Origen: Počela [PDF]

Zitiervorschau

ORIGEN Predgovor

U povodu 1800. obljetnice Origenova rođenja

SYMPOSION SPLIT, 1985.

1. Svi koji vjeruju i koji su osvjedočeni da je milost i istina došla po Isusu Kristu (Iv 1, 1, 17) te znaju da je Krist Istina kao što i sam kaza: »la sam Istina« (Iv 14, 6), odnikuda drugdje ne primaju spoznaju koja potiče da se dobro i blaženo živi osim iz samih Kristovih riječi i njegova nauka. Rekosmo »iz Kristovih riječi«, ali ne mislimo samo na ono što je učio kada je postao čovjek i nalazio se u tijelu. Krist — Božja Riječ — i ranije bijaše u Mojsiju i Prorocima. Kako bi inače oni mogli te Božje Riječi proricati o Kristu? Da se to potvrdi ne bi bilo teško — kad ne bismo željeli sadašnji spis zaodjenuti u svu moguću kratkoću — pokazati pomoću božanskih Pisama da su Mojsije i Proroci sve što radiše učinili i rekli jer su bili ispunjeni Kristovim Duhom. Stoga, držim, dostaje ako se poslužimo samo ovim jednim Pavlovim svjedočanstvom iz Poslanice napisane Hebrejima. U njoj ovako veli: »Kada je Mojsije odrastao, zbog vjere je odbio da ga smatraju sinom faraonove kćeri. Radije odabra trpjeti s Božjim narodom nego da ima vremenitu nasladu u grijehu. Smatraše većim bogatstvom Kristovu sramotu nego egipatska blaga« (Heb 11, 24—26). Pavao na slijedeći način pokazuje da je Krist i nakon uzašašća na nebo govorio u svojim apostolima. Veli: »Zar tražite dokaz onoga koji — a to je Krist — u meni govori« (2 Kor 13, 3)?

2. Mnogi su između onih koji izjavljuju da vjeruju u Krista međusobno nesložni ne samo u malenom i neznatnom već i u velikim i najvećim pitanjima. Takva su pitanja o Bogu, samome Gospodinu Isusu Kristu i Duhu Svetome. Nije, međutim, jedino riječ o navedenome već i o stvorenjima kao što su svete vlasti i moći. Stoga se s obzirom na sve nabrojene zbilje ukazuje nužnim uspostaviti ono što je sigurno. Najprije moramo jasno izložiti Pravilo. Potom preostalo istražiti. Mnogi Grci i barbari obećavahu istinu. Ali pošto mi povjerovasmo da je Krist Božji Sin i pošto smo se osvjedočili da od njega treba učiti istinu, prestali smo je tražiti od onih koji je zasnivaju na lažnim pretpostavkama. Ima mnogo ljudi koji drže da misle Kristove misli. Ipak jedni sude drukčije nego drugi. Zato valja čuvati crkveno naviještanje koje su predali apostoli po redu nasljedstva i koje je do danas nazočno u Crkvama. Samo u onu istinu treba vjerovati koja se ničim ne razlikuje od crkvene i apostolske Predaje. 3. Moramo, uistinu, znati da su sveti apostoli, propovijedajući vjeru u Krista, svim vjernicima posve razgovijetno predali ono što su držali nužnim. Isto vrijedi i za one koji su lijeni kada je govor o istraživanju božanskoga znanja. Ali razlog su svojim tvrdnjama ostavili na traženje onima koji zavrijede najodličnije darove Duha te od istoga Duha Svetoga posebice prime milost riječi, mudrosti i znanja. O ostalim zbiljama rekoše da postoje. Prešutješe pak na koji način postoje i odakle potječu. Tako će se poduzetniji među njihovim potomcima koji se zaljube u Mudrost moći vježbati i tim putem pokazati plod svoga oštroumlja. Riječ je, naime, o onima što se pripremiše da postanu dostojni i sposobni primiti Mudrost. 4. Niže navedene istine očito su prenesene po apostolskom propovijedanju. Prvo: da postoji jedan Bog koji je sve stvorio i rasporedio i koji je, kada ničega nije bilo, učinio da sve postane. On je Bog od samoga stvaranja i utemeljenja svijeta. Bog je svih pravednika — Adama, Abela, Seta, Enosa, Henoha, Noe, Sema, Abrahama, Izaka, Jakova, dvanaestorice patrijarha, Moj si ja i proroka. Taj je Bog — kao što prethodno obeća po svojim

prorocima — u zadnje dane poslao Gospodina Isusa Krista da najprije pozove Izraela, a potom, nakon nevjere izraelskoga naroda, i pogane. Ovaj pravedni i dobri Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista, osobno je dao Zakon, Proroke i Evanđelja. On je Bog apostola, Staroga i Novoga zavjeta. Drugo: da je Krist Isus — onaj koji je došao — rođen iz Oca prije svakoga stvorenja. Ocu je poslužio kod stvaranja svemira. Po njemu je, naime, sve postalo (Iv 1, 3). U posljednja je vremena samoga sebe »ispraznio« (Fil 2, 7). Postao je čovjek i utjelovio se. Budući da je bio Bog, a postao čovjek, ostao je što bijaše — Bog. JJzeo je tijelo slično našoj puti. Razlika je samo u ovome: on je rođen od Djevice i Duha Svetoga. Isus Krist je uistinu rođen i uistinu je trpio, a ne prividno. Zaista je preminuo ovom općom smrću te je doista uskrsnuo od mrtvih. Poslije uskrsnuća živio je sa svojim učenicima i bio uzet na nebo. Treće: apostoli nam predadoše da je Duh Sveti čašću i dostojanstvom pridružen Ocu i Sinu. S obzirom na Duha još se jasno ne vidi da li je rođen ili nerođen te da li i njega treba ili ne treba smatrati Božjim sinom. To moramo — koliko je moguće — istražiti. Pri tome valja poći od Svetoga pisma i tražiti pomoću oštroumna ispitivanja. Ali u Crkvi se, dakako, najočitije propovijeda da je Duh Sveti nadahnuo svakoga pojedinog svetog proroka i apostola i da u starozavjetnim ljudima nije bio jedan Duh, a drugi u onima što su nadahnuti prigodom Kristova dolaska. 5. Slijedeće je ovo: da će duši koja ima vlastiti bitak i život pošto ode iz ovoga svijeta biti plaćeno po njezinim zaslugama. Dobit će u baštinu vječni život i blaženstvo, ako joj to zavrijede njezina djela. Bit će bačena u vječni oganj i muke, ako je na to usmjeri krivica grijeha. Također se propovijeda da će doći vrijeme uskrsnuća. Tada će ovo tijelo koje se sada »sije u raspadljivosti uskrsnuti u neraspadljivosti« i koje se »sije u nečasti uskrsnuti u slavi« (1 Kor 15, 42—43). I ovo je utvrđeno u crkvenome naviještanju: svaka je razumna duša slobodna u izboru i ima nezavisnu volju. Bori se protiv đavla, njegovih anđela i protivnih moći jer ta je bića nastoje opteretiti grijesima. Ali ako ispravno i promišljeno živimo, nastojimo se lišiti takve

ljage. Otuda — i to je posve dosljedno — valja shvatiti da mi nismo podložni prisili da bismo u svakome slučaju bili prinuždeni, mada i ne htjeli, činiti zlo ili dobro. Ako, naime, imamo slobodnu volju, možda nas neke moći mogu poticati na grijeh, a druge pomagati pri spasenju, ali, uza sve to, nismo nužno prinukani postupiti ni ispravno ni krivo. Da se tako događa smatraju oni koji kažu da su uzrok ljudskim postupcima, i to ne samo onima koji se zbivaju izvan slobode naše volje, već i onima koji su u našoj vlasti, tijek i gibanje zvijezda. S obzirom na dušu ovo se ne kaže dovoljno jasno u naviještanju: da li potječe prenesena sjemenom te se njezino počelo i bitnost nalaze uključeni u samome tjelesnom sjemenju ili ima drugi izvor. Potom da li je taj izvor rađanje odnosno da li duša jest ili nije nekako izvana stavljena u tijelo. 6. Crkveno propovijedanje uči o đavlu, njegovim anđelima i protivnim silama da postoje. Ali nije jasno izložena njihova narav i način bivovanja. U mnogih se susreće ovo mišljenje: đavao je bio anđeo, potom je postao odmetnik i mnoge anđele nagovorio da se s njime odmetnu. Sve se do sada nazivaju »njegovim anđelima« (Mt 25, 41). 7. Osim spomenutoga u crkvenome je propovijedanju i ovo: ovaj je svijet stvoren i počeo od stanovitoga vremena. Zbog svoje će raspadljivosti jednom nestati. Ali što je bilo prije ovoga svijeta ili što će biti poslije njega, mnogima nije posve jasno. U crkvenome naviještanju o tome nema očite riječi. 8. Potom: da su Pisma napisana po Duhu Božjem i da nemaju samo onaj smisao koji je očevidan već i jedan drugi koji je mnogima skrit. Ono što je zabilježeno slika je stanovitih tajna i znamen božanskih zbilja. U ovome je mišljenje čitave Crkve jednodušno: svekoliki je Zakon duhovan. Ali ono što Zakon duhovno znači nije svima znano već jedino onima kojima je dana milost Duha Svetoga — u riječi, mudrosti i znanju. Izričaj »netjelesan« nije u uporabi. Nije samo nepoznat mnogim drugima već i našem Pismu. Ali ako netko želi navesti onaj kratki spis što nosi naslov Petrov nauk i gdje Spasitelj, čini se, veli učenicima: »Nisam netjelesna utvara«, najprije moramo kazati

da se spomenuto djelo ne nalazi među crkvenim knjigama. Dade se, naime, dokazati da ta knjiga nije Petrova ni nekoga drugog pisca koji je nadahnut Božjim Duhom. Ako bi se čak i to dopustilo, riječ »netjelesan« nema ondje isto značenje koje ima u grčkih ili poganskih pisaca kada mudraci raspravljaju o netjelesnoj naravi. Uistinu u toj knjižici izričaj »netjelesna prikaza« naznačuje da stanje i vanjski izgled đavlova tijela — ma kakvo to tijelo bilo — nije sličan našemu tijelu koje je gušće i vidljivo. Izraz, prema tome, treba razumjeti u smislu onoga tko je napisao djelo. To onda znači da Krist nema onakvo tijelo kakvo posjeduju zli dusi. Davlovo je tijelo po naravi nešto tanano i poput zraka neznatno. Zato ga mnogi poimlju i nazivaju »netjelesnim«. Krist pak posjeduje čvrsto i opipljivo tijelo. Jednostavniji i neukiji — po ljudskoj navadi — štogod nije takvo nazivlju netjelesnim. To je kao kada bi netko nazivao i ovaj zrak koji uživamo »netjelesnim« jer nema tijelo što se može obuhvatiti, držati i oduprijeti onome tko ga pritišće. 9. Mi ćemo pak tražiti da li se zbilja koju grčki umnici nazivlju »netjelesnom« u Svim pismima nalazi pod drugim imenom. Treba ispitati kako moramo pojmiti samoga Boga: da li je tjelesan i oblikovan u smislu stanovitoga lika ili je njegova narav drukčija nego što su tjelesa. To, naime, nije jasno izraženo u našemu propovijedanju. Isto valja ispitati u odnosu na Krista i Duha Svetoga. Podjednako o svakoj duši i svakoj razumnoj naravi. 10. I ovo se nalazi u crkvenome naviještanju: postoje stanoviti Božji anđeli i dobre moći koje Bogu služe pri ostvarenju ljudskoga spasenja. Ali nije dovoljno jasno izraženo kada su stvoreni, kakvi su i kojega su načina. S obzirom na sunce, mjesec i zvijezde nije jasno predano da li imaju ili nemaju dušu. Tko, dakle, želi uspostaviti određeni slijed i iz svega naznačenoga satkati tijelo, treba da se rečenim služi kao počelima i osnovama. To je u skladu s naređenjem koje kaže: »Zapalite u sebi luč znanja« (Hoš 10, 12). Istinu svake pojedine točke valja produpsti pomoću očevidnih i nužnih tvrdnja. Na taj će se način — kazasmo — posredstvom usporedaba i zasada koje

nađosmo u Svetim pismima ili otkrismo na putu same dosljednosti kao i ispravne povezanosti oblikovati jedinstveno tijelo.

PRVA KNJIGA

Prvo poglavlje Bog Otac 1. Neki će, znam, i pomoću naših Pisama kušati reći da je Bog tijelo. Oni, naime, nalaze zapisano u Mojsija: »Naš je Bog oganj koji proždire« (Pnz 4, 24). U Evanđelju pak po Ivanu čitaju: »Bog je duh. Oni koj'i ga časte, valja da mu se klanjaju u duhu i istini« (Iv 4, 24). Spomenuti smatraju da »vatra« i »duh« nisu drugo doli tijelo. Ali ja bih ih rado pitao što će na to reći što piše da je »Bog svjetlo«. Tako kaže Ivan u svojoj Poslanici. Veli: »Bog je svjetlost. U njemu nema tame« (1 Iv 1, 5). Ta pak Svjetlost rasvjetljuje pamet svih onih koji mogu shvatiti istinu. Tako je rečeno u Trideset petome Psalmu. Tu stoji: »U tvome ćemo Svjetlu vidjeti Svjetlost« {Ps 35, 10). što pak drugo nazvati »Božjim Svjetlom u kome motrimo Svjetlost« ako ne Božju Silu koja nas rasvjetljuje te proničemo istinu svih zbilja i upoznajemo samoga Boga koji se zove Istina? To, dakle, znači izreka: »U tvome ćemo Svjetlu vidjeti Svjetlost« (Ps 35, 10). Ona veli: u tvojoj Riječi i tvojoj Mudrosti koja je tvoj Sin — u njemu ćemo vidjeti tebe, Oca. Zar će se Bog zato što se naziva Svjetlom smatrati sličnim svjetlosti sunca koje gledamo? Kako otuda dobiti neku razumnost, pa bilo posve malu, da

bismo, polazeći od te tjelesne svjetlosti, pojmili uzrok spoznaje i našli shvaćanje istine? 2. Ako, dakle, naši subesjednici pristanu na našu tvrdnju koju dokazuje sam razum s obzirom na narav svjetla te priznaju da se Boga ne može shvatiti kao tijelo u smislu pojma svjetlosti, slično će se obrazloženje pružiti i za izričaj »oganj što prožidire« (Pnz 4, 24). Jer što Bog spaljuje ukoliko je vatra? Zar ćemo misliti da ništi tjelesnu tvar kao što je »drvo, sijeno i slama« (1 Kor 3, 12)? Što ise time dostojna kaže o Božjim pohvalama ako je Bog plamen koji sažiže spomenute tvari? Ali promotrimo što Bog izjeda i uništava. Proždire zle dušine misli i ništi sramotna djela. Izjeda želje za grijehom. To čini kada uniđe u vjerničke pameti i kada se sa svojim Sinom nastani u dušama koje se osposobe primiti njegovu Riječ i Mudrost. Kazano je: »Ja i Otac ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti« (Iv 14, 23). Pošto, dakle, Bog u dušama uništi sve mane i strasti, od njih čini čisti hram koji je njega dostojan. Onima koji otuda što je napisano da »je Bog duh« (Iv 4, 24) zaključuju da je Bog tijelo ovako treba odgovoriti: običaj je Svetoga pisma reći »duh« ako želi nešto naznačiti što je protivno od ovoga gustoga i krutoga tijela. Stoga piše da »slovo ubija, a duh oživljuje« (2 Kor 3, 6). Tu, bez sumnje, »slovo« naznačuje tjelesno, a »duh« razumno što također nazivamo duhovnim. Apostol d ovako govori: »Kada se Mojsije Čita, veo je sve do naših dana stavljen na njihova srca. Ali kada se tko obrati Gospodinu, zastor se skida jer gdje je Gospodinov Duh, ondje je sloboda« (2 Kor 3, 15—17). Dokle god se netko ne obrati duhovnome razumijevanju, »na njegovu se srcu nalazi zastor« (2 Kor 3, 15). Kaže se i misli da je tim prevjesom — grubljim razumijevanjem — zastrto samo Pismo. To znači izreka: »Na Mojsijevo je lice dok je govorio narodu — to jest dok je inarodu čitao Zakon — bio položen veo« (Izl 34, 33—35). Ali ako se obratimo Gospodinu, a tu je Božja Riječ i tu Duh Sveti objavljuje duhovno znanje, »veo se skida«. U svetim Pismima »otkrita lica« motrimo »Gospodinovu slavu« (2 Kor 3, 16—18).

3. Ali i na Duhu Svetome imaju dijela mnogi. Ipak, razumije se, ne možemo zbog toga Duha Svetoga uzeti za neko tijelo koje se dijeli na dijelove te ga svaki pojedini sveti prima u se. Duh je zapravo posvetna sila. Zato se veli da na njemu imaju dijela svi koji zaslužiše da ih posveti njegova milost. Da bi se lakše moglo shvatiti što velimo, poslužimo se primjerom zbilja koje su ipak međusobno nejednake. Mnogi ljudi imaju dijela u liječničkoj nauci ili liječničkom umijeću. Ali zar se mora misliti da svi koji sudjeluju na liječništvu za se grabe djelove kakvoga tijela koje se naziva liječništvo i koje je stavljeno u sredinu pa tako na njemu imaju dijela. Ili ne trebamo radije smatrati da u liječništvu imaju dijela oni koji spremna i pripravna razuma shvaćaju smisao toga umijeća i te znanosti? Ne smijemo, međutim, držati da se ti primjeri, kada se liječništvo uspoređuje s Duhom Svetim, u svakome pogledu podudaraju. Samo ovo dokazuju: ne smije se odmah uzeti za tijelo ono u čemu mnogi imaju dijela. Duh se Sveti sasvim razlikuje od naravi i znanosti liječništva. On je razumno biće. Postoji i jest u pravome smislu riječi. Liječništvo pak nipošto nije što takva. 4. Ali prijeđimo na onu evanđeosku riječ gdje piše da je »Bog duh« (Iv 4, 24). Pokažimo kako je treba razumjeti u skladu s onim što rekosmo. Pitajmo, naime, kada, kome i na koje pitanje odgovarajući naš Spasitelj to kaza. Čitamo, bez sumnje, da je to rekao dok je razgovarao sa Samaritankom koja je u skladu sa samaritanskim mišljenjem smatrala da se Bogu mora klanjati na brdu Gerazim. Tada je Spasitelj izjavio: »Bog je duh« (Iv 4, 24). Žena samaritanka, uzevši Isusa za jednoga od Židova, tražila je od njega da li se Bogu valja klanjati u Jeruzalemu ili na spomenutom brežuljku. Ovako je govorila: »Svi su se naši oci klanjali na ovoj gori, a vi kažete da je Jeruzalem mjesto gdje se treba klanjati« (Iv 4, 20). Tako je, dakle, mislila Samaritanka. Držala je da se zbog prednosti zemljopisnih mjesta Židovi u Jeruzalemu, a Samaritanci na brijegu Gerazim, neispravnije odnosno ispravnije klanjaju Bogu. Spasitelj uzvraća na to da je onome tko želi

slijediti Boga nužno potrebno ostaviti pretpostavljanje zemaljskih mjesta. Ovako veli: »Dolazi trenutak kada se pravi klanjatelji neće Ocu klanjati ni u Jeruzalemu ni na ovoj gori. Bog je duh. Oni koji mu se klanjaju, treba da mu se klanjaju u Duhu i Istini« (Iv 4, 21—24). Primijetimo kako je Spasitelj skladno međusobno vezao Istinu i Duha. Napomenuo je Duha da bi ga razlučio od tjelesnoga, a Istinu kako bi poučio da se ona razlikuje od sjene i slike. Oni koji su se klanjali u Jeruzalemu, nisu se u Istini i Duhu klanjali Bogu već su služili »sjeni i slici nebeskoga« (Heb 8, 5). Slično je i s onima koji su se klanjali na brdu Garizim. 5. Pošto smo, dakle, pobili — kako mogasmo — svako poimanje koje potiče da se što tjelesno misli o Bogu, recimo da je Bog uistinu neshvatljiv i povrh našega razumijevanja. Ali ako i postoji nešto što bismo o Bogu mogli misliti ili spoznati, moramo vjerovati da je Bog na bezbroj načina kudikamo bolji od onoga što o njemu poimamo. Vidimo li nekoga tko jedva može motriti iskricu svjetla ili plamičak i najsitnije svjetiljke te ga — iako njegova očna oštrina ne može više no kazasmo primiti svjetla — želimo poučiti o sunčevoj svjetlosti i sjaju, zar neće trebati da mu reknemo kako je sunčev bljesak neiskazivo i neprocjenjivo veći i odličniji od svega onoga svjetla što ga on vidi? Tako je i s našim razumom dok je zatočen u tamnicu tijela i krvi. Zbog udjela na takvoj tvari postao je veoma glup i jako tup. Uspoređen tjelesnoj naravi, od nje daleko odskače. Ali kada teži za netjelesnim i točno ga istražuje, jedva dobiva mjesto kakva žiška ili svjetiljčice. Što je pak među svim razumnim — to jest netjelesnim — bićima tako vrsnoćom nad svime i tako neiskazivo i neizmjerivo odlično kao Bog? Njegovu narav, dakako, oštrina ljudske pameti ne može nazreti ni promatrati pa makar bila riječ o najčišćoj i najbistrijoj pameti. 6. Imamo, zaista, dojam da nije neskladno ako se za očitije pojašnjenje predmeta poslužimo još jednom usporedbom. Naše oči ponekad ne mogu motriti samu narav svjetla — sunčevu bit. Ali gledajući sunčev sjaj i zrake koje možda prodiru kroz

prozore ili bilo kakva prihvatilišta svjetla, možemo zaključiti koliki je sami žar i vrelo tvarnoga svjetla. Tako su djela božanske Providnositi i umjetnina ovoga svemira neka vrst zraka Božje naravi u odnosu na samu Božju bit i narav. Budući, dakle, da naš razum ne može vidjeti Boga u njemu samome, Roditelja svemira spoznaje po ljepoti djela i sjaju stvorenja. Boga, prema tome, ne smijemo zamišljati tijelom ili u tijelu. On je, naprotiv, jednostavna razumna narav. Uopće ne dopušta da u nj uniđe ikakvo dodavanje. Stoga se ne može pomisliti da u sebi posjeduje nekakvo više ili neko manje. Bog je posvemašnja jednost i — recimo tako — jednoća. On je um i vrelo iz kojega potječe svaka razumna narav i pamet. Um pak da bi se gibao i djelovao nema potrebe za tvarnim prostorom, osjetnom veličinom, tjelesnim položajem ili za bojom. Isto tako ni drugo mu ništa ne treba od onoga što je vlastito tijelu i tvari. Stoga ona jednostavna narav koja je sami razum da bi se gibala ili nešto činila ne pripušta nikakvo odgađanje niti krzmanje. Tako se ne može pričiniti da takvo dodavanje omeđuje ili sprečava jednostavnost božanske naravi. Ono što je počelo svega, ne može biti sastavljeno ni raznovrsno. Nije množina već jedno. Treba biti tuđe svakom tjelesnom dodatku da bi se — smijem li reći — sastojalo od samo jedne vrste, a to je božanstvo. Da pak umu nije potrebito mjesto da se giba u skladu sa svojom naravi, vidi se također iz promatranja našega uma. Ako, naime, um ostane u svojoj mjeri te ni najmanje ne oslabi iz bilo kojega razloga, različitost ga mjesta neće nikada spriječiti da djeluje po svojim pokretima. Ali isto tako ni kakvoćom mjesta ne postiže neko povećanje ili porast u gibljivosti. Ako, na primjer, netko primijeti da je um u ljudi što plove i koje vitlaju morski valovi nešto slabiji nego je to obično dok su na kopnu, valja Vjerovati da oni to ne trpe zbog prostorne različitosti već radi uzgibanosti i poremećenosti tijela s kojim je um sjedinjen i u koji je nastanjen. Življenje na moru za ljudsko tijelo u neku je ruku protunaravno. Zato zbog neke svoje

neuravnoteženosti umna gibanja prima neuredno i nesređeno. Tek otupljeno izvršava poticaje pameti. Slično je i s ljudima koji su, doduše, na kopnu, ali ih trese groznica. U njihovu je slučaju ovo: ako um zbog jačine ognjice lošije obavlja svoju ulogu, nije tome krivo mjesto nego tjelesna bolest koja tijelo uznemiruje i remeti te ono umu ne stoji na uobičajenoj usluzi u smislu poznatih i prirodnih pravila. Mi smo, naime, ljudi živa biča koja su sastavljena od spoja tijela i duše. Tek je na taj način bilo moguće da boravimo na zemlji. Ali se ne smije misliti da je Bog koji je počelo svega sastavljen. Inače bi počela iz kojih je sastavljeno svako biće o kojem se kaže da je složeno bila drevnija od samoga Izvora. Umu nije potrebita ni tjelesna veličina da bi nešto učinio ili se gibao. Tako je s okom. Širi se dok motri veća tjelesa, a da bi vidjelo malena i sićušna, stišće i suzuje. Razumije se da razumu treba umno povećanje jer on ne raste tjelesno već duhovno. Pamet se ne povećava s tijelom tjelesnim rastom do dvadesete ili tridesete godine života. Oštrina se duha brusi obrazovanjem i primijenjenim vježbanjem. Tako se u njemu budi ono što se u njemu nalazi s obzirom na spoznaju. Um ne postaje sposobniji za veće shvaćanje ako je uvećan tjelesnim rastom nego ako je izoštren obrazovnim vježbama. Ne može odmah od djetinjstva ili od samoga rođenja primiti izobrazbu. Tada je sklop udova kojima se služi kao sredstvom za svoje djelovanje još nejak i slabašan. Nije sposoban podnositi napor djelovanja niti pružiti mogućnost koja se traži da se prihvati podučavanje. 7. Ali ako neki smatraju da je sami um ili duša tijelo, htio bih da mi odgovore kako u se prima pojmove i tvrdnje u svezi s tolikim zbiljama koje su veoma teške i uzvišene. Otkuda umu moć sjećanja? Odakle motrenje nevidljivih datosti? Ili otkuda tijelu shvaćanje netjelesnoga? Kako može tjelesna narav istražiti nauke umijeća? Kako može doprijeti do motrenja i razumnoga spoznan ja zbilja? Kako može misliti i razumjeti božanske istine koje su očito netjelesne?

Možda će tko ovako umovati: ovaj tjelesni oblik i ovaj ustroj ušiju i očiju nešto pridonosi slušanju i gledanju. Tako je i s ostalim udovima koje je Bog oblikovao. Po samoj kakvoći oblika imaju stanovitu korist u odnosu na ono što po prirodi moraju činiti. Tako, misli se, također moramo shvatiti izgled duše odnosno uma. Um je zgodno i prikladno za to oblikovan da sve opaža i shvaća i da se kreće životnim pokretima. Ja pak zaista ne vidim koju bi boju netko mogao pripisati i priznati umu ukoliko je duh i ukoliko se razumno giba. Da bismo još potvrdili i razjasnili što o umu ili duši kazasmo — da je to vrijednije od cjelokupne tjelesne naravi — možemo slijedeće dodati. Svakom pojedinom tjelesnom osjetilu kao vlastita odgovara neka osjetiLna zbilja. Na nju je upućeno dotično tjelesno osjetilo. Tako su, na primjer, vidu podložne boje, oblici i veličina. Sluhu su podložni glasovi i zvukovi, a njuhu ugodni i neugodni mirisi. Na okus spadaju okusi, a na dodir hladno i toplo, tvrdo i meko, hrapavo i glatko. Ali svakome je jasno da je ćutilo razuma kudikamo bolje od svih čula o kojima sprijeda govorismo. Zar se, dakle, ovo ne čini besmislenim: ono što je niže posjeduje bitnosti na koje se odnosi, a bolja sila — osjetilo razuma — ne pozna uopće ništa bitno što joj je podložno. Tako je moć razumne naravi u tijelu tek dodatak i posljedica tijela. Oni koji tako zbore, to govore na sramotu one biti koja je u njima bolja. Otuda, štoviše, uvreda prelazi i na Boga jer oni smatraju da tjelesna narav može Boga shvatiti. Po njima je, naime, ono tijelom što se po tijelu može razumjeti i misliti. Takvi ne žele prihvatiti da između uma i Boga postoji stanovito srodstvo. Ipak je sami um duhovna Božja slika. Stoga može nešto shvatiti o božanskoj naravi i to poglavito ako je očišćen i odvojen od tjelesne tvari. 8. Po svoj će prilici ove naše tvrdnje imati manje vrijednosti kod ljudi koji žele da ih o božanskim zbiljama učimo na temelju Svetih pisama i koji traže da se otuda pokaže kako Božja narav nadvisuje tjelesnu narav. Pogledajmo, dakle, da li isto ne kaže i Apostol kada govori o Kristu i tvrdi: »On je Slika nevidljivoga

Boga, prvorođenac svekolikoga stvorenja« (Kol 1, 15). Božja, naime, narav nije — kako pojedinci misle — nekim bićima vidljiva, a nekima nevidljiva. Apostol nije kazao: Slika Boga koji je ljudima nevidljiv ili grešnicima nevidljiv. On se posve postojano izrazuje o Božjoj naravi kada kaže: »Slika nevidljivoga Boga« (Kol 1, 15). Ali i Ivan primjećuje u Evanđelju da »Boga nije nitko nikada vidio« (Iv 1, 18). Time jasno pokazuje svima koji mogu shvatiti da nema naravi kojoj je Bog vidljiv. Bog nije — tako reći — po naravi vidljiv, ali umiče i nadilazi pogled krhijega stvorenja. Po naravi je nemoguće da ga vidimo. Ako me pak pitaš što mislim o samome Jedinorođencu — da li kažem da je i njemu Božja narav nevidljiva ukoliko je od naravi nevidljiva, neka ti se moja tvrdnja ne učini odmah bezbožnom ili ludom. Smjesta joj donosim razlog. Jedno je vidjeti, drugo poznati. Vidjeti i biti viđen svojstvo je tjelesa. Na duhovnu pak narav spada biti spoznat i spoznati. Što god je, prema tome, vlastito tjelesima, ne smije se pripisati ni Ocu ni Sinu. Međutim, što spada na božansku narav, zajedničko je Ocu i Sinu. Stoga Sin nije u Evanđelju rekao: nitko nije vidio Oca osim Sina niti Sina doli Oca. Kazao je: »Nitko nije spoznao Sina osim Otac niti je tko spoznao Oca doli Sin« (Ml 11, 27). Otuda se jasno razabire da ono što među tjelesnim naravima znači »vidjeti« i »biti viđen«, između Oca i Sina izrazuju riječi »spoznati« i »biti spoznat«. To se zbiva snagom spoznaje, a ne po slabosti vidljivosti. Budući, dakle, da se o netjelesnoj i nevidljivoj naravi u strogome smislu ne kaže »vidjeti« i »biti viđen«, u Evanđelju se ne veli da Otac vidi Sina ni Sin Oca već da jedan drugoga pozna. 9. Ali ako nam netko prigovori zbog čega je kazano da su »blaženi čista srca jer će Boga vidjeti« (Mt 5, 8), držim da će to još više osnažiti naš stav. Jer što je drugo »srcem vidjeti Boga« osim — u skladu s onim što sprijeda izložismo — pameću ga shvatiti i spoznati? Često se, naime, na dušu prenose nazivi osjetilnih udova. Kaže se da duša gleda »očima srca« (Ej 1, 18). To znači da snagom razumijevanja

naslućuje duhovno. Također se veli da sluša ušima kada uočuje smisao dubljega razumijevanja. Uz to kažemo da se duša može služiti zubima — kada jede i blaguje »Kruh koji silazi s neba« (Iv 6, 32—50). Jednako se kaže da se duša služi uslugom i ostalih udova koji se tjelesno nazivaju. Oni se na nju prenose i pripisuju njezinim moćima. Tako i Salamon veli: »Naći ćeš božansko osjetilo« (Izr 2, 5). Znao je da su u nama dvije vrste ćutila. Jedan je rod osjetila smrtan, raspadljiv, ljudski, a drugi besmrtan i duhovan. Salamon ga tu nazva božanskim. Boga, dakle, mogu vidjeti oni koji su dostojni. Vide ga tim božanskim ćutilom koje ne pripada očima nego »čistome srcu«, a to je um. U svim ćeš pak novim i starim Pismima naći izobila da se um — to jest spoznajna moć — naziva srcem. Pošto, dakle, na taj način shvatismo Božju narav, iako zbog slabosti ljudske umnosti slabije nego je dostojno, pogledajmo sada što znači ime Krist.

Drugo poglavlje

Krist 1. Najprije nam treba znati da je u Kristu njegova božanska narav ukoliko je Krist jedinorođeni Očev Sin jedno, a ljudska narav koju je u posljednjim vremenima uzeo radi otkupljenja drugo. Stoga u prvome redu moramo vidjeti što je Božji jedinorođeni Sin koji se naziva mnogim i različitim nazivima. Ti su nazivi utemeljeni na zbilji ili mišljenjima onih koji ga zazivaju. Sin se naziva Mudrošću. Tako je Salamon kazao na usta Mudrosti: »Gospodin me je stvorio kao početak svojih puteva u svome djelu. Prije nego je išta učinio — prije vjekova — mene je osnovao. Rodio me na početku. To je prije nego je stvorio zemlju, prije nego se pomoliše izvori voda, prije nego očvrsnuše planine i prije svih brežuljaka« (Mudr 8, 22—25). Sin se također naziva Prvorođencem. Tako se izrazio apostol Pavao. Kazao je: »On je Prvorođenac čitavoga stvorenja« (Kol 1, 15). Prvorođenac s obzirom na narav nije nitko drugi doli Mudrost. S injom je jedna te ista osoba. Apostol Pavao uistinu kaže: »Krist je Božja sila i Božja Mudrost« (1 Kor 1, 24). 2. Neka ipak nitko ne pomisli da mi, nazvavši Krista Božjom Mudrošću, zborimo o nečemu što nema bitka. Inače bi značilo da Krista — poslužimo se primjerom — ne poimamo kao jedno mudro živo biće već kao kakav predmet koji umudruje ukoliko sebe daje i unosi u pamet onih koji se osposobe za njegove moći i njegove spoznaje. Ako se, dakle, jednom zauvijek pravo prigrli da je jedinorođeni Božji Sin Božja Mudrost koja postoji kao bitak, ne vjerujem da naša misao može zalutati. Neće posumnjati da

Sinova bit možda posjeduje nešto tjelesna jer sve što je tjelesno nosi biljege kao što su: oblik, boja i veličina. Tko je ikada, ako je zdrave pameti, u Mudrosti kao Mudrosti tražio oblik, boju ili mjerivu veličinu? Kako bi netko, ako je uistinu naučio da nešto pobožna o Bogu shvaća i misli, mogao držati i vjerovati da je Bog Otac negda bio bez rađanja Mudrosti pa bilo i trenutak kojega hipa? Takav bi morao kazati ili da Bog nije mogao roditi Mudrost prije nego ju je rodio, da bi je, pošto ranije nije postojala, naknadno rodio da bude, ili da je Bog, doduše, bio u stanju roditi Mudrost, ali je nije htio roditi. To je, međutim, bogohulno reći o Bogu. Svakome je, dakle, očito da je jedno i drugo mišljenje ludo i bezbožno — to jest da je Bog od »nije mogao« pokročio u »mogao je« ili da, makar je mogao, nije htio roditi Mudrost i zato rođenje odgodio za kasnije. Mi pak znamo da je Bog uvijek Ocem svoga jedinorođenoga Sina koji se zacijelo rodio iz Oca i od njega ima što je. Ali je ipak bez ikakva početka. Riječ je ne samo o početku koji se može razlučiti stanovitim vremenskim razmacima već i onom koji pamet obično sama za se zamišlja te se — da tako reknem — jedino nazire umom i dušom. Moramo, dakle, vjerovati da je Mudrost rođena van svakoga početka koji se može odrediti ili samo zamisliti. U tom je zasebnom biću koje se zove Mudrost bila nazočna svaka moć i oblik budućega stvorenja. Govorimo o bićima koja postoje u prvome redu, ali i onome što nastaje usput i slučajno. Sve je unaprijed oblikovano i raspoređeno snagom predznanja. Radi tih bića koja su u Mudrosti u neku ruku već bila naslikana i unaprijed oblikovana, Mudrost osobno izjavljuje po Salamonu da je »stvorena kao početak Božjih djela« (Mudr 8,22). U sebi je sadržavala začetke, razloge i vrste cjelokupnoga stvorenja. 3. Na onaj, dakle, način na koji smo razumjeli da je Mudrost »početak Božjih putova« (Mudr 8, 22) i kako shvatismo što se veli da je »stvorena« — u sebi unaprijed oblikuje i sadrži vrste i razložitosti sveobuhvatnoga stvorenja — na isti način moramo shvatiti što je Božja Riječ. Ona je to stoga jer sama svemu

drugome — cjelokupnome stvorenju — otvara razloge otajstava i tajna koje, bez iznimke, sadrži Božja Mudrost. Naziva se Riječ ukoliko je neka vrst tumača za tajne koje su u Umu. Stoga mi se čini točnom tvrdnja koja se nalazi u Pavlovim Djelima gdje stoji: »On je Riječ — živo biće«. Ali i Ivan na početku svoga Evanđelja još uzvišeni je i sjajnije govori. Određujući pravim pravcatim omeđenjem da je Riječ Bog kaže: »I Riječ bijaše Bog. I na početku bijaše kod Boga« {Iv 1,1— 2).' Tko pak Božjoj Riječi ili Božjoj Mudrosti pripisuje početak, primjeti da li možda svoje bezboštvo ne prenosi još na više. Baca ga na nerođenoga Boga. Tvrdi da Bog nije uvijek bio Ocem ni rodio Riječ niti posjedovao Mudrost kroz sva ranija vremena ili stoljeća ili kako to inače nazivali. 4. Sin je za sve što postoji Istina i Život (Iv 14, 6). I to s pravom. Jer kako će stvoreno živjeti osim po Životu? Ili kako će po istini opstojati što jest ako ne dolazi od Istine? Kako bi, nadalje, moglo biti razumnih bića kada ne bi Riječ prethodila? Kako bi bilo mudrih ako ne bi bilo Mudrosti? Ali trebalo je da se ovo dogodi: neka su bića imala otpasti od Života i sama od sebe za se kao baštinu odabrati smrt jer smrt nije drugo doli otpalost od Života. Uza sve to nije bilo prirodno da ono što je Bog jednom stvorio za život posve propadne. Stoga je bilo nužno da se ispred smrti nađe takva sila koja će uništiti buduću smrt i biti »Uskrsnuće« (Iv 11, 25). To se uskrsnuće oblikovalo u našem Gospodinu i Spasitelju. Ono postoji u Božjoj Mudrosti, Riječi i Životu. Uz to se imalo zbiti ovo: neka su se stvorena bića — ukoliko im dobro nije bilo od naravi i biti već nekako usput dano pa zato nisu mogla neizmjenjivo i neprevrtljivo trajno ustrajati u dobru i u njemu ostati jednakom i odmjerenom ravnotežom — imala okrenuti i izmijeniti te pasti iz svoga položaja. Radi toga je Božja Riječ i Mudrost postala Put (Iv 14, 6). Naziva se Putem jer Ocu vodi one koji njome kroče. Sve, dakle, što kazasmo o Božjoj Mudrosti, na prikladan će se način primijeniti i shvatiti i onda kada se kaže da je Sin Božji Život, Riječ, Istina, Put i Uskrsnuće. Sva ta imena potječu od njegovih djela i moći. U nijednome se od njih ne može ni

najlakoumnijom pomišlju doći do bilo čega tjelesnoga kao što je veličina, oblik ili boja. Ljudska djeca — kod nas ljudi — i mladunčad ostalih živih bića zacijelo odgovaraju sjemenu svojih začetnika i onih u čijoj se utrobi oblikuju i hrane. Od njih imaju štogod uzimlju i donose kada dolaze na ovu svjetlost. Bezbožno je, međutim, i nedopušteno Boga Oca u rađanju njegova jedinorođenoga Sina kada mu daje bitak usporediti kakvom čovjeku ili nekom drugom živom biću što plodi. Posve je nužno da se to zbiva sasma drukčije i dostojno Boga. Za to ne postoji nikakva usporedba ne samo u stvorenome već se ni u misli ili predodžbi ne može ništa naći čime bi ljudska misao mogla shvatiti kako nerođeni Bog postaje Ocem jedinorođenoga Sina. To je rađanje vječno i trajno kao što se sjaj rađa iz svjetlost. Sin, naime, ne postaje Sinom izvana putem posi novi jenja u Duhu nego je Sin po naravi. 5. Pogledajmo ipak kako vlast Svetoga pisma potvđuje što rekosmo. Apostol Pavao kaže za jedinorođenoga Sina da je »slika nevidljivoga Boga« i »prvorođenac čitavoga stvorenja« (Kol 1, 15). Pišući pak Hebrejima o njemu bilježi da je »sjaj slave i izraženi lik njegova bitka« (Heb 1, 3). I u Mudrosti, pripisanoj Salamonu, nalazimo stanoviti opis Božje Mudrosti. Sročen je ovako: »Ona je dah Božje sile i najčišći otok slave Svemogućega«. Stoga, dakle, »ništa nečista ne može u nju prodrijeti. Sjaj je vječne svjetlosti i neokaljano ogledalo Božjega djelovanja i slika njegove dobrote« (Mudr 7, 25—26). Mi — kao što gore rekosmo — govorimo o Mudrosti koja odnikuda drugdje ne prima opstanak osim od onoga koji je početak svega. Mudrost je od njega rođena. Ukoliko je istovjetna s onim koji je jedini po naravi Sin, naziva se Jedinorođenac (Iv 1, 18). 6. Pogledajmo sada što treba misliti o tome što se Sin naziva »Slikom nevidljivoga Boga« (Kol 1, 15). Tako ćemo također uočiti da se Bog s pravom naziva Ocem svoga Sina. Razmotrimo na prvome mjestu što se, po ljudskom običaju, redovito oslovljava slikom. Slikom se ponekad zove ono što se crta ili utiskuje u kakvu

tvar kao što je drvo odnosno kamen. Neki put se rođeni imenuje slikom onoga koji ga je rodio. To je onda kada se roditeljske crte sličnosti bez greške nalaze u djetetu. Smatram, dakle, da se prvi primjer može primijeniti na čovjeka koji je sazdan »po Božjoj slici i sličnosti« (Post 1, 26). 0 tome ćemo, ako nas pomogne Bog, pomnije progovoriti kada stanemo tumačiti navedeno mjesto Postanka. Sin Božji o kome je sada riječ može se, ukoliko je Slika, usporediti drugome primjeru. On je nevidljiva Slika nevidljivoga Boga. Ali isto tako na temelju izvještaja kažemo da je Adamova slika njegov sin Set. Uistinu piše: »Adam rodi Seta po svojoj slici i prilici« (Post 5, 3). Krist kao Slika uključuje jedinstvo naravi i bitka između Oca i Sina. Ako, naime, »sve što čini Otac i Sin jednako čini« (Iv 5, 19), time što Sin sve čini kao i Otac, u Sinu se oblikuje Očeva slika. Sin je jamačno rođen iz Oca kao njegova volja što izlazi iz uma. Ja pak držim da Očeva volja mora dostajati da bi ono što Otac hoće posjedovalo opstanak. Kada, naime, Bog hoće, ne služi se nekim drugim putem već onim koji nestaje iz savjeta njegove volje. Tako rađa i Sinovu zasebnu opstojnost. To u prvome redu moraju prihvatiti oni koji priznaju da osim Boga Oca nema ništa drugo nerođeno, to jest što se ne rađa. Valja, naime, voditi računa o tome da ne bi tko pao u bezumne priče ljudi koji u sebi izmišljaju stanovita izlaženja kako bi razdijelili božansku narav i Boga Oca u njemu samome rascijepali. To pak i najpovršnije pomisliti o netjelesnoj naravi nije samo krajnje bezbožno već i vrhovne nerazumnosti. Ne bi uopće bilo u skladu s razumnošću kada bi se u netjelesnoj naravi mogla misliti podjela biti. Točnije je, dakle, ovo: kao što volja dolazi iz uma, a ne otsjeca jedan dio uma niti se od njega odvaja ili dijeli, na takav je nekako način, mislimo, Otac rodio Sina, svoju Sliku. I kao što je sam Otac nevidljiv po naravi, rodio je nevidljivu Sliku. Sin je, naime, Riječ. Stoga se u njemu ne može zamisliti ništa sjetilna. On je i Mudrost. U Mudrosti se pak ne može sumnjati o ničem tjelesnom. Također je »pravo Svjetlo što obas-

java svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet» (Iv 1, 9). Ipak nema ništa zajedničko sa svjetlošću našega sunca. Naš je Spasitelj, prema tome, Slika nevidljivoga Boga Oca. U odnosu je na Oca Istina, a s obzirom na nas kojima objavljuje Oca Slika. Po Slici upoznajemo Oca koga »nitko drugi ne pozna doli Sin i kome je Sin htio objaviti« (Mt 11, 27). Objavljuje pak time što sam biva spoznat. Tko, naime, njega shvati, shvaća — kao što je i dosljedno — i Oca. Sam je kazao: »Tko je mene vidio, vidio je i Oca« (Iv 14, 9). 7. Budući da smo naveli Pavlovu izreku o Kristu gdje se kaže da je Krist »sjaj Božje slave i otisnuti lik njegova bitka« (Heb 1, 3), prosudimo što o tome valja misliti. Ivan veli: »Bog je svjetlost« (1 Iv 1, 5). Znači da je jedinorođeni Sin sjaj te svjetlosti. Iz nje neodvojivo izlazi kao sjaj iz svjetlosti te prosvjetljuje svekoliko stvorenje. U skladu s onim što ranije izložismo — kako je Sin Put koji vodi k Ocu; kako je Riječ koja razumnome stvorenju tumači i obznanjuje tajnovita otajstva mudrosti i znanja te kako je Istina, Život i Uskrsnuće, dosljedno moramo razumjeti i djelovanje sjaja. Po Sjaju upoznajemo i uočujemo što je isama Svjetlost. Taj se Sjaj nezamjetljivi je i blaže daje lomnim i slabašnim smrtničkim očima. Polako ih uči i navikava podnositi blještavilo Svjetlosti. Od njih otklanja sve što zastire i priječi pogled. Gospodin kaza: »Izbaci gredu iz svoga oka« (Mt 7, 5). Sjaj na taj način ljude osposobljuje prigrliti slavu Svjetlosti. I tu je, prema tome, postao »posrednik« (Tim 2, 5) između ljudi i Svjetlosti. 8. Apostol ne naziva Krista samo »Sjajem slave« već isto tako »otisnutim Likom Božjega bitka« (Heb 1, 3). Zato mi se ne čini dokonim razum što želi uvidjeti na koji se način kaže o nekome bitku koji je mimo samoga Božjega bića — nazivao se on bitkom ili bitnošću — da je »Lik Božjega bitka«. Promisli da se možda Krist upravo zbog slijedećega naziva Likom. Sin Božji koji se također zove Božjom Riječju i Mudrošću te jedini pozna Oca ii »objavljuje kome hoće« (Mt 11, 27), to jest onima koji se osposobe za njegovu Riječ i Mudrost, čini da se Bog shvati i upoz-

na. Stoga je »otisnuti Lik Božjega bitka«. Želimo reći da Mudrost najprije sama u sebi ocrta ono što želi objaviti ostalima. Po tome će ostali shvatiti i upoznati Boga. Zato se Krist naziva »izraženim Likom Božjega bitka«. Da bismo pak potpunije razumjeli kako je Spasitelj »lik Božjega bitka«, poslužit ćemo se primjerom. Primjer, doduše, ne razjašnjuje u cjelini i u strogome smislu pitanje o kojem je riječ. Ipak ga možemo upotrijebiti u niže naznačenome smislu. Sin je bio »u Božjem liku«, ali »se samoga sebe lišio« (Fil 2, 6). Po samome tom lišonju sebe samoga nastoji objaviti »puninu božanstva« (Kol 2, 9). Evo rečenoga primjera. Pretpostavimo da postoji jedan takav kip koji svojom glomaznošću zaprema čitav zemljin krug. Nitko ga zbog obujma ne može sagledati. Ali se načini jedan drugi kip. Izgledom udova i crtama lica te oblikom i po tvari skroz sliči pređašnjemu. Izuzetak je ogromnost. Ljudi koji u ovome slučaju ne bi mogli motriti i gledati onaj veliki kip, videći mali smatrali bi da su vidjeli veliki jer je u manjem kipu očuvana gotovo posvemašnja sličnost — sve orte udova i lica, sami oblik i tvar. I Sin ise na sličan način »lišio jednakosti s Ocem« (Fil 2, 7) da bi nam pokazao put bogospoznaje. Tako je postao »izraženi lik Božjega bitka« (Heb 1, 3). Mi nismo mogli motriti slavu čistoga Svjetla. Nalazila se u veličajnosti Očeva božanstva. Ali time što je Krist za nas postao Sjaj, po motrenju Sjaja stječemo put kako bismo motrili božansko Svjetlo. Usporedba s kipovima, dakako, vrijedi ukoliko polazi od tvarnoga samo u ovome smislu: Sin Božji — uvršten u sićušni lik ljudskoga tijela — u sebi je sličnošću djela i sile označavao neizmjernu i nevidljivu veličinu Boga Oca. Stoga govoraše svojim učenicima: »Tko je mene vidio, vidio je i Oca« (Iv 14, 9). Također reče: »Ja i Otac jedno smo« (Iv 10, 30). Slično tome treba razumjeti i ono kada veli: »Otac je u meni i ja u Ocu« (Iv 10, 38). 9. Sada pogledajmo što treba m-sliti o onome što čitamo zabilježeno u Salamonovoj Mudrosti. Salomon

0 Mudrosti kaže da je »dah Božje sjle i najčišći odljev slave Svemogućega. Isto tako da je sjaj vječne svjetlosti, čisto ogledalo Božjega djelovanja i moći kao 1 slika Božje dobrote« (Mudr 7, 25—26). Tu se, dakle, iznosi pet datosti o Bogu i naznačuje da Mudrost u svakoj pojedinačno posjeduje stanoviti dio. Napominju se ove datosti: Božja snaga, slava, vječna svjetlost, djelovanje i dobrota. Pisac, dakle, kaže da je Mudrost »dah«. Ali nije dah slave Svemogućega ni vječne Svjetlosti niti Očeva djelovanja ili njegove dobrote. Nije, naime, dolikovalo da se nekoj od tih zbilja pripiše dah. Salamon u strogome smislu riječi tvrdi da je Mudrost »ćih Božje moći«. Božju pak silu moramo shvatiti na slijedeći način. Bog moću vlada. Njome je ustanovio sve vidljivo i nevidljivo. Po moći sve sadrži i sve ravna. Moću je dostatan za sve o čemu se brine. Po njoj koja je sa svime sjedinjena svemu je nazočan. Iako je Mudrost dah i — da se tako izrazim — sama jakost čitave te neizmjerne i tako ogromne Sile, postala je vlastiti bitak. Izlazi iz same Sile kao volja iz uma. Postaje poput same Božje volje Božjom moći. Biva, dakle, jedna druga moć sa svojim vlastitim opstankom. Dah je — kao što kaže riječ Pisma — prvotne i nerođene Božje moći. Otuda dobiva ono što jest. Uistinu nije nikada bilo trenutka kada je nije bilo. Ako bi ipak tko želio reći da Mudrost ranije nije postojala već je kasnije unišla u opstanak, neka kaže razlog zašto Otac koji je učinio da ona postoji nije tako prije postupio. Ako takav naznači neki određeni početak kada je taj Dah — počevši tim trenutkom — izišao iz Božje sile, opet ćemo ga pitati zašto Mudrost nije postojala i prije početka koji je postavio. Tako ćemo, pitajući neprestance za ranije, svoje upite dizati na više i doći do navedenoga suda. Bog je uvijek i mogao i htio. Nikada nije nedostajala doiičnost i nikada nije bilo razloga da ono što kao dobro Bog hoće ne bi uvijek i posjedovao. To dokazuje da je ovaj Dah Božje moći uvijek postojao i da osim samoga Boga nema drugoga

počela. Nije ni dolikovalo da postoji neki drugi izvor doli Boga. Mudrost je otuda. Tu se rađa. Apostol veli da je »Krist Božja sila« (1 Kor 1, 24). Zato ga ne nazivamo samo »Dahom Božje moći« već također Silom koja izlazi iz Sile. 10. Razmotrimo i to što je o Mudrosti kazano da je »najčišći odljev slave Svemogućega« (Mudr 7, 25). Vidimo najprije što je slava Svemogućega. Potom ćemo razumjeti što je njezin odljev. Nitko ne može biti ocem ako nema sina. Ni gospodara nema bez posjeda ili sluge. Tako se ni Bog ne može nazvati svemogućim ako ne postoje bića na kojima vrši vlast. Da bi se, dakle, Bog ukazao svemogućim, nužno je da sve postoji. Ako pak ima netko tko misli da su minuli stanoviti vjekovi i vremenski razmaci — ili kako se to već htjelo nazvati — kada još nije bilo stvoreno što je nastalo, bez sumnje će pokazati da u tim stoljećima ili vremenskim razdobljima Bog nije bio svemoguć i da je naknadno postao svemoguć kada je počeo imati bića nad kojima je mogao vladati. Tako će se, uz uvjet da se ne sumnja da je za Boga bolje što je svemoguć nego da to nije, pričiniti da je Bog prihvatio stanovito usavršenje i da je od manjega dospio do višega. Ali kako da se ne drži ludim da Bog nije imao što je dolikovalo da posjeduje te da je potom dotle uznapredovao da to ima? Ako nikada nije bilo vremena kada Bog nije bio svemoguć, nužno je da mora postojati ono po čemu velimo da je svemoguć i da je uvijek posjedovao na čemu će vršiti vlast i čime će ravnati kao kralj ili vladar. O tome ćemo punije raspraviti na dotičnom mjestu. Tada ćemo govoriti o Božjim stvorenjima. Ali se zapravo to smije i sada učiniti. Držim, naime, nužnim da se i to spomene ukoliko razglabamo o Mudrosti na koji je ona način »najčišći odljev slave Svemogućega«. Inače bi tko mogao misliti da je u Bogu naziv svemogući drevniji od rođenja Mudrosti po kojoj se Otac zove Otac. O Mudrosti koja je Božji Sin piše da je »najčišći odljev slave Svevišnjega«. Tko bi tako htio shvatiti, neka posluša što Pismo jasno kaže. Veli: »Sve si učinio u Mudrosti« (Ps 103,

24). I Evanđelje uči: »Sve je nastalo po njemu. I bez njega nije ništa postalo« (Iv 1, 3). Neka se otuda shvati da naziv svemogući ne može u Bogu biti davniji od imena Otac. Otac je, naime, svemoguć po Sinu. Ali budući da Pismo govori o slavi Svemogućega i o tome da je Mudrost odljev te slave, valja shvatiti da Mudrost, po kojoj se za Boga veli da je svemoguć, ima dijela u slavi svemogućega. Bog, naime, po Mudrosti koja je Krist posjeduje vlast nad svime. Svime vlada, ali ne jedino vladarskom snagom već isto tako podaničkim dragovoljnim služenjem. Kako bismo upoznali da je u Oca i Sina jedna te ista svemogućnost — kao što je Sin s Ocem jedan te isti Bog i Gospodin— poslušajmo na koji se način Ivan izražava u Otkrivenju. Kaže: »Ovo veli Gospođin Bog koji jest i koji bijaše i koji će biti — Svemogući« (Otk 1, 8). Tko je onaj koii je imao doći ako ne Krist? I kao što se nitko ne smije uvrijediti što je Spasitelj Bog kada je i Otac isto tako nitko se ne smije vrijeđati što je Sin Božji svemoguć kada za Oca velimo da je svemoguć. Na taj je način istina što sam Isus kaže Ocu: »Sve što je moje tvoje je i tvoje moje. I proslavljen sam u njima« (Iv 17, 10). Ako pak i Krist posjeduje što je Očevo, a u sve što je Otac pripada i svemogućnost, nema sumnje da i jedinorođeni Sin mora biti svemoguć da bi sve što ima Otac posjedovao i Sin. Krist reče: »I proslavljen sam u njima« (Iv 17, 10). Uistinu: »U Isusovo će ime kleknuti svako koljeno nebesnika, zemnika, i podzemnika. I svaki će jezik ispovjediti da je Gospodin Isus u slavi Boga Oca« (Fil 2, 10). Božja je, dakle, Mudrost čisti i bistri odljev Božje slave ukoliko je Bog svemoguć. Proslavljuje se kao odljev Božje svemogućnosti ili slave. Da se pak očitije shvati što je slava svemogućnosti, dodajmo i slijedeće. Bog Otac je svemoguć jer posjeduje vlast nad svime — nad nebom i zemljom, suncem, mjesecem, zvijezdama i svime što to sadrži. Ali vlast nad svime vrši po svojoj Riječi. »Na Isusovo ime kleca svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika« (Fil 2, 10). Ako se

svako koljeno savija pred Isusom, nema sumnje da je Isusu sve podloženo. On izvršava vlast nad svime i »po njemu je sve pokoreno Ocu« (1 Kor 15, 27). Sve je podloženo po Mudrosti, po Riječi i Razumnosti, a ne snagom i nužnošću. Stoga je Kristova slava upravo u tome što drži sve. Ali u ovome je najčišća i najbistrija slava svemogućnosti: sve joj je podvrgnuto, ali ne na silu i prinudom nego snagom razumnosti i mudrosti. Dosta je zgodno što se kaže da je slava Mudrosti najčišća i najjasnija. Tako se razlikuje od slave koja se ne naziva čisto i iskreno slavom. Svaka, naime, narav koja se može okretati i mijenjali možda se proslavljuje pravcdnošću i mudrošću, ali već time što pravednost ili mudrost posjeduje kao nešto dodato, ne može imati iskrenu i Čistu slavu. Što pridolazi, sposobno je i iščeznuti. Božja pak Mudrost — njegov jedinorođeni Sin — u svemu je nepromjenjiv i neizmjenjiv. U njemu se nalazi svako dobro po biti. Stoga se nikada ne može promijeniti ili okrenuti. Zato mu se pripisuje čista i iskrena slava. 11. Mudrost se, na trećem mjestu, naziva »sjajem vječne svjetlosti« (Mudr 7, 26). Već smo ranije govorili o usporedbi sa suncem i sjajem njegovih zraka. Razložili smo snagu toga izraza. Po svojoj smo moći pokazali kako treba to shvatiti. Ipak ćemo još nešto nadodati. U strogome se smislu neprestanim ili vječnim naziva ono što nije počelo opstojati niti može igda prestati biti što jest. To izražava Ivan kada bilježi: »Bog je svjetlost« (1 Iv 1, 5). Božja je Mudrost uistinu sjaj Božje svjetlosti. Ona to nije samo stoga što je i sama svjetlo već i zato jer je ta svjetlost vječna. Tako je Božja Mudrost i vječna i sjaj Božje vječnosti. Ako se to dobro shvati, očito je da Sinov bitak dolazi od samoga Oca. Ali ne dolazi na vremeniti način niti od nekoga drugog počela već — kako kazasmo — jedino od Boga. 12. Mudrost se također naziva »čisto zrcalo Božjega djelovanja« (Mudr 7, 26). Međutim, najprije treba shvatiti što je djelovanje Božje moći. Božja je moć — reći ću tako — krepčina kojom Otac djeluje kada stvara, proviđa, sudi ili kada svaku pojedinost u svoje vrijeme raspoređuje i njome upravlja.

Kao što svi pokreti i svi čini onoga tko motri ogledalo oblikuju sliku koja se miče i vrši iste pokrete i iste čine bez ikakve razlike, i Mudrost želi da je shvatimo na isti način ukoliko se naziva »čisto ogledalo Očeve moći i njegova djelovanja«. Tako o samome sebi govori i Gospodin Isus Krist, Božja Mudrost. Veli: »Djela što ih čini Otac, i Sin ih jednako čini« (Iv 5, -9). Također kaže: »Sin ne može od sebe ništa činiti ako ne vidi da to Otac čini« (Iv 5, 19). Budući, dakle, da se Sin s obzirom na snagu djela uopće ne luči ni razlikuje od Oca niti je Sinovo djelo različito od Očeva već je — mogu reći — u obojice jedan te isti kret, Sin je nazvan »čistim ogledalom«. Tako se razumije da uopće nema nikakve nesličnosti između Sina i Oca. Neki pak govore o učenikovoj sličnosti i učiteljevu oponašanju. Pričaju da Sin prenosi u tjelesnu tvar što je Otac ranije oblikovao u duhovnim zbiljama. Ali kako to može biti istina kada se u Evanđelju o Sinu ne kaže da tvori slična djela već da čini jedna te ista (Iv 5, 19)? 13. Preostaje istražiti što znači izričaj »slika njegove dobrote« (Mudr 7, 26). Držim da to treba shvatiti u smislu onoga što smo već razložili u svezi s onom slikom koju obrazuje ogledalo. Nema, naime, sumnje da je Otac osnovna dobrota. Iz nje je rođen Sin koji je u svemu Očeva »slika« (Kol 1, 15). Bez dvojbe dolikuje da Sina nazovemo slikom Očeve dobrote jer u Sinu ne postoji neka druga dobrota koja je različita od dobrote što je u Ocu. Stoga sam Spasitelj s pravom tvrdi u Evanđelju da »nitko nije dobar osim jedinoga Boga Oca« (Mk 10, 18). Otuda treba shvatiti da Sin nije neka druga dobrota već ona ista koja je u Ocu. Stoga se s pravom naziva slikom te dobrote. Niotkuda drugo ni ne dolazi osim iz dobrote koja je počelo. Tako se u Sinu ne može vidjeti ni neka druga dobrota doli dobrota koja je u Ocu, ali niti neka neslična ili različita dobrota. Zato se ne smije uzeti za neku vrst bogohulstva što je kazano: »Nitko nije dobar osim jedinoga Oca« (Mk 10, 18). To ne znači da se niječe da su dobri Krist i Duh Sveti. Tek se tvrdi — kao što rekosmo — da je dobrota kao počelo u Bogu Ocu. Sin se otuda rađa i Duh Sveti

izlazi. Stoga bez dvojbe u sebi oblikuju narav dobrote koja je u vrelu iz koga se Sin rađa, a Duh Sveti ističe. Međutim i mnoga se druga bića u Pismima nazivaju dobrima — anđeo, čovjek, sluga, blago, dobro srce ili dobro stablo. Ipak se sve to u prenesenome smislu zove takvim. U sebi ne sadrži bitnu već dodatu dobrotu. Velik bi bio posao, ali pripada na drugo djelo i vrijeme, kada bismo htjeli prikupiti sve Sinove nazive kao na primjer: istinsko Svjetlo, Vrata, Pravednost, Posvećenje, Otkupljenje i bezbroj drugih. Trebalo bi razložiti koji su razlozi, sile i osjećaji što se Sin oslovIjuje svakim od tih naziva. Mi se pak zadovoljavamo onim o čemu smo gore raspravljali. Prelazimo na razmišljanja koja nameće strogi slijed.

Treće poglavlje

Duh Sveti 1. Dosljedno je što se sada — koliko je moguće kraće — zaustavljamo kod Duha Svetoga. Svi koji na bilo koji način drže da postoji Providnost, priznaju da postoji nenastali Bog koji je stvorio i rasporedio sve što postoji. Takvi Boga smatraju roditeljem svemira. Da Bog ima Sina, ne tvrdimo samo mi. Ipak se to čini dosta čudnim i nevjerojatnim onima koji se među Grcima i barbarima uzimaju za mudrace. Uza sve su to neki od njih, čini se, toga mišljenja. Priznaju, naime, da je Božja Riječ sve stvorila. Mi pak na temelju vjere u nauk Riječi smatramo, pošto taj nauk sa svom sigurnošću držimo božanski nadahnutim, da ne postoji druga mogućnost da se izloži i u ljudsku svijest odličnije i božanskije dovede učenje o Božjemu Sinu nego li je samo Pismo što ga je nadahnuo Duh Sveti. Pri tome mislimo na Evanđelje, Apostolske spise i — kako sam Krist veli — na »Zakon i Proroke« (Lk 24, 25—27). Opstojnost pak Duha Svetoga nitko nije mogao slutiti osim onih što poznaju »Zakon i Proroke« i onih koji ispovijedaju da vjeruju u Krista. Iako, naime, o Bogu Ocu nitko ne može dostojno govoriti, ipak je moguće steći stanoviti pojam na temelju vidljivih stvorenja i onoga što ljudska pamet nazire po naravi. Moguće je, osim toga, da se to potvrdi Svetim pismima. I s obzirom na Sina Božjega, mada »nitko ne pozna Sina doli Oca« (Mt 11, 27), ipak ljudski razum doznaje iz božanskih Pisama što o njemu treba misliti. To ne vrijedi samo za Novi zavjet nego i za Stari. Ono što su činili sveti, u slici se odnosi na Krista. Iz toga se dade upoznati Kristova božanska bit i ljudska narav koju je uzeo.

2. Mnoga nas svetopisamska mjesta uče da postoji Duh Sveti. David veli u Pedesetome psalmu: »Ne uzmi od mene svoga Duha Svetoga« (Ps 50, 13). U Danijelu stoji: »Duh Sveti koji je u tebi« (Dn 4, 6). I novozavjetna nas svjedočanstva bogato uče. Tako kada se izvješćuje da je Duh Sveti sišao na Krista (Mt 3, 16). Isto tako kada je sam Gospodin dahnuo u Apostole poslije uskrsnuća i rekao: »Primite Duha Svetoga« (Iv 20, 22). I Mariji anđeo veli: »Duh Sveti će doći na te« (Lk 1, 35). Pavao pak uči: »Nitko ne može reći Gospodin Isus osim u Duhu Svetome« (1 Kor 12, 3). Duh se Sveti, po Djelima apostolskim, »davao na krštenju polaganjem apostolskih ruku« (Dj 8, 18). Sve nas to uči da Duh Sveti kao biće ima veliku vlast i dostojanstvo. Spasonosni se krst ne može drukčije obaviti osim vlašću najuzvišenijega Trojstva — zajedničkim izgovaranjem imena Oca, Sina i Duha Svetoga (Mt 28, 19). Tako se ime Duha Svetoga veže uz ime nepostaloga Boga i njegova jedinorođenoga Sina. Tko se pak neće zapanjiti nad tolikom uzvišenosti Duha Svetoga kada čuje da se »onaj koji kaže riječ protiv Sina čovječjega može nadati oproštenju«, dok »onaj koji huli na Duha Svetoga neće imati oprošten ja ni u ovome ni u budućemu vijeku« (Mt 12, 32)? 3. Mnogi ulomci po čitavome Pismu tvrde da je Bog sve stvorio i da nema nijednoga bića koje od njega nije primilo upravo to da postoji. Tako se zabacuje i odbija ono što neki krivo tvrde da je tvar s Bogom suvječna i da dusi nisu nastali. Protivnici uče da Bog dusima nije prvotno poklonio opstanak već životnu kakvoću i red. U knjizi pak koju je sastavio Herma i nosi naslov Pastir, navjesnik pokore, čitamo ovo: »Prije svega vjeruj da je Bog jedan. On je sve stvorio i uredio. Kako ranije nije bilo ničega, učinio je da sve bude. On sadrži sve. Njega pak nitko ne obasiže«. Međutim, slične se tvrdnje nalaze i u Henohovoj knjizi1. Ali sve do sada nismo u Svetim pismima uspjeli naći nijednu riječ kojom se kaže da je Duh Sveti sazdan ili da je stvorenje. S obzirom na Duha

isključen je čak i način kako je — vidjesmo — o Mudrosti govorio Salamon. Isto vrijedi i za nazive Sina Božjega kao što su Život, Riječ, i tako redom. Mi smo pak razjasnili kako ih treba shvatiti. Držim da Božji Duh o kome piše da je na početku stvaranja svijeta »lebdio nad vodama« (Post 1, 2) nije — koliko mogu shvatiti — različit od Duha Svetoga. To smo pokazali kada smo ta mjesta tumačili, ali ne kao povijest već u smislu duhovnoga razumijevanja. 4. Neki su naši prethodnici primijetili u svezi s Novim zavjetom da svako mjesto gdje se Duh napominje bez naznake koja kaže o kojem je duhu riječ, treba shvatiti kao govor o Duhu Svetome. Tako na primjer: »Plod je Duha ljubav, radost i mir« (Gal 5, 22). Isto vrijedi i za ovo mjesto: »Iako ste započeli u Duhu, sada završavate u tijelu« (Gal 3, 3). Mi pak držimo da se ovo razlikovanje može primijeniti i na Stari zavjet. Tako na izreku: »On daje Duha narodu koji je na zemlji. Daje Duha onima koji je gaze« (Iz 42, 5). Nema sumnje da svatko tko gazi zemlju — zemaljsko i tjelesno — ima dijela na Duhu Svetome koga prima od Boga. I učitelj Hebrej govoraše da su ona dva Serafa koja Izaija opisuje sa šest krila i koji jedan drugome dovikuju: »Svet, svet, svet Gospodin Sabaot« (Iz 6, 3), jedinorođeni Sin i Duh Sveti. Mi pak smatramo da i ono što je kazano u Habakukovoj pjesmi valja primijeniti na Krista i Duha Svetoga. Ondje piše: »Posred dvaju živih bića bit ćeš spoznat« (Hab 3, 2). Sve znanje potječe od Oca. Sin ga objavljuje, ali se upoznaje u Duhu Svetome. Stoga su ta dvojica koje prorok naziva »živim bićima« i »životima« izvor znanja što je u Bogu Ocu. Kao što se, naime, kaže o Sinu da »nitko ne pozna Oca osim Sina i kome Sin želi objaviti« (Mt 11, 27), isto Apostol napominje o Duhu Svetome. Veli: »Nama je objavio Bog po svome Duhu. Duh sve istražuje. Čak i Božje dubine« (1 Kor 2, 10).

1 Tu i u 4, 4, 8. Origen navodi iz Henohove knjige, starozavjetnoga apokrifa apokaliptičkoga sadrža

Ali i Spasitelj, napominjući u Evanđelju božanske i dublje istine koje njegovi učenici još nisu mogli shvatiti, ovo izjavljuje Apostolima: »Ima još mnogo toga što bih vam priopćio, ali sada to ne možete shvatiti. Kada pak dođe Zagovornik, Duh Sveti, koji izlazi iz Oca, on će vas poučiti o svemu. Sjetit će vas svega što sam vam kazao« (Iv 16, 12). Ovako, dakle, treba misliti: kao što Sin koji jedini pozna Oca objavljuje kome hoće, i Duh Sveti koji jedini »pretražuje Božje dubine« (l Kor 2, 10) objavljuje Boga kome hoće. »Duh, naime, duva gdje hoće« (Iv 3, 8). Ipak se ne smije držati da Duh spoznaje pošto Sin objavi. Ako Duh Sveti po Sinovoj objavi pozna Oca, iz neznanja prelazi u znanje. Duh nije s početka bio nešto drugo nego Duh Sveti. Nije naknadnim usavršenjem došao dotle da bude Duh Sveti. Inače bi značilo da smo se usudili reći da Duh, kada nije bio Duh Sveti, nije poznavao Oca već da je postao Duh Sveti kada je stekao znanje. Ako bi tako bilo, Duh Sveti ne bi nikada bio uzet u trojstveno jedinstvo. Želimo kazati da ne bi bio uzet u jedinstvo s nepromjenjivim Bogom Ocem i njegovim Sinom. To opet znači da je Duh Sveti uvijek bio Duh Sveti. Mi, doduše, velimo »uvijek« i »bio je« i tome slično. Služimo se riječima s vremenskim značenjem. Međutim, to treba uzeti jednostavno i uz oproštenje. U tih je, naime, riječi značenje vremensko, ali ono o čemu govorimo, mada se u sastavu rasprave mora izraziti vremenski, svojom naravlju nadvisuje svako poimanje vremenskoga smisla. 5. Čini se da je na mjestu ako istražimo zašto je onomu tko se »po Bogu iznova rađa« (1 Pt 1, 3) za spasenje potrebit Otac, Sin i Duh Sveti i s čega neće postignuti spas ako Trojstvo nije potpuno. Zašto nije moguće biti dionik Oca i Sina bez Duha Svetoga? Kada se o tome raspravlja, bez sumnje je nužno pripisati zasebno djelovanje Duhu Svetome, a posebno Ocu i Sinu. Smatram, dakle, da se Očevo i Sinovo djelovanje proteže na svete i na grešnike, na razumne ljude i nijeme životinje, ali i na bića koja su bez životnoga

počela te općenito na sve što postoji. Djelovanje pak Duha Svetoga podnipošto ne dopire do bića koja su bez duše ili koja imaju životno počelo, ali su nijema. Duh se čak ne nalazi ni kod onih koji su, doduše, razumni, ali »žive u zloći« (1 Iv 5, 19) i uopće se ne obraćaju na bolje. Držim da je djelo Duha Svetoga samo u onima koji se već obratiše i stupaju »putevima Krista Isusa« (1 Kor 4, 17). Riječ je o onima koji su »u dobrim činima« (Ej 2, 10) i »ostaju u Bogu« (1 Iv 4, 13). 6. Djelovanje je Oca i Sina nazočno u svetima i grešnicima. To se očituje po tome što svi koji su razumni imaju dijela na Božjoj Riječi ili Razumu. Stoga u sebi nose stanovito sjemenje Mudrosti i Pravednosti, a »to je Krist« (Gal 3, 16). Na onome, dakle, koji uistinu jest i koji po Moj siju kaza: »Ja sam koji jesam« (Izl 3, 14), dioništvo posjeduje sve što postoji. To sudioništvo na Bogu Ocu dopire do svih — pravednika i grešnika, razumnih i nerazumnih bića i općenito do svega što ima opstanak. Ali apostol Pavao pokazuje da sve ima dijela na Kristu. Veli: »Ne reci u svome srcu — tko će uzaći na nebo da dovede Krista. Ili — tko će sići u bezdan da Krista pozove od preminulih. Što kaže Pismo? Riječ je posve blizu tebe. U tvojim je ustima i u tvome srcu« (Rim 10, 6—8). Pavao time naznačuje da se Krist, ukoliko je Riječ ili Razum, nalazi u srcima sviju. Učešće na Riječi sve tvori razumnima. Ali i ono što piše u Evanđelju: »Da nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha, ali ovako nemaju isprike za svoj grijeh« (Iv 15, 22), jasno je za one koji znaju rastumačiti do kojega razdoblja čovjek nema grijeha i od koje dobi odgovara za grijeh. Tako postaje očitim radi čega se kaže da ljudi zbog udjela na Riječi imaju grijeh. To se odnosi na čas kada su postali sposobni za shvaćanje i spoznaju. Govor je o hipu kada im razum koji je stavljen u njihovu nutrinu pruži razlikovanje dobra i zla. Kada su već počeli znati što je zlo te ga čine, postaju krivi za grijeh. To je smisao tvrdnje da Židovi nemaju izgovora za svoj grijeh« (Iv 15, 22). Božanska Riječ počela im je u srcu pokazivati razliku između dobra i zla. Tako mogu izbjegnuti i čuvati se zla. Piše: »Tko pozna dobro, ali ga ne čini, u njemu je grijeh« (Jak 4, 17).

Evanđelje na poseban način uči da nitko od ljudi nije izvan Božjega zajedništva. Spasitelj veli: »Kraljevstvo Božje ne dolazi opaženo. Također se ne kaže — evo ovdje je ili ondje. Naprotiv, Božje je kraljevstvo u vama« (Lk 17, 20—21). Valja također pogledati da li možda ima isto značenje i ono što je zabilježeno u Postanku gdje piše: »I dahnu na njegovo lice životni dah i čovjek posta živa duša« (Post 2, 7). Ako treba shvatiti da je to dano općenito svim ljudima, svi ljudi imaju dijela u Bogu. Ali ako moramo držati da je to kazano o Božjemu Duhu jer je i Adam, čini se, ponešto proricao (Post 2, 24), rečeno se ne može primijeniti općenito već jedino na svete. 7. Piše, napokon, da je Bog u vrijeme potopa — kada je »svako tijelo iskvarilo Božji put« (Post 6, 12) — o nedostojnima i grešnicima rekao: »Moj Duh neće više nikada prebivati s ovim ljudima jer su tijelo« (Post 6, 3). To očito pokazuje da se Božji Duh oduzima od svih koji su nedostojni. I u Psalmima piše: »Oduzet ćeš od njih Duha i oni će nestati. Vratit će se u svoju zemlju. Poslat ćeš svoga Duha i bit će stvoreni. I obnovit ćeš lice zemlje« (Ps 103, 29—30). To se jasno odnosi na Duha Svetoga. Pošto se odstrane i unište grešni i nedostojni, sam Duh sebi stvara novi narod i obnavlja lice zemlje. Zbiva se to kada ljudi, po milosti Duha, »isvuku staroga čovjeka s njegovim djelima« (Kol 3, 9) i počnu »hodati u životnoj novini« (Rim 6, 4). Zato se s pravom kaže da Duh Sveti neće boraviti u svima — u onima koji »su tijelo« — već u onima čija je »zemlja obnovljena«. U tu se svrhu nakon krsne milosti i »novoporoda« (Tit 3, 5) Duh Sveti podjeljivao »polaganjem apostolskih ruku« (Dj 8, 18). Međutim, i naš je Spasitelj i sam »novi čovjek« (Ef 2, 15) i »prvorođenac od mrtvih« (Kol 1, 18). Kada je poslije uskrsnuća »staro već prošlo i sve postalo novo« (2 Kor 5, 17), rekao je Apostolima obnovljenima vjerom u njegovo uskrsnuće: »Primite Duha Svetoga« (Iv 20, 22). To je zacijelo i sam Gospodin Spasitelj imao pred očima kada je u Evanđelju zanijekao da se »novo vino« može staviti »u stare mješine« i naredio da se »načine nove mješine« (Mt 9, 17) — da ljudi »hode u novosti života« (Rim 6, 4) i tako prime novinu milosti Duha Svetoga.

Na taj se, dakle, način djelovanje sile Boga Oca i Sina bez razlike proteže na svako stvorenje. Ali ustanovismo da dijela na Duhu Svetome imaju samo sveti. Stoga je rečeno: »Nitko ne može reći Gospodin Isus osim u Duhu Svetome« (1 Kor 12, 3). Ali su i sami Apostoli jedva jednom zavrijedili čuti: »Primit ćete silu kada na vas siđe Duh Sveti« (Dj 1, 8). Zato držim dosljednim da je onaj »tko sagriješi protiv Sina čovječjeg dostojan oproštenja«. Onaj, naime, tko ima dijela na Riječi ili Razumu pa prestane razumno živjeti zapada, čini se, u neznanje ili ludost. U to ime zaslužuje oproštenje. Ali tko je već bio dostojan dijela na Duhu Svetome te se »okrenuo natrag«, u zbilji je i djelom, mislimo, »pohulio na Duha Svetoga« (Mt 12, 31). Neka, ipak, nitko ne misli da time što kazasmo da se Duh Sveti daje samo svetima dok dobročinstva i djelovanje Oca i Sina dopiru do dobrih i zlih, pravednih i nepravednih, Duha Svetoga stavljamo pred Oca i Sina ili mu na taj način pridajemo veće dostojanstvo. To bi, uistinu, bilo nedosljedno. Mi smo tek opisali vlastitost njegove milosti i djela. Ne smije se, međutim, kazati da je u Trojstvu nešto manje, a nešto više. Vrelo je božanstva jedno. Ono po svojoj Riječi drži Svemir. Dahom pak svojih usta posvećuje što je dostojno posvećenja. U Psalmu piše: »Gospodnjom su Riječju nebesa očvrsnuta, a od Duha njegovih usta dolazi sva njihova moć« (Ps 32, 6). Bog Otac posjeduje stanovito osnovno djelovanje. Njime svemu daje da opstoji po vlastitoj naravi. Postoji i temeljna služba Gospodina Isusa Krista spram onih kojima se udjeljuje da u naravi budu razumni. Tim se služenjem uz to što jesu poklanja da budu dobro. Postoji također zasebna milost Duha Svetoga. Ona se uz Kristovo posredništvo, učinjena od Oca, po zasluzi onih koji je postaju sposobni daje dostojnima. Rečeno najočitije naznačuje apostol Pavao. Pokazuje da u Trojstvu postoji jedna te ista moć. Bilježi: »Darovi su različiti, ali je Duh isti. Različite su službe, ali je Gospodin isti. I djelovanja su različita, ali je isti Bog. On vrši sve u svima. Svakome je dano da Duha obznanjuje već prema tome kako je na korist« (1 Kor 12, 4—7). Pavao time posve jasno tumači da u

Trojstvu nema nikakva odvajanja već da se ono što se naziva dar Duha posjeduje po Sinu i obavlja po Bogu Ocu. Ali »sve čini jedan te isti Duh. Pojedincima dijeli kako hoće« (1 Kor 12, 11). 8. Pošto smo istaknuli jedinstvo između Oca, Sina i Duha Svetoga, vratimo se sada onomu o čemu počesmo raspravljati. Bog Otac svemu daje da jest. Udioništvo na Kristu, ukoliko je Krist Razum, čini da su bića razumna. Otuda slijedi da su dostojna hvale ili prijekora jer su sposobna za krepost i manu. U tu svrhu, dosljedno, pristupa i milost Duha Svetoga. Bića koja po naravi nisu sveta udjelom na Duhu postaju sveta. Bića, dakle, od Boga Oca, najprije, imaju da jesu. Potom, da su razumna, dobivaju od Razuma. Po Duhu Svetome, napokon, imaju da su sveta. Vrijedi i obrnuto. Ona bića postaju sposobna za udioništvo na Kristu, Božjoj pravednosti (1 Kor 1, 30), koja je prethodno posvetio Duh Sveti. Oni koji po posvećenju Duha Svetoga zavrijediše doprijeti do toga stupnja, postižu dar mudrosti po sili djelovanja Božjega Duha. Držim da to i Pavao kaže. Veli da se »nekima daje riječ mudrosti, a drugima riječ znanja po istome Duhu« (1 Kor 12, 8). Naznačujući svaku vrst darova, Apostol sve svodi na Vrelo sveobuhvatnoga pa kaže: »Djelovanja su raznovrsna, ali Bog je jedan. On čini sve u svima« (1 Kor 12, 6). Očevo djelo svemu pruža opstanak. Ono se očituje veličajnim i sjajnim kada se pojedinac usavrši i po udioništvu na Kristu koji je mudrost, znanje i posvećenje dopre do viših stupnjeva savršenosti. Posvećeni pak sudjelovanjem na Duhu Svetome postajemo čišći i neoskvrnjeniji. Dostojnije primamo milost mudrosti i znanja. Pošto se otklone i očiste sve mrlje nečistoće i neznanja postiže se toliki stupanj neoskrvnjenosti i čistoće da bitak što ga od Boga dobismo postaje dostojan Boga koji daje da budemo na čist i savršen način. Stvorenje tim putem postaje onoliko dostojno koliko i onaj koji je učinio da ono postoji. Tako će onaj koji je onakav kakvim ga je htio onaj što ga stvori, po Božjem djelovanju, shvatiti da postoji Božja moć i da ostaje zauvijek. Da se to dogodi i da uz Onoga koji jest neprestance i bez odvojenja ostane ono što je on stvorio, posao je Mudrosti. Ona

bića uči i obrazuje. Potvrđivanjem i trajnim posvećivanjem Duha Svetoga — čime jedino mogu primiti Boga — dovodi ih do savršenosti. Prema tome, djelovanje Oca, Sina i Duha Svetoga neprestance se i na svim stupnjevima savršenstva obavlja u nama. Ipak jedva da ikada možemo ugledati sveti i blaženi život u kome ćemo prebivati. Nikada nas neće spopasti zasićenost tim dobrom u koje dopiremo nakon mnogih borba. Što više nazremo od toga blaženstva, sve više u nama raste i jača čeznuće za njim. Sve to žarče i sa sve to više mogućnosti moramo u sebi posjedovati Oca, Sina i Duha Svetoga. Ako ipak nekada nekoga od onih koji su bili na najvišem i savršenom stupnju i zahvati zasićenost, ne mislim da se takav smjesta ispraznio i otpao. Polako je i dio po dio — kako je i nužno — padao. Stoga se može dogoditi, ako je po srijedi kakav kraći pad, da se brzo opameti i vrati k sebi. Nije posve posrnuo. Može se vratiti natrag i ponovno zauzeti svoje mjesto i opet uspostaviti što je zbog nemara izgubljeno.

Četvrto poglavlje

Propast i pad 1. Ne čini se nerazumnim segnuti za usporedbom jednoga primjera ako želimo rastumačiti ono razorenje i pad koji je prouzročila nepažnja. Pretpostavimo da je netko polako stekao stanovitu vještinu ili umijeće kao što su geometrija ili liječništvo te poučavajući se kroz dugo vrijeme obrazovanjem i vježbama, dopro do savršenosti i tako posve zavladao poznavanjem spomenute vještine. Takvome se čovjeku zaista nikako ne može dogoditi da usne kao vještak, a probudi se neznalicom. Ovdje ne priliči iznositi na srijedu ili sada spominjati nezgode koje nastaju kao posljedica ozljede ili bolesti. Ne odgovara spomenutoj usporedbi ni primjeru. Onaj geometar ili liječnik u sebi zadržavaju, prema onome što predložismo, vještine doklegod vrše svoj posao i u njemu se razumno poučavaju. Ali ako vještinu ne obavljaju već zanemare primjenu, zbog nemara polako gube najprije nešto malo, ali potom sve više. Tako poslije duga vremena sve odlazi u zaborav. Skroz sve iščezava iz sjećanja. Moguće je, jasno, da se, kada je pad na samome početku i dok je još samo neznatnim nemarom iskvaren usprave, brzo vrate samima sebi i opet zadobiju što je netom izgubljeno te na taj način povrate što je oduzeto još uvijek neznatnim oduzimanjem To sada prenesimo na one koji su se posvetili Božjemu znanju i mudrosti. Njihovo

znanje i posao neusporedivo nadvisuju sve ostale znanosti. Promotrimo u skladu s predloženom poredbom što je stjecanje, a što gubljenje toga znanja. To tim više vrijedi ako čujemo što Apostol veli o savršenima. Kaže: »Po objavi će otajstava motriti Gospodinovu slavu licem u lice« (Rim 16, 25; 1 Kor 13, 12). 2. Mi smo, zapravo, namjeravali pokazati božanska dobročinstva koja su nama namijenjena i do nas dolaze po Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Trojstvo je, naime, vrelo svekolikoga posvećen ja. Što pak rekosmo, kazasmo služeći će stanovitim zastranjenjem. Držali smo da makar ukratko moramo dotaknuti pitanje duše. Pitanje se nametnulo jer smo razglabali bliski predmet — razumnu narav. Ali mi ćemo, ako nam Bog po Isusu Kristu i Duhu Svetome dopusti, prikladnije na vlastitome mjestu raspravljati o svekolikoj razumskoj naravi koja se dijeli na tri razreda i u tri vrste. Stvorenje i stvaranje 3. Ovu, dakle, blaženu i vladalačku Moć koja gospodari svime nazivamo Trojstvo. Tu mislimo na dobroga Boga i dobrostivoga Oca svemira. Isto tako na Moć koja iskazuje dobro i koja je sve stvorila. Ta Moć čini dobro, stvara i providi. Bilo bi u isti mah nerazumno i bezbožno smatrati da su Božje sile ikada, pa i jedan hip, bile dokone. Nije, naime, dopušteno ni najmanje sumnjati da su te sile po kojima se prvenstveno — kako i dolikuje — spoznaje Bog nekada ostavile djela koja su Boga dostojna i bile nepomične. Ne smije se, naime, misliti da su bile izvana spriječene jer one su u Bogu. One su, štoviše, Bog. Ali zauzvrat također se ne smije vjerovati da su, kada im se ništa nije opiralo, bile lijene da čine i vrše što ih je dostojno ili da za to nisu hajale. Stoga se ne može pretpostaviti da je postojao koji trenutak kada spomenuta dobročinska Moć nije činila dobro. Otuda slijedi da je uvijek bilo bića kojima je iskazivala dobro. To su njezini stvorovi. U svome dobročinstvu dijelila im je svoja dobra — po redu i zasluzi. Čini se dosljednim — snagom Providnosti — da nikada ne bijaše časa kada Bog nije bio i stvoritelj i dobročinitelj i providnik.

4. Ali, zauzvrat, ljudski razum ovo smućuje i tišti: kako shvatiti da je bića bilo uvijek otkada je i Bog te da su — reći ću — opstojala bez početka, a ipak se, bez sumnje, mora vjerovati da ih je Bog stvorio i sazdao. S obzirom na to ljudska su poimanja i razmišljanja međusobno u raskoraku. S jedne se i druge strane nalaze valjani razlozi koji se između sebe pobijaju i razvlače ljudsku misao koja razmišlja. Nama koji smo po svojoj pameti neznatna i kratka poimanja pada na pamet ovo što se može bez ikakve pogibli za pobožnost kazati: Bog bijaše vazda Ocem. Uvijek je imao jedinorođenoga Sina koji se, po onome što sprijeda izložismo, istodobno naziva i Mudrost. Riječ je o onoj Mudrosti u kojoj se Bog, dovršivši svijet, uvijek radovao (Mudr 8, 30—31). Tako se dade razumjeti da se Bog neprestance veseli. U toj je, dakle, Mudrosti koja uvijek bijaše s Ocem vazda bilo ocrtano i oblikovano stvorenje. Nikada nije bilo trenutka kada se u Mudrosti nije nalazio nacrt bića koja su jednom trebala nastati. 5. Tako ćemo, čini se, usprkos svoje slabosti nešto pobožno razumjeti o Bogu. Nećemo govoriti ni da su bića nenastala i Bogu suvječna niti, opet, da se Bog koji prije ne bi ništa dobra činio izmijenio i počeo činiti. Istinita je, naime, zapisana riječ: »Sve si načinio u Mudrosti« (Ps 103, 24). Ako je pak sve nastalo u Mudrosti, a Mudrost je bila uvijek, u Mudrosti je kao nacrt i lik uvijek bilo sve što je naknadno nastalo kao bitak. Držimo da to i Salamon misli kada u Crkvenjaku kaže: »Što je što bi načinjeno? Samo ono što je imalo biti. Što je što je bilo stvoreno? Samo ono što je trebalo da se stvori. Ništa nije novo pod suncem. Ako tko stane govoriti da je evo ovo novo, ali to je već bilo u stoljećima što su bila pred nama« (Prop 1, 9—10). Ako je, dakle, sve što je pod suncem već postojalo u onim vjekovima koji su bili pred nama — budući da ničega nema nova pod suncem — bez sumnje su uvijek bili svi rodovi i vrste pa možda i pojedinačna bića. U svakome je slučaju istinito što je tako pokazano — Bog nije jednom počeo biti Stvoritelj kao da to ranije nije bio.

Peto poglavlje

Razumne naravi 1. Pošto smo, prema svojim snagama, ukratko raspravljali o Ocu, Sinu i Duhu Svetome, priliči s nekoliko riječi progovoriti o razumnim stvorenjima — 0 njihovim vrstama, redovima, dužnostima dobrih i zlih sila, ali i o bićima koja su nekako između dobrih 1 zlih moći i još se nalaze uključena u bitku i borbu. U Svetim pismima susrećemo veoma mnogo imena za stanovite redove i dužnosti dobrih i zlih moći. Najprije donosimo ta imena. Potom ćemo — u skladu sa svojim mogućnostima — pokušati istražiti što ta imena znače. Postoje »sveti Božji anđeli« (Mk 8, 38). Pavao ih zove »duhovima koji poslužuju i koji su određeni da služe onima koji će postići baštinu u spasenju« (Heb 1, 14). Isti sveti Pavao neke — ne znam otkud — oslovljava »prijestoljima, vlastima, prvaštvima i moćima« (Kol 1, 16). Pošto ih je nabrojio — i kako drži da postoje još i druge razumne službe i redovi osim onih koje gore spomenu — o Spasitelju veli: »On je povrh svakoga prvaštva i moći i sile i vlasti i svakoga imena koje se ne navodi samo u ovome vijeku već i u budućem« (Ej 1, 21). Time, jamačno, pokazuje da osim bića koja je naveo postoje i druga. Ona se, doduše, u ovome svijetu imenuju, ali ih on tu nije spomenuo. Možda ih nitko drugi nije ni spoznao. Ima, uistinu, i takvih bića koja se spominju u ovome svijetu, ali će se imenovati u budućem.

Suprotne sile 2. Moramo, nadalje, znati da sve što je razumno, ali otklanja razumske međe i odluke, bez sumnje prekršajem onoga što je pravo i pravedno pada u grijeh. Svako, dakle, razumno stvorenje potpada pod pohvalu i prijekor. Hvali se ako po razumu što ga u sebi ima kroči boljemu, a kori ako odbaci razlog dobra i ne ustraje u dobru. Zato s pravom dospijeva pod kaznu i mučenje. Isto valja misliti o samome đavlu i onima koji su s njime i zovu se »njegovim anđelima« (Mt 25, 41). Mi ćemo razložiti i njihove nazive. Tako ćemo znati što su bića o kojima moramo raspravljati. Na mnogim su svetopisamskim mjestima naznačeni nazivi »đavao«, »sotona« i »zli«. Tako se obilježuje onaj koji se opisuje kao »Božji neprijatelj« (Mt 13, 39). Čak se napominju i đavlovi anđeli« (Mt 25, 41). Spominje se i »prvak ovoga svijeta« (Iv 12, 31). Ipak još nije jasno očitovano da li se pod tim misli na đavla ili koga drugoga. Neka se bića nazivaju »prvacima ovoga svijeta«. Posjeduju stanovitu »mudrost koja će se uništiti« (1 Kor 2, 6). Ali, čini mi se, nitko se ne može lako izjasniti da li su ti »prvaci« isto što i »prvaštva s kojima se mi borimo« ili je riječ o nekim drugim bićima. Nakon »prvaštava« navode se stanovite »moći« (Ef 6, 12) protiv kojih se borimo i s kojima ratujemo. Ali isto moramo činiti i »protiv knezova ovoga svijeta i ravnatelja ovih tama«. Sam Pavao govori o »zlim dusima na nebesima«. Što pak kazati o »zlim dusima« i »nečistim duhovima« koji se spominju u Evanđeljima (Lk 7, 21; 4, 33)? Sličnim se imenom nazivlju još neka bića. Zovu se »nebesnicima«. Ali se dodaje da »sagibaju koljena« ili da će ih »prignuti u Isusovo ime«. Međutim, tu su još »zemnici i podzemnici«. Takvim ih redom Pavao nabraja (Fil 2, 10). Ne priliči da na mjestu gdje raspredamo o razumnim naravima mimoiđemo ljude. I za nas se zacijelo kaže da smo razumna živa bića. Ali ne treba dokono ni to preskočiti da se i među samima nama ljudima navode različiti redovi. Piše: »Gospodnji je dio njegov narod Jakov. Izrael je dio baštine njegove« (Pnz 32, 8—9). Drugi se narodi nazivaju anđeoskim dijelom.

Stoji zapisano: »Kada je Višnji dijelio plemena i raspršivao Adamove sinove, odredio je narodima granice po broju Božjih anđela« (Pnz 32, 8—9). Stoga zajedno s ostalim razumnim naravima treba ispitati i ljudske duše. 3. To su, eto, ta imena redova i služba. Takva su. Pod njima se, sigurno, kriju istinska bića. Treba pak istražiti da li je Bog — ustanovitelj i stvoritelj svega — neka od njih načinio tako svetima i blaženima da uopće u se ne mogu primiti ništa suprotna, a neka na taj način sazdao da mogu postati sposobna za vrlinu i zloću. Da li se mora misliti da je Bog neka bića tako oblikovao da su posve nesposobna za krepost, dok druga uopće ne mogu prigrliti zloću već moraju ostati u blaženstvu? Da li su neka opet takva te mogu primiti jedno i drugo? Pri ispitivanju krenimo smjesta od samih imena. Promotrimo da li su »sveti anđeli« (Mk 8, 38) uvijek, otkada postoje, bili sveti. Jesu li sada sveti? Da li će uvijek biti sveti? Je li grijeh igda u njima zauzeo mjesto? Hoće li ikada sagriješiti? Promotrimo potom s obzirom na one koji se nazivaju »sveti prvaci« (Kol 1, 16) da li su, čim ih je Bog stvorio, stali nad nekima vršiti prvaštvo koje imaju od Boga? Jesu li im ta bića bila podložna ukoliko su tako stvorena i sazdana da budu pokorna i podložna? Pitajmo slično i u svezi s takozvanim »vlastima« (Kol 1, 16). Da li su takve i s tom svrhom stvorene da vladaju ili su po stanovitoj zasluzi i u smislu nagrade za krepost došle do te vlasti i dostojanstva? Pitajmo i za bića nazvana »prijestoljima« (Kol 1, 16), da li su to blaženo sjelo i čvrstinu stekli samim svojim dolaskom u opstanak pa to posjeduju samo po volji Stvoriteljevoj? Ako su u pitanju »gospodstva« (Kol 1, 16) — da li im je to što gospodu ju dodano kao plaća za napredovanje u dobru ili im je poklonjeno kao odličje pri stvaranju? Da li im je to u naravi i na neki način od njih neodjeljivo? Ako, zaista, prihvatimo da sveti anđeli i svete sile, blažena prijestolja i slavne moći te veličanstvena vladarstva kao bit posjeduju vlasti, dostojanstva i slave, bez sumnje, čini se, slijedi da na isti način moramo pojmiti i ona bića koja su spomenuta u

suprotnim službama. Evo što će trebati da mislimo: ona prvaštva protiv kojih nam se boriti nisu nakanu koja se protivi i odupire svakome dobru naknadno stekla kada su se slobodom odluke udaljila od dobra nego je to kao bit nastalo zajedno s njima. Isto bi vrijedilo za moći i vlasti. Zloća u njima ne bi bila mlađa i kasnija od njihove naravi. Bićima pak koja je Pavao nazvao ravnateljima i prvacima svijeta tame (Ej 1, 12), činjenica što vladaju i gospodare tminama ne bi dolazila iz pokvarene nakane već bi potjecala iz nužde njihova sazdanja. Razložitost iste dosljednosti sili na jednak način razumjeti duhove zloće, zloduhe i nečiste duhove. Ali je, čini se, ludo tako misliti o zlim i suprotnim silama. Uistinu je nerazumno uzrok njihove zloće odvojiti od nakane njihove slobodne volje i nužno ga pripisati njihovu Stvoritelju. Zar u tom slučaju nismo prisiljeni isto držati i o dobrim i svetim moćima? Želimo reći: dobro u njima nije bitno dobro kao što je — i to posve jasno pokazasmo — u Kristu, Duhu Svetome i bez sumnje u Ocu. Vidjesmo da trojstvena narav ne pozna nikakvu sastavljenost da bi se s njom — dosljedno — takva što moglo dogoditi. Preostaje zaključiti u svezi sa svakim stvorenjem: one moći koje, čini se, nad drugima posjeduju prvaštvo, vrše vlast i gospodstvo, tako postupaju na temelju svoga djelovanja i svojih pokreta. Pretpostavljene su i stavljene povrh onih kojima stoje na čelu i na kojima ostvaruju vlast na osnovu zasluga, a ne zbog prednosti koja dolazi od stvaranja. 4. Da se ne bi činilo kako nas o tolikim i tako teškim zbiljama na tvrdnju poziva jedino zakon dosljednosti te da slušatelje samo nagađanjima silimo na pristanak, pogledajmo možemo li iz Svetih pisama uzeti kakve dokaze i njihovom vlašću rečeno uvjerljivije zasnovati. Iznesimo na prvome mjestu što Sveto pismo sadrži o zlim silama. Potom ćemo — koliko se Gospodin udostoji da nas prosvijetli — i ostalo istražiti u skladu s tim. Na taj ćemo način uvidjeti što je u tako teškim pitanjima najbliže istini ili što treba misliti u skladu s pravilom ispravne vjere. U proroka Ezekijela nalazimo (Ez 26—28) zabilježena dva proroštva o prvaku u Tiru. Za prvo

bi netko mogao pomisliti — prije nego sasluša drugo — da je možda kazano o nekome čovjeku koji je bio knez među tirskim stanovnicima. Zato zasada nećemo ništa uzeti iz toga prvoga proroštva. Drugo je posve očito takvo da se u njemu baš ništa ne može odnositi na čovjeka već na neku višnju silu koja je pala s visina i bila bačena u niže i lošije predjele. Iz njega ćemo uzeti primjer koji najjasnije dokazuje da te suprotne i zle sile nisu od naravi tako sazdane nego da su od boljega dospjele u lošije i okrenule se na gore. Ali ni blažene moći nisu takve naravi koja ne može podleći suprotnome ako one to hoće i ako se zanemare, te blaženstvo svoga stanja ne čuvaju svom pomnjom. 0 onome koji se naziva tirski prvak piše da je bio među svetima, bezgrešan, da se nalazio u Božjemu raju i da je bio okićen vijencem ukrasa i ljepote. Kako se, velim, smije i pomisliti da je onaj koji je bio takav bio niži od nekoga među svetima? Predočen je kao »vijenac uresa i ljepote« i kao »bezgrešni koji se šetao po Božjemu vrtu«. Kako, dakle, može tko smatrati da netko takav nije bio jedna od onih svetih i blaženih sila što su se nalazile u blaženstvu i za koje se mora vjerovati da nisu bile opskrbljene nekom drugom čašću već upravo takvom? Pogledajmo, napokon, što nas uče same izreke iz proroštva. Tu piše: »Riječ mi Božja priđe i reče — zakukaj, sine čovječji, nad tirskim prvakom i reci mu da slijedeće kaže Gospodin Bog. Bio si pečat sličnosti i vijenac uresa u slastima Božjega raja. Bio si ukrašen svakim kamenom i dobrim draguljem. Odjeven si bio u sard, topaz, smaragd, granat, safir i jaspis — koji je protkan srebrom i zlatom — u ahat, ametist, krizolit, beril i oniks. U sebi si napunio svoje žitnice i spremišta zlatom. Od dana kada si stvoren, postavio sam te s kerubima na sveto Božje brdo. Bio si posred ognjenoga stjenja. U svoje si dane bio neporočan — sve otkada si stvoren i dok se ne nađoše u tebi bezakonja. Bezboštvom si napunio svoja spremišta po mnoštvu svoga poslovanja. Sagriješio si i bio bačen s Božjega brda. Kerub te je bacio iz sredine ognjenoga kamenja. U tvome se uresu uznijelo tvoje srce. S tvojom se ljepotom iskvario tvoj nauk. Na zemlju te

bacih zbog množine tvojih grijeha. Zbog množine tvojih grijeha i tvojih bezakonja stavih te pred kraljeve kao prizor i porugu. Svojim si poslovanjem okaljao svoja svetišta. Iz tvoje ću sredine podići oganj i on će te proždrijeti. Od tebe ću načiniti prah i pepeo na zemlji — na očigled svima koji te vide. Svi koji su te poznavali među narodima, tugovat će za tobom. Postao si propast. Više nećeš postojati za vječna vremena« (Ez 28, 11—19). To su te riječi. Tko, kada čuje »bio si znak sličnosti i vijenac uresa u uživanjima Božjega raja« ili »od časa kada si stvoren, postavio sam te s Kerubima na sveto Božje brdo«, može toliko proširiti svoje poimanje i misliti da je navedeno kazano o nekom čovjeku ili svecu, a da ni ne govorim o tirskome knezu? Na koje će ognjene stijene misliti među kojima je neki čovjek mogao boraviti? Tko se može smatrati nevinim od dana kada je stvoren te su kasnije u njemu nađena bezakonja i tada bio bačen na zemlju? Navod, dakle, pokazuje da je o biću o kome se govori kazano da nije bilo na zemlji kada je strovaljeno na zemlju jer je okaljalo svoja svetiša. Time pokazasmo da se riječi Ezeki jelova proroštva o prvaku u Tiru odnose na neprijateljsku moć. Najočevidnije svjedoče da je ta sila ranije bila sveta i blažena, ali je iz toga blaženstva pala kada se na njoj razotkrilo bezakonje. Nije, dakle, takva bila po naravi i stvaranju. Mislimo, prema tome, da je navedeno rečeno o stanovitome anđelu kome je pala u dio služba da se brine o tirskome narodu. Bile su mu — imamo dojam — povjerene i njihove duše da se za njih zauzima. Ali o kojem je Tiru riječ? Kako shvatiti tirske duše? Govori li se o gradu koji se nalazi na području feničke pokrajine ili o nekome drugom mjestu kome je Tir koji na zemlji poznajemo lik? Da li su tirske duše dusi ovozemnih stanovnika ili onih koji su građani onoga Tira koji se poima duhovno? To nećemo razglabati na ovome mjestu da se možda ne bi pričinilo da takve i tako otajstvene zbilje tek usput istražujemo. To, odista, zahtijeva zasebno djelo i rad. 5. Evo što nas, opet, prorok Izaija uči o jednoj drugoj neprijateljskoj sili. Veli: »Kako je s neba pao

Lučonoša koji se jutrom pomaljao? Slomljen je i tresnuo o zemlju onaj koji napadaše sve narode. Rekao si u svome srou — popet ću se na nebo, svoje ću prijestolje staviti povrh nebeskih zvijezda, sjedit ću na visokoj planini i viši od visokih brda koja su na sjeveru. Dići ću se nad oblake. Bit ću sličan Svevišnjemu. Sad ćeš pak utonuti u podzemlje i zemljine osnove. Oni koji te budu vidjeli, čudit će se nad tobom i reći: ovaj je ozlojedio čitavu "zemlju, rušio kraljeve, svekoliki zemljin šir učinio pustinjom i razorio gradove. Utamničenike nije oslobađao okova. Svi su kraljevi naroda zaspali u časti, svaki u svojoj kući, a ti ćeš biti bačen u planine poput prokleta mrtvaca s mnogim preminulima koje probodoše mačevi te siđoše u podzemlje. Kao što odjeća koja je stvrdnuta krvlju i zanečišćena neće biti čista, tako ni ti nećeš biti čist jer si upropastio moju zemlju i pogubio moj narod. Nećeš ostati za vječno vrijeme, sjeme veoma opako. Pripremi svoje sinove da budu ubijeni zbog grijeha oca tvojega i da se više ne pridignu i da kao baštinu više ne posjeduju zemlju te je ne pune ratovima. Ustat ću protiv njih, veli Gospodin Sabaot. Učinit ću da se zatre njihovo ime, njihovi ostaci i njihovo sjeme« (Iz 14, 12—22). Navod najjasnije pokazuje da je doista s neba pao onaj koji je ranije bio Lučonoša i zorom izlazio. Ako je — kako neki vele — po naravi bio mrklina, kako se kaže da je ranije bio Lučonoša? Na koji je način mogao rano izlaziti ako u sebi nije imao ništa od svjetla? Međutim, i Spasitelj nas uči o đavlu. Kaže: »Vidim, evo, da je sotona poput munje pao s neba« (Lk 10, 18). Nekada je, naime, bio svjetlo. Ali je i naš Gospodin koji je »istina« (Iv 14, 6) moć svoga slavnoga dolaska usporedio munji. Reče: »Jer kao što munja bljesne s jednoga nebeskoga vrha do drugoga vrha neba, tako će biti i dolazak Sina čovječjega« (Lk 17, 24). I đavla, usprkos tome, uspoređuje s bljeskom. Veli da je pao s neba. Time pokazuje da je i sotona nekada bio na nebu, posjedovao mjesto među svetima, imao dijela na onome Svjetlu u kome sudjeluju svi sveti i po kojem anđeli postaju »anđeli svjetla« (2

Kor 11, 14) i zbog kojega Gospodin Apostole naziva »svjetlom svijeta« (Mt 5, 14). Na taj je, dakle, način i đavao nekada bio svjetlo. Bilo je to prije nego se prevario, pao na ovo mjesto te se »njegova slava pretvorila u prah« (Iz 14, 11). To je — kako i prorok tvrdi — vlastito za bezbožne. Đavao je zato prozvan »knezom ovoga svijeta« (Iv 12, 31), to jest zemaljskoga obitavališta. On vrši ulogu prvaka nad onima koji slijede njegovu zloću. »Sav se ovaj svijet — svijetom nazivam ovaj zemaljski kraj — nalazi pod Zlim« (1 Iv 5, 19), to jest pod tim otpadnikom. Da je pak đavao otpadnik — to znači prebjeg —: i Gospodin ovako kaže u Jobu: »Uhvatit ćeš na meku aždaju — otpadnika« (Job 40, 25). Zaista je sigurno da ta neman označava đavla. Neprijateljske se moći, dakle, nazivlju otpadnicima. Kaže se da su negda bile nevine. Biti pak nevin po naravi ne pripada nikome osim Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Svetost je u svakome stvorenju nešto dodano. Što se pak dodaje, može i otpasti. Te su suprotne sile nekada bile nevine i nalazile se među moćima koje su još uvijek nevine. To dokazuje da nitko nije po biti i naravi ni nevin ni nečist. Otuda slijedi da o nama i našim pokretima ovisi da li smo blaženi i sveti. Isto tako da se lijenošću i nepomnjom iz blaženstva strovaljuje u zloću i propast. Napredovanje pak u zloći — da se tako izrazim — može biti tako veliko da se netko do te mjere zanemari i dopre do onoga stanja kada se postaje ona moć koju nazivamo suprotnom.

Šesto poglavlje

Konac ili dovršenje 1. Konac ili dovršenje naznačuje, čini se, da su zbilje dogotovljene i privedene punini. To na ovome mjestu i nas opominje. Onaj koga bi u svezi sa shvaćanjem tako velikih i teških datosti obuzela želja da ovo čita, mora na to primijeniti oblikovan i naobražen razum. Ako se, naime, nikada nije bavio tim pitanjima, sve će mu se učiniti ispraznim i suvišnim. Isto tako ako im pristupi duhom punim predrasuda i predsudova u korist drugih nauka, naše će izlaganje držati krivovjernim i protivnim crkvenoj vjeri. Ipak ga u svemu tome neće razum osvjedočiti. To će unaprijed odrediti predumišljaj njegova duha. I sami o ovome govorimo s velikim strahom i obazrivošću. Više raspravljamo i istražujemo nego kao sigurno i utvrđeno iznosimo. Sprijeda, naime, naznačismo koje su istine utvrđene kao očit nauk. Držim da smo, po svojoj mogućnosti, to učinili kada smo govorili o Trojstvu. Ovdje se — koliko možemo — o ovim pitanjima bavimo više u smislu rasprave nego što bismo nešto strogo određivali. Kraj i dovršetak svijeta nastupit će kada svatko bude podložen kaznama što ih je zaslužio za grijehe. Jedino Bog zna to vrijeme. Tada će svaki pojedinac platiti što duguje. Smatramo da će Božja dobrota, pošto i neprijatelje podloži i pokori, po svome

Pomazaniku privesti jednome svršetku cjelokupno stvorenje. Tako veli Sveto pismo. Kaže: »Reče Gospodin mome Gospodinu — sjedni mi sdesna dok neprijatelje tvoje postavim za podnožje tvojih nogu« (Ps 109, 1). Ali ako nam je malo jasno što tu naznačuje proročka riječ, Pavao nas otvorenije uči kada bilježi: »Treba da Krist vlada dok sve svoje neprijatelje ne stavi pod svoje noge« (1 Kor 15, 25). Ako nas ta tako očita Apostolova izreka nije dostatno poučila što znači neprijatelje podložiti pod noge, počuj što Apostol dodaje u nastavku. Veli: »Treba da mu bude sve podvrgnuto« (1 Kor 15, 27). Što je, dakle, to podvrgnuće kojim sve mora biti podloženo Kristu? Mislim da je riječ o onom podloženju za koje želimo da mu i mi budemo podloženi. Njime su mu podloženi Apostoli i svi sveti koji su pošli za Kristom. Izričaj podloženje kojim se podlažemo Kristu označuje spasenje koje Krist daje podložnicima. David govoraše: »Zar se neće Bogu podložiti moja duša? Od Boga mi dolazi moje spasenje« (Ps 61, 2). 2. Ovakav, dakle, kraj naziremo: svi će neprijatelji biti podloženi Kristu. Bit će uništen i posljednji neprijatelj — smrt. Krist kome je sve podloženo, kraljevstvo će predati Bogu Ocu (1 Kor 15, 24—28). Polazeći od toga i takvoga završetka — rekoh — zagledajmo se u početke. Konac je, naime, uvijek sličan početku. Stoga kao što je svemu jedan kraj, tako treba razumjeti da je i jedan početak za sve. Kao što je za mnogobrojna bića jedan svršetak, tako su mnoge raznovrsnosti potekle od jednoga Početka. Ali se one opet svode na jedan kraj koji je sličan početku. To se zbiva po Božjoj dobroti, Kristovu poclložništvu i jednosti Duha Svetoga. Pred očima imamo sve koji »sagibaju koljeno na Isusovo ime« i samim time među »nebesnicima, zemnicima i podzemnicima« (Fil 2, 10) iskazuju znakove svoje podložnosti. Ta tri izraza naznačuju čitavi svemir: bića koja je onaj jedan te isti Početak raznovrsno vodio na osnovu njihovih vlastitih gibanja i razredio ih po njihovoj zasluzi u različite redove. U njima, naime, svetost nije bila nazočna kao bit. Ona je tako u Bogu, Božjemu Pomazaniku i Duhu Svetome. Dobrota kao narav postoji samo u Trojstvu

koje je začetnik svega. Ostala je bića imaju kao nešto što dolazi i odlazi. Tek su onda blažena kada imaju dijela na svetosti, mudrosti i samome blaženstvu. Ako, međutim, zanemare to udioništvo i o njemu ne vode računa, krivicom vlastite lijenosti netko prije, a netko kasnije, netko više, a netko manje, ali svatko za se, postaje uzrokom svoga pada i propasti. Taj pad i propast kojim se pojedinac udaljuje od svoga stanja u sebi —rekosmo — posjeduje veoma veliku različitost koja je u skladu s pokretima uma i volje. Zato netko lakše, a netko teže pada u dubinu. U tome je sud Božje Providnosti pravedan. Svakoga pogađa prema različitosti njegovih pokreta. Po mjeri je njegove udaljenosti i zbrkanosti. Među bićima što ustrajaše u onome početku koji smo opisali kao sličan budućem koncu neka u rasporedu i ravnanju svijetom od sebe dobivaju anđeoski red, druga red moći, prvaštva i vlasti. Vlast vrše na onima kojima je potrebito da imaju vlast nad glavom. Dobivaju i red prijestolja. Tako im pada u dio suditi i upravljati onima kojima je to potrebito. Druga bića imaju gospodstvo. Bez sumnje nad slugama. Sve im je to udijelila božanska Providnost po pravičnome i pravednom sudu. Temelj je zasluga i napredovanje kojima su rasla u udioništvu i nasljedovanju Boga. Bića pak koja su se udaljila od stanja prvoga blaženstva, ali ipak ne na nepopravljiv način, podložena su ranije opisanim svetima i blaženim redovima. Oni njima ravnaju i upravljaju. Koristeći se njihovom pomoći i preobraženi njihovim spasonosnim poukama i učenjem mogu se vratiti svome blaženome stanju i opet biti u nj postavljeni. Držim da je od tih bića — koliko ja mogu shvatiti— uspostavljen red ljudskoga roda koji će se u budućem vijeku ili u stoljećima koja će uslijediti kada, po Izaiji, nastane »novo nebo i nova zemlja« (Iz. 65, 17) vratiti onome jedinstvu koje obećava Gospodin Isus koji Ocu govori o svojim učenicima: »Ne molim samo za ove već i za sve koji će po njihovoj riječi vjerovati u me. Neka svi budu jedno kao što sam ja u tebi, Oče, i ti u meni. Tako neka i ovi budu jedno u nama« (Iv 17, 20—21). Iznova veli: »Da budu jedno kao što smo mi jedno — ja u njima, a ti u meni. Neka i oni budu dovršeni u

Jednome« (Iv 17, 22—23). To potvrđuje i apostol Pavao. Kaže: »[...] dok svi ne dopremo do jedinstva vjere i savršenoga čovjeka po mjeri dobi Kristove punine« (Ef 4, 13). Dok smo još u ovome životu i Crkvi koja je — razumije se — slika budućega kraljevstva, isti nas Apostol potiče na slično jedinstvo. Veli: »[...] da biste svi govorili isto i da među vama ne bi bilo razdora. Budite savršeni u jednoj te istoj misli i u jednom te istom mišljenju« (1 Kor 1, 10). 3. Moramo ipak znati da su neka bića koja su otpala od onoga jednoga Počela o kojem sprijeda govorasmo zapala u takvu sramotu i zloću da su postala nedostojna naobrazbe i obrazovanja kojim se po tijelu poučava i obrazuje ljudski rod uz pomoć nebeskih sila. štoviše, naprotiv, neprijatelji su onih koji se uče i obrazuju te se bore protiv njih. Otuda sve borbe i bitke u čitavome ovom smrtnome životu. Protiv nas, naime, ratuju i napadaju nas oni što bez ikakva obzira otpadoše iz boljega stanja. Nazivaju se »đavao i njegovi anđeli« (Mt 25, 41). Tu su i drugi zli redovi. Apostol ih je nabrojio u svezi s protivničkim silama (Ef 6, 12). Da li će se neki od redova koji djeluju pod đavlovom vlašću i slušaju njegovu zloću ikada moći u budućim vjekovima vratiti dobroti ukoliko u njima postoji slobodna volja? Ili pak trajna i ostarjela zloća prelazi po navici u drugu narav? Ti koji čitaš rasudi da li u svakom slučaju ovaj dio neće ni u »ovim vidljivim i vremenitim vjekovima« ni u onima »koji se ne vide« jer su »vječni« (2 Kor 4, 18) posve otpasti od onoga konačnoga jedinstva i suglasja. Ipak se u međuvremenu sva ta bića i u ovim vidljivim i vremenitim vjekovima kao i u nevidljivima koji su vječni ravnaju u skladu s redom naravi, mjerom i dostojanstvom zasluga. Kao što su neka bića obnovljena i popravljena u prvome razdoblju, druga u drugome, neka su također popravljena krutim popravcima u zadnjim vremenima. Ta bića prolaze kroz veće i teže muke. Muke su duge. Trpe ih — da tako kažem — kroz mnoga stoljeća. Kazne su oštre. Ta bića na početku poučavaju anđeli, potom moći viših stupnjeva. Tako se polako uzdižu do višega. Pošto su u smislu poduke vršili jednu za drugom službe

nebeskih moći dopiru do onoga što je nevidljivo i vječno. Meni se čini da to pokazuje i sami nutarnji slijed. Svaka pojedina razumna narav može prijeći iz jednoga reda u drugi i doprijeti do svih preko pojedinih i do pojedinih preko svih. Svako je, naime, biće — u skladu s vlastitim pokretima i naporima — po moći svoje slobodne volje sposobno za razne napretke i nazadovanja. 4. Pavao kaže da postoje vidljive i vremenite zbilje (2 Kor 4, 18). Isto tako tvrdi da osim tih ima i nevidljivih i vječnih. Istražimo stoga kako su vidljiva bića vremenita. Da li zato što neće nakon ovoga vijeka više opstojati u onim budućim razdobljima i vjekovima kada se onaj rasap i razdioba jednoga počela vrate k jednom te istom svršetku i sličnosti? Ili je to radi toga što će proći oblik vidljivoga, iako se podnipošto neće raspasti njegova bit? Pavao, čini se, potvrđuje zadnju pretpostavku. Veli: »Proći će lik ovoga svijeta« (1 Kor 7, 31). Ali i David kaže: »Nebesa će propasti, a ti ćeš ostati. Svi će se istrošiti poput odjeće. Promijenit ćeš ih kao ogrtač. Izmijenit će se kao odijelo« (Ps 101, 27). Time, valjda, pokazuje isto. Nebesa će se, dakle, izmijeniti. Ali, zacijelo, ne iščezava što se mijenja. Ako prolazi oblik ovoga svijeta, vidi se da nije riječ o posvemašnjem uništenju i gubljenju tvarnoga bitka već da se zbiva stanovita izmjena kakvoće i preinačenje oblika. Kada Izaija kaže: »Nastat će novo nebo i nova zemlja« (Iz 65, 17) bez sumnje pruža isto tumačenje. Obnova neba i zemlje, preinaka lika ovoga svijeta te izmjena nebesa bez dvojbe će se pripremiti za one što hode onim Putem koji sprijeda označismo i teže prema onome blaženome svršetku u kome će se — po riječi — »podložiti i sami neprijatelji« te će na tome koncu »Bog biti sve u svemu« (1 Kor 15, 24—28). Ima pak ljudi koji misle da će na tome kraju posve nestati tvarna — to znači tjelesna — narav. Ali meni je skroz nemoguće zamisliti da ogromni bro j najrazličitijih bića može živjeti i opstojati bez tijela. Jedino je, naime, Božjoj naravi — to jest Ocu, Sinu i Duhu Svetome — svojstveno postojati bez tvarnoga bitka i bez ikakve primjese tjelesnoga dodatka.

Netko će drugi možda kazati da će u onome svršetku svaki tjelesni bitak biti tako čist i pročišćen da se može shvatiti kao kakav eter jer posjeduje neku nebesku čistoću i bistrinu. Kako će to biti, sa sigurnošću zna samo Bog i oni koji su po Kristu i Duhu Svetome njegovi »prijatelji«. (IV 15,15)

Sedmo poglavlje

Netjelesno i tjelesno 1. Ono o čemu smo gore raspravljali, istražili smo nekako općenito. Pošto smo, prema svojim silama, na određenome mjestu govorili o Ocu, Sinu i Duhu Svetome, istraživali smo i raspredali više na temelju nutarnje sveze nego kao omeđenu istinu o razumnim naravima. Sada, dakle, promotrimo ono o čemu kao o nastavku po našoj nauci, to jest po crkvenoj vjeri, doliči razmišljati. Sve su duše i sve razumne naravi — bile svete ili zle — načinjene i stvorene. Sve su, po svojoj naravi, netjelesne. Ali, iako su netjelesne, ipak su nastale. Bog je, naime, sve stvorio po Kristu. To Ivan kao opće uči u Evanđelju. Kaže: »U početku bijaše Riječ. I Riječ bijaše kod Boga. I Riječ bijaše Bog. Ona bijaše na iskonu kod Boga. Sve je nastalo po njoj i bez nje nije ništa nastalo« (Iv 1, 1—3). Pavao opisujući sve što je nastalo po vrstama, brojevima i redu izražava se na taj način da bi pokazao kako je sve stvoreno po Kristu. Veli: »Sve je bilo stvoreno u njemu — što je na nebu i što je na zemlji, vidljivo i nevidljivo, prijestolja, vlasti, prvaštva i moći. Sve je stvoreno po njemu i u njemu. On je prije svega. On je glava« (Kol 1, 16—18).

Apostol, dakle, očito izjavljuje da je ,sve načinjeno i stvoreno u Kristu i po Kristu — vidljivo, a to je tjelesno i nevidljivo, a to se, držim, odnosi na netjelesne moći koje imaju bitak. Čini mi se da je Pavao bićima koja je općenito nazvao tjelesnima i netjelesnima u nastavku naveo vrste. To su: prijestolja, vlasti, prvaštva, moći i sile (Kol 1, 16). 2. Što smo upravo kazali, rekli smo jer smo htjeli redom i putem susljednosti pristupiti razglabanju o suncu, mjesecu i zvijezdama. Da li ih stoga što se veli da su stvoreni da »ravnaju danju i noću« (Post 1, 16) treba brojki među prvaštva? Da li moramo smatrati da imaju samo prvenstvo nad danom i noću ukoliko vrše ulogu svjetionika? Jesu li prvaci onoga reda i službe koju imaju prvaštva? Rečeno je: »Sve je stvoreno po njemu« (Iv 1, 3). Isto tako: »U njemu je stvoreno sve što je na nebu i na zemlji« (Kol 1, 16). Prema tome ne može biti sumnje da se među nebeska bića ubraja i ono što je na svodu. To pak, očito, naznačuje nebo gdje su, po Pismu, »stavljena ta svjetlila« (Post 1, 17). Sve je, dakle, sazdano i stvoreno. Među stvorenim bićima nema nijednoga koje ne prima dobro i zlo i nije otvoreno za oboje. To smo kao jasno uspostavili kroz izlaganje. Kako se onda može držati dosljednim — mada tako smatraju i neki od naših — da su sunce, mjesec i zvijezde nepromjenljivi i da su nesposobni za zlo. To su neki mislili i o svetim anđelima. Krivovjernici to drže i o dušama koje nazivlju duhovnim naravima. Pogledajmo na prvome mjestu što će sami razum pronaći o suncu, mjesecu i zvijezdama. Je li točno kada neki smatraju da su ta bića tuđa promjenljivosti? Ipak segnimo, koliko je moguće, u prvome redu za učenjem Svetih pisama. Job, čini se, ne pokazuje samo da zvijezde mogu pasti u grijehe već da zaista nisu čiste od grešne zaraze. Ovako, naime, piše: »Pred njegovim pogledom nisu ni zvijezde čiste« (Job 25, 5.) To se, jasno, ne odnosi na Sjaj njihova tijela kao kada bismo, na primjer, rekli da odjeća nije čista. Ako se tako shvati, nepravda, nema dvojbe, pada na Stvoritelja. U sjaju se nebeskih tjelesa nešto optužuje kao nečisto. Ako zvijezde nisu mogle svojom marljivošću steći sjajnije

tijelo niti po nemaru nečistije, zašto ih kriviti kao nečiste kada neće biti hvaljene što su čiste?! 3. Ali da bi se to moglo jasnije shvatiti, prvo moramo ispitati je li dopušteno držati da nabrojena bića imaju dušu i da su razumna. Potom valja tražiti da li su njihove duše nastale kada i njihova tijela ili su od njih drevnije. Mora li se, nadalje, misliti da će duše zvijezda po svršetku svijeta ostaviti svoja tjelesa? Da li će zvijezde kao što mi napuštamo ovaj život prestati obasjavati svijet? Čini se da je odvažnost to istraživati. Ali nas na to poziva žudnja da shvatimo istinu. Stoga ne držimo ludim ako, po milosti Duha Svetoga, ispitamo i pokušamo sve što nam je moguće. Smatramo, dakle, da se ta počela može označiti kao bića s dušom. Kaže se da od Boga primaju naređenja. To se pak obično ne zbiva osim sa živim i razumnim stvorenjima. Zapovijed glasi: »Ja naložih svim zvijezdama« (Iz 45, 12). Ali koje su te zapovijedi? Ove: da svaka zvijezda svojim redom i vlastitim obrtajima dostavi svijetu količinu sjaja koja joj je dana. Jednim se, naime, redom gibaju zvijezde nazvane planeti, drugim koje se zovu nepomičnima. To veoma jasno pokazuje da se nijedno tijelo bez duše ne može gibati kao što ni bića koja imaju dušu nikada ne mogu biti bez kreta. Zvijezde se kreću takvim redom i takvom razložitošću da se ne može primijetiti da je ikada i u čemu bio spriječen njihov tijek. Kako u tome slučaju nije povrh svake ludosti reći da se takav red i takvo opsluživanje stege i razumnosti traži od nerazumnih stvorenja ili da ona to izvršuju? U Jeremiji se, uz to, mjesec naziva »kraljicom neba« (Jer 51, 17—19). Ako zvijezde posjeduju dušu te su živa bića s pameću, nema sumnje da će se i u njih zamijetiti napredovanje i nazadovanje. Čini mi se da nekako takav smisao ima ono što Job reče: »Ni zvijezde nisu čiste pred njegovim pogledom« (Job 25, 5). 4. Slijed rasprave pokazuje da su zvijezde bića koja posjeduju dušu. Također da su razumne. Sada valja vidjeti da li su dušu dobile s tjelesima u trenutku kada Pismo veli: »Bog načini dva velika svjetlila — veće da vlada danom i manje da

gospodari noću, i zvijezde« (Post 1, 16) ili je Bog u zvijezde dušu udahnuo izvana, a ne sa samim tijelima nego pošto su tijela već bila načinjena. Osobno pretpostavljam da je duša ulivena izvana. Ipak vrijedi truda da se to dokaže pomoću Pisama. Lako se dade reći kao nagađanje, ali se teško može potkrijepiti biblijskim svjedočanstvom. Evo, naime, kako je moguće dokazati na temelju naslućivanja: ako ljudska duša koja je niža, ukoliko je čovječja, nije bila oblikovana s tijelom već je strogo govoreći — dokazano je — izvana uvrštena, to tim više vrijedi za bića koja se označuju kao nebeska. Kako s obzirom na ljude misliti da je s tijelom stvorena duša onoga koji je — Jakov — »u utrobi oborio svoga brata« (Post 25, 22—26)? Ili kako je istodobno s tijelom oblikovana ili sazdana duša onoga koji »se napunio Duha Svetoga dok se još nalazio u krilu svoje majke«? Govorim o Ivanu koji se veselio u majčinu krilu i poigravao od velike radosti jer je glas Marijina pozdrava dopro do ušiju njegove majke Elizabete (Lk 1, 41—44). Kako je s tijelom nastala i sazdana duša i onoga za koga se veli da ga je Bog poznavao »prije nego je oblikovan u utrobi« i da ga je »posvetio prije nego je izišao iz maternice« (Jer 1, 5)? Inače će se pričiniti da Bog bez rasuđivanja i ne gledajući na zasluge neke ispunja Duhom Svetim i bez razloga posvećuje. Kako u tome slučaju izbjeći onoj riječi: »Zar je u Boga nepravda? Daleko od toga!« (Rim 9, 14) ili ovoj: »Zar Bog gleda tko je tko« (Rim 2, 11)? To, naime, slijedi onu tvrdnju koja drži da duše nastaju zajedno kada i tjelesa. Ono, dakle, što se može nazreti iz uspoređenja s ljudskim stanjem, kudikamo se dosljednije primjenjuje, mislim, na nebeska bića. To čini se, dokazuje sami ljudski razum, ali i vlast Pisma. 5. Pogledajmo da li u Svetome pismu možemo naći neko značenje koje se u strogome smislu odnosi na ova nebeska bića. Apostol Pavao kaže ovako: »Stvorenje je i ne htijući podvrgnuto ispraznosti. Podloženo je zbog onoga koji ga podvrgnu u nadi jer će se i samo stvorenje osloboditi robovanja raspadljivosti i postignuti slobodu slave Božjih sinova« (Rim 8, 20—21). Postavljam pitanja: kojoj je

ispraznosti podloženo stvoren/je? Na koji način ne htijući? S obzirom na koju nadu? Kako će se i samo stvorenje osloboditi ropstva raspadljivosti? Ali i drugdje isti Apostol kaže: »Iščekivanje stvorenja čeka objavu Božjih sinova« (Rim 8, 19). Iznova drugdje veli: »Ne samo to već i samo stvorenje uzdiše i trpi sve do sada« (Rim 8, 22). Valja, dakle, ispitati što je uzdisanje stvorenja i koje su njegove boli. Ipak najprije promotrimo što je taština kojoj je podjarmljeno stvorenje. Osobno smatram da ispraznost nije drugo do li tjelesnost. Mada je, naime, tijelo u zvijezda eterično, ipak je od tvari. Stoga mi se čini da i Salamon ruži svekoliku tjelesnu narav jer je u neku ruku teret koji sputava silinu duhova. Salamon reče: »Ispraznost ispraznosti, sve ie ispraznost — kaže Propovjednik. Gledao sam i vidio sve što je pod suncem. I, eto, sve je ispraznost« (Prop 1, 2. 14). Toj je, dakle, ispraznosti stvorenje podložno. Ipak se to prvenstveno odnosi na ono stvorenje koje svojom ulogom u ovome svijetu posjeduje najviše i najodlični'je prvenstvo. Riječ je o suncu, mjesecu i zvijezdama. Kaže se da su podvrgnuti taštini jer su stavljeni u tijelo i dobili zadaću svijetliti ljudskome rodu. Piše: »To je stvorenje i ne htijući podloženo ispraznosti« (Rim 8, 20). Nije, naime, dragovoljno na se uzelo službu koju iskazuje taštini. Tako je htio onaj koji je stvorenje podložio — »radi onoga koji je podložio« (Rim 8, 20). On je obećao onima koji nisu od svoje volje podvrgnuti ispraznosti da će se, kada izvrše službu sjajnoga djela, osloboditi toga robovanja raspadljivosti i taštini. Bit će to kada nastupi vrijeme slavnoga »otkupljenja Božjih sinova« (Rim 8, 19. 23). Svekoliko se stvorenje u toj nadi nada da će se ispuniti dato obećanje. Sada — u međuvremenu — sa svime uzdiše i suosjeća s onima kojima služi. Po strpljivosti suitrpi i ufa se u ono što je obećano. Promotrimo i to da li se možda jedna druga Pavlova riječ može primijeniti na one koji su podloženi ispraznosti, ali ne od svoje volje već po volji onoga koji ih je podložio i zbog nade u obećanja. Apostol kaže: »Želio bih da se odvojim i budem s Kristom. To

je, naime, mnogo bolje« (Fil 1, 23). Držim da i sunce može slično reći: želim se rastvoriti i biti s Kristom. To je, naime, mnogo bolje. Ali Pavao dodaje: »Ali je zbog vas korisnije da ostanem u tijelu« (Fil 1, 24). Međutim, i sunce može kazati: ostati u ovome nebeskome i sjajnome tijelu korisnije je zbog objave Božjih sinova. Isto se dade misliti i kazati o mjesecu i zvijezdama. Vidimo sada što je sloboda stvorenja i što oslobođenje iz ropstva. Kada Krist preda »kraljevstvo Bogu Ocu« (1 Kor 15, 24) i spomenuta će živa bića — budući da su ranije spadala u Kristovo kraljevstvo — s čitavim kraljevstvom biti izručena Očevu ravnanju. Kada Bog bude sve u svima (1 Kor 15, 28), bit će u zvijezdama kao i u svemu jer i one spadaju u sve.

Sedmo poglavlje

Anđeli 1. Smatram da se slično mora umovati i o anđelima. Ne smije se misliti da je puka slučajnost što pojedini anđeo dobiva zasebnu ulogu. Tako, na primjer, Rafael liječi i vida. Gabrijel nadzire ratove. Mihael se brine za smrtničke molitve i prošnje. Oni su zavrijedili te uloge, ali ne drukčije doli svojim zaslugama, nastojanjima i vrlinama koje su pokazali prije nego je nastao ovaj svijet. Tada je u arhanđeoskome redu svakome pojedincu dodijeljena ova ili ona vrsta dužnosti. Drugi pak zavrijediše biti ubilježeni u anđeoski red i djelovati pod zapovjedništvom ovoga ili onoga arhanđela odnosno pod zapovjedništvom toga i toga kneza i vođe svoga reda. Sve je to, rekosmo, određeno i raspoređeno najprikladnijom i najpravednijom Božjom rasudbom na temelju zasluga, a ne po slučaju i bez razlučivanja. Bog je osobno prosudio i potvrdio da se ovome anđelu mora povjeriti efeška Crkva (Otk 2, 1), a onome drugom Crkva stanovnika u Smirni (Otk 1, 8) te da ovaj anđeo bude Petrov (Dj 12, 7), a onaj Pavlov (Dj 27, 23). Isto vrijedi i za pojedine među »najmanjima« (.Mt 18, 10) što su u Crkvi. Svakome je dodijeljen ovaj ili onaj anđeo od onih koji svaki dan »motre Božje lice«

(Mt 18, 10). Također je određen i onaj anđeo koji mora »sa svih strana opasivati bogobojazne« (Ps 33, 8). Ne smijemo, razumije se, shvatiti da se sve to zbilo slučajno i nasumce ni da su anđeli po naravi tako stvoreni. To bi, inače, značilo Stvoritelja optužiti da je pristran. Treba, naprotiv, vjerovati da je Bog — najpravedniji i najpravičniji vladar Svemira — uloge dijelio po zaslugama i krepostima, po pojedinčevoj snazi i nadarenosti. 2. Ne smijemo zapasti u neprikladne i bezbožne bajke ljudi koji među nebeskim bićima i ljudskim dušama zamišljaju raznorodne duhovne naravi koje su, prema tome, stvorili različiti stvoritelji. Njima se čini narazumnim — kao što uistinu i jest ludo — da se jednom te istom Stvoritelju pripišu različite naravi razumnih stvorenja. Oni, međutim, ne poznaju razlog takve različitosti. Kažu da im se ne čini dosljednim da jedan te isti Stvoritelj nekima — ne vodeći računa o zaslugama — dade vlast gospodarenja, a neke podloži gospodarima ili da jednima dodijeli prvaštva, a druge učini podložnicima prvaka. Smatram, dakako, da sve to pobija i otklanja slijed onoga umovanja koje sprijeda izložismo. On pokazuje da se uzrok različitosti i raznovrsnosti u svim stvorenjima nalazi u njihovim živahnijim ili ljenijim pokretima te u njihovoj kreposti ili mani, a ne da potječe od Podjeliteljeve pristranosti. Ali kako bismo što lakše shvatili da je tako s nebesnicima, uzmimo za primjer ono što se dogodilo ili se zbiva među ljudima. Tako ćemo u skladu s vidljivim, na temelju dosljednosti, shvatiti nevidljivo. Protivnici bez sumnje drže da su Pavao i Petar bili duhovne naravi. Ali se zna da je Pavao mnogo radio protiv vjere (Gal 1, 13). Progonio je Božju Crkvu. I Petar je počinio veoma veliki grijeh. Uz zakletvu je tvrdio, kada ga je pitala vratarica sluškinja, da ne zna tko je Krist. Kako su ta dvojica koji su, i po njihovu sudu, duhovni pali u takve grijehe? Pitanje iskrsava tim više što protivnici obično tvrde i navode da »dobro stablo ne može donijeti zle plodove« (Mt 7, 18)? Ako, uistinu, dobro stablo ne može ploditi zlim plodovima — a po njihovu mišljenju Pavao i Petar bijahu iz

korijena dobra stabla — kako shvatiti da su urodili tako zlim plodovima? Oni će — kao i obično — odgovoriti ovom izmišljotinom: nije Pavao progonio već netko drugi koji je bio u njemu. Ni Petar nije zanijekao nego netko drugi u Petru. Zašto je Pavao, ako uopće nije griješio, rekao: »Nisam dostojan zvati se apostolom. Progonio sam Božju Crkvu« (1 Kor 15, 9)? Zašto je i Petar veoma gorko plakao (Mt 26, 75), ako je drugi sagriješio? To pobija sve protivničke ludosti. 3. Ne postoji, po nama, u zbilji nijedno razumno stvorenje koje ne bi bilo sposobno za dobro i zlo. Ali time što kažemo da nema naravi koja ne bi mogla podleći zlu ne tvrdimo, u isti mah, da je svako biće pristalo na zlo, to jest postalo zlim. Kao što se kaže da svaki čovjek s naravi dobiva mogućnost ploviti, otuda ne slijedi da će svaki pojedini ploviti. Isto je tako svakome čovjeku moguće učiti slovnicu ili liječništvo. Ipak se time odmah ne veli da je svaki čovjek liječnik ili jezikoslovac. Ako, prema tome, tvrdimo da nema nikakve naravi koja ne može prigrliti zlo, nije time smjesta naznačeno da je zlo i prihvatila. I opet: nema naravi koja ne bi mogla pristati na dobro. Ipak to ne dokazuje da je svaka narav dobila dobro. Po našem sudu ni sami đavao nije bio nesposoban za dobro. Ali otuda što je mogao primiti dobro ne slijedi da ga je htio primiti ni da je krepost proveo u djelo. Navedeni proročki ulomci uče da je davao, dok je boravio »u Božjemu raju posred Keruba« (Ez 28, 13), bio dobar. Imao je, dakle, u sebi sposobnost da prigrli vrlinu ili zlo. Ipak se odvratio od kreposti i svom se pameću priklonio zlu. Tako je i s ostalim stvorenjima. Imaju moć za jedno i drugo. Slobodnim pak odabranjem bježe od zla i prijanjaju uz dobro. Nema, prema tome, naravi koja ne bi mogla prihvatiti dobro i zlo. Iznimka je Božja narav. Ona je vrelo svakoga dobra. To vrijedi i za Kristovu narav. Krist je, naime, Mudrost. Mudrost pak, razumije se, ne može primiti ludost. Krist je pravednost, a pravednost jamačno nikada neće podleći nepravdi. Također je Riječ i Razum, a razum ne može postati nerazuman. Isto tako je svjetlo. Sigurno je pak da tmine ne mogu obuzeti svjetlost (Iv 1,5). Slično je i s biti Duha

Svetoga koja je sveta i zato ne prima nečistoću. Po naravi i u samome bitku je sveta. Ako je još koja druga narav sveta, da je posvećena dolazi od primanja i nadahnuća Duha Svetoga. Svetost ne posjeduje po naravi već kao dodatak. Što pak pridolazi, može i otpasti. Tako netko može i pravednost posjedovati kao dodatak. Ali je zato moguće da je i izgubi. Jednako se i mudrost može imati kao dodatak. U našoj je vlasti da svojim nastojanjem i životnom zaslugom, ako težimo za mudrosti, i postanemo mudri. Ako se neprestance trudimo oko mudrosti, uvijek ćemo imati dijela na Mudrosti. Stječemo je više ili manje. To ovisi o životnoj zasluzi i obujmu nastojanja. Božja, naime, dobrota u skladu sa svojim dostojanstvom sve poziva i vuče prema onome blaženom koncu gdje prestaje i nestaje svaka bol, tuga i uzdisanje (Iz 35, 10). 4. Mislim, dakle, i tako mi se čini da je prethodno razlaganje dovoljno pokazalo da ni prvaštva ne posjeduju nerazlučeno ili kakvim nepredviđenim slučajem svoje prvenstvo niti da su na taj način drugi redovi dobili svaki svoju službu. Po svojim su zaslugama postigli stupanj svoga dostojanstva. Ali na nas ne spada ni znati ni istražiti koji su to bili čini kojima su zavri jedili doći u taj red. Dovoljno je znati rečeno da se dokaže Božja pravičnost i pravednost. Po sudu apostola Pavla »u Boga ne postoji pristranost s obzirom na osobe« (Rim 2, 11). Bog, naprotiv, sve raspoređuje u skladu s pojedinčevim zaslugama i njegovu napredovanju. Služba anđela, prema tome, počiva na zasluzi. Vlasti vlast vrše na temelju svoga napretka. Prijestolja — tako nazvana jer imaju suditi i ravnati — to vrše zbog svojih zasluga. Ni gospodstva ne gospodare bez obzira na zasluge. To je taj prvi, najviši i najodličniji red duhovne naravi na nebu. Razvrstan je na osnovi slavne različitosti uloga. Slično, dašto, moramo misliti i o neprijateljskim silama koje su se ponudile za takva mjesta i službe. Ne posjeduju po biti niti su stvorene da budu prvaštva, vlasti, ravnatelji svijetom tmina, duhovi bezakonja, zlodusi i nečisti duhovi. Te su stupnjeve u zlu

dobile po svojim pokretima i napredovanjima kojima su kročile u opačini. To je drugi red duhovnoga stvorenja. Tako se strmoglavce strovalio u zloću da radije ne želi biti pozvan natrag, a ne da to ne bi hilo moguće. Za nj je pomama za opačinama zapravo užitak i naslada. Treći red razumne naravi jesu oni duhovi koje je Bog procijenio prikladnima da napune ljudski rod. Riječ je o dušama ljudi. Vidimo da su neki od njih svojim napredovanjem uzeti u spomenuti anđeoski red. Tu su, naime, oni koji su postali »Božjim sinovima« (Rim 8, 14), »sinovima uskrsnuća« Lk 20, 36) i »sinovima svjetla« (Lk 16, 8), jer ostaviše tamu i zavolješe svjetlost. Tu su i oni koji nadvisiše svaki rat te postadoše »mirotvorci« (Mt 5, 9), »sinovi mira« (Lk 10, 6) i sinovi Božji. Tu su i oni što mrtve svoje udove na zemlji. Ne samo što nadvladaju tjelesnu narav već nepostojane i krhke pokrete same duše sjediniše s Gospodinom. U cjelini su postali duh da bi s Gospodinom trajno bili »jedan duh« (1 Kor 6, 17). S njime sve rasuđuju. Tako dopiru dotle da postaju savršeno duhovni. Sve razlučuju. Njih pak uopće nitko ne može suditi jer je njihov um rasvijetljen svom svetošću po Božjoj Riječi i Mudrosti. Držimo pak da se na nikakav način ne smije ono prihvatiti što neki bez potrebe obično istražuju ili tvrde. Misle da se duše mogu tako nisko spustiti da zaborave svoju razumnu narav i dostojanstvo te »uđu u red nerazumnih živih bića — životinja i živina. U tu svrhu iz Pisma redovito donose neke lažne dokaze. Opiru se, na primjer, na zapovijed da se životinja kojoj se žena dala protiv naravi zajedno sa ženom optuži i s njom zajedno kamenuje (Lev 20, 16) ili da se kamenuje bik koji bode rogom (Izl 21, 20—29). Pozivaju se i na Balaamovu magaricu koja je progovorila kad joj je Bog otvorio usta te je »tegleće nijemo marvinče odgovorilo ljudskim glasom i očitovalo prorokovu ludost« (Br 22, 28). Mi ništa od toga ne prihvaćamo. Sve te njihove tvrdnje pobijamo i odbacujemo. Protive se našoj vjeri. Na svome ćemo mjestu i u svome trenutku pobiti i otkloniti to krivo učenje. Tada ćemo izložiti kako se mora razumjeti ulomke Svetih pisama na koje se oni naslanjaju.

DRUGA KNJIGA

Prvo poglavlje

Svijet — imati za toliku različistost ovoga svijeta ako ne različitost i razvnovrsnost pokreta i padova onih koji otpadoše od onoga početnog jedinstva i suglasja u kojem ih je Bog iznova stvorio? Udaljeni su i otrgnuti od onoga stanja dobrote. Potom su njima vitlali razni dušini nagibi i žudnje. Tako, po različitosti usmjerenja, svedoče ono jedino i nerazlučeno dobro svoje naravi na raznorodne kakvoće razuma. 2. Bog pak sve što je na koji god način nastalo posredstvom neiskazivoga umijeća svoje Mudrosti iznova oblikuje i obnavlja. To čini s obzirom na nešto korisna i zbog sveopćega napretka svih. Ta ista stvorenja koja su bila po različitosti svojih životnih počela međusobno veoma udaljena privodi jednoj određenoj slozi u pogledu djela i nastojanja da bi uza svu raznovrsnost duševnih gibanja ostvarila puninu i savršenost jedinstvenoga svijeta. Tako i sama različitost u duhu teži k jednome cilju — savršenosti. Samo je, naime, jedna Moć koja svu različitost svijeta

1. Sve što u prethodnome dijelu izložismo odnosi se, doduše, na svijet i njegovo uređenje. Ipak je, čini se, sada trenutak iznova obraditi neka pitanja o svijetu. Mislimo na njegov početak i kraj i na ono što se po Providnosti događa između nastanka i konca svijeta. Isto tako na ono što se dade pojmiti prije svijeta ili poslije njega. Pri tome najprije pada u oči da se svekolika raznovrsna i različita gradba svijeta sastoji od razumnih božanskih naravi i od različitih tjelesa. Ali tu su još nijeme životinje — divlje, domaće te ptice i sve što živi u vodama. Potom dolaze prostranstva neba ili nebesa, zemlje i vode. Tu je i zrak. Naziva se eterom i nalazi između neba i zemlje. Spomenimo i ostalo što izlazi ili se rađa iz zemlje. Različitost je, dakle, u svijetu ogromna. Čak je i među samim razumnim bićima raznovrsnost nepregledna. Mislimo da je zbog nje nastala sva ostala različitost i raznovrsnost. Može li se, ako motrimo onaj konac koji će sve vratiti u svoje začetno stanje po raspravi pređašnje knjige, pronaći neki drugi razlog opstanku svijeta? Ako je to bilo kazano s nutarnjom vezanošću, koji ćemo drugi razlog — kao što rekosmo obasiže i različite pokrete vodi jedinstvenome djelu. Stoga se neizmjerno djelo svijeta ne raspada usprkos razdora među duhovima. Radi toga držimo da je Bog, Otac svemira, zbog spasenja svih svojih stvorenja po neizrecivoj razumnosti svoje Riječi i Mudrosti sve do u tančine razredio. Pojedinačni duhovi ili dusi — ili ma kako se drukčije nazvala razumna bića — nisu silom i protiv slobodne odluke prinuždeni na nešto što ne bi činio pokret njihova uma. Inače bi se činilo da im je oduzeta moć slobodne volje. To bi, dakako, mijenjalo kakvoću same njihove naravi. Ovako su različiti pokreti njihovih nakana prikladno i korisno usklađeni sa suglasjem jedinstvenoga svijeta. Dok, naime, jednim bićima treba pomoć, druga mogu pomoći. Neka opet one koji napreduju vode u okršaje i borbe da se u njima još više iskaže njihova marljivost. Na taj način poslije pobjede položaj ponovo dobivena stupnja postaje sigurniji. Stečen je kroz poteškoće i napore!

3. Iako je, dakle, svijet raspoređen u različite službe, ipak ne smijemo misliti da je ustroj čitavoga svijeta bez nutarnjega sklada i povezanosti. Kao što se »naše tijelo koje je jedno« sastoji »od mnogih udova« (1 Kor 12, 12) i kao što ga održava jedna duša, tako i svekoliki svijet, mislim, valja pojmiti kao neko ogromno neizmjerno živo biće kojim kao jedna duša ravna Božja Moć i Razum. Smatram da je to naznačeno i u Svetome pismu. Prorok veli: »Zar ja — kaže Gospodin — ne ispunjam nebo i zemlju« (Jer 23, 24)? Također piše: »Nebo je moje prijestolje, a zemlja klupčica za moje noge« (Iz 66, 1). Isto Spasitelj reče veleći da se ne smijemo zaklinjati »nebom jer je Božje prijestolje ni zemljom jer je podnožje za njegove noge« (Mt 5, 34). Jednako uči i Pavao. Dok propovijeda Atenjanima, tvrdi: »U njemu živimo, mičemo se i jesmo« (Dj 17, 28). Kako, naime, živjeti u Bogu, u njemu se gibati i biti ako ne time što on svojom Moću čitav svijet okružuje i održava? Na koji je način »nebo Božje prijestolje, a zemlja podnožje njegovim nogama« — kako i sam Spasitelj naznačuje (Mt 5, 34) — osim što njegova Sila ispunja sve na nebu i na zemlji? Sam kaže: »Zar nebo i zemlju, govori Gospodin, ja ne ispunjam« (Jer 23, 24)? Ne mogu, dakle, misliti da je na osnovu iznesenoga ikome teško pristaiti na to da Bog kao roditelj svemira svekoliki svijet ispunja i održava puninom svoje Moći. Izlaganje u pređašnjoj raspravi jamačno je pokazalo da je uzrok različitosti ovoga svijeta ležao u raznovrsnim pokretima razumskih 'stvorenja i u njihovim različitim rasudbama. Stoga sada pogledajmo da li možda ne priliči da konac ovoga svijeta bude sličan njegovu početku: Nema, naime, sumnje da će svijdt na svršetku još uvijek biti u velikoj razlici i raznovrsnosti. Ta će raznovrsnost, razumije se, zatečena na kraju ovoga svijeta biti izvorom i osnovom ponovnih različitosti u drugome svijetu ikoji će doći poslije ovoga. Svršetak će ovoga svijeta biti početak budućega. 4. Tijek izlaganja je ustanovio da s time stoji tako. Sada je, čini se, na redu raspraviti što je tjelesna

narav, jer različitost u svijetu ne može opstojati bez tjelesa. Sama pak zbilja pokazuje da tjelesna narav podliježe različitoj i raznovrsnoj izmjeni. Može se iz svega mijenjati u sve. Tako, na primjer, drvo se mijenja u oganj, vatra u dim, dim u zrak. Ali i tekuće ulje prelazi u plamen. Zar isti uzrok ne mijenja ljudsku i životinjsku hranu? Štogod, naime, uzmemo kao jelo, preobražava se u bit našega tijela. Makar ne bi bilo teško izložiti kako se voda mijenja u zemlju ili u zrak, u vatru, a vatra u zrak te zrak u vodu, na ovome je mjestu onome tko želi rastumačiti narav tjelesne tvari dovoljno i ono što smo upravo naveli. Ovako, dakle, poimamo tvar: ona je ono što je u osnovi tjelesa. To znači da 'je ono po čemu tjelesa uz dodatak i uvrštenje kakvoća opstoje. Kakvoće su četiri: hladno, toplo, suho i vlažno. Kada se te četiri kakvoće uvrste u tvar — tvar je u svojoj vlastitoj naravi izvan navedenih kakvoća — nastaju razne vrste tjelesa. Ali iako je tvar — kako kazasmo — po svojoj vlastitoj naravi bez kakvoća, ipak nikada ne opstoji izvan kakvoća. Tvar je, prema tome, ogromna. Takva je da može dostajati za sva tjelesa koja je Bog htio stvoriti na svijetu. Stvoritelju je bila podložna i u svemu na usluzi kada je stvarao oblike i vrste koje je htio. U se je primala kakvoće koje joj Bog htjede utisnuti. Ne znam kako su toliki i tako učeni muževi mogli misliti da je tvar nestvorena, to jest da je nije načinio Bog, stvoritelj svega. Govorili su da je njezina narav i moć nekako slučajna. Čudim se da »ti ljudi kore one koji odbacuju Boga kao Stvoritelja ili niječu njegovo proviđenje za ovaj svijet. Optužuju ih da bezbožno sude kada smatraju da je svijet — ovo ogromno djelo — bez Stvoritelja i skrbnika. Ali i sami upadaju u sličnu krivicu bezbožnosti. Vele da tvar nije nastala već da je suvječna s nepostalim Bogom. Ako krenemo putem njihova razmišljanja i pretpostavimo, na primjer, da tvari negda nije bilo — oni tako tvrde jer kažu da Bog nije mogao ništa činiti kada ničega nije bilo — Bog je, bez dvojbe, bio dokon. Nije imao tvari iz koje bi mogao nešto učiniti. Ali oni misle da je tvar nastala slučajno, a ne po Božjoj

Providnosti. Uza sve ito drže da bi ono što se slučajno zbilo moglo Bogu dostajati za veličinu njegova djela i za moć njegove sile. Tvar bi bila razvrstana i raspoređena umijećem Božje Mudrosti. Tako bi se oblikovao svijet. To mi se čini skroz naskroz nerazumnim i vlastitim za ljude koji uopće ne poznaju Moć i Razum naravi koja nije stvorena. Ali da bismo pomnije mogli proniknuti o čemu razglabamo, neka se za trenutak dopusti da tvari nije bilo i da je Bog, pošto ranije ničega nije bilo učinio da bude što je htio da postoji. Što misliti? Da li da je tvar koju je Bog imao stvoriti i koju je po svojoj Moći i Razumu doveo u opstanak, kako bi bilo čega ranije nije bilo, bila bolja, u većoj količini i druge vrste nego tvar koju naši protivnici nazivlju nestvorenom, ili je bila u manjoj količini i lošija odnosno slična i ista kao i ona? Držim da svatko može lako shvatiti da ni bolja ni lošija tvar ne bi bila u stanju primiti oblike i vrste ovoga svijeta ako nije bila kao ova koja ih je primila. Kako se, dakle, neće pričiniti bezbožnim ako se ono naziva nestvorenim što je bez sumnje onakvo kao i ono što se naziva nenastalim, a vjeruje se da je stvoreno po Bogu? 5. Da bismo i snagom Pisama vjerovali u točnost kazanoga, počuj kako je taj nauk potvrđen u Makabejskim knjigama. To se odnosi na mjesto gdje majka sedmorice mučenika jednoga sina sokoli da izdrži muke. Veli: »Molim te, sine, gledaj nebo i zemlju i sve što sadrže. Motreći to, znaj da je to načinio Bog jer toga nije bilo« (2 Mak 7,28). Ali se i u knjizi Pastir u Prvoj zapovijedi kaže: »Prije svega vjeruj da je Bog jedan. On je sve stvorio i uredio. Iz onoga što je bilo ništavilo učinio je da sve nastane«. Možda se na isto odnosi što je zabilježeno u Psalmima. Piše: »On kaza i posta. Zapovjedi i bi stvoreno« (Ps 148, 5). Riječi »on kaza i sve posta« po svemu sudeći odnose se na bit onoga što postoji. Izričaj pak »naredi i bi stvoreno« kazan je, čini se, o kakvoćama koje oblikuju samu bit.

Drugo poglavlje

Vječnost tjelesne naravi 1. Neki na ovome mjestu obično pitaju da li se između razumnih naravi i tjelesne tvari može misliti stanovita vezanost i blizina koja je slična onoj kada Otac rađa jedinorođenoga Sina i iznosi Duha Svetoga. Rečeno ne znači da Sina i Duha ranije nije bilo. Tek izrazuje da je Otac Sinu i Duhu Svetome izvor i vrelo. U trojstvenih se, naime, Osoba ne može nipošto pomišljati na neko prije ii poslije. Da bi postavljeno punije i pomnije istražili, raspravu obično time počinju što pitaju da li sama tjelesna narav koja nosi živote i omogućuje pokrete duhovnih i razumnih bića s njima traje kroz jednaku vječnost ili će se rastvoriti, propasti i nestati. Kako bismo to mogli potanje shvatiti, najprije, čini se, moramo istražiti da li je moguće da razumne naravi ostanu posve netjelesne kada dopru do vrhunca svetosti i blaženstva. Meni se to ukazuje veoma teškim i skoro nemogućim. Pita se da li je nužno da su razumne naravi vazda sjedinjene s tjelesima? Kada bi tko mogao iznijeti razlog zbog kojega bi bilo moguće da one budu bez ikakve tjelesnosti, očitovalo bi se da je dosljedno misliti da je tjelesna narav stvorena iz ničega kroz određene vremenske razmake. Ali kao što je nastala kada je nije bilo, i prestat će kada mine korist od njezine uporabe.

2. Ako je zaista na svaki način nemoguće to tvrditi, to jest da osim Oca, Sina i Duha Svetoga može bez tijela živjeti ijedna druga narav, nužnost dosljednosti i um sile držati da su razumne naravi, doduše, stvorene kao nešto prvotno, ali da se tvarna bit od njih razlikuje samo u misli i pameti te da je za njih stvorena prije ili poslije njih, ali da one nisu nikada bez nje živjele niti sada žive. Ispravno je, naime, smatrati da samo Trojstvo opstoji u netjelesnome životu. Ranije smo rekli da je narav tvarne biti takva da se iz svega mijenja u sve. Kada se upotrebljava za niža bića, poprima oblik grubljega i čvršćega tijela. Na taj način uspostavlja vidljive i raznovrsne vrste u svijetu. Kada je na usluzi savršenijim i blaženijim bićima, blista sjajem »nebeskih tjelesa« (1 Kor 15, 40). Božje anđele i sinove uskrsnuća ukrasuje odjećom duhovnoga tijela. Po spomenutima će različito i raznovrsno stanje jedinoga svijeta doći do savršenosti. Ako se pak o tome želi cjelovitije raspredati, treba još žarče i pomnije sa svim strahopočitanjem i bogobojaznošću pretražiti božanska Pisma. Valja vidjeti da li se u njima, kada se prikupi veći broj svjedočanstava te vrste, može naći s obzirom na te poteškoće skroviti i tajni smisao koji se odnosi na ta teška i tajnovita pitanja. To obznanjuje Duh Sveti onima koji su dostojni.

Treće poglavlje

Početak svijeta i njegovi uzroci 1. Preostaje da nakon iznesenoga istražimo da li je prije ovoga sadašnjega svijeta postojao neki drugi svijet. Ako je postojao je li bio ovakav kao ovaj što je sada ili malo drukčiji odnosno lošiji, ili svijeta uopće nije ni bilo već je bilo nešto takvo kao što zamišljamo kraj koji će nastupiti poslije svega »kada se kraljevstvo preda Bogu Ocu« (1 Kor 15, 24)? Je li pak to stanje bilo svršetak jednoga drugog svijeta — onoga nakon kojega je počeo ovaj svijet — pošto je različiti pad razumnih naravi potaknuo Boga stvoriti ovaj raznorodni i raznovrsni svijet? Držim, međutim, da uz to treba istražiti i ovo što slijedi. Pitamo da li će poslije ovoga svijeta biti kakvo liječenje i popravak? Bio bi, doduše, krut i pun boli. Odnosio bi se na one koji nisu htjeli slušati Božju Riječ. Bio bi pouka i razumno izobraženje po kojem mogu do punije spoznaje Istine doprijeti oni što se već u ovome životu dadoše na to traženje te se, postavši čisti, u duhu osposobiše primiti božansku Mudrost. Ili će smjesta poslije navedenoga nastupiti svršetak svega? Hoće li za ispravljanje i popravak onih kojima to treba još jednom nastati novi svijet? Da li će biti ovome sličan, od njega bolji, odnosno mnogo gori? Kakavgod svijet bude poslije ovoga, koliko će trajati i da li će ga uopće biti? Da li će igda doći trenutak da uopće neće biti nikakva svijeta? Je li ikada bilo časa da svijeta nije bilo? Da li je istodobno bilo i da li će biti više svjetova? Hoće li se

ikada dogoditi da će dva svijeta biti jednaka i u svemu slična te se uopće neće razlikovati? 2. Da bi se očitije pokazalo da li tjelesna narav opstoji s vremena na vrijeme i da li će se — kao što je nije bilo prije nego je postala — isto tako raspasti pa je neće biti, pogledajmo najprije može li itko živjeti bez tijela. Ako je, naime, netko sposoban opstojati bez tijela, sve može živjeti bez njega. Ranija je rasprava rastumačila da sve teži prema jednome svršetku. Ako pak sva bića mogu biti bez tijela, tjelesnost će bez sumnje iščeznuti jer više neće biti od koristi. Ali kako ćemo u tome slučaju shvatiti što Apostol kaže na onim mjestima gdje raspravlja o uskrsnuću mrtvih? Tu veli: »Nužno je da ovo raspadljivo obuče neraspadljivost i da ovo smrtno obuče besmrtnost. Kada pak ovo raspadljivo obuče neraspadljivost i ovo smrtno ogrne besmrtnost, zbit će se napisana riječ: pobjeda je proždrla smrt. Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac? Grijeh je žalac smrti, a snaga grijeha zakon« (1 Kor 15, 53—56). Apostol, dakle, naznačuje — kako se čini — sličnu misao. Izričaji »ovo raspadljivo« i »ovo smrtno« kazani u neku ruku kao osjećaj onoga koji dodiruje i pokazuje — na što se mogu primijeniti osim na tjelesnu tvar? Ta će, prema tome, tjelesna tvar koja je sada raspadljiva »obući neraspadljivost« kada se njome stane služiti duša koja je postala savršenom i koja je poučena u istine neraspadljivosti. x Ne bih želio da te iznenađuje što savršenu dušu nazivamo stanovitom odjećom tijela. Duša se zbog Božje Riječi i Božje Mudrosti tu naziva »neraspadljivošću«. I sam se Krist Isus — Gospodar i Stvoritelj duše — naziva odjećom svetih. Tako bilježi Apostol: »Obucite Gospodina Isusa Krista« (Rim 13, 14). Kao što je, prema tome, Krist dušina odjeća, tako se na duhovan način kaže da je duša odijelo tijela. Tijelu je ukras. Krije i prekriva njegovu smrtnu narav. Riječi: »Nužno je da ovo raspadljivo obuče neraspadljivost« (1 Kor 15, 53) naznačuju da je nužno da ova raspadljiva tjelesna narav primi odijelo neraspadljivosti, a to je duša koja u sebi ima neraspadljivost ukoliko je obukla Krista koji je Božja Mudrost i Riječ.

Kada ovo tijelo koje će jednom biti još sjajnije stekne udio na Životu, pristupit će onome što je besmrtno da bi postalo i neraspadljivo. Što je, naime, smrtno, smjesta je i raspadljivo. Ali što je raspadljivo, ne mora se nazvati i smrtnim. Stijenu ili drvo zovemo raspadljivim, ali ne slijedi da ih nazivamo i smrtnim jer nikada nisu ni živjeli. Tijelo pak ima dijela u životu. Budući da se život može od njega rastaviti i zaista se odvaja, dosljedno je što ga nazivamo smrtnim i u drugome smislu označujemo kao raspadljivo. Sveti Apostol na divan način najprije promatra opće stanje tjelesne tvari kojom se duša stalno služi ma u kakvoj se kakvoći ta tvar nalazila — sada u tjelesnoj, kasnije u profinjenijoj i čišćoj. Tu naziva duhovnom. Veli: »Nužno je da ovo raspadljivo obuče neraspadljivost« (1 Kor 15, 53). Potom posebno motri stanje tijela pa kaže: »Nužno je da ovo smrtno obuče besmrtnost« (1 Kor 15, 53). Ali što će »neraspadljivost« i »besmrtnost« biti drugo ako ne Božja Mudrost, Riječ i Pravednost koja dušu oblikuje, zaodijeva i ukrasuje? Stoga se i kaže da »raspadljivo oblači neraspadljivost i smrtno besmrtnost« (1 Kor 15, 53). U ovome svijetu, iako smo mnogo uznapredovali, ali ukoliko »dijelom spoznajemo i ulomično proničemo« te i ono što nam se čini da shvaćamo »vidimo kroz ogledalo u zagonetci« (1 Kor 13, 9—12), »ovo raspadljivo« još nije obuklo »neraspadljivost« niti je »smrtno ogrnulo besmrtnost«. Ovo se naše poučavanje u tijelu bez sumnje razvlači nadugo. Traje sve dotle dok sama naša tjelesa koja nas omotavaju po Božjoj Riječi, Mudrosti i savršenoj Pravednosti ne zasluže neraspadljivost i besmrtnost. Stoga je kazano: »Nužno je da ovo raspadljivo zaodjene neraspadljivost i ovo smrtno obuče besmrtno« (1 Kor 15, 53). 3. Oni, međutim, koji misle da su duhovna stvorenja sposobna negda živjeti izvan tjelesa, na ovome mjestu uistinu mogu iznijeti neke poteškoće. Ako je, naime, istina da će ovo raspadljivo obući neraspadljivost i ovo smrtno zaodjenuti besmrtnost i da će na koncu smrt biti progutana, to tada ne znači ništa drugo doli da će biti uništena tvarna narav na

kojoj je smrt mogla nešto uraditi. Čini se, naime, da se onima koji su u tijelu otupljuje oštrina uma zbog naravi tjelesne tvari. Ako su van tijela, umaći će svakoj tegobi takva uznemirivanja. Ali kako se ne mogu odjednom lišiti svakoga tjelesnoga odijela, najprije moraju, misli se, boraviti u finijim i čišćim tijelima koja smrt ne može više nadvladati ni žalac smrti ubosti. Tako bi se tjelesna narav malo po malo smanjivala. Smrt bi bila progutana i napokon uništena. Svaki bi njezin žalac posve bio odgurnut božanskom milošću za koju je duša postala sposobna jer je zaslužila postignuti neraspadljivost i besmrtnost. Tada bi svi s pravom rekli: »Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac? Žalac je smrti grijeh« (1 Kor 15, 27—28. 14). Ako bi se izneseno ukazalo dosljednim, preostalo bi vjerovati da će naše stanje jednom biti netjelesno. Ako se to prihvati i ako je kazano da će svi biti podloženi Kristu, nužno je da se to protegne na sve do kojih dopre podlaganje Kristu. Svi, naime, koji su podvrgnuti Kristu, na koncu će biti podloženi Bogu Ocu. Njemu će Krist predati kraljevstvo. Tako Pismo (1 Kor 15, 25—28). Stoga se čini da će tada prestati uporaba tjelesa. Ako prestane, tijelo se vraća u ništavilo kao što ga ranije nije ni bilo. Razmotrimo, dakle, što pada na pamet onima koji tako tvrde. Ako tjelesna narav bude uništena, činit će se nužnim da se opet po drugi put uspostavi i stvori. Čini se, naime, mogućim da se razumne naravi još jednom podlože stanovitim gibanjima jer se od njih nikada ne oduzima moć slobodne volje. Bog to može pripustiti. Inače će, ako uvijek stoje u nepomičnome položaju, zaboraviti da je njihovo održanje u blaženstvu na onome koncu djelo Božje milosti, a ne njihove kreposti. Ti bi pokreti, bez sumnje, iznova urodili različitošću i raznovrsnošću tjelesa što vazda resi svijet. Svijet će, naime, uvijek biti sastavljen od šarolikosti i raznobojnosti. To se pak na nikakav način ne da postignuti bez tjelesne naravi. 4. S obzirom pak na one što tvrde da će jednom biti novih svjetova koji su međusobno bez razlike i po svemu jednaki, ne znam na temelju kojih dokaza

mogu to kazati. Ako se, naime, pretpostavi da je novi svijet u svemu jednak pređašnjemu, onda je takav da će Adam i Eva ponovno isto učiniti što su učinili. Opet će se zbiti isti potop. Isti će Mojsije opet iz Egipta izvesti šesto tisuća ljudi. Juda će po drugi put izdati Gospodina. Pavao će još jednom čuvati haljine Stjepanovih kamenovatelja. Sve što se dogodilo u ovome životu, ponovno će se zbiti. Ja pak ne vidim da se to može poduprijeti ikakvim dokazom ako duše posjeduju slobodnu volju i ako su vlašću svoje volje izvor svojih napredovanja i padova. Duše, naime, ne prinuda činiti ili željeti ovo odnosno ono neki tijek koji se nakon mnogih stoljeća vraća na se jer slijedi iste krugove. One tijek svojih čina usmjeruju onamo kamo teži sloboda njihove odluke. To što spomenuti ljudi kažu sliči onome kao kad bi netko htio tvrditi da se može dogoditi da se — u slučaju da sud žita prospemo po zemlji te to ponovimo — ostvari isti raspored prosutih zrna i da ne pokazuje nikakve razlike te da svako zrno leži do onoga do kojega je ležao pri oba rasipanja i da vlada isti red i isti oblici pri prosipanju kao što je bilo kada se žito prvi put rasulo. Ali gotovo je nemoguće da se kod beskrajnih zrna u sudu to dogodi makar netko kroz bezbrojna stoljeća vječno bez prestanka rasipao žito. Meni se, dakle, jednako čini nemogućim da se još jednom može uspostaviti svijet s istim redom i istim oblicima rađanja, umiranja i djelovanja. Ali različiti svjetovi mogu postojati uz stanovite razlike. U tome slučaju — već prema tome — očiti razlozi čine da je stanje jednoga svijeta bolje nego je stanje nekoga drugoga svijeta ili da je gore odnosno jednako. Što se pak tiče broja i načina kako bivstvuju ti svjetovi, priznajem da ne znam. Ako tko može i to pokazati, rado ću naučiti. 5. Međutim, za ovaj se svijet kaže da je uistinu završetak mnogih vjekova. Ali i sam je nazvan vijekom. Sveti Apostol uči da Krist nije trpio u vijeku koji je bio pred ovim kao ni u onome što je predhodio onome. Ne znam da li bih mogao pobrojiti koliko je bilo pređašnjih vjekova u kojima Krist nije trpio. Iznijet ću Pavlove riječi koje mi pružiše mogućnost da

to shvatim. Pavao bilježi: »Očitovao se sada na kraju vjekova da bi po sebi kao žrtvi otklonio grijeh« (Heb 9, 26). Apostol tvrdi da je Krist jedanput postao žrtva i očitovao se na kraju stoljeća da bi uklonio grijeh. Od istoga Pavla posve jasno naučismo da će poslije ovoga vijeka za koji se kaže da je nastao kao završetak ostalih stoljeća doći drugi budući vjekovi. Pavao kaže »[...] da bi u narednim vjekovima pokazao preobilna bogatstva svoje milosti u dobroti prema nama« (Ef 2, 7). Apostol, dakle, ne reče: naredni vijek ili dva vijeka već »vjekovi koji će doći«. Stoga smatram da navedena izreka naznačuje veliko mnoštvo vjekova. Ako postoji nešto veće od vjekova, u tome slučaju vjekove uzimamo za stvorenja. Kada je govor o drugim bićima koja nadvisuju i nadmašuju vidljiva stvorenja, riječ je možda o onome što će se zbiti pri »uspostavi svega« (Dj 3, 21) kada Svemir dopre do savršenoga kraja. Možda se ono u čemu će se zbiti dovršenje svega mora uzeti za nešto više nego je vijek. Na tu me misao potiče vlast Svetoga pisma. Ono veli: »U ovome vijeku i povrh njega« (Dan 12, 3). Riječ »povrh« želi bez sumnje naznačiti nešto što je više od vijeka. I ono što kaže Spasitelj kada moli: »Hoću da i ovi budu sa mnom, ondje gdje sam ja« (iv 17, 24) ili: »Kao što smo ja i ti jedno da i ovi budu jedno u nama« (Iv 17, 21) možda ne označuje ništa više nego što je stoljeće ili stoljeća. Nije čak veće nego »stoljeća stoljeća« (Ps 83, 5). Imamo pred očima ono što će nastati kada nijedna zbilja više ne bude u vijeku nego kada »Bog bude sve i u svemu« (1 Kor 15, 28). 6. Nakon što smo, po svojim moćima, razložili što je svijet, neće se činiti neumjesnim istražiti što znači sama riječ kosmos. Riječ je u Svetim pismima česta. Ima mnogo značenja. Kosmos ne znači samo svijet već i nakit. U Izaiji na mjestu gdje se riječ prijekora upućuje »vojvotkinjama — sionskim kćerima« piše: »Umjesto nakita zlatne kose imat ćeš ćelu zbog svojih djela« (Iz 31, 17). Tu se istim izrazom kosmos označuje ukras i svijet. Također se kaže da odjeća Velikoga svećenika sadrži tumačenje svijeta. To nalazimo u Salamonovoj Mudrosti. Salamon veli: »Na

odijelu duge haljine bijaše sveukupni svijet« (Mudr 18, 24). Svijetom se naziva i ovaj naš zemaljski krug s njegovim stanovnicima. Pismo izjavljuje: »Sav je svijet pod vlašću Zloga« (1 Iv 5, 19). Klement, apostolski učenik, spominje i ono što su Grci nazvali protunošcima. Također navodi i ostale dijelove zemljinoga kruga kamo nitko od nas ne može ići, kao što ni oni koji su tamo ne mogu doći k nama. Klement je i to nazvao svijetom. Napisao je: »Ocean je za ljude neprelaziv. Tako i svjetovi koji se nalaze s druge njegove strane. Ali Bog i tim kao gospodar ravna istim uredbama«. Svijetom se naziva i svemir koji se sastoji od neba i zemlje. Pavao kaže: »Proći će lik ovoga svijeta« (1 Kor 7, 31). Naš Gospodin i Spasitelj naznačuje i još jedan drugi svijet osim ovoga vidljivoga. Zaista je teško opisati ga i obilježiti. Spasitelj veli: »Ja nisam od ovoga svijeta« (Iv 17, 14). Kaza, dakle, da nije od ovoga svijeta. To reče kao onaj koji dolazi iz nekoga drugog svijeta. Upravo istaknusmo da nam je teško razjasniti što je taj svijet. Bojimo se da to kome ne pruži priliku shvatiti kao da tvrdimo da postoje neki uzorci koje Grci zovu idejama. Međutim, potpuno je daleko od našega načina shvaćanja govoriti da postoji netjelesn.i svijet koji opstoji jedino u misaonoj predodžbi ili na nepostojanome tlu razmišljanja. Ne vidim kako protivnici mogu tvrditi da Spasitelj dolazi otuda ili da će sveti onamo otići. Uza sve to nema sumnje da Spasitelj naznačuje nešto što je sjajnije i vrsnije nego je ovaj sadašnji svijet. One koji u nj vjeruju poziva i sokoli da za tim teže. Ali je li onaj svijet za koji nam Spasitelj daje osjećaj odvojen od ovoga i od njega jako udaljen po mjestu, kakvoći i slavi? Da li ga nadvisuje samo slavom i kakvoćom iako ostaje unutar rubova ovoga svijeta? Posljednje mi se mišljenje čini vjerojatnijim. Ipak je nesigurno i — po mome sudu — je uvijek neuobičajeno za ljudska razmatranja i poimanja.

Čini se da Klement2 o tome pruža nekoliko naznaka. Piše: »Ocean je nepremostiv za ljude kao i oni svjetovi koji su iza njega«. Klement govori u množini 0 svjetovima koji dolaze iza oceana. Tvrdi da im ravna 1upravlja ista Providnost najvišega Boga. Otuda nam, mislim, dolazi koje zrnce shvaćanja. Daje se naslutiti da čitavi zbroj onoga što jest i što postoji — nebesko i nadnebesko, zemaljsko i podzemno — tvori u najširem smislu jedan jedinstveni savršeni svijet u kome i po kome su obuhvaćeni ostali svjetovi ako ih ima. Neki , polazeći otuda, tvrde da se svijetom posebice zove mjesečeva i sunčeva kugla kao i obod drugih zvijezda nazvanih planetima. Ipak hoće da se svijetom, u strogome smislu, naziva onaj najodličniji krug koji nosi ime nepomičnih zvijezda. Za tu tvrdnju kao svjedoka prizivaju proroka Baruha. Tu je očevidnije govor o sedam svjetova ili nebesa. Misle da povrh sfere koju zovu sferom nepomičnih zvijezda postoji još jedna druga koja — kao što kod nas nebo sadrži sve što je pod njim — po njihovu sudu svojom neizmjernom veličinom i neizrecivom obuhvatnošću obasiže sjajnim obujmom prostore svih sfera. Tako bi se sve zbilje nalazile unutar te sfere kao što je ova naša zemlja pod nebom. Ono što Sveta pisma nazivlju »dobrom zemljom« (Lk 8, 8) i »zemljom živih« (Jer 11, 19), kao nebo ima ono koje sprijeda spomenusmo. Tako vjerujemo. Spasitelj reče da se u to nebo upisuju ili su upisana imena svetih (Lk 10, 20). To nebo u sebi sadrži i obasiže zemlju koju je Spasitelj u Evanđelju obećao blagima i krotkima (Mt 5, 5). Oni isti hoće da je i ova zemlja kojoj je najprije bilo ime »suha« (Post 1, 10), prozvana zemljom po onoj zemlji kao što je i ovaj svod — naše nebo — bio označen istim izričajem kao i ono nebo. Mi smo o tim mišljenjima potpunije raspravljali na onome mjestu gdje smo tražili što znači rečenica: »U početku načini

2 Origen navodi iz Poslanice Korinćanima koju je napisao papa Klement (+97).

Bog nebo i zemlju« (Post 1, 1). Tu »nebo« i »zemlja« znače nešto drugo nego »svod« za koji se veli da je stvoren poslije drugoga dana (Post 1, 8) ili »suha« (Post 1, 10), koja se kasnije proziva zemljom. Neki o ovome svijetu kažu da je, doduše, raspadIjiv jer je načinjen, ali se ipak ne rastvara jer je od raspadljivosti snažnija i jača Božja volja. Ona je svijet sazdala i čuva da njime ne zavlada raspadljivost (Rim 8, 20—21). To se ipak može točnije prenijeti na onaj svijet koji gore nazvasmo sferom nepokretnih zvijezda. Taj, naime, svijet po Božjoj volji podnipošto ne podliježe raspadljivosti jer nije ni primio osnove raspadljivosti. Pripada svetima i onima koji su se skroz naskroz očistili. Taj svijet ne pripada bezbožnima kao ovaj naš svijet. Treba pogledati nije li možda, gledajući na to, Apostol napisao: »Mi ne motrimo ono što se vidi već što se ne vidi. Što se, naime, vidi — tjelesno je, a što se ne vidi — vječno. Znamo da — ako se razori zemaljska kuća ovoga našega boravka — posjedujemo zdanje od Boga, kuću rukom nenačinjenu, vječnu na nebesima« (2 Kor 4, 18—5, 1). Na drugome mjestu stoji: »Vidjet ću nebesa, djelo tvojih prstiju« (Ps 8, 4). Isto tako Bog o svemu vidljivome kaza po proroku: »Sve je ovo načinila moja ruka« (Iz 66, 2). Pavao pak tvrdi da ta »vječna kuća« koja je obećana svetima na nebesima nije »načinjena rukom« (2 Kor 5,1). Time bez dvojbe pokazuje da postoji razlika između vidljivoga i nevidljivoga stvorenja. Ono što se ne vidi ne znači isto što i nevidljivo. Ono, naime, što je nevidljivo ne samo što se ne vidi već nema ni naravi da bi se moglo vidjeti. To su Grci nazvali netjelesnim. Bića pak koja Pavao naziva nevidljivima (2 Kor 4, 18) imaju takvu narav da bi se mogla vidjeti. Ali je to, po njemu, još uvijek nemoguće za one kojima se u tu svrhu daje obećanje. 7. Orisali smo, kako smo mogli pojmiti, ta tri mišljenja o svršetku svega i o najvećem blaženstvu. Neka svaki čitatelj u sebi pomno i potanko prosudi ako želi koje od mišljenja potvrditi ili odabrati. Rečeno je da neki misle da se može živjeti i bez tijela pošto Kristu »bude sve podložno« i po Kristu

Bogu Ocu te kada Bog bude »sve i u svemu« (1 Kor 15, 28). Drugo je mišljenje ovo: kada sve bude podvrgnuto Kristu i po Kristu Bogu i kada razumne naravi kao duhovi budu s Kristom jedan duh, sjati će i sama tjelesna bit. Bit će sjedinjena s najboljim i najčišćim duhovima. Izmijenit će se u etersko stanje. To će biti prema kakvoći ili zaslugama svojih posjedovatelja. Apostol reče: »Mi ćemo se također izmijeniti« (1 Kor 15, 52). Treće mišljenje glasi: pošto mine lik onoga što se vidi i kada se otkloni i očisti svaka raspadljivost te prekorači i nadvisi svako stanje svijeta u kome se — kažu — nalaze sfere planeta, za pobožne i blažene počinje obitavanje povrh one sfere koja se zove sferom nepomičnih zvijezda. To je »dobra zemlja« (Izl 3, 8) i »zemlja živih« (Jer 11, 19). Kao baštinu posjedovat će je mirni i blagi (Mt 5,5). Ta zemlja ima za nebo ono što je sjajnim opsegom okružuje i zatvara te je u prvome i strogome smislu nebo. U tome će se nebu i zemlji na siguran, pouzdan i trajan način zbiti konac i dovršenje svega. Tu će zemlju kao boravak zavri jediti oni koji izdrže kazne što su ih osudom na čišćenje podnijeli za grijehe i pošto su sve izdržali i isplatili. Oni pak koji su bili poslušni Božjoj Riječi te su već ovdje bili sposobni primiti njegovu Mudrost i koji su je slijedili, zaslužuju — kazano je — kraljevstva onoga neba ili nebesa. Tako će se na dostojanstveniji način ispuniti riječ: »Blaženi krotki. Oni će kao baštinu posjedovati zemlju« (Mt 5, 5). Isto tako: »Blaženi siromasi po duhu jer će kao baštinu prigrabiti kraljevstvo nebesko« (Mt 5, 37. Jednako vrijedi i za tvrdnju u Psalmu: »On će te uzdići da bi baštinio zemlju« (Ps 36, 34). Za tu se zemlju kaže da se na nju silazi. Za onu pak koja je u visinama da se na nju uzlazi. Na taj se način, čini se, napredovanjima otvara put kojim sveti idu s one zemlje u ona nebesa. Oni, izgleda, u onoj zemlji ne prebivaju. U njoj jedino borave. S nje, kada ostvare stanoviti napredak, prelaze na baštinu kraljevstva u nebesima.

Četvrto poglavlje

Bog Zakona i Proroka i Otac Gospodina našega Isusa Krista jedan je Bog 1. Izloživši po redu i kako smo najkraće mogli što prethodi, u skladu s onim što na početku predložismo dolazi na red one pobiti koji misle da je Otac Gospodina našega Isusa Krista Bog različit od Boga koji je Mojsiju dao zakonske naputke i slao proroke. To je Bog otaca: Abrahama, Izaka i Jakova. Treba da smo najprije čvrsti u tom nauku vjere. Razmotrimo, prema tome, ono što se često ponavlja u Evanđeljima i dodaje u svezi sa svakim činom našega Gospodina i Spasitelja. Kaže se: »[. ..] da se ispuni što reče ovaj ili onaj prorok« (Mt 2, 15). Jasno je da proroci pripadaju onome Bogu kcVji je sazdao svijet. Na temelju nutarnjega slijeda zaključuje se da je onaj isti koji je slao proroke unaprijed kazao što je trebalo reći o Kristu. Nema sumnje da to nije prorekao Bog koji je Kristu tuđ već njegov Otac. Ali već činjenica što Spasitelj i njegovi Apostoli često uzimlju primjere iz Staroga zavjeta pokazuje da on i njegovi učenici priznaju Starima vlast. Tu pripada i ono što Spasitelj veli kada poziva svoje učenike na dobrotu. Kaže: »Budite savršeni kao što je savršen i vaš nebeski Otac. On naređuje da njegovo sunce izlazi dobrima i zlima i da daždi pravednima i nepravednima« (Mt 5, 48. 45). Te riječi i čovjeku s malom pameti daju na znanje kao najočevidniju

istinu da Spasitelj učenicima za primjer nasljedovanja ne predlaže nekoga drugoga doli Stvoritelja neba i darovatelja kiša. Kada pak veli da u molitvi valja govoriti: »Oče naš koji jesi na nebesima« (Mt 6, 9) — što drugo, čini se, pokazuje osim da Boga moramo tražiti u boljim predjelima svijeta koji je njegovo stvorenje? U svezi je sa zakletvama dao najbolje uredbe i rekao da se ne treba »zaklinjati nebom jer je Božje sjedište ni zemljom jer je klupčica njegovih nogu« (Mt 5, 34—35). Ali zar nije posve očito da se to slaže s proročkim riječima gdje je kazano: »Nebo je moje sjedište, a zemlja podnožje mojim nogama« (Iz 66, 1)? Iz Hrama je izbacio one koji su prodavali volove, ovce i golubove. Prevrćući stolove mjenjačima, govorio je: »Nosite to otuda. Nemojte dom moga Oca pretvarati u trgovačku kuću« (Iv 2, 16). Nema sumnje da Isus tu Ocem oslovljava onoga Boga čijem je Imenu Salamon sagradio veličanstveni Hram. Ali nas i slijedeća Spasiteljeva riječ veoma jasno poučava. Spasitelj veli: »Zar niste čitali što je Bog kazao Mojsiju: ja sam Bog Abrahama, Bog Izaka i Bog Jakova? On uistinu nije Bog mrtvih nego živih« (Mt 22, 31—32). Tu smo poučeni da je Krist onoga koji je rekao u prorocima: »Ja sam Bog i nema Boga osim mene« (Iz 46, 9) nazvao »Bogom živih«. On je Bog patrijarha jer su patrijarsi bili sveti i živjeli sveto. Spasitelj je znao da je Abrahamov Bog onaj o kome piše Zakon. Znao je da je isti s onim koji kaže: »Ja sam Bog. Nema Boga osim mene« (Iz 46, 9). Ako Krist prizna svojim Ocem onoga koji ne zna — kako misle krivovjernici — da postoji jedan drugi Bog povrh njega, Spasitelj veli nešto bezumno. Ocem naziva onoga koji ne pozna toga odličnijega Boga. Ako pak Otac zaista ne zna toga Boga već vara kada tvrdi da nema drugoga Boga osim njega, još je kudikamo luđe ako Krist o lašcu veli da je njegov Otac. Iz svega navedenoga misao dolazi do ovoga zaključka: Krist ne pozna drugoga Oca osim Boga koji je ustanovitelj i stvoritelj svega što postoji. 2. Bilo bi predugo sabirati svjedočanstva iz svih anđeoskih mjesta gdje se uči da je jedan te isti Bog Zakona i Evanđelja. Zato se ukratko dotaknimo Djela

apostolskih. Tu Stjepan i Apostoli upravljaju svoje molitve onome Bogu »koji je načinio nebo i zemlju« i »koji je govorio po ustima svetih proroka« (Dj 4, 24). Te riječi, bez dvojbe, usmjeruju našu misao na vjeru u Stvoritelja. Ulijevaju ljubav prema njemu u one koji su to pobožno i vjerno o njemu naučili. I sam Spasitelj, zapitan »koja je zapovijed najveća od svih u zakonu«, odgovori: »Ljubit ćeš Gospodina Boga svoga iz svega svoga srca i iz sve svoje duše i iz sve svoje pameti. Druga je pak naredba toj jednaka — ljubit ćeš svoga bližnjega kao samoga sebe«. Tome je dodao: »O tim dvjema zapovijedima ovisi sav zakon i proroci« (Mt 22, 36—40). Spasitelj je, dakle, onome koga je poučavao i uvodio u krug učenika tu zapovijed preporučio prije svih drugih. Ipak nema sumnje da se u njoj traži ljubiti Boga Zakona. Zakon je, naime, upravo tim riječima to isto unaprijed izrazio. Pretpostavimo, ipak, protiv svih tih dokaza koji su posve očevidni da Spasitelj o nekome drugom Bogu, iako ne znam kojem, veli: »Ljubit ćeš Gospodina Boga svoga iz svega svoga srca [...]«. Uzmimo također da na isto smjeraju i ostale navedene izreke. Ali ako su Zakon i Proroci — kako protivnici tvrde — Stvoriteljevo djelo, kako se u tome slučaju može smatrati dosljednim ono što Krist dodaje kada kaže da »Zakon i Proroci ovise o tim dvjema naredbama«? Kako će, naime, ovisiti o Bogu što mu je tuđe i strano? Pavao izjavljuje: »Zahvaljujem svome Bogu. Njemu služim čistom savješću kao i moji preci« (2 Tim 1, 3). Time jasno pokazuje da nije pristupio nekome novom Bogu kada je došao Kristu. S obzirom na te Pavlove pretke ne treba misliti da je riječ o nekim drugima doli onima o kojima sam veli: »Oni su Židovi, ali sam i ja. Oni su Izraelci, ali sam i ja« (2 Kor 11, 22). Zar i sami uvod u njegovu Poslanicu Rimljanima ne pokazuje pomno onima koji znaju shvatiti Apostolova pisma kojega Boga Pavao naviješta? Apostol piše: »Pavao, rob Isusa Krista, nazvan apostol i odvojen za Božje Evanđelje koje je Bog

ranije obećao po svojim Prorocima u Svetim pismima o svome Sinu koji je po tijelu rođen iz Davidova sjemena i koji je određen za Božjega Sina u snazi po Duhu posvećenja uskrsnućem od mrtvih — Isus Krist, naš Gospodin [...]« (Rim 1, 1—4). Možemo pak navesti i ovu riječ: »Volu što vrše nećeš začepiti gubicu. Ali zar se Bog brine za volove? Zar to zacijelo ne kaže zbog nas? Sigurno je radi nas napisano — tko ore, mora orati u nadi. I tko vrše, vrše u nadi da će imati dijela« (1 Kor 9, 9— 10). Time Pavao jasno pokazuje da je Bog koji je dao Zakon zbog nas, to jest zbog Apostola, kazao: »Volu što vrše nećeš začepiti gubicu« (Pnz 25, 4). Bogu, naime, nije stalo do volova već do Apostola koji su propovijedali Kristovo evanđelje. I drugdje, motreći obećanje u Zakonu (Izl 20, 12), sam Pavao kaže: »Časti oca i majku — to je prvo naređenje u obećanju — da ti bude dobro i da budeš dugovi jek na zemlji: zemlji dobroj, zemlji koju će ti dati Gospodin, Bog tvoj« (Ef 6, 2—3). Pavao tu, nema sumnje, izjavljuje da potvrđuje Zakon, Boga Zakona i njegova obećanja. 3. Ali budući da branitelji spomenute zablude običavaju ponekad stanovitim prijevarnim umovanjem zavoditi srca veoma jednostavnih ljudi, držim da nije ludo izložiti što oni rado iznose u svojim tvrdnjama i potom pobiti njihovu prijevaru i laži. Oni, dakle, primjećuju da piše: »Boga nije nitko nikada vidio« (Iv 1, 18). Međutim, Mojsije je vidio Boga koga naviješta. Isto tako ranije njegovi oci. Boga pak koga propovijeda Spasitelj uopće nitko nije vidio. Pitajmo, dakle, i mi njih: što kažu — da li je Bog koga oni priznaju i o kome tvrde da se razlikuje od Boga Stvoritelja vidljiv ili nevidljiv. Reknu li da je vidljiv, ne samo što izjavljuju nešto protiv svetopisamske riječi gdje se o Spasitelju veli da je »slika nevidljivoga Boga i prvorođenac u čitavome stvorenju« (Kol 1,15) već isto tako zapadaju u ogromnu ludost jer kažu da je

Bog tjelesan. Ništa se, naime, ne može vidjeti što nema vanjske obrise, veličinu i boju. To je, dakako, svojstveno tjelesima. Proglasi li se pak Boga tijelom, i on će biti tvar jer se svako tijelo sastoji iz tvari. Ako je od tvari, a tvar je bez sumnje raspadljiva, i Bog će, dakle, po njima, biti raspadljiv. Potom ćemo ih ovo pitati: je li tvar stvorena? Da li je nenačinjena ili nenastala? Kažu li da je nenačinjena i nepostala, postavit ćemo pitanje: da li je Bog jedan dio tvari, a svijet drugi dio? Ako odvrate da je tvar sazdana, bez dvojbe slijedi da će priznati da je onaj koga nazivaju Bogom učinjen. To pak, mislim, ne dopušta ni njihov ni naš nauk. Ali oni će reći: Bog je nevidljiv. Što ćete tada učiniti? Ako kažete da je po naravi nevidljiv, ne može biti vidljiv ni za Spasitelja. Veli se, međutim, da je Bog — Kristov Otac — vidljiv. Piše: »Tko je vidio Sina, vidio je i Oca (Iv 14, 9). To vas, zacijelo, jako uznemiruje. Ali mi to kudikamo ispravnije shvaćamo kao razumijevanje, a ne motrenje. Tko je, naime, pojmio Sina, shvatio je i Oca. Na taj je način, mislimo, i Mojsije vidio Boga. Nije ga nazreo tjelesnim očima već shvatio pogledom srca i osjetilom razuma, ali i to djelomično. Poznato je, naime, da je onaj koji Mojsiju dade naputke kazao: »Nećeš vidjeti moje lice nego moja leđa« (Izl 33, 23). To, dakako, moramo shvatiti otajstveno kao što inače dolikuje razumijevati božanske izreke. Treba posve zabaciti i prezreti bablje priče koje neuki smišljaju u svezi s Božjom prednjom i stražnjom stranom. Neka nitko ne pomisli da učimo nešto bezbožno kada kažemo da Otac ni Sinu nije vidljiv. Neka vodi računa da smo u sukobu s krivovjernicima segnuli za određenim razlikovanjem. Rekli smo da je jedno vidjeti, i biti viđen, a drugo znati i biti znan odnosno spoznati i biti spoznat. Dakle, vidjeti i biti viđen vlastito je za tjelesa. Stoga se ne može prikladno primijeniti na međusobni odnos između Oca, Sina i Duha Svetoga jer trojstvena narav nadilazi mogućnost gledanja. Onome pak što je u tijelu, a to

su sva ostala stvorenja, pruža mogućnost da se uzajamno može vidjeti. Netjelesnoj, i prvenstveno razumnoj, naravi ništa drugo ne odgovara doli znati i biti znan. Tako i sam Spasitelj izjavljuje. Kaže: »Nitko ne zna Sina osim Oca niti tko zna Oca osim Sina i kome Sin hoće objaviti« (Mt 11, 27). Očevidno je da Krist nije kazao da nitko ne vidi Oca osim Sina već je rekao da nitko ne pozna Oca osim Sina. 4. U Starome je zavjetu rečeno da se Bog srdi, kaje i doživljava svaku drugu ljudsku strast. Protivnici smatraju da im to pruža gradivo da nas pobiju. Tvrde da Boga treba poimati kao onoga koji uopće ne podliježe strasti i koji je izuzet od svih tih osjećaja. Međutim, protivnicima valja pokazati da se slične izreke nalaze i u evanđeoskim usporedbama. Tu se, na primjer, izvješćuje o onome koji je zasadio vinograd i dao ga seljacima u zakup. Seljaci su pogubili sluge koji su im bili poslani. Naposljetku su ubili i Sina koji im bijaše poslat. Vinogradar se rasrdio, oduzeo od seljaka vinograd, zle vinogradare dao pogubiti i vinograd predao drugim težacima koji će mu u svoje vrijeme uzvratiti plodom (Mt 21, 33—41). Možemo spomenuti i one građane koji poslaše poslanike za domaćinom kada je otputovao preuzeti svoje kraljevstvo. Poslanici su trebali reći: »Nećemo da on vlada nad nama«. Ali pošto se otac obitelji, postigavši kraljevstvo, vratio, razgnjevio se i naredio da se pred njime građani smaknu i njihov grad spali ognjem (Lk 19, 12—15. 27). Ali kada mi čitamo o Božjem gnjevu u Starome ili Novome zavjetu, rečeno ne uzimamo doslovce. U kazanome tražimo duhovni smisao. Zabilježeno shvaćamo tako da je dostojno Boga. Kako sve to treba pojmiti, pokazali smo koliko smo — po sićušnosti svoga shvaćanja mogli — kada smo izlagali onaj stih Drugoga psalma gdje se kaže: »Tada će im govoriti u svojoj srdžbi. U svojoj će ih ljutnji smesti« (Ps 2, 5).

Peto poglavlje

O pravednu i dobru 1. Neke gnjevi i to što su prvaci spomenutoga krivovjerja uspostavili, kako se čini, određenu razliku i rekli da je jedno pravedno, a drugo dobro. Tu su razliku primijenili i na božanstvo. Tvrde da je Otac našega Gospodina Isusa Krista, doduše, dobri Bog, ali da nije pravedan, dok je Bog Zakona i Proroka pravedan, ali nije i dobar. Smatram stoga nužnim odgovoriti što se kraće može i na to pitanje. Krivovjernici, prema tome, smatraju da je dobrota takav osjećaj kada se svima mora željeti dobro, iako je onaj kome se iskazuje dobročinstvo nedostojan i ne zaslužuje postignuti dobro. Ali, imam dojam, naši se protivnici ne služe ispravno tim određenjem. Misle, naime, da se ne događa dobro onome koga pogađa štogod protivna i žalosna. Pravednošću pak drže takvo osjećanje koje svakome uzvraća kako zavređuje. Ali ni u tome, ponovno, ne tumače ispravno smisao svoga određenja. Smatraju da je pravedno zlima činiti zlo, a dobrima dobro. Pravedan, po njihovu poimanju, ne želi zlima dobro. Prema njima ga proniče stanovita mržnja. Tako, čini se, protivnici. Oni skupljaju po starozavjetnim Pismima sve pripovijesti koje bilo gdje nađu i u kojima se, na primjer, govori o slijedećem: o potopnim kaznama i onima koji su se za potopa utopili (Post 7, 1-24). Iznose i pripovijest o tome kako su Sodoma i Gomora uništene ognjem i sumpornom kišom

(Post 19, 1—26) ili kako su u pustinji svi pomrli zbog svojih grijeha te nijedan od onih koji su krenuli iz Egipta nije, osim Jošue i Kaleba (Br 14, 11—15), unišao u obećanu zemlju. Iz Novoga zavjeta navode riječi milosrđa i dobrote kojima Spasitelj poučava učenike. Donose i one koje, čini se, tvrde da »nitko nije dobar osim jednoga — Boga Oca« (Mk 10, 18). Na temelju te izjave dobrim nazivlju Boga koji je Otac Spasitelja Isusa Krista. Međutim, usudili su se reći da je Bog svijeta netko drugi. Nazvali su ga pravednim, ali ne i dobrim. 2. Smatram da od krivovjernika treba na prvome mjestu ovo tražiti: da li na temelju svoga određenja mogu dokazati da je Spasitelj pravedan kada, dakako, po zaslugama kažnjava one koji su poginuli za vrijeme potopa ili kada je kaznio Sodomićane odnosno one koji su otputovali iz Egipta, dok vidimo da se ponekada čine kudikamo gora i opakija zlodjela nego što su bila ona zbog kojih su pogubljeni oni koje sprijeda spomenusmo, ali ipak još ne zamjećujemo da bi svaki od tih grešnika bio po zasluzi kažnjen? Zar će reći da je dobrim postao onaj koji je negda bio pravedan? ILi će radije držati da je i sada pravedan, ali strpljivo snosi ljudske opačine, dok ranije nije bio ni pravedan budući da je zajedno sa snažnim i bezbožnim gorostasima posmicao i nevine mališane i dojenčad? Međutim, krivovjernici o tome tako misle jer povrh slova ne žele ništa razumjeti. Neka, inače, pokažu kako može biti pravedno u doslovnome smislu da se »roditeljske grijehe upisuje do trećega i četvrtoga koljena sinovima i sinovima samih sinova poslije njih« (Izl 20, 5, 34, 7). Mi te riječi ne poimamo doslovno. Ezekijel nas je poučio da su one »usporedba« (Ez 18, 2—3). Stoga istražujemo što ona sama u sebi znači. Krivovjernici moraju pokazati u kojem je smislu Bog pravedan te svakome vraća po zaslugama (Ps 62, 13). Kažnjava zemnike i đavla (Mt 25, 41), a nisu počinili ništa što zaslužuje kaznu. Nisu, naime, ni mogli učiniti nešto dobro, ako su, po sudu, krivovjernika zle i propale naravi. Naši protivnici Boga nazivlju sucem. Ali se čini da je, po njima, sudac naravi, a ne djela jer zla narav ne može činiti dobro kao ni dobra zlo.

Postavljam pitanje: ako je onaj za koga krivovjernici vele da je dobar svima dobar, nema sumnje da je dobar i onima koji će propasti. Ali zašto ih onda ne spasi? Ako neće, nije dobar. Ako hoće, a ne može, nije svemoguć. Neka, dakle, radije čuju kako, po Evanđeljima, Otac našega Gospodina Isusa Krista »sprema oganj za đavla i njegove anđele« (Mt 25, 41). Na koji se način to djelo koje je ogromna kazna i tako mučno dade — po sudu protivnika — uzeti za čin dobroga Boga? Međutim, i sam Spasitelj, Sin dobroga Boga, u Evanđeljima izjavljuje i kaže: »Da su se u Tiru i Sidonu zbila znamenja i čudesa, odavno bi činili pokoru sjedeći u kostrijeti i pepelu« (Lk 10, 13). Kada se pak približio tim gradovima i zašao unutar njihovih međa, zašto — pitam — otklanja unići u njih i pružiti im u izobilju znakove i čudesa ako je bio siguran da će zbog tih čina u kostrijeti i pepelu činiti pokoru? Budući da to zaista nije učinio, bez sumnje ih je predao u propast, mada nisu bili zle i propale naravi. To veli sama evanđeoska riječ. Kaže da su se mogli pokajati. U jednoj evanđeoskoj usporedbi čitamo: »Kralj uđe pogledati goste što su bili pozvani. Spazi jednoga koji nije bio odjeven u svadbeno ruho pa mu reče — prijatelju, kako si ušao ovamo bez svadbene odjeće? Tada kaza slugama — svežite mu noge i ruke i bacite ga u vanjske tmine. Tu će biti lelek i škgut zuba« (Mt 22, 11—13). Neka nam protivnici kažu: tko je taj kralj koji je unišao vidjeti goste i kada je među njima zamijetio jednoga u nečistim haljinama zapovjedio da ga njegove sluge vežu i otjeraju u vanjske tmine? Nije li riječ o onome za koga vele da je pravedan? Kako je naredio da se zovu »dobri i zli« (Mt 22, 10), a nije zapovjedio da se službenici raspitaju o zaslugama? Tu se ne naznačuje samo osjećaj jednoga pravednoga — kako oni kažu — i nekoga tko uzvraća po zaslugama, već i dobrostivost koja ne uspostavlja nikakve razlike među ljudima. Ako je uistinu nužno da spomenutu usporedbu primijenimo na dobroga Boga, to jest na Krista ili njegova Oca — što je tu različito od onoga što krivovjernici prigovaraju pravednome Bogu? Dapače, da li oni što drugo predbacuju Bogu Zakona

nego što je učinio onaj koji je najprije pozvao toga čovjeka kada je poslao svoje sluge da zovu dobre i zle, a sada naređuje da mu se zbog odveć prljavih haljina vežu ruke i noge i da se sunovrati u izvanjske tmine? 3. Da se pobije što krivovjernici redovito predbacuju, dovoljno je što smo uzeli od vlasti Pisama. Ipak se neće pričiniti neumjesnim ako se s istima ponešto raspravimo na temelju razložnosti same dosljednosti. Pitat ćemo ih, dakle, da li znaju što je kod ljudi narav vrline i zloće i da li im se čini dosljednim govoriti o vrlinama u Bogu ili — kako oni hoće — u toj dvojici bogova. Neka i na ovo odgovore: da li dobrotu drže za krepost? Bez sumnje će, zamišljam, potvrdno odgovoriti. Ali što će kazati o pravednosti? Čini mi se da zaista neće biti tako ludi te zanijekati da je i pravednost vrlina. Ako je, prema tome, dobro krepost, a pravednost vrlina, nema dvojbe da je pravednost dobrota. Ako ustvrde da pravednost nije dobro, znači da je zlo ili nešto između toga dvoga. Kažu li da je pravednost zlo, smatram da nije uopće na mjestu da im odgovaram. Ispast će da uzvraćam na lude tvrdnje i odgovaram ljudima koji su krenuli pameću. Kako, naime, može biti zlo dobro uzvratiti dobrim? To i sami priznaju. Odgovore li da pravednost nije ni dobro ni zlo, slijedi da su trijeznost, razboritost i sve ostale kreposti neodređene, budući da je pravednost takva. Što ćemo u tome slučaju odvratiti Pavlu koji veli: »Ako postoji kakva krepost i kakva hvala — o onome razmišljajte što ste od mene naučili, primili, čuli i na meni vidjeli« (Fil 4, 8—9). Neka, prema tome, pretraže božanska Pisma i reknu što je pojedina krepost. Neka se ne izvlače na to što kažu da onaj Bog koji svakome uzvraća po njegovoj zasluzi zlima uzvraća zlim iz mržnje prema zlima, a ne stoga što je onima koji su sagriješili potrebno da se liječe gorčim lijekovima i zato na njih primjenjuje ono što u ovom trenutku, s obzirom na popravak, nanosi osjećaj boli. Krivovjernici ne čitaju što je napisano o nadi onih koji su izginuli u potopu. O njoj Petar u svojoj Prvoj poslanici kaže: »Jer Krist je, doduše, umro po tijelu, ali je oživljen u duhu. U

njemu je pošao propovijedati onim dusima koji su se nalazili u tamnici i koji su negda bili nevjerni kada je u Noine dane čekala Božja strpljivost dok se gradila korablja u kojoj po vodi bi spašeno malo ljudi — svega osam duša. Sada i vas na sličan način spasava krštenje« (1 Pt 3, 18—21). Neka nam o Sodomi i Gomori reknu: vjeruju li da proročke riječi dolaze od Boga Stvoritelja — to jest onoga koji je, po izvještaju, nad njih izlio »ognjeni i sumporni dažd« (Post 19, 24). što o tome kaže prorok Ezekijel? Veli: »Sodoma će biti obnovljena u prvotno stanje« (Ez 16, 55). Zar Bog, dok kažnjava one koji zavređuju kaznu, to ne čini za njihovo dobro? On i Kaldeji kaže: »Imaš ugljevlje. Na nj sjedni. Bit će ti od koristi« (Iz 47, 14— 15). Neka s obzirom na one koji pogiboše u pustinji počuju što piše u Sedamdesetsedmom psalmu s naslovom asaf. Psalmist tu ne reče: pošto jedni bijahu smaknuti, drugi su Boga tražili, već tvrdi da su oni koji su izginuli, umoreni, tražili Boga. Takva im je, naime, bila pogibija. Sve to pokazuje da postoji samo jedan te isti Bog. On je pravedan i dobar. Nalazi se u Zakonu i Evanđeljima. Dobro čini s pravednošću. Kažnjava s dobrotom jer ni dobrota bez pravednosti ni pravednost bez dobrote nije znamen dostojanstva božanske naravi. Dodajmo još nešto. Na to nas sile pretjeranosti protivnika. Ako je pravednost nešto drugo nego dobro, a zlo je protivno od dobra i nepravedno od pravedna, i nepravedno će, nema dvojbe, biti nešto drugo nego zlo. Kao što — za vas — pravedan nije i dobar, ni nepravedan neće Jbiti zao. I obratno: kao što dobar nije pravedan, ni zli neće biti nepravedan. Ali kako se ne čini ludim da je dobrome Bogu protivan zli, dok pravednome koji je, po njima, niži od dobroga nitko nije suprotan? Satani, dakle, koji je nazvan Zlim ne odgovara nitko koji bi bio nazvan nepravednim. Što o tome reći? Popnimo se onamo odakle siđosmo. Protivnici neće moći kazati da zli nije istodobno i nepravedan i nepravedni zao. Ako je u tim suprotnostima uz zlo neodvojivo vezana nepravda, a uz nepravdu zlo, i dobro će, bez sumnje, biti nerazlučivo vezano s pravednim i pravedno s dobrim.

Kao što velimo da su zloća i nepravednost jedna te ista opačina, na isti način krepost dobrote i pravednosti držimo jednim te istim. 4. Ali ikrivovjernici nas ponovno vraćaju biblijskim riječima. Postavljaju ono svoje glasovito pitanje. Vele, naime, da piše: »Dobro stablo ne može donositi zle plodove kao ni zlo stablo dobre plodove. Stablo se poznaje po rodu« (Lk 6, 43—44). Pitaju: što, dakle, to znači? Kakvo je stablo Zakon vidi se po njegovim plodovima, to jest po riječima zapovijedi. Ako je Zakon dobar, bez dvojbe treba vjerovati da je i onaj koji ga dade dobri Bog. Ali ako je više pravedan nego dobar, smatrat će se da je pravedan i Bog koji je zakonodavac. Apostol Pavao se nije poslužio nikakvim izmicanjem već rekao: »Zakon je, dakle, dobar. Zapovijed je sveta, pravedna i dobra« (Rim 7, 12). Otuda je očito da Pavao nije učio iz spisa ljudi koji pravedno rastavljaju od dobra. Jasno je da ga je poučio onaj Bog i rasvijetlio Duh onoga Boga koji je istodobno i svet i dobar i pravedan. Govoreći po Božjem Duhu, Pavao reče: »Naredba Zakona je sveta, pravedna i dobra« (Rim 7, 12). Da bi jasnije pokazao da u naredbi ima još kudikamo više dobrote nego pravednosti i svetosti, ponavlja svoju riječ i umjesto o tome govori samo dobroti. Kaže: »Zar je, prema tome, ono što je dobro za me smrt? Daleko od toga!« (Rim 7, 13). Pavao je znao da je dobrota među vrlinama rod, a pravednost i svetost vrste u rodu. Stoga kada je već ranije istovremeno imenovao rod i vrste, prilikom ponavljanja izreke vraća se samo na rod. Pavao u onome što slijedi tvrdi: »Grijeh je po dobru u meni proizveo smrt« (Rim 7, 13). Tu po rodu zaključuje što je ranije rastumačio pomoću vrsta. Na taj način valja razumjeti i onu izreku: »Dobar čovjek iz dobra blaga svoga srca iznosi dobro, a zao iz zloga donosi zlo« (Lk 6, 45). I tu je pisac segnuo za rodom — dobrim i zlim. Bez sumnje pokazuje da u dobru čovjeku postoje pravednost, umjerenost, razboritost, pobožnost i sve ostalo što se može nazvati i shvatiti dobrim. Slično je govorio i o zlu čovjeku koji je bez dvojbe nepravedan, nečist, bezbožan i sve drugo što oblikuje zla čovjeka u

njegovim pojedinostima. Nitko, naime, ne zamišlja bez tih zala nekoga zloga čovjeka. On bez toga ni ne može biti zao. Tako se, posve sigurno, bez spomenutih vrlina nitko ne može smatrati dobrim čovjekom. Protivnicima još preostaje riječ koju Gospodin veli u Evanđelju. Drže da im je dana kao vlasništvo. Riječ glasi: »Nitko nije dobar osim jedinoga Boga Oca« (Mk 10, 18). Krivovjernici kažu da je ta tvrdnja vlastita za Kristova Oca koji se razlikuje od Boga koji je stvorio svemir i nikada nije nazvan dobrim. Pogledajmo, prema tome, da li se u Starome zavjetu Bog proroka i Stvoritelj svijeta kao i Zakonodavac naziva dobrim. Što se kaže u Psalmima? Ovo: »Kako je dobar Bog Izraelov onima koji su ispravna srca« (Ps 72, 1). Također: »Neka sada rekne Izrael da je dobar i da njegovo milosrđe traje zauvijek« (Ps 117, 2). I u Jeremijinim Tužaljkama piše: »Dobar je Gospodin onima koji ga čekaju i duši koja ga traži« (Tuž 3, 25). Ali kao što se u Starome zavjetu Bog često naziva dobrim, tako se i Otac našega Gospodina Isusa Krista u Evanđeljima oslovljava pravednim. U Evanđelju po Ivanu sam naš Gospodin, moleći se, veli Ocu: »Oče pravedni, ni svijet te nije upoznao« (Iv 17, 25). Da protivnici ne bi možda rekli da je Krist zbog utjelovljenja Stvoritelja svijeta zvao Ocem i označivao pravednim, to isključuje izjava koja neposredno slijedi. Veli: »Ni svijet te nije upoznao« (Iv 17, 25). Po krivovjernicima, naime, svijet ne pozna jedino dobroga Boga dok svoga Stvoritelja pozna skroz — naskroz. Sam Gospodin kaže: »Svijet svoje ljubi« (Iv 15, 19). Očito se, dakle, u Evanđeljima onaj naziva pravednim koga naši protivnici drže dobrim Bogom. Tko ima vremena može, razumije se, naći još svjedočanstava u kojima se kroz Novi zavjet Otac našega Isusa Krista zove pravednim kao što se u Starome zavjetu Stvoritelj neba i zemlje imenuje dobrim. Krivovjernici će se, osvjedočeni mnoštvom svjedočanstava, možda jednom zacrvenjeti od stida.

Šesto poglavlje

Kristovo utjelovljenje 1. Pošto smo ono gore sve izložili, vrijeme je da se vratimo utjelovljenju svoga Gospodina i Spasitelja. Valja vidjeti kako je postao čovjekom i živio među ljudima. Po svojim, dakle, veoma malim silama promatrasmo božansku narav više u njezinim djelima nego posredstvom umovanja svoje vlastite pameti. Njezina smo vidljiva stvorenja gledali, a nevidljiva promatrali vjerom. Ljudska, naime, slabost ne može sve okom vidjeti ni razumom shvatiti. Od svih razumnih stvorenja mi smo ljudi najkrhkije i najslabije živo biće. Odličnija su bića koja se nalaze na nebu ili povrh nebesa. Preostaje tražiti onoga koji je sredina između svih tih stvorenja i Boga. Riječ je o »posredniku« (1 Tim 2, 5) koga apostol Pavao naziva »prvorođencem čitavoga stvorenja« (Kol 1, 15). Nama nije nepoznato što o njegovoj uzvišenosti izvješćuju Sveta pisma. Primjećujemo da se naziva »slikom nevidljivoga Boga« i »prvorođencem svekolikoga stvorenja« te da je »u njemu sve stvoreno — vidljivo i nevidljivo, prijestolja, vlasti, prvaštva i moći. Sve je stvoreno po njemu i u njemu. On je prije svega. Sve opstoji u njemu« (Kol lt 15—17). On je »glava« (Kol 1, 18) svega dok je jedino njemu »glava« Bog Otac. Piše: »Kristu je glava Bog« (1 Kor 11, 3). Također zapažamo da je zabilježeno: »Nitko

ne pozna Oca osim Sina niti tko pozna Sina osim Oca« (Mt 11, 27). Tko, naime, može znati što je Mudrost doli onaj koji ju je rodio? Tko jasno razabire što je Istina osim Oca Istine? Tko je mogao istražiti svu narav svoje Riječi i narav samoga Boga koja dolazi iz Boga osim jedinoga Boga »kod kojega bijaše Riječ« (Iv 1, 1)? Moramo držati sigurnim da tu Riječ — koju također moramo nazivati Razum — tu Mudrost i tu Istinu nitko drugi ne pozna »osim samoga Oca« (Mt 11, 27). O njoj piše: »Držim da ni na sami svijet ne bi mogle stati knjige koje bi trebalo napisati« (Iv 21, 25) o slavi i uzvišenosti Božjega Sina. Nemoguće je, naime, prenijeti u slova što se odnosi na Spasiteljevu slavu. Kada sve navedeno o naravi Božjega Sina razmotrimo, obuzima nas neizmjerno udivljenje što se ta narav, od svega odličnija, »lišila« (F/7 2, 7) stanja svoje veličanstvenosti, postala čovjekom i boravila među ljudima. O tome svjedoči »milost koja je razlivena po njegovim usnama« (Ps 44, 3). To o Kristu izjavljuje nebeski Otac (Mt 3, 17). Isto potvrđuju znaci, čudesa i razna kreposna djela koja je Gospodin činio. On je prije ove svoje nazočnosti koju je pokazao u tijelu poslao proroke kao preteče i navjesnike svoga dolaska. Poslije svoga uzašašća na nebo poslao je po krugu zemaljskome svete Apostole koji su puni snage njegova božanstva. Bili su bez iskustva i neuki. Ranije bijahu carinici ili ribari. Ipak su iz svakoga naroda i svih plemena sakupili puk pobožnih ljudi koji vjeruju Kristu. 2. Među svim čudesima i udivljenjima koja u svezi s Kristom posve nadilaze oduševljenje ljudske pameti i gdje slabost smrtne umnosti ne nalazi način kako pojmiti i shvatiti — to treba povjerovati — jest činjenica da se tolika moć božanske uzvišenosti, sama ona Očeva Riječ i sama Mudrost u kojoj je »stvoreno sve vidljivo i sve nevidljivo« (Kod 1, 16), nalazila unutar međa onoga čovjeka koji se pojavio u Judeji. Trebamo, štoviše, vjerovati da je Božja Mudrost unišla u ženino krilo, rodila se kao mališan i plakala kao što cvili nejačad. Također je zabilježeno da je u smrti bila smetena. Sam Krist to priznaje govoreći: »Moja je duša žalosna sve do smrti« (Mt 26,

38). Na kraju svega Krist je odveden u smrt koja se među ljudima smatra najsramotnijom. Ali je poslije tri dana uskrsnuo. Kada, dakle, u Kristu vidimo stanovite ljudske crte koje se nimalo ne udaljuju od općenite smrtničke slabosti, ali i neke takve božanske oznake koje nikome drugome ne pristaju doli onoj prvotnoj i neizrecivoj naravi, ljudski razum spopane strava i potrese iznenađenost takvoga udivljenja te ne zna kamo da se prikloni, što da drži i kuda da se okrene. Ako se zagleda u Boga, vidi smrtnika i ako misli da pred sobom ima čovjeka, nazire onoga koji je pobijedio silu smrti i s plijenom se vratio od mrtvih. Stoga to treba razmatrati sa svim strahom i poštivanjem da bi se u jednome te istom pokazala istina obiju naravi te da se ništa nedostojna i neprilična ne misli o onoj božanskoj i neiskazivoj naravi, ali niti da se, s druge strane, ono što je Krist učinio drži za netočno i varljivo. To pak donijeti do ljudskih ušiju i razjasniti riječima posve nadilazi moći naše zasluge, prirodne sposobnosti i rasprave. Držim da spomenuto prelazi mjeru i svetih Apostola, štoviše, tumačenje je navedenoga otajstva možda uzvišenije i od cjelokupne naravi nebeskih sila. O njemu nećemo govoriti iz kakve preuzetosti već jer to traži raspored razlaganja. Prvenstveno ukratko iznosimo što se nalazi u našoj vjeri, a ne što redovito svojata tvrdnja ljudske pameti. Na srijedu radije polažemo svoja doumljivanja nego neke očevidne postavke. 3. Jedinorođeni, dakle, Božji Sin po kome je — kako smo se kroz pređašnje razlaganje poučili — nastalo sve vidljivo i nevidljivo, po sudu je Pisma također sve načinio (Kol 1, 16). Isto tako on ljubi »što je stvorio« (Mudr 11, 24). Osobno je nevidljiva slika nevidljivoga Boga. Svim je razumnim stvorenjima dao na taj način dijela na sebi da pojedino u njemu ima onoliki udio kolikom privrženošću po ljubavi pristaje uza nj. Budući da je slobodna volja unijela u sve redove duhova raznovrsnost i različitost ukoliko su jedni žarče, a drugi neznatnije i slabije ljubili Stvoritelja, ona je duša, o kojoj Isus reče: »Nitko od mene ne uzima moju dušu« (Iv 10, 18), od samoga početka

svoga stvorenja pa unaprijed neprestance neodvojivo i nerastavljivo prijanjala uz svoga Sazdavatelja kao uz Mudrost, Božju Riječ i istinsko Svjetlo. Krimila ga je čitava u se čitavu i mijenjala se u njegovu svetost i sjaj. Tako je s njime do srži postala jedan duh. Apostol isto obećaje i onima koji nju budu nasljedovali. Bilježi: »Tko se sjedini s Gospodinom, s njime je jedan duh« (1 Kar 6, 17). Ta je, dakle, duša kao bit posrednik između Boga i tijela. Nije, naime, bilo moguće da se Božja narav bez posredništva sjedini s tijelom. Otuda — rekosmo — rađa se Bog-čovjek. Dušina je bit bila posrednikom jer se njezinoj naravi ne protivi uzeti tijelo. Međutim, ni sadržavati Boga nije bilo protiv naravi te duše jer i ona je razumna bit. Sva — kako gore rekosmo — bijaše preobražena u Boga koji je Riječ, Mudrost i Istina. Stoga se s pravom, ukoliko je čitava bila u Sinu Božjemu ili jer je u se primila čitava Sina Božjega, naziva s uzetim tijelom Božji Sin, Božja Moć, Krist i Božja Mudrost. Ali se i Sin Božji, po kome je sve stvoreno, naziva Isus Krist i Sin čovječji. Također zbog one naravi koja je mogla podleći smrti velimo da je Sin Božji umro. Onaj se pak za koga propovijedamo da će »doći u slavi Boga Oca sa svetim anđelima« (Mt 16, 27) naziva Sinom čovječjim. Tu leži razlog što se kroz čitavo Pismo božanska narav obilježuje ljudskim riječima i ljudska narav resi biljezima božanskoga nazivlja. O Kristu se kudikamo točnije nego o ikome drugome može reći ovo što piše: »Bit će dvoje u jednome tijelu. Ali nisu više dvoje nego su jedno tijelo« (Mt 19, 5—6). Više je, naime, Božja Riječ s dušom »u jednome tijelu« nego se to može misliti o mužu i ženi. Isto tako kome više odgovara tvrdnja o »jednome duhu s Bogom« (1 Kor 6, 17) nego toj duši koja se po ljubavi tako sjedinila s Bogom te se s pravom kaže da je s njime jedan duh? 4. Da je pak savršena ljubav i iskrenost čistoga osjeća toj duši zavri jedila neodjeljivo sjedinjenje s Bogom te da zato uzimanje te duše nije bilo slučajno ni posljedica pristranosti već da joj je to dano na temelju zasluga njezinih vrlina vidi se iz onoga što govori prorok. On o Pomazaniku kaže: »Ljubio si pra-

vednost, a mrzio bezakonje. Stoga te pomazao Bog, tvoj Bog, uljem veselja prije tvojih drugova« (Ps 44, 8). Pomazuje se, dakle, uljem veselja zbog zasluga ljubavi. To znači: duša s Božjom Riječi postaje Krist. »Biti pomazan uljem radosti« ne izrazuje ništa drugo nego napuniti se Duhom Svetim. Izričaj pak »više od drugova« kazuje da Kristovoj duši nije dana milost kao prorocima nego da je u njoj boravila bitna punina same Božje Riječi. Tako i Apostol veli: »U njemu na tjelesan način boravi svekolika punina božanstva« (Kol 2, 9). Ne reče, napokon, jedino »ljubio si pravednost«. Dodao je »i mrzio si bezakonje«. »Mrziti nepravdu« znači isto što i ono kada Pismo izjavljuje: »Grijeha nije počinio. U njegovim se ustima ne nađe prijevara« (Iz 53, 9) ili kada se kaže: »Kušan je na sličan način u svemu osim u grijehu« (Heb 4, 15). Ali i sam Gospodin pita: »Tko će me od vas prekoriti za grijeh« (Iv 8, 46)? Ponovno sam o sebi izriče: »Evo dolazi poglavica ovoga svijeta, ali na meni ne nalazi ništa« (Iv 14, 30). Sve to pokazuje da u Kristu nije postojala nikakva pomisao na grijeh. Da bi prorok još očitije istaknuo da u Gospodina nije nikada unišla pomisao na bezakonje veli: »Prije nego je dječak znao zazvati oca ili majku, otklonio se od bezakonja« (Iz 8, 4). 5. Ako se kome to pričini teškim jer ranije ustvrdismo da Krist posjeduje razumnu narav, a kroz sve svoje rasprave isticasmo često da je dušina narav sposobna i za dobro i za zlo, na niže navedeni način razjašnjujemo spomenutu teškoću. Ne može biti sumnje da je Kristova duša imala narav kakva je i kod duša. Inače se ne bi mogla zvati dušom, ako uistinu nije bila dušom. Svaka duša, istina, posjeduje moć odabiranja između dobra i zla. Ali je ona duša koja pripada Kristu tako odabrala »ljubiti pravednost« (Ps 44, 8) da je zbog svoje neizmjerne ljubavi nepromjenljivo i neodvojivo prijanjala uz Gospodina. Stoga je u njoj čvrstoća u odluci, golemost odanosti i neugasivi žar ljubavi otklonio svaku čežnju za obratom i izmjenom. Tako je ono što se nalazilo u slobodnoj odluci dugotrajnim običajem prešlo u narav. Valja, prema tome,

vjerovati da je Krist imao ljudsku razumnu dušu, ali ipak moramo držati da u toj duši nije bilo nikakve misli ni mogućnosti za grijeh. 6. Nije, čini se, ludo poslužiti se stanovitom usporedbom da bismo potpunije razjasnili pitanje, mada za tako uzvišenu i tešku zbilju ne stoji na raspolaganju previše primjera. Ipak kažimo bez predrasuda ovo: željezna kovina u se prima i vruće i hladno. Ako se, dakle, određena željezna količina neprestance drži u vatri te kroz sve pukotine i brazde upije oganj, postaje samom vatrom. Ako se vatra od nje nikada ne uklanja ni ona odvaja od plamena, da li ćemo reći da tvar koja je po naravi željezo, ali se nalazi u vatri i trajno plamti može nekada primiti studen? Ne. Reći ćemo, štoviše, da je — kako se često dade očima vidjeti u pećima i to je točnije — u potpunosti postala vatrom. U njoj se ništa ni ne opaža doli oganj. I ako tko kuša da to takne i opipa, osjetit će moć vatre, a ne željeza. Tako je, dakle, i s onom dušom koja se, poput željeza u vatri uvijek nalazi u Riječi, Mudrosti i Bogu. Sve što čini, što misli i što shvaća jest Bog. Zato o njoj ne možemo kazati da je promjenljiva i izmjenljiva. Nepromjenjivost posjeduje jer je neprestance užarena sjedinjenošću s Božjom Riječi. Držimo, dakako, da do svih svetih dopire stanovita toplina Božje Riječi. Međutim, dužni smo vjerovati da u Kristovoj duši po biti počiva sami božanski plamen od koga do drugih dolazi stanovita toplina. Ono, napokon, što kaza: »Pomaza te Bog, tvoj Bog, uljem radosti više od tvojih drugova« (Ps 44, 8) pokazuje da je ova duša drukčije pomazana uljem radosti — Božjom Riječi i Mudrošću —, a drukčije njezini udionici, to jest sveti proroci i apostoli. Za posljednje se veli da su »trčali u mirisu njezinih pomasti« (Ps 1, 4), dok je ta duša bila sud same pomasti. Oni koji su bili dostojni da imaju dioništvo na njezinu žaru, postali su prorocima i apostolima. Kao što je, dakle, jedno miris pomasti, a drugo bit pomasti, tako je i Krist jedno, a drugo oni koji imaju na njemu dijela. Sami sud koji sadrži bit pomasti na nikakvi se način ne može usmrditi. Oni pak koji imaju dijela na mirisu od pomasti, ako se nešto

dalje odmaknu od njezina daha, može ih spopasti izvanjski smrad. I s Kristom je kao sa samim sudom u kome se nalazi pomast. Bilo jc nemoguće da podlegne suprotnome mirisu. Za one koji na njemu imaju dijela važi ovo: bit će dionici Mirisa i sadržavat će Miris već prema tome koliko su bliži Sudu. 7. Držim da je i prorok Jeremija zacijelo shvatio što je u Kristu narav Božje Mudrosti, a što ona koju je uzeo zbog spasenja svijeta. Zato kaza: »Dah je našega lica Gospodin Krist. O njemu rekosmo da ćemo među narodima živjeti u njegovoj sjeni« (Tuz 4, 20). Sjena je našega tijela neodvojiva od tijela. Ona nepromijenjeno prima i oponaša tjelesne pokrete i kretanje. Smatram da je prorok htio pokazati kako je Kristova duša koja uz Krista neodvojivo prijanja kroz svoje čine i pokrete sve vršila u skladu s Kristovim htjenjem i voljom. Stoga ju je nazvao sjenom Gospodina Krista. U toj ćemo sjeni živjeti posred naroda. Puci, naime, žive od otajstva njezina uzimanja. Nasljedujući je u vjeri, dopiru do spasenja. Ali i David veli: »Sjeti se, Gospodine, mojega ruga. Njime me obružiše umjesto Pomazanika tvojega« (Ps 88, 51—52). Čini mi se da time pokazuje isto. Što pak drugo misli Pavao dok tvrdi: »Naš je život skrit s Kristom u Bogu« (Kol 3, 3)? Na drugome mjestu kaže: »Tražite li dokaz onoga tko u meni govori, a to je Krist« (2 Kor 13, 3)? Veli, dakle, da je Krist sada »sakriven u Bogu«. Ako to u neku ruku nema onaj smisao što ga ranije za izričaj »Kristova sjena« nađosmo naznačena u proroka, možda i te riječi nadilaze poimanje ljudske pameti. Međutim, zamjećujemo da je u svezi sa značenjem sjene još mnogo toga uvršteno u božanska Pisma. Tu mislimo na ono što u Evanđelju po Luki Gabrijel govori Mariji: »Gospodnji će Duh doći na te i Sila će te Svevišnjega osjeniti« (Lk 1, 35). I Apostol veli o Zakonu: »Oni koji posjeduju tjelesno obrezanje služe slici i sjeni nebeskoga« (Heb 8, 5). Drugdje pak stoji: »Zar naš život na zemlji nije sjena« (Job 8, 9)? Zaključimo: Zakon na zemlji je sjena. I cjelokupni je naš zemaljski život sjena. Isto tako ćemo u Kris-

tovoj sjeni živjeti među narodima. Pogledajmo stoga ne će li se istina svih tih sjena otkriti u onoj objavi kada svi sveti budu zavri jedili motriti Božju slavu, uzroke i istinu zbilja, ali ne više »kroz ogledalo i u zagonetci već licem u lice« (1 Kor 13, 12). Pošto je Apostol već po Duhu Svetome primio »zalog« te Istine, progovorio je: »Čak ako smo nekada i poznavali Krista po tijelu, sada ga više ne poznajemo« (2 Kor 5,5. 16). To nam je za sada, u ovome trenutku, došlo na pamet dok smo raspravljali o tako teškim pitanjima — o Kristovu utjelovljenju i božanstvu. Ako tko može naći bolje i očevidnijim dokazima potkrijepiti iz Svetih pisama, neka se radije prihvati njegovo mišljenje nego moje.

Sedmo poglavlje

Duh Sveti 1. Prva tumačenja o Ocu, Sinu i Duhu Svetome izložismo na samome početku. Tako je tražio predmet. Potom je iskrslo na površinu da moramo još jednom ponoviti i dokazati da je Bog, stvoritelj i utemeljitelj svijeta, jedan te isti s Ocem našega Gospodina Isusa Krista, to jest da je jedan te isti Bog u Zakonu, Prorocima i Evanđelju. Isto tako u svezi s Kristom trebaše, u nastavku, rastumačiti da je onaj za koga se ranije pokazalo da je Riječ i Božja Mudrost postao čovjekom. Preostaje da se u najkraćim crtama navratimo na Duha Svetoga. Trenutak je, dakle, da o Duhu Svetome ponešto — koliko možemo — raspravimo. Duha je naš Gospodin i Spasitelj u Evanđelju po Ivanu nazvao Paraklet (Iv 14, 16). Kao što je, naime, jedan te isti Bog i jedan te isti Krist, tako je samo jedan jedini Duh Sveti. Bio je u prorocima i apostolima. Želimo reći u onima koji su u Boga vjerovali prije Kristova dolaska i onima koji su po Kristu našli utočište u Bogu. Krivovjernici su se, doduše, usudili, čusmo, govoriti o dvojici bogova i o dvojici Krista, ali ne znamo da bi ikada itko naviještao dva sveta Duha. Kako bi, naime, to mogli potvrditi Pismima? Koju bi razliku mogli uspostaviti između Duha Svetoga i

Duha Svetoga ako se uopće dade naći neko određenje ili označenje Duha Svetoga? Dopustimo Marcionu i Valentinu da se može u božanstvo unijeti različitosti i da je narav Dobroga Boga različita od naravi »Zloga Boga«, ali što izmisliti i naći pa unijeti kao razliku u Duha Svetoga? Mislim da spomenuti ne mogu ništa naći čime bi obilježili bilo kakvu različitost. 2. Mi pak smatramo da svako razumno stvorenje bez razlike ima dijela na Duhu slično kao na Božjoj Mudrosti i Božjoj Riječi. Ipak primjećujemo da se, po Pismu, glavni dolazak Duha Svetoga međuvljude radije zbio nakon Kristova uzlaska na nebo nego prije njegova dolaska. Ranije se, naime, dar Duha Svetoga davao samo prorocima i još nekolicini u narodu koji su to zaslužili. Kada je pak došao Spasitelj, ispunilo se — piše — ono »o čemu je rečeno u proroku Joelu (3, 1) da će se zbiti u posljednje dane«. Zabilježeno je: »Izlit ću od svoga Duha na svako tijelo i proricat će« (Dj 2, 16—17). U istome smislu stoji: »Svi će narodi njemu služiti« (Ps 7, 11). Po milosti, dakle, Duha Svetoga uz veoma mnogo drugih istina i ovo se posve jasno očitovalo: onome što je napisano u prorocima ili Mojsijevu zakonu u ona su vremena samo neki — tek proroci i jedva po tkogod iz naroda — mogli nadići tjelesno poimanje i shvatiti nešto više. Mislimo reći: doprijeti u Prorocima i Zakonu do duhovnoga smisla. Sada bezbrojna vjernička mnoštva, mada ne mogu svi po redu i skroz očito razjasniti ulančanost duhovnoga shvaćanja, ipak su gotovo svi osvjedočeni da se ne smije tjelesno shvatiti ni obrezan je ni subotnji odmor ni prolijevanje životinjske krvi ni odredbe što ih je Bog u tome smislu predao Mojsiju. Nema sumnje da to poimanje svima poklanja snaga Duha Svetoga. 3. Postoje, jamačno, mnogobrojna shvaćanja u odnosu na Krista. Krist je, doduše, Mudrost. Ipak snagu Mudrosti ne obavlja niti čini u svima već isključivo u onima koji u njemu nastoje oko mudrosti. Nazvan je i »liječnikom« (Mt 9, 12). Ali se ne odnosi prema svima kao liječnik već jedino spram onih koji su shvatili jad svoje bolesti te se utječu njegovu milosrđu kako bi zadobili zdravlje.

Mislim da isto vrijedi i za Duha Svetoga. U njemu je sveobuhvat darova. »Jednima se, naime, po Duhu daje riječ mudrosti, drugima riječ znanja, trećima vjera« (1 Kor 12, 8—9). Tako u pojedincima koji mogu Duha primiti sam Duh postaje — i tako se shvaća — ono što je potrebno čovjeku koji je zavrijedio imati na njemu dijela. Oni koji čuju da se Duh u Evanđelju (Iv 14, 16) naziva Parakletom, ali ne primjećuju te diobe i razlike niti vode računa o tome na temelju kojega se djela i čina Duh tako zove, Duha su usporedili s ne znam kakvim niskim duhovima. Time su pokušali uznemiriti Kristove crkve i zametnuti pozamašne razmirice među braćom. Međutim, Evanđelje pripisuje Duhu silnu moć i uzvišenost. Tvrdi da Apostoli »nisu mogli razumjeti ono o čemu Spasitelj htjede da ih pouči sve dotle dok nije došao Duh Sveti« (Iv 16, 12—13) koji se ulio u njihove duše pa je mogao da ih prosvijetli u svezi s različitošću vjere u Trojstvo. Spomenuti krivovjernici zbog umne nesposobnosti nisu u stanju povezano izložiti što je pravo. Čak su nesposobni pomno saslušati što mi tvrdimo. O božanstvu Duha misle manje nego je dostojno. Predali su se zabludama i obmanama. Njih je više iskvario »duh koji vodi u zabludu« (l Tim 4, 1) nego rasvijetlile pouke Duha Svetoga. Tako i Apostol kaza: »Oni slijede nauk zlih duhova koji brane brak. To je na propast i uništenje mnogih. Uče nepotrebno uzdržavanje od jela« (1 Tim 4, 1—3). Nevine duše zavode tobože krućim opsluživanjem. 4. Potrebno je, dakle, znati da je Paraklet Duh Sveti i da poučava u onome što je od onoga što se može iskazati riječju i što je — recimo — »neiskazivo« te »što čovjeku nije dopušteno reći« (2 Kor 12, 4) i što se, drugim riječima, ljudskim govorom ne da naznačiti. Pavao reče: »Nije dopušteno«. Držim da je to kazao u smislu »ne može se«. Tako bilježi: »Sve je dopušteno, ali sve nije na korist. Sve se dopušta. Ipak sve ne izgrađuje« (1 Kor 10, 23). Apostol za ono kaže da nam je dopušteno što stoji u našoj moći jer to možemo i imati.

Riječ Paraklet, primijenjena na Duha Svetoga, dolazi od paraklesis i znači »utjeha«. Ako, naime, tko zasluži imati dijela na Duhu Svetome te spozna neizreciva otajstva, bez sumnje stječe utjehu i radost. Pošto po Duhu objavitelju shvati razloge svega što biva, zašto i kako se sve događa, njegovu dušu ne može više ništa smesti. Takav ne može podleći nikakvom osjećaju tuge. Više ga neće ništa prestrašiti. On pristaje uz Božju Riječ i Božju Mudrost. U Duhu Svetome izgovara: »Isus je Gospodin« (1 Kor 12, 3). Spomenusmo, dakle, Parakleta i po svojim sposobnostima izložismo što o tome treba misliti. Ali se i naš Spasitelj u Ivanovoj poslanici naziva Parakletom. Tu piše: »Ako tko od nas sagriješi, imamo kod Oca Parakleta, Isusa Krista, Pravednika. On je zadovoljština za naše grijehe« (1 Iv 2, 1—2). Pogledajmo da li možda na tome mjestu naziv Paraklet kazan o Spasitelju znači nešto drugo nego kada je upotrijebljen za Duha Svetoga. Čini se da izričaj Paraklet, pripisan Spasitelju, znači »zagovornik« jer Paraklet znači oboje: »tješitelj« i »zagovornik«. Na temelju izreke koja slijedi — »on je zadovoljština za naše grijehe« — imam dojam da izraz Paraklet u odnosu na Spasitelja prvenstveno označuje »zagovornika«. Piše, naime, da se kod Oca zauzima zbog naših grijeha. U slučaju Duha Svetoga Paraklet mora naznačiti »tješitelj« jer Duh pruža utjehu dušama. On im otvara i objavljuje smisao duhovnoga znanja.

Osmo poglavlje

O duši 1. Sam redoslijed traži da poslije učinjenoga općenito istražujemo o duši i da se .polazeći od nižih bića popnemo do viših. Držim da nitko ne sumnja da sva živa bića — pa i ona što borave u vodi — imaju dušu. To je sud općega mišljenja svih ljudi. Ali je i potvrda vlasti Svetoga pisma. Ono veli: »Načini Bog silne nemani i svaku dušu životinja koje gmižu i koje dadoše vode po njihovim vrstama« (Post 1, 21). Isto potvrđuje i opće shvaćanje razuma u ljudi koji odmjerenim riječima određuju pojam duše. Na ovaj se, naime, način označuje duša: duša je bitak s predodžbenom sposobnošću i s nagonima. Razumije se da to dolikuje kazati o svim živim bićima pa i onima što žive u vodama. Ali isto dušino određenje prikladno pristaje i pticama. I Pismo pruža potvrdu u jednoj drugoj izreci. Kaže: »Nećete jesti krvi jer krv je duša u svakome tijelu. Nećete jesti dušu s tijelom« (Lev 17, 14). Tu se najočitije naznačuje da je u svim živim bićima krv njihova duša. Ali ako stoga što Pismo tvrdi da je u svakome tijelu duša njegova krv netko zapita što je s pčelama, osama, mravima i s bićima u vodi kao što su kamenice i puževi i sa svim ostalim životinjama u kojima nema krvi, a jasno je da su živa bića — ovo valja odgovoriti: moć koju snaga crvene krvi posjeduje u drugim životinjama, u navedenima sadrži ona

tekućina koja je u njima, iako je druge boje. Ako je bit životna, nije uopće važno kakva je boja. Opće mišljenje uopće ne dvoji da stoka i blago posjeduje dušu. Ali očevidno je i mišljenje božanskoga Pisma. Bog izjavljuje: »Neka zemlja proizvede živu dušu po vrsti — četveronošce, gmazove i zemaljske životinje po vrsti« (Post 1, 24). S obzirom na čovjeka nitko ne sumnja o tome niti bi tko trebao postavljati pitanje. Ipak božansko Pismo naznačuje: »Bog udahnu u njegovo lice životni dah i čovjek posta živa duša« (Post 2, 7). Preostaje pitati o anđeoskome redu: da li anđeli imaju dušu ili jesu li oni duše. Isto vrijedi za ostale božanske i nebeske moći kao i protivne sile. Nigdje nismo našli nikakve potvrde u Pismu da bi anđeli ili božanski dusi, Božji služitelji, imali dušu ili bili duše. Ipak većina ljudi misli da ta bića imaju dušu. O Bogu pak nađosomo ovo zabilježeno: »Svoju ću dušu staviti na onu dušu koja bude jela krv. Iskorijenit ću je iz njezina naroda« (Lev 17, 10). Drugdje čitamo: »Ne prihvaćam vaše mlađake, subote i veliki dan. Moja duša mrzi vaše postove, svakodnevlja i vaše svečanosti« (Iz 1, 13—14). U Dvadeset prvome psalmu piše o Kristu — sigurno je da je psalmist taj psalam sastavio polazeći od Kristove osobe kako to potvrđuje Evanđelje (Mt 27, 46) — ovako: »Ti pak, Gospodine, ne odlaži svoju pomoć. Pogledaj na moju obranu. Izbavi moju dušu od koplja i moju jedinicu iz pasje šape« (Ps 21, 20—21). Postoji, razumije se, još mnogo drugih svjedočanstava o duši utjelovljenoga Krista. 2. Ako se zagledamo u narav utjelovljenja, ona otklanja svako pitanje o Kristovoj duši. Kao što je Krist zaista imao tijelo, uistinu je posjedovao i dušu. Ali teško je misliti i izložiti kako treba shvatiti činjenicu što se u Pismima napominje Božja duša. Mi, naime, jednom zauvijek priznasmo da je Božja narav jednostavna, bez primjese i nekakvoga dodatka. Usprkos tome ponekad se, ma kako to valjalo shvatiti, govori o Božjoj duši. O Kristu se, u tome smislu, uopće ne sumnja. Polazeći otuda meni se ne čini ludim ako takva što kažemo i mislimo o svetim anđelima i ostalim ne-

beskim moćima. Uvjet je da se i na njih protegne spomenuto obilježje duše. Tko će moći zanijekati da su ta bića s razumnim predodžbama i da se gibaju? Ako je određenje po kojem je duša bitak koji je razumno osjetljiv i koji se giba točno, odnosi se, imamo dojam, i na anđele. Što je u njima drugo doli razumno osjećanje i gibanje? Bića pak na kojima se obistinjuje jedan te isti oblik određenja, imaju, bez dvojbe, jednu te istu bit. Apostol Pavao bilježi da postoji stanoviti »duševni čovjek«. Ali niječe da takav može »primiti ono što pripada Božjemu Duhu«. Također kaže da se takvome čovjeku nauk Duha Svetoga pričinja »ludim«. Takav »ne može spoznati što se duhovno razabire« (1 Kor 2, 14). Na drugome mjestu tvrdi (1 Kor 15, 44) da se »sije duševno tijelo«, a da »uskrsava duhovno tijelo«. Apostol time pokazuje da pri uskrsnuću pravednika u onima koji zasluže blaženi život neće biti ničega »duševnoga«. Zato istražujemo da li možda postoji kakva bit koja je upravo stoga što je duša nešto nesavršeno. Kada pak stanemo redom i pojedinačno raspravljati, ispitat ćemo da li je duša radi toga nesavršena jer je otpala od savršenosti ili ju je Bog takvom sazdao. »Duševni čovjek ne prihvaća što pripada Božjemu Duhu« (1 Kor 2, 14). Zbog toga što je »duševan«, ne može shvatiti bolju, to jest božansku narav. Pavao, želeći možda da nas očitije pouči što je ono po čemu smo sposobni razumjeti »ono što pripada Duhu«, a to su duhovne zbilje, s Duhom Svetim radije veže i spaja duh nego dušu. Smatram da to naznačuje kada veli: »Molit ću s duhom, molit ću i s pameću. Psalam ću reći s duhom. Kazat ću ga i s pameću» (1 Kor 14, 15). Apostol ne kaže da će moliti s dušom već s duhom i pameću. Isto tako ne izjavljuje da će s dušom govoriti psalam nego s duhom i pameću. 3. Možda će netko ovo zapitati: ako pamet i duh mole i pjevaju psalme i ako upravo pamet prima savršenost i spasenje, kako Petar može reći: »Vi postižete cilj vjere — spasenje svojih duša« (1 Pt 1, 9)? Ako duša ne moli s duhom niti pjeva psalme, kako se može nadati spasenju? Ili se, kada prispije blaženstvu, više neće nazivati dušom? Pogledajmo da li se možda na to

smije ovako odgovoriti. Spasitelj je »došao spasiti što je bilo izgubljeno« (Lk 19, 10). Ali pošto se spasi, više nije propalo što se ranije zvalo propalim. Možda se na taj način dušom naziva što treba spasiti. Međutim, kada je duša već spašena, oslovljuje se izričajem svoga boljega dijela. Nekima se pak čini da možemo i ovo dodati: ono što je propalo, bez sumnje je postojalo prije nego je propalo. Tada je bilo nešto drugo — ne znam što — što nije bilo propalo i opet će postojati kada više ne bude izgubljeno. Tako je i s dušom koja se naziva izgubljenom. Bila je nekada, dok još nije bila izgubljena, nešto. Zato se dade reći da će duša, pošto se oslobodi propasti, moći iznova biti ono što je bila prije nego je propala i nazvala se dušom. Neki znatiželjniji istraživatelji misle da se već iz samoga značenja riječi psykhe dade izvući ne malo tumačenje. Božanska, naime, riječ kaza da je Bog oganj. Veli: »Naš je Bog oganj koji sažiže« (Heb 12, 29). Ali i o anđeoskoj biti kaže ovako: »On svoje anđele čini duhovima i svoje službenike plamenom koji pali« (Heb 1, 7). Drugdje čitamo: »Ukaza se anđeo Gospodnji u ognjenome plamenu u kupini« (Izl 3, 2). Uz to primismo naredbu da budemo »žarki u duhu« (Rim 12, 11). Time se — nema dvojbe — naznačuje da je Božja Riječ ognjena i vruća. Ali i prorok Jeremija ču od onoga koji mu davaše naputke: »Stavih, evo, svoje riječi — vatru — u tvoja usta« (Jer 5, 14). Kao što je, prema tome, Bog vatra i anđeli ognjeni plamen, a sveti duhom žarki, vrijedi i suprotno. Oni koji su otpali od ljubavi prema Bogu, bez sumnje su ohladnjeli u ljubavi prema njemu. Zato se kaže da su postali hladni. Sam Gospodin veli: »Zbog toga što se umnožilo bezakonje, ljubav će mnogih ohladnjeti« (Mt 24, 12). Također primjećujemo da je sve što se u Svetim pismima uspoređuje s protivničkom silom uvijek hladno. Đavao se naziva »zmijom« (Otk 12, 9) i »nemani« (Otk 20, 2). Ima li pak što hladnije od toga? Veli se, naime, da aždaja gospodari vodama (Ez 29, 3). Jasno je da se to odnosi na neki zli duh. I prorok naznačuje da se neman nalazi »u moru« (Ez 32, 3). Na drugome mjestu izjavljuje: »Potegnut ću sveti mač na zmaja — zmiju u

bijegu; na zmaja — zmiju pokvarenu. I on će ga progutati« (Iz 27, 1). Ponovno veli: »Kada bi se čak udaljili od mojih očiju i sišli na dno mora, tu ću narediti zmaju i on će ih ugristi« (Am 9, 3). U Johu je rečeno: »On je kralj svega što je u vodama« (Job 41, 26). Prorok javlja da sa »sjevera dopiru zla na sve koji obitavaju zemlju« (Jer 1, 14). Sjever pak u Pismima označuje hladni vjetar. Piše u Mudrosti: »Hladni vjetar — sjeverac« (Sir 43, 20). I to se — nema sumnje — odnosi na đavla. Ako se, dakle, ono što je sveto naziva vatrom, svjetlom i žarom, a suprotno hladnim i ako se veli da je »ljubav u grešnika ohladnjela (Mt 24, 12), moramo pitati da li možda riječ psykhe nije nastala i oblikovala se na temelju činjenice što se duša ohladila s obzirom na božanskije i bolje stanje. To znači da bi se duša ohladila u odnosu na svoju prirodnu i božansku toplinu i zbog toga nalazila u svome sadašnjem stanju koje izražava ime što ga posjeduje. Potraži, napokon, da li ćeš lako naći u Svetim pismima da se u strogome smislu pohvalno upotrebljava riječ duša. U pokudnome smislu dolazi često. Tako ovdje: »Zla duša upropašćuje onoga tko je ima« (Sir 6, 4). Također: »Umrijet će duša koja griješi« (Ez 18, 4). Kazano je: »Sve su duše moje. Moja je očeva i sinova duša«. Stoga je dosljedno dodano: »Duša koja vrši pravednost spasit će se, a duša koja griješi, umrijet će« Ez 18, 4). Zamjećujemo, dakle, da je Pismo uz dušu vezalo što je grešno, a prešutjelo što je dostojno hvale. Treba, prema tome, pogledati nije li duša, kako već rekosmo, to ime dobila na osnovu značenja izraza psykhe. Ona se, naime, ohladnjela u žaru pravednih i sudjelovanju na božanskoj vatri. Ipak nije izgubila sposobnost da se vrati u stanje žara u kome je bila na početku. I prorok, čini se, želi takva što označiti kada kaže: »Vrati se, dušo moja, u svoj spokoj« (Ps 114, 7). Sve to — imamo dojam — dokazuje da je um, otpavši od svoga stanja i dostojanstva, postao i naziva se dušom. Ali ako se duša obrati i popravi, ponovno postaje umom. 4: Ako s tim stoji tako, ne smije se, smatram, misliti da je pad uma i njegovo kvarenje bilo u svih

isto. Izmjena je razuma u dušu veća ili manja. Zato neke duše čuvaju nešto od prvotne moći, neke ništa ili veoma malo. Tu leži razlog što su neki ljudi već od rane dobi žarči u oštrini uma, drugi sporiji, a neki se rađaju tupi i gotovo nepoučljivi. Što pak rekosmo o preobrazbi uma u dušu i o drugome što se na to odnosi, neka čitatelj za se pomno istraži i ispita. Mi smo to iznijeli, ali izneseno ne držimo za utvrđenu istinu nego za predmet koji se na uobičajeni način ispituje i razlaže. Čitalac će raspravi dodati i ovo: od onoga što je u Evanđelju zabilježeno u svezi sa Spasiteljevom dušom, jedno joj se pripisuje pod nazivom duše, a drugo je dodijeljeno pod riječju duh. Kada se želi naznačiti kakva patnja ili uznemirenost, upotrebljava se izričaj duša. Tako S,pasitelj veli: »Sada je uznemirena moja duša« (Iv 12, 27). Također kaže: »Moja je duša na smrt žalosna« (Mt 26, 38). Isto tako: »Nitko od mene ne uzima moju dušu. Ja je sam od sebe polažem« (Iv 10, 19). Ali »u Očeve ruke preporuča duh« (Lk 23, 46), a ne dušu. Kada pak veli da je »tijelo slabo«, ne dodaje da je duša »spremna« već »duh« (Mt 26, 41). Otuda izlazi da je duša nešto po sredini između slaboga tijela i spremnoga duha. 5. Možda će netko u svezi s onim što uvodno spomenusmo izaći pred nas i reći: u kojem se smislu govori o Božjoj duši? Tome ćemo ovako odgovoriti: sve što se kao tijelo pripisuje Bogu — na primjer prsti, ruke, oči, usta, noge — ne označuje, po nama, ljudske udove već ti nazivi tjelesnih djelova izrazuju stanovite Božje moći. Stoga treba smatrati da je nešto drugo naznačeno izričajem Božja duša. Ako je dopušteno da u tome pitanju još nešto sa svom smionošću reknemo, možda se izričaj »Božja duša« može shvatiti kao naznaka za jedinorođenoga Božjega Sina. Kao što, naime, duša koja je nazočna u čitavu tijelu sve giba, čini i obavlja, tako i Božji Sin koji je Božja Riječ i Mudrost dopire i dolazi do svake Božje moći jer je u nju uvršten. Možda se Bog u Pismima (Post 3, 8) naziva i opisuje kao tijelo da bi se istaknulo spomenuto otajstvo.

Također treba ispitati da li možda izraz »Božja duša« ne smjera na Božjega Jedinorođenca koji je došao »na ovo mjesto tuge« i »sišao u dolinu plača« (Ps 83, 7) te se našao na području našega poniženja kako stoji u Psalmu: »Ponizio si nas na mjestu tuge« (Ps 43, 20). Znam, napokon, da su neki kada su tumačili ono što kaza Spasitelj u Evanđelju: »Žalosna je moja duša sve do smrti« (Mt 26, 38) to primijenili na Apostole. Krist bi ih nazvao »svojom dušom« jer su bolji od ostaloga tijela. Budući da se sveobuhvat vjernika naziva Kristovim »tijelom« (1 Kor 12, 27), tumači rekoše da Apostole, ukoliko su bolji od ostaloga mnoštva, moramo shvatiti kao Kristovu dušu. To smo — koliko smo mogli — iznijeli o razumnoj duši. Sve je to radije ono o čemu će čitatelji raspravljati negoli je riječ o utvrđenom i određenom. Što se pak tiče duše u životinja i ostalih nijemih stvorenja, neka je dovoljno što smo sprijeda kratko i jasno kazali.

Deveto poglavlje

O svijetu, gibanjima razumnih stvorenja — zlih i dobrih — i o njihovim uzrocima 1. Vratimo se sada rasporedu koji je predložen za razglabanje. Promotrimo početak stvorenja — razumije se do one mjere do koje je duh sposoban motriti taj iskon Božjega stvaralačkoga čina. Valja držati da je Bog na početku stvorio toliki broj razumnih ili umnih stvorenja — ma kako već trebalo zvati duhove o kojima smo ranije govorili — za koji je predvidio da će biti dostatan. Sazdao ih je, sigurno, pošto je u sebi unaprijed utvrdio stanoviti broj. Ne smijemo, kao neki, smatrati da stvorenja nemaju međe jer gdje nema granice, ne može biti obasizanja ni ograđenja. Kada bi bilo kako protivnici misle, Bog ne bi mogao sadržavati ni brinuti se za ono što je načinio. Što je od naravi beskrajno, bit će i neobuhvatljivo. Ali Pismo iznosi da je Bog »sve stvorio po broju i mjeri« (Mudr 11, 20). Stoga se razumnim stvorenjima s pravom pripisuje broj. Toliko ih je koliko ih Božja Providnost može providiti, njima ravnati i obasizati ih. Mjera će se, posve dosljedno, pripisati tjelesnoj naravi. Vjerujemo da je Bog uistinu toliko stvorio tvari koliko je znao da mu je dovoljna za uređenje svijeta. To su, dakle, bića o kojima držimo da ih je Bog stvorio na samome početku prije svega ostaloga. Mislimo da se to na skrovitiji način naznačuje onim

»u početku« koji navodi Mojsije kada bilježi: »Na početku učini Bog nebo i zemlju« (Post 1,1). Sigurno je, naime, da se spomenuto ne odnosi na »svod« i »suho tlo« nego na ono nebo i onu zemlju od kojih su nazive posudili ovo nebo i ova zemlja koju vidimo. 2. Budući pak da su razumne naravi za koje gore utvrdismo da su nastale u početku stvorene ukoliko ih prije nije bilo, već su time što ih nije bilo, pa su počele biti nužno prevrtljive i mogu se mijenjati. Ona, naime, moć koja se našla u njihovu bitku nije tu bila od naravi nego je nastala Stvoriteljevim dobročinstvom. Da, prema tome, jesu, nije im vlastito niti je vječno. Od Boga im je dato. Toga nije bilo uvijek. Sve pak što je poklonjeno, može se oteti i može nestati. Uzrok će odstupanja biti u ovome: ako se gibanje duhova ne upravlja ispravno i razumno. Stvoritelj je duhovima koje je sazdao udijelio volju i slobodne pokrete. Na taj način dobro u njima postaje njihova svojina. To ostvaruju ukoliko ga čuvaju vlastitom voljom. Početkom odstupanja od dobra postadoše lijenost, mučnina pri radu na opsluživanju dobra te odvraćanje i nemar u odnosu na više vrednote. Odstupiti pak od dobra nije ništa drugo doli pasti u zlo. Sigurno je, naime, da je zlo ovo: biti bez dobra. Otuda dolazi da pojedinac pada u onoliku količinu zloće u kolikoj se mjeri odrinuo od dobra. Na taj je način svaki pojedini duh, koji je više ili manje u svojim gibanjima zanemario dobro, odvučen u protivno od dobra. To je, bez dvojbe, zlo. Otuda je, čini se, Stvoritelj svemira uzeo sjemenje i uzroke za različitost i raznovrsnost da bi u skladu s različitošću duhova — razumnih stvorenja — načinio raznovrstan i različit svijet. Mislim da su razumne naravi s gore navedena razloga prouzročile tu različitost. Kada govorimo o različitu i raznovrsnu svijetu, upravo to želimo istaknuti. 3. Ovdje svijetom nazivamo sve što se nalazi povrh nebesa, što je u nebu, na zemlji ili onome što se zove podzemljem i sva druga mjesta koja igdje postoje i bića o kojima se kaže da tu žive. Sve se to, dakle, zove svijetom.

Za neka se bića u tome svijetu kaže da su nadnebeska. Ona borave u blaženijim obitavalištima. Ogrnuta su nebeskijim i sjajnijim tijelima. I među njima opažamo velike razlike. Tako, primjerice, Apostol kaže: »Jedno je slava sunca, drugo mjesečeva slava i opet drugo slava zvijezda. Zvijezda se, naime, od zvijezde razlikuje slavom« (1 Kor 15, 41). Neka stvorenja nose naziv — zemaljska. Riječ je o ljudima. Ali ni među njima razlika nije sitna. Jedni su od njih barbari, drugi Grci. Međutim, i među barbarima ima strašnijih i groznih, ali i blažih. Neki se služe najodličnijim zakonima, drugi veoma sirovim i krutim. Neki više posižu za neljudskim i životinjskim običajima nego za uredbama. Ima ljudi koji od početka — već od svoga rođenja — žive u poniženju. Podložni su i kao sluge odgojeni. Nalaze se pod gospodarima, vladarima i samosilnicima. Drugi se obrazuju slobodnije i razumnije. Neki ljudi imaju zdravo tijelo. Drugi su od rane dobi bolesni. Jednima nedostaje vid, drugima sluh, trećima govor. Neki su tako rođeni. Drugi su neposredno poslije rođenja lišeni navedenih osjetila ili im se takva što dogodilo u odrasloj dobi. Je li uopće potrebno opisivati i nabrajati sve nesreće ljudskih bijeda? Od njih su jedni slobodni. Drugi su njima pogođeni. Svatko pak može za svoj račun pojedinačno o tome razmišljati i to istraživati. Postoje i stanovite nevidljive moći kojima je povjerena briga o bićima na zemlji. Vjerujemo da ni među njima kao i kod ljudi razlika nije neznatna. Apostol Pavao naznačuje da postoje i »podzemna bića« (Fil 2, 10—11). I među njima se, bez sumnje, na sličan način može tražiti uzrok raznovrsnosti. Čini se da bi bilo suvišno postaviti pitanje u svezi sa životinjama, pticama i onom što živi u vodama. Ta bića, sigurno, ne smijemo uzeti za prvotna. Ona su drugotnoga izvora. 4. Sve, dakle, što je postalo, nastalo je po Kristu i u Kristu. Tako je rečeno. To posve očito naznačuje i Pavao. Tvrdi: »Jer u njemu je i po njemu stvoreno sve — što je na nebu i što je na zemlji, vidljivo i nevidljivo, moći, prvaštva, vlasti. Sve je stvoreno u njemu i po njemu« (Kol 1, 16). Ali i Ivan isto

pokazuje u Evanđelju. Veli: »U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku kod Boga. Sve je postalo po njoj i bez nje nije ništa nastalo« (Iv 1, 1—3). I u Psalmima piše: »Sve si učinio u Mudrosti« (Ps 103, 24). Krist je pak »pravednost« (1 Kor 1, 30) kao što je Riječ i Mudrost. Otuda bez sumnje slijedi da je ono — valja to reći — što je nastalo u Riječi i Mudrosti također nastalo u Pravednosti koja je Krist. To znači da u onome što je stvoreno nema ničega nepravedna ni slučajna. Mora se, naprotiv, učiti da je sve onako kako traži propis pravičnosti i pravednosti. Siguran sam da se ljudskim umom i izrazom ne može pojasniti kako bi se kao nešto posve pravedna i pravična dalo pojmiti svu tu različitost i toliku raznovrsnost među zbiljama. Ipak bi se moglo, ali je uvjet da u poniznosti prostrti molimo samu Riječ, Mudrost i Pravednost — a to je jedinorođeni Božji Sin — da se udostoji po svojoj milosti doći u naše umovanje i tako »tajno osvijetliti« (1 Kor 4, 5), zatvoreno otvoriti i skrito otkriti. Valja stoga tako dostojno moliti, tražiti i kucati da kada molimo zavrijedimo dobiti i kada tražimo zaslužimo naći i kada kucamo da se zapovjedi da nam se otvori (Mt 7, 7—8). Mi se, dakle, ne uzdamo u svoju umnost. Ufamo se u pomoć same Mudrosti koja je sve načinila i u pomoć one Pravednosti koja se, kako vjerujemo, iako se o tome u ovome času ne možemo jasno izraziti, nalazi u svim stvorenjima. Pokušat ćemo s nadom u milosrđe Riječi tražiti i ispitivati na koji se način dade uskladiti sva ta velika različitost i raznovrsnost svijeta s općim zakonom pravednosti. Riječ je, velim, o općoj razložitosti. Zalaziti, naime, u svaki pojedini slučaj bilo bi ludo. Htjeti pak na sve odgovoriti nepametno. 5. Rekli smo, dakle, da je ovaj svijet koji obilježuje različitost koju ranije napomenusmo stvorio Bog. Za nj kažemo da je dobar, pravedan i nepristran. Mnogi tome prigovaraju. Tu su u prvome redu ljudi koji potječu iz Marcionove, Valentinove i Bazilidove škole. Oni tvrde da su naravi u duhova različite. Njihova primjedba glasi: kako uskladiti s

pravednošću Boga koji je stvorio svijet što je nekim bićima udijelio boravište na nebesima i što im je ne samo dao bolja obitavališta već također stanoviti uzvišeniji i ugledniji stupanj? Jednima dade prvaštvo, drugima vlast, trećima gospodstva, četvrtima najuzvišenija sjedišta kod nebeskih sudišta. Neka bića sjaju sjajnije od drugih. Sjaje se zvjezdanom blistavošću. Piše: »Jedno je sjaj sunca, drugo sjaj mjeseca, a treće sjaj zvijezda. Ali i zvijezda se od zvijezde razlikuje po blještavih!« (1 Kor 15, 41). Recimo sve odjednom i ukratko: ako Bogu Stvoritelju ne nedostaje ni volja ni sposobnost da učini najveće i dobro djelo — koji je mogao biti uzrok da je stvarajući razumna bića, to jest ono čemu je razlog opstanka on sam, neka učinio uzvišenijima, a drugima koja su lošija i neznatnija dodijelio drugo i treće i još mnogo niža mjesta? Krivovjernici s obzirom na bića što su na zemlji, uz to, predbacuju da nekima pri rođenju u dio pada sretnija sudbina. Tako, na primjer, netko se rađa iz Abrahama i kao sin obećanja (Post 12, 2). Drugi od Izaka i Rebeke. Ali i Izak, dok je još »u utrobi, nogu podmeće svome bratu« (Hoš 12, 4). Također se veli da ga je Bog zavolio prije nego se rodio (Rim 9, 13). Dodaju i ovo: netko se rađa među Židovima gdje nalazi poduku u božanskome Zakonu, netko među Grcima koji su i sami umni i ljudi velike naobrazbe. Ali neki se rađaju među Etiopljanima koji obično jedu ljudska tjelesa, drugi među Skitima kod kojih gotovo kao zakon vlada ocoubistvo, treći među Taurima koji žrtvuju goste. Protivnici nam vele: različitost je među zbiljama zaista velika. Okolnost u kojoj se tko rađa veoma je različita i raznovrsna. Pri tome, razumije se, slobodna volja nema nikakva značenja jer nitko osobno ne odabire gdje će se, u kojem narodu i u kojim uvjetima roditi. Ako, dakle, to ne uvjetuje različitost naravi među dušama te se, vele, zla narav duše dodjeljuje zlome narodu, a dobra dobrome — što preostaje drugo misliti osim da se sve to zbiva nasumce i slučajno? Ali ako se to pripusti, ne vjeruje se da je svijet sazdao Bog i da njime ravna Providnost. Također, čini se, slijedi da ne treba čekati Božji sud u odnosu

na pojedinčeve čine. Što je pak u tome posvemašnja istina, zna isključivo samo onaj koji »proniče sve — pa čak i dubine Božje« (1 Kor 2, 10). 6. Mi pak, obični ljudi, na slijedeći ćemo način, da ne bismo, ako šutimo, hranili krivo vjerničku bahatost, odgovoriti onim što nam po vlastitim sposobnostima uzmogne pasti na pamet na ono što su prigovorili. Ranije često pokazivasmo, kako smo mogli, dokazima iz božanskih Pisama da je Bog, Stvoritelj svemira, dobar, pravedan i svemoguć. Kada je na početku stvorio što je htio sazdati — a to su razumne naravi —, pri stvaranju nije imao drugi poticaj osim samoga sebe, to jest osim svoje dobrote. Budući, dakle, da je on bio uzrok onome što je imalo nastati i kako u njemu nije bilo nikakve različitosti, mijene ili nemogućnosti, jednakim je i sličnim stvorio štogod je sazdao. U njemu, naime, nije bilo nikakva uzroka za različitost i raznovrsnost. Ali budući da su sama razumna stvorenja — kako često pokazivasmo i kako ćemo još jednom na svome mjestu pokazati — bila obdarena moću slobodnoga izbora, svako je od tih stvorenja vlastita slobodna volja po nasljedovanju Boga zvala na savršenost ili po nemaru odvlačila u porok. To je — kako smo već kazali — bilo vrelom različitosti među razumnim bićima. Različitost, prema tome, nije potekla iz Stvoriteljeve volje ili njegove rasudbe već iz odluke vlastite slobode. Bogu se pak činilo pravednim da se za svoje stvorenje brine po njegovoj zasluzi. Zato je različitosti između duhova sveo na suglasje jednoga jedinstvenog svijeta. Svijet je uredio poput jedinstvene kuće u kojoj moraju postojati »ne samo zlatni i srebrni sudovi nego isto tako drveni i glineni — jedni za časnu, drugi za nečasnu uprabu« (2 Tim 2, 20). Služio se tim različitim sudovima — duhovima ili dusima. Smatram da otuda dolaze uzroci razlike u ovome svijetu. Inače božanska Providnost ravna svako pojedino biće u skladu s raznovrsnošću njegovih pokreta, stavova i nakana. Stoga se Stvoritelj ne može držati nepravednim. On je sa svakim rasporedio po zasluzi i u skladu s prethodnim uzrocima. Također se ne

može misliti da je sreća ili nesreća ili bilo koja druga okolnost kod pojedinačnoga rođenja nešto slučajno. Ne smije se, podjednako, vjerovati da postoje različiti stvoritelji i različite naravi duša. 7. Meni se zaista čini da ni Sveto pismo nije posve prešutjelo razlog navedene tajne. Apostol Pavao, raspravljajući o Ezavu i Jakovu, tvrdi: »Dok se još uopće nisu bili ni rodili niti učinili što dobra ili zla — da bi ostala na snazi odluka koja se odnosi na njihov izbor po Bogu — nije na temelju djela već zbog onoga koji je pozvao rečeno da će stariji služiti mlađemu. Piše: Jakova sam volio, a Ezava mrzio« (Rim 9, 11—14). U nastavku ulomka Pavao sam sebi predbacuje i odgovara. Veli: »Što ćemo, dakle, kazati? Zar je u Boga nepravda?« Da bi nam pružio prigodu da to tražimo i da ispitujemo na koji se način to ne zbiva bez razloga, sam je sebi odgovorio i rekao: »Daleko od toga!« Imam dojam da isto pitanje što se postavlja u tezi s Ezavom i Jakovom vrijedi za sva nebeska bića, za zemaljska stvorenja i stanovnike podzemlja. Za sve se, mislim, može kazati što je Pavao ondje rekao: »Dok se, naime, još ne rodiše niti počiniše što dobra ili zla [...]« Dok još stvorenja nisu nastala niti učinila neko dobro ili zlo — kako bi ostala na snazi Božja odluka u skladu s izborom — neka su stvorenja stvorena nebeskima, neka zemaljskima, a treća podzemnima. Tako neki umuju. Po njihovu sudu bića nisu takvima stvorena na osnovu djela već po volji onoga koji ih je dozvao u opstanak. Što ćemo, dakle, kazati ako s tim stoji tako? Postoji, prema tome, u Bogu nepravda? Daleko od toga! Ako pomnije istražimo Pisma u pitanju Ezava i Jakova, uviđamo da u Boga nema nepravde, iako se veli da će stariji služiti mlađemu i premda je to kazano dok se još nisu rodili niti su što u ovome životu učinili. Također zaključujemo da nije nepravda što je Jakov, dok je još bio u utrobi, istisnuo svoga brata. Držimo, naime, da ga je Bog s pravom zavolio na temelju zasluga prethodnoga života. Zato je zavrijedio da bude pretpostavljen bratu. Isto vrijedi za nebeska stvorenja, ako opazimo da različitost među njima nije od početka već da Stvori-

telj pojedinim bićima određuje različitu ulogu prema dostojanstvu zasluge i na temelju prethodnih uzroka. To zacijelo dolazi otuda što je svatko stvoren od Boga kao duh ili razumno biće koje samo sebi na osnovu pokreta svoje pameti i osjećaja svoje duše više ili manje priskrbljuje zasluge po kojima ga Bog ljubi ili mrzi. Međutim, neka su bića među onima koja su najviše zaslužila dobila naredbu da za urešenje svijeta s ostalima trpe i da nižima priskaču u pomoć. Tako postaju dionici Stvoriteljeve strpljivosti. To veli i sam Apostol. Bilježi: »Stvorenje je podloženo ispraznosti, ali ne od svoje volje nego zbog onoga koji ga podloži u nadi« (Rim 8, 20). Moramo, dakle, imati pred očima tvrdnju koju je Apostol postavio u vezi s rođenjem Ezava i Jakova. Rekao je: »Zar je u Bogu nepravda? Daleko od toga!« Držim točnim ako se ista misao protegne na sva stvorenja. Gore, naime, rekosmo da se Stvoriteljeva pravednost mora očitovati u svemu. To bi se, po mome sudu, ukazalo još očitije kada bi svako pojedino biće među nebesnicima, zemnicima i podzcmnicima samo u sebi nosilo uzroke različitosti što prethode tjelesnome rođenju. Sve je, naime, stvorila Božja Riječ i njegova Mudrost. Sve je pak rasporedila Božja Pravednost. Bog se za sve brine po milosti svoga milosrđa. Sve potiče da se utekne svim mogućim lijekovima i sve poziva na spasenje. 8. Nema sumnje da će se na Sudnji dan dobri odijeliti od zlih i pravedni od nepravednih. Svakome će se pojedincu po Božjoj rasudbi, ali snagom vlastite zaslužbe, dodijeliti mjesto koje je dostojno pojedinaca. To ćemo, ako Bog dade, u nastavku pokazati. Držim pak da je takva što već i ranije učinjeno. Valja, naime, vjerovati da Bog sve čini i uvijek raspoređuje na temelju rasuđivanja. Apostol uči: »U velikoj kući ne postoji samo zlatno i srebreno posuđe već i drveno i od gline. Jedno je za časnu, a drugo za prostu upotrebu«. Također dodaje: »Ako se tko očisti, bit će posvećeni sud za časnu uporabu — koristan Gospodinu i spreman na svako dobro djelo« (2 Tim 2, 20—21).

Apostol time bez dvojbe pokazuje da će onaj tko se očisti dok je u ovome životu biti spreman za svako dobro djelo u budućem vijeku. Ali isto tako da će onaj tko se nije očistio biti po količini svoje nečistoće sud nečasne, to jest nedostojne uporabe. Jednako je, dakle, moguće misliti da je i ranije bilo razumnih sudova koji su bili više ili manje čisti — koji su se očistili ili se nisu očistili. Tako je svaki pojedini sud u skladu s mjerom svoje čistoće odnosno nečistoće primio mjesto, predio, okolnost rođenja i vršenje dužnosti u ovome svijetu. Bog svime time do u tančine ravna snagom svoje Mudrosti. Sve razluouje upravom svoga rasuđivanja. Sve je rasporedio po najpravičnijoj naknadi — već prema tome koliko kome treba po zasluzi priteći u pomoć i za nj se brinuti. U tome se savršeno očituje zakon pravičnosti. Nejednakost uvjeta opslužuje pravičnost koja dolazi iz naplate po zaslugama. Ali po istini i skroz jasno razloge tih zasluga u pojedinim slučajevima pozna jedino Bog i Jedinorođenac, njegova Riječ i Mudrost, kao i Duh Sveti.

Deseto poglavlje

Uskrsnuće i sud 1. Naša nas je rasprava podsjetila na budući sud, naplatu i kazne za grijehe kojima prijete Sveta pisma. Isto se nalazi u crkvenome propovijedanju. U vrijeme suda grešnicima je pripremljen »vječni oganj« (Mt 25, 41), »izvanjske mrkline« (Mt 8, 12), »tamnica« (1 Pt 3, 19) i »peć« (Mt 13, 42). I tome slično. Pogledajmo što treba i o tome misliti. Da bismo pak tome prišli prikladnim redom, čini mi se da najprije treba uspostaviti raspravu o uskrsnuću. Tako ćemo saznati što će pasti pod kaznu ili dospjeti u spokoj i blaženstvo. O tome smo potpunije raspravljali u drugim knjigama koje sročismo o uskrsnuću. Tu smo pokazali što o tome držimo. Ali se ne čini ludim ako ponešto i sada otuda uzmemo. To je zbog slijeda u razlaganju i nadasve radi toga što se neki — prvenstveno krivovjernici — spotiču o tu crkvenu vjeru. Drže nečim glupim i posve ludim ako vjerujemo u uskrsnuće. Takvima, mislim, treba odgovoriti na niže naznačeni način. Uz uvjet pak da sami priznaju da postoji uskrsnuće od mrtvih neka odgovore — što je drugo umrlo ako ne tijelo? Stoga će se uskrsnuće i odnositi na tijelo. Zatim neka kažu — misle li da ćemo se poslije uskrsnuća služiti ili ne tjelesima? Smatram da stoga jer Pavao reče da se »sije duševno tijelo, a da će uskrsnuti duhovno tijelo« (1 Kor 15, 44) ni oni neće

moći nijekati da »tijelo uskrsava« ili da ćemo se po uskrsnuću služiti tjelesima. Što onda? Ako je sigurno da ćemo se služiti tjelesima i budući da se propovijeda da će ustati tjelesa koja su pala — u strogome se smislu samo tada kaže da nešto ustaje ako je ranije palo — nema sumnje da tjelesa uskrsavaju kako bismo se njima ponovno poslije uskrsnuća zaodjeli. Jedno, dakle, ovisi o drugome. Ako, naime, tjelesa uskrsavaju, bez dvojbe uskrsavaju da nam budu odijelom. I ako je nužno da budemo u tjelesima — a to je zacijelo nužno —, moramo biti u svojim tjelesima, a ne u tuđima. Ako je istina da tjelesa uskrsavaju i da uskrsavaju kao duhovna, nema sumnje da uskrsavaju od mrtvih pošto odbaciše raspadljivost i odložiše smrtnost. Tako se veli. Inače bi bilo izlišno i uzaludu da netko uskrsne od mrtvih pa da iznova umre. To se može jasnije shvatiti ako pomno uočimo vlastitost duševne puti koja se sije u zemlju, ali poprima svojstvo duhovnoga tijela. Sama snaga i milost uskrsnuća iz »duševne puti« izvodi »duhovno tijelo«. Preobražava je iz »nedostojnosti« u »slavu« (1 Kor 15, 42—44). 2. Budući da krivovjernici sebe smatraju veoma učenim i nadasve umnima, zapitat ćemo ih da li svako tijelo ima neki oblik, da li ga oblikuje stanovito obličje. Ako kažu da postoji tijelo koje ne oblikuje nikakav lik, vidjet će se da su od svih najneukiji i najluđi. Nitko, naime, to neće nijekati osim ako je skroz tuđ svakoj obrazovanosti. Ali ako odgovore — kao što je posve prirodno — da svako tijelo oblikuje neki određeni lik, opet ćemo ih pitati da li mogu pokazati lik i opisati »duhovno tijelo« (1 Kor 15, 44). Razumije se da to neće moći na nikakav način. Ali od njih ćemo tražiti i razlike među onima koji uskrsavaju. Kako će pokazati da je istina što je kazano: »Jedno je meso u ptica, drugo u riba. Postoje nebeska i zemaljska tjelesa. Ali jedno je slava u nebesnika, drugo u zemnika. Jedno je slava sunca, drugo slava mjeseca, treće slava zvijezda. Zvijezda se od zvijezde razlikuje po slavi. Tako je i s uskrsnućem mrtvih« (1 Kor 15, 39—42). Neka nam, slijedeći primjer nebeskih tje-

lesa, pokažu razlike u slavi među onima koji uskrsavaju. Ako pođu od nebeskih tjelesa i na bilo koji način pokušaju naći neko tumačenje za spomenute razlike, tražit ćemo od njih da i usporedbom sa zemaljskim tijelima odrede razlike u uskrsnuću. Mi pak zbilju shvaćamo ovako: Apostol je htio naznačiti kolika je razlika »u slavi« (1 Kor 15, 43) između onih koji uskrsavaju. Riječ je o svetima. U tu je svrhu segnuo za usporedbom s nebeskim tjelesima i kazao: »Jedno je slava sunca, drugo slava mjeseca, drugo opet slava zvijezda« (1 Kor 15, 41). Bilo mu je također do toga da istakne i razlike među onima koji će, iako se nisu očistili u ovome životu, doprijeti do uskrsnuća. Riječ je o grešnicima. Tu se poslužio primjerom zemaljskih tjelesa i zabilježio: »Jedno je tijelo u ptica, a drugo u riba« (\Kor 15, 39). Dostojno je da se nebesko usporedi sa svetima, a zemaljsko s grešnicima. To kazasmo protiv onih koji niječu uskrsnuće mrtvih, to jest uskrsnuće tjelesa. 3. Sada riječ upravljamo protiv nekih od naših koji zbog pomanjkanja u razumijevanju ili radi nedostatka pri tumačenju zastupaju veoma nezgrapno i odbacivo poimanje tjelesnoga uskrsnuća. Njih ćemo pitati: kako shvaćaju da se »duševno tijelo« mora izmijeniti milošću uskrsnuća i postati »duhovno« te kako tumače da će ono što se »sije u slabosti« i kako će se ono što je »u raspadljivosti« preobraziti »u neraspadljivost« (1 Kor 15, 42—44)? Ako zaista vjeruju Apostolu da je tijelo koje uskrsne »u slavi, sili i neraspadljivosti« već postalo »duhovno«, čini se ludim i protivno Apostolovoj misli reći da se tijelo opet upliće u strasti »piiti i krvi«. Apostol, naime, posve očito tvrdi: »Put i krv neće posjedovati Božje kraljevstvo. Ni raspadljivost neće posjedovati neraspadljivost« (1 Kor 15, 50). Kako pak poimlju Apostolovu izjavu: »Svi ćemo se izmijeniti« (1 Kor 15, 51)? Tu izmjenu moramo iščekivati u smislu onoga slijeda o kojem smo ranije govorili. Dolikuje da se u njoj nadamo nečemu što je dostojno božanske milosti. Vjerujemo da će se to zbiti onim slijedom koji opisuje

Apostol: golo se zrno žita ili čega drugoga sije u zemlju; Bog mu, pošto je već ranije uginulo, poklanja tijelo koje hoće (1 Kor 15, 37—38. 36). Držimo da i naša tjelesa padaju u zemlju poput zrna. Ali u njima ostaje onaj razlog koji povezuje tjelesnu bit. Mada su tjelesa, razumije se, mrtva, raspala i rasuta, sami će onaj razlog koji se trajno održava u tjelesnoj biti po Božjoj Riječi tjelesa dignuti iz zemlje. On će ih uspraviti i obnoviti. Taj razlog sliči onoj moći koja se nalazi u pšeničnome zrnu. Zrno se raspada i ugiba. Ona ga pak moć obnavlja i vraća u tijelo koje se sastoji od stabljike i klasa. Tako će biti i s onima koji zavrijede postići baštinu kraljevstva nebeskoga. Onaj razlog koji obnavlja tijelo i o kome već govorismo po Božjoj zapovijedi od zemaljskoga i duševnoga tijela uspostavlja duhovno tijelo koje može boraviti na nebesima. Oni će pak koji su imali nižu ili gotovo nikakvu zaslugu ili su bili zadnji i odbačeni primiti slavu i dostojanstvo tijela koje je u skladu s dostojanstvom njihova života i njihove duše. Bit će to ipak na taj način da će tijelo i onih koji su određeni za »vječni oganj« i »za muke« (Mt 25, 41. 46) biti na temelju same uskrsne promjene tako neraspadljivo da ga ni muke neće moći učiniti raspadljivim niti ga uništiti. 4. Ako je, dakle, tako sa svojstvom tijela koje će uskrsnuti od mrtvih, pogledajmo sada što znači prijetnja »vječnim ognjem« (Mt 25, 41). U proroku Izaiji čitamo napomenu da svakoga kažnjava njegov vlastiti oganj. Prorok veli: »Stupajte u svjetlu svoga ognja i u vatri koju sami sebi zapaliste« (Iz 50, 11). Te riječi, čini se, naznačuju da svaki grešnik sebi užiže plamen vlastitoga ognja. Nije bačen u neku vatru koju je ranije netko drugi naložio ili koja je prije njega postojala. Toj su vatri hrana i gorivo naši grijesi. Njih apostol Pavao naziva »drvljem, sijenom i strnjikom« (1 Kor 3, 12). Preobilje jela te kakvoća i količina hrane koja nam se protivi rađa u tijelu groznicu. Ognjice su različite oblikom i trajanjem. U skladu su s mjerom koju prikupljena neumjerenost pruža kao tvar i gorivo za vrućicu. Kakvoća te tvari koja je skupljena iz različite

neumjerenosti postaje uzrokom teže ili blaže bolesti. Tako je, mislim, i s dušom. Pošto u se nagomila množinu zlih djela i obilje grijeha, sav se taj broj zala u određeno vrijeme upali kao mučenje i užaruje kao kazna. Sama pamet ili savjest po božanskoj moći sve zadržava u sjećanju. Kada griješi, u samu sebe utiskuj e stanovite biljege i oblike grijeha. Svijest će stoga vidjeti — pred očima izloženu — stanovitu povijest svojih opačina. Vidjet će sve što je ogavno i stidno počinila ili bezbožno uradila. Tada će samu svijest progoniti i bosti vlastiti ostani. Bit će svojom vlastitom optužiteljicom i svjedokom. Držim da je to mislio apostol Pavao kada opaža: »Među sobom će se optuživati i braniti misli na Dan kada Bog bude sudio po Isusu Kristu — u skladu s mojim evanđeljem — ljudske tajne« (Rim 2, 15—16). Otuda treba razabrati da u odnosu na dušinu bit sami zli grešnički osjećaji rađaju stanovita mučenja. 5. Da ti se ne bi shvaćanje toga učinilo odveć teško, možemo se pozvati na one strastvene mane koje obično spopadaju dušu — tako kada duša gori od ljubavna žara ili kada jc izjeda oganj ljubomore ili zavisti odnosno kada njome potresa ludost srdžbe ili je troši golema tuga. Nekima je neizmjernost tih nevolja bila tako nepodnošljiva da im je bilo milije pretrpjeti smrt nego snositi takve patnje. Pitat ćeš zasigurno da li onima koji su bili upleteni u gore navedena zla i mane te nisu mogli, dok su se još nalazili u ovome životu, postignuti nekakav popravak i tako su otišli iz ovoga svijeta dostaje kao kazna što se muče onim istim zlim strastima koje ostaju i dalje u njima. Riječ je, rekosmo, o gnjevu, bijesu, ludosti i tuzi. Smrtnosni otrov tih strasti nije u ovome životu ublažio nikakav lijek popravka. Ili će, pitat ćeš, biti mučeni bičevima općenite kazne dok će se spomenute strasti izmijeniti. Smatram da se može misliti i na drugu vrst muka. Ako se tjelesni udovi rasipaju i međusobno odvajaju od unutrašnje ukrštenosti, osjećamo kako nastaje patnja neizmjerne boli. Tako je i s dušom. Kada se nađe izvan reda, ustrojstva i onoga sklada u kojem ju je

Bog stvorio kako bi mogla dobro djelovati i korisno misliti i ako nije sama sa sobom u skladu po uzglobljenju razumnih poriva, držimo da duša trpi muku i bol zbog svoga vlastitoga nesklada. Osjeća nevolju svoje nepostojanosti i nereda. Ali kada vatra, kao sredstvo očišćenja, pročisti rastavljenost i podvojenost u duši, duša će se bez sumnje ojačati u vezanosti. Uspostavit će svoje nutarnje jedinstvo. 6. Još je puno toga što nam je skriveno. To pozna samo onaj koji je liječnik naših duša. Za ozdravljenje tijela od zala što ih navukosmo hranom i pićem ponekad je nužna primjena krućega i gorčeg lijeka. Katkada nam čak treba, ako tako traži vrst bolesti, oporost željeza i krutost odsjecanja. Nadvisi li oblik bolesti i to, vatra, naposljetku, sažiže zlo koje smo u sebi začeli. Valja pak tim više smatrati da se i Bog — naš liječnik — kada želi otkloniti zla s naših duša što ih one na se nagomilaše različitošću grijeha i opačina služi takvim kaznenim liječenjima. Čak kaznom vatre kažnjava one koji su izgubili dušino zdravlje. Za te se zbilje slike spominju i u Svetim pismima. Tako božanska riječ u Ponovljenome zakonu prijeti da će grešnike kazniti »ognjicama, studeni i žuticom«. Mučit će ih »osušenjem očiju, umnim otuđenjem, ludošću, sljepilom i bubrežnom bolešću« (Pnz 28, 22—29). Tko u preobilju vremena prikupi sve bolesti spomenute u čitavome Pismu i navedene pod nazivima tjelesnih patnja u smislu prijetnje grešnicima, ustanovit će da su one slikovita naznaka zala i kazna za duše. Treba povesti računa da u onu svrhu kojom liječnici bolesnicima pružaju pomoći kako bi liječenjem stekli zdravlje i Bog djeluje prema onima koji su pali i zapali u grijehe. Tome je svjedok ono što se naređuje po proroku Jeremiji. Piše: »Neka svi narodi iskape čašu Gospodnje srdžbe. Neka piju, luduju i povraćaju«. Prorok još prijeti govoreći: »Ako netko ne bude htio piti, neće se očistiti« (Jer 32, 15— 16). Otuda se vidi da srdžba Božje osvete koristi dušinu očišćenju. Da pak i kaznu koja se — kako stoji — nanosi ognjem treba shvatiti kao pomoć, uči Izaija. O Izraelu zbori ovako: »Gospodin će oprati prljavštine sa sionskih sinova i kćeri. Očistit će duhom suda i duhom spaljivanja krv iz njihove

sredine« (Iz 4, 4). 0 Kaldejcima bilježi ovo: »Posjeduješ ognjeno ugljevlje. Na nj sjedni. Bit će ti od pomoći« (Iz 47, 15—15). Drugdje veli: »Gospodin će ih posvetiti u žarkome ognju« (Iz 66, 16—17). U proroku Malahiji čitamo: »Gospodin će, sjedeći, svoj narod pretopiti poput zlata i srebra. Pretopit će i očistit i ponovno saliti očišćene Judine sinove« (Mal 3, 3). 7. U Evanđelju je kazano o zlim »upraviteljima« da će biti »razdijeljeni« i da će se jedan »njihov dio metnuti s nevjernicima« (Lk 12, 42—46). To znači da onaj dio koji im nije vlastit treba otići drugamo. Tu se, bez sumnje, izrazuje neka vrst kazne za one kojima se duh mora odijeliti od duše. Tako se barem meni čini. Ali ako valja shvatiti da je tu riječ o Duhu božanske naravi — o Duhu Svetome —, mislimo da je navedeno rečeno o daru Duha Svetoga. Na krštenju ili po milosti Duha nekome se poklanja »riječ mudrosti« odnosno »riječ znanja« (1 Kor 12, 8) ili bilo koji drugi dar. Međutim, ne upravili se njime kako dolikuje nego se — recimo — ukopa u zemlju (Mt 25, 25) ili sveže »u rubac« (Lk 19, 20), od duše se oduzima dar Duha. Onaj »dio« što preostaje — bit duše — »postavlja se s nevjernicima«. Odvaja se i rastavlja od onoga Duha s kojim je bit duše trebala prebivati jer ako je »povezana s Gospodinom, s njime je jedan Duh« (1 Kor 6, 17). Međutim, ako navedeno ne moramo primijeniti na Božjega Duha već na samu dušinu narav, dušinim se boljim dijelom naziva onaj koji je nastao »po Božjoj slici i sličnosti« (Post 1, 26). Drugi je njezin dio onaj koji je naknadno dodan — poslije pada slobodne volje. Taj je dio protivan naravi prvotnoga sazdanja i čistoće. On se, ako je prijateljski i drag tjelesnoj tvari, kažnjava sudbinom »nevjernika«. Ali spomenuta se podjela dade shvatiti i na treći način. Uz svakoga se, naime, pa i »najmanjega« vjernika — po riječi (Mt 11, 11) — nalazi anđeo koji »uvijek gleda lice Boga Oca«. Tako veli Spasitelj (Mt 18, 10). Taj je anđeo zaista jedno s onim koga vodi. Ali ako vođeni po neposlušnosti postane nedostojan, veli se da se anđeo oduzima od njega. Tada se »njegov dio« — dio ljudske naravi — odvaja od Božjega dijela i

šalje k »nevjernicima«. Nije vjerno slijedio opomene anđela koga mu je Bog dodijelio. 8. Držim da ni »izvanjske tmine« (Mt 8, 12) ne smijemo smatrati tamnim zrakom gdje nema nikakva svjetla. Radije valja misliti na one koji su uronili u tmine dubokoga neznanja te su izvan svake rasvjete koja dolazi od razuma i pameti. Treba, uz to, promotriti da li spomenuti izričaj ne znači i ovo što dodajemo. Sveti će nakon uskrsnuća primiti svoja tjelesa u kojima su živjeli sveto i čisto u obitavalištu ovoga života. Ta će tjelesa biti sjajna i slavna. Bezbožni će, naprotiv, koji su u ovome životu ljubili tmine zabluda i noć neznanja poslije uskrsnuća obući tamna i mračna tijela. Ista ona tama neznanja koja je u ovome svijetu obuzimala nutrinu njihova uma, tu će se nanova očitovati po samom tjelesnome odijelu. Slično moramo držati i o »zatvoru« (1 Pt 3, 19). Neka je to dovoljno na ovome mjestu. To smo ovdje veoma kratko rekli da bismo čuvali redoslijed u izlaganju.

Jedanaesto poglavlje

Obećanja 1. Pogledajmo sada ukratko što treba misliti o obećanjima. Sigurno je da nijedno živo biće ne može biti dokono i nepomično već se želi u svakome slučaju gibati, stalno nešto činiti i štogod htjeti. Držim da je očito da to leži u naravi svih živih bića. Kudikamo je, dakle, još nužnije da se razumno biće — čovjek — uvijek kreće i nešto čini. Ako se ne sjeća onoga što jest i ne zna što mu priliči, sva se njegova nakana vrti oko tjelesnih potreba. Svim se svojim pokretima zauzima za tjelesne pohote i žudnje. Ali ako je čovjek takav da nastoji da se za nešto brine i da nešto čini za opće dobro, radit će za državu, slušat će vlasti i činiti sve što se pokaže od zajedničke koristi. Ako je takav da shvaća što je povrh tjelesnih zbilja i revno služi mudrosti i znanju, bez sumnje će svu svoju mudrost usmjeriti na izučavanje onih datosti koje mu omogućuju istražiti istinu i spoznati uzroke i razlog stvari. Kao što, dakle, netko u ovome životu tjelesno uživanje drži za vrhovno dobro, netko skrb za opće, a netko izučavanje i razmišljanje, isto tako istražujemo da li će u onome životu koji je pravi život i za koji se kaže da je »skriven u Bogu« (Kol 3, 3), to jest u onome vječnome životu, postojati neki sličan oblik života ili slično stanje.

2. Neki, dakle, — učenici gologa slova — odbacuju nekako napor razmišljanja. U Zakonu slijede samo površje. Na neki se način radije podaju svome uživanju i sladostrasti. Ti ljudi drže da će se nagoviještena obećanja sastojati od tjelesne pohote i raskalašenosti. Stoga nadasve žele da nakon uskrsnuća imamo takva tjelesa da u njima nikada ne presahne sposobnost da se jede, pije i sve drugo čini što spada na tijelo i krv. Spomenuti ne slijede misao apostola Pavla u odnosu na uskrsnuće »duhovnoga tijela« (1 Kor 15, 44). Rečenome posve dosljedno dodaju da će poslije uskrsnuća postojati bračni ugovori i rađanje djece. Sami u sebi snuju kako će se opet podignuti zemaljski grad Jeruzalem i da će mu u temelju stajati drago kamenje, dok će njegove zidine biti podignute od kamena jaspida, a utvrde ukrašene kamenom kristalom. Trijem će mu biti od izabranoga i različitoga kamenja — od jaspida, safira, kalcedonija, smaragda, sarda, oniksa, krizolita, krizoprasa, hijacinta i ametista (Otk 21, 18—20). Također misle da će im se kao poslužitelji u uživanju dodijeliti »stranci« koji će za njih biti »orači i obradivači vinograda«. Biti će im isto tako »graditelji zidina«. Sagradit će njihov razoreni i srušeni grad (Iz 61, 5; 60, 10). Još smatraju da će »od pogana dobiti blaga da ih jedu« (Iz 61, 6). Gospodarit će njihovim bogatstvom. Čak će i »deve doći iz Madiana i Gefara. Donijet će im zlato, tamjan i drago kamenje« (Iz 60, 6). To kušaju potvrditi pozivanjem na proroke. Polaze od onoga što je napisano kao obećanje Jeruzalemu. Tu se veli: »Oni koji služe Bogu jest će i piti, a grešnici će gladovati i žeđati«. Također piše: »Pravednici će se veseliti, a bezbožne će obuzeti smetenost« (Iz 65, 13). Iz Novoga zavjeta donose Spasiteljevu riječ kojom učenicima obećaje »veselje vina«. Veli: »Od ovoga neću više piti dok ga ne budem s vama pio — novo — u kraljevstvu svoga Oca« (Mt 26, 29). Dodaju, dakako, i to da Spasitelj »blaženima« naziva one koji sada »gladuju i žeđaju«. Obećaje im da će se »nasititi« (Mt 5, 6). Iz Pisama navode i mnoge druge ulomke. Ne vide da se tu mora poći od slikovitoga i duhovnoga smisla.

Također drže da će i oni poput ovih na zemlji biti kraljevi i knezovi. Imalo bi to biti na način koji je u ovome životu i koji je u skladu s rasporedbom dostojanstva, redova i vlasti kako to vlada u ovome svijetu. Tako shvaćaju što je kazano u Evanđelju: »Imat ćeš vlast nad pet gradova« (Lk 19, 19). Reći ću ukratko: oni žele da ono što očekujemo od obećanja u cjelini bude u svemu slično onome načinu življenja koji vrijedi za ovaj život. Žude da se opet ponovi ovo što je sada. Tako misle oni koji vjeruju, doduše, u Krista, ali božanska Pisma shvaćaju na židovski način. Iz njih nisu ništa uzeli što je dostojno božanskih obećanja. 3. Oni koji Pisma tumače u apostolskome smislu nadaju se da će sveti jesti. Jesti će, ali »ikruh života« (Iv 6,51) 'koji će jelom istine i mudrosti hraniti dušu i prosvjetljivati duh. Također će se pojiti pićem božanske Mudrosti. Božansko Pisimo kaže: »Mudrost je pripremila svoj stol. Polklala je svoje žrtve. U sudu je umiješala svoje vino i snažnim glasom zove — dođite k meni! Jedite kruh koji sam vam spremila. Pijte vino koje isam vam umastila« (Izr 9,1—5). Um koji je ishranjen tim jelima Mudrosti vraća se cjelovitosti i savršenosti u kojoj je čovjeik bio na početku stvoren — »na sliku Božju i sličnost« {Post 1,26). Ako netko otputuje iz ovoga života s manjom izobrazbom, ali sa sobom ponese dobra djela, može se doučiti u onoime Jeruzalemu, gradu svetih (Otk 21,2) Može se izobraziti, podučiti i postati »živim kamenom« i »dragocjenom i odabranom stijenom« (1 Pt 2,4—6-. To je moguće stoga jer je i&nažno i ustrajno podnio životne borbe i bitke za pravovjerje. Tamo će istiniti je i očitije spoznati što je već ovdje prorečeno: »Čovjek ne živi samo o /kruhu već od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta« (Mt 4,4). Knezovima i ravnateljima treba smatrati one koji podložnicima ravnaju, uče ih, podučavaju i upućuju u božansiko. 4. Ako spomenuta obećanja u srcima ovnih koji se u njih nadaju ne pobuđuju dostatnu željiu, mi

ćemo se malo ponoviti i istražiti kako je žudnja za tim zbiljama duši pridodana i u nju usađena. Tako čamo konačno i u neku ruiku dosljednošću razlaganja opisati vrste kruha života, 'kakvoću vina i vlastitost prvaštava. Poslužimo se usporedbom onih vještina 'koje se redovito izvode rukom. Razlog o tome što, kako i u koju svrhu nešto biva nalazi se u pameti. Ostvarenje se djela obavlja posredstvom ruiku. Tako je i s djelima koja je Bog učinio. Potrebno je smatrati da smisao i razložitost onoga što vidimo da je Bog učinio ostaje u sikrovitosti. Kada naše oko motri što je stvorio ikoji umjetnik i ako primijeti -nešto što je posve vješto načinjeno, duh smjesta plane od želje da sazna kako, na koji način i u koju je svrhu to načinjeno. Neusporedivo više i povrh svake usporedbe um gori od neiskazivoga čeznuća spoznati smisao Božjih djela koja vidimo. Vjerujemo da je tu želju i tu 'ljubav bez ikakve sumnje u nas položio Bog. Kao što o>ko po svojoj naravi traži svjetlo i pojavno i kao što naše tijelo od sebe teži za jelom i pićem, taflko i naša duša u sebi nosi vlastitu i prirodnu želju da uvidi Božju istinu i upozna uzroke zbiljama. To čeznuće ne primi smo od Boga da se ono ne bi nikada moralo ili moglo ispunili. Inače bi se učinilo, ako se moć želje nilkada ne obistinjuje, da je Bog Stvoritelj uzalud u naš duh ulio »ljubav za istinom« (2 Sol 2,10). Oni koji su se uz najveći napor posvetili u ovome životu pobožnim i vjerslkim izučavanjima, razumiju nešto malo od mnogih i neizmjernih »blaga božanskoga znanja« (Kol 2,3). Otuida što su svoj duh i um time zaposlili i što napreduju u toj želji izvući će veliku ikorist. Pamet su usmjerili prema traženju istine koju su ljubili. Taiko su postali spremniji za postizanje buduće naobrazbe. Kada netko želi naslikati nefki liik, najprije blagom pisaljkom riše osjenčenjem njegove obrise i priprema crte ikoje su sposobne primiti lica koja će se nanijeti. Nema sumnje da već postavljeni nacrt, po osjenčenju, postaje spremniji primiti one prave boje. Slično se i sjenčanje i nacrt o kojem govorimo najprije ocrtava olovkom Gospodina našega Isusa

Krista »na ploče našega srca« (2 Kor 3,3). Stoga se tmožda veli: »Svakome tlko ima dat će se i dodati« (Mt 13,12). Otuda izlazi da će se onima koji već u ovome životu imaju neki prednacrt istine i znanja u budućemu dodati ljepota savršene slike. 5. Mislim da je onaj koji govoraše: »Mene uznemiruje dvoje: želio bih umrijeti i biti s Krastom jer to je mnogo bolje« (Fil 1,23), naznačio da je njegova želja onakva kakvu ocrtasmo. Znao je da će, kada se vrati Kristu, očitije upoznati razloge svega što se na zemlji zbiva s obzirom na čovjeka, čovjekovu dušu i njegov um — na ono iz čega se čovjek već sastoji. Spoznat će narav bitnoga duha, to jest duha što djeluje i koji je životni duh. Upoznat će i milost Duha Svetoga koja se daje vjernicima. Također će uvidjeti što znači Izrael. Postat će mu jasne različitosti među narodima i smisao što u Izraelu postoji dvanaest plemena. Razumjet će što znači da se među pojedinim plemenima nalaze zasebni narodi. Tada će shvatiti značenje svećenika, levita i raznih svećeničkih razredaa. Bit će mu jasno čiji je lik bio u Mojsiju. Saznat će koju istinu u Božjim očima imaju jubileji i sedmine godina. Pojmit će smisao blagdana i tjednih dana. Nazret će uzroke svih žrtava i očišćenja. Bit će mu očito koje je značenje očišćenja od gube i uopće raznih vrsta gube te očišćenja onih koji trpe od gubljenja sjemena. Uz to će upoznati koje su, kakve i 'koliko je dobrih i zlih moći. Vidjet će njihovu naklonost odnosno svadljivu zavist prema ljudima. Tada će spoznati narav duša. Razumjet će različitosti među živim bićima koja stanuju u vodama, ali i različitosti među pticama i divljim zvjerima. Naučit će ,koji je razlog što :se svi rodovi granaju u veoma brojne vrste. Saznat će Stvorite'ljevu nakanu i skroviti smisao koji njegova Mudrost daje svim tim bićima. Također će saznati zašto su neke sile vezane uz određeno »korijenje i trave, a zašto se to uskraćuje ostalim travama i korijenju. Upoznat će zbog kojega su razloga anđeli otpali i koji je uzrok što im oni ikoji ih ne preziru svom svojom vjerom mogu u neku ruku laskati dok su ti otpadnici u stanju da dm budu vrelom zablude i prijevare. Saznat će sud

božanske Providnosti o svakome navedenom biću. Naučit će da se ono što se događa ljudima ne zbiva nehotice ili slučajno već po veoma pomno smišljenome razlogu Ikoji je tako uzvišen da ne samo što s očiju ne gubi broj kosa kod svetih već možda i svih ljudi. Ta se razložita Providnost proteže i na dva vrapca — bilo da vrapce treba shvatiti doslovce ili na duhovan način — koji se prodaju po novčić (Mt 10,29). To se, naime, zasada još istražuje. Onda će se onamo očito vidjeti. 6. Sve što rekosmo vodi ovome zaključku: neće proći malo vremena dok se onima ikoji su dostojni i koji to zaslužiiše — nakon njihova odlaska iz života — »ne objavi smisao čak samo onoga što je na zemlji. Talkvi će po spoznaji navedenoga i po milosti pune spoznaje uživati u neisikazivoj radosti. Ni ovaj zrak koji se nalazi između neba i zemlje nije bez živih razumnih bića. Apostol kaza: »U tome ste nekada hodili po tijeku ovoga svijeta, po prvaku koji ima vlast nad ovim zraikoim i nad duhom .koji sada djeiluje u sinovima nepovjerenja« (Ef 2,2). Također veli: »Bit ćemo ugrabljeni po oblacima u susret Kristu u zraku. I tako ćemo uvijek -biti s Gospodinom« (1 Sol 4,17). Moramo, dakle, držati da će sveti ondje ostati tako dugo dok ne spoznaju smisao obaju načina kojima se ravna onim što se događa u zraku. Rekoh »obaju načina«. To znači ovo: dok smo bili na zemlji, gledali smo životinje i stabla. Uviđali smo njihove razlike, ali i najveću raznovrsnost među ljudima. Međutim, mada smo to motrili, razloge nismo uočavali. Tek nam je ona različitost koju vidjesmo bila poticajem da tražimo i ispitamo zbog čega je sve to tako različito stvoreno i raznovrsno ravnano. Pošto se na zemlji u nama rodilo nastojanje i ljubav za spoznajom tih zbilja, poslije smrti će nam se dati o tome znanje i razumijevanje. Pretpostavka je da to želimo. Kada, dakle, u cijelosti tome shvatirno smisao, na oba ćemo načina pojmiti ono što vidjesmo na zemlji. Takva što moramo reći o zračnome boravku. Mislim da će sveti, kada odu iz ovoga života, stajati na neikome mjestu koje se nalazi na zemlji. Božan-

sko ga Pismo naziva »rajem« (Post 2,8). To je ikao ndko mjesto izobrazbe ili — da se tako izrazim — sluša'lište odnosno škola za duše. Tu se duše poučavaju o svemu što su vidjele na zemlji. Talkođer stječu neke naznalke o onome što će doći i o budućem. To su stanovita znamenja budućega. Duše su takva nešto posjedovale dok su još bile u ovome životu, ali tada »kroz ogledalo i zagonetke« i samo »jednim dijelom« (1 Kor 13,12). Sve će se to svetima očitije i jasnije obznaniti na svome mjestu i u svoje vrijeme. Tko je bio srcem čist, u duhu očišćen i uvježban u mišljenju, napreduje brže. Brzo će se popeti do zračnoga mjesta. Reći ću ovako preko obitavališta pojedinih mjesta koja Grci zovu sferama, to jest kuglama, a božansko Pismo »nebesima« (Ef 4,10), doprijet će do kraljevstva nebeskoga. U svakoj će pojedinoj sferi najprije upoznati ono što se tu zbiva. Potom će shvatiti i razilog zbog čega se događa. Tako će po redu prijeći svaku pojedinu sferu. Slijedit će onoga koji je »prošao nebesa — Isusa, Božjega Sina« (\Heb 4,14). On je rekao: »Hoću da i oni budu sa mnom gdje sam ja« (Iv 17,24). Naznačio je' i raznovrsnost među mjestima. Reče: »U Oca su mnogi stanovi« (Iv 14,2). Božji je Sin osobno posvuda i sve prelijeće. Ne poimamo ga vi'še u onoj sićušnosti u kojoj se pojavio zbog nas i u našu korist. To znači da nije više u onoj omeđenosti koju je imao u našem tijelu dok je živio ,na zemlji među ljudima. Ne smije se, naime, misliti da je zatvoren na jednom jedincatome mjestu. 7. Kada, dakle, sveti dođu do nebeskih mjesta, razumjet će smisao pojedinih zvijezda. Upoznat će da li imaju dušu ili su nešto drugo. Ali shvatit će i druga značenja Božjih djela. Bog će im to sam očitovati. Kao sinovima pokazat će im razloge stvari i snagu svoga stvaranja. Poučit će ih zbog čega je neika zvijezda stavljena na to nebesko mjesto i zašto je tolikim razmakom udaljena od druge zvijezde te što bi biio da je stajala bliže i što bi se dogodilo da je bila dalje. Svemir, naime, ne bi ostao jednalk nego bi se sve preokrenulo u neki drugi red da je dotična zvijezda bila veća od druge.

Pošto, prema tome, prijeđu sve što se odnosi na narav zvijezda i na obitavališta što su na nebu, doći će k onome što se ne vidi i ik onome čemu smo zasada čuli jedino imena. Doći će do nevidljivoga. Apostol Pavao uči da je nevidljivih zbilja mnogo (2 Kor 4,18; Kol 1,16). Ali što su one i gdje je među njima razlika, to ne možemo nazreti ni naj sitnij im naslućivanj em. Razumna narav raste postupno, a ne kao što se raste u tijelu, puti i duši za vrijeme ovoga života. Povećava se duhom i mišlju. Kada duh postane savršen, dopire do potpunoga znanja. Ova ga tjelesna osjetila više uopće ne priječe. Uvećava se razumnim uvećanjima. Duh uzroke zbiljama gleda stalno, čisto i tako reći »licem u lice« {Kor 13,12). Tako postiže savršenstvo — najprije ono koje omogućuje njegovo uzdignuće, a potom ono koje ostaje. Hrana kojom se hrani jesu razmatranje, shvaćanje stvari i razlozi uzrdka. U ovome tjelesnome životu najprije uzrastamo tjelesno. Na taj način dobivamo opstanak. U ranoj dobi obilje hrane omogućuje naš rast. Ali pošto visina u rastu ispuni svoju mjeru, ne upotrebljavamo više hranu da bismo rasli nego da bismo živjeli i po hrani se održali na životu. Držim da je tako i s umom. Kada dopre do savršenosti, mora se hraniti i upotrebljavati hranu koja mu je vlastita i za nj prikladna. Treba to biti u onoj mjeri gdje ništa ne nedostaje, ali nije ni u preobilju. Riječ je, dakako, o hrani koja se sastoji od motrenja i shvaćanja Boga. Ta hrana ima svoje mjere. One moraju odgovarati naravi koja je sazdana i stvorena. Potrebno je da te mjere opslužuju svi koji su počeli gledati Boga — shvaćati ga po »čistoći srca« (Mt 5,8).

TREĆA KNJIGA

Prvo poglavlje

O slobodnoj volji — rješenje i tumačenje biblijskih izreka koje naoko niječu slobodu 1. U crkvenome naviješ tanju susrećemo riječ o Božjem pravednome sudu. Ta riječ, alko se povjeruje u njezinu istinitost, slušatelje poziva da čestito žive i da na sve načine izbjegavaju grijeh. Uvjet je da se slažu Ikaiko o nama ovisi što je dostojno hvale i prijekora. Budući da je tome tako, daj da štogod posebice reknemo o slobodi volje. To je, naime, jedno od najnužnijih spornih pitanja. Ali da bismo shvatili što je slobodna volja, nužno je razglobiti njezin pojam. Pošto se to razjasni, posve će točno pred nas izaći što se istražuje. 2. Među bićima koja su gibana, neka uzrok • gibanja imaju isarna u sebi. Neka se jedino izvana pomiču. Samo se, dakle, na vani giba ono što se prenosi. Takvo je: drveće, stijene i svaka druga tvar 'koju na okupu drži isključivo izvanjska povezanost. Za trenutak ispuštamo iz rasprave činjenicu što se i raspadanje tjelesa naziva gibanjem. To nije potrebno za naš predmet. Uzrok gibanja u sebi imaju: životinje, biljke i naprosto svetko biće koje na okupu drže rast i duša.

Kaže se da tu pripadaju i rudnici. Uz to i vatra se giba od sebe. Možda čak i vrela. Među bićima koja imaju u sebi počelo gibanja neka se — kažu — pokreću iz sebe, a tneka po sebi. Iz sebe se miču ona u kojima nema duše, a po sebi u kojima je duša. Po sebi se gibaju bića s dušom jer u njima nastaje predodžba koja izaziva micanje. U nekim se pak životinjama pojavljuju slike koje izazivaju poriv. Ta narav što istvara sliku u strogome redu pokreće nagon. Tako je, na primjer, s paukom. U njemu se javlja slika tkanja. Za njom pak slijedi poziv na pletenje. U pauku je njegova narav izvor predodžbe. Ona pauka posve određeno nutka da tka jer životinja osim te naravi koja je vrelo predodžbe nije ništa drugo primila. Isto vrijedi i za pčelu i njezino izrađivanje saća. 3. Razumno živo biće uz narav koja stvara slike ima i um koji rasuđuje predodžbe. On jedne odbacuje, a druge prihvaća. Tako se po njima ravna. U naravi se pak razuma nalaze ishodišta pomoću kojih sudimo o dobru i zlu. Idući za njima, razabiremo što je dobro, a što zlo. Ako odaberemo dobro i otklonimo zlo, bivamo vrijedni pohvale. To je onda kada se predamo vršenju dobra. Ali ako vršimo suprotno, zavređujemo prijekor. Ne treba, međutim, smetnuti s uma da nalazimo kod životinja narav koja je na neki način više ili manje, ali s mnogo mjere, usmjerena na razna djelovanja. Otuda dolazi da je pothvat — da tako .kažem — lovačkih pasa i vojničkih konja nekako bliz razumnosti. Svi se pak slažu da o nama ne ovisi da li će ovo ili ono izvana doprijeti do naših osjetila i u nama pokrenuti ovakvu ili onakvu predodžbu. Ali prosuditi da se s događajem treba poslužiti na ovaj ili onaj način nije zadaća ničega drugoga doli razuma koji je u nama. On nas na temelju začetaka usmjeruje na nagone koji nas vabe na dobro i ono što se dolikuje ili nas okreće na suprotno. 4. Ako tko rekne da je izvanjski događaj takav te nije u pojedinčevoj moći da mu se odupre jer se upravo na taj način zbio, neka promotri svoje vlastite strasti i porive. Neka se pita da li njegov um ne uživa u nečemu, na nešto ne pristaje i nečemu naginje

ulkoliko ga na to potiču ovi ili oni poticaji. Uzmimo, na primjer, da se netko odluči kako će se uzdržavati i da će se odreći tjelesnoga općenja. Ako se sada pojavi koja žena što ga izaziva da postupi protiv svoje odluke, ona mu nije glavni razlog što odustaje od svoje nakane. On počinja grijeh jer je posve pristao na golicanje i nježnost naslade. Nije se htio oduprijeti nagonu ni kraju privesti što je naumio. Netiko drugi, naprotiv, postupa drukčije, ako mu se isto dogodi. Taj posjeduje više znanja i bolje se uvježbao. Podražaji i puteni porivi na nj, doduše, navaljuju, ali razum — moćnije osnažen, oblikovan vježbanjem i naukom očvrsnuo u dobru ili se bar primaiknuo čvrstoći — odbija poticaje i polaiko razblažuje požudu. 5. Iako se s nama to događa, okrivljivati vanjsfka zbivanja i sa sebe skidati optužbu te se izjednačiti s drvljem i stijenama koje miče ono što ih izvana pokreće, niti je točno niti razumno. Takav govor drži onaj koji želi krivotvoriti pojam slobodne volje. Pitamo li ga što je slobodna volja, reći će — ako ništa izvana ne pristupi ikada sam nešto odlučio te me ne zove na suprotno. Optuživati pak, u drugu ruku, samo ustrojstvo, protivi se očitosti. Ako se, naime, odgojiteljska riječ dohvati najrazvratnijih i najsurovijih, ona ih preinačuje, ako slijede poticaj. Poticanje i promjena na bolje uvelike rađaju plodom. Često najrazuzdaniji postaju bolji od onih koji »početka nisu pružali dojam da su takvi po naravi. Sirovi se mijenjaju do takve blagosti da se oni koji nikada nisu bili divlji ukazuju divljima uspoređeni s onim koji se promijenio i postao blag. Ali također vidimo kako drugi koji su čvrsti i časni, zbog pokvarenosti napuštaju časnost i čvrstinu. Odaju se najlošijem načinu življenja i zapadaju u razuzdanost. Oni često počinju s razvratnošću u polovici životne dobi. Zapadaju u nered pošto je već minula mladost koja je po naravi nepostojana. Razum, dakle, pokazuje da vanjski događaji ne ovise o nama. Ali na nas spada hoćemo li se njima služiti ovako ili onaiko uzimljući razum da nas (kao sudac pouči kako treba stati pred određena izvanjska zbivanja.

6. Da je ćudoredni život naše djelo i da ga Bog od nas traži te da ne dolazi od njega, nekoga drugoga ili — kako neki kažu — od sudbine već da je naš trud, posvjedočit će prorok Miheja. On veli: »Bi ti, čovječe, naviješteno što je dobro i što Gospodin od tebe traži — ništa drugo osim vršiti pravdu, ljubiti milosrđe i biti spreman da putuješ s Gospodinom, svojim Bogom« (Mih 6,8). I Moj sije •kaže: »Pred lice tvoje stavili put života i put smrti. Odaberi dobro i hodaj u njemu« (Pnz 30,19). Kod Izaije piše: »Ako hoćete i ako me poslušate, jest ćete blaga sa zemlje. Ali ako nećete i ako me ne poslušate, mač će vas proždrijeti. To rekoše Gospodnja usta« (Iz 1,19—20). U Psalmima čitamo: »Da me je moj narod slušao i da je Izrael stupao mojim putovima, bio bih do ništavila ponizio njihove neprijatelje. Na njihove bih tlaoitelje bio stavio svoju ruku« (Ps 80,14—15). To pretpostavlja da o narodu ovisi da li će slušati i stupati Božjim stazama. I Spasitelj veli: »Ja vam kažem da se ne opirete zlu« (Mt 5,39). Isto tako: »Tko se rasrdi na svoga brata, bit će optužen na sudu« (Mt 5,22). Također: »Tko pogleda ženu da bi je poželio već je preljub io u svome srcu« (Mt 5,28). Podjednako nalaže još mnogo toga. Spasitelj sve to naređuje pretpostavljajući da o nama ovisi da li ćemo opslužiti zapovijedi ili ćemo biti optuženi na sudu ako ih prekršimo. Stoga veli: »Onaj tko sluša ove moje riječi i vrši ih, usporedit će se razboritu čovjeku koji je svoju kuću sagradio na klisuri [...]. Ali onaj koji čuje, a ne vrši, sliči ludu čovjeku koji svoj dom podiže na pijesku [...]« (Mt 1,24—26). Gospodin »onima s desne strane« izjavljuje: »Dođite k meni, blagoslovljeni moga Oca [...] kada sam bio gladan, dali ste mi jesti i kada sam bio žedan, napojili ste me« (Mt 25,34—35). Time im, posve očito, udjeljuje obećanja jer u sebi nose razloge pohvale. Drugima, naprotiv, ukoliko su po sebi zavri jedili prijekor kaže: »Otiđite, prokletnici, u vjekovni oganj« (Mt 25,41). Primijetimo, također, da nam i Pavao upravlja riječ kao ljudima koji posjeduju slobodnu volju i sami su sebi uzrok propasti ili spasenja. Piše: »Zar prezireš bogatstvo njegove dobrote, strpljivosti i velikodušnosti i ne znaš da te Božja dobrota vodi promjeni mišljenja?

Zbog svoje okorjelosti i nepopravljivosti srca na se gomilaš srdžbu za dan gnjeva, objavljenja i Božjega pravednog suda. Bog će se svakome odužiti po njegovim djelima. Vječni će život dati onima koji u strpljivosti dobroga djela traže slavu, čast i neraspadljivost. Onima koji iz svadljivosti ne slušaju istinu već se pokoravaj u nepravdi uzvratit će srdžbom i ljutnjom. Tjeskoba i mučnina svakoj ljudskoj osobi ikoja čini zlo. To je u prvome redu za Židova, a onda za Grka. Slava, čast i mir svakome tko čini dobro — najprije Židovu, potom i Grku« (Rim 2,4—10). U Pismima se, dakle, nalazi bezbroj mjesta gdje se posve jasno govori o slobodnoj volji. 7. Budući da se stanovite starozavjetne i novozavjetne izreke mogu upotrijebiti u protivnome smislu, to jest da ne ovisi o nama hoćemo li vršiti zapovijedi i spasiti se odnosno prekoračiti ih i upropastiti se, djelomično donosimo i neke od njih i istražujemo njihova značenja. Što navodimo, služi kao uzoraik. Na sličan će način netko drugi prikupiti sva ostala biblijska mjesta koja prividno zabacuju slobodnu volju i potražiti što ona točno znače. Mnoge uznemiruje Faraonova sudbina. Bog o Faraonu izvješćuje i više puta veli: »Okorjet ću Faraonovo srce« (Izl 4,21). Ako, naime, Bog Faraona čini okorjelim i on zbog okorjelosti griješi, tada nije sam sebi uzrok grijeha. Ako je tako, Faraon ne posjeduje slobodnu volju. Netiko će na isti način reći da ni oni 'koji se upropašćuju nisu slobodni i da ne odlaze sami od sebe u propast. Rečeno je u Ezekijela: »Otklonit ću njihova kamena srca i staviti tjelesna da bi hodili u mojim zapovijedima i čuvali moje propise« (Ez 11,19—20). I to će nekoga navesti na misao da Bog daje da se »ide po zapovijedima i čuva propise« jer on odstranjuje prepreku — kameno srce, i stavlja što je bolje — tjelesno srce. Razmotrimo i ono mjesto iz Evanđelja gdje Spasitelj odgovara na pitanje »zašto mnoštvu govori u prispodobama« (Mt 13,10). Veli: »[...] da motreći ne vide i slušajući ne čuju [...] da ne .shvate i da se nikada ne obrate i da im ne bude oprošteno« (Mk 4,12). U Pavla nalazimo: »Nije do onoga koji hoće

ili trči već do Boga koji se smiluje« (Rim 9,16). Drugdje Apostol kaže: »I htjeti i izvršiti dolazi od Boga« (Fil 2,13). Također bilježi: »Bog se, dakle, smiluje onome kome hoće, a sikruitnjuje koga hoće. Ti ćeš mi, dakle, reći — što onda kori? Tko se odupro njegovoj volji? Zacijelo, tko si ti, čovječe, da odgovaraš Bogu? Zar će načinjeno kazati Stvoritelju — zašto si me takvim sazdao? Zar lončar nema Vlasti nad glinom da od istoga grumena načini jedan sud za časnu, a drugi za nečasnu uporabu?« (Rim 9,18—21). Ti su navodi po sebi dovoljni da mnoge duboko uznemire pa da misle k^ko čovjek nema slobodne volje već da Bog spašava i upropaštava 'koje hoće. 8. Počet ćemo, dakle, s onim što je rečeno o Faraonu. Kazano je da ga je Bog otvrdokorio da ne pusti narod. Istodobno ćemo ispitati i Apostolovu riječ da se Bog umilostivlju'je ikome hoće i da stvrdnjuje koga hoće. Tim se izrekama služe neki krivovjernici. Oni i sami skoro zabacuju slobodnu volju. Govore o naravima koje idu u propast ulkoliiko uopće nisu sposobne da se spase. Također govore i o drugima koje se nužno spašavaju jer uopće nisu u sitanju da se izgube. Za Faraona kažu da je posjedovao narav ikoja vodi u propast. Bog ga je otvrdokorio jer duhovnima iskazuje smilovanje, a otvrdnjuje tjelesne. Promotrimo što protivnici uče. Zapitajmo ih da li je Faraon bio zemaljske naravi. Kada u tome smislu odgovore, reći ćemo da je čovjek zemljane naravi posve poslušan Bogu. Ako je ipak neposlušan, je li uopće potrebito da mu se srce otvrdne i to ne jednom nego više puta? Ali s tim nije tako. Faraon je bio u stanju poslušati. Jamačno bi bio poslušao jer je bio čovjek koji nije zemaljski. Čudesa ga i znaci potresahu. Međutim, Bogu je trebala Faraonova ponovljena neposlušnost da bi za spasenje mnogih pokazao svoja čudesna djela. Zato je otvrdnuo Faraonovo srce. To najprije rekosmo protiv krivo vjernika da bismo pobili ono što pretpostavljaju — da je Faraon posjedovao izgubljenu narav. Isto im moramo uzvratiti s obzirom na Apostolovu riječ. Koga to Bog stvrdnjuje? One 'koji idu u propast? Ali što bi bilo s njima da nisu bili okoreni? Da li bi se

— očito — bili spasili jer nisu ljudi izgubljene naravi? Kojim ljudima Bog iskazuje milosrđe? Zar ne onima koji će se spasiti? Ali, da li im je potrebito neko novo milosrđe? Jednom su zauvijek talko sazdani da se moraju spasiti i da moraju biti posve blaženi već zbog svoje naravi! Alko im Bog već iskazuje milosrđe, čini to zato da ih ne zadesi propast, alko im se ne smiluje. Talko postupa da ih ne pogodi što bi im se inače dogodilo — propast — već da prispiju do mjesta gdje su spašertici. Toliko protiv ikrivovjernilka. 9. Pred one koji misle da su shvatili izričaj »otvrdnuo je« (Izl 4,21) valja iznijeti ovu poteškoću: što je, po njima, Bog učinio da bi otvrdnuo srce i koji mu je bio cilj dok je to činio? Neka također promotre pojam o Bogu. Bog je, po zdravoj nauci, pravedan i dobar. Ako pak to ne prihvaćaju, složimo se za trenutak s njima da je samo pravedan. Ndka, dakle, razlože kako se onaj koji je dobar i pravedan — ili samo pravedan — uistinu ukazuje pravedan kada skrutnjuje srce onoga koji zbog te tvrdoće odlazi u propast? KaJko onaj koji je pravedan postaje uzrokom propasti i neposlušnosti? Zbog čega kažnjava one ikoje je otvrdnuo i učinio neposlušnima? Zašto kori Faraona govoreći: »Nećeš da pustiš moj narod. Gle, pomorit ću sve egipatske prvorođence, ali i tvoga prvonođenca« (Izl 4,23). Isto vrijedi za sve ostalo što Bog, po Pismu, veli Faraonu preko Mojsija. Nužno je da se onaj koji vjeruje da su Pisma istinita i da je Bog pravedan — alko je razuman — potrudi pokazati na koji se način može u takvim izrekama jasno shvatiti i da je Bog pravedan. Ako netko otkrite glave kao optužitelj izjavi i ostane pri tome da je St-voritelj zao, protiv njega su potrebni drugi dokazi. 10. Budući da protivnici kažu da Boga smatraju pravednim — mi ga pak istodobno držimo dobrim i pravednim — istražimo kako onaj tko je dobar i pravedan sikrutnjuje Faraonovo srce. Pogledajmo, dakle, da li možemo pomoću onoga primjera kojim se Apostol poslužio u Poslanici Hebrejima razjasniti kako Bog istim djeilovanjem jednome iskazuje milosrđe, a drugoga otvrdnjuje. Bog nema namjeru okorjeti. Njegova je nakana dobra. Ipak ima za posljedicu

otvrdnuće zla u čovjeku zbog opake podloge. Zato se veli da Bog otvrdokoruje onoga koji postaje tvrdokoran. Pavao bilježi: »Zemlja koja je pila kišu što se na nju spuštala te onima koji je obrađuju rodila korisnim biljem, od Boga prima blagoslov. Ako plodi tanjem i babinim zubom, završava u ognju jer je nevaljana i bliza prdkletstvu« (Heb 6,7—8). U kiše je, vidi se, djelovanje jedno te isto. Ali iako kiša posjeduje jedinstveno djelovanje, obrađena zemlja donosi plodove, a zanemarena i neobrađena rađa korovom. Pričinilo bi se sablažnjivim kada bi davalac kiše rekao: ja sam na zemlji proizveo plodove i trnlje. Ali, mada sablažnjivo, ipak je istinito jer da nije bilo kiše, ne bi bilo ni plodova ni korova. Ali kako je kiša ipala u zgodan čas i u dostatnoj količini, oboje je niknulo. Kada zemlja koju natapa kiša što se često na nju spušta donosi drač i strčak, neprikladna je i bliza prdkletstvu. Blagodat je, dakle, kiše pala i na najlošiju zemlju. Ali kako je podloga bila zanemarena i neobrađena, niknulo je trnje i bodljače. I čudesa su što ih Bog čini kao kiša. I volje su različite. Ialko su kao i zemlja po naravi jedno, sliče obrađenu ili zapuštenu tlu. 11. Kada bi sunce stalo govoriti pa reklo: ja otapam i sušim, ne bi, na temelju svolje podloge, kazalo ništa lažna, mada je rastapan je i sušenje međusobno suprotno. Međutim, ista toplina topi vosak i suši blato. Slično je i s onom djelatnošću koju je svojim posredstvom obavio Mojsije. Očitovala je Faraonovu tvrdokornost zbog njegove zloće, ali i poslušnost Egipćana ikoji su se pomiješali sa Židovima i s njima krenuli na put. U Pismu piše da se Faraonovo srce malo pomalo smekšalo. Izjavio je ovo: »Ipak nećete daleko otići. Putovat ćete tri dana i ostaviti svoje žene« (Izl 8,23—27). Tu je i sve ostalo što je govorio dok je polako pristajao na čudesa. Sve to svjedoči da su i na nj ponešto djelovali čudesni znaci, iako ga nisu posve pridobili. Ali se ni to ne bi zbilo da je Bog — kako mnogi shvaćaju — u djelo proveo izreku: »Otvrdnut ću Faraonovo srce«. Posve je na mjestu ako navedene tvrdnje protumačimo polazeći od dnevne uporabe riječi. Dobri

gospodari često vele slugama koji su razmaženi njihovom dobroćudnošou i velikodušnošću: ja sam te učinio lošim. Ili: ja sam uzrok za tvoje brojne prijestupe. Ali u rečenome valja zamijetiti svakodnevno obilježje i značenje. Ne smijemo klevetati gospodare jer nismo shvatili nakanu kazanoga. Pavao je zaista to jasno istražio. Grešniku dobacuje: »Zar prezireš bogatstvo njegove dobrote, strpljivosti i velikodušnosti i ne znaš da te njegova dobrota vodi k izmjeni misli? Zbog svoje okorjelosti i nepopravljivosti u srcu na se gomilaš^ srdžbu za dan gnjeva, otkrivenja i pravednoga Božjeg suda« (Rim 2, 4—5). Što Apostol kaže grešniku, neka je kazano Faraonu. Može se misliti da se to na nj odnosi na skroz prikladan način jer Faraon »po okorjelosti i nepopravljivosti svoga srca na se gomilaše gnjev« (Rim 2,5). Tvrdokornost se pak ne bi u tolikoj mjeri očitovala niti izašla na vidjelo, da se nisu zbila čudesa ili kada su se dogodila da nisu bila tako brojna i veoma velika. 12. Budući pak da se takve pripovijesti drže nevjerojatnima i nategnutima, pogledajmo, oslanjajući se na proročku riječ, što kažu ljudi koji su iskusili obilje Božje dobrote i živjeli plemenito, ali su potom sagriješili. U Izaiji piše: »Zašto si nas, Gospodine, odveo sa svoga puta? Radi čega si oikorio naše srce pa se ne bojimo tvoga Imena? Okreni se prema nama zbog svojih slugu, radi plemena svoje baštine da bismo štogod baštinili od tvoje svete gore« (Iz 63,17—18). U Jeremiji imamo: »Ti si me, Gospodine, zavarao i ja bijah prevaren. Bio si jači i pobijedio« (Jer 20,7). Izreka »zašto si okorio naše srce te se ne boji tvoga Imena«, rečena od onih koji mole milosrđe, znači, ako je shvatimo u običnome smislu, ovo: zašto si nas toliko štedio i nisi nas zbog naših grijeha posjećivao već si nas ostavio dok se maše pogreške nisu nagomilale. Bog većinu ljudi ostavlja nekažnjene. To čiini da bi se na osnovu slobodne volje ispitalo svačije ćudoređe i da bi se po prijeđenoj kušnji očitovali najbolji. Također da ostali koji nisu nepoznati Bogu — jer on »sve zna prije nego se što dogodi« (Dan 13,42) — nego razumnim bićima i

samima sebi, kasnije krenu putem iscjeljenja. Oni dobročinstvo ne bi upoznali da nisu sami sebe osudili. Spomenuto je svakome korisno. Tako će svatko shvatiti što je on osobno, a što milost koja dolazi od Boga. Onaj tko nije pojmio ni svoju slabost ni božansku milost, a iskaže mu se dobročinstvo prije nego je sam sebe prokušao i prosudio, mislit će da je njegovo djelo pomoć koja mu dolazi od nebeske milosti. To pak rađa visoko mišljenje o samome sebi i oholost. Postaje uzrdkom pada. Držimo da se to dogodilo i đavlu. Sam je sebi pripisao prednosti koje je posjedovao kada je bio bez grijeha. Međutim, »tko sam sebe uzvisuje, bit će ponižen. Bit će pak uzvišen, tko sebe ponizuje« (Lk 14,11). Primijeti da je božansko »skriveno mudrima i umnima« (Lk 10,21). To je zato da se — kako kaza Apostol — »nijedno tijelo ine diči pred Bogom« (1 Kor 1,29). Božansko je objavtljeno malenima koji su naikon sitne dobi doprli do savršenijega i imaju na pameti da nisu do velikoga stupnja blaženstva došli jer bi tome uzrok našli u sebi nego po neizrecivome dobročinstvu. 13. Onaj, dakle, tko je napušten, ostavljen je na temelju božanskoga određenja. Bog pak nije bez razloga strpljiv s nekim grešnicima. Njima je to od koristi. Duša je, naime, besmrtna i vijek je beskonačan. Zato je dobro da se ndkim ljudima prebrzo ne pritekne u pomoć s obzirom na spasenje već da se polako k njemu privode pošto su već iskusili mnogo nevolja. I liječnici mogu pokoga brzo izliječiti. Ipak, kada slute da se u tijelu nalazi skriveni otrov, čine posve suprotno od liječenja. Tako postupaju jer bolesnika žele sigurnije zaliječiti. Smatraju da ga je bolje duže vrijeme zadržati u upali i bolima da bi pouzdanije iznova stekao zdravlje nego da brže — ali prividno — ozdravi te potom opet oboli. U tome je slučaju brže ozdravljenje taikvo samo privremeno. Jednako postupa i Bog. On pozna tajne srca i predviđa budućnost. Možda sve to pripušta iz strpljivosti. Po vanjskim događajima iz tajnosti izvlači skriveno žlo da bi očistio onoga koji je zbog nebrige

u sebi načinio mjesto zlim klicama. Bog hoće da ih takav, ukoliko se dugo nalazi u zlu, izbljuje kada izađu na površinu. Tako se može, očišćen od svoje zloće, opet preporoditi. Bog ne ravna dušama imajući pred očima — recimo — pedesetak godina ovozemnoiga života već gledajući na beskonačnu vječnost. Razumnu je narav stvorio neraspadljivom i sebi srodnom. Razumna duša nije isključena iz ozdravljenja jer nije vezana jedino na život ovdje za neml'ji. 14. Poslužit ćemo se sada i ovom slikom iz Evanđelja. Riječ je o klisuri na kojoj je malo škrte zemlje. Na nju pada sjemenje i brzo klija. Ali pošto iznikne, kako »nema korijena, sunce ga kada grane spali i ono se suši« (Mt 13,5—6). Ta je stijena ljudska duša koja zbog nemara otvrdne i zbog zloće okameni. Bog, naime, nikome nije stvorio »kameno srce« (Ez 11,19). Ono takvim postaje po zloći. Ako bi netiko predbacio rataru što nije ranije posijao sjeme po kamenitoj zemlji jer vidi da je neka druga kamenita zemlja primila sjemenje i procvala, poljodjelac bi odgovorio: tu ću zemlju kasnije zasijati posuvši je onim što će zadržati sjeme. Ža tu je zemlju bolje da poslu pristupim kasnije, ali sigurnije. To pokazuje zemlja koja je primila sjemenje ranije i površnije. Tome bismo zemljoradniku povjerovali kao čovjeku koji razborito besjedi i umno postupa. Takav je i veliki Ratar cjelokupne prirode. On za kasnije ostavlja preuranjeno dobročinstvo. Tako neće djelovati površno. Ali netko će vjerojatno odgovoriti primjedbom: zbog čega nešto sjemenja pada na dušu koja posjeduje škrtu zemlju te je kao stijena? Na to treba odgovoriti: budući da duša sa svom užurbanošću žudi za onim što je vrednije, a ne ide putem koji tome vodi, za nju je bolje da postigne za čim teži. Tako će spoznati svoju pogrešku i sa strpljivošću čekati da kasnije, nakon duga vremena, dobije od Ratara obradu koja je u skladu s njezinom naravi. Duše su — može se reći — nebrojene. Nebrojene su i njihove ćudi. U dušama su bezbrojna nagnuća, nakane, namjere i žudnje. Ipak imaju samo jednoga

najboljega Skrbnika. On pozna pogodne trenutke, primjerene lijekove, oblike izobrazbe i puteve. To je Bog — Otac svega. On je znao kako vodi Faraona kroz sve događaje. Vrijedi to i za trenutak kada se Faraon utopio u moru. Time se, naime, ne dovršava njegova povijest. Faraon nije uništen, iako se utopio. »U Božjoj smo ruci — mi, naše riječi, sva naša mudrost i Vještina u poslovima« (Mudr 7,16). To neka je dovoljno kao obrana riječi: »Okorio je Faraonovo srce« (Izl 4,20). Isto vrijedi i za tvrdnju: »Kome hoće, tome se smiluje. Koga hoće, njega otvrdoikoruje« (Rim 9,18). 15. Promotrimo i Ezeki jelovu izrdku gdje se veli: »Iz njih ću odstraniti kamena srca i umetnuti tjelesna srca da bi hodili po mojim propisima i opsluživali moje zapovijedi« (Ez 11, 19—20). Ako Bog »Otklanja kamena srca« i umeće, kada hoće, »tjelesna« da bi se »opsluživale njegove naredbe« i vršile zapovijedi, ne leži u našoj moći odstraniti zloću. Uistinu, izreka »otkloniti kamena srca« ne znači ništa drugo doli da Bog odbacuje od onoga od koga hoće zloću koja nas čini tvrdokornima. Isto tako, koji drugi smisao imaju riječi »staviti tjelesno srce« da bi se moglo »hodati po Božjim propisima« i »čuvati« njegove naredbe nego da se postane poučljiv, ne opire istini i u djelo provede kreposti? Ako Bog obećava da će spomenuto učiniti i a'ko ne otklanjamo »kamena srca« prije nego ih je odmaknuo Bog, očito je da nije u našoj moći odstraniti zloću. I ako mi ništa ne činimo da se u nas stavi »tjelesno srce« nego je to Božje djelo, kreposno življenje neće biti naš čin već slkroz na skroz božanska milost. Talko će besjediti čovjek koji, polazeći od golih riječi, dokida slobodnu volju. Mi ćemo odvratiti da kazano treba shvatiti na niže izneseni način. Tko je neuk i bez naobrazbe, ali je po učiteljevu upozorenju ili sam od sebe svjestan svojih nedostataka, prepušta se onome za koga smatra da ga može dovesti do naobrazbe i kreposti. Učitelj, kada mu se takav povjeri, obećava da će iz njega ukloniti neobrazovanost i uliti naobrazbu. Ipak u svemu tome nije taiko kao da pri stjecanju naobrazbe i otklanjanju neobrazovanosti ništa ne ovisi o onome

tko je sebe predao da bude izliječen. Učitelj, naime, obećava da će boljim učiniti onoga tko to želi. Tako je i s božanskom Riječi. Obećava da će zloću koju nazva »kamenim srcem« odstraniti od onih koji joj pristupe. Ali to se ne odnosi na one koji to ne žele već na one koji se izručuju Liječniku oboljelih. U Evanđeljima susrećemo bolesnike koji prilaze Spasitelju i mole da ih iscijeli. Oni su i ozdravljali. Da, na primjer, slijepi progledaju djelo je bolesnika ako se gleda na molitvu učinjenu s vjerom da mogu zadobiti ozdravljenje. Ali je uspostava vida ipak djelo našega Spasitelja. Tako, dakle, Božja Riječ pruža obećanje da će u one koji joj pristupe uliti znanje. Izvadit će »kameno i otvrdnulo srce« — to je zloća — da bi se moglo stupati po božanskim zapovijedima i čuvati božanske naredbe. 16. Poslije toga navedosmo evanđeosku izreku u kojoj Spasitelj odgovara zašto onima izvana govoraše u prispodobama da »gledajući ne vide i slušajući ne razumiju kako se ne bi obratili te im bilo oprošteno« (Mt 13,13—15). Osporavatelj će kazati: da su spomenuti čuli razgovjetnije razlaganje, jamačno bi se bili obratili. Bili bi se tako izmijenili da bi postali dostojni da iim se oproste grijesi. Međutim, ne stoji do njih hoće li čuti razgovjetnije riječi. To stoji do onoga tko poučava. On im pak ne naviješta ništa jasna da ne bi vidjeli i razumjeli. Stoga, dakle, i nije u njihovoj moći da se spase. Ako je tako, nismo slobodni u pogledu spasenja i propasti. Obrana bi izreke bila uvjerljiva da nije dodano: »[...] da se ne bi jednom obratili te im bilo oprošteno«. Glasila bi: Spasitelj nije htio da oni koji neće biti ćudoredni i dobri shvate dublja otajstva. Zato im je govorio u usporedbama. Ali budući da su riječi — »da se ne bi negda obratili te im bilo oprošteno« — tu, obrana je mnogo teža. Najprije, dakle, valja taj ulomak iznijeti pred krivovjernike. Oni po Starome zavjetu traže takve riječi. Usuđuju se reći da očituju Stvoriteljevu okrutnost, njegovu volju da se brani i da vraća zlo za zlo. Možda se i drukčije izražavaju. Ipak sve to čine

samo zato da bi kazali kako u Stvoritelja nema dobrote. Krivovjernici ne čitaju na isti način niti pošteno Novi zavjet. Ne zamjećuju mjesta koja su slična starozavjetnima i koja su, po njima, dostojna prijekora. Evanđelje — to i sami krivovjernici kažu u svezi s ranije navedenim ulomkom — očito pokazuje da Spasitelj stoga ne govori jasno da se ljudi ne bi obratili, i, kada se obrate, zavrijedili oproštenje grijeha. To u sebi nije ništa neznatnije od sličnih starozavjetnih tvrdnja koje naši protivnici napadaju. Ako pak opravdanje traže za Evanđelje, moramo im reći da prijekorno postupaju kada se pred jednakim poteškoćama različito vladaju. Novi ih zavjet ne spotiče već za nj traže opravdanje. Kada pak u Starome zavjetu naiđu na istovrsne izreke, oni ih optužuju, iako bi trebalo da ih na jednak način brane kao i novozavjetne. Mi ćemo im na temelju tih sličnosti dokazati kako valja misliti da su sva Pisma djelo jednoga Boga. Za sada opravdajmo koliko možemo navedeni ulomak. 17. Rekosmo, ispitujući Faraonov slučaj, da ponekad za bolesnike nije dobro alko brzo ozdrave. Ako se, zapavši svojom krivicom u nevolje, brzo oslobode onoga u što su upali, zlo omalovažuju kao nešto od čega se lako liječi. Više se ne čuvaju da u nj ne panu. Zato će se po drugi put u njemu naći. Stoga u tim slučajevima vječni Bog koji pozna tajne i »sve zna prije nego se dogodi« (Dn 13,42) u svojoj dobroti za te ljude odgađa bržu pomoć. Ljudima pomaže — smije se reći — ukoliko im ne pritječe u pomoć. To je za njih korisnije. Navedena se riječ, dakle, vjerojatno odnosi na »one izvana« (Mk 4,11). Spasitelj je, po navedenome odlomku, vidio da oni, ako rečeno jasnije čuju, neće biti čvrsti u obećanju. Zato je providio da otajstvenije zbilje ne čuju razgovjetnije. Tako se neće prebrzo obratiti ni ozdraviti pa stoga ni zadobiti oproštenje. Neće ozljede zloće prezreti kao nešto bezazleno i lako iscjeljivo i tako ponovno, i još brže, u njih upasti. Također je moguće da su ljudi o kojima je riječ davali zadovoljštinu za ranije grijehe koje su počinili

protiv kreposti koju su zapustili. Još nisu ispunili vrijeme koje se traži da bi — pošto ih je ostavio božanski nadzor i pošto su se zasitili zlima koja su sami posijali — napokon bili pozvani na čvršće obraćenje te tako više ne bi upali u zla u koja su ranije padali kada su zlostavljali čast dobra i predavali se najlošijem. Oni koji se nazivaju »ljudima izvana« (Mk 4,11) nisu, ako se usporede s »onima iznutra« (1 Kor 5,12), skroz daleko od »onih iznutra«. »Oni iznutra« čuju razgovijetno, a oni drugi nerazgovijetno. Njima se, naime, govori u usporedbama. Uza sve to ipak čuju. Oni koji se zovu »Tircima« razlikuju se od »onih izvana«. Zna se da bi oni »odavna bili vršili pokoru ležeći u kostrijeti i pepelu« (Lk 10,13) da se Spasitelj bio približio njihovim međama. Ti ljudi, vjerojatno, nisu čuli ni ono što »oni izvana«. Bili su, po svemu sudeći, još dalje od časnosti nego »oni izvana«. Oni će u drugome vremenu kada njihova sudbina postane podnosijivija nego što je kob onih koji nisu prihvatili riječi — zbog njih je Isus i spomenuo Tirce — pogodnije čuti riječ. Stoga će se postojanije obratiti. Razmotri da li, uz znanstveno istraživanje, također ne nastojimo u potpunosti sačuvati pobožnost prema »Bogu i njegovu Pomazaniku« (Ps 2,2). Kušamo uza sve te i tako različite poteškoće u cijelosti opravdati Božju Providnost. Bog se, naime, brine za besmrtnu dušu. Netko će postaviti pitanje onih koje Krist kori jer im nije koristilo što su vidjeli čudesa i čuli božanske riječi dok bi se stanovnici Tira bili obratili da se to isto kod njih zbilo i reklo. Može se, dakle, pitati zašto im je Spasitelj propovijedao za njihovo zlo — da bi se uračunao još teži grijeh. Tu valja odgovoriti da Bog proniče raspoloženje svih koji kude njegovu Providnost. Oni u nju nisu vjerovali jer im nije omogućila vidjeti što je drugima iz milosti pružila da motre. Nije im — kažu — učinila da čuju ono što su drugi čuli i time se okoristili. Takve je Bog htio osvjedočiti da njihovo ispričavanje nije osnovano. Dao im je što su kao tužitelji njegova ravnanja zahtjevali. Ali i nakon što su

to primili, nisu stoga bili manje napadnuti kao najibezbožniji ljudi jer se ni u tim okolnostima nisu predali onom što im je moglo koristiti. Neka, dalkle, prestanu s takvom drskošću. Neka ih spomenuto oslobodi. Mogu naučiti da Bog, ukazujući dobročinstvo, ponekad s dobročinstvom oteže i da ga odlaže. Ne omogućuje da se vidi i čuje ono što bi — kada bi bilo viđeno i saslušano — još više očitovalo težinu i dubinu grijeha onih koji ni nakon tako velikih objavljenja nisu povjerovali. 18. Razmotrimo također izreku: »Ne stoji, prema tome, do onoga koji hoće ni do onoga tko trči već do Boga koji iskazuje milosrđe« (Rim 9,16). Protivnici vele: ako je istinita tvrdnja da »ne stoji do onoga tko hoće ni do onoga tiko trči već do Boga koji iskazuje milosrđe«, spasenje ne dolazi od naše slobodne volje već počiva na ustrojstvu koje potječe od onoga koji nas je takvima saizdao ili od naknade onoga koji iskazuje milosrđe kome hoće. Mi ćemo protivnike ovo pitati: da li je htjeti dobro nešto plemenito ili nešto zlo? Da li je trčati i željeti postignuti cilj kada se nastoji oko dobra nešto vrijedno hvale ili prijekorno? Reknu li da je prijekorno, odgovorit će protiv očitosti jer i sveti hoće i trče, a jasno je da ne čine ništa što zavređuje ukor. Ako reknu da je dobro htjeti kreposno i trčati za ćudorednim, pitat ćemo — kako dobro želi narav koja ide u propast. U tome slučaju, ako je dobro htjeti ćudoredno, zlo drvo donosi dobre plodove (Ml 7,18). Možda će reći treće: htjeti dobro i trčati za kreposnim pripada među neodređene datosti. Niti je dobro niti zlo. Na to valja odvratiti: aiko je htjeti dobro i ići za dobrim nešto neodređeno, neodređeno je i ono što se tome protivi, to jest htjeti zlo i trčati za zlim. Ali htjeti zlo i ići za zlim nije nešto neodređeno. Stoga ni htjeti dobro i hitjeti za kreposnim nije ćudoredno neodređeno. 19. Držim, prema tome, da za rečenicu — »ne stoji do onoga tko hoće ni do onoga tko trči već do Boga koji iskazuje milost« (Rim 9,16) — možemo pružiti slijedeće opravdanje. Salamon od koga potječe Himan uzlaska, iz kojega ćemo navesti riječi, kaže u knjizi

Psalama: »Aiko Gospodin ne gradi kuću, uzalud se muče koji ziđu. Ako Gospodin ne čuva grad, uzalud čuvar bdi« (Ps 126, 1). On to ne kaza kalko bi nas odvratio da ne gradimo. Također nas ne uči da ne bdijemo i ne čuvamo grad koji je u našoj duši. Salamon htjede istaknuti da se ono što se bez Boga gradi i što nije pod njegovom zaštitom uzalud zida i beskorisno čuva. Bog se, naime, s pravom opisuje kao Gospodar građevine. Gospodin svemira je vođa gradske posade. Ako bismo rekli: to zdanje nije zidarevo već Božje djelo ili da nije čuvarev uspjeh što neki grad nije ništa pretrpio od neprijatelja već da je to čin »Boga koji je povrh svega« (Rim 9,5) — ne bismo pogriješili. Tvrdnja je točna uz uvijet, razumije se, da je i čovjek rečenome nešto doprinio. Ipak valja sa zahvalnošću pothvat pripisati Bogu koji je sve »dovršio« (Heb 12,2). Tako je i s mjestom koje tumačimo. Budući da ljudsko htijenje nije dostatno da se dokopamo cilja niti je dovoljno da poput sportaša trčimo kako bismo postignuli »dragulj višnjega poziva koji dolazi od Boga u Kristu Isusu« (Fil 3,14) — to se zaista dovršava uz Božju pomoć — točno je kazano: »Ne stoji, dakle, do čovjeka koji hoće ni do onoga tko trči nego do Boga koji iskazuje milosrđe« (Rim 9,16). S obzirom je na ratarstvo kazano ovo što piše: »Ja sam posadio, Apolon je zalio, a Bog dao da uzraste. Prema tome, niti je što onaj koji sadi ni onaj koji zalijeva već Bog koji daje rast« (1 Kor 3,6—7). Ne bi bilo pobožno reći da je poljodjelčevo ili zaljevačevo djelo što su plodovi dosegnuli »puninu« (Mk 4, 28). To je Božje djelo. Tako je i s našom savršenošću. Ne ostvaruje se bez nekoga našeg udjela. Ipak je mi ne privodimo punini. U njezinu ostvarenju najveći dio obavlja Bog. Da bi se očitije vjerovalo ono što velimo, poslužit ćemo se kormilarovim primjerom. Pita se koji udio uz duvanje vjetrova, ravnovjesje zraka i sjaj zvijezda — sve to doprinosi spasu onih koji plove — za povratak u luku ima kormilarsko umijeće. Ni sami se kormilari iz opreznosti često ne usuđuju priznati da su oni spasili

brod. Sve pripisuju Bogu. To ipak ne znači da oni nisu ništa učinili. Tek pokazuje da je dio Providnosti neusporedivo mnogo veći nego kormilarslke vještine. Tako je i s našim spasenjem. Božji je udio kudikamo veći nego doprinos naše slobodne volje. Stoga je, po mome sudu, rečeno: »Ne stoji ni do čovjeka koji hoće ni do onoga tko trči već do Boga koji se smiluje« (Rim 9,16). Ako izreku — »ni do onoga tko hoće ni do onoga tko trči već do Boga koji se umilostivljuje« — valja shvatiti kaiko je poimlju krivovjernici, tada su zapovijedi suvišne. Tada i sam Pavao uzalud neke kori kao prestupnike dok druge hvali jer su dobro činili. Također utaman crkvama propisuje zakone. Uzalud i mi nastojimo htjeti ono najbolje. Zaludu trčimo. Pavao ipak ne dijeli suvišno savjete. Nije bez razloga šito neke kori, a druge hvali. Ni mi uzalud ne prihvaćamo »htjeti« najbolje. Ne hitimo uzalud za višnjim. Prema tome, krivovjernici nisu pravilno shvatili ono što se odnosi na navedeno mjesto. 20. Uz spomenute tvrdnje bijaše i izreka: »Od Boga dolazi i htjeti i činiti« (Fil 2,13). Neki ovako umuju: pošto od Boga izlazi htjeti i budući da je od Boga djelovati, ako želimo zlo i ako činimo zlo, to nam dolazi od Boga. Ako je to istina, mi tada nismo slobodni. Također tvrde: ako želimo ono što je najbolje i ako učinimo nešto sjajno, budući da od Boga dolazi htjeti i činiti, nismo mi učinili dobro. To se tako samo čini. To nam je poklonio Bog. Nismo, prema tome, ni u tom slučaju slobodni u volji. Na to treba odgovoriti: Apostolova riječ ne kaže da htjeti zlo dolazi od Boga niti da od Boga dolazi htjeti dobro. Isto vrijedi u odnosu na činiti dobro odnosno zlo. Apostol ima pred očima općenito »htjeti« i općenito »djelovati«. Kao što od Boga posjedujemo da smo živa bića i da smo ljudi, tako i to — rekoh — da, općenito govoreći, hoćemo i da se gibamo. Gibamo se ukoliko smo živa stvorenja. Tako, na primjer, pomičemo stanovite udove — ruke ili noge. Ne bi, prema tome, bilo pametno kada bismo kazali da nam Bog daje nešto posve određeno — pokretati se, ali da bismo

udarili, ubili ili tuđe oteli. Od Boga dobismo općenito — gibati se. Mi se pak pomicanjem služimo na dobro ili zlo. Tako — ukoliko smo živa bića — od Boga smo primili moć djelovanja i od Stvoritelja dobili moć htjenja. Ali mi se htjenjem služimo na dobro odnosno zlo. Tako je i s moću djelovanja. 21. Da ne posjedujemo slobodnu volju, uz navedeno, dade se — kako izgleda — navesti i onu Apostolom tvrdnju gdje sam sebi protuslovi pa kaže: »Bog, dakle, iskazuje milosrđe kome hoće, a koga hoće čini okorjelim. Ti ćeš mi stoga reći — zašto onda prekorava? Tko se igda odupro njegovoj volji? Ali, čovječe, tko si ti da odgovaraš Bogu? Da li stvor veli Stvoritelju — s čega si me talkvim učinio? Zar lončar ne posjeduje vlast nad glinom te od istoga grumena oblikuje časnu i nečasnu posudu« (Rim 9,19—21)? Netko će kazati: aiko i Bog, poput lončara koji od istoga grumena čini posude za časnu i nečasnu uporabu, jedne spašava, a druge šalje u propast, spasenje i propast ne počivaju na temelju naše volje. Nismo, prema tome, slobodni. Protiv onoga tko se navedenim ulomkom služi u tome smislu moramo postaviti pitanje: da li može zamisliti Apostola kao čovjelka koji govori nešto što se protivi njemu samome? Držim da se nitko neće usuditi takva što tvrditi. Pavao, dakle, ne veli ništa što bi njemu protuslovilo. Kako — po onome koji to tako poima — Apostol s pravom okrivljuje i prekorava korintskoga preljubnika (1 Kor 5,1—5) ili one koji su griješili, »a nisu tse ostavili raskalašenosti i razvrata koji počiniše« (2 Kor 12,21)? Kako može one koje hvali veličati kao ljude koji su dobro postupili? Tako je učinio s Onezimovom kućom. Pavao bilježi: »Neka Gospodin iskaže milosrđe Onezimovu domu. Onezim me je često okrijepio i nije se stidio mojih lanaca. Došavši u Rim, brižljivo me tražio i našao. Neka mu Gospod dade da u onaj dan nađe milosrđe u Gospodina« (2 Tim 1,16—18). Ne ide da jedan te isti Apostol grešnika prekorava kao čovjek vrijedna ukora i da onoga koji je dobro postupio hvali kao dostojna veličanja, a da istodobno izjavljuje — kao da ništa ne bi o nama ovisilo — da je Stvoritelj zapravo uzrok što

je jedan sud načinjen za časnu, a drugi nečasnu uporabu. Pavao također piše: »Treba da se svi nađemo pred Kristovim sudištem da bi svaki dobio na osnovu onoga što je učinio po tijelu — bilo dobro ili zlo« (2 Kor 5,10). Ali kako ta rečenica može biti razumna ako su oni koji činiše zlo na zlo djelo došli radi toga što su stvoreni »posudom nečasti« i ako su oni koji su kreposno živjeli činili dobro jer su od samoga početka oblikovani u tu svrhu i načinjeni kao »po'suda časti«? Zar činjenica što po Stvoritelj evo j volji postoji častan i nečastan sud nije u suprotnosti — ako se riječi koje navedosmo poimlju kako traže protivnici — s onim što je kazano drugdje: »U velikoj kući ne postoje samo zlatne i srebrne posude već drvene i zemljane. Jedne su za časnu, druge nečasnu uporabu. Ako, dakle, netko sebe očisti, bit će častan sud — posvećen i koristan gospodaru, spreman za svaiko dobro djelo« (2 Tim 2,20—21). Onaj, dakle, tko se očisti, postaje »častan sud«. Onaj pak koji nije vodio računa što je nečist, »nečastan je sud«. Što je, prema tome, do tih riječi, Stvoritelj uopće nije za ništa odgovoran. Stvoritelj, naime, ne čini snagom svoga predznanja od samoga početka »časni i nečasni sud«. On unaprijed niti osuđuje niti opravdava. Stvoritelj »časnom posudom« čini one koji su se očistili, a sudom »nečasti« one koji su zanemarili da se očiste. Prema tome, na temelju uzroka koji prethode oblikovanju za časne i nečasne posude netko bijaše sazdan za čast, a netko za sramotu. 22. Ako jednom dopustimo da postoje stanoviti uzroci koji predhode činjenici da je netko »časna posuda« odnosno »nečasni sud«, zašto je nerazumno misliti — ako još jednom segnemo za pitanjem o duši — da su neki razlozi prethodili zbilji što je Jakov bio ljubljen prije dolaska u tijelo i što je Ezav bio mržen prije nego se našao u Rebekinu krilu (Rim 9,13)? Evo što je s obzirom na narav koja je osnov istodobno očito pokazano: kao što lončaru stoji na raspolaganju samo jedna te ista glina iz čijega grumena nastaju »časne« i »nečasne posude«, tako je

kao podloga za svaku dušu pred Bogom stajala jedna te ista narav. Možemo čak govoriti o jednome te istom tijestu za razumna bića. Prethodni su pa'k uzroci učinili da neka budu »na čast«, a druga »na sramotu«. Alko Apostol kudi kada kaže: »Zaista, tiko si ti, čovječe, da odvraćaš Bogu« (Rim 9,20), možda nas uči da čovjek koji u svojoj slobodi razgovara s Bogom ni ,neće — jer je vjeran i jer je kreposno živio — čuti: »Tko si ti što uzvraćaš Bogu« (Rim 9,20). Takav je bio Mojsije. »Bogu je govorio i Bog mu je uzvraćao riječ« (Izl 19,19). Kao što Bog odgovara Mojsiju, tako i svet čovjek odgovara Bogu. Zamislimo pak čovjeka koji nije stekao talkvu slobodu govora jer je izgubi jenik ili jer spomenuto nije istraživao iz želje za znanjem već zbog sklonosti na prepiranje pa radi toga izjavljuje: »Što još prekorava? Tko se suprotstavio negovoj volji« (Rim 9,19)? Takav bi zaslužio prigovor koji glasi: »Uistinu, tko si ti, čovječe, da odgovaraš Bogu« (Rim 9,20)? 23. Onima koji izmišljaju naulk o naravima i služe se Pavlovom izrekom, moramo kazati što slijedi. Ako ostaju pri tvrdnji da izgubljeni i spašeni potječu od jednoga te istoga »tijesta« (Rim 9,21) te da je Stvoritelj spašenika sazdao one koji odlaze u propast i ako smatraju da je dobar onaj koji stvara ne samo duhovne već i zemljane ljude, u tome se s njima slažemo. Jedno ide s drugim. Međutim, jamačno je moguće da onaj tko je na temelju nekih ranijih dobrih djela sada »časna posuda« (Rim, 9,21), ali ne nastavlja činiti što dolikuje i što je u skladu s »posudom časti«, u nekom drugom vijeku postane »sud nečasti« (Rim 9,21). Ali opet je moguće da se netko tko je radi uzroka koji prethode ovome životu bio u ovome vijeku »nečasna posuda« popravi i u »ovome stvorenju« (Gal 6,15) postane »častan sud — posvećen i koristan Gospodinu, spreman za sv^ko dobro djelo« (2 Tim 2,21). Možda će sadašnji Izraelci, pošto nisu živjeli dostojno svoga plemenitoga podrijetla, otpasti iz toga plemena i od »časnih posuda« postati »nečastan sud«.

Mnogi koji su sada Egipćani i Idumejci pristupit će Izraelu jer će uroditi obilnim plodom. »Unići će u ciikvu Gospodnju« (Pnz 23,8—9). Neće se više ubrajati među Egipćane i Idumejce. Bit će Izraelci. Tako, u tome smislu, na temelju svojih nakana, neki napreduju od zla u bolje. Drugi pak iz dobra ponovno padaju u zlo. Treći ostaju u dobru ili se iz dobra uspinju u bolje. Neki pak ostaju u zlu ili povećanjem svoje zloće od zlih postaju još gori. 24. Apostol na jednome mjestu uopće ne spominje Božji udio u tome što se postaje »častan ili nečastan sud«. Tu sve pripisuje nama. Bilježi: »Ako netko sebe očisti, bit će častan sud — posvećen i koristan Gospodinu, spreman za svako dobro djelo« (2 Tim 2,21). Drugdje pak ne spominje našu slobodnu volju. Sve, kako se čini, pripisuje Bogu. Kaže: »Lončar ima vlast nad glinom. Od istoga grumena čini sad častan, sad nečastan sud« (Rim 9, 21). Međutim, to što Pavao kaza nije proturječno. Oboje treba sjediniti i od dvoga načiniti jednu savršenu izreku. Naše djelovanje nije ništa bez Božjega znanja. Ali nas ni Božje znanje ne sili napredovati ako i sami nešto od sebe ne doprinesemo s obzirom na dobro. Naša nas slobodna volja bez Božjega znanja i bez dostojne uporabe slobode ne može učiniti časnima ili nečasnima. Međutim, ni isključivo Božje djelovanje ne određuje da netko postane častan ili nečastan. Bog se služi našom slobodnom voljom kao kakvom raznovrsnom tvari. On nje dolazi različitost — već prema tome da li naginje boljem ili gorem. Neka to bude dosta kao dokaz da u nama postoji slobodna volja.

Drugo poglavlje

Protivne moći 1. Sada treba razmotriti kako se — po Pismima — suprotne moći ili sami đavao bore protiv ljudskoga roda. One ga izazivaju i potiču na grijeh. Piše, u prvome redu, u Postanku da je zmija zavela Evu (Post 3,1—6). 0 toj zmiji u knjizi Mojsijevo uzašašće3, koju i apostol Juda spominje u svojoj Poslanici Jud 9), arhainđeo Mihovil u sporu s đavlom Oko Mojsijeva tijela napominje da je zmija — nadahnuta đaVlom — postala uzrokom Adamova i Evina prekršaja. Ali neki istraživaju i to tko je anđeo koji s neba govori Abrahamu veleći: »Sada sam spoznao da se bojiš Boga i da zbog mene nisi poštedio sina koga si ljubio« (Post 22,12). Piše, očito, da anđeo izjavljuje kako je tek tada spoznao da se Abraham boji Boga i da nije štedio svoga ljubljenoga sina. Tako se izražava Pismo. Ipak anđeo nije naznačio da je Abraham onako postupio zbog Boga već »radi njega«, to jest radi onoga koji je ono govorio. Također moramo ispitati o kome se u Izlasku kaže da je htio pogubiti Mojsija jer je kanio otići u Egipat (Izl 4,24). Pitanje je, uz to, tko je anđeo za koga se kasnije spominje da je »istrebitelj« (Izl 12,23). Jednako se pita tko je onaj o kome u Levitskoj knjizi piše da je »odnositelj« (Lev 16,8). 0 njemu Pisano ovako zbori: «Jedan dio pripada Gospodinu, a drugi odnositelju« (Lev 16,8). U Prvoj kraljevskoj knjizi stoji da je najgori duh udavio Saula 3 Riječ je o apokrifnome djelu. Danas je nepoznat) ulomak koii Ongen tu navodi. Usp. H. GORGEMANS — H. KARPP, Vier, 561 bilj. 2.

(1 Sam 18,10). U Trećoj kraljevskoj prorok Miheja kaže: »Vidjeh Boga Izraelova. Sjedi na svome prijestolju. Sva pak nebeska vojska stajaše oko njega desno i lijevo. I Gospodin reče — tko će navesti izraelskoga kralja Ahaba da uziđe i padne kod Remmat Galaat? Ovaj reče ovo, onaj ono. Tada istupi duh. Stade pred lice Gospodnje i progovori — ja ću ga namamiti. I reče mu Gospodin — čime? Duh kaza — izići ću i bit ću lažljivi duh u ustima svih njegovih proroka. Bog reče — zavest ćeš ga. Uspjet ćeš. Iziđi, dakle, i tako učini. Sada Gospodin dade lažnoga duha u usta svih tvojih proroka. I Gospodin je zlo govorio protiv tebe« (1 Kr 22, 19—23). To pokazuje posve očito da je neki duh od svoje volje i svojom odlukom odabrao zavoditi i biti lažac. Bog se njime poslužio da pogubi Ahaba koji je zavrijedio da ga to snađe. U Prvoj knjizi ljetopisa piše: »Đavao je potaknuo Sotonu u Izraelu. On ponuka Davida da popiše narod« (1 Kron 21,1). U Psalmima se kaže da neke tlači zli anđeo (Ps 34,5). U Propovjedniku Salamon tvrdi: »Ako na te nasrne duh moćnika, ne napuštaj svoje mjesto jer će ozdravljenje zaustaviti mnoge grijehe« (Prop 10,4). U Zaharije čitamo da je đavao stajao s desne Jozuine strane i da mu se odupirao (Zah 3,1). Izaija pak veli da se Božji mač diže »protiv zmaja, pokvarene zmije« (Iz 27,1). Što pak reći o Ezekijelu koji u drugome viđenju najočevidnije prorokuje tirskome knezu o suprotnoj sili i koji također napominje da zmaj boravi u egipatskim rijekama (Ez 29,3)? Što drugo sadrži čitav spis napisan o Jobu doli raspravu o đavlu koji traži da mu se dade vlast nad svime što Job ima i nad njegovim sinovima pa čak i nad njegovim tijelom? Job pak đavla svladava svojom strpljivošću. U toj nas je knjizi Gospodin svojim odgovorima u mnogome poučio o moći zmaja koji nam se protivi (Job 1,11; 2,4). Toliko iz Staroga zavjeta. To nam je u ovome trenutku moglo pasti na pamet. Utvrdili smo da su iprotivne sile u Pismima spomenute, da se suprot-

stavljaju ljudskome rodu i da će na kraju biti kažnjene. Pogledajmo i u Novome zavjetu mjesto gdje Sotona pristupa Spasitelju da ga kuša (Mt 4,1—11). Neki su posjedovali zle duhove i nečiste demone. Ali ih je Spasitelj prognao iz bolesničkih tjelesa. Stoga se i kaže da ih je Gospodin od njih oslobodio (Mk 1,23). Judin je slučaj ovakav: đavao je najprije stavio u njegovo srce nakanu da izda Krista (Iv 13,2). Izdajica je tek kasnije u se prihvatio čitava Sotonu. Piše: »Nakon zalogaja u nj uniđe Sotona« (Iv 13,27). Apostol Pavao nas uči da ne smijemo »"dati mjesta đavlu« (Ej 4, 27). Kaže: »Obucite Božje oružje da biste se mogli oprijeti đaVlovim zasjedama«. Naznačuje da se svetima nije boriti »protiv tijela i krvi već protiv prvaštava, sila i ravnatelja ovosvjetskih tmina — protiv zlih duhovnih bića na nebesima« (Ef 6,11—12). Pavao također dodaje da su Spasitelja raspeli »knezovi ovoga svijeta koji će biti uništeni«. Naglasuje da on ne naviješta »njihovu mudrost« (1 Kor 2,8.6). Božansko nas Pismo svime time poučava da postoje ndki nevidljivi neprijatelji koji se bore protiv nas. Naređuje nam da se moramo protiv njih naoružati. Stoga neki od jednostavnijih kršćana koji vjeruju u Gospodina Krista smatraju da svi grijesi koje počiniše ljudi dolaze od tih suprotnih sila. One navaljuju na prekršiteljev duh. U toj su nevidljivoj bitci moćniji od ljudi. Zato kada, na primjer, ne bi bilo đavla, nitko od ljudi ne bi uopće griješio. 2. Mi pak pitanje promatramo pomnije. Smatramo da s tim jedva stoji tako ako se ima pred očima ono što očito potječe od tjelesne nužnosti. Zar zaista treba držati da je đavao razlog što u sebi osjećamo glad i žeđ? Misilim da nema nikoga tko bi se usudio to tvrditi. Ako nam, dakle, đavao nije uzrok što ćutimo glad i žeđ, što je onda s onim kada dob svakoga pojedinog čovjeka prispije do vremena muževnosti te nameće poticaje prirodne vrućine? Bez sumnje slijedi ovaj zaključak: kao što đavao nije uzrok jelu i piću, tako ni onome porivu koji se od naravi nameće zreloj dobi. Riječ je o čežnji i želji za

tjelesnim sjedinjenjem. Sigurno je, zacijelo, da taj poticaj ne dolazi uvijek od đavla te bi se moralo smatrati da tjelesa ne bi poznavala žudnju za takvim spajanjem kada đavla ne bi bilo. Već sprijeda pokazasmo da ljudi ne čeznu za jelom zbog đavla već od nekoga naravnog nagnuća. Zato također valja pogledati da li bi se, kada đavao ne bi postojao, ljudsko iskustvo pri uzimanju hrane držalo takve stege da ne bi gotovo nikada prekoračilo Oblik, to jest da se ne bi drukčije jelo nego što se traži niti više nego dopušta razbor. Talko se ne bi nikada dogodilo da ljudi pri hranjenju griješe u načinu i mjeri. Osobno držim da ljudi to ne mogu tako opsluživati iako posrijedi ne bilo nikakva đavolskoga nutkanja. Nemoguće je da nitko uzimanjem hrane ne prevrši oblik i zapt. Uvjet bi bio da su se ljudi dugom uporabom i iskustvom na to naviknuli. Što dakle? Bilo bi moguće da u jelu i piću griješimo i bez đavolskih poticaja alko smo manje suzdržijivi i manje revni. Zar onda smijemo misliti da se neće isto dogoditi kada je riječ o želji za tjelesnim sjedinjenjem i ako treba ravnati ostale naravne želje? Smatram da se isti slijed u sudu može primijeniti i na druge naravne porive kao što su: pohlepa, srdžba, žalost i uopće sve što zbog mane neumjerenosti premašuje način prirodne mjere. Razlog je očevidan: ljudska je odluka s obzirom na dobro od sebe nedovoljna da se učini dobro. Sve se do savršenosti dovodi tek božanskom pomoći. Tako je i sa zlom. Začetke i kao neko sjemenje grijeha dobivamo od onoga što nam je po naravi u uporabi. Kada popustimo više nego je dovoljno i ako se ne odupremo prvim porivima neumjerenosti, neprijateljska sila prihvati prigodu toga grijeha, ponuka nas na zlo i živo na nas nasrne. Na sve načine nastoji obilnije umnožiti grijehe. Ljudi pružaju okolnosti i početke za grijehe. Neprijateljske ih moći šire na dugo i široko i ako je moguće preko svake međe. Do pada lakomosti dolazi se ovako: ljudi najprije žude za nešto malo ncvvca. Kada se mana uveća, pohlepa raste. Zatim, pošto pod namamom i

pritiskom protivnih sila sljepoća zbog strasti nadomjesti pamet, više se novac ne želi samo već se otima i stječe silom. Čak i prolijevanjem ljudske krvi. Još se bolje osvjedočimo da sve te golemosti mana dolaze od zlih duhova. To se lako dade otuda razabrati što ništa manje od onih koje zli dusi tjelesno muče trpe i oni koje pritišću pretjerane ljubavi, neumjerenost u srdžbi i golemost tuge. Čak se u stanovitim pripovijestima iznosi da su neki od ljubavi zapali u ludost. Nekima se to dogodilo zbog srdžbe. Trećima pak od žalosti ili prevelikoga veselja. Mislim da se to zato zbiva što ove suprotne moći ili zlodusi posve obuzmu misao kada im se u tim ljudima pruži mjesto koje je ranije otvorila neumjerenost. To se naročito onda događa ako ljude nikakvo bJještavilo kreposti nije nikada poticalo da se odupru. 3. Da ipak postoje neki grijesi koji ne potječu od neprijateljskih sila već su im uzrok prirodni tjelesni porivi, posve očito izjavljuje apostol Pavao kada kaže: »Tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela. To se međusobno sukobi ju je pa ne činite što biste htjeli« (Gal 5,17). Ako, dakle, »tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela«, moramo se »katkada boriti protiv tijela i krvi« (Ef 6,12). To je dok »smo ljudi« (1 Kor 3,4) i dok »hodamo u tijelu« (2 Kor 10,2). Tada nas ne mogu pogoditi veće kušnje nego što su ljudske. O nama je, naime, kazano: »Neće vas spopasti iskušenje doli ljudsko. Bog je vjeran. Neće dopustiti da budete kušani iznad onoga što možete podnijeti« (1 Kor 10, 13). Oni koji predsjedaju takmičenjima ne dopuštaju ljudima koji dolaze na natjecanje da se bilo kako i bez razlučenja međusobno takmiče. Natjecatelje pomno odmjeruju s obzirom na tijelo i dob i najpravičnije uspoređuju. Sparuju ovoga s ovim, a onoga s onim — mladiće s mladićima, muževe s muževima već kako jedni drugima odgovaraju po dobi i snazi. Slično moramo shvatiti i božansku Providnost. Ona sve one koji silaze u borilišta ovoga ljudskoga života ravna svojim najpravednijim upravljanjem prema

mjeri kreposti koja je u svakome pojedincu. Mjeru pak pozna jedino onaj koji motri »ljudska srca« (Lk 16,15). Tako se netko bori protiv ovakvoga, netko protiv onakvoga tijela. Jedan kroz ovoliko, a drugi onoliko vrijeme. Jednoga tijelo podražava na ovo i ovo, drugoga na ono. Jedan se — nadalje — odupire ovoj ili onoj neprijateljskoj moći, drugi dvjema ili trima odjednom ili sad ovoj, a kasnije onoj. Neko se vrijeme odupire jednoj sili pa opet drugoj ili nakon ovih djela ovim silama, a nakon drugih drugima. Promotri da li možda otprilike to ,ne naznačuje Apostol kada bilježi: »Bog je vjeran. Neće dopustiti da budete kušani više nego možete« (1 Kor 10,13). To će reći: pojedinci se iskušavaju po količini ili moći vlastite vrline. Rekosmo da se svatko kuša po pravednoj Božjoj rasudbi prema kolikoći svoje kreposti. Ipak se zbog toga ne smije misliti da iskušanik mora pobijediti u svakome slučaju. Ni onaj koji ulazi u borilište ne može u svakome slučaju pobijediti iako je s protivnikom izravnan jednakim određenjem. Ali kada moć takmičara ne bi uistinu bila jednaka, ni poibjednilkov lovor ne bi bio pravedan niti bi se pobijeđeni s pravom okrivljivao. Stoga, doduše, Bog dopušta da smo kušani, ali ne povrh onoga što možemo podnijeti. Kušani smo po svojim silama. Ipak ne piše da će Bog dati da u kušnji do kraja izdržimo. Piše da Bog »daje da možemo podnijeti« (1 Kor 10,13). To znači: pomaže da možemo izdržati. Da pak moć koju nam je Bog dao ostvarimo kako valja ili bez žara, to stoji do nas. Nema, naime, dvojbe da nam je u svakoj kušnji na raspolaganju snaga da podnesemo, ako se na doličan način poslužimo dalom moći. Ipalk nije jedno te isto posjedovati moć da se pobijedi i pobijediti. To je i sam Apostol veoma pomnim izrazom naznačio jer reče: »Bog će dati takav kraj da možete izdržati« (1 Kor 10,13). Nije rekao: »[...] izdržat ćete«. Ta, mnogi ne podnesu već ih iskušenje svlada. Bog pak ne daje da podnesemo. Inače bitke ne bi ni bilo. On daje »da možemo izdržati«. Moću koja nam je poklonjena da možemo pobijediti služimo se snagom slobodne volje. Ako je to

revno, pobjeđujemo. Ako je bez žara, tad smo nadvladani. Kada bi nam sve bilo dano da u svakome slučaju nadjačamo i da na nikakav način ne možemo biti pobijeđeni, gdje je tada razlog da se onaj bori koji ne može biti svladan? Gdje je zasluga za lovor alko je protivniku oduzeta mogućnost da pobijedi? Ako nam je svima jednako ponuđena mogućnost pobjede i ako se u našoj moći nalazi da se s marom ili mlitavo služimo s tom mogućnošću, bit će pravedna i krivica pobijeđenoga i palma pobjednika. Držim da se na temelju onoga što smo po svojim sposobnostima rastumačili očito ukazalo da postoje grijesi koje nikako ne činimo potaknuti zlim silama. Ipak ima i takvih koji njihovim poticajem dopiru do neke ogromnosti i nesrazmjera. Zato je nužno sada istražiti kako te protivne sile u nama stvaraju dotične poticaje. 4. S obzirom na »misli što izlaze iz našega srca« (Mt 15,19) — bilo da je riječ o sjećanju na neke čine ili o razmatranju kakvih zbilja i uzroka — opažamo da nekada potječu od nas samih, da ih kadgod pokreću protivne moći, a nekada ih u nas stavlja Bog ili sveti anđeli. Možda bi se što kažemo zaista učinilo izmišljenim da nije potvrđeno svjedočanstvima božanskoga Pisma. David svjedoči da se misao začinje u nama. U Psalmima kaže: »Jer misao će te čovječja slaviti i ostaci misli upriličit će ti svečani dan« (Ps 75,11). Salomon u Crkvenjaku na ovaj način pokazuje da misao zna poteći i od protivnih sila. Veli: »Ako duh moćnika pristupi k tebi, ne napuštaj svoje mjesto jer ozdravljenje oprašta mnoge grijehe« (Prop 10,4). I Apostol će Pavao posvjedočiti isto kada kaže: »Razaramo misli i svaku oholost koja se uznosi protiv Kristova spoznanja« (2 Kor 10,5). Da misao dolazi i od Boga, David na ovaj način napominje u Psalmu: »Blažen čovjek koga uza se vežeš, Gospodine, jer u svome srcu ima uzdignuće« (Ps 83,6). I Apostol izjavljuje: »Bog je stavio u Titovo srce« (2 Kor 8,16). Da neke misli ljudskim srcima mogu natuknuti dobri ili zli anđeli, naznačuje anđeo koji prati Tobiju (Tob 5,5). Jednako vrijedi za riječ proroka koji zbori: »I anđeo koji je u meni govorio odgovori« (Zah 1,14). Isto ističe

knjiga Pastir. Uči da svakoga čovjeka prate dva anđela. Ako nekada dobre misli obuzmu naše srce, spis veli da ih pruža dobri anđeo. Ali kada su u pitanju zle misli, kaže da su poticaj zloga anđela. Isto izjavljuje i Barnaba u svojoj Poslanici4. Tvrdi da postoje dva puta: put svjetla i staza tame. Dodaje da im na čelu stoje određeni anđeli — putu svjetla Božji anđeli, a stazi tame anđeli Sotone. Ipak valja misliti da se ništa drugo ne događa kada se pred naše srce stavlja dobro ili zlo osim što se pruža pobuda i poticaj koji nas sokoli ili vuče na zlo. Ali nama je moguće, ako nas zla sila stane zvati na zlo, od sebe odbaciti zle ponude i oduprijeti se najlošijim nagovorima i ne počiniti baš ništa grešna. Također je, opet, moguće da ne poslušamo kada nas božanska moć pozove na dobro. U oba je slučaja očuvana moć slobodne volje. Već ranije kazasmo da božanska Providnost ili neprijateljske moći u nama bude neka sjećanja na dobro ili zlo. To se pokazuje u Esterinoj knjizi. Artakserkse se nije sjećao dobrih djela veoma pravednoga muža Mardoheja. Dok se mučio noćnim besanicama, Bog je stavio u njegovo sjećanje želju da potraži uspomene na junačke podvige zabilježene na papirima. One su ga sjetile Mardohejevih dobročinstava te je naredio da objese njegova neprijatelja Amona. Mardoheju je iskazao sjajne počasti, a cijelome svetome narodu pribavio izbavljenje kada je pogibao bila već blizu (Est 6—8). Mislimo da je đavlova neprijateljska sila došapnula sjećanju svećenika i pismoznanaca ono što kazaše kada pristupiše Pilatu. Rekoše: »Sjetili smo se, gospodaru, da je onaj zavodnik izjavio, dok je još živio, da će nakon tri dana uskrsnuti« (Mt 27,63). Isto je i s Judom. Što je smislio u svezi s Gospodinovom izdajom, nije došlo samo od njegove zle duše. Svjedoči to Pismo. Veli: »Đavao je stavio u njegovo srce da ga izda« (Iv 13, 2). Zato i Salamon s pravom naređuje kad upozorava: »Srce svoje čuvaj svom pomnjom« (Izr 4 Riječ je o spisu koji se u ranome kršćanstvu pripisivao apostolu Barnabi, ali je očito da ga on nije napisao. Djelo je nastalo između g. 70. i 140.

4,23). I apostol Pavao uči: »Obilnije moramo paziti na ono što čusmo da se ne bismo skliznuli« (Heb 2,1). Također pripominje: »Ne dajte mjesta đavlu« (Ef 4, 27). Time pokazuje da se određenim djelom i stanovitim duhovnim besposličenjem daje đavlu mjesto. Kada đavao već jednom uniđe u naše srce, zaposjedne nas ili uprlja dušu ako nas nije mogao posve osvojiti. Na nas baci svoje »ognjene strijele« (Ef 6,16). One nais nekada rane jer rana zahvati duboko. Nekada nas jedino užegu. Rijetko, i tek neki, ugase ove đavlove strijele. One ne nađu mjesta za ranu. To je onda kada čovjeka zaklanja najtvrđi i najsnažniji »štit« — »vjera« (Ef 6,16). U Poslanici Ef elanima piše: »Jer nama se nije boriti protiv tijela i krvi već protiv prvaštava, protiv moći, protiv ravnatelja ovoga tamnoga svijeta i protiv zlih duhova među nebesnicima« (Ef 6,12). Riječ »nama« treba ovako shvatiti: »meni«, to jest Pavlu, vama Efežanima i svima koji se nemaju boriti s tijelom i krvlju. Navedeni se moraju boriti protiv »iprvaštava i vlasti, protiv ravnatelja ovosvjetslkih tmina«. Tako nije bilo u Korintu. Korinćanima se još trebalo boriti »protiv tijela i krvi«. Njih nije »dohvaćala druga kušnja doli ljudska« (1 Kor 10,13). 5. Ipak ne smijemo misliti da se svaiki pojedini čovjek bori protiv svega nabrojenoga. Držim da je nemoguće ijednome čovjeku, mada bio svet, da istodobno vodi boj protiv svega toga. Ako bi se to kojim slučajem dogodilo — to se jamačno ne može zbiti — nije moguće da to ljudska narav podnese, a da se uvelike ne uništi. Recimo, na primjer, da pedeset vojnika izjavi da im predstoji rat protiv druge pedesetorice. Njihova se riječ ne smije tako razumjeti da će se svaki pojedini boriti protiv pedesetorice. Ipak svaki ispravno kaže da im je ratovati protiv pedesetorice. Svi se, naime, bore protiv svih. Na isti način moramo shvatiti Apostol ovu tvrdnju da se svi Kristovi atlete i vojnici moraju sukobiti i boriti protiv svega što je nabrojeno. Pred svima stoji budući rat. Ipak se pojedinci bore s pojedincima ili

kako već odredi Bog — pravedni sudac toga natjecanja. Smatram, naime, da je ljudska narav posve omeđena makar postojao onaj Pavao o kome se kaže: »Taj je moj odabrani sud« (Dj 9,15) ili Petar »(koga neće nadvladati vrata paklena« (Mt 16,18) ili Mojisije koji je »Božji prijatelj« (Izl 33,11). Nijedan od njih ne bi mogao podnijeti cijelu četu protivnih sila, a da ne pretrpi kakvu štetu, osim ako je možda u njemu na djelu onaj koji kaza: »Ja sam, pouzdajte se, pobijedio svijet« (Iv 16,33). Zbog njega i Pavao govoraše s pouzdanjem: »Sve mogu u onome koji me jača — Krist« (Fil 4,13). Također kaza: »Radio sam više od njih. Ipak ne ja već Božja milost sa mnom« (1 Kor 15,10). Radi te milosti koja, dakako, nije ljudska, a u Pavlu je djelovala i zborila, Apostol govoraše: »Osvjedočen sam da nas ni smrt ni život ni anđeli ni prvaštva ni sile ni sadašnjost ni budućnost ni moć ni visina ni dubina ni bilo koji drugi stvor neće uspjeti odijeliti od Božje ljubavi koja je u Kristu Isusu, našemu Gospodinu« (Rim 8,38—39). Ne smatram da ljudska narav sama po sebi može povesti rat protiv »anđela«, »visina i dubina« i »drugoga stvorenja«. Ali kada osjeti da je u njoj nazočan Gospodin i da u njoj stanuje, reći će pouzdaj ući se u božansku pomoć: »Gospodin je moja svjetlost i moj Spasitelj. Koga ću se bojati? Gospod je zaštitnik moga života. Koga ću se strašiti? Kada mi se približe škoditelji da prožderu moje tijelo i kada me uznemire moji neprijatelji, oni slabe i padaju. Ako protiv mene podignu tabor, srce se moje neće prepasti. Povede li se protiv mene rat, nadat ću se u Boga« (Ps 26,1—3). Zato mislim da čovjek možda nikada sam po sebi ne može svladati protivničku moć ako se ne posluži božanskom pomoći. Radi toga i piše da se anđeo »borio s Jakovom« (Post 32,24). To shvaćamo ovako: ne znači isto »anđeo se borio zajedno s Jakovom« i »protiv Jakova«. Onaj se borio zajedno s Jakovom koji je zbog njegova spasenja bio uza nj i koji mu, znajući njegove napretke, dade »ime Izrael« (Post 32,28). Taj je s njime u boju i pomaže mu u bitki. Nema, naime, dvojbe da je netko drugi protiv koga se Jakov borio i s kime je ratovao.

Ali — na koncu — ni Pavao nije kazao da nam je vojevati s prvaštvima ili moćima već »protiv prvaštava i protiv moći« (Ef 6,12). Zato, ako se i »Jakov borio«, nema sumnje da je ratovao protiv jedne od onih sila koje Pavao nabraja kao moći što se protive i zapođijevaju sukobe s ljudskim rodom i poglavito sa svetim. Zato o Jakovu i kaže Pismo: »Borio se s anđelom« (Post 32,24). Također: »Ojačao je idući prema Bogu« (Još 12,4). Htjelo se naznačiti da je anđelova pomoć poduprla okršaj u boju i da je lovor savršenstva pobjednika doveo k Bogu6. Ne smijemo, dakako, smatrati da se takvi bojevi biju tjelesnom snagom ili vježbama naučene vještine. Tu se duh bori protiv duha. Slično i Pavao naznačuje. Veli da nas čeka bitka »protiv prvaštava, sila i ravnatelja tmina u ovome svijetu« (Ef 6,12). Riječ je o ovakvim okršajima: nanose nam se gubici, pogibelji, sramoćenja i potvore. Ipak protivničke sile ne idu jedino za tim da samo navedeno propatimo već da nas preko toga izazovu na ogromnu srdžbu, preveliku tugu i krajnji očaj. Nastoje čak — a to je još teže — da nas, umorene i skrhane gorčinama, prisile na tužbu protiv Boga jer da ljudski život ne ravna jednako i pravedno. Hoće da na taj način oslabimo u vjeri, otpadnem o od nade, napustimo istiniti nauk te stanemo štogod bezbožna misliti o Bogu. Nešto je takva zapisana o Jobu kada je đavao tražio od Boga da mu dade vlast nad Jobovim dobrima (Job 1,11—12). To nas poučava u ovome: na nas ne nasrću neke slučajne navale, ako nas nekada pogodi neki takav gubitak dobra, niti netko od naših slučajno odlazi u ropstvo, niti se slučajno ruše kuće u kojima prebivaju naši dragi. Kod svega toga svaki vjernik mora reći: »Nada mnom ne bi imao vlasti da ti nije dana odozgo« (Iv 19,11). Jasno je da Jobova kuća ne bi pala po njegovim sinovima da ranije đavao nije nad njima stekao vlast. Ne bi ni konjanici nahrupili u troredovima da otmu Jobove deve, volove i ostalo blago (Job 1,17) da ih nije pokrenuo onaj duh kome su se poslušnošću vlastite odluke prodali za sluge (Rim 6,16). Ali ni oganj koji se vidio i bio uzet za munju ne bi bio pao na Jobove ovce

(Job 1,16) da đavao nije prije rekao Bogu: »Zar nisi zaštitio sve što ima unutra i vani [...]. Ali sada ispruži svoju ruku i dotakni se svega što ima — zar te neće prokleti u lice« (Job 1,10—11)? 7. Iz svega navedenoga proizlazi da se sve što se događa u ovome svijetu i uzima za ćudoredno neodređeno — bilo da je tužno ili koje druge vrste — onako kakvo je ne zbiva po Bogu, ali ni bez Boga. Bog, naime, ne samo što ne sprječava zle i suprotne sile koje to žele učiniti već pripušta da to učine, ali u određeno vrijeme i određenim osobama. O samome se Jobu kaže da je u određeno vrijeme bio spreman pasti pod druge i prihvatiti da bezbožni opustoše njegov dom. Zato nas božansko Pismo uči da sve što nam se događa primimo kao poslano od Boga jer znamo da bez njega ne biva ništa. Kako možemo sumnjati da je tome tako — da se ništa ne zbiva bez Boga — kada Gospodin i Spasitelj očito izjavljuje i kaže: »Zar se dva vrapca ne prodaju za novčić, a nijedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega koji je na nebesima« (Mt 10,29)? Nužnost nas je odvukla malo dalje dok smo raspredali o borbi što je protiv ljudi vode protivničke sile i onome što se kao žalost događa lj-udslkome rodu, to jest o kušnjama ovoga života. Na taj se način izražava Job. Pita: »Zar sav čovjekov život na zemlji nije iskušenje« (Job 7,1)? Taiko smo jasnije protumačili kako se to zbiva i kako moramo o tome pobožno misliti. Sada pogledajmo na koji način ljudi padaju u grijeh kriva nauika i u koju svrhu suprotne sile u tom pogledu zameću bitke protiv nas.

Treće poglavlje

O trostrukoj mudrosti 1. Sveti Apostol, htijući nas o znanju i mudrosti naučiti nešto veliko i otajstveno, veli u Prvoj poslanici Korinćanima: »Među savršenima govorimo mudrost, ali ne mudrost ovoga svijeta niti ovozemnih prvaka koji će biti uništeni. Kazujemo Božju Mudrost sakrivenu u otajstvo. Nju je Bog predodredio prije vjekova za našu slavu. Nijedan je prvak ovoga svijeta nije spoznao« (1 Kor 2,6—8). Apostol htjede tu naznačiti da su mudrosti različite. Piše da postoji stanovita »mudrost ovoga svijeta«, neka »mudrost ovozemnih prvaka« i »Božja Mudrost«. Ne držim da rekavši »mudrost ovozemnih prvaka« tvrdi kako postoji neka jedinstvena mudrost u svih knezova ovoga svijeta. Naznačuje, čini mi se, da svaki od tih knezova ima svoju zasebnu mudrost. Isto taiko kada veli »kazujemo Božju Mudrost pohranjenu u otajstvo i koju je Bog prije vjekova predodredio za našu slavu« valja istražiti da li tu Božju Mudrost koja je skrovita i koju Bog nije očitovao ljudskim sinovima u ranijim vremenima i pokoljenjima, a sada ju je objavio svetim Apostolima i prorocima, poistovjećuje se onom Božjom Mudrošću koja postojaše prije Spasiteljeva dolaska i po kojoj je mudrim bio Salamon.

Ono što uči Spasitelj više je od spomenutoga Salamona. To napominje i sami Spasitelj. Izjavljuje: »Evo tu je više od Salamona« (Mt 12,42). Otuda se vidi da su oni koje je Spasitelj poučavao naučili nešto više nego je znao Salamon. Ako tko kaže da je Spasitelj, doduše, znao više, ali da na druge nije više prenio nego je Salamon, kako ćemo razumjeti da je na mjestu i da je sa svom dosljednošću kazano ono što stoji u nastavku ulomka: »Kraljica će Juga ustati na sudu. Osudit će ljude ovoga naraštaja. Ona je, naime, došla s krajeva zemlje da čuje Salamonovu mudrost, a ovdje je više od Salamona« (Mt 12,42)? Postoji, dakle, »mudrost ovoga svijeta«. Možda i pojedini »vladari ovoga svijeta« imaju »mudrost«. Mislimo pak da je s obzirom na »Mudrost jedinoga Boga« ovo naznačeno: u ranijih i drevnijih ljudi ona bijaše manje na djelu, ali je obilatije i očitije objavljena po Kristu. Mi ćemo na vlastitome mjestu govoriti o Božjoj Mudrosti. 2. Budući, dakle, da nam je sada u rukama rasprava o protivničkim silama, pitamo na koji način one zameću ratove kojima se u ljudske pameti ulijeva krivi nauk i zavode duše dok one misle da su pronašle mudrost. Držim, prema tome, nužnim da se razlikuje i razdvoji što je »mudrost ovoga svijeta«, a što »mudrost prvaka ovoga svijeta«. Tako ćemo moći uvidjeti tko su oci te mudrosti ili još točnije tih mudrosti. Smatram da je, kako već rekosmo, »mudrost ovoga svijeta« različita od onih mudrosti koje su »mudrosti prvaka ovoga svijeta«. Čini se da »mudrost ovoga svijeta« shvaća i obuhvaća ono što se odnosi na »ovaj svijet«. Ona u sebi nema ničega čime bi mogla štogod spoznati o božanstvu, o smislu svijeta, o bilo kojim višnjim zbiljama ili o načinu kako se dobro i blaženo živi. Iste je naravi kao, na primjer, pjesničko umijeće, gramatika, govorništvo, geometrija i glazba. Možda se tome može dodati i lijeoništvo. Mislim da se u navedenome nalazi »mudrost ovoga svijeta«. Pod »mudrošću prvaka ovoga svijeta« poimamo ono što se naziva takozvanim tajnim i skrovitim egipatskim mudroslovljem, kaldejskim i indijskim zvjezdoznanstvom koje obećaje znanje o višnjemu kao

i opširno i raznovrsno grčko mnijenje o božanstvu. Ali u Svetim pismima nalazimo da pojedini narodi imaju svoje prvake. Tako u Danijela čitamo da postoji određeni »prvak u perzijskome kraljevstvu«, a opet neki drugi »prvak u grčkome kraljevstvu« (Dan 10,13.20). Čitav pak slijed ulomka očito pokazuje da tu nije riječ o ljudima već o nekim moćima. U proroku Ezekijelu najjasnije stoji da je »tirski prvak« (Ez 28) stanovita duhovna moć. Ti, dakle, i slični »prvaci ovoga svijeta« — svaki za se — imaju svoje mudrosti i uspostavljaju svoje istine i različite nauke. Kada vidješe da je naš Gospodin i Spasitelj obećao i navijestio (Iv 18,37) da je u ovaj svijet zato došao da uništi sve one istine »znanosti s lažnim imenom« («1« Tim 6,20), smjesta mu stadoše raditi o glavi jer nisu znali tko se unutra skrivao. Uistinu »kraljevi se zemlje podigoše i prvaci okupiše protiv Gospodina i protiv njegova Pomazanika« (Ps 2,2). Apostol je spoznao spomenute spletke i razumio što se smišljalo protiv Božjega Sina kada »razapeše Gospodina slave«. Zato reče: »Među savršenima kazujemo Mudrost, ali ne mudrost ovoga vijeka niti prvaka ovoga svijeta — oni će biti uništeni. Tu MudrOst nitko od prvaka ovoga svijeta nije ni spoznao. Da su je spoznali, ne bi bili raspeli Gospodina slave« (1 Kor 2,6—8). 3. S obzirom na spomenute mudrosti «ovozemnih prvaka« kojima oni nastoje prožeti ljude treba pitati da li ih protivničke sile unose među ljude s namjerom da stave zamke i rane ili ih dovode samo radi zablude. Želimo reći da ih ne unose s namjerom da ozlijede ljude već jer sami »prvaci ovoga svijeta« smatraju da su te mudrosti istinite. U njima žele i druge poučiti jer sami ih drže za istinu. Mislim da je upravo tako. Uzmimo za primjer grčke mislioce ili prvake bilo koje krive nauike. Oni su kao prvi za istinu primili zabludu krive nauke i u sebi odlučili da je ona istima. Potom i druge kušaju uvjeriti u oino što povjerovaše kao istinito. Tako postupaju, misilimo, i »prvaci ovoga svijeta«. U ovom su svijetu neke duhovne moći u dio dobile vrhovništvo nad pojedinim narodima. Stoga nose ime

»knezova ovoga svijeta«. Ali pored tih »Jknezova« postoje u ovome svijetu i neke druge posebne sile ili neke duhovne moći. One obavljaju neke zasebne čine. Same su odlukom svoje slobodne volje odabrale da ih izvrše. Među njima su oni dusi koji obavljaju »mudrost ovoga svijeta«. Tako, na primjer, neka zasebna moć i sila nadahnjuje pjesništvo, druga geometriju. Tu su također sile koje potiču svaku pojedinu umjetnost i stegu talkve vrste. Mnogi su Grci držali da bez ludosti -ne može biti pjesničkoga umijeća. Zato se u njihovim pripovijestima pondkada iznosi da su oni koje nazivaju prorocima odjednom bivali ispunjeni ludošću kojega duha. Što paik kazati o onima koje nazivaju božanstvenima i koji po djelovanju onih zloduha koji ih predvode izgovaraju proroštva u obliku sjajnih stihova? I oni koje zovu vračima ili vršiteljima zlodjela činili su ponekad da djeca, ako je na njih zazvan zloduh, u nježnoj dobi kazuju pjesme koje su na svekoliko udivljenje i čuđenlje. Smatram da se to događa na ovaj način: svete i neokaljane duše, pošto se svim osjećajem i svom čistoćom predadu Bogu i ako se čuvaju svake đavolske zaraze te se očiste mnogom uzdržijivošću i ispune pobožnim i vjerskim naucima, na taj način stječu udio u božanstvu. Tada zavređuju milost proroštva i ostalih božanskih darova. Isto moramo misliti i o onima koji se kao prikladni izručuju suprotnim silama. Svojom djelatnošću, životom i oduševljenjem za njih — što im je drago — dobivaju njihova nadahnuća i postaju udionići njihove mudrosti i nauka. Otuda dolazi da se napunjaju djelovanjima onih kojima se ranije dadoše u sužanjstvo. 4. Stavimo pred oči one koji o Kristu drukčije uče nego dopušta svetopisamsko pravilo. Nije suvišno pogledati da li suprotne sile, oslonjene na himbenu namjeru protiv vjere u Krista, izmišljaju neke istine koje su istodobno bajke i nešto bezbožno. Te su sile čule Kristovu riječ. Međutim, nisu u stanju da je izbace iz dubine svoje savjesti hiti da je čisto i sveto drže. Da li su posredstvom posuda koje su im odane i — da se tako izrazim — preko svojih proroka uvele

protiv pravila kršćanske vjere razne zablude? Valja radije misliti da otpale i odbjegle sile koje odstupiše od Boga zbog same zloće svoje pameti i volje ili iz zavisti prema onima za koje se spoznanjem istine priprema uzlazak na onaj stupanj s kojega su one pale sastavljaju ove zablude i prijevare kriva nauka da bi spriječile spomenuta promaknuća. Mnogi dokazi očito pokazuju da se ljudska duša, dOk je u ovom tijelu, može podložiti raznim utjecajima i djelovanjima različitih dobrih i zlih duhova. Utjecaj je zlih duhova dvovrstan. Zlodusi mogu u cijelosti i potpuno zaposjesti pamet. Tada ne dopuštaju da opsjednuti uopće išta razumiju ili misle. Za to su primjer oni što se pučki nazivaju energumenima i za koje opažamo da su ludi i bezumni. Takvi su i oni o kojima u Evanđelju stoji da ih je Spasitelj iscijelio. Zlodusi, uz to, mogu pustiti da pamet misli i shvaća, ali je raznim mislima, zlokobnim nagovaranjem i neprijateljskim došaptavanjem izopačuju. Primjer je Juda koga je na zlodjelo izdajstva izazvao đavolski nagovor. Tako izjavljuje Pismo kada veli: »Pošto je pak đavao stavio u srce Jude Iškariotsikoga da ga izda [...]« (Iv 13,2). Netko prihvaća utjecaj i djelovanje dobroga duha kada se pokreće i poziva na dobro i nadahnjuje za nebesko i božansko. Tako su sveti anđeli i sami Bog djelovali u prorocima. Pozivali su i sokolili na bolje po svetim savjetima. Ipak su to činili tako da se ostavilo čovjekovu sudu i slobodnoj volji da li hoće ili neće slijediti pozivatelja na nebesko i božansko. Otuda se razabire očita razlika kada nazočnost boljega duha potiče dušu — ako se čovjek zbog nastaloga nadahnuća ne izlaže baš nikakvu umnome poremećen ju ili otuđenju niti gubi sllobodnu rasudbu svoje volje. Takvi su, primjerice, bili svi proroci i apostoli. Služili su božanslkim proricanjima bez ikakvoga umnoga poremećaja. Već sprijeda poučismo primjerom, kada spomenusmo Mardoheja i Artakserksa, da dobri duhovi savjetima pozivaju ljudsko pamćenje na sjećanje onoga što je bolje. 5. Držim da nas nutarnja povezanost navodi istražiti iz kojih razloga ljudsku dušu pokreću sad

dobri, sad zli dusi. Naslućujem da su tome uzroci drevniji i od ovoga tjelesnog rođenja. To pokazuje Ivan koji se »poigrava i raduje u majčinoj utrobi« kada glas »Marijina pozdrava« dolazi do »ušiju njegove majke Elizabete« (Lk 1,44—41). Isto izjavljuje i prorok Jeremija koga je »Bog pomazao prije nego je oblikovan u majčinu krilu i posvetio ga prije nego što je izišao iz utrobe. Milost je proroštva primio dok je bio još dječakom« (Jer 1, 5—6). I suprotno je opet očito pokazano. Protiv,ni dusi neke posjeduju odmah od najranije dobi. To znači da se pojedinci rađaju sa samim đavlom. O drugima vjerodostojne priče kazuju da su od djetinjstva proricali. Treći su od nježne dobi trpjeli zloduha koji se naziva piton — »progovarač iz trbuha«. Oni koji tvrde — kao što sadrži i naša vjera — da Božja Providnost ravna svime što je u ovome svijetu, na navedeno neće moći, čini mi se, tako odgovoriti da se u odgovoru vidi kako je božanska Providnost bez ikakve krivnje nepravednosti osim ako reknu da za spomenuto postoje neki raniji uzroci. Duše počiniše prije nego se rodiše u tjelesima nešto grešno u svojim mislima i pokretima. Zato ih je božanska Providnost s pravom osudila da navedeno trpe. Duša je, naime, uvijek slobodna izbora — bi'la u ovome tijelu ili izvan njega. Slobodna se pak volja neprestance giba prema dobru ili zlu. Osjetilo za mišljenje — pamet ili duša — nikada ne može biti bez nekoga dobrog ili zlog gibanja. Vjerojatno je da su ovi pokreti uzroci zasluga i prije nego bilo što učine u ovome svijetu. Božanska Providnost zbog tih uzroka i zasluga već od samoga rođenja pa čak — da tako kažem — i prije rođenja određuje da se trpi nešto dobra ili zla. 6. Toliko smo htjeli reći o onome što se — imamo dojam — događa ljudima već od samoga rođenja ili čak prije nego iziđoše na ovo svjetlo. S obzirom pak na ono što različiti duhovi natuknjuju duši, to jest ljudskim mislima, da bi izazivali na dobro ili zlo, moramo držati da ponekad i u tome postoje 'stanoviti uzroci koji prethode tjelesnome rođenju. Budna pamet koja od sebe odbacuje zlo, ponekada na se privlači pomoći dobrih duhova. Vrijedi i suprotno.

Alko je pamet nemarna i lijena i kada je manje oprezna, daje mjesta onim duhovima koji poput razbojnika vrebaju iz potaje i nastoje uskočiti u ljudske pameti. To čine kada primijete da im je mlitavost načinila mjesto. U tome smislu govori apostol Petar: »Vaš protivnik obilazi kao razrikani lav i traži da nekoga proždere« (1 Pt 5,8). Radi toga moramo svoje srce čuvati sa svom pomnjom danju i noću. Ne smijemo »dati mjesta đavlu« (Ef 4,27). Sve treba učiniti kako bi Božji službenici — oni »dusi koji su poslani na službu ljudi što su pozvani na baštinu spasenja« (Heb 1,14) — našli u nama mjesta i s užitkom unišli u gostinjac naše duše i stanovali u nama, to jest u našem srcu, te nas ravnali dobrim savjetima ako obitava]ište našega srca »nađu urešeno« (Mt 12,44) nakitom kreposti i svetosti. Neka je to zaista dosta kao rasprava o onim moćima koje se protive ljudskome rodu. Toliko prema našim silama.

Četvrto poglavlje

Neki tvrde da svaki čovjek ima dvije duše. Je li to istina? 1. Držim da sada ne smijemo šutjeti ni o ljudsikim iskušenjima koja ponekada nastaju zbog »puti i krvi« (Ef 6,12) odnosno »tjelesne razboritosti« i krvi koja je — kaže se — Božja »neprijateljica« (Rim 8,7—8). To činimo razloživši one kušnje koje su, kako se veli, više nego »ljudske« (1 Kor 10,13). Mislimo na bitke koje vodimo »protiv prvaštava i vlasti i protiv ravnatelja ovosvjetskih tanina i zlih duhova u nebesima« (Ef 6,12). Pred očima su nam bojevi koje dovršujemo nasuprot zlih duhova i nečistih đavola. Smatram da je u skladu s ovom prigodom ako ispitamo da li u nama ljudima sastavljenima od duše, tijela i »životnoga daha« (1 Sol 5,23) postoji još nešto što posjeduje vlastiti nadražaj i poriv koji izaziva na zlo. Neki obično na slijedeći način postavljaju pitanje. Pitaju da li moramo kazati da su u nama dvije duše — jedna bi bi'la božanski ja i nebeska, a druga niža. Da li smo već stoga što se nalazimo u tijelima — tjelesa su po svojoj naravi mrtva i skroz bez duha jer tvarno tijelo oživljuje po nama, to jest po duši, dok je tijelo suprotno i neprijateljsko duhu — povučeni i zazvani na ona zla koja su draga tijelu? Je li možda po srijedi treće rješenje? Neki su, naime, Grci mislili da se duša, mada jedna kao bitnost, sastoji od više dijelova — razumnoga dijela i nerazumne česti. Onaj pak dio koji zovu nerazumnim opet bi se dijelio na dva čuvstva — pohlepu i srdžbu.

To su ta tri gore navedena mišljenja o duši Znamo da ih neki zastupaju. U svezi s mišljenjem za koje rekosmo da ga dijele neki grčki umnici i po kojem je duša trodjelna držim da se nikako ne da potkrijepiti svjedočanstvom božanskoga Pisma. S obzirom na druga dva preostala možemo, čini se, štogod naći u božanskim spisima i na njih primijeniti. 2. Od nabrojenoga najprije raspravimo o mišljenju — neki ga običavaju dokazivati — da u nama postoji jedna dobra i nebeska duša i jedna druga, niža i zemaljska. Također uče da se bolja duša ulijeva s neba. Takva je duša što je Jakovu, dok je još bio u utrobi i kada je oborio brata (Post 25, 25— 26), omogućila protiv Ezava vijenac pobjede. Takva je i Jeremijina duša posvećena u utrobi (Jer 1,5). Jednako je Ivanova od utrobe ispunjena Duhom Svetim (Lk 1,41). O duši koju zovu nižom tvrde da nastaje zajedno s tijelom od tjelesnoga sjemena. Niječu da može živjeti i opstojati bez tijela. Kažu da se u tu svrhu često naziva tijelom. Pavao piše: »Tijelo žudi protiv duha« (Gal 5, 17). Tu izreku spomenuti tumači ne shvaćaju kao tvrdnju o ipiiti već o duši koja je u strogome smislu tjelesna duša. To također nastoje ukrijepiti i onim što je ovako izraženo u Levitskoj knjizi: »Duša je svakoga tijela njegova krv« (Lev 17, 14). Otuda, naime, što krv, razlita po cijelome tijelu, puti donosi život zaključuju da se u krvi nalazi duša koja se naziva »dušom čitavoga tijela«. Isti vele da izreke »piit se protivi duhu, a duh se bori protiv tijela« (Gal 5,17) i »duša je svake puti sama njezina krv« (Lev 17,14), drugim riječima izražavaju »tjelesnu mudrost« (Rim 8,7), to jest tvarni duh koji nije niti može biti podložan Božjemu zakonu jer posjeduje zemaljska htijenja i tjelesne želje. Smatraju da je Apostol na to mislio kada reče: »U svojim udovima vidim drugi zakon koji se bori protiv zakona moga duha i vodi me u ropstvo zakona grijeha koji je u mojim udovima« {Rim 7,23). Ali netko će im predbaciti da je to kazano o naravi tijela koje je, doduše, po vlastitosti svoje inaravi mrtvo, ali se veli da ima »osjećaj« i »mudrost«

koja je »Bogu neprijateljska« (Rim 8,7) i »bori se protiv duha« (Gal 5,17). S tim je kao kada netko kaže da na neki način glas samoga tijela izviikuje da ne želi gladovati, žedati, zepsti i da uopće ne želi u ničemu trpjeti tegobu bilo s izobilja ili nedostatka. Oni će nastojati poteškoću razriješiti i opovrgnuti. Pokazat će da postoje brojne druge dušine strasti koje uopće nemaju izvora u tijelu, a ipak im se duh protivi. Tu su: častohleplje, škrtost, ljubomora, zavist, oholost i tome slično. Videći da se ljudski um ili duh bori s time, kao uzrok svemu tome ne postavljaju ništa drugo doli onu tjelesnu dušu o kojoj sprijeda govorasmo i koja nastaje s prenošenjem sjemena. Da bi navedeno potvrdili, obično navode i ono Apostolovo svjedočanstvo gdje veli: »Očevidna su tjelesna djela — bludništvo, nečistoća, besramnost, idolopoklonstvo, opčinjavan]a, neprijateljstva, svađe, ljubomore, srdžbe, prepirke, razmirice, podjele, zavisti, pijančevanja, bančenja i tome slično« (Gal 5,19—21). Kažu da sve to ne dolazi od tjelesne uporabe ili naslade te bi se mislilo da sva ta gibanja postoje zbog biti koja nema duše, to jest zbog tijela. Ali Apostol kaže: »Pogledajte, braćo, svoj saziv. Među vama ih nema mnogo koji su po tijelu mudri« (1 Kor 1,26). Tvrdnja, čini se, naginje na to da se misli kako postoji neka zasebna tjelesna i tvarna mudrost i da je različita od mudrosti po duhu. Razumije se da je ne možemo zvati mudrošću ako ne postoji putena duša koja može biti mudra onom mudrošću što se naziva tjelesnom. Rečenome dodaju i ovo: »Ako se tijelo bori protiv duha, a duh protiv tijela te ne činimo što hoćemo« (Gal 5,17), tko su oni o kojima Pavao tvrdi da »ne činimo što hoćemo«? Sigurno je, kažu, da to nije naznačeno o duhu jer volja se duha ne da sputati. Ali nije kazano ni o tijelu. Ako, naime, ono nema vlastite duše, neće, bez sumnje, posjedovati ni volje. Preostaje, dakle, da je napisano o volji one duše koja može imati vlastitu volju i koja se, jamačno, protivi volji duha. Ako je tako, slijedi da je volja te duše nešto u sredini između tijela i duha i da služi i pokorava se, bez dvojbe, jednome od dvoga već koga

odabere da mu se podloži. Ako se prikloni tjelesnim užicima, ljude čini tjelesnima. Ako se poveže s duhom, čini da čovjek bude »u duhu« i da se zato naziva duhovnim. Apostol, čini se, to naznačuje kada bilježi: »Vi niste u tijelu nego u duhu« (Rim 8,9). Treba, dakle, istražiti što je uopće sama ta volja koja je između tijela i duha i koja je mimo one volje za koju se kaže da je volja tijela ili duha. Sigurno je, naime, da sve o čemu se veli da pripada »duhu« dolazi od volje duha i da sva takozvana »tjelesna djela« (Gal 5,19—21) potječu od putene volje. Što je ta volja duše — mimo onih dviju — koja se zasebice spominje te i Apostol, ne želeći da vršimo tu volju, kaže: »[...] da ne biste činili što želite [. . .]«. Time, čini se, naznačuje da ta volja ne smije prijanjati ni za jedno ni uz drugo — ni uz tijelo ni uz duh. Ali netko će reći: kao što je za dušu bolje da vrši vlastitu volju nego da vrši putenu volju, tako je duši bolje vršiti volju duha nego svoju vlastitu. Kako, dakle, Apostol veli: »[...] da ne biste činili što hoćete [...]«. U onoj, naime, bitci koja se vodi između puti i duha, nije u svakome slučaju pobjeda zajamčena duhu. Očito je da u mnogim prigodama pobjeđuje tijelo. 3. Mi, evo, zapadosmo u duboku raspravu. U njoj se nameće nužnost da razložimo sve dokaze došle s bilo kojih strana. Pogledajmo stoga da li se možda na ovome mjestu može napisati da je za dušu bolje slijediti duh kada on pobijedi tijelo. Mada se čini da je za dušu gore ako se povodi za »tijelom koje se opire duhu« (Gal 5.17) i koje nastoji k sebi domamiti dušu, ipak imamo dojam da je korisnije da tijelo ovlada dušom nego da ona ostane u Vlastitim htijenjima. Dok, naime, boravi u svojim voljama, nije, veli se, »ni vruća ni hladna« (Otk 3,15). Ostaje u nekoj osrednjoj mlakosti. Zato će moći kasno i veoma teško doprijeti do obraćenja. Ako se paik podaje tijelu, nekada će se radi onih zala što ih trpi od tjelesnih poroka zasititi i prepuniti. Umorit će se od preteških tereta razvrata i požude. Tako će se brže moći odvratiti od tvarnih nečistoća i usmjeriti prema želji za nebeskim i duhovnoj milosti. Mislim da je to htio reći Apostol kada tvrdi da »duh ratuje

protiv tijela i tijelo protiv duha te da činimo što ne bismo htjeli« (Gal 5, 17). Time, nema sumnje, naznačuje ono što je tuđe volji duha i volji tijela. Drugim riječima: čovjeku je bolje biti u kreposti ili u zloći nego u nijednome od toga dvoje. Prije nego se duša obrati k duhu i s njime postane jedno i dok prijanja uz tijelo i misli o tjelesnome, niti je u dobru stanju niti u naročito zlu već — relkao bih — sliči životinji. Tako se makar čini. Bolje je, ako je moguće, da prijanja uz duh i postane duhovnom. Ali ako to ne može, kudikamo je korisnije da se povodi za tjelesnom zlloćom nego da ostaje pri svojoj volji i tako zadrži položaj nerazumne životinje. 0 tome, dakako, raspravljasmo jer želimo razložiti mišljenja svake pojedine tvrdnje. Krenuli smo dužom zaobilaznicom nego smo kanili. Taiko se neće misliti da nam je skrito ono što obično ističu oni koji istražuju da li u nama postoji duša koja je različita od nebeske i razumne te joj se po naravi protivi, a naziva se — tijelo, tjelesna mudrost ili duša tijela. 4. Pogledajmo sada što redovito protiv navedenoga odgovaraju oni koji drže da u nama postoji jedno gibanlje i jedan život jedne te iste duše kojoj u strogome smislu riječi valja pripisati njezino spasenje ili propast već prema njezinim djelima. Ispitajmo najprije kakve su dušine strasti koje trpimo kada u sebi osjećamo da nas svaka pojedinost odvlači na razne strane i kada se u našim srcima zametne kakva bitka misli te se pred nama pojave određene vjerojatnosti koje nas nagiriju čas na ovo čas na ono i koje nas navode da se sad korimo, a sad sami sebe prihvatimo. Uopće nije ništa naročito, reknemo li da zle ćudi posjeduju prevrtljiv sud koji sam sebi protuslovi te je sa samim sobom u raskoraku. Slično se zbiva sa svim ljudima ako na prosudbu dođe odluka o nečem nesigurnom i ako se nastoji odgonetnuti ili pronaći što je najispravnije i najkorisnije. Nije, dakle, nimalo čudno ako se najave dvije međusobno protivne vjerojatnosti pa se suprotno stave pred nas i duh vuku na različite strane. Ako, na primjer, misao nekoga zove na vjeru i strah Božji, ne možemo reći da

ise »tijelo bori protiv duha«. Duh se onda vuče na različita područja kada je nesigurno što je istinito i korisno. Obično mislimo da tijelo zove na požudu dok se bolji savjet odupire takvim inadražajima. Ipak ne smijemo držati da je tu riječ o nelkom drugom životu koji se odupire različitom životu. Poziv dolazi od tjelesne naravi. Ona nastoji odstraniti i isprazniti udove napunjene sjemenom tekućinom. Isto tako ne treba zamišljati neku protivničku silu ili neku drugu živu dušu koja u nama pobuđuje žeđ i potiče da se pije ili koja rađa glad i poziva da se jede. Kao što ta nagnuća ili pražnjenja dolaze od prirodnih tjelesnih pokreta, isto je i s tekućinom koja po naravi sadrži^sjeinej Pošto se već stanovito vrijeme skupila na svoje mjesto, teži da se istisne i izbaci. To ne uvjetuje djelovanje nekoga izvanjskoga utjecaja. Ponekada se događa samo od sebe. Kada se, dakle, veli da se »tijelo bori protiv duha« (Gal 5,17), zastupnici toga mišljenja ovako shvaćaju izreku: uporaba, nužda i tjelesni užitak izazivaju čovjeka. Tako ga odvraćaju i odvode od božanskoga i duhovnoga. Povučeni tjelesnom potrebom, ne bavimo se više božanskim i onim što će nam koristiti za vječnost. Ali, kažu, vrijedi i obratno. Duša koja se predaje božanskim i duhovnim zbiljama i sjedinjuje s Božjim Duhom, bori se protiv tijela. Tako piše. Duša ne dopušta da omlitavi u užicima i da pliva u požudama u kojima se po naravi naslađuje. Isti će na jednak način protumačiti i ovu izreku: »Tjelesna je mudrost Bogu neprijatelj« (.Rim 8,7). Ne misle da tijelo zaista ima dušu i vlastitu mudrost. Redovito se u prenesenome smislu kaže da zemlja žeđa i da želi piti vode. Relkosmo, daikle, »želi«. Ne mislimo to u doslovnome već u prenesenome smislu. Jednako kažemo da kuća traži opravak. Još je mnogo takvih izreka. Slično treba shvatiti tjelesnu mudrost i tvrdnju da »tijelo žudi protiv duha« (Gal 5,17). Ljudi koje spominjemo obično dodaju i ovu rečenicu: »Glas krvi tvoga brata viče k meni sa zemlje« (Post 4,10). Ali Bogu u pravome smislu ne kriči krv što je prolivena. Samo se u prenesenome značenju kaže da »krv uzvikuje«. Od Boga se, naime, traži da osveti

onoga koji je prolio krv. Međutim, i ono što Apostol reče: »Vidim u svojim udima drugi zakon« (Rim 7,23) oni razumiju tako kao da je Pavao kazao da onoga koji se želi posvetiti Božjoj riječi tjelesne potrepštine i uporabe koje su u tijelu neka vrst zakona otcjepljuju, odvajaju i priječe te se ne može predati »Božjoj Mudrosti« (1 Kor 1,21.24) i pozornije razmatrati božanska otajstva. 5. Činjenicu da se među »tjelesna djela« broje također strančarenja, zavisti, razmirice i ostalo, ovako obrazlažu: kada duša, podlozena tjelesnim strastima, postane grubljega osjećaja i kada je pritisne breme mana te ne osjeća ništa istančana ni duhovna, veli se da je postala tijelom. Odonuda izvlači naziv čemu poklanja više pažnje i volje. Ovo dodaju kao pitanje: tko je i koga držati za stvoritelja ovoga zlog osjećanja koje se naziva »tjelesna misao«? Oni, naime, smatraju da se ne smije vjerovati da je itko drugi stvoriteljem duše i tijela nego Bog. Ako bismo kazali da je dobri Bog pri samome stvaranju sazdao nešto što je njemu samome neprijateljsko, učinilo bi se — jasno — nerazumnim. Piše: »Tjelesna je mudrost s Bogom u neprijateljstvu« (Rim 8,7). Ako se rekne da to dolazi od samoga stvaranja, uspostavit će se da je sami Bog stvorio neku narav koja mu je neprijateljska i koja se »ne može podložiti« (Rim 8,7) ni njemu ni njegovu zakonu. To važi ako je ono o čemu je to kazano živo biće koje ima dušu. Shvati li se tako, gdje je razlika u odnosu na one koji uče da su stvorene različite naravi duša koje se snagom svoje naravi spašavaju ili upropašouju? To se — očito — dopada samo krivovjernicima koji ne mogu zbiljski i u svoj čestitosti prigrliti Božju pravednost. Zato smišljaju laži takve bezbožmosti. Mi pak, kako smo mogli, iznijesmo na sredinu što se, krećući s raznih polazišta, u okviru rasprave dalo reći o raznim mišljenjima. Čitatelj će od svega odabrati sud za koji misli da je prihvatljiviji.

Peto poglavlje

Svijet je počeo u vremenu 1. Krenimo dalje. Jedna točka u crkvenome učenju posebice tvrdi na temelju vjere naše povijesti da je ovaj svijet načinjen. Počeo je od određenoga trenutka. Zbog svoje će raspadljivosti u skladu sa svršetkom vremena — kako to svatko veoma dobro zna — biti uništen. Ne čini se, prema tome, neumjesnim da se i na to još jednom vratimo. Što je do svetopisamskoga svjedočanstva, dokaz je, mislim, veoma lak. Čak i krivovjernici koji inače u mnogo čemu drugome zalutaše, u toj se točki izričito slažu. Popuštaju pred ugledom Pisma. Ali koje bi nas Pismo moglo bolje poučiti o stvaranju svijeta doli ono u kojem je Mojsije opisao njegov nastanak (Post 1,1— 25)? Opis pak u sebi -sadrži mnogo više nego što, čini se, pokazuje nizanje činjenica. Na mnogim mjestima ima duhovno značenje. U otajstvenim se i dubokim zbiljama služi »velom slova« (2 Kor 3,14). Uza sve to pripovjedačeva riječ naznačuje da je sve što se vidi sazdano u određeno vrijeme. Svršetak svijeta prvi napominje Jakov. On se slijedećim riječima obraća svojim sinovima: »Dođite k meni, Jakovljevi sinovi, da vam navijestim što će se zbiti u posljednje dane«. Ali može se i ovako prevesti: »[...] nakon posljednjih dana [...]« (Post 49,1—2). Postoje, dakle, »zadnji dani« ili »nakon zadnjih dana«. Prema tome je nužno da prestanu dani koji su počeli.

I David reče: »Nebesa će proći, a ti ćeš ostati. Svi će oštarjeti poput haljine i izmijenit ćeš sve kao pokrivač i promijenit će se. Ti si pak uvijek isti. Tvojih godina neće nestati« (Ps 101,27—28). Sam naš Gospodin i Spasitelj kaže: »Tko stvori od početka, učini ih muško i žensko« (Mt 19,4). Tako svjedoči da je svijet nastao. Opet veli: »Nebo će proći, a moje riječi neće proći« (Mt 24,35). Time naznačuje da je svijet raspadijiv i da će svršiti. I Apostol napomenu: »Stvorenje je podloženo ispraznosti,, ali ne od svoje volje već radi onoga koji podlaže u nadi. I samo će se stvorenje osloboditi ropstva raspadljivosti za slobodu Božjih sinova« (Rim 8,20—21). Tu očito nazire konac svijeta. Isto čini izrekom: »Proći će lik ovoga svijeta« (1 Kor 7,31). Ali samim time što kaza da je stvorenje podvrgnuto ispraznosti, naznačio je da ono ima početak. Ako je, naime, stvorenje podvrgnuto ispraznosti zbog neke nade, razumije se da je potčinjeno iz stanovitoga razloga. Što je pak od uzroka, nužno je da ima početak. Stvorenje nije moglo bez ikakva početka biti podloženo ispraznosti. Oslobođenju od sužanjstva raspadljivosti ne može se nadati što nije počelo služiti raspadljivosti. Ako tko u dokolici traži po božanskim Pismima takve izričaje, naći će ih u velikome broju. U njima se kaže da svijet pozna početak i da se nada koncu. 2. Ako ima netko tko se u toj točki protivi vlasti našega Pisma i naše vjere, od njega ćemo tražiti da li smatra da Bog može ili ne može sve obuhvatiti. Očito je bezbožno kazati da ne može. Rekne li — kao što je nužno — da Bog sve obasiiže, preostaje misliti da nešto što se može obujmiti već time ima i početak i kraj. Ono, naime, što je posve bez ikakva početka, uopće se ne da ogrliti. Koliko god se razum protezao, sposobnost se obasizanja — gdje nema početka — bez prestanka povlači i uzmiče. 3. Ali pred nas obično stavljaju ovu primjedbu: alko je svijet počeo u vremenu, što je Bog činio prije nego je nastao svijet? Reći da je Božja narav dokona i nepokretna, istovremeno je bezlbožno i ludo. Jednako je ako se misli da dobrota nije negda činila dobro i da svemogućnost nije nekada moć provodila u djelo. To

nam redovito predbacuju kada velimo da je ovaj svijet počeo u određeno vrijeme i kada čaik po svetopisamskome osvjedočenju brojimo godine njegove 'dobi. Smatram da nema krivovjernika koji je u stanju l^ko odgovoriti na te postavke i ostati u skladu sa svojim naukom. Mi ćemo pružiti prikladan odgovor. Čuvajući pravilo pravovjerja kazat ćemo da Bog nije tek onda počeo djelovati kada je načinio ovaj vidljivi svijet. Kao što će postojati drugi svijet, pošto se raspane ovaj, tako je, držimo, bilo i drugih svjetova prije nego je ovaj nastao. Jedno i drugo će ukrijepiti vlast božanskoga Pisma. Da će poslije ovoga nastati drugi svijet uči Izaija kada kaže: »Bit će novo nebo i nova zemlja. Ja ću učiniti da traje pred mojim licem. Tako zbori Gospodin« (Iz 66,22). Propovjednik pak pokazuje da je bilo drugih svjetova prije ovoga. Pita: »Što je što je nastalo? Ono što će opet biti. A što je što je stvoreno? Baš ono što će biti stvoreno. I uopće nema ničega nova pod suncem. Ako tko progovori i rekne — evo, ovo je novo. Ali to je već bilo u stoljećima koja su bila pred nama« (Prop 1,9—10). Ta svjedočanstva u isti mah potvrđuju oboje — da je svjetova bilo i prije i da će ih opet biti. Ipak se ne smije smatrati da istodobno postoji više svjetova nego da će iza ovoga nastati drugi. Ali nije nužno da o tome sada podrobno raspredamo. To smo već sprijeda učinili. 4. Držim da ne smijemo prešutjeti da su Sveta pisma stvaranje svijeta izrazila jednom novom i zasebnom riječju. Govore o katabole svijeta. Tako u Ivanovu evanđelju Spasitelj veli: »Onih će dana biti pometnja kakve ne bijaše od katabole svijeta« (Iv 17,24; usp. Mt 24,21). Međutim, i Apostol se poslužio istom riječju u Poslanici Efezanima. Reče »Odabrao nas je prije katabole svijeta« (Ef 1,4). Vrijedi, čini se, istražiti što zapravo izražava ta nova riječ. Smatram da će onaj kraj i dovršenje svetih biti u zbiljama »koje se ne vide i koje su vječne« (2 Kor 4,18). Na temelju pak promatranja samoga konca može se zaključiti — kako to sprijeda češće

pokazivasmo — da su razumna stvorenja imala sličan početak. Ako su imala onakav početak kakvom se koncu nadaju, nema dvojbe da 'su već od početka bila u onome što se ne vidi i što je vlječno. Ako je to tako, tada padanje s višega na niže nije zateklo samo one duše koje to zaslužiše različitošću svojih pokreta već i one koje su, ia'ko to nisu htjele, zbog služenja čitavome svijetu svedene s onoga višnjega i nevidljivoga na ovo niže i vidljivo. »Stvorenje je podloženo ispraznosti mimo svoje volje. Pokoreno je zbog onoga koji ga podloži u nadi« (Rim 8,20). Sunce, mjesec, zvijezde i Božji anđeli služe svijetu i onim dušama kojima su zbog ogromnih nedostataka njihova duha potrebita ova gruba i kruta tijela. Ovaj je vidljivi svijet uspostavl jen radi onih kojima je to bilo potrebito. Zbog toga je značenjem riječi katabole označeno »s'ilaženje« svekolikih bića s višega na niže. Razumije se da čitavo stvorenje gaji nadu da će se osloboditi »robovanja raspadljivosti« (Rim 8,21). Bit će to kada se »Božji sinovi« (Rim 8,21) koji su pali i raspršili opet okupe u jedno i kada obave ostale poslove u ovome svijetu koje pozna samo Bog koji je Stvoritelj svega. Treba misliti da je stvoren toliki i takav svijet kako bi mogao obujmiti sve one duše koje su poslane u svijet da se vježbaju i sve one moći koje su spremne da dušama budu pri ruci. One se za njih brinu i pritječu im u pomoć. Mnogi dokazi pokazuju da sva razumna stvorenja posjeduju jednu narav. Samo se na taj način može braniti Božja pravednost što se brine za sve. Svaka pak duša sama u sebi posjeduje uzroke zbog kojih je stavljena u ovaj ili onaj životni red. 5. Bog je naknadno uspostavio sadašnji raspored. Ipak ga je već od osnutka svijeta zasnovao. Predvidio je razloge i uzroke kod onih koji su s nedostatka duha zaslužili doći u tjelesa, ali i u onih koje je požuda vukla za vidljivim. Isto vrijedi i za bića koja je prisilio onaj što »podlaže u nadi« (.Rim 8,20). Ta bića s voljom ili na silu iskazuju službu onima koji su pali u ovo stanje. To, međutim, neki nisu razumjeli. Nisu primijetili da je ovu razliku u rasporedbi Bog ustanovio na osnovu prethodnih uzroka slobodne

volje. Zato su smatrali da se sve što je u ovome svijetu događa po slučajnim pomacima ili usudskom nužnošću te da ništa ne ovisi o našoj slobodnoj vdliji. Stoga nisu ni Božju Providnost mogli označiti besprijekornom. 6. Rekosmo da je svim dušama koje su boravile u ovome svijetu trebalo mnogo poslužitelja, ravnatelja i pomoćnika. Tako bi u zadnjim vremenima. Kada se već stao bližiti kraj svijeta i čitavi se ljudski rad primicao zadnjoj propasti, jer su oslabili ne samo oni kojima se upravljalo već i oni kojima se povjerila ravnateljska skrb, ljudskome rodu nije više trebala takva pomoć niti su mu trebali branitelji koji su mu slični. Tražio je čin samoga Utemeljitelja i svoga Stvoritelja koji je imao uspostaviti iskvarenu i onečišćenu stegu što se kod jednih odnosila na poslušnost, a kod drugih na upravljanje. Stoga je jedinorođeni Božji Sin — Očeva Riječ i Mudrost koja bijaše »kod Oca u onoj slavi koju imaše prije nego je postao svijet« (Iv 17,5) — »samoga sebe ponizio, uzeo lik sluge i postao poslušan sve do smrti« (Fil 2,7—8). Poslušnosti je učio one koji nisu mogli steći spasenje osim po poslušnosti. Obnovio je zakone kojima se ravna i vlada. Bili su iskvareni. »Sve je neprijatelje podložio svojim nogama jer je nužno da on vlada dok ne stavi svoje neprijatelje pod svoje noge i dok ne uništi smrt koja je zadnji neprijatelj« (1 Kor 15, 25— 26). Tako je same ravnatelje poučio načinu kako se upravlja. Budući, dakle, da je, kako kazasmo, došao uspostaviti zapt s obzirom na ravnanje, vladanje i slušanje, najprije je u sebi izvršio što htjede da drugi čine. Zato nije postao poslušan Ocu samo »do smrti na križu« (Fil 2,8), već i na koncu svijeta u sebi obuhvaća sve koje »podlaže Ocu« (1 Kor 15, 28) i koji po njemu dolaze do spasenja. Kaže se da se sam s njima i u njima podastire Ocu. »Sve postoji u njemu. On je glava svega. U njemu je punina« onih koji postižu spasenje (Kol 1, 17_19; Ef 1,22—23). To o njemu veli Apostol gdje kaže: »Kada mu sve bude podloženo, i sam će Sin biti onomu podvrgnut koji mu je sve podložio. Tako će Bog biti sve u svima« (1 Kor 15, 28).

7. Nije mi uistinu jasno kako krivovjernici ne shvaćaju smisao što se nalazi u tim Apostolovim riječima. Oni ozloglašuju izričaj podložnosti kada je primijenjen na Sina. Ako se traži pravo značenje za taj izraz, lako ga možemo naći pođemo li od protivnoga. Ako, naime, nije dobro biti podložan, preostaje da je ono što je suprotno — ne biti podložan — dobro. Apostol pak kaže: »Kada mu sve bude podložno, i sam će se Sin podvrći onome koji mu je sve podložio« (1 Kor 15,28). Time kako se krivovjernicima čini pokazuje da će onaj koji sada nije Ocu podvrgnut biti podložan pošto mu prije toga Otac sve podloži. Ipak se čudim kako se navod može tako shvatiti da će onaj koji nije podložan jer mu nije sve podloženo biti onda podložen kada mu bude sve podvrgnuto — pošto postane sveopći kralj i zauzme vlast nad svime. Prije, naime, nije bio podložan. Krivovjernici ne shvaćaju da Kristovo podlaganje Ocu izražava blaženstvo naše savršenosti i očituje lovor djela što ga je on poduzeo. Krist, naime, ne prinosi Ocu samo vrhunac ravnan ja i vladanja koje je ispravljeno u svekolikome stvorenju već mu također prinosi ispravljena i obnovljena pravila što se odnose na poslušnost i podložnost u ljudskome rodu. Ako, dakle, podlijeganje kojim se Sin pokorava Oou poimamo kao dobro i spasonosno, otud posve dosljedno i skladno slijedi da i ono što se naziva podlaganje neprijatelja Božjemu Sinu uzmemo za spasonosno i korisno. Kada se veli da je »Sin podložan Ocu«, naznačuje se savršena uspostava svekolikoga stvorenja. Isto tako kada se kaže da su neprijatelji podvrgnuti Sinu Božjemu, misli se na spasenje pokorenih i na popravak izgubljenih. 8. Ovo će se podloženje uistinu zbiti na utvrđene načine, po određenim pravilima i vremenima. Znači da cijeli svijet neće biti prisiljen nekom nužnošću da se pokori niti će se na silu podložiti Bogu. To će se, naprotiv, zbiti po riječi, razboritosti, pozivanjem na bolje, odličnim običajima, ali i primjerenim i prikladnim prijetnjama što s pravom spadaju na one koji preziru skrb, čistoću i korist svoga spasenja. Tako je i s nama ljudima. Kada poučavamo robove ili

djecu dok su zbog dobi još nesposobni za razumnost, silimo ih prijetnjama i strahom. Pošto stanu shvaćati dobro, korisno i časno, prestaje strah od šiba. Tada — osvjedočeni riječju i razlogom — prijanjaju uz sve što je dobro. Ali na koji način treba upravljati sa svakim pojedincem ako se svim razumnim bićima ostavlja sloboda izbora? Koji su oni koje kao već spremne i sposobne zatiče Božja Riječ i poučava? Koje odgađa za kasnije? Od kojih se Riječ posve skriva čineći da su im uši daleko od nje? Koji su oni koje, mada su prezreli najavljenu i propovijedanu Božju Riječ, po stanovitim popravcima i kaznama sili na spasenje te na neki način utjeruje i iznuđa njihovo obraćenje? Kojima Riječ pruža neke povode za spasenje kako bi koji put tkogod po jednostavnom odgovoru, nadahnutom samom vjerom, stekao nesumnjivi spas? Iz kojih se uzroka i kojih Okolnosti sve to zbiva? Što božanska Mudrost u tima vidi iznutra? Koja gibanja nazire u odlukama bića dok svime ravna? Sve to zna samo Bog, njegov Jedinorođenac po kome je sve stvoreno i obnovljeno i Duh Sveti koji sve posvećuje i koji »izlazi od samoga Oca« (Iv 15,26). Njemu slava u vječne vjekove. Amen.

Šesto poglavlje

Konac svijeta 1. Već smo sprijeda, po svojim mogućnostima, i kako je dopustila vlast božanskoga Pisma raspravljali o kraju i dovršenju svega. Smatramo da je izneseno kao podulka dovoljno. Ipak ćemo prisjetiti na još štogod kada nas je već red raspravljanja doveo na taj predmet. Veoma brojni mudraci na slijedeći način obilježuju vrhovno dobro koje se također naziva općom svrhom kojoj teži svako razumno biće: vrhovno se dobro sastoji u tome da Bogu postanemo slični koliko je moguće. Ipak držim da to nije prvenstveno njihov izum. Oni su to uzeli iz božanskih knjiga. To prije svih naznačuje Mojsije. Dok pripovijeda o prvome čovjekovu stvaranju veli: »I kaza Bog — načinimo čovjeka na svoju sliku i sličnost«. Potom dodaje: »I sazda Bog čovjeka. Načini ga na Božju sliku. Učini ih muško i žensko i blagoslovi ih« (Post 1,27—28). Dakle, reče »načini ga na Božju sliku«. Sličnost je prešutio. To ništa drugo ne dokazuje doli da je čovjek pri prvome stvaranju dobio dostojanstvo »slike«, dok je njegovo dovršenje u »sličnosti« ostavljeno za konac. To znači da čovjek mora sam sebi po nasljedovanju Boga naporima vlastite marljivosti steći »sličnost«. Na početku mu je data mogućnost usavršenja na temelju dostojanstva »slike«.

Na koncu pak po ispunjenju djela sam za se ostvaruje savršenu »sličnost«. Apostol Ivan još očitije i jasnije naznačuje da je to taiko. On se na ovaj način izražava: »Dječice, još ne znamo što ćemo biti. Kada nam se on objavi — to bez dvojbe veli o Spasitelju —, bit ćemo mu slični« (1 Iv 3,2). Time najočevidnije naznačuje i svršetak svega. Za kraj veli da mu još nije poznat. Ističe i nadu u sličnost s Bogom. Ona će se dati po savršenosti zasluga. Sam Gospodin ne objavljuje u Evanđelju jedino da će se to zbiti već također da će se dogoditi po njegovu posredovanju. Gospodin se osobno udostojao u Oca moliti za svoje učenike ovo: »Oče, želim da i ovi budu sa mnom gdje sam ja«. Taikođer je molio: »Kao što smo ti i ja jedno, tako neka i ovi budu u nama jedno« (Iv 17,24.21). Tu je,čini se, sama »sličnost« — ako se smije reći — uznapredovala. Već se od »sličnoga« postalo »jedno«. Bog će, bez sumnje, na kraju i svršetku biti »sve i u svima« (1 Kor 15.28). Kod toga neki pitaju — zar se bit tjelesne naravi, mada do prozirnosti očišćena i postala skroz duhovnom, ne protivi — reklo bi se — dostojanstvu sličnosti i vlastitosti jedinstva? Ono se, naime, što je po naravi tijelo ne bi smjelo nazvati sličnim s božanskom naravi niti bi se s punim pravom moglo s njome označiti jednim jer je Božja narav u biti netjelesna. To vrijedi tim više što nas istina vjere uči da tvrdnju »Sin je jedno s Ocem« (Iv 10,30) valja svesti na vlastitost njihove naravi. 2. Obećano je, dakle, da će na svršetku Bog biti sve u svima. Ipak ne smijemo misliiti — što je i u naravi zbilje — da će toj svrsi prispjeti životinje, zvijeri i blago. Tako nam neće trebati reći da se Bog nalazi u životinjama, zvijerima i stoci. Isto vrijedi za drvo i kamen. Inače bi se kazalo da je Bog i u tome. Također nije dopušteno držati da će do onoga svršetka doprijeti ikakva zloća. U protivnome bi se reklo da se Bog nalazi u nekoj zloći ako se kaže da je u svemu. Iako, naime, tvrdimo da je Bog i sada posvuda i »u svima« (1 Kor 15,28), jer ništa ne može biti prazno Boga, ipak ne velimo da je zbilja takva te je Bog sada sve u onima u kojima se nalazi. Zato treba izbližega razmotriti što znači savršenost

blaženstva i konac zbilja. Ne kaže se samo da je Bog »u svemu« već također da je »sve«. Istražimo, prema tome, što je »sve« koje će Bog biti »u svima«. 3. I ja, dakle, držim da navedena tvrdnja — »Bog je u svima sve« — znači da će Bog biti sve u svakome biću. U svakom će biću biti sve na niže naznačeni način. Sve što razumni duh, očišćen od svih ostataka zala i posve otjeravši svaki oblak zloće, može osjetiti, shvatiti i misliti — sve će to biti Bog. Takav duh neće unaprijed ništa drugo činiti osim Boga osjećati, Boga misliti, Boga gledati i Boga posjedovati. Bog će biti svi njegovi pokreti. Tako će Bog biti za nj sve. Neće više postojati dioba između zla i dobra jer više neće biti zla — Bog je zaista spomenutome sve, a u Bogu nema zla. Spomenuti neće više nikada čeznuti da jede sa stabla spoznaje dobra i zla (Post 2,17). On je uvijek u dobru. Za nj je Bog sve. Konac se, dakle, obnavlja početkom. Kraj se zbilja uređuje u skladu sa začecima. Tako se uspostavlja ono stanje koje je razumna narav imala kada joj nije trebalo »jesti sa stabla spoznaje dobra i zla« (Post 2,17). Pošto čovjek odstrani svaki osjećaj zloće i izbriše ga sve do neoskvrnjenosti i čistoće, za nj postaje sve onaj jedini koji je sam dobri Bog. To pak ne vrijedi samo za nekolicinu ili za veliki broj već za sve. Bog će, kada više ne bude »smrti« ni »smrtnoga žalca« (1 Kor 15,55—56), biti u »svima sve«. Kada uopće više ne bude zla, Bog će zaista biti »sve u svemu«. Neki ipak misle da ova savršenost i blaženstvo razumnih naravi traje u onome stanju o kojem smo govorili, to jest da sve posjeduje Boga i da je Bog svim bićima sve. Podrazumijeva se ako ta bića od toga ne udalji združenost s tjelesnom naravi. Inače, smatraju, slava se vrhunskoga blaženstva sprečava ako se pridoda smjesa tvarne bitnosti. Mi simo ranije punije izložili i raspravili što nam je o tome predmetu moglo pasti na pamet. 4. Budući pak da u apostola Pavla nalazimo spomen o »duhovnome tijelu« (1 Kor 15,44), istražit ćemo, kako možemo, što, polazeći od tuda, moramo

misliti o našem pitanju. Evo, dakle, koliko može pojmiti naša pamet: smatramo da je kakvoća duhovnoga tijela takva da dolikuje da u njemu dolično prebivaju ne samo svete i savršene duše već i svako ono stvorenje koje će se »osloboditi od robovanja raspadljivosti« (Rim 8,21). O tome tijelu Apostol kaza i ovo: »Posjedujemo dom koji nije rukom načinjen. Vječan je i na nebesima« (2 Kor 5,1). Riječ je o obitavalištima svetih. Otuda se dade naslutiti koje je čistoće, koje protančanosti i kolike slave kakvoća spomenutoga tijela alko ga usporedimo s tjelesima koja su, mada nebeska i veoma sjajna, ipak načinjena rukom i vidljiva. O onome se veli da je »kuća koju nije učinila ruka već je vječna na nebesima« (2 Kor 5,1). »Ono je što se vidi vremenito, a što se ne vidi vječito« (2 Kor 4,18). Stoga sva tjelesa koja vidimo i koja se mogu vidjeti na zemlji i na nebu te su rukom načinjena i nisu vječna, izdaleka nadvisuje velikom vrsnoćom tijelo koje nije vidljivo ni rukom načinjeno, ali je vječno. Iz te se usporedbe dade zaključiti kakvoga je uresa, kakva sjaja i kalkva bljeska »duhovno tijelo«. Istina je što bi rečeno: »Oko nije vidjelo ni uho čulo niti je doprlo do čovječjega srca što je Bos pripremio za one koji ga ljube« (1 Kor 2, 9). Ne sumnjamo da Stvoritelj može dovesti narav ovoga našega tijela — ona je po Božjoj volji jer ju je Bog takvom stvorio — do one kakvoće najprotančanijega, najčišćega i najsjajnijega tijela kako to već zahtijeva stanje zbilje i traži zasluga razumne naravi. Kada je svijetu bila potrebita različitost i raznovrsnost, tvar je sa svim služenjem bila na raspoloženju Stvoritelju kao svome gospodaru i ustanovitelju. Iz nje je načinio razne vrste i razrade bića. Otuda je izveo svakovrsne oblike nebeskih i zemaljskih stvorenja. Ali stvorovi žure da >xsvi postanu jedno« kao što je »Otac jedno sa Sinom« (Iv 17,21). To u svoj dosljednosti daje na znanje da ondje gdje su svi jedno više neće biti razlike. 5. Stoga se također kaže da će biti »uništen« i »zadnji neprijatelj koji se zove smrt« (1 Kor 15, 26). Tako unaprijed neće više biti ništa žalosna niti šta protivna jer više nema ni smrti ni neprijatelja. Evo

kako treba shvatiti uništenje posljednjega neprijatelja: neće propasti njegova bit jer je stvorena po Bogu već će nestati neprijateljska nakana i volja koja ne dolazi od Boga nego od neprijatelja. Neprijatelj se, dakle, uništava, ali ne da bi iščeznuo već da ne bude neprijatelj i smrt. Svemogućemu, naime, nije »ništa nemoguće« (Job 42, 2) niti je što neizlječivo za onoga tko je Stvoritelj. Bog je sve sazdao da opstoji. Ono što je načinjeno da bude, ne može da ne postoji. Podliježe izmjeni i različitosti da bi se po zaslugama našlo u boljem ili lošijem stanju. Ali ono što je Bog stvorio da bude i traje, ne može s obzirom na bit podleći uništenju. Pravilo vjere i istine ne kaže smjesta da je propalo ono što pučko mišljenje drži uništenim. Neuki i nevjernici poimlju da naše tijelo tako nakon smrti ugiba da gotovo ništa ne zadržava od svoje biti. Mi pak koji vjerujemo u njegovo uskrsnuće smatramo da se tijelo u smrti samo mijenja. Sigurni smo da njegova bit traje i da je volja njezina Stvoritelja u određeno vrijeme doziva u život. Potom se u tijelu opet događa promjena. Ono što je s početka zemaljsko tijelo »iz zemlje« (1 Kor 15,47), u smrti se rastvara. Iznova postaje prah i pepeo (Post 18,27). Rečeno je: »Jer si zemlja, u zemlju ćeš ići« (Post 3,19). A'li još će jednom uskrsnu ti iz zemlje. Poslije toga će po zasluzi duše koja je u tijelu boravila doprijeti do slave »duhovnoga tijela« (1 Kor 15,44). 6. Treba, dakle, smatrati da će se sva ova naša tjelesna narav privesti u to stanje kada se sve uspostavi i bude jedno te Bog bude »sve u svima« (1 Kor 15,28). To se — shvatimo! — neće dogoditi odjednom već polako i dio po dio tijekom beskonačnih i beskrajnih vjekova. Popravak i poboljšanje prenositi će se neosjetno s jednoga bića na drugo. Jedni će prethoditi i žurnijim koraikom kročiti prema vrhuncu. Drugi će s malim razmalkom koracati za njima. Treći će ići daleko pozadi. Tako se kroz mnoge i nebrojene redove onih 'koji stupaju i koji se kao bivši neprijatelji pomiruju s Bogom dolazi do »konačnoga neprijatelja« koji se naziva »smrt« da bi i on bio

»uništen« te više ne bi bio neprijatelj (1 Kor 15,54— 57). Kada se, dakle, sve razumne duše vrate u označeno stanje, tada će i narav ovoga našega tijela prijeći u duhovno tijelo. Vidimo da među razumnim bićima nisu ona koja su zbog grijeha živjela u nedostojnosti jedno, dok bi ona koja su radi zasluga pozvana na blaženstvo bila nešto drugo. Riječ je zapravo o jednakim naravima. Ranije su bile grešne, a potom se obratile i pomirile s Bogom. Zato su pozvane na blaženstvo. Isto moramo misliti i o tjelesnoj naravi. Nije tijelo kojim se sada služimo »u neuglednosti, raspadljivosti i slabosti« jedno, dok će drugo biti ono kojim ćemo se služiti »u neraspadljivosti, moći i slavi« (1 Kor 15,42—43). Riječ je o istome tijelu. Ono će se, kada se otklone slabosti u kojima je sada, preobraziti u slavu. Bit će »duhovno«. Tako će ono što bijaše »nedostojni sud« postati, kada se očisti, »časni sud« (Rim 9,21) i obitavalište blaženstva. Vjerujemo da će po Stvoritelj evo j volji uvijek i nepromijenjeno ostati u tome stanju. To svjedoči Pavlova izreka kada Apostol kaže: »Imamo nerukotvorenu kuću, vječnu na nebesima« (2 Kor 5,1). Neki grčki umnici misle da osim ovoga tijela što se sastoji od četiri počela postoji neko peto koje je u svemu drukčije i različito od ovoga našega tijela. Crikvena vjera to ne prihvaća jer nitko o tome ne može iz svetih Pisama iznijeti nikakvu slutnju. Ali ni sami slijed među zbiljama ne pripušta da se prihvati spomenuto mišljenje. Posebice stoga što sveti Apostol očito tvrdi da se uskrsnulima od mrtvih neće dati neka nova tijela već će primiti ona ista što su ih imali za života samo preobražena iz slabijega u bolje. On kaže: »Sije se duševno tijelo, uskrsnut će duhovno tijelo« (1 Kor 15,44). Također bilježi: »Sije se u raspadljivosti, uskrsnut će u neraspadljivosti; sije se u slabosti, uskrsnut će u slici; sije se u ružnoći, uskrsnut će u slavi« (1 Kor 42—43). U ovome je za čovjeka koji je ranije bio »duševni čovjek« i nije poimao »što pripada Božjemu Duhu« (1 Kor 2,14) napredak — po naobrazbi dopire dotle da postaje »duhovan« i »rasuđuje sve«, a njega »nitko ne prosuđuje« (1 Kor 2,15). Tako valja misliti i o

tjelesnome stanju. Ovo isto tijelo koje zbog služenja duši sada nazivamo »dušinim«, doživljava stanovito unapređenje. Kada duša, sjedinjena s Bogom, s Bogom postaje »jedan duh« (1 Kor 6,17), tijelo tada poslužuje duh. Tako zakoračuje u duhovno stanje i duhovnu kakvoću. To tim više vrijedi što je — kako često pokazivasmo — Stvoritelj tjelesnu narav tako sazdao da se lako može izmijeniti u onu kakvoću koju on hoće ili koju traže posebne okolnosti. 7. Sve naše razlaganje polazi otuda da je Bog sazdao dvije opće naravi — vidljivu, to jest tjelesnu narav i nevidljivu, to jest netjelesnu. Te dvije naravi podliježu dvjema različitim promjenama. Nevidljiva koja je i razumna mijenja se s dušom i nakanom jer je obdarena slobodnom voljom. Zato se nekada nalazi u dobru, a nekada u zlu. Tjelesna pak narav podliježe bitnoj promijeni. Stoga kada Bog, Stvoritelj svega, nakani nešto učiniti, napraviti i izraditi, za svako mu djelo u svemu stoji na usluzi ta tvar. Bog tjelesnu narav preinačuje i preobrazuje u najraziličitije oblike i vrste već kako to traže zasluge bića. To očito naznačuje i prorok jer kaže: »Bog sve stvara i mijenja« (Ara 5,8). 8. Upravo je trenutak ispitati da li će se u dovršenju svega kada »Bog bude sve u svima« cjelokupna tjelesna narav sastojati od jedne vrste i da li će sva tjelesna kakvoća biti samo ona koja će sjati u onoj neizrecivoj slavi koju će, mislimo, posjedovati duhovno tijelo. Ako, naime, točno poimamo što Mojsije piše na početku svoje knjige govoreći: »U početku načini Bog nebo i zemlju« («Post 1,1) — riječ je o iskonu svega stvorenja —, dolikuje da se na koncu i pri dovršenju sve vrati tome početku. To znači da će ono nebo i ona zemlja biti obitavalištem i pokojem pobožnih. Prvi će u baštinu dobiti onu zemlju sveti i blagi. Tako uči Zakon (Pnz 4,38), Proroci (Ps 36,11) i Evanđelje (Mt 5,4—5). U toj se zemlji, držim, nalaze istinski i živi uzori onoga opsluživanja što ga je Mojsije predao kroz »sjenu Zakona« (.Heb 10,17). O njima je kazano da »služe slici i sjeni nebeskoga« (Heb 8,5). Riječ je o onima koji su služili pod Zakonom. Ali rečeno je i samome Mojsiju: »Pripazi da sve činiš po liku i prilici koja ti je pokazana na brdu« (Izl 25,40).

Stoga mi se ovo čini: kao što Zakon na ovoj zemlji bijaše nekakav »odgojitelj« (Gal 3,24) za one koje je imao privesti Kristu da bi, poučeni i upućeni Zakonom, poslije naputka iz Zakona mogli lakše prigrliti savršenija Kristova učenja, tako je i s onom zemljom koja prihvaća svete. Najprije ih proniče i uči uputama pravoga i vječnoga zakona. Tako će mnogo lakše moći prigrliti one savršene nebeske naredbe kojima se više ne može ništa dodati. Tu će naći ono »vječno Evanđelje« (Otk 14, 6) i vječno »novi savez« (Heb 9,15) koji neće nikada »zastarjeti« (Heb 8,13). 9. Valja stoga držati da će ovo biti oblik dovršenja i uspostave svega: sveti se s načinom i redom polako penju i napreduju. Najprije dopiru do one zemlje i pouke koja je na njoj. Tu se spremaju za one bolje nauke kojima se više ne da ništa dometnuti. Poslije upravnika i skrbnika (Gal 4,2) sam će Gospodin Krist, kralj svemira, uzeti vlast. Nakon svetačkih poduka datih po svetim moćima sam će Krist učiti one koji ga mogu shvatiti kao Mudrost. On će među njima vladati dok ih ne podloži Oou koji je »sve njemu podložio« (1 Kor 15,27—28). Tako će Bog, kada bića postanu sposobna primiti Boga, biti »sve u svima«. Tada će, dosljedno, i tjelesna narav zadobiti ono vrhunsko stanje kojem se više ništa ne može dodati. Dovle smo raspravljali o naravi tjelesne biti i o duhovnome tijelu. čitačevu sudu ostavljamo da između dvoga odabere što smatra boljim. Mi pak time završavamo treću knjigu.

ČETVRTA KNJIGA

Prvo poglavlje Bogoduhost božanskoga Pisma 1. Pri istraživanju veoma važnih pitanja ne zadovoljavamo se kojekakvim općim pojavama ni očitošću onoga što se vidi. Uz to kao dokaz kojim dokazujemo jasnost rečenoga uzimamo svjedočanstva iz spisa za koje vjerujemo da su božanska. Sižemo za Savezom koji se oslovljava starim i za Zavjetom nazvanim novi. Vjeru također kušamo utvrditi razumom. Ali kako Pisma još nismo pretresali kao božanska, daj da i o tome reknemo koju kraću besjedu. Razložimo što nas navodi da Pisma držimo božanskim spisima. Međutim, prije nego se poslužimo samim spisima i onim što je u njima izraženo, valja nam raspraviti o Mojsiju, židovskome zakonodavcu, i Isusu Kristu, tvorcu kršćanskih spasenjsikih istina. Među Grcima i barbarima bilo je uistinu mnogo zakonodavaca i puno učitelja. Oni su naviještali učenja koja su obećavala istinu. Ipak nismo upoznali nijednoga zakonodavca koji je uspio da se u drugim narodima začne želja da se prihvate njegovi nazori. Oni koji obećavahu da će do istine dolaziti razmišljanjem, iako su u to unosili čitav jedan dokazni sustav s obrazlaganjem naoko razumnim, usprkos tome nijedan od njih nije mogao ono što je držao istinom raširiti među razne narode ili među mnoštvo jednoga puka. Razumije se da su zakono-

davci željeli, ako je moguće, da zakoni koji su im se učinili dobrima zavladaju čitavim ljudskim rodom. Učitelji su pak htjeli da se istina koja je njima sinula proširi posvuda — po čitavome svijetu. Ali kako nisu mogli pozvati ljude drugih jezika i mnogih naroda da opslužuju njihove zakone i da prigrle njihova učenja, nisu čak ni nastojali to poduzeti. Razborito su uočili da im je nemoguće u tome uspjeti. Nasuprot tome čitava Grčka i barbarski svijet cjelokupnoga kruga zemaljskoga pozna nebrojene naše pristaše. Oni ostaviše očinske zakone i tobožnje bogove da bi opsluživali Mojsijeve naredbe i kao učenici slijedili riječi Isusa Krista. Učiniše tako premda one koji pristupaju Mojsijevu zakonu mrze oni što se klanjaju kipovima. Oni pak koji prihvatiše riječ Isusa Krista, uz to što ih mrze, izlažu se smrtnoj pogibelji. 2. Ali zamijetimo kako je samo kroz veoma mali broj godina pošlo za rukom da se Riječ — iako se pristašama kršćanstva radilo o glavi, a neki su zbog njega i poginuli odnosno izgubili posjede — i s neznatnom količinom učitelja posvuda u svijetu navijesti. Grci i barbari, umnici i neuki priključili su se vjeri koju je navijestio Isus. Imajući navedeno pred očima, nećemo sumnjati da to djelo nadvisuje ljudsku moć. Isus je sa svom vlašću i osvjedočenjem učio da će njegova riječ zavladati. Zato s pravom njegove riječi uzimamo za proroštva kada veli: »Izvodit će vas zbog mene pred kraljeve i upravitelje, njima i narodima za svjedočanstvo« (Mt 10,18). Podjednako kada kaza: »U onaj će mi dan mnogi reći — Gospodine Gospodine, zar nismo u tvoje ime jeli, u tvoje ime pili i u tvoje ime izgonili đavle? Ja ću im odgovoriti — udaljite se od mene vi što činite bezakonje. Nisam vas nigda poznavao« (Mt 7,22). Moglo se možda činiti da je to kazano uzalud te da neće nikada postati istinom. Ali kada se to što je rečeno s tolikom sigurnošću zbilo, postade jasno da se Bog uistinu utjelovio i ljudima dao spasonosne nauke. 3. Što treba reći što je Krist bio prorečen? Piše: »Iz Jude će nestati oni koje nazivaju vođama i vladari iz njegovih bedara kada dođe onaj kome je namijenjeno

kraljevstvo i kada nastupi iščekivanje naroda« (Post 49,10). Povijest to očito pokazuje. Ali također je jasno i iz onoga što danas gledamo — od Isusovih vremena nikada više nisu vijećali židovski kraljevi. Sva su židovska blaga kojima su se Židovi dičili uništena. Tu mislim na hram, žrtvenik, bogoslužje i odjeću Velikoga svećenika. Ispunilo se, naime, proroštvo koje kaza: »Mnoge će dane Izraelovi sinovi sjedjeti bez kralja i vođe. Neće imati žrtve, ni žrtvenika, svećenstva ni proricališta« (Hoš 3,4). Tim se riječima služimo protiv onih koje uznemiruje ono što u Postanku Jakov kaza Jucli (Post 49,10). Ti ljudi tvrde da će knez koji dolazi iz Judina plemena Vladati nad narodom i da neće prestati oni koji dolaze iz njegova sjemena već će trajati do Pomazanikova dolaska. Spomenuti Pomazanikov dolazak zamišljaju na svoj način. Ali »alko će Izraelovi sinovi mnoge dane sjedjeti bez kralja, bez vođe te neće imati žrtve ni žrtvenika ni svećenstva ni proricališta« (Hoš 3,4) — a otlkada je srušen hram, nije bilo žrtve, žrtvenika ni svećenstva — očito je da je iščeznuo vođa iz Jude i vladar iz njegovih bedara. Proroštvo kaže: »Neće prestati vladar iz Jude ni vođa iz njegovih bokova dok ne dođe što mu je namijenjeno« (Post 49,10). Otuda se vidi da je »došao onaj kome pripada što mu je namijenjeno i koji je očekivanje naroda« (Post 49,10). O tome svjedoče mnogi puci koji su po Kristu povjerovali u Boga. 4. U pjesmi Ponovljenoga zakona proročki se pokazuje da buduće odabran je nerazumnih naroda zbog grijeha pređašnjega naroda nije obistinio nitko drugi doli sam Isus. Ondje piše: »Učinili su me ljubomornim na ono što nije bog. Rasrdili su me svojim kumirima. I ja ću njih učiniti ljubomornima zbog onih koji nisu narod. Razgnjevit ću ih radi nerazumnoga naroda« (Pnz 32,21). Možda se dosta lako dade razumjeti na koji su se način Zidovi — za koje se kaže da su Boga učinili ljubomornim s obzirom na ono što nije bog i da su Boga razbjesnili svojim kumirima — razljutili do ljubomore zbog onih koji nisu narod i zbog nerazumnoga naroda koji je Bog odabrao dolaskom Krista Isusa i po njegovim učenicima. Mi pak vidimo

»svoj poziv. Mudrih po tijelu nema mnogo. Nema puno ni moćnih. Nije veliik broj ni plemenitaša. Bog je odabrao što je glupo u svijetu da posrami mudre. Odabrao je rodom neplemenite, prezrene i ono što nije da uništi ono što je ranije bilo pa da se pred Bogom ne uznosi Izrael po tijelu« (1 Kor 1,26—29). Apostol pak Izraela naziva put (1 Kor 10,18). 5. Što tek treba reći o psalamskim proroštvima s obzirom na Krista? Što o pjesmi s naslovom Za Ljubljenoga? O jeziku je Ljubljenoga kazano da je »trska pisara brzopisca«. Ljubljeni je »najljepši od sinova ljudskih« jer se »ljupkost prosula po njegovim usnama« (Ps 44,1—3). Dokaz da se »milina razlila po njegovim usnama« jest to što se nakon što je minulo kratko vrijeme njegova poučavanja — poučavao je koju godinu i nekoliko mjeseci — sav svijet ispunio njegovim učenjem i bogoštovljem koje je on donio. »U njegovim je danima niknula pravednost i obilje mira«. To traje do konca koji se naziva »uništenje mjeseca«. Pomazanik »ostaje kao onaj koji gospoduje od mora do mora i od rijeka do međa čitavoga nastanjenoga svijeta« (Ps 71,7). I »Davidovoj je kući dat znak. Djevica je postala trudnom. Rodila je sina kome je ime Emanuel. To znači Bog s nama« (Iz 7,14). Također se ispunilo što kaza prorok kada reče: »Bog je s nama. Narodi, znajte to. Budite pobijeđeni. Vi koji ste snažni, budite svladani« (Iz 8,8). Mi smo bili pobijeđeni i svladani. Nas je, naime, koji dolazimo iz naroda osvojila milost njegove Riječi. Čak je u Mi'heji nagoviješteno i mjesto Isusova rođenja. Tu stoji: »Ni ti, Betleheme, Judima zemljo, podnipošto nisi najmanji među Judinim kneževstvima jer iz tebe će izaći vladar koji će pasti Izraela, moj narod« (Mih 5,1). Ispuni se i sedamdeset sedmica koje po Danijelu traju do vladara Krista (Dn 9,24). Došao je onaj za koga Job reče: »Nadvladao je ogromnu morsku neman« (Job 3,8). Dao je svojim pravim učenicima »moć da nogama gaze zmije, škorpione i svaku neprijateljevu silu. Oni im pak uopće ne mogu nauditi« (Lk 10,10).

Neka se razmotri posvudašnja nazočnost Apostola koje je Isus poslao navijestiti Evanđelje. Vidjet će se da njihova odvažnost nadilazi čovjeka i da je njihov pothvat bio božanski. Ako istražujemo kako su se ljudi, slušajući nova učenja i čudne riječi, povezali s muževima kojima su htjeli postaviti zamke i bili pobijeđeni od neke božanske moći koja je bdjela nad tim muževima, nećemo dvojiti da li su Apostoli činili čudesa. Bog je »svjedočio za njihove riječi znacima, čudesima i različitim moćima« (Heb 2,4). 6. Pokazujući posve kratko Isusovo božanstvo služeći se proročanskim riječima o njemu, ujedno smo dokazali da su Pisma u kojima se o Isusu proricalo bogoduha. Utvrdili smo da su spisi koji su naviještali Kristov dolazak i koji donose njegov nauk napisani sa svom silom i moći. Stoga je taj naiik zavladao onima koji su izabrani među poganima. Moramo istaknuti da se ipak tek s Isusovim dolaskom očitovalo božansko nadahnuće proročkih riječi i duhovnost Moj sijeva zakona. Nije, naime, nipošto bilo moguće da se prije Kristova dolaska pribave jasni primjeri za bogoduhost drevnih Pisama. Isusov je dolazak doveo one koji su mogli pretpostaviti da Zakon i Proroci nisu božanski do jasnoće, da su napisani po nebeskoj milosti. Tko s pažnjom i pomnjom izučava proročke knjige, na osnovu će samoga čitanja osjetiti mlaz ushićenosti. Taj će ga osjećaj uvjeriti da knjige za koje mi vjerujemo da su božanske riječi nisu ljudska djela. Svjetlo koje se nalazi u Mojsijevu Zakonu i koje bijaše prekrito velom, zasjalo je Kristovim dolaskom. Krist je »otkrio zastor«. Tako su se »dobra« kojima je slovo »bilo sjena« (2 Kor 3,15) mallo po malo upoznala. 7. Previše bi bilo kada bismo sada skupljali davna proroštva o svakom pojedinom budućem događaju, kako bi sumnjivac, pogođen njihovim nadahnućem, otklonio svaku neodlučnost i kolebanje te se svom dušom predao Božjim izrekama. Ćak nije ni čudno ako se neupućenima nadljudsko u svetopisamskim mislima ne očituje pri svakoj biblijskoj riječi. Tako je i kod djela Providnosti koja se proteže na čitavi svemir. Neka najočitije pokazuju da su providnosna djela. Druga su pak tako tajanstvena te se čini da pružaju mogućnost da se ne vjeruje u Boga koji svime ravna

neisikazivim umijećem i moću. Zemaljske zbilje ne pokazuju kao sunce, mjesec i zvijezde posve jasno vješti nacrt onoga koji se za sve brine. Taj nacrt nije onako očevidan u ljudskim sudbinama kao kod životinjskih duša i tjelesa. Oni, naime, koji istražuju koju svrhu imaju i zbog čega postoje životinjski nagoni, njihove predodžbe i naravi ili koji ispituju ustrojstvo životinjskih tjelesa, lako nalaze odgovore. Razumije se da Providnost neće nastradati kod onih koji su je jednom zasigurno prigrlili pa makar ima mnogo nepoznatoga. Tako je i s božanstvom Pisma koje se proteže na cijelu Bibliju. To ostaje iako naša slabost nije u stanju u svakoj slovci doprijeti do skritoga sjaja nauka pohranjena u prosto i prezrivo slovo. »Imamo, naime, blago u gtlinenim posudama da bi zasjala prekomjernost Božje moći« te se ne bi mislilo da moć dolazi »od nas« ljudi (2 Kor 4,7). Kada bi uistinu dokazni putovi koje su ljudi utrli i koji se nalaze u knjigama ljude osvjedočili, s pravom bi se pretpostavilo da naša »vjera« dolazi od »ljudske mudrosti«, a ne od »Božje sile« (1 Kor 2,5).' Ali tko sada pomno podigne oči, jasno vidi da »riječ i propovijed« nisu zavladali mnogima zbog »sjajnih i mudrih besjeda već dokazom Duha i Sile« (1 Kor 2,4). Stoga, budući da nas je nebeska ili čak nadnebeska moć pogodila i nutka nas da častimo samo svoga Stvoritelja, trudimo se »ostaviti početni govor o Kristu« — to jest »osnove« — da bismo bili upućeni »prema savršenosti« (Heb 6,1). Tako će nam biti priopćena mudrost koja se kazuje među savršenima. Onaj koji posjeduje tu »mudrost« obećaje da će je navijestiti »savršenima«. Ta je mudrost nešto drugo nego »mudrost ovoga razdoblja ili uništena mudrost vladara ovoga vijeka« (1 Kor 2,6). Ona će u nas biti jasno utisnuta. To će se zbiti »po objavi otajstva koje je prešućeno kroz beskonačna vremena, ali je sada očitovano kroz proročka Pisma i po očitovanju našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista. Njemu neka je slava u svekolike vjekove. Amen« (Rim 16,25—27).

Drugo poglavlje

Kako moramo čitati i shvaćati božansko Pismo 1. Pošto ukratko govorasmo o tome da su božanska Pisma nadahnuta, nužno je protumačiti na koji ih način treiba čitati i shvaćati. Puno je, naime, učinjeno krivoga jer mnogi nisu našli put kojim valja istraživati svete knjige. Tvrdokorni i neznalice među ljudima obrezanja nisu povjerovali u našega Spasitelja. Držali su da moraju doslovce slijediti proroštva koja se na nj odnose. Nisu vidjeli da Spasitelj na osjetan način »zarobljenicima naviješta oslobođenje« (Lk 4,18) niti da podiže »grad« koji oni smatraju zaista »Božjim« (Ps 45,5). Također nisu zamijetili da je »iz Efraima uklonio bojna kola i konje iz Jeruzalema« (Zah 9,10) niti da »jede maslac i med, ni da je odabrao dobro prije nego je upoznao i prigrlio zlo« (Iz 7,15). Smatrali su da će, po proroštvu, »vuk«, četveronožna životinja, »pasti s janjetom i pantera se odmarati s kozlićem te da će telčić, bik i lav zajedno pasti i da će ih voditi malo dijete. Isto tako da će zajedno na pašu ići krava, medvjedica i da će se njihova mladunčad skupa uzgajati te da će lav jesti pljevu poput vola« (Iz 11,6). Budući, dakle, da nisu vidjeli da se išta od toga na osjetan način obistinilo kada se pojavio onaj za koga mi vjerujemo da je Krist, nisu prihvatili našega

Gospodina Isusa. Raspeli su ga jer se proglasio Pomazanikom, a to nije smio. Krivovjernici se pak pozivaju na slijedeće zabilježbe: »Oganj je planuo iz moga gnjeva« (Jer 15,14); »ja sam ljubomorni Bog koji za očinske grijehe uzvraća djeci do trećega i četvrtoga koljena« (Izl 20,5); »pokajah se što Saula pomazah za kralja« (l Sam 15,11); »ja sam Bog koji uspostavlja mir i stvara zlo« (Iz 45,7); »nema u gradu nesreće koju nije učinio Gospodin« (Am 3,6); »od Gospodina zlo siđe na Jeruzalemska vrata« (Mih 1,12); »nečisti duh koji od Boga dođe udavio je Saula« (1 Sam 18,10). Drže se i mnogih drugih izreka koje su slične navedenima. Nisu se ipak usudili da ne vjeruju da Pisma potječu od Boga. Smatrali su da dolaze od Stvoritelja kome se klanjaju Židovi. Budući da je Stvoritelj nesavršen i kako nije dobar, učili su da je Spasitelj došao navijestiti savršenijega Boga za koga kažu da nije Stvoritelj. I o njemu sude različito. Pošto su se jednom udaljili od Stvoritelja koji je jedini nerođeni Bog, predali su se izmišljotinama. U mašti su oblikovali pretpostavke po kojima su, kako drže, nastale vidljive i nevidljive zbilje. Njihova ih je duša sebi predočila slikama. Priprostiji pak među onima koji se diče što pripadaju Crkvi nisu, doduše, prihvatili nikoga tko bi bio veći od Stvoritelja — i to je zdrav postupak —, ali o Stvoritelju imaju takve sudove kakve nemaju ni o najsurovijem i najnepravednijem čovjeku. 2. Čini se da za sva navedena kriva mišljenja, bezbožnosti i lude riječi o Bogu ne postoji drugi razlog doli Pismo koje se ne shvaća na duhovan način nego tumači u doslovnome smislu. Zato onima koji su osvjedočeni da svete knjige nisu ljudski spisi već da su napisane nadahnućem Duha Svetoga po volji Oca svega svemira i posredstvom Isusa Krista te tako do nas doprle, valja pokazati prave pu'teve izlaganja. Pri tome ćemo se držati pravila nebeske Crkve Isusa Krista koja je utemeljena na nasljedstvu Apostola. Zacijelo postoje neke otajstvene rasporedbe. Naznačene su u božanskim Pismima. U to su povjerovali svi koji su pristali uz Riječ. To vrijedi i za

one naj priprosti je. Ali o kojim je rasporedbama govor, pametni i skromni priznaju da to ne znaju. Ako tko postavi neugodna pitanja o Lotovu općenju s vlastitim kćerima, dvjema Abrahamovim suprugama, dvjema sestrama udatima za Jakova i o dvjema sluškinjama koje su s njime rodile (Post 19,30; 16; 29,15—30,24), ništa drugo neće reći nego da su to otajstva koja ne shvaćamo. Kada pametni i ponizni čitaju o podizanju šatora (Izl 25—31), osvjedočeni su da je zabilježeno slika i traže na koga bi mogli primijeniti svaku pojedinost kazanu o šatoru. Ne varaju ise ukoliko drže da je šator nečemu slika. Ipak ponekada ne postižu cilj kada u slkladu s dostojanstvom Pisma žele riječ primijeniti na poneku zbilju kojoj je šator slika. Svaki izvještaj koji naoko pripovijeda o brakovima, rađanju djece, ratovima ili o onome što će inače velika većina uzeti za povijesni događaj, oni označuju kao slike. Ali čemu su slike? Katkad zbog nedovoljno uvježbane sposobnosti, negda radi naglosti — koji put usprkos tome što je netko učen i što razmišlja — uopće se ne da protumačiti smisao svake pojedinosti. Ljudima je preko mjere otežano istraživanje zbilja. 3. Što pak treba reći o proroštvima koja su kako svi znamo puna »zagonetka i nejasnih riječi« (Mudr 1,1)? Prijeđimo, uostalom, na Evanđelja i njihov točni smisao. Da ga shvatimo potrebna je — jer oin je Kristova misao — milost koja je bila data onome što reče: »Mi posjedujemo Kristovu misao da bismo znali što nam je Bog dao. Ono što govorimo, ne velimo riječima naučenima od ljudske mudrosti već riječima naučenima od Duha« (1 Kor 2,16.12.13). Koji čitač nije s obzirom na ono što je objavljeno Ivanu začuđen što se tu kriju neis'kaziva otajstva? I onaj ih zamjećuje koji ne razumije napisano. Kome će se od onih koji inače znaju istraživati spise Apostolske poslanice pričiniti jasne i lako shvatljive? Ta i tu bezbrojna mjesta pružaju tek neznatno polazište da se kao kroz neku pukotinu nazru velike i brojne misli. S tim, dakle, stoji tako. Ali budući da ima veoma mnogo ljudi koji se varaju, nije bez pogibli lako reći dok čitamo Pisma da razumijemo ono za što je potrebit »ključ spoznavanja«. Njega — reče Spasitelj

— posjeduju zakonoznanoi. Oni koji neće da prihvate da se prije Kristova dolaska istina nalazila kod učitelja Zakona, neka kažu kako naš Gospodin Isus Krist tvrdi da je kod njih »ključ spoznaje«. Naši, naime, subesjednici vele da zakonoznanci nemaju knjiiga koje sadrže neiskazive i savršene tajne. Spasiteljeve riječi pak ovako glase: »Jao vama, učitelji Zakona. Ključ spoznaje ste prigrabili. Sami niste unišli, a spriječili ste one koji su kanili unići« (Lk 11,52). 4. Put, dakle, koji se nameće kako treba izučavati Pisma i nalaziti njihov smisao jest onaj što ga naznačiše sami biblijski spisi. U Salamonovim Izrekama nalazimo u svezi sa zabilježenim božanskim naucima ovo naređenje: »Ti to tri puta zapiši u savjet i spoznaju da bi na postavljena pitanja odgovorio riječima istine« (Izr 22,20). Treba, prema tome, triput u svoju dušu upisati misli svetih Pisama da bi se jednostavniji izgradio onim što je tako reći »tijelo« u Pismu. Tako, naime, nazivamo neposredno poimanje. Tko se nešto na više popeo, izgrađuje se — možemo kazati — onim što je »duša« u Pismu. Savršeni i onaj koji nalikuje ljudima 0 kojima vrijedi navedena Apostolova riječ — »mudrost zborimo među savršenima, ali ne mudrost ovoga svijeta niti ovosvjetovnih vladara koji su uništeni već govorimo Božju Mudrost skrivenu u otajstvo i po Bogu određenu prije vjekova za našu slavu« (1 Kor 2,6) — izgrađuje se »duhovnim zakonom« (Rim 7,14) koji sadrži »sjenu budućih dobara« (Heb 10,1). Kao što se, naime, čovjek sastoji od tijela, duše i duha (1 Sol 5,23), jednako je i s Pismom koje je Bog dao po svome određenju za ljudsko spasenje. Na spomenuti ćemo način protumačiti i jedan ulomak iz knjige Pastir, iako je neki preziru. Hermi, naime, bi zapovjeđeno pisati u dva primjerka 1 nakon toga osobno »navijestiti crkvenim prezbiterima što ga je Duh naučio«. Ulomak glasi ovako: »Napisat ćeš u dva primjerka. Jedan ćeš dati Klementu, drugi Grapti. Grapta će izvijestiti udovice i siročad, a Klement će svoju knjigu poslati u izvanjske gradove. Ti ćeš pak govoriti crkvenim prezbiterima«.

Grapta koja »poučava udovice i siročad« jest puko slovo što upućuje one koji su dušom djeca te su još uvijek nesposobni Boga nazvati Ocem. Zato se zovu »siročad«. Slovo, doduše, poučava i one koj i se više ne druže s nezakonitim zaručnikom, ali su ipak »udovice«. Nisu postali dostojni nebeskoga »zaručnika« (Mt 25,1). Klement je već odstupio od slova. Kaže se da je spis poslao »u izvanjske gradove«, to jest dušama koje se nalaze izvan tjelesnoga i niskih misli. Učenik pak Duha dobiva naredbu da živim riječima, a ne spisima, »naviješta prezbiterima cijele Božje Crkve koji su postali sijedi od razmišljanja«. 5. Budući da neka Pisma — kako ćemo niže vidjeti — uopće nemaju tjelesni smisao, na mnogim mjestima treba tako reći tražiti isključivo dušu i duh Pisma. Možda zbog toga ona »vjedra o kojima se kaže da stoje Židovima za pranje sadrže dvije ili tri metrete«. Tako čitamo u Evanđelju, po Ivanu (2,6). Riječ time na skrovit način veli za one koje Apostol naziva »Židovima u tajnosti« (Rim 2,29) da se čiste takvim svetopisamskim izrekama koje negdje imaju — recimo — dvije metrete, to jest dušin i duhovni smisao, a negdje tri. Neka, naime, mjesta uz dva navedena smisla posjeduju i tjelesni koji također može izgrađivati. S pravom se »šest vjedara« primjenjuje na one koja su očišćeni u svijetu jer je svijet načinjen kroz šest dana, a šest je savršeni broj. 6. Postoji veliki broj onih što vjeruju ispravno i na najjednostavniji način. Svi oni svjedoče da je moguće okoristiti se prvim biblijskim smislom koji je zbog toga koristan. Kao primjer pak tumačenja koje se odnosi na dušu možemo navesti Pavlov ulomak iz Prve Korinćanima. Apostol kaže: »Piše da nećeš staviti brnjicu volu koji vrše« (Pnz 25,4). U nastavku tumači taj propis pa bilježi: »Brine li se Bog za volove? Ili ono ne kaza samo zbog nas? To bi napisano radi nas. Ratar mora orati s nadom u dio. Tako i onaj koji vrše« (1 Kor 9,9). Takvih izreka ima pomalo posvuda. Zgodno se prilagođuju velikome mnoštvu. Izgrađuju ljude koji nisu sposobni razumjeti uzvišeni je zbilje. Te izreke imaju nekako isto obilježje.

Duhovno je tumačenje za onoga tko može pokazati »ikojim se nebeskim datostima znamenja i sjene nalaze u bogoslužju Židova po tijelu« (Rim 8,5) i »ikojim budućim dobrima Zakon posjeduje sjenu« (Heb 10,1). Moramo, općenito govoreći, po apostolskom naređenju, u svemu tražiti »mudrost koja je skrivena u otajstvo i koju je Bog prije vjekova unaprijed odredio za slavu« pravednika te je »nijedan vladar ovoga svijeta nije spoznao« (1 Kor 2,7). Apostol, služeći se riječima Izlaska i Brojeva negdje veli: »Njima se to zbilo u slici. Ali zabilježeno je za nas jer je za nas došao kraj vjekova« (1 Kor 10,11). Pavao pruža polaznu točku da se shvati ono čemu su raniji događaji bili slika. Ističe: »Pili su iz duhovne stijene koja je išla za njima. Stijena pak bijaše Krist« (1 Kor 10, 4). Da bi ono naznačio što se odnosi na šator, Pavao u jednoj drugoj poslanici navodi ovo: »Sve ćeš načiniti po uzorku koji ti je pokazan na brdu« (Heb 8,5). Međutim, u Poslanici Galaćanima kori vjernike koji redovito čitaju Zakon, ali ga ne razumiju. Smatra da ga ne shvaćaju jer drže da u zapisanome nema usporedaba. Zato primjećuje: »Vi koji želite biti pod Zakonom, recite mi da li ne čujete Zakon? Zapisano je da je Abraham imao dva sina. Jednoga od služavke, a drugoga od slobodne žene. Onaj od služavke bijaše rođen po tijelu, a sin slobodne po obećanju. To pak ima znamenito značenje. To su, naime, dva Zavjeta« (Gal 4,21—24). Svaku Pavlovu riječ treba pomno motriti. On kaže: »Vi koji hoćete biti pod Zakonom«. Nije kazao : » [...] koji jeste pod Zakonom«. Također je napisao: »Zar ne čujete Zakon?« Riječ »čuti« za nj znači »shvatiti« i »poznavati«. Apostol u Poslanici Kološanima sažima volju cjelokupnoga zakonodavstva pa tvrdi: »Neka vas, dakle, nitko ne sudi po jelu, piću, svetkovinama, mlađacima i subotama s njihovom djelomičnošću. Sve je to sjena budućega« (Kol 2,16). U Poslanici Hebrejima raspravljajući o ljudima obrezan ja piše: »Oni služe slici i sjeni nebeskoga« (Heb 8,5). Oni koji Pavla jednom uzeše za Božjega čovjeka vjerojatno zbog svega toga neće sumnjati u pet knjiga

koje se pripisuju Mojisiju. Ali s obzirom na ostalu povijest željet će naučiti da li se i ona »slikovito zbila« (1 Kor 10,11). Treba zamijetiti ovaj ulomak u Poslanici Rimljanima: »Za se ostavih sedam tisuća muževa koji ne saviše koljena pred Balom« (.Rim 11,4). To se nalazi u Trećoj knjizi kraljeva (19,18). Ali Pavao je izreku primijenio na Izraelce »po odabranju« (Rim 11,5), jer od Kristova dolaska nisu imali korist jedino Narodi već i pojedinci iz Božjega puška. 7. Budući da s time stoji tako, treba da iznesemo svoje misli o biljezima toga shvaćanja. U prvome redu valja pokazati da Duh koji Božjom providnošću posredstvom »Riječi koja je od početka kod Boga« (Iv 1,2) prosvjetljuje službenike istine — proroke i apostole — ima u prvome redu za cilj neizreciva otajstva koja se odnose na ljudske sudbine. Ljudima ovdje nazivam duše koje se služe tjelesima. Tako će onaj koji se dade poučiti ispitivati ulomke i predati se »istraživanju njihova dubokoga smisla« (1 Kor 2,10). Na taj će način postati dionik nauka koje taj smisao želi izraziti. Da se upoznaju otajstva što se odnose na duše koje ne mogu drukčije doprijeti do savršenosti osim po bogatstvu i mudrosti istine o Bogu, nužno moramo na prvo mjesto kao najvažnije staviti pitanja o Bogu i njegovu Jedinorođencu. Pitanja su ova: koje je naravi Jedinorođenac; na koji je način Sin Božji; koji su razlozi što je sišao sve do ljudske puti; kakva je njegova djelatnost te na koga se odnosi i kada obavlja. Bilo bi nužno iprigiiiti što božanska podiika uči o ostalim razumnim bićima koja su nam srodna. Isto vrijedi i za bića koja su božanskija, ali i ona koja su otpala od blaženstva. Tu su također pitanja o uzrooima njihova pada. Jednako je i s različitostima među dušama — zašto su te razlike nastupile? U svezi sa svemirom: što je svemir i zbog čega je nastao? Podjednako je nužno naučiti otkuda tako različito i tako brojno zlo na zemlji i da li se pojavljuje samo na zemlji ili još i drugdje.

8. To, i tome slično, imaše za svrhu Duh koji prosvjetljuje duše svetih službenika istine. Njegov je drugi cilj bio da zbog onih koji ne mogu poduzeti napor da bi takva što pronašli sakrije nauk koji se odnosi na ono što upravo navedosmo. Skrio ga je u odlomke koji se ukazuju kao opisi gdje se izlaže nastanak osjetilnih bića, stvaranje čovjeka i množenje ljudi koji putem nasljedstva, počevši od prvoga para, postaju mnoštvo. U ostalim se pripovijestima donose pothvati pravednika. Ponekad se govori i o grijesima koje oni kao ljudi počiniše. Opisuju se i zloće, razuzdanosti i lakomstva bezakoni'ka i bezbožnika. Evo što je nadasve čudno: izvještaji o ratovima — pobjednicima i pobijeđenima — kazuju onima koji ih umiju istražiti neka otajstva. Ali još je divnije da su po svetopisamslkome zakonodavstvu prorečeni zakoni istine. Sve je to napisano s ulančanošću i silom koja zaista dolikuje Božjoj Mudrosti. Nakana bijaše da se na mnogim mjestima odjeća duhovnoga — mislim na tjelesni smisao Pisama — učini korisnom i sposobnom da mnoge poboljša po mjeri njihovih mogućnosti. 9. Kada bi otprve na vidjelo izlazila korisnost zakonodavstva kao i lančana povezanost i glatkost povijesnoga pripovijedanja, ne bismo mislili da se u Pismima može naći neki drugi smisao osim onoga što je neposredno pri ruci. Zato je Božja Riječ posred Zakona i povijesnoga opisa namjerice umetnula stanovite — recimo — sablazni, spoticanja i nemogućnosti da nas ne bi posve zavela besprijekorna privlačnost koja se nalazi u riječima. U tome slučaju ne bismo naučili ništa što je dostojno Boga. Skroz bismo se udaljili od nauka. Ali isto tako, ako se ne udaljimo od slova, nećemo naučiti ništa božanskijega. Treba i ovo zrnati: Duhu je glavna namjera bila da posredstvom događaja i onoga što se mora činiti izrekne nutarnju susljednost u duhovnim zbiljama. Ondje gdje je Riječ našla da se povijesna zbivanja dadu uskladiti s tim otajstvima, s njima se je poslužila. Ali je dublji smisao sakrila od velike većine. Ondje pak gdje se za izlaganje slijeda među duhovnim zbiljama djelovanje ovoga ili onoga — to smo sprijeda iznijeli — nije zbog još većih otajstava slagalo s Pismom, Pismo je u opis umetalo što se nije zbilo. Nije

se moglo dogoditi ili ako se moglo zbiti, u zbilji se nije dogodilo. Ponekad je malo tako umetnutih riječi koje nisu doslovno istinite. Nekada ih je više. Slično valja promatrati i zakonodavstvo. U njemu često nalazimo ono što je po sebi korisno i zgodno prilagođeno zakonodavstvu. Ali ponekad se korisni smisao uopće ne vidi. Katkada se čak naređuje nemoguće. To je zbog najumnijih koji su sposobni istraživati. Tako će, ako se posvete ispitivanju i izučavanju napisanoga, steći ozbiljno uvjerenje kako je i tu nužno tražiti smisao koji je dostojan Boga. Duh pak nije tako postupio samo s knjigama napisanima prije Kristova dolaska. On je jedan te isti i dolazi od jednoga Boga. Zato je Slično postupio i s Evanđeljima i Apostolskim spisima. Ni tu se ne nalazi gola povijesnost. Nije bez umetaka koji su utkani kao »tjelesni« dodatak, ali koji se nisu doslovce zbili. Isto vrijedi za zakonodavstvo i zapovijedi. Ne izrazu ju uvijek posve razumne zahtjeve.

Treće poglavlje

O razlogu nerazumljivosti u bozanskome Pismu i o tome zašto je na nekim mjestima doslovnost nemoguća ili nerazumna 1. Tko će, dakle, ako ima pameti, misliti da je bez sunca, mjeseca i zvijezda mogao postojati »prvi, drugi i treći dan te večer i jutro« (Post 1,5—13)?' Uz to bi za prvi dan trebalo reći da je bio i bez nebesa! Tko je tako lud pa će smatrati da je Bog poput čovjeka ratara »zasadio vrt u Edenu na istoku« (Post 2,8) i u njemu načinio vidljivo i osjetno »drvo života« Post 2,9) i da život dobiva tko tjelesnim zubima s njega uživa plod? Udjela bi pak u »dobru i zlu« (Post 2,9) imao tko jede što ubere s toga stabla. Piše, doduše, da se »Bog uvečer šetao po vrtu« i da se »Adam sakrio pod stablo« (Post 3,8). Ipak ne držim da itko sumnja da to pomoću povijesti koja se čini poviješću, ali se nije zbila tjelesno, na slikovit način naznačuje stanovita otajstva. S obzirom na Kaina koji bježi od Božjega lica (Post 4,16) ulomak će, po sudu upućenih, čitatelja ponukati da traži što je »Božje Lice« i što znači pred njim pobjeći. Što još treba kazati? Oni koji nisu posve tupi mogu navesti cijelu pregršt toga što je zabilježeno kao da se dogodilo, ali se nije doslovce zbilo. Međutim, i Evanđelja su puna izreka iste vrste. Tako je đavao vodio Isusa »na visoku goru« da mu

otuda »pOkaže kraljevstva svega svijeta i njihovu slavu« (Mt 4,8). Svaki će čitalac koji to ne čita površno osuditi one koji smatraju da se tjelesnim okom, kome je potrebita planina da vidi što je položeno niže, dade vidjeti perzijsko, skitsko, indijsko i partsko carstvo kao i slava koju od ljudi primaju vladari tih kraljevstava. Poman će čitatelj moći u Evanđeljima zamijetiti bezbroj sličnih mjesta. Stoga će se složiti da je u događaje koji su se do riječi zbili uvršteno i drugo što se nije dogodilo. 2. Prijeđimo sada na Mojsijevo zakonodavstvo. Mnogi zakoni — ako bi ih trebalo doslovce opsluživati — u sebi kriju nerazumnosti, a drugi nemogućnosti. Evo nerazumnosti: zabranjeno je jesti jastrebove (Lev 11,14). Ali ni u vrijeme najvećih gladi nužda nikoga ne može prisiliti da pohrli k toj životinji. Naređeno je da se »osmodnevni neobrezani dječaci unište iz svoga plemena«. Međutim, ako se uopće moralo o tome što doslovce propisati, valjalo je zapovjediti da se ubiju njihovi očevi ili hranitelji. Pismo ipak kaže: »Svaki neobrezani dječak koji se ne obreže osmoga dana, bit će istrijebljen iz svoga plemena« (Post 17,14). Ako želite vidjeti i ono što je naređeno, ali je nemoguće, svratimo pozornost na to da je tragelaf životinja koja uopće ne može postojati, a Mojsije uza sve to naređuje da tragelafa5 kao čista prinosimo za žrtvu (Pnz 14,5). Zakonodavac brani jesti grifa (Lev 11,13). Međutim, ne pamti ise da je grif6 ikada dospio u čovjekovu ruku. Isto vrijedi i za glasovitu subotu. Tko bi želio točno izvršiti naređenje: »Svatko će od vas sjediti u svojoj kući i nitko neka se ne makne sa svoga mjesta sedmoga dana« (Izl 16,29) — nemoguće je da ga doslovce opsluži jer nijedno živo biće nije u stanju cijeli dan sjediti, a da se, pošto je sjelo, ne pomakne. Stoga obrezani i oni koji drže da u Pismu nije naznačeno ništa više od slova nisu nigda stali istraživati tvrdnje kao one što se odnose na tragelafa,

5 Tragelaf je mitološka životinja zamišljena kao polujarac i polu jelen. 6 Grift je mitska ptica. Imala je četiri noge.

grifa i jastreba. U svezi s drugim postavkama naklapaju i mnogo brblju u prazno. Navode glupe predaje. Tako je i u pitanju subote. Jedni vele da svakome čovjeku pripada mjesto od dvije tisuće lakata. Drugi — među njima je i Dositej Samarićanin9 — osuđuju taj način tumačenja. Smatraju da se mora ostati sve do večeri u onome stanju u kome se tko zatekao na subota j i dan. Međutim, i ovo je nemoguće opisilužiti: »U subotnji dan ne podiži nikakav teret« (Jer 17,21). I u tome su pitanju židovski učitelji zapali u beskrajnu brbljavost. Govorili su: teret je ovakva, a ne onakva Obuća; teret je sandala s čavlima, ali ne bez čavala; teret je što se nosi na jednome ramenu, ali ne i ono što se nosi na oba ramena. 3. Prijeđimo sada na Evanđelje i potražimo slične izreke. Ima li što nerazumni je od ovoga: »Na putu ne pozdravljajte nikoga« (Lk 10,4)? Ipak jednostavni drže da je Spasitelj to naložio Apostolima. Isto vrijedi i za opasku: »Udariti desni obraz« (Mt 5,39). Posve je nevjerojatna, jer tko udara tuče, ako nije po prirodi bolestan, desnom rukom lijevi obraz. Nemoguće je, premda stoji u Evanđelju, odstraniti »desno oko koje sablažnjuje« (Mt 5,29). Pretpostavimo da je moguće da se tko sablazni gledanjem. Ali ako oba oka motre izvor sablazni, kako to pripisati samo desnome? Tko bi, koreći sebe što je pogledao »ženu i poželio je« (Mt 5,28), krivnju svalio jedino na »desno Oko« i zato ga s pravom iščupao?! je to moguće — da mu se ponovo navuče kožica kada minogi obrezan je smatraju nečim sramotnim? 4. Sve to pak kazasmo kako bismo pokazali da cilj božanske Sile koja nam je darovala Sveto pismo nije da se prihvati samo orno što je naznačeno pod neposrednom riječi. Ako se to uzme doslovno, poneikada nije istinito već nerazumno i nemoguće. U dogođenu povijest i zakonodavstvo koje je korisno u doslovnome smislu još je ponešto utkano. Ipak neka se ne poopćuje. Neka nikome ne padne na pamet misao da smo htjeli tvrditi da se ni'je ništa povijesno zbilo budući da se nešto nije dogodilo. Isto tako da nikakav zakon ne treba doslovce opsluživati je

Ali i Apostol slično naređuje kada veli: »Je li tko obrezan pozvan? Neka ne navlači kožicu« (1 Kor 7,18)! Tko hoće, može — kao prvo — opaziti da to Apostol kaza ne vodeći računa o svojoj prethodnoj pouci. Budući da tu postavlja zakon o ženidbi i djevičanstvu, kako se onda ne bi činilo da je spomenuto slučajno umetnuto? Drugo: tko će reći da onaj čini krivo tko dopusti — u slučaju da grad Judeje i da je u njemu Salamon podigao Bogu hram. Takvih datosti ima na pretek. Kudikamo je, naime, brojnije ono što je povijesno istinito od onoga što je umetnuto i za sadržaj ima samo duhovno. Tlko neće kazati da je naredba: »Poštuj oca i majku da ti bude ddbro« (Izl 20,12) korisna mimo svakoga tumačenja i da je moramo opsluživati pogotovu kada se njome doslovce i Pavao služio (Ef 6,2)? Što pak treba kazati o ovome: »Nećeš ubiti, nećeš preljubiti, nećeš krasti, nećeš krivo svjedočili« (Izl 20,13—16) ? Uz to ima u Evanđelju zabilježenih naređenja za koje se ne pita da li ih treba ili ne treba doslovce vršiti. Tako na primjer: »Ja vam kažem — tiko se gnjevi na svoga brata [...]« (Mt 5, 22). Također: »Ja vam kažem da se uopće ne zaklinjete« (Mt 5,34). I Apostolovu riječ treba vršiti: »Opominjite one koji se ne drže reda. Sokolite malodušne, podupimite slabe, budite sa svima velikodušni« (1 Sol 5,14). Revniji u svakoj kazanoj riječi mogu tražiti »dubine Božje mudrosti« (Rim 11,33). Ipak je uvjet da se doslovni smisao naredbe ne stavi po strani, ukoliko poštogod, promatrano doslovce, nerazumno ili nemoguće te da ono što je zamjetljivo napisano o Spasitelju ne bi bilo istina ili da nikakvu njegovu zapovijed ili naredbu ne bi trebalo opsluživati. Moramo reći da je povijesna istina nekih činjenica pred nama kao posve očita nazočna. Tako: da je Abraham poput Izaka, Jakova i po jedne od njihovih žena zakopan u dvostrukoj spilji na Hebronu; da je Josip dobio u baštinu Sihem; da je Jeruzalem glavni 5. Poman će istraživač kod nekih ulomaka oklijevati. Bez velika ispitivanja neće moći otkriti da li se što se uzima za povijest dogodilo doslovce ili ne. Isto tako da li ovaj ili onaj zakon treba ili ne treba vršiti do

riječi. Zbog toga brižljiv čitač mora voditi računa o Gospodnjoj odredbi koja glasi: »Ispitujte Pisma« (Iv 5,39)! Revno će tražiti gdje je što istinito u doslovnome smislu, a gdje je nemoguće. Svim će raspoloživim silama na temelju sličnih izričaja porazbacanima posvuda po Pismu tragati za smislom onoga što je u svoj doslovnoSti nemoguće. Evo što će onima koji čitaju postati jasno: povezanost je štiva, ako se ostane pri Slovu, nemoguća. Samo pak štivo ne samo što nije nemoguće već je, kada je u pitanju osnovni smisao, istinito. Zato treba nastojati da se shvati čitavi smisao. Smisao onoga što je doslovce nemoguće moramo razumno vezati s onim što ne samo što nije nemoguće nego je povijesno istinito. Ono što se nije zbilo doslovno valja tumačiti u prenesenome smislu. S obzirom na čitavo božansko Pismo držimo da u cjelini ima duhovni smisao, ali da čitavo nema tjelesni smisao. Čak je često očito da je tjelesni smisao nemoguć. Stoga tko s pomnjom izučava božanske knjlige kao božanske spise, mora segnuti za velikim oprezom. Nama se čini da je navedeno biljeg njihova shvaćanja. 6. Pisma izvješćuju da je Bog na zemlji odabrao jedan narod. Nazivaju ga raznim imenima. Čitav se taj narod zove Izrael, ali i Jakov. Kada se u vrijeme Nabatova sina Jeroboama narod podijelio, deset je plemena pod njegovom Vlašću dobilo ime Izrael. Preostala se dva plemena s Levijem zovu Juda. Njima Vladaju vladari iz Davidova sjemena. Sav predio što ga obitavaju članovi ovoga naroda i koji im dade Bog naziva se Judeja. Glavni je grad Jeruzalem. On je grad — majka za mnoge gradove kojima su imena rasuta po mnogim i raznim svet opis a mslkim mjestima. Redom su palk nabrojena u knjizi Nunova sina Jozue. S time, dakle, stoji tako. Pavao, uzdižući našu pamet, negdje veli: »Gledajte Izraela po tijelu« (1, Kor 10,18)! To pretpostavlja da postoji Izrael po duhu. Drugdje kaže: »Božji sinovi nisu tjelesna djeca« (Rim 9,8). Isto tako: »Nisu svi Izraelci Izrael« (Rim 9,6). Također tvrdi: »Nije Židov onaj koji je izvana Židov niti je obrezanje ono što se vrši vidljivo na tijelu. Židov je

onaj koji je iznutra Židov. I obrezanje je obrezanje srca u duhu, a ne po slovu« (Rim 2,28). Aiko se rasudba o Židovu zasniva na nečem tajnovitom, treba shvatiti da kao što postoji narod tjelesnih Židova postoji i narod potajnih Židova. Duša, naime, stječe to plemstvo na temelju neizrecivih razloga. Mnoga proroštva proriču o Izraelu i Judi. Navješćuju što će im se dogoditi. U Pismima su za njih zabilježena iznimno velika obećanja. Ali ih ima i niskih ako se uzmu doslovce. Takva ne predstavljaju ništa uzvišena ni dostojna Božjega obećanja. Ali zar ih ne moramo tumačiti otajstveno? Riječ je o duhovnim obećanjima koja su izražena posredstvom osjetnih zbilja. Međutim, nisu tjelesni oni kojima su ta obećanja nagoviještena. 7. Ipak se više ne zadržavamo na govoru o »Židovu u nutrini« i »Izraelićaninu kao nutarnjem čovjeku« (Rim 7,22). Sto kazasmo dostaje onima koji nisu bez oštroumlja. Vraćamo se stoga svome predmetu. Velimo da je Jakov otac dvanaestorice patrijarha. Oni su pak očevi plemenskim vođama, a ovi preostaloga Izraela. Tjelesni, dakle, Izraelci svoje podrijetlo svode na plemenske predstojnike, plemenski predstojnici na patrijarhe, patrijarsi na Jakova i njegove pretke. Zar duhovni Izraelci kojima su tjelesni billi slika ne potječu od naroda, narodi od plemena, a plemena od jednoga pojedinca? Taj nije imao običan tjelesni postanak već vrjedniji. I on, doduše, potječe od Izaka koji dolazi iz Abrahama. Svi se pak svode na Adama. Apostol tvrdi da je Adam Krist (1 Kor 15,45). Posvemašnji početak plemena koja dolaze od Boga svemira počinje od Krista. Krist je, poslije Boga i Oca svemira, otac svake duše kao što je Adam otac svih ljudi. Ako je Pavao uzeo Evu za sliku Crkve (Ef 5,31), nije čudno. Eva je rodila Kaina (Post 4,1). Tako se svi budući naraštaji svode na Evu. Zato se u Evi vidi slika Grkve. Svi, naime, u prvome redu potječemo od Crkve. 8. Ono što nam je kazano o Izraelu, njegovim rodovima i plemenima, uvjerava. Ipak Spasitelj reče: »Poslan sam samo izgubljenim ovcama Izraelove kuće« (Mt 15,24). Ali to nećemo shvatiti kao ebioniti koji su

siromašni u pameti. Tako su i nazvani zbog oskudice pameti. Hebreji, naime, siromašan kažu ebion. Ne mislimo da je Krist prvenstveno došao zbog tjelesnih Izraelaca. »Tjelesna djeca nisu isto što i Božja djeca« (Rim 9,8). Pavao u svezi s Jeruzalemom uči ovo: »Onaj je višnji Jeruzalem slobodan. On je naša majka« (Gal 4,26). U drugoj poslanici čitamo: »Pristupili ste brdu Sion i gradu živoga Boga, nebeskome Jeruzalemu i bezbroju anđela, svečanome skupu i Crkvi prvorođenaca koji su upisani u nebesima« (Heb 12,22). Ako, dakle, postoji Izrael kao vrsta duša i ako u nebu ima jedan grad Jeruzalem, slijedi da je za izraelske gradove glavni grad nebeski Jeruzalem. Isto, dosljedno, vrijedi za čitavu Judeju. Mi Pavla slušamo kao da Bog govori. Slušamo ga kao onoga koji besjedi istinu. Stoga sve što je prorečeno i kazano o Jeruzalemu valja smatrati kao svetopisamsko navještenje o nebeskome gradu i o svemu prostoru što obuhvaća gradove svete zemlje. Možda nas Spasitelj upućuje na te gradove kada onima koji su se odlikovali u ravnanju s minama daje na upravljanje »deset« ili »pet gradova« (Lk 19,17—19). 9. Ako, dakle, proroštva o Judeji, Jeruzalemu, Izraelu, Judi i Jakovu pretpostavljaju stanovita otajistva kada ih ne shvaćamo tjelesno, slijedi da ni proroštva o Egiptu i Egipćanima, Babilonu i Babiloncima, Tiru i Tircima, Sodomi i Sodomićanima ili drugim narodima ne govore o tim tjelesnim Egipćanima, Babiloncima, Tiranima i Sodomićanima. Postoje, naime, duhovni Izraelci. Slijedi, prema tome, da posto je i duhovni Egipćani i Babilonci. Uopće se ne može primijeniti ono što je kazano u Ezekijelovoj knjizi (Ez 29—32) o Faraonu, egipatskome vladaru, na bilo kojega čovjeka koji je vladao iili će gospodariti Egiptom. To je očito pomnu motritelju. Isto vrijedi za ono što je kazano o vladaru u Tiru (Ez 26—28). Ne može se misliti o nekome čovjeku koji je gospodario Tirom. Ali ono što se o Nabuikodonosoru govori na mnogim mjestima, posebice u Izaiji, kako shvatiti kao rečeno o tome čovjeku? Čovjek Nabukodonsor nije pao s neba niti je bio donositelj jutra. Nije zorom izlazio (Lk 14,12) nad zemljom. Ni

ono što je u Ezekijelu kazano o Egiptu — da će biti četrdeset godina pustošen; da se u njemu neće naći ljudska noga; da će se u njemu voditi takav rat te će u čitavoj zemlji krv narasti do koljena (Ez 29, U; 30,7— 12, 32,5—12) — nitko razuman neće shvatiti kao rečeno o Egiptu koji graniči s Etiopljanima kojima je sunce potamnjelo tjelesa. 10. Oni koji na zemlji umiru općom smrću, stječu određenje na temelju ovdje počinjenih djela. Ako budu ocijenjeni ljudima što zavređuju mjesto koje se zove Had, dobivaju, u skladu s grijesima, različita boravišta. Tako je, smije se reći, i s onima odozgo. Kada umru, silaze u ovaj Had. Nađeni su dostojnima različitih — boljih ili gorih — obitavalista na čitavome zemaljskom prostoru i to kod ovih odnosno onih roditelja. Na taj način može nekada Izraelićanin dospjeti među Skite, a Egipćanin sići u Judeju. Međutim, Spasitelj je došao skupiti »izgubljene ovce Izraelove kuće« (Mt 15,24). Ali kako mnogi u Izraelu nisu prihvatili njegov nauk, pozvani su pogani. 11. To je smatrano, skriveno u povijesnim izvještajima. »Nebesko je kraljevstvo slično blagu zatrpanu u njivi. Kada ga tko nađe, sakrije ga te u svome veselju otiđe. Sve što ima proda pa kupi tu njivu« (Mt 13,44). Pitajmo se da li cijela ona »njiva«, puna svakovrsna bilja, nije ono što se u Pismima vidi, što je na površini i neposredno pri ruci dok je ono sikrito i što svi ne vide već je zatrpano vidljivim biljem »sakriveno blago mudrosti i znanja« (Kol 2,3). Njega Duh, po Izaiji, naziva »tamnim, nevidljivim i skrivenim« (Iz 45,2—3). Da bismo to blago našli, potrebit je Bog. On je jedini u stanju »razbiti mjedena vrata« koja ga kriju i »polomiti željezjne zasune« što leže na »vratima« (Iz 45,2). Tako će se naći sve što je u Postanku kazano o raznim rasama ili — da se tako izrazim — o istinitom sjemenju duša koje su blizu ili daleko od Izraela. Isto tako o »silasku sedamdeset duša u Egipat« (Pnz 10,22) da bi tu postale tako brojne »kao što su nebeske zvijezde« (Post 22,17). Ipak nisu svi koji potječu od njih »svjetlost svijeta« (Mt 5,14) jer »nisu svi Izrael koji su od Izraela« (Rim 9,6). Od

sedamdesetorice su oni koji su »kao nepobrojivi pijesak na morskome rubu« (Post 22,17). 12. Može se držati da je božanska Providnost ovaj »silazak svetih Otaca u Egipat« — to jest u ovaj svijet — dopustila da bi bio prosvjetljenje drugih i pouka ljudskome rodu. Po tim se Očima putem prosvjetljenja pritječe u pomoć ostalim dušama. Najprije su Židovima dane »Božje riječi« (Rim 3,2). Oni su jedini narod za koji se kaže da glleda Boga. To, naime, u prijevodu znači ime Izrael. Dosljedno je što s time moramo uskladiti i u tome okviru tumačiti činjenicu da je Egipat kažnjen s pet rana i tako Božjemu narodu dopustio otputovati. Isto vrijedi za ono što se s narodom zbilo u pustinji kao i za to što se doprinosom cijeloga puka gradio šator, šila svećenička odjeća i za sve što se iznosi o bogoslužnim posudama. Sve to — kako piše — u sebi zaista sadrži »sjenu i lik nebeskoga«. Očito, naime, Pavao o tome navodi: »Služe sjeni i slici nebeskoga« (Heb 8,5). U tome se istom Zakonu također nailaze propisi i uredbe po kojima se imalo živjeti u Svetoj zemlji. Tu su i prijetnje za one koji budu kršili Zakon. Čak su, uz to, za one kojima je trebalo čišćenje, jer su često imali upasti u nečistoću, predane razne vrste čistilišta da bi po njima jednom doprli do onoga jednoga očišćenja kada više nije moguće da se prljamo. Međutim, narod je, iako ne sav, popisan. Dječačke, naime, duše još nemaju, po božanskome naređenju, dobi za popis. Ali ne popisuju se ni one duše koje ne mogu postati glavom drugome već su same drugima podložne kao glava (1 Kor 11,3). Pismo ih naziva ženama. One se ne zavode u onaj broj koji nalaže Bog. Samo se popisuju ljudi koji zovu muževima. Time se htjelo pokazati da se žene ne mogu zasebice popisati. One su obuhvaćene u onima koji se imenuju muževima. Na prvo palk mjesto u tome svetom popisu dolaze osobe koje su spremne krenuti u izraelske ratove. One se mogu boriti protiv onih protivnika i neprijatelja koje »Otac podlaže Sinu koji sjedi s njegove desne« da bi

»uništio svaku siliu i vlast« (Ef 1,20—22; 1 Kor 15,27.24). Sin po tim odjeljenjima svojih vojnika koji »se bore za Boga i ne upliću u svjetovne poslove« (2 Tim 2,4) razara Protivnikova kraljevstva. Spomenuti vojnici nose »štit vjere« i mašu »strelicama« mudrosti. U njih se kao »'kaciga bljeska nada u spas«. Njihove grudi koje su pune Boga štiti »Oklop ljubavi« (Ef 6,16; 1 Sol 5,8). Takvi su to ti ratnici. Meni se ukazuju takvima. Na opisane se ratove spremaju oni za koje Božje naređenje zapovijeda u božanskim knjigama da se popišu. Ali među njima su naznačeni kao kudikamo značajniji i savršeniji oni o kojima se kaže da su im »vlasi pobrojene na glavi« (Mt 10,30). Oni pak koji su kažnjeni za grijehe te im tjelesa »padoše u pustinji« slika su, čini se, ljudi koji nisu, doduše, prevalili mali dio puta, adi ipak iz raznih razloga nisu mogli doprijeti do vrhunca savršenosti. Kaže ise da su mrmljali, štovali kumire, bludno griješili i činili što ne bi smjelo ni pasti na pamet. Držim, k tome, da nije posve lišeno otajstva ni to što su neki koji su imali puno ovaca i pumo blaga došli prije i ugrabili predio prikladan za pašu i životinjsku ishranu. Predio je najprije branila odvažnost izraelske vojske. Napomenuti su od Mojsija zatražili taj prostor, odijelili se s druge strane rijeke Jordana i isključili iz posjeda Svete zemlje. Ovaj Jordan možemo kao »sliku nebeskoga« (Heb 8,5) držati za Onoga koji plače i natapa ižednjele duše i duhove koji su mu blizu. Tu nam se neće činiti suviškom ni to što Mojsije od Boga saznaje ono što je zabilježeno u Levitskoj knjizi. Isto vrijedi za činjenicu da narod u Ponovljenome zakonu sluša Mojsija. Od Mojsija uči što nije mogao čuti od Boga (Pnz 5,23—31). Stoga se drugi zakon i naziva Ponovljeni zakon. Ćini se da to, po nekima, znači ovo: pošto je prestao prvi Zakon koji je »donio Mojsije« (Iv 1,17), nastalo je drugo zakonodavstvo koje Mojsije na poseban način predaje svome nasljedniku Jozui. Tako se misli. Vjeruje se da Jozua predstavlja lik našega Spasitelja. Spasitelj ev pak novi zakon — evanđeoske naredbe — sve dovodi do savršenstva.

13. Ipak valja pogledati da li se time možda radije želi naznačiti ovo: kako se u Ponovljenome zakonu obznanjuje očitije i jasnije zakonodavstvo nego ono što je prvotno bilo zabilježeno, tako se i od Gospodinova dolaska koji je Krist ispunio u poniznosti kada je »prigrlio lik sluge« (Fil 2,7) jasnije i slavnije naznačuje drugi dolazak »u Očevoj slavi« (Mt 16,27). Tada će se obistiniti slika koju pruža Ponovljeni zakon. Svi će živjeti u nebeskome kraljevstvu po zakonima »vječnoga evanđelja« (Otk 14,6). Kao što je Isus ovozemnim dolaskom ispunio onaj Zakon koji posjedovaše »sjenu budućih dobara« (Heb 8,5), tako će u onome slavnom dolasku ispuniti i do savršenosti dovesti sjenu onoga povijesnoga dolaska. Tako, naime, o njemu reče prorok: »Krist Gospodin je dah našega lica. O njemu rekosmo — živjet ćemo među narodima u njegovoj sjeni« (Tuž 4,20). Krist će sve svete prenijeti na dostojniji način iz vremenitoga Evanđelja u vječno Evanđelje. Na taj se, način Ivan izražava o Evanđelju u Otkrivenju (14,6). 14. Ali neika nam, uistinu, u svemu tome bude dovoljno svoje shvaćanje upriličiti pravilu pobožnosti i misliti da riječi Duha Svetoga nisu sastavljene od sjajnih govora koji potječu od ljudske krhkosti. Piše, naime, da je »sva kraljeva slava iznutra« (Ps 44,14). Blago božanskih značenja nalazi se pohranjeno i zatvoreno u »lomnoj posudici« (2 Kor 4,7) prostoga slova. Ako je pak netko znatiželjniji te istražuje smisao pojedinosti, neka pristupi i zajedno s nama čuje kako apostol Pavao »po Duhu Svetome koji pretražuje Božje bezdane« (1 Kor 2,10) ispituje »uzvišenost božanske mudrosti i znanja«. Budući da s time ne uspijeva izaći na kraj i doprijeti — recimo — do najprisnijega spoananja, iz očaja da neće uspjeti zadivljen uzvikuje: »O bogatstvo Božje mudrosti i znanja« (Rim 11,33)1 Poslušaj kako sam kaže u kojoj je dvojbi pred savršenom spoznajom to izjavio. Uzviknuo je: »Kako su Božji sudovi neistraživi i kako su njegovi putovi nenalazivi« (Rim 11,33). Apostol, dakle, nije rekao da Božje sudove možemo teško promicati već da to uopće nije moguće. Također

nije izjavio da se Božjim putevima teško ulazi u trag već da je to nemoguće postignuti. Koliko god čovjek pokročio u istraživanju i napredovao u snažnome nastojanju — čak ako mu pomogne Božja milost i rasvijetli mu pamet — neće moći traženome doći do posljednjega kraja. Nijedan stvoreni duh uopće nije u stanju sve shvatiti. Ćim nešto nađe od onoga što traži, oipet nazire štogod što treba tražiti. Ako i do toga dođe, iznova će mnogo toga opaziti što se mora ispitati. Stoga nadasve pametni Salamon, motreći u mudrosti narav svemira, veli: »Rekoh — postat ću uman. Ali sama se mudrost daleko udaljila od mene: dalje nego je bila. Tko će istražiti golemost njezine dubine« (Prop 7,23)? Ali i Izaija je znao da smrtna narav ne može zbiljama otkriti početke. Isto vrijedi i za one naravi koje su — mada božanskije od ljudske — ipak načinjene i stvorene. Znajući, dakle, da nijedna od njih ne može naći ni početak ni kraj, Izaija bilježi: »Recite sto je bilo ranije i znat ćemo da ste bogovi ili najavite što je na ishodu i tada ćemo uvidjeti da ste bogovi« (Iz 41,22). I židovski je učitelj ovako učio: nitko osim Gospodina Isusa Krista i Duha Svetoga ne može shvatiti početak i konac svega. Stoga je, govoraše, Izaija u slici viđenja, rekao da postoje samo dva serafa koji »dvojim krilima pokrivaju Božje lice, dvojima noge, dok drugim dvojim lete i jedan drugome Mičući govore — svet, svet, svet Gospodin Sabaot. Puna je svekolika zemlja slave tvoje« (Iz 6,2). Budući, dakle, da samo dva serafa drže svoja krila na Božjemu licu i njegovim nogama, usuđujemo se izjaviti da ni »vojske svetih anđela« (Lk 2,13) ni sveta »sijela, vlasti, prvaštva i moći« (Kol 1,16) ne mogu u potpunositi znati iskon svega i svršetak svemira. Ipak držimo da su svi nebrojeni sveti dusi i moći bliži tim počecima. Bolje ih promiču nego drugi mogu to učiniti. Ali, ma koliko ove moći naučile po objavi Božjega Sina i Duha Svetoga i koliko god bila opsežna spoznaja koju su mogle postignuti — ona je zacijelo mnogo veća za više sile

nego što je za niže —, ipak im je nemoguće sve shvatiti. Piše: »Najveći je broj Božjih djela u tajnosti« (Sir 16,21). Zato je poželjno da svatko, po svojim silama, neprestance »teži prema onome što predstoji i zaboravlja ono što je za leđima« (Fil 3,14). Tu može biti riječ o »boljim djelima« ili čišćoj spoznaji i razumijevanju koje dolazi od »Isusa Krista, našega Spasitelja« (Tit 3,8.6). Njemu pripada »slava u vjekove« (Rim 16,27). 15. Svatko, dakle, kome je do istine, malo će voditi računa o »riječima i izričajima« (Dj 18,15) jer su u pojedinim narodima rjeonički običaji različiti. Takav će više nastojati oko naznačenoga nego do izraza kojima je kazano. To pogotovo vrijedi za pitanja koja su jako krupna i teška. Tako, ,na primjer, kada se pita da li postoji neka bit u kojoj nema ni boje ni oblika ni doticaja ni veličine već se dade pojmiti samo pameću. Nju svatko zove kako hoće. Grci je osloviše »inetjelesino«. Božainsika je Pisma nazivaju »nevidljivo«. Apostol, naime, tvrdi da je Bog »nevidljiv« (Kol 1,15). Otuda se vidi da među stvorenjima ima bića koja su po Vlastitoj obilježbi nevidljiva. Ona, po sebi netjelesna, služe se tjelesima mada su povrh tjelesne bitnosti. Onaj bitak — Trojstvo — koji je počelo i uzrok svemu i »iz kojega je sve i po komu je sve i u kome je sve« (Rim 11,36) nije, vjerujemo, tijelo niti je u tijelu već je posve netjelesan. To je zaista ukratko rečeno. Neka je vrst zagrade. Bilo je uvjetovano redoslijedom same rasprave. Ipak neka bude dovoljno da se pokaže kako postoji nešto čemu se značenje ne može u strogome smislu protumačiti nikakvim riječima »ljudskoga jezika« (1 Kor 2,4). Ono se bolje obznanjuje običnim činom razmišljanja nego ikakvim naročitim riječima. Toga se pravila mora držati i shvaćanje božanskih Pisama. Ono što je u njima kazano ne valja procjenjivati po neznatnosti slovke već po božanstvu Duha Svetoga koji je potaknuo da se Pisma napisu.

Četvrto poglavlje

Zaglavak o Ocu, Sinu i Duhu Svetome i ostalom što je sprijeda kazano 1. Pošto smo, kako smo mogli, izložili što gore kazasmo, sada je već vrijeme da u smislu potsjetniika podrobno sažmemo što odvojeno rekosmo. Na prvome se mjestu navraćamo na Oca, Sina i Duha Svetoga. Budući da je Bog Otac nevidljiv i od Sina nerastavljiv, Sina nije — kako ndki misle — rodio izvođenjem. Ako je, naime, Sin Očev izdanak, a »izbačenje« označuje onakvo nastajanje kakvim se obično umnožavaju životinje i ljudi, nužno slijedi da je tijelo i onaj koji je proizveo i onaj koji je proizveden. Mi ne kažemo, kako inače misle krivovjernici, da se jedan dio Božje biti pretvorio u Sina. Oni također drže da je Otac Sina stvorio iz ničega. To znači izvan vlastite biti. Zato je bilo vremena kada Sina nije bilo. Mi otklanjamo svaku tjelesnu pomisao. Velimo da se Riječ i Mudrost rodila iz nevidljivoga i netjelesnoga Boga bez ikakve tjelesne promjene kao što volja izlazi iz uma. Budući da se Riječ naziva »Sinom ljubavi« (Kol 1,13), neće se učiniti ludim ako se misli da je na isti način Sin volje. Ivan također naznačuje da je Bog svjetlo« (1 Iv 1,5). Pavao pokazuje da je Sin »sjaj vječnoga svjetla« (Heb 1,3). Kao što, dakle, svjetlost nije nikada mogla

biti bez sjaja, tako se ni Sin ne može zamisliti bez Oca. Sin se naziva »izraženim likom njegove biti« (Heb 1,3), »Riječju« (Iv 1,1) i »Mudrošću« (1 Kor 1,24). Kako se, prema tome, može reći da je bilo vremena kada Sina nije bilo? Isto kao kada bi se kazalo da bijaše vremena kada nije bilo Istine, kada Mudrost nije postojala i kada nije bilo Života. Ipak se u svemu tome savršeno nalazi Očeva bit. To se od Oca ne da rastaviti niti igda odvojiti od njegove biti. Premda se veli da je spomenuto za misao množina, u zbilji i biti je jedno jer u tome je »punina božanstva« (Kol 2,9). Ćak i to što rekosmo da nikada ne bi vremena kada Sina nije bilo valja čuti s dopuštenjem. Same, naime, upotrebljene riječi »kada« i »nikada« imaju značenje vremenskih izričaja. 0,no pak što se kaže o Ocu, Sinu i Duhu Svetome moramo shvatiti povrh svakoga vremena, povrh svih stoljeća i povrh čitave vječnosti. Samo je ovo Trojstvo zbilja koja nadvisuje ne samo svako poimanje vremenskoga već i vječnoga shvaćanja. Ostalo pak što je izvan Trojstva, mjeri se stoljećima i vremenima. Nitko, dosljedno, neće misliti da neko mjesto obujima ovoga Sina Božjega ukoliko je Riječ, Bog te »na početku bijaše kod Boga« (Iv 1,2) ili ukoliko je Mudrost, Istina, Život, Pravednost, Posvećenje i Otkupljenje. Nijednome od tih imena nije potrebit prostor da može nešto činiti ili djelovati. Svako naznačeno ime moramo shvatiti u odnosu na one koji imaju dijela u Sinovoj moći i djelovanju. 2. Ako tko rekne da je po onima koji imaju dijela na Božjoj Riječi odnosno Božjoj Mudrosti, Istini i Životu sama Riječ i Mudrost tobože u prostoru, valja mu odgovoriti da nema sumnje da je Krist kao Riječ, Mudrost — i ostalo — bio u Pavlu. Apostol je stoga i pitao: »Zar tražite dokaz onoga koji — Krist — u meni govori« (2 Kor 13,3)? Također je kazao: »Živim, dakako, ali ne više ja već u meni živi Krist« (Gal 2,20). Tko će sumnjati da je u trenutku kada je Krist bio u Pavlu jednako bio u Petru, Ivanu i u svakom pojedinome od svetih i to ne samo u onima koji su na zemlji nego i u onima koji su na nebesima? Ludo je, naime, reći da je

Gospodin bio u Petru i Pavlu, a da nije bio u arhanđelu Mihaelu i Gabrijelu. To očevidno pokazuje da nikakvo mjesto nije zatvaralo božanstvo Božjega Sina. Inače bi bilo na jednome mjestu, dok na drugome ne bi. Budući da nijedan prostor ne zatvara Kristovo božanstvo zbog veličanstva netjelesne naravi, valja shvatiti da ono nije odsutno s nijednoga mjesta. Ipak moramo zamijetiti ovu razliku: iako je Sin u najrazličitijim bićima kao što rekosmo da je u Petru, Pavlu, Mihaelu i Gabrijelu, ipak nije u svim na isti način. Punije se, jasnije i očitije — recimo — nalazi u arhanđelima nego u drugim svetim muževima. Vidi se to otuda što se za sve svete, kada prispiju do vrhunca savršenosti, kaže da postaju slični odnosno jednaki anđelima. Tako evanđeoska tvrdnja (Mt 22,30; Lk 20,36). Otuda je očito da je Krist u pojedincima toliko nazočan koliko je dopustila mjera njihovih zasluga. 3. To ukratko ponovismo u svezi s Trojstvom. U skladu je da isto tako dozovemo u pamet kako je kazano da je po Sinu »stvoreno sve što je na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, prijestolja, vlasti, prvaštva i moći. Sve je stvoreno po njemu i u njemu. On je prije svega. Sve stoji u njemu koji je glava« (Kol 1,16—18). S time je u suglasju i Ivan u Evanđelju. Veli: »Sve je nastalo po njemu i bez njega nije ništa postalo« (Iv 1,3). David pak, izrazujući otajstvo svega Trojstva u stvaranju svemira, bilježi: »Nebesa su očvrsnula Gospodnjom Riječi, a sva njihova moć Dahom njegovih usta« (Ps 32,6). Poslije toga ćemo spomenuti — kako i dolikuje — tjelesni dolazak i utjelovljenje jedinorođenoga Božjega Sina. Pri tome ne smijemo misliti da se u zatvor posve malenoga tijela zatvorilo svekoliko veličanstvo njegova božanstva. Nije se svekolika Božja Riječ — njegova Mudrost, bitna Istina i Život — odvojila od Oca. Nije se stisnula i omeđila sićušnošću onoga tijela. Ne mora se držati da Riječ inače više nigdje nije bila na djelu. Postojana ispovijed vjere mora razborito stajati između ovoga dvoje: vjerujemo da Kristovu božanstvu nije ništa nedostajalo, ali isto tako smatramo da uopće nije nastalo nikakvo odvajanje od Očeve biti koja je

posvuda. Takva šta izrazuije Ivan Krstitelj. On, iako je Isus bio tjelesno odsutan govoraše mnoštvu: »Posred vas stoji koga ne poznajete. On dolazi nakon mene. Ja nisam dostojan da mu odriješim remenje na obući« (Iv 1,26). S obzirom na tjelesnu nazočnost nije se moglo reći o onome koji je bio odsutan da stoji posred onih među kojima se tijelom nije nalazio. To potkazuje da je Sin Božji bio sav u tijelu i čitav posvuda. 4. Neka ipak nitko ne misli da time tvrdimo kako je u Kristu bio samo stanoviti dio božanstva Sina Božjega, dok drugi dio bijaše drugdje ili posvuda. Tako mogu držati ljudi koji ne poznaju narav netjelesnoga i nevidljivoga. Nemoguće je, naime, kada je riječ o netjelesnome, govoriti o dijelu ili da u njemu biva ikakva dioba. Netjelesni je, na način ranije označen, u svemu, po svemu i povrh svega. Poima se kao Mudrost, Riječ, Život i Istina. To pak shvaćanje bez sumnje isključuje svako zatvaranje u prostor. Sin Božji je htio da se zbog spasenja ljudskoga roda očituje ljudima. Htio je među njima i živjeti. Zato nije — kako neki misle — uzeo samo ljudsko tijelo već i dušu. Ona je, dakako, po naravi jednaka našim dušama, ali je vladanjem i moću slična Sinu. Takva je da može bez nedostatka ispuniti sva htijenja i spasenjske nakane Riječi i Mudrosti. Sam Spasitelj posve očito naznačuje u Evanđeljima da je imao dušu. Kaže: »Nitko od mene ne uzima moju dušu već je sam od sebe polažem. Imam vlast predati je i opet imam moć da je uzmem« (Iv 10,18). Također veli: »Moja je duša tužna do smrti« (Mt 26,38). I opet: »Sada mi je duša potresena« (Iv 12,27). Ne smijemo shvatiti da je »žalosna i uznemirena duša« Božja Riječ koja snagom božanstva tvrdi: »Imam vlast položiti svoju dušu« (Iv 10,18). Ipak ne kažemo da je Sin Božji bio u svojoj duši kako je bio u Pavlovoj i Petrovoj duši i u duši ostalih svetih u kojima je Krist govorio, vjerujemo, kao i u Pavlu. O svima navedenima moramo misliti ono što Pismo tvrdi: »Nitko nije čist od ljage pa makar njegov život trajao jedan dan« (Job 14,4).

Duša pak što bijaše u Isusu »odabrala je dobro prije nego je spoznala zlo« (Iz 7,15). Budući da je »ljubila pravednost i mrzila nepravdu, Bog ju je pomazao uljem radosti više od njezinih druga« (Ps 44,8). Uljem je veselja pomazana kada je neokaljanim vezom sjedinjena s Božjom Riječi i stoga kao jedina od duša bila nesposobna za grijeh. Bila je, naime, savršeho i potpuno puna Sina Božjega. Zato i jest jedno s njime te se naziva njegovim imenima. Zove se Isusom Kristom »po kome je, veli se, sve postalo« (Iv 1,3). Mislim da je o toj duši, jer je u se primila svu Božju Mudrost, Istinu i Život, Apostol izjavio i ovo: »Vaš je život sakriven s Kristom u Bogu. Ali kada se Krist — vaš život — pojavi, i vi ćete se s njime pojaviti u slavi« (Kol 3,3). Kojega, naime, drugoga Krista pojmiti koji je, kaže se, u Bogu skriven, a poslije će se očitovati, doli onoga koji je — po Pismu— pomazan uljem radosti, to jest u biti bio ispunjen Bogom u kome je, velimo, sada sakriven? Stoga se Krist i stavlja na izgled svim vjernicima. On je oduvijek, i prije nego je uopće spoznao zlo, odabrao dobro. Ljubio je pravednost, a mrzio bezakonje. Zato ga je Bog pomazao uljem veselja. Neka se tako svatko nakon pada ili poslije zablude očisti od mrlja po pruženom primjeru. Neka pokroči vnletnom stazom kreposti. Vodiča na putu ima. Na taj će način — koliko je moguće — po njegovu nasljedovanju postati dionik »božanske naravi« (2 Pt 1,4). Piše: »Tko veli da vjeruje Kristu, mora se i sam ponašati kako se on vladao« (1 Iv 2,6). Ova, dakle, Riječ i ova Mudrost koju nasljedujemo kada se veli da smo mudri i razumni postaje »svima sve da sve dobije«. Ona »slabima postaje slaba da slabe pridobije« (1 Kor 9,22). Budući da biva slabom, o njoj se kaže: »Iaiko je raspeta zbog slabosti, živi po Božjoj snazi« (2 Kor 13,4). Korinćasni su, napokon, bili »slabi«. Pavao drži da »među njima ništa ne zna osim Isusa Krista i to raspetoga« (1 Kor 2,2). 5. Neki hoće da na Isusovu dušu, dok iz Marije uzima tijelo, primijene i ono što Apostol kaže: »On, mada je bio u Božjemu bitku, nije smatrao da je

otimačina što je jednak Bogu. Sam je sebe ponizio uzimljući slugin lik« (Fil 2,6). To je, bez sumnje, učinio da bi dušu po boljim primjerima i učenjima vratio u Božji lik i uspostavio u onu puninu koje se lišila. Mi se udioništvom na Božjemu Sinu posinovIjujemo. Sudjelovanjem pak na Mudrosti postajemo u Bogu mudrima. Tako nas i zajedništvo na Duhu Svetome čini svetima i duhovnima. Ipak je jedno te isto imati dijela na Duhu Svetome što i na Ocu i Sinu jer je u Trojstvu jedna te ista narav. Ono pak što kazasmo o udioništvu duše, isto kao o dušama valja misliti i o anđelima i nebeskim silama jer je svakome razumnom stvorenju potreban udio na Trojstvu. Ranije također rekosmo što smo mogli i o biti ovoga vidljivoga svijeta. O tome se redovito raspravlja. Imali smo pred očima ljude svoje vjere. Oni obično traže razloge za vjerovanje. Taikođer smo mislili na one koji protiv nas zameću krivovjerne bojeve te veoma često pretresaju izraz tvar iako ga ni sami do sada nisu mogli shvatiti. Držim, dakle, nužnim da se i na to ukratko navratimo. 6. Na prvome miestu treba znati da samu riječ tvar za onu bit koja je, kako se kaže, podloga tijelima sve do sada nismo nigdje našli upotrebIjenu u kanonskim spisima. Ono pak što Izaija veli: »Jest će tvar kao sijeno« (Iz 10,17), on to reče o onima koji se nalaze u mukama te je umjesto izraza grijeh napisao tvar. Ako je možda na kojem drugom mjestu napisana imenica tvar, nigdje se, mislim, ne nalazi u smislu o kojem sada raspravljamo. Iznimka je jedino takozvana Salamonova Mudrost. Ali toj knjizi svi ne priznaju vlast. Ipak tu na ovaj način stoji zabilježeno: »Svemogućoj tvojoj ruci koja je svijet stvorila iz bezoblične tvari nije nedostajalo krdo medvjeda i divljih lavova da ih na njih pošalješ« (Mudr 11,17). Tako Salamom. Mnogi, doduše, misle da Mojsije s onim što je naznačio na početku Postanka ima pred očima samu tvar stvari. Reče: »U početku načini Bog nebo i zemlju. Zemlja je bila nevidljiva i bezoblična« (Post 1,1). Drže da Mojsije izričajem »nevidljiva i bezoblična zemlja«

nije ništa drugo izrazio doli bezobličnu tvar. Ako je tu uistinu riječ o tvari, otuda slijedi da tjelesna počela nisu nepromjenljiva. Oni, naime, koji za počela tjelesnih stvorenja staviše atome — bila riječ o ornome što se ne da dijeliti na djelove ili o onome što se dijeli na jednake dijelove — odnosno samo neke od njih, među počela nisu mogli staviti pojam tvari. Tu mislim na ono što u strogome smislu označuje tvar. Kada pod svako tijelo podlažu tvar kao bit koja je na svaki način promjenljiva, izmjenjiva i djeljiva, neće to moći činiti u Skladu s njezinom vlastitom naravi bez njezinih kakvoća. I mi se s tima Slažemo jer u svakome pogledu otklanjamo reći da tvar nije nastala ili da nije stvorena. To se slaže s onim što smo ranije, kako smo mogli, pokazali. Tada naznačismo da razne vrste stabala donose iz vode, zemlje, zraika i topline različite plodove. Učili smo da se vatra, zrak, voda i zemlja međusobno jedno u drugo mijenja. Na temelju uzajamne srodnosti jedno se počelo rastvara u drugo. Dokazali smo da iz ljudske i životinjske hrane nastaje tjelesna bit odnosno da se sluz prirodnoga sjemena pretvara u čvrsto tijelo i kosti. Sve to svjedoči da je tjelesna bit izmjenljiva i da iz bilo koje kakvoće prelazi u svaku drugu. 7. Ipak treba znati da bitak nikada ne postoji bez kakvoća i da se jedino razumom razdvaja ono što je tjelesna podloga od onoga što je sposobno za kakvoću, a to je tvar. Nelki su htjeli i dublje u to proniknuti. Usudili su se kazati da tjelesna narav nije ništa drugo nego kakvoća. Aiko su, naime, kakvoća, krutost i mekoća, hladnoća i toplina, vlažno i suho pa se to — i tome slično — odstrani, uočujemo da više nema podloge. Tako se kakvoće ukazuju kao sve. Stoga isu oni koji to tvrde kušali to i dokazati. Svi koji kažu da je tvar nestvorena, priznaju da je Bog sazdao kakvoće. U tome je slučaju, i po njima, tvar nestvorena jer kakvoće su sve, a njih je načinio Bog. Tako svi drže. I u tome nema protuslovlja. Oni pak koji žele dokazati da se nekoj tvari kao podlozi izvana dodaju kakvoće, posižu za primjerima. Takav je ovaj: Pavao, bez sumnje, šuti ili govori, bdi ili

spava. Nalazi se u određenome tjelesnom položaju. Sjedi, stoji ili leži. To su, doduše, za ljude dodaci. Ipak bez njih ne mogu nikada biti. Pojam pak koji imamo o čovjeku, ne određuje, očito, nijedan od tih biljega. Čovjeka shvaćamo i poimamo, a da ne vodimo u nikakvome slučaju računa o njegovu stanju. Ne pitamo da li je budan ili spava, da li govori ili šuti. Ne zanima nas ni ostalo što se inače nužno zbiva s ljudima. Kao što, daJkle, netko može PaVla promatrati bez svega onoga što mu se može dodati, tako netko može pojmiti podlogu bez kakvoća. Kada, prema tome, naš um, odstranivši s pameti svaku kakvoću, promatra — da se tako izrazim — samu točku isključive podloge i uz nju prione te ne vodi računa o tvrdoći ili mekoći, hladnoći ili toplini, vlažnosti ili suhoći biti, tada, čini se, na neki način u nepravome razmatranju promatra tvar lišenu svih tih kakvoća. 8. Ali će možda netko pitati da li iz Pisama možemo dobiti kakvo uporište za to poimanje. Čini mi se da je takva što naznačeno u Psalmima. Prorok kaže: »Moje oci vidješe tvoju nepotpunost« (Ps 138,16). Imamo dojam da je tu prorokov duh prodornijim znanjem pretraživao začetke stvari. Tvar je razdvajao samim umom i razumom od kakvoća i osjetio Božju nepotpunost koja, valja shvatiti, po dodatnim kakvoćama postaje dovršena. Ali i Henoh u svojoj knjizi govori ovako: »Putovao sam sve do onoga što je nesavršeno«. I to se, mislim, može shvatiti na isti način. Prorokov se duh šetao, tražio i razmatrao o svakoj pojedinoj zbilji. Tako je došao do onoga početka u kome je nazreo nesavršenu tvar bez kakvoća. U istome spisu stoji sama Henohova riječ: »Promatrao sam sve tvari«. To znači ovo: istraživao sam sve tvarne podjele koje se od samo jedne tvari račvaju na pojedinačne vrste kao što su čovjek, životinje, nebesa, sunce i sve ostalo što je na ovome svijetu. Potom smo u prethodnome pokazali, koliko smo mogli, da je Bog načinio sve što postoji i da osim naravi Oca, Sina i Duha Svetoga nema ničega što nije

stvoreno. Nadalje: da je Bog po naravi dobar i da hoće da ima bića kojima će činiti dobro i koja će se radovati kada dobiju njegova dobročinstva. Stoga je načinio stvorenja koja su ga dostojna, to jest koja ga mogu dostojno shvatiti. 0 njima Bog veli da je »rodio sinove« (Iz 1,2). Sve je pak učinio po broju i mjeri. Ništa, naime, u Boga nije bez granice ili bez mjere. Bog svojom moći sve obasiže. Njega pak ne obuhvaća misao nijednoga stvorenja. Božje je biće samo sebi poznato. Jedino Otac pozna Sina i samo Sin pozna Oca (Mt 11.27). Isključivo Duh Sveti »pretražuje Božje dubine« (1 Kor 2,10). Svako, dakle, stvorenje kod Boga razlikuje broj i mjera. Broj je za razumna bića, a mjera za tjelesinu tvar. Bilo je nužno da se razumna narav služi tijelom jer je promjenljiva i izmjenjiva već samim time što je stvorena. Ono, naime, što nije postojalo nego je počelo biti već otuda nosi znamen promjenjive naravi. Stoga ne posjeduje ni krepost ni zloću koje bi dolazile iz biti. To je dodatak. Kazasmo, dakle, da je razumno biće bilo promjenljivo i preobrativo. Imalo se na temelju zasluga služiti različitim pokrivačem ove ili one kakvoće. Bog je pak predvidio buduće razlike između duša i duhovnih moći. U tu je svrhu tjelesnu narav nužno načinio ta'kvom da se po Stvoriteljevoj volji, svekolikom izmjenom kakvoća, preinaouje prema potrebama. Tjelesna je narav tako dugo nužna i tako dugo traje koliko ostaju bića kojima je potrebit njezin pokrivač. Razumnih će naravi kojima je potrebito tjelesno odijelo biti uvijek. Zato će tjelesna narav ostati za vazda. Nužno je, naime, da se njome kao pokrivalom služe razumna stvorenja. Ili netko smatra da može nekim dokazima pokazati da je razumna narav sposobna živjeti bez ikakva tijela?! Mi smo ranije kada smo o tome podrobno raspredali kazali koliko je to teško ili gotovo nemoguće našemu razumu. 9. Držim, dakako, da nije u protuslovlju s ovim našim djelom ako se navratimo što se kraće može i na besmrtnost razumnih naravi. Svako biće koje ima dijela na nečemu, bez sumnje je jedne biti i jedne

naravi s onim tko je dionik iste zbilje. Tako, na primjer, sve oči imaju dijela na svjetlosti. Zato su sve oči koje sudjeluju na isvjetlu jedne naravi. Ali, iako svako oko ima dijela na svjetlu, ipak svako ne sudjeluje jednako na svjetlu. Jedno vidi oštrije, drugo tuplje. Isto tako svako uho primjećuje glas ili zvuk. Stoga je svako uho jedne naravi. Ipak pojedinac zbog kakvoće uha koje može biti čišće i bistrije čuje brže odnosno sporije. Prijeđimo s tih osjetilnih primjera na promatranje razumnih bića. Svaki duh koji ima dijela na razumnome svjetlu mora bez sumnje biti sa svakim duhom koji na jednak način sudjeluje na razumnome svjetlu jedne naravi. Nebeske moći imaju stoga što su udionici Mudrosti i posvećenja dijela na razumnome svjetlu, to jest božanskoj naravi. Ali i ljudska duša ima dio na istoj svjetlosti i Mudrosti. To znači da će te zbilje i međusobno biti jedne naravi i jedine biti. Nebeske su pak sile neraspadljive i besmrtne. Zato će, bez dvojbe, biti neraspadljiva i besmrtna i narav ljudske duše. Ipak nije jedino to u pitanju. Dodajmo da je stoga što je narav Oca, Sina i Duha Svetoga neraspadljiva i vječna i što svekoliko stvorenje ima dijela samo na tome razumnome svjetlu posve dosIjedno i nužno da i svako biće koje je u zajedništvu s tom vječnom naravi uvijek traje kao neraspadljivo i vječno. Tako se vječnost božanske dobrote razaznaje i u tome što su i ona bića vječna koja primaju njezina dobročinstva. Međutim, kao što je u primanju svjetla očuvana različitost u navedenim primjerima, jer gledanje motritelja označujemo tupijim i oštrijim, tako je i sa zajedništvom kada je riječ o Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Različitost jamči jačina .spoznaje i obujam duha. Promotrimo da li se ne čini bezbožnim reći da duh koji je sposoban spoznati Boga može pretrpjeti smrt s obzirom na bit. Kao da mu ne bi moglo dostajati za trajnost što može shvaćati i poimati Boga! To tim više vrijedi što duh, iako zbog nemarnosti može dotle pasti te više nije u stanju da

u se čisto i potpuno primi Boga, ipak u sebi uvijek ima neko sjemenje koje mu omogućuje da iznova uspostavi i stekne bolje shvaćanje. »Nutarnji je čovjek« — koji se također naziva »razumnim« — obnovljen na sliku i priliku Boga koji ga je stvorio« (2 Kor 4,16; Kol 3,10). Radi toga kaže prorok: »Sjetit će se i vratit Gospodinu svi krajevi zemlje. Pred licem će se njegovim klanjati sve obitelji naroda« (Ps 21,28). 10. Ako se netko usudi pripisati suštinsku raspadljivost onome koji je načinjen »po Božjoj slici i sličnosti« (Post 1,26—27), razlog bezlbožnosti proteže, mislim, i na samoga Božjega Sina jer je i om u Pismima nazvan »Božjom slikom« «(Kol 1,15). Onaj koji tako hoće, optužuje vlast Pisma koje kaže da je čovjek učinjen »ma Božju sliku« (Post 1,27). U čovjeku se, očito, raspoznaju bilježi božanske slike, ali ne na tjelesnome liku koji se raspada već u dušinoj razboritosti, pravednosti, umjerenosti, jakosti, mudrosti, obrazovanju i — ukratko — po cijelome zboru vrlina koje su u Bogu kao bit, a u čovjeku mogu biti po trudu i Božjemu nasljedovanju. Tako i Gospodin naznačuje u Evanđelju kada kaže: »Budite milosrdni kao što je milosrdan i vaš Otac« (Lk 6,36). Također veli: »Budite savršeni kao što je savršen i vaš Otac« (Mt 5,48). To jasno pokazuje da sve te kreposti u Bogu postoje uvijek. Nikada se ne mogu uvećati ni opasti. Ljudi ih polako i svaku pojedinačno stječu. Stoga po njima i imaju, čini se, stanovitu srodnost s Bogom. Bog zna sve. Njemu, po sebi, nije nijedna razumna zbilja skrivena. Jedino Bog Otac i njegov jedinorođeni Sin kao i Duh Sveti poznaju ne samo što je stvoreno već i sami sebe. Ali i razumni duh, idući od sitna prema većemu i od vidljivoga do nevidljivoga, može doprijeti do savršenijega spoznanja. Duh se nalazi u tijelu. Mora putovati od osjetilnoga koje je tjelesno do spoznatijivoga koje je netjelesno i razumno. Ali da se nikome ne bi pričinilo nedoličnim što rekosmo da su razumna bića spoznatljiva, poslužit ćemo se primjerom Salamonova mišljenja.

Salamon reče: »Naći ćeš božansku osjetilinost« (Izr 2,5). To pokazuje da razumna bića ne istražujemo tjelesnim ćutilom već nekim drugim koji Salamon naziva božaniskim. Tim osjetilom moramo motriti svako pojedino razumno biće o kome smo ranije govorili. Istim osjetilom valja slušati ono o čemu govorimo i promatrati što pišemo. Božansko, naime, biće zna i ono što u sebi šutke razmišljamo. O onome što smo kazali i ostalome što otuda slijedi treba suditi po pravilu koje smo gore izložili. KRAJ

www.pouke.org

Поставио ПРОТОМАЈСТОР Новембар'09.