Pad Jeruzalema i kršćanska crkva : studija o posljedicama židovske katastrofe 70. godine za kršćanstvo 9531203253, 9789531203258 [PDF]

Zitiervorschau

Jzdavač: Profil lnternolionol d.o.o., Kap1ol 25, 1 OOOO Zagreb Za izdavača: Daniel Žderić Glavni urednik: Drago Glamuzina Urednik: Stjepan Rović

-

Prijevod: Olo lukačević

Lektura: Dubravko Grbešić Korektura:

Tonja Konforto

Grafićko oblikovanje:

Renato Puki

Oblikovanje naslovnice: Studio 2M Tisak:

Profil, Zagreb

ISBN

953-12-0325-3

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučili�na knjižnica - Zagreb UDK 27"W 94(=411.16)"00" BRANDON, Samuel George Frederick Pad Jeruzalema i krićanska crkva :

studija o posljedicama židovske katastrofe

70. g. za kr�ćanstvo 1 napisao S. G. F. Brandon: .­ Zagreb : Profil intemational, 2006.

Bibliografija ISBN

953-12-D325-3

l. Krićanstvo - Rimsko Carstvo Povijest ll. 2idovi - Povijest - Stari

vijek

301106004

PAD JERUZALEMA l

KRŠĆANSKA CRKVA Studija o posljedicama židovske katastrofe 70. godine za kršćanstvo

S. G. F. Brandon

profesor komparativne religije na Sveučilištu u Manchesteru PROfil

.. Padat će od oštrice mača, odl'odit će ih /wo wrobljenike medu sve narode. A }eruwlem će gaziti pogani" dok se ne ispune vremena pogana." (Luka 21, 24)

Slika u prilogu:

Barcljd s Titova slavoluka na rimskom For� mu koji prikazuje plijen iz Hrama - sed­

mokraki svijećnjak. oltar beskvasnih hljebova i srebrne trublje što ih u trijumfu ulicama

litm·i legionari.

Rima prenose

Predgovor prvom engleskom izdanju

(ponešto skraćeno) Predmet ove studije dugo je pobuđivao zanimanje njena pisca. Njegova važ­ nost spomenuta je u nekim primjedbama pokojnog dr. Streetera, u velikom djelu o podrijetlu Evanđelja; već i samo jedan primjer bit će dovoljan da pokaže koliko je on uviđao veliko značenje uništenja Jeruzalema u 70. godini nove ere za kršćansku Crkvu: " Nama je danas nemoguće shvatiti šok iz godine 70. za zajednicu u kojoj su, i židovski i nežidovski pripadnici, podjednako bili odgojeni u dubokom poštovanju prastare svetinje Svetoga Grada i Hrama. " Nažalost, čini se da se dr. Streeter nije nikada latio posebnog proučavanja toga pitanja, čime bi potkrijepio svoju prosudbu o njegovoj ključnoj prirodi. Ipak, već i samo formuliranje sugestije da je uništenje židovske nacionalne države u 70. godini imalo možda važne reperkusije na kršćanstvo, koje se upravo rađalo, odmah je pokrenulo niz apriorističkih razmatranja, koja su, čini se, potvrdivala koliko je ona razumna. Bilo je stoga iznenađujuće kad je ustanovljeno, u trenutku kad je počelo pretraživanje odgovarajuće suvremene literature, da su pisci, jedan za drugim, ili pot­ puno zanemarivali razmatranje mogućeg značenja tog događaja, ili su ga olako odba­ civali, pa je logički zaključak iz te dosljednosti u ocjeni uslijedio, čini se, u kategoričkoj tvrdnji Eduarda Meyera, velikog autoriteta za antički svijet, koji je rekao da je ključni razvitak kršćanstva već bio dovršen prije 70. godine, tako da židovska katastrofa doista ne može za kršćane biti ništa više nego pitanje od akademskog interesa. Držeći na umu to čudno razmimoilaženje u ocjenama, ovaj autor istražio je odgovarajuće antičke dokumente, u nadi da će pronaći rješenje. Rezultat je bio, kao što će to opširno pokazati stranice koje slijede, da je on, tražeći rješenje za zagonetku značenja događaja iz 70. godine za kršćanstvo, bio naveden na to da prouči mnoge aspekte podrijetla kršćanstva, da ospori nekoliko već utvrdenih stavova te da predloži procjenu posljedica uništenja židovske države za razvitak kršćanstva koja se, i uz naj­ veću skromnost, može nedvojbeno opisati kao novost. 5

Neumjesnost prevelike smjelosti u predlaganju novih i radikalnih rješenja za probleme podrijetla kršćanstva mora biti očita svakomu tko je dobro upućen u pro­ uč'avanje Novog zavjeta, pa se nijedan razborit čovjek neće olako izvrgnuti rizicima koji se pri tome podrazumijevaju. Ipak, želimo ovdje istaknuti da ovaj autor potpuno shvaća te rizike i da se rješenje izloženo u ovoj studiji nudi kao provizorna i nterpre­ tacija podataka, koji u sebi sadržavaju stvarne i urgentne probleme te prema tome iziskuju da budu razmotreni. Pokojni prof. Guignebert napisao je da su svi ti početci krš(·anske Crkve toliko nesigurni i tamni da gotovo svaki put kad egzeget riskira iznošenje neke tvrdnje istog trena primjećuje razloge da joj proturječi. Autor ove knjige uvijek je bio svjestan istinitosti ove izjave i sigurno je da će oni koji budu čitali stranice koje slijede često osjetiti kako preferiraju neku drugu interpretaciju određenog odjeljka, a ne baš onu koja se iznosi ovdje. Takva je razlika u mišljenju neizbježna uvijek kad su podatci tako dvosmisleni, pa se čini kako nema nikakve korisne alternative onom očitom i uobičajenom postupku u ovakvim slučajevima: treba izložiti vlastitu interpretaciju i potom skrušeno saslušati mišljenje onih koji će je pravedno razmotriti. Kako je dobro rekao prof. Goguel, u proučavanju podrijetla kršćanstva mora se potražiti i ispitati svaka moguća interpretacija. Prema tome, interpretacija koja slijedi iznosi se u nadi da će ona potaknuti druge da dobro poznate podatke još jednom razmotre, možda os\ježeni novom orijentacijom. Već smo skrenuli pozornost na čudan nemar znanstvenika prema značenju uništenja Jeruzalema za tek rođenu kršćansku Crkvu. Š to je razlog za taj nemar, nije sigurno, ali čini se vjerojatnim da je to možda nesvjesna reakcija na ranija zbivanja u egzegezi Novoga zavjeta. Sukladno tomu, i mi očekujemo opću kritiku kako su mnoge stare sablasti iz Tiibingena ponovno zazvane i puštene da slobodno šetaju kroz cijelu raspravu. Ako se uputi takav prigovor, odgovor svakako mora biti da te sablasti nisu nikada stvarno smirene te da se, pažljivijim zagledanjem, možda može utvrditi da to i nisu sablasti, nego veoma živa bića. Premda se doktrinarno primjenjivanje hegelovske metafizike na rasvjetljavanje prvotnog kršćanstva može s pravom osuditi, tvrde činje­ nice koje su u ovom procesu možda bile upotrijebljene ne smiju se u cjelini odbaciti kao nešto što je izgubilo svu svoju snagu ili relevantnost za naknadna istraživanja. Autor, 1 947.

6

l.

Priroda problema vezanih za početke kršćanstva

Razvoj komparativnog proučavanja religije sve nam više pokazuje koliko je prvotno kršćanstvo imalo zajedničkog s drugim religijama i kultovima antičkog Bliskog istoka, jednako kao i to po čemu se ono na jedinstven način od njih razli­ kovalo. Općenito, to istraživanje sve više dokazuje izvanrednu prirodu prvotnog kršćanskog pokreta. I stini za volju, takav se rezultat mogao s pravom i očekivati, jer bi nekakav suprotan zaključak nužno proizveo jedan nov i poprilično paradoksalan problem. Naime, trebalo bi objasniti iznenadno pojavljivanje ove vjere u povijesti i njenu uspješnu borbu protiv moćnih suparnika, koji su ne samo bili već dobro eta­ blirani, nego su se, sukladno onomu što smo već rekli, jedva od nje i razlikovali, i po prirodi i po funkciji. U radovima kršćanskih znanstvenika o raznim aspektima toga pitanja već je uobičajeno isticati, medu čimbenicima za koje se smatra da su pridonijeli jedinstve­ nosti kršćanstva, posebice jedan, za koji bismo s pravom mogli reći da čini samu bit njegova genija. Taj se čimbenik općenito označava kao povijesnost nove vjere. Š to se točno podrazumijeva pod povijesnošću, kao kontributivnim čimbenikom u formira­ nju religije, rijetko se definira, pa bi se pretpostavke o njegovu značenju u slučaju kršćanstva morale prikupljati iz primjedaba koje se, onako uzgred, daju o drugim religijama. Uobičajeno je, u tom kontekstu, praviti u sporedbe po sljedećim crtama: razni ku !tovi i religije antičke civilizacije Bliskog istoka prilagodavali su se stanovitim zajed­ ničkim oblicima vjerovanja i prakse, koji su pak, sa svoje strane, odgovarali potrebama određenih specifični h faza kulturnog razvoja; ritualni akti tih religija i kultova općeni­ to su bili opskrbljeni nekom vrstom libreta, koji je služio kao njihova racionalizacija; mitovi, izneseni u tom libretu, imali su samo krajnje nejasnu kronološku orijenta­ ciju, svodeći se, u većini slučajeva, jedino na nekakvo zamišljeno prastaro doba, pa povijest za njihov Weltanschauung1 i nije imala nikakva vidljiva značenja: kršćanstvo 1

Njem. svjetonazor. (op. ur.)

je. s druge strane. bilo istinsko dijete hebrejske religije, koja se, u odnosu na svoje sunemenike, odlikovala dinamičnom interpretacijom značenja povijesti, pri čemu je njena literatura sačinjavala pravu Heilsgesclziciztel, u kojoj se Jahvina providnost za svoj narod demonstrirala na pozornici ljudske povijesti. Smatra se da je kršćanstvo, baštinik takve tradicije. bilo od samog početka svoje genczc svjesno vrhunskog znače­ nja povijesti, tc da je, u jako uočljivoj suprotnosti s drugim vjerama, zasnivalo svoje pretenzije na autoritet na činjenici da su sc ključni dogadaji za njegov lEpo� ;1.6y�3 zbivali u točno odredenom povijesnom vremenu, a ne u dalekoj mitskoj prošlosti. Općenito se iznosi hipoteza da je ovaj naglasak na povijesti bio originalan i da se njegov trag može slijediti unatrag sve do samih početaka vjere. Dokazi za to mogu sc, čini se, naći već u najranijim kršćanskim spisima, jer više od polovice sadržaja Novog zavjeta čine djela povijesne naracije. U Evandeljima sc život Isusa iz Nazareta prepri­ čava u vidljivom kronološkom redoslijedu, a u jednom od tih dokumenata pokušalo se napraviti i razradenu sinkronizaciju izmedu dogadaja iz života ili dogadaja vezanih za Isusov životni put i svjetovne povijesti. Djela apostolska takoder se predstavljaju kao povijesni zapis, koji opisuje utemeljenje i početno širenje Crkve. Tih pet dokumenata, po samoj svojoj prirodi, dominiraju u korpusu Novoga zavjeta i jasno pokazuju da su prvi kršćani bili u najvećoj mjeri zainteresirani za dogadaje iz kojih je, po njihovu vje­ rovanju, proistekla njihova vjera; a taj interes, povrh toga, nije, čini se, bio zaokupljen prvenstveno teološkim značenjem tih dogadaja, nego je, po načinu kako su izloženi u povezanosti sa suvremenom topografskom pozadinom, značio istinsko uvažavanje njihove konkretne povijesnosti. Kad im se pristupi u svjetlosti tih živopisnih povijesnih priča, drugi dokumenti u korpusu Novog zavjeta promatraju sc pretežno kao teološke interpretacije prvotne povijesti, čija valjanost bitno ovisi o čvrstini i stalnosti njihova povezivanja sa životno važnim povijesnim podatcima. No u tome leži i problem od temeljne ozbiljnosti za proučavanje podrijetla kršćanstva. Ako se možemo oduprijeti snažnoj privlačnosti narativnih dijelova Novog zavjeta, pa istraživanju kršćanstva pristupiti kroz doku­ mente uzete u njihovu pravilnom kronološkom redu, ustanovit ćemo da dobivamo posve drukčiju situaciju u odnosu na ono što se smatra bitnom povijesnošću prvotnog oblika vjere. Štoviše, problem o kojem je ovdje riječ toliko je fundamentalan da, kad se shvate njegovi pravi razmjeri, smjesta postaje očito da je to zapravo samo jedan osobito ozbiljan aspekt mnogo šireg problema, čije se posljedice šire u toliko mnogo

1 Njem . ..pot•ljtsr )pasenjt/'; termin koji sc vrlo često upotrebljavao u proučavanju Staroga zavjeta sredi­

num 20. st.

(up. ur.) i.Ep6c; - st•et i k6ycx;, O - riječ kaj:J ima mnošlvo značenju: rijeć, misao, Z.IWČt'llje; u ovom slul:aju doslovna bi sr maglo prevesti kao ..sveta istiua". (op. ur.)

� Pn:ma grčkom

razum, istina,

smjerova da se zapravo mogu doživjeti kao istinsko osporavanje tol·nosti općenito prihvaćene slike o podrijetlu kršćanstva. Nakon što smo ovako sumarno ukazali na to da postoje osnove za postavljanje ovako ozbiljnog problema, moramo sada posvetiti pozornost u temeljenju punije svi­ jesti o ovim osnovama, te o raznim s njima povezanim pitanjima što ih povlal·c za sobom . Prema općoj suglasnosti kritičkog mišljenja. autentični spisi Svetog Pavla pret­ hode, kako se smatra, najranijem postojećem evandelju, Evandclju po Marku. najma­ nje dvadesetak godina. Zato se za pavlinske dokumente može s pravom smatrati da nam pružaju naj raniji i najsigurniji uvid u život i misao prvotnog kršćanstva. Premda je razumno pretpostaviti da se Evandelja zasnivaju na ranijim izvorima informacija. u svoj i m postojećim oblicima to su tekstovi namijenjeni pučanstvu grčkog govornog jezika, pa prema tome i znatno odmaknuti i u prostoru i u vremenu od sredine i od naraštaja čije toliko važne događaje žele zabilježiti. Štoviše, koliko znamo o tome, Markovo evanđelje bilo je nova tvorevina i bilo je novi korak u kršćanskoj misli i praksi. Primarna priroda Pavlovih spisa, sukladno tome, daje njihovu svjedočanstvu jedinstvenu vrijednost u bilo kojoj rekonstrukciji razvoja prvotnog kršćanstva. Otud značaj kontrasta što ga pružaju u odnosu na Evanđelja, u nekim zanimljivim i posebno naglašenim pitanjima. Kad na odgovarajući način uzmemo u obzir osobite okolnosti pri stvaranju bilo koje Pavlove poslanice, prevladavajući dojam što ga na nas ostavlja njihovo proučavanje jest onaj o dinamičnom postojanju veoma mistične i ezoterične vjere i učenja, koji se tiču prirode Isusa Krista i njegova rada. Č ini sc kako je ova vjera gotovo potpuno neovisna o bilo kakvoj relaciji s povijesnim Isusom, koji je tako slikovito prikazan u Evanđeljima, a učenje ponekad izgleda kao da je svjesno nestrpljivo prema autoritetu bilo koje takve h istorijske tradicije. Mnogi izučavatelj i Novog zavjeta postavi­ li su sebi, kao posebnu zadaću, da pokažu kako su Pavlu bili poznati svi glavni momenti evanđeoske tradicije, ali već i ovakav pothvat sam je po sebi znakovit, jer ne samo što je niz referencija na zemaljski život Isusov, koje uspijevaju prikupiti, čudno ncimprcsivan kad se usporedi s bogatom riznicom naracije u Evanđeljima, nego već i sama činjenica što sc osjetila potreba za takvim pothvatom jasno potvrđuje opće priznanje kako Pavlovi spisi, kad ih dovedemo u svezu s onim što smatramo izvornim naglaskom prvotnog kršćanstva na povijesnoj činjenici, zaista jesu problem. S toga se čini da, barem među Pavlovim Crkvama, nije postojalo ono zanima­ nje za život Isusa iz Nazareta, kako ga je on proživio u Palestini, koje je primarni raison d'etre kasnijih Evanđelja. I tako smo dobili legitiman razlog da se zapitamo zbog čega se takvo zanimanje nije manifestiralo i u tim kršćanskim krugovima, tc da, posljedično, razmišljamo o sredinama gdje je takvo zanimanje bilo snažno, kao i g

o faktorima koji su doveli do prividnog literarnog mirovanja tijekom tolikih važnih godina, dok konačno nije dobilo svoj izraz izvan Palestine, u grčkom obliku, negdje oko 70. godine. Problem što ga stvara ova prividna ravnodušnost u Pavlovim spisima, prema temi koju bismo danas nazvali Isusom Povijesti, ima paralelu u još jednom, za koji možemo reći da ga je, na neki način, moguće dovesti u svezu s prvim. Pavlove poslanice. kao što je svima poznato, bave se mnogim pitanjima koja sc, u svjetlosti suvremenog misionarskog iskustva, s razlogom mogu shvatiti kao prirodne posljedice koje proistječu iz situacije koja se stvara kad se vjera koja je izrasla pod jednom kul­ turnom tradicijom prenosi narodu koji je dotad živio pod drugom. Iz takvog sudara gotovo neizbježno moraju proizići mnoge teškoće i anomalije u mišljenju i praksi, pa će vjerojatno procvjeta ti mnoge kontroverze prije nego što se uspiju naći zadovoljava­ juće prilagodbe ili rješenja. Pavlovi spisi, međutim, osim što pokazuju brigu za takve sn·ari, otkrivaju ozračje konflikta i napetosti u odnosu na jedno pitanje veoma čudne i neočekivane prirode, takvo da se čini kako se tiče samih temelja vjere. Tako u dvjema njegovim poslanicama, upućenim različitim Crkvama, Pavao nastoji suzbiti utjecaj protivnika, koje opisuje kao propovjednike " nekog drugog Isusa " , koji izlažu "neko drugo Evanđelje". Situacija na koju ovakve optužbe neizbježno ukazuju svakako je iznimna, a njena ozbiljnost očita je u dubokom uzbuđenju koje pokazuje Apostol i u činjenici da su ti protivnici, premda nisu nikada imenovani, očito imali takav status i autoritet da su mogli ući u Pavlovo vlastito misionarska područje i dovoditi u pitanje njegov položaj, u tolikoj mjeri da se u njegovim spisima jasno zapaža zabrinutost koju on osjeća u svezi s tim. U prvotnoj se Crkvi, dakle, podrazumijeva situacija koja znači problem od fundamentalne važnosti, jer je očito da se, dvadesetak godina nakon Raspeća, u Crkvi javljaju dva različita i po svemu sudeći međusobno neprijateljska "evanđelja", odnosno, kako treba pretpostaviti, interpretacije Isusove prirode i rada. Naravno, taj se opći problem razuđuje u niz detaljnijih, s tim povezanih problema, koji se odnose na prirodu i izvor ovih suparničkih interpretacija, identitet Pavlovih protivnika u ovom sporu i konačni ishod. Dok razmišljamo o tom sukobu u interpretaciji, na koji nam ukazuju njegove poslanice, prirodno nam se nameće usporedba između Pavlovih zapisa o organizaciji Crkve i onoga što bi se razumno moglo u ovom pogledu izvući iz Evanđelja, a onda nam se, kao posljedica svega toga, ukazuje još jedan problem, čije je značenje popri­ lično veliko. Razne se poslanice slažu u tome da je kontrola nad kršćanskim pokretom bila snažno centralizirana u Jeruzalemu. A ondje su se, kako se čini, tri čovjeka, Jakov, Kefa� i Ivan, smatrala cr1i>A.ot (stupovima), pa su imali odlučujući autoritet u stvari­ ma koje su sc ticale vjere i prakse u Crkvi. Među tom trojicom, povrh toga, Jakov sc na " sveli Prl ar top-

10

ur.)

PAD JERUZALEMA l KRSCANSKA CRKVA

znakovit način opisuje kao " brat Gospodinov " i on je očito voda - što je položaj koji je uzgred posvjedočen i u nekoliko napomena koje nam daje pisac kasnijih Djela apo­ stolskih. Ova situacija oko vodstva u Crkvi posve sigurno ne odgovara onoj na koJU nas navode Evanđelja. U ovim dokumentima Isus je predstavljen kako ima posebnu družinu od dvanaest učenika ..koji su s njim"', a među njima je Kefa, ili Petar, očito voda. Jakov, brat Gospodinov, definitivno se na računa u tu dvanaestoricu i, štoviše, predstavljen je, ako izvučemo neke posredne zaključke, kao neblagonaklon, pa možda čak i neprijateljski raspoložen prema Isusovoj misiji. Petar je, s druge strane, ne samo oslikan kao glasnogovornik i vođa dvanaestorice, nego je i posebno izdvojen kao uživa­ lac posebne pažnje Isusove, a u jednom Evanđelju doista je opisan i kao čovjek koji je od Gospodina primio jedinstveni duhovni autoritet. l tako se čudna praznina ukazuje u našoj slici o tome kako je ustrojena Crkva u pitanju upravljanja, čim se odmaknemo od kasnijih Evanđelja prema ranijim Poslanicama. Ako je verzija iz Evanđelja točna, onda je očito, na neki neobjašnjen način, Petar bio svrgnut sa svog prvo tnog vodećeg položaja od Jakova, ranije skeptičnog brata Gospodinova. Kako je takva neočekivana promjena izvršena, tijekom ona dva vitalno važna desetljeća nakon Raspeća, očito je problem od krupnog značenja za pravilno razumijevanje početaka kršćanstva. Jedan drugi aspekt problema početaka kršćanstva, koji je povezan s ovima koje smo upravo opisali, pokazuju nam Pavlove poslanice i Djela apostolska u dvjema stva­ rima oko kojih se slažu, odnosno ne slažu. U prvom primjeru, slažu se oko opće slike koju daju o smjeru u kojem se tek rođena Crkva proširila izvan granica Palestine. Iz Pavlovih poslanica doznajemo da je on imao zajednice vjernika u Korintu i Kenhreji, u Galaciji, Efezu, Filipima, Kolosima, Laodiceji, Hijerapolisu, Solunu, te na Kreti; doista, Apostolove riječi rimskim kršćanima možemo uzeti kao prilično sveobuhvatan opći pregled područja njegovih misionarskih napora: .. Od Jeruzalema i okolice čak do I lirika, ja sam u punoj mjeri propovijedao Kristovo evanđelje." Osim ovih pokazatelja opsega njegovih vlastitih crkava, činjenica njegove Poslanice Rimljanima svjedoči o postojanju, u metropoli Carstva, značajne kršćanske zajednice, koju su zasigurno osnovali kršćani koji su bili neki drugi, a ne Pavao i njegova družina misionara. Tako nam Pavlova slika širenja Crkve predstavlja to kao kretanje prema sjeveru, iz svoje prvotne postojbine u Palestini, prema Antiohiji u Siriji, odakle se okrenulo na sjevero­ zapad, kroz Malu Aziju i Grčku do Rima. Pokazatelji iz kasnijih Djela slažu se s tom slikom, dodajući samo imena još nekih mjesta unutar tog područja i pokazujući ten­ denciju da se Pavlov dolazak u Rim predstavi kao stvarni početak kršćanskog nauča­ vanja u tom mjestu. Ovo slaganje u takvom ocrtavanju geografskog aspekta prvotnog kršćanskog pokreta uključuje, kad malo razmislimo, i primjetnu šutnju o bilo kakvom širenju vjere južno od Palestine te, osobito, prema velikom gradu Aleksandriji, s nje­ govim brojnim židovskim stanovništvom. Da je kršćana neke vrste bilo u egipatskoJ metropoli i u tom ranom razdoblju, svjedoči nam zanimljiva napomena u Djelima. ali Pavao sigurno nije radio u tom gradu niti se dopisivao s bilo kakvom tamošnjom 11

Crkvom, koliko mi o tome znamo iz njegovih postojećih spisa, dok autoru Djela očito nije bilo stalo do toga da opiše podrijetlo vjere na tom području. Ova šutnja o početcima egipatskog. odnosno aleksandrijskog kršćanstva u dokumentima Novog zavjeta, svakako se čini veoma čudnom, ako sc na dužan način uzme u obzir blizina Egipta Palestini i njegova davna privlačnost za Židove, pa nas to opravdano potiče da istražimo njene uzroke, kakvi god mogli biti. Stvar oko koje se Pavlove poslanice i Djela ne slažu jest priroda sukoba koji je pro­ uzročen prenošenjem nove vjere na pogane. Posve kratko, Djela priznaju da je u počet­ ku postojao sukob izmedu revnijih pripadnika Jeruzalemske crkve i onih koji su inicirali liberalniju politiku u pitanju primanja poganskih konvertita u punopravno članstvo Crkve, ali nam se daje poučno izvješće o tome kako je nesuglasica bila prijateljski i učinko1�to riješena na zajedničkom savjetovanju. Ova opća slika o miroljubivom rješe­ nju tog pitanja ponešto je zamračena zabilješkom o popustljivosti koju je Jeruzalemska crkva pokazala prema židovskim predrasudama prigodom Pavlova posljednjeg posjeta ovom gradu, ali, preko toga, Djela ne daju nikakav razlog za sumnju da je problem pogana u tom pogledu bio brzo i konačno riješen u Crkvi, još prije u tijeku Pavlova rada. Ova idilična slika u potpunoj je proturječnosti s Pavlovim pokazateljima. Kroz veći dio poslanica provlače se naznake o nečemu što se smatra lošom djelatnošću određenih judaističkih učitelja, a jedna poslanica, ona upućena Galaćanima, jest prava i istinska polemika s onima koji smatraju da je potrebno da se pogani podvrgnu obredu obrezi­ vanja. Ali ono što osobito iznenađuje, kad se pročitaju zabilješke u Djelima, jest Pavlov potpuni propust da se pozove na odluku takozvanog jeruzalemskog vijeća, kao potporu svojim tvrdnjama u ovom pitanju. Mnogi su znanstvenici nastojali, s veoma dvojbenim uspjehom, izmiriti evidentni konflikt koji ovdje postoji između Djela i svjedočanstva Poslanice Galaćanima na osnovi datuma, ali kakav god se zaključak može donijeti u ovoj posebnoj točki, ostaje činjenica ne samo da Pavlovi spisi ne pružaju nikakvu indi­ kaciju o tome da je postignuto prijateljsko rješenje izmedu njega i njegovih protivnika u pogledu ritualnih obveza pogana, nego već i sama logika Pavlova naglaska na apsolutno spasonosnu snagu 1jere u Krista potvrđuje istinu o navodnoj optužbi protiv njega, koju autor Djela stavlja u usta jeruzalemskih kršćana, kad su predložili čin koji ga je trebao osloboditi svake krivnje - "A o tebi su čuli da svojim učenjem odvraćaš od Mojsijeva zakona sve Židove koji su raspršeni medu poganima, govoreći im da ne obrezuju djece i ne žive po otačkim predajama" s Problem koji je prouzročen konfliktom izmedu pavlinskih pokazatelja i onih u Djelima o judaističkom pitanju još se više zaoštrava time što ne znamo ništa o konač­ noj sudbini Pavla i njegova rada. Pavlovi vlastiti spisi, na osnovi njihovih unutarnjih l 01'aj, i svi ostali kasniji navodi u knjizi dani su prema tzv. lagrebullwj Bibliji; u redakciji jure Kaštelana

i u.,"navcntura Dude

12

(Bibliju, Stvarnost, Zagreb. 1968.). (op. ur.)

PAD JERUZALEMA l KRSCANSKA CRKVA

pokazatelja, ne daj u nam nikakav siguran ključ, a zapisi u Djelima iznevjeravaju nas zato što se na čudan način zadovoljavaju time da svoju priču završe Pavlovim dola­ skom i boravkom u Rimu, u trenutku kad je njegova sudbina još bila neodlučena. Je li Apostolov životni put bio okončan kao rezultat sudenja pred i mperatorom, ili je ispravna kasnija kršćanska tradicija koja nam govori o njegovu mučeništvu u vrijeme Neronovih progona, nemarno nikakvih pouzdanih načina da doznamo, ali imamo znakovitu činjenicu da autor Djela nije zabilježio nikakvu daljnju učinkovitu akciju ovog velikog eksponenta kršćanstva kao religije univerzalnog validiteta. Pravo zna­ čenje te činjenice, međutim, veoma je teško odrediti. Može se tumačiti kao logičan rezultat cilja koji je imao pisac Djela, istražiti rast kršćanstva od rnale družine muš­ karaca i žena u Jeruzalemu do religije koja se propovijeda u Rimu, glavnom gradu svijeta, što " nitko ne može zabraniti " . Odluka o ispravnosti takva tumačenja mora očito ovisiti o torne što se smatra povijesnim uzrokom sastavljanja Djela, što znači da srno samo dovedeni natrag do općeg problema evolucije kršćanstva u prvom stoljeću . Druga moguća crta tumačenja bila bi da je autor Djela Pavlov dolazak u Rim i njego­ vo propovijedanje u tom gradu uzeo kao zaključak svoje priče jer se tu nudila najpri­ kladnija točka za okončanje, budući da je nakon toga njegov heroj prestao igrati bilo kakvu daljnju ulogu u razvitku poganskog kršćanstva, koju bi bilo vrijedno zabilježiti u interesu njegove terne. Koju god od ovih hipoteza da preferirarno, obje na kraju postavljaju isto pitanje: kakva je bila sudbina Pavlove interpretacije kršćanstva, za koju se on tako uporno borio protiv svojih moćnih protivnika? Mnogi znanstvenici, a medu njima je najistaknutiji veliki povjesničar antičkog svijeta Eduard Meyer, vjeruju da je prije njegove smrti Pavlova ideja već trijumfirala i da je budućnost njegova djela bila osigurana. To je gledište, medutim, čini se, u suprotnosti s dvjema skupinama činjenica, čija dokazna snaga kao da nije dovoljno uočena. Prvo, treba uzeti u obzir opće pokazatelje Pavlovih spisa koji se tiču njegova velikog spora o dva evanđelja i judaističkoj propagandi. Jedini zaključak koji bi se, izgleda, opravdano rnogao izvu­ ći što se tiče ovog pitanja jest da spor nije bio riješen i da nije sigurno da je Pavao osjećao kako pobjeduje. Medutim, unatoč tomu što čovjek oklijeva da se pozove na argumentum a silentio, mora se takoder, istini za volju, primijetiti da nije preživjelo ni jedno Pavlovo pismo koje bi zabilježilo da je došlo do nekog rješenja u njegovu korist - što je praznina koja se svakako mora uzeti kao znakovita, jer kad razmotrimo sastavljanje Pavlovih poslanica u ovom kontekstu, mogli bismo se opravdano začuditi nad neobičnom činjenicom, koja se tu podrazumijeva, da je Apostol, čini se, pisao pisma samo tijekom mučnih agonija kontroverze, ili pak da su, iz nekih čudnih i nepoznatih razloga, Crkve kojima je pisao mislile da je samo njegove kontroverzne spise bilo vrijedno sačuvati. Ovo razmišljanje dovodi nas do drugog faktora za sumnj u u pogledu trijumfa Pavlove stvari j o š z a vrijeme njegova života, i, u skladu s t i m , do pitanja, o kojem treba dalje razmišljati, kako je tekao razvoj krš(·anskih poslova dva ili tri desetljeća nakon Apostolove smrti.

13

Za zbirku dokumenata koji se u kanonu Novog zavjeta pripisuju Pavlu priznato je, u općem kritičkom mišljenju, da involviraju mnoštvo problema autentičnosti, s različi­ tim stupnjem složenosti. Čak ako se i ostave po strani oni spisi koji, po općem su glasnom mišljenju. nisu originalna produkcija Apostola, skupina dokumenata koje smatramo autentičnim Pavlovima djelima otkriva u nekim svojim dijelovima doista zaprepašćujuću konfuziju teksta. Da uzmemo samo dva očita primjera, Druga poslanica Korinćanima pojavljuje se u sadašnjem obliku kao gotovo neshvatljiv mozaik fragmenata Pavlovih poslanica. dok se ujedno jako proširilo mišljenje da je sadašnje poglavlje 1 6 Poslanice Rimljanima prvotno bilo samostalan dokument. l dalje u svezi s ovim, ima dokaza da je jedna doista važna Poslanica, ona adresirana na Crkvu u laodiceji, potpuno nestala, dok je jednostavna osobna bilješka, kao što je Poslanica Filemonu, preživjela. Ovo čudno stanje tekstualne fragmentacije i dislokacije, zajedno s dokazom o apsolutnom gubitku barem jedne poslanice. teško da je konzistentno sa slikom poštovanog Apostola, koji tri­ jumfira u svojoj borbi za stvar poganskih vjernika i čija se pisma brižljivo čuvaju, kako za vrijeme njegova života, tako i nakon njegove smrti, kao dragocjene uspomene na svetog i inspiriranog vodu. Prije bi izgledalo da je u međuvremenu naišlo razdoblje kad je Pavlov ugled pretrpio takvo zamračenje da su njegovi spisi bili zanemareni, a njihovo čuvanje prepušteno slučajnim okolnostima, tako da je, kad je razdoblje zaborava bilo okončano, a Pavlov rad ponovno cijenjen, potraga za njegovim spisima bila u stanju pokazati samo one koji su na kraju, u različitom stupnju potpunosti, formirali ono što zovemo Corpus Paulinum. Nakon što smo razmotrili ova pitanja, suočavamo se s dva nova problema koji su od velikog značenja za pravilno razumijevanje početaka kršćanstva, s uzrocima i prirodom Pavlova očitog gubitka reputacije i njegove kasnije rehabilitacije.

Literarni ostatci prvotnog kršćanstva involviraju još jedan problem, čini se, pove­ zan s ovim. Pavlove poslanice jasno svjedoče o položaju Crkve u Jeruzalemu, kao Majke Pracrkve kršćanske vjere. Ondje su, kao što smo primijetili, bili članovi prvotne zajednice učenika i .. stupovi " Crkve; tamo je Pavao, unatoč svim svojim tvrdnjama o duhovnoj neovisnosti, osjećao da mora ići radi odobrenja svog rada, jer ondje je bio prvotni i pri­ hvaćeni izvor tradicije i autoriteta. Kasnija Evanđelja i Djela, sa svoje strane, na sličan su način suglasna u predstavljanju Jeruzalema kao prvog stvarnog središta nove vjere. Budući da je položaj Jeruzalemske crkve bio tada takav, svakako je zanimljivo da, osim nekoliko minornih dokumenata više nego dvojbenog autorstva, nije preživio ni jedan važan autentični spis voditelja ove Crkve. Čini se da bi bila razumna pretpostavka da su i ovi voditelji takoder pisali pisma, kao što je to činio Pavao, raspravljajući o raznim pitanjima vjere i prakse, koja su morala neizbježno, s vremena na vrijeme, zahtijevati autoritativno usmjeravanje; i to je doista bilo i uvjerenje autora Djela, kad je zabilježio da je napisano opće pismo poganskim crkvama, u kojemu je bila i odluka jeruzalemskog vijeća. Sukladno tomu, nepostojanje literarne zastupljenosti u korpusu Novog zavjeta zaista je čudno, a ta činjenica nije adekvatno objašnjena pretpostavkom da je uništenje Jeruzalema u 70. godini vjerojatno zahvatilo i pismohranu tamošnje Crkve jer su kopije 14

PAD JERUZALEMA l KRSĆANSKA CRKVA

njenih pisama sigurno bile razaslane daleko izvan granica Palestine, pa bi tako. na apriori osnovama, sigurno imale dobru šansu da i konačno budu sačuvane, kao što su sačuvani Pavlovi spisi. Vidimo, prema tome, da je ovdje involviran još jedan problem podrijetla kršćanstva: što je uzrokovalo vidljivi gubitak svih literarnih dokumenata koji su predstav­ ljali mišljenje Crkve u Jeruzalemu, izvora autoriteta i polazne točke tradicije za kršćan­ sku vjeru, kad su spisi Pavla, koji je bio duboko uvučen u spor s njenim vodama, ipak preživjeli, makar i u &agmentarnom obliku, u svetom kanonu spisa univerzalne Crkve? Činjenica uništenja Jeruzalema u 70. godini dovodi nas do određenog pitanja općeg značenja, kad je riječ o literaturi prvotnog kršćanstva. Mislimo na gotovo potpunu šutnju koja vlada u kršćanskim dokumentima, kako unutar, tako i izvan kanona Novoga zavjeta, o ovom događaju. Kad razmišljamo o veličini katastrofe koju je židovski narod doživio u tom ratu s Rimom, koji je započeo 66. godine i praktično završio potpunim u ništenjem židovskog glavnog grada četiri godine poslije, a o kojem nam je Josip6 ostavio tako slikovito i temeljito izvješće, propust kršćanskih pisaca da pokažu bilo kakvo zanimanje za te velike i dalekosežne događaje, doista začuđuje. Ali kudikamo više začuđuje to što, osim nekoliko Hegesipovih 7 primjedaba u drugom stoljeću, kršćanska literatura ne sadržava nikakvu zabilješku o sudbini Pracrkve u toj velikoj nesreći. Pušta se da prvotna židovska Crkva padne u potpuni zaborav, sve do trenutka kad su Epifan i Jeronim, tri stoljeća poslije, ukazali, s ortodoksnim prezirom, na njene jadne ostatke. l tako, kad se sjetimo da su Evanđelja i Djela vjerojatno sva bila napisana nakon 70. godine i da su svi u biti zaokupljeni razdobljem palestinske povijesti koje je neposredno prethodilo ratu s Rimom, ova šutnja o katastrofi židov­ skog naroda i njenim posljedicama mora se takoder vidjeti kao problem od veoma velikog značenja za naše razumijevanje prirode kršćanstva u prvom stoljeću. Usporedo s tim kako smo napredovali u svom pregledu, stalno je rastao dojam kako je u svim ovim različitim problemima, koji se tiču prvotne kršćanske Crkve, čini se, involviran zajednički vremenski faktor, koji se u svakom primjeru predstavlja bilo kao praznina u razvojnoj niti, ili kao neka vrsta tunel skog razdoblja. iz kojega izlazimo da bismo našli situaciju koja je neočekivana u odnosu na situaciju koja je postojala prije toga. Na primjer, slika kršćanske vjere prezentirana u Evanđeljima, sa svojim bitnim naglaskom na historijskom podatku, nije ona koja bi se s razlogom mogla 6

josip Flavije (Fiavius Josephus; 37. - lO l. g.), židovski povjesničar, preživio je opsadu Jeruzalema 70 g.. a poslije sc nastanio u Rimu. Autor je dva vrlo važna djela: O židovskom ratu (Bel/um ludairum) u 7 knjiga i Židovskih starina (A11tiquitates ]udicae) u 20 knjiga. 7 Hcgesip (liO. - 180. g.). kršćanski svetac i kroničar rane kršćanske Crkve. Njegova djela, često skupno naslovljena kao Hypomnemata (Sjećanja), danas nisu sačuvana, premda postoje vrlo jasne indicije da su još u 1 6. st. postojala u nekoliko knjižnica. U njima se Hegesip obračunava s pojavom hereze unutar Crkve (gnosticizma i marcionizma), a Euzebije navodi da je u njima donesen iscrpan i Jrtaljan opis mučeništva svetog jakova ( .. brata Gospodinovog"). (op. ur.)

15

deducirati iz ranijih spisa Svetog Pavla; ovdje jaz od nekih uesct do uvaueset godina, od oko 60. godine, kao da odvaja ove dvije različite slike kršćanskog vjerovanja. Sličan zijev, ali još širi. pokazuje sc, kao što smo takoder vidjeli, izmedu pavlinske prezenta­ cije i one u Djelima apostolskim. l sad, budući da se to prijelazno razdoblje podudara sa židovskim ratom protiv Rima i njegovom epohalnom posljedicom, uništenjem Jeruzalema, čini se da očito imamo a pri­ ori dokaz da toj katastrofi židovskog nacionalnog života možemo pripisati veoma snažan i presudan učinak na razvoj tek rođene kršćanske Crkve. Doista, ovo se čini toliko očitim da bi novi pridošlica u proučavanju podrijetla kršćanstva, koji bi išao u svojim istraživanji­ ma po crtama koje smo i mi dosad slijedili, morao prirodno zaključiti, na ovom mjestu, da je pred nama stvar koju su sigurno već morali iscrpno proučiti stručnjaci za Novi zavjet, pa bi se okrenuo da potraži, u razumnom očekivanju, odgovarajuća djela. A onua bi doznao, nesumnjivo s velikim iznenađenjem, da takvih djela uopće nema, a najviše što bi mogao učiniti bilo bi da prikupi nekoliko uzgred nih napomena izrečenih u spisima raznih autoriteta, u smislu da događaj nije imao krucijalne važnosti za tek rođeno kršćanstvo, budući da su glavne crte njegova kasnijeg razvoja već bile postavljene.

Ovo opće zanemarivanje mogućih reperkusija uništenja Jeruzalema na prvotno kršćanstvo, odnosno sumarna prosudba da taj događaj nije imao nikakve značajne posljedice, svakako je veoma čudno, osobito ako razmislimo o tome da je svaki drugi faktor, za koji se moglo bilo kako pretpostaviti da je utjecao na mladu Crkvu, već dosad minuciozno istražen. Ovo se možda može objasniti kao prirodna reakcija, koja se osjećala medu znanstvenicima Novog zavjeta, protiv ekstravagantnih teorija koje su bile u optjecaju potkraj prošlog i početkom ovog stoljeća, koje su se odnosile na ulogu koju je Pavao odigrao svojim sukobom s judaističkim kršćanima u razvitku prvotne Crkve. Kako god bilo, vidjeli smo da postoji niz važnih pitanja o podrijetlu kršćanstva, koja su sva, čini se, povezana na neki način s " tunelskim" razdobljem kršćanske povijesti, koje teče od približno 60. do 80. godine. Zbog toga izgleda da bi poseban pokušaj da se istraži opći problem značenja uništenja Jeruzalema za kršćan­ sku Crkvu bio i umjestan i vremenski dobro pogođen. Iz kratke skice odgovarajućih problema i pitanja, koja je dana u ovom poglavlju, jasno je da će takav pokušaj, ako uopće želi biti adekvatnim, podrazumijevati istraži­ vanje veoma velikog dijela široke i složene teme podrijetla kršćanstva, a bit će nužno i prijeći veliko područje koje je još otvoreno za debatu. Ovo će neizbježno značiti da će mnogi zaključci, koji se mogu izvući, biti u biti provizorni , podložni odbacivanju ili reviziji u svjetlosti novih prosudbi u pitanjima o kojima se još uvijek raspravlja. Medutim, iako se može predvidjeti takav proces, ovaj će ogled biti opravdan uspije li skrenuti pozornost znanstvenika Novog zavjeta na predmet koji je tako dugo bio zanemaren.

16

2.

Prvotna Crkva: njen teritorijalni opseg i unutarnje uređenje prema pokazateljima iz a) Pavlovih spisa b) Djela apostolskih

Naš kratki pregled raznih problema vezanih za podrijetlo kršćanstva, koji nam ukazuje, kako se čini, na krucijalnu prirodu dvaju desetljeća izmedu 60. i 80. godine, prirodno zahtijeva da najprije pokušamo pažljivo procijeniti situaciju kršćanske Crkve u tom razdoblju, i to kako što se tiče njena unutrašnjeg karaktera, tako i njenih vanj­ skih odnosa s okruženjem. Kao što smo već imali razloga vidjeti, ovakav pokušaj , ako sc odnosi na unutrašnji karakter Crkve, mora se neizbježno napraviti na osnovi dviju različitih skupina pokazatelja, Pavlovih poslanica i Djela apostolskih , uz dodatak bilo kojih drugih relevantnih podataka koji se mogu opravdano prikupiti iz drugih doku­ menata Novog zavjeta. Međutim, u pokušaju da se Pavlovi spisi uporabe za ovu svrhu smjesta ćemo sc susresti s tcškoćom koju smo već dodirnuH, a važan je dio općeg problema početaka kršćanstva, koji ovdje želimo proučiti. Corpus Paulinum, kao što smo vidjeli, nameće nam složena kritička pitanja glede autentičnosti nekih njegovih sastavnih dokumena­ ta u njihovu postojećem obliku. Pokazatelji gubitka i tekstualne fragmentacije i dislo­ kacije, o kojima smo već govorili, a koji doista ukazuju na to da je bilo razdoblje kad Crkva kao cjelina nije cijenila Pavlove spise, stvaraju nam problem i samog podrijetla sadašnjeg Corpusa, a taj se, vjerojatno, može rasvijetliti samo tako da se, prije toga, na dužan način istraži prethodni problem očitog zamračenja Pavlove reputacije i njegove naknadne rehabilitacije. Na sreću, ova dilema nije apsolutna, te premda se problem podrijetla Corpusa Paulinuma može na pravi način proučiti tak onda kad dođemo do svojih zaključaka o mnogim drugim kompliciranim pitanjima, ipak možemo pouzdano, već u ovoj početnoj fazi, rabiti barem neke od Pavlovih dokumenata kao autentične Apostolove spise. Dokumenti koje na taj način možemo smatrati auten tič­ nima, bilo u cjelini ili u bitnom dijelu, jesu oni o kojima postoji značajan konsenzus kritičkog mišlj enja o njihovu unutrašnjem svjedočanstvu u ovom pogledu; uključuju Poslanicu Galaćanima, dvije Poslanice Solunjanima i dvije Korinćanima te Poslanice Rimljanima, Filipljanima, Kološanima i Filemonu. Bit će očito najbolje započeti studiju o situaciji koja je vladala u kršćanskoj Crkvi prije 60. godine tako što ćemo se najprije pozabaviti faktorima geografskog proširenja

(;;... �-�(\�-�� ·'"- '• :'; \,"'.,., . . ; · � { ,'.

. .,

17

i unutrašnje organizacije, koji sc, s pravom, mogu smatrati lisen1 m a KumpuKaCIJa koj e nci zbje7.no iskrsavaju kad god sc radi o vitalno važnim teološkim pit a nj i ma . Već smo dali su maran opis geografskog aspekta kršćanskog p o k ret a ,

onako kako kako je područje Pa,·lova misionarstva sličilo, grubo uzevši, na polumjcsec, čiji j e istočni rog ležao u zapadnim pokrajinama Male Azije, a zapadni u Makedoniji i Ahaji . U ovoj su oblasti bili smješteni mnogi čuveni gradovi helenskog svijeta i, premda se či n i da je židovska dijaspora bila snažno predstavljena, kulturna t radicija o v o g društva bila je sc

on ridi iz Pavlovih spisa. Ovdje će biti dovoljno dodati da se čini

u biti helenistička. O tome zbog kojih je razloga Pavao više volio raditi baš n a tom

Kaže nam, doduše, A rabij i vratio u Damask, gdje mu je središte bilo prije toga; zatim je, dvije ili tri godine poslije, putovao u Siriju i Ciliciju. Njegova često ponavljana tvrdnja, kako je o n Apostol za području nemamo u njegovim Poslanicama nikakvih informacij a .

da je napustio Palestinu poslije svog obraćenja i da sc, nakon posjeta

,

pogane, sigurno nam ukazuje na to da je kod njega postojala neka prirodna simpatij a s

raden u na ovaj način potvrđeno kako je većina obraćenika u raznim njegovi m C rk v am a bila pogan­

z a ncžidovske narode, a bila b i i konzistentna

navodom u

Djelima

da je

Tarzu. proslavljenom sveučilišnom središtu u Ciliciji. Čini se takoder da je skog tj. nežidovskog podrijetla. Pavlovi spisi ne daju nam nikakav definitivan podatak

o proširenosti kršćan­

stva u regijama izvan granica njegova vlastitog izabranog područja djelovanja, ali

izvući iz raznih slučajnih aluzij a u Jeruzalemu i bilo je Crkava u Judeji; spominjanje ovih posljednjih zanimljivo je jer, uz razumnu pretpostavku da j e Judeja u to vrijeme značila prokuratorsku oblast tog imena, nameće nam se misao da je Pavao u svom duhu pravio razliku izmedu Crkve u metropoli i Crkava u drugim dijelovima Palestine, pridajući time onoj prvoj jedinstveni status u usporedbi s, pretpostavljamo, Crkvama u Galileji, koja je smatrana Isusovim zavičajem . Prema Poslanici Galaćanima, Crkva je već postojala u Antiohiji, u Sirij i , dok Poslanica Rimljanima svjedoči o postojanju Crkve nepavlinskog u temeljenja u glavnom gradu Carstva. Činjenica da su ove Crkve u Rimu i u Antiohiji osnovali kršćani koj i nisu

neke korisne informacije o ovom pitanju možemo u njegovim poslanicama. Postojala je Crkva

bili Pavao i njegovi drugovi, ukawje nam na to da je postojalo u spješno misionarska

primi­ novu vjeru. Mi,

nastojanje i izvan granica Pavlova misionarskog područja, i to, vrijedno je jetiti, nastojanje koje je stvorilo mnogo poganskih obraćenika na

naravno, nismo izričito informirani o podrijetlu ovog misionarskog djelovanja, ali, u

da je Petar, čini se, pravom zaključiti da je

nedostatku dokaza o suprotnom, tc uzimajući u obzir činjenicu djelovao čak i na posebnom Pavlovu području, moglo bi se s

ovo djelovanje polazilo od Crkve u Jeruzalemu ili je bilo s njom tijesno povezano. A to zapravo znači, unatoč Pavlovu opreznom samodefiniranju kao Apostola za pogane par excellence i njegovoj tvrdnji, u Poslanici Galaćanima, kako su ovu posebnu službu

18

priznala i tri vodeća pripadnika Crkve u Jeruzalemu, da sc nikakvo posebno područje grčko-rimskog svijeta nije službeno smatralo Pavlovim vlastitim zabranom, te da je Jeruzalemska crkva bila spremna raditi kako unutar, tako i izvan oblasti koju je Pavao izabrao za svoj vlastiti rad. Mi smo već form ulirali primjedbu o neobičnoj šutnji, kako u Pavlovim spisima, tako i u Djelima, u pogledu podrijetla, odnosno postojanja kršćanstva u regijama južno od Palestine, a osobito u velikom gradu Aleksandriji. Ovdje ćemo sc ogranič·iti samo na komentar o važnosti Pavlove šutnje u tom pogledu. Stvarna činjenica da Pavlovi spisi ne sadržavaju nikakav spomen o kršćanskoj zajednici u Aleksandriji nije. svakako, osobito čudna sama po sebi, pa se dobro može objasniti kao nešto što je. jednostavno, nastalo zbog toga što u svojim sačuvanim poslanicama nije nikad imao prilike tu temu spomenu ti. Zanimljivo pitanje u svezi s tim ipak sc postavlja, zbog toga što on spominje Apolona. Iako ništa ne kaže o tome odakle je potekao Apolon, iz Pavlovih primjedaba u Prvoj poslanici Korinćanima očito je da je to bila osoba od velike važnosti u korintskoj Crkvi, po svemu sudeći netko tko bi sc razumno mogao staviti uz bok Kefi i Pavlu, kao veoma istaknut kršćanski voda. Ovakav istaknuti polo­ žaj bio bi u skladu s onim koji se pridaje aleksandrijskom Apolonu u pripovijedanju u Djelima, jer njegovo spominjanje na tom mjestu zasigurno ukazuje na to da je Apolon bio poznat kao ugledna osoba u apostolskoj generaciji Crkve. Ako se, dakle, Apolon iz Poslanice Korin ćanima može razumno identificirati sa slavnim Aleksandrijccm iz Djela, onda je svakako jako važna činjenica da je on, hotimice ili nehotice, bio poznat kao voda jedne stranke u korintskoj Crkvi, čiji su pripadnici očito smatrali da sc razli­ kuju od onih koji su slijedili Pavla. Jasno da je morala postojati neka obostrano pri­ znata razlika, bilo izmedu učenja Pavla i Apolona ili interesa koje su oni predstavljali, čime je stvorena stvarna osnova za takvu stranačku diferencijaciju. Ono što Pavao govori o sebi i o Apolonu neobično je. Iz njegovih metafora o sadenju, navodnjavanju i gradnji, reklo bi sc, može se sagledati situacija u Korintu, u kojoj je Apolon radio s Pavlovim obraćenicima, i to očito na način koji je uzrokovao razlikovanje doktrina ove dvojice. Kad je riječ o Pavlovu stavu prema Apolonu, veoma je mnogo osnova za stanovite sumnje. Njegova tvrdnja da su i on i Apolon Božji radnici koji rade na istom poslu te njegova završna bilješka o njemu pri kraju Prve poslanice Korinćanima, opravdano su navele m noge znanstvenike na vjerovanje da su osobni odnosi te dvo­ jice ljudi bili odlični. Ipak, ako Pavlove jetke primjedbe o božanskom testu, kojemu će biti podvrgnuta kvaliteta rada svakog čovjeka, sadržavaju aluziju na Apolona, a njihov kontekst prilično jasno ukazuje na to da doista i sadržavaju, prividna srdač­ nost prethodnih primjedbi može se razumno primiti kao diplomatski pokušaj da SL' pokaže kako briljantni učitelj zaista nije mogao dodati ništa bitno temeljima koje je već postavio Pavao. Kako god bilo, ostaje svakako sigurna i znakovita činjenica da je Apolon imenovan kao čelnik stranke koja je bila suprotstavljena Pavlu, a ta sc (·inje­ nica može adekvatno objasniti samo time da se njegovo učenje primjetno razlikovalo 19

od Padova. pa ta ko ako m·aj Apolon može biti identificiran kao aleksandrijski učitelj .

iz Djela. činilo bi sc razumnim pretpostaviti da je doktrina Aleksandrijske crkve bila

na sličan način drugačija od Pavlove interpretacije. Padove poslanice tako nam daju sliku nove vjere kao aktivne u raznim gra­ dovima istočnih mediteranskih zemalja, od Rima na sjeverozapadu do, vjerojatno, Aleksandrije na jugu. Područje koje je pokriveno znatno je i obuhvaća razne rase, što se, nesumnjivo, odražavalo na obraćenicima. Ipak, unatoč ovim rasnim razlikama, te dužini i nesigurnosti komunikacija, Pavlovi spisi manifestiraju svijest o temeljnom jedinsti'U pokreta. lako je bio navikao govoriti različitim Crkvama i bio potpuno svje­ stan njihovih različitih karakteristika, Pavao je beskompromisan u svojoj pretpostavci o temeljnom jedinstvu Crkve kao cjeline i prirodno je predmnijevao da istu ideju dijele i čitatelji njegovih poslanica. Njegova nepokolebljiva vjernost tom konceptu jedinstva, kao aksiomu, još je značajnija kad uzmemo u obzir, kao što ćemo u nastav­ ku opširno činiti, ozbiljnost kontroverzi u koje je Apostol bio umiješan, budući da, čak i u svojim najvehementnijim iskazima o vlastitoj duhovnoj neovisnosti i valjanosti svoga autoriteta, on nikada ne razmišlja o secesiji od Crkve, ni o organiziranju korpu­ sa kršćana koji bi bio potpuno u skladu s njegovim vlastitim gledištima. Za Pada je očito ovo jedinstvo bilo inheretno u njegovoj koncepciji Krista, ali kao praktična, radna stvarnost, a o tome je svakako bila riječ, odredeni esencijalni elementi organizacije prirodno su se nametali. Pavao nije imao prilike o tome nešto formalno napisati, ali nešto od oblika u kojima je to našlo svoj praktičan izraz može se izvući iz njegovih spisa. Ispred svega i jasnije od svega stoji činjenica o središnjem mjestu Jeruzalema. Tamošnja Crkva neosporno je središte pokreta, pa i Pavao misli da je njegova misija započela ondje. Ovaj jedinstveni status Jeruzalema bio bi, čini se, prirodna posljedica činjenice da kršćanska tradicija, posve suglasno, ondje locira praktično sve najkrucijalnije dogadaje u Isusovoj Muci, a vjerojatno i činjenice da je metropola bila božanski odredeno vjersko središte za sve revne Židove. O tim fakto­ rima Pavao ne govori ništa, ali u svojoj Poslanici Galaćanima otkriva jedan značajniji razlog za takav položaj Jeruzalema. U svojoj poslanici on očito ima teškoća da svojim obraćenicima dokaže svoju bitnu neovisnost u pitanjima autoriteta i znanja, ali već sam raison d'etre njegova pokušaja potvrduje da se Crkva u Jeruzalemu općenito smatrala mjestom koje u ovim pitanjima drži jedinstveni položaj. Doista, Pavlova tvrdnja o neo1isnosti jest neovisnost o Jeruzalemu, pa iako on može pronaći dokaze da u svom obraćenju ništa ne duguje tamošnjoj Crkvi, poslije sam prešutno priznaje njen bitni autoritet u pitanjima vjere i prakse, time što prosudbi njenih vodećih čla­ nova podvrgava ono evandelje koje je propovijedao medu poganima - ,.da slučajno ne trčim, ili da nisam trčao uzalud " .

Na osnovi Pavlovih raznih primjedbi i uzgrednih napomena u Poslanici Galaćanima možemo mnogo naučiti o osobnom sastavu Jeruzalemske crkve. Ispunjen 20

PAD JERUZALEMA l KRSCANSKA CRKVA

nakanom da sačuva integritet svojih vlastitih pretenzija na apostolski status, Pavao brižljivo spominje stvarne članove jeruzalemske zajednice, i to općenito kao "one koji su bili apostoli prije mene " , a kontekst jasno ukazuje na to da su to bili ljudi koji su općenito bili priznati kao prvotni autoriteti za vjeru. Koliko je tih prvotnih aposto­ la bilo, odnosno kakav je točno bio njihov položaj, Pavao nam ne kaže ništa, ali iz naknadnih izjava u ovoj poslanici može se razumno zaključiti da je njihovo značenje bilo veoma podređeno u odnosu na tri voditelja, čijim odnosima prema sebi Pavao posvećuje naj življu brigu. Kao što smo već primijetili, ova tri čovjeka, po imenu Jakov, Kefa i Ivan, opisuju se kao " stupovi " i, po činjenici da Pavao želi pokazati koliko je ravnodušan prema njihovoj reputaciji, oni se očito pojavljuju kao vrhovni autoriteti u pitanjima koja se tiču vjere i prakse u Crkvi, tako da čak i Pavao vrlo zadovoljno naglašava svako i kakvo god priznanje za koje osjeća da je od njih došlo za njega i nje­ gov rad. Od ove trojice voditelja, Jakov se očito smatrao prvim; on uživa jedinstvenu designaciju brata Gospodinova, njegovu se imenu daje prednost pred drugima kad se spominju zajedno, a prijekoru njegovih izaslanika u Antiohiji Petar se, bez ikakva vidljiva prosvjeda, pokorava. Kao što smo već vidjeli, ovaj položaj Jakovljeva prvenstva poteže nekoliko važnih pitanja, ali u ovoj fazi naše studije bolje ih je ostaviti na miru, da bismo ih razmatrali poslije. Ovdje će biti prikladnije nastaviti naše istraživanje pavlinskih pokazatelja koji se tiču organizacije Crkve. Kontrolni u tjecaj i Jakova i Jeruzalemske crkve na razne je načine ilustriran u Pavlovim spisima. Upravo smo zabilježili incident u Antiohiji, koji jasno pokazuje da je Jakov imao odlučujuću kontrolu nad Crkvom koja se nalazila dosta daleko izvan granica Palestine i koja je uključivala znatan broj poganskih vjernika - štoviše, kon­ trolu koja je bila, čini se, prihvaćena kao normalna. Kao sljedeće, iz slavnog pasusa o vjeri u Prvoj poslanici Korinćanima, vidimo da je tradicija, koja je, čini se, već bila poprimila onu preciznost oblika koja dolazi od liturgijskog ponavljanja, proklamirala jedinstveni status Kefe i Jakova kao svjedoka Uskrsnuća. Nadalje, isti dokument otkriva da je Kefa bio, nesumnjivo kroz osobni kontakt, dobro poznat kršćanima u Korintu, toliko da je mogao inspirirati formiranje stranke koja je nosila njegovo ime u Crkvi toga grada. A onda, u stanju smo zabilježiti i to da su medu Pavlovim obraćenicima djelovali judaizirajući kršćani, čiji autoritet Apostol nikada ne dovodi u pitanje, premda strasno teži suzbiti njihov utjecaj. Iako ovaj zaključak, svakako, možemo adekvatnije opravdati nešto kasnije, čini se ipak da su ovi ljudi bili vjerojatno emisari Jeruzalemske crkve. l napokon, postoje pokazatelji o prikupljanju milodara u svim poganskim Crkvama za zajednicu u Jeruzalemu. Ovu dužnost, priznaje Pavao, naložila su mu trojica jeruzalemskih prvaka i on je to bez oklijevanja prihvatio, a spisi rječito svjedoče o revnosti s kojom je radio na tome da se to izvršava. Slika koju pavlinski dokumenti prezentiraju o ustrojstvu i organizaciji Crkve jest, prema tome, dovoljno jasna u krupnim obrisima. Razne zajednice, bilo da su 21

bile židovske ili poganske po rasnom podrijetlu, promatraju se kao nešto što čini jedinstvenu rjelinu. koja svoje središte ima u Jeruzalemu, s njegovom prvotnom zajednicom \'jernika. U praktičnom učinku to se jedinstvo izražava kroz odlučujuću kontrolu jeruzalemske zajednice u pitanjima vjere i prakse. Jakov, brat Gospodinov, zapravo je glava Crkve i njegova gledišta predstavljaju posebni emisari u udaljenim zajednicama. Jedan drugi praktičan i nesumnjivo veoma učinkovit simbol podložnosti drugih Crkava Majci Crk-vi u Jeruzalemu jest novčani doprinos za osobnu potporu .. svetima" koji ondje žive. Jedinstveni položaj koji je Jeruzalem na taj način držao bio je, svakako, rezultat toga što su ondje boravile osobe s primarnim autoritetom u novoj vjeri, ali se to s pravom može interpretirati i kao prirodna posljedica pretežitosti židovskog Weltanschauwzga, koji je instinktivno gledao na ovaj grad kao na božanski odredeno središte svijeta. Složeni karakter Crkve u rasnom pogledu, kako se otkriva u njegovim spisima, podrazumijeva i odgovarajuću situaciju. o kojoj Pavao takoder, na sličan način, pruža obilne ilustrativne pokazatelje. Kršćanstvo je u biti bilo proizvod judaizma i poganima su ga prenijeli prvenstveno ljudi koji su po rodenju i odgoju bili Židovi, i to općenito veoma revnog tipa. Njihova cijela interpretacija i prezentat'ija nove vjere osnivala se u biti na židovskim konceptima i bila je prožeta utjecajima židovske prakse i gledanja. Sam Pavao daje značajnu ilustraciju za to. lako je živo svjestan svoje uloge apostola za neobrezane i premda su njegove poslanice očito adresirane na zajednice koje su prete­ žito bile poganske, on rabi, čini se, s nesvjesnom familijarnošću, koncepte i primjere koji su temeljito židovski. U upadljivom kontrastu prema kasnijim piscima Evanđelja, on nastoji poučiti, ili potaknuti, ili demonstrirati pojedinu poentu svojim čitateljima ponekim citatom iz Starog zavjeta, koji rabi u potpuno rabinskoj maniri, bez objaš­ njavanja bilo kakve vrste. O Zakonu i Obrezanju stalno govori kao o pojmovima koji su općenito poznati; očekuje da njegovi poganski čitatelji znaju da je Krist došao, da je umro i da je ponovno ustao u skladu s pretkazanjima u židovskim svetim spisima; polazi od pretpostavke da će oni znati shvatiti značenje primjera Abrahama i Izaka, Sare i Hagare i, što je još čudnije, da će razumjeti takve zamršene j udai stičke ideje kao što su Duhol'l!a stijena , Mojsijeve Kamene ploče i Savez, Sin Adamov, te Kamen �poticanja i Stijena sablazni. Doista, možemo uzeti Pavlovu ocjenu o židovskim svetim knjigama iz njegove poslanice rimskim kršćanima kao sažeti rezime njegova instin­ ktivnog pripisivanja židovskog obrazovanja svojim poganskim čitateljima: " U istinu, sve što je nekoć napisano, napisano je nama za pouku, da strpljivošću i utjehom, koje daje Pismo, trajno imamo nadu." Ovi pavlinski pokazatelji, koji tako rječito svjedoče o prirodnoj nesposobnosti vrhunskog protagonista poganske slobode da predstavi svoje učenje u konceptima i terminima koji bi bili potpuno odvojeni od etosa judaizma, simptomatični su za fundamentalnu ovisnost poganskog kršćanstva o judaističkom podrijetlu svoje vjere. 22

PAD JERUZALEMA l KR�CANSKA CRKVA

Kakav god da je bio raniji život poganskih kršćana prije njihova obraćenja. bilo da su hili prozcliti ili bogobojazni ljudi ili potpuni pogani, njihov ulazak u kršćansku Crkvu dovodi ih smjesta u svijet židovske teologije. Uvedeni su od svojih učitelja u dobro utvnlcni i impresivni korpus vjerovanja i prakse, koji je nalagao poštovanje i oboža­ vanje. Njihovi učitelji nisu se mogli, čak i da su bili svjesni bilo kakve takve potrebe. rastati od tradicionalnih vrijednosti, pojmova i načina izražavanja koji su im bili bli­ sko poznati od djetinjstva i koji su sada obrazovali prirodnu pozadinu njihova duha i njihovih emocija. Posljedice koje su proistjecale iz takve situacije bile su, čini sc, očite i od veoma velikog značenja. Bilo je neizbježno da poganski kršćani budu impresio­ nirani osjećajem i esencijalnosti i veličanstvenosti judaizma, te su oni u skladu s tim sigurno bili akutno s�j esni svoje vlastite inferiornosti vis-a-vis židovskih pripadnika svoje vjere. Otuda je Zidov koji je bio ekspert u svojoj rođenoj vjeri, netko tko je kao Apolon iz Djela bio moćan u poznavanju svetih knjiga, morao sasvim sigurno izgle­ dati prosječnom poganskom obraćeniku na kršćanstvo kao pravi orakul božanskog zakona i mudrosti. Možemo dakle s pravom zaključiti da su nad poganskim kršćanima temeljito dominirala, u svim bitnim pitanjima vjere, njihova židovska subraća te da je l'ak i kod onih koje su preobratili Pavao i njegovi drugovi postojala prirodna predis­ pozicija podložnosti judaističkom utjecaju. Postoji jedna zanimljiva posljedica ove premoći židovskog elementa u prvotnoj kršćanskoj Crkvi. Logika Pavlova naglaska na duhovnoj regeneraciji kroz vjeru u Krista odvela ga je, neizbježno, prema tome da zamišlja kršćane kao ljude koji for­ miraju posebno tijelo ili naciju, odvojenu i od Židova i od pogana; za njega je otje­ lovljenje u Kristu poništavalo ranije razlike u rasi, kulturi i društvenom staležu. Ali izgleda da je Pavao bio praktično usamljen u svom zalaganju za taj veoma egzaltirani koncept, a njegove nekoliko puta iznesene tvrdnje o besprijekornom karakteru vlastita nacionalnog statusa rječito govore o prestižu na koji je stranka židovskih kršćana pre­ tendirala među poganskim obraćenicima. Jasno je da se židovska nacionalnost i dalje stvarno smatrala faktorom od primarne važnosti unutar kršćanske Crkve. Ovu pavlinsku sliku Crkve, u njenim različitim aspektima, moramo sada uspore­ diti sa slikom koju daju Djela apostolska. Pravilna prosudba o značenju svjedočanstva tog dokumenta mora pričekati rasvjetljavanje okolnosti u kojima je proizvedeno, a to sc može na adekvatan način pokušati u ovom eseju tek kad budu izvedeni zaključci o drugim pitanjima, koja su, kako izgleda, imala uvjetujući učinak na te okolnosti. Medutim, u ovoj fazi, možemo korisno upotrijebiti dva zaključka o njegovoj prirodi. o kojima postoji opći konsenzus kritičkog mišljenja. Prvi je da su Djela napisana najmanje četrdeset godina nakon autentičnih Pavlovih spisa, pa ona, prema tome. predstavljaju gledišta o podrijetlu kršćanstva koja su bila u optjecaju u Crkvi stanodto vrijeme nakon rušenja Jeruzalema. Drugi je zaključak da taj rad prožima nedvojbeno apologetska nakana, koja je bila prikladno opisana kao pokušaj da se pokaže. možda 23

nekim impcrijalnim pokrovitcljima, kako sc krkanska vjera razvila iz male i prezrene sekte u židovskom glavnom gradu. sve dok sc nije počela javno propovijedati u Rimu, "što nitko nije hranio". Interesi ove apologetske teme možda su tako, kao što se razumno može očekivati, obojili njenu prezentadju priče o početku i ranom širenju Crkve, te sc to, dakle. mora promatrati kao važan faktor, o kojem treba na dužan način \'oditi računa u svakom prosudivanju pokazatelja što ih Djela daju u usporedbi s onim Pavlovim. Već smo primijetili da su Djela u suglasnosti s Pavlovim spisima u predstav­ ljanju geografskog širenja kršćanstva, kao pokreta koji je išao prema sjeveru i zatim sjeverozapadno od Jeruzalema, a u svom pripovijedanju o misionarskim naporima Filipa i Petra, Barnabe i Pavla, dodaju imena i drugih mjesta na područjima u kojima se nova l'jera propovijedala i pridobivali obraćenici. Suglasnost Djela u tom pogle­ du utoliko je znakovitija što se u njima, kao što smo vidjeli, potpuno šuti o širenja Crkve južno od Palestine, osobito u Egiptu. Ali ta šutnja nije posve potpuna kad je riječ o postojanju kršćana u Aleksandriji, velikoj egipatskoj metropoli. Daje se izvje­ šće o nekom Aleksandrijcu, koji je očito bio važna osoba u prvotnoj Crkvi, naime o Apolon u, koji je. kao što smo vidjeli, vjerojatno istovjetan s Apolonom iz Prve posla­ nice Korinćanima. Ono što autor Djela ima reći o tom Aleksandrijcu svakako je čudno. Opisuje ga kao čovjeka koji je ušao u Pavlovo područje misionarstva u Efezu , gdje je počeo nauča­ vati .. brižljivo stvari koje se tiču Isusa". Medutim, premda je bio " moćan u Pismima", .. pun žara u duši" i ..poučen o putu Gospodnjem", on je poznavao samo Ivanovo kršte­ nje, pa je bilo potrebno da mu dva Pavlova prijatelja ..izlože put Gospodnji točnije" . Cijela situacija, kako je ovdje ispričana, krajnje je neobična i teško razumljiva, pri čemu je posebno terminologija koja se rabi i neobjašnjiva i proturječna. Može se s pravom postaviti pitanje kako se ovaj Apolon može opisati kao .. poučen o putu Gospodnjem" i kao netko tko brižljivo poučava "stvari o Isusu", a da se ipak potom prikaže kao netko tko je .. poznavao samo Ivanovo krštenje". U Djelima se, od početka do kraja, riječ "Put" (oo�) rabi kao karakteristični sumarni izraz za punu kršćansku vjeru i praksu, tako da treba predmnijevati kako bi riječi .. poučen o putu Gospodnjem" normalno opisivale potpuno instruiranog kršćanina. Dalje, stvar je legitimnog čuđenja da bi neki čovjek mogao brižljivo naučavati "stvari koje se tiču Isusa " , a ipak poznavati samo Ivanovo krštenje. Prema Lukinu evanđelju, Ivanovo krštenje bilo je samo slabi prototip krštenja u Svetom Duhu i vatri, što će učiniti Isus, dok je Ivan u svom učenju samo ukazivao na dolazak .. moćnijeg od sebe". Posve sigurno, oblik kršćanskog učenja koje bi davao netko tko je bio ..poučen o putu Gospodnjem " , ali tko je brižljivo izlagao "stvari o Isusu" samo do Ivanova krštenja, nije moguće ni zamisliti, uzmemo li u obzir sve ono što inače znamo o prvotnoj kršćanskoj vjeri. Problem je još više produbljen nastavkom priče u Djelima na ovom mjestu. Pavao poslije susreće u Efezu dvanaest učenika koje je, kako 24

u :nuU\LtMA 1 1\M;)I.".AN;)I\A I.".MI\VR

' MIJ ..

treba pretpostaviti, prije krstio Apolon, i to čini se prije nego što su ga potpunije pouči li Priscila i Akvila. Na Pavlovo znakovito pitanje o njihovu posjedovanju Duha Svetoga. oni odgovaraju da i ne znaju za njegovo postojanje tc izjavljuju da su kršteni Ivanovim krštenjem. Pavao se zatim opisuje kako im je morao objašnjavati ograničenost Ivanova krštenja, tc njegovo svjedočenje o Isusu. Slijedi, dakle, iznenađujući zaključak da Apolon, iako je brižljivo naučavao " stvari koje se tiču Isusa " , nije čak znao niti poučavao kako je Ivan posvjedočio jedinstvenu vokaciju Isusa. Kad se, dakle, pravedno analiziraju, iskazi pisca Djela o Aleksandrijcu Apolonu mogu se ocijeniti kao potpuno besmisleni, i po sadržaju i po tome kako su međusobno protuslovni. Stoga se postavlja pitanje o namjeri autora, kad je uključio ovu priču o Apolonu, koja, koliko se može vidjeti, nije bila nužna u razvoju njegova pripovijedanja i koja ga je navela na to da se tako beznadno zaplete u svojim vlastitim kontradikci­ jama. Izgleda da najvjerojatnije rješenje sugerira razmatranje dviju činjenica o koji­ ma smo već govorili. Prva je da je Apolon posebno opisan kao aleksandrijski Židov koji je, kako treba pretpostaviti, stekao svoje znanje o kršćanstvu u svom rodnom gradu . Drugo, kao što smo vidjeli prilikom našeg ispitivanja pavlinskih pokazatelja, neki Apolon je prije djelovao u Korintu, na takav način da su neki tamošnji Pavlovi obraćenici bili navedeni da se formiraju kao stranka pod Apolonovim imenom i u suprotnosti s Pavlovom strankom. Iz tih dviju činjenica možemo s pravom zaključiti da je jedan aleksandrijski kršćanin, sa značajnim osobnim prestižom, poučavao među Pavlovim obraćenicima interpretaciju kršćanske vjere koja je bila uočljivo drugačija od one koju je izlagao Pavao. Saznanje o takvoj situaciji, čini se, nametnulo se u tradiciji Crkve, pa je autor Djela morao s tim računati. Crta koju je usvojio jasna je u svojoj namjeri, ali je, kao što smo upravo vidjeli, bila iznimno nesretna u izvršenju. Dvije poante, čini se, uočljivo se ističu u načinu kako je tretirao ovo pitanje. Posve očito, Apolonov status kao instruiranog kršćanina n ije se mogao formalno negirati, jer je to bila činjenica priznata u postojećoj tradiciji. To je očito dovelo u nepriliku autora, koji je sigurno imao namjeru omalovažiti vjersku prošlost slavnog Aleksandrijca i ukazati na ograničenost njegova poučavanja. Otud njegov niz proturječnih izjava o kvaliteti Apolonova znanja i njegova tvrdnja da je Aleksandrijac mogao biti preporu­ čen Pavlovim Crkvama tek kad je primio nužnu pouku od dvoje istaknutih Pavlovih poštovatelja. Zaključak do kojega dolazimo, nakon ovog opširnog ispitivanja pasusa o Apolonu, jest da se autor Djela, koji je suglasan s pavlinskim pokazateljima u pred­ stavljanju važnog geografskog kretanja kršćanske vjere, kao nečega s čime je bitno bio povezan Pavao, slaže također i u pokazivanju odbojnosti prema učenju Apolona te ide i dalje, predstavljajući ga defek tnim, sve do granica apsurdne karikature. A budući da je u ovom spisu Apolon posebno opisan kao aleksandrijski Židov, pokazatelji iz Djela mogu se tako na razuman način interpretirati kao indikacija da se kršćanstvo Aleksandrije smatralo ozbiljno drugačijim od onoga koje je identificirano kao pavl in­ sko te se prosudi valo da je u usporedbi s njim bilo defekt no. 25

lako on ne daje nibkvu formalnu izjavu o tome, autor Djela slaže sc s Pavlom u gledanju da je Crkva u biti jedinstvena, sa središtem u Jeruzalemu . Njegova priča, čija je nakana da sr iznesu uzastopne faze napredovanja nove vjere, uporna je u pokaziva­ nju kako se, kod svake krucijalnije od ovih faza, odgovarajuća odluka, bilo putem ini­ ciranja ili potvrde, donosila u Crkvi u Jeruzalemu. O reguliranju nove situacije, koju je uzrokovala evangelizacija Samarijaca, raspravlja posebno apostolsko povjerenstvo; o problemu koji je nastao poganskim obraćenjem u Cezareji raspravlja se na odluču­ jući način u metropolitanskoj Crkvi; jedno drugo povjerenstvo upućuje se odatle da u Antiohiji istraži situaciju koja je nastala smišljenom evangelizacijom pogana te se upravo na formalnom savjetovanju u Jeruzalemu donosi konačna odluka o uvjetima pod kojima se pogani prihvaćaju u Crkvu. Saga o Pavlu, nadalje, predstavlja Apostola kako je, općenito uzevši, u tijesnom kontaktu s Majkom Pracrkvom, a vrhunac drame čini doista njegov konačni posjet Jeruzalemu, čija sc svrha na znakovit način opisuje kao podnošenje izvješća o vlastitom radu. l tako, mada autor Djela očito želi pokazati evoluciju kršćanstva kao religije univerzalne valjanosti, pa je stoga više zainteresiran za njenu sudbinu u svijetu grčko-rimske kulture, njega ipak vodi tradicija, koja zna da je Crkva u tom razdoblju bila na odlučujući način kontrolirana iz svog prvotnog središta u Jeruzalemu. Djela pokazuju sličnu uzgredno suglasnost s pokazateljima pavlinskih doku­ menata i u pogledu jedinstvenog položaja Jakova. Prvo spominjanje Jakova u njima doista je neobično. Petar, koji je do ove točke u pripovijedanju bio jasno predstavljen kao vođa zajednice učenika u Jeruzalemu, prikazan je kako, prije svog odlaska " na drugo mjesto", nakon bijega iz Herodove tamnice, upućuje ukućane u kući majke Ivana Marka da "ovo ispričaju Jakovu i drugoj braći". Ovaj prvi, nedovoljno objaš­ njen spomen Jakova, svakako je znakovit, i mora se, nesumnjivo, interpretirati kao indikacija da je autor toliko svjestan Jakovljeva ugleda da prirodno pretpostavlja kako će njegovi čitatelji odmah razumjeti nenajavljeno i neobjašnjeno pojavljivanje Jakova, na tom mjestu, kao najistaknutije osobe u prvotnoj zajednici. Drugo spominjanje Jakova imamo u izvješću o tzv. jeruzalemskom vijećanju i jednako je znakovito. Tu se Jakov nedvojbeno pojavljuje kao voditelj, odnosno predsjedatelj na skupu. Petar, te zatim Barnaba i Pavao, predstavljeni su kako daju iskaze pred okupljenim apostolima i starješinama; saslušani su u tišini i kad su završili, nije bilo nikakva komentara, sve dok Jakov nije rezimirao problem i dao svoje prijedloge, koji su onda, kako izgleda, prihvaćeni bez ikakve debate. Treći spomen Jakova na sličan je način elokventan u pogledu njegova jedinstvenog položaja u Jeruzalemskoj crkvi. Prigodom posljednjeg posjeta Jeruzalemu, Pavao je na znakovit način opisan kako ide "Jakovu; a i sve druge starješine bile su nazočne". Slika koja je na taj način dana o Jakovu, kao nekome tko je u biti glava Majke Pracrkve, dok se starješine nalaze u njegovoj pratnji, morala je sigurno biti izraz autorove koncepcije o organizaciji autoriteta u apostolskoj zajedni­ ci, koncepcije koju, zbog njenog prešutnog uključivanja u priču, moramo zasigurno 26

promatrati kao reprezentativnu za općeprihvaćeno saznanje u kršćanskim kru�ovima onog vremena. Pokazatelji o rasnom sastavu Crkve u Djelima takoder su dani nesvjesno, a općenito su u suglasnosti sa svjedočanstvom koje imamo u Pavlovim spisima. Pokret evangelizacije predstavljen je kao konzistentno kretanje iz židovskog središta prema poganskoj periferiji, bilo da je riječ o geografskom aspektu, kad iz Jeruzalema ide van. prema Rimskom Carstvu, ili lokalnom, kad iz sinagoge, gdje se kršćanska poruka uvijek daje prvi put, ide van prema poganima, preko njene ograde od kolja. Tako se za svaku lokaln u Crkvu stvara slika kako je tu postojala prvotna jezgra židovskih vjernika, a pozornost pogana prema novoj vjeri obično bi privukla ponajprije kontro­ verza, prouzročena u sinagogi kršćanskom egzegezom židovskih Svetih spisa, kojom bi se dokazivao Isusov jedinstveni status i vokacija. Slika koju, prema tome. priča u Djelima daje o početcima kršćanstva na području Pavlova misionarstva, pokazuje da je vjera općenito proklijala u bitno judaističkom etosu, a reputacija koju je Apolon uživao kao čovjek .. moćan u Svetim spisima " simptomatična je za prestiž koji su postigli, možda u manjem stupnju, i drugi židovski kršćani, bilo da su slijedili Pavla ili nisu. Konzistentna s tim aspektom podrijetla kršćanstva jest i činjenica da su oni Pavlovi pomoćnici i prijatelji, čiji je rad ocijenjen kao vrijedan pažnje u tradiciji, bili svi bez iznimke Ž idovi. Bit će dobro, u ovom kontekstu, zapaziti i to da autor Djela u svojoj prezentaciji tradicije o podrijetlu kršćanstva nikada ne daje nikakvu indikaciju da je broj pogan­ skih obraćenika bio velik, dok ujedno daje nekoliko iskaza o znatnoj broji:· anoj snazi židovskih kršćana u Palestini. Ti se iskazi, čak i nakon priznanja o njihovoj vjerojatn oj pretjeranosti, ipak s pravom mogu interpretirati kao autentične indikacije o relativnoj situaciji. Još su važnije njegove izjave i aluzije o bitnoj ortodoksnosti židovskih kršća­ na u Palestini u smislu judaizma te o reputaciji koju su uživali medu svojim zem lja­ cima. Hram je i dalje bio njihovo mjesto molitve, ostali su vjerni zakonima ritualne čistoće, oni na kraju uključuju mnoge svećenike i farizeje u svoje redove i zaslužuju opis da su .,revni prema zakonu " . Oni vrše ritualna djela i preko onoga što nalažu gole obveze, te na znakovit način zahtijevaju od Pavla da svoju židovsku pravovjernost dokaže sudjelovanjem u jednom od takvih rituala, kako bi na taj način opovrgnu o iznesene klevete da je u svom učenju iznevjerio bitne običaje judaizma. l dalje u ovom kontekstu, treba primijetiti da autor Djela zna da izbijanje progona, uzrokovanih Stjepanovim djelovanjem, nije bilo upereno protiv Apostola u Jeruzalem u. koji su bili priznati vode kršćanskog pokreta, a u svom posljednjem općem rezimeu sudbine palestinske Crkve on na znakovit način izjavljuje: . . Crkva po svoj Judeji . Galileji i Samariji bijaše na miru; izgrađivala se i živjela u strahu Gospodnjemu tc se pol"l'Ć.J­ vala utjehom Duha Svetoga. "

27

Čini se, prema tome, da unatoč njihovim razlikama u datumu, u okolnostima, pa i u ciljevima njihova nastajanja, Pavlovi spisi i Djela apostolska pokazuju značajnu suglasnost, i u iskazima i u simpatiji, u pogledu položaja Crkve u prva tri desetljeća njena života. Slažu se u manifestiranju blagonaklonog zanimanja za širenje nove vjere u Maloj Aziji. Ahaji i Rimu, te odgovarajuće odbojnosti prema kršćanstvu koje je bilo u optjecaju u Aleksandriji. Svjedoče podjednako o činjenici da je Crkva bila podvrgnu­ ta energičnoj kontroli jeruzalemske Urgemeinde 1 i da je ta kontrola bila otjelovljena u Jakmu. bratu Gospodinovu. Neizbježna posljedica prvotnog prevladavanja židovskog elementa može se otkriti, na sličan način, u neprekinutoj ovisnosti nove vjere o juda­ izmu i u bitnoj dominaciji judaističkih utjecaja nad poganskim obraćenicima. Pokazatelji i kod Pavla i u Djelima mogu se tako gledati kao svjedočanstvo o situ­ aciji u Crkli u to vrijeme, bremenitoj i problemima i mogućnostima za budući razvoj kršćanske 1·jere - problemima i mogućnostima koji, povrh toga, hitno iziskuju traganje za njihovim ishodima u tijeku nekoliko sljedećih desetljeća. Ipak, prije nego što poku­ šamo prići toj zadaći, treba se prisjetiti da ova dva izvora podataka pokazuju općenitu suglasnost gledišta u tim pitanjima, tako da ih, čak i kad uzmemo u obzir da njihov odnos tek treba objasniti, moramo s pravom promatrati kao reprezentante jedne odre­ đene strane u sukobu interesa. Očito je da bi drugu stranu, židovske kršćane, trebalo upoznati na osnovi vlastitih svjedočanstava, ako želimo pravilno shvatiti taj aspekt pro­ blema početaka kršćanstva koji ovdje želimo proučiti. Već smo vidjeli da je stvar kom­ plicirana potpunom odsutnošću bilo kakvih sigurnih autoritativnih dokumenata koji bi predstavljali židovsko kršćanstvo; preostaje nam da vidimo možemo li iz bilo kojeg drugog spisa Novog zavjeta, ili iz bilo kojeg drugog antičkog izvora, prikupiti i nformaci­ je o nekim značajkama Crkve koje su nam, kako smo zamijetili u ovom poglavlju, otkrili i Pavao i autor Djela, ali s gledišta vlastitih posebnih interesa.

1

Njem. pra:.ajeduicu. (op. ur.)

28

3.

Crkva u Palestini prema pokazateljima u sinoptičkim evanđeljima i u drugim palestinskim izvorima

Doista je neobično da nam Majka Pracrkva kršćanstva nije poznata ni po jednom spisu koji bismo, b ez oklijevanja, mogli prihvatiti kao nešto što je stvorila upravo ona. Premda postoje adekvatni razlozi za pretpostavku da su palestinski kršćani bili navikli davati literarni oblik određenim oblicima svoga naučavanja, predaje palestinske Crkve sačuvane su samo u dokumentima koji su bili pripremljeni za zajednice grčkog govor­ nog jezika, koje su živjele poslije židovskog nacionalnog sloma. Ta činjenica, naravno, stvara osobito ozbiljan problem za proučavanje prvotnog židovskog kršćanstva. jer je očito kako su već i same razlike u vremenu i etosu bile vjerojatno uvjetujući Faktori od vitalne važnosti u prenošenju i izražavanju izvornog palestinskog WeltallSclumrmga. No ovo nije puni opseg problema jer smo već vidjeli znakove, a obilatiji pokazatelji vrlo će se brzo morati razmotriti, o dubokom raskolu između Jeruzalemske crkve i poganskih Crkava koje je osnivao Pavao u raznim gradovima Levanta. Zbog toga je već i samo postojanje grčkih dokumenata, koji tobože žele očuvati palestinske tradici­ je, samo po sebi, kao što je već rečeno, krupan problem početaka kršćanstva. Pa ipak, pošto smo brižljivo zabilježili ovu osnovnu teškol'U, možemo svejedno promatrati sinoptička evanđelja kao legitimne izvore informacija o palestinskom kršćanstvu , jer su očito sačinjena od originalnog palestinskog materijala, koji je sigurno nekoć morao biti posjed ondje rođenih vjernika. Na primjer, da navedemo samo tri očita primjera za ovo, njihovo bitno poznavanje palestinske geografije. očito zanimanje koje pokazuju za sporove s raznim židovskim scktama, te briga koja je izražena za neke židovske institucije i običaje, svjedoče o postojanju, pod površinom kasnijih interesa i primjena, definitivnog supstrata izvorne predaje, koja je bila rođena i oblikovana u sredini palestinskog kršćanstva. Ali, premda bi, po ovome, bilo opravdano okrenuti se sinoptičkim evanđeljima u traženju pokazatelja o prvotnoj židovskoj Crkvi, njihova uporaba za ovu svrhu očito i neizbježno povlači za sobom mnoge složene probleme literarne i historijske kritike, tako da će izvlačenje bilo kojega posebnog odjeljka, kao pertinentnog podatka, iziskivati zasebno opravdavanje. Osim sinoptičkih evanđelja i, s ovim u vezi, ranijih poglavlja Djela apostolskih, kako ćemo to kasnije pokazati, nema nikakvih drugih izvora koji bi imali barem ovaj

29

n i i ho1 stupanJ pouzdanosti u pogledu palestinskog krš(·anstva. Postoj i , međutim, odredeni materijal koji zahtijeva pozornost svakog znanstvenika koji sebi postavi 1adacu istražiti ovaj aspekt problema kršćanskih početaka. Dobro je poznato da je 7idonki povjesničar iz toga doba, Josip, u postojećoj grčkoj verziji svojih radova, samo dva puta spomenuo kršćanski pokret i da je autentičnost obaju tih pasusa bila predmet duge debate, u kojoj je općenita prosudba bila, u slučaju pasusa o Isusu, da ima karakter osude; iz1·ješće o smrti njegova brata Jakova, u drugom pasusu, obično

sc promatra

s

više blagonaklonosti, pa se njegovi pokazatelji, koji se tiču naše sadašnje

teme, moraju stoga raspraviti na način koji zaslužuju. Nedavno objadjivanje slavenske verzije navodno izvornog Josipova djela o osva­ janju Jeruzalema

(Halosis 1 ) , te začuđujuća interpretacija koju je predložio dr. Robert

Eisler, u svom radu doista monumentalnih razmjera, postavili su nekoliko novih i

veoma složenih pitanja u pogledu izvorne prirode kršćanskog pokreta. Ali kako se primarno pitanje. o kojem je tu riječ, odnosi na genezu kršćanstva kao posebnog izraza nacionalističkog vrenja u tadašnjem židovskom političkom životu, problem koji predstavlja slavenska verzija bit će prikladnije raspraviti kasnije, kad dođemo do razma tranja palestinskog kršćanstva u povezanosti s pokretom i događaj i m a koji su na kraju doveli do židovskog revolta protiv Rima 66. godine. Preostali materijal koji zahtijeva našu pozornost, kao mogući izvor informacija o palestinskom kršćanstvu, sastoji se od nekih fragmenata Hcgesipovih spisa, koje su sačuvali Euzebije2 i Epifan3, bilo u obliku izravnog navoda ili kao k ra tk i rezime.

Valjanost sliedočanstva ovog pripadnika Crkve iz Aelije Capitolinc� u l l . stoljeću

za pabtinsko kršćanstvo l. stoljeća bila je predmetom različitih mišljenja mnogih

znanstvenika. Naj solidnije gledište o tome je, čini se, ono koje priznaje Hegesipu da

je zabilježio odredene crkvene predaje, koje su bile u optjecaju u Palestini njegova doba. a koje, premda očito sklone nekritičkom elaboriranju prestiža prvotnog sredi­

šta kršćanske vjere, ipak jesu sačuvale neke autentične uspomene na zajednicu iz I.

iikwc!ll; . � - oSJ•ujenje. :ambljeuje, ZJJuuće. (op. ur.) luku 260. - l4L), cezarejski biskup (ralestina); često se, zbog svoj i h radova u kojima je dt"talj no bilježio sve vezano uz ranu krš�amku Crkvu, navodi i kao ..otac: crkvene povijesti" . Au tor JL' b roJ n i h dj ela vai.nih za proučavanje crkvene pm·ijesti, od kojih su nam najvažn ije njegove Krouiu l ""'IOJL" se ud d1·a d ijela : Kro11ograjija i K.•1011a) tc Pwijest Crkve . (op. ur.) l Epli.an l uko l i U . - 40l.), jedan od istaknutijih ranokršCanskih teologa (crkveni otac), branitelj lT�n·nugd pravovjcra i žestoki borat protiv pojave različitih oblika hcrczJ (m.ol.Jito ar ijanizm a), naročito '" \"ri)L'Illt nio osjctlji1og razdoblja za Crkvu koje je uslijedilo nakon Prvog nicejskog ko nci la (l25.).

1 Prema �rčkom

2 [ uzebije

1up u r . )

4

:\diJd CapilOiina ( r\dia C.ipitolina! - naziv koj i j e Hadrijan dao gradu š t o ga j e dao sagraditi na ru�evinama Jcruzail:ma 1 3 1 _ g. nakon SlO �u �vi ijduvi iL grada i okolitc protjer;mi. Naziv Aelius odnosi !oi.: nJ 1-tJ.drij;muvo ubitdj�ku inu.:. a Capiwlina na brdu na kojem �e prije nalazio židovski Hram, a na kujl'm Jt Ha driJa n dao :!t.agrJJiti hram Jupiteru_ !op. ur.)

30

PAO JERUZALEMA l KASCANSKA CAKVA

stoljeća. Očito je da se, ovako procijenjeni, Hegesipovi pokazatelji mogu promatrati jedino kao sekundarni izvor, čiju uporabu moramo ograničiti na potvrdu i ilustriranje zaključaka koje smo izvukli proučavajući pouzdanije dokumente. Sada je naša zadaća da nastojimo izvući, iz ovog problematičnog palestinskog materijala, informaciju o prvotnom židovskom kršćanstvu u toj zemlji. a osobito informaciju koja bi se odnosila na one relevantne dijelove kršćanskog pokreta koji su oslikani u spisima Pavla i u Djelima apostolskim, a o kojima smo govorili u prethod­ nom poglavlju. Mi ćemo, u skladu s tim, započeti s istraživanjem onih palestinskih podataka koji govore o stavu domaćih kršćana prema proširivanju vjere na pogane. Od primarne važnosti u materijalu koji se odnosi na ovo pitanje jest epizoda sa Sirofeničankom, koja je zabilježena u Markovu evanđelju i reproducira na, bez ikakve znatnije izmjene, kod Mateja, ali je na znakovit način ispuštena kod Luke. O auten­ tičnosti pasusa, kao djelića originalne palestinske tradicije, svjedoči nam njegova očita neprobavljivost za ukus poganskih kršćana jer se za takvu priču ne može niti zamisliti da bi tek tako nastala u poganskom okruženju. Ako se, dakle, razumno može sma­ trati fragmentom autentične palestinske tradicije, važnost sjedočanstva je vrhunska. Značilo bi da je među židovskim kršćanima bilo uobičajeno pričati priču o Isusovu stavu prema poganima, u kojoj se daje autoritativni iskaz o pretenzijama Židova, odnosno pogana, na probitke Gospodinove misije. Pretenzija pogana nije apsolut­ no odbijena, ali je prezrivo odbačena na sekundarno mjesto: .. Pusti da se najprije nasite djeca jer nije pravo djeci oduzimati kruh i baciti ga psićima. " Tako se zahtjev pogana da sudjeluju u vjeri nevoljko prihvaća, a prigoda je iskorištena do krajnosti da se uzdigne prirodna povlastica Židova na štetu pogana. Ovaj pasus istinski zrači duhom nacionalne netrpeljivosti i vjerske isključivosti, pa mora biti, baš zbog svoje brutalnosti, istinski odraz osjećaja židovskih kršćana. Mora se, štoviše, promatrati kao nešto što u sebi sadržava konačni službeni stav židovske Crkve jer je očito da je čak i Marko, pišući izvan Palestine za pogansku javnost, bio toliko svjestan njegova autoriteta da se osjećao obveznim zabilježiti ga, unatoč njegovoj ncukusnoj uvredlji­ vosti za poganske osjećaje i u sprkos apologetskoj prirodi njegova djela, o čemu ćemo govoriti poslije. Matej također, pišući poslije Marka, svjedoči o njegovu zna(·enju. ali daje dodatke Markovoj verziji, koji su na karakterističan način indikativni za njegovo u biti židovsko gledanje. Teže je odgovoriti na pitanje kako se ova priča upotrebljavala u palestinskoj Crkvi. Čini se da su moguće dvije interpretacije: da su je u početku evocirali židovski kršćani kako bi sc opravdala izolirana pripuštanja pogana Jo puno­ pravnog članstva u Crkvi, te da je tek kasnije ušla u optjecaj kao uspostavljeno pravilo. ili pak da sc upotrebljavala već u samom kako bi se izrazilo neodobravanje proširivanja kršćanskih povlastica na pogane. U svjetlosti činjenice da je priču sačuvao i\larko. reklo bi sc da je prva interpretacija možda vjerojatnija jer bi bilo razumno pretpo­ staviti da je ono što je nekoć bilo formulirano kao nevoljko dopuštenje za primanj,· 31

poganmc u ži vao jednak status kao i Petar, kao posebno označen svjedok Uskrsnuća; doisla, može sc pri mijeti l i da. u j ed n oj općoj izjavi, Luka sam svjedoči o činjenici da su hra{a Isusova bila upravo medu prvim vjernicima poslije Uzašašća. Čini se, prema tome, da jr opra vdan zaklj učak kako je Luka, premda mu je bilo nemoguće, 7.bog sa mr 1ežine činjenice. isključiti svaki spomen Jakovljeva vrhovnog položaja u Crkvi. odnosno Petrove dobrovoljne suradnje s njim , o kojoj nam svjedoči Pavao, toliko bio zbu njt•n činjen icom Jakovljeva jedinstvenog prestiža da nam, izuzimajući J ednu ma[·ajnu primjedbu, ni š ta ne govori o njegovim odnosima s Petrom i Ivanom , lc zadržava potpunu š u tnj u o njegovu ulasku u Crkvu i pojavlj ivanju na položaju od lako ve li kog autoriteta u njoj. Zbunjenost koju

tako otkrivamo u Lukinu tretiranju Jakova, brata Gospodinova, s je dn ak o čudnim načinom na koji piše o smrti Jakova, brata Ivanova. Krupna činjenica njegova mučeništva očito je bila sačuvana u tradiciji, koja je doprla i do Lu ke, ali ne zn amo da li i s punim izvješ tajem o svim okolnostima oko toga. Cinilo bi se ipak nevjerojatnim da tradicija čuva pojedinosti o Petrovu bijegu od smrti i o S tjcpa novu mučeništvu, a ne daje nikakve slične informacije o načinu na koji je za svoju vjeru umro jedan tako istaknuti učen ik. Već smo iznijeli sugestiju da su u Djelima, kako i zgl eda, dani ovako kratki podatci o smrti Jakovljevoj s ciljem da se izbjegne svaka kon fu z ija koja bi n ast a l a zbog neobjašnjenog uvođenja, kratko vrijeme poslije, jednog drugog Jakova u priču. Ali mora se postaviti još jedno pitanje, od slične i vel i ke važnosti. Ako je, dakle, autor Djela osjećao potrebu napraviti takvu zabilješku o Jakovu, bratu I v anovu , zbog čega se ograničio na tako oskudan iskaz? Mok se ponešto p ri m ij e ti ti o pi tanj u koje je u svemu tome involvirana i koje će vje· roja t n o ukazati na m ogući odgovor . č·ini se da je poveza na

Da je J akov u dao

prominentnost p odrob n og izvješća o njegovu mučeništvu,

nužno bi �a morao poi'Czati s bratom I va n om , kao vodećim članom prvotne Crkve, a o1u bi, >a svoje s tra n e , imalo učinak d a se u priču u Dj el i ma uvede nešto nalik na

lnlumvirat apostola. Upadljiva sličnost imena članova ovog trij umvirata s onima o kojima svjedui:i Pavao, a o kojima je nekakvo sjećanje sigurno moralo preživjeti i na drugim mjestima u Crkvi, oči to je moral a dovesti do konfuzije u pripovijedanju, ako autor ne bi dao potpuno o bj a š nje nje o prošlosti Jakova, brata Gospodinova, što un, iLgiL-da, kaku nJegov postojeći tekst pokazuje, žel i na svaki način izbjeći - otuda

42

njegovo kratko spominjanje mučeničke smrti Jakova, sa mo da ga razdvoji od njegova imenjaka, koga je tada morao unijeti u svoju priču te otuda također i njegovo čudno mijenjanje redoslijeda imena Jakova i Ivana u onoj verziji Dvanaestorice apostola koju imamo u Djelima, što je mali, ali u ovom kontekstu značajan pokazatelj želje da se jako u manji važnost Jakova, sina Zebedejeva. Sada moramo razmotriti činjenicu da Evanđelja stavljaju naglasak na trijumvirat Petra i sinova Zebedejevih, da svjedoče o primatu Petrovu, te o njihovu neprijatelj­ skom stavu prema Jakovu, bratu Gospodinovu , što je sve očito u konfliktu s pokaza­ teljima kod Pavla i u Djelima. Problem je uvelike pojednostavnjen time što je ovaj naglasak na trijumviratu Markov tc da ga iz ovog izvora preuzimaju Matej i Luka. Ovo zapravo znači da smo suočeni s pitanjem zašto je Marko u ovom pitanju odstupio od nečega što je zasigurno bilo autentični zapis, sačuvan i kod Pavla i u Djelima. Ovo je pitanje bitno povezano s neprijateljstvom koje isti evanđelist iskazuje prema Isusovoj porodici, koja je, narav­ no, morala uklj u čivati Jakova. Adekvatan odgovor involvira prethodno određivanje čimbenika koji su potaknuli pisanje Markova evanđelja, a ovo nikako nije moguće učiniti u ovoj fazi naše studije. Međutim, i opet možemo dati neke preliminarne opservacije, kao što smo već učinili, koje mogu korisno poslužiti u našoj sadašnjoj raspravi i u tvrditi određene točke na putu do konačnog rješenja. Očito je, iz činjenice da je njihovo obraćenje posebno zabilježeno i da su nosili značajno ime Boanerges, da su braća Jakov i Ivan bili dvojica od trojice najpoznatijih Isusovih učenika. Lukina posebna priča o njihovoj želji da unište selo tvrdokornih Samarijaca, zajedno s pokazateljima iz Djela koje smo već razmotrili, upućuju i na postojanje ciklusa priča o njima. Doista, oni i Petar jedini su apostoli o kojima sinop­ tički pisci imaj u , čini se, detaljnije informacije, dok su ostali, s mogućom iznimkom Jude I skariotskog, naprosto sporedni likovi u priči o Isusu. To zapravo znači da je Marko dao istaknuto mjesto u Evanđelju samo trojici apostola, o kojima je sačuvano neko stvarno poznavanje, tako da njihova prednost u odnosu na ostalu devetoricu može biti rezultat jednostavne činjenice da su oni ili jedini apostoli o kojima je tradi­ cija sačuvala bilo kakvu detaljniju uspomenu ili jedini stvarni apostoli u tom najrani­ jem razdoblju - ili, doista, i jedno i drugo. Kakvi god bili, prema tradiciji, prvotni uzrok i narav vidljive prednosti Petra i sinova Zebedejevih među prvotnim Isusovim učenicima, ostaje i dalje pitanje o pridruživanju Jakova, brata Gospodinova, novoj vjeri. Prema zapisima u Djelima. premda je, kako sc može pretpostaviti, već bio vjernik, Jakov nije uopće ni razmotren kao mogući kandidat za izbor u redove Dvanaestorice nakon Judine izdaje. Ovo mora značiti da je tradicija bila posve jasna o tome da Jakov nije bio član Dvanaestorice. 43

Medutim. ta l-inJenica ne mora sr nužno tumai:· iti kao siguran dokaz o relativno kasnom pridruživanju Jakova pokretu. jer, imajući u vidu zbrku u sinoptičkim izvje­ sl-ima o imenima Dvanaestorice i i:· injcnicu da sc samo trojica apostola izdvajaju iz ovih imena kao osobe, povijesna stvarnost Dvanaestorice otvorena je za sumnju. Ist ina je. doduše. da u postojećem tekstu Prve poslanice Korinćanima Pavao spo­ minje Dvanaestoricu u svom popisu svjedoka Uskrsnuća, ali treba primijetiti da bismo, prema frazeologiji na tom mjestu, a da nemamo sinoptička svjedočanstvo o uključenosti Kefe u Dvanaestoricu, bili prirodno navedeni na m išljenje da ga Pavao tu � a poseban način izdvaja iz članstva. Ova teškoća, međutim, odmah nestaje ako se riječi nta to!canskih crkvenih otaca; prema Euzebiju napisao je oko 6000 knjiga, pisama, homilija i sl. :-.ite�>ova djda predstavljaju prvi intelektualni pokušaj jednog crkvenog teologa da objasni kršćansko \·jt-ru\·anjt:. Mnog1 tnanstvcnil·i drže da jr službena Crkva poslije unatcmizirala i njega i po njemu naz­ •ano učenje 1 ongenit.am) zbog pujcdinih spornih tumačenja (kao što je, npr. ono da je Sin podreden ( )..;u l . !op ur. ) 46

PAD JERUZALEMA I KRSCANSKA CRKVA

njcne jedinstvene reputacije magla akrenuti u korist beznacajne sljednice. Medutim, pasta sma na duzan nacin dali mjesta ovam faktoru pretjerivanja, Hcgesipovi zapisi ipak svjcdacc a jcdinstvenaj daminaciji Jakova medu jeruzalemskim krscanima, koja sc, kaa sta sma vidjeli, taka jasno uocava i u ranijim izvorima, kad se oni brizljivo ispitaju. Nadalje, iaka se mazda s pravom maze smatrati za argumentum a silentio, znacajna je zamijetiti da je hagiagrafija Crkve u Aeliji Capitolini usredotocena, cini sc, na lik Jakova, a ne Petra. Mazemo, prema tome, zakljuciti ova paglavlje sumarnarn opservacijorn da su postojeCi palestinski podaci o prvotnoj Crkvi, prernda su najrazlicitije naravi i vrijednosti, u suglasnosti, kako pokazuje njihova pazljivo ispitivanje, sa svjedocanstvorn u Pavlovim spisima i u Djelima apastalskim. Iako nam jos rnnage tocke astaju za daljnje rasvjetljavanje, osobito se cinjenice supremacije Jeruzalemske crkve i njcnog bitno zidovskog naCina gledanja pajavljuju jasno i izvan svake sumnje, a jednako taka i jedinstven vodeCi polozaj Jakova, brata Gospodinava.

47

4.

Pavlova interpretacija kršćanstva

Č udna napetost osjeća se u najvećem dijelu Pavlovih spisa, ali to nije, kako bi čovjek mogao očekivati, napetost izmedu kršćanstva i poganstva. To je unutar­ nja napetost, disharmonija, koja narasta ponekad do otvorene borbe između dviju stranaka i njihovih načina tumačenja unutar same Crkve. Pokazatelji ove situacije posebno se mogu naći u tri različite Pavlove poslanice, u kojima zapažamo značajnu konzistentnost izraza. U svojoj Poslanici Galaćanima Pavao iskazuje iznenađenje što su oni tako brzo napustili njegovo učenje u korist nekog drugog evanđelja. Medutim, u nastavku kaže da to zapravo nije n ikakvo drugo evanđelje, nego iskrivljavanje Kristova evanđelja koje su im propovijedali on i njegovi drugovi. Ovakav čin Pavao smatra tako �tetnim da dva p u ta iskazuje svoje m išljenje kako bi čovjek koji je za ovo odgovoran trebao biti proklet. Slično tomu, u Drugoj poslanici Korinćanima Apostol piše da strahuje kako su njegovi preobraćenici bili lukavo odvraćeni od svoje prvotne vjere u Krista, od nekoga tko im je propovijedao " drugog Isusa, koga mi nismo propovijedali", da su pri­ mili drukčiji duh od onoga koji su prvotno primili, te slično tomu i drukčije evanđelje. Podsjećanje na ovu vidljivu napetost izmedu dvaju različitih evanđelja. ili tumačenja. možemo naći i u jednom čudnom pasusu Pavlova pisma rimskim kršćanima. Nakon što je rekao da im želi propovijedati evanđelje, Apostol u nastavku izjavljuje da se on ne stidi evanđelja, jer je to " sila Božja za spasenje svakomu vjerniku, kako, u prvom redu, Židovu, tako Grku. Jer u njemu se očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano: Pravednik će živjeti od vjere." Kad se, dakle, pravilno razmotri kao izjava, ovaj pasus ukazuje na odista čudnu situaciju. Rimskim kršćanima je, naravno, već bilo poznato evanđelje, no Pavao ipak tvrdi kako je razlog za njegovu želju da i njima propovijeda evanđelje činjenica da ga se on ne stitli. Nelagotla, koja je ovtlje očita, prirodno potiče pitanje zašto bi Pavao osjećao potrebu da rimskim kršćanima ovako piše. I mplicirana situacij a, čini se, ima samo jedno adekvatno objašnjenje. da je. naime, kršćanima u Rimu, koji nisu bili njegovi obraćenici, bilo poznato neko drugo tumačenje kršćanstva i da im je Pavao, svjestan toga, sada želio predstaviti svoje evanđelje, za koje je znao da je već steklo lošu reputaciju medu njima, pa je smu Padm·i pokill.atelji o postojanju dvaj u suparničkih evanđelja sigurni,

a l l . bo što s m o upravo v i dj e l i . po na ra v i su ta kv i da ih moramo izvlačiti posrednim

t.t kl) uč·ivanJem . Pitanje koje sc tu podraz u mij eva lo bilo je očito takvo da je duboko

u 7budi1alo :\postala, no kako su sve njegov e primjedbe o tome uvijene u kontrover­ znu po le m i ku il i a po logiju . nije nam dano nikakvo sustavno izlaganje bilo njegova dast i t og cvandrlja, bilo evanđelja njegovih protivnika. Ipak, nakon što ovdje vidimo da JC p i t an j e ol-ito ozbiljno, potrebno je pokušati nekako procijeniti bitan sadržaj ovih c1·a nd c lj a . onoliko koliko to legitimno može biti rasvijetljeno podatcim a koji n a m stoje na raspolaganJu.

U svom pismu korintskim kršćanima Pavao nalazi prigodu da opiše svojim obraćcnicima nara1· svoga učenja u cjelini. Jezik kojim se služi i m a veliko značenje. Kaže da on, a, treba pretpostaviti, i njegovi drugovi, govori o mudrosti drugoga svijeta medu savršenima. Ta je mudrost, koju oni navješćuju , tajnovita, jer j u je božanska providnost sakrila prije eona, kako bi na neki neobjašnjen način sada mogla obilno poteći na njihovu slavu. Nakon što je opisao kako nijedan oc.l vladara ovoga vijeka ne zna za tu tajnu i kako su zbog toga razapeli Gospodina slave, Pavao nastavlja s izjavom da je njima Duh otkrio ovu tajnu i da, prema tome, njihovo učenje nije pred­ stavljeno riječima ljudske mudrosti. Ovu misao, o Duhom danom podrijetlu svoga vlastitog osobitog učenja, Pavao vatreno brani i u drugim odjeljcima svojih spisa. U svojoj velikoj apologij i Galaćanima on smjelo tvrdi da evanđelje koje propovijeda nema nikakav ljuc.lski izvor, da njemu to nije preneseno bilo kakvim ljudskim djelovanjem, nego ga je primio posebnom objavom Isusa Krista; znakovito je da on nac.lugačko odbacuje bilo kakvu sugestiju, koja bi se možda mogla iznijeti, da je neki vitalno važan dio svoga znanja izvukao od apostola jeruzalemske zajednice. Još jedan poul·ni pasus slične važnosti nalazimo u Drugoj poslanici Korinćanima, 5, 1 2- 1 9, i on, čini se, takoder baca neko svjetlo na sadržaj ovoga pavlinskog evanđelja. Tu Pavao izražava namjeru da svoj i m obraćenici­ ma pruži nekakvu apologiju u svoje ime, kako bi imali nešto čime će se s uprotstaviti pretenzijama nekih ljudi koji se ponose vanjskim prividom, a ne u n utarnjom, bitnom �tvarnošću. Zatim Apostol na značajan način dodaje primjedbu, koja nema nikakve 1·idljive relevantnosti za kontekst onoga o čemu je pisao, ali koja je očitu veoma perti­ nentna za njegovu misao na ovom mjestu. On kaže da čak ako on i njegovi prijatelji i jesu ill an sebe, takvo je stanje samo zbog toga što su njihovi duhovi okrenuti prema Bo�u. dok prema svojim obra(·enicima oni održavaju normalno stanje mentalne rav­ noteže Ovaj djelić jedne bezrazlužne i nezgrapne apologije mora zasigurno upućivati na lo da JC tema o podrijetlu njegova posebnog učenja bila od izvanredne va�.nosti za Pada le da je bio tol i ku akutno svjestan uobičajenog malicioznog objašnjenja, koje su o tome da1·ali njegovi protivnici, da je morao ovdje upozoriti na to na ovaj nači n , oda­ JUĆI wujc utbudenJe Posve jasnim čini nam se da je njegova pretenzija na posebno 50

PAD JERUZALEMA l KRSCANSKA CRKVA

duhovnu objavljenje bila odbačena, a njen sadržaj gurnut u stranu, protutvrdnjom da je riječ o čovjeku koji nije duševno posve zdrav. Zbog snage reakcije, koju je sjećanJe na ovu klevetu izazvalo kod njega, Pavao postaje prilično konFuzan u logičnom redo­ slijedu svoje teme od ovoga mjesta nadalje. Razumno je, medutim, pretpostaviti da se on, nakon ove uznemirujuće digresije, vraća na svoju pravu temu davanja svojim obraćenicima nečega čime će dočekati ljude, koje je predstavio kako sc ponose pogreš­ nim stvarima. U tu svrhu on iznosi tvrdnju da su, prisiljeni ljubavlju prema Kristu, on i njegovi drugovi došli do odluke, ili tumačenja, što se tiče smrti Kristove, a naime " " da je jedan u mro za sve, pa su stoga svi umrli , tako da oni koji žive ne bi više smjeli živjeti za sebe, nego za onoga koji je umro za njih i opet ustao. Posljedica ovoga, kako Pavao zatim tvrdi, jest da su oni prestali poznavati bilo koga kata surka 1 , s daljnjom posljedicom da, kakvo god da je bilo njihovo ranije poznavanje Krista kata sarka, to sada t reba potpuno odbaciti. Konačan rezultat ovog procesa zatim se opisuje kao preobražaj svakoga čovjeka u novo stvorenje, čime stari poreda k ustupa mjesto novo­ me. Kao što smo vidjeli, krajnje je teško biti siguran u logiku Pavlove teme na ovom mjestu jer, kao i toliki drugi od ključnog značenja, i ovaj je pasus prepun pregnantnih misli, koje n aizgled imaju veoma malo vidljive logične veze jedna s drugom. Ipak, opće značenje onoga što Apostol govori može se prilično lako utvrditi. On je očito u sukobu s određeni m kršćanskim učiteljima, koji svoj položaj osnivaju na onome što on naziva vanjski privid. Antiteza koju Pavao ovdje izlaže izmedu EV npocrm!)2 i EV Kcxpoic;t 3 nije, kako će se pokazati u nastavku, običan retorički kontrast u stavljanju naglaska na neku apstraktnu ideju o tome što je bitno za vjeru, a što nije. Kasnije odbacivanje poznavanja Krista kata sarka i smjenjivanje starog poretka, koje se podra­ zumijeva, sigurno otkrivaju da je Pavao osnivao svoje tumačenje vjere ne na onome što bismo danas nazvali Isusom Povijesti, a što je onda trebao biti Isus Predaje, nego na Kristu koji se shvaća duhovno. Tvrdnja koju Pavao tako vatreno iznosi u svojoj Poslanici Galaćanima, da bi upotpunio origina l nost svoga evandelja, stoji, izgleda, u pruturječju s njegovim vlastitim riječima u Prvoj poslanici Korinćanima, 1 5, l i dalje. Ondje on kaže da je u svojoj evangelizaciji Korinćana uključio u svoje izlaganje primarnih načela vjere i neke vjerske tvrdnje koje je on sam takoder primio. Ovaj kredo izlaže soteriološko tumačenje Kristove smrti i tvrdnju o njegovu uskrsnuću od mrtvih, što se podupire nizom zabilježaka o doživljavanjima Uskrs log Gospodina, koja se pripisuju nekim 1 Prema grčkom KatO. oapKcl; doslovno hi značilo ..pu tijelu ". Vrlo bitan poj a m koJ proul\.1vanj a ut:·l·nja

SvcLUg Pavla; (2 Kor mo'). (op. ur.)

5, 1 6:

2 Prema grl·kom E v

- na, u

1 Prema grčkom tv

- uu, u

Ll ovom slučaju odnosi sc

'ako smo dosada i poznavali Isusa po tijelu saJ ga više takvog ne

potn;l_ic­

np6cmmov, t6 - Ike, oči, obra1.; Jus/ovnu bi L nat:·ilo pn·d ui·i"'"· pred lice> m na ndto očito, jasno. (op. ur.) i KapOia, 6 - sn·e, du{u, sctt'jest; Jus/ov no bi z nači lo 11 m:u, u du.{i. U ovom

i

slučaju oJnosi sc na ncšLU bitno, važno. (op. ur.)

dobro p oz na t im osoham;l u Crkvi. !'remda je ova i zj a v a isto što i nijekanje bezuvjetne ori �-:inalnosti, n;l koju je Pavao p rete n d i rao , p rob l em koji tako nastaje više j e prividan ne�-:o stvaran jer je sasvim j a s n o da je Pa vl o vo priznanje i zvo ra svog učenja na ovom mjestu nešto kao uzgred na napomena i da je oč it o napisana bez ikakvog osvrtanja na o n u logičku ko n z i stc n ciju. koj a bi sc od njega zahtijevala da j e ova Poslanica upućena

Calaćanima. um jesto Korinćanima. Kako god da stvari stoje s ovim, pasus ima veliku

I'Tijedn os t, jer nam otkriva ne samo nove i n fo rm acije o naravi osnovice Pavlova auto­ riteta, nego i inheretnu slabost njegova položaja u ovom pogledu . Valja primijetiti da

klasičnom popi s u svj edok a Uskrsnuća Pavao pridodaje i sebe, čime i zjed načava svoje

isku stvo s iskustvom apostola, iz čije se skupine on na ovaj način neoprezno isklj u ­

čuje. Nadalje. čini se da je on smjesta postao svjestan svoje prevelike smjelosti, kad iznosi ovu svoju pret en ziju, pa je nastoji ublažiti, uspored ujući sebe s nedonoščetom.

No od mnogo većeg značenja za naše ciljeve ovdje je činj e nica da ovaj pasus otkriva

kako je Pavao. unatoč bitnom naglasku koj i stavlja na svoju duhovno shvaćenu dok­

trinu o Kristu, bio u konačnici ipak ovisan o predaji o pov ijes nom Isusu. Postojalo je očito utemeljenje u tradicionalnoj priči o životu i smrti Isusa iz Nazareta, koja je sačinjavala prvotni logički temelj vjere i koja je, unatoč tomu što se poslije mo�a prekrivati idejama veoma mističnog karaktera, ipak ostajala stvarnom i ntelektualnom osnovicom onih vjerovanja koja su kršćanstvu dala njegov pravi individualni oblik i sadržaj. Na ovu konkretnu poentu morat ćemo se vratiti kasnije. Situacija do koje, dakle, dolazimo ovog trenutka jest da je Pavao bio eksponent tumačenja kršćanske vjere, koje on sam smatra nečim što se bitno razlikuje od drugog tu mačenja. koje bismo provizorno najbolje mogli opisati kao tradicionalno ili povije­ sno. l sad, uzme li se u obzir da je Pavao vremenski bio relativno blizak životu Isusa iz Nazareta, prirodno se mora postaviti pitanje o uzroku ovog značajnog udaljavanja od nečega što je, pretpostavljamo, bilo tradicionalno tumačenje, i to tako rano u evoluciji kršćanske misli. Sigurno, mogao bi netko zapitati nije li sama snaga osobnog sjećanja na povijesnog Isusa u to vrijeme morala biti dovoljnim jamstvom protiv bilo kakvog ozbiljnog pokreta za širenje tumačenja koje bi bilo suprotno onom tradicionalnom? Odgovor na takva pitanja leži svakako u psihologiji Pavlove vjere. Pavao, kao što

nam on sam jasno kaže, nije bio obraćen logikom ili primjerom onih koji s u bili kršća­

ni prije njega - doista posve suprotno, jer imamo njegovo vlastito svjedočanstvo da je bio i previše revan propagator svoje nacionalne vjere i da je zapravo progonio Crkvu;

njegovo obraćenje, tvrdi on vehementno, nije bilo rezultat nikakvog ljudskog djelo­

' anja, nego izravne Božje in tervencije . Točna narav ovog doga đ aja , naravno, odupire 'e

svakoj na šoj analizi. Pavlov vlastiti iskaz, kao što smo već primij et ili, jest da se Bog

iaavno umiješao u tijek nj egova života, na iznenađujuć način te d a je on primio evan­

Jeljrk1imi pr(\Ln. koji on prirodno tu mat-i kao božanski čin objave. Poenta je mač·a1 na. jer znai·i da su kod nekadašnjeg skept ika njegovi glavni prigovori prevladani srcdst>·ima d rukt ij i m od logih· ž i dov s kog kršćanstva tc da je on proglašavao kako je njegovo pri h ,·a. U. t". tt�NUVN

poka�uju kako .ir tivot židovskog naroda u Palestini u tom razdoblju bio uzburkan polit iW pismlllui "; ponekad i 202

!!Jllwje pisano'" . (op. ur.)

,.

ekija, uz to što imamo i još jedan uvid u raspoloženje aleksandrijskog kršćanstva. U jedanaest odjeljaka, koji sadržavaju nesumnjive reminiscencije na Evanđelja. premda sc paralele u svakom primjeru mogu naći i kod Mateja i kud Luke, one koje se tiću prvoga općenito izgledaju bliže po rječniku, redoslijedu ili značenju. Kao pokazatelj aleksandrijskog razmišljanja, i ovaj spis, kao i Barnaba, pokazuje svijest o židovskim pretenzijarna, time što jako naglašava Božju milost prema poganima. Tako nam podatci koje srno proučili predstavljaju sliku prvih stotinu godina aleksandrijskog kršćanstva kao četiri jasno definirane i susljedne faze. Utemeljena u nu tar prvog ili drugog desetljeća od pojavljivanja kršćanske religije, nesumnjivo rnisionarskim naporima iz Palestine, a možda i organizirana neko vrijeme po Petru. Crkva u Aleksandriji bila je u biti židovska, po svojoj konstituciji, simpatijama i gle­ danj i ma, a činila je j u žn i pol neke vrste židovsko-kršćanske osovine. Slom židovske nacije u 70. godini doveo je do stvarnog povećanja tog židovskog elementa, dolaskom mnogih izbjeglica iz Palestine. U situaciji koja je nastala nakon uništenja Jeruzalema, Evanđelje po M a teju rođeno je kao apologija za židovsko kršćanstvo i polemika protiv ponovnog oživljavanja pavlinskog učenja. U veoma realnom smislu, Evanđelje po Mateju apogej je židovskog u tjecaja u Aleksandrijskoj crkvi. Stalno opadanje židovske dominacije, koje je uslijedilo možda negdje nakon 90. godine nove ere, moguće je pratiti kroz razne faze, od protunapada na pavlinizam, preko kompromisnc egzorta­ cije do poganskog napada, što je sve predstavljeno sukcesivno u Poslanici Jakovljevoj, Poslanici Hebrejima i Barnabinoj poslanici, a možda i u takozvanoj Drnguj poslanici Klementa. l tako je evolucija aleksandrijskog kršćanstva kompletirana, od jednostavnog mesijanskog vjerovanja, koje se osnivalo na prihvaćanju Isusa kao Mesije iz židovskih proročanstava (što je, da kažemo uzgred, povlačila za sobom i uočljivo naglašavanje povijesnog elementa, koji se u vjeri podrazumijevao), do veoma složenih spekulacija velikih egipatskih gnostika i filozofskih ekspozicija Klementa i Origena. M oramo dodati još i završnu notu objašnjenja, da bismo odgovorili na problem koji je već spomeut i koji se može ocijeniti kao fatalni prigovor tezi koja je razrađena u ovom poglavlju. To je problem gotovo potpune šutnje, u ranoj kršćanskoj tradici­ ji, o podrijetlu vjere u Aleksandriji, ako su to podrijetlo i kasniji razvoj doista imali takvu važnost kako smo mi sugerirali. Očiti odgovor može se naći upravo u toj šutnji, kao što srno već djelomice vidjeli proučavajući Pavlov i Lukin materijal. Naša slika evolucije kršćanstva u apostolsko doba gotovo je potpuno izvučena iz pripovijedanja u Djelima. Ali ovo je, kako se može dokazati, ex parte iskaz, a kad se sjetimo da Novi zavjet svjedoči i o m nogim drugim interpretacijama Krista ili da su početci kršćamtva u R i m u gotovo jednako tako nejasni, vidimo da ova šutnja i nije doista tako ozbiljno pitanje. Najkrucijalniji faktor, međutim, jest, nedvojbeno, uništenje Jeruzalema u 70. godini. Taj strašni događaj, čiji su učinak tako čudno ignorirali strul:·njaci za Novi zavjet, stvorio je situaciju koja je stvarno prouzročila da je kršćanstvo bilo ponovno 203

5. G. F BRANDON .J U . t ponovnog roden1·a pojavilo se krscanstvo koje predstav)ri . roueno. pravo 1z og .. . . . . . ~aJu .. . . . . o·ela znter alza, kao odgovor LUKlrll sp1s1. a J apostolska - · su • nesumnJIVO, . .. b1la sacmJena, . na nekahru svi_jest 0 nepostojanju_jasne ~r~?·C.IJC .. M~dutlm, c~~va u Aleksandriji nije imala rakvu potrebu ispisivati SVOJU tradJCIJU JCr JC bJla u to VriJeme vrhunski svjesn svog nedodirljivog pedigrea. Na taj nacin, dok je Luka smatrao korisnim predstaVit~1 u knjizevnom obliku gledanje na proslost, koje je bilo simpaticno Crkvama za k . je pi~ao, prica 0 podrijetlu aleksandrijskog krscanstva ostala je nezabiljezena. o~J~ propust aleksandrijskih krscana da pruze pandan Djelima bio je nesretna okolnost ·~ je zahvaljujud opadanju prestiza zidoyskog elementa i, mozda cak i viSe, zahvalju'~c· prirodnoj antipatiji izmedu pogana i Zidova, koja je bila strasno zaostrena zidovs{j I ustankom u Egiptu u drugom stoljecu, tijekom vremena Aleksandrijska crkv .~ voljela zaboraviti nego isticati svoje podrijetlo, koje je u biti bilo toliko zidovs k0.a VJse

Epilog

U našem uvodnom pregledu problema koji se tiču podrijetla kršćanstva vidjeli smo da je neka vrsta tunelskog razdoblja postojala u tijeku povijesnog razvoja kršćan­ stva u prvom stoljeću njegova života. Mnogi aspekti tek rodene vjere, koji se otkrivaju u njenim najranijim dokumentima, tj. u Pavlovim poslanicama, čini se da iznenada nestaju, prekidom stvaranja dokumenata u kojima bi dobivali svoj izraz, a sljedeća skupina spisa, u kronološkom redoslijedu, donosi svjedočanstvo o onovremenoj situ­ aciji u Crkvi koja je, kako se čini, posve nepovezana s onom koja je postojala prije. Ovaj tunel mraka u koji je, čini se, život Crkve ušao i iz kojega se poslije pojavljuje izmijenjen, ili, da promijenimo ilustraciju, ovaj prividni zijev u susljednom razvitku kršćanskog pokreta odnosi se na razdoblje od oko tri desetljeća, približno od 55. do 85. godine. Središnja godina tog razdoblja je, što je značajno, 70. godina, godina sloma židovske nacionalne države i uništenja njenog Svetoga Grada. Vidljivu krucijal­ nost tog događaja za kršćanstvo uzeli smo za predmet svog istraživanja i zaključili da je ta krucijalnost činjenica od dubokog povijesnog značenja za razumijevanje prirode podrijetla kršćanstva. Doista, ne bi bilo pretjerano reći da je kršćanstvo, kao rezultat židovske katastrofe iz 70. godine, u određenom smislu bilo ponovno rodeno. Uklanjanje Pavla, njegovim uhićenjem, bilo je doista poraz onog pokreta unutar Crkve koji je osjetio nadahnuće da prijeđe barijere nacionalnosti i proglasi izvornog povijesnog Isusa iz Nazareta kao Gospodina i Spasitelja cijelog čovječanstva. Njegov poraz značio je takoder prividnu sigurnost da je autoritet Crkve u Jeruzalemu uspješ­ no prebrodio ozbiljnu prijetnju i sebi i onoj interpretaciji vjere koju je ona smatrala izvornom i autentičnom tradicijom. Ta je interpretacija zamišljala vjeru, koja je pro­ istekla od Isusa iz Nazareta, kao neosporni integralni dio judaizma i kao nešto što svoju relevantnost u cjelini dobiva unutar granica nacionalnih nadanja Izraela. Tako je, uoi'i židovskog rata protiv Rima u 66. godini, budućnost tek rođenog pokreta, kako je izgledalo, ležala nepovratno u rukama židovskih kršćana. Izgledalo bi, u skladu s tim, da bi bilo koji promatrač kršćanske situacije, prije nego što je podignuta zastava ustanka Židova, u 66. godini, morao razumno prt•dvi-

205

dat i kako će huduL'nost kršćanstva hiti budui· nost židovske mesijanske sekte, snažno cent rali1iranc u Jeruzalemu i u biti suviše nacionalističke da bi dopustila svoje stvar­ no �irenje među poganskim narodima. Zbog toga je metamorfoza u univerzalistički ku h Bo�a-Spasitrlja, o kojemu nam svjedoče Evanđelje po Marku i Lukini spisi, bila tako neočekivana da predstavlja. kako se čini, istinsko ponovno rođenje pokreta. Prirodi novorođene vjere pridonijeli su mnogi čimbenici, implicitni u prethod­ noj situaciji. Možda je najsnažniji od tih čimbenika bilo propagiranje kristologije Jeruzalemske crkve, s njenim bitnim naglašavanjem onoga što bismo danas nazvali terminom Isus Po\'ijesti. medu pavlinskim Crkvama. Privlačnost povijesne tradicije bila je velika i ona se tako čvrsto etablirala medu poganskim kršćanima da je reakcija na događaje iz 70. godine poslužila priJe da ojača nego da uzdrma njihovo prihvaćanje i l'isoko poštovanje prema njoj. Medutim, Pavlov rad nije bio uzaludan i rehabilitacija njegow reputacije, odmah nakon pada židovske države, imala je učinak oživljavanja utjecaja njegova učenja, iako ono možda nije uvijek bilo istinski shvaćeno, što je imalo kao rezultat onu fuzi.iu idt:ja o Bogu-Spasitelju s Isusom Povijesti, koja nalazi svoj izraz u Evanđeljima. Istom tom kompleksu uzroka, ali i inspiraciji posve odredene apologetike, u vje­ tovane situacijom u kojoj su se neke zajednice poganskih kršćana našle kratko vrijeme nakon 70. godine, i nadalje dugujemo inicijalni koncept teološke interpretacije Isusa, prerušcne u povijesno pripovijedanje, čiji primjer imamo u Evanđelju po M arku. Golema važnost ovog novog polazišta u kršćanskom razmišljanju i izražavanju, koje predstavlja Marko, nema nikakve potrebe za komentarom. Još jedna posljedica 70. godine, koja je dinamično promijenila cijelu konstituciju Crkve i bitno utjecala na budući razvoj njene organizacije, bilo je potpuno brisanje Praukve u Jeruzalemu. U svojoj studiJi nismo raspravljali o tom pitanj u , osim što smo ukazali na očitu svojedobnu važnost činjenice nestanka prvotne zajednice, s obzirom na to da bi procjena i daljnjih reperkusija za kršćanstvo morala nužno biti u djelosti spekulativna. Medutim, može biti samo malo razumne sumnje o tome da je iznenadno uklanjanje pn·otnog izvora autoriteta omogućilo pojavljivanje drugih lokalnih crkava, osobito one u Rimu, na pozicijama odlučivanja i kontrole u p i tanjima vjere i prahe. Naravno, pitanje je nagađanja kako bi se organizacija autoriteta razvi­ jala u Crkvi da je zajednica u Jeruzalemu nastavila držati svoj prvotni i jedinstveni polui.aj autoriteta i prestiža jer bi u tom slučaju kršćanstvo nužno bilo posve drukčije od onoga što je zaista postalo. Nekakav vodič u pogledu potencijalnih mogućnosti takvog slučaja može se možda naći u jedinstvenom položaju koji M eka zadržava u islamu. unatoc tomu što se ta vjera čvrsto uspostavila i u takvim u tjecajn i m poli­ tičkim i kulturnim središtima kao što su Bagdad, Kairo i Carigrad. Medutim, da je Jcru7,alem ustao i dalje kršćansku središte autoriteta u vjeri i upravljanju, pokret bi 206

sc morao nastaviti pod bitnim tu torstvom judaizma. Bit drame iz 70. goJinc jest da je Crkva u Jeruzalemu doista težila zadržati novo vino kršćanstva u starim vin ski m mješinama etničke vjere Izraela; do te godine poku šaj se činio uspješnim. premda je takva politika neizbježno morala značiti atrofiju i smrt. Ali u slomu židovske države stari vi n s ki mjehovi judaizma su se rasprsnuli i nestali, oslobadajući novo vino da po teče slobodno prema drugim zemljama i sazre u mjestima koja su bila primjerenija izvorn o m e duhu njegova tvo rca .

da je, nakon iskustava s Uskrsnućem, sljedeći najkru ­ kršćanske Crkve bila katastrofa židovske nacije, čiju drama"'"" ep; tom" rid;mo " m•ronj" wo tog• &"'" J•m�l•m• " 70 godini. l tako možemo zaklju či ti

cijalniji događaj u životu

Bibliografija l Antički književni izvori

APOKRIFNA LITERATURA (Židovska) - 4 (2 Esdras) Ezra; l Baruch; Sibylline Oracles; Assumption of Moses; u The Apocrypha and Pseudepigrapha, izd. R. H. Charles, svezak ii, Oxford, 1 9 1 3. APOKRIFNA LITERATURA (kršćanska) - Apocrypha ll, Gospe/s, izd. E. Klostermann, Cambridge, 1 904. The Apocryphal New Testament, izd. M. R. James, Oxford, 1 926. BARNABAS, The Epist/es, izd. j. R. Harmer, u The Apostolic Jathers, izd. J. B. Lightfoot, London, 1 89 1 . KLAUDIJE, car - Pismo stanovnicima Aleksandrije - u Select Papyri, sv. ii, izd. A. S. H u n t i C. G. Edgar, Loeb Classical Library, London, 1 934. CLEMENT, First Epist/e, izd. j. B. Ughtfoot, u The Apostolic Fathers, London, 1 89 1 . Second Epist/e, izd. j. B. Lightfoot, u The Apostolic Fathers, London, 1 89 1 . Clementine Homilies - engl. prijevod T. Smith, Anti-Nicene Christian Library, sv. 1 7. London, 1 870. Clementine Recognitions - prijevod T. Smith, Anti-Nicene Christian Library, sv. 3 , London, 1 867. DIO CASSIU S - Roman History. Tekst i prijevod E. Cary, l..oeb Classical Library, sv. 7, London, 1 924. EPIFAN - Adversus (Octoginta) Haereses, izd. J. Migne, Patrologia Graeca. tom xli, xlii, Pariz, 1 858. De Mensuris et Ponderibus, izd. J. Migne, Patrologia Graeca, tom xliii, Pariz. EUZEBIJE - Ecclesiastical History. Tekst i prijevod K. Lake, Loeb Classical Library. 2 sveska, London, 1 926. Prijevod H. J. Lawlor i J. E. L. Oulton, sv. i (prijevod), 1 927; sv. ii (bilj.) 1 928, London. Demonstratio Evangelica, izd. Dindorf, sv. iii, Leipzig, 1 867. Chronica: S. Hieronymo Interprete et Ampliatore, izd. Migne, Patrologia LAtina, sv. xxvii, Pariz, 1 866. Fontes Historiae Mysteriorum: Aevi Hellenistici - izd. N. Turchi, Rim, 1 92 3 . HEGES1P - u Eusebius, Ecclesiastical History. JOSIP - The Wars of the ]ews (kratica Wars); Autobiography (kratica Uje) . Tekst i prijevod H. St. John Thackeray, Loeb Classical Library, 3 sves ka , London, 1 9268. Talijanski prijevod G. Ricciotti, U! Guma Giudaica, sv. ii-iv, Torino, 1 937. The

209

.'\11/iquitirs of thr }rws (kratica Alil.), tekst izd. S.A. Naber, Leipzig, 1 892. Engleski prijevod W. Whi�ton. (Za �lavensku verziju Josipovih Wars of the }ews, vidi pod llr rc nd ts i Eisler u Bibliografiji l l .) NEW TESTAI\1 ENT - Nouum

Te.1tamentum Craece,

izd.

A.

Souter, Oxford,

1 9� l ( 1 9 1 0). (Gospels). A. Hud, Smopse der drei ersten Evangelien, Tuebingen, 1 928. ORIGEN - Comme11tarium i11 Evangelium Mattheum; Contra Ce/sum:

izd.

Lommat�ch. Berlin, 1 834. u Bibliotheca Sacra Patrum Ecclesie Dio l l, t. vi. Leipzig, 1 829. ln Fraccum, izd. H . Box, Oxford, 1 939. RABI NSKA LITERATURA - Vidi Derenbourg, Lightfoot, J., S ta pfer i S track Billerbeck u Bibliografiji l l , te pod (Ta/mud) u nastavku. SVETONIJE (SUETONIUS) - Uves of the Caesars, izd. C. L. Roth, Leipzig, FILON (PHI LO) - De Legatione ad Caium,

Craecorum, -

1 828. SULPICIJE SEVER (SULPICIUS SEVERUS) - Chronica

Migne, Patrologia Uiti11a, sv. xx, Pariz,

TACIT (TACITIJS) - Annales; Historiae: (Ta/mud) Tractate Sabbath,

u

ili Historia Sacra, izd.

1 845.

izd. C. Halm, 2 sv., Leipzig, 1 89 1 . njemački prijevod L . Gold­

Der Babylonische Ta/mud,

schmidta, tom l, Berlin, 1930.

SEKUNDARNI IZVORI AURELIJE VI KTOR (AURELIUS VICTOR) - Historia Romana,

izd. T. C.

Harley. Sl'. i, London, J 829. izd. Migne, Patrologia Liltina, tom lxix. Chronicon izd. L. Dindorf, u Corpus Scriptorum Historiae Byzantine, sv. i, Bonn, 1 832. EUTROPI U S - Breviarium Historiae Romanae, izd. H. Verheyk, London, 1 82 1 . J EROME - Commentan·um in lsaiam, izd. M igne . Patrologia Liltina, sv. xxiv. Uber de Viris Jllustribus, izd. Migne, Patrologia Liltina, sv. xxiii. OROSI US - Historiae adversum Paga11os, izd. Migne, Patrologia l.Ji tina , sv. xxxi , Pariz. 1 846. PHOTIUS - Bibliotheca. izd. Migne, Patrologia Craeca , sv. ciii, Pariz, 1 860. CASSIODORUS - Chronica ,

Pusclzale,

210

Bibliografija l l Suvremena djela

ABRAHAM S, l . Campaigns in Palestine from Alexander the Great (Schweich Lectures, 1 922), London, 1 927. ALBRIGHT, W. F. The Archaeology of Palestine, London, 1949. ALLEN. W. C. The Gospel according to St. Matthew (International Critical Com mentary). Edinburgh, 1 907 (kratica Allen, I. C. C.). ALMQUIST, H. Plutarch und das Neue Testament, Uppsala, 1 946. ANGUS, S. The Mystery-Religions and the Christia11ity. London, 1 928. The Religious Quests of the Graeco- Roman World, London, 1929. ARNOLD, W. T. Roman Provincial Administration, Oxford, 1906. BACON; B. W. jesus and Paul, London, 1 92 1 . Studies in Matthew, London. 1 9 30. BARNES, W. E. The Testimony ofjosephus to Jesus Christ, London, 1 920. BARTLET, J. V . ..Ciementine Literature", članak u Encyclopaedia Britatmica, sv. vi, l l . izdanje, 1 9 10. Beginnings of Christianity, izdali F. J. Foakes Jackson i Kirsopp Lake, 5 svezaka, London, 1 920-33. B ELL, H. IDRIS. jesus and Christians i n Egypt. 1924. }udetJ und Griechen im Roemischen Alexandreia (eine historische Skizze des alexandrischen Antisetnitismus).

Leipzig, 1 926 . .. Evidences of Christianity in Egypt during the Roman Period", članak u The Harvard Theological Review, sv. xxxvii (I 944.). Egyptfrom Alexander the Great to the Arab Conquest, Oxford, 1 948. B ELL, H. l . i SKEAT, T. C. Fragments of an Uknown Gospel a11d other Ear�y Christia11 Papyri, London, 1 935. B ENTWITCH, N. josephu.1, Philadelphia, 1 9 1 4. BERENDTS, A. Die Zeugnisse vom Christentum im slavischet1 .. De BellojJuLiicu " des josephus, u Texte und Untersuchungetl, izdanje O. v. Gebhardt i A. Harnack, Neue Folge xiv, sv. 4, Heft, Leipzig, 1 906. BERENDTS, A. i GRASS. K. Flaviusjosephus vom juedischen Kriege. Buch i-h·. nach der slavischen Uebersetzung; tiskano u Eesti Varbariigi Tartu Uelikooli Toimetused. sv. 9, 1 0 , Dorpat, 1 926.

21 1

BERSANETI'I . B. M. Vespasiano, Rim, 1 94 1 . REVAN. E. R . Christianitr, London, 1 938 . .. Hcllenistic Judaism", članak u l.i![!.ac:r of Israel. Oxford,

The

1 927.

A LACK. M . An Arama ic Approach to the Gospe/s and Acts, Oxford, 1 946. ROUSSET, \V. Kyrios Christos (Geschichte des Christusglaubens von den A nfaengen

des Christenrums his /rerraeus),

Goettingen, 1 9 1 3 . BRANDON. S. G. F . .. The Crisis of A. D. 70", članak u The Hibbert journal, sv. xh•i. London, 1 948. .. The Logic of New Testament Criticism", čl. u The Hibbert Journal, sv. xlvii, London, 1 949. BRIERRE-NARBONNE, J. J. Le Messie Souffrant dans la Utterature Rabbinique, Pariz, 1 940. BUECHLER, A. The Economic Conditions of]udaea after the Destruction of the Second Temple, London, 1 9 1 2. BULTl\·! ANN, R. Die Geschichte der synoptischen Tradition, Goettingen, 1 93 1 . BURCH, V. jesus Chn.st and His Reve/ation, London, 1 927. BURKITT, F. C. Christian Beginnings , London, 1 924. Cambridge Ancient History. sv. x ( 1 934), xi ( 1 936), xii ( 1 939). CAMPBELL, J. Y. ..The Origin and Meaning of the Term Son of Man " , čl. u The journal of Theological Studies, sv. xlviii ( 1 947), Oxford. CARCOPINO, j. La Vie quotidienne a Rome a l'Apogee de l' Empire, Pariz, 1 939. CASE, S. j . (izdavač). Studies in Early Christianity, New York, 1 938. CAVE, S. The Gospel of St. Paul, London, 1 928. CHARLES, R. H. Studies in the Apocalypse, Edinburgh, 1 9 1 3. The Reve/ation of St . }ohn, 2 sveska, International Critical Commentary, Edinburgh, 1 920. (krat. Charles, l. C. C.). Between the Old and New Testaments, 9. izdanje, London, 1 9 34. CHARLESWORTH, M. P. (sastavljač). Documents illustrating the Reigns of Claudius and Nero, Cambridge, 1 939. CLARKE, W. K. L. New Testament Problems, London, 1 929. COHEN, A. Il Talmud (talijanski prijevod), Bari, 1 93 5 . CREED, J. M. The Gospel according to St. Luke, London, 1 930. "The Slavonic Version of Josephus' History of the Jewish War", članak u The Harvard Theological Review, sv. xxv (listopad 1 932.). CU LLMAN N, O. Le Probleme litteraire et historique du Roman Pseudo-Clementin, Pariz, 1 930. Christus und die Zeit (Die urchristliche Zeit - und Geschichtsauffasung), Zuerich, 1 946. CU MONT, F. Les Religions Orientales dans le Paganisme Romain, 4. izd. Pariz, 1 929. CURTIUS, L. - NAWRATH, A. Das Antike Rom, Beč, 1 944. DALMAN, G. }esus-Jeshua , engleski prijevod, LDndon, 1 929. DAVIES, W. D. Paul and Rabbinic }udaism, London, 1 948. DEISSMANN, A. St. Paul: A Study in SocUil and Religious History, engl. prijevod, London, 1 926. Licht vom Osten, 4. izd. , Tuebingen, 1 923. Lght i from the Ancient East, engl. prijevod, London, 1927.

DE LABRIOLLE, P. History and Literature ofChristianity, engl. prijevod, London, 1 924. LA Reaction Paienne: Etude sur la Polemique Antichretienne du /er au VIe Siecle. Pariz, 1 942 ( 1 934). D ELITZSCH, P. jewish Artisan Ufe in the Time of Christ. engl. prijevod, London, 1 902. DERENBOURG, J. Essai saur /'Histoire et la Geographie de la Palestine (d'apres les Thalmuds et les autres sources rabbiniques) , Pariz, 1 857. D E ZULUETA, F. .. Violation of Sepulture in Palestine at the Beginning of the Christian Era", Ćlanak u journal of Roman Studies, sv. xxii ( 1932 ). DIBELIU S, M. Die Formgeschichte des Evangeliums, Tuebingcn, 1933. From Tradition to Gospel (engl. prijevod iz revidiranog 2. izdanja Die Fomrgesch. Des Evangeliums) , London, 1 934. Gospel Criticism and Christology. London, 1935. OOOO, C. H. The Apostolic Preaching and its Developments, London, 1944. History a nd the Gospel, London, 1938. The Epist/e to the Romans , London, 1 940. ( 1 9 3 2 . ) . The Parables of the Kingdom , London, 1 94 1 . DOELLINGER, J . J . The Centi/e and the }ews, sv. ii, engl. prijevod, London, 1 862. DUCHESNE, L. The History of the Christian Church, sv. i, engl. prijevod. London, 1 9 1 4. D UNCAN, G. S. St. Paul's Ephesia11 Ministry, London, 1 929. EASTON, B. S. Christ and the Gospe/s, New York, 1930. EDERSHEIM , A. History of thejewish Nation, London, 1 896. The Life and Times ofjesus the Messiah, 2 toma, London, 1 90 1 . EHRHARDT, A . A . T. "Jesus Christ and Alexander the Great". članak u The journal of Theological Studies,

sv.

xlvi

(1945.).

EISLER, R. IESOUS BASILEYS OU BASILEYSAS (Die messianische Unabhaengigkeitsbewegung vom Auftreten johhanes des Taerifers bis :um Utrtergang jakobs des Gerechten. Nach der neuerschlossenm Eroberung von Jerusalem des Flavius josephus und den christlichen Quellen), 2

toma, Heidelberg, 1 929-30. The Messiah

jesus andJohn the Baptist (according to F!Jlvius josephus ' recent�y discovered .. Capture of jerusalem " and otherJewish a11d Christian sources),

engl. izdanje A. H. Krappe. London. 1 93 1 . The Enigma of the Fourth Gospel (Its Author and its Writer) , London, 1 938. Orpheus - The Fisher , London, 1 92 1 . Orphische-dyonisische Mysteriengedankell in der christlichen A ntike , Leipzig-Berlin, 1 92 5 . ..The Sadoqite Book of the New Covenant: its Date and Origin", u Caster Anniversary Volume , izd. B. Schindler, London, 1 936. EPPEL, R. Le Pietisme Juif dans les Testaments des Dorcr Patriarchs, Pariz. 1 930. ERMAN, A. Die Religion der Aegypter, Berlin-Leipzig, 1 93-1. FARRAR, F. W. The Early Days ofChristianity, sv. 2, London, 1 882. FARRERO, G. i BARBAGALLO. C. Roma Antica, sv. ii i iii, Firenl·a. 1 932 ( 1 922.). 213

f-ESTUGIERE, A.-J. Ul Rr�,eJation d'Herntes Trismegiste, l l , Le Dieu Cosmique,

Pari7, 1 9 4 9 .

GALL. A von. BAS/LE/A TO U THfOU. Heidelberg. I 926. GARSTANG, J . .,Jerusalem under Herod the Great", čl. u Wonders of the Past, S\' iii, London. n. d. CASTER. M. 171e Samaritans (Schweich Lectures), London, 1 92 5 . GERNET. L . l BOU LA NGER, A. Le Genie Gree dans l a Religion (Coli: L 'Evolution de /'Humaltite), Pariz, I 932. GINSBURG. M. S. Rome et /a Judee: Contribution a /'Histoire de leurs Relations politiques. Pariz. I 928. GNECCHI, F. Monete Romane, Milano, 1935. GOGUEL. M. 171e Ufe of jesus, engl. prijevod, London, 1 9 3 3 . jesus et le Messsianisme politique, Examen de la 171eorie de M. Robert Eisler ( Ex t ra i t de l a Revue Historique), Pariz. 1 93 1 . Ul Naissance du Christianisme, Pariz, 1 94 6 . L'Eglise Primitive, Pariz. I 94 7 . De Jesus a l'Apotre Paul, članak u Revue d'Histoire et de Philosophie Religieuses, t. xxviii ( I 948-9), Strasbourg i Pariz. GOODENOUGH, E. R. The politics of Phi/o judaeus, s Filonovom generalnom bibliografijom, izradili H. L. Goodhart i E. R. Goodenough, Yale University Press, 1 938. GOODSPEED, E. J. Nrn· Solutions of New Testament Problem s, Chicago, 1 927. :\n Introduction to the New Testament, Chicago, 1 937. GRAETZ. H. A History of the Jesus, engl. prijevod, sv. ll, London, I 89 1 . GRANT, F. G . .. The Economic Significance of Messianism " , članak u The Anglican Theowgical Review, sv. vii, Ohio, 1924. GREEN, F. W. The Gospel according to St. Matthr�1• (Clarendon Bible), Oxford, 1 9 36.

GRESSMANN, H. Die orientalischen Religionen im hellenistisch-roemischen Zeitalter, Berlin i Leipzig, I 930. GUlGNEBERT, Ch. Le Mo111k ]uif vers le Temps de jesus (Coli: L'Evolution de l'Humanite), Pariz, I 935. Jesus, engl. prijevod ( Col i : The History of CivililAtion), London. I 935. Le Christ (Coli: L'Evolution de /'Humanite), Pariz, 1 943. GWATKIN. H. M . Earl_v Church History, 2 sveska, London, 1 9 I 2. HALLIDAY, W. R. The Pagan Background of Early Christianity, Liverpool, 1 92 5. HARNACK, A. von. Die Mission und Ausbreitzmg des Christentums in den ersten drei ]ahrhunderten, 2 sveska, Leipzig, I 906. Marcion: Das Evangelium vom Fremden Gott (Texte und Untersuchungen zur Geschichte der altchristlichen Uteratur, izdali A. von Harnack i C. Schmidt, 3. serija I 5. svezak), Leipzig, I 924. HARRIS, J . RENDEL. Some Interesting Syrian and Palestinian lnscriptions, London, l ll9 1 . HARRISON, P . N . The Problem of Paitoral Epist/es, Oxford, I 92 1 . HARTMANN, L . M . i KROMAYER, G . Storia Romana (talijanski prijevod), sv. i, Firen�a. I 942. 214

HENDERSON, B. W. The Ufe and Principate of the Emperor Nem, London, 1 90 3 . HERFORD, R. T . Th e Effect of the Fall of jerusalem upmr the Character of the Pharisees (Society ofHebraic Studies, no. 2) , London, 1 9 1 7. HOEN IC KE, G. Das Judenchristentum im ersten und zweilen jahrhundert, Berlin, 1 908. HOLTZMANN, O. Das Ende des Juedischen Staatswesens und die Entstehung des Christentums (kao dio Geschichte des Volkes Israel von B . Stade, sv. ii), Berlin, 1 888. HORT, F. J . judaistic Christianity, London, 1 894. Notes Introductory to the Study of the Clementine Recognitions, London, 190 l . HOSKYNS, E. i DAVEY, N. The Riddle of the New Testament, London, 1 93 1 . HOWARD, W. F . Th e Fourth Gospel in Recent Criticism and Interpretation, London, 1 9 3 1 . HUNKIN, J . W. Palestine in General History (Schweich Lectures, 1 926., zajedno sa T. H. Robinsonom i F. C. Burkittom), London, 1 929. HUNTER, A. M. Paul and his Predecessors, London, 1 940. JACK, J. W. The Historic Christ (An Examination of Dr. Robert Eisler's Theory according to the Slavonic Version ofJosephus and Other Sources) , London, 1 933. JACKSON. F. J. FOAKES. josephus and the Jews, London, 1 930. Jewish Encyclopedia, New York 1 90 l . JONES, A. H . M . Th e Herods of]udaea, Oxford. 1 938. JOUGUET, P. L'lmperialisme Macedonien et l'Hellenisation de l'Orient (Coli: L 'Evolution de l'Humanite), Pariz, 1 926. }udaism and Christiarrity, l, The Age of Transition, izd. W.O.E. Oesterley, London, 1 937. JU STER. J. Les ]uifs dans /'Empire Romain, Pariz, 1 9 1 4. KAUTSKY, K. Foundations of Christiarrity, engl. prijevod, London, 1 929. KEN NARD, J. S. Politique et Religion chez les juifs au Temps de jesus et dans l'Eglise Primitive, Pariz, 1 927. KIDD, B. J . History of the Church, sv. i, Oxford, 1 922. KILPATRICK. G. D. The Origins of the Gospel according to St. Matthew, Oxford, 1 946. KITTEL, G. Die Stellung des Jakobus zu judentum urrd Heide11christentum. čl. u Zeitschrift fuer die Neutestamentliche Wissenschaft, Giessen, 1 93 1 . (kratka: Kittel, G. N. T. W., 1 93 1 .). KLAU SN ER, j. jesus ofNazareth, engleski prijevod, London J 929. From jesus to Paul, engl. prijevod, London, J 942. KLOSTERMANN , E. Das Markusevangelium, Tuebingen, 1929. Das Lulws�•all­ gelium, Tuebingen, 1 929. Das Matthaeusevangelium, Tuebingen, J 927. (serija: Hundbuch zum Neuem Testament, izd. H. Lietzmann). KNOX. W. L. St. Paul a11d the Church of jerusalem, Cambridge. J9::!5. St. Paul a11d the Church of the Gentiles, Cambridge, J 939. Some Hellerristic Elertrtmts ;" ,

215

l'rimitil'c C:hrist ianitr (Schweich Lectures, 1 942 . ) , London, 1 944. "The Epist les of St.

Jamrs". članak ujnumal ofT71enlogical Studies, sv. xlvi ( 1 945). T71e Acts ofthe Apost/es, C'.amhrid�c. 1 948. LAKE. KIRSOPP. The Earlier Epist/es of St. Paul, London, 3 . izd . , 1 930.

l.•mdmarks in the History· of Early Ch ristian ity , London, 1 920. Paul, His Heritage and

l..egac:r. Lon d on , 1 934.

LAKE. K. i S. An Introduction to the New Testament , London, 1 93 8 . LAWLOR. H. j. Eusebiana, Oxford , 1 9 1 2. LECLERCQ. H. "Josephus ", članak u Dictionnaire d'Archeologie Chretienne et de Uturgie , Pariz, 1 927. Legaq of Egypt, izd. S. R. K. Glanville, Oxford, 1 942. LEVY, R. "The Temples at Jerusalem", članak u Wonders of the Past, sv. iii, London. n.d. LEWIN, T. Fasti Sacri, London, 1 863. T71e Siege ofjerusalem, London, 1 86 3 . LIETZMANN, H. Geschichte dera/ten Kirche, sv. l, Die Anfaenge, Berlin i Leipzig, 1 937. An die Korinther, l, ll, Tuebingen, 1 923 (Handbuch zum Neuen Testament, izd. H. Lietzmann). An die Ga/ater, Tuebingen, 1923 (Handbuch zum Neuen Testament, izd. H. Lietzmann). LIGHTFOOT, J. Horae Hebraicae et Talmudicae, izd. R . Gandell, Oxford, 1 859.

LIGHTFOOT, J . B. T71e Epist/e to the Philippians, London, J 868. The Epist/e to London, 1 875. T71e Epist/e to the Galatians, London, 1 8 8 1 . LJGHTFOOT, R . H . History and Interpretation in the Gospe/s, London, 1 93 5. Localit)' and Doctrine in the Gospe/s, London, J 938. LIGHTLEY, J. W. }ewish Sects and Parties in the Time ofjesus, London, 1 92 5 . LODS, A. Les Prophetes d'/srael e t les Debuts d u judaisme (Coli: /.. 'Evolution de /'Humanite), Pariz, 1 935. LOEWE, H . " Render unto Caesar". Religious and Political Loyalty in Palestine, Cambridge, 1 940. LOHMEYER, E. Philipper, Kolosser, und Philemon, Goettingen, 1 930. Galilaea und jerusalem, Goettingen, 1 936. LOISY. A. Les Mysteres Paiens et le Mystere Chretien, Pariz, 1 9 3 3 . La Naissance du Christianisme, Pariz, 1 93 3 . Le Origini del Cristianesimo (tal. prijevod) , Torino, 1 942. Les Origines du Nouveau Testament, Pariz, 1 936. LUCE, H. K. T71e Gospel according to St. Luke, Cambridge. 1 9 36. MACCHIORO, V. 'hlgreus. Studi intomo a/l ' Orfismo , Firenca, 1 930. McGIFFERT, A. G. A History of Christianity in the Apostolic Age, Edinburgh, the Colossians,

1 1!97.

Ml'NEILE, A. H. The Gospel according Introduction

to

to

St. Matthew,

the Study of the New Testament, Oxford, 192 7.

MADDEN , F. W. Coins of the]ews, London, 1 88 1 . MANSON, T. W . The Teaching ofjesus, Cambridge,

'16

1 935.

London,

1 9 1 5 . An

MANSON, W. }esus the Messiah, London, 1 943. MARTINETII, P. Jesus Christ et le Christianisme, Pariz, 1 942. M ERRILL, E. Essays in Early Christian Hostory, London, 1 924. MEYER, Ed. Ursprung und Anfaenge des Christentums, 3 sveska, Stuttgart i Berlin, 1 92 1 -3. M ICHAELIS, W. ]udii istische Heidtnchristen, članak u Zeitschrift J14er Neutestamentliche Wissenschaft, Giessen, 193 1 (kr. Michaelis, Z. tV T. W. , 1 93 1 . ) . M ILMAN, H. History ofthejews, 2 sveska, Everyman Edition, London, 1 909. MOFFAT, J. Introduction to the Uterature of the New Testament, Edinburgh. I 9 3 3 ( 3 . revid. izdanje, 1 9 1 8.). The First Epist/e of Paul to the Corinthians, London, 1 94 3 ( 1 938.). MOMIGLIANO, A. L'Opera dtll'lmperatore Claudio, Firenca, 1 932. MOMMSEN, T. The Provinces of the Roman Empire, 2 sveska, engl. prijevod, London, 1 886. MONTEFIORE, C. G. The Synoptic Gospe/s, 2 sveska, London, 1 92 7. MOORE, G. F. )udiiisme, 3 sveska, Cambridge (Mass.), 1 927. MORRISON, W. D. The}ews under Roman Rule, London, 1 890. M U R RAY, G. Five Stages of Greek Religion (Thinker's Ubrary). London, 1 935. N A I RNE, A. The Epistle of Priesthaod, Edinburgh, 1 9 1 3. A New Commemary of Holy Scripture, izd. C. Gore, H. L. Goudge, H. Guillaume, London, 1 929. NOCK, A. D. St. Paul, London, 1 938 . .. Early Gentile Christianity and its Hellenistic Background", u Essays on the Trinitity and the lncarnation, izd. A. E. J. Rawlinson, London, I 9 33. Conversion, Oxford, 1 9 33 . OESTERLEY, W. O. E. A History of Israel, sv. ii, Oxford, 1 932. OESTERLEY, W. O. E. i Box, G. H. A Short Survey ofthe Uterature of Rabbinical and Mediaeval Judaisme, London, 1 920. OESTERLEY, W. O. E. i ROBINSON, T. H. Hebrew religion: Its Origin and Development, London, 1 930. O LM STEAD, A. ).Jesus: ln the Ught ofHistory, New York, 1 942. Oxford Classical Dictionary, Oxford, 1 949. PARKES, J. The Conflict ofthe Church and the Synagogue, London, 1 934. PEAKE, A. S. A Critical Introduction to the New Testamen t , London, 1 930. Peakes's Commentary on the Bible, London, 1 920. Supplement, izd. A. J. Grieve, 1 936. PARETII. A. l.JI Sibil/a babilonese 11ella Propagandii ellmistica, Firenca, 1 943. PIGAN IOL, A. Histoire de Rome, 3. izd., Pariz, 1 949. PIN , B. jerusalem contre Rome (Un duel pour l'hegemonie en :Vlediterranee orientale), Pariz, 1 938 . POLAND , F., REISINGER, G., WAGNER, R. La Civilta mrtica, tal. prijevoJ. Firenca , 1 92 4. R ACKH AM R. B. The Acts ofthe Apostles, London, 1 90 1 . .

217

RAMSAY. \\'. M. The Church in the Roman Empire

London, ! 1!94.

before A. D. 1 70, 3. izdanje,

RAWLINSON, A. E. J. St. Mark, 5. izd., london, J 942.

REI�ACH. S. Orpheu.1,

engl. prijevod, london,

RENAN. E. Antichrist, e ngl.

J 93 J .

prijevod, london, l 899. Marc Aurele Pariz, n. d. RENDALL, G.H. The Epist/e of St. james and judaic Christianity, Cambridge, -

,

1 927.

RICIO'ITI. G. Fla11io Gi1�1eppe. l.JJ Starica Giudeo Roma no Torino, 1 937 (vidi Bibliografija l, pod joseph us) . ROBERTSON, A. jesus, Myth or History?, lo n d o n , 1 9 4 1 ROBINSON, J. A. Banwbas, Hermas, and the Didache, London, 1 920. ROSTO\'TZEFF. M. The Social and Economic Condition of the Roman Empire Oxford, 1 92 1 . ROWLEY. H.H . .. The Herodians", čla na k u journal of Theological Studies, sv. xli i l 940) SANDA\'. W. i H EA D LA M . A. C. The Epist/e to the Romans (International Critical Commentan'), Edinburgh, 1 900. SCHAFF, P. History of the Christian Church, sv. i, E d i n bu rgh , 1 893. SCHtATIER , D. A. Geschichte lsraels von Alexander dem Grossen bis Hadrian, Stuttgart, 1925. SCHMIDT. C. Studien :u den Pseudo-Ciementinen, nebst einem Anlumge: Die aelteste roemische Bischofsliste und die Pseudo-Clementinen. Izdao A . von Harnack i C. Schmidt u Texte und Untersuchungen, tom xlvi, svezak l , Leipzig, 1 930. SCHMIDTKE, A. Neue Fragmente und Untersuchungen zu den judenchristlichen Evangelien. (Texte und Untersuchungen zur Geschichte der altchristlichen Literatur, izdali A von Hamack i G. Schmidt, l serija, 1 7. svezak), Lei p z i g, 1 9 1 1 . SCHOEPS. H. J. l . Die Tempelzerstoerung des jahres 70 in der juedischen Reli givnsgeschichte. Ill. Symrnach usstudien (Coniectanea Neotestamentica, vi, Seminarium NeotesfQmenticum Upsalinse), Uppsala, 1 942. SCHONFIELD, H. J. History ofjewish Christianity, london, 1 936. SCHUERER, E. Geschichte des juedischen Vo/kes im Zeitalter jesu Ch risti , 3 sl'eska, L!ipzig. 1 898- 1 90 l . SCH WAR11., E. Zu Eusebius Kirchengesclzichte. l. Das Martyrium }alwbus des Gerechtm, članak u Uitschrift fuer Neutestamentliche Wissenschaft Giessen, 1 903 (kratica: Schwartz, Z. N. T. W., 1 903.). SCHWEITZER, A. Paul und his Interpreters, engl. prijevod, London, 1 9 1 2 . 11ze M,111icinn uf Paul IM Apustk, engl. prijevod, London, 193 1 . SCCHT, C . A . ANDERSON. Christianity according to St. Paul, Cambridge, 1 927. SIEFFERT, F. Der Briefan die Gal.ater, Goeuingen, 1 899. SIMON, M . \'erus Israel: Etude sur les Relations emre Chretiens et )uifs � ns I'E111pirt RQIIIQin ( 1 3 5-42 5 ) , Pariz, 1948. ,

-

.

,

­

,

218

SM ITH, G. A. The Historical Geography of the Holy umd, London, 1 907. sveska, London, 1 907. SMITH, P. GARDNER. The Narratives of the Resurrection, London, 1 926. SPENGLER, O. The Decline of the West, engl. prijevod, 2. sveska, London, 1 928. STAP FER, E. lA Palestine au Temps deJesus-Christ (d'apres le Nouveau Testament, l'Historien ]osephe et les Talmuds) , Pariz, 1 885. STRAC K, H . i BILLERBECK, P. Kommentar zum Neuen Testament aus Talmud und Midrasch, Muenchen, 4 sveska, 1 92.2.-8. STREETER, B. H. The Four Gospe/s , London, 1924. The Primitive Church, London, 1 92 9 . The Rise of Christianity", poglavlje vii, Cambridge Ancient History, sv. xi ( I 936.). Supernatural Religion (anonymus), London, 1902 (revidirano izdanje). SWAIN, J. W. "Gamaliel's Speech and Caligula's Statue", članak u The Harvard Theological Review, sv. xxxvii ( 1 944.). TAYLOR , V. Behind the Third Gospel, Oxford, 1926. The Formation of the Gospel Tradition, London, 1 945. ( 1 935.). THACKERAY, H. St. John.]osephus: the Man and the Historian, New York, 1929. "Josephus", članak u Hastings, Dictionary of the Bible, vanredni svezak, Edinburgh. 1 904. Selectionsfro m }osephus, London, 1 9 19. THOMPSON, J. E. H. The Samaritans, Edinburgh, 1 9 1 9. TOYN BEE, A. J. A Study of History, sv. ii, v, Oxford, 1 934, 1939. WEBB, C. C. J. The historical Element in Religion, London, 1935. WE! NEL, H . Die Stellung des Urchristentums zum Staat, Tuebingen, 1 908. WEISS, J. Das Urchristentum, Goettingen, 1 9 1 4. Der erste Korinthbrief, Goettingen, 1 9 1 0. WERNER, M. Der Einfluss paulinischer Theologie im Markusevangelium, (Prilog l, z . Zeitschrift Fuer Neutestamentliche Wissenschaft, od H. Lietzmanna), Gie sse n , 1 92 3 . WESTCOTT, B. F . On the Ctmon of the New Testament, London, 1 870. WILLIAMS, A. L. The Hebrew-Christian Messiah, London, 1 9 1 6. WINDISCH, H. Der U ntergang Jerusalems (anno 70) im Urteil der Christen und Juden, članak u Theologisch Tijdschrift , Leiden, 1 9 1 4. Der zweite Korirtthbrief, Goettingen, 1 924. Die kiltholischen Briefe, Tuebingen, 1930. Der Hebraeerbrief. Tuebi n ge n , 1 93 1 . Der messianische Krieg und das Urchristentum, Tuebingen, 1909.

Jerusalem, 2

..

?1 9

Kazalo

Predgovor prvom engleskom izdanju

.....

. . . . . . . . . . . . . . . .......... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Priroda problema vezanih za početke kršćanstva

................. .. . . . .

5

. .... ...... .... .... .....

7

Prvotna Crkva: njen teritorijalni opseg i unu tarnje uredenje prema pokazateljima iz a) Pavlovih spisa i b) Djela apostolskih

.

... ...

......................

17

Crkva u Palestini prema pokazateljima u sinoptičkim evanđeljima i u drugim palestinskim izvorima

....

... ... . .. ............... .... . ...................... ... ....... ... ... .... ......

Pavlova interpretacija kršćanstva

.. ... . . .. . . .... .. . . . . . . . .. . . . . . . . .. . . . . . . .. . ... . ... . ... . . . . .. . . . . .. .. . .

49

......... ....................... .. . . . . . . . . . . . . . . .

65

....... .................... .............

77

Kršćanstvo prema Jeruzalemskoj crkvi

..............

Židovski kršćani i borba njihove nacije protiv Rima Kriza o d 5 5 . do 6 6 . g

.

..

29

..

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

1 05

.......... ...................... . ............ ..........

1 29

Židovski rat protiv Rima od 66. do 70. g

.

Sudbina palestinske Crkve

.

...

. . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . . . . . . . . . .

.

.. .

.

.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

.

.

. . ...

.. . . . . . . . . . . . 1 39

............

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

1 55

Lukina književnost i rehabilitacija Pavla

............................................. ..............

173

Markova reakcija na 70. godinu

Matejevo evanđelje i podrijetlo aleksandrijskog kršćanstva .. .... ........ ...... .......... 1 83 ..

Epilog

. . . . . . . . .. . . . . . . . . . . . . ............................ ............................ ..................................

Bibliografija I Bibliografija

..............

205

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ,.......�···•· · · · · · · · · · · · 209

II . . . . ........................................ ......................... ,: ::

. . . . . ._, ,.

. . . ... . . . . . . . . . . . . .

211

221