabilježen na nekoj fotografiji ; ta se svjetlosna pojava događala ujutro. Nedvojbeno je bilo i mnogo drugih svjetlosnih pojava, pa je kretanje sunca tijekom dana bilo obilježeno nizom ezoterijskih obreda. Budući da nitko do sada nije promatrao te pojave na odgovarajući način, valja sustavno proučiti pojave koje su dostupne za promatranje zbog sačuvanih prozora i stropova. (Iz The Dawn of Astronomy (Osvit astronomije) sir Normana Lockyera, London, 1894., str. 101.)

mogao se reducirati pomoću zavjesa. Solarni hramovi možda su služili za određivanje duljine solarne godine. Veličanstven bljesak zalazećega sunca označavao je početak nove solarne godine. A zraka svjetlosti zalazećega sunca, koja je prodirala u svetište, mogla je navesti Egipćane da hram upotrijebe u obredne svrhe; npr. mogli

Plan hrama Amona-Raa s okolišem, uključujući sveto jezero

su u svetište postaviti kip boga i pustiti neka ga obasja jarka bijela svjetlost. Tako su Egipćani kratko vrijeme mogli svjedočiti blistavoj manifestaciji boga Raa. Imajmo na umu da zahvaljujući suhom i čistom egipatskom zraku sunce baca svoju sjenu pet sekundi poslije njegova prvoga pojavljivanja na obzoru. Stoga je u Egiptu pri izlasku i zalasku sunca svjetlost veoma snažna. ... [Faraon] Tutmozis III.,

SLIKA 41. Gravura iz 19. stoljeća prikazuje Newgrange u Irskoj i dugačak podzemni prolaz koji je orijentiran prema izlasku sunca za zimskoga solsticija. Svakog 21. prosinca, točno u 8 sati i 58 minuta, sunčeva zraka obasjava prolaz kompleksa Newgrange. Pukotina pokraj ulaza omogućava da zraka svjetlosti obasja šupljinu koja je irski ekvivalent unutarnjeg svetišta. Pojedinosti solsticijskog svjetlosnog događaja, zajedno s brojnim drugim ilustracijama, mogu se pronaći u knjizi Martina Brennana, The Stars and the Stones: Ancient Art and Astronomy in Ireland (Zvijezde i kamenje: drevna umjetnost i astronomija u Irskoj), Thames and Hudson, London, 1983., str. 72.-86. (Iz Godfrey Higgins, The Celtic Druids (Keltski druidi), London, 1827. Zbirka Rob­ erta Templea.)

u svome izvješću o uređenju Karnaka, kaže da su kipovi bogova i njihova tajna svetišta (vjerojatno Adytum) "veličanstveniji od nebe­ skih stvorenja, tajanstveniji od bezdana i [skriveniji] od oceanskih dubina." Iz navedenoga je lako zaključiti da su ljetni i zimski solsticij bili od presud­ nog značenja za drevnu civilizaciju. Danas, na primjer, mnogi ljudi znaju da za zimskoga solsticija zraka izlazećega sunca obasjava hodnik u središtu Newgrangea u Irskoj. Promatrao sam solsticij ski izlazak sunca iz središta Stonehengea, te mogu posvjedočiti da se sunce doista doima poput goleme grude zlatnoga maslaca, upravo kao što je opisano u knjigama. Takve su pojave danas veoma popularne, no Lockyer je bio prvi koji ih je spomenuo. Njegov opis osi hrama u Karnaku kao divovskog kamenog teleskopa nikada nitko nije osporio. Što se tiče točne duljine solarne godine, u ovom ćemo poglavlju pokazati da su Egipćani veoma precizno odredili njezino trajanje, te da su im za ta mjerenja poslužile građevine poput hrama u Karnaku.

Istok

Zapad

Plan sv. Petra u Rimu prikazuje vrata smještena nasuprot izlazećem suncu

SLIKA 42. Katedrala sv. Petra u Rimu. Središnji oltar okrenut je prema istoku, tako da ujutro za proljetnog i jesenskog ekvinocija izlazeće sunce obasjava oltar, putujući dugačkim hodnikom koji uvelike podsjeća na onaj iz drevnoga egipatskog hrama, iako nije tako uzak. (Iz The Dawn of Astronomy (Osvit astronomije), sir Norman Lockyer, London, 1894., str. 96.)

Možemo li povjerovati da je civilizacija koja je u Karnaku izgradila divovsku optičku napravu dugačku 450 metara bila nesposobna da za optička promatranja konstruira manje teleskope, poglavito uzmemo li u obzir da su otkrivene kristalne leće za povećavanje koje potječu iz doba IV. dinastije, te da su kristalne leće bile u uporabi već u četvrtom tisućljeću pr. Kr. Kada se ova knjiga pripremala za tisak, u časopisu The Science pojavio se članak Johna L. Heilbrona, koji je objavila njujorška Akademija znanosti, a koji je čvrsto povezan s našom temom. Članak naslovljen "The Sun in the Church" ("Sunce u crkvi") zapravo je izvadak iz kasnije piščeve knjige, u kojoj je objavljena izvanredna fotografija koja prikazuje sunčev disk pro­ jiciran na meridijalnoj liniji katedrale, što je za nas veoma značajno jer je pojava veoma slična onoj iz drevnoga Karnaka. Na slici 44 može se vidjeti crtež novčića iz 1702., koji je Heilbron objavio u svome članku i knjizi, a prikazuje zraku sunčeve svjetlosti koja ulazi u katedralu u Rimu i pada

SLIKA 43. Središnji hodnik crkve sv. Petra u Rimu orijentiran je prema istoku, odnosno, prema izlazećem suncu u trenutku ekvinocija. Koliko je bio dubok i ključan egipatski utjecaj, govori i obelisk prenesen iz Egipta koji stoji u ravnini izlazećega sunca za ekvinocija, onako kako se vidi s oltara. "Tko ima uši, neka sluša."

SLIKA 44. Crtež novčića iskovanog 1702. prema zamisli pape Klementa XI. Na novčiću je prikazana zraka sunčeve svjetlosti koja dopire kroz rupu u crkvi Santa Maria degli Angeli u Rimu. Slika sunčeva diska pada na meridijalnu liniju obilježenu na podu crkve. Tijekom godine, disk se pomiče naprijed i natrag, a najveće udaljenosti postižu se za zimskog i ljetnog solsticija. Tako se može izmjeriti godina.

na meridijalnu crtu građevine. Zainteresirani čitatelji mogu u Heilbronovoj knjizi naći dodatne pojedinosti o toj tematici. Heilbron otkriva da su se u renesansi, kao i poslije, meridijalne linije (u smjeru sjever-jug) označavale na podovima srednjovjekovnih europskih katedrala, te da su se u stropovima katedrala bušile male rupe kako bi sunčeva svjetlost mogla prodrijeti kroz njih, pa se sunčev disk projicirao na podovima crkava. Naime, mjerenjem udaljenosti između projekcija sunčeva diska u različitim razdobljima tijekom godine, određivao se točan datum Uskrsa i ispravljao se kalendar. Bili su to problemi veoma slični onima drevnih Egipćana. Međutim, promatrala se još jedna pojava: veličina diska ovisila je o udaljenosti Sunca od Zemlje, te se pomnim promatranjem moglo zaključiti da se Zemlja kreće u eliptičnoj, a ne u kružnoj orbiti. Ti su zaključci govorili u prilog Keplerovoj "heretičkoj" teoriji. No, za dodatne pojedinosti čitatelj može konzultirati Heilbronovu knjigu. Ono što zapa-

SLIKA 45. Crteži nekih rešetaka (claustra) od pješčenjaka u hipostilu velikoga Amonova hrama u Karnaku. Prozori-rešetke postavljeni su veoma visoko, ne u razini oka, te nalikuju prozor kroz koji se projicira svjetlosna žrtva Ramzesa III.

njuje jest da su goleme mračne katedrale, poput divovskih mračnih hramova, služile istoj svrsi kao i hram u Karnaku, samo 3000 godina poslije! Kao i obično, moralo je proteći dugo vremena da te činjenice izađu u javnost. U Karnaku još uvijek možemo promatrati veličanstvene svjetlosne pojave, čak i u sačuvanim ruševinama. Moja supruga Olivija i ja promatrali smo nekoliko takvih pojava, a ona je sama otkrila iznimnu pojavu u procesijskom svetištu Ramzesa III., maloj, uglavnom netaknutoj građevini koja stoji desno od prednjeg (zapadnog) ulaza. U Karnak smo stigli prije izlaska sunca, kako bismo promatrali prekrasnu igru svjetlosti, iako je hram bio ori­ jentiran prema zalasku, a ne izlasku sunca. Toga dana u 8 sati i 30 minuta, na kraju posljednjega tjedna u studenom, imali smo ludu sreću da uđemo u svetište Ramzesa III., nakon što smo razgledali većinu ostalih ruševina. Pros­ torija u kojoj smo se nalazili imala je krov, te smo pri slaboj svjetlosti proma­ trali rezbarije na stropu. Tada je Olivija primijetila nešto doista zapanjujuće. Zraka svjetlosti dopirala je kroz mali visoki prozor s kamenim rešetkama i padala na zid nasuprot prozorčiću. U Karnaku je sačuvano još nekoliko sličnih kamenih rešetaka koje su služile kao prozori. One se u arhitekturi nazivaju latinskim izrazom claustra. Vidi sliku 45 koja prikazuje neke rešetke na glavnom hramu.

SLIKA 46. Slikanja iz Medinet-Habua u blizini Luksora prikazuje faraona Ramzesa III. u nosiljci-prijestolju, u velikoj religioznoj procesiji u Tebi. Ramzes III. izgradio je mali hram koji sadrži prikaz "svjetlosne žrtve". Gore desno može se vid­ jeti svećenik kojemu iz dlana izbija neobična isprekidana crta. U egipatskoj umjet­ nosti takve crte obično predstavljaju vodu koja se izlijeva ili prska. No, možda se ovdje odnosi na svjetlosnu žrtvu. Također, vidimo da mnogi članovi procesije nose "Pero božice Maat" koje je prisutno na prikazu "svjetlosne žrtve". Olivija je primijetila da svjetlost obasjava praznu posudu za mirise koju u ruci drži faraon, kao žrtvu bogu Amonu. Na posudi se projicirao svjetlosni uzorak koji je dopirao kroz prozorčić, pa se doimalo da faraon prinosi bogu žrtvu čiste svjetlosti. Zbog četiri rešetke, svjetlosni je uzorak bio podijeljen na četiri okomite pruge. Svjetlosna pojava trajala je otprilike tri minute, a potom je, zbog kretanja Zemlje oko svoje osi, posve iščeznula, a svjetlosni su se oblici promijenili. Sa sobom sam ponio fotoaparat, no u njemu je bio film od 200 ASA, pa sam se naslonio na zid nasuprot svjetlosnom uzorku kako bih dobio odgovarajuću ekspoziciju. Rezultat se može vidjeti na fotografiji 20, koja prikazuje faraona kako prinosi svjetlosnu žrtvu. Sljedeće sam se godine vratio na to mjesto i načinio još jednu fotografiju (fotografija 21) koja prika­ zuje zrake svjetlosti koje dopiru kroz rešetke. Međutim, sada nije bio vidljiv uzorak pera o kojemu valja reći nešto više.

SLIKA 47. Rezbarija iz Tebe prikazuje faraona Amenhetepa (grč. Amenofis) III. kako prinosi žrtvu bogu Amonu. U ovom slučaju, žrtvuje mu miris pla­ voga vodenoga ljiljana, kojeg faraon simbolično prislanja na nosnice boga. Miris traje gotovo jednako kratko kao i svjetlost!

Svjetlosni uzorak ima veoma složeno i simboličko značenje. Prva oko­ mita crta slijeva dvostruko je kraća od ostalih i zaobljena je pri vrhu. Ona predstavlja Pero istine (Maat) s čijom se težinom na vagi uspoređivala težina srca umrloga. U prikazima na papirusima Knjige mrtvih opisuje se suđenje ("Vaganje duše", op. prev.) umrlome, koje se odvija pred bogovima kako bi se ustanovilo je li srce umrloga bremenito grijesima ili je dovoljno lako i čisto da njegova duša zavrijedi vječan život. Ostale tri okomite pruge jed­ nake su visine, a predstavljaju broj tri. Budući da je na zidu prikazan faraon Ramzes III., čini se da se tri pruge odnose na njega.

Očito je stoga da svjetlosni uzorak projiciran kroz kamene rešetke pred­ stavlja svjetlosno Pero istine, koje faraon Ramzes III. prinosi bogu Amonu, dok ostale tri pruge označavaju njega samoga, kao trećega u nizu faraona koji su nosili ime Ramzes. Međutim, vjerujem da prikaz skriva mnogo dublje značenje. Za Ramzesa III. najugledniji od njegovih predaka povezanih s Karnakom bio bi faraon Amenofis III. (Amenhetep), iz prethodne dinastije, čiji su prikazi i djela sačuvani. (Među ostalim, Amenofis III. je u Karnaku podigao nekoliko stotina kamenih kipova božice Sekmet.) Držim da je svjet­ losna žrtva Ramzesa III. imala dvojako značenje, te je predstavljala određen homage Amenofisu III. Kao prvo, broj tri može se primijeniti na oba faraona, pa se okomite pruge mogu različito protumačiti. No, što zapravo čini Ramzes III.? Prikazan je kao da prinosi žrtvu bogu Amonu. Iako ime Amenofis znači "počiva u Amonu", ili "ovisi o Amonu", ili "Amon je zadovoljan", izvorno i dubinsko značenje riječi hetep (Amenofis je grčki oblik imena Amenhetep, op. prev.) bila je "žrtva" ("prinos", op. prev., bogu ili umrlome), stoga je arhaično i doslovno značenje imena Amenofis (Amenhetep, op. prev.) bilo "žrtva Amonu". Ramzes III. prikazan je kako prinosi "žrtvu Amonu" i na taj način priziva ime svoga preteče, pa u strogo ikonografskom smislu prikaz na zidu predstavlja "III. žrtvu Amonu" ili Amenhetepa III. (Amenofisa III.) Doslovno značenje jest "žrtva Amonu Ramzesa III." No simbolično značenje je "Amenhetep (Amenofis) III.". Dvosmislenosti su oduševljavale drevne egipatske svećenike, te su svakako bile namjerne. Svjetlosna je žrtva tako svjetlosna igra riječima. Pero božice Maat, koje je važan element "svjetlosne žrtve", također je prikazano na rezbariji. Na ramenu boga Amona, kojemu Ramzes prinosi žrtvu, sjede božice Maat i Hator. Pokraj njegova ramena nalazi se pas ljud­ ske glave koji nosi krunu načinjenu od dva pera božice Maat. Pero Maat, načinjeno od svjetlosti koja pada u žrtvenu posudu, vidljivo je samo neko­ liko minuta, potom mijenja oblik i pretvara se u dvije zlatne kugle, jednu iznad druge, da bi konačno iščeznulo. Rešetke i pukotine u kamenom prozorčiću nisu nepravilne niti zakrivljene, te je oblikovanje svjetlosti postig­ nuto zaobljavanjem kamena iza prozorčića. Fotografije dokazuju da su Egipćani bili zaokupljeni svjetlosnim poja­ vama, te da su upravo radi njihova promatranja gradili veličanstvene hra­ move. Manipulacija zrakama svjetlosti bila je rutinska praksa, a svjetlost je, poput hodnika, stupova i rezbarija, bila dio dizajna. Doista, čak je i säm kamen bio učinjen "prozirnim". Schwaller de Lubicz otkrio je da su neke rezbarije na zidovima hrama u Luksoru međusobno komplementarne ako ih se promatra sa suprotnih strana istoga kamenoga zida, kao što je prazna

kutija za tkaninu na jednoj strani zida "ispunjena" tkaninom izrezbarenom na određenome mjestu na suprotnoj strani zida! Tu pojavu on naziva "transparencijom", i svakako je prvi koji ju je otkrio i opširno opisao u svojoj izvan­ rednoj knjizi o hramu u Luksoru, The Temple of Man (Hram čovjeka). U egipatskim hramovima otkrili smo i brojne druge svjetlosne pojave. Naš vodič Ahmed pripovijedao nam je o pojavi u zatvorenom stubištu Horusova hrama u Edfuu. Svakog 1. prosinca - iako pretpostavljam da je mislio na 21. prosinca, odnosno, na zimski solsticij, budući da je prilično

A

loše govorio engleski - sunčeva svjetlost prodire kroz prozor na stubištu i obasjava Horusovo lice izrezbareno na zidu nasuprot prozoru. Ta se pojava ne događa pri izlasku sunca, nego oko podneva, pa je možemo nazvati meridijalnim solsticijskim fenomenom. Svjetlost počiva na Horusovu licu otprilike pet minuta, a potom nestaje. To se događa samo jedanput na godinu, te je ostatak godine lice boga obavijeno tamom. Možda je sa svjetlosnom pojavom povezan sličan prozor u zatvorenom stubištu rimskoga rodilišta koje se nalazi desno od Hatorina hrama u Denderi. Na zidu ispod prozora izrezbarene su stilizirane zrake svjetlosti koje predstavljaju mali obelisci, poput onih u samom Hatorinu hramu. (Vidi fotografiju 22. Slične se zrake mogu vidjeti u bočnom Hatorinu svetištu u glavnom hramu.) Moji pokušaji da fotografiram te izrezbarene zrake nisu uspjeli, zbog duboke tame i neučinkovitosti bljeskalice. No, te su rezbarije doista zadivljujuće i upućuju na svjetlosnu pojavu koja je vidljiva na neodređen dan. Nadam se da će je netko jednom otkriti. U Karnaku smo vidjeli i druge svjetlosne pojave, npr. onu u malom hramu Ptaha, u svetištu božice Sekhmet. Otprilike u 9 sati ujutro, krajem studenog, svjetlosna zraka prodire kroz pukotinu u stražnjem zidu i obas­ java oko izrezbareno na zidu. Svjetlost obasjava to oko i ništa više. Ni tu pojavu, koja traje nekoliko minuta, nisam uspio fotografirati jer sam bio posve nepripremljen i morao sam promijeniti film. Iza kipa božice Sekmet je uska pukotina koja, promatrana sa stražnjega dijela građevine, izgleda kao da je namjerno ostavljena kako bi tračak jutarnje svjetlosti presijecao pozadinu kipa. Jeziv svjetlosni uzorak na leđima božice Sekmet doima se

SLIKA 48. Prozirnost u hramu u Luksoru. Gore vidimo crtež Lucie Lamy koji pri­ kazuje kameni blok u zidu koji razdvaja sobu XII od sobe V kao da je načinjen od stakla, pa se mogu vidjeti rezbarije na obje strane bloka. Dolje vidimo scenu na sje­ vernom zidu sobe V, koja prikazuje boga Amona ispred kojega stoji gomila praznih kutija za tkanine. Bog nosi krunu od dva pera, a njegov uzdignut falus simbolizira božansku plodnost. Pred njim stoji faraon i prinosi mu tkanine kao žrtvu. Hijeroglif za tkanine urezan je na stranici kamenoga bloka koji se nalazi u sobi XII. Zamislimo li da je kameni blok proziran, tada će kutije s tkaninama biti ispunjene hijeroglifima koji označavaju tkanine, kao da se slike projiciraju kroz kamen. Ta koncepcija tretira tvar kao privid, a svjetlost kao primarnu. Tu zapanjujuću pojavu otkrio je Schwaller de Lubicz, koji je dugi niz godina provodio istraživanja na lokalitetu hrama. Vidi njegovu knjigu The Temple of Man (Hram čovjeka), preveli Deborah i Robert Lawlor, Inner Traditions, Rochester, Vermont, SAD, 1998., sv. I., str. 463., te sv. IL, str. 996.-1002.; crteži su pod brojem 98, prije str. 996.

poput električne kralježnice. Da situacija bude još čudnija, poslije našega prvog posjeta moja supruga Olivija sanjala je neobičan san (električnu smo kralježnicu otkrili za drugoga posjeta). Olivija je sanjala da stoji ispred kipa i da joj tijelom prolaze snažna električna strujanja. Nemalo smo se iznenadili kada smo za našega drugog posjeta otkrili da Sekmet ima "električna" leđa. Ta svjetlosna pruga veoma je tanka i u tami je električno plava. Kip božice Sekmet načinjen je od crnoga bazalta, a njezino svetište potječe iz razdoblja Srednjega kraljevstva te je staro otprilike 3800 godina. Kada uđemo u svetište (koje je obično zaključano) i zatvorimo vrata za sobom, zraka svjetlosti koja dopire kroz rupu u stropu obasjava Sekmetinu glavu i lice. Njezin je pogled toliko usredotočen, a njezina prisutnost toliko snažna da se doima poput izvanzemaljskoga bića. Ako se svidite čuvaru, možda se za vas popne na krov i usmjeri reflektor kroz rupu u stropu te vas zapanji spektakularnim svjetlosnim efektima na kipu. Spokojno lice božice poprima nevjerojatno životan izraz, kao da je u nekom pokusu Nikole Tesle podvrgnuto snažnom električnom pražnjenju. Vjerujem da su takvi svjet­ losni trikovi u drevno doba bili uobičajen dio obreda. Arheolozi su u Saqqari otkrili za sada najstariju svjetlosnu pojavu kao dio egipatske građevine. Ona je opažena tijekom iskopavanja jednoga prolaza u maloj piramidi kralja Unasa, posljednjega vladara iz V. dinastije (2356.-2323. god. pr. Kr.). Godine 1973. egipatski inženjer i arheolog dr. Mohamed Raslan objasnio je svrhu građevine i objavio njezin nacrt. U poglavlju naslovljenom "Illumination" ("Rasvjeta") Raslan opisuje majstorsku tehniku osvjetljavanja zatvorenog prolaza u piramidi. Sunčeva je svjetlost ulazila kroz uzak otvor koji je bio postavljen tako da izravna svjetlost nikada nije obasjavala slikanje na zidovima, čime je učinkovito spriječeno da boja izblijedi: "Graditelj se pobrinuo da svjetlost dopire isključivo kroz uzak otvor na osi krova, pa nije bilo moguće da sunčeve zrake izravno osvijetle prolaz (bez obzira na položaj Sunca tijekom godine) ili bilo koji dio prolaza, osim poda. Graditelj je želio izbjeći da izravna svjetlost obasja rezbarije i slikanje na zidovima i ošteti njihov sjaj i boje. Želio je prikazati umjetnička djela u difuznoj neizravnoj svjetlosti koju reflektira gladak kameni pod. Pri takvoj delikatnoj svjetlosti rezbarije izgledaju upravo veličanstveno." Postoji, dakle, ključan arheološki dokaz o sofisticiranoj tehnici manipu­ lacije sunčevom svjetlošću, kojom su se prije 4300 godina služili egipatski graditelji. Možemo sa sigurnošću reći da su takve tehnike, čiji se praktični

rezultati još uvijek mogu vidjeti na sačuvanim građevinama iz razdoblja Novoga kraljevstva i Ptolemejevića, dio neprekinute predaje koja potječe iz razdoblja Staroga kraljevstva. Dalje u tekstu, pozabavit ćemo se još jednim primjerom takve tehnike, koji je otkriven u prastarom hramu u Gizehu . a koji je prikazan na fotografiji 60. Razmotrimo sada neke činjenice koje su također važne za našu temu. Kako bismo dobili potpuniji uvid u optičku tehnologiju drevnoga Egipta, potrebno je znati nešto o najvećoj tajni Egipćana. Ta je tajna zapravo broj koji predstavlja svojevrsnu šifru trezora s blagom. Ako ne znate šifru, nema vam pomoći. Bez obzira na domišljatost i nadahnuće istraživača, zagonetka drevne egipatske astronomije neće mu se razotkriti sama od sebe. Ono što mu je potrebno jest znanje o broju. Godine 1971. otkrio sam tu šifru. No, tek sam 1998. saznao za posto­ janje trezora. Krenimo redom. Izmeđuu 1970. i 1972. intenzivno sam proučavao matematiku i astronomiju. Proveo sam nebrojeno mnogo sati izrađujući proračune i čitajući nadahnuta djela Johannesa Keplera i Tychoa Brahea, astronoma iz 17. stoljeća. Kepler je otkrio tri zakona o kretanju planeta, a budući da sam smatrao kako njegove neortodoksne metode mogu proizvesti zanimljive rezultate, pokušao sam ih oponašati. Godine 1971., u 93 godini, umrla je moja prijateljica Brenda Francklyn. Priča o Brendi (punim imenom Mary Brenda Hotham-Francklyn) toliko je neobična da bi samo crtice iz njezina života bile dostatne za veoma zanim­ ljivu knjigu. Kako opisati osobu koja je odigrala ključnu ulogu u mom otkrivanju "najveće tajne drevnoga Egipta"? Brendin je otac bio poručnik u indijskim postrojbama Britanske vojske, a Brenda je rođena u Indiji. Bila je u rodu s glasovitim admiralom sir Henryjem Hothamom (1777.-1833.), čiji je dio imovine naslijedila preko majke. Brenda, koja je bila neizmjerno ponosna na svoje podrijetlo, često je svome prezimenu dodavala prezime Hotham. Admiral Hotham zavrijedio je ugledno mjesto u povijesti spriječivši Napoleonov bijeg u Ameriku, čime je presudno utjecao na tijek povijesti Zapada. Brendin otac, poručnik Francklyn, nije bio bogat; povukavši se iz vojne službe, postao je osobnim tajnikom svoga prijatelja i daljnjega rođaka svoje supruge, posljednjega vojvode od Buckinghama i Chandosa koji je živio u Stoweu u Buckinghamshireu (danas poznatoj školi za dječake). Brenda je odrasla u Stoweu, a najbolja joj je prijateljica bila vojvodina unuka. Vojvoda je mogao imati muškoga nasljednika, prema Brendinim riječima, posljednja

vojvotkinja bila je tvrdoglava žena koja je obožavala lov, te je ustrajala na jahanju unatoč visokoj trudnoći. Jednom je prilikom njezin konj u punom galopu preskočio ogradu, no vojvotkinja je pala, a posljedica je bio veoma težak pobačaj. Dijete je bilo muško ali, naravno, nije preživjelo. Poslije toga vojvotkinja više nije mogla imati djece. Zbog njezine svojeglavosti, dvos­ truko je vojvodstvo poslije vojvodine smrti ostalo bez muškoga nasljed­ nika, plemićka je obitelj bankrotirala, a Stowe je 1922. prodan na dražbi i pretvoren u školu. Zbog straha od skandala, priča o posljednjoj vojvotkinji nikada nije izašla u javnost. Zahvaljujući Brendi, upoznao sam unuku posljednjega vojvode, May Close-Smith, veoma dragu ženu, nešto mlađu od Brende, koju je obožavala. May je bila prilično imućna, te je prema tradiciji držala jednoga batlera. Budući da nije mogla dugo izdržati bez Brendinih posjeta, običavala je slati automobil u Tunbridge Wells, koji je Brendu prevozio do vlastelinstva Boy­ cott pokraj Stowea u Buckinghamshireu gdje je živjela. Što se Brende tiče, ona je oduvijek bila siromašna, a novčane su je nevolje pratile veoma dugo. Kada je Brenda 1899. navršila 21 godinu, pobunila se protiv strogoga odgoja svojih roditelja, koji joj nisu dopuštali da postane umjetnica i očekivali su da se ponaša poput društvenoga leptirića (što je prezirala). Stoga je napustila rodni dom i uputila se u svijet, a sve što je ponijela sa sobom bila je odjeća na njoj, kutija s vodenim bojama i malo papira. U džepu je imala samo jedan šiling koji je May za nju ukrala iz majčine torbice. May je iznova prepričavala tu priču, hvaleći iznimnu hrabrost koju je Brenda poka­ zala tada, ali i mnogo puta poslije. Brenda se nikada nije vratila kući. Upu­ tila se prema Londonu, gdje se kanila smjestiti te početi slobodan i neovisan život. Putovanje je trajalo dugo, te je svoj šiling ubrzo potrošila na kruh i sir. Obično je spavala vani, no jedne je večeri temperatura pala ispod nule, a budući da nije imala pokrivača, nego samo lagani ogrtač, prijetila joj je opasnost od smrzavanja. O toj mi je zgodi pripovijedala Brenda osobno, istaknuvši da je to iskustvo bilo presudno za njezin budući život. Dok je sjedila na mokroj travi pašnjaka, promatrajući kako se rosa pretvara u mraz, odlučila je obratiti se višim silama i pustiti ih neka odluče o njezinoj sudbini. Iako nikada prije nije učinila ništa slično, pala je u dubok trans, očajna i suočena s neizbježnom smrti. Tek je poslije mnogo godina shvatila da je ušla u stanje koje je nazivala "joginskim transom". Naime, svoju je budućnost stavila u ruke "viših sila" te je u meditaciji osjetila da je, od baze kralježnice do tjemena, preplavljuje neobična toplina. Njezino je tijelo počelo proizvoditi veliku top­ linu, oslobađajući inače nemanifestiranu energiju, koju je Brenda poslije nazvala "snagom kundalini". Također je primijetila da se oko nje otopio led.

Ostala je ondje čitavu noć, a bilo joj je tako vruće da je na trenutak pomis­ lila kako je obasjava tropsko sunce. Ujutro je ustala i krenula dalje, zau­ vijek preobražena tim iskustvom. Snaga kundalini spasila joj je život. Taj neočekivan susret s tajanstvenim silama potaknuo je Brendu da život pos­ veti proučavanju indijske joge, što je rezultiralo neobjavljenim (i nažalost nedovršenim) rukopisom Harmonic Yoga in World Religions (Harmonična Joga u svjetskim religijama), koji još uvijek čuvam i često se pitam što da učinim s njime. Rukopis sadrži veoma zanimljive i bistre opaske koje objašnjavaju brojna otkrića Schwallera de Lubicza o naprednom anatom­ skom znanju drevnih Egipćana. Te je noći Brenda postala mistik. Otišla je u London gdje je s mukom zarađivala za život i spavala u svratištima. Dobila je stipendiju za studij umjetnosti u South Kensingtonu. Kako bi je spasila od gladi, May joj je pota­ jice slala novac koji je krala majci iz torbice. U Londonu se Brenda povezala s Emily Pankhurst, a osobno posjedujem jedan stari pamflet koji Brendu, uz Pankhurste, navodi kao govornicu na skupu sufražetkinja. Poslije nekog vremena počela je dobivati narudžbe za slikanje minijaturnih portreta. Iako skromni, ti su joj prihodi omogućili putovanja, pa je otišla u Pariz studirati na akademiji Julian. Kada je u Parizu osvojila Zlatnu medalju, strelovitom se brzinom popela na sam društveni vrh, kao "najomiljenija" slikarica mini­ jatura i započela istodobno studirati u Parizu, Monte Carlu i Londonu. Uzor joj je bio Samuel Cooper, glasovit minijaturist iz 17. stoljeća, a njezina su se djela po vještini mogla mjeriti s njegovima! Posjedujem jednu od nje­ zinih minijatura koje je uvijek slikala na bjelokosti a ne mogu ih opisati nikako drukčije nego kao doista izvanredne i nadahnute. Dvadesetih godina prošloga stoljeća izlagala je u New Bond Streetu i smatrana je najboljim minijaturistom u Britaniji. Ono što je Brendu činilo posebnom bilo je njezino zanimanje za ezoterijsku filozofiju. Početkom 20. stoljeća prihvatila je "novu misao", filo­ zofiju čiji sadržaj danas više nitko ne može objasniti. Koketirala je s teozofijom koja je, po svemu sudeći, nije pretjerano oduševila. Postala je vodećim masonom, unatoč činjenici da je bila žena, i izazivala burne izraze nezado­ voljstva na sastancima lože, jer je govorila protiv besmislene prakse ispijanja piva i isticala nužnost povratka dubokim istinama izvornoga masonstva, o kojima su ponešto znali samo rijetki članovi organizacije. Vjerujem da je bila članica istraživačke lože u Londonu, no više se ne sjećam pojedinosti o njezinim aktivnostima u toj loži. U nastojanjima da oživi masonski pokret podupirale su je i neke glasovite ličnosti toga doba. Bila je i poštovana i kri­ tizirana. Nastavila je vježbati jogu, te je postala vrstom učitelja. (Neuspješno je pokušavala uvesti jogu u masonstvo.)

Osim što je bila briljantna umjetnica, Brenda je, zahvaljujući dugotraj­ noj i stručnoj glazbenoj izobrazbi u Stoweu, bila vrsna poznavateljica glaz­ bene teorije. Osim toga, tečno je govorila francuski. Zainteresirala se za gotovo nepoznato djelo o pitagorejskoj glazbi naslovljeno Memoire de la Musique des Ancients (Pariz, 1770.) koje je napisao francuski opat Roussier, a ona ga je prevela kao Teze o glazbi drevnoga doba, u obliku rukopisa od 439 stranica (konačan oblik rukopisa, uz dodatke, izmjene i bilješke, objavljen je 1964.). Primjerak rukopisa čiju presliku posjedujem, nalazi se u Britanskoj knjižnici. Brenda je tako postala stručnom za jednu od najvećih zagonetki pitagorejaca, Pitagorin zarez, koji je zapravo broj. Ovdje završavamo priču o Brendi i vraćamo se šifri trezora s blagom. Pitagorin zarez, izražen kao decimalni broj, jest 1,0136, a ta univerzalna konstanta kojoj me podučila Brenda "najveća je tajna drevnoga Egipta". No, kao što sam već rekao, tek sam 1998. shvatio da je taj broj šifra koja otvara trezor! Naravno, taj sam neobičan broj proučavao veoma dugo, no nisam niti slutio da je predstavljao sam temelj drevne egipatske mitologije, te da je bio povezan s optičkim pojavama kojima se bavimo u ovoj knjizi. Vratimo se u 1971., godinu Brendine smrti kada sam bio obuzet loga­ ritmima, planetarnim orbitama i sličnim pojavama. Budući da tada nije bilo elektronskih kalkulatora, sve sam morao računati na papiru. Znao sam satima sjediti zadubljen u brojeve, te sam oduševljavao prijatelje dijeleći napamet dvanaesteroznamenkaste brojeve. (Mogu zamisliti crnu mentalnu ploču na kojoj vidim bijele brojeve, iako je ta ploča danas bijela a brojevi crni.) No, takva je vještina zahtijevala neizmjerno mnogo energije te me posve iscrpljivala. Vjerujem da se sličnom metodom služe i šahovski velemajstori kada napamet igraju šah. No, za takve vježbe nisam sposoban, pa ne mogu sa sigurnošću tvrditi da veliki šahisti to zaista čine. Ono što me osobito zanimalo bilo je trajanje zemaljske godine, jer je broj dana u godini blizak broju stupnjeva kruga. Podrijetlo sustava stup­ njeva kruga nije poznato. Znamo samo da smo ga naslijedili od drevnih Babilonaca. Čini se da je veoma star i da su mu korijeni posve izgubljeni tijekom vremena. Taj je sustav dio "heksagezimalne matematike" temeljene na broju 60, a još se rabi za mjerenje vremena - odatle 60 minuta u satu i 60 sekundi u minuti. Bilo je ovdje nečega što mi nije davalo mira, kopkalo me i progonilo. Stoga sam se bacio na istraživanje. Podijelio sam broj dana zemaljske godine, tj. 365,242392 sa 360. Nekako sam osjećao da je "idealan" broj dana 360, te sam se pitao kakav je odnos između ta dva broja. Veoma sam se iznenadio ustvrdivši da je rezultat 1,014562, jer sam odmah prepoznao vri­ jednost Pitagorina zareza (1,0136 ~ 1,014). Što je još zanimljivije, poslije

sam otkrio da je odstupanje od 9,6 X 10-4 sämo po sebi veoma značajno. Kvadrat broja 1,0136 iznosi 1,0273849, što je 9,6xl0-4 u drugom smjeru, te je broj koji je vezan za različite fizikalne pojave. Broj 9,6 veoma je značajan u fizici. Njegova precizna vrijednost je 9,604. Otkrio ga je fizičar sir Arthur Eddington, koji ga je označio grčkim slovom sigma i nazvao "konstantom neizvjesnosti" te izrazio u obliku 9,604xl0-14. U svojoj posljednjoj knjizi Fundamental Theory (Temeljna teorija) objavljenoj poslije njegove smrti 1953., Eddington je izjavio da je taj broj temelj čitavoga svemira. Budući da je ono što nazivamo "točkama" samo apstrakcija, ne stvarnost, u našem nastojanju da se pri mjerenju stvar­ nosti služimo geometrijom u obliku koordinata ("koordinatnog sustava"), nailazimo na sitna odstupanja. Eddington je ustvrdio da za takva mjerenja može poslužiti konstanta neizvjesnosti. Objasnio je da se cijela njegova knjiga temelji na tom broju: Počevši apstraktinim geometrijskim koordinatnim sustavom, iz Čiste geometrije ulazimo u fiziku tako što uvodimo fizikalni koordinatni sustav kojemu je ishodište dostribucije vjerojatnosti u međusobnom odnosu s geometrijskim ishodištem. Pomoću standardne devijacije, sigma distribucija prenosi se u fizikalni koordinatni sustav, kao i sve što je konstruirano u tom sustavu, bila to jezgra, atom, kristal ili čitav fizički prostor. Ova se knjiga bavi povezanošću složenijih struktura sa sigmom i procjenom numeričkih omjera nekih jednos­ tavnijih struktura. Navedeni odlomak dovoljno govori o značenju Eddingtonova broja. U svojim sam istraživanjima neprestano nailazio na broj 9,6 u kontekstu Pitagorina zareza, kao brojčani izraz nesklada između idealnog i stvarnog. No, kontekst u kojemu sam se susretao s tim brojem nije imao ništa zajedničkog s kontekstom kojim se bavio Eddington, i zato taj broj ne mogu nazvati kon­ stantom neizvjesnosti nego samim time što je eksponent drukčiji. Umjesto toga uzeo sam glavni broj i nazvao ga univerzalnim koeficijentom neizvjes­ nosti. (Koeficijent je broj koji se može pojaviti na bilo kojoj decimali, te može varirati, primjerice, od 9,604 do 0,00009604. Glavni broj ostaje isti, a pomiče se samo decimalni zarez.) Univerzalan koeficijent neizvjesnosti povezan je s drugim ključnim prirodnim konstantama. Da bismo mogli razumjeti kako te stvari funk­ cioniraju, moramo rastaviti prirodne konstante na njihove sastavne dijelove. Najznačajniji dio prirodne konstante je njezina decimalna vrijednost, dok cijeli broj samo označava dimenziju. Na primjer, vrijednost pi je 3,1416, no

zaista je značajna vrijednost 1416, koju nazivani česticom pi. Broj tri poka­ zuje da ta vrijednost djeluje na trodimenzionalnoj razini. Brojevi e i fi jesu 2,7182818 i 1,618, no 2 i 1 odnose se na jednodimenzionalnost i dvodimenzionalnost. Uzmemo li decimalne čestice tih konstanti, bez cijelih brojeva ispred decimalnog zareza, koji su samo indikatori dimenzija, razotkrit će nam se odnosi između prirodnih konstanti. Metodom izuzimanja cijeloga broja poslužio se briljantan znanstvenik John Napier (umro 1681.) pri stva­ ranju logaritama. Cijeli je broj nazvao characteristic, a decimale mantissa. Pomoću te metode otkrio sam da je umnožak mantise pi i univerzalnoga koeficijenta neizvjesnosti jednak Pitagorinoj čestici (0,1416x0,09604=0,0136). Na temelju toga mogli bismo zaključiti da je Pitagorina čestica funkcija mantise pi. Takvih je odnosa veoma mnogo. Na primjer, površinu kruga možemo izračunati tako da mantisu pi pomonožimo kvadratom univerzalnoga koefi­ cijenta neizvjesnosti. Vidjet ćemo da je opseg kruga jednak zbroju promjera njegove cikloide i funkcije površine kruga. Univerzalni koeficijent neizvjesnosti možemo definirati tako da broj stupnjeva slobode elektrona (136) podijelimo mantisom pi x 102 . Moje studije o planetarnim orbitama u kojima se često pojavljivao koe­ ficijent, dokazale su da prirodna konstanta za koju je Eddington tvrdio kako je od ključnoga značenja na nuklearnoj razini, djeluje i na makroskopskoj razini, dapače na svim razinama i u svim razmjerima. Otkriće da je Pitagorina čestica funkcija mantise pi objašnjava njezino pojavljivanje u nebeskoj orbiti. Naime, promatramo li Zemlju kao dio Sunčeva tijela, ne kao samostalno tijelo, njezin se dio Sunčeva sustava svake godine jednom zarotira. Takvo se razmišljanje razlikuje od gledišta da je Zemlja odvojeno tijelo koje se svake godine jedanput okrene oko Sunca. Budući da se rotacija matematički izražava kao izražavanje sitnog odstupanja kod dviju gotovo identičnih rotacija (idealne i stvarne) brojem koji je funkcija mantise pi, znači problem riješiti na zadovoljavajući način i što točnije. Što se kružnoga kretanja tiče, Pitagorin zarez i pi dva su različita numerička aspekta iste pojave. To znači da je na temelju matematičkih načela, kao osnovnih tumača stvarnosti, kružnom kretanju svojstven čimbenik odgovoran za sićušno numeričko odstupanje u svim kružnim kretanjima u svemiru. Razlog tome jest neizvjesnost točke ishodišta bilo kojega sustava i nepostojanje "točaka" kojima se služimo u geometriji, a koje u stvarnosti postoje u drugom obliku, odnosno, imaju veličinu i nisu beskrajno malene kakvima ih zamišljamo. To je, dakle, prva razlika između idealnog i stvar­ nog.

SLIKA 49. Općenito se misli da ova stara francuska gravura prikazuje bogove i božice sedam dana u tjednu. No, prije bi se reklo da prikazuje sedam tonova oktave, dok čamac u kojemu sjede predstavlja osmi ton, odnosno, ponovljeni prvi ton, koji ih obuhvaća u jedinstvenu cjelinu. (Iz Bernard de Montfaucon, L'Antiquite Explique et Representee en Figures, Pariz, 1722., Zbirka Roberta Templea.) Kako bismo bolje razumjeli tu problematiku, valja pojasniti značenje Pitagorina zareza u glazbi, samim time i u svakom drugom kontekstu. Samo ćemo tako dobiti potpun uvid u zagonetku. Ljudi koji znaju svirati ili pjevati, posebice oni koji sviraju glasovir, odmah će shvatiti o čemu je ovdje riječ. Međutim, oni koji nemaju iskustva s klavijaturom, možda će biti pomalo zbunjeni. Odsvirate li na glasoviru osam uzastopnih tonova, završit ćete tonom kojim ste započeli, samo za oktavu višim. (Zapravo, za oktavu viši ton ima dvostruku frekvenciju prvoga tona.) Odsvirate li, primjerice, ton C, a potom sve sljedeće tonove (bijele tipke) dok ne stignete do višega C, on će imati dvostruku frekvenciju početnoga C, i bit će osmi ton. Odsvirate li istodobno dva tona C, odsvirali ste "oktavu". Oktava je ključna činjenica u glazbi. U načelu oktava nema granica i možemo udvostručavati frekvencije tonova sve dok oni ne postanu nečujni i dok ne iskoristimo sva fizička sredstva za njihovo postizanje. No, u stvar­ nosti titranje tvari koje stvara glazbene tonove (titrajuće žice ili zrak u

cijevima) nikada samo od sebe ne proizvodi jedan ton. Viši tonovi uvijek automatski nastaju u procesu zvanom "rezonancija", a poznati su kao "međutonovi". Dobar glasovir proizvodi 42 mjerljiva međutona samo na jednoj tipki! Neki od njih su više oktave izvornoga tona. Ljudsko uho svjesno može čuti samo nekoliko tih međutonova, no čak i na subliminalnoj razini obogaćuju glazbeno tkanje. Danas veoma popularna elektronička glazba sadrži čiste tonove bez međutonova, a budući da je lišena rezonancije, sirova je i tupa. Upravo zato ona ne budi nadahnuće i ne pokreće nas na način na koji to čini zvuk pravoga glazbala. No, oktave su u biti dosadne i od njih samih ne može se stvoriti glazba jer se neprestano ponavljaju. Čovjek žudi za različitošću i zato postoje različite kombinacije tonova, koje tvore akorde, a oni, ako ih se zajedno odsvira, mogu biti harmonični ili disharmonični. (Akord predstavlja dva ili više tonova odsviranih zajedno.) Još u drevno doba znalo se da je najskladnija od svih kombinacija tonova (zvanih konkordi, tj. akordi koji su harmonični) ona dvaju tonova koji su na klavijaturi međusobno udaljeni pet bijelih tipki. Zajedno se nazivaju kvinta. Odsvirate li istodobno tonove C i G, odsvirat ćete kvintu. To je sva mudrost. Stoga, što se harmonije tiče, najbolji su akordi uvijek kvinte. Od naj­ starije povijesti ljudi su istraživali što to tonove međusobno udaljene pet tonova čini tako skladnima kada se odsviraju zajedno. Drevni grčki pitagorejci eksperimentirali su napetim žicama (poput žica na gitari). Otkrili su da između zvukova koje proizvode žice različitih dužina kada se pritisnu na plohu i trznu postoje određeni matematički odnosi, od kojih su neki zapanjujuće jednostavni. Pitagorejci su izmjerili te dužine i ustanovili da pri sviranju kvinti s bilo koja dva tona koji je čine, dužina žice jednoga tona i dužina žice drugoga tona stoje u matematičkom odnosu 2:3. Budući da je oktava udvostručena frekvencija, otkrili su da dužine žica određenoga tona i njegove više oktave stoje u matematičkom odnosu 2:1. Takva otkrića koja su bila poznata i starim Egipćanima, ako ne i civilizacijama prije njihove, pokazala su ranim istraživačima da je temelj glazbe matematika. Glazba nije samo nasumičan zvuk, svojstven joj je red koji diktiraju precizni bro­ jevi. Drevni je čovjek zacijelo bio zapanjen tim otkrićem, vjerujući da je proniknuo u tajne bogova. (Moderan se čovjek rijetko divi takvim jednos­ tavnim načelima, jer je preumoran i tup da bi se zamarao prirodnim poja­ vama.) Drevni su istraživači ubrzo shvatili da je s tom naizgled jednostavnom shemom povezan jedan uznemirujući problem. Naime, kvinte i oktave u međusobnom su zvučnom i matematičkom neskladu. One su poput ulja i

vode, i ne mogu se miješati. Otkrivši božanske tajne omjera 2:3 i 2:1, stari su se učenjaci uznemirili ustanovivši da su ta dva omjera poput dva suprotna kraja svemira ili dva svadljiva para, koji ne mogu živjeti pod istim krovom. Problem se javlja pri pokušaju da se dosegne isti ton penjanjem uz dvije različite ljestvice. Penjemo li se oktavama i kvintama, nećemo dosegnuti isti ton sve dok se ne popnemo uz dvanaest kvinti. (Tehnički izraz za to je "kvintni krug".) A kada se oktave i kvinte poslije dugotrajna penjanja konačno sastanu, rezultat je sljedeći: zvuk dobiven na kraju sedam oktava i zvuk dobiven na kraju dvanaest kvinti razlikuju se za vrijednost 1,0136. Budući da je tu vrijednost izmjerio Pitagora (6. st. pr. Kr.), ona se naziva Pitagorinim zarezom. Međutim, on nije bio prvi. Možda ćete pomisliti da tako sićušno odstupanje nije moguće zamijetiti, no to nije točno. Ljudsko je uho dovoljno osjetljivo da uoči razliku, koja se bez poteškoća može i matematički izmjeriti: sedmerostruki omjer 2:1 daje frekvenciju 128 puta veću od početne (tj. ton koji je sedam oktava viši od izvornoga, ima frekven­ ciju 128 puta veću, a ona se u načelu može izmjeriti i pomoću dužina žica). No, nastavite li na temelju omjera 2:3, što iznosi 1,5 i dižete li se dvanaest puta, 1,512 daje broj 129,75. On nije jednak 128, no, podijelimo li 129,75 sa 128, dobit ćemo 1,0136. Čitatelju će se sve to možda činiti zamršeno i beznačajno, no zapravo nije tako. Na prvi će se pogled doimati nemogućim da su za to otkriće zaslužni drevni narodi, no nepobitna je činjenica da je ono bilo poznato Pitagori, a u izmijenjenom izdanju moje knjige Tajna zvijezde Sirius (1998.) pokazao sam da jedan drevni grčki tekst skriva vrijednost toga broja do devete decimale u nekoj vrsti koda. Spomenuti tekst je pitagorejska rasprava Katatonie Kanonos (Podjela kanona), a da biste otkrili taj magičan broj, morate slijediti dva odvojena aritmetička postupka na koje upućuje zago­ netna izjava poznata samo stručnjacima koji već znaju odgovor. Čini se da je ta krajnje stručna pitagorejska rasprava sastavljena u 5. st. pr. Kr. ili početkom 4. st. pr. Kr., te da je dorađena nekoliko stoljeća poslije. No, njezin sadržaj potječe većinom iz starijega razdoblja. Iako je u tom tajan­ stvenom tekstu sačuvana zapanjujuće precizna vrijednost Pitagorina zareza, ona je namjerno skrivena od neupućenih i upravo je zato nitko prije nije otkrio, pa ni urednik ni prevoditelj. Ono što tekst govori jest da je broj 531,441 veći od 262,144x2. Jedino objašnjenje toga neobičnoga podatka jest: "Šest intervala od 1/15 oktave veće je od jedne sekunde." (Sekunda je razmak od 2 tona. Interval je razmak između dva uzastopna tona, iako se taj naziv rabi i kad se radi o suzvuku ili akordu. Dva tona je 1/4 oktave. Op. prev.) Čitatelju se može oprostiti ako se samo počešao po glavi i nastavio dalje. No, ja sam shvatio o čemu je riječ i pomnožio 262,144 sa 2, te dobio

524,288. Podijelivši broj 531,441 s tim brojem, dobio sam 1,013643265. U slučaju da se netko pita je li taj rezultat doista točan do devete decimale ili je samo približna vrijednost, neka potraži knjigu Math and Music (Matematika i glazba), objavljenu 1995., u kojoj se pojavljuje isti broj. Preciznost drevnih proračuna doista zapanjuje, a budući da je podatak skriven tako da je razotkriven, možemo zaključiti da je bio neizmjerno drago­ cjen i tajan. Autor ga je želio sačuvati za buduće naraštaje i sakriti od pro­ fanih, pa je čitatelja uputio na dva matamatička načina njegova otkrivanja. Drevni je pisac toliko vješto prikrio svoje prave namjere da je Andre Barbera, iznimno učen suvremeni urednik i prevoditelj toga djela koji naizgled zna gotovo sve o toj tematici, niti jednom nije spomenuo Pitagorin zarez ili dao na znanje da je svjestan značenja odlomka koji je sam preveo (a po svemu sudeći nije se pozabavio ni množenjem ni dijeljenjem, a ako jest, tada nije prepoznao dobiveni broj, jer ga uopće ne spominje). Pitagorejci su bili posve svjesni posljedica svoga znanja. Suvremena znanstvenica Flora Levin možda je bolje od svojih kolega shvatila pravo značenje toga otkrića, posvetivši velik dio svoga života proučavanju zapisa Nikomaha iz Gerase (2. st. po Kr.). Još 1975. objavila je knjigu The Har­ monics of Nicomachus and the Pythagorean Tradition (Nikomahova har­ monija i pitagorejska predaja), u kojoj je iznijela svoje izvanredno proni­ cave zaključke. Devetnaest godina poslije konačno je objavila svoj prijevod Nikomahova Priručnika o harmoniji (The Manual of Harmonics), uz opširne komentare. U toj knjizi pokazala je kako je Nikomah pokušao izbjeći strašnu istinu o nemjerljivosti oktave i kvinte, vješto otklanjajući svaku raspravu o tome. Iako nije izrijekom spomenula Pitagorin zarez, dr. Levin je zaključila: Pitagorejska istraživanja harmonije svemira dovela su do otkrića nemjerljivosti [tj. do nemjerljivih brojeva]. Bez obzira na pozicioniranje brojeva i dužine do kojih mogu protezati svoje matematičke cirkumlokacije, jedna je činjenica nepobitna, činjenica koja se odu­ vijek opirala matematičkoj racionalizaciji: ne postoji razlomak m/n koji cijeli ton dijeli na dva jednaka dijela. Dr. Levin dalje ističe: "pitagorejci su dokazali da je glazbeni prostor iracio­ nalan, te da su cijeli tonovi matematički nedjeljivi, a polutonovi i svi ostali mikrointervali kojima su se služili drevni grčki glazbenici, poput kvarti i terci, auditivne himere." Najstariji pisac koji je zapisao pitagorejske ideje bio je Filolaj (5. st. pr. Kr.), a na njegova su se djela pozivali mnogi kasniji autori koji su se

bavili harmonijom, uključujući Nikomaha. Nažalost, sva su Filolajeva djela izgubljena, a sačuvani su samo dijelovi. No, iz onoga što nam je dostupno jasno je da je imao bolji uvid u tu tematiku od većine svojih nasljednika, koji nisu uvijek shvaćali njegove profinjene ideje. (Primjerice, Nikomah je bio popularizator a ne izvoran mislilac.) Nepostojanje Filolajevih izvornih zapisa onemogućava stvaranje preciznijih zaključaka, a Flora Levin objas­ nila je jednu od njegovih ključnih ideja: Za Pitagoru i njegove učenike riječ harmonia značila je "oktavu" u smislu dobre ugođenosti koja u svojim granicama manifestira "sla­ ganje" skladnih [glazbenih] intervala, kvarte i kvinte i razliku među njima, cijeli ton. Dapače, kako je dokazao Pitagora, ono što vrijedi za jednu oktavu, vrijedi za sve oktave. Iako točno objašnjenje te koncepcije nije dostupno, jer ne postoje izvorni Filolajevi zapisi, jasno je da su se pitagorejci suočili s izazovom Pitagorina zareza, te objasnili da je harmonia odgovor na sve. Riječ harmonia proi­ zlazi iz grčkoga glagola harmosdo, što znači "slagati se, prianjati, čvrsto vezati". Ono što su pitagorejci slagali i čvrsto vezali bili su nemjerljivi bro­ jevi koje predstavljaju međusobno "nesložne" oktava i kvinta. Harmonia je bila veliko jedinstvo koje je trebalo pomiriti te nepomirljivosti. Njihovo istraživanje nemjerljivosti očito ih je dovelo do izračunavanja, ili preuzi­ manja od Egipćana, precizne vrijednosti zareza. Željeli su proniknuti u bit problema i hrabro se suočiti s posljedicama. No, njihove su postavke bile toliko složene i nerazumljive da kasniji autori, uglavnom slabo upućeni u pitagorejsku misao, nisu posve dobro shvatili ideju velikoga jedinstva, pa je pitagorejska koncepcija za pojavu harmoniae kao "velike jedinstvene teorije o svemiru" ostala nerazjašnjenom više od dvije tisuće godina. (Našem neznanju pridonijela je i činjenica da nam nisu dostupni Aristotelovi zapisi o pitagorejstvu, kao ni zapisi Platonovih nasljednika o matematici.) Zapravo, tek se 1584. u Kini pojavio razvijen sustav harmonije, koji je danas općenito prihvaćen. Pitagorin je zarez toliko važan pojam u glazbi da je krajem 16. stoljeća Zhu Cai-Yü, princ iz dinastije Ming, izumio poseban sustav za njegovo rješavanje. Danas nam je taj sustav poznat kao "jednaka temperacija", a na Zapad su ga proširili nizozemski trgovci. Bachova skladba Das Wohltem­ perierte Klavir promiče taj sustav kojemu se odlučno suprotstavljao Bachov suvremenik, skladatelj Giuseppe Tartini. Das Wohltemperierte Klavir proiz­ vod je skladateljevih golemih napora. Bach je skladao preludij i fugu u

svakom ključu, koji su se izvodili na glazbalu s klavijaturom ugođenom prema načelu jednake temperacije. Ta zbirka skladbi sadrži neka od njegovih najljepših djela. Izvedba na glasoviru, pokojnoga Glenna Goulda, općenito se smatra najsavršenijom i najvjernijom, iako ne bih želio umanjiti vrijed­ nost virtuoznih izvedbi na klavičembalu mnogih izvanrednih svirača, poput Wande Landowske. Sustav jednake temperacije na Zapadu je široko prihvaćen, iako su njegovi kineski korijeni općenito nepoznati. Tu sam priču ispripovijedio u svojoj knjizi The Genius of China (Kineski genij, izvoran naslov je China: Land of Discovery and Invention; Kina:Zemlja otkrića i izuma). Napisao sam je u labavoj suradnji s Josephom Needhamom, najvećim svjetskim sinologom. Kada sam Josepha pitao što misli o knjizi Kineski genij, rekao je da ga je najviše zapanjila priča o jednakoj temperaciji, temi koja nikada nije bila dovoljno objašnjena. Jednaka temperacija svojevrsna je varka koja rješava problem "nepo­ dudarnosti" oktava i kvinti. To je metoda snižavanja tonova i stvaranja tako­ zvanih "polutonova", koji su u biti umjetne tvorevine. Jednako tako, svaki ton odsviran na glasoviru (ugođenom prema metodi jednake temperacije) malo je snižen. Ono što je zgranulo ljude poput Tartinija bila je činjenica da ljudsko uho opaža tu razliku i da je glazba na taj način lišena "čistih" tonova, te da će zato uvijek biti snižena. Do tada su se takve diskrepancije rješavale tako da su se ugađali najviši i najniži tonovi koji su se rijetko rabili, te su se kristalno "čisti" tonovi mogli svirati u sredini. Sustav jednake temperacije odbacio je tu praksu. Stvaranjem sniženih tonova po novom sustavu olakšana je "šetnja" iz ključa u ključ, bez stanke i ponovnoga ugađanja glazbala. Jednaka tempe­ racija omogućila je stvaranje moćnih simfonija i koncerata glasovitih skla­ datelja iz 19. stoljeća, koji su neprestano mijenjali ključeve kako bi postigli odgovarajući emocionalni učinak. No, drevni Egipćani i grčki pitagorejci nisu se zamarali Brahmsovim ili Rahmanjinovim skladbama. Njih su zanimale tajne svemira. A Pitagorin zarez bio je jedna od tih tajni. Jer, on je ugrađen u složenu strukturu svemira i primjenjiv je svugdje i u svim zamislivim uvjetima, u bilo koje vrijeme i na bilo kojemu mjestu. On je istinska univerzalna konstanta, jer je ukorijenjen u samim temeljima matematike i vibracijama tvari, na bilo kojem planetu i u bilo kojoj galaktici. Drevni svećenici i filozofi smatrali su ga jednim od božanskih brojeva. Zamislite samo koliko je značajan bio za drevne Egipćane, koji su shvatili da je taj broj ključan za kalendar!

Egipćani su bili opsjednuti kalendarom. Pravodobno izvođenje obreda i poštivanja svetkovina bilo je za njih od presudnoga značenja, jer je u supro­ tnom mogao nastupiti kraj svijeta. Nikakva se opsjednutost ne može mjeriti onom egipatskoga svećenika kada je posrijedi bio kalendar. Bilo je to pitanje života i smrti. Kada sam otkrio da se duljina zemaljske godine razlikuje od broja stup­ njeva kruga za vrijednost Pitagorina zareza, počeo sam proučavati ostale planete i ustanovio da su duljine njihovih godina "idealne", te da od stvar­ nih duljina odstupaju za vrijednost Pitagorina zareza, ili njegova kvadrata, tj. za 9,6x104, kao i u slučaju Zemlje. Razmišljao sam postoji li u tome univer­ zalno značenje i može li se ta prirodna konstanta pojaviti u bilo kojoj zamislivoj nebeskoj orbiti, kao što se pojavljuje u svakoj vibraciji tvari. Postavio sam i neke zakone kretanja, uključujući onaj prema kojemu apsolutno tra­ janje godine i apsoloutno trajanje dana svakoga svemirskoga tijela ima stalan omjer (tj. rotacija i revolucija svakoga tijela imaju čvrst omjer). Tako, ako se jedno promijeni, razmjerno tome promijenit će se i drugo (a budući da se trajanje zemaljskoga dana mijenja, predvidio sam da će se promijeniti i trajanje zemaljske godine, iako o tome još nitko nije razmišljao). No, te su teorije veoma složene i ovdje im nije mjesto. Reći ću samo da svi planeti o kojima sam prikupio dovoljno podataka imaju "idealne" i "stvarne" godine koje se međusobno razlikuju za vrijednost Pitagorine čestice, kada se izračuna broj njihovih dana. (Merkur i Venera, unutarnji planeti, daju iste rezultate u okviru "zemaljskih dana", što upućuje na hijerarhijsku kaskadu orbitalnog kretanja pri udaljavanju od Sunca. U svojoj knjizi Tajna zvijezde Sirijus već sam objasnio da promjere Zemlje, Venere i Merkura povezuje zajednički koeficijent 2,94.) Čini se da je Pitagorin zarez broj koji specificira postotak mase pret­ vorene u energiju pri eksploziji hidrogenske bombe. Četiri protona vodika, koji se pretvaraju u jezgru helija, nadilaze po masi jezgru helija otprilike za Pitagorinu česticu. Međutim, unatoč mojim najboljim nastojanjima nisam uspio otkriti precizan broj, vjerojatno zato što je to vojna tajna. S druge strane, United Kingdom Atomic Energy Authority izvijestio me 1978. da "ta vrijednost nije poznata". Možda imaju pravo, jer o tome nitko nije razmišljao. Nadalje, Pitagorin zarez se pojavljuje i u omjeru između 238 i 235 - dva oblika urana (tj. uran 235 i uran 238). Omjer je 1,0128, što od vrijednosti Pitagorina zareza odstupa za 0,0008. Što se helija tiče, poznato je da helij 4 poprima tekući oblik pri tempera­ turi od 4,2216°K, a helij 3 pri temperaturi od 3,2°K. Sredina između te dvije vrijednosti je 3,7, što je točno ,0136 od temperature vrelišta vode. Pitagorina čestica tako predstavlja sredinu između dviju temperatura vrelišta. Mogli

bismo nazvati slučajnošću to da decimale nisu tako precizne. Jednako tako, fazni prijelazi poput točaka vrelišta ključni su čimbenici u prirodi, te najvjerojatnije odražavaju univerzalne konstante. Usporedimo li živu s vodom, otkrit ćemo kako je gustoća tekuće žive 13,6 puta veća od gustoće vode, što je vrijednost Pitagorine čestice pomnožena s milijun. Moguće je da je Pitagorin zarez povezan sa stvaranjem svih kemijskih elemenata u svemiru, od najjednostavnijega, vodika, što je proces koji se odvija u zvijezdama. Astronom Martin Rees nedavno je u svojoj izvanrednoj knjizi Just Six Numbers: The Deep Forces that Shape the Universe (Samo šest brojeva: Duboke snage koje oblikuju svemir, Weidenfeld & Nicolson, London, 1999.) napisao da postoji sićušan broj koji upravlja tim procesom, a to je 0,007. Martin Rees kaže: "Ono što doista zapanjuje jest da ni jedna biosfera utemeljena na ugljiku ne bi mogla postojati da je taj broj 0,006 ili 0,008." (str. 51.) Drevan egipatski izraz "mala pukotina" također bi se mogao primijeniti u ovom slučaju. Da je sićušan broj samo malo drugačiji, mi ne bismo postojali. No, što je zapravo taj broj? Je li to postotak mase vodikova plina (vodik je najjednostavniji i prvi element) koja se pretvara u energiju kada se unutar zvijezda stvara drugi element, helij, kao posljedica fuzije vodika. Stvaranje helija vodi do stvaranja svih ostalih kemijskih ele­ menata. Da vodik ne može fuzionirati u helij, ništa ne bi moglo biti stvoreno, a svemir bi bio samo golemo more vodika. No, budući da se proces stvaranja helija ostvaruje u dvije faze (vodik najprije postaje deuterij, a potom helij), broj 0,007 mora se uzeti u obzir dva puta, kako bi se prirodna konstanta artikulirala u njezinu "operativnom" obliku. Govorimo li samo o 0,007, tada opisujemo samo polovicu procesa. A dvostruka vrijednost 0,007 iznosi 0,014, što je približna vrijednost Pitagorine čestice (0,0136), koja je vezana za fizikalnu "konstantu fine strukture", a ta je konstanta vezana za proces fuzije vodika i stvaranja helija. Budući da se ovdje ne kanim baviti složenim pitanjima fizike, čitatelj može s olakšanjem primiti na znanje da neću ulaziti u pojedinosti. Želio bih samo istaknuti da bez Pitagorine čestice ne bi bilo ni ove knjige, ni našega planeta, ni drveća od kojega se proizvodi papir na kojemu je ova knjiga tiskana, a ne biste je mogli čitati jer ne biste imali oči u svojim glavama zato što ne biste imali ni svojih glava, ukratko, ne bi bilo ni vas ni mene. Pitagorina čestica je toliko ključna da prethodi svim oblicima tvari, osim vodiku, pa počiva u samim temeljima atomske fizike. Naša sposobnost da je izmje­ rimo, pa čak i vrijednost koju joj pripisujemo, manje je značajna od našega iskustva - drugim riječima, "sićušna pukotina" stvorila je nas, a ne mi nju. Potražimo li Pitagorin zarez u čistoj geometriji, pronaći ćemo ga u najneočekivanijem kontekstu. Stranice dodekaedra (jedan od pet pravilnih

čvrstih tijela - poliedara - koji ima dvanaest stranica) nalaze se pod kutem od 108°. Pomnožimo li taj kut s Pitagorinim zarezom, dobivamo kut od 109°28'7,7", što odstupa za manje od 8,5" od kuta 109°28'16" (kosinus 1/3) u središtu tetraedra. Tim sam fenomenima svojedobno bio posve obuzet, no kada su me brojevi pregazili, bio sam prisiljen uzmaknuti! Čini se da Pitagorin zarez ima još jedan ključan aspekt. Naime, on možda djeluje kao korektivni čimbenik u jednadžbama opće relativnosti Alberta Einsteina. Dr. Philip Goode prvi se domislio proračunu vezanom za teoriju relativnosti, koji je bio nešto drugačiji od Einsteinova. Osamdesetih godina dr. Henry Hill, fizičar, ozbiljno se pozabavio time. Problem je vezan za precesiju planeta Merkura. Merkurova orbita rotira na 5,600 sekundi u stoljeću. Ne čini se mnogo, no neizmjerno je značajno. Newtonova teorija gravitacije objašnjava 5,557 od tih 5,600 sekundi, ostavljajući "nepokrivenima" samo 43 sekunde. Njih je trebala objasniti Ein­ steinova teorija, no kako je Einstein pogrešno mislio da je Sunce savršena kugla, njegov je ispravak, prema Hillu i Goodeu, mogao objasniti samo 42,3 sekunde. Pomoću posebnog solarnoga teleskopa Henry Hill otkrio je da je Sunce malo spljošteno na polovima, što znači da nije savršeno okruglo. Kao posljedica toga otkrića, čitavoj Einsteinovoj teoriji ozbiljno je zapri­ jetila diskrepancija u precesiji Merkura. Vjerujem kako nitko od nas ne bi želio da nešto ozbiljno poljulja Einsteinovu teoriju. Stoga je naša dužnost da pokušamo pomoći starom dobrom Albertu, koji je pogrešno shvatio svoje Sunce. Ovdje stupa na scenu Pitagorina čestica. Uzmemo li 43 sekunde koje je Einstein odredio na temelju sferičnoga Sunca, i podijelimo li ih sa 42,4 sekunde, za koje Hill i Goode smatraju da ih može opravdati spljošteno Sunce, dobivamo broj 1,016, što je unutar dvije stotinke decimale Pitagorina zareza. Možda bi čak i te dvije stotinke decimale nestale da sam raspolagao preciznijim podacima, no 43 i 42,3 jedini su brojevi do kojih sam mogao doći. S druge strane, 1,016 jednak je kvadratu Pitagorina zareza do četvrte decimale, pa je to možda vrijednost koju valja uzeti u obzir. Odstupanje između 43 i 42,3 sekunde proporcionalno je jednako Pitagorinoj čestici (ili njezinu kvadratu), što upućuje na korektivni čimbenik koji pomiruje dvije vrijednosti i spašava Einsteinovu teoriju. Pretpostavljam da ta korektivna vrijednost ima kozmološku ulogu, zbog univerzalnosti te pri­ rodne konstante. Što bi sve to moglo značiti? S jedne strane, to znači da razmjer spljošnjavanja sferoidnih tijela u svemiru, poput Sunca, nije slučajan, nego

da odražava skrivene različitosti, te da predstavlja funkciju Pitagorina zareza. Iz toga slijedi da Sunce može biti spljošteno upravo toliko koliko jest, ni manje ni više. Može se, zato, očekivati da prirodna konstanta djeluje kad se mjeri odstupanje gravitacijskih učinaka idealne kugle i pravoga sferoida koje se doista pojavljuje u stvarnosti, kao i pri razlikovanju "idealne godine" od "stvarne godine". Pitagorin zarez nije ništa drugo nego opća i univerzalna mjera razlike između idealnog i stvarnog. On je dio svemirskoga tkanja, temeljan kao i Heisenbergovo načelo neizvjesnosti - doista, mnogo više od toga. Ono što najviše zapanjuje jest činjenica da su drevni Egipćani otkrili vezu Pitagorina zareza sa zemaljskom godinom. (Možemo samo zamisliti za kakve su još primjene te vrijednosti znali i do kojih su znanstvenih istina došli, istina koje je moderan svijet tek počeo otkrivati i razumijevati.) Godine 1971. nisam o tome znao ništa. Pojmovi su mi postali jasni tek 1998., kada sam konačno pročitao knjigu Creation Records Discovered in Egypt (Zapisi o stvaranju otkriveni u Egiptu, 1898.) Georgea St Clairea, o kojoj sam govorio u jednom od prethodnih poglavlja. Ta je knjiga čekala svoj red 15 godina, no čovjek ne može sve učiniti odjednom, pa sam odugovlačio. George St Clair zasigurno je bio izniman čovjek, koji je naslutio značenje i smisao mnogih pojava egipatske mitologije na posve originalan način. Shvatio je da su Egipćani bili opsjednuti kalendarom i željom da saznaju što je moguće više o godinama (lunarnim, solarnim, itd.). St Clair je također shvatio da su Egipćani bili opsjednuti problemom precesije ekvinocija, pojavom koja proizlazi iz činjenice da svakih 25,868 godina Zemljin pol opiše mali krug u svemiru, zbog čega se mijenja položaj polarne zvijezde, a potom se opet vraća u prvotni položaj. Egipćani su bili dovoljno stara civi­ lizacija, te su uočili pomicanje svojih obožavanih zvijezda. Upravo precesija ekvinocija uzrokuje promjenu zodijačkog znaka povezanog s određenim razdobljem. Primjerice, svi koji su imalo upućeni u astrologiju znaju da sada napuštamo "doba Riba" i ulazimo u "doba Vodenjaka". Među ostalim astronomskim i kalendarskim pojavama koje su ih zaokup­ ljale, Egipćani su došli do istoga otkrića do kojega sam 1971. došao i ja, naime, da "idealna" godina, koja ima 360 dana, odstupa od stvarne godine koja ima 365 dana, 5 sati i 49 minuta, za 1,014, koji im je vjerojatno već bio poznat iz istraživanja vezanih za glazbu. Naišavši dva puta na isti broj, Egipćani su zaključili da je Pitagorin zarez (njima poznat kao "sićušna puko­ tina") najznačajniji tajni broj bogova. Bog Thoth bio je poznat kao "Osmi" koji je "dopunjavao Sedmorku", te je predstavljao oktavu. (To je mitološka pozadina grčke predaje prema kojoj je Pitagora liri dodao osmu žicu, i tako "dopunio oktavu".) Glazbenu kvintu predstavljalo je pet božanstava,

uključujući Izidu i Ozirisa, poznatih kao "Petorka", a simbolizirali su pet dodatnih dana u godini (360+5=365); djelić dana koji je svakome od njih bio pridodan zvao se Horus. Ozirisov falus bio je dan 365, koji je bilo nužno dodati broju dana lunarne godine (364), a Horus je dopunjavao broj dodajući nešto manje od šest sati. Postojali su hramovi i sedam gradova posvećenih "Osmorki" i "Petorki", primjerice, grad Hermopolis zvao se "Osam", a njegov golemi hram zvao se "hram Osmorke". Međutim, veliki svećenik hrama zvao se "Veliki od Pet". Naravno, o svemu tome može se reći mnogo više, no za to u ovoj knjizi nema mjesta. Barun Albert von Thimus vjerovao je da je egipatski simbol ankh ponekad označavao glazbenu kvintu. Nadalje, pretpostavio je da simbol prekriženih strelica također ima glazbeno značenje. Schwaller de Lubicz smatra kako je moguće da se oktava prikazivala ureusom: "Zmija je simbol dualnosti jer je u tom stvorenju sve dvostruko, uključujući račvast jezik i spolne organe. Mužjak zmije ima dvostruki penis, a ženka dvostruku vaginu, testisi i dvostruki jajnici viših životinja njihovi su tragovi". Nešto određeniji dokaz o postojanju koncepcije oktave u drevnom Egiptu pojav­ ljuje se u veličanstvenoj publikaciji i prijevodu papirusa koji se bavi mitolo­ gijom, autora Alexandrea Piankoffa. U uvodu Piankoff kaže: "U tebanskoj teologiji [boga Amona, iz razdoblja Novoga kraljevstva], Amon, Skriveni, najprije se manifestira kao osam primordijalnih bogova: "Osam bogova bijahu tvoj prvi oblik, a tada si ih usavršio postavši Jedan ..." [citat iz papirusa Leiden] ... Drugim riječima, Jedan se manifestira kao pluralitet Osam, ostajući Jedan. Istu ideju susrećemo i u teologiji Memfisa [boga Ptaha, mnogo starijega, iz razdoblja Staroga kraljevstva, prije 2800. god. pr. Kr.]. Božansko je načelo ovdje Ptah, koji se manifestira kao svojih osam različitih oblika. Piankoff dodaje da se ta iznimno drevna predaja "smatra najstarijom religijskom konstrukcijom" Egipta. Iz rečenoga je jasno da je koncepcija "osam u jednom", vezana uz boga Amona, preuzeta iz mnogo starije sheme o bogu Ptahu (čiji je kult u razdo­ blju Novoga kraljevstva asimilirao kult Amona i čije je svetište u Karnaku ostalo nedirnuto, osim što njegovu kipu nedostaje glava koju su vjerojatno otkinuli kršćani). "Osam u jednom", odnosno, oktava heptatonske dijatonske glazbene ljestvice, bila je temeljna koncepcija od samih početaka dinastičkoga Egipta, što dokazuju i sumeranski tekstovi pisani klinastim pismom koji su stariji od 2500. god. pr. Kr. Tako možemo pretpostaviti da znanje o harmoniji potječe iz toga razdoblja, kao i otkriće Pitagorina zareza.

Međutim, i dalje su postojali različiti kalendari, a složeni obredi bili su vezani za "godinu" od 360 dana. George St Clair, koji je znao za koncep­ ciju Pitagorina zareza, identificirao je sve te godine, no sve što je mogao zaključiti bilo je da su one dio naslijeđa koje su pomno čuvali konzervativni egipatski svećenici. St Clair stoga nije mogao dobiti potpun uvid u građu; odredio je elemente ali ne i uzorak kao cjelinu, a razlog tome bilo je nepo­ znavanje broja. St Clair nije mogao otvoriti trezor. Do svih tih različitih godina Egipćani nisu došli po činjenici naslijeđa, napuštajući jednu koncepciju za drugom kako su usavršavali svoje proračune. Naprotiv, oni su ih slavili istodobno. Činjenica da je kratka godina od 360 dana rezultirala time da su se u razdoblju od 72 godine svetkovine pomicale za čitavu godinu, slavila se kao 72-godišnje Raovo obilaženje neba. U Knjizi mrtvih Ra ima 72 imena. Samo poznavanje Pitagorina zareza može objas­ niti zašto su Egipćani zadržali i poštovali očito netočnu "godinu" od 360 dana; zadržali su je upravo zato što je bila netočna, a kada se usporedila s

SLIKA 50. Hram Osmorke - gravura objavljena 1803. prema crtežu iz 1799. Dominiquea Vivanta Denona, prikazuje ruševine hrama u Hermopolisu u Gornjem Egiptu kakav je u to doba izgledao. (Zbirka Roberta Templea.)

točnom godinom, mogao se izračunati Pitagorin zarez. Inače, tajni je broj, a time i jedna od najvećih tajni svemira, mogao biti izgubljen za buduće naraštaje. (Istinu govoreći, bio je izgubljen sve do sada.) Takvih numeričkih simbola ima doista veoma mnogo, ali njima se ovdje nećemo baviti. No, sve to s drevnom egipatskom optikom povezuje činjenica da se sveto oko u egipatskoj mitologiji pojavljuje u različitim kontekstima koji se mogu objasniti samo unutar sheme o kojoj smo maloprije raspravljali. "Horusovo oko", "Raovo oko", "Ozirisovo oko", "Oko Izide i Neftis", sve te "oči" povezane su s optikom, uglavnom sa solarnim slikama koje se pojav­ ljuju u različitim kalendarima! Primjerice, kada sunce izlazi za ekvinocija ili solsticija, ono obasjava dugačak hodnik jednoga egipatskog hrama orijenti­ ranog prema jednoj od te tri točke na obzoru (zimski i ljetni solsticij pred­ stavljaju najjužniju i najsjeverniju točku izlaska, a ekvinocij središnju). Hod­ nici su bili toliko dugački - kao što smo vidjeli na primjeru hrama u Karnaku - da se nije projicirala slika ulaska, nego slika sunčeva diska na zidu unutar­ njeg svetišta. Krug svjetlosti bio bi vidljiv otprilike dvije minute, a potom bi iščeznuo. Toj kratkotrajnoj pojavi svjedočio je veliki svećenik, a u posebnim slučajevima sam faraon je "svjedočio o manifestaciji njegova oca Raa", kao što izvješćuju neki zapisi. Sveto oko pojavljivalo se u različitim oblicima. Primjerice, svako je oko bilo dvostruko u smislu da se moglo pojaviti u unutarnjem svetištu nekoga egipatskog hrama u osvit i suton istoga dana. (Vjerojatno ovdje valja tražiti podrijetlo legende koja pripovijeda kako je Pitagora bio viđen istodobno u dva grada, što je imalo poslužiti kao dokaz njegove božanstvenosti.) No, solarne su oči mogle biti dvostruke i u drugačijem smislu, naime, dva kraj­ nja Raova položaja, za dva solsticija, mogu rezultirati "dvostrukim očima" izlaska i "dvostrukim očima" zalaska. Budući da precizna stvarna godina uključuje dodatnih šest sati (zapravo, nešto manje), taj djelić dana poznat kao "Horus" kojeg je stvorio Ozirisov falus (koji je bio izgubljen 364 dana, odnosno, jednu lunarnu godinu) i koji je predstavljao 365. dan, možemo reći da se prvoga dana Nove godine (prvi dan Thotha) pojavljuje Horusovo, a ne samo Raovo oko. Zapravo, isti se sunčev disk u jednom kontekstu može opi­ sati kao Raovo, a u drugom kao Horusovo oko. Kalendarski kontekst mogao je diktirati nazivlje u skladu s prigodom. Kada bi Raovo oko postalo Horusovim okom, "sitna pukotina" između idealnog i stvarnog bila bi premošćena i zbilo bi se čudo stvaranja. Staro je postajalo novo, zamišljeno je postajalo stvarno, privremeno je postajalo trajno. No, oči kao projekcije Sunca na zidovima, pa čak i na zrcalima svetišta, nisu bile samo "oči". Valja objasniti širok spektar optičkih pojava u drev­ nome Egiptu. Čak se i "bljesak obeliska" koji prethodi izlasku sunca u

određenim slučajevima mogao protumačiti kao "oko". Vrhovi egipatskih obeliska bili su prekriveni zlatom ili elektrumom, te ih je izlazeće sunce doti­ calo prije nego što bi njegova svjetlost obasjala površinu tla na kojoj su sta­ jali ljudi. Promatrači koji nisu željeli propustiti ni jedan trenutak okrenuli bi leđa izlazećem suncu i poglede usmjerili na vrh obližnjega obeliska. (Godine 1999. promatračima potpune pomrčine Sunca savjetovano je da okrenu leđa Suncu i promatraju ga kao projekciju kroz malemu rupu na komadu papira.) Veličanstven bljesak svjetlosti bio je glasnik skoroga izlaska sunca. Funkcija tih obeliska poznata nam je iz drevnih egipatskih tekstova koje ću navesti poslije. Naravno, prije mnogo stoljeća zlato s obeliska skinuli su i rastopili novi vladari i pljačkaši. Francuzi su nedavno pozlatili vrh obeliska na Trgu Concorde u Parizu, vjerojatno pod masonskim utjecajem. Obelisci su zasigurno bili osobito značajni u Heliopolisu, Gradu Sunca, koji se nalazio na istočnoj obali Nila, sjeverno od današnjega Kaira. To nas dovodi do još jedne zagonetke drevnoga Egipta. Naime, obelisci su stajali na istočnoj obali Nila, a piramide na zapadnoj. Zašto? A ako su bljeskovi sunčeve svjetlosti na vrhovima obeliska bili toliko značajni, zašto su obelisci bili samo na istočnoj obali Nila, a ne diljem Egipta? Kao prvo, odbljesak svjetlosti iz očitih se razloga slavio u osvit, ne u suton. Istok je bio vezan za izlazak sunca i rađanje, dok se zapad povezivao sa zalaskom sunca i smrću. Sukladno tome, golema nekropola u Gizehu nalazila se na zapadnoj obali Nila. No, kakvu su ulogu u toj religiji svjetlosti imale piramide? Pitanje je to koje očito valja dublje istražiti. Za svoga boravka u Egiptu 1998. otkrio sam jedan svjetlosni trik u Gizehu, koji je posljedica sjene koju u suton Kefrenova piramida baca na južnu stranu Velike piramide, dosežući svoj maksi­ mum na zimski solsticij. Grad Memfis smješten u blizini Velike piramide nekada je bio poznat po svome Bijelom zidu. Što je, zapravo, bio taj Bijeli zid? Zadržimo se na tre­ nutak na Velikoj piramidi: postoji li neko značenje u činjenici da je između jesenskog i proljetnog ekvinocija, izlazeće i zalazeće sunce obasjavalo južnu stranu piramide, a između proljetnoga i jesenskog ekvinocija sjevernu stranu Velike piramide. Jesu li zato tri glavne piramide u Gizehu bile obložene bije­ lim kamenom? Kakavu je optičku pojavu mogla manifestirati Velika pira­ mida u doba njezine izgradnje? Možda je na svjetlosti sunca bila toliko sjajna da je nitko nije mogao pogledati. Kakvoga bi to imalo smisla? Što se zbivalo na vrhu piramide? Kakva je veza sjena Velike piramide s drugim pirami­ dama i Sfingom? Moje otkriće sjene zimskoga solsticija (o čemu ću opširnije govoriti na sljedećim stranicama) samo je dio priče. Kakve sve to ima veze s "očima" koje nisu bile samo sunčevi diskovi, nego i kristalne kugle ili kristalni globusi za paljenje, plešuće vatrene zmije nalik ureusu na faraonovu

SLIKA 51. Dva obeliska Ramzesa II. stajala su pred ulazom u hram u Luksoru. Danas postoji samo jedan, jer je drugi 1833. odnesen u Pariz na središte Trga Con­ corde. Gravura je nastala prije njegova premještaja, a 1803. objavio ju je Dominique Vivant Denon. Egipatski su obelisci sustavno pljačkani dvije tisuće godina, a stari su ih Rimljani odnijeli mnogo više nego moderni Europljani (u Rimu se nalazi 31 egipatski obelisk). Nešto novije obeliske paša je ponudio Britaniji i Francuskoj, pa se ne mogu smatrati ukradenima. No, unatoč činjenici da je skupljanje obeliska stara tradicija, takvu praksu ni u kojemu slučaju ne možemo smatrati hvale vrijednom. Doista je žalosno vidjeti praznine na mjestima na kojima su se nekada uzdizala ta veličanstvena kamena zdanja. Nitko nije imao pravo oduzeti ih Egipćanima! (Zbirka Roberta Templea.)

čelu za koji se vjerovalo da bljuje vatru. Nužno je rekonstruirati shemu drevne egipatske teologije svjetlosti i dešifrirati njezin slojevit simbolizam koji je postao dijelom kasnijih ezoterijskih škola poput orfizma i gnosti­ cizma.

U studenom 1998. otkrio sam ključan fenomen sjene vezan za piramide, prikazan na jednoj fotografiji, koju je 21. prosinca, na zimski solsticij, snimio moj prijatelj Mohamed Nazmy. Sjena je nevidljiva u drugoj polovici godine, no u dijelu godine kada je obasjana južna strana Velike piramide, ona se penje uz piramidu, sve do solsticija, a potom se spušta. Kada dosegne vrhunac, sjena Kefrenove piramide pada na južnu stranu Velike piramide, mijenjnajući njezin trokut u posve drugačiji trokut i brišući jugoistočni kut južne strane. Ta je dramatična pojava zasigurno bila još dojmljivija kada je piramida bila obložena bijelim kamenom, koji su prije nekoliko stoljeća Arapi iskoristili za izgradnju džamija u Kairu. Položaj Kefrenove piramide u Gizehu bio je namjerno proračunat kako bi građevina svoju solsticijsku sjenu bacala na južnu stranu Velike piramide. Sjena počinje na jugozapadnom kutu južne strane Velike piramide, zato je cilj očito bio promijeniti njezin trokut (tj. stranicu piramide koja ima oblik trokuta, op. prev.). Kut sjene na njezinu vrhuncu za solsticija je 26°, što je jednako kosini svih prolaza unutar piramida. Ona je stoga vanjski pokazatelj stanja u unutrašnjosti. Ta trokutasta sjena koja se jedanput na godinu pojavljuje na južnoj strani Velike piramide ima osobito značenje. No, kako bismo shvatili njezinu sim­ boliku, trebamo razmotriti pojavu koja je vidljiva samo iz zraka - okomit presjek stranice i "udubljenost" površine. Tu je pojavu otkrio britanski pilot koji je prije nekoliko desetljeća nadlijetao Gizeh, o čemu će biti riječi poslije. (Vidi fotografiju 65.) Sjena koja se pojavljuje za zimskoga solsticija kao trokut koji završava na okomitoj crti koja presijeca stranicu piramide (što se ne može vidjeti sa zemlje) i uzdiže se od baze do vrha piramide, oblikuje pravokutan trokut poznat kao "zlatni trokut". Isti taj zlatni trokut postoji i u unutrašnjosti piramide. Flamanski znanstvenik Hugo Verheyen i danski matematičar H. A. Naber otkrili su zlatni trokut u Kraljevoj odaji i Velikoj galeriji Velike pira­ mide. No, ponajprije valja objasniti pojavu zlatni trokut. Zlatni trokut je pravokutan trokut čiji najmanji kut iznosi 26°33'5". Njegova je visina 1, baza 2, a hipotenuza korijen iz 5. Oduzmemo li vri­ jednost visine (1) od vrijednosti hipotenuze, ostat će crta koja predstavlja "zlatni rez" baze. Taj trokut istodobno stvara vlastiti zlatni rez proporcional­ nim odnosom njegovih triju stranica. Upravo se taj trokut na zimski solsticij projicira na južnoj stranici Velike piramide. Najjednostavniji primjer zlatnoga trokuta u unutrašnjosti Velike pira­ mide nalazi se u Kraljevoj odaji. Potrebno je samo povući dijagonalnu crtu koja spaja jedan kraj prostorije s drugim, i tako podijeliti odaju na dva zlatna trokuta. Dimenzije prostorije odaju upravo taj cilj. Isto možemo učiniti i na

SLIKA 52. Crtež Huga Verheyena prikazuje jedan od nekoliko zlatnih trokuta u Kraljevoj odaji u Velikoj piramidi. Nijemac Hermann Neikes i nizozemski fizičar H. A. Naber prvi su otkrili zlatni rez u Velikoj piramidi (1907. i 1915.), a Verheyen je u istraživanju otišao mnogo dalje. Godine 1998. otkrio sam da se isti trokut projicira na južnoj strani Velike piramide pri zalasku sunca na zimski solsticij. (Iz Hugo Verheyen, "The Icosahedral Design of the Great Pyramid", u Istvan Harittai, urednik Fivefold Symetry, World Scientific, Singapur itd., str. 349.)

podu ili stropu, a budući da dijagonalu možemo povući na jedan od dva načina, moguće je tako nacrtati do četiri zlatna trokuta. Međutim, to nije sve. Dimenzije prostorije omogućavaju upisivanje većega broja zlatnih trokuta. Naime, možete povući dijagonalu u zraku, od poda do stropa, pri čemu se osnovica trokuta proteže duž poda prostorije, stoga je trokut "nacrtan" na taj način također zlatni trokut. Vidi slike 52 i 53. Tako se mogu nacrtati četiri trokuta, što znači da u Kraljevoj odaji postoji, ni manje ni više nego osam zlatnih trokuta. Na slici 54 prepoznat ćemo zlatni trokut koji tvore strmi prolaz Velike piramide i Velika galerija. Budući da je kosina toga uzlaznoga prolaza pod odgovarajućim kutom, udaljenost od točke u kojoj se sastaju uzlazni i silazni prolaz do kraja Velike galerije tvori hipotenuzu zlatnoga trokuta (a okomita crta koja ujedno predstavlja visinu očito upućuje na istočni zid podzemne prostorije). Stoga iz zlatnoga trokuta uzlaznoga prolaza možemo izračunati duljinu Velike galerije kao Zlatnoga reza osnovice; to objašnjava duljinu Velike galerije koja je ustanovljena u skladu s načelom zlatne sredine. Velika piramida u svojoj unutrašnjosti skriva tajne zlatnih trokuta, dok su sjene zimskoga solsticija koje se svake godine pojavljuju na njezinoj vanj­ skoj površini još jedan izraz toga načela. Možemo biti sigurni da točka u

SLIKA 53. Pretpostavlja se da je drugi crtež zlatnoga trokuta upisanog u Kraljevoj odaji u Velikoj piramidi načinio fizičar H. A. Naber. Objavio ga je 1908. u svojoj knjizi Das Theorem des Pythagoras (Pitagorin poučak), Verlag von P. Visser, Haar­ lem, Nizozemska, 1908., slika 29, str. 48. (Godine 1907. matematičar Hermann Neikes navodno je objavio sličan crtež u njemačkom pamfletu, koji ja nisam vidio.) Iako mi je Hugo Verheyen rekao da nikada nije vidio tu ranu Naberovu knjigu, otkrio mi je da posjeduje njegovu rijetku knjigu na nizozemskom iz 1915., koja se bavi zlatnim rezom i koja ga je nadahnula da izradi vlastiti crtež (vidi sliku 52.)

SLIKA 54. Nizozemski fizičar H. A. Naber, u knjizi objavljenoj samo na nizozem­ skom 1915., prvi je objasnio da je uzlazni prolaz u Velikoj piramidi hipotenuza koja određuje zlatni trokut. Duljina takozvane Velike galerije određena je velikim dije­ lom zlatnoga reza osnovice istoga zlatnoga trokuta. Drugim riječima, podijelimo li osnovicu trokuta (crta EF) u zlatnom rezu i ucrtamo li šestarom luk iznad nje, točka u kojoj ona siječe hipotenuzu (tj. uzlazni prolaz) obilježava početak Velike galerije. Isti zlatni trokut projicira se na južnoj strani piramide za zimskoga solsticija, a pre­ cizno određivanje točaka pomoću njega zahtijeva preciznija mjerenja i proračune, s obzirom na to da one označavaju unutarnje strukture od kojih neke još nisu poznate. Ta se istraživanja mogu provesti samo jedanput u godini, 21. prosinca, a za njih su nužne brojne pripreme. Zainteresirani potencijalni pokrovitelji takvoga projekta mogu kontaktirati autora na adresu njegovih izdavača. (Crtež je preuzeo iz H. A. Naber, Meetkund en Mystiek, Amsterdam, 1915. Hugo F. Verheyen, u "The Icosahedral Design of the Great Pyramid", str. 350.)

kojoj sjena presijeca apotegmu (okomitu crtu koja presijeca stranicu pira­ mide), drugim riječima, vrh sjene okomice zlatnoga trokuta, označava točku koja ima određeno značenje. Ona upućuje na neku konfiguraciju na površini, ili, što je još vjerojatnije, na mjesto gdje se nalazi neki ključan element u unutrašnjosti Velike piramide. Ta se pitanja moraju istražiti kada preciz­ nija mjerenja budu moguća. Propustimo li priliku za promatranje tih pojava, trebamo čekati čitavu godinu, no moje nade da će do zimskoga solsticija 1999. biti stvorene pretpostavke za provedbu potrebnih mjerenja, što bi omogućilo dešifriranje drugih aspekata te tipično egipatske zagonetke, bile su iznevjerene zbog magle. Godine 1955. skandinavska znanstvenica Else Christie Kielland objavila je briljantnu knjigu naslovljenu Geometry in Egyptian Art (Geometrija u egipatskoj umjetnosti), u kojoj je rekonstruirala kanon omjera u cjelokup­ noj drevnoegipatskoj umjetnosti. Na slici 55 prikazani su neki od njezinih crteža, a tekst ispod njih objašnjava pojedinosti analize. Knjiga sadrži čvrste arheološke dokaze a ne puka nagađanja. Egipatski se kanon temeljio na zlat­ noj sredini i zlatnim trokutima, pa se može očekivati da se u zlatnim troku­ tima krije ključ za otkrivanje simbolizma ključne građevine poput Velike piramide. Budući da nam je poznata opsjednutost drevnih Egipćana zlatnim omjerima i zlatnim trokutima, moglo bi nas iznenaditi samo otkriće da Velika piramida nije bila odraz tih kanona. Slično tome, može se očekivati da će na vanjskoj površini građevine sjena oblikovati zlatni trokut. No, kako ljudi "ne vide" drevne leće niti kada ih promatraju u muzejskim vitrinama, tako "ne vide" niti zlatni trokut. (Recite iskreno, koliko ljudi koje vi poznajete znaju što je zlatni trokut? Zacijelo veoma malo.) Što su stari Egipćani mislili da čine, pitanje je koje valja nadugačko i naširoko raspraviti, za što u ovoj knjizi nema mjesta. Rešetke i kanoni koji su strogo određivali omjere u njihovoj umjetnosti, primjenjivani su i pri izgradnji piramida u Gizehu. Nažalost, ta tematika zahtijeva veoma složene geometrijske i matematičke proračune, i rijetki su egiptolozi spremni upustiti se u taj pothvat, a uglavnom preziru zanesenjake koje nazivaju "piramidiotima" sklonim upravo "numeričkom" tumačenju. Mnogi "piramidioti" koji su pokušali dimenzije Velike piramide povezati s biblijskim proročanstvima, naštetili su ozbiljnim istraživanjima matematike i geometrije Velike pira­ mide posežući u vlastite religiozne osjećaje. Ironično je, međutim, da su često upravo takvi ljudi, motivirani vjerskim žarom, bili spremni provesti precizna mjerenja na kojima se mogu temeljiti ozbiljne studije! Posjedujemo prvi stvarni dokaz o tome zašto je Kefrenova piramida smještena nasuprot Velikoj piramidi. Da je položaj građevine samo malo

drugačiji, ona na zimski solsticij ne bi bacala sjenu na južnu stranu svoje susjede. Možda bi njezina sjena presijecala južnu stranu Velike piramide na način koji ne bi bio precizan, odnosno, sjena ne bi započinjala pri dnu lijevoga kuta i ne bi savršeno precizno dijelila južnu stranu na dva trokuta. Da je Kefrenova piramida smještena samo malo južnije, njezina bi sjena padala na pijesak. No, drevni Egipćani nisu uzalud trošili sjene koje su se mogle posve dobro iskoristiti. Sjena zimskoga solsticija bila je, dakle, golem znak na blještavom bije­ lom zidu. Najkraćega dana u godini, kada je sunce zalazilo na zapadu, sjena je bila pokazatelj kosina svih unutrašnjih prolaza Velike piramide. Potom bi iščeznula i ponovno se vratila sljedećeg zimskog solsticija. Kada sam 1998. svoje otkriće spomenuo dr. Zahi Hawassu, direktoru Gizeha, nekoliko me trenutaka gledao u nevjerici. Zatim mi je u povjerenju

rekao: "To što ste rekli, istina je." On je tu pojavu vidio mnogo puta, no nikada je nije primijetio. Tek je tada shvatio. Dopustio mi je da građevinu snimam za potrebe televizijske emisije. Treća piramida u Gizehu, Smenkareova, premalena je da bi bacala sjenu na susjednu Kefrenovu piramidu, zato očito nema ulogu u igri sjena dvaju većih piramida. Otkrio sam još jedan zlatni trokut u Hramu doline u Gizehu. Šetajući gore-dolje uzlaznim prolazom, koji iz te građevine izbija na Kefrenov put, stekao sam snažan dojam da nagib lijepoga poda od alabastera iznosi 26°. Odlučio sam provjeriti svoju pretpostavku. Kao tvrdokoran istraživač zlatnih trokuta, u džepu sam nosio plastični dječji kutomjer, poput dječarca koji je uvijek bio spreman riješiti neki geometrijski problem. A ja sam doista morao riješiti jedan geometrijski problem! To nije bilo teško. U prolazu se nalazi mali ulazni otvor, a od drugoga ga kraja dijeli samo jedan korak, pa sam položio svoj kutomjer i plastičnom kreditnom karticom slijedio nagib prolaza. Za nekoliko trenutaka saznao sam da se prolaz doista penje pod kutom od 26°. Pomoću krajnje jednostavnog pomagala otkrio sam jednu od tajni drevne civilizacije: American Express stiže u pomoć! Možda se pitate

SLIKA 55. Tipična egipatska kraljevska glava oblikovana je u skladu s klasičnim kanonima omjera, što otkrivaju brojni sačuvani primjeri. Sve se temeljilo na zlatnoj sredini, uključujući zlatne trokute. Ovo je slika VI iz ključne knjige Else Christie Kielland, Geometry in Egyptian Art (Geometrija u egipatskoj umjetnosti), London, 1955., str. 78. Kako bismo razumjeli značenje te slike, moramo obratiti pozornost na različite točke označene velikim slovima i slijediti opise crta koje ih povezuju. Egipćani su u svoje planove uvijek uključivali poglede sprijeda i sa strana (što nam je poznato iz sačuvanih papirusa), kao dio cjelokupnoga plana svođenja trodimenzio­ nalne stvarnosti na plošne prikaze, koji su potom postajali trodimenzionalni kipovi ili rezbarije. Kvadrati na ovoj bisti bili su umetnuti u kameni blok (zato znamo da su izvorni). Visina AN (crta koja spaja točke A i N) koja je ujedno visina biste, podijeljena je zlatnom sredinom pri čemu je dobivena točka E, koja se nalazi ispod nosa. Crta NB jednaka je crti EN, pa je udaljenost koju lice projicira prema naprijed jednaka malom zlatnom rezu visine glave. Egipćani su zatim pronašli zlatni trokut ANC gdje C označava položaje kvadrata u profilu glave. Mali zlatni rez crte AN označava polovicu širine glave. Crta AS jednaka je crti AS'. Crta AS podijeljena je dvama zlatnim rezovima u točkama F i F'. Točka F označava vodoravnu crtu kape. Crta FB također je podijeljena zlatnim rezom, koji određuje točku glave koju dodiruje crta BC, kao i položaj simbola na čelu. Dužine svih stranica kvadrata iznose 1/3 dužine AE. Taj strogi kanon bio je temelj sve egipatske umjetnosti, te pridonosi njezinoj velikoj snazi i transcendentnom skladu.

postoji li vodoravna komponenta zlatnoga trokuta, čija je hipotenuza uzlazni prolaz Hrama doline u obliku tunela, i postoji li nešto ispod ulaznoga otvora na toj razini, gdje trokut završava. To bi imalo smisla, no budući da do sada nije otkrivena ni jedna koherentna trokutasta struktura, mogu zaključiti da o tome još nitko nije razmišljao. Svakako je zanimljivo da Velika piramida i Kefrenov hram sadrže unutrašnje prolaze koji se penju pod kutom od 26°. Neobično je da to još nitko nije primijetio. Nije mi poznata duljina prolaza Hrama doline, pa je ne mogu usporediti s duljinom prolaza u Velikoj piramidi i provjeriti podudaraju li se. U Saqqari postoji prolaz koji se spušta pod kutom od 26°. On potječe iz razdoblja Staroga kraljevstva, s kraja pete ili početka šeste dinastije. Prolaz vodi do mastabe Neb-Kaw-Hera (izvorno mastaba Akhet-hotep), a iskopao ga je Selim Hassan tridesetih godina. Zlatni trokuti i kutovi od 26° često se pojavljuju u grobnicama u Dolini kraljeva. Vidi fotografiju 28 i popratni tekst, koji opisuje višestruke zlatne trokute na jednoj zidnoj slikariji. U grobnici Ramzesa IX. nećemo vidjeti samo jedan zlatni trokut u obliku glasovitoga "faraona nagnutoga unatrag" (kojega sada nije moguće fotografirati, jer su ispred slikarije postavljeni metalni stupovi koji pridržavaju staklene prepreke), nego i mnogo drugih zlatnih trokuta. U grobnici Setija II. postoje barem dva. A kada ih počnemo tražiti, zlatni se trokuti pojavljuju svugdje. Nismo ih vidjeli zato što ih nismo tražili. Umrli faraon nagnut pod kutom zlatnoga trokuta možda ima i drugu konotaciju o kojoj bih morao nešto reći. Tijekom mumifikacije, kraljevo se tijelo stavljalo u natronsku sol (natrij-karbonat kojeg ima u natronskim (sodnim, op. prev.) jezerima u Egiptu, a u starini se crpio u golemim količinama). Natronska je sol isušivala faraonovo truplo, a često se ono ostavljalo u natronu više od četrdeset dana, kao dio sedamdesetodnevnoga procesa balzamacije. Ono što bi za nas moglo biti značajno jest da tijekom toga procesa truplo nikada nije ležalo vodoravno. Natronske su ploče uvijek bile nagnute pod određenim kutom. Nisam mogao svojim jednostavnim kutomjerom provjeriti je li taj kut iznosio 26°, no činjenica da je faraonovo truplo bilo nagnuto pod nekim kutom dok se pripremalo za zagrobni život, upućuje na dubok simbolizam koji su razumjeli veliki svećenici. Poznato nam je da dužina osnovice južne strane Velike piramide iznosi 230 metara, prema mjerenjima profesora I. E. S. Edwardsa, stručnjaka za piramide. Međutim, taj podatak kao i onaj o kutu od 26° na jugoistočnom kraju trokuta, nisu dovoljni za trigonometrijske proračune i otkrivanje

drugih vrijednosti koje bismo željeli saznati. Proučio sam gotovo 30 knjiga o mjerenjima piramida, no u njima nisam pronašao ni jedan podatak o kutovima pobočki Velike piramide. Jesu li te pobočke jednakokračni ili jednakostranični trokuti? To nitko ne zna. Da nam je poznat kut jugoistočnoga kuta trokuta, mogli bismo izračunati dužinu stranice trokuta koja se penje jugoistočnim krajem piramide. Zatim bismo spustili okomicu s vrha trokuta koji oblikuje sjena, a znajući da je kut jugoistočnoga kraja 52°, izračunali bismo ostala dva kuta, kao i dužinu jedne stranice. Na taj bismo način mogli izračunati visinu najviše točke sjene, koja vjerojatno također ima neko značenje. To će nedvojbeno biti moguće u budućnosti. Iskušao sam alternativnu metodu određivanja maksimalne visine solsticijske sjene. Uvećao sam fotografiju i pomoću jakog povećala prebra­ jao razine piramide. To nije bilo nimalo lako! Izbrojao sam 49 razina, te vjerujem da se barem jedan nalazi ispod razine zemlje. Ako je maksimalna točka sjene visoka 50 razina, tada ona označava istu razinu na kojoj se u unutrašnjosti piramide nalazi Kraljeva odaja. Zbog toga sjena ne označava samo kosinu svih uzlaznih i silaznih prolaza, nego i položaj središnje prostorije građevine. Upravo je to razina na kojoj vodoravan presjek piramide ima površinu koja je točno upola manja od površine osnovice. Međutim, moja istraživanja u prosincu 1999. upućivala su na točku na razini 55 ili 56, no to nisam mogao potvrditi. Također je moguće da sjena daje vrijednost prirodne konstante fi (1,618), označavajući tako zlatni rez duž ruba piramide. No, to nije moguće potvrditi jer još nisu učinjeni proračuni. Pa ipak, čini se mogućim, ako se u obzir uzme iskrivljenost percepcije. No, kako nam još nisu dostupni pouzdani rezultati, to su još uvijek tek nagađanja. Očito su istraživanja sjene zimskoga solsticija tek u začetku, a prilike za njezino proučavanje javljaju se samo jednom u godini u prilično nezgodno vrijeme zapadnjačkih blagdana. No, barem znamo da sjena postoji, a to više nego li smo znali prije. Znanstvenici su i prije mene istraživali sjene piramide, no događalo se da su previdjeli ovu. Peter Tompkins u svojoj izvanrednoj zbirci Secrets of the Great Pyramid (Tajne Velike piramide) opisao je istraživanja dvojice proučavatelja sjena, Roberta T. Ballarda i Mosesa B. Cotswortha. Vrijedi istaknuti da niti jedan od njih nije bio egiptolog. Čini se da je egiptolozima tvar zanimljivija od sjene. Na autsajderima je da se bave pojavama poput sjena. Saznavši za Mosesa Cotswortha preko Tompkinsove knjige, pribavio sam potpisani primjerak njegova zapanjujućega djela The Rational Alma-

nac (Racionalni almanah). Starije izdanje te knjige pojavilo se 1902., i na njega se pozivao Tompkins. Nije mi poznato je li itko raspravljao o cjelovi­ tom izdanju toga djela koje sadrži mnogo više pojedinosti o istraživanjima u Egiptu, te se čini da se samo Tompkins osvrnuo na starije izdanje. Mogu samo pretpostaviti da je knjiga toliko rijetka da je nitko nije niti vidio. The Rational Almanac je doista briljantno djelo, a Moses Cotsworth morao bi zauzimati istaknuto mjesto u povijesti znanosti. Najbolje je Cotsworthovu priču ispričati njegovim riječima: Svake godine, na moj rođendan, djed je urezivao moju visinu u drveni stup koji je pridržavao policu pokraj kamina, odatle moja prva ideja o brojanju godina. Odrastajući, te sam rezbarije promatrao kao "svoje godine" i one su se doimale veoma dugima. Sjećam se da me kao dječarca pradjed zadirkivao tvrdeći da pomoću duljine svoje sjene može odrediti kada je vrijeme nedjeljnom čaju. Kao jedan od poljoprivrednih radnika, koji su čak i vlastite kuće morali graditi od blata i trave (jer nisu mogli kupiti ciglu), nije si mogao priuštiti sat, pa je morao pomoću sjena saznavati vrijeme, što je bila opća praksa na selima sve dok radnicima nisu postali dostupni jeftini satovi. U nekim udaljenim područjima su još uvijek [1905.] gledanje sunca i igra sjene prirodni pokazatelji vremena. Vjerujem da je ta priča začudila mnoge čitatelje. Danas (2000.) u čitavoj Engleskoj nećete pronaći seljaka koji zna odrediti vrijeme pomoću sjene. Ta je vještina izgubljena. Tijekom mnogih godina koje sam proveo u Engleskoj, nisam upoznao ni jednoga seljaka koji je mogao razlikovati jednu zvijezdu od druge. U tolikoj su mjeri današnji seljaci odvojeni od prirodnih pojava. Kada je Moses Cotsworth odrastao, zbog teške bolesti grla morao je, prema liječnikovim uputama, otići u neko suho podneblje. Svoju je nevolju odlučio pretvoriti u prednost, pa je 1900. otputovao u Egipat. Tadašnji egiptolozi nisu imali predrasuda, te su Cotswortha, zanesenjaka bez sveučilišne izobrazbe, s dobrodošlicom dočekali profesor Gaston Maspero, ugledan egiptolog i tadašnji pročelnik Odjela za egipatske starine, te sir Flinders Petrie, koji je provodio iskopavanja u Abidosu. Kao i profesor Charles Piazzi Smith u Britaniji, obojica su mu nastojala pomoći u pokušajima da rekon­ struira izgubljenu egipatsku znanost o sjenama. Cotsworth je bio uvjeren da su piramide u Gizehu bile svojevrsni "godišnjaci koji su bilježili smjenu godišnjih doba i godina". Već se bio spri­ jateljio s najistaknutijim egiptologom, profesorom Piazzijem Smythom, koji je bio kraljevski astronom Škotske i autor mnogih knjiga o toj temi, te je pos-

lije Smythove smrti na dražbi kupio sve njegove knjige i rukopise. (Kako bih želio pronaći tu zbirku!) Odbacio je Smythovu obuzetost Biblijom (Smyth je držao da je Velika piramida povezana s biblijskim proročanstvima), no njegove je posve točne podatke iskoristio pri proučavanju sjena piramida i obeliska. Cotsworth je opisao sjenu koju za zimskoga solsticija Velika piramida baca na sjeverni kameni pod (izračunao je da je sjena na podu dugačka 81 m), i ne znajući za sjenu koja se pojavljuje na južnoj strani Velike piramide. Vjerojatno je bio toliko zauzet proučavanjem i mjerenjem jedne sjene, da mu nije palo na pamet prošetati oko građevine i provjeriti postoji li možda još jedna sjena na suprotnoj strani piramide. Zapravo, Cotsworth je došao toliko blizu otkrića solsticijske sjene, koju sam otkrio 1998., da je objavio fotografiju koja ga prikazuje kako sjedi na devi pokraj Sfinge, dok se u pozadini vidi južna strana Velike piramide i

SLIKA 56. Fotografija Mosesa B. Cotswortha, objavljena u njegovoj knjizi The Rational Almanac, York, Engleska, 1902. i 1905., str. 450.

djelomična šiljasta sjena koju baca susjedna piramida. Fotografiju je popra­ tio tekstom: "Šiljasta sjena druge piramide, 6. prosinca 1900. u 5:30 poslije podne, udaljena otprilike 530 m." Cotsworth dalje kaže: "Fotografija poka­ zuje kako se mogu iskoristiti čak i sjene zalazećega sunca u doba oko zim­ skoga solsticija, a budući da se Velike piramide nalaze na gotovo istoj dija­ gonali ... možda su služile kao pokazatelji sjena zalazećega sunca." Nije li čudno da je Cotsworth došao tako blizu rješenju i da je unatoč tome previdio tu pojavu? Da je ostao na istome mjestu još pola sata i pratio pravi zalazak sunca, umjesto da se uputio natrag kako bi vratio devu i večerao, otkrio bi solsticijsku sjenu 99 godina prije mene.

SLIKA 57. Dijagram Mosesa Cotswortha naizmjenično položenih kamenih blokova na sjevernom podu pokraj Velike piramide, pokazuje kako je dnevno mjerenje sunčevih sjena bilo olakšano za Staroga kraljevstva. Cotsworth je ustanovio da su točke u kojima se spajaju kameni blokovi međusobno udaljene 1,35 m, te da se vrh sjene piramide pomiče za l,35m svakoga dana, od točke do točke. Pod je tako služio kao dnevni kalendar, pri čemu je svaki položaj sjene određivao dan u godini. U stvarnosti je taj crtež jako pojednostavljen, budući da stvarni blokovi nisu toliko pravilni kao na ovoj shemi. (Iz Moses B. Cotsworth, The Rational Almanac, York, England, 1902./1905., str. 67.)

Sjene piramida koje su osobito zanimale Cotswortha bile su ekvinocijske sjene, za koje je vjerovao da su precizno određivale trajanje godina. Cotsworth je posve ispravno istaknuo da je sjeverni kameni pod koji dodiruje Veliku piramidu bio "pod sjena" čiji su blokovi bili položeni naizmjence, što je olakšavalo svakodnevno mjerenje sjena. Takvom tehnikom polaganja kamenih blokova dobivao se dvostruko veći broj točaka sjecišta i dvostruko učinkovitija mreža koja je omogućavala preciznija mjerenja. Na slici 57 pri­ kazan je Cotsworthov dijagram tih blokova. Bilo je to jedno od njegovih mnogobrojnih briljantnih opažanja. Kameni su blokovi bili položeni po načelu koje je nazvao "shema 1,35m". To znači da su sjecišta bila međusobno udaljena l,35m, te da vrh sjene piramide na dan varira za l,35m. Sjecišta kamenih blokova odgovarala su, dakle, dnevnim točkama vrha sjene i bilježila njezino pomicanje tijekom mjeseci! Međutim, sustav je bio još složeniji. Kretanje sjene na sjevernom podu sjena Velike piramide istodobno objašnjava pojavu kojom se ovdje bavimo, određujući "prijestupne godine", odnosno bilježeći činjenicu da godine nemaju jednak broj dana. Na to upućuje i činjenica da se 20. ožujka svake godine vrh sjene pomakne otprilike za 30cm. Ti se podatci pojavljuju samo u Cotsworthovoj knjizi, u izdanju iz 1905., na umetnutom bloku između 78. i 79. stranice. Tompkinsovi su komentari veoma zanimljivi: Kako bi dokazao svoja otkrića, Cotsworth je načinio niz fotografija koje opisuju kako se s primicanjem proljetnoga ekvinocija sjene skraćuju. Na svoje zadovoljstvo ustanovio je da širine kamenih blo­ kova (na podu, op. prev.) iznose otprilike l,35m, te da su blokovi položeni naizmjence. Takav sustav polaganja blokova omogućavao je precizno mjerenje sjena; svaka sljedeća podnevna sjena bila je kraća od prethodne, približavajući se svojoj točki nestanka u ožujku [na proljetni ekvinocij]. Samo su tako, kaže Cotsworth, "drevni svećenici mogli fizičkim promatranjem ustanoviti duljinu sjene na kamenim blokovima, i duljinu godine uz preciznost od 0.2429 dana." Ne znam što se dogodilo s Cotsworthovim fotografijama, knjigama i rukopi­ sima, no ako su pohranjene u nekoj uglednoj knjižnici u Yorksheireu, nadam se da ću ih jednoga dana vidjeti. Osobito me zanima uključuju li ti dokumenti Piazzijeve i Smithove radove. Cotsworth je za potrebe svoga proučavanja sjena izradio mnogo modela piramida i stožaca, te je nacrtao brojne i veoma složene projekcije i dijagrame. Možda se i ti radovi negdje čuvaju, samo

gdje? Na slici 58 prikazan je Cotsworthov dijagram godišnjega kretanja sjene Velike piramide. Prema Peteru Tompkinsu, profesor William Kingsland "istaknuo je da su neki od kamenih blokova položeni pod nepravilnim kutovima i imaju nepravilne uglove; no, uglovi toga kamenja očito su obrađeni kako bi prilijegali uz susjedni blok, što upućuje na mnogo složeniju geometrijsku shemu." Tompkins potom dodaje veoma značajnu opasku: Cotsworth je pretpostavio da su se svećenici, kako bi popunili prazninu ljetne polovice godine, kada nije bilo sjena na sjevernoj kosini piramide, služili potpodjelama i tabulacijama mjeseca koji se nalaze između dva dijela godine kada je moguće fizičko promatranje sjena. Međutim, nije shvatio da se tijekom ljetnih mjeseci na južnom podu nije pojavljivala sjena, nego se reflektirao svjetlosni trokut južne strane piramide, koja je bila veoma glatka, a taj je svjetlosni uzorak bio jednako jasan i određen kao i zimske sjene na sjevernoj strani građevine. Od svibnja do kolovoza na podu se reflektirao trokutasti uzorak sunčeve svjetlosti, koji se skraćivao kako se približavao ljetni sol­ sticij, pri čemu je najkraći bio u podne solsticija, ponovno se produžujući sve do posljednjega dana ljeta. Podnevne refleksije projicirale su se svakoga dana u godini, s istočne i zapadne strane. To je ustanovio David Davidson. Ne bismo smjeli olako prijeći preko gore rečenog o uporabi sjena Velike piramide. Te mogućnosti nije razmatrao samo Moses Cotsworth. Godine 1980., povjesničar znanosti Otto Neugebauer, poznat po svojoj nesklonosti rubnim područjima znanosti, objavio je članak u kojemu je objasnio kako se sjena Velike piramide može iskoristiti za veoma precizno određivanje zemljopisnoga sjevera. Iako su Neugebauerovi komentari krajnje šturi i ne odnose se na kameni pod, očito je da je za učinkovitu sjenu bila nužna savršeno ravna površina, poput one sjeverno od Velike piramide. Dakle, Neugebauer načelno prihvaća Cotsworthove ideje. Mogli bismo se složiti s Cotsworthovim mišljenjem o Velikoj piramidi: Vjerujem da je prva značajna svrha Velike piramide bilo precizno pokazivanje vremena. Budući da je smještena na južnom vrhu velike delte u najplodnijem, najnaseljenijem i najrazvijenijem dijelu Egipta, ta građevina visoka gotovo 152m bila je vidljiva na čitavom području,

SLIKA 58. Crtež Mosesa Cotswortha prikazuje mjesečno kretanje sjena Velike pira­ mide u 6:00,9:00, u podne, u 15:00 te u 18:00. U podne na zimski solsticij sjena koja se proteže prema sjeveru najduža je. Cotsworth je bio toliko obuzet tom pojavom da je propustio mnogo dramatičniju, zimsku solsticijsku sjenu, čija je fotografija prvi put objavljena u ovoj knjizi . Ta se sjena pojavljuje na drugoj strani piramide, te je nemoguće vidjeti obje pojave istodobno. Cotsworth je istaknuo da je namjerno prenaglasio sjene, kako bi dijagram bio razumljiviji. Iznad piramide naznačen je kut koji tvore zemljin ekvator i Velika piramida (mali crni trokut na površini globusa), promatran sa Sunca. (Iz Moses B. Cotsworth, The Rational Almanac, York, Engleska, 1902./1905., str. 60.)

poput kazaljke koja određuje položaj sunca, dok su čist zrak i suha klima olakšavali refleksiju sunčeve svjetlosti na njezinim glatkim pobočkama, pokazujući vrijeme svim stanovnicima, od kojih su većina bili robovi koje je valjalo nahraniti u određeno vrijeme. Iz klasičnih nam je izvora poznato da su sjene Velike piramide bile predme­ tom podrobnih istraživanja u dalekoj prošlosti. Plinije [1. st. po Kr.] sačuvao je jedno izvješće iz 585. god. pr. Kr.: Način mjerenja visine piramida i slična mjerenja izumio je Tales iz Mileta, koji je mjerio sjenu u satu u kojemu je njezina duljina bila jednaka visini tijela koje je proizvodi. S piramidama su povezana mnoga takva čuda ...

Općenito se prihvaća da je Tales, jedan od "sedmorice grčkih mudraca", čija su djela izgubljena i poznata samo preko posrednih izvora, prilagodio egipat­ sku geometriju i trigonometriju potrebama Grka. Budući da je Tales bio živ 585. god. pr. Kr., u doba pomrčine Sunca koju je navodno predvidio, posje­ dujemo izravan dokaz o podrobnim proučavanjima sjene Velike piramide tijekom XXVI. dinastije (do 525. god. pr. Kr.) trećega međurazdoblja, prije perzijskoga osvajanja Egipta. U razdoblju Saite u Egiptu su se naselili brojni grčki doseljenici, od kojih su mnogi bili egipatski plaćenici. U tom pri­ jateljskom ozračju suradnje i dobrodošlice, Tales je od Egipćana naučio nešto o njihovoj znanosti i matematici. No, nedvojbeno znanost o sjenama potječe iz najstarije egipatske povijesti, a Tales je bio prvi koji ju je prenio Grcima. Što se tiče sjene koja se spominje u tekstu, ona je bila dugačka 146m (ovisno o tome koju izvornu visinu piramide prihvaćamo). No, kamo je ta sjena padala? U koje vrijeme i kojega dana? Očito je imala neko značenje, ali kakvo? To je još jedan problem koji valja riješiti, a ako ga uspijemo riješiti, možda ćemo saznati zašto Velika piramida ima visinu koju ima. U vezi sa sunčevim sjenama valja napomenuti da sunce, kao izvor svjet­ losti nije točka, nego disk. Stoga ono ne daje precizan odrezak na rubu svoje sjene, jer je sam disk proširen. Egipćane nije trebalo na to podsjećati, jer su sunčev disk nazivali posebnim imenom - Aton. Kao što je većini čitatelja poznato, krivovjerni faraon Ekhnaton (prije Amenhotep IV.) osobito je štovao Atona. Toliko je bio sklon tom božanstvu da je naredio da se izbriše ime boga Amona sa zidova hrama u Tebi, te je premjestio svoju prijestol­ nicu na novo mjesto, gdje je mogao u miru štovati Atona, bez Amonovih svećenika koji su mu zagorčavali život. Nužnost preciznoga određivanja ruba sjene rezultirala je uporabom nečega što se nazivalo "hvatačem sjena". Tu je napravu opisao kineski astronom Kuo Shou-Ching (Guo Shou-Jing u Pinyinu), kao što bilježi The History of the Yuan Dynasty {Povijest dinastije Yuan) (Mongolska dinastija, 1260.-1368. god po Kr.): Pokazatelj sjene načinjen je od bakrenoga listića širokog 5 cm i dugačkog 10 cm, u čijem je središtu malena rupa. Uokviren je i može se okretati u svim kutovima, gore prema sjeveru, i dolje prema jugu (tj. pod pravim kutovima u odnosu na rub sjene). Naprava se pomiče naprijed i natrag dok ne dosegne središte (sjene) vodoravne crte koja nije posve jasna, a kada kroz malenu rupicu dopre svjetlost, dobi­ vamo sliku ne mnogo veću od rižina zrna u čijem središtu uočavamo nejasnu vodoravnu zraku. Pomoću starih metoda koje su uključivale

gnomone [tj. visoke stupove, poput obeliska], projicirao se gornji rub sunčeva diska. No, pomoću vodoravnih crta možemo dobiti zrake iz središta diska. Taj je odlomak preveo Joseph Needham, budući da Povijest dinastije Yuan nije prevedena na engleski (Iako bi morala biti prevedena! - ima li zain­ teresiranih bogatih sponzora?) Joseph je taj odlomak komentirao sljedećim riječima: Dugo se toj priči pridavalo pogrešno značenje. Gaubil, Wylie, pa čak i Tung Tso-Pin, smatrali su da je naprava stajala na vrhu gnomona, no Maspero je uvjerljivo pokazao da se pomicala duž vodo­ ravne skale, što je omogućavalo fokusiranje vodoravne crte, stoga je imala ulogu leće. Ne iznenađuje da je Kuo Shou-Ching iskoristio načelo malene rupe, jer ga je kineska znanost poznavala barem tri stoljeća prije [tj. u 10. stoljeću po Kr.], kao što ćemo vidjeti u dijelu koji se bavi fizikom. Doista, možda su oni zaslužni da je camera opscura prenesena Arapima. Nadalje, postoji dokaz koji podupire Masperovo tumačenje, a sadržan je u djelu astronoma Yanga Huana (umro 1299.). Zaključci koje su donijeli Ku i njegovi suradnici skupljeni su u knjizi naslovljenoj Studies on the Gnomon Shadows at the Two Sol­ stices (Studije o gnomonskim sjenama na dva solsticija), no ona je odavno izgubljena, a poglavlja o kalendarima u knjizi Yuan Shih (Povijest dinastije Yuan) jedini su nam dostupni izvori. Rezultate dobivene u 13. stoljeću pomoću gnomona visokog 12 metara sam je Laplace smatrao možda najtočnijima u povijesti istraživanja solsticijskih sjena. O tim sam temama raspravljao s profesorom Allanom Millsom sa Sveučilišta Leicester u Engleskoj, koji mi je iznio neka zanimljiva mišljenja o koncepciji "hvatača sjena". Međutim, dublje ulaženje u tu građu odvelo bi nas predaleko od naše teme. Dovoljno je reći da je bilo nužno izumiti metode kojima bi se jasnije ocrtali rubovi sunčevih sjena, te da su drevni Egipćani možda doista rabili leće, a ne naprave sa sićušnim rupama. Naime, poznato nam je da su im leće bile dostupne. Nastavljajući priču o svjetlosti i sjeni, poučno je osvrnuti se na neke klasične izvore o egipatskim piramidama i obeliscima. Pogledajmo što Plinije kaže o obeliscima:

Te granitne monolite [iz Asuana] podigli su kraljevi koji su se međusobno nadmetali. Zvali su ih obeliscima i posvećivali ih bogu Sunca. Obelisk je simboličan prikaz sunčevih zraka, na što upućuje i značenje egipatske riječi. Moj stari prijatelj profesor Eichholz ovdje je stavio bilješku: Plinije ima pravo. Tekhen znači "sunčeva zraka", ali i obelisk. Plinije je iznio još nekoliko zanimljivih opaski o obeliscima, koje dodatno podupiru ideje Mosesa Cotswortha o funkciji poda pokraj Velike piramide, jer dokazuju da su egipatski obelisci imali istu ulogu. Naime, jedan obelisk koji je bio prenesen u Rim postavljen je ondje u skladu s egipatskim načelima: Jedan [obelisk] je na Campus postavio [car] August, kako bi mjerio sunčevu sjenu, a time i duljine dana i noći. Postavljene su i kamene ploče do udaljenosti koja odgovara visini obeliska, tako da se sjena u podne najkraćega dana u godini [na zimski solsticij] točno poduda­ rala s njime. Brončani štapovi umetnuti u ploče [to je prilično nejasno, jer su ti štapovi vjerojatno bili mali "markeri" koji su u kamen bili umetnuti vodoravno, ne okomito] trebali su svakoga dana mjeriti sjenu koja se postupno skraćivala, a potom opet produžavala. Valja podrobnije proučiti tu napravu koju je izumio [nedvojbeno na temelju egipatskih načela] matematičar Novius Facundus. On je na šiljak obeliska stavio pozlaćenu kuglu, na čijem se vrhu zadržavala sjena, jer bi inače sjena koju baca vrh obeliska bila nejasna. Primjećujemo da se i ovo izvješće bavi problemom nejasnoga ruba sjene koji je Novius Facundus pokušao riješiti postavljanjem zlatne kugle na vrh obeliska. To rješenje nikako nije bilo njegov izum, jer su takve kugle imali svi egipatski obelisci, osim malih obeliska na grobljima, o čemu će uskoro biti riječi. No, činjenica da se Novius Facundus poslužio globusom veoma je zanimljiva. Naime, vjerujem da su iz sličnih razloga Egipćani na vrhove svojih građevina postavljali kristalne globuse, te da je refrakcija zraka svjet­ losti bila dio graditeljske sheme. Još jedan klasičan pisac, Amijan Marcelin (4. st. po Kr.), čija se djela rijetko čitaju, iako su njegovi zapisi iznimno zanimljivi, zabilježio je jednu važnu pojedinost o piramidama:

Iako su neizmjerno goleme i postupno se raspadaju, ne bacaju nikakve sjene, u skladu s načelom mehanike. Ono što je Amijan želio reći jest da se za ekvinocija na sjevernom podu ne pojavljuje sjena Velike piramide, što je omogućavalo da se izračuna duljina godine. (Sjena na sjeveru piramide nestaje kada je sunce na istoku, a sjena se tada pojavljuje na zapadu.) Njegovo je izvješće točno, ali sam ga nije razu­ mio. Amijana je više zanimao nedostatak sjene, čime se pozabavio u svome izvješću o Gornjem Egiptu: Za ljetnoga solsticija u Syeneu [današnjem Asuanu], zrake koje okružuju uspravne predmete ne dopuštaju da se sjene protežu dalje od tijela. Promotrimo li uspravan stup, čovjeka ili drvo, ustanovit ćemo da se njihove sjene ne protežu dalje od njihovih krajnjih točaka. Isto se može vidjeti u Meroeu, točki u Etiopiji koja je najbliža ekvinocijskom krugu, gdje devedeset dana sjene padaju na suprotan način. Iz toga se razloga tamošnji stanovnici nazivaju Antiscii [od anti, suprotno, i skia, sjena]. U trećem stoljeću pr. Kr. grčki učenjak Eratosten pokušao je izmjeriti veličinu Zemlje, proučavajući nedostatak sjene u duboku bunaru u Syeni, a zgodno je napomenuti da su 700 godina poslije stanovnici Asuana iskoris­ tili tu zgodu kako bi potaknuli zanimanje za svoj grad. Nedvojbeno su Asuanci bili spremni za određenu svotu rimskim posjetiteljima demonstrirati tu pojavu. Sačuvan je zanimljiv zapis iz doba Setija I. (1291.-1278. god. pr. Kr.), faraona iz XIX. dinastije, koji opisuje napravu za mjerenje vremena pomoću sjena. Tekst je uklesan u kamen u Oseirionu u Abidosu, a egiptolozima je poznat kao "kenotaf Setija I." Naime, znanstvenici sada prihvaćaju da ga je izgradio Seti I. istodobno kada i golem Ozirisov hram. Evo dijela teksta u izmijenjenom prijevodu E. M. Bruinsa (koji ispravlja Frankfortov prijevod). Sat u danu, počevši s određivanjem mjesta. Određivanje sati ... Određivanje sati pomoću ure koja bilježi sjene, čija je mjerna crta dugačka 5 dlanova, visina s najvišom crta visokom dva prsta na vrhu ure ... Kada namjestiš tu uru u skladu sa suncem, pri čemu je njezin kraj okrenut ka istoku, odnosno, kraj na kojemu je postavljena crta, sunčeva će sjena na toj uri biti točna.

Svakako je divno kada na vidjelo izađe drevan zapis koji se u određenom smislu bavi pojavom za čije nam istraživanje često ne preostaje ništa drugo do nagađanje na temelju fizičkih ostataka. Zadržimo se još malo na egipatskim granitnim obeliscima za koje se pretpostavlja da su potekli od starijih drvenih gnomona. Na fotografiji 25 vidimo zanimljiv primjer sinkroniciteta. Dok sam u Karnaku promatrao jedan obelisk (ne, nije se pomaknuo!), opazio sam da se na njegovu vrhu nalazi Horusov sokol. U tom se trenutku iznad obeliska pojavio sokol i sletio na nj, točno iznad rezbarije. Tu sam zanimljivu slučajnost zabilježio na fotografiji. Egipatska riječ hui znači "svjetlost", "rasvjeta" i "vrh obeliska". To nije slučajnost, jer su vrhovi obeliska uvijek bili prekriveni zlatom ili pozlatom kako bi reflektirali sunčevu svjetlost i emanirali vlastite zrake svjetlosti. Obelisci su doista imali vrhove od svjetlosti. Opisujući obeliske kraljice Hatšepsut (XVIII. dinastija; 1498.-1483. god. pr. Kr.), Labib Habachi kaže: Osim uobičajene dekoracije piramidiona [vrha], na gornjoj polovici svake stranice svakoga obeliska nalazi se osam prikaza na svakoj stranici stupa s natpisima. Svaki prikaz opisuje kraljicu ili njezina posvojenog sina [i rođaka] Tutmozisa III. kako Štuju ili prinose žrtve Amonu-Rau. Prikazi su, kao i piramidioni, bili optočeni elektrumom, pa je čitava gornja polovica obeliska blještala na suncu. Oštećenja nisu posljedica pokušaja da se zatre ime kraljice [kao što je drugdje slučaj], nego napada Ekhnatonovih pristaša (Ekhnaton je vladao od 1379.-1362. god. pr. Kr.), koji su željeli zatrti ime i sliku AmonaRaa. Habachi zatim navodi glasovit natpis koji je prvi put na engleskom objavio Walis Budge 1902., u IV knjizi svoje iznimne Povijesti Egipta (History of Egypt), u dijelu o kraljici Hatšepsut. Dvadeset četiri godine poslije, Budge je ponovno objavio isti tekst u svojoj knjizi Cleopatra's Needles and Other Egyptian Obelisks (Kleopatrine igle i drugi egipatski obelisci), koja je dos­ tupna u mekom izdanju. Tim izmijenjenim i dopunjenim prijevodom Wal­ lisa Budgea pozabavit ćemo se poslije. No, najprije valja objasniti što je tcham. To je veoma tajanstvena riječ, čiji je simbol neobičan štap koji se obično opisuje kao žezlo. "Žezlo" se pri dnu račva, a "glava" nalikuje šakalovoj ili onoj Seta-životinje (konačno ju je identificirao Richard Hobban, što ćemo poslije vidjeti). To je žezlo u svakom slučaju povezano s

istraživanjima sjena, Horusovim sinovima, mitskim osnivačima Egipta, i bogom Anubisom, koji ga je često nosio u rucu (vidi fotografiju 19). No, to je ponajprije bilo žezlo ili štap boga Ptaha, budući da je on bio bog nebeskoga pola, a žezlo je služilo za proučavanje sjena i određivanje pravoga sjevera. Na prikazima je Ptah odjeven u plašt iz kojega mu proviruju ruke (u kojima je držao žezlo) i stopala, jer plašt simbolizira "nebo koje ga okružuje" i neprestano se okreće oko pola. Žezlo tcham poznatije je kao uas ili was. Kako je egipatska povijest napredovala, žezlo se uobičajilo kao simbol u grobnicama, te se često pojav­ ljivalo kao ukras na hramskim rezbarijama iz novijega razdoblja egipatske kulture, poput ljiljana na Zapadu. Područje Egipta na kojemu se nalazila Teba nazivalo se Wasset, a to je žezlo bilo njegov simbol, dodatno ukrašen perom i vrpcom. Riječ tcham, s pripadajućim hijeroglifom toga istoga žezla, upućuje na nepoznat plemeniti metal. Umjesto da nagađamo o prirodi i podrijetlu toga metala, zadržat ćemo se ovdje samo na njegovoj uporabi o kojoj govore nat­ pisi na obeliscima iz razdoblja Novoga kraljevstva. Tako saznajemo da su faraoni postavljali taj metal na vrhove obeliska. Budući da takva vrsta metala do razdoblja Novoga kraljevstva više nije bila u uporabi, o tom materijalu ne možemo ništa sa sigurnošću reći, osim da je sadržavao zlato i da je bio neiz­ mjerno dragocjen, posebice u takvim količinama. Možda je posrijedi bila mješavina bakra i zlata. S druge strane, možda se radilo o posebnoj vrsti zlata, osobito sjajnoj i reflektirajućoj. Evo što Wallis Budge kaže o tom pitanju: Čak kada je obelisk bio postavljen, izglađen i izrezbaren, radovi na njemu nisu završavali, jer se piramidion morao obložiti metalom ... kada je [faraon] Tutmozis I. [1503.-1491. god. pr. Kr.] ... postavio svoja dva velika obeliska ispred dvostrukih vrata božje kuće, njihove je piramidione obložio metalom koji su Egipćani nazivali tcham [ovdje on navodi hijeroglife sa znakom žezla]. Ta se riječ prevodila kao "zlato", "elektrum", "bijelo zlato", "pozlaćeni bakar", no nikome nije poznat izvoran sastav toga metala. Malo je vjerojatno da je posrijedi bilo zlato, jer uobičajena egipatska riječ za zlato glasi nub ... s druge strane, tcham je mogla biti stara, možda i strana riječ za zlato. Zlatna rudača često sadrži srebro, a kada je 1/5 rudače činilo srebro, ona se nazivala "elektrum" (Plinije, Prirodna povijest, XXXIII, 23); umjetan elektrum proizvodio se miješanjem srebra i zlata. Moguće je da je tcham bio vrsta prirodnoga zlata iskopanoga u Sudanu i da se nazivao 'zeleno zlato'. U svakom slučaju, imalo je

veoma visok sjaj i reflektiralo je svjetlost gotovo jednako učinkovito kao živa. U razdobljima XVIII. i XIX. dinastije, kao i razdobljima koja su sljedila, rabilo se za oblaganje vrhova obeliska ... Nije nam poznato ništa o obliku i debljini tih obloga, no velik dio materi­ jala zasigurno se rabio za njihovu proizvodnju, budući da kraljica Hatšepsut o svojim obeliscima kaže. "Odredila sam za njih čisti tcham [koji] sam izmjerila mjerom heket, jednakom vrećama zrna."... drugim riječima, dragocjen tcham nije mjerila funtama (456,3 g) nego stotinama (50,8 kg). Te riječi navode na zaključak da su piramidioni njezinih obeliska bili obloženi debelim pločama tchama; da su bili veoma vrijedni dokazuje činjenica da im danas nema ni traga. Vjerojatno su bili odstranjeni ili ukradeni tijekom ranih godina vla­ davine "krivovjernoga" kralja Amenhotepa IV [koji je svoje ime promijenio u Ekhnaton]. Ima temelja za pretpostavku da tradicija oblaganja vrhova obeliska naj­ sjajnijim mogućim metalom kako bi se olakšale optičke refleksije potječe iz mnogo starijega razdoblja Staroga kraljevstva, kada su se slične metalne ploče postavljale na vrhove piramida. No, o piramidama će biti riječi poslije. U međuvremenu, zadržimo se na natpisima na obeliscima kraljice Hatšepsut, kako bismo bolje razumjeli značenje i funkciju metalnih obloga. Svoj natpis kraljica počinje zapanjujućim opisom sebe kao božanskoga bića, čime se ovdje nećemo baviti, iako valja istaknuti da, osim toga, kraljica sebe naziva "ženom Horusom". Na kraju toga nevjerojatnoga hvalospjeva koji odražava beskrajno samoljublje, kraljica sebe naziva i: ... žena koja je tcham kraljeva. Hatšepsut potom opisuje tijek izgradnje i podizanja svojih dvaju obeliska u Karnaku: Podigla [ih je] kao spomenike svojemu ocu Amonu, gospodaru prijestolja Dviju Zemalja [tj. Tebe], poglavaru Aptsa (tj. Karnaka). Izgradila je za nj dva veličanstvena obeliska od trajnoga (ili čistoga) granita iz južnoga područja (tj. rudnika granita u Asuanu). Gornji dijelovi [obeliska] načinjeni su od tchama, najboljega koji se mogao pronaći u planinama, i mogu se vidjeti [izdaleka, uzvodno i niz­ vodno]. Dvije Zemlje (Egipat) kupaju se u svjetlosti kada se Aton (tj. sunčev disk) valja između njih, uzdižući se na nebeskom obzoru. Učinila sam to iz ljubavi prema svome ocu Amonu. Moje me srce

potaknulo da za njega izgradim dva obeliska i obložim im vrhove tchamom ... da njihovi piramidioni (tj. šiljasti vrhovi) probijaju nebo. Izgradila sam ih jer je to bilo pravedno, [jer je] on misao svakoga boga. Žudjela sam da ih za njega izgradim i obložim pločama (?) od metala tchama; gledaj! postavila sam ih na njihova tijela [vjerojatno misli da je vrhove obeliska obložila metalom]. Mislila sam na to što će narod reći - da moja usta govore istinu, jer nikada nisam pregazila svoju riječ. Poslušajte me sada. Dala sam im (tj. obeliscima) najbolji tcham, koji sam izmjerila heketom (bušel? (36,3 1)) kao obično žito u vrećama. Moje Veličanstvo dalo im je tchäma u količini neviđenoj u čitave Dvije Zemlje (tj. Egiptu). To dobro znaju i lude i mudraci... Njezin nećak, faraon Tutmozes III. (1479.-1424. god. pr. Kr.), podigao je u Karnaku vlastita dva obeliska. Kako je i sam Tutmozes bio veoma nizak, tek nešto viši od 1,50 m, tako su i njegovi obelisci bili niži od onih Hatšepsutinih. Natpis na jednom od njegovih obeliska izvješćuje: Sin boga Raa, Tutmozis, okrunjen krunama, podigao ga je u Aptsu [Karnaku], i izgradio za nj piramidion od čistoga tchama, čiji sjaj osvjetljuje Tebu. Engleskim je čitateljima možda zanimljiv podatak da se tchäm spominje na natpisu na egipatskom obelisku, koji stoji pokraj rijeke Temze i koji se popu­ larno naziva Kleopatrina igla, iako nema nikakve veze s Kleopatrom. Taj je obelisk nekada stajao u Heliopolisu, sjeveroistočno od Kaira, a podigao ga je faraon Tutmozis III. Jedan je od mnogih obeliska koji su odneseni iz Egipta kao trofeji. Tu su ružnu praksu započeli stari Rimljani. (U Rimu se nalazi 13 egipatskih obeliska!) Natpis na Kleopatrinoj igli uključuje sljedeće komen­ tare: On [faraon] je podigao dva veličanstvena obeliska (tekhenui urui), s piramidionima (benbenti) od tchäma, u svoje treće doba Setove [Sed] svetkovine, iz neizmjerne ljubavi prema ocu Temu. Drugi (Tutmozisov) obelisk koji je stajao pokraj ovoga, danas se nalazi u Central Parku u New Yorku. Natpis na njemu izvješćuje: On [faraon] je podigao dva veličanstvena obeliska [s] piramidionima od tchama. Sin Raa, Tutmozis,... uvijek živući, učinio je [to].

Do sada nam je moralo postati jasno da su obelisci iz razdoblja Novoga kraljevstva bili izgrađeni kako bi proizvodili neizmjerno skupocjene i spektakularne optičke efekte. Troškovi njihove izgradnje, kako se hvalila kraljica Hatšepsut, dosegnuli su do tada najviši iznos, barem što se Novoga kraljevstva tiče. Kraljičine obeliske osmislio je njezin vezir Senmut, koji joj je, kako se pretpostavlja, bio i ljubavnik. Senmutova je grobnica poznata po stropovima s astronomskim oznakama (na jednom je stropu također nas­ likan obelisk/gnomon!). Senmut je bio arhitekt i učenjak upućen u optičke efekte. Iako su piramidioni obloženi zlatom postojali i prije njega, Senmut ih je vjerojatno učinio još značajnijim nagovorivši kraljicu neka ne štedi sred­ stva za nabavku i izradu zlatnih ploča. Martin Isler proveo je veoma zanimljiva istraživanja o sjeni u drevnom Egiptu, te se kao i ja, zbog usporedbe i boljega razumijevanja tih pojava, služio izvješćima Josepha Needhama o kineskim izumima. Isler je pribjegao

SLIKA 59. Detalj iz papirusa iz razdoblja Novoga kraljevstva. Bog Anubis (lijevo, s glavom šakala, op. prev.) predstavlja mumiju umrloga, čija ga udovica oplakuje klečeći na koljenima i grleći mu noge. Zdesna se nalazi grobnica. Dva Raova oka predstavljaju dvije krajnje pozicije boga Sunca, na zimski i ljetni solsticij (pro­ matrane pomoću projiciranih slika kroz "vodoravnu teleskopsku cijev" golemih solsticijskih hramova poput onoga u Karnaku). Između njih nalazi se solarni simbol piramidiona obloženog zlatom, na vrhu piramidalnog krova grobnice. Tako su i ljudi neplemenita podrijetla gradili obeliske slične kraljevskima, u nešto tradicionalnijem obliku starijih piramida pozlaćenih vrhova.

neizbježnom djelu Povijest dinastije Yuan! Ono što smatram osobito uzbud­ ljivim u Islerovim istraživanjima jest da smo i on i ja, neovisno jedan o drugome, došli do istoga zaključka o pravoj funkciji račvastoga štapa, koji se tako često pojavljuje u egipatskoj ikonografiji. (Vidi sliku 61.) Kako bismo pojednostavili stvar, nazovimo taj štap dvozupcem. Kada sam prvi put pročitao Islerove zapise, iznenadio sam se otkrivši kako je dijelio moje uvjerenje. Zbog račvastoga završetka, opisao je dvozubac kao gnomon za "hvatanje" sunčeve sjene. To je isključivalo potrebu za napravom s malenom

SLIKA 60. Lijevo je obelisk koji danas stoji u Central Parku u New Yorku. Naslikan je onako kako je izgledao dok je stajao u Aleksandriji u Egiptu, prije odnošenja u Ameriku 1880. Nazvan je "Kleopatrina igla", poput svoga blizanca, obeliska koji danas stoji na obali Temze u Londonu. Dva su obeliska nekada stajala na ulazu u Hram Sunca u Heliopolisu (ta građevina više ne postoji) u blizini Kaira. U 1. st. pr. Kr. rimski car August premjestio ih je u Aleksandriju; poručnik H. H. Gorring iz američke Ratne mornarice odnio je jedan obelisk u New York. (Druga "Kleopatrina igla" odnesena je u London 1878.) Taj obelisk težak je 220 t. Izvorno ga je podigao faraon Tutmozis III. (umro 1425. god. pr. Kr.), rođak kraljice Hatšepsut. (Na slici se vidi i Pompejev stup. Taj rimski spomenik u Aleksandriji zapravo nema nikakve veze s Pompejem, jer ga je podigao car Dioklecijan krajem 3. st. po. Kr., kao simbol svoje pobjede.) (Zbirka Roberta Templea.)

SLIKA 61. Dva drevna egipatska pri­ kaza dvozupca. Crtež Martina Islera. Gore, bog Min (kojemu nedostaje ruka, no očito ju je nadomjestio drugim dijelom tijela) okrenut je prema dvozupcu ispred kojega stoji faraon i izvodi obred posvećen Minu. Dolje je prikazano podizanje visokoga dvozupca pomoću užadi.

rupom, jer gnomonski vršak - mnogo učinkovitiji od zlatnoga globusa služi istoj svrsi kao i rupica "hvatača sjena". Islerova su opažanja toliko bistra i domišljata da čovjek poželi da na svijetu ima više ljudi poput njega. Mene osobno dvozubac je zanimao kao geodetska naprava, te nikada o njemu nisam razmišljao kao o gnomonu. Isler je objavio nekoliko crteža sa scenama iz drevnih egipatskih slikanja koje opisuju uporabu dvozupca kao gnomona. Nikada nisam vidio ni jednu od tih slikarija. Isler ne navodi odakle potječu, kao ni razdoblje njihova nastanka, što je prilično frustrirajuće. O jednom velikom dvozupcu/gnomonu koji podiže velika skupina ljudi Isler kaže:

SLIKA 62. Crteži Martina Islera objašnjavaju zašto je vrh štapa za mjerenje sjena bio zakrivljen, poput štapa koji drži faraon na prethodnoj ilustraciji.

Vjerujem da je taj štap bio gnomon, i da je služio za razlučivanje meridijalne od ostalih sjena. Kako sam već spomenuo, to je najznačajnija dnevna sjena, jer mjerenjem njezine relativne duljine možemo izračunati visinu sunca iznad obzora. Pomoću te visine može se odrediti doba godine. Isler iznosi još jedan zanimljiv podatak: Dokaze koji podupiru teoriju o mjerenju duljina sjena u drevnom Egiptu nalazimo i u proročanstvu iz razdoblja Srednjega kraljevstva, u kojemu se spominje pomrčina Sunca: "Ne može se znati kada je podne ako se ne izmjeri sjena." Isler dalje ističe kako su se za dobivanje "jasne i mjerljive sjene" u doba Sta­ roga kraljevstva rabili štapovi zakrivljenih vrhova. Kip faraona Amenofisa II. iz XVIII. dinastije (1453.-1419. god. pr. Kr.) u ruci drži takav štap s

SLIKA 63. Crtež Martina Islera pri­ kazuje faraona Amenofisa (Amenhotepa) II. sa štapom zakrivljenoga vrha, koji je služio za mjerenje sjena. Na štapu je označena mjerna ljestvi­ ca.

SLIKA 64.Crtež Martina Islera prikazuje kako gnomon račvastoga završetka može poslužiti za određivanje meridijalne linije, a time i za precizno određivanje pravoga sjevera i juga. Sjena koja nastaje zbog kretanja Sunca mijenja svoj oblik tijekom dana, a samo u podne, kada je Sunce na meridijalnoj liniji, vrh sjene ima oblik dvozupca. Ta linija pokazuje pravi sjever i jug. "Svjetlosna žrtva" u Karnaku, zabilježena na jednoj fotografiji , uključuje pojavljivanje svjetlosnoga uzorka - pero se pojavljuje kada "svjetlosna žrtva" padne u posudu za miris, a vidljivo je svega neko­ liko minuta.

jasno oblikovanim, jednako razmaknutim prstenovima na dršci, koji pred­ stavljaju skalu za mjerenje sjene. Toj ćemo se temi vratiti kada razmotrimo drevnu egipatsku optičku znanost, koja jedina pruža objašnjenje za piramide u Gizehu. Prije negoli završimo tu temu, valja nam se vratiti na žezlo tcham, ili, kako ga većina danas naziva, žezlo was. Briljantan Martin Isler rekonstru­ irao je tehniku njegove uporabe kao pokazivača sjena. Isler opisuje kako je štap račvastoga završetka, koji ja nazivam dvozupcem, služio za precizno određivanje vrha sjene gnomona. Dvozubac se jednostavno postavljao na zemlju, na vrh sjene gnomona koja je vjerojatno bila pomalo nejasna, a šupljina na njegovu dnu precizno je određivala pravi vrh gnomonske sjene. Budući da sam dalekovidan, te su mi za čitanje potrebne naočale, ako sa sobom nemam naočale a potrebno je da nešto pročitam, tada stisnem šaku sve dok ne dobijem sićušnu rupicu kroz koju gledam i fokusiram riječi. Zapravo, taj se trik može iskoristiti za promatranje na daljinu, čak i kada niste kratkovidni. Želite li bolje vidjeti glumčevo lice, pogledajte kroz tako proizvedenu rupicu i vidjet ćete oštrije. Sićušna šupljina na dnu dvozupca ima sličan učinak i jasno određuje vrh sjene. Evo što Isler kaže o tome:

SLIKA 65. Crtež Martina Islera prikazuje (lijevo) žilu palmina lista i (desno) dvozubac.

SLIKA 66. Crtež Martina Islera prikazuje kako se vrh sjene obeliska može učiniti jasnijim pomoću žile palmina lista s prorezom na dnu (umjesto "hvatača sjena"). Žezlo was egipatskih bogova bila je, ustvari, žila palmina lista. poput one koju drži bog Anubis na fotografiji 19.

Možemo slobodno pretpostaviti da su se Egipćani, ako su rabili gnomone za određivanje doba dana ili smjera, susretali s istim proble­ mima kao i drugi. Naime, i oni su shvatili da je nužno izumiti napravu koja bi olakšala određivanje vrha gnomonske sjene. Razmotrivši dostupne mogućnosti, odabrao sam i uspješno iskoristio napravu koja se temelji na drevnom instrumentu zvanom bay. On se sastoji od središnje žile palminoga lista sa šupljinom na širem kraju, na kojemu je ispisano: "Pokazatelj početka svečanosti i položaja svih ljudi u nji­ hovo vrijeme." [To je hijeroglifski natpis na izvornom primjerku.] Žila palminoga lista općenito se smatrala napravom za promat­ ranje zvijezda; međutim, sudeći po primjerku koji se čuva u Berlinu, Zaba je držao da ona nije bila precizna, vjerojatno zato što je žila

nepravilna i asimetrična. No, ako umjesto da promatramo neki pred­ met kroz šupljinu, postavimo šupljinu tako da uokviruje vrh sjene, sjena postaje jasnija jer se tako smanjuje količina svjetlosti oko nje, a samim time i refleksija površine. Ni oblik ni simetričnost šupljine

SLIKA 67. Crtež Martina Islera opisuje precizno ocrtavanje vrha sjene pomoću žile palmina lista. Gore vidimo da je vrh sjene suviše nejasan da bi se mogla precizno izmjeriti na ljestvici. Dolje vidimo da se pomoću žile palmina lista može postići pre­ ciznost fokusiranjem vrha sjene u malom otvoru kroz koji prolazi svjetlost.

nisu od velikog značenja, budući da se jednako uspješno mogu isko­ ristiti šupljine različitih veličina i oblika. Kao što pokazuje slika 5, žila palmina lista može se postaviti na vrh sjene koji, kao što se jasno vidi, pada na površinu žile lista okrenute prema gnomonu. Slike 6 i 7 opisuju pojavljivanje vrha sjene prije i poslije uporabe žile palmina lista. Neobično je da Isler, unatoč uspješnim pokusima i brojnim objavljenim crtežima, nije uočio da je oblik žile palmina lista sličan onome žezla was ili tcham! F. Griffith je 1898. ustanovio da se žezla tcham i was razlikuju samo po tome što tcham ima zakrivljenu dršku. Žezlo was opisao je na sljedeći način: "Na vrhu je oblikovan poput glave psa, dugih ušiju." Nije smatrao vrijed­ nim spomenuti račvaste završetke. Međutim, istaknuo je da se Teba nazivala Waset (Uaset), te da su njezini hijeroglifi bili žezlo was i nojevo pero. Budući da je u Tebi bilo više sjajnoga tchama nego igdje u Egiptu, to se pokazalo veoma značajnim podatkom. Nije slučajnost da se žezlo koje se rabilo za određivanje vrha sjene obeliska nazivalo istim imenom kao i sjajni metal kojim se prekrivao vrh samoga obeliska. Antropolog Richard Lobban iznimno je domišljato identificirao žezlo was s bikovim penisom. Bikov penis simbolizirao je "primordijalnu pokretačku snagu". U drevnom Egiptu, osušen i rastegnut bikov penis pred­ stavljao je "Setovu glavu" s parom četvrtastih ušiju, koja je završavala račvastim završetkom. Ti penisi uginulih svetih bikova amputirali su se, solili i sušili, nakon čega su postajali tvrdi poput štapova. (Lobban kaže da je posjedovao jedan takav penis, koji je bio u posve dobrom stanju čak šest godina.) Objavio je nadasve uvjerljive fotografije koje dokazuju tu tvrdnju. (Vidi fotografiju 56). Lobbin je izjavio da su "konzervativci u devetnaestom i dvadesetom stoljeću onemogućili ozbiljno razmatranje penisa kao simbola od povijesnog i religioznog značenja." To je posve točno. Na primjer, s brojnih rezbarija u Karnaku otkinuti su uzdignuti penisi. To su vjerojatno učinili rani kršćani, iako i na viktorijanskim crtežima nedostaju penisi. (Mišljenja sam da se umrlom faraonu treba dopustiti da održava seksualne odnose ako to želi.) Podrijetlo žezla was kao penisa svetoga bika paralelno je uporabi žile palmina lista za proučavanje sjena. Takve su se naprave vjerojatno izrađivale od drveta, a iskopane su i keramičke imitacije bikova penisa. No, u posebnim je prigodama svećenik ili faraon vjerojatno rabio pravi osušen bikov penis za mjerenje sjena.

Sve je to bilo nužno razmotriti jer u egipatskoj ikonografiji postoje i drugi predmeti neobičnih oblika, koji su možda bili povezani s optičkim pojavama, osobito s geodetskim mjerenjima, koja su bila od ključne važnosti za određivanje položaja i izgradnju hramova i drugih građevina. Zapravo, neki od predmeta o kojima ću ovdje govoriti jasno su povezani sa žezlima was, kako se može zaključiti iz ukrasa na egipatskim frizovima. No, razmot­ rimo sada mogućnost postojanja optičke tehnologije u drevnom Egiptu s druge točke gledišta. Prije nego li krenemo dalje, moramo znati što je geodezija. Pokušamo li je definirati, mogli bismo reći da je to "znanost o određivanju položaja točaka na zemljinoj površini". Međutim, to uključuje gornje i donje, te točke zdesna i slijeva. Drugim riječima, geodetska se mjerenja provode u trodi­ menzionalnom prostoru, ne samo na površini. Među ostalim, takva mjerenja služe i za određivanje visina. Nije uvijek moguće popeti se na vrh litice i objesiti mjeriteljsku vrpcu; ponekad je nužno visinu litice izmjeriti sa zemlje tako da se izmjeri udaljenost do litice. Ona se izračunava pomoću trokuta i znanosti o kutovima, odnosno, trigonometrije. Najprije valja odrediti vodoravnu razinu. To znači da vaš instrument mora biti vodoravan. Danas rabimo libelu s plutajućim mjehurićem - kada je mjehurić u središtu, površina je vodoravna. Kada je moguće, pomoću mjeri­ teljske vrpce mjere se udaljenosti na tlu. Potom dolazi na red motrenje i očitavanje kutova (što se može učiniti na dva načina i različitim instrumen­ tima), te izračunavanje sinusa, kosinusa ili bilo čega što je potrebno odrediti. Dobivena se vrijednost potom uvrsti u jednadžbu kojom se izračunava vri­ jednost koja nedostaje, primjerice, visina litice. Geodetski instrument uključuje mali teleskop za postizanje veće točnosti. Kada je opremljen teleskopom naziva se teodolit. Motrenje se tako obavlja teleskopom umjesto pomoću cijevi, a budući da se predmet promatranja na taj način jasnije vidi, točnost je veća. Egipatske su piramide izgrađene s preciznošću koju je bilo moguće postići samo pomoću teodolita. Kao što ćemo pokazati, takva se točnost nije mogla postići bez leća. Fizikalno nije moguće da su piramide u Gizehu bile izgrađene bez optičkih instrumenata. Vratimo se Robertu T. Ballardu, koji je, kao i Cotsworth, bio obuzet proučavanjem sjena. Ballard je bio glavni inženjer Australske željeznice, a kada je osamdesetih godina 19. stoljeća iz vlaka promatrao piramide u Gizehu, na um mu je pala zanimljiva ideja. Peter Tompkins objašnjava:

Promatrajući promjenu relativnoga položaja njihovih jasnih linija u odnosu na nebo, Ballard je shvatio da su piramide možda služile kao teodoliti [vjerojatnije pokazatelji nego teodoliti], koji su omogućavali triangulaciju okolnoga područja. Drevni je Egipat bio podijeljen na male parcele, koje su pripadale svećenicima i vojnicima, a čije su se granice redovito brisale kao posljedica podizanja razine Nila [to bi se događalo jedanput u godini, a poplave su trajale tri mjeseca]. Zahvaljujući piramidama, čitavo se područje Egipta moglo učinkovito motriti, a granice uništene podizanjem rijeke mogle su se brzo ponovno uspostaviti. Promatrajući obrise piramida, inženjer je shvatio da su se pomoću njih mogle konstruirati savršeno ravne plohe, kao što ih konstruiramo danas pomoću suvremenih instrumenata. Komad užeta i kamen u ruci, oštar vrh piramide udaljene 32 km nasuprot sunčevoj kugli udaljenoj 144 milijuna km, bili su dostatni za konstruiranje ravne crte uz zanemarivo odstupanje. Što je još zanimljivije, ista građevina može poslužiti za promat­ ranje Mjeseca i zvijezda. Znajući zemljopisnu širinu piramida, geodetske su se crte mogle prikazati sve do obale delte, pri čemu nije bilo potrebno ništa više, osim užeta i utega. ... Ballard je pretpostavio da je najjednostavnija prenosiva naprava za mjerenje bio model Keopsove piramide u središtu okrugle ploče s oznakama poput onih na kompasu. Kada bi se sjeverni kraj ploče okrenuo prema sjeveru, a pobočke piramide postavile tako da imitiraju svjetlost i sjenu Velike piramide, mjeritelj je mogao lako očitati kut. U njegovoj knjizi The Solution of the Pyramid Problem (Rješenje problema piramide) objavljenoj 1882., sadržani su brojni crteži piramida u Gizehu koji prikazuju različite položaje sjena. Egipatskim ćemo se mjeriteljskim vještinama pozabaviti poslije, no valja istaknuti kako su za uspješno mjerenje doista bili potrebni samo komad užeta i uteg. No, radi se o tome da su Egipćani rabili teleskopske leće. U kolovozu 1976. to mi je spomenuo profesor Jose Alvarez Lopez, fizičar sa Sveučilišta u Cordobi u Argentini. Upoznao sam ga iste godine u New Yorku, a budući da je govorio engleski, često smo razgovarali. Kada se nismo uspijevali razumjeti, u pomoć nam je priskakala njegova prijateljica Christina. Profesor Lopez objavio je sedam knjiga na španjolskom. Darovao mi je svoja dva djela, od kojih jedno nosi naslov Misterios Egipcios (Egipat-

ski misteriji). Kako ne govorim španjolski, mogu samo promatrati fotogra­ fije, crteže i dijagrame piramida i obeliska i čuditi se. Njegova druga knjiga nosi naslov El Enigma de las Piramides (Zago­ netka piramida). Na sreću, Lopez mi je dao presliku engleskoga prijevoda knjige prepisanog pisaćim strojem. Prije negoli se osvrnem na Lopezove komentare o optici, želio bih istaknuti kako on spominje zabranu uporabe željeznoga alata za izgradnju Salomonova hrama u Jeruzalemu. Naveo je odlomak iz Prve knjige o Kraljevima 6:7 u kojemu piše: "Hram je građen od kamena koji je već u kamenolomu bio isklesan, tako da se za gradnje nije čuo ni čekić, ni dijeto, ni ikakav željezni alat." Taj je odlomak zanimljiv u vezi s našom raspravom o željezu. Lopez to spominje u kontekstu sljedećih opaski: Osobito valja istaknuti ... [da je] uz uporabu željeza bio vezan ... svojevrstan tabu. Danas znamo da su pretkolumbovske civilizacije, poznavale kotač i željezo, iako ih nisu rabile. [Arheolozima su dobro poznati mayanski modeli kočija koji su služili kao dječje igračke, no Maye su za neiskorištavanje tih izuma vjerojatno imale mnogo bolji razlog od tabua.] Nadalje, arheolozi su pronašli vezu između željeza i egipatskih piramida, iako je prisutnost toga materijala u pirami­ dama bila namjerno prikrivena. U potrazi za objašnjenjem te kulturne pojave, prisjetimo se biblijskoga odlomka (Prva knjiga o Kraljevima 1:6:7) koji jasno govori da je zabranjena uporaba željeza u izgradnji Salomonova hrama. Kamenje se imalo obraditi na mjestu udaljenom od hrama. Na temelju analogije, arheolozi su zaključili da su i kameni blokovi Velike piramide bili obrađivani u radionicama daleko od same te piramide, te da ti blokovi nisu bili dodatno ukrašavani niti oblagani in situ. Veze su očite, iako nam njihovo značenje izmiče. Ta je tema nedvojbeno povezana s pitanjem meteoritskoga željeza i preda­ jom o "kamenju groma". U uvodu engleskoga izdanja (koji ne postoji u španjolskom izdanju) Lopez je iznio prve opaske o drevnoj optici: Tehnološko savršenstvo odražava se u svakom elementu Velike pira­ mide. Jedan od brojnih primjera za to je [bijeli] mramor kojim je piramida nekada bila obložena, pa su se njezine stranice doimale poput četiri golema i veličanstvena zrcala. [Sačuvano je samo neko­ liko mramornih blokova.] Arheologe je zapanjila preciznost obrade tih blokova. Prema istraživanjima [sir Flindersa] Petriea, rubovi

blokova od kojih je svaki težio 16 tona, bili su gotovo savršeno paralelni, uz odstupanje od samo 0,002 cm/m, što je preciznost koja se postiže pomoću najsuvremenijih optičkih naprava. Površine blo­ kova savršeno su ravne, uz odstupanje od tek 50 micra. Diedarni pravi kut odstupa (od 90°, op. prev.) samo za 5 sekundi. Svaki od ukupno 25 000 blokova bio je remek-djelo optičke pre­ ciznosti, usporedive sa zrcalom promjera 5 m teleskopa Mount Palomara (SAD). Bušilice su još jedan primjer te izvanredno napredne tehnologije. Prema istraživanjima prof. Petriea i prof. Bakera, egipatske su bušilice imale snagu prodiranja u tvrdi kamen 100 puta veću od najboljih bušilica suvremene naftne industrije [Petrie je svoje komen­ tare iznio prije nekoliko desetljeća, stoga valja imati na umu da je od tada postignut određeni napredak]. Kao što je istaknuo prof. Baker, današnji inženjer koji bi uspio konstruirati repliku drevne bušilice, učinio bi revolucionaran pothvat u suvremenoj industriji i postao bi veoma bogat. Otprilike na polovici svoje knjige, Lopez pretpostavlja da su drevni Egipćani mogli posjedovali optičke naprave: Od naprava kojima su se Egipćani služili u svojim promatranjima, poznati su nam samo merkhet ili štap "promatrača Horusa" i bay, koji se sastojao od središnje žile palmina lista sa šupljinom u obliku slova V na vrhu. [Lopez je zanemario pretpostavku Martina Islera da se ta šupljina nalazila na dnu štapa, te da se postavljala na tlo.] Te su se naprave rabile za mjerenje noćnih sati pomoću visine zvijezda. Jasno je da samo s takvim instrumentima Egipćani nisu mogli postići mnogo u svojim astronomskim istraživanjima. Morali su posjedovati barem još jedan instrument uz merkhet, jer takva promatranja zahtije­ vaju leće i okulare. Nažalost, o egipatskoj ili kaldejskoj optičkoj teh­ nologiji ne možemo reći gotovo ništa više. Naravno, Lopez nije znao ništa o materijalnim dokazima o postojanju tele­ skopa u drevno doba, niti sam ga u tu činjenicu mogao uputiti 1976. Naime, i meni samome je to pitanje predstavljalo zagonetku. Lopez izvodi daljnje zaključke o drevnim teleskopima: S druge strane, sačuvano je nekoliko mayanskih kodeksa (cf. [S.G.] Morley [The Ancient Maya (Drevne Maye), 1946.]), koji predstav-

ljaju opservatorije ali i promatrače, poput Kodeksa Bodleian, Kodeksa Nutall i Kodeksa Seiden. Oko iznad znake X pojavljuje se u svim navedenim kodeksima, a u Kodeksu Bodleian uz okular se pojavljuje i zvijezda iznad znaka V. Astronomi su simbol X s okom i simbol V sa zvijezdom protumačili kao retikule u okularu (X) i leći (V). Svi su se konzultirani astronomi iznenadili kada su saznali da su ti simboli mayanski. Isticalo se da je najdjelotvorniji sustav za pro­ matranje golim okom alidada [kutomjer i teleskop ili ciljnik, kao dio jednostavne naprave za promatranje] ipinula [dva ciljnika na alidadi] starih astronoma, stoga mayanski sustav nije mogao funkcioni­ rati bez optičkih naprava. Zašto su Maye opisivali metode koje nisu mogli primjenjivati? [tj. pod pretpostavkom da u drevno doba nije bilo leća]. Kada proučavamo znanost starih civilizacija, neprestano nailazimo na takva pitanja? Primjerice, zašto su Kaldejci prikazivali Saturn (Nisroch) s prstenom oko njega? Saturnov prsten nije vidljiv golim okom. No, sve te probleme po povijesnom i znanstvenom značenju zasjenjuje problem egipatskoga kalendara ... [i] astronomskog ciklusa od 365,2500 dana... Saturnovi se prstenovi svakako mogu vidjeti teleskopom. Stoga moramo pretpostaviti da su sve drevne kulture, za koje znamo da su posjedovale tele­ skope, znale za prstenove. Lopezova su razmišljanja posve opravdana. Lopezova knjiga sadrži dio naslovljen Optica (Optika), u kojemu je pisac iznio sljedeće komentare: Egipatsko mjeriteljsko znanje ne može se smatrati izoliranim dostignućem inače slabo razvijene znanosti i tehnologije. Nemoguće je provesti precizna mjerenja bez opširnoga znanja o optici. Sva dostignuća grčke i rimske znanosti ne mogu se usporediti sa savršenstvom i preciznošću egipatskih mjeriteljskih vještina. Suk­ ladno tome možemo zaključiti da je egipatska znanost bila mnogo naprednija od grčke i rimske. ... egipatski su učenjaci bili zaokup­ ljeni točnošću svojih mjerenja jednako kao i današnji fizičari ili astronomi. Nažalost, nepostojanje izvornih dokumenata gotovo posve onemogućava istraživanja pojedinih aspekata te znanosti. Kako bilo, u optici postoje neka pitanja koja bi se mogla ... primijeniti na Egipćane. S time u vezi, zbog nužnosti da se povećala rabe za precizna mjerenja, nameće se pitanje jesu li Egipćani posjedovali povećala.

Općenito govoreći, povjesničari znanosti ističu da Grci i Rim­ ljani nisu znali za svojstva leća i zrcala kao povećala. Zanimljivo je prisjetiti se odlomka iz Aristofanovih Oblaka, u kojemu se opi­ suje kako Strepsijad savjetuje Sokratu neka zapise utjerivača dugova spali pomoću povećala. Znači li to da su stručnjaci za optiku zane­ marivali činjenice koje su ljudima bile poznate? Valja imati na umu da je Lopez bio fizičar i profesor pri Institutu za napredne studije, te da je kao praktičan znanstvenik promatrao pojave iz praktične perspektive. Stoga, ako su povjesničari znanosti ustrajali na nečemu što je on, kao praktičan znanstvenik, smatrao glupošću, Lopez je vlastitoj prosudbi vjerovao više nego tvrdnji nekog "autoriteta". Tako bi trebalo biti. Mnogo dalje u tekstu, Lopez se vraća optici: Kada smo u II. dijelu razmatrali tehnološke aspekte mramornih ploča kojima je Velika piramida nekada bila obložena, usporedili smo operant magnam moderne precizne tehnologije - zrcalo teleskopa u Mount Palomaru - sa 25 000 optičkih prizmi na pobočkama [pira­ mide], od kojih je svaka težila 16 tona i sama za sebe bila ostvarenje poput glasovitoga zrcala [Mount Palomar]. To golemo mikrometrijsko dostignuće - sudeći po točnosti ploha svake jedinice i međusobnim korelacijama koje je uočio Petrie - sas­ tojalo se od četiri ravna zrcala, od kojih je svako imalo površinu od 1,7 hektara. Da to djelo nisu uništili [Arapi], danas bi piramida bila monumentalan optički instrument - nešto što je za optičare kozmičkoga doba još uvijek nezamislivo. Njegov zaključak o drevnoj egipatskoj graditeljskoj tehnologiji sadržan je u posljednjoj rečenici 1. dodatka: Hipoteza koja najmanje šteti današnjoj znanosti jest da su Egipćani posjedovali veoma precizne optičke instrumente. Lopez je tu knjigu objavio 11 godina prije našega prvog susreta, te je u međuvremenu mnogo razmišljao o tim pitanjima. On i ja proveli smo mnoge sate u razgovorima, u kojima me nastojao uvjeriti da su graditelji piramida posjedovali naprave za optička promatranja i mjerenja koje su vjerojatno bile nalik teodolitima. Razvio je brojne teorije i ideje koje nije objavio u knjizi. Lopez je bio malen i živahan čovjek neizmjerne energije, koji je strastveno vjerovao u svoju spoznaju koju je želio otkriti čitavom svijetu. No, nije

znao kako da to učini. Neprestano je iznosio pojedinosti o "nemogućoj" pre­ ciznosti postignutoj u izgradnji piramida u Gizehu, govoreći kako je sve to bilo fizikalno nemoguće bez optičkih mjernih instrumenata. Sada i ja pokušavam svijetu reći isto. Lopez je posve zaslužan za moje buđenje svijesti o egipatskoj optičkoj tehnologiji. Upravo zato što sam znao da je ta tehnologija ondje postojala, nastavio sam istraživanje o drevnim lećama, ne samo grčkim i rimskim, nego i još starijim, egipatskim lećama. Kopao sam i kopao, i jednoga dana, bingo! - shvatio sam da su kristalne oči iz razdoblja Staroga kraljevstva bili dokazi koji su potvrđivali da je ta tehnologija doista postojala. Već sam odavno znao za slično kristalno oko na glasovitom "Ritonu s bikovom glavom", koji je

SLIKA 68. Bakrorez iz 19. stoljeća prikazuje drveni kip poznat kao "šeik el Balad (ili Beled)". Ime mu je dao radnik koji je čistio njegovu grobnicu, jer je nalikovao istoimenom poglavaru njegova sela. Zapravo, u maloj trgovini u Egipatskom muzeju u Kairu, gdje se kip danas nalazi, radi njegov "blizanac". Djelatnici Muzeja zovu ga "šeik" i zbijaju šale na račun "njegova kipa". Izrazio je zadovoljstvo kada smo ga moja supruga i ja prepoznali. Ne znam je li ta sličnost prisutna i kod drugih bucmas­ tih Egipćana ili se ovaj momak nekoliko puta reinkarnirao. Čovjek prema kojemu je načinjen kip zvao se Ka-aper, a živio je u doba V. dinastije (između 2500.-2300. god. pr. Kr.). Kip je otkriven u njegovoj grobnici u Saqqari. (Stopala i štap restaurirani su u novije doba.) Ka-aper ima veličanstvene oči od kvarca - savršeno obrađene i izvanredno glatke plankonveksne leće vrhnunske kakvoće. Mogu se vidjeti na fotografijama 14 i 15. (Zbirka Roberta Templea.)

u Knososu na Kreti iskopao sir Arthur Evans; minojska leća je konveksnokonkavna, te povećava zjenicu naslikanu iza nje, što licu daje živahan izgled. Kada sam konačno vidio kristalne oči iz Staroga kraljevstva na kipovima ljudi , a isto tako kada sam otkrio da je kip kralja Zosera iz III. dinastije također posjedovao takve oči koje su, prema I. E. S Edwardsu, odstranili drevni pljačkaši, shvatio sam da su to nepobitni dokazi o postojanju tehnologije za proizvodnju i obradu kristalnih leća za povećavanje iznimno visoke kakvoće. Vjerujem da su one postojale prije III. dinastije, oko 2686. god. pr. Kr.! No, kao što sam već istaknuo i pokazao na fotografiji 38 te slikama 8 i 9, postoji nedvojben dokaz o upo­ rabi leća za povećavanje u egipatskom Abidosu u preddinastičko doba, prije 3300. god. pr. Kr. Lopezovi komentari o Velikoj piramidi, bili su (i još jesu!) veoma pro­ vokativni. Zapravo, neobičnu osobinu njezinih stranica izvorno je otkrio veliki egiptolog sir Flinders Petrie. Prema riječima Petera Tompkinsa: Petrie je pomoću svojih besprijekorno točnih mjerenja uspio utvrditi stanovito udubljenje na svakoj stranici Velike piramide. Rezultate tih mjerenja, inače nevidljive golom oku, dokazao je dramatičnom fotografijom koju je brigadir P. R. C. Groves, britanski gospodar visina, snimio iz zraka u određeno vrijeme i pod određenim kutom. Slična crta duž apotegme [okomite crte koja dijeli stranicu piramide], vidljiva na crtežu Napoleonovih učenjaka, zanemarivana je čitavo stoljeće. Na istom je crtežu vidljiva, i zanemarivana od sviju, pa i mene, sjena na južnoj stranici Velike piramide, zabilježena nešto prije zimskoga solsticija (vidi Tompkinsovu knjigu, 9. poglavlje, str. 109. i reprodukciju toga staroga crteža). Tek nakon moga otkrića u Egiptu, vratio sam se u Englesku i "vidio" je na starom crtežu. Naravno, nitko je prije nije "vidio", a vjerojatno niti sam autor crteža. Toliko o empirijskim teorijama o percep­ ciji! Na istoj stranici Tompkinsove knjige, ali i u nekim drugim knjigama o piramidama, nalazi se glasovita fotografija brigadira Grovesa, zvanoga još i kapetan Groves (vjerojatno je tada bio kapetan, a poslije je postao briga­ dir). Fotografija je snimljena kasno poslijepodne, očito krajem proljeća ili početkom ljeta, u trenutku kada se sunce nalazilo u određenoj točki na nebu, te je istočna okomita polovica južne stranice Velike piramide mogla uhvatiti još pokoju zraku sunčeve svjetlosti (koja se očito reflektirala sa sjeverne stranice Kefrenove piramide, te nije dolazila izravno od sunca, budući da

je sjena bila prilično "mekana"). Južna stranica Velike piramide okomito je presječena napola. Taj svjetlosni efekt nije mogao dugo trajati. Moja supruga i ja imali smo sreću da smo u Karnaku uspjeli vidjeti "svjetlosnu žrtvu" koja je trajala manje od tri minute. Ta dramatična Grovesova fotografija još je uvijek nenadmašna, vjerojatno zato što je samo rijetkima dopušteno pre­ lijetati Gizeh. Ona na jasan i iznimno dojmljiv način dokazuje da je svaka stranica Velike piramide bila sastavljena od dva pravokutna trokuta, a ne od četiri trokuta, kako se općenito smatralo. Tu "udubljenost" središta duž okomite crte koja presijeca stranice, otkrio je domišljati Petrie na temelju veoma preciznih mjerenja. To je otkriće privuklo pozornost Davida Davidsona, stručnjaka za pira­ mide, koji je potvrdio tvrdnju profesora Charlesa Piazzija Smitha da je perimetar Velike piramide približno jednak duljini godine od 365,24 dana. "Udubljenje" je neznatno i ne prelazi 94 cm na bilo kojoj stranici pira­ mide. David Davidson prvi je objavio Grovesove fotografije u časopisu The Morning Post, 2. listopada 1929. Godine 1934. Davidson je privatno objavio svoju treću knjigu o piramidama naslovljenu The Hidden Truth in Myth and Ritual, u kojoj se Grovesova fotografija pojavljuje na prvoj stranici. Srećom, uspio sam pribaviti primjerak te veoma rijetke knjige. Reproduk­ cija glasovite fotografije obilježena je brojem 65 u ovoj knjizi. Poglavlje 6. Grovesova djela posvećeno je raspravi o "udubljenim" površinama Velike piramide. Davidson je svakako prvi uvidio njihovo značenje. Prema njegovim izračunima, udubljenja su duboka 90,8374 cm (35,7628 inča). Evo nekih Davidsonovih opaski: Udubljenja na četiri stranice piramide prvi je opazio i izmjerio sir Flinders Petrie [koji ih je nazvao "dojmljivima", ali im nije pridavao suviše veliko značenje], smatrajući da su one posljedice kanala koji se protežu središtem svake stranice. Međutim, ako stranice promat­ ramo s vrha piramide, vidjet ćemo da je njegova pretpostavka bila netočna, jer bi takav kanal deformirao rubove kamenih blokova pri vrhu građevine. S druge strane, piščevo tumačenje Petrievih poda­ taka potvrđeno je fotografijama piramida u Gizehu koje je generalbrigadir P. R. C. Groves (Brig. Gen. P. R. C. Groves, C.B., CMC, DSO.) snimio iz zraka nešto prije sutona. Reprodukcija te fotogra­ fije, uz ljubazno dopuštenje generala-brigadira Grovesa, nalazi se na prvoj stranici ove knjige. Valja imati na umu da su udubljenja, s obzi­ rom na goleme površine [stranice piramide], veoma minuciozna da bi se mogla opaziti golim okom. To izvanredno obilježje general-

SLIKA 69. Jedna od brojnih složenih ilustracija iz knjige Davida Davidsona, naslov­ ljene The Hidden Truth in Myth and Ritual in the Common Culture Pattern of Ancient Metrology, Leeds, 1934., str. 50. Ovdje su dva puta prikazana i namjerno prenaglašena "udubljenja" na sve četiri stranice Velike piramide. Davidson je razvio teoriju prema kojoj rezultat mjerenja udubljenja, kada se izrazi vrijednošću zvanom "piramidalni inč" i doda vrijednosti baze, predstavlja upravo onu vrijednost koja je potrebna da se dobije točan broj dana u godini. Nije nam potrebno ulaziti dublje u Davidsonove složene teorije. Valja samo istaknuti da je on u "udubljenjima" naslutio neko značenje, iako mu nije bio poznat fenomen zimske solsticijske sjene, zbog čega nije mogao znati ni za zlatne trokute ni za "ekvinocijski bljesak".

brigadir Groves otkrio je i zabilježio na fotografiji samo zahvaljujući sretnom slučaju. Jedna od najzanimljivijih knjiga o piramidama je The Egyptian Pyramids: A Comprehensive Illustrated Reference (Egipatske piramide: Opširno ilus­ trirano izvješće) J. P. Leprea, koji je devedesetih godina umro mlad u nesreći, objavivši svoju izvanrednu knjigu 1990. Lepre je proveo do sada najpodrobnija ispitivanja i mjerenja pojedinih aspekata Velike piramide i uočio mnoge pojedinosti koje su njegovi preteče previdjeli. Nije zastupao nikakve neuobičajene teorije, te bi se prije moglo reći da je naginjao ortodoksnom gledištu. No, njegovo je oko svakako bilo neortodoksno. Raspravljajući o Velikoj piramidi i "udubljenosti" njezinih stranica, Lepre navodi Jamesa Baikiea koji je 1917. napisao sljedeće: Međutim, veličina toga golemoga spomenika nije njegovo jedino značajno obilježje. Preciznost gradnje i vještina kojom je građevina planirana i orijentirana upućuju na najviši stupanj domišljatosti i stručnosti, te ih se može izjednačiti s "optičarevim djelom", kako kaže Petrie, "uvećanim do razmjera hektara." Jedna zanimljiva osobitost Velike piramide odnosi se na konkavnost njezinih stranica, koja je, umjesto četverostraničnom, čini osmerostraničnom građevinom. Drugim riječima, njezine su četiri stranice u svojim središtima udubljene, a to se udubljenje proteže od baze do vrha. Svaka od četiri stranice tako je podijeljena napola, te se doima da piramida ima osam stranica. To je postignuto s upravo nevjerojatnom preciznošću koja nas ostavlja bez riječi. Naime, pro­ matrana s tla ili iz daljine, konkavnost je posve nevidljiva golom oku. Udubljenja se mogu opaziti samo iz zraka i u određeno doba dana. To objašnjava zašto je konkavnost otkrivena tek u doba kada su putovanja zrakom postala moguća. [Pisac nije znao za ranije Petrievo otkriće, a čini se da nije čuo ni za Davida Davidsona, jer ga nigdje i ne spominje.] Godine 1940. posve slučajno otkrio ju je pilot Britanskih zrakoplovnih snaga, P. Groves, kada je nadlijetao pira­ midu. Pozornost mu je privukla konkavnost njezinih stranica koju je zabilježio na glasovitoj fotografiji. [ 65. Činjenica da je Davidson prvi objavio fotografiju, čime je skrenuo pozornost na udubljenje stranica, do tada je već bila zaboravljena, pa Lepre vjero­ jatno nije znao za to.] Bijeli kamen kojim je čitava građevina nekada bila obložena još se uvijek može vidjeti na njezinu dnu. Taj je sloj poslije odstranjen i iskorišten za izgradnju zgrada u Kairu, kao i za

izgradnju drugih piramida. Te kamene ploče, kojih je na izvornoj građevini ostalo samo nekoliko, bile su međusobno spojene takvom zadivljujućom preciznošću da su mjesta njihova spoja, tanka poput vlasi, bila jedva vidljiva. Takvih kamenih ploča bilo je ukupno 144 000! Iako mnogi misle da je nekoliko sačuvanih kamenih obloga na vrhu Kefrenove piramide veoma izlizano, te da više ne mogu reflektirati svjet­ lost, postoje dokazi koji potvrđuju da su početkom 19. stoljeća posjedovali tu sposobnost. Edme-Francois Jomard, jedan od znanstvenika koji su pratili Napoleona u njegovu egipatskom pohodu, o piramidi je napisao sljedeće: "Sačuvan je dijelić njezina glatkog pokrova koji reflektira sunčevu svjetlost i nadaleko objavljuje svoju prisutnost." "Bljesak sunca" događao se u doba kada je Velika piramida bila prekrivena glatkim bijelim pokrovom, zbog tajanstvene ali nevidljive konkavnosti ili udubljenosti njezinih stranica. Vjerujem da su se ti bljeskovi zbivali pri izlasku i zalasku sunca, neposredno prije i neposredno poslije dva ekvinocija. Budući da je Velika piramida precizno orijentirana prema zem­ ljopisnim polovima, njezina istočna i zapadna stranica okrenute su prema istoku i zapadu. To znači da su neposredno prije i neposredno poslije sunčeva izlaska na istoku i zalaska na zapadu, što se zbiva dva puta u godini, na pro­ ljetni i jesenski ekvinocij, zapadne okomite polovice sjeverne i južne stranice "zabljesnule" pri izlasku sunca, a pri zalasku sunca "bljesnule" bi istočne okomite polovice sjeverne i južne stranice. Moguće je da su u oba slučaja "bljeskovi" bili zlatne boje. Na same dane ekvinocija sunčevi bi bljeskovi nestali i ponovno se pojavili nakon dva ili tri dana. Nestanak bljeskova upućivao je na nastup ekvinocija, jer se sunce zakratko nalazilo na mrtvoj točki. Vjerujem da su zlatom prekriveni obelisci iz razdoblja Novoga kraljevstva bili pokušaj imitacije te pojave sunčeva bljeska, osobito pri izlasku sunca. Faraoni Novoga kraljevstva nisu više posjedovali znanje o izgradnji blještećih piramida, no znali su izgraditi blješteće obeliske. Zacijelo su se osjećali veoma frustrirano kada su u Memfisu u proljeće ili jesen vlas­ titim očima promatrali veličanstveno približavanje ekvinocija i bljeskove koji su bili vidljivi diljem Egipta, kao posljedice refleksije svjetlosti na glat­ kim površinama Velike piramide (nije mi poznato koliko su daleko na jug dopirali ti bljeskovi, a dvojbeno je jesu li udaljeni bljeskovi na sjevernom nebu bili vidljivi u Gornjem Egiptu). Naime, ti bi ih prizori podsjećali na vlastitu nemoć i nesposobnost njihovih graditelja da razumiju uzroke tih pojava. (Konačno, inženjeri Novoga kraljevstva nisu mogli ništa bolje od

nas vidjeti udubljenja na stranicama piramide, te je upitno da su za njih znali.) Stoga ne čudi što su frustrirani faraoni Novoga kraljevstva gradili svijetleće obeliske. Bilo je to sve što su mogli učiniti, a ako su njihove vrhove prekrivali zlatom, bilo je to samo zato da bi pokazali koliko je "blještavo" bilo njihovo kraljevstvo! Vidjeli smo, dakle, da je Velika piramida najavljivala dolazak dvaju ekvinocija bljeskovima svjetlosti, a same ekvinocije označavala je sjenama; zimski solsticij bio je označavan sjenom koju je na južnu stranicu Velike piramide bacala susjedna piramida (fotografija 30), a sjene ljetnoga i zim­ skoga solsticija bile su precizno označavane na posebnom podu sjeverno od piramide, koji je bio savršeno vodoravan i konstruiran tako da su njegove kamene ploče bile poredane u skladu s dnevnim kretanjem vrha sjene (vidi sliku 57). Naravno, taj su vrh svećenici precizno određivali pomoću žile palmina lista, poznate još kao štap tcham ili was. Velika je piramida, dakle, bila središte fenomena svjetlosti i sjene, određujući četiri točke godine i omogućavajući precizno izračunavanje tra­ janja godine. Duljina godine - 365,24 dana - bila je utjelovljena i u perimetru građevine. No, Veliku piramidu možemo promatrati i kao Veliko oko upereno prema nebu. Čini se da su je i njezini graditelji smatrali divovskim "Horusovim okom", a to objašnjava zašto su je nazivali Aakhu-t. Tekstovi iz razdo­ blja Staroga kraljevstva spominju zjenicu Horusova oka (egipatska riječ za zjenicu glasi ar, a oko se nazivalo ar-t; Ar-t-Heru je još jedan naziv za "Horusovo oko", budući da je Heru egipatski oblik riječi Horus). Moramo razmišljati poput ptica, kao što su to činili stari Egipćani - u tekstovima iz Piramide česte su tvrdnje poput: "Uzdižem se u visine poput čaplje". Zamis­ lite da letite iznad Velike piramide i gledate dolje. Egipćani su mislili da se iz te perspektive Velika piramida doima poput divovskoga oka, čija je zjenica piramidion koji je bio osobito dojmljiv kada je reflektirao sunčevu svjetlost. Time se također može objasniti činjenica da tajanstvena riječ Aakhu-t znači i "obzor". To postaje očito samo promatranjem iz zraka. Budući da je Velika piramida orijentirana prema zemljopisnim polovima, njezine četiri stranice predstavljaju sjever, jug, istok i zapad. Sada ponovno zamislite da ste ptica i da letite sa istoka na zapad, dostižući točku gdje piramidion, solarni simbol i "zjenica" Horusova oka, tone iza zapadne stranice piramide, poput sunca koje zalazi na zapadnom obzoru. Potom letite prema istoku i promat­ rate kako se iza vas piramidion uzdiže na zapadnom obzoru. Možete to pro­ matrati iz bilo kojega smjera; postoje četiri obzora, sjeverni, južni, istočni i zapadni, koji su predstavljeni četirima stranicama piramide. Čim dosegnete neku točku u blizini njezina vrha, Horus se nalazi u svome obzoru,

bez obzira na to koji ste obzor odabrali približavajući se iz njemu suprot­ noga smjera. To bi moglo objasniti zagonetne egipatske zapise koji govore o "Horusu u njegovu obzoru". Iz koje god točke promatrali piramidu, Horus se uvijek uzdiže i nestaje na jednom od svoja četiri obzora. Piramida je zato veličanstven simbol jedinstva i nebeske svemoći. Jer, sama Velika piramida može se smatrati sveprisutnim Horusovim okom. Moguće je i da je piramidion nekada bio prekriven visoko reflektirajućim metalom (zlatom, op. prev.) poput kasnijih vrhova obeliska. Razlog zbog kojeg piramidion više ne postoji možda leži u činjenici da je tijekom prvoga međurazdoblja, poslije VI. dinastije i krajem Staroga kraljevstva, oko 2195. god. pr. Kr., kada je u Egiptu počelo razdoblje potpunoga kaosa i bezvlađa, koje je trajalo sto pedeset godina, a bilo je posljedica katastrofalnih poplava i gladi, piramidion bio srušen a njegovo zlato opljačkano. Piramidion prekriven (zlatnim, op. prev.) metalom glatkim poput zrcala, zacijelo je svojim bljeskovima svakoga dana označavao izlazak sunca, navještajući prije samoga osvita pojavljivanje zvijezda na obzoru, što je bilo vidljivo s golemih udaljenosti. To je svakako pitanje koje zahtijeva podrob­ nija istraživanja, proračune, mjerenja i praćenja optičkih pojava vezanih za piramidion. Već sam spomenuo da drevno ime grada Memfisa u prijevodu znači "bijeli zid". Možda ćemo sada bolje shvatiti podrijetlo toga neobičnoga imena. Bijeli je zid očito bio "zid sjena", bilo u samom Memfisu ili u obližnjoj nekropoli u Gizehu. Konačno, svaka stranica dviju golemih pira­ mida u Gizehu bila je svojevrsni bijeli zid. Nadalje, svaki zid okrenut prema jugu morao je danju biti bijel, jer bi ga sunce uvijek obasjavalo. Ima temelja za pretpostavku da je glavni "zid sjena" pripadao velikom Ptahovu hramu, središnjoj religioznoj građevini Memfisa. Nažalost, Memfis nikada nije bio posve iskopan, a čini se da od njega ionako nije mnogo ostalo. No, to i nije toliko značajno. Ne moramo pronaći bijeli zid kako bismo saznali što je to bijeli zid! U svakom slučaju, kako ne bih razočarao čitatelje, na fotografiji 60 može se vidjeti bijeli zid u Gizehu, koji nema nikakve veze s piramidama. Taj je zid zapravo "izvor svjetlosti" u Hramu doline pokraj Sfinge. A to je i zabilježeno na iznimno rijetkoj fotografiji, (snimio prof C. Piazzi Smyth 1865., no nije je imao prilike objaviti). Ona je prvi dokaz fenomena sjene u Gizehu koji je otkrio modernan znanstvenik. Navedena se fotografija nalazila među rukopisima Piazzija Smytha, koje je na dražbi kupio Moses Cotsworth i prvi je objavio. Fotografiju je biranim riječima opisao Piazzi Smyth:

Sjeverni kraj Kefrenove meridijalne odaje od granita na brijegu Velike piramide [Gizeh], za koju se 1865., poslije 4000 godina, ustanovilo da je bila savršeno orijentirana prema astronomskim načelima. Sljedeći komentar glasi: Kefrenov izvor sunčeve sjene. Dokaz. - Kamera je bila postavljena iznad središta južnoga zida. Fotografija je, poslije astronomskih pro­ matranja, snimljena točno u podne, kada su istočni i zapadni zid u sjeni, dok je sjeverni zid bio posve osvijetljen. C.P.S., 1865. Drugim riječima, sjeverni zid je bijeli zid, posve obasjan suncem, dok su istočni i zapadni zid u sjeni. To provokativno otkriće zacijelo je ohrabrilo

SLIKA 70. Engleska gravura iz 1840. prikazuje arapske astronome kako na platformi na vrhu Velike piramide promatraju zalazak mjesečeva roga. Gravura je nadahnuta idejom da je Velika piramida u drevno doba bila astronomski opservatorij. Međutim, gravura je nastala prema crtežu anonimnog britanskoga umjetnika koji je i sam sjedio na vrhu Velike piramide i promatrao zalazak Mjeseca. (Zbirka Roberta Templea.)

Cotswortha da provede vlastita istraživanja u Gizehu. Naravno, egiptolozima nije poznat taj dokaz. No, krajnje je vrijeme da priznamo kako egiptolozi nisu u stanju djelovati kao jedini stručnjaci za znanost drevnoga Egipta, posebice ako svojoj stručnoj izobrazbi nisu dodali i znanstvenu, što bi im omogućilo da zadiru u takva pitanja. Vratimo se sada pitanju optičkih mjerenja, jer bez njih Velika piramida, zajedno sa svojim tajnama i čudima, nikada ne bi mogla biti sagrađena. Poznato nam je kako je Ballard pretpostavio da su piramide u Gizehu služile za promatranje poplavljenih područja. Svijetleći piramidion svakako je mogao dobro poslužiti toj svrsi. Poznati su nam i hvatači sjena te pravo značenje štapa račvastoga završetka, koji su bogovi nosili kao žezlo. No, istraživanja koja su proveli ljudi poput Martina Islera, bila su uglavnom vezana za orijentaciju i temelje drevnih građevina. Oni su ispravno skrenuli pozornost na zapise i prikaze obreda "polaganja užeta", koje su izvodili faraoni kako bi obilježili mjesta budućih hramova. Suvremen odjek te drevne tradicije, iako bez mjeriteljskoga značenja, jest "polaganje temelj­ noga kamena" buduće zgrade. Dok je u drevno doba natpis na temeljnom kamenu predstavljao duboko religioznu objavu u kojoj faraon slavi svoga boga, natpis na suvremenom temeljnom kamenu bilježi da je neki odavno zaboravljen predstavnik lokalnih vlasti održao prilično jadan govor koji je milošću Božjom završen mlakim pljeskom nazočnih. "Polaganje užeta" od ključnog je značenje za geodetska mjerenja. Raz­ mislimo na trenutak što je nužno za takva mjerenja i pogledajmo jesu li Egipćani ispunjavali potrebne uvjete. Ako su posjedovali leće koje su mogli upotrijebiti za izradu jednostavnih teleskopa, kakvu su još opremu posje­ dovali? Prvo valja ustanoviti razinu. Ako se to ne učini, ne može se pristupiti daljnjim mjerenjima. Mjerenja poduzeta s baze koja nije vodoravna beskori­ sna su. Jesu li Egipćani bili sposobni ustanoviti razinu? Naravno, odgovor je potvrdan, a kao dokaz može poslužiti sjeverni pod uz Veliku piramidu, koji je savršeno vodoravan. Nadalje, jesu li mogli ustanoviti razinu pomoću opreme za koju znamo da su je posjedovali? Drugim riječima, postoji li dokaz o metodi kojom su postizali razinu? Danas se razina određuje pomoću libele - kada se mjehurić zraka nađe u središtu, libela je u vodoravnom položaju. No, ne vjerujemo da su Egipćani posjedovali takve naprave. Najvjerojatnije su se služili drugim metodama. Kakvim? Na jednoj fotografiji prikazana je rezbarija u hramu u Denderi u Gor. Egiptu. Na njoj prepoznajemo ankh, simbol života, iz kojega se pružaju dvije

SLIKA 71. Crteži prikazuju dvije zidne rezbarije iz razdoblja Staroga kraljevstva (otprilike 2500. god. pr. Kr.), koje opisuju uporabu utega. Za određivanje vodoravne razine rabila se vaga s olovnim utezima, na što upućuje fotografija 58 koja prika­ zuje ankh s dva utega. Na gornjem crtežu vidimo da je vaga imala i treći uteg (na sredini, op. prev.), čime se postizala još veća preciznost. Egipćani su posjedovali takve vage i prije rimskoga osvajanja. Takvim se napravama za mjerenje kineski trgovci povrćem služe još i danas, iako su u Pekingu zabranjene. Posjedujem veliku zbirku različitih vaga (grčkih i kineskih) s utezima do 30 kg. U Knjizi mrtvih i egi­ patskim grobnicama nalazimo prikaze vaga na kojima se mjerila duša umrloga.

ruke. Na laktu svake ruke obješen je uteg. Držim da se prikaz odnosi na egipatski sustav određivanja razine. Nadalje, u svakoj se ruci nalazi štap was, što upućuje na pravo značenje simbola. Utezi su jednostavno mogli biti pričvršćeni na krajeve ploče, kako bi je održali u ravnini, a motriti se moglo preko nje, pomoću cijevi. Držim da taj simbol, uz brojne slične naprave koje su otkrili arheolozi, upućuje na metodu kojom su drevni Egipćani određivali vodoravnu razinu. Što su još drevni Egipćani mogli učiniti? Ono što čini svaki geodet. Određivali su osnovni smjer. Martin Isler rekonstruirao je veoma domišljat sustav pomoću kojeg su Egipćani određivali smjer bez uporabe užeta. To je objasnio u svom članku naslovljenom "Drevna metoda određivanja smjera" ("An Ancient method of Finding and Extending a Direction"), iz kojeg smo već preuzeli neke navode. Preslikao je neke prikaze na egipatskim rezbarijama koji opisuju faraona i božicu Seshet kako maljevima zabijaju kolce u temelje budućega hrama. Dva su kolca povezana užetom. Isler navodi tipičan natpis iz Horusova hrama u Edfuu koji opisuje prikaz:

SLIKA 72. Crtež Martina Islera prikazuje faraona i božicu Seshet, zaštitnicu gra­ diteljstva i temelja, kako "rastezanjem užeta" određuju smjer novoga hrama. Uže je pričvršćeno za stupove koje drže faraon i božica. Pomoću kraćih stupova (jednakih promjera kao dva duža stupa) eliminirala se vodoravna zakrivljenost linije.

"Držim kolac. Hvatam dršku štapa i prihvaćam mjerno uže (koje na drugom kraju drži, op. prev.) Seshat. Očima pratim kretanje zvijezda. Promatram Velikog medvjeda [vjerujem da se obred izvodio danju, a na pol upućuje konstelacija koja je faraonu bila vidljiva] ... uže je protegnulo Njegovo Veličanstvo, on je u ruci držao kolac, kao i Seshet: svoje je uže sjedinio s Onim-koji-je-južno-od-njegova-zida [možda je to epitet koji se vezivao za Sunce koje se u Egiptu uvijek nalazilo na južnom dijelu neba. Zid je možda bio zid sjena], u savršenom i vječnom djelu, nakon što je gospodar Khnouma ustanovio njegov kut. Onaj-koji-čini-da-postojanje (život, op. prev.) ima svoj tijek, ustao je da vidi svoju sjenu [to svakako upućuje na dnevno, ne na noćno nebo], savršeno dugačku, savršeno široku, savršeno visoku i nisku" Isler potom objašnjava kako se užad mogla protezati veoma daleko, bez vodoravne distorzije, pri čemu okomita distorzija nije imala nikakvo

SLIKA 73. Crtež Martina Islera opisuje kako je Reginald Engelbach riješio probleme kutova i vodoravne zakrivljenosti kod "rastezanja užeta". Na taj se način očito može postići preciznost jednaka onoj koja je postignuta kod određivanja i konstruiranja temelja Velike piramide.

značenje. Taj je postupak Isler opisao u svojim dijagramima. Ako štapove prikazane na rezbarijama promatramo kao kolce na kojima se napinjalo uže, tada su bila nužna dva takva kolca, a njihov je promjer morao biti jednak. Na taj je način svaka vodoravna devijacija smjesta mogla biti ispravljena. Isler kaže: Kada sam iskušavao metodu indijanskoga kruga, odredio sam dvije točke međusobno udaljene 40,3 cm: južni je kraj bio osnovica gnomona, a sjeverni središnja točka u kojoj se pojavljivao vrh sjene izranjajući iz kruga. Postavivši dva štapa međusobno udaljena 13 lm, s lakoćom sam između njih protegnuo uže. Iako zbog nedostatka prostora to nisam mogao provjeriti, vjerujem da se jednaka točnost mogla postići i na većim udaljenostima. Za potrebe tih pokusa, postavio sam štap i gnomon blizu jednoga kraja užeta, kako bih u skladu s njima ispravio uže držeći štap na jednom kraju užeta. Unatoč velikoj udaljenosti i labavljenju užeta, točnost je bila postig­ nuta, jer njegova vodoravna komponenta nije bila ugrožena. Iako egipatske slikanje prikazuju samo uže i dva krajnja štapa, iz njih možemo zaključiti da je obred "rastezanja užeta" imao ključno značenje jer se izvodio i bez gnomona. Prikazi tog obreda prisutni su u hramovima koji nisu poznati po preciznoj orijentaciji, što znači da se izvodio i pri određivanju kutova građevine. Kao što je opisao [Reginald] Engelbach, na što upućuje slika 73s, jedan krak kutomjera polagao se na crtu, dok je drugi krak, uz određeno odstupanje, obilježavao 90°. Kutomjer, čiji je jedan krak i dalje ležao na crti, okretao se potom na drugu stranu (tj. za 180°, op. prev.) na kojoj se također određivao pravi kut. Krak koji je ležao na crti ponovno se označavao, a razlika između dvije oznake, ako je postojala, dijelila se napola. Kada se taj presijek uskladio s ustanovljenom točkom na osnovici, dobio se savršen pravi kut. Engelbach tvrdi da niti u jednom pokusu odstupanje od pravoga kuta nije prelazilo 1,5 minuta, a jednaka je točnost postignuta i na Velikoj piramidi... Zainteresirani čitatelji mogu pogledati brojne crteže kojima je Isler popratio svoj članak, a koji jasno i uvjerljivo dokazuju njegove tvrdnje. Slika 74 preslika je drevne rezbarije koja opisuje kako se napinjalo uže između dva štapa. Ono što je također nužno istražiti jest znanje o zemljopisnom sjeveru, jugu, istoku i zapadu. Već smo vidjeli da su drevni Egipćani te točke

SLIKA 74. Faraon Ptolemej XIII. Aulet (80.-52. god. pr. Kr.) i božica Sefkhet-Abwy (aspekt božice Seshet) drvenim maljevima zabijaju štapove u zemlju. Dva mala djed-a simboliziraju stabilnost. Obred je bio iznimno značajan i zvao se "obred rastezanja užeta". Ova zidna rezbarija otkrivena je na zapadnom zidu Auletova hrama u Atribisu, u blizini Sohaga u Gornjem Egiptu. Natpis (fragmentaran) opisu­ je kako Sefkhet "određuje kutove (kheses)". Na faraona se odnose sljedeće riječi: "Tvoje je svetište poput obzora. Utemeljio si ga svetim maljem." (Iz W. M. Flinders Petrie, J. H. Walker i E. B. Knobel, Atribis, British School of Archaeology in Egypt, London, 1908., sl. 26. i str. 20.) određivali s velikom preciznošću. Budući da se nisu služili magnetskim točkama na kompasu, nisu morali rabiti zemljovide magnetske varijacije kao korektivne čimbenike. Precizno odredivši razinu i osnovni smjer, te posjedujući teleskope, Egipćanima je nedostajala samo ljestvica za određivanje kutova. Kakvim su se napravama služili za obavljanje toga zadatka? Teodoliti koji su se rabili prije doba elektronike uključivali su male teleskope postavljene tako da su mogli kliziti duž bakrenoga luka. Slika 76 prikazuje "moderan" teodolit iz

SLIKA 75. Drvorez iz Ars Magna Lucis et Umbrae Athanasiusa Kirchera, Rim, 1646.; Amsterdam, 1671. opisuje kako se trigonometrijski može izmjeriti visina planine Atos u Grčkoj, pomoću teodolita na otoku Lemnos. Udaljenost između dvije točke (B i C) iznosi 100 stadija. Točka A je vrh planine, a D predstavlja kut zabilježen pri zalasku sunca na zapadu iznad planine. (Rimsko izdanje, 1646., str. 728; prošireno amsterdamsko izdanje, 1671., str. 644.)

1916. Slovo N stoji pokraj bakrenoga luka na kojemu su označeni stupnjevi, kako bi čitatelj znao o čemu govorim. Stupnjevi se mogu očitati tako da se teleskop ostavi u njegovu kutu gledanja, dok se s bočne strane naprave gleda je li ciljnik na tom luku. Ta metoda uključuje mjerenje kutova u samoj napravi, te je veoma prikladna. No, kutovi se mogu i posebno izmjeriti, što se nekima možda čini neobičnim, jer nismo naviknuli na takvu praksu. Bio sam prisiljen potražiti takve naprave. Naime, nema dokaza koji upućuju na to da su se Egipćani služili istim metodama kao mi. Kad bolje razmislimo, shvatit ćemo kako činjenica da se mi služimo nekim sustavom ne znači da taj sustav mora biti jedini moguć. Morao sam usvojiti novo gledište i odbaciti predrasude. Tako sam se počeo pitati kakvu su poznatu, a ipak neobičnu napravu, Egipćani mogli koristiti za određivanje kutova? Možda je postojao neki stilizirani prikaz takvoga mjernog instrumenta. Pozornost mi je skrenuo predmet koji sam nazvao tet. (Vidi sliku 77.) Ovdje vidimo čudan predmet koji je prije bio poznat kao tet ili tchet, no danas se - zahvaljujući novom sustavu transliteracije - naziva djed. (Osobno mi je draže zvati ga tet.) Taj je neobičan pred-

SLIKA 76. Gravura iz 1916. prikazuje tadašnji teodolit. Tronožac je bio od drveta, a svi ostali dijelovi naprave bili su od bakra. Teleskop je smješten na vrhu, a dva suprotna kraja teleskopa označena su slovima H i J. Mogao se okretati gore i dolje, te lijevo i desno. Kada bi se okrenuo u stranu, njegov bi položaj bio zabilježen na kružnoj ljestvici (ispod slova P, D i M). Kada bi se pomicao gore ili dolje, njegov bi položaj bio zabilježen na luku (pokraj slova N). Taj se teodolit sastoji od dvije libele pod pravim kutom (jedna je mala cijev ispod teleskopa, označena slovom K, a druga je prikazana kao kružić označen slovom M), koje su osiguravale vodoravan položaj; Egipćani su se služili olovnim kuglama i utezima (znamo kako su Egipćani određivali vodoravnu razinu i znamo da su se služili lećama kao jednostavnim tele­ skopima), no kako su Egipćani mjerili kutove? Najvjerojatnije pomoću naprave čiji je djed stiliziran prikaz. Slika 77. preslika je drevne egipatske slikanje koja prikazuje oči koje gledaju kroz prorez na djed-u. Takvi su prikazi veoma česti, a nalaze se i na papirusu Pa-di-Amona iz razdoblja Novoga kraljevstva. (Vidi sl. 47., str. 60., sv. I., Tekstovi u Alexandre Piankoff, Mythological Papyri, Bollingen Series XL, 3, Pantheon Books, New York, 1957., 2 knjige. Papirus je reproduciran na fotografiji 10, sv. II.) Iznad prikaza stoji sljedeći natpis: "Oziris, gospodar Buzirisa [grada u delti Nila, koji je tom bogu bio osobito svet], Veliki Bog, gospodar Vječnosti" (sv. I., str. 114.). Simbolizam djed-a i Ozirisa-djed-a bio je rasprostranjen u pogrebnim kultovima, iako je njegovo podrijetlo ostalo skriveno. Pitanje je to koje ne prestaje zbunjivati egiptologe. (Gravura je preuzeta iz George Lionel Leston, Practical Surveying, 11. izdanje, London, 1916., sl. 89., str. 47.)

met, čije značenje i svrha još uvijek nije poznata, u kasnijim razdobljima egi­ patske povijesti postao simbolom stabilnosti, a opisivao se i kao kralježnica boga Ozirisa. Egipatske rezbarije prikazuju goleme stupove djed koje podiže faraon u posebnoj svečanosti poznatoj kao "podizanje teta" ili "podizanje djeda". Međutim, sve je to nastalo poslije, a podrijetlo toga neobičnoga pred­ meta nema nikakve veze s Ozirisovom kralježnicom. Kao što je iskreno rekao Manfred Lurker u svojoj knjizi The Gods and Symbols of Ancient Egypt (Bogovi i simboli drevnoga Egipta): Stup djed je pretpovijesni fetiš, čije značenje još nije objašnjeno. On je možda stiliziran prikaz drveta bez lišća ili štap sa šupljinama. ... [poslije] je postao općim simbolom "stabilnosti" i kao takav je ušao u pisani jezik. U razdoblju Staroga kraljevstva u Memfisu su djelovali

SLIKA 77. Stup djed nastavlja se na Ozirisovo tijelo, ne kao njegova kralježnica, nego kao produžetak "glave". Dva oka koja proviruju između proreza na djeda možda predstavljaju Ozirisovo lice koje se pojavljuje iz simboličnoga djed-a. Moja pretpostavka da se djed rabio za mjerenja svetih lokaliteta samo je nagađanje. (Preslika crteža 25, 1. dio, u sir Gardner Wilkinson, Supplement Volume, Second Series of Manners and Customs of the Ancient Egyptians, London, 1841.)

svećenici "plemenitoga djeda", a glavno božanstvo Memfisa, sam Ptah, nazivao se "plemeniti djed". Obred "podizanja stupa djed" potekao je iz Memfisa; izvodio ga je sam kralj pomoću užadi, a pomagao je i svećenik. Početkom razdoblja Novoga kraljevstva, prijašnji fetiš postao je simbol Ozirisa. Tako je djed bio smatran njegovom kralježnicom. Povezanost djeda s faraonovim obredom u hramu podsjeća na obrede "raste­ zanje užeta". Ptah je bio bog pola, pravi je sjever bio povezan s njim, a njegov je sveti predmet možda imao neko mjeriteljsko značenje. Ali, kakvo? Najprije valja istaknuti da se djed prikazivao u različitim oblicima. Veoma je čest bio dvostruki djed koji se, primjerice, pojavljuje u grobnici kralja Tutankamona, kao što sam imao priliku vidjeti u Egipatskom muzeju u Kairu. Djed se također prikazivao kao da je živ, s rukama . Naprava djed bio je standardan dio Ptahova žezla i Ptahova štapa was. Sve sam se više počeo zanimati za različite oblike djeda. Tako sam otkrio možda najstariji poznati opis djeda, koji potječe iz doba faraona Zosera (2668.-2649. god. pr. Kr.), vladara III. dinastije, čiji se kip, s kojega su pljačkaši odstranili kristalne oči, može vidjeti na fotografiji . Iznenadio sam se ustvrdivši kako ti izvorni prikazi djed-a uopće nisu stilizirani, nego se doimaju prirodnima i stvarnima. Naime, načinjeni su od svežnjeva trske s prorezom na vrhu, s četiri reda dugačkih plosnatih štapova trske poredanih duž nekoliko djedova u luku. (Vidi fotografiju 26.) Taj lijepi mural od plavozelene keramike nalazi se u podzemnoj pros­ toriji terasaste piramide u Saqqari, koju je za faraona Zosera izgradio njegov vezir i graditelj Imhotep. Danas je izložen u prilično mračnom kutu Egi­ patskoga muzeja u Kairu, gdje sam ga uspio fotografirati uz veoma dugu ekspoziciju. Kao što se može vidjeti, na muralu je prikazan višestruki djed. Zapravo, sastavljen je od 11 djedova. Čini se da su kasniji prikazi potekli od toga veoma jednostavnog i prirodnog prikaza. Što je mogao biti taj višestruki djed? Naravno, to ne možemo sa sigurnošću reći. Neki su ga arheolozi tumačili kao neobičan visoki prozor. Za takvu tvrdnju nisu imali temelja, no nikako nisu mogli objasniti zašto je upravo tako oblikovan. Činjenica jest da su ovdje svi stručnjaci u mraku. Do sada bismo već morali znati da sve što je u drevnom Egiptu bilo lijepo oblikovano ima dublje značenje. Tako sam počeo promatrati djed kao napravu za geodetsko mjerenje, a proreze kao pomagala za mjerenje kutova. Pri određivanju vodoravne razine,

napinjanju užeta i očitavanju kutova pomoću proreza, temeljna je naprava bio dvostruki djed, a očitavanja su se provodila kroz proreze. Višestruki djed možda je imao nešto složeniji oblik, a možda je bio tek ukrasni dodatak inače jednostavne naprave. A golemi stup djed također je bio simboličan. Možda je naprava takve vrste mogla odgovoriti potrebama drevne egi­ patske geodezije. Stilizirani djed postao je uobičajen dio egipatske ikono­ grafije, kao i štap was, a dva su simbola često prikazivana zajedno. Kada počnemo proučavati motive na frizovima egipatskih hramova iz nešto novi­ jega razdoblja, neizbježno nam postaje jasno da su tajanstveni oblici na neki način povezani s geodetskim mjerenjima, polaganjem temelja, te ispravnom orijentacijom kao nužnim preduvjetom za "postizanje stabilnosti". Fotogra­ fija X koju sam snimio u Philaeu prikazuje djed sa sunčevim diskom na vrhu - vjerojatno je prikaz nastao na temelju promatranja sunca i mjerenja njegove visine pomoću djeda - kojeg okružuju neobični predmeti. Egipat­ ska je ikonografija svakako prepuna "predmeta koje ne možemo identifici­ rati". Međutim, slobodan sam ponuditi moguće objašnjenje za neobičan rep "Seta-životinje", zvijeri psećega oblika koja simbolizira boga Seta i čije je značenje tek nedavno odgonetnuto. Set je prikazan na fotografiji 56 (iako bez repa). Međutim, u mnogim prikazima njegov je uspravan rep račvast dvozubac! A mi znamo što to znači, zar ne? Možda smo time riješili jednu zagonetku. Set, bog koji u jednoj od svojih pojavnosti predstavlja noćno nebo, a time i neprijatelja sila svjetlosti, ima rep u obliku dvozupca kroz koji su se mogle promatrati zvijezde na noćnom nebu. Set posjeduje još jednu pojavnost koja bi se mogla povezati s telesko­ pom. U strašnoj borbi s Horusom, Set je svom bratu iskopao oko, a Horus je Setu iščupao testise. Oko je poslije vraćeno Horusu, a testisi su vraćeni Setu. No, koje je pravo značenje te priče? Morfološki gledano, što su testisi mogli predstavljati? Zaboravimo koncepciju plodnosti. Testisi su dvije kugle - dvije male kugle. Možda su bili simboli konveksnih kristalnih leća postav­ ljenih jedna uz drugu (a testisi se nalaze jedan uz drugi) u jednostavnom tele­ skopu. Promatran u tom smislu, sa surlom koja je bila jednako zakrivljena kao i vrh štapa za motrenje, s repom koji je bio račvast i dvije kugle koje čine teleskop - imajući na umu da je predstavljao noćno nebo - Set se u mnogim pogledima doimao kao optičko stvorenje. Kada se čak tri fizička atributa nekog božanstva mogu razumno objasniti kao simboli optičkih naprava, možemo s prilično velikom sigurnošću zaključiti da nam je netko želio prenijeti određenu poruku. Čini se da i grčka predaja o Kiklopima ima optičko značenje. Veliko središnje oko Kiklopa savršen je simbol leće ili kristalne kugle. Pojedinosti

iz sačuvanih legenda o Kiklopima prilično su nejasne i razočaravajuće. Izvorni Kiklopi pripadnici su starijega naraštaja mitoloških likova, preteča olimpskih bogova. U doba nastanka Odiseje postali su živopisni likovi koji su se mogli iskoristiti za pričanje priča; ono što Homer pripovijeda o Kik­ lopu Polifemu od malog je mitološkog značenja. Starije legende povezuju Kiklope s divovskim kamenim zidinama i građevinama. Kiklopi su sagradili zidine Arga i Tirnisa, te Midije i Mikene za Perzeja (mitskoga utemeljitelja Mikene) - drugim riječima, sagradili su zidine tipičnih mikenskih gradova. Podrijetlo Kiklopa vjerojatno je u minojskoj predaji. Čak se i Polifem iz Odiseje povezuje s divovskim kamenjem i megalitima, a i sam je div. Za nas je značajno to da se jedan od Kiklopa zvao Bront (ili Brontes, op. prev.). To ime, kao što nam je poznato, upućuje na kamenje groma, budući da bronte znači "grom". No, ta je povezanost još određenija, jer su upravo Kiklopi oblikovali munje za Zeusa. Osim toga, Kiklopi su za Hada, boga podzemnoga svijeta, izradili kacigu nevidljivosti, koja također ima optičko značenje. Možda je ona upućivala na činjenicu da su bez optičkih pomagala mnoge stvari nevidljive. Također držim da veza Kiklopa s izgradnjom "nes­ hvatljivih" golemih zidina i gradova upućuje na uporabu optičkih naprava za mjerenje. To nas ponovno vodi do Horusova oka. Na fotografiji 63 prikazan je nadasve neobičan mozaik koji su na svetom grčkom otoku Delu otkrili fran­ cuski arheolozi i objavili ga 1907. Na mozaiku je prikazano nešto nalik suncu na vrhu piramide, iz kojega izbijaju dugačke zrake. Na temelju onoga što smo do sada saznali, možemo reći da je taj prikaz veoma sugestivan. Iako potječe iz kulture koja je starija od egipatske, komentar kojim ga je popratio jedan arheolog veoma je zanimljiv: Simbol u središtu mozaika pojavljuje se na brojnim stelama [uspravnim kamenim pločama] otkrivenima u punskim [kartaškim] svetištima u Sjevernoj Africi; a na njemu se može uočiti više-manje antropomorfan prikaz feničke božice Tanit. [Oni vjeruju da sunce na vrhu predstavlja glavu, a zrake koje iz njega izbijaju ruke, dok je piramida tijelo odjeveno u haljinu! Zamislite samo! To je možda najbolji primjer pogrešnoga tumačenja nekog drevnog simbola za koji sam ikada čuo.] M. Ed. Meyer simbol tumači drugačije; prema njemu, to je fenički i sirijski oblik egipatskoga simbola [ankha], hijeroglifa koji označava "život"; zacijelo se smatralo da taj simbol ima neka mistična svojstva, što objašnjava njegovu prisutnost na talismanima i stelama. Ako je potonje tumačenje ispravno, tada možemo razumjeti zašto se simbol pojavljuje na mozaiku. Konačno,

SLIKA 78. Drevni prikazi Kiklopa. Dva mala rimska prikaza (a i b) otkrivena su u Napulju, a opisuje Kiklope kao trooke, s trećim okom na čelu. Te su koncepcije novijega datuma. Stariji grčki prikazi opisuju Polifema, jednog od Kiklopa iz Odi­ seje, kao jednooko čudovište. U Muzeju u Argu čuva se vaza iz arhajskoga doba s veoma lijepim prikazom Polifema kojemu je izvađeno oko. Zbog loših svjetlosnih uvjeta nisam uspio fotografirati vazu. Slika c predstavlja tradicionalnu grčku kon­ cepciju Kiklopa (Louvre, sl. 2259., str. 1695., iz Daneberg-Saglio Dictionnaire des Antiquites {Rječnik starina), Pariz, 1877.-1919., sv. I., 2. dio.)

on je pronađen u vestibilu Kuće dupina. Mozaik u peristilu iste građevine djelo je umjetnika iz grada Aradosa, vjerojatno Aradosa u Feniciji. ... Kuća dupina bila je tako drugačija od ostalih grčkorimskih građevina na Delu, s obzirom na očit istočnjački utjecaj. Svakako je zanimljivo da je simbol piramide čiji piramidion reflektira sunčeve zrake bio raširen diljem Sjeverne Afrike, te da je bio prisutan i u

feničkoj umjetnosti. Tijekom razdoblja Novoga kraljevstva Fenicija je pri­ padala Egiptu (15. st. pr. Kr.), te su zemljom vladali egipatski upravitelji koji su gradili egipatske hramove.. Sunce na vrhu piramide moglo bi se protumačiti kao Horusovo oko. No, kao što smo već vidjeli, i sama Velika piramida bila je Horusovo oko. Zapravo, čitav se Egipat mogao nazvati Horusovim okom. Na to upućuje J. Gwyn Griffiths u svojoj iznimno zanimljivoj knjizi The Conflict of Horus and Seth (Sukob Horusa i Seta). U posljednjem odlomku pisac kaže: Drioton je skrenuo pozornost na himnu Egiptu sadržanu u Tek­ stovima iz piramide [iz razdoblja Staroga kraljevstva]. Zemlja se naziva Horusovim okom. Teško je zamisliti da su drevni Egipćani znali pojedinosti o tome, no postoji nešto veoma neobično u vezi s očima orlova i sokolova. Naime, orlovi i sokolovi mogu s nevjerojatnih visina vidjeti male glodavce na zemlji. Godine 1982. u znanstvenom časopisu Nature objavljeno je izvješće o rezul­ tatima anatomskih istraživanja provedenih na oku maloga sokola. Tom je prilikom ustanovljeno da je njegovo oko oblikovano tako da povećava sliku, a povećanje iznosi 1,33X. Oči većih sokolova, poput onih koji su simbo­ lizirali Horusa, mnogo bolje vide. Činjenica da su sokolove oči svojevrsna povećala osobito je značajna za temu kojom se bavimo u ovoj knjizi. To znači da je zoološko Horusovo oko bila leća za povećavanje. Još nešto valja imati na umu, osim činjenice da je Horusovo oko možda simboliziralo leću (ili globus za povećavanje i paljenje), naime, da su u Egiptu "oči" obično prikazivane u parovima. Na primjer, dva Raova oka nedvojbeno su simbolizirala dva solsticija. No, ako je "oko" zapravo bila leća, tada se par očiju može protumačiti kao teleskop. Već sam objasnio da je za jednostavan teleskop potrebno imati samo dvije leće. Sukladno tome, "dva oka" mogla su se odnositi na jednostavne teleskope drevnoga Egipta. U vezi s time valja istaknuti još nešto što je za nas značajno. Egipćani su vjero­ vali da svatko ima svoga dvojnika koji se nazivao ka. Ta je ideja u Grčkoj poznata kao koncepcija eidola, sa svim optičkim konotacijama o kojima smo opširno raspravljali u jednom od prethodnih poglavlja. No, zadržimo se na egipatskom hijeroglifu za ka. On se sastoji od para uzdignutih ruku. Vjerojatno će većina čitatelja pretpostaviti da uzdignute ruke simboliziraju obredno štovanje ili nešto tome slično. No, kakve veze ka ima s time? S druge strane, postoji moguće optičko objašnjenje hijeroglifa za ka, čovjekova "dvojnika". Pogledamo li kroz jednostavan teleskop, vidjet ćemo obrnutu sliku, koja se, međutim, može ispraviti pomoću treće leće. Zamislite

čuđenje i strahopoštovanje koje je u drevnim ljudima izazivala spoznaja da dvije leće daju obrnutu sliku! Što su mogli misliti? Promatramo li kroz jednostavan teleskop čovjeka koji stoji na određenoj udaljenosti, on će biti okrenut naopačke. Njegove će ruke biti uzdignute. Treba li u toj pojavi tražiti podrijetlo hijeroglifa za čovjekova "dvojnika"? S obzirom na to da se grčka predaja nastavljala na izvorno egipatsku kon­ cepciju, optički se kontekst nameće sam po sebi. Kako bilo, slobodni smo izvući neke zaključke, u slučaju da se u budućnosti pojave dokazi koji možda već i postoje ali su pogrešno protumačeni. Otkrivanje pravoga značenja Horusova oka jedan je od najtežih zada­ taka egiptologija. Horusovo je oko bilo povezano s gotovo svim egipatskim simbolima. Proučimo li Tekstove iz piramide, osobito dijelove o prinošenju darova umrlim faraonima, shvatit ćemo da su izrazi "Horusovo oko" i "sveti prinosi" istoznačnice. Nazivati krišku kruha ili komad mesa "Horusovim okom" bilo je pomalo nalik nazivanju lijepe djevojke "pravom Venerom", što je bilo uobičajeno prije nekoliko desetljeća, kada je još postojalo klasično obrazovanje. Talijan može lijepu djevojku zvati Madonom, što nikako ne znači da je ta djevojka rodila Isusa. Talijan govori metaforički. Kada za nekoga kažemo da je "anđeo", pritom ne mislimo da ima krila i da je beskrajno dobar. Isto tako, kada je drevni Egipćanin svoje guske ili patke darovao umrlom faraonu, te su se ptice smatrale pravim "Horusovim očima". Različiti prijevodi Tekstova iz piramide uglavnom su nesređeni. Pojedini se dijelovi nazivaju Izreke. No, brojevi kojima su Izreke označene ne moraju ništa značiti. Na primjer, Izreci 221 u Uninoj piramidi slijedi Izreka 118, a Izreci 133 slijedi Izreka 16. Kako bih izbjegao zbrku, počeo sam proučavati tekstove na način koji preporučujem i drugima. Alexandre Piankoff preveo je samo tekstove koji se pojavljuju u Uninoj piramidi u Saqqari; bila je to najstarija piramida sa zapisima, pa je dobro započeti s njezinim tekstovima. Piankoff navodi tekstove redoslijedom kojim su otkriveni, na ulazu u pred­ soblje, u predsoblju, u prolazu koji vodi do prostorije sa sarkofagom, te konačno u samoj prostoriji sa sarkofagom. Piankoff ih predstavlja upravo onako kako se pojavljuju na zidovima. U toj sam piramidi sjedio satima, pa kada ih čitam, točno znam na kojem se zidu nalaze. Dobro je tako početi jer je redoslijed veoma značajan. Slijedite tekstove kroz prostorije najstarije građevine u kojoj se pojavljuju. To su najstariji religiozni zapisi na svijetu, i zato su vrijedni najdublje pozornosti. Poslije njih možete čitati dodatne Tek­ stove iz piramide, koji se u tako zbrkanom obliku pojavljuju u zbirci. Vidi fotografiju 59, koja prikazuje dio tekstova iz Unine piramide.

Ono što u vezi s Tekstovima iz piramide faraona Une najviše začuđuje jest izostanak boga Ptaha. Budući da je on bio glavno božanstvo Memfisa, to je blago rečeno neobično! "Teologija Memfisa" čiji je glavni nositelj upravo bog Ptah posve je zanemarena kao da nikada nije ni postojala. Pitamo se kako je to moguće, imajući na umu da se središnje Ptahovo svetište nala­ zilo u neposrednoj blizini, a njegovi su svećenici izvodili pogrebne obrede. Možda je u pogledu Ptahova prebivališta na snazi bio određen tabu, te se njegovo ime nije smjelo spominjati. Na samom ulazu u Uninu grobnicu piše: "Una je Horus". (Izreka 503.) Sljedeći natpis govori: "Una donosi zeleni sjaj Velikom oku." (Izreka 509.) A potom: "Una je dvostruko sjajna zjenica u središtu njegova oka." (Izreka 513.) Sve to čitamo prije ulaska u predsoblje. Ondje nam se objavljuje: "Una će doći nalik Velikome, Gospodaru lavlje kacige koji je, ranjen u oko, postao moćan. Tada će te obuzeti vatra njegova oka..." (Izreka 255.) Dalje piše: "Unino je skrovište u njegovu oku, zaštita Unina u njegovu je oku. Unina pobjedonosna snaga u njegovu je oku, moć Unina u njegovu je oku." (Izreka 260.) Osim toga, objavljuje se: "Dva stupa djed čvrsto stoje." (Izreka 271.) To potvrđuje moju pretpostavku da su se u starijoj prošlosti stupovi djed pojavljivali u parovima. Izraz "Horusovo oko" ne spominje se sve do prolaza koji vodi u pros­ toriju sa sarkofagom, gdje prvi natpis glasi: "Ovdje je tvrdo Horusovo oko. Položi ga na dlan kako bi bio siguran u pobjedu i kako bi te se [Set] bojao!" (Izreka 249.) Potom čitamo prilično zbunjujuću izjavu: "On ti prilazi, Horus plavih očiju. Čuvaj se Horusa crvenih očiju, čiji je gnjev zao, čijim se moćima nitko ne može oduprijeti!" (Izreka 246.) Potom se spominju različiti darovi koji se nazivaju Horusovim očima. U samoj prostoriji sa sarkofagom zapis nas izvješćuje da je Una "doista Horus koji se bori da zaštiti svoje oko." (Izreka 221.) Mrtvi faraon izjednačava se s Ozirisom, koji se smatra gospodarom podzemnoga svijeta. Faraon se naziva "Oziris Una": "Ozirisu Uno, dajem ti Horusovo oko da ukrasi tvoje lice." (Izreka 25.) Horusovo je oko ovdje miris, te se vjerojatno odnosi na mirisno ulje kojim je bilo pomazano faraonovo lice. Darovane su mu i mnoge druge Horusove oči. (Izreka 32.) Često su opisi tih očiju popraćeni riječima poput "oko oteto Setu", ili "oko koje je za te bilo spašeno". Te se prateće riječi odnose na glasovit mit o velikoj borbi između Horusa i Seta. Set je Horusu iskopao oko, a Horus je Setu iščupao testise. Poslije su bogovi sklopili mir i jedan drugome vratili dijelove tijela. Svete rane bile su iscijeljene, no prema jednoj verziji mita, Horusovo je oko Setu

oteo Thoth i vratio ga Horusu protiv Setove volje. Sir Peter Renouf preveo je jedan natpis iz Edfua: Asten [Thoth], koji je Horusovo oko vratio njegovu gospodaru, koji je Oko spasio od zla, koji je pričvrstio Oko na njegovo mjesto, koji je Horusa umirio donijevši mu njegovo Oko. Renouf je prokomentirao tekst sljedećim riječima: Brojni sinonimi koji se odnose na Oko, značajni su kao pokazatelji da se ovdje riječ rabi u smislu dnevne sunčeve svjetlosti. ... Svećenički naslov "posjednik Oka", kao i drugi slični naslovi, pripada božanstvu koje svećenik utjelovljuje. Sam bog hijeroglifski je predstavljan sim­ bolom majmuna [Thotha] koji drži Oko. U svom prijevodu Knjige mrtvih (The Book of the Dead), sir Peter Renouf posvetio je pet stranica tumačenju različitih Horusovih očiju, Raovih očiju, itd. No, uspio je samo pokazati čitateljima koliko je ta osebujna i slojevita drevna predaja zbunjujuća i neobjašnjiva! Ne postoji jednostavno objašnjenje pojedinih aspekata egipatske mitologije. Njezin se smisao neće razotkriti u prvom, pa čak ni u tisućitom pokušaju odgonetanja. Mislimo li da smo domišljati, možemo biti sigurni da su Egipćani bili mnogo domišljatiji od nas. Stvorili su program koji je gotovo nemoguće "hakirati". Unatoč tome, postoje dokazi da je Horusovo oko nešto što se moglo izbrojati i izmjeriti. U Knjizi otvaranja usta (The Book of Opening the Mouth) stoji: Ja sam Thoth, koji dva godišnja doba traga za Okom Gospodara. Došao sam, pronašao sam Oko, izbrojao sam ga za Gospodara. Kakva je vrsta oka mogla biti "izbrojana"? I zašto je to učinio Thoth? Drevni medicinski papirusi prenose nam sljedeću zanimljivu poruku: Čarolija mjere debeh za mjerenje lijeka. Tom mjerom kojom mjerim ovaj lijek, Horus je mjerio svoje oko, te je ustvrdio da je živo, bogato i zdravo. Ovaj se lijek mjeri tom mjerom ... Horusovo oko bilo je izmjereno i ispitano. Očito je ovdje riječ o sjeni ili o vremenu. Ako je riječ o sjeni, tada se njome mjerilo vrijeme. U svakom slučaju, tekst samo potvrđuje opsjednutost

Egipćana kalendarom. Željeli su znati točnu duljinu godine, pa su morali izmjeriti sjene piramide ili gnomona ili odrediti položaj "oka" na zidu ili zrcalu unutarnjeg svetišta hrama čiji je dugačak hodnik, kako sir Norman Lockyer kaže, bio "vodoravan teleskop" koji je, umjesto prema meridijanu, bio uperen prema obzoru. Već smo vidjeli da je dijelić dana, 0.2424 dana (preciznije 0.242392 dana), koji se mora dodati broju 365, kako bismo dobili točnu duljinu godine, bio povezan s Horusom. To je bilo "unakaženo" Horusovo oko, iskopano i nesavršeno. Jer, ono nije bilo "cjelovito Oko". Upravo se precizna brojčana vrijednost toga unakaženog oka morala "izbrojati" s najvećom mogućom pomnjom, budući da ona nije predstavljala cijeli broj nego dio broja. Thoth je bio bog oktave, budući da je "Osmorka iz Hermopolisa" bila poznata kao "Thothove duše". Njegov višekratnik, 128, nalazi se blizu broja 129,75, višekratnika "Petorke" (kvinti), također rođene u Hermopolisu. Iz drevnih zapisa poznato nam je da je jedno od imena velikoga svećenika Thotha bilo "veliki od pet". Hermopolis, kao Thothovo kultno središte, bio je mjesto aritmetičke pomirbe "Petorke" i "Osmorke". Iz toga slijedi magična vrijednost Pitagorina zareza. Kako bismo i kalendarskim putom došli do Pitagorina zareza, potrebno nam je unakaženo Horusovo oko, tj. dodatnih .2424 dana, proračunatih iz jednako "unakaženih", odnosno, djelomičnih mjerenja sjene. Rezultat toga mjerenja mora se dodati broju 365 kako bi se dobio broj koji predstavlja "najveću tajnu Egipćana", njihovu malu puko­ tinu. Thoth je bio matematičar i astronom bogova. "Izbrojao" je razliku između osmorki i petorki. Također je "izbrojao" razliku između 360 i 365,2424, što je mogao učiniti samo "držeći na dlanu Horusovo oko", tj. držeći njegov broj, pošto ga je "izbrojao". Horusovo oko bilo je ključno, te bez njegova okrutnoga otimanja godina nije mogla biti točna. George St Clair ispravno je zaključio sljedeće: Kada Thoth drži simbolično oko, to znači da pokazuje točnu duljinu godine. U Egiptu je optika služila najvećoj opsesiji te drevne zemlje: točno mjere­ nje vremena. Kako se u Egiptu broj stanovnika povećavao, samo je pre­ cizno planiranje poljoprivrednih radova, predviđanje porasta razine Nila i određivanje svetkovina moglo zadovoljiti bogove, nahraniti Egipćane i omogućiti im blagostanje.

U Bibliji nalazimo neobičnu izreku: "Ako te tvoje oko povrijedi, iskopaj ga." Egipćanima Oko svakako nije naudilo, ali morali su ga iskopati jer bi inače gladovali. Konačno, u pokušaju tumačenja Horusova oka, možemo se vratiti najvećoj tajni Egipćana. Oko se ponekad prikazivalo kao oko udja (udjat, op. prev.). Taj neobičan prikaz oka s obrvom i pripadajućim stiliziranim ukrasima, na prvi se pogled doima poput djela nekog zanesenoga umjet­ nika. Činjenicu da je taj simbol sveprisutan u egipatskoj umjetnosti površan će promatrač shvatiti kao primjer krajnjega konzervativizma. U određenom smislu to je točno.

SLIKA 79. Bog Thoth drži Horusovo oko koje je "skupio". Ustvari, to također može biti prikaz svećenika koji je nosio naslov "Onaj koji posjeduje Oko". Ti su svećenici nosili kape u obliku Thothove glave, simbolizirajući tako Thotha koji drži Horu­ sovo oko. Harmonijski gledano, Thoth je bio bog oktave, a Horusovo mu je oko bilo potrebno kako bi iz 128 stigao do 129,75, gdje se "susretao" sa spiralom kvinti. Stoga je Horusovo oko predstavljalo "sićušnu pukotinu" poznatu kao Pitagorina čestica, odnosno vrijednost 5,2424, tj. broj dana stvarne godine, za razliku od "ide­ alne" koja traje 360 dana. Horusovo je oko "oštećeno" jer ono nije cijeli broj, pa čak niti razlomak. Duljina stvarne godine mjerila se "sastavljanjem" oka, a na tome se temeljio čitav egipatski kalendar. (Iz sir Norman Lockyer, The Dawn of Astronomy, London, 1894., str. 232.; ne navodi se izvor.)

Egiptolog Möller prvi je uočio da je oko Udja (Udjat, op. prev.) sastav­ ljeno od nekoliko matematičkih hijeroglifa spojenih tako da nalikuju oku. Svi su znakovi matematički, i svaki predstavlja određen aritmetički razlo­ mak. To je očito na slici 80, na crtežu koji se pojavljuje 1923., točnije od kada je o tome raspravljao T. Eric Peet u svojoj knjizi The Rhind Mathemati­ cal Papyrus. Veoma je brzo ustanovljeno da se zbrajanjem svih razlomaka koji čine Oko ne dobiva cjelina, nego vrijednost 63/64. Nedostaje samo 1/64. Ta nadasve zanimljiva pojedinost svakoga je istraživača udaljila od pravoga značenja razlomaka i Oka. Nijedna rasprava o oku Udja (Udjat, op. prev.) koju sam imao priliku osobno proučiti, ne prodire u bit pitanja. One uglavnom ističu "nedovršenost oka". Međutim, znate li odgovor unaprijed, tada vam je jasno da nije značajan razlomak 63/64, nego vrijednost 64/63! Kako bismo oko ispravno protumačili, valja nam jedinstvenu vrijednost 64 podijeliti s vrijednošću 63 na koju upućuju hijeroglifi. To znači da moramo "razmišljati kao drevni Egipćanin" a ne kao moderan Egipćanin: cjelovito Oko moramo podijeliti s unakaženim Okom. Taj se postupak opisuje u zapisu iz razdoblja Sred-

SLIKA 80. Oko Udja (Udjat, op. prev.), ili Horusovo oko sastavljeno od hijeroglifa koji označavaju razlomke. Obrva ima vrijednost 1/8, šarenica 1/4, itd. Ukupna je vri­ jednost 63/64 - "oštećeno" ili nepotpuno Oko. Obrnuti razlomak daje vrijednost koja približno odgovara decimalnoj vrijednosti Pitagorina zareza. Čini se da do danas nitko nije uspio proniknuti u značenje oka Udjat - svetoga broja. Do toga se broja može doći i dijeljenjem čitavoga oka s nepotpunim okom, uzmemo li da je vrijed­ nost čitavoga oka 64, a vrijednost nepotpunog oka 63. Jedan od najpoznatijih egipat­ skih simbola zapravo je izraz najsvetijega broja drevnih Egipćana.

njega kraljevstva: "Znam što je u Oku bilo ranjeno ... na dan kada su njegovi dijelovi bili izbrojani, ... cjelovita polovica koja pripada onome koji broji njegove dijelove, između cjelovitog i ranjenog oka." Što ćemo dobiti kada 64 podijelimo sa 63? Broj koji nam je poznat, tj. 1,015! To je približna vrijednost Pitagorina zareza. Stoga je oko Udjat izravni pokazatelj Pitagorina zareza. Ali, poput brojnih drevnih leća koje se čuvaju u muzejima diljem svijeta, ta je vrijednost "nevidljiva" jer je nitko nikada nije opazio. *** Ovime završava naša potraga. Otputovavši u daleku prošlost, saznali smo da je motiv koji je pokrenuo razvitak optičke tehnologije bio opstanak. Tko bi rekao da će nas čavrljanje o staroj asirskoj leći, koja se čuva u Britanskome muzeju odvesti tako daleko? Tri desetljeća poslije ručka u Londonu, odlučnost da se stvar izvidi jer nešto nije bilo u redu odvela nas je do Velike piramide i egipatskih bogova. Prilično uzbudljiva pustolovina, zar ne? No, prije nego završimo, vrijedi ukratko ponoviti ono što smo naučili. Sada nam je jasno da su drevni Egipćani razvili i usavršili znanja o optici, astronomiji, aritmetici, trigonometriji i geometriji. Proniknuli smo u neke od njihovih najsvetijih tajni, no nikako ne smijemo misliti da smo ih posve razo­ tkrili. Egipatska znanost bila je mnogo razvijenija nego što se to općenito misli. Iz toga slijedi da su možda znali za pojave o kojima nikada nismo razmišljali. Isto tako valja imati na umu da nismo iscrpli sve implikacije našega otkrića da je Pitagorin zarez primjenjiv na astronomiju i kozmologiju, kao i na glazbu. Konačno, možemo reći da smo otkrili ključ te neuhvatljive pitagorejske zagonetke, harmonije sfera. Nebeske orbite upućuju na isti pre­ cizan broj kao i tonovi glasovira (ili, za drevne Egipćane, lire), koji proizlazi iz činjenice da se glazbena oktava i kvinta ne poklapaju. To se pokazalo ključnim za složenu strukturu svemira. Zapitajmo se: Ako su drevni Egipćani to znali, što im je moglo ostati nepoznato? Također se možemo zapitati koje je značenje činjenice da neke od najboljih leća nastalih prije 1900. god. pr. Kr. potječu iz 2600. god. pr. Kr., odnosno, iz razdoblja egipatske povijesti koje je poznato kao Staro kraljevstvo? Kako objasniti činjenicu da je, počevši od Staroga kraljevstva sve do modernoga doba. tehnologija nazadovala? Jeli naša koncepcija o stalnom napretku čovječanstva samo iluzija? Ako je tako, još uvijek nije prekasno da ispravimo naš astigmatizam. Nadam se da je ova knjiga poslužila kao svojevrsno optičko pomagalo. KRAJ