154 90 5MB
Croatian Pages [448] Year 2014
Vjekoslav Domljan
Put u zaposlenost
Sarajevo, 2014.
Naslov djela:
Put u Zaposlenost
Autor:
Vjekoslav Domljan
Izdavač:
Ekonomski institut u Sarajevu
Glavni i odgovorni urednik:
Doc. dr. Muamer Halibašić dr. Žarko Papić, direktor, IBHI Sarajevo
Recenzenti: Prof. dr Anto Domazet Lektor:
Aiša Softić
Tehnička obrada:
Mahir Haračić
Tiraž:
500
Štampa:
Blicdruk d.o.o Sarajevo
Odgovorno lice štampanja:
Zdravko Meštrović
------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 338.1/.2(497.6) DOMLJAN, Vjekoslav Put u zaposlenost / Vjekoslav Domljan. - Sarajevo : Ekonomski institut, 2014. - 438 str. : ilustr. ; 25 cm Bibliografija: str. 425-438. ISBN 978-9958-687-13-6 COBISS.BH-ID 21214470 -------------------------------------------------
Ivi i njenim kolegicama i kolegama aktivnim lokalnom, regionalnom i globalnom integriranju BiH.
Sadržaj Predgovor ............................................................................................................................ 1 Uvod....................................................................................................................................... 3 I.
DEFEKTNA BH. EKONOMIJA ............................................................................. 7 1.
2.
3.
II.
'NEPOSTOJEĆA RUKA' ..................................................................................... 9 1.1.
Ciklusi intervencionizma ...................................................................... 9
1.2.
Čuvaj se 'nepostojeće ruke' ............................................................... 16
1.3.
Odumrla društvena svojina .............................................................. 24
ODUZETA DRŽAVA ........................................................................................ 33 2.1.
Država kao proizvođač ....................................................................... 33
2.2.
Neefikasne javne kompanije ............................................................ 43
2.3.
'Džepna banka' ....................................................................................... 54
MASOVNA NEZAPOSLENOST .................................................................... 66 3.1.
Cijena nezaposlenosti.......................................................................... 66
3.2.
Bh. hikikomori ........................................................................................ 72
3.3.
Sanjaju globalno, kladioničare lokalno ........................................ 78
U ETNO-HARBERGEROVOM TROKUTU ..................................................... 87 4.
5.
6.
ETNOPOLIS MOSTAR .................................................................................... 89 4.1.
Etnonacionalno s(j)elo Samohrvata i Samobošnjaka ............ 89
4.2.
Vodeći izvoznik trupaca ...................................................................102
DISTOPIJA BIH ...............................................................................................120 5.1.
Iracionalna opijenost etnonacionalizmom ...............................120
5.2.
Zemlja koju je otkrio sud .................................................................127
POLITIKA STATUS QUOA ..........................................................................134 6.1.
Bez kursa ................................................................................................134
6.2.
Bez srednje klase.................................................................................149
6.3.
U podzemlju ..........................................................................................155 i
III.
VITALAN RACIONALNI INTERES .......................................................... 165
7.
OŽIVITI RAZVOJNU POLITIKU ................................................................ 167 7.1.
Politika utemeljena na dokazima ................................................ 167
7.2.
BiH treba državnike .......................................................................... 176
7.3.
Ukloniti zastoj ...................................................................................... 183
8.
RAZVOJ VOĐEN IZVOZOM ........................................................................ 195 8.1.
Razvijati znanjsku ekonomiju ....................................................... 195
8.2.
Ništa bez inovativnosti .................................................................... 206
8.3.
Izvozimo domaće................................................................................ 214
8.4.
Od bačve do bočice ............................................................................ 222
9.
DRŽAVA KAO JAVNO DOBRO .................................................................. 233 9.1.
Ukloniti 'glupo oporezivanje' ........................................................ 233
9.2.
Ukloniti dominaciju brige nad prilikom ................................... 241
9.3.
Riješiti se IMF....................................................................................... 251
IV.
EFEKTNA BH. EKONOMIJA ...................................................................... 263
10.
NOVI MODEL RAZVOJA......................................................................... 265
10.1. Okrenuti se ponudi ............................................................................ 265 10.2. Podvostručiti rast ............................................................................... 281 10.3. Jačati inovativnu konkurentnost ................................................. 295 10.4. Potrostručiti izvoz ............................................................................. 308 11. NOVI MOTORI RAZVOJA ........................................................................... 317 11.1. Gradovi-regije kao motori razvoja .............................................. 317 11.2. Lanci vrijednosti kao motori razvoja ......................................... 325 12.
OŽIVITI ZNANSTVENO-POSLOVNU INFRASTRUKTURU........ 333
12.1. Utemeljiti centre izvrsnosti............................................................ 333 12.2. Razviti poslovnu infrastrukturu .................................................. 342 12.3. Pružati pakete podrške .................................................................... 351
ii
13.
POLITIKA PUNE ZAPOSLENOSTI ......................................................359
13.1. Obrazovanje za zaposlenje ..............................................................359 13.2. Programi zapošljavanja ....................................................................369 14.
FINANCIJSKI SUSTAV .............................................................................378
14.1. Podvostručiti štednju ........................................................................378 14.2. Potrostručiti infrastrukturne investicije ...................................390 14.3. Utemeljiti regionalnu banku...........................................................400 ANEKS ..............................................................................................................................413 15.
RADNO MJESTO PO OPĆINI DNEVNO .............................................413
REFERENCE ...................................................................................................................425
iii
Predgovor Studija predstavlja rezultat višegodišnjeg rada autora na proizvodnji znanja kroz istraživački i konzultantski rad i višegodišnjeg rasijanja tog znanja kroz nastavnički i publicistički rad. Tokom tog rada - glavnina kojega je vezana za pripreme raznih razvojnih strategija kroz projekte vođene na LSE i Ekonomskom institutu Sarajevo, a za potrebe raznih razina bh. vlasti (Vijeće ministara, Kanton Sarajevo, Hercegovačko-neretvanski kanton) razvojnih agencija (Redah, Serda i Nerda) i udruga poslodavaca (Link Mostar, UPIP Žepče, Plod Centar Bihać) te za pisanje kolumni za razne časopise (Banke u BiH i Global) - autor se suočio s mnoštvom različitih tema i različitim vidovima njihove percepcije od strane stručne i šire javnosti. Studija je namijenjena stručnoj, ali i široj javnosti, zainteresiranoj za problematiku razvoja bh. ekonomije i bh. društva. I jedna i druga trebaju postati svjesnom težine problema nezaposlenosti i neaktivnosti kao temeljnih izazova koji stoje pred bh. ekonomijom i bh. društvom. Posebnu zahvalnost autor duguje recenzentima za korisne sugestije i sponzorima, bez čije velikodušnosti studija ne bi 'ugledala svjetlo dana.'
1
Uvod U prvom dijelu studije govori se o glavnim defektima bh. ekonomije: 'nepostojećoj ruci', nezaposlenosti i neefikasnom javnom sektoru. U tranziciji koja je zahvatila Istočnu Europu poslije pada Berlinskog zida došlo je do zamjene socijalističkog (bolje kazano, etatističkog) poretka kapitalističkim i u sklopu toga do zamjene komandne (etatističke) ekonomije tržišnom. ‘Vidljivu ruku’, tj. državu zamijenila je ‘nevidljiva ruka’, tj. tržište. No, ta tranzicija u Bosni i Hercegovini (BiH) nije tekla glatko kao primjerice u Čehoslovačkoj, nego ju je pratio tragičan raspad socijalističke Jugoslavije, koji je pogodio teže BiH nego ijednu drugu republiku bivše Jugoslavije. Tijekom rata, poslijeratne obnove i tranzicije prestala je funkcionirati etatistička 'vidljiva ruka', dok kapitalistička ‘nevidljiva ruka’ nije profunkcionirala. U tom vakuumu, od poduzeća najbolje su se snašle ‘poduzeća-hijene’ i ‘poduzeća-vukovi.’ Kao posljedica toga, bh. društvo je postalo neradno zbog masovne neaktivnosti i nezaposlenosti. Ključne makroekonomske neravnoteže u BiH rezultat su pogrešne privatizacije i neodmjerene vanjskotrgovinske liberalizacije. Taj uvozno orijentiran razvoj doveo jedo slamanja materijalne proizvodnje, radnih mjesta i porezne baze. Nad majušnim privatnim sektorom, od kojega je u Europi manji samo bjeloruski, natkrilio se ogroman javni sektor instrument prenosa javnih resursa u ruke etno-kartelnih obitelji. U drugom dijelu studije objašnjava se zašto je BiH u 'zamci srednjeg dohotka'. Nigdje se u BiH to ne vidi bolje nego u Mostaru. U njemu se jasno vidi da funkcionira kao etnopolis, a ne kao entropolis. U Mostaru se također sasvim razgovijetno vidi posrnuće bh. industrije i najvećeg bh. izvoznika, Aluminija, zbog toga što zemlja nema industrijsku i energetsku politiku. Vidi se i to da je teško transformirati socijalističku industrijsku organizaciju u modernu, učeću i inovativnu postindustrijsku organizaciju.
3
Pošto BiH ne poduzima strukturne reforme, iz 'zamke srednjeg dohotka' može izići kao zemlja niskog dohotka, ako građani pristanu da im zemlja postane distopija. Zasad to ne pristaju na individualnoj osnovi, kao pojedinci, ili kao pojedinačne firme, pa se razvija neopažena ekonomija (korupcija, kriminal i sl.) i rastače srednja klasa. U trećem dijelu rada se govori o tome zašto je je teško postojeći circulus vitiosus bh. ekonomije i društva pretvoriti u circulus virtuosis. Nema neophodnih agenta promjene kadrih potegnuti pitanje vitalnog racionalnog interesa. Stoga je globalni san: imati radno mjesto, najteže na svijetu, ako se izuzmu neke zemlje iz pojasa Centralne Afrike, ostvariti u 'mekom trbuhu' Zapadnog Balkana (BiH, Kosovo i Makedonija). Vitalan racionalni interes nalaže pojavu državnika koji će na dnevni red politike staviti znanje, obrazovanje, inovatorstvo i poduzetništvo kao ključne elemente reformi, bez kojih nije moguće osigurati visoku zaposlenost. Na posljetku se daju ključni elementi programa koji mogu osigurati efektan razvoj bh. ekonomije. Niz je razloga što se taj razvoj ne može temeljiti na upravljanju tražnjom (počevši od institucionalnog ustrojstva pa nadalje) nego na upravljanju ponudom. Pri tome se ima u vidu postojeće gradove-regije i njihove lidere razvoje/lance vrijednosti oko kojih treba graditi istraživačko-razvojne i trening centre koji će pomoći učvršćivanju njihovih pozicija u globalnim nišama. Oko njih bi se, uz odgovarajući poticaj razvojne politike (počevši od lokalne/regionalne politike, pa naviše), grozdala mala i srednja poduzeća i tako stvarale izvozne snage bh. ekonomije.
4
DEFEKTNA BH. EKONOMIJA Poglavlje I
I. DEFEKTNA BH. EKONOMIJA Tržište nema alternativu, kako su pokazali eksperimenti provođeni tijekom 20. stoljeća. Stoga je neizbježan dio recepta za snažan i održiv ekonomski razvoj. No, BiH zaostaje u izgradnji tržišta za svim ekonomskim komparatorima i nizom regionalnih komparatora. Stare, etatističke institucije su prestale funkcionirati, dok se nove, kapitalističke nisu razvile. Eksperiment uvođenja narodnog kapitalizma dodjelom certifikata je propao. Umjesto narodnog, ustoličen je kapitalizam etno-kartelnih obitelji. To je vidljivo ne samo po tome kako i koliko država uzima kroz poreze (i doprinose) i daje kroz plaće i potpore, nego i po tome kako se upravlja javnim kompanijama (jer se građanima i firmama otima dohodak i kroz visoke cijene usluga javnih kompanija). Upravo se po načinu upravljanja javnim kompanijama (telekomima, elektroprivredama, razvojnim bankama i sl.) najbolje oslikava karakter upravljanja bh. ekonomijom i društvom, tj. vidi se kakve vrijednosti promovira i kakav poredak grade upravljačke političke elite. Privatni sektor je malen jer je spriječen nastanak malih i srednjih poduzeća. Neefikasna javna uprava ometa potencijalnog poduzetnika, crpi mu energiju i zavlači ruku u novčanik. Tako se sprečava nastanak privatnog sektora 'odozdo', organskim putem. Nastanak privatnog sektora 'odozgo' spriječen je papirnatom privatizacijom. Tigrovi od papira, zvani privatizacijski investicioni fondovi, vođeni vidljivom rukom ovlaštenih privatizera, stvoreni su s jedinim ciljem da izvrše 'privatizaciju' poduzeća u društvenom vlasništvu. Da bi se dokopali zemljišta, zgrada i koliko-toliko sačuvane opreme, ovlašteni privatizeri su razorili velika poduzeća i bacili radnike na ulicu. Unatoč svim zahvatajima koji iznose oko polovice nacionalnog dohotka, država je zapala u financijske teškoće. IMF spašava javni sektor, preciznije plaće i potpore budžetskih korisnika.
7
No, zaduživanje kod IMF-a je nož u leđa privatnom sektoru, jer mu zatvara vrata međunarodnog tržišta kapitala i koči priliv ino investicija i svega onoga što sobom nose. Kad je IMF unutra, privatni investitori su vani. Oko 2,5 armije uposlenika javnog sektora i k tomu još armije onih na potporama imaju veliki razlog za zabrinutost. Ne samo da ih je previše, nego su i preplaćeni za svoj rad, odnosno odveć su privilegirani primanjem potpora. Kad bh. vlasti nisu imali rješenje za probleme 2009. god, kako će ga imati sredinom 2014. god. kad IMF-ovi krediti počnu obilnije dolaziti na naplatu? U međuvremenu će broj umirovljenika biti veći za oko 75.000 u odnosu na broj umirovljenika kad su otpočeli pregovori s IMF. A ima i drugih proračunskih rupa, poput restitucijske ili posebice one vezane za eventualno uvođenje drugog mirovinskog stupa. Umjesto da porezni obveznici shvate da polovicu radnog vremena rade za državu (koja time financira neproduktivnu potrošnju), pristaju, svake četvrte godine, da im pojasne da nisu time ugroženi već da su etnona0cionalno ugroženi. Tako politika uspijeva da se država i građani bave 'izabranom' umjesto 'stvarnom' ugroženošću (neaktivnost, nezaposlenost, korupcija, kriminal i sl.). Neaktivnost bh. društva je zastrašujuća jer je broj neaktivnih veći od broja aktivnih. Od ukupnog radno sposobnog stanovništva trećina je zaposlena, a dvije trećine nezaposlene ili neaktivne. Što se tiče žena, tek jedna od pet radno sposobnih je zaposlena. Od ukupnog neaktivnog stanovništva, skoro dvije trećine su žene. A od tih neaktivnih žena tri četvrtine su s primarnim ili nepotpunim primarnim obrazovanjem. Bh. društvo je društvo neuposlive klase. Bh. društvo čine produktivna klasa (0,2 miliona), radnička klasa (milion), redistributivna klasa (milion) i neaktivna potklasa (milion). Jednostavno kazano, produktivna klasa čini 7% društva, dok radnička, redistributivna i neaktivna klasa čine po 31% društva. U najtežoj poziciji su mladi, čija je stopa nezaposlenosti najveća na svijetu.
8
1.
'NEPOSTOJEĆA RUKA' 1.1.
Ciklusi intervencionizma „Revolucija traje svega 15 godina, razdoblje koje koincidira s efektivnošću generacije.“ (José Ortega y Gasset)
Opažamo oko sebe mnoštvo proizvoda i usluga, kao i njihovih proizvođača i kupaca. No, rijetko se pitamo šta bi moglo biti to što ih povezuje. Za ekonomiste je odgovor jednostavan: tijekom povijesti razvila su se tri načina povezivanja proizvođača i potrošača: tradicija (običaj), komanda (sila) i tržište (interes). Sva tri načina povezivanja proizvođača i potrošača utemeljena su na prinudi. Tradicija je prinuda običajem – moraš raditi što rade drugi, inače ćeš biti izopćen iz (zatvorenog) društva. Komanda znači prinudu silom – moraš raditi što ti vođa kaže – inače ćeš biti uhićen (u najboljem - protjeran). Tržište znači prinudu konkurencijom – moraš zadovoljiti potrošača, inače ćeš biti ekonomski uništen. Slika 1: Povijesni ekonomski sustavi
Izvor: elaboracija autora
9
Najzastupljenija vremenski u povijesti ljudskog društva je tradicija. Korištena je desetinama hiljada godina tijekom agrarne ljudske civilizacije. U manjoj mjeri prisutna je i u suvremenim društvima, primjerice kad se daje napojnica ili više plaća muškarac nego žena za isti radni učinak. Komanda se tijekom povijesti javila u dva temeljna oblika: antičkom, koji je postojao primjerice u starom Egiptu i Rimu, i etatističkom, koji je postojao u bivšim tzv. socijalističkim zemljama. U izvjesnoj mjeri prisutna je i u suvremenim društvima u doba vanrednih okolnosti (ratovi, teške elementarne nepogode i sl.). Tržište se temelji na interesu, odnosno snazi ekonomske prinude. Postala je ljepilom ekonomske aktivnosti tek u novom vijeku, iako se čini da je oduvijek tu, barem u Zapadnoj Europi. No, nije tako. Tek je epizoda u ljudskoj povijesti. Uspon tržišta otpočinje s usponom gradova i industrijske civilizacije u Zapadnoj Europi. Tržište nema alternativu, kako su pokazali eksperimenti u 20. stoljeću. Stoga je sastavni dio recepta za snažan i održiv ekonomski razvoj. Hong Kong je poznati primjer isključivog oslanjanja na 'nevidljivu ruku', dok su ostale zemlje iz skupine ekonomskih čuda intervenirale 'vidljivom rukom' (porezne olakšice, subvencionirani krediti, izravno odobravanje kredita i sl.). (Commission on Growth and Development, 2008) Etatizam nije održiv One koji i danas razmišljaju o socijalističkoj (etatističkoj) ekonomiji, treba podsjetiti da ni Marx ni njegovi sljedbenici nisu dali teoriju socijalističke ekonomije. Teoriju je, u djelu Ministarstvo proizvodnje kolektivističke države1, dao Enrico Barone (1908), čovjek koji nije imao simpatija za komunizam i koji je marksističku ekonomiku smatrao 1
Barone, E. 1908. Il Ministro della Produzione nello Stato Collettivista. Giornale degli Economisti, September-October, reprint in Le Opere Economiche, Bologna: Zanichelli, 1936, vol. I, pp. 229-297. English translation The Ministry of Production in the Collectivist State. In F. A. Hayek. ed. 1935. Collectivist Economic Planning, London: Routledge & Kegan Paul.
10
beskorisnom. Razvio je sustav jednadžbi kojima je ustvrdio ravnotežu u uvjetima socijalističke ekonomije. Problem razdvojenosti tokova proizvodnje i raspodjele riješio je uvođenjem središnje državne institucije, koja vrši raspodjelu dohotka pojedincima putem posebne obračunske jedinice. Model nije praktički primjenjiv, između ostaloga zbog neinovativnosti države (osim u ratnim uvjetima). Nadalje je F. M. Taylor utemeljio načela tržišnog socijalizma. Izložio je uvjete u kojima socijalistička ekonomija može postizati efikasnu alokaciju resursa kao što ju postiže ekonomija utemeljena na privatnom poduzeću. Država daje plaće građanima, koji ih koriste za kupovinu roba i usluga državnih poduzeća. Također utvrđuje cijene, koje su jednake najnižim troškovima, kako bi naknadila troškove korištenja faktora proizvodnje, pri čemu se cijene utvrđuju metodom pokušaja i greške - i tako postiže uravnoteženje tržišta. Tijekom 1920-tih i 1930-tih vodila se velika debata o Baroneovoj teoriji. Ludwig Heinrich Edler von Mises nalazio je socijalističko rješenje logički neodrživim. Ako nema slobodnog tržišta, nema ni cjenovnog mehanizma, pa ni ekonomskih računica. Centralni planeri bi mogli, smatrao je von Mises, vršiti raspodjelu, ali se, zbog nepostojanja profitnog motiva i tržišta kapitala, ne bi mogla organizirati proizvodnja. Nasuprot tome, Oskar R. Lange je smatrao da je socijalističko rješenje praktički izvodljivo i poželjno. Usavršavao je i dograđivao Baroneov model i došao do spoznaje da središnji planski organ treba imati tri funkcije: određivati stopu investicija (ali ne i njihovu namjenu), što osigurava postizanje željene stope ekonomskog rasta; utvrđivati okvirni obim proizvodnje javnih dobara i određivati cijene svih inputa i outputa proizvodnje. Lange je, sudeći prema njegovoj studiji O ekonomici socijalizma, smatrao da se tržište može simulirati.
11
No, postoji jedno njegovo pismo F. Hayeku2 u kojem ističe izravni značaj tržišnih snaga u određenju cijena roba kod kojih postoji slobodna konkurencija. Kasnije je, pod uticajem snažnog razvoja kompjutera, Lange opet promijenio mišljenje i tvrdio da je moguće simulirati tržišne cijene. Treći znameniti učesnik velike debate, Friedrich August Hayek, dopušta logičku, ali ne i praktičku mogućnost socijalističkog rješenja. Smatrao je da bi planiranje, kako ga je zamišljao Lange, vodilo tome da čovjek postane čisto sredstvo (pošto se u plan ne mogu uključiti preferencije pojedinaca) koje bi vlasti koristile za tako apstraktne ciljeve kao što su 'društveno blagostanje' ili 'dobrobit zajednice.' Langeov model, koji M. Friedman naziva 'parodijom kapitalizma', doista počiva na izvjesnim pogrešnim pretpostavkama o naravi planera (koji nisu niti mogu biti reinkarnacija Platonovih mudrih nesebičnih filozofa), o ponašanju poduzeća (ne slijede slijepo pravila kreatora sistema i politike nego imaju i zasebne interese), te o načinu djelovanja tržišta (ono nije tek uravnotežavajući mehanizam, nego mehanizam koji omogućava konkurentnu uporabu decentraliziranog znanja u zadovoljenju ograničene tražnje. (Domljan, 1991) Tržište nije savršeno Uspon tržišta otpočinje, kako se još uvijek nagađa, sredinom 13. stoljeća. Ključne elemente dobiva tijekom 15. stoljeća, a puni zamah postiže s uspostavom i razvojem industrijske civilizacije, tj. od 1820-tih pa nadalje. Tijekom posljednjih 80-tak godina, ekonomisti su uložili dosta napora da razumiju okolnosti u kojima tržište postiže dobre rezultate i u kojima propušta da to učini.
2
Lange je studiju On the Economic Theory of Socialism objavio 1936. god, pismo Hayeku poslao 31. 7. 1940., a članak The computer and the market objavio 1967.
12
Da bi suvremeno tržište funkcioniralo, nužno je da država osigura teren i pravila igre, tj. da definira vlasnička prava i (prinudnu) provedbu ugovora. Aktivnosti države na zaštiti građana i njihove imovine, te na definiranju vlasničkih prava i izvršenja ugovora, temelji su na kojem počiva ekonomija. Na primjeru BiH može se vidjeti šta se dešava kad odnosni temelji ne funkcioniraju kako treba, i to desetljećima. Da bi se to jasnije sagledalo zamislimo društvo bez države.3 Kad ne bi bilo zakona koji reguliraju ponašanje pojedinaca i firmi i štite pravo vlasništva, šta bi sprečavalo krađu imovine? Ništa. Međutim, nije dovoljno da zakoni samo postoje. Moraju se provoditi, odnosno moraju se kažnjavati oni koji ih krše. U protivnom, pravni propisi postaju beletristika, štivo za slobodno vrijeme. To se može primijetiti u tranzicijskim zemljama, u kojima su stare, etatističke institucije prestale funkcionirati, a nove, kapitalističke nisu razvijene. U tom institucionalno, pa tako i pravno praznom prostoru, krađa je postala uobičajena pojava. Međutim, ako krađa postaje raširena, ako se svi počinju 'snalaziti', ako svi počnu otimati tekuće (profite) i akumulirane plodove (imovinu) komercijalnih aktivnosti jednih od drugih, stradaju poticaji za investiranje, odnosno razvoj. Zašto bi netko oplođivao imovinu, kad mu rezultat oplodnje (dobit) ne bi pripadao? A osoba ušla u rizik radi postizanja dobiti! Dakle, razvidno je da pravni sustavi moraju osiguravati pravo vlasništva i izvršenje ugovora koje međusobno zaključuju firme i pojedinci. Rezultate poslovne i investicione aktivnosti mogu otimati ne samo 'snalažljivi' sugrađani i 'poduzeća-hijene' i 'poduzeća-vukovi', nego i javni sektor kroz teške namete i visoke tarife usluga javnih kompanija.
3
Glavna razlika između države i lopova je što potonji nema političku legitimaciju. (Stiglitz, 2000) No, ako nema vladavine prava, pa je demokracija svedena na puko glasovanje, tj. na demokraturu, razlika između političkih pirata i lopova je čisto tehničke naravi. Ekonomski filozofi od Adama Smitha do Hayeka i Buchanana naglašavali su važnost vladavine prava u promoviranju 'dobre države' i 'bogatstva naroda'.
13
Porezi i doprinosi ne smiju biti plijen, nego izvor financiranja proizvodnje javnih dobara. Usput, porezi i doprinosi, ma koliko mali bili, u pravilu iskrivljuju poslovne i investicione aktivnosti. Naravno, što su veći i nepravičniji, to više iskrivljuju odnosne aktivnosti. Da su sigurnost vlasništva i izvršenje ugovora ključni za poduzimanje poslovnih poduhvata i za ekonomski razvoj, smatrali su još prije dva i po stoljeća Montesquieu u Duhu zakona (1748) i Adam Smith, otac ekonomske nauke, u Bogatstvu naroda (1776). Smith je smatrao da se država treba minimalno petljati u ekonomski život naroda, da treba vršiti 'podnošljivo administriranje pravde' na dobrobit slabijih spram jačih (bogatijih). Nijedna ideja u ekonomskoj povijesti nije imala veći učinak na politiku od te ideje o 'nevidljivoj ruci'. Smith je smatrao da međusobni odnosi profitno orijentiranih firmi i racionalnih kupaca na konkurencijskom tržištu vode blagostanju društva - kao da su vođeni 'nevidljivom rukom'. Smjena ruku Sljedbenici A. Smitha slavili se 'nevidljivu ruku' više no sam Smith, koji je bio svjestan da izvjesni javni rashodi mogu biti korisni i produktivni. Tako je isticao da vladar mora osigurati: „izvjesne javne radove i izvjesne javne institucije, koje nikada nijedan pojedinac ili mali broj njih ne bi imao interesa poduzeti i održavati, jer prinosi ne bi pokrili troškove pojedincu ili tom malom broju ljudi, dok se društvima to često više nego isplati". Ovdje je Smith imao na umu javne investicije u fizičku infrastrukturu i ljudski kapital, tj. javna ulaganja u izgradnju kanala i putova te u javno obrazovanje. Ekonomska politika se dugo rukovodila gledištem o 'nevidljivoj ruci'. Sve do I. svjetskog rata javni rashodi nisu prelazili 10-15% ukupnog dohotka zemalja.
14
No, s velikom ekonomskom krizom, koja se odvijala 1929.-1933., i s II. svjetskim ratom, tijekom kojeg je postojala smrtna opasnost po nacije, država je nastupala kao glavni menadžer. I tako se razvilo gledište o 'vidljivoj ruci'.4 Gledište je postalo poznato kao kejnzijanizam, po J. M. Keynesu, koji ga nije smislio nego teorijski najkonzistentnije zastupao. Aktivna ekonomska politika se provodi od velike ekonomske krize pa do 1970-tih, kad ju počinje kritizirati monetaristička škola nobelovca Miltona Friedmana, dok ju je kritički dokrajčila nova klasična makroekonomika nobelovca Roberta E. Lucasa. To se dešavalo od 1970-tih pa do izbijanja globalne/euro krize, tj. do augusta 2007. Ideja o 'nevidljivoj ruci' ponovo je postala popularna koncem 1960-tih, kad je postalo komplicirano za 'vidljivu ruku' istodobno rješavati inflaciju i nezaposlenost. Tada vladajućim gledištima o slabostima tržišta suprotstavljeno je gledište o slabostima države, odnosno slabostima 'nevidljive ruke' suprotstavljene su slabosti 'vidljive ruke'. No, s pojavom globalne/euro krize 2007. god, postale su (opet) vidljive slabosti 'nevidljive ruke' i ponovo postala aktualna gledišta o 'vidljivoj ruci'. Prema profesoru Buiteru, bivšem glavnom ekonomisti EBRD i sadašnjem glavnom ekonomisti Citigroup, temeljna postavka nove klasične makroekonomike o potpuno efikasnim tržištima je pogrešna. Da cijene ne odražavaju u potpunosti informacije i da ne daju dobre signale bilo je jasno, smatra Buiter (2009), još od 1970-tih „svima čije spoznajne sposobnosti nisu bile iskrivljene suvremenim anglo-američkim doktorskim studijama.“ Početkom 1980-tih Lucas je govorio o 'smrti kejnzijanizma', a danas se, smatra Buiter, govori o 'smrti nove klasične makroekonomike'.
4
Predsjednik F. D. Roosevelt je u inauguracionom govoru 4. marta 1933. kazao da „nacija traži akciju, i to sada. Naš najveći cilj je osigurati da ljudi rade“. Uslijedilo je 'sto dana novog puta' od 9. marta do 16. juna 1933., kada je, kaže R. L. Heilbroner (1972), „napola svjesno, napola slučajno" došlo do polaganja temelja aktivnoj ekonomskoj politici.
15
1.2.
Čuvaj se 'nepostojeće ruke' „Ako je država jaka, slomiće nas; ako je slaba, nestaćemo.“ (Paul Valery)
Ekonomija je Pareto efikasna5 jedino pod izvjesnim uvjetima. Postoje važni razlozi zbog kojih stvarna tržišta nisu Pareto efikasna i što čini državnu intervenciju opravdanom. Te slabosti tržišta su vezane za konkurentnost, javna dobra, eksternalije, nekompletnost tržišta, nesavršenost informacija te nezaposlenost i druge makroekonomske smetnje. (Stiglitz, 2000) Glede ovih tržišnih slabosti, dovoljno je ukazati na nezaposlenost, za koju većina ekonomista drži da je nesumnjiv dokaz da nešto nije u redu s ekonomijom. Štaviše, neki drže da je nezaposlenost najubjedljiviji dokaz nesavršenosti tržišta. BiH može biti izvrstan primjer za takva gledišta. Nezaposlenost6 u BiH iznosi skoro 30%, znatno više nego u SAD u doba velike ekonomske krize, koja je dovela do pojave državnog intervencionizma. Što je najgore, nezaposlenost je dugoročna, tj. dulja od godinu dana. To ujedno znači da obrazovni sustav nije usklađen s potrebama tržišta i da poduzeća ne stvaraju radna mjesta.
5
Ima tako raspoređena dobra da se ničije stanje ne može popraviti, a da se istodobno ne pogorša stanje nekog drugog. 6 Pri utvrđivanju realnih veličina zaposlenosti i nezaposlenosti treba uzeti u obzir zaposlenost neopažene ekonomije ('sive', 'crne' itd.) i podzaposlenost formalnog sektora. Vjerojatno se broj prvih kreće oko 150.000, a drugih oko 80.000 osoba. Stoga aktivnosti društva ne trebaju prevashodno biti usmjerene na zaposlene neformalne ekonomije (jer oni ipak doprinose porastu društvenog blagostanja), nego na otvoreno nezaposlene (one koji šetaju za vrijeme radnog vremena itd.), lažno zaposlene (igraju karata na kompjuteru za vrijeme radnog vremena itd.) i maskirano nezaposlene (studiraju jer nemaju posla i sl.) te na neaktivne osobe (niti rade niti traže posao), jer im je neto prinos društvenom blagostanju jednak nuli, u svakom slučaju manji od doprinosa zaposlenih u neformalnom sektoru. Posebno je pitanje broj prerano umirovljenih, za koji bi trebalo uvećati stvarno nezaposlene.
16
Neminovnost državne intervencije U odsustvu državne intervencije slabosti tržišta dovode do ekonomske neefikasnosti. No, kad bi tržišta čak i bila Pareto efikasna, postoje dva razloga zbog kojih bi intervencija države bila neophodna: raspodjela dohotka i nedjelovanje pojedinaca u sopstvenom interesu. Kad bi ekonomija i bila Pareto efikasna, tržišta bi stvarala vrlo neravnomjernu raspodjelu dohotka, koja bi možda neke ostavila i bez dovoljno sredstava za život. Stoga je jedna od najvažnijih aktivnost države preraspodjela dohotka. To je izričit cilj socijalnih programa države, kakav je primjerice program pomoći civilnim žrtvama rata. Nadalje, kad bi ekonomija i bila Pareto efikasna, pojedinci ne bi nužno djelovali u sopstvenom interesu. Čak i savršeno informirane osobe mogu donositi loše odluke. Primjerice, liječnici puše iako znaju da je pušenje štetno po zdravlje. Neki smatraju da država treba intervenirati i više od pukog pružanja informacija ('pušenje škodi zdravlju', kako piše na paklicama cigareta). Dobra na čije korištenje država može obvezati pojedince su obvezna dobra (merit goods). To su ona dobra koja pojedinci ili društvo troše zbog neke norme koja nije zasnovana na preferencijama potrošača. Primjeri takvih dobara su zdravstvena zaštita u slučaju izvjesnih oboljenja i sigurnosni pojasevi u automobilima. Sustavne slabosti države Ako su slabosti tržišta evidentne, postoji legitiman prostor za državnu intervenciju. No, to ne znači da će automatski i biti poduzeta. Treba tu imati u vidu dvije važne činjenice. Mora se dokazati da intervencija neće poboljšati nečiju poziciju na račun pogoršanja nečije druge pozicije, tj. mora uspostaviti Pareto poboljšanje. Nadalje, mora se pokazati da su političari i birokrate u stanju ispraviti tržišne slabosti i time postići Pareto poboljšanje.
17
Država može pod izvjesnim okolnostima, barem u načelu, postići Pareto poboljšanje. No, ako se i prihvati da je država u stanju poduzimati intervencije koje predstavljaju Pareto poboljšanje, ne znači da su državne intervencije i poželjne. Potrebno je razmotriti i posljedice državne intervencije u datom političkom okruženju. Mora se razumjeti kako država stvarno funkcionira da bi se pouzdano moglo procijeniti bi li državna intervencija doista uklonila tržišnu slabost. Bilo je uobičajeno tijekom 1960-tih ukazivati na tržišne slabosti i tvrditi da ih državna intervencija može ispraviti uz postizanje Pareto poboljšanja. Pri tome se zaključivalo da je država pozvana intervenirati. No, kad bi neki program intervencije bio prihvaćen i potom propustio postići što je bilo najavljivano da će se njime postići, krivica bi bila bacana na niže pozicionirane činovnike ili na političko mešetarenje. Nije se tada smatralo da može postojati sustavna slabost države, kao što može postojati sustavna slabost tržišta. Stoga, i kad se činovnici i političari ponašaju časno i profesionalno, sama priroda države može voditi njenim propustima. Politički programi, i kad su usmjereni na ublažavanje stvarnih i očiglednih tržišnih slabosti, nisu uvedeni od idealnih država ili dobroćudnih tirana nego su ih uveli političari i činovnici kroz složene političke procese. Ograničenost dometa intervencije Četiri su sustavna razloga zbog kojih je država neefikasna: neinformiranost, nedovoljno poznavanje reakcija privatnog sektora, nedovoljna kontrola nad javnim institucijama i ograničenja političkih procesa.7 (Stiglitz, 2000)
7
Dobar primjer ovoga je aktivna politika zapošljavanja. Javne službe za zapošljavanje nemaju dovoljno informacija o nezaposlenima. Prije svega, ne zna se koliko je stvarno nezaposlenih osoba. Procjene su da je stvarna nezaposlenost u BiH manja od administrativne 30-70 %. Neovisno od toga, nema pouzdanog profila nezaposlene osobe – poznata je njena stručna sprema, ali ne i druge kategorije nezaposlenih osoba, tj. njihova grupiranost sa stanovišta duljine traženja posla, stupnja aktivnosti traženja posla itd. Javne službe za zapošljavanje slabo poznaju reakcije privatnih poslovodavaca jer se komunikacija s njima temelji na godišnjim anketama, a ne na zajedničkom radu na osmišljavanju programa. Politika nedovoljno kontrolira javne službe za zapošlja-
18
Jednostavnije kazano, činioci koji dovode do sustavnog neuspjeha države su: posljedice poduzetih državnih mjera su složene i kao takve teško predvidive, država ne može u potpunosti kontrolirati te posljedice, državne agencije koje formuliraju javne programe imaju ograničenu kontrolu nad provođenjem tih programa a politički procesi su vrlo složeni i ne moraju rezultirati efikasnim ishodima (primjerice, političari mogu djelovati u interesu određenih društvenih grupa, a ne u interesu društva kao cjeline). Ne uzimanje u obzir ovih sustavnih slabosti države dovodi do neuspjeha poduzetih državnih intervencija. Često se javlja nepodudarnost između iskazanih ciljeva (usmjerenih na ispravljanje slabosti tržišta) i koncipiranih mjera. Primjerice, politički govori mogu biti fokusirani na slabosti tržišta i pružanje zaštite malim poljoprivrednicima, dok programi de facto mogu voditi preraspodjeli dohotka u korist krupnijih poljoprivrednih proizvođača. I zemlje s najvišim dohotkom po stanovniku danas tragaju za odgovorom šta je to što se traži od države i šta je to što ona objektivno može pružiti. I te države u ovo doba globalne/euro krize prolaze kroz dubinsku potragu za ulogom države - jer čas jedna, čas druga zapadaju u poteškoće koje iziskuju relativno povećanje ili smanjenje veličine državnog intervencionizma. Dublji uvid u odnos političkih snaga i u stvarne ciljeve može se ostvariti sagledavanjem načina na koji se koncipiraju i provode mjere i vrši kontrola njihove provedbe. Sve to može biti - i u BiH se stvarno dešava - u opreci s proklamiranim ciljevima poduzetih mjera. Stoga postoje duge i mučne revizije prava veterana, poljoprivrednih poticaja i sl.
vanje, jer nema ocjena efikasnosti rada službi. Što se tiče ograničenja koja proističu iz političkih procesa, više je nego jasno da javne agencije troše više resursa i energije na ono što ne bi trebalo biti njihova zadaća (pitanje zdravstvene zaštite nezaposlenih osoba i druge evidencije), nego na ono što je, globano promatrano, temeljna zadaća službi zapošljavanja: rješavanje zaposlenosti nezaposlenih osoba, zaposlenih osoba kojima prijeti gubitak zaposlenja, neaktivnih osoba koje treba uključivati u nezaposlene i zaposlene osobe i sl.
19
Koliko će država biti efikasna pri interveniranju ovisi od osoblja koje upošljava, inicijativa koje to osoblje pokreće, rasprava koje ono vode itd. Najskuplji su slabo motivirani, loše pripremljeni i korumpirani kadrovi. (Stiglitz, 2010) To se može jasno vidjeti u BiH, jer je javna administracija među relativno najskupljim u Europi, pri čemu nema nikakvog mjerenja njenih učinaka. Maršal i 'nepostojeća ruka' Upitao sam osobu, koja je dugi niz godina bila u neposrednoj blizini maršala Tita, koja je najveća Maršalova pogreška. Vojnik-znanstvenik, zatečen pitanjem, zagledao se u daljinu, zadubio u razmišljanje i odgovorio kako se i moglo pretpostaviti: „Bio je rusofil“. To je najvjerojatnije bio razlog kobne Maršalove greške iz 1968. godine, kad je donio odluka da se napusti ekonomska reforma.8 Eksplozija poduzetništva, otpočeta ekonomskom reformom iz 1965. godine, uhvatila je najviše maha među Hrvatima, jer su otvorene granice omogućile izvoz nezaposlenosti i nestabilnosti, tj. slobodan odlazak radnika u inozemstvo (te povratak s kapitalom dostatnim za otpočinjanje biznisa i rješavanja nezaposlenosti) i dolazak ino turista na Jadran te razvoj i zapošljavanje temeljem turizma. Zaustavljanje reforme vodilo je gušenju privatnog poduzetništva i zapošljavanja. No, nastalo ekonomsko nezadovoljstvo transformirano je, akcijama političkog rukovodstva Hrvatske, u političko nezadovoljstvo. Eksploziju poduzetništva zamijenila je eksplozija etnonacionalizma, jer je u tom pravcu eskaliralo političko nezadovoljstvo. Način na koji je riješeno pitanja koje je pokrenuo hrvatski maspok (inače utemeljen na opravdanom nezadovoljstvu ekonomski sputanih ljudi) krajem 1960-tih i početkom 1970-tih, imalo je fatalne posljedice po politički i ekonomski poredak zemlje: monocentrični etatizam je zami8
Obično se, s pravom, ističu dva velika politička NE (ne fašizmu i ne staljinizmu) Maršala, ali prenebregava i treće veliko NE – ne tržištu, koje je inicijalna kapisla raspada Jugoslavije. Zašto je 1968. god. zaustavljen put Jugoslavije ka tržišnom socijalizmu, posebice razmatranje političko-sigurosnih uvijeta pod kojima je ta odluka donesena, još uvijek je neistraženo pitanje.
20
jenjen policentričnim etatizmom. S time su koincidirala dva naftna šoka tijekom 1970-tih. Budući da političari nisu obuzdavali potrošnju, niti poticali povećanje ponude temeljem rasta produktivnosti, nije bilo druge no financirati ju ino kreditima. Početkom 1970-tih Jugoslavija nije bila kreditno zadužena, dok je koncem 1970-tih bila pred bankrotom uslijed nesposobnosti vraćanja u međuvremenu nagomilanih ino kredita. Srpski militantni maspok iz 1980-tih izazvao je reakcije diljem zemlje i doveo do sloma Jugoslavije. Hrvatski maspok je fragmentirao zemlju i ubrzao joj put u dužničko ropstvo, dok ju je srpski maspok, u pokušaju defragmentacije, razorio. Pri razmatranju ekonomskog glavinjanja Jugoslavije, koja se nikad nije udaljila od etatističke ekonomije, treba imati u vidu da povijest nije podržala Marxovo gledište o besklasnom društvu. Pokazala je da nejednakosti koje stvara tržište bivaju zamijenjene nejednakostima koje stvara politika. U tržišnoj ekonomiji pojedinci poboljšavaju poziciju stoga što su inovativni: nude robu i usluge koje drugi žele kupiti. U etatističkoj ekonomiji pojedinci poboljšavaju poziciju jer su podobni (i pri tom 'inovativni'): nude usluge koje želi politička elita. Povijest je pokazala da etatistička ekonomija može biti uspješna relativno kratko vremensko razdoblje, oko dvije dekade, dok se ne razvije ekonomija s većim brojem kupaca i prodavača. Nema planera ni računala koja i na sadašnjem stupnju razvoja mogu izračunati mnoštvo svih tih transakcija. Stoga je nužno uvesti tržište. Ono obavlja posao bolje i jeftinije. To se rano spoznalo u Jugoslaviji, pa je pokušana mini ekonomska reforma 1961. godine i opsežna ekonomska reforma 1965. god. No, to je napušteno već 1968., pa ta godina predstavlja latentni početak kraja socijalističke Jugoslavije, jer je direktna etatistička ekonomija zamijenjena 'praznom kutijom', tj. dogovornom ekonomijom (ili indirektnom etatističkom ekonomijom), a ne tržišnom ekonomijom9.
9
Profesor Geoffrey Swain (2011) svoju studiju o Titu završava ovako: “Sud povijesti o Titu je nesmiljen: odbio je koncem 1960-tih prihvatiti zrelost vlastitog naroda, priznati da ‘je zadnji klasni neprijatelj’ razoružan i da je vrijeme okončati dikaturu. No, umjesto
21
Von Mises je to vidio još 1920-tih: kad nema tržišta, nema cijena, pa ni ekonomskih kalkulacija, te se resursi (što u izvjesnoj mjeri može biti opasno: ino krediti se moraju otplaćivati i nadnice do izvjesne mjere plaćati, jer bi dolazilo i do štrajkova) traće. No, onaj ko je volio sovjetski model, nije mogao razumjeti 'povijesne silnice' (izraz predsjednika Tuđmana). Maršal Tito je ispravno postupio 1965. god. kad je uveo tržišni socijalizam - nije bilo drugog puta nego uvesti tržište. Bili su se iscrpili potencijali etatističke komande, pa se moralo dopustiti djelovanje tržišta. Tradiciju je u povijest, slikovito kazano, poslao parni stroj, izazvavši transportnu i industrijsku revoluciju, koji su učvrstili tržište kao mehanizam koordinacije koji nema nikakvu alternativu. Okanite nas se Tijekom proteklih skoro dva desetljeća BiH uopće nije uspostavila 'vidljivu' ili 'nevidljivu ruku'. Defektna država još uvijek ometa organski, samonikli razvoj tržišta i tržišnih institucija. Stoga bh. poduzetnici, najproduktivniji i najzainteresiraniji članovi društva, trebaju kazati, kao što je kazao trgovac Gournay:10 „Okanite nas se više“ (laissez nous faire), izrekom koja će postati sloganom nadolazećeg doba, koje je promoviralo 'nevidljivu ruku' sve do velike ekonomske krize i II. svjetskog rata. Treba dopustiti da 'nepostojeća ruka' postane 'nevidljiva' i pripremiti se istodobno da se nedvojbene slabosti 'nevidljive ruke' ispravljaju 'vidljivom rukom', no samo onda kad će intervencija nesumnjivo polučiti poboljšanje u Pareto smislu.
toga, prihvatio je za zemlju birokratsko, a ne demokratsko rješenje. Kao što je Đilas 1953. god. kazao, bio je i ostao ‘stjegonoša birokracije.’” 10 Colbert, ministar financija Luja XIV, je pitao: „Kako da vam se pomogne?“
22
Slika 2: Razvijenost tržišta; BiH i komparatori, 2012.
Izvor: obrada autora temeljem Dutta and Lanvin (2013) Temeljem slike 2, koja prikazuje razvijenost tržišta (koristeći indikatore robnog i financijskog posredovanje, tj. indikatore koji pokazuju funkcioniranje kreditnog tržišta, tržišta kapitala i lakoću odvijanja trgovine), može se zaključiti da BiH zaostaje ne samo za svim ekonomskim komparatorima nego i za nizom regionalnih komparatora, primjerice za Crnom Gorom, Albanijom i Makedonijom.
23
1.3.
Odumrla društvena svojina ''Iza svakog velikog bogatstva stoji zločin.“ (Honoré de Balzac)
U poduzeće Granit u Jablanici ušlo je 18. oktobra 2010. u četiri sata ujutro 300 specijalnih policajaca, što je izazvalo sukob radnika i policajaca. Ranjeno je 15 radnika i 15 policajaca, dok je 18 radnika uhićeno.11 Radnici Granita su štrajkali glađu i tukli se sa specijalcima. Mogli su i umrijeti od gladi ili u sukobu, a da im se nitko ne pridruži. Tako je u društvu u kojem se ne uvažava da čovjek ima više identiteta, a ne samo jedan, etnički, pa su ljudi Samobošnjaci, Samohrvati, Samosrbi i Samoostali.12 Koga je briga za radnička, ljudska i druga prava pa da se solidarizira s drugima po tom osnovu! Što se tiče privatizacije Granita i drugih poduzeća, ona dovodi do novih uloga proizvođača i potrošača te države i socijalnih partnera (radnika i poslodavaca). Ona je, smatra se općenito, ideološka (jer se uloga države smanjuje), populistička (vodi boljem društvu), pragmatična (poboljšava efikasnost) i komercijalna (omogućava više posla za privrednike). Do takvih razmišljanja su dovela, kako se široko navodi, iskustva Čilea i Velike Britanije iz 1970-tih godina, koja su poslužila kao laboratorije privatizacije. Poslije pada Berlinskog zida privatizacija je zahvatila i Istočnu Europu te s pomakom od 5-10 godina iza toga zahvatila i BiH.
11
Detaljnije na web stranici Radio Sarajeva pod naslovom Specijalci radnike 'Granita' istjerali iz njihova preduzeća na http://www.radiosarajevo.ba/content/view/35560/. 12 Izraz M. Krleže, koji je, prema kazivanju Čengića (1986), o Hrvatskoj s početka 1970tih govorio: „U vrijeme najhrvatskijeg hrvatskog kursa, kad su, recimo, ne hrvatovali nego govorili gluposti...ona je onda bila u rukama tih Samohrvata“.
24
Privatnim dobrima do blagostanja Koliki dio resursa društva treba usmjeriti na proizvodnju javnih, a koliki na proizvodnju privatnih dobara, težak je izbor, koji se često prikazuje krivom proizvodnih mogućnosti (v. sliku 3). Slika 3: Kriva proizvodnih mogućnosti
Izvor: vlastita obrada autora Većina suvremenih društava proizvodi izvjesnu količinu javnih i privatnih dobara. Točka P označava veličinu proizvodnje koja se sastoji od veće količine privatnih i manje količine javnih dobara. Riječ je o društvima u kojem dominira tržišna proizvodnja privatnih (možda i dijela javnih) dobara. Takva bi mogla, primjerice, biti Švicarska. Točka J označava veličinu proizvodnje koja se sastoji od veće količine javnih dobara i manje količine privatnih dobara. Takvu situaciju bi, primjerice, mogli imati Kuba i Sjeverna Koreja, ali samo teorijski.
25
Veličina proizvodnje označena točkom N je neizvodljiva. Postojećim resursima i tehnologijom nemoguće je proizvesti tako veliku količinu dobara. No, za to služi inoviranje koje osigurava da se ta veličina dosegne u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti.13 Veličina proizvodnje označena točkom K je vrlo niska u odnosu na date resurse i tehnologiju. Društvo može proizvesti znatno više dobara - javnih i posebice privatnih. To su nepoduzetna, neaktivna društva, kakvo je bez sumnje bh. društvo. Ekonomski neefikasna društva ne mogu izdržati teret javnih rashoda i zbog toga, prije ili kasnije, propadaju. Primjerice, resursno neefikasne komandne ekonomije nisu mogle podnijeti teret vojnih rashoda i to je uveliko doprinijelo njihovom slomu.14 Aktualna bh. ekonomija se slama pod teretom kvazi vojnih rashoda (potpore i mirovine za tri demobilizirane vojske i potpore koji se isplaćuju njihovim žrtvama i simpatizerima).
13
Walther Rathenau je tvrdio 1917. god. da se razmjenom tehničkih iskustava, podjelom rada od tvornice do tvornice i standardizacijom može „podvostručiti proizvodnju bez ikakvih izdataka na opremu i rad“. Rathenau je dao doprinos razvoju ratne i komandne ekonomije i privrednog samoupravljanja. Njegovim idejama se nadahnjivao Albert Speer (1975). 14 Greenspan (2007) je od 1983. do 1985. god. radio u Savjetu za inozemne spoznajne poslove predsjednika Reagana, kad je od njega zatraženo da recenzira Ocjenu sovjetske sposobnosti da apsorbira napore ubrzanog naoružavanja. Strategija 'rata zvijezda' se temeljila na pretpostavci da sovjetska ekonomija nije dorasla ekonomiji saveznika, pa je Ocjena tvrdila da treba ubrzati utrku u naoružanju i da će stoga Sovjeti pasti na koljena, nastojeći držati korak - ili će zatražiti pregovore. U oba slučaja Amerikanci će pružiti ruku i hladni rat će biti okončan. Greenspan je nakon tjedan dana zaključio da nema načina ocijeniti ekonomiju SSSR, jer su podaci Gosplana toliko frizirani da se ne može procijeniti hoće li 'rat zvijezda' potopiti sovjetsku ekonomiju - i naveo još da ni Sovjeti to ne mogu procijeniti. Tko je imao prigodu uporediti pojedine cifre statističkog godišnjaka SSSR mogao je doći do zaključka da su one nekonzistentne i da je Greenspan u pravu. No, ipak su postojale sovjetske procjene, primjerice akademika Primakova da SSSR za stvaranje jedinice nacionalog dohotka troši 1,6 puta više materijala, 2,1 put više energije, 1,8 puta više fiksnog kapitala i 2,0 puta više transportnih usluga nego SAD. Bilo je očito da je output po jedinici inputa SSSR-a dvostruko manji od SAD te da SSSR ne može izdržati trku u naoružanju (Domljan, 1991).
26
S druge strane, postoje ogromni neiskorišteni resursi (zemljište, nezaposleni i neaktivni, novac u madracima). Kad bi ih se stavilo u uporabu, BiH bi proizvela daleko više dobara, i javnih i privatnih. Nužnost povećanja efikasnosti Promjena vlasništva je od fundamentalnog značaja za ekonomski i društveni poredak zemlje. Vlasnička prava su toliko važna da leže, kako kaže Peter Drucker, u korijenu svake promjene društvenog i ekonomskog poretka. (Ne)jasno definirana vlasnička prava (ne)jasno određuju kome (ne)će pripasti plodovi ljudskog djelovanja. Poslije I. svjetskoga rata države jednog broja zemalja su nacionalizirale poduzeća i banke u pokušaju da kontroliraju ekonomiju i rezultate njenog djelovanja. No, od konca 1970-tih smatra se da su države uticajnije ne što više imaju, nego što više reguliraju. Komandne poluge suvremene ekonomije ne temelje se na posjedovanju, nego na reguliranju. Pod uticajem ekonomskog učenja razvijenog tijekom posljednjih 25-30 godina došlo je do primjene tržišnog fundamentalizma. Političari su prihvatili gledišta nove klasične makroekonomike, utemeljene na hipotezi o potpuno samorealizirajućim tržištima, što je dovelo do ispuštanja regulacije, prvenstveno financijske, iz ruku države. Ispušteno je vlasništvo, a potom i regulacija, pa su ekonomije - prepuštene same sebi – dospjele u poteškoće. Fiskalne krize iz 1980-tih produljile su se do sredine 1990-tih. Te krize su se javile kod većine zemalja s niskim dohotkom i kod tranzicijskih zemalja. Države više nisu mogle podnositi visoku neefikasnost i visoke zahtjeve za subvencijama poduzeća, pa su bile prinuđene birati između smanjenja ukupne ponude ili povećanja privatnog sektora. Tako je do privatizacije došlo zbog postojeće fiskalne krize.
27
Države prakticiraju privatizaciju još od privatizacije British Telecoma 1984. god. Tempo privatizacije, mjeren brojem ugovora i veličinom privatizacijskih prihoda, bio je spor 1980-tih, no ubrzao se uveliko 1990-tih i 2000-tih. Međutim, stvarni ekonomski značaj privatizacije se treba mjeriti relativnim pokazateljima, tj. veličinom privatizacije spram veličine bruto tuzemnog proizvoda (BTP), veličine fiksnih fondova ekonomije i sl. Privatne firme su, uveliko se smatra, efikasnije od javnih. Minimiziraju troškove i maksimiraju profite. S druge strane, javne firme se često koriste za ostvarivanje ciljeva koji ne pogoduju smanjenju troškova i povećanju ekonomske efikasnosti, primjerice za ostvarivanje socijalnih ciljeva. Privatne firme su efikasnije od javnih, pošto, kako se uveliko drži, menadžerima javnih firmi ne pripada ostatak dohotka. Stoga nemaju interesa uvećavati dohodak putem smanjenja troškova, inoviranjem proizvoda i/ili organizacijskog ustroja itd. Oni, kao i političari i birokrate, koji posredno upravljaju javnim firmama, nastoje što više poboljšati vlastite pozicije, a ne pozicije firme. Menadžeri (i posredni upravljači) su bolje informirani od ostalih, pa se bolje mogu postaviti pri raspodjeli dohotka firme. Kašika im je bliže kazanu i znaju bolje gdje treba zahvatiti. Dobitnici i gubitnici privatizacije Pošto su, drži se, privatne firme efikasnije od javnih, javljaju se dobici od povećanja efikasnosti. Kad ne bi vodila porastu društvenog blagostanja, privatizacija bi bila besmislena. Bila bi pretvorba lošeg u loše, možda i u još lošije. Tko na ulici protestira protiv privatizacije, a tko zagovara njeno provođenje? Drugim riječima, kome pritiču plodovi povećanja društvenog blagostanja ostvarenog povećanjem efikasnosti? To mogu biti: država, građani, firme/poduzetnici i zaposlenici.
28
Država subvencionira javna poduzeća, no poslije privatizacije nema potrebe da to čini, jer je poduzeće otišlo u privatne ruke. Stoga je moguće da država smanji porezni teret. Moguće je i da ga ne smanji, nego da porezni prihod koji je ranije odlazio na subvencioniranje preusmjeri u druge svrhe. Građani su dobitnici privatizacije jer privatna firma pruža veći pristup uslugama u odnosu na javnu firmu. Dobitnici su i stoga što se neredovito snabdijevanje smanjuje, pa nema nestašica i/ili redova i sl. No, građani su i gubitnici, jer privatne firme za svoje proizvode/usluge naplaćuje više cijene od javnih. Građani mogu biti dobitnici i stoga što može doći do smanjenja poreza. Mogu biti dobitnici i da se ne smanji porez u slučaju da se porezni prihod usmjerava prema njima kroz neka davanja ili potpore. Poduzetnici su dobitnici jer nisu ostvarivali profit, a sad ga, upravljajući privatiziranim poduzećem, ostvaruju. Zaposlenici firmi su gubitnici po dva osnova: broj im se smanjuje, dok radni učinci preostalih moraju biti veći, jer se u privatnoj firmi u odnosu na javnu posluje ekonomski efikasnije. Tko će i koliki biti gubitnik, a tko i koliki dobitnik, ovisi o tome u kojim se ulogama javlja, o kakvoj vrsti poduzeća, o kakvom tržištu i o kakvoj postprivatizacijskoj regulaciji se radi. Profiteri, dokapitalisti i dekapitalisti Društveni kapital, definiran u socijalističkoj Jugoslaviji (pa tako i u socijalističkoj BiH) kao 'svačiji i ničiji', nije mogao opstati na dulji rok kao temeljna vrsta kapitala. Kao što ne može opstati pašnjak koji nitko ne razvija, a svi napasaju stoku na njemu, ili ribnjak u kojem svi love, a nitko ne brine o mriještenju. Imajući u vidu 'povijesne silnice', društveni kapital je mogao zamijeniti jedino privatni kapital. Pošto vlasnička prava u socijalističkoj BiH nisu bila dobro definirana, radnici nisu imali dovoljno poticaja inovirati i povećavati proizvodnju. Takvo stanje Aristotel je nazvao „prokletstvom zajedničkog.“ 29
Svi bi da koriste (troše) kapital, a niko da se odrekne dijela potrošnje i uloži je (investira), pa stradaju štednja, investicije i razvoj - u konačnici ekonomski poredak. Nitko ne regulira napasanje/ulov, pa naposljetku svi i sve propada. Poslije 1995. god. BiH se suočila s izgradnjom kapitalizma bez kapitala i kapitalista. Po okončanju rata postojao je jedan manji broj 'kapitalista', ratnih profitera koji su kapital stekli otimačinom i prodajom donirane robe i sličnim 'poduzetništvom'. Kasnije su takvi postajali dokapitalisti kroz tzv. dokapitalizaciju poduzeća (uz relativno niska ulaganja u odnosu na vrijednost objekata u društvenom vlasništvu, što im je javna vlast priznavala kao 'dokapitalizaciju'). Tim se dokapitalistima poslije 1999. god, kada je otvoren proces 'privatizacije', pridodao jedan broj dekapitalista, koji su do kapitala došli dekapitalizacijom poduzeća i posjeda u društvenom vlasništvu (čak i onih u općem vlasništvu, koji su ostajali uglavnom netaknuti i u socijalističkoj BiH), tj. pretakanjem društvenog u privatni kapital. S kojim pravom je država izvršila pretvorbu društvenog kapitala u državni, pa potom u privatni, ostaje i nadalje nerazjašnjeno pitanje. (Horvat, 2007) No, može se kazati da je privatna svojina u BiH nastala dokapitalizacijom (marginalnim dodavanjima privatnog kapitala društvenom i prigrabljenjem upravljačkih prava tim putem) i dekapitalizacijom (prevođenjem društvenog u privatno). Obiranje tuđe voćke Građanima još uvijek nije jasno što su bili PIF-ovi (privatizacijski investicijski fondovi) i koja je bila njihova funkcija. No, jasan odgovor se može izvući temeljem analize onoga što je propisao zakonodavac FBiH, provodeći valjda neke prethodne ekonomske računice prije no što su odnosni zakoni doneseni. Prema zakonu iz 1998. god. utvrđeno je da 'tigar od papira', tj. PIF ne može imati više od 30% dionica poduzeća, kao i to da naknada za upravljanje PIF-om (koja se plaća privatizacijskom društvu) može biti veća od 1,0% neto vrijednosti imovine PIF-a. Sukladno tome, priva30
tizacijska društva su zainteresirana za profit poduzeća koje drži PIF u svom portfelju u iznosu od 0,3% (30% x 1,0%). Čak i u slučaju da dva PIF-a zajedno drže 60% dionica poduzeća, privatizacijska društva ne bi imala više od 0,6% profita poduzeća. Zašto su neki onda osnivali PIF-ove? Ne treba biti posebno obrazovan, pa shvatiti da će netko tko je 'oporezovan' s preko 99% tražiti načina da naplati svoje ulaganje i ostvari zaradu na neki drugi način, a ne kroz profit. Dakle, kroz preuzimanje imovine. Izgradnja dioničarskog ili narodnog kapitalizama pokazala se iluzijom u BiH - kao i drugdje, dometnuo bi Stiglitz. Certifikatska privatizacija i PIF-ovi nisu poslužili realokaciji resursa ekonomije niti restrukturiranju poduzeća. Niti su poslužili razvoju tržište kapitala. Niti su donijeli bolji menadžment, niti svjež kapital poduzećima (niti PIF-ove to interesira, kako je prethodno naznačeno). Država ili radnici na ulicu Šta se desilo u Granitu, odnosno u BiH glede privatizacije? Ne znamo, pošto nema analiza efektivnosti privatizacije. Znamo da je temeljno načelo da privatizacija ima smisla kad poboljšava ekonomsku efikasnost, osigurava veću kvalitetu usluga uz bolje očuvanje okoliša. BiH nije provela niti ex-ante evaluaciju privatizacije (da vidi što bi sve mogla očekivati od privatizacije) niti ex-post evaluaciju (da vidi što je stvarno izazvala), temeljem kojih bi se, ako ništa drugo, a ono barem moglo ocijeniti rezultate privatizacije, da ne kažemo poduzeti korektivne mjere, čak i sankcioniranje (ne)odgovornih.15
15
Opetovano se najavljuje revizije privatizacije, posebice pred izbore, pa se mogu čuti i parole 'plati ili vrati'. No, to istodobno znači da aktualne institucije nisu djelatne – da jesu, pitanje revizije se ne bi ni postavljalo.
31
FBiH je tijekom dosadašnjeg procesa privatizacije naplatila u gotovini 0,5 milijardi KM, dok je ostatak od 5,1 milijardi KM vrijednosti javnog kapitala 'prodala' za 8,5 milijardi KM certifikata, što znači da je prodavala društveni kapital po diskontnoj stopi od oko 90% (ili, narodski kazano, prodavala marku za 10 feninga). Čak da je papirnata privatizacija i bila uspješna, ne bi bila dostatna za uspostavu tržišne ekonomije. Privatna svojina je nedovoljan uvjet za postojanje tržišne ekonomije, čak nije ni presudna. Presudan uvjet za postojanje tržišne ekonomije je konkurencija (v. sliku 1). Ako bi bilo moguće dodjelom certifikata stvoriti privatni kapital preko noći, zasigurno nije moguće stvoriti konkurenciju preko noći. Jedina potencijalna prednost privatizacije certifikatima u odnosu na privatizaciju gotovinom je pravičnost. Privatiziranje certifikatima može, teorijski promatrano, otvoriti put siromašnima do kapitala. No, u BiH se desilo suprotno - upravo su siromašni ostali 'kratkih rukava'. Kao građani (jer se porezi nisu smanjili i nisu dobili socijalna davanja financirana prihodima od privatizacije), potom kao uposlenici (izgubili su radna mjesta) i kao potencijalni poduzetnici (jer im ne daju lako ući u biznis). I država je ostala 'kratkih rukava' – bez kapitala, gotovine i poreza. Dobitnici privatizacije su etno-kartelne obitelji, koje koriste državu kao instrument preraspodjele društvenog bogatstva. Horvat (2007) kaže da je rješenje za neuspjelu privatizaciju poništenje privatizacije. No, držimo da je to, desetljeće i po poslije privatizacije, praktički neizvodljivo.
32
2.
ODUZETA DRŽAVA 2.1.
Država kao proizvođač „Političari su svugdje isti. Obećavaju napraviti most i gdje nema rijeke.“ (Nikita Hruščov)
Kad nema proizvodnje nužnih dobara, intervenira država. Može ih proizvoditi sama ili, alternativno, dopustiti privatnoj tvrtki vršiti proizvodnju, platiti joj za to i ograničiti se na regulaciju proizvodnje (određivanje cijene, veličine subvencije i sl.). Država nije obvezna proizvoditi proizvode/usluge koje nudi besplatno ili po ekonomski nerelevantnim cijenama. Obvezna je jedino financirati projekte i poduhvate koji se odnose na tu proizvodnju. No, država se često uključuje u proces proizvodnje iz političkih razloga, a ne samo iz ekonomskih. Kad država odluči vršiti proizvodnju, može ju obavljati na nekoliko načina: osnovati javnu kompaniju (pa će sama kontrolirati korporativnu politiku, uključujući cijene i investicije), osnovati neprofitnu organizaciju pod svojom kontrolom ili vršiti proizvodnju proizvoda i usluga u jedinici u svom vlasništvu, ali bez samostalnog pravnog subjektiviteta. Kako djeluje javna kompanija Organizacija u državnom vlasništvu smatra se javnom kompanijom u ekonomskom smislu ako prodaje proizvode/usluge po ekonomski relevantnim cijenama, funkcionira (tj. posluje i upravlja poslovanjem) na način na koji to čini privatno poduzeće i ima račune koji omogućuju zasebno iskazivanje poslovnih rezultata, imovine i obveza. Smatra se da organizacija prodaje robu i usluge po ekonomski relevantnim cijenama ako vrši prodaju po cijenama koje značajno utiču na količine koje su ponuđači voljni ponuditi, odnosno količine koje su kupci voljni kupiti.
33
Takve cijene se uspostavljaju onda kad proizvođač dugoročno prilagođava ponudu ostvarenju profita ili barem pokrivanju temeljenih troškova, i potrošači imaju slobodu kupiti ili ne kupiti i taj njihov izbor čini temelj (ne)prihvaćanja ponuđene cijene. Drži se da su ti uvjeti zadovoljeni ako tržišni prihodi (uz isključenje iz razmatranja poreza i subvencija)16 dosežu u prosjeku barem polovicu ukupnih prihoda tijekom višegodišnjeg razdoblja. Takva se organizacija, iako formalno-pravno u državnom vlasništvu, uključuje u komercijalni sektor. Preciznije, u komercijalni sektor financijskih poduzeća (ako se radi o proizvodnji financijskih usluga; to bi bio, primjerice, slučaj Razvojne banke FBiH ili Investiciono-razvojne banke Republike Srpske), ili u komercijalni sektor nefinancijskih poduzeća, ako se radi o proizvodnji proizvoda ili nefinancijskih usluga (primjerice, u slučaju federalnih telekoma). Budući da je teško povući razdjelnu liniju između tržišnog i netržišnog proizvođača, sistem nacionalnih računa (SNA) UN preporučuje da se odluka donosi temeljem razmatranja pojedinačnih slučajeva. Javna poduzeća su u drugačijoj poziciji u odnosu na privatna, pošto država može narediti javnom poduzeće da izvrši plaćanje državi. S druge strane, država može biti primorana pružiti novčana sredstava javnom poduzeću na redovitoj ili neredovitoj osnovi stoga što poduzeće ne posluje profitabilno u izvjesnom razdoblju. Redovno plaćanje poduzeća državi je dividenda (ili poduzetnički dohodak), dok je redovno plaćanje države javnom poduzeću subvencija. Iznimna plaćanja od strane države vrše se najčešće radi pokrivanja akumuliranih gubitaka.
16
Vrlo je vjerojatno da javne kompanije uživaju značajnu financijsku pomoć ili druge načine smanjenja rizika, primjerice kroz dobivanje državnih garancija. Stoga je jasno da ova poduzeća ne djeluju u cijelosti na način na koji djeluju privatna poduzeća, čija su budžetska ograničenja uveliko čvršća.
34
Neefikasan javni sektor Javne kompanije u BiH djeluju kao formalno-pravno autonomne organizacije, odvojene administrativno i financijski od javnih vlasti. No, proces devolucije nadležnosti s države na kompanije je spor i slab. Javne kompanije ne funkcioniraju kao efikasni pružatelji usluga. Prisiljene su maksimirati funkciju lojalnosti,17 tj. slijediti političke kriterije, primjerice prekomjernu zaposlenost. Tek potom su slobodne slijediti ekonomske kriterije. Pri slijeđenju političkih i ekonomskih ciljeva neadekvatno su regulirane, primjerice kroz neadekvatno postavljene tarife usluga,18 toleriranje zaključivanja neadekvatnih ugovora (primjerice, vršenja nabavki preko poduzeća-ljuštura, čime se 'zidaju' troškovi radi ugrađivanja renti), toleriranje nepoduzimanja investicija i investicijskog održavanja (što vodi povećanju troškova, slabljenju kvalitete usluge i u konačnici smanjenju efikasnosti i konkurentnosti ekonomije).
17
U socijalističkoj Poljskoj napravljen je ovaj vic: Partijski šef: „Koliko je 2+2?“ Radnik: „Koliko želite da bude?“ Pokret Solidarnost je imao izborni slogan: „Za Poljsku da bude Poljska, 2+2 uvijek mora biti 4.“ 18 Neadekvatne tarife doprinose ostvarenju ekstra profita jednih (telekomi) i nagomilavanju gubitaka drugih (vodovodi i kanalizacije), iako posluju na sličan način, tj. uz prekomjerno korištenje inputa (prvenstveno radne snage i kod jednih i kod drugih).
35
Tablica 1: Sažet pregled djelovanja bh. javnih kompanija Vrsta kompanije
Opis djelovanja
Kome idu dobici?
Relativno visoke cijene usluga
Političarima (upošljavanje) Menadžerima i zaposlenima (bonusi i plaće) Državi (porez)
Potrošači Investicije
Električna energija
Relativno niske cijene
Građani i drugi potrošači (niske cijene) Političari (upošljavanje) Menadžeri i uposlenici (bonusi i (plaće)
Održavanje Kvaliteta Investicije
Voda
Relativno niske cijene
Građani i drugi potrošači Političari (upošljavanje)
Održavanje Kvaliteta Investicije
Niske cijene
Političari (kreditiranje firmi) Menadžment i uposlenici banke (plaće, povlašteni krediti)
Porezni obveznici Kapital banke
Telekomi
Kapital (razvojna banka)
Ko su gubitnici?
Izvor: obrada autora 36
Ekonomske posljedice Traćenje javnih resursa Smanjenje efikasnosti ekonomije Nedovoljna potrošnja usluga Traćenje javnih resursa Smanjenje efikasnosti ekonomije Prekomjerna potrošnja Nedovoljna proizvodnja Traćenje javnih resursa Smanjenje efikasnosti ekonomije Prekomjerna potrošnja Traćenje javnih resursa Smanjenje efikasnosti ekonomije Istiskivanje privatnog sektora
Neefikasno zdravstvo Ukupan sustav doprinosa u BiH je u kaotičnom stanju, što pokazuju visoka izdvajanja, s jedne i niski rezultati s druge strane. To upućuje na izuzetno nisku ekonomsku efikasnost. Dovoljno je kazati da su prikupljeni doprinosi veći nego ubrani porezi i da im nema premca u poređenju s drugim zemljama. Ukupna stopa doprinosa u FBiH iznosi 41,5% bruto plaće, što je više nego kod RS (33%), OECD (29,5%) i EU-8 (38,1%). (World Bank, 2011b) Zdravstvo je primjer sektora koji mora povećati ekonomsku efikasnost, mada se radi o vrlo osjetljivom sektoru koji se bavi zdravljem kao ljudskim pravom i ekonomskim dobrom. Rezultati bh. zdravstva zaostaju za rezultatima zemalja regije, a kamoli za zemljama članicama EU. Jedan od razloga je razdrobljenost sektora. Trinaest ih je malenih. Za svaki kanton po jedan, plus po jedan za FBiH, RS i Brčko Distrikt. Dakle, 13 ministarstva i 13 zdravstvenih fondova. Fragmentiran sustav neumitno rezultira dupliranjima, viškom uposlenih i nedostatkom opreme. Nema ni ekonomije obima, pa su troškovi funkcioniranja relativno visoki. Stanje zdravstva se može uporediti sa stanjem grada u kojem bi, primjerice, postojala tri vodovodna poduzeća, svako sa svojim rezervoarima, cjevovodima, hidrantima, šahtovima, vodomjerima, majstorima, tajnicama, direktorima i upravnim odborima itd. Stoga bh. zdravstveni sustav relativno puno košta (mjereno veličinom budžetske kriške, ali ne i mjereno po stanovniku, što kazuje da je nacionalna pogača malena, tj. da su ekonomija i društvo u cjelini ekonomski neproduktivni i neefikasni) i malo daje. I neodrživ je ekonomski i financijski.
37
Slika 4: Izdaci za zdravstvo; BiH i komparatori, 2010. 11,00
10,94
10,50 9,92
10,00
9,26
9,06
9,00 7,84
8,00
7,00
7,00
6,94 5,76
6,00 5,00 BiH
EU-15
Srbija
Crna SlovenijaHrvatska Estonija EU-12 Gora
ZND
Izvor: obrada autora temeljem podataka World Bank (2012) Stope doprinosa za zdravstveno osiguranje su relativno visoke i drže se na toj razini zbog relativno malog broja platiša i slabe naplate, velikog broja onih koji su oslobođeni plaćanja te velikog broja zaposlenih u neformalnom sektoru ekonomije. Polovica onih obuhvaćenih zdravstvenim osiguranjem izuzeti su od plaćanja doprinosa (umirovljenici, zvanično neuposleni, osobe s tjelesnim poteškoćama i veterani). Zdravstveno osiguranje tih osoba se financira transferima iz drugih vanbudžetskih fondova (PIO/MIO za umirovljenike i zavodi za zapošljavanje za nezaposlene) te iz općih prihoda (za osobe s tjelesnim poteškoćama i veterane). Rashodi na zdravstvo iznose preko 10,0% bruto tuzemnog proizvoda (od čega 60% otpada na rashode javnih fondova, a 40% na privatne rashode), dok u zemljama Zajednice nezavisnih država (zemlje bivšeg SSSR) iznose oko 6%, a u zemljama članicama EU 5-10% BTP. (World Bank, 2012) Kao i kod većine drugih sektora, primjerice obrazovanja, najveći izdatak sektora zdravstvo odnosi se na plaće zaposlenika. Na njih otpada 40% (FBiH), odnosno 48% (RS) ukupnih izdvajanja za zdravstvo (treba imati u vidu visok udio nemedicinskog osoblja koji čini trećinu zaposlenih u zdravstvu u RS i preko petine u FBiH).
38
Tako je financijski prostor za poduzimanje kapitalnih investicija i investicijskog održavanja vrlo sužen. U zemljama Jugoistočne Europe izdaci zdravstvenih fondova na bolničko liječenje se kreću oko 35% ukupnih izdataka (u SAD oko 30%), dok u FBiH iznose 49% a u RS 61%. (World Bank, 2006) Općenito promatrano, postoji značajan napredak u mjerenju kvalitete zdravstva. Međutim, nema velikog napretka u mjerenju ekonomske efikasnosti zdravstva. S druge strane, pružatelji usluga, kupci usluga, korisnici usluga i regulatori usluga mogu imati velikih koristi od mjerenja efikasnosti.19 Bilo bi dobro kad bi javne vlasti barem poboljšale pristup temeljnim zdravstvenim uslugama, posebice u nekim županijama, jer trebaju čim prije dosegnuti EU razinu pristupa (kod koje svega 8% stanovništva nema pristup zdravstvenim uslugama). Pristup temeljnim zdravstvenim uslugama predstavlja ljudsko pravo. Istodobno bi se mogle poduzeti analize ekonomske efikasnosti bolnica.20 Time bi se vidjelo koje od njih i u kojem stupnju odstupaju od efikasnosti suvremenih bolnica. Potom bi se moglo uvesti korištenje dobrih praksa i vršiti njihovo rasijanje.
19
Efikasnost zdravstvenog sustava uglavnom se mjeri na razini bolnica te u znatno manjoj mjeri na razini liječnika. U jednoj studiji, pripremljenoj za Ministarstvo zdravlja SAD, pregledani su svi članci objavljeni u razdoblju 1990.-2005. u relevantnim američkim časopisima koji su se bavili ekonomskom efikasnošću američkog zdravstva. Nijedan članak se nije bavio efikasnošću na nacionalnoj razini (na razini zemlje) niti socijalnom efikasnošću, nego su se bavili fizičkim, te u manjoj mjeri financijskim ulaganjima (inputima), uglavnom na razini bolnica. Najčešće korištene metode ocjene efikasnosti su bile analiza omeđivanja podataka (DEA) i analiza stohastičke granice ( SFA). 20 Ni u naprednijim zemljama Centralne i Istočne Europe, a kamoli ostalim zemljama regije, nije bilo značajnijeg poboljšanja efikasnosti zdravstva te tim putem naknađivanja smanjenja priliva resursa ostvarenog tijekom 1990-tih. Niti je zdravstvu dat veći prioritet koji bi doveo do izdašnijeg ili barem boljeg priliva resursa države i/ili građana. Problem je i nedostatak interesa onih koji trebaju brinuti o zdravstvu, kao i nedostatak politika i sposobnosti da se odnosne politike provedu. (Nemec and Chubarova, 2008)
39
Nema proizvodnje pravde Poznato je, i iz iskustva bivše Jugoslavije, preciznije iz 'Markovićevih reformi', da se tržište ne može staviti ispred društva. Ekonomske reforme mogu biti uspješne samo kad su povezane s istodobnim pravnim, socijalnim, političkim i drugim reformama. Kako je kazao Donald Blinker, bivši američki ambasador u Mađarskoj, „ne isplati se privatizirati ekonomiju u socijalnom i upravljačkom vakuumu,” jer stavljanje ekonomije ispred društva je „poziv za probleme i razočarenje”. Iako se 'ponuda pravde' povećala tijekom zadnjih desetak godina, pod uticajem tehničke potpore ino zajednice, 'tražnja pravde' uveliko zaostaje. Očigledan je nedostatak mogućnosti bh. građana da koriste raspoložive pravne instrumente u unaprjeđenju svojih interesa i rješavanju svojih sporova. Nije dovoljno imati zakone i sudski sistem, pa da pravni sistem zadovoljavajuće funkcionira. Potrebno je da postoji i platežno sposobna tražnja pravde, prvenstveno od strane poduzeća. A nje neće biti dok poduzeća ne budu s lakoćom obavljala poslovne aktivnosti i s lakoćom vršila prinudnu naplatu dugovanja. A toga nema bez vladavine prava. U razvijenoj tržišnoj ekonomiji poduzeća su najvažniji tražitelji pravde, odnosno najvažniji financijeri tražnje pravde. Što se BiH tiče, od poduzeća su jedino 'poduzeća-krave' zainteresirane za uvođenje vladavine prava. Dakle, bez 'poduzeća-krava' nema održive vladavine prava i demokracije. Umirovljenici, brojne socijalno isključene osobe, siromašni zaposleni' i brojne firme, iako željne pravde, ne mogu financirati održiv sudski spor čak i kad su 100% u pravu. Prosječan uposlenik, pogotovo prosječan penzioner, teško se može pojaviti pred sudom. Treba mu minimalno 1.000 KM da pokrene spor.
40
Stoga u BiH nema dovoljno platežno sposobne tražnje pravde, pa tako ni vladavine prava. S druge strane, kako navodi Greenspan (2007), nema zemlje koja je imala širu primjenu vladavine prava i čvrsta vlasnička prava, a da istodobno nije ostvarila materijalno blagostanje. Mostarski sud kao kabulski Efikasnost pravnog sustava može se lako sagledavati putem načina na koji rješava komercijalne sporove. Postoje zemlje u kojima se oni rješavaju brzo i efikasno, sudski i vansudski. Moguće je u nekima od tih zemalja da odvjetnik pokrene spor elektronski, s kompjutera. Zašto bi, kao u BiH, morao ostavljati svoj posao i ići sucu na noge? Potom može na ekranu vidjeti kako napreduje njegov slučaj i kad je moguće očekivati završetak slučaja. A na mobilnom telefonu može vidjeti poruku da je sudac pripravan saslušati ga glede slučaja. Slika 5: Trajanje komercijalnog sudskog spora; BiH i komparatori, 2012. (u danima)
Izvor: obrada autora temeljem podataka World Bank
41
Tako se komercijalni sporovi rješavaju u Singapuru, zemlji u kojoj spor u prosjeku traje 150 dana, najkraće na svijetu. Moguće je pri tom i da predsjednik suda prati kako koji sudac radi i mjeri njegov učinak. U sudovima nekih drugih zemalja, primjerice u Mostaru, treba preko četiri godine da se ishodi prinudno izvršenje ugovora, kao i u Kabulu, jednom od najsporijih sudova na svijetu. (World Bank, 2011a) Nedostatak institucija i resursa te krivi poticaji dovode to takvog stanja. Nedvojbeno je da u BiH, zemlji 'nepostojeće ruke', nema nekih institucija, pa tako ni nekih pravosudnih funkcija i institucija. Nizak prag razvoja i nemogućnost financiranja institucija ne omogućavaju presadnju dokazano djelotvornih institucija i procedura. Sudovi slabo rade i stoga što strane u sporu imaju slabe ili krive poticaje. Suci se ne brinu o duljini procesa, notari nastoje da se strane što bolje 'pripreme', odnosno da spor što kasnije krene, odvjetnici nastoje da se spor što više otegne, dok optuženi nastoje da ga izbjegnu što je moguće dulje i više.
42
2.2.
Neefikasne javne kompanije „Postoje zapravo svega dvije kvalitete na svijetu: efikasnost i neefikasnost i samo dvije vrste ljudi: efikasni i neefikasni.“ (George Bernard Shaw)
Nakon poskupljenja električne energije za 33% u julu 2011., građane Sarajeva su početkom zime te 2011. trebale dočekati i veće cijene vode i plina, tj. grijanja. Vlada Kantona Sarajevo (KS) je 9. novembra 2011. donijela odluku o poskupljenju vode s uključenim PDV za 25%, tj. za 30 feninga po metru kubnom i grijanja za 33% bez uključenja PDV s početkom primjene od 1. novembra 2011. Informaciju o poskupljenju saopćili su premijer KS Fikret Musić i resorni ministar Abid Jusić. Odluku o poskupljenju su pozdravili rukovoditelji Toplana i Vodovoda i kanalizacije, naglasivši da je do poskupljenja trebalo doći i ranije, jer korekcija cijene vode nije vršena već 14 godina. Premijer Musić je istaknuo da će u tim poduzećima biti istodobno poduzete i mjere povećanja ekonomske efikasnosti, koje će uključiti mjere u rasponu od smanjenje plaća i ‘toplog obroka’ do revizije kolektivnih ugovora i sistematizacije radnih mjesta, što su predstavnici javnih poduzeća također podržali. Premijer Musić je naglasio da odnosnu korekciju cijena neće osjetiti oko 9.000 građana u stanju socijalne potrebe te da će u budžeta Kantona Sarajevo biti osigurana sredstva za njihovo subvencioniranje. No, već narednog dana, tj. 10. novembra 2011. Vlada KS je povukla odluku o poskupljenju vode i grijanja, dok je ministar prostornog uređenja i okoliša najavio ostavku. Odluka je izazvala proteste građana, koji su se okupili pred zgradom Vlade KS, dok je Ljubica Čolović, pomoćnica ombudsmana za zaštitu potrošača u BiH, izjavila da bi se povećanje cijena grijanja, plina i vode 43
u Kantonu Sarajevo loše odrazilo na ekonomsku poziciju potrošača, jer se radi o uslugama od općeg interesa. Povećanje tih cijena, i u manjem obimu, predstavljalo bi, kako ona smatra, dodatni udar na budžete potrošača, tim prije što se te usluge po važnosti mogu svrstati u istu grupu s temeljnim ljudskim pravima.21 U svezi s navedenim mogu se postaviti važna pitanja:
Je li trebalo povećati cijene vode i plina? Je li trebalo povući odluke o povećanju cijena vode i plina? Je li pomoćnica ombudsmana za zaštitu potrošača u BiH u pravu? Je li ministar u pravu kad je glasovao za donošenje odluke i/ili kad je najavio ostavku? Šta uraditi da ne dođe do ponovnog protestnog okupljanja građana?
Reguliranje vodi boljoj usluzi Kad je riječ o javnim kompanijama iz mrežnih djelatnosti (voda, plin, energija, telekomunikacije itd.), koje imaju karakter prirodnog monopola, važno je sagledavati njihovu efikasnost, puno više nego ostalih (javnih) kompanija. Kompanije koje imaju monopolnu poziciju sklone su zloupotrebljavati ju, tj. davati društvu manje količine po većim cijenama u odnosu na kompanije konkurencijskih tržišta. U uvjetima konkurencijskog tržišta nema potrebe za specifičnom regulacijom efikasnosti kompanija, jer će tržište cjenovnim mehanizmom prinuđivati proizvođače na racionalno ponašanje. Ako privatna kompanija ne inovira, ako ne jača svoju konkurentnu poziciju, propada. Druge kompanije inoviraju, postaju konkurentnije, obaraju cijene i istiskuju s tržišta trome, neučeće i neinovativne privatne kompanije.
21
Detaljnije na http://www.radiosarajevo.ba/mobile/novost/67357, pristupljeno 17. 8. 2013.
44
Međutim, ako nema konkurencije i ne djeluje cjenovni mehanizam, šta činiti s prirodnim monopolima (kada je i teorijski bolje imati jednog, a ne više proizvođača)?22 U tim situacijama nužno je uspostaviti regulaciju koja osigurava pružanje boljih usluga klijentima, povećanje efikasnosti i smanjenje sukoba interesa i korupcije. Povećana efikasnost vodi smanjenju troškova te cijena za korisnike usluga ili smanjenje subvencija države, i tako tereta za porezne obveznike.23 Neophodnost utemeljenosti regulative Razne kompanije koriste različite količine rada i postižu različite rezultate. Primjerice, VIK Sarajevo i VIK Mostar imaju različit broj uposlenika. Pitanje je: kako odrediti koja je od te dvije kompanije uspješnija? No, nemaju samo različit broj uposlenika već i koriste različite količine drugih inputa. K tomu još, često stvaraju i različite vrste outputa. I ne samo to. Kad bi kompanije koristile iste količine inputa i proizvodile iste količine i vrste outputa, morao bi se uzeti u obzir i uticaj okruženja na poslovanje, pri čemu treba znati da menadžeri kompanija ne mogu uticati na nj, jer je dato.24
22
Ukupni troškovi proizvodnje mrežne djelatnosti su manji, promatrano na razini grada i gradskog vodosnabdijevanja, kad postoji jedan proizvođač u odnosu na ukupne troškove grada kad bi postojalo više proizvođača. Stoga postoji po jedan vodovod, plinovod i električna mreža u gradu, a ne više vodovoda, plinovoda i električnih mreža. 23 Ima i drugih prednosti reguliranja, primjerice vodi boljem djelovanju financijskih institucija (imaju bolje orijentire pri odobravanju kredita, pa mogu ostvarivati i bolje vlastite rezultate poslovanja) i time povećavati kvalitetu investicija. 24 “Zahvaljujući u prvome redu održavanju visoke pogonske spremnosti svih hidroelektrana i povoljnim hidrološkim prilikama, JP Elektroprivreda HZ HB d.d. Mostar s današnjim danom (29. 4. – op. V.D.) ispunila je Plan proizvodnje za 2013. godinu”, kazali su u odnosnoj elektroprivredi. (Detaljnije na http://www.ephzhb.ba/ ephzh b.aspx?vijest=1522&prikaz=0) No, pri ocjenjivanju ekonomske uspješnosti odnosne kompanije, koja na raspolaganji ima jedino hidro izvore energije, treba isključiti uticaj hidroloških prilika, koje su početkom 2013. god. bile iznimno dobre, dok su u 2012. god. bile najlošije u proteklih deset godina. Ovo je primjer presudnog uticaja okolinskih faktora, koji su 2012. god. doveli do gubitka od 44 miliona KM, a u prvom polugodištu 2013. do značajnog dobitka. Tako je ukupna proizvodnja električne energije za 2012. god. iznosila 1,2 teravatsata, dok je u prvom polugodištu 2013. iznosila 1,7 teravatsati.
45
Primjerice, vodovod može koristi gravitacijski tok, a drugi vodovod je prisiljen koristi električnu energiju da bi pumpao vodu do potrošača. U svakom slučaju, važno je pažljivo identificirati faktore na koje menadžment ima uticaja u odnosu na one na koje nema uticaja da bi se pravilno ocijenila efikasnost kompanija. Inovativnost kao ključ uspjeha Pretpostavimo da je neko bh. javno poduzeće, recimo BHJP, povećalo efikasnost temeljem inovativnih aktivnosti. No, zahvaljujući također istraživanjima i razvoju, poboljšao se i fond znanja sektora kojem BHJP pripada, pa sada najbolji proizvođači pri istoj veličini troškova (primjerice, ostali na 12 jedinica KM) postižu veću proizvodnju (povećala se za 10%, tj. sa 100 na 110 jedinica KM). Kriva troškova sektora se jednostavno pomjerila udesno (v. sliku 6). Slika 6: Ekonomska efikasnost javnih kompanija Troškovi 30 25
BHJP2014 o BHP2013 o
18 13
T2013 T2014
20
12
2013
10
2014
prekomjerni troškovi
100
110
Proizvodnja
Izvor: elaboracija autora BHJP je zapravo relativno pogoršalo poziciju - napredovalo je, no drugi su napredovali još brže. Tako BHJP ostvaruje proizvodnju u 2014. god. s većim viškom troškova u odnosu na krivu sektora nego u 2013. god. (3012 KM u 2014. spram 25-12 KM u 2013. god). 46
To je tipična situacija s bh. javnim kompanijama – zbog neinovativnosti stalno gube efikasnost - što nastoje naknaditi povećanjem cijena. Reputacijski kapital regulatora Regulatori koji vode računa o svom ugledu neće rizikovati svoj reputacijski kapital neadekvatnim reguliranjem. Nastojaće osigurati da norme produktivnosti, rangiranja kompanija i utvrđivanje tarifa može izdržati kritiku. Takav pristup omogućava i izbjegavanje političkih pritisaka koje stvaraju kompanije kad im regulator predoči da nisu efikasne. Sad je pitanje: da li regulatori u BiH naručuju studije od nezavisnih istraživačkih institucija o kretanju produktivnosti i efikasnosti sektora? Da li regulatori utvrđuju potencijal smanjenja troškova javnih kompanija temeljem te ocjene ukupne produktivnosti faktora ili njenog dvojnika, realnih jediničnih troškova proizvodnje? No, nije takvo stanje samo u BiH, nego u svim zemljama sa slabom regulativom. Stoga postoje brojni primjeri da regulatori ne djeluju neovisno, nego pod uticajem političkih i/ili interesnih skupina, posebice u zemljama s niskim i srednjim dohotkom i tranzicijskim ekonomijama. U njima je regulacija neefikasna jer se njome profesionalno bavi uski krug osoba, regulirani i regulatori, i što regulatori dolaze iz reguliranih i odlaze kod njih na rad.25 Praksa stvaranja preko dvije stotine regulatornih tijela u zemljama s niskim i srednjim dohotkom tijekom posljednjih 15-tak godina pokazala je razočaravajuće rezultate, tj. pokazala je da su regulatori često postali sami sebi svrha, a ne instrument postizanja ekonomskih, socijalnih i okolinskih ciljeva u funkciji povećanja blagostanja društava.
25
Stoga se neki, još uvijek u manjini, primjerice nobelovac G. Stigler, zalažu za ukidanje regulative, za to da kompanije rade u miru, da same određuje cijene, čak i kad se radi o prirodnim monopolima. Gubitak resursa zbog toga što proizvodnju obavlja država ili vrši regulaciju privatne proizvodnje veći je od gubitka resursa u slučaju da se dopušta monopolu raditi u miru i postizati relativno veću cijenu za relativno manju količinu proizvoda.
47
Do toga dolazi radi postojanja slabih institucija, neravnomjerne raspoređenosti pregovaračke moći zainteresiranih strana i nerazvijene tradicije djelovanja neovisnih regulatornih tijela. Regulacija je neučinkovita u uvjetima korupcije, nepostojanja vladavine prava te ekonomskih i političkih kriza. No, s druge strane, nepostojanje učinkovitog i transparentnog regulatora šteti odgovornom ponašanju prirodnih monopola. Uvođenje tržišnih reformi, posebice u zemljama s niskim i srednjim dohotkom, nametnulo je brojne izazove, koji su rješavani, između ostaloga, i uvođenjem neovisnih regulatora. Oni trebaju djelovati na koherentan, odgovoran, predvidiv i transparentan način i biti u stanju zaštiti potrošače, investitore i okoliš. Šta je s produktivnošću? Telekomi, elektroprivrede, vodovodi itd. moraju ostvarivati određeni rast produktivnosti i tako doprinositi relativnom smanjenju troškova. I za taj normirani iznos treba da umanje rast cijena usluga. Da bi bilo jasnije, navedimo primjer. Pretpostavimo da proizvođači kompjutera, telefonskih centrala ili drugih inputa proizvodnje koje koriste odnosne bh. javne kompanije isporučuju snažnije kompjutere, telefonske centrale itd. po cijeni nižoj u odnosu na prethodne isporuke. Dakle, temeljem rasta svoje produktivnosti ino proizvođači opreme smanjuju relativne cijene svojih proizvoda. A šta biva s bh. kupcima tih proizvoda, tj. bh. telekomima i sličnim javnim kompanijama? Ništa. Oni su regulirani tako da im pritiče dvostruka dobit: jedna, temeljem nabave snažnijih i jeftinijih inputa proizvodnje i druga, prodajom skupljih outputa (jer im se dozvoljava 'praćenja svjetskih cijena' usluga i sl., osim što niko ne pominje 'praćenje svjetske produktivnosti' u njihovom sektoru). Svi dobici od rasta produktivnosti inputa pripadaju bh. kompanijama i državi, koja svoj dio pogače dobiva kroz povećane porezne prihode i dividende. Ono što ostane kompanijama dijeli se kroz plaće i povećano zapošljavanje a korisnicima usluga - ništa. Da se temeljem rasta produktivnosti i efikasnosti može poboljšati usluge i/ili smanjiti cijene usluga korisnicima, nepojmljivo je u BiH. 48
No, nije tako u zemljama s dobrim regulatorima. Oni traže da telekomi, elektroprivrede, vodovodi, plinovodi itd. ostvare određeni stupanj rasta produktivnosti i efikasnosti, tj. da se stalno približavaju granici proizvodnje. To je bit suvremenog reguliranja prirodnih monopola. Dobar regulator mora paziti da dobro postavi ljestvicu (tarifu usluga). Ako ju postavi suviše nezahtjevno (tj. dopusti visoke cijene), omogućava ostvarivanje ekstra profita, primjerice telekomu. Ako ju pak postavi suviše zahtjevno (odredi suviše niske cijene), cijene neće pokrivati troškove, pa će javne kompanije biti u gubicima, primjerice vodovodi. Dvaput mjeri, jednom reži Regulacija mora biti postavljena tako da osigurava kompaniji pravičnu stopu prinosa na kapital uz uvjet da kompanija ima zadovoljavajuću efikasnost. Stoga regulator prije poduzimanja periodične revizije cijena vode, električne energije, plina itd. mora, i to je minimalno što mora učiniti, naručiti studiju o rastu produktivnosti proizvodnje, i to od nezavisne istraživačke kuće. Bez toga se ne mogu utvrditi pravične cijene. Regulativa se svodi na utvrđivanje cijena usluga u pravilu za razdoblje od 4-5 godina, uz korekciju za stopu inflacije i stopu rasta produktivnosti. Korigiranje cijena telefonskih razgovora ili električne energije u BiH vrši se u pravilu godišnje. No, nenormalno je da se cijene vode ne korigiraju i po 15 godina u BiH, kad je jasno da su cijene inputa proizvodnje vode (električna energija, kemikalije itd.) u međuvremenu porasli. Nužno je dopustiti porast cijena vode, telefonskih razgovora, električne energije itd. minimalno za veličinu rasta potrošačkih cijena - rast potrošačkih cijena nije briga kompanija nego (monetarnih) vlasti zemlje, no kompanije ne smiju ispaštati zbog toga. U ocjeni efikasnosti djelovanja mrežnih industrija, regulatori u početku mogu koristi metodu ukupne produktivnosti faktora, tj. odnos ponderiranih outputa i ponderiranih inputa. Potom bi, kako vremenom ovladavaju problematikom, počeli koristiti regresijske modele i tako promovirati prosječne prakse. 49
Zatim bi trebali početi koristili analizu omeđivanja podataka i analizu stohastičke granice i time promovirati najbolje prakse. Time bi došao kraj slabljenju efikasnosti i 'mirnom životu' monopola. Pošto se o ovom ne razmišlja, pitanje je vremena kad će pod prozore vlade doći proizvođači ili potrošači, ili i jedni i drugi. U međuvremenu će padati kvaliteta usluge, stradaće investiciono održavanje i investicije, odnosno životni standard. To je normalno za neefikasne ekonomske i društvene poretke, koji na kraju krajeva zbog toga i propadaju. Halo Milano, halo Mostar Država u BiH potpomaže da se građani 'čerupaju' dopuštanjem iznimno visokih cijena izvjesnih usluga javnih kompanija, koje 'određuju' nezavisni regulatori, i prigrabljivanjem dijela toga kroz poreze i dividende. Primjerice, tko god iz inozemstva nazove telefonski nekoga u BiH neće to financijski osjetiti. Može vikendom razgovarati i po sat vremena za 30-tak feninga. No, nazovite istu osobu narednog vikenda iz BiH, razgovarajte isto vremena i uporedite troškove. Stvar s visokim troškovima telefoniranja će ispasti još gora ako se ne uporede samo apsolutni nego i relativni troškovi telefoniranja. Naime, treba vidjeti koliki će teret troškova biti kad se trošak računa stavi u odnos s prosječnom plaćom bh. građanina, ili prosječnim dohotkom po stanovniku BiH, pa odnos uporedi s identičnim odnosima kod drugih zemalja. Nadamo se da se iz ovoga neće biti izvučen brzoplet zaključak o nužnosti privatizacije telekoma kao instrumenta povećanja efikasnosti čiji bi plodovi priticali građanima. Poslužimo se u svezi s tim analogijom s bh. privatnim bankama koje naplaćuju daleko veće cijene usluga nego ino privatne banke. Naime, pretvorite 100 KM u eure i pošaljite ih u Milano, sjedište UniCredit banke u Italiji, a neka vam ih onda taj isti u Italiji pretvori u KM i pošalje nazad u Mostar, sjedište UniCredit banke BiH. Uporedite koliko je sve to koštalo, koliko je uzela banka-majka, koliko banka-kćerka te koliko to iznosi u odnosu na prosječnu bh. plaću i prosječnu italijansku plaću, odnosno koliko to iznosi dohotka po stano50
vniku Italije i BiH. Šta garantira da bi bilo drukčije u slučaju privatizacije telekoma u odnosu na provedenu privatizaciju banaka? Poznata je izreka da je od javnog monopola gori samo privatni monopol. Sad se može pričati o efikasnosti privatnog i javnog sektora, o koristima i štetama privatizacija itd. No, vlasti to ne interesira. Njihov je moto: prodajimo, jer prodajemo tuđe, tj. ono što je (bilo) u društvenom vlasništvu. No, neka barem pokušaju sami nešto napraviti, pa privatizirati prodajom. Ako već žele, primjerice, prodati telekome radi financiranja tekuće potrošnje, neka barem sračunaju koliko bi ih koštalo napraviti jedan telekom, pa tu zamjensku cijenu koristi kao jedan od kriterija za utvrđivanje prodajne cijene telekoma. Pa da se barem potrude da bolje prodaju, kad veće ne mogu napraviti bolje. Zemlja šupljih cijevi Država u BiH potpomaže 'jedenje budućnosti' dopuštanjem iznimno niskih cijena usluga izvjesnih javnih kompanija, primjerice vodovoda i kanalizacija i električne energije. Tim 'kupovanjem' socijalnog mira relativno dobro prolaze aktualni građani, no strada država jer ne ubire poreze i što, k tomu još, mora osiguravati barem minimalna sredstava za investicije odnosnih kompanija (produženje vodovoda i kanalizacija, zamjena cijevi i sl.). Šta znači loša regulacija26 lako se može vidjeti na primjeru regulacije vodoopskrbe i kanalizacije. Stanje vodovodne mreže je takvo da se od 100 litara zahvaćene vode 60 litara 'izgubi', tj. ne naplati. Uglavnom iscuri kroz šuplje cijevi27 (v. sliku 7).
26
Primjerice, slijeđenje EU puta za BiH znači uvođenje ekonomskih cijena vode i kanalizacije. Aktualne cijene usluga vodoopskrbe nisu ekonomske niti su vodno-kanalizacijski operateri ekonomski efikasni - niti to tko istražuje i regulira. Cijene usluga će morati biti povećane, kao što će morati biti povećana i efikasnost operatera, jer će teret u izvjesnim mjerama morati biti raspoređen na obje strane, tj. na proizvođače i na potrošače. 27 U BiH 63% stanovništva ima pristup vodi, a u Bjelokosnoj Obali 90%. Nadalje, 1.600 djelatnika sektora vodoopskbe opslužuje 6,0 mln stanovnika Bjelokosne Obale, dok oko 5.000 djelatnika opslužuje 2,4 mln stanovnika BiH. Broj uposlenika na 1.000 priključaka iznosi kod BiH 13,4, a kod Bjekokosne Obale 3,0 (kod globalno najefika-
51
Slika 7: Gubici vode; BiH i komparatori (u %)
Izvor: obrada autora temeljem podataka IBNET (2013) DERK-ov, FERK-ovi, SERK-ovi... World Bank (2004) ukazuje da „BiH plaća tešku ekonomsku cijenu razdrobljenosti svoje električne mreže po entitetima i s time povezanog razmnožavanja regulatornih i koordinirajućih tijela“. Elektroprivrede su postale neupravljive i neefikasne radi dvostruke uloge države. Država se javlja kao kreator politike i kao vlasnik elektroprivreda. Neadekvatna regulativa firmi i tržišta povećava rizik zlouporabe dominantne pozicije te netransparentno i diskriminirajuće ponašanje. Stoga i bolji regulatori, primjerice oni iz Švedske, Češke, Luksemburga itd. dobivaju ocjenu nula iz regulacije. Naravno, bh. regulator nije uključen ni i u tu skupinu (v. tablicu 2).
snijih zemalja omjer je 2-3 djelatnika na 1.000 priključaka). Gubici vode kod BiH iznose 61%, a kod Bjelokosne Obale 16%. Stopa naplate računa kod BiH iznosi 68%, a kod Bjelokosne Obale 98%.
52
Tablica 2: Ocjena regulatora električne energije; odabrane europske zemlje, 2008. Zemlja Austrija Finska Belgija Irska, Norveška, Mađarska V. Britanija Nizozemska, Slovenija Estonija Portugal Poljska Njemačka, Island Cipar, Češka,Hrvatska, Grčka, Litvanija, Luksemburg, Rumunija, Švedska Napomena: skor od 0 (najlošija praksa) do 8 (najbolja praksa)
Izvor: adaptirano prema Haney and Pollitt (2010)
53
Ocjena 7 6 5.5 5 4.5 3 2.5 2.25 1 0.5 0
2.3.
'Džepna banka' „Šta je pljačka banke spram njenog osnivanja?“ (Bertolt Brecht)
Online magazin Udruženja poslodavaca Federacije BiH (UPFBiH) i Asocijacije poslodavaca BiH je kao glavnu temu za svoj prvi broj (1/2010) uzeo Razvojnu banku FBiH (RBFBiH). Poslodavci su iznijeli brojne zamjerke na račun RBFBiH, koje se u konačnici mogu svesti na slijedeće: „Razvojna banka ne vrši na pravi način svoju misiju. Njena osnovna misija bi trebala biti da kroz svoje kreditne plasmane doprinese ekonomskoj stabilnosti te da omogući ekonomski razvoj. (...) Zbog toga će ... insistirati da nova Vlada FBiH obavezno konzultuje UPFBiH prilikom usvajanje poslovne politike Banke, te da apsolutan prioritet u korištenju kredita imaju izvozne i proizvodne kompanije i kompanije koje otvaraju nova radna mjesta“ (istakao V. D.). Za loše funkcioniranje RBFBiH odgovornost snose parlament i vlada FBiH s jedne, te nadzorni odbor i uprava RBFBiH s druge strane. Parlament je odgovoran zbog zakona o RBFBiH, vlada za pozicioniranje RBFBiH (mandat, oblasti i prioriteti djelovanja te kontrola djelovanja Banke itd.), dok nadzorni odbor i uprava snose odgovornost za strategije i procedure djelovanja FBFBiH (posebice, za evaluaciju razvojnih učinaka). Ocijeniti stručno i pravično Glede ocjene poslodavaca o djelovanja RBFBiH, treba kazati da se ocjena djelovanja razvojne banke može osigurati mjerenjem razvojnih učinaka i poređenjem s drugim razvojnim bankama, tj. poređenjem njihovih alata (projekata, proizvoda i sl.) i financijskih pokazatelja. Radi dobivanja što objektivnije ocjene djelovanja RBFBiH, bilo bi iznimno važno da vlada FBiH naruči studiju od nezavisnog konsultanta koji bi ustanovio koji su i koliki razvojni učinci djelovanja RBFBiH (iskazani preko rasta zaposlenosti, smanjenja socijalne isključenosti, 54
postizanja regionalne usklađenosti razvoja, povećanja izvoza i sl.) od osnivanja Banke, tj. od 1. januara 1998. do danas. Konsultant bi trebao izmjeriti razvojne učinke te primjenom benčmarkinga dati ocjenu djelovanja RBFBiH za odnosno razdoblje. Posebno bi konsultant trebao analizirati razdoblje djelovanja RBFBiH od 2005. god, od kada ne djeluje više kao banka druge ruke (tj. ne posluje preko banaka i drugih financijskih institucija), nego kao banka prve ruke (tj. vrši izravno kreditiranje komitenata). Dakle, pored djelovanja iz centrale, RBFBiH je počela otvarati i poslovnice (što je tipično za komercijalne, ali ne i za razvojne banke) i time se udaljila od uobičajene prakse djelovanja razvojnih banaka. Konsultant bi posebno ocijenio aktivnosti RBFBiH vezane za smanjenje socijalne isključenosti i smanjenje nejednakosti, jer su to ključne sastavnice održivog razvoja. Neke uspješne nacionalne razvojne banke, poput brazilske BNDES, imaju socijalnu uključenost i smanjenje nejednakosti kao svoju temeljnu zadaću. Bez postojanja strategije socijalne uključenosti i akcionog plana njenog provođenja zemlja- kandidatkinja ne može pristupiti EU. Stoga je važno ustanoviti kolike učinke RBFBiH ostvaruje u toj oblasti, odnosno koliki doprinos daje smanjenju indeksa socijalne isključenosti bh. društva, koji iznosi 50,2. Potrebno je, dakle, ustanoviti koliki doprinos RBFBiH daje smanjenju neaktivnosti i nezaposlenosti FBiH kako glavnog puta povećanja socijalne uključenosti. Konsultant bi također trebao ustanoviti koliki doprinos RBFBiH daje poboljšanju konkurentnosti ekonomije FBiH podupiranjem razvoja poduzetničke infrastrukture i klasterizacije proizvodnje. Primjeri takve prakse mogu se naći i u BiH, primjerice u djelovanju Investicionorazvojne banke RS (IRBRS). Konsultant bi nadalje trebao ustanoviti koliko je RBFBiH surađivala s drugim institucijama (F)BiH uključenim u procese razvoja, i to institucijama javnog sektora (Direkcija za ekonomsko planiranje, Vanjskotrgovinska komora, FIPA, Zavod za programiranje razvoja FBiH itd.) i 55
institucijama civilnog sektora (regionalne razvojne agencije itd.), te koliko je doprinosila donošenju i ostvarenju odgovarajućih strategija (Strategija ekonomskog razvoja, Strategija socijalne uključenosti, Strategija rasta izvoza, Strategija razvoja malih i srednjih poduzeća, Strategija zaposlenosti itd). Konsultant bi također trebao ustanoviti koliko je RBFBiH surađivala s internacionalnim financijskim institucijama i koliko je kreditnih linija osigurano po tim osnovama. Kako sada stvari stoje, nema kreditnih linija tih banaka prema RBFBiH, dok ih ima prema IRBRS. Konsultant bi trebao ustanoviti i koliko je memoranduma i ugovora o suradnji RBFBIH sklopila s drugim razvojnim bankama, te posebice s drugim razvojnim agencijama i koliki je priliv sredstava ostvaren po tim osnovama. Nema mandata djelovanja Pri ocjeni projekata, razvojna banka se oslanja na mandatnu ocjenu, ocjenu rizika i profitabilnost projekta. Pri tome je najprije potrebno ocijeniti može li projekt uopće dobiti pozitivnu mandatnu ocjenu banke. Ilustrirajmo to primjerom Nordic Investment Bank (NIB), koja ima mandat financirati projekte koji povećavaju efikasnost i zaštitu okoliša. Projekt ide prvo u odjel za mandatnu ocjenu da se ustanovi da li je NIB ovlaštena financirati takav projekt. RBFBiH je u problemima što nema definiran mandat, pa se ostavlja diskreciono pravo upravi da određuje mandat Banke od slučaja do slučaja. Nema okvira djelovanja Vlada FBiH je trebala definirati oblasti od ključnog značaja za razvoj FBiH i ustanoviti jasne prioritete razvoja, što nije učinila. No, imajući u vidu strateška dokumenta razvoja (F)BiH, može se zaključiti da bi ključne oblasti djelovanja trebale biti:
ekonomski razvoj: (poslovna, znanstvena i fizička) infrastruktura, privredni sektori (metalni, drvni sektor i IKT sektor, 56
građevinarstvo, agro-industrijski sektor, turizam) i regionalni razvoj zemlje; socijalni razvoj (smanjenje siromaštva, nezaposlenosti i nejednakosti); ekološki razvoj (ekološke investicije, obnovljivi energetski izvori i energetski štedni projekti) i regionalni razvoj Jugoistočne Europe (energetika, transport, telekomunikacije i sl.).
Vlada FBiH je trebala odrediti na što se RBFBiH treba fokusirati pri tome, no nije to učinila. Polazeći od strateških dokumenta (F)BiH, razvidno je da bi to trebali biti izvjesni sektori (stambeni sektor, izvoz, inovacije i t.sl.), izvjesna klijentela (mikro i mala poduzeća, poljoprivrednici, zadruge, mikrokreditne organizacije, inovatori itd.), izvjesni kantoni (koji imaju ispodprosječne stope ekonomskog rasta i rasta zaposlenosti), specifični financijski instrumenti (komercijalni papiri, obveznice), izvjesne vrste financiranja (kontracikličko, projektno, startup, projekti javno-privatnog partnerstva), izvjesni segmenti razvoja (razvojni koridori, lanci vrijednosti, klasteri, centri izvrsnosti, centri za transfer tehnologija, poslovni inkubatori, tehnopolisi, ruralni akceleratori, poslovne zone itd.). Primjerice, RBFBIH je dobro pozicionirana za promicanje partnerstva javnog i privatnog sektora u oblasti financiranja infrastrukture. Javni sektor je zainteresiran za ekonomsko-socijalne učinke, ali se susreće s fiskalnim ograničenjima, dok je privatni sektor zainteresiran za profit, ali mu smetaju regulatorna, politička i druga ograničenja i/ili nema svu potrebnu ekspertizu. Projekti javno-privatnog partnerstva bi se stoga mogli dobro koristiti u financiranju mega investicijskih projekata, primjerice izgradnje energetskih objekata i informatičko-telekomunikacijskih koridora.
57
Nema veze strategija-sektor-projekt Uprava RBFBiH se pri ocjeni investicijskih projekata treba oslanjati na vezu strategija-sektor-projekt, kao što čine moderne razvojne banke. Pri tome treba polaziti od danog makroekonomskog okvira, tj. strategija dugoročnog i srednjoročnog razvoja zemlje i akcionih planova njihovog ostvarivanja, potom sagledati položaj određenog sektora u okviru tih strategija i akcionih planova i razviti slučajeve najboljeg i najgoreg scenarija temeljem razumnih pretpostavki i sagledati projekt unutar tog okruženja i naposljetku, ukoliko se odnosni projekt adekvatno uklapa u razvoj zemlje i odnosnog sektora, ocijeniti projekt. Slika 8: Projektni ciklus Interes nositelja projekta
Bankarski kriteriji
Pravnici Sklapanje ugovora
Timovi - ekonomski - financijski - tehnički - socijalni - okolišni
Odbor menadžera
Monitoring Garantor za nositelja projekta
Uprava Odobrenje kredita
Potpisivaje ugovora
Izvor: obrada podataka temeljem prakse EIB RBFBiH mora imati zadane razvojne prioritete FBiH, koji bi – uz strategije razvoja i akcione planove njihovog provođenja – bili jasni orijentiri djelovanja Banke. Banka bi u okviru njih bila obvezna odabirati konkretne projekte, one s najvećim razvojnim učincima. Pri tome bi se koristila metodama kvantitativnog mjerenja razvojnih učinaka i provodila postevaluacijske analize. Da djeluje na navedeni način, RBFBiH bi doprinosila smanjenju opće neizvjesnosti, jer je ta neizvjesnost najvažniji pojedinačni faktor investicijske klime zemlje. 58
Nema javnih kriterija djelovanja Pri odabiru velikih razvojnih projekata RBFBiH bi trebala provoditi pored financijske analize, koju neizbježno provode sve banke – ekonomsku, socijalnu i ekološku analizu projekta. Dakle, Banka bi trebala, pored nužnosti da zadovolji određenu privatnu (financijsku) stopu prinosa, morala zadovoljiti i određenu javnu (ekonomsko-socijalno-ekološku) stopu prinosa da bi projekt bio prihvatljiv za njeno financiranje. To je praksa djelovanja razvojnih banaka.28 U toku je, općenito promatrano, proces tranzicije sa stare na novu paradigmu ocjene razvojnih projekata, tj. prelaz s koncepta očuvanja na koncept održivosti, s jedne i povećanja broja komponenti maksimiranja s druge strane. Prema staroj paradigmi, pri ocjeni projekata trebalo je postići izvjesne minimume ekonomsko-socijalnih normi i vršiti maksimiranje financijskog prinosa na kapital. Prema novoj paradigmi, teži se maksimiranju prinosa na financijski, okolinski, socijalni i ekonomski kapital. Primjerice, socijalnom analizom se utvrđuje vodi li projekt pravičnim i održivim razvojnim rezultatima i potom identificira ključne zainteresirane grupe i njihove interese, te vrši procjena socijalnih rizika, koji proizlaze iz nezadovoljenih ciljeva tih grupa. Cilj socijalne analize je istraživanje socijalnih prilika, učinaka i rizika radi utvrđivanja mogućnosti povećanja socijalne uključenosti (doprinošenjem ustanovljivanju načina odstranjivanja institucionalnih barijera i zaštite ranjivih skupina). Ilustracije radi, izgradnja hidrocentrale na Neretvi kod Konjica, odlagališta otpada u brojnim dijelovima zemlje i sl. pokazuju koliko socijalne analize mogu biti korisne za BiH i koliko ih je nužno kombinirati s ekološkim, ekonomskim i financijskim analizama.
28
Cost-benefit analizu su razvili 1960-tih i 1970-tih godina Ujedinjene nacije, OECD i World Bank, koji je od tada koriste u ekonomskoj i socijalnoj ocjeni projekata. Ekološka ocjena projekta razvijena je 1970-tih i početkom 1980-tih, ali se od skora koristi u ocjeni razvojnih projekata.
59
Održivost RBFBiH Zbog takvog djelovanja RBFBiH može se postaviti pitanje Vladi FBiH: Je li djelovanje RBFBiH sukladno temeljnoj svrsi razvojnog bankarstva? Naime, financira li RBFBiH aktivnosti od nužnog interesa za FBiH koje privatne banke ne financiraju jer nemaju profitnog motiva, pa aktivnosti ostaju nefinancirane ili nedovoljno financirane, te radi toga u prazan prostor uskače RBFBiH - što bi bilo djelovanje sukladno pravilima razvojnih financija? Jednostavno kazano, treba ustanoviti koliko opravdane potrebe ekonomskih subjekata FBiH (država, poslovni sektor, građani itd.) ostaju nezadovoljene, s jedne strane te koliko se, vršenjem aktivnosti koje inače vrše privatne banke, istiskuje legitimno djelovanje tih privatnih banaka (tzv. crowding out efekt). Načelno se može kazati da RBFBiH istiskuje privatne banke u mjeri u kojoj je subvencionirana, primjerice koliko joj se, kako je određeno odnosnim zakonom, dodjeljuju sredstva. S tim u vezi postavlja se pitanje dugoročne održivosti RBFBiH kao razvojne banke. Naime, održivost razvojnih banaka ovisi o njihovoj sposobnosti mobiliziranja dugoročnog kapitala. Istaknuta karakteristika razvojnih banaka, naročito poslije 1945. godine, je dugoročno financiranje (na rokove od 20 do 30 godina) dugoročnim kapitalom. A taj se kapital pribavlja na tržištu kapitala (jer razvojne banke u pravilu nemaju mrežu putem koje bi prikupljali depozite) i ne traži se od države. Upitno je treba li uopće davati depozite javnih institucija razvojnim bankama, kako se prakticira u nekim zemljama s niskim dohotkom, a kamoli davati bespovratna sredstva, na što se FBiH obvezala zakonom, što je apsurd. Moderne nacionalne razvojne banke se financiraju izdavanjem vlastitih obveznica na tuzemnim i inozemnim tržištima kapitala te osiguravanjem sredstava kroz partnerske veze s multinacionalnim razvojnim bankama i drugim financijskim institucijama. KfW je peti po veličini europski izdavatelj obveznica (iza četiri države: Njemačke, Francuske, Velike Britanije i Italije). U 2013. god. je prikupio, zahvaljujući svom AAA 60
stupnju na internacionalnom tržištu, preko 80 milijardi eura izdajući obveznice u 23 valute. Takvu praksu slijedi i HBOR, koji je 2004. god. izdao obveznica u vrijednosti 300 miliona eura na tuzemnom tržištu te 2006. god. na inozemnom tržištu u iznosu od 150 miliona eura (s rokom dospijeća od deset godina i uz godišnju kamatnu stopu od 4,807%). Loša razvojna banka U nedostatku jedne cjelovite, informativne i utemeljene ocjene djelovanja RBFBiH, pozornost se može usmjeriti na usporedbu djelovanja Hrvatske banke za obnovu i razvitak (HBOR) i Razvojne banke FBiH (RBFBiH). Slika 9: Aktiva HBOR i RBFBiH, 1998.-2012. (1998.=100)
Izvor: obrada autora temeljem podatka revizorskih izvješća HBOR i RBFBiH, 1998.-2012. Već površan pogled na sliku 9 jasno ukazuje da je HBOR napravio u odnosu na RBFBiH veliki skok u razvoju poslovnih aktivnosti. Kad je utemeljena 1998. godine, Investicijska banka FBiH je imala skoro sve banke u FBiH kao svoje klijente i pri tom djelovala kao banka druge ruke.
61
No, za proteklih 15-tak godina djelovanja uspjela je izgubiti te klijente, koji su je u međuvremenu nadmašili veličinama svoje aktive i duljinama rokova odobrenih kredita, te je volens-nolens postala banka prve ruke. Pri tome je otvorila šest vlastitih poslovnica i time izgubila jednu od glavnih prednosti razvojnih u odnosu na komercijalne banke: djelovanje s malim brojem uposlenika u središnjem uredu. Banka neznanja Nacionalne razvojne banke mogu biti na rubu kolapsa zbog neadekvatnog provođenja cost-benefit analiza, lošeg upravljanja i slabog povrata kredita. No, mogu biti i vrlo uspješne kako u uvjetima zemalja s niskim i srednjim dohotkom (J. Afrika, Brazil itd.), tako posebice u uvjetima zemalja s visokim dohotkom (Njemačka, Francuska, Španjolska itd.). Stoga je preispitivanje uloge RBFBiH i davanje ocjene njenog djelovanja od posebne važnosti. Deset grešaka u dosadašnjem razvoju RBFBiH dovele su do toga da je izgubila status razvojne banke i postala 'džepna banka': 1.
2.
3.
4. 5. 6.
Neslijeđenje monterreyskog konsenzusa o ulozi razvojnih financija, čiji je potpisnik i BiH, i nesudjelovanje u regionalnim i globalnim konsultacijama o ulozi razvojnih banaka; nepostojanje suradnje s multilateralnim financijskim institucijama npr. World Bank, EBRD, EIB, Razvojnom bankom Vijeća Europe i nacionalnim razvojnim bankama europskih i drugih zemalja, npr. s KfW, HBOR itd. te nepostojanje bilateralnih sporazuma o suradnji i posljedično nepostojanje partnerskih veza; neosiguranje izvora dugoročnih sredstava – ni djelovanjem s drugim razvojnim bankama ni putem (tuzemnog i inozemnog) tržišta kapitala; Djelovanje kao razvojni fond, jer u poslovanju koristi isključivo državna sredstva; Gubljenje klijentele koju preuzimaju komercijalne banke i postajanjem bankom prve ruke; Nekorištenje javnih kriterija ocjene projekata nego korištenje financijskih kriterija, koje koriste i komercijalne banke; 62
7. Nepostojanje trening centara; 8. Nepostojanje ureda glavnog ekonomiste, neprovođenje istraživanja i nesurađivanje na izradi razvojnih strategije (F)BiH te nepostajanjem bankom znanja; 9. Nepostojanje suradnje s institucijama koje podupiru razvoj poduzetničkog sektora, itd.; 10. Nedjelovanje (financiranje, suvlasništvo itd.) s privatnim financijskim institucijama (koje mogu pomoći u diverzifikaciji rizika i rasijanju ekspertize) i tako nesticanje prilika za specijaliziranje u manjem broju sektora i nesticanje odnosne ekspertize tim putem. Ove i druge greške su dovele do diskreditacije RBFBiH i njenog poimanja kao isključivo političke banke. Najmanje što se može očekivati od vlade FBiH u doba globalne/euro krize u uvjetima iznimno niske stope štednje i nerazvijenosti tržišta kapitala te posljedično teškoća u financiranju nužnih razvojnih projekta sa snažnim eksternim efektima jest da će staviti na dnevni red pitanje razvojnih financija i u sklopu toga sagledati poziciju i ulogu RBFBiH. Vlada FBiH treba staviti na dnevni red pitanje dugoročnog financiranja razvoja FBiH. U sklopu toga treba razmotriti mogućnosti privatnog sektora da financira taj razvoj, prvenstveno infrastrukturu. Zatim treba ustanoviti kolike su financijske mogućnosti komercijalnog bankarstva. Potom ustanoviti veličinu financijskih jazova - razliku između financijskih potreba i mogućnosti njihovog zadovoljenja iz privatnih izvora (komercijalnih banaka) i, sukladno tome, utvrditi mogućnosti i pravce razvoja razvojnih financija.
63
Neučeća banka Brojne analize javnih razvojnih banaka ukazuju na značajne slabosti u njihovom djelovanju. No, niz tih analiza nije dobro utemeljen, pa primjerice ne uzimaju u obzir da nacionalne razvojne banke i u okviru iste ekonomije mogu imati različite rezultate. Brazil ima tri velike javne banke: Banco do Brasil, Caixa Economica Federal i Banco Nacional de Desenvolvimento Econômico e Social. Sve tri se uveliko oslanjaju na državu kao izvor subvencionirajućih sredstava. No, pri tome je Caixa Economica Federal slabo efikasna, dok je Banco Nacional de Desenvolvimento Econômico e Social (BNDES) primjer uzorne nacionalne razvojne banke, koja iznimno efikasno upravlja aktivom od preko 350 milijardi US$. Kad bi stvari išle kako treba, Razvojna banka Federacije BiH (RBFBiH) bi već bila učeća organizacija, banka znanja i lider razvoja. Takvu poziciju je trebala izgraditi učenjem na dobrim praksama nacionalnih i subnacionalnih razvojnih banaka. Primjerice, brazilska BDNES može poslužiti kao uzor za odabir ciljeva djelovanja (socijalna uključenost i nejednakost, održivost ekonomskog razvoja, jačanje nacionalnog suvereniteta, subkontinentalna integracija), nizozemski FMO za odabir vlasničke strukture (u vlasništvu je države s 51%), meksički NAFIN za odabir instrumenta djelovanja (formirao niz investicijskih fondova tijekom 1980-tih), laoski ExIm za uvođenje novih vidova financiranja (projektne financije) itd. Dokapitalizacija privatnim kapitalom Iznimno je važno sagledati kritične faktore uspjeha djelovanja razvojnih banaka, posebice dokapitalizaciju kao osnovu osiguranja mogućih dugoročnih izvora sredstava (npr. u slučaju da dioničar Banke postane renomirana razvojna banka s AAA kreditnim rejtingom). To bi bio i put predupređenja djelovanja teške ruke države i razvoja partnerstva s inozemnim financijskim institucijama.
64
Većina nacionalnih razvojnih banaka je u državnom vlasništvu (BNDES u Brazilu, US Eximbank u SAD itd.) te u znatnoj mjeri u mješovitom vlasništvu (njemački KfW, FMO u Nizozemskoj, Norwegian Eksportfinans,29 ASA u Norveškoj itd.), postoji i jedan manji broj (tačnije, 11) privatnih. Najbolje bi bilo izvršiti dokapitalizacija RBFBiH u veličini 30-40% postojećeg dioničkog kapital. Svrha dokapitalizacije bi bila osiguranje svježeg novca u vidu dioničkog kapitala i kreditnih linija te know-how u oblasti razvojnih financija. Posebno bi trebalo razmotriti formiranje fondova riziko kapitala pri RBFBiH koji bi podržavali razvoj gazela, jer su one ključne za rast zaposlenosti.
29
Ima slučajeva mješovitog vlasništva, kad vlada drži manjinski paket dionica, primjerice norveška vlada posjeduje 15% Eksportfinans ASA.
65
3.
MASOVNA NEZAPOSLENOST 3.1.
Cijena nezaposlenosti „Bivanje nezaposlenim je gora negacija života nego sama smrt. “ (José Ortega y Gasset)
Vijeće ministra (VM) BiH je 2012. proglasilo godinom EU u BiH i pri tome kazalo da će BiH predati aplikaciju za EU članstvo. Jer, kako argumentiraju u VM, BiH je jedina zemlja regije koja nije predala aplikaciju. Dakle, ne postavlja se pitanje radi li BiH na ispunjavanju uvjeta za prijem i tim putem predaje kredibilnu aplikaciju, nego se daje tek objašnjenje da „jedino mi nismo predali aplikaciju”. No, kako da se BiH uhvati u koštac sa zemljama članicama EU, kad gubi tržišnu utakmicu i na tuzemnom terenu, čak i protiv zemalja periferije Balkana? No, ako BiH želi iz druge balkanske lige preći u prvu europsku, mora biti kadra uhvatiti se u koštac s najlošijim u toj prvoj europskoj ligi. Primjerice, stopa zaposlenosti u EU ligi se kreće od 55 do 80%, a prosječna stopa EU-28 iznosi 68%. Ima li nas tu? Tek kad bi prepolovila svoju stopu nezaposlenosti, BiH bi dostigla balkanski prosjek nezaposlenosti. I odatle je dug i vrlo težak put do EU prosjeka, a kamoli put od aktualnog bh. stanja glede (ne)zaposlenosti. Masovna neaktivnost Od stope nezaposlenosti gora je još stopa neaktivnosti, koja, po anketama radne snage BiH, iznosi 59,9%. Od ukupnog radno sposobnog stanovništva BiH, koje iznosi 2,6 miliona, 1,5 milion je neaktivan (umirovljenici,30 kućanice, osobe s tjelesnim poteškoćama, učenici i studenti), a 1,2 miliona aktivno. Od tog aktivnog stanovništva, tj. od radne snage 0,8 miliona je zaposleno, a 0,3 miliona nezaposleno. Alarmantno je da broj neaktivnih nadmašuje broj aktivnih (v. sliku 10).
30
Međutim, trećina onih koji primaju starosne mirovne mlađa je od 65 godina (World Bank, 2012).
66
Slika 10: Crvena dijagonala bh. društva, 2012. Stanovništvo (3038 )
Radno sposobno (15+) (2566)
Radna snaga (1131)
Zapos -leno (814)
Ovisno (1/3 uposlenika s fakultetom)?
Izvor: obrada autora Temeljna razlika politike malih i srednjih poduzeća i politike snažno rastućih poduzeća (gazela) svodi se na ustupljivanje (trampljenje) kvantitete i kvalitete poduzetničke aktivnosti.
355
Politika malih i srednjih poduzeća svodi se na kvantitativnu dimenziju podrške, tj. na uključivanje što većeg broja pojedinaca u poduzetničku aktivnost i što bolje funkcioniranje poduzetničkih firmi, dok se politika snažno rastućih poduzeća svodi na naglašavanje kvalitete i brzine rasta MSP. To može dovesti do sukoba glede raspodjele resursa – jedni bi da se podrška usmjerava na nove, a drugi na najprilagodljivije firme. U sklopu toga, gradovi-regije trebaju politiku podrške temeljiti na EU načelima: 'prvo misli na male', maksimalno pojednostavi osnivanje i zatvaranje firmi (osnivati firme za jedan dan, a u slučaju mladih poduzetnika do 30 godina starosti i za 1 KM), komuniciraj s poslovnim sektorom putem e-vlade (radi osnivanja i gašenja firmi, plaćanja poreza, dobivanja dozvola itd.), osiguravaj poštenim poduzetnicima koji su bankrotirali da brzo dobijaju nove prilike itd. Posebnu pozornost treba posvetiti formiranju baza MSP i u okviru toga tijekom razdoblja 2014.-2017. pozornost usmjeriti na poduzeća veličine 5-19 uposlenika. Među njima treba tražiti gazele, jer one stvaraju radna mjesta. Da bi BiH što prije uhvatila korak sa zemljama visokog dohotka, gradoviregije se trebaju usmjeriti na razvoj politike snažno rastućih malih i srednjih poduzeća kako bi što bolje iskoristile svoje vrlo ograničene resurse, što traži odabir adekvatnih instrumenata podrške. Vrlo malo zemalja koristi specifične instrumente podrške snažno rastućim i znanjem intenzivnih firmi. Ako to čine, usmjerene su na podršku firmama u sektorima IKT, biotehnologija i nanotehnologija, tj. na firme u sektorima znanjskih tehnologija. Fokus na znanjska MSP Od iznimne je važnosti mapirati znanjske firme gradova-regija i podržati njihov razvoj. Pri poduzimanju toga od koristi je sagledavanje profila znanjskih firmi EU (v. sliku 73).
356
Slika 73: Znanjske firme EU-28+, 2010.
Izvor: obrada autora temeljem podataka Eurostata (2013) Razvidno je sa slike 73 da je kod zemalja EU-28+ prosječna firma znanjske prerađivačke djelatnosti srednje veličine, a prosječna firma znanjskih uslužnih djelatnosti kod svih zemalja EU-28+ mikro firma, što, između ostaloga, znači da treba, primjerice u oblasti sektora usluga, podržavati nastanak i razvoj mikro firmi u oblasti proizvodnje softvera i turističkih usluga. Vijeće za konkurentnost i razvoj kao generalštab Na svom putu postajanja zemljom s visokim dohotkom BiH mora formirati vijeća za konkurentnost i razvoj (VKR). Nikad nije važnije nego u teška i neizvjesna vremena, kakva su ova koje karakterizira globalna/ euro kriza, jasno uočiti šta je to što podupire konkurentnost ekonomije i šta ju uravnotežava na rastućim razinama dohotka. Tim prije što je aktualna veličina izvoza BiH, naročito promatrana po stanovniku, relativno mala.
357
VKR treba dizajnirati tako da predstavlja tijelo ekonomsko-socijalnog partnerstva, utemeljeno na razini gradova-regija. Za svoj rad odgovaralo bi gradskim vijećima gradova-regija. Financiranje djelovanja bi se vršilo iz budžeta gradova-regija. VKR bi imalo upravljačku strukturu koju bi činili predstavnici odgovarajućih institucija, delegiranjem određenog broja predstavnika (javnog, privatnog i civilnog sektora), dok bi radnu strukturu sačinjavali stalna administrativna struktura i ad hoc ekspertni timovi, formirani po projektnom principu. Prvo VRK u BiH, ono na razini Hercegovačko-neretvanskog kantona/ županije, već je utemeljeno i vrlo djelatno.
358
13. POLITIKA PUNE ZAPOSLENOSTI 13.1. Obrazovanje za zaposlenje „Korijeni obrazovanja su gorki, ali su mu plodovi slatki.“ (Aristotel) Sveučilišna trka čamaca Oxforda i Cambridgea odvija se svakoga proljeća na Temzi. Trka 'plavih' čamaca, svijetlo plavog i tamno plavog, nije besmislena trka, koju prate besposleni milioni TV gledatelja diljem svijeta, nego trka koja se odvija već stoljeće i po (izuzev u godinama dvaju svjetskih ratova). Oni koji voze čamac, moraju djelovati kao dobro istreniran tim, bolji od onog drugog. To jačanje timskog rada, djelovanje grupe ljudi kao jednog tijela i jedne duše, važno je jer se samo takvim pristupom može postići pobjeda. Oni koji uče kako zajedno voziti čamac danas, sutra će zajedno voditi tvornicu, banku, stranku, vladu ili sl. Samo ako se mladež trenira (obučava) da dolazi na trening u dogovoreno vrijeme, da zajedno razvija djelovanje, da ga provodi na dogovoren način i da dijeli plodove takvog rada na pravedan i efikasan način može o(p)stajati u čamcu (na tržištu, u društvu). A one na tribinama ili pored TV prijemnika također se ovim priprema da sutra postanu pristaše-glasači i uposlenici institucija koje će voditi oni iz čamca. Tako sveučilišta, pored znanja, nude i odgoj mladeži. G. B. Show je upozoravao da se treba „paziti lažnog znanja, jer je opasnije od neznanja“. To posebice treba imati na umu kad se vidi koliku pozornost mnoga bh. sveučilišta posvećuju nevidljivom (znanjskom) kapitalu, a koliku vidljivom kapitalu (betonu i malteru, tj. 'modernim prostorima' koji su bili važni za sveučilišta srednjeg vijeka).202 Taj zadah prošlosti se posebice osjeti kad se zađe u te 'moderne prostore' (jer niko, osim primoranih studenata, koji traže diplomu, ali i ne i 202
Središta europskih gradova u 13. i 14. stoljeću, dakle na prijelazu iz ruralnog u urbano društvo, činila su tri glavne građevine: crkva (katedrala), gradska vijećnica i sveučilište. Simbolizirale su tri temeljna stremljenja čovjeka: traženje nadnaravnog, traženje istine i znanja te traženje javnog i privatnog dobra kroz politiku, trgovinu i rad.
359
znanje, i nastavnika, koji prihvataju status, ali ne i doživotno učenje, ne zalazi u njih), i to u 'radno vrijeme' (jer se poslije, osim mraka, može nabasati tek na bunovnog čuvara, iako bi trebalo da su otvorena 24 sata), i vide izvješeni simboli njihovih vrijednosti.203 Kad tvornica loše funkcionira, pa primjerice proizvede lošu cipelu, može ju baciti i napraviti drugu. Kad sveučilište loše radi, pa primjerice proizvede lošeg profesora matematike ili engleskog jezika, taj klon će 40 godina kvariti učenike, proizvodeći, ako stvari budu išle kako idu, kao kod babuški-igrački, sve bljeđu kopiju. Nevidljivi centri moći Suvremena globalizacija, koja potkopava nacionalne temelje i vodi snažnom rastu konkurencije, izlaže moderna sveučilišta rastućim pritiscima. Da bi opstala i razvijala se, trebaju dokazivati svoju korisnost u uvjetima postojanja globalnih potreba, globalnih javnih dobara i globalnog znanja. Dakle, moraju 'podučavati univerzalno znanje' (izraz J. H. Newmana). Industrijsko društvo se može prikazati slikovito kao tvornice povezane cestama, dok se znanjsko društvo može prikazati kao slika istraživačkih, prije svega sveučilišnih istraživačkih centara povezanih internetom. U znanjskom društvu ključni proizvođači ideja, odnosno znanja su istraživački instituti, dok su fakulteti, zajedno s medijima, ključni rasijači znanja. Tako su moderna sveučilišta prošla put od sakupljača i rasijača znanja (što bh. sveučilišta uglavnom i čine, i to s mukom, posebice u slučaju periferijskih sveučilišta, pošto se uglavnom radi o rasijanju uveliko nad203
U 12. i 13. stoljeću počinju se razvijati samostalna 'sveučilišta', poslovne udruge nastavnika primjerice u Parizu ili studenata u Bologni (universitas je izvorno značio udrugu studenata i nastavnika s njihovim pravima utemljenim u poveljama koje su im davali prinčevi, prelati ili gradovi u kojima su djelovali), dok je značenje universitas litterarum, koje se pridaje terminu sveučilište, novijeg podrijetla i označava program institucije: potragu za znanjem i njegovim univerzalnim prenosom.
360
ziđenih znanja), preko proizvođača znanja do prodavača znanja. Ukratko, prošla su put od vršenja deponijsko-distributivne, preko proizvodne funkcije do poduzetničke funkcije. Tržišta, odnosno život seli se s mjesta na mrežu. Ko nije konektovan, de facto ne postoji - u fazi je odumiranja. Za razliku od ruralnog i industrijskog svijeta, kad su centri moći bili statični, vidljivi golim okom, znanjski centri moći su nevidljivi i pokretni. Postaju sveprisutni, bolje kazano sve dokle dopiru njihovi signali. Obrazovanje – ključan racionalni interes Kako 30-tak bh. sveučilišta sa 140-tak fakulteta i oko 9.000 nastavnika priprema svojih 115.000 studenata za to znanjsko društvo? Kako provode 'bolonjski proces', koji podrazumijeva isporuku adekvatnog paketa znanja i sposobnosti - adekvatnog u smislu da se može, sukladno zahtjevima tržišta, modularno prepakiravati, dograđivati i upotrebljavati diljem Europe? Kakvi su im obrazovanje (paideia) i odgoj (etika)? Kakvo obrazovanje traži tržište (poslodavci), a kakav moral društvo (zajednice entiteta i kantona) i kako reagiraju na to? 'Bolonja' traži da nastavnik provodi pola radnog vremena u proizvodnji (proizvodnji znanja - najvažnijoj proizvodnji društva), a drugu polovicu u rasijanu proizvedenog znanja, tj. u edukaciji (najhumanijoj djelatnosti društva), što se ne dešava u BiH. Fakulteti, kao i škole, su postali prenosnici nadziđenih znanja, jer nisu učeće organizacije. S druge strane, put iz ‘zamke srednjeg dohotka’ vodi preko obrazovanja. Zemlje s visokim dohotkom grade konkurentsku moć na proizvodnji dobara visokog tehnološkog sadržaja, što iziskuje izobražen/inovativan rad, odnosno visoke plaće djelatnika, koje nisu problem kad su utkane u globalno konkurentan proizvod, onaj s visokom dodanom vrijednošću. Put od zemlje s niskim dohotkom do zemlje sa srednjim dohotkom je jasan u teoriji i potvrđen u praksi. To je put industrijalizacije i urbanizacije. Treba industrijalizirati agrarno društvo, tj. ulagati u strojeve i stanove. 361
Temeljem iskustva zemalja ekonomskih čuda i dostignuća teorije ekonomskog rasta i razvoja (iz kojih proizilazi da su ideje, znanje, obrazovanje, inovacije i tehnologija ključni za dostizanje zemalja s visokim dohotkom), jasan je put od zemlje sa srednjim dohotkom do zemlje s visokim dohotkom. Stoga je podizanje razine obrazovanja, tj. sticanje znanja za uklanjanje tehnološkog jaza u odnosu na zemlje s visokim dohotkom, ključni racionalni interes za BiH. “Obrazovanje je najbolja ekonomska politika koja postoji,” kako je kazao Tony Blair. Za tranziciju od zemlje s niskim do zemlje sa srednjim dohotkom trebalo je dati radniku plavi ovratnik te lopatu ili čekić i tomu stan da mu je bliže lopatati ili čekićati. Kasnije su mu uzeli lopatu/čekić i dali mehanički stroj. A za tranziciju od zemlje sa srednjim do zemlje s visokim dohotkom, koja stoji pred BiH, radniku treba osigurati bijeli ovratnik i elektronični stroj/računalo, tj. provesti znanjsku reindustrijalizaciju zemlje. Konkurirati mozgovima BiH ima nedovoljno izobraženu radnu snagu, promatrano sa stanovišta suvremenog industrijskog društva, a kamoli sa stanovišta znanjskog društva. Svega 5,7% stanovišta starijeg od 25 godina ima fakultetsku naobrazbu (dakle, oko 150.000 osoba). Svi regionalni i ekonomski komparatori imaju relativno više obrazovanih stanovnika s tercijarnim obrazovanjem (koje uključuje više i visoko) od BiH (v. sliku 74).
362
Slika 74: Izobraženost stanovništva; BiH i komparatori, 2010. 100% 80% 60% 40% 20% 0%
primarno i niže
sekundarno
tercijarno
nepoznato
Izvor: obrada autora temeljem HDI (2013) Nedovoljan broj studenata u BiH, posebice na prirodno-matematičkim i tehničko-tehnološkim fakultetima, čini malu i krhku osnovu za novačenje istraživačko-razvojnih kadrova. Nedostaju i istraživačko-razvojni centri u poduzećima (koje u zemljama članicama EU zapošljavaju 60% ukupnog broja istraživača), pa nema osnove da poduzeća budu uspješna u razvoju proizvodnih procesa i proizvoda. Kao posljedak, konkurentnost poduzeća, odnosno zemlje je na niskoj razini. Zemlje na višim stupnjevima razvijenosti ne konkuriraju robama nego mozgovima. Sposobnost zemlje da razvije izvrstan obrazovni sistem i popravi znanje svoje radne snage kroz obuku od temeljne je važnosti za konkurentnost poduzeća i zemlje. S tim u vezi World Bank (2009b) ističe: „Značajan je nedostatak vještina koje traže ključne izvozno orijentirane djelatnosti i djelatnosti koje su konkurencija uvozu u BiH i, ako se to ostavi neriješenim, predstavljaće prijetnju po budući ekonomski rast zemlje. (...) zagonetka je da, bez obzira na to što BiH ima jednu od najviših stopa nezaposlenosti u regionu i na svijetu, poduzeća stalno tvrde da im je teško naći i uposliti kvalificirane uposlenike“.
363
No, u jednom World Bank nije u pravu – ne radi se o specifičnoj bh. zagonetci o kojoj govori World Bank, nego o globalnoj zagonetci ili, bolje kazano, globalnom paradoksu, koji se tek oštrije ispoljava u BiH. Paradoks pogađa sve zemlje - s visokim, srednjim i s niskim dohotkom, i pogađa širok spektar njihovih poduzeća. Kod mnogih od njih postoji izražena dugoročna istrajna nezaposlenost, s jedne strane, i izražen nedostatak vještina i nepopunjena radna mjesta u mnogim poduzećima, s druge strane. Obrazovati za poslodavce Prema istraživanjima koje provode vodeće globalne kompanije u oblasti ljudskih resursa, 81% poslodavaca u Japanu, 71% u Brazilu, 50% u Australiji, 48% u Indiji itd. ima poteškoća u popunjavanju radnih mjesta. Nadalje, jedan od četiri poslodavca u regiji ESIA (Europa, Srednji istok i Afrika) ne može naći djelatnike s pravim vještinama. Poteškoća je posebice izražena u zemljama poput Bugarske (gdje se jedan od dva poslodavca susreće s ovim problemom) te u Rumuniji, Njemačkoj, Turskoj, Austriji, Poljskoj i Švedskoj u kojima četiri od deset poslodavaca ne nalaze djelatnike s potrebnim vještinama. (ManpowerGroup, 2012) Bh. izvozne i uvozno supstitutivne djelatnosti susreću se s ozbiljnim nedostatkom vještina u dvije skupine zanimanja (World Bank, 2009b): neadekvatan broj djelatnika posebnih zanimanja (što se javlja u svim vrstama kvalifikacione strukture i uključuje nedostatak inženjera, administrativnih pomoćnika, zavarivača i sl.)204 i opći nedostatak 'lakih vještina' (što uključuje vještine prodaje i komunikacija, korištenja računara, stranih jezika, menadžerske i liderske vještine, u okviru svih skupina zanimanja, a posebice među onima s formalnim kvalifikacijama visoke stručne spreme, što je potrebito poduzećima uključenim u internacionalne lance vrijednosti). BiH mora razviti strategije, politike i instrumente kojima bi rješavala ovo pitanje. (World Bank, 2009b)
204
Globalno promatrano, najviše problema ima kod pronalaženja izobraženih trgovaca, vozača, uredskog osoblja, IT osoblja, tehničara i inženjera. (ManpowerGroup, 2012)
364
Problem se tek djelimice može riješiti organiziranjem obuke u okviru centara izvrsnosti pri lancima vrijednosti/klasterima, uz podršku javnih službi zapošljavanja i eksperata iz obrazovnih institucija, poslovnih firmi i inozemnih firmi, no sustavno rješavanje problema iziskuje temeljitu reformu obrazovnog sustava, usmjerenu, između ostaloga, na otkrivanje i razvoj talenata u STEM oblasti.205 Srednje strukovno obrazovanje prioritet Osobe sa sekundarnim obrazovanjem ubjedljivo su najbrojnije među radno sposobnim osobama, radnoj snazi i zaposlenicima. Oko dvije trećine radne snage ima sekundarno obrazovanje. Stoga posebice treba imati u vidu ulogu strukovnog obrazovanja, kao dominantnog dijela sekundarnog obrazovanja. Od ukupnog broja srednjoškolaca, tri četvrtine ih otpada na učenike strukovnih škola (ostatak se odnosi na gimnazijalce te u vrlo maloj mjeri na učenike umjetničkih i vjerskih škola te učenike s posebnim potrebama). Strukovne škole ne pružaju adekvatnu obuku niti doprinose smanjenju jaza u vještinama u odnosu na one koje traži tržište. Kvaliteta nastave je niska, nastavni planovi su neažurirani, fondovi sati praktične nastave su niski i ne postoji zadovoljavajuća podrška učenicima od strane školskih karijernih centara. Jedan od razloga takvog stanja su niska ulaganja u opremu i praktičnu obuku, jer budžeti škola skoro u cijelosti odlazi na plaće i ostale tekuće troškove poslovanja. Poslije izbijanja globalne/euro krize situacija se još i pogoršala. (Branković et al., 2013) Formalni kanali veza između škola i poduzeća su nerazvijeni. Škole ne pitaju poslodavce za mišljenja glede kadrova, tj. koji, kakvi i u kojem broju im trebaju. A ni učenicima se ne može osigurati kvalitetna praktična nastava, koja se, općenito kazano, uglavnom osigurava neformalnim vezama i dobrom voljom nastavnog osoblja i menadžera poduzeća. (Branković et al., 2013)
205
Science-technology-engineering-mathematics (znanost–tehnologija–inženjerstvomatematika).
365
Kad učenici završe sekundarno obrazovanje, nema više veza između njih i škola. Stoga škole ne mogu pouzdano kazati da li se svršeni učenici zapošljavaju, a kamoli gdje, kako i u kojoj mjeri. Stoga nemaju 'povratnih informacija' o svom učinku, te ne mogu, posljedično, inovirati nastavne planove. Školama je, naime, i u postojećim okolnostima dozvoljeno da samostalno mijenjaju 10% nastavnih planova. Izazovi paralelnih svjetova Pošto nastavnici, poslodavci i mladež žive u paralelnim svjetovima, nastavnici ne mogu pouzdano procijeniti kakvi su izgledi da svršeni učenici dobiju posao. Također, ni učenici ne mogu procijeniti kakve su im mogućnosti dobijanja posla u momentu upisa u određenu školu. Barem tako izgledaju rezultati globalnih istraživanja (Mourshed et al., 2012), a onih koji bi se odnosili na BiH i onako nema. No, postoje primjeri dobrih školskih programa diljem svijeta, čija je jedna od karakteristika suradnja škola i firmi. Edukatori i poslodavci ulaze u svjetove jedni drugih (firme pomažu da se razvijaju nastavni planovi i nude svoje uposlenike kao edukatore, dok škole šalju učenike da provedu pola vremena u firmama i osiguravaju im garancije za zaposlenje). Važno je istaći da poslodavci i edukatori kod tih programa rade zajedno i intenzivno s učenicima, i to od samog početka školovanja učenika. Ne bi bilo teško doći do ovih zaključaka i bez posebnih istraživanja, no ono što je bitno zaključiti, jest da ovakvih programa nema dovoljno u odnosu na potreban broj. (Mourshed et al., 2012) Slikovito je obrazovanje za zaposlenje najlakše prikazati kao tri vozila (mladi, edukatori, poslodavci) koja moraju proći tri raskrižja: upis u školu/fakultet, sticanje vještina i nalaženje posla. Na svakom od njih svako od vozila može napraviti grešku i skrenuti s pravog na krivi put. (Mourshed et al., 2012)
366
Slika 75: Obrazovanje za zaposlenje Želim/mogu u tercijarno obrazovanje? Je li odgojen i obrazovan?
EDUKATORI
da POSLO DAVCI 1. UPIS Šta studirati?
Gdje studirati ?
da 2. OBRAZOV ANJE Zna li raditi taj posao?
Znam li aplicirati ?
MLADI
Jesam li stekao dobre vješine?
da 3. ZAPOŠLJAVANJE
Izvor: analiza autora rada temeljem ideje Mourshed et al. (2012) Budući da je obuka relativno skupa i da su poslodavci nevoljni da ju financiraju, važno je da obrazovne institucije grada-regije nastupe kao integratori i podrže povezivanje škola i firmi putem određenih vidova obuke na razini lanaca vrijednosti/klastera. O tome postoje poučna iskustva zemalja poput Južne Koreje i Maroka. Aktualni obrazovni sustav u BiH sputava poduzetničku aktivnost škola, koje, k tomu još, ne dobivaju dovoljno sredstava za ulaganje u fizički i ljudski kapital. Stoga je neophodno dopusti školama da pružaju više usluga zajednici u kojoj djeluju i da ostvarenu dobit mogu ulagati u fizički (prostorije, oprema i sl.) i ljudski kapital (obuka nastavnika i učenika).
367
Naravno, sve to ne bi trebalo prepustiti samostalnom rješavanju školama, odnosno njihovim direktorima. Treba utemeljiti ekonomskosocijalna vijeća škola, čiji bi članovi bili predstavnici poduzeća iz djelatnosti u kojoj škola djeluje, nevladinih organizacija djelatnih u toj djelatnosti, ministarstva obrazovanja te odnosnih škola. Bilo bi dobro razvijati karijerne centre pri javim službama zapošljavanja. Oni bi pružali informacije i savjete (mladim) nezaposlenim osobama, uvodile ih u svijet profesija, organizirali informativne skupove i praktičnu obuku, pripremali ih za intervjue i promovirali poduzetništvo/ klasterizetništvo.
368
13.2. Programi zapošljavanja “Potpore ne uklanjaju nezaposlenost, nego nezaposlenim čini lakše ostati besposlenim.” (Ludwig von Mises) Cilj politika zapošljavanja provođenih zadnjih stotinjak godina u Europi je doprinositi zaposlenosti i socijalnoj uključenosti ranjivih društvenih skupina, tj. štititi od rizika na tržištu rada, poticati uključivanje u tržište rada i smanjiti siromaštvo i nejednakost. Općenito promatrano, postoje izvjesni pozitivni rezultati određenih politika zapošljavanja. No, mnogi od njih nemaju pozitivne učinke, i nisu jeftini. Istraživanja pokazuju da ono što vrijedi za zemlje članice OECD glede politika zapošljavanja, vrijedi uveliko i za europske tranzicijske zemlje.206 Sa slike 76 vidi se da nordijski model politike zapošljavanja postiže najbolje rezultate, jer je efikasan (potiče na rad i pospješuje zaposlenost) i pravičan (osigurava nizak rizik od siromaštva). Najlošiji model politike je mediteranski – neefikasan je i nepravičan. A ono što se primjenjuje u BiH je jedna od njegovih varijacija.
206
Postoje dva temeljena, potpuno suprostavljena puta k visokoj zaposlenosti unutar kruga OECD zemalja - jedan koji reprezentiraju SAD s neoliberalnim politikama i drugi koji reprezentira Danska s vrlo niskim doprinosima za socijalno osiguranje, umjernim zakonom zaštite radnih prava, snažnim programima aktivne politike zapošljavanja i visokim stupnjevima koordinacije nadnica i neokorporativizma.
369
Slika 76: Europski modeli politike zapošljavanja
Izvor: obrada autora temeljem Sapir (2006) Aktivnim politikama zapošljavanja se nastoji odstraniti nepoticajnost pasivnih politika zapošljavanja (davanje naknada i sl.) i slabosti djelovanja tržišta (primjerice, netransparentnost i diskriminacija zbog niže produktivnosti izvjesnih društvenih skupina). Pri tome se od aktivnih politika zapošljavanja u Europi najviše prakticiraju obuka, poticaji privatnom sektoru (subvencije, grantovi poduzetnicima-početnicima i sl.), izravno zapošljavanje (u javnom sektoru; ovo nam je poznato, zar ne?) i usluge (savjetovanja i sl.). Empirijske analize politika zapošljavanja fokusiraju se na ocjenu uticaja aktivnih mjera politike zapošljavanja na stopu zaposlenosti, pri čemu se uzima u obzir da učinkovitost programa varira od programa do programa, od faze do faze poslovnog ciklusa te od kratkog preko srednjeg do dugog roka, kao i od stupnja usklađenosti djelovanja javnih službi zapošljavanja s djelovanjem drugih institucija i politikama. Pri tome je ključno pitanje: Koji je program djelotvoran za koju grupu u kojim okolnostima?207 U svezi s tim postoje brojne empirijske studije ocjena programa, uglavnom mikroekonomske, uz vrlo malo makroekonomskih. (RWI, 2005)
207
'Okolnosti' se odnose na postojeće institucije i aktualnu ekonomsku situaciju zemlje. (RWI, 2005)
370
U svakom slučaju, nužno je sagledavati programe i ocjenjivati njihove učinke radi izvlačenja pouka te efektivnijeg targetiranja grupa i koncipiranja politika u narednim razdobljima. Pažljivo dizajnirati politike Pri dizajniranju aktivnih politika zapošljavanja u BiH treba imati u vidu slijedeće: je su li ostvareni temeljni preduvjeti ekonomskog razvoja (praktički, je li investicijska klima povoljna ili nije); je li javna administracija sposobna voditi aktivnu politiku zapošljavanja; je li moguće financirati programe zapošljavanja bez povećanja doprinosa/poreza ili ugrožavanja financiranja drugih prioriteta; da li koristi od programa zapošljavanja nadmašuju njihove troškove; da li ostvarene koristi od programa dostižu one očekivane (u suštini, je su li pouzdani monitoring i evaluacija programa)? Nedvojbeno se može kazati da BiH ne prakticira strategiju razvoja vođenog izvozom, njena ekonomija ne postiže makrostabilnost, niti visoke stope štednje i investicije niti je vlada mala, čvrsta i odlučna, pa se, posljedično, neravnoteže bh. ekonomije produbljuju. Time se troškovi neminovnog provođenja strukturnih reformi samo povećavaju, što iskuljava, između ostaloga, i u rastu nezaposlenosti. Povoljna investicijska klima je od presudne važnosti za stvaranje radnih mjesta. Aktivna politika zapošljavanja ne može, općenito promatrano, biti zamjena za unaprjeđenje poslovnog ambijenta niti preuzimati ulogu privatnog sektora u stvaranju radnih mjesta. No, ono što može jest doprinositi uključenju izvjesnih društvenih grupa u tržište rada i tim putem pospješivati zaposlenost. Prema ocjeni EU projekta, koji je okupio eksperte iz niza zemalja, s ciljem sagledavanja aktivnih politika zapošljavanja koje se provode u zemljama članicama EU (RWI, 2005): „Postoji značajan broj ocjena aktivnih politika zapošljavanja zemalja članica EU (...), fokus većine njih je na ocjeni kratkoročnih efekata na zaposlenost, pri čemu se zanemaruje 371
sagledavanje pozitivnih ili negativnih interakcija sudionika aktivnih politika te interakcija totala zaposlenih i totala nezaposlenih (tzv. efekt 'opće ravnoteže'). Čak i unatoč toj uskoj fokusiranosti, dokazi ipak izostaju. Malo je suglasnosti glede toga da li politike doista smanjuju nezaposlenost, odnosno povećavaju zaposlenost i koji program u tom smislu postiže najviše (istako V.D). Nije razvidno ni to može li neka zemlja učiti iz iskustva korištenja politika od druge zemlje. Malo je pregleda studija, a njihova uveliko deskriptivna narav nadalje otežava izvlačenje zaključaka.“ Čini se da je generalni recept za uspjeh aktivnih mjera politike cjelovitost paketa usluge, orijentiranost na tražnju rada, povezanost sa stvarnim radnim mjestima, pažljivo targetiranje i polučivanje najveće učinkovitosti u dobrim tržišnim uvjetima. Ako su aktivne mjere podesno pripremljene, mogu poboljšati šanse onih u najtežoj poziciji pri traženju posla. Pri tome je od ključne važnosti pažljivo targetiranje. Mjere trebaju biti usmjerene na one koji su u najtežem položaju (koji bi se bez programa podrške teško našli posao) i na one koji će dobiti najviše od intervencije (pa je nužno provoditi evaluaciju programa). Aktivne mjere su neučinkovite i skupe ako su usmjerene na šire skupine. Tu posebice treba imati u vidu zakon opadajućih prinosa – kad su mali, projekti mogu biti ekonomični, ali ne i kad im se poveća opseg. Postoje brojni, i sve brojniji, programi aktivnih politike zapošljavanja, no mogu se svesti na one prikazane u tablici 9.
372
Tablica 9: Pregled programa aktivnih politika zapošljavanja
Vrsta programa
Ocjena provedbe
Preporuka za BiH
generalne usluge agencije za zapošljavanje (savjetovanje, pomoć u traženju posla i sl.)
pozitivno iskustvo
koristi i razvijati
trening
pozitivno iskustvo na dugi rok (na kratki nejasno)
koristi i razvijati
trening za masovna otpuštanja radnika
općenito nema pozitivnih iskustava (malo dokaza)
ne koristi
trening za mlade
subvencije plaća (djelatnika i poduzetnika-početnika)
pozitivna i negativna iskustva (rane intervencije učinkovitije; nužni opsežni i skupi paketi usluga) mješovite ocjene (treba kombinirati s treningom; razna 'snalaženja')
koristi i razvijati
ne koristiti
izravno zapošljavanje u javnom sektoru
rijetko ima pozitivne efekte, uglavnom beznačajno
ne koristiti
javni radovi
negativni efekti na dugi rok; mogu biti socijalno učinkoviti na kratak rok, posebice na lokalnoj razini (općinski javni radovi)
koristi i razvijati
podrške samozapošljavanju
malo evaluacija; mogu biti pozitivne kod obrazovanijih
koristiti i razvijati
podrška osobama s tjelesnim poteškoćama
nema jasnih ocjena
Izvor: obrada autora temeljem RWI (2005), Jackman and Rutkovski (1994) itd.
373
Trening je najviše korišten vid aktivne politike zapošljavanja u Europi, no ocjene o njegovoj djelotovornosti su kontroverzne. Prema sumarnoj ocjeni, koju daje RWI (2005) za zemlje članice EU, učinci na kratak rok su mu negativni u nekoliko slučajeva, a često beznačajni ili skromno pozitivni u ostalim. Čini se da povećava mogućnosti zapošljavanja kod izglednijih tražitelja posla i kod žena, mada sve studije to ne potvrđuju. Daje dobre rezultate ako je vođen tražnjom, tj. kad su potrebe poslodavaca (nedostatak određenih vještina, nepopunjena mjesta i sl.) i nezaposlenih dobro identificirane.208 Zasigurno popravlja šanse u pronalaženju posla, a efektivnost mu ovisi o inicijalnom obrazovanju. No, posebice treba imati u vidu da trening ne može biti zamjena za obrazovni sustav (primjerice, u FBiH ima oko 175.000 učenika i studenata te oko 200.000 realno nezaposlenih osoba, pa bi masovna obuka značila uvođenje paralelnog obrazovnog sustava i k tomu još postavila pitanje svrhovitosti onog prvog). Ocjene programa subvencioniranje plaća su vrlo kontroverzne. Da bi se ustvrdili stvarni, neto efekti, iz ocjena treba isključiti efekte zamjene i premještanja djelatnika. Postoje specifična iskustva tranzicijskih zemalja, temeljem kojih je razvidno da je subvencioniranje kontraproduktivno ako je usmjereno na podršku neodrživih poduzeća. Njegova temeljne karakteristike su 'isisavanje budžeta' kroz visok utrošak poreznih prihoda, remećenje tržišne konkurencije i neodrživost rezultata. Trening za mlade vodi malom ili zanemarljivom poboljšanju vjerojatnoće pronalaženje posla. Može pomoći nekima, primjerice u slučaju Poljske dalo je dobre rezultate kod mladih ljudi s niskim obrazovanjem i kratkoročno nezaposlenim (neto učinak 15%). Jedva kreiraju nove
208
U kantonalnoj službi zapošljavanja u Goraždu je bilo evidentirano oko 3.600 nezaposlenih kad je provodila projekt zapošljavanja 600 krojača za firmu Prevent. Činilo se da će projekt biti uspješno realiziran, pošto je nudio osigurano zapošljavanje u formalnom sektoru s pristojnom plaćom. Prvi put je javna služba zapošljavanja imala prigodu masovno pozivati nezaposlene osobe i nuditi im obuku za posao. No, najveći broj odgovora (preko 50%) na telefonski poziv je bio „mama ili tata su na poslu“. Brojka od 600 osoba još uvijek nije popunjena, iako u Goražde dolaze i osobe s Pala, iz Prače, Višegrada, Rogatice itd. (komunikacija s Kenanom Rešom, direktorom Federalnog zavoda za zapošljavanje).
374
poslove ili povećavaju zaposlenost (jedni radnici bivaju zamijenjeni drugima). (Jackman and Rutkovski, 1994) Istraživanja pokazuju da javne radove općenito prate negativni neto učinci. No, mogu biti efikasni ako su dizajnirani kao potpora dohotku niskoizobraženih radnika u nerazvijenim regijama. U svezi s javnim radovima treba imati u vidu geografsko targetiranje (trebaju biti usmjereni k siromašnim regijama s visokom nezaposlenošću), da naknade za rad trebaju biti niže od tržišnih (da bi se privuklo one koji su u najvećoj nevolji) i da ih se treba usmjeriti na niskoizobražene (nisu adekvatni za obrazovane radnike). Kod programa za osobe s poteškoćama ima vrlo malo ocjena te se ne može izreći generalniji sud o ovim programima. No, nekoliko studija navodi vrlo razočarajuće rezultate. (RWI, 2005) Nužnost trening centara Dva su temeljna razloga strukturne nezaposlenosti: loše obrazovanje, koji nudi kadrove koji ne trebaju poslodavcima, i loša privreda, koja ne otvara radna mjesta. Oba su od velikog značaja za razumijevanje bh. nezaposlenosti. Glede otvaranja radnih mjesta, stanje je gore nego kod obrazovanja. Da bi bh. ekonomija kao jedna od najnekonkurentnijih ekonomija u Europi, mogla stvarati radna mjesta, mora proći kroz duboke strukturne reforme. Najbolji pokazatelj uspješnog odvijanja tih reformi bi bila demografija poduzeća - njihove stope rađanja, umiranja i prirasta. Bez brzog rađanja i umiranja poduzeća, nema prebacivanja rada i kapitala iz neefikasnih u efikasna poduzeća i iz neefikasnih u efikasne djelatnosti. To stalno i ubrzano restrukturiranje firmi i realociranje resursa vodi stalnom rastu efikasnosti privrede i profitabilnosti poduzeća. To dalje vodi rastu štednje i investicija te otvaranju radnih mjesta, koje je posljedak prethodno navedenih aktivnosti.
375
Ono što BiH naročito treba jesu posebno organizirani trening centri kao spone obrazovnih institucija i firmi, koji bi bili usmjereni na pružanje usluga dokvalifikacije. Obrazovne institucije daju paket generalnog znanja, dok poslodavci traže specifična znanja, potrebna za konkretna radna mjesta i za određeno vrijeme209. Globalno, brzo mijenjanje tehnologija traži preoblikovanje radnih mjesta svakih tri do pet godina - i tako desetak puta tijekom radnog vijeka djelatnika. Obrazovne institucije BiH se nisu tome prilagodile – postale su petrificirane, čineći nezadovoljnim i nastavnike i učenike i poslodavce. U konačnici, društvo ulaže kapital, a dobiva rast nezaposlenosti. Škole imaju zastarjele nastavne planove ( u nekima od njih nisu promijenjeni od 1994. god.) i zastarjele udžbenike, pa je nužan dopunski trening od barem šest mjeseci da bi svršeni učenik ovladao poslovima na svom radnom mjestu. Jedino se učenici koji dobijaju dobru praktičnu obuku u izvjesnim firmama (primjerice, u slučaju General Service d.o.o, Konzum i sl.) zapošljavaju bez dodatne obuke, pošto su stekli vještine potrebite za obavljanje svakodnevnih aktivnosti. (Branković et al., 2013) Mjere za mlade ILO (2013) predlaže poduzimanje posebnih politika usmjerenih na rješavanje nezaposlenosti mladih, koje obuhvaćaju ekonomske i sektorske politike, aktivnu politiku rada i zapošljavanja, reguliranje uvjeta rada i socijalnu zaštitu mladeži, socijalni dijalog i partnerstvo za mlade nezaposlene te podršku sustavima informacija i analiziranja tržišta rada.
209
EĆO Company je ponudila Federalnom zavodu za zapošljavanje program obuke za 280 nezaposlenih osoba (da ih nauči najprostije poslove u drvnoj industriji), a da Federalni zavod osigura sporazum sa Federalnom inspekcijskom upravom (da se osobe tretira kao one na obuci, a ne kao one koje rade 'nacrno'), subvencije (da za osobe na treningu osigura topli obrok, osiguranje od povrede na radu i slično i nešto sredstava za drvo, eksere i sl.). Program obuke 280 nezaposlenih osoba, koje nakon tri mjeseca obuke dobivaju stalan posao, bi koštao oko 420.000 KM, od čega bi Federalni zavod osigurao 250.000 KM, a kad bi Federalni zavod provodio svoj redovan program poticaja za isti iznos novca bi mogao osigurati program od 55 osoba. Razvidno je da program obuke za poznatnog poslovodava može biti efikasniji pet puta. (Komunikacija s Kenanom Rešom, direktorom Federalnog zavoda za zapošljavanje.)
376
Ekonomske i sektorske politike su usmjerene na stvaranje radnih mjesta, a aktivne politike rada i zapošljavanja na poticanje stvaranja radnih mjesta (promoviranje poduzetništva te malih i srednjih poduzeća i zadruga, općinskih javnih radova i slično), povezivanje obrazovnih institucija i tržišta rada i podršku obuci. Regulacija uvjeta rada i socijalna zaštita mladeži tiču se poboljšanja položaja mladih (koji obično imaju niže nadnice, rade dulje i pod težim uvjetima) i njihovog uključivanja u formalnu ekonomiju (mladež često radi u neopaženoj ekonomiji). Socijalni dijalog i partnerstvo traže povezivanje vlasti s poslodavcima i sindikatima radi stvaranja programa i projekata zapošljavanja mladeži, putem, primjerice, teritorijalnih paktova zapošljavanja. Podrška sustavima informacija i analiziranja tržišta rada traži prikupljanje, obradu i rasijavanje podatka, posebice radi provođenja analiza, što je preduvjet vođenja politika zapošljavanja mladeži utemeljenih na dokazima. Skoro ništa od navedenog ne postoji u BiH. Sve se svelo na prikupljanje jednog skupa podataka od strane zavoda za zapošljavanje i prosto agregiranje na razini BiH. Postoje i neki projekti zavoda za zapošljavanje, za koje nisu istraživani učinci. Bilo je i nekoliko istraživanja koja su financirale inozemne razvojne agencije, koje opet istražuju aspekte koje posebice njih interesiraju. No, malo vajde za mlade od toga – visoka i rastuća stopa nezaposlenosti mladih to jasno pokazuje.
377
14.
FINANCIJSKI SUSTAV 14.1. Podvostručiti štednju „Zajmovi ne povećavaju životni standard ako ne povećavaju produktivnost.“ (Allan H. Meltzer)
Jedna od pouka iz iskustva zemalja koje su se snažno razvijale, a neke i svjetska čuda (po)stajale, je da nema visoke stope ekonomskog rasta bez visokih stopa štednje i investicija. Primjerice, Kina je štedila više od trećine dohotka svake godine dulje od četvrt stoljeća. S druge strane, BiH ima vrlo nisku stopu nacionalne štednje, koja se kreće oko desetine bruto tuzemnog proizvoda, a poslije izbijanja globalne/euro krize i niže od toga. Globalni prosjek nacionalne štednje iznosi oko dvije desetine bruto tuzemnog proizvoda, a BiH spada među 10-tak zemalja svijeta koje najmanje štede. S druge strane, BiH investira oko 15-tak procenata bruto tuzemnog proizvoda u razdoblju poslije izbijanja globalne/euro krize, što je znatno ispod globalnog prosjeka koji iznosi skoro četvrtinu bruto tuzemnog proizvoda. Što se tiče ekonomskih i regionalnih komparatora, jedino Crna Gora manje štedi od BiH, dok sve zemlje komparatori više investiraju od BiH. BiH ima veću stopu investicija od stope štednje, pa vrši 'uvoz' ino štednje, odnosno priliv ino kapitala u veličini te razlike. Koliko je uvoz veći od izvoza, toliko su u pravilu investicije financirane 'uvozom' štednje.
378
Slika 77: Stope štednje i investicija zemalja svijeta, 2014. (u % BTP)
Izvor: obrada autora temeljem procijenjenih podataka IMF (2013) Deficit platne bilance zemlje može se uklanjati i smanjivanjem deviznih rezervi zemlje, što obično slijedi kad presahne priliv ino kapitala. Još preciznije, to se dešava kad kapital, prvenstveno inozemni, počne bježati iz zemlje. I to je ono najgore što prijeti BiH ako ne počne provoditi reforme, čak i unatoč financijskoj podršci internacionalnih financijskih institucija (IMF, EIB, EBRD i sl.).210 Jedno institucionalno slovo Kreatori ekonomskih politike ne razvijaju financijski sustav kako treba, nego su ga sveli na pet-šest ino trgovačkih banaka. A temeljna zadaća financijskog sustava je mobilizirati financijska sredstava - prikupiti ih od onih s viškovima (pa ih štede) i doturiti ih onima s manjkovima (jer investiraju više no što štede).
210
BiH još nije povukla 230 miliona KM za koridor Vc, zajma odobrenog prije izbijanja globalne/euro krize, i na to plaća penale, dok se istodobno zadužuje kod IMF.
379
Oko 85% financijskog sustava u BiH kontroliraju banke. Preostalih 15% kontroliraju osiguravajuća društva, lizing kompanije i mikrokreditne organizacije. Dakle, postoji potpuna dominacija banaka, preciznije ino trgovačkih banaka, u financijskom sustavu BiH. Posljedica nedostatka kapitala su visoke realne kamatne stope. Iznimno je težak zadatak snižavati ih, jedan od najtežih u oblasti ekonomske politike. Posebice u doba globalne/euro krize, kad se banke zatvaraju jedna prema drugoj, rukovodeći se načelom - što se ne uloži, ne može se ni izgubiti. Jasno je da bankari moraju biti oprezni, jer u rukama drže tuđi novac. No, posljedica toga je negativan uticaj na stopu ekonomskog rasta. Ispravan način guranja banaka u pravcu smanjenja kamatnih stopa je smanjenje sistemskog rizika i povećanje konkurencije na financijskom tržištu. Državne intervencije su često fokusirane na područja u kojima su tržišne slabosti najnaglašenije, što je često slučaj s financijskim sektorom. Najočigledniji razlog tržišnog neuspjeha u financijskom sistemu je u oblasti eksternih efekata: slabosti u financijskom sektoru imaju sistemske efekte. Akteri izvan sektora pate zbog grešaka napravljenih unutar sektora - oni unutar sistema pri donošenju npr. kreditnih odluka ne uzimaju u obzir sistemske posljedice svojih aktivnosti. Banke se ne pitaju šta će biti s cijelom ekonomijom, jer su predominantno fokusirane na svoje bilance. Temeljem iskustva drugih zemalja jasno je da se konkurencija na bh. financijskom tržištu može povećati razvijanjem pravnog okvira ekonomskih i financijskih aktivnosti, primarnog (i potom sekundarnog) tržišta državnih i komercijalnih obveznica, standarda korporativnog upravljanja, institucionalnih investitora (privatni mirovinski fondovi, zdravstvene, osiguravajuće i druge kompanije), regulatora financijskog tržišta, nebankarskih depozitnih institucija (štedionica, kreditnih zadruga itd.), financijskih poslova (faktoringa itd.) itd.
380
U razvijenim ekonomijama financijski sustav se oslanja na dvije noge jednom na mobiliziranje novca putem depozita (trgovačke, banke, štedionice i sl.), a drugom na mobiliziranje novca putem tržišta kapitala (investicijske banke, razvojne banke, uzajamni fondovi itd.). U BiH je knjiga spala na jedno institucionalno slovo, tj. na trgovačke banke. Nema štedionica, nema razvojnih banaka (ono što se u BiH naziva entitetskom razvojnom bankom nikada se nije bavilo mobilizacijom sredstava), nema privatnih mirovinskih fondova itd. Pa kako će onda biti visokih stopa štednje? Bankarsko posredovanje u BiH je bilo učinkovito (i banke smatrane 'najboljim dijelom bh. ekonomije') dok su majke-banke slale bankamakćerima novac, a one trgovale njime. No, u doba globalnih/euro kriza banke-majke šalju manje novca (doduše, obvezale su se Bečkom inicijativom da ga neće povlačiti) - što i nije najgore. Najgore je što banke-kćeri teško da imaju šta i koga kreditirati. Nepovoljno opće i poslovno okruženje, posebice visoki nameti javnog sektora, tjeraju privatni sektor u emigraciju (u podzemnu ili inozemnu) ili (nadati se, privremeno) staviti ključ u bravu. 'Poduzeća-krave', samonikla i nepodržavana dugo i izdržavaju, slabo se razvijaju, a građaniklijenti se mogu naći još u izvjesnim javnim monopolnim poduzećima. Takvih poduzeća, čiji je profit vrelo ekonomskog života ekonomije, što će reći ishodište štednje i investicija, ponestaje. Elektroprivrede mogu osigurati početno punjenje pumpe Kad pumpa ne pumpa, neko mora osigurati početno punjenje. Prema Keynesovom gledištu, to treba učiniti država. Kad svi stežu novčanik, plašeći se dolazećih vremena, neće niko da prvi odriješiti novčanik, pa to, volens-nolens, mora država. No, stanje u BiH je paradoksalno. Nema države, koja ima velike javne rashode i fiskalni deficit, pa joj je teško odriješiti novčanik za financiranje bilo čega (posebice, 'uvođenja u pravo' potrošnje).
381
Ino banke, ma koliko bile dobre, nisu u stanju mobilizirati veće iznose kapitala.211 Ne mogu to učiniti ni bh. razvojne banke – niti ih interesira time se baviti. Ni tržište vrijednosnih papira nije razvijeno. Broj potencijalnih izdavatelja atraktivnih vrijednosnica (dionica, obveznica i sl.) je malen. Nitko od ostalih tuzemnih aktera nema interesa ulivati u pumpu, pa kao rješenje ostaju elektroprivrede. Nisu daleko od države - u njenom su vlasništvu. Vidljive su i ne mogu pobjeći, kao što mogu ino banke i druge ino firme, i imaju 100% siguran i perspektivan proizvod.212 Obveznice elektroprivreda bi kupovale banke, osiguravajuće kompanije, (budući privatni) mirovinski fondovi, uzajamni fondovi i građani. Pošto je država vlasnik elektroprivreda, banke bi držale odnosne obveznice kao prvoklasan, 100 % siguran plasman, pa bi rezerviranja na njih trebala biti 0%. Mogao bi se još donijeti propis po kojem bi se dio obveznih rezervi banaka mogao držati u obveznicama, a ne u novcu. Tako bi se banke oslobodile dijela rezervi, te ih profitabilno, sigurno i likvidno plasirale. Valja imati u vidu da tržište kapitala, ako je dobro organizirano, doprinosi povećanju stope rasta ekonomije do dva posto godišnje. Mehanizam kojim bi elektroprivrede izvršile početno punjenje pumpe je mehanizam projektnih financija. Pravila tih financija nalažu da u financiranje nekog velikog objekta, primjerice solarne ili vjetro-elektrane, nosilac projekta (developer) uloži 20-30% vlastitih sredstava, a preostalih 70-80% prikupi iz vanjskih izvora, primjerice kroz kredite dobivene od respektabilnih ino financijskih institucija (EIB, EBRD itd.) ili, što je rjeđa praksa, kroz emitiranje dužničkih vrijednosnih papira.
211
Ono što su ukupno mobilizirale od stanovništva za dva desetljeća vjerojatno je manje od dvogodišnjeg-trogodišnjeg priliva inozemnih deviznih doznaka tom stanovništvu. 212 Ovo se u cijelosti odnosi na Elektroprivredu RS i Elektroprivredu BiH i tim prije i na Elektroprivredu HZ HB. Taj odveć mali proizvođač (proizvođači električne energije s kapacitetom nižim od 250 MW nisu tržišni subjekti, već rade 'za vlastite potrebe') može biti izvrstan izdavatelj obveznica ako bi ponudio dobar investicioni projekt ulaganja u vjetro ili solarnu energiju. To bi , pored gore navedenih financijskih efekata, doprinijelo i prijeko potrebitoj diverzikaciji izvora električne energije te elektroprivrede.
382
Sad se postavlja pitanje: kako da javni sektor financira svoj dio od 20-30 % vrijednosti investicije? Jedna mogućnost je prikupiti sredstva izdavanjem obveznica. Obveznice narodu, obveza vladi Obveznice bi kupovali bh. građani, koji sada imaju preko četiri milijarde KM štednje u bh. bankama. Drugih mogućnosti nemaju, osim da novac drže 'u madracima' kao mrtav kapital, ili u inozemstvu kao plasman (ili da, barem neki od njih, postanu poslovni anđeli ili kamatari). Prinos na obveznice elektroprivrede bi im bio sigurniji (energetski objekt mogu vidjeti golim okom) i profitabilniji (veći prinos od obveznice nego od kamata na bankovnu štednju). A bio bi i vrlo likvidan, jer bi se moglo lako osigurati tržište obveznica. Objektivno bi računicu mogla pomrsiti jedino inflacija, a nje nema ni na vidiku.213 Kupovinom obveznice s rokom dospijeća od 5, 10 ili 15 godina, građani mogu rješavati niz svojih pitanja. Jasno je, primjerice, da bh. javnim mirovinskim fondovima prijeti kolaps ako se ne budu poduzimale reforme, a ne poduzimaju se, pa kako onda da građani osiguraju svoju starost? Kupovinom obveznica. Dalje, ono što čovjek najviše može učiniti za svoje (zdravo) dijete, jest osigurati mu dobro obrazovanje, što može učiniti kupovinom obveznica. I dok dijete dospije do fakulteta i obrazuje se, doći će i obveznica na naplatu. Ulaganje u obveznice elektroprivreda nije samo dobra i sigurna investicija za bh. građane, kako one u tuzemstvu tako i u inozemstvu, nego i dobra prilika za domaće financijske institucije (štedionice, koje bi dugoročno plasirale sredstva u ove obveznice, te osiguravajuće kompa-
213
Sa stanovišta parcijalnog optimuma, tj. optimuma elektroprivreda, za njih bi bilo jeftinije uzeti kredit kod renomiranih internacionalnih razvojnih instuticja (EIB, KfW i sl.), čak i kod renomiranih trgovačkih banaka, nego emitirati obveznice. No, sa stanovišta optimuma njihovog vlasnika, FBiH i RS, 'jeftinije' je da se elektroprivede zaduže na tuzemnom nego na inozemnom tržištu (jer se njihovi vlasnici moraju starati i za jačanje bh. kupaca električne energije (građana i firmi), koji će sutra moći (i morati!) platiti znatno veću cijenu električne energije, za razvoj tržišta kapitala, povećanje stope nacionalne štednje i snižavanje realnih kamatnih stopa, odnosno za bolji život građana.
383
nije, javne kompanije, privatna poduzeća i banke itd. koje bi kupoprodajama obveznica rješavale pitanja viškova ili manjkova tekućih sredstava). Sve u svemu, izdavanje obveznica nije rizična operacija. BiH ima potencijale za proizvodnju električne energije. Električna energija je siguran izvozni proizvod. Koliko god se proizvelo električne energije, može ju se izvesti bez problema. Pa šta onda fali ako BiH ima energetske potencijale, građane s novcem u ruci, osigurano inozemno tržište, sposobne firme, naročito graditeljske, koji kao zapeta puška čekaju posao? Fali znanja - koje postoji i kod Kenijaca. Na obuku u Keniju Centralna banka Kenije, kao fiskalni agent Republike Kenije, objavila je da je Kenya Electricity Generating Company (KenGen) okončala 29. septembra 2009. izdanje prve državne infrastrukturne obveznice radi financiranja javnih investicija, koje je glasilo na 15 milijardi kenijskih šilinga (KŠ) (201 milion US$). Kamatna stopa na obveznice je bila 12,5% godišnje, a rok dospijeća obveznice 12 godina. Od ukupnog iznosa izdanja, 20% je bilo za individualne, a 80% za institucionalne investitore. KenGen je prikupljenim kapitalom financirao investicije, pa tako i Olkariu, najveći pojedinačni geotermalni objekt na svijetu (snage 280 MW). Budući da je bila navala na obveznice, KenGen je iskoristio pravo prodati 25 milijardi KŠ (331 milion US$) po odobrenju regulatora tržišta kapitala.
384
Slika 78: Financijsko tržište Kenije, 2009. 18 16 14 12 10 8 6 4 2 0
14,76 12,5 1,65
5
Štedna stopa
Depozitna stopa
Kamatna stopa na Kamatna stopa na obveznice kredite trgovačkih banaka
Izvor: obrada autora temeljem podatka Centralne banke Kenije Ohrabrena velikim odzivom tuzemne javnosti, Centralna banka Kenije pozvala je javnost da kupi, u razdoblju od 12.-24. decembra 2009., drugu državnu infrastrukturnu obveznicu Obveznica je opet bila na 12 godina, no ovaj put uz kamatnu stopu od 12,0%. Što je netko uspješniji i što mu više povjerioci (investitori) vjeruju, može tražiti da mu se da više po manjoj cijeni. Šta tjera KenGen i druge tvrtke da se okrenu obveznicama? Niska stopa koju trgovačke banke plaćaju na depozite, s jedne strane, i visoke stope koje naplaćuju na odobrene kredite s druge strane. Tako banke, profitirajući na obje strane, postižu visoku kamatnu maržu i visoke profite. Kamatna stopa na kredite banaka kreće se oko 15%, a kamatna stopa na depozite oko 5%. Tako kamatna marža iznosi deset procentnih poena. Stoga se KenGen okrenuo izdavanju obveznica. Tako jeftinije nabavlja kapital - ne po 15%, nego po 12,5%. KenGen je omogućio građanima Kenije da imaju jednu od one četiri vrste imovine o kojima je govorio Fugger, a kojih još uvijek nema u BiH. A u slučaju BiH - i banke bi mogle imati koristi od obveznica. Naime, obveznice bi građani i tvrtke mogle koristi za osiguranje kredita. 385
Banke bi ih (kao i štedionice i druge institucije, npr. privatni mirovinski fondovi, osiguravajuće kompanije itd.) mogle koristi kao kratkoročnu investiciju. Pa kad imaju višak novca, kupe obveznicu, a kad im ga nedostaje, prodaju obveznicu. I zarade pri tome. Još jedna lekcija iz Kenije. Kenijski zakonodavci dopuštaju državnim tvrtkama uzajmljivati novac uz pristanak ministra odgovornog za odnosnu državnu tvrtku. A što se tiče europskih tranzicijskih zemalja glede tržišta državnih obveznica, i Albanija ima primarno tržište državnih obveznica, dok centralnoeuropske ekonomije imaju razvijeno i sekundarno tržište tih obveznica. Jedino je BiH bez primarnog, pa onda i bez sekundarnog tržišta državnih obveznica. Uvesti štedionice Sada u (F)BiH postoje samo inozemne trgovačke banke (trgovačke, jer su takva vrsta banaka - u tržišnim ekonomijama postoje i druge vrste banaka, npr. investicijske). Stoga treba zaoštriti konkurenciju na bankovnom tržištu uvođenjem drugih depozitnih financijskih institucija, poglavito štedionica.214 U FBiH bi se ulaganjem tuzemnog kapitala mogle formirati štedionice u gradovima-regijama, koje bi služile potrebama građana te sektoru malih i srednjih poduzeća. Mogle bi steći 20-30% kreditnog tržišta, kao u slučaju zemalja ekonomskih komparatora, što će reći barem pet milijardi KM, zapošljavajući pri tome barem 5.000 djelatnika.215
214
Kao financijska institucija, štedionica je stara preko 300 godina. Javila se u Engleskoj 1697. god, a od 18. stoljeća snažno se razvija u Europi. Suvremene štedionice krase 3R (engleski, retail-maloprodaja; regional-regionalno i responsible-odgovorno). Bave se bankarstvom namalo (plaćanja, štedni proizvodi te krediti i osiguranja za građane i mala i srednja poduzeća). Od trgovačkih banaka razlikuju se i po tome što se usmjeravaju na lokalna i regionalna tržišta. 215 Prema podacima Svjetskog instituta štedionica (World Savings Banks Institute, WSBI), koji djeluje od 1924. godine, za svoje članice iz 92 zemlje, proizilazi da su zemlje u kojima postoje štedionice one s niskim dohotkom (Burkina Faso, Gvineja, Bjelokosna Obala, Namibija, Uganda, Togo), komunističke zemlje (Kuba, Kina), tranzicijske zemalje (Bugarska, Hrvatska, Češka, Mađarska, Latvija, Poljska, Rumunija, Slovačka,
386
Slika 79: Aktiva svih kreditnih institucija i štedionica; zemlje komparatori, 2007.
Slovačka Portugal Mađarska Štedionice Češka Sve kreditne institucije
Portugal Austrija 0
200000
400000
600000
800000
1000000
Izvor: obrada autora temeljem podataka WSBI Uvesti mikro fondove riziko kapitala Snažno rastuća mala i srednja poduzeća (MSP), posebice gazele, imaju veću potrebu za financijskim sredstvima i više koriste vanjske izvore financijskih sredstava nego ostale vrste malih i srednjih poduzeća. S druge strane, snažno rastuća MSP bh. regija se susreću s brojnim problemima: nedostatak sredstava, vrlo ograničen kapital, ograničena kreditna povijest, nerazumijevanja bankara itd.
Ukrajina itd.) i one iz kluba 'bogatih zemalja' (Austrija, Francuska, Njemačka, Italija, Španija, Portugal, Japan, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD itd.). Članice WSBI su najveći prikupljači štednje na svijetu. Drže 1,1 milijardu štednih računa od ukupno 1,4 milijarde računa, koliko ih ima kod financijskih institucija svijeta koje djeluju na masovnim tržištima. Preko 6.150 štedionica članica WSBI je 2010. god. imalo aktivu veću od 15.600 milijardi eura te preko 227.000 svojih filijala i poslovnica. Ukupno zapošljavaju 2,2 miliona osoba. Zemlje komparatori, poput Slovačke i Austrije, zapošljavaju 5-15 hiljada uposlenika u svojim štedionicama.
387
U pravilu, takvoj vrsti MSP stoje na raspolaganju fondovi riziko kapitala (nadalje, FRK), koji nisu posebice zainteresirani za djelovanje na prostoru bh. regija iz više razloga. No, prije ili kasnije, sprega snažno rastućih MSP i FRK će, kako pokazuje praksa tranzicijskih zemalja, i posebice zemalja s visokim dohotkom, postati uobičajena. U Europi je godišnje preko 10.000 MSP financirano preko FRK. Dinamičan razvoj industrije FRK u tranzicijskim zemljama216 pokazuje da mogu biti snažno sredstvo u rukama inozemnih investitora, kojim mogu uticati na razvoj MSP u uvjetima nerazvijenoga tržišta vrijednosnih papira, kakvo je tržište bh. gradova-regija. Danas u tranzicijskim ekonomijama FRK djeluju na suprotan način od onoga na koji su djelovali početkom svoga utemeljenja. Početkom 1990ih četiri petine njihova fokusa je bilo usmjereno na privatizaciju državne imovine, dok je danas taj fokus skoro zanemarljiv. Nadalje, u to doba kupovina poduzeća je značila nacionalni posao, a danas kupovina nacionalnog poduzeća može značiti regionalni posao, tj. kupovinu poduzeća koje djeluje diljem regije (potkontinenta). Dobar primjer potrebe za sredstvima FRK-a je softverska industrija. FRK bi imao interesa podržati razvoj proizvodnje softvera, jer je obično potrebno nekoliko mjeseci da se razvije softver, a male tuzemne softverske firme nemaju nekretnina koje bi im poslužile kao instrument osiguranja kredita.
216
Dobar primjer djelovanja FRK u tranzicijskim zemljama je Euronet, koji je utemeljen 1994. god. u Mađarskoj kao lanac bankomata za potrebe izvjesnoga broja banaka. Prodan je tri godine kasnije za 190 miliona US$ po vrijednosti tri puta većoj u odnosu na onu u momentu utemeljenja firme. Euronet je uvršten na NASDAQ, američku burzu za male firme, početkom 1997. godine, a 2013. god. je djelovao u 150 zemalja diljem svijeta. Euroventures Hungary, jedan od FRK koji su se pojavili po padu Berlinskoga zida, bio je prvi investitor u Euronet i dobio je veliki udio za manje od milion US$.
388
Problem je i nedostatak stručnih bankovnih djelatnika izobraženih ocjenjivati kreditne zahtjeve vezane za softver, a kamoli pružiti neku vrstu nefinancijske podrške snažno rastućim malim i srednjim poduzećima.217 Stoga je djelovanje FRK od ključne važnosti. Funkciju javnih FRK bi mogli preuzeti postojeći kreditno-garantni fondovi lokalnih razvojnih (LiNK, Mostar), ili regionalnih razvojnih agencija (Serda, Sarajevo), koji bi mogli biti ojačani sredstvima javnih službi zapošljavanja, budžetskim sredstvima za poticaj privrede (sukladno Zakonu o poticaju male privrede FBiH) te sredstvima Razvojne banke FBiH.
217
Postojao je pokušaj 1999. god. da se pri tadašnjoj Hrvatskoj banci d.d. Mostar, danas Unicredit Bank, formira Entrepreneurship Development Centre (Centar za razvoj poduzetništva) sa zadaćom da podrži internacionalizaciju snažnih industrijskih te tehnologijom i softverom intenzivih firmi, no Centar je već 2000. god. prestao funkcionirati.
389
14.2. Potrostručiti infrastrukturne investicije „Vi i ja smo došli cestom ili željeznicom, no ekonomisti putuju infrastrukturom.“ (Baroness Margaret Thatcher) Gledište da je ekonomski razvoj SAD isključivo rezultat privatnih investicija neki, primjerice Galbraith (2007),218 drže običnim mitom. Drže da su SAD poduzimale javne investicije na makro razini ekonomije od samog svog postanka. Navode da je poduzimanje javnih investicija zagovarao i Alexander Hamilton, jedan od 'očeva nacije' i prvi ministar financija, koji se zauzimao za javne radove, posebice izgradnju kanala. Ta gledišta su dokumentirana i u studiji Veliki izazov: mit o laissez faireu u ranoj Republici,219 objavljenoj sedam mjeseci prije rušenja Berlinskog zida. U toj Bourginovoj „doktorskoj disertaciji koja neće umrijeti,“220 odloženoj 1944. god. na Sveučilištu Čikago, dok ju on osobno nije predočio 1985. god. povjesničaru Arthuru Schlesingeru mlađem, koji je ustanovio da je Frank P. Bourgin „istinski pionir rekonstrukcije rane ekonomske politike Republike“ i zatražio da se preispita slučaj odložene disertacije. To je i učinjeno, pa je Bourginu 1988. god. dodijeljen doktorat, skoro pola stoljeća po predaji rada, u njegovoj 78. godini života, dvije godine prije smrti u umirovljeničkom domu u Washingtonu.221 Prvi kamen-temeljac u povijesti javnih investicija SAD postavljen je 1862. godine, kada su usvojeni Morrillov zakon o dodjeli državnog zemljišta obrazovnim institucijama i Homesteadov zakon o izgradnji transkontinentalnih željeznica. Drugi kamen-temeljac je bio Rooseveltov 'novi
218
James Kenneth Galbraith, sin ekonomiste Johna Kennetha Galbraitha i brat Petera, bivšeg američkog ambasadora u Hrvatskoj. 219 Bourgin, F. 1989. The Great Challenge: the Myth of Laissez-Faire in the Early Republic. New York: George Braziller. 220 New York Times, 30 July, 1989. 221 Bourgin navodi za Thomasa Jeffersona, koga se obično smatra liberalom, privrženog maloj državnoj intervenciji, da su njegovu ideju ulaganja sredstava od planiranih budžetskih suficita u sustavni razvoj obrazovanja, znanosti i korisnog znanja te u velike transportne projekte koji prevazilaze kapacitete pojedinaca i pojedinačnih država omeli internacionalni događaji.
390
put', kojim je utemeljena državna razvojna agencija za dolinu rijeke Tennessee, posebice pogođenoj velikom ekonomskom krizom 1930-tih, koja je uvela električnu energiju u ruralna područja sedam država. Nakon toga su uslijedili projekti javnih investicija kao što su Manhattan (izgradnja atomske bombe) i drugi, koji se osmišljavaju i provode i danas. Nužnost razvoja infrastrukture Commission on Growth and Development (2008), temeljem istraživanja prakse zemalja svjetskih ekonomskih čuda, ističe: „Nijedna zemlja nije održala snažan razvoj bez impresivnih stopa javnih investicija u infrastrukturu i obrazovanje. Te investicije ne guše privatne aktivnosti nego utiru put novim za koje su obrazovana radna snaga i fizička infrastruktura od ključnog značaja.“ Kao što pokazuju praksa SAD i drugih zemalja, posebice onih koja su (p)ostala ekonomska čuda, BiH mora poduzimati javne investicije, posebice u infrastrukturu.222 Graditi ceste, a zanemarivati razvoj materijalne proizvodnje i ne vršiti adekvatnu raspodjelu dohotka je kao razvijati žile u koje ne dospijeva krv.
222
Nije lako procjenjivati učinak infrastrukture na ekonomski rast zbog njene heterogenosti (različite vrste imaju različit uticaj na dohodak zemlje), stupnja razvijenosti ekonomije (ista infrastruktura ima različit uticaj na dohodak zemlje s nižim, srednjim i s visokim dohotkom) i vremenskog razdoblja (ista infrastruktura ima različit uticaj na dohodak zemlje u različitim razdobljima). Nadalje, različiti tipovi iste vrste infrastrukture, primjerice transportne, imaju različit uticaj na ekonomski rast. Primjerice, ceste i željeznice neće imati isti učinak na ekonomski rast. Ako se u ozbir uzmu samo ceste, treba imati u vidu da cesta bez priključnih putova neće imati isti učinak kao cesta povezana s glavnom prometnom arterijom. O ovim razlikama se mora voditi računa u ekonometrijskim ocjenama uticaja infrastrukture na razvoj zemlje.
391
Lijepo je vidjeti moderne ceste, ali je još ljepše vidjeti suvremene tvornice koje rade cijelu godinu u dvije-tri smjene i njihove radnike koji priušćuju korištenje tih cesta, barem pri korištenju godišnjeg odmora. Godišnja ulaganja u ceste ne trebaju iznositi više od 1-1,2% bruto tuzemnog proizvoda zemlje. Ako se ulaže i po 8-9% BTP godišnje, kako je činila Hrvatska, jasno je da to može imati samo negativne efekte po ekonomski razvoj zemlje. Ovo razmatranje se može dalje usložnjavati i time da moderniziranje infrastrukture nije samo pitanje osiguranja financijskih sredstava za ulaganja u infrastrukturu, nego obuhvaća i pitanja stupnja konkurencije, (ne)dovoljnosti ulaganja u djelovanje i održavanje infrastrukturnih objekata, adekvatnosti regulatornog okvira itd. (Alam et al., 2008) No, takva pitanja se ne pokreću u BiH. Struktura javnih investicija Na fizičku infrastrukturu otpada trećina javnih investicija kod novih i starih zemalja članica EU (a kod kohezionih zemalja članica: Portugala, Irske, Grčke i Španije oko 40%). Pri tome na ulaganja u transport otpada oko 80% javnih infrastrukturnih investicija (pa neki izjednačuju javne investicije s investicijama u transportnu infrastrukturu). Ove veličine su prilično stabilne tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. (Välilä et. al., 2008) Ako se ovim investicijama pridodaju javne investicije u škole i bolnice, tj. u ljudski kapital, udio javnih investicija u fizički i ljudski kapital iznosi oko polovice ukupnih javnih investicija. Nadalje, po četvrtina javnih investicija otpada na investicije u javna dobra (javna uprava, obrana, okoliš, javni red i sigurnost) i u socijalni sektor (stanovanje i znamenitosti; rekreacija, kultura i vjera; novine, TV i izdavaštvo; socijalna zaštita). Odnosi su stabilni i traju već dulje vrijeme. (Välilä et. al., 2008)
392
Ako BiH ne želi učiti od cijele EU, može od nekih tranzicijskih zemalja članica EU, primjerice od Bugarske, Rumunije, Mađarske i Slovačke, kod kojih polovica razvojnih rashoda223 odlazi na ulaganja u transportnu infrastrukturu i ruralni razvoj. Povećati javne infrastrukturne investicije BiH uveliko kasni na EU putu i shodno tome ne dobiva sredstava iz EU fondova. No, komu to fakturirati? A trebalo bi, jer je primjerice Slovačka iz javnih izvora na financiranje razvojnih ciljeva uložila oko 16,0 milijardi eura tijekom 2007.-2013,224 pri čemu tranzicijskim zemljama članicama EU sufinancira odnosne razvojne projekte s 85%, a tranzicijskim zemljama kandidatkinjama za EU članstvo (npr. Makedoniji) 75%. Pošto infrastrukturne javne investicije utiru put većem obimu ekonomskih aktivnosti i povećavaju prinos na privatne aktivnosti, važno je uskladiti veličinu i rast javnih infrastrukturnih investicija i razvoja ekonomije, posebice s razvojem privatnog sektora ekonomije. Procjenjujemo, temeljem podataka za 2013. godinu, da javne investicije u infrastrukturu u BiH trebaju iznositi 1,5-2,0 milijardi KM godišnje, odnosno 57% bruto tuzemnog proizvoda.
223
Razvojni rashodi su nešto širi pojam od javnih investicija u standardnom smislu riječi. Od toga je 83,3% financirano iz fondova EU, a preostalih 16,7% iz slovačkih javnih izvora, tj. iz budžeta države.
224
393
Slika 80: Javne investicije; BiH, 2008.-2013. (% BTP)
Izvor: obrada autora temeljem podataka IMF (razne godine) Temeljem podataka IMF (v. sliku 80) može se zaključiti da ukupne javne investicije u BiH iznose oko 6% BTP. No, nema podataka temeljem kojih bi se moglo ustanoviti koliko od tih ukupnih javnih investicija otpada na one u infrastrukturu, te kakva je struktura tih javnih infrastrukturnih investicija, tj. koliko od njih otpada na pojedinačne sektore (transport, obrazovanje, vodoopskrba i kanalizacija, zdravstvo itd.). Procjenjujemo da bi trebalo 55% infrastrukturnih javnih investicija usmjeriti u nove fiksne fondove (objekti, oprema, softver i ostalo), a 45% na investicijsko održavanje postojećih fiksnih fondova. Nema infrastrukture, nema transporta, nema turizma Tijekom posljednjih desetljeća turizam i putovanja uveliko doprinose rastu i razvoju globalne ekonomije. Igraju važnu ulogu u podržavanju ekonomskog rasta i razvoja, u održavanju zaposlenosti i ostvarivanju deviznog priliva.
394
Prema OECD (2010), internacionalni turizam i putovanja su rasli po stopi nešto višoj od stope rasta globalne ekonomije i čini se da će se trend nastaviti na dugi rok bez obzira na aktualnu globalnu/euro krizu.225 Prema podacima koje daje WTTC,226 izravan učinak turizma i putovanja u BiH u 2011. god. na bruto tuzemni proizvod je iznosio 0,53 milijardi US$ (2% BTP), dok je ukupan učinak (izravni i neizravni) iznosio 1,9 milijardi US$ (7.4% BTP).227 Djelatnost turizma i putovanja u BiH u 2011. god. zapošljavala je izravno 21.000 djelatnika (1,8% ukupne zaposlenosti), a neizravno 75.500 (7,7% ukupne zaposlenosti), tj. ukupno je zapošljavala skoro 100.000 djelatnika. Globalno promatrano, turizam i putovanja su u 2011. god. činili izravno oko 5,2% BTP i ukupno oko 14,0% BTP, i izravno činili 5,3% zaposlenosti, a ukupno 13,6%. BiH u oblasti turizma ima rezultate ispod globalnog prosjeka. To je nezadovoljavajuće, posebice ako se imaju u vidu visoke aspiracije gleda turizma. (WTTC, 2013) No, ne mogu se očekivati dobri rezultati od turizma bez značajnih investicija, koje bi pomogle da se BiH uzdigne od predzadnjeg mjesta u Europi po konkurentnosti turizma. (WEF, 2013)
225
U razdoblju poslije II. svjetskog rata u internacionalnom turizmu su dominirale Europa i Sjeverna Amerika, dok od 1970-tih Azija-Pacifik, Afrika i Bliski istok postaju značajne turističke destinacije. No, na Europu i dalje otpada više od polovice ino turizma, mjereno brojem dolazaka ino turista i prihodima od turizma. Razlog je što turistička destinacija nije 'proizvod' u uobičajenom smislu riječi, već što pri njenom određenju treba uzeti u obzir brojne neekonomske varijable kao što su: prirodno i kulturno naslijeđe, okruženje, infrastruktura, pravila i regule, javni red i mir, sigurnost zemlje itd. 226 World Travel & Tourism Council (Svjetsko vijeće za putovanja i turizam). 227 Dva su načina utvrđivanja ekonomskog značaja turizma: preko pratećih računa i anketiranjem turista. Prateći računi se koriste za razinu zemlje, a ankete za tržišne segmente, regije i gradove.
395
BiH pripada južnoeuropsko-mediteranskoj regiji, globalno promatrano, najvažnijoj regionalnoj destinaciji inozemnog turizma. Stoga su u BiH velika očekivanja od turizma razumljiva - i nemoguće je naći planski dokument općine, grada, entiteta, distrikta ili države koji ne navodi turizam kao veliku razvojnu mogućnost. No, turizam zasad, u odnosu na zemlje komparatore, ostaje nerazvijen. Slika 81: Globalna konkurentnost turizma; BiH i odabrane zemlje, 2013. 102 100
89
90
Srbija
BiH
80 60 40 20 1
2
3
Švicarska
Njemačka
Austrija
0 Moldova
Izvor: obrada autora temeljem podataka WEF (2013) Slika 81 prikazuje poziciju BiH i zemalja komparatora sa stanovišta globalne konkurentnosti turizma. Švicarska, Njemačka i Austrija su tri globalno (time i europski) najkonkurentnije zemlje, dok BiH, Srbija i Moldova formiraju balkansko (time i europsko) začelje. Sukladno općoj nedovoljnoj razvijenosti, odnosne balkanske zemlje trebaju poduzeti investicije u infrastrukturu radi podržavanja zdravog i rastućeg sektora turizma.228 (WEF, 2013)
228
Globalno promatrano, tuzemni turizam (putovanja rezidenata zemlje) uveliko nadmašuje inozemni turizam. I kod OECD zemalja na tuzemni turistički prihod otpada tri četvrtine ukupnog prihoda od turizma. Isto vrijedi za većinu zemalja s visokim dohotkom. Tuzemni turizam je dugo vremena privlačio manju pažnju, jer nije donosio devize. Kod ekonomskih komparatora BiH (Slovačka, Portugal, Austrija, Švicarska) udio tuzemnog u ukupnom turističkom prihodu iznosi 50-60%. Pri razmatranju
396
BiH je turistički nekonkurentna229 posebice zbog izuzetno slabe prometne infrastrukture (zračne, cestovne, željezničke i riječne) i niske razine zračnog prometa (slaba povezanost s drugim zemljama zbog nedovoljnog broja linija, niskog stupnja standardizacije zračnog prometa, nedovoljnog broja ratificiranih međunarodnih ugovora i sl.).230 Javno - privatno partnerstvo kao mogućnost Jedan od načina da se nadvlada problem nedostatka sredstava za financiranje ulaganja u infrastrukturu iz javnih izvora je javno-privatno partnerstvo (JPP), za čiji razvoj u aktualnim bh. uvjetima još uvijek nema mogućnosti. U slučaju zaključivanja JPP ugovora, u njima bi moglo biti svega, osim vjerojatno zaštite vitalnog racionalnog interesa. Naime, vjerojatno bi temeljni interes koji bi ležao iza ugovora javnih agencija i etno-kartelnih obitelji bio dokopavanje javnih resursa, uz prebacivanje pratećih rizika na državu, preciznije na porezne obveznike. Na sreću, graditelji bh. financijskih shema još se nisu dosjetili svih mogućnosti koje im ovaj mehanizam pruža. Za sada se sve svodi na korištenje resursa bez odobrene koncesije i, ako je odobrena, na neplaćanje koncesione naknade.231 Za razliku od zemalja koje imaju zakon i/ili agenciju za JPP, BiH nema, na makro razni zemlje, ni zakona ni agencije za JPP.
udjela tuzemnog i inozemnog u ukupnom turizmu treba imati u vidu da po definiciji pokazatelji 'broj dolazaka turista' i 'prihod od turizma' ne uzimaju u obzir jednodnevne posjetitelje (dnevne ekskurzije), vrlo zastupljene u turizmu pojedinih bh. gradova. 229 Na konkurentnost turizma i putovanja presudno utiču tri faktora: pravila, okruženje i resursi. Pravila su vezana za politiku i općenito su pod kontrolom države. Pod okruženjem se podrazumijeva poslovno okruženje i 'tvrda' infrastruktura ekonomije, dok se resursi odnose na 'meke' elemente ljudskih, kulturnih i prirodnih resursa zemlje. 230 Primjerice, tek je juna 2010. ostvarena prva standardizacijska inspekcija zrakoplovnih vlasti BiH, koju su izvršili eksperti EASA-e (European Aviation Safety Agency; Europska agencija za zračnu sigurnost), koji su pregledali operacije zrakoplova, licence letačkog osoblja i kontinualnost plovidbenosti. Ukratko, EASA ispituje usklađenost bh. regulative s EU regulativom i kako se ona primjenjuje u praksi. 231 Ilustracije radi, od 180 koncesija za korištenje kamena, šljunka i sl. na prostoru Hercegovačko-neretvanskog kantona samo jedan koncesionar iz Konjica plaća koncesionu naknadu (komunikacija s Ministarstvom gospodarstva/privrede HNK/Ž).
397
No, to nije odveć velik problem, jer zakon, u svakom slučaju, može osigurati samo opće smjernice, pošto su JPP toliko različiti da je skoro svaki slučaj za sebe. Mada nema poseban zakon o JPP, BiH ima zakon o koncesijama i o javnim nabavkama, te agencije za koncesije i javne nabavke. Ni općenito, a kamoli u BiH, nisu razvijeni fiskalno računovodstvo i izvještajni standardi specifični za JPP, koji su potrebni radi eliminiranja rupa koje bi omogućile zlouporabu JPP (primjerice, izmještanjem javnih investicija i javnog duga iz bilanci države u slučaju da država krši pravila dobrog ponašanja). Tako, primjerice, poduzeće posebne namjene (PPN; engl. SPV), koje se obično osniva radi ostvarivanja JPP, može biti korišteno kao paravan iza kojega bi se krili stvarni kontrolori javnog sektora, koji su javni sektor stavili 'pod svoju' kontrolu. Država može kontrolirati PPN preko, primjerice, razvojne banke ili izdavanjem garancije u korist PPN.232 Više je nego očigledno da javni sektor u BiH problem nedostatka resursa za izvršavanje ekonomski poželjnih investicija u infrastrukturu mora rješavati tako što će razviti okvir za transparentno i funkcionalno korištenje JPP. Vlasti moraju istražiti kako JPP projekti mogu pomoći uklanjanju jaza spram potrebitih investicija u infrastrukturu u narednim godinama.
232
Čak je i u SAD nedavno postojao prijedlog utemeljenja PPN radi olakšavanja iznajmljivanja spremnika za avionsko gorivo od vojnog zrakoplovstva, no Agencija za proračun Parlamentarne skupštine SAD (grozan prijevod za Kongres, zar ne?) je zaključila da bi PPN morao biti pod kontrolom Federalne vlade, pa bi transakcija u tom slučaju morala biti iskazana u federalnom proračunu. U Italiji i Španjolskoj su nedavno temeljito promijenjeni zakoni radi uklanjanja prepreka utemeljenju JPP, odnosno radi uklanjanja strahova privatnog sektora da će im računi ostati neplaćeni. Merloni zakon iz 1994. godine, koji specifično regulira koncesije u Italiji, traži da se utemelji PPN i to sa strukturom i kapitalom sukladno naputcima agencije koja dodjeljuje koncesiju. Posebnim zakonom iz 2001. god je ustanovljena brzovozna procedura za strateški važne infrastrukturne investicije. To može biti primjer dobre prakse za BiH.
398
Kao što iskustvo mnogih zemalja pokazuje, dobro pripremljeni JPP aranžmani omogućuju uvođenje komercijalne discipline u isporuku infrastrukturnih usluga, uz istodobno povećanje efikasnosti i smanjenje troškova. Slika 82: Broj JPP u BiH, 1990.-2012. (u mln US$)
Izvor: obrada autora temeljem podatka World Bank (2013) Veća politička stabilnost i bolja regulacija aktivnosti su među ključnim stvarima koje treba postići radi privlačenja privatnog sektora. Njihovo postizanje bi pomoglo BiH da smanji percepciju rizika od investitora barem na razinu one zemalja Jugoistočne Europe (npr. Crne Gore ili Makedonije). Dalje je potrebita visoka tehnička kompetentnost partnera da bi JPP projekti bili djelotvorni. Zasad u bazi podataka World Bank postoje četiri JPP projekta u BiH, tri u oblasti telekomunikacija i jedan u oblasti energije (vidi sliku 82) u BiH. No, to je očito neka nevidljiva vrsta JPP, jer te projekte ne vidi nitko osim World Bank. No, neka je krenulo, barem na papiru.
399
14.3. Utemeljiti regionalnu banku “Svaka smjela ideja u početku izgleda kao ludost.” (von Goethe) Ekonomsku integraciju zemalja uspostavljaju tržište i politika. Ako se integracija vrši preko tržišta, provodi se putem trgovine roba i usluga, preko uspostave distributivnih i proizvodnih lanaca te poduzimanjem investicija. Politika vrši integraciju kroz više oblika povezivanja, počevši od uspostave bilateralnih trgovačkih ugovora te trgovinskih zona, zajedničkih institucija i zajedničkih politika i na koncu uspostavom jedinstvenog novca i jedinstvene politike. Budući da su tranzicijske zemlje Zapadnog Balkana već otpočele regionalnu trgovinsku integraciju, djelovanjem kroz CEFTA, daljnja ekonomska integracija se može nastaviti utemeljenjem zajedničke, subregionalne razvojne banke. Naime, kad integracija značajnije obuhvati trgovinske i proizvodne tokove, stvara se prostor za proizvodnju regionalnih javnih dobara, prije svega za ulaganja u infrastrukturu i okoliš. Zbog problema s ćudljivošću internacionalnih tijekova privatnog kapitala, općenito i posebice kad se radi o infrastrukturi, nameće se potreba utemeljenja subregionalne razvojne banke. To je sukladno i Monterejskom sporazumu, koji je, pored mnoštva zemalja članica Ujedinjenih naroda, potpisala i BiH. U nekim regijama svijeta razvijena je mreža subregionalnih razvojnih banaka, dok u drugima uopće ne postoje. Primjerice, u Latinskoj Americi postoji snažna regionalna banka (Inter-američka razvojna banka) i pored nje tri subregionalne razvojne banke (CAF, Central American Bank for Economic Integration (CABEI) i Caribbean Development Bank (CDB). U Aziji nema subregionalnih razvojnih banaka, u Africi ih ima dvije. U Europi postoji jedna subregionalna banka – BSTDB (Black Sea and Trade and Development Bank, Crnomorska banka za trgovinu i razvoj). 400
Sve više subregionalnih razvojnih banaka Broj subregionalnih razvojnih banaka snažno se povećava od 1960-tih. Najstarija od njih, Centralnoamerička banka za ekonomsku integraciju233 utemeljena je 1960. god. Potom su utemeljene Andska razvojna korporacija (Corporación Andina de Fomento, CAF) 1970. god. u Karakasu (Venecuela) i Karipska razvojna banka (Caribbean Development Bank) 1969. god. u Kingstonu (Jamajka). Istočno-afrička razvojna banka (ESEEIB) utemeljena je 1967. godine, sukladno Ugovoru o istočnoafričkoj suradnji, a nakon što je zajednica prestala postojati 1977. godine, Banka je ponovo utemeljena 1980. godine, sukladno svom statutu. Zapadno-afričku razvojnu banku (WSEEIB) (fr. Banque Ouest Africaine de Développement - BOAD) su utemeljile 1973. god. u Loméu (Togo) zemlje članice Zapadno-afričke ekonomske i monetarne unije (WAEMU/UEMOA). Crnomorska trgovačka i razvojna banka (Black Sea Trade and Development Bank (BSTDB) utemeljena je juna 1992. Ugovor o Banci je zaključen februara 1997., a s radom je otpočela juna 1999. Najmlađa subregionalna razvojna banka, Euroazijska razvojna banka (Eurasian Development Bank (EDB) formirana je 2006. god. Postoji nekoliko subregionalnih multinacionalnih financijskih institucija (MFI), sličnih multinacionalnim razvojnim bankama (MRB), koje se ponekad prikazuju zasebno, zbog ograničenog članstva i fokusiranosti na specifične vrste projekata. U najpoznatije od njih ubraja se Nordijska investicijska banka (Nordic Investment Bank, NIB), Nizozemska kompanija za razvojne financije (Nederlandse Financieringsmaatschappij voor Ontwikkelingslanden NV) i Islamska razvojna banka (Islamic Development Bank, IDB).
233
Central American Bank for Economic Integration; na španskom: Banco Centroamericano de Integración Económica, BCIE.
401
Neke od navedenih financijskih institucija imaju najviši kreditni rejting. Primjerice, Caribbean Development Bank (CDB) ima rejting AAA, najveći rejting koji daje Standard and Poor's. Euroazijska razvojna banka ima rejting BBB/stabilan (Standard & Poor's) i А3/stabilan (Moody's). Uključenost tranzicijskih zemalja Tranzicijske zemlje su aktivno uključene u djelovanje subregionalnih razvojnih banaka. Brojne zemlje iz sastava bivšeg SSSR su članice Crnomorske trgovačke i razvojne banke (Armenija, Azerbajdžan, Bugarska, Gruzija, Moldova, Rumunija, Rusija i Ukrajina, uz Albaniju, Grčku i Tursku kao ostale zemlje članice) te u Euroazijsku razvojnu banku (Armenija, Bjelorusija, Kirgistan, Rusija i Tadžikistan). Baltičke tranzicijske zemlje (Estonija, Latvija i Litvanija) su članice Nordijske investicijske banke (NIB), pored pet nordijskih zemalja (Danska, Finska, Island, Norveška i Švedska), koje su utemeljile odnosnu banku sredinom 1970-tih.234 Jedine europske tranzicijske zemlje koje nisu članice subregionalnih banaka/financijskih institucija su zemlje Zapadnog Balkana, uz izuzetak Albanije. Čak je i socijalistička Jugoslavija bila više aktivna u oblasti regionalnog razvojnog bankarstva nego njene zemlje sljednice. Ona je, s konzorcijem svojih institucija, bila neregionalna članica i dioničar Istočno-afričke razvojne banke (ESEEIB)235, zajedno s FMO (Nizozemska), DEG (Njemačka), Nordea Bank (Švedska) i britanskim privatnim bankama, Standard Chartered Bank i Barclays Bank International. Subregionalne razvojne banke odobravaju zajmove za specifične nacionalne i regionalne projekte, privatnim i javnim organizacijama, djelujući
234
NIB je utemeljena 1976. godine, kad je jedino Danska od zemalja utemeljiteljica NIB bila zemlja članica EU, dok su ostale zemlje postale članice EU kasnije ili opće nisu članice. 235 Autoru ovih redaka je poznato, putem usmene komunikacije, da se BiH povukla iz članstva i uzela pripadajući dio dioničkog kapitala. Bolje rješenje je bilo ostati u članstvu i tim putem ishoditi garancije Energoinvestu i drugim bh. kompanijama na afričkom tržištu, kad ih već ne mogu 'pratiti' bh. razvojne banke.
402
u savezu s drugim financijskim institucijama. Jedna od njihovih glavnih aktivnosti je promoviranje privatnih investicijskih projekata. Koordinacijska dobit 'osam malenih' Postojeće globalne i regionalne razvojne banke slabo financiraju regionalna javna dobra. Od ukupnog financiranja tih banaka manje od 1% otpada na financiranje regionalnih projekata. To što se predstavlja kao regionalni projekt je uglavnom aritmetički zbroj nacionalnih projekata.236 Subregionalne razvojne banke omogućavaju regionalnim zemljama članicama jači glas i veću pregovaračku moć. Glas tih zemalja se ne čuje dovoljno u kontinentalnim (regionalnim) institucijama, a kamoli u globalnim. Zemlje regije imaju nizak rejting, tj. malu sposobnost zaduživanja na inozemnim tržištima. Od tranzicijskih zemalja Jugoistočne Europe jedino Slovenija i Bugarska imaju investicioni stupanj, no niske razine, stepenicu-dvije iznad zemalja koje ga nemaju. Rejting BiH je na razini onog kojeg ima Bjelorusija. Subregionalna banka može imati veći rejting od regionalnih zemalja članica i tako steći mogućnost većeg zaduženja u inozemstvu. Npr. Andska razvojna banka (CAF) ima veći rejting od regionalnih zemlja članica. Ekonomskim jezikom kazano, osnivanjem i djelovanjem banke postiže se koordinacijska dobit. Nadalje, djelovanjem banke stvorila bi se i mogućnost anticikličkog djelovanja na regionalnoj osnovi, što je jedna od temeljnih zadaća razvojnih banka općenito, pa tako i onih subregionalnih. Ta banka znanja bila bi od iznimne važnosti za jačanje konkurentnosti regiona. Ako nordijska regija, najkonkurentnija regija svijeta, time i EU, nalazi za shodno imati banku (pored članstava u EIB i EBRD) koja
236
Ako bi se, primjerice, radilo o regulaciji plovidbe rijekom Savom, pa se projekt realizira u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, radilo bi se o regionalnom projektu. No, ako se financiraju općinski vodovodi u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, radilo bi se o skupu nacionalnih projekata koji se realiziraju u odnosnoj regiji.
403
promovira konkurentnost, zašto takvu banku ne bi imala i najnekonkurentnija regija Europe? Najveći ekonomski izazov s kojim se suočavaju zemlje Jugoistočne Europe je nekonkurentnost. Od 12 najmanje konkurentnih europskih ekonomija, deset ih pripada ovoj regiji. Ako se izuzme Grčka, sve su tranzicijske ekonomije. Ukratko, balkanske tranzicijske ekonomije su najmanje konkurentan dio Europe (a to znači i najmanje produktivne, odnosno s najnižom kvalitetom života). Nužnost financiranja infrastrukture Najveća regionalna banka na svijetu, European Investment Bank (EIB), formirana je stoga što su tijekom pregovora o ulasku u EU siromašne zemlje postavljale kao preduvjet za ulazak u tu zajednicu dobivanje potpora i kredita od EU. Radilo se, prije svega, o Italiji, koja je sredinom 1950-tih insistirala na formiranju EIB radi financiranja razvoja infrastrukture na siromašnom jugu Italije. Stoga je Rimskim ugovorima 1957. godine, pored Europske ekonomske zajednice (European Economic Community), stvorena i EIB. Cilj utemeljenja EIB, najsnažnijeg instrumenta EU, je „doprinijeti uravnoteženom i usklađenom razvoju zajedničkog tržišta u interesu zajednice“. Danas EIB odobrava preko 50 milijardi eura kredita godišnje, više no što odobre sve ostale regionalne i subregionalne banke, promatrane kao cjelina. Subregionalne razvojne banke mogu bolje nego druge financijske institucije prepoznati regionalne potrebe i zahtjeve i bolje financirati razvoj regionalnih javnih dobara, naročito onih što traže veća početna ulaganja i jače regionalno usklađivanje. Tu se posebice radi o regionalnoj infrastrukturi, razvoju regionalnih tržišta kapitala, sprečavanju prelivanja financijskih kriza iz šireg okruženja, razvoju regionalnih tehnoloških inovacija i sl. Ključni razlog zbog kojega bi, nazovimo je SEEIB (South East European Investment Bank - Investicijska banka Jugoistočne Europe), financirala infrastrukturu je: od ukupno raspoložive infrastrukture svijeta, 60% je locirano u zemljama s visokim dohotkom, a 40% u zemljama s niskim i 404
srednjim dohotkom. Tomu nasuprot, od ukupnog stanovišta svijeta u zemljama s visokim dohotkom živi 16%, a 84% u zemljama s niskim i srednjim dohotkom. Dakle, 40% globalne infrastrukture opslužuje 84% stanovništva svijeta, dok 60% globalne infrastrukture opslužuje 16% stanovništva svijeta. Kako zemlje s niskim i srednjim dohotkom, uključivši i ove iz Jugoistočne Europe, mogu brzo i jeftino da uklone taj infrastrukturni jaz? Očekivanja da će privatni sektor financirati krupne infrastrukturne projekte kroz partnerstvo javnog i privatnog sektora i/ili projektne financije ostala su uveliko nezadovoljena na nacionalnoj i posebice regionalnoj razini (osim u telekomunikacijama – na nacionalnoj, ali ne i regionalnoj razini). Samo za financiranje infrastrukture Zapadnog Balkana potrebito je 5-10 milijardi US$ godišnje da bi se održala visoka stopa ekonomskog rasta. A da bi se dostizao kvalitet vode, odvoza čvrstog otpada itd. na razini EU 237 da i ne spominjemo.
237
Primjerice, procjene Ureda visokog predstavnika i Specijalnog predstavnika EU ukazuju da veličina potrebnih ulaganja u vodoopskrbu i kanalizaciju BiH da bi se dovela u sklad s EU standardima iznosi oko 6,9 milijardi US$. (Speck, 2006) Obzirom da je od momenta izračuna te procjene prošlo skoro desetljeće, te da u međuvremenu nisu poduzimane značajnije investicije, nedvojbeno je da procjenu treba znatno povećati.
405
Uloga SEEIB SEEIB bi tijekom 2014.-2015. mogli utemeljiti eksperti i političari sa širokim vizijama, fokusirani na unapređenje integracije i razvoja regije. SEIB može postati jedna od najvećih financijskih institucija regije. Cijeli Zapadni Balkan ima bankarski sistem čija aktiva, u iznosu od oko 60-tak milijardi eura (i to zahvaljujući Hrvatskoj, koja doprinosi sa 60 % veličini te aktive), dostiže veličinu tek osrednje europske banke. A što se tiče tržišta kapitala Zapadnog Balkana, njegov promet ne dostiže ni desetinu prometa bečke burze, koja je i sama vrlo mala. (Kathuria, 2008) Strateški cilj SEEIB bi trebao biti usmjeren na ekonomsku povezanost regije i njenu uspješnu uključenost u mediteransku, europsku i globalnu ekonomiju. Zemlje izvan regije mogu podržati ovu viziju transformacije regije u snažnu i prosperitetnu regiju uključenjem u SEEIB kao neregionalne zemlje članice. SEEIB bi kapital pribavljala izdavanjem obveznica i plasirala ga po bankarskim načelima. Bavila bi se, barem u početku, dopunskim financiranjem, tj. financirala bi projekte do izvjesne veličine dok bi ostatak financiranja osiguravale međunarodne razvojne banke i javni i privatni sektori zemalja članica. Takva banka bi predstavljala primjer dobrosusjedske suradnje, što je jedan od političkih uvjeta za ulazak u EU. EU zemlje su 1950-tih shvatili da samo ujedinjene mogu spriječiti da atlantski bazen postane globalna periferija, kao što je po otkriću Amerike postao mediteranski. Stoga sadašnji europski odličnici trebaju razvijati partnerstva i na jugu kontinenta i tako se nametati kao faktor na široj sceni. SEEIB bi mogla služiti kao most za razvoj suradnje s mediteranskim ekonomijama. Stoga međunarodna zajednica s EU kao regionalnim poslovođom treba promijeniti strategiju podrške i usmjeriti se k multikulturalno i regionalno orijentiranim tehnokratama i projektima. 406
'Osam malenih' (Slovenija, Hrvatska, Srbija, BiH, Crna Gora, Kosovo, Makedonija, Albanija) imaju tržište od oko 200 milijardi US$ s oko 25 miliona stanovnika. Dakle, imaju nešto više stanovnika od Rumunije i dohodak kao kod Češke. Slika 83: Bruto tuzemni proizvod, stanovništvo i Konkurentnost; zemlje Zapadnog Balkana, 2011.
NB: Krug označava veličinu BTP
Izvor: obrada autora temeljem podatak WB (2013)
407
Profil SEEIB SEEIB bi trebala biti financijska institucija utemeljena radi unapređenja konkurentnosti (produktivnosti) zemalja Zapadnog Balkana na mediteranskoj, europskoj i globalnoj razini, pružanjem dugoročnog kapitala za projekte nedovoljno financirane od strane privatnih ili javnih pružatelja kapitala. Definicija je sukladna opservacijama statuta, povijesti i aktualnih aktivnosti postojećih subregionalnih razvojnih banaka, odnosno financijskih institucija, prije svega opservaciji Nordijske investicijske banke. Misija SEEIB je pružanje priuštljivog dugoročnog kapitala područjima i sektorima koji nisu adekvatno opsluživani od strane javnog ili privatnog sektora radi promoviranja konkurentnosti i snažnijeg rasta zemalja članica pružanjem dugoročnog, komplementarnog kapitala na zdravim bankarskim načelima. Svoje djelovanje SEEIB treba uskladiti s djelovanjem ostalih regionalnih institucija poput RCC, CEFTA, SEE Energy Community and Transport Community. SEEIB bi promovirala konkurentnost pružajući financiranje u obliku zajmova i garancija za aktivnosti u kojima SEEIB može pružiti dodatnu vrijednost i dopuniti druge financijske izvore. Bila bi fleksibilna u podržavanju raznih područja, no poseban naglasak bi bio na regionalnim projektima koji uključuju infrastrukturu i okoliš u funkciji povećanja konkurentnosti. Tako bi, primjerice, SEEIB mogla razvijati projekt iz oblasti projektnih financija, pa bi, orijentaciono govoreći, financirala 30-50% vrijednosti projekta, izvjesna internacionalna financijska institucija (IFI) daljnjih 30-50% vrijednosti projekta, dok bi preostalih 20-30% financirali javni i privatni sektori zemalja regije. SEEIB bi postupno preuzimala vodeću promocionu ulogu u razvoju projektnih financija na prostoru regije.
408
Unaprijed bi se moglo odrediti statutom, kao u slučaju Karipske razvojne banke (CDB), da zemlje regije permanentno drže 51-60% dioničkog kapitala, dok bi neregionalnim zemljama članicama preostalo 41-49% dioničkog kapitala. Aktivnosti utemeljenja SEEIB BiH je već pokrenula inicijativu osnivanja SEEIB. Bivši predsjedavajući Vijeća ministara BiH, dr. Nikola Špirić iznio je prijedlog 4. februara 2008. tadašnjem generalnom tajniku Vijeća za regionalnu suradnju (Regional Cooperation Council, RCC), Hidi Bišćeviću, koji je „izrazio zainteresiranost RCC za osiguranje podrške projektu osnivanja SEEIB“. O pitanju izrade studije izvodljivosti utemeljenja banke razgovarali su zajednička delegacija RCC i BiH238 s jedne, te Nordic Investment Bank (NIB) s druge strane 17. juna 2009. u Helsinkiju. Tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara, dr. Špirić je u dva navrata, na sjednici Vijeća sigurnosti UN 29. maja 2009. te na sjednici Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira 25. marta 2009., izrazio privrženost BiH osnivanju SEEIB i izrazio žaljenje što zbog nepostojanja banke nije dovoljno snažna regionalna komponenta svladavanja globalne/euro krize. Ima li Balkan lidera regionalnog formata? Je li anakrono zalagati se za formiranje subregionalne razvojne banke? Već je naznačeno da je niz regionalnih i subregionalnih razvojnih institucija formiran u razdoblju od dvije dekade, tj. od potkraja 1950-tih do sredine 1970-tih. No, tranzicijske zemlje su vrlo aktivne u stvaranju subregionalnih razvojnih banaka, kako pokazuju primjeri Crnomorske banke za obnovu i razvoj, koja upravo obilježava petnaestu godišnjicu rada, i Euroazijske razvojne banke, koja će uskoro proslaviti desetljeće svog djelovanja.
238
Delegaciju su činili dr. Jelica Minić (RCC), Ljiljana Milićević (VM BiH) i jedan nezavisan ekspert.
409
Ima li interesa u Jugoistočnoj Europi, posebice na Zapadnom Balkanu, poduzimati takve projekte? Tu, gdje su nužniji zbog nerazvijenosti ekonomskih i financijskih institucija, manjih i ranjivijih tržišta, nepouzdanih, ograničenih i skupih pristupa privatnim tržištima kapitala te ćudljivosti globalnih financijskih tržišta. Kod 'osam malenih' Zapadnog Balkana postoji velika neizvjesnost glede priliva ino kapitala, čak kad imaju dobre izglede za ekonomski rast, a kamoli kad je većina njih u 'zamci srednjeg dohotka'. Ima li lidera u regionu koji bi mogli preokrenuti procese rasta ekonomskih (i socijalnih) troškova zbog postojeće fragmentacije i balkanizacije prostora i poredaka? Ako ima, poduzimanje njihovih aktivnosti bi otpočelo donošenjem deklaracije o zajedničkom unapređenju ekonomske suradnje, a rezultiralo zajedničkim financiranjem transnacionalnih razvojnih projekata. No, valja imati na umu da nisu svi problemi s Balkana – pitanje je: Bi li EU poticala ili kočila te procese? Bi li ona sudjelovala u radu ad hoc komiteta koji bi se po usvajanju zajedničke deklaracije počeo baviti tim pitanjima ili ne? Odgovor na to pitanje nećemo znati dok barem jedan balkanski lider ne shvati da, barem na dijelu Zapadnog Balkana, građane i narode vežu „jezik, interesi i ideali“ (Jan Smuts).
410
ANEKS ELEMENTI EKONOMSKOG PROGRAMA ZA OPĆE IZBORE 2014.
ANEKS 15. RADNO MJESTO PO OPĆINI DNEVNO „Budućnost ima nekoliko imena: za slabe, nemoguća je; za malodušne, nepoznata je, a za smione, ideal je.“ (Victor Hugo) Jonas Salk, izumitelj polio vakcine, običavao je kazati: „Najvažnije pitanje koje si moramo postaviti je: Jesmo li dobri preci?“ Imajući u vidu aktualnu bh. politiku, može se kazati da nismo. Nema ni svijesti o tome da treba poduzimati reforme, a kamoli utvrđene vizije, strategija, politika i instrumenata njenog provođenja. BiH je nisko rangirana na globalnim ljestvicama inovativnosti (INSEAD), lakoće poslovanja (World Bank), konkurentnosti (WEF), ljudskog razvoja (UNDP), vladavine prava (World Justice Project), sloboda (Freedom House), tranzicije (EBRD) itd. Zemlju se uobičajeno svrstava u drugu balkansku ligu, zajedno s Kosovom, Albanijom i Moldovom, ponekad i Makedonijom. Od ostalih europskih zemalja, po nekim aspektima, iza BiH su još ponekad Bjelorusija i Ukrajina. Temeljni problem bh. ekonomije je u tome što se nad slabašnim privatnim sektorom natkrilio neefikasni javni sektor. Država uzima oko polovice bruto tuzemnog proizvoda zemlje i troši ta sredstva skoro u cijelosti na administrativno-socijalne rashode. Stoga je zemlja zapala u fiskalne deficite i u ralje IMF. Nema naznaka koje bi ukazivale na to kako da se zemalja izvuče iz te situacije. Kratkoročne mjere nisu osmišljene kao dio srednjoročne strategije, pa stoga u najboljem donose samo kratkoročno olakšanje. Prazan državni novčanik (i niz drugih razloga) traži poduzimanje strukturnih reformi. BiH tek treba proći prvu fazu razvoja, tj. mobilizirati faktore proizvodnje koji su uveliko neiskorišteni, pa je stvarna proizvodnja znatno niža od potencijalne. 413
Provođenje reformi znači uvođenje vladavine prava i tržišne ekonomije. „Pravda je infrastruktura vlasništva“, kako kaže Kemal Ataturk, pa kad nema vladavine prava, nema ni poduzetništva jer nema garancija da će tekući (profit) i akumulirani (imovina) plodovi poduzetničke aktivnosti pripasti onima koji su ih stvorili. BiH dugoročno zaostaje za europskim zemljama radi trijumfa politike nad ekonomijom. Vođena vitalnim nacionalnim interesima (do 1941. i poslije 1991.) i vitalnim klasnim interesom (od 1945. do 1990.), bh. ekonomija je izgubila stoljetni korak, tj. u odnosu na 1910. godinu, kad je imala dohodak po stanovniku kao Italija, a veći od Grčke, Hrvatske i Srbije. Danas su te (i ostale europske) zemlje ispred BiH. Greške u razvojnoj politici traže dug vremenski horizont za ispravljanje, prvi korak na pravom putu je rehabilitacija istraživačko-razvojnog sektora. Pošto je 'fiskalna koverta' tanka, nužno je uspostaviti taj sektor što efikasnije. Polazeći od administrativno-institucionalnog ustrojstva BiH, najracionalnije je istraživačko-razvojne centre uspostaviti na regionalnoj razini. Pri tome je važno identificirati najdinamičnije snage regije, koje mogu biti oličene u pojedinačnoj firmi-lideru razvoja, privrednom sektoru, lancu vrijednosti ili klasteru. Neće biti moguće ostvariti globalni san, tj. imati radno mjesto, u BiH sve dok zemlja nema jasnu viziju, strategiju i politiku razvoja. A vizija može biti jedino postajanje zemljom s visokim dohotkom. Nužno je uočiti veze najdinamičnijih bh. firmi s drugim bh. firmama kroz lance prodaje/kupnje i uočiti mogućnosti razvoja zajedničkih funkcija (prije svega u oblasti istraživanja i razvoja i marketinga) i poduprijeti ih resursima regije radi uspostave i internacionalizacije lanaca vrijednosti, odnosno klastera proizvodnje.
414
Pri tome treba imati u vidu veze tih firmi s fakultetima, jer i u jednim i drugim postoji izvjesna razina ekspertskog znanja, što omogućava formiranje centara izvrsnosti koji se mogu 'prikačiti' za odnosni lanac vrijednosti, odnosno klaster proizvodnje. Bez proizvodnje i rasijanja znanja putem centara izvrsnosti, odnosno, u perspektivi, istraživačko-razvojnih centara, nije moguće izvršiti reindustrijalizaciju ekonomije, odnosno osigurati proizvodnju internacionalno utrživih dobara. Pri tome je od ključne važnosti razvijati IK sektor i proizvodnju softvera, jer omogućuju proizvodnju dobara visokog tehnološkog sadržaja, smanjenje težine bruto tuzemnog proizvoda zemlje i povećanje konkurentnosti (produktivnosti) ekonomije. Program 10I za 10 godina BiH mora pripremiti desetogodišnju viziju razvoja, primjerice za razdoblje 2014.-2024., koja bi pokazala mjesto na kojem želi biti 2024. god. Svoje mjesto BiH treba tražiti među zemljama s visokim dohotkom i zemljama članicama EU, pa je pitanje koliko se toj pokretnoj meti može primaknuti za četiri, sedam (radi hvatanja priključka s planskim ciklusima EU), odnosno deset godina. Temeljem dugoročne vizije treba pripremati srednjoročne strategije razvoja, primjerice za razdoblje 2014.-2018. Time bi se povezali politički izborni i razvojni ciklusi. Građani moraju znati šta i kako političari rade tijekom svog mandata glede ostvarivanja vizije razvoja BiH i pratiti na dnevnoj osnovi koliko se ostvaruju vizija i strategija. Vizija i strategije trebaju sadržavali deset ključnih riječi: istraživanja, inovacije, izobrazba, informaciono-komunikacione tehnologije, infrastruktura, investicije, industrija, ishrana, izvoz i integracije. U narednom četverogodišnjem političkom razdoblju (2014.-2018.) BiH u fokusu razvoja treba imati ljudske resurse i fizičku infrastrukturu.
415
Time bi otpočeo proces smanjivanja jaza u konkurentnosti BiH spram zemalja članica EU, kao i proces njene snažnije integracije u EU ekonomski prostor. Proces treba otpočeti mega investicijskim projektima u oblasti transportne infrastrukture (ulaganjima u cestovne, željezničke i riječne paneuropske koridore) i energije, podupiranjem razvoja industrijskih lidera te formiranjem centara izvrsnosti i trening centara pri njima u vodećim gradovima-regijama. Stvarati jedno radno mjesto u općini dnevno Globalni san je imati radno mjesto, jer svijetu pri sadašnjih 1,2 milijarde radnih mjesta treba još 1,8 milijardi radnih mjesta. Tim prije je to san građana u BiH u kojoj postoje armije kako neaktivnih, tako i nezaposlenih ljudi. Povećanje zaposlenosti treba provoditi i mjeriti na dnevnoj osnovi. Gruba računica je: 1 x 140 x 250 = 35.000 x 10 = 350.000 Svaka općina svakog radnog dana tijekom narednih deset godina treba stvarati po jedno radno mjesto da se postigne puna zaposlenost239. Budući da je 80% nezaposlenih dugoročno nezaposleno, tj. preko godinu dana, povećanje zaposlenosti traži povećanje stopa nacionalne štednje i investicija (posebice inozemnih izravnih) i povećanje broja poduzetnika (što, između ostaloga, iziskuje registriranje poduzeća klikom miša).
239
Radi se o prosjeku, pri čemu odstupanja po općinama mogu značajno varirati. Primjerice, odnos broja nezaposlenih i zaposlenih za Hercegovačko-neretvansku županiju je za 2012. god. iznosio 0,67, dok se raspon kretao od 0,38 (Neum) do 2,32 (Stolac). Jednostavno kazano, na jednog zaposlenog dolazilo je 0,38 nezaposlenih u Nemu, a 2,32 u Stocu (v. sliku 84).
416
Slika 84: (Ne)zaposlenost; HNK, 2012.
Izvor: obrada autora temeljem podataka Zavoda za zapošljavanje HNK Postići dvostruku stopu rasta Tek dvocifrena stopa rasta, preciznije stopa rasta od 10,5-11,0%, na rok od deset godina osigurava dostizanje dohotka po glavi stanovnika od 12.196 US$, tj. ulazak u sadašnji klub zemalja s visokim dohotkom. Dakle, cilj ekonomskog rasta BiH mora biti: dvocifrena stopa rasta tijekom narednih deset godina. Pri tome je nužno podvostručiti udio industrije u stvaranju bruto tuzemnog proizvoda, tj. povećati ga sa sadašnjih 11-12% na oko 22-24% bruto tuzemnog proizvoda, koliko imaju zemlje komparatori.
417
Popeterostručiti proizvodnju znanja Nije moguće djelovanjem u globalnim nišama ostvarivati visoku stopu rasta bez snažnog povećanja inovacijskog kapaciteta. Da bi dostigla zemlje s visokim dohotkom, BiH mora popeterostručiti ukupan broj patentnih aplikacija kao i znanstvenih radova (broj članaka i uticajnost članaka). To je moguće postići povezivanjem fakulteta i lanaca vrijednosti kroz centre izvrsnosti, kao zametaka istraživačko-razvojnih centara i trening centara. Podići ulaganja u istraživanja i razvoj na 1% BTP Tijekom narednog srednjoročja BiH mora smanjivati sve vrsta javnih rashoda, osim ulaganja u istraživanja i razvoj (i infrastrukturu). Nužno je povećati rashode na istraživanja i razvoj na 1% BTP tijekom naredne tri godine, potom na 2% tijekom sljedeće tri godine, te iza toga na 3% i održavati tu stopu do daljnjega. Posebice je važno uvesti porezne poticaje tako što će firme biti oslobođene poreza na dohodak u veličini ulaganja u istraživanja i razvoj, dok bi lanci vrijednosti trebali dobivati subvencije (na 1KM uloženu u istraživanja i razvoj, država im treba dati minimalno 1KM poticaja). Povećati investicije na trećinu, a štednju na četvrtinu dohotka Bez visokih stopa investicija (i štednje) nije moguće postići dvocifrenu stopu rasta BTP. Stope investicije bh. ekonomije trebaju iznositi minimalno četvrtinu, a optimalno trećinu BTP. Nema investicija i razvoja ekonomije bez podizanja stope nacionalne štednje - sa sadašnjih 10-tak posto na minimalno 20-tak posto BTP. Potrebno je minimalno podvostručiti stopu nacionalne štednje.
418
Povećanje štednje se može postići uvođenjem novih financijskih institucija (štedionica i sl.) i novih financijskih instrumenata (komercijalnih obveznica i sl.). Povećanje investicija treba osigurati popravljanjem općeg ambijenta, posebice investicijskog ambijenta, a za što je potrebno provesti investicijsko certificiranje ekonomije kao cjeline te entiteta. Potrostručiti javne infrastrukturne investicije Infrastrukturne javne investicije utiru put većem obimu ekonomskih aktivnosti i povećanju prinosa na privatne aktivnosti, pa je nužno da tijekom narednog srednjoročja javne investicije u infrastrukturu iznose 5-7% BTP. BiH treba pokrenuti 4-5 mega investicijska projekta, prije svega u oblasti transportne infrastrukture i elektroenergije. Transportnu infrastrukturu treba nastaviti financirati sredstvima međunarodnih financijskih institucija (EIB i EBRD), dok je u razvoj zračnog, riječnog itd. prometa nužno uvesti javno-privatno partnerstvo (npr. koncesija za zračnu luku u Mostaru). Potrostručiti izvoz Kao gospodar globalnih niša BiH treba tijekom narednog desetljeća zauzeti 0,15% globalnog tržišta, odnosno povećati izvoz na 3.000-3.500 US$. U narednom desetljeću BiH treba dostići jednu skupinu zemalja članica EU, ekonomskih i regionalnih komparatora (Slovenija, Hrvatska, Bugarska i Grčka) i tako ispuniti ekonomski kriterij ulaska u EU, tj. postati konkurentnom na EU tržištu. To iziskuje podizanje globalnog indeksa inovativnosti na veću razinu, koji primjerice imaju Hrvatska i Bugarska.
419
Razviti šest industrijskih lanaca vrijednosti, odnosno tehnopolisa Šest industrijskih lanaca vrijednosti u BiH (drvo, obuća, namještaj, sjedala, željezne i čelične konstrukcije i aluminij) sudjeluju u svjetskom izvozu s 0,15-0,75 posto. No, i ti najbolji među najboljim uključeni su tek u hijerarhijske (željezne i čelične konstrukcije) i kvazi-hijerarhijske (npr. aluminij) globalne lance vrijednosti. Inozemne firme, koje upravljaju globalnim lancima vrijednosti, posjeduju ili drže u šaci bh. firme (koje za njih radi lohn poslove: naše ruke i strojevi, vaš materijal i proizvod). Firme iz BiH mogu u najboljem postati lideri tržišnih niša, jer zasad teško mogu razviti proizvodnju s ekonomijom obima. No, izvozom vođen razvoj iziskuje istraživanja, inoviranja, obuku/obrazovanje i investicije, što se najbrže može osigurati formiranjem tehnopolisa. Razvijati razvojne koridore Snažan rast izvoza treba se ostvarivati uspostavom 'velikih' i 'malih' razvojnih koridora, naročito prekograničnih (npr. Konjic - Ploče, Bihać - Karlovac, Ravno - Slano). Posebice je važno napraviti dobar prostorni koridor na relaciji ZenicaSarajevo-Mostar-Ploče u sklopu kojega bi bila dva tehnopolisa vezana za metalni sektor (Zenica i Mostar) i jedan za proizvodnju softvera (Sarajevo). Niz projekta bi se mogao realizirati u okviru razvojnog koridora, počevši od proizvodnje ćelija za proizvodnju aluminija koje bi bile utemeljene na čeliku, u kojoj bi BiH mogla biti pionir globalne niše. Podvostručiti zaposlenost privatnog sektora U BiH na jednog zaposlenog u javnom sektoru dolazi 2,6 zaposlenih u privatnom sektoru, pa od europskih zemalja jedino Albanija i Hrvatska imaju 'prenapučeniji' javni sektor.
420
Da bi stigla prosjek zemalja komparatora, koji iznosi 4,7 zaposlenih privatnog sektora na jednog zaposlenog u javnom sektoru, BiH mora podvostručiti zaposlenost privatnog sektora. To bi značilo zapošljavanje oko 90% nezaposlenih osoba. Smanjiti energetsku intenzivnost za četvrtinu BiH treba smanjiti intenzivnost BTP za četvrtinu da bi dostigla prosjek zemalja komparatora. Trebala bi postići uštede u finalnoj potrošnji energije od 20% do 2020. godine, ostvarenjem ušteda u potrošnji od 2% godišnje. Trebalo bi donijeti obvezatne energetski efikasne standarde za masovno korištene uređaje i opremu i za građevinske materijale, što bi olakšalo poboljšanje energetske efikasnosti graditeljstva. Krajnji cilj ovih aktivnosti je smanjenje troškova energije za potrošače zbog ulaganja u razvoj efikasnijih proizvoda i zgrada. Država treba prednjačiti u promoviranju energetski štednih poslovnih prostora, proizvoda i usluga pri tekućem poslovanju i pri poduzimanju javnih nabavki i investicija. Tako bi mogla postaviti cilj ostvarenje uštede električne energije za 8% tijekom razdoblja 2014.-2018. Mogla bi početi s time već od 2014. lansiranjem pilot-projekta 100 državnih zgrada. Time bi pomogla građanima shvatiti da je trećina energije koju troše na zagrijavanje prostora potpuni gubitak energije. Otkloniti fiskalni nered Treba skresati javne rashode za trećinu i svesti ih na trećinu BTP zemlje, što se može postići smanjenjem javne potrošnje i povećanjem dohotka. U fiskalnoj politici,240 koja volens-nolens sada čini ključnu polugu ekonomske politike u BiH, jer drugih i nema, uveliko dominira briga nad 240
Bh. građani trebaju tražiti od države da prestane uvoditi podobne građane u 'pravo vlasništva' (kroz pretvorbu društvene svojine u privatnu), 'pravo potrošnje' (davanja
421
prilikom, tj. dominacija socijalnih nad ekonomskim rashodima. Pri tome se najveći dio fiskalne politike realizira na središnjoj (regionalnoj) razini vlasti, što je neuobičajeno za suvremene društvene i ekonomske poretke. Jednostavno kazano, na socijalu te na plaće i materijalne troškove javnog sektora otpada devet desetina javnih rashoda, pa je nužno socijalnoadministrativni budžet BiH pretvoriti u razvojni. Na finalnu javnu potrošnju, koja obuhvaća izdatke države na plaće i kupovinu roba i usluga, otpada četvrtina BTP, pa ju je nužno srezati ispod petine BTP. Srezati fond plaća javnog sektora za trećinu Nove vlasti bi u prvih 100 dana trebale udariti na javni sektor i pokazati odlučnost u obračunu s neefikasnošću i korupcijom. Samo plaće iznose tri milijarde KM, na što odlazi sve što se prikupi od PDV-a. Prva mjera bi trebala biti otpuštanje svakog desetog u javnom sektoru. Broj javnih uposlenika čiji je granični prinos djelovanju institucija ravan ništici je veći, no ne može se u prvom naletu osloboditi svakog trećeg uposlenika javnog sektora, što je prava veličina viška uposlenosti. Kad bi se broj državnih službenika smanjio za 15%, a preostalim smanjile plaće za 15%, aktualni fond plaća bi se smanjio za četvrtinu. Uz to bi se moglo uštediti i oko 0,4 mlrd KM na materijalnim troškovima (nema izdataka na papir, telefone, fotelje, zakupnine prostora itd.). Tako bi se ukupno dobilo 1,3 milijarde KM. No, jasno je da se ne može bez sposobnih administratora. Stoga bi trebalo istodobno s otpuštanjem djelatnika raspisati natječaj za 10.000 mladih obrazovnih službenika, onih koji bi poveli BiH k EU.
prava na transfere iz budžeta u koje građani nisu uplaćivali) i 'pravo radnog mjesta' (zapošljavanja podobnih u javnim kompanijama).
422
Uvesti porez na privatizacijsku dobit U BiH treba uvesti porez na privatizacijsku dobit (jer je za 'privatizaciju' poduzeća u društvenom vlasništvu korišten novac bez pokrića, certifikati su vrijedili 2-3 % svoje naznačene vrijednosti), koji bi se primjenjivao deset godina i imao stopu od 10%. Računica je jednostavna: 10% puta 10 godina jednako stvarna vrijednost 'privatizirane' imovine. Porezna osnovica bi bila čista vrijednost poduzeća i drugih 'privatiziranih' javnih institucija. U primjeni poreza bi se ravnalo načelom 'plati ili vrati,' pa bi vlasnici 'privatizirane' imovine koji ne bi izmirivali porezne obveze morali vratiti imovinu državi. Zakon treba donijeti po žurnom postupku, uz rekonstruiranje kupoprodajnih transakcija poduzeća. Prenos vlasništva bi značio i prenos izmirenja porezne obveze. Ovlašteni privatizeri bi također napravili obračun svog 'ulaganja' (jer je trebalo 'izdvojiti' 20.000 KM za svaki milion KM u certifikatima). Iz sredstava prikupljenih porezom bi se financiralo uvezivanje staža radnicima koji su istjerani na ulicu, djelovanje centra za obuku radnika otpuštenih u procesu privatizacije poduzeća i sl. Parcijalno privatizirati javne kompanije Neprivatizirane javne institucije treba parcijalno privatizirati, počevši s privatizacijom telekoma u veličini desetine kapitala u javnom vlasništvu (nakon provedene revizije djelomično 'obavljene' privatizacije). Energija kao ključni pokretač svih aktivnosti i temelj opstanka društva ostaje u javnom vlasništvu. No, izgradnja novih velikih energetskih objekata bi se mogla vršiti privatnim kapitalom. Sredstvima od parcijalne privatizacije te sredstvima oslobođenim racionalizacijom javne uprave financirale bi se javne investicije i tako povećala konkurentnost ekonomije. 423
Besplatno računalo djeci Svakom od 470.000 učenika i 38.000 nastavnika u osnovnim i srednjim školama treba besplatno dodijeliti računalo i osigurati besplatan pristup internetu. Tako bi mladež, osim dugova, naslijedila i nešto imovine od očeva. To bi bila jedna od najboljih investicija u BiH u njenoj povijesti. Investicija bi se financirala parcijalnom prodajom dviju 'razvojnih banaka' i uštedama ostvarenim zatvaranjem jednog broja srednjih škola. Time bi se razvojne banke (paradržavni fondovi) transformirali u tržišne institucije, uvele internacionalne razvojne banke u vlasništvo i upravu banaka i osigurao razvoj infrastrukture, zbog čega i postoje razvojne banke. Zatvaranjem dijela od 300-tinjak srednjih škola, koje jedino služe traćenju javnog kapitala (liferovanjem mladeži na biroe rada, jer su im 'kvalifikacije' davno učinile ništavnim globalizacija i tehnologija), dopunila bi se sredstva stečena parcijalnom privatizacijom 'razvojnih banaka.'
424
REFERENCE a) Studije i članci
Adams, C., 1993. For Good and Evil – the Impact of Taxes on the Course of Civilization. Lanham, Maryland: Madison Books. Afonso, A, L. Schuknecht, and V. Tanzi, V., 2003. Public Sector Efficiency: An International Comparison. ECB Working Paper No. 242, European Central Bank, Frankfurt. Akçomak, İ. S., 2009. Incubators as Tools for Entrepreneurship Promotion in Developing countries. Research paper / UNUWIDER No. 2009.52, http://hdl.handle.net/10419/45092. Andelson, R. V. ed., 2004. Critics of Henry George: An Appraisal of Their Strictures on Progress and Poverty. Chichester: John Wiley & Sons Ltd. Andrew, C. and Mitrokhin, V., 1999. The Sword and the Shield: the Mitrokhin Archive and the Secret History of the KGB. New York: Basic Books. Arnold, E., 2007. Governing the Knowledge Infrastructure in an Innovation Systems World. Available at http://idbdocs.iadb.org/ wsdocs/getdocument. aspx?docnum=976011. Arnold, J., Javorcik, S. B. and Mattoo, A., 2007., Does Services Liberalization Benefit Manufacturing Firms? Evidence from the Czech Republic. Policy Research Working Paper 4109. World Bank, Washington, DC. Autio, E., Mathias Kronlund, M. and Kovalainen, A., 2007. HighGrowth SME Support Initiatives in Nine Countries: Analysis, Categorization, and Recommendations. Report prepared for the Finnish Ministry of Trade and Industry. Helsinki: MTI Publications 1/2007. Barro, R.,1990. Government Spending in a Simple Model of Economic Growth. Journal of Political Economy, 98(S5), pp. 103-125. Bašagić-Redžepašić, S., 1900. Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine. Sarajevo: vlastita naklada.
425
Bhagwati, J., 2020. Free Trade Today. Princeton and Oxford: Princeton University Press. Boin, U. i Schwarz, A., 2001. Provedba studija za sektore s potencijalom - Kratka studija: rudarstvo i kemijska industrija u Bosni i Hercegovini.GTZ pdf. Branković, N. et al., 2013. Mapping of VET educational policies and practices for social inclusion and social cohesion in the Western Balkans, Turkey and Israel. London: LSE. Bruno, L. R. and Rovelli, R., 2010. Labour Market Policies and Outcomes in the Enlarged EU. Journal of Common Market Studies, 48 (3), pp. 661 – 685. Buiter, W., 2009. The Unfortunate Uselessness of Most ’State of The Art’ Academic Monetary Economics. Available at http://www.voxeu.org/article/macroeconomics-crisisirrelevance. Chandra, V. and Kolavalli, S., 2006. Technology, Adaptation and Exports – How Some Developing Countries Got it Right. In: V. Chandra, ed. Technology, Adaptation and Exports – How Some Developing Countries Got it Right. Washington, D.C.: World Bank. Christie, E. and Holzner, M., 2004. Household Tax Compliance and the Shadow Economy in Central and Southeastern Europe. Vienna: the Vienna Institute for International Economic Studies and Global Development Network Southeast Europe (GDNSEE). Clifton, J., 2011. The Coming Jobs War. New York: Gallup Press. Commission on Growth and Development, 2008. The Growth Report – Strategies for Sustained Growth and Inclusive Development. Washington, D.C.: World Bank. Cunningham, P.N. and Karakasidou, A., 2009. Innovation in the Public Sector. Policy Brief No. 2. European Trend Chart on Innovation Policy. Brussels: European Commission. Čengić, E., 1986. S Krležom iz dana u dan. Svesci I-IV. Zagreb: Globus.
426
Čuvalo, A., 2007. Historical Dictionary of Bosnia and Herzegovina. 2nd edition. Lanham, Maryland: Scarecrow Press, Inc. Dell'Anno, R. and Piirisild, M., 2007. Measuring the Non-Observed Economy in a Transition Economy: The Case of BosniaHerzegovina. Comparative Economic Studies, 49:4, pp. 609–631. Devarajan, S., Swaroop, V. and Zou, H., 1996. The composition of public expenditure and economic growth. Journal of Monetary Economics, 37, pp. 313-344. Devetak, Z., 2001. Tradicionalno i sadašnje branje ljekovitog i aromatičnog bilja u Bosni i Hercegovini. Finalno izvješće. Sarajevo: GTZ. Dlouhy, M., 2004. An Alternative of Health System Performance Measurement in the Context of World Health Report 2000. In: Theoretical and Practical Aspects of Public Finance. CD rom. Prague: VSE. Dollar, D. and Kraay, A., 2002. Spreading the Wealth. Foreign Affairs, 81 (1), pp. 1-13. Domljan, V. ed., Ingram, J. K., Nicholl, P., Fogarty, K., Wilson, D. and Esangga, R., 2002. Finance and Development in Bosnia and Hercegovina. Sarajevo: Privredna štampa. Domljan, V., 2013. Increasing Unemployment and Inactivity Stocks in Bosnia and Herzegovina. In: W. Bartlett and M. Uvalić. 2013. The Social Consequences of the Global Economic Crisis in South East Europe. London: LSE – LSEE. ___________. 2012. „The Paralyzed Society: Is a New Beginning Possible?“ In Džihić, V. and Hamilton D, Unfinished Business: The Western Balkans and the International Community. Washington, DC: Center for Transatlantic Relations. ___________. 2011. Najdinamičniji sektori malih i srednjih poduzeća u Hercegovini. Mostar: Redah. ___________. 1991. Koncepcije ekonomske politike. Sarajevo: IDP Udžbenici, priručnici i didaktička sredstva. Donnelly, R. et al., 2003. Balkans Herbal Development Initiative. Phase 1 Final Summary Report - Bosnia and Herzegovina. Sarajevo: SEED/CCF. 427
Dutta, S and Lanvin, B., eds., 2013. The Global Innovation Index 2012 - The Local Dynamics of Innovation. Fontainebleau: INSEAD. Dutta, S. ed., 2012. The Global Innovation Index 2012 - Stronger Innovation Linkages for Global Growth. Fontainebleau: INSEAD. Dutta, S. ed., 2011. The Global Innovation Index 2011 Accelerating Growth and Development. Fontainebleau: INSEAD. Džumhur, Z., 1982. Mostar. Mostar: Prva književna komuna. European Commission (EC) 2010. An Integrated Industrial Policy for the Globalisation Era Putting Competitiveness and Sustainability at Centre Stage. Brussels: European Commission. Ekonomski institut Sarajevo (EIS), 2012. Nova ekonomija i razvoj privrede Kantona Sarajevo - dijagnoza stanja i potrebne aktivnosti za budućnost. Sarajevo: Ekonomski institut. ____________________________, 2010. Studija privrednih djelatnosti grada Mostara. Sarajevo: Ekonomski institut. European Bank for Reconstruction and Development (EBRD). Various Years. Transition Report. London: EBRD. Feige, E., 1982. A New Perspective on Macroeconomic Phenomena: The Theory and Measurement of the Unobserved Sector of the United States Economy: Causes Consequences and Implications. In: M. Walker.ed. International Burden of Government. Vancouver: Fraser Institute, pp. 112-136. Umihanić, B., Tulumović, R., Omerović, M., Simić, S. i Markuš, R., 2012. GEM BiH 2012 Poduzetničkim obrazovanjem do (samo)zapošljavanja mladih. Tuzla: Centar za razvoj poduzetništva. Goldberg, I. et al., 2011. Igniting Innovation – Rethinking the Role of Government in Emerging Europe and Central Asia. Washington, D.C.: World Bank. Haney, B, A. and Pollitt, G. M., 2010. Efficiency Analysis of Energy Networks: An International Survey of Regulators. Energy Policy, (37), pp. 5814-5830. 428
Harris, P., 2012. Aluminum – more of a material than a metal. Melbourne: JCP Investment Partners. Heilbroner, L. R., 1972. The Making of Economic Society. Englewood Cliffs, N. J.: Prentice-Hall. Hirschman, R., 1963. Journeys toward Progress: studies of economic policy-making in Latin America. New York: Twentieth Century Fund. Horvat, B., 2007. Dinamičan ekonomski razvoj. Beograd: ECPD Heeks, R. and Nicholson, B., 2004. Software Export Success Factors and Strategies in 'Follower' Nations. Competition and Change, 8(3). Holmes, A. C., 2007. Interactive European Network for Industrial Crops and their Applications – Summary Report for the European Union 2000-2005. Brussels: IENICA. Howkins, J., 2001. The Creative Economy: How people make money from ideas. London: Penguin. Hutton, W., 2007. Building Successful Cities in the Knowledge Economy: The Role of 'Soft Policy‘ Instruments. In: OECD Conference What Policies For Globalising Cities? Rethinking The Urban Policy Agenda. Madrid, Spain 29-30 March 2007. Paris: OECD. Galbraith, J. K., 2007. The Macroeconomic Considerations of a Public Investment Strategy. Washington, DC: New America Foundation. Greenspan, A., 2007. The Age of Turbulence. New York: Penguin Press. International Energy Agency (IEA), 2013. Key World Energy Statistics. Paris: IEA. International Labour Organization (ILO), 2013. Global Employment Trends For Youth 2013: A Generation at Risk. Geneva: ILO. International Monetary Fund (IMF), 2005. Bosnia and Herzegovina: Selected Economic Issues. Washington, D.C: IMF.
429
Jackman, R. and Rutkovski, M., 1994. Labour Markets: Unemployment. In: N. Barr. ed. Labour Markets and Social Policy in Central and Eastern Europe. Washington, D.C: World Bank. Jacks, S. D., 2013. From Boom to Bust: A Typology of Real Commodity Prices in the Long Run. [pdf] Cambridge, MA: National Bureau of Economic Research. Available at: http://www.nber.org/papers/w18874.pdf?new_window=1 [Accessed 19 September 2011]. Jones, C.I. and Romer. P. M., 2009. The New Kaldor Facts: Ideas, Institutions, Population, and Human Capital. Cambridge, MA: National Bureau of Economic Research. Available at: http://www.nber.org/papers/w15094.pdf?new_window=1 [Accessed 27 November 2012]. Johnson, K., 2010. Global flow of aluminum 2006-2025. Reston, VA: U.S. Geological Survey. Kahn, L. M., 2010. The Long-Term Labour Market Consequences of Graduating from College in a Bad Economy. Labour Economics, 17(2). Kaldor, N., 1958. Monetary Policy, Economic Stability and Growth: A Memorandum Submitted to the Radcliffe Committee on the Working of the Monetary System. June 23. Reprinted in N. Kaldor. 1964. Essays on the Economic Policy I. London: Duckworth. Kathuria, S. ed., 2008. Western Balkan integration and the EU. Washington, D.C: World Bank). Keynes, J. M., 1931. Essays in Persuasion. London: Macmillan. Kletzer, L. G. and Fairlie, R. W., 2003. Long-Term Costs of Job Displacement Among Young Workers. Industrial and Labor Relations Review, 56(4), pp. 682-698. Komisija za koordinaciju pitanja mladih u BiH Vijeća ministara BiH i Cooperazione Italiana – Ured za saradnju Ministarstva vanjskih poslova Italije, 2006. Ka politici zapošljavanja mladih – Bosna i Hercegovina. Sarajevo: Vijeće ministara BiH, Komisija za koordinaciju pitanja mladih u BiH i Cooperazione Italiana – Ured za saradnju Ministarstva vanjskih poslova Italije. 430
Kornai, J., 2006. By Force of Thought - Irregular Memoirs of an Intellectual Journey. Cambridge, MA: MIT Press. Kûng, H., 1997 (2007). Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo, prev. J. Baotić i K. Knezović. Zagreb: Inercon d.o.o. La Cava, G. et al., 2004. Young People in South Eastern Europe: From Risk to Empowerment. Washington, D. C: World Bank. Landau, Y., 2003. Healing the Holy Land Interreligious Peacebuilding in Israel/Palestine. Washington: United States Institute of Peace. Lange, L. D., 1998. Europe's Medicinal and Aromatici Plants: Their Use, Trade and Conservation. Cambridge, UK: Traffic International. Levinson, M., 2012. Manufacturing the Future - Why Reindustrialization Is the Road to Recovery. New Labor Forum 21(3), pp. 10-15. Lin, J. Y., 2012. New Structural Economics - A Framework for Rethinking Development and Policy. Washington, D.C: World Bank. Lopez-Claros, A., Blanke, J., M., Drzeniek, I. M., and Zahidi. S., 2005. Policies and Institutions Underpinning Economic Growth: Results from the Competitiveness Indexes.. In: The Global Competitiveness Report 2005–2006. Hampshire: Palgrave Macmillan. LSE Consortium, 2008. Youth Employment Pilot -White booklet. Memo. Luttwak, E., 1999. Turbo-Capitalism: Winners and Losers in the Global Economy. New York: HarperCollins. Machlup, F., 1962. The Production and Distribution of Knowledge in the United States. Princeton: The Princeton University Press. MacMullen, R., 1988. Corruption and the Decline of Rome. New Haven and London: Yale University Press. Malcolm, N., 1996. Bosnia – A Short History. New York: New York University Press. Martić, G., 1906 (1956). Zapamćenja. Sarajevo: Svjetlost. 431
Mourshed, M., Farrell, D. and Barton, D., 2012. Education to Employment: Designing a System that Works. New York: McKinsey Center for Government. McKinsey Global Institute (MGI), 2013. Urban World: A New App for Exploring an Unprecedented Wave of Urbanization. New York: McKinsey Global Institute. Available at http://www.mckins ey.com/insights/mgi/in_the_news/urban_world_app [Accessed 19 March 2013]. ____________________________. 2010. The Urban Sustainability Index: A New Tool for Measuring China's Cities [pdf] Available at: http://www.urbanchinainitiative.org/wpcontent/uploads/2012/04/2010-USI-Report.pdf [Accessed 20 April 2013]. ____________________________. 2009. How Business Interacts with Government: McKinsey Global Survey results [online] Available at http://www.mckinsey.com/insights/public_sector/how_busines s_interacts_with_government_mckinsey_global_survey_results > [Accessed 25 April 2013]. Mumford, L., 1961. The City in History: Its Origins, Its Transformations, and Its Prospects. New York: Harcourt, Brace & World. Musgrave, R.A. and Peacock, T. A. eds., 1958. Classics in the Theory of Public Finance. London: Macmillan & Co. Nair, M., 2008. The ‘DNA’ of the New Economy. Economic Bulletin, Volume, 8, pp. 27-59. Nappi, D., 2013. The Global Aluminium Industry: 40 years from 1972. London: International Aluminium Institute. National Competitiveness Council (NCC), 2009. Getting Fit Again: The Short Term Priorities to Restore Competitiveness. Dublin: National Competitiveness Council. Nemec, J. and Chubarova, T., 2008. Health policies in CEE region: selected constraints. Teoretické a praktické aspekty verejných financí. Praha: Oeconomica.
432
Nordhaus, W., 2005. The Sources of the Productivity Rebound and the Manufacturing Employment Puzzle. National Bureau of Economic Research working paper No. 11354, May. Nyberg, R., 2003. "Wit is Woe" or the Dilemma of Grand Duke Alexander Mikhailovich. Available at http://www.russialist.org/ 7130-13.php. [Accessed 29 November 2012]. Organisation for Economic Co-operation and Development (OECD), 2012. OECD Employment Outlook 2012. Paris: OECD. ______________________. 2010. OECD Tourism Trends and Policies 2010. Paris: OECD. ______________________.2009. Policy Responses to the Economic Crisis: Investing in Innovation for Long-Term Growth. Paris: OECD. ______________________.2007. Enterprise Policy Development in the Western Balkans - Report on the Implementation of the European Charter For Small Enterprises in the Western Balkans. Paris: OECD. ______________________.2002. Measuring the Non-Observed Economy - A Handbook. Paris, France: OECD. Organization for Security and Co-operation in Europe (OSCE), 2006. Best-Practice Guide for a Positive Business and Investment Climate. Vienna: OSECE. Palairet, M., 1997. The Balkan Economies c. 1800-1914. Cambridge: Cambridge University Press. Parker, R., 2005. John Kenneth Galbarith – His Life, His Politics, His Economics. Toronto: HarperCollins Publishers. Pećanac, D., 2010. Sustainable Use of Medicinal and Aromatic Plants and Preservation of Traditional Knowledge in Bosnia and Herzegovina. BALWOIS 2010. Ohrid, Republic of Macedonia 2529 May. __________ (2004). Conceptions of Sustainability in the Medicinal and Aromatic Plants Sector in Bosnia and Herzegovina. MB - Master theses. Uppsala: the Swedish Biodiversity Centre. Peyreffitte, A., 1976. Le Mal Français. Paris: Plon-Nourrit & Co.
433
Phillips, F. Y., 2011. Knowledge-Based Economies, Social Capital, and New Business Incubation. Technopolis Review, 3(12): 6-24. Prachowny, M., 2000. The Kennedy-Johnson Tax Cut: A Revisionist History. Northampton, Mass: Edward Elgar. Prud’homme, R, Dupuy, G. and Boret, D., 2004. The New Constraints of Urban Development - Report n°1. Paris: Institut Veolia Environment. REDAH, 2010. The Study on Possibilities of Forming Business Zones in Herzegovina. Mostar: REDAH. Redekop, V. and Domljan, V., 2008. Reconciliation through Economic Development in BiH: Conceptual and Methodological Considerations. In: T. Togo. eds. Belgrade, June 20 2007. Belgrade: European Centre for Peace and Development (ECPD). Robinson, J., 1974. Economic Philosophy. Harmondsworth: Penguin Books. Rodriguez, F. and Rodrik, D.,1999. Trade Policy and Economic Growth: A Skeptic’s Guide to Cross-National Evidence [pdf] Cambridge, MA: National Bureau of Economic Research (NBER). Available at: http://www.nber.org/papers/w7081.pdf?new_window=1 [Accessed 19 June 2011]. Roxburgh, C. and Mischke, J., 2011. European growth and renewal: The path from crisis to recovery. London: McKnsey Global Institute. RWI, 2005. Study on Effectiveness of ALMPs. Research Project for the European Commission, DG Employment, Social Affairs and Equal Opportunities – Final Report. Essen: RWI. Santiago, P. et al., 2008. Tertiary Education for the Knowledge Society. Paris: OECD. Sapir, A., 2006. Globalization and the Reform of European Social Models. Journal of Common Market Studies, 44 (2), pp. 369–90. Schneider, F., Buehn, A. and Montenegro, E.C., 2010. New Estimates for the Shadow Economies all over the World. International Economic Journal, 24(4), pp. 443-461.
434
Schneider F., 2009. The Size of the Shadow Economy for 25 Transition Countries over 1999/00 to 2006/07: What do we know? [pdf] Available at: http://www.econ.jku.at/members/ schneider/files/publications/latestresearch2010/shadecon_25tra nsitioncountries.pdf [Accessed 15 June 2012]. Schumpeter, J. A., 1954. History of Economic Analysis. Oxford: Oxford University Press. Smoljan, V., 1979. Ravnomjerniji razvoj područja OPK. Privrednik, 1(1). Sölvell, Ö., 2009. Clusters – balancing evolutionary and constructive forces. Stockholm: Ivory Tower Publishers. Speck, S., 2006. Financial Aspects of Water Supply and Sanitation in Transboundary Waters of South-Eastern Europe. A report for the German Federal Ministry for the Environment, Nature Conservation and Nuclear Safety [pdf] Available at: http://waterwiki.net/images/c/c1/Financial_Aspect_of_Water_I nvestment_SEE.pdf [Accessed 20 May 2010]. Speer, A., 1975. Spandau: The Secret Diaries. Translated by Richard and Clara Winston.,1976. New York and Toronto: Macmillan. Stiglitz , E. J., 2012. Comments on New Structural Economics: A Framework for Rethinking Development. In: J. Y. Lin. ed. 2012. New Structural Economics - A Framework for Rethinking Development and Policy. Washington, D.C.: World Bank. ___________, 2010. Regulation and the Theory of Market and Government Failure. In: E. Balleisen and D. Moss. eds. Government and Markets: Toward a New Theory of Regulation. New York: Cambridge UP. ___________, 2009. The Current Economic Crisis and Lessons for Economic Theory. Eastern Economic Journal, Volume 35(3), pp. 281-296. ___________, 2000. Economics of Public Sector. New York: W.W. Norton & Company.
435
Tropenauer, B., Korošec, B., Šibila, A., and Homšak, M. (n.d.). Renewable Sources in aluminium industry? Available at http://portal.tugraz.at/portal/page/portal/Files/i4340/eninnov2 012/files/lf/LF_Tropenauer.pdf Swain, G., 2011. Tito - A Biography. New York : I.B.Tauris & Co. Ltd. United Nations Human Settlements Programme (UN-Habitat), 2012. State of The World’s Cities 2012/2013. Nairobi, Kenya: UNHabitat. USAID and SIDA. 2010. Medicinal and Aromatic Plants in Bosnia and Herzegovina. Project Fostering Agricultural Markets Activity (FARMA). Sarajevo: USAID and SIDA. USAID, 2008., Herbs, Mushrooms, and Forest Fruit (Medicinal and Aromatic Plants): Value Chain Assessment. Sarajevo: USAID. Välilä, T. et. al., 2008. Composition of government investment in Europe: Some forensic evidence [pdf] EIB Working paper 13(1). Available at: http://www.eib.org/attachments/efs/eibpapers/eibpapers_2008 _v13_n01_en.pdf#page=24 [Accessed 19 July 2012]. Vijeće stranih investitora, 2009. White Book 2009. Sarajevo: Vijeće stranih investitora. ____________________, 2007. White Paper 2007. Sarajevo: Vijeće stranih investitora. Walwyn, D. and Scholes, R. J., 2006. The Impact of a Mixed Income Model on the South African CSIR: A Recipe for Success or Disaster? South African Journal of Science, 102, pp. 239-243. Vinokurov, E., 2013. Emerging Eurasian Continental Integration: Trade, Investments and Infrastructure. Working Paper for the Emerging Markets Forum, Astana, Kazakhstan September 10-11. Wolf, H. C., 1993. The Lucky Miracle: Germany 1945-1951. In: R. Dornbusch, W. Nölling and R. Layard. eds. Postwar Economic Reconstruction and Lessons for the East Today. London and Cambridge, Massachusetts: The MIT Press.
436
World Bank, 2013. From Double-Dip Recession to Fragile Recovery - South East Europe Regular Economic Report No. 4. Washington, D.C: World Bank. __________, 2012. Bosnia and Herzegovina: Challenges and Directions for Reform A Public Expenditure and Institutional Review. Washington, D.C: World Bank. __________, 2011a. Doing Business in South East Europe 2011. Washington, D.C: World Bank. __________, 2011b. Country Partnership Strategy for Bosnia and Herzegovina for the Period FY12–FY15. Washington, D.C: World Bank. __________, 2011c. Overview of State Ownership in the Global Minerals Industry Long Term Trends and Future. Washington, D.C: World Bank. __________, 2011d. Innovation Policy - A Guide for Developing Countries. Washington, D. C: World Bank. __________, 2009. World Development Report 2009 – Reshaping Economic Geography. Washington, D. C: World Bank. __________, 2006. Bosna i Hercegovina: Obračun sa fiskalnim izazovima i jačanje perspektiva za rast Pregled javne potrošnje i institucija. Washington: World Bank. __________, 2004. Bosnia i Hercegovina - infrastruktura i energetska strategija. Washington, D. C: World Bank. World Travel & Tourism Council (WTTC), 2013. The Travel & Tourism Competitiveness Report 2013 - Reducing Barriers to Economic Growth and Job Creation. Geneva: WEF. Ziegenbalg, C. et al., 2011. Comprehensive Analysis of Programmes and Initiatives in Bosnia and Herzegovina that Assist the Collaboration Between Science and SME. The Report for the European Commission, Research Directorate-General, under FP7-SME- 2009-1, SP4-Capacities.
437
B) Ostali izvori
Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (FMPVS), 2006. Srednjoročna strategija razvitka poljoprivrednog sektora u Federaciji BiH 2006.-2010. Sarajevo: FMPVS. Kester, E., 2008. FDI: Brewery with a Thirst for Exports. FT Bosnia and Herzegovina Report 2008. Financial Times, December 5. Strategija razvoja nauke u Bosni i Hercegovini (SRNBiH) 2010.2015, 2009. Strategija razvoja nauke u Federaciji Bosne i Hercegovine za period 2011.-2012. godina (SRNFBiH), 2010.
c) Baze podataka
Agencija za statistiku BiH (ASBH): Ankete radne snage European Bank for Reconstruction and Development (EBRD): Transition Indicators International Aluminium Institute (IAI): Primary Aluminium Production International Trade Centre (ITC): Trade Map Eurostat: GDP, gazelles, knowledge based economy UN: Total Population, Urban/Rural Population, Uncomtrade World Bank: World Development Indicators.
438