Prvo umiru snovi [PDF]

Zitiervorschau

HAROLD ROBBINS PRVO UMIRU SNOVI S engleskog preveo VLADO OPAČIĆ Drugo izdanje ZNANJE ZAGREB 1981 Naslov izvornika Harold Robbins DREAMS DIE FIRST Simon and Schuster New York, 1977 Ova je knjiga za Grace jer je Grace za mene Knjiga prva DONJA STRANA

crostuff.net

1. POGLAVLJE Bilo je pet sati po podne kad sam se probudio. Soba je smrdjela po pljesnivim cigaretama i jeftinom trpkom crnom vinu. Otkotrljao sam se iz kreveta i umalo pao, posrnuvši preko dječaka koji je spavao na podu do mojeg kreveta. Buljio sam u njega iznenađen. Bio je gol, a ja se nisam mogao sjetiti kako ili kada je dospio ovamo. Sto je još gore, nisam ga prepoznao. Prešao sam sobu, povukao rolete i otvorio prozor, a on se nije niti pomaknuo. Pjesma kaže da u južnoj Kaliforniji nikad ne kiši. Ne vjerujte joj. Kako me vjetar zapljusnuo kišom, osjećao sam se kao da sam stao pod hladan tuš. Opsovao sam i spustio prozor. Nekoliko kapi palo je na dječaka, no nije ga probudilo. Samo se preokrenuo na stranu i sklupčao tako da su mu koljena dodirivala prsa. Obišao sam ga kad sam išao u kupaonicu. Još mi je uvijek preostalo pola sata da stignem do nezaposlenih i pokupim svoj ček. Ako požurim, mogao bih uspjeti. Deset minuta kasnije krenuo sam prema ulaznim vratima. Inkasator, čiji je novi crveni jaguar 68 zakrčio promet koji je kuljao s auto-ceste prema Highlandu u vrijemt najživljeg saobraćaja, sjedio je i čekao me. Podigao je ruku, pa sam požurio preko mokrog pločnika i ušao u kola. — Još nisam dobio novac — rekao sam prije no što je dospio progovoriti. — Baš sam krenuo nezaposlenima. Njegovim vedrim licem preletio je bezbrižan smiješak. — Dobro, dobro, Gareth. Tako sam i mislio. Odvest ću te. Uključio se u promet, neosjetljiv na zaglušno trubljenje iza sebe. — Mora da posao ide loše kad te Lonergan šalje za sitnom ribom. I dalje se smiješio. — Lonergan smatra da će, ako pripaziš na penije, dolari sami brinuti o sebi. Na to nisam znao odgovora. S Lonerganom sam se spetljao tako davno da sam gotovo i zaboravio kad je sve započelo. Prije tri ili možda četiri mjeseca, kad sam ostao bez para nakon svojeg prvog čeka od nezaposlenih. Nikad nakon toga nisam uspio uhvatiti korak. Bilo je to kao da mi automatski odbijaju deset dolara. Svakog sam mu tjedna davao svoj ček, a on mi je uzvraćao pedeset u gotovom. Da sam mogao

progurati tjedan dana bez te pedesetače, bio bih se iščupao. No izlaza nije bilo. Bez njega, bio je to gubitak vremena. Inkasator je skrenuo na parkiralište i zaustavio se pred ulazom. — Bit ću ovdje — rekao je. — Idi digni. Iskočio sam iz auta i pojurio prema vratima. Uspio sam ući upravo u času kad je stražar došao da zaključa. Verita, Meksikanka, bila je na mojem uobičajenom šalteru. — Zaboga, Gary — gunđala je — zašto tako kasno? — Sto misliš? Pa tražio sam okolo posao. — Da? — izvadila je tiskanice iz ladice i gurnula mi ih. — Kiša je padala, a ti si ostao u krevetu za još jedan fuk čekajući da kiša stane. — Samo kad si ti sa mnom, mala — rekao sam potpisujući obrazac. — Nemam drugu damu koja me može tako povratiti. Osmjehnula se dajući mi Ček. — Kladim se da to kažeš svim curama. Savio sam ček i gurnuo ga u džep. — Nije istina. Pitaj ih. — Spremit ću večeru kod kuće — rekla je. — Dobre enchilade.* Taco* s pravom govedinom. Crveno vino. Dolaziš? — Ne mogu, Verita, časna riječ. Imam s jednim momkom sastanak zbog posla. Namrštila se. — Kad god mi muškarac kaže »časna riječ«, znam da laže. — Možda ću idućeg tjedna — rekao sam polazeći prema vratima. — Neće biti nikakvog idućeg tjedna — viknula je za mnom. No ja sam već bio na vratima, i tek kad sam opet ušao u auto, shvatio sam što je htjela reći. Inkasator mi je već pripremio olovku. Uzeo sam je, potpisao ček i uručio mu ga. Pogledao je moj potpis i turnuo ček u džep. — Dobro. — Kimnuo je, a zatim mu je glas postao bezbojan. — Sad ispadaj. Zinuo sam od iznenađenja. — Ali nisi mi dao moju pedesetaču. — Nema više — rekao je. — Upravo ti je istekao kredit. — O čemu ti to? Ovo je stalan aranžman.

— Samo dotle dok dobivaš čekove. Ne kontroliraš ti stvari kao Lonergan. On zna da je ovo tvoj posljednji ček te da za slijedeća tri mjeseca nisi solventan. — K vragu. Što da sad radim? Propao sam. — Mogao bi se vratiti na posao — rekao je. — Umjesto što pokušavaš navući trišu od malih dečkića. Ništa nisam znao reći. činilo se da Lonergan sve zna. Inkasator se nagnuo preko mene i odgurnuo širom vrata. Počeo sam se izvlačiti, a Inkasator mi je stavio ruku na rame. — Lonergan mi je rekao da ti kažem da, ukoliko se stvarno želiš vratiti na posao, dođeš noćas oko pola jedan u njegov ured iza Palače. Zatim je zalupio vrata i odvezao se, ostavivši me da stojim na kiši koja mi se slijevala po licu. Pročeprkao sam po džepovima i izvukao razderanu kutiju cigareta. ' Vrste tortille, meksikanskog narodnog jela. Možda su još tri ostale. Otišao sam natrag do zgrade, u zavjetrinu, i zapalio jednu. Kad sam podigao pogled, vidio sam Veritu kako se izvlači s parkirališta u svom starom valiantu. Mahnuo sam joj. Stala je, a ja sam pritrčao i ušao. — Moj je sastanak tek u 12,30, ako tvoja ponuda još važi — rekao sam. Imala je garsonijericu odmah do Ulice Olivera. Da se uspentrate na prozor, mogli biste se naviriti i vidjeti blještava svjetla na ulici koja je stalno prometna. Chicane* kao da nije smetala kiša. Nakon večere nastupalo je vrijeme za šetkanje. Tada su izlazili i ostajali vani, vukući sa sobom svoje mališane, sve dok se oko dva ujutro sve nije zatvorilo. Onda bi siromašni poveli svoju djecu kući, a oni koji su si to mogli priuštiti potražili su lokale koji su radili do najsitnijih sati. Meksikanci nisu voljeli spavati noću. — Evo Johnnvja — dopirao je glas Eda McMahona iz televizora koji je bio na podnožju kreveta iza mene. Podigao sam glavu. Rukama me opet potisnula dolje, među svoje noge. — Nemoj prestati, Gary. Jako je fino. Pogledao sam je odozdo. Lice joj je zadržalo krutu koncentraciju koju je bilo poprimilo kad se napregla da postigne orgazam. Turnuo sam tri

prsta u nju, a klitoris sam nježno prevrtao među zubima. Osjetio sam kako se njezino tijelo savilo i zgrčilo kad je svršila. Dah joj se oteo u eksplozivnom soptaju. Osjetio sam kako joj zadnjica još uvijek dršće pod mojom rukom. Pričekao sam trenutak da se Verita smiri i otvori oči. Polako je zatresla glavom. — Ti to tako dobro radiš, Gary. Nitko to ne radi kao ti. Šutio sam. Prsti su joj se spustili i upetljali u moju kosu, sklanjajući mi vlasi s očiju. — Volim gledati tvoju plavu glavu tamo dolje među mojim nogama. Moje su dlake tako tamne, a tvoje tako svijetle.Preokrenuo sam se i počeo silaziti s kreveta. Amerikanac meksičkog podrijetla.Zaustavila me. — Baš moraš ići? Još uvijek pada. Možeš noćas ostati kod mene. — Nisam lagao. Imam sastanak u vezi s poslom. — Tako zakazuje poslovne susrete u dvanaest i trideset noću? — upitala me sumnjičavo. Posegnuo sam za hlačama. — Lonergan. — Oh — iskoprcala se iz kreveta i pošla u kupaonicu. — Idem oprati picu. Odmah sam natrag. Odvest ću te. Šutjeli smo u kolima sve dok se nije zaustavila pred Lonerganovom kućom iza Palače Cinerame. — Hoćeš li da te pričekam? — Ne. Ne znam koliko ću se zadržati. Jedan tren je oklijevala. — On nije dobar čovjek, Gary. Budi oprezan. Pogledao sam je upitno. — Vreba ljude koji nemaju novaca. Zatim ih proždire. Znam dečke i cure koji ćoškare za njega. Ponekad ih Inkasator čeka pred uredom, na dan kad dobivaju svoj posljednji ček. Onako kao što je tebe čekao. Bio sam zatečen. Nisam mislio da ga je opazila. — Ne kanim ni za koga šetkarati ulicama. Oči su joj sjale. — Imaš li novaca? — Snaći ću se. Otvorila je novčarku i izvadila novčanicu od deset dolara. Utisnula mi ju je u ruku. — Uzmi — rekla je usrdno. — Nitko se ne bi trebao sastati s Lonerganom a da u džepu nema novaca. Oklijevao sam.

— To je pozajmica — rekla je brzo. — Vratit ćeš mi kad dobiješ posao. Pogledao sam desetaču, kimnuo i metnuo je u džep. — Hvala. Nagnuo sam se preko sjedala i poljubio je. Kiša je popustila. Pričekao sam dok nije ubacila u brzinu i odvezla se, a zatim sam krenuo u bar »Srebrna ergela«. Bar je bio gotovo prazan, izuzmemo li nekoliko droljaca koji su cuclali piće. Hitro su me odmjerili i jednako brzo otpisali. Za bogate pedere bilo je još prerano da se spuste s brežuljka. Pošao sam dolje pokraj bara. Do Lonerganova ureda vodilo je stubište koje se nalazilo u stražnjem dijelu prostorije. Inkasator je sjedio za stolom u tami blizu stubišta. Digao je ruku da me zaustavi. — Lonergan kasni. Još nije stigao. Kimnuo sam. Pokazao je na stolac. — Sjedni i popij nešto. Pogledao sam ga uzdignutih obrva. Lice mu se ozarilo smiješkom. Zubi su mu bjelasali u mraku. — Ja plaćam, što izvolite? — Viski s ledom. Skliznuo sam na stolac. Konobar je preda me stavio piće.Popio sam gutljaj te iskušao okus. Oštro i svježe. — Čovječe, kao da si iscrpljen — rekao je Inkasator. — Kao da si večeras jeo malo previše meksičkog chilija.1 — Odakle ti toliko znaš o tome što ja radim? Mora da sam doista važan. Inkasator se nasmijao. — Nisi ti važan. Lonergan je važan. A on voli biti informiran o ljudima s kojima kani sklopiti posao. 2. POGLAVLJE Lonergan je ušao oko jedan sat. Prošao je mimo stola za kojim smo sjedili a da nije ni pogledao u našem smjeru, te se u pratnji svojeg tjelohranitelja popeo stepenicama. Počeo sam se dizati sa stolca. Inkasator mi je mahnuo da sjednem. — Kad te poželi vidjeti, poslat će po tebe. — Prošao je tako brzo da me nije ni vidio. — Vidio te. On sve vidi.

Mahnuo je da nam donesu još po jedno piće. 1 Vrsta meksičkog povrća (začina). Podigao sam čašu i ogledao se po baru. Počeo se puniti. Pederi s Beverlv Hillsa i Bel Aira pristizali su nakon svojih društvenih večera. Izgledali su poput ljudi koji, nakon što su izvršili svoje obaveze, sada traže malo razonode. Jedan od njih, koji je opazio kako gledam, mora da je pomislio da ga faćkam. Krenuo je nekoliko koraka prema meni, a onda spazio Inkasatora pa se vratio za bar. Inkasator se kratko nasmijao. — Zgodan si. S tom svojom svijetlom plavom kosom možeš zgrnuti dobru paru kao kauboj. — Da li Lonergan sa mnom želi razgovarati o takvoj vrsti posla? — pitao sam. — Odakle, do vraga, da ja to znam, čovječe? Ne povjerava se on meni! Pola sata kasnije tjelohranitelj mi je domahnuo sa dna stubišta. Ostavio sam piće na stolu i popeo se za njim po stubama. Otvorio je vrata ureda, zatvorio ih za mnom i ostao na hodniku. Tapecirana vrata i tiho zujanje klima-uređaja posve su ugušili buku iz bara. Prostorija je bila jednostavno posobljena. Isticao se veliki pisaći stol. Zasjenjena okrugla fluorescentna svjetiljka osvjetljavala je papire na mapi. Za stolom, lica napola u sjeni, sjedio je Lonergen. — Zdravo, Gareth. Glas mu je bio neodrediv, kao i njegova kravata, bijela košulja i kaput braće Brooks s tri puceta. — Zdravo, ujače John! Nisam se niti pomaknuo prema stolcu koji je stajao ispred pisaćeg stola. — Sjedni — rekao je. šutke sam sjeo na stolac s tvrdim naslonom. — Svojoj se majci nisi javio već više od dva mjeseca. Nisam ništa odgovorio. U njeg >vu glasu nije bilo prijekora. — Brine o tebi. — Mislio sam da si je ti obavijestio kako sam.

— Nisam — rekao je jednostavno. — Ti znaš moje običaje. Nikad se ne petljam u obiteljske gužve. Ona mi je sestra, a ti si njezin sin. Ako imaš problema s komunikacijama, riješi ih sam. — Zašto to onda potežeš? — Zamolila me. Počeo sam se dizati. Podigao je ruku. — Nismo završili. Rekao sam da imam za te jedan prijedlog. — Inkasator mi je spomenuo neki posao. Odmahnuo je glavom. — Ljudi su glupi. Nikad ispravno ne prenose poruke. — Dobro — rekao sam. Za malim starinskim zlatnim naočalama svjetlucale su njegove oči. — Pomalo izlaziš iz godina koje odgovaraju ulozi koju igraš. Tridesetogodišnji hipiji kao da su zastarjeli. Ništa nisam odgovorio. — Kerouac, Ginsberg, Leary. Svi oni brzo nestaju u jučerašnjicu. čak ih ni djeca više ne slušaju. Napipao sam u džepu svoju posljednju cigaretu i upalio je. Nisam znao na što smjera. — Kamo su iščezli svi ti tvoji junaci? — Nikad nisam ni imao nekakvih junaka. Osim možda tebe. A i to je palo kroz prozor, zajedno s mojim ocem. Glas mu je bio prazan. — Tvoj je otac bio slabić. — Moj se otac nije mogao pomiriti s time da ide u zatvor umjesto tebe. Izabrao je prečac. — Mogao je odležati četiri do šest. Kad bi izišao, bila bi mu pala sjekira u med. — Ako je baš tako, što ti nisi to napravio? Jedva primjetan osmijeh preletio mu je usnicama. — Zato što imam posao kojim upravljam. Tvoj je otac znao za to kad smo sklapali ugovor. Pušio sam bez riječi. Uzeo je papir sa stola. — Znaš li da je i FBI digao ruke od tebe? Nisu mislili da si vrijedan njihove paske. Nasmiješio sam se. — To baš nije laskavo, zar ne?

— Zanima li te zašto? — Nije čekao da mu odgovorim. — Bio si previše intelektualan. Rekli su da nikad nećeš postati dobar revolucionar. Uvijek si uočavao obje strane problema i za obje nalazio razumijevanje. — Jesu li se zbog toga potrudili da zajebu poslove koje sam dobio? — To je bilo prije nego što su te procijenili. Sad im se fućka za tebe. — Sad je svejedno. Šteta je već učinjena. Svaki eventualni poslodavac ima sve u svojim papirima. — Zato sam i poslao po tebe. — Zastao je na trenutak. — Možda je vrijeme da se upustiš u samostalan posao. — I što da radim? Kupit ćeš mi taksi, zar ne, ujače John? — Što misliš o vlastitu tjedniku? Zinuo sam. — Zezaš me. — Ne. — Glas mu je bio bezbojan. — Mora da negdje postoji neka kvaka. — Samo jedna. Ja sam vlasnik oglasnika. S ostalim dijelom novina možeš raditi što te volja. Iskoristi ih da kažeš što god želiš. Nimalo me se ne tiče. — U oglasniku je lova. Kako ću ja do nje? — Nakladom. Ti zadrži neto prihod, a ja ću s deset posto od oglasa sudjelovati u troškovima. — Tko će biti vlasnik novina? — Ti. — Odakle mi novac za pokretanje lista? — List je već pokrenut — rekao je. — Možda si već vidio primjerke. Hollywood Express. Izvadio sam cigaretu. Na trenutak sam bio osjetio ushit. No sad je minuo. Hollywood Ezpress bio je prije letak nego novine. Svako malo našao bih u svojem sandučiću utisnut poneki primjerak. Znao je što mislim. — A što si ti očekivao? Los Angeles Times? — Ezpress nije list. — Ovisi o tome kako se gleda — rekao je. — Za mene osam stranica novinskog tiska jesu novine. Tražio sam po džepovima novu cigaretu, ali sam ostao praznih ruku. Gurnuo mi je kutiju preko stola. Izvadio sam cigaretu i upalio je.

— Pomoć za nezaposlene ti je istekla. Nema ni jednih novina ili časopisa koji bi htjeli s tobom imati bilo što, i ti to znaš. Nisi toliko dobar da djeluješ kao slobodni novinar u časopisima ili revijama, a roman ti odbijaju svi izdavači, uključivši i one kod kojih autori sudjeluju u troškovima. — A zašto si mene odabrao, ujače John? — upitao sam. — Mora da na svojem popisu imaš i boljih. Pogledi su nam se susreli. — Pripiši to taštini. — Dopustio si je slabašan smiješak. — U tebi ima nečega. Možda je to način na koji promatraš sama sebe. Ili društvo. Sumnjaš u sve. A ipak vjeruješ u ljude. To nema smisla. Ni za mene. — Iznenada je promijenio temu. — Koliko je prošlo otkako si se vratio iz vojske? — Pet godina. Zadržali su me godinu dana nakon što sam se vratio iz Vijetnama. Mislim da im se nije sviđalo da jedan iz »zelenih beretki« izađe pa da pljuje protiv rata. — Mogao bi dobiti vojni zajam da preuzmeš novine — rekao je. — Ti to ozbiljno, je li? — U mojem se glasu očitovalo čuđenje. — Uvijek kad je u pitanju posao — rekao je bešćutno. Skinuo je naočale, osvjetlao ih i stavio natrag na nos. Oči su mu bile stroge i svijetle. — Četiri stranice oglasa — tisuću dolara po stranici. To je četiri tisuće tjedno. — Nemoguće. To smeće ne bi moglo prodati ni deset redaka na mjesec. — To je moj problem. Za tvojih deset posto od oglasa moraš samo ispisati list. — Misliš, napraviti ga? Samo tako? Kimnuo je. — Tko to plaća? Slegnuo je ramenima. — Novac stiže kao gotovina. Dolar po retku, četiri do deset dolara po oglasu. Idemo samo preko oglasne agencije, a ti ubireš svojih deset posto. Sad je sve počelo dolaziti na svoje mjesto. Moj se ujak morao upustiti u velik posao s gotovinom. Bio je to najbolji način za koji sam ikad čuo da se opere prljav novac. Cijena te operacije, to jest da se prljav novac pretvori u čist, iznosila je inače četrdeset do pedeset posto. On ju je naumio obaviti uz pukih deset posto.

— Morat ću promisliti o tome — rekao sam. — Promisli. Sutra ujutro Bili će doći do tebe i odvesti te do novina da ih pregledaš. — Bili? — Inkasator. — Aha. — Sve dosad nikad nisam čuo da on ima i ime. Ustao sam. — Dođi ovamo sutra uvečer u isto vrijeme, pa mi saopći odgovor. — Dobro. — Pošao sam prema vratima. — Usput... onaj dečko tamo kod tebe. Ako si ga odševio, najbolje da primiš injekciju penicilina. Ima gadnog trišu. — Izvadio je dvadesetaču iz džepa i bacio je na stol. — U slučaju da nemaš novaca, ovo je dovoljno za tebe i Meksikanku s kojom si večerao. Pogledao sam novac, a zatim njega. — Imam dovoljno — rekao sam i zatvorio za sobom vrata. Sišao sam stubama i kroz bar izišao na ulicu. Sad mi je bilo žao što me Verita ne čeka. Polako sam pošao pješice natrag, u centar. Do nje ima najmanje sat vremena. Ali toliko sam joj bio dužan. Nije zaslužila da od mene zaradi trišu. Najstrašnije u svemu tome bilo je to što se nisam mogao sjetiti jesam li ili nisam ševio dečka. Ničega od noćas nisam se mogao sjetiti. Gnjevno sam potresao glavom. Katkad mi je bilo ovako kad sam se prvi put vratio iz Vijetnama. Znao bih izgubiti iz svijesti poneki dan ili noć. Nakon stanovita vremena zaboravljanja bi nestala. Sad sam se pitao vraćaju li se opet. 3. POGLAVLJE Sparni, vlažni vonj dizao se s ulica dok je vrućina isušivala kišnicu s betona. Što se više približujete Istočnom Los Angelesu, ulice postaju uže. Stare se zgrade naslanjaju jedna na drugu kao da jedna drugu žele pridržati. Sada kad su svjetla bila pogašena, ulice su bile gotovo potpuno mračne. Unatoč tome, bio sam svjestan života i kretnji u sjenama. Bilo je to nešto što sam osjećao, premda nisam i vidio. Iznenada sam sama sebe ulovio kako hodam sredinom ulice dok mi oči pretražuju tamu. Gotovo kao da sam se vratio u Nam. Osjećao sam se kao da ću poludjeti. Ovo je Los Angeles, rekao sam samom sebi. Hodam gradskom ulicom, ne prašumskom stazom.

Nisam je vidio. Nisam je čuo. Ali znao sam da je tu i hitro sam se izmaknuo u stranu. U tmini je punjena čarapa prozujala mimo moje glave. Kad sam se ispravio, on je stajao, a glupav mu se osmijeh širio blijedožutim licem. Čarapa mu je mlitavo visila s ruke; u drugoj je ruci držao neizbježnu bocu oranžade. — Zviznut ću te, bjelko — rekao je. Oči su mu bile nekako izvan žarišta, a zibao se lagano, u skladu s glazbom koju je samo on mogao čuti. — Zviznut ću te, bjelko — ponovio je, još uvijek uz onaj luđački smiješak. Zapiljio sam se u njega, nastojeći proniknuti kroz njegovu heroinsku izmaglicu. — Zvizni me, pa ću te ubiti — rekao sam mirno. Negdje u njegovoj glavi glazba je prestala. Nije se više ljuljao; borio se da nekako usredotoči pogled. Zbunjeno je rekao: — Zašto bi ti to napravio? Ništa ti nisam učinio. Upravo tada neki je automobil zaokrenuo iza ugla, i u svjetlu njegovih reflektora prvi put sam jasno ugledao momka koji me presreo. Bio je još dečko. Sedamnaestogodišnjak. Možda osamnaestogodišnjak. Rijetkim brcima i bradom uzalud je pokušavao sakriti prištiće koji su mu još osipali lice. Polako smo se razdvojili, hodeći unatraške, prema suprotnim stranama ulice, a automobil se provezao između nas. Kad je auto iščeznuo, on se već izgubio u sjeni iz koje je bio došao. Pregledao sam ulicu, ali ništa nisam vidio. Pa ipak, nisam se micao sve dok mi radar u glavi nije javio da je mladić stvarno otišao. Tada sam se polako vratio na sredinu ulice i krenuo dalje. Postaješ star i glup, Gareth, rekao sam samom sebi. Nemaš pravo sažaljevati narkića. Ona ti je čarapa mogla smrskati lubanju. Ali zaista mi ga je bilo žao. Ako nikad niste upoznali slatki svršetak boli koji vam pruža igla, mogli biste osjećati nešto drugo. Ali ako jeste, mogli biste osjećati samo sažaljenje zbog propasti. A ja sam u Vijetnamu vidio više ljudi koji su stradali od igle nego od tanadi. Kad sam pritisnuo njezino zvonce, bilo je već tri i trideset. Trenutak kasnije u mjedenu zvučniku čuo se slabašan i preplašen glas.

— Tko je? — Gareth. Mogu li gore? — Je li sve u redu? — Dobro je. Moram s tobom razgovarati. Začuo se zuj. Gurnuo sam vrata i popeo se po stubama. Čekala me na dovratniku. Ušao sam za njom u stan, a ona je za nama zaključala vrata. — Žao mi je što sam te probudio. — To je u redu. Ionako nisam mogla spavati. Čuo sam zvuk televizora koji je dopirao iz spavaće sobe. Posegnuo sam u džep, izvadio novčanicu od deset dolara i pružio joj je. — Nije mi trebala — rekao sam. — Zbog ovog se nisi morao vraćati. — Uzmi je. Bolje ću se osjećati. Uzela ju je. — Hoćeš li šalicu kave? — upitala je. — Baš bi mi pasala. Pošao sam za njom preko sobe i sjeo za stol, dok je ona mućkala šalicu instant kave, koju je stavila preda me. Pripravila je i sebi. Sjela je s druge strane stola. U očima se zrcalilo pitanje. Srknuo sam kavu. Bila je vruća i jaka. Uhvatio sam njezin pogled. — Možda sam pokupio trištu i prenio ga na te — — kazao sam. Trenutak je šutjela. Kad je progovorila, u glasu joj nije bilo prigovora. — Zašto mi ranije nisi ništa rekao? — Nisam znao. — Kako si doznao? — Od Lonergana. Rekao mi je da će biti najbolje da primim injekciju penicilina. Ti također. Gucnula je kavu. — Imaš li cigaretu? — upitao sam. Kimnula je, izvukla kutiju iz ladice i gurnula mi je. — Zao mi je — rekao sam. — Otići ću sada, ako želiš. — Ne — rekla je. — Nisam ljuta. Većina muškaraca koje znam ne bi ništa rekla. Otići ću sutra liječniku.

— Čim budem mogao, dat ću ti novac za injekciju. — Neće me ništa stajati. Moj liječnik radi u klinici. — Opet je na trenutak zašutjela. — Je li to sve zbog čega te Lonergan želio vidjeti? Nema nikakav posao za te? — Nema posla. Želi da kupim jedne novine. — Jedne novine? Da ih kupiš? Mora da je lud. — I jest, ali nije stvar u tome. — Što on misli, odakle tebi novac za to? — Od mojeg vojnog zajma. Rekao je da mi ga može namaknuti. — A što on time dobiva? — upitala je sumnjičavo. — Oglasnik. To ide preko njegovog poduzeća. — Ne znam kakve to novine možeš kupiti tek tako. — Hollywood Express. — A, te — rekla je to nekim čudnim glasom. — Nešto znaš o njima? — upitao sam. — Reci mi. — Nisu dobre — rekla je tresući glavom. — Ništa osim briga. — Kako? — U uredu imamo jedan popis. Poslodavci koji nemarno plaćaju porez i poduzeća koja ne uplaćuju doprinose. Express duguje otprilike trideset tisuća s kamatama. Ako ga kupiš, mogao bi postati odgovoran za to. — Misliš li da Lonergan zna za to? — Sve drugo zna — rekla je bezlično. Kimnuo sam. Bilo je previše očito a da bi mu promaklo. Pitao sam se što li mu je na pameti. Za njega nije imalo nikakva smisla da me gurne u takav drek. '=— Jesi li rekao da pristaješ? — Kazao sam mu da ću promisliti. Od mene se očekuje da sutra ujutro pregledam stvar. Posegnula je za cigaretom. — Željela bih poći s tobom. — Zašto? Sto bi mogla uraditi? — Možda ništa. Ali ja sam zaprisegnuti javni knjigovođa. I barem se razumijem u knjige. — Zaprisegnuti javni knjigovođa? Imaš državno ovlaštenje i sve ostalo? Kimnula je.

— Pa što onda radiš u nezaposlenima? — Čim sam izrekao ovo pitanje, osjetio sam se glupavo. Moglo je biti malo posla, ako je uopće bilo ikakvog, za knjigovođe Chicane. — Bio bih ti zahvalan ako pođeš. Nasmiješila se. — Dobro. U koje doba? — Inkasator će me pokupiti ujutro. Otići ću sada kući i ostaviti te da se malo ispavaš. — Prošlo je četiri. Ostani ovdje. Prevest ću te ujutro. — Ali, što je s tvojim uredom? — Subota je. — Posegnula je za šalicama za kavu i metnula ih u sudoper. — Ured je zatvoren. Kad smo se u deset ujutro zaustavili pred mojom kućom, Inkasatorov jag već je ondje stajao. — Zar ti nikad ne spavaš? — upitao sam ga. Nacerio se. — Ne, kad sam u Lonerganovoj službi. — Pogledao je u retrovizor na Veritina kola. — Kako je mačka primila lošu vijest? — Nije ljuta. — Shvatio sam to kad sam je vidio da te vozi u kliniku Cedars. Jesi li dobio injekcije? Kimnuo sam. — Ne shvaćam. Lonergan mora za tebe imati mnogo važnijih poslova umjesto što te šalje da me slijediš. — Radim samo što mi je rečeno. — Izvadio je cigaretu i metnuo je u usta. — Možemo? — Samo da se popnem i presvučeni. Onda smo odmah s tobom. — Smo? Mahnuo sam glavom prema Veriti, koja nam je prilazila. — Ona ide s nama. — Otkud sad to? Lonergan ništa nije rekao o njoj. — Ona je moj knjigovođa. Čak i Lonergan zna da nitko ne kupuje poduzeće dok mu knjigovođa ne pregleda knjige. Prvi put nije bio onako samopouzdan. — Ne znam. Pokazao sam mu na telefon ispod ploče s instrumentima.

— Nazovi ga i provjeri. Idem gore. Ako je stvar u redu, za trubi pa ću sići. Ako nije, nikom ništa. Veri ta i ja ušli smo u zgradu dok je on podizao slušalicu. Išla je za mnom po stepenicama i ušla u stan. Otvorio sam vrata i zinuo od čuda. Stan nikad nije ovako izgledao. Bio je tako temeljito očišćen da su i prozori i otrcani namještaj sjali. Kad sam otišao u spavaću sobu, ustanovio sam da su sva moja odijela složena, a sve košulje oprane i uredno izglačane. — Ti si prava kućanica — rekla je Verita. — To ne bih nikad kazala. Prije nego što sam mogao odgovoriti, iz kupaonice je izišao dječak. Bio bi gol da se nije opasao pregačom. U jednoj je ruci držao bocu cloroxa, a u drugoj četku. Zapiljio se u nas. — Tko ste vi? — upitao je. — Ja sam Gareth — rekao sam. — Ovdje stanujem. Njegovim se licem razlio iznenadni osmijeh. — Oh, Gareth, ljubim te — rekao je. — Želim ti kuhati, čistiti, prati i glačati. Želim biti tvoj rob. Upravo u tom trenutku začuo sam sirenu jaguara koji je stajao pred kućom. Pogledao sam dječaka, pa Veritu. Ništa više nije imalo smisla. U Veritinu glasu osjećao se tračak smijeha. — Mislim da će biti najbolje da ga pošalješ dolje u kliniku da mu dadu injekciju, ali ne prije nego što dovrši s kupaonicom. 4. POGLAVLJE Uredništvo Hollywood Expressa nalazilo se u zapuštenu skladištu na Santa Monica Boulevardu otprilike blok kuća daleko od Goldwynovih studija. Inkasator je zaustavio auto ispred skladišta, u zoni u kojoj nije dopušteno parkiranje. S divnim nehajem prema prometnim propisima, zakrčio je i pola autobusnog stajališta. Prozori skladišta bili su premazani prljavom bijelom bojom, tako da se unutra nije moglo ništa vidjeti, a nadrljanim crnim slovima ispisan je naziv lista. Inkasator je otvorio vrata i ušao. Do zidova skladišta nalazilo se osam do devet praznih pisaćih stolova. U dnu sobe stajala je golema ploča na kojoj su crvenim, žutim i plavim čavlićima bili pričvršćeni kojekakvi papiri.

— Ima li koga? — povikao je Inkasator. ćulo se škripanje vrata iz neke stražnje sobe. Pojavio se muškarac srednjih godina, iznurene vanjštine. Brisao je ruke papirnatim ručnikom. Prilazeći, odbacio je ručnik na pod. — Kasnite jedan sat — rekao je prijekorno. — Ne kasnim. Vi ste poranili — kazao je Inkasator ravnodušno. — Lonergan je tako rekao. Glas mu je iščezavao pod Inkasatorovim pogledom. Sakupljač je pokazao na mene. — Gareth Brendan. Joe Perskv. čovjek mi je bezvoljno pružio ruku. čak mu se i u prstima osjećao umor. — Drago mi je. Kimnuo sam. — Ovo je Veri ta Velasquez, moja knjigovotkinja. Rukovao se i s njom, a zatim se opet okrenuo k meni. — Lonergan veli da ste zainteresirani za kupnju lista. — Drago mi je što vam je to rekao. Do sinoć o tom nisam imao pojma. Perskv se okrenuo Inkasatoru. Prvi put u njegovu se glasu osjetio prizvuk neke emocije. — Sto to, do vraga, Lonergan izvodi? Rekao mi je da ima pravu mušteriju! Inkasator ga je samo gledao. Perskv mi se opet okrenuo. — Zanima li vas ili ne? — Možda. Ovisi. Prije nego što se odlučim, želio bih pregledati vaše financije. — Nema se što pregledavati. Sve je ovdje. — Vi kao da baš niste skloni prodaji. Možda će biti najbolje da se cijele stvari okanimo. — Nema on nikakva izbora — kazao je Inkasator. — Lonergan veli da želi prodati. Na trenutak je zavladala tišina. Zatim kao da je iz čovjeka prokuljala srdžba. — Sto želite doznati? — upitao je. — Uobičajene stvari. Nakladu, prodaju, prihode od oglasa, troškove. Ako gđici Velasquez pokažete svoje knjige, siguran sam da ćemo naći sve što želimo. Muškarac se smrknuo.

— Nikad nismo vodili neko formalno knjigovodstvo. — Morate imati nekakve papire. Po čemu biste inače znali kako vam ide? — Uglavnom sam radio s gotovinom. Novac je pristizao, a ja sam ga izdavao. To je sve. Okrenuo sam se Inkasatoru. — Zna li Lonergan za ovo? Slegnuo je ramenima. Trebao sam to predmnijevati, a ne pitati. Jasno je da je Lonergan znao. Okrenuo sam se Perskvju. — Morate imati neke cifre. Morali ste ispunjavati porezne prijave. — Nemam kopija. — Netko ih mora imati. Vaš knjigovođa? — Nisam imao knjigovođu. Sve sam radio sam. Sam sam i ubacivao novine u poštanske sandučiće. Bilo mi je dosta. Ako Lonergan misli da ću se uvaEti u ovaj džumbus, onda je luđi od mene. Okrenuo sam se Inkasatoru. — Idemo. Inkasator se pokrenuo tako brzo da sam mu jedva opazio ruku. Iznenada se Perskv našao na jednom od pisaćih stolova. Rukama se primio za trbuh, zgrčio i gotovo pobljuvao. Inkasatorov glas bio je bešćutan. — Daj čovjeku informacije koje traži. Perskvjev glas bio je hrapav. — Odakle da znam da ovaj momak i ova ženska nisu nekakva porezna njuškala? U zakonu nigdje ne stoji da sam sebe moram optužiti. — Tikvane! Pa neće valjda poreznici Lonerganu vratiti njegov novac. Perskv se polako ispravio. U lice mu se vratila boja. — Ne držim knjige ovdje. U mojem su stanu. — Onda idemo tamo, pa ćemo ih pogledati — rekao sam. — Gdje vam je stan? — Gore — rekao je. — Iznad radnje. Verita je na kuhinjskom stolu raširila knjigovodstvene papire i snop obrazaca. — Trebat će malo vremena da ovo sredim — rekla je. — Koliko? — upitao sam. — Možda do kraja dana. U neredu je. — Okrenula se Perskvju. — Imate li knjigovodstveni blok?

— Imam samo ovo što vidite. — Skočit ću po nj u papirnicu — rekla je. Kad je otišla, Perskv me pogledao. — Hoćete li pivo? — Hvala, hoću — rekao sam. Otišao sam za njim u kuhinju. Iz frižidera je izvadio dva piva. Pili smo iz limenki. — Jeste li već izdavali novine? — Nisam. Pustio sam da mi se pivo slijeva niz grlo. Bilo je svježe, ne ledeno. Uočio je izraz mog lica. — Nešto nije u redu s tim prokletim frižiderom. Nekad radi, nekad ne. Ako nikad niste izdavali novine, što vas je privuklo ovima? — Nisam rekao da me nešto privuklo. Lonerganova je to zamisao. — Zašto on misli da biste vi to mogli raditi? — Ne znam. Možda zato što sam svojedobno pisao i radio za različite časopise. — Nije to isto — rekao je. Pogledao me pronicavo. — Lonergan je i vas ščepao? — Nije. S njim sam kvit. To je bila istina. Toga trenutka ništa mu nisam dugovao. Na trenutak je zašutio. — Budite oprezni. Lonergan sada pola svijeta drži za jaja, a nastoji zgrabiti i drugu polovicu. Ništa nisam kazao. Prvi put se na njegovu licu ocrtao stanovit izraz zainteresiranosti. — Pišete, rekli ste? Što, kakve stvari? — Članke, komentare, poeziju, fikciju. Sve sam okušao. — Je li išta valjalo? — Ne osobito. — Bio bih se održao da sam mogao biti barem najtraljaviji pisac, ali sad mi je jasno da ne znam sabrati dovoljno riječi da napravim pristojnu rečenicu. Svojedobno sam mislio da mogu. Eto, tako sam se upustio u ove novine. — Što ste radili prije toga?

— Bio sam šef naklade nekolicine ovakvih novina u ovoj državi. Svima njima je vrlo dobro išlo i činilo se lako, pa kad mi se pružila prilika, zgrabio sam ove. — Tmurno je umuknuo. — Nije bilo lako. — Kako ste se spleli s Lonerganom? — Kako se čovjek splete s Lonerganom? Pofali mu malo love. Zatim shvati da mu fali mnogo. — Imali ste posao. Što je s bankama? — Nula. Prekinuo sam s njima prvom zgodom. — Koliko dugujete Lonerganu? — Otkud, do vraga, da znam? Tko to može znati uz ovo ludo urnebesno knjiženje iz tjedna u tjedan? Ne bi me čudilo da se pokaže kako sam dosad dužan milijun dolara. Kad je u šest navečer Verita završila, ispostavilo se da Perskv Lonerganu duguje devedeset tisuća dolara. Uz to nekih osam tisuća tiskarima i dobavljačima, te trideset sedam tisuća dolara državnih i saveznih poreza. A nema nikakve imovine, osim nekoliko jadnih starih stolova. — Senzacionalan zgoditak. 64.000 dolara — rekao sam. Dok je zurio u uredne Veritine brojka na žućkastom papiru, glas mu je prešao u šapat. — Isuse! Znao sam da je mnogo, ali kad ovo vidim ... pa to je užasno! Veritin je glas bio blag. — Vi zapravo nemate što prodati. Trebali biste bankrotirati. Piljio je u nju. — Da li me bankrot oslobađa poreza? Odmahnula je glavom. — Ne, porez se ne oprašta. — Nitko ne bankrotira na Lonerganov račun, bar ako želi sačuvati glavu na ramenu. — Utučeno me upitao: — što ćemo sada? Bilo mi ga je žao. Zatim sam se naljutio na samog sebe. Žalio sam previše ljudi. Sažalijevao sam čak i žuću koji mi se u Vijetnamu našao na nišanu. Prvi put kad mi se to zbilo, nisam mogao pritisnuti obarač sve dok nisam vidio kako meci paraju grmlje oko mene, te dok nisam shvatio da mi je on neprijatelj; onda više nikog nisam žalio. Pritisnuo sam okidač i vidio da žuću paljba iz automata prošupljuje po sredini sve dok ga gotovo nije prepolovila. Nije bila moja stvar da onda žalim, a

nije ni sada. Ni dečka koji me sinoć pokušao udariti, pa ni ovog zvekana koji se želio sporazumjeti, dok me Lonergan želio iskoristiti. Okrenuo sam se Veriti. — Idemo. Nećemo se prihvati Hollywood Expressa. Počela sc dizati. Perskv me zgrabio za ruku. — Ali Lonergan je rekao... Grubo sam srestao njegovu ruku. — Briga me što je Lonergan rekao. Lonergan želi vaše novine. Neka ih on kupi. Ali svojim, a ne mojim novcem. — Inkasator se po vas vraća u sedam. Što da mu kažem? — Možete mu reći što sam vama kazao. Može on prenijeti Lonerganu poruku. Ja odlazim kući. 5. POGLAVLJE Verita je ostavila auto kod mene pa smo kući otišli pješice. Šetnja je potrajala otprilike jedan sat. — Idem sad kući — rekla je kad smo stigli. — Nemoj. Dođi gore. Imam bocu vina. Možemo guo nuti. Želim ti zahvaliti za ovo što si uradila. Nasmijala se. — Bilo je zabavno. Šest sam se godina spremala za ovakav posao, a danas sam prvi put imala priliku da to znanje primijenim. Zatekla me. — Pa ti ne govoriš čikanski.' Nasmijala se. — To je za ured za nezaposlene. Knjigovođe govore drugim jezikom. Ustanovio sam da je gledam s novim poštovanjem. — Idemo gore — rekao sam. — Obećavam da ćemo govoriti američki. Pogledala me kutkom svojih malko kosih očiju. — A dečko? Nasmiješio sam joj se. — Vjerojatno je već otišao. Ali, prevario sam se. Prekrasan miris pečenke dočekao nas je na samim vratima. Stol je bio postavljen za dvoje: porculan, kristal, platneni ubrusi, teški srebrni pribor za jelo i svijećnjaci. — Nije ti loše — rekla je Veri ta gledajući me. — Ni jedna od ovih stvari nije moja. Nikad ih dapače nisam ni vidio. Otišao sam u kuhinju. Dječak je stajao pred pećnicom. Odjenuo je lagan kaputić od pleda i bijele platnene hlače.

Imao je lagan svilen St. Laurentov šal nemarno svezan unutar ovratnika svilene košulje. Kad sam unišao, okrenuo se. — Večera će biti gotova za dvadesetak minuta. Smješio se. — Vrati se u sobu i odmori. Evo me odmah da ti smiješam piće. Bez ikakvih pitanja vratio sam se u blagavaonicu. — Kaže da će odmah doći i smiješati nam piće — — rekao sam zabezeknuto. Nasmijala se. — Čini se da si izvukao premiju. Dečko je izišao iz kuhinje, otišao do malog pretinca u zidu i otvorio ga. Uredno složene, na polici su stajale boce votke, džina, viskija, vermuta. Bez riječi je izvadio led iz zlatnog kablića, stavio ga u čašu i prelio viskijem. Okrenuo se k meni i ispružio ruku. — Ti piješ viski, ako se dobro sjećam. Kimnuo sam i uzeo piće. Okrenuo se Veriti. — Sto ćete vi? — Votka s tonikom? — glas joj je bio upitan. Kimnuo je glavom i s donje police uzeo bocu tonika. Hitro joj je pripremio piće. Uzela ga je. Oboje smo stajali i zurili u njega. Mahnuo je prema ležaju. — Smotao sam nešto trave' — rekao je. — Tamo je s cigaretama u kutiji na stoliću za kavu. Sto ne biste povukli nekoliko dimova? Pomoći će vam da se opustite. Oboje izgledate malko zdrmano. . — Hej — zazvao sam ga kad se kroz vrata uputio u kuhinju. Okrenuo se. — Da? — Odakle sve ovo? — Nazvao sam i naručio. — Nazvao i naručio? — ponovio sam. — Samo tako? Kimnuo je. — Bili su vrlo ljubezni. Rekao sam da požure jer mi sve treba za večeru. Gledao sam ga nepovjerljivo. — Nisu te pitali za novac ili tako nešto? — Zašto bi pitali? Samo sam potpisao. Počelo mi se mantati. — Jesi li bar zastao i promislio kako ću ja to platiti? Nemam para. — Nije važno. Rekao sam ti da sam bogat. — Kad si mi to rekao? — Sinoć. Zar se ne sjećaš? Odmahnuo sam glavom.

— Ničeg se od sinoć ne sjećam. — Čitao si svoje pjesme, prozor je bio otvoren i počela je kiša. Bio si gol i kazao si da Bog spire tvoje grijehe. Bilo je divno. Zatim si počeo plakati. Rekao si da je cijeli svijet zajeban zbog novca te da, kad bi se svi rodili bogati, ne bi bilo nikakvih problema. E, tada sam ti rekao da sam bogat i da imam problema. A tebi je bilo žao zbog mene. Tada sam se zaljubio u tebe. Nikom nikad nije bilo žao mene zbog mene. — Uh, kakvo sranje — kazao sam. — Mora da sam bio grozno pijan. — Nisi — rekao je brzo. — Bio si posve pri sebi. Zahvaljujući tebi, stvari sam vidio mnogo jasnije nego ikad ranije. — Stvarno? Kimnuo je. — Telefonirao sam ocu i rekao da mu opraštam. Nisam imao pojma o čemu to govori. Primijetio je moju zblenutost. — Ti se stvarno ničeg ne sjećaš, zar ne? Odmahnuo sam glavom. — Bio si na Hollywood Boulevardu i autostopirao — Odjednom mi je sijevnulo. — Srebrnoplavi rolls s pomičnim krovom? — Da. Stao sam da te povezem i počeli smo razgovarati. Rekao sam da ću te odvesti kući, ali si ti kazao da bi u tvom susjedstvu takva kola maznuli. Zato smo ih spremili u garažu nekoliko blokova dalje. Počelo mi je svitati. Svratili smo u prodavaonicu pića i on je kupio nekoliko boca vina. Zatim smo otišli k meni i razgovarali. Uglavnom o njegovu ocu i o tome kako se njegov otac ne može pomiriti s činjenicom da mu je sin pedi. I o tome kako neprestano nastoji sakriti sina pred svojom zajednicom. Napokon, prečasni Sam Gannon gotovo je isto toliko popularan kao i Billy Graham, Oral Roberts i Kathrvn Kuhlman zajedno. Možete ga vidjeti skoro svakog tjedna kako preko televizije propovijeda da Bog sve liječi. Pa ipak, ni Bog nije mogao ispraviti svojeg sina. Isus je išao svojim putem, a vidite u kakve se sve muke uvalio. Sjetio sam se da sam kazao dečku da to rekne svojem ocu. Sjetio sam se još nečega: samo smo pripovijedali. Nismo se jebali. — Dobro, Bobby — rekao sam sjetivšd se napokon njegova imena. — Upravo sam skopčao. — Dobro — kazao je smiješeći se. — Sad se odmori dok ne dovršim večeru.

— Morat ćemo porazgovarati — rekao sam. Kimnuo je. — Poslije večere. Okrenuo sam se Veriti, koja nas je promatrala. — Primili smo injekciju ni za što. Uopće ga nisam pojebao. Pogledala me, a u očima joj se zrcalilo olakšanje. — To dokazuje jedno: Lonergan ne zna koliko misli da zna. Izvalio sam se na kauč i posegnuo za cigaretom. Stajala je i promatrala me. — Lonerganu se to neće sviđati. — Jebeš Lonergana. — Nije to baš tako jednostavno. Neugodan je. Obično postiže ono što poželi. — Ovaj put neće. Nekakva se sjena ocrtala u njezinim očima. — Javit će td se! U tome je pogledu imala pravo. Kucanje se začulo baš kad smo završavali večeru. Podigao sam se. — Popij kavu — rekao je Bobby i otvorio vrata. Preko njegova ramena vidio sam Inkasatora. Odgurnuo je dječaka i očima preletio sobu, a zatim pogledao u me. — Imaš ponajbolje od oba svijeta, zar ne? — Trudim se. — Lonergan te želi vidjeti. — U redu. Reci mu da ću skoknuti kasnije. — Želi te vidjeti odmah. — Nema hitnje. Nemamo o čemu razgovarati. Osim toga, nisam još svršio s večerom. Više sam osjetio nego vidio njegov pokret. Bio sam znatno sporiji nego što sam bio prije sedam godina u »zelenim beretkama«, ali mnogo brži nego što je očekdvao.Koljeno i lakat su mi sunuli. Koljenom sam ga dohvatio po mudima, laktom prignječio Adamovu jabuku. Neobično je zaroktao i srušio se na koljena. Zatim se polako prevalio na leđa. Oči su mu se izbečile, a lice mu poprimilo neobičnu boju. Otvorenim je ustima hvatao zrak, a rukama je pritiskao genitalije. Pogledao sam ga i za koji časak zapazio kako mu se prirodna mrka boja vraća u lice. Ne mičući se sa stolca, uzeo sam nož za pečenku i vršak

mu pritisnuo o vrat, dok sam mu drugom rukom rastvorio kaput i izvukao pucaljku iz futrole. Pričekao sam da dođe do daha. — Ne volim kad me se gura. Rekao sam da ću svratiti kasnije. Oči su mu otišle ukriž jer je zurio u nož koji mu je upirao u vrat. Kroz još uvijek otvorena vrata čuo se Lonerganov glas. — Osjećaš li se sad bolje, Gareth? Bio je vitak i blijed, a oči su mu se iza zlatnih naočala stisnule. Stupio je u sobu, a jedan mu je tjelohranitelj bio za petama. — Dokazao si se. Sad ga možeš pustiti da ustane. Uspravio sam se i stavio nož natrag na stol. Pogledi su nam se sreli. — Jesi li dobio moju poruku? Kimnuo je. — Nisam zainteresiran za te novine. To je kao da kupujem putovanje u bankrot. — Imaš pravo. Šutio sam. — Da si ušao u taj posao, ne bih se u nj upuštao. Ne podnosim tupoglavost. — Što onda želiš? — Bi li preuzeo novine da su slobodne i čiste od dugova? Hitro sam pogledao Veritu. Kimnula je gotovo neprimjetno. Okrenuo sam mu se. — Bih. — Još uvijek ćeš morati dići zajam za troškove poslovanja. Verita je progovorila i prije nego što sam imao priliku odgovoriti: — Jedini način na koji se on u to može upustila jest da dobije dvadeset i pet posto prihoda od malog oglasnika. — Tvoja je knjigovotkdnja vrlo bistra — rekao je. — Dvadeset posto. Pogledao sam Veritu. — Sa dvadeset posto mogli bismo jedva krenuli — — rekla je. — Bilo bi gusto. — Daj da promislim. Javit ću ti ujutro. Lonerganov glas postao je oštar. — Reći ćeš mi sada. Šutio sam dok sam razmišljao, što ja, do vraga, znam o izdavanju novina, pa bile one i besplatni oglasni letak?

— Bojiš se da nećeš Uspjeti, Gareth? Sve te volke riječi o pisanju i izdavanju sad su drukčije kad bi možda morao stati iza njih i živjeti od njih? I dalje ništa nisam rekao. — Tvoj je otac barem pokušao, pa makar i nije imao petlje da stvar provede do kraja. Ti nemaš petlje čak ni da počneš. Glas mu je postao ledeno oštar. Sjećao sam se tog glasa još iz djetinjih dana i znao sam da se u njemu zrcali zapretend prezir prema ostatku svijeta. Odjednom sam se razljutio. Nisam htio dopustiti da me on Ud zvuk njegova glasa natjeraju da uradim nešto što nisam spreman uraditi. — Trebat će mi pomoć — rekao sam. — Iskustvo. Hoće li Perskv ostati? — Ako ga želiš. — Trebat će mi grafički urednik, novinari, fotografi. — Postoje servisi koji se o svemu brinu. Ne trebaš ih imati na platnoj listi — rekao je Lonergan. — Jesi li izračunala koliko bih primjeraka uz cijenu od četvrt dolara morao prodati da pokrijem troškove? — upitao sam Veritu. — Otprilike petnaest tisuća — rekla je. — No nitko nikad za te novine nije plaćao. — Znam to, ali nisu to one novine koje ja želim izdavati. Želim priliku da zaradim pravu lovu. Lonergan se nenadano osmjehnuo. Na trenutak sam gotovo pomislio da ipak ima smisla za humor. — Gareth — rekao je. — Počinjem vjerovati da ćeš odrasti. Ovo je prvi put uopće što sam čuo da izražavaš neko zanimanje za novac. — što je tu loše, ujače John? To što si bogat, čini se, nije promijenilo tvoje životne nazore. — Moglo bi promijeniti tvoje. — Okušat ću sreću. — Značd da smo se pogodili? Kimnuo sam. Nagnuo sam se i pomogao Inkasatoru da se osovi. Pružio sam mu pištolj. Uzeo ga je. — Zao mi je — rekao sam. — Požavčanim kad ljudi iznenada krenu na me. Progunđao je nešto hrapavo.

— Vrat će te boljeti nekoliko dana — kazao sam. — No ne brini. Samo ga grgljaj toplom slanom vodom i sve će biti u redu. — Idemo, Bili — rekao je Lonergan polazeći prema vratima. — Pustimo ove dobre ljude da povečeraju. Na dovratniku se osvrnuo. — Sutra ujutro u jedanaest u mojem uredu u Beverly Hillsu. — Doći ću. — Laku noć, Gareth. — Laku noć, ujače John. Vrata su se za njim zatvorila i ja sam se okrenuo Veriti. — Rekao bih da smo u izdavaštvu. Ništa nije rekla. — Ideš sa mnom, naravno. — A moj posao? — Nudim ti bolji. Priliku da radiš ono što sd učila. Osim toga, trebam te. Znaš da nisam biznismen. Na trenutak me promatrala. — Mogu uzeti neplaćeni dopust dok ne vidimo kako stvar hoda. — što se mene tiče, u redu. Ako ja padnem na dupe, barem se ti nećeš nabiti. — Imam strašno neobičan osjećaj — rekla je tiho. — Kakav? — Tvoje su se zvijezde ukrstile. Put života izmijenit će ti se. — Ne znam što to znači. Je li dobro ili loše? Oklijevala je. — Mislim da je dobro. Čulo se kucanje na vratima. Krenuo sam da ih otvorim, ali me Bobby pretekao. Tjelohranitelj me gledao preko dječakove glave. — Gospodin Lonergan je pitao želite li da po vas dođu kola. — Molim vas da mu zahvalite — odgovorio sam. — Recite mu da imam osiguran prijevoz. Vrata su se zatvorila. Bobby se vratio do mene. Oči su mu bile širom otvorene. — Je li ti to stvarno kupuješ novine? — Da — rekao sam. — Ne baš ne znam kakve, ali ipak novine. — Ja sam bio grafički urednik školskog lista — rekao je. Nasmijao sam se.

— U redu. Dobio si posao. Sad si grafički urednik Hollywood Expressa. Odjednom smo se svi smijali, iako nitko od nas zapravo nije znao čemu. Osim možda tome što je Veiita imala pravo. Naše su se zvijezde ukrstile i svijet se nekako promjenio. 6. POGLAVLJE Pažljivo sam pronio zlatnu žličicu do nosnice i duboko udahnuo. Kokain je u mozgu eksplodirao poput sunca i odjednom sam se osjetio toliko nabit energijom kao da na svijetu ne postoji ništa čemu ne bih bio dorastao. Bobby i Verita upravo su dovršili jelo. Kad sam se počeo smijati, oboje se okrenulo i pogledalo me. — Dinamit — rekao sam. — čist dinamit. Gdje si ga dobio? — Prodavač mi je kazao da je čist — rekao je Bobby. Ponovno sam se nasmijao. — Superčist. — Dodao sam mu žličicu i bočicu kokice. — Izvrstan je. Bobby je gledao Veritu. Odmahnula je. — Ne, hvala. Dobijem glavobolju. Ušmrcnuo je i stavio bočicu natrag u džep od kaputića. Oči su mu blještale. — Jesi li ono ozbiljno mislio? • — Što ono? — Ono da ću biti grafički urednik tvojih novina. — Jasno. Ali ti ne mogu dati veliku plaću. — Nije važno. To je prilika ikakvu želim. Nitko mi nikad ranije nije ponudio pravi posao. — Eto, sad si ga dobio. — Kakve su to novine? — Sad su još oglasni letak. Ali neće biti ikad ih se dohvatim. -. — Kakve će tada biti? — Križanac podzemne štampe i Playboya. Udarit ćemo ljude tamo kamo treba. U muda. — Ne razumijem — rekao je. — Playboy petlja — rekao sam. — Retuširaju članke kao što retuširaju i pice svojih cura. Podzemna štampa toliko gomila govna da ti prsti smrde od samog držanja njihovih novina. Vjerujem da negdje postoji

sklad, način na koji se može reći kako stvar stoji, a da se istodobno kod čitatelja ne izazove osjećaj da je ogrezao u prljavštinu. — Ali to nije ono Sto Lonergan želi — rekla je Verita. — On hoće ovakve novine kakve i jesu. — Ono što Lonergan želi, to je praonica. Četiri stranice oglasa da preobrne gotovinu. Ni pišljiva boba ne daje za ostatak lista. Sto se njega tiče, može se otisnuti na toaletnom papiru. — Ne znam — rekla je Veri ta nesigurno. — Ja znam. Poznajem ga cijeli život. Njegova jedina strast je novac. — Oslovio si ga s »ujače John« — rekla je. — On mi je ujak, brat moje majke. > Duboko je uzdahnula. Sada je shvatila. — Ti ga ne voliš? — Niti ga volim, niti ne volim — rekao sam. No to nije bila istina. Nije da ništa nisam osjećao prema njemu. Dapače. U mojem životu nije bilo ničega što ujak John nije dotakao. A počelo je to prije nego što sam se rodio. Prvo s mojom majkom, a zatim s ocem. — Umoran sam — rekao sam odsječno. — Idem u krevet. — Onda će biti najbolje da pođem kući — rekla je Verita hitro. — Ne — kazao [je Bobby. — Ne moraš ići. Ja ću spavati na kauču. — Ne seri, Verita. Prekasno je da ideš — rekao sam. — Siguran si? — Jasno da sam siguran — pucnuo sam prstima. — Kokica mi ga uvijek digne. Dođi u krevet. Strašno ću te izjebati. — Krenuc sam prema spavaćoj sobd. Kad sam primijetio da Bobbvju naviru suze, stao sam. — Sto ti je? — Ljubim te, Gareth — jecao je. — 2elim biti (tvoj rob. Želim da me ljubiš. Ogrlio sam ga i poljubio u obraz. — I ja tebe ljubim, Bobby, ali ne na onaj način. Osjećam se prema tebi kao stariji brat. Otro je oči. — Nikad nisam imao brata. — Ni ja. Nasmiješio se.. — Sviđa mi se to. Čisto je. — Superčisto. Kao kokica. Sad idem u krevet.

Verita je došla za mnom u spavaonicu desetak minuta kasnije. Nisam mogao sačekati da je svučem. Kurac kao da mi je bio od kamena. Jebali smo se sve dok nisam malaksao od iscrpljenosti. Ali ni tada nisam svršio. Kokainu to mogu zahvaliti. Zaspala je i prije nego što sam se s nje otkotrljao. Zatvorio sam oči i počeo letjeti. Činilo mi se kao da sam satima spavao kad sam osjetio njuškanje po jajima. Još uvijek u području polusvijesti zavukao sam ruke u njezine kose i naveo joj kurac u usta. Usta su joj bila vruća i vješta. Na trenutak pričinjalo mi se kao da će me živa progutati. — Oh, zlato, ti to tako dobro radiš — promrmljao sam. Zatim sam prasnuo. Orgazam kao da mi je isušio sve sokove iz tijela, ostavivši me prazna i iznurena. Nekoliko sekundi kasnije ponovno sam utonuo u dubok san. Probudio sam se od sunca koje mi je sijalo u oči. Počeo sam se uspravljati. Otvorila je oči. Nadvio sam se i poljubio je u čelo. — Nisam niti znao da ga znaš tako cuclati — rekao sam. — Posisala si mi sve, čak i razum. Oči su joj se raširile. — 0 čemu govoriš? — 0 protekloj noći. Odmahnula je glavom. Spustio sam noge s kreveta i stao mu na leđa. Odmaknuo se a da se nije probudio. Zatim sam sve skopčao. Isprva sam se razljutio, a onda sam se nasmijao. Verita je bila zbunjena. — Sto je? Pokazao sam joj prstom dolje, pa se navirila preko kreveta na golog dječaka. — Isuse — rekla je, a zatim se počela smijati. — Mali me gad poštosao — kazao sam. — Poštosao je on i tebe i mene. Ti nikako nisi svršavao sa mnom. — Prokletstvol — rekao sam. — Sto se buniš? — upitala je. — Dobio si najbolje od oba svijeta. Bobby nas je u svojem rollsu odvezao do Beverly Hillsa. Vozeći pokraj »Nate n'AI'sa« i gledajući rep onih pustih njujorških izbjeglica koje su čekale da uđu i prime svoj nedjeljni obrok lososa, sira za mazanje i peciva, osjećao sam se kao jedan od beverlijskih seljačina.

Kad smo stigli do ujakova ureda, ustanovili smo da je zgrada zaključana. Pritisnuo sam zvonce. Uniformirani čuvar provirio je kroz stakleni prozorčić. — Lonergan — viknuo sam. Kimnuo je i otvorio vrata. — Gospodin Brendan? — Da. — Gospodin Lonergan vas čeka. U uredu na terasi. — Gladan sam — rekao je Bobby. — Bit ću u zalogaj nici. — Dobro — rekao sam i s Veri tom se uputio za čuvarom do lifta. Tjelohranitelj mojeg ujaka već nas je očekivao. Bez riječi nas je proveo kroz hodnik do Lonerganova ureda i otvorio vrata. Ujak je bio za stolom, a s njim je bio i Persky. Ovo nimalo nije bilo nalik holivudskom uredu. Ovaj je ured mirisao po novcu — svileni zastori, debeli sagovi i stol u stilu Louisa XV. — Dobro jutro — rekao sam. Ujak nam je mahnuo da sjednemo na stolce ispred stola te pritisnuo neko puce. Trenutak kasnije na sporedna vrata ušao je muškarac koji je nosio fascikl s papirima. — Moj odvjetnik Mark Coler — kazao je ujak. — Pripremio je papire. Ugovor o kupnji, molbe za zajam, sve. Gledao sam ga i razmišljao kako je doista fantastičan. Premda sam znao da nije mogao otići u krevet prije pet ujutro, djelovao je svježe kao da je dvanaest sati spavao. Isto sam tako shvatio da je morao biti vrlo siguran u pogledu ovog ugovora, jer uopće nije bilo moguće da sve papire pribavi od sinoćnje večeri do ovog jutra. Coler je na stolu preda mnom raširio isprave. — Želite li ih pregledati? Gurnuo sam ih prema Veriti. — Gospođica Velasquez će ih pregledati umjesto mene. Coler je pogledao prvo nju, a zatim opet mene. — Je ld gospođica odvjetnica? Verita je odgovorila sama. — Svršila sam pravo na UCLA", ali se ndkad njime nisam bavila. Zaprisegnuta sam javna knjigovotkinja. To ga se dojmilo pa ju je šutke promatrao kako prelistava papire. Okrenuo sam se Perskvju. — Je li vam gospodin Lonergan rekao da bih želio da ostanete raditi?

— Da — odgovorio je Perskv. — No to si ja ne mogu priuštiti. Moram si priskrbiti lovu. Šest mjeseci sam u zaostatku s alimentacijom i uzdržavanjem djece. — Nisam mislio da radite ni za što. — Kako kanite plaćati? Nisam znao kako se kreću tekuće cijene, pa sam bubnuo. — Dolar i pol tjedno, plus udio u dobiti. — Ne mogu pristati. Dobio sam ponudu za dva i pedeset od Valley Timesa. Nikog nisam trebao da mi kaže da je dvjesta i pedeset dolara daleko iznad mojih mogućnosti. — Dolar i pol je moj plafon. — Prihvatit će — rekao je moj ujak prije nego što je Perskv mogao odgovoriti. Perskv se počeo protiviti, ali ga je izraz ujakova lica obuzdao. — Tim novcem ne mogu isplatiti račune, gospodine Lonergan — rekao je blagim glasom. Glas mojeg ujaka bio je hladan. — Još ćeš manje računa isplatiti iz bolničkog kreveta, Perskv. Jedini razlog zbog kojeg se tako jeftino izvlačiš iz svega ovoga jest to što ja želim da se ovaj ugovor sačini. Perskv me gledao. Znao je kad je svladan. — Radim za vas — rekao je. — Dobro — nasmiješio sam se. — Budemo li sretne ruke, imat ćete više love. — Držim vas za riječ — rekao je i ispružio ruku. — Dogovoreno. — Sve je, čini se, u redu — rekla je Verita. — No postoji još nešto što smatram neophodnim: jamstvo za naknadu svih prošlih dugova i poreza tvrtke, potpisano od gospodina Lonergana. Coler se razljutio. — Gospodin Lonergan nije glavna stranka u ovom ugovoru. Nema nikakva razloga da potpiše ovu ispravu. Uz to, već imate potpis gospodina Perskvja. Verita je pogledom zatražila moju pomoć. — Gospodine Coler — rekao sam.— Ne mogu gospodinu Perskvju isplatiti tolik novac da bi njegov potpis bio vrijedan papira na kojem je

dan. Gospodin Lonergan mi je kazao da ću novine dobiti čiste od svih opterećenja. Ne bude li tako, uopće ih neću. — Gospodin Lonergan nikad... — počeo je Coler. Ujak ga je prekinuo. — Pripravite jamstvo, gospodine Coler. Potpisat ću. — Ne mogu do sutra. Nemam danas ni jedan obrazac u uredu. — Dobit ćeš ga sutra, Gareth. Dostaje li moja riječ? — Da, ujače John. Ujak se nasmiješio. — Dobro. Onda potpiššmo ostale papire. Dogovorio sam se da ću se s Perskvjem sresti sutradan ujutro. Prije nego što sam izišao iz ureda bio sam vlasnik novina. Gurali smo se kroz gužvu u »Naten'Al's« i sjeli za Bobbvjev stol. — Kako je bilo? — upitao je. — Imamo biznis — kazao sam. 7. POGLAVLJE Bila su baš nekako prošla dva tjedna kad je Lonergan došao u skladište s prvim brojem novog Hollywood Expressa u ruci. Kroz gomilu djece koja isu čistila i bojala progurao se do mojeg stola u stražnjem dijelu sobe. Bacio je novine preda me. — Sto ti to, do vraga, pokušavaš izvoditd? — Želio si novine pod hitno. Izdao sam ih. — Ovo td nazivaš novinama? — grmio je. — U njima nema ništa osim mojih oglasa. Što misliš, koji će ih vrag pogledati? — Koji ih je vrag dosad gledao? — A tek taj tvoj naslov: »Ovo izdanje otisnuto je samo zato da se ne razočaraju čitatelji, koji su se navikli na nas kao na najbolju marku toaletnog papira«. Ne smatram da je ovo smiješno. — Ja smatram. — Vulgarno je i lošeg ukusa. — Točno — suglasio sam se. — Ne nadaš se valjda da ću ti plaćati 3 200 dolara tjedno za ovo. Ako se ipak nadaš, u zabludi si. — Platit ćeš mi, ujače John — rekao sam mirno. — Imamo valjan ugovor, koji si sam potpisao. U njemu stoji da tiskamo četiri stranice

oglasa u svakom broju. U ugovoru ništa ne piše o tome da nešto moramo tiskati. — Neću platiti. — Onda ćeš morati pred sud. Ugovor je potpuno ispravan. Odjednom se počeo smiješiti. — Dobro, platit ću. Hoćeš li mi sada reći što je zapravo na stvari? — Trebat će mi osam do deset tjedana da napravim onakve novine kakve želim izdavati. Do tada mi je potreban prihod koji dobivam od tvojih oglasa. — Mogao si mi to reći. Dao bih ti vremena. — Ali ne novaca. Trideset i dva soma su veliki novci. — Pa ipak ne možemo izdavati ovakve novine. To je kao da mašemo crvenom zastavom pred IRIS-om1. — To nije moj problem. — Ako ti predujmim novac, hoćeš li ih prestati izdavati dok ne budu spremne? — Ne. Predujam se mora odraditi i vratiti. Na trenutak je umuknuo. — 1Porezni ured. — Ako ti dam čistih dvadeset i pet tisuća, hoćeš li obustaviti izdavanje? — Bez ikakvih uvjeta? — Bez ikakvih uvjeta. — Dogovoreno. Izvadio je čekovnu knjižicu iz unutrašnjeg džepa, ispisao ček i dao mi ga. — Hvala, ujače John. — Tješi me samo jedno, Gareth. Ako me već mora netko ubosti, barem sve ostaje u familiji. Nasmijao sam se. — Imam najbolji uzor na svijetu, ujače John. Osvrnuo se po prostorijama. — što sva ova djeca rade? — Dotjerujemo rupu. Novine koje ja želim ne mogu se izdavati iz prčvarnice. — Pa odakle su ovi?

— Iz Omladinske radionice prečasnog Gannona. U slobodno vrijeme rade za 50 centi na sat i tako potpomažu crkvu. — Otac tvojeg dečka ima bolji smisao za biznis od nas obojice. — Ne možeš nadmašiti Isusa Krista — rekao sam. Opet je pogledao novine. — Je li ti još mnogo ovoga preostalo? — Nije. — Šteta. Da sam saznao na vrijeme, mogli smo bili obustaviti raspačavanje. — Ne uzrujavaj se zbog toga, ujače John. Nitko ih drugi neće vidjeti. — Kako možeš u to biti siguran? Nasmiješio sam se. — Otisnuo sam samo dvadeset i pet primjeraka i sve ih poslao tebi. — Gospodine Brendan. — Glas je bio tih. — Žao mi je što vas smetam, gospodine Brendan. Podigao sam pogled. Bila je to jedna od djevojaka iz Omladinske radionice prečasnog Sama. Stajala je preda mnom gotovo ispričavajući se. Tijesne su joj traperice rascijepile pičku i čvrsto sapele stražnjicu,a široka dječačka košulja naglašavala je obline dojki. Ruke i lice bili su joj umazani bojom. — Žao mi je što vam smetam, gospodine Brendan — ponovila je — ali mi smo spremni da otpočnemo raditi ovdje pozadi. — Naravno. Samo da maknem papire sa stola. Smjesta ću vam se ukloniti! — Mogu li vam pomoći, gospodine Brendan? — Hvala. Ako poneseš ove, ja ću srediti preostale. Uzela mi je gomilu fascikla iz ruku. Podigao sam pisaći stroj, pa smo se stražnjim stepenicama popeli u stan. Razastro sam stvari na jedan od stolova koje smo strpali u nekadašnju dnevnu sobu. — Mogu li vam još što pomoći, gospodine Brendan? — Mislim da je to sve. Nije se pomaknula. — Još nešto? — upitao sam je. — Bobby je rekao da tražite tajnicu, ali da je ne možete osobito plaćati. — Točno. — Ja sam tajnica. Diplomirala sam na Sawyer Business Collegeu. — Znaš li stenografiju?

— Ne baš osobito. Ali vrlo brzo tipkam. Osamdeset riječi na minutu. — Odmaknula je duge smeđe kose s lica. — A znam i voditi knjige. — Kako se zoveš? — Denise Brace. — Gdje stanuješ, Denise? — U radionici. — Koliko imaš godina? — Sedamnaest. Slijedećeg mjeseca imat ću osamnaest. — Kako to da ne živiš kod svojih? Njezine tamne oči sretoše se s mojima. — Ostala sam trudna. Otac me izbacio. Prečasni Sam me prihvatio i pobrinuo se za mene. — A što je s djetetom? — Prečasni Sam je uredio da bude usvojeno. Bilo je to najbolje rješenje. Imala sam samo šesnaest kad mi se to desilo. — I od tada si u radionici? Kimnula je. — Prečasni Sam je divan prema meni, prema svima nama. Od nas želi samo to da budemo radosni i služimo Gospodinu. — A kad radite, svu svoju zaradu predajete njemu? — Ne. Radionici. — Zar baš ništa ne zadržiš za sebe? — upitao sam radoznalo. — Zašto bih? — Iskrenost se zrcalila na njezinu licu. — Ništa mi nije potrebno. Radionica nam daje sve što trebamo. — Ima li u radionici mnogo ovakvih kao što si ti? — šezdesetak — sedamdesetak. Više djevojaka nego dječaka. — I svi oni rade isto što i ti? Predaju M i oni svoj novac radionici? Kimnula je. — A čime se bavite kad ne radite? — širimo Gospodinovu ljubav. Prodajemo traktate i brošure. Već mi nešto petljamo. — I sav taj novac dolazi prečasnom Samu? — Ne njemu. Prečasnog Sama ne zanima novac. Novac ide crkvi i radionici da posluži za dobra djela. Lonergan je imao pravo. Prečasni Sam rukovodio je boljom stvari od njega i od mene. Pogledao sam njezino čisto, bezazleno lice.

— Ti znaš da si vrlo lijepa djevojka — kazao sam. — Hvala. Nasmiješila se. Ali u njezinu osmijehu bila je koketiranja. — Ne znam bih M te mogao uzeti da radiš za mene — — kazao sam. — Bila bi to prevelika napast. Mogao bih poželjeti da s tobom vodim ljubav. — To bi mi se svidjelo — rekla je jednostavno. — Hoću reći, stvarnu ljubav, ne samo milovanje i ljubljenje. — Znam što mislite. — A što je s prećasnim Samom? Ne smatra li se to nečim grešnim? — Ne kod prečasnog Sama. On propovijeda da naša tijela imaju svoje potrebe baš kao i duša, te da se ljubav može izraziti obojma. Razmislio sam trenutak. — Ima li mnogo seksa u radionici? — Ne baš. Samo između onih koji se sviđaju jedno drugom. — Zar se ne bojiš da ćeš opet ostati trudna? Nasmijala se. — Bez brige. Glavna sestra stara se o tome da uz svaki doručak uzmemo pilulu, a one koje je ne mogu uzeti opremljene su spiralom. — A prečasni Sam? Ide li on s kojom od djevojaka? — Ne. Prečasni Sam je iznad svega toga. On živi na višoj razini. — Hoćeš reći da se ne zanima za seks? — Nisam to rekla. Svi mi živimo na različitim razinama. Ja sam na petoj. Dopušteno mi je da se povezem s ljudima do treće razine. Samo oni koji su na prvoj i drugoj razini mogu se tjelesno povezivati s prečasnim. — Shvaćam. A što je ono što promiče čovjeka na druge razine? — Dobro djelo. Odanost crkvi. Posvemašnje poštenje u odnosu prema drugima. — To je sve? Kimnula je. — Ali ti moraš svoj novac predati radionici? — Ne — rekla je mirno. — Mi to ne moramo učiniti. Mi to činimo zato što tako želimo. — Bi li ti tako postupala i da dođeš raditi za mene? — Da — rekla je. Njezine su oči ponirale u moje. — — Smijem li vas nešto upitati? — Svakako.

— Znam da je Bobby zaljubljen u vas. A mislim da je i ona djevojka Verita. Jeste li vi u njih zaljubljeni? — Ljubim ih — rekao sam. — Nisam u njih zaljubljen. — Ali vi s njima dijelite seks? — Da. — Željela bih s vama podijeliti seks. Mislite li da bih vam se katkad mogla pridružiti? Nisam odgovorio. — Ne biste mi morali dati posao — brzo je rekla. — Nije stvar u tome. — U čemu je onda? — Ti si donekle ispred mene. S jedne strane, na višoj si razini, a s druge, još nemaš osamnaest godina. Iznenada se nasmiješila. — To je pošteno — rekla je odobravajući. — A poštenje vas automatski diže na petu razinu. — Otišla je do vrata i osvrnula se na me. — čekajte me — rekla je. — Vratit ću se slijedećeg mjeseca na svoj rođendan. 8. POGLAVLJE — Distributeri žele vidjeti špigl prije nego što se uopće i upuste u razgovor sa mnom — rekao je Perskv. — A kažu da ukoliko ne dođemo s dobrim slikama, ne trebamo se niti truditi da dolazimo. — što oni shvaćaju pod dobrim slikama? — upitao sam. — Cure — rekao je mirno. — Sise i stražnjicu već imaju. Žele slike pizdi. — Jeste li im rekli štogod o izdavačkoj politici? — Uopće ih ne zanima. Riječi su nešto što se čita nakon što se novine kupe. Slike prodaju štampu. — Dobro, onda ćemo nabaviti slike. — Nije to baš tako jednostavno. Agencije i fotografi će nas upropastiti. Ne možemo se boriti za ekskluzivne materijale. Nemamo takvu lovu. — Onda ćemo sami snimati fotografije. — Znate neke fotografe? — upitao je. — Naći ćemo ih. U međuvremenu, povežite se s filmskim studijima. Želim doći na njihove popise. Uvijek objavljuju slike zvjezdica. — Ne govore oni o takvim fotografijama.

— Znam, ali to je tek početak. Možda se nađe nešto što možemo iskoristiti. — Imam jednu ideju — kazao je. Otišao je do svojeg pisaćeg stola i vratio se s torbom za spise. Izvukao je neke male časopise i rasprostro ih po stolu. Pred očima su mi prasnuli naslovi: Analni seks, Oralni seks, Lezbijska ljubav, Jebačina. Uzeo sam jedan i prelistao ga. Potpuno je odgovarao naslovu. — Odakle vam? — Od Ronzijeve distributerske agencije. Drže ih po cijelom gradu ispod tezge uz cijenu od pet dolara po komadu. Imaju za nas prijedlog. Dajemo im ekskluzivan ugovor za distribuciju, a oni će malko zažmiriti dignemo li nekoliko slika. Naravno, morat ćemo ih brižljivo podrezati da ih nitko ne može prepoznati. — U trenu bismo nestali s kioska da štampamo ovakve slike. — Izrezat ćemo ih tako da prikazuju samo djevojke. — Tko stoji iza Ronzija? — pitao sam. Bilo mu je neugodno. — Ne znam. Kako čujem, neki dečki tamo s Istoka. — Mafija? — Kao što sam rekao, ne znam. — Što još žele osim ekskluzivnog ugovora? — Nismo toliko raspravljali. — Dogovorite sastanak. Želio bih s njima porazgovarati. — Svakako. Odmah ću... Glas mu je zamro i ja sam pogledao u što on to zuri na ulaznim vratima. Mercedes 600, duga crna limuzina, upravo se zaustavljao. Livrirani šofer iskočio je iz automobila i otvorio stražnja vrata. Smjesta sam prepoznao muškarca koji je izišao iz kola. često sam ga viđao na televiizijd. Samo, ondje nisam mogao spoznati koliko je krupan. Imao je više od metar devedeset, a ramena su mu bila toliko široka da se morao postrance provući kroz ulazna vrata. Djeca su prestala raditi. U glasovima im se osjećalo prigušeno poštovanje. — Mir i ljubav, prečasni Sam. Dobrostivo je podignuo ruku. — Bog je ljubav, djeco moja — zatutnjao je uz širok osmijeh.

— Bog je ljubav — jednoglasno su odgovorili. Prošao je kroz prostoriju do mojeg stola. Podignuo sam se kad mi je pristupio. Sve je u uredu uza nj djelovalo patuljasto. — Gospodin Brendan? — Da, prečasni Sam. Ispružio je ruku. — Bog je ljubav. Drago mi je, mladiću, što sam vas upoznao. Prihvatio sam ruku i osjetio ne samo strahovitu snagu nego i struju energije koja kao da je bila nabijena elektricitetom. — Drago mi je, gospodine, čime vam mogu pomoći? Pogledao je iskosa Perskvja. — Možemo li negdje porazgovarati nasamu? — Naravno. Izvolite ovuda. — Poveo sam ga sporednim stepenicama u stan i zatvorio vrata. — Dobro? Kimnuo je. Pokazao sam mu naslonjač do malog kuhinjskog stola. — Jeste K za kavu ili nešto drugo? — Ne, hvala vam. — Pažljivo me gledao. — Došao sam da vam osobno zahvalim. — Za što? — Za moga sina Bobbvja — odgovorio je. — Postigli ste nešto što meni nikad nije pošlo za rukom: ispravili ste ga. Bio sam zbunjen, a on se smijuljio. — U stanovitu smislu, mislim. Nasmijao sam se. — Ne bih htio da mi pripisujete prevelike zasluge. I dalje se smiješio. — Prvi put u životu netko ga je pridobio da radi. — Možda mu nitko nikad ranije nije ništa ponudio. — Ja sam mu nudio (mnogo puta. Ali nije bio zainteresiran. — Vi ste mu otac — rekao sam. — što se njega tiče, to se ne računa. — Možda je tako. U svakom slučaju, on je sada druga osoba. Ne smuca se više naokolo. šutio sam. Ništa više nisam imao reći o Bobbvju. No mogao sam naslutiti da ovaj čovjek nije završio. — Vi znate da je Bobby homoseksualac? Kimnuo sam. — Jeste li i vi? Nasmiješio sam se. — Ne bih rekao. — Niste sigurni? Slegnuo sam ramenima. — Postojalo je vrijeme kad sam bio siguran u sve. Sad sam iskusniji.

Pogledom je preletio stančić. — Živite ovdje? — Živjet ću nakon što ga Bobby dotjera. Baš sada on prekopava po prodavaonicama rabljenog namještaja. — Kaže mi da će vam biti potrebni oglasi da se održite u poslu. — Točno. — Imate li već neke? — Zajamčene su mi četiri stranice po broju. — Bi li vam trebali dodatni oglasi? — Naravno. — Moja crkva redovito daje oglase u novine, na radio i televiziju. Mogu zakupiti stanovit prostor te zamoliti poslovne ljude iz moje zajednice da i oni tako učine. — Bio bih vam zahvalan za to — rekao sam. — No zar ne bi bilo bolje da prvo vidite kakve mi to novine izdajemo? — Imate nešto protiv vjerskih oglasa? — Nemam. Ali vama se može ne svidjeti ono što mi radimo. — Bobby mi je već ispričao. Tiskat ćete slike golih žena te pisati o seksu i drogama. Nemam nikakvih prigovora u vezi s time. To je dio života. Ja sam propovjednik, ne svetac ili moralist. Želim pomoći ljudima da nađu sebe i vode radostan život. Nije li to isto što i vi nastojite postići na svoj način? — Ja sam to nastojao. Ali ideali su minuli. Sada jedino želim zaraditi mnogo novaca. — Ni to nije pogrešno. — Potmulo je zahihotao. — — Uspio sam vrlo lijepo uskladiti jedno s drugim. Nije mi trebao reći koliko je u tome uspio. Bio sam već čuo kako se novac slijevao. — Želio bih kupiti udio u vašim novinama. — Žao mi je, ali još kad sam ulazio u ovo postavio sam načelo da ne želim ortake. Lukavo me pogledao. — Čuo sam da Lonergan ima udio. — Krivo ste čuli. On ima ugovor koji mu jamči četiri stranice oglasa u svakom broju, koje on ugovara preko svoje vlastite oglasne agencije. Nema on ništa s vlasništvom ili vođenjem lista. — To je s njegove strane pametno.

Po načinu na koji je to izrekao, shvatio sam da je procijenio Lonerganovu dobit. — Za dva do tri tjedna trebali bismo izdati naš prvi broj. Zašto ga ne pogledate i tek mi onda kažete što želite? — Ja već znam što želim. Koliko stoji cijela stranica? — Još ne znam. Nismo izradili cjenik. — Koliko vam Lonergan jamči po stranici? — Osamsto. — Mislite da je to pošteno? Kimnuo sam. — Uzet ću jednu stranicu tjedno tijekom cijele godine — rekao je. Posegnuo je u džep, izvadio snop novčanica i počeo na stol odbrojavati novčanice od tisuću dolara. Kad je stigao do četrdeset, gurnuo mi je hrpu novčanica. — Mislim da mi to što kupujem godinu dana unaprijed daje pravo da dva tjedna dobijem badave. — Imate vi i veća prava od toga. — Dovoljno mi je ovo. — Ne morate platiti unaprijed. Što ako novine ne požive godinu dana? Nasmiješio se. — Ovaj predujam trebao bi vam povećati šanse da ostanete u poslu. Možete iskoristiti ovaj novac da izdate bolji list. — Pa ipak nema nikakvih garancija. Digao se. — Onda ću se poigrati Sotone. Igrat ću na vašu dušu. Ako propadnete prije nego što istekne godina dana, možete doći na jednu od mojih službi Božjih i smatrati da je račun podmiren. 9. POGLAVLJE Ronzijeva distributerska agencija nalazila se u starom jednokatnom skladištu u Anaheimu. Popeo sam se za Perskvjem na utovarnu platformu, s koje smo ušli u dugu usku zgradu. Redovi knjiga i časopisa nizali su se uzduž zgrade, naizgled bez ikakva sistema. Prošli smo pokraj otpremnih stolova, za kojima su neki ljudi pakirali i ispunjavali otpremnice, te kroz prljave prolaze stigli do stražnjeg dijela skladišta, gdje se iza nekakve staklene pregrade nalazio zapušten ured.

Po prilično veliku prostoru razmješteno je nekoliko pisaćih stolova. Jedan veliki pisaći stol stajao je sam za se u kutu. Dvije žene i jedan muškarac sjedili su za manjim stolovima. Žene su primale telefonske narudžbe, a muškarac je, čini se, sastavljao fakture. Pogledao nas je. — Ronzi vas čeka — rekao je podižući slušalicu. — — Nazvat ću ga. Nekoliko trenutaka kasnije u sobu je uletio krupni Talijan guste, crne, kovrčave kose i debelih obrva. — Ja sam Giuseppe Ronzi — kazao je. — Dođite ovamo i sjednite. Pošli smo za njim do velikog stola. Bacio je nekoliko knjiga i časopisa sa stolca na pod. Jedna od djevojaka tiho se digla od svojeg stola i pokupila ih dok smo mi sjedali. — Imate li ogledni primjerak? — upitao me. — Ne. Ali... Presjekao me. Neprijateljski se zagledao u Perskvja. — Jes' vam reko da mi ne dolazite bez oglednog primjerka. Nemam baš toliko vremena da ga gubim s amaterima. — Ustao je. — Prokletstvo! Ionako je gadno poslovati bez ... — Gospodine Ronzi — rekao sam tiho. — Kako bi vam se sviđala ekskluzivna distribucija Playboya na području Los Angelesa? Pogledao me s izrazom nevjerice. — Sto ste rekli? Malko sam pojačao glas. — Niste me čuli? — Čuo sam nešto o Playboyu. — čuli ste me — rekao sam još glasnije. — Zanima li vas? — Bio b'lud da ne. — Jeste li tako kazali Hefneru kad vam je prvi put došao? — Predobro znate da takvu priliku nikad nisam dobio. Nije me niti pitao. — Onda nemojte dva puta raditi istu pogrešku. — Kako da napravim istu pogrešku drugi puta, kad je nisam počinio ni prvi put? — zahihotao je. Okrenuo se Joeu. — Sto je s ovim momkom? Je li šašav? — Šašav je — nasmiješio se Joe. Ustao sam. — U redu, Joe, idemo. Joe se izvukao iz stolca. Ronzi također.

— Kamo, do vraga, idete? — povikao je Ronzi. — — Mislio sam da ste vi, momci, došli ovamo zbog sastanka. — Rekb' ste da želite ogledni primjerak. Budući da ga nemam, ne želim da gubite vrijeme. — Sjednite, sjednite — rekao je. — Tu ste. Svejedno možemo porazgovarati. Vratio sam se na stolac. — Dobro. — Tko stoji iza vas? Lonergan? — Tko stoji iza vas? Mafija? — Ne budite pametnjaković. Želite da mi distribuiramo vaše novine ili ne želite? — Još ne znam. Niste mi dali ponudu. — Odakle, do vraga, da znam što da vam ponudim, kad ne znam ni što imate za prodaju? — To je dobro pitanje. — Ako je to ono isto smeće kakvo je bilo i prije, neću ga ni uz koju cijenu. — Ni ja. — Imam osam tisuća stalaka posvuda uokolo. — To je dobro. — Dajte mi porno-reviju i bacit ću vas na dvije tisuće mjesta. Na svako po deset. To znači dvadeset tisuća primjeraka. Deset centi po primjerku za vas, to su čista dva soma. Nije loše. — Ne, za vas nije — rekao sam. — Ali za onu kvalitetu kojom ja namjeravam popuniti list moram zaraditi barem pet tisuća po broju da se pokrijem. — Vi ste ludi. Ni jedna porno-revija u gradu nije toliko dobra da bi išla u pedeset tisuća primjeraka tjedno. — To ste rekli Hefneru — kazao sam. — Koliko ću vam puta morati ponoviti da nikad nisam govorio s tim čovjekom? — poviknuo je. Nasmijao sam se. — To je samo zbog ilustracije. Bili biste mu rekli točno ovo što govorite meni. — Vi još niste Hugh Hefner.

— To je točno — suglasio sam se. — AH odakle znate što ću biti sutra? Okrenuo se Joeu. — Kako to da mi dovodiš same luđake? Joe se osmjehnuo. — Da je zdrav, ne bi se upuštao u ovaj posao. Ronzi se opet okrenuo meni. — Jamstvo za trideset tisuća primjeraka. Plaćanje unaprijed u gotovini. Preuzet ću remitendu za ekskluzivni ugovor. — Nije dovoljno. Četrdeset primjeraka po dvanaest i pol centi na istoj osnovi i imate ekskluzivni ugovor samo za prvu godinu. — Moji se ortaci u to neće upustiti. Nemam nikakve zaštite. Što ako cijela jebada propadne? Ostat će mi kurac, a vi ste se izvukli. — Uvijek mi možete dati više novaca. Namrgodio se. — Bolje bih se osjećao da mi date bar neki pojam o onom što kupujem. Dobio sam ga i znao sam to. Do sada se uvjerio da otklanja Hugha Hefnera. Ali i dalje sam se morao boriti u klinču. — Tko kupuje ove revije i novine? — pitao sam, nastojeći dobiti na vremenu. — Dečki ih kupuju. Tko bi drugi? — A zašto ih kupuju? — Zbog pica. Dižu im se na te slike. Već traže nešto novo. Nije niti znao, ali mi je upravo da ideju. — Sad se zagrijavate. — Ja? — Bio je zbunjen. Pogledao sam Joea. Želio sam izraz njegova lica shvatiti kao izraz poštovanja, ali vjerojatno je to bilo puko čuđenje i pitanje s čime U 61 izaći sada. Ideja se oblikovala, ali mi je trebalo još nekoliko sekundi da je saberem. Dobacio sam loptu Perskjrju. — Dobro, Joe, hoćete li mu vi reći, ili da ja kažem? — Vi ste gazda. Vi mu recite. Djelovao je nesigurno, ne želći da bude uhvaćen na krivoj nozi. Spustio sam glas: — Ovo mora ostati u povjerenju. Ni riječi izvan ovog ureda. Ne želim da netko ukrade ideju. — Ja sam kao pop na ispovijedi. Nikom ne govorim — Ronzi će svečano. Nasmiješio sam se. Na stanovit način nije se uklapao u ulogu.

— Nova pička — rekao sam. — Nova pička? — ponovio je upitno. Kimnuo sam. — Uvodnik, naslovna stranica. Naslov preko cijele stranice: NOVA DJEVOJKA U GRADU. Lijepa curica u mikrominiju ili vrućim hlačicama. Nosi koferčić. Na autobusnom ili željezničkom kolodvoru ili na aerodromu. Uski naslov preko pičke debelim bijelim slovima: POGLEDAJTE JE GOLU NA DUPLERICI. A svakog tjedna nova djevojka. Pedeset i dva tjedna godišnje. Ronzi je otvorio usta: — Genijalno! Što mi to prije nisi rekao, Joe? Izvukao sam Joea. — Bio je obavezan da šuti. — Sjajno. Znate što mi se u ovome sviđa? Gola je u novinama, a ne na njima. To znači da ih moraju kupiti da bi je vidjeli. — Skopčali ste. — Uzet ću četrdeset, ali mi morate dati deset tisuća primjeraka viška u konsignaciju i besplatnu stranicu oglasa u svakom broju. — Konsignacija u redu za petnaest centi primjerak. Nema oglašavanja mukte. Platite osamsto dolara stranicu kao i svi drugi. Ronzi se obratio Joeu. — Razjasnite tom bedaku kako stvari stoje. Ono što tražim posve je uobičajeno. — Istinu kaže, Gareth. — U redu, razmišljam. Dat ću mu pedeset posto popusta na oglase. To će onda biti samo četiri stotine po stranici. — A što je s konsignacijom? Petnaest centi po primjerku neće me stimulirati da se potrgam i podignem prodaju — rekao je Ronzi. — Želim ovime preplaviti kioske. To znači da dijelim svoj novac s prodavačem, a mene po primjerku dostava stoji pet centi prema svega dva centa sa stalka. — Rasplakat ćete me — rekao sam. — Vi ste nezasitni — kazao je. — Hvala. Reći ću svojem odvjetniku da pripravi ugovor. — Kome je potreban odvjetnik? Moja je riječ dovoljna. — Moja nije — rekao sam. — Vama treba odvjetnik. Perskv nije govorio sve dok nismo dospjeh' na auto--cestu za Los Angeles.

— Ne shvaćam vas — rekao je na kraju. Upalio sam cigaretu. — Nema se tu što shvatiti. — Ne igrajte se s momcima kao što je on. Ubit će vas ako mu ne dostavite robu. — Dostavit ćemo je. — Kada? — upitao je. — Već se, evo, četiri tjedna kurčimo uokolo, a ja još nisam niti omirisao novine. — Dva tjedna — rekao sam. — Sad znam da ste ludi. Upravo ste prodali foto lejaut o kojem čak nismo niti promislili, a osim toga, ni riječ teksta nije napisana. Odakle će to, po vašem mišljenju, doći? S neba? Pogledao sam ga i nasmiješio se. — Donekle. U međuvremenu imam za vas nov posao. — Što to? — upitao je s gađenjem. — Šef oglasa. — Oh, ne. Nećete me time natovariti. Nema ni jednog zakonitog oglašivača koji bi na vaš list potrošio i pet centi. — Točno — rekao sam. — A što je s nezakonitim oglašivačima? Moraju postojati barem tisuće barova s toples poslugom, diskača i salona za masažu koji ne mogu upasti u normalne novine. Uvodimo specijalnu zabavnu rubriku i prodajemo osminu stranice uz sniženu cijenu od sedamdeset i pet dolara. Hoću četiri takve stranice. — Nikad ih nećete dobiti. Takve špelunke žele ostati izvan novina, a ne biti u njima. Boje se da ih ne zatvore. — Svatko voli pročitati svoje ime u štampi. Kupit će. Odlučno je mahnuo glavom. — Ne znam. — Za »ne znam« dobivate pedeset dolara povišice da vam svane. A za »to mogu« još stotinu. — To mogu — rekao je s naglim oduševljenjem. Tmutak kasnije opet je bio zabrinut. — A što će biti s novinama? — Bavite se svojim poslom, Joe, a ja ću svojim. 10. POGLAVLJE — Trošiš mnogo novaca — rekla je Verita. Spustio sam novine koje sam razgledavao.

— Fali nam? — Ne. Ali troškove ovog broja natjerao si već na 11 000 dolara. To je upravo toliko koliko si možemo dopustiti. Ako tako nastavimo, nećemo imati dobitka. — Prvi brojevi uvijek stoje više. Trebah smo koješta. Daj mi pregled troškova. Uzela je list papira. — Tiskar i papir za prvi broj sedam tisuća. Možemo uštedjeti tisuću ako za naslovnu stranicu ne uzmeš sjajni papir. — Sjajni papir je šminka. Zadržavamo ga. Inače ćemo na staklu izgledati kao svako drugo sranje. — Fotografije, oprema i lejaut dvadeset i pet stotki. Bobby je vrlo profinjena ukusa. Nema pojma o vrijednosti novca. — Ja sam mu rekao da ide prvim razredom. To je devedeset i pet stotki. A što je ostalo? — Plaće, troškovi itd. — Ne možemo ne znam što uraditi. Ljude se mora platiti. — Zapalio sam cigaretu. — Što bismo trebali oduzeti? — Stisnuti slijedeći broj. Odbaciti sjajni papir i raspoloviti Bobbvjev budžet. Nasmiješio sam se. — Baš kao da govori pravi knjigovođa. Imam bolju ideju: koliko ovog trenutka imamo u banci? — Otprilike osamdeset tisuća dolara. — A kako bi bilo da dignemo lovu i pobjegnemo preko granice u Meksiko? S tom svotom ondje možemo vrlo lijepo živjeti. Pogledala me da vidi da li se šalim. Pravio sam se ozbiljan. — Bilo bi nepošteno. — Pa? Lijepo bismo se proveli. Ozbiljno je odmahnula glavom. — Da sam htjela tamo živjeti, mogla sam otići još prije nekoliko godina. Ali ja sam Amerikanka. Meni je ovdje lijepo. Nasmijao sam se. — I meni. U očima joj se čitalo olakšanje. — Već sam pomislila da ti to ozbiljno.

— Pogledaj, pa nije tako loše — kazao sam. — Bobby je nasnimao dovoljno cura za šest narednih brojeva. Izrađene su mu i skice za lejaute. Trebamo ih sada samo umetnuti. On misli da njegovi troškovi odsad neće prelaziti soma tjedno. — Odmah mi je bolje. A što je sa sjajnim papirom? — Ostaje. Tražimo 35 centi za primjerak, deset centi više od ostalih novina, a to je upravo ono što kupac prvo opaža. Mora izgledati tako kao da za svoj novac dobiva više. — Dobro — rekla je. Iz fascikla je izvukla neki račun. — Ovaj je račun netom stigao. Poslala ga je trgovina foto-materijala Acme. Tri tisuće dolara za kameru i pribor. Gurnuo sam joj ga natrag. — Plati ga. — Kupio je najskuplje aparate. Jedan rollei i motorni nikkon s lećama i stativom. — Mogao je ići na još skuplje. Ovo je rabljena oprema. Nova bi stjala deset somova. Ali to nije važno. On će sam posnimati sve fotografije. To nam ušteđuje stotinjak sati vrhunskih fotografa. — Predajem se — rekla je. Nacerio sam se. — Previše brineš. Koliko već nisi pojebana? Napokon se nasmiješila. — To bi ti trebao znati. Ako ne hvataš neku curicu iz misije, o kojoj ja ništa ne znam. — Iz radionice, ne iz misije — rekao sam. Odložio sam olovku. Minulih dest dana bilo je grozno. Nije bilo ni jedne noći a da iz ureda nisam otišao prije dva ujutro. Tako to biva kad čovjek sve piše sam. Bilo je samo mnogo ispraznih najava filmskih kompanija kojima se mogao popuniti prazan prostor. A onda ste se morali baciti na posao. Odlučio sam da će, ako uspijemo, prva stvar koju ću učiniti biti to da zaposlim par reportera-pisaca. Nisam rođen za ovakvu vrst trudbeništva. Pogledao sam na sat. Bila je gotovo ponoć, i nas smo dvoje bili jedini koji su ostali u uredu. — Što kažeš o tome da odemo u Sneakv Pete's na Strip, pojedemo odrezak, a zatim se odvezemo kući i jebemo? — Imam bolju ideju. — Slušam.

— U frižideru imaš odreske. Bacit ću ih na roštilj, dok se oni peku, mi ćemo se fukati. — Tvoja ideja je bolja. — Ustao sam. — Što toliko petljaš? Čvrsto sam spavao. Onim dubokim crnim snom u kojem ne znaš za sebe, koji traje vječno i koji nastupa samo onda kad si i muda iscijedio kroz kurac. Nisam čuo telefon. Ali Verita jest. Prodrmala me i razbudila. Stavila mi je telefon na jastuk do uha. — Tvoja majka — kazala je. — Zdravo majko — promrmljao sam. — Tko je bila ona djevojka? — u slušalici je ječao majčin glas. — Koja djevojka? Još sam bio mamuran. — Ona koja je dignula telefon. — Nije to nikakva djevojka. To je moja knjigovotkinja. — Kao da je Meksikanka — rekla je mati. Otvorio sam oči. Moja majka uvijek zna kako će me razbuditi. — Uz to i crnkinja — rekao sam. — Zašto me izbjegavaš? — upitala me majka. — Ne izbjegavam te. Samo više ne igram tenis. — Nije smiješno. Znaš li koji je danas dan? — Bože, mama, odakle bih znao? U ovo doba jutra ne znam ni koja je godina. — Deset je sati ujutro. Nimalo se nisi promijenio. Znala sam da ono što mi je rekao ujak John ne može biti istina. — Sto ti je kazao? — Rekao je da si se stvarno popravio i da marljivo radiš. Trebao bi te bolje poznavati. Vjerojatno ćeš profrčkati sav novac koji ti je dao. — Glupost, mama. Prijeđi na stvar. Zašto si zvala? — četvrta je godišnjica smrti tvoga oca. Pomislila sam da bi možda bilo zgodno da skupa večeramo. Ti, John i ja. — To ga neće vratiti, majko. — Znam — rekla je. — Ali bilo bi lijepo da uradimo nešto po čemu bi se vidjelo da ga se sjećamo. Onda, u osam sati, u redu? — U redu. — Svezi kravatu, ako još imaš koju. Imam novog batlera i ne želim da pomisli kako mi je sin propalica.

Rekavši to, spustila je slušalicu. — Moja stara — rekao sam Veri ti posegnuvši za cigaretom. — Znam. — Prinijela je šibicu cigareti. — Izgledao si poput bebe. Tako si čvrsto spavao da mi te bilo mrsko buditi. — što je ono? — upitao sam čuvši neke zvuke iz kuhinje. — Ne znam. Jesi U očekivao da će se Bobby noćas vratiti? Odmahnuo sam glavom i ustao iz kreveta. Ćim sam otvorio vrata spavaće sobe, namirisao sam prženu slaninu. Otišao sam u kuhinju. Niti ne okrenuvši glavu, Bobby, koji je stajao uz pećnicu, rekao je: — Vrati se u krevet. Donijet ću doručak. — Kuha — kazao sam Veriti vrativši se u spavaću sobu. — Bolje on nego ja. — Nasmijala se. — Bit će bolje da nešto obučem. Vrata su se otvorila upravo kad se digla iz kreveta. Hitro je skočila natrag i navukla plahtu preko prsa. Bobby, odjeven po služinsku — prugaste hlače, tvrd okovratnik i leptir-kravata — cijelim se licem smijao. U rukama je držao bijeli pladanj s doručkom. — Izvolite doručak, gospodine — kazao je koraknuvši u sobu. Cuc sam hihot, i za Bobbyjem je u sobu ušla Denise, odjevena kao francuska sobarica — sjajni crni mikn> minić, dugačke crne najlonke, sićušna crna pregača i kapa. I ona je nosila pladanj s doručkom. — Izvolite doručak, gospođo — hihotala je. Dostojanstveno su svakom od nas stavili pladanj u krilo. — Bobby, što je to, do vraga? Nasmijao se. — Ispijte sok od naranči i šampanjac. Ovo je velik dan. široko se nakesio, posegnuo u kaputić i izvukao uredno savijene novine. — Jutarnje novine, gospodine. Prvi primjerak novina. Pogledao sam veliki crni naslov. THE HOLLYWOOD EXPRESS. Ispod njega je bila velika dvobojna fotografija Denise koja silazi s autobusa na kolodvoru, a na traci koja je prelazila preko cijele fotografije pisalo je NOVA DJEVOJKA U GRADU. — Imaš ga! — viknuo sam. Smijao se. — Bili smo u tiskari u šest ujutro. — Isuse — rekao sam okrećući stranice. Ipak je to nešto drugo. Premda sam sve vidio u špaltama, kao da me stresla struja kad sam u ruke primio prave novine.

— Sviđa ti se? — pitao je Bobby. — Hej — rekao sam umjesto odgovora na njegovo pitanje. — Nazovi Perskvja i reci mu da ode onamo i krene s distribucijom. — Već je ondje. Prvih pet tisuća već je na putu prema Ronziju. — Prišao je s još dvjema čašama soka od naranči i šampanjca. Jednu je dao Denise. — U zdravlje Hollywood Expressa — kao je. — Da nikad ne propadne! Na neki čudan način još uvijek nisam mogao vjerovati da je ovo stvarnost. Prolistao sam stranice i zastao na duplerici. Denise — gola i lijepa. Fotografije su sadržavale svježu, domaću čulnost koja je zračila sa stranica. Bila je to svojevrsna nevina seksualna samosvijest, koja je govorila svojim posebnim Jezikom. Vidio sam da je i Verita osjećala isto što i ja. — Što misliš? — pitao sam je. — Isplatit ću račune još ovog jutra — odgovorila je jednostavno. — Slike su senzacionalne, Bobby. A ja ne mogu vjerovati da tako krasno izgledaš, Denise. Osmjehnula se bezazleno. — Hvala. Bila sam se zbog njih plašila. — Bojala se da previše ne pokaže picu. Rekao sam joj da ću se ja postarati za to. — Retuš? Odmahnuo je glavom. — Rekao si bez retuša, sjećaš se? Podšišao sam je. Ispalo je senzacionalno, zar ne? Nacerio sam mu se. — Možeš izvjestiti firmu: FRIZER ZA PIČKE. Frkat ćeš ih i zarađivati brdo love. — Odjednom sam osjetio veliku glad pa sam navalio na slaninu i jaja. — A što je s vama dvojma? — upitao sam između zalogaja. — — Jeste li vi doručkovali? — Pomislio sam već da nas nećeš niti zapitati — rekao je Bobby izlazeći iz sobe. Trenutak kasnije vratio se s drugim pladnjem. Stavio ga je na krevet, pa su se i Dendse i on uspeli na postelju te prekriženih nogu sjeli nasuprot nama. Odjednom mi je nešto palo na um. — A što je s oglasom tvojeg oca? — upitao sam Bobbyja. — Uopće ga nisam vidio.

— Dobili smo ga sinoć. Na stražnjoj stranici ovitka. Preokrenuo sam novine. Poznata slika nasmiješenog prečasnog Sama, koju sam već toliko puta viđao u drugim novinama. Ali tekst je bio drukčiji. Pod golemim naslovom CRKVA SEDAM RAZINA stajala su dva jednostavna retka: »Što izvodite s tijelom vaša je stvar, a ono što radite s dušom naša. Dopustite nam da vam pomognemo naći Boga na vaš način« . — On to doista tako misli, Bobby? — Da — odgovorila je umjesto nega Denise. — Rekla sam mu da snimam ove fotografije. Ništa nije kazao. Rekla sam mu i što sam osjetila prema vama. — Kakve to ima veze? Nasmiješila se. — Pomislila sam da ste možda zaboravili. — Nagnula se preko pladnja i poljubila me u usta. — Danas mi je osamnaesta. 11. POGLAVLJE Udaljenost od Hollywooda do Bel Aira iznosila je milijun dolara. Kad sam prošao pored straže na ulazu u Bel Air, gotovo da me i nisu pogledali. Vozio sam Bobbvjev rolls, i to je bila automatska propusnica. Bili bi me zaustavili da sam vozio bilo što slabije od caddyja ili lincoln continentala. Zavinuo sam na Stone Canyon Drive, koji je vodio do kuće moje matere. Ulice su bile mračne i puste. Kuće su bile rasvijetljene, ali iz njih nije dopirao nikakav zvuk. Lonerganova su kola već bila na majčinu pri vozu. Šofer se oslonio na veliki crni caddy. Zaustavio sam se iza njega. Sa zanimanjem je promatrao kako se izvlačim iz automobila. Mislim da je morao biti zatečen, bilo kolima, bilo urednim odijelom i kravatom koje sam nosio, jer ničim nije pokazao da me prepoznaje. Pritisnuo sam puce i začuo blag i skladan zvuk zvonca. Vrata mi je otvorio batler kojeg nisam poznavao. — Ja sam Gareth — rekao sam ulazeći kraj njega u predsoblje. Njegovo je lice bilo bezizražajno. — Gospodin Lonergan je u biblioteci. Vaša će se mati spustiti za koji časak. Bilo je posve u njezinu stilu. Točno u osam značilo je da će biti spremna do osam i trideset.

Lonergan je stajao do prozora. U ruci je držao piće i gledao kroz prozor na osvijetljeni bazen i tenisko igralište. — Smijem li vam poslužiti piće, gospodine? — upitao je batler kad se Lonergan okrenuo prema meni. — Što ti piješ? — upitao sam Lonergana. — Dry martini. — To ću i ja. — Kuća je jednako krasna kao i onda kad site se doselili. Sjećaš li se toga, Gareth? — Ne. Pa tad mi je bilo tek godinu dana. Battler mi je dao piće i izgubio se. Popio sam gutljaj, i martini mi je eksplodirao u želucu. Prekasno sam se sjetio da ne podnosim martini. Pažljivo sam spustio piće. Lonergan me promatrao. — Zaboravio sam. Vrijeme ponekad prebrzo leti. Ništa nisam odgovorio. — Nekako si drukčiji. — To je zbog odijela. Mama je htjela da se pristojno obučem. — Morao bi se češće tako odijevati. Vrlo ti dobro stoji. — Hvala. — Otišao sam do bara i smiješao si viski s vodom. — Martiniji su za me prejaki — kazao sam. Nasmiješio se. — Čašica prije večere otvara mi tek. — Pristupio je jednom kauču i sjeo. — Zar ti ne nedostaje ovaj život? — Ne. — Zašto? — Ovo je geto. — Geto? Sjedio sam na kauču nasuprot njemu, a dijelio nas je stolić za koktele. — Ovo je zidovima odvojeno od ostalog svijeta. Može biti bogato, ali je ipak geto. Samo što ljudi odavde ne žele izaći. — Nikad o tome nisam razmišljao na ovakav način — — kazao je. Popio je još jedan gutljaj martinija. — Ne sviđaju mi se tvoje novine. Povlačim svoje oglase — — kazao je istim razgovornim tonom. — Napraviš li to, tužit ću te i odradi — rekao sam mirno. — Imam čvrst ugovor.

— To su nemoralne novine. Slike golih djevojaka i članci u kojima se posve otvoreno razglaba o spolnosti. Nema toga suda koji bi odobrio ovaj ugovor ako mu predočim primjerak tvojeg lista. Nasmijao sam se. — Ne savjetujem ti da to pokušaš. Imaš previše poslova koji ne bi mogli podnijeti ispitivanje. Barem ne u pogledu morala. — Je li ti to ozbiljno? Pogledi su nam se sreli. — Bolje da mi to vjeruješ. Ti si bio taj koji me gurnuo u novine. Što si od mene očekivao? Da Perskvjevim stopama odem u bankrot? Ušao sam u ovo da zaradim, a ne da izigravam kinesku praonicu koja će ti davati svilene košulje za pamučne. — Koliko si primjeraka otisnuo? — Pedeset tisuća. To je trideset puta više od onog što je Perskv ikad izdao. Uz ovakvu distribuciju bilo bi ti pametnije da kupiš još dvije stranice. Uz ovakve brojke, ne pada mi na pamet ništa što bi išlo u prilog tebi. — Kako znaš da će se list održati? — Održat će se. Ronzi nije ničija bena. Poduzeo je sve što je mogao. — Ronzi je mafija — rekao je s negodovanjem. — Pa? — Ti se ne želiš spetljati s takvima. Nasmijao sam se. — On me upozorio na ljude poput tebe. Čuli smo kako se mati spušta niz stube. — Dođi u ponedjeljak u moj ured. Tada ćemo o ovome porazgovarati — rekao je. — Nema se tu o čemu razgovarati. Osim toga, imam puno posla. Moram izdati slijedeći broj. Ustali smo kad je majka ušla u sobu. Morao sam priznati da je bila doista privlačna. U pedeset i drugoj mitko joj ne bi dao ni dana iznad trideset pete. Lice joj je bilo osunčano i bez bora, kosa onako plava kao kad sam bio dječak, a tijelo gipko od tenisa koji je igrala svakog dana. Pristupila mi je i okrenula mi obraz na poljubac. — Mršav si — rekla je. Mogla je to reći u svako doba. Odjednom mi je opet bilo petnaest godina. Sve same ruke i noge, a bez jezika. Nije čekala moj odgovor.

— Zar ti se ne čini da je mršav, John? Slabašan smiješak savinuo mu je Usnice. — Na tvom se mjestu ne bih zbog njega zabrinjavao — kazao je suho. — On je, čini se, potpuno sposoban da se stara sam o sebi. — Nema pojma o propisnoj prehrani. Kladim se da mjesecima nije jeo zelenu salatu. Je li tako? — Nisam znao da se od zelene salate deblja. — Ne budi zajedljiv, Gareth. Ti savršeno dobro znaš što želim reći. — Majko — kazao sam oštro. U njezinu se glasu očitovao iznenadni nervozni drhtaj. Progutao sam svoju ozlojeđenost, shvativši da je njoj bilo jednako teško komunicirati sa mnom kao što je i meni bilo teško da je razumijem. Nismo imali zajedničkog tla po kojem bismo mogli stupati. Žalosno. Istinski žalosno. Progovorio sam vedro: — Izvrsno izgledaš, majko. Osmjehnula se. — Stvarno tako misliš? — Znaš da mislim. Bio je to bezopasan teren. Njezin teren. U glasu joj se osjetilo olakšanje. — Moram tako izgledati. Mladost je danas pravi kult. Ne kod mladih, pomislio sam za se. — Dopusti da ti natočim nešto — rekao sam. — Čašu bijelog vina. Manje kalorija. Otišao sam za bar i upravo vadio vino iz frižidera, kadli se zvonce ponovno oglasilo. Otvorio sam bocu i upitno pogledao majku. Misilo sam da će nas biti samo troje. Mati je iz mojih očiju pročitala pitanje. — Mislila sam da bi bilo lijepo kad bismo imali još jednu osobu. Tek tako. Zbog ravnoteže za stolom. Jednu djevojku — kazala je uzimajući čašu koju sam joj pružio. — Sjećaš je se. Eileen Sheridan. Ona je zbilja voljela tvog oca. Nije bilo vremena za raspravljanje, ali sam se prisjetio da je Eileen kad je tata umro još nosila napravu za ispravljanje rasta zubi. Majka ju je pozdravila na vratima biblioteke. Otkad sam je zadnji put vidio, Eileen se promijenila. Mnogo.

Pružila mi je ruku preko bara i nasmiješila se. Zubi su joj bili kalifornijski bijeli i pravilni. — Zdravo, Gareth. Drago mi je što te ponovno vidim. — Zdravo, Eileen — kazao sam. Stisak ruke odavao je Bel Air. Bio je to križanac između srdačnosti djevojaka s Beverlv Hillsa i mlitave uljudnosti djevojaka s Holmsbv Hillsa. Iskren, uljudan, svježe topao, pomislio sam. — Što piješ? — Što vi pijete? — upitala je. Ispravno. Ustanoviti što se zbiva u društvu. Ne stršati. Tada sam se podsjetio da sam i ja tako postupio prije nekoliko minuta. — Ja pijem viski, ujak John dry martini, a mama niskokalorično bijelo vino. — I ja ću niskokalorično. Stanka. — Krasan vam je onaj rolls vani — rekla je Eileen da potakne konverzaciju. — Rolls? Kakav rolls? — mati se uznemirila. — Nisi mi rekao da imaš rolls. — Zamolila si me da svežem kravatu, mama — kazao sam. — Kako bi ,to izgledalo da sam ovamo stigao auto-stopom? — Ako to nije tvoj auto, čiji je onda? Moja se majka nije dala preveslati. Bogati prijatelji bili su joj po ćudi. — Prijateljev. — Da nije od one Meksikanke koja mi se jutros odazvala na telefon? — upitala je sumnjičavo. — Nije, mama — nasmijao sam se. — Ona ima stari, rasklimani valiant, koji nikad ne bi prošao pokraj straže na glavnom ulazu. — Nećeš mi reći — prigovorila mi je. — U redu, majko. Ako stvarno želiš čuti, auto pripada dečku koji živi sa mnom. Dječak želi biti moj rob. Nije skopčala o čemu govorim. — Rob? — Da. Znaš ono, da mi kuha, čisti. — I on ima rolls-royce? Odakle mu? — Ima on i bogata oca. Iznenada joj je svanulo. — Je li on — ha? Pomogao sam joj.

— Homoseksualac? Da, majko, on je peder. Zapiljila se u me, a čaša s vinom sledila se na pola puta do usana. — Večera je servirana — batler se oglasio s vrata. Nasmiješio sam se majci. — Hoćemo li večerati? Šutke smo otišli u blagovaonicu. Mati je izvadila sve najbolje — zlatni pribor za jelo, koulportski1 porculan, i bakaratski2 kristal. Svijeće su blještale u visoku svijećnjaku, podnožje kojega je bilo prekriveno cvijećem. — Stol je prekrasan, gospođo Brendan — kazala je Eileen. — Hvala — odgovorila je mati odsutno. Ni jedne riječi nismo izmijenili sve dok batler nije pred nas stavio salatu i zatim Izišao iz sobe. 1 Coalport — engleska tvornica s kraja 18. stoljeća. 2 Baccarat — francuska tvrtka utemeljena u 19. stoljeću. . A onda je majka prekinula muk. — Ne razumijem te, Gareth. Kako možeš tako nešto izvoditi? — Ništa ja ne izvodim, majko. Rekao sam samo da živi sa mnom. Majka je naglo ustala. — Mislim da će mi pozliti. — Margareti — Ujakov je glas bio oštar. — Sjedni! Na trenutak se zagledala u njega, a zatim opet sjela na stolac. — Pozvala si ga na mirnu obiteljsku večeru — rekao je ujak John blago. — A od trenutka kad je ušao neprekidno mu prigovaraš. — Ali — ali John. Ujak John joj nije dopustio da nastavi. — Sad ćemo lijepo ugodno, mirno večerati, onako kako si i rekla. A ako trebaš nekakve svjedodžbe o muževnosti svojeg sina, reći ću ti da je tvoj sin veći muškarac nego što je to bio njegov otac. — Počivala mu duša u miru — rekao sam s blagim irskim naglaskom. Okrenuo sam se Eileen. — Stvarno mi je bilo drago što sam te opet vidio. — Zatim sam ustao. — Hvala na podršci i povjerenju, ujače John, ali ne koristi. Ne spadam ovamo, i to već dugo. Oprosti, majko.

Ujak John sustigao me na ulaznim vratima. — Gareth, ne budi dijete. Glas mu je bio jedak. — Nisam ja dijete. Dijete bi sjedilo tamo i gutalo sranja. Njegov je glas bio pomirljiv. — Uzrujana je. Znaš koliko joj je stalo do ove večere. Molim te, vrati se za stol. Gledao sam ga. Mislim da ga nikad prije nisam čuo da kaže »molim«. — Prijeđi preko toga — kazao je. — To što ćeš se naljutiti na nju neće stvari poboljšati. Ni za te, ni za nju. Kimnuo sam. Imao je pravo. Ponio sam se kao dijete. Baš onako kako sam se uvijek ponašao prema njoj. Kad bi mi bilo previše, otišao bih i nadurio se. Vratio sam se za stol. — Oprosti, majko — rekao sam ponovno i sjeo. Preostali dio večere protekao je bez daljnjeg krvoprolića. 12. POGLAVLJE Nakon večere vratili smo se u biblioteku na kavu. Kava je poslužena u malim šalicama, a konjak u zagrijanim velikim čašama. — Tvoj je otac volio piti kavu — rekla je majka. — — Volio je sjediti na ovom kauču i promatrati vodoskok i svjetla u bazenu. Iznenada je počela plakati. Eileen ju je zagrlila. — Ne smijete plakati, gospođo Brendan — kazala je. — Sve je već prošlo. — Za mene nije — rekla je mati čvrstim, gotovo ljutitim glasom. — Nije sve dotle dok ne doznam zašto mi je to uradio. — Nije on to tebi uradio, majko — kazao sam. — — On je to sebi uradio. — Još uvijek ne shvaćam zašto je to uradio. Trebao je samo odgovoriti na nekoliko pitanja. Naknadna istraga pokazala je da nije učinio ništa loše. Tako je to ona zamišljala. No činjenice kazuju da su vlasti ustanovile da leš ne mogu strpati u zatvor. Zato su okončale slučaj i okanile ga se. Pogledao sam ujaka. Lice mu je bilo mirno. — Možda bi joj mogao razjasniti stvar, ujače John — — kazao sam.

— Već jesam. Rekao sam tvojoj mami da je bio budala. Ništa mu nisu mogli. To nisam vjerovao, a nije ni on. Jednu je priču imao za mene, a drugu za moju majku. — A čega se onda plašio? — upitao sam. — Nije ga se moglo pozvati na odgovornost zbog urušenja one školske zgrade. Ujakov je glas bio bezizražajan. — Možda se bojao da će političari svaliti krivnju na njega zbog toga što sami nisu u ugovore unijeli oštriju kontrolu kvalitete. — A je li tko mogao doprijeti do političara i navesti ih da stvar stišaju? — upitao sam. Nije niti trepnuo. — Ne znam. — Ujak John ima pravo — rekao sam. — Otac se ravnao prma ugovoru. Ako ugovor nije bio dobar, nije se njega za to moglo optužiti. No, na nesreću, oca se u to nije moglo uvjeriti. Znao je da specifikacije nisu odgovarale standardima. Zato i jest napravio ono što već jeste, a tebi ne preostaje ništa drugo nego da to prihvatiš. Kad to jednom učiniš, moći ćeš se opustiti i vratiti normalnu životu. — Za mene ne postoji nešto što se zove normalan život — kazala je. — Koješta, mama — kazao sam. — Tenis nisi prestala igrati, zar ne? Poniknula je. Znala je na što ciljam. Bila je sklona teniskim profesionalcima, a znao sam da joj je nekoliko tenisaša serviralo i nešto više od pukih teniskih lopti. — Jesi li ikad pomišljala na ponovnu udaju, majko? — pitao sam. — Tko bi se htio oženiti ovako starom ženom kao što sam ja? Nasmijao sam se, — Nisi stara, što uostalom i znaš. Osim toga lijepa si dama, a u banci imaš nekoliko milijuna. To je nenadmašna kombinacija. Samo se trebaš malko otkraviti i biti manje odbojna kad ti kakav momak želi prići. Razdirala se. Voljela je laskanje, ali je htjela sačuvati dolično držanje. — Gareth, nastoj se prisjetiti da govoriš s vlastitom majkom. — Prisjećam se, majko — nasmijao sam se. — A budući da nisam proizvod bezgrešnog začeća, želim te podsjetiti na to da je ona stvar još uvijek zabavna. Odmahnula je glavom.

— S tobom se ne može pripovijedati, zar ne? Zar nema baš ničega što bi ti bilo sveto, Gareth? _Ne, majko, nema više. Postojalo je jedno vrijeme u kojem sam vjerovao u mnoge stvari: poštenje, pristojnost, dobrotu. Ali ako svojski ljosneš, izliječiš se. Ja s^m svojski ljosnuo. _A za čime ti onda težiš? _Želim biti bogat. Ne onako jednostavno bogat kako je bio otac, niti tako jako bogat kao što je ujak John, nego superbogat. Kad si superbogat, svijet držiš za muda. Novac kupuje sve — društvo, političare, posjed, moć. Treba ti samo novac da sve poplaćaš. A ironija je sudbine da onda kad imaš novaca, ne moraš ni za što plaćati. Ljudi se kidaju da ti ono što želiš daju badave. _A ti misliš da će ti u tome pomoći ovaj list? — _ upitao Je ujak John s blagom znatiželjom u glasu. _ Ne, ujače John. No to je početak — ustao sam. _ Već je prošlo deset, majko — rekao sam. — Imam još posla. _ Kakvog posla? _Novine su od jutros na kioscima u Hollywoodu. Volio bih pogledati kako idu. _ Nisam vidjela ni jedan primjerak tih novina. Hoćeš ji mi ih poslati? _ Naravno. Ujak John je pročistio grlo. _Ne mislim baš da bi te takve novine mogle zanimati, Margaret. _ Zašto ne? _ No, pa — to je, hm, pornografija. ; Mati se okrenula prema meni. _ Je li to točno? — To je mišljenje ujaka Johna. Ja tako ne mislim. Pročitaj sama pa stvori vlastiti zaključak. — I hoću — rekla je odlučno. — Pošalji mi ih. — I ja moram ići — kazala je Eileen ustajući. — _Sutra rano imam predavanje. Ispozdravljali smo se. Poljubio sam majku u obraz i ostavio je u društvu ujaka John. Eileen i ja smo zajedno izišli. Rolls i veliki caddy bili su jedini automobili na privozu. _ Gdje su tvoja kola? — pitao sam.

— Došetala sam. Svega dvije kuće niz cestu, zar se ne sjećaš? Sjećao sam se. — Uskači — kazao sam. — Prebacit ću te. Ušli smo u auto i ona je otvorila torbicu. — Jesi li za travu? — Imaš je? — Uvijek spremnu. Nisam znala kakva će biti večer. Zapalila je smotak dok sam izvozio auto s privoza. Svojski je povukla i dodala mi ga. Kad smo dospjeli do njezinog ulaza, dodirnula mi je ruku da ne bih skrenuo. — Mogu li s tobom u centar? Vratio sam joj smotak i nastavio voziti. — Svakako. Bacio sam pogled na njezino lice obasjano svjetlima komandne ploče. — Ti u stvari nisi peder, zar ne? Uhvatio sam joj pogled. — Samo ponekad. — Većina mladića koji kažu da su biseksualni zapravo su samo jednosmjerni. — Želiš dokaz? — upitao sam. Prihvatio sam joj ruku i stavio je na tvrtka. Za to je bila potrebna dobra trava i dobro društvo. Povukla je ruku. — Vjerujem ti. — Želiš li da te sad odvezem kući? — Ne. Osim toga, želim primjerak tvog lista da se sama uvjerim kakav je. Uvezao sam rolls na parkiralište preko puta kioska ispred Ranch Marketa na La Breji. Sjedili smo u autu i promatrali što se zbiva. Poznate noćne ptice motale su se uokolo. Na licima im se ocrtavalo dosadno strpljenje. Za njih je još bilo prerano. Glavna gužva nastupa oko ponoći. Ako ne postignu zgoditke do jedan sat, loptanje se otkazuje. Izišli smo iz automobila, zaključali ga i prešli ulicu. Krenuo sam od ugla ulice i prošetao mimo redova jeftinih knjiga i časopisa tražeći svoje novine. Našao sam ih nedaleko od blagajne.

Eileen se zalijepila uza me, a ja sam se pretvarao da sam kupac, pa sam izvukao jedan primjerak. Pokušao sam ga otvoriti, ali su mu bridovi bili zalijepljeni komadićkom selotejpa. Čovjek za blagajnom jedva da me i pogledao. Neprestano je očima šarao po kiosku. — Pedeset centi da pogledate pičkicu. — Odakle da znam da nije prijevara? Palcem je pokazao iza svojih leđa na zid kioska. Na ploči je bila pričvršćena duplerica iz mojih novina. — Pedeset centi — rekao je razdraženo. — Nikad nisam vidio ove novine — kazao sam pružajući mu sitniš. — Danas izašle. — Kako idu? — Krenuo sam popodne s pedeset. Ostalo ih je možda još pet. — Prvi me put udostojio pogleda. — Vi ste od suda? — Ne, ja sam izdavač. Njegovo od vjetra i sunca preplamtjelo lice rascijepilo se u smiješak. — Imaš krvav broj, sinko. Dić' ćeš grdnu lovu, ako te ne smotaju. — Hvala. — Možda bi mi mogli pomoći. Zvao sam Ronzija i tražio još sto komada. Dug je vikend preda mnom. — Što je rekao? — Ne. Rekao je da nema više. Sad mi je žao što nisanoTuzeo stotinu kad mi ih je pokušao uvaliti. — Vidjet ću što mogu učiniti. Svugdje kamo smo pošli bilo je isto. I na Hollywood Boulevarđu, Sunsetu, Zapadnoj aveniji. Na povratku prema Eileeninoj kući zastali smo kod trgovine M.F.K. u Beverlv Wilshire hotelu. Ovdje novine nisu bile na malom kiosku. Bile su u automatu. Dok smo zagledali, neki je muškarac u prorez ubacio dva kovanca od četvrt dolara i izvadio posljednji primjerak. Na šanku sam za Eileen naručio kavu, a za se ali black sodu s dodatnim selcerom. Pijuckajući slatko-gorku tekućinu, promatrao sam kako lista novine. Naposljetku me pogledala. — Nije loše. Upalio sam cigaretu. — Hvala.

— Imala bih nekoliko primjedaba, ukoliko one ne bi pozlijedile tvoj ego. — Van s njima. — Novine su vrlo smione i životne — rekla je uzimajući ma oigaretu iz ruke. — No mnogo stvari ne znaš. Kimnuo sam joj da nastavi i pripalio drugu cigaretu. — Prvo. Sve je pisano u istom stilu. Kao da je sve napravio jedan čovjek. — Jedan čovjek i jest — rekao sam. — Ja. — Nije loše — kazala je. — No mogao si malko promijeniti stil. Još nešto. Uvodnik ti je na sedmoj stranici. On bi uvijek trebao biti na trećoj stranici, tako da ga čitatelj nađe čim otvori novine. Ništa nisam rekao. — Hoćeš li da nastavim? Kimnuo sam. — Slog bi trebalo pročistiti. Tko ga god pogleda nema ni najmanjeg pojma o sadržaju reportaže. Tako će listi izgledati svježije. Tko je odgovoran za slaganje? — Tiskar se brine o tome. — Mora da ti to skupo obračunava. Trebao bi nabaviti vlastiti stroj za otprilike tri tisuće. Posao će biti bolji, a stroj će se isplatiti u roku od nekoliko mjeseci. — Govoriš kao kakav stručnjak. — Novinarstvo glavni predmet četiri godine. Diplomirala sam, a sad radim na magisteriju. Posljednje dvije godine glavni urednik Trojana. — Pa ti jesi stručnjak. Poštujem tvoje primjedbe. Posve su opravdane. — Ako hoćeš, otići ću do novina i pogledati mogu li ti kako pomoći. — Bilo bi divno. No otkud sada toliko zanimanje? — Pretpostavljam odatle što imaš nešto novo. Još posve ne shvaćam, ali imam osjećaj da si nastupio s novim oblikom komunikacije. Vrlo osobnim oblikom. Tvoje novine kao da govore ljudima, kao da im pričaju stvari o kojima oni možda razmišljaju, ali koje nikad ne oblikuju riječima. — Primam ovo kao kompliment. — Tako sam i mislila. Posegnuo sam za računom. — Hvala. Sad ću te odvesti kući. Nazovi me kad budeš spremna da dođeš u uredništvo. Nasmiješila se.

— Je li sutra poslije podne u redu? 13. POGLAVLJE Kad sam se zaustavio, u uredu su gorjela svjetla. Vrata nisu bila zaključana. Persky ije bio za svojim stolom. — čekam vas — rekao je. — Što se događa? — Ronzi mi ja na vratu još od sedam sati. Traži ujutro dodatnih pet tisuća primjeraka. Nazivaju ga prodavači iz cijelog grada. — Dobro. Recite mu ne. — Kazao je da će platiti u gotovu. — Može povećati narudžbu za broj od narednog tjedna. Neka malko isplaze jezike. To će im pojačati tek. On si to može dopustiti. Uglavili smo cijenu na kiosiku od trideset i pet centi, a .on diže pedeset. Uzima nam petnaest centi po pommjerku. Odjebite ga. — Mislim da ga mogu natjerati na deset tisuća. To je daljnjih petnaest stotki, Gareth. — Ako sve rasproda, ići će on slijedećeg tjedna gore za dvadeset tisuća. Recite mu da ne prihvaćam. — Dugo sam već u ovom poslu, Gareth. Morate zgrabiti onda kad vam se za to pruža prilika. — Bit ćemo mi dugo u ovom poslu. Ne trčimo dok nismo naučili hodati. — Krenuo sam prema stubama. — Koliko bi stajala nabava stroja za slaganje? — Dobar, polovan, otprilike tri soma, nov osam. — Sutra počnite tražiti dobar polovan stroj — rekao sam nadajući se da Eileen zna što govori. — Je li Bobby još ovdje? Dovezao sam mu auto. Persky me neobično pogledao. — Odvezao se taksijem prije sat vremena. Kazao je da ide na kostimiranu zabavu, tako nešto. — Kostimiranu zabavu? Persky se nasmijao. — Nikad ga još nisam vidio takva. Sav ije bio namazan. Crvenilo, ruž, olovka za obrve, odjeven u ulaštenu crnu kožu, s hlačama tako tijesnim kao da su zalijepljene. — Je li rekao kamo ide? — Ni riječi. Samo je izletio kao šišmiš iz pakla.

— Sranje. — Znao sam da ću trebati odvesti rolls u garažu, no do tamo je bilo nekoliko blokova, a nije mi se baš dalo. — Laku noć — viknuo sam uspinjući se stepenicama. Ušao sam u stan. Vrata spavaće sobe su se otvorila i pojavila se Denise, još uvijek odjevena kao francuska sluškinja, točno onako kao i jutros. — Mogu li vam skinuti kaput, gospodine? — Što ćeš ti ovdje? — Bobby me ostavio na dužnosti, gospodine — rekla je mirno. — Na dužnosti? — Da, gospodine. On je otišao na zabavu. — Gdje je Verita? — Otišla je kući. Rekla je da ima rublja od tjedan dana i da se mora latiti pranja. — Prišla mi je odostrag i pomagala pri svlačenju kaputa. — Mogu li vam spremiti piće? — Baš mi je potrebno — kazao sam izvalivši se na kauč. Promatrao sam kako se naginje preko bara. Imala je krasno dupence. Povukao sam dobar gutljaj pića koje mi je dodala. — Što ste vas troje radili? Ždrijebali da vidite tko će me dobiti večeras? — Ne, gospodine. — Za ljubav, božju, prestani me zvati »gospodine«! Znaš kako se zovem. — Ali ja sam na dužnosti, gospodine. Bobby me zamolio da ostanem kad su ga nazvali. Rekao je da vi ne volite biti sami. — Kada su ga nazvali? — Nekako oko deset. Poziv ga je istinski uznemirio. Nikad nisam vidjela da mu treba toliko vremena za odijevanje. Bio je stvarno uzbuđen. Uzeo je dvije velike doze kokice. S tolikom kokicom u sebi mora da je uzletio na mjesec. — Mora da je to neka paklenska zabava. Je li rekao tko te priređuje? — Nije, ali sam čula da razgovara s nekim tko se zove Kitty. — Osjetio sam da su mi se lični mišići stegnuli. Primijetila je da se izraz moga lica promijenio. — — Nešto nije u redu? — Ne znam — rekao sam mrko. Ako je to onaj Kitty za kojeg sam čuo, onda se Bobby doista uvalio u drek. Kitty, pravim imenom James Hutchinson, prevodio je najgore kožnate i sadomazohističke pedere u

gradu. Potjecao je iz stare pasadenske obitelji koja je bila sama lova i politički utjecaj, šuškalo se da priređuje takozvanu zabavu s dječačićem mjeseca, te da su neki dječaci, koje je dopala ta čast, svršili u bolnici. Da nije tih njegovih veza, on bi već odavna bio za bravom. — — Je li Bobby rekao gdje se održava zabava? Odmahnuo je glavom. Uzeo sam telefonski imenik. Hutchinson nije bio uveden. Pokušao sam preko centrale, ali nisam uspio. — Koje je taksi-poduzeće pozvao, Denise? — Žuto. Nazvao sam ih, ali od njih nisam mogao dobiti nikakvu informaciju. Jedino su policiji smjeli davati obavijesti. Pritisnuo sam puce i ponovno okrenuo brojčanik. Odazvao se osoran glas. — »Srebrna ergela«. f. — Molim gospodina Lonergana. Ovdje Gareth Brendan. Trenutak kasnije u slušalici sam začuo ujakov glas. — Da, Gareth? — Treba md tvoja pomoć, ujače John. Mislim da se moj mladi prijatelj uvalio u nevolju. — Kakvu nevolju? — Mislim da je dopustio da ga izaberu za dječačića mjeseca na zabavi Jamesa Hutchinsona. — Što želiš od mene? — Na zabavu se povezao žutim taksijem. Želim saznati gdje je veselica. — Pričekaj trenutak. — čuo sam škljocaj telefona kad je prešao na drugu liniju. Za manje od minute bio se vratio. U gradu nije bilo mnogo ljudi koji njemu kažu ne. Adresa koju mi je dao upućivala je na samo središte otmjenog rezidencijalnog jezička na Mulholland Driveu. — Hvala, ujače John. — Samo časak — rekao je brzo. — Što ćeš uraditi? — Otići onamo i izvući ga. — Sam? — Nemam nikoga. — Mogli bi te ubiti. — To su mi rekli i u Vijetnamu. Još sam živ.

— Za ovo nećeš dobiti odlikovanje. Gdje si sada? — U svojem stanu iznad ureda. — čekaj tamo. Za deset minuta poslat ću ti pomoć. — Ne moraš, ujače John. Nije to tvoj problem. Glas mu je postao razdražljiv. — Ti si mi nećak, zar ne? — Jesam. — Onda čekaj tamo. Ti si moj problem. Veza se prekinula u mojoj ruci. — Je li sve u redu? — upitala me Denise zabrinuto. — Bit će — rekao sam. — Kamo je Bobby stavio kokicu? — U srednju ladicu iznad bara. Uštrcao sam si duplu dozu. Možda će mi trebati energije. Lonergan je bio pouzdan baš kao i njegova riječ. U roku od deset minuta pod prozorom se oglasila truba. Inkasatorov jag stajao je iza roltsa. Krenuo sam prema vratima. Denisin je glas bio zabrinut. — S vama će biti sve u redu? — Smiri se. Brzo ću se vratiti. Spuštao sam se stubama i proturio glavu kroz prozor jaga. — Zaključaj svoj auto — kazao sam. — Uzet ćemo rolls. — Lonergan mi je rekao da ćeš mi ti reći o čemu se radi — rekao je kad sam se odmaknuo od pločnika. — Moj mali prijatelj dopustio je da ga izaberu za dječačića mjeseca na jednoj od Hutchinsonovih zabava. — A mi sad idemo po njega? — Točno. — Ljubomoran? — Ne. — Zašto se onda uznemiruješ? Dječačića kao što je on ima koliko želiš. Prije ili kasnije, svi završe ondje. — Posegnuo je za cigaretom. — Vole oni takve stvari. Uvijek se za to raspituju. — On je romantičan. Ne zna da ga mogu gadno ozlijediti. — I to oni žele. — Da sam mislio da on baš to želi, ne bismo sad onamo išli. Stigli smo na Coldwater i penjali se uzbrdo. Posegnuo je u džep kaputa, izvukao par kožnatih rukavica i počeo ih navlačiti.

— Imam još jedan par za tebe — rekao je dodajući mi rukavice. — Ne želim ozlijediti ruke. Bile su teške i pomalo krute. Upitno sam ga pogledao. — Porubljene su čeličnom žicom. Navuci ih. Znam tu rulju. Kuća je bila uvučena podalje od ceste iza visokog zida i željezna vrata. Kad sam stao pokraj interfona, ugledao sam svjetla i monitor interne televizije. — Spusti se na sjedalo — kazao sam posežući kroz prozor za telefonom. Čim sam prihvatio slušalicu, upalili su se reflektori, a monitor me motrio svojim staklenim okom. U slušalici se začuo škljocaj, a u pozadini se čula glasna glazba. Glas je zvučio nekako limeno. — Tko je? Pogledao sam u monitor. — Gareth Brendan. Bobby Gannon mi je rekao da ćemo se ovdje naći. Opet se čulo škljocanje. Primijetio sam da je monitor promijenio fokus kako bi pregledao auto. Bilo mi je drago što sam uzeo rolls. Limeni glas jeknuo mi je u uho. — Trenutak. Prošlo je gotovo pet minuta prije no što se vratio. — Ovdje nema nikoga tko bi se tako zvao. Ugodio sam glas tako da je zvučio resko i gnjevno. — Reci Kittvju da se zajebava s mojim robom i da ću, ako me ne pusti unutra, autom razbiti ova jebena vrata. — Trenutak. Kratka stanka. — U redu. Ostavi auto na parkiralištu odmah do ulaza i pješice kreni po pri vozu. Vrata su se polako počela otvarati. Duž privoza upalila su se svjetla. To je značilo da ima još TV-monitora. — Ostani dolje — rekao sam Inkasatoru. — Pričeka j da uđem u kuću i da se svjetla ugase. Zatim dovezi auto do ulaznih vrata i čekaj me. — A što ako ti zatrebam? — Zvat ću te. — Dobro. Dok sam koračao privozom, osjećao sam na sebi monitore. Ulazna su se vrata otvorila i prije nego što sam dospio pritisnuti zvonce.

Krupni peder navirio se na me. Palcem je pokazao preko ramena prema blagovaonici. — Zabava je tamo. Iz ugrađenih zvučnika treštala je glazba, a prostorija je bila puna mirisa haša i amil-nitrata. Svjetla su bila vrlo prigušena i protekao je časak-dva dok su mi se oči priviknule. U sobi je bilo pet ili šest pedera, dva od njih u ženskim haljinama, a ostali u neprirodnoj kožnatoj odjeći. Nigdje nisam vidio Bobbvja. Pristupio mi je jedan od ženskasto odjevenih pedera. Izgledao je poput Mae West: nosio je izazovnu svijetlu periku. Usta su mu bila napadno namazana rumankastim ružom, a iznad gustih umjetnih trepavica u tamnoj olovci svjetlucale su zlatne ljuskice. Kreštavi bariton nastojao je ugoditi tako da zvuči kao sopran. — Ja sam Kitty — rekao je. — Popij nešto. 14. POGLAVLJE Otišao sam za njim do bara. — Viski s ledom — rekao sam satnom Filipincu u bijelom kaputiću. Gledao sam kako natače piće iz boce i uzeo sam mu čašu iz ruke. Nije imalo smisla izvrgavati se opasnosti. Nisam bio raspoložen za to da me drogiraju. — Živio — rekao sam okrećući se Kittvju. Viski kao da nije bio »dotjeran«. — Gdje je Bobby? Kitty se nasmiješio. — Ustrajan si. I sam možeš vidjeti da ga ovdje nema. Pravio sam se lud. — Ne shvaćam. Rekao mi je da ćemo se naći ovdje. — Kad ti je to rekao? — Našao sam poruku kad sam se vratio kući. Večerao sam s majkom. — Dječakov najbolji prijatelj je njegova mati — kazao je. Podigao sam čašu. — U to ime. Kittvjev pogled počivao je na mojim rukama. — Zašto ne skineš rukavice? — Imam gljivice — rekao sam. — Neku vrstu vaginitisa ruku. Kitty se nasmijao.

— No, to još nisam čula. Hajde, priključi se zabavi. — Okrenuo se prema sobi. — Djevojke, ovo je Gareth. Došao je ovamo tragajući za svojim robom. Zahihotali su, a jedan od onih kožnatih pristupi. — Zgodan je — zašušljetao je. — Ne bih imala ništa protiv da mu budem rob. — Prevelik si. Plašio bih te se. Sviđaju mi se nježni, umiljati tipovi. — Mogu i ja biti umiljata — šušljetao je. Stavio mi je ruku na nadlakticu, a njegovi su se prsti žarili poput čeličnih čaporaka. — Neću te previše ozlijediti. Smiješeći se zgrabio sam ga za vrat i kažiprstom i palcem mu stisnuo jabučicu. — Ni ja tebe neću previše ozlijediti — kazao sam i gledao kako mu lice postaje crveno, dok pokušava uhvatiti zrak, a njegova ruka pada s moje nadlaktice. Kittvjev glas bio je trezven. — Guši se. — Da — rekao sam istim tonom. No nisam ga puštao. — Budi oprezan. Ima slabo srce. Pustio sam ga. Kožnati peder pao je na koljena. Soptao je. — Ljudi sa slabim srcem ne bi trebali igrati naporne igre — kazao sam. Peder u kožnatom ruhu pogledao me odozdol. — Bilo je divno — krkljao je. — Imala sam najfantastičniji orgazam. Pomislila sam da ću umrijeti. Nisam ništa odgovorio. — Želim te fafati. Nacerio sam se. — Rekao sam ti. Nisi moj tip. Okrenuo sam se opet Kitty. — Divno ti je ovo. — Hvala — namješteno se nakesio. Prišao sam krhkom stoliću nedaleko od kauča. — Prekrasan komad. — Neprocjenjiv je. Pravi chippendale. — U njegovu glasu osjećao se ponos. — Imam dva takva. Sa svake strane kauča po jedan. — Stvarno? — Udario sam karate udarcem. Stolić se smrskao, a ja sam pošao prema drugome. Kitty je vrisnuo.

— Što to radiš? — Nije li ti Bobby rekao? Moja strast je razbijanje namještaja. Podigao sam ruku. — Zaustavite ga! Neka ga netko zaustavi — vrištao je Kitty. — Svaki ovaj stol vrijedi trideset tisuća dolara. Krupni peder s ulaza dohrlio je u sobu. Zastao je za trenutak da vidi što se zbiva, a onda se stuštio prema meni. Zviznuo sam ga u lice a da se nisam niti pomaknuo od stolića. Pao je poleđuške na pod, a krv mu je šikljala iz nosa i usta. — Moji bijeli sagovi! — vrištao je Kitty. — Onesvijestit ću se. — Bolje nemoj — rekao sam. — Jer kad se probudiš, u kući neće nijedan komad namještaja biti cijel. — Ti stvarno mora da ljubiš onog dečka. — Najbolje će biti da to povjeruješ — rekao sam mračno. — Dobro. Hodi sa mnom. Odvest ću te do njega. — Prvo otvori ulazna vrata. Kitty je kimnuo. Drugi transvestit sitnim je koračićima otišao do vrata i otvorio ih. — Bili! — viknuo sam. Inkasatorov golem lik ukazao se na dovratku gotovo i prije no što sam izgovorio njegovo ime. Bijeli zubi bljesnuli su na njegovu ornu licu kad je opazio krupnog pedera na podu. — Zabavljaš se — kazao je. — Pazi na ostale. Ja idem s Kittyjem po dječaka. U ruci mu se iznenada našao magnum 357. — U redu, momci ili dame, što god vi bili. Na pod ničice s rukama iznad glave. Trenutak kasnije svi su se ispružili po prostiraču. Kimnuo je s odobravanjem. — Izvrsno. Slijedio sam Kittyja niz hodnik do stubišta koje je vodilo u podrum. Na dnu stepenica nalazila se jedna prostorija, osobita prostorija. Zidovi su bili tapecirani smeđom kožom. U zid su bile ugrađene ljestve za rastezanje, na kojima je visio najširi izbor bičeva, lisičina i negvi koje sam vidio. U sredini sobe nalazila su se dva predmeta o kojima sam slušao, ali koje dotad nisam vidio. Jedna stvar bile su klade, slične onima koje su nekoć upotrebljavali puritanci. Ali u ovima je žrtva bila

prisiljena kleknuti kako bi proturila ruke i noge kroz rupe. Podnožje sprave bilo je pokriveno rastrganim komadima kožnate odjeće, a nedaleko od naprave ležao je par cipela. Druga sprava bila je kotač za rastezanje, a na njemu je bio potpuno goli Bobby, širom raskrečen tako da su mu bedra bila bestidno isturena preko središnje žbice. Glava mu je pala na prsa, a oči su mu bile zatvorene. — Bobby — rekao sam. Podigao je glavu i pokušao otvoriti oči. — Gareth — promrmljao je natečenim usnicama. — — Došao si na zabavu. Zatim mu je glava opet pala na prsa. Pogledao sam na zidne ljestve za rastezanje i ugledao ono što sam želio: široku pseću ogrlicu s metalnim ukrasnim čavlićima i kratak remen. — K zidu — kazao sam. Po prvi put sam u Kittvjevu glasu zamijetio prepast. — Sto to kaniš? Otvorenim dlanom pritisnuo sam ga među lopatice i prilijepio uza zid. Slobodnom rukom skinuo sam ogrlicu, navukao mu je oko vrata i zatim je trzajem stegnuo. Kriknuo je od boli i prste zario u vrat. Bobby se pokušao nasmiješiti. — Dobro, znači i ti sudjeluješ — prošaptao je. Cimnuo sam ramenom, vukući Kittyja do točka. — Skidaj ga. Kitty je kao mahnit odvezao spone. Pristupio sam mu i prihvatio Bobbya kad je spuznuo s točka. Mlohavo mi je visio preko ramena. Ponovno sam trznuo remen. — Gore. Inkasator se nacerio kad je ugledao Kittvja na uzici. — Nabavio si novog psa. — Idem — rekao sam. Krenuli smo prema otvorenim vratima. Vukao sam Kittvja sa sobom. — Otvori ulazna vrata. Podigao je telefon koji je bio do vrata i pritisnuo dva puceta. Na televizijskom ekranu iznad telefona pokazala se slika. Vidio sam kako se vrata polako otvaraju. Uzeo sam pištolj od Inkasatora.

— Metni Bobbvja u kola — rekao sam. Prihvatio je Bobbvja kao da je krhki stakleni predmet, a ja sam se opet okrenuo namaškaranu pederu. — Sto si mu dao? — Ništa. Sve je to sam želio. Trznuo sam ramenom. Zakašljao je do gušenja. — Ne laži mi! — zarežao sam. — Vidio sam mu oči. Malko je olabavio ogrlicu. — Anđeosku prašinu1 i kiselinu1. Na trenutak sam ga odmjeravao, a zatim sam ispustio remen i krenuo van. Kitty je poviknuo za mnom. — Sretno ti bilo s njime. On doista nije ne znam što. Znaš, svi smo ga mi jebali. Ni ne okrenuvši se, zahvatio sam ga jednim stražnjim udarcem. Osjetio sam kako mu petom razbijam čeljust. Kad sam se osvrnuo, brada mu se digla nekako sve do nosa, a krv mu je počela liptati na usta. — Kurvo! — rekao sam. Inkasator je bio za volanom. Ušao sam na sjedalo do njega. — Jesi li vidio dječakova leđa? — upitao je. Okrenuo sam se i pogledao na stražnje sjedište. Bobby se opružio na trbuhu. Sve od ramena pa do stražnjice bilo je jedna-jedina rana. Samo što ga nisu živa oderali. — Vozi ga na hitnu pomoć sveučilišne klinike, Bili. Prošli smo kroz ulazna vrata. — Ovo će ti navući policiju na vrat. A ona će postavljati pitanja. — Dečku treba liječnik. — Znam jedno mjesto gdje ne postavljaju pitanja. Bila je to jedna mala privatna bolnica u Zapadnom Los Angelesu, no svoj su posao znali. Motao sam se sve dok liječnik nije izišao iz ordinacije za hitne slučajeve. 1 Vrsta droge. 1 U ovom slučaju LSD, dietilamid lisergične kiseline. — Kako mu je? — Bit će sve u redu. Ali morat će ostati ovdje barem tri tjedna. — Nisam mislio da je tako loše.

— Nije stvar u drogama. Čak ni s leđima nije onako loše kako izgleda. Unutra je gadno. Rektum i crijeva potpuno su mu razderani. Podigao je ruku i pokazao poput šake debeo, četvrt metra dugačak umjetni penis. — Ovo je bilo u njemu. Na trenutak mi se učinilo da ću povratiti. — Stupit ću u vezu s njegovim ocem. Liječnik je ozbiljno kimnuo. — Možete uvjeriti prečasnog Sama da ćemo biti vrlo diskretni. — Vi poznate dečka? — upitao sam iznenađeno. — Ne, ali telefonirao je gospodin Lonergan i rekao da biste mogli navratiti. Lonergan je na sve mislio. Možda bi on mogao smisliti i to kako da ocu koji mi je povjerio brigu o svojem sinu saopćim da u tome nisam uspio. 15. POGLAVLJE Kad sam ušao u čekaonicu, Inkasator je bio u telefonskoj kabini. — Lonergan želi govoriti s tobom — rekao je. Glas moga ujaka bio je miran. — Kako dečko? — Gadno je ozlijeđen. Ali izvući će se. Baš sam htio nazvati njegova oca. — Već sam mu telefonirao. Na putu je za bolnicu. Šaljem ti auto da se odvezeš kući. — Ovdje sam s rollsom. — Policija za njim traga. Ostavi ključeve prečasnom Samu i nestani odande. — Nisam pretpostavljao da su toliko glupi da zovu policiju. — Dva si čovjeka strpao u bolnicu — rekao je suho. — A policija postavlja pitanja. Ali zasad si siguran. Nitko nije odao tvoje ime. Moj me ujak uvijek uspijevao iznenaditi. On kao da je svugdje imao ušesa. — Kad stigneš kući, ostani ondje sve dok ti se ne javim. Ujutro ću imati bolji uvid u cijelu stvar. — Moram govoriti s prečasnim Samom i objasniti mu što se zbilo. — Možeš i sutra. A sad smjesta diži dupe i čisti se odanle.

Veza je bila prekinuta. Mislim da je ovo bilo prvi put da čujem ujaka kako prostari. Inkasator je pružio ruku. — Ključeve automobila. Spustio sam mu ih na dlan, otišao za njim do prijemnog šaltera, gdje ih je on predao bolničarki, a zatim sam izišao za njim iz zgrade. — Na drugom uglu je kavana koja radi danonoćno — — kazao je Inkasator. — Tamo će nas pokupiti kola. Šutke smo hodali ulicom. Jedini zvuči bili su naši koraci i šum ponekog automobila koji nas je mimoišao. Sat iza tezge u restoranu pokazivao je da je četiri i petnaest. Konobar je pred nas stavio dvije šalice kipuće kave. — Još nešto, gospodo? — Sendvič od šunke s jajima na kajzerici — kazao je Inkasator. Pogledao me. Odmahnuo sam glavom. — Ništa. Kava je bila vrela. Potražio sam po džepovima cigaretu. Inkasator je ispružio kutiju. Uzeo sam cigaretu i zapalio je. Inkasator je svojski zagrizao u sendvič koji mu je konobar poslužio. Govorio je punim ustima. — Sva si ta sranja naučio u vojsci? — Koja sranja? — Te džudo gluposti. Udarce i sve ostalo. U njegovu glasu osjećao se prizvuk divljenja. — To nije džudo. Niti se to uči u vojsci. — Što je to onda? — Savate.1 Francuska stvar. Uzimao sam satove kod jednog starog narednika Legije stranaca koji je ostao u Sajgonu nakon što su se Francuzi povukli. Zagrizao je još jednom sendvič i zasmijao se. — Uh, što bih to volio znati. Bilo je skladno kao kod baletana. Lonergan mi je kazao da će im trebati tri sata da mu povezu čeljust. Tri će mjeseca jesti kroz slamku. — Kurvin sin ima sreću što ga nisam ubio. Inkasator me pogledao u oči. — čudan si ti, Gareth. Uopće te ne razumijem. Sve sam ovo vrijeme smatrao da si nitko i ništa. Nikako nisam shvaćao zašto se Lonergan toliko osobno zainteresirao za tebe.

— Sad znaš. Ja sam njegov nećak. — Nije samo zbog toga. Lonergan je previše bistar da bi uletio u obiteljsku klopku. Ti si nešto drugo. — — Pogledao je prema prozoru. Ustao je, izvadio dva dolara i stavio ih na stol. — Stigla su kola. Idemo. Kad sam dospio do vrata svojeg stana, kokica je u meni sagorjela i ja sam se jedva uvukao. Posegnuo sam za ključem, ali vrata su bila otvorena. U dnevnoj sobi gorjelo je svjetlo. Denise, koja je još uvijek nosila služinsko ruho, spavala je na kauču. Jednom je rukom zastrla oči da se zaštiti od svjetla. Otišao sam u spavaću sobu, izvukao rezervni pokrivač iz kreveta i pokrio djevojku. Nije se pokrenula. Kimnuo sam glavom. Nevinašca. Misle da su jako pametni. A ništa, ništa ne znaju. Denise je imala osamnaest, Bobby devetnaest godina. Za njih je život još uvijek bio san, savršenstvo, ispunjeno ljepotom i dobrotom. Govno. Vratio sam se u spavaću sobu, zbacio cipele i strovalio se na krevet. I ja sam bio nevinašce. Bio. Bio, bio. Sklopio sam oči. U pameti su mi lebdjeli glasi iz prošlosti, govorio je moj ujak, a ja sam se sledio za vratima biblioteke. 1 Sport sličan boksu; dopušteni udarci nogom. — Morat ćeš mu reći. Prenapet od boli, majčin glas probijao se kroz teška vrata. — Ne mogu, John. Ne mogu. — Sam će otkriti prije ili kasnije. Moraš mu reći. — Ne, John, ne. Zatim sam iza sebe čuo očeve korake i okrenuo se, a to je bilo dovoljno čujno da u biblioteci razgovor zamukne. Nisam želio da oca boli. Bio sam mudar. Bio sam nevinašce. Bilo mi je šesnaest godina. I potpuno sam imao krivo. Glasovi su iščezli i ja sam zaspao. Na ramenu sam osjetio nečiju ruku. — Gareth! Gareth! Probudite se! Ovo nije bio glas iz sna. Otvorio sam oči. Denise me drmusala. — Sto je? Sto je? — mumljao sam. — Vikali ste i vriskali. Ošamućen sam potresao glavom.

— Ne. — Loše ste sanjali. — Žao mi je. Sjeo sam i posegnuo za cigaretom. Ruke su mi se tresle. — Jeste li u redu? — Da. — Jeste li našli Bobbvja? — Da. — Cigareta me umirila. — Ozlijeđen je. Odvezao sam ga u bolnicu. — Opazio sam brižni izraz na njezinu licu. — Bit će u redu — kazao sam hitro. — Sto su mu uradili? — Drogirali su ga, zatim istukli i silovali. U očima sam osjetio suze. Nastojao sam ih obuzdati, ali nisam mogao. Odjednom sam plakao. Ispravila se. — Dat ću vam šalicu toplog mlijeka. Sustavio sam se na vratima. — Dovoljno sam odrastao da popijem viski. — Ulit ćemo ga u mlijeko. Dotle se vi svucite i idite u krevet. Boca viskija bila je na pladnju do šalice toplog mlijeka. S negodovanjem je gledala moju košulju i traperice što su ležale na podu pokraj kreveta. — Niste uredni — kazala je spuštajući pladanj. — Nisam niti rekao da jesam. Pokupila je odjeću i odnijela je u garderobu. Povukao sam gutljaj mlijeka koje sam izmiješao s viskijem. Bilo je grozno. Odložio sam šalicu i cugnuo viski iz boce. — To je prijevara — rekla mi je preko ramena. — — Pijte mlijeko. Promatrao sam je kako hoda po sobi. Odjeća sluškinje bila je sada zgužvana. — Hoćeš li do kraja života nositi tu blesavu odoru? — Ne mijenjajte temu. Pijte mlijeko. Ispraznio sam šalicu. — Dobro. Sad skini tu uniformu i dođi u krevet. Skanjivala se na trenutak, a zatim sjela na stolac do noge od kreveta. Očiju čvrsto uprtih u moje, nagnula se naprijed, otkopčala patent kožnatih cipela, skinula ih, zatim polako svukla crne svilene čarape i uredno ih objesila na naslon stolca. Ustala je i rukom posegnula prema patentnom zatvaraču na leđima.

— Zagasi svjetlo — kazala je. — Ne želim da se uzbudiš. Želim da spavaš. — Prekasno. Da si skinula još samo jednu čarapu, bio bih svršio. — Zagasi svjetlo — rekla je ne mičući se. Zagasio sam. čuo sam šuškanje njezine odjeće, zatim sam na krevetu osjetio težinu njezina tijela, pa sam posegnuo za njom. Uhvatila me za ruke. — Ne — rekla je nepokolebljivo. — Previše si zdrman. Želim voditi ljubav s tobom, a ne da ti budem nešto u što ćeš ti samo izlijevati svoje napetosti. — što je u tome loše? Ti znaš bolji način opuštanja? — Da. Vježbu pete razine. — Što je, do vraga, to? Nekakav čiribu-čiriba, koji si naučila u radionici? — Radi što ti kažem — rekla je i položila mi ruke uz tijelo. — Lezi mirno na leđa i zatvori oči. Pusti da ti se tijelo opusti i razotkrij dušu. Doticat ću te po raznim mjestima istodobno objema rukama. Desnica će mi biti yin, a ljevica yang.1 Tvoje tjelesne struje teći će kroza me i svest će se na svoju prirodnu ravnotežu. Svaki put kad te dodirnem, pitat ću te da li me osjećaš. Kad osjetiš obje ruke, reci da. Jasno? — Da. Otvoren mi je dlan stavila na prsa i blago me pritisnula. Kad sam se opružio, izvukla mi je jastuk ispod glave, povukla plahtu i stavila mi je ispod nogu. — Udobno? — Da. — Sklopi oči pa da počnemo. Prsti su joj bili meki i laki kad je kao perom dotaknula moje sljepoočice. — Osjećaš me? — Da. Zatim obraze. Gležnjeve. Koljena. Ramena. Bradavice. Ruke. — Osjećaš me? — Da. Rebra. Bokovi. Brada. Listovi. Bedra. Cerekao sam se. — Čekam da mi dodirneš muda. Nije odgovorila. Ponovno sam osjetio njezine oči na sljepoočicama, a zatim kako se nagnula preko mene i toplinu njezinih prsa.

— Osjećaš me? — Da. — Nešto mi je palo na um. — Ako su ti ruke yin i yang, zar ne bi i tvoje dojke bile yin i yang? Na trenutak je razmislila. — Možda. — No? — Težak si ti slučaj — kazala je. Spuznula je na krevet do mene. Rukom je prešla po mojoj glavi i privukla me do svojih dojki. — Bolje? — Da. • U kineskoj filozofiji 1 religiji dva počela: negativno, žensko, mračno (yin) i pozitivno, muško, svijetlo (yang), od čijih međusobnih utjecaja ovisi sudbina stvorenja i stvari. Bile su tople, tako tople. Zagnjurio sam glavu među njih. — Pokušaj zaspati — rekla je blago. Sklopio sam oči. Imao sam osjećaj potpune sigurnosti. Čvorovi u želucu otpetljavali su se, a kosti smeškavale. Usne sam pritisnuo o njezinu dojku. Bio sam tako umoran da mi je bilo naporno razgovarati. — Znaš li da imaš krasna prsa? Pomislio sam da sam je čuo kako šapće »Hvala«. No nisam u to mogao biti siguran. Duboko sam zaspao. 16. POGLAVLJE Kucanje na vratima. Probijao sam se kroz tminu. — Naprijed. Sunce je navrlo kroz otvorena vrata. Žmirnuo sam. Ušla je Denise s pladnjem na kojem su bili sok od naranče i kava. Tiho ga je stavila na krevet. Za njom je ušla Verita. — Oprosti što te budim, Gary — kazala je Verita, a njezin slabo zamjetljiv strani izgovor bio je izraženiji zbog uzbuđenosti. — Ali Perskv je rekao da je stvar vrlo važna. Oči su mi se svikle svjetlu. — Koliko je sati? — Jedanaest. Ustao sam iz kreveta i bosonog otapkao do kupaonice. Podignuo sam zahodsku dasku. — Sto je htio? — viknuo sam.

— Gospodin Ronzi je dolje. Kaže da te mora vidjeti. — Reci mu da ću doći za deset minuta. Stao sam pod tuš i okrenuo ga na najjače. Kad sam se vratio u sobu, Verita je već otišla, ali je Denise i dalje bila ovdje. Podignula je čašu soka od naranči. — Popij ovo! Polako sam ispio sok. Bio je svježe iscijeđen i ledeno hladan. — Dokle ćeš nositi tu blesavu odjeću? — Ne sviđa ti se? — Nema to veze. Sviđa mi se jako. Ali neprestano me rajca. Bio sam vezan za jednu francusku sluškinju. Nije razumjela. — Kako si do nje došao? Nasmijao sam se. — Imali smo jednu još dok sam bio malen. Volio sam se postaviti ispod stepenica nastojeći joj zaviriti pod suknju. Zatim bih odlazio u svoju sobu i drkao ga. Nije se nasmiješila. — Glupavo. — Možda. Ali je vrlo često. — Nadošla mi je ideja. — Podsjeti me da ovo iskoristim za jedan od budućih lejauta. Narančin sok zamijenila je kavom. — Bilo je nekoliko telefonskih poziva za tebe. Pružila mi je neke ceduljice. Sjeo sam na krevet i pijuckao kavu. — Pročitaj mi ih. Mislim da mi oči još nisu upotrebljive. Spustila je pogled. — Gospođica Sheridan želi znati da li još uvijek stoji dogovor za danas u dva sata. Gospodin Lonergan će te ponovo nazvati... Tvoja mati. Nazovi je večeras. — Ništa od prečasnog Sama? Odmahnula je glavom. To mi se nije svidjelo. — Pokušaj mi ga nazvati. — Spustio sam kavu i počeo se odijevati dok je ona okretala brojčanik. Navukao sam cipele i traperice prije nego što je spustila slušalicu. — Nema ga ni kod kuće, ni u crkvi, ni u radionici — — rekla je.

— Pokušaj u bolnicu. Upravo sam pokopčao košulju, kad mi je pružila telefon. — Dolazi na telefon. Iz njegova glasa kao da je iščezla sva snaga. — Gareth? — Da, gospodine. Kako Bobby? — Upravo su ga vratili na kirurgiju. — Mislio sam ... Upao je. — Krvarenje nikako nije prestajalo. A bez otvaranja nisu mogli ustanoviti razlog. — Odmah ću doći. — Ne. — Glas mu je postao snažniji. — Ništa ne možete pomoći. Bit će ondje nekoliko sati. Ja ću biti ovdje. Telefonirat ću vam čim nešto saznam. — Žao mi je. Nisam znao što će učiniti. Da sam znao,.bio bih ga spriječio. Glas mu je bio obziran. — Ne okrivljujte sebe. Učinili ste sve što ste mogli. Na kraju svatko mora prihvatiti odgovornost za sama sebe. Nisam se potpuno mogao otresti osjećaja krivnje, ali je prečasni Sam imao pravo. Znao sam da je Bobby submisivan, a od njegove pasivnosti pa do teškog mazohizma nije bio velik korak. Bio je toliko naivan da je mislio kako će sve biti zabava i igrarija. — Kako mu je? — upitala je Denise. — Upravo su ga vratili na kirurgiju — rekao sam tmurno. — Moraju pronaći uzrok krvarenju, kako bi ga mogli zaustaviti. Primila me za ruku. — Molit ću se za njega. Pogledao sam u njene iskrene oči. — Moli — rekao sam i pošao prema vratima. Njezin me glas zaustavio. — Ti ne vjeruješ u Boga, zar ne? Pomislio sam na sva divljaštva, sve smrti i sva razaranja koja sam vidio. — Ne — odgovorio sam. Glas joj je bio blag. — Jako mi te žao. U očima sam joj spazio suze. Samo nevini mogu vjerovati u Boga.

— Neka ti ne bude žao. Nije meni nanijeto zlo. Njezine oči kao da su mi gledale u dušu. — Ne laži mi, Gareth. Sve vrijeme ti je nanošeno zlo. Više nego ikome koga znadem. — Dajte mi još deset tisuća i ja ću ih do ponedjeljka rasprodati — kazao je Ronzi. — Ne dolazi u obzir. — Ne budite budala. Imate strašan broj. Gurajte ga. Otkud znate da će naredni biti tako dobar? — Bit će bolji. Ako ste pametni, naručit ćete 75 000. — Vi ste ludi. Nije još bilo novina koje bi prešle pedeset tisuća. — Da tiskam još deset tisuća, ovaj bi broj prešao tu brojku. Zašutio je. Navalio sam. — Ovaj bi imao šezdeset tisuća. S onim što smjeram za slijedeći tjedan, naredni će broj biti dosad neviđen. — Što smjerate? — Četverobojnu naslovnu i stražnju stranicu i duplericu. — Skrahirat ćete. Ne možete si to priuštiti uz cijenu od trideset i pet centi. — Ne serite. Vi ste već digli cijenu na pedeset centi. To je moja nova cijena. Okrenuo se Perskvju. — Ovaj je momak lud. Perskv nije odgovorio. Mahnuo sam Veriti. — Donesi mi kolor otiske nove djevojke tjedna. Trenutak kasnije na stolu je razastrla fotografije. Lejaut je bio aerodromski. Krasna evropsko-azijska mješanka kose raspuštene do stražnjice. Dodavao sam mu slike u slijedu kojim se iz aviona spuštala sa stepenica, pa sve do one na kojoj je u svojoj sobi ležala naga, čvrsto obujmivši koljena i dignuvši ih do brade. — Ovo nećete moći tiskati — rekao je Ronzi. — Pa vidi joj se raspor. — Već je u obradi. — Uhapsit će vas. — Moj problem. — Ja sam distributer. A imam dosta nevolja i bez ovoga. — Želite odstupiti?

— To nisam rekao — požurio je. — Ne gonim vas. Imate vremena. Promislite. Siguran sam da ću dobiti Acea ili Curtisa ako želite istupiti. Pogledao me neraspoloženo. — Jebite se, prihvatit ću. — Sedamdeset i pet tisuća — kazao sam. Kimnuo je. — Sedamdeset i pet tisuća. — Pogledao je Perskjrja, a onda mene. — Može li se negdje porazgovarati u četiri oka? — Sve što želite možete reći ovdje. — Nije poslovno. Osobna stvar. Slijedio me po stepenicama do stana. Denise nam je otvorila. Luđačku je odoru skinula i opet je bila u košulji i trapericama. Izgledala je mnogo bolje. Odveo sam ga u sobu i zatvorio za sobom vrata. Pokazao sam mu naslonjač, a ja sam sjeo na rub kreveta. — Onda, kakva je to osobna stvar? — Imao sam na telefonu svoju vezu s Istoka. Mislimo da vam predstoji sjajna budućnost u ovom poslu. — Hvala na mišljenju, što to znači? — To znači da se želimo uključiti. Lonergan je sitna riba. Mi vas možemo učiniti nacionalnim. A to je prava lova. Velika. — Neću partnere. Volim biti sam. — Ne napuhavajte se, Gareth. Znamo da je Lonergan unutra. — S njim imam samo ugovor o prostoru. Ništa drugo. Možda vam to nisam razjasnio. — Onda u redu. Utoliko lakše. Dat ćemo vam sto somova za pedeset posto akcija. I dalje vodite novine kao i dosad, a mi ih širimo po zemlji. — Ne. — Vi ste šašavi. Napravit ćemo od vas milijunaša. — Dajte mi sada milijun za pola lista i uvjerit ćete me. Prasnuo je. — Ludi ste. Odakle vam ideja da to smrdljivo smeće vrijedi milijun? — Vi ste mi je dali. — Samo ako postanete nacionalni. — Postat ću nacionalan. — Ne, bez nas nećete. Mi smo vaš isključivi distributer, i ako vas mi ne lansiramo, nitko neće.

— Naš ugovor vrijedi samo godinu dana. — Dotle će vam po svoj zemlji sjebati novine. Neće predstavljati ništa u nacionalnim okvirima. Zašutio sam. Imao je pravo. Nikamo nisam mogao bez njega. Bio sam prikliješten. — Morat ću razmisliti. — Koliko želite vremena? — Mjesec dana. — Imate dva tjedna. Toliko ih najviše mogu zadržati. Ustao je sa stolca i pošao prema vratima. Osvrnuo se na me s rukom na kvaki. — Čudan ste vi čovjek, Gareth. Prije samo nekoliko tjedana bili ste na čekovima ureda za nezaposlene. Sada vam nudim čistih sto somova, a vi o tome želite promisliti. Sto vam je? Zar ne želite postati bogati? — Zaboravljate jednu važnu stvar, Ronzi. — Koju? Nasmiješio sam mu se. — Novac mi toliko ne znači. Rođen sam bogat. 17. POGLAVLJE — U gužvi smo — rekao je Perskv. — Tiskar mi je upravo rekao da smo kratki za četiri stranice teksta. — Kako se to, do vraga, dogodilo? Za koliko vremena moramo to srediti? — Za jedan dan. Treba ih do ponedjeljka ujutro ako kani otisnuti sedamdeset i pet tisuća primjeraka. — Prokletstvo. Zagledao sam se na pisaći stol. Za naredna dva broja imali smo samo polovicu potrebnih tekstova. — On traži odgovor odmah. Samo tako može izbaciti broj na vrijeme. — Recite mu da će tekst dobiti do ponedjeljka. Perskv se vratio za svoj stol. Pogledao sam Eileen, < koja je prispjela pet minuta ranije i koja mi je sjedila sučelice. Malko se smiješila. — I ti imaš ovakvu gužvu u svojim novinama?

— Ne, mi smo vezani školskim rasporedom. — Ustala je. — Možda će biti najbolje da odem. Do grla si u poslu. Možemo porazgovarati kojom drugom zgodom. — Ne moraš otići — rekao sam hitro. — Nije tako loše. Imam trideset i šest sati. — Treba ti nekoliko suradnika, Gareth. Ne možeš sve sam. — Pozabavit ću se time slijedećeg tjedna. Ovog trenutka sam u gužvi. — Pogledao sam je. — Možda mi ti možeš pomoći. Imam jednu ideju, ali mislim da bi je trebala napisati žena. — Nemam baš vremena. Dosta sam zauzeta školom. — U redu. Samo sam pomislio. Vjerojatno te ne bi zanimalo. Ponovo se spustila u naslonajč. — Svejedno mi reci. — Danas se svi časopisi bave muškarcima i njihovim seksualnim maštarijama. Mislim da bi članak o ženskim maštarijama bio zanimljivo štivo. Promislila je malko. — Mogao bi biti zanimljiv. — Misliš li da bi mogla tako nešto napisati? — Samo časak. Što ja znam o tome? Nisam nikakav stručnjak. — To nas jc, znači, dvoje. Ni ja ne znam ništa o izdavaštvu. Ali ja ću svakog tjedna izdavati novine. — Nije to isto. Nasmiješio sam se. — Imaš li ti uopće ikakvih seksualnih maštarija? — Glupa li pitanja. Naravno da imam. Svatko ih ima. — Onda si stručnjak. Osobito ako pišeš o vlastitim snatrenjima. — Ali to je tako osobno — prosvjedovala je. — Nikome nećemo reći. Izmijenit ćemo imena. Potpisat ćemo s Mary X, Jane Doe i Sušan A. Nasmijala se. — Ti to kao da je to tako jednostavno. — Moglo bi biti zabavno. — Moglo bi otkriti da imam vrlo pokvarenu maštu. — Pa ni duhovno fafanje nije loše. Što veliš? — Mogla bih pokušati. Ali ništa ne obećavam. — Eno tamo slobodan stol i pisaći stroj.

— Ti bi da odmah počnem? — Imam samo trideset i šest sati. — Kad sam pogledao lejaute za narednih nekoliko brojeva, spoznao sam da je ovo istom početak neprestane bitke s rokovima. Okrenuo sam joj se. — Imaš potpuno pravo. Trebam još novinara. Bi li preuzela dužnost mojeg urednika podliska? — Nisi li preuranio? Uopće ne znaš da li valjam. — Ako ti je mašta onako pokvarena kao što misliš da jest, potpuno mi odgovaraš. Nasmijala se. Vidio sam da joj je milo. — Pričekajmo da svršim članak. Onda ćemo odlučiti. — Dogovoreno. Pružio sam joj ruku. — Još uvijek ne znam kako si me nagovorio — rekla je dok smo se rukovali. — Posljednje riječi jedne djevice — kazao sam. Ostavio sam je zgurenu nad strojem, zagledanu u bijeli list papira, i popeo se po stubama. Hladan će mi tuš dobro doći. Nisam se noćas ispavao, a upravo sam počeo malaksavati. Kad sam izišao ispod tuša, očekivala me Verita. — Trebaš potpisati nekoliko računa. — Dobro. Slijedila me u kuhinju i na stol preda me stavila fascikl. — Kako nam ide? — upitao sam potpisujući čekove. Verita je bila raspoložena. — Dobro. Sedamdeset i pet tisuća primjeraka od slijedećeg tjedna nose nam samo od naklade jedanaest tisuća dvjesto pedeset dolara neto. Dodajmo ovome oglase, pa bismo mogli stići i do petnaest tisuća dolara. — Neto? — Neto. Nasmiješila se. Ronzi nije budala, pomislio sam. Sto somova za tri-četvrt milijuna dolara godišnje nije bila loša pogodba. Za njega. Bio me jako prešao. Opet sam pogledao Veritu. — Možda ćeš sada otkazati svoj posao u uredu za nezaposlene. — Jučer sam dala otkaz. — Dobro. Počev od slijedećeg tjedna, dobit ćeš povišicu od sto dolara.

— Ne moraš to učiniti. — Bez tebe ništa se od ovoga ne bi zbilo. Uspijem li ja, i ti ćeš. — Nije stvar u novcu, Gary. Znaš ti — rekla je iskreno. — Znam. — Nagnuo sam se preko stola i poljubio je u obraz. — Večeras slavimo. Odvest ću te u »La Cantinu«, najbolju meksičku kuhinju u gradu. Zatim ćemo se vratiti ovamo i jebuckati. — To bi mi se jako svidjelo. — I meni. Ali to mi nije bilo suđeno. Pola sata kasnije nazvali su me iz bolnice. Bobby me želio vidjeti. Zgrabio sam ključeve Veritina automobila i otrčao. Rolls je još uvijek bio parkiran na istom mjestu gdje sam ga ostavio. Malog sam valianta zaustavio na najbližem slobodnom parkiralištu. Prečasni Sam iščekivao me u zgradi odmah do ulaznih vrata. — Kako mu je? — upitao sam. Lice mu je bilo sivo i iscrpljeno. — Konačno su zaustavili krvarenje. — Dobro. — U jednom trenutku bilo je kritično. Gubio je krv brže nego što su mu je mogli ulijevati. — Prihvatio me za ruku. — A sad se neće prepustiti snu dok vas ne vidi. — Evo me. Prečasni Sam otvorio je vrata Bobbvjeve sobe, i ja sam za njim ušao unutra.Bobby je ležao na leđima. U ruku mu je kapala fiziološka otopina, dok mu je u nosnicu bila uvedena sonda. Sestra je ustala sa stolca. Pogledala me s negodovanjem. — Nemojte predugo — kazala je i izišla iz sobe. Pristupili smo krevetu. — Bobby — kazao je prečasni Sam. Nije se pomaknuo. — Bobby, ovdje je Gareth. Bobby je polako otvorio oči. Pronašao me. Slab smiješak ozario mu je blijede usne, a zatim iščeznuo. Oglasio se šaptom. — Gareth, ne ljutiš se na mene? — Naravno da se ne ljutim. — Bojao sam se... da se ljutiš. — Zmirnuo je. — — Volim te, Gareth. Istinski. Stisnuo sam mu ruku.

— I ja tebe volim. — Ja — ja ništa nisam htio. Mislio sam da će biti zabavno. — Prošlo je — rekao sam. — Zaboravi. — Moj posao. Ne želim ga izgubiti. — Nećeš ga izgubiti. Samo ozdravi. Čeka te kad izađeš. — Samo da se na mene ne ljutiš. — Ne ljutim se. Ti se pozabavi ozdravljenjem. Potreban si nam u novinama. Tvoj fotografski lejaut rasprodao je prvo izdanje. Opet se slabašno osmjehnuo. — Stvarno? — Stvarno. Ronzi traži da slijedeći broj tiskamo u sedamdeset i pet tisuća primjeraka. — Baš me veseli — okrenuo se ocu. — Oprosti, tata. — Sve je u redu, sine. Samo se drži onog što ti Gareth kaže i ozdravi. To je sve što želim. — Volim te, oče. Uvijek sam te volio. Ti to znaš. — I ja tebe volim. Znaš li to, sine? — Znam, tata. Ali nikad nisam bio onakav kakva si me želio. Prečasni Sam me pogledao. U očima sam mu vidio bol i suze. Zatim se opet okrenuo Bobbyju i, nagnuvši se nada nj .poljubio ga u obraz. — Ti si moj sin. Volimo jedan drugoga. To je sve što želim. Bolničarka je žurno ušla u sobu. — E, pa bilo bi dosta — rekla je strogo. — Sad se on mora odmoriti. Vani na hodniku okrenuo sam se prečasnom Samu. — A sad bi bilo najbolje da otpočinete prije nego što budemo primorani zauzeti još jednu sobu. Umoran osmijeh preletio je njegovim usnama. — Ne znam kako da vam zahvalim. — Ne morate mi zahvaljivati. Pa to je posve normalno kod prijatelja. Osim toga, Bobby je vrlo osobit dječak. — Vi u to stvarno vjerujete, zar ne? — Da. Njemu samo treba vremena. Naći će on sebe. Umorno je odmahnuo glavom. — Ipak ja to ne shvaćam. Kakvi su to ljudi koji mogu počiniti ovako nešto? — Bolesni — kazao sam.

— Nisam niti znao da postoje ovakve stvari. Nešto bi tu valjalo učiniti. Neće biti da je Bobby jedini kojeg su sredili. — Vjerojatno nije. Neobično me pogledao. — Lonergan me zamolio da ne odem na policiju. Rekao je da bi vas to uvalilo u neprilike. — Dvojicu sam strpao u bolnicu, pa su podni jeli prijavu — rekao sam. — Policija sada za mnom traga, a da ih nazovete, odmah biste ih naveli na mene. — Nema toga suda koji bi vas zatvorio kad dozna pravu istinu. — Možda. Ali Bobby je tamo otišao svojevoljno, a ja sam kriv zbog nezakonitog ulaska i napada. Sudovi nemaju osobitih zakonitosti prema pederčiću koji se dade silovati. Prečasni Sam je na trenutak zašutio. — Znači da se to i prije događalo? — Pa, desetak tisuća puta godišnje samo u ovom gradu. — Bože. Duboko je uzdahnuo. Stavio sam ruku na njegovo rame. — Idite kući i spavajte. Sutra možemo podrobnije razgovarati. Otišli smo prema ulazu i gotovo smo bili na vratima, kadli je vratar viknuo: — Gospodine Brendan! — Da? — Telefon za vas. — Idite prečasni Same. Vidjet ćemo se sutra. Uzimajući telefon, vidio sam kako se njegov prostrani mercedes udaljuje. — Halo — rekao sam. — Imate gospodina Lonergana — čuo sam djevojački glas. Čuo sam škljocaj, a zatim njegov glas: — Gareth, gdje si? — U bolnici, gdje me tvoja cura i uhvatila. — Dobro. Ne vraćaj se u uredništvo. — Imam posla. Moram spremiti idući broj.

— Ne možeš uređivati novine s groblja — rekao je mirnim, bezizražajnim glasom. — Upravo sam doznao da su za te unajmljene ubojice. — Mora da se zezaš. U glasu mu se osjetilo neraspoloženje. — S ovakvim se stvarima ne šalim. Odlazi iz grada dok ne izgladim stvar. — Kako su, do vraga, mogli proći s takvom stvari? — Tvoji topli prijatelji vrlo su utjecajni. Ja ću stvar srediti, ali može to i potrajati. A ne želim da te u međuvremenu ubiju. — Sranje. — Ne želim da itko sazna kamo ideš. Ljudi govore, bez obzira na to žele li ili ne. Jedna kriva riječ, i ti si pod ledinom. Iznenada sam se razljutio. — Ne sviđa mi se da me proganjaju. Otići ću gore na Mulholland Drive i ubiti onog kuj inog sina. — To bi im samo olakšalo stvar. Pokosili bi te prije nego što bi došao do vrata. Postupi kao što ti velim. Šutio sam. — Jesi li me čuo? — Da. — Hoćeš li postupiti tako kao što sam ti rekao? — Imam li ikakav izbor? — Ne. — Onda hoću. Čuo sam slab uzdah, ali nisam mogao reći je li to od olakšanja ili ne. — Sad hitro diži stražnjicu odanle i nazovi me sutra uvečer u šest. — Dobro. — I budi pažljiv — upozorio me. — Unajmio je profesionalce. Oni se ne šale. Strogo su poslovni. U mojoj ruci veza se prekinula. — Sve u redu? — upitao me, recepcioner. — Savršeno, hvala vam — kazao sam i izišao. 18. POGLAVLJE

Onog trenutka kad sam izišao na parkiralište i spazio dva muškarca kako stoje pokraj rollsa, znao sam da sam pogriješio. Kad mi slijedeći put Lonergan kaže da budem oprezan, više ću se čuvati. Bio bih kidnuo i otrčao, ali su me oni vidjeli istodobno kad i ja njih. Bježanje bi značilo tane u leđa. Produžio sam prema valiantu kao da se ništa neobično ne događa. Promatrali su kako ulazim u mali auto, stavljam ključ i palim motor. Viši od dvojice muškaraca obišao je rolls i spustio ruku na prozor, koji je bio napol otvoren. — Znate li čiji je ovo rolls? — Ne. — Tražimo visokog momka otprilike vašeg rasta koji je vozio ova kola. Jeste li vidjeli takvoga u bolnici? — Momci, vi ste cajkani? — Privatni detektivi. Momka lovimo zbog dugova. Pogledao sam rolls, a onda njih. — Za dvadeset krpa mogu vam upaliti auto. Čovjekovo se lice smrklo. — Ne budite previše pametni — zarežao je. — Jeste li vidjeli ili niste? — Nisam. Nikog takvog nisam vidio. Odmaknuo je ruku. — Onda u redu. Gubite se odavde. Ubacio sam u rikverc i počeo se izvlačiti. — Trenutak! — viknuo je muškarac s druge strane rollsa. 107 Za sekundu sam se kolebao da li da stisnem gas i izjurim. Odbljesak svjetla sa srebrnoplave cijevi magnuma 357 s prigušivačem naveo me da odustanem od te pomisli. Nije bilo načina da umaknem metku iz tog oružja. Zaustavio sam kola. Prvi put sam uočio karavan s druge strane rollsa. Čovjek je otvorio stražnja vrata. — Hej ti! — pucnuo je prstima. — Izlazi ovamo! Spodoba se digla. Kad sam vidio o kome se radi, ostao sam bešćutan. Piljio sam, naime, u Denisino lice i molio se. — Poznaješ li ovog momka? Na obrazu je imala veliku crnu masnicu, a gledala me natečenim očima. Zgrabio sam volan kako mi ruke ne bi drhtale. Žmirnula je.

— Ne — promrmljala je podbuhlim usnicama. Čovjek se opet okrenuo prema meni. Zadržao sam dah. Onda je kimnuo. — Gubite se. Ponovno sam ubacio u brzinu i počeo se unatraške izvlačiti, a on je gurnuo Denise natrag u karavan i za njom zalupio vrata. Oba muškarca otišla su iza rollsa i naslonila se na nj. U retrovizoru sam gledao kako me promatraju sve dok nisam stigao do drugog kraja parkirališta i svrstao se u izlaznu traku. Tada su mi okrenuli leđa. Mislim da bih se bio odvezao da nisam spazio Denisino lice koje je piljilo kroz stražnji prozor karavana. To je djelovalo. Osjetio sam kako mi u grlu narasta neustrašiva drskost. Nevini. Zašto to uvijek moraju biti nevini? Osjećao sam se točno onako kao i onog dana u Namu kad smo ušli u selo i na ruševinama preostalima nakon našeg bombardiranja vidjeli rastrgana i polomljena tijela žena i djece. Već sam gotovo bio na izlazu kad sam jurnuo. Bio je to puki refleks. Bez ikakva razmišljanja, zaokrenuo sam auto natrag na ulaznu traku, ubacio u brzinu i nagazio gas do daske. Mali valiant samo što nije poletio. Muškarac s pištoljem počeo se uspravljati i podizati ruku. Kroz vjetrobran sam promatrao njegovo zaprepašteno lice kad sam okrenuo volan, udario ih postrance malim automobilom i prilijepio uz rolls. Osjetio sam škripu i udarac te začuo krik boli kad je mali valiant, kao u autodromu nekog zabavišta, udario u teški rolls. Obrnuo sam volan, posve okrenuo automobilčić i zatim ga zaustavio i iskočio van. Izvalili su se na tlu. Iskrivljene i polomljene, njihove noge su ležale pod čudnim kutom u odnosu na njihova tijela. Muškarac s pištoljem bio je u nesvijesti; glava mu je bila pod branikom rollsa. Drugi čovjek, ovješen o branik, napola je sjedio. Lice mu je bilo blijedo. Znojio se od boli. Njegov pištolj ležao je na tlu nedaleko od vlasnika. Pokupio sam ga upravo u trenutku u kojem je Denise izišla iz karavana. Plakala je. Nisam joj dao vremena da progovori. — Upadaj u auto! Kao da je bila sleđena. Grubo sam je gurnuo. — Sve je u redu. Ulazi u auto! Još uvijek se nije pokrenula. Nadvio sam se nad muškarce.

— Za koga radite? — Jebi se, gade blesavi! Otkočio sam pištolj i stavio metak na tlo između njegovih nogu. — Slijedeći ćeš dobiti u muda. Usne su mu se stegle. Uperio sam mu cijev u krilo. Samo što nije vrisnuo. . — Ne znam! — Lažeš! Pretvarao sam se da ću povući okidač. — Ne! — vrisnuo je. — Dobili smo nalog s Istoka. Soma da te uklonimo. Zagledao sam mu se u lice. Nema tog muškarca koji bi mogao lagati dok mu je pištolj uperen u muda. — Johny te htio umeckati istog trenutka kad si ušao na parkiralište. Ja sam mu rekao »Stani!« — Govori istinu, Gareth — rekla je Denise naglo. — ¦— Čula sam ga. — Ti idi u auto — rekao sam i dalje piljeći u njega. — Spasio sam ti život — gotovo je vrisnuo. — I njezin. Ispravio sam se i ponovno zakočio pištolj. — Poslat ću ti zahvalnicu. Primio sam je za ruku i gurnuo prema valiantu. Vrata sa suvozačeve strane bila su potpuno ulubljena, pa sam je stoga gurnuo preko svoga sjedala i unišao za njom. S parkirališta smo otišli prije nego što se prvi čovjek iz bolnice pomolio iza ugla. Bili smo zamakli za četiri bloka prije nego što smo progovorili. — Kako su te uhvatili? — upitao sam. — Kad sam izišla, bili su parkirani ispred ureda. Krupni je muškarac istupio iz kola i zapitao me jesi li unutra. Rekla sam im da si otišao u bolnicu. Zatim me upitao imaš li još rolls. Nešto me navelo da kažem da imaš. Zatim me pitao u kojoj si bolnici. Rekla sam da ne znam. Tada me uvukao u auto i odalamio. — Počela je plakati. — Nisam im htjela reći, ali me on nastavio tući. Zagrlio sam je i glavu joj privukao na svoje rame. — Sve je u redu. Sve je u redu. Nakon nekoliko trenutaka prestala je plakati. — Tko su ti ljudi? Zašto te progone? — Bivši Bobbvjevi prijatelji su opasni. Ne sviđa kn se ono što sam sinoć izveo.

— Neće im se svidjeti ni ovo što si izveo večeras. Pogledao sam je hitro da vidim da li se šali. No nije se šalila. Bila je ozbiljna. Nasmiješio sam joj se. — Mislim da imaš pravo. — Što ćeš sada? — Morat ću na stanovito vrijeme nestati iz grada. Lonergan mi je rekao da mu treba vremena da sredi stvar. Još se nisam odlučio kamo da odem. — Znam ja jedno mjestašce — rekla je hitro. — Tamo nas nikad neće pronaći. — Nas? — Da. Nećeš moći ući bez mene. Ne primaju ni jednu osobu koju ne uvede netko od članova. — Kakvo je to mjestašce? — Imanje prečasnog Sama u Fullertonu. — Ne stanuju li tamo neki dečki koji rade u prostorijama? — Stanuju. — Onda ne mogu poći. Moram otići nekamo gdje me nitko ne pozna. Pogledala me. — Ako kosu obojiš u crno, ni rođena te majka neće prepoznati. Oko sedam navečer sjedio sam u motelskoj sobi nedaleko od auto-ceste udarivši na brzinu tamnu šminku na lice i nabivši plastičnu kapu na obojenu kosu. Naručio sam razgovor sa svojim uredom. Na telefonu je bila Verita. — Gdje si? — pitala je. — Zvali smo bolnicu, ali su nam rekli da si odanle otišao prije gotovo dva sata. — Iskrsnuo je jedan problem. Lonergan je rekao da bih na nekoliko dana trebao nestati iz grada. Ne mogu o tome preko telefona, ali sve će biti u redu. — Jesi li siguran? — Jesam. Ali ti ćeš se morati pobrinuti da novine iziđu na vrijeme. Jesu li tamo Eileen i Perskv? — Da. — Svi dignite slušalice pa me poslušajte. — Čuo sam škljocanje. — Eileen, morat ću te zamoliti za osobitu uslugu. Morat ćeš se poštara ti za tekst narednog broja.

— Gareth, ne znam što da pišem. — Uopće nije važno. Tiskaj bilo što. Pisma čitalaca, reklamne tekstove, bilo što čime možeš popuniti stranice dok se ne vratim. Vrlo je važno da ne propustimo ni jedan broj. Shvaćaš? — Shvaćam. — Hvala. Kako napreduje članak? — Mnogo je dulji nego što sam mislila. — Dobro. Razvući. Možda ga možemo pretvoriti u tjedni podlistak. Perskv? — Da, Gareth. — Pritisnite tiskara. Pobrinite se da Ronzi dobije sedamdeset i pet tisuća primjeraka. — Upravo sam s njim govorio. Želi da ga odmah nazoveš. Mislim da je zabrinut zbog tiskarskog naloga. — Nazvat ću ga čim ovo završimo. Važno je da stvar hoda. Ako propustimo jedan broj, propali smo. — Mogu li uzeti nekoliko novinara iz škole? — upitala je Eileen. — Radi onako kako moraš. Ti si urednik dok mene nema. Novine su tvoje. — A što s računima? — upitala je Verita. — Isplati ih. Banka ima tvoj potpis. — Podignuo sam pogled. Denise mi je davala nekakve znakove. Bilo je vrijeme da isperem boju. — Osim toga, bilo bi najbolje da se malko ogledaš za novim autom. Ovaj sam sasvim lijepo sjebao. — Nisi ozlijeđen? — upitala je hitro. — Dobro sam. Ne brini. Ako izdamo slijedeći broj, moći ćemo ti nabaviti nova kola. — Denise je preda mnom poskakivala upirući prst prema svojoj glavi. — — Moram sada ići. Nazvat ću vas za nekoliko dana. Pritisnuo sam puce i prekinuo vezu. — Još jedan poziv — kazao sam Denise. Nazvao sam Ronzija. — Gareth — kazao sam kad se oglasilo. — Što je? — Dobio sam vijest s Istoka. Razljutili ste neke vrlo važne ljude. — Pa? — Unajmili su ljude za vas. — Znam, ali Lonergan će stvar srediti. Sve je to greška. — Grešila ili ne, što ti to vrijedi kad si mrtav.

— Na što ciljate? — Moji mi prijatelji kažu da vam se ništa neće dogoditi ako budemo partneri. Nitko se ne zajebava s obitelji.1 — Koliko imam vremena za odgovor? — Dvadeset i četiri sata. — Nazvat ću vas ponovno. U međuvremenu, imamo ugovor na sedamdeset i pet tisuća, zar ne? — Točno. Ne zezamo se s ugovorima. — To sam htio čuti — rekao sam i spustio slušalicu. Pogledao sam Denise. — Što ćemo sada? — Isprat ćemo suvišak — rekla je navlačeći plastične rukavice. 1 Ovdje — mafija. Otišao sam u kupaonicu i nagnuo glavu nad umivaonik. Dva puta mi je isprala kosu, a kad sam se konačno ispravio i pogledao u ogledalo, morao sam priznati da je imala pravo. Na stranu ono da me rođena mati ne bi prepoznala. Sam sebe nisam prepoznao. 19. POGLAVLJE Bila je već prošla ponoć kad smo na prašnoj cesti stali ispred neke seljačke kuće. Prozori su bili mračni, a noć tiha. Isključio sam reflektore. Okrenuo sam se Denise. — Kao da svi spavaju. — To je dobro — rekla je izvlačeći se iz automobila. — Sobe za posjetitelje uvijek su otključane. Slijedio sam je stepenicama na verandu i zatim kroz neka vrata, čulo se samo škripanje podnica po kojima smo koračali. Spotaknuo sam se o neki stolac. — Primi me za ruku — rekla je. Bilo je to kao da se igramo slijepog miša. Nisam mogao vidjeti kamo me vodi, ali ona kao da je poznavala put. Nisam se više sudarao sa zidovima niti spoticao o namještaj. Stali smo ispred jednih vrata. Lagano je kucnula.

— Tek toliko ako je već netko unutra — prošaptala je. Odgovora nije bilo. Otvorila je vrata i uvela me u sobu, a zatim tiho zatvorila vrata. — Imaš li šibicu? — upitala je. U džepu sam ponašao kutiju. Kresnula je šibicu. Hitro sam se osvrnuo po sobičku. Uz suprotni zid stajali su uski krevet i ormarić, na kojemu su se nalazili porculanska posuda i vrč. Nad ormarićem je visjelo zrcalo. Uz drugi zid stajao je drveni ormar, a iznad njega je bio višekrilni prozorčić. Šibica je dogorjela. U tami sam čuo kako prelazi sobu i otvara ladicu ormarića. Trenutak kasnije upalila je novu šibicu. Iz ladice je izvadila svijeću i plamenom dotaknula njezin stijenj. Žućkasto svjetlo rasvjetlilo je sobu. Svijeću je stavila uz posudu na ormariću. Pogledao sam uvis i na stropu opazio električnu instalaciju. — A zašto jednostavno ne uključimo svjetlo? — upitao sam. — Struja ide preko automatskog prekidača. Zbog štednje isključuje se poslije devet sati. Osim toga, ovdje ustajemo rano. Prije pet smo već na nogama spremni za rad. Vrlo je malo naših na nogama uvečer poslije devet. — Ima li ovdje mnogo ljudi? — Trideset, ponekad četrdeset. Ovisi. — O čemu? — O tome žele li biti ovdje ili ne žele. To su uglavnom djeca koja se nastoje osloboditi ove ili one navike. — Droge. — I alkohol. — Što rade? — Rade na imanju. Mole se. Savjetuju. — Što ovdje gajite? — Prečasni Sam kaže: »Ljude«. Na trenutak sam ušutio. Zatim sam kimnuo. Možda je imao pravo. Barem je nastojao. Po džepovima sam potražio cigaretu i upalio je na svijeći. Kad sam se ponovno okrenuo prema Denise, bila je zbacila cipele i opružila se na krevetu. — Umorna? — upitao sam. Kimnula je gledajući me.

— I ja sam — kazao sam svlačeći kaputić. — Misliš li da se oboje možemo ugurati ovamo a da ni jedno od nas ne ispadne? Zurila je u me. Ništa nije odgovorila. Iznenada je počela podrhtavati, a suze su joj navrle na oči. — Što je sada? — upitao sam. Tada sam spoznao da je ugledala pištolj koji sam zataknuo za pas. Izvukao sam ga i stavio na ormarić. — Bojim se — prošaptala je cvokoćući zubima. Sjeo sam na rub kreveta i privio je na prsa. — Sve je već gotovo. Sad se više nemaš čega plašiti. — Htjeli su te ubiti. — Nisu uspjeli. — Pokušat će ponovno. — Lonergan će za nekoliko dana srediti stvar. Tad ćemo se vratiti na normalu. Pogledala me u oči. — Bi li ubio onog čovjeka da te nisam spriječila? — Ne znam. Kad sam se vratio iz Vijetnama, mrzio sam i samu pomisao o nasilju. Gadilo mi se. Ali kad sam onda vidio tvoje lice, nisam više razmišljao. Bio sam jednostavno ljut. — Podigao sam joj glavu i prstom prešao po obrazu. — Znaš, sutra ćeš imati jednu od najvećih šljiva svih vremena. Bila je zbunjena. — Modricu — objasnio sam. Iskočila je iz kreveta i stala pred zrcalo gotovo i prije no što sam dorekao. — Uh! Pa to izgleda grozno! Nasmiješio sam se. — Vidio sam i gorih. — Može li se tu išta učiniti? — Ljudi obično stavljaju odrezak. — Nemamo ga. — Onda ćeš imati modricu. — Bit će tako. Izgledam li smiješno? Zatomio sam smiješak. — Ne. Naglo se okrenula i puhnula u svijeću. — Sad ne moraš u to gledati. — Nije me smetalo.

— Mene jest. Ne volim izgledati smiješno. Povukao sam dim. Vršak cigarete žario se u mraku, pa sam mogao vidjeti da je počela otkapčati košulju. Čulo se šuštanje odjeće. Zatim se uza me uzverala u krevet. Okrenuo sam se da je prihvatim. Bila je već pod pokrivačem. Ustao sam, na svijećnjaku zagasio cigaretu i počeo svlačiti košulju. — Gareth? — Da? — Bi li mi dopustio da te skinem? — Ne čekajući odgovor, kleknula je i otkopčala moju košulju, te mi povukla rukave s ruku. Ispustila je košulju na pod. Prstima je lagano dodirnula moje bradavice. — Je li ti hladno? — Nije. Posegnuo sam za njom. Blago mi je spustila ruke. — Još ne. Ustima, jezikom i zubima oblizivala mi je, sisala i grickala prsa, dok je rukama otkapčala remen i otvarala smičku. Moje su traperice skliznule na pod, a njezini su prsti uhvatili moja muda. — Muda su ti tako velika i puna — prošaptala je kližući se obrazom niz moj trbuh i ustima tražeći kurac. Osjetio sam kako zubima nježno grablja po mojem nabreklom glaviću. — Dobro. Dosta — rekao sam odmičući je od sebe. Po glasu se vidjelo da je povrijeđena. — Što je, Gareth? Ne sviđa ti se? — Jako mi se sviđa. — Nasmijao sam se. — Ali ako s nogu ne skinem traperice, past ću na nos. Uzak i čvrst krevet bio je izvrstan za ševu, ali spavati se na njemu moglo samo tako da jedno drugome legnemo u krilo. Legao sam leđima do zida i stavio joj ruku pod glavu, a ona se leđima priljubila uza me. — Je li ti udobno? — pitao sam. — Mhm. Zažmirio sam. — Je li ti bilo fino? — prošaptala je. U ovom pogledu nije postojao nikakav jaz među generacijama. Ovo je pitanje koje su postavljale sve žene. — Bilo je divno. Zašutjela je na trenutak. Zatim je kazala. — Opet ti se diže. Osjećam ga.

— Pokušajmo zaspati. Spustit će se. Trljala se stražnjicom o mene. — Isuse. Tako se to ne može. — Stavi ga u mene — prošaptala je uzbuđena. — — Želim spavati tako da si u meni. — Malko se pomaknula i ušao sam u nju onako kao što vruć nož klizi u maslac. — To je tako fino. Kad bi još mogao i muda ugurati u me. Na trenutak smo ležali mirno. Počeo sam drijemati. — Gareth, koga više voliš, dječake ili djevojke? — Djevojke. A sad spavaj. — 2elim da me jebeš u dupe. — Hajde, spavaj. — Stvarno hoću, Gareth. Želim da me jebeš u dupe. Otvorio sam oči. — Zašto? Zašto je to toliko važno? — Zar tako ne jebeš dječake? — Da. I djevojke. — Onda, zašto ne bi tako odjebao mene? — Nisam rekao da ne bih — kazao sam umorno. — — Samo, umoran sam. Želim spavati. Obavit ćemo to drugi puta. — Obećavaš? — Obećavam. — Nikad me još nitko nije jebao u dupe. Sva se uzbudim pri samoj pomisli na to. — Nemoj razmišljati o tome. — Želim da sa mnom izvedeš sve što si ikad s ikim izveo. — Hajdemo spavati. — Želim biti sve što si ikad poželio. Ljubim te, Gareth. Ti si prekrasan muškarac. Više ti je do ljudi no ikome koga poznam. Tako je to svršilo. Trenutak kasnije ona je duboko zaspala, ali ja sam bio posve budan. Mirno sam kliznuo iz kreveta, obukao se, tutnuo pištolj za pas i tapkao (kroz mrak sve dok nisam našao vrata verande. Otvorio sam ih i izišao. Blijedo svjetlo zore žarilo je istok. Koraknuo sam do ograde i upalio cigaretu. Jutro je bilo hladno i jako sam se usukao u kaputić. Iza mene škripnula je podnica. Strelimice sam se okrenuo. Pištolj mi je već bio u ruci.

Muškarac je bio krupan i bradat. Kockasta košulja kakvu nose drvosječe bila mu je zataknuta u izblijedjele radne levisice. Njegove tamne oči počivale se na pištolju. Glas mu je bio miran. — Možete skloniti pištolj. Dobro došli. Ja sam brat Jonathan. Nasmiješio se. A toplina njegova osmijeha otupila je strogost njegovih riječi. — Osim toga, slijedeći put kad bojite kosu, bojite i obrve tako da budu u odgovarajućem tonu. 20. POGLAVLJE Zatakao sam pištolj ponovno za pas, a čovjek je pristupio i stao do mene. — Je li to vaš auto? — Da. — Čini se da vas je ostrugao neki kamion. Nisam ništa odgovorio. — Bit će bolje da ga odvezete otraga, iza staje. Prometna patrola prolazi ovuda svakog jutra oko osam sati. — Pogledao me. — Sakrivate li se pred policijom? — Ne. Barem je to bila istina. — Ali pred nekim se sakrivate? — Da. — Odbacio sam cigaretu u blato pred kućom i gledao kako se pepeo širi, a ona trne. Odlučio sam se. Nije ovo mjesto na kojem se valja zadržavti. Sada kad se razdanilo, sve se činilo previše otvorenim. — Biste li Denise prenijeli moju poruku? — Poruku? — Bio je zbunjen. — Recite joj da mislim da je najbolje da odem. Zamolite je da bude u vezi s uredom. Vratit ću se čim sve bude u redu. Pošao sam niz stube. — Ne morate otići, Gareth. Ovdje ćete biti sigurni. Njegove su me riječi zaustavile. — Odakle znate moje ime? Smijuljio se. — Ne brinite. Ne mogu čitati misli. Denise je nazvala iz motela kad ste vozili ovamo. Kazala je da vas dovodi da nitko ne treba znati tko ste. — To nije smjela učiniti.

— Ne ljutite se na nju. Prije ili kasnije morala bi mi reći istinu. Ne vjerujemo u međusobno laganje. — Sto više ljudi zna tko sam, to je opasnije. Za sve. Bolje da odem. — Jedino ime kojim se ovdje služimo jest brat. čuvat ćemo vašu tajnu. Nisam odgovorio. — Kamo ćete ići? Izgledate izmoždeno. Jeste li noćas uopće spavali? Pogledao sam ga. — U onom uskom krevetu? — Uskom krevetu? — Na trenutak je bio zbunjen, a onda mu se na usnama ocrtao širok osmijeh. — Bili ste u jednoj vrlo malenoj sobi? Samo ormarić i ormar? Kimnuo sam. Počeo se smijati. — Rekao sam joj da uzme veliku sobu. Onu s dva kreveta. Zurio sam jedan trenutak u njega, a zatim sam se počeo smijati. Čini se da je u svakoj generaciji žena u djevojci ipak žena. — Dođite — rekao je. — Da vam dadem šalicu kave i spremim vas u krevet. Mislim da počinjem shvaćati zašto izgledate tako umorno. Odvezao sam auto iza staje, a onda za njim otišao u kuhinju. Bila je to velika prostorija u stražnjem dijelu kuće sa starinskim restoranskim štednjakom. Lončić s vodom već je uzavreo. Napravio je dvije šalice instant kave, a zatim smo sjeli za drveni stol. — Morat ćete se uključiti u naš raspored! — rekao je — jer ćete inače stršati kao pozlijeđen palac. — Dobro. Ne želim unositi nemir. — Buđenje u pet, služba Božja u pet i trideset. Do šest već smo na radu u polju. Ručak je u jedanaest. Zatim se opet vraćamo na posao i radimo do tri i trideset. Imat ćete slobodno sve do večere, koja je u šest, a zatim ste opet slobodni sve dok se u devet ne zagase svjetla. — Zvuči zdravo. — I jest. Koliko namjeravate ostati? — Ne znam. Najviše nekoliko tjedana, a možda samo dan-dva. — Morat ću vas zamoliti da mi predate pištolj. Vratit ću vam ga kad budete odlazili. Dao sam mu ga, a on je pogledao je li oružje zakočeno, pa ga zatim metnuo na stol. — Gadna je to igračka.

— Razumijete li se u oružje? — Kad sam izišao iz policije, tumarao sam okolo bez ikakve svrhe života sve dok nisam susreo prečasnog Sama i pristupio vjeri. — Pogledao me. — Vjerujete li u Boga? Pogledi su nam se sreli. — Ne istinski. Blaga sućut zaječala mu je u glasu. — Loše. Propuštate nešto dobro. Nisam odgovorio. Pogledao je na sat. — Gotovo je pet. Bit će najbolje da vas prije buđenja odvedem u vašu sobu, jer inače uopće nećete spavati. Kad se probudite, potražite me. Bit ću negdje u blizini. Bilo je već prošlo tri i trideset kad sam se probudio. Moje odjeće nije bilo. Kockasta vunena košulja kakvu nose drvosječe i levisice slične onima koje je nosio brat Jonathan visile su preko stolca. Bosonog sam otišao u kupaonicu i stao pod tuš. Tople vode nije bilo, a hladna me doista razdrmala. Ispod tuša sam izišao cvokoćući zubima. Žustro sam se otirao grubim ručnikom. Baš sam navukao traperice kad su se otvorila vrata. Ušla je nasmiješena Denise. — Već si budan? Kimnuo sam. — Bila sam u tvojoj sohi prije otprilike sata. Još si spavao. Brat Jonathan ti je poslao britvu i olovku za obrve. Još uvijek nisam govorio. — Ljutiš li se na me? — Ne. — Ne govoriš. — Nemam što reći. — Uzeo sam od nje britvu i olovku pa se vratio u kupaonicu. Stupila je na vrata a promatrala kako se brijem. U zrcalu sam vidio njezino lice. — Tvoja modrica nije tako strašna kao što sam mislio da će biti. — Šminka — rekla je. — Užasna je. — Pristupila mi je— Hoćeš li da ti uredim obrve?

Kimnuo sam. Pošao sam za njom u spavaću sobu i sjeo na rub kreveta. Stala je preda me i počela polako povlačiti olovkom preko mojih obrva. Osjetio sam njezinu toplinu i stavio joj ruke oko pasa. — Zašto nas nisi smjestila u ovu sobu? Zastala je i pogledala me u lice. — Počela sam se bojati da nikad nećeš sa mnom voditi ljubav, da misliš kako sam još uvijek previše dijete. — Jesi li takva sa svakim koga poželiš? — Nikad još ni za koga nisam tako nešto osjetila. — A zašto si za mene? Jezikom je ovlažila olovku i nastavila bojenje. — Ne znam. No svaki put kad sam u tvojoj blizini toliko se uzbudim da se sva smočim. — I sada? Kimnula je. — Misliš li da sam strašna? — Ne. Samo ne razumijem, to je sve. — Onda možda nikad nikog nisi istinski ljubio. — Spustila je olovku. — Mislim da smo ovo uredili. Idi, pogledaj se u ogledalu. — Uredili smo — rekao sam piljeći u vlastitu neobičnu sliku. — Brat Jonathan bi volio da mu se popodne pridružiš na sastanku pete razine. — Kad je to? — U četiri sata. — Koliko taj sastanak traje? Moram u šest nazvati Lonergana. — Otprilike sat. U redu. Nenadano se osmjehnula. • — Drago mi je. A sad da ti spremim nešto za jelo. Onda ćemo zajedno otići na sastanak. Prostorija bez prozora nije imala više od desetak četvornih metara. Imala je visok strop od greda koje su se strmo spuštale na središnje grede. Šestero ljudi — — tri muškarca i tri žene — već se nalazilo u prostoriji. Sjedili su u parovima, okrenuti prema zidu na kojem je bio visoki drveni bareljef Krista na križu. Jedino svjetlo davale su svijeće, koje su se nalazile ispred svake rezbarije. Slijedeći Denisin primjer, pred vratima sam svukao cipele, otišao do mjesta nasuprot udaljenom zidu i zajedno s Denise sjeo na goli pod. Nitko nas nije pogledao. Trenutak kasnije na vratima sam začuo neki zvuk. Obazro sam se preko ramena. Bio je to brat Jonathan. Bio je bos,

a odjenuo je smeđu halju, koja mu je dopirala do gležnjeva. Tiho je zatvorio i zaključao vrata, zatim se uputio u središte prostorije i ispod samog vrška stropa spustio se na pod. Na trenutak je zavladao muk, a zatim je on progovorio. — Prije dvije tisuće godina On je hodao među nama. Čovjek među ljudima. Ali On je ujedno bio i Sin Božji, a došao je na ovaj svijet da ispašta za naše grijehe i oslobodi nas strahova. I zbog naših grijeha, i zbog naših strahova dao je On svoj život na križu. Njegov je grob bio u malenoj piramidi, koju su Židovi sagradili prije mnogo tisućljeća za vrijeme bijega iz Egipta. I upravo kroz vrh ove piramide Bog je vratio život svojem jedinom sinu, i tako je Isus ustao iz groba te nam donio poruku: »Umro sam za vas da biste mogli imati dar vječnog života sa mnom. Dajte mi svoje grijehe i vjeru i bit ćete zauvijek sa mnom u kraljevstu nebeskom. čuo se tihi skupni »amen«. Zatim je brat Jonathan opet počeo govoriti. — Od tog vremena čovjek se nastoji popeti stepenicama ove piramide do raja, ali se zbog vlastite slabosti putem ruši. Tek kad je prečasni Sam otkrio Načela sedam razina, ova je istina postala očita. Čovjek nije mogao dospjeti do Boga sve dok se nije oslobodio sedam smrtnih grijeha: oholosti, pohlepe, srditosti, proždrljivosti, zavisti i lijenosti. Što više grijeha čovjek ima, to je niža razina njegova bitka i veća udaljenost od Boga. Što ih ima manje, to je razina njegova bitka viša. On je utoliko bliži Bogu. I tek s najviše razine čovjek se može uspeti na vrh piramide i stati u čistom svjetlu Božjem. Prečasni Sam pokazao nam je da je cilj dostižan svima nama. On se naginje prema nama da nas uzdigne do čistog svjetla Božjeg. Neka i dalje isijava Božjim blagoslovom. Hvalite Gospodina Isusa Krista. Amen! Čuo se slab sušanj pokreta, zatim još jedan skupni »amen«, pa tišina. Glas brata Jonathana bio je blag. — Svi mi ovdje stojimo na petoj razini stepenica koje vode u nebo. Još nam se valja uspeti na pet razina prije nego što uzmognemo posegnuti za čistim svjetlom vrha. Počet ćemo tako što ćemo sebi i drugima ispovijedati grijeh koji nas najviše mori. Tko će biti prvi? Denisin glas prekinuo je trenutnu tišinu. — Ja, brate. — A grijeh koji ispovijedaš, sestro?

Ogledao sam se po prostoriji. Nitko se nije okrenuo da je pogleda. Svi su sjedili mirno, ruku prekriženih u krilu, a oči su im počivale na križu koji se nalazio pred njima. Denise se također usredotočila na raspelo. — Ispovijedam grijeh požude, brate. Sklopila je oči i progovorila tiho. — Prije nekoliko tjedana upoznala sam jednog muškarca. Otkad sam ga upoznala, tijelo mi plamti, um mi je prepun požudnih slika i želje. Kad razmišljam o njemu, noge mi postaju slabe, a spolnost buja. Ležim u krevetu i masturbiram, a njegov lik neprekidno mi je na pameti. U svojoj požudi za njim lijegala sam s drugim muškarcima i koristila se njihovim tijelima da utažim vlastitu žudnju. Sad kad sam legla s njim, još uvijek nisam zadovoljna. Moja žudnja za njim nesmanjena je. Moje misli posvećene su jedino spolnosti. Razvrat, felacio, kunilingus, sodomija. Robinja sam svoje požude, nesposobna da mislim o nečem drugom. Glas joj se stišao. Spustila je glavu. Opazio sam da plače. Nekoliko trenutaka kasnije dodala je tiho. — Ispripovijedam svoj grijeh i molim Boga da me vodi. — Pridružit ćemo se u molitvi našoj sestri — rekao je brat Jonathan. Za trenutak se čuo tih mrmor glasova, a zatim je brat Jonathan opet progovorio. — U Božjim očima postoji samo ljubav, sestro, a ljubav uzima različite oblike, kako tjelesna tako i duhovna ljubav. Ima trenutaka kad nema drugog oblika izražavanja ljubavi osim tijelom. Ispitaj brižno svoje srce, sestro. Je li moguće da ti istinski ljubiš ovog čovjeka? Glas joj je bio tih. — Ne znam, brate. Sve dosad, sve što sam osjećala bilo je tjelesno. Znam da me on ne želi toliko koliko ja njega, ali to ne smanjuje moju želju. Pa i sada, dok 0 tome govorim, maja spolnost buja i ja gorim od žudnje. — Jesi li spremna da ove želje preneseš kinetičkom vodiču? — Jesam, brate. — Onda mi priđi, sestro. Denise se polako osovila na noge. Oči su joj bile napola zatvorene, gotovo kao da spava. Pošla je polako prema bratu Jonathanu i hodajući raskopčala košulju. Kad mu je pristupila, skinula ju je, a trenutak kasnije

1 traperice. Zatim je naga legla preda nj. — Sestra Mary i sestra Jean prihvatit će ruke i noge sestre Denise. Ostali neka se okrenu prema nama i pridruže nam se u molitvama. Dvije su djevojke ustale i prišle Denise. Svaka ju je poljubila u usta. Zatim je jedna prekriženih nogu sjela do Denisine glave i primila je za ruke, dok je druga sjela do Denisinh nogu i primila je za gležnjeve. Pogledao sam ostale. Lica su im bila zamišljena, ne znatiželjna. Očito je ovo bilo nešto kroz što su već svi oni bili prošli. Brat Jonathan se pokrenuo, i ja sam pokraj njega spazio nešto što je podsjećalo na stakleni prut, dug otprilike tridesetak centimetara. Trenutak kasnije u zraku se osjetio slabašan vonj ozona. Svjetlo u prutu ustalilo se i čudnom blijedom bojom obasjalo lica prisutnih. Pucketav zvuk bio je nešto glasniji. Brat Jonathan podigao je prut visoko iznad svoje glave. — O Bože! U ime tvoga sina Isusa Krista molim te. Poslušaj našu sestru u grijehu koja ti govori uz pomoć snage one energije kojom si nam dao život. — Amen. Zbor glasova sada je bio snažniji. Brat Jonathan polako je spustio štapić. Denisine oči bile su zatvorene. Nije se pokrenula. — Jesi li spremna, sestro? — Spremna sam, brate — prošaptala je. Štapićem joj je dodirnuo desnu ruku. Fucketamje se ' pojačalo, ruka joj se na tren trznula, ali se Denise zatim smirila. Polako joj je prelazio štapićem po ruci sve do ramena, a zatim po drugoj ruci. Pomaknula se tek kad se prut počeo približavati prsima. Isprva se malko meškoljila, a zatim se gotovo orgastično tijelom bacila prema bratu. Naposljetku je počela stenjati, a ja sam znao što ćuti. Isto takvo njezino jecanje čuo sam sinoć kad smo bili u krevetu. Bradavice su joj iskočile kad je štapićem dodirnuo dojke, a ona se divlje bacakala. Sada sam znao čemu one dvije djevojke. Da nije bilo njih, ničim se Denise ne bi moglo zadržati. — Oh, Bože — vrisnula je. — Počinjem svršavati. Ne mogu se obuzdati. Svršavam, svršavam! — Prut se sad micao preko njezina trbuha, a ona se bokovima isturila prema njemu kao da je živ. — Ne mogu prestati svršavati! — viknula je. Prut je sad bio na njezinu pubisu.

— Gurni mi ga! — kriknula je. — Jebi me njime! Hoću da mi spali pičku! Lice brata Jonathana bilo je bestrasno dok je štapić držao na njezinu pubisu. I dalje se vrtjela, bacala i vrištala. — Oh, Bože, ne mogu prestati! Ne mogu prestati! — — Lice joj je bilo iskrivljeno od patnje, a glavu je bacakala s jedne strane na drugu. — Svršavam! Isuse! Previše je! Previše! — Iznenada se grčevito savila prema prutu. — 0, ne. Sve u meni eksplodira! — Glas joj se pretvorio u prodoran vrisak, a zatim se odjednom strovalila na leđa, lica blijeda, očiju zatvorenih. Brat Jonathan je tiho prešao štapićem niz njezine noge sve dok nije dospio do stopala. Zatim je dodirnuo transformator. Svjetlo je polako izblijedilo iz štapića i Jonathan je odložio prut. Djevojka je mirno ležala. Jedini zvuk u prostoriji bilo je naše disanje. Brat Jonathan je pogledao one dvije djevojke, pa su se vratile na svoja mjesta u krugu. Denise je otvorila oči. — Je li gotovo? Kimnuo je. — Jest. Treba li ti pomoći do tvoje sobe? Sjela je i posegnula za košuljom. — Mislim da je sa mnom sve u redu. — Pružio joj je ruku dok je navlačila traperice. — Hvala ti, brate Jonathane — rekla je. — A hvala i vama, braćo i sestre. Sve vas ljubim. — Ljubimo te, sestro — odgovorili su u zboru. Brat Jonathan je ustao, stavio joj svoje ruke na ramena i poljubio je u usta. — Upamti, sestro, tijelo nije ništa do put. Duša je ona koja daje život i ljubav koja spaja dvoje. Kimnula je, zatim se okrenula i, niti me ne pogledavši, izišla iz prostorije. Brat Jonathan me gledao dobrohotno. — Hvala vam, braćo i sestre. Sastanak je završen. Mir i ljubav. — Mir i ljubav — odgovorili su i počeli izlaziti. Digao sam se na noge i pričekao da ostali izađu. Brat Jonathan je klečao pokraj transformatora i pokrivao ga. — Da li ova stvar doista djeluje? — Mojsije je Bogu govorio kroz zapaljen grm. — To nije isto. Njegov je glas bio strpljiv.

— Sve što čovjeku pomaže da komunicira s Bogom djeluje. — Hvala vam, brate Jonathane. — Mir i ljubav — rekao je. Izlazeći, bacio sam pogled na sat. Bilo je skoro šest sati. U tom trenutku za me nije bilo toliko važno da govorim s Bogom, koliko s Lonerganom. 21. POGLAVLJE Lonerganov glas u mojem je uhu bio iscrpljen šapat. — Jesi li kada razmišljao o životu u Meksiku? — Ne podnosim vodu. Dobivam proljev. — Ništa mi ne olakšavaš. Ne žele da im se momci u to petljaju. — Onda smo poravnati. Meni se ne sviđa pomisao da budem ubijen. Meni je svejedno, ujače John. Možeš li mi ih skinuti s vrata ili ne možeš? Čuo sam slabašan uzdah i shvatio da on više nije ujak John iz mojeg djetinjstva. Bilo mu je gotovo sedamdeset i vrijeme mu je bilo odbrojeno. — Ne znam — odgovorio je. — Prije se radilo samo 0 narudžbi. Sad je stvar osobna. Jedan od onih ljudi više nikad neće hodati. — To je zbilja gadno. — Treba mi neka zgodna okolnost. Nešto čime ću s njima trgovati. — Suho se nasmijao. — Osim tebe, hoću reći. — Ronzi je rekao da će oni stvar zaboraviti ako ih uzmem za ortake. — To je bilo sinoć, prije nego što su doznali što se zbilo na parkiralištu. Ronzi mi je jutros telefonirao da ti prenesem kako je ugovor sada odbačen. — Dogovorili smo se da ga večeras nazovem. — Nemoj. Vjerojatno je na njegovu liniju priključen uređaj za prisluškivanje. Mogli bi iti biti za vratom i prije nego što spustiš telefon. — Sto onda da radim? — Ništa. Samo ostani izvan vidokruga. Možda će se za tjedan-dva ohladiti pa ću ih moći pridobiti za razgovor. — Sto je s novinama? Nakon ovog broja, sve će se raspasti. — Pa neka se raspadne. Uvijek možeš zamoliti da te umotaju u taj list prije nego što te pokopaju. Šutio sam.

— Gareth? — Da? — Nemoj napraviti glupost. Daj mi samo vremena. — Imaš vremena koliko god želiš, ujače John. Ja nemam. Ako te novine ne izađu za dva tjedna, ja ću opet biti na cesti. — Barem ćeš biti živ. Naći ćeš nove igre kojima ćeš se zabavljati. — Svakako. Objesio sam slušalicu i slušao kako novčići padaju u škrabicu. Okrenuo sam se i ugledao Denise koja je stajala tek četvrt metra od mene. — Došla sam da te povedem na večeru. Kimnuo sam i koraknuo do nje. — Oprosti — rekla je. — Zbog čega? — Pogoršala sam ti položaj. Nisam im trebala reći gdje si. — Nije to tvoja pogreška. Stavila mi je ruku na mišicu i zaustavila me. — Stvarno od sebe pravim budalu, zar ne? Gledao sam je bez riječi. — Kinetički vodič ovaj put nije pomogao. Bilo je to prvi put što nije djelovalo na mene. Brat Jonathan mi je kazao da bih možda trebala proći ioš nekoliko sesija prije nego što se oslobodim ovog grijeha. — Jesi li sigurna da je to grijeh? — Ne razumijem. — Zar prečasni Sam ne naučava da ljubav nije grijeh? Da je voljeti se međusobno dobro? Ljubav može biti i vrlo tjelesna stvar. — To je kazao brat Jonathan. Ali ne znam. Nikad se prije nisam ovako osjećala. Sve vrijeme te želim. Mo^ju samo o tome razmišliati. — Zaustavili smo se na ulazu u blagavaonicu. — Sve ovo vrijeme ja sam pričala kako se osjećam. A što ti osjećaš prema meni? — Mislim da si divna. — Nisam to mislila — kazala je hitro. — Sto da učinim u vezi s ovim mojim osjećajem? Nasmiješio sam joj se. — Uživaj u njemu, mala. On se pojavljuje samo kad je čovjek mlad. Ionako ćeš ga vrlo brzo prerasti. U njezinu se glasu osiećala uvrijeđenost. — Ti stvarno tako misliš? Nisam odgovorio. — Želim da mi kažeš istinu — rekla je nepopustljivo. Istinu je i dobila.

— Previše mi je stvari u glavi a da bih svima mogao upravljati. A jebanje je najbeznačajnija od njih. Naglo se okrenula i otrčala niz trijem, ostavivši me da stojim u dovratniku. Pogledao sam u prostoriju I vidio da me promatra brat Jonathan. Pokazao mi je prazno mjesto do sebe. Za stolom je bilo šestero mladih ljudi. Kimnuli su ali nisu govorili. Previše su bili zauzeti jelom. — Sami se poslužujemo — kazao je brat Jonathan pokazujući na veliku tavu nasred stola. Goveđi gulaš, pojačan mrkvama i krumpirom, bio je jednostavan ali ukusan. Umočio sam kruh u sos, jer nije bilo maslaca. Ulio sam u času mlijeko iz vrča i ustanovio da je hladno i iznenađujuće osvježavajuće. Nitko nije govorio sve dok obrok nije završio. Tada su se ljudi jedan za drugim digli, rekli »Mir i ljubav« i otišli od stola. Ogledao sam se po prostoriji. Kad sam ušao, bilo je tu trideset i pet do četrdeset ljudi. Sad ih je tek nekolicina čistila stolove. — Imam kave u uredu — rekao je brat Jonathan. — Pije vam se? — Baš bi mi pasala. Njegov se ured nalazio u sobici do ulaznog trijema. Zatvorio je za nama vrata i nakon nekoliko trenutaka preda me stavio šalicu instant kave. — Imam i malo viskija — kazao je. — Mislio sam da se to protivi pravilima. Nasmiješio se. — Samo u medicinske svrhe. Kimnuo sam. — Ne osjećam se baš osobito. Natočio je dvije čaše. — Mir i ljubav — kazao je. — Mir i ljubav — odgovorio sam. Trgnuo je viski poput profesionalca i ponovno natočio čašu, dok sam ja još bio tek na polovici svoje. Uhvatio je moj pogled. — Ne možete ostati ovdje — rekao je. — To znate. — Zašto? Zbog Denise? — Ne. Možemo se nositi s time. Zbog vas. Raspisana je tjeralica za vašu glavu. Za samo nekoliko dana doći će vas ovdje potražiti. — Denise vam to veli? — Ne. — Onda kako ste došli do toga?

— Rekao sam vam da sam bivši cajkan. Još uvijek imam veza. Pronosi se glas da ste odbjegli s Denise. Samo je pitanje vremena da ustanove kamo se mogla skloniti. Šutio sam. — žao mi je, ali ne mogu preuzeti takav rizik. Previše bi ljudi moglo stradati. — Ali ako mene ovdje i ne bude, pronaći će Denise. — Neće je naći. Šaljem je dalje. Do sutra uvečer bit će tisuću kilometara odavle. Ispio sam viski. — Kad želite da odem? — Noćas kad svi zaspe. Doći ću po vas i izvesti vas. Idite u sobicu u koju vas je sinoć odvela Denise. Vaša je odjeća već ondje. Ustao sam. — Hvala vam, brate Jonathane. — Kako stojite s gotovinom? — upitao je. — Dobro. — Mir i ljubav. — Mir i ljubav — kazao sam i napuštao ured. Moja odjeća, uredno izglačana, visila je na vješalici s unutarnje strane vrata. Brzo sam se svukao i otišao u kupaonicu. Svjetla su se isključila usred tuširanja. Opsovao sam na trenutak, a zatim se prisjetio da se radi o automatskom prekidaču. Omotao sam oko sebe grub ručnik i pošao u potragu za svijećom. Sve dok nisam upalio svijeću nisam znao da je tu i Denise. Malena i nesretna, sjedila je na rubu uskog kreveta. Nešto šminke spralo se s njezina oka, koje je još uvijek bilo crno i natečeno. — Odlaziš — rekla je. Bez riječi ručnikom sam trljao glavu. — Shvatila sam to kad ti je brat Jonathan vratio odjeću. Završio sam brisanje i mašio se košulje. — Želim ići s tobom. — Ne možeš — kazao sam odsječno. — Zašto? — rekla je poput djeteta. — Zato što bi mogla biti ubijena. Eto, zato. Brat Jonathan ne želi da se to desi ni meni ni tebi.

— Baš me briga. Želim biti s tobom. Navukao sam hlače i sjeo na stolac da obujem čarape i cipele. Sišla je s kreveta i klekmula preda me. — Molim te, povedi me sa sobom. Ljubim te. — Ne mogu. Žao mi je. Zakrila je lice rukama i zaplakala. Tiho je jadikovala. — Nikad ništa ne uradim kako treba. Mislila sam da će ovdje biti dobro. Da ćemo biti sigurni. Dodirnuo sam joj kosu. Uhvatila mi je ruku u pritisnula je na usnice. — Ako ostanem ovdje, nitko neće biti siguran. Ni ti, ni brat Jonathan, ni itko od djece. A oni nemaju ništa s ovom stvari. — Ne tražim ja zauvijek — šaptala mi je kroz prste. — Znam da ti nisam dostatna. Želim samo malo biti s tobom. A onda, kad poželiš da odem, otići ću. Stavio sam joj ruku pod bradu i dignuo joj glavu. — Nije to, mala. Uopće nije to. Dovoljno je ljudi već povrijeđeno. Ne želim to sranje navući ovamo. Na trenutak je šutjela i piljila u dlan moje ruke. — Znaš li da imaš dvije crte života? — zapitala me. Moj se um prekopčao na njezin slijed misli. — Ne. Prstom je pošla po crti koja se protezala od dna mojeg dlana pa do donjeg dijela kažiprsta. — Ništa ti se neće dogoditi. Dugo ćeš Doživjeti. — Baš fino. — Ali baš sada tvoje crte života idu usporedno. Prstom je dotakla središte mog dlana. — A prva prestaje nekako ovdje. — Je li to dobro ili loše? Pogled joj je bio ozbiljan. — Ne znam. Ali to znači da će jedan od tvojih života uskoro završiti. — Nadam se da to nije onaj ikoji je povezan s disanjem. — Ja se ne šalim — rekla je oštro. Nisam odgovorio. — Dobro se razumijem u čitanje iz dlana. Dobra sam u tome. — Vjerujem ti. — Ne, ne vjeruješ — kazala je razdraženo. Osmjehnuo sam joj se.

— Hoće li ti svađa pomoći da se osjetiš bolje? Usnice su joj zadrhtale. — Ne želim se s tobom svađati. Ne naše posljednje zajedničke noći. — Onda se smiri. — Kad odlaziš? — Brat Jonathan je rekao da će doći po mene. — To će biti oko ponoći, kad on posljednji put obilazi kuću. Imamo vremena za oproštajni fuk. Glasno sam se nasmijao. — Mora da se zezaš. — N-ne. Ustala je i počela otkapčati košulju. — Od samog držanja tvoje ruke pička mi se vlazi, a imam i djevičansku stražnjicu koju si obećao probušiti. Stavio sam svoju ruku na njezinu. — Nikad mi to, mala, neće uspjeti. S onim što moram imati u glavi, ne znam kako bih ga uopće mogao dići. — Mogu je smisliti mnogo načina. Imao sam pravo ja, a ne ona. No to nije bilo važno. Oduševljena igrom, toliko je puta svršavala da nije bilo važno tko je pobijedio a tko izgubio. Kad je brat Jonathan pokucao na vrata, oboje smo opet bili odjeveni. Pogledom je shvatio situaciju, zgužvan krevet i ostalo. Okrenuo sam se Denise. — Vrijeme je. — Idem s tobom do auta — rekla je. Šuteći smo obišli staju. Brat Jonathan širom je otvorio vrata. Glasno su zaškripala u noći. Ušli smo i ja sam se uvukao u kola. Stari valiant pokazao se dostojnim svojeg imena. Motor se upalio bez protesta. Brat Jonathan pružio mi je ruku kroz otvoren prozor. — Puno sreće, Gareth. Mir i ljubav. Okrenuo se i izišao iz staje ostavljajući Denise. Nagnula se kroz prozor i poljubila me. — Hoćeš li me nazvati kad se vratiš? — Znaš da hoću. — Čekat ću te ovdje.

Tek tada mi je palo na um da ona niti ne zna da je brat Jonathan šalje odavde. Nisam htio biti onaj koji će joj to reći, pa sam samo kimnuo glavom. — Ljubim te — rekla je ljubeći me ponovno. Koraknula je unatrag. — Mir i ljubav. — Mir i ljubav — rekao sam ubacujući mjenjač u brzinu i krećući natraške iz staje. Kad sam dospio na blatnu cestu, u retrovizoru sam opazio da ju je brat Jonathan zagrlio i krenuo s njom prema kući. A onda sam ušao u zavoj i iza mene nije postojalo više ništa osim noći. 22. POGLAVLJE Tek kad sam se zaustavio na benzinskoj crpki na autocesti za San Francisko, primijetio sam na sjedalu do sebe omotnicu. U njoj je bilo tisuću dolara u novčanicama od sto dolara i presavinuta cedulja. »Otarasio sam vas pištolja. Otiđite do misije prečasnog Sama »Mir i ljubav« u North Beachu u SP i potražite brata Harrvja. On će imati kartu za sutrašnji let za Honolulu i informaciju o tome kome da se ondje javite. Mir i ljubav.« Potpisa nije bilo. Nije niti bio potreban. Turnuo sam novac u džep, ponovno pročitao ceduljicu, a zatim je poderao. Izišao sam iz automobila i papiriće ubacio u kantu za smeće. — Da pogledam mašinu? — upitao je službenik. — Sve pregledajte — rekao sam i otišao na zahod. Službenik me čekao držeći u ruci komadić papira. 1 San Francisco. — Trebali ste četvrt litre ulja, a dopunio sam vam hladnjak i akumulator. Šest i petnaest. Dao sam mu sedam dolara i vratio se u auto. Bilo je pet i trideset ujutro i danilo se ikad sam se vozio pokraj misije na kraju North Beacha. Bila je to stara siva zgrada sličnija skladištu nego hostelu. Na pustom parkiralištu stajala je ploča »Zabranjeno parkiranje, osim za posjetitelje misije«. Zaustavio sam se točno nasuprot zgradi. Zatim sam izišao i krenuo prema vratima.

Prije nego što sam dospio pokucati otvorio ih je čovjek srednjeg rasta u smeđom odijelu. — Brat Gareth? — kazao je slabašnim glasom. Kimnuo sam. — Ja sam brat Harry — kazao je pruživši ruku. — — Mir i ljubav. » — Mir i ljubav — odgovorio sam. Ruka mu je bila topla. — Uđite. Čekam vas od četiri sata. Počeo sam se već brinuti. Nasmiješio sam mu se. — Valiant nije baš najbrži auto na svijetu. — Stigli ste. To je najvažnije — rekao je vodeći me kroz hodnik. — Imam za vas sobu. Možete u njoj ćoriti do polaska aviona. — U koliko avion uzlijeće? — Tri četrdeset i pet. Ali ne brinite za to. Doći su po vas ovamo na vrijeme. — Otvorio je jedna vrata, pa sam za njim ušao u sobu. — Mogu li dobiti ključeve vašeg automobila? Blenuo sam u njega. — Rečeno mi je da je auto opasan. Na našem će parkiralištu stršati kao ozlijeđen palac. Dao sam mu ključeve. — Što ćete s njime? — Rečeno mi je da ga dam u prešu. Ništa nisam imao primijetiti. Ako se morate otarasiti auta, onda se to radi upravo ovako. Nikakva traga ne preostaje. Svejedno sam osjetio stanovitu bol. Stari autić i ja mnogo smo toga zajedno prevalili. Osvrnuo sam se po jednostavno namještenoj sobi. Uzak krevet, uzak stolac, uzak ormar i uzak prozorčić na zidu. Savršena soba za suha čovjeka. Odjednom sam bio posve iscrpljen. Nisam mogao misliti. Samo sam želio spavati. — Vratit ću se za nekoliko sati s doručkom. Mislim da će biti najbolje da ostanete u sobi. Ne želimo da vas itko prepozna. Kimnuo sam. Bilo mi je prenapomo da govorim. Zatvorio je za sobom vrata, a ja sam se u odijelu izvalio na krevet. Imao sam tek toliko snage da zbacim cipele, a zatim sam poput svijeće ugasnuo. Doručak sam prespavao, ali me brat Hanry probudio za objed. — Morate biti na uzleflištu sat prije polaska — kazao je gotovo ispričavajući se Jcad je na stolac preda me stavljao pladanj. — U redu.

Pogledao sam na pladanj. Goveđi gulaš. To sam mogao i pretpostavljati. — Ja sad zapravo i nisam gladan. Jest ću nešto kasnije na aerodromu. — Kupaonica je tamo. Bolje da se obrijete. Svijetla brada ne ide uz crne vlasi. — Pokazao je prema drugim vratima. — Britvu ćete naći u medicinskoj izbi. Brijanje i tuš su me osvježili. Ponovno sam se počeo osjećati živim. Izišao sam iz kupaonice. Čekao je, a s njim i goveđi gulaš. Još mi ga se nije jelo. — Imate li nešto protiv ako na aerodrom odem ranije? — upitao sam. — Mislim da nemam. Želite li otići sada? — Da. Iznenada mi je bilo dosta sobičaka i uskih kreveta. Zaustavio je svoj stari ford fairlane ispred terminala »United Airlinesa«, posegnuo u džep kaputa i uručio mi omotnicu. — Tu vam je karta — kazao je. — Brat Robert čekat će vas u Honoluluu. On će vas odvesti u misiju. — Kako ću ga prepoznati? — On će vas naći. — Hvala. — Nema na čemu — kazao je. — Mir i ljubav. — Mir i — zastao sam. — Mogu li vas nešto upitati? — Naravno. — Zašto ste se zbog mene upustili u svu tu gnjavažu? Ja čak nisam ni član vaše crkve. A opet, dostajala vam je sama riječ brata Jonathana. — 0, ne — kazao je hitro. — Nije to zbog brata Jonathana. Toliki autoritet on nema. — A tko onda ima? No odgovor sam znao gotovo i prije no što mi je pitanje sišlo s usana. — Prečasni Sam — rekao je tiho. — Nema ni jedne stvari koja se dešava u crkvi a da on za nju ne zna. On se stara za sve nas. Bog ga blagoslovio. Mir i ljubav. — Mir i ljubav. Izišao sam iz automobila i gledao kako on nestaje u prometnoj gužvi u smjeru grada. U terminalu sam se prijavio na šalteru za odlaske. Bilo je

istom dva i trideset, što je značilo da trebam čekati još sat i četvrt. Uputio sam se u najbližu čekaonicu u kojoj se moglo guonuti. Za barom je sve bilo popunjeno, pa sam sjeo za jedan od stolića. Konobarica mi je donijela naručeno — — dupli viski s ledom. Pretpostavljao sam da je brat Jonathan morao telefonirati prečasnom Samu odmah čim sam prispio u njegovu misiju. Jonathan sam nije mogao srediti sve ove aranžmane. Sve vrijeme stajala je za tim organizacija. Ali što je prečasnog Sama navelo na zaključak da mi je potrebna zaštita? — Još jedan dupli, gospodine? Iznenađeno sam podigao pogled. Nisam niti bio svjestan da sam ispraznio čašu. Mora da su u viski dolijevali vodu, jer ga nisam niti osjetio. Kimnuo sam. Stavila mi je piće na stol. Baoio sam pogled na sat iza bara. Dva četrdeset i pet. — Ima li tu kakav telefon? — pitao sam. — Odmah do ulaza, gospodine. Platio sam račun. — Vratit ću se — kazao sam ostavljajući piće na stolu. Od blagajnika sam dobio hrpicu kovanaca od četvrt dolara pa sam nazvao prečasnog Sama. Uhvatio sam ga kod kuće. — Kako Bobby? — pitao sam. — Mnogo bolje. Doktori se nadaju da će do kraja tjedna biti na normalnoj prehrani. — Spustio je glas. — — Gdje ste? — U međunarodnoj zračnoj luci San Franciska. U njegovu glasu mogao sam osjetiti olakšanje. — Znači da idete u Honolulu? — Avion polijeće za jedan sat. — Dobro. Kad mi je Lonergan kazao kako stvari gadno stoje, znao sam da moram nešto učiniti. — Je li to bila Lonerganova ideja da odem iz zemlje? — Ne. Ali kad sam mu rekao što bismo mogli uraditi, smatrao je da je to dobro rješenje. Previše vam dugujem a da vam ne bih priskočio u pomoć. Šutio sam.

— Sredio sam sve. Lijepo će se o vama starati. — Hvala vam — rekao sam. — Ne morate mi zahvaljivati. Naposljetku, ne biste bili u ovoj gužvi da nije bilo Bobbvja. — Na trenutak je oklijevao. — Ako vam što zatreba, nazovite me. — Sa mnom je sve u redu. — Onda ne brinite. Siguran sam da će Lonergan u najkraćem roku sve srediti. Onda ćete se moći vratiti. — Svakako. — Ugodan let. Bog bio s vama. — Mir i ljubav — kazao sam vješajući slušalicu. Pokušao sam uhvatiti Lonergana i nazivao sam ga na razne brojeve, ali ga nigdje nisam mogao pronaći. Nikoga nije bilo u njegovu domu, ni u uredu, a ni u »Srebrnoj ergeli« nisu znali gdje se nalazi. Nisam uspio dobiti odgovor ni od pokretnog telefona u njegovu autu. Uznemirio sam se. Sve je bilo sređeno do u tančine. Lonergan je znao da ne želim otići van. Pa ipak sam odlazio sve dalje i dalje od mjesta gdje sam želio biti. Nisam čak niti znao jesu li tekstovi za novine na vrijeme stigli u tiskaru. Ubacio sam još jedan kovanac u aparat i nazvao uredništvo. — Hollywood Express. Prepoznao sam Veritin glas. Znao sam da će shvatiti s kime govori, pa se nisam predstavio. — S tobom je sve u redu? — Da. A s tobom? — Dobro sam. Možeš li govoriti? Je li tko kraj tebe? — Sama sam. Svi su otišli. — Je li tekst stigao u tiskaru? — Sve je uređeno. Tvoja je prijateljica vrlo dobra. Radila je svu noć kako bi sve bilo spremljeno. — Dobro. — Vraćaš li se? — čudno pitanje. Naravno da se vraćam. Zašto to pitaš? — Lonergan veli da se ne vraćaš. Bio je ovdje s Ronzijem. Poveli su Perskvja na kat na sastanak. Kad su sišli, Lonergan je rekao da list

prodaješ Ronziju te da će ga Persky preuzeti umjesto tebe. Kad su Lonergan i Ronzi otišli, Persky mi je kazao da poslije ovog tjedna neću biti potrebna. Osjetio sam navalu hladnog gnjeva. Moj je ujak izvodio svoju uobičajenu točku. Igrao se boga. — Nikako — rekao sam. — To se neće dogoditi. — Što možeš učiniti? Ako se vratiš, naći će te i ubiti. Zli su ovi ljudi. — Idi kući i čekaj tamo dok ti se ne javim. Spustio sam slušalicu i otišao do table s redom polazaka. Postojao je avion za Los Angeles u tri i trideset. Bio sam u njemu. 23. POGLAVLJE Pošteni John, trgovac polovnim automobilima, žmirkao je na kasnoposlijepodnevnom suncu. — Evo, ova ovdje su naša kola tjedna. Baš su ih danas vrtjeli na TV. Gledao sam corvair kabriolet. Orni krov i plastična sjedala svježe su ulašteni, a žuto se tijelo ljeskalo od nedavnog poliranja. — Koliko za njih tražite? — Osamsto. Bagatela za te novce. Dva soma tristo novi šezdeset peta. Praktički bez kilometraže. — Koliko? — Pogledajte sami na brzinomjer. Otvorio sam vrata i pogledao. Dvadeset i pet tisuća 'kilometara. Okrenuo sam mu se. Kimnuo je. — Dvadeset i pet. Točno. Ništa. Ova će kola izvesti sto sedamdeset. — Po Ralphu Naderu, neće. — Sto on, do vraga, zna? Samo si je napuhao ime plašeći narod. Sam sam vozio ovaj auto. Komanda kao na dječjim kolicima, a sigurnost kao u majčinim ru kama. Podigao sam poklopac. Mašina je dobro izgledala. Bar je prljavština očišćena. Urezi na gumama nisu bili loši. Nisu izgledali kao da su prešli dvadeset i pet tisuća. Otišao sam do prednjeg dijela auta i otvorio prtljažnik. U corvairu stroj je bio otrag, a prtljažnik naprijed. Rezervna guma bila je posve ćelava. Čak su neke mrlje probijale kroz crnu gumu. Pogledao sam Poštenog Johna.

Imao je spreman odgovor. — Znate već kakvih sve ljudi ima. Kukavci. Neće kupiti novu gumu za rezervu. — Jasno. Mogu li ih provesti jedan krug za probu? — Ne morate probati. Uz naš zajamčeni povrat novca, ako vam ne odgovaraju, samo ih vratite ovamo u roku od devedeset dana i cijelu ćemo svotu uračunati u cijenu bilo kojeg auta koji odaberete. — Volio bih ih isprobati. Tek toliko da vidim je li mi u njima udobno. — Spustite krov tog bombonića i bit će vam udobnije nego što vam je ikad bilo. Lebdjet ćete u pizdi. Ova su kola prirodna klopka za pičkice. — Sjajno. Ovog trenutka želim znati voze li. Zurio je u me na trenutak a onda kimnuo. — U redu. — Okrenuo se i zazvao jednog od svojih ljudi. — Hej, Chico, idi s ovim momkom. Meksikanac je na haubi ostavio dronjak kojim je polirao auto i pristupio corvairu. Ušao sam u auto i pokrenuo motor. Upalio je dosta lako. Uključio sam radio. Zatreštala je rock-glazba. Dohvatio sam i otkopčao zapore te pritisnuo puce. Krov se bez zapinjanja spustio. Uključio sam brisače i pritisnuo puce za vodu. Voda je štrcala po vjetrobranu, a brisači su je uklanjali. Zatim sam uključio reflektore, izišao iz auta i obišao ga. Sva su svjetla radila. Otišao sam ispred auta. — — Uključite srednja. Meksikanac je pritisnuo prekidač na podu. Radila su. — Sad žmigavce. Desni, zatim lijevi. I oni su bili u redu. Vratio sam se u kola. Pošteni John promatrao me s neobičnim izrazom lica. — Samo želim provjeriti — kazao sam. — To je u redu. Izvukao sam auto s parkirališta i provezao ga nekoliko blokova. Kočnice su bile dobre, sve brzine, uključivši i rikverc, bile su solidne, a upravljanje je bilo zadovoljavajuće, uzme li se u obzir da auto uopće nije imao težine. Kad sam se vratio na parkiralište, Pošteni John me iščekivao. Meksikanac je izišao i vratio se laštenju. Ostao sam sjediti. Pošteni John mi je pristupio i naslonio se na vrata. — Sto velite? — pitao je.

— U redu —¦ kazao sam. — Sest stotina. Nasmijao se. Izvukao sam svežanj i dao mu priliku da onjuši lovu. — Sama gotovina. Pogledao je novac, pa mene. — Sedam i pedeset. Šuštao sam novčanicama. — Šest i četvrt. — Sedam. — Šest sedamdeset i pet zaključno. — Upravo ste si kupili auto. Uđite u ured pa ćemo popuniti papire. — Dobro. Isključio sam mašinu. Kad sam se okrenuo trgovcu, opet mu je na licu bio onaj čudan izraz. — Jeste li vi rook-glazbenik? — Otkud vam to pada na um? —¦ Oni su svakojako, čudno iskićeni. Nikad još nisam vidio osobu narančaste kose. Pogledao sam se u retrovizor. Moja je kosa poprimila neobičnu narančastu boju. Sranje. Pitao sam se što li je bilo u onoj boji kojom me Denise bojila. — Je li vaša mati imala narančastu kosu? — Nije. — Otac? Osmjehnuo sam mu se. — Ne znam. Nikad ga nisam vidio bez šešira na glavi. — Zbilja je neobično. — Svakako jest — suglasio sam se. Registraciju sam napravio na Lonerganovo ime, posluživši se adresom njegova ureda. Nakon što smo zalijepili registraciju na vjetrobran, odvezao sam se do najbliže prodavaonice i kupio četiri limenke od po četvrt galona gumenog ljepila. Zatim sam otišao na telefon i nazvao Veritinu kuću. — Halo. Djelovala je nervozno. Kad je čula moj glas, s olakšanjem je odahnula. — Oh, Gary, toliko sam se zabrinula za tebe. Gdje si? — U gradu sam. — Dva muškarca u crnom buicku slijedila su me od ureda do kuće. Sad su parkirani s druge strane ulice, nasuprot mojem stanu.

Slagalo se. Prije ili kasnije pratili bi svaku osobu za koju bi smatrali da bih s njom mogao stupiti u vezu. Veliko pitanje glasilo je: tko su oni? — Izgledaju kao cajkani? — Ne znam. Auto ima tablice iz Nevade. To je dostajalo. Nisu bili cajkani. Ma tko ti ljudi bili, bolje je i ovako nego da cijela policija Los Angelesa traga za mnom. — Ne brini — kazao sam. — Neće te dirati. Traže mene. — Znam. Ali, želim te vidjeti. — Vidjet ćeš me. Možeš li stupiti u vezu sa svojim bratićem Juliom Vasquezom? On bi mogao pomoći. Bili smo zajedno u Vijetnamu. — On je opasan čovjek, Gary. — Znam. — Julio Vasquez bio je kralj barrija.1 Ništa se ondje nije zbivalo a da on za to ne bi znao. — Ali ljudi s kojima se igramo također su opasni. — Telefonirat ću mu. — Nastoj mi ugovoriti sastanak s njime. Pogledao sam na sat. Bilo je gotovo šest i trideset. — U devet, ako možeš. — Nastojat ću. — Dobro. Nazvat ću te opet za jedan sat. Umalo što nisam rekao »Mir i ljubavi«. Zarazno je to. Zatim sam otišao u najbliži restoran i večerao odrezak s prženim krumpirima. — Kaže da se ne može naći s tobom prije deset sati. Po Veritinu izgovoru mogao sam zaključiti da je zabrinuta. — To je u redu. Gdje? — Kaže da bih te ja trebala dovesti u garažu. — Reci mi gdje je garaža. Mogu onamo sam. — Ne mogu ti reći. Morala sam obećati da nikom, pa ni tebi, neću reći. — Jesi li mu rekla o onoj dvojici ispred tvoje kuće? — Ne. — Nazovi ga opet i reci mu. Telefonirat ću ti ponovno za petnaest minuta. Spustio sam slušalicu i ispio još jednu šalicu kave, a zatim sam je ponovno nazvao. — Što je rekao?

— Rekao je da ne brinem. On će ih preuzeti na sebe. — Dobro. — Kaže da dovezeš auto do moje kuće i da staneš iza ugla. U devet i trideset izlazim da se nađem s tobom. Želi znati koja kola voziš. — Žuti corvair s pomičnim crnim krovom. — Unajmio si ga? — Kupio. — Velika pogreška — kazala je. — Ralph Nader tvrdi da auto nije siguran. 1 U SAD zloglasni dio grada u kojem žive Meksikanci ili Portorikanci. Nasmijao sam se. — Navikavam se da živim opasno. Kad sam zaustavio auto na rubu pločnika iza ugla njezine kuće, o stup ulične svjetiljke bio je naslonjen neki vitki Chicano u kožnatoj jakni. Bilo je točno devet dvadeset i pet. Čovjek mi je pristupio. Sjajnim pucetima na prsnom džepu bilo je ispisano J. V. KINGS. — Seiior Brendan? — upitao je. — Da. — Prijeđite na stražnje sjedalo. Ja ću voziti. Prešao sam otrag, a on je sjeo za volan. — Spustite se na pod — rekao je niti ne okrenuvši se. Budući da je motor bio otrag, auto nije imao izbočen pod, ali je ipak bilo vrlo tijesno. Limenke s gumenim ljepilom položio sam na sjedalo. Trenutak kasnije začuo sam Veritin glas. — Que pasa?' Nešto joj je hitro odgovorio na španjolskom. Suvozačeva vrata su se otvorila. Kad je sjela, osjetio sam pritisak na naslon sjedala. Razgovarali su na španjolskom. Jedina riječ koju sam shvatio bila je »buick«. — U redu — rekao je muškarac, pokrećući mašinu. Odmaknuo se od rubnog kamena. Nismo se mogli odvesti dalje od jednog bloka, kad sam iza sebe čuo glasan lom. Nepromišljeno sam podigao glavu da pogledam kroz stražnji prozor. Buick se omotao oko ulične svjetiljke na uglu, kamo ga je pričepio dvotonski kamion.

— Dolje! — zarežao je Chicano. Okrenuo sam se i spazio Veritu kako zuri u mene. — Zdravo, mala. Nakesio sam se spuštajući se opet na pod. — Gary — uzviknula je užasnuto. — Što si to uradio s kosom? Narančasta je. > Kako je? 24. POGLAVLJE Ni po čemu nisam mogao odrediti gdje smo. S poda sam mogao vidjeti samo ulične svjetiljke. Nakon desetak minuta Chicano je zavezao auto na kosinu. Po fluorescentnim svjetlima iznad nas mogao sam zaključiti da smo na nekom parkiralištu. Kola su se sve više uspinjala, da bi se naposljetku zaustavila. Chicano je izišao. — Možete se sada dići. Izvukao sam se na sjedalo i na trenutak ostao sjediti kako bi mi se ukočeni mišići opružili. Zatim sam izišao. Verita mi se bacila u naručaj. — Brinula sam za tebe — rekla je. Poljubio sam je u obraz. — Sa mnom je sve u redu. A s tobom? — Dobro je. Sad kad te vidim, osjećam se bolje. — Slijedite me — rekao je Chicano. Poveo nas je u lift. Na oznaci uz vrata pisalo je: »Parkiralište kat broj 5«. Pritisnuo je puce na kojem je je pisalo Podrum-2«. Lift nas je spustio u drugi kat podruma. Chicano nas je poveo kroz oskudno osvijetljen hodnik do vrata koja su vodila u sjajno rasvijetljenu prostoriju. Nekoliko Chicana, koji su svi nosili kožnate jakne poput našeg vozača, s napregnutom je pozornošću gledalo u kolor televizor. Pogledali su nas bez nekog osobitog zanimanja, a onda se opet okrenuli prema aparatu. Naš je vozač otišao do drugih vrata i otvorio ih. Nešto je brzo progovorio španjolski. Neki se glas odazvao i on je koraknuo unatrag. — Julio vam kaže da uđete. Ušli smo kroz vrata, koja je vozač za nama zatvorio, ostavši sam s vanjske strane. Julio je sjedio za stolom. Pred njim su bili neki papiri i

gadan, opasan devetmilimetarski automat. Digao se od stola i pružio ruke. Nije bio krupan čovjek, ali je njegov stisak bio snažan. — Zdravo, poručnice! — Zdravo, naredniče — kazao sam mu, uzvratavši stisak. Pod brcima su mu bjelasali zubi. — Nekako si drukčiji. U njegovu glasu očitovao se upitni prizvuk. — Kosa ti je narančasta. — Sranje — kazao sam. Okrenuo se Veriti i zagrlio je. Izmijenili su nekoliko brzih riječi na španjolskom. Zatim je sjeo za stol, a nama mahnuo da sjednemo na stolce ispred njega. — Mi smo bratići, ali se baš ne viđam često s obitelji. Vrlo je velika obitelj. Ponekad mi se čini da smo svi mi ovdje bratići. Kimnuo sam ništa ne govoreći. — Ponosimo se njome. Diplomirala je na mnogim koledžima i sveučilištima. — Julio! — uzviknula je, a zatim progovorila španjolski. Julio se osmjehnuo. — Moja je sestrična vrlo sramežljiva. Ne sviđa joj se što se njome hvališem. Smiješak je iščeznuo. — U velikoj si nevolji, čovječe. — Takva mi je sudbina. Ako nema jedne jebade, ima druge. — Ova je propisna. Gledao sam ga. U ovom gradu nije bilo tajni. Svatko je znao sve. — Da. Telefon je zazvonio i on ga je podigao. Slušao je nekoliko trenutaka, a zatim ga spustio. — Ona dvojica iz buicka — rekao je. — Obojica su u zatvorskoj bolnici. Policija je u njihovim kolima pronašla dvije bombe i automatsku pušku. Oni su iz bande u Vegasu. Upalio je malu cigaretu. — Mora da te jako žele kad su odaslali toliku artiljeriju. Nasmiješio sam se. — Neće im se jako svidjeti ni kad ustanove da ih je pokupio tvoj kamion. — Nemaju prava da uđu u moj grad, ako me prvo ne zamole. — Bi li im dopustio da su te pitali? Pogledi su nam se sreli.

— Da tebe uhvate, bih. S Veritom, ne. Šutio sam. Znao je o čemu razmišljam. Obojica smo znali što može uraditi bomba. Vidjeli smo to u Vijetnamu. Da je bila na pola metra od mene, bomba bi je skupa sa mnom raspolovila. — Zašto me želiš vidjeti? — upitao je. — Mislim da znaš zašto. Na trenutak je šutio. — Nije ovo moj rat. — Ni ono u Namu nije bio naš rat. Ali obojica smo bili ondje. Znao je o čemu govorim. Vijetkong ga je prikliještio ubitačnom unakrsnom vatrom. Jedini njegov zaklon bio je pod tjelesima mrtvih drugova iz njegova voda. Bilo je samo pitanje vremena kad će ih tanad probiti i dohvatiti njega. Ja sam ga izvukao. — Dugujem ti život, poručnice — rekao mi je dok sam ga ranjena, s metkom u stegnu, vukao do stanice prve pomoći. Prebacili su ga u Sajgon, gdje si je izradio posao u opskrbnom odjelu bolnice. Kad sam ga nakon nekoliko mjeseci opet sreo, već je bio postao najveći dobavljač droge u vojsci. Doznao je da sam na dopustu i potražio me. Naredna četiri dana osjećao sam se kao u nekom fantastičnom svijetu. Iz rupe u koju sam se smjestio prebacio me u apartman najboljeg hotela u Sajgonu. Od tada nadalje sve je bila jedna jedincata zabava — alkohol, šampanjac, sve vrste narkotika, od trave pa do anđeoske prašine, od kokaina do kiseline, te neograničene količine jestvina i djevojaka, čak mi je uredio papire da ostanem u Sajgonu, ali sam ja tada još bio glup. Vratio sam se. Sjećam se da sam stajao na pisti malko prije ukrcaja u avion. — Čovječe, ovo je bilo previše — kazao sam. — Kako ćeš se prilagoditi kad se vratiš kući? Za smiješkom lice mu je bilo ozbiljno. — Bogat sam, poručnice, i svašta sam ovdje naučio. Kad se vratim, posjedovat ču taj grad. Već je i vrijeme da ga Meksikanci preuzmu. Kasnije sam čuo da ne samo što se vratio s novcem u švicarskoj banci, nego i to da je, kad se u Los Angelesu iskrcao iz aviona, težio više od deset kila nego obično. Po svem tijelu, od pazuha do stegna, bio je obvdjen celofanskim vrećicama s čistim, nerazrijeđenim snijegom.1

Razrijeđen u omjeru jedan prema dvadeset, snijeg je u gradovima Istoka imao uličnu vrijednost od deset milijuna dolara. A netko mi je rekao da je tu drogu onamo i otpravljao. — Neka je uživaju crnčine i Portorikanci — kazao je. — Meksikanci nisu za to. Oni ušmrkavaju, udišu, puše, piju i jedu, ali kad se radi o tome da treba u sebe zabosti iglu, svi su kukavice. Ne mogu podnijeti vlastitu krv. To je jedna verzija. Druga glasi da se kokainom poslužio da napravi sporazum s gangsterima, po kojem im je drogu uručio za deset centi po dolaru, s time što su mu oni prepustili njegov grad. Nisam znao koja je od ovih verzija točna, ako je i jedna, ali jedno je bilo sigurno: grad je bio njegov. Sve je u barriju bilo mirnije otkad ga je on preuzeo. Čuo sam da se čak povećalo i pohađanje škola. Okrenuo sam se Veriti. — Razgovarat ću s tvojim bratićem o stanovitim stvarima. Ne želim da u to budeš umiješana. — Već sam umiješana. Ja sam te dovela ovamo. — Pravnica si. Znaš što mislim. Nisi suučesnik ni u čemu o čemu ništa ne znaš. Sjedila je s nepopustljivim izrazom lica. Julio je nešto hitro progovorio na španjolskom. Glas mu je bio oštar i zapovjedan. Bez ijedne riječi digla se sa stolca i izišla iz sobe. — Izvoli — rekao je. — Želim da je zaštitiš. — To sam već uradio. Onog trenutka kad me nazvala i spomenula onu dvojicu. 1 U ovom slučaju kokain. — Dobro. Trebam, tako, recimo, šestoricu tvojih momaka za slijedećih dvanaest sati. — Revolveraše? — Ne. Neće biti nikakva pucanja. Želim samo biti siguran da su bistri i čvrsti te da se znaju ponašati. Na trenutak je razmislio. — A zašto baš ja? Zašto nisi otišao Lonerganu? On je tvoj ortak.

— Nije on moj ortak. On mi je ujak, i ja mu ne vjerujem. Otpravio me na put na Havaje, a istodobno me rasprodavao. Dok bi me on izvukao, bio bih opet u dreku bez igdje ičega. — Bio bi živ. — Dosta mi je tog dreka. Odlučio sam da je vrijeme da osjetim okus dobrog života. To sam trebao naučiti od tebe onog vikenda u Vijetnamu, ali sam bio glup. Oči mu nisu bile nasmijane. — Što očekuješ da ćeš time postići? Ne možeš pobijediti. Preuzet će stvar, i ti to znaš. — Ovo je još jednom Vijetnam, samo što je to ovaj put moj rat, a ne njihov. Kad prođem, mislit će da je šest ljudi armija. Očekujem pregovore o povoljnijem miru. Nimalo mi nije do novina. Mogu ih uzeti. Želim samo istupiti s dovoljno novaca da započnem nešto drugo. — Na primjer? — Reviju. Sada cijelo tržište pokriva sam Playboy. Ja mogu napredovati bolje. Zaradit ću toliki novac da će biti nevjerojatno. — Novac ne bi trebao biti problem. Lonergan bi priskočio. I ja bih. Mora postojati stotinu mjesta na kojima ga možeš dobiti. — Ne želim nikakvih ortaka. List mora biti potpuno moj. — Svi imaju ortake. — Imaš M ih ti? Na trenutak je zašutio. — Ne želim da se moji dečki ozlijede. — Neće se ozlijediti. — A što ako netko na njih pripuca? Šutio sam. Uzeo je devetmilimetarsko oružje sa stola i ustao. — Dođi sa mnom — rekao je. Pošao sam za njim kroz jedna vrata i ušao u hodnik. Pritisnuo je prekidač. Upalila su se svjetla. Na kraju hodnika nalazila se zvučno izolirana streljana. — Nekad si u ovom bio prilično dobar — kazao je dodajući mi pištolj. Odvagnuo sam pištolj, otkopčao ga i ispraznio u cilj. Spustio sam oružje. Otišao je do cilja i vratio se s metom. Središte je bilo posve izbušeno. Zapravo i nije bilo ničega osim razjapljene rupe.

— Sve u sredinu — rekao je. — Još uvijek si dobar. Ništa nisam odgovorio. — Ti si pistolero'. Smatrat ću te odgovornim za svoje dečke. — U redu. Vratili smo se u ured, gdje mi je dao nov okvir metaka. Turnuo sam ga u pištolj, provjerio je li kočnica spuštena i zatim pištolj tutnuo za pas. — A sad na posao — rekao je. — Sto ja imam od toga? Nasmijao sam mu se. — Odvest ću te u Sajgon na četverodnevni vikend pa ćemo biti izravnani. Na trenutak se zagledao u me, a zatim prasnuo u smijeh. — Bio je to lud vikend — kazao je. 25. POGLAVLJE Gledao sam kako stavljaju posljednju vreću s pijeskom u prednji prtljažnik corvaira. Tri su vreće poduprte o rešetku, a za svakom od njih nalazile su se još po dvije vreće koje su ih podupirale. Kleknuo sam i zagledao pod auto da vidim mogu li se kotači slobodno pomicati. Kao da je sve bilo u redu. Teški amortizeri koje smo stavili pod prednji dio podnijeli su op terećenje. 1 Revolveraš. Sjeo sam za volan i pokrenuo mašinu. Provezao sam kola po garaži. Lako su se okretala i nije bilo nikakvih problema is upravljanjem. Zagasio sam motor i izišao iz auta. Pristupio mi je Chicano koji me odvezao u garažu. — Imamo zaštitne šljemove i štitnike za ramena. — Da ih probam — rekao sam. Navukao sam šljem, utaknuo na mjesto štitnik za bradu i spustio vizir. Pristajao je savršeno. Skinuo sam ga i baoio na prednje sjedalo. Zatim sam svukao košulju i navukao štitnike za ramena. Ostavio sam ih na sebi i preko njih odjenuo košulju. Košulja se razderala čim sam se pomaknuo. — U mehaničarskom pretincu ima veća košulja — — kazao je Chicano. — Hvala. Bit ću dolje u uredu.

— Pismoslikari su završili. Želite li ih vidjeti prije nego što se spustite? — Dobro. Prešao sam za njim garažu do mjesta na kojem su radili pismoslikari. Tanke bijele platnene plahte napeli su po pločama. Chicano im je mahnuo. — Stavite to do teretnjaka da vidi. Pismoslikari su podigli table i hitro ih stavili na odgovarajuće mjesto na ploči dostavnog vozila. Natpis je bio ispisan sjajnom ornom bojom. U luku je pisalo CVJETNA FARMA, a ispod toga, malim slovima, »beverly hills«. Izgledalo je previše lažno da bi bio pravi Beverly Hills. — Dobro — kazao sam. — Metnite ih u teretnjak. Reći ću vam kada da ih postavite. Spustio sam se u ured. Julio je razgovarao s Veritom. Pogledao me. — Sve u redu, poručnice? — Ne može biti bolje. — Košulja ti je razderana — rekla je Verita. — Dobit ću drugu. — Kad ćeš napraviti nešto sa svojom kosom? — Trebao bih se vratiti do deset i trideset. Tad ćemo je urediti. — Nabavit ću drogu. Naći ćemo se u mom stanu. — Ne, ostat ćeš ovdje. Ne igramo se s djecom. Ne želim da se vrate po tebe kad doznaju što se dogodilo njihovim ljudima. — Odvest ću je svojoj kući — kazao je Julio. — — Moja će se mati veseliti da je vidi. Ušao je Chicano s izblijedjelom plavom mehaničarskom košuljom, koju sam navukao umjesto svoje. Bila je prostrana za dva mene. Ostavio sam da mi visi preko traperica. Pogledao sam na sat. Bilo je dva četrdeset i pet. — Vrijeme je da pođemo — kazao sam. Verita je ustala. — čuvaj se. Poljubio sam je u obraz. — Uvijek. Okrenuo sam se Juliju. — Hvala. Lice mu je bilo ozbiljno. — U redu je. Nikad ne ostajem dužan. — Svejedno ti hvala. — Samo mi čuvaj dječake.

— Hoću. Popeo sam se u garažu i otišao do auta. — Jesi li uzeo madrac? — upitao sam onog svog Chicana. — Na stražnjem je sjedalu, kako ste i rekli. — Dobro. Navirio sam se. Čak i ovako smotan, madrac je zauzimao cijelo stražnje sjedalo. — Jedan od vas može poći sa mnom. Ostali će nas slijediti u teretnjaku. — Idem ja s vama — kazao je Chicano koji me dovezao Juliju. Ni u gradu, ni na auto-cesti nije bilo prometa. Dvadeset minuta poslije tri zaustavio sam se ispred Ronzijeva skladišta u Encinu. Teretnjak je stao iza mene. Najbliža zgrada također je bila skladište na kraju bloka. Ulica je, činilo se, bila pusta. Izvukao sam se iz automobila. Chicano je pošao za mnom, a pridružio nam se i jedan dječak iz teretnjaka. — Pričekajte ovdje — kazao sam. — Idem potražiti noćnog čuvara. Čujete li buku, nemojte se ovuda motati. Čistite se. Chicano je kimnuo. Presjekao sam ulicu, popeo se na platformu za utovar kamiona i pogledao kroz prozor. Neko je svjetlo prodiralo iz ureda u stražnjem dijelu skladišta, ah nisam mogao ustanoviti ima li tamo koga. Kroz drugi prozor odozad mogao sam razgledati ured. Bio je prazan. Računao sam s time. Ronzi se morao osjećati vraški sigurnim. Uza sve svoje veze, bio je uvjeren da ga nitko neće zajebati. Spustio sam se stubama, prošao pokraj zgrade do parkirališta i prebrojio dostavna vozila. Bilo ih je četrnaest. Opet sam prešao na drugu stranu ulice. — Cisto je — kazao sam. Uzeo sam odotrag s poda limenke gumenog ljepila. Dječaci su me okružili. — Hoću da u rezervoar svakog kamiona stavite otprilike po četvrt limenke ovoga ovdje. — Što će se onda dogoditi? — zapitao je jedan dečko. — Hoće li eksplodirati? — Neće. Samo će im sjebati mašine. — Hoćete reći, neće se pokrenuti? — Pokrenut će se sasvim lijepo, ali će criknuti nakon deset-petnaest kilometara.

Nasmijali su se. — Isuse! Svi će podivljati. — Idemo — rekao sam otvarajući limenku. — Hoću da odavde nestanemo za deset minuta. Okrenuo sam se Chicanu. — Neka za volanom oba automobila bude po jedan dečko, kako bismo mogli krenuti čim se vratimo. Kimnuo je i nešto brzo kazao na španjolskom. Jedan se dječak nevoljko uputio prema teretnjaku. Chicano se okrenuo prema meni. — Vi pričekajte ovdje kod auta. — Ne, ja idem s dečkima. Netko drugi mora ovdje čekati. Kimnuo je i mahnuo jednom dječaku, koji se uvukao za volan mojih kola. Otrčali smo preko ulice do parkirališta. — Radimo timski — prošaptao sam. — Jedan otvara rezervoar, drugi ulijeva. Dječaci su radili tako kao da su se cijelog života time bavili. Završili smo i nestali za manje od petnaest minuta. Do četiri smo opet bili u Los Angelesu, i to ispred »Srebrne ergele«. Okrenuo sam auto u sporednu ulicu, a teretnjak me slijedio. Negdje otprilike pola bloka uzbrdo zaustavio sam auto. — Dobro je — rekao sam Chicanu. Kimnuo je. Znao je što mu je činiti. Izišao je iz auta, a ja sam uzeo zaštitni šljem i navukao ga. Chicano se popeo u teretnjak, koji se zatim odvezao jedan blok niže i parkirao s druge strane ulice odmah do »Srebrne ergele«, tako da je prednjim dijelom bio okrenut prema meni. Povukao sam madrac sa stražnjeg sjedala, podignuo ga ispred suvozačeva sjedala i onda spuznuo iza njega. Mašio sam se rukom iza sebe, povukao sigurnosni sklop na prsa i zakopčao ga. Nagnuo sam se nad volan i dao znak svjetlima. Teretnjak mi je odgovorio svjetlosnim signalom. Jednim bljeskom. Bili su spremni. Lijevu sam nogu stavio na kočnicu i istodobno ubacio u brzinu. Zatim sam ispružen postrance, tako da mogu držati volan, čekao. Činilo mi se kao da čekam jedan sat, ali nije moglo proteći više od petnaest minuta. Konačno, signal. Svjetla su se u vrlo kratkom vremenu dva puta upalila i zagasila. Ulica je bila dovoljno čista da je prijeđem. Skinuo sam nogu s kočnice i stisnuo pedalu za gas.

Ulicu sam prešao i naskočio na pločnik brzinom od gotovo pedeset kilometara na sat. Imao sam toliko vremena da na se navučem madrac, a onda su kola udarila ulazna vrata i uz prasak ih probila. Hauba se svinula, a zvuk stakla koje je prštalo promiješao se s urlikanjem protuprovalničkog uređaja. Mala kola zaorala su u lokal, probila se kroz bar i zabila u zidno zrcalo. Na trenutak sam zapanjen ostao sjediti, a zatim sam automatski posegnuo za ključem da isključim motor. Lokal je bio posve razoren. Pokućstvo je bilo širom porazbacano. Brzo sam se izvukao iz oklopa. Objema nogama širom sam otvorio udarena vrata i izvukao se. Bacio sam još posljednji pogled na auto i onda ga napustio. Nader nije mogao imati pravo. Vjetrobran nije niti napuknuo. Istrčao sam van. Teretnjak je već kretao kad sam uskočio. — Hej, čovječe! — To je vožnja. — Pravi braceroV — Silenciol2 — poviknuo je Chicano za volanom. Okrenuo se prema meni. — Što ćemo sada? Pogledao sam na sat. Bilo je četiri i trideset. Do slijedećeg pothvata morali smo čekati četiri sata. — Idemo u neki restoran nešto pojesti — kazao sam. Bilo je deset do devet kad sam zaustavio teretnjak ispred kuće u Mulhollandu. Navirio sam se i pritisnuo signalno puce. Začuo sam zujanje kamere televizije zatvorenog kruga, a zatim i glas. — Tko je? — Dostava cvijeća. Vidio sam kako se kamera pokreće i pregledava teretnjak. Znao sam da čitaju natpis na tablama. — U redu. Vrata su se otvorila. Uvezao sam se sve do pred kuću. Izišao sam iz teretnjaka, obišao ga i otvorio stražnja vrata. Dječaci su promatrali kako uzimam divovsku košaru cvijeća i odlazim do ulaznih vrata. Otvorio ih je krupni muškarac i prije no što sam stigao pozvoniti. Gurnuo sam mu cvijeće. Automatski ga je prihvatio objema rukama. Iznenađeno je zinuo kad je spazio moj pištolj.

— Ni riječi! — rekao sam tiho, uperivši mu cijev u u lice. Gurnuo sam ga natrag u kuću. Trenutak kasnije svi su dječaci nahrupili iza mene. U rukama su im bili štapovi za bejzbol. Chicano mi je dodao šljem i ja sam ga navukao. Čovjekovo lice pobijelilo je od straha. Mislim da pogled na nas, sve pod šljemovima sa spuštenim vizirima, nije mogao biti utješan. — Ako spustite cvijeće i budete tiho, ništa vam se neće desiti — rekao sam. Spustio je cvijeće na pod. 1 Kopljanik. 2 Tišina. — Gdje je gazdina spavaća soba? — upitao sam. — Gore. — Dobro. Nosom k zemlji. Ispružio se i za manje od nekoliko sekundi bio je svezanih ruku, usta i nogu. Okrenuo sam se Chicanu. — Jedan od vas neka pričeka ovdje. Ostali za mnom. Kimnuo je, a ja sam se uspeo stubama, grabeći sve dvije po dvije. Na katu su bila samo dvoja vrata. Otvorio sam prva. Kombinacija ureda i radne sobe. Prazno. Našao sam ga u slijedećoj sobi. Sjedio je u krevetu i kroz slamku zataknutu u otvor čvrsto omotana lica pio sok od naranči. — Koji je to vrag? — promrmljao je posižući za pucetom koje je bilo uza nj. Uperio sam devetmilimetarsku pucaljku u njega. — To puce samo će ti otvoriti vrata pakla. Povukao se od puceta kao od zmije. — Što hoćeš? — pitao je drhtavim glasom. Ne odgovorivši mu, kimnuo sam Chicanu. Dječaci su znali što im je činiti. Jedan je otišao u kupaonicu. Svi ostali, osim onog mog Chicana, raspršili su se po kući. Trenutak kasnije čuli smo zvuke razbijanja. Prišao sam krevetu, uzeo uređaj za pozivanje i sklonio ga izvan njegova dosega. — Nema ovdje ni novca, ni dragulja — kazao je.

— Nismo mi tu zbog toga. — A zbog čega onda jeste? Na stolu uz krevet ugledao sam škare. Predao sam pištolj Chicanu. — Drži ga na oku — kazao sam mu uzimajući škare. Nagnuo sam se nad čovjeka u krevetu i počeo mu rezati zavoje s lica. — Što to radiš? — glas mu je prešao u vrisak. — Samo želim vidjeti što su ti to napravili na licu, Kitty. Prvi put kao da je dokučio što se zbiva. — Ti? Podignuo sam vizir. — Zdravo još jednom. Iznenađen? Buljio je u me, nesposoban da zucne. Sad sam mu već skinuo sve zavoje. Pogledao sam njegovu čeljust. — Pitam se što bi se dogodilo kad bi ti sad netko odlučio izvućd ove žice? Ustuknuo je. Kako su se dječaci počeli vraćati u sobu, moj mi se Chicano okrenuo. —¦ Svršili su. Uzeo sam od njega pištolj. — Fino. Ostavite me s njime nasamu. Naći ćemo se dolje. — Hoćete li ga ucmekati? — zapitao je jedan dječak. Ništa nisam odgovorio. — Vamos!1 — rekao je onaj moj Chicano. Pričekao sam dok nisu otišli. Zatim sam rekao: — Ovo je bilo tek toliko da te uvjerim da i ja imam prijatelje. Do šest uvečer obavijesti me da si povukao nalog da me ucmekaju. Ne budem li dotad o tome ništa čuo, ti si mrtav. A ako bi mi se do tog vremena nešto dogodilo, ti si opet mrtav. Zato će biti najbolje da se počneš moliti za moje zdravlje. Podignuo sam pištolj i ispalio metak u uzglavlje tik do njegove glave. — Shvaćaš? Nije imalo nikakvog smisla da iščekujem odgovor. Bio se onesvijestio kad sam povukao okidač. Izišao sam iz sobe i probio se kroz krš. Ni jedan jedini komad namještaja nije ostao cijel.

Dječaci su pošli za mnom u teretnjak. Na cesti za grad bili su mirni. Naposljetku, jedan se više nije mogao suzdržavati: — Jeste li ga ubili? — Ne, ali sam ga jako preplašio. Na trenutak je šutio. — Znate, nikad nisam vidio ovakvu kuću. Bila je tako lijepa da mi ju je bilo nekako mrsko razlupati. 1 Idemo. 26. POGLAVLJE Srušio sam se na kauč u Juliovu uredu i nisam otvorio oči sve do dva i trideset po podne. Julio je sjedio za stolom i promatrao me. Okrenuo sam se i sjeo. Šutke je ustao i otvorio vrata ugrađenog ormara. Iz električnog automata za kavu, koji je stajao na malom frižideru, natočio je šalicu kave i donio mi je. Srknuo sam gutljaj kipuće crne tekućine i vratio u život. — Hvala. — De nada' — rekao je vraćajući se za svoj stol. — — Lonergan zbog tebe prevrće grad. — Sto želi? Slegnuo je ramenima. — Quieu sabe?2 Lonergan ne govori. Ispio sam još jedan gutljaj kave. — Mislim da je vrijeme da ga nazovem. Mogu li s tvojeg telefona? — Izvoli. Djevojka koja je podigla slušalicu rekla mi je da se do njega ne može. Zatim je čula moje ime. Nekoliko trenutaka kasnije začuo sam Lonerganov glas. — Gdje si? — pitao je. — Nedvojbeno ne na Havajima. čujem da me tražiš. Ton mu se nije promijenio. — Jesi li poludio? Što ti to izvodiš? — U Vijetnamu sam naučio ovo: ako se okreneš i jumeš iz bitke, jedino što možeš dobiti jest tane u leđa. — Jesi li ti zbog toga mene sinoć stavio na crnu listu? — Onog trenutka kad si mislio da sam na putu iz zemlje, pogodio si se za list.

— Pogodio sam se za tvoj život. — Nisi se dobro pogodio. One bombe i M-l koji su me čekali ispred stana moje cure nisu me baš jako uvjerili da su se ubojice povukle. 1 Nema na čemu. 2 Tko zna? Na trenutak je šutio. — O tome nisam imao pojma. — Hlapiš, ujače John. Mislio sam da je tvoj posao da sve znaš. — Peder je povukao nalog, ali oni na Istoku i dalje su bijesni na tebe, a Ronzi kaže da će te osobno razderati kad te sretne. — Možeš reći Ronziju da je sinoć jeftino prošao. Da sam htio, mogao sam mu sve ono dići nebu pod oblake. Imaju milijunski posao koji valja zaštititi, a ako se on i oni brkanje žele igrati, to će ih i koštati. Ako malko proračunaju, mogli bi shvatiti da nisam vrijedan svađanja. — Nešto si jako drzak — kazao je Lonergan. — Oni su na otvorenom, izloženi. Ja sam Vijetkong. Mogu udariti i uteći prije nego što i doznaju da sam prisutan. — Odakle ti takva sigurnost da možeš tako jeftino proći? — Naučio sam nešto i u vrijeme koje sam proveo u misiji prečasnog Sama. Mačevi pravednih su moćni. A ja sam na Božjoj strani. — Misija te potpomaže? Nasmijao sam se. — Ma hajde, ujače John. Njihovo je geslo »Mir i ljubav«. — Što ćeš poduzeti? — Reci Ronziju da ću prihvatM posljednju ponudu koju mi je dao. Sto tisuća dolara i novine su potpuno njegove. Mirno ću odstupiti. — Nazovi me za jedan sat. Spustio sam slušalicu i pogledao Julija. — Imaš cojones,' poručnice — kazao je. — 1Muda — Onog trenutka kad odavde iziđeš, mrtav si. — Koliko imam vremena? — Kad ćeš ga opet nazvati?

— Za jedan sat. — Dotle. Vrata su se otvorila i ušao je dečko koji je nosio velik pokriven pladanj. Stavio ga je na stol i izišao. Julio je skinuo pokrov s pladnja, koji je bio krcat tortillama, enchiladama, hamburgitama i vrčevima vrućeg, mirisnog chilija. — Jesi li gladan? — upitao je. Kimnuo sam, jer su mi sline curile. Sjeo sam na stolac, a on mi je okrenuo pladanj. Na smrt osuđeni jeo je krepak obrok. — Ronzi kaže da nema ništa od pogodbe prije nego što se prvo ne sastanete — rekao je Lonergan. Na trenutak sam razmislio. Mogao bi me srediti. Ali izbora nisam imao. Iskoristio sam zaštitu. Julio je pokupio svoj marker. — U redu — rekao sam. — U uredništvu večeras u deset. — Vidjet ćemo se tada — kazao je prekidajući vezu. Pogledao sam JuJija. — Sad idem. Hvala na svemu. Kimnuo je bezizražajno. — Sve je u redu. — Samo te još jednu uslugu molim. štM Verita dok ti se ne javim ili dok ti o meni ne jave. — To sam i namjeravao. Krenuo sam prema vratima. Zazvao me. — Poručnice! Pogledao sam ga. — Trebao bi nešto uraditi s tom narančastom kosom. Mrsko bi mi te bilo vidjeti na odru takva. Svatko bi pomislio da si jebeni peder. Nasmijao sam se. — Pobrinut ću se za to. Osmjehnuo se i raširenih ruku otišao od stola. — Puno sreće, poručnice. Stisak mu je bio čvrst. — Hvala. Trebat će mi. — Ukoliko bi promijenio mišljenje kad ovo sve svrši. Imam sav novac koji ti treba. — Upamtit ću to, Julio. Otvorio sam vrata. — Vaya con Dios,1 poručnice. > Zbogom.

Ulica je bila puna poslijepodnevnih kupaca. Žene s krcatim vrećicama vukle su za sobom svoje mališane. Vrlo sam brzo postao svjestan toga da svi bulje u meju kosu. Kao da sam najnoviji čudaković u gradu. U jednom sam se izlogu ogledao. Julio je imao pravo. Moja kosa više nije bila narančasta. Bila je crvenkasta i djelovala je smiješno. Još jedan dan s takvom kosom i mogao bih postati kraljicom Los Angelesa. Na drugoj strani ulice spazio sam »Unisexov« salon za uljepšavanje pa sam odlučio ući. Lokal je pregradom bio podijeljen na dva dijela. Jedan je dio bio za žene, drugi za muškarce. Pederčić u Ijubičastosmećkastom kaputiću afekitirano me oslovio. — Čime vas mogu usluzi ti, gospodine? — Možete li mojoj kosi vratiti njezinu pravu boju? — Koja je to boja? Otkopčao sam košulju i dao mu da ogleda dlake na prsima. Glas mu se digao gotovo do reskog vriska. — Pa vi ste od prirode plavokosi! Kako ste si mogli učiniti ovako nešto? — Nije bilo lako. — Potrajat će. Morat ćemo skinuti boju, učvrstiti je — Presjekao sam ga. — Imam vremena. Odveo me do stolca. Gurnuo je prste u moju kosu da joj ispita kakvoću. — Došli ste mi u pravi čas — rekao je. — Kosa vam je spaljena. Lomi mi se u ruci. Još nekoliko dana i počela bi vam padati. Trebao bih je svojski skratiti tako da stvarno mogu raditi na vašoj lubanji te omogućiti vašoj kosi da diše i raste. — Radite sve što je potrebno. — Bit će skupo. — Koliko? — Trideset dolara. — Dobro. — U gotovini. Ne u čekovima. Nasmijao sam se i izvadio novac. — Želite li unaprijed? — Neće biti potrebno. Znao sam da ćete moći platiti onog trenutka kad ste ušli. Nemate ništa zajedničko s onim tipovima dolje. — Izvukao je salvetu i počeo me njome omatati. — Hoćete li i manikiranje?

— Komplet. »Komplet« je trajao tri sata. Bilo je već sedam sati kad sam se digao sa stolca, a dotle sam doznao cjelokupnu povijest njegova života. Njegov posljednji dečko upravo ga je bio napustio zbog nekog bogatog homića iz Santa Barbare, i majstor je još bio potpuno potresen. — Skoro da sam dobio slom živaca. — Cik, cik. — — Možete misliti. Nakon svega što sam napravio za tu beštijicu. Kad sam je našao, nije znala ni koja je vilica za salatu. — Cik, cik. — A sad živi u slasti i lasti. Cartierov sat, dijamantno prstenje i cadilac s pomičnim krovom. Ali ja sam jak. Niti zamisliti ne možete koliko sam jak. Trgnuo sam se i rekao sam u sebi: »Charles, to je smiješno. Nije ona jedina. Naći ćeš već neku drugu. Uvijek si nalazio. Uvijek ćeš nalaziti«. Mala kuja nikad nije htjela ništa raditi. Nikada. Ja izlazim i prebijam guzicu da zaradim lovu, lovu, a ona se valjuška po kući, gleda televiziju i igra se sa svojim kurcem. A i te kako je znala koliko sam volio onaj njezin aparat koji je stršao pola kilometra od nje. Prvo što bi uradila kad bih se vratio kući s posla, iznuren, potpuno iznuren, bilo je da ga izvadi i maše mi njime pred licem, a slijedeća stvar bila je da kleknem pred nju i gutam i cuclam i obožavam onu stvar. Provukao mi je češalj kroz kosu i nježno mi je zagladio. — Tako bi to, eto, bilo. Kako vam se sviđa? Pogledao sam se u zrcalu. Ovako kratku kosu nisam imao od dana kad sam svršio pučku školu. No boja je već nalikovala mojoj. — Fino. — Čini vas mlađim, zar ne? Kimnuo sam. — Trebali biste barem dva puta tjedno koristiti učvršćivač dok vam kosa ne naraste. Najbolje bi bilo da svratite ovamo barem jednom tjedno. Tako će vam kosa narasti čvrsta i zdrava. — Svakako. Počeo je odmatati ubrus s mog vrata. — Stvarno mi je drago što sam je se riješio. Sad sam u mnogo boljim prilikama. Cak ponovno štedim novac. Sve dok nije otišla nisam znao koliko me stoji. Jela je za šestoricu. Digao sam se. — Koliko?

— Trideset za kosu. Dva za brijanje i dva za manikiranje. Trideset i četiri dolara. Dao sam mu dvije novčanice od po dvadeset dolara. — Zadržite za se pet, a dolar dajte manikirkd. — Hvala. — Otpratio me do vrata. — Slijedeći put me nazovite prije nego što dođete. Tražite Charlesa. Dogovorit ćemo se za termin. — Postupit ću tako. Hvala, Charles. — Ako niste zauzeti, možda bismo mogli večerati. Znam zgodni meksički restoran u blizini. Ručak me već bio smlavio. — Nisam baš sklon meksičkoj hrani — kazao sam. — Osim toga, moram se u deset naći s nekim ljudima. — Imaju velike odreske. I posluga je brza. Uz to, jako mi je milo razgovarati s vama. To me nije iznenadilo. Ni jedan trenutak nije zastao. Ali preda mnom su bila još dva i pol sata koje je trebalo potratiti, a ovo je bilo bolje nego da se sam smucam uokolo. — Dobro, ali samo ako ja častim. Inzistiram na tome. Nije mi protuslovio. Ulica je bila pusta. Gurnuo sam ključ u bravu i počeo ga okretati. Noćno svjetlo bacalo je dijagonalnu sjenu neke žice na staklenim vratima. Nagon mi je naglo nakostriješio dlačice na vratu. Bez razmišljanja bacio sam se s veže, licem prema pločniku, upravo u trenutku kad se cijela ulična strana zgrade rasprsnula uz ogroman prasak. Još sam ležao na pločniku s rukama na tjemenu kadli sam krajičkom oka spazio kako se Lonerganov automobil primiče rubnom kamenu. Vrata su se otvorila dok sam se dizao na noge. Nagnuo se kroz vrata. Nije izlazio. — Jesi li u redu, Gareth? Okrenuo sam se da pogledam pročelje zgrade. Nije ga bilo. — Dobro sam. — Ne želiš valjda biti ovdje kad stigne policija — — kazao je. — Ulazi. Ušao sam u kola i zalupio vrata. Automobil se udaljio od pločnika i zamaknuo za ugao. Zavalio sam se i pogledao Lonergana. Na usnicama mu je titrao slabašan osmijeh.

— Što je tako smiješno? — zarežao sam. — Djeca se ne bi trebala okušavati u igrama odraslih. — AM, mogao sam biti ubijen! — kazao sam Ijuitito. — Onda ne bi bio tako bistar kao što sam mislio da jesi — rekao je mirno. — No ti još uvijek moraš mnogo toga nauditi. Mrko sam ga promatrao. Glas mu je postao tih i leden. — što ti misliš, koliko bd živio da te nisam zaštitio? Prvo s prečasmim Samom, a zatim s Juliom Vasquezom. Dvije minute nakon što ga je tvoja djevojka nazvala, on mi se javio. Da nisam dao svoj blagoslov, bio bi on tobom nahranio vukove. Piljio sam trenutak u njega, a zatim sam kimnuo. — — U redu, ujače John, ispričavam se. A što ćemo sada? — To je već bolje, Gareth. — Nasmiješio se i zavalio na tapecirano sjedalo. — Prvo idemo do Ronzija da se otarasimo novina. Ja nikad zapravo nisam mario za taj jeftini listić, ali on je poslužio da te se pokupi s ceste. — A što ću zatim, ujače John? Njegov se čvrst pogled ukrstio s mojim. — To će biti isključivo tvoja stvar. Odsad si samostalan. Ništa nisam rekao. — Naravno, bilo bi mi drago da u poslove uključiš i mene. — Nije to moja igra, ujače John — kazao sam bla— go. — Upravo si mi to i sam rekao. Pogled mu je postao zamišljen. — Znaš li ti što bd htio? — Da, ujače John. Mislim da znam. — Knjiga druga GORNJA STRANA 27. POGLAVLJE Pilot je spustio lear na tri tisuće stopa i uveo avion u dug, širok zaokret tako da bismo mogli razgledati cijelu obalu. Mazatlana. Plavozelena voda Tihog oceana prelijevala se preko blještavih bijelih pješčanih žala. Murtagh se nagnuo preko stola i prstom dotaknuo prozor. — Spuštamo se sad na ovo, gospodine Brendan.

Slijedio sam smjer njegova prsta. Isprva nisam vidio ništa osim zelene prašume. A onda se odjednom ukazala pista, čist, uzak prosjek kroz drveće, a za njom hotel. Na prvi je pogled jedanaesterokatna betonskometalna građevina djelovala neprimjereno ovom divljem mjestu. Zatim sam ugledao slamnate krovove koliba i njihove izdvojene bazene, teniske terene i igrališta za golf, olimpijski bazen i kabine na plaži, marinu sa sportskim ribarskim čamcima, pa sam shvatio da je hotel dio odvojenog svijeta. — Gdje bi trebala biti igračnica? — upitao sam. — Odmah iza hotelskog predvorja — odgovorio je Murtagh. — Točno onako kao i u Las Vegasu. Sad je hotel ostao daleko iza nas. U daljini smo zamijetili kuće Puerto Vallerte, a iza nas ravnomjernu žućkastu maglicu La Paza. Zaokret se dovršio i pilot se počeo spuštati na pistu. Osjetio sam drhtaj kad su izvučeni i uglavljeni kotači za prizemljenje. Ćasak kasnije dodirnuli smo tlo. Pilot je stisnuo kočnice. Na trenutak smo se natisli na sigurnosne pojaseve, a zatim smo se, kako je avion prilazio malenoj zgradi, opuštali. Lonergan je sjedio do mene bezizražajna lica. Na drugoj strani kabine Verita i Bobby otkopčavali su svoje pojaseve. Iza njih su blebetala četiri Bobbvjeva modela, a njegova dva pomoćnika počinjala su skupljati opremu. Bobby se digao sa sjedala. — Ako požurimo, moći ćemo prije mraka napraviti barem jednu seriju. Trebali bismo uhvatiti nekoliko veličanstvenih snimaka sa sunčevim zalaskom na plaži. — Bit ćemo spremni — odgovorio je jedan od njegovih pomoćnika. Bobby se okrenuo prema meni. — Kakvi su tvoji planovi? — Imam neke sastanke. Samo ti idi naprijed. Svi ćemo se naći na večeri. Iskrcali su se iz aviona i otišli na plažu još i prije no što nas je Murtagh predstavio službenim osobama koje su nas došle pozdraviti. Bilo ih je šest, uključivši i gradonačelnika. Svi osim jednoga bili su niski. Taj visoki imao je metar devedeset, bio je plavokos i plavook, preplanula lica i bijelih blještavih zuba. Ime mu je bilo Dieter von Hals-

bach. Kao i svi ostali, i on je bio po rođenju Meksikanac, no roditelji su mu bili Nijemci koji su emigrirali poslije rata. A u trenutku kad smo se rukovali saznao sam o njemu još nešto što nisam pročitao u svojim papirima. Bio je homić. Lonergan i ja pošli smo za Dieterom u bijeli cadillac. Verita, Murtagh i ostali slijedili su nas u drugom automobilu. — Rezervirao sam vam tri bungalova, gospodine Brendan — kazao je Dieter. — Hvala vam — rekao sam. Nije bilo potrebno da se trudi. Prema onome što sam čuo, mi ćemo vjerojatno biti jedini gosti. Bacio sam pogled kroz prozor na dotjerane vrtove kroz koje smo prilazili hotelu. — Prekrasno ste ovo uredili. — Nismo ni na čemu štedjeli. Moj otac i ja smatramo da stvari valja obavljati solidno. Letimice sam se obazro na Lonergana. Ako je i bio impresioniran, ni po čemu to nisam mogao ustanoviti Kola su zavila kroz ulaz prema hotelu i sporednom se cestom spustila prema plaži, da bi se zaustavila ispred bungalova. Pošli smo za Dieterom kroz vrata od kovana željeza do patija' i bazena ispred kolibe. Voćke krcate narančama i limetama1 širile su svoj miris toplim, slankastim zrakom. Iivrirani sobar i sobarica otvorili su nam vrata. U dnevnoj sobi već je bio uređen bar. — Gospodo, osjećajte se kao kod svoje kuće — rekao je Dieter. — Shvaćamo da biste mogli biti umorni od puta, pa smo otac i ja mislili da biste se možda željeli odmoriti. Možemo se naći na večeri u deset sati. Promatrali smo kako se odvozi u limuzini. Posluga je prionula uz našu prtljagu. Okrenuo sam se Lonerganu. — Što misliš? — Osamnaest milijuna je previše. Riječi su mu bile bezbojne. — Uložili su u ovo trideset milijuna. — Njihov promašaj. Primijetio sam da nas nije odveo u hotel. Vjerojatno nije želio da vidimo kako u predvorju pucaju na golubove. Nasmijao sam se. — Ujače Jolin, pomišljam već da si vrlo sumnjičav.

— U prvoj godini poslovanja izgubili su šest milijuna. Prošle godine četiri. To je deset milijuna, a otvoreni su tek dvije godine. — Imali su pogrešan pristup. Pokušah su ovo urediti kao raj za jet-set. No jet-set nije došao. Dopustio si je slabašan smiješak. — Misliš da ćeš ti poslovati bolje? — Da nisam to mislio, ne bih bio ovdje. — Osamnaest milijuna je još uvijek previše. — Neću pričati o novcu. — Trčimo pred rudo. Nismo još niti počeli razgledavati. 1 Dvorište obrubljeno visokim zidom ili niskim zgradama. 2 Vrsta agruma slična limunu. Pošao sam za bar. — Jesi li za piće? ¦— Ne, hvala. Mislim da ću poslušati mladićev savjet. Leći ću i malo otpoćinuti. Lonergan je otišao u svoju sobu, a ja sam si natočio viski s ledom. Pogledao sam kroz prozor na plažu. Pijesak je bio bijel, a voda plava i izazovna. Otišao sam na rub žala i stao ispijajući piće. Voda je izgledala sjajno. Osvrnuo sam se gore-dolje po plaži. Nikoga nije bilo na vidiku. Odložio sam piće, svukao odjeću i gol otišao u vodu. Voda je bila baš onako ugodna i topla kako je i izgledala. Otplivao sam dosta daleko, a zatim sam se okrenuo i gacajućd razgledao plažu. Mogao sam vidjeti cijelu plažu sve od hotela pa donde gdje je kopno zavijalo. Petstotinjak metara niz žalo vidio sam Bobbvja i njegovu ekipu kako se spremaju za snimanje. Veliki srebrni reflektori već su bili na svojem mjestu, a baš kad sam promatrao ekipu, počeli su se otvarati štitnici za sunce. Nisu tratili vrijeme. Bobby je doista bio od riječi kad je kazao da će prvi niz snimiti prije zalaska sunca. Okrenuo sam se, uronio glavu u vodu i polaganim, laganim kraulom zaplivao natrag prema obali. Osjetio sam kako mi sunčeva toplina grije leđa i cijelog me obuzelo zadovoljstvo. U ovo nije bilo nikakve sumnje:

imah su nečeg ovdje. Dobar život. Samo što nisu shvatih da je taj život morao biti dostupan svima, a ne samo nekolicini odabranih. Kad sam izišao iz vode, pokraj moje odjeće stajala je neka djevojka, koja je u rukama držala golem ručnik za plažu. Bez riječi sam pristupio, a ona ga je omotala oko mene. — Ja sam Marissa — rekla je. — Grof Dieter je odredio da vam budem prevodilac. Duga crna kosa, tamne oči i visoke jagodice nisu odgovarale njezinu imenu. Baš kao ni prostrana seljačka bluza i svijetla meksička suknja. — To nije meksičko ime — rekao sam. Nasmiješila se, otkrivši bijele, pravilne zube. — Moja je mati Meksikanka, a otac Austrijanac. Dobila sam ime po njegovoj majci. — Jeste li u rodu s Ddeterom? — Bratići smo. — Pokupila je moju odjeću s pijeska. — Hoćemo li se vratiti u kolibu? Posluga ne govori engleski. Ako nešto želite od njih, bit će mi drago da tiim prenesem. — Sve je u redu — rekao sam i krenuo s plaže. Na vratima kolibe okrenuo sam se i iz ruku joj uzeo odjeću. — Ne trebam prevodioca. Moja pomoćnica govori španjolski. Oklijevala je na trenutak, a zatim kimnula. U glasu joj se nazirala razoćaranost. — Kako želite. No ako biste bilo što poželjeli, stojim vam na raspolaganju. Radim u hotelu u uredu za odnose s gostima. — Hvala vam. — Grof Dieter je želio da vam pokažem još samo nešto. Smijem li? Kimnuo sam i ušao za njom u kolibu. Zapahnuo me miris sporiša. Nagnula se nad stolić za kavu da bi pritisnula malo puce postrance; jedna se ladica odškrinula. Navirio sam joj se preko ramena. Sve je bilo ondje. Drvena doza za cigarete sa strojno smotanim cigaretama s filterom, plastična posuda s kokainom i četiri sićušne meksičke srebrne žličice te još jedna kutija sa smrvljenim travama. — Meskalin? — upitao sam. Kimnula je. — Hvala. Zatvorila je ladicu. — Mogu li sad ići? Nasmiješio sam se.

— Hoćete li hiti na večeri? — Ako želite da budem. — Mislim da bi bilo zgodno. — Onda ćemo se vidjeti. Kad je otišla, otvorio sam ladicu i izvukao smotak. Zatim sam otišao u kupaonicu i kadu napunio toplom vodom. Ležeći u kadi, popušio sam smotak. Bilo je divno. Zatim sam prilegao. 28. POGLAVLJE Probudio me telefon. Nazvao me Bobby. — Mogu li te vidjeti na trenutak? Imam sjajnu ideju. — Dođi — rekao sam mu. Digao sam se iz kreveta i ukliznuo u kućni haljetak. Dnevna soba bila je prazna, a vrata Lonerganove sobe otvorena. Navirio sam se. Lonergana nije bilo. Još je uvijek bilo svijetlo, premda je već prošlo osam sati. Ušao je batler. Zubi su mu zabjelasali. — Si, senor?' — Viski s ledom — odlučio sam se. Kimnuo je glavom i otišao za bar. Promatrao sam kako mi sprema piće. Naposljetku, barem je toliko govorio engleski. Uzeo sam čašu i otišao u patilo. Zrak je i dalje bio topao, premda je sunce već nestalo. Osjećao sam se dobro. Vrlo opušteno i smireno. Bilo je nečega u ovom mjestu. Nije to bilo kao u Los Angelesu, gdje mi je čitav svijet vrištao u uši. Ovo je mjesto stvarno toga bilo lišeno. Bobby je ušao kroz kovana vrata. — Ovdje zbilja znaju svoj posao — rekao je. — Svi smo dobili odvojene bungalove. Moji dečki i ja jedan, a cure odmah vrata do nas. — Kako je išao posao? — Bilo je dobro. Napravio sam nekoliko dobrih snimaka, ali djevojke nisu bile spremne. — što nije bilo dobro? — Moja pogreška. Zaboravio sam ih pripremiti. Nasmijao sam se. — Čovjek bi pomislio da je to prva stvar koju će urediti — kazao je ražalošćeno. — Znadu da dolaze ovamo pokazati pičke, čovjek bi

pomislio da će si ih barem malo podšišati. S izuzetkom plavojke, kao da pokušavamo snimati kroz šumu. — Što ćeš poduzeti? — Predao sam ih frizeru za pičke. Bit će pripravne za sutra. — Nadam se da će ih urediti — kazao sam. > Da, gospodine«? Frizer za pičke bio je jedan od Bobbvjevih pomoćnika. Njegov je posao bio podšišavanje stidnih dlaka, čišćenje dijelova između guzova i šminkanje za snimanje. — Bolje mu je da ih uredi — rekao je Bobby mračno. — Rekao sam mu da ću ga ubiti ako se zajebe. — A koja je to tvoja sjajna ideja? — Volio bih ovamo dovesti King Donga za prašumski lejaut s nekima od ovih cura. Napravio sam cijelu priču u kojoj djevojke odjevene u lovce nabašu na njega. Na njemu je samo krpa oko bokova, a kurac mu kao klatno visi ispod nje. One se uspale i nastoje ga civilizirati. On cijelu stvar preokreće i svršava kao gradski svodnik broj jedan. — Zgodno, ah' to neće biti lako napraviti — rekao sam. — Kad smo ga zadnji put koristili za lejaut, jako su nas napali. — Sve same drkadžije koje mu zavide na kurcu. Ali broj je prodan u sto tisuća primjeraka više nego ijedan drugi, i još je uvijek najtraženiji od svih prošlih brojeva. — Prodaja je javila da ga kupuju sami pederi. — Sigurno, ali isto tako i mnoge žene. Gledao sam ih kako ga staklenih očiju motre i svršavaju ravno u gaćice istog trenutka kad on izvuče svoj alat. Cak se i najokorjeliji modeli uzbude bez obzira na to koliko jebačkih slika dotad napravih. — Ne znam. Moramo misliti i o rasističkim govnima. Crnci vele da ih ponižavamo igrajući na drevni strah. Južnjaci kažu da ponizujemo bijelo ženskinje. — Pusti me da napravim tu seriju. Uvijek se možeš predomisliti kad dobijemo slike. — Dobro. — Nasmijao sam se. — Ovo bi trebalo biti zabavno. Reci mi kad budeš snimao. Volio bih vidjeti što se zbiva.

— Moraš raščistiti s kompleksom manje vrijednosti. On je nešto najbliže biku što mogu zamisliti. Trideset centimetara dug, šest orgazma u četiri sata na našem posljednjem snimanju. — Uzet ću ronilačku opremu. — U koliko je sati večera? — upitao je. — U deset. — Stignem se istuširati i presvući. — Nema hitnje — kazao sam. Vratio sam se u sobu, izvadio iz ladice smotak i dao mu ga. — Dinamit. Okani se tuša i popuši ovo u kadi. Divno je. Uzeo je smotak i omirisao ga. — Hvala. Prvo ću nazvati ured i osigurati da Kinga jutarnjim letom dopreme ovamo. Nekoliko trenutaka nakon što je otišao vratili su se Lonergan i Verita. — Jeste li za piće? — upitao sam kad se pojavio batler. — Dry martini — kazao je Lonergan. — Tequilu — naručila je Verita. Pogledao sam je. — Mislio sam da piješ viski. — U Meksiku smo — nasmiješila se. — Sad sam kod kuće. Batler je donio piće i nestao. Lonergan je sjeo nasuprot meni. Verita se smjestila na sofu do njega. — Upravo smo malko protumarali— kazao je Lonergan. — I što mislite? — Uložili su novac, to je točno — odgovorio je. — — U to nema sumnje. No Verita je naišla na nešto zanimljivo, a što mislim da bi trebalo čuti. Okrenuo sam se prema njoj. — Da? — Cijelo sam poslijepodne provela u razgovoru s osobljem. Tako se štošta dozna. Posluga zna i ono što ni sami vlasnici ne znaju. Kimnuo sam. — Oni imaju svoje mišljenje o tome zašto ovo mjesto nije uspjelo. — Baš me zanima. — Topla su ga braća odbacila. — Ne razumijem. — Dieter je svoje međunarodno društvo doveo ovamo. Ono je u pravom smislu riječi zaposjelo ovo ovdje. I to toliko da su se, kad ih je zamolio

da se smire, razljutili na njega i bacili teško prokletstvo na hotel. A ti znaš tu rulju. Ona praktički predvodi jet-set. Ako oni nešto pohvale, onda sve hrli onamo, kao na primjer na Capri, u Acapulco ili na jug Francuske. Ako oni kažu da je nešto de mode, ti si gotov. Kao ono Patinovo dolje na obali i Porto Cervo, Aga Khanovo odmaralište na Sardiniji. — To mi je nekako nelogično — kazao sam. — Zašto bi ih Dieter grdio? Napokon, to su bili njegovi prijatelji. — Prema jednoj pričici koju sam čula, neki bogati peder preoteo mu je stalnog partnera, i to ga je rasrdilo. Liznula je malo soli s nadlanice i ispila gutljaj tequile. — Prema drugoj priči, otac ga je navukao da ih razjuri. On želi da se Dieter oženi i nastavi lozu. On je odabrao djevojku, neku sestričnu u drugom koljenu ili tako nešto. — Zove li se ona Marissa? Verita je kimnula. — To ime su spomenuli. Radi gore u uredu. Jesi li je upoznao? — Jesam. Dieter mi ju je namijenio za prevodioca. Rekao sam joj da si ti sa mnom i da je neću trebati. Ali, zamolio sam je da nam se pridruži na večeri. — Mislio sam da spavaš — kazao je Lonergan. Nasmijao sam se. — To je bdio prije nego Što sam prilegao. Otišao sam na plivanje. Kad sam izišao iz vode, ona je već bila pokraj stvari. — Nikad nećeš dovabiti parajlije natrag — kazao je Lonergan. — To je dobro — odvratio sam. — Jer to znači da von Halsbach nema više kamo. Mi smo im jedina mušterija, i ako nas izgube, gotovi su. — Otišao sam za bar i opet natočio čašu. — Ugovor koji sam im spremao predložiti upravo se survao za pedeset posto. — Ti si im kanio ponuditi devet milijuna? — Ne. To je polovica onoga što su oni tražili. Ja sam im htio ponuditi dvanaest. Sada je šest. — Mislim da bi još nešto trebao znati — rekao je Lonergan. — Sto to? — Upravo sam doznao od svojeg ureda. Priča se da Julio u ovome ovdje ima velik udio. — Ima li dokaza? Slegnuo je ramenima. — Pista je tek kratak skok od Culiacana.

Znao sam na što smjera. Culiacan je bio meksički centar narkotika. Gotovo svaka pošiljka droge koja je u Sjedinjene Države ušla iz Meksika spremljena je, ili je bar bila prekrcana, u toj točki. — Jesu li možda u to upetljani naši domaćini? — Nemam načina da to saznam. Potegnuo sam piće i pogledao Veritu. ' — Hoćeš li sutra pregledati knjige? — Murtagh je rekao da će mi sve biti pripravljeno. — U redu. Neka ti oči i uši budu otvorene. Bude li bilo ičega što nema smisla, bez obzira na to koliko se činilo beznačajnim, javi mi. Kad smo se uspeli do glavne zgrade, Dieter i njegov otac čekali su za barom. Vitak i samo nešto niži od sina, grof je tek zakoračio u šesto desetljeće. Imao je kratku željeznosivu kosu, oštre, čvrste plave oči i na lijevom obrazu ožiljak zarađen u dvoboju. Da je nosio monokl, izgledao bi kao da je upravo sišao s nekog filma »Braće VVarner« iz četrdesetih godina. — Veselio sam se našem sastanku, gospodine Brendan — kazao je mekim mejferskim1 engleskim. — Mnogo sam slušao o vama. — Dobra, nadam se. Osmjehnuo se. — Naravno. Ovdje o ljudima ne čujemo ništa drugo osim dobra. — To je jedini način da se pozivi — rekao sam. Moju opasku kao da nije registrirao. — Hvala vam za apartmane. Divni su. — Drago mi je. Nadam se samo da ćete moći provesti dovoljno vremena s nama kako biste doista u njima uživali. — Nastojat će. 1 Mayfair — otmjena londonska četvrt. Oči su mu zasjale kad nam se približila Marissa. Djevojka indijanskog izgleda koju sam sreo poslijepodne iščezla je. Na njezinu mjestu bila je visoka, plemenita dama u dugoj priljubljenoj bijeloj haljini koja je ukrašavala njezinu put i ornu kosu što joj je padala niz ramena. Poljubila ga je u obraz. — Moja nećakinja, barunica Marissa — rekao je ponosno. — Već smo se upoznali — obavijestila ga je pružajući mu ruku. — Gospodine Brendan. — Barunice — kazao sam sa smiješkom.

Ispustila je moju ruku i okrenula se drugima. Trenutak kasnije pošli smo za grofom u patio, gdje je pod velikim drvetom bio postavljen stol. Marissa je sjela između grofa i mene, a ja nisam mogao razaznati da li miris koji sam osjetio potječe od nje ili od mirisnog zraka u vrtu. Večera je bila evropska, vrlo formalna i vrlo dosadna. O sve samim pametnim stvarima se raspredalo, ali se ništa nije reklo. Kontrast našem stolu bili su Bobby, modeli i Bobbvjevi pomoćnici, koji su se izvrsno zabavljali. Prema njihovim kliktajima i smijehu mogao sam zaključiti da su uspjeli otkriti vlastite izvore trave. Svi su bili drogirani. Lonergan i stari grof kao da su pronašli zajedničku točku. Možda je to bilo do njihove dobi, ali moj ujak kao da je istinski uživao u večeri i pričama koje mu je grof pripovijedao. Meni je bilo toliko dosadno da više nisam mogao izdržati, te sam se naposljetku ispričao teškom glavoboljom i povukao u bungalov. Prvo što sam uradio bilo je da zapalim smotak. Zatim sam sjeo u patio i zagledao se u noćno nebo. Ondje kao da je bilo više zvijezda no što sam ih ikad ranije vidio. Pitao sam se da li se još netko u ovoj bezgraničnoj noći fiksao i prevrtao ove iste misli. čuo sam škripu teških vrata. Marissina bijela haljina lebdjela je u tami poput mekog oblaka. — Došla sam da vidim kako ste — kazala je. — Nisam znao da ste barunica. — Zapravo nisam. Ali mojem je ujaku veliko zadovoljstvo da me tako predstavlja. — Evo, povucite dim — rekao sam pružajući smotak. — Ne, hvala. Ova me droga izluđuje. Nasmijao sam se. — Kad bih morao ostati ovdje, izludio bih i bez nje. — Moj je ujak vrlo staromodan. — Što li ga je uvalilo u ovo? To toliko odudara od njegove naravi. — Osjetio je da nešto mora poduzeti. Posjeduje svu zemlju. A vlasti su neprekidno zanovijetale da će mu, ako se ništa ne napravi, rasparčati posjed i razdijeliti ga campesinosima.' — To nije razlog da se raspe trideset milijuna dolara. — On je uložio zemlju i otprilike šest milijuna dolara. Vlada je uložila deset, a ostatak privatni investitori. — Tko su ti privatni investitori?

— Ne znam. — Jesu li Meksikanci ili stranci? — Ne znam. — Bio bi imućniji da je doveo neke ljude iz Las Vegasa. Nije odgovorila. Povukao sam još jedan dim i lupnuo rukom po stolcu koji se nalazio do mene. — Hajde, sjednite. Nije se pomakla. — Jeste li ovamo došli sami od sebe ili vas je Dieter poslao? Na trenutak je oklijevala. — Dieter. — Je U vam on rekao i to da je i fukanje sa mnom dio vašeg posla? Opet nije ništa odgovorila. — Što će se dogoditi ako sa mnom ne sklope ugovor? — Vlasti su im zaprijetile gubitkom prava. Sve će izgubiti. — Trideset milijuna dolara teško je breme koje su navalili na vas. To stvarno nije fer.  Seljak. Posegnula je rukama dza vrata pod dugu ornu kosu. Kad ih je spustila, haljina joj je spuznula s tijela. Koraknula je iz nje i gola stala preda me. Sad sam znao izvorište miomirisa koji sam nanjušio u vrtu. Gledao sam je niti ne pomaknuvši se. — Divni ste — kazao sam. I bila je divna. — Što želite da uradim? Sagnuo sam se, podignuo haljinu s tla i pružio joj je. — Mogli biste mi naći dva aspirina. Stvarno me boli glava. Uzela mi je haljinu iz ruku i prinijela je prsima. U glasu joj se odražavala zbunjenost. — Ne želite. Nasmijao sam se. — Želim, jasno da žeMm. Ali to bi bdio kao da uzimam novac pod lažnim izlikama. Još se nisam odlučio u pogledu ovog mjesta. Zato ako se fukamo, a ja ne kupim, vi biste se bili uzalud fukali. Prvi put se nasmijala. Pustila je da haljina spadne. — A što je s fukanjem između prijatelja?

29. POGLAVLJE Telefon je zazvonio u osam ujutro. Posegnuo sam za slušalicom. Kroz vrata kupaonice, na staklenoj pregradi kod tuša, vidio sam Mariš sinu sjenu i čuo pljuštanje vode. — N-da — progunđao sam u aparat. — Kao da si imao sjajnu noć — kazala je Eileen. — Da. Što je? — Dok se ti dolje zabavljaš, želim ti dati do znanja da neki ljudi u organizaciji rade. — Morat ćemo to ispraviti. To krnji predodžbu o našoj kući. Svijet misli da mi osim zabava ništa drugo niti ne radimo. — Doći ću slijedećim avionom — rekla je zadirkujući. — No u međuvremenu, mislila sam da bi te veselile neke dobre vijesti. — Kaži. — Upravo smo dobili brojke o tiraži za siječanj i veljaču. Probili smo oznaku od tri i pol rnilijuna. — Ma što kažeš? — To ndje sve. Lifestyle Digest popeo se na milijun primjeraka. Nije loše. — A što mi radimo loše? — Ne znam, ali bit će bolje da se pobrinemo da se ovako i nastavi. Nasmijao sam se. — Kako ono dolje izgleda? — Još ne znam. Verita će danas pregledati knjige, a ja ću otići na veliko razgledanje. — Ne shvaćam zbog čega razmišljaš o preuzimanju odmarališnog kompleksa. Dvije revije nose čistu lovu. — Sjećam se da su mi tako govorili i kad sam se upustio u klubove. U međuvremenu, sam londonski klub odbacuje šest milijuna godišnje. — To je zato što ima kockarnicu. New York, Chicago i Los Angeles sretni su kad su bez gubitaka. — Potrebni su nam radi ugleda. Imat ćemo kocku u Atlantic Citvju, a i ovo mjesto ima dopuštenje za kockanje. — Ako to želiš, zašto se ne upustiš u Vegas?

— Čekam povoljnu priliku. U međuvremenu, putničke agencije i grupna putovanja dobivaju velik utjecaj. Ovo mjesto može popuniti naša vlastita agencija. — Kako ćeš onamo dovući ljude kad postoje samo dva redovna leta na dan? — Imat ću čarter službu iz Los Angelesa. Uz to, Princess Lines će tu slijetati na svojim kružnim letovima. — Sve to zajedno, još je uvijek kokošji drek u usporedbi s onim što donose revije. One zarađuju gotovo tri milijuna mjesečno. — Eileen! Takav rječnik! — Govorim ozbiljno. Čemu to? Na trenutak sam promislio. — To je razvoj. — Ne mislim da je tako — rekla je. — Možda ćemo jednom, kad budeš imao vremena, ući u to. — Glas joj je postao podatan. — Nedostaješ mi. Veza se prekinula i prije nego što sam dospio odgovoriti. Dama je bila vrlo dobra. Točno je znala gdje je što. Nije bilo nikakva naprezanja, pritiska. Pustila je da se sve odvija u svoje vrijeme. A vrijeme je bilo na njezinoj strani. Oboje smo to znali. Prije ili kasnije stići ću onamo. Marissa je izišla iz kupaonice, omotana u veliki frotinski sarong.1 — Dobro jutro. — Jeste li dobro spavali? — Mislim da jesam. — Fino. Otišla ije do ormarića i otvorila torbicu koju je bila donijela sa sobom. Trenutak kasnije bila je u sićušnom bikiniju. Vidjela je kako je promatram u zrcalu. — Blesavo bi izgledalo da u glavnu zgradu odem u večernjoj toaleti. Kimnuo sam. — Mogu li vam što pomoći? — Dobro bi mi došla kava. — Odmah. — Pritisnula je puce nedaleko od vrata. — Još nešto? Izvukao sam se iz kreveta i pošao u kupaonicu. Na vratima sam se okrenuo i pogledao je. — Ne budite toliko formalni, barunice. Mislio sam da se smatramo prijateljima. Bilo bi mi mrsko misliti da ti samo obavljaš svoj posao.

Kad sam izišao iz kupaonice, vidio sam da je stolić odvezen na terasu iza pomičnih staklenih vrata. Bio je aranžiran žutim platnenim ubrusima i stolnjakom, a u srebrnoj uskoj vazi stajala je jedna-jedina žuta ruža. Doručak je bio kontinentalan: sok od naranče, kava, vruće pecivo i croissant.2 Marissa je čula moje korake d okrenula se od ograde, s koje je gledala pučinu. — Dužna sam ti ispriku — rekla je. — Sve je u redu. — Ne. Nisam mislila biti toliko ukočena. Stvar je samo u tome da nikad tako nešto nisam ranije uradila. Osjećala sam se čudno. Nisam znala što da kažem. 1 Vrst prostrane malajske odjeće. 2 Vrst francuskog peciva. — Govoriš sve same prave stvari. Sve dokle god budemo prijatelji. Nasmiješila se. — Prijatelji smo. Kavu? — Crnu, molim. Uzeo sam joj šalicu iz ruke. Bila je mutna i jaka. — Sto je danas na programu? — U deset sati Dieter će u glavnoj zgradi čekati da \ te provede imanjem. — Hoćeš M ti biti s nama? — Mislim da neću. Imam posao koji moram obaviti. Ali u sedam navečer je koktel u tvoju čast. Svi mjesni činovnici doći će da se s tobom upoznaju. Bit ću na primanju. — A na večeri? — Bit ću i ondje ako me želiš. — Želim — rekao sam. — I ovaj put ponesi nešto drugo da obučeš kad se ujutro vraćaš u hotel. Mislim da je podjednako glupo da se u uredu pojavljuješ. u bikiniju kao i u večernjoj toaleti. Veliko razgledanje potrajalo je do podneva. Dotle je sunce toliko prigrijalo da čak ni oceanski povjetarac koji je pirkao kroz platnom nadsvođeni džip nije donosio nikakva olakšanja. Dieter je vozio, a ja

sam sjedio pokraj njega. Lonergan je bio otraga. Nekoliko sam puta pogledao ujaka. Ako mu je i bilo neudobno, ničim to nije pokazivao, unatoč činjenici što je on jedini nosio odijelo i kravatu. Pa ipak, mogao sam osjetiti da je bio sretan kad smo ušli u klimatizirani hotel. Uputili smo se prema baru. Lonergan je naručio svoj uobičajeni dry martini. Ja sam se odlučio za džin i tonik, a Dieter za tequilu. Prešli smo bili dva terena za golf — jedan s osamnaest, a drugi s devet rupa — dvanaest igrališta za tenis, konjušnicu s četrdeset jahaćih grla i sedamnaest bungalova. Preostalo je još samo da razgledamo glavnu zgradu. — U ovoj zgradi ima sto i osamdeset apartmana — — kazao je Dieter. — Svaki od njih ima spavaonicu, dnevnu sobu, bar s pićem i kuhalom i dvije kupaonice. Opremljeni su svim mogućim luksuzom. Uz prosjek od dvjesto dolara na dan po apartmanu, proračunali smo da smo na svojem s četrdeset postotnom zaposjednutošću. Lonergan je kimnuo. — Prema vašim brojkama, vi niste postizali više od petnaest posto. — Točno — Dieter će. — Postizali smo manje. — Koliki je kapacitet? — upitao sam. — Računamo li s dvije osobe po apartmanu i četiri po bungalovu, četiri stotine dvadeset i osam. — Onda ste, uz prosječnu cijenu od sto dolara na dan po gostu, proračunali da pokrivate troškove sa šesnaest tisuća na dan. Dieter je potvrdio. U to su uključeni svi obroci. — A ako obrooi nisu uključeni? — Deset tisuća, ali im morate dati kontinentalni doručak. Takav je uglavak dozvole koju smo dobili od vlade. To je uračunato u tih deset tisuća. — Mogu li se apartmani preurediti u posebne dvokrevetne sobe? — Mogu. Razmišljali smo o tome, ali nismo bili u prilici da investiramo još milijun dolara u to preuređenje. — Razumijem. — Dao sam znak pipničaru da mi natoči još jedno piće. — Sto mislite zašto hotel nije uspio? — J)va su tome razloga — rekao je Dieter brzo. — — Prvi je taj da zrakoplovne kompanije nisu ispunile obećanje o povećanju letova.

Drugo, vlada nam neće dopustiti da otvorimo kasino prije nego što prođu izbori, usprkos tome što nam je dozvolu za igračnicu izdala još prošle godine. — Po čemu zaključujete da će izdati odobrenje? — Ne žele da likvidiramo. Previše su novca uložili. — Imate U to napismeno? Nasmiješio se. — Ovo je Meksiko. Nikad se ništa ne piše. A da je i napisano, ništa ne bi značilo. — Znači da bi još uvijek mogli odbiti? — Sve je moguće, premda u to sumnjam. Ali moći ćete i sami prosuditi. Guverner države bit će na večerašnjesm koktelu. I jefe ministarstva financija iz Mexico Citvja. To su ljudi koji će donijeti odluku. Na drugom kraju bara zazvonio je telefon. Barmen je kimnuo Dieteru. — Para usteđ, excelencia1 Dieter je uzeo slušalicu, rekao nekoliko riječi i zatim je spustio. — Službeni avion iz Mexico Cityja spušta se na pistu i ja moram preda nj. Molim vas da me ispričate. — Naravno — kazao sam. — U vrtu sam rezervirao stol za objed. — Hvala. Pogledao me. — Barunica će stići svakog trenutka da vam pravi društvo i pobrine se za vašu udobnost. — Hvala vam još jednom. — Ne sviđa mi se ovo. Nešto nije u redu — kazao je Lonergan kad je Dieter otišao. — Kaži. — Mislim da ovdje neće biti kocke. Da je to sigurna stvar, smjesta bi ovamo stigli dečki nudeći više novaca nego što ga ti možeš dati. — Možda imaš pravo. Ali igrajmo do kraja. Sutra ćemo znati više nego danas. — Vidio sam Marissu kako ulazi u bar. — Sad je upravo vrijeme za ručak. 30. POGLAVLJE Ručak je bio isto onako prekrasno serviran kao i sinoćnja večera. Riba, netom ulovljena u moru ispred hotela, divni montrachet, koji sam sav ja popio, ali koji je kušao i moj ujak, a zatim osvježavajući sladoled od

limeta i kave. Blag vjetrić koji je pirkao kroz drveće nad nama svodio je jaru na podnošljivu mjeru. Kad smo završili, Marissa je ustala. — Moram u uredu obaviti neki posao. Mogu li vas čime uslužiti poslijepodne? 1 Za vas, visosti. Pogledao sam ujaka. Neznatno je odmahnuo glavom. — Ne, hvala vam. Mislim da ćemo se jednostavno vratiti u našu kolibu i odmarati se do koktela. — Dobro. No ako vam nešto zatreba, znate gdje ćete me naći. Digli smo se kad je odlazila. Ujak je za njom gledao s odobravanjem. — Krasna ženska — rekao je. — Kvalitetna. Ispitivački sam ga pogledao. Možda je to bilo do sunca, ali mislim da sam vidio kako je pocrvenio. Hitro je promijenio temu. — Hoćeš li da prošetamo plažom? — Evo me. Kad smo došli do ruba vode, moj se ujak iznenada sagnuo, svukao cipele i čarape i zasukao nogavice. Držeći u ruci cipele, ikoraknuo je oprezno u plićak. Pogledao me. — Imaš li što protiv? — Ni najmanje. Bio je poput djeteta. Ulazdo je u vodu i bježao pred valom kad bi zaprijetila opasnost da će mu se smočiti noge. Na usnama mu je titrao slabašan smiješak, a u očima nešto neobično daleko. — Još sam od malih nogu priželjkivao ovo. — Nisi nikad — — Ne — rekao je hitro. — Bilo mi je jedanaest godina kad sam počeo raditi. Tvoja je mati bila bebica, djed ti je bio mrtav, a baka je prala da nekako prehrani obitelj. — Što si radio? — Dobio sam posao u Clancvjevoj gostionici preko puta kolodvora u Los Angelesu. Meo sam i čistio pljuvačnice. Šutio sam. Ovo dosad nisam čuo. Nitko od moje familije nikad nije govorio o tome gdje je Lonergan počeo.

— Tvoj djed i Clancv zajedno su radili na željeznici. Tako sam i dobio posao. — Stao je i promatrao pučinu. — I sad se sjećam kako sam gledao teretnjak Union Pacifica što dolazi sredinom Santa Monica Boulevarda i juri tračnicama, a ja mašem svojem ocu i Clancvju koji su u kabini velike parne lokomotive. — Sad smo daleko od Santa Monica Boulevarda. — Obojica smo daleko. Sjećam se da sd i ti ondje započeo. Kimnuo sam. Teško mi je bilo vjerovati da je proteklo samo pet godina od onog dana kad sam stajao u radnji na Sants Monica Boulevardu i promatrao kako Perskv izdaje naloge špediterima koji su iz ureda Hollywood Expressa iznosili posljednje komade pokućstva. Perskv se okretao nastojeći da mu pogled ne zapne 0 mene. Ured je bio prazan; samo je na podu bilo papira i smeća. — Mislim da je to sve. Izišao je, a za njim i špediteri. Vani, na ulici, tesar je završio pribijanje dasaka na smrskane izloge. Isprobao je vrata da vidi jesu li u redu, a zatim mi se obratio. — To će biti sto glavi — kazao je. Mahnuo sam Veriti koja je stajala do mene. — Daj mu ček. — Neću čekove. Gotovinu. Na trenutak sam se počeo žestiti, a zatim sam shvatio koliko je to budalasto. Da sam na njegovu mjestu 1 da gledam kako sve pokućstvo ide van, i ja bih se tako osjećao. Turnuo sam ruku i izvukao snop novčanica. Platio sam mu stotinjarkom koju sam skinuo s vrha. — Hvala — kazao je očito impresioniran. — Ako vam još što ustreba, samo me zovnite. Zaključao sam za njim vrata i okrenuo se Veriti. — Trebao sam znati da je prelijepo a da bi potrajalo. — Moglo je biti i gore. Mogao si biti mrtav. Ali nisi. Mogao si bankrotirati. Ali nisi. Sa dvadeset i pet tisuća, što si po nagodbi dobio od Ronzija, imaš sedamdeset i jednu tisuću u banci. — Vidjet ćemo koliko će ostati kad poplaćam račune. Otišli smo gore i sjeli za kuhinjski stol, na kojem je rasprostrta knjigovodstvene papire.

— Hajdemo prvo velike — kazao sam. — Koliko je ostalo od predujma prečasnog Sama? Prelistala je stranice saldakonta. — Dao ti je četrdeset tisuća. Otisnuo si šest stranica. Na njegovu računu ostaju još trideset četiri tisuće. — Ispisi ček. — Pričekao sam da mi dade ispisani ček. — Sad Lonergan. — Ništa mu ne duguješ. Telefonirao mi je jutros i rekao da je sve ovo otpisao kao investiciju. — Nek se jebe. Neću milostinju. Šutjela je. — Jesmo li platili njegov dio oglasa u zadnjem broju? — Nismo. — Koliko to iznosi? — Tri tisuće sto — rekla je pogledavši u knjigu. — Dodaj predujam od dvadeset i pet tisuća i ispostavi ček. Tiho je ispisala ček i dala mi ga. Neplaćeni tiskarski računi i drugi različiti troškovi popeli su se na dvanaest tisuća. Plaće su iznosile tisuću i sedamsto. — Što nam je sad ostalo? — Pet tisuća tristo — rekla je niti ne pogledavši papire. Suze su joj počele teći niz obraze. — Hej, pa zar mi nisi rekla da sam mogao proći i gore? Još prije nekoliko mjeseci nisam imao apsolutno ništa. Sad imam pet somova. — Žao-žao mi je, Gary. Prihvatio sam je za ruku preko stola. — Neka ti ne bude žao. Bilo je zgodno dok je trajalo i sigurno puno krvavije od stajanja u repu nezaposlenih. Povukla je ruku. Poniknula je pogledom. — Razgovarala sam jučer s uredom, šef je rekao da bih mogla opet početi od ponedjeljka ujutro. — Imam li ja uvjeta za potporu? — Nemaš. — Onda se ti ne vraćaš. Ako ja ne mogu biti u repu pred tvojim šalterom, koja ti korist od toga? — Ali ja moram raditi, Gareth. — Ti i radiš. Nisam ti rekao da ne radiš, zar ne?

— Ne, ali ... — Oklijevala je. — Mislila sam da je sve okončano. — Okončano? — Ustao sam sa stolca i iz hladnjaka izvadio limenku piva. Povukao sam otvarač i trgnuo iz limenke. — Istom sad počinjem. Prije nego što je sve ovo počelo, lunjao sam okolo kao dupe, sjeban od oije-log svijeta. Ali nikad više. Gotovo je s time. Sad kad znam kako se to radi, zajebat ću cijeli svijet. A da toga nije niti bila svjesna, progovorila je španjolski: — Usted estd muy macho\ — To je to. — Zgužvao sam u ruci praznu limenku od piva i bacio u koš. Povukao sam Veritu na noge i zagrlio je. — Eto, za ovim sam tragao. — No comprendo.' Nasmijao sam se. 31. POGLAVLJE Trebalo nam je šest mjeseci da prvi broj bacimo na kioske, i to je bila propast. Penthouse je stigao u Sjedinjene Države malo prije nego što smo počeli izlaziti i počeo nam je razarati tržište. Macho je prema Playboyu i Penthouseu bio kao Hollywood Express prema New York Timesu. Meke fotografije mufa koje je koristio Penthouse svakom su američkom muškarcu kost rije šile brke. Playboy je uzvratio punim frontalom, ali su njegovi ljudi i dalje svoje cure retuširaili. Smijali smo se kad smo to vidjeli. Najskladnije pičkice u zemlji. No nije nam bilo zabavno. Doista smo bili povrijeđeni. A nije bilo načina da nadmašimo ijedan od ovih časopisa, ni riječju, ni slikom. Imali su previše dobrih suradnika. A takvi odlaze onamo gdje je lova. Mi smo imali obećanje. Drugi smo broj bacili na kioske mjesec dana kasnije kako bismo prodavačima omogućili da rasprodaju što je moguće više primjeraka prvog broja. I treći smo broj izdali s jednomjesečnim zakašnjenjem. 1 Vrlo'ste muževni. 2 Ne razumijem. Dotle smo već znali da je časopis sve prije od vriska. Distributer nam je poslao obavijest o raskidu ugovora, što je značilo da reviju, ukoliko želimo da nam se pojavljuje na kioscima, moramo sami dostavljati. No to je bila čista teorija. Bio sam već gotovo pedest somova u dugu, i

ništa mi nije davalo nade da bih mogao namaknuti novac barem za izdavanje još jednog broja. Sjedili smo oko stola i mrko zurili u hrpe računa. — Je li to sve? — upitao sam. Verita je kimnula. — Četrdeset devet tisuća tri stotine pedeset sedam dolara i šenaest centi bez isplatne liste. — Kolika je ona? Pogledala je Bobbvja i Eileen. — Osoblje je glasalo. Odričemo se. Bio je to deseti tjedan za redom što su se odricali plaće. — Hvala — kazao sam. — Koliko imamo u banci? Verita je bacila pogled u glavnu knjigu. — Otprilike sedamsto dolara. — Drek. Cijeli će mi život trebati da ovo isplatim. — Neće — kazala je Verita. — Možeš se registrirati kao bankrot. I sebe a i poduzeće. Onda ćeš biti čist. Možeš ponovno sve početi od početka ako hoćeš. — A što će biti s imenom? — Macho? Kimuno sam. — Ono pripada poduzeću. Gubiš ga sa svom ostalom imovinom koja dođe na vidjelo. Kakva to ostala imovina? Nekoliko rabljenih slika i članaka koje nitko ne želi? — Moj otac kaže da će ti posuditi novac da nastaviš — rekao je Bobby. — Zahvali mu u moje ime, ah bilo bi to kao da novac baca u kanal. Nismo se sredili. — Možda bi još jedan novi broj preokrenuo stvar — — kazao je Bobby. — Ne bi. Ne bi dotle dok pokušavamo napraviti nešto što ostali već rade bolje. — Posegnuo sam za cigaretom. — Sve dok ne dođemo s novini pristupom, nećemo biti ništa drugo do trećerazredna imitacija. — Kakav tu novi pristup postoji? — upitao je Bobby. — Ima točno određen broj načina na koje se ženske mogu snimati, a mi smo već stigli do mufa.

Zagledao sam se u Bobbvja. Ne toliko što, nego kako je izrekao. Negdje u mojoj glavi jedan se kotačić počeo okretati. — A Playboyev »Savjetnik« i Penthouseov »Forum« pokrili su tekstovima gotovo svaku seksualnu ideju koje se možeš domisliti — rekla je Eileen. — Nije nam preostalo bogzna što što bismo na tom području mogli učiniti. Još se jedan kotačić počeo okretati. — Možda smo mi dosad igrali po njihovim pravilima. Možda smo s Ezpressom bili na dobru putu baš zato što nismo znali pravila, te smo ih sami kovali u toku samog rada. — Nacionalni časopis nije isto što i lokalne novine — — rekla je. — Misliš? Zar smatraš da su ostali ljudi u Americi drukčiji od onih u Los Angelesu? Svi su oni zainteresirani za istu stvar. \ — Los Angeles ima liberalniji nazor na svijet od Squeedunka. Mnogo je otvoreniji prema nekim stvarima. — Oni u Squeedunku se ne jebu? — Možda se i jebu, ali o tome toliko ne govore. — Nije me briga govore li. Mene zanima da li o tome razmišljaju i čitaju. — Mora biti da čitaju. Kupuju Playboy i Penthouse, pa makar i ne razumjeli neke riječi. — I slike gledaju — kazao je Bobby. — Penthouse je do kraja svojeg prvog godišta dostigao tri milijuna primjeraka. Sve sami mufići i svinjarije. Hefner u svojoj nakladi osjeća neprilike i kreće s novim magazinom kako bi konkurirao Guccioneu. S francuskom revijom Lui sklopio je ugovor u razmjeni fotografija i drugih materijala. Reviju će nazvati Oui. Jedan moj prijatelj vidio je nulti broj. Kaže da je kvalitetna gadarija. — Što to znači? — pitao sam. — Nema retuširanih mufića — odgovorio je Bobby. — Cure se češljaju. Svi smo se smijali. — Ali oni i dalje tjeraju staru liniju. I jedan i drugi. Ono što se zove momentalna ekspertiza običnog čovjeka. Prava francuska vina, visoka moda. Odjeća, praznici, sportovi, filmovi, knjige. Jela. Nabrojite. Gospodin Tvornički Radnik može sad naručiti pommard 67' koji pristaje

uz njegov big mač ili uskočiti u svoj aston martin' i odvesti svoju staru u mjesno auto-kino. Djevojke su se nasmijale, ali ja nisam. Nisam mislio da je to smiješno. Bilo je nesmijesno za pedeset tisuća dolara. Ustao sam. — Ništa nećemo odlučiti večeras. Proleškarit ću preko vikenda i dobro razmisliti. Imam čudan osjećaj da sam se zajebao propustivši nešto očito. — Ako je tako očito, što je to onda? — upitao je Bobby. — Zvuči glupo, zar ne? Ali to je čista istina. Jednostavno, ne znam. Telefon je zazvonio čim su otišli. Lonerganov glas bio je hladan. — Gareth? — Volio bih te vidjeti. Nismo se vidjeli niti razgovarah više od četiri mjeseca, ali nije bilo ni »kako si«, ni »što je nova«. Jednostavno, »volio bih te vidjeti«. Dosta sam sranja imao toga dana. Nije bilo potrebno da mi on još koje servira. — Znaš gdje sam — kazao sam divlje. — Možemo li se naći u ponoć u »Srebrnoj ergeli«? — Zbog koga to vraga? — zarežao sam. Bio je miran. — Imam za te zanimljiv prijedlog. — Posljednji put kad sam pristao na tvoj prijedlog skoro sam zaglavio. — To je bila tvoja pogreška. Ti si inzistirao na tome da stvari radiš na svoj način umjesto da meni prepustiš upravljanje. U ponoć. Dođi. 1 Vrst francuskog vina. 2 Vrst sendviča. 3 Vrst automobila. Na trenutak sam oklijevao. — Dobro. — Gareth. — Da, ujače John? U glasu mu se osjećao tračak hihota. — Ovaj put mi, molim te, učini uslugu pa kola parkiraj na ulici.

Spustio je slušalicu i prije nego što sam dospio odgovoriti. Nije trebalo brinuti. Nikad si ne bih nakopao na glavu vlastiti auto. Uz ostalo i zbog toga jer bi mi ga, da sam ga imao, novčarski zavod odavno pokupio. Kad sam stigao, lokal sam jedva prepoznao. Prozori su bili potpuno posrebreni, osim malih bijelih ovala kroz koje se mogao vidjeti neonski znak. Ni na koji način nije se s ulice moglo proviriti u lokal. Unutra je bilo još većih promjena. Stari drveni mahagonij ski bar i stolovi zamijenjeni su kromom i crnom plastikom. Sa stropa u sredini prostorije visila su četiri bešumna filmska projektora koja su bacala slike na ekrane u četiri različita kuta prostorije. Bili su to pederski programi. Goli momci se velikim budžama jebali su se, fafali, masturbirali i buzonirali po cijeloj sobi. U stražnjem dijelu bara jedna strašna crnkinja sjedila je na malenu podiju, svirala klavir i pjevala promuklim glasom. Zbog buke ni na koji način nisam mogao ustanoviti što to ona pjeva sve dok nisam prišao bliže. Bili su to sami kupleti s pederskim stihovima. Do stražnjeg dijela lokala uspio sam se progurati tek nakon što su mi jednom obuhvatili kurac i jaja, dva puta me ščepali za dupe i nakon što sam odbio jednog starog pedera koji mi je ponudio sto dolara da noć provedem s njime u Hollywood Hillsu. Kao i obično, Inkasator je sjedio za stolom pokraj stubišta. — Što to oni slave? — upitao sam. — Ovako je stalno od preuređenja. Svake noći Silvestrovo. Pokazao mi je stolac sučelice sebi. Na stolu je bila boca viskija. Napunio je čašu kockicama leda iz plastičnog kablića i gurnuo mi je. — Uzeo sam ti piće. Posluži se. Pljusnuo sam viski po ledu. — Kad su ovo preuredili? — Odmah nakon što si svoj auto parkirao u baru — — nacerio se. — Mislim da si Lonerganu napravio uslugu. Osiguraajući zavod platio je sve. — Sranje. Možda bih itrebao od Lonergana tražiti proviziju? Inkasator se nasmijao. — Možeš je tražiti. — Natočio si je još jednom. — Kako ide? — Kao obično. — Lonergan će malo zakasniti. — Pogled mu je prešao preko mog ramena. — Jesi li vidio onu mačku za klavirom?

— Da. — Strašna je, zar ne? — Da. Glas mu se spustio toliko kao da govori samom sebi — čovječe, što bih joj ga volio metnuti. Grozno me rajca. — Što je jednostavno ne pitaš? — Pitao sam je. Jednostavno nije zainteresirana. Ništa. — Možda je lezbača. — Nije lezbača — kazao je brzo. — 2eH postati zvijezda. Shirlev Bassev. Aretha. Tako nešto. Želi drpiti veliku lovu. — Toga ovdje neće naći. — Nikad se ne zna. Noćne ptice doista je cijene. A neki od ovih pedera obilato su potkoženi. — Ustao je. — Sad će imati pauzu. Predstavit ću te. — Zbog čega? — Odakle da ja to, do vraga, znam. Sraanja — dodao je. — Da nisam imao izliku, ne bi ni došla ovamo i sjela sa mnom. — U redu. — Stvarno je bio povrijeđen. — Reći ću joj kakva si ti značajna vehčina. U jednom je imao pravo. Željela je drpiti lovu. I prije nego što je sjela, riječi su prokuljale. — Bili mi veli da ste izdavač. Napisala sam nekoliko pjesama koje bih željela da pogledate. — Ja nisam takav izdavač. — Nego kakav? — Izdajom reviju Macho. Lice joj je bilo zabezeknuto. — Nikad čula. Kakav je to časopis? — Nešto poput Playboya i Penthousea. — Ne slikam se gola — rekla je odlučno. Dodijala mi je. — Ne bojte se. Neću to od vas niti tražiti. Previše ste žgoljavi. Okrenula Ise Inkasatoru. — Zašto me gnjaviš s ovakvim kretenom? — požalila se. — Mislila sam da si mi rekao da mi on može nešto pomoći. — Možda i mogu — rekao sam blago. Glas joj se uman promijenio. Postao je gotovo uljudan. — Da?

— Ako ti je pizda velika kao labrnja, platit ću ti milju za duplericu. Blenula je u me na trenutak, a zatim se gnjevno digla. — Pizdun! — psiknula je i odjezdila. Pogledao sam Inkasatora. Bio je šaka jada. — Mislim da ti baš nisam pomogao — kazao sam. Sumorno je kimnuo. — Nisi mi pomogao, to je sigurno. — Podigao je bocu viskija i opet natočio čaše. Eksali smo i on je ponovno ulio. — Misliš li da joj je pizda tolika kao i usta? — upitao me zadivljenim glasom. — Zašto pitaš? Širok osmijeh rascijepio mu se licem. — Ako jest, svakako bih u nju volio umočiti cijelo svoje lice. Nasmijao sam se i nazdravio mu. Bila je to istinska ljubav, ako sam tako što ikad vidio. Do jedan i trideset, kad je Lonergan stigao, bio sam tako pijan da sam se jedva uspio stepenicama uspeti do njegova ureda. 32. POGLAVLJE — Pijan si — kazao je s prizvukom negodovanja. — Sto je još nova? — promrmljao sam. — U ovakvu stanju ne možeš razgovarati o poslovima. — Točno. — Zapiljio sam se u njega. — Stvarno želiš da se otrijeznim, ujače John? — Ovo je važno. — Dobro. Naruči mi crne kave. Vraćam se za minutu. Otišao sam u njegovu privatnu kupaonicu i gurnuo dva prsta u grlo. Alkohol je palio dva puta žešće kad se izlijevao nego onda kad se slijevao. Zatim sam glavu držao pod slavinom s hladnom vodom sve dok bol s druge strane sljepoočica nije prestala. Nakon toga sam se otro ručnikom i vratio u ured. Lonergan mi je gurnuo lonac kipuće crne kave. — Izgledaš kao utopljeni štakor. Progutao sam pola šalice kave i položio je na stol. — Ah trijezan utopljena štakor. Onda, o čemu ti to želiš razgovarati? — Kako ti ide revija? — Znaš i sam. Što me pitaš? — Želim da mi ti to kažeš. — Zatvaram. Svršeno je. Krah. Želiš li još nešto saznati?

— Da. Zašto? Dovršio sam lonac kave i zatim odgovorio. 0 tome sam puno razmišljao. — želiš li opravdanje ili istinu? — Istinu. — Zato što sam bio blesav. Napokon sam to shvatio. Pokušao sam izdavati Playboy i Penthouse. No to nije moja igra. — A što jest? — Ja sam ulični izdavač. Zato je Hollywood Express i uspio. Onim što radim mogu strefiti momka s ceste. Ne mogu pridobiti srednjeg službenika s društvenim pretenzijama onako kako to mogu Hefner i Guccdone. Moj najuspješniji udar je u trbuh, a ne u glavu. Na trenutak je umuknuo. — Misliš li da bi još uvijek mogao urediti reviju tako da se isplati? — Da. — Što je potrebno? — Za početak, novac. Nakon toga, distribucija. To neće biti lako zbog moje prošlosti. Morao bih pokušati pronaći nekog tko bi bio voljan okušati sreću sa mnom. — Kad bi imao novac i reviju, bi li se vratio Ronziju? — Ne sviđa mi se taj grad. Uz to, on je lokalan. Za reviju mi je potreban nacionalni distributer. — Što ako on postane nacionalni distributer? Sad sam bio trijezan. Lonergan ništa nije radio bez razloga. — Nisi otvoren prema meni, ujače John. Što je s Ronzijem? — Perskv je upropastio Express, a Ronzi se pokušao domoći velike love. Sad se želi dići s nečim dobrim kako bi se dokazao kod svojih kompanjona na Istoku. — On ti kaže da stupiš sa mnom u vezu? — Ne baš na taj način. Ali mu je pošlo za rukom da u meni stvori osjećaj da ne bi bio protivan stanovitom sporazumu. — Neću se više vratiti izdavanju Expressa. — To od tebe nisam niti tražio. Govorim o reviji. Tvojoj reviji. Machu. To je nešto što bi Talijani razumjeli. — Neću s digićima. Nikakvih udjela. Nikakvih ortaka. — Revija je tvoja. Oni bi bili samo distributeri. Promislio sam na trenutak.

— Svejedno bih morao nastupiti s dosta novaca da izvučem reviju. Sad dugujem pedeset somova, a moji me vjerovnici neće podržati. — Možda bih ga mogao nagovoriti da sto tisuća dadu kao predujam za dvogodišnju ekskluzivnu distribuciju. — Jednogodišnju. I nikakve osobne odgovornosti ako se revija ugasi. Gube svoju lovu. Točka. — Oštro nastupaš za čovjeka koji je u dreku. — Zašto ne bih? — nasmiješio sam se. — što još mogu izgubiti? — Trebao sam te ostaviti pijana. Bilo bi se jednostavnije s tobom pogađati. — Zašto? — Pala mi je na um jedna pomisao. — — Imaš li ti udio u Ronzijevim poslovima? — Ne, ali on još uvijek misli da imam u tvojima. On ne vjeruje nikome, a Talijani smatraju da krv nije voda. Iznenada mi je puklo pred očima. Lonergan je uvijek od mene uzimao samo ono što je njegovo. Nikad ništa nije uzeo od moga. Iskoristio me. Ali sam i ja njega iskoristio zauzvrat. I napokon, da me nije prigrlio, bio bih mrtav. Pogledi su nam se sreli. — Ujače John, predomislio sam se. — S čim u vezi? — Hoću ortaka. Tebe. Vidio sam kako mu se Adamova jabuka pomakla kad je pogurao velik gutljaj zraka. Žmirnuo je, osvjetlao svoje zlatom uokvirene naočale, a onda ih stavio na nos. — Polaskan sam — kazao je promuklo. — Koliko će me to stajati? — Dugujem pedeset. No kad to i isplatim, trebat će mi još stotka da reviju uredim onako kako želim. Ronzi jev predujam nije mi dostatan. Pedeset ti daje deset posto. — Deset posto nije ništa — kazao je. — Toliko dobiva nalaznik, i to bez ikakva ulaganja. — Toliko nudim. Pogledao me na časak. — Imam za tebe bolju ponudu. Dat ću ti stotinu za dvadeset posto. Ti vodiš cijelu stvar. To će ti dati pravi zamah. — A što ako stvar propadne? — Onda ću puno jadikovati. Ali ti mi ništa nećeš dugovati.

Zurio sam u njega. Bilo je to nešto što nikad nisam mislio da ću napraviti. Ne nakon onoga što se zbilo mojem ocu. Bili su ortaci, a moj si je otac prosvirao glavu jer mu ujak John nije htio pomoći. Odgovorio je kao da mi je čitao misli. — Tvoj je otac bao slahić. Uradio je nešto što nije smio uraditi. Kad su ga uhvatili, izgladio je stvar tako što je umiješao druge ljude, ljude ikoji su bili potpuno nevini. Kad je napokon došao k meni, ništa više nisam mogao učiniti. Nitko više ništa nije mogao učiniti. Savjetovao sam mu da kaže istinu' i prihvati slom. Rekao sam mu da ću mu, kad iziđe, pomoći da počne iznova. No on se nije mogao suočiti s istinom. Više je razmišljao o svom ugledu nego o tvojoj majoi i tebi. Zato je napisao pisamce svaljujući krivicu na me. To je dospjelo u novinske naslove, a bilo je dovoljno ljudi koji me nisu voljeli i koji su u to vjerovali. Ali zar se nikad nisi zapitao zašto me, ako su optužbe koje je iznio bile istinite, nitko nikad nije izveo pred sud? Pustio sam ga da govori. — Sve su ih razmotriti. I to sve moguće vlasti, lokalne i federalne. A ni jedna od njih nije bila osnovana. Jer da su i jednu našli, s radošću bi me objesili na prvo drvo. — Skinuo je naočale i opet ih obrisao. — — Oprosti. Ne znam što je ovo donijelo na svjetlo dana. Nikad ti nisam kanio ovako govoriti o ocu. Ah to je neprekidno bilo između nas. Bio si dijete kad se to zbilo i odrastao si s time. Utjecalo je to čak i na tvoj stav prema majci, jer nisi shvatio zašto se naš odnos nastavio kao da se ništa nije dogodilo. Pogledao sam ga bez riječi. Ništa nisam imao reći. Sve je to bila prošlost i ništa je nije moglo promijeniti. Opet kao da je uhvatio moje misli. — Sve je prošlo i nema nikakve veze s ovim o čemu smo razgovarah. Kimnuo sam. — Jesmo li se sporazumjeli? — upitao je pomalo okolišajući, kao da se plaši da će biti odbijen. Pružio sam mu ruku. — Da, ortače. Prihvatio mi je ruku objema rukama i čvrsto je stegnuo. Za naočalama oči su mu žmirnule. — Ići će nam dobro. Vidjet ćeš. čak sam i ja morao žmirnuti. — Znam da hoće. A ja ću učiniti sve što mogu da te ne razočaram.

— Sad kada smo ortaci, sinko, prvo što ću poduzeti bit će da onom digićkom klipanu poručim da mora ući s barem dvije stotine ako želi dobiti isključivu nacionalnu distribuciju. — Ujače John, sjećaš li se našeg sporazuma? Rekao si da ja vodim cijelu stvar. — Ne uplićem se — rekao je hitro. — Ah ti ćeš imati dosta posla oko izvlačenja revije. Uz to, ja s tim klipanom mogu postupati bolje od bilo koga. On vraški dobro zna da mogu urediti i to da ni jednog kamiona neće imati na ulicama Los Angelesa. 0 tome nije bilo spora. Mogao je govoriti jedinim jezikom koji su gangsteri razumjeli. — U redu, Ujače John. Ti si počeo s Ronzijem, pa ti s njim i završi. — Odjednom sam bio gladan. Digao sam se. — Kamo ćeš? — Umirem od gladi. Već je dva ujutro, a ja od ručka ništa nisam jeo. Stavio je ruku u džep. — Nemaš novaca? Nasmijao sam se. — Imam. Samo vremena nisam imao. Bio sam prezaposlen. — Kamo ideš? — U »Bagel Delicatessen« na Fairfaxu. Oni su otvoreni do kasna. — Neka te Bili preveze i pričeka. Zatim te može odvesti kući. Ne želim da se noću smucaš po ulicama. — Ja sam veliki dečko, ujače John, a ti se nikad ranije nisi za mene brinuo. — Tada nismo bih ortaci — kazao je. — Sad u tebi imam investirano i više od krvi. 33. POGLAVLJE MACHO Divovska štampana slova na tamnoljubičastoj baršunastoj pozadini. Malim bijelim slovima slijeva: »Čar muškosti«. Istim pismom zdesna: Svezak 2, Broj 1. Posve gola djevojka s bijelim kaubojskim šeširom na glavi, u klasičnom agresivnom revolveraškom stavu; u svakoj ruci pištolj uperen u čitatelja. Celofanski ovitak na kojem je otisnut bijeli čipkasti bikini, koji pokriva djevojčina prsa i genitalije. Kroz čipke se može vidjeti neznatno

obojenje djevojčinih prsa i stidnih dlaka. Uzduž lijeve strane fotografije natpis: »Jeste li dovoljno muškarac?« S desne strane usporedno: »Da mi strgnete bikini?« Nikakvog drugog teksta. Osim cijene u gornjem desnom uglu: $ 125. S nutarnje strane prednjih korica crnim slovima: »Naš novi simbol —« Velikim Crvenim Slovima: PIJETAO ZA BORBU. Slikanja. Pop-crtež falusa, erigirana i uspaljena, iznad kojeg je postavljen pijetao za borbu, skupa sa svojom crvenom krestom, bojovnim kljunom i oštrim, ljutim pandžama opremljenim noževima ispod nabreklih muda, koja tvore njegovo tijelo. Pijetao za borbu kao da visi u zraku i tek što se nije bacio na golo tijelo djevojke koja nauznak leži ispod njega. Tekst: »Čar muškosti. Muškarac koji je voljan da se bori za ono što želi, muškarac je koji dobiva ono što želi.« Prednja stranica. Nakladnikova opaska: NEMOJTE KUPITI OVU REVIJU AKO Volite zečicu — kupite kunića. Želite mazu — kupite pudla. KUPITE OVU REVIJU AKO VOLITE DJEVOJKE — U ovom broju imamo ih šest. Trideset stranica golih ljepotica. Svih oblika, veličina i boja. Zato da vam ugodimo i da vas navedemo na mogućnosti života. VOLITE SEKS — Imamo priče, članke, šale, stripove, maštarije, fetiše koji se bave predmetom o kojem muškarci više pričaju, misle i koji žele više od ijedne druge stvari, uključivši i novac. Šezdeset stranica samog seksa. Nećemo vam reći koji auto, koji stereo, koju kameru trebate kupiti, niti što biste trebali nositi. Osim toga, tko si te stvari može priuštiti? Ali, postoji jedna stvar koju si možete priuštiti. UŽITAK. A seks je užitak. Za dolar i četvrt mjesečno mi ćemo vam dati više užitka nego što ste ikad sanjali. OVO VAM OBEĆAVAM (potpis) Gareth Brendan, nakladnik P.S. NAKLADNIKOVA POSEBNA NAPOMENA! U ovom, a i u svakom mjesečniku koji slijedi, naći ćete duplericu koja se izvlači, a koja u prirodnoj veličini (55X85 cm) prikazuje djevojku koju smo izabrali za — SUPERPICU MJESECA!

Za ovu divovsku fotografiju u prirodnoj vehčini, na kojoj nema ničega osim prekrasne zamamne ružičaste pičkice, zajamčeno je da će u svakog od vas pobuditi PIJETLA ZA BORBU da se digne u boj te da vam sline poteku da vidite još više od djevojke kojoj pička pripada. Stoga prelistajte stranice, pa ćete naći još deset uzbudjlivih fotografija SUPERPICE ovog mjeseca. A ako ovo ne djeluje, imate na izbor jedno ili oboje od ovoga: 1) POSJETITE LIJEČNIKA 2) Stavite duplericu zajedno sa svojim imenom i adresom u omotnicu i pošaljite nam je radi povratka pune cijene revije. Ostatak časopisa možete zadržati uz naše najbolje želje. (potpis) G. B. nakladnik Tri su mjeseca protekla otkako smo Lonergan i ja sklopili ugovor, a sad smo stojeći razgledali špigl časopisa: Bio je razastrt, stranicu po stranicu, na zidu, a mi smo gledah dok je tiskarov faktor prolazio duž linije praveći svoje zabilješke. Napokon je završio i vratio se k nama. — Možete li to uraditi? — upitao sam. — Svašta mi možemo uraditi. Samo će koštati. — Koliko? — 0 kolikoj ste nakladi razmišljali? — Još se nisam odlučio. Kolika je polazna cijena? — Imate dva specijalna posla: celofanski ovitak i duplericu. Trebat ćemo posebnu mašineriju da to izvedemo. — Okrenuo se i pogledao prema zidu. — To je trideset tisuća za otvarače, štampali vi sto primjeraka ili milijun. Kolor tisak, vrijeme i papir za dvjesta tisuća popet će se na otprilike osamdeset tisuća. — Proizvodna cijena dolazi na četrdeset centi po primjerku — kazala je Verita. — Ronzi dobiva dvanaest i pol centi po primjerku distribucijske provizije, a odbija petnaest centi po vraćenom primjerku. Odbivši šezdeset dva i pol centa trgovačke cijene, ostajemo tia trideset i pet centi i s deficitom od pet centi po primjerku za otvarače. Pogledao sam Lonergana. Šutio je. — Tu nisu uračunati naši opći troškovi, koje do danas iznose otprilike dvadest tisuća. To naš gubitak svodi na petnaest centi po primjerku. Vratio sam se poslovođi.

— Što bi bilo kad bismo išli na milijun primjeraka? U notesu je olovkom izveo nekoliko proračuna. — Mogli bismo proći za otprilike sto i četrdeset tisuća, dolar amo-tamo. Veriti nije bio potreban notes. — Čak i uz četrdeset postotnu remitendu, imamo dobit od devet tisuća dolara. — A ako rasprodamo sto posto? — Onda smo na konju. Dižemo dodatnih četvrt milijuna dolara, i naš neto tada iznosi tristo četrdeset tisuća. Okrenuo sam se Ronziju, koji dosad nije rekao ni riječi: — što vi mislite? Možemo U rasprodati milijun primjeraka? — Ne znam. — Postavit ću vam onda drugo pitanje. Možete li mi na kioske dostaviti milijun primjeraka? — To mogu, ali vam neću jamčiti da će ih istaknuti. — Biste li položili pedest somova na mojih sto i pedeset u zajedničku oglasnu kampanju uvođenja časopisa na tržište? — što dobivam ako to učinim? — Prvo, uzmite dodatnih sto somova za prodaju osamsto tisuća primjeraka, a uz to ću vam dati i pet posto provizije, što će vam donijeti još čistih trideset. — Ne bih to učinio za manje od deset posto provizije. — Neka vam bude. — Samo časak. Ne brzajte. Nisam rekao da ću to uraditi. Još nitko nije oglašavao ovakvu reviju. Osmjehnuo sam se. — To ne znači da se to ne može. — Gdje kanite oglašavati? — Na uobičajenim mjestima. Novine, radio, TV. — Neće uzeti vaše oglase. — A što ako vam kažem da sam kampanju već pokrenuo? — Povjerovat ću istom kad to vidim. — Onda dođite gore. Pošli su za mnom u stan. Ondje je na jednom stalku stajao novinski oglas. Ilustracija je bila crtež jednostavnih linija. Žena u diskretnom seksi negližeu, s izrazom dosade na licu, stoji uz stolac na kojem sijedi

njezin muž očiju prilijepljenih uz televizor. Tekst je jednostavan. »MACHO. Nova revija. Čar muškosti. Pozor, dame! Još danas svojem mužu pribavite primjerak. Koristit će mu više od vitamina. Kod vašeg prodavača novina sada.« — TV — spotovi traju deset sekundi s istom ilustracijom i s istim tekstom koji ste upravo pročitali. Reklame na radiju su navlas iste. Tempirane su tako da krenu prvog tjedna kad dođemo na kioske. Sve je razjašnjeno. Potreban je samo moj potpis na ugovoru. — Mislim da ste ludi. — Vi ste već sada u ovome sa dvjesto somova. Što znači daljnjih pedeset? Ovo bi vas kod brkonja gore na Istoku (moglo učiniti velikim čovjekom. — A ako fulam, moglo bi mi pribaviti jako zgodan cementni ogrtač. — Sivo vam baš lijepo pristaje. Ponovno je proučio oglas. — Milijun primjeraka — mrmljao je napol za sebe. — što ako ne prodamo milijun? Hoćete M mi dati proviziju na prvi milijun kad ga dostignemo? — To je pošteno. — U redu, ići ću. Što mislite, kad ćemo biti na kioscima? — Koliko će vam trebati? — upitao sam poslovođu. — Možemo biti gotovi za šest tjedana ako kolor testovi uspiju. — Čuli ste čovjeka. Dva mjeseca. Ali obojica smo pogriješili. Trebalo je proći i više od četiri mjeseca prije nego što je revija bila spremna za tiskanje, a na kioscima nas nije bilo sve do travnja slijedeće godine. Naletjeli smo na sve moguće probleme reprodukcije — ružičasto nije bilo dovoljno ružičasto, a pičke su uvelike sličile fotografijama naboranih suhih šljiva. Kao i sve ostalo na ženama, izgledale su bolje sa šminkom i friziranjem. I to je bio razlog zbog kojeg smo razvili cijelu novu liniju sredstava za uljepšavanje pičke. 34. POGLAVLJE Mogli smo čuti kako Bobby vrišti na modele. Lonergan je iz vode stupio na pijesak, a zatim hitro skočio natrag. — Bože! Pa to gori. — Pričekaj časak. Pozvat ću ih da ti donesu ručnik da obrišeš noge prije nego što obučeš cipele.

Stavio sam ruke oko usta i povi kao osoblju oko kamere da nam pošalju ručnik. Trenutak kasnije jedna od modela trkom je stigla do nas. Bila je posve gola, a u rukama joj se vijorio ručnik. — Jeste li ovo htjeli, gospodine Brendan? — Tako je. — Primijetio sam da se moj ujak otkrenuo od djevojke i zagledao u ocean. Nasmijao sam se za se. — Kako se zoveš? — Samantha Jones. — Samantha, bi li bila toliko ljubezna da obrišeš stopala gospodina Lonergana i pomogneš mu navući cipele? Moj je ujak brzo prozborio. — U redu je. Mogu i sam. — Ne budi šašav. Samanthi to nije teško. Kleknula je do ujakovih nogu. čvrsto je prikovao pogled na obzor kad mu je podigla stopalo i počela ga trti. Lonergan je skoro izgubio ravnotežu. — Možda će biti lakše ako mi stavite ruku na rame — — kazala je Samantha. — Ne, bit će sve u redu. — Zatim je ponovno gotovo izgubio ravnotežu. Da ga podupre, uhvatila ga je za ruku i stavila mu je na svoje rame. — Ovamo. Nije li ovako bolje? Lonergan nije ništa odgovorio, nego je ostao stajati na jednoj nozi, lica okrenuta prema moru. — U dobrim si rukama — rekao sam. — Idem pogledati što se ondje dešava. Kad sam stigao, Bobby se i dalje derao na jednu od modela. — Ti, blesava pičko! Očekivalo se da je budeš svjesna, a ne da budeš samosvjesna zbog nje. Neka izgleda tako kao da ne možeš dočekati da ti je probodu. Djevojka je bila na rubu plača. — Ah Bobby, tako se blesavo osjećam. Nikad je prije nisam vidjela. Ne ovako. Svu ošišanu i obrijanu tako da sve strši van. — To i treba, blesačo — vikao je Bobby. — Što si mislila da ćemo snimati? Tvoje očne jabučice? — Okrenuo se s gnušanjem. — Sranje. — Ugledao me. — Nikad nećemo svršiti. — Napravi stanku — kazao sam — i dođi sa mnom.

— Stanka — viknuo je preko ramena i pošao za mnom uz plažu. — Što je? Pogledao sam ga. Lice mu je bilo zažareno od srdžbe, a znoj mu se slijevao niz čelo. — Koliko si već na tom suncu? — Možda dva sata. — Kako se osjećaš? — Vruće mi je. Nikad u životu nije mi bilo toliko vruće. — Što misliš kako se djevojke osjećaju? Zabuljio se šutke u me na trenutak. — Ali, nama je potrebno sunce. — Ako ih još duže budeš držao na suncu, svi ćete svršiti u bolnici. — Nikad neću završiti seriju. — Uvijek ih možeš dobiti u studio. Kad dolazi King Dong? — Popodnevnim avionom. — Možeš to posnimati sutra. To je nešto što ne možeš urediti u studiju. Jesi li se dogovorio za kostime? — On ih donosi. — Onda ste posve opremljeni. — Da. U sedam ujutro odlazimo za Utočište. — Utočište? Nisam znao o čemu to govori. — Očeva misija. Tridesetak kilometara odavde na rubu prašume. — Čudno mjesto za misiju. Koga ondje obraćaju? Indijance? Nasmijao se. — Nije to misija te vrsti. To je prije nalik na školu. Ondje se kandidati za drugu razinu spremaju da postanu učitelji. Zove se Utočište jer nema apsolutno nikakve veze s vanjskim svijetom: ni radija, ni telefona. Samo opskrbni kamioni koji dolaze i odlaze. Izraz mu se izmijenio. Licem je prešla zabrinutost. — Jesam li bio grozno nesnosan, Gareth? — Samo si bio previše na suncu. — Žao mi je. Tako se brzo spetljam. — Sve u redu. Samo se podsjeti da ljudi nisu kamere, a modeli puki komadi opreme. Kimnuo je i vratio se ekipi. Do mene je dopro njegov glas.

— Spremite stvari. Gotovi smo za danas. Sutra ujutro sastanak u sedam. Lonergan me sustigao dok sam polako išao prema kolibi. — Nisi to trebao napraviti — rekao je. Glumio sam nevinašce. — Sto to? — Znaš ti. Da mi ona gola cura briše stopala. Bilo je vrlo neugodno. Sto ako me netko slikao? — Prokletstvo! Znao sam da sam nešto zaboravio! — —kazao sam s podrugljivom zlovoljom. — Ne znam zašto se gnjavim s tobom. — Znam ja. Pridržao sam vrata kolibe da prođe. — Poznaješ li ti još koga tko bi ti omogućio da ostvariš djetinji san i bos prođeš plićakom? Verita me čekala s margaritom' u ruci. — Dugo ti je trebalo da se vratiš s ručka. — Lonergan se želio prošetati plićakom — kazao sam. — Rano si završila. — Bilo je jednostavno. Murtagh ije imao pravo. Sve mi je bilo rasprostrto. Nikakvih trikova. Sve otvoreno. Knjige dokazuju njegove tvrdnje. I u pogledu troškova, i u pogledu gubitaka. — Ali ti ipak djeluješ nesigurno. — To jednostavno nije logično. Sve je tako u redu. To nije meksički. — Popila je gutljaj koktela. — Kad sam završila s knjigama, odšetala sam do piste i porazgovaraia s nekoliko mehaničara. Ušao je batler. Naručio sam viski s ledom, a Lonergan svoj uobičajeni dry martini. Kad je batler otišao, nastavila je. — Znaš li da se svakog tjedna tridesetak privatnih aviona koristi pistom? — Ne. — Otprilike polovica pripada ovdašnjim zemljoposjednicima. — A druga polovica? — Prolazni. Prizemljenje, punjenje goriva i polijetanje. Rijetko kad na tlu ostaju duže od sata. — Imaš li pojma odakle stižu?

— Mehaničari kažu s poluotoka Baja. Ali to nije logično. La Paz im je bliže. Ovo je mjesto tristo kilometara udaljenije. Još nešto. Svi lete u jednom smjeru — — na sjever. Nijedan od njih nikad se ne spušta kad leti dolje. — Vode li oni zahilješke na toj pisti? — upitao sam. — Ne. Posluju na meksički način. Drže kasu i u nju samo ubacuju novac koji saberu. Takse za slijetanje, gorivo, takve stvari. — Je li ondje meksički carinik? — Ne. Samo lokalni policajac. A on je sve vrijeme što sam bila tamo spavao. 1 Vrst koktela od tequile, limunova soka i posebne vrste likera. Okrenuo sam se Lonerganu. — Što ti misliš? — Vjerojatno droga. Ali to ne znači da su von Halsbachovi u to upetljani. Da jesii, ne bi im bilo toliko stalo da se ovoga otarase. U tome mora ležati mnogo veća para nego u vođenju hotela. Više nego dovoljna da se pokriju svi troškovi. — Kako to istražiti? Pogledao je Veritu. — Imaju privatne ulagače. Daju li nam knjige ikakve informacije o njima? — Ne. Oni su sami uložili dio novca. Ostatak je došao od organizacije. — Možemo h dobiti neku informaciju o tome tko je u organizaciji? — upitao sam. Lonergan je slegnuo ramenima. — Švicarske banke. Pogledao sam Veritu. — Misliš U da bi to Julio mogao znati? Ispila je piće. — Možeš ga pitati kad se vratimo u Los Angeles. Ah nisam morao čekati tako dugo. Bio je na poslijepodnevnom primanju. Eileen također. Koktel je već gotovo bio pri kraju kad su prispjeli. Upravo sam završio zahvaljivati guverneru za zanimanje i za to što je u svom pretrpanom rasporedu našao vremena da se sastane i sa mnom. — Ne, sefior Brendan — prosvjedovao je svojim engleskim, u kojem se gotovo i nije osjetio strani naglasak. — Mi smo zaduženi vašim zanimanjem. Znamo da ovdje imamo jedan od najljepših odmarališnih

terena na svijetu, koji uz vašu pomoć, kao i pomoć ljudi poput vas, može postaviti pravi raj. Obećavam vam našu suradnju. — Hvala vam, visosti. Ovog trenutka jedino što me zanima jest kad će biti dopušteno otvorenje igračnice. Bez toga bi moji daljnji zahvati bih nemogući. — Pribavljena su dva lokalna odobrenja. Sad moramo pričekati suglasnost federalne vlade. — Sto mislite koliko će to potrajati? — Koliko god možemo, požurujemo ishođenje. Nisam ga htio pustiti da izmigolji. — Bez određenog datuma, visosti, ne mogu se upustiti u ovako veliku investiciju. — Poduzet ću sve što mogu da vam dam brz odgovor — kazao je prijazno. — Sada, na žalost, moram biti u La Pazu na jednoj vrlo važnoj večeri. — Još jednom hvala vam, visosti. Naklonio se i ispružio ruku. — Hasta la vista1, sefior Brendan. Bio je političarski stisak, i u njemu je bilo neke patvorene topline. Ponovno se naklonio, a zatim se probijao kroz prostoriju opraštajući se s ostalima. Slijedila su ga njegova dva mučaljiva tjelohranitelja, čija prilijepljena odijela nisu sakrivala izbočine od pištolja. Otišao sam do Lonergana. — Nema isporuke — rekao sam kao odgovor na neizrečeno pitanje. — Ali ima puno obećanja. Ništa nije odgovorio. Oči su mu se usmjerile prema vratima. Slijedio sam njegov pogled i ugledao Eileen i Julija koji su upravo ulazili. Guverner je zastao, očito iznenađen. Zatim su se dva muškarca zagrlila i rukovala. Izmijenili su nekoliko riječi, a onda je Julio proslijedio u sobu, a guverner zaokrenuo u hodnik. Juho kao da je poznavao sve prisutne. Promatrao sam ga kako na putu kroz prostoriju zastajkuje da popriča. I još je nešto bilo zanimljivo: način na koji su se prema njemu ophodili. Kao da je kakav kralj. Ljudi su bili smjerni i bilo im je stalo da ih zapazi. Bilo je više užurbanosti nego kad se radilo o guverneru. Eileen je dospjela do mene. Nagnula se, kako bih je mogao poljubiti u obraz.

— Iznenađenje! — prošaptala mi je. Nasmijao sam se. Okrenula se Lonerganu. — Zdravo, ujače John. Osmjehnuo se i poljubio je u obraz. — Zdravo, mila. 1 Do viđenja. Pogled joj se upiljio u Marissu, koja je razgovarala s Dieterom i dvojicom Meksikanaca. — Je li to ta pička? — prošaptala mi je. — Hej! — kazao sam. — Znaš pravila. Ti ne pitaš mene, ja ne pitam tebe. — Divna je. Poznavao sam izraz njezina lica. Svako toliko podletjela bi joj poneka djevojka. Ovo je bila takva zgoda. Bila je upecana. Uzdahnuo sam. — Nije valjda opet? Zašto to uvijek mora biti jedna od mojih mačaka? Nasmiješila se. — Već sam ti rekla. Imamo isti ukus. Mahnuo sam prema Juliju, koji je zapeo u sredini prostorije. — Kad si ustanovila da dolazi ovamo? .— Tek kada sam ušla u avion. Mislila sam da ću se sve vrijeme leta moći igrati pilota s King Dongovom polugom za upravljanje, ah to nije išlo. Juho je bio na sjedalu do mene. — Sto ti je govorio? — Ništa osobito. Znaš li da je on podrijetlom odavde? Da njegova cijela obitelj i sad živi ovdje? — Ne. — čudo. Mislila sam da ti je to možda Verita spomenula. — Nikad nismo nadošli na to. Prihvatila me pod ruku. — Tvoja nas prijateljica promatra. Ne misliš li da je vrijeme da nas upoznaŠ? 35. POGLAVLJE

Sjedio sam u vrućoj kupelji, u pjeni sve do nosa, pušio smotak i prevrtao ljupke misli, kadli je Eileen ušla u kupaonicu. Podigao sam pogled. — Ne može već biti vrijeme za večeru. Tek su svršili s koktelom. — Imaš posjetitelje. Julija i von Halsbachove, pere et fils: — Sranje. Previše sam drven da razgovaram s njima. Povukao sam se još dublje u kadu. — Reci im da ćemo se vidjeti za večerom. Kimnula je i izišla. Trenutak kasnije se vratila. — Julio veli da je vrlo važno. — Prokletstvo. — Ustao sam. — Ustanovi da li nam se ujak John može pridružiti. Bit ću vani za minutu. Stao sam pod hladan tuš. Trebalo mi je pet minuta da osjetim da mi se glava razbistrila. Obrisao sam se. Zatim sam, ogrnut jednim od onih evropskih plišanih haljetaka, otišao u dnevnu sobu. Ujak John bio je potpuno odjeven, i kad sam ušao, pijuckao je svoj martini. Ostali su pili tequilu. Otišao sam za bar i natočio si čašu ledene vode. Eileen je bila iščezla. Oslonio sam se na bar. — Dobro, Juho, što je to tako važno? — Verita mi je rekla da je već svršila s pregledavanjem knjiga i da je zadovoljna što je sve u redu. — To je točno. — Što ti misliš? — O čemu? — 0 ponudi. — Još uvijek o njoj razmišljam. — Imaš sve informacije, što još trebaš doznati? Pogledao sam Lonergana. Lice mu je bilo bešćutno. — U stvari, ništa. Ali moram si dopustiti malu znatiželju. Kako se ti u ovo uklapaš? Julijev je glas bio blag. — Ja sam švicarska banka. Kimnuo sam. — Kao da nisi iznenađen. — To se slagalo. Samo nisam pretpostavljao da imaš toliki novac. — Vrlo marljivo radim. Uhvatio sam mu pogled.

— A zašto si se onda doklatio ovamo? Pocrvenio je. 1 Otac i trn. — Moja je obitelj odavde. Sve sami siroti campesinosi. Bila je to prilika da ovamo dovučem posao i učinim nešto dobro. — Bilo bi jeftinije da si svakom od njih slao po sto dolara mjesečno. — Mi smo ponosan narod — kazao je ukočeno. — — Ne žehmo milostinje. — Nema milostinje u obitelji — rekao sam. Popio sam gutljaj ledene vode. — Počinjem osjećati da je ovo za me preskupo. — Bit će ovo zlatan rudnik kad se otvori kockarnica. — Julio, mi se već dugo poznamo. Jesam h te ikad zajebao? — Ne, poručnice, nisi nikad. — Onda nemoj zajebati ni ti mene. Obojica znamo da ovdje kockanja neće biti. Barem ne dotle dok ga ne bude u cijelom Meksiku. Misliš li da će ti Acapulco dopustiti da im to ščepaš ispred nosa? — Ah mi imamo obećanja. S najviših mjesta. — To su obećanja. Vjerovat ću u njih kad ih vidim. Guverner mi je osobno rekao da čeka suglasnost savezne vlade. — Trava mi je osušila usta. Potegao sam još jedan gutljaj ledene vode. — Bez kockanja, ovo ovdje nije vrijedno ni da se zapali. Julio je šutio. Stari grof progovorio je po prvi put otkako je sastanak počeo. — Moglo bi se isplatiti sa svim onim turističkim planovima o kojima ste mi govorili. — Ako svi uspiju. Ali ne uz cijenu kakva je sada. I, u najboljen slučaju, bio bih sretan da samo pokrijem troškove. — Da li to znači da niste zainteresirani? — Znači da još uvijek razmišljam o tome. U međuvremenu, ako imate još neke zainteresirane stranke, molim da se osjećate slobodni da razgovarate s njima. Grof je ustao. — Hvala vam što ste govorili otvoreno, gospodine Brendan. Sastat ćemo se ponovno kad donesete odluku. — Da.

Dieter se dignuo i krenuo za ocem prema vratima. Julio se nije pomaknuo sa svog stolca. — Ostat ću još nekoliko trenutaka — rekao je. Pričekao je dok se vrata iza njega nisu zatvorila, a onda se okrenuo prema meni. — Dobro, poručnice, možemo porazgovarati. — Ne nasjedam na ono obiteljsko sranje, Julio. Morao si imati boljih razloga da uložiš četiri milijuna. — Na primjer? — Na primjer, petnaest privatnih aviona tjedno koji svi lete na sjever. Šutio je. Podigao je čašu i ispio još jedan gutljaj teouile. Na usnama mu je titrao smiješak, ali su mu oči bile hladne. — Gdje si to čuo? — Ne možeš spriječiti ljude da brbljaju. Znaš to. — Takvo brbljanje može ljude stajati glave. — Takvo brbljanje može me istjerati iz posla ako kupim dionice ovoga ovdje. — Hotel nema ništa s prometom na pisti, čak nije ni njezin vlasnik. — A tko jest? — Lokalna vlada. Nasmijao sam se. — Onda von Halsbachovi od toga nemaju čak ni sitnu kintu? E pa, stvarno si ih srozao. — Oni su sagradili hotel. Ne ja. — Tko ih je naveo da povjeruju da će dobiti kockarnicu? Ti ovdje imaš mnogo prijatelja. Vidio sam to na primanju. — Ništa od ovoga ne bi bilo da Dieter nije dopustio da njegovi toph prijatelji besplatno haraju ovuda. Bilo bi se lijepo razvijalo. — Ništa se tu sad ne može učiniti. Julio se okrenuo mojem ujaku. Glas mu je bio vrlo uljudan. — Što je vaš interes u ovome, gospodine Lonergan? — Ja sam samo promatrač. Nisam zainteresiran za vaš posao. Znate da se ne pogađam. Julio se okrenuo natrag prema meni. — Ako kupiš udio ovog hotela, kamo se ja uklapam? — Ne uklapaš se. Švicarska banka može ostati, ah oni privatni avioni ne mogu doći ni blizu. — To je za mene velik novac.

— To je odluka koju ti moraš donijeti prije nego što ja donesem svoju. Julio se digao. — Obojica moramo razmišljati. — Točno. Kad je otišao, okrenuo sam se ujaku. — No? — Ne znam. Mora da ima promet od milijun dolara tjedno. Neće ga se lako odreći. — Julio je vrlo uzrujan — rekla je Verita za stolom na večeri. — Osjeća da ga ne voliš. — Volim ga. Samo što ne želim kraj sebe nikakve njegove poslove. — Nisi ga pozvao na večeru. Odjednom sam shvatio. Vanjština. Sve je moralo imati vanjštinu. Napokon, bih smo stari prijatelji, u vojsoi smo bili zajedno. — Gdje je? — U svojoj sobi. — Zovi ga i zamoli da dođe dolje. Reci mu da sam pretpostavljao da će nam se pridružiti te da mu zato ništa nisam rekao. Kimnula je i otišla od stola. Eileen me pogledala. — Što se to zbiva? — Ništa. Pogledala je Lonergana. — Zašto mu ne kažeš da se drži revija, ujače John? Njemu stvarno sve ovo nije potrebno. — Nikad nikog nije slušao kad je bio mlad. Zašto bi sad počeo slušati? Verita se vratila. — Odmah će sići. Vrlo je veseo. Nakon nekoliko minuta pojavio se blistav u bijelom tropskom odijelu, sav nasmiješen. — Oprostite što sam zakasnio — rekao je. Nekoliko trenutaka kasnije pridružili su nam se Dieter i Marissa, pa smo uživali u još jednoj izvrsnoj večeri, s koje smo se digli svi presićeni. — Na plaži je večeras mariachi shovf i ovdašnji plesovi, pa ako vam se gleda — rekao je Dieter. —Ja nisam tako mlad kao vi ostali — rekao je Lonergan. — Idem u krevet.

Pogledao sam ga. U Los Angelesu nikad nije lijegao prije pet ujutro, a sad je bila tek ponoć. — Je li ti dobro? — upitao sam. — Dobro mi je. Samo, nisam navikao na sve to sunce i svjež zrak. — Poželio je svima laku noć i otišao stazom. Dieter nas je poveo, a mi smo za njim otišli na plažu. Plamtjela je lomača, a po pijesku su bili razbacani gunjevi. Uz vatru je peteročlani sastav svirao »La Cucarachu«. Uzeli smo nekoliko pokrivača, spojili ih i sjeli na njih. I ostali gosti sišli su na plažu. Dieter je izvadio zlatnu dozu za cigarete i ponudio društvo. — Hoćete li pušiti? Marihuana je bila čist dinamit, i ja sam smjesta uzletio. Pogledao sam djevojke. I one su je osjetile. Dieter također. Ali Julio je samo odbijao dimove. Kao da na nj uopće nije djelovala. Plesači su započeli. Bili su amateri, uglavnom hotelsko osoblje, ali su očito uživali u plesu. Pljeskali smo u ritmu. Iznenada se Marissa podigla i zaplesala, onda Verita, a nakon nekoliko trenutaka kolebanja i Eileen. Julio ih je promatrao smješkajući se. Verita se sagnula i povukla ga na gore. Julio i Verita bili su tako dobri da su za kratko vrijeme svi prestali plesati da bi ih promatrali. Zavalio sam se na gunj. Dieter mi je sjedio sučelice. — Mora da nas smatrate glupanima, gospodine Brendan, jer mislite da ne znamo što se ovdje događa. Pogledao sam ga ništa ne rekavši. — Ali ništa mi tu ne možemo napraviti. Morate se prisjetiti da smo ovdje pridošlice te da bi nas i sama pogrešna riječ lišila svega. — Ako bi se to moglo dogoditi vama koji ste meksički državljani, zamislite što bi mogli učiniti meni. 1 Meksički narodni ples. — Nije to ista stvar. Vi ste gringo1. Pa ako i ne vole gringe, štuju novac i posao koji možete pribaviti. Ne bi vas se usudili izvlastiti. Osim toga, tu je i vaš ujak. — Što je s njime?

— On je vrlo važna osoba u Los Angelesu, zar ne? On je, mislim, jedini čovjek pred kojim Julio preza. Upalio je još jedan smotak. — Julio je ovdje vrlo važan čovjek, ali vaš je ujak još važniji. Ćuli smo da bez dopuštenja vašeg ujaka Julio ne bi mogao opstati u Los Angelesu. Julio je bio radostan i smiješio se plešući s Veritom. Ostali muškarci, koji su stajali uokolo i promatrali, svi su nalikovali Juliju. On je stvarno bio kod kuće. No Lonergan je otišao u krevet. Odjednom sam shvatio da se promijenio onog trenutka kad se pojavio Juho. Povukao se u se, kao gazda koji se ne želi poistovjetiti s unajmljenom pomoći. Sjetio sam se da je jednom rekao: »Što misliš koliko bi te dugo Julio štitio da se ja s tim nisam složio?« Opet sam pogledao Dietera. — Koliko vi zapravo znate? — upitao sam ga. — Dovoljno da vam kažem kako Juho zbog vas nikad neće zabraniti avionima da se koriste pistom. Jedini čovjek koji bi ga mogao navesti da to učini je vaš ujak. 36. POGLAVLJE Ispružio sam se na pokrivaču, puštajući da se glazba kovitla oko mene dok ja lebdim prema zvijezdama. Noćno nebo bilo je tamnoiumeno, a zvijezde mala svjetla s božičnog drvca, koja su se palila i gasila. Provlačio sam se kroz njih, pitajući se postoji li doista nekakav sveti Nikola. Marissin glas u uhu bio je prisan. — Tvoja je prijateljica vrlo lijepa. Prevrnuo sam se na trbuh. — To isto kaže ona za tebe. 1 Pogrdan naziv za Amerikanca Pružio sam joj cigaretu. Povukla je nekoliko dimova, a zatim mi je vratila. — Žalosna sam — rekla je. — Zašto? Život je prekrasan.

— Ništa nije onako kako izgleda, zar ne? — Stvarnost je sve što vidiš. Ćak i kad nitko drugi na svijetu ne vidi ono što ti vidiš, to ni u kojem slučaju ono što vidiš ne čini manje realnim. Nasmiješila se. — Za sve imaš odgovor. — Kad bih barem imao. — Sjeo sam. — Život bi bio jednostavniji. Provala smijeha privukla je našu pozornost. Modeli, Bobby, njegova ekipa i King Dong pridružili su se zabavi. Sada su stvarno đipsali oko vatre. Bobby se bacio na gunj do mene. — Nisam ih mogao zadržati kad su čuli glazbu. — To je u redu. Neka se zabavljaju. — Nikad ih neću diči na sutrašnji sastanak u sedam ujutro. — Smiri se. Dodao sam mu smotak. Duboko je uvukao. — Kako ide? — Fino. — Jesi li se već odlučio? — Još ne. — Ako je stvar u lovi, otac mi je rekao da ti kažem da je on zainteresiran. — Nije u pitanju lova. Okrenuo se Marissi. — Volio bih napraviti seriju s vama. Bila je zbunjena. — Fotografije — objasnio sam joj. — Ah. — Osmjehnula se. — Mislim da ja ne bih. — Imate sjajno tijelo — rekao je. — Ispali biste divno. — Nisam taj tip. Bilo bi previše nezgodno. — Reci joj da smo pri tome staloženi — kazao mi je Bobby. — Siguran sam da to zna. — Kao nakladnik nisi baš od osobite pomoći. Duplerica s njom bila bi bomba. — Da tvoj posao radim onako dobro kao svoj, bio bih Bob Guccione. Ponovno je povukao dim iz cigarete, a zatim mi ju je, ustajući, vratio. ^ — Ako ih ne možeš svladati, pridruži im se. Muzika je fantastična. Pružio sam ruku Marisst.

— Dođi — rekao sam joj. — Samo trenutak. — Dieter je u ruci držao žličicu za kokicu i bočicu. — Ovo će pokrenuti motor. I prije nego što smo završili, okružili su nas i drugi, a žličica i bočica brzo su kolale iz ruke u ruku. Kad je bočica dospjela natrag Dieteru, bila je prazna, a svi su bili dobro raspoloženi. Dieter je poslao po još kokice, a društvo je počelo čagati. Muzičari su svirali u bržem ritmu, a kao dodatak kokici i travi Bobby je donio kutiju amil nitrata. Sat kasnije svi smo bili znojni od silne napetosti. Vratio sam se do prostirača i sjeo. Starost mi se približavala. Samantha, onaj model, počela je prva. Strgnula je grudnjak i suknju. — Ne mogu to podnijeti — vrisnula je trčeći prema vodi. — Tko bude zadnji taj je prdonja! Trenutak kasnije i ostali su se modeli izvlačili iz odjeće, a onda smo se svi pridružili ludoj utrci u skidanju odjeće i trku prema vodi. Usred sve te gungule glazba je naglo prestala svirati. Tišina je bila strašna. Osvrnuo sam se. Svi oni, kako muškarci, tako i žene, zurili su u King Donga. On je polako istupio iz hlača, čuo se skupni uzdah kojim su reagirali na njegovu golotinju. Dieterov je pogled postao staklast. Julio je zinuo. Djevojke su također bile tihe, opčinjene, nesposobne da se otkrenu. Pogledao sam uokolo. Svatko tko kaže da žene nisu prijemljive na veliki kurac je lud. Julijev glas prekinuo je muk. — El toro.1 Svi su se nasmijali. 1 Bik. — Nevjerojatno — rekao je Dieter gotovo s obožavanjem. Krenuo je prema King Dongu, ali je ovaj već potrčao u vodu. Besprijekornim skokom bacio se u val. Vidjeli smo kako se djevojke tiskaju oko njega i čuli ih kako ciče od smijeha kad je izronio na površinu. Eileen se spustila na gunj do mene. — Koljena mi klecaju. Nasmijao sam se. — Uzbudio te? — Sva sam mokra. Malo što nisam svršila samo gledajući ga. A mislila sam da sam sve već vidjela.

— To su bile samo slike. Ovo je bilo pravo. — Pitam se kakav li je kad nabrekne — rekla je. — To ti nikad nećeš vidjeti. — Zašto neću? — Prije nego što nabrekne, iscrpi mu svu krv iz tijela, i King Dong se onesvijesti — rekao sam ozbiljno. — Šaljivo — rekla je dižući ruku kao da će udariti. Zatim se nasmiješila. Opazio sam da nas Marissa čudno promatra. Pružio sam ruku prema njoj. Prihvatila ju je, a ja sam je povukao dolje, na svoju drugu stranu. Izgledala je vrlo usiljeno. Zato sam se nagnuo nad nju i poljubio je. Usta su joj bila meka i vlažna. Časak kasnije se odmaknula. — Mislim da će biti najbolje da odem u svoju sobu. — Mislio sam da si sa mnom. Pogledala je prijeko na Eileen. — Ne sad kad je tu tvoja prijateljica. — Ništa se nije promijenilo. Na kraju, nismo li mi svi prijatelji? — Točno — kazala je Eileen blago. — Prijatelji. Prstima je nježno dodirnula Marissino lice. — Prijatelji dijele. Prijatelji ljube. Marissine su se oči raširile. — Ne znam. Nikad — oklijevala je, a onda je iznenada zadrhtala. — Drogirana sam. Naglo se osovila. Stajala je tako i blago se zibala. — Idem u svoju sobu. Napravila je dva koraka, a onda se zanjihala i počela padati. Uhvatio sam je prije nego što je tresnula na pijesak i polegao je nježno na gunj. Lice joj je bilo blijedo, a na gornjoj usnici caklilo se nekoliko jedva vidljivih kapljica znoja. Opipao sam joj bilo. Bilo je u redu. Eileen je izgledala zaplašeno. — Upravo se onesvijestila — kazao sam umirujući je. — Mogu li kako pomoći? — Vlažan oblog na čelu ne bi joj škodio. Eileen je potrčala prema plićaku, odvezujući usput rubac sa svojeg vrata. Neće to Marissi mnogo pomoći, ali će barem pomoći Eileen da se osjeti bolje. San je bio jedina stvar koja bi doista koristila Marissi. Uspjeh smo da je nekako između sebe dovučemo do kolibe. Stavio sam je na kauč. Jedna je ceduljica na stoliću za kavu privukla moj pogled. Uzeo sam je.

Gareth,Mislio sam da će nam svima biti udobnije ako se preselim u glavnu zgradu. Vidimo se ujutro. — Možemo je odnijeti u drugu spavaću sobu — rekao sam. — Ujak John je iselio. Ostavio sam Eileen u spavaćoj sobi da je razodjene, izišao sam u dnevnu sobu i natočio si piće. Droga je posve izvjetrila. Spustio sam se s visina i osjećao neobično trijezan i potpuno budan. Kokica mi je to učinila. Ponio sam piće van u vrt i utonuo u ležaljku. Čuo sam glasan smijeh modela koji su se vraćali u svoju kolibu i Bobbvja koji je svojim ljudima davao upute za jutarnji sastanak. Zatim je opet sve bilo tiho. Gucnuo sam piće. Zabava je završila. Eileen je izišla i stala do ležaljke. — Spava. Nisam odgovorio. — Vratit ću se jutarnjim avionom. Pogledao sam je. — Nisam trebala dolaziti. Nemam ovdje nikakva posla. Ja radim na reviji. — Hej, nema nikakva razloga da se tako osjećaš. — Bila sam ljubomorna. Mogu se nositi s djevojkama u Los Angelesu, ali kad te nema, postajem paranoična razmišljajući o tome da ćeš naći nekoga u koga ćeš se doista zacopati. — Ne bi se trebala tako osjećati — rekao sam vedro. — Ako nađem nekoga, ti ćeš biti prva koja će to saznati. Nije bila raspoložena za šale. — Jebi se! — kazala je ljutito. — Ne želim biti prva koja će to saznati. Reci svojoj materi! Ona me stalno progoni zbog tvoje ženidbe. Trideset i sedam, veli, vrijeme je da se smiriš. Iznenadio sam se. — Ona ti to stvarno prigovara? — Da — odbrusila je oštro. — Zašto meni ništa ne kaže? — Odakle da ja to znam? — odvratila je. — Tvoja te se mati boji. Kaže da nikad nije mogla s tobom razgovarati. Kad me slijedeći put dohvati s time, reću ću joj da uopće nije moja stvar kakve ti pizdarije radiš. Zgrabio sam je za ruku.

— Polako — rekao sam joj. Odjednom se opustila, i ja sam je privukao na ležaljku do sebe. Nježno sam je pogladio po licu i na njezinim obrazima osjetio suze. — Nije baš tako loše — rekao sam. — Jest, loše je — kazala je ispravljajući se. — Ovaj put sam stvarno zagrdila, zar ne? Prekršila sam sva pravila. Odstupila od dogovorenoga. Metnuo sam joj prst na usnice. — Pst, mala. Nisam znao da postoje pravila koja određuju kako se ljudi moraju međusobno voljeti. Gledala me na trenutak, a zatim položila glavu na moja prsa. — Gareth — prošaptala je slabašno — kako su se to stvari toliko iskomplicirale? Zašto više ne može biti onako jednostavno kao ranije? Nisam odgovorio. Glas joj je bio tih. — Sjećaš h se kako nam je bilo kad smo prvi put pokrenuli reviju? Kako nam jednostavno nije bilo dosta sati u danu i kad sam došla da živim s tobom u onom stančiću iznad uredništva? Postojali smo samo ti i ja. — Da — kazao sam i dalje joj milujući obraz. Ali razmišljao sam o tome kako su sjećanja čudna stvar. Osobna. Svi mi pamtimo samo ono što želimo. Kao nebitne odbacujemo one stvari koje nama nisu značajne. Što se nje tiče, imala je pravo. Postojalo je samo nas dvoje. Ali bila je zaboravila: postojala je i Denise. 37. POGLAVLJE Dok je Eileen preda me na kuhinjski stol stavljala fascikl, glas joj je bio iscrpljen. — Ovo su »Maštarije« za svibanjski broj. Tisuću riječi »Njegovih maštarija« i tisuću dvjesto »Njezinih«. — Otkud sad to da ona dobiva više riječi od njega? — — upitao sam. — Znam da žene govore više, ali — Bila je preumorna da zagrize meku. — Za mene su ženske seksualne fantazije jednostavnije od muških. No u oba slučaja mislim da ih više ne mogu pisati. Iscrpla sam maštu. Trebamo pomoć. Otvorio sam fascikl. S ilustracijama članak bi se mogao razvući preko šest stranica. Pogledao sam je.

— Gore glavu, mala. Slijedećeg ćemo tjedna biti na kioscima. Krenu li stvari onako kako se nadam, moći ćeš unajmiti pola grada da ti pomogne. Pogledao sam na sat. Bilo je dva ujutro. — Idi kući i malo odspavaj. Ponovno ćemo zasukati rukave sutra. — Sutra je nedjelja. Opet sam pogledao na sat. Imala je pravo. Seiko1 je to potvrdio. A Japanci nikad nisu griješili. Barem ne poslije drugog svjetskog rata. — Ostani sutra u krevetu i ispavaj se — kazao sam. — Još mi preostaje da napišem Četiri crtice i treći nastavak »Moderne Fanny Hill« — rekla je. — To može ostati za ponedjeljak. — A što ćeš ti? 1 Marka japanskih satova. — Bobby mi je ostavio šest lejauta. Moram odabrati fotografije, odlučiti koja će biti superpica, pa zatim napisati kometanr i naslove. Imam iste probleme kao i ti. Ponestaje mi ideja za nimfomanke. — Moraju li sve biti nimfomanke? — upitala je. Nasmiješio sam joj se. — Kad je svaka slika prikazuje kako se igra s pičkom, o čemu se pretpostavlja da razmišlja — o nedjeljnom odlasku u crkvu? — To je tako ponižavajuće. Ponekad mislim — zastala je i digla se. — Sto to misliš? — Nije važno. Jednostavno sam umorna, to je. — Reci. Ako misliš nešto, reci. — Mi sve prikazujemo tako jeftino. Kao da na svijetu ne postoji ništa osim kurćeva i pički. Nije trebalo da obranim magisterij novinarstva da ovo radim. — Imaš izbor. Ne moraš ovo raditi ako nećeš. — Imaš li ti izbor, Gareth? — Više ne. Obično sam mislio da imam, ah sad mi je jasnije. Imao sam velike snove kad sam se vratio iz Nama. Htio sam im reći u kakvom smo bili dreku. Ali nitko nije slušao; nikom zapravo do toga nije bilo stalo, osim nekolicini političara koji su htjeli zaraditi poene. Ljudi za to nisu dali ni pišljiva boba. Snovi su sad nestali. Dat ću im ono što doista žele.

I bit će to isto onako ispunjeno njihovim iluzijama kao i njihovi automobili, pivo i televizija. — Da li ti stvarno vjeruješ u to? — Ne. Ja se opravdavam. Digao sam se sa stolca. — Ali mislim da sam na neki način odrastao. Nikad neću biti sposoban da društvo uredim po svojoj zamisli, stoga bih mogao ići dalje svojim putem i izvući što se više može. A ime igre je novac. Ako ovo upali, zaradit ćemo ga mnogo. — Hoće li te to usrećiti? — Ne znam. Ali nisam bio sretan kad sam propao. Sigurno će mi biti mnogo udobnije biti nesretan kad budem bogat. Zamišljeno je kimnula. — Možda imaš pravo. — Oteo joj se umorni uzdah. — Poslušat ću tvoj savjet i sutra ostati u krevetu. — Dobro. Otpratit ću te do auta. Ulice su bile skoro posve puste. Samo se jedan zakašnjeli auto provezao pokraj nas dok smo išli do ugla na kojem je bio parkiran njezin automobil. Otključala je vrata, ušla u kola i spustila prozor. — Počinjem osjećati kako je užasno glupo da svake noći odlazim kući a vraćam se rano narednog jutra. Šutio sam. — Gareth, zašto me nikad nisi zamolio da prenoćim? — U ovom stanu? Pa znaš kakav je. Pravi ćumez s papirima razasutim po cijeloj prostoriji. — Imao si ondje djevojke. Dječake također. Zašto ne i mene? — Ti si drukčija. — Kako? — upitala je. — I ja se volim ševiti. Odmahnuo sam glavom. — Nije to. — Još uvijek o meni misliš kao o djetetu, ah ja to nisam. Točno znam što ti se mota po glavi i shvaćam to. I ja sam to napravila s djevojkama. Pa što? To i nije važno. Važni su odnosi. A meni je stalo do tebe. — Znam. Ah ti si nešto drugo. Ti si obaveza. — A ti ne želiš obaveze? — Ne dok ne saznam gdje sam i tko sam. Okrenula je ključ u položaj za paljenje i pokrenula

mašinu. Proturila je glavu kroz prozor, i ja sam je poljubio. — Ja znam tko si, Gareth — kazala je nježno. — — Zašto ti to ne znaš? Promatrao sam kako kola hitaju prema Beverlv Hillsu, a zatim sam se okrenuo i polako pošao prema radnji. — Hej, Gareth. — Zazvao me neki glas s druge strane ulice. Okrenuo sam se i spazio kako mi prilazi vitak mladić u kožnatoj jakni. Ulična mu je rasvjeta osvijetlila lice. Prepoznao sam droljca koji je godinama radio u »Srebrnoj ergeli«. Pljesnuli smo se dlanovima. — Hej, Danny — rekao sam. — što ti ovdje petljaš? — Krećem prema Hollywood Boulevardu da vidim mogu li naći kakvog pedija. Pogledao me u lice. — Što ti radiš? — Mene ne. Moram se vratiti na posao. Nije mogao izbjeći blago kurvinski ton. — Mačka te ostavila suhog? Nasmijao sam se. — Rekao sam ti istinu. — Čovječe — rekao je — svijet je govno. — Noćas nije bilo posla u »Srebrnoj ergeli«? — Bilo je posla, da, ali me djeca potiskuju. Bi li vjerovao da onamo dolaze četrnaestogodišnjaci, sedamnaestogodišnjaci s lažnim osobnim kartama? Ide im kao ludo. Sve one tetkice vole piletinu. Mislim da sam za njih starac. — To je gadno, ah treba ti još mnogo dok ne ostariš. — Dvadeset i peta je za moj posao starost. — Samo si bio slabe sreće; stvari će se promijeniti. Odmahnuo je očajno glavom. — Imao sam noćas čvenk. Mala mi se kurva. Kaže mi da mu tjednima nisam kupio nikakav poklon. — Izdevetaj ga remenom. — Mora da se šališ. Ima dva metra i petnaest je kila teži od mene. Nastavi h se ovako, morat ću se okrenuti za novom vrstom posla. Mogu potpuno prijeći u ras-turače. — Pogledao me u lice, a glas mu se spustio do šapta. — Bi li trebao gram čistog gorskog kristala? — Koliko?

— Šezdeset i pet. — Opazio je izraz moga lica. — Za tebe pedeset — dodao je brzo. Smotao je u dlan pedeseticu i tutnuo mi celofansku omotnicu koju sam stavio u džep. — Hvala — rekao je. — To će mi pomoći. — Dobro. Počeli smo hodati prema radnji. — Nitko više na cijeni stil — kazao je. — 2ele samo mlade sokove. Ništa nisam odgovorio. — Bože, mogao bih prešišati svakog od tih mladaca. Da ti pederi samo znadu. Više mogu postići jezikom nego ikoji od tih dečki svojim kurcem od pola metra. Stigli smo do mojih vrata. — Ne daj se obeshrabriti — rekao sam. — Klasa će se već pokazati. — N-da — kimnuo je. — To je točno. — Pogledao me. — Na ulici se lijepo govori o tebi. Misle da ćeš uspjeti. Osobito sad kad Lonergan stoji iza tebe. On ne uzima nikog osim pobjednika. Ponovno smo se pljesnuli dlanovima. — Puno sreće — rekao je. — Vidimo se. — Puno sreće i tebi. Gledao sam ga kako hrli za ugao i skreće u pokrajnju ulicu, a zatim sam posegnuo za ključevima. Nisam ih trebao. Vrata su se otvorila čim sam dotaknuo kvaku. Prisjetio sam se da nisam namjestio zasun. Ušao sam, zaključao vrata i zatim se popeo u stan. Buljio sam u novine rasprostrte po cijelom kuhinjskom stolu. Hollywood Express bio je dječja igra u usporedbi s revijom. Sve je u novinama bilo loše — — proizvodnja, slog, slike, tisak. Kod revije sve je bilo važno, čak i spajalice koje su vezivale magazin. Razmišljao sam o kokici koju sam netom kupio. Ušmrcaj mi ne bi škodio. Ako je išta vrijedila, dat će mi dovoljno energije da još nekoliko sati prionem uz posao. Iz slikarskog stakla izvukao sam žilet s jednom oštricom, a iz ostave donio stakleni tanjurić, te na nj stavio kristal. Izgledao je poput bijelog nazupčanog kamena, nešto malo manjeg od mojeg palca, a svjetlo se od njega odbijalo točno onako kako bi se odbijalo od grude snijega. Ovlažio sam kažiprst, zatim ga potrljao po kristalu, a onda oblizao. Blagi slankasti okus i svrbež jezika kazivali su

mi da je u redu. Pažljivo sam počeo strugari kristal tako da su male strugotine padale na pliticu. Napravio sam malen kup, a još je uvijek ostao velik kristal. Bio je solidno pakiran. Metnuo sam grumen natrag u celofansku vrećicu i strugotine smrvio u fini prašak. Zatim sam taj prah razdvojio u uske redove. Bilo ga je dovoljno za četiri dobra ušmrcaja. Smotao sam novčanicu od deset dolara napravivši od nje provizornu slamku, ušmrknuo po jedan niz u svaku nosnicu, a ostatak praška stavio na stranu za kasnije. Bila je to dobra kokica. Obuzela me gotovo smjesta. Osjetio sam da mi se glava bistri i da mi se oči otvaraju, a istodobno su me nosnice počele svrbjeti iznutra, Malko su se ukočile kao da su mi začepljeni sinusi. — Nda — rekao sam glasno. Napravio sam si šalicu instant kave, sjeo i otvorio prvi fascikl. Naglas sam se nasmijao naslovu. KAKO PREMA STRAŽNJICI PREPOZNATI KARAKTER. Srž članka bila je u tome da vam djevojčina stražnjica kazuje isto toliko o curinom karakteru kao i njezino lice. Bila je tu sva sila pojedinosti o značenju karakteristika kao što su visoka, niska, široka, zbita, tvrda, meka, gipka, mlohava, obješena, lelujava, velika, mala, izbočena, uvučena, pa čak i što znači kad je jedan guz drukčije veličine od drugoga. Za tekst smo jednom studentu, Eileen inu znancu, platili dvadeset i pet dolara. Dečko je pošteno zaslužio svaki peni. Zbilja je napravio studiju o tom predmetu. Sto sam više čitao, to sam se više smijao, sve dok nisam spoznao da se i predobro zabavljam. Ništa nije moglo biti tako smiješno. Bio sam visoko poput dječjeg zmaja. Popio sam kavu. Nije imalo nikakva smisla da pokušam čitati. Odlučio sam pregledati nekoliko fotografija. Zagasio sam stropnu rasvjetu i otišao do dijaprojektora. Uključio sam ga, i bijelo je svjetlo preplavilo platno. Pritisnuo sam puce, dijapozitiv je pao na svoje mjesto, a ja sam se zapiljio u najveću, najveseliju pičku koju sam dotad vidio. Kroz glavu mi je bljesnula slika vlaka koji ulazi u Holandski tunel. Opet sam pritisnuo puce. Ovaj put sam dobio snimku odotrag: čmar i pičku. Smeđe i ružičasto. Dva vlaka, pomislio sam, smijući se glasno. Iskopčao sam projektor i uvalio se u naslonjač. Bilo je previše. Nisam mogao ravnati sobom. Bio sam previsoko na ljes tvarna i nisam se mogao dosta spustiti čak ni da samom sebi budem razumljiv.

Učinilo mi se da sam čuo kako su za mnom škripnula vrata spavaće sobe. Potresao sam glavom. No, lijepo, sad sam počeo fantazirati. Bio sam sam u stanu. Zatim sam čuo da su vrata ponovno škripnula, pa sam se dignuo sa stolca. Sad sam znao da sam gotov. Netko je onu kokicu razblažio kiselinom. Počinjao sam halucinirati. Denise je stajala na vratima spavaće sobe, odjevena u odoru francuske sobarice, koju nije nosila godinu dana. — Oh, kakvo sranje! — rekao sam. U sobu je ušla polako, očiju razrogačenih. — Gareth — rekla je prigušenim, neodlučnim glasom — mogu li opet dobiti svoj stari posao? Na trenutak nisam ništa rekao. A onda sam spoznao da ona nije priviđenje. Ispružio sam prema njoj ruke. Došla mi je u zagrljaj i naslonila glavu na moja prsa. — Hej, mala — kazao sam — gdje si dosad? Osjetio sam kako dršće. Glas joj je bio prigušen mojom košuljom. — Gareth, Gareth — rekla je bolno — — nikad nisi poslao po mene kao što si obećao. 38. POGLAVLJE Opkoračila me poput džokeja, koljena savinutih, bedara pritisnutih o moje bokove, a svoje je noge koristila kao polugu za blago podizanje i spuštanje na mene. Moj kurac kao da je lutao u vrućem ulju. Nagnula se naprijed tako da su njezina prsa dotakla moja i poljubila me. Sad je klizila preko mene, pritišćući me čvršće svojim pubisom. Osjećao sam kako uživa dok ju je potresao još jedan orgazam. — Oh, mili — rekla je. Čvrsto sam je prihvatio za lice. Trenutak kasnije se uspravila i pogledala me. Još sam bio u njoj, ah ona se nije niti pomaknula da me oslobodi. Pogledala me. — Tvoje energetske stanice su raširene — rekla je. Nasmiješio sam se. — I trebaju biti. Preko njezinih ramena kroz prozor je prodiralo danje svjetlo. — ševimo se satima. — Nije u tome stvar. Osjećam da sam svršila tisuću puta, ali ti nisi ni jednom.

— To je zbog kokice. Ona mi ga očvrsne da se ne opušta. Ali ako pretjeram, ne mogu svršiti. — Nije to zbog kokice. Ja sam sad na trećoj razini. Znam o tim stvarima. — Zaboravio sam — kazao sam. — Mir i ljubav. — Mir i ljubav — odgovorila je automatski. — Znam sad mnogo više nego onda kad smo zadnji put bili zajedno. Podigla se na koljena i primakla sve dok mi nije došla iznad lica. — Obliži me — kazala je. Metnuo sam ruke na njezine guzove i privukao je na se. Sva je bila med i mirha, mogranj i mandarinka, kuhano vino i planinska rosa i svi slatki mirisi ljubavi. Osjećao sam da joj se mišići zadnjice stišću dok je iznova podrhtavala, a ja se kupao u njezinoj slasti. Ovaj put se otkotrljala na leđa, a prsa su joj se uzbuđeno dizala i spuštala. — Ne mogu prestati svršavati — kazala je. — Moja se pička osjeća tako kao da tjedan dana na njoj imam kinetički vodič. Ništa nisam rekao. Trenutak kasnije uspravila se i nadvila se nada me. Obuhvatila mi je kurac i promatrala ga. — Divan je — kazala je ljubeći ga. Zatim je stavila glavić u usta i nježno jezikom kljuckala po vršku. Nakon toga ga je zatvorenih očiju prinijela do obraza. — Voljela bih da mogneš svršiti — kazala je. — Rekao sam ti. Kokica. Otvorila je oči i pogledala me. — Ne, nije kokica. — Što je onda? — Ljubiš je — kazala je. — Ljubim? Bio sam iznenađen. — Koga? — Eileen. — Ti si luda. — Ne, nisam — rekla je ozbiljno. — Kazala sam ti da sam na trećoj razini. Sad stvari vidim jasnije. Bila sam na drugoj strani ulice kad si s njom izišao. Vidjela sam vaše aure kad ste išli prema kolima. Stapale su

se s ljubavlju, a kad si je poljubio, bilo je dovoljno svjetla da se noć pretvori u dan. — Što si još vidjela? — upitao sam. — Bio je još jedan muškarac u veži s druge strane ulice, čekao je da ti se javi. Nisam ga vidjela, ali sam osjetila njegovu auru i znala da ti ne želi zla, pa sam otišla gore. Nisam govorio. — Ima nešto što ne razumijem — rekla je zbunjeno. — Zašto ona nije ovdje s tobom? Pogledao sam je. — Ne bi me smetalo — kazala je. — Ljubim te, a vi se ljubite, pa stoga, naravno, ljubim i nju. Kad sam se probudio, bilo je već kasno poslijepodne i sunce se počelo spuštati zapadu. Uspravio sam se i potražio cigaretu. Vrata spavaće sobe bila su zatvorena, ali sam mogao čuti glazbu s radija. Zapalio sam cigaretu i otišao u kupaonicu. Kad sam izišao, Denise me čekala s pladnjem u ruci. — Vrati se u krevet — rekla je. — Moram raditi. — Vrati se u krevet i pojedi doručak — kazala je odlučno. — Danas nećeš raditi. Moraš svojim energetskim stanicama dopustiti da se pregrupiraju. Od mirisa svježe pripravljene kave te odreska i jaja sve su mi sline curile. Nisam niti znao da sam toliko gladan. Vratio sam se u krevet, a ona mi je pladanj položila u krilo. Dok je ulijevala kavu, uzeo sam čašu narančina soka. — Nisam znao da u frižideru imamo hrane. — Otišla sam u dućan dok si spavao — rekla je. — — Nisi imao ama baš ništa. Ispio sam sok i počeo jesti. Malko me promatrala, a zatim se vratila do vrata. — Pozovi me kad svršiš i doći ću po pladanj. Zatim ćeš opet na spavanje. — Što ti to kaniš napraviti? — Dovesti ovdje stvari u red. Nevjerojatan svinjac. Nije čišćeno mjesecima.

Zatvorila je za sobom vrata, a ja sam razrezao odrezak. Bio je savršen, ružičast i velik, a jaja su bila baš onakva kakva volim, sa žumanjcima vrućim, a ipak mekana. Očistio sam tanjur kao da mjesecima nisam jeo. Ona kao da je imala ugrađen senzor, jer je ušla baš kad sam svršio te mi ulila drugu šalicu kave. Uzela je pladanj. — Ostavi lonac s kavom — rekao sam. — Nema više od dvije šalice. Želim da opet zaspiš. — Ali, ja nisam pospan. Nisam imao pravo. Zavalio sam se samo na trenutak da odmorim oči, a kad sam ih opet otvorio, bilo je već devet uvečer. Ugrađeni senzor čini se da je opet reagirao, jer je u spavaću sobu ušla upravo kad sam se probudio. — Čime si me to nahranila? — upitao sam. — Zgasnuo sam kao šibica. — Ničim. Samo si nadoknađivao nedostatak sna. Sad se lijepo okupaj u vrućoj vodi i opusti dok stavim svježu posteljinu na krevet. Nakon toga možeš odjenuti kućni haljetak i doći na večeru. U pećnici imam krasno pečeno pile. Nisam imao nikakvih prigovora. Odavno se nisam ovako dobro osjećao. Digao sam se iz kreveta i poljubio je u nos. — čuj, zašto si ti tako dobra prema meni? — Rekla sam ti. Ljubim te — kazala je tonom kojim se izražavaju činjenice. — A sad ulazi i okupaj se. Na noćnom stoliću našao sam već smotak te sam ga ponio u kupaonicu. Volio sam pušiti u vrućoj kadi. Nisam znao ni za koji bolji način opuštanja. Uzdignuto, ali ne suviše uzdignuto stanje. Radosno i lagano. Kad sam pola sata kasnije izišao iz kade, cijeli svijet je blještao. Svršio sam s češljanjem. Ogledao sam se za odjećom, ali je nije bilo. Otišao sam u spavaću sobu i našao je na krevetu svježe opranu i uredno izglačanu. Odjenuo sam je i otišao u dnevnu sobu. Odrvenio sam od iznenađenja. Namještaj je bio uklonjen, a cijela je soba bila preuređena. Odjednom kao da se podvostručila. Sad je radni prostor bio uredno zbijen tik do ulaznih vrata, a ne kao ranije kad je bio razbacan po svoj prostoriji. Kauč je na drugoj strani sobe bio odmaknut od zida. Ispred njega je bio

stolić za piće, a pod pravim kutem prema njemu nalazio se naslonjač, tako da je bio udešen ugodan kutak za razgovor. Mali okrugli stol za ru čanje prebačen je iz kuhinje do prozora. Bio je prekrasno aranžiran ružičastim stolnjakom, tanjurima, čašama za vino i srebrninom. Nasred stola nalazili su se kristalni svijećnjak i vaza za cvijeće, saliti kao jedan komad. U vazi je bila jedna jedina ruža, a u svijećnjaku jarko crvena svijeća. Do nje je stajala boca chateau mouton rothschilda', već otvorena i mirisna. No ono što me je zapravo presenetilo bio je pogled na Eileen koja mi je pristupila s plahim osmijehom i ponudila mi viski s ledom. — Sviđa ti se? — pitala je. — Radile smo cijelo poslijepodne. Buljio sam u nju kao budala. Denise nam je prišla noseći nekakvu putnu torbu. — Sjednite i uživajte u piću, dok ja raspakirani Eileeninu prtljagu. Došao sam do glasa. — Kako to da si došla? — pitao sam Eileen. — Ja sam je nazvala i ispričala joj o vašim aurama — rekla je Denise. — To je ludost — rekao sam. — Je li? Samo se sad pogledajte. Vaša zažarenost rasvjetljuje cijelu sobu. Otišla je u spavaću sobu, a ja sam pogledao Eileen. — Vjeruješ li ti u to sranje? — Moram. Ovdje sam, zar ne? Spustio sam piće, a ona mi je došla u naručaj. Usne su joj bile meke, usta topla i slatka, a pritisak njezina tijela na moje poput odraza mojeg vlastitog tijela, odraza koji mi je sve vrijeme nedostajao. Stol je bio namješten samo za nas dvoje, a kad sam pozvao Denise da nam se pridruži, odbila je. — Vaše aure još nisu za me spremne — kazala je. Ne znam o čemu smo Eileen i ja razgovarali. Večera je bila izvrsna, ali se ne sjećam da sam je jeo. Onda je odjednom bila ponoć i Denise je iščeznula. Nijedno od nas nije vidjelo da odlazi. — Kamo je otišla? — Ne znam. Popio sam malo vina.

1 Vrst francuskog vina. — Što misliš, bi li ona mogla biti Pepeljuga? Eileen se nasmijala. — Ne, to sam ja. A ti si svakako princ. Uzeo sam bocu s vinom. — Dođi u spavaću sobu. Otvorio sam vrata i zastao na časak. Denise je i ondje primijenila svoje malo čarobnjaštvo. Krevet je bio namješten, na noćnom ormariću gorjela je svijeća, a na jastuku je ležala ceduljica. Eileen je ušla u krevet i uzela ceduljicu. — što piše? — pitao sam. — Mir i ljubav — rekla je. Stavio sam vino na ormarić. — Nisi mi rekla što ti je kazala da te dovabi ovamo. — Rekla je da ne možeš svršiti ako nisi sa mnom. Da sam ja jedina koja može utjecati na tvoje energetske stanice da se pregrupiraju i ponovno postanu cijele. — Vjeruješ li ti u to? — Naravno da vjerujem — rekla je. — Kazala mi je da si je jebao cijelu noć i da nikako nisi svršavao. Ni jedan jedini put. Pristupila mi je i počela mi otvarati haljetak. Nagnula se naprijed i pritisnula usne na moje bradavice. — Neće tako biti noćas — kazala je dok su joj prsti nježno vukli crtu dolje niz sredinu mojeg tijela. Nisam tada ni znao koliko je bila u pravu. Ali ustanovio sam. Bio sam u njoj, a to nije bilo jebanje — — bio je to put kući. Lizao sam je, a to nije bilo lizanje — bilo je to gutanje sokova života. Sisao sam joj dojke, i bio sam njezino dijete koje se hrani mlijekom što ga je napravila za me, i svaki put kad mi je dala, uzela je od mene, jer je bila vječno vrelo mojeg života. Zavalio sam se na jastuk, a njezina glava počivala je na mom ramenu. Okrenula se prema meni. — Ljubim te — rekla je. Počeo sam joj odgovarati. Stavila mi je prst na usta da me ušutka. — Nemoj ništa govoriti. Ne sada. Još nije vrijeme. Šutio sam. Znao sam da ima još mnogo toga što moram o sebi spoznati. — Poljubi me za laku noć, ljubavi. I hajdemo spavati.

Probudio sam se s prvim zrakama danjeg svjetla. Pogledao sam preko jastuka Eileen. Duboko je spavala. Lice joj je bilo blago i bespomoćno. Želio sam je dodirnuti i pomilovati, ali sam se umjesto toga izvukao iz kreveta, tiho navukao zastore i iz zamračene prostorije izišao u dnevnu sobu. Otišao sam u kuhinju, upalio svjetlo i počeo puniti aparat za filter kavu. — Ja ću se postarati za to. Čuo sam iza sebe Denise. Okrenuo sam se. Stajala je gola na vratima. — Odakle ti? — Odavle — rekla je pokazujući mi prstom. Slijedio sam njezin prst i na kauču ugledao plahtu, pokrivač i jastuk. — Mislio sam da si otišla — kazao sam. — Kako bih mogla otići? — upitala je uzimajući mi filter iz ruke. — Zar ja ne radim ovdje? Počela je žlicom grabiti kavu u lonac. — Mislila sam kako bi bilo lijepo da vas dvoje malko budete sami. — Lijepo od tebe — rekao sam. — Kad si se vratila? — čim si ugasio svjetlo u dnevnoj sobi. — Onda si bila ovdje cijelu noć? — Da. — Nasmiješila se. — Bilo je prekrasno. Imala sam pravo, znaš. Pregrupirala je tvoje energetske stanice. Četiri si puta svršio. — Nisam brojio — kazao sam sarkastično. — Što si radila? Virila kroz ključanicu? — Ne moram to raditi — rekla je ozbiljno. — Ugođena sam na tvoju auru. Svaki put sam s tobom kinetički svršavala. — Oh, sranje — rekao sam zgađeno. — Sad si mi se. već i pod kožu uvukla. Slušaj, to jednostavno neće ići. — Nemoj biti tako negativan. Svi smo mi lijepo raspoloženi jedno prema drugome. Sve će se lijepo okončati. Pristupila mi je bliže i dodirnuta me. — Vidiš? Znam što govorim. Digao ti se. Osjetila sam to u tvojoj auri čim si ušao u sobu. Gledao sam je bez riječi. — Bi li se želio malo jebuckati dok kava uzavri? — — upitala je ozbiljno. Prasnuo sam u smijeh. Zbunila se. Poljubio sam je u tjeme.

— Znaš da si prekrasna — kazao sam. — Ali ovaj put se moram popisati. 39. POGLAVLJE Macho je na kioske dospio trećeg tjedna u travnju. Slijedećeg ponedjeljka oglasna kampanja bila je u punom jeku. Naši su se oglasi pojavili na pedeset i pet nezavisnih televizijskih stanica, na četiri stotine i devet radio-stanica i u sto šezdeset novina u najvažnijim gradovima diljem zemlje. Bila je to vrlo sveobuhvatna kampanja, zacrtana na to da potraje čitav tjedan, ah se nije tako i dogodilo. Do srijede smo potpuno skinuti s televizije. Samo su još dvadeset i jedne novine prihvaćale naš oglas, a svega sto i četrdeset radio-stanica i dalje je emitiralo naše reklame. Do petka policija je u različitim gradovima zaplijenila našu reviju sa devedeset i tri kioska i uhapsila četrdeset i dva prodavača. Hearstove novine diljem države objavile su uvodnik u kojem se zgražaju nad činjenicom da se ovakva revija može oglašavati, a nisu niti spomenule da su i same objavljivale oglase u ponedjeljak i utorak. U nedjelju su mi dva detektiva iz gradske policije uručila nalog da se slijedećeg petka pojavim pred sudom zbog optužbe da sam narušavao mir i uzrokovao uznemirenost javnosti. Vijesti se dokopala novinska agencija, i ta se novost proširila preko nacionalnih medija, TV, radija i novina. U srijedu, dva dana prije nego što sam se bio dužan pojaviti pred sudom, Ronzi se derao na me da naknadno povećamo nakladu. Bili smo rasprodani. Milijun primjeraka. Rasprodano. U četvrtak uvečer Phvllis Diller, zamjenjujući Johnnyja Carsona u »Večerašnjem showu«, izišla je za svoj proslov s velikim bijelim kaubojskim šeširom, a preko odjeće je navukla plastičnu vreću iz čistionice, na kojoj je bio naslikan žuti kockasti bikini. U objema rukama nosila je pucaljke sa šest metaka. Kočopereoi se ratoborno u krupnom planu, izazvala je kameru oporim kreštavim glasom: »Jesti li dovoljno muškarac da mi strgnete bikini?« Publika je poludjela, dok je Doc Severinsen u pozadini svirao Pistol Packin' mama. Svi smo se okupili da gledamo taj program, na koji nas je upozorio jedan od naših distributera na Istoku, a koji ga je vidio tri sata prije nas. — Nakon ovoga moraš doštampavati — kazao je Ronzi. — Možemo prodati još petsto tisuća primjeraka.

— Ne mogu. Upravo sam im naredio da vrte slijedeći broj. — To znači da ništa nećemo imati na kioscima više od dva tjedna. — Tako je. Okrenuo se Lonerganu. — Zar ga ne možete natjerati da posluša? Lonergan se nasmiješio. — On je nakladnik. — Kriste — požalio se Ronzi — imamo daljnjih tristo somova u rukama, a vi ih propuštate da nam iskliznu kroz prste. — Ne mislim tako. Mislim da će mi to samo razdražiti apetit. Navalit će na slijedeći broj već i zato da vide što im je izmaklo. — Nikako da uspijem — rekao je Ronzi. — Već jesi. Zaradio si dodatnih pet posto na prvom broju. — Daj mi isto i za slijedeći broj, pa ću ti rasprodati još milijun primjeraka. Nasmijao sam mu se. — Ono je bilo jednom, i to samo zato da vidiš da se to može uraditi. Nema bonusa. Ali ti dajem priliku. Naredio sam da se tiska milijun dvjesto pedeset tisuća. — Sad znam da si lud. Sto te navodi na pomisao da možemo rasprodati toliko? — Ti. Ne bi ti opet tražio bonus da nisi procijenio da je ovo sigurna stvar. — Što imaš na koricama? — U osnovi ostajem pri istoj ideji. Samo što nam ovaj put djevojka okreće stražnjicu. Presamitila se s rukama na koljenima. Na glavi ima veseljački šeširić, a nas gleda preko ramena. Nosi crvenu minicu koja joj jedva pokriva stražnjicu. Suknjica joj je pričvršćena ljepilom koje se lako skida jednostavnim guljenjem. Tekst je praktički isti: »Jeste li dovoljno muškarac da mi strgnete suknju?« S odobravanjem je kimnuo. — Sviđa mi se. — Hvala. Što je nova s uhapšenim prodavačima? — Protiv svih, izuzev dvojice, optužnice su povučene ili su pak oslobođeni uz malu kaznu. Dosad nas to stoji jedanaest somova, uključivši i takse. — A što je s preostalom dvojicom?

— Njihovo se preslušavanje neće održati prije narednog tjedna. Ne očekujemo nekih poteškoća. — Dobro. Pošaljite svakom od uhapšenih prodavača po stotinu dolara u znak mojeg poštivanja njihove pomoći. — To su budalaštine. Puknut će glas, pa će svuda po zemlji prodavači trčati za cajkanima i moliti ih da ih strpaju u bajbok. Nasmijao sam se. — Svejedno tako postupi. — U redu. Tvoja lova. Kad je otišao, rekao sam Lonerganu: — Nadam se da ću se sutra izvući isto tako lako kao i prodavači. — Nemaš se zbog čega uzrujavati — kazao je mirno. — Optužnica će biti povučena. Točno tako se i dogodilo. Na sud sam otišao zajedno s jednim odvjetnikom, ah sam mogao ići i sam. Nije imao priliku ni da progovori. Nakon čitanja optužnice, a prije nego što je od mene zatražio da iznesem svoju obranu, sudac je pozvao odvjetnike da mu priđu. Nagnuo sam se da čujem o čemu se govori. Zastupnik optužbe mrmljao je nešto o izdavanju i poticanju širenja pornografije. Sudac je odgovarao. Mogao sam načuti tek nekoliko riječi. »Ne potpada pod odredbe ... kršenja reda i... uznemiravanja javnosti«. Mahnuo je odvjetnicima da odstupe i udario čekićem i prije nego što su došli do svojih klupa. — Optužnice protiv okrivljenika ovime se odbacuje zbog toga što su nepravilno podignute. Kad sam izišao, u hodniku su iščekivali izvjestitelji i televizijski kamermani. Okružili su me. — Jeste li zadovoljni sučevom odlukom? — Naravno — odgovorio sam. — S koje je osnove, po vašem mišljenju, sudac došao do odluke? Pogledao sam svoga odvjetnika. Napokon je dobio priliku da govori. — Mislim da je sudac odbacio potužbe protiv gospodina Brendana zato što je shvatio da one nisu ništa drugo doli uznemiravanje, jer se ni na koji drugi način nije mogla povesti uspješna akcija protiv gospodina Brendana.

— Znači h to da će se vaša revija opet moći kupiti na kioscima? — Nikad niti nije bila povučena. — Na brojnim sam kioscima pokušao kupiti primjerak, ali nije bilo ni jednoga — kazao je reporter. — To je zato što je broj rasprodan. — Kad bismo poželjeli primjerak, gdje bismo ga mogli kupiti? — Pokušajte kod susjeda. Ako ga on ne bude htio prodati, možda će vam ga htjeti posuditi. — Kanite li nastaviti s izdavanjem revije? — Da. Slijedeći je broj sada u tisku i kod prodavača novina bit će za otprilike dva tjedna. — Hoće li korice vašeg slijedećeg broja biti isto tako provokativne kao i one u prošlom? — Prosudite sami — kazao sam. Otvorio sam svoju kožnatu mapu i izvukao nacrt korica. Podignuo sam ga tako da ga svi mogu vidjeti. Fleševi su počeli bljeskati, a vidio sam da i filmske kamere zumiraju. Tako su korice slijedećeg broja dospjele na televiziju. Broj je rasprodan još u prvom tjednu, a svaki mjesec iza toga svojoj smo tiraži dodavali daljnjih pedeset do sto tisuća primjeraka. Šest mjeseci kasnije Macho se prosječno prodavao u milijun petsto tisuća primjeraka na mjesec, a naša čista dobit iznosila je više od pola milijuna dolara po broju. U kolovozu sam spoznao da smo krupno poduzeće. Nadrasli smo ured u prizemlju, pa smo unajmili druge uredske prostorije u našem bloku, da bismo na kraju morali unajmiti još jedan ured, koji je bio smješten nekoliko blokova dalje. U prvotnim prostorijama nalazili su se računovodstvo i prostorije uredništva. Verita je u svojem odjelu imala sedam činovnika i dvije sekretarice. Eileen je imala dvanaest redaktora te četiri tajnice. Jedan od ureda uredili smo kao Bobbvjev fotografski studio. Bobby je sad imao osoblje od četiri fotografa i tri pomoćnika, uz to rekvizitera, aranžera, kostimera, urednika fotografija i dvije tajnice. Proizvodnja i obrada s dvanaest zaposlenih otišle su pak u jedan drugi kokal. Najnovije nabavljene prostorije udomile su poštu te odjele stripova i crtača. Zajedno sa dva telefonista, ikoji su bili sakriveni uz razvodnu ploču ispod stepenica glavne kancelarije, imali smo ukupno šezdeset i četiri namještenika.

Denise više nije nikako mogla održavati stan u redu. Sastančilo se po cijeli dan, a i noć. Stan je bio u neprekidnu svinjcu, unatoč čistačicama koje su dolazile noću. Jara kolovoskog dana protegla se i u noć, pa je zrak u stanu bio vruć, usprkos rashladnim uređajima na prozorima. Urednički sastanak bližio se kraju. Bila je već prošla ponoć, a sastanak je započeo oko devet. — Ima li još što prije nego što zaključimo? — upitao sam. Progovorio je mladi crnac koji je rukovodio poštom. — Imam ja nešto, gospodine Brendan — kazao je nesigurno. Ovo je bilo prvi put što je otovorio usta u ova tri mjeseca, koliko prisustvuje sastancima. Nagnuo sam se da čujem o čemu se govori. Zastupnik optužbe mrmljao je nešto o izdavanju i poticanju širenja pornografije. Sudac je odgovarao. Mogao sam načuti tek nekoliko riječi. »Ne potpada pod odredbe... kršenja reda i... uznemiravanja javnosti«. Mahnuo je odvjetnicima da odstupe i udario čekićem i prije nego što su došli do svojih klupa. — Optužnice protiv okrivljenika ovime se odbacuje zbog toga što su nepravilno podignute. Kad sam izišao, u hodniku su iščekivali izvjestitelji i televizijski kamermani. Okružili su me. — Jeste li zadovoljni sučevom odlukom? — Naravno — odgovorio sam. — S koje je osnove, po vašem mišljenju, sudac došao do odluke? Pogledao sam svoga odvjetnika. Napokon je dobio priliku da govori. — Mislim da je sudac odbacio potužbe protiv gospodina Brendana zato što je shvatio da one nisu ništa drugo doli uznamiravanje, jer se ni na koji drugi način nije mogla povesti uspješna akcija protiv gospodina Brendana. — Znači h to da će se vaša revija opet moći kupiti na kioscima? — Nikad niti nije bila povučena. — Na brojnim sam kioscima pokušao kupiti primjerak, ali nije bilo ni jednoga — kazao je reporter. — To je zato što je broj rasprodan. — Kad bismo poželjeli primjerak, gdje bismo ga mogli kupiti?

— Pokušajte kod susjeda. Ako ga on ne bude htio prodati, možda će vam ga htjeti posuditi. — Kanite li nastaviti s izdavanjem revije? — Da. Slijedeći je broj sada u tisku i kod prodavača novina bit će za otprilike dva tjedna. — Hoće li korice vašeg slijedećeg broja biti isto tako provokativne kao i one u prošlom? — Prosudite sami — kazao sam. Otvorio sam svoju kožnatu mapu i izvukao nacrt korica. Podignuo sam ga tako da ga svi mogu vidjeti. Fleševi su počeli bljeskati, a vidio sam da i filmske kamere žurni raju. Tako su korice slijedećeg broja dospjele na televiziju. Broj je rasprodan još u prvom tjednu, a svaki mjesec iza toga svojoj smo tiraži dodavali daljnjih pedeset do sto tisuća primjeraka. Šest mjeseci kasnije Macho se prosječno prodavao u milijun petsto tisuća primjeraka na mjesec, a naša čista dobit iznosila je više od pola milijuna dolara po broju. U kolovozu sam spoznao da smo krupno poduzeće. Nadrasli smo ured u prizemlju, pa smo unajmih druge uredske prostorije u našem bloku, da bismo na kraju morali unajmiti još jedan ured, koji je bio smješten nekoliko blokova dalje. U prvotnim prostorijama nalazili su se računovodstvo i prostorije uredništva. Verita je u svojem odjelu imala sedam činovnika i dvije sekretarice. Eileen je imala dvanaest redaktora te četiri tajnice. Jedan od ureda uredili smo kao Bobbvjev fotografski studio. Bobby je sad imao osoblje od četiri fotografa i tri pomoćnika, uz to rekvizitera, aranžera, kostimera, urednika fotografija i dvije tajnice. Proizvodnja i obrada s dvanaest zaposlenih otišle su pak u jedan drugi kokal. Najnovije nabavljene prostorije udomile su poštu te odjele stripova i crtača. Zajedno sa dva telefonista, koji su bili sakriveni uz razvodnu ploču ispod stepenica glavne kancelarije, imali smo ukupno šezdeset i četiri namještenika. Denise više nije nikako mogla održavati stan u redu. Sastančilo se po cijeli dan, a i noć. Stan je bio u neprekidnu svinjcu, unatoč čistačicama koje su dolazile noću. Jara kolovoskog dana protegla se i u noć, pa je zrak u stanu bio vruć, usprkos rashladnim uređajima na prozorima. Urednički sastanak bližio se kraju. Bila je već prošla ponoć, a sastanak je započeo oko devet.

— Ima li još što prije nego što zaključimo? — upitao sam. Progovorio je mladi cmac koji je rukovodio poštom. — Imam ja nešto, gospodine Brendan — kazao je nesigurno. Ovo je bilo prvi put što je otovorio usta u ova tri mjeseca, koliko prisustvuje sastancima. — Da, Jack. Smeteno se obazro na druge. — Ne znam je li ovo pravi čas ili ne, ali sjećate li se serije članaka u kojima smo prije nekoliko mjeseci pisali o bračnim pomagalima i afrodizijacima? — Da. — Otkad su krenuli, dobivamo prosječno pet do šest stotina pisama tjedno u kojima naš čitatelji pitaju gdje se ta sredstva mogu kupiti. — Napišite okružnicu da idu u najbliži seks-šop — — kazao sam. — Gotovo sva pisma stižu iz malih gradića i mjesta, gdje nema ničeg sličnog seks-šopu. Oni ne bi znah što je to baš da i nabašu na prodavaonicu, a čak i da znadu, imam osjećaj da bi ih bilo previše stid da uđu unutra. Primijetio sam da na nešto smjera. — To je točno — kazao sam ohrabrujući ga. — Stao sam razmišljati o tome — nastavio je sigurnije. — Stoga sam otišao do seks-šopa pokraj Pussy Cat Theatera i malo popričao s vlasnikom. Sav se uzbudio i ponudio da će kupiti dvije cijele stranice oglasa u svakom broju. Kad sam mu rekao da nije naša politika da primamo oglase, ponudio je da će urediti odjel za poštanske narudžbe i platiti nam dvadeset posto veletrgovačke provizije. — Zanimljivo. Imao sam, međutim, osjećaj da još nije završio. — To sam i ja pomislio — kazao je. — Poduzeo sam zato daljnja istraživanja. Ustanovio sam gdje se može kupiti većina tih artikala. Otkrio sam da tu postoji strahovita razlika u cijenama — od dvjesto posto pa do tisuću posto. Stoga dvadeset posto bruto, koliko nam nudi, nije ništa. — Imate li kakav prijedlog? — Da, gospodine — rekao je. — U prostorijama u susjednom bloku imamo velik podrum. Mogu ga popuniti najtraženijim predmetima, pa

ako budemo samo ispunjavah narudžbe iz pisama, moći ćemo zaraditi bruto trideset do četrdeset tisuća mjesečno, a najmanje pedeset posto od toga bit će čista dobit. Kimnuo sam. Ušli rni ili ne ušli u posao trgovanja preko narudžbenica, Jack sigurno neće dugo ostati na svojem sadašnjem poslu. Imao je on nečega u glavi. — Dobra prosudba — kazao sam. — Ispitajte to s Veritom i dajte proračun koliko bi ta operacija stajala. Čim dobijemo stvari crno na bijelo, donijet ću odluku. — Hvala vam — kazao je. Ogledao sam se po prostoriji. — Još nešto? Bilo je to sve, i sastanak je završio. Ostali smo samo Bobby, Verita, Eileen, Denise i ja. Eileen i Denise dale su se na uklanjanje čaša i pražnjenje pepeljara. — što misliš o Jackovoj ideji? — zapitao sam Veritu. — Zanimljiva je. Spomenuo mi ju je prije dva tjedna. Rekla sam mu da je proslijedi. — Ništa mi nisi rekla. Nasmiješila se. — Bila je to njegova ideja. Eileen i Denise su se vratile i utonule na dva stolca. — Svi vi izgledate kao brodolomci — rekao je Bobby. — Dani nikako da se zaustave — kazala je Eileen. Bobby je stavio ruku u džep i izvukao posudicu s kokicom i zlatnu žličicu. — Mislim da bi nam svima dobro došao ušmrcaj. Naš je problem u tome što smo prezaposleni da bismo se još mogli zabavljati. Ušmrknuo sam drogu u obje nosnice te dodao bočicu Eileen. Uzela je žličicu, kao i Denise i Bobby, no Verita ju je otklonila. Osjetio sam mali uzgon, ali ne osobit. Kokica je bila vrlo razrijeđena. — Što sutra snimaš? — upitao sam Bobbyja. Nacerio se. — Mislim da ovaj put imam nešto božanstveno. — Da? — Jesi li vidio blizanke preko puta, u uredu Paula Gitlina? Nove tajnice. Strašne male, otprilike devetnaest, dvadeset. Nagovorio sam ih da dođu na pokusno snimanje. — Zna li Paul za to?

— Jasno da ne zna. — Bobby se nasmijao. — Znaš kako je on čestit. Ubio bi me da otkrije što radim. Kako stvari stoje, on je blizanke toliko zastrašio da sam im morao obećati da ću ih slikati prerušene. — Kako će ti to uspjeti? — Imam divnu ideju za lejaut — rekao je. — Goleme naočale za sunce i lude perike. A za duplericu snimam ih zajedno: jednu na koljenima, a drugu poleđuške raširenih nogu. Prve blizanke superpice. Počeo sam se smijati. — Bit će veselo ako ih Paul ipak prepozna. Nasmiješio se. — Ako ih prepozna, onda možda i nije onako čestit kako mislimo. Ah ja ne mislim tako. Morao sam curama obećati da ćemo ih primiti ako ih najuri. — Jesu li dobre sekretarice? — zapitao sam. — Paul kaže da su najbolje od svih koje je dosad imao. — Onda nema problema. Dobru bismo pomoć mogli upotrijebiti. Možda bi se ti trebao postarati da on to i otkrije. Bobby se digao na noge. — Sad ću otići. Želim svrnuti u »Srebrnu ergelu« da vidim što se tamo radi. Hoćeš li sa mnom? — Ne, hvala. Dosta mi je za danas. — Meni također — rekla je Verita. — Idem kući u krevet. Revizori dolaze sutra rano da dovrše izvještaj o našem poslovanju u prvih šest mjeseci. — Kako izgleda? — pitao sam je. — Bojim se reći. Predobro je. Ni sama u nj ne vjerujem. — Daj mi bar ideju. — Bi li vjerovao da je tvoja porezna obveza sada već preko milijuna? A to se nema kamo sakriti. Morat ćemo je jednostavno dati vladi. — Možda nećemo morati tako postupiti — nasmiješio sam se. — Onda ti znaš nešto što ja ne znam. Kaži mi. — Imam ideju za još jednu reviju. — Prokletstvo. Dosta je toga! — prasnula je Eileen. — Kupim prnje i još noćas odlazim odavde. — što te muči? — Ti, ti majmune! — Odbrusila je. — Živimo u ovom posranom stanicu kao svinje bez i jednog trenutka za ebe, a tebi još nije ušlo u glavu da si

bogat i da možeš živjeti gdje god poželiš. Nisi si čak kupio ni auto. I dalje od svih oko sebe žicaš prijevoz i cigarete. Odjurila je u spavaću sobu i za sobom zalupila vrata. Trenutak kasnije ustala je Denise i pošla za njom. Okrenuo sam se Veriti. Ja stvarno o tom nikad nisam razmišljao. — Je li istina što veli? Jesam U ja bogat? Verita je kimnula. — Vrlo si bogat. — Koliko bogat? Duboko je uzdahnula. — Zaradio si otprilike čistih dva milijuna dolara nakon otplate poreznih daća i, ako se ovako nastavi, do kraja godine imat ćeš barem dvostruko toliko. — Isuse — rekao sam. Zapalio sam cigaretu i dugo sjedio nakon što su otišli. Zatim sam si natočio viski s ledom i otišao u spavaću sobu. Vrata plakara bila su otvorena, a Eileenina odjeća bila je razbacana svuda po podu. Sjedile su na rubu kreveta. Eileen je jecala na Denisinim grudima. — Hej, mala, oprosti — kazao sam. — Odlazi — viknula je Eileen. — Mrzimo te. Slijedećeg dana presehh smo u bungalov Beverly Hills Hotela. 40. POGLAVLJE Lifestyl Digest izišao je istog dana kad nas je napustila Denise. Prvi broj imao je nakladu od dvjesto pedeset tisuća. Izgledom je revija više nalikovala Coronetu nego Reader's Digestu, ali to je bila i jedina sličnost. U sredini je bilo deset stranica fotografija u boji. Bile su Dodijeljene podjednako na djevojke, muškarce i ljubavne parove, kako heteroseksualne, tako i homoseksualne, članci su bili probrani iz časopisa diljem svijeta. Sve dok se nisam upustio u ovo, nisam niti znao koliko je proširen posao s revijama za muškarce. Svaka zemlja i svaki jezik imali su barem jedan takav magazin. Ustanovili smo i to da članci namijenjeni njihovu posebnu tržištu imaju neobičnu draž u prijevodu. Uvrstili smo tu i članke o temama koje nismo obradili u Machu. Lifestyle Digest stavio si je u zadatak da hvali vrednote neostvarivog sna: skupe automobile, neviđene stereo-uređaje, kamere i neobična putovanja. Čist

snobizam, jednostavan da se sabere. Specijalizirane revije opskrbile su nas gotovo besplatnim materijalom. Uz ovo, imali smo čitalačku rubriku, u kojoj su muškarci i žene mogli izražavati svoje pritužbe, seksualne i ostale, zatim rubrike savjeta i rubriku »Uradi sam«, u kojima su obrađene sve moguće teme od kontrole rađanja pa do prerane ejakulacije. Sto i pedeset stranica za samo sedamdeset i pet centi. Glava je bila jednostavna: Lifestyle Digest. Revija za ljude koji uživaju život. Na koricama je bila jednostavna crna silueta u bijelom krugu: u profilu glave muškarca i žene koje se nježno dodiruju usnama. Onog dana kad je izišao prvi broj, Eileen je otišla kući rano, ah sam ja morao ostati do kasna. Morao sam potpisati još nekoliko čekova i raščistiti neke papire. Moj se ured smjestio u stanu u kojem smo nekoć živjeli. Stan je bio potpuno preuređen. Spavaća soba bila je moj privatni ured. Sva je bila obložena drvom i skupom bijelom kožom. Ured u kojem su bile tajnice nalazio se odmah do ulaznih vrata. Iza staklene pregrade bila je prostorija za sastanke. Kuhinju su zakrivala vrata za smicanje, a cijeli stan hladila je i grijala velika jedinica centralnog grijanja. Od pisanja su mi se počeli grčiti prsti, kad je jedna od Bobbvjevih blizanki ušla s posljednjim snopom čekova. — To su zadnji, gospodine Brendan — kazala je. — Hvala ti, Dana. — Ja sam Shana. Nasmiješila se. Blizanke su za me radile već šest mjeseci. Paul Gitlin je telefonirao istog trenutka kad je otkrio da su djevojke, unatoč njegovoj zabrani, pozirale za duplericu. — Ako objavite i jedno slovo o tome da su ove dvije djevojke radile u mojem uredu, tužit ću vas — kazao je odrješito. — Jeste li rekli »radile«? — upitao sam. — Tako sam rekao. Spustio sam slušalicu i pozvao Bobbvja. Idućeg dana blizanke su mi se javile u ured. Ali ni sad ih nisam mogao razlikovati. — Morat ćete nešto napraviti. Od sada moraš nositi broš sa svojim inicijalom. — Da, gospodine Brendan — odgovorila je odlazeći. Znao sam da to neće uraditi. Nije ovo bilo prvi put

što sam od njih to zahtijevao. Perverzno su uživale u tome da me zezaju. Bio bih ih otpustio, ali bile su predobre. I prelijepe. Plavokosi, plavooki odrazi jedna druge, davale su mojem uredu blještav izgled. Završio sam potpisivanje posljednjeg čeka, pa sam pritisnuo zvonce. Ušla je. Gurnuo sam joj čekove. — Možeš ih poslati natrag u likvidaturu, Shana. Pokupila je čekove i osmjehnula se. — Ja sam Dana. Nije koristilo. Opet su napravile istu stvar. — Kako vi, djevojke, znate koja je koja kad se ujutro probudite? — upitao sam podrugljivo. — Jednostavno, gospodine Brendan — rekla je ozbiljna lica. — Ja spavam na lijevoj strani kreveta. — Sto se događa ako slučajno zaspiš na desnoj strani? — Onda sam tog dana Shana — kazala je ozbiljno. To je bilo prvo što sam čuo a da je imalo smisla. Bile su zanimljive. Okanio sam se te teme. — Jesmo h sve sredili? — Jesmo, gospodine Brendan. — Onda mi napravi viski s ledom i vidi može li me Bobby prebaciti do hotela. — Izvadila je piće iz ugrađenog bara i otišla iz ureda. Telefon je zazvrndao; podigao sam ga. — Na prvoj liniji je gospodin Ronzi — rekla je. Pritisnuo sam puce. — Da? — Nazvao sam samo da ti reknem da su prvi izvještaji povoljni. Prodavači su turnuli Lifestyle odmah do Reader's Digesta. — Nije loše. — Pri kraju tjedna imat ćemo bolji izvještaj. Uostalom, izvještavat ću te o razvoju stvari. — Dobro. — Pritisnuo sam dugme i okrenuo Veritin broj. — Koliko smo uložili u ovaj broj Digesta? — upitao sam. — Pedeset i pet tisuća. Moramo prodati sto sedamdeset tisuća da prođemo. — Prodat ćemo — rekao sam. — Imaš li vremena za jedno piće? — Žao mi je, ali svejedno ti hvala. Moram juriti. Imam spoj. — Opet onaj sudac?

— Da. — Sviđa mi se. Pozdravi ga hjepo s moje strane. Spustio sam slušalicu i vratio se piću. Otkako sam u privatnom uredu, nije više kao prije. Osjećao sam se izolirano. Ljudi jednostavno više nisu svraćali. Oni su telefonirali zbog sastanka. Telefon je ponovo zazvrndao. Bobby će me pokupiti za deset minuta. Iritiralo me da sjedim u uredu, pa sam ostavio piće i spustio se u uredništvo. Gotovo su svi bili otišli, ali sam primijetio da Jack još uvijek razgovara s nekim knjigovođom. Uspravio se kad sam im prišao. — Dobra večer, gospodine Brendan. — Kako ide, Jack? — Jako hjepo, gospodine Brendan. Prošlog mjeseca ukupno smo zaradili gotovo sedamdeset tisuća, od čega pedeset tisuća čistog. — Fantastično. Dobar posao, Jack. — Hvala vam, gospodine Brendan. — Pogledao me krzmajući. — Hoćete li možda imati vremena da uskoro dođete do nas i pogledate kako radimo? — Naravno. Samo da prođe nekoliko dana pa da se oslobodim nove revije. — Izvana se oglasila sirena. — — Moj prijevoz. Moram odjuriti. — Razumijem. Puno sreće s Digest om. Pošao sam van, a onda sam stao i okrenuo se prema njemu. Odjednom sam znao što mi je nedostajalo. On je bio prva osoba toga dana koja mi je poželjela sreću s tom revijom. Nitko se drugi toga nije sjetio. — Hvala, Jack — kazao sam. — Nastojat ću da sutra skoknem do vas. Ušao sam u rolls i Bobby se uključio u promet. — Imaš li cigaretu? — upitao sam. — U pretincu za rukavice — kazao je. — Imam veliku sijamsku marihuanu ako hoćeš. — Uzet ću lucky — kazao sam, vadeći si cigaretu. Upalio sam je i pogledao kroz prozor. — Eno onog momka kojega bih htio da upoznaš — — kazao je. — Znam da će ti se svidjeti. Stvarno je krasna osoba. — N-da. Pogledao me. — Nešto nije u redu? — Ne, ništa. Zašto?

— Kao da si snužden. — Umoran sam, mislim. — Nije ni čudo. Prenatrpao si se. — Činim h ti se nekako drukčiji? — Ne — rekao je hitro. Zatim je stao. — Da. — Na koji način? — Djeluješ nekako hladnije. — Kao da je tražio riječi. — Udaljenije. Nedostupnije. Izolirano. — Ne osjećam da sam drukčiji. Nisam se promijenio. — Jesi. No nisi ti to napravio. To se moralo dogoditi. Bila je to postupna stvar, ali mislim da sam je spoznao one noći kad se Eileen naljutila na te. Odjednom si me podsjetio na mojeg oca. Bio si toliko moćan. Nije to bilo kao onda kad smo započeli. Tada smo svi radili zajednički. Sad svi radimo za tebe. U tom je razlika. — Ali, Bobby, ja te i dalje volim. — I ja tebe volim. No otac mi je to objasnio. Ljudi moraju ići svojim putovima. A svi smo mi rasli na različite načine, eto to je to. Zaustavio je kola. — Tu smo. Pogledao sam iznenađeno. Bili smo kod ulaza u hotel. Smitty mi je otvorio vrata, i ja sam izišao. Nagnuo sam se natrag u auto. — Hoćeš li doći na piće? — Ne, hvala — rekao je. — Moram se presvući. Večeras imamo veliku zabavu. Natječem se za tetkicu godine. Nasmijao sam se. — Ugodno se provedi! Hvala za vožnju. Odmahnuo je i odvezao se. Gledao sam kako kola zamiču s privoza i zatim ušao u hotel. Stao sam u foajeu, razmišljajući o tome da li da popijem čašicu prije nego što odem u bungalov, ah su mi trebale tri prije nego što sam sve shvatio. Nisam ja bio onaj koji se promijenio. Ja sam i dalje bio isti. Oni su se promijenili u načinu na koji su mislili o meni. I ništa ja tu nisam mogao učiniti. Nije me to nimalo raspoložilo, ali sam barem znao na čemu sam. Potpisao sam ček i otišao u bungalov. Nakon što sam kucnuo na vrata, otvorio sam ih svojim ključem.

Eileen se smotala na kauč, a oči su joj bile pune suza. — Što se dogodilo? — upitao sam. — Denise je otišla. — Otišla? — Da. — Pružila mi je nekakav papirić. — Ostavila ti je ceduljicu. Rekla je da ćeš shvatiti. Pogledao sam papir i pročitao ga. »Dragi Gareth, U svačijem životu nastupa vrijeme u kojem se mora iskopčati. Upravo sam pozvana na tečaj za drugu razinu. Kad on završi, bit ću učiteljica, a kasnije, kad uđem na prvu razinu, bit ću dostojna sestrinstva. Ah da to postignem, ne mogu imati nikakvih drugih obaveza osim onih prema Bogu i prema svojemu radu. Stoga te moram iskopčati iz svojeg unutarnjeg bića kako bih tijelo oslobodila od njegove fizičke potrebe za tobom. Uvijek ću vas se oboje sjećati i voljeti vas. Mir i ljubav Denise« — Sranje — rekao sam — Zar je nisi mogla zadržati? — Znaš i sam — Eileen je kazala. — Pokušala sam, ali nije koristilo. I ja je volim. Nedostajat će mi. Sjeo sam pokraj nje. Oslonila je glavu na moje rame. — Rekla je da žali samo za jednim. — Za čime to? Otkrenula se s čudnim smiješkom. — Ne mogu ti to reći — kazala je. A onda se iznenada počela smijati. — Ako je to tako vraški smiješno, možeš mi reći — zarežao sam. Došla je do daha i obrisala oči. — Žalila je samo za tim što neće nikad doznati kakav je to osjećaj kad ti nekog jebeš u dupe. 41. POGLAVLJE Meksičko me sunce rano probudilo. Uskočio sam u traperice i otišao u glavnu zgradu da doručkujem s Lonerganom. Eileen je i dalje spavala, a Marissa se nije niti pomakla iz svog kreveta. Nazvao sam Lonergana s kućnog telefona u hodniku. Odgovora nije bilo. Pogledao sam na sat. Osam sati. Vjerojatno je doručkovao u kavani. Ni ondje ga nije bilo, ali je za jednim stolom sjedila Verita sama.

Pristupio sam joj. — Dobro jutro. Što radiš tako rano? — Ja sam ovdje završila. Mislila sam da ću uhvatiti jutarnji let za natrag. Revizori su završili svoj izvještaj o klubovima. Želim ga pregledati. — Čemu takva žurba? — upitao sam sjedajući sučelice. Došao je konobar i preda me stavio šalicu kave. — Ovdje je prekrasno. Zašto jednostavno ne ostaneš i malko se ne sunčaš? Revizori mogu čekati. — Lako je to tebi reći. Ne moraš ti pregledavati sve te brojke. Srknuo sam kavu. Bila je vruća, crna i gorka. Namrštio sam se. — Sama ova kava rastjerat će mušterije. — Meksikanci je vole upravo ovakvu. — Meksikanci ne odsjedaju u ovom hotelu. — Pogledao sam je. — Što misliš o ovom mjestašcu? — Prekrasno je. Ali nam ne treba. Čak ako i budemo zarađivali, bit će s time velike glavobolje. — Misliš li da možemo zarađivati? — Quien sabe? — slegnula je ramenima. — Možda, ako se realiziraju sve tvoje ideje. — Misliš li da ćemo izgubiti novac? — Ako uspiješ zadržati ulaganja ispod četiri milijuna, nećemo. Sve povrh toga pod velikim je upitnikom. Gucnula je kavu. — Preinake koje želiš napraviti mogle bi stajati i više od milijun dolara. To znači da im ne bi smio ponuditi više od tri. — Neće na to pristati. — Onda bih odustala. — Kako stariš, postaješ oprezna. — Ne plaćaš me da riskiram. Kockanje s tvojim novcem tvoj je privilegij, a ne moj. Ja mogu samo pošteno odgovoriti na tvoja pitanja. — No, no, nemoj biti osjetljiva — rekao sam. — — Znam to. Nije odgovorila. — Jesi li gdje vidjela Lonergana? — Otišao je nekoliko minuta prije nego što si ušao. — Znaš li kamo? — Ne. Premda sam ga vidjela kako ulazi u auto s Juliom.

Piljio sam u svoju kavu. Verita je primijetila izraz mog lica i pozvala konobara. — Cafe americano por el senor.1 — Znaš, čini mi se da se počinjem sviđati Lonerganu — rekla je. — Kako si došla na to? — Sjeo je i popio sa mnom kavu. Pitao me što mislim o hotelu, pa sam mu to i rekla. — Je li on što kazao? Odmahnula je glavom. — Znaš ga. On ništa ne veli. Samo je sjedio i kimao. Imala sam dojam da se složio sa mnom. A kad je odlazio, nasmiješio se i zaželio mi ugodan let. 1 Američku kavu za gospodina. Konobar se vratio s lončićem vruće vode i vrčem američke instant kave. Napravio sam si šalicu i okusio je. Ovo je bilo bolje. — Sto ćeš učiniti? — upitala je. — Još ne znam. — Prekopao sam džepove tražeći cigarete. Pružila mi je kutiju. — Je li Lonergan slučajno spomenuo kamo ide? Kresnula je šibicu i pružila mi je. — Nije. Sjetio sam se onoga što je Dieter rekao jučer. Da je Lonergan jedini čovjek koji bi mogao navesti Julija da prestane koristiti pistu. Pitao sam se o čemu li to razgovaraju. — Jesi li imala priliku porazgovarati s Juliom? — Zapravo i nisam. Ali znam da ga vrlo uzbuđuje to što ti preuzimaš hotel. Mish da ćeš time postići velik uspjeh. Nasmijao sam se. — Sigurno. Je li istina da on ovdje ima mnogo rodbine? — Es verdad' — potvrdila je. — Mislim da je ovako ili onako sa svima u rodu. A svi oni imaju koristi od hotela, bilo da u njemu rade, bilo da ga opskrbljuju hranom. Znaš, svi su ovdje zemljoradnici. Hotel kupuje sve što uzgajaju. — Jesi li i ti s njim u rodu?

— Ne. Svi su oni campesinosi. Ja sam s Juliom u rodu preko svojte. Moj je otac bio nastavnik na sveučilištu u Mexico Citvju. S Juliom se nisam srela sve dok nismo preselili u Los Angeles. Murtagh je ušao u blagovaonicu i opazio nas. Mahnuo nam je i prokrčio si put kroz dvoranu do našeg stola. — Kako ide? — pitao je srdačnim načinom posrednika za prodaju nekretnina. — Fino — odgovorio sam. — Jeste li dobili sve informacije koje ste željeli? — Da. — No, ako još nešto zatrebate, samo mi recite, i ja ću pribaviti. 1 Istina je. — Mislim da sam sve obuhvatio — rekao sam. — Kad mislite da ćete biti spremni za sastanak s von Halsbachovima? — Reći ću vam večeras. Prije nego što bilo što uradim, htio sam se obavijestiti o Lonerganovu sastanku s Juliom. — Fino — kazao je. — Dieter je upravo odletio na jedan dan, ali mi je rekao da vam kažem da će vam biti još večeras na raspolaganju. Bio sam radoznao. — Kamo je otišao? — Spomenuo je da ide u Utočište. On je vrlo dobar foto-amater. Mislim da žeh vidjeti kako to rade profesionalci. Otišao je iz kavane, a kad sam se opet okrenuo Veriti, ona se smijuckala. Znala je što mi je na pameti. Bobby je dva dana snimao tu kraj samog hotela, a Dieter čak nije niti pogledao kroz prozor. — King Dong opet žanje uspjeh — rekao sam. — — Misliš li da bi Dieter mogao biti zaljubljen? Nasmijala se i ustala. — Moram ići gore i dovršiti pakovanje ako želim uhvatiti avion. — Pričekat ću te i otpratiti do uzletišta. — Ali što je s Eileen i Marissom? — upitala je miljušno. Znao sam u čemu je štos, ali sam odlučio da se na nj ne osvrćem. — Sudac te čeka na aerodromu? — upitao sam. Pocrvenjela je.

Nasmiješio sam se. — Toliko je to ozbiljno? — Gareth — rekla je. — Mi smo samo dobri prijatelji i ništa više. Poštujem ga zbog onoga što je postigao. Nema mnogo Chicana koji su doprli tako daleko kao on. — Svakako — zafrkavao sam je. — A on tebe poštuje zbog tvojih nazora. — Točno. — No, daj mu da okusi onu slatku pičkicu, pa će se u te zatreskati — rekao sam. — Je li to sve o čemu razmišljaš, Gareth? Nasmijao sam se. — Jest. Na kraju, ja sam poslovan čovjek, zar ne? Nekih dvadeset i pet kilometara od hotela zaokrenuli smo na prašnjavu cestu. — Odavde do Utočišta ima otprilike četiri kilometra — rekla je Marissa. — Odmah s druge strane šumice. — Prilično osamljeno. U posljednjih petnaestak kilometara nismo zamijetili ni traga života. Pogledala me preko volana savlađujući oštar zavoj. — Tako i žele. U kišnoj sezoni ovom se cestom ne može niti proći. To sam i mogao misliti. Kola su đipsala preko skrutnutih kolotečina. Pridržavao sam se za vrata i osvrnuo prema Eileen. Nije bila previše raspoložena. Primijetila je moj pogled i namrštila se. — Tako se ne postupa s mamurnima. Nasmijao sam se. — Ne može ti baš sve biti (kao što želiš. Cesta je presjekla šumu, i mi smo izišli na drugu stranu, na sjajno, blještavo sunce. Utočište se prostiralo pred nama. Niske zgrade u stilu američkih rančeva bile su mi nekako poznate. Tad sam se prisjetio. Bila je to gotovo kopija imanja prečasnog Sama u Fullertonu. I tu je bila centralna zgrada okružena drvenim barakama, koje su služile kao spavaonice. Ovdje je bila ista onakva ograda od oblica, koju je vrijeme nagrizla i koja je imala vrata na privozu što je vodio do glavne zgrade posjeda. Nismo vidjeli nikakva znaka života kad smo se zaustavili. Izlazeći iz kola, pogledao sam na sat. Bilo je tek prošlo jedanaest.

— Gdje ii su? — Svi odlaze na rad u polje — objasnila je Marissa obilazeći auto. — Mishm da ondje i ručaju. Eileen se izvukla iz kola. Tapkala si je lice kleenexom. — Vruće je. Popeo sam se po stepenicama na verandu i gurnuo vrata. Bila su otvorena. Ušli smo. Unutra je bilo hladnije. I poznato. Raspored je bio vrlo sličan onom na farmi u Fullertonu. Poveo sam ih prema uredu. Ni ta vrata nisu bila zaključana. Otvorio sam ih. čovjek koji je sjedio za stolom podignuo je glavu. — Mir i ljubav, brate Jonathane! — rekao sam. — Mir i ljubav — odgovorio je automatski. A onda mu je licem preletio izraz prepoznavanja. Ustao je. — — Gareth! — Nasmiješio se. Pružio sam mu ruku. Stisak mu je bio čvrst i topao. — Uspijevate se pojaviti na najneobičnijim mjesti ma — rekao je. — Baš kao i vi. Predstavio sam djevojke. Marissu je već poznavao. — Sto vas vodi ovamo? — upitao je. Objasnio sam mu da sam u hotelu i da sam došao pogledati Bobbvjevo snimanje. — A da. Vidio sam ga jutros. Snimaju blizu starog indijanskog sela. — Znam gdje je to — rekla je Marissa. — Mogu li vam ponuditi hladno piće ih kavu? — upitao je brat Jonathan. — Ne želimo vas uznimiravati. Samo ćemo se odvesti do sela. — Nije to nikakvo mnemiravanje. Skoknut ćemo do kantine. Pošli smo za njim niz hodnik do blagovaonice. Čuli smo žagor ljudi koji su radili u kuhinji. Tek što smo sjeli, pojavio se jedan bradati mladić. Svi smo naručili kavu. — Ide vam krasno, koliko sam čuo — rekao je brat Jonathan. — Doista mi je drago zbog vas. — Hvala. — Vratio se mladić s kavom. — Koliko ste već ovdje? — Sad su dvije godine. Pomogao sam u gradnji ovoga ovdje. Najveći dio sagrađen je od materijala koji je preostao nakon podizanja hotela. — Zar vam ne nedostaje kuća? — Ne. Kuća mi je ondje kamo me nanese posao. Ako prečasni Sam smatra da mu ovdje mogu bolje služiti, ja sam zadovoljan.

Okusio sam kavu. Jedan gutljaj bio je posve dostatan. Odložio sam je, ne rekavši ništa. — Ovo je škola? — Zapravo i nije. Ovo je prije sjemenište. Dovodimo članove na drugu razinu, tako da uzmognu napredovati i poučavati. — Koliko to traje? — Različito. Neki imaju više problema da se iskopčaju od drugih. Dvije godine, tri, tko će znati? Kad su spremni, odlaze. Nemamo neko formalno vremensko ograničenje. — Što je s Denise? Malko je kolebao prije nego što je odgovorio. — Da. Ovdje je. — Možemo li je vidjeti? — Možete. No bilo bi mi draže da je ne vidite. Zbog nje same — dodao je brzo. — Kao što znate, ona je prema vama osjećala duboku privrženost. Bilo joj je neobično teško da se iskopča, a ja se bojim da će, ako vas vidi, imati ozbiljno pogoršanje. — To zvuči kao da sam ja neka priljepciva bolest. — Oprostite. Nisam tako mislio. Samo, ona je prošla dug put. Ne bih je volio gledati kako gubi ono što je već osvojila. Upravo počinje stjecati spokojstvo. — Shvaćam. Ali kad bude pogodno, biste li joj mogli reći da sam se raspitivao o njoj? Učinilo mi se da mu je licem preletjela sjenka olakšanja. — Naravno da ću to učiniti. — Mislim da ćemo sad otići na snimanje. Hvala vam na kavi. Ustao je. — Nema na čemu. — Ako mogu za vas učiniti bilo što tamo u domovini, samo mi javite, i bit će sređeno. — Hvala vam. No prečasni Sam osigurava nam sve što trebamo. Otpratio nas je do auta. Mahnuo sam mu kroz otvoreni prozor. — Mir i ljubav. Podigao je ruku na svojevrstan blagoslov. — Mir i ljubav.

I dalje je stajao na istom mjestu dok su se kola izvezla kroz ulaz i zaokrenula cestom prema indijanskom selu. 42. POGLAVLJE Cesta je vijugala kroz polja koja su pripadala Uto čistu. Na svakom polju moglo se vidjeti četiri-pet muškaraca i žena koji su radili oko usjeva. Činilo se da se baš osobito ne žure, a na omari kretnje su im bile nekako trome. Nosili su žutosmeđe kaki košulje i hlače, a domorodački široki slamnati šeširi zaklanjali su im lica od sunca. Nisu podizali pogleda kad smo se kraj njih provozili, premda mora da su čuli zvuk automobila. Prošli smo posljednje polje otprilike dva i pol kilometra od Utočišta i ušli na šumski proplanak. — Sad smo na zemlji senora Carilla — kazala je Marissa. — Upoznali ste ga na primanju. On je najveći zemljoposjednik u ovom kraju i guvernerov bratić. Njegov je brat gradonačelnik. — Što on radi? — Ništa — rekla je Marissa. — On je bogat. — Hoću reći, bavi li se poljoprivredom? Stokom? — Jedinim i drugim pomalo. Ah najčešće se time bave njegovi zakupnioi. On ubire rentu. Indijansko selo također je na njegovoj zemlji. On potječe iz najstarije obitelji u državi. — Nastavila je u ponešto ogorčenu tonu. — Njemu ne prijete eksproprijacijom zemljišta kao mojem bratiću, a on posjeduje četiri puta toliko koliko oni. Selo, koje je bilo odmah s druge strane čistine, sastojalo se od gomile oronulih bajti od nepečene cigle i drvenih koliba. Izgleda da je bilo potpuno pusto. — Gdje su ljudi? — upitao sam. — Nitko ovdje ne živi već dvadeset godina — odgovorila je Marissa. — Smatra se da su se posljednji Indijanci povukli u brda. Ali nitko to pouzdano ne zna. — Nije logično. Ljudi jednostavno ne iščezavaju. Moraju imati nekakve kontakte. — Nema ni jednoga. — Na trenutak je okolišala. — — Šapuće se da ih je Carillo posmicao. No to su samo Indijanci. Nikoga to, čini se, ne zabrinjava.

Provezli smo se prašnjavom seoskom cestom, ušli u još jednu šumicu s druge strane sela i trenutak kasnije izišli na otvoreno polje, na kojem se odvijalo snimanje. Prvo što sam uočio bili su uniformirani naoružani stražari koji su stajali uokolo s puškama M-l nehajno prebačenim preko ruku. Vidio sam kako su hitro pogledali naš auto i jednako hitro svrnuh pogled u stranu. Bilo ih je barem tridesetak-četrdesetak. — Policajci? — zapitao sam Marissu. — Ne. Carillovi privatni stražari. — Što rade ovdje? — Štite posjetitelje. U ovim predjelima ima mnogo razbojnika. Nije mudro ovuda putovati sam. Zaustavila je automobil i mi smo se došetali do grupe. Bobby je podigao pogled i opazio nas. Pogledao je na^sat i dignuo ruku. — Dobro, dosta. Prijekid za ručak. — Kako ide? — pitao sam. — Prilično dobro. Već sam napravio četiri niza. Ako poslije podne uspijem dobiti još pet, svršili smo. Ponijeli smo lanč-paket iz hotela, pa ako nam se želite pridružiti ... — Tvoj je red — kazao sam. Okrenuo sam se na vrijeme da uhvatim Eileen i Marissu kako bulje u King Donga koji je navlačio hlače. Nije mu to bilo lako. Trebao je pripaziti da ih namjesti tako da pristanu na njegovu izbočinu. — Hoćete li se vi, djevojke, pridružiti ručku? — nasmijao sam se. Sjedili smo u hladu pod krošnjama i jeli ručak iz lanč-paketa, koji se sastojao od hladnog piva i vina, piletine, pečene govedine, ribe u aspiku, tortilla i francuskog kruha. — Napravili smo tri serije u selu — kazao je Bobby. — Sjajne pozadine. Ovdje ćemo još jedan. Zatim idemo do Carilla. Dao nam je specijalno dopuštenje da snimamo u njegovu vrtu. Rekli su mi da ima jutra i jutra cvijeća. — Lijepo — kazao sam otvarajući još jednu cartu blancu. — Je li Dieter ovdje? Bobby je odmahnuo glavom. — Nisam ga vidio.

— Čuo sam da ide ovamo. — Nije se pokazao. — A Lonergan i Juho? — Ni oni. Prišao nam je Bobbvjev pomoćnik. — Spremni smo. Bobby se digao na noge d pogledao me. — Natrag na posao! Upitao sam Marissu i Eileen: — Želite li vi, djevojke, ostati promatrati? Bilo je to glupo pitanje. Pošle su za Bobbyjem do aparature. Promatrao sam nekoliko trenutaka dok su se modeli pripravljali za daljnje snimanje. King Dong je opet bio gol. Ležao je raskrečen na tlu, a noge i ruke bile su mu privezane za kolce. Ovaj prizor nesumnjivo je predstavljao njegovo hvatanje i djevojke koje ga vjerojatno drže i muče dok se ne odluče što će s njime. Prema onome kako su se ponašale, činilo se da bi se svakog trenutka igra mogla pretvroriti u zbilju. Nisu mogle skloniti ruke s njega, i njemu je očito postajalo previše. Bio je skoro potpuno erigiran kad se Bobby počeo na njega izdirati. — Zaboga, budi profesionalan. Vraški dobro znaš da ne možemo objaviti fiotografije na kojima je prikazana puna erekcija. Smekšaj se, glupane! — Ja tu ne mogu ništa, gospodine Bobby! — rekao je King Dong plačljivo. — Recite curama da prestanu s njim budalesati. Ja sam samo čovjek. — U redu, ženske, dosta je bilo majmuniranja! — kazao je Bobby. — Ovo je ozbiljan posao. — Hoćete li da ga polijem hladnom vodom? — upitao je Bobbvjev pomoćnik. — Pokušali smo s time prošli put — rekao je Bobby s gađenjem. — Nije djelovalo. — Ne znam zašto se ti, Bobby, uopće uzrujavaš — — kazala je Samantha Jones umirujuće. — Ja se za to mogu pobrinuti. — Drek. Nemamo mi vremena za to. — Ma neću ga izjebati ili slično. Bila sam bolničarka, a u bolnici smo se služile jednim trikom. Svaki put djeluje. — U redu — kazao je Bobby.

Samantha je kleknula na zemlju do King Donga. Pažljivo mu je podigla falus i pridržala ga uspravno s tri prsta. — Kako ti se ovo sviđa? — upitala ga je, smješkajući se slađano. Njezina druga ruka munjevito je sunula, i začuo se zvuk oštrog udarca dlanom. Falus mu se preklopio prema bedrima. — Uh! — vrisnuo je. Samantha je ustala i pogledala ga. Erekcija je prestala. — Nikad ne zataji — rekla je smiješeći se. King Dong joj je opsovao. — Pizdo lezbijska! — Dosta — viknuo je Bobby. — Idemo na posao. Promatrao sam nekoliko trenutaka, a zatim odšetao natrag do sela. Nisam imao ništa protiv da razgledam slike, ali nisam imao nikakva interesa da gledam kako ih snimaju. Primijetio sam da su dva stražara pošla za mnom na razmaku od dvadesetak metara. Prozora na bajtama nije bilo, a vrata su visjela na polomljenim šarkama. Zastao sam i navirio se kroz jedna. Unutra nije bilo ničega osim nekoliko komada polomljena namještaja te naslaga prašine i pijeska. Kad sam se osvrnuo, stražari su stajali na rubu uhce. Iz jedne zgrade na uglu čuo se glas. — Gareth! Ogledao sam se, ah nisam nikoga primijetio. — Gore! Na drugom katu Denise je sjedila na dasci od prozora i mlatarala nogama. — Uhvati me! — viknula je. Automatski sam je uhvatio kad je skočila. — Jesi li šašava? — upitao sam je gnjevno. Zgrabila me za ruku. — Brzo. Za mnom! Potrčali smo ulicom, zamaknuli za drugi ugao, te preko polja uletjeli u šumu. Trebalo nam je gotovo pet minuta da stignemo do drveća s druge strane ograde od bodljikave žice. Sjeli smo u zaklon pokraj divovskog stabla. — Čemu sve ovo? — upitao sam je hvatajući zrak. — Nije nam dopušteno da idemo na Carillovo zemljište — rekla je. — Za ime Božje! — Ne — kazala je ozbiljno. — Zato i ima stražare.

— Pa mogu te samo šupirati. Ne mogu te ustrijeliti. — Mogu učiniti što god žele. To je njegova zemlja. — To je ludo. — Ovo je Meksiko. — Podigla je pogled. — Nisam te željela napustiti. Znaš to. Šutio sam na trenutak. — Nitko te nije gurao. — Morala sam. Ali nisam znala da će biti ovako. — Je li loše? — Nedostaješ mi jako. To je, eto, loše. — Onda se vrati. — Ne mogu. Ako to učinim, nikad neću dospjeti na drugu razinu. — Što je to, k vragu, toliko važno? Mnogo je važnije da si sretna. — Brat Jonathan veli da ću biti sretna kad se uspijem iskopčati. On kaže da je to za neke teže nego za ostale. — Nije htio da te vidim. — Štitio me. — Od koga? Zna da te neću ozlijediti. — Od mene same. Ali ništa nije morao kazati. Nitko mi ništa nije morao kazati. Znala sam da si tu. — Otkud si znala? — Osjetila sam tvoju auru. — Pridrži je i uvjerit ćeš me u to. — Istina je — rekla je. — Ali nisam bila sigurna. Prije tri dana odredio mi je kuru svijesti. — Što je to? — Meskalin. Za širenje svijesti. — Pružila je ruku i lagano mi dotakla lice. Zjenice su joj bile proširene. — Još ni sama nisam sigurna jesi li to stvarno ti ili sam ja pod utjecajem droge. — To sam stvarno ja. — Nisam sigurna. — Počela je plakati. — Ni u što više nisam sigurna. Privukao sam njezinu glavu na svoja prsa. — Ovo je stvarno. Na trenutak je šutjela. — Jesu li i Bobby i Eileen ovdje s tobom? — Da.

— To sam si i mislila. I njih sam osjetila. — Odmakla se. — Ah ti si bio onaj koji me privukao. Slijedila sam tvoju auru od Utočišta. Šutio sam. Prekopala je po džepu na košulji i izvukla strojno smotan smotak i upalila ga. Povukla je dva dobra dima i zatim mi ga dala. Duboko sam potegnuo. Zdrmao me poput eksplozije. Nikad nisam okusio ovakvu drogu. — Odakle ovo? — upitao sam. — Pa to je dinamit. — Raste posvuda uokolo. Ovo je narkićki raj. Meskalin, pejota', marihuana i stotine drugih kojima ni imena ne znam. Treba samo otići u polje i ubrati ih. Uzela mi je smotak iz prstiju i zagasila ga. Brižljivo ga je stavila natrag u džep. Ustala je i pogledala me. — Morat ću se sad vratiti. Prije nego što ljudi na poljima prijave da su me vidjeli kako idem ovamo. Osjetio sam da sam vrlo malaksao. — Kakve to ima veze? Vjerojatno te nisu niti primijetili. Nisu čak niti podigli pogled kad smo se kraj njih provezli autom. — Vidjeh su vas. Ali nije bilo važno. Svi su bih drveni. — Drveni? Pa kako su onda mogli raditi? Nasmijala se. — Oni ne rade. — Ah usjevi... 1 Mah kaktus (Lophophora williamsii), koji ima halucinogeno djelovanje. — U tom i jest vic. Mi ovdje zapravo ništa ne radimo. Odlazimo samo na meditaciju. Carillo nam šalje svu potrebnu hranu. Ne trebamo raditi ništa. Moramo se samo pripremiti za drugu razinu. — Jesu li svi na heroinu? — Skoro svi. Neki nisu. No ti su već na drugoj razini i mogu uspijevati bez pomoći. Brat Jonathan je na prvoj razini. Njemu ništa nije potrebno. Prisjetio sam se viskija koji je bio sakrio u svojem uredu u Fullertonu. Možda on i nije onako neosjetljiv kao što Denise misli. — Hajde kući sa mnom. — Ne mogu. Upravo se osposobljujem da se oduprem željama svoje puti. Znam da mogu svladati cijeli put.

— Koji to cijeli put? — Prema slobodi, Gareth. Do točke s koje se mogu vinuti visoko iznad zemlje bez tijela i svojim duhom doći u doticaj sa svakim s kime poželim. Nastava t ću brojne planete i mnoge razine svijesti. Bit ću jedno sa svemirom. Šutio sam. Nagnula se prema meni. — Nećeš nikom reći da smo se sreh? — Neću. Blag osmijeh ozario joj je lice. — Zbogom, Gareth. Mir i ljubav. — Mir i ljubav — odgovorio sam. Ali ona je već otišla. Polako sam se digao na noge. Osjećao sam vrtoglavicu, pa sam se rukom naslonio na drvo da se umirim. Cijela je stvar djelovala irealno. Počeo sam se pitati da li se to uopće dogodilo ili sam imao priviđenja od trave ih prevehke vrućine i sunca. A onda je vrtoglavica prošla i ja sam se vratio u selo. Naoružani stražari su me čekali. Bez riječi su me pustili da prođem i onda, zadržavajući i dalje diskretan razmak, otpratili me do auta. 43. POGLAVLJE Autobus se bio dovezao u polje, pa su ukrcavali opremu za preseljenje na drugi položaj. Kad sam stigao, King Dong i modeli već su bili unutra. Bobbjr mi se okrenuo. — Ideš s nama? Odmahnuo sam glavom. — Mislim da ću se vratiti. Pogledao sam Eileen i Marissu. — Snaći ću se ukoliko želite ići s njima. Eileeen je odgovorila za obje. — Vratit ćemo se s tobom. Bobby se uspeo u autobus. — Dobro. Vidimo se onda večeras. Odšetali smo do našeg auta. Marissa ga je okrenula, pa smo pošli istim putem kojim smo i došh. Vozih smo pokraj polja. Ljudi su na njima još uvijek radili. Ovaj put sam ih pomnije pogledao. Mora da su bih visoko. Nekakva tromost koja je izbijala iz njih nije ostavljala dojam da naporno rade.

Kad smo dospjeli do ulaza u Utočište, impulzivno sam Marissi rekao da zaveže unutra. Zamolio sam ih da jedan časak pričekaju u kolima dok ja skoknem u zgradu. Brata Jonathana nije bilo u uredu. Spustio sam se u kantinu. Blagovaonica je bila prazna, pa sam se vratio u kuhinju, u kojoj je radilo nekoliko muškaraca i žena. — Mir i ljubav — kazao sam. — Je h tu negdje brat Jonathan? — Mir i ljubav — odgovorih su u zboru. Muškarac koji mi je bio najbliži odgovorio mi je: — Nema ga u uredu? — Nema. Zagledah su se. Zatim je istupio jedan mladić. — Ja ću vam ga pronaći. — Ne želim vas ometati u poslu. Samo mi recite gdje da ga nađem. — Nema problema. Vjerojatno je u laboratoriju. — Laboratoriju? Nasmiješio se. — Tako mi zovemo ovdašnju kapelu. — Pošao sam za njim u blagovaonicu. — Pričekajte me ovdje. Vratit ću se za časak — kazao je. U džepu sam pronašao cigaretu. Nekoliko trenutaka .kasnije vratio se sam. — Brat Jonathan se ispričava što mu nije moguće da vas vidi — kazao je. — Ali on upravo provodi jednog molitelja kroz preobrazbu i ne može se udaljiti. — Koliko će to potrajati? — Nikad se ne zna — odgovorio je mladić — Mohteljima u preobrazbi može trebati od deset minuta pa do tri dana da se iskopčaju. Razmislio sam na trenutak. — Hoćete li mi odgovoriti na jedno pitanje? — Naravno. — Mladić se nasmiješio. — Svi smo mi ovdje da pomognemo i služimo. — Što se događa ako se kandidat za drugu razinu ne može iskopčati? — Ništa. Ali to se još nije dogodilo. Svi smo mi vrlo odlučni u tome da dostignemo naš cilj. — Ali ako kandidat promijeni mišljenje, može li otići kući? Ponovno se nasmiješio.

— Mi ovdje nismo zatvorenici. Došli smo po svojoj vlastitoj slobodnoj volji. Isto tako možemo i otići. — — Posegnuo je u džep na košulji i izvukao avionsku kartu. Uručio mi ju je. — Pri dolasku svima su nam dane povratne karte za put kući. Jedno od pravila glasi da kartu uvijek nosimo uza se kao podsjetnik na to da možemo otići ako zaželimo. Pogledao sam kartu. Bila je to povratna karta za Chicago s otvorenim datumom. Unaprijed plaćena. Vratio sam mu je bez primjedbi. Metnuo ju je natrag u džep. — Nitko od nas nikad nije iskoristio kartu — rekao je ponosno. — Hvala vam — kazao sam. — Mir i ljubav. — Mir i ljubav — odgovorio je. Bio sam skoro na vratimda kad sam se okrenuo. — Oprostite — rekao sam. — Gotovo sam zaboravio. Mislio sam zamoliti brata Jonathana nekoliko onih smotaka koje ovdje motate. Onih u žutom papiru. — Svakako. Pročeprkao je po džepu na prsima, izvukao tri cigarete i pružio mi ih. — Hoće li ovo biti dovoljno? — Ne želim vam uzeti posljednju — rekao sam. — Uvijek ih mogu dobiti još. Dobivamo ih četiri na dan. Turio sam ih u džep. — Hvala vam ponovno. — Nema na čemu. Mir i ljubav. — Mir i ljubav. Izišao sam do automobila. Nikakvo čudo što nikad nije otišao. Sa četiri ovakva smotka na dan šetali su po oblacima. A tko bi pri zdravoj pameti želio otići iz raja? Marissin glas prenuo me iz misli. — Kamo sada? — Natrag u hotel. Kad se vratim u Los Angeles prva stvar koju kanim napraviti bit će da ove smotke pošaljem u laboratorij na anahzu. Glavu bih dao da u njima ima još nečeg osim marihuane. A ako budem imao pravo, otići ću zbog toga do prečasnog Sama. On je trebao znati što se zbiva u njegovu Utočištu.

Prošla su već četiri sata otkako smo se vratili u hotel, a Lonergana još nije bilo. Stajali smo kod stola u predvorju. — Hoćeš li nešto popiti s nama? — upitao sam Marissu. — Mislim da će biti bolje da se popnem u ured — — rekla je. — Cijeli dan sam bila vani. a predmeti se gomilaju. Kimnuo sam. — Onda navečer na večeri? Osmjehnula se. — Naravno. Sinula mi je ideja. — Može li mi se večera servirati u kolibu? Pomalo sam se umorio jedući s tolikim svijetom oko sebe. — Možeš dobiti sve što zaželiš. Samo mi reci u koje vrijeme i za koliko ljudi. — Samo za nas troje — rekao sam. — Dogovoreno. — Još nešto. Bih li za sutra popodne u dva sata mogao imati avion spreman da me poveze u Los Angeles? — Nema problema. Želite li da vas odvezem do bungalova prije nego što se popnem gore? — Nema potrebe. Prošetat ćemo. Malo tjelovježbe dobro će mi doći. Sunce je još uvijek žarilo, pa kad smo Eileen i ja dospjeh do kolibe, bio sam sav mokar. Mah bazen u patiju bio je vrlo privlačan. — Kupanac? — upitao sam. Skinuli smo se na licu mjesta i uskočili u bazen. Voda je bila vruća, ali nas je osvježavala. Primio sam se za rub bazena i pozvao batlera. — Si, senor? Izraz njegova lica nije se promijenio kad je opazio našu golotinju. — Planter's punch?1 — upitao sam Eileen. Kimnula je. Podigao sam dva prsta. — Dos. Nakesio se. — Si, senor. Dos planter's punch. Doplivao sam do Eileen. — Nije ni loš ovakav život. — Nešto ti je na pameti. — Odakle ti to? — Znam te — rekla je mirno. — Što je? — Ne znam — kazao sam iskreno. — Stvarno ne znam. Promatrala me bez riječi.

Polagano sam preplivao bazen i vratio se, te zatim stao pred nju. — Kad bih bar znao! Ali razmišljanje kao da ne koristi. To je prašumski instinkt. Nešto što sam pokupio u Namu. Ništa na što mogu uprijeti prstom. Ah sve kao da je izvaljeno iz središta, iskrivljeno. Nagnula se i poljubila me. > Punč napravljen od ruma, limete, šećera i soda. — Imam povjerenja. Proniknut ćeš ti to. Batler je donio piće na srebrnu pladnju. Položio ga je na rub bazena i povukao se u kuću. Podigli smo čaše. — Za dobar život — rekao sam. — Za dobar život. Ispili smo piće. Bilo je jako. Mora da je za ovu eksplozivnu kombinaciju upotrijebio četiri različite vrste ruma. — Hu — kazala je promuklo. — Ovo je kao tekuća vatra. Nasmijao sam se. Imala je pravo. Odmah je djelovalo. Odložio sam čašu. — Je li ti itko ikad mucicu ljubio pod vodom? Zahihotala je, već pomalo pijana. — Ne mogu reći da jest. Uzeo sam joj čašu iz ruke i stavio je do moje. — Drži se onda — kazao sam. I zaronio. Bobby se vratio oko osam sati. Svalio se u naslonjač u dnevnoj sobi. — Dosta mi je. — rekao je. — Kad me slijedeći put spopadne kakva sjajna ideja, nemoj mi dopustiti da je provedem. — Tebi treba ušmrcaj — kazao sam otvarajući ladicu stolića za koktele. Izvadio sam posudicu i srebrnu žličicu i dao mu je. Prije nego što mi ju je vratio, udahnuo je dvije žličice u svaku nosnicu. Začepio sam posudu i vratio je u ladicu. — Kako je bilo? — upitao sam. Oči su mu blistale. — M-daa. — Gotov? Kimnuo je. — Svršio sam baš malo prije nego što je nestalo svjetla. — Nagnuo se prema meni. — Znaš h ti kohki je zapravo kurac onog momka? — Stvarno me ne zanima.

— Rekao nam je trideset centimetara, a zapravo je trideset i šest. — Zašto bi rekao da mu je manji nego što stvarno jest? — To sam ga i ja pitao — odgovorio je Bobby. — — Gledao me svojim tužnim smeđim očima i žalosno rekao: »Ne želim da ljudi misle da sam čudovište.« Nasmijao sam se. — Kako ste to ustanovili? — Ma ona Samantha. Digla ga je, a onda po njem rastegla krojački metar. — Ispružio je ruku. — Daj mi još da se fiksam. Dodao sam mu kokicu i on je povukao još dva ušmrcaja. — Baš mi je bilo potrebno. — Digao se na noge. — Kako ćeš večerati? — Mirno. Samo Eileen, Marissa i ja. — Zašto nakon toga ne svratite u našu kohbu? — — kazao je. — Mogli bismo imati hjepu zabavu. Danny i djevojke ulažu svako po dvjesto dolara u jebački poker. Sve je počelo odatle kad je Danny rekao da može primiti više od King Donga nego bilo koja od njih. — Mislim da vas je vrućina uspahla. — To se moralo dogoditi — rekao je. — King Dong ih je sve sredio. Ista se stvar desila i kad sam zadnji put bio s njim na snimanju. — Mora da je on osmo čudo svijeta — rekao sam. — On ne mish da je tako. Kaže da njegov mlađi brat ima većega. — No, to bi bio lejaut. Zašto ih obojicu ne snimiš zajedno? — Ne mogu — odgovorio je. — Dečku je tek petnaesta. Krenuo je prema vratima, a onda stao. — Osim toga, znaš li tko se stvarno zapalio za njega? Pogledao sam ga. — Dieter — rekao je. — Došao je pri kraju snimanja. Dobrovoljno se javio da noćas bude sudac. — što je on ondje radio? — Ne znam. Snimah smo u cvjetnom polju iza kuće. On je odonud izišao. Kad smo završili, vratio se unutra. Upalio sam cigaretu i ustao. — Zatražio sam da me za sutra popodn čeka spreman avion. Želiš li ostati i dovršiti seriju ovdje ili se vratiti sa mnom? Bobby nije oklijevao.

— Svršio sam ovdje. Vratit ću se s tobom. 44. POGLAVLJE Zavalio sam se u kadu. Blagi miomiris mirisnih mjehurića i trave bio je bolji od najveličanstvenijeg tamjana na svijetu. Promatrao sam kako Eileen ide od svojeg toaletnog stolića do vrata plakara. — Hej, pa ti izgledaš sjajno — kazao sam joj. Doista sam tako i mislio. Stojeći ondje gola, bila je poput vizije iz erotskog sna. — Ne znam što da obučem — rekla je. — Kao da je to važno. Samo nas je troje. Pogled kojim me počastila kazivao je da sam glupan. Uzela je dugu crnu haljinu i prtisnula je na se. — Što misliš? — Lijepo. Metnula ju je natrag na njezino mjesto i izvadila jednu drugu. Lepršavi ružičasto-žućkasti sifon. — A o ovoj? — I ova je dobra. — Od tebe nikakve pomoći — rekla je gadljivo i okrenula se opet prema plakaru. — Trebala sam ponijetu onu bijelu od Lorisa Azzara. Povukao sam još jedan dim kadli je zazvonio telefon. — Ujak John — rekla je pružajući mi aparat. — što radiš? — upitao je. — Upravo sam drven i sjedeći u kadi promatram modnu reviju. U njegovu se glasu osjećalo negodovanje. — Mislim ozbiljno. — Pitao si me što radim. — Mislim da bismo se trebali sastati. — Dobro. Kako stojiš za doručak? — Noćas. — Glas mu je bio beživotan. — Mislim da sam došao s rješenjem našeg problema. Koliko će ti trebati da se središ? — Je li pola sata u redu? — Dođi u moju sobu. Spustio sam slušalicu, izišao iz kade i pošao prema prostoru za tuširanje.

— Večera će možda biti s malim zakašnjenjem — — rekao sam Eileen. — Moram otići gore u hotel i naći se s Lonerganom. — Zatim sam otišao pod tuš i pustio da hladna voda teče najjačim mlazom. — Hajde, popij nešto — kazao je propuštajući me u sobu. — Baš sam si natočio martini. Otišao sam s njim do bara i popeo se na stolac, a on mi pripravio viski s ledom. Liznuo sam viski. — Živio. — Živio. — Smjesta je prešao na stvar. — Julio se složio s time da svoje aktivnosti preseli odavde. — što ga je tome privoljelo? — Osamdeset i tri rođaka koji su ih na spisku hotela, ili pak za nj rade na druge načine. — Prilično uvjerljiv razlog — kazao sam zamišljeno. Ispio sam još jedan gutljaj. — Kako si tako siguran da će održati obećanje? — Dao mi je svoju riječ — odgovorio je hladno. To je bio kraj. Konačan. Točka. Lonerganovo je hce bilo bešćutno. Kad bih i bio Juho, dobro bih promislio prije nego što bih ga izigrao. — Još uvijek nisam siguran. Mislim da nećemo dobiti dozvolu da ovdje uredimo kockarnicu. Ne barem u doglednoj budućnosti. A bez kockanja troškovi su previsoki. — I za to sam se pobrinuo — rekao je Lonergan. — Imao si mnogo posla. Nije se nasmiješio. — Prihvatit ću najam s pravom kupnje. — Zanimljivo. Koliko? — Dvjesto pedest tisuća godišnje plus dvadeset posto od dobiti poslovanja od hotela i pedeset posto od profita kasina ako dobijemo kockarnicu. Rok najma je pet odina. U bilo koje doba za vrijeme trajanja najma možeš kupiti hotel za deset milijuna dolara u gotovu. Ti jedino moraš jamčiti da ćeš utrošiti milijun dolara za preinake i dotjerivanja, što bi ionako morao učiniti. Hitro sam računao u glavi. Najamnina, osoblje, režije i osamsto tisuće godišnje. Smjesta je shvatio. — Mogao bi se pokriti čak i sa trideset i pet do četrdeset posto zaposjednutosti.

— Ipak je to još uvijek velika kvaka. — To je točno. — Morat ću o tome razmisliti. Što li ih je navelo da uđu u ovakvu nagodbu? — Imah su napad smisla za stvarnost. A više nisu niti imali kamo. Bocnuo sam. — A što je sa senorom Carillom? Prostrijelio me oštrim pogledom. — Ti znaš za njega? — Samo ono što sam pročitao u novinama. — Posjetili smo ga poshjepodne. Jamčio je vladinu suglasnost s nagodbom. — On ima tohku moć? — On posjeduje praktički sve u ovoj državi. — Gdje su Indijanci? — upitao sam. Lonergan se zbunio. — Ne znam o čemu govoriš. — Ništa, ništa. — Nasmijao sam se. — Kad očekuju odgovor? — Što je moguće skorije. — Htio bih ga prespavati. Odgovor ću im dati prije nego što se sutra ukrcam u avion. — U redu. Ispio je još jedan gutljaj martinija. — Jednu mi stvar nisi rekao, ujače John. — Koju? — Što ti misliš o ovome? Misliš h da je ovo dobra pogodba? — Mislim da je ovo najbolja pogodba koju možeš ishoditi. Ah ti si onaj koji treba odlučiti žehš li povući taj potez ili ne. Tvoj je to novac. — Tvoj također. Ti si ortak. — Dosad mi s tobom nije išlo loše. Što god ti sad odlučiš, za mene je u redu. — Otpratio me do vrata. — Ni na koji način nisam izgubio ništa. — što time hoćeš reći? Na usnicama mu je zatitrao smiješak. — Uspio sam bos prošetati phćakom. Eileen je odabrala crnu haljinu, a oči su joj sjale kad me puštala da uniđem. Bacio sam pogled na stolić za koktele. Posudica i žličica ležale su na malom srebrnom pladnju. — To nije pošteno — kazao sam. — Startala si prerano

— Bila sam se ražalostila. Potrebna mi je bila droga. Što se dogodilo ujaku Johnu? Prije nego što sam odgovorio, ušmrknuo sam po žličicu u svaku nosnicu. Osjetio sam kako se u meni energija širi. — Imam pogodbu ako želim. — Hoćeš li je potvrditi? — Još se nisam odlučio. Prišla mi je ozbiljna hca. — Nemoj. Imam gadne predosjećaje u vezi s cijelom stvari. — Možda imaš pravo. Ali ako upali, mogla bi donijeti mnogo novaca. — Treba li ti novac, Gareth? — Ne novac. Ali ta je igra zabavna. — Neće biti zabavna ako izgubiš. — Mogu si to dopustiti. Pogled joj se smrknuo. — Možda, ako je sve što izgubiš samo ono što te ova stvar stoji. Ali ne govorim ja o tome. — Onda o čemu govoriš? — Ne znam. — Potresla je glavu kao da je žeh razbistriti. — Možda samo padam u depresiju. — Uzela je posudu i žličicu i dva puta dobro ušmrknula. Nakon toga je duboko udahnula, a oči su joj još više zasvijetlile. — Bolje je. Nasmiješio sam se. — Sve je bolje s kokicom. Balter je ušao s hors d'oeuvreson, malim enchiladama, mekim tankim tortillama smotanim oko chilija i govedine, krekerima i umakom od avocada. Natočio mi je viski s ledom, a Eileen martini. Pokazao je na stol za večeru, iznuđujući naše odobravanje. Stol je bio krasno namješten za troje: svijeće, platneni ubrusi, kristalne čaše i dom perignori u kabliću za vino. Svojim oskudnim španjolskim izgovorio sam: — Muy hermosa.1 Nasmiješio se, naklonio, a na licu mu se ocrtao izraz zadovoljstva. — Muchas gracias, senor.' Na vratima se čulo kucanje, pa ih je otišao otvoriti. Marissa je bila u bijeloj toaleti, onoj istoj koju je imala prve noći. — Stvarno prekrasno izgledaš — rekla je Eileen. Marissa se zadovoljno osmjehnula.

— Ti također — rekla je. Bez pitanja batler joj je donio margaritu. — Trenutak — rekao sam vadeći kokicu. — Za dvije smo žličice pred tobom. Marissa nas je neodlučno pogledala. — Ne znam. Nakon onog sinoć — Nasmijao sam se. — Naškodila ti je mješavina. Neću dopustiti da se to dogodi večeras. — U redu. Povukla je dva dobra ušmrcaja. Podignuo sam čašu. — Za našu sreću. Ispili smo. — Jedna stvar nedostaje — rekla je Eileen. — Ako ovo preuzmeš, inzistirat ću na tome da u svakoj sobi bude glazbe. — Ima glazbe — rekla je Marissa. — Bit će da sam vam je zaboravila pokazati. — Otišla je do bara i pritisnula puce koje je bilo smješteno na zidu pokraj njega. Meksička muzika slila se u sobu. — 1 Vrst vina. 2 Vrlo lijepa. 1 Hvala lijepa, gospodine. _Imamo I Americke dodala je pritišćući puce ponovno. Frank Sinatra je pjevao Night and Day. — To mi se sviđa — rekao sam. — Plešeš? — Koja od nas? — upitala je Marissa. — Na luckasta pitanja luckasti odgovori — rekao sam šireći ruke. — Naravno, obje. Prišle su mi blizu i ja sam ih obje zagrlio. Eileen je položila glavu na moje lijevo rame, a Marissa je priljubila lice do mog desnog obraza. Njihovi su se parfemi izmiješali. Micali smo se polako. Naša su se tijela sve više i više stiskala. Bilo je divno. A takva je bila i večera. Pozaljubljivali smo se. Zlatno svjetlo iz kamina titralo je na njihovim golim tijelima. Spavale su ogrljene, jedna drugoj u naručju, na prostiraču od zebre. Sjedio sam na podu, uprt o kauč i vrtio konjak u kristalnoj kruškolikoj čaši. Pijuckao sam ga polako, uživajući u oštroj toplini.

Bile su dvije Govine Gole Maje. Vatra je Eileeninu svijetlu put pretvorila u zlatnu, a Marissino ionako brončano tijelo u bakreno. Marissine bradavice bile su poput rumena grožđa u usporedbi s Eileeninima, koje su bile svjetlocrveno-ružičaste. Spavale su jedna nasuprot drugoj. Svaka je jednu ruku podmetnula pod rame one druge, a drugom obujmila i zakrilila spolovilo one druge. Isprva je Marissa bila plaha, ah kad je osjetila toplinu i ljubav te povišenu seksualnost, koju je izazvao spoj glazbe, pića plesanja i droge, otvorila se poput cvijeta. A na kraju je upravo ona bila najčulnija od svih nas. Tražila je, uzimala, kušala i ljubila sve dok nismo presušili i iscrpli se. Sad su one spavale, a ja sam bio potpuno budan. Kokica je na me uvijek ovako djelovala. Promatrao sam ih još koji trenutak, a zatim sam ustao. Uskočio sam u hlače i izišao na noćni zrak, koji je intenzivno mirisao na jasmin. Još su se uvijek čuli vriskovi i provale smijeha iz Bobbvjeve kolibe. Cijele su noći ludovali, premda ih mi nakon stanovita vremena više nismo čuli. Držeći u ruci piće, otapkao sam stazom do druge kolibe. Otvorio sam vrata i našao se usred svađe. Samantha je zurila u Bobbvja i Dietera, a gola su joj se prsa nadimala od gnjeva. — To nije pošteno! — vrištala je. — Vi tetkice uvijek se držite zajedno. Okrenula se i ugledala me. — Zajebah su nas! — uzviknula je. — Udesili su tako da Danny pobijedi. — To sam vam mogao i reći — nasmiješio sam se. — On je predsjednik zbora FFA' u Los Angelesu. — Baš me briga pa da je i predsjednik DAR-a4 — — odbrusila je. — Dobro — kazao sam. — A što je bilo nepošteno? — Sve smo mi cure uzele KV jelly. On je upotrijebio Crisco.1 — Ne vidim što tu nije u redu. — Naravno da nije u redu — uzviknula je. — Svi znadu da Crisco skraćuje. Prasnuo sam u smijeh. Nisam znao da Samantha ima takav smisao za humor. Kad sam došao do daha, kazao sam:

— U redu, tek toliko da vi cure nemate prigovora, dat ću svakoj od vas po dvjesto dolara, koliko ste i uložile. Ali slijedeći put svakako utvrdite pravila. Bila je zadovoljna. — Dobro, ah baš mi se sad prijebalo, a ovdje nema ni jednog muškarca. Mahnuo sam prema King Dongu, koji se rasprostro po podu, dok mu je glava bila u krilu jedne od djevojaka. — A što je s njim? — On je sav izjeban — rekla je s gađenjem. — Trebalo nam je više od sata da mu ga dignemo za posljednju. — Mene ne gledaj — kazao sam hitro i projurio kroz vrata. Vratio sam se u svoju kolibu. Moje dvije gole Maje i dalje su spavale točno onako kako sam ih i ostavio 1 Future Farmer« of America — »Budući farmeri Amerike«. 2 Daughters of the American Revolution — »Kćeri američke revolucije«. * Nazivi predstava za podmazivanje vagine. Otišao sam u spavaću sobu, svukao pokrivač s kreveta i pokrio ih. Nisu se niti ganule. Baš sam pošao u spavaću sobu, kad sam začuo jak udarac na vrata. Ljutito sam ih otvorio. Denisino lice bilo je izgrebeno i otečeno, a kaki košulja i hlače razderane. Zateturala je prema meni, a oči su joj bile širom otvorene od straha. Uhvatio sam je prije nego što se stropoštala. — Povedi me kući, Gareth. Molim te, povedi me kući — rekla je hrapavim, prestravljenim glasom. — Gone me. Nemoj im dopustiti da me odvedu natrag. Želim kući! 45. POGLAVLJE Unio sam je u spavaću sobu i položio na krevet. Oči su joj bile čvrsto stisnute. Tresla se od straha. Bacio sam preko nje pokrivač i kleknuo pokraj kreveta. Usnice su joj se micale u promuklu šaptu. — Ne, molim ... Ne želim opet u preob ... Ne više ... Vidjela sam ga. Kunem se. Nisam halucinirala... Molim. Ne. Iza sebe, s dovratka, čuo sam Eileenin glas. — Sto je?

— Denise. Ozlijeđena je. Potraži liječnika. Marissa se prikrala iza Eileenina ramena. — Ja ću ga zvati — rekla je. Eileen je navukla košulju i hlače i pristupila da vidi Denise. — Bože moj! — uzviknula je. — Sto joj se dogodilo? — Ne znam. Donesi ručnik i vruće vode. Pogledaj možeš li očistiti koju od ovih ogrebotina. — Gareth. Denise je posegnula za mnom. Sjeo sam na krevet i primio je za ruku. Čvrsto ju je stisnula. — Oni su rekh da nisi stvaran. Da haluciniram. — Ja sam stvaran — rekao sam. — Tko su to »oni«? — Brat Jonathan. Ostali. Bio je ljut. Prekršila sam zabranu povezivanja. Natjerao me u preobrazbu. Ja to nisam htjela. Ah on me natjerao. Ostali su mu pomogli. Odvukli su me u laboratorij. Ponovno je postala histerična. — Sve je sad u redu — rekao sam joj blago. — Sad si na sigurnom. Ovdje si sa mnom. Njezini su se prsti stegli oko moje ruke. — Ja ne haluciniram, zar ne, Gareth? — Ne. Rekla si mi da mu ne kažem da sam te vidio. Kako je otkrio? — Ja sam rekla. Moramo govoriti istinu. Uvijek. To je prvo pravilo. Onda se on razljutio i rekao mi da lažem. Da tebe nigdje nije bilo u blizini i da ja haluciniram. — Opet je počela drhtati. — Nećeš im dopustiti da me odvedu, zar ne? — Neću. Ostat ćeš sa mnom. I ići ćeš kući sa mnom. — Obećavaš? — Obećavam. Eileen je došla s ručnikom i zdjelom vruće vode. Spustila ju je i počela prati Denisino lice. — Eileen? Denise je zazvala ispitivački. — Da, draga. — Jesi li to stvarno ti? — Da, draga.

Ispružila je ruku i dodirnula Eileenin obraz. — Uvijek sam te voljela. Znaš to? Eileenin glas bio je podjednako blag kao i njezin dodir. — Znam. I mi tebe volimo. — Bojala sam se — prošaptala je. — Svu sam noć bježala kroz šumu. A ovdje ima životinja. — Sad si na sigurnom. Nemoj misliti o tome. Denise se iznenada ukočila. — Nemojte im dopustiti da me odvedu! Molim vas. Eileen joj se primakla. — Nećemo, draga. Obećavam ti da nećemo. Na vratima se pojavila Marissa. — Doktor će stići za nekoliko trenutaka. — Dobro — rekao sam. — U plakaru imam još jednu košulju i hlače — viknula je Eileen preko ramena. Marissa se odjenula i zatim nam se pridružila pokraj kreveta. — Mogu li što pomoći? — Tko je to? — upitala je Denise preplašeno. — Marissa — rekao sam. — Naša prijateljica. — Dajte mi da je dodirnem — kazala je Denise pružajući ruku. Marissa ju je primila, a Denise joj je dugo zadržala ruku, da bi je na kraju pustila s blagim uzdahom. — To je dobra osoba — prošaptala je Denise. — Aura joj je ispunjena ljubavlju. — Pomozi mi da je skinem — rekla je Eileen Marissi. Nadvile su se nad Denise, pažljivo joj svukle poderanu košulju i radne hlače i počele joj prati izgrebeno tijelo. — Stražari! — odjednom je vrisnula Denise. — Oni su bratu Jonathanu rekh o nama. Vidjeh su nas kako bježimo iz sela. — Zašto bi mu rekli? Nemaju oni nikakve veze s Utočištem. — Imaju! — Denise je postala bijesna. — Svakog dana dolaze s kamionom i odvode dvadesetak ljudi na rad na Carillov posjed. — To mi nije jasno — rekao sam. No ona je već bila na drugom kolosijeku.

— Zato je on meni čim sam ušla kao prvo rekao da te nisam vidjela. Da je to bilo priviđenje. Čak i prije nego što sam mu rekla istinu. — Odjednom se uspravila. — Ne smiješ im dopustiti da me odvedu. Bez obzira na to što ti rekh. — Neću. — Držat će me u preobrazbi danima. — Glas joj se počeo penjati do vriska. — Poludjet ću ako to naprave. Ne mogu više podnijeti! Oglasilo se zvonce, i ona je đipila iz kreveta. Uhvatio sam je malo prije nego što je iskočila kroz prozor. Histerično se sa mnom rvala. — Neću natrag! — vrištala je. Preko ramena spazio sam liječnika, malena čovjeka s uredno podšišanim brcima i standardnom crnom torbom. — Nitko nije došao po tebe — rekao sam joj smirujući je. — To je samo liječnik. Prestala se opirati. Odveo sam je natrag do kreveta. Ušla je u postelju i omotala se plahtom. Liječnik je pristupio. Stavio je ruku pod Denisinu bradu i pogledao joj oči. Rekao je Marissi nešto na španjolskom. — Doktor hoće da legneš — rekla je. Denise me pogledala. Kimnuo sam. Zavalila se na jastuke. Liječnik je polako podigao plahtu i pogledao je. Ponovno je progovorio, a Marissa je prevela. — Kaže da će biti potrebna injekcija protiv infekcije, a dat će nam i masti za ogrebotine. Kaže također da joj je potreban odmor. Na rubu je sloma. — Neću injekciju — rekla je Denise. — Odvest će me natrag dok spavam. — Nitko te neće odvesti — rekao sam. — Bit ću neprekidno uza te. Pogledala je Eileen. — I ti? Eileen je kimnula. — Da, draga. I ja. — Ne želim više na preobrazbu. — Nećeš više nikamo nego samo sa mnom kući — — kazao sam. Denise je pogledala liječnika. — U redu.

— Okrenite se na trbuh — kazala je Marissa prevodeći liječnikovu naredbu. U svaku polutku dobila je po jednu injekciju. Zatim je liječnik iz male crne torbe izvadio tubu masti. Prije nego što je svršio s premazivanjem njezina tijela, ona je već čvrsto spavala. — Doktor veli da će spavati šest do osam sati. Veli da joj je potreban počinak i da je ne smijemo probuditi — rekla je Marissa. — On isto tako misli da je imala gadnu reakciju na meskalin i da možda pati od toksičke psihoze. Možda će joj trebati daljnje specijalističko liječenje, jer neki oblici ove droge ulaze u tjelesni sustav i imaju dugotrajne efekte čak i bez daljnjeg uzimanja droge. — Reci doktoru da ću se pobrinuti za to da dobije propisnu njegu — kazao sam. — Veli da će svratiti sutra oko podne da je pogleda — prevela je Marissa. — Hvala vam. Muchas gracias — rekao sam liječniku. Liječnik se brzo naklonio i otišao iz sobe. Marissa ga je otpratila do ulaza, a zatim se vratila u spavaću sobu. Eileen je poravnala Denisine pokrivače. Zatim je zagasila svjetla na uzglavlju, i mi smo prešli u drugu sobu. — Doktor veli da je u Utočištu već bilo nekoliko ovakvih slučajeva — rekla je Marissa. — Dva puta je pacijente morao otpremiti u bolnicu. — Sto on kaže, što je te slučajeve prouzrokovalo? — Veli da su svi ondje na drogama. A neki znaju kako da s njima postupaju. Uzimaju previše. Ali, pomislio sam za se, možda ih i nisu uzeh. Možda su im dane bez njihova znanja. Dječak mi je rekao da dobivaju četiri smotka na dan. — Može li se ikako u ovo doba dobiti kava? — upitao sam. Marissa se nasmiješila. — Lako. U kuhinji ima američke instant kave. Skuhat ću vodu. Eileen je pričekala da Marissa iziđe. — Što misliš, što se ovdje zbiva? — Ne znam — rekao sam. — Ah možeš biti sigurna u to da ću, kad se vratim, posjetiti prečasnog Sama. Gotovo smo već popili kavu kad smo čuli zvuke automobila koji su se vani zaustavili. Irenutak kasnije zazvonilo je zvonce.

Na pragu je stajao brat Jonathan s dvojicom mladića u kaki odorama Utočišta. Iza njih sam ugledao nek>hko Carillovih stražara. Dvojica od njih na remenu su držala dobermane. — Brate Jonathane — kazao sam. — Mir i ljubav. Krenuo je unutra ah sam mu stao na put i zakrčio ulaz. Zastao je. — Mir i ljubav, Gareth — rekao je. — Tražimo Denise. Jeste li je vidjeli? — Jesam. — Hvala Bogu! — kliknuo je. — Toliko smo zbog nje zabrinuti. Nema je još od sinoć od osam sati. Je li kod vas? — Jest. — Dobro — rekao je. — Sad je možemo odvesti natrag. — Ne možete — rekao sam. U njegovu se glasu osjetilo resko iznenađenje. — Ali ona je teško bolesna. Potrebna joj je pomoć. U lošem je stanju. U Utočištu je čeka liječnik koji će joj pomoći. — Već sam ovamo bio pozvao liječnika. Savjetovao mi je da je ni pod kojim okolnostima ne mičem. Na trenutak je umuknuo, a onda upitao. — Mogu li je vidjeti? — Spava. — Ostavit ću ovdje dva svoja čovjeka da pomognu oko nje. — Nije potrebno. Imam pomoć. Napravio je neku kretnju. — Onda u redu. čini se da ste se za sve pobrinuli. Vratit ćemo se po nju ujutro. — Ne trebate se truditi. Ona se ne vraća. Ide kući sa mnom. — Ne može to učiniti. — Zašto ne, brate Jonathane? — upitao sam pristojno. — Kako sam shvatio, svatko može otići u bilo koje vrijeme. — Prepoznao sam jednog od mladića koji su stajali iza njega. — Niste li mi vi rekli da svaki od vas uvijek nosi povratnu kartu? Dječak nije ništa rekao. Glas brata Jonathana postao je oštar. — Sad mi sve ovo jako otežavate. Osobno sam odgovaram prečasnom Samu za svakoga tko je ovdje. I ne mogu joj dopustiti da ode dok ne dobijem odobrenje naših liječnika.

Opazio sam kako nam se približavaju Bobby i Dieter. Bih su na vratima u pravi čas da čuju kako govorim. — Onda ću ja ovog trenutka nazvati prečasnog Sama i dobiti pristanak. — Reci doktoru da ću se pobrinuti za to da dobije propisnu njegu — kazao sam. — Veli da će svratiti sutra oko podne da je pogleda — prevela je Marissa. — Hvala vam. Muchas gracias — rekao sam liječniku. Liječnik se brzo naklonio i otišao iz sobe. Marissa ga je otpratila do ulaza, a zatim se vratila u spavaću sobu. Eileen je poravnala Denisine pokrivače. Zatim je zagasila svjetla na uzglavlju, i mi smo prešli u drugu sobu. — Doktor veli da je u Utočištu već bilo nekoliko ovakvih slučajeva — rekla je Marissa. — Dva puta je pacijente morao otpremiti u bolnicu. — Što on kaže, što je te slučajeve prouzrokovalo? — Veli da su svi ondje na drogama. A neki znaju kako da s njima postupaju. Uzimaju previše. Ali, pomislio sam za se, možda ih i nisu uzeh. Možda su im dane bez njihova znanja. Dječak mi je rekao da dobivaju četiri smotka na dan. — Može li se ikako u ovo doba dobiti kava? — upitao sam. Marissa se nasmiješila. — Lako. U kuhinji ima američke instant kave. Skuhat ću vodu. Eileen je prieekala da Marissa iziđe. — Što misliš, što se ovdje zbiva? — Ne znam — rekao sam. — Ah možeš biti sigurna u to da ću, kad se vratim, posjetiti prečasnog Sama. Gotovo smo već popili kavu kad smo čuli zvuke automobila koji su se vani zaustavili. Irenutak kasnije zazvonilo je zvonce. Na pragu je stajao brat Jonathan s dvojicom mladića u kaki odorama Utočišta. Iza njih sam ugledao nekiliko Carillovih stražara. Dvojica od njih na remenu su držala dobermane. — Brate Jonathane — kazao sam. — Mir i ljubav. Krenuo je unutra ah sam mu stao na put i zakrčio ulaz. Zastao je. — Mir i ljubav, Gareth — rekao je. — Tražimo Denise. Jeste li je vidjeli? — Jesam.

— Hvala Bogu! — kliknuo je. — Toliko smo zbog nje zabrinuti. Nema je još od sinoć od osam sati. Je li kod vas? — Jest. — Dobro — rekao je. — Sad je možemo odvesti natrag. — Ne možete — rekao sam. U njegovu se glasu osjetilo resko iznenađenje. — Ali ona je teško bolesna. Potrebna joj je pomoć. U lošem je stanju. U Utočištu je čeka liječnik koji će joj pomoći. — Već sam ovamo bio pozvao liječnika. Savjetovao mi je da je ni pod kojim okolnostima ne mičem. Na trenutak je umuknuo, a onda upitao. — Mogu li je vidjeti? — Spava. — Ostavit ću ovdje dva svoja čovjeka da pomognu oko nje. — Nije potrebno. Imam pomoć. Napravio je neku kretnju. — Onda u redu. Čini se da ste se za sve pobrinuli. Vratit ćemo se po nju ujutro. — Ne trebate se truditi. Ona se ne vraća. Ide kući sa mnom. — Ne može to učiniti. — Zašto ne, brate Jonathane? — upitao sam pristojno. — Kako sam shvatio, svatko može otići u bilo koje vrijeme. — Prepoznao sam jednog od mladića koji su stajali iza njega. — Niste li mi vi rekli da svaki od vas uvijek nosi povratnu kartu? Dječak nije ništa rekao. Glas brata Jonathana .postao je oštar. — Sad mi sve ovo jako otežavate. Osobno sam odgovaram prečasnom Samu za svakoga tko je ovdje. I ne mogu joj dopustiti da ode dok ne dobijem odobrenje naših liječnika. Opazio sam kako nam se pribhžavaju Bobby i Dieter. Bili su na vratima u pravi čas da čuju kako govorim. — Onda ću ja ovog trenutka nazvati prečasnog Sama i dobiti pristanak. — Sto se događa? — upitao je Bobby. — Brat Jonathan veh da mi je potreban pristanak tvog oca da Denise odvedem kući. — Je h ona ovdje? — upitao je iznenađeno. — Jest. Rekla je da se želi s nama vratiti kući. Bobby je pogledao brata Jonathana.

— Ona ima pravo otići kući i ne treba ničije dopuštenje. Pa čak ni mojeg oca. Vi to znate. — Ah ona je bolesna. Ne zna što radi — prosvjedovao je. — Znate pravila. Slobodan izbor po slobodnoj volji. Mojem se ocu ne bi svidjelo da se ovo pravilo prekrši. Brat Jonathan je uzmaknuo. — Vratit ćemo se ujutro. Želim razgovarati s njom. — Sto ako ona ne želi razgovarati s vama? — upitao sam. — Razgovarat će sa mnom — rekao je mrko. — Brate Jonathane, vi sve više i više počinjete sličiti cajkanu, što ste i bili. Bijesno me gledao, pa se okrenuo. Govorio je s naoružanim stražarima španjolski. Kimnuli su i vratili se svojim automobilima. — Brate Jonathane — poviknuo sam — niste li nešto zaboravili? Okrenuo se i pogledao me. — Mir i ljubav — rekao sam. 46. POGLAVLJE Nisam mogao spavati. Sjedio sam u patiju i promatrao kako izlazi sunce. Batler je stigao u sedam sati. — Desayuno? Doručak? Odjednom sam osjetio glad. — Si. Bio sam usred šunke s jajima kad je na stol pala sjena. Lonergan se nasmiješio. — Imao si burnu noć. Progutao sam zalogaj. — Čuo si? Kimnuo je. — Sreo sam se jutros s Dieterom. — Što misliš? — Nisi se nimalo promijenio. Još uvijek igraš sira Galahada. Baviš se izgubljenim slučajevima. — Otkud ti sad to? — Djevojka je narkić — kazao je ravnodušno. Dieter mi je rekao da joj to nije prvi put da podivlja. — Nije bila narkić kad je došla ovamo. Što god da se dogodilo, desilo se otkad je stigla ovamo.

Spustio se na stolac sučelice meni. Batler mu je donio šalicu kave. — Pretpostavljam da nisi imao baš puno vremena da razmisliš o onoj ponudi. — Zaista nisam. — Mogu li ti izreći jedno mišljenje? — Bilo bi mi drago — rekao sam uzimajući još jedan komad šunke. — Ne vidim kako pri ovoj pogodbi možeš izgubiti. Ako samo pokriješ troškove, već zarađuješ. — Kako to? — Tvoja investicija odlazi izvan Sjedinjenih Država i oslobođena je saveznih poreznih daća, tako da je za tebe neto cijena samo pedesetak centi za dolar. Ako se samo pokriješ u ovom pothvatu i novac ostaviš ovdje, već si ostvario dobit od pedeset posto. A ako pothvat donese dobit, onda si još bolji. — Kad ti to kažeš, zvuči jednostavno. A što ako ne pokrijem troškove? — Ne možeš baš puno izgubiti — odgovorio je. — — Koliko je pedeset posto od pedeset posto? Svršio sam s jajima i uzeo kavu. — Imam još jedan problem. Osoblje. Nitko u mojoj organizaciji ne zna ništa o vođenju hotela. — Dieter veli da će ostati. A otkrio sam i da glavni direktor »Princessa« na Bahamskim otocima žeh otići. — Je li dobar? — Vrlo dobar. U slučaju da dobijemo kockarnicu, onima iskustvo s igračnicom. Svojedobno je radio kod »Mavfaira« u Londonu. Doći će za šezdeset tisuća godišnje i za četvrtinu od jedan posto hotelske dobiti. — Otkud znaš? — Jutros sam s njim razgovarao telefonski. — Ne tratiš vrijeme. — Ne mogu si to dopustiti — kazao je. — Ne postajem mlađi. Ustao sam i sa šalicom kave u ruci odšetao do ruba patija. Pogledao sam na pučinu, zatim na hotel i planine iza njega. Bilo je zaista divno. Vratio sam se za stol. — Sviđa li ti se stvarno? — Da — odgovorio je. — Nisam pogriješio kad sam te nagovorio da se upustiš u klubove, zar ne?

— Nisi. — Sabireš iskustva. Klubove, ovaj hotel, Atlantic City kad se otvori. Tko zna? Možda čak Vegas. Nikad se ne zna što se ondje može ukazati. Tada to postaje prava lova. — Ujače John, ti si gramzljiv. Mislim da ti meni želiš samo da tebe obogatim. Nasmiješio se. — U tome nije ništa loše. Bio sam se odlučio. — U redu. Neka krene. — Hoćeš reći da ćeš prihvatiti? Kimnuo sam. — Uvjerio si me. Možeš im reći da smo se sporazumjeli. Ispružio je ruku. — Puno sreće. Prihvatio sam je. — Nama obojici. Eileen je izišla iz kolibe. Zastala je kad je spazila ujaka Johna i malko više pritegnula haljinu. — Gareth. — Čestitaj nam — kazao sam. — Ušli smo u hotelijerstvo. Nije je se primilo. U glasu joj se osjetila zabrinutost. — Upravo sam išla pogledati Denise. U groznici je. Otišli smo u spavaću sobu. Denisino lice bilo je blijedo, a niz čelo su joj se slijevale kapi znoja. Obrazi su joj plamtjeti, a tijelo joj se pod pokrivačem treslo. Sjeo sam na krevet do nje. — Donesi mi frotir i malo sedamdeset postotnog alkohola. — Nemamo nikakvog alkohola — kazala je Eileen. — Onda kolonjske vode. I dok je ja perem, idi na telefon i pozovi liječnika. Radio sam hitro. U Namu sam viđao vojnike koji su padali u ovakvu groznicu. Nekad zbog malarije, a nekad zbog paratifusa. Čuo sam kako Eileen u drugoj sobi razgovara s Marissom, a zatim Marissin glas na telefonu. Eileen se vratila u sobu. — Mogu h kako pomoći? — Možeš — rekao sam povlačeći plahte. — Reci sobarici da donese suhe plahte.

Podigao sam Denise s kreveta i pokrio je dekom, dok su one mijenjale plahte. Gotovo da i nije imala težine. Nisam bio ranije primijetio koliko je izgubila na vagi. Kad su svršile, položio sam Denise natrag na krevet. Okrenuo sam se i spazio Lonergana koji me promatrao s nedokučivim izrazom. — Otići ću u hotel i javiti im tvoju odluku. — U redu. Otpratio sam ga u dnevnu sobu. Marissa nam je prišla. — Doktor je na putu. Izvalio sam se na naslonjač i zabacio glavu na naslon. Nedostatak sna konačno me srvao. — U koje bi se vrijeme htio s njima sastati? — upitao je. Potresao sam glavu da je razbistrim. Sve je za me bilo napor. — Ti se time pozabavi. Nastojat ću se s njima naći prije nego što otputujem. Kimnuo je i izišao. Sklopio sam oči i zaspao. Neće biti da sam dugo spavao kad sam na ramenu osjetio nježnu ruku. — Gareth — Eileenin glas bio je blag. — Probudi se. Liječnik želi s tobom porazgovarati. Probudio sam se kroz maglu. — Donesi mi šalicu kave. Batler mi je smjesta donio. Pomogla je, ah ne dovoljno. Otvorio sam ormarić i ušmrcnuo dvije žličice. Glava mi se smjesta razbistrila. Otišao sam u spavaću sobu. Denise je još spavala. Liječnikovo lice bilo je vrlo ozbiljno. Govorio je brzo, a Marissa ga je prevodila. — Ona je vrlo bolesna. Pati od neishranjenosti, kao i od nekog oblika virusne dizenterije, zbog koje je i izgubila znatnu količinu tekućine. Vjerojatno boluje i od groznice izazvane nekom infekcijom, bilo traumatskom, bilo virusnom, bilo objema. Preporučuje da se odmah hospitalizira. — Gdje je najbliža bolnica? — upitao sam. — U La Pazu — odgovorila je Marissa. — On može telefonski naručiti avion hitne pomoći. La Paz je bio udaljen otprilike tristo pedeset kilometara. — Koliko bi mu za to trebalo vremena? — Avion bi mogao ovamo stići popodne — rekla je.

— Nazovi pistu i vidi je li moj avion spreman da uzleti sada. Sjeo sam na rub kreveta dok je Marissa telefonirala. — Možete li još štogod sada učiniti? — pitao sam liječnika. Bijelo me gledao. Nije razumio ni riječi. Marissa se vratila. — Mogu biti spremni za polazak u roku od jednog sata. — Reci im da budu spremni — kazao sam. Marissa je kimnula i vratila se telefonu. — Bit će spremni — kazala je. — Dobro. Sad pitaj liječnika može li joj još štogod sada učiniti. — Jedino što on preporučuje jest da joj se da infuzija. Ne želi primijeniti nikakve lijekove dok ne izvede neke probe. Kimnuo sam. — Doktor pita ima li i za njega mjesta da je prati u avionu. Htio bi se osigurati da joj stanje ostane nepromijenjeno. — Reci mu da bih mu za to bio zahvalan. — Mogu li i ja poći? — upitala je. — Naravno. Liječnik je nešto govorio Marissi, zatim se okrenuo i otišao. — Ide u svoju ljekarnu da donese nekoliko boca fiziološke otopine. Vratit će se na vrijeme da s nama ode na uzletište. — Uzmi za nas veliku limuzinu. Hoću da se Denise može ispružiti na stražnjem sjedištu, — U redu. Imam li vremena otrčati u hotel i presvući se? Još uvijek nosim Eileenine traperice. — Nemoj dugo — kazao sam. Pričekao sam da ode, a onda sam se okrenuo Eileen. — Ti ćeš s nama. Šuteći je jedan trenutak promatrala mene, a zatim Denise. — Sto misliš što joj je? — Ne znam. Ali ustanovit ćemo. — Liječnik veli da ima visoku temperaturu, preko četrdeset. To mi se ne sviđa. Previsoka je. — U Vijetnamu sam kod onih koji su bolovali od paratifusa vidio i višu — rekao sam. — To se preživi. — Nemam povjerenja u meksičke bolnice. Ni ja ga nisam imao. Pričekao sam da pilot zagasi upozorenje da je pušenje zabranjeno i da liječnik pripremi infuziju. Zatim sam se digao sa

sjedala, otišao naprijed i rekao pilotu da promijeni kurs prema Los Angelesu, te da radiom javi da nas na aerodromu dočekaju kola hitne pomoći. Kad sam se vratio na sjedalo, liječnik je bio vidno uzbuđen. Pogledao je kroz prozor i nešto žustro kazao Marissi. — Doktor veli da je La Paz prema istoku, da smo promijenili kurs i da letimo na sjever — rekla je. — Točno. Predomislio sam se. Idemo u Los Angeles. Marissa je bila iznenađena. — Zašto? — Obećao sam joj da ću je odvesti kući — kazao sam. Već smo se više od jedan sat nalazili u čekaonici privatnog paviljona medicinskog centra Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu, kad se napokon spustio dr Aldor. Ura na zidu pokazivala je da je jedan sat. Marissa i liječnik već su vjerojatno stigli natrag u Mazatlan. Zamolio sam pilota da ih odveze čim tankira. Ed je mahnuo s vrata. — Idemo nekamo na miru sjesti — kazao je. Eileen i ja slijedili smo ga po pretrpanim hodnicima sve dok nismo stigli do vrata s tablicom PRIVATNO — — SAMO ZA LIJEČNIKE. Sjeli smo za stol, a on nas je pogledao svojim sjetnim smeđim očima. — Mlada je dama ozbiljno bolesna. — Sto joj je? — Još nismo sigurni — odgovorio je. — Sumnjam na zaraznu žuticu zakompliciranu neishranjenošću i teškim trovanjem drogama. Ima dokaza o stanovitim bubrežnim i jetrenim smetnjama. Smjestio sam je u intenzivnu njegu. Vrlo je pomno promatramo. — Kao da je pod vrlo jakim sedativima — nastavio je. — Pokušao sam s njom razgovarati, ali nije mogla odgovarati. Uspjela se toliko osvijestiti da me pita gdje je, i kad sam joj rekao, opet je utonula u san. — Željela je doći kući — rekao sam. — Trebaju mi neke informacije o njoj. Znate li koji joj je sedativ dao liječnik u avionu? — Koliko ja znam, ni jedan — odgovorio sam. — Dao joj je nekakvu infuziju, ali jedini sedativ za koji ja znam bila je injekcija koju joj je dao

još sinoć. Rekao je da će to sredstvo potrajati šest do osam sati, tako da bi dosad već trebalo prestati djelovati. Ed je na trenutak razmislio. — Čudnovato. Siguran si da osim otopine ničeg drugog nije bilo u boci? Progovorila je Eileen. — On je u jednom trenutku na putu zamijenio originalnu bocu. — Kad je to bilo? — upitao sam je. — Kad si otišao naprijed u pilotsku kabinu da telefoniraš dru Aldoru. Rekao je nešto kao da boca ne radi pravilno. — U koliko je to bilo sati? — Otprilike na polovici leta. Bih smo sat i petnaest minuta od Los Angelesa. Ed je kimnuo. — Sat i petnaest minuta na thorazinu mogao bi objasniti njezine reakcije. Znaš li možda koje je droge uzimala? — upitao je gledajući me. — Travu, meskalin ... Sjetio sam se nečega i prekopao po džepu. Stavio sam na stol smotak umotan u žuti papir. — Za početak četiri ovakve na dan. Što veliš? Oprezno je uzeo smotak i onjušio ga. — Što je to? — Trava i još nešto što ne znam. Možda u labu mogu ustanoviti što je to. Znam samo da sam povukao dva dima iz jednog koji mi je dala, te da me skoro oborilo. Vrtjelo mi se kad sam ustao. — Dat ću na analizu. Možeš li mi još nešto reći? — Znaš isto toliko koliko i ja. — Još jedno pitanje. Znaš li otprilike koliko je dugo na ovoj drogi? — Prošle su više od dvije godine otkad smo je posljednji put vidjeli. Možda sve to vrijeme. Digao se. — Vas dvoje izgledate prilično loše. Idite kući i odmorite se. I ne brinite. Mi ćemo se o njoj dobro postarati. — Hvala, Ed. Ispružio sam ruku. Stisak mu je bio ohrabrujući. Nasmiješio sam se. — Samo je izvuci. To je dobra djevojka.

— Može malo i potrajati, ah mislim da to možemo izvesti. Dovoljno je mlada i dovoljno jaka. Krenuli smo prema vratima. U hodniku sam zastao. — Nemoj ni na čemu štedjeti. Želim da sve dobije. Privatne bolničarke danonoćno. Reci im samo da sve račune šalju mojem uredu. — U redu. Javit ću ti se večeras i reći kako je. — Možemo h je posjetiti? — Bolje da se ne pojavljujete do sutra. Do tada bi trebala biti u stanju da može razgovarati. Ponovno mi je stisnuo ruku i otišao hodnikom. Kad smo izišli, na ulazu su nas čekala Lonerganova kola. Za volanom je sjedio šofer, a Inkasator se naslonio na vrata. Kad nas je spazio, otvorio nam je stražnja vrata. — Dobro došli kući — rekao je. — Kako si saznao gdje ćeš nas naći? — upitao sam. — Od tvojeg ureda. Lonergan je telefonirao i zamolio nas da vas pokupimo. Pretpostavljao je da ćeš biti previše škrt da si uzmeš auto. Zatvorio je vrata i sjeo na prednje sjedalo do vozača. — Zamolio nas je da te odvedemo u njegov stan na sastanak. — Ne ovaj put, Bili — rekao sam. — Idemo kući na spavanje. Posao može pričekati do jutra. 47. POGLAVLJE Liftove u novoj poslovnoj zgradi u Centurv Citvju bio je glas da su najbrži u Kaliforniji. Pa ako i jesu, nisu bili ništa u usporedbi s New Yorkom i Chicagom. Kalifornijci jednostavno nisu bili vertikalno orijentirani. Kako smo se uspinjali, palila su se svjetla na pojedinim katovima. 17 GARETH BRENDAN PUBLICATIONS LTD. Proizvodnja 18 GARETH BRENDAN PUBLICATIONS LTD. Prodaja i računovodstvo 19 GARETH BRENDAN PUBLICATIONS LTD. Uprava Vrata su se otvorila i ja sam istupio u prijemni prostor devetnaestog kata. Velika plastična ploča blještavim zlatnim slovima nabrajala je korporacijske jedinice. GARETH BRENDAN PUBLICATIONS LIMITED Revije

MACHO LIFESTYLE DIGEST GIRLS OF THE VVORLD QUATERLY NIGHT PEOPLE MACHO BOOK CLUB LIFESTYLE PRESS INC. LIFESTYLE RECORD CLUB LIFESTYLE PRODUCT SALES Lifestyleovi klubovi i hoteli NEW YORK LIFESTYLE CLUB CHICAGO LIFESTYLE CLUB LOS ANGELES LIFESTYLE CLUB LIFESTYLE TOURS AND TRAVELS LIFESTYLE CHARTER AIRLINES LIFESTYLE MEDIA PRODUCTIONS Prilazeći polumjesečastom prijemnom šalteru, promatrao sam kako se snijeg ljeska na vrhu Mount Baldyja, šezdesetak kilometara prema istoku. Bio je to jedan od onih abnormalno čistih dana, bez imalo smoga, kojih u Los Angelesu ima više nego što to istočnjačka propaganda priznaje. Za četiri i pol metra dugim stolom bilo je mjesta za tri recepcionera, ah je tog trenutka bilo zauzeto samo jedno mjesto. Pogledao sam na zidni sat. Devet i dvadeset. Ured se službeno ne otvara prije devet i trideset. Za tezgom su od tada neprekidno tri djevojke. Nijednog posjetitelja ne šalju da sam ide ni u koji ured. Goste uvijek prati jedna od recepcionerki. A sve su to bile strašne cure, bilo da su pozirale za koju od naših revija ili su pak bile novakinje u kojem od naših klubova. To je bila stvar ugleda. Kad jednom posjetitelj vidi naše recepcionerke, neće nimalo dvojiti o našem poslu. Već je osam ljudi čekalo na sastanke. Posjednuti su bih u različitim kutovima za razgovor, koji su im omogućavah skrovitost za razgovor ih za razgledanje revija koje su se nalazile pred njima na maiim stohćima za kavu. Zidovi su bih pokriveni slikama, povećanjima korica naših revija i djevojaka s duplerica, koje su sve bile brižno umekšane zbog očitih razloga. Onima koji su to htjeh, lijepa djevojka u odori sobarice poslužila bi kavu ih čaj s pokretnih plastičnih kolica. Djevojka za prijemnim šalterom bila je nova. Po tonu glasa vidjelo se da me nije prepoznala, usprkos činjenici što je među fotografijama na zidu bio i znatan broj onih koje su prikazivale mene. — Dobro jutro. Mogu li vam pomoći? — Je li Denise već stigla? — upitao sam. — Izvolite sjesti. Trebala bi doći za nekoliko trenutaka.

— Ne, hvala — rekao sam izvlačeći ispod ruke kutiju s poklonom. — Molim vas, biste h joj htjeli ovo predati? — Svakako. Prihvatila je paket i metnula ga na pod iza tezge. — Hvala. Tragajući po džepu za svojim specijalnim ključem, prešao sam preko prijemnog prostora do privatnog lifta koji će me odvesti kat više u moj ured. — Oprostite, gospodine — doviknula je djevojka. — Liftovi za spuštanje su iza pregrade. Pogledao sam je. Prst joj je već bio na alarmnom uređaju. Samo dodir i dva specijalna čuvara stići će ovamo za manje od minute. — Znam — rekao sam. — Onaj lift je samo za upravu tvrtke — rekla je. Nasmiješio sam se i podigao ključ tako da ga može pogledati. — Mlada damo — rekao sam stavljajući ključ u bravu — ja sam tvrtka. Koraknuo sam u lift i, prije nego što su se vrata zatvorila, bacio pogled na djevojku koja me promatrala otvorenih usta. Pritisnuo sam puce i popeo se do prostorija na terasi. Kad sam istupio iz lifta u svoje tajništvo, specijalna policija je čekala. Odlanulo im je kad su me ugledah. — Nova vas djevojka nije prepoznala. — Shvatio sam. Barem znamo da je oprezna. Bobbvjeve blizanke bile su za svojim stolovima, koji su stajali s obiju strana ulaza u moj ured. — Dobro jutro, gospodine Brendan — pozdravile su me jednoglasno kad sam prolazio. — Dobro jutro — rekao sam zatvarajući za sobom vrata. Prešao sam preko sobe i sjeo za stol. Pogledao sam chippendale namještaj, kojim je moj ured bio urešen, i s gađenjem potresao glavu. Neki pederski dekorater nagovorio je Eileen da izda dvjesto somova za ovu kramu. Gadio mi se, ali je Eileen rekla da namještaj djeluje dostojanstveno. Obrnuo sam stolac i pogledao kroz prozor prema zapadu. Kao što sam rekao, ovo je bio jedan od onih čudesnih dana kakvih ima u Los Angelesu. Sunce je na nebu već visilo poput usijanog globusa. Danas će

biti paklenski vruće. Vode Pacifika ljeskale su se iza aerodroma, a veliki mlazni avion upravo se pripremao za prizemljenje. Okrenuo sam se prema stolu i izbušio aerodromski kod naše čarter kompanije. Ekran je zatreperio dajući mi vremena odlaska i dolaska svih naših čarter letova u narednih dvanaest sati. Naša Lifestyle tura s Havaja nije na LAX' trebala sletjeti prije jedanaest sati. Isključio sam ekran, ustao i kroz teleskop, postavljen na tronožac pokraj prozora, zagledao se na aerodrom. Avion je bio Pan Am 747. Slijedio sam ga sve dok nije zamaknuo malo prije nego što će dodirnuti tlo. Nije uopće bilo važno što to nije bio jedan od naših zrakoplova. Podišlo me uzbuđenje od samog promatranja aviona. Vratio sam se na stolac baš u trenutku kad je jedna od blizanki ušla sa srebrnim servisom za kavu. Pažljivo je natočila kavu, dodala kocku šećera, promiješala i stavila šalicu preda me. — Dobro jutro, Dana —rekao sam. — Dobro jutro, gospodine Brendan. — Nasmijala se. — Ja sam ... — Nemoj mi reći. Znam. Ti si Shana. — Točno, gospodine Brendan. Podigao sam kavu i gucnuo. Četiri godine, a ja ih još nisam mogao razlikovati. Sada sam bio uvjeren da se šegače sa mnom. — Dana će doći s poštom i porukama — rekla je. — A sastanak s jamcima je u deset u vašoj prostoriji za sastanke. Kimnuo sam. Ispod ruke je izvukla presavijene novine i raširila ih preda mnom na stolu. > Oznaka aerodroma u Los Angelesu. — Mislile smo da će vas obradovati ovaj naslov iz današnjeg VVall Street Journala. Bio je to istaknuti članak na prvom stupcu prve stranice. Naslov je bio otisnut velikim slovima: SEKS SJAJNO STOJI NA ULICI. Slijedio je manji podnaslov: »Prva javna ponuda Brendan Publicationsa upisana za više od 1000%«. Zazujao je interfon. Pritisnuo sam puce. — Na unutarnjoj liniji imate Denise. Podigao sam slušalicu.

— Sretna ti godišnjica — rekao sam. Denise je sva kiptjela. — Sjetio si se. — Kako sam i mogao zaboraviti? Ti si moja specijalna miljenica. — Ne mogu vjerovati da su protekle već dvije godine — kazala je. — Kao da sam se vratila tek jučer. — Neka i slijedeće dvije godine proteknu jednako brzo i sretno — rekao sam. — Hvala ti — kazala je. — Popela bih se gore i poljubila te da ne znam koliko si zaposlen. — Kako joj je? — upitala je Shana kad sam spustio slušalicu. — Lijepo se oporavlja. Ah sve to traje. Tri puta tjedno ima sastanak sa psihoanalitičarom. Nagruvali su joj u glavu mnoga sranja i nije ih se lako otarasiti. Shana je suosjećajno kimnula. — Hoćete li da sad dođe Dana? — Ne. Neka sve pričeka dok ne svršim sastanak s jamcima. Napustila je ured, mirno za sobom zatvorivši vrata. Denisin glas mi je odzvanjao u uhu: »Popela bih se gore i poljubila te da ne znam koliko si zaposlen.« Sranje. Nikad mi nije bilo ovako dobro. Ah zašto sam se, sjedeći ovako na vrhu svijeta, osjećao toliko odsječen od njega? Interfon je opet zazujao. — Na unutarnjoj liniji Verita. — Buenos dias' — rekao sam. — Ako nisi previše zauzet, voljela bih te načas vidjeti prije sastanka. 1 Dobar dan. — Dođi gore. Ušla je noseći svoju uobičajenu mapu. Promatrao sam je dok se približavala mojem stolu. Ova staložena, samopouzdana žena bila je nešto posve drugo od one djevojke za šalterom za nezaposlene koju sam nekoć poznavao. Nosila je crnu, elegantno skrojenu haljinu, koja je naglašavala njezinu ženstvenost i istodobno vam davala na znanje da je Verita vrlo poslovna osoba. — Dobro izgledaš — rekao sam.

— Hvala. Prešla je odmah na stvar. — Mislila sam da bi možda prije sastanka žeho pogledati rezultate prvog kvartala. Na prvoj stranici je sažetak, ukohko ti se ne bi dalo čitati cijeh izvještaj. Naslov izvještaja bio je jednostavan: »Neto dobit prije poreza.« Pročitao sam stupac. Izdavačka grupa $ 7 900 000 Grupa Lifestvle 2 600 000 Svi ostali 1 500 000 Ukupno $ 12 000 000 — Prejeftino rasprodajemo dionice — kazao sam. Nasmiješila se. — Naklada Macha u tri mjeseca iznosila je prosječno četiri milijuna sto i pedeset tisuća primjeraka. Girls of the World Quarterly značajno je pridonio dobiti. I uz novu cijenu od šest dolara prodah smo gotovo sedam milijuna primjeraka. — Ne žahm se. — Naš neto nakon poreza trebao bi iznositi otprihke sedam milijuna — dodala je. — Ostavi mi ovo. Mislim da bi moglo biti zanimljivo za jamce. — Već sam im pripremila kopije. Bila me prestigla. Stvarno više ništa nisam trebao uraditi. Na sve se već bilo mislilo. — Dobro — kazao sam. — Još dvije stvari, ako imaš vremena — rekla je brzo. I opet ta fraza »ako imaš vremena«. Počelo mi se činiti da je to uvodni izričaj u gotovo svakom razgovoru koji sam vodio zadnje godine. Uspio sam potisnuti svoj jed. — Imam vremena. — Nadzornici su javili da se u posljednje dvije godine povećao broj osoblja u skladištima klubova, i to za sedamnaest do dvadeset ljudi po klubu. — Pa? — To nema smisla. U najboljem slučaju trebaju im samo dva čovjeka. — Uz ovakav profit, je li to uopće važno?

— Tako se ne vodi posao — rekla je negodujući. — — Ako dopustiš da se to dogodi i u drugim dijelovima tvrtke, neće se moći govoriti ni o kakvim profitima. — U redu. Pobrini se za to. — Već jesam. I opet me pretekla. Ovaj put nisam mogao spriječiti da mi se u glas ne uvuče ozlojeđenost. — Zašto me uzrujavaš ako već nešto poduzimaš? — Mislim da bi morao biti informiran — rekla je staloženo. — Spomenula si dvije stvari. Što je druga stvar? — Druga stvar je osobna. Udajem se slijedećeg mjeseca. Zinuo sam u nju iznenađeno. — Onaj sudac? Nasmiješila se, malko porumenjevši. — Da. Digao sam se od stola i poljubio je. — Čestitam. On je vraški momak. Znam da ćete biti vrlo sretni. — On se slijedeće godine kani natjecati za Kongres — rekla je. — A sad je pravo vrijeme da se ovo obavi. — Hej, svako je vrijeme pravo ako ljubiš tog momka. — Ljubim ga — kazala je. — Krasan je to čovjek. Poljubio sam je ponovno i zagledao joj se u lice. Blistala je. — To je divno — rekao sam. 48. POGLAVLJE Jamci su svi blistali. Sladak miris uspjeha ispunjavao je uzduh. Pogledao sam stol. Svi su bili ovdje. Veliki mešetari. Merrill Lynch, Kuhn Loeb, Citibank, Bank of America. Martin Courtland, predsjedatelj grupe jamaca, nasmiješio mi se. — Ovo je najuspješnija ponuda koja je dospjela na ulicu još od Ford Motor Companv. Mogli bismo udvostručiti naše dionice tražeći višu cijenu, pa bi još uvijek bilo previše upisano. — Ne mogu se požaliti — rekao sam. — Sto milijuna dolara još je uvijek mnogo novaca. — Čujem da će se istog dana kad iziđu na burzi prodavati pedeset posto iznad nominale. Nominala je bila pedeset dolara po dionici. To je značilo da bi se već prvog dana na tabli pojavile sa sedamdeset i pet. — Vi ćete se, momci, obogatiti od same trgovine — — kazao sam.

— Možda biste vi željeh nešto svojih privatnih dionica plasirati preko nas — nasmijao se. — Ne, hvala. Nisam pohlepan. Svi su se nasmijali. Dva milijuna dionica otišlo je u javnost. Jedan milijun ostao je u blagajni. Za sebe sam zadržao tri milijuna dionica. — Imam nekoliko zanimljivih brojki — kazao sam im, upućujući ih na izvještaj o proteklom kvartalu. Već su ga vidjeli. — U ovom slučaju, uz čak petnaesterostruku ili dvadeseterostruku zaradu, dioničari će napraviti najveći posao u životu — kazao je Courtland. Ništa nisam rekao. Pogledao je ljude oko stola. — Smatram, gospodo, da svi vi shvaćate da je ovo prvi put što se preuzima veliko financiranje izgradnje hotela i igračnica u Las Vegasu, a bez zajma iz bilo kojeg od uobičajenih izvora. Znao sam što želi reći. Sve je to započelo onda kad mi je Lonergan došao sa zemljom u Vegasu i s financijskim obećanjima različitih udruženja i osiguravajućih tvrtki u visini od sedamdeset milijuna dolara. Ideja mi se svidjela, ali mi se nije svidjelo da dobijem ortake. Njihovi uvjeti uvelike su me podsjetili na gangstere s Istoka. Tada sam odlučio da idemo na javne dionice. Playboy je to učinio s manjim. Dodao sam deset milijuna koji su mi bili potrebni za opciju MazatIdn Lifestyla i uputio se na Wall Street. Isprva su bili skeptični, ali se to promijenilo kad su vidjeh brojke o dobiti. Ovo jamčenje bilo je rezultat toga. — Nemojmo se prerano zanositi, gospodo — rekao sam. — Još nam preostaju dva tjedna do izdavanja dionica. — Puka formalnost — kazao je Courtland. — Sad više nema ničega što bi moglo poći po zlu. — Bolje da ne pođe. Potpisao sam ugovore i već sam u repu za novac. Ako ovo ne prođe, u gadnu sam škripcu. — To se nikad neće dogoditi — rekao je Courtland. — Već sad možete staviti novac u banku. Onog dana kad se otvori tržište, vaše će dionice vrijediti dvjesto dvadeset i pet milijuna dolara. Ovu tvrdnju pozdravio je pljesak. Isprva sam pomislio da je to neko zezanje. Ah kad sam se osvrnuo, vidio sam da nije. Bili su mrtvački

ozbiljni. Bio sam smetnuo s uma da je novac za njih živa stvar. Kolika šteta što se nije mogao dići i nakloniti se. Ja sam šutio. — Budući da će ovo biti naš posljednji sastanak prije jamčenja, predsjedničko vijeće burze zamolilo me da vam prenesem poziv za ručak na dan kad se dionice stave u opticaj. — Bit će mi drago. — Dobro — rekao je očito zadovoljan. — To će biti u ponedjeljak. Volio bih također potvrditi vaš govor narednog petka u Klubu burzovnih stručnjaka. — Unio sam ga u svoj raspored. Sad ću planirati da u New Yorku ostanem preko tog vikenda. — Divno. — Osvrnuo se oko stola. — Ima li još koje pitanje prije nego što zaključimo sastanak? — Samo jedno. — Jedan se bankar digao na noge. — — Kad ćemo dobiti poziv na jednu od onih vaših basnoslovnih zabava u vašoj rezidenciji, o kojima smo toliko čuli? Nasmiješio sam se. — Bojim se da ste me zamijenili s Hefnerom. Ja ne priređujem zabave i nemam rezidenciju. Stanujem u bungalo\ru Beverlv Hills Hotela. Porumenio je od zbunjenosti. — Ali hvala vam što ste postavili ovo pitanje — dodao sam brzo. — To je dobra ideja, i možda ću sad moći takve stvari izvesti. Svi su se nasmijah i sastanak je završio notom međusobnog poštovanja, čak i ljubavi. Otišao sam u svoj ured pitajući se može li se izvesti jednadžba koja bi odražavala odnos novca prema ljubavi. Očito, što imate više novca, to dobivate više ljubavi. Bilo je prošlo nekoliko minuta iza dvanaest kad sam se vratio u ured. Poruke su se uredno gomilale na mom stolu. Preletio sam ih. Ničeg značajnog nije bilo, nikoga kome bih zaista morao telefonirati. Piljio sam kroz prozor. Bio je stvarno divan dan. Uzeo sam telefon i nazvao Eileen. — Kako je prošao sastanak? — upitala je. — Sve sami osmijesi i laskanja. — Drago mi je. — Imam jednu ideju. Što kažeš na to da uzmemo slobodno popodne i odemo na plažu?

— Žao mi je. Ne mogu. Imam na rasporedu popodne dva urednička sastanka i četiri pisca. — Reci im da od jebu. — Ne mogu. — Nasmijala se. — Ovi su sastanci unaprijed zakazani. Ako nešto od ovoga ne sredim, imat ćemo mnogo praznih stranica u revijama u naredna tri mjeseca. — Sranje — rekao sam. — Nemoj se ljutiti. Uostalom, večeras smo pozvani na večeru tvojoj majci. Pokušao sam zatim s Bobbvjem, ah on je bio u gužvi. Proizvodnja se trudila da pokaže nove lejute. Imao je tri fotografa na tematskim uputama, a devet je modela čekalo u vanjskom uredu da im da svoj pristanak. Marissa, koja je sad vodila odsjek tura i putovanja, također je bila spriječena. Dieter joj je dolazio u ured, s predstavnicima Zubarskog udruženja Los Angelesa imali su dogovoren sastanak u vezi sa zasjedanjem koje se trebalo održati u Mazatldrt Lifestyleu. Napokon sam nazvao Denise. — Tvoja je godišnjica — rekao sam. — Nađi nekog od osoblja da te zamijeni, pa ćemo provesti poslijepodne na plaži. U glasu joj se osjećala iskrena žalost. — Uh, Gareth, ne mogu. — Kako to ne možeš? — Cure mi priređuju koktel u »La Cantini« nakon radnog vremena. Bila je to posljednja slamka. Zalupio sam telefon. Svatko je na ovom prokletom mjestu imao nešto raditi, osim mene. Sad sam znao što znači biti značajan. To je značilo nemati što raditi. Pritisnuo sam interfon. — Smjesta mi nabavite auto. — Da, gospodine Brendan. Želite li da vas vozi Tony? — Ne želim da me itko vozi. Sam ću voziti. Zaprepastila se. — Sami ćete voziti? — Cuh ste me — odbrusio sam i kvrcnuo prekidač. Nabavili su mi eldo s pomičnim krovom. Spustio sam krov i dvadesetak minuta kasnije vozio sam se Sunset Boulevardom prema plaži. Uzeo sam košaru s »Colonelovim« piletom i pakovanje sa šest piva, te

produžio pacifičkom obalnom auto-cestom kraj Paradise Covea do male plaže, koju sam upamtio kao sasvim osamljenu. Kad sam prispio onamo, bilo je nekako oko jedan i trideset i sunce je bilo visoko na nebu. Parkirao sam se na strmini, uzeo košaru s piletinom i pivo i ispentrao se na pijesak. Pronašao sam djelomično zasjenjeno mjesto, na kojem neće biti prevruće, svukao košulju i raširio je na pijesku. Na plaži nije bilo nikog osim jednog surfera, koji je nastojao uhvatiti veliki val. Izvukao sam se iz hlača I ostao samo u crnim gaćicama. Sjeo sam. Naslonio sam glavu na obronak i otvorio limenku piva. Bilo je fino i hladno i baš je bilo ugodno kad se slijevalo niz grlo. Dokono sam promatrao surfera. Zajahao je krestu. Val nije bio dovoljno jak da ga ponese i on je potonuo. Trenutak kasnije ponovno se pojavio na dasci i zaveslao prema pučini da uhvati novi val. Galebovi koji su se vrtjeh u krugu progonili su ribu, a vivci svoje sjene. Iz džepa na košulji izvadio sam naočale za sunce i metnuo ih da zaštitim oči od sunčeva blještavila. Surfer je zajahao dobar val. Gledao sam kako je dospio gotovo do ruba pijeska i onda iskoračio. Pitao sam se bih li ja još to mogao uraditi. Kad sam bio dečko, znao sam potratiti mnogo vremena tražeći veliki val. — Samo još jedan val, ujače John — molio sam. — — Molim te. Oklijevao je, a onda kimnuo. — Samo još jedan. Onda idemo kući. Plaža je prazna i tvoja će se mati početi brinuti. Otrčao sam u vodu, noseći svoju dječju dasku za jahanje na valovima. Otphvao sam što sam se najdalje usudio, pričekao ono za što sam mislio da je velik val, zatim se uzbuđena srca popeo na dasku i uspravio se. Bio je to divan val, i ja sam iz punih svojih sedmogodišnjih pluća sve vrijeme vrištao. Kad sam izišao iz vode, ujak John čekao me s velikim ručnikom za plažu. — A sad van iz kupaćih gaća i da te obrišem — kazao je. Kleknuo je preda me, otirući me ručnikom. Iza sebe sam čuo očev glas. — Zar ne možeš bar svog vlastitog nećaka poštedjeti, ti nastrani gade?

Vidio sam kako se iza naočala bez okvira ujakove oči sleđuju. Polako se podigao. Zatim se pokrenuo tako brzo da nisam vidio što se dogodilo. Kad sam se okrenuo, moj se otac opružio na pijesku, a iz nosa mu je tekla krv. Nad njim je stajao moj ujak stisnutih šaka. Potrčao sam i kleknuo do oca. Nemoćno je pomaknuo glavu nastojeći nešto reći. Vidio sam kako mu ispod usnice visi odlomljeni zub i kako mu je lice obuzeo strah. Vrisnuo sam na ujaka nepatvorenom srdžbom. — Da se nikad više nisi usudio udariti moga oca, ti zli, strašni čovječe. Moj ujak nas je gledao odozgor mučke, s izrazom žaljenja. Pokušao sam podići očevu glavu. — Ustani, tata, ustani. Otac se nekako uspravio u sjedeći položaj. Kad sam podigao pogled, ujak John odlazio je niz plažu prema svojem automobilu. Dugo vremena nakon toga nije ujak John dolazio u našu kuću. A kad je napokon došao, bhskosti, koja je bila postojala među nama, više nije bilo. Možda je upravo surfer pobudio uspomene. Nikad se nisam toga mogao prisjetiti kad sam razmišljao. Povukao sam otvarač na još jednoj limenci piva i rukom zaronio u »Colonelovu košaru«. Pile je još uvijek bilo toplo i vlažno. Surfer je izišao iz vode i hodao po plaži s daskom pod rukom, i onda je primijetio da ga promatram. Usukao je stražnjicu i isturio zdjelicu tako da mu je kvrga u maratonkama još više stršala. Nacerio sam se na očito faćkanje. Opazio je moj smiješak i shvatio ga kao poziv. Skrenuo je sa žala i stao preda me. Zabivši dasku nogom u pijesak, naslonio se na nju jednom rukom. Nogu raširenih i bedara isturenih prema naprijed, praktički mi je svoj kurac gurao u lice. — Haj — rekao je. Izbliza je djelovao starije nego što se pričinjalo izdaleka. Malo prije bio sam prosudio da mu je petnaest, šesnaest godina. Devetnaest, dvadeset bilo je vjerojatnije. — Haj. — Lijep dan — kazao je. — Ah jahanje nije bilo ni za što. — N-da, — Sami?

Zataknuo je palac u prednji dio maratonki i gurnuo ih nadolje, tako da se pomohlo pola kurca i gornji dio muda. Nasmiješio mi se. — Hoćemo li? Nacerio sam mu se. — Pola pogleda je bolje nego nikakav pogled. Humor ga nije smeo. Bio je strogo poslovan. — Dvadeset za francuski, trideset za grčki, četrdeset za paket usluga. — Glup si, gnjavatore — rekao sam veselo. — A što ako sam ja cajkan iz Odsjeka za suzbijanje prostitucije? Lice mu je problijedjelo unatoč osunčanosti. Maratonke je povukao tako brzo da sam ih čuo kako su pljesnule o njegov trbuh. — Niste — — Ne, nisam. Odahnuo je olakšano. — Isuse! Na trenutak ste me dobro prestrašili. Mašio sam se za drugim komadom piletine. — Ja obično ne radim ovakve stvari — kazao je. — — Ah treba mi lova. Gazdarica mi vrišti za stanarinu. — Dat ću ti dvadeset dolara ako mi na nekoliko minuta posudiš svoju dasku — kazao sam. — Evo vam je. Ustao sam, izvukao novac iz džepa, odvojio dvadeseticu a ostatak zataknuo u gaće. — Posluži se pivom i piletinom — rekao sam uzimajući dasku. — Neću predugo. Val je bio hladniji od onog kojeg sam se sjećao iz djetinjstva. Odveslao sam sve do onog mjesta gdje su se stvarali mlatovi i pričekao pravi val. Četiri sam puta pao prije nego što sam uspio uhvatiti jedan koji sam pojahao gotovo do same obale. Bilo mi je dovoljno. Okanio sam se daljnjeg jahanja i izašao van. — Kako je bilo? — upitao je. — Niste loše izgledali. — Mislim da ću ovo prepustiti djeci. Postajem prestar za ovakve stvari. — Sasvim ste dobri za starca. Sviđate mi se. Sto velite o tome da se imamo? Bez naplate. Pomislio sam da je za njega trideset i šesta vrlo daleko. — Ne, hvala. Upravo sam se odlučio. Ostavljam se dječaka. — Zašto? — Zato što vas kvare za djevojke.

— To je glupo — rekao je. — Prepustit ćete pola zabave. Dječja usta. To što je rekao imalo je smisla. — Gdje stanuješ? — Kilometar dolje niz plažu. Igrao se s mojim kurcem za vrijeme kratke vožnje do njegova stana, a onog trenutka kad su se za nama zatvorila vrata, pao je preda me na koljena. Povukao mi je gaće i moj je kurac slobodno iskočio. Uhvatio ga je u usta. Jednom mi je rukom obuhvatio muda, a dvama vještim prstima druge ruke uzašao u moju stražnjicu u potrazi za prostatom. Zgrabio sam ga za glavu, prodirući mu duboko u grlo. Odmaknuo se, kašijaj ući i hvatajući zrak. — Kakav krasan debeh kurac! — rekao je. — Ljubim ga. Bacio se poleđuške na krevet i noge podigao u ženski položaj. — Jebi me! Ne mogu čekati! Ušao sam u nj polako. Povukao me na se i, kad smo uhvatili ritam, na svojem sam trbuhu osjetio njegov nabrekli kurac. Kao da je prošlo samo nekohko sekundi kadh je zavikao. — Ne mogu se sustegnuti. Svršavam! Svršavam! Osjetio sam kako je njegov kurac stao kljucati prema meni poput pneumatske bušihce, a njegovo goruće sjeme počelo štrcati. Istodobno, njegovi su prsti pronašli moju prostatu i pritisnuli je. Uspeo sam se do pola zida ispražnjujući se u njega. Uopće nisam stigao majci na večeru. Bilo je četiri ujutro kad sam se uvukao u bungalov. Zavirio sam u našu spavaću sobu. U blagom svjetlu vidio sam Eileen kako spava. Tiho sam zatvorio vrata i otišao u drugu kupaonicu da se istuširam. Opazio sam njezinu sjenu kroz staklo pregrade prostora za tuširanje. — Jesi li u redu? — viknula je nadglasavajući šum vode. — Dobro sam. — Tvoja se mati za te zabrinula. Nisam odgovorio. — Ja također — dodala je. — Žao mi je — rekao sam izlazeći ispod tuša. Dodala mi je ručnik pa sam se počeo otirati. — Morala sam joj obećati da ću te natjerati da je ujutro nazoveš. — Nazvat ću je.

Vratila se u našu spavaću sobu, i kad sam nekoliko trenutaka kasnije došao u krevet, tijesno mi se primakla. Privukao sam joj glavu na svoje rame. Na njezinim obrazima osjetio sam suze. — Hej, pa zašto ti plačeš? — Ljubim te. I ne mogu podnijeti da te vidim takvoga. Imaš sve što si poželio. Jednostavno ne razumijem zašto si nesretan. Poljubio sam je u kosu i obrisao joj suze s obraza. Ali ništa joj nisam mogao reći. Ništa više od nje nisam znao zašto je tome tako. Podigla je prste i blago dodirnula moj obraz. — Jadni Gareth — prošaptala je dremovno nježno. — Toliko ratova. 49. POGLAVLJE Postoji razlika između starog i novog bogataša. Novi kupuje starine i restaurira ih do nekadašnjeg izgleda, tako da čovjek gotovo može zamisliti Louisa XV kako se šepiri kroz vrata i svoju kraljevsku zadnjicu stavlja na kauč. Stari bogataš kupuje starine i ostavlja ih onakvima kakve jesu: neispolirano drvo, materijal izblijedio, a jastuci toliko zgrudvani da misliš da ti se star ka spustila na gomilu oblutaka. Martin Courtland bio je stari bogataš. Ali sjedeći za pisaćim stolom u svojem uredu na jednom od gornjih katova Wall Streeta 70, nije se morao zabrinjavati zbog oblutaka. Njegov je naslonjač bio jedini novi komad namještaja u sobi. Smješkao se dok sam sjedio na rubu stolca i potpisivao posljednju ispravu. Zatim je pritisnuo puce da livrirani sluga odnese papire. Courtland se zavalio na stolac i osmjehnuo nam se. — S time je svršeno — rekao je zadovoljno. — Od sada nadalje sve će ići automatski. Promeškoljio sam se na stolcu i bacio pogled na Eileen. Ni njoj, čini se, nije bilo ništa udobnije nego meni. — Sto to znači? — Vaši potpisi na ovim ispravama neopozivi su nalozi jamcima da novac koji su prikupili prodajom dionica doznače vašoj tvrtki — objasnio je. — Zato sam vas i zamolio da u New York dođete rano kako bismo i ovo sredili. Sada kad se preksutra pojavite za objedom s ekspertima znate da vam je novac u džepu. I nema visa ničega što bi tu itko drugi mogao učiniti osim vas.

— Osim mene? Kimnuo je. — Vi ste jedini s pravom opoziva ovog naloga. — Ustao je. — Mogu li vam bilo kako boravak u gradu učiniti ugodnijim? Sastanak je očito završio. Bilo je to isto kao i nakladnički posao. Mi smo već bili broj od prošlog mjeseca. — Sasvirn nam je dobro — kazao sam. — Zao mi je što ne možemo ručati zajedno. Ali imamo vremena za jednu čašicu. Ne čekajući odgovor, podigao je slušalicu. — Unesite bocu glen morangieja. — Pogledao me preko stola. — To je moj viski za specijalne prilike. Zatim nas je ispratio do vrata svojeg ureda, pa smo izišli na ulicu, gdje nas je čekala limuzina. Kola su krenula i prije nego što smo vozaču rekh kamo idemo. Pločnici su bih prepuni ljudi. Nimalo nalik na Kaliforniju. Ovdje su se svi kretali. Bio je jasan, sunčan dan, aii s visokim zgradama koje su nas okruživale ulica je izgledala kao za praskozorja. — Grad zabave — rekao sam. — Velika jabuka.' što kažeš o tome da izađemo i zabavimo se? — Zar se ne možemo vratiti u hotel i prvo malo odspavati? — zamolila je plačno. — Ono kalifornijsko buđenje me smlavilo. Na aerodrom smo bih došli u šest četrdeset i pet ujutro, i samo smo imah vremena da svrnemo u hotel, istuširamo se, presvučemo i u devet iziđemo u VVall Street. Pogledao sam na sat. Bilo je deset sati. Nekoliko sati spavanja prije ručka neće biti naodmet. Spustio sam okno koje nas je razdvajalo od vozača. — Natrag u hotel, mohm. Odgovor je bio tipično njujorški. — Već smo na putu — kazao je. — Pretpostavio sam da ćete onamo. Činilo mi se kao da sam netom sklopio oči kad mi je u uhu počeo zvoniti telefon. Ispružio sam ruku i podignuo ga. — Da? — Gareth? — Da. — Ovdje Martin Courtland. — Glas mu je nekako napeto puckao. — Jeste h gledah podnevne vijesti? — Spavao sam — rekao sam.

— U predvorju imate teleprinter — kazao je. — Pogledajte ga pa me nazovite. Naglo je prekinuo vezu. Spustio sam slušalicu. Eileen se nije niti pomaknula. Tiho sam se digao iz kreveta, obukao i spustio se. Izišao sam iz lifta i prišao teleprinteru pokraj ulaza iz Park Avenue. Stroj je cvokotao, a ljudi koji su hrlih mimo njega nisu se na nj obazirali, očito zainteresiraniji za svoj vlastiti svijet nego za onaj koji ih okružuje. Aparat je izbacivao brojke Savezne pričuvne banke. Uzeo sam dugu traku koja je visila preko stražnjeg dijela stroja i pročitao je. Tekst me zviznuo ravno među oči. 1 Grad zabave (Fun City), Velika jabuka (The Apple) — nadimci za grad New York. UPI NEW YORK 12 podne SLUŽBENICI MINISTARSTVA FINANCIJA OBZNANILI SU DANAS U PODNE PLJENIDBU MOŽDA NAJVEĆE LOVINE NARKOTIKA U POVIJESTI OVOG MINISTARSTVA. U OPSEŽNOJ OPERACIJI, SLIČNOJ ONIMA ZA DRUGOG SVJETSKOG RATA, IZVEDENI SU PREPADI U TRIMA NAJVEĆIM GRADOVIMA SJEDINJENIH DRŽAVA I U DVJEMA STRANIM DRŽAVAMA. FBI I ODSJEK ZA NARKOTIKE MINISTARSTVA FINANCIJA, U SURADNJI SA SCOTLAND YARDOM I NOVOOSNOVANOM OPERATIVNOM GRUPOM KONDOR MEKSIČKE NACIONALNE POLICIJE, PODESILI SU PREPADE TOČNO ZA 11 SATI PO ISTOCNOAMERICKOM VREMENU. PREPADI SU IZVRŠENI NA LIFES-TYLE KLUBOVE U NEVV YORKU, CHICAGU, LOS ANGELESU I LONDONU, LIFESTYLEOV HOTEL U MAZATLANU, MEKSIKO, UTOČIŠTE, VJERSKU MISIJU U MAZATLANU, I PRIVATNO IMANJE S ENO RA ESTEBANA CARILLA, BRATIĆA GUVERNERA MAZATLANA. LIFESTYLE KLUBOVI I HOTELI SU VLASNIŠTVO GARETH BRENDAN PUBLICATIONSA, IZDAVAČA REVIJE MACHO I DRUGIH ČASOPISA. IZVRŠENA SU BROJNA HAPŠENJA, A SVAKOG TRENUTKA OČEKUJU SE I DALJNJA. ZAPLIJENJENE DROGE SASTOJE SE OD VELIKIH KOLIČINA HEROINA, KOKAINA, MARIHUANE, AMFETAMINA I OUAALUDA, CIJA SE MALOPRODAJNA VRIJEDNOST PROCJENJUJE NA DVJESTO DO TRISTO MILIJUNA DOLARA. POLICIJA

JE U SVAKOM OD GLAVNIH GRADOVA NAREDILA DA SE GORE NAVEDENI LIFESTYLE KLUBOVI ZATVORE DO DALJNJE ISTRAGE. NASTAVAK *** MEXICO CITY MEKSIČKA POLICIJA IZVJEŠĆUJE DA SU TRI OSOBE POGINULE, A DVIJE RANJENE U PUŠKARANJU NA POPRIŠTU PREPADA NA NARKOTIKE. U ŽESTOKOM PUŠKARANJU, U KOJEM JE ISPALJENO VIŠE OD DVJESTO RAFALA, UBIJENA SU DVOJICA PRIVATNIH STRA2ARA SEftORA CARILLA I BRAT JONATHAN, MISIONAR S UTOČIŠTA. RANJENA SU DVA MEKSIČKA POLICAJCA. BRAT JONATHAN JE IDENTIFICIRAN KAO JOHN SINGER, BIVŠI NAREDNIK POLICIJSKIH SNAGA LOS ANGELESA, KOJI JE ISTUPIO IZ SLUŽBE U VRIJEME KAD JE LAPD PROTIV NJEGA VODIO ISTRAGU ZBOG SUMNJE DA JE UCJENJIVAO RASTURACE DROGA. OPTUŽBE SU KASNIJE ODBAČENE. NASTAVAK *** NEVV YORK I VVASHINGTON SLUŽBENICI MINISTARSTVA PRAVDE OBEĆAVAJU BRZO PODIZANJE OPTUŽNICA UPRAVITELJIMA LIFESTYLE KLUBOVA I OSTALIM UHAPŠENICIMA U JUTROŠNJEM PREPADU NA DROGE, U KOJEM JE ZAPLIJENJENO NARKOTIKA U VRIJEDNOSTI OD TRI STOTINE MILIJUNA DOLARA. JEDAN VISOKI SLUŽBENIK MINISTARSTVA UVJERAVA DA BI TAKOZVANA MEKSIČKA VEZA MOGLA BITI TRAJNO RAZJURENA. MEKSIČKA VEZA ZAMIJENILA JE FRANCUSKU, KOJA JE RAZBIJENA PRIJE VISE OD TRI GODINE UDAROM U FRANCUSKOJ, GLAVNOM VRELU I STOVARIŠTU DROGA ZA SJEDINJENE DRŽAVE. NASTAVAK *** NEVV YORK GARETH BRENDAN PUBLICATIONS LTD, VLASNIK LIFESTYLE KLUBOVA I HOTELA KOJI SU DANAS ZATVORENI NAKON OPSEŽNOG PREPADA NA DROGE, U JEDNOJ OD NAJUSPJELIJIH PONUDA DIONICA U NOVIJE DOBA PRODAO JE DANAS JAVNOSTI DVA MILIJUNA DIONICA ZA STO MILIJUNA DOLARA. GOSPODIN BRENDAN, SA TRI MILIJUNA DIONICA TVRTKE U OSOBNOM POSJEDU, PREDSJEDNIK JE I GLAVNI DIREKTOR TVRTKE. DIONICE ĆE PRVI PUT BITI STAVLJENE NA BURZU SLIJEDEĆEG PONEDJELJKA. Otkinuo sam vrpcu s teleprintera i popeo se natrag. Eileen je bila budna i ušla je u predsoblje.

— Što se događa? — zapitala je. — Telefoni su poludjeli. Kao da te cijeli svijet želi dobiti. Dao sam joj teleks. — Verita moli da je smjesta nazoveš — kazala je. — Hitno je. Kimnuo sam, otišao do telefona i okrenuo Veritin direktni broj. — Gareth — rekao sam. — Znaš li što se zbiva? Bilo je to prvi put nakon dugog vremena što sam u njezinu glasu primijetio strani naglasak. — Da. Upravo sam ustanovio. — Bit će najbolje da se najhitnije vratiš. Cijeli se pakao razjapio. — Bit ću u prvom avionu — na trenutak sam razmislio. Prije nego što je izabran za suca, njezin je zaručnik bio jedan od najboljih kalifornijskih odvjetnika za krivično pravo. — Što misliš bi li me tvoj prijatelj sudac mogao dočekati na aerodromu? — Mislim da bi. — Dobro. Javit ću ti kojim letom stižem čim sredim rezervaciju. — Nisam mogao suspregnuti gorčinu. — Julio nas je zajebao. — Nisi čuo novosti? — U glasu joj se očitovalo iznenađenje. Bio sam do vrata u novostima. — Koju novost? — Kad je prije nešto manje od sata izašao iz garaže, Julija su strojnicama smaknula dva muškarca iz nekog automobila. Policajci su bili na putu da ga uhapse. Vele da je ubijen zato da ne bi govorio. — Oh, sranje. — To je značilo da Julio nije bio jedini vođa, kako su Chicani smatrah. Morale su negdje postojati neke veze s mafijom. Ovo je bilo ubojstvo u gangsterskom stilu. — U redu. Nazvat ću te za nekoliko minuta čim dobijem potvrdu leta. Spustio sam telefon. Počeo je zvoniti istog trenutka kad je slušalica dotaknula vilicu. Podignuo sam slušalicu i spustio je, prekinuvši poziv a da se nisam niti odazvao. Zatim sam nazvao hotelsku centralu. — Obustavite do daljnjeg sve pozive na 21, 22 i 23. Ne želim ni s kim razgovarati.

Čim je službenica spustila slušalicu, nazvao s^rn Courtlanda. čekajući da dođe na telefon, rekao sam Eileen da nam rezervira mjesto u prvom avionu za Los Angeles i da o tome obavijesti Veritu. — Kako se ovako nešto može dogoditi? — upitao je Courtland. — Ne znam. Ali vraćam se na Obalu1 da to ustanovim. — Ako se ovo na sveopće zadovoljstvo ne razjasni do trenutka stavljanja dionica na tablu, guverneri neće imati druge alternative nego da povuku dionice iz opticaja — Znači li to da moramo vratiti novac? — upitao sam. Djelovao je užasnuto. — Na Ulici2 ovakve stvari ne izvodimo. Mi svoje obaveze prihvaćamo. Kao i svojih sedamnaest milijuna dolara provizije, pomislio sam, ali ništa nisam rekao. — Ali ovo je vrlo neugodno — rekao je. — Izvještavat ću vas o razvoju stvari — kazao sam i spustio slušalicu. Eileen se vratila u sobu. — Postoje avioni u tri i u pet. Ah ne možemo uhvatiti onaj u tri. Moramo se spakovati. — Odjebi pakovanje — kazao sam. — Uhvatit ćemo onaj u tri. Prema redu letenja, u Los Angeles smo trebali stići u 5.52 poslije, podne. Ne u 5.50, ni u 5.55. Zrakoplovne tvrtke imaju svoje vlastito proračunavanje vremena. Uvijek uzlijeću na 5 ih na 0, ah se uvijek spuštaju u 5 plus dvije minute. Pretpostavljam da za to imaju valjane razloge, ah na ovom letu to nije imalo nikakve važnosti. Zapali smo u snažne vjetrove u pramac i za ustavili se pred ulazom u 6.41.1 Zapadna obala SAD, poglavito Kaliforolja. » Ulica — ovdje Wall Street. Pogledao sam na sat i zapitao se kako li će sad reagirati njihovi kompjuteri. Na izlazu me dočekala gomila novinskih, radio i TV — — reportera i dva sudska dostavljača. Jedan je donio poziv da se pojavim pred saveznim istražnim sudom u Los Angelesu, a drugi poziv za preslušanje pred Kongresnim komitetom za organizirani zločin u VVashingtonu. Oba su bila za isti dan i u gotovo isto vrijeme.

Sudac Alfonso Moreno bio je tik iza sudskih dostavljača. Veritin zaručnik bio je visok, vitak Meksikanac upalih obraza i crvenkastosmeđe kose. U stvari, djelovao je poput teksaškog kauboja, što je zapravo i bio. Rođen je u El Pasu i igrao je nogomet za državu Teksas. Nije gubio vrijeme. — Moj je savjet da na svako pitanje odgovorite sa »bez komentara« sve dok ne uhvatimo vremena za razgovor. Uhvatio sam njegov pogled. — Želio bih, ako se slažete, dati kratku izjavu koju sam napisao u avionu. — Dajte da je vidim. — Uzeo mi je ceduljicu iz ruke, proučio je i zatim mi je vratio. — Dobro — rekao je. — Ali ni jedne riječi više. — Hvala vam. — Dajte mi pozive. Dao sam mu ih. Tutnuo ih je u unutarnji džep kaputa, okrenuo se novinarima i podigao ruke. U trenu je nastala tišina. — Gospodin Brendan bi žeho dati jednu izjavu. Pročitao sam s papira slijedeće: — Vratio sam se u Los Angeles da poduprem i pomognem vlastima u istrazi ovog slučaja. Čvrsto sam uvjeren da će se po završetku istrage otkriti da ni jedan službenik tvrtke ni sama tvrtka nisu u ovo bili umiješani. Iz gomile su zažamorila pitanja. Kroz buku sam čuo glas jednog novinara. — Je li vam poznato da je nevadska komisija za kockarnice, dok se ne dovrši istraga, povukla dozvolu za kockanje za vaš budući hotel i igračnicu? Odgovorio sam niti ne pogledavši suca. — Bez komentara. Zatim drugi izvjestitelj. — Je li istina da ste proveli nekoliko dana u MazatIdn Lifestyle Hotelu u društvu s Juliom Vasquezom koji je jutros ustrijeljen? — Bez komentara. Sudac me primio za ruku. Prihvatio sam se za Eileen i počeo probijati kroz gomilu novinara. Na svako izviknuto pitanje dao sam isti odgovor: — Bez komentara.

Napokon smo dospjeli do limuzine, koja je stajala do pločnika ispred terminala. Tony je krenuo čim su se vrata zatvorila. — Kamo, gazda? — upitao me kad smo se uključili u aerodromski promet. — Verita je rekla da dođemo u njezin stan. Ondje će biti mirnije, pa ćemo moći razgovarati — rekao je sudac. — U redu. — Dao sam Tonvju adresu i opet se okrenuo prema sucu. — Je h točna ona tvrdnja o nevadskoj komisiji za kockarnice? — Verita mi je rekla da je danas popodne u tri i trideset primila njihov brzojav. Odmahnuo sam glavom. Ništa se nije poboljšavalo. — Veriti je bilo jako stalo da se što hitnije vratim. Je li mi imala reći nešto specijalno? — Nije mi se povjerila. Rekla je da prvo želi govoriti s vama. No to se nikad nije zbilo. Jer kad smo se zaustavili pokraj nove stambene višekatnice na VVilshire Boulevardu, u koju je Verita preselila da bi bila blizu ureda, ondje su već stajala kola hitne pomoći i četiri policijska automobila. Jedno tijelo, napola pokriveno dekom, ležalo je pola na rubnom kamenu, a pola izvan njega. Sudac i ja skočili smo iz automobila gotovo i prije nego što se zaustavio. Progurah smo se kroz grupicu ljudi do policije. Neki dečko sa psićem u rukama govorio je policajcu koji je pravio bilješke. — Baš sam poveo Schnapsija na večernju šetnju kad sam čuo vrisak. Pogledao sam uvis i vidio kako ova žena leti preko ograde tamo na petnaestom katu 1 pada na mene. — Jesi li još koga gore vidio? — pitao je policajac. — Ma kakvi. Nisam — rekao je dječak. — Morao sam joj se pod hitno maknuti s puta. — Bože moj! — zahroptao je sudac. Pogledao sam prema maloj ruci koja nije bila pokrivena pokrivačem, a u koju je on upravo upro pogled. Na prstenjaku je blještao dijamant. — To sam joj dao tek prošlog tjedna. Zatim je njegovo hce neobično pozelenjelo i on je posrnuo prema rubnom kamenu. Zgrabio sam ga za ramena da ne padne i pridržao dok je plakao i povraćao na ulicu. 50. POGLAVLJE

Slijedeći dan donio je novi pakao. LA Times je preko vrha naslovne stranice objavio vrištav naslov. SAMOUBOJSTVO POTPREDSJEDNICE BRENDAN PUBLICATIONSA, TVRDI POLICIJA. Podnaslov nije bio nimalo bolji. »Verita Velasquez, sestrična meksičkog kralja zločina, koji je jučer ustrijeljen.« Sam članak bio je majstorska konstrukcija činjenica koja je dovodila do potpuno lažnog dojma i čitatelja navodila na pomisao da je Verita djelovala iznutra, a Julio izvana. Bila su nam potrebna dva sata da prijemni odjel očistimo od reportera i smislimo sistem koji će ih zadržati izvan zgrade. Proveli smo to tako da smo zatvorili sve liftove osim dva, te da smo sve posjetitelje ispitivali u predvorju prizemlja. Naposljetku je ured bio tih, premda je bio sličniji mauzoleju nego poslovnoj prostoriji, jer su se svi kretali na prstima i govorili prigušenim glasom. Cak su se i Shana i Dana obuzdale. Nisu izvodile svoju uobičajenu igru. Danas kao da sam svaki put dobro pogađao njihova imena. — Na liniji je gospodin Saunders iz naklade. — Hvala vam, Shana — rekao sam podižući telefon. — Da, Charlie? — Imamo ozbiljan problem, gospodine Brendan — — kazao je uznemirenim glasom. Nije mi bio on potreban da mi to kaže. Sačuvao sam miran glas. — Da? — Mnogi veletrgovci i distributeri odbijaju prijem naših pošiljki novog broja Macha, a ostali ih vraćaju neotvorene. Ovo je doista bio problem. Bih su to ljudi koji su stavljali našu reviju na kioske i police, odakle ju je publika mogla kupovati. — Koliko smo tiskah? — Četiri mihjuna petsto tisuća. — Što mislite koliko će se prodati? — Prema našem kompjuteru, između petsto i sedamsto tisuća. Otišla su dva mihjuna dolara žive love, a tu nisu uračunati ni mogući profiti. Nije trebalo dugo da se glasina ukopa i nanese štetu. Duboko sam uzdahnuo. Ništa se s tim u vezi nije dalo učiniti, barem ne trenutačno. Stara poslovica kaže da laž može prijeći pola svijeta dok istina tek navlači čizme da krene za njom. Možda bih, da sam na

njihovu mjestu, i ja postupio ovako. Ne bih želio poslovati s onim tko je, po svemu sudeći, najveći rasturač droge na svijetu. — Strpite se, Charlie — rekao sam. — Sve će se opet normalizirati kad raščistimo ovu stvar. Spustio sam telefon. Interfon je opet zazujao. — Bobby je stigao da vas obiđe. — Pošaljite ga unutra. Bobby je ušao očiju crvenih od plača. — Oh, Gareth! — uzviknuo je. — Ne mogu vjerovati da je mrtva. Ustao sam sa stolca i zagrlio ga. Jecajući kao dijete, pritisnuo je hce na moja prsa. Nježno sam ga pogladio po glavi. — Smiri se — rekao sam. — Zašto se ubila? To nikad neću razumjeti. Trebala se slijedećeg mjeseca udati. — Nije se ubila. Odstupao je. — Ali policija je izjavila da jest. Rekli su da nije bilo nikakva znaka da je netko bio s njom u stanu. — Ni riječi ne vjerujem tome što su rekli — vratio sam se do stolca. — Ako se nije ubila, tko ju je onda ubio? — Mislim da su to bili oni isti koji su ubili i Julija. Imam dojam da su mislili kako su ona i Julio prisniji nego što su zapravo bili. Oči su mu se raširile. — Mafija? — Ne znam — rekao sam. — Ali ću svojski nastojati pronaći tko jest. — Iz kutije na stolu uzeo sam cigaretu i zapalio je. — Je li tvoj otac u gradu? — Kod kuće je. Pritisnuo sam interfon. — Spojite me s prečasnim Samom. Kod kuće je. — — Otpustio sam puce. — Mislio sam da se brata Jonathana otarasio još prije dvije godine. — Znaš oca. U ljudima vidi samo dobro. Brat Jonathan ga je uspio uvjeriti da je Denise narkić te da ju je on pokušavao izvući, ah nije mogao. — Na liniji imate prečasnog Sama. Interfon je zazujao. U glasu prečasnog Sama bilo je iskrene sućuti. — Strašno, Gareth, strašno. Bila je tako dražesna djevojka.

— Da, prečasni Same. Ah nazivam zbog brata Jonathana. — Nečuveno. Nisam mogao vjerovati da je netko kadar biti tohko dvoličan. — Koliko ste ga dugo poznavali? Malko je zašutio. — Pa ... sedam, možda osam godina. Pristupio je misiji odmah kad je izišao iz policije. — Kako ste ga uopće našh? — Poslao mi ga je vaš ujak John. U to su mi vrijeme prijetili smrću, pa je on došao da mi bude tjelohranitelj. Ah Bog ga je obasjao svojim svjetlom i on se počeo posvećivati misiji. Do onda kad smo procijenili da prijetnje više nisu neki problem, on je već bio dospio na drugu razinu. — Shvaćam. Hvala vam, prečasni Same. — Zbogom, Gareth. — Imao si pravo u pogledu svojeg oca, Bobby. On u svima vidi samo dobro. Uspio se osmjehnuti. — Posljednji od naivnih. — Ne posljednji — rekao sam. — Prvi. Kad je otišao, neko sam vrijeme sjedio sam i razmišljao. Brat Jonathan me i dalje proganjao. Nekako nagonski poslao sam po Denise. I ona je bila plakala. — Jadna Verite. Stvarno sam je voljela. Njezina je aura bila tako čista. — Bila je krasna žena — rekao sam. — Slušaj, trebam pomoć. Ako te ono što pitam boli, samo reci. Ne želim te uznemiriti. — Ljubim te, Gareth. Učinit ću sve što mogu da ti pomognem. — Kad te brat Jonathan u Utočištu stavio u preobrazbu, je li on stvarno mene istjerivao iz tvojeg pamćenja? — Izgledalo je tako. — Oklijevala je. — Uvijek smo preobražaj počinjali na taj način. Prvo što mi je rekao bilo je da te moram istjerati iz svijesti i iz tijela. — Je h ikad govorio o nečem drugom? — Mislim da jest. Ah se baš dobro ne sjećam. Nakon pitanja o tebi, ostalo je uvijek bilo nejasno. — To je zbog toga što ti je dao injekciju pentothala — — rekao sam. — U tvojoj krvi bilo je tragova tog preparata još i onda kad sam te doveo u bolnicu. A od jedne od onih nesteriliziranih igala dobila si i žuticu.

— To je serum istine, zar ne? — Da. Ali može se primijeniti i kao sredstvo za uspavljivanje. Možda je postojalo nešto što je htio da zaboraviš potpuno, a da toga niti ne budeš svjesna. — Ne znam što bi to moglo biti. Napokon, ja sam mu ondje prve godine bila tajnica, a moj je posao i bio da o svemu budem informirana. Čak sam tipkala i sve njegove izvještaje. — Izvještaje? Kome? — Mnogim ljudima. Vjerske prečasnom Samu, naravno. Druge ... druge ... — Zbunjenost joj se ogledla u pogledu. — Čudno, ali kao da se ne mogu sjetiti. — O čemu su bili ostali izvještaji? Zamislila se na trenutak, a onda potresla glavom. — — Ni toga se ne mogu sjetiti. Pogledao sam je bez riječi. — Oprosti. Nasmijao sam se. — U redu je. — Bit će najbolje da se sad vratim na posao. Pričekao sam da bude na pola puta od vrata, a onda sam zaigrao na svoj predosjećaj. — Lonergan! — rekao sam oštro. Nije se okrenula. — Znam. Njemu uvijek najgornju kopiju — rekla je automatski, a zatim produžila prema vratima kao da nije niti progovorila. — Zbogom, Gareth. — Zbogom, Denise. Pričekao sam da se za njom zatvore vrata, a zatim nazvao kadrovski. Javio se neki muškarac. — Ovdje Erikson. — Imate h kopije obrazaca osoblja klubova i hotelskih namještenika, gospodine Erikson? — U kompjuteru su, gospodine. — Mogu h dobiti izvod? — Da gospodine, ah morate znati kod. — Trebam stanovite informacije. Možete li se popeti u moj ured? — Odmah stižem, gospodine Brendan. Dvije minute kasnije stajao je pokraj mog stola s knjigom kodova u ruci. Deset minuta kasnije imao sam sve informacije koje sam tražio.

Od svakog službenika tražilo se da prije nego što bude uvršten u platni spisak donese tri osobne preporuke. Kod svih generalnih direktora i direktora nabave klubova i hotela jednu od tih triju preporuka izdao je uvijek John Lonergan. Sve je počelo dolaziti na svoje mjesto. Kad sam ušao u njegov auto nakon eksplozije ispred radnjice na Santa Monica Boulevardu, on samo što mi to nije doslovce rekao. Da me nije zaštitio, Julio bi mnome nahranio vukove. A Dieter je to ponovno posredno izrazio u Meksiku, rekavši mi da bez dopuštenja mojeg ujaka Julio ne bi mogao opstati u Los Angelesu, te da je Lonergan jedini čovjek koji bi mogao Juliju onemogućiti korištenje piste. Julio vjerojatno nikad nije niti prestao koristiti pistu. Čak ni na jedanjedini dan. A kad sam se ja pogodio za hotel, Lonergan je imao sve na okupu. Morao je to biti najunosniji kartel u povijesti svijeta kojim je rukovodio jedan-jedini čovjek. Tristo milijuna dolara godišnje s ugrađenim prihodima u svakoj fazi, od proizvodnje pa do distribucije. A to ga nije stajalo ni jednog penija. Sve je on to proveo mojim novcem. 51. POGLAVLJE Bilo je šest sati, a Lonergana se nigdje nije moglo naći. Nije bio ni kod kuće, ni u svojem uredu na Beverly Hillsu, ni u »Srebrnoj ergeli«. Moja je majka otišla na jedan dan posjetiti neke prijatelje u Nev/port Beachu, pa mi baš tada nije bila ni od kakve pomoći. Očekivah su je ipak na večeri, pa sam kod njezina batlera ostavio poruku da me mati nazove kad se vrati. Interfon je zazujao. — Gospodin Courtland na liniji iz New Yorka. — Vi do kasna radite — rekao sam. — Kod vas je devet. — Naš se ured ne zatvara s tržištem, unatoč onome što većina ljudi misli — rekao je trijezno. — Ima li kakvih novosti? — Prilično. — Nešto što bih mogao prenijeti predsjedničkom savjetu? — Mislim da ne.

— Sto je s onom djevojkom koja se ubila? Zdrava pamet veh da je mogla biti trojanski konj u vašoj organizaciji. — Nije bila. — čujem da vam vraćaju reviju u tisućama komada — kazao je. — U milijunima. Na trenutak je, užasnut, zašutio. — Biste li željeli da odgodim vaš sutrašnji nastup na ručku analitičara? — Jesu li povukli poziv? — Ne. — Onda ću ja biti ondje. — Samo vas nastojim poštedjeti nekih neugodnosti — — rekao je. Mnogi od njih su do neba hvalili vaše dionice pa misle da ste ih prešli. Mogu postati vrlo grubi, a nisu baš osobito raspoloženi. — Nisam ni ja. Vidimo se sutra. Spustio sam telefon i pritisnuo interfon. — Da, gospodine Brendan? — Unajmite mi noćas avion za New York. Pretpostavljam da ću krenuti negdje između ponoći i tri ujutro. — Da, gospodine Brendan — rekla je. — Na liniji imate majku, koja se javlja na vašu molbu. — Zdravo, majko. — Gareth, tako mi te žao. Izgleda da se tako doista i osjećala. — Sa mnom je sve u redu. — Kako su ti oni Meksikanci mogli ovako nešto učiniti? I to nakon toga što si i prema njoj bio tako dobar. Nakon što si je izvukao iz onog ropskog službeničkog položaja i dao joj tako značajan posao. Znala sam da joj ne možeš vjerovati još ono prvi put kad sam čula njezin glas preko telefona. Baš smo danas za ručkom na jahti Fisherovih razgovarah o tome. Imaju tako divnu jahtu. Sedamdeset — — Majko — upao sam — tko je o tome govorio? — Svi mi. Ah onda nam je ujak John rastumačio što se zapravo zbilo, i svima nam te bilo jako žao. — Ujak John je bio s tobom? — Da. — Je li s tobom i sada? — Ne. Imao je neku dogovorenu večeru.

— S kime? — Mislim da sam ga čula kako je spomenuo ime onog zgodnog mladića Dietera von Halsbacha. — Hvala ti, majko. Spustio sam slušalicu a da joj čak nisam rekao ni zbogom, te pritisnuo interfon. — Provjerite je li Marissa još u svojem uredu. Nije je bilo, pa sam im rekao da je potraže kod kuće. Pronašli su je za pola sata. — Znaš li gdje bi Dieter mogao biti na večeri? — — upitao sam. — Ne. Vidjela sam ga u uredu oko pet i trideset. Zatim je odjurio na neki vrlo važan sastanak. — Gdje bi mogao biti? — Ako mi se javi, nazvat ću te. — Hvala. — Gareth, žao mi je zbog Verite. Nadam se da ne vjeruješ onome što piše u novinama. — Ne vjerujem. — Drago mi je. Ni ja ne vjerujem. Odlučio sam nazvati Bobbvja kući. Budući da u svijetu pedera nije bilo tajni, pomislio sam da bi mi možda on mogao pomoći. — što misliš, bi li mogao ustanoviti gdje je večeras Dieter? — upitao sam. — Nastojat ću — rekao je. — Možda to malo i potraje. Gdje te mogu nazvati ako ga pronađem? — Bit ću u uredu. Nazvao me u deset i petnaest. — Dieter ima rezervaciju u »Grčkom zboru«. — »Grčkom zboru«? — ponovio sam. — Da. Uzeo je apartman za cijelu noć. Večera i sve ostalo. Naš prijatelj mora biti pun love. Spustio sam telefon. To nije bilo logično. »Grčki zbor« bio je najskuplja pederska javna kuća na svijetu. Sastanci su se održavali samo uz rezervaciju, a minimalna cijena bila je pet stotina dolara, čuo sam o računima koji su dosezali i do deset tisuća za jednu večer. Ali to je bio jedan Arapin koji je doletio specijalno zbog te noći i pokupovao sve i sva što se našlo na vidiku.

»Grčki zbor« se nalazio u palači jedne stare filmske zvijezde visoko na Hollywood Hillsu. Tony je zaokrenuo na privoz i zaustavio ispred ulaza. — Pričekaj me — rekao sam pritišćući zvonce. Kršni muškarac u smokingu otvorio je vrata. Jedan drugi muškarac u smokingu stajao je tik do njega. — Imate li rezervaciju? — upitao je prvi čovjek. — Ne, ali samo sam nekoliko sati u gradu, a toliko sam čuo o ovoj kući. — Zao mi je — kazao je muškarac povlačeći se. — — Samo s rezervacijama. Počeo je zatvarati vrata. Zaustavio sam ih nogom i pokazao mu novčanicu od sto dolara. Bezizražajno ju je pogledao. Dodao sam joj još jednu. Zatim još jednu, pa još jednu i još jednu. Stao sam na pet stotina. Još više pa bih odustao. — Kako se zovete? — upitao je. — Gareth. — Samo trenutak, gospodine. Možda sam previdio vaše ime u knjizi. Koraknuo je unutra i porazgovarao s drugim muškarcem. Trenutak kasnije se vratio. — Ispričavam se što sam vas pustio da čekate, gospodine — kazao je trpajući u džep pet novčanica. — — Ah mrlja tinte djelomično je pokrila vaše ime. Pošao sam za njim kroz vrata. — Ovo je samo mjera opreza, gospodine — kazao je sustavljajući me. — Hoćete li, molim vas, ispružiti ruke? Učinio sam što je tražio, i on me vrlo profesionalno prepipao. Uspravio se. — Ne dopuštamo unošenje pištolja i noževa — kazao je opravdavajući se. — To je kako zbog vaše vlastite sigurnosti, tako i zbog zaštite ostale klijentele. Prošli smo kroz veliko predvorje. Elegantna palača iz dobrih starih dvadesetih godina preuređena je u pederski raj. — Vohte h neki osobiti tip, gospodine? — upitao je. — Nisam se odlučio. Volio bih ih sve vidjeti. — Da, gospodine — rekao je otvarajući jedna vrata. Kad sam čuo žagor razgovora, shvatio sam kako je savršeno izvedena zvučna izolacija.

— Ovo je salon, gospođine. Cijene ovise o osobi koju izaberete. Postoji minimum od pet stotina dolara. Piće i hrana su na račun kuće. — Hvala. Stao sam na trenutak kako bi mi se oči navikle na blijedo svjetlo, a onda sam se uputio prema polukružnom baru na kraju prostorije. Skupine muškaraca, od kojih su mnogi bili goli, izvalile su se po kaučima i sofama. Pretpostavio sam da su oni koji su bili odjeveni bih kao i ja klijenti. Nagi muškarci zagledali su me dok sam kraj njih prolazio, ah ni jedan od njih nije napravio očit pokušaj da mi priđe. Na bar se naslonio čovjek u smokingu. — Izvolite, gospodine. — Viski s ledom. Spustio sam novčanicu od pet dolara kao napojnicu. — Oprostite, gospodine — rekao je gurajući mi novčanicu natrag. — Napojnice nisu dopuštene. Vi ste naš gost, gospodine. — Hvala. Naslonio sam se leđima na bar, osvrnuo po prostoriji i trgnuo dobar gutljaj pića. Tada sam spazio nekoga koga sam poznavao, pa sam se nasmiješio. S pićem u ruci prešao sam preko prostorije i stao ispred golog crnca koji se zatvorenih očiju razastro na sofi. — Jack — kazao sam tiho. King Dong je iznenađeno otvorio oči. — Spavaš na poslu? — nasmiješio sam se. Polako je sjeo. — što vi ovdje radite, gospodine Gareth? Nikad ne bih očekivao da ću vas naći na ovakvu mjestu. — A što je s tobom? — odvratio sam. — Radim ovdje jednu noć tjedno. Ponekad pokupim i do soma. Tako, za najamninu. Nema više mnogo posla u poziranju. — Zanima h te čist som? — Sav sam za. — Sjećaš U se onog Meksikanca, onog plavokosog? Sjeo sam na kauč do njega. — Je li on večeras ovdje? Neki muškarac u smokingu prošao je pokraj nas. — Igrajte se s mojim kurcem — rekao je King Dong — ovo je jedan od nadzornika. Podigao sam njegov bat. Kunem se da je bio težak kao udav. Čovjek se vratio istim putem i izišao kroz vrata.

— Da, ovdje je — rekao je King Dong. — Znaš li u kojoj je sobi? Kimnuo je. — Možeš li me uvesti da ga vidim? — Da to napravite, morate se popeti stubama. A jedini način da se uspnete jest s nekim od dečki. — Ići ću s tobom. — Ne znam — rekao je neodlučno. — Ako me jedan od ovih momaka uhvati, ubit će me. Ubojice su to. — Nitko te neće otkriti. Neće biti nikakve nevolje. — Stajat će vas to pet stotina za kuću. — U redu. Njegov duboki glas tutnjao je prostorijom. — Strašno vam se žuri, čovječe — nasmijao se. — Moram uhvatiti avion — rekao sam i dalje se igrajući. Slijedio sam ga do bara. — Našao sam si pustopašnu picu. čovjek za barom nije se nasmiješio. — Petsto dolara, molim. Položio sam pet novčanica na tezgu. — Hvala. — Posegnuo je ispod bara i izvukao pozlaćeni ključ. — Soba šesnaest. — Jesu li šest ili sedam otvorene? — zapitao je King Dong. — Znaš da ono najbolje što znam ne mogu napraviti u sobi s niskim stropom. Čovjek je još jednom pogledao. Zamijenio je ključeve. — Šest. — Hvala — rekao je King Dong. U udaljenom kutu prostorije razmaknuo je neke zastore i otkrio stubište. — Imamo sreću — prošaptao je. — On je odmah vrata do nas, u sobi pet. — Hoću li trebati ključ da uđem? Odmahnuo je glavom. — Vrata se nikad ne zaključavaju kad je soba u upotrebi. Ponekad ima gužve i valja žurno upasti. Dospjeh smo do prvog odmorišta. Zaustavio se ispred vrata ukrašenih mjedenim brojem šest. Osvrnuo se gore i dolje po predvorju. Bilo je prazno. — Možete sad ući — prošaptao je. — Ah pazite kad izlazite.

Otvori« sam susjedna vrati i skliznuo u sobu. Istodobno sam vidio kako King Dong nestaje u broju šest. Bila su upaljene sva svjetla. Na drugoj strani sobe ležao je Dieter licem prema dolje. Na podu do njega bila je prazna šprica i savijena gumena vrpca. Na Dieterovoj ispruženoj ruci vidio sam tragove uboda. Budući da grof von Halsbach nije bio ništa drugo do narkić. Kleknuo sam nada nj i zdrmao ga za rame. Pomaknuo se ali nije otvorio oči. Začuo sam neki zvuk iza zastora na drugom kraju sobe. Brzo sam se prebacio do tamo i povukao zastor. Tri para tamnih očiju podigla su se prema meni od stola krcata hranom. Zagledao sam se dolje u umazana lica. Pa to su bila djeca. — Qui pasa? — rekao je jedan od dječaka ispravljajući se. Njegovo golo malo tijelo bilo je nježno i oblo. On je, čini se, bio najstariji, ah nije mu moglo biti više od devet godina. Zavrtio sam glavom. — Nada.' Ponovno je sjeo, i oni su se opet latili jela kao da ih nisam niti prekinuo. Pustio sam da zastor padne i vratio se natrag krevetu. — Gdje je Lonergan? — upitao sam. Potresao je glavom, a onda prostenjao. — Otišao je. — Prije koliko vremena? — Prije sat, pola sata. Ne znam. Spavao sam. > NiSta. — Hajde opet na spavanje — kazao sam. Opet je zaklopio oči. Otišao sam do vrata, odškrinuo ih i provirio van. Predvorje je bilo prazno. Hitro sam ušao na susjedna vrata. King Dong je sjedio na rubu kreveta i masturbirao. — U redu — rekao sam. — Idemo. — Samo trenutak — rekao je posežući za ručnikom i postižući istodobno orgazam. Zaklopio je oči. — Ahh — — uzdahnuo je, ispražnjujući se. Trenutak kasnije je ustao. Nagnuo se preko kreveta, svukao pokrivač i zgužvao plahte.

— Ovo je još uvijek moj najdraži način — rekao je preko ramena veselo. — Nitko mi ga ne može tako izdrkati kao što si ga ja sam mogu. Kad je uneredio krevet, bacio je ručnik nasred postelje. — Tako, sad možemo ići. Jednostavno nisam htio riskirati. Moglo bi im biti sumnjivo da je sve bilo suviše uredno i čisto. — Možeš sutra u uredu pokupiti svog soma — rekao sam silazeći za njim niz stube. Muškarac na vratima se naklonio. — Nadam se da je sve bilo po vašoj želji, gospodine. — Savršeno — rekao sam. — Hvala vam, gospodine. Izvolite doći opet. Tony je upalio mašinu čim sam ušao u auto. Poglegao sam digitalni sat na tabli s instrumentima. Dvanaest i deset. Točno sam znao gdje da u ovo doba noći nađem Lonergana. 52. POGLAVLJE »Srebrna ergela« bila je jednako krcata i bučna kao i uvijek. Sve je izgledalo isto. Samo što je mačka koja je lupetala po klaviru bila drukčija. Ah nekoliko trenutaka kasnije primijetio sam da je još nešto bilo drukčije. Prošao sam cijelu prostoriju i ni jednom me nitko nije pokušao ščepati. Sad sam znao da starim. Stao sam pred Inkasatora. Kao i uvijek, na stolu pred njim stajala je boca viskija. Pogledao me sa smiješkom. — Hej, čovječe, pa gdje si? — Pljesnuli smo se dlanovima. — Sjedni i gucni — pozvao me. — Čekamo te. Natočio je piće. — Je li Lonergan ovdje? — upitao sam. Kimnuo je. — Baš će završiti neki sastanak. Pozvat će te za koji časak. Liznuo sam. Alkohol mi je godio. — Što mishš o onoj maci za klavirom? — upitao me zaneseno. — Čini mi se da sam tu pjesmu već čuo. Nasmijao se, pokazujući sve zube i udarajući se po bedrima. — Što ja tu mogu kad sam slab na mačke koje sviraju klavir? Pod stolom se oglasilo zujalo. — Možeš sada gore.

Lonergan je sjedio za svojim stolom i mjerio me hladnim pogledom. — Čujem da me tražiš? — Cijeli dan. — Neki poseban razlog? — upitao je prijazno. — Mislim da znaš. — Reci mi. — Udesio si me. Ubio si Julija i Veritu i sam Bog zna koliko ostalih. Glas mu je bio miran. — To ne možeš dokazati. — Točno. Samo sam želio da ti to saznaš. — Spasio sam ti stražnjicu. Dao sam ti savršeno objašnjenje. Sada možeš ustati na svojem ručku s anahtičarima u Wall Streetu i sve svaliti na njih. Za nekoliko dana sve se ponovno otvara, a ti si zdrav i čitav. — Je li to sve o tome? — Što ti još želiš? — Želim natrag Veritu. Živu, zdravu i veselu. Onakvu kakva je bila posljednji put kad sam je vidio. — Samo Bog to može učiniti. Traži od mene nešto što mogu uraditi. — Sranje. Ti i ja nikad nećemo razumjeti jedan drugoga. — Mislim da ja tebe razumijem. Ti si poput svog oca. Misliš žilavo, ali iznutra si mekušac. Ni ti, ni on niste bili dovoljno čvrsti da budete pravi muškarci. — Ali ti jesi? Kimnuo je. — Od mene nitko ništa ne uzima. — Hoćeš reći, ti nikom ništa ne daješ. — Fraze. — Ljubav — rekao sam. Glas mu je bio hladan. — što je to? — Ako moraš pitati, nikad nećeš saznati. — Imaš h ti još što reći? Odmahnuo sam. — Onda je najbolje da odeš. Do New Yorka je četiri i pol tisuća kilometara, i ako ne stigneš na vrijeme na ručak, gotov si. Krenuo sam prema vratima. Slika umazanih lica i tri para raskolačenih očiju sijevnula mi je u pameti, i ja sam odjednom doživio udar sjećanja. Zastao sam. — Postoji još jedna stvar koju mi možeš reći, ujače John — kazao sam.

— Što je to? — Onog dana kad nas je moj otac našao na plaži ti si fafao moj kurčić, zar ne? Nije trepnuo, ali sam vidio da je problijedio. Bilo je dovoljno. Izišao sam iz njegovog ureda i sišao stubama a da se nisam osvrnuo. Susprezao sam suze koje su mi žegle oči. Stvarno sam ga bio želio voljeti. Inkasator je domamio klaviristicu za svoj stol. Mahnuo mi je kad sam prolazio mimo njega. Progurao sam se kroz pretrpani bar. Uz vrata je stajala družina kožnatih dječaka. Suze su mi zamaglile pogled, i ja sam nagazio na jednog od njih. Koraknuo sam unatrag. — Oprostite — rekao sam. — De nada — kazao je hitro okrećući lice od mene. Ah nije se uspio otkrenuti prije nego što sam ga prepoznao. Na prsnom džepu vidio sam sjajnim pucetima ispisano ime: J. V. KINGS. Bio je to onaj isti momak koji me pokupio nedaleko od Veritina stana prije tisuću godina. Na trenutak sam oklijevao, razmišljajući da li da se vratim i upozorim Lonergana. No bio je to njihov rat, ne moj. A bilo mi je i previše borbi za druge ljude. Izišao sam van i ušao u automobil. — Dobro, Tony — rekao sam. — Na aerodrom. Nazvao sam Eileen s govornice na terminalu. — Na putu sam za New York. Ne čekaj me. Vratit ću se sutra noću. — Puno sreće — rekla je. — Ljubim te. — Ljubim te — kazao sam i objesio slušalicu na kuku. Prednost čarter aviona je u tome što u njemu postoji krasan, udoban krevet. Spavao sam cijelim putem do New Yorka, a kad sam se iskrcao, vidio sam naslov u New York Daily Newsu. Lonergan je bio mrtav. Nisam niti kupio novine da pročitam članak. Na ručak sam stigao upravo kad su servirah desert. Čuo sam žagor iznenađenja kad sam ušao u sobu. Gledao sam pravo preda se te otišao ravno do poviše postavljenog stola. Negdje nasred dugog stola nalazio se prazan stolac, na kojem je ležala karta s mojim imenom. Trenutak kasnije čovjek koji je bio uza me digao se i kucnuo čekićem. — Dame i gospodo — rekao je uglađeno. — Gospodin Gareth Brendan.

Nije bilo pristojnog aplauza. More lica zurilo je u me kad sam u mrtvačkoj tišini krenuo prema mikrofonu. — Gospodine predsjedatelju, dame i gospodo, bit ću kratak. Kao što znate, prva ponuda dionica Gareth Brendan Pubhcations Limiteda doživjela je kolosalan uspjeh. Želim izraziti svoje poštovanje svima vama koji ste se toliko trudili da se taj uspjeh postigne. Hvala vam. Zastao sam. Tišina je bila zaglušujuća. — No na nesreću, pojavili su se stanoviti faktori koji zamračuju vrijednosti ove ponude. Ja sam u mnogo čemu naivčina. Sklon sam misliti da među vama ima onih kojima je više stalo do dobrobiti vaših klijenata nego do vlastitih provizija. — Gospodin Courtland mi je rekao da je ponuda neopoziva te da je može poništiti jedan-jedini čovjek. Ja. Isto tako, ovog trenutka to su još moje dionice i moja tvrtka. Stoga koristim ovu priliku da vas obavijestim da su dionice ovime službeno povučene iz prodaje. Dvoranom se proširio šum iznenađenja, koji me natjerao da podignem glas kako bi me se moglo čuti. — Da nitko u vezi s ovom ponudom ne bi pretrpio nikakve financijske gubitke, također nudim naknadu svih zakonitih troškova kojima su se izložili jamci. Hvala vam. Otkrenuo sam se s povišenog stola i počeo se probijati prema izlazu. Mrmor je prerastao u galamu. Letimično sam pogledao Courtlanda. Bio je osupnut. Bljedilo od sedamnaest milijuna dolara oblilo mu je lice. Novinari su me okružili, hvatah me za kaput i izvikivah pitanja. Progurao sam se kroz njih i bez komentara uspio izaći van. Kad sam stigao u hotel, telefon je zvonio. Bila je to Eileen. — čula sam dio tvojeg govora u vijestima — kazala je. — Jako se ponosim tobom. — Ne znam. Možda sam glup. — Ne. Divan si. — Glas joj se promijenio. — čuo si za svog ujaka? — Da. — Strašno. — Ne, nije — rekao sam, a tako sam i smislio. — — Lonergan je upropastio dovoljno života, uključivši i moj. Ali više neće. Šutjela je.

— Odlazim za otprilike sat. Hoćeš h da se nađemo u Vegasu, pa da se malko zabavimo? — Zar nisi izgubio dovoljno novaca za jedan dan? — Ne govorim ja o toj vrsti zabave. Mislim na to da se vjenčamo. Na trenutak je nastao muk od zaprepaštenja. — Je li ti to ozbiljno? — upitala je ne hoteći povjerovati. — Naravno da ozbiljno. Ljubim te.

Kraj. — SADRŽAJ Knjiga prva DONJA STRANA Knjiga druga GORNJA STRANA

CROSTUFF.NET