Ograde i prozori 9532012613 [PDF]

Zitiervorschau

NAOMI KLEIN

OGRADE I PROZORI

VBZ Zagreb s engleskoga preveo: LUKA BEKAVAC BIBLIOTEKA Knjiga 12. Urednik: NENAD RIZVANOVIĆ Copyright @ za hrvatsko izdanje: V.B.Z., d.o.o., 10010 ZAGREB, Dračevička 12 Tel.: 01/6235-419 i faks: 01/6235-418 e-mail: [email protected] WWW. vbz.hr Za nakladnika: Boško Zatezalo Korektura: Ivana Zima Galar Grafička priprema: V. B. Z. studio, Zagreb Tisak: Tiskarna LJUBLJANA d.d., Ljubljana, 2003 CIP-Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica-Zagreb UDK 339.9 KLEIN, Naomi Ograde i prozori / Naomi Klein ; s engleskoga preveo Luka Bekavac. – Zagreb: V. B. Z., 2003. -(Biblioteka Tridvajedan; knj. 12) Prijevod djela: Fences and windows ISBN 953-201-261-3 ISBN 953-201-262-1 953-201-261-3 953-201-262-1

Predgovor Ograde sputavanja, prozori mogućnosti Ovo nije nastavak knjige o usponu antikorporacijskog aktivizma No Logo, koju sam napisala između 1995. i 1999. To je bio istraživački projekt s tezom. Ograde i prozori su registar vijesti s prvih linija fronte jedne bitke koja je planula upravo u trenutku kad je No Logo objavljen. Knjiga je bila u tisku kad su uglavnom slabo poznati pokreti koje je opisivala prodrli u većinsku svijest industrijaliziranoga svijeta, što je ponajviše bila posljedica prosvjeda protiv Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu studenoga 1999. Preko noći sam bačena usred međunarodne debate o najneodložnijem pitanju našega vremena: koje će vrijednosti upravljati globalnim dobom? Ono što je počelo kao dvotjedna promotivna turneja pretvorilo se u avanturu koja se protegla na dvije i pol godine i dvadeset i dvije zemlje. Odvela me u Quebec City i Prag na ulice ispunjene suzavcem, na skupštine susjedstva u Buenos Airesu, na kampiranje s antinuklearnim aktivistima u pustinji Južne Australije te na formalne rasprave s europskim državnicima. Četiri godine istraživačke osame, potrebne da bih napisala No Logo, nisu me dobro pripremile za sve to. Usprkos medijskim izvještajima koji su me nazivali jednom od »vođa« ili »glasnogovornika« globalnih prosvjeda, zapravo nisam nikada bila uključena u politiku i nisam pretjerano voljela mase. Kad sam prvi put morala držati govor o globalizaciji, spustila sam pogled u svoje bilješke, počela čitati i nisam ga ponovno podigla idućih sat i pol. Ali to nije bilo vrijeme za stidljivost. Ljudi su se u desecima, a zatim u stotinama tisuća pridruživali novim prosvjedima svakoga mjeseca, a mnogi su od njih bili ljudi poput mene, koji zapravo nikad prije nisu vjerovali u mogućnost političke promjene. Činilo se daje odjednom postalo nemoguće ignorirati neuspjehe vladajućeg ekonomskog modela – a to je bilo prije Enrona. U ime ispunjenja zahtjeva multinacionalnih ulagača, vlade diljem svijeta nisu ispunjavale potrebe ljudi koji su ih izabrali. Neke od ovih nezadovoljenih potreba bile su osnovne i hitne – potrebe za lijekovima, smještajem, zemljom, vodom. Neke su bile manje opipljive – potrebe za nekomercijalnim kulturnim prostorima u kojima se može komunicirati, okupljati i dijeliti, bilo na internetu, u eteru ili na ulici. Osnova svemu tome bila je izdaja temeljne potrebe za demokracijama koje su utemeljene na razumijevanju i sudjelovanju, umjesto onih koje potkupljuje i financira Enron ili Međunarodni monetarni fond. Kriza nije poštivala državne granice. Pokazalo se da globalna ekonomija u naglom razvoju, usredotočena na potragu za kratkoročnim profitima, nije 7 sposobna reagirati na sve neodložnije ekološke i ljudske krize. Nesposobna je, primjerice, zamijeniti fosilna goriva održivim izvorima energije. Nesposobna je, unatoč svim svečanim obećanjima i kršenju ruku, posvetiti nužna sredstva zaustavljanju širenja HIV-a u Africi. Nesklona je prihvatiti međunarodne ugovore o smanjivanju problema gladi, pa čak i govoriti o temeljnim propustima u kontroli sigurnosti hrane u Europi. Teško je reći zašto je prosvjedni pokret planuo upravo onda kad jest, pošto je većina ovih društvenih i ekoloških problema bila kronična već desetljećima, ali dio zasluga zasigurno pripada samoj globalizaciji. Prije je krivica za nedostatke sredstava u školama ili zagađivanje zaliha vode bila svaljena na nesposobnu financijsku upravu ili izravnu korupciju pojedinačnih nacionalnih vlada. Sada se takvi problemi, zahvaljujući bujanju razmjene informacija preko granica, prepoznaju kao lokalne posljedice jedne specifične globalne ideologije koju političari provode na nacionalnoj razini. Osmislila ju je šačica gospodarskih interesa i međunarodnih institucija, uključujući Svjetsku trgovinsku organizaciju, Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku. Etiketa »antiglobalizacije« koju su nam nametnuli mediji jest ironična, jer smo u ovom pokretu pretvarali globalizaciju u stvarnost koju živimo, možda i više nego rukovoditelji najmultinacionalnijih korporacija ili najneumorniji pripadnici jet-seta. Na skupovima poput Svjetskog socijalnog foruma u Porto Alegreu, na »kontrasamitima« tijekom sastanaka Svjetske banke, te na komunikacijskim mrežama poput www.tao.ca i www.indymedia.org, globalizacija nije ograničena na uski niz trgovinskih i turističkih transakcija. Umjesto toga, ona je zamršen proces kojim tisuće ljudi povezuju svoje sudbine jednostavno dijeleći ideje i pripovijedajući priče o tome kako apstraktne ekonomske

teorije utječu na njihove svakodnevne živote. Ovaj pokret nema vođe u tradicionalnom smislu – samo ljude odlučne da steknu i prenesu znanje. Poput drugih koji su se našli u ovoj globalnoj mreži, pristigla sam opremljena samo ograničenim znanjem o neoliberalnoj ekonomiji, uglavnom o njezinom odnosu s mladima Sjeverne Amerike i Europe koji odrastaju s viškovima tržišne ponude i manjkom radnih mjesta. Ali ovaj me pokret, kao i tolike druge, globalizirao: prošla sam kroz intenzivan i neposredan tečaj o tome što je opsjednutost tržištem značila seljacima bez zemlje u Brazilu, učiteljima u Argentini, djelatnicima fast-food restorana u Italiji, uzgajivačima kave u Meksiku, stanovnicima sirotinjskih predgrađa u Južnoj Africi, djelatnicima telemarketinga u Francuskoj, putujućim beračima rajčica na Floridi, organizatorima sindikata na Filipinima, djeci bez doma u Torontu, gradu u kojemu živim. Ova zbirka opisuje strmu krivulju mog vlastitog učenja, jedan mali dio ogromnog procesa dijeljenja informacija među običnim građanima, koji je 8 pružio mnoštvu ljudi – ljudi koji nisu obrazovani ekonomisti, pravnici za međunarodnu trgovinu ili stručnjaci za patente – hrabrost za sudjelovanje u debati o budućnosti globalne ekonomije. Ove su kolumne, eseji i govori, pisani za The Globe and Market, The Guardian, The Los Angeles Times i mnoge druge publikacije, bivali skicirani u hotelskim sobama tijekom noći poslije prosvjeda u Washingtonu i Mexico Cityju, u neovisnim medijskim centrima, u bezbrojnim avionima. (Pišem na svojem drugom laptopu nakon što je, u putničkom razredu Air Canada aviona, čovjek na skučenom sjedalu ispred mene spustio svoj naslon, poslije čega sam čula užasan zvuk drobljenja.) Sadrže najsnažnije činjenice i najteže dokaze krivnje kojih sam se mogla dokopati za uporabu u raspravama s neoliberalnim ekonomistima, kao i najdirljivija iskustva proživljena na ulicama s aktivističkim sudruzima. Pokatkad predstavljaju užurbane pokušaje upijanja informacija koje su mi pristigle u inbox tek nekoliko sati ranije, ili pobijanja nove kampanje dezinformiranja koja napada prirodu i ciljeve prosvjeda. Neki od eseja, pogotovo govori, nisu ranije objavljivani. Čemu okupljanje ovih zbrkanih zapisa u knjizi? Djelomično stoga što je, nekoliko mjeseci nakon što je otpočeo »rat protiv terorizma« Georgea W. Busha, nastupila spoznaja da se nešto okončalo. Neki su političari (pogotovo oni čiju su politiku prosvjednici pažljivo preispitivali) užurbano izjavili da se okončao sam pokret: tvrdili su da pitanja koja je postavljao o neuspjehu globalizacije nisu samo neozbiljna, nego i korisna »neprijatelju«. Zapravo, eskalacija vojne sile i represije tijekom protekle godine izazvala je najveće proteste dosad na ulicama Rima, Londona, Barcelone i Buenos Airesa. Također je nadahnula mnoge aktiviste, koji su ranije zamjećivali samo simbolična neslaganja izvan samita, da poduzmu konkretne korake prema suzbijanju nasilja. Među ovim je koracima bilo postavljanje »ljudskih štitova« tijekom opsade Crkve Kristova rođenja u Betlehemu, kao i pokušaj blokade ilegalne deportacije izbjeglica u europskim i australskim logorima. Međutim, dok je pokret ulazio u tu uzbudljivu novu fazu, shvatila sam da sam svjedočila nečemu neobičnom: jasnom i zadivljujućem trenutku u kojem je svjetina iz stvarnog svijeta nepozvana upala u klub stručnjaka u kojemu se odlučuje o našoj kolektivnoj sudbini. Stoga ovo nije zapis o kraju, nego o tom značajnom početku koji je u Sjevernoj Americi označen radosnom eksplozijom na ulicama Seattlea, a katapultiran u novo poglavlje nezamislivim razaranjem 11. rujna. ____ Nešto drugo me nagnalo da okupim ove članke. Prije nekoliko mjeseci, dok sam prelistavala izreske iz svojih kolumni tražeći jedan izgubljen statistički podatak, zamijetila sam nekoliko tema i slika koje su se ponavljale. Prva je 9 bila ograda. Slika se javljala neprestano: zapreke koje odvajaju ljude od resursa koji su bili javni, zabranjuju im pristup prijeko potrebnoj zemlji i vodi, ograničavaju njihovu sposobnost da prelaze granice, da izražavaju političko neslaganje, da javno prosvjeduju na ulicama, zapreke koje čak sprečavaju političare u provođenju politike koja će biti smislena ljudima koji su ih izabrali.

Neke od ovih ograda nije lako zamijetiti, ali one svejedno postoje. Virtualna se ograda uzdiže oko škola u Zambiji kad se, na savjet Svjetske banke, uvede »pristojba za korisnike« koja stavlja nastavu izvan dosega milijuna ljudi. Ograda se uzdiže oko obiteljske farme u Kanadi kada politika vlade pretvori poljoprivrednu proizvodnju na malo u luksuz kojeg si, u okruženju tvorničkih farmi i drastičnog pada cijena robe, nitko ne može priuštiti. Postoji stvarna, makar i nevidljiva ograda koja se uzdiže oko čiste vode u Sowetu, kad zbog privatizacije cijene lete nebu pod oblake, a stanovništvo se prisiljeno okrenuti zagađenim izvorima. A postoji i ograda koja se uzdiže oko same ideje demokracije kad se Argentini kaže da će dobiti zajam Međunarodnog monetarnog fonda samo ako dodatno smanji socijalne troškove, privatizira još resursa i ukine podršku lokalnim granama privrede, sve to usred ekonomske krize koju je upravo takva politika produbila. Ove su ograde, naravno, stare poput kolonijalizma. »Takvi su lihvarski postupci postavili rešetke oko slobodnih naroda«, napisao je Eduardo Galeano u Otvorenim venama Latinske Amerike. To se odnosilo na uvjete britanskoga zajma Argentini 1824. godine. Ograde su oduvijek bile dio kapitalizma, jedini način da se vlasništvo zaštiti od tobožnjih razbojnika, ali dvostruki su standardi, koji su podupirali te ograde, odnedavno postali sve očitiji. Izvlaštenje korporacijskih dobara jest možda ponajveći grijeh koji socijalistička vlada može počiniti u očima međunarodnih financijskih tržišta (samo pitajte Huga Chaveza iz Venezuele ili Fidela Castra s Kube). Međutim, zaštita imovine zajamčena kompanijama pod ugovorom o slobodnoj trgovini nije se proširila i na argentinske građane koji su položili svoju životnu ušteđevinu na račune Citibanka, Scotiabanka i HSBC-a, te sada saznaju da je većina njihovog novca jednostavno nestala. Duboko poštovanje koje tržište gaji prema privatnom bogatstvu nije obuhvatilo američke namještenike Enrona, koji su otkrili da im je uskraćen pristup njihovim privatiziranim mirovinskim dioničkim portfeljima, te da ne mogu prodavati, dok su rukovoditelji Enrona sumanuto unovčavali svoje dionice. Istovremeno su na udaru neke krajnje neophodne ograde: u navali za privatizacijom, srušene su gotovo sve granice koje su nekoć postojale između mnogih javnih i privatnih prostora, zadržavajući, primjerice, reklame izvan škola, profiterske interese izvan zdravstva, ili sprečavajući novinske 10 podružnice da djeluju tek kao promotivno sredstvo za druge posjede svojih vlasnika. U svaki je zaštićen javni prostor izvršena provala, samo da bi ga nakon toga tržište ponovno ogradilo. Još jedna granica od općeg interesa kojoj prijeti ozbiljna opasnost jest ona koja razdvaja genetski modificirane usjeve od usjeva koji još uvijek nisu prepravljani. Gigantski su proizvođači sjemena toliko loše osigurali susjedna polja od dolijetanja svojega modificiranog sjemenja, njegovog ukorijenjivanja i unakrsnog oprašivanja, da u mnogim dijelovima svijeta konzumiranje hrane koja nije genetski modificirana više čak nije niti moguće – cijela je zaliha hrane kontaminirana. Čini se da ograde koje štite opće interese sve brže nestaju, dok se one koje ograničavaju naše slobode uporno množe. Kad sam prvi put primijetila da se slika ograde uporno javlja u raspravi, sporovima, te u mojim vlastitim spisima, to mi se učinilo značajnim. Naposljetku, proteklo je desetljeće ekonomske integracije bilo pothranjivano obećanjima o rušenju barijera, povećanju pokretljivosti i većoj slobodi. A ipak, dvanaest godina nakon slavljenog pada Berlinskoga zida, ponovno smo okruženi ogradama, odsječeni jedni od drugih, od zemlje i od svoje sposobnosti da zamislimo da je promjena moguća. Ekonomski proces poznat pod benignim eufemizmom »globalizacija« sada dopire do svakog aspekta života, preobražavajući svaku djelatnost i prirodni resurs u izmjerenu i posjedovanu robu. Kako ističe hongkonški istraživač rada Gerard Greenfield, u trenutnoj se fazi kapitalizma ne radi samo o trgovini u tradicionalnom smislu prodaje većeg broja proizvoda s druge strane granice. Radi se i o tome da se nezasitna glad za rastom tržišta utažuje tako da se cijeli sektori koji su nekoć bili smatrani zajedničkim dobrima, te nisu bili na prodaju, redefiniraju kao »proizvodi«. Najezda privatnoga u javno dosegla je, naravno, kategorije poput zdravstva i obrazovanja, ali i ideja, gena, sjemenja, koje se sada kupuje, patentira i okružuje ogradom, jednako kao i tradicionalni aboridžinski lijekovi, biljke, voda, čak i ljudske matične stanice. Međunarodno trgovačko pravo, kao najveći američki izvozni proizvod uz autorsko pravo (veći od tvorničke robe ili oružja), ne smije biti shvaćeno samo kao ukidanje biranih granica u trgovini nego, preciznije, kao proces sustavnog podizanja novih granica – oko znanja, tehnologije i odnedavno privatiziranih resursa. Sporazumi o trgovinskim aspektima prava

intelektualnoga vlasništva sprečavaju farmere da ponovno sade svoje sjemenje, jer ga je patentirao Monsanto; te zakonski onemogućavaju siromašnim zemljama proizvodnju generičkih lijekova koje bi mogle dati svojem siromašnom stanovništvu. Globalizaciji se sada sudi jer su na drugoj strani svih tih virtualnih ograda stvarni ljudi kojima je onemogućen pristup školama, bolnicama, radnim 11 mjestima, njihovim vlastitim farmama, domovima i zajednicama. Masovna privatizacija i prepuštanje slobodnom razvoju izrodili su vojske isključenih ljudi čije usluge više nisu potrebne, čiji se stilovi života otpisuju kao »zaostali«, čije se osnovne potrebe ne zadovoljavaju. Ove ograde društvenog isključenja mogu ukinuti cijelu jednu granu privrede, a mogu i otpisati cijelu zemlju, kao što se dogodilo Argentini. Slučaj Afrike pokazuje da cijeli kontinent može biti izgnan u globalni svijet sjena, potjeran sa zemljopisnih karata i iz vijesti, pojavljujući se samo tijekom ratova, kad se na njezine građane gleda s nepovjerenjem kao na potencijalne članove milicije, tobožnje teroriste ili antiameričke fanatike. Zapravo, iznimno se malo ljudi koje je globalizacija izolirala okreće nasilju. Najjednostavnije, kreću se: iz sela u grad, iz zemlje u zemlju. A upravo se tada suočavaju s izrazito nevirtualnim ogradama, onima koje su napravljene od pletene i bodljikave žice, ojačane betonom i čuvane strojnicama. Kad god čujem frazu »slobodna trgovina«, moram si predočiti okovane tvornice koje sam posjetila na Filipinima i u Indoneziji, potpuno okružene pregradama, stražarskim tornjevima i vojnicima – sredstvima koja sprečavaju visoko subvencionirane proizvode da izađu, a organizatore sindikata da uđu. Pomislim i na svoje nedavno putovanje u pustinju Južne Australije, gdje sam posjetila ozloglašeni izbjeglički logor Woomera. Smještena petsto kilometara od najbližega grada, Woomera je bivša vojna baza pretvorena u privatizirani zatvor za izbjeglice, kojega posjeduje podružnica američke zaštitarske tvrtke Wackenhut. Tamo stotine afganistanskih i iračkih izbjeglica koje su pobjegle represiji i diktaturi svojih zemalja toliko očajnički žele pokazati svijetu što se događa iza ograde da organiziraju štrajkove glađu, skaču s krovova svojih baraka, piju šampon i zašivaju si usta. Ovih dana, novine su pune užasnih izvještaja o ljudima koji traže azil, pokušavajući prijeći državne granice skrivajući se među proizvodima koji uživaju znatno veću pokretnost od njih samih. U prosincu 2001., tijela osmero rumunjskih izbjeglica, uključujući dva djeteta, otkrivena su u teretnom kontejneru punom uredskog namještaja; ugušili su se tijekom dugog putovanja preko mora. Iste godine, mrtva tijela još dvije izbjeglice pronađena su u Eau Claireu u Wisconsinu, u jednoj pošiljki instalacija za kupaonicu. Godinu prije toga, pedeset i četiri su se kineske izbjeglice iz pokrajine Fujian ugušile u kamionu za dostavu u Doveru u Engleskoj. Sve su ove ograde povezane: stvarne, napravljene od čelika i bodljikave žice, potrebne su da bi se nametnule virtualne, one koje tolikima uskraćuju resurse i blagostanje. Jednostavno nije moguće staviti pod ključ toliko zajedničkih dobara bez popratne strategije kontrole javnih nemira i pokreta. Zaštitarske tvrtke najbolje posluju u gradovima u kojima je jaz između bogatih i siromašnih najveći – Johannesburgu, São Paulu, New Delhiju – gdje 12 prodaju željezna vrata, oklopna vozila i složene sustave za uzbunjivanje, te iznajmljuju vojske privatnih čuvara. u Brazilu se, primjerice, na privatno osiguranje godišnje troši 4,5 milijarde dolara, a 400 000 naoružanih policajaca na iznajmljivanje brojčano nadjačava stvarne policajce gotovo u omjeru 4:1. U duboko podijeljenoj Južnoj Africi, godišnji su troškovi privatnog osiguranja dosegli 1,6 milijardi dolara, više od trostruke svote koju vlada godišnje potroši na izgradnju jeftinih stanova. Sada se čini da su ovi zatvoreni kompleksi, koji štite one koji imaju od onih koji nemaju, zapravo mikrokozmi globalne policijske države u nastajanju – ne globalnoga sela koje nastoji spustiti zidove i barijere, kao što nam je bilo obećano, nego mreže tvrđava povezanih snažno militariziranim trgovinskim koridorima. Ako se ova slika čini pretjeranom, to je možda samo stoga što većina nas na Zapadu rijetko vidi ograde i artiljeriju. Kontrolirane tvornice i logori za izbjeglice ostaju skriveni na zabitim mjestima, gdje predstavljaju manji izazov zavodljivoj retorici svijeta bez granica. Tijekom proteklih godina je,

međutim, nekoliko ograda silom postalo potpuno vidljivo – nerijetko, primjereno, tijekom samita na kojima se ovaj brutalan model globalizacije promovira. Sada se uzima zdravo za gotovo da će svjetski vođe, ako se žele okupiti da bi raspravljali o novoj trgovinskoj pogodbi, morati izgraditi suvremenu tvrđavu da bi se zaštitili od gnjeva javnosti, uključujući oklopne tenkove, suzavac, vodene topove i dresirane pse. Kad je Quebec City ugostio Samit Amerika u travnju 2001., kanadska je vlada preduzela korak bez presedana izgradivši kavez ne samo oko konferencijskoga centra, nego i oko gradskog središta, prisiljavajući stanovnike da pokazuju osobne isprave da bi stigli kući ili na posao. Još jedna popularna strategija jest održavanje samita na nepristupačnim lokacijama: sastanak skupine G8 održan je 2002. duboko u kanadskom Stjenjaku, a sastanak WTO-a 2001. u represivnoj zaljevskoj državi Katar, gdje emir zabranjuje političke prosvjede. »Rat protiv terorizma« je postao još jedna ograda iza koje se može skrivati, koju organizatori samita koriste da bi pokazali zašto ovaj put javni iskazi neslaganja jednostavno neće biti mogući ili, još gore, da bi povukli prijeteće usporedbe između zakonitih prosvjednika i terorista opsjednutih razaranjem. Ali ono o čemu se izvještava kao o zlokobnim sukobima su nerijetko radosni događaji, eksperimenti u alternativnim načinima organiziranja društava koliko i kritike postojećih modela. Sjećam se da sam, kad sam prvi put sudjelovala u jednom od takvih kontrasamita, imala jasan osjećaj da se otvara neka vrsta političkog portala – prolaz, prozor, »pukotina u povijesti«, da upotrijebim prekrasan izraz Subcomandantea Marcosa. To otvaranje nije imalo puno veze s razbijenim prozorom u lokalnom McDonald's restoranu, prizoru koji televizijske kamere toliko vole. Bilo je to nešto drugo: osjećaj mogućnosti, snažan dah svježeg zraka, kisik koji navaljuje u mozak. Ovi su 13 prosvjedi – koji zapravo predstavljaju jednotjedne maratone intenzivnog obrazovanja o globalnoj politici, kasnonoćna strateška zasjedanja u simultanom prijevodu na šest jezika, festivale glazbe i uličnog kazališta – slični stupanju u paralelni svemir. Preko noći, mjesto prosvjeda se pretvara u neku vrstu alternativnog globalnog grada gdje gorljivost zamjenjuje rezignaciju, gdje oružani čuvari moraju štititi korporacijske logotipe, gdje ljudi preotimaju automobile, umjetnost je posvuda, stranci razgovaraju jedni s drugima, a mogućnost radikalne promjene političkoga kursa ne izgleda kao čudna i anakrona ideja, nego kao najlogičnija zamisao na svijetu. Aktivisti su kooptirali čak i tiranske mjere sigurnosti kao dio poruke: ograde koje okružuju samite postaju metafore za jedan ekonomski model koji progoni milijarde u siromaštvo i izolaciju. Na ogradama se insceniraju sukobi – ali ne samo oni koji uključuju palice i cigle: limenke suzavca su se odbacivale natrag palicama za hokej, vodene se topove bespoštedno izazivalo pištoljima na vodu, a zujećim su se helikopterima izrugivali rojevi papirnih aviona. Tijekom Samita Amerika u Quebec Cityju, skupina aktivista je izradila drveni katapult srednjovjekovnoga stila, dovezla ga do tri metra visoke ograde koja je okuživala gradsko središte, te preko nje prebacivala plišane medvjediće. U Pragu je tijekom sastanka Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, talijanska skupina za direktnu akciju Tute Bianche odlučila da se neće sukobiti sa crno odjevenim policijskim odredima za suzbijanje nemira odjevena u podjednako prijeteće skijaške maske i šalove s uzorcima. Umjesto toga, marširali su do policijskih redova odjeveni u bijele kombinezone podstavljene stiroporom i napunjene gumenim zračnicama. U neodlučenom sukobu između Darth Vadera i vojske Michelin-ljudi, policija nije mogla pobijediti. U međuvremenu, u drugom dijelu grada, strma je uzbrdica koja vodi do konferencijskog centra bila prekrivena gomilom »ružičastih vila« odjevenih u burleskne vlasulje, srebrnoružičaste večernje haljine i cipele s visokim petama. Ovi su aktivisti prilično ozbiljni u svojoj želji da poremete trenutni ekonomski poredak, ali njihova taktika odražava tvrdoglavo odbijanje da se upletu u klasične borbe za vlast: njihov cilj, koji sam počela istraživati u završnim tekstovima ove knjige, nije to da sami preuzmu vlast, nego da načelno prkose centralizaciji vlasti. Otvaraju se i druge vrste prozora, tihe zavjere kojima je cilj ponovno preuzimanje privatiziranih prostora i imovine za javnu uporabu. Možda su to učenici koji izbacuju reklame iz svojih učionica, ili razmjenjuju glazbu preko interneta, ili osnivaju neovisne medijske centre s besplatnim softwareom. Možda su to tajlandski seljaci koji sade organski uzgojeno povrće na poplavljenim terenima za golf, ili brazilski farmeri bez zemlje koji ruše ograde oko nekorištenih zemljišta i pretvaraju ih u poljoprivredne zadruge. Možda su to radnici koji u Boliviji poništavaju privatizaciju svojih zaliha 14

vode, ili stanovnici južnoafričkih općina koji svojim susjedima ponovno uključuju struju pod sloganom »Power to the People«12. A kad se te prostore jednom ponovno prisvoji, njih se ujedno ponovno stvara. Na skupštinama susjedstava, u gradskim vijećima, u neovisnim medijskim centrima, u šumama i farmama pod upravom zajednice, nastaje nova kultura blistave, neposredne demokracije, koju pothranjuje i jača izravno sudjelovanje, umjesto otupljujućeg i obeshrabrujućeg pasivnog promatranja. Usprkos svim pokušajima privatizacije, pokazuje se da postoje neke stvari koje ne žele biti posjedovane. Glazba, voda, sjemenje, elektricitet, ideje – oni uporno probijaju granice koje se podižu oko njih. Prirođen im je otpor zatvaranju, sklonost bježanju, unakrsnom oprašivanju, protjecanju kroz ograde i odlijetanju kroz otvorene prozore. Dok ovo pišem, nije jasno što će nastati iz tih oslobođenih prostora, ili hoće li ono što nastane biti dovoljno otporno da odoli sve češćim napadima policije i vojske, budući da se crta između terorizma i aktivizma namjerno briše. Zaokuplja me pitanje o tome što slijedi, kao i svakoga drugog tko je sudjelovao u izgradnji ovog međunarodnog pokreta. Ali ova knjiga nije pokušaj da se odgovori na to pitanje. Ona jednostavno nudi pogled na početak života pokreta koji je planuo u Seattleu a razvio se kroz zbivanja 11. rujna i njihove posljedice. Odlučila sam ne prepravljati ove članke, osim nekolicine neznatnih promjena, obično naznačenih uglatim zagradama – objašnjenja aluzija, razvijanja argumenata. Oni su ovdje predstavljeni (više ili manje kronološkim redoslijedom) kao ono što jesu: razglednice iz dramatičnih vremenskih razdoblja, bilješke o prvom poglavlju jedne vrlo stare priče koja se ponavlja, one o ljudima koji se opiru granicama što ih pokušavaju zadržati, koji otvaraju prozore i duboko udišu, kušajući slobodu. 15

I.

PROZORI NESLAGANJA [Gdje aktivisti ruše prve ograde – na ulicama i u svojim glavama]

Seattle Debitantska zabava jednog pokreta prosinac 1999. »Tko su ovi ljudi?« To se pitanje ovoga tjedna postavlja diljem Sjedinjenih Država u kontaktemisijama na radiju, u uvodnim člancima novina te, najviše od svega, u hodnicima na sastanku Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu. Trgovinski su pregovori donedavno bili otmjen posao rezerviran samo za stručnjake. Pokraj njih nije bilo prosvjednika, a kamoli prosvjednika odjevenih u divovske morske kornjače. Međutim, ovotjedni je sastanak WTO-a sve samo ne otmjen: u Seattleu je proglašeno krizno stanje, ulice izgledaju kao bojno polje, a pregovori su propali. U opticaju je mnoštvo teorija o tajanstvenom identitetu pedeset tisuća aktivista u Seattleu. Neki tvrde da su to nadobudni radikali koji čeznu za šezdesetima. Ili anarhisti potpuno opsjednuti razaranjem. Ili luditi u dvoboju s plimom globalizacije koja ih je već potopila. Michael Moore, ravnatelj WTO-a, opisuje svoje protivnike kao puke sebične protekcioniste koji su odlučili nauditi svjetskoj sirotinji. Razumljiva je određena zbrka oko političkih ciljeva prosvjednika. Ovo je prvi politički pokret s porijeklom u kaotičnim stazama interneta. U njegovim redovima ne postoji vertikalna hijerarhija koja može razjasniti glavni plan, nema općepriznatih vođa koji daju jednostavne izjave, i nitko ne zna što slijedi. Ali jedna je stvar sigurna: prosvjednici u Seattleu nisu protivnici globalizacije, njih je virus globalizacije zahvatio jednako sigurno kao i trgovačke pravnike na službenim sastancima. Zapravo, ako je ovaj novi pokret »anti« bilo čega, on je antikorporacijski, suprotstavljajući se logici spuštanja blagostanja s vrha naniže, prema kojoj će se ono što je dobro za kompanije – manje propisa, veća pokretnost, lakši pristup – pokazati jednako dobrim za svakoga drugog. Pokret ima korijenje u kampanjama koje osporavaju ovu logiku inzistiranjem na očajnom dossieru koji šačica multinacionalnih kompanija ima po pitanju ljudskih prava, rada i ekologije. Mnogi mladi ljudi koji se ovoga tjedna nalaze na ulicama Seattlea ispekli su svoj aktivistički zanat vodeći kampanje protiv Nikeovih eksploatacijskih tvornica, Royal Dutch/Shellovog kršenja ljudskih prava u delti Nigera ili Monsantovog preuređivanja svjetskih zaliha hrane. Ove su korporacije tijekom protekle tri godine postale simboli 19 neuspjeha globalne ekonomije, u konačnici pružajući aktivistima konkretne i dobro poznate točke ulaska u tajanstveni svijet WTO-a. Fokusiranjem na globalne korporacije i njihov utjecaj diljem svijeta, ova aktivistička mreža sve brže postaje pokret međunarodnih nazora i globalne povezanosti kakvoga nikad prije nije bilo. Nema više bezličnih meksičkih ili kineskih radnika koji kradu »naše« poslove, djelomice stoga što su predstavnici tih radnika sada na istim e-mail listama i konferencijama kao i zapadni i aktivisti, a mnogi su čak doputovali u Seattle da bi se pridružili ovotjednim prosvjedima. Kada prosvjednici viču o grijesima globalizacije, većina njih ne poziva na povratak uskogrudnom nacionalizmu, nego na širenje granica globalizacije, na povezivanje trgovine s pravima radnika, zaštitom okoliša i demokracijom. Po tome se mladi prosvjednici u Seattleu razlikuju od svojih prethodnika iz šezdesetih. U doba Woodstocka se smatralo da odbijanje igranja po pravilima koja nameću država i škola predstavlja politički čin samo po sebi. Danas su protivnici WTO-a – čak i mnogi koji sebe nazivaju anarhistima – ogorčeni zbog nedostatka pravila koja se nameću korporacijama, kao i zbog očitih dvostrukih kriterija u primjeni postojećih pravila u siromašnim i bogatim zemljama. Došli su u Seattle jer su otkrili da tribunali WTO-a ukidaju zakone o zaštiti okoliša i ugroženih vrsta jer ti zakoni, kako se čini, predstavljaju nepravedne granice trgovini. Ili su doznali da je WTO osudio odluku Francuske o zabrani govedine s dodatkom hormona kao neprihvatljivu smetnju slobodnom tržištu. U Seattleu se ne sudi trgovini ili globalizaciji, nego globalnom napadu na pravo građana da postavljaju pravila koja štite čovjeka i planet.

Svi, naravno, tvrde da se svim srcem zalažu za pravila, od predsjednika Clintona do predsjednika Microsofta, Billa Gatesa. Neobičnim slijedom zbivanja, potreba za »trgovinom utemeljenom na propisima« postala je mantra doba deregulacije. Međutim, WTO je dosljedno pokušavao, što je prilično neprirodno, odsjeći trgovinu od svega i svakoga na koga ona ima utjecaja: od radnika, okoliša, kulture. Zbog toga se predsjednik Clinton toliko prevario u svojoj jučerašnjoj pretpostavci da se jaz između prosvjednika i delegata može izgladiti malim kompromisima i savjetovanjima. Ne radi se o sukobu između globalizatora i protekcionista, nego između dvije radikalno različite vizije globalizacije. Jedna je držala monopol proteklih deset godina. Druga je upravo održala svoju debitantsku zabavu. 20

Washington, D.C. Kapitalizam pokazuje svoje pravo lice travanj 2000. PRIJE Moj se prijatelj Mez u subotu ukrcava na autobus za Washington. Pitala sam ga zašto. Odgovorio je vrlo žustro: »Gledaj, propustio sam Seattle. Ne dolazi u obzir da propustim i Washington.« I prije sam čula da ljudi govore s takvom nesputanom čežnjom, ali je predmet njihove naklonosti obično bio nekakav blatnjavi glazbeni festival ili njujorška predstava s ograničenim brojem izvedbi, poput Vagininih monologa. Nikad nisam čula da netko tako govori o političkom prosvjedu. Pogotovo ne o prosvjedu protiv dosadnih birokracija poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda. A sasvim sigurno ne kad ih se poziva na red zbog ničega privlačnijeg od »strukturalne prilagodbe«, desetljećima stare politike zajmova. A ipak, eto ih: studenti i umjetnici, anarhisti bez prihoda i radnici u čeličani koji se ukrcavaju u autobuse na svim krajevima kontinenta. Njihovi su džepovi i torbe prepuni papira s podacima o omjeru troškova za zdravstvenu zaštitu i otplatu duga u Mozambiku (dva i pol puta više za dug), te o broju ljudi koji diljem svijeta žive bez električne energije (dvije milijarde). Prije četiri mjeseca, ista je ova koalicija ekoloških, radničkih i anarhističkih grupa zaustavila sastanak Svjetske trgovinske organizacije. U Seattleu je impresivan raspon kampanja okrenutih pojedinačnim problemima – od kojih su se neke fokusirale na kontroverzne korporacije kakve su Nike ili Shell, a druge na diktature poput one u Burmi – proširio svoj fokus prema strukturalnijoj kritici regulativnih tijela koja igraju ulogu arbitara u globalnoj utrci prema dnu. Zagovornici ubrzane slobodne trgovine, zatečeni snagom i organiziranošću oporbe, odmah su prešli u ofenzivu, napadajući prosvjednike kao neprijatelje siromašnih. Vrijedi spomenuti da je The Economist stavio na naslovnicu sliku indijskog djeteta koje umire od gladi i ustvrdio da je to osoba koju prosvjedi zapravo pogađaju. Šef WTO-a Michael Moore ostao je gotovo bez riječi: »Onima koji tvrde da bismo trebali prestati s radom, kažem: recite to siromašnima, marginaliziranima diljem svijeta koji očekuju našu pomoć.« Preobražaj WTO-a, pa i samoga globalnoga kapitalizma, u tragično neshvaćen program ukidanja siromaštva nedvojbeno predstavlja najodbojnije 21 nasljeđe Bitke u Seattleu. Prema onome što nam se govori iz Ženeve, trgovina bez granica je jedan veliki filantropijski plan, a multinacionalne korporacije koriste ogromne dioničke prihode i rukovoditeljske plaće samo da bi prikrile svoje prave namjere: izliječiti sve bolesne svijeta, povisiti minimalne plaće te spasiti drveće. Ali ništa ne pokazuje koliko je ovo tobožnje izjednačenje humanitarnih ciljeva s dereguliranom trgovinom lažno poput dosadašnjih dostignuća Svjetske banke i MMF-a, koji su zaoštrili svjetsku bijedu svojom gorljivom i gotovo mističnom vjerom u širenje blagostanja s vrha naniže. Svjetska je banka posuđivala novac najsiromašnijim i najočajnijim narodima da bi izgradila privrede utemeljene na megaprojektima u inozemnom vlasništvu, na uzgoju tržišnih kultura, na nisko plaćenoj proizvodnji za izvoz te na financijskim špekulacijama. Ovi su projekti bili blagoslov bezbrojnim multinacionalnim poduzećima koja se bave rudarstvom, tekstilom i poljoprivrednoindustrijskim kombinatima, ali su u mnogim zemljama također doveli do uništenja okoliša, masovnih migracija u gradska središta, krahova valuta te beznadežnih poslova u eksploatacijskim tvornicama. Na tom mjestu u priču ulaze Svjetska banka i MMF sa svojim ozloglašenim sanacijama kojima su redovito pridruženi dodatni uvjeti. Na Haitiju je to bilo zamrzavanje minimalne plaće, u Tajlandu ukidanje ograničenja stranog vlasništva, a u Meksiku je iznuđeno povišenje sveučilišnih pristojbi. A kada te posljednje mjere štednje ponovno ne dovedu do održivog ekonomskog razvoja, ove zemlje još uvijek ostaju vezane naslagama svojih dugova. Okretanje međunarodne pozornosti Svjetskoj banci i MMF-u tijekom ovoga vikenda mnogo će pridonijeti pobijanju tvrdnji da su prosvjednici u Seattleu bili pohlepni sjevernoamerički protekcionisti koji odlučno žele zadržati plodove ekonomskog procvata za sebe. Kad su članovi sindikata i ekološki

aktivisti izašli na ulice da bi prosvjedovali protiv uplitanja WTO-a u propise o radu i zaštiti okoliša, oni nisu pokušavali nametnuti »naše« standarde svijetu u razvoju. Pokušavali su sustići onaj pokret za samoodređenje koji je nastao među narodima na jugu svijeta, gdje se riječi »Svjetska banka« ne govore nego pljuju, a »IMF« se na prosvjedničkim transparentima parodira kao kratica za »I M Fired«3. Poslije Seattlea, Svjetskoj je trgovinskoj organizaciji bilo razmjerno lako pobijediti u propagandnim ratovima. Prije prosvjeda je toliko malo ljudi uopće čulo za WTO da se tvrdnjama organizacije uglavnom nije suprotstavljalo. Međutim, Svjetska banka i MMF su druga priča: gurnite ih samo malo i sve će njihove sramotne tajne ispasti van. Te se tajne obično mogu vidjeti samo u siromašnim zemljama – škole i bolnice na rubu rušenja, zemljoradnici izbačeni sa svojih posjeda, prenapučeni gradovi, toksični vodovodni 22 sustavi. Ali ovoga se vikenda sve to mijenja; sramota prati bankare u glavni ured, u Washington, D.C. POSLIJE OK, priznajem: zaspala sam. Otišla sam u Washington zbog prosvjeda protiv Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, ali kad mi je mobitel zazvonio u neki bezbožni sat s porukom da je, prema novom planu, sastanak zakazan za ponedjeljak u 4 ujutro, jednostavno nisam imala snage. »OK, vidimo se tamo«, mrmljala sam, črčkajući križanja ulica olovkom kojoj je ponestalo tinte. Jednostavno nije išlo. Premorena nakon jučerašnjih trinaest sati na ulici, odlučila sam sustići demonstracije u neko civiliziranije vrijeme. Čini se da je istu odluku donijelo još nekoliko tisuća ljudi, dopuštajući delegatima, dovezenim autobusima prije zore, da se krmeljivih očiju mirno posvete svojem sastanku. »Poraz!«, proglasile su mnoge novine, jedva čekajući da ostave ovu zbrkanu provalu demokracije iza sebe. Kanadski prognanik u Washingtonu David Frum poletio je prema svojem kompjuteru, proglašavajući prosvjede »fijaskom«, »katastrofom« i, povrh svega, »ispuhanim nabujkom«. Po Frumovoj procjeni, aktiviste je toliko obeshrabrila njihova nesposobnost da obustave sastanak MMF-a u nedjelju da su sutradan radije ostali u krevetima nego prkosili kišnim ulicama. Istina je da je u ponedjeljak bilo teško izvući guzicu iz kreveta, ali ne zbog kiše ili policije. Bilo je teško jer je do tada, tijekom samo jednog tjedna prosvjeda, već toliko toga bilo postignuto. Prekidanje sastanka bez sumnje daje aktivistima pravo na hvalisanje, ali prave se pobjede zbivaju u okolini takvih dramatičnih trenutaka. Prvi znak pobjede pristigao je tjednima prije prosvjeda, kad je među bivšim dužnosnicima Svjetske banke i MMF-a započela utrka za prijelaz na stranu kritičara i odricanje od svojih bivših poslodavaca. Najznačajniji je bio istup bivšeg glavnog ekonomista Svjetske banke Josepha Stiglitza, koji je rekao da MMF-u očajnički treba velika doza demokracije i transparentnosti. Zatim se predala jedna korporacija. Organizatori prosvjeda su najavili da će sa svojim zahtjevima za »poštenom trgovinom«, suprotstavljenom »slobodnoj trgovini«, doći na vrata lanca kave Starbucks, te tražiti da trguju kavom zemljoradnika kojima nadnice mogu pokriti životne potrebe. Prošloga tjedna, samo četiri dana prije planiranoga prosvjeda, Starbucks je objavio da će držati vrstu kave proizvedenu pod certifikatom o poštenoj trgovini – što nije epohalna pobjeda, ali je, u najmanju ruku, znak vremena. 23 Konačno, prosvjednici su odredili uvjete pregovora. još prije nego li su se osušile divovske lutke od ljepenke, u novinama i radio-emisijama su izloženi neuspjesi brojnih MMF-ovih sanacija i megaprojekata koje je financirala Svjetska banka. Štoviše, kritika »kapitalizma« se upravo vratila u modu poput Santane. Radikalni je anarhistički kontingent Black Bloc promijenio ime u Anti-Capitalist Bloc. Studenti su kredom ispisivali na pločnicima: »Ako mislite da se treba plašiti MMF-a i Svjetske banke, samo čekajte da vidite što je kapitalizam.« Momci iz bratstava na American University odgovorili su svojim

sloganima, pisanim na plakatima i izvješenim na prozore: »Kapitalizam vam je pružio blagostanje. Prihvatite ga!« Čak su i stručnjaci koji nedjeljom gostuju na CNN-u počeli koristiti riječ »kapitalizam« umjesto jednostavno »ekonomija«. A ta se riječ na naslovnici jučerašnjeg New York Timesa ne pojavljuje jednom, nego dva puta. Nakon više od jednog desetljeća nekontroliranog trijumfiranja, kapitalizam je (suprotstavljen eufemizmima poput »globalizacije«, »vladavine korporacija« ili »rastućeg jaza između bogatih i siromašnih«) ponovno postao legitiman predmet javne rasprave. Ova je vrsta utjecaja toliko značajna da pored njega prekid rutinskog sastanka Svjetske banke izgleda gotovo nebitno. Dnevni red sastanka Svjetske banke, kao i tiskovna konferencija koja je uslijedila, potpuno su preoteti. Zavjeti na ubrzano olakšanje duga osiromašenih naroda te na trošenje »neograničenih« svota na AIDS-krizu u Africi istisnuli su uobičajene razgovore o slobodnom tržišnom razvoju, privatizaciji i nužnom »discipliniranju« tržišta Trećeg svijeta. Ovo je, naravno, samo početak jednog dugotrajnog procesa. Međutim, ako se u Washingtonu nešto moglo naučiti, to je da se barikada može osvojiti duhovnim jurišem jednako kao i tjelesnim. Kasno ustajanje u ponedjeljak nije bilo drijemanje poraženih, nego dobro zaslužen odmor pobjednika. 24

Što slijedi? Pokret protiv globalnog korporativnog uređenja društva ne mora potpisati plan u deset točaka da bi bio djelotvoran srpanj 2000. »Ova konferencija nije poput drugih konferencija.« To je bilo rečeno svim govornicima na skupu »Ponovno osmišljanje politike i društva« prije negoli smo stigli u Riverside Church u New Yorku. Kad smo se obraćali delegatima (bilo ih je oko tisuću tijekom tri svibanjska dana), trebali smo riješiti vrlo specifičan problem: nedostatak »jedinstva vizije i strategije« u vođenju pokreta protiv globalnog korporativnog uređenja društva. Priopćeno nam je da je to vrlo ozbiljan problem. Mladi aktivisti koji su otišli u Seattle obustaviti rad Svjetske trgovinske organizacije i u Washington prosvjedovati protiv Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda bombardirani su u tisku kao budale koje se odijevaju u stabla i lupaju bubnjeve prerušeni u janjad. Naša je misija, prema organizatorima konferencije pri Fondaciji za etiku i smisao, bila silom utjerati taj kaos na ulicama u nekakav strukturiran oblik prilagođen medijima. Ovo nije bila samo još jedna brbljaonica. Trebali smo »roditi ujedinjeni pokret za cjelovitu društvenu, ekonomsku i političku promjenu«. Dok sam kradom ulazila u predavaonice ili izlazila iz njih, upijajući vizije koje su nudili Arianna Huffington, Michael Lerner, David Korten, Cornel West i deseci drugih, upala mi je u oči uzaludnost cijele ove dobronamjerne vježbe. Čak i kad bismo uspjeli doći do plana u deset točaka – blistavo jasnog, ujedno elegantnog i suvislog, svjetonazorski jedinstvenog – kome bismo točno prenijeli ove zapovijedi? Antikorporacijski prosvjedni pokret kojeg je svijet zamijetio prošlog studenog na ulicama Seattlea nije ujedinjen nekom političkom strankom ili nacionalnom mrežom s glavnim uredom, godišnjim izborima i podređenim partijskim ćelijama i mjesnim podružnicama. Oblikuju ga ideje pojedinačnih organizatora i intelektualaca, ali pokret ne štuje nijednog od njih kao vođu. U tom amorfnom kontekstu, ideje i planovi skovani u Riverside Churchu nisu bili baš sasvim nevažni, ali jednostavno nisu bili važni na način na koji smo se nadali. Umjesto da budu prihvaćeni kao aktivistička politika, bilo im je suđeno da budu pometeni i razbacani u plimnom valu informacija – internet-dnevnika, manifesta nevladinih organizacija, znanstvenih radova, kućnih video-snimki, cris de coeur – koje globalna antikorporacijska mreža proizvodi i troši svakog pojedinog dana. 25 To je druga strana upornih kritika koje tvrde da klincima na ulici nedostaje sigurno vodstvo – njima nedostaju i sigurni sljedbenici. Onima koji traže kopije pothvata šezdesetih, antikorporacijski se pokret zbog ovog odsustva čini iritantno ravnodušnim: ovi su ljudi toliko neorganizirani da se, očito, ne mogu dovoljno sabrati niti da bi reagirali na savršeno organiziran pokušaj da ih se organizira. Ovo su aktivisti koje je odgojio MTV, gotovo možete čuti staru gardu kako govori: raspršeni, nelinearni, nefokusirani. Lako je povjerovati ovakvim kritikama. Ako postoji jedna stvar oko koje se ljevičari i desničari slažu, to je vrijednost jasne, dobro strukturirane ideološke rasprave. Međutim, stvari možda nisu tako jednostavne. Možda se prosvjedi u Seattleu i Washingtonu čine nefokusiranima jer uopće nisu bili prosvjedi jednog pokreta nego radije stapanja mnoštva manjih, a nazore svakoga od njih je uobličio otpor nekoj pojedinačnoj multinacionalnoj korporaciji (poput Nikea), konkretnoj grani privrede (poput industrijsko-poljoprivrednih kombinata) ili novoj trgovačkoj inicijativi (poput Američke zone slobodne trgovine (FTM)). Posve je jasno da ovi manji pokreti jasnih namjena predstavljaju dijelove jedne zajedničke borbe: oni dijele uvjerenje da svi disparatni problemi s kojima se bore imaju porijeklo u globalizaciji predvođenoj korporacijama, planu koji sabire moć i bogatstvo u sve manjem i manjem broju ruku. Naravno, postoje neslaganja – o ulozi nacionalne države, o tome može li se kapitalizam iskupiti, o brzini kojom bi se promjena trebala dogoditi. Međutim, u većini ovih minijaturnih pokreta nastaje konsenzus da su decentralizacija moći i izgradnja potencijala odlučivanja utemeljenog u zajednici – bilo kroz sindikate, susjedstva, farme, sela, anarhističke kolektive ili aboridžinsko samoupravljanje – ključni za suprotstavljanje vlasti multinacionalnih korporacija. Usprkos tim zajedničkim stavovima, ove kampanje nisu srasle u jedan pokret. Bolje reći, one su zamršeno i čvrsto povezane jedne s drugima, vrlo slično načinu na koji »hotlinks« povezuju njihove

stranice na internetu. Ova analogija nije slučajna – ona je zapravo ključna za razumijevanje promjenjive prirode političkog organiziranja. lako su mnogi primijetili da bi nedavni masovni prosvjedi bili nemogući bez interneta, previdjeli su način kojim komunikacijska tehnologija koja olakšava ove kampanje ujedno daje pokretu svoju vlastitu mrežastu formu. Zahvaljujući internetu, mobilizacije se zbivaju uz oskudnu birokraciju i minimalnu hijerarhiju; prisilni konsenzusi i ukočeni manifesti povlače se u pozadinu, a njihovo mjesto zauzima kultura neprestane, labavo strukturirane i ponekad kompulzivne razmjene informacija. Ono što se pojavilo na ulicama Seattlea i Washingtona jest jedan aktivistički model koji odražava organske, decentralizirane, međusobno povezane staze interneta – interneta koji je oživio. 26 Vašingtonski cemar za istraživanja TeleGeograpny preuzeo je na sebe mapiranje arhitekture interneta kao da se radi o sunčevom sustavu. TeleGeography je nedavno objavio da internet nije jedna divovska mreža, nego sustav »glavina i žbica«. Glavine su središta aktivnosti, žbice su veze s drugim središtima, koja su nezavisna ali međusobno povezana. To izgleda kao savršen opis prosvjeda u Seattleu i Washingtonu. Ove su masovne konvergencije bile aktivističke glavine sačinjene od stotina, možda i tisuća autonomnih žbica. Tijekom prosvjeda, žbice su poprimale oblik »interesnih grupa« koje broje između pet i dvadeset prosvjednika, od kojih je svaka izabrala predstavnika koji će ih zastupati na redovitim »vijećanjima žbica«, lako su se interesne grupe složile da će štovati skupinu načela o nenasilju, djelovale su i kao zasebne jedinice, ovlaštene da donose svoje strateške odluke. Na nekim mitinzima, aktivisti nose stvarne mreže od tkanine koje simboliziraju njihov pokret. Kad je vrijeme za sastanak, polože mrežu na zemlju, pozovu »sve žbice na mreži« i struktura postaje ulična prostorija za sastanke. Tijekom četiri godine prije prosvjeda u Seattleu i Washingtonu, zbile su se slične konvergencije glavina pred samitima Svjetske trgovinske organizacije, skupine G7 i Foruma za ekonomsku suradnju na azijsko-pacifičkom podučju u Aucklandu, Vancouveru, Manili, Birminghamu, Londonu, Ženevi, Kuala Lumpuru i Kolnu. Svaki je od ovih masovnih prosvjeda bio organiziran prema načelima koordinirane decentralizacije. Umjesto da uspostave koherentnu frontu, male su jedinice aktivista okružile svoju metu iz svih pravaca. A umjesto da izgrade razrađenu narodnu ili međunarodnu birokraciju, na brzinu su podigli privremene strukture: prazne zgrade su pretvorene u »središta konvergencije«, a neovisni su medijski producenti uspostavili improvizirane aktivističke centre za informiranje. Ad hoc koalicije iza tih prosvjeda nerijetko su se nazivale prema datumu planiranog događaja: J18, N30, A16 i, za nadolazeći sastanak MMF-a u Pragu 26. rujna, S26. Kad se ta zbivanja svrše, oni ne ostavljaju gotovo ni traga iza sebe, osim arhivirane web-stranice. Cijela ova priča o radikalnoj decentralizaciji može prikriti vrlo stvarnu hijerarhiju utemeljenu na tome tko posjeduje, razumije i kontrolira kompjuterske mreže koje povezuju aktiviste jedne s drugima. To je ono što Jesse Hirsh, jedan od utemeljitelja anarhističke kompjuterske mreže Tao Communications, naziva »štreberskom adhokracijom«. Model glavina i žbica predstavlja više od taktike korištene na prosvjedima; sami su prosvjedi sačinjeni od »koalicija koalicija«, da posudimo izraz od Kevina Danahera iz centra Global Exchange. Svaka je antikorporacijska kampanja sastavljena od mnoštva grupa, uglavnom nevladinih udruga, radničkih sindikata, studenata i anarhista. Oni koriste internet, kao i tradicionalnija 27 sredstva organiziranja, da bi učinili sve od katalogiziranja najnovijih prijestupa Svjetske banke, preko bombardiranja Shell Oila telefaksima i e-mailovima, do distribuiranja obavijesti o prosvjedima protiv eksploatacijskih tvornica u Nike Townu, uobličenih u letke pripremljene za download. Grupe ostaju neovisne, ali njihova je međunarodna koordinacija vješta i, za njihove mete, nerijetko ubojita. Optužba da antikorporacijskom pokretu nedostaje »vizija« raspada se kad se promotri u kontekstu ovih kampanja. Istina je da su masovni prosvjedi u Seattleu i Washingtonu bili zbrka slogana i ideja, te da je usputnom promatraču bilo teško dešifrirati vezu između postupanja prema američkom osuđeniku na smrt Mumia Abu-Jamalu i sudbine morskih kornjača. Međutim, pokušavajući pronaći koherenciju u ovim velikim demonstracijama snage, kritičari brkaju vanjske

manifestacije pokreta sa samom stvari – ne vide šumu od ljudi odjevenih u drveće. Žbice ovog pokreta jesu taj pokret, a žbicama ne nedostaje vizije. Studentski je pokret protiv eksploatacijskih tvornica, primjerice, brzo napredovao od jednostavnog kritiziranja kompanija i upravitelja sveučilišta do izvedbe nacrta alternativnih pravilnika o upravljanju i stvaranja kvaziregulacijskog tijela, Konzorcija za radnička prava (Worker Rights Consortium), u suradnji s radničkim aktivistima globalnoga juga. Pokret protiv genetski proizvedene i modificirane hrane skakao je od jedne političke pobjede do druge, prvo postigavši uklanjanje mnoštva genetski modificiranih prehrambenih proizvoda s polica britanskih supermarketa, zatim ubrzavši donošenje zakona o posebnom označavanju takve hrane u Europi, nakon čega je postigao ogroman napredak s montrealskim Protokolom o biosigurnosti. Za to su vrijeme protivnici modela razvoja Svjetske banke i MMF-a utemeljenih na izvozu stvorili cijele police materijala o razvojnim modelima utemeljenim u zajednici, agrarnoj reformi, poništenju duga i načelima samouprave. Kritičari naftne i rudarske industrije su također puni ideja o održivoj energiji i odgovornom iskorištavanju resursa – iako rijetko imaju priliku ostvariti svoje vizije u praksi. Činjenica da su ove kampanje toliko decentralizirane ne znači da su i nesuvisle. Prije bi se reklo daje decentralizacija razumna, čak i ingeniozna prilagodba otprije postojećoj fragmentaciji u progresivnim mrežama, kao i mijenama u široj kulturi. Ona je nusproizvod naglog množenja nevladinih organizacija koje, nakon samita u Riju 1992., zadobivaju sve više snage i važnosti. Postoji toliko nevladinih organizacija uključenih u antikorporacijske kampanje da bi se malo što osim modela glavine i žbica moglo prilagoditi svim njihovim različitim stilovima, taktikama i ciljevima. Poput samog interneta, nevladine su organizacije, kao i mreže interesnih grupa, beskonačno proširivi sustavi. Ako netko osjeća da se jednostavno ne uklapa u nijednu 28 od nekih trideset tisuća postojećih nevladinih organizacija ili tisuća interesnih grupa, može jednostavno utemeljiti svoju i priključiti se. Jednom kad je uključen, nitko se ne mora odreći individualnosti zbog veće strukture; kao i sa svim drugim stvarima na internetu, slobodni smo u njih ući i iz njih izaći, uzeti ono što želimo i obrisati ono što ne želimo. Na trenutke se čini da se radi o surferskom pristupu aktivizmu, koji odražava paradoksalnu kulturu krajnjeg narcisizma na internetu spojenu s intenzivnom željom za komunikacijom i povezivanjem. Međutim, dok je mrežasta struktura pokreta djelomice odraz njegovog organiziranja putem interneta, ona je ujedno odgovor političkoj stvarnosti koja je i izazvala prosvjed: potpunom neuspjehu tradicionalne stranačke politike. Diljem svijeta, građani su radili na izabiranju socijaldemokratskih ili radničkih stranaka, da bi ih zatim gledali kako priznaju svoju nemoć pred silama tržišta ili diktatom MMF-a. U ovim uvjetima, moderni aktivisti nisu tako naivni da bi vjerovali da će promjena doći iz glasačke kutije. Zato ih više zanima suprotstavljanje mehanizmima koji čine demokraciju bezopasnom, poput korporacijskog financiranja stranačkih kampanja ili sposobnosti WTO-a da krši nacionalni suverenitet. Najkontroverzniji je od ovih mehanizama bila MMF-ova politika strukturalne prilagodbe, koja otvoreno zahtijeva da vlade smanje socijalne troškove i privatiziraju resurse u zamjenu za zajmove. Jedna od provjerenih najjačih strana ovog modela laissez-faire organiziranja jest to što ga je izvanredno teško kontrolirati, u velikoj mjeri zbog toga što je tako različit od načela organiziranja institucija i korporacija koje su mu na meti. On odgovara na korporacijsko koncentriranje fragmentacijom, na globalizaciju svojom vrstom lokalizacije, na konsolidaciju vlasti njezinom radikalnom disperzijom. Joshua Karliner (Transnational Resource and Action Center) naziva ovaj sustav »nehotično sjajnim odgovorom globalizaciji«. A zbog toga što je bio nehotičan, još nam uvijek nedostaje čak i rječnik kojim bismo ga opisali, što bi mogao biti razlog razvijanja prilično zabavne industrije metafora kojima se pokušava ispuniti praznina. Moj su doprinos glavine i žbice, ali Maude Barlow iz Vijeća Kanađana (Council of Canadians) kaže: »Suočeni smo s velikim kamenom. Ne možemo ga pomaknuti, pa pokušavamo proći ispod njega, oko njega i preko njega.« John Jordan, aktivist britanskoga pokreta Reclaim the Streets, kaže da su »međunarodne kompanije poput ogromnih tankera, a mi poput jata riba. Možemo brzo reagirati; oni ne mogu.« Koalicija za slobodnu Burmu (Free Burma Coalition), utemeljena u Americi, govori o mreži »paukova« koji pletu dovoljno jaku

mrežu da sputaju najmoćnije međunarodne kompanije. Američki se vojni izvještaj o ustanku zapatista u Chiapasu u Meksiku čak uključio u igru. Prema istraživanju koje je proveo 29 RAND, istraživački institut koji sklapa ugovore s američkom vojskom, zapatisti su objavili »rat buha« koji se, zahvaljujući internetu i globalnoj mreži nevladinih organizacija, pretvorio u »rat roja«. Vojno iskušenje rata roja, zamijetili su istraživači, jest to što on nema »središnje vodstvo ili zapovjednu strukturu; višeglavje, nemoguće ga je dekapitirati.« Ovaj višeglavi sustav ima, naravno, i svoje slabosti, a one su bile jasno vidljive na ulicama Washingtona tijekom prosvjeda protiv Svjetske banke i MMF-a. Oko podneva 16. travnja, na dan najvećega prosvjeda, sazvan je sastanak predstavnika onih interesnih grupa koje su blokirale sva ulična križanja oko središnjice Svjetske banke i MMF-a. Križanja su bila blokirana od 6 sati ujutro, ali delegati koji su trebali održati sastanak su se, kako su prosvjednici upravo saznali, potkrali kroz policijske barikade prije 5. S obzirom na te nove informacije, većina je predstavnika mislila da je vrijeme da odustanu od raskrižja i pridruže se službenom maršu kod Ellipsea. Problem je bio u tome što se nisu svi složili: šačica interesnih grupa je htjela vidjeti može li blokirati delegate na njihovom izlasku sa sastanaka. Kompromis do kojeg je vijeće došlo bio je dojmljiv. »OK, slušajte svi«, vikao je u megafon Kevin Danaher, jedan od organizatora prosvjeda. »Svako je križanje nezavisno. Ako križanje želi ostati zatvoreno, to je u redu. Ako želi doći na Ellipse, i to je u redu. Odlučite sami.« To je bilo besprijekorno pošteno i demokratično, ali postojao je samo jedan problem – apsolutno nije imalo smisla. Blokiranje točaka pristupa bila je koordinirana akcija. Ako bi se neka križanja sada otvorila, a druga buntovnička križanja ostala zaposjednuta, delegati bi na izlasku sa sastanka jednostavno mogli skrenuti desno umjesto lijevo i slobodno otići kućama. Što je, naravno, upravo ono što se i dogodilo. Dok sam gledala grupice prosvjednika kako ustaju i odlaze, dok su druge ostale sjediti, prkosno čuvajući, zapravo, ništa, učinilo mi se da je to prikladna metafora za snage i slabosti ove aktivističke mreže u nastajanju. Nema sumnje u to da je komunikacijska kultura koja vlada internetom bolja u brzini i opsegu nego u sintezi. Ona je sposobna dovesti desetke tisuća ljudi na sastanak na istom uglu, s transparentima u rukama, ali je mnogo manje osposobljena pomoći istim tim ljudima da se slože oko toga što zapravo žele prije nego što dođu do barikada – ili nakon što odu. Iz tog se razloga nakon svakoga prosvjeda počela javljati neobična vrsta nemira: Je li to bilo to? Kad je sljedeći? Hoće li biti jednako dobar, jednako velik? Da bi se održao zamah, velikom brzinom nastaje kultura serijskog prosvjedovanja. Moj je inbox zatrpan preklinjanjima za dolazak na ono za što se obećava da će biti »novi Seattle«. 4. lipnja 2000. je okupljanje organizirano u Windsoru i Detroitu radi »obustavljanja rada« Organizacije 30 američkih država (Organization of American States), a tjedan dana kasnije u Calgaryju zbog Svjetskog naftnog kongresa (World Petroleum Congress); zbog skupa republikanaca u Philadelphiji u srpnju, te zbog skupa demokrata u Los Angelesu u kolovozu; zbog Samita o ekonomskoj suradnji na azijsko-pacifičkom području Svjetskog ekonomskog foruma 11. rujna u Melbourneu, nakon čega su ubrzo uslijedili anti-MMF prosvjedi 26. rujna u Pragu, a zatim, u nastavku, Quebec City, gdje je u travnju 2001. održan Samit Amerika. Netko je poslao poruku na e-mail listu organizatora prosvjeda u Washingtonu: »Kamo god odu, bit ćemo tamo! Nakon ovoga, vidimo se u Pragu!« Ali je li to stvarno ono što želimo – pokret ljudi koji se okupljaju da bi kradom slijedili trgovačke birokrate kao da su Grateful Dead? Izg1edi su opasni zbog nekolicine razloga. Od ovih se prosvjeda previše očekuje: organizatori vašingtonskog prosvjeda su, primjerice, najavili da će doslovno »obustaviti rad« dvije transnacionalne institucije »teške« 30 milijardi dolara, istovremeno pokušavajući prenijeti publici opsjednutoj dionicama sofisticirane ideje o zabludama neoliberalne ekonomije. Jednostavno nisu to mogli izvesti, nijedan prosvjed to ne bi mogao, i to će biti sve teže. U Seattleu je taktika direktne akcije upalila jer je uhvatila policiju na prepad. To se neće ponovno dogoditi. Policija je sada pretplaćena na sve e-mail

liste. Grad Los Angeles je već zatražio sigurnosnu opremu i novac za osoblje u vrijednosti od četiri milijuna dolara da bi obranio grad od roja aktivista. Pokušavajući izgraditi stabilnu političku strukturu kojom bi se pokret unaprijedio između prosvjeda, Danaher je počeo skupljati sredstva za »stalni centar konvergencije« u Washingtonu. Međunarodni forum o globalizaciji (IFG) je, u međuvremenu, održavao sastanke od ožujka, nadajući se da će do kraja godine sastaviti dokument od 200 stranica o svojoj politici. Prema ravnatelju IFG-a Jerry Manderu, to neće biti manifest, nego skup načela i prioriteta, prvi pokušaj da se, kako se izrazio, »definira nova arhitektura« globalne ekonomije. [Završavanje spisa je mnogo puta odgađano, još uvijek nije bio dostupan u vrijeme objavljivanja ove knjige.] Kako god bilo, ove se inicijative, poput organizatora konferencije u Riverside Churchu, suočavaju s teškom bitkom. Većina se aktivista slaže u tome da je došlo vrijeme da se sjedne i počne raspravljati o pozitivnom programu – ali za čijim stolom, i tko će imati pravo odlučivanja? Ova su pitanja postala najkritičnija krajem svibnja, kad je češki predsjednik Vaclav Havel ponudio svoje »posredovanje« u razgovorima između predsjednika Svjetske banke Jamesa Wolfensohna i prosvjednika koji su namjeravali prekinuti praški sastanak banke od 26. do 28. rujna. Među organizatorima prosvjeda nije bilo konsenzusa oko sudjelovanja u pregovorima u Praškom dvorcu i, što je važnije, nije postojao operabilan proces kojim bi 31 se to odlučilo: nije bilo mehanizama kojima bi se odabrali prihvatljivi članovi aktivističke delegacije (neki su predlagali glasovanje internetom), niti prihvaćenog skupa ciljeva pomoću kojih bi se mogle odmjeriti prednosti i zamke sudjelovanja. Da je Havel pružio ruku grupama koje se posebno bave dugovanjima i strukturalnom prilagodbom, poput Jubilee 2000 ili 50 Years Is Enough, s prijedlogom bi se postupalo izravno. Međutim, budući da je pristupio cijelom pokretu kao da je jedna cjelina, gurnuo je organizatore prosvjeda u tjedne internih sukoba. Problem je jednim dijelom strukturalan. Među većinom anarhista koji obavljaju velik dio masovnog organiziranja (i koji su se uključili na internet davno prije afirmiranijih ljevičara), neposredna demokracija, transparentnost i samoodređenje zajednice nisu uzvišeni politički ciljevi, to su temeljne postavke kojima se rukovode njihove organizacije. Ipak, većina je ključnih nevladinih organizacija, iako u teoriji mogu dijeliti ideje anarhista o demokraciji, i sama organizirana poput tradicionalnih hijerarhija. Vode ih karizmatični vođe i upravni odbori, dok im njihovi članovi šalju novac i bodre ih sa strane. Kako, dakle, iznuditi suvislost od pokreta punog anarhista, čija je najjača taktička strana do sada bila njihova sličnost roju komaraca? Možda je, kao i s internetom, najbolji pristup naučiti surfati strukturama koje nastaju organski. Možda nije potrebna jedna politička stranka, nego bolje veze među interesnim grupama, možda je, umjesto pomicanja prema većoj centralizaciji, zapravo potreban nastavak radikalne decentralizacije. Kada kritičari kažu da prosvjednicima nedostaje vizija, zapravo prigovaraju nedostatku krovne revolucionarne filozofije – poput marksizma, demokratskog socijalizma, dubinske ekologije ili društvene anarhije – s kojom se svi slažu. To je apsolutno istina, i na tome bismo trebali biti izvanredno zahvalni. U ovom su trenutku antikorporacijski ulični aktivisti opkoljeni ljudima koji bi željeli biti vođe, te koji jedva čekaju priliku da unovače aktiviste kao pješaštvo svoje privatne vizije. Na jednom je kraju Michael Lerner i njegova konferencija u Riverside Churchu, pružajući svoj toj nerazvijenoj energiji iz Seattlea i Washingtona gostoprimstvo u okviru svoje »Politike Smisla«. Na drugom je John Zerzan iz Eugenea u Oregonu, koga ne zanima Lernerov poziv na »izlječenje«, nego vidi nerede i uništavanje vlasništva kao prvi korak prema slomu industrijalizacije i povratku u »anarhoprimitivizam« – predagrarnu lovačko-skupljačku utopiju. Između njih su deseci drugih vizionara, od učenika Murraya Bookchina i njegove teorije socijalne ekologije, preko određenih marksističkih sekti koje su uvjerene da revolucija počinje sutra, do pristaša Kalle Lasna, urednika časopisa Adbusters i njegove razvodnjene verzije revolucije kroz »culture jamming«. A tu je i nemaštoviti 32

pragmatizam nekih sindikalnih vođa koji su prije Seattlea bili spremni prilijepiti postojećim trgovačkim ugovorima socijalne klauzule i odustati od otpora. Ovom mladom pokretu ide na čast što se do sada uspio obraniti od svih ovih programa i odbiti sve velikodušno darovane manifeste, čuvajući se za dovoljno demokratičan predstavljački proces kojim bi se njegov otpor prenio na sljedeću razinu. Možda pravi izazov ovoga pokreta nije pronalaženje vizije nego odupiranje porivu da se prebrzo prihvati jedna od vizija. Ako mu uspije odbiti ekipe vizionara u zasjedi, bit će nekih kratkotrajnih problema u odnosima s javnošću. Serijsko će prosvjedovanje istrošiti neke ljude. Raskrižja ulica će proglašavati neovisnost. I da, mladi će se aktivisti poput janjadi – nerijetko obučeni u prave janjeće kostime – nuditi kolumnistima The New York Timesa na ismijavanje. Ali što onda? Ovaj je decentralizirani, višeglavi roj od pokreta već uspio obrazovati i radikalizirati jednu generaciju aktivista diljem svijeta. Prije negoli se pretplati na bilo čiji plan u deset točaka, on zaslužuje priliku da provjeri može li se iz njegove kaotične mreže glavina i žbica roditi nešto novo, nešto u potpunosti njegovo. 33

Los Angeles Rendgenska snimka braka novca i politike kolovoz 2000. Ovaj je govor održan u Los Angelesu na Shadow Convention, samo nekoliko ulica od Staples Centera, gdje se održava Democratic National Convention. Shadow Convention je bila jednotjedna konferencija na kojoj su se istraživala važna pitanja – poput rata protiv droge i reforme financiranja kampanja – kakva su velike američke političke stranke ignorirale na svojim konvencijama. Ovaj je govor bio dio javne rasprave pod imenom »Suprotstavljanje kulturi novca«. Raskrinkavanje korporacija – načina kojim su progutale naše javne prostore i ideje o pobuni, te kupile naše političare – više nije posao rezerviran za kritičare kulture i znanstvenike. Ono je, u samo nekoliko kratkih godina, postalo međunarodni kontakt-sport. Diljem svijeta, aktivisti govore: »Da, shvatili smo. Pročitali smo knjige. Bili smo na predavanjima. Proučili smo u The Nationu mape slične hobotnicama koje pokazuju da sve posjeduje Rupert Murdoch. I znate što? Nećemo samo jadikovati zbog toga. Učinit ćemo nešto po tom pitanju.« Je li antikorporacijski aktivizam bacio korporacijsku Ameriku na koljena? Ne. Ali nije ni beznačajan. Samo pitajte Nike. Ili Microsoft. Ili Shell Oil. Ili Monsanto. Ili Occidental Petroleum. Ili Gap. Pitajte Philipa Morrisa. Oni će vam reći. Ili će, vjerojatnije, naložiti svojem novonamještenom dopredsjedniku za korporativnu odgovornost da vam kaže. Živimo u dobu razvijenoga fetišizma robe, da posudimo izraz od Karla Marxa. Bezalkoholna pića i marke kompjutera u našoj kulturi igraju uloge božanstava. Upravo oni stvaraju našu najmoćniju ikonografiju, grade naše najveće utopijske spomenike, pružaju nam artikulaciju našeg vlastitog iskustva: ne religije, ne intelektualci, ne pjesnici, ne političari. Svi su oni sada na platnom popisu Nikea. Reagirajući na to, našli smo se usred prvih faza organizirane političke kampanje defetišizacije robe: govorimo – ne, ta tenisica, zapravo, nije simbol pobune i transcendencije. To je komad gume i kože koji je netko zašio, a ja ću vam reći kako i koliko je plaćena za to, i koliko je sindikalnih organizatora moralo biti otpušteno da bi cijena ostala niska. Defetišizacijom robe se želi reći da Mac kompjuter nema nikakve veze s Martinom Lutherom Kingom Jr., ali ima veze s industrijom koja je opsjednuta izgradnjom informacijskih kartela. 34 Radi se o priznavanju da svaki komad naše blistave potrošačke kulture odnekud dolazi. Radi se o tome da se mreže tvornica pod ugovorom, lažnih podružnica i inozemne radne snage prate da bi se otkrilo gdje se svi dijelovi proizvode, pod kojim uvjetima, koje su interesne grupe postavile pravila igre, te koje su političare usput kupile. Drugim riječima, radi se o rendgenskom snimanju potrošačke kulture, dekonstruiranju ikona doba kupovine i istovremenom stvaranju stvarnih globalnih veza među radnicima, studentima, borcima za zaštitu okoliša. Svjedoci smo novom valu istraživačkog aktivizma koji proziva konkretna imena: on ima osobine Crnih Pantera, Black Bloca, situacionizma, slapsticka, marksizma i marketinga. A ovoga tjedna sve to gledamo diljem Los Angelesa. U nedjelju je prosvjed održan u hotelu Loews, mjestu ogorčenog spora između potplaćenih radnika i uprave. Štrajkaši su odabrali ovaj tjedan za svoj skup jer su htjeli privući pozornost na činjenicu da je generalni direktor Loewsa važan sponzor kampanje Ala Gorea. Željeli su utvrditi dvije stvari: da se ekonomski procvat gradi na leđima nisko plaćenih radnika, te da naši političari odvraćaju pogled od toga jer su uzdržavani ljudi. Kasnije tijekom istog dana, održan je miting pred Gapom. I ovaj je skup imao dvije svrhe. Prva je bila privlačenje pozornosti na način kojim je kompanija t1nancirala sve one otkačene reklame za kakiodjeću – jeftinim pogodbama s eksploatacijskim tvornicama koje su ih proizvele. Druga je bila ukazivanje na vezu između priloga kampanjama i korporacijskog lobiranja. »Što je omiljeni hobi Donalda Fishera, direktora Gapa?«, pitali su leci. »Kupovanje političara«, odgovarali su, ističući velikodušne donacije te kompanije Georgeu Bushu i Billu Bradleyu. U ponedjeljak je na meti bio Goreov osobni udio u Occidental Petroleumu, naftnoj kompaniji upletenoj u spor oko ljudskih prava u

Kolumbiji, gdje namjerava bušiti na teritoriju U'wa, usprkos prijetnji plemena masovnim samoubojstvom ako njihova zemlja bude oskvrnuta. [Kompanija se otada povukla iz projekta.] Vjerujem da će ova konvencija ostati u sjećanju kao mjesto gdje je brak novca i politike definitivno izvučen iz sjene – ovdje, na Shadow Convention, te na ulici, gdje se Milijarderi za Busha (ili Gorea) simbolički guše lažnim novčanicama od milijun dolara. Ideje za koje je bilo briga tek šačicu političkih štrebera – reforma financiranja kampanja, koncentracija medija – zaživjele su svojim životom. Vraćaju nam se kao ulični skečevi na Figueroa Street, te kao zapanjujuće uspješne sudioničke komunikacijske mreže poput Indymedia, koja je zauzela šesti kat ove zgrade (Patriotic Hall). Uzevši u obzir da se toliko toga naglo pojavilo za samo par godina, kako se usuđujemo biti beznadežni razmišljajući o mogućnosti promjene u budućnosti? Zapamtite, mladi ljudi koji se na ulicama suprotstavljaju moći korporacija su upravo oni koji su bili otpisani kao da im nema spasa. To je 35 generacija koja je u potpunosti odrasla pod marketinškim mikroskopom. Upravo su njima reklame bile u učionicama, a na internetu su ih vrebali pohlepni istraživači tržišta. Njihove su mladenačke supkulture bile u cijelosti kupovane i prodavane. Govoreno im je da njihova najveća životna ambicija treba biti postajanje internet-milijunašem s osamnaest godina. Njih su učili da, prije negoli budu građani, trebaju naučiti »biti generalni direktori tvrtke Ja d.o.o.« ili, da upotrijebimo trenutnu krilaticu, »marke s Vašim imenom«. Ovi su ljudi u venama umjesto krvi trebali imati Fruitopiu od grožđa, a Palm Pilote umjesto mozgova. I, naravno, neki od njih i imaju. Ali mnogo ih upravo ide u suprotnom smjeru. Iz tog razloga, ako namjeravamo izgraditi pokret široke baze koji prkosi kulturi novca, trebamo aktivizam koji djeluje na razinama konkretne politike. Ali on mora ići i dublje, baviti se kulturnim i ljudskim potrebama koje je stvorilo pretvaranje samog identiteta u robu. Morat će osvijestiti potrebu za nefetišiziranim iskustvima, te ponovno probuditi našu žudnju za uistinu javnim prostorima i želju da nešto izgradimo zajednički. Možda si trebamo postaviti pitanje jesu li Napster i pokret za besplatni software dio ovog fenomena. Možda moramo početi oslobađati više privatiziranih prostora, kao što čini putujući aktivistički karavan Reclaim the Streets, organizirajući lude tulume usred prometnih križanja, samo da bi podsjetio ljude da su ulice nekad bile i građanski prostori, ne samo komercijalni. Na mnogim se frontovima ovo ponovno prisvajanje već događa. Diljem svijeta, zajedničke prostore ponovno prisvajaju medijski aktivisti, seljaci bez zemlje koji okupiraju nekorišteno zemljište, farmeri koji odbijaju patentiranje biljki i životinja. A ponovno se prisvaja i demokracija: to čine ljudi u ovoj sobi, kao i oni koji su vani na ulicama. Ona ne želi biti zatvorena u Staples Centeru, ili zatočena propalom logikom dviju korporacijskih stranaka. A onaj aktivizam koji je u Seattleu privukao pažnju svijeta ovdje, u Los Angelesu, probija svoje vlastite granice, pretvarajući se iz pokreta suprotstavljenog vladavini korporacija u pokret koji se bori za oslobođenje same demokracije. 36

Prag Alternativa kapitalizmu nije komunizam, nego decentralizirana vlast rujan 2000. Čini se da delegate na ovotjednom sastanku Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda u Pragu ponajviše ljuti pomisao na to da moraju raspravljati čak i o osnovnim prednostima globalizacije slobodnog tržišta. Ta se rasprava trebala završiti 1989., kad je Berlinski zid pao, a povijest se svršila. Ali eto nas – starih, mladih, na tisuće nas – u doslovnom jurišu na barikade njihovog iznimno važnog samita. A sami delegati, dok preko rubova svojih loše zaštićenih tvrđava proviruju dolje prema masama, motreći transparente na kojima piše »Kapitalizam ubija«, izgledaju užasno zbunjeno. Nisu li ovi neobični ljudi dobili memorandum? Ne razumiju li da smo svi mi već zaključili da je kapitalizam slobodnoga tržišta posljednji, najbolji sustav? Naravno, nije savršen, i svi su na sastanku strašno zabrinuti za sve te siromašne ljude i zbrku s okolišem, ali nije kao da postoji izbor – postoji li? Beskrajno se dugo činilo da postoje samo dva politička modela: zapadni kapitalizam i sovjetski komunizam. Kad se Sovjetski Savez raspao, preostala je samo jedna alternativa, ili se tako bar činilo. Institucije poput Svjetske banke i MMF-a užurbano su »prilagođavale« privrede Istočne Europe i Azije da bi im pomogle da se uključe u program: privatizirale su usluge, ublažavale kontrolu inozemnih korporacija, oduzimale snagu sindikatima, stvarale ogromne izvozne industrije. Zbog svega je ovoga toliko važno da se jučerašnji direktan napad na ideologiju koja vlada Svjetskom bankom i MMF-om dogodio ovdje, u Republici Češkoj. Ovo je zemlja koja je proživjela oba ekonomska pravovjerja, zemlja u kojoj su biste Lenjina zamijenjene logotipima Pepsija i lukovima McDonald'sa. Mnogi od mladih Čeha koje sam upoznala ovoga tjedna kažu da su ih njihova izravna iskustva s komunizmom i kapitalizmom poučila da ta dva sustava imaju nešto zajedničko: oba centraliziraju vlast u rukama nekolicine, i oba se odnose prema ljudima kao da nisu posve ljudska bića. Tamo gdje ih je komunizam gledao samo kao potencijalne proizvođače, kapitalizam ih vidi samo kao potencijalne potrošače; tamo gdje je komunizam izgladnjivao njihov prekrasni glavni grad, kapitalizam ga je prežderavao, pretvarajući Prag u zabavni park posvećen Baršunastoj revoluciji. 37 Iskustvo odrastanja bez iluzija o bilo kojem sustavu objašnjava zašto toliki broj aktivista koji stoje iza ovotjednih zbivanja naziva sebe anarhistima, te zašto osjećaju intuitivnu povezanost sa seljacima ili urbanom sirotinjom u zemljama u razvoju, koja se bori s ogromnim institucijama i bezličnim birokracijama poput MMF-a i Svjetske banke. Ono što povezuje ove probleme nije kritika onoga tko je na vlasti – države nasuprot multinacionalnim kompanijama – nego kritika načina raspodjele vlasti, te vjerovanje u to da je donošenje odluka uvijek odgovornije kad je bliže ljudima koji s tim odlukama moraju živjeti. u korijenu svega toga jest odbacivanje kulture »povjerenja«, bez obzira na to tko se u ovom trenutku izdaje za stručnjaka. Tijekom Baršunaste revolucije, roditelji mnogih mladih praških aktivista uspješno su se borili za promjenu vlasti u svojoj zemlji. Njihova su djeca, osjećajući da na vlasti još uvijek nije češki narod, danas dio globalnog pokreta koji prkosi samim mehanizmima centralizacije moći. Na konferenciji o globalizaciji koja je bila uvod u praški sastanak, indijska je fizičarka Vandana Shiva manje tumačila masovno odbijanje projekata Svjetske banke kao spor oko određene zapreke ili socijalnog programa, a više kao borbu za lokalnu demokraciju i samoupravu. »Svjetska je banka u prošlosti«, rekla je, »oduzimala vlast zajednicama, davala je središnjoj vladi, a zatim prepuštala korporacijama putem privatizacije.« Mladi su anarhisti u publici klimali glavama. Zvučala je upravo poput njih. 38

Toronto Aktivizam protiv siromaštva i debata o nasilju lipanj 2000. Kako se organiziraju neredi? To je u ovom trenutku važno pitanje za Johna Clarkea, najpoznatijeg člana organizacije Ontario Coalition Against Poverty (OCAP). Prošloga je tjedna OCAP održao miting da bi prosvjedovao protiv spirale beskućništva koja je dovela do dvadeset i dvije smrti u sedam mjeseci. Nakon što se to pretvorilo u pravu bitku u kojoj su se prosvjednici ciglama i daskama suprotstavili konjskim jurišima i policijskim odredima za suzbijanje nereda, Clarke je smjesta izdvojen kao makijavellijevski lutkar koji povlači konce povodljive, potkupljive i bezumne mase. Nekoliko je sindikata zaprijetilo da će povući svoja sredstva iz fonda za borbu protiv siromaštva, a sam se Clarke nalazi pred kaznenim optužbama za navodno poticanje nereda. [Slučaj još uvijek nije riješen.] Većina je komentatora prihvatila pretpostavku da prosvjednici nikada ne bi mogli sami odlučiti uzvratiti napad nakon što je policija na konjima, naoružana palicama, izvršila juriš na masu. Naposljetku, oni su došli opremljeni naočalama za plivanje i maramama namočenim u ocat, pa je jasno da su bili spremni za bitku (nije važno što je ova oprema zapravo bila namijenjena zaštiti od neizbježnog suzavca i OC-spreja4 koje su, nažalost, čak i najmiroljubiviji i zakonu najpokorniji prosvjednici počeli očekivati od policije). Netko je morao organizirati uporabu sile, reći im da uzmu cigle, održati radionice za spravljanje Molotovljevih koktela. Zašto bi Clarke sve to učinio? Kako se čini, prema novinskim izvještajima, da bi postao slavan i bogat. U nekolicini je novinskih članaka istaknuto da sam John Clarke nije beskućnik, nego da – gle čuda! – živi u iznajmljenom bungalovu u Scarboroughu. Još skandaloznije: na prosvjedu je bilo i drugih ljudi koji također nisu beskućnici. Što pretpostaviti? Da su prosvjednici uvijek sebični, te žele zaštititi vrijednost svoje imovine, smanjiti svoje školarine ili dobiti povišice? U ovom se kontekstu stavljanje svoga tijela na kocku zbog određenog niza uvjerenja o tome kako bi društvo trebalo funkcionirati promatra kao nešto prijetvorno, čak zlokobno. Mladima i radikalnima naloženo je da zavežu i zaposle se. Godinama poznajem nekolicinu »profesionalnih aktivista« OCAP-a. Neki su se od njih prvo uključili u rad na suzbijanju siromaštva kao tinejdžeri kroz grupu Food Not Bombs, koja vjeruje da je hrana temeljno ljudsko pravo, te da ne bismo trebali tražiti općinsku dozvolu da bismo je kuhali i podijelili s gladnim ljudima. 39 Štoviše, da su to htjeli, neki su se od ovih mladih aktivista mogli unosno zaposliti i iseliti iz svojih skučenih, sustanarskih stanova. Zapanjujuće su snalažljivi i dobro obrazovani, a neki od njih tako lukavo rukuju operativnim sustavom Linux da su bez poteškoća mogli postati jedni od onih maloljetnih internet-milijunaša. Ali oni su odabrali drugačiji put, onaj koji glatko odbija sustav vrijednosti u kojem jedini prihvatljiv način uporabe naših vještina i talenata predstavlja njihova razmjena za novac i moć. Umjesto toga koriste te vrlo utržive vještine da bi radili na raspršivanju moći: da bi uvjerili najobespravljenije članove društva u Ontariju da imaju određene moći – moć kolektivnog organiziranja, obrane od brutalnosti i zlostavljanja, zahtijevanja krova nad glavom, moći koje ostaju neiskorištene. OCAP postoji samo u svrhu osposobljavanja siromaha i beskućnika, zbog čega je toliko nepravedno što su prošlotjedni prosvjedi predstavljeni kao spletkarsko djelo ruku jednog čovjeka koji koristi siromašne kao rekvizite i pijune. Koalicija je jedna od vrlo malobrojnih grupa za borbu protiv siromaštva koje naglašavaju važnost organiziranja, nasuprot pukom milosrđu i podrški. U OCAP-u siromašni ljudi nisu samo usta koja treba nahraniti ili tijela kojima trebaju vreće za spavanje. Oni su nešto potpuno drugo: grupa koja ima pravo glasa. Izvanredno je teško pronaći način kojim beskućnici mogu prepoznati svoja politička prava i suprotstaviti se protivnicima, zbog čega aktivisti diljem svijeta često ukazuju na OCAP kao priču o uspjehu. Kako organizirati beskućnike, lutalice, siromašne? Znamo da se radnici organiziraju u tvornicama, kućevlasnici u svojim susjedstvima, učenici u svojim školama. Ali glasačko je tijelo

OCAP-a po definiciji raspršeno i stalno u pokretu. I dok radnici i studenti mogu postati politički lobiji osnivanjem sindikata i odlaskom u štrajk, beskućnike su sve institucije koje bi uopće mogli omesti već odbacile. Zapreke poput ovih navele su većinu grupa za borbu protiv siromaštva na zaključak da moraju govoriti i djelovati u ime siromašnih i beskućnika. Izuzetak je OCAP, koji pokušava stvoriti prostor u kojem siromašni mogu sami govoriti i djelovati. A tu stvari postaju složene: većina nas zapravo ne želi čuti srdžbu u njihovim glasovima, vidjeti gnjev u njihovim djelima. Zato je toliko ljudi ogorčeno na Johna Clarkea. Njegov zločin nije organiziranje nereda. On je kriv jer je odbio uljepšati siromaštvo u korist kamera i političara. Koalicija ne traži od svojih članova da se drže gospodskih protokola političkoga prosvjeda. I ne govori gnjevnim ljudima da ne bi trebali biti gnjevni, pogotovo kad se suoče s nekima od policajaca koji ih tuku u zabačenim ulicama ili političara koji su donijeli zakone kojima su im uskraćeni domovi. 40 Niti John Clarke niti OCAP nisu organizirali nerede. Oni ih samo nisu zustavili. 41

II.

OGRADE U DEMOKRACIJI

TRGOVINA I USTUPCI [Gdje građani otkrivaju da je stvarna cijena "slobodne trgovine" samoupravna vlast]

Demokracija u okovima Kome koristi slobodna trgovina? lipanj 2001. Tijekom Samita Amerika u Quebec Cityju u travnju 2001. američki je predsjednik George W. Bush proglasio da će predložena Američka zona slobodne trgovine (FTAA) pomoći stvaranju »hemisfere slobode«. Izravno povezujući globalizaciju i demokraciju, Bush je tvrdio da »ljudima koji djeluju u otvorenim gospodarstvima s vremenom trebaju otvorenija društva.« Potiče li globalizacija uistinu demokraciju? Ovisi o vrsti globalizacije koju stvaramo. U sadašnjem sustavu, pravo odlučivanja jednostavno kupuju nerazumljive i nepredstavničke institucije, ali raspoloživi su nam i drugi izbori. Kod kuće i na svjetskoj pozornici, demokracija je izbor koji zahtijeva stalnu budnost i obnavljanje. Čini se da predsjednik Bush ima drugačije nazore. Poput mnoštva drugih zagovornika sadašnjega globalnog ekonomskog modela, on tvrdi da demokracija nije toliko aktivan izbor, koliko posljedica ekonomskog rasta koja se, skupa s blagostanjem, spušta s vrha naniže: slobodna tržišta stvaraju slobodne narode. Stvarala bi, kad bi demokracija stvarno bila takav laissez-faire posao. Nažalost, ulagači su dokazali da su više nego voljni podržavati represivne monarhije poput Saudijske Arabije ili autoritarni komunizam u Kini sve dok ti režimi silom stvaraju tržišta inozemnim kompanijama. U utrci za jeftinom radnom snagom i dragocjenim prirodnim resursima, pokreti za demokraciju su nerijetko pregaženi. Naravno, kapitalizam cvjeta u predstavničkim demokracijama koje prihvaćaju tržišne mjere poput privatizacije i deregulacije. Ali što kad građani demokratski izaberu nešto što se ne sviđa inozemnim ulagačima? Što se događa kad odluče, primjerice, nacionalizirati telefonsku kompaniju ili povećati kontrolu nad svojim naftnim ili rudnim bogatstvom? Odgovor pružaju leševi. Tijekom pedesetih, kad je demokratski izabrana vlada u Gvatemali uvela široku reformu zemljoposjedništva, razbijajući monopol koji je držala američka United Fruit Company, zemlja je bila bombardirana, a vlada srušena. U to su vrijeme SAD tvrdile da se radi o unutrašnjem slomu, ali je devet godina kasnije predsjednik Dwight D. Eisenhower izjavio da »smo se morali riješiti komunističke vlade koja je preuzela vlast«. Kad je general Suharto 1965. godine priredio svoj krvavi državni udar u Indoneziji, učinio je to uz suradnju Sjedinjenih Država i Europe. Roland Challis, tadašnji dopisnik BBC-a za 46 Jugoistočnu Aziju, tvrdi daje »dio pogodbe bio ponovni povratak britanskih kompanija i Svjetske banke na to područje«. Slično tome, 1973. su godine u Sjedinjenim Državama upravo snage »slobodnog tržišta« poticale vojno rušenje demokratski izabranog čileanskog predsjednika Salvadora Allendea, što je konačno dovelo do njegove smrti. (U to je vrijeme Henry Kissinger dao svoj slavni komentar da se jednoj zemlji ne smije dopustiti da »postane komunistička zbog neodgovornosti svoga naroda«.) Otvoreni razgovori o potrebi da se zbaci venecuelanski predsjednik Hugo Chavez, koji su u tijeku u Washingtonu, pokazuju da ova pogubna logika nije umrla s Hladnim ratom. Ali danas uplitanje slobodnog tržišta u demokraciju obično poprima profinjenije oblike. To može biti direktiva Međunarodnog monetarnog fonda kojom se od vlada zahtijeva da uvedu pristojbe za korisnike usluga zdravstva, ili da povuku milijarde iz proračuna za javne službe, ili da privatiziraju snabdijevanje vodom. To može biti plan koji je Svjetska banka smislila da bi podigla ogromnu branu, osmišljenu bez savjetovanja sa zajednicama koje će taj projekt raseliti i čiji će tradicionalni način života nestati. To može biti izvještaj Svjetske banke koja zahtijeva više »fleksibilnosti« na tržištu rada u teško zaduženim zemljama – uključujući ograničavanje kolektivnih pogodbi – da bi privukla inozemne ulagače. (Ako pruže otpor i obrane se, mogli bi vrlo lako biti svrstani u teroriste, pa će postati dopustiva sva sredstva da ih se svlada.) A ponekad uplitanje može izgledati kao pritužba Svjetskoj trgovinskoj organizaciji da je javno vlasništvo nacionalne poštanske tvrtke »pristrano« na štetu inozemne kurirske kompanije. Može izgledati kao objava trgovačkog rata zemljama koje demokratskim putem odluče zabraniti govedinu s

hormonskim dodacima ili pružiti svojem stanovništvu besplatne lijekove za AIDS. Može izgledati poput neprestanih bučnih zahtjeva za smanjenjem poreza, koje poslovni lobiji traže u svakoj zemlji, opravdavajući se stalnom prijetnjom da će kapital pobjeći ako ne ispunimo sve na najnovijem popisu želja korporacije. Koje god metode koristila, »slobodna tržišta« rijetko podržavaju i toleriraju uistinu slobodne narode. Kad govorimo o vezi globalizacije i demokracije, ne trebamo razmatrati samo to imaju li narodi pravo glasovati svakih četiri ili pet godina, nego i to smatraju li građani još uvijek to glasovanje smislenim. Ne smijemo tražiti samo prisustvo izborne demokracije, nego i razmotriti svakodnevnu kakvoću i dubinu tih sloboda. Stotine tisuća ljudi se ne okupljaju na ulicama oko trgovinskih sastanaka jer se protive samoj trgovini, nego zbog toga što se vrlo stvarna potreba za poslovima i ulaganjima sustavno iskorištava za razaranje svake demokracije. Neprihvatljiva trgovina jest ona koja potkopava pravo na suverenost u zamjenu za inozemna ulaganja. 47 Ponajviše odbojna strana priče o širenju demokracije s vrha naniže jest njezino nepoštenje prema ljudima koji su se borili, i još se uvijek bore, za istinsku demokratsku promjenu u svojim zemljama, bilo za pravo glasa, bilo za pravo pristupa zemljištima, bilo za pravo osnivanja sindikata. Demokracija nije djelo nevidljive ruke tržišta, ona je djelo stvarnih ruku. Često se navodi, primjerice, da Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA) donosi demokraciju u Meksiko. Zapravo su radnici, studenti, domaće starosjedilačke grupe i radikalni intelektualci oni koji polagano nameću demokratske reforme nepopustljivoj meksičkoj eliti. Proširujući jaz između bogatih i siromašnih, NAFTA čini njihove napore ratobornijim i težim. Predsjednik Bush umjesto takvih zbrkanih, buntovnih, stvarnih demokratskih pokreta nudi spokojnu i utješnu uspavanku: samo se opustite i čekajte da vam stignu vaša prava. Ali protivno ovoj letargičnoj viziji demokracije koja se razvija s vrha naniže, globalizacija u svojem sadašnjem obliku ne donosi slobodu. Kao što to ne čini niti slobodno tržište, niti velika dostupnost Big Mac hamburgera. Stvarna se demokracija – istinska moć odlučivanja u rukama naroda – uvijek zahtijeva, nikada ne dobija na dar. 48

Američka zona slobodne trgovine Vođe se možda slažu, ali na ulicama latinoameričkih gradova bjesni debata ožujak 2001. Sljedećeg će se petka ministri trgovine iz trideset i četiri zemlje koje raspravljaju o Američkoj zoni slobodne trgovine sastati u Buenos Airesu. Mnogi u Latinskoj Americi predviđaju da će ministre dočekati prosvjedi mnogo veći od onih koji su buknuli u Seattleu 1999. Navijači FTAA-a se vole pretvarati da su njihovi jedini kritičari bijeli studenti s Harvarda i McGilla koji jednostavno ne razumiju koliko »siromašni bučno zahtijevaju« FTAA. Hoće li ova javna demonstracija protivljenja Latinske Amerike tom trgovinskom ugovoru promijeniti sve to? Ne budite blesavi. Masovni prosvjedi u svijetu u razvoju ne ulaze u naše rasprave o trgovini na Zapadu. Bez obzira na to koliko ljudi izađe na ulice Buenos Airesa, Mexico Cityja ili Sao Paula, zagovornici korporacijske globalizacije jednostavno uporno ostaju pri tome da je svaki mogući prigovor koji im se dobaci izmislio netko sa svježe ispletenim dreadlocksima, srčući svoj espresso u Seattleu. Kad govorimo o trgovini, nerijetko se opravdano usredotočavamo na to tko postaje bogatiji, a tko siromašniji. Ali u igri je još jedna podjela: koje se zemlje predstavljaju kao raznovrsne, komplicirane političke kulture gdje građani imaju niz raznolikih pogleda, a koje na svjetskoj pozornici naizgled govore ideološki monotono. U Sjevernoj Americi i Europi bjesne sporovi oko neuspjeha sadašnjeg trgovačkog sustava. A ipak, takva se raznolikost javnog mnijenja rijetko pripisuje građanima zemalja Trećeg Svijeta. Umjesto toga, sve ih se zajedno trpa u jedan homogen entitet u čije ime govore političari koji su sumnjivo izabrani ili, još bolje, diskreditirani, poput bivšeg meksičkog predsjednika Ernesta Zedilla, koji sada poziva na međunarodnu kampanju protiv »globofoba«. Zapravo nitko ne može govoriti u ime pet stotina milijuna stanovnika Latinske Amerike, a najmanje od svih Zedillo, čija je stranka umnogome pala zbog posljedica NAFTA-a. Diljem obje Amerike, liberalizacija tržišta predstavlja predmet žestokih sukoba. Ne raspravlja se o tome jesu li inozemna ulaganja i trgovina poželjni – Latinska Amerika i Karibi su već organizirali regionalne trgovinske blokove poput Mercosura. Raspravlja se o 49 demokraciji: koji će se uvjeti postaviti pred siromašne zemlje da bi se kvalificirale za pristup globalnom trgovinskom klubu? U Argentini, domaćinu sastanka FTM sljedećega tjedna, trenutno vlada pobuna zbog ogromnih smanjenja socijalnih troškova – gotovo osam milijardi dolara tijekom tri godine – koji su uvedeni da bi se kvalificirala za MMF-ov paket zajmova. Prošloga su tjedna tri ministra dala ostavku, sindikati su organizirali generalni štrajk, a sveučilišni su profesori premjestili svoja predavanja na ulice. Iako je gnjev zbog grubih mjera štednje bio usmjeren u prvom redu na MMF, on se, putujući preko cijelog kontinenta, rapidno širi i na trgovinske ugovore poput predloženog FTM. Mnogo Latinoamerikanaca vidi dokaze opasnosti na primjeru Meksika. Sjevernoamerički je sporazum o slobodnoj trgovini stupio na snagu 1. siječnja 1994., a sedam godina kasnije tri četvrtine meksičkog stanovništva živi u bijedi, minimalne su plaće niže nego što su bile 1994., a nezaposlenost raste. Stoga su se, unatoč tvrdnjama da ostatak Latinske Amerike želi svoj vlastiti NAFTA sporazum, središnje radničke organizacije u Brazilu, Argentini, Paragvaju i Urugvaju – predstavljajući dvadeset milijuna radnika – izjasnile protiv plana. One sada pozivaju na opći referendum o članstvu u FTM. [Što čini i brazilski predsjednički kandidat Lula da Silva koji je, u vrijeme pisanja ovoga teksta, izgledao kao mogući pobjednik na izborima u studenom 2002.] Brazil je u međuvremenu zaprijetio da će bojkotirati cjelokupni samit u Quebecu, bijesan zbog kanadske zabrane uvoza brazilske govedine. Ottawa se pozivala na sigurnosne probleme, ali Brazilci misle da se zapravo radilo o tome što im je Kanada zamjerila subvencioniranu proizvodnju mlažnjaka. Brazilska se vlada također pribojava da će FTM zaštititi industriju lijekova na način koji će ugroziti njezinu vizionarsku politiku javnog zdravstva, kojom se besplatni generički lijekovi za AIDS trebaju pružiti svakome tko ih treba.

Zagovornici slobodne trgovine bi nas najradije uvjerili u jednostavnu jednadžbu: trgovina = demokracija. Ljudi koji će sljedećega tjedna na ulicama Buenos Airesa pozdraviti naše ministre trgovine postavljaju mnogo složeniju i izazovniju računicu: od koje se količine demokracije mora odustati u zamjenu za trgovinu? 50

MMF, idi do vraga Argentinski je narod iskušao MMF-ov pristup, sada želi sam vladali svojom zemljom ožujak 2001. Istoga dana kad se argentinski predsjednik Eduardo Duhalde upleo u još jedan jalov pregovor s Međunarodnim monetarnim fondom, grupa građana Buenos Airesa je prolazila kroz pregovore drugačije vrste. Jednoga sunčanog utorka početkom mjeseca pokušavali su se spasiti od deložacije. Stanovnici adrese 335 Ayacucho, uključujući devetnaestero djece, zabarikadirali su se u svoje stanove, smještene samo nekoliko ulica dalje od narodnog sabora, i odbili otići. Na betonskoj fasadi zgrade je stajao rukom ispisan znak: »MMF, idi k vragu«. Možda se čini čudnim da bi tako nedvojbeno ogromna institucija poput MMF-a mogla biti upletena u tako malen problem kakav je deložacija u ulici Ayacucho. Ali ovdje, u zemlji u kojoj se polovica stanovništva nalazi ispod linije siromaštva, teško je naći bilo koji sektor društva čija sudbina na neki način ne ovisi o odlukama koje donosi međunarodni zajmodavac. Knjižničari, učitelji i drugi radnici u javnom sektoru, koji su bili isplaćivani u žurno tiskanim pokrajinskim valutama, neće uopće biti plaćeni ako pokrajine pristanu prestati tiskati novac, kako zahtijeva MMF. A ako se dodatno reduciraju izdaci za javni sektor, na čemu zajmodavac također inzistira, nezaposleni će radnici, koji čine 30% radne snage, biti još bliže beskućništvu i gladi koja je navela tisuće ljudi da jurišaju na supermarkete i zahtijevaju hranu. A ako se ne nađe rješenje za nedavno proglašeno izvanredno stanje u zdravstvu, to će sasvim sigurno nauditi ženi koju sam susrela u predgrađima Buenos Airesa. U naletu stida i očaja, podigla je svoju bluzu i pokazala mi cijevi koje vise iz otvorene rane na trbuhu jer je liječnik poslije operacije nije mogao zašiti niti zaviti zbog kronične nestašice medicinskih materijala. Možda se čini nepristojnim govoriti ovdje o takvim stvarima. Ekonomska bi se analiza trebala baviti stabilizacijom dolara, »pezoifikacijom« i opasnostima »stagflacije« – ne djecom koja gube svoje domove ili otvorenim ranama starijih žena. Pa ipak, lakoumni savjeti kojima se preko granice zasipa argentinska vlada možda zahtijevaju malo osobniji ton. U krugovima koji se bave slobodnim tržištem vlada suglasnost oko toga da MMF ne bi trebao promatrati argentinsku krizu kao prepreku daljim mjerama 51 štednje, nego kao dobru priliku: zemlji toliko očajnički treba gotovina, obrazlaže se, da će učiniti što god MMF želi. »Treba djelovati tijekom krize, tada je Kongres najprijemljiviji«, objašnjava Winston Fritsch, predsjednik brazilske podružnice Dresdner Bank AG. Najdrakonskije su prijedloge pružili Ricardo Caballero i Rudiger Dornbusch, par ekonomista s MIT-a koji pišu za The Financial Times. »Vrijeme je da postanemo radikalni«, kažu oni. Argentina »mora privremeno odstupiti od suverenosti po svim financijskim pitanjima... odustati od većine svoje monetarne, fiskalne i regulativne suverenosti te ovlasti upravljanja aktivom tijekom jednog duljeg razdoblja, recimo pet godina.« Gospodarstvo te zemlje – njezine »troškove, tiskanje novca i poreznu upravu« – trebali bi kontrolirati »inozemni posrednici«, uključujući »odbor iskusnih centralnih bankara«. U zemlji koja još uvijek osjeća ožiljke nestanka trideset tisuća ljudi tijekom vojne diktature između 1976. i 1983. samo bi se »inozemni posrednici« usudili reći, kao što kaže MIT-ova ekipa, da »netko mora voditi zemlju čvrstom rukom«. Pa ipak, čini se da je represija nužan preduvjet pravom radu na spašavanju zemlje koji, prema Caballeru i Dornbuschu, uključuje provaljivanje na tržište, uvođenje većih restrikcija troškova te, naravno, »ogromnu privatizacijsku kampanju«. To je uobičajen recept, samo ovaj put postoji problem: Argentina je već sve to učinila. Kao MMF-ov najuzorniji učenik devedesetih, naglo je otvorila svoje gospodarstvo (zbog čega je kapital mogao tako lako nestati kad je počela kriza). Što se tiče argentinskih navodno vratolomnih javnih troškova, cijela jedna trećina odlazi izravno na otplatu vanjskog duga. Još jedna trećina odlazi na mirovinske fondove, koji su već privatizirani. Preostala trećina – od koje nešto uistinu odlazi i na zdravstvo, obrazovanje i socijalnu pomoć – daleko zaostaje za porastom stanovništva, što je razlog zbog kojega pošiljke s donacijama hrane i lijekova pristižu brodom iz Španjolske. Što se tiče »široke

privatizacije«, Argentina je pokorno rasprodala toliko svojih službi, od vlakova do telefona, da Caballeru i Dornbuschu kao jedini primjeri preostalih posjeda koji bi se mogli privatizirati na pamet padaju samo luke i carine. Nije čudno da toliki koji su Argentini u prošlosti pjevali hvalospjeve sada užurbano svaljuju krivnju za njezin gospodarski slom isključivo na nacionalnu pohlepu i korupciju. »Ako zemlja misli da će dobiti pomoć od Sjedinjenih Država a krade novac, jednostavno je neće dobiti«, rekao je George W. Bush prošloga tjedna u Meksiku. Argentina će »morati donijeti neke teške odluke«. Teško da stanovništvu Argentine, koje je već mjesecima u otvorenoj pobuni protiv svoje političke, financijske i pravne elite, trebaju predavanja 52 o potrebi za dobrim upravljanjem. Na prošlim je državnim izborima više ljudi uništilo svoje glasačke listiće nego glasovalo za bilo kojeg političara. Najpopularniji neregistrirani kandidat bio je crtani lik po imenu Clemente, odabran jer nema ruke, pa stoga ne može krasti. Ali teško je povjerovati da će upravo MMF promijeniti argentinsku kulturu potkupljivanja i nekažnjenih zlodjela, pogotovo uzevši u obzir to da jedan od uvjeta koje je zajmodavac postavio uz nova sredstva glasi da argentinski sudovi moraju prestati goniti bankare koji su nezakonito povukli svoj novac iz zemlje, drastično produbljujući krizu. A sve dok se uništavanje ove zemlje predstavlja kao jedinstvena nacionalna patologija, sam će MMF udobno ostati izvan središta pozornosti. U poznatoj priči o osiromašenoj zemlji koja preklinje svijet za sanaciju, prikriva se presudni razvoj događaja: mnoštvo je ovdašnjih ljudi vrlo malo zainteresirano za MMF-ov novac, pogotovo kad je jasno da će ih on toliko skupo stajati. Umjesto toga, užurbano stvaraju nove političke snage suprotstavljene njihovim vlastitim neuspješnim političkim strukturama, kao i MMF-u. Deseci tisuća stanovnika organizirali su se u skupštine susjedstava, umrežene na gradskoj i narodnoj razini. Na gradskim trgovima, u parkovima i na uglovima ulica, susjedi raspravljaju o načinima kojima bi mogli učiniti svoju demokraciju odgovornijom, te zamijeniti svoju vladu na mjestima na kojima je doživjela neuspjeh. Razgovaraju o stvaranju »građanskoga kongresa« kojim bi se od političara zahtijevala transparentnost i odgovornost. Raspravljaju o sudioničkim budžetima i kraćim političkim mandatima, istovremeno organizirajući općinske kuhinje za nezaposlene. Predsjednik, koji čak nije niti bio izabran, dovoljno se plaši ove političke snage u rastu da je počeo nazivati »asambleas« antidemokratskima. Postoji razlog zbog kojega bismo trebali obratiti pozornost. Asambleas razgovaraju i o načinima kojima bi se lokalne grane privrede mogle aktivirati, a imovina renacionalizirati. A mogli bi krenuti i dalje. Argentina koju su kao učenika koji je bio poslušan desetljećima profesori MMF-a nedostojno srušili, ne bi trebala preklinjati za zajmove: trebala bi zahtijevati reparacije. MMF je imao svoju priliku da vodi Argentinu. Sada je na redu narod. 53

Nema mjesta za lokalnu demokraciju Kada se grad nađe na putu unosnoj trgovinskoj pogodbi, korporacija ga tuži međunarodnom sudu veljača 2001. Ako nekome još uvijek nije jasno zašto policija gradi suvremenu Bastilju oko Quebec Cityja pripremajući se za otvaranje Američke zone slobodne trgovine, trebao bi pogledati slučaj koji razmatra Vrhovni sud British Columbije. Godine 1991. je Metalclad, američka tvrtka za gospodarenje otpadom, kupila zatvoreno postrojenje za obradu otrovnih materijala u Guadalcazaru u Meksiku. Kompanija je htjela izgraditi ogromno odlagalište štetnog otpada, te je obećala da će počistiti nered koji su prethodni vlasnici ostavili za sobom. Međutim, u sljedećim su godinama proširili svoje pogone bez traženja lokalnog odobrenja, osvajajući time malo simpatija u Guadalcazaru. Stanovnici su izgubili vjeru u to da je Metalclad ozbiljan što se tiče čišćenja, bojali su se neprekidne kontaminacije podzemnih voda, te su konačno odlučili da inozemna kompanija više nije dobrodošla. 1995., kad je odlagalište bilo spremno za otvaranje, grad i država su se umiješali onim zakonodavnim ovlastima koje su im bile na raspolaganju: grad je Metalcladu uskratio građevinsku dozvolu, a država je proglasila područje oko gradilišta dijelom ekološkog rezervata. Do tog je trenutka Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini – uključujući njegovu kontroverznu klauzulu, »Poglavlje 11«, koja dopušta ulagačima da tuže vlade – bio u punom zamahu. Tako je Metalclad lansirao izazov Poglavljem 11, tvrdeći da Meksiko »izvlašćuje« njegovu investiciju. Pritužbu je prošloga kolovoza – u Washingtonu saslušala tročlana nadležna komisija. Metalclad je tražio 90 milijuna dolara, a dodijeljeno mu je 16,7. Koristeći neobičan mehanizam priziva putem treće stranke, Meksiko se odlučio oduprijeti presudi pred Vrhovnim sudom Britanske Kolumbije. Slučaj Metalclad živopisno ilustrira ono na što kritičari misle kad optužuju ugovore o slobodnoj trgovini da se svode na »povelje o pravima multinacionalnih korporacija«. Metalclad je uspješno odglumio žrtvu koju ugnjetava ono što NAFTA zove »intervencijom«, odnosno ono što se nekada nazivalo »demokracijom«. Kako pokazuje slučaj Metalclad, demokracija ponekad izbije kad je najmanje očekuješ. To se može dogoditi u nekom uspavanom gradiću ili samodopadnom velegradu, gdje stanovnici iznenadno presude da političari nisu obavili svoj posao, te da je vrijeme da se umiješaju građani. Zajednice 54 formiraju grupe, juriša se na sastanke vijeća. A ponekad se dogodi i pobjeda: rizičan rudnik se ipak ne izgradi, minira se plan za privatizaciju lokalnog porječja, blokira se odlagalište smeća. Ovo se djelovanje zajednice nerijetko zbiva relativno kasno, pa se ranije odluke poništavaju. Ovakva su izbijanja pučkih intervencija zbrkana, nezgodna i teško predvidiva – ali demokracija, usprkos najbolje pripremljenim planovima, ponekad provaljuje granice sastanaka vijeća i povjerenstava iza zatvorenih vrata. Upravo je to vrsta demokracije koju je Metalcladova komisija osudila kao »samovoljnu«, i zbog toga bismo svi trebali obratiti pozornost. Pod ugovorima o takozvanoj slobodnoj trgovini, vlade gube svoju sposobnost reagiranja na potrebe birača, učenja na greškama i ispravljanja tih grešaka prije negoli postane kasno. Metalclad smatra da je meksička vlada jednostavno trebala ignorirati lokalne prigovore. A nema sumnje da je, iz perspektive ulagača, uvijek jednostavnije pregovarati s jednom razinom vlasti nego s tri. Kvaka je u tome što naše demokracije ne funkcioniraju na taj način: problemi poput odlaganja otpada odnose se na sve razine državne uprave, ne zahvaćajući samo trgovinu, nego i pitku vodu, zdravstvo, ekologiju i turizam. Štoviše, stvaran se utjecaj politike slobodne trgovine najoštrije osjeća upravo u lokalnim zajednicama. Od gradova se traži da apsorbiraju ljude koje je s njihovih zemljišta istisnula industrijska poljoprivreda, ili koji su bili prisiljeni napustiti svoje pokrajine zbog redukcije sredstava za državne programe zapošljavanja. Veliki i mali gradovi moraju pronaći utočište onima koji su izbačeni na ulicu zbog deregulacije tržišta najamnina, a gradske uprave moraju izaći na kraj s kaosom neuspjelih

privatizacijskih eksperimenata – sve to s potkopanim poreznim izvorom. Možda se o trgovinskim ugovorima raspravlja na međunarodnoj razini, ali vodu moraju piti mještani. Mnogi gradski političari, reagirajući na ovo nametnuto opterećenje, počinju zahtijevati povećanje ovlasti. Primjerice, Gradsko vijeće u Vancouveru, pozivajući se na vašingtonsku presudu u slučaju Metalclad, prošloga je mjeseca odobrilo rezoluciju kojom se zatražilo od »federalne vlade da odbije potpisati bilo kakav novi trgovinski ili ulagački ugovor, poput... Američke zone slobodne trgovine, koji uključuje odredbe o državi-ulagaču slične onima koje su uključene u NAFTA sporazum«. A u ponedjeljak su gradonačelnici najvećih kanadskih gradova pokrenuli kampanju za povećanje ustavnih ovlasti. »[Gradovi] su u ustavu s kraja devetnaestog stoljeća navedeni između krčmi i azila, i upravo je to vlast kakvu imamo, tako da nas se može lako opterećivati i iskorištavati«, objasnila je Joanne Monaghan, predsjednica Saveza kanadskih gradskih uprava. 55 Veliki i mali gradovi trebaju ovlasti u odlučivanju razmjerne njihovim povećanim odgovornostima, ili će jednostavno biti pretvoreni u pasivna odlagališta otrovnih nusprodukata slobodne trgovine. Ponekad je, kao u Guadalcazaru, to odlaganje jasno vidljivo. Glavninu vremena je mnogo bolje skriveno. [U svibnju 2001., Vrhovni je sud Britanske Kolumbije podržao presudu tribunala NAFTA-a, pa je Meksiko u studenom 2001. platio Metalcladu preko 16 milijuna dolara.] 56

Rat protiv sindikata Tvornički radnici u Meksiku zahtijevaju da Nike održi svoju riječ siječanj 2001. Marion Traub-Werner je bila u posjeti svojoj obitelji u Torontu kad je stigao poziv: osam stotina konfekcijskih radnika je napustilo radna mjesta u tvornici u Meksiku. Uhvatila je sljedeći avion za Mexico City i za nekoliko se sati sastala s radnicima. Za Marion Traub-Werner ovo nije bio bilo kakav štrajk. »To je onaj koji smo očekivali«, kaže ona. Ova je tvornica proizvodila majice s oznakama sveučilišta u Michiganu, Oregonu, Arizoni, Indiani i Sjevernoj Carolini. Najveći klijent tvornice je Nike, koji s ovim i mnogim drugim školama ima ugovor na sportsku odjeću. Tijekom proteklih pet godina, Marion Traub-Werner je bila jedna od ključnih organizatora sve jačeg sjevernoameričkog studentskog pokreta protiv eksploatacijskih tvornica, pomogavši osnovati udruženje United Students Against Sweatshops, koje sada djeluje na 175 kampusa. Studenti su se upustili u ogorčen spor s kompanijama koje proizvode odjeću za njihove škole, a u javnosti su najpoznatije njihove bitke s divovskim proizvođačem sportske opreme Nike. Spor se vodi oko pitanja kome bi se trebala povjeriti regulacija i nadzor tvornica na 2,5 milijuna dolara vrijednom tržištu sportske odjeće za studente. Nike je dosljedno tvrdio da može sam riješiti problem: kaže da ima čvrst pravilnik o upravljanju te da je član Fair Labor Association, koju je osnovao bivši američki predsjednik, Bill Clinton. Također unajmljuje izvanjske računovodstvene tvrtke da bi osigurao da sedamsto tvornica koje mu proizvode robu igraju po pravilima. [Obrazloženje prema kojem računovodstvene tvrtke imaju nepristran odnos s korporacijama koje im plaćaju reviziju izrazito je izgubilo popularnost nakon rasula u slučaju Enron/Andersen.] Studenti su odbacili ovaj put, tvrdeći da se od korporacija ne može očekivati da nadziru same sebe. Umjesto toga su izvršili pritisak na svoje škole i sveučilišta da se pridruže Workers' Right Consortiumu, skupini koja zagovara uistinu nezavisan nadzor, lišen korporacijske kontrole. Vanjskim je promatračima to izgledalo kao zakučasta bitka između konkurentskih kratica: FLA i WRC. Ali u tvornici odjeće Kuk-Dong u Atlixcou u Meksiku, spor je upravo poprimio ljudsko lice. Kuk-Dong je bila jedna od 57 Nikeovih pokusnih tvornica, te su je promatrači koje je unajmio Nike posjetili nekoliko puta. Danas će studenti objaviti kompromitirajuću video-vrpcu na kojoj je razgovor s jednom radnicom iz tvornice Kuk-Dong, snimku za koju tvrde da dokazuje povredu Nikeovog pravilnika o upravljanju. Na snimci, koju sam gledala jučer, jedna mlada Meksikanka govori o bijednim plaćama i gladi, te o tome kako se na poslu razboljela, nakon čega joj nije dopušteno bolovanje. Kad su je upitali koliko ima godina, odgovorila je: »Petnaest«. Prema Nikeovom pravilniku o upravljanju, kompanija ne zapošljava konfekcijske radnike mlađe od šesnaest godina. Nike kaže da je ona možda krivotvorila dokumente da bi dobila posao. Krivotvorenje dokumenata je uistinu rasprostranjeno u Meksiku, ali maloljetni radnici nerijetko tvrde da su ih poučili da lažu u samim kadrovskim odjelima lokalne kompanije. Postoje i drugi čimbenici u slučaju Kuk-Dong koji čine Nikeove metode nadzora upitnima. Nike tvrdi da radnici koji proizvode njihova dobra imaju pravo na slobodno udruživanje, i kad sam jučer razgovarala s Vada Managerom, direktorom Nikeove uprave za globalna pitanja, inzistirao je: »Mi nismo protiv sindikata.« Ali radnici kažu da su, kad su pokušali ukinuti »sindikat tvrtke« koji je neuspješno zastupao njihove interese, petorica njihovih najistaknutijih predstavnika bili otpušteni. (Takozvani sindikati tvrtki, koji su redovito u savezu s upravom, uobičajeni su u Meksiku, gdje se neovisni sindikati tretiraju kao zapreka stranim ulaganjima.) Prošloga su utorka radnici stupili u štrajk da bi prosvjedovali zbog otpuštanja svojih vođa. Osamsto je ljudi napustilo šivaće strojeve i zaposjelo svoju tvornicu. Prema Josephini Hernandez,

jednoj od otpuštenih organizatorica, »ono što zahtijevamo jest ukidanje korumpiranog sindikata i osnivanje neovisnog sindikata koji će voditi radnici.« Rezultati su ponovno bili katastrofalni. U četvrtak je policija za suzbijanje nereda, predvođena čelnikom sindikata tvrtke, nahrupila i okončala prosvjed udarajući radnike, zbog čega je petnaest ljudi završilo u bolnici. Napad je bio tako brutalan da je oko dvjesto radnika odlučilo da se neće vratiti na posao u tvornicu čak i nakon završetka štrajka, strahujući od odmazde uprave. Sloboda udruživanja, na koju radnici imaju pravo u skladu s meksičkim zakonom i pravilnikom o upravljanju samog Nikea, očito nije stvarnost u tvornici Kuk-Dong. Vada Manager kaže daje posljednja pošiljka koju je Nike naručio od Kuk-Donga – radi se o majicama od runske vune – isporučena u prosincu. Kaže da će Nike donijeti odluku o tome hoće li nastaviti naručivati od njih prema preporukama svojeg »posrednika na licu mjesta«. 58 Tvornički radnici i studenti, koji u Meksiku djeluju zajedno, žele nešto drugo. Ne žele da Nike pobjegne s poprišta neugodnih događaja da bi spasio obraz, nego da ostane i dokaže da je njegov pravilnik o upravljanju nešto više od prazne riječi. »Želimo da Nike prisili Kuk-Dong na izravne pregovore s radnicima«, kaže Marion Traub-Werner. »To je dugoročan pristup, ali mislimo da je i dugotrajniji.« [Radnici tvornice Kuk-Dong su stupili u štrajk glađu, te je Nike konačno izvršio pritisak na tvornicu da dopusti radnicima u štrajku da se vrate na posao. Radnici su u rujnu 2001. izborili pravo na utemeljenje neovisnog sindikata što je, prema američkoj grupi za ljudska prava Global Exchange, »pobjeda koja postavlja presedan«, te bi mogla dovesti do nastavka organiziranja radnika i neovisnih sindikata u meksičkim tvornicama. ] 59

Dosadašnji rezultati NAFTA-a Poslije sedam godina, brojevi kojima se slave vrline ugovora jednostavno nemaju smisla travanj 2001. Ovaj je tekst bio odgovor na članak koji je za The Globe and Mail napisao bivši kanadski premijer Brian Mulroney, čovjek koji je ugovorio Zonu slobodne trgovine između Kanade i Sjedinjenih Država, te sklopio Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini, kojim je u posao uključen i Meksiko. U tom je članku zagovarao nastavak širenja NAFTA-a, kojim bi bila obuhvaćena cijela hemisfera (predložena Američka zona slobodne trgovine). Mulroneyevo je gledište utemeljeno u njegovom uvjerenju da je NAFTA bio bezuvjetan uspjeh za sve tri zemlje. U trenutku kad je debata objavljena, Quebec City se spremao ugostiti Samit Amerika, susret trideset i četiri državnika kojemu je cilj bio ustanoviti FTM. Aktivisti iz svih američkih zemalja planirali su ogromne kontraprosvjede. Brian Mulroney misli da su brojevi njegovi prijatelji. Ponosno ističe postotak kanadskog bruto nacionalnog proizvoda, sada dopunjenog izvozom u Sjedinjene Države – 40%! Broj poslova koje je stvorila trgovina – četiri od pet! A status Meksika kao važnog trgovačkog partnera Sjedinjenih Država – zaostaje samo za Kanadom! Ovi su brojevi opravdanje, vjeruje naš bivši premijer, za ugovore o slobodnoj trgovini koje je sklopio prvo sa Sjedinjenim Državama, a zatim s Meksikom. On još uvijek ne razumije: ti brojevi nisu na njegovoj strani, oni su mu najgori neprijatelji. Otpor slobodnoj trgovini je rastao i postajao sve glasniji upravo zato što se privatno bogatstvo naglo povećalo, bez pretvaranja u bilo kakav jasno razaznatljiv oblik općega dobra. Ne radi se o tome da kritičari ne znaju koliko se novca stvara slobodnom trgovinom – radi se o tome da svi mi to znamo i suviše dobro. Dok ne nedostaje brojeva koji upućuju na porast u izvozu i ulaganjima, onaj je učinak širenja dobrobiti s vrha naniže, koji je bio obećan kao politički poticaj deregulaciji – čistiji okoliš, veće plaće, bolji radni uvjeti, manje siromaštva – ili bio žalosno slab ili se uopće nije pojavio. Rezultati popratnih ugovora o radu i okolišu, vezanih uz Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini, spektakularno su loši. Danas 75% meksičkog stanovništva živi u bijedi, u usporedbi sa 49% 1981. godine. Trgovina možda stvara poslove u Kanadi, ali ne dovoljno njih da bi održala korak s brojem poslova koji su bili ukinuti – do 1997. je godine, prema 60 organizaciji Canadian Center for Policy Alternatives, postojao čist gubitak od 276 000 radnih mjesta Prema jednom istraživanju Tufts University, u Meksiku se ukupno zagađenje zbog proizvodnje udvostručilo nakon što je NAFTA uveden. A Sjedinjene su Države postale odmetnik u borbi protiv klimatskih promjena, na veliko odbacivši sve na što su se obvezale u Kyotu. Ispostavlja se da je drska jednostranost vrhunski luksuz u dobu slobodne trgovine, rezerviran za ultrabogate. Uvijek postoji pripravan izgovor zbog kojega je bogatstvo oslobođeno slobodnom trgovinom zaglavljeno na vrhu: recesija, deficit, kriza pezosa, politička korupcija, a sada prijetnja još jedne recesije. Uvijek postoji razlog zbog kojega bi se to bogatstvo trebalo potrošiti na još jednu poreznu olakšicu, umjesto na socijalni ili ekološki program. Mulroney ne razumije da samo ekonomisti obožavaju stvaranje bogatstva kao apstrakcije, samo ga vrlo bogati fetišiziraju kao cilj po sebi. Ostatak je zainteresiran za te brojeve koji rastu u knjigama poslovanja zbog onoga što se njima može kupiti: znači li porast trgovine i ulaganja da si možemo priuštiti obnovu zdravstvenog sustava? Možemo li održati svoja obećanja da ćemo okončati siromaštvo djece? Možemo li osigurati sredstva za bolje škole? Izgraditi jeftine stanove? Možemo li si priuštiti ulaganje u čistije izvore energije? Radimo li manje, imamo li više slobodnog vremena? Ukratko, imamo li bolje, pravednije, barem održivo društvo? Slučaj je upravo suprotan. Kao što je Mulroney bio ljubazan priznati, »slobodna je trgovina dio cjeline koja uključuje GST [kanadski porez na robu i usluge], deregulaciju, privatizaciju, te udruženo nastojanje da se smanje deficiti, inflacija i kamatne stope.« To su domaći preduvjeti za ulazak u globalnu trgovačku igru –

paket koji, razmatran u cjelini, jamči da brojevi kojima se Mulroney tako ponosno razmeće imaju malo veze sa zamrznutim plaćama, ekonomskim nejednakostima i sve dubljom ekološkom krizom. A kad je privredni rast odsječen od smislenih mjera društvenog napretka, ljudi koji razmišljaju počinju gubiti vjeru u sustav. Počinju postavljati teška pitanja – ne samo o trgovini, nego i o tome kako ekonomisti mjere napredak i vrijednost. Zašto ne možemo mjeriti ekološke deficite jednako kao ekonomski rast? Koja je prava društvena cijena – u redukciji sredstava za prosvjetu, u povećanju broja beskućnika – cijeloga paketa mjera o kojima govori Mulroney? Ovakva će se pitanja čuti ovoga tjedna u Quebec Cityju. Postavljat će ih ljudi poput Josea Bovea, francuskoga vlasnika mljekarskih farmi, čija se kampanja ne suprotstavlja McDonald's restoranima, nego poljoprivrednom 61 modelu koji promatra hranu isključivo kao industrijski proizvod, umjesto kao težište nacionalne kulture i obiteljskog života. Postavljat će ih radnici u zdravstvu jer sumnjaju u trgovački sustav koji odlučnije brani patente lijekova za AIDS nego milijune ljudskih života. Postavljat će ih studenti koji svake godine sve više plaćaju svoje »javno« obrazovanje, dok reklame vrše invaziju na njihove škole, a njihovi se odjeli za istraživanja postupno privatiziraju putem trgovinski sponzoriranih istraživanja. Zagovornici slobodne trgovine odbacuju slogan »People before Profits« kao nefokusiran, ali on jasno sažima osjećaj koji teče kroz kampanje koje se stječu u Quebec Cityju. Argument za žurbu s Američkom zonom slobodne trgovine utemeljen je na nepokolebljivom ideološkom uvjerenju da će ono što je dobro za korporacije s vremenom postati dobro za svakoga. Čak i kad bi taj sumnjiv argument bio točan, vremenski je rok neprihvatljiv. Prema guverneru Bank of Mexico, uz trenutnu stopu ekonomskog rasta bit će potrebno šezdeset godina da Meksiko udvostruči svoj prihod po glavi stanovnika i okonča svoju krajnju bijedu. Prosvjednici žele reći da su ljudsko dostojanstvo i održavanje okoliša previše važni da bi se za njih strpljivo molilo kao za kišu tijekom suše. To ne bi trebale biti zakašnjele nuspojave, nego sami temelji naših privrednih mjera. Srećom, prosvjednici se opiru pritisku da pronađu jednu sveobuhvatnu alternativu slobodnoj trgovini te, umjesto toga, brane pravo na nepatvorenu globalnu raznolikost i samoodređenje. Umjesto jednoga rješenja, postoje tisuće, koje polagano srastaju u jedan alternativni ekonomski model. U Cochabambi u Boliviji, to znači inzistiranje na tome da voda nije roba nego ljudsko pravo, čak i ako to povlači za sobom izbacivanje međunarodnog vodenog konglomerata Bechtel. U Britanskoj Kolumbiji, to znači da starosjedilačke i doseljeničke ruralne zajednice zahtijevaju pravo na upravljanje »zajedničkim šumama«, kojim bi se udružilo selektivno rezanje debala, turizam i lokalna industrija, nasuprot poklanjanju dozvola za industrijsko gospodarenje drvećem multinacionalnim drvoprerađivačkim industrijama. U Meksiku i Gvatemali, to znači uspostavljanje zadruga proizvođača kave, čime se osiguravaju ekološka raznolikost i plaće koje pokrivaju životne potrebe. Neki zagovornici slobodne trgovine kažu da bi prosvjednici u Quebec Cityju, da su ozbiljni, bili na drugoj strani ograde od pletene žice koja je podignuta da bi zaštitila delegate, te sada fizički dijeli grad. Kažu da bi prosvjednici trebali ljubazno pregovarati o dodatnim sporazumima vezanim za radnička prava, demokraciju i ekološke standarde. Ali trinaest godina nakon prvog trgovinskog ugovora sa Sjedinjenim Državama, više nisu pod paljbom detalji FTM ugovora (još ih uvijek ne poznajemo), nego sam ekonomski model – zbroj jednostavno nije točan. 62 Pokazujući svoje uobičajeno diplomatsko umijeće, prošloga je tjedna premijer Jean Chretien rekao novinama Le Devoir da tisuće ljudi dolaze u Quebec City »prosvjedovati i bla bla bla«. Upravo suprotno. Oni dolaze prosvjedovati u Quebec jer im je dosta toga »bla bla bla«.

POST SCRIPTUM POSLIJE 11. RUJNA Slijedeći je članak napisan osam mjeseci poslije samita u Quebecu. Uvršten je ovdje jer su poslije napada na New York i Washington ustupci koji se traže za porast trgovine postali još veći. U ime borbe protiv terorizma, Sjedinjene Države zahtijevaju da Kanada dramatično pojača mjere sigurnosti na svojim granicama, kao i da preda velik dio kontrole nad njima američkoj službi sigurnosti. Teško da bi Kanada mogla biti u lošijem položaju za cjenkanje: zahvaljujući slobodnoj trgovini, 87% našega izvoza odlazi u Sjedinjene Države, a gotovo pola naše privrede sada direktno ovisi o otvorenoj granici. Mnoštvo Kanađana vidi integraciju nekih dijelova granice kao neizbježnu cijenu zaštite trgovinskog odnosa sa Sjedinjenim Državama, vrijednog 700 milijardi dolara godišnje. Ali od Kanađana se zahtijeva da odustanu od nečega većeg od granične kontrole. Od nas se također traži da izručimo poveliki komad privrednih dividendi niza godina stroge štednje. »Sigurnosni budžet« ministra financija Paula Martina, isporučen 10. prosinca, baca 1,2 milijarde izravno na granicu. Nešto od toga ima svrhu zaštite Kanađana od terorista, ali veći se dio mora sagledati kao ono što jest: nova državna subvencija multinacionalnim korporacijama. Kad su Kanađani prihvatili redukciju troškova za zdravstvo, osiguranje nezaposlenih i druge socijalne programe, bilo nam je rečeno da je ta štednja nužna da bi se privukli inozemni ulagači. Nismo razmjenjivali naše socijalne programe za slobodnu trgovinu, rekli su propagatori – naprotiv, samo će slobodna trgovina stvoriti onu vrstu napretka koja je potrebna da bismo ponovno izgradili naše socijalne programe. Ali postoji kvaka. Upravo u trenutku u kojem su Kanađani počeli razmišljati o trošenju dijela našega nedavno stečenog nacionalnog blagostanja na nove programe, pokazuje se da višak u budžetu neće biti korišten da bi se ljudi dodatno osigurali. Bit će iskorišten da bi se dodatno osigurala trgovina – da bi »naše granice ostale otvorene«, kako kaže Martin. Utržak od prekogranične trgovine ponovno se ulaže u samu granicu: da bi je se učinilo supergranicom za protok slobodne trgovine i borbu protiv terorista. Imat ćemo »najmoderniju granicu na svijetu«, zanosio se Martin. 63 Kako se ispostavlja, ovo je baština svih godina stezanja pojasa: ne bolje društvo, nego stvarno krasna granica. U planu je stvaranje višerazinskih graničnih prijelaza koji su ujedno otvoreni poslovima, ali zatvoreni »nepoželjnim« ljudima. Ovo nije lak zadatak, budući da su migracija ljudi i robna razmjena obično tijesno povezani. Zbog toga je Martinov plan, koji treba ujedno otvoriti i zatvoriti granicu, toliko skup: 395 milijuna dolara za provjeru izbjeglica i doseljenika, 58 milijuna dolara da bi se prijelaz granice olakšao ljudima koji često poslovno putuju, 500 milijuna dolara za provedbu oštrih mjera protiv ilegalnih doseljenika, 600 milijuna dolara raspoređenih na sljedećih šest godina da bi se poboljšao tijek prometa. Zaustavimo se na trenutak da bismo uočili ironiju. Slobodna je trgovina trebala smanjiti troškove premještanja robe preko granica, stimulirajući time nova ulaganja; Sada smo postali toliko ovisni o trgovini (a Sjedinjene Države su počele toliko sumnjati u našu sposobnost da upravljamo samima sobom) da trošimo dodatne stotine milijuna dolara samo da bismo održali tijek trgovine. Drugim riječima, troškovi koje je nekada upijao privatni sektor u obliku uvoznih i izvoznih pristojbi i tarifa prebačeni su na porezne obveznike u obliku sigurnosnih troškova. Granica, obećanje tolikog prosperiteta, pretvara se u privredni slivnik. Annette Verschuren, predsjednica Home Depot Canada, pozdravila je budžet donesen u ponedjeljak, te rekla: »Dolazak naše robe u naše trgovine ovisi o granici, a sve što ubrzava taj proces smanjuje naše troškove.« Jesu li novi sigurnosni troškovi neizbježna cijena koju moramo platiti za našu ekonomsku stabilnost? Možda. Ali bi barem trebali poslati poruku upozorenja našim političarima koji svom silom pokušavaju proširiti Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini na cijelu hemisferu.

Slobodna je trgovina već ostavila ozbiljan trag na našim socijalnim programima i našoj sposobnosti da uspostavimo suverenu politiku prema doseljenicima i izbjeglicama. Sada nas košta i milijarde dolara zbog sigurnosnih mjera. Možemo li je barem prestati zvati »slobodnom«5? 64

Povišene ograde na granici Radnici migranti znaju da se, dok nestaju granice trgovini, podižu granice ljudima studeni 2000. Kad je Betty Granger, kandidatkinja desničarske stranke Canada Alliance, prošloga tjedna upotrijebila izraz »azijska invazija«, bio je to odjek retorike »žute opasnosti« iz Drugog svjetskog rata, te je bila prisiljena dati ostavku. Međutim, kandidatkinja nam je u istom govoru udijelila još jedan biser mudrosti, a malo tko ga je primijetio. Govoreći o brodovima kineskih doseljenika uhvaćenim nedaleko od obale Britanske Kolumbije, rekla je: »Shvatili smo da ono što dolazi s ovih brodova nije najbolja klijentela koju bismo mogli poželjeti ovoj zemlji.« Klijentela. Nema isti ksenofobični prizvuk kao »azijska invazija«; zapravo, zvuči potpuno klinički. Ali možda je čak i opasnije, pogotovo stoga što se radi o ideji koja nije izgnana među ekstremiste stranke Canada Alliance, nego leži u samom središtu rasprave o imigraciji. U bogatim zemljama poput Kanade, nerijetko govorimo o radnicima migrantima kao »klijentima«, dok je naša zemlja, s njenim javnim zdravstvom i razmjerno zdravim tržištem poslova, proizvod koji bi ti klijenti htjeli kupiti. Budući da svagdje naokolo kupuju milijuni doseljenika, možemo pažljivo procijeniti, kao što je to učinila Betty Granger, jesu li to »najbolji« klijenti koji su nam na raspolaganju. »Betty Granger je samo otvoreno izrazila prevladavajuću, ali pogrešnu predodžbu o doseljenicima, koja glasi da su doseljenici ljudi koji dolaze da bismo ih uslužili«, kaže Fely Villasïn, koordinatorica grupe za podršku Intercede for the Rights of Domestic Workers, Caregivers and Newcomers. Masovna migracija zapravo nije oblik kupovanja domovine: ona je druga strana programa slobodne trgovine kojeg se naša vlada tako aktivno pridržava. Ljudi ne stavljaju hipoteku na svoju budućnost da bi se ukrcali na zahrđale brodove zbog toga što žele kupiti nešto malo otmjenije. Oni to čine jer su zbog promjena kod kuće ostali bez posla, bez zemlje, bez izbora. Moglo se raditi o ratu ili orkanu. Ali moglo se raditi i o manje dramatičnim pomacima: o poljoprivrednim zemljištima koja su pretvorena u tvornice za izvoz ili industrijske plantaže, ili poplavljena ogromnim branama. Prošloga je tjedna Nelson Mandela predstavio izvještaj u kojemu se procjenjuje globalni utjecaj velikih brana, projekata koje Svjetska banka uvriježeno promatra kao nužne preduvjete za pridruživanje globalnoj ekonomiji. 65 Izvještaj koji je objavila Svjetska komisija za brane (World Commision on Dams) utvrdio je da projekti dramatično ubrzavaju migraciju – samo je kineska brana Three Gorges raselila 1,2 milijuna ljudi. Stanovnici koje s njihove zemlje istjeraju brane i drugi razvojni planovi prelaze u gradove, a ukrcavaju se i na brodove s odredištem u drugim zemljama. Kad Kanada lobira za više prilika za ulaganja naših energetskih tvrtki, svi Kanađani postaju suglasni s ovim masovnim raseljavanjem ljudi – ljudi koje je raselila sama neoliberalna globalizacija. Međutim, radnici migranti, kojih sada na svijetu ima između 70 i 85 milijuna, predstavljaju više od neopažene posljedice »slobodne trgovine«. Jednom raseljeni, oni također ulaze na slobodno tržište, ali ne kao klijenti, nego kao roba, prodajući jedinu stvar koja im je preostala: svoj rad. Naša vlada, kažu nam, zagovara uravnoteženo polje igre na međunarodnom tržištu robom. Borili smo se za Svjetsku trgovinsku organizaciju, a sada predvodimo napad kojim se Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini želi proširiti na Srednju i Južnu Ameriku. Borimo se za načelo odnošenja prema inozemnim tvrtkama kao prema svojima: bez nepoštenih domaćih subvencija, bez dodatnih propisa, bez uplitanja u ulaganje. Ali u slučaju kad je roba koja se prodaje preko granice rad, ova osiguranja i načela nestaju. Oko 200 000 radnika migranata svake godine dođe raditi u Kanadu kao nisko plaćeni čistači, švelje, dadilje i sezonski poljoprivredni radnici. A ipak, naša je vlada glatko odbila ratificirati sporazum pod imenom Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih obitelji, koji bi ih zaštitio od diskriminacije.

Umjesto toga, imamo Program za staratelje na stanu, koji ozakonjuje nejednak tretman kućepazitelja i dadilja koji dolaze u Kanadu i žive u domu svojih poslodavaca. U okviru tog programa, doseljenici moraju tijekom razdoblja od tri godine, bez ostvarenog statusa doseljenika ili osnovne zaštite na radu, raditi u punom radnom vremenu dvadeset i četiri mjeseca. Mogu se prijaviti za stalni boravak samo ako ispune radnu normu. Ako to ne učine, bivaju deportirani. Zbog toga što žive na radnom mjestu, neplaćen prekovremeni rad nekontrolirano buja, a seksualno zlostavljanje je uobičajeno. Međutim, budući da njihov status doseljenika ovisi o tome da zadrže svoje poslove, većina se radnika nije sklona žaliti. U orvelijanskom obratu, korporacije su bešavno prisvojile jezik ljudskih prava: Wal-Mart i Exxon, prodajući robu preko granica, zahtijevaju »pošten i jednakopravan tretman« i »klauzule o nediskriminaciji«. U isto vrijeme, ljude se sve više tretira kao robu koja nema nikakva prava. Betty Granger je rekla da doseljenici koji dolaze u Kanadu »nisu najbolja klijentela«. Zapravo su Kanađani klijentela za jeftinu doseljeničku radnu snagu: 66 kupujemo je za naše domove, farme, restorane i tvornice. Tek kad shvatimo da već sudjelujemo u ovoj slobodnoj trgovini ljudima – a ne otvaramo darežljivo granice siromašnima svijeta – doseljenici će dobiti zaštitu koja predstavlja njihovo ljudsko pravo. 67

Stvaranje – i kršenje – pravila G. Premijeru, mi nismo protiv globalizacije, mi smo istinski internacionalisti listopad 2001. U rujnu 2001. predsjednik Europske unije i belgijski premijer Guy Verhofstadt napisao je otvoreno pismo »antiglobalizacijskom« pokretu. »Problemi na koje ukazujete kao antiglobalisti potpuno su neosporni«, napisao je u pismu, »ali da bismo pronašli prava rješenja za ta opravdana pitanja trebamo više, a ne manje globalizacije. To je paradoks antiglobalizacije. Globalizacija može, naposljetku, služiti ciljevima dobra jednako koliko može služiti i ciljevima zla. Ono što nam treba jest globalan etički pristup okolišu, radnim odnosima i monetarnoj politici. Drugim riječima, izazov s kojim smo danas suočeni nije kako osujetiti globalizaciju, nego kako joj dati jedan etički temelj«. (Ako želite pročitati premijerovo pismo u cijelosti, pogledajte www.premier.fgov.be/topics/press/e_press23.html.) Nakon što je pismo izazvalo poprilične polemike, Verhofstadt je sazvao »Međunarodnu konferenciju o globalizaciji« u Ghentu u Belgiji, te pozvao niz govornika, uključujući Naomi Klein, da odgovore na njegovo pismo. Ovo je (neznatno proširen) govor koji je bio održan tom prilikom. Premijeru Verhofstadt, Hvala vam za vaše pismo »antiglobalizacijskim prosvjednicima«. Iznimno je značajno što ste inicirali ovakvu javnu raspravu. Moram priznati da sam, tijekom proteklih nekoliko godina, navikla na nešto drugo od svjetskih vođa: ili na to da me se otpisuje poput dijela nekog marginalnog putujućeg cirkusa, ili na to da me se poziva na pregovore iza zatvorenih vrata, kojima nedostaje bilo kakva odgovornost. Počela sam misliti da su marginalizacija i kooptiranje jedina dva izbora dostupna kritičarima globalizacije. Oh, i kriminalizacija. Neka to budu tri izbora. Istinske debate o ovim problemima – otvoreno iznošenje različitih svjetonazora – iznimno su rijetke usred suzavca i poziranja. Ali danas ovdje možda nema onoliko antiglobalizacijskih prosvjednika koliko biste željeli, gospodine premijeru. Mislim da je djelomičan razlog tomu što nas mnogi u pokretu ne vide kao svoje predstavnike. Mnogi su već umorni od toga da se govori za njih i o njima. Zahtijevaju izravniji oblik političkog sudjelovanja. 68 Također se mnogo spori oko toga za što se ovaj pokret zalaže. Primjerice, snažno se protivim vašem izrazu »antiglobalizacija«. Kako mi se čini, ja sam dio mreže pokreta koji se ne bore protiv globalizacije, nego za temeljitiju i pristupačniju demokraciju na lokalnoj, narodnoj i međunarodnoj razini. Ova je mreža jednako globalna kao i sam kapitalizam. I ne, to nije »paradoks«, kako vi tvrdite. Vrijeme je da se osnovna načela internacionalizma i međusobne povezanosti – načela kojima se opiru samo luditi i uskogrudni nacionalisti – prestanu brkati s jednim određenim ekonomskim modelom koji je krajnje sporan. Nisu u pitanju vrijednosti internacionalizma. Svi aktivisti koje poznajem su vatreni internacionalisti. Prije se radi o tome da se opiremo internacionalizaciji jednog jedinog ekonomskog modela: neoliberalizma. Ako trebamo sudjelovati u pravim debatama poput ove, ono što zovemo »globalizacijom« mora biti prevrednovano ne samo kao neizbježna faza u ljudskoj evoluciji, nego i kao duboko politički proces: sustav hotimičnih, spornih i poništivih izbora načina globaliziranja. Zbrka oko onoga što mislimo kad koristimo pojam »globalizacija« djelomično potječe iz činjenice da ovaj konkretan ekonomski model nije sklon postupati s trgovinom kao s jednim dijelom internacionalizma, nego kao s njegovom krovnom infrastrukturom. Ona postupno usisava sve ostalo – kulturu, ljudska prava, okoliš, samu demokraciju – u okvire trgovine. Kad raspravljamo o ovom modelu, ne razgovaramo o vrijednostima prodaje robe i usluga preko granice, nego o posljedicama duboke korporatizacije diljem svijeta; o načinima na koje se »opća dobra« preobražavaju i preuređuju – reduciraju, privatiziraju, dereguliraju – sve to u ime učešća i nadmetanja u globalnom tržišnom sustavu. Ono što se konstruira u WTO-u nisu pravila trgovine, nego šablona za sveobuhvatno upravljanje, neka vrsta »McPravila«. Spor se okreće upravo oko te šablone.

Poslije 11. rujna Amerikanci mogu izbliza razmotriti posljedice tih ustupaka, dok se njihove bolnice, pošte, aerodromi i vodovodi jedva nose s terorističkom prijetnjom koja vreba rupe u javnom sektoru. A dok milijuni gube poslove, još ih mnogo više saznaje da više ne postoji socijalna sigurnosna mreža koja ih treba dočekati – još jedan ustupak učinjen u ime trgovine. U Kanadi u ovom trenutku činimo konačan ustupak: odustajemo od kontrole svojih granica u zamjenu za nastavak slobodne trgovine sa Sjedinjenim Državama. Stotine tisuća ljudi ne izlaze na ulice ispred trgovinskih sastanaka jer su protiv same trgovine, nego zato što se stvarna potreba za trgovinom i ulaganjem sustavno koristi da bi se potkopala sama načela samouprave. »Vladajte kako vam mi kažemo ili ćete biti potpuno izostavljeni« – čini se da se u neoliberalnom dobu upravo to prolazi kao multilateralnost. 69 Dok otkrivamo ranjivost ovog ekonomskog modela, možemo li učiti iz svojih grešaka, odmjeriti ovaj model prema njegovim naznačenim ciljevima, te pitati je li vrijedilo učiniti ustupke? Čini se da nije. Odgovor koji političari daju nakon 11. rujna ponovno je isti: porezne olakšice za korporacije i privatiziranje dodatnih službi, u Sjedinjenim Državama i diljem svijeta. Jedna od glavnih stavki na dnevnom redu sastanka Svjetske trgovinske organizacije sljedećeg mjeseca [studeni 2001.] jest Opći sporazum o poljoprivrednim proizvodima i uslugama (GATS), popratni ugovor kojim se uporno nastoji osigurati veća tržišna dostupnost javnih službi, uključujući zdravstvo, prosvjetu i vodoopskrbu. On također ograničava sposobnost vlada da postavljaju i provode zdravstvene i ekološke standarde. Ali zemljama treba trgovina, kažete, pogotovo siromašnim zemljama, a da bismo imali trgovinu, moraju postojati pravila. Naravno. Ali zašto ne bismo izgradili međunarodnu strukturu utemeljenu na načelima transparentnosti, odgovornosti i samoodređenja, koja bi oslobađala ljude umjesto kapitala? To bi značilo da se moraju provesti ona osnovna ljudska prava koja čine samoodređenje mogućim, poput prava osnivanja neovisnih trgovinskih sindikata kroz Međunarodnu organizaciju rada (ILO). To bi značilo da se moraju ukinuti mjere koje sustavno drže demokraciju u okovima: dug, programi strukturalne prilagodbe, iznuđena privatizacija. To bi značilo i da se moraju ispuniti davna obećanja reforme zemljišta i odštete za ropstvo. Međunarodna bi pravila mogla biti kreirana tako da istinska demokracija i opunomoćenje postanu nešto više od praznih fraza. Nema sumnje da se slažete s ovom izjavom, gospodine Premijeru. Zapravo me se, dok sam čitala vaše pismo, dojmila sličnost naših naznačenih ciljeva. Vi se zalažete za »globalan etički pristup okolišu, radnim odnosima i monetarnoj politici«. I ja želim sve te stvari. Dakle, pravo je pitanje zašto smo onda ovdje – o čemu se treba raspravljati? Nažalost, ono o čemu se treba raspravljati, i o čemu se mora raspravljati, ili pred samitima nikada neće biti mira, jesu rezultati. Ne riječi, nego djela. Ne dobre namjere – njih nikada ne nedostaje – nego sumorna stvarnost koja se uporno pogoršava: stagnacija plaća, dramatičan porast nejednakosti između bogatih i siromašnih, te propadanje osnovnih službi diljem svijeta. Usprkos retorici otvorenosti i slobode, vidimo kako se neprestano podižu nove i sve više ograde: oko izbjegličkih centara u australskoj pustinji, oko dva milijuna američkih građana u zatvorima, ograde koje pretvaraju cijele kontinente poput Sjeverne Amerike i Europe u tvrđave, ostavljajući Afriku izvan zidina. I, naravno, ograde koje se podižu svaki put kad se svjetski vođe okupe da bi održali sastanak. 70 Globalizacija je trebala značiti globalnu otvorenost i integraciju, a naša društva ipak postojano postaju sve zatvorenija, strože čuvana, zahtijevajući sve više sigurnosnih mjera i vojne sile samo da bi se održao nepravedni status quo. Globalizacija je trebala značiti i nov sustav jednakosti među narodima. Okupljali smo se i dogovarali da ćemo živjeti prema istim pravilima, ili je tako bar bilo rečeno. Ali očitije je nego ikad da pravila još uvijek stvaraju i provode veliki igrači, često ih namećući svima osim sebi – bilo da se radi o subvencijama za poljoprivredu i čelik, ili uvoznim tarifama. Postalo je nemoguće izbjeći ove nejednakosti i asimetrije koje uvijek bubre pod površinom. Mnoge bi zemlje koje su prošle, ili još uvijek prolaze, kroz gospodarsku krizu – Rusija, Tajland,

Indonezija i Argentina, da ih nabrojimo samo nekoliko – cijenile ekstremnu intervenciju vlade kakva je upravo pokrenuta da bi spasila američko gospodarstvo, umjesto štednje koju propisuje MMF. Guverner Virginije objasnio je američke porezne olakšice i mjere subvencioniranja rekavši da američka recesija »nije rutinsko gospodarsko opadanje«. Ali što čini gospodarsko opadanje posebnim i vrijednim raskošnog ekonomskog poticaja, za razliku od »rutinskog«, kojemu trebaju štednja i gorki lijekovi? Među nedavnim drskim razmetanjima dvostrukim kriterijima, najnapadnije je ono povezano s patentima lijekova. Prema pravilima Svjetske trgovinske organizacije, zemljama je dopušteno kršiti patente lijekova za spašavanje života kad je u pitanju nacionalna kriza. A ipak, kad je Južna Afrika to pokušala učiniti s lijekovima za AIDS, velike su je kompanije za proizvodnju lijekova suočile s parnicom. Kad je Brazil pokušao učiniti istu stvar, dovukli su ga pred tribunale WTO-a. Milijunima ljudi koji žive s AIDS-om je, u biti, rečeno da su njihovi životi manje važni od patenata za lijekove, od otplate duga, da jednostavno nema novca da ih se spasi. Svjetska banka kaže da je vrijeme za usredotočavanje na prevenciju, a ne lijekove, što je za milijune ljudi jednako smrtnoj presudi. A ipak, početkom ovog mjeseca, Kanada je odlučila prekrišiti Bayerov patent na Cipro, najčešće korišten antibiotik kojim se liječi bedrenica. Naručili smo milijun tableta generičke verzije. »Ovo su izuzetna i neobična vremena«, rekla je glasnogovornica Health Canada. »Kanađani očekuju i zahtijevaju da njihova vlada poduzme sve potrebne korake da zaštiti njihovo zdravlje i sigurnost.« Treba napomenuti da se u Kanadi još nije pojavio niti jedan dijagnosticiran slučaj bedrenice. Iako je odluka naknadno poništena kad je Bayer spustio svoje cijene, posrijedi je bila ista logika: kada se radi o bogatim zemljama, pravila su za druge ljude. Ranjivost prema apstraktnim ekonomskim teorijama je postala 71 veliki djelitelj slojeva. Čini se da bogate i moćne zemlje mogu birati kada će poštivati pravila, ali siromašnim se narodima govori da ekonomsko pravovjerje mora upravljati svakim njihovim korakom, da se moraju baciti na milost i nemilost ideologiji slobodnog tržišta koju čak i njezini tvorci zanemaruju kad im to odgovara. Siromašne zemlje koje stavljaju potrebe svojih građana ispred zahtjeva stranih ulagača kleveću se kao protekcionisti, čak i komunisti. A ipak, protekcionističke su mjere koje su pothranjivale britansku industrijsku revoluciju bile toliko neobuzdane da je bilo protuzakonito sahraniti leš ako prethodno nije dokazano da je mrtvački pokrov istkan u britanskoj tvornici. Kakve veze ovo ima s našom raspravom? Previše se često pretvaramo da nejednakosti traju i produbljuju se samo zbog nacionalnih osobitosti, ili zato što se još nismo dogovorili o pravom setu pravila, o savršenoj formuli, kao da te nejednakosti nisu ništa više od nekakvog kozmičkog previda ili nepravilnosti u sustavu koji inače funkcionira. Iz ove rasprave uvijek izostaje pitanje moći. Mnoštvo je sporova koje imamo oko teorije globalizacije zapravo vezano uz moć: tko je ima, tko je provodi i tko prikriva, pretvarajući se da ona više nije važna. Ali više nije dovoljno reći da su pravda i jednakost iza ugla i ne ponuditi kao zalog ništa više od dobrih namjera. Upravo smo prošli kroz razdoblje ogromnog gospodarskog napretka, vrijeme ekspanzivnosti i obilja, kad smo se trebali pozabaviti središnjim kontradikcijama ovog ekonomskog modela. Sada ulazimo u razdoblje smanjivanja, i još se veće žrtve zahtijevaju od onih koji su već žrtvovali previše toga. Očekuje li se uistinu od nas da se dopustimo potkupiti obećanjem da će naše probleme riješiti još trgovine? Jače zaštićeni patenti lijekova i dodatna privatizacija? Današnji su globalizatori poput liječnika kojima je dostupan samo jedan lijek: o kojoj se god bolesti radilo – siromaštvu, migraciji, klimatskim promjenama, diktaturama, terorizmu – lijek je uvijek samo još trgovine. Gospodine Premijeru, mi nismo protiv globalizacije. Zapravo i sami prolazimo kroz naš vlastiti proces globaliziranja. A upravo je zbog globalizacije sustav u krizi. Znamo previše. Komunikacija i pokretljivost u bazi su preveliki da bi se jaz mogao održati. Ne samo jaz između bogatih i siromašnih, nego i između retorike i stvarnosti. Između onoga što se govori i onoga što se radi. Između obećanja globalizacije i njezinih stvarnih posljedica. Vrijeme je da se taj jaz zatvori. 72

TRŽIŠTE GUTA ZAJEDNIČKA DOBRA [Gdje ograde priječe pristup sigurnoj hrani, čistoj vodi i jeftinim stanovima – a antikapitalizam postaje nova, uzbudljiva marketinška strategija]

Genetski izmijenjena riža Odnose s javnošću se ne može jesti kolovoz 2000. »Ova bi riža mogla spasiti milijun djece godišnje.« Taj je naslov privlačio pozornost na naslovnici prošlotjednog izdanja časopisa Time. Odnosio se na zlatnu rižu, odnedavno tržišno dostupnu vrstu genetski izmijenjene žitarice koja sadrži više beta-karotena, koji pomaže tijelu da proizvede vitamin A. Diljem Azije, milijuni pothranjene djece pate od nedostatka vitamina A, što može dovesti do sljepila ili smrti. Da bi lansirala svoj navodno čudotvoran lijek, AstraZeneca, tvrtka koja posjeduje marketinška prava na zlatnu rižu, ponudila je donaciju riže zemljoradnicima u siromašnim zemljama poput Indije, gdje su genetski modificirane kulture do sada nailazile na vatren otpor. Zlatna bi riža možda mogla poboljšati zdravlje milijunima djece. Problem je u tome što nema načina da se ta snažna, emotivna tvrdnja (i ograničeno znanje koje ide uz nju) odvoji od vrućeg političkog konteksta u kojemu se to obećanje daje. Genetski modificirani prehrambeni proizvodi, koji su isprva bili dočekani poslušnim odobrenjem vlada i ravnodušnošću javnosti, naglo su postali međunarodna riznica strepnje zbog svega: od sigurnosti hrane, preko znanosti koju financiraju korporacije, do privatizirane kulture. Protivnici tvrde da trenutni standardi testiranja ne uzimaju u obzir složenu mrežu odnosa koji postoje među živim bićima. Modificirana soja, primjerice, može izgledati bezopasno u kontroliranom okružju za ispitivanje, ali kako će, jednom kad bude rasla u prirodi, utjecati na korijenje oko sebe, na kukce koji se njome hrane i na kulture koje se s njom unakrsno oprašuju? Poljoprivredne su kompanije bile zatečene time što se u ovom okršaju radilo o borbi marki jednako koliko i o borbi sukobljenih znanstvenih istraživanja. Aktivisti su od početka odlučili da neće usmjeriti svoju kritiku na same poljoprivredne kompanije, nego na markirane supermarkete i tvrtke za pakiranje hrane koje prodaju proizvode koji sadrže »Frankenhranu«. Nakon što je ukaljan ugled njihovih zaštitnih znakova, britanski su supermarketi počeli uklanjati proizvode sa svojih polica, a tvrtke kakve su Gerber i Frito-Lay u potpunosti su napustile genetski modificiranu hranu. U Sjedinjenim Državama i Kanadi, ekološki su se aktivisti usredotočili na tvrtke Kellogg's i Campbell's Soup, parodirajući njihove brižno njegovane logotipe i skupe promotivne kampanje. 74 Poljoprivredne kompanije isprva nisu mogle shvatiti kako trebaju reagirati. Čak i ako su mogle tvrditi da njihova modificirana hrana nema štetnih posljedica, nisu mogle istaknuti izravne prehrambene prednosti. To je stoga potaklo pitanje – zašto riskirati? Na tom mjestu u priču ulazi zlatna riža. AstraZeneca sada ima prednost na koju može ukazati – da ne govorimo o moćnoj marki s kojom se može boriti u korporacijskim ratovima. Zlatna riža ima sve sastojke kojima se naglašava ono pozitivno u jakoj marki. Kao prvo, zlatna je, poput zlatnih retrivera i zlatnih kartica i zlatnih zalazaka sunca. Kao drugo, za razliku od druge genetski modificirane hrane, nije spletena s odvratnim ribljim genima, nego je umjesto toga stopljena sa sunčanim narcisima. Ali prije negoli prihvatimo genetski inženjering kao spasitelja svjetske sirotinje, čini se mudrim razriješiti koji se problem ovdje točno rješava. Je li to kriza neuhranjenosti, ili je to kriza kredibiliteta koja muči biotehnologiju? Dosadna istina jest da mi već imamo sredstva kojima možemo spasiti više od milijun djece godišnje – sve to bez nepovratnog mijenjanja genetske strukture vrsta hrane. Ono što nam nedostaje jest politička volja kojom bismo pokrenuli te resurse. To je bila jasna poruka koja je izašla na vidjelo na nedavnom samitu skupine G8 u Okinawi. Jedna za drugom, najveće su industrijske nacije odbile konkretne prijedloge čiji je cilj bio smanjenje siromaštva u svijetu u razvoju. Kako je izvijestio The Globe and Mail, odbili su »kanadski prijedlog da se pomoć u razvoju poveća do 10%, odbili su japansku zamisao da se otvori fond skupine G8 kojim bi se borilo protiv zaraznih bolesti te su, za razdoblje od slijedeće četiri godine, uzmakli od otvaranja svojih tržišta poljoprivrednim proizvodima iz zemalja u razvoju.« Također su »odbili novi plan otpisivanja 100 milijardi dolara duga

najsiromašnijim zemljama.« [Još je dojmljiviji bio samit Organizacije UN-a za hranu i poljoprivredu u lipnju 2002. u Rimu. Ambiciozan cilj okupljanja bio je smanjivanje broja gladnih na pola; 5800 milijuna na 400 milijuna do 2015. Međutim, od 29 najbogatijih zemalja, samo su dvije poslale svoje državnike u Rim, a jedna je od njih bila Italija, čiji je lider već bio u gradu.] Na sličan se način prešlo preko mnoštva tehnološki jednostavnijih rješenja manjka vitamina A. Već postoje programi stimuliranja rasta raznolikog povrća bogatog vitaminom A na malim parcelama, ali ironično je to da zadatak ovih programa (koji ne dobivaju veliku međunarodnu podršku) nije pronalaženje privlačnog, novog, znanstvenofantastičnog izvora hrane. Zadatak im je popravljanje dijela štete koju su zapadnjačke kompanije počinile prošli put kad su svijetu u razvoju prodale poljoprivrednu panaceju. Tijekom takozvane Zelene revolucije, mali su se zemljoradnici i seljaci, koji su uzgajali razne vrste kultura da bi prehranili svoje obitelji i lokalne zajednice, bili prisiljeni prebaciti na industrijsku poljoprivredu orijentiranu 75 na izvoz. To je značilo široku proizvodnju samo jedne kulture s visokim urodom. Mnogi su seljaci, sada bačeni na milost i nemilost labilnim cijenama robe i dužni kompanijama koje proizvode sjemenje, izgubili svoje farme i uputili se u gradove. Za to vrijeme na selu postoji ozbiljna neuhranjenost pored tržišnih kultura koje cvjetaju, poput banana, kave i riže. Zašto? Jer je u dječjoj prehrani, kao i u poljima oko farmi, raznoliku hranu zamijenila monotonija. Zdjela bijele riže predstavlja ručak i večeru. Rješenje koje predlažu divovski industrijsko-poljoprivredni kombinati? Ne radi se o reviziji industrijskog uzgoja kultura i ispunjavanju te zdjele proteinima i vitaminima. Oni žele mahnuti još jednim čarobnim štapićem i prikazati bijelu zdjelu kao zlatnu. 76

Genetsko onečišćenje Modificirano sjemenje leli iz jednoga polja u drugo, pa uskoro nijedan prehrambeni proizvod neće moći biti označen kao »GMO-free«6 lipanj 2001. Među policama ogromnog supermarketa Loblaws, između boca umaka President's Choice Memories of Kobe i rezanaca Memories of Singapore, postoje i zalihe novoga specijaliteta: zacrnjene naljepnice na organski uzgojenoj hrani. Na ovim je kutijama nekada pisalo »Bez genetski modificiranih organizama«, ali tada je najveći kanadski lanac trgovina mješovitom robom presudio da takve naljepnice više nisu dopuštene. Na prvi pogled, čini se da njihova odluka nema tržišnog smisla. Kad su prvi Frankenfood prosvjedi stigli u Europu, lanci kao Tesco i Safeway užurbano su pokušali zadovoljiti zahtjeve potrošača označavajući svoje vlastite proizvode kao genetski nemodificirane. A kad je Loblaws ušao na tržište zdrave hrane sa svojim proizvodima President's Choice Organics, činilo se da kreće istim putem. U reklamama, kompanija je ponosno isticala da atestirani organski uzgojeni proizvodi »ne smiju sadržavati genetski modificirane organizme«. A zatim potpuna promjena stavova, obznanjena javnosti prošloga tjedna: ne samo da Loblaws neće posebno označavati vlastite genetski nemodificirane proizvode, nego to neće dopuštati ni drugima. Rukovoditelji kompanija kažu da jednostavno nema načina da se provjeri što je uistinu genetski nemodificirano – kako se čini, sve je to previše zbrkano. Više od 90% kanadskih građana kaže stručnjacima za ankete da želi naljepnice koje će označavati je li genetska struktura njihove hrane modificirana, ali Galen Weston, predsjednik Loblaws Companies, javno je upozorio da će uz takvu inicijativu »biti vezana i određena cijena«. To djelomice objašnjava zacrnjivanje markerima: ako Loblaws drži organski uzgojene proizvode koji su označeni kao genetski nemodificirani, teže je objasniti zašto tvrtka ne obavještava kupce o tome koja hrana sadržava genetski modificirane sastojke, kao što je slučaj s otprilike 70% hrane u Kanadi. Tako je trgovac učinio prilično brutalan izbor: umjesto da pruži kupcima neke od informacija koje traže, neće im pružiti nikakve informacije. A ovo je samo jedna salva u ratu koji je poljoprivredna industrija objavila izboru potrošača u sporu oko genetskog inženjeringa – ne samo u Kanadi, nego možda i u cijelom svijetu. Suočena s trideset i pet zemalja koje su 77 razvile, ili razvijaju, zakone o obaveznom označavanju genetskog modificiranja, čini se da industrija čini sve što može da učini te europske i azijske naljepnice jednako zastarjelima poput onih koje su izgrebane kod Loblawsa. Kako? Zagađujući većom brzinom nego što zemlje mogu donositi zakone. Primjerice, jedna od kompanija koja je bila prisiljena ukloniti svoje naljepnice jest Nature's Path, tvrtka iz Delte u Britanskoj Kolumbiji koja se bavi organskim uzgojem hrane. Početkom ovoga mjeseca, predsjednik tvrtke Arran Stephens rekao je The New York Timesu da genetski modificiran materijal uistinu pronalazi svoj put do organski uzgojenih usjeva. »Pronašli smo tragove u kukuruzu koji je bio organski uzgajan deset do petnaest godina. Nema zida koji je dovoljno visok da spriječi te stvari da se šire.« Neke kompanije za organski uzgoj hrane razmatraju podizanje tužbe protiv biotehničke industrije zbog zagađenja, ali zakon se kreće u obrnutom smjeru. Monsanto je tužio Percy Schmeisera, farmera iz Saskatchewana, nakon što je njihovo patentirano, genetski modificirano sjemenje kanole doletjelo u njegovo polje s kamiona u prolazu i iz susjednih polja. Monsanto tvrdi da je Schmeiser krao njihovu imovinu, pošto je nanešeno sjeme pustilo korijenje. Sud se složio i, prije dva mjeseca, naložio farmeru da isplati kompaniji 20 000 dolara i pravne troškove. Najpoznatiji slučaj kontaminacije jest StarLink kukuruz. Nakon što je ta genetski modificirana kultura (namijenjena životinjama i ocijenjena neprikladnom za ljude) pronašla svoj put u zalihe hrane, vlasnik pantenta Aventis je predložio sljedeće rješenje: umjesto promjene imena kukuruza, zašto ne bismo odobrili da ga konzumiraju ljudi? Drugim riječima, promijenimo zakon da bi odgovarao kontaminaciji.

Diljem svijeta, potrošači primjenjuju obnovljenu političku moć, zahtijevajući ponudu organski uzgojene hrane u supermarketima i tražeći od svojih vlada jasno označavanje genetski modificiranih prehrambenih proizvoda. Ipak, divovske poljoprivredne kompanije – kojima podršku pružaju pljačkaški zakoni o intelektualnom vlasništvu – cijelo to vrijeme unakrsno oprašuju, kontaminiraju, zagađuju i prepliću globalnu zalihu hrane toliko beznadno da će zakonodavci možda uistinu biti prisiljeni dići ruke od svega. Kao što kaže kritičar biotehnike Jeremy Rifkin, »oni se nadaju da je zagađenje dovoljno veliko da to budefait accompli.« Kad se jednom sjetimo ovoga trenutka, žvačući svoju genetski modificiranu Natural Values hranu sličnu zdravoj hrani, naš StarLink tacos odobren za ljude i našega mutiranog, umjetno uzgojenog atlantskog lososa, vrlo lako bismo ga se mogli prisjetiti kao jasno određene točke u kojoj smo izgubili našu stvarnu mogućnost izbora prehrambenih proizvoda. Možda će Loblaws lansirati i novi proizvod da bi konzervirao taj čeznutljiv osjećaj: Memories of Consumer Choice.7 78

Žrtvena janjad slinavke Osnovni je cilj pokolja stoke u Europi spašavanje tržišta, a ne zaštita javnog zdravlja ožujak 2001. Talibanski režim uništava dvije tisuće godina stare kipove Bude a mi pravično klimamo glavama: kako je, u ovim modernim vremenima, barbarski žrtvovati izrezbarene slike na oltaru religijske čistoće. A opet, dok Bude trpe bombardiranje u Afganistanu, Europska se unija upustila u svoj vlastiti kvazibiblijski ritual pročišćenja: vatreno žrtvovanje desetaka tisuća životinja da bi se umirilo gladne bogove ekonomije slobodnog tržišta. Kad sam prvi put čula da se uzgojene životinje opisuju kao žrtvena janjad kapitala (to mi je rekao njemački ekološki aktivist Mathias Greffrath), mislila sam da se radi o hiperboli. Bila sam uvjerena da ovi obronci gore da bi se zaštitilo javno zdravlje, a ne tržišna vrijednost mesa ili budući pristup stranim tržištima. Više od pedeset tisuća životinja umire ili je već ubijeno u Britaniji, dok ih je još deset tisuća predodređeno za smrt. U Njemačkoj, koju sam posjetila ovoga tjedna, uništeno je tisuću i pol ovaca. Nije bilo dokaza o zarazi – jednostavno se radilo o mogućnosti da su životinje došle u kontakt sa slinavkom. Nešto od ovoga, naravno, ima veze sa zdravljem. Ali ne sve. Slinavka predstavlja malen zdravstveni rizik za ljude, i ne možemo se njome zaraziti putem hrane. Bolest se kod životinja može brzo izliječiti odgovarajućim lijekovima i karantenama, a zatim spriječiti vakcinacijom. Virus uzima svoje prave žrtve na tržištu. A potrebne su velike geste da bi se ponovno uspostavilo povjerenje u sustave tog tržišta. I budite uvjereni: povodom najnovije prehrambene krize u Europi, sudi se sustavu. Kad visoko zarazan virus poput slinavke uđe u prehrambeni lanac, on prisiljava potrošače da misle o tome kako hrana dospijeva na naše stolove. Pristojni izrazi poput »integracije«, »homogenizacije« i »visoko intenzivnog uzgoja« odjednom poprimaju slikovito značenje. Proces procjenjivanja sigurnosti svakoga zalogaja grubo trga zavjesu ambalaže i raskrinkava ogromne tvorničke farme i klaonice, divovska skladišta, ogromne lance supermarketa i fast-food podružnice, kao i velike udaljenosti koje životinje i meso prelaze u natrpanim kamionima i brodovima između svake od ovih karika u lancu industrijskog uzgoja. Sve se više čini da se u Europi sudi tiraniji »ekonomije razmjera« koja vlada svakim aspektom proizvodnje, distribucije i konzumacije hrane. U svakom 79 od ovih područja, igrači slijede poznatu formulu smanjenja svojih troškova učvršćivanjem i širenjem djelovanja, a zatim uporabom svoje moći kojom prisiljavaju nabavljače da pristanu na njihove uvjete. Ovaj recept ne šteti samo manjim farmerima, niti samo smanjuje raznolikost raspoložive hrane, nego predstavlja i tempiranu bombu kad se radi o bolesti. Koncentracija znači da se virusi brzo šire na velik broj životinja, dok globalizacija osigurava da ih se zatim razveze nadaleko i naširoko. Zbog toga njemački ministar poljoprivrede govori o novim subvencijama, kojima bi se pomoglo da 20% farmi u toj zemlji počne s organskim uzgojem. A britanski premijer Tony Blair galami o popuštanju stiska velikih lanaca supermarketa. To je i razlog zbog kojeg oni koji bi htjeli jurišati dalje s genetski modificiranom hranom zasigurno gledaju sve ovo u očaju. Ova bi najnovija prehrambena kriza vrlo lako mogla biti odlučujuća prilika koju su čekali sudionici kampanje protiv genetskog modificiranja. Naposljetku, najneposrednija opasnost kojom prijete genetski modificirani usjevi jest način kojim se modificirano sjemenje raznosi vjetrom, miješajući se s nemodificiranim. Međutim, bilo je teško zainteresirati javnost za ovu suptilnu i nevidljivu prijetnju biološkoj raznovrsnosti. Zbog toga su grupe poput Greenpeacea bile sklonije usredotočiti svoje kampanje na potencijalne opasnosti za javno zdravlje koje su, iako pristupačnije, manje znanstvene. Ali sada je slinavka, koja se širi zrakom, navela velik dio Europe na razmišljanje o mikrobima i vjetru, o tome kako je zaliha hrane isprepletena, kako je teško kontrolirati svaku česticu, ma kako malenu, jednom kad uđe u sustav. »Pa budite onda vegetarijanci«, neki govore. »Jedite samo organski uzgojenu hranu.« Urednici The Financial Timesa inzistiraju na tome da je »postupno ukidanje

intenzivne poljoprivrede pretjerano lakomislen odgovor« i predlažu proširivanje »izbora za potrošače«. Nekako sumnjam da će ovoga puta europska kriza sigurnosti hrane biti riješena dodatnim marketingom kutka s organski uzgojenom hranom. Nakon više od jednog desetljeća sporova o kravljem ludilu, E.coli, genetski modificiranim organizmima, a sada i slinavki, sigurnost hrane prestaje biti zdravstveno pitanje, ili potrošačko pitanje, te postaje ekonomsko pitanje koje ugrožava najosnovniju »veće je bolje« pretpostavku industrijske poljoprivrede. Radi se o poljuljanoj vjeri – u znanost, u industriju, u politiku, u stručnjake. Tržišta možda mogu biti zadovoljna svojom žrtvenom janjadi, ali mislim da bi javnost mogla zahtijevati neke trajnije mjere. 80

Internet kao Tupperware prezentacija Kako gigantske medijske kompanije pokušavaju zaposjesti razmjenu dokumenata putem interneta studeni 2000. Kad su prošloga vikenda dva glavna rukovoditelja njujorške glazbene kompanije BMG Entertainment podnijela ostavku, otkriven je dubok raskol u načinu na koji multinacionalne kompanije promatraju kulturu razmjene na internetu. Usprkos svim pokušajima da se internet pretvori u ogromni kupovni centar, čini se da je uvriježen etos još uvijek protivan kupovanju: na internetu možda tu i tamo kupujemo stvari, ali neumorno dijelimo – ideje, humor, informacije i, da, glazbene dokumente. Dakle, evo pravoga spora, onako kako se on zbiva u prostoriji za sastanke: je li ova kultura razmjene putem interneta prijetnja srcu motiva profita ili je to prilika bez presedana za ostvarenje profita, prilika da se sama razmjena pretvori u iznimno unosno oruđe prodaje? Kad je pet velikih diskografskih kuća, pod okriljem Recording Industry Association of America (RIAA), pokrenulo tužbu protiv Napstera, stranice za dijeljenje glazbenih dokumenata, nedvojbeno su se pridružili prvom taboru: dijeljenje dokumenata je jednostavno povreda autorskih prava i ništa drugo, te mora biti zaustavljeno. Ali prošloga se tjedna dogodilo nešto čudno: Bertelsmann, vlasnik kompanije BMG Entertainment (jedne od pet kompanija koje stoje iza tužbe RIAA), sklopio je pogodbu s Napsterom (što je i izazvalo ostavke u BMG-u). Dvije kompanije će zajedno pokrenuti stranicu za razmjenu dokumenata gdje će ljubitelji glazbe plaćati članarinu u zamjenu za pristup glazbi koju objavljuje BMG. Čim taj projekt uspije, Bertelsmann će se povući iz parnice. Na tiskovnoj konferenciji se Thomas Middlehotf, predsjednik i izvršni rukovoditelj Bertelsmanna, suprotstavio rukovoditeljima Time Warnera i Sonyja koji jednostavno ne razumiju internet. »Ovo je poziv za buđenje upućen industriji«, rekao je. Što se, dakle, događa? Je li se Bertelsmann, 17,6 milijardi dolara vrijedan američki medijski konglomerat (koji posjeduje mog kanadskog izdavača, kao i više-manje sve ostale), odlučio pridružiti cyber-hipijima koji pjevaju da »informacija želi biti slobodna«? Nekako sumnjam. Vjerojatnije je da Bertelsmann zna ono što polagano shvaća sve veći broj kompanija: da se poslije mnogih neuspjelih pokušaja iskorištavanja interneta kao oruđa direktne prodaje na kraju može ispostaviti daje sam proces razmjene informacija osnovna tržišna svrha interneta. 81 Zagovornici Napstera tvrde da ne krše autorska prava koja štite CD-e, nego razmjenjuju glazbu unutar internet-zajednice na isti način na koji grupe prijatelja razmjenjuju kompilacijske kazete. Upoznaju međusobne ukuse i počinju im vjerovati te, kako tvrde, na kraju kupuju više glazbe nego prije, jer su joj više i izloženi. Također kažu da ih je na stvaranje ove alternative prisilila inflacija cijena CD-a i užasno jednolična rotacija pop-glazbe na video-stanicama i komercijalnom radiju. Ono što se događa na stranicama poput Napstera jest tehnološki usavršena verzija nečega vrlo starog: ljudi izravno razgovaraju jedni s drugima o onome što im se sviđa. Nekada se to zvalo »usmena predaja«; u doba interneta, to se zove »predaja mišem«8. To je nepoznati faktor koji može stvoriti pravi fenomen – poput Projekta: Vještica iz Blaira -a koji tržišni stručnjaci, kako se čini, ne mogu kupiti ili kontrolirati – pogledajte nastavak Vještice iz Blaira. Ili mogu? Nastojanje da se shvati, sistematizira i ukroti ovaj najtipičniji oblik ljudskoga ponašanja (kako i zašto razgovaramo jedni s drugima) postalo je nešto poput opsesije svih korporacija. Knjige kakve su The Tipping Point Malcolma Gladwella, The Anatomy of Buzz Emanuela Rosena i Unleashing the Ideavirus Setha Godina nude kvaziznanstvena objašnjenja načina širenja ideja: manje putem reklame, a više putem običnih ljudi koje poštuje njihova okolina. Gladwell ih zove »konektorima« i »znalcima«, Godin »kliconošama«, a Rosen »žarištima mreže«. Na temelju ove teorije razvila se marketinška škola koja stimulira kompanije da se odnose prema kupcima kao prema novinarima ili slavnim osobama: dajte im besplatne stvari i gledajte kako obavljaju marketing za vas, besplatno. Rečeno bez uvijanja, pretvorite ultimativnu anti-robu – ljudsku komunikaciju, među prijateljima, u zajednicama punim povjerenja – u trgovačku transakciju.

To je ironija drastičnih mjera koje je diskografska industrija poduzela protiv Napstera. U isto vrijeme dok pravne ruke diskografskih kuća udaraju stranice za dijeljenje dokumenata, njihove marketinške ruke prihvaćaju iste te internet-zajednice zbog njihovog »peer-on-peer«9 potencijala. Plaćaju tvrtkama poput ElectricArtists da strateški puštaju u promet besplatne odlomke glazbe i video inserte u nadi da će pretvoriti ljubitelje glazbe u bataljune neplaćenih cyber-akvizitera. Sama je kompanija Bertelsmann koristila ove tehnike »internet-osjemenjivanja« da bi lansirala BMG izvođačicu Christinu Aguileru: ElectricArtists su besplatno davali ulomke glazbe brbljavim obožavateljima Britney Spears, koji su zatim bombardirali svoje internet-prijatelje divnim vijestima: klonirali su je! 82 Kad je Bertelsmann prošloga tjedna sklopio ugovor s Napsterom, oni su se okladili na budućnost u kojoj će dijeljenje – kada ga tržišni stručnjaci budu pažljivo kontrolirali – postati »killer app10« interneta: globalna mreža markiranog internet-brbljanja na mjestu gdje su nekada bile istinske zajednice. Internet kao gigantska Tupperware prezentacija. Jeste li spremni? 83

Kooptiranje otpora Kako se multinacionalne korporacije »remarkiraju« za eru poslije Seattlea svibanj 2001. Kad sam imala sedamnaest godina, poslije škole sam radila u trgovini odjeće Esprit u Montrealu. To je bio ugodan posao, koji se uglavnom sastojao od slaganja pamučne odjeće u male četverokute, tako pravilne da bi vam njihovi kutovi mogli iskopati oko. Međutim, iz nekog razloga, središnjica korporacije nije smatrala da je naš origami od odjeće dovoljno profitabilan. Jednoga je dana neka područna nadzornica okrenula naš mirni svijet naglavce, obrušivši se na nas da bi nas poučila kulturi marke Esprit – i usput povećala našu produktivnost. »Esprit je«, rekla nam je, »poput dobrog prijatelja.« Bila sam skeptična, i dala sam joj to na znanje. Skepsa se, kako sam ubrzo naučila, ne smatra poželjnom u nisko plaćenom uslužnom sektoru. Dva tjedna kasnije, nadzornica mi je dala otkaz jer sam posjedovala onu najgnusniju osobinu koju možete imati na radnom mjestu: »negativan stav«. Mislim da mi je to bila jedna od prvih lekcija o tome zašto velike multinacionalne korporacije nisu »poput dobrog prijatelja«, budući da vam dobri prijatelji, iako ponekad čine grozne i bolne stvari, rijetko daju otkaz. Zbog toga me zainteresiralo to što je početkom ovoga mjeseca reklamna agencija TBWA/Chiat/Day razvila novi »identitet marke« za Shoppers Drug Mart. (Lansiranje remarkirane tvrtke je u korporacijskim relacijama nešto poput ponovnog rođenja.) Ispostavlja se da taj lanac više nije »Sve što želite od trgovine« – tj. mjesto na kojemu možete kupiti stvari koje vam trebaju; on je sada također »brižni prijatelj« u obliku lanca od osamsto trgovina, kojemu reklamni fond od 22 milijuna dolara propaljuje rupu u džepu. Njihov je novi slogan »Čuvajte se« odabran, prema kreatoru kampanje Pat Pirisi, jer podsjeća na »ono što bi rekao brižan prijatelj«. Pripremite se na to da vam te riječi na tisuće puta dnevno kažu mladi blagajnici dok vam uručuju plastične vrećice pune žileta, konca za čišćenje zubi i tableta za mršavljenje. »Vjerujemo da je to položaj koji Shoppers može zaposjesti«, kaže Pirisi. Čini se pomalo okrutnim zahtijevati od službenika da usvoje ovu konkretnu frazu kao svoju mantru u ovom dobu usputnog, nepouzdanog, potplaćenog McRada. Radnicima u uslužnom sektoru prilično se često govori da se čuvaju – jer nitko drugi, a pogotovo ne njihovi mega-poslodavci, neće paziti na njih. 84 Ipak, jedna od ironija našeg markiranog vremena jest činjenica da nam se korporacije, dok postaju sve udaljenije režući trajne veze s nama kao svojim namještenicima, istovremeno sve više približavaju kao konzumentima, šapćući nam u uho slatke malenkosti o prijateljstvu i zajedništvu. Ne radi se samo o Shoppersu: Wal-Martove reklame pričaju priče o činovnicima koji, u škripcu, posuđuju kupcima svoje vlastite vjenčanice, a reklame Saturna su napučene prodavačima automobila koji nude savjete kad kupci izgube svoj posao. Kako vidite, prema novoj knjizi o marketingu, Values Added, moderni marketinški stručnjaci moraju »učiniti vašu marku načelom, a vaša načela markom«. Možda još uvijek imam negativan stav, ali ovaj mi se kolektivni korporacijski zagrljaj danas čini jednako praznim kao i kad sam bila upravo otpuštena preslagivačica džempera. Naročito kad se na trenutak zaustavite da biste razmislili o uzroku te masovno proizvedene topline. Objašnjavajući novi identitet marke Shoppers časopisu The Financial Post, Pirisi kaže: »U doba kad ljudi imaju sve manje i manje povjerenja u korporacije – što će potvrditi prosvjedi protiv Svjetske trgovinske organizacije – i u vrijeme kad zdravstveni sustav nije ono što je nekad bio, uvidjeli smo da moramo potrošačima poslati poruku o zajedništvu.« Sve otkad su se velike korporacije poput Nike, Shell i Monsanto počele suočavati sa sve oštrijim nadzorom od strane građanskog društva – uglavnom zbog stavljanja kratkoročnih profita daleko ispred odgovornosti prema okolišu i sigurnosti na poslu – naglo je nastala cijela jedna industrija koja pomaže ovim kompanijama da reagiraju. Međutim, čini se jasnim da mnogi u svijetu korporacija ostaju potpuno uvjereni da imaju samo »problem u prenošenju poruke«, koji može biti uredno riješen odlučivanjem za pravi, društveno osviješten identitet marke.

Ispostavlja se da je to posljednja stvar koja im treba. British Petroleum je to saznao na teži način kad se bio prisiljen distancirati od svoje vlastite skandalozne kampanje remarkiranja, Beyond Petroleum. Mnogi su kupci, razumljivo, protumačili da novi slogan znači da kompanija napušta fosilna goriva, reagirajući na klimatske promjene. Borci za zaštitu okoliša i ljudskih prava su, nakon što je izostao svaki znak da BP uistinu mijenja svoju politiku, na godišnjem sastanku kompanije iznijeli neugodne pojedinosti o učešću BP-a u izgradnji kontroverznog novog naftovoda kroz zaštićena područja Tibeta, kao i o njihovoj odluci da buše u Nacionalnom skloništu za divljač na Aljasci. S obzirom na to da se i na internetu novi slogan parodirao kao Beyond Preposterous11, dužnosnici BP-a su odlučili napustiti marku Beyond Petroleum, iako su do sada ostali pri novom logotipu sa zelenim cvijetom. Kao dokaz stanja konfuzije u korporacijama, pojedine me korporacije često pozivaju da održim prezentacije. Strahujući da će moje riječi završiti 85 u nekakvoj jeftinoj reklamnoj kampanji, uvijek odbijam. Ali ovaj savjet mogu ponuditi bez ustručavanja: ništa se neće promijeniti sve dok korporacije ne shvate da nemaju problem s komunikacijama. One imaju problem sa stvarnošću. 86

Ekonomski apartheid u Južnoj Africi Nakon što je dobivena bitka za slobodu, rasne se podjele nadomještaju novim sustavima isključivanja studeni 2001. U subotu navečer sam se našla na proslavi organiziranoj u čast Nelsonu Mandeli, te zbog prikupljanja novca za njegov fond za djecu. Radilo se o nečemu dražesnom, i samo bi vrlo neuljudna osoba mogla upozoriti na to da je proslava bila napučena mnoštvom bankovnih i rudarskih rukovoditelja koji su desetljećima odbijali povući svoja ulaganja iz Južne Afrike pod aparthejdom. Slično tomu, samo bi netko bez ikakvoga osjećaja za vrijeme mogao spomenuti da je naša vlada, dok je proglašavala Mandelu počasnim građaninom, ujedno pokušavala progurati zakonski prijedlog protiv terorizma koji bi na nekoliko razina sabotirao pokret protiv aparthejda da je u to vrijeme bio na snazi. Kanadski je pokret protiv aparthejda prikupljao novac za Afrički nacionalni kongres (ANC), koji bi bez većih problema odgovarao šlampavoj definiciji terorističke organizacije u povelji C-36. Štoviše, borci protiv aparthejda su namjerno izazivali »ozbiljne smetnje« kompanijama s ulaganjima u Južnoj Africi, konačno prisiljavajući mnoge od njih da se povuku. Ove bi smetnje također, prema C36, bile ilegalne. Samo bi netko apsolutno lišen ikakvoga osjećaja za doličnost promrmljao usred sve te samodopadnosti da mnogi u Južnoj Africi inzistiraju na tome da aparthejd još uvijek postoji, te zahtijeva novi pokret otpora. Međutim, prije dva sam se tjedna susrela s Trevorom Ngwaneom, bivšim članom gradskog vijeća ANC-a, koji tvrdi upravo to. »Aparthejd utemeljen na rasi zamijenjen je aparthejdom utemeljenim na klasi.« Suočeni sa zemljom u kojoj živi osam milijuna beskućnika i gotovo pet milijuna HIV-pozitivnih osoba, neki pokušavaju prikazati duboku nejednakost kao tužno ali neizbježno naslijeđe rasnog aparthejda. Ngwane kaže da je to izravan rezultat specifičnog ekonomskog programa »restrukturiranja«, kojeg je prihvatila trenutna vlada, a odnjegovala Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. Kad je Mandela bio pušten iz zatvora, imao je viziju Južne Afrike koja nudi ekonomsku kao i demokratsku slobodu. Osnovne bi potrebe za smještajem, vodom i električnom energijom bile zadovoljene kroz ogromne programe javnih radova. Međutim, čim je vlast došla u doseg ANC-a, piše 87 južnoafrički profesor Patrick Bond u svojoj novoj knjizi Against Global Apartheid, stranka je stavljena pod ogroman pritisak kako bi dokazala da može provoditi vlast »razboritim makroekonomskim mjerama«. Postalo je jasno da će međunarodno tržište kazniti Južnu Afriku, ako Mandela pokuša provesti istinsku preraspodjelu bogatstva. Mnogi su se u stranci razumljivo plašili da ekonomski slom ne bi bio iskorišten samo kao osuda ANC-a, nego i same crnačke vladavine. [Nedavno su njihovi strahovi potvrđeni. U srpnju 2002 .ANC je bio spreman prihvatiti novi zakon koji bi unio raznolikost u pristup golemom mineralnom blagu južne Afrike, koje je sada okupljeno u rukama nekolicine rudarskih multinacionalnih kompanija u vlasništvu bijelaca. Veliki su se investitori u rudarstvu pobunili protiv plana i zaprijetili svojim povlačenjem iz zemlje. Jonathan Oppenheimer; direktor za odnose s javnošću dijamantskog giganta De Beersa, rekao je da bi »zakon podijelio Južnu Afriku kao odredište ulaganja«.] Tako je ANC, pogotovo pod upravom predsjednika Thabo Mbekija, umjesto svoje politike »rasta kroz preraspodjelu« usvojio impersonalni program slobodne trgovine: nastojanje »jačanja« privrede ugađanjem inozemnim ulagačima putem masovnih privatizacija, otpuštanja radnika i smanjenja plaća u javnom sektoru, poreznim olakšicama za korporacije i slično. Rezultati su bili zastrašujući. Poslije 1993. je ukinuto pola milijuna radnih mjesta. Plaće najsiromašnijih 41% stanovništva spuštene su za 21%. Cijena vode je za siromašna područja porasla za 55%, a cijena električne energije i do 400%. Mnogi su pribjegli konzumiranju zagađene vode, što je dovelo do izbijanja kolere kojom se zarazilo 100 000 ljudi. U Sowetou se svakoga mjeseca isključi električna energija u 20 tisuća kućanstava. A ulaganja? Još uvijek čekaju.

Ovo je vrsta rezultata koja je pretvorila Svjetsku banku i MMF u međunarodne parije, izvlačeći prošloga vikenda tisuće ljudi na ulice Ottawe, s »prosvjedom solidarnosti« u Johannesburgu. The Washington Post je nedavno prenio iznimno dirljivu priču stanovnice Soweta, Agnes Mohapi. Izvjestitelj je primijetio: »Koliko god bio užasan, aparthejd nikada nije učinio ovo: nije je otpustio s posla, povisio joj račune za komunalije, a zatim obustavio svoje usluge kad više neizbježno nije mogla platiti. 'To je učinila privatizacija', rekla je.« Dok postoji ovakav sustav »ekonomskog aparthejda«, novi je pokret otpora neizbježan. U kolovozu je izbio trodnevni generalni štrajk protiv privatizacije. {Radnici su držali transparente na kojima je pisalo »ANC, volimo tebe, ali ne i privatizaciju«.) U Sowetu nezaposleni radnici ponovno priključuju svojim susjedima iskopčane dovode vode, a Odbor za krizu električne energije u Sowetu ilegalno ponovno priključuje struju u tisućama domova. 88 Zašto ih policija ne uhiti? »Zato što«, kaže Ngwane, »i njima spajamo struju kad im je iskopčaju.« Čini se da rukovoditelji korporacija, koji su se prošloga vikenda toliko revno htjeli slikati s Nelsonom Mandelom, imaju još jednu priliku da se bore s aparthejdom – ovoga puta dok on još traje. Mogu to učiniti ne samo putem dobronamjernih dobrotvornih priloga, nego i putem propitivanja ekonomske logike koja ostavlja na cjedilu toliko ljudi diljem svijeta. Na čijoj će oni strani biti ovoga puta? 89

Otrovne mjere u Ontariju Kada se osnovne potrebe tretiraju kao roba lipanj 2000 Tek nešto poslije podneva, sutra će, nekoliko stotina prosvjednika, od kojih su mnogi beskućnici, doći na prag Legislature u Ontariju s vrlo jednostavnim zahtjevom. Žele razgovarati s konzervativnom vladom o posljedicama koje njezina politika ima za siromašne. Ako nas povijest može išta naučiti, premijer Mike Harris će održati agresivan govor o tome kako su glasači u Ontariju učinili svoj izbor i kako neće dopustiti da ga se tiranizira – upravo prije nego što pozove policiju u boj. Pitanje glasi – kako će ostatak nas reagirati? Pitam ovo zato što sve od izbijanja E.coli u gradiću po imenu Walkerton, gdje se više od dvije tisuće stanovnika razboljelo jer je pilo gradsku vodu, glasači diljem Ontarija preispituju svoju savjest – razmišljaju o posljedicama koje mjere deregulacije konzervativne vlade imaju na stvarne ljude i njihove svakodnevne živote. Nastao je opći užas zbog mogućnosti da je vladino smanjivanje budžeta Ministarstvu okoliša i preopterećenje gradskih uprava izložilo stanovnike Walkertona velikom riziku. Bijes javnosti je moćna sila koja tjera na promjene, čak i u naizgled neprobojnoj političkoj enklavi Mikea Harrisa. Ovaj je skandal izravno doveo do početka četiri istrage o uzrocima krize vode, do političkih zavjeta na rješavanje ustanovljenih problema, kao i do ponude od nekoliko milijuna dolara odštete. Ta tragedija zaslužuje ovu neodgodivu pozornost, a i više od toga. Ali zašto su nam bile potrebne smrti u Walkertonu da bismo shvatili da apstraktne mjere uzimaju žrtve u životima stvarnih ljudi? Sedam je ljudi, a možda i više, umrlo od ispijanja vode zaražene s E.coli, a OCAP će sutra predvoditi povorku u Queen's Park jer je u posljednjih sedam mjeseci na ulicama Toronta umrlo dvadeset i dvoje beskućnika. Veze između tih smrti i vladinih redukcija troškova i deregulacija jednako su snažne u Torontu kao što su bile u Walkertonu. Možda i više, jer u Torontu ne trebamo četiri istrage da bismo utvrdili veze – one se gotovo pretpostavljaju. Prije negoli su konzervativci izabrani, prošlo je nekoliko zima bez smrti ijednoga beskućnika na ulicama Toronta. Broj žrtava se počeo penjati 1995., iste godine kada su konzervativci smanjili socijalnu pomoć za 21,6%, te odbili planove za novi socijalni smještaj. Neposredno poslije toga, ekonomski je oporavak za koji konzervativci vole preuzimati zaslugu počeo dramatično 90 podizati stanarine, dok je njihova Povelja o zaštiti stanara osjetno olakšala stanodavcima izbacivanje svojih stanara. Sada se u Torontu svakoga mjeseca oko 1600 podstanara suočava s deložacijom. Rezultat jest zapanjujući broj ljudi na ulicama i nedostatak kreveta u skloništima. Prošle je godine u gradskim hostelima na raspolaganju bilo pet tisuća kreveta za hitne slučajeve, ali mnoštvo socijalnih radnika tvrdi da postoji potražnja za dvostruko većim brojem. Dok hosteli i ulice postaju sve napučeniji, ulična kultura postaje sve izopačenija i nasilnija. A na tom mjestu u priču ponovno ulaze konzervativci sa svojom Poveljom o sigurnim ulicama, novom mjerom koja dopušta policiji da se prema beskućnicima odnosi kao prema kriminalcima, prvorazrednim dobavljačima sadržaja za privatni superzatvor koji će se otvoriti u Ontariju. Jednako kao što su dostupna jasna sredstva kojima se mogu spriječiti budući slučajevi poput Walkertona, postoji mnoštvo očitih političkih rješenja kojima bi se u budućnosti moglo spriječiti umiranje na ulici. Više stanova, bolja zaštita stanara i manje zlostavljanja sve su odreda dobra mjesta za početak. Grupe za borbu protiv siromaštva istupile su s »rješenjem od 1%«: pozivom na udvostručenje raspoloživog novca za jeftine stanove time što bi se sve razine vlade odrekle jednog postotka svojih ukupnih budžeta. Uspoređujući smrti od E.coli u Walkertonu s krizom beskućnika u Torontu, ne pokušavam suprotstaviti jednu tragediju drugoj u nekoj vrsti natjecanja u očaju, samo naglašavam da raspravi o beskućnicima nedostaju dva sastojka: glasan bijes javnosti, te politička volja da se spriječe buduće tragedije. Ovo je Ontario Mike Harrisa na djelu. Prva lekcija konzervativne Revolucije zdravog razuma [slogan kampanje kojom su došli na vlast] glasi da postoje dvije jasne klase ljudi u pokrajini: oni koji

su u sistemu, i oni kojima je mjesto izvan njega. Oni koji su unutra nagrađeni su poreznim olakšicama; oni koji su vani, odgurani su još dalje. Ljudi u Walkertonu su trebali biti unutra: marljivi su, plaćaju poreze, zdravi, glasaju za konzervativce. Mrtvi na ulicama Toronta bili su izgnani već od prvog dana Revolucije zdravog razuma: nezaposleni, siromašni, mentalno bolesni. Tek sada čiste crte konzervativne hijerarhije ljudskog roda postaju nejasne. »Harrisov program prelazi granice uništenja društvene strukture, te je počeo potkopavati samu fizičku strukturu o kojoj svi ovise«, kaže John Clarke, glasnogovornik OCAP-a, grupe koja organizira sutrašnje prosvjede. »Na kraju postaje jasno da je napad usmjeren na sve.« 91

Najslabiji front Amerike Javni sektor listopad 2001. Već nekoliko sati nakon terorističkih napada na Svjetski trgovinski centar i Pentagon, republikanski se kongresmen Curt Weldon pojavio na CNN-u i izjavio da ne želi čuti niti riječi o fondovima za škole ili bolnice. Od ove točke nadalje govorilo se samo o špijunima, bombama i drugim muškim stvarima. »Prvi prioritet američke vlade nije obrazovanje, nije zdravstvo, to je obrana i zaštita američkih građana«, rekao je, dodavši kasnije: »Ja sam učitelj oženjen bolničarkom – ali ništa od toga danas nije važno.« Ali sada se ispostavlja da su te tričave socijalne službe iznimno važne. Ono što čini Sjedinjene Države najviše ranjivima za terorističke mreže nije istrošen arsenal oružja, nego izgladnjen, obezvrijeđen i ruševan javni sektor. Nova bojna polja nisu samo Pentagon, nego i poštanski uredi, ne samo vojni obavještajci, nego i obuka liječnika i bolničarki, ne samo novi, privlačni štit za obranu od raketa, nego i stara i dosadna Državna služba za hranu i lijekove (FDA). Postalo je pomodno zajedljivo primjećivati da teroristi koriste zapadnu tehnologiju kao oružje protiv nje same: avione, e-mail, mobitele. Ali dok raste strah od bioterorizma, sasvim bi se lako moglo ispostaviti da su njihovo najbolje oružje raspori i rupe u javnoj infrastrukturi Sjedinjenih Država. Je li tako zbog toga što se nismo imali vremena pripremiti za napade? Teško. Sjedinjene Države su otvoreno priznale prijetnju napada biološkim oružjem nakon rata u Perzijskom zaljevu. a Bill Clinton je ponovno pozvao na zaštitu nacije od bioterora nakon bombardiranja ambasada u Africi 1998. A ipak je šokatno malo učinjeno po tom pitanju. Razlog za to je jednostavan: priprema za rat biološkim oružjem zahtijevala bi prekid vatre u jednom starijem, manje dramatičnom ratu koji vodi Amerika – ratu protiv javne sfere. To se nije dogodilo. Evo nekoliko fotografija s linija fronte. Pola država u Sjedinjenim Državama nema federalne stručnjake obučene za borbu protiv bioterorizma. Centri za kontrolu i prevenciju bolesti svijaju se opterećeni strahom od bedrenice, a njihovi se slabo financirani laboratoriji jedva nose s potražnjom testova. Slabo je istraženo kako liječiti djecu oboljelu od bedrenice, budući da se Cipro – najpopularniji antibiotik – njima ne preporučuje. Mnogi liječnici u američkom zdravstvenom sustavu nisu osposobljeni prepoznati simptome bedrenice, botulizma ili kuge. U nedavnoj se raspravi u 92 američkom Senatu čulo da bolnicama i zdravstvenim odjelima nedostaju osnovni dijagnostički aparati, a razmjena informacija je otežana budući da neki odjeli nemaju pristup e-mailu. Mnogo je zdravstvenih odjela vikendima zatvoreno, bez dežurnog osoblja. Ako je liječenje u neredu, federalni su programi cijepljenja u još gorem stanju. Jedini laboratorij u Sjedinjenim Državama koji je ovlašten proizvoditi cjepivo protiv bedrenice nije pripremio zemlju za tekuću krizu. Zašto? Radi se o tipičnom privatizacijskom promašaju. Laboratorij, koji se nalazio u Lansingu u Michiganu, nekoć je posjedovala i vodila država.1998.je godine prodan BioPortu, koji je obećao veću djelotvornost. Novi laboratorij nije prošao nekoliko FDA inspekcija, te do sada nije mogao isporučiti niti jednu dozu cjepiva američkoj vojsci, a kamoli širem stanovništvu. Što se tiče velikih boginja, nema niti približno dovoljno cjepiva da bi se pokrilo stanovništvo, što je dovelo američki Nacionalni institut za alergije i zarazne bolesti do eksperimentiranja s razrijeđivanjem postojećih cjepiva u omjeru 1:5 ili čak 1:10. Interni dokumenti pokazuju da je američka Environmental Protection Agency (EPA) godinama u zaostatku za svojim planom osiguravanja zaliha vode od bioterorističkih napada. Prema službenoj reviziji objavljenoj 4. listopada, EPA je trebala identificirati slabe točke u osiguranju javnih zaliha vode do 1999., ali još nije dovršila niti prvu fazu ispitivanja. Pokazalo se daje FDA nesposobna uvesti mjere kojima bi se zalihe hrane bolje zaštitile od »agroterorizma« – smrtonosnih bakterija unešenih u zalihu. S ubrzanom centralizacijom i globalizacijom poljoprivrede, sektor postaje sve podložniji širenju bolesti. Ali FDA, koja je prošle

godine ispitala samo 1% uvezene hrane pod svojom jurisdikcijom, kaže da joj »očajnički treba još inspektora«. Tom Hammonds, izvršni rukovoditelj organizacije Food Marketing Institute, industrijske grupe koja predstavlja trgovce hranom, kaže: »Ako bi se javila kriza – stvarna ili lažna – nedostaci sadašnjeg sustava postali bi zasljepljujuće očiti.« Nakon 11. rujna George W. Bush je utemeljio ured »domovinske sigurnosti«, osmišljen da bi stvorio predodžbu nacije koja je čvrsta i pripravna za bilo kakav napad. A ipak, ispostavlja se da »domovinska sigurnost« zapravo znači sumanuto užurban pokušaj preuređenja osnovne javne infrastrukture i uskrsnuća drastično oronulih zdravstvenih i sigurnosnih standarda. Trupe na frontama novog američkog rata uistinu su pod vatrom: to su iste one službe koje su tijekom prošla dva desetljeća bile reducirane, privatizirane i ponižavane ne samo u Sjedinjenim Državama, nego i gotovo svakoj zemlji svijeta. 93 »Javno zdravstvo je pitanje nacionalne sigurnosti«, primijetio je početkom mjeseca američki ministar zdravstva Tommy Thompson. Ma nemoj. Kritičari su godinama tvrdili da postoji ljudska cijena svim rezanjima troškova, deregulacijama i privatizacijama – sudari vlakova u Velikoj Britaniji, epidemija E.coli u Walkertonu, trovanja hranom, umiranje na ulici i nekvalitetna zdravstvena skrb. A ipak je sve do 11. rujna »sigurnost« još uvijek bila usko ograničena na mehanizme rata i nadzora, tvrđava izgrađena na temeljima koji se urušavaju. Ako se iz svega ovoga može nešto naučiti, to je da stvarna sigurnost ne može biti izolirana. Ona je utkana u najosnovnije tkivo našeg društva, od poštanskog ureda do hitne službe, od podzemne željeznice do rezervoara vode, od škola do kontrole hrane. Infrastruktura – ono dosadno što nas sve povezuje – nije nevažna u ozbiljnom poslu borbe protiv terorizma. Ona je temelj naše buduće sigurnosti. 94

III

OGRADE UNUTAR POKRETA: KRIMINALIZIRANJE NESLAGANJA [Gdje se udišu obilne količine plina, policajci odjeveni u anarhiste ubacuju prijatelje u kombije, a jedan mladić umire u Genovi]

Nadzor preko granice Redarstveni organi razmjenjuju trikove za zastrašivanje svibanj 2000. »Naučili smo svoje lekcije u Seattleu i Washingtonu«, kaže mi preko mobitela zapovjednica Kanadske kraljevske konjičke policije (RCMP) Michele Paradis iz Windsora. Ona je zadužena za odnose s javnošću povodom sastanka Organizacije američkih država (OAS) koji će ovoga vikenda biti održan u Windsoru u Ontariju, gdje će joj se pridružiti nekoliko tisuća prosvjednika koji ne odobravaju OASove planove širenja NAFTA-a na cijelu latinsku Ameriku i Karibe. »A koje su to bile lekcije?«, pitam. »Bojim se da to ne mogu odgovoriti«, kaže ona. To je žalosno, jer je policija nakon prosvjeda protiv Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu i prosvjeda protiv Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda u Washingtonu mogla naučiti svu silu lekcija o tome kako se treba odnositi prema prosvjednicima. U nedostatku ikakve razrade od strane policajke Paradis, evo ključnih lekcija za koje se čini da ih je kanadska policija naučila od svojih kolega s juga. LEKCIJA BR.1: NAPADAJ PREVENTIVNO Lokalni aktivisti u Windsoru tvrde da primaju telefonske pozive i kućne posjete policajaca RCMP-a. Josie Hazen, grafička dizajnerica koja je izradila plakat koji najavljuje miting i javnu diskusiju u organizaciji Kanadskog radničkog kongresa, kaže da joj se jedan službenik RCMP-a obratio s nizom pitanja o ovim savršeno legalnim zbivanjima, njihovim organizatorima i njenom znanju o nekim drugim anti-OAS aktivnostima. »Mnoštvo ljudi prima takve pozive, pa mislimo da je to taktika zastrašivanja kojom nas se pokušava držati podalje od prosvjeda«, kaže Hazen. LEKCIJA BR.2: NORMALIZIRAJ POLICIJSKO NASILJE U Washingtonu sam susrela nekoliko devetnaestogodišnjih aktivista koji su nosili nužnu zaštitnu opremu: maske za podvodni ribolov i šalove natopljene octom. Nisu namjeravali napasti Starbucks, jednostavno su naučili očekivati da će biti zasuti plinom ako izraze svoje političke poglede. 97 Kad smo u Kanadi 1997. godine vidjeli kako u Vancouveru pred Samitom o ekonomskoj suradnji na azijsko-pacifičkom području zastiru studente OC sprejem, nastao je val ogorčenja javnosti. Sada smo, nakon dvije i pol godine, već vidjeli toliko brutalnosti usmjerene protiv prosvjednika da smo se, kako se čini, na to navikli. A to je istinski podmukao efekt policijskog nasilja: ako se prosvjednike dovoljno često javno tretira kao kriminalce, oni će početi i izgledati kao kriminalci, a mi ćemo, makar i nesvjesno, početi izjednačavati aktivizam sa zlokobnim nedjelima, čak i s terorizmom. LEKCIJA BR.3: IZBRIŠI RAZLIKU IZMEĐU GRAĐANSKE NEPOSLUŠNOSTI I NASILJA U Windsor odlazi jedna frakcija koja namjerava prakticirati građansku neposlušnost, izložiti svoja tijela opasnosti da bi zapriječila pristup nekim dijelovima sastanka OAS-a. Ovu su taktiku aktivisti odavno koristili diljem svijeta da bi prosvjedovali protiv nepravednih zakona. U Sjevernoj je Americi dobro služila tijekom pokreta za građanska prava, prosvjeda protiv rata u Vijetnamu te, u novije vrijeme, u starosjedilačkim blokadama, radničkim sporovima te u neodlučenom sukobu boraca za zaštitu okoliša i drvosječa 1993. u Clayoquot Soundu, nedaleko od kanadske Zapadne obale. Ta taktika nije nasilna – ali je osmišljena tako da bude nezgodna. Ono što prosvjednici imaju u planu za sastanak OAS-a u Windsoru jest, u biti, prosvjedovanje sjedenjem na ulicama. Iako će ovo možda uzrujavati ljude koji pokušavaju doći na posao, važne

političke pobjede se ponekad – kad su smisleni putevi javnoga izražavanja iscrpljeni – dobijaju malim dodijavanjima. Međutim, kad sam razgovarala s policajkom Paradis, ona je uporno opisivala planove za obustavu vindsorskog sastanka kao »nasilje«, odbijajući priznati da se blokada ceste može izvesti mirnim putem. »To su nijanse«, rekla je o toj razlici. Nitko od organizatora prosvjeda u Windsoru ne odobrava nasilje, što nas vodi dalje: LEKCIJA BR.4: PODIJELI I VLADAJ »Ne brinu nas miroljubivi prosvjednici«, rekla mi je policajka Paradis. »Samo ona manjina koja je opsjednuta obustavom rada.« Ova je razlika između dobrih prosvjednika – onih koji su zainteresirani samo za izvikivanje slogana i mahanje transparentima u odobrenom prostoru – i loših prosvjednika, 98 zainteresiranih za direktnu akciju, također bila čest policijski refren u Seattleu i Washingtonu. Ali i aktivisti su naučili poneku lekciju. Seattle je pokazao da građanska neposlušnost donosi krajnje potrebnu ozbiljnost i pozornost službenim povorkama i javnim raspravama, zbivanjima koja tisak obično ignorira kao već viđena i nezanimljiva. Stoga među organizatorima vlada pravi konsenzus da se ne mora birati među taktikama u pripremama za Windsor – može ih biti na stotine, a aktivizam može odjednom funkcionirati na nekoliko komplementarnih fronti. Prava ironija policijskih napada na aktiviste koji se protive slobodnoj trgovini jest činjenica da se oni zbivaju usred mjeseci propovijedanja o tome kako će pojačana trgovina s Kinom ispuniti građanstvo te zemlje nesavladivom žeđi za demokracijom i slobodom izražavanja. Jasno je da je istina upravo suprotna: ovaj je model slobodne trgovine toliko štetan tako velikom broju ljudi diljem svijeta da demokratske zemlje tvrdoglavo stavljaju na kocku prava svojih građana da bi zaštitile sigurno postizanje njegovih ciljeva. Što nas dovodi do Lekcije br. 5, one za koju su i policija i političari, kako se čini, odlučili da je ne žele čuti. U dobu korporacijske globalizacije sama politika postaje zatvorena zajednica kojoj je potrebno sve više osiguranja i brutalnosti da bi mogla poslovati kao i obično. 99

Preventivno uhićenje Policija ima na meti lutkara u Windsoru, Ontario lipanj 2000 »Ovo je David Solnit. On je glavni.« Tako su mi prošloga petka predstavili legendarnog aktivista iz San Francisca. U tom smo trenutku bili na Sveučilištu Windsor, gdje smo oboje držali govore na javnoj raspravi o Organizaciji američkih država. Naravno, već sam znala da je David Solnit glavni. On je bio jedan od organizatora prosvjeda u Seattleu. A njegovo sam ime slušala godinama, obično od mladih aktivista koji su upravo pohađali jednu od njegovih radionica »Umjetnost i revolucija«, te su ga izgovarali s obožavanjem. Vraćali su se s njih prepuni novih ideja o prosvjedima. O tome kako prosvjedi ne bi trebali biti kvazimilitarističke povorke koje kulminiraju mahanjem plakatima pred zaključanim zgradama vlade. Kako bi, umjesto toga, trebali biti »festivali otpora«, ispunjeni ogromnim lutkama i kazališnom spontanošću. Kako bi njihovi ciljevi trebali biti više nego simbolički: prosvjedi mogu »ponovno prisvojiti« javni prostor za tulum ili park, ili zaustaviti planirani sastanak za koji prosvjednici vjeruju da je destruktivan. Ovo je teorija čiji je moto »pokaži, nemoj govoriti« – ona vjeruje da se tuđa mišljenja ne mijenjaju jednostavnim urlanjem o onome čemu se protiviš. Mišljenja se mijenjaju stvaranjem organizacija i zbivanja koja su živi primjer onoga što zastupaš. Budući da sama nisam školovana po ovoj teoriji, moj je govor studentima bio obično predavanje o tome kako prosvjedi protiv proširenja ugovora o slobodnoj trgovini za obje Amerike predstavljaju dio šireg antikorporacijskog pokreta – pokreta protiv sve jače korporacijske kontrole nad obrazovanjem, vodom, znanstvenim istraživanjima i mnogim drugim stvarima. Kad je došao red na Davida Solnita, zamolio je sve ljude da ustanu, okrenu se osobi pored sebe i upita je zašto je ovdje. Kako sam dijete hipi roditelja i jedna od preživjelih iz alternativnih ljetnih kampova, ovakvi su rituali instant-intimnosti u meni oduvijek izazivali želju da pobjegnem u svoju sobu i zalupim vrata za sobom. Naravno, David Solnit je morao kao svoga partnera izabrati mene – i nije bio zadovoljan s odgovorom da sam »došla održati govor«. Stoga sam mu rekla i više od toga: kako mi pisanje o predanosti mladih boraca za okoliš i ljudska prava daje nadu za budućnost, te predstavlja prijeko potreban protuotrov atmosferi cinizma u koju su novinari toliko uronjeni. 100 Tek kad smo trebali podijeliti svoja otkrića s dvoranom, shvatila sam da ovo nije samo igra upoznavanja: bio je to i djelotvoran način mučenja jedva prerušenih policajaca. »Da, hm, ime moga partnera je Dave, i on se došao boriti protiv represije«, rekao je neki kratko ošišan tip u kabanici. Manje od dvadeset i četiri sata kasnije David Solnit je bio u zatvorskoj ćeliji u Windsoru, gdje je ostao četiri dana. Dan poslije javne rasprave – što je bio dan prije velikih prosvjeda protiv OAS-a – Solnit je vodio malu lutkarsku radionicu na sveučilištu. Poslije seminara, samo jednu ulicu dalje od kampusa, zaustavila ga je policija. Rekli su da je bio osuđen za neke zločine u Sjedinjenim Državama, te se stoga smatra kriminalcem u Kanadi. Zašto? Zato što je prije petnaest godina uhićen na prosvjedu protiv vojnog angažmana Sjedinjenih Država u Srednjoj Americi; na jednoj vladinoj zgradi je (bojom koja se može oprati) napisao imena pogubljenih sandinista. jučer, nakon što su prosvjednici već otišli kućama, istraga ureda za useljenike utvrdila je da je Solnitovo uhićenje bilo u potpunosti neutemeljeno, te je oslobođen. David Solnit propovijeda revoluciju koja se podiže ljepenkom, zbog čega se čini privlačnim olako otpisati postupke policije kao mahnitu paranoju. Međutim, vlasti su u pravu kad ga promatraju kao prijetnju – iako on nije prijetnja bilo čijoj sigurnosti ili vlasništvu. Njegova je poruka dosljedno nenasilna, ali je i iznimno snažna. Solnit ne govori mnogo o tome kako ugovori o slobodnoj trgovini pretvaraju kulturu, vodu, sjemenje, pa čak i gene u utrživu robu. On na svojim radionicama uči mlade aktiviste kako da defetišiziraju svoje međusobne odnose – što je originalna poruka za generaciju koja je odrasla na meti reklama postavljenih u njihovim školskim toaletima, kupujući konzerviranu pobunu od kompanija za proizvodnju bezalkoholnih pića.

Iako je Solnit bio iza rešetaka sve dok sastanci OAS-a nisu završili, njegove su se ideje mogle vidjeti po cijelom Windsoru: umjetnost nije bila nešto što su izradili stručnjaci, a kupovali potrošači, ona je bila svugdje po ulicama. Aktivisti su čak izumili i besplatan sustav prijevoza: bataljun »plavih bicikala« – starih bicikala koje su popravili i prebojali, te stavili prosvjednicima na raspolaganje. Teoretičar komunikacija Neil Postman jednom je napisao da je poučavanje »subverzivna djelatnost«. Kad poučavanje poveže mlade ljude sa snagama neovisnosti i kreativnosti za koje nisu znali da ih imaju, ono je uistinu subverzivno. Ali nije kažnjivo. David Solnit je bio predmet dobro isplanirane prekogranične policijske operacije. Identificiran je kao politička prijetnja prije negoli je stigao u ovu zemlju. Njegova je prošlost bila istražena, pratili su ga, a zatim uhitili na 101 temelju izmišljenih optužbi. Svi bi se Kanađani trebali sramiti postupaka naše policije. Ali najviše bi se trebali stidjeti trgovački birokrati u Windsoru. Čini se da još uvijek postoji jedan aspekt ljudskog života kojega ne pokriva slobodna trgovina: slobodna razmjena snažnih ideja. 102

Nadzor Lakše je špijunirali aktiviste nego se upustiti s njima u otvorenu raspravu kolovoz 2000. Nisam bila oduševljena time što je Kanadska sigurnosna obavještajna služba (CSIS) citirala moju knjigu u svojem novom izvještaju o antiglobalizacijskoj prijetnji. U nekim od krugova u kojima se krećem, već je pisanje za The Globe and Mail dovoljno političko opterećenje, da ne govorimo o položaju de facto doušnika CSIS-a. Ali eto ga, na trećoj stranici izvještaja: No Logo pomaže CSIS-u da shvati zašto ti ludi klinci uporno jurišaju na trgovačke sastanke. Obično rado prihvaćam svakakve čitatelje, ali nekako se bojim da će sljedećega travnja ovaj izvještaj biti upotrijebljen da bi se opravdalo razbijanje glava nekim mojim dobrim prijateljima. Tada će Quebec City igrati ulogu domaćina Samitu Amerika, najznačajnijem sastanku vezanom za slobodnu trgovinu nakon što su prošloga prosinca propali pregovori Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu. CSIS-ov je izvještaj trebao procijeniti prijetnju koju antikorporacijski prosvjedi predstavljaju za samit. Međutim, što je zanimljivo, on ide dalje od opisivanja aktivista kao latentnih terorista (iako čini i to). Donekle smiono pokušava shvatiti probleme koji stoje iza gnjeva. Primjerice, izvještaj utvrđuje da su prosvjednici bijesni jer »nije odobrena olakšica duga siromašnim zemljama«. Oni vjeruju da mnoge korporacije snose krivicu za »društvenu nepravdu, nepošteno postupanje prema radnicima... kao i manjak brige za okoliš«, te da su institucije koje upravljaju trgovinom »zainteresirane samo za motiv profita«. To stvarno nije loš sažetak – isplatilo se njihovo infiltriranje na sve one javne rasprave. Izvještaj čak daje prosvjednicima neuobičajen kompliment: prema CSIS-u, oni postaju »sve bolje i bolje upućeni u svoj predmet«. Ove su primjedbe bez sumnje dane u duhu upoznavanja svoga neprijatelja, ali CSIS barem obraća pozornost. Što ne možete reći za kanadskog ministra međunarodne trgovine. U svojem nedavnom obraćanju Međuameričkoj banci za razvoj, Pierre Pettigrew je u stilu Georgea Lucasa izložio bizaran odnos snaga u kojem su zagovornici slobodne trgovine sile globalnog reda, a njihovi kritičari sile »globalnog nereda«. Ovi zlokobni neprijatelji nisu motivirani »idealizmom« – kako tvrdi CSIS-ov izvještaj – nego sebičnom željom da »isključe druge iz one vrste blagostanja koju mi uživamo«. 103 Nemaju niti opravdanih briga: prema Pettigrewu, oni nemaju pojma. »Globalizacija je, posve jednostavno, dio prirodnog procesa evolucije«, kaže ministar. »Ona ide ruku pod ruku s napretkom čovječanstva, nečim čemu, kako nam povijest svjedoči, nitko ne može stati na put.« Ako je kanadska vlada zabrinuta da će joj prosvjednici upropastiti zabavu u Quebec Cityju, trebala bi, za početak, priznati da Majka Priroda ne piše međunarodne trgovinske ugovore, a političari i birokrati pišu. Još bolje, umjesto »nadziranja komunikacije između prosvjednika«, na što poziva CSIS-ov izvještaj, liberalna bi vlada trebala izvući ovu raspravu iz melodramatično tajanstvene domene izvještaja obavještajaca, te posvetiti slijedećih osam mjeseci otvorenoj, sveobuhvatnoj, nacionalnoj debati o tome postoji li podrška većine za NAFTA koji bi se protezao na cijelu hemisferu. Postoji presedan. 1988. su godine liberali, kao stranka lijevoga centra, odigrali odlučujuću ulogu upravo u takvoj raspravi o ugovoru o slobodnoj trgovini sa Sjedinjenim Državama. Ali tada su prednosti i nedostaci deregulacije trgovine bili teoretski: u biti se radilo o ratu u kojem su se natjecala predviđanja. Danas Kanađani mogu razmotriti dosadašnje rezultate. Možemo se pitati: jesu li nam presude NAFTA-a dopustile da zaštitimo svoju kulturu tijekom proteklih osam godina? Je li popratni ugovor o radu zaštitio prava tvorničkih radnika u Kanadi i Meksiku? Je li nas ugovor o zaštiti okoliša ovlastio da kontroliramo zagađivače? Jesu li ljudska prava, od Chiapasa preko Los Angelesa do Toronta, ojačana otkad je NAFTA uveden? Možemo razmotriti i omjer našeg BNP-a koji ovisi o trgovini (43%), te životnog standarda prosječnog Kanađanina (koji stagnira). Zatim se možemo zapitati: je li ovo najbolji ekonomski sustav koji možemo zamisliti? Hoćemo li se zadovoljiti time da sve ostane kao i do sada? Želimo li uistinu

NAFTA x 34? Takva bi rasprava sama po sebi bila dokaz zdrave demokracije, ali mogli bismo ići i dalje. Ulazak Kanade u FTM bi mogao postati središnje pitanje idućih federalnih izbora i – evo jedne lude ideje – mogli bismo glasovati o tome. To se, naravno, neće dogoditi. Demokracija u Kanadi će se srozati na sitničavo cjenkanje oko poreznih olakšica. Kritičari našega ekonomskog puta će postati sve militantniji, a imat će sve manje prava glasa. A posao policije će biti zaštita naših političara od stvarne politike, čak i ako to znači pretvaranje Quebec Cityja u tvrđavu. Pripremajući pozornicu za takvu uporabu sile, CSIS-ov izvještaj zaključuje da se »s obzirom na otrovnu antiglobalizacijsku retoriku... ne može isključiti opasnost od nasilja vezanog uz samit u Quebec Cityju«. Možda i ne može. Ali, uzevši u obzir otrovnu antiaktivističku retoriku i tajne dogovore naših političara, opasnost od policijskoga nasilja u Quebec Cityju je doslovno garantirana. 104

Trgovanje strahom Tko bi poželio ići na prosvjede, kad ih policija čini toliko zastrašujućima? ožujak2001. »Bojim se da slobodna trgovina vodi privatizaciji obrazovanja«, kaže mi učitelj u osnovnoj školi u Ottawi. »Želio bih otići na prosvjede u Quebec City, ali hoće li to biti opasno?« »Mislim da je NAFTA proširio jaz između bogatih i siromašnih«, kaže jedna mlada majka u Torontu. »Ali ako odem u Quebec, hoće li mi sina posuti OC-sprejem?« »Želim otići u Quebec City«, kaže mi student s Harvarda, aktivist u pokretu za borbu protiv eksploatacijskih tvornica, »ali čuo sam da nitko neće moći prijeći preko granice.« »Nećemo niti pokušati otići u Quebec City«, kaže jedan student u Mexico Cityju. »Ne možemo si priuštiti uhićenje u inozemstvu.« Ako mislite da će prve velike, oštre mjere protiv političkih prosvjeda biti poduzete kad se šest tisuća policajaca sukobi s aktivistima ispred Samita Amerika u Quebec Cityju sljedećeg mjeseca, varate se. Najoštrije se mjere već poduzimaju. Zbivaju se tiho, bez fanfara, svaki put kada još jedan potencijalni prosvjednik odluči da neće javno izraziti svoje poglede o predloženoj Američkoj zoni slobodne trgovine. Ispostavlja se da najdjelotvorniji oblik kontroliranja mase nisu OC-sprej, vodeni topovi, suzavac ili bilo kakvo drugo oružje koje policija u Quebecu priprema očekujući dolazak trideset i četiri državnika. Najnapredniji oblik kontrole mase jest kontrola mase prije negoli se ona okupi: to je najsavršenija tehnika prevencije prosvjeda – ušutkivanje koje radite vi sami. To se zbiva svaki put kada pročitamo još jednu priču o tome kako će Quebec biti okružen tri metra visokom ogradom. Ili o tome kako se u gradu nema gdje spavati osim u zatvorima, koji su već uslužno ispražnjeni. Mjesec dana prije samita, Quebec City s razglednica je uspješno preobražen u prijeteće mjesto, negostoljubivo prema običnim ljudima koji su ozbiljno zabrinuti zbog ekonomske deregulacije i trgovine koju vode korporacije. Izražavanje neslaganja, umjesto da bude zdrav dio demokracije, postaje ekstreman i opasan sport, prikladan samo za tvrdokorne aktiviste s bizarnom opremom i doktorskim dizertacijama iz uspinjanja na zgrade. Dodatna se prevencija neslaganja zbiva kad prihvatimo priče u novinama, pune anonimnih izvora i nepotpisanih izjava, o tome kako su neki od 105 aktivista zapravo »agitatori« koji »namjeravaju upotrijebiti nasilje«, naoružavajući se ciglama i eksplozivom. Jedini dokaz pružen za takve razdražujuće optužbe jest to da su »anarhisti« organizirani u »malim grupama« a te su grupe »autonomne«, što znači da ne govore jedne drugima što im je činiti. Istina je ovakva: niti jedna od službenih grupa koje organiziraju prosvjede u Quebec Cityju ne planira nasilne akcije. Nekolicina je radikalnijih organizacija, uključujući Anti-Capitalist Convergence, rekla da poštuje »raznovrsne taktike... u rasponu od pučkog obrazovanja do direktne akcije«. Rekli su da iz načela neće osuđivati druge aktiviste zbog njihovih taktika. Neki kažu da će se braniti ako ih policija napadne. U novinama je ovaj uistinu kompliciran položaj iskrivljen u nešto jednako planiranju nasilnih napada na samit, što on sasvim sigurno nije. Sve je to i izvor frustracija mnogim drugim aktivistima koji smatraju da bi bilo lakše kad bi svi jednostavno potpisali izjavu kojom se tvrdi da će prosvjedi biti nenasilni. Problem je u tome što je jedan od temeljnih argumenata protiv darvinističkog ekonomskog modela FTAA taj da on pojačava nasilje: nasilje unutar siromašnih zajednica i nasilje policije prema siromašnima. U govoru održanom prošle godine, ministar međunarodne trgovine Pierre Pettigrew pomogao je objasniti zašto. U modernoj ekonomiji, rekao je, »žrtve nisu samo izrabljivane, njih se isključuje... Možete se naći u situaciji u kojoj niste potrebni da bi se stvorilo to bogatstvo. Ovaj je fenomen isključivanja daleko radikalniji od fenomena eksploatacije.« Uistinu jest. Zbog toga je društvo koje bezbrižno prihvaća ovu granicu između uključenih i isključenih opasno, ispunjeno ljudima koji nemaju puno vjere u sustav, kojima se čini da nemaju što

dobiti od napretka kakav se obećava na skupovima poput Samita Amerika, koji policiju vide samo kao represivnu silu, koji nemaju što izgubiti. Ako to nije vrsta društva kakvu želimo – društvo uključenih i isključenih, te sve većih ograda koje ih razdvajaju – tada odgovor nije u tome da »dobri« aktivisti preventivno osuđuju »loše« aktiviste. Odgovor je cjelokupno odbijanje politike podjele. A najbolje mjesto na kojemu se to može učiniti jest Quebec City, gdje je obično nevidljiv zid isključivanja učinjen krajnje vidljivim, podignut novom pletenom žicom i metodama kontrole mase kojima nas se pokušava zadržati vani prije negoli uopće pristignemo tamo. 106

Peticija »Građani u kavezu« Otvoreno pismo Jeanu Chretienu prije Samita Amerika travanj 2001. Naomi Klein, glumica Sarah Polley i odvjetnik Clayton Ruby inicirali su ovu peticiju kanadskom premijeru Jeanu Chretienu, očekujući policijsko nasilje tijekom Samita Amerika u Quebec Cityju. Pismo je nastojalo oživjeti javno mnijenje, pogotovo u umjetničkoj zajednici. Potpisalo ga je preko šest tisuća Kanađana: umjetnika, znanstvenika, novinara, sudaca, odvjetnika i intelektualaca. Među njima su bile neke od najistaknutijih kulturnih ličnosti u Kanadi, uključujući Margaret Atwood, Michaela Ondaatjea, Atoma Egoyana, Michaela Ondaatjea, Rubina »Hurricane« Cartera te rock grupe The Barenaked Ladies. Kao Kanađani koji vrednuju slobodu izražavanja kao temeljno demokratsko pravo i pouzdaju se u njega pri osmišljavanju svojih života, budno ćemo promatrati djelovanje policije i službenika ureda za doseljenike sljedećega tjedna, kad se Samit Amerika okupi u Quebec Cityju. Pravo na slobodu izražavanja, tako bitno za našu demokraciju, ne uključuje samo pravo na govor i komunikaciju, nego i pravo na to da vas se čuje. Ustavno pravo na mirno okupljanje uključuje i pravo na okupljanje u javnim prostorima svih kanadskih gradova. Pravo na slobodu kretanja preko granica ne proteže se samo na trgovinu i turizam, nego i na političke mitinge, konferencije i prosvjede. Osmišljena da bi zadržala legitimne prosvjednike izvan dosega vida i sluha, sigurnosna granica izgrađena oko Quebec Cityja gazi takve temeljne slobode. Slijedeći duh našega ustava, osuđujemo taj postupak. Vjerujemo da planirano prisustvo približno šest tisuća policajaca oko mjesta samita ne predstavlja poticaj mirnom prosvjedu. Također osuđujemo praksu proizvoljne zabrane ulaska zabrinutim građanima drugih zemalja, čime im se brani da svjetskim medijima izraze svoje poglede o ugovoru o slobodnoj trgovini koji se širi preko trideset i četiri nacionalne granice. Demokracija se ne događa samo u parlamentima, u glasačkim kabinama i na službenim samitima. Zbiva se u dvoranama za skupove, u javnim parkovima i na ulicama. Ona povremeno uključuje i mirne činove građanske neposlušnosti. Kad su ulice blokirane, a stotine dvorana za sastanke u Quebec Cityju stavljene izvan dosega građana jer se nalaze u »zoni sigurnosti« koja se uporno širi, marginalizira se sama demokracija. A kad se velikim korporacijama daje prilika da djelomičnim sponzorstvom Samita Amerika kupe 107 pristup političkim vođama, kao što se ovdje dogodilo, stvara se dojam da je politička odgovornost na prodaju. Zabrinuti smo i zbog objavljenih dokumenata Kanadske sigurnosne obavještajne službe koji prikazuju prosvjednike koji dolaze u Quebec City kao »nasilne«, ali ne pružaju nikakve dokaze kao potkrijepu tih tvrdnji. Zabrinuti smo da bi takve neutemeljene karakterizacije, ponavljane u tiskovnim izviješćima, mogle pripremiti scenu za pretjeranu uporabu policijske sile. Mnogi od aktivista na putu za Quebec City su mladi ljudi koji izražavaju svoje političke poglede i zauzimaju se za principijelno i miroljubivo izražavanje i građansku neposlušnost, te smo duboko zabrinuti za fizičku sigurnost svih prosvjednika. U protekle smo četiri godine vidjeli kako uporaba OC-spreja postaje žalosno uobičajena na političkim prosvjedima vremenski usklađenim sa sastancima Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske trgovinske organizacije, Svjetskog ekonomskog foruma, Foruma za ekonomsku suradnju na azijsko-pacifičkom području, kao i za vrijeme političkih kongresa u Sjedinjenim Državama. Također smo, od Washingtona do Davosa u Švicarskoj, svjedočili tome da policija tijekom nekih od tih prosvjeda sve više koristi suzavac, masovna uhićenja, vodene topove i gumene metke, kao i sve uobičajenije sigurnosne mjere poput preventivnih uhićenja organizatora prosvjeda, nasumičnog prebijanja aktivista, racija aktivističkih »centara konvergencije«, te zapljene bezopasnih prosvjednih materijala poput plakata i lutaka. Kanađani poput Georgea Etienne Cartiera i Roberta Baldwina su se kroz povijest ove zemlje borili za građansku toleranciju i demokratsko pravo na slobodu izražavanja. Nije prekasno da Samit

Amerika postane susret tijekom kojeg naši politički vođe čine više od pukog razgovora o demokraciji. Oni mogu i utjeloviti demokratska načela slobode izražavanja i kretanja time što će odbiti da se štite od otvorene kritike i rasprave o pitanjima koja imaju krunsku važnost za građane obje Amerike. Dok nas svijet pomno promatra, ovo je prilika da Kanadu učinimo modelom demokratskih načela. U tom duhu, pozivamo snage sigurnosti na našim granicama i u Quebec Cityju da energično brane ne samo sigurnost državnika u gostima, nego i prava političkih aktivista u Kanadi. 108

Infiltracija Policajci u civilu hvataju miroljubivog organizatora na prosvjedu protiv Američke zone slobodne trgovine travanj 2001. »Gdje si?«, urlala sam sa svoga mobitela u njegov. Nastala je stanka, a zatim se čulo: »Zelena zona – križanje ulica St. Jean i St. Claire.« Zelena zona je prosvjednički izraz za područje bez suzavca i sukoba s policijom. Nema ograda na kojih bi se jurišalo, samo odobrene rute. Zelene su zone sigurne; u njih biste morali moći dovesti svoju djecu. »U redu«, rekla sam. »Vidimo se za petnaest minuta.« Jedva sam obukla kaput kad je telefon ponovno zazvonio: »Jaggi je uhićen. Pa, zapravo nije baš uhićen. Prije bi se reklo da je otet.« Prvo sam pomislila da sam ja kriva za to: tražila sam da mi Jaggi Singh preko mobitela kaže gdje je: naš je poziv vjerojatno bio nadziran – i tako su ga pronašli. Ako vam to zvuči paranoično, dobrodošli u Summit City. Manje od jednog sata kasnije, u društvenom domu Comite Populaire St-Jean Baptiste, skupina od šest svjedoka mi je podbuhlih očiju čitala svoje izvještaje o tome kako je najpoznatiji organizator jučerašnjeg prosvjeda direktne akcije protiv Američke zone slobodne trgovine otet pred njihovim nosom. Svi kažu da je Singh hodao naokolo i razgovarao s prijateljima, nagovarajući ih da se udalje od srušene sigurnosne ograde. Svi kažu da je pokušavao smiriti sukob s policijom. »Rekao je da postaje prenapeto«, rekao je Mike Staudenmaier, američki aktivist koji je razgovarao sa Singhom kada su ga tri velika čovjeka zgrabila odostrag, a zatim okružila. »Bili su odjeveni poput aktivista«, kaže Helen Nazon, dvadesettrogodišnjakinja iz Quebec Cityja, »s majicama s kapuljačama, maramama preko lica, flanelskim košuljama, pomalo prljavi. Gurnuli su Jaggija na zemlju i udarali ga nogama. Bilo je uistinu nasilno.« »Zatim su ga odvukli«, kaže Michele Luellen. Svi su mi svjedoci rekli da su, kad su se Singhovi prijatelji približili da bi ga pokušali spasiti, ljudi odjeveni kao aktivisti izvukli duge palice, udarcima odbili gomilu i predstavili se: »Policija!«, povikali su. Zatim su ga ubacili u bež kombi i odvezli se. Nekolicina mladih aktivista ima otvorene rane na mjestima na kojima su udareni. Tri sata nakon Singhova uhićenja, još uvijek nije bilo vijesti o tome gdje ga drže. 109 U Kanadi se ne bi smjelo dogoditi da netko nasred ulice otme aktivista i ubaci ga u vozilo bez oznaka. Ali Jaggiju Singhu se to u njegovoj kratkoj karijeri globalizacijskoga aktivista dogodilo i prije – tijekom prosvjeda protiv Samita o ekonomskoj suradnji na azijsko-pacifičkom području 1997. Dan prije negoli su održani prosvjedi, zgrabila su ga dva policajca u civilu dok je sam hodao kampusom University of British Columbia, bacili su ga na zemlju, a zatim ugurali u automobil bez oznaka. Kasnije je doznao da je bio optužen za fizički napad. Nekoliko je tjedana ranije, kako se čini, toliko glasno govorio u megafon da je ozlijedio bubnjić obližnjega policajca. Optužba je, naravno, kasnije odbačena, ali bit je očito bila u tome da ga se zadrži iza rešetaka tijekom prosvjeda, jednako kao što će, bez sumnje, biti u pritvoru tijekom današnje povorke. Suočio se sa sličnim uhićenjem u listopadu na samitu skupine G-20 za ministre financija u Montrealu. Jaggi Singh u nijednom od ovih bizarnih slučajeva nije bio osuđen zbog vandalizma, planiranja ili organiziranja nasilnih djelatnosti. Svatko tko ga je vidio na djelu zna da je njegov najveći zločin držanje dobrih govora. Upravo sam ga zbog toga nazvala telefonom neposredno prije njegovog uhićenja – pokušavala sam ga uvjeriti da dođe na javnu raspravu Peoples' Summita koju sam, između ostalih, vodila i ja, te da kaže publici od 1500 ljudi što se zbiva na ulicama. Pristao je, ali zatim ustanovio da je previše teško prijeći cijeli grad. Teško mi je ne pomisliti na to da razlog zbog kojega se prema ovom mladiću odnose kao prema teroristu, uporno i bez dokaza, ima nekakve veze s tim što mu je koža smeđa, te što se preziva Singh. Nije čudo da prijatelji te navodne državne prijetnje kažu da on noću ne voli hodati sam. Nakon sakupljanja izjava svih svjedoka, mala grupa ljudi polako napušta društveni dom da bi prisustvovala kasnom sastanku na kojemu će se razrađivati dalji planovi. Na izlazu nastaje pometnja, i

dvorana se u trenu puni ljudima crvenih lica koji, dok im iz očiju suze teku u potocima, mahnito traže tekuću vodu. Suzavacje ispunio ulicu ispred doma i ušao u hodnike. »Ovo više nije Zelena zona! Les flics s'en viennent!« Toliko o tome da ću stići otići do hotela po svoj laptop. Denis Belanger, koji mi je ljubazno dao na uporabu klimavi PC društvenog doma da bih napisala ovu kolumnu, primjećuje da na telefonu gori lampica koja označava da je pristigla poruka. Ispostavlja se da je policija zatvorila cijelo ovo područje – nitko ne može van. »Možda ću prespavati ovdje«, kaže Belanger. Možda ću i ja. 110

Zasipanje suzavcem bez diskriminacije Otrovni plinovi pomiruju disparatne skupine tijekom prosvjeda protiv FTAA travanj 2001. Prosvjedi su završeni, počelo je biranje žrtvenih jaraca. Maude Barlow, predsjednica Vijeća Kanađana, osuđena je zato što nije opozvala »Maudeinu rulju«. Aktivist Jaggi Singh je u zatvoru jer je navodno vlasnik oružja kojeg nikada nije posjedovao niti koristio – teatralnoga katapulta kojim su preparirane životinje prebacivane preko ozloglašene ograde u Quebec Cityju tijekom Samita Amerika prošlog vikenda. Ne radi se samo o tome da policija nije shvatila šalu, radi se o tome da ne shvaćaju novo razdoblje političkih prosvjeda, ono koje je prilagođeno našim postmodernim vremenima. Nije bilo niti jedne osobe ili skupine koja bi mogla opozvati »svoje ljude«, jer deseci tisuća ljudi koji su došli prosvjedovati protiv Američke zone slobodne trgovine predstavljaju dio pokreta koji nema vođu, središte, pa čak niti ime oko kojeg se svi slažu. A ipak, usprkos tome, neporecivo postoji. U medijskim je izvještajima teško dočarati činjenicu da se u Quebec Cityju nisu dogodila dva prosvjeda – od kojih je jedan bio »mirna« radnička povorka, a drugi »nasilan« anarhistički izgred – dogodile su se stotine prosvjeda. Jednog su od njih organizirale majka i kći iz Montreala. Drugog, kombi postdiplomaca iz Edmontona. Još jednog tri prijatelja iz Toronta koji nisu članovi ničega osim svojih rekreacijskih klubova. I još jednog nekolicina konobara iz lokalnog kafića na stanci za ručak. Naravno, u Quebec Cityju je bilo i dobro organiziranih grupa: sindikati su imali autobuse, jednake transparente i utvrđenu rutu povorke. Anarhisti Black Bloca su imali plinske maske i radioveze. Ali ulice su također danima bile ispunjene ljudima koji su jednostavno rekli svojim prijateljima: »Idemo u Quebec«, kao i stanovnicima Quebec Cityja koji su rekli: »Hajdemo van«. Oni se nisu pridružili jednom velikom prosvjedu, oni su sudjelovali u jednom pokretu. Kako bi moglo biti drugačije? Tradicionalne institucije koje su nekoć organizirale građane u uredne, strukturirane grupe sve su odreda na zalasku: sindikati, religije, političke stranke. A nešto je ipak natjeralo desetke tisuća pojedinaca na ulice, intuicija, instinkt – možda jednostavno duboko ljudska žudnja da se bude dijelom nečega većeg od sebe. 111 Jesu li oni ustanovili zajedničku partijsku liniju, te secirali FTAA do posljednjeg detalja? Ne uvijek. Ali prosvjedi u Quebecu se ne mogu otpisati niti kao isprazni politički turizam. George W. Bush je na samitu odaslao poruku da će puki čin kupovanja i prodavanja vršiti vlast umjesto nas. »Trgovina pomaže širenju slobode«, rekao je. Na ulicama ispred samita je odbijena upravo ova bijedna i pasivna vizija demokracije. Što god drugo prosvjednici tražili, svi su sasvim sigurno željeli okusiti izravno političko sudjelovanje. Rezultat stapanja ovih stotina minijaturnih prosvjeda bio je kaotičan, ponekad grozan, ali nerijetko inspirativan. Jedna je stvar sigurna: nakon što su konačno zbacili ogrtač političkih promatrača, ovi ljudi neće tako skoro predati uzde kliki koja bi htjela imati vlast. Prosvjednici će, međutim, postati sve bolje organizirani, što ima više veze s postupcima policije nego s direktivama Maude Barlow, Jaggi Singha ili, kad smo kod toga, mene. Ako su ljudi dolutali ili slučajno došli u Quebec City, duboko sumnjajući u to što znači biti dijelom političkog pokreta, nešto nas je ujedinilo jednom kad smo tamo stigli: masovna uhićenja, gumeni meci i, više od svega, gust, bijeli pokrov plina. Usprkos tome što vlada ima naviku hvaliti »dobre« prosvjednike a osuđivati »loše«, na ulicama Quebec Citya se sa svima postupalo bez razlike grubo i kukavički. Snage sigurnosti su iskoristile postupke nekolicine koja je bacala kamenje kao zorno opravdanje za ono što su pokušavali učiniti od početka: očistiti grad od tisuća legitimnih prosvjednika jer im je tako zgodnije. Jednom kad su dobili svoju »provokaciju«, ispunili su cijela susjedstva suzavcem, plinom koji, po definiciji, ne pravi razlike, ravnodušan je prema ograničenjima, prosvjednim taktikama ili politici. Otrovni su se plinovi ulijevali u kuće, prisiljavajući obitelji da dišu kroz maske u svojim dnevnim sobama. Ozlojeđena jer je vjetar puhao u njihovom smjeru, policija je pustila još plina. Plinom su zasuti ljudi koji su policiji pokazivali znak mira. Plinom su zasuti ljudi koji su dijelili hranu. Susrela

sam pedesetogodišnju ženu iz Ottawe koja mi je veselo rekla: »Izašla sam kupiti sendvič i dvaput su pustili plin na mene.« Plinom su zasuti ljudi koji su tulumarili pod mostom. Plinom su zasuti ljudi koji su prosvjedovali protiv uhićenja svojih prijatelja. Plinom je zasuta ambulanta prve pomoći koja je liječila ljude zasute plinom. Suzavac je trebao slomiti prosvjednike, ali imao je suprotan efekt: razbjesnio ih je i radikalizirao, dovoljno da bi navijali za članove anarhističkog kontingenta Black Bloc, koji su se usudili bacati limenke natrag. Plin je možda dovoljno lagan i raspršen da može letjeti zrakom, ali čini mi se da će mjeseci koji slijede pokazati da također ima i snažna vezivna svojstva. [Ligue des Droits (Liga za ljudska prava) iz Quebeca naknadno je objavila izvještaj o policijskom nasilju na samitu. U izvještaju je dokumentirano nekoliko 112 slučajeva koji nisu bili prijavljeni. uključujući činjenicu da je policija koristila laserski nišan da bi ispalila plastični metak u genitalije jednog prosvjednika. U čovjeka koji je već ležao na tlu ispražnjen je policijski električni pištolj, a vodeni top je pogodio u koljena ženu koja je, preodjevena u Kip slobode, hodala na štulama i približavala se ogradi. U istom je izvještaju detaljno opisano stravično odnošenje prema uhićenima. Neke su prosvjednike, prije negoli su ih odveli u zatvor; osam sati držali vezane lisicama u policijskim autobusima usred područja gusto zasutog plinom. Nakon što su dovedeni u zatvor; mnogi su bili pretraženi do gola i cijevima isprani hladnom vodom (»dekontaminacija« od plina). A usprkos činjenici da su vlasti ispraznile lokalni zatvor prije prosvjeda (što je stajalo pet milijuna dolara), mnogi su uhićenici, u grupama od četiri ili pet osoba, bili zatvoreni u ćeliju za jednoga.] 113

Privikavanje na nasilje Kako su godine policijske brutalnosti kulminirale smrću talijanskog prosvjednika Carla Giulianija kolovoz 2001. 20. srpnja 2001. na sastanku skupine G8 u Genovi, talijanska je policija iz blizine ustrijelila dvadesettrogodišnjeg prosvjednika Carla Giulianija u glavu, te prešla preko njegovog tijela svojim terenskim vozilom. Ovo je odlomak govora održanog mjesec dana kasnije u Reggio Emilia u Italiji, na Festival dell'Unita. Izvještavam o ovom valu prosvjeda već pet godina. I užasnuto sam promatrala kako policija napreduje od OC-spreja do masovne uporabe suzavca; od suzavca do gumenih metaka; od gumenih metaka do pravoga streljiva. Samo ovoga ljeta vidjeli smo zaoštravanje od grubog ranjavanja prosvjednika u Goteborgu u Švedskoj, do toga da je u Genovi prosvjednik ustrijeljen, a zatim pregažen policijskim džipom. Aktivisti koji su spavali u obližnjoj školi probuđeni su i krvavo prebijeni, a zubi su im rasuti po zemlji. Kako se to dogodilo tako brzo? Moram zaključiti, s dubokim žaljenjem, da se to dogodilo jer smo mi dopustili da se dogodi, a pod »mi« mislim na sve dobre lijeve liberale u medijima, znanosti i umjetnostima, koji govore sebi da vjeruju u građanske slobode. Kad smo prije nekoliko godina u Kanadi prvi put vidjeli kako policija zasipa mlade aktiviste OC-sprejem i pretražuje ih do gola, dogodili su se javni prosvjedi. Bila je to vijest za naslovnicu. Postavljali smo pitanja i zahtijevali odgovore, policijsku odgovornost. Ljudi su rekli, to su naša djeca, idealisti, budući vođe. Ali danas se rijetko može čuti izražavanje takvih stavova kad se suočimo s policijskim nasiljem protiv prosvjednika. Izostanak novinarskih istraga, izostanak ogorčenja lijevih stranaka, akademika, nevladinih organizacija koje postoje da bi štitile slobodu izražavanja, bio je skandalozan. Mladi su se aktivisti zbog svojih postupaka našli pod iznimno strogim nadzorom javnosti; njihovi su motivi i taktike sve odreda stavljane pod upitnik. Da se policija morala nositi bar s jednom desetinom kontrole koju je preživio ovaj pokret, možda se surovost koju smo prošloga mjeseca vidjeli u Genovi ne bi dogodila. Kažem to jer sam posljednji put bila u Italiji u lipnju, više od mjesec dana prije prosvjeda. U to je vrijeme već bilo jasno da policija izmiče kontroli, te da smišlja izgovore za veliko ograničavanje građanskih sloboda i priprema pozornicu za ekstremno nasilje. Prije negoli je ijedan aktivist izašao na ulicu, u načelu je proglašeno preventivno izvanredno 114 stanje: zatvoreni su aerodromi, a velik je dio grada ograđen kordonima policije. Ipak, kad sam posljednji put bila u Italiji, sve se javne rasprave nisu usredotočavale na ove povrede građanskih sloboda, nego na navodnu prijetnju koju predstavljaju aktivisti. Policijska se brutalnost hrani ravnodušnošću javnosti, prikrivajući se u pukotinama društva koje smo odavno ignorirali. Newsweek je opisao smrt Carla Giulianija kao »prvu krv« pokreta. Međutim, to prigodno briše krv koja se tako često prolijeva kad se prosvjedi protiv vlasti korporacija događaju u siromašnim zemljama, ili osiromašenim dijelovima bogatih zemalja, kad oni koji se opiru nisu bijelci. Dva tjedna prije negoli je skupina G8 došla u Genovu, u Papui Novoj Gvineji su ubijena tri studenta koja su prosvjedovala protiv privatizacijskog programa Svjetske banke. To je jedva dospjelo u vijesti, a ipak se radilo o potpuno istom problemu koji je izveo na ulice tisuće ljudi tijekom takozvanih antiglobalizacijskih prosvjeda. Nije slučajnost da policijsko nasilje uvijek cvjeta u marginaliziranim zajednicama, bilo da se cijevi usmjeravaju na zapatističke zajednice u Chiapasu u Meksiku, ili na starosjedilačke zajednice u mirnoj Kanadi, kad First Nations aktivisti odluče upotrijebiti direktnu akciju da bi obranili svoju zemlju. Policija slijedi naš mig: kad se mi povučemo, ona napreduje. Prava municija nisu gumeni meci i suzavac. To je naša šutnja. 115

Proizvodnja prijetnji Talijanska vlada ograničava građanske slobode nakon Genove 5. rujna 2001. Dio turističkog rituala klipsanja kroz Italiju u kolovozu predstavlja divljenje tome kako je lokalno stanovništvo ovladalo umijećem življenja – a zatim ogorčeno prigovaranje zbog toga što je sve zatvoreno. »Tako su civilizirani«, možete čuti ljude iz Sjeverne Amerike kako komentiraju ručak sa četiri jela. »A sada molim da netko otvori taj dućan i proda mi nešto od Prade!« Ove je godine kolovoz u Italiji bio malo drugačiji. Mnoga od južnih obalnih mjesta, gdje se Talijani skrivaju od turista, bila su napola prazna, a u većim gradovima nije bilo stanke. Kad sam stigla prije dva tjedna, svi su novinari, političari i aktivisti izjavili da im je to prvo ljeto u životu bez ijednog slobodnog dana. Kako je moglo biti drugačije? Prvo se dogodila Genova, a zatim sastanci Poslije Genove. Posljedica srpanjskih prosvjeda protiv skupine G8 jest ponovno iscrtavanje političkog pejzaža ove zemlje – a svatko želi priliku za sudjelovanje u oblikovanju rezultata. Novine premašuju rekorde u nakladama. Sastanci – bilo što vezano uz politiku -pucaju po šavovima. U Napulj sam otišla na aktivističko zasjedanje gdje su se stvarali planovi za predstojeći samit NATO-a; preko sedamsto ljudi se naguralo u jednu usijanu učionicu da bi raspravljalo o »strategiji pokreta poslije Genove«. Dva dana kasnije, u blizini Bologne, konferencija o politici Poslije Genove privukla je dvije tisuće ljudi Ostali su zajedno do 11 sati navečer. Ulozi su u ovom razdoblju visoki. Je li 200 000 (neki kažu 300 000) ljudi na ulicama predstavljalo nezaustavljivu silu koja će na kraju srušiti vlast premijera Silvija Berlusconija? Ili će Genova biti početak jedne duge tišine, razdoblja u kojem građani izjednačavaju masovna okupljanja sa zastrašujućim nasiljem? U prvim tjednima nakon samita pozornost je bila okrenuta izravno prema okrutnosti talijanske policije: prema ubojstvu mladog Carla Giulianija, prema izvještajima o mučenju u zatvorima, prema krvavom ponoćnom upadu u školu u kojoj su spavali aktivisti. Ali Berlusconi, koji je školovani propagandist, ne namjerava se tako lako odreći značaja Genove. Proteklih se tjedana mahnito preobražavao u ulogu »dobrog oca«, odlučnog da spasi svoju obitelj od opasnosti koja joj prijeti. 116 U nedostatku stvarne prijetnje, stvorio ju je sam – opskurnu konferenciju Ujedinjenih naroda o gladi, predviđenu za Rim između 5. i 9. studenog 2001. Uz veliko medijsko razmetanje, Berlusconi je obznanio da se sastanak Organizacije UN-a za hranu i poljoprivredu (FAO) neće održati u »svetom Rimu«, jer »ne želim vidjeti kako se naši gradovi razbijaju i spaljuju«. Umjesto toga će biti održan u nekoj zabiti (vrlo slično namjerama Kanade da održi sljedeći sastanak skupine G8 u osamljenom Kananaskisu u Alberti). Ovo je boks sa sjenama u svojem najboljem izdanju. Nitko nije namjeravao ometati sastanak FAO-a. Taj bi događaj privukao neke manje proteste, uglavnom od strane kritičara genetski modificiranih usjeva. Neki su se nadali da će sastanak biti prilika za raspravu o temeljnim uzročnicima gladi, jednako kao što je UN-ova Konferencija o rasizmu, održana u Durbanu u Južnoj Africi, pojačala raspravu o odšteti zbog ropstva. Čini se da Jacques Diouf, direktor FAO-a, uživa u neočekivanoj pažnji. Naposljetku, usprkos tomu što mu je natovaren porazan zadatak prepolovljavanja gladi u svijetu, FAO ne privlači gotovo nikakav vanjski interes – od političara do prosvjednika. Najveći problem organizacije jest to što je ona tako malo kontroverzna da je praktički nevidljiva. »Želio bih reći da sam iznimno zahvalan na svim ovim prepirkama oko promjene mjesta sastanka«, rekao je Diouf novinarima prošloga tjedna. »Sada ljudi u svakoj zemlji znaju da će biti održan samit na kojem će se govoriti o problemima gladi.« [Na kraju je sastanak odgođen za lipanj 2002. Održan je u Rimu bez incidenata.] Međutim, iako je Berlusconi izmislio opasnost od nasilja usmjerenog na FAO, njegovi postupci predstavljaju dio ozbiljnog napada na građanske slobode u Italiji poslije Genove. U nedjelju je

talijanski ministar za odnose s parlamentom Carlo Giovanardi rekao da će tijekom sastanka FAO-a u studenom »prosvjedi u glavnom gradu biti zabranjeni. Naša je dužnost«, rekao je, »zabraniti prosvjede na određenim mjestima i u određenim trenucima.« Možda će javna okupljanja biti na sličan način zabranjena u Napulju tijekom predstojećeg sastanka ministara NATO-a, koji je također premješten u kompleks vojarni na rubu grada. Čak se govorilo o otkazivanju koncerta Manu Chaoa u Napulju prošloga petka. Taj glazbenik podržava zapatiste, pjeva o »ilegalnim« doseljenicima i svirao je masama u Genovi. Kako se čini, policiji je to bilo dovoljno da nanjuši mogućnost izbijanja nereda. U zemlji koja se još sjeća logike autoritarnosti, sve je ovo neugodno poznato: prvo stvori atmosferu straha i napetosti, zatim ukini ustavna prava u interesu zaštite »javnog reda«. Do sada se činilo da Talijani nisu voljni ići Berlusconiju na ruku. Manu Chao je održao svoj koncert, kako je bilo planirano. Naravno, nije bilo nasilja. Ali 117 sedamdeset tisuća ljudi jest plesalo kao ludo pod kišom koja je lila, što je, nakon dugog i teškog ljeta, bilo prijeko potrebno olakšanje. Gomila policije koja je okružila koncert samo je pasivno promatrala. Izgledali su umorno, kao da bi im dobro došao koji slobodan dan. 118

Nasukani u spektaklu Postaje li ovo McPokret? svibanj 2001. Činilo se da je pretvaranje Londona u ploču za Monopoly u prirodnoj veličini povodom Prvog svibnja izvrsna zamisao. Usprkos dobro poznatim kritikama kakve se dobacuju modernim prosvjednicima, poput toga da im nedostaje fokus ili jasnih ciljevi poput »Spasite drveće« ili »Otpustite dug«, trenutni val antikorporacijskog aktivizma sam po sebi predstavlja reakciju na ograničenja politike usmjerene jednom cilju. Umorni od liječenja simptoma jednog ekonomskog modela – bolnica bez dovoljno sredstava, beskućništva, rasta nejednakosti, pretrpanih zatvora, klimatskih promjena – sudionici kampanje sada jasno pokušavaju istjerati na vidjelo sustav iza simptoma. Ali kako održati prosvjed protiv apstraktnih ekonomskih ideja, a da ne zvučiš užasno agresivno ili pretjerano općenito ? Možda koristeći društvenu igru koja je poučavala generacije klinaca o zemljoposjedništvu? Organizatori jučerašnjeg prvosvibanjskog Monopoly-prosvjeda objavili su karte Londona s komentarima, upućujući na poznata mjesta kakva su Regent Street, Pall Mall i Trafalgar Square, te bodreći sudionike da smjeste svoje prvosvibanjske djelatnosti na ploču za Monopoly. Želite prosvjedovati protiv privatizacije? Idite na željeznički kolodvor. Industrijske poljoprivrede? McDonald's na King's Crossu. Fosilnih goriva? Tvrtka za električnu energiju. I uvijek nosite svoju karticu za »besplatan izlazak iz zatvora«. Problem je bio u tome što London do jučer poslijepodne nije izgledao kao domišljata mješavina pučkog obrazovanja i uličnoga kazališta. Izgledao je više-manje jednako kao što danas izgleda svaki masovni prosvjed: prosvjednici koje zatvara policija za suzbijanje nereda, razbijeni prozori, trgovine zaštićene daskama, borbe u bijegu od policije. A medijski su ratovi prije prosvjeda bili još jedan deja vu. Jesu li prosvjednici planirali nasilje? Bi li samo prisustvo šest tisuća policajaca moglo izazvati nasilje? Zašto ne žele svi prosvjednici osuditi nasilje? Zašto svi uvijek govore o nasilju? Čini se da danas prosvjedi izgledaju tako. Nazovimo ih McProsvjedima, jer postaju jednaki svagdje. Naravno, o svemu sam ovome već pisala prije. Zapravo, gotovo je sve što sam pisala u posljednje vrijeme bilo povezano s pravom na okupljanje, sigurnosnim ogradama, suzavcem i sumnjivim uhićenjima. Ili je nastojalo razbiti tvrdoglave pogrešne predodžbe o prosvjednicima – primjerice, to da se »protive trgovini«, ili da čeznu za predagrarnom utopijom. 119 Kredo većine aktivističkih krugova jest to da su masovne demonstracije uvijek pozitivne: jačaju moral, pokazuju snagu, privlače pozornost medija. Ali naizgled se previđa to da same demonstracije nisu pokret. One su samo napadno razmetanje svakodnevnih pokreta, utemeljenih u školama, na radnim mjestima i u susjedstvima. Ili bi barem trebale biti. Uporno razmišljam o povijesnom danu, 11. ožujka ove godine, kad su zapatistički zapovjednici ušli u Mexico City – radi se o vojsci koja je vodila uspješan protudržavni ustanak, a stanovnici Mexico Cityja ipak nisu drhtali od straha – 200 000 ih je izašlo pozdraviti zapatiste. Ulice su bile zatvorene za promet, ali činilo se da nitko nije zabrinut zbog smetnji koje to uzrokuje ljudima koji putuju na posao. A vlasnici trgovina nisu pokrivali izloge daskama; držali su »revolucionarne« rasprodaje na pločniku. Je li tomu tako zato što su zapatisti manje opasni od nekolicine urbanih anarhista u bijelim kombinezonima? Teško. Tomu je tako jer je pohod na Mexico City nastajao sedam godina (neki bi rekli pet stotina godina, ali to je druga priča). Radilo se o godinama stvaranja koalicija s drugim starosjedilačkim grupama, s radnicima u tvornicama maquiladora, sa studentima, s intelektualcima i novinarima; godinama masovnih savjetovanja, otvorenih encuentros (sastanaka) šest tisuća ljudi. Događaj u Mexico Cityju nije bio pokret, bila je to samo vrlo javna demonstracija cijelog tog nevidljivog svakodnevnog rada. Najsnažniji su pokreti otpora uvijek duboko ukorijenjeni u zajednici – i odgovorni su tim zajednicama. Međutim, jedan od najvećih izazova života u visokoj potrošačkoj kulturi protiv kojega se jučer prosvjedovalo u Londonu jest činjenica da mi nemamo korijenje. Malo tko od nas poznaje

svoje susjede, na poslu razgovara o nečemu osim kupovine, te ima vremena za politiku zajednice. Kako pokret može biti odgovoran kad zajednice nestaju? U kontekstu urbanog odsustva korijena, jasno je da postoje trenuci za prosvjedovanje, ali možda je važnije to da postoje trenuci u kojima se trebaju izgraditi veze koje čine prosvjede nečim većim od teatra. Postoje trenuci kada radikalizam znači suprostavljanje policiji, ali postoji još više trenutaka u kojima on znači razgovaranje sa svojim susjedom. Problemi iza jučerašnjih prvosvibanjskih prosvjeda više nisu marginalni. Prehrambene krize, genetski inženjering, promjene klime, nejednaki prihodi, neuspjeli privatizacijski planovi – sve su to vijesti za naslovnice. Ali nešto je tu ipak duboko pogrešno, ako se prosvjedi još uvijek čine neutemeljenima, izoliranima od hitnih svakodnevnih briga. To znači da se spektakl pokazivanja jednoga pokreta brka s manje glamuroznim poslom njegove izgradnje. 120

IV

UNOVČAVANJE TERORA [Gdje se 11. rujna koristi kao sredstvo da se ušutkaju kritičari, proguraju novi trgovinski ugovori, "remarkiraju" Sjedinjene Američke Države – a kupovina grudnjaka Pretvori u domoljubnu dužnost.]

Okrutna računica patnje Kad se čini da neki životi vrijede više od drugih listopad 2001. Ovaj je govor održan na konferenciji Mediemötet 2001 u Stockholmu u Švedskoj. »Medijsko okupljanje« je bilo trodnevni sastanak novinara koji su slavili stotu obljetnicu Švedskog novinarskog saveza. Prava je povlastica obratiti se ovakvom mnoštvu vodećih švedskih novinara na ovom važnom okupljanju naše struke. Kad su me prije šest mjeseci pozvali na ovu konferenciju, zamolili su me da govorim o globalizaciji i povećanom prisustvu korporacija u medijima, kao i o problemima koji predstavljaju srce globalnih prosvjednih pokreta: o sve većoj nejednakosti i međunarodnim dvostrukim kriterijima. Još uvijek namjeravam dodirnuti te teme, ali ću govoriti i o tome kako su one povezane sa zbivanjima za koja znam da su nam danas u mislima: s napadima na Sjedinjene Države prošloga mjeseca, te s tekućom kampanjom bombardiranja Afganistana koju predvodi SAD. U tu svrhu, dopustite da počnem s jednom pričom. Kad sam imala dvadeset i tri godine, radila sam na svom prvom poslu u medijima kao redaktor novinskih tekstova. Novine su se zatvarale u 11 sati navečer, ali dvoje je ljudi ostajalo do 1 za slučaj da iskrsne novinska priča koja je dovoljno važna da bi se zbog nje izmijenila naslovna strana. Prve noći kad je na meni bio red da ostanem kasnije, tornado je na jugu Sjedinjenih Država ubio troje ljudi, i viši je urednik koji je bio na dužnosti odlučio ponovno otvoriti naslovnicu. Tijekom svoje druge noći, u brzojavu sam pročitala da je 114 ljudi upravo ubijeno u Afganistanu, te sam pokorno dozvala starijeg urednika. Ne zaboravite, bila sam mlada i činilo mi se da će, ako troje ljudi opravdava ponovno otvaranje naslovnice, 114 ljudi zasigurno biti veliki izvjestiteljski događaj. Nikada neću zaboraviti što mi je taj urednik rekao. »Ne brini«, rekao je, »ti se ljudi stalno međusobno ubijaju.« Nakon 11. rujna, ponovno razmišljam o tom incidentu, o tome kako mi u medijima sudjelujemo u procesu koji potkrepljuje i učvršćuje predodžbu prema kojoj su smrt i ubojstvo tragični, posebni i nedopustivi na nekim mjestima, a banalni, obični, neizbježni, pa čak i očekivani na drugima. Jer, iskreno, u meni još uvijek ima nečega od one naivne dvadesettrogodišnjakinje. I još uvijek mislim da nazor prema kojem je neka krv dragocjena, a druga jeftina, nije samo moralno pogrešan, nego nam je i pomogao da stignemo do ovog krvavog trenutka u svojoj povijesti. 123 Ta hladna, brutalna, gotovo nesvjesna računica prodire u globalnu psihu koju dijelimo, te nas izobličuje i sakati. Ona proizvodi bezobzirnost onih koji znaju da su nevidljivi, da ne spadaju među one s kojima se računa. Jesmo li mi u medijima neutralni promatrači ove pogubne matematike? Ne. Nažalost, velikim dijelom upravo mi zbrajamo. Upravo mi imamo moć biranja čiji se životi predstavljaju u Technicoloru, a čiji u sivim nijansama. Upravo mi odlučujemo kada ćemo kriknuti »tragedija«, a kada ćemo slegnuti ramenima i reći »uobičajeno«; kada ćemo slaviti junake, a kada ćemo prepustiti beživotnoj statistici da ispriča priču. Tko postaje anonimna žrtva – poput Afrikanaca ubijenih u bombardiranju ambasade Sjedinjenih Država 1998. – a tko ima pravo na svoju priču, obitelj, život – poput vatrogasaca u New Yorku? 11. sam rujna, gledajući bezbroj puta TV-reprize eksplozija zgrada u New Yorku i Washingtonu, morala pomisliti na sve prilike u kojima su nas medijski izvještaji zaštitili od sličnih užasa koji su se događali drugdje. Tijekom Zaljevskog rata, primjerice, nismo vidjeli eksplozije stvarnih zgrada ili ljude koji bježe, vidjeli smo sterilno bojno polje slično Space Invaderu, pogled na konkretne mete iz perspektive bombe – mete koje su bile tamo, a zatim su nestale. Tko je bio u tim apstraktnim poligonima? Nikada nismo saznali. Amerikanci još uvijek na CNN-u ne dobivaju točna izviješća o nastavku bombardiranja Iraka, niti im se nude životne priče o razornim posljedicama ekonomskih sankcija na djecu u toj zemlji. Poslije bombardiranja tvornice lijekova (koju su pobrkali s postrojenjem za proizvodnju kemijskog oružja) u Sudanu 1998., nije bilo previše popratnih izvještaja o tome što je prestanak proizvodnje vakcina učinio za prevenciju bolesti u toj regiji.

A kad je NATO bombardirao civilne ciljeve na Kosovu – uključujući tržnice, bolnice, konvoje izbjeglica, putničke vlakove – NBC nije radio »ulične intervjue« u kojima preživjeli govore o tome kako su šokirani bespoštednim razaranjem. Takozvana »ratna izviješća u obliku video-igara« predstavljaju tek odraz nazora koji je upravljao američkom vanjskom politikom nakon Zaljevskog rata: nazora prema kojem se moguće uplitati u sukobe diljem svijeta – u Iraku, na Kosovu, u Afganistanu – trpeći minimalne američke žrtve. Vlada Sjedinjenih Država je povjerovala u ultimativni oksimoron: bezopasan rat. I upravo ta logika, koju uporno odražavaju naša jednostrana izviješća o globalnim sukobima, pomaže da se u mnogim dijelovima svijeta potakne zasljepljujući gnjev, gnjev prema dosljednoj asimetriji patnje. To je kontekst u kojem se izopačeni osvetnici javljaju manje s nizom konkretnih zahtjeva, a više s nagonskom željom da građani Sjedinjenih Država podijele njihovu bol. Nama u medijima je Iako reći samima sebi da nemamo izbora nego da sudjelujemo u ovoj brutalnoj računici. Naravno da više brinemo o gubitku 124 jednih nego drugih ljudi. Svijet je jednostavno previše napučen krvoprolićem da bismo oplakivali svaku smrt, čak i svaki masovni pokolj. Stoga pravimo arbitrarne razlike samo da bismo preživjeli svaki dan: više nam je stalo do djece nego do odraslih; više nam je stalo do ljudi koji nam sliče, nego do onih koji nam ne sliče. To je možda prirodno, ako se usudimo upotrijebiti takvu riječ. Ali takve računice postaju sve problematičnije u kontekstu globalnih medijskih carstava koja se velikom brzinom ujedinjavaju, te sada predstavljaju primame izvore vijesti za toliko mnoštvo ljudi diljem svijeta. CNN, BBC i NewsCorp – iako se oni možda pokušavaju predstaviti kao međunarodni, čak i kao da su na neodređenom mjestu – očito još uvijek izvještavaju iz američkih i europskih perspektiva. Kad oni kažu »mi«, to smo »mi« filtirirani kroz Atlantu, London ili New York. Pitanje jest: što se događa kad se signal uskogrudne kulturalne pretpostavke toga »mi«, toga »nas«, usmjeri prema najdaljim kutovima našega duboko podijeljenog svijeta, loše prerušen u globalno »mi«? Ovaj se proces poopćenja rijetko propituje, a naročito rijetko to čine oni koji stvaraju globalne medije. Pretpostavlja se da danas dijelimo istu kulturu: gledamo iste loše filmove, svi volimo Jennifer Lopez, nosimo Nike tenisice i jedemo u McDonald'su, pa je prirodno da ćemo oplakivati iste smrti: smrt Diane ili njujorških vatrogasaca. Ali prijenos je neizbježno jednosmjeran. Globalno »mi« – kako ga definiraju London i New York – sada dopire na mjesta koja očito nisu uključena u uski opseg toga pojma, u domove i barove gdje se lokalni gubici ne tretiraju kao globalni, gdje se ti lokalni gubici nekako smanjuju u usporedbi s veličanstvenošću, globalnošću naše vlastite projicirane boli. Kao novinari, možda se radije ne bismo suočili s posljedicama naših računica, ali više ih ne možemo izbjegavati. Našu uskogrudnu pristranost, zahvaljujući globalnim satelitima, mogu vidjeti svi, i sve dok globaliziramo svoju vlastitu patnju, »oni« dobijaju poruku da nisu dio »nas« – nisu dio toga globalnog »mi«. A tada postaju vrlo, vrlo ljuti. Nakon 11. rujna, razgovarala sam s prijateljima iz Južne Afrike i Irana koji su bijesni zbog toga što se od njih traže izljevi bola kao reakcija na napade. Kažu da je rasistički zahtijevati od svijeta da oplakuje i osvećuje američke smrti kada toliki broj mrtvih u njihovim zemljama ostaje neoplakan i neosvećen. Uvjeravala sam te prijatelje da je to moralna slijepa ulica, da uzajamno oplakivati strašne gubitke zasigurno znači biti ljudskim bićem. Međutim, ipak sam, s velikim oklijevanjem, na kraju prihvatila da možda tražim previše. Možda smo se mi na Zapadu bar privremeno odrekli prava da očekujemo sućut zauzvrat od onih koji su vidjeli toliko ravnodušnosti prema gubicima njihovih vlastitih voljenih, toliku asimetriju sućuti. 125 U Kanadi smo upravo prošli kroz javni skandal jer je jedna od naših vodećih feministica opisala američku inozemnu politiku kao »natopljenu krvlju«. Mnogi su rekli da je to neprihvatljivo nakon napada na Sjedinjene Države. Neki su je čak htjeli optužiti i za govor mržnje. Braneći se od svojih kritičara, Sunera Thobani, nekoć doseljenica u Kanadu, rekla je da je pažljivo odabrala svoje riječi da bi utvrdila da, usprkos bestjelesnom jeziku pametnih bombi, preciznih oružja i kolateralne štete, žrtve američke agresije također krvare.

»To je pokušaj da se ti narodi humaniziraju duboko slikovitim pojmovima«, piše ona. »To nas nagoni da priznamo čistu tjelesnost terena po kojemu pljušte bombe i nameće se masovni teror. Taj jezik poziva 'nas' da priznamo da 'oni' krvare upravo kao i 'mi', da 'oni' osjećaju bol i patnju upravo poput 'nas'.« To je, čini se, »civilizacija« za koju se borimo: bitke oko toga kome je dopušteno krvariti. »Sućut«, napisao mi je prijatelj prošloga tjedna, »nije igra u kojoj jedni gube, a drugi dobivaju. Ali neporecivo postoji nešto nepodnošljivo u hijerarhiji smrti (1 je Amerikanac jednak s 2 zapadna Europljanina, što je jednako s 10 Jugoslavena, što je jednako s 50 Arapa, što je jednako s 200 Afrikanaca), koja se jednim dijelom odnosi na moć, drugim na bogatstvo, a trećim na rasu.« Kao tvorci medija, moramo dublje razmotriti svoj rad te se upitati što radimo da bismo poticali ovu devalvaciju ljudskih života, te bijes i bezobzirnost koji iz nje izviru. Po običaju, pretjerano smo se navikli na tapšanje samih sebe po leđima, uvjereni da naš rad čini ljude suosjećajnijima, povezanijima. Sjetimo se da je satelitska televizija trebala donijeti svijetu demokraciju – ili su nam tako barem rekli 1989. Predsjednik tvrtke Viacom International, Sumner Redstone, rekao je jednom: »Donijeli smo MTV u Istočnu Njemačku, i slijedećeg je dana pao Berlinski zid«, dok je Rupert Murdoch rekao da »satelitsko emitiranje omogućava stanovnicima brojnih zatvorenih društava, gladnima informacija, zaobilaženje televizije koju kontrolira država«. Ali danas, jedno desetljeće kasnije, ipak je jasno da se globalna televizija umjesto donošenja demokracije razmetala nejednakostima i asimetrijama, te potakla valove ogorčenja. Zapadne se novinare 1989. gledalo kao saveznike liberalnih borbi. »Cijeli svijet gleda«, pjevale su mase tijekom Baršunaste revolucije i na trgu Tiananmen. Sada su se novinari navikli na to da ih ušutkuju prosvjednici koji ih vide kao dio sustava koji uporno zataškava nejednakosti i marginalizira glasove neslaganja. Ovoga su tjedna, tragično, neki američki novinari, otvorivši pisma ispunjena bijelim prahom, iznenadno i začudno postali predmeti priče o kojoj trebaju izvještavati. 126 Velik dio ovoga konflikta odnosi se na to tko i što će se vidjeti i čuti, čiji su životi važni. Napadi u New Yorku i Washingtonu očito nisu bili osmišljeni samo kao udari, nego i kao spektakli, sa svojim kazališnim nabojem. I bili su uhvaćeni iz svakoga kuta kamere, emitirani i reprizirani, proživljeni i ponovno proživljavani. Ali što je s onim što se upravo sada zbiva u Afganistanu? State Department je zamolio američke TV-mreže i novine da ne prenose bin Ladenove poruke, jer bi one mogle ohrabriti antiameričke stavove. A Pentagon je za 2 milijuna dolara mjesečno kupio isključivo pravo na cjelokupni kapacitet jedinog privatnog satelita nad Afganistanom koji pruža dovoljno visoku rezoluciju da možete vidjeti ljudska bića. Kad bismo mogli vidjeti slike na svojim televizijskim ekranima – ljudske žrtve, izbjeglice koje bježe – to bi moglo značiti da smrt i razaranje u Afganistanu skromno počinju poprimati istu vrstu realnosti i ljudskosti kao i smrti u New Yorku i Washingtonu. Morali bismo se suočiti sa stvarnim ljudima, umjesto da gledamo u sterilnu video-igru. Ali nijedan od tih prizora ne može biti objavljen bez odobrenja Ministarstva obrane – ikada. Ovaj nijemi rat oko toga čiji se životi broje, čije se smrti kolektivno oplakuju, odavno prethodi 11. rujnu. Uistinu, velik dio šoka zbog 11. rujna ima veze s količinom globalne patnje koja je bila gotovo nevidljiva u većini američkog tiska, koju je euforija napretka i trgovine gurnula u stranu. I tako se Amerika 11. rujna probudila usred rata, samo da bi saznala da rat traje već godinama – ali joj to nitko nije rekao. Amerikanci su slušali o OJ-u umjesto o razornim posljedicama ekonomskih sankcija na iračku djecu. Slušali su o Monici umjesto o posljedicama bombardiranja one tvornice lijekova. Učili su o Survivoru umjesto o ulozi koju je CIA odigrala u financiranju mudžahedinskih ratnika. »Evo ključne točke«, piše indijska spisateljica Arundhati Roy: »Amerika je u ratu protiv ljudi koje ne poznaje, jer se ne pojavljuju baš često na televiziji.« Christopher Isherwood je jednom napisao o Amerikancima da nas »Europljani mrze jer smo se povukli iz života u svoje reklame, poput pustinjaka koji odlaze u špilje razmišljati.« Ovaj uzmak u autoreferencijalnu medijsku čahuru donekle objašnjava zašto se činilo da napadi 11. rujna ne dolaze iz druge zemlje, nego s drugog planeta – paralelnog svemira. Dezorijentacija i zbrka su bili toliko veliki. Međutim, umjesto uzmicanja i ispunjavanja te praznine – praznine informacija, analiza, razumijevanja -poput refrena slušamo: ovo je došlo niotkuda, neobjašnjivo je, to nema prošlosti.

»Oni« nas mrze. Oni nam žele oduzeti naše demokracije, naše slobode, naše stvari. Umjesto da se zapitaju zbog čega su se napadi dogodili, naše televizijske mreže ih jednostavno repriziraju. 127 Upravo u trenutku kad Amerikancima najviše trebaju informacije o izvanjskom svijetu – i složenom i uznemirujućem mjestu njihove zemlje u njemu – dobijaju samo odraze svoje slike, ponovno i ponovno i ponovno: Amerikanci koji plaču, Amerikanci koji se oporavljaju, Amerikanci koji navijaju, Amerikanci koji mole. Medijska kuća zrcala, u trenutku u kojem svima nama treba samo još više prozora prema svijetu. 128

Novi oportunisti Trgovinski su pregovori sada proželi pravičnošću svetoga rala listopad 2001. Postoje mnogi natjecatelji za naslov Najvećeg Političkog Oportunista nakon strahota 11. rujna: političari što guraju zakone koji će nam promijeniti živote dok su glasači još u koroti, korporacije koje se obrušavaju na javna sredstva, stručnjaci koji optužuju svoje protivnike za izdaju. Ipak, u zboru drakonskih prijedloga i makartističkih prijetnji, jedan se glas oportunizma još uvijek ističe. Taj glas pripada Robyn Mazer. Ona koristi 11. rujna da bi pozvala na međunarodno pooštrenje mjera prema krivotvorenim majicama. Mazer je, a to ne predstavlja iznenađenje, trgovinska odvjetnica u Washingtonu. Još je manje začudno da su joj specijalnost trgovinski zakoni koji štite najveći izvozni proizvod Sjedinjenih Država: autorsko pravo. To se odnosi na glazbu, filmove, logotipe, patente sjemenja, softver i još mnogo toga. TRIPS (Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualnoga vlasništva) je jedan od ugovora koji izaziva najviše polemika u očekivanju sastanka Svjetske trgovinske organizacije koji će se održati u Kataru u studenom 2001. Radi se o bojnom polju za sporove, u rasponu od prava Brazila da distribuira generičke lijekove za AIDS, do procvata tržišta piratskih CD-a Britney Spears u Kini. Američke multinacionalne korporacije očajnički pokušavaju dobiti pristup ovim velikim tržištima, ali žele zaštitu. Mnoge siromašne zemlje, međutim, kažu da su potrebni milijuni da bi se TRIPS proveli, dok smrtni stisak nad intelektualnim vlasništvom drastično povećava troškove lokalnim granama privrede i potrošačima. Kakve veze ima cijelo ovo trgovačko prepiranje s terorizmom? Nikakve, apsolutno nikakve. Osim, naravno, ako pitate Robyn Mazer, koja je u prošlotjednom The Washington Postu napisala članak naslovljen: »Od majica kratkih rukava do terorizma; proizvodnja lažnih Nike tenisica možda pomaže financiranju bin Ladenove mreže«. Ona piše: »Nedavni razvoj događaja navodi na zaključak da mnoge vlade koje su osumnjičene za podržavanje al-Qaede također primaju mito, potpomažu ili u najmanju ruku ignoriraju vrlo unosnu trgovinu krivotvorenim ili krijumčarenim proizvodima, koja može stvoriti ogroman dotok novca teroristima.« »Navodi na zaključak«, »osumnjičene«, »u najmanju ruku«, »može« – to je mnogo izmotavanja za jednu rečenicu, pogotovo ako je piše netko tko je 129 radio u američkom Ministarstvu pravosuđa. Međutim, zaključak je nedvosmislen: ili provodite TRIPS, ili ste na strani terorista. Dobrodošli u vrli novi svijet trgovinskih pregovora, gdje je svaka zakučasta klauzula prožeta pravičnošću svetoga rata. Politički oportunizam Robyn Mazer ukazuje na neka zanimljiva protuslovlja. Američki je trgovinski predstavnik Robert Zoellick koristio 11. rujna za još jedan oportunistički cilj: da bi osigurao predsjedniku George W. Bushu ovlast za »ubrzane« trgovinske pregovore, koja bi mu pružila slobodu pregovaranja o novim trgovinskim ugovorima. Njih bi Kongres mogao prihvatiti ili odbiti, ali ne i izmijeniti amandmanima. Prema Zoellicku, ta je nova ovlast potrebna jer trgovina »promiče vrijednosti koje su u srcu ove dugotrajne borbe«. Kakve veze novi trgovinski ugovori imaju s borbom protiv terorizma? Pa, kako nam kažu, teroristi mrze Ameriku upravo zbog toga što mrze potrošačku kulturu: McDonald's i Nike i kapitalizam – znate, slobodu. Trgovati stoga znači boriti se protiv njihovog asketskog križarskog pohoda, širiti upravo one proizvode kojih se oni gnušaju. Ali čekajte malo: što je onda sa svim onim krivotvorinama za koje Mazer kaže da financiraju teror? U Afganistanu, tvrdi ona, možete kupiti »majice kratkih rukava koje nose krivotvoren Nike logotip i slave bin Ladena kao 'Velikog mudžahida Islama'.« Čini se da se suočavamo s mnogo složenijim scenarijem od jednostavne dihotomije potrošačkog McSvijeta protiv anti-konzumerističkog džihada. Ako je Mazer u pravu, ne samo da su dva svijeta potpuno prepletena, nego se slike McSvijeta koriste da bi se financirao džihad.

Možda malo zamršenosti i nije tako loša stvar. Dio dezorijentacije s kojom se mnoštvo Amerikanaca sada suočava ima veze s napuhanim i pojednostavljenim mjestom koje konzumerizam igra u američkoj priči. Kupovati znači biti. Kupovati znači voljeti. Kupovati znači glasovati. ljudi izvan Sjedinjenih Država koji žele Nike tenisice – makar i krivotvorene – sasvim sigurno žele biti Amerikanci, zasigurno vole Ameriku, moraju na neki način podržavati sve što Amerika predstavlja. Ova je bajka na snazi od 1989., kad su iste medijske kompanije koje nam danas donose američki »rat protiv terorizma« proglasile da će njihovi televizijski sateliti rušiti diktature diljem svijeta. Potrošnja će dovesti do slobode. Ali sve se te lagane priče lome: autoritarnost koegzistira s konzumerizmom, želja za američkim proizvodima je pomiješana s gnjevom zbog nejednakosti. Ništa ne razotkriva ove kontradikcije jasnije od trgovinskih ratova koji bjesne nad »lažnom« robom. Krijumčarenje cvjeta u dubokim kraterima globalne nejednakosti, kad je potražnja za potrošnim dobrima desetljećima 130 ispred kupovne moći. Cvjeta u Kini, gdje se proizvodi eksploatacijskih tvornica za izvoz prodaju po cijenama koje su veće od mjesečne zarade tvorničkih radnika. U Africi, gdje cijena lijekova za AIDS predstavlja okrutnu šalu. U Brazilu, gdje se CD-pirati slave poput glazbenih Robina Hoodova. Zamršenost se loše slaže s oportunizmom. Ali pomaže nam da se približimo istini, čak i ako to znači da moramo razotkriti mnoštvo lažnjaka. 131

Kapitalisti-kamikaze Tijekom pregovora WTO-a u Kataru, trgovinski su posrednici bili pravi vjernici studeni 2001. Kako nazivate nekoga tko tako čvrsto vjeruje u obećanje spasa putem štovanja niza krutih pravila da je voljan riskirati svoj vlastiti život da bi proširio ta pravila? Religiozni fanatik? Sveti ratnik? A što kažete na američki trgovinski posrednik? U petak započinje sastanak Svjetske trgovinske organizacije u Dohi u Kataru. Prema informacijama američke službe sigurnosti, postoji razlog za sumnju da je al-Qaeda, koja ima mnoštvo obožavatelja u državama Perzijskog zaljeva, uspjela ubaciti nekolicinu svojih operativaca u zemlju, uključujući i jednog stručnjaka za eksplozive. Neki su se teroristi možda čak infiltrirali u katarsku vojsku. S obzirom na ove prijetnje, mogli biste pomisliti da će Sjedinjene Države i WTO otkazati sastanak. Ali ne ovi pravi vjernici. Umjesto toga, američki su delegati opremljeni plinskim maskama, dvosmjernim radio-stanicama i lijekovima za borbu protiv bioterorizma. (I kanadskim su delegatima izdani isti lijekovi.) Dok se posrednici budu prepirali oko poljoprivrednih subvencija, prodaje crnogorice i farmaceutskih patenata, helikopteri će čekati da brzo otpreme američke delegate na nosače aviona parkirane u Perzijskom zaljevu, spremne za bijeg u Batmanovom stilu. Sa sigurnošću se može reći da zbivanje u Dohi nije prosječan trgovinski pregovor; to je nešto novo. Nazovimo to kamikaza-kapitalizmom. Prošloga je tjedna američki trgovinski predstavnik Robert Zoellick pohvalio svoju delegaciju jer se bila voljna »žrtvovati« suočena s takvim »nesumnjivim rizicima«. Zašto oni to čine? Vjerojatno iz istog razloga iz kojeg su ljudi oduvijek stavljali svoj život na kocku zbog nekog ideala: vjeruju u niz pravila koji obećava transcendenciju. U ovom je slučaju bog ekonomski rast, a on obećava da će nas spasiti od globalne recesije. Nova tržišta kojima možemo pristupiti, novi sektori koje možemo privatizirati, novi propisi koje možemo ukinuti – to će navesti one strijelice u uglovima naših televizijskih ekrana da se još jednom okrenu prema nebesima. Naravno, rast se ne može stvoriti na sastanku, ali sastankom u Dohi se može postići nešto drugo, nešto bliže religiji nego ekonomiji. S njega se tržištu može poslati »znak«, znak da je rast na pomolu, da je širenje upravo iza ugla. A ambiciozan novi krug WTO pregovora predstavlja znak za koji 132 se oni mole. Za bogate zemlje poput naše, žudnja za ovim znakom je očajnička. Hitnija je od bilo kakvih mogućih problema s postojećim pravilima WTO-a, problema na koje uglavnom ukazuju siromašne zemlje, site sustava koji ih je prisilio da sruše svoje trgovinske granice, dok su granice bogatih zemalja ostale podignute. Stoga ne iznenađuje da su siromašne zemlje najjači protivnici ovoga kruga pregovora. Prije negoli pristanu drastično proširiti doseg WTO-a, mnoge od njih zahtijevaju da bogate zemlje ispune svoja obećanja iz prošloga kruga. Veliki se sporovi vrte oko poljoprivrednih subvencija i dumpinga12, oko pristojbi na odjevne predmete i patentiranja oblika života. Najspornije je pitanje patenata lijekova. Indija, Brazil, Tajland i koalicija afričkih zemalja žele jasno formulirano odobrenje kršenja patenata u svrhu zaštite javnog zdravlja. Malo je reći da se Sjedinjene Države i Kanada tome opiru – opiru se čak i dok njihovi vlastiti delegati odlaze u Katar noseći sa sobom Cipro kupljen po sniženoj cijeni, iznuđen od Bayera upravo onakvim taktikama pritiska kakve sami nazivaju nepoštenim trgovinskim praksama. Ove se brige ne odražavaju u nacrtu ministarske deklaracije. To je razlog zbog kojeg se Nigerija upravo okomila na WTO zbog »jednostranosti« i »zanemarivanja problema zemalja u razvoju i nerazvijenih zemalja«. Indijski je ambasador pri WTO-u prošloga tjedna rekao da nacrt »ostavlja neugodan dojam da ne postoji ozbiljna namjera usredotočenja na probleme koji su važni zemljama u razvoju.« Ovi prosvjedi nisu ostavili jak dojam na WTO. Rast je jedini bog na pregovorima, i vjernici se odnose prema svim mjerama koje bi mogle makar neznatno usporiti dobitke kompanija za proizvodnju lijekova, distribuciju vode ili crpljenje nafte, kao da su osmišljene od strane nevjernika i

zlotvora. Upravo svjedočimo »vezanju« trgovine (izvršenom u stilu Microsofta) logikom s-nama-iliprotiv-nas, koju propagira »rat protiv terorizma«. Prošloga je tjedna Zoellick objasnio da »razvijanjem WTO-ovog programa... ova 142 naroda mogu uzvratiti udarac prevrtljivom destruktivizmu terorizma«. Otvorena tržišta, rekao je, predstavljaju »protuotrov« za terorističko »nasilno neprihvaćanje«. (Posve dolično, ovi su ne-argumenti slijepljeni izmišljenim riječima.) Zatim je pozvao države članice WTO-a da ostave po strani svoje sitničave brige za masovnu glad i AIDS te se pridruže ekonomskom frontu američkog rata. »Nadamo se da će predstavnici koji su se susreli u Dohi uvidjeti veće uloge koji su u igri«, rekao je. U trgovinskim se pregovorima radi isključivo o moći i prilikama, a za kapitaliste-kamikaze iz Dohe, terorizam je samo još jedna prilika za ulaganje. Možda Nietzscheova maksima može postati njihov moto: Ono što nas ne ubije, učinit će nas jačima. Mnogo jačima. 133

Zastrašujući povratak velikih ljudi Kad nekolicina ljudi odluči biti veća od života, svi ostali završavaju pregaženi prosinac 2001. Nakon objavljivanja video-snimke, secirana je svaka gesta, riječ i hihot Osame bin Ladena. Međutim, budući da je sva pozornost bila na bin Ladenu, druga glavna uloga u tom filmu, identificirana u službenom transkriptu samo kao »Šeik«, nije strože razmatrana. Šteta, jer on, bez obzira na to tko je (a postoji nekoliko teorija), nudi rijetko dostupan pogled u psihologiju ljudi koji razmišljaju o masovnom pokolju kao velikoj igri. Tema koja se iznova javlja u smušenim monolozima bin Ladenovog gosta jest predodžba da oni žive u vremenima koja su veličanstvena poput onih opisanih u Kuranu. Ovaj je rat, smatra on, sličan »danima Proroka Muhameda. Točno kao ono što se događa upravo sad.« U nastavku kaže da će »to biti slično ranim danima Al-Mudžahedina i Al-Ansara [slično ranim danima Islama].« A za slučaj da nismo shvatili: »Kao u starim danima, kao Abu Bakr i Uthman i Ali i ostali. U tim danima, u našim vremenima...« Lako je pripisati ovu nostalgiju uobičajenoj teoriji po kojoj su sljedbenici Osame bin Ladena zapeli u Srednjem vijeku. Međutim, čini se da ti komentari odražavaju nešto više. On ne čezne za nekakvim asketskim srednjovjekovnim stilom života, nego za predodžbom življenja u mitskim vremenima, kad su ljudi sličili bogovima, bitke su bile epske, a povijest se pisala s velikim P. Kao da govori – jebi se, Francise Fukuyama. Povijest još nije svršena. Mi je stvaramo, upravo sada i upravo ovdje! Tu smo ideju čuli s mnogih strana nakon 11. rujna, povratak velikih priča: odabrani ljudi, zla carstva, veliki planovi i uzvišene bitke. Sve se to intenzivno vratilo u modu. Biblija, Kuran, Sukob civilizacija, Gospodar prstenova – sve se to iznenada odigrava »u ovim danima, u našim vremenima«. Priča o iskupljenju je naš najpostojaniji mit, a on ima jednu opasnu stranu. Kad nekolicina ljudi odluči živjeti svoje mitove, biti veća od života, to mora utjecati na sve one čiji se životi odvijaju u normalnoj veličini. U usporedbi s tim, ljudi odjednom izgledaju beznačajno, lako ih je žrtvovati u ime nekih viših ciljeva. Kad je Berlinski zid pao, trebao je svojim ruševinama zatrpati ovu epsku priču. To je bila odlučujuća pobjeda kapitalizma. Razumljivo je da je teorija Francisa Fukuyame o kraju povijesti bila iritantna onima koji su izgubili tu gladijatorsku bitku, bilo da su favorizirali 134 trijumf globalnog komunizma ili, u slučaju Osame bin Ladena, imperijalističku verziju islama. Međutim, poslije 11. rujna je jasno da se kraj povijesti pokazao jalovom pobjedom i za Hladne ratnike u samoj Americi. Čini se da je nakon 1989. mnogima od njih njihova epska priča nedostajala poput izgubljenog uda. Tijekom Hladnoga rata, potrošnja u Sjedinjenim Državama nije značila samo osobno zadovoljstvo: bila je to ekonomska fronta jedne velike bitke. Kad su Amerikanci odlazili u kupovinu, sudjelovali su u stilu života kojeg su komunjare navodno htjele uništiti. Kad su se kaleidoskopski kupovni centri uspoređivali s moskovskim sivim i praznim trgovinama, bit nije bila samo u tome da je nama na Zapadu lako dostupan Levi's 501. U ovoj su priči naši kupovni centri predstavljali slobodu i demokraciju, dok su njihove prazne police bile metafore kontrole i represije. Međutim, kad je Hladni rat završio, a ova ideološka pozadina bila strgnuta, isparilo je uzvišeno značenje kupovine. Bez ideologije, kupovina je bila, pa, jednostavno, kupovina. Odgovor korporacijskoga svijeta bio je »markiranje stila života«: pokušaj da se konzumerizam ponovno uspostavi kao filozofska ili politička djelatnost prodajom snažnih ideja umjesto pukih proizvoda. Reklamne su kampanje počele izjednačavati Benettonove džempere s borbom protiv rasizma, namještaj Ikea s demokracijom a kompjutere s revolucijom. Markiranje stila života je na neko vrijeme ispunilo vakuum »smisla« kupovine, ali to nije bilo dovoljno da se zadovolje ambicije stare škole Hladnih ratnika. Kulturni izgnanici u svijetu kojeg su

stvorili, ovi ogorčeni jastrebovi nisu proveli desetljeće svoga najvećeg trijumfa uživajući u novoj i neospornoj prevlasti Amerike, nego gunđajući naokolo o tome kako su Sjedinjene Države postale »mekane«, feminizirane. Bila je to orgija popuštanja hirovima, koju su personificirali Oprah i Bill Clinton. Ali poslije 11. rujna, Povijest se vratila. Kupci su ponovno postali pješaštvo u bitki između dobra i zla, koje nosi nove Elita grudnjake s uzorkom američke zastave i guta posebno izdanje crvenih, bijelih i plavih M&M's bombona. Kad američki političari tjeraju svoje građane da se bore protiv terorizma kupovinom, tu se ne radi samo o hranjenju jednoga boležljivoga gospodarstva. Radi se o tome da se svakodnevica još jednom ovija mitskim omotom, upravo na vrijeme za Božić. 135

Amerika nije hamburger Pokušaj Amerike da »remarkira« samu sebe u inozemstvu mogao bi bili gori neuspjeh od nove Coca-Cole ožujak 2002. Kad je Bijela kuća ocijenila da je došlo vrijeme za pristupanje problemu plime antiamerikanizma koja raste diljem svijeta, nije potražila pomoć profesionalnog diplomata. Umjesto toga je u skladu s filozofijom Bushove administracije, prema kojoj nema ničega što privatni sektor ne bi mogao učiniti bolje od javnog, unajmila jednoga od vrhunskih brand menadžera s Madison Avenue. Kao državna podtajnica za javnu diplomaciju i odnose s javnošću, Charlotte Beers nije imala zadatak poboljšati odnose s drugim zemljama, nego izvesti generalni remont imagea Sjedinjenih Država u inozemstvu. Nije imala prethodnih iskustava u State Departmentu, ali je radila na najvišim mjestima u reklamnim agencijama J. Walter Thompson i Ogilvy & Mather, te je stvarala marke za sve od pseće hrane do električnih bušilica. Sada su je zamolili da upotrijebi svoju čaroliju na najvećem izazovu u markiranju uopće: da proda Sjedinjene Države i njihov »rat protiv terorizma« svijetu koji je sve neprijateljskije raspoložen. Postavljanje reklamne agentice na ovaj položaj izazvalo je neke razumljive kritike, ali državni je tajnik Colin L. Powell na sve njih odmahnuo rukom. »Nema ničega lošeg u tome što smo odabrali nekoga tko zna nešto prodati. Mi prodajemo jedan proizvod. Potreban nam je netko tko može remarkirati američku vanjsku politiku, remarkirati diplomaciju.« Osim toga, rekao je, »nagovorila me da kupujem rižu Uncle Ben's«. Zašto se onda, samo pet mjeseci nakon početka, čini da je kampanja za novu i poboljšanu Marku SAD u rasulu? Nekolicina njezinih proglasa javnim službama bila je raskrinkana kao poigravanje činjenicama. A kad je Beers u siječnju otišla na misiju u Egipat da bi popravila ugled Sjedinjenih Država među arapskim »tvorcima javnog mnijenja«, to nije dobro završilo. Muhammad Abdel Hadi, urednik u novinama Al Ahram, napustio je sastanak s Beersovom razočaran zbog toga što se činilo da je više zanima razgovor o neodređenim američkim vrijednostima nego o određenim postupcima Sjedinjenih Država. »Koliko god im se trudili objasniti«, rekao je, »oni jednostavno ne razumiju.« Nesporazum je vjerojatno nastao zbog činjenice da Beers promatra otrcan međunarodni ugled Sjedinjenih Država kao komunikacijski problem. 136 Zbog nekog razloga, usprkos svoj globalnoj kulturi koja se izlijeva iz New Yorka, Los Angelesa i Atlante, usprkos činjenici da možete gledati CNN u Kairu, a Black Hawk Down u Mogadišu, Amerika još uvijek nije uspjela, prema Beersinim riječima, »doći tamo i ispričati svoju priču«. Zapravo, problem je upravo suprotan: američki je državni marketing bio predjelotovoran. Školska djeca mogu izrecitirati američke zavjete na demokraciju, slobodu i jednake prilike, jednako kao što mogu povezati McDonald's s obiteljskom zabavom, a Nike sa sportskim junaštvom. A ona očekuju da Sjedinjene Države ispune svoja obećanja. Ako su ljuta, kao što milijuni ljudi očito jesu, to je stoga što su vidjeli da su postupci Sjedinjenih Država iznevjerili ta obećanja. Usprkos ustrajanju predsjednika Busha na tome da su neprijatelji Amerike ogorčeni zbog njezine slobode, većina kritičara Sjedinjenih Država zapravo ne prigovara njihovim naznačenim načelima. Umjesto toga, ukazuju na jednostranost Sjedinjenih Država prema međunarodnim zakonima, na proširenje imovinskih nejednakosti, pooštrenje mjera prema doseljenicima i povrede ljudskih prava – za što je najnoviji primjer zatvorenički logor Guantanamo Bay. Bijes ne proizlazi samo iz činjenica vezanih za svaki slučaj, nego i iz jasnog sagledavanja lažne propagande. Drugim riječima, Amerika nema problem sa svojom markom – koja bi teško mogla postati jača – nego sa svojim proizvodom. Ponovno lansiranje Marke SAD suočava se s još jednom, dubljom preprekom, a ona je povezana s prirodom samoga markiranja. Uspješno markiranje, napisao je nedavno u Advertising Age Allen Rosenshine, predsjednik i rukovoditelj tvrtke BBDO Worldwide, »zahtijeva brižno izrađenu poruku koja se prenosi dosljedno i disciplinirano«. Potpuno točno. Međutim, Beersova ima zadatak prodati vrijednosti koje su duboko nepomirljive s ovom »dosljednošću i disciplinom« – demokraciju i

raznolikost. Dodajmo ovome činjenicu da mnoštvo najtvrđih kritičara Amerike već smatra da ih američka vlada prisiljava na konformizam (kostriješeći se pred izrazima poput »odmetničke države«), i već se čini da bi se američka kampanja remarkiranja lako mogla osvetiti, i to gadno. Kad se u svijetu korporacija glavni ured jednom odluči za određeni »identitet marke«, on se vojnom preciznošću provodi kroz sve djelatnosti tvrtke. Identitet marke može biti skrojen tako da se prilagodi lokalnom jeziku i kulturnim sklonostima (poput ponude ljutih umaka u meksičkom McDonald'su), ali njezine ključne karakteristike – estetika, poruka, logotip – ostaju nepromijenjene. Brand menadžeri vole nazivati tu dosljednost »garancijom« marke: to je prisega da će gdje god se na svijetu nalazili vaše iskustvo u Wal-Martu, Holiday Innu ili Disneyevom zabavnom parku biti ugodno i pouzdano. Sve što 137 prijeti ovoj homogenosti raspršuje ukupnu snagu tvrtke. Zbog toga oduševljeno reklamiranje marke ima i drugu stranu: agresivno progonjenje svakoga tko je pokušava pokvariti, bilo krivotvorenjem njezinih zaštitnih znakova ili širenjem neželjenih informacija o njoj na internetu. U svojoj srži, markiranje se sastoji od strogo kontroliranih jednosmjernih poruka, koje se šalju u svojem najblistavijem obliku, a zatim hermetički zatvaraju pred onima koji bi htjeli pretvoriti taj korporacijski monolog u društveni dijalog. Istraživanje, kreativnost i dizajn mogu biti najvažnija oruđa u lansiranju snažne marke ali, poslije njih, najbolje prijatelje marke predstavljaju kleveta i zakon o autorskim pravima. Kad brand menadžeri preusmjere svoje vještine iz svijeta korporacija u svijet politike, redovito donose sa sobom tu fanatičnu opsjednutost homogenošću. Primjerice, kad su upitali Wallyja Olinsa, suosnivača savjetodavne tvrtke Wolff Olins, za njegovo mišljenje o problemu imidža Amerike, požalio se da ljudi nemaju niti jednu jasnu predodžbu o tome što zemlja predstavlja, nego imaju desetke, ako ne i stotine predodžbi koje su im »na najčudniji način pomiješane u glavama. Tako ćete često sresti ljude koji se ujedno dive Americi i vrijeđaju je, čak u istoj rečenici.« Iz perspektive markiranja, zasigurno bi bilo zamorno kad bismo se zatekli kako istovremeno hvalimo i kudimo svoj prašak za pranje rublja. Ali kad se radi o našem odnosu prema vladama, pogotovo prema vladi najmoćnijeg i najbogatijeg naroda na svijetu, određena je složenost zasigurno umjesna. Ako imate protuslovne poglede na Sjedinjene Države – divite se njihovoj kreativnosti, primjerice, ali prezirete njihove dvostruke kriterije – to ne znači da ste »zbunjeni«, da upotrijebimo Olinsov izraz, nego da obraćate pozornost. Osim toga, velik dio bijesa usmjerenog prema Americi raste iz uvjerenja – koje se jednako spremno iskazuje u Argentini kao i Francuskoj, u Indiji kao i Saudijskoj Arabiji – da Sjedinjene Države već zahtijevaju daleko previše »dosljednosti i discipline« od drugih naroda da su ispod svoje deklarativne predanosti demokraciji i suverenosti duboko netolerantne prema odstupanjima od ekonomskog modela poznatog pod imenom »Vašingtonski konsenzus«. Bez obzira na to provode li se te mjere, tako blagotvorne za inozemne ulagače, putem Međunarodnog monetarnog fonda sa središtem u Washingtonu ili putem međunarodnih trgovinskih ugovora, kritičari Sjedinjenih Država općenito smatraju da američka marka upravljanja (da ne spominjeno same američke marke) već ima pretjerano jak utjecaj na svijet. Postoji još jedan razlog za oprez pri miješanju logike markiranja i prakse upravljanja. Kad kompanije pokušavaju provesti globalnu dosljednost imidža, one izgledaju kao podružnice jedne vrste. Ali kad vlade pokušavaju 138 učiniti isto, mogu izgledati izrazito autoritarno. Nije slučajnost da su u prošlosti upravo politički vođe koji su bili ponajviše zaokupljeni markiranjem sebe i svojih stranaka ujedno bili alergični na demokraciju i raznolikost. Sjetite se Mao Ce-tungovih divovskih murala i Crvenih knjižica i, da, sjetite se Adolfa Hitlera, čovjeka potpuno opsjednutog čistoćom imidža: u njegovoj stranci, njegovoj zemlji, njegovoj rasi. To je bila ružna strana diktatora koji su težili prema dosljednosti marke: centralizacija informacija, mediji koje kontrolira država, kampovi za preodgajanje, čistke disidenata i još mnogo gore stvari.

Demokracija, srećom, ima drugačije ideje. Za razliku od snažnih marki, koje su predvidive i disciplinirane, prava je demokracija zbrkana i neposlušna, ako ne i izravno buntovna. Beers i njezini kolege su možda uvjerili Colina Powella da kupi Uncle Ben's zato što su stvorili ugodan image marke, ali Sjedinjene Države nisu sačinjene od identičnih zrna riže, hamburgera na tekućoj vrpci ili Gapove kaki-odjeće. Njihov najjači »atribut marke«, da upotrijebimo izraz iz Beersinog svijeta:" jest njihovo prihvaćanje raznolikosti, vrijednosti koju Beers sada diljem svijeta pokušava pregaziti impersonalnom jednoobraznošću, nimalo zbunjena ironijom svog postupka. Taj zadatak nije samo uzaludan, nego i opasan: dosljednost marke i stvarna ljudska raznolikost su suprotne – jedna zahtijeva jednoličnost, druga slavi razliku; jedna strahuje od svih improviziranih poruka, druga prihvaća debatu i neslaganje. Nije čudo da smo tako »zbunjeni«. Pokušavajući nedavno prodati Marku SAD u Pekingu, predsjednik Bush je tvrdio da »u slobodnom društvu raznolikost nije poremećaj. Debata nije razdor.« Publika je pristojno pljeskala. Poruka bi možda bila uvjerljivija kad bi se te vrijednosti bolje odražavale u komunikaciji Bushove administracije s izvanjskim svijetom, u njezinom imageu i, što je važnije, u njezinim postupcima. Jer, kako pravilno ističe predsjednik Bush, raznolikost i debata su srce slobode. Ali su neprijatelji markiranja. 139

V.

PROZORI PREMA DEMOKRACIJI [Gdje se tračci nade pronalaze u politici radikalne decentralizacije vlasti, koja dolazi s planina chiapasa i iz urbanih squatova u Italiji.]

Demokratiziranje pokreta Kad su se aktivisti okupili na prvom Svjetskom socijalnom forumu, niti jedan pojedini program nije mogao obuhvatiti svu raznolikost ožujak 2002. »Ovdje smo da bismo pokazali svijetu da je drukčiji svijet moguć!«, rekao je čovjek na pozornici, a masa od preko deset tisuća ljudi gromoglasno je odobravala. Nismo klicali nekom određenom drukčijem svijetu, nego samo mogućnosti takvoga svijeta. Klicali smo predodžbi da bi u teoriji drukčiji svijet mogao postojati. Proteklih su se trideset godina probrani glavni izvršni rukovoditelji i svjetski vođe sastajali u posljednjem tjednu siječnja na jednom planinskom vrhu u Švicarskoj da bi radili ono za što su pretpostavljali da su samo oni sposobni: odlučivali kako treba upravljati globalnom ekonomijom. Klicali smo jer je, zapravo, to bio posljednji tjedan siječnja, a ovo nije bio Svjetski ekonomski forum u Davosu u Švicarskoj. Bio je to prvi godišnji Svjetski socijalni forum u Porto Alegreu u Brazilu. lako nismo bili glavni izvršni rukovoditelji ili svjetski vođe, ipak smo namjeravali provesti tjedan razgovarajući o tome kako bi trebalo upravljati globalnom ekonomijom. Mnogi su ljudi rekli da im se činilo da se u toj prostoriji stvara povijest. Ja sam osjećala nešto manje opipljivo: kraj Kraja Povijesti. A službeni slogan ovoga događaja bio je posve primjereno »Drugačiji svijet je moguć«. Nakon što smo svjedočili jednoj i pol godini prosvjeda protiv Svjetske trgovinske organizacije, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetski je socijalni forum bio reklamiran kao prilika da ovaj pokret u nastajanju prestane vikati protiv čega se bori, te da počne artikulirati za što se bori. Ako je Seattle za mnoge ljude bio debitantska zabava jednog pokreta otpora, tada je, prema Sorenu Ambroseu, političkom analitičaru pri organizaciji 50 Years Is Enough, »Porto Alegre debitantska zabava ozbiljnog razmišljanja o alternativama«. Naglasak je bio na alternativama što dolaze iz zemalja koje najakutnije trpe negativne posljedice globalizacije: masovnu migraciju ljudi, proširivanje imovinskih razlika, slabljenje političke moći. Ovo je specifično mjesto odabrano jer je u Porto Alegreu, kao i u državi Rio Grande do Sul, na vlasti Brazilska radnička stranka (Partido dos Trabalhadores, PT). Konferenciju je organizirala mreža brazilskih sindikata i nevladinih organizacija, ali se PT pobrinula za najsuvremeniju opremu za sastanke na Katoličkom sveučilištu u Porto Alegreu, te platila račun za zvjezdani 143 popis govornika. Rad pod sponzorstvom progresivne vlade predstavljao je veliku promjenu za grupu ljudi koja je navikla da je se dočekuje oblacima OC-spreja, pretraživanjem do gole kože na graničnim prijelazima, te zonama u kojima je prosvjedovanje zabranjeno. U Porto Alegreu, aktiviste su dočekali srdačni policajci i odbor za dobrodošlicu sa službenim transparentima ministarstva turizma. Iako je skup bio organiziran lokalno, djelomično ga je osmislio francuski ATTAC, koalicija sindikata, zemljoradnika i intelektualaca koja je postala najpoznatiji predstavnik antiglobalizacijskog pokreta u glavnini Europe i Skandinavije (ATTAC je kratica za Udruženje za procjenu financijskih transakcija za pomaganje građanima što, priznajmo, ne zvuči baš najbolje u prijevodu). ATTAC su 1998. godine utemeljili Bernard Cassen i Susan George iz socijalističkog mjesečnika Le Monde Diplomatique, isprva kao kampanju za uvođenje Tobinovog poreza, prijedloga američkog kandidata za Nobelovu nagradu Jamesa Tobina da se uvede porez na sve spekulativne financijske transakcije. Odražavajući svoje marksističke intelektualne korijene, grupa je izrazila nezadovoljstvo zbog manje koherentnog fokusa antikorporacijskog pokreta u Sjevernoj Americi. »Seattle je bio promašaj zbog nemogućnosti da se formira zajednički plan, globalni savez na svjetskoj razini koji bi se borio protiv globalizacije«, kaže Christophe Aguiton iz ATTAC-a, koji je pomogao u organizaciji foruma. Na tom je mjestu u priču ušao Svjetski socijalni forum: ATTAC je shvatio konferenciju kao priliku da se povežu neki od najvećih umova koji rade na alternativama neoliberalnoj ekonomskoj politici – ne samo na novim sustavima oporezivanja, nego na svemu od održive poljoprivrede, preko sudioničke demokracije i zadružne proizvodnje, do neovisnih medija. ATTAC je vjerovao da će iz ovoga procesa razmjene informacija nastati »zajednički plan«.

Rezultat okupljanja je bilo nešto mnogo složenije – jednako kaotično koliko i kohezivno, u jednakoj mjeri raskol i jedinstvo. U Porto Alegreu se koalicija onih snaga koje se obično stavljaju pod stijeg antiglobalizacije počela kolektivno preobražavati u pokret za demokraciju. Tijekom tog postupka, pokret se također morao suočiti sa slabostima svoje vlastite interne demokracije, te postaviti neugodna pitanja o tome kako se donose odluke – na samom Svjetskom socijalnom forumu te, što je još važnije, na najvišim razinama gdje se stvaraju planovi za sljedeći krug pregovora Svjetske trgovinske organizacije te za predloženu Američku zonu slobodne trgovine. Izazov je djelomično bio u tome što organizatori nisu imali pojma o broju ljudi kojeg će privući ovaj aktivistički Davos. Atila Roque, koordinator brazilskoga političkog instituta IBase i član organizacijskog odbora, objašnjava da su oni mjesecima mislili da organiziraju skup dvije tisuće ljudi. 144 Tada ih se odjednom pojavilo deset tisuća, a na nekim zbivanjima i više – bili su to predstavnici tisuće grupa iz 120 zemalja. Većina ovih delegata nije imala pojma u što se upušta: u organizaciju koja bi trebala biti uzor UN-u? Ogromnu javnu raspravu? Aktivističku političku konvenciju? Tulum? Rezultat je bio čudan hibrid svega navedenog, zajedno s – bar na svečanom otvaranju – nekim elementima šou-programa u Las Vegasu. Prvoga dana foruma, nakon što su govori završili, a mi pozdravili svršetak Kraja Povijesti, u dvorani su se ugasila svjetla, a na dva su velika ekrana bile projicirane fotografije siromaštva u favelama u Riju. Na pozornici se pojavio red plesača, glava pognutih od stida, tromo hodajući. Fotografije su polagano postale optimističnije, a ljudi na pozornici su počeli trčati, mašući oruđima svojega osposobljavanja: čekićima, pilama, ciglama, sjekirama, knjigama, olovkama, kompjuterskim tipkovnicama, uzdignutim šakama. U završnom je prizoru jedna trudna žena sadila sjemenje – sjemenje, kako nam je bilo rečeno, drukčijeg svijeta. Najsnažniji dojam nesklada nije toliko izazivala činjenica da je ovaj specifičan žanr utopijskosocijalističkog plesa bio rijetko postavljan na pozornicu nakon predstava Works Progress Administrationa 1930-ih, nego to što je izveden s tako vrhunskim produkcijskim standardom: savršena akustika, profesionalno osvijetljenje, slušalice na kojima se pripovijedanje simultano prevodi na četiri jezika. Svih deset tisuća ljudi je dobilo male vrećice sjemenja da ih posade kod kuće. Bio je to susret socijalističkog realizma i Mačaka. Forum je bio pun ovih suprotnosti između revolucionarnih ideja i brazilskoga oduševljenja kulturom slave: brkati lokalni političari su se, u pratnji svojih glamuroznih supruga odjevenih u bijele haljine otvorenih leđa, družili s predsjednikom brazilskoga Pokreta seljaka bez zemlje, poznatom po tome što ruši ograde i zaposjeda velike komade neiskorištenog zemljišta. Starica iz argentinske grupe Majke Plaze de Mayo, s imenom svojega nestalog djeteta ispletenim na njezinom bijelom rupcu za glavu, sjedi odmah do brazilske nogometne zvijezde koju obožavaju toliko da je njegovo prisustvo ponukalo nekolicinu okorjelih političara da otkinu komade svoje odjeće i zahtijevaju autograme. A Jose Bove se nije nikamo mogao pomaknuti bez reda tjelohranitelja koji su ga štitili od paparazza. Svake se večeri konferencija premještala u amfiteatar na otvorenom, gdje su svirali glazbenici iz raznih krajeva svijeta, uključujući Cuarteto Patria, jednu od kubanskih grupa koje je proslavio dokumentarni film Wima Wendersa Buena Vista Social Club. Bilo što s Kube je ovdje vrlo popularno. Govornici su morali samo spomenuti postojanje jednog otočnog naroda da cijela dvorana počne skandirati: »Kuba! Kuba! Kuba!« Mora se reći da je i skandiranje popularno: ne samo u slučaju Kube, nego i počasnog predsjednika Radničke stranke, Luiza Inacija »Lula« da Silve (»Lula-Lula«). José Bové 145 je zaslužio i svoju vlastitu pjesmu: »ole, ole, Bove, Bove«, koja se pjeva kao stadionska nogometna himna. Jedna stvar koja nije bila tako popularna na Svjetskom socijalnom forumu su Sjedinjene Države. Svakodnevno se prosvjedovalo protiv Plana Kolumbija, »zida smrti« između Sjedinjenih Država i Meksika, kao i protiv najave Georgea W. Busha da će nova vlada ukinuti inozemnu pomoć grupama koje pružaju informacije o pobačaju. U radionicama i na predavanjima mnogo se govorilo o američkom imperijalizmu, o tiraniji engleskog jezika. Međutim, bilo je zamjetno malo samih građana Sjedinjenih Država. AFL-CIO je jedva bio prisutan (njegov je predsjednik John Sweeney bio u

Davosu), a nije bilo nikoga iz National Organization for Women. Čak je i Noam Chomsky, koji je rekao da forum »nudi neizmjerno važnu priliku da se okupe narodne snage«, poslao samo svoju ispriku. Organizacija Public Citizen imala je dvoje svojih ljudi u Porto Alegreu, ali je njihova zvijezda, Lori Wallach, bila u Davosu. [Mnogo se što od ovoga promijenilo povodom drugog Svjetskog socijalnog foruma u siječnju 2002.: Chomsky je bio prisutan, kao i Wallach, zajedno s većim kontingentom američkih aktivista.] »Gdje su Amerikanci?«, pitali su ljudi, čekajući u redovima za kavu ili internet. Bilo je mnogo teorija. Neki su krivili medije: američki tisak nije izvještavao o ovom događaju. Među tisuću i pol registriranih novinara, možda je bilo deset Amerikanaca, a više od pola njih je bilo iz Neovisnih medijskih centara. Neki su krivili Busha: forum je održan tjedan dana nakon njegove inauguracije, što je značilo da je većina američkih aktivista bila previše zauzeta prosvjedima zbog ukradenih izbora da bi uopće razmišljala o odlasku u Brazil. Drugi su krivili Francuze: mnoštvo američkih grupa uopće nije znalo za ovaj događaj, djelomice zbog toga što se međunarodnim povezivanjem uglavnom bavio ATTAC kojemu, priznao je Christophe Aguiton, trebaju »bolje veze s anglosaskim svijetom«. Većina je ipak krivila same Amerikance. »To je djelomice odraz američke uskogrudnosti«, rekao je Peter Marcuse, profesor urbanističkog planiranja na Sveučilišta Columbia i govornik na forumu. To je poznata priča: ako se nešto ne događa u Sjedinjenim Državama, ako nije na engleskom, ako to ne organiziraju američke grupe, to ne može biti toliko važno – a kamoli biti nastavak Bitke za Seattle. Prošle je godine Thomas Friedman, kolumnist New York Timesa, napisao iz Davosa: »Svake godine na Svjetskom ekonomskom forumu postoji zvijezda ili tema koja se izdvaja« – internet-tvrtke, azijska kriza. Prošle je godine, prema Friedmanu, zvijezda Davosa bio Seattle. Porto Alegre je također imao zvijezdu; bila je to, bez sumnje, demokracija: što se zbilo s njom? Kako je možemo dobiti natrag? I zašto nema više demokracije na samoj konferenciji? 146 Na radionicama ili raspravama, globalizacija je bila definirana kao masovni transfer dobara i znanja iz javnog u privatni sektor – patentiranjem života i sjemenja, privatizacijom vode i koncentriranjem vlasništva poljoprivrednih površina. Razgovor o ovim stvarima u Brazilu značio je da se ovi problemi ne predstavljaju kao šokatni novi izumi dosad nepoznatog fenomena pod imenom »globalizacija« – kako je često slučaj na Zapadu – nego kao dio niza kolonizacije, centralizacije i gubitka samoodređenja koji je počeo prije više od pet stoljeća. Ova je posljednja faza tržišne integracije značila da su vlast i moć odlučivanja sada prenesene na točke koje su još udaljenije od mjesta na kojima se posljedice tih odluka osjećaju, dok se u isto vrijeme sve veći financijski tereti prebacuju na velike i male gradove. Stvarna se moć premjestila s lokalne na državnu razinu, sa državne na narodnu, s narodne na međunarodnu, sve do točke u kojoj predstavnička demokracija znači glasovanje svakih nekoliko godina za političare koji koriste taj mandat da bi predali nacionalnu vlast WTO-u i MMF-u. Reagirajući na tu globalnu krizu predstavničke demokracije, forum je pokušao izraditi nacrt mogućih alternativa, ali ubrzo su iskrsla neka prilično duboka pitanja. Je li ovo pokret koji pokušava nametnuti svoju vlastitu, humaniju marku globalizacije, s nadzorom nad globalnim financijama i većom razinom demokracije i transparentnosti u međunarodnom upravljanju? Ili je to pokret koji se načelno protivi centralizaciji i prenošenju vlasti, koji je podjednako kritičan prema jednoobraznoj ljevičarskoj ideologiji kao i prema receptima za McVladu koje proizvode forumi poput onoga u Davosu? Lijepo je bodriti mogućnost drugačijeg svijeta – ali je li cilj jedan konkretan drugačiji svijet, već zamišljen, ili se, kako kažu zapatisti, radi o »svijetu u kojemu postoji mogućnost mnoštva svjetova«? Oko ovih pitanja nije bilo konsenzusa. Činilo se da se neke grupe, one koje imaju veze s političkim strankama, zagovaraju formiranje ujedinjene međunarodne organizacije ili stranke, te žele da forum ispostavi službeni manifest koji bi mogao postati nacrt za vladu. Drugi, oni koji rade izvan tradicionalnih političkih kanala te nerijetko koriste direktnu akciju, manje su zagovarali neku jedinstvenu viziju, a više opće pravo na samoodređenje i kulturnu različitost. Atila Roque je bio jedan od onih ljudi koji su uvjerljivo dokazivali da forum ne bi trebao pokušavati proizvesti jedan jedini niz političkih zahtjeva. »Pokušavamo slomiti uniformnost

razmišljanja, a to se ne može učiniti predlaganjem još jednog uniformnog načina razmišljanja. Iskreno, meni ne nedostaje vrijeme kad smo svi bili u Komunističkoj partiji. Možemo postići višu razinu konsolidacije planova, ali ne mislim da bi se građansko društvo trebalo organizirati kao stranka.« 147 Na kraju, konferencija nije govorila jednim glasom, nije bilo jedne službene izjave, iako su postojali deseci neslužbenih. Umjesto sveobuhvatnih nacrta za političku promjenu, ukazali su se tračci lokalnih demokratskih alternativa. Pokret seljaka bez zemlje vodio je delegate na jednodnevne izlete na prisvojeno zemljište koje se koristi za održivu poljoprivredu. A bila je tu i živa alternativa samog Porto Alegrea: grad je postao reprezentativan primjer sudioničke demokracije kojega se proučava diljem svijeta. U Porto Alegreu demokracija nije uljudna djelatnost davanja glasova, to je aktivan proces, koji se zbiva na neregularnim sastancima gradskoga vijeća. Težište programa Radničke stranke jest nešto što se zove »sudionički budžet«, sustav koji dopušta građanima izravno sudjelovanje u dodjeljivanju oskudnih gradskih sredstava. Kroz mrežu vijeća okupljenih oko određenog susjedstva ili problema, stanovnici direktno glasuju o tome koje će ceste biti popločane i koji će domovi zdravlja biti izgrađeni. U Porto Alegreu, ovaj je prijenos vlasti donio rezultate koji su zrcalna suprotnost globalnim privrednim trendovima. Primjerice, umjesto smanjivanja javnih usluga za siromašne, što je slučaj gotovo svagdje drugdje, grad je znatno povećao sredstva za te usluge. A umjesto spirale cinizma i dezertiranja glasača, demokratsko se sudjelovanje povećava svake godine. »U ovom se gradu razvija novi model demokracije u kojem ljudi ne žele jednostavno predati kontrolu državi«, rekla je na forumu britanska spisateljica Hilary Wainwright. »Izazov jest – kako to proširiti na nacionalnu i globalnu razinu?« Možda preobražavanjem antikorporacijskog pokreta u pokret za demokraciju koji brani pravo lokalnih zajednica da osmišljavaju svoje škole, vode i okoliš, te da upravljaju njima. U Porto Alegreu se činilo da je najuvjerljiviji odgovor međunarodnom neuspjehu predstavničke demokracije upravo ovaj radikalan oblik lokalne sudioničke demokracije, u velikim i malim gradovima gdje se apstrakcije globalne ekonomije pretvaraju u svakodnevni problem beskućništva, zagađenja vode, pretrpanih zatvora i škola bez sredstava. Naravno, to se mora dogoditi u kontekstu narodnih i međunarodnih standarda i sredstava. Međutim, činilo se da ono što organski raste iz Svjetskog socijalnog foruma (usprkos najvećem trudu nekih organizatora) nije bio pokret koji se bori za jednu globalnu vladu, nego vizija bolje povezane međunarodne mreže vrlo lokalnih inicijativa, koje su utemeljene na izravnoj demokraciji. Tema demokracije se nije javljala samo na javnim raspravama i u radionicama, nego i na hodnicima i na raskalašenim noćnim sastancima u omladinskom kampu. Ovdje predmet razgovora nije bio demokratiziranje upravljanja svijetom, pa čak niti odlučivanja na gradskoj razini – nego nešto puno neposrednije: bjelodan »demokratski deficit« samoga Svjetskog socijalnog 148 foruma. Na jednoj razini, forum je bio izvanredno otvoren: svatko tko je htio mogao je prisustvovati kao delegat, bez ograničenja broja pristupnika. A bilo koja grupa koja je željela održati radionicu – sama ili s drugom grupom – jednostavno je trebala dostaviti ime organizacijskom odboru prije negoli je program bio tiskan. Ali ponekad se istovremeno održavalo šezdeset ovakvih radionica, dok zbivanjima na glavnoj sceni, gdje se može odjednom osloviti preko tisuću delegata, nisu dominirali aktivisti, nego političari i znanstvenici. Neki su održali poticajna izlaganja, dok se činilo da su neki drugi bolno odsutni: nakon puta u trajanju od osamnaest ili više sati da bi se prisustvovalo forumu, malo je kome trebalo reći da je »globalizacija sporno pitanje«. Nije pomoglo niti to što su tim javnim raspravama dominirali muškarci u pedesetim godinama, među kojima je bilo previše bijelaca. Nicola Bullard, zamjenica ravnatelja organizacije Focus on the Global South iz Bangkoka, napola se našalila da je prva tiskovna konferencija »izgledala kao Posljednja večera: dvanaest muškaraca u prosječnoj dobi od pedeset i dvije godine«. A vjerojatno nije bila najbolja ideja napraviti VIP-sobu, enklavu mira i luksuza rezerviranu samo za uzvanike, od stakla. Takvo je uvredljivo razdvajanje razina usred svih tih priča o

vladavini naroda počelo škripati otprilike u trenutku kad je u omladinskom kampu nestalo toaletpapira. Ove su tegobe simbolično predstavljale jedan veći problem. Organizacijska je struktura foruma bila toliko neprozirna da je bilo gotovo nemoguće shvatiti kako se donose odluke, ili pronaći način da se te odluke preispitaju. Nije bilo otvorenih plenarnih skupova, niti prilike za glasovanje o strukturi budućih zbivanja. S obzirom na odustvo transparentnog procesa, iza kulisa su buknuli vatreni ratovi između marki nevladinih organizacija – oko toga čije će zvijezde dobiti najviše medijskog prostora, tko će dobiti pristup tisku, te koga će se gledati kao stvarne vođe ovoga pokreta. Do trećega su dana frustrirani delegati već počeli činiti ono što najbolje znaju: prosvjedovati. Bilo je povorki i manifesta – bar šest njih. Preopterećeni organizatori foruma su optuženi za sve od reformizma do rasizma. Kontingent Antikapitalističke mladeži ih je optužio za ignoriranje važne uloge koju je direktna akcija odigrala u izgradnji pokreta. Njihov je manifest osudio konferenciju kao »prevaru« koja koristi sladunjav jezik demokracije da bi izbjegla oštriju diskusiju o klasama. PSTU, otcijepljena frakcija Radničke stranke, počela je prekidati govore o mogućnosti drugačijeg svijeta glasnim skandiranjem: »Drugačiji svijet nije moguć dok ne uništite kapitalizam i ne uvedete socijalizam!« (Zvučalo je mnogo bolje na portugalskom.) Neke od ovih kritika nisu bile poštene. Forum je ugostio izvanredan raspon različitih pogleda, i upravo je zbog te raznolikosti bilo nemoguće izbjeći 149 sukobe. Okupljanjem grupa koje imaju toliko različita poimanja vlasti – sindikate, političke stranke, nevladine organizacije, anarhističke ulične prosvjednike i poljoprivredne reformiste – Svjetski je socijalni forum samo učinio vidljivima one napetosti koje uvijek leže tik ispod površine ovih krhkih koalicija. Ali druga su pitanja bila opravdana i imaju implikacije koje dosežu mnogo dalje od ove jednotjedne konferencije. Kako se donose odluke u ovom pokretu sastavljenom od pokreta? Tko, primjerice, odlučuje koji će »predstavnici građanskog društva« ići iza pletene žice u Davosu – dok se prosvjednike zadržava vani vodenim topovima? Ako je Porto Alegre bio anti-Davos, zašto su neka od najpoznatijih lica oporbe bila na »dijalozima« u Davosu? I kako odlučujemo je li naš cilj nastojati uvesti »socijalne klauzule« o radu i okolišu u međunarodne ugovore, ili pokušati oboriti ugovore u cijelosti? Ova je rasprava – koja je ranije bila teorijska, jer su se korporacije toliko snažno opirale socijalnim klauzulama – sada hitna. Industrijski predvodnici Sjedinjenih Država, uključujući Caterpillar i Boeing, aktivno zagovaraju povezivanje trgovine s klauzulama o radu i okolišu, ne zato što žele povisiti standarde, nego zato što vjeruju da takva povezivanja mogu pokrenuti s mrtve točke kongresnu raspravu o ovlastima za ubrzane trgovinske pregovore. Kad zagovaraju socijalne klauzule, potpomažu li nehotice sindikati i borci za zaštitu okoliša napredak takvih pregovora, procesa koji će ujedno otvoriti vrata privatizaciji usluga poput vodoopskrbe, te agresivnijoj zaštiti patentiranih lijekova? Treba li cilj biti dodavanje elemenata ovim trgovinskim ugovorima, ili izostavljanje cijelih njihovih sekcija – vode, poljoprivrede, kontrole hrane, patenata lijekova, obrazovanja, zdravstva? Walden Bello, izvršni ravnatelj organizacije Focus on the Global South, nedvosmislen je po tom pitanju. »WTO se ne može reformirati«, rekao je na forumu, »i nastojanje da se provede reforma predstavlja strašno rasipanje novca. Klauzule o radu i okolišu će samo ojačati organizaciju koja je već previše moćna.« Treba povesti ozbiljnu raspravu o strategiji i postupku, ali teško je predvidjeti kako će se ona odvijati bez potpunog zaustavljanja pokreta čija je najveća snaga do sada bila njegova agilnost. Anarhističke su se skupine, iako fanatične po pitanju postupka, sklone opirati naporima da se pokret strukturira ili centralizira. Međunarodni forum o globalizaciji – trust mozgova sjevernoameričke strane pokreta -nije transparentan u odlučivanju, niti odgovoran širokom članstvu, čak i ako većina njegovih najvidljivijih članova jesu. U međuvremenu, nevladine organizacije koje bi inače mogle surađivati nerijetko se međusobno natječu za publicitet ili sredstva. A tradicionalne političke strukture utemeljene na članstvu, poput stranaka i sindikata, svedene su na sporednu ulogu u ovim širokim aktivističkim mrežama. 150

Možda je prava pouka iz Porto Alegrea to da prvo treba riješiti pitanje demokracije i odgovornosti na manjim, prilagodljivijim razinama – unutar lokalnih zajednica i koalicija, te u pojedinačnim organizacijama. Bez ovoga temelja, nema mnogo nade da će se ostvariti zadovoljavajući demokratski proces kad netko baci deset tisuća aktivista s potpuno različitim pozadinama na jedan sveučilišni kampus. Postalo je jasno da ako jedini »za« iza kojega ova disparatna koalicija može stati jest »za demokraciju«, tada demokracija unutar pokreta mora postati najveći prioritet. Poziv na mobilizaciju iz Porto Alegrea jasno kaže da mi »prkosimo eliti i njihovim nedemokratskim procesima, koje simbolizira Svjetski ekonomski forum u Davosu«. Većina se delegata složila da se jednostavno ne može vikati »Elitisti!« iz staklene kuće – ili staklenog VIP-salona. Usprkos trenucima otvorene pobune, Svjetski je socijalni forum završio jednako euforično kao što je i započeo. Bilo je klicanja i skandiranja, a najglasnije je bilo kad je organizacijski odbor objavio da će Porto Alegre ponovno biti domaćin foruma sljedeće godine. Avion koji je 30. siječnja letio iz Porto Alegrea u Sao Paulo bio je pun delegata opremljenih od glave do pete robom s oznakama konferencije – majicama kratkih rukava, baseball-kapama, šalicama i torbama – koja je nosila utopijski slogan »Drukčiji svijet je moguć«. Poslije konferencije to možda nije neobično, ali učinilo mi se vrijednim spomena da je par koji je sjedio preko puta mene još uvijek nosio svoje oznake s imenima s foruma. Kao da su željeli ostati u tom svijetu snova koliko god dugo mogu, bez obzira na sve njegove nesavršenosti, prije nego se razdvoje da bi presjeli na letove za Newark, Pariz, Mexico City, i utonuli u metež užurbanih poslovnih ljudi, Guccijevih torbi oslobođenih carine, te burzovnih vijesti na CNN-u. 151

Pobuna u Chiapasu Subcomandante Marcos i zapatisti pripremaju revoluciju koja se više oslanja na riječi nego na metke ožujak 2001. Prije mjesec dana, dobila sam e-mail od Grega Ruggiera, izdavača knjige Our Word Is Our Weapon, zbirke zapisa Subcomandantea Marcosa, glasnogovornika Zapatističke narodnooslobodilačke vojske u Chiapasu u Meksiku. Napisao je da zapatistički zapovjednici kreću u karavan prema Mexico Cityju, te da je taj događaj »ekvivalent Maršu na Washington Martina Luthera Kinga Jr.«. Dugo sam buljila u tu rečenicu. Vidjela sam odlomak Kingovog govora koji započinje riječima »imam jedan san« možda deset tisuća puta, iako obično na reklamama kojima se prodaju investicijski fondovi ili na vijestima na kablovskoj televiziji. Pošto sam odrasla nakon što je povijest završila, nisam mislila da bih možda mogla vidjeti povijesni trenutak (s velikim P) koji bi se s tim mogao usporediti. Odjednom sam bila na telefonu, nazivajući avionske kompanije, otkazujući dogovore, smišljajući sulude isprike, mumljajući o zapatistima i Martinu Lutheru Kingu Jr. Koga je briga što sve to nije imalo smisla? Znala sam samo da moram biti u Mexico Cityju 11. ožujka, na dan kad su prema rasporedu Marcos i zapatisti trebali pristići u velikom stilu. Sada bi bio dobar trenutak da priznam da nikada nisam bila u Chiapasu. Nikada nisam hodočastila u džunglu Lacandon. Nikada nisam sjedila u blatu i magli u La Realidadu. Nikada nisam preklinjala, uvjeravala ili se pretvarala da bih dobila audijenciju kod Subcomandantea Marcosa, maskiranog čovjeka, bezličnog lica meksičke Zapatističke narodnooslobodilačke vojske. Poznajem ljude koji jesu. Mnoštvo njih. Godine 1994. tijekom ljeta nakon zapatističkog ustanka, karavani za Chiapas su bili posljednja moda u sjevernoameričkim aktivističkim krugovima: prijatelji su se okupljali i skupljali novce za rabljene kombije, punili ih namirnicama, a zatim vozili prema jugu do San Cristobal de las Casasa i ostavljali ih za sobom. U to vrijeme nisam mnogo obraćala pozornost na sve to. Tada je zapatistička manija sumnjivo sličila samo još jednoj prilici za aktiviranje ljevičara s osjećajem krivice i fetišem za Latinsku Ameriku: još jedna marksistička pobunjenička vojska, još jedan mačo vođa, još jedna prilika da se putuje na jug i kupuje šarene tkanine. Nismo li već čuli tu priču? Nije li loše završila? Ali ovaj je zapatistički karavan zbog nečega drugačiji. Kao prvo, on se ne zaustavlja u San Cristobal de las Casasu, on tamo počinje krivudajući po 152 meksičkoj unutrašnjosti prije negoli konačno stigne u središte Mexico Cityja. Karavan, kojemu je meksički tisak dao nadimak »Zapatour«, predvodi vijeće dvadeset četiri zapatistička komandanta u punim uniformama i s maskama (iako bez oružja}, uključujući i samog Subcomandante Marcosa. Zapatouru treba dobro osiguranje, jer je nečuveno da zapatistička komanda putuje bilo kamo izvan Chiapasa (a duž puta postoje odmetnici od zakona koji prijete smrtonosnim obračunom s Marcosom). Crveni križ je odbio taj posao, pa zaštitu pruža nekoliko stotina talijanskih aktivista koji sebe nazivaju Ya Basta! (što znači »Što je dosta, dosta je!«), prema prkosnom izrazu upotrijebljenom u zapatističkoj objavi rata. (Na kraju su osiguranje pružile lokalne grupe.) Stotine studenata, malih zemljoradnika i aktivista pridružili su se putujućoj predstavi, a tisuće ih pozdravljaju duž ceste. Za razliku od onih starih posjetitelja Chiapasu, ovi putnici ne govore da su tamo jer su »solidarni« sa zapatistima, nego zato jer jesu zapatisti. Neki čak tvrde da su sam Subcomandante Marcos – kažu potpuno zbunjujući radoznale novinare: »Svi smo mi Marcos«. Možda bi samo čovjek koji nikada ne skida svoju masku, koji krije svoje pravo ime, mogao povesti ovaj karavan odmetnika, pobunjenika, usamljenika i anarhista na taj dvotjedni put. Radi se o ljudima koji su se naučili kloniti karizmatičnih vođa s jednoobraznim ideologijama. Ovo nisu stranački lojalisti: ovo su članovi grupa koje se ponose svojom autonomijom i odsustvom hijerarhije. A čini se da je Marcos – sa svojom crnom vunenom maskom, prodornim očima i lulom – anti-vođa kao skrojen za ovo sumnjičavo, kritično društvo. Ne samo da odbija pokazati svoje lice, potkopavajući (i istovremeno povećavajući) svoju vlastitu slavu – Marcosova priča je priča čovjeka koji nije postao

vođa tako što se razmetao svojim uvjerenjima, nego tako što se suprotstavljao političkoj nesigurnosti, tako što je učio vjerovati i slijediti. Iako ne postoji mnogo dokaza o stvarnom Marcosovom identitetu, najčešće ponavljana legenda koja ga okružuje ide ovako: urbanog marksističkog intelektualca i aktivista Marcosa tražila je država, pa više nije bio siguran u gradovima. Pobjegao je u planine u Chiapasu u jugoistočnom Meksiku, pun revolucionarne retorike i samopouzdanja, da bi tamo preobratio siromašne starosjedilačke mase na ideju oružane revolucije proletarijata protiv buržoazije. Rekao im je da se radnici svijeta moraju ujediniti, a Maje su samo buljili u njega. Rekli su mu da oni nisu radnici, a da, osim toga, zemlja nije vlasništvo, nego srce njihove zajednice. Doživjevši neuspjeh kao marksistički misionar, Marcos uranja u kulturu Maja. Što je više učio, sve je manje znao. Iz ovoga je procesa nastala nova vojska, EZLN, Zapatistička narodnooslobodilačka vojska, koju nije kontrolirala elita gerilskih komandanata, nego same zajednice, putem tajnih vijeća i otvorenih skupova. »Naša je vojska«, 153 kaže Marcos, »postala sablažnjivo indijanska«. To je značilo da on nije komandant koji izvikuje naređenja, nego »subcomandante«, provodnik volje vijeća. Njegove su prve riječi, u njegovoj novoj ulozi, bile: »Kroz mene govori volja Zapatističke narodnooslobodilačke vojske.« Potčinjavajući se još dalje, Marcos kaže onima koji ga traže da on nije vođa, nego je njegova crna maska zrcalo koje odražava svaku od njihovih vlastitih borbi. Veli da je zapatist bilo tko tko se bilo gdje bori protiv nepravde; kaže: »Mi smo vi«. Najpoznatija je izjava koju je dao jednom novinaru: »Marcos je homoseksualac u San Franciscu, crnac u Južnoj Africi, Azijat u Europi, Chicano13 u San Ysidru, anarhist u Španjolskoj, Palestinac u Izraelu, Maja Indijanac na ulicama San Cristobala, Židov u Njemačkoj, Ciganin u Poljskoj, Mohawk u Quebecu, pacifist u Bosni, usamljena žena na metrou u 10 sati navečer, seljak bez zemlje, član bande u sirotinjskim četvrtima, nezaposlen radnik, nezadovoljan student te, naravno, zapatist u planinama.« »Ova ne-osoba«, piše Juana Ponce de Leon, koja je uredila Marcosove zapise, »omogućava Marcosu da postane govornik starosjedilačkih zajednica. Proziran je, a ujedno reprezentativan.« Ipak, paradoks Marcosa i zapatista jest da to da se usprkos maskama, impersonalnosti, tajanstvenosti oni bore za nešto suprotno anonimnosti – za pravo da se bude viđen. Kad su zapatisti 1994. podigli oružje i rekli » Ya basta!«, bila je to pobuna protiv njihove nevidljivosti. Poput tolikih drugih koje je globalizacija ostavila za sobom, Maje iz Chiapasa su ispali s gospodarske karte: »Dolje u gradovima«, objavila je komanda EZLN-a, »nismo postojali. Naši su životi bili manje vrijedni od strojeva ili životinja. Bili smo poput kamenja, poput korijenja kraj puta. Bili smo ušutkani. Nismo imali lica.« Oni se naoružavanjem i maskiranjem, kako objašnjavaju, nisu pridruživali nekakvom borgovskom svemiru nalik na Zvjezdane staze, gdje se ljudi bez identiteta bore za zajedničku stvar. Prisiljavali su svijet da prestane ignorirati njihove neprilike, te da pogleda u njihova odavno zanemarivana lica. Zapatisti su »glas koji se naoružava da bi ga se čulo. Lice koje se skriva da bi bilo viđeno.« U međuvremenu, sam Marcos – navodna ne-osoba, provodnik, zrcalo – piše tonom koji je tako osoban i poetičan, tako potpuno i nepogrešivo njegov, da neprestano potkopava i ruši anonimnost koja proizlazi iz njegove maske i pseudonima. Nerijetko se govori da je najbolje oružje zapatista bio internet, ali njihovo je istinsko tajno oružje bio njihov jezik. U knjizi Our Word Is Our Weapon, čitamo manifeste i ratne pokliče koji su ujedno pjesme, legende i rifovi. Iza maske izranja jedan lik, jedna osoba. Marcos je revolucionar koji urugvajskom piscu Eduardu Galeanu piše duga, meditativna pisma o značenju tišine, opisuje kolonijalizam kao niz »loše ispričanih loših viceva«, citira Lewisa Carrolla, Shakespearea i Borgesa. Piše da se otpor zbiva »u svakom trenutku u kojem se bilo koji muškarac ili žena pobune do 154 točke trganja odjeće koju im je skrojila rezignacija, a koju je cinizam obojao u sivo.« A koji zatim šalje hirovite lažne telegrame cijelom »građanskom društvu«: »SIVI SE NADAJU POBJEDI STOP HITNO POTREBNA DUGA«. Čini se da je Marcos savršeno svjestan sebe kao neodoljivog romantičnog junaka. On je sličan inverziji nekog lika Isabel Allende – ne siromašni seljak koji postaje marksistički pobunjenik, nego marksistički intelektualac koji postaje siromašni seljak. On se igra s tim likom, koketira s njim,

govoreći da ne smije otkriti svoj stvarni identitet jer se boji da će razočarati svoje obožavateljice. Možda se plašeći da ta igra pomalo izmiče kontroli, Marcos je odabrao ovogodišnje Valentinovo da objavi loše vijesti: oženjen je i duboko zaljubljen, a njezino ime je La Mar (»More« – što bi drugo moglo biti?). Ovaj je pokret savršeno svjestan snage riječi i simbola. Skupina od dvadeset četiri zapatistička komandanta izvorno je namjeravala svečano ući u Mexico City jašući na konjima, poput starosjedilačkih konkvistadora (na kraju su se odlučili za kamion s prikolicom punom sijena). Međutim, karavan nije samo simboličan. Njihov je cilj osloviti meksički Kongres i zahtijevati da zakonodavci odobre Povelju o pravima starosjedilaca, zakon koji je nastao tijekom neuspješnih mirovnih pregovora zapatista s bivšim meksičkim predsjednikom Ernestom Zedillom. Njegov novoizabrani nasljednik Vicente Fox, poznat po tome što se tijekom izborne kampanje hvalio da može riješiti problem zapatista »za petnaest minuta«, zahtijevao je sastanak s Marcosom, ali su ga do sada odbijali. Tek kad se odobri povelja, kaže Marcos, tek kad se još vojnih postrojbi povuče s teritorija zapatista, tek kad se oslobode svi zapatistički politički zatvorenici. Marcosa su i prije varali, pa optužuje Foxa za insceniranje »simulacije mira« prije negoli su mirovni pregovori uopće ponovno počeli. Cijela ova borba za položaje jasno pokazuje da se u odnosima moći u Meksiku nešto radikalno promijenilo. Zapatisti imaju glavnu riječ – što je značajno, jer su izgubili naviku govoriti oružjem. Ono što je započelo kao mala, oružana pobuna, pretvorilo se tijekom posljednjih sedam godina u nešto što je danas sličnije masovnom pokretu za mir. Taj je pokret pomogao rušenju korumpirane sedamdesetjednogodišnje vladavine Institucionalne revolucionarne stranke, te smjestio prava starosjedilaca u središte dnevnog reda meksičke politike. To je razlog zbog kojeg se Marcos ljuti kad ga promatraju kao samo još jednog tipa s pištoljem: »Koja je druga gerilska vojska uspjela organizirati nacionalni demokratski pokret, građanski i miroljubiv, učinivši oružanu borbu beskorisnom?«, pita on. »Koja druga gerilska vojska pita svoje pristalice što treba učiniti prije negoli to učini? Koja se druga gerilska vojska borila 155 za ostvarenje demokratskog prostora, a nije nakon toga preuzela vlast? Koja se druga gerilska vojska više oslanjala na riječi nego na metke?« Zapatisti su odabrali 1. siječnja 1994., dan kad je Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini stupio na snagu, za »objavu rata« meksičkoj vojsci, podižući ustanak i nakratko preuzimajući kontrolu grada San Cristobal de las Casas, te još pet mjesta u Chiapasu. Poslali su priopćenje u kojem se objašnjava da bi NAFTA, koja je zabranila subvencije starosjedilačkim poljoprivrednim zadrugama, predstavljala »zajedničko pogubljenje« četiri milijuna starosjedilačkih Meksikanaca u Chiapasu, najsiromašnijoj pokrajini u zemlji. Prošlo je gotovo stotinu godina od trenutka u kojem je meksička revolucija obećala vratiti zemlju starosjediocima kroz agrarnu reformu; nakon svih tih prekršenih obećanja, NAFTA je jednostavno bila kap koja je prelila čašu. »Mi smo proizvod pet stotina godina borbe... ali danas kažemo 'Ya basta!' Što je dosta, dosta je!« Pobunjenici su se nazvali zapatistima, uzevši ime prema Emilianu Zapati, pogubljenom junaku revolucije 1910. koji se, zajedno s vojskom seljaka i sirotinje, borio za to da se zemlja u vlasništvu velikih zemljoposjednika vrati starosjediocima i seoskim zemljoradnicima. Tijekom sedam godina nakon što su nahrupili na pozornicu, zapatisti su počeli istovremeno predstavljati dvije sile: kao prvo, pobunjenike koji se bore protiv mukotrpnog siromaštva i poniženja u planinama Chiapasa te, povrh toga, teoretičare novoga pokreta, drugačijeg načina razmišljanja o vlasti, otporu i globalizaciji. Ova teorija – zapatizam – ne obrće naopako samo klasičnu gerilsku taktiku, nego i ljevičarsku politiku. Godina sam promatrala kako se zapatističke ideje šire kroz aktivističke krugove, prenose se iz druge ili treće ruke: neki izraz, način vođenja sastanka, metafora koja vam preokrene način razmišljanja. Za razliku od klasičnih revolucionara koji propovijedaju kroz megafone ili s govornica, Marcos je proširio zapatističku riječ zagonetkama i dugim, pregnantnim šutnjama. Revolucionari koji ne žele vlast. Ljudi koji moraju skrivati lica da bi bili viđeni. Svijet u kojem postoji mnoštvo svjetova. Pokret u kojemu postoji jedno »ne« i mnoga »da«.

Ovi izrazi isprva izgledaju jednostavno, ali ne dajte se zavarati. Oni znaju kako prodrijeti u svijest, pojaviti se na čudnim mjestima, ponavljati se dok ne poprime neku kvalitetu istine – ali ne apsolutne istine: jedne istine, kako bi rekli zapatisti, u kojoj je mnoštvo istina. U Kanadi, ustanak starosjedilaca uvijek simbolizira blokada: fizička barijera koja suzbija širenje igrališta za golf na prostor starosjedilačkog groblja, koja zaustavlja izgradnju hidroelektrane ili sprečava sječu prastare šume. Zapatistički je ustanak bio nov način zaštite zemlje i kulture: umjesto isključivanja svijeta, zapatisti su 156 širom otvorili vrata i pozvali svijet unutra. Chiapas je bio preobražen, usprkos svojem siromaštvu, usprkos stalnoj vojnoj opsadi, u globalno mjesto okupljanja za aktiviste, intelektualce i starosjedilačke grupe. Od svojega prvog priopćenja, zapatisti su pozivali međunarodnu zajednicu »da nadgleda i regulira naše bitke«. Ljeto poslije ustanka, ugostili su Narodnu demokratsku konvenciju u džungli; prisustvovalo je šest tisuća ljudi, uglavnom iz Meksika. Godine 1996. su ugostili prvi Encuentro za humanost i protiv neoliberalizma. Oko tri tisuće aktivista doputovalo je u Chiapas da bi se susrelo s drugima, koji su došli iz cijeloga svijeta. Sam Marcos predstavlja mreža u liku jednog čovjeka: on je kompulzivni komunikator koji neprestano uspostavlja kontakte i povezuje borbe protiv različitih problema. Njegova su priopćenja ispunjena popisima grupa za koje zamišlja da su saveznici zapatistima: vlasnici malih trgovina, umirovljenici i invalidi, kao i radnici i seljaci. Piše pisma političkim zatvorenicima Mumia AbuJamalu i Leonardu Peltieru. Dopisuje se s nekim od najpoznatijih latinoameričkih romanopisaca. Piše pisma adresirana na »sve ljude svijeta«. Kad je ustanak započeo, vlada je namjeravala omalovažiti cijeli incident kao »lokalni problem«, etnički sukob kojega je lako obuzdati. Strateška je pobjeda zapatista značila promjenu uvjeta: ustrajati na tome da se ono što se događa u Chiapasu ne može otpisati kao ograničena »etnička« borba, da je ona ujedno specifična i univerzalna. Učinili su to tako što kao svoga neprijatelja nisu jasno imenovali samo meksičku državu, nego i niz ekonomskih pravila poznat kao neoliberalizam. Marcos je inzistirao na tome da su siromaštvo i očaj u Chiapasu samo uznapredovala verzija nečega što se događa diljem svijeta. Ukazao je na ogroman broj ljudi koje napredak ostavlja za sobom, a čija su zemljišta i rad učinili taj napredak mogućim. »Nova podjela svijeta isključuje 'manjine'«, rekao je Marcos. »Starosjedilačke narode, mladež, žene, homoseksualce, lezbijke, ljude obojene kože, doseljenike, radnike, seljake; vlast prikazuje većinu koja nastanjuje podrume svijeta kao potrošnu robu. Podjela svijeta isključuje većinu.« Zapatisti su poveli otvorenu pobunu kojoj se svatko mogao pridružiti, sve dok je o sebi razmišljao kao o izopćeniku, o dijelu većine u sjeni. Po opreznim procjenama, u ovom trenutku postoji četrdeset i pet tisuća internet-siteova povezanih uz zapatiste, stvorenih u dvadeset i šest zemalja. Marcosova su priopćenja dostupna na barem četrnaest jezika. A tu je i zapatistička kućna radinost: crne majice kratkih rukava sa crvenim petokrama, bijele majice na kojima je crnom bojom otiskano »EZLN«. Tu su baseball-kape, crne EZLN skijaške maske, lutke i sitna roba koju proizvode Maje. Postoje posteri, uključujući jedan na kojemu je Comandante Ramona, omiljeni matrijarh EZLNa, prikazana kao Mona Lisa. 157 A učinak zapatista daleko nadilazi tradicionalnu solidarnost i podršku. Mnogi koji su prisustvovali prvim encuentros kasnije su odigrali ključne uloge u prosvjedima protiv Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu i Svjetske banke i MMF-a u Washingtonu, pristigavši tamo s novim sklonostima prema direktnoj akciji, kolektivnom odlučivanju i decentraliziranom organiziranju. Kad je ustanak započeo, meksička je vojska bila uvjerena da će moći zgnječiti zapatistički ustanak u džungli kao kukca. Poslala je teško topništvo, oglašavala zračne uzbune, mobilizirala tisuće vojnika. Ali umjesto da stane na zgaženoga kukca, vlada se našla okružena rojem međunarodnih aktivista, koji su zujali po cijelom Chiapasu. U analizi koju je američka vojska naručila od korporacije RAND, EZLN se proučava kao »novi model sukoba – 'mrežni rat' – u kojemu protagonisti ovise o korištenju mrežnih oblika organiziranja, doktrine, strategije i tehnologije.«

Obruč oko pobunjenika nije u potpunosti zaštitio zapatiste. U prosincu 1997. u Actealu je izvršen brutalan masakr u kojemu je četrdeset i pet pristalica zapatista, uglavnom žena i djece, ubijeno dok se molilo u crkvi. A u Chiapasu je situacija još uvijek očajna, tisuće ljudi su izbačene iz svojih domova. Međutim, točno je da bi situacija vjerojatno bila još mnogo gora, uz mogućnost mnogo šire intervencije američke vojske, da nije bilo međunarodnoga pritiska. Analiza korporacije RAND tvrdi da se globalna aktivistička pozornost pojavila »tijekom razdoblja u kojem su Sjedinjene Države možda potajno htjele vidjeti snažno gušenje pobune.« Stoga vrijedi pitati: kakve su to ideje koje su se pokazale tako snažnima da su ih tisuće ljudi preuzele i proširile diljem svijeta? One su povezane s vladanjem – i novim načinima njegovog osmišljavanja. Primjerice, prije nekoliko bi godina bilo nemoguće zamisliti pobunjenike koji putuju u Mexico City da bi oslovili Kongres. Maskirana gerila koja ulazi u dvoranu političke vlasti znači samo jednu stvar: revoluciju. Ali zapatisti nisu zainteresirani za rušenje države ili postavljanje svojega vođe kao predsjednika. Oni u najmanju ruku žele manje državne vlasti nad svojim životima. Osim toga, Marcos kaže da će, čim bude postignut mir, skinuti svoju masku i nestati. [Kad su se zapatisti konačno obratili Kongresu, Marcos je ostao vani.] Što to znači biti revolucionar koji ne pokušava povesti revoluciju? To je jedan od ključnih paradoksa zapatista. U jednom od svojih mnogih priopćenja, Marcos piše da »nije nužno da osvojimo svijet. Dovoljno je da ga obnovimo.« Dodaje: »Mi. Danas.« Ono po čemu se zapatisti razlikuju od prosječnih marksističkih gerilskih pobuna jest to što njihov cilj nije zadobiti kontrolu, nego zauzeti i izgraditi autonomne prostore gdje mogu cvjetati »demokracija, sloboda i pravda«. Iako su zapatisti artikulirali neke od ključnih ciljeva svoje pobune (kontrola zemljišta, izravno političko predstavljanje. te pravo na zaštitu svoje 158 zemlje i kulture), ustraju na tome da ih manje zanima »Revolucija«, a više »revolucija koja omogućava druge revolucije«. Marcos vjeruje da se u onome što je u Chiapasu naučio o nehijerarhijskom odlučivanju, decentraliziranom organiziranju i dubokoj demokraciji unutar zajednice, nalaze odgovori i za nestarosjedilački svijet – samo kad bi ovaj bio voljan slušati. To je vrsta organiziranja koja ne raspoređuje dijelove zajednice u pretince kao radnike, ratnike, poljoprivrednike i studente, nego umjesto toga pokušava organizirati zajednice kao cjeline, mimo sektora i mimo generacija, stvarajući »društvene pokrete«. Za zapatiste, ove autonomne zone nemaju veze s izolacionizmom ili povlačenjem iz građanskog društva u stilu pobune šezdesetih. Upravo suprotno: Marcos je uvjeren da će ovi slobodni prostori, stvoreni ponovnim prisvajanjem zemlje, zajedničkom poljoprivredom, otporom privatizaciji, na kraju stvoriti protutežu državi jednostavno time što će postojati kao alternative. Ovo je bit zapatizma, te objašnjava velik dio njegove privlačnosti: globalni poziv na revoluciju koji vam kaže da ne čekate na tu revoluciju, da počnete tamo gdje jeste, te da se borite svojim vlastitim oružjem. To može biti videokamera, riječi, ideje, »nada« – sve ovo, napisao je Marcos, »također jesu oružja«. To je minijaturna revolucija koja govori: »Da, možete ovo pokušati i u svojem domu«. Ovaj se organizacijski model proširio kroz latinsku Ameriku i svijet. Možete ga vidjeti u centri sociali (društvenim centrima), anarhističkim squatovima u Italiji. U brazilskom Pokretu seljaka bez zemlje, koji prisvaja površine neiskorištenog poljoprivrednog zemljišta, te ih iskorištava za održivu poljoprivredu, tržnice i škole pod sloganom Ocupat; Resistit; Producir (Zaposjedni, Odupri se, Proizvedi). Iste ove ideje o mobiliziranju ljudi koji su, u gospodarskom smislu, nestali, prožimaju argentinski pokret Piquetero, organizaciju nezaposlenih radnika koje je glad natjerala da osmisle nove načine dobijanja ustupaka od države. Suprotno tradicionalnim štrajkaškim povorkama (ne možeš zatvoriti tvornicu koja je već zatvorena), Piqueterosi blokiraju ceste prema gradovima, nerijetko i po nekoliko tjedana, zaustavljajući promet i transport robe. Političari su prisiljeni doći na blokade na cestama i pregovarati, a Piqueterosi redovito uspijevaju osigurati svojim članovima osnovne nadoknade za nezaposlenost. Argentinski Piqueterosi (koje se često može vidjeti u majicama EZLN-a) vjeruju da u zemlji u kojoj je 30% stanovnika nezaposleno, sindikati moraju početi organizirati cijele zajednice, a ne samo radnike. »Nova tvornica je susjedstvo«, kaže vođa Piqueterosa Luis D'Elia. Studenti Nacionalnog autonomnog sveučilišta u Meksiku također su snažno izrazili zapatistički etos

tijekom prošlogodišnje duge i militantne okupacije njihova kampusa. Zapata je jednom rekao da zemlja pripada onima koji je obrađuju. Njihovi su transparenti treštali: »TVRDIMO DA SVEUČILIŠTE PRIPADA ONIMA KOJI STUDIRAJU NA NJEMU«. 159 Zapatizam, prema Marcosu, nije doktrina, nego »intuicija«. A on svjesno pokušava apelirati na nešto što postoji izvan intelekta, nešto u nama što nije cinično, što je pronašao u sebi u planinama Chiapasa: čuđenje, potiskivanje nevjerice, plus mit i magiju. Umjesto objavljivanja mnoštva manifesta, on tako pokušava prodrijeti u taj prostor improvizacijom, dugim meditacijama, maštanjem, sanjanjem naglas. To je, na neki način, jedna vrsta intelektualnog gerilskog rata: Marcos se neće susresti sa svojim protivnicima pod njihovim uvjetima, on mijenja teme razgovora. To je razlog zbog kojega sam, kad sam stigla u Meksiko da bih svjedočila 11. ožujku, vidjela nešto drugačije od velikog povijesnog trenutka kakvoga sam zamislila kad sam prvi put dobila taj email. Kad su zapatisti ušli na Zácalo, trg ispred legislature, dok ih je bodrilo 200 000 ljudi, zasigurno se stvarala povijest, ali bila je to mala povijest, pisana malim slovom, skromnija vrsta povijesti od one koju vidite u crno-bijelim filmskim žurnalima. Povijest koja kaže: »Ne mogu stvoriti vašu povijest za vas. Ali mogu vam reći da je na vama da je stvorite.« Toga se dana činilo da su najushićenije pristalice zapatista sredovječne žene – demografska skupina koju Amerikanci vole zvati »nogometnim majkama«. Pozdravile su revolucionare skandiranjem: »Vi niste sami!« Neke su od njih bile na stankama za ručak, još uvijek odjevene u jednake uniforme s prugama koje nose tijekom rada u fast-food restoranu. Izdaleka, popularnost zapatista – četrdeset vrsta majica, postera, zastava i lutaka – može izgledati poput masovnog marketinga, radikalnog šik »markiranja« jedne drevne kulture. Ali izbliza se to doima poput nečega drugog: nepatvorenog anakronističkog folklora. Zapatisti nisu proširili svoju poruku reklamama ili izjavama pripremljenim za televiziju, nego pripovjetkama i simbolima, ručno slikanim na zidovima, proširenim usmenom predajom. Internet, koji oponaša ovakve organske mreže, jednostavno je preuzeo taj folklor i proširio ga diljem svijeta. Dok sam slušala Marcosa kako se obraća masama u Mexico Cityju, upalo mi je u oči da nije zvučao kao političar na mitingu ili propovjednik na govornici, zvučao je kao pjesnik – na najvećem čitanju poezije na svijetu. Palo mi je na pamet da Marcos zapravo nije Martin Luther King Jr.; on je Kingov vrlo moderan potomak, rođen u gorkoslatkom braku vizije i nužde. Ovaj maskirani čovjek koji sebe naziva Marcos jest potomak Kinga, Che Guevare, Malcolma X-a, Emiliana Zapate i svih drugih junaka koji su propovijedali s govornica samo da bi jedan po jedan bili ustrijeljeni, ostavljajući tijela sljedbenika da lutaju, slijepa i dezorijentirana, jer su izgubila svoje glave. A umjesto njih se pojavila nova vrsta junaka, ona koja više sluša nego što govori, koja propovijeda zagonetkama, a ne tvrdnjama, vođa koji ne pokazuje svoje lice, koji kaže daje njegova maska zapravo zrcalo. U zapatistima ne 160 pronalazimo jedan san o revoluciji, nego revoluciju koja sanja. »To je naš san«, piše Marcos, »zapatistički paradoks – san koji nam uskraćuje spavanje. Jedini san koji se sanja u budnom stanju, dok se ne spava. Povijest koja se rađa i othranjuje među narodom.« 161

Talijanski društveni centri U prisvojenim skladištima, otvaraju se prozori demokracije lipanj 2001. Žena duge smeđe kose i glasa napuklog od cigareta ima pitanje. »Kako ovo mjesto vama izgleda?«, pita ona, uz pomoć prevoditelja. »Kao rugoban geto ili možda kao nešto prelijepo?« Bilo je to trik-pitanje. Sjedili smo u ruševnom squatu u jednom od najneuglednijih rimskih predgrađa. Zidovi te nezgrapne zgrade bili su prekriveni grafitima, zemlja je bila blatnjava i posvuda oko nas je bila ogromna, zlokobna novogradnja. Da je bilo koji od dvadeset milijuna turista koji su prošle godine nagrnuli u Rim negdje pogrešno skrenuo i završio ovdje, pohrlio bi prema svom Fodor's vodiču i pobjegao u potragu za bilo kakvom građevinom sa svodovima, fontanama i freskama. Ali dok su ostaci jednoga od najmoćnijih centraliziranih carstava u povijesti besprijekorno očuvani u gradskom središtu Rima, novu, živu politiku možete nazrijeti upravo ovdje, u siromašnim gradskim predgrađima. Skvot o kojem se radi zove se Corto Ciccuito – jedan od mnogih talijanskih centri sociali. Društveni centri su napuštene zgrade – skladišta, tvornice, vojne utvrde, škole – koje su zaposjeli skvoteri, te ih preobrazili u kulturna i politička žarišta, eksplicitno oslobođena od tržišne i državne kontrole. Po nekim procjenama, u Italiji postoji 150 društvenih centara. Najveći i najstariji - Leoncavallo u Milanu – praktički predstavlja autonoman grad s nekoliko restorana, parkova, knjižarom, kinom, rampom za skateboarde u zatvorenom prostoru i klubom koji je bio dovoljno velik da primi Public Enemy kad je ta rap-grupa došla u grad. To su rijetki boemski prostori u svijetu koji postaje sve više vlastelinski, što je nagnalo francuski list Le Monde da ih opiše kao »talijanski kulturni dragulj«. Ali društveni centri nisu samo najbolje mjesto za provod na subotnju večer. Oni su ujedno temelj sve razvijenijeg političkog aktivizma u Italiji. U centrima se kultura i politika miješaju bez poteškoća: rasprava o direktnoj akciji se pretvara u ogromnu zabavu na otvorenom, rave se zbiva prva vrata do sastanka na kojem se govori o osnivanju sindikata radnika u fast-food restoranima. U Italiji se ova kultura razvila iz nužde. Promatrajući političare ljevice i desnice kako se blate u korupcijskim skandalima, mnoštvo je mladih Talijana razumljivo zaključilo da ljude kvari sama vlast. Mreža društvenih centara 162 predstavlja paralelnu političku sferu koja, umjesto da pokuša zadobiti državnu vlast, pruža alternative državnim uslugama – poput čuvanja djece i pravne zaštite izbjeglica – istovremeno se direktnom akcijom suprotstavljajući državi. Primjerice, uoči večeri moga boravka u rimskom Corto Ciccuito, zajednička je večera (lazanje i salata caprese) bila primljena s izrazitim oduševljenjem, jer ju je pripremio kuhar koji je upravo pušten iz zatvora, kamo je dospio nakon uhićenja na jednom antifašističkom mitingu. A dan ranije sam u milanskom centru Leoncavallo naletjela na nekoliko članova grupe Tute Bianche (bijeli kombinezoni) koji su zurili u digitalne karte Genove, pripremajući se za sastanak skupine G8 u srpnju 2001: ta je grupa za direktnu akciju, nazvana po uniformama koje njihovi članovi nose na prosvjedima, upravo »objavila rat« sastanku u Genovi. Ali takve objave nisu najšokantnije stvari koje se zbivaju u društvenim centrima. Mnogo je neobičnija činjenica da su se ovi anti-autoritarni aktivisti, koje definira njihovo odbijanje stranačke politike, počeli kandidirati za službene funkcije – i pobjeđivati. U Veneciji, Rimu i Milanu su istaknuti aktivisti iz društvenih centara, uključujući vođe grupe Tute Bianche, danas gradski vijećnici. Dok je desničarska Forza Italia Silvija Berlusconija na vlasti, moraju se štititi od onih koji bi željeli zatvoriti centre. Ali Beppe Caccia, član Tute Bianche i gradski vijećnik u Veneciji, također kaže da je prijelaz u gradsku politiku prirodna evolucija teorije društvenog centra. Nacionalna je država u krizi, kaže on, oslabljena globalnim vlastima i potkupljena od korporacijskih. Istovremeno u Italiji, kao i u drugim industrijaliziranim zemljama, desnica manipulira jakim regionalnim žudnjama za povećanjem decentralizacije. U takvim okolnostima, Caccia predlaže dvostranu strategiju kojom bi se na globalnoj razini suprotstavilo neodgovornoj, nepredstavničkoj vlasti (primjerice, skupini G8), a

na lokalnoj razini istovremeno ponovno stvorilo politiku povećane odgovornosti i sudjelovanja (gdje se društveni centar susreće s gradskim vijećem). To me vraća pitanju postavljenom u predgrađima mumificiranog Rimskog carstva. Iako je to možda isprva teško zaključiti, društveni centri nisu geta, oni su prozori – ne samo prema novom načinu života, razdvojenom od države, nego i prema novoj politici angažmana. I da, možda se radi o nečemu prelijepom. 163

Ograničenja političkih stranaka Skok od prosvjeda do vlasti mora počeli na zemlji prosinac 2000. Nikada nisam pristupila nekoj političkoj stranci, nisam čak nikada bila na političkom skupu. Nakon što su me na prošlim izborima morali vući za kosu da bih došla do glasačke kutije, trbuh me zabolio jače nego moje prijatelje koji su jednostavno progutali svoje glasačke listiće. Zašto se, dakle, slažem s tim da nam je potreban novi politički savez koji će ujediniti progresivne snage u Kanadi, ako ne i nova stranka? Radi se o raspravi koja je u tijeku u svim zemljama gdje su ljevičarske stranke na mukama, ali aktivizam je u usponu, od Argentine do Italije. Kanada nije izuzetak. Jasno je da ljevica, onakva kako je trenutno ustrojena – slabašna i nedjelotvorna Nova demokratska stranka (NDP) [kanadski socijaldemokrati] i beskonačan niz uličnih prosvjeda – predstavlja samo recept za sumanutu borbu da stvari ne postanu toliko loše koliko bi inače bile. Što je još uvijek prilično loše. Tijekom prošle četiri godine zbio se val političkog organiziranja i aktivističkih prosvjeda. Studenti blokiraju trgovinske sastanke gdje se političari cjenkaju oko njihove budućnosti. U starosjedilačkim zajednicama, od Vancouver Islanda do Burnt Churcha u New Brunswicku, sve više ljudi podržava ponovno prisvajanje kontrole nad šumama i ribarskim lovištima; ljudi su umorni od čekanja da Ottawa odobri ono što su sudovi već utvrdili. U Torontu OCAP zaposjeda zgrade i zahtijeva krov nad glavom, koji je pravo svih Kanađana. Ne nedostaje nam načelnog, radikalnog organiziranja, ali nam za pretvaranje toga u koordiniranu političku snagu treba nešto više od poboljšanja »dosega« starih igrača. Potrebno je krenuti od nule, sustavno prepoznavajući skupine koje najviše pate pod trenutnim gospodarskim modelom – te koje se već sada najsnažnije organiziraju protiv njega – te graditi politički program na tom temelju. Čini mi se da takva predodžba ne bi previše sličila trenutnom programu NDP-a. Slušajte što govore Kanađani koji su ponajviše ekonomski i društveno isključeni, i čut ćete nešto što potpuno izostaje iz središnje struje ljevice: duboko nepovjerenje u državu. To je nepovjerenje utemeljeno na proživljenom iskustvu: na policijskom zlostavljanju prosvjednika i doseljenika, ponižavajućoj socijalnoj skrbi, nedjelotvornim programima osposobljavanja za posao, patronatu i korupciji, te skandalozno lošem upravljanju prirodnim izvorima. 164 Procijenivši gnjev koji se sa svih krajeva zemlje usmjerava na federalnu vladu, NDP je reagirao samo planom za poboljšanje centralnog upravljanja. Po njihovoj politici, nema problema koji se ne bi mogao riješiti jačom vertikalnom upravom. Dosljedno izbjegavajući dijalog s ljudima koji su željni lokalne uprave i opravdano skeptični prema centraliziranoj vlasti, NDP je uspio cijelo glasačko tijelo koje se protivi Ottawi izručiti desnici. Samo Canada Alliance, stranka tvrde desnice, nudi glasačima izvan Quebeca priliku da »pošalju poruku Ottawi« – čak i ako se tom porukom jednostavno zahtijeva smanjenje poreza, kao oblik povrata novca uloženog u lošu demokraciju. Nacionalna bi stranka ljevice mogla artikulirati drugačiju viziju, utemeljenu na lokalnoj demokraciji i održivom ekonomskom razvoju. Ali da bi se to dogodilo, ljevica se mora uhvatiti u koštac s tim kako Kanađani vide vladu. Mora poslušati što joj se govori o prirodnim rezervatima, kao i što joj govore doseljeničke poljoprivredne zajednice, u kojima su svi složni u gnjevu prema vladi – federalnoj i pokrajinskoj – optužujući je da putem svojih gradskih službi loše upravlja zemljom i oceanom. Vladini programi osmišljeni da bi »razvili« određene regije potpuno su diskreditirani diljem zemlje. Federalne inicijative za uključivanje ribara u ekoturizam, primjerice, ili zemljoradnika u informacijske tehnologije, promatraju se kao projekti zamišljeni tek toliko da bi se nešto radilo, koji su neprijemljivi, a ponekad i destruktivni prema pravim potrebama zajednica. Nezadovoljstvo nespretnim središnjim planiranjem nije problem samo u ruralnoj Kanadi i, naravno, Quebecu. Gradska se središta, protiv njihove volje, diljem zemlje povezuju u megagradove, jednako kao što se bolnice gdje su nekada cvjetali najnapredniji programi amalgamiraju u nedjelotvorne medicinske tvornice. A ako poslušate učitelje koje polupismeni političari šopaju

standardiziranim ispitivanjem, čut ćete isto ogorčenje prema udaljenim vlastima, iste zahtjeve za lokalnom kontrolom i dubljom, svakodnevnom demokracijom. Sve se ove lokalne bitke, u njihovom korijenu, zbivaju zato što ljudi promatraju kako vlast putuje prema točkama koje su sve udaljenije od mjesta na kojima oni žive i rade: prema WTO-u, prema neodgovornim multinacionalnim korporacijama, ali i prema još više centraliziranim nacionalnim, pokrajinskim, pa čak i gradskim upravama. Ovi ljudi ne traže prosvjećenije središnje planiranje, oni zahtijevaju financijsko i demokratsko oruđe kojim mogu kontrolirati svoje sudbine, iskoristiti svoju stručnost, izgraditi raznolike privredne grane koje su istinski održive. I ti ljudi imaju mnoštvo ideja. Na zapadnoj obali Vancouver Islanda, zajednice zahtijevaju stvaranje banki ribarskih dozvola, tijela koja će zadržati pravo ribolova u zajednici, umjesto da ga proda Ottawi ili korporacijskim flotama. Starosjedilački i drugi ribari istovremeno pokušavaju, mimo Ministarstva ribolova i oceana, spasiti 165 lov na lososa obnavljanjem područja za mrijest i zaštitom mrijestilišta. U drugim dijelovima Britanske Kolumbije, zajednice govore o šumarskim dozvolama: o oduzimanju Crown Landa multinacionalnim šumarskim kompanijama koje su zainteresirane samo za masovnu sječu stabala, te o premještanju održivog upravljanja šumama pod kontrolu lokalnih zajednica. Čak se i u Newfoundlandu, kojega je Ottawa odavno otpisala kao kanadski socijalni slučaj, tijekom izbora 2000. govorilo o ponovnim pregovorima o federalizmu, da bi se ponovno zadobila kontrola nad bogatim energetskim zalihama te pokrajine, te nad onim što je preostalo od ribolova. Istu poruku imaju i vođe Inuita koji, dok lovci na naftu i plin ponovno ulaze na njihove teritorije, namjeravaju osigurati da dobrobit ide prema regionalnom razvoju umjesto samo prema bogaćenju multinacionalnih korporacija. Ove spontane pučke ideje i eksperimenti na mnogo načina predstavljaju antitezu modelu slobodne trgovine koji zagovaraju federalni liberali, inzistirajući na tome da su povećana inozemna ulaganja ključ našeg sveopćeg napretka, čak i ako to znači istovremeno prodavanje svojih demokratskih prava. Ove zajednice žele nešto suprotno: pojačanu lokalnu kontrolu, tako da mogu učiniti više s malo sredstava. Ova vizija također predstavlja jasnu alternativu antiimigracijskim i regionalnim predbacivanjima koje propagiraju desničarski populisti. Naravno, smanjenje poreza i žrtveni jarci nisu loše utješne nagrade ako se ne nudi ništa drugo. Ali jasno je da u ovoj zemlji postoji duboka želja za nastavkom kolektivnog djelovanja, za udruživanjem izvora i znanja te izgradnjom nečega boljeg od onoga što možemo postići kao pojedinci. To predstavlja sjajnu priliku za ljevičare, priliku koju je NDP u potpunosti propustio, jednako kao i socijaldemokratske stranke diljem Europe. U političkom krajoliku postoji širom otvoren prostor za novu političku koaliciju koja, kad pogleda zahtjeve za lokalizacijom, ne vidi strašnu prijetnju nacionalnom jedinstvu, nego sastavne elemente ujedinjene, ali raznolike kulture. U ovim se zahtjevima za samoodređenjem, demokracijom u političkoj bazi i ekološkom održivošću, nalaze elementi jedne nove političke vizije koja uključuje mnoštvo Kanađana koje takozvana ljevica nikada prije nije zastupala. U ovom trenutku, imamo federalne stranke koje pokušavaju održati ovu zemlju na okupu protiv njezine volje, te regionalne stranke koje suprotstavljaju zemlju samoj sebi, na njezin rizik. Potrebna nam je politička snaga koja nam može pokazati veze, a ne razlike između ovih borbi za lokalizaciju. To bi značilo odbacivanje nekih najosnovnijih nazora tradicionalne ljevice o tome kako se organizira zemlja. Naposlijetku, nit koja povezuje gradske vlasti s održivim upravljanjem resursima, kao i suverenost Quebeca sa 166 starosjedilačkom samoupravom, nije jača središnja država. To je želja za samoodređenjem, ekonomskom održivošću i sudioničkom demokracijom. Decentralizacija vlasti ne znači napuštanje snažnih nacionalnih i međunarodnih standarda – te stabilnog, pravednog financiranja – u zdravstvu, obrazovanju, jeftinim stanovima i zaštiti okoliša. Ali

znači da se mantra ljevice treba promijeniti iz »povećajte ulaganja« u »dajte vlast narodu« – u gradovima, u prirodnim rezervatima, u školama, u poljoprivrednim zajednicama, na radnim mjestima. Okupljanje ovih i drugih snaga bi produljilo potajne konflikte između starosjedilaca i doseljenika, sindikata i boraca za zaštitu okoliša, gradskih i ruralnih zajednica – kao i između bijeloga lica kanadske ljevice i tamnijeg lica kanadskog siromaštva. Da bi se prevladale ove podjele, nije potrebna nova politička stranka – bar ne još – nego nov politički proces, onaj koji ima dovoljno vjere u demokraciju da bi dopustio nastajanje političkog mandata. Stvaranje ovog procesa bi bilo mukotrpan, dugoročan projekt. Ali vrijedilo bi truda. Jer se moćna i istinski nova politička alternativa može pronaći upravo u vezama između ovih odavno ignoriranih problema i zajednica koje su zbačene s karte. 167

Od simbola do sadržaja Nakon 11. rujna, konkretne su alternative religijskom i ekonomskom fundamentalizmu potrebne više nego ikad prije listopad 2001. U Torontu, gradu u kojem živim, aktivisti koji se bore za stanarska prava su osporili logiku po kojoj su antikorporacijski prosvjedi umrli 11. rujna. Učinili su to prošloga tjedna, »obustavljajući rad« poslovnog dijela grada. To nije bio uglađen miting: plakati koji su oglašavali taj događaj nosili su slike nebodera ocrtanih crvenom bojom – opseg zone određene za direktnu akciju. Bilo je to gotovo kao da se 11. rujna nikada nije dogodio. Naravno, organizatori su znali da u ovom trenutku pretvaranje burze i poslovnih zgrada u metu nije baš popularno, pogotovo na udaljenosti od samo jednog sata vožnje avionom do New Yorka. Ali opet, OCAP nije baš bio popularan ni prije 11. rujna. Posljednja akcija te političke grupe uključivala je »simboličku deložaciju« pokrajinskog ministra stanovanja iz njegovoga ureda (njegov je namještaj iznešen na ulicu), tako da možete zamisliti koliku joj podršku daje tisak. I na druge je načine 11. rujna malo što promijenio za OCAP: noći su još uvijek sve hladnije, a recesija još uvijek prijeti. On nije promijenio činjenicu da će ove zime mnogi umrijeti na ulici, kao što je to bilo i prošle zime, i one prije nje, ako se odmah ne nađe još kreveta. Ali za druge grupe, možda one koje su više zainteresirane za javno mnijenje, 11. rujna mijenja mnogo toga. Bar u Sjevernoj Americi, kampanje koje se oslanjaju na (čak i mirno) napadanje moćnih simbola kapitalizma, našle su se u potpuno promijenjenom semiotičkom pejzažu. Naposljetku, napadi su bili činovi stvarnog i užasavajućeg terora, ali su bili i činovi simboličkog ratovanja, koji su smjesta i shvaćeni kao takvi. Kao što je mnogo komentatora reklo, tornjevi nisu bili bilo kakve zgrade, bili su to »simboli američkoga kapitalizma«. Naravno, ne postoji mnogo dokaza da najtraženiji američki milijunaš rođen u Saudijskoj Arabiji zamjera bilo što kapitalizmu (ako prilično impresivna globalna izvozna mreža Osame bin Ladena, koja se proteže od uzgoja tržišnih kultura do naftovoda, predstavlja ikakvu indikaciju, to se čini malo vjerojatnim). A ipak, pokretu koji neki ljudi opisuju kao »antiglobalizacijski«, a drugi ga nazivaju »antikapitalističkim« Ga sam ga jednostavno sklona šlampavo nazivati »pokretom«), teško je izbjeći rasprave o simbolizmu: o 168 svim antikorporacijskim znakovima i označiteljima – modificiranim logotipima, stilizaciji sličnoj gerilskom ratu, izboru meta u svijetu markiranja i politike -koji sačinjavaju dominantne metafore pokreta. Mnogi politički protivnici antikorporacijskog aktivizma koriste simboliku napada na Svjetski trgovinski centar i Pentagon da bi dokazali da je mladim aktivistima, koji su se igrali gerilskog rata, sada stvarni rat pokazao da griješe. Diljem svijeta se u novinama već pojavljuju osmrtnice: »Antiglobalizacija je stvar prošlosti«, kažu tipični naslovi. Pokret se, prema The Boston Globeu, »otrcao«. Je li to istina? Naš je aktivizam i prije proglašavan mrtvim. Zapravo, ritualnom ga se pravilnošću proglašava mrtvim prije i poslije svakih masovnih prosvjeda: tvrdi se da je naša strategija diskreditirana, da su naše koalicije podijeljene, da su naši argumenti pogrešni. A ti prosvjedi ipak postaju sve veći, od 50 000 ljudi u Seattleu do, po nekim procjenama, 300 000 u Genovi. U isto vrijeme, bilo bi budalasto pretvarati se da se ništa nije promijenilo nakon 11. rujna. To mi je upalo u oči nedavno, dok sam gledala jedan niz dijapozitiva koji sam sastavila prije napada. On pokazuje kako korporacijski marketing sve više apsorbira antikorporacijsku ikonografiju. Jedan dijapozitiv pokazuje grupu aktivista koji sprejevima oslikavaju izlog Gapove trgovine tijekom prosvjeda protiv WTO-a u Seattleu. Sljedeći pokazuje nedavno uređene izloge Gapa, u kojima stoje njihovi vlastiti montažni grafiti – riječ »Independence« ispisana crnim sprejem. Slijedi kadar iz igre State of Emergency za Sony PlayStation, u kojemu cool anarhisti gađaju kamenjem zle policajce koji kontroliraju nered i štite fiktivnu Američku trgovinsku organizaciju. Sada mogu vidjeti samo to kako je 11. rujna u trenutku zasjenio sve ove fotografije iz simboličkih ratova, otpuhao ih kao igračke automobila i vojnika na setu filma katastrofe.

Usprkos promijenjenom pejzažu – ili zbog njega – treba se prisjetiti zbog čega se ovaj pokret uopće odlučio boriti simbolički. OCAP-ova je odluka da se »obustavi rad« poslovnog distrikta nastala zbog niza vrlo specifičnih okolnosti. Poput tolikih drugih koji pokušavaju uvrstiti pitanja ekonomske nejednakosti na politički dnevni red, ljudi koje ta grupa predstavlja osjećali su da su bili odbačeni, izostavljeni iz paradigme, da su nestali, te se ponovno pojavili kao problem prosjaka ili čistača koji treba riješiti novim, oštrim zakonskim odredbama. Shvatili su da se ne moraju suprotstaviti samo lokalnom političkom neprijatelju, čak niti nekom posebnom trgovinskom zakonu, nego jednoj ekonomskoj paradigmi – prekršenom obećanju dereguliranog kapitalizma u kojemu se blagostanje trebalo širiti s vrha naniže. Eto, dakle, modernog aktivističkog izazova: kako se organizirati protiv ideologije koja je toliko ogromna da nema rubova, koja je toliko sveprisutna 169 da se čini da je nigdje nema? Gdje je točka otpora za one koji nemaju radna mjesta na kojima bi mogli obustaviti posao, za one čije se zajednice uporno iskorijenjuje? Za što se možemo uhvatiti kad je toliko toga što donosi moć virtualno – trgovina valutama, cijene na burzi, intelektualno vlasništvo i zakučasti trgovinski ugovori? Kratak odgovor, bar prije 11. rujna, bio je da zgrabiš bilo što čega se možeš dokopati: image marke neke poznate multinacionalne korporacije, burzu vrijednosnih papira, sastanak svjetskih vođa, jedan trgovinski ugovor ili, u slučaju Toronto grupe, banke i sjedišta onih korporacija koje predstavljaju motore ovoga programa. Sve što, makar i privremeno, čini nedodirljivo stvarnim, što nekako svodi tu beskonačnost na ljudske razmjere. Ukratko, pronalaziš simbole i nadaš se da će oni postati metafore promjene. Primjerice, kad su Sjedinjene Države lansirale trgovinski rat protiv Francuske jer se usudila zabraniti tretiranje govedine hormonima, Jose Bove i Konfederacija francuskih farmera nisu privukli pozornost svijeta galameći o carinskim pristojbama za uvoz roqueforta. Učinili su to »strateški demontirajući« jedan McDonald's. Tijekom prošlog desetljeća, mnogi su aktivisti shvatili da povezivanje kampanja s poznatim markama – djelotvorno, makar i nerijetko problematično oružje protiv uskogrudnosti – može nadvladati slijepu točku koju mnogi zapadnjaci imaju u vezi međunarodnih poslova. Te su korporacijske kampanje, s druge strane, otvorile stražnja vrata koja vode do zakučastog svijeta međunarodne trgovine i financija, do Svjetske trgovinske organizacije, Svjetske banke te, prema nekima, do preispitivanja samoga kapitalizma. Također se pokazalo da ovakve taktike i same predstavljaju laku metu. Poslije 11. rujna, političari i učenjaci diljem svijeta su smjesta počeli komentirati terorističke napade kao dio kontinuuma antiameričkog i antikorporacijskog nasilja: prvo izlog Starbucksa, zatim, pretpostavlja se, Svjetski trgovinski centar. Urednik lista New Republic Peter Beinart uhvatio se jedne jedine poruke antikorporacijskom chat-roomu na internetu u kojoj je bilo postavljeno pitanje je li napade počinio »netko od nas«. Beinart je zaključio da »antiglobalizacijski pokret... jednim dijelom predstavlja pokret motiviran mržnjom prema Sjedinjenim Državama« – nemoralan dok su Sjedinjene Države pod napadom. Reginald Dale, koji piše za The International Herald Trbune, otišao je i dalje u izjednačavanju prosvjednika i terorista. »Iako nemaju promišljenu namjeru ubijanja tisuća nedužnih ljudi, prosvjednici koji žele zaustaviti održavanje sastanaka poput onih MMF-a ili WTO-a žele promicati svoje političke ciljeve zastrašivanjem, što je klasičan cilj terorizma.« U razboritom svijetu, teroristički bi napadi, umjesto da raspiruju takvu reakciju, potakli pitanja o tome zašto obavještajne službe Sjedinjenih 170 Država provode toliko vremena špijunirajući pokret Reclaim the Streets ili Neovisne medijske centre, umjesto terorističkih mreža koje planiraju masovni pokolj. Nažalost, jasno je da će se oštre mjere protiv aktivizma koje su prethodile 11. rujna samo pojačati, s povećanim nadzorom, infiltracijom i policijskim nasiljem. Zbog napada bi, bojim se, vrlo lako mogle biti osporene neke političke pobjede pokreta. Sredstva namijenjena AIDS krizi u Africi nestaju, a vjerojatno će se uskoro isto dogoditi i s

obećanjima o otpuštanju duga. Sada se ta pomoć koristi kao mito za zemlje koje se priključuju američkom ratu. A slobodna se trgovina, koja se odavno suočava s krizom u odnosima s javnošću, sve brže remarkira, poput shoppinga i baseballa, u domoljubnu dužnost. Prema trgovinskom predstavniku Sjedinjenih Država Robertu Zoellicku, svijetu je potrebna nova kampanja kojom bi se »protiv terorizma borilo trgovinom«. U eseju u The New York Times Magazineu, ekonomist Michael Lewis na sličan način spaja borbu za slobodu sa slobodnom trgovinom kad objašnjava da su trgovci koji su poginuli bili na meti »ne samo kao simboli, nego i kao praktičari slobode... Naporno rade, makar i nenamjerno, da bi druge oslobodili stega. To ih gotovo automatski čini duhovnom antitezom religijskih fundamentalista, čije djelovanje ovisi o poricanju osobne slobode u ime neke navodne više sile.« Linije fronte su povučene: trgovina je jednaka slobodi, a borba protiv trgovine fašizmu. Naš pokret, njegove građanske slobode, pristupi, uobičajene strategije – sve je to sada u pitanju. Ali ova kriza također otvara nove mogućnosti. Kako su mnogi istakli, izazov pokretima za društvenu pravdu jest pokazati da su pravda i jednakost najizdržljivije strategije protiv nasilja i fundamentalizma. Što to znači u praksi? Pa, Amerikanci sve brže shvaćaju što znači imati sustav javnog zdravstva koji je toliko preopterećen da se ne može nositi ni sa sezonom gripe, a kamoli s izbijanjem bedrenice. Usprkos cijelom desetljeću obvezivanja na zaštitu američkih zaliha vode od bioterorističkog napada, preopterećena Environmental Protection Agency još uvijek nije učinila gotovo ništa. Zaliha hrane je još izloženija, budući da inspektori uspijevaju provjeriti oko 1 % uvezene hrane – što se teško može smatrati zaštitom od sve jačeg straha pred »agroterorizmom«. U ovoj »novoj vrsti rata«, teroristi pronalaze svoja oružja u našim pohabanim javnim infrastrukturama. Ovo se ne odnosi samo na bogate zemlje poput Sjedinjenih Država, nego i na siromašne, gdje se fundamentalizam širi sve brže. Fanatični se bogataši poput bin Ladena mogu obrušiti na mjesta gdje su dugovi i rat opustošili infrastrukturu, te početi pružati osnovne usluge kojima bi se trebala baviti vlada: ceste, škole, domovi zdravlja, pa čak i osnovne zdravstvene mjere. U Sudanu je upravo bin Laden izgradio 171 cestu koja je omogućila konstrukciju naftovoda Talisman, koji je vladi pumpao sredstva za njezin brutalan etnički rat. Ekstremna islamska sjemeništa u Pakistanu koja su indoktrinirala mnoge vođe Talibana cvjetaju upravo zato što ispunjavaju ogromnu prazninu u socijalnoj skrbi. U zemlji koja troši 90% svojega budžeta na svoju vojsku i dugove – a milostinju na obrazovanje – madrassas najčešće nude ne samo besplatne učionice, nego i hranu i krov nad glavom za siromašnu djecu. Pitanja infrastrukture i državnih financija neizbježna su pri razumijevanju širenja terorizma na sjeveru i jugu. A ipak, kakav je za sada odgovor političara? Još više jednog te istog: porezne olakšice za tvrtke i privatizacija još većeg broja službi. Istoga dana kad je The International Herald Tribune na naslovnoj stranici objavio naslov »Nova teroristička bojišnica: pošta«, bilo je obznanjeno da su se vlade zemalja Europske unije složile da će otvoriti svoja tržišta poštanske dostave privatnom nadmetanju. Rasprava o tome kakvu vrstu globalizacije želimo nije »stvar prošlosti«; nikada nam nije bila potrebnija. Mnogim je grupama »zajednička sigurnost« postala okvir za argumente u njihovim kampanjama – što je dobrodošao protuotrov ograničenom mentalitetu koji kao osiguranje vidi samo tvrđave na granicama i avione B-52, sredstva koja za sada posao zaštite obavljaju spektakularno loše. Međutim, ne možemo biti naivni, kao da će sama politička reforma ukinuti vrlo stvarnu prijetnju nastavka pokolja nevinih. Mora postojati društvena pravda, ali mora postajati i pravda za žrtve tih napada, kao i praktična prevencija budućih. Terorizam uistinu jest međunarodna prijetnja, koja nije započela napadima u Sjedinjenim Državama. Mnogi koji podržavaju bombardiranje Afganistana čine to nerado: čini se da su bombe, koliko god bile brutalne i neprecizne, u nekim slučajevima jedino dostupno oružje. Ali ovaj nedostatak opcija djelomično predstavlja rezultat otpora Sjedinjenih Država cijelom nizu preciznijih i potencijalno djelotvornih međunarodnih sredstava. Poput, primjerice, redovnog međunarodnog kaznenog suda, čijem se utemeljenju Sjedinjene Države suprotstavljaju u strahu da bi se njihovi vlastiti ratni heroji mogli suočiti s gonjenjem. Poput Sporazuma o sveobuhvatnoj zabrani testiranja nuklearnog oružja (Comprehensive Test Ban Treaty),

kojeg se također uporno odbija. I svih drugih sporazuma koje su Sjedinjene Države odbile ratificirati, o minama, malom oružju, te toliko drugih stvari koje bi nam pomogle da se nosimo s intenzivno militariziranom državom poput Afganistana. Dok Bush poziva svijet na priključivanje ratu kojeg vodi Amerika, ostavljajući UN i međunarodne sudove po strani, mi u ovom pokretu moramo postati strastveni branitelji istinskoga multilateralizma, odbijajući jednom zauvijek etiketu »antiglobalizacije«. Bushova »koalicija« ne predstavlja istinski globalan odgovor terorizmu, nego internacionalizaciju 172 ciljeva vanjske politike jedne zemlje – zaštitni znak međunarodnih odnosa Sjedinjenih Država, od WTO-ovog stola za pregovore do Kyota. Možemo stvoriti te veze ne kao antiamerikanci, nego kao istinski internacionalisti. Jesu li humanitarni ciljevi kojima teži ovaj pokret toliko različiti od izljeva uzajamne pomoći i podrške kojeg su izazvale tragedije 11. rujna? Poslije napada, ulični su slogani – »Ljudi prije profita«, »Svijet nije na prodaju« – za mnoge ljude postali bjelodane i instinktivno doživljavane istine. Postavljaju se pitanja o tome zašto sanacije avionskih tvrtki neće pomoći radnicima koji su izgubili posao. Raste zabrinutost zbog labilnosti deregulirane trgovine. Naglo buja poštovanje prema svim vrstama radnika u javnom sektoru. Ukratko, »zajednička dobra« – javna sfera, javno dobro, sve što ne pripada korporacijama – prolaze kroz neku vrstu ponovnog otkrića upravo u Sjedinjenim Državama. Oni koje zanima promjena tuđeg mišljenja (a ne samo pobjeda u sporovima) trebali bi iskoristiti ovaj trenutak da povežu te humane reakcije s mnogim drugim poprištima na kojima ljudske potrebe moraju imati prvenstvo nad profitom korporacija, od liječenja AIDS-a do beskućništva. To bi zahtijevalo dramatičnu promjenu u aktivističkoj strategiji, mnogo više utemeljenu na sadržaju nego na simbolima. Srećom, to se već događa. Pretežno simbolički aktivizam ispred samita i protiv pojedinačnih korporacija suočava se već više od godinu dana s izazovima u krugovima pokreta. Mnogo je toga nezadovoljavajuće u ratovanju simbolima: lomi se staklo McDonald'sovog izloga, sastanak je protjeran na još udaljenije lokacije – ali što onda? Još uvijek se radi samo o simbolima, fasadama, reprezentacijama. Prije 11. rujna, već je vladalo jedno novo raspoloženje nestrpljenja, inzistiranja na predlaganju društvenih i gospodarskih alternativa koje se bave korijenima nepravde, od reforme zemljišta, preko odštete za ropstvo, do sudioničke demokracije. Poslije 11. rujna, zadatak je još jasniji: naš je izazov pomicanje razgovora o maglovitom pojmu globalizacije prema konkretnoj raspravi o demokraciji. U razdoblju »napretka bez presedana«, zemljama diljem svijeta se govori da nemaju izbora nego da srežu javne troškove, ukinu zakone o radu, opozovu uredbe o zaštiti okoliša -koje se osuđuju kao ilegalne granice trgovini – te smanje sredstva za školstvo. Sve je to navodno bilo nužno da bi ih se osposobilo za trgovinu, učinilo otvorenima za ulaganja i konkuretnima na svjetskoj razini. Sada nam je zadatak usporediti euforična obećanja globalizacije – da će donijeti opći napredak, povećati razvoj i unaprijediti demokraciju – sa zbiljskim licem ovih mjera. Trebamo dokazati da je globalizacija – ova verzija globalizacije – izgrađena nauštrb dobrobiti lokalnog stanovništva i okoliša. 173 Previše se često te veze između globalnog i lokalnog ne uspostavljaju. Umjesto toga, ponekad se čini da imamo dvije vrste usamljenih aktivista. S jedne strane, postoje međunarodni globalizacijski aktivisti koji se naizgled bore protiv udaljenih problema, nevezanih za svakodnevne muke ljudi. Njih se olako otpisuje kao zabludjele studente ili profesionalne aktiviste zato što se ne bave lokalnom zbiljom globalizacije. S druge strane, postoje tisuće organizacija utemeljenih u zajednici, koje biju svakodnevne bitke za opstanak ili za očuvanje najosnovnijih javnih službi. Njihove se kampanje nerijetko otpisuju kao isključivo lokalne, čak i beznačajne, pa je razumljivo što se većina pučkih aktivista osjeća izmoždeno i demoralizirano. Jedini jasan put napretka jest ujedinjenje te dvije sile. Sadašnji se antiglobalizacijski pokret mora pretvoriti u tisuće lokalnih pokreta koji se bore protiv načina na koji neoliberalna politika igra na terenu: beskućništva, stagnacije plaća, povećanja najamnina, nasilja policije, pretrpanosti zatvora, kriminalizacije doseljenika i izbjeglica, erozije javnog školstva i ugrožavanja zaliha vode.

Istovremeno, lokalni pokreti koji se na terenu bore protiv privatizacije i deregulacije trebaju povezati svoje kampanje u jedan veći, globalni pokret, koji je sposoban pokazati gdje se njihovi pojedinačni problemi uklapaju u međunarodnu ekonomsku strategiju koja se nameće diljem svijeta. Potreban je politički okvir koji se ujedno može suprotstaviti korporacijskoj moći i kontroli na međunarodnoj razini, ali i osnažiti lokalno organiziranje i samoupravu. Ključ ovoga procesa je razvijanje političkoga diskurza koji se ne boji raznolikosti, koji ne pokušava ugurati svaki politički pokret u jedan model. Neoliberalna je ekonomija na svim razinama naklonjena centralizaciji, konsolidaciji, homogenizaciji. Radi se o ratu objavljenom raznolikosti. Protiv njega nam je potreban pokret koji podupire i vatreno brani pravo na raznolikost: kulturnu raznolikost, ekološku raznolikost, poljoprivrednu raznolikost – da, i političku raznolikost: različite načine bavljenja politikom. Cilj nije poboljšanje dalekih pravila i vladara, nego demokracija u krupnom planu, i čvrsto prizemljena. Da bismo tamo stigli, trebamo osloboditi prostor novim glasovima – glasovima iz Chiapasa, Porto Alegrea, Kerala – koji pokazuju da je moguće prkositi imperijalizmu ujedno prihvaćajući pluralizam, progres i duboku demokraciju. Benjamin Barber je 1998. u svojoj knjizi Jihad vs. McWorld opisao globalnu bitku na pomolu. Imamo neodložan zadatak istaknuti da nisu dostupna samo dva svijeta, razotkriti sve nevidljive svjetove između ekonomskog fundamentalizma »McSvijeta« i religijskog fundamentalizma »Džihada«. Snaga ovog pokreta sačinjenog od mnogih pokreta bila je to što on nudi stvarnu alternativu homogenizaciji i centralizaciji koju predstavlja globalizacija. Na njega nema pravo niti jedan sektor ili zemlja, nikakva ga 174 intelektualna elita ne može kontrolirati, a to je njegovo tajno oružje. Uistinu raznolik globalni pokret, ukorijenjen na svakom mjestu gdje apstraktna ekonomska teorija postaje lokalna stvarnost, ne mora se okupiti ispred svakog samita, udarajući glavom u sve moćnije institucije vojne i ekonomske moći. Umjesto toga, može ih okružiti sa svih strana. Jer, kako smo vidjeli, policija može objaviti rat prosvjedu, može ga naučiti sputati, može izgraditi više ograde. Ali ne postoji ograda koja je dovoljno velika da obuzda pravi društveni pokret, jer se on nalazi svagdje. Možda se simbolički ratovi približavaju kraju. Prije godinu dana sam posjetila University of Oregon da bih napisala članak o aktivizmu protiv eksploatacijskih tvornica na kampusu čiji je nadimak »Nike U«. Tamo sam se upoznala sa studentskom aktivisticom Sarah Jacobson. Nike, kako mi je rekla, nije meta njezinog aktivizma, nego oruđe, način da se pristupi velikom i nerijetko bezobličnom ekonomskom sustavu. »To je laka droga«, rekla je veselo. U ovom smo pokretu godinama koristili simbole naših protivnika – njihove marke, njihove poslovne nebodere, njihove samite koji su bili puke prilike za fotografiranje. Koristili smo ih kao pokliče na mitinzima, kao točke fokusa, kao oruđa pučkog obrazovanja. Ali ti simboli nikada nisu bili stvarne mete; oni su bili poluge, ručke. Simboli su oduvijek bili samo prozori. Vrijeme je da krenemo kroz njih. 175

Bilješke 1

Igra riječi: u ovoj frazi, koja se inače prevodi kao »Vlast narodu«, riječ »power« aludira na električnu energiju (op. prev.). 2 Otpušten sam (op. prev.). 3 U izvorniku »pepper-spray«, obrambeni sprej utemeljen na ekstraktu chili-papra (Oleoresin capsicum) (op. prev.). 4 Igra riječima – na ovom mjestu, riječ »free« iz sintagme »free trade« (slobodna trgovina) koristi se u značenju »besplatno« (op. prev.). 5 Bez genetski modificiranih organizama (op. prev.). 6 Sjećanja na izbor potrošača (op. prev.). 7 Neprevodiva igra riječi u izvorniku: »word of mouth« i »word of mouse« (op. prev.). 8 Uvriježenija je formulacija »peer-to-peer« (P2P); obje označavaju sustav direktne komunikacije između korisnika određene mreže (op. prev.). 9 Tehnički element (poput kompjutorske aplikacije) koji je toliko privlačan da inicira prodaju cjelokupne tehnologije povezane s njim (op. prev.). 10 U slobodnom prijevodu, »Više od bezumlja« (kao aluzija na »Više od nafte«) (op. prev.). 11 Prodaja velike količine jeftine robe na inozemnom tržištu (op. prev.). 12 Amerikanac meksičkog podrijetla (op. prev.). 13

Zahvale Kad sam prvi put odlučila okupiti ove članke i eseje u knjizi, nadala sam se da bi taj projekt mogao priskrbiti sredstva aktivističkim organizacijama čiji hrabri rad na bojišnici omogućava moje pisanje. Moji su agenti, Bruce Westwood i Nicole Winstanley, uz stručnu i dosljednu pomoć Briana Ilera, Alise Palmer i Claytona Rubyja, pregovorima pretvorili ovu nejasnu nadu u stvarnost. Iznimno sam zahvalna izdavačima mojih knjiga na engleskom, koji su se svi odreda odlučili na divljenja vrijedan potez – darivanje dijela prihoda od ove knjige fondu Fences and Windows, koji će skupljati novac za pravnu obranu aktivista i pučko obrazovanje o globalnoj demokraciji. Louise Dennys, Susan Roxborough, Philip Gwyn Jones i Frances Coady odmah su prihvatili ovu nekonvencionalnu ideju. U uredničkom smislu, najviše dugujem Debri Levy. Uz pomoć u istraživanju za mnoge od ovih kolumni, Debra se prihvatila uređivanja ove zbirke s nepokolebljivom predanošću i istančanošću, uvijek istovremeno držeći na oku širi kontekst i najsitnije detalje. Louise Dennys se hrabro opirala iskušenju da zatraži ponovno ispisivanje cjelokupnog teksta, te je umjesto toga najneznatnijim intervencijama uspjela promijeniti sve. Damian Tarnopolsky, Deirdre Molina i Alison Reid su dodatno poboljšali, dotjerali i provjerili rukopis, a dizajnirao ga je Scott Richardson. Moj je suprug Avi Lewis uredio svaki tekst kad sam ga napisala, bez obzira na to koliko nas je milja ili vremenskih zona dijelilo. Kyle Yamada je bio osobna i urednička potpora Debri Levy, i obje smo mu vrlo zahvalne. Moji su roditelji, Bonnie i Michael Klein, također čitali skice i nudili komentare. Kako svjedoče datumi ovih članaka, provela sam većinu protekle dvije i pol godine svagdje osim kod kuće. Ovo je lutanje bilo moguće samo zato što je moja kolegica Christina Magill kontrolirala bazu, drsko se suprotstavljajući svakom logističkom izazovu s neshvatljivim spokojem i dosjetljivošću. Radila sam na člancima u ovoj knjizi s mnoštvom izuzetnih novinskih i časopisnih urednika. To su Patrick Martin, Val Ross i Larry Orenstein (The Globe and Mail); Seumas Milne i Katharine Viner (The Guardian); Betsy Reed i Katrina van den Heuvel (The Nation); Jesse Hirsh i Andrea Schmidt (www.nologo.org); Joel Bleifuss (In These Times); Michael Albert (Znet); Tania Molina (La Jornada); Håkan Jaensson (Aftonbladet); Giovanni De Mauro (Internazionale); te Sander Pleij (De Groene Amsterdammer). Richard Addis i Bruce Westwood su pomislili da bi bila dobra ideja da pišem tjednu novinsku kolumnu tijekom najuzbudljivijih godina svoga 179 života. Dok sam se mučila da stignem na posljednje rokove, šaljući tekstove e-mailom s telefonskih govornica na aerodromu, iz društvenih centara ispunjenih suzavcem i trošnih hotela s prastarim telefonima, moram priznati da sam nekoliko puta posumnjala u njihov sud. Sada mi je jasno što su mi podarili: tjedne bilješke o jednom izvanrednom poglavlju naše povijesti. ] 180

Bibliografska bilješka o tekstovima I Prozori neslaganja »Seattle«, The New York Times, 2. prosinca 1999. »Washington D.C.: Kapitalizam pokazuje svoje pravo lice (Prije)«, The Globe and Mail, 12. travnja 2000. »Washington D.C.: Kapitalizam pokazuje svoje pravo lice (Poslije)«, TheGlobe and Mail, 19. travnja 2000. »Što slijedi?«, The Nation, 10. srpnja 2000. »Prag: Alternativa kapitalizmu nije komunizam, nego decentralizirana vlast«, The Globe and Mail, 27. rujna 2000. »Toronto: Aktivizam protiv siromaštva i debata o nasilju«, The Globe and Mail, 21. lipnja 2000. II Ograde u demokraciji: Trgovina i ustupci »Američka zona slobodne trgovine«, The Globe and Mail, 28. ožujka 2001. »MMF, idi do vraga«, The Globe and Mail, 16. ožujka 2002. »Nema mjesta za lokalnu demokraciju«, The Globe and Mail, 28. veljače 2001. »Rat protiv sindikata«, The Globe and Mail, 17. siječnja 2001. »Dosadašnji rezultati NAFTA-a«, The Globe and Mail, 18. travnja 2001. »Post scriptum poslije 11. rujna«, The Globe and Mail, 12. prosinca 2001. »Povišene ograde na granici«, The Globe and Mail, 22. listopada 2002. 181 Tržište guta zajednička dobra »Genetski izmijenjena riža«, The Globe and Mail, 2. kolovoza 2000. »Genetsko onečišćenje«, The Globe and Mail, 20. lipnja 2001. »Žrtvena janjad slinavke«, The Globe and Mail, 7. ožujka 2001. »Internet kao Tupperware prezentacija«, The Globe and Mail, 8. studenog 2000. »Kooptiranje otpora«, The Globe and Mail, 31. svibnja 2001. »Ekonomski aparthejd u Južnoj Africi«, The Globe and Mail, 21. studenog 2001. »Otrovne mjere u Ontariju«, The Globe and Mail, 14. lipnja 2000. »Najslabiji front Amerike«, The Globe and Mail, 26. listopada 2001. III Ograde unutar pokreta: kriminaliziranje neslaganja »Nadzor preko granice«, The Globe and Mail, 31. svibnja 2000. »Preventivno uhićenje«, The Globe and Mail, 7. lipnja 2000. »Nadzor«, The Globe and Mail, 30. kolovoza 2000. »Trgovanje strahom«, The Globe and Mail, 21. ožujka 2001. »Infiltracija«, The Globe and Mail, 21. travnja 2001. »Zasipanje suzavcem bez diskriminacije«, The Globe and Mail, 25. travnja 2001. »Proizvodnja prijetnji«, The Globe and Mail, 5. rujna 2001. »Nasukani u spektaklu«, The Globe and Mail, 2. svibnja 2001. 182 IV Unovčavanje terora »Novi oportunisti«, The Globe and Mail, 3. listopada 2001. »Kapitalisti-kamikaze«, The Globe and Mail, 7. studenog 2001. »Zastrašujući povratak velikih ljudi«, The Globe and Mail, 19. prosinca 2001. »Amerika nije hamburger«, The Los Angeles Times, 10. ožujka 2002. V Prozori prema demokraciji »Demokratiziranje pokreta«, The Nation, 19. ožujka 2001. »Pobuna u Chiapasu«, The Guardian, 3. ožujka 2001.

»Talijanski društveni centri«, The Globe and Mail, 7. lipnja 2001. »Ograničenja političkih stranaka«, The Globe and Mail, 20. prosinca 2000. »Od simbola do sadržaja«, The Nation, 22. listopada 2001. 183

O autorici Rođena u Montrealu 1970., Naomi Klein je nagrađivana novinarka i autorica međunatodnoga bestsellera No Logo: Taking Aim at the Brand Bullies. The New York Times je proglasio No Logo, preveden na dvadeset i pet jezika, »biblijom pokreta«. No Logo je 2001. godine osvojio Canadian National Business Book Award te Le Prix Mediation u Francuskoj. Članci Naomi Klein su se pojavljivali u brojnim publikacijama, uključujući The Nation, TheNew Statesman, The New York Times i Ms. Magazine. Ona piše međunarodnu kolumnu koju istodobno objavljuju The Globe and Mail u Kanadi i The Guardian u Britaniji. Tijekom prošlih šest godina, gospođa Klein je putovala diljem Sjeverne Amerike, Azije, Latinske Amerike i Europe, prateći uspon antikorporacijskog aktivizma. Čest je medijski komentator i gost-predavač na sveučilištima. U jesen 2002. bila je Miliband Fellow na London School of Economics. 185