O značenju: uvod u semantiku 9789533410203 [PDF]

Zitiervorschau

Ida Raffaelli O ZNAČENJU Uvod u semantiku

M ATIC A

H

RVATSK A

Biblioteka

THEORIA l 8EOPIA NOVI NIZ

Recenzenti

AUGUST KOVAČEC MILENA ŽIC FUCHS Glavna urednica

ROMANA HORVAT

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske

CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 916336 ISBN 978-953-341-020-3

Ida Raffaelli

v

OZNACENJU UVOD U SEMANTIKU

MATICA HRVATSKA ZAGREBMMXV

Otkako znam za sebe S riječima prijateljujem Riječi su moja muka Riječi su moja radost Riječi su moje prokletstvo Riječi su moja utjeha Riječi su život moj Otkako znam za sebe S njima prijateljujem (Prijateljstvo riječi, Dragutin Tadijanović)

UMJESTO PREDGOVORA I UVODA

Ovu knj igu ne želim započeti na klasičan, uobičajen način kakvim ne ­ rij etko započinju znanstvene i stručne knjige. Poglavlja koj a stoj e na po­ četku takvih knjiga ne nose naslov »Umjesto predgovora i uvoda«. Pred­ govor je jedna, a uvod druga cj elina i sadrž aj no se razlikuju . Knjige p ak nerij etko završavaju poglavljima koja su naslovljena »Umj esto zaključ ­ ka«. Koji je tomu razlog? Kada bi knjiga započela poglavlj em >>Umj esto predgovora i uvoda«, čitatelj bi mogao steći dojam da autor ne zna o čemu će pisati , da ne zna što treba sadržavati predgovor, a što uvod, ili da nije siguran u strukturu svoga djela. Poglavljima koja stoje »umjesto zaključ­ ka« autori žele istaći da je tema koju su obrađivali preopsežna da bi se o nj oj doista mogli iznij eti završni zaključci nakon kojih stotinj ak ili dvjes­ t otinj ak stranica. Također, svjesni su da ima još do sta područja koj a bi mogla biti uključena s obzirom na naslov knjige, ali za njih nema ni vre­ mena ni prostora pa ih tako ostavljaju ili sebi samima ili drugima za neke druge prigode. I dok je poglavlje

»Umjesto zaključka« legitiman završetak znanstvene ili stručne knjige, poglavlje »Umjesto predgovora i uvoda« može se doimati neozbilj nim , pa čak i neprihvatlj ivim za takve knj ige. No ne mislim da je tomu tako. Ovo poglavlje drukčije je od svih ostalih koj e će čitatelj proči­ tati. Njime želim iz nij eti svoje osobne i stručne razloge i motive koji su me nagnali da napišem ovu knjigu. Nadam se da ću svojom uvodnom pričom zainteresirati ponekog čitatelja za područje koj im se bavim svih ovih go­ dina. Osim toga - kako ono što bih eventualno zaključila na kraju, mogu reći i na samome početku - ova knjiga nema poglavlj e »Umjesto zaključ­ ka«.

Disciplina koj1:1 ovom knjigom pokušavam približiti čitatelju , razj asniti, učiniti pristupačnom, toliko je složena te se razvija tolikom brzinom da ni na koji način ne mislim da je mogu prikazati i opisati iz svih mogućih perspektiva ili da mogu z ahvatiti sva područja njezina razvoja. Samim ti­ me ova je knjiga doista uvod u tu disciplinu. Ona daje prikaz temeljnih te­ za i metoda s kojima se čitatelj treba upoznati da bi mogao dalje izgradi7

O ZNAČENJU

vati svoja znanja. Riječ je, dakako, o semantici, lingvističkoj disciplini ko­ ja se kroz lingvističku povijest razvijala nerazmjerno u odnosu na druge discipline, koja je bila marginalizirana, smatrana neznanstvenom disci­ plinom ili disciplinom »na rubu znanosti«, ali koja je neizostavna i koja se usprkos teškom suživotu s ostalim lingvističkim disciplinama uspjela nametnuti kao nezaobilazna. To je jedan od temeljnih stručnih motiva koji me naveo da napišem ovu knjigu. Drugi je motiv vezan uz to što je riječ o knjizi koja se bavi znače­ njem i kojoj je cilj čitatelja upoznati s pojavnošću koja je u biti jezika samo­ ga. Mnogi su lingvisti isticali da baviti se jezikom znači baviti se znače­ njem. Jer kako bismo uopće komunicirali ako pritom ne bismo pazili da nas naš sugovornik razumije? Može nas razumjeti samo onda kad naši iskazi, ono što govorimo ili pišemo, nešto znače. Bez toga nema uspješne komunikacije. Kada se nađemo licem u lice sa strancem čiji jezik ne govo­ rimo, tada nastaju problemi kojima je u osnovi činjenica da za nas njegovi iskazi nemaju nikakva značenja. Ne razumijemo što govori jer nismo sposobni stvoriti pojmove koje povezujemo s izrečenim. Dakle bez znače­ nja nema komunikacije, a samim time ni našega (su)života. Značenje, a tako i semantika kao disciplina koja se bavi proučavanjem značenja, u žarištu je mojih lingvističkih interesa i time moga ling­ vističkoga puta od samih početaka, dakle već preko dvadeset godina. Put nije bio nimalo lagan ni jednostavan, kao što putovi znanstvenoga i struč­ noga sazrijevanja to nikada i nisu, ali nipošto nije bio dosadan ili mono­ ton. Dapače, ponekad je bio i prilično uzbudljiv i nepredvidiv. Baviti se značenjem, proučavati načela prema kojima se značenje gradi na raz­ ličitim jezičnim razinama pripada zasigurno među najintrigantnija pita­ nja o jeziku općenito. Stoga ova knjiga pokušava otkriti taj svijet onima koji ga još ne poznaju, približiti onima koji o tome znaju tek ponešto i raz­ jasniti neke aspekte o tome kako funkcionira značenje onima koji o tome podosta znaju, ali nisu imali mogućnosti usustaviti to znanje. Svima nji­ ma ovom knjigom želim prenijeti i djelić svoje ljubavi, ushita, radosti i en­ tuzijazma u bavljenju tom disciplinom. To je onaj moj osobni, intimni mo­ tiv zbog kojeg sam odlučila napisati ovu knjigu. Značenje je neuhvatljiva, ono se neprekidno mijenja, pod utjecajem je raz­ nih čimbenika, njegov opis podložan je introspekciji pa tako svaki seman­ tičar značenje opisuje na različit i sebi svojstven način jer poseže za svo­ jim osobnim pojmovnim strukturama. Značenje je subjektivno jer ono što jednome znači ljubav, ne znači i kome drugome. Sve su to »negativna« obilježja značenja, a nerijetko i argumentacije kojima se želi umanjiti vrijednost i važnost semantike u proučavanju jezika. No takve konstata­ cije mogu doći samo od onih koji značenju i semantici nisu pristupili sus­ tavno i cjelovito s jedne strane, ali s druge strane i neopterećeno. 8

UMJESTO PREDGOVORA I UVODA

Sva navedena svojstva - da je značenje neuhvatljiva (postoji uvijek neki dio značenja koji nećemo opisom zahvatiti i koji će nam poput pijeska pro­ curiti kroz prste), da se ono neprekidno mijenja pod utjecajem različitih čimbenika - jesu sama bit značenja kao jezične pojavnosti. To je osnovna pretpostavka od koje valja krenuti. To je nešto što ne možemo zanemari­ ti, što se neće promijeniti i što moramo prihvatiti prije negoli krenemo u njegovo istraživanje. Toga nas nipošto ne treba biti strah. To znači biti neopterećen kada se upustimo u proučavanje značenja. Jer tek kada shvatimo da je značenje pojavnost koju ne možemo »Utrpati« u raznoraz­ ne »kućice« i ))ladice« (kao što možemo neke druge jezične pojavnosti) te da to ne smije biti cilj njegova opisa, tek se tada možemo ozbiljno početi baviti značenjem. Ako bi nam cilj bio da značenje trebamo moći opisati i precizno definirati kao što možemo primjerice morfeme, u jasno i preciz ­ no definiranim okvirima, tada moramo na samom početku biti svjesni da je takav pothvat osuđen na neuspjeh. U tom je slučaju doista bolje da se značenjem ne bavimo. No ako ga ne možemo opisati kao što možemo opi­ sati neke druge jezične pojavnosti, to nikako ne znači da značenje ne tre­ ba istraživati. Ono svakako zaslužuje da mu ozbiljno znanstveno pristu­ pimo jer bez ozbiljna bavljenja značenjem nema ni cj elovita razumijevanja što jezik jest i kako on funkcionira. Stoga ova knjiga za cilj ima pokušati razuvjeriti sve one skeptične u vezi s mogućnostima i dosezima semantike te pokazati kako se semantika raz­ vijala i koje je metode razvijala kako bi značenje opisala što cjelovitije i sustavnije. Među inozemnom literaturom postoje mnogi uvodi u seman­ tiku. Ovaj se od njih razlikuje po nekim, prema mojem mišljenju, bitnim obilježjima. Kao prvo, ovaj uvod nudi povijesni pregled razvoja semantike od predstrukturalističkoga do poststrukturalističkoga razdoblja navode­ ći kriterije prema kojima se pojedina razdoblja u razvoju semantike razli­ kuju. Takav pregled ima za cilj dati uvid u kontinuitet razvoja razmišlj a­ nja o tome što značenje jest. Jer svako je razdoblje isticalo jedan aspekt značenja, a zanemarivala ili možda nije razumijevalo neka njegova druga obilježja. No bitno je napomenuti da između svih tih razdoblja i metoda koje su se unutar njih razvijale postoji niz dodirnih točaka. Nadam se da će čitatelj moći raspoznati te dodirne točke i uvidjeti da već stoljećima u okviru različitih pravaca na različitim kontinentima postoje povezana razmišljanja o značenju. Kao drugo, želim dati pregled temeljnih metoda kojima se značenje opisivalo unutar pojedinih razdoblja. Neke od njih su suvremene te prihvatljive i danas, a neke se danas smatra manje priklad­ nima za pronicanje u strukture značenja. No to ne znači da ih treba izo­ staviti i to nipošto ne znači da te metode nisu u određenom trenutku na­ značile bitne pomake u razumijevanju značenja u odnosu na one pret­ hodne. Kako bih čitatelju približila pojedine metode te kako bih upozori9

OZNAČEN.nJ

la na njihove prednosti i nedostatke, potkrijepila sam ih različitim pri­ mjerima semantičkih analiza, čime se čitatelju omogućuje uvid i u kon­ kretne postupke semantičke analize i da samim time bude ohrabren kre­ nuti u vlastita semantička istraživanja. Kao treće, govoreći o značenju, ne možemo izbjeći tumačenje nekih od temeljnih pojavnosti koje pripada­ ju samoj srži semantičkoga opisa. To su primjerice sinonimija, antonimi­ ja, polisemija, taksonomije. One upućuju na načela unutarleksičke i me­ đuleksičke organizacije i samim time pokazuju načela ustroja značenj­ skih struktura. Kao četvrto, željela sam upozoriti da se semantika kao disciplina dotiče i drugih disciplina. To su ponajprije morfologija, sintak­ sa i pragmatika. Baviti se trima navedenim disciplinama a pritom zaobi­ ći semantiku, iz našega kuta gledanja na to što jezik jest i kako on funkci­ onira, predmete njihova proučavanja ostavlja neopisanima u cijelosti. I kao peto, ova knjiga ne zanemaruje tradicionalne, strukturalističke pri­ stupe značenju, ali poseban naglasak stavlja na suvremene poststruktu­ ralističke, posebice kognitivnu lingvistiku, koja je danas nezanemariv te­ orijski okvir s kojim svatko tko se upušta u proučavanje značenja mora biti upoznat. Kognitivnoj lingvistici značenje je u središtu pozornosti i sa­ mim time nužno je da se u ovom trenutku razvoja semantike nađe u knjizi koja govori o značenju. 8 dv .. KnJtZn!ca ··v

.

.

A ,z!j3 ·

Pri kraju ovoga poglavlja, a posebice tijekom čitanja knjige, svaki će čita­ telj zamijetiti poneki propust, nešto što »nije smjelo biti izostavljeno«, ne­ što što je opisano na preopćenit način ili je pak suvišno, možda samora­ zumljivo. To i očekujem. Ova je knjiga samo uvod u disciplinu kojoj je predmet istraživanja dinamičan, promjenjiv i o kojemu toliko toga još tre­ ba biti rečeno. Stoga ako ću ijednog skeptika barem djelomice razuvjeriti o nemogućnostima (!) opisa značenja, ako ću ikoga potaći na razmišlja­ nje, ako ikome otvorim neke nove vidike na to što značenje jest, kako ono funkcionira i koliko je u biti jezika samog, tada smatram da sam ispunila svoju temeljnu zadaću i da su znanstveni motivi koji su me potakli na pi­ sanje knjige bili opravdani. Ako itko čitajući ovu knjigu zavoli semantiku, osjeti ushit i možda odluči da to bude njegov znanstvenički odabir, onda će i moji intimni motivi biti opravdani. Budući daje ova knjiga plod moga bavljenja semantikom gotovo dvadeset i pet godina, mnogi su ljudi zaslužni što sam se odvažila napisati je. Prof. dr. Miro Kačić, voditelj projekta na kojem sam u početku bila zaposlena kao znanstvena novakinja, dao mi je, izvan rada na projektu, »odriješene ruke« i rekao: »Bavite se disciplinom kojom želite.« Iako mu je kao stro­ gom formalistu i sintaktičaru semantika zasigurno bila »zadnja na pa­ meti«, nije se protivio mom odabiru. Zahvalna sam mu na tomu. Akade­ mik August Kovačec, koji mi je bio mentorom magistarskoga i doktor­ skoga rada, također je podržao takvu odluku, uz naputak koji se ne zabolO

UMJESTO PREDGOVORA I lNODA

ravlja, a koji je, vjerujem, utkan u ovaj tekst. Lingvistika se uči od velikih lingvista čija djela treba svaki put iznova »temeljito preorati« jer uvijek je nešto negdje prije bilo rečeno, možda na drukčiji način, u drukčijim okvi­ rima, i te sveze valja uočiti. Hvala mu na tom savjetu koji mi je dao i prije početaka bavljenja semantikom i hvala mu što me podržao da to bude moje područje istraživanja. Osoba s kojom sam odnosom »profesor - stu­ dent« bila povezana poslijediplomskim studijem lingvistike, a koja je pre­ ko dvadeset godina itekako prisutna u mom znanstveničkom i stručnom životu te koja sustavno prati i potiče svaki moj »semantički« (ali i ne samo taj) korak jest akademkinja Milena Žic Fuchs. Zahvalna sam joj što je od samih početaka vjerovala da imam potencijala baviti se tom disciplinom. Pažljiviji čitatelj i poznavatelj opusa akademkinje Žic Fuchs i akademika Kovačeca moći će u ovom tekstu prepoznati koliki je bio njihov utjecaj na moje znanstveničko oblikovanje, obrazovanje i razvoj. Jedan od najuzbudljivijih trenutaka u mojem stručnom i znanstvenič­ kom razvoju bio je ulazak u nastavu i početak rada sa studentima. Nas­ tavnik, neiskusan i onaj već iskusan, može mnogo naučiti od svojih stu­ denata. Zahvalna sam svim generacijama studenata kojima sam preda­ vala semantiku na Odsjeku za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zag­ rebu jer su me njihova kritička i pronicava pitanja i komentari toliko puta naveli da promislim to o čemu govorim i što im tumačim. Njihov je udio u ovoj knjizi velik. Uključivanjem znanstvene novakinje dr. sc. Daniele Ka­ tunar prije šest godina u izvođenje nastave, nastava semantike dobila je na kvaliteti i sadržajnosti. Hvala joj na idejama kako poboljšati nastavu, koje teme obraditi, kojim se primjerima služiti. Rezultati naših razgovo­ ra, zajedničkih promišljanja dio su ove knjige. Posebnu zahvalu upućujem kolegicama i prijateljicama prof. dr. Ivani Vi­ dović-Bolt i dr. sc. Barbari Kerovec. One su bile prve čitateljice rukopisa. Njihovo pomno čitanje urodilo je komentarima i sugestijama koji su ut­ kani u konačnu inačicu knjige. Hvala Ivani na poticaju i ohrabrenju da krenem pisati ovu knjigu u trenutku kada nisam bila sigurna da bih to trebala učiniti. Hvala im objema na podršci, strpljivosti, dugim razgovo­ rima te dobronamjernim propitkiva!1iima pojedinih teza i primjera. I na tom kratkom putovanju kroz moj život sa semantikom i s ljudima ko­ ji su u njemu sudjelovali, krug se zatvara osobama kojima je i započeo akademkinjom Milenom Žic Fuchs i akademikom Augustom Kovače­ com, kojima sam zahvalna što su prihvatili recenzirati rukopis. Hvala im na mišljenjima, komentarima i sugestijama koji su pridonijeli poboljšanju teksta. Na samome kraju želim spomenuti troje ljudi koji nisu dijelom moga znanstveničkoga i stručnoga života. Oni jesu moj život. I opet kronololl

O ZNAČENJU

škim redom. Velika hvala Marku koji me bodri, podržava i razumije goto­ vo punih dvadeset i pet godina. Velika hvala Ani i Maji na strpljenju i na trenutcima (!) zanimanja za to što radim. Uz njih je ponekad baviti se se­ mantikom nepodnošljivo lako.

12

TEMELJI SEMANTIKE KAO SUVREMENE LINGVISTIČKE DISCIPLINE

Poglavlje koje slijedi ima za cilj dati uvid u temeljne teorijske i metodolo­ ške okvire semantike kao suvremene lingvističke discipline. Pod time podrazumijevamo da ćemo ukratko (l) istaći položaj semantike danas, (2) dati pregled temeljnih metodoloških postupaka kojima semantika raspolaže i koji su se razvijali pod okriljem različitih pravaca i škola, (3) naznačiti doticaj s ostalim jezikoslovnim disciplinama. Takav nam uvid omogućuje da sagledamo cjelovitije i sustavnije načela prema kojima se značenju pristupalo ili mu se pristupa u različitim teorij­ skim i istraživačkim kontekstima, kako su se razvijali različiti metodolo­ ški aparati kojima se značenje opisuje i što je od tih metoda i danas rele­ vantno u suvremenim semantičkim istraživanjima. Tri osnovna cilja navedena na početku ovoga poglavlja tvore temeljni ok­ vir čitave knjige. U okviru tih ciljeva osvrnut ćemo se na pojavnosti koje određuju značenjsku strukturu pojedinoga leksema i njegov odnos s ostalim leksemima kao što su sinonimija, antonimija, taksonomski odno­ si, polisemija, metafora, metonimija. Budući da ćemo o semantici ponaj­ prije govoriti iz aspekta leksičke semantike, valjat će definirati leksem kao i njegovo mjesto u odnosu prema gramatici i leksiku, što je danas u lingvistici jedno od ključnih mjesta razumijevanja jezičnoga ustroja i na­ čela prema kojima se gradi značenje.1

Nazivi »graditi značenje« ili >>gradba značenja>semantizam>Sinonimija>slabiji spol« implicirao postojanje nekih dodatnih značenj­ skih obilježja koja ne proizlaze iz odnosa toga leksema spram ostalih lek­ sema unutar sustava. Iako se Rastier metodološki pokušao odmaknuti od svojih prethodnika, ipak uvođenjem aferentnih semova nije uspio do kraja riješiti pitanje utjecaja jezičnoga i izvanjezičnoga konteksta na obli­ kovanje leksičkoga značenja.

141

Duchaček ( 1973: 34). 103

O ZNAČENJU

Odjeci semičke analize u hrvatskoj lingvistici

Hrvatska semantika nije sustavno primjenjivala ili razvijala model se­ mičke analize. Ipak, možemo istaći daje, prema našim saznanjima, u ne­ kim vidovima primjena semičke analize bila originalna, ponajprije zah­ valjujući radovima Vojmira Vinje. Njegova se primjena semičke analize u etimološkim istraživanjima doista može smatrati jedinstvenom. Vinja je bio zagovornikom upotpunjavanja etimoloških istraživaJ1ja na način da se osim rekonstruiranjem plana iz­ raza etimolog mora baviti i rekonstrukcijom plana sadržaja. Prema nje­ govu tumačenju, etimolog istodobno mora biti i semantičarom. Tako re­ konstruirajući nazive za morske životinje ichtionime Vinja pribjega­ va semičkoj analizi, koju smatra valjanom metodom za pronicanje i objaš­ njenje nazivlja za morske životinje. Već u radovima koji su prethodili Jad­ ranskoj fauni (1986)142 Vinja se oslanja na obilježja referenta kako bi is­ pravno odredio etimološko podrijetlo i značenjsku strukturu naziva za morske životinje. Tako pomoću obilježja izvanjezičnih stvari, odnosno re­ ferenata, on definira semove kao relevantna značenjska obilježja koja su­ djeluju u strukturiranju nazivlja za morske životinje. U Jadranko} fauni (1986: 22) eksplicite naglašava »da će biti neprocjenjivo važno poznavati stvar, u njegovu slučaju morsku životinju [ .]«. Time se Vinja - kao, uos­ talom, svi pristaše semičke analize - odvojio od sosirovske lingvistike i semantike i priklonio se onim tumačenjima značenja koja u proces ozna­ čavanja uključuju referent kao bitnu odrednicu toga procesa. Dakle se­ mička mu analiza služi i kako bi rekonstruirao nazive za morske životi­ nje koji nerijetko u sebi nose obilježja izvanjezičnih pojavnosti (morskih životinja) na koje se odnose. -

-

..

Da je primjenjivost takva pristupa i danas moguća, pokazat ćemo time što se primjerice otrovne ribe razlikuju s obzirom na mjesto pohranjiva­ nja otrova na svome tijelu. Prizivanje izvanjezičnih obilježja za njihovo međusobno razlikovanje iz dolje navedenoga primjera posve je razvid­ no.I43

142

Navedimo primjerice samo neke: >>Le seme 'adhesif, 'collant' et son explatation en ic­ htyionymieOdnosi suprotnosti u leksiku «.

RAŠČLAMBA LEKSIČKOGA ZNAČENJA U STRUKTURALISTIČKOJ SEMANTICI

a pri čemu svi ovi glagoli dijele neke z�edničke semantičke sastavnice »kretanje živog bića« »pomoću udova«. Valja istaknuti da neki leksemi koji pripadaju istom semantičkom polju mogu ulaziti u različite vrste odnosa. Tako su hodati i koračati u odnosu preklapanja, dok su hodati i trčati u odnosu granične bliskosti. Neka su semantička polja većinom ustrojena na jednom principu odnosa, onome granične bliskosti. Tako je polje naziva za nakit, oružje ili oruđe također strukturirano prema načelu granične bliskosti. Primjerice, prsten jasno razlikujemo od narukvice ili ogrlice, a znamo da dijele neka zajednička značenjska obilježja. Jednako tako se mač i puška ili čekić i dlijeto jasno razlikuju te među njima nema značenjskih preklapanja, a opet dijele ne­ ka zajednička obilježja.

Vrste sastavnica kod Nide Budući da je jedna od temeljnih zadaća Nidine metodologije opisati vrste međuleksičkih odnosa, model komponencijalne analize u njegovu pristu­ pu ima svrhu opisati i različite vrste odnosa u kojima se nalaze pojedini leksemi. Stoga komponencijalna analiza u Nidinu tumačenju nije svr­ hom sama sebi, već svoju primjenjivost ima u tumačenju međuleksičkih struktura. Komponencijalna je analiza tako temeljna metodološka mo­ gućnost ili polazišna točka za opis odnosa u kojima se leksemi nalaze. To je jedna od temeljnih razlika između europske semičke analize i Nidi­ na modela komponencijalne analize. Nida se komponencijalnom anali­ zom koristi kako bi na dotada nov i drukčiji način proniknuo u značenj­ ske odnose između leksema, dok se europska semička analiza tek rubno doticala pitanja organizacije leksema u polja.

1 19

O ZNAČENJU

Nida razlikuje zajedničke sastavnice (common components) i dodatne sas­ tavnice (supplementary components). Zajedničke sastavnice su one koje se mogu naći u bilo kojoj značenjskoj domeni. Kao takve one služe definira� nju domene, odnosno ističu njezina temeljna značenjska obilježja.167 Tako primjerice leksem otac pripada istoj domeni »rodbinskih odnosa« kao i majka, sin, kći, brat, sestra itd. zbog toga što su im zajedničke sastavnice »ljudsko« i »rodoslovlje«. One određuju granice domene. Dodatne sastavnice nisu prijeko potrebne u definiraju značenjske struk­ ture leksema. One se definiraju kada se prethodno postojeći kulturni po­ datci ostvaruju i kao značenjski podatci, a proizlaze iz naravi referenta. Podatci koji proizlaze iz naravi referenta, a odražavaju kulturna obiljež­ ja, postaju značenjskim podatcima samo i jedino onda kada ističu razlike u značenjskoj strukturi jednog leksema u odnosu prema strukturi dru­ goga. l68 Nida navodi da su dodatne sastavnice ekvivalenti konotativnim sastavni­ cama u nekim klasifikacijama značenja pa time pokrivaju i onaj asocija­ tivni i afektivni dio koji je različit od denotativnih obilježja značenja. Osim što pokrivaju, tradicionalno rečeno, i konotativni dio značenja, do­ datne sastavnice unose u značenjsku strukturu leksema i kulturne po­ datke koji se ostvaruju i kao funkcionalni podatci. Time je Nida pokušao pomoću dodatnih sastavnica uključiti u semantički opis subjektivna, kul­ turna, uporabna obilježja koja proizlaze iz uporabe i izvanjezičnoga kon­ teksta u kojemu se leksem pojavljuje te tako značenje opisati šire i cjelovi­ tije no što su to neke druge inačice komponencijalne analize činile. Dodatne sastavnice Nida tumači i kao razlikovna obilježja koja proizlaze iz naravi samog leksema koji je se rabi za označavanje određene pojav­ nosti izvanjezičnoga svijeta. Leksemi tako mogu biti tumačeni s obzirom na njihovo pripadanje različitim jezičnim registrima, tj. kao stilski razli­ čito obilježeni. Tu se ubrajaju leksemi koji imaju kolokvijalno, stručno, ar­ haično, vulgarno ili neko drugo slično obilježje. Takva kategorizacija ne proizlazi iz naravi referenta, već iz obilježja leksema i 11iegova mjesta u sustavu. Tako bi se primjerice leksemi otac, tata i stari prema Nidinu pristupu razlikovali prema dodatnim sastavnicama koje su u tom primje­ ru nositeljima afektivnih (subjektivnih) obilježja (tata, stari), ali i stilistič­ kih obilježja (stari zasigurno ne pripada istom jezičnom registru kao i otac). Leksemi gramatika i slovnica razlikuju se također prema dodatnoj 167

Nida (1975: 33). Nida upotrebljava termin značenjska domena kako bi izbjegao nedo­ umice vezane uz naz iv polje te kako bi ga odredio (1975: 174) kao strukturu koja se sastoji od značenja koja imaju zajedničke značenjske sastavnice. 168 Nida (1975: 35 - 37). 120

RAŠČLAMBA LEKSIČKOGA ZNAČENJA U STRUKTURALISTIČKOJ SEMANTICI

sastavnici koja bi se mogla definirati kao +/- ARHAIZAM, što je obilježje koje proizlazi iz naravi leksema, a ne iz obilježja referenta. Nidina podjela sastavnica s jedne se strane temelji isključivo na paradig­ matskim odnosima jer je on bio zagovornikom autonomije semantike te nije, za razliku od Katza i Fodora te Weinreicha, vidio sastavnice kao sklop sintaktičkih i značenjskih odrednica, već isključivo kao značenjska obilježja. S druge strane, uvođenjem dodatnih sastavnica slično je Potti­ eru (s obzirom na njegove konotativne semove) i Rastieru (s obzirom na njegove aferentne semove) u semantički opis uveo i obilježja ili podatke koji proizlaze iz doticaja leksema s izvanjezičnim svijetom i govornikovim doživljajima koje ima spram označenoga referenta. Tako ponovno ističe­ mo da je komponencijalna analiza u različitim svojim inačicama uvijek i na različite načine pokazivala da opis značenja i definiranje značenjskih obilježja ne mogu biti odvojeni od podataka o izvanjezičnom svijetu koji su na različite načine utkani u leksičko značenje.

Obilježja, problemi i primjenjivost komponencijalne analize Komponencijalna analiza najutjecajniji je formalni pristup opisu znače­ nja. Temeljna namjera toga pristupa bila je opisati značenje pomoću uni­ verzalnih značenjskih obilježja kojima se trebaju moći opisati leksički sustavi različitih jezika. U okviru komponencijalne analize značenje se sagledava kao zatvorena i jasno definirana struktura koja se pomoću unaprijed definiranih značenjskih obilježja može opisati do kraja i bez os­ tatka. Time se podrazumijeva kompozicionalnost značenja, odnosno či­ njenica da je značenje složenih jezičnih izraza zbroj značenja jednostav­ nih jezičnih izraza. Svaka od navedenih temeljnih teza komponencijalne analize naišla je na kritike. Na neke teze, kao na pitanje univerzalnosti sastavnica, već smo upozorili u razdjelu o semičkoj analizi, a na još neke sporna mjesta upozo­ rit ćemo u ovome razdjelu. Jedna od temeljnih kritika upućenih komponencijalnoj analizi, posebice od strane europskih strukturalističkih semantičara koji su dosljedno nastavljali Saussureovo učenje, bilo je pitanje analize jezičnoga sadržaja, odnosno opis funkcioniranja odabranih leksema unutar jezičnoga susta­ va. Geckler i Co�eriu (1974: 135) govore da je prva inačica Pottierove se­ mičke analize bila ponajprije opis klasa međusobno povezanih predmeta koji pripadaju izvanjezičnoj stvarnosti, a tek uvođenjem klasema riječ je o semantičkom opisu koji za cilj ima definirati značenjske odnose koji pos­ toje među jedinicama leksičkoga sustava. Za Martineta (1989a: 43-45) komponencijalna je analiza neuvjerljiva jer je temeljena na introspekciji i 12 1

O ZNAČENJU

samim time metodološki nepotkrijepljena odgovarajućim lingvističkim analitičkim instrumentarijem. Promiče joj opisati ono što je u lingvistici bitno, a to su odnosi među jezičnim elementima. Leech (1987: 117-119) detaljno navodi kritike i probleme vezane uz kom­ ponencijalnu analizu. Osim već »klasičnoga« problema o primjenjivosti komponencijalne analize samo na neka područja leksika (apstraktni lek­ sik mnogo je teže definirati pomoću razlikovnih obilježja), Leech navodi i problem nepostojanja semantičkog metajezika, što karakterizira kompo­ nencijalnu analizu kao metodu koja se kreće u začaranome krugu, odno­ sno koja predmet svojega proučavanja opisuje pomoću elemenata što ih opisuje. Tako je nemoguće definirati ili ustrojiti sastavnicu ako nije leksi­ kalizirana u određenom jeziku. Stoga je opravdano postaviti pitanje koje navodi Lyons (1993: 318-319), a to je pitanje različitosti ili istovjetnosti leksema muško i sastavnice »muško«. Postoji li razlika među njima ili je riječ o istovjetno ustrojenim strukturama? Ako su sastavnice univerzal­ na obilježja, to bi značilo da bez obzira na to što u nekom jeziku ne postoji leksem muško, možemo pomoću sastavnice »muško« definirati određenu značenjsku strukturu. To je nemoguće i to je u osnovi cirkularnosti meta­ j ezika kojim se komponencijalna analiza služi. Na taj se problem nadovezuje i pitanje univerzalnosti sastavnica. One su u velikoj mjeri primjenjive samo na opis određenoga područja leksika i ni­ su primjenjive ni na koje drugo područje.169 (Ne)univerzalnost kompone­ nata uvjetovana je raznorodnošću leksičkoga inventara različitih jezika. Dakle sastavnice su neuniverzalne u onoj mjeri u koj oj su leksici različitih jezika također neuniverzalni. Baviti se semantikom i opisom značenja znači biti svjestan činjenice da je značenje ona razina jezičnih struktura koja je u najizravnijem doticaju s izvanjezičnim svijetom, najpodložnija promjenama i samim time je se ne može promatrati kao univerzalnu. Komponencijalna analiza je to obilježje značenja pokušala zanemariti ka­ ko bi i značenje opisala na jednak način kao i ostale jezične razine. 169

Kao svojevrstan odgovor na ova dva problema, u okviru se komponencijalne analize ili, bolje rečeno, kao dopuna mogućnostima semantičkih definicija razvio i model seman­

tičkih primitiva. Cilj mu je bio stvaranje jednostavnoga, razumljivoga i necirkularnoga semantičkog metajezika (točno određenoga broja jedinica pomoću kojih bi se mogla opisati sva područja leksika), a svoju je primj enu našao u leksikografij i odno sno u većoj jednos tavnosti leksikografskih definicija. Semantički bi primitivi u Wierzb ickinim razradama trebali biti >>prirodni s emant ički metajeziksemantičko« - jer on nije postojao u Trierovoj uporabi. Polje kao načelo organizacije leksema implicira i pojmovnu pozadinu tj . ustroj te definiranje odnosa leksema na temelju njihovih značenjskih obilježja. Dakle >>semantički>star«. To mu obilježje omogućava da s ostalim dvama leksemima tvori polje. Razlikuje se s obzirom na obilježje »Za stvari«, koje ga spram 131

O ZNAČENJU

ostalih dvaju leksema stavlja u opoziciju. Co�eriu jasno ističe (1964: 157) da se teorija polja (kako je on naziva) mora usustaviti i razviti upravo strukturalističkim metodama opisa leksičkih struktura, dakle pomoću definiranja funkcionalnih i razlikovnih obilj ežja Da parafraziramo Co�e­ riua, značenjska konfiguracija nekoga polja postaje istinska jezična struktura tek utvrđivanjem razlikovnih obilježja.177 .

Dakle bez obzira na pojmovnu uvjetovanost polja, semantika je pronala­ zila metode i kriterije za njihovo objektivnije i egzaktnije definiranje i razgraničavanje. To pak ne znači da je moguće odrediti čvrste granice među njima ili da među njima nema preklapanja, što je, kao što ćemo kasnije vidjeti, bila i jedna od temeljnih Trierovih teza. Problem određe­ nja polja ili pripadnosti leksema nekom polju postaje još složeniji kada uz­ memo u obzir da je većina leksema višeznačna, tj. da svojom značenj­ skom strukturom može pripadati različitim poljima. Tako primjerice gla­ gol slijediti možemo uvrstiti i u glagole kretanja (Slijedio gaje u stopu či­ tavim putom do grada.), ali i u glagole mišljenja jer slijedi ti znači i 'men­ talno pratiti' (Ne mogu te slijediti dok tako brzo govoriš.). To pokazuje da jedan leksem (zbog svoje višeznačnosti) može pripadati većem broju polja. Danas je kontekstna analiza metoda koja omogućava objektivnij e defini­ ranje polja i njegova ograničavanja ili moguća preklapanja u odnosu na ostala polja u jeziku. Razdjeli koji slijede prikazat će različite modele polja u razdoblju struktu­ ralističke semantike s ciljem davanja uvida u raznorodnost toga modela, što će dati cjelovitiju sliku o modelu polja u razdoblju strukturalizma ne go što se ona uobičajeno prikazuje. ­

ASOCIJATIVNA POLJA CHARLESA BALLYJA Pojam asocijativno polje uveo je lingvist Charles Bally 1940. godine i, kao što smo već napomenuli, taj pojam predstavlja najmanje relevantan mo­ del polja u okviru strukturalističke semantike. Saussureovi asocijativni odnosi prethodili su Ballyjevu terminu i razradi modela asocijativnoga polja, koji je Bally odredio kao jezične znakove koji određuju na poseban način vrijednost onoga kojeg okružuju budući da je sve više ili manje u jeziku posredno u odnosu na sve u jeziku.178 Asocijativni odnosi kod Saussurea podrazumijevaju odnose in absentia i nalaze se u virtualnom mnemoničkom nizu. Oni za nosač nemaju pros177

178

132

Vidi: Co�eriu ( 1964: 157). Prema: Ullmann (1972) ; Co�eriu - Geckler ( 1974).

MODEL POWA U STRUKTURALISTIČKOJ SEMANTICI

tor i njihovo je sjedište u mozgu; oni su dio unutarnjeg blaga koje tvori je­ zik svakog pojedinca. Oni tvore skupine među kojima vladaju različiti od­ nosi. Takvo je Saussureovo određenje asocijativnih odnosa bilo temeljem Ballyju za razradu modela asocijativnih polja. Model asocijativnog polja pretpostavlja da bilo koji leksem može biti pos­ redno ili neposredno povezan s bilo kojim drugim leksemom unutar jezič­ noga sustava. Razlog tomu je u činjenici da asocijativna polja proizlaze iz kognitivnih procesa pomoću kojih je pojedinac sposoban »nešto povezati s nečime«. To znači da asocijativna polja imaju obilježja »halo-efekta« jer ne postoji nikakav ograničavajući čimbenik ili kriterij na temelju kojega bi neki leksem pripadao pojedinom asocijativnom polju, a neki ne bi. Stoga je vrlo relevantno pitanje koji bi leksemi bili primjerice članovi aso­ cijativnoga polja leksema ptica ili nwre. Svaki pojedinac, svaki govornik hrvatskoga jezika, u ta bi potencijalna asocijativna polja uvrstio različite lekseme. Zasigurno je da bi se pojavio i velik broj istovjetnih leksema koji su uvjetovani iskustvom, kulturnom i društvenom pozadinom govornika hrvatskoga, ali struktura samoga polja razlikovala bi se od pojedinca do pojedinca. Tako bi netko uz leksem ptica nabrajao različite vrste ptica (galeb, sokol, vrabac, golub), drugi bi pak nabrojio perje, kljun, krila, jaja, treći cvrkut, gnijezdo, letenje itd. Iako Bally asocijativnim poljima pridaje isključivo jezični karakter, dakle da pripadaju sustavu, svjestan je njihove subjektivne vrijednosti. Asocijativna polja nisu preživjela iako ih kao pojmovna polja nalazimo kod Matorea, gdje su središta polja mot-clefs - ključne riječi koje imaju više sociokulturna, negoli jezična obilježja.179 Glavni nedostatci asocijativnih polja jesu:

l) beskonačni karakter polja; 2) individualnost i subjektivnost - nepredvidivost i nesustavnost - ne­ poznati su kriteriji prema kojima se polja organiziraju, osim prema kri­ teriju asocijacija ili spajanja bliskoga ili sličnoga; 3) neprecizna jezična određenost. Oni predstavljaju izvanjezični kontekst stvari koje pojedini leksemi imenuju, odnosno odražavaju govornikova poimanje i razumijevanje izvanjezičnoga svijeta, njegovu posebnu, in­ dividualnu i subjektivnu sliku.

lako možemo iz današnje lingvističke perspektive zamijetiti eventualne pozitivne aspekte asocijativnih polja, a to je da odražavaju sliku (poima179

Prema: Co:?eriu - Geckler (1974). 133

O ZNAČENJU

nje) svijeta te su u razdoblju strukturalističke semantike upozorili na poj­ movnu i značenjsku povezanost leksika kao sustava, glavnije nedostatak tom modelu upravo to što nedostaju precizno definirani jezični kriteriji na temelju kojih bismo mogli govoriti o precizno i relativno objektivno de­ finiranim leksičkim strukturama.

TRIEROV MODEL POLJA Neovisno o asocijativnim poljima i gotovo desetak godine ranije razvija se Trierov model polja, kojim se pokazuje da postoji odnos između pojedi­ načnoga leksema i leksika u cjelini. Postoje vrlo blisko organizirani i integrirani dijelovi leksika prema kojima je određeno ljudsko iskustveno područje podijeljeno i organizirano na specifičan način za svaki jezik i svako njegovo razvojno razdoblje. Prva jasna formulacija koncepta teorije polja veže se 1924. uz Gunthera lpsena, koji je jasno naznačio i teorijski i terminološki ono što je Jost Tri­ er od 1931. do 1934. dalje razrađivao. lpsen uvodi pojam polja Feld i, baveći se posuđenicama u indoeurop­ skom jeziku, naznačuje da postoji poseban status posuđenica u odnosu na autentični domaći vokabular koji je, po njegovu mišljenju, organiziran u polja. On govori o skupinama značenja (Bedeutungsgruppen), gdje se pritom ne misli na etimološki povezane leksičke skupine, već na one kojih jedinice međusobno određuju značenje. Time se lpsen nedvosmisleno na­ dovezuje na Saussureovo tumačenje odnosa značenja i vrijednosti, odnos­ no činjenice da je značenje pojedinog leksema uvjetovano njegovom vrijednošću, dakle odnosom prema bliskom ili susjednom leksemu unu­ tar sustava. lpsen govori o slaganju leksičkih skupina poput mozaika, što preuzima Jost Trier, a pri čemu riječi zajednički tvore više značenjske je­ dinice. To su temeljni vidovi lpsenova tumačenja polja koja je preuzeo Trier i dalje razrađivao jasno se određujući i u odnosu na neka druga tu­ mačenja koja su proizlazila iz različitih lingvističkih tradicija.180 -

-

Trierov model polja, koji se umnogome temelji na Saussureovim struktu­ ralističkim, ali i Humboldtovim predstrukturalističkim postavkama, va­ lja svakako povezati s jezičnim relativizmom.181 U prethodnim smo raz­ djelima istaknuli da su Saussureova lingvistika i kasnija razmišljanja strukturalističkih semantičara bili vrlo bliski jezičnom relativizmu upra­ vo stoga što su smatrali daje jezik taj koji oblikuje našu misao, koja je pak izvan jezika oblikovana na drugi način. Njemački filozof 18. stoljeća Jo180 181

134

O tome vidi u: Lyons (1993: 250 - 26 1) ; Žic Fuchs ( 1991a: 27 - 34) . O tome vidi u: Lyons ( 1993: 250 - 261) i Ullmann (1983: 243 - 253).

MODEL POLJA U STRUKTURALISTIČKOJ SEMANTICI

hann Gottfried Herder smatrao je daje mišljenje identično jeziku te da se razlikuje od jezika do jezika. Mišljenje se ne može prenositi s jezika na j e­ zik jer mišljenj e ovisi o jeziku unutar kojeg se nalazi i pomoću kojeg je strukturirano. Wilhelm von Humboldt smatrao je da svaki jezik pruža specifičnu i karakterističnu sliku svijeta i da je organizacija elemenata u jeziku upućuj e na specifičan svjetonazor govorne zajednice koja njime ko­ municira te da joj poj edinac ne može izmaknuti, osim ako se uroni u dru­ gi sustav. Humboldt međutim ističe da misli nisu u potpunosti ovisne o jeziku, već samo do neke određene granice. Postoji vrlo malo riječi koje imaju svoj ekvivalent u nekom drugom jeziku. Osim na Saussureov pojam sustava, Trier se neposredno dograđuje i na Humboldtov pojam jezične artikulacije ili strukturne integracije (Gliede­ rung). Trierov model polja nedvosmisleno ističe svezu između jezika i mišljenja. Polja su visoko strukturirane cjeline u kojima su jedinice odre­

đene međusobnom vrijednošću. Ona su izrazi i odrazi jedinstvenog pogle­ da na svijet (Weltanschauung) i unutar njih vladaju posebni vrijed­ nosni odnosi. Polja su živuće realnosti koje posreduju između pojedinač­ nih riječi i sveukupnosti vokabulara; kao dij elovi cjeline oni dijele s osta­ lim riječima mogućnost strukturne integracije s većim strukturama (sich ergliedem), a s vokabularom mogućnost da budu strukturirana u ma­ rge cjeline (sich ausgliedern). 182 Ona su, kao što smo već napomenuli, pos­ redne strukture između cjelokupnoga leksika i pojedinačnoga leksema.

U doba kada je opis leksičkih struktura pomoću polja nastao, on je posve izmijenio dotadašnja lingvistička promišljanja. Postaje sasvim izvjesno da predstrukturalističko izolirano promatranje pojedinih leksema više ne može biti prihvatljivo jer tako nije mogao biti opisan utjecaj koji ostali leksemi mogu imati na značenje pojedinačnog leksema. S druge strane, promjena koja zahvaća značenje pojedinačnoga leksema nužno utječe na ostatak leksema u polju. Kada bi primjerice glagol strepiti nestao iz lek­ sičkoga blaga hrvatskoga jezika, vrlo je vjerojatno da bi to obilježje pre­ uzeo jedan od preostalih hrvatskih glagola koji označuju 'strah'. Proces promjene mora prvo zahvatiti pojedinačni leksem i tada se to odražava na ustroj polja. Saussureovom tvrdnjom o sprezi značenja i vrijednosti bi­ lo je nužno značenje leksema opisati i u odnosu prema ostalim leksemima sustava, čemu predstrukturalistička semantika nije pridavala nikakvu pozornost.

Trier gleda na leksik nekog jezika kao na integrirani sustav leksema me­ đusobno povezanih značenjem, a pojedini leksem dobiva svoje potpuno značenje tek u opoziciji sa susjednim leksemima s kojima ga značenje po­ vezuJe. 182

O tome detaljnije vidi u: Lyons (1993: 253 1 . 135

O ZNAČENJU

Sustav je u neprestanim promjenama. On je istodobno stabilno i dina­ mički ustrojen. Tijekom povijesnog razvoja nekog jezika leksemi postaju članovima nekog polja ili iz njega nestaju, a pojavljuju se novi koji zauzi­ maju mjesta prethodnika. Oni ne moraju biti značenjski istovjetni lekse­ mu čije su mjesto zauzeli pa se tako mijenjaju i značenjski odnosi između susjednih leksema. Trier je pokazao da polja valja promatrati i kao sin­ kronijske i dijakronijske pojavnosti. Uslijed dijakronijskih promjena zna­ čenja pojedinih leksema mijenja se ustroj polja, tj. međuleksički odnosi. Organizacija leksika u polju je i sinkronijska i dijakronijska realnost. Za povijest semantike to je važno iz dvaju razloga: a) semantika se pres­ taje baviti isključivo dijakronijskim pitanjima (značenjskim promjenama) te se usmjerava prema tumačenju leksičkih struktura iz sinkronijskoga aspekta, što je u skladu sa Saussureovim viđenjem suvremene lingvisti­ ke kojoj je zadaća opisati stanje među elementima, a ne njihove susljednos­ ti, b) dijakronijska semantika upotpunjuje se promatranjem i tumače­ njem značenjskih promjena s obzirom na međuleksičke odnose. Ullmann (1972: 372-373) i Lyons (1993: 250-261) ističu da Trierov model polja posebnu važnost ima upravo za opis dijakronijskog razvoja leksičkih struktura jer se leksemi ne promatraju izolirano kao u razdoblju pred­ strukturalističke semantike, već kao dio sustava, čime se ističe da ako promjena zahvati jedan leksem, to mora imati utjecaja na strukturu čita­ voga polja kojemu leksem pripada. Ullmann naglašava daje Trierov pris­ tup poljima uspio proširiti strukturalističke poglede na dijakronijsku problematiku jer se struktura polja promatra kroz vrijeme. Time se dobi­ va uvid u razvoj, promjene i reorganizaciju leksičkih struktura.183 Primjenjivost Trierova modela opisa, kako sinkronijski tako i dijakronij­ ski, moguća je jer Trier razlikuje pojmovno polje od leksičkoga polja. Lek­ sičko polje presijeca pojmovno polje poput mozaika. Tako imamo pojmov­ no polje ))tuga« koje presijeca odgovarajuće leksičko polje sačinjeno od lek­ sema kao što su: tuga, bol,jad, tjeskoba, čemer, sjeta, žalost. Mozaičnost polja odnosi se na: a) simetričnost polja (ne postoji istaknutiji leksem unutar polja - svi na jednak način strukturiraju polje); b) jasnu ograničenost polja u odnosu prema drugim leksičkim poljima ne­ kog jezika;

e) jasnu odijeljenost leksema unutar polja (svaki leksem zauzima točno određeno mjesto unutar polja prema ostalim leksemima); d) nepostojanje preklapanja i praznina unutar polja. 183

136

O tome više vidi

u:

Raffaelli (2009).

MODEL POLJA U STRL"KTURALISTIČKOJ SEMANTICI

Tako bi sukladno Trierovu tumačenju pojmovnom polju 'tuga' odgovara­ lo leksičko polje koje bi moglo biti strukturirano na sljedeći način:

tuga

bol

tjeskoba

čemer

jad sjeta

žalost

Svako od tih obilježja naišlo je na kritike i opovrgavanja, a pogledamo li primjere za polje 'tuga' u hrvatskome jeziku, argumenti su već na prvi po­ gled jasni. Naime kao i komponencijalna analiza, i Trierov model polja uvelike se oslanjao na tradicionalno razumijevanje kategorija, što se po­ vezuje s Aristotelovim tumačenjem kategorija. Tako su kategorije među­ sobno jasno ograničene, a članovi unutar kategorija imaju jednak udjel u strukturiranju kategorije, nijedan član nije važniji od drugoga. Osim što su kategorije međusobno precizno ograničene, i članovi unutar kategori­ ja jasno se razgraničuju s obzirom na to da su određeni nužnim i dovolj­ nim obilježjima. Simetričnost polja je već i u razdoblju strukturalističke semantike bila propitkivana. Onomasiološkim i morfosemantičkim poljima dokazano je da je simetričnost neprihvatljivo obilježje. Polja nisu i ne mogu biti simet­ rično ustrojena (osim možda u ponekim iznimnim slučajevima) jer uvijek postoji neki leksem koji se po određenim karakteristikama ističe u odno­ su na ostale lekseme polja, bilo po svome općenitijem značenju od ostalih leksema polja, bilo po neutralnijem značenju, bilo po učestalosti uporabe i samim time po tome što se može pojaviti u raznolikijim kontekstnim ok­ virima. Tako se primjerice po svim tim kriterijima glagol željeti ističe u odnosu na ostale glagole polja 'želje', poput stremiti, čeznuti, venuti i dr. Jasna ograničenost polja u odnosu na ostala polja nekog jezika također je neodrživo obilježje. Netom spomenuti glagol venuti pokazuje da zbog svog metaforičkog značenja može pripadati i leksičkom polju koje leksikalizira pojmovno polje 'želje', ali i leksičkom polju koje opojmljuje 'biljke' ili 'način odumiranja živih bića'. Jasna ograničenost leksema unutar polja nemoguća je upravo stoga što postoje značenjska preklapanja među leksemima. Pogledamo li lekseme koji leksikaliziraju pojam 'tuga' u hrvatskome jeziku, vidljivo je da su zna­ čenjske granice među leksemima tuga, bol, jad, žalost teško odredive, tj. da se značenjski preklapaju na različite načine. To, uostalom, može ilus­ trirati bilo koja skupina parasinonimskih leksema, kao i primjerice gla137

O ZNAČE.SJL

goli bojati se, strahovati, strepiti. Eventualna ograničenost leksema mo­ guća je u poljima koja se temelje na principu granične bliskosti u Nidinu tumačenju, poput oružja, oruđa, nakita, ali ni tada takva vrsta ustroja ne vrijedi za sve lekseme polja. Između ogrlice i lančića postoje veća značenj­ ska preklapanja negoli između ogrlice i prstena.

Leksičke praznine unutar polja postoje posebice ako uspoređujemo leksič­ ke sustave dvaju jezika. Ta pojava unutar leksičkih polja dolazi do izraža­ ja usporedbom kulturno izrazito obilježenih područj a leksika, kao što su hrana, odjeća, rodbinski odnosi, oblici stanovanja i mnogi drugi. Tako primjerice hrvatski razlikuje ujaka od tetka i ujnu od tetke, što francuski i engleski jezik ne čine. Leksičke praznine postoje i kao praznine u susta­ vu nekog jezika. Primjerice u hrvatskom imamo 'neutralni' leksem kojim imenujemo 'miris' miris. U iskazu U stanu se o�eća nekakav miris. ne znamo je li riječ o nečem ugodnom ili neugodnom. Imamo tri leksema ko­ jima imenujemo neugodne mirise (zadah, vonj i smrad), imamo glagole smrdjeti, vonjati (može se odnositi i na 'ugodne' mirise u čakavskim govo­ rima), bazdjeti, ali ne i odgovarajuću imenicu glagolu bazdjeti, dok za 'ugodne' mirise imamo samo jedan leksem - miomiris. -

Mozaičnost kojom Trierova leksička polja presijecaju pojmovna polja pret­ postavlja da je riječ o vrlo urednim strukturama, pri čemu se jasno može odrediti kako leksičko polje presijeca pojmovno polje. Lyons (1993: 258259) je kritičan prema Trierovu tumačenju odnosa između leksičkoga i pojmovnoga polja. Prema njegovu mišljenju, nisu jasni kriteriji prema ko­ jima možemo odrediti da pojmovno polje u jednome razdoblju odgovara pojmovnom polju u drugom razdoblju. Uostalom, možemo li doista biti sigurni da čitav leksik kojega jezika mo­ žemo jasno definirati pomoću polja tj. da će svaki leksem naći svoje mjes­ to unutar barem jednoga polj a? Treba li nam to biti cilj ili i kada govori­ mo o poljima, moramo biti spremni na činjenicu da je leksik dinamičan, otvoren, podložan promjenama pa da će nam poneki dijelovi leksika uvijek ostati izvan uredno definiranih polja? Jedno od obilježja Trierova modela polja je promatranje ustroja leksika na temelju paradigmatskih odnosa. Walter Porzig 1934. inzistira na uvo­ đenju sintagmatskih odnosa u opis polja, pri čemu se njegov pristup polji­ ma bitno razlikuje od Trierovih isključivo paradigmatski ustrojenih po­ lja. Njegova su polja binarne strukture koje se temelje na odnosu koje on naziva »temeljnim značenjskim odnosima« (wesenhafte Bedeutungsbezi­ ehungen). Takvi bi temeljni semantički odnosi bili pas - lajati, zub gristi, drvo - pasti itd. Njegov prijedlog nije imao posebnog neposrednog utjecaja na razvoj modela polja, ali je itekako pokazao da na sintagmat­ skoj razini postoje značenjske sveze među leksemima te da je značenje 138

MODEL POLJA U STRUKTURALISTIČKOJ SEMANTICI

leksema određeno i leksemom s kojim se pojavljuje u sintaktičkom okru­ ženju. Prema Porzigu, Trierova polje definira izvanjezičnu stvarnost, dok su sintagmatski odnosi oni koji definiraju jezičnu stvarnost.184 U suvre­ menoj leksičkoj semantici nezamislivo je izostavljanje sintagmatskih od­ nosa u semantičkom opisu. Osim isključivoga oslanjanja na opis paradigmatskih odnosa i potpunog zanemarivanja sintagmatskih odnosa, što smo već zamijetili i kod kom­ ponencijalne analize, Trierova polja obuhvaćala su lekseme koji pripada­ ju istoj vrsti riječi, dakle koji pripadaju istim gramatičkim kategorijama, što znači da se leksemi promatraju samo u značenjskoj sprezi, ali ne i u gramatičkoj. Tako se primjerice proučavaju glagoli kretanja, glagoli želje, glagoli govorenja, pridjevi kojima se označavaju moralne vrijednosti, itd., čime je u svim ovim primj erima istaknuto da se pojmovi 'kretanj e', 'želja', 'govorenje' i 'moralne vrijednosti' promatraju isključivo kroz jednu gra­ matičku kategoriju - glagole ili pridjeve, a ne i u sprezi s ostalim grama­ tičkim kategorijama - imenicama ili prilozima. Takav je pristup valjan i primjenjiv za tzv. leksikološke ili arbitrarne jezike ili one koji su to veći­ nom s obzirom na svoju narav, kao primj erice engleski. Međutim kod tzv. gramatičkih ili motiviranih jezika, kakav je prema svojoj naravi mnogo više hrvatski, Trierov model polja neka načela leksičkoga ustroja ostavlja neopisanima. Saussureovo razlikovanje leksikoloških i gramatičkih jezi­ ka ključno je za razumijevanje Guiraudovih morfosemantičkih polja i nji­ hove primjenjivosti na jezike poput hrvatskoga.185 Na ovom je mjestu važ­ no napomenuti da su Trierova polja bila jedan od ključnih modela seman­ tičkoga opisa u strukturalističkoj semantici jer je on: a) izmijenio teorij­ sko-metodološke postavke kojima je u to vrijeme raspolagala semantika, posebice u odnosu na predstrukturalizam, te omogućio uvid u leksičke odnose koji dotad nisu bili mogući; b) istaknuo odnos između jezičnih i pojmovnih struktura; e) naglasio važnost promatranja leksičkih struktu­ ra kao odgovor na pitanja o načelima jezičnoga ustroja, kako iz sinkronij­ ske, tako i iz dijakronijske perspektive. Trierov model polja najcjelovitiji je model kojim se opisuju međuleksički odnosi i temeljem je svim drugim strukturalističkim modelima opisa, bilo da se na njega dograđuju bilo da su nastali kao svojevrsne reakcije na njega. Valja istaknuti da Trierov model polja nikako nije jedini model polja u strukturalističkoj semantici. Baldingerov model onomasiološkoga polja je u razdoblju strukturalističke semantike ukazao na drukčija načela strukturiranja leksema unutar semantičkih polja i stoga predstavlja bi­ tan otklon od Trierova razumijevanja polja. 184 185

O tome vidi u: Lyons ( 1 993: 26 1 - 266). O tome će biti više riječi u poglavlju »Semantika i morfologija«. 139

O ZNAČENJU

BALDINGEROV MODEL ONOMASIOLOŠKOGA POLJA Kurt Baldinger zasigurno pripada među najistaknutije europske struk­ turalističke semantičare. Njegova knjiga Vers une semantique modeme (1984)1 8 6 objedinjeni je pregled svih njegovih ključnih razmišljanja o se­ mantici, među kojima je i model onomasiološkoga polja koji je razrađivao i u ranijim radovima tijekom 60-ih godina. Onomasiološko polje tvore leksemi koji imenuju određeni pojam. Baldinger se izdvojio iz temeljne strukturalističke struje koja je modele semantičkoga opisa gradila na bi­ narnim oprjekama i uredno ustrojenim strukturama (komponencijalna analiza i Trierov model polja). Njegova su onomasiološka polja heteroge­ no i »neuredno« ustrojena jer postoje leksemi koji bolje imenuju neki po­ jam od kojeg drugog leksema. Samim time njihovo mjesto unutar onoma­ siološkoga polja ne mož e biti ravnopravno. Leksem koji bolje imenuje neki pojam nalazi se u središtu onomasiološkoga polja, dok se leksem koji sla­ bije imenuje neki pojam nalazi na rubu onomasiološkoga polja. Kriteriji prema kojima se neki leksem smješta u središte polja, a drugi na njegov rub, proizlaze iz značenjske (polisemne) strukture svakoga pojedinog lek­ sema. Naime Baldinger j e jasno razradio i klasificirao čimbenike koji utječu na stvaranje polisemnih (višeznačnih) struktura. S obzirom na te čimbenike relativno je malen broj leksema koje bismo mogli kategorizira­ ti kao monosemne jer čak i najmanje nijanse u značenju mogu utjecati na značenjsko razlikovanje među leksemima, odnosno mogu uvjetovati stvaranje višeznačnosti.187 Stoga Baldinger govori da je svakom leksemu svojstveno određeno semasiološko polje (struktura različitih značenja i značenjskih nijansi) koje uvjetuje mjesto pojedinoga leksema unutar ono­ masiološkoga polja. 188 Naziv semasiološko polje svojstven je Baldingeru te ga se ne smije brkati s nazivom semantičko polje, koji se, ako se kao ta­ kav upotrebljava, može isključivo odnositi na međuleksičke strukture. Semasiološko polje odnosi se na unutarleksičku strukturu leksema, od­ nosno na njegovu polisemnu strukturu s obzirom na činjenicu da su lek­ sičke strukture zbog utjecaja izvanjezičnih i jezičnih čimbenika puno vi­ še polisemne nego monosemne. O Baldingerovu će tumačenju semasi­ ološkoga polja mnogo više i detaljnije biti riječi u poglavlju posvećenom polisemiji, no valja napomenuti da Baldinger vidi čvrstu spregu između semasiološkog polja pojedinoga leksema i njegova mjesta unutar onoma­ siološkoga polja.

186

Postoje prijevodi na engleski i španjolski. O čimbenicima koji uvjetuju nastanak višeznačnosti vidi u poglavlju >>Polisemija«. 188 O nazivima semasiologija i onomasiologija vidi detaljnije u poglavlju » Predstruktura­ listička semantika«. 187

140

MODEL POLJA U STRUKTURALISTIČKOJ SEMANTICI

Tako primjerice staroprovansalski glagol trebalhar zauzima rubno mjes­ to unutar onomasiološkoga polja glagola koji znače 'raditi' jer je u njegovu semasiološkom polju značenje 'raditi' rubno u odnosu na jezgreno znače­ nje 'patiti', 'mučiti se'. Jednako tako već spomenuti glagoli željeti, stremiti i venuti ne strukturiraju onomasiološko polje na jednak način. Glagol ue­ nuti samo svojim metaforičkim značenjem može pripadati onomasiološ­ kom polju 'glagola želje' te samim time može biti njegQvim rubnim čla­ nom. Središnji glagol je zasigurno željeti, koji se čitavom svojom značenj­ skom strukturom odnosi na pojam 'želja'. Semasiološko polje leksema određuje njegovo mjesto unutar onomasiološkoga polja, pri čemu Baldin­ ger ističe heterogenost strukture onomasioloških polja, dakle različit sta­ tus leksema, a koji je uvjetovan njihovim semasiološkim poljima. Lekse­ mi mogu imati više ili manje središnje mjesto unutar onomasiološkoga polj a, a ono je uvjetovano qj ihovim značenjskim strukturama. Baldingerov model onomasiološkoga polja u velikoj se mjeri udaljio od Trierova modela posebice jer međuleksičke strukture promatra kao hete­ rogene, a ne homogene, kao neuredne, a ne uredne, kao one u kojima pos­ toji središnji leksem polja koji »najbolje« imenuje određeni pojam i rubni leksemi polja koji »lošije« imenuju isti pojam . Njihovo mjesto unutar ono­ masiološkoga polja uvjetovano je njihovim semasiološkim poljima, čime je Baldinger pokazao jasnu spregu između značenja pojedinog leksema i njegova mjesta u sustavu. Takav je stav nesumnjivo strukturalistički utemeljen pa stoga ne čudi što ga primjerice Geeraerts i suradnici žesto­ ko kritiziraju smatrajući ga suvišnim i »pravim strukturalističkim« . 1 8 9 Međutim ono što čudi jest da kao europski kognitivni lingvisti nisu u Baldingeru prepoznali svoga prethodnika, semantičara koji je vrlo ute­ meljeno pokazao, držeći se i dalje osnovnih strukturalističkih načela, da međuleksičke strukture nisu uredno i homogeno ustrojene kako ih je vi­ dio Trier. Trier naime nije polazio od pretpostavke o postojanju polisem ­ nih struktura. On nije polazio od činjenice da se leksemi mogu razlikova­ ti s obzirom na broj značenja ili značenjskih nijansi, odnosno da neki Jek­ semi svojim značenjem bolje imenuju određeni pojam od drugih leksema. Stoga su urednost i homogenost Trierovih polja razumljive. Baldinger je pak smatrao da upravo semasiološka polja ne smiju biti zanemarena pri opisu strukture onomasioloških polja te da su ona ključni čimbenik zbog kojih ne možemo onomasiološka polja tumačiti kao homogena, već kao

heterogena. Baldingerov model onomasioloških polja ostao je u sjeni Trierova modela i nij e imao ni približ no takav utjecaja unutar semantike. Ipak, upravo taj model pokazuje svu širinu i raznolikost modela polja u strukturalističkoj 189

Geeraerts - Grondelaers - Bakema ( 1994: 6). 141

O ZNAČENJU

semantici. Točnije, pokazuje da je strukturalistička semantika obilovala vrlo utemeljenim i razrađenim modelima semantičkoga opisa, koji su u poststrukturalističkim pristupima semantici itekako prisutni. Osim to­ ga Baldingerova sprega semasioloških i onomasioloških polja j asno upu­ ćuje na kriterije koji uvjetuju ustroj polja. To je značenjska struktura po­ jedinoga leksema koja određuje njegovo mjesto unutar polja - središnje ili rubno. Zbog toga smatramo daje Baldingerov pristup napravio pomak u opisu međuleksičkih odnosa spram Trierova pristupa koji toj vrsti spre­ ge nij e pridavao pozornost.

GUIRAUDOVA MORFOSEMANTIČKA POLJA D o s ad spomenuti modeli polja (osim možda s iznimkom Ballyjevih asoci­ jativnih polja) opisivali su međuleksičke strukture koje tvore paradig­ matski povezani leksemi koji su vrlo često u parasinonimskim odnosima, a zajednička im je jedinstvena pojmovna osnova. Analize su stoga ograni­ čene na određena pojmovna područja i određene leksičke kategorije. Ta­ ko se primjerice glagoli kretanja ili pridjevi koji označuju tugu ili radost analiziraju kao koherentni dijelovi leksičkih struktura pojedinoga jezika jer su povezani zajedničkim temeljnim pojmom 'kretanje', 'tuga' ili 'ra­ dost'. Tvore ih istovjetne leksičke kategorije koje pripadaju istim vrstama riječi, dakle glagoli, pridjevi ili imenice.190

Takav pristup opisu leksičkih struktura pojedinoga j ezika pretpostavlja, ponajprije u Saussureovoj terminologiji, isticanje leksikološke naravi jezi­ ka, a zanemaruje gramatičku narav jezika. Saussure u Tečaju dijeli jezi­ ke, s obzirom na njihovu arbitrarnost i motiviranost, na leksikološke i gramatičke. >>Ne postoji jez ik u kojem ništa ne bi bilo motivirano, a z amisliti jedan u kojemu bi sve bilo motivirano, bilo bi nemoguće per definitionem. Iz­ među dviju krajnjih granica - minimuma organizacije i m inimuma arbitrarnosti - nalaze se sve moguće različitosti. Različiti jezici uvijek sadržavaju elemente iz jednog i iz drugog reda - oni su korjenito arbitrarni i relativno motivirani - ali u vrlo različitim razmjerima, i to je vrlo važno svojstvo jezika, koje može doći u obzir prigodom njiho­ ve klasifikacij e .«19 1

Vidi npr. Ž ic Fuchs (199 1a); Raffaelli (2001). U tim se radovima prikazuje analiza istovjetnih leksičkih kategorija, konkretno, glagola (Ž ic Fuchs) i pridjeva (Raffaelli). 19 1 Saussure (2000: 203).

190

142

MODEL POLJA U STRUKTURALISTIČKOJ SEMANTICI

Ovaj razdjel iz Tečaja ključan je za razumijevanje razdiobe jezika na dvije gore spomenute skupine. Leksikološki jezici su oni u kojima je motivira­ nost došla do minimuma, a gramatički jezici su oni kod kojih je motivira­ nost došla do maksimuma. Kako ističe Saussure, to ne znači da su leksik i arbitrarnost s jedne strane, a gramatika i relativna motivacija s druge. To su dva stožera ili dvije suprotne točke koje između sebe dijele različite jezike: one sa sklonošću stvaranja nemotiviranih jezičnih znakova i one sklone gramatičkim, tvorbenim procesima u stvaranju jezičnoga znaka, zbog čega je on relativno motiviran.192 Saussureova razdioba jezika na leksikološke i gramatičke imala je utjeca­ ja i na kasnija leksikološka promišljanja i analize. Ullmann (1969) prim­ jerice mnoga pitanja o naravi leksičkoga značenja objašnjava upravo po­ moću odnosa apsolutne i relativne arbitrarnosti, odnosno motiviranosti u leksičkim strukturama pojedinih jezika. On tako napominje daje obiljež­ je leksika suvremenog francuskog jezika »ogroman porast arbitrarnosti« u odnosu na latinski iz kojega se razvio. Dok je latinski inimicus (in + amicus) motiviran leksem, francuski ennemi je arbitraran.193 Razlog to­ mu su povijesni čimbenici: fonetske promjene, opadanje tvorbenih proce­ sa te unos učenih riječi. Engleski je još bliskiji leksikološkim, odnosno arbitrarnim jezicima od francuskoga. Stoga analiza leksičkih struktura pomoću modela polja u velikoj mjeri može definirati leksičke odnose, posebice u engleskome. Ia­ ko je model polja, prema Trierovoj razradi, svoju primjenu našao u razli­ čitim jezicima, pa tako i u hrvatskome, postavlja se pitanje prikladnosti toga modela pri opisu i definiranju leksičkih struktura jezika poput hr­ vatskoga, koji je mnogo motiviraniji, odnosno morfološki bogatiji jezik od engleskoga, ali i francuskoga. Budući da se polja (kako u Trierovoj, tako i u Baldingerovoj razradi) sas­ toje od leksema koji pripadaju istim gramatičkim kategorijama, zanema­ rena je tvorbena, odnosno derivacijska sveza koja postoji među leksemi­ ma, a koja je posebno relevantna za gramatički motivirane jezike poput hrvatskoga. Stoga smatramo da za morfološki bogate jezike model polja u Trierovoj razradi nije jedini relevantan, a ni dostatan kako bi se što cjelo­ vitije i sustavnije opisale leksičke strukture takva jezika. Opis leksičkih struktura mora se također temeljiti i na modelu koji će objedinjavati opis gramatičkih, tj. morfoloških obilježja jezika sa značenjskim obilježjima. Uporaba takvog modela ističe spregu između leksičkih i gramatičkih struktura te može rasvijetliti međuleksičke odnose koji pomoću Trierova 192

193

Saussure (2000: 203). Ullmann ( 1969: 126 i dalje). 143

O ZNAČENJU

modela polja ostaju neopisanima, a svoju primjenu može imati i u sinkro­ nijskom i dijakronijskom opisu leksičkih struktura. U knjizi Structures etymologiques du lexique fraru;ais (1967) Pierre Gu­ iraud, opisujući različite vrste struktura (morfološke ili onomatopejske) iz etimološke i historijske perspektive, ističe da postoji historijska poveza­ nost i motiviranost leksičkih oblika izvođenjem, metaforičkim, metoni­ mijskim i ostalim jezičnim procesima. Sprega gramatičkih i značenjskih procesa (metafora i metonimija) utječe na stvaranje različitih struktura unutar jezičnoga sustava. Posebnu pozornost Guiraud posvećuje tzv. morfosemantičkim poljima. Morfosemantička polja se prema Guiraudu razlikuju od paradigmatski ustrojenih polja s obzirom na činjenicu da objedinjuju lekseme koji nisu tvoreni prema istom tvorbenom obrascu. Polja po uzoru na Trierova polja obuhvaćaju, kao što smo već napomenuli, lekseme koji tradicionalno re­ čeno pripadaju istim vrstama riječi. Guiraud ističe da značenjske sveze ne postoje samo između leksema koji pripadaju istim vrstama riječi, već postoje također između jednog leksema i od njega izvedenih oblika. Pri­ tornje važno istaknuti da sveza koja postoji među leksemima nije isključi­ vo značenjske naravi, već i morfološke. Leksemi su dakle povezani i zna­ čenjem i oblikom pa Guiraud strukturu koju oni tvore naziva morfose­ mantičkim poljem.

Ključno je obilježje morfosemantičkoga polja da je svaka izvedena, moti­ virana riječ u posebnom odnosu prema etimonu , tj. etimološki temeljnom leksemu te da se svako morfosemantičko polje sastoji od leksema izvede­ nih od etimona na različite načine. Etirrwn je leksička osnova (može biti osnovna riječ, korijen, ali i tvorbena osnova)194 različitim tipovima odno­ sa koji se stvaraju između njega i njegovih deriviranih oblika. Promatrajući ponajprije morfosemantičko polje kao etimološku struktu­ ru, Guiraud ističe da se na ovaj način jasno mogu uočiti značenjski i tvor­ beni smjerovi razvoja određenih međusobno povezanih leksičkih i morfo­ loških struktura nekoga jezika. Guiraudova suvremenost vidljiva je u činjenici da prepoznaje značenjsku motiviranost između leksičke osnove i njezinih deriviranih oblika, tj. pos­ tojane različitih vrsta značenjskih i gramatičkih procesa koji povezuju lekseme morfosemantičkoga polja. 194

Guiraud (1967: 125) ističe da je za ispravno određenje morfosemantičkoga polja nuž­ no definirati zajednički značenjski i(li) formalni element svim leksičkim oblicima. Taj za­ jednički element može bit različit, a što ćemo definirati kao zajednički element, odnosno temeljni leksem, to ovisi o potrebama analize. Ono što ćemo uvijek takvim opisom dobiti, bez obzira na vrstu temeljnoga leksema, neka je vrsta strukture.

144

MODEL POLJA U STRUKTURALISTIČKOJ SEMANTICI

Vrijednost je toga modela semantičkoga opisa u tome što ima svoju prim­ jenjivost iz sinkronijske i iz dijakronijske perspektive. Načela morfose­ mantičkoga ustroja primjenjuju se u dijakronijskim istraživanjima. Sa sinkronijskoga stanovišta ona mogu rasvijetliti u kojoj su sprezi leksičke strukture s obzirom na gramatičku i značenjsku motiviranost. Taj model može opisati leksičke strukture gramatički motiviranog jezika poput hrvatskoga mnogo bolje nego što to može opisati Trierov model po­ lja. Na principu morfosemantičkih polja možemo pokazati da u hrvat­ skom postoji pojmovna sveza između 'trešnje' i 'zaljubljenosti', što bi nam promaknulo kada ne bismo primijenili model morfosemantičkih polja. Sveza između glagola tresti i glagola zatreskati se može se objasniti na te­ melju morfosemantičke sveze između tih dvaju glagola, pri čemu je tresti temeljni leksem ili etimon morfosemantičkoga polja jer je nemotivirana riječ, a s kojima su različitim gramatičkim i kognitivnim procesima, u navedenim primjerima ponajprije metaforom, povezani leksemi otresti se,. otresit, potresan, potresen, zatreskati se i dr. Sam glagol tresti tek u odre­ đenim glagolskim izrazima poput tresti se od straha, tresti se od ljutnje pokazuje mogućnosti povezivanja s određenim domenama vezanim uz emocije. Od njega izvedene riječi pokazuju sustavnu pojmovnu poveza­ nost pojma 'tresti' s različitim tipovima emocija ili načinom ophođenja, kao što je primjer glagola otresti se. 1 95 Iz dijakronijske perspektive, morfosemantička nam polja pokazuju koli­ ko je čvrsta, stabilna i pravilna metaforički motivirana pojmovna sveza 'svjetlost' - 'znanje' i 'svjetlost' - 'izvrsnost' u hrvatskome jeziku te koli­ ko je ona zajedno s različitim gramatičkim procesima sudjelovala u obli­ kovanju hrvatskoga leksika. Tako su glagoli pojasniti, objasniti, razjasniti morfosemantički povezani s pridjevom jasan od kojega su izvedeni i za­ jedno s njim tvore morfosemantičko polje, koje pokazuje u kojoj mjeri je leksem, kojemu je temeljno značenje vezano . uz 'svjetlost', poslužio za tvorbu glagola kojima se imenuju mentalne aktivnosti.196 Također, prid­ jev sjajan, za razliku od glagola sjajiti, pokazuje sustavno dijakronijsko obilježje označavanja čega što se pojmi kao 'izvrsno' ili 'istaknuto'. Tako se u superlativu u starim hrvatskim tekstovima pojavljuje u obliku pre­ sjajni označujući osobu koja je višeg položaja i prema kojoj iskazujemo po­ štovanje. Danas možemo biti sjajni glazbenici, sjajni književnici i možemo nešto smatrati sjajnim, zapravo izvrsnim.197

195

O mogućnostima pojmovnoga povezivanja glagola sa značenjem »tresti>Regularity and Idiomaticity in Gram­ matical Constructions: The case of Let Alone« (1988). Različiti pristupi Članak je originalno objavljen u: Linguistics in the Morning Calm. Ponovno je objav­ ljen u: Cognitive Linguistics: Basic Readings (2006). 219 Ilustracije s alatima prilagođene su radi boljeg objašnjenja Fillmoreovih teza. 218

158

KONTEKSTNA ANALIZA

konstrukcijskih gramatika, bez obzira na eventualne međusobne razli­ ke, konstrukciju razumijevaju kao jezičnu pojavnost koja spaja oblik i značenje. Stoga je za Goldberg (1995, 2002, 2006, 2009) i Fried (2007) konstrukcija svaka jezična pojavnost - od morfema, riječi, sintagme, idioma do rečenice koja posjeduje oblik kojemu odgovara neko značenje. Dapače, morfem je za J1jih i najjednostavniji tip konstrukcije. Ipak, nisu svi pristaše konstrukcijske gramatike složeni oko tipova konstrukcija pa tako Croft (2001: 17) u svojoj radikalnoj konstrukcijskoj gramatici mor­ fem ne smatra tipom konstrukcije, već je za njega riječ najjednostavniji tip konstrukcije. No ono u čemu jesu složni jest to da konstrukcije mogu biti više ili manje ispuJ1jene, odnosno da mogu biti više ili manje shema­ tične. Bitno je da i posve ispunjene i posve shematične konstrukcije jesu konstrukcije, dakle imaju svoj oblik i njemu pripadajuće značenje. Tako su primjerice tipovi konstrukcija: oživjeti, lagodan život, sve u svemu, Ana gleda na život s puno optimizma. Svi navedeni tipovi konstrukcija jesu potpuno ispunjene konstrukcije, međutim one mogu biti poluispunjene i shematične. Poluispunjene konstrukcije podrazumijevaju da su neki ele­ menti zamjenjivi, dok su drugi stabilni. Tako primjerice glagol oživjeti može biti prikazan kao poluispunjena konstru kcija [pref/0-živjeti], pri čemu ističemo da se glagol živjeti može pojavljivati samostalno, bez pre­ fiksa, ali i da mu osim prefiksa o - mogu biti dodani i drugi prefiksi, po­ put za-, pro-, pre- itd. Međutim konstrukcije mogu biti i posve shema­ tične pa tako rečenica Ana gleda na život s puno optimizma. odgovara shematičnoj konstrukciji [NP VP [PP] [PP]]. Shematične konstrukcije od­ govaraju obrascima ili u tradicionalnom smislu pravilima. Stoga pret­ hodna konstrukcija [pref/0 živjeti ] može biti prikazana i kao posve she­ matična [pref/0-V], čime se pokazuje daje prefiksacijajedan od mogućih obrazaca u tvorbi glagola načelno u hrvatskome jeziku. Istodobno se po­ kazuje da prefiksacija nije nužna. Četiri su bitne postavke koje dijele kon­ strukcijske gramatike. l) Jezik je kognitivni sustav koji govornici usvaja­ ju i koji im omogućuje da stvaraju i razumijevaju inovativne uporabe. Dakle konstrukcije su obrasci koji govornicima omogućavaju jezičnu ino­ vativnost. 2) konstrukcije su konvencionalizirane i obilježava ih visok stupanj idiomatičnosti njihova značenja. To znači da su dio jezičnoga zna­ nja neke govorne zajednice te da se značenje konstrukcije ne može u cije­ losti predvidjeti iz njezinih sastavnih dijelova; ono je složenije nego kada bismo ga samo razumijevali kao zbroj njezinih sastavnih elemenata. Fill­ more, Kay i O'Connor (1988: 501) naglašavaju da idiomatičnost značenja neke velike konstrukcije podrazumijeva postojanje značenja koje je razli­ čito od koje druge manje konstrukcije koja je izgrađena od skupa istih morfosintaktičk.ih elemenata. Značenje konstrukcije uključuje i prag­ matička i diskursna obilježja koja se utvrđuju na temelju njezine upora-

159

O ZNAČENJU

be. 3) Konstrukcije su simboličke jedinice, 220 što omogućava konstrukcij­ skim gramatičarima tezu da konstrukcija sama po sebi, odnosno shema­ tična konstrukcija, ima svoje značenje. 22 1 4) Konstrukcijske gramatike z astupaju tezu o kontinuumu između leksika i gramatike. To pod­ razumijeva da su »ispunjenije« konstrukcije bliže leksiku, odnosno dio su leksičkih struktura, a shematičnije su konstrukcije bliskije gramatič­ kim pravilima. Kako napominje Jackendoff (2008: 15), konstrukcijske gramatike ne čine razliku između riječi i pravila, već one »ispunjenije« nasljeđuju obilježja shematičnijih. Fillmore, Kay i O'Connor (1988: 501) ističu da leksemi mogu biti sastavnim elementima konstrukcija, ali i sa­ mi po sebi mogu biti tumačeni kao konstrukcije. Tako je primjerice gla­ gol oživjeti ispunjena konstrukcija koja nasljeđuje svojstva shematične konstrukcije [[X]/Opref [X]osnova/Adj. [X]inf. suf.]. Shematična kon­ strukcija upućuje na način tvorbe glagola od pridjeva, odnosno pridjevske osnove. Toj shematičnoj konstrukciji odgovara niz ispunjenih konstruk­ cija: objasniti, blijedjeti, bjesnjeti, pobjesnjeti itd. Dakle osim što postoji sveza između tih dvaju tipova konstrukcija, istaknuta shematična kon­ strukcija predstavlja generalizirajući obrazac prema kojemu se u hrvat­ skome jeziku tvore glagoli izvedeni od pridjeva. 222 Jošjedno bitno obilježje koje dijele svi konstrukcijski pristupi jest promat­ ranje jezičnih pojavnosti kao kontekstno uvjetovanih. Čak i kada se riječi promatraju kao konstrukcije, one se promatraju kao sastavljene od razli­ čitih jezičnih pojavnosti, osnove i afikasa. Tako su zapravo afiksi kon­ tekst koji utječe na konačno značenjsko oblikovanje i ustroj motivirane, odnosno izvedene riječi. Svi govornici hrvatskoga jezika svjesni su da postoje razlike između glagola oživjeti, preživjeti, zaživjeti, doživjeti, a zna­ čenjske razlike među njima ovise o preflksima, dakle sastavnim elemen­ tima konstrukcija. Sličan pristup razumijevanju uloge aflkasa zastupa i Janda (2011) kada govori o metonimiji u tvorbi riječi. Tako za nju aflksi predstavljaju kontekstne okvire koji uvjetuju da se izvedena riječ u odno­ su na osnovnu riječ tumači kao metonimijski motivirana. Slično stajališ­ te zastupamo i u: Raffaelli i Kerovec (2008) te Raffaelli (2013), no s naglaskom na metaforičke pomake koji su zamjetljivi kod izvedenih riječi u odnosu na nemotiviranu riječ. Tako primjerice leksem objasniti ima metaforičko značenje u odnosu na pridjevjasan iz kojega je izveden. Kon220

O razlici razumijevanja simboličkih struktura u kognitivnoj gramatici i konstrukcij­ skoj gramatici vidi u: Žic Fuchs (2009: 166) i Belaj - Tanacković Faletar (20 14: 33) 221 O raspravi o odnosu značenja konstrukcije kao cjeline i utjecaja nekih njezinih dije­ lova, posebice glagola, na značenjska svojstva konstrukcije vidi više u: Langacker (2009: 170 - 171). 222 O toj temi vidi više u: Ra.ffaelli (20 13). Tamo neka načela konstrukcijske morfologi­ je (Booij, 2010) primjenjujemo na razumijevanje morfosemantičkih struktura hrvatskoga leksika.

160

KONTEKSTNA ANALIZA

tekst koji je omogućio metaforičko ostvarenje značenja izvedenoga glago­ la u odnosu na nemotiviranu riječ jesu afiksi. Dakle konstrukcija je jezična pojavnost koja se nužno sastoji od različitih tipova jezičnih elemenata, što implicira da se značenje pojedinog jezičnog elementa ne može promatrati izdvojeno od elemenata s kojima se supojav­ ljuje. Tako se primjerice glagol gledati odnosi na usmjerenu percepciju, kao u iskazu Mara gleda ptice na grani. No značenjske pomake koje zam­ jećujemo kod glagola gledati ne možemo objasniti bez njegova promatra­ nja kao dijela konstrukcije. Tako primjerice možemo reći da je glagol gle­ dati proširio značenje prema (pred)spoznajnoj223 domeni (značenjski blis­ ko glagolu vidjeti), ali samo kao dio konstrukcije [gledati na + Ak], kao u iskazu: Svi su gledali na njegove izjave kao na iskaze mržnje. Nije moguće reći da je glagol gledati metaforički proširio svoje značenje ako ga se ne promatra kao sastavni element konstrukcije koja nosi (pred)spoznajno značenje. Također ne možemo reći da glagol ugledati može imati znače­ nje 'imati koga za uzor'. Pava je ugledala vjevericu u parku. iskaz je u kojemu se glagol ugledati odnosi na trenutačno usmjerenu percepciju. No u iskazu Maja se u svemu ugleda na Anu. jasno se pokazuje da je riječ o konstrukciji [ugledati se na + Ak] 224 koja je nositeljem značenja 'imati ko­ ga za uzor', u kojoj je osim prijedloga važna sastavnica i čestica se. Dakle razvidno je da postoji bitna značenjska razlika između ugledati i ugledati se na, pri čemu zasigurno ne možemo tvrditi da se značenje konstrukcije ugledati se na može protumačiti kao skup značenja njezinih sastavnih elemenata. Dapače, ovdje je riječ o čestici i prijedlogu kojih pojedinačna značenja nisu uvjetovala da se čitava konstrukcija tumači kao 'imati ko­ ga za uzor'. Slično raspravljaju Katunar i dr. (2012) kada ističu razliku iz­ među zagrijati se i zagrijati se za. Konstrukcija [zagrijati se za + Ak] ima metaforičko značenje i mora se promatrati kao sintaktička cjelina koja nosi značenje 'pokazivati interes za koga ili što'. Drugim riječima, želimo li govoriti o navedenome značenju, ne možemo ga pripisati ni samo glago­ lu zagrijati, ni glagolu zagrijati se, već isključivo konstrukciji zagrijati se za. 225 Time ističemo daje riječ o značenju proizašlom iz kontekstnoga od­ nosa različitih jezičnih elemenata koji tvore čvrstu cjelinu kojoj odgovara specifično značenje. Govornici hrvatskoga jezika posjeduju znanje o toj konstrukciji i njoj pripadajućem značenju. Slažući se s Langackerom 223

Smatramo da postoji stupnj evitost od percepcije do spo znaje Tako smatramo da gla­ goli gledati i slušati (što je oprimjereno nešto kasnije) ne označuju spoznaju, već proces koji prethodi spoznaji i koji zasigurno uključuje određeni tip mentalnih aktivnosti. Riječ je o vrlo složenoj temi koj u ovdje ne možemo do kraja razraditi, ali je bitno na nj u upozoriti te zahvaljuj emo Barbari Kerovec na tom komentaru prilikom čitanja rukopisa. 224 Naravno, prijedlog na zamjenjiv je prijedlogom u. 22 5 O promatranju prijedloga u okviru konstrukcijske gramatike i za detaljne razrade toga pitanj e vidi u: Katunar (2015). .

161

O ZNAČENJU

(2009: 170-171), ističemo da glagoli >>nose svoje značenje«, ali se usvajaju u određenim konstrukcijama, u kojima zauzimaju točno određeno mjesto i koje se pojavljuju u jezičnoj uporabi. Naime malo je vjerojatno da kon­ strukcije ugledati se na i zagrijati se za nećemo povezati s temeljnim zna­ čenjima dvaju glagola koji se u slučaju glagola (u)gledati odnose na per­ cepciju, a glagola zagrijati na 'vrućinu' ili 'vatru' koja je izvorna domena za konvencionalizirano metaforičko razumijevanje ljubavi kao u iskazi­ ma: Među njima se rasplamsala ljubav, Gorio je od ljubavi za njom. itd. Dakle konstrukcija kao cjelina nosi specifično značenje, ali se glagol usva­ ja unutar konstrukcija u kojima se upotrebljava te je samim time glagol­ sko značenje više ili manje u sprezi s konstrukcijom u kojoj se pojavljuje. Tako se primjerice glagol slušati počeo upotrebljavati u konstrukciji [slu­ šati + da + izrič. reč.], kao primjerice u iskazu Na radiju slušam da će su­ tra padati kiša. Ta se konstrukcija može prikazati shematično kao [Nnom Vper + da + izrič. reč.]. Osim toga mnogi percepcijski glagoli metaforički motivirano spoznajno značenje ostvaruju unutar te konstrukcije: vidim

da si sve naučio, čujem da si ozdravio, zamijetio je da su ga svi prijatelji napustili itd. U iskazu Na radiju slušam da će sutra padati kiša. nije kon­ strukcijski podudarna uporaba glagola slušati s obzirom na konvenciona­ lizirane konstrukcije u kojima se pojavljuje: Slušam kako pada kiša, slu­ šam kišu, ali je moguća s obzirom na shematičnu konstrukciju [Nnom Vper + da + izrič. reč.], koja je shematizirana konstrukcija percepcijskih glagola i kojoj odgovara spoznajno značenje. S obzirom na to da je riječ o rijetkoj i vrlo ograničenoj uporabi glagola slušati, sukladno Langackero­ vu tumačenju (2009) ona je iskrivljena,226 no to nipošto ne znači da jedno­ ga dana neće biti proširena na različitije uporabe, kao primjerice: *Slu­ šam da si dobro, te onda i konvencionalizirana. Ovaj kratak osvrt na temelje konstrukcijske gramatike (kao generičkoga naziva) za cilj je imao pokazati u kojim bi smjerovima suvremeni pristupi u leksičkoj semantici trebali ići. Konstrukcijska gramatika jedan je od najsuvremenijih kontekstnih pristupa tumačenju značenja jer naglašava da se značenje bilo kojeg jezičnoga elementa ne može promatrati izolira­ no, već uvijek u suodnosu spram drugih jezičnih elemenata s kojima se pojavljuje, odnosno koji ga kontekstualiziraju. Naše znanje o značenju po226

Langacker se (2009: 170- 171) osvrće na poznat primjer Adele Goldberg: Sam sneezed the nap kin offthe tahle (»Sam je /ot/kihnuo salvetu sa stola« ) . Riječ je o neuobičajenoj i, pre­ ma Langackeru, iskrivljenoj uporabi glagola to sneeze 'kihnuti', ali koja je prema Goldberg

moguća upravo zbog značenja rečenične konstrukcije, odnosno argumentne strukture [X UZROKUJE Y DA POMAKNE Z], dakle značenja uzrokovanoga kretanja. Vidi u: Goldberg (1995: 1 -4). Ipak, Langacker ističe da je riječ o iskrivljenoj uporabi glagola to sneeze (kao i u našem primjeru glagola slušati), koja je konstrukcijski nepodudarna s obzirom na kon­ vencionalizirane uporabe toga glagola. Međutim to je način kojim uporabe postaju kon­ strukcijski podudarne i konvencionalizirane.

162

KONTEKSTNA ANALIZA

jedinih jezičnih elemenata povezano je sa znanjem o konstrukcijama, dakle kontekstima (različitoga tipa) u kojima taj jezični element upotre­ blj avamo.

Prikaz koji preuzimamo iz Croft (2001: 18) najbolje pokazuje kako su konstrukcije cjelina sačinjena od oblika i konvencionaliziranoga značenja između kojih postoji simbolička sveza. Oblik tvore sintaktička, morfolo­ ška i fonološka obilježja, a značenja tvore značenjska, pragmatička i di­ skursno-funkcionalna obilježja.

KONSTRUKCIJA

sintaktička obilj ežj a morfološka obilj ežj a fonološka obilježj a

OBLIK

simbolički odnos (sveza)

l

l

značenj ska obilj ežj a pragmatička obilježja diskursno-funkcionalna obilj ežj a

(KONVENCIONALIZIRANO) ZNAČENJE

KOGNITIVNA GRAMATIKA Jedno od osnovnih obilježja kognitivne gramatike jest daje ona uporabno utemeljen model (usage-based model). To podrazumijeva daje znanje o je­ ziku utemeljeno na konkretnoj jezičnoj uporabi te procesom apstrakcije omogućava stvaranje generalizacija do kojih govornik dolazi na temelju tih uporaba. Kognitivna gramatika kao uporabno utemeljen model z ago ­ vara pristup kojim se u razumijevanju i usvajanju jezičnih struktura ide odozdo prema gore (proces bottom-up) i koji je potaknut jezičnim iskus­ tvom. 227 Time se ističe da sve što je dijelom jezične uporabe postaje i dije­ lom lingvističkoga opisa. Svaka vrsta generalizacije i shematizacije pro­ izlazi iz jezične uporabe, dakle konkretno ostvarenih jezičnih jedinica te stoga i jezičnoga iskustva govornika. Tako primjerice govornici, bivajući izloženi uporabama pojedinačnih riječi poput skladatelj, učitelj, čitatelj, roditelj itd., stvaraju shematizacije o tvorbenim obrascima koji omoguća­ vaju oblikovanje inovativnih riječi, poput usrećitelj. Jednom usvojen she­ matičan tvorbeni obrazac omogućava oblikovanje novih riječi. Time ko­ gnitivna gramatika ističe jednu od svojih temeljnih teza: da zaključci koji se donose o jezičnim strukturama proizlaze iz empirijskih istraživanja 227

Taylor (2003a: 27). 163

O ZNAČENJU

konkretnih i jezičnom uporabom ostvarenih jezičnih jedinica sa svim nji­ hovim obilježjima. Ona je stoga »maksimalistička«, za razliku od genera­ tivne teorije koja ima tendenciju minimalističkom pristupu opisu jezičnih struktura. Dakle u kognitivnoj gramatici ne postoje gramatička pravila koja su unaprijed zadana i uvjetuju jezičnu uporabu, već suprotno; ona su kao shematizacije utvrđene na temelju specifičnih uporaba, oblikuju u ono što tradicionalno nazivamo pravilima. »Pravila« (to je naziv koji Lan­ gacker /2000a/ također stavlja u navodnike) u kognitivnoj gramatici mo­ gu proizaći isključivo iz shematiz acija nastalih na temelju pojavljivanja je­ zičnih elemenata u uporabi. Time se kognitivna gramatika bitno razliku­ je od generativne gramatike koja odvaja jezično znanje (competence) od je­ zične uporabe (performance), pri čemu je uporaba uvjetovana jezičnim znanjem. No jezična uporaba nije samo odrazom jezičnoga znanja teme­ lj enoga na gramatičkim pravilima, već je uvjetovana nizom čimbenika koji utječu na njezino oblikovanje. Stoga kognitivna gramatika kao upo­ rabno utemeljen model podrazumijeva da se opis jezičnih struktura mora temeljiti na empirijski utvrđenim jezičnim podatcima te da u sebi uklju­ čuje različite tipove informacija, poput primjerice pragmatičkih, o čemu će u poglavlju »Semantika i sintaksa« biti više riječi. U razdjelu u kojemu smo predstavili konstrukcijsku gramatiku, istakli

smo da riječi usvajamo kroz kontekst, odnosno u suodnosu s drugim rije­ čima. To je i jedno od osnovnih počela kognitivne gramatike pa stoga i ne čudi da Langacker konstrukcijsku gramatiku vidi kao jedan od pravaca unutar kognitivne gramatike i da tezu Adele Goldberg o razlikama izme­ đu dvaju pristupa smatra ��pretjeranom«. 228 Langacker (1987, 2000a, 2000b, 2009) ističe da se svaka jezična jedinica usvaja kroz kontekst u kojemu se pojavljuje, odnosno da je kontekstno uvjetovana. Jezične jedinice pojavljuju se u posebnim postavima kojima su uvjetovane . Govornik je sposoban razlikovati jezične jedinice zahvalju­ jući procesu apstrakcije, odnosno time što se kroz jezičnu uporabu dovo­ ljan broj puta susreo s određenom jezičnom jedinicom u određenom tipu konteksta, što mu je omogućilo potpuno razumijevanje te jezične jedini­ ce. Tako j e primjerice dijete koje se dovoljan broj puta u uporabi susrelo s prefiksom od- ( kao u oduzeti, odvojiti, odmaknuti, odvesti itd.) sposobno raspoznati da postoji jezična jedinica od- koja u sprezi s ostalim jedinica­ ma, dakle kontekstualizirana, sudjeluje u označavanju radnji u kojima se što odvaja od čega drugoga. Ako je dovoljan broj puta bilo izloženo takvim uporabama, sposobno je prepoznati i izdvojiti taj element kao zasebnu je­ zičnu jedinicu, provesti generalizaciju (imati znanje o tvorbenom obras­ cu) i uporabiti je na vrlo inovativan način: oblikujući neovjerenu riječ *od228

164

Vidi u: Langacker (2009).

KONTEKSTNA ANALIZA

bližiti, koja funkcionira kao antonim glagolu približiti. Tom inovacijom i uporabom dijete je pokazalo da je usvojilo obilježja jezične jedinice od­ kao jedinice koja je pro šla proces dekontekstualizacije, koji je ključan pri usvajanju jezičnih jedinica s njihovim obilježjima. U tom je primjeru raz­ vidno daje dijete bilo dovoljan broj puta izloženo prefiksu od- u uporaba­ ma na temelju kojih je moglo usvojiti njegovu funkciju i značenje te tvor­ beni obrazac, što mu omogućuje uporabu toga jezičnoga elementa u posve inovativnom, ali za govornike hrvatskoga providnom i razumljivom kon­ tekstnom okruženju.

Ako se jezična jedinica u nekom svojem obilježju dovoljan broj puta upo­ trebljava u istom postavu, dakle bude kontekstno ovisna na isti način, s vremenom to obilježje postaje svojstveno jezičnoj jedinici i izvan konteks­ ta u kojemu se upotrebljava, što implicira da je j edinica preživjela proces dekontekstualizacije. Takva jezična jedinica postaje konvencionalizira­ na.229 Konvencionaliziranejezičnejedinice su one koje dijeli čitava govor­ na zajednica ili većina pripadnika neke govorne zajednice. Valja istaći da je konvencionaliziranost stupnjevita kategorija, dakle jezična jedinica sa svojim obilježjima može· biti više ili manje prihvaćena od većeg ili manjeg dijela govorne zajednice. Obilježja jezičnih jedinica mogu proizaći iz sintagmatskoga konteksta (u Langackerovu nazivlju) koji načelno odgovara onome što smo u ovom poglavlju nazvali mikrokontekstom, a odnosi se na kombinaciju jezičnih jedinica koje sudjeluju u sastavljanju nekoga izraza, ili iz situacijskoga konteksta koji se odnosi na sve pragmatičke okolnosti u kojima se nalaze govornici ili, konkretno, sudionici nekoga govornog čina. To znači da izvanjezične okolnosti te odnos govornika prema predmetu komunikaci­ je, mogu utjecati na konvencionalizaciju obilježja pojedine jezične jedini­ ce. To je vidljivo kod nastanka općih konotacija (na način kako ih tumači Martinet). Tako su izvanjezične okolnosti i odnos govornika prema izvan­ jezičnoj pojavnosti o kojoj se govori utjecale na to da je leksem invalid do­ bio obilježje negativno konotirane riječi te da se on sve češće zamjenjuje izrazom osoba s posebnim potrebama. Izvanjski čimbenici, kao odnos go­ vornika prema pojavnosti o kojoj komunicira, utjecali su na to da leksem invalid bude konvencionalizirana jezična jedinica upravo sa spomenutim značenjskim obilježjem, zbog kojega je bilo potrebno oblikovati sinonim­ ski parnjak. Ne tvrdimo da je to obilježje posve konvencionalizirano jer bi to impliciralo da leksem invalid u svakoj uporabi nosi ta obilježja, ali upravo stoga što se taj leksem u mnogim uporabama i situacijskim kon­ tekstima zamjenjuje sinonimskim izrazom osoba s posebnim potrebama, možemo govoriti o visokom stupnju konvencionaliziranosti. 229

Langacker ( 1987: 63). 165

O ZNAČENJU

Pojedine jezične jedinice u nekim svojim obilježjima tek naznačuju da bi mogle postati konvencionalizirane, odnosno još su uvijek izrazito kontekst­ no uvjetovane. Prisjetimo li se primjera iz prethodnoga razdjela, lako mo­ žemo zaključiti da se spoznajno značenje glagola slušati počelo pojavljiva­ ti u vrlo specifičnom situacijskom kontekstu (povezanom sa slušanjem nekog izvora informacija i podatcima i znanjem koje tako možemo priku­ piti), a u konstrukciji svojstveno ostalim percepcijskim glagolima kada se pojavljuju u značenju 'znati'. Međutim budući da se glagol slušati u tom značenju pojavljuje vrlo ograničeno, kažemo da je ono kontekstno uvjeto­ vano i da glagol slušati u značenju 'znati' još uvijek nije prošao proces de­ kontekstualizacije, dakle ne raspoznajemo ga u tom značenju kao kon­ vencionaliziranu jezičnu jedinicu. S druge pak strane, glagol pričati u značenju 'prenositi poruku ili sadržaj' ili imenica seminar u značenju 'se­ minarski rad' dovoljan su broj puta uporabljene u istim konstrukcijama, ali različitim situacijskim kontekstima, da o njima možemo govoriti u tim značenjima kao dekontekstualiziranim i konvencionaliziranim jezičnim jedinicama. 2 30 To podrazumijeva vrlo bitno obilježje kognitivne gramatike kao uporab­ no utemeljenoga modela, a to je dinamičnost. Upravo stoga što se zaključ­ ci o jezičnim strukturama donose na temelju empirijskih istraživanja je­ zične uporabe, kognitivna gramatika podrazumijeva da se jezik nepre­ kidno mijenja te da je dinamički ustrojen. Time se, naravno, ne niječe či­ njenica da mora postojati ono što je u jeziku stabilno kako bi jezik bio i kognitivno i komunikacijski funkcionalan. 23 1 Kako bi kognitivna gramatika bila što uvjerljivija u svojim tezama koji­ ma naglašava da je uporabno utemeljen model, u posljednjem desetljeću sve je češća pojava da se kognitivnolingvistička istraživanja povezuju s korpusnim metodama istraživanja jezika. 232 Time se pridonosi objektiv­ nosti i egzaktnosti jezičnoga opisa, ali i tomu da su primjeri jezičnih upo­ raba kojima se kognitivni lingvisti služe doista ostvareni u konkretnim komunikacijskim situacijama. Metode korpusne lingvistike posebice su primjenjivane unutar leksičke semantike. Tim metodama semantičar može mnogo preciznije utvrditi i kvantificirati činjenice vezane uz prom­ jene značenja, značenjska obilježja pojedinih leksema, kao i metaforičke i

230

O važnosti (sintaktičkih) konstrukcija za profiliranje značenja 'prenositi poruku ili sadržaj' glagolapričati, vidi u: Žic Fuchs - Tuđman Vuković (2000). Tumačenje toga prim­ jera u kontekstu dijakronijske semantike i nastanka jezičnih promjena, kao i primjera seminar, vidi u: Raffaelli (2009). 231 O odnosu stabilnosti i dinamike u razumijevanju jezičnih struktura vidi više u: Raffa­ elli (2009). 232 O tome vidi također i u: Tuđman Vuković (2010).

166

KONTEKSTNA ANALIZA

metonimijske pomake.233 Metodama korpusne lingvistike, koje omogu­ ćavaju kvantiflkaciju jezičnih pojavnosti, kognitivna lingvistika pridono­ si objektivnijem utvrđivanju čestotnosti pojedinih jezičnih jedinica i njiho­ vih obilježja. Čestotnost je pojavnost kojom se utvrduje koliko je određena jezična jedinica ili konstrukcija učestala u uporabi. Čestotnost je jedan od temeljnih čimbenika u deflnir�u jezičnih struktura. Osim toga čestot­ nost je neraskidivo povezana i s konvencionaliziranošću jezičnih pojavno­ sti u najširem smislu riječi. Što je neka jezična pojavnost u učestalijoj upo­ rabi, što je viši stupanj njezine čestotnosti, to je ona i konvencionalizi­ ramJa.

Primjena korpusne analize u sintaktičko-semantičkom opisu

Metodama korpusne lingvistike lingvist može doći do podataka o jezič­ nim odnosima do kojih ne bi mogao doći nijednom drugom metodom. U leksičkoj semantici tom se metodom može doći do potvrda o značenjskim odnosima ili o pojavljivanju leksema u određenom tipu konstrukcija koje kao govornici intuitivno osjećamo. Kada intuiciju možemo empirijski provjeriti i dokazati, tada takvo istraživanje zasigurno dobiva na uteme­ ljenosti i uvjerljivosti. Ilustrirat ćemo to ponovno pomoću percepcijskih glagola, a istodobno će­ mo te primjere povezati i s prethodnim razdjelom u kojemu smo u kraćim crtama prikazali temeljne teze konstrukcijske gramatike. Percepcijski glagoli pojavljuju se nerijetko u konstrukcijama tipa [Nnom + izrič. reč.] i [Nnom V kako + izrič. reč.]. Katičić (1991: 311) te Silić i Pranjković (2005: 333) napominju da su izrične rečenice uvedene s da i kako učestalom dopunom percepcijskim glagolima, a Katičić posebno is­ tiče da se glagoli vidjeti i čuti učestalije pojavljuju s veznikom da, a slušati i gledati s veznikom kako. Dubljom sintaktičkom analizom Mihaljević (2009) te Gnjatović i Matasović (2010) pokazuju da dopune s dvama tipo­ vima veznika im�u i svoje značenjske implikacije. Tako Mihaljević (2009) napominje da dopuna izričnom rečenicom s veznikom da označava doga­ đaj koji je percepcijom potpuno zahvaćen, dok dopuna uvedena veznikom kako označava da se percipira događaj kao progresivan. To je sukladno tvrdnjama u Gnjatović i Matasović (2010) o razlikama u posrednijem i

V da

Primjene metoda korpusne lingvistike u leksičkoj semantici posebno su u hrvatskoj lingvistici zastupljene u radovima Nine Tuđman Vuković. Vidi: Fulgosi - Tuđman Vu­ ković (2001); Tuđman Vuković - Opačak (2009); Tuđman Vuković (20 10), Stanojević Tuđman Vuković (2012). Od inozemne literature u kojoj se metode korpusne lingvistike primjenjuju kako bi se egzaktnije opisale značenjske strukture, uz mnoge druge ističemo: Deignan (2005); Gries - Stefanowitch (2006); Glynn - Fischer (2010). 233

167

O ZNAČENJU

neposrednijem percepcijskom iskustvu. Time se vraćamo na Katičićevu (1991) tvrdnju da se glagoli vidjeti i čuti češće pojavljuju u konstrukciji s veznikom da, što znači da označavaju percepciju koja cjelovito zahvaća promatranu situaciju pa u tim konstrukcijama nerijetko i spoznaju. Dru­ gim riječima, glagoli slušati i gledati označavaju progresivnu percepciju, tj. veću percepcijsku uključenost Doživljavača u situaciju koju promatra, te se stoga češće pojavljuju u konstrukcijama s veznikom kako. Korpusnom metodom možemo potkrijepiti te tvrdnje, pokazati da per­ cepcijski glagoli uvedeni s da označavaju cjelovitu percepciju i spoznaju te da je riječ o obrascu koji se ponavlja, tj. svojstven je i drugim percepcij­ skim glagolima, a ne samo četirima najistaknutijima. Također, percepcij­ ski glagoli uvedeni s kako označavaju progresivnu percepciju i u takvim se konstrukcijama percepcijski glagoli ne pojavljuju u spoznajnom znače­ nJU. Istraživanje je provedeno na Hrvatskome nacionalnom korpusu, inačici V20, i ovdje predstavljamo samo neke od rezultata kako bismo bolje ilus­ trirali mogućnosti i dosege korpusnih metoda u sintaktičko-semantič­ kom opisu. Glagol čuti pojavljuje se 292 puta u konstrukciji [Nnom + čuti + kako + izrič. reč.] i uglavnom u percepcijskom značenju. U konstrukciji [Nnom + čuti + da + izrič. reč.] pojavljuje se 1199 puta. Usporedimo li te rezultate s onima dobivenim za glagol slušati, zaključujemo ne samo da je glagol čuti čestotniji nego i daje drukčiji odnos njihova pojavljivanja u konstruk­ cijama s da i kako. U konstrukciji s da glagol slušati pojavljuje se 34 puta, a s kako 101 put. Mnogi od tih primjera u konstrukciji s veznikom da po­ kazuju značenjski pomak glagola slušati, o kojemu smo već govorili, kao primjerice u iskazima: Tko god putuje, ne voli slušati da se putnicima do­ godila nesreća. ili Ma koliko u vijestima slušali daje na drugim mjestima zemaljske kuglejoš i gore. Glagol vidjeti pojavljuje se 2972 puta u konstrukciji [Nnom + vidjeti + da + izrič. reč.] i 969 puta u konstrukciji [Nnom + vidjeti + kako + izrič. reč.]. S obzirom na podatke iz korpusa, možemo reći da postoji vrlo jasna razlika u značenjima glagola vidjeti u dvjema konstrukcijama. Tako se u nasumičnom uzorku od 200 pojavnica glagola vidjeti u konstrukciji s ve­ znikom da izrična rečenica odnosi na neke konkretne, percepcijom za­ hvatljive događaje u samo ll primjera, kao primjerice u: kad sam poku­ šao otvoriti vrata i vidio da je brava provaljena, dok se u svim ostalim uporabama u toj konstrukciji izrična rečenica odnosi na apstraktne do­ gađaje zahvatljive spoznajom, kao primjerice u: Sad vidim da nisam po­ griješio. ili Žao mi je samo kad vidim da ljudi imaju znanja, a odustanu. Stoga možemo zaključiti da je pojavljivanje glagola vidjeti u konstrukciji 168

KONTEKSTNA ANALIZA

[Nnom + vidjeti + da + izrič. reč./apstraktna situacija] učestala i pravil­ na konstrukcija u kojoj se glagol vidjeti pojavljuje u metaforičkom znače­ nju koje se odnosi na spoznaju. Glagol gledati ne pojavljuje se u konstruk­ ciji s veznikom da u percepcijskom značenju, već u značenju 'truditi se', 'namjeravati', kao u: Svatko je gledao da uhvati što više. S veznikom kako pojavljuje se 464 puta. Zamjetljivo je analizom drugih percepcijskih glagola u navedenim kons­ trukcijama da je konstrukcija s veznikom da mnogo čestotnija od kons­ trukcije s kako. Tako se glagol spaziti 290 puta pojavljuje s veznikom da, a 90 puta s veznikom kako. Osim toga analizom korpusa zamjećuje se da se percepcijski glagoli koji se odnose na spoznaju učestalije pojavljuju s veznikom da nego s veznikom kako, što je sukladno i tvrdnjama koje iz­ nose Mihaljević (2009) te Gnjatović i Matasović (2010). Tako se glagol uvidjeti (koji ima samo spoznajno značenje) pojavljuje 270 puta u kons­ trukciji s veznikom da te samo 31 put u konstrukciji s veznikom kako. Dakle iako nema strogoga razgraničenja između konstrukcija s da i kako i značenjskih obilježja glagola kada se u njima pojavljuju, korpusnom analizom posve je razvidno da je konstrukcija [Nnom + Vper + da + izrič. reč.] mnogo češće ona unutar koje se ostvaruje spoznajno značenje percepcijskih glagola, odnosno možemo reći da tako shematizirana nosi mnogo češće spoznajno nego percepcijska značenje. Ovaj kratak prikaz korpusne analize uporaba percepcijskih glagola u dvjema konstrukcijama imao je za cilj pokazati u kojoj mjeri korpusni po­ datci mogu potvrditi određene pretpostavke, govorničku intuiciju i mno­ go jasnije, objektivnije i egzaktnije opisati i definirati jezične strukture. Poglavlje >>Kontekstna analiza«, s kratkim osvrtima na danas sigurno dva najznačajnija pristupa koji zagovaraju kontekstni pristup opisu zna­ čenja (konstrukcijska gramatika i kognitivna gramatika) , imalo je za cilj pokazati u kojoj mjeri su se odmakla istraživanja, opis i definiranje zna­ čenjskih struktura danas u odnosu na strukturalistička proučavanja značenja. Kontekstna analiza, kako god bila određena i kako god joj se pristupalo, danas je nezaobilazan put prema cjelovitom i sustavnom opi­ su značenjskih struktura.

169

METAFORA I METONIMIJA

Ovo je poglavlje posvećeno dvama temeljnim čimbenicima koji utječu na oblikovanje značenja, a kojima se od antike do danas pristupalo s filozof­ skog, retoričkog stilističkog, književnoteorijskoga i lingvističkoga stano­ višta. ,

Naš je prvi susret s objema pojavnostima povezan s usvajanjem znanja o stilskim figurama kao sredstvima pomoću kojih književnici (posebice pjesnici) uljepšavaju svoje tekstove.

Đurdic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin, Dršće, strepi, zebe kao daje zima; Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima Potajno kraj vrbe gdjeje stari mlin. (Antun Gustav Matoš, »Srodnost«) Stilska figura koja u prvim dvama stihovima Matoševe pjesme dolazi do izražaja je metafora, koju teorija književnosti definira kao figuru riječi ili trop. Figure riječi ili tropi nastaju promjenom osnovnog uobičajenog zna­ čenja pojedinih riječi, dakle kada poj edine riječi osim u izravnom upotreb­ ljavamo i u prenesenom značenju. 234 Tako prva strofa Matoševe pjesme obiluje metaforama a možemo reći da se čitava razumijeva kao personifi­ kacija zbog toga što se cvijetu u cijelosti daju ljudske osobine. Kako napo­ minje Solar (1979: 65), metaforom se po načelu sličnosti prenose pojmovi iz jednog područja i svij eta u drugo područje U pjesm i »Srodnost« cvijet se uspoređuje s čovjekom te se uspostavljaju sličnosti između cvijeta i ljudskih osobina Cvijet je tih, fin, strepi i zvoni bijele psalme Tako su ljudske osobine pridane cvijetu, a i glagol zvoniti, koji primarno povezuje­ mo sa zvonom ili zvonikom, u toj strofi označava radnju koju obavlja cvijet. Metafora kao figura riječi razmjerno je lako prepoznatljiva jer po,

.

.

234

1 70

Solar ( 1979: 64).

.

METAFORA I METONIMIJA

vezuje dva pojma koja u izvanjezičnom svijetu nemaju dodirnih točaka pa tako cvijet ne može biti tih ili fin, niti može strepjeti i zepsti.

Moj prijatelju, mene više nema. Al nisam samo zemlja, samo trava. Jer knjiga ta što držišje u ruci, Samoje dio mene koji spava. I koje čita - u život me budi. Probudi me i bit ću tvojajava. (Dobriša Cesarić, »Pjesma mrtvog pjesnika«) I prva strofa poznate Cesarićeve pjesme obiluje figurama riječi. Tako

u

njoj pronalazimo eufemizme (zamjenjivanje neke riječi blažim izrazom) mene više nema i mene koji spava, a koji stoje u zamjenu za primjerice gla­ gol umrijeti. U toj se strofi pojavljuje i metonimija. Primjer metonimije imamo već u sljedećim stihovima· »Jer knjiga ta što držiš je u ruci, l Sa­ mo je dio mene koji spava.«, u kojima se preneseno značenje ostvaruje po­ vezivanjem pjesnika s nečime što mu je blisko u stvarnom odnosu, a to je knjiga (koju je napisao). U tim se dvama stihovima ističe da je knjiga dio pjesnika koji spava. Tim se stihovima izražava jedno od ključnih obilježja metonimije, a to je da dio stoji za cjelinu. 235 Metonimija također označava uporabu riječi u prenesenom značenju, ali za razliku od metafore, gdje se značenje jedne riječi prenosi na drugu po sličnostima, kod metonimije se značenje prenosi prema određenim stvarnim odnosima. 236 Metonimija j e načelno teže prepoznatljiva jer se njome uspostavlja odnos među pojmovi­ ma između kojih postoji bliskost i doticaj i u izvanjezičnome svijetu, kao između pjesnika i njegove knjige.

U poeziji (i književnosti općenito) pjesnici se služe figurama riječi kako bi na određen način iznenadili čitatelja ili slušatelja, tj. kako bi usmjerili njegovu pozornost na određene odnose među riječima i njihovim znače­ njima. 237 Time kod čitatelja potiču stvaranje posebnog doživljaja pjesme. No metaforama i metonimijama služimo se i u svakodnevnom govoru. Značenja nekih riječi više ne prepoznajemo kao metaforička. Tako govor­ nik hrvatskoga j ezika imenicu tjeskoba neće povezati s pridj evom tijesan, iz kojeg je imenica izvedena. Rij eč je o imenici koja se odnosi na osj ećaj ili psihičko stanj e, a nastala je od riječi koja se odnosi na određena fizička ili prostorna obilježj a. Imenica tjeskoba ima metaforičko značenje u odnosu 235

2 36 237

O odnosu cjeline i njezinih dijelova će biti više riječi u razdjelima koji slijede. Solar ( 1979: 66) . Solar (1979: 64) . 171

O ZNAČENJU

na pridjev iz kojeg je nastala, odnosno iz kojeg je izvedena. U takvim slu­ čajevima riječ je o tzv. historijskim metaforičkim izričajima, odnosno o mrtvim metaforama238 u kojima govornici nisu sposobni povezati znače­ nje novije riječi sa značenjem ishodišne riječi. Još su istaknutiji primjeri mrtvih metafora oni u kojima primjerice indoeuropski korijen označava jednu pojavnost, a njegovi odrazi u različitim indoeuropskim jezicima po­ sve drugu. Takav je primjer imenica strah, koja je nastala od indoeurop­ skoga *sterH- u značenju 'ukočen', 'ukočiti se'. I dok se sveza između rije­ či tijesan i ijeskoba može razaznati, druga je sveza govorniku posve ne­ providna. Osim takvim izrazima, svakodnevni govor obiluje izrazima kao što su ludo zaljubljen, čisto srce, oštra diskusija, ispunjen mržnjom, kipjeti od bijesa, lebdjeti od sreće i još mnogim drugima, u kojima se pre­ neseno, metaforičko značenje neke riječi lakše povezuje s njezinim osnov­ nim značenjem. Tako znamo da se glagol kipjeti ponajprije odnosi na.do­ sezanje vrelišta vode ili koje druge tekućine. Međutim na temelju ista­ knutog primjera i njemu sličnih primjera razaznajemo da se može odnosi­ ti na intenzivne osjećaje koji s vrelištem tekućina u izvanjezičnome svije­ tu nemaju nikakve bliskosti, ali način na koji proživljavamo pojedine osjećaje može se usporediti sa stanjem zagrijavane tekućine. Stoga je raz­ vidno da je glagol kipjeti proširio svoje temeljno značenje, odnosno da se sastoji od minimalno dvaju značenja koja su međusobno povezana tako da drugo značenje predstavlja metaforički motivirano značenje u odnosu na temeljno značenje. Osim !lletaforama, svakodnevni govor obiluje i metonimijama. Kada ču­ jemo Skola je uložila prigovor. ili kada učenik pita drugog Jesi li ponio matematiku?, tada riječi škola i matematika imaju metonimijski motivi­ rano značenje. Škola se u tom iskazu ne odnosi na zgradu ili na instituci­ ju u cjelini koja se sastoji od učenika, nastavnika, i drugog osoblja, već se odnosi na jedan dio ljudi koji je čine, konkretno, na one koji donose odluke i mogu ulagati prigovore. Jednako tako se matematika ne odnosi na dis­ ciplinu u cjelini, već na pribor (udžbenik, bilježnicu iz matematike) koji je učenicima potreban u nastavi. Takvim izrazima naš govor obiluje te nis­ mo ni svjesni da je metonimija sastavni dio naše svakodnevne komuni­ kacije omogućujući nam da brže i jednostavnije povežemo dvije pojavnos­ ti koje su bliske u izvanjezičnome svijetu. Bilo bi neekonomično kada bis­ mo umjesto Jesi li ponio matematiku? morali reći Jesi li ponio udžbenik, radnu bilježnicu i bilježnicu te sav potreban pribor iz matematike?, dakle kada svoj iskaz ne bismo mogli svesti na leksem koji se odnosi na najistak­ nutiji pojam među bliskim i povezanim pojmovima.

238

172

O tome vidi više u: Lakoff (1987b) ; Stanojević (2009).

METAFORA I METONIMIJA

Dok se teorija književnosti bavi metaforom i metonimijom kao figurama riječi kojima se postižu različiti učinci u književnom tekstu, lingvistika te dvije pojavnosti promatra kao čimbenike koji utječu na širenje značenja, odnosno koji uvjetuju stvaranje polisemije, tj. višeznačnosti leksičkih struktura. Stoga je načelno lingvistika do početka 80-ih godina 20. sto­ ljeća metaforu i metonimiju promatrala kao čimbenike koji utječu na promjene značenjskih struktura leksema te kao na način ljudskoga izra­ žavanja. Temeljna promjena u razumijevanju ponajprije metafore, ali i metonimije, nastaje kada 1980. godine George Lakoff i Mark Johnson objavljuju knjigu Metaphors We Live By, prema kojoj metafora prestaje bi­ ti samo stilskom figurom ili načinom izražavanja te postaje inherentnim dijelom našeg poimanja svijeta. Tako je proučavanje konceptualne meta­ fore do danas ostalo jednim od najistraživanijih i najintrigantnijih pod­ ručja kognitivne lingvistike. U razdjelima koji slijede prikazat ćemo te­ meljna viđenja metafore i metonimije u okviru strukturalističke seman­ tike, a potom ćemo dati kratki prikaz razumijevanja metafore i metoni­ mije u okviru kognitivne lingvistike. 239

METAFORA Metafora je za Ullmanna (1983: 212) jedan od temeljnih čimbenika u mo­ tivacijskim odnosima među značenjima. Metafora je utkana u način ljud­ skoga izražavanja i jedna je od kreativnih snaga jezika. Načelno, metafo­ ra je vrlo jednostavna: postoji uvijek ono o čemu govorimo i ono s čime to uspoređujemo. Kada govorimo o plodovima mukotrpnog rada, tada re­ zultat rada uspoređujemo s nastankom i procesom koji prethodi nastan­ ku vrsta izdanaka nekih biljaka. Kada za nekog kažemo da je otac suvre­ mene lingvistike, tada njegovu ulogu uspoređujemo s ulogom koju otac ima u začetku ljudskog života. Kada kažemo da kipimo od bijesa, tada osjećaj bijesa uspoređujemo s procesom koji se događa s tekućinama pri zagrijavanju. Metafora se temelji na sličnosti dviju pojavnosti koje mogu biti objektivne ili egzaktne, kao u primjeru krijesta vala, pri čemu se bijeli pjenasti vrh vala uspoređuje sa životinjskom krijestom na temelju objek­ tivne sličnosti tih dviju pojavnosti koje pak u izvanjezičnome svijetu ne­ maju nikakva dodira. Još ilustrativniji primjer je naziv zebra za ispruga239

U hrvatskim kognitivnolingvističkim istraživanjima postoji doista velik broj radova koji se bave metaforom i metonimijom. Spomenimo da je u nas prva o konceptualnim metaforama pisala Milena Žic Fuchs ( 1991b i 1992) te da knjiga Konceptualna metafora (20 13) Mateusza Milana Stanojevića donosi uvid u razvoj i metode proučavanja te pojmov­ ne i jezične pojavnosti do današnjih dana. Mario Brdar u knjizi Metonymy in Grammar (2007) donosi sustavan uvid u različite razine i vidove funkcioniranja metonimije u jezič­ nim, posebice gramatičkim strukturama

173

O ZNAČENJU

no označeno mjesto na cesti koje služi kao pješački prijelaz, a koje je ime­ novano metaforičkom motivacijom s obzirom na naziv životinje na čijem su tijelu pruge. Sličnosti dviju pojavnosti u izvanjezičnome svijetu govor­ nik može osjećati ili doživjeti postojećima, kao primjerice u izrazu slatka osveta. Naime osveta kod govornika može izazvati jednake osjećaje kao i kada kušamo nešto slatko, isto kao što i u izrazu gorka istina čuti nešto što ne želimo izaziva iste osjećaje kao i kada kušamo štogod gorko. Ullmann (1983: 212-218) razlikuje četiri temeljne vrste metafora. nazivi za dijelove ljudskoga tijela služe kao jedan od temeljnih izvora metafora. Tijelo određuje čovjeka i njegov na­ čin poimanja svijeta pa mnoge udaljenije pojavnosti uspoređuje i razu­ mijeva pomoću dijelova svoga tijela. Ali i suprotan je smjer također mo­ guć. To znači da su primjerice glava ili srce poslužili za poimanje ili ra­ zumijevanje mnogih drugih pojavnosti. Tako npr. imamo glavu moto­ ra, srce grada itd. Neki se dijelovi ljudskoga tijela imenuju pomoću lek­ sema kojima se označuju različite pojavnosti koje nas okružuju u izvan­ jezičnom svijetu (Adamova jabučica, bubnjić u uhu, korijen zuba, nosa i kose itd.). 2) Životinjske metafore - mnoge pojavnosti imenujemo zbog različitih vrsta sličnosti sa životinjskim svijetom. Miš je osim glodavca i računal­ no pomagalo, djevojčice nose konjski rep, za nekog možemo reći da ima pileći mozak. I klupa na kraju učionice ili tzv. magareća klupa rezervi­ rana je za neposlušna učenika. 240 Također se i ljudsko ponašanje može opisati nekim životinjskim obilježjima. Za nekog se može reći da stalno reži, a za nekoga da kokodače itd. Blank (2003: 52-55) tako iznosi za­ nimljiv primjer imenovanja zjenice oka u tipološki i genetski različitim jezicima. Njegovo je istraživanje pokazalo da se različiti jezici svijeta služe leksemima koji se svojim osnovnim značenjem odnose na određe­ ne male pojavnosti. Latinski izraz pupilla označava malenu djevojčicu, (poslužio je za nastanak engleskoga izraza pupil), a isto pronalazimo i u albanskome minze 'djevojčica'. Osim leksema koji se odnose na male­ nu djevojčicu, i leksemi koji se odnose na voće također su poslužili za imenovanje zjenice, kao primjerice u francuskome prunelle, što je izve­ deno od prune 'šljiva'.

l) Antropomorfne metafore

-

temeljni izvor metafora je pomak od konkretnog prema apstraktnom, pri čemu se podrazumijeva da se za razumijevanje apstraktnih pojavnosti služimo konkretnima: korijen problema, plod rada, ideja se rodila, vidim da si tužan, iz posla je izašao čistih ruku itd. U svim tim primjerima leksemi kojim se ozna-

3) Pomak od konkretnog prema apstraktnom

240

1 74

Zahvaljujem na tom primjeru Ivani Vidović Bolt.

-

METAFORA I METONIMIJA

čavaju konkretne pojavnosti poslužili su za razumijevanje i označava­ nje apstraktnih udaljenijih pojavnosti. Korijen i plod, koji u svom te­ meljnom značenju označavanju dijelove biljke, mogu označavati i apstraktne pojavnosti, poput ishodišta ili procesa. Čiste ruke ne moraju označavati samo neuprljane ruke, već mogu označavati i ruke neo­ kaljane kakvom nečasnom radnjom. Metaforički pomak u značenju leksema uvijek se odvija od konkretnoga prema apstraktnome znače­ nju, a nikada obratno.241 Tako je primjerice glagol shvatiti, koji se odno­ si na mišljenje, izveden od glagola hvatati, koji označuje fizički odnos između dviju pojavnosti. velik broj metafora temelji se na uočavanju sličnosti i povezivanju jedne vrste osjetila s drugima: topao glas, tmurna osoba, slatki miris, vrišteće boje, nježne boje hladna osoba, visoka nota, oštar miris.

4) Sinestezijske ili osjetilne metafore

-

,

METONIMIJA Za razliku od metafore, koju Ullmann smatra jednim od ključnih izvora višeznačnosti, metonimija je, prema njegovu mišljenju, mnogo nezanim­ ljivija. Metafora otkriva nove intuicijske sveze koje govornik stvara izme­ đu dviju pojavnosti, dok se metonimija temelji na već postojećim vezama među pojavnostima u izvanjezičnom svijetu. Dakle riječ je o referencijal­ noj bliskosti. Metonimija je usko povezana s figurom koja se naziva pars pro toto, no ponekad se ova druga smatra i podvrstom metonimije.242 To znači da jedan dio neke pojavnosti (onaj koji je najistaknutiji) služi za ime­ novanje čitave pojavnosti. Tako se primjerice malena ptica crvendać nazi­ va prema crvenoj boji koju ima na prsima paje njezino imenovanje meto­ nimijski uvjetovano. Također, u izrazu odljev mozgova imenica mozak ima metonimijski motivirano značenje jer se odnosi na visoko obrazova­ ne ljude u cjelini. Stoga rabimo imenicu mozak da bismo istakli da pa­ metni i obrazovani ljude odlaze iz zemlje. U iskazu Dvoranaje bila prepu­ na nepoznatih lica. imenica lice u tom kontekstu također ima metonimij­ ski motivirano značenje jer se odnosi na ljude u cjelini. Budući da je lice onaj dio tijela prema kojemu ljude raspoznajemo, u tom je slučaju i njegov O tome vidi više u: Raffaelli (2009). Tamo se napominje da je u pozadini svih promje­ na značenja tzv. Kronasserov zakon, dakle pomak od konkretnoga prema apstraktnome. Takvu tezu podržava i Guillaumeova psihomehanika, koja ističe da se pomaci u značenju odvijaju od konkretnoga prema apstraktnome, tj. od značenjski punih struktura prema značenjski praznim strukturama, što je sukladno procesu gramatikalizacije. Kognitivna lingvistika ističe daje izgradnja značenja utemeljena na našem neposrednom iskustvu pros­ tornih odnosa, tjelesnosti pomoću kojih razumijevamo udaljenije i apstraktne pojmove. 242 Vidi: Radden - Kovecses ( 1999 ) .

24 1

1 75

O ZNAČENJU

najistaknutiji dio, pa je stoga upotrijebljena imenica lice, a ne koja druga imenica (primjerice ruka, noga). U svim navedenim primjerima najistak­ nutiji dio kakve cjeline služi za njezino razumijevanje. Za razliku od me­ tafore, koja pomake uvijek uvjetuje od konkretnih prema apstraktnim značenjima, metonimija je, kao što smo veći istakli, dvosmjerna. To znači da ne mora samo jedan dio služiti kako bi se imenovala cjelina, već vrijedi i obratno: cjelina služi kako bi se imenovao jedan njezin dio. Tako primje­ rice u iskazu Čitav se grad okupio na trgu. imenica grad označuje samo stanovnike toga grada. Učestali tipovi takvih metonimijsk.ih pomaka su oni u kojima naziv čitave institucije stoji zajedan njezin dio, kao primjeri­ ce u iskazu Filozofski fakultet ima velikih poteškoća u provedbi Bologne. U tom iskazu imamo dva metonimijska pomaka. Prvi je vezan uz naziv Filozofski fakultet koji se u tom iskazu odnosi samo na studente i nastav­ nike, a ne i na ostalo osoblje ili druge pojavnosti koje čine Filozofski fa­ kultet. Drugi metonimijski pomak vezan je uz naziv talijanskoga grada (Bologna) koji ovdje stoji u zamjenu za bolonjski proces, koji je povezan s tim gradom, pri čemu se naziv čitavoga grada rabi u zamjenu za naziv oblika studiranja nazvanog po njemu. Ullmann ističe da su prostorna i vremenska bliskost ključne za ostvari­ vanje metonimijskih pomaka u značenjima. Tako se svi navedeni primje­

ri s nazivima institucija ili gradova, pa i zemalja (Hrvatska243jepristupila Europskoj uniji), temelje na prostornoj bliskosti. Vrlo ilustrativan primjer metonimije temeljene na vremenskoj bliskosti daje Ullmann primjerom latinskoga leksema missa (odraženoga u mnogim indoeuropskim jezici­ ma, pa i u hrvatskome - kao misa). 2 44 Latinska imenica izvedena je iz participa prošlog ženskoga roda glagola mittere 'poslati, otpustiti'. Kraj bogoslužja na latinskome je glasio: !te, missa est 'Idite, otpuštena je /Božja služba/'. Budući da se misa sastoji od različitih događaja koji slijede jedan za drugim, dakle povezani su vremenskom bliskošću, završni čin otpu­ štanja vjernika nakon blagoslova poslužio je za imenovanje čitavoga do­ gađaja (bogoslužja). Jedan poseban vid metonimijski motiviranoga značenja su leksemi koji­ ma se imenuju neke opće pojavnosti, a koji su nastali prema izumiteljima tih pojavnosti. Tako u hrvatskome penkala označava kemijsku olovku, a nastala je prema izumitelju Slavoljubu Penkali. Slično funkcionira i fran­ cuska imenicapoubelle 'kanta za smeće', nastala prema njezinu izumitelju Eugeneu Poubelleu, gradonačelniku Pariza. Taj je proces imenovanja uče­ stao u različitim znanostima (određena mjerna jedinica naziv dobiva pre243

Hroatska kao naziv za državu odnosi se na čitav niz pojavnosti. Tako Hrvatsku čine i more, i doline, i planine, i mnogo toga drugog. Za njezin ulazak u EU važna su njezina politička, pravna, društvena i druga obilježja koja su joj svojstvena. 244 Ullmann ( 1983: 2 19).

176

METAFORA I METONIMIJA

ma izumitelju određene pojavnosti ili procesa). Tako postoji mjerna jedini­ ca magnetske indukcije tesla, koja je dobila naziv po Nikoli Tesli. -

Jednako kao i kod metafora,

metonimijski motivirana značenja pojedinih riječi ili imenovanja ne moraju prosječnom govorniku biti razvidna jer imaju veze s etimologijom same riječi, o čemu prosječan govornik nema znanja pa također možemo govoriti i o mrtvim metonimijama, kao što je naprimjer imenica misa. Međutim metonimija je itekako sinkronijski ak­ tivna te se njome neprekidno služimo upravo kako bismo ekonomičnije i jasnije (jer ističemo najvažniji dio neke cjeline) izrazili ono što želimo.

TEMELJNI NAČINI RAZUMIJEVANJA METAFORE I METONIMIJE U KOGNITIVNOJ LINGVISTICI Prethodni razdjeli za cilj su imali dati kratak uvid u načine na koji se me­ taforom i metonimijom bave teorija književnosti i strukturalistička se­ mantika. I jedna i druga te su dvije figure riječi ili izvore polisemije tu­ mačili na razini jezika i jezičnoga izraž avanj a No, kao što smo već napo­ menuli, pomak u razumijevanju tih dviju pojavnosti zbio se pojavom La­ koffove i Johnsonove knjige Metaphors We Live By (1980). Sam naslov knjige upućuje na bit pomaka koji se dogodio u razumijevanju metafora. One prestaju biti stilske figure i sredstva izražavanja. One su pojavnosti sukladno kojima razumijevamo i opojmljujemo izvanjezični svijet, dakle sukladno kojima živimo i djelujemo jer su utkane u naše iskustvo i čine dio naše svakodnevice. Za kognitivnu lingvistiku metafora i metonimija su kognitivni mehanizmi koji uvjetuju oblikovanje našega pojmovnog sus­ tava te su svojstvene i pojmovnim i jezičnim strukturama. Da bi metafo­ re mogle biti dijelom jezičnoga izražavanja te da bismo mogli govoriti o metaforički uvjetovanim pomacima u značenju, metafore ponajprije mo­ raju biti dijelom pojmovnih struktura. .

lako se načelno smatra da je strukturalistička lingvistika općenito meta­ foru i metonimiju isključivo vezala uz jezik i stil, Jakobsonovo proučava­ nje afazije usmjerilo je razumijevanje metafore i metonimije kao pojavnos­ ti koje su i dijelom ljudskoga uma, što prepoznaje i kognitivna lingvistika. Jakobsonovo tumačenje metafore i metonimije kao »dva pola čovjekova ponašanja«245 kognitivni lingvisti smatraju »vizionarskim« tumačenjem metafore i metonimije. 2 46 U Jakobsonovu pristupu tim dvama procesima Lakoff vidi veliki pomak u odnosu na tradicionalno lingvističko tumače245

Vidi Jakobson (1963: 61 - 67). Dirven i Poring u knjigu Metaphor and Metonymy in Comparison and Contrast (2003) uključuju Jakobsonov rad o metafori i metonimiji iz 1956. ističući ga kao nezaobilaznoga 246

177

O ZNAČENJU

nje jer su metafora i metonimija dio čovjekova uma te samim time i dije­ lom čovjekova poimanja i razumijevanja izvanjezičnoga svijeta. Proučavanj e afazije dovelo je Jakobsona do razlikovanja dvaju ekstrem­

nih oblika afazije: »selekcijske afazije« - poremećaja zbog kojega govorni­ ci ne mogu zamijeniti jednu riječ drugom, te »agramatičnosti« - poreme­ ćaja koji se zasniva na nemogućnosti sintagmatskoga ustroja jezika. Suk­ ladno tomu prvi poremećaj naziva »poremećajem sličnosti«, a drugi »po­ remećajem bliskosti«. Budući da je bio strukturalistički orijentiran, me­ taforu je povezivao s paradigmatskim ustrojem jezika, a metonimiju sa sintagmatskim. Metafora dakle povezuje jezične elemente koji su slični i povezani paradigmatski, dok metonimija povezuje jezične elemente koji su bliski, dakle povezani sintagmatski. Budući daje Lakoffova i Johnsonova knjiga objavljena sedam godina prije

Lakoffove Women, Fire and Dangerous Things (1987), možemo reći daje teorija konceptualne metafore jedno od prvih područja koje se počelo sus­ tavno razvijati kao dio kognitivne lingvistike u cjelini. Budući da metafo­ ra i metonimija postaju dijelom pojmovnih struktura, u okviru kognitiv­ ne lingvistike govorimo o konceptualnoj (pojmovno)) metafori. 247 Kon­ ceptualna metafora podrazumijeva razumijevanje jednoga pojma - kog­ nitivne domene248 pomoću drugoga pojma, odnosno kognitivne domene na temelju njihove međusobne sličnosti. Dakle obilježja ili svojstva jedne domene preslikavaju se na obilježja ili svojstva druge domene. Takve se dvije domene nazivaju izvornom i ciljnom domenom, pri čemu je izvorna domena osnovom ili pozadinskom strukturom znanja koja služi za razu­ mijevanje ciljne domene. Tako su LJUBAV i VRIJEME u često citiranim konceptualnim metaforama LJUBAV JE RAT ili VRIJEME JE NOVAC cilj­ ne domene koje se razumijevaju u odnosu na RAT i NOVAC kao izvorne domene. Sveza između izvorne i ciljne domene temelji se na sličnosti koju -

govornici uočavaju između tih dvaju pojmova.

za razumijevanje metafore i metonimije, ne samo kao jezičnih nego i kao mentalnih pojav­ nosti. 247 Iako bismo sukladno iznesenim tezama trebali govoriti o pojmovno} metafori, smat­ ramo da je riječ o čvrsto ukorijenjenome nazivu koji zasad ne bismo mijenjali premda je, s obzirom na činjenicu da rabimo nazive pojam i opojmiti, trebalo rabiti i naziv pojmovna metafora. Zahvaljujemo Benediktu Peraku na raspravi o tom pitanju. 248 Kognitivna domena je pozadinska struktura znanja koja služi za razumijevanje poj­ mova. Tako svaki pojam ujedno može biti i kognitivna domena. Primjerice pojam šaka u hrvatskome ne možemo razumjeti bez kognitivne domene ruka. Ako želimo nekome objasniti što je to šaka, tada moramo prizvati i pojam ruka, koji je u tom odnosu domena pozadinska struktura znanja za razumijevanje pojma 'šaka'. 'Ruka' je također pojam koji se može razumjeti u odnosu na domenu 'ud', koji je u tom odnosu pozadinska struktura znanja. 1 78

METAFORA I METONIMIJA

Konceptualna metafora RASPRAVA JE RAT odražava se u jeziku kroz niz izraza: uništio je njegove argumente, koju si strategiju upotrijebio da uništiš njegov argument, njegovi stavovi bili su meta njihovih napada, obranio sam svoju tezu. Iz tih je primjera vidljivo da ne govorimo samo o raspravama i argumen­ tima u terminima rata, već i da raspravu i argumentaciju razumijevamo i pojmimo pomoću rata, tj. njegovih obilježja. Dakle - kao i u ratu - i u raspravi nešto branimo, napadamo, rušimo, suprotstavljamo se, itd. Ras­ prava i rat dvije su posve odvojene i različite pojavnosti izvanjezičnoga svijeta. No razumijevanje rasprave pomoću rata uobičajen je i konvenci­ onaliziran način našeg poimanja svijeta, što nam omogućuje da se na taj način i jezično izražavamo pa i djelujemo. Nije dakle neobično ako u žaru verbalne rasprave netko promij eni ponašanje postane fizički aktivan pa čak i agresivan, te da u žaru diskusije nekoga pokuša i fizički napasti. Dakle poimanje rasprave kao rata odražava se i u načinu na koji se pona­ šamo. Kako napominju Lakoff i Johnson (1980: 4-6), moguće je zamisliti kulturu u kojoj bi se rasprava razumijevala pomoću plesa. Tada bi i naši jezični iskazi, a i naše ponašanje i djelovanje, bili posve drukčiji od onoga uvjetovanog konceptualnom metaforom RASPRAVA JE RAT. Konceptu alna metafora dakle spaja dvije različite domene na temelju sličnosti. Do­ mene se odnose na pojavnosti koje nemaju dodirnih točaka u izvanjezič­ nome svijetu. Za konceptualne metafore vrijedi načelo da su iskustveno utemeljene; dakle ono što nam je iskustveno bliže, služi za opojmljivanje onog što namje iskustveno udaljenije (dakle nerijetko apstraktno). Ne ču­ di stoga što su nazivi i izrazi za osjećaje metaforički utemeljeni, a za nji­ hovo opojmljivanje i leksikalizaciju služe pojmovi i leksemi koji se odnose na fizičke i iskustveno bliske pojavnosti. Tako se imenica zebnja povezuje s glagolom zepsti. U izrazu protrnuti od straha glagol protrnuti povezuje se s imenicom trn, a odnosi se na fiziološku reakciju (kada nas prođu trn­ ci), a potaknutu snažnim osjećajem. Također se tresemo od straha ili smo u nekoga zatreskani, što također upućuje na metaforičku motivaciju izra­ za kojima imenujemo strah i zaljubljenost 2 49 ,

,

­

.

Posebnu pozornost Lakoff i Johnson (1980) u smj eravaju na orijentacijske metafore, koje su utemeljene na sustavu prostornih odnosa koji proizlaze iz naše tjelesnosti i naše prostorne orijentacije. Tako i prostorni odnosi služe za razumijevanje nekih apstraktnih pojmova, kao u izrazima: cijene su pale, sva je u sedmom nebu, nakon ovih vijesti je sva potonula, lebdjela je od sreće, tište ga brige, skinuli su ga s čelrwg mjesta, njezin put do uspje­ ha nije imao prepreka. U svim se tim izrazima ap straktni pojmovi razumijevaju pomoću prostornih odnosa. Tako se primjerice pozitivni osjećaji 249

O glagolu tresti kao izvoru za leksikalizaciju osjećaja straha vidi: Raffaelli (2009). 1 79

O ZNAČENJU

te načelno nešto dobro razumijeva kao 'gore' (skakati od veselja, biti u sedmom nebu), što je povezano i s našim fizičkim reakcijama na pozitivne osjećaje, dok se negativni osjećaji i načelno nešto loše razumijeva kao 'do­ lje' (biti potišten, što je povezano s glagolom tiještiti). Ostvarenje kakvog uspjeha razumijevamo kao kretanje (put) ili kao uspinjanje (on je na vr­ huncu svoje slave). Izrazi na rubu sam strpljenja i to je u središtu naše po­ zornosti razumijevaju se na temelju prostornog odnosa središte - perife­ rija (rub), pri čemu ono što je u središtu ima veću važnost od onoga što je na rubu, na neki način izlazi iz kategorij e Dakle prostorni odnosi i naša prostorna orijentacija predstavljaju sustav za razumijevanje mnogih apstraktnih pojmova. Kada je o osjećajima riječ, tada su oni nerijetko povezani s našom fizičkom reakcijom pri pro­ življavanju takvih osjećaja. Kao i metaforu, kognitivna lingvistika i metonimiju tumači kao kogni­ tivni mehanizam i pojmovnu pojavnost. Metonimijski su izrazi u jeziku mogući zato što postoji metonimijska povezanost na pojmovnoj razini. To znači da jedan pojam možemo razumjeti pomoću njemu bliskoga pojma. U iskazu Dvoranaje bila puna novih lica. imenica lice služi nam za razu­ mijevanje čovjeka u cjelini. U okviru kognitivne lingvistike, razlika u od­ nosu na tumačenje metafore je u tome što se metonimija odvija unutar matrice domena (skupa povezanih domena) ili idealiziranoga kognitiv­ nog modela. Metafora je kognitivni mehanizam kojim se povezuju ili pre­ slikavaju jedna na drugu dvije udaljene i nepovezane domene, kao pri­ mjerice ljubav i rat. Budući da se metonimij a temelji na bliskosti, ona po­ vezuje dvije domene koje su bliske i koje zajednički sudjeluju u razumije­ vanju određenoga pojma. Majku razumijevamo u odnosu na matricu do­ mena rodoslovlja, genetskoga materijala, braka, odgoja i brige. Sve su to različite pozadinske strukture znanja koje sudjeluju u stvaranju pojma 'majka'. Idealizirani kognitivni model pojam j e kojim se služi Lakoff (1987a), a koji se od matrice domena razlikuje po tome što uključuje i svje­ tonazorska i kulturna obilježja. Tako već spominjani primjer pojma 'ne­ ženja' razumijevamo s obzirom na idealizirani kognitivni model koji po­ drazumijeva dob muškarca i društvena očekivanja o tome kada bi se mla­ dić trebao ženiti, što je društveno i kulturno uvjetovano. Ilustrativan je primjer metonimije utemeljene na idealiziranom kognitiv­ nom modelu, a koji preuzimamo od Raddena i Kovecsesa (1999): Ana iz­ vrsno govori njemački. Jedna radnja (govor) služi za razumijevanje cjelo­ kupne vještine ovladavanja stranim jezikom. Naime kada kažemo da net­ ko izvrsno govori neki strani jezik, tada ne podrazumijevamo samo jezič­ nu artikulaciju, već i poznavanje gramatike, usvojenost vokabulara, ra­ zumijevanje, čitanje, pisanje. Sve su to različite radnje koje čine cjelinu koja se odnosi na razinu usvojenosti nekog jezika. Još je izraženiji primjer .

180

METAFORA I METONIMIJA

u kojemu jedan dio (najistaknutiji, lišavanje slobode) stoji za cjelovit doga­ đaj: konačrw je završio iza rešetaka, u kojemu taj čitav izraz stoji u zamje­ nu za izraz: konačrwje u završio u zatvoru (zato što muje pravno dokaza­ na krivnja). Premda je riječ o dvama različitim kognitivnim procesima, metafora i metonimija usko su povezane i u mnogim ih je slučajevima teško razluči­ ti. Na primjerima odabrane leksičke građe pokazat ćemo da su metoni­ mijska i metaforička prošireqja međusobno toliko isprepletena da ih unu­ tar leksičke jedinice ponekad nije jednostavno razlikovati, što se teorijski tumači čvrstom spregom između metafore i metonimije kao mehaniza­ ma koji se načelno razlikuju, ali između kojih postoji interakcija koja uvjetuje njihov zajednički utjecaj na širenje kategorije. Dapače, neki ling­ visti ističu toliko čvrstu povezano st metafore i metonimije argumentira­ jući je primjerima u kojima je teško razlučiti je li riječ o metonimijskom ili metaforičkom proširenju pa se stoga često govori o metonimijski utemelje­ nim metaforama. Radden (2003) ističe pojam metonimijski utemeljene metafore kao nužnosti da se metafora i metonimija ne promatraju odvoje­ no kao dvije zasebne kategorije, već kao kontinuum koji pokazuje da po­ nekad nije jednostavno razlučiti jedan proces od drugoga. Metonimija pretpostavlja preslikavanje unutar jedne domene, a metafora pretpostav­ lja preslikavanje jedne domene na drugu. Metonimijski utemeljena meta­ fora je preslikavanje između dviju domena, ali koje je utemeljeno na jed­ noj domeni. 250 Tako se otvara pitanje nije li svaka metafora metonimijski utemeljena. Primjerice metaforičko značenje leksema miš temeljeno je is­ ključivo na domeni veličine ili tjelesne građe miša, a ne i na drugim do­ mena koje su bitne za razumijevanje temeljnoga značenja leksema miš. Činjenice daje miš glodavac i da ima posebne hranidbene navike, a što je­ su domene u odnosu na koje se profilira značenje leksema miš, nisu su­ djelovale u oblikovanju metaforičkoga značenja 'miš kao računalno po­ magalo'. 251 U recentnijim radovima (Riemer, 2001; Barcelona, 2003; Go­ ossens, 1990. i 2003; Radden, 2003) postavlja se pitanje nužnosti razdva­ janja metonimijskih od metaforičkih procesa, opravdanosti njihova teo­ rijskog i metodološkog razlikovanja, jer se za mnoge jezične izraze može reći da su rezultatima metaforičkog i metonimijskog proširenja. Goos­ sens (1990) stoga govori o metaftonimiji kao jedinstvenome procesu. Ta­ ko je primjerice iskaz Trebamo sjesti za stol. metonimijski utemeljen, ali ima metaforičko značenje koje se odnosi na pregovore, dogovore, koje na­ čelno obavljamo sjedeći za istim stolom. Dakle značenje iskaza odnosi se na apstraktni pojam 'pregovor', 'dogovor', a motivirano je najistaknutijim, konkretnim dijelom radnje kojom se pregovori ostvaruju, a to je 'sjedanje 250 251

Radden (2003: 93 - 94). O tome vidi i u: Raffaelli (2009).

18 1

·

O ZNAČENJU

oko istoga stola'. Slično funkcionira i izrazjoš se nije ni tinta osušila, a već su počeli s promjenama, koji se odnosi na vrijeme koje je prošlo nakon us­ postavljanja određenoga dogovora. Taj izraz podrazumijeva da se spora­ zumi, dogovori zaključuju potpisima usuglašenih strana. Nekada se pot­ pisivalo perima, pa je doista trebalo vremena da se tinta na papiru osuši. Kada netko brza s provođenjem odluka ili čak prejudicira neke odluke, tada se rabi taj izraz koji se ponajprije odnosi na najistaknutiji dio čitave radnje, a to je čin potpisivanja nekog dogovora. Ta dva primjera zorno po­ kazuju da je sprega između metonim ije i metafore vrlo čvrsta i da se ostvaruje u izrazima koje svakodnevno rabimo u komunikaciji koristeći najistaknutije dijelove idealiziranih kognitivnih modela kojima struktu­ riramo znanje o tome kako vodimo pregovore i koje su sve radnje u to uključene. Ovo poglavlje imalo je za cilj ukratko prikazati načine na koje se metafori i metonimiji pristupa iz književnoteorijskog i stilističkog aspekta, tradici­ onalno lingvističkog (strukturalističkog) te kognitivnolingvističkog. Ta­ kav nam je prikaz omogućio uvid u promjene koje određene discipline unose s obzirom na razmatranje tih dviju pojavnosti. Strukturalistička semantika predstavljena razmišljanjima Stephena Ullmanna metaforu i metonimiju tumači kao ključne čimbenike koji utječu na promjenu zna­ čenjske strukture leksema. Na taj se način te dvije pojavnosti tumače kao inherentne ljudskom načinu izražavanja i sastavnim su dijelom jezičnoga značenja. Promatrajući metaforu i metonimiju kao figure riječi, teorija književnosti naglasak stavlj a na učinak koji se nj ima postiže kod čitatelja ili slušatelja umjetničkoga teksta, najčešće poezije. Ipak, valja napomenu­ ti da je i poezija, koliko god rabila načine jezičnoga izražavanja koji nisu svojstveni svakodnevnoj komunikaciji, čitatelju razumljiva jer se temelji na njemu prepoznatljivim i poznatim pojmovnim odnosima. Kao što je već Milena Zic Fuchs (1992) istakla, i inovativni književni izričaj također je utemeljen na konvencionaliziranoj konceptualnoj metafori, što osigu­ rava i omogućava postizanje željenoga učinka kod čitatelja. Dakle sasvim je izvjesno da postoji sprega između književnog izričaja i načina na koji čovjek opojmljuje svijet te da književni izričaj nije odvojen od našega cjelo­ kupnog doživljaja i razumijevanja svijeta. Stoga razdjel posvećen kon­ ceptualnoj metafori i metonimiji pokazuje daje riječ o svojevrsnom konti­ nuitetu u razumijevanju tih dviju pojavnosti i otvaranju prema nekim novim spoznajama. One se ne tiču samo načela jezičnoga funkcioniranja, već su ponajprije vezana uz načela funkcioniranja ljudskoga uma, čime se dobiva cjelovitija i zaokruženija slika, što metafora i metonimija jesu, i bez čega njihovo razumijevanje u suvremenom lingvističkom i književno ­ teorijskom kontekstu nije moguće.

182

POLISEMIJA

Poglavlje koje slijedi u kraćim će crtama objasniti jednu od značenjskih pojavnosti koja je inherentna velikoj većini svih leksičkih značenja. Dapa­ če, kognitivna lingvi stika smatra da jednoznačnih, monosemnih lekse­ ma nema te da je uvijek riječ više ili manje o višeznačnim ili polisemnim značenjskim strukturama. Budući da smo u knjizi Značenje kroz vrijeme (2009) polisemiji posvetili iscrpnu i detaljnu analizu, ponajprije u okviru kognitivne lingvistike, 2 52 u ovoj ćemo knjizi naznačiti one segmente koji su ključni za njezino razumijevanje, ali i koji su bitni za razumijevanje međuleksičkih odnosa, posebice sinonimije. Polisemija unutar leksičke semantike zauzima jedno od ključnih mjesta pri opisu leksičkih struktura. Svijest o polisemiji kao jezičnoj pojavnosti postoji od antike, preko srednjega vijeka, Dantea, pa sve do početaka lingvi stički oblikovanih promišljanja: od predstrukturalizma preko su­ vremenih strukturalističkih do poststrukturalističkih promišljanja. Po­ jedina razdoblja ili pravci međusobno se razlikuju po tome koliku važnost pridaju polisemiji i koliko je smatraju pojavnošću bitnom za jezično funkciOmranJe. .

.

.

O početcima sustavnoga proučavanja polisemije i uočavanja mehaniza­ ma koji uvjetuju nastanak polisemije govorimo od Michela Breala, dakle predstrukturalističke semantike, koji je u Essai de semantique (1897) is­ taknuo neke i danas prihvatljive vidove funkcioniranja i ustroja polisem­ nih leksičkih struktura. Razumljivo je da je predstrukturalističkoj se­ mantici, koja je značenje promatrala u sprezi s izvanjezičnim čimbenici­ ma, polisemija bila vrlo važna jezična pojavnost, kojom se tumačila i pri­ kazivala sprega između jezičnih elementa i elemenata izvanjezičnoga svi­ jeta. Stoga i ne čudi Brealova tvrdnja kojom iskazuje da je polisemija >�e­ zična pojava civiliziranih naroda jer što neka riječ ima više značenja, ti­ me je ona odrazom veće raznovrsnosti intelektualnih i društvenih aktiv252 Detaljan uvid u polisemiju u okviru kognitivne lingvistike i kao pojavnost koja odražava dijakronijski ustroj značenjskih struktura u: Raffaelli (2009) .

183

O ZNAČENJU

nosti«. 2 53 Takva određenost polisemije izvanjezičnim čimbenicima pri­ sutnaje i u drugih predstrukturalističkih lingvista. Antoine Meillet tako napominje da neka riječ mijenja značenje s obzirom na društvenu i kul­ turnu sredinu u kojoj se upotrebljava. 254 Leksemi pas ili konj mogu imati različito značenje ljudima sa sela i ljudima iz grada jer životinje na koje se ti leksemi odnose govornici iz dviju sredina opojmljuju na različite nači­ ne. Predstrukturalistička semantika polisemiju je nastojala što cjelovitije i sustavnije opisati. Tada se ona ponajprije promatra kao pojavnost koja uvelike ovisi o izvanjezičnim okolnostima, ali i koja je uvjetovana potre­ bom govornika da jezikom izrazi svoje misli i osjećaje. Pritom se podrazu­ mijeva da se promjene koje se događaju u izvanjezičnom svijetu odražava­ ju u leksičkom značenju jednako kao što se odražava i različito govorni­ kovo poimanje izva.qjezičnoga svijeta. Stoga ne čudi Brealova tvrdnja da je polisemija jezična pojavnost civilizi­ ranih naroda. Prema Brealu, što neka riječ ima više značenja, odrazom je veće raznovrsnosti mentalne (intelektualne) i društvene aktivnosti ne­ ke govorne zajednice. Slično je i Taylorovo razmišljanje u knjizi Cognitive Grammar (2003: 471). On napominje da bi jezik bez polisemije bio jezi­ kom društva u kojemu se ništa ne mijenja i u kojemu je sve statično, u ko­ jemu govornici na nov i drukčiji način ne pojme izvanjezične pojavnosti. Tako ne čudi da leksemi poput skinuti, pržiti, miš, prozor, osim svojih te­ meljnih značenja, imaju i značenja kojima označavaju pojavnosti vezane uz računalne tehnologij e Ti primjeri možda na.ijasnije upućuju na brzinu i intenzitet promjena koje zahvaćaju društvo, a koje je mnogo jednostav­ nije imenovati već postojećim leksemima, nego kovati nove izraze, iako je to, naravno, ponekad neizbježno. 255 Također sve češće čujemo izraz čuje­ mo se preko mljla ili čujemo se mljlom, što upućuje na novo značenje gla­ gola čuti, koji se ovdje ne odnosi ni na percepciju ni na spoznaju, nego na komunikaciju koja nije povezana s osjetilom sluha, kao u izrazu čujemo se telefonom, već s osjetilom vida. Taj izraz također pokazuje širenje zna­ čenjske strukture glagola čuti uslijed razvoja komunikacijskih tehnologi­ ja, kada se on u značenju prenošenja obavijesti više ne odnosi samo na ko­ munikaciju putem telefona već i putem elektroničke pošte. .

Osim sprege izva.qjezičnih i jezičnih čimbenika u stvaranju polisemije, Breal je uočio još neka bitna i nezanemariva obilježja polisemnih struk­ tura koja će različite semantičke teorije i pravci dalje razrađivati na razli253

Breal ( 1924: 145). Meillet ( 1951: 128- 131) . 255 O čimbenicima koji utječu na promjene značenja, a koji mogu biti izvanjezični i jezič­ ni, vidi detaljnije u: Raffaelli (2009).

2 54

184

POLISEMIJA

čite načine. To su sprega dijakronije i sinkronije u polisemnim struktura­ ma te odnos između Jwmonimije polisemije i dvosmislenosti. Te vrste od­ nosa prožimaju sve pri stupe polisemiji, samo je način njihova međusobna sagledavanja i tumačenja različit, na temelju čega se pristupi polisemiji i razlikuju. Međutim ono što je zapazio već Breal, a nije načelno opovrgnuo nijedan semantički pristup, jest činjenica da polisemijajest sinkronijska jezičnapojavnost, alije dijakronijski uvjetovana, pri čemu se podrazumije­ va da se nova značenja »talože« u već postojeću strukturu ne ugrožavaju­ ći zatečena značenja. 2 56 Polisemija govornicima nije poteškoća u komuni­ kaciji, već upravo suprotno; zadovoljava vrlo složene i slojevite čovjekove društvene i kognitivne potrebe jezične komunikacije. Ono što empirijska istraživanja u novije vrijeme egzaktno dokazuju, Breal je već jasno naslu­ ćivao. Govornici imaju pohranjeno znanje o različitim značenjima nekoga leksema, ali u konkretnom kontekstnom ostvaraju točno znaju koje je značenje aktualizirana te ih mnogobrojnost značenja ne zbunjuje, već im, naprotiv, olakšava imenovanje različitih izvanjezičnih pojavnosti koje ko­ gnitivna procesuiraju. Nije stoga neobično da se kognitivna semantika vrlo čvrsto veže i poziva na predstrukturalističko tumačenje polisemije jer u njemu vidi bliskoga istomišljenika. Strukturalizam je polisemiju, posebice tezama nekih od svojih najistaknutijih predstavnika (poput Eu­ geniua Co�eriua), smatrao nejezičnom pojavnošću, tj. pojavnošću koja je uvjetovana različitim uporabama i trenutačnim komunikacijski ostvare­ nim kategorizacijama, a ne pojavnošću koja je uvjetovana načelima funk­ cioniranja jezičnih elemenata unutar sustava S druge strane, Stephen Ullmann, također veliki strukturalni semantičar, u dvjema verzijama svoje Semantike2 57 posvećuje veliku pozornost polisemiji tumačeći je go­ tovo identično Brealu; kao značenjsku strukturu u kojoj se isprepleću di­ jakronijski i sinkronijski vid jezičnoga funkcioniranja. ,

.

Ullmannova se okrenutost dijakronijskom vidu proučavanja polisemije očituje ponajprije u pronalaženju izvora i uzroka njezinu nastanku, a ma­ nje ga zanimaju sinkronijska načela ustroja polisemnih struktura. Bitno je istaći da Ullmann ipak utvrđuje postojanje značenjskih nijansi, odno­ sno varijanata značenja koje su kontekstno uvjetovane te su jedan od ključnih čimbenika u širenju značenjske strukture. Značenjske nijanse uvjetovane su izvorom polisemije koji Ullmann nazivapomak u značenju, o čemu ćemo kasnije nešto više reći. U razumijevanju i tumačenju zna­ čenjskih nijansi strukturalistička i kognitivna semantika bitno se razli­ kuju. Jasno definirajući značenjsku nijansu kao kontekstno uvjetovanu, strukturalistička je semantika, posebice u radovima Ullmanna i Co�eri­ ua, smješta izvan jezika kao trenutačni govorni ostvaraj leksema, dok je 256

257

O tome iscrpno

u:

Raffaelli (2009).

illlmann ( 1969; 1983).

185

O ZNAČENJU

kognitivna semantika tumači nezaobilaznom pn definiranju načela ustroja polisemnih struktura.

POLISEMIJA U STRUKTURALISTIČKOJ SEMANTICI Iako se Saussureovo određenje jezičnoga znaka temelji na postojanju jed noga označitelja kojemu odgovara jedan označenik, mnogo je realnija je­ zična činjenica da jednome označitelju odgovaraju dva označenika ili više njih. Za strukturalističku semantiku polisemijaje uz sinonimiju i homo­ nimiju, jedno od temeljnih pitanja leksičke semantike. ­

,

Neki strukturalistički semantičari polisemiji pristupaju s dijakronijsko­ ga stajališta zanimajući se ponajprije za uzroke nastanka polisemije, dok se drugi zanimaju za polisemiju kao isključivo sinkronijsku pojavu te je kao takvu i proučavaju unutar aktualne jezične situacije. Oprjeka dijakronija - sinkronija kod Saussurea je jasno razdvojena. Pre­ ma Saussureu, razliku valja održati jer dijakronija opisuje susljednosti u jeziku, dakle zanimaju je jezične promjene, a sinkroniju zanima stanje u jeziku , dakle proučava posljedice koje proizlaze iz promjena. 258 Slijedeći Saussureovo učenje, strukturalistički semantičari jasno razdvajaju dija kronij u od sinkronije u opisivanju značenjskih pojava opredjeljujući se za jedan ili drugi vid jezičnoga opisa. ­

Kada je rij eč o dijakronij skom aspektu proučavanja polisemij e, tada se ponajprije bave definiranjem uzroka nastanku polisemije (Ullmann), a kada su okrenuti sinkronijskim proučavanjima, tada se zanimaju za od­ nos homonimija - polisemija i za povezanost značenja unutar višeznač­ ne leksičke strukture (Lyons, Duchaček). Bitno je naglasiti da strukturalizam sustavno odvaja ta dva pristupa po­ lisemiji, dok kognitivna semantika smatra da je nemoguće razdvojiti di­ jakronijski pristup od sinkronijskog te da se u polisemiji isprepleću i di­ jakronija i sinkronija te ih stoga treba promatrati i tumačiti u međusob­ noj sprezi. U razdjelima koji slijede naznačit ćemo kako su neki od najistaknutijih semantičara u razdoblju strukturalističke semantike ra­ zumijevali polisemiju te u kojim su je teorijsko-metodološkim okvirima sagledavali.

258

186

Saussure (2000: 194).

POLISEMIJA

Polisemija i homonimija Jedna od glavnih tema u proučavanju p olisemije u razdoblju strukturalis­ tičke semantike je pitanje njezina odnosa spram homonimije ili pronala­ ženje kriterija sukladno kojima možemo utvrditi da je riječ o polisemnom leksemu ili dvama homonimima. Za strukturalističke semantičare lek­ sem je mogao biti ili jedno ili drugo, nije. postojala mogućnost tumačenja da leksem prolazi proces u kojemu od višeznačnoga leksema postaje ho­ monimima ili sukladno kojemu se dva homonima počinju približavati. U okviru kognitivne semantike, koja polisemiju promatra kroz spregu sin­ kronije i dijakronije, dakle stanja leksičke strukture u kojemu se odraža­ vaju promjene koje su leksem zahvatile, moguće je upozoriti na proces prelaska leksema iz jedne kategorije u drugu. Vrlo je ilustrativan primjer hrvatskoga leksema park, za koji Tafra (2005: 269) kaže da je prošao pro­ ces Jwmonimizacije jer se, osim na 'uređeno zemljište s biljkama, staza­ ma, klupama, namijenjeno odmoru i igranju', može odnositi na 'sva vozila nekog poduzeća ili tvrtke'. Tafra stoga smatra da danas imamo dva lek­ sema park s dvama odvojenim značenjima. Budući da se leksem park u značenju 'skupina vozila' uvijek pojavljuje u sintagmi vozni park, dakle postoji kontekstna uvjetovanost supojavljivanjem pridjeva, smatramo da proces homonimizacije nije završio. Iskaz Pliva ima velik park. ne bismo razumjeli u odnosu na skupinu vozila, već na uređeno zemljište. Osim to­ ga nasumičnim pretraživanjem HNK-a uvidjeli smo da se leksem park ne pojavljuje samostalno u značenju 'skupina vozila' pa nam je to dodatnom potvrdom da je riječ o čvrstoj sintagmi, odnosno o višečlanom leksičkom izrazu, ali ne i o završenom procesu homonimizacije leksema park. 259 Taj primjer jasno pokazuje da je odnos između polisemije i homonimije dinamičan i da je teško pribjeći čvrstoj kategorizaciji leksema kao polisemnoga ili kao dvaju homonimnih. Odnos polisemije i homonimije Ullmann (1969) tumači dvosmjernom di­ namičkom svezom unutar koje se ili riječ dijeli na dvije s dvama različi­ tim značenjima ili se pak homonimi reinterpretiraju kao polisemna riječ. No ipak je mnogo učestaliji, prema strukturalističkom poimanju, evolu­ cijski smjer u kojem polisemija prelazi u homonimiju. 260 Ullmann se, poput većine strukturalista, zalaže za proces homonimizaci­ je kao dijakronijski utemeljen i opravdan. Prema Ullmannovu je mišlje­ nju mnogo češća pojava da polisemne riječi postaju homonimima zbog ve­ ćega udaljavanja njihovih značenja tijekom vremena. Sinkronijski gleda­ no, u određenom trenutku razvoja, nastaju dva homonima s dvama pot259 260

O tome raspravljamo i u: Raffaelli (2009). Vidi: tnlmann (1969: 222). 187

O ZNAČENJU

puno odvojenim značenjima među kojima se više ne mogu uspostaviti značenjske sveze. Kriterije kojima se određuje je li leksem poliseman ili je riječ o dvama ho­ monimnim leksemima objašnjava John Lyons u knjizi Semantics (1993) [1977]. Lyons polisemiji pristupa ponajprije u odnosu prema homonimiji. Teško je odrediti objektivne i zadovoljavajuće kriterije prema kojima bi se mogla razlikovati polisemija od homonimije, no Lyons upozorava na neke kriterije, uobičajene među lingvistima. Prvi je kriterij etimološki. Ako dva leksema imaju isti oblik, ali različita značenja, a razvili su se iz dvaju različitih etimona, tada je riječ o homoni­ mima. Lyons smatra da etimološki kriterij nije uvijek posve zadovoljava­ jući te on navodi i neke njegove slabije strane. a) U svim jezicima postoji velik broj leksema čije se podrijetlo ne zna, od­ nosno njihov etimon nije siguran. b) Nije uvijek posve jasno što se misli kada se govori o etimološkoj poveza­ nosti u smislu dokle se u povijesti jezika traga za zajedničkim etimo­ nom.

e) Slabo poznavanje

etimologije nekoga leksema. Prosječni govornik ne­ koga jezika nema znanja o etimološkom razvoju neke riječi, odnosno etimologija nije dio prirodnoga jezičnog znanja prosječnoga govornika.

Duchaček slično razumijeva kriterije prema kojima se polisemija može razgraničiti od homonimije. 261 Etimološki kriterij je prihvatljiv za razgra­ ničenje homonimije od polisemije kada pozn�emo etimon proučavanih leksema. Pristaše takva proučavanja svrstavaju u kategoriju homonima lekseme koji imaju različiti etimon, a oblikom su isti. Primjer toga je gla­ gol louer u suvremenome francuskom jeziku. Postoje dva glagola louer istoga oblika, ali različita značenja. Jedan znači 'hvaliti', dok drugi znači 'iznajmiti'. Prvom je etimon latinski glagol laudare, a drugom locare. Za semantičare koji se pozivaju na etimologiju u tom slučaju ne postoji nedo­ umica oko tumačenja ovih dvaju glagola kao homonima. Njihov je latin­ ski etimon različit. Riječ je o dvama značenjski potpuno različitim glago­ lima iz kojih su se razvila oblikom dva identična, ali značenjski i dalje različita glagola u suvremenome francuskom jeziku.

261

Duchaček se pitanjem polisemije i homonimije iscrpno bavi u knjizi Pnfcis de seman­ tique fraru;aise ( 1 96 7 ), u kojoj jedno poglavlje zajednički posvećuje homonimiji i polisemiji. Nešto kraći oblik, ali u načelu potpuno identičan u pristupu problemu odnosa polisemije i homonimije, nalazimo u njegovu članku »L'homonymie et polysemie«, 21 ( 1962, 49 - 57).

188

u:

»Vox RomanicaKatzov i Fodorov pristup komponencijalnoj analizi>pravih« homonima, kao što su pas (životinja) i pđs (struk), koji nedvojbeno upućuju svojim znače­ njima da nemaju nikakvih međusobnih značenjskih sveza, nego onih kao što su list ili park, koji prolaze procese polisemizacije ili homonimizacije i za koje treba proći još dosta vremena da bismo ih pouzdano mogli svrsta­ ti u jednu od kategorija. Bitno je napomenuti da kognitivna semantika prednost daje procesu po­ lisemizacije argumentirajući tu pojavnost kognitivnom i jezičnom motivi­ ranošću, pri čemu se podrazumijeva da govornici prirodno teže uspostav­ ljanju pojmovnih i značenjskih sveza, što doprinosi jezičnoj i kognitivnoj ekonomičnosti. 265

Sukladno s Duchačekovim mišljenjem , Jacqueline Picoche ( 1992: 73 - 85) smatra da je proces povećanja homonimije mnogo češći za razdoblje strukturalizma i generativne semantike, a da je proces polisemizacije u francuskoj lingvistici vezan uz sljedbenike Gus­ tavea Guillaumea. Katz ov i Fodorov model komponencijalne analize pribjegavao je svo­ jim metodama procesu homonimizacije, dakle značenj skom razdvajanju leksema na dvije odvojene značenjske jezgre izmedu kojih nisu uočavati ili naznačivali značenjsku poveza­ nost. 266 Vidi Geeraerts ( 1997) .

191

O ZNAČENJU

Izvori polisemije Jedan od bitnih aspekata proučavanja polisemije u strukturalističkoj se­ mantici bilo je i tumačenje procesa koji dovode do nastanka polisemije. Stephen Ullmann u knjizi Precis de semantique fraru;aise (1969) temelji proučavanje polisemije, kao uostalom i sinonimije, na dijakronijskom pristupu. Iako je polisemija jezična činjenica koja se proučava sa sinkro­ nijskoga stajališta, uzroke svoga nastanka ima u dijakroniji. Riječi u ne­ kom razdoblju jezičnoga razvoja mogu primiti nova značenja, pritom ne gubeći već postojeća. 267 Polisemija omogućava govorniku racionalno i ekonomičnu uporabu pos­ tojećega leksičkog blaga tako da ponekim leksemima dodaje nova znače­ nja. 268 U okviru strukturalističke semantike Ullmann (1969: 221-222) navodi četiri izvora polisemije. 269

a) Pomak u značenju odnosi se na nijansiranje značenja pri uporabi ne­ kog leksema; npr. čist u značenju 'nedirnut', 'netaknut' ima različito ni­ jansirano značenje kada se pojavljuje u sintagmama čisto vino, čist pa­ pir ili čist zemljišni izvadak. Valja svakako istaknuti da je pomak u značenju izvor polisemije koji proizlazi iz sintagmatskih odnosa među leksemima i utjecaj njihova supojavljivanja na značenje jednoga od njih. -

b) Figurativni izrazi za Ullmanna to su ponajprije metaforički i meto­ nimijski pomaci za koje kaže da su, za razliku od pomaka u značenju koji su trenutačni, dugotrajni i polagani. Tako se miš, osim u značenju 'glodavac', javlja i u značenju 'računalno pomagalo' koje je fizičkim odli­ kama slično mišu kao životinji, što je temeljem metaforičkoga značenja leksema miš. Ako je netko 'najpoznatije hrvatsko pero', jasno je da lek­ sem pero ima metonimijski ostvareno značenje, a odnosi se na pisca, književnika. No već i pero kao 'predmet kojim se piše' ima metonimij­ ski ostvareno značenje u odnosu na pero u značenju 'rožnata i vlakna­ sta izraslina iz kože ptica'. -

e) Pučka etimologija

stvaranje analogije između dvaju značenja na te­ melju etimološkog instinkta govornika, pri čemu se objektivno postav­ lja pitanje je li riječ o homonimijskom odnosu ili o polisemiji. Poslužit ćemo se već spomenutim primjerom leksema list, za koji u različitim rječnicima nalazimo različite etimološke podatke. Uzmemo li da je eti­ mologija koju nalazimo u Skokovu rječniku ispravna, tada je tumače-

267 268 269

192

-

illlmann ( 1969: 199). Isto. Ovaj je dio preuzet iz: Raffaelli (2009) .

POLISEMIJA

nje leksema list kao polisemnoga rezultatom pučke etimologije, odnos­ no rezultatom spajanja dvaju značenja koja ne pripadaju istome etimo­ nu, ali j e govornicima mnogo ekonomičnije razumijevati ih kao znače­ nja koja pripadaju jednome leksemu. d) Utjecaj stranih riječi - pritom dolazi do stvaranja tzv. značenjskih kal­ kova, koji se funkcionalno uklapaju u značenjsku strukturu domaćeg leksema stvarajući višeznačnu strukturu. Takva su primjerice danas značenja leksema pametan u sintagmi pametna kartica prema znače­ njima engleskoga pridjeva smart ili »računalno« značenje leksema pro­ zor prema engleskome window. Navedeni izvori polisemije temeljni su čimbenici koji dovode do stvaranja višeznačnosti leksičkih struktura, a kao što zamjećujemo, oni proizlaze iz uporabe leksema u različitim kontekstima, iz uočavanja sličnosti među pojavnostima izvanjezičnoga svijeta, iz potrebe govornika da pronalaze sličnosti (a time i značenjska objašnjenja) gdje ih nema te iz doticaja među jezicima i njihova međusobnog utjecaja.

·Polisemija i višesmislenost Polisemija kao element racionalizacije i ekonomičnosti u jeziku stvara i neke neželjene jezične pojave, koje dovode do nepreciznosti u komunikaci­ ji. Naj češća takva jezična pojava vezana uz p olisemiju jest dvosmislenost. Govoreći o polisemiji, Ullmann (1969: 211-212) veliku pažnju posvećuje

patološko) polisemiji, odnosno dvosmislenosti. U velikoj većini slučajeva kada leksem posjeduje više značenja, kontekst u kojem se pojavljuje jasno ističe u kojem je značenju taj leksem upotrijebljen. Značenjska neautono­ mnost polisemnih leksema, kako to naziva Ullmann, i njihova ovisnost o kontekstu, jer u kontekstu se ostvaruju pomaci u značenju i stvaraju se značenjske nijanse, dovodi u ponekim slučajevima do patoloških pojava koje se očituju kao dvosmislenost. U iskazu Ivana je čista. značenje lekse­ ma čist nije moguće precizno odrediti jer kontekst nije dovoljno informa­ tivan kako bismo nedvojbeno mogli odrediti u kojem je od mogućih zna­ čenja leksem upotrijebljen. Zbog nepreciznosti kontekstnoga okruženja došlo je do stvaranja dvosmislenosti, u ovom slučaju čak i višesmislenosti jer Ivana može biti: oprana, »skinuta« s droge, neupletena u kriminalne radnje, moralno neokaljana i spolno nevina. Stoga smatramo da je pri­ mjerenije u takvim slučajevima uporabnog nediferenciranja značenja go­ voriti o višesmislenosti jer nerijetko nije moguće tumačenje leksema s ob­ zirom na dva moguća značenja (nego na više njih).

193

O ZNAČENJU

Višesmislenost nastaje kada kontekst nije dovoljno precizan i dopušta da se leksem tumači većim brojem njegovih značenja, odnosno da u određe­ nom kontekstu može biti prihvatljivo više značenja. To je vidljivo i iz pri�era iskaza Ivana je čista. ili iskaza Usprkos njegovu protivljenju us­ pjela ga je skinuti, u kojemu se glagol skinuti može odnositi na skidanje odjeće, prepoznavanje pokreta, micanje s nekoga položaja. Višesmislenost nije poj ava inherentna značenjskoj strukturi leksema, već nastaje zbog nepreciznosti kontekstnoga okruženja. Ullmann kao strukturalist smatra da je višesmislenost (dvosmislenost u njegovu na­ zivlju) pojava koja nastaje zbog nepreciznosti samoga referenta, dakle po­ java koja ne pripada samom jeziku, te da ona kao takva nije dio jezika kao sustava. Sam naziv patološka polisemija jasno određuje Ullmannov stav prema toj jezičnoj pojavi. Ullmannov pristup polisemiji okrenut je u najvećoj mjeri izvorima polise­ mije koji se proučavaju dijakronijski (u etimološkom smislu), a maqje ga zanimaju sinkronijska stanja polisemije. Tako primjerice pitanje kontek­ sta kao važnoga čimbenika u metodološkom određenju polisemije un­ mann dotiče vrlo površno dajući nedovoljno primjera kojima bi se mogla dodatno potkrijepiti važnost uloge konteksta u određenju i preciziranju značenja neke polisemne jedinice, a čime bi i pitanje dvosmislenosti po­ stalo lingvistički opravdano i nezanemarivo u opisu polisemne struktu­ re. Ullmannov je pristup polisemiji nezaobilazan posebice kada prouča­ vamo jedno razdoblje u razvoju jezika. U tom slučaju moramo biti svjesni činjenice da leksemi poprimaju nova značenja zadržavajući i svoja prvot­ na značenja. Ullmann je, navodeći kao jedan izvor polisemije pomak u značenju, jasno pokazao da značenja ne nastaju skokovito i u trenutku, već da nastaju postupno, stvaranjem nijansi. Ullmanna kao strukturali­ sta nijanse ne zanimaju, ali ih je svjestan. Njega zanimaju značenja koja imaju jasno odredivu strukturu, usporedivu s drugim leksičkim jedini­ cama. Uočavanje postojanja nijansi kao prijelaznih značenjskih pojavno­ sti između dvaju strukturiranih značenja upozorava na svu složenost vi­ šeznačnih leksičkih struktura. Premda je u okviru suvremenih lingvističkih strujanja2 70 uobičajeno miš­ ljenje da je strukturalistička semantika zanemarivala pitanje polisemije iliju je stavljala u drugi plan, mogli bismo ovu tvrdnju preoblikovati tako što bismo upozorili na to da strukturalistička semantika nije u cijelosti pristupila ovoj jezičnoj pojavi tumačeći je s različitih teorijskih gledišta. Kao što smo pokušali prikazati, pristupajući polisemiji, strukturalisti je tumače s jednoga teorij skoga stajališta zanemarujući drugo ili ga pak ne270

Geeraerts ( 1993; 1997) u svojim radovima naglašava daje polisemija bila zanemariva­ na strukturalističkim pristupom ovom značenjskom fenomenu.

194

POLISEMIJA

girajući. Ullmann se zanima više za izvore polisemije, dok Lyons primje­ rice propitkuje etimološke kriterije za utvrđivanje razlike između homo­ nima i polisemnih leksema i isključivo se okreće prema polisemiji kao sinkronijskoj pojavi. Iako primjerice Ullmann i Duchaček u polisemiji uo­ čavaju spregu između izvanjezičnoga i jezičnoga, ne pridaju joj posebnu važnost. S druge strane, Lyons u cijelosti zanemaruje takvu mogućnost tumačenja polisemije. Njega ponajprije zanimaju objektivni kriteriji pre­ ma koj ima bi se razlikovali homonimi od polisemnih j edinica (pa čak i po­ moću formalnih, kao npr. komponencijalna analiza), a da se ne zanemari i govornikova intuicija kao bitan čimbenik u određenju razlika. Valja napomenuti da su strukturalisti u polisemiji uočili jednu od temelj­ nih značenjskih pojava kao oblika jezičnoga funkcioniranja. Uočavanje postojanja nijansi (Ullmann) i postoj anja stupnjevito povezanih značenja unutar jednoga leksema (Duchaček, Lyons) upozorava nas da ne smijemo zanemariti ulogu strukturalista u tumačenju polisemije. lako možda ni­ su do kraja i adekvatno protumačili neke pojavnosti na kojima će kasnije kognitivisti temeljiti svoj pristup polisemiji, bili su ih svjesni i barem su ih istaknuli u svojim tumačenjima polisemije. Iako su strukturalisti polisemiju ponajprije sagledavali u odnosu spram homonimije, ona se mora sagledati i u odnosu na sinonimiju, koja je, kao što ćemo vidjeti u zasebnom poglavlju, bila od posebna interesa za struk­ turalističke semantičare. Odnos između polisemije i sinonimije iz aspek­ ta strukturalističke semantike pokazuje svu složenost leksičkoga susta­ va nekog jezika. Budući da polisemni leksemi imaju više značenja, oni ne ulaze u sinonimske odnose samo s jednim leksemom, već s više njih. Sva­ ki polisemni leksem L sa značenjima Zl, Z2, Z3 ulazi u različite sinonim­ ske odnose 81-Zl, S2-Z2, S3-Z3. Sukladno tomu stvara se vrlo složena mreža međuleksičkih odnosa u kojima svaki polisemni leksem može biti sinonimom većem broju leksema. Time se vrlo zorno može potvrditi Saussureova teza da je jezik sustav u kojemu se sve drži2 7 1 i u kojemu vrijednost jednog člana proizlazi iz istodobne prisutnosti drugih članova. Takvo razumijevanje odnosa polisemije i sinonimije u skladu je sa struk­ turalističkim tumačenjem jezika kao sustava. Neki drugi aspekti polisemije ostali su međutim zanemareni u razdoblju strukturalističke semantike. To je ponajprije razumijevanje polisemije kao jezične pojavnosti u kojoj se odražavaju enciklopedijski podatci koji postaju funkcionalnim značenjskim obilježjima. Tumačeći polisemiju kao strukturu enciklopedijskih podataka funkcionalno organiziranih u značenjske podatke, kognitivna lingvistika težište stavlja na »izvanjezič271

Saussure (2000: 182). 195

O ZNAČENJU

L

/ ""

-

Zl ·· · · · ····· · ··· ···· · · · · · ·· · Sl . . ··

::::

Z l' ·· · · · .... · · :-::....:: · · ····. z2 . . · ·············· · ······ s2 · · · .. · . Z2' : · · · · ·· .:·., ····· · · ·· ·· ·· · Z3 · ··············· ···· · S3 . · Z3' .

·

·

.

..

.

.

.

/ "" -

L'

.

Prikaz sinonimskih odnosa polisemnih leksema (preuzeto iz Raffaelli - Katunar, 2012)

no obilježje« polisemnih leksičkih struktura, što je u razdoblju struktura­ lističke semantike bilo posve isključeno iz lingvističkih pročavanja.

POLISEMIJA U OKVIRU KOGNITIVNE

LINGVISTIKE272

Polisemijaje u okviru kognitivne lingvistike jedna od najučestalije razra­ đivanih i objašnjavanih jezičnih pojavnosti. Pristupi tumačenju polisemi­ je različiti su; sinkronijski, dijakronijski, ona se promatra kao princip ka­ tegorizacije, povezuje ju se s nekim aspektima strukturiranja umjetne in­ teligencije, kao i metodama psiholingvistike, kako bi se empirijski potvr­ dile određene teorijske postavke. (Lakoff, 1987a; Langacker, 1987; Dean, 1988; Tuggy, 1993; Geeraerts, 1993, 1997; Cuyckens, 1995; Dunbar, 2001; Gibbs - Matlock, 2001; Brisard Van Rillaer Sandra, 2001; Taylor, 1995, 2003b; Fauconnier - Turner, 2003; Aitchison Lewis, 2003; Seto, 2003; Giora - Gur, 2003; Nerlich 2003; K.ilgariff, 2003; Raukko, 2003; i dr.) Ono što je svim pristupima u načelu zajednič­ ko jest način na koji se tumači struktura polisemnih leksičkih jedinica. -

-

Polisemija je jedna od ključnih pojavnosti jezičnoga funkcioniranja, koja zadovoljava kriterije jezične i kognitivne ekonomičnosti, koja odražava kulturne i društvene promjene u izvanjezičnome svijetu, koja odražava složenost i bogatstvo čovjekova kognitivnoga sustava jer se način na koji pojmimo neku izvanjezičnu pojavnost odražava u značenjskoj strukturi leksema. U kognitivnoj lingvistici polisemija je sinkronijski odraz dija­ kronijskih promjena jer svaka značenjska struktura odražava činjenicu da su njezina različita značenja nastajala u različitim razdobljima njezina razvoja. Tako je zasigurno značenje 'računalno pomagalo' leksema miš recentnije od značenja 'glodavac', jednako kao što je značenje 'skupiti po272

Poglavlje je preuzeto u sažetom obliku iz knjige Značenje kroz vrijeme (2009). Kako smo istakli na početku poglavlja, za iscrpniji uvid u razumijevanje i tumačenje polisemije u okviru kognitivne lingvistike vidi: Značenje kroz vrijeme (2009) . 196

POLISEMIJA

datke' leksema skinuti recentnije od značenja 'pomaknuti odozgo prema dolje'. Time kognitivna lingvistika ističe da je teško povući jasnu crtu iz­ među sinkronije (staf\ia) i dijakronije (susljednosti), posebice kada je o značenjskim strukturama riječ. Osim toga pokazuje koliko je polisemija dinamički uvjetovana pojavnost koja odražava promjene koje se oko nas zbivaju i promijenjene načine kojim razumijevamo svijet oko nas. Polisemni leksemi su zrakasto (radijalna) ustrojene kategorije sa središ­ njim ili prototipnim značenjem oko kojega se po principu rodbinske slič­ nosti, odnosno načelom više ili manje, organiziraju ostala značenja ili značenjske nijanse. To znači da sva značenja nisu jednako bliska prato­ tipnome značenju, tj. neka su mu bliskija, a neka su udaljenija. Razlog tolikom interesu kognitivnih lingvista za polisemiju leži u činjenici da je se tumači kao odraz enciklopedijskih podataka, tj. podataka znanja o svijetu prenesenih i organiziranih tako da postaju značenjski podatci, odnosno dio jezične strukture. Spomenimo, ilustracije radi, Langackerov (1987: 154) primjer leksema banana; kojim tumači, ali i brani tezu o encik­ lopedijskoj naravi značenja u okviru kognitivne lingvistike. Značenje lek­ sema banana razumijeva se u odnosu na obilježja banane, kao što su oblik, boja, okus, itd., dakle izvanjezična obilježja banane kao predmeta stvar­ nog svijeta. Ti izvanjezični ili, u okviru kognitivne lingvistike, enciklope­ dijski podatci o hanani dijelom su našeg konvencionaliziranoga znanja o hanani kao predmetu izvanjezičnoga svijeta te su sastavnim i funkcional­ nim dijelom značerga leksema banana. Kada govorimo o enciklopedijskoj naravi značenja u okviru kognitivne lingvistike, podrazumijevamo da su enciklopedijski podatci koji su dijelom konvencionaliziranoga znanja o predmetu izvanjezičnoga svijeta jednako relevantni za značenje leksema, tj. da su funkcionalno integrirani u značenjsku strukturu leksema kojim se imenuje određeni predmet. Time se ističe daje oprjeka između jezičnog i izvanjezičnog za kognitivnu lingvistiku zapravo umjetna. Polisemija se stoga može tumačiti kao jedna od jezičnih pojavnosti, kojom se pokazuje uvjetovanost i međusobna povezanost pojmovnih i jezičnih struktura. Način na koji pojmimo i razumijevamo svijet, kako ga katego­ riziramo, preslikava se u jeziku tvoreći složene višeznačne strukture. Kognitivna lingvistika ističe da modeli kognitivnog procesuiranja, orga­ niziranja i kategoriziranja pojavnosti izvanjezičnoga svijeta svoj odraz imaju u istovjetnom ustroju značenjskih struktura. Značenjske i općeni­ to jezične strukture svojom naravi zadovoljavaju iste mehanizme ustroja kao i kognitivne kategorije. Tumačeći polisemiju kao strukturu enciklopedijskih podataka funkci­ onalno organiziranih u značenjske podatke, kognitivna lingvistika oživ­ ljava predstrukturalistima toliko važno izvanjezično obilježje« polisem..

197

O ZNAČENJU

nih leksičkih struktura. Tako kognitivna lingvistika aktualizira Brealo­ vo i Meilletovo tumačeqje polisemije kao jezične pojavnosti koja najbolje pokazuje spregu između jezičnih i izvanjezičnih struktura. Poznavanje predmeta izvanjezičnoga svijeta, tj. znanje koje govornici posjeduju o to­ me predmetu, određuje značenje leksema kojim se imenuje taj predmet. Značenje se leksema može razlikovati s obzirom na znanje govornika o tome predmetu, ali uvijek mora postojati konvencionalizirani dio znanja koje govornici dijele, a koje je nužno za međusobno razumijevanje. Zato i Brealova tvrdnja da je polisemija jezična pojava svojstvena visoko civiliziranim narodima dodatno naglašava važnost izvanjezičnih obiljež­ ja koja se funkcionalno uključuju u značenjsku strukturu. Što je struktu­ ra »višeznačnija«, odrazom je veće pojmovne, kultume te društvene slo­ ženosti i raznovrsnosti neke govorne zajednice. Polisemija je nužna i ona je na neki način jezično pravilo u evoluirajućem semiološkom sustavu ko­ ji se može (ali i mora) prilagoditi dinamici pojmovnih struktura. Kogni­ tivna semantika je s predstrukturalističkom semantikom, povezana vrlo čvrstim stavom o sprezi jezika i mišljenja. Kognitivna lingvistika polisemiju ne smatra nefunkcionalnom poput strukturalista koji su smatrali da narušava unutrašnji red jezičnoga sus­ tava, već upravo suprotno tumači je temeljnim vidom funkcioniranja pri­ rodnihjezika, jezičnom pojavnošću u kojoj se odražavaju čovjekove struk­ ture znanja o izvanjezičnome svijetu, način na koji ga perceptivno, iskus­ tveno i mentalno procesuira.

1 98

SINONIMIJA

Ono što govornicima odmah pada na um kada se kaže da su »neke dvije riječi sinonimi« jest to da one imaju istovjetno značenje, tj. da se poduda­ raju svojim značenjima. Prosječan govornik također ima svijest o tome da se riječi ne moraju u potpunosti podudarati svojim značenjima, isto kao što zna daje »istovjetnost« značenja zapravo upitna. Ako o tome i nije svjesno promišljao, dio je njegove jezične kompetencije ili, preuzmemo li Leechev naziv, značenjske kompetencije213 da neku riječ ne može zamije­ niti u svim kontekstima ili pak da svjesnim odabirom neke od mogućih riječi »istovjetnoga« značenja u određenome iskazu postiže određeni uči­ nak unutar komunikacijske situacije. Tako primjerice možemo bez puno razmišljanja reći da su imenice sreća, radost i veselje sinonimi, dakle da se podudaraju svojim značenjima. Stoga nekomu tko nam je bitan u živo­ tu možemo reći: Ti si mi najveća sreća/najveća radost/najveće veselje u ži­ votu. Na temelju zamjenjivosti tih triju imenica u istome kontekstu za­ ključujemo da je riječ o sinonimima jer se smisao iskaza njihovom zamje­ nom ne mijenja (iako ne mislimo da to znači potpuno isto). Međutim iskaz Neka ti je sa srećom! ne bi »podnio« zamjenjivanje imenice sreća s imeni­ cama veselje i radost pa stoga iskaz *Neka ti je s veseljem/radošću! ne bi imao nikakva smisla. Razlog tomu je što imenica sreća osim 'stanja pot­ puna zadovoljstva i smirenosti zasnovanih na unutarnjem duševnom mi­ ru' znači i 'ukupnost okolnosti ili okolnost koja čemu pogoduje'. 274 Tako imamo igre na sreću, ali ne i *igre na veselje/radost. Dakle te tri ime­ nice ne dijele isto značenje jer ih se ne može zamjenjivati u svim kontek­ stima u kojima se jedna od njih pojavljuje, što govornicima daj e do znanja da ipak nije riječ o leksemima >>istovjetna« značenja. U takvim i njima sličnim primjerima, kada jedan leksem nije zamjenjiv svojim sinonim­ skim parnjacima u svim kontekstima u kojima se pojavljuje, jasno je da to nisu »riječi koje imaju isto značenje«, što bi bila neka opća, laička definici. Ja sinonima. .

273

274

.

Više o tom pojmu vidi u poglavlju .. Denotacija i konotacija« . Obje definicije navedene su prema Hn'Cltslwmejezičnom portalu. 199

O ZNAČENJU

Govornici također znaju da niz različitih čimbenika utječe na odabir lek­ sema kojima će se služiti u svom iskazu. Stoga znaju prepoznati njihovu prikladnost da ih upotrijebe primjerice u službenoj ili privatnoj komuni­ kaciji ili s obzirom na profil sugovornika (njegovu dob, spol, stupanj obra­ zovanja, regionalnu pripadnost itd.). U razgovoru s nekim Dalmatincem reći ćemo da nas je ulovila IJaka jer kada bismo rekli da nas je obuzeo umor, ne bismo leksikalizirali sva obilježja sadržana u leksemu fjaka pa naš sugovornik ne bi možda »U cijelosti« razumio stanje u kojemu se na­ laze naš duh i tijelo. Kada smo fjakasti, nismo samo (fizički) umorni, već smo bezvoljni, nezainteresirani, što su obilježja koja nisu obuhvaćena ni­ jednim leksemom hrvatskoga standardnog jezika. Stoga se IJaka i umor preklapaju samo dijelom svojih značenja, no svjesni njihovih značenjskih razlika, znamo ih odabrati s obzirom na sugovornika (Zagorcu taj leksem ne bi mnogo govorio) i na ono što doista želimo iskazati. Tako o muškom roditelju možemo govoriti kao o ocu, tati ili starom. Želi­ mo li naglasiti svoj emocionalni odnos prema njemu i nalazimo li se u kakvoj neslužbenoj komunikacijskoj situaciji, zasigurno ćemo uporabiti leksem tata. U službenoj ćemo komunikaciji pak upotrijebiti ieksem otac kako bismo izbjegli leksikaliziranje svoga emocionalnog odnosa spram muškoga roditelja. Govornici jako dobro raspoznaju kada je prikladno upotrijebiti jedan od navedenih leksema, što zapravo govori o njihovoj značenjskoj kompetenciji, tj. upućuje na činjenicu da imaju znanje o zna­ čenjskim razlikama leksikaliziranima pojedinim leksemom. Jedna od učestalih tegoba od koje starij i ljudi pate j e visok (kruni) tlak. I to je izraz kojim se u svakodnevnoj komunikaciji služimo kako bismo o tom poremećaju razgovarali. Medicinski je naziv za tu pojavu hipertenzi ja. Dakle hipertenzija i visok (kruni) tlak odnose se na istu izvanjezičnu pojavnost, ali se razlikuju izvanjezične situacije i konteksti u kojima će se ti izrazi upotrijebiti. Iako će liječnik pacijentu, kako bi mu bio >>razumlji­ viji«, reći da ima povišen krvni tlak, ne čudi nas kad se netko želi prika­ zati učenim pa u kakvu društvu (koje nije liječničko) upotrijebi upravo izraz hipertenzija kako bi se istakao (pokazao svoje znanje medicine) i ostavio na sugovornike željeni dojam. ­

Također, danas se financijska sredstva alociraju, a ne dodjeljuju se. Stra­ na riječ ima još neka značenjska obilježja koja domaća riječ nema; upotrebljavaju je ekonomisti u svojim službenim komunikacijama pa želi­ mo li da nas se >>ozbiljnije« shvati u razgovoru u kojemu se razgovara o fi­ nancijskim pitanjima, upotrijebit ćemo prvi glagol i tako ostaviti dojam osobe koja »zna o čemu govori« kada je o financijama riječ .

Svjedocima smo sličnih situacija gotovo svakodnevno. One upućuju na či­ njenicu da kao govornici posjedujemo znanje koje su to fine značenjske 200

SINONIMIJA

razlike (iako ih možda ne možemo precizno definirati) koje postoje među pojedinim sinonimima te da ih s obzirom na izvanjezične okolnosti u koji­ ma se komunikacija odvija znamo gotovo bez pogreške odabrati.275 Stoga vratimo li se na sam početak ovoga poglavlja, koje smo započeli razmišljanjima o sinonimima iz svakodnevnog, laičkog pogleda na tu po­ javu, na kraju ovoga razdjela valja odmah istaći da potpunih ili pravih si­ nonima nema. Govornici imaju znanje o značenjskim razlikama među si­ nonimskim leksemima, koje su, kao što ćemo kasnije vidjeti, uvjetovane nizom različitih unutarjezičnih i izvanjezičnih čimbenika. One utječu na značenjsku strukturu leksema te samim time na njegovo 11\iesto u susta­ vu . Stoga ćemo u ovom poglavlju upozoriti na neke od glavnih teza o sino­ nimima, kao i na načela njihove klasifikacije. Budući da se predstruktu­ ralistička semantika nije posebno zanimala za sinonimiju, iako je Breal naznačio neke osnovne vidove proučavanja sinonimije, a ona je upravo za strukturalističke semantičare bila od neprijeporne važnosti, ovo ćemo poglavlje usmjeriti ponajprije na pristupe sinonimiji u tome razdoblju. S obzirom da kognitivna lingvistika u svojim temeljnim teorijskim postav­ kama zastupa tezu da različiti jezični izrazi odražavaju različito opojmlji­ vanje izvanjezičnoga svijeta, jasno je da se u njezinim okvirima može go­ voriti samo o parasinonimima, i to iz razloga ilustriranih na početku ovo­ ga poglavlja. 276

SINONIMIJA U STRUKTURALISTIČKOJ SEMANTICI Predstrukturalistička se semantika nije posebice zanimala za sinonimi­ ju. Ipak, Michel Breal u knjizi Essai de semantique (1897), dotičući pita­ nje sinonimije, naznačio je dva bitna aspekta f\iezina proučavanja, koji su ostali relevantni i do današnjega lingvističkog trenutka. To su: a) tvrdnja o nepostojanju apsolutnih ili savršenih sinonima i b) značenjsko razliko­ vanje sinonima potaknuto potrebom govornika. Apsolutni sinonimi mo­ gu postojati samo unutar kratkoga vremenskog razdoblja, a kako bi ops­ tali unutar jezičnoga sustava, moraju se značenjski početi razlikovati. To im omogućuje pravilo razdiobe (Zoi de repartition), o kojemu ćemo više re­ ći nešto kasnije, u kontekstu Ullmannova proučavanja sinonimije. 2 77

275

illlmann ( 1969: 181) također ističe govorničku intuiciju o značenjskim razlikama među sinonimima. 276 Prisjetimo se da kognitivna lingvistika značenje promatra u sprezi jezičnih i encik­ lopedijskih podataka, što implicira da različite vrste podataka djeluju na oblikovanje zna­ čenjskih struktura. To znači da se dvije značenjske strukture ne mogu poklapati u cijelosti. 277 O pravilu razdiobe detaljnije vidi u: Raffaelli (2009).

20 1

O ZNAĆEN.nJ

Za razliku od predstrukturalista, koji su prednost u proučavanju zna­ čenjskih pojava davali polisemiji, strukturalisti su u sinonimiji vidjeli jed­ nu od strukturalističkih tema par excellence. Temeljeći se na Saussure­ ovim postavkama da jezični znak svoju vrij ednost unutar sustava ostva­ ruje u odnosu prema drugim j edinicama toga sustava, sinonimija opisuje odnose dvaju ili više leksema koji ulaze u sinonimski odnos. Zato i ne čudi činjenica da je prednost unutar strukturalističkih semantičkih opisa da­ na sinonimiji, dok se polisemiju više smatralo nužnošću koja se ne smije zanemariti. Polisemija, prema mišljenju nekih lingvista, zapravo izlazi iz imanentno strukturalističkih okvira jer se bavi strukturom unutar sa­ moga označenika, a ne strukturom između jezičnih znakova. 278

Na temelju Saussureova tumačenja jezičnoga znaka proizlaz i da jednom

označitelju može uvijek odgovarati samo jedan označenik i obratno. U je­ ziku su takvi slučajevi rijetki, pa čak i nemogući. Odnos označitelj označenik mnogo je složeniji. Vrlo j e učestala pojava da je veći broj ozna­ čenika moguće pridružiti jednom označitelju, ili je pak obratno: više označitelja može biti pridruženo jednom označeniku. Stoga i sinonimij a poput polisemije pokazuje da je idealizirano strukturalističko načelo je­ dan označitelj jedan označenik u leksičkoj strukturi praktički ne­ moguć. -

-

Sinonimija je sinkronijska pojavnost koja upozorava na značenjski odnos dvaju ili više leksema u određenom j ezičnom trenutku. 279 Samim time di­ jakronija je zanemarena te nije od posebna interesa strukturalistima koji teže utvrđivanju leksičkih odnosa unutar leksika u sinkronij skom tre­ nutku, što mnogi leksikolozi smatraju temeljnim preduvjetom valjana opisa sinonimskih odnosa. 280 Budući da smo u knjizi Značenje kroz vrije­ me: poglavlja iz dijakronijske semantike2 81 istakli da između sinkronije i dijakronije postoji neprekidna napetost te da je nemoguće razlučiti što je to sinkronij sko stanj e , a što je dijakronijska susljednost i za opis sino­ nimskih odnosa zagovaramo tezu da među njima postoji neprekidna di­ namika i napetost, što ćemo ilustrirati i primj erima koje smo već rabili u ovoj knjizi. ,

Od strukturalističkih lingvista Ullmann (1969: 186-187) jasno naglaša­ va da postoji neprestana napetost među sinonimima nekoga jezika, a ta 278

Na tragu Saussureova strukturalističkoga razumijevanja jezika, Mignot ( 1978) je čvrstoga stajališta da su homonimija i sinonimija pitanja strukturalističke semantike jer se bave strukturama koje tvore označitelji, dok polisemija opisuje unutrašnju strukturu označenika i nije predmetom proučavanja strukturalnih semantičara. 279 Mnogi autori napominju da je sinonimija sinkronijska pojava koja se može proučavati samo u aktualnom jezičnom trenutku. Usp. Sčur ( 1973) . 280 Vidi: Tafra ( 1996: 97). 281 Raffaelli (2009). 202

SINONIMIJA

se njihova napetost ostvaruje kroz vremensko razdoblje, u dijakronij­ skom presjeku, na tri različita načina: a) sinonimske riječi mogu utjecati jedne na druge Ja;

-

sinonimska analogi­

b) uporaba sinonimskih riječi (u određenim uvijek istim ili sličnim kon­ tekstima) može uvjetovati njihovo postupno udaljavanje, odnosno raz­ likovanje u značenjima - pravilo razdiobe;

e) konkurencija među sinonimskim riječima može uvjetovati nestanak jednog od sinonima.

Prema tim Ullmannovim kriterijima, sinonimi su unutar jezika u nepre­ kidnoj interakciji i među njima postoji konstantna napetost. Kriteriji koje Ullmann navodi su unutarjezični čimbenici koji djeluju na održavanje si­ nonimskoga sustava i leksičkoga bogatstva nekoga jezika.

Sinonimska analogija označava proces semantičkih promjena koji, svoj­ stven jednoj riječi, postaje uočljiv i kod ostalih sinonima. Tako leksemi ljutit i žestok imaju posve različita etimološka ishodišta, ali su s vreme­ nom počeli poprimati zajednička značenjska obilježja (odnosili su se na divlje zvijeri, ratove, ljudske osobine slične onima divljih zvijeri itd.) i pos­ tajali su zamjenjivi u istim kontekstima. 282 Pravilo razdiobe jednako je važno među sinonimima. To je pravilo jedan od ključnih čimbenika leksičke funkcionalnosti jer omogućava sinonim­ skim leksemima da se funkcionalno održe u sustavu sadržavajući različi­ te nijanse u značenju. Kada ne bi postojalo pravilo razdiobe, tada bi ana­ logija uvjetovala da s vremenom sinonimi doista postanu »savršenim« si­ nonimima, a jedan od leksema postao bi suvišan te bi ispao iz leksičkoga sustava. Pravilo razdiobe omogućava da leksemi koji su u određenom razdoblju nekoga jezika bili sinonimi - u nekom drugom to više nisu. Ta­ kav je primjerice slučaj s pridjevima ljutit i žestok, koji se etimološki vežu uz 'snagu', 'silu', )ačinu', a koji se tijekom dijakronijskog razvoja značenj. ski počinju razilaziti. Tako pridjev ljutit čuva negativnu konotaciju kroz čitav svoj dijakronijski razvoj, za razliku od pridjeva žestok, koji u određe­ nim sintagmama zadobiva pozitivne konotacije te se pojavljuje u različi­ tim kolokacijama kao npr. žestoka ljubav, žestoko sunce, u kojima nije zamjenjiv pridjevom ljutit. Pravilo razdiobe uvijek je dio prirodnoga pro­ cesa kod govornika. Ono omogućava bogatstvo i funkcionalnost leksičko­ ga sustava. 283

282

283

Više o tome vidi u: Raffaelli (2009). Detaljnije o tome vidi u: Raffaelli (2009). 203

O ZNAČENJU

Treći tip odnosa među sinonimima odnosi se na izbacivanje ili nestanak jednoga od sinonima iz uporabe. Iz uporabe se izbacuje onaj sinonim koji je dulji, koji zbog svoje višeznačnosti dovodi do nesporazuma u komuni­ kaciji ili pak onaj koji je u homonimijskom odnosu s kojom drugom riječi. Izbaciti se mogu i tuđice pod utjecajem određenih izvanjezičnih čimbeni­ ka. Tako je u jednom periodu razvoja hrvatskoga jezika postojalo nekoli­ ko leksema kojima se mogla označiti 'žena koja je u drugom stanju'. To su bili leksemi: noseća, zditna, zbahna, trudna. Od svih njih danas je u upo­ rabi samo potonji leksem, dok su ostali ili posve nestali ili su u vrlo ogra­ ničenoj uporabi (noseća). Također je leksem hiljada neko vrijeme supo­ stojao s leksemom tisuća, no danas je prvi leksem sve rjeđe u uporabi, jed­ nako kao što i leksem ambasador biva sve češće zamijenjen leksemom ve­ leposlanik, ili selektor koji se zamjenjuje leksemom izbornik. Neologizmi i potreba za imenovanjem pomoću domaće riječi utječu također na sino­ nimsku dinamiku među leksemima. Tako su danas računalo i kompju­ tor, tipkovnica i tastatura u prilično dinamičnom odnosu i nije isključeno da će u skorije vrijeme upravo tuđice biti istisnute i u potpunosti zamije­ njene domaćim riječima. Međutim leksem može ostati u leksiku, ali neka njegova značenj a mogu nestati pa ponovno oživjeti i utjecati na sinonimske odnose. Tako je u hr­ vatskome jeziku pridjev čestit u značenju 'sretan' devedesetih godina dva­ desetoga stoljeća postao sinonimom pridjevu sretan, posebice u sintagmi Čestit Božić! Takvo oživljavanje sinonimskoga odnosa zasigurno je bilo uvjetovano izvanjezičnim čimbenicima, ali je nedvojbeno utjecalo na ustroj leksičkoga sustava. Neznanje ili nedovoljna upućenost govornika u određene pojavnosti izvanjezičnoga svijeta također mogu utjecati na stvaranje sinonimskih odnosa među leksemima koji se u svojoj biti odnose na posve različite po­ javnosti. Tako zamjećujemo da govornici hrvatskoga jezika vrlo često svaku jaču prehladu ili virozu nazivaju gripom. Tako su gripa, prehlada i viroza postali sinonimi - iako gripa označava vrlo specifičan tip virusno­ ga oboljenja2 84 koje medicina s obzirom na simptome jasno razlučuje od prehlade i viroze.

284 Stoga je riječ i o metonimijski motiviranom pomaku u značenju leksema gripa jer jedna vrsta virusnoga oboljenja stoji u zamjenu za sva slična oboljenja.

204

SINONIMIJA

KLASIFIKACIJA SINONIMA Sva sinkronijska tumačenja sinonima (ili bar velika većina njih) u raz­ doblju strukturalističke semantike, a i izvan nje, temelje se na četirima odrednicama prema kojima ih možemo tumačiti i klasificirati. To su: a) zamjenjivost u kontekstima; b) odnos denotativno značenje - konotativno značenje;

e) višeznačnost leksičkoga značenja; d) sinonimija kao stilska pojavnost. Semantičari koji se bave sinonimijom pokušavaju tu značenjsku pojavu definirati u okviru tih četiriju navedenih temeljnih odrednica. Svaki od autora prednost daje (uglavnom) jednoj od njih smatrajući da ostale nisu toliko relevantne u definiranju sinonimskih odnosa ili da je o njima već dovoljno rečeno. Tako primjerice Duchaček vrlo malo govori o ulozi kon­ teksta u određe:Qju sinonima, 285 ali zato ulazi u vrlo sustavnu klasifikaci­ ju sinonima s obzirom na svojstva leksičkoga značenja utvrđujući raz­ ličite tipove sinonima (apsolutni sinonimi, savršeni sinonimi, djelomični sinonimi, parasinonimi i sl.). Iako klasifikacija sinonima još uvijek može biti teorijski i metodološki iz­ azov mnogim leksikolozima i semantičarima, duga je povijest bavljenja sinonimima unutar koje nailazimo i na konstatacije da pravih i savrše­ nih sinonima u jeziku nema te da postoje samo djelomični sinonimi ili pa­ rasinonimi. Već je opat Girard 1718. godine pisao da je bitno utvrditi ni­

janse u značenju prema kojima se sinonimi razlikuju. 2 86

Jacqueline Picoche (1992: 91) govori o parasinonimiji kao popisu leksema bliskoga značenja. Autorica polazi od tvrdnje da ne postoje dva leksema koji u cijelosti, u svim svojim dijelovima imaju identičnu značenjsku strukturu. Irene Tamba-Metz u Semantiqu e (1988: 80) također napomi­ nje da na leksičkoj razini u jeziku možemo govoriti uglavnom o djelomič­ noj sinonimiji koja povezuje značenja dviju polisemnihjedinica. To je raz­ mišljanje vrlo blisko kognitivnolingvističkim tvrdnjama prema kojima ne postoje monosemni leksemi jer svaki kontekst i svaka uporaba lekse­ ma u određenom situacijskom kontekstu uvjetuje nijansiranje značenja i širenje značenjske strukture. Samim time apsolutni sinonimi ne postoje 285

Duchaček ( 1967: 5 7 - 58) o kontekstu govori kao o svojevrsnom modifikatoru sino­ nimskih odnosa. Neki kontekst može kod nekoga leksema istaknuti ili ukinuti određeno značenjsko obilježje te tako uvjetovati promjene sinonimskih odnosa. 286 Usp. Berlan-Lacourt (198 1 : 299) .

205

O ZNAČENJU

jer se svaki sinonim od svoga parnjaka razlikuje nekom značenjskom ni­ Jansom. Vrlo blizak tim razmišljanjima bio je Hans-Martin Gauger 70-ih godina 20. stoljeća, u knjizi Zum Problem der Synonyme (1973), napominjući na početku da je u proučavanju sinonima bitno uočiti njihove značenjske razlike. On ih naziva leichten Bedeutungsunterscheidungen zwischen bes­ timmten Wortern. 287 To je, prema njegovu mišljenju, i bitan funkcionalni čimbenik u jeziku. Ako te >>male« značenjske razlike ne postoje, nije ni potrebno govoriti o sinonimima - pa je njihovo definiranje samo po sebi bespredmetno. Zato se Gauger (1973: 12-13) opredjeljuje za definiranje sinonimskih odnosa kao posebne vrste odnosa dviju ili više riječi, koji se temelji na sličnostima, ali i na razlikama među značenjima. Takvim je pristupom bio vrlo blizak Co!?eriuovim strukturalističkim razmišljanji­ ma, sukladno kojima o ustroju leksika možemo govoriti na temelju utvr­ đivanja razlikovnih obilježja među značenjima pojedinih leksema.

I kod Nide u okviru određivanja značenjskih odnosa postoji rezerva pre­ ma definiranju sinonimije. On napominje (1975: 12-13, 98) da se vrlo često o sinonimiji govori u okviru onoga značenjskog odnosa koji naziva preklapanje (overlapping). 2 88 Ako se dva značenja preklapaju, riječ je o si­ nonimima. Takve su tvrdnje, prema njegovu mišljenju, površne jer je u jezičnoj stvarnosti situacija drukčija. O sinonimima se može govoriti ka­ da dva leksema imaju identične dijagnostičke sastavnice (diagnostic com­ ponent) koje određuju njihovo značenje, a razlikuju se prema dodatnim sastavnicama (supplementary components). Tako Nida implicite određuje svoj stav prema sinonimiji kao odnosu dvaju ili više leksema među kojima postoji identičan dio značenjske strukture i onaj dio strukture prema ko­ jemu se jedinice razlikuju. Premda neki lingvisti rade razlike u nazivlju između djelomičnih sinoni­ ma i parasinonima,2 89 smatramo da u današnjem lingvističkom trenutku za takvo razlikovanje nema potrebe. Naime zastupamo li tezu da pravih ili apsolutnih sinonima nema, da među njima uvijek postoje određene značenjske razlike, uvjetovane različitim čimbenicima, tada načelno go­ vorimo o parasinonimiji kao pojavnosti koja svojim nazivom jasno upuću­ je na činjenicu da se (para)sinonimi uvijek međusobno razlikuju i da su 287

Gauger ( 1973: 7). Takav stav iznosi Schogt ( 1972). Onje mišljenja da se može govoriti o dvama tipovima djelomičnih sinonima: o onima koji se temelje na preklapanju i onima koji se temelje na uključivanju dvaju ili više označenika. 289 Različiti kriteriji utjecali su na to da su se u strukturalističkoj semantici lučili djelo­ mični sinonimi od parasinonima. Duchaček ( 1967) govori o djelomičnim sinonimima kada je riječ o značenjskom preklapanju polisemnih leksema. Picoche ( 1992) samo napominje da lekseme koji se ne preklapaju cijelim svojim značenjem treba nazivati parasinonimima. 288

206

SINONIMIJA

govornici načelno svjesni te razlike. Budući da čimbenici koji utječu na značenjsko razlikovanje leksema mogu biti jezični i izvanjezični te da je njihov utjecaj usporedan i istodoban, smatramo da nema potrebe za raz­ likovanjem različitih tipova neapsolutnih sinonima jer čitav splet čim­ benika utječe na nijansiranje značenja leksema. Iako smatramo da j e ne­ moguće odvojiti navedena četiri kriterij a kojima se služi pri klasifikaciji sinonima jer su međusobno višestruko isprepleteni, radi jasnoće uvida u vrste sinonima i mogućnosti nj ihova razlikovanja, pokušat ćemo u krat­ kim crtama naznačiti na što se pojedini kriteriji odnose. »

«

Zamjenjivost s inon ima u kontekstima Već smo se na samom početku ovoga poglavlja dotakli pitanja uloge kon­ teksta u određenju sinonima, tj. u njihovu razlikovanju . To smo ilustrira­ li imenicama sreća, veselje, radost, pomoću koj ih smo pokazali da nisu zamjenjivi u svim kontekstima pa ih samim time ne možemo smatrati apsolutnim sinonimima, već parasinonimima. Slično se ponašaju i njima odgovarajući pridjevi sretan, veseo, radostan. Pa tako za nekoga kažemo da je sretne ruke, ali ne i da je vesele/radosne ruke. Osim toga kod pridjeva dolazi do isticanja još jedne značenjske razlike. Iako su zamj enjivi u sintag­ mi sretno/veselo/radosno dijete, oni imenicu dijete ne kvalificiraju na j ed­ nak način. Drugim riječima, kada za neko dij ete kažemo da j e veselo, im­ plicira se da je ujedno i sretno dijete, ali se ističe i njegovo ponašanje, tj. manifestacije njegova unutarnjeg zadovoljstva sreće. Razlog njihovoj ne­ zamjenjivosti u svim kontekstima zasigurno je polisemično st značenjske strukture leksema sretan, sreća u odnosu na ostale parnjake, na što smo upozorili već na samom početku. Dakle kao što i Lyons ističe (1996: 6062), o zamj enjivosti u kontekstu teško da možemo govoriti bez uvida u po­ lisemiju pa j e stoga ta dva kriterija pri klasifikaciji sinonima teško ili čak nemoguće razlučiti. Polisemija utječe na to da leksemi budu sinonimi i zamjenjivi u određenim kontekstnim okvirima, ali ne u svima Slično je i s imenicama tuga i žalost, za koje ćemo na prvi pogled reći da su sinonim­ ski mnogo bliskije nego nj ihovi antonimi sreća, radost, veselje. Oba se lek­ sema odnose na duševnu patnju. Međutim razlikuju se s obzirom na kon­ tekstne okvire u kojima se mogu pojaviti. 2 9 0 Tako primjerice imamo izraz nažalost, koji znači 'protiv volje', ali nemamo izraz *natugu. Kad je nešto jadno ili ne vrijedi mnogo, kažemo da je to čista žalost, srednja žalost. To su sintagme u kojima ponovno leksem žalost nije zamjenjiv leksemom tu­ ga. Iako su u većini kontekstnih okvira tuga i žalost zamjenjivi, nisu još u ,

.

290

Lyons ( 1996: 62) skup kontekstnih okvira u kojima ziva kolokacijski raspon (collocational range).

se jezični

izraz može pojaviti na­ 207

O

ZNAČENJU

jednom : onda kada se žalost odnosi na korotu. Kažemo daje netko u žalos­ ti, što se odražava i na glagol žalovati pa govorimo o žalovanju ili raz­ doblju žalovanja. Ponovno i u tim primjerima, kao i u prethodnima, više­ značnost leksema žalost čimbenik je koji je uvjetovao njegovu različitu kontekstnu rasprostranjenost. Višeznačnost leksema žalost manje je uoč­ ljiva (više je riječ o kontekstno uvjetovanim značenjskim nijansama) nego kod primjera kojima ćemo se po služiti kako bismo opisali utjecaj polise­ mije na razlikovanje sinonima . Da bi se dva leksema mogla nazvati savršenim sinonimima, oni moraju zadovoljavati dva temeljna kriterija: a) moraju biti zamjenjivi u svim kon­ tekstima i b) moraju se podudarati u denotativnom i konotativnom zna­ čenju. Ullmann definira savršenu sinonimiju kao (1969: 180): »[...] rijetko i nestabilno stanje « . Autentičnim se sinonimima (kako ih naziva UU­ mann) smatraju riječi koje jedna drugu mogu zamijeniti u bilo kojem kontekstu , bez najmanje promjene objektivnoga značenja i afektivne ni­ janse izričaja. Slično stajalište o tome da savršenih sinonima u jeziku za­ pravo nema zastupa i Lyons. Govoreći o »pravim« sinonimima, Lyons preuzima Ullmannovu definici­ ju prema kojoj su dva osnovna kriterija za definiranje »pravih« sinonima zamjenjivost u bilo kojem kontekstu te identična kognitivna i afektivna vrijednost leksema. 2 91 Lyons smatra da se pri definiranju sinonimije čes­ to nedovoljno precizno razlučuju ta dva kriterija. Stoga on razlikuje pot­ punu sinonimiju, koja podrazumij eva jednakost kognitivne i afektivne vrijednosti leksema, od cjelovite sinonimije, koja podrazumijeva zamj enji­ vost leksema u svim kontekstima. 292 Budući da smo se u razdjelu vezanom uz denotaciju i konotaciju dotakli pitanja uloge konotacije u oblikovanju leksičkoga sustava, na ovom ćemo se mjestu dotaći implikacija koje ima za razumijevanje sinonimskih od­ nosa.

29 1

Lyons ( 1970: 342 - 343). Sukladno toj klasifikaciji, Lyons ( 1970: 343) razlikuje četiri tipa sinonimskih odnosa. To su: l) potpuna i cjelovita; 2) potpuna, ali necjelovita; 3) nepotpuna, ali cjelovita; 4) ne­ potpuna i necjelovita. Upitna je, naravno, mogućnost njihova jasnoga razgraničenja. Osim toga postavlja se i pitanje na što bi se odnosio tip sinonimskoga odnosa među leksemima obilježen kao četvrti tip, za koji vrijedi da se leksemi ne podudaraju ni u kognitivnim ni u afektivnim vrijednostima niti su zamjenjivi u svim kontekstima. 292

208

SINONIMIJA

Denotacija i konotacija u razumijevanju sinonimskih odnosa Već smo ranije naznačili da neki lingvisti ne govore o konotacijama, već o afektivnim vrijednostima koje leksemi mogu zadobiti. Ullmann (1969: 181) tako govori o objektivnim značenjskim razlikama i afektivnim zna­ čenjskim razlikama. 293 Objektivne značenjske razlike tiču se riječi koje su sinonimi, a označuju različitu vrstu ili različit vid iste pojave. Takve su u francuskome imenice fleuve i riviere, koje obje označavaju rijeku, samo što se prva odnosi na rijeku koja utječe u more, a druga označava rijeku koja utječe u drugu rijeku. Tako bi i u hrvatskome jeziku planina i gora mogli biti sinonimima koji se razlikuju prema objektivnim značenjskim razlikama, a to je s obzirom na njihovu visinu. Učka i Velebit su planine, a iznad Zagreba se uzdiže Zagrebačka gora. Afektivne značenjske razlike dvaju sinonima uočljive su postojanjem pejorativnih ili eufemizirajućih nijansi u značenju jedne od riječi. Tako je riječ žgoljav u odnosu na mršav pejorativna jer osim 'male tjelesne težine' označuje i 'estetsku neprih­ vatljivost'. Pun je u odnosu na debeo eufemizam budući da je leksem koji se smatra neprihvatljivim, jer opisuje neprihvatljivo tjelesno obilježje. Leksem debeo zamijenjen je >>prihvatljivijim« leksemom. U jednakom su odnosu i riječi koje pripadaju familijarnom ili pučkom govoru prema rije­ čima standardnoga jezika, kao primjerice prijateljica i frendica. 2 94 Prihvatljivost ili neprihvatljivost određenoga društvenog statusa odraža­ va se u leksičkom sustavu. Tako za neudanu ženu imamo nazive kao što su usidjelica, stara cura/frajla, koji su negativno konotirani, za razliku od leksema neženja, koji to nije jer je biti neoženjen muškarac društveno »prihvatljivije« i samim time postoji manja potreba u društvu da se to imenuje. Ipak posljednjih desetak godina zamjećujemo promjene pa se leksem udavača ne rabi samo u značenju 'djevojka koja je stasala za uda­ ju' 295 (čime se implicira da bije trebalo udati), već se počinj e rabiti i za 'ne­ udanu ženu iznad trideset godina koju je poželjno oženiti zbog njezina društvenoga i financijskoga statusa'. Time smo se dotakli i teme o kojoj smo već raspravljali u poglavlju veza­ nom uz denotaciju i konotaciju, a to je kako konotacije utječu na ustroj leksičkoga sustava. Sukladno Martinetovu mišljenju, one ostaju izvan je­ zika i ne utječu na međuleksičke odnose. S tom se Martinetovom tvrd­ njom možemo složiti samo djelomice, i to u onim slučajevima kada je ko­ notacija subjektivna i individualna, ali ne kada je postala općom i kolek­ tivnom. Tako već spomenuti leksemi otac, tata jesu u sinonimskom odno293

Ullmann pod afektivnim značenjskim razlikama podrazumijeva činjenice koje će se­ mantičari kasnije (usp. Baldinger) smatrati stilskim razlikovnim obilježjima. 294 Usp. Ullmann ( 1969: 181 - 183). 295 Definicija prema Hrvatskomejezičnom portalu .

209

O ZNAČENJU

su, jesu dijelom jezičnoga sustava - upravo stoga što emocionalni odnos koji imamo prema ocu pripada općoj i kolektivnoj konotaciji i kao takva ona je leksikalizirana. Isto vrijedi i za majku i djeda, dakle za lekseme ko­ ji označuju najbliskije članove obitelji i koji imaju parnjake s općim kono­ tacijama koje se odnose na emocionalnu bliskost govornika (mama, de­

da). Izvanjezični čimbenici, odnos prema određenim skupinama društva, ta­ kođer utječu na oblikovanje sinonimskih odnosa. Tako je već spomenuti leksem invalid dobio svoj sinonimski parnjak osoba s posebnim potreba­ ma. Dakle stvaranje kolektivne i opće konotacije uvjetovalo je da se za »obilježeni« leksem pronađe odgovarajući zamjenski leksički izraz koji će biti lišen konotacija i koji je u određenim komunikacijskim situacijama društveno prihvatljiviji za uporabu od svog parnjaka. Kao što zamjećuje­ mo, sinonimski parnjaci koji nastaju kao reakcija na kolektivne konotaci­ je, koje su zadobili leksemi koji označuju određene pojavnosti, mogu biti složeni leksički izrazi. Ne tvrdimo da su oni zabilježeni kao rječničke na­ tuknice, ali zasigurno zadobivaju svoje mjesto u leksičkom sustavu hr­ vatskoga jezika i omogućuju govornicima da ih odabiru kao dio svoga vo­ kabulara u komunikacijskim situacijama u kojima smatraju da je to po­ trebno.

Višeznačnost leksema Već smo u poglavlju o polisemiji, a i na početku ovoga poglavlja, naznačili da polisemija ima jedan od ključnih utjecaja na razumijevanje sinonimije. Bez znanja o činjenici daje svaki leksem više ili manje višeznačan ne mo­ žemo ispravno razumjeti načela ustroja polisemnih leksema. Lyonsova se klasifikacija sinonimskih odnosa (1970) temelji na utvrđivanju stupnjevi­ tosti značenjskih sličnosti ili razlika između leksema. Tako a i b mogu bi­ ti značenjski identični, odnosno sinonimi u najužem smislu riječi, a i e mogu biti djelomice slični, odnosno sinonimi u širem smislu riječi, dok a i d mogu biti još manje značenjski slični, itd. 2 96 Tako bi sukladno Lyonso­ voj klasifikaciji stupnjevitih odnosa među sinonimima, i uzmemo li u ob­ zir da identičnih ili istovjetnih značenja među leksemima nema, prvoj skupini sinonima pripadali oni koji označavaju određenu pojavnost i nji­ hova je značenjska struktura načelno monosemna jer ne postoje druga značenja koja pridajemo tim leksemima. U takvom bi odnosu bili hiljada i tisuća, ljekarna i apoteka, glazba i muzika, računalo i kompjutor, lingvi­ stika ijezikoslovlje. Naravno da među navedenim sinonimskim parovima 296

210

Lyons ( 1970: 342).

SINONIMIJA

postoje značenjske razlike koje se odražavaju na različite načine (pa sto­ ga i nisu apsolutni sinonimi), no riječ je o leksemima koji nisu polisemni jer se ne odnose na dvije ili više različitih pojavno sti U takvom su odnosu najčešće oni sinonimski parovi od kojih je jedan posuđenica ili tuđica, a drugi je domaća riječ. .

Sljedeći tipovi stupnjevitih odnosa o kojima govori Lyons podrazumijeva­ ju grananje ili širenje značenjske strukture leksema i impliciraju veći ili manji stupanj polisemičnosti jednog ili obaju sinonimskih leksema. Tako bi tuga i žalost pripadali onoj skupini leksema kojih su značenjske razlike teže uočljive (prema Lyonsu, srednjoj skupini), ali postoje jer jedan od lek­ sema označava neku pojavnosti koju nije lako razlučiti kao zasebno zna­ čenje. U trećoj bi skupini bili sinonimski parovi kod kojih jedan od lekse­ ma (ili oba) ima jasno prepoznatljiva zasebna značenja i nedvojbeno ih do ­ življavamo kao polisemne lekseme. Takvi bi primjerice bili leksemi karta i ulaznica, pri čemu je karta samo u jednom od mogućih značeJ1ja sino­ nim s leksemom ulaznica. Isto se ponašaju glava i ulomak, stanica i po­

staja. Stoga valj a istaći da svaki polisemni leksem u lazi u vrlo složen odnos s drugim leksemima jer može biti sinonimom različitim leksemima koji imaju različita značenja. Utvrditi vrste sinonimskih odnosa koji nastaju uslijed polisemije vrlo je bitna zadaća za razumijevanje načela ustroja lek­ sičkoga sustava. Time se pokazuje sva J1jegova složenost te se istodobno potvrđuje Saussureova teza da j e jezik sustav u kojemu se sve drži. 29 7

297

lako možemo naći mnoge zamjerke WordNetu kao leksičkom resursu, jedna od nje­ govih pozitivnih strana jest mogućnost da se takvi složeni leksički odnosi i prikažu. Iz­ gradnjom Hrvatskoga WordNeta nastojali smo da se zabilježe takvi tipovi međuleksičkih odnosa. Dakle jasno se istakla višeznačnost pojedinih leksema, a WordNet je resurs koji omogućava da se pojedina leksička značenja obilježe kao sinonimska sa značenjem kojeg drugog leksema. Tako već spomenuti leksemi glava, ulomak, pasus, stavak, poglavlje po­ kazuju za imeničke lekseme vrlo složene sinonimske odnose u kojima se ti leksemi nalaze s obzirom na višeznačnost nekih od njih. VIŠe o tom prob lemu vidi u: Raffaelli - Katunar (20 12).

211

O ZNAČENJU

Sinonimija kao stilsko bogatstvo Nerijetko se sinonimija određuje kao stilsko bogatstvo nekog jezika. U os­ novi razumijevanja sinonimije kao stilskoga bogatstva jest govornikova mogućnost odabira da u određenoj komunikacijskoj situaciji, u određe­ nom diskursu, između nekoliko riječi koje se nalaze u sinonimskom od­ nosu odabere onu koja mu u toj situaciji najbolje odgovara. Kako ističe Ullmann (1969: 192-193; 1983: 151-152), mogućnost odabira između dvaju ili više sinonima jedna je od temeljnih odrednica stila. Sinonimija dopušta govorniku da se između sinonimskih jedinica opredijeli za onu koja više odgovara njegovu stilu. 2 98 Kako napominje Pranjić (1998: 193), u oprjeci između oblika i sadržaja stil bi značio ono kako je što rečeno, a ne ono što je rečeno, paje definiran kao individualna uporaba jezika, za razliku od kolektivne. Stoga proma­ tranje sinonimije kao stilskoga bogatstva podrazumijeva da govornik či­ ni odabir među »ponuđenim« leksemima s ciljem da na sebi svojstven, specifičan način uobliči kako želi reći ono što želi reći. Tako definirana sinonimija podrazumijeva postojanje razlika koje se mo­ gu (ali i ne moraju, ovisno o pristupu) tumačiti i kao značenjske razlike. Ono što je nezanemarivo jest činjenica da sinonimi tvore leksičko bogat­ stvo nekoga jezika, što je u neraskidivoj vezi s njegovim stilskim bogat­ stvom. Ako stil jest dio individualne uporabe govornika, onda svaki go­ vornik utječe na stilsko oblikovanje jezičnih izraza. Svakom svojom upo­ rabom on mu pridaje određena obilježja i tako oblikovani jezični izrazi postaju dijelom sustava. Prema tome nemoguće je odrediti je li sinonimija prvo bila stilsko jezično bogatstvo ili leksičko. Govornik zna odabrati ne­ ki od mogućih sinonima isto kao što svojim individualnim stilom u upo­ rabi utječe na oblikovanje razlika među sinonimima. Baldinger (1984: 180-195) tako smatra da je proučavanje sinonimije is­ ključivo kao leksičke (a ne i kao stilske) pojave nedostatno te da je riječ o pojavi koja je imanentno leksička, ali i stilska. Baldinger stoga navodi 23 razlikovna obilježja2 99 koja utječu na značenjsku strukturu leksema i na stvaranje njegova semasiološkoga polja.3 00 Neka od njih, poput primjerice arhaizama, imaju ponajprije stilsku funkciju, no ona su i kao takva nera298

Charles Bally u Traite de stylistique fram;aise ( 1951) veliko poglavlje posvećuje sino­ nimiji u okviru stilistike. 299 To su, između ostalih: eufemizmi, ironija i parodija, pejorativna afektivnost, dobro­ namjerna afektivnost, religijska pripadnost, pripadnost profesiji, socijalna pripadnost, ge­ ografska pripadnost, spol, dob, odnos stranih i domaćih riječi, odnos učenih i pučkih riječi. 300 Semasiološko polje odgovara polisemnom leksičkom značenju, a podrazumijeva da svaki izvanjezični ili jezični čimbenik utječe na nijansiranje značenjske strukture, što u ko­ načnici može dovesti i do stvaranja zasebno strukturiranoga značenja. O tome smo u ovoj 2 12

SINONIMIJA

skidiva od značenja leksema. Tako bi primjerice gramatika i slovnica, za­ nemarimo li stilske razlike i činjenicu da je drugi leksem arhaizam, bili apsolutni sinonimi. No jasno je da češća uporaba leksema gramatika i »obilježenost« leksema slounica ne stavljaju ta dva leksema u odnos apso­ lutnih sinonima, samim time što je slovnica zbog stilske obilježenosti od­ nosno arhaičnosti dobila određene konotativne vrijednosti koje su dije­ lom govornikova jezičnog znanja. Govornik, osim ako ne želi postići odre­ đeni komunikacijski učinak ili posebno obilježiti svoj iskaz, a samim time i vlastiti identitet, neće upotrijebiti leksem slovnica bez obzira na potpuno denotativna podudaranje s leksemom gramatika. Jednako ćemo tako, že­ limo li nekome dati do znanja da smo liječnici ili da namje medicina stru­ ka, odabrati (namjerno ili slučajno) one lekseme koji pripadaju našem strukovnom jeziku i time se vlastitim stilom razlikovati od sugovornika koji možda nisu liječnici pa ćemo o iskrivljenoj kralježnici govoriti kao o skoliozi, ili ćemo pak u »prozaičnom« razgovoru o tome koje grane na smokvinu stablu treba posjeći reći da treba odrezati lateralne grane, umjesto da kažemo bočne grane. Promatranje sinonimije kao stilskog bogatstva jezika jedna je od onih te­ ma koje nikad ne bismo mogli zaokružiti ili dovršiti. Ona nesumnjivo po­ kazuje kolika je moć individualne jezične uporabe i koliko svaki pojedini govornik utječe na oblikovanje leksičkoga sustava. Stilska obilježja sino­ nima inherentnim su dijelom njihove značenjske strukture i od nje se ne mogu odvojiti. Osim toga sukladno različitim pristupima i tumačenjima, a posebice onima koje podržavamo u ovoj knjizi, ona pripadaju konotaci­ jama ili konotativnim vrijednostima te i u ovom tradicionalnijem pogledu na sinonimiju jesu dijelom semantičkoga opisa, tj. semantike kao discipli­ ne. Budući da smo na početku poglavlja istakli da govornici posjeduju znanje o različitim značenjima ili značenjskim nijansama koje pojedini leksemi imaju te ih stoga mogu odabrati ovisno o komunikacijskoj situaciji, na­ kraju bismo željeli istaći da smatramo da sva afektivna, stilska obilježja ili konotacije (kojem god se nazivu priklonili) tvore dio leksičkoga znače­ nja i samim time dio govornikova znanja o svijetu. Stoga smo suglasni s Taylorovom tvrd:qjom (2003a: 201-202) da se ono što se tradicionalno naziva konotacijama treba promatrati kao slojevite i složene pozadinske strukture znanja u odnosu na koje se razumijeva pojam leksikaliziran određenim leksemom jer to u konačnici utječe na oblikovanje leksičkoga značenja. Dakle usidjelica se odnosi na 'neudanu ženu', međutim govor­ nici imaju vrlo složeno pozadinsko znanje o neudanim ženama uvjetovaknjizi raspravljali u poglavlju >>Baldingerova onomasiološka poljanajbolji« antonimski leksički parnjak ponuđenom leksemu) . 304

217

O ZNAČENJU

konstrukcije dobar ili X, 30 se puta na mjestu X pojavljuje leksem loš, dok se samo 4 puta pojavljuje leksem zao, a svi ostali jedanput. Temeljeći se na korpusnoj analizi supojavljivanja pojedinih leksičkih parova, Jones i suradnici (2012) ističu da utvrđivanje antonimskih odnosa temeljeno na metodama korpusne analize doprinosi preciznijem uvidu u različite mo­ gućnosti ostvarenja antonimskih odnosa koji izmiču našem intuitivnome znanju, a koji su itekako relevantni za utvrđivanje strukture među lekse­ mima. Osim toga korpusne metode preduvjet su cjelovitijem postavljanju psiholingvističkih eksperimenata, koji temeljeni na podatcima dobive­ nim iz računalnih lingvističkih resursa mogu biti oblikovani tako da se dobiju sustavniji rezultati vezani uz znanje govornika o pojedinim jezičnim pojavnostima. �

Budući da je za razumijevanje odnosa značenjske suprotnosti potrebno poznavati, barem u kraćim crtama, temeljne tipove odnosa, u ovom ćemo poglavlju odnose suprotnosti u leksiku promotriti ponajprije sa stanoviš­ ta strukturalističke semantike jer je ona u radovima Nide (1975), Lyonsa (1993) [1977] i Crusea ( 1986; 2000), najistaknutijih strukturalističkih se­ mantičara, bila opisana i klasificirana s obzirom na različite specifične ti­ pove tih odnosa. U tom kontekstu antonimija se shvaća u užem smislu kao jedna vrsta odnosa suprotnosti, o čemu ćemo više reći u nastavku ovoga poglavlja.

KLASIFIKACIJA ODNOSA SUPROTNOSTI U LEKSIKU Prema klasifikaciji odnosa suprotnosti u leksiku kako je predlažu Lyons (1993) [1977] i Cruse (1986; 2000), razlikuju se tri temeljna tipa takvih odnosa. To su: komplementarnost, antonimija i direkcionalna opozicija (koja uključuje konverziju i reverziju). Lyons (1993: 282-286) govori još o antipodalnoj i ortogonalnoj opoziciji. Pogledamo li lekseme poput svijetao - taman, mršav - debeo, živ - mrtav, otvoren - zatvoren, zamjećujemo da među njima postoje razlike, tj. da se ne nalaze u istom tipu odnosa suprotnosti. Tako primjerice prva dva leksička para ne označuju apsolut­ ne odnose. Nešto može biti svijetlo ili tamno, ili netko može biti mršav ili debeo više ili manje pa se tako ti leksemi mogu približavati jedan drugo­ me, odnosno mogu se jedan od drugoga udaljavati označavajući i kvalifi­ cirajući određene pojavnosti. S druge pak strane, živ i mrtav označavaju apsolutne odnose jednako kao i otvoren i zatvoren. Pojavnosti koje ti pri­ djevi kvalificiraju kao primjerice žive ili mrtve mogu biti jedino takve ka­ kvima su opisane. Čovjek može biti ili živ ili mrtav, a prozor može biti ili otvoren ili zatvoren. Obilježja koja takvi leksemi (pridjevi) označavaju ne mogu se odnositi na pojmove koji mogu biti opojmljeni na stupnjevit na2 18

ODNOSI SUPROTNOSTI U LEKSIKU

čin. Jedan čovjek ne može biti >>mrtviji« od drugoga, oni su mrtvi na jed­ nak način. Međutim leksički parovi poput dobar i loš kvalificiraju izvan­ jezične pojavnosti na drukčiji način. Jedan čovjek može biti bolji od dru­ goga. Jednako tako zamjećujemo da se ti leksički parovi razlikuju od lek­ sičlcih parova poput kupiti - prodati, unijeti - iznijeti, zavezati - odveza­ ti, koji označuju suprotne aktivnosti, a koje Nida (1975) određuje kao od­ nos reverzibilnosti u okviru odnosa koji on naziva dopunom, a odgovara odnosima suprotnosti među leksemima. 305 O tome kako se određuju tipo­ vi leksičkih odnosa, koje smo ilustrirali primjerima, i kojim tipovima od­ nosa pripadaju, bit će riječi u sljedećih nekoliko razdjela.

Komplementarnost Kako napominje Cruse (1986: 198-199), komplementarnost je vrsta od­ nosa koji je pojmovno najjednostavniji. Bit je leksičkoga para koji se nala­ zi u odnosu komplementarnosti da članovi toga para dijele pojmovno pod­ ručje na dva odvojena dijela, koji se međusobno isključuju. Leksemi koji su u odnosu komplementarnosti značenjski se ne preklapaju te ne postoji leksem koji se svojim značenjem nalazi između njih. U takvom su odnosu leksemi poput: živ - mrtav, istinit - lažan, otvoren - zatvoren, pogoditi

- promašili, proći - pasti (ispit). Logički se komplementarnost može definirati kao: F(X) implicira ili im­ pliciranje kao n e-F(Y) . 306 Iz toga slijedi da su Y ili X logički istovjetni Yili ne-Y, što je tautologija, a ni Y ni X istovjetno je Y ni ne-Y, što je kontradik­ cija. Stoga je Ovaj iskazje ili lažan ili istinit. tautologija, dočim je Ovaj is­ kaz nije ni istinit ni lažan. kontradikcija. 307 Dakle uporaba jednoga lekse­ ma implicira neuporabu ili negiranje drugoga leksema. Cruse je svjestan da logička definicija odnosa komplementarnosti ne može biti u cijelosti prihvatljiva, odnosno da je previše kruta. Kao prvo, ističe da bi se logičku definiciju trebalo ograničiti samo na prototipne slučajeve, tj. trebalo bi se istaći da se takav odnos ostvaruje samo u »normalnim okolnostima«. Ta­ ko daje primjer leksičkoga para živ - mrtav, koji pokazuje, prema njego­ vu mišljenju, da ipak p ost oj e »sive zone« pojmovnoga područja jer nije po­ sve jasno u .kojim okolnostima nastupa smrt. Međutim ne slažemo se s Cruseovim razmišljanjima jer upravo taj leksički par pokazuje da tu ne 305

Taj smo tip odnosa spominjali već poglavlju posvećenom komponencijalnoj analizi,

kada smo istakli da se Nida ( 1975)

komponencijalnom analizom služio kako bi bolje opisao

međuleksičke odnose, a jedan od njih je i dopuna u njegovu nazivlju, odnosno opozicijski

odnosi. 3 06 Vidi Cruse (2000: 168). 30 7 Isto. 219

O ZNA.ČENJU

ma pojmovnoga međuprostora, odnosno da je čovjek ili živ ili mrtav. Me­ dicina je tu vrlo jasna. Čak i ono što bi nam se laički moglo učiniti da je »međuprostor« između života i smrti, s medicinskoga stanovišta to ne postoji. Primjer moždane smrti, koji bi mogao biti takav »međuprostor«, upućuje na činjenicu da čovjek u trenutku gubitka funkcije mozga mora biti priključen na aparate kako bi mu se održavao rad drugih vitalnih funkcija, poput rada srca, disanja, rada bubrega itd. U tom trenutku čo­ vjek je prema medicinskim kriterijima mrtav; mozak se ne može oporavi­ ti i nastupilo je stanje kliničke smrti. Njegovi organi ne mogu samostalno funkcionirati i čovjek u takvim slučajevima nije ))poluživ« ni ))polumr­ tav«, on je mrtav. Iako taj primjer pokazuje da u određenim slučajevima logičko tumačenje komplementarnosti doista ima svoje uporište u okolnostima izvanjezič­ noga svijeta, načelno se slažemo s Cruseom kada ističe (1986: 200) da lo­ gičko tumačenje značenjskih odnosa može u određenoj mjeri biti priklad­ no, ali nipošto ne može biti osloncem u tumačenju jezičnih obilježja i od­ nosa elemenata unutar jezika. Jer jezik nije oblikovan od logičara, ni za logičare, on ima sebi svojstvena obilježja u skladu s kojima funkcionira, a oslanjanje na logiku kako bi se opisao jezik može odvesti u posve krivome smjeru u njegovu razumijevanju i tumačenju.

Antonimija Kada se naziv antonimija rabi u užem smislu riječi, odnosi se na specifi­ čan tip odnosa suprotnosti. Leksički parovi koji su u odnosu antonimije jesu: brz - spor, lijep - ružan, velik - malen, vruć - hladan, težak - la­ gan itd. Cruse (1986: 204) navodi četiri temeljna obilježja antonima. a) Antonimi su stupnjeviti. Najčešće su u odnosu antonimije pridjevi, a tek ponekad i glagoli. b) Leksemi unutar leksičkoga para označavaju stupanj neke vrijednosti, kao što su dužina, brzina, težina, itd. Načelno označavaju krajnosti tih vrijednosti.

e) Kada su modificirani, leksemi se pomiču po ljestvici označavajući razli­

čite stupnjeve unutar ljestvice određene vrijednosti. Tako primjerice neka izvanjezična pojavnost može biti označena kao prilično teška, do­ sta teška, jako teška, iznimno teška itd. Također, za razliku od leksema koji se nalaze u odnosu komplementarnosti, antonimi se mogu upotre­ bljavati u komparativu i superlativu. Tako teži i najteži nisu neobični oblici pridjeva težak, dočim *mrtviji i *najmrtviji jesu.

220

ODNOSI SUPROTNOSTI U LEKSIKU

d) Za razliku od leksema u odnosu komplementarnosti, antonimi ne dije­

le pojmovna područja na dva odvojena i međusobno isključiva pojmov­ na prostora. Postoji niz stupnjeva kojima leksemi određuju pojedinu vrijednost.

Lyons (1993: 271-272) ističe da stupnjevitost uključuje i poredbu. Kada uspoređujemo dvije ili više pojavnosti s obzirom na njihovo posjedovanje određenoga obilježja, tada je najčešće pitanje posjeduju li pojavnosti to obilježje u istome stupnju ili ne. Tako možemo postaviti pitanje: Je li X te­ žak kao Y? Odgovori mogu glasiti: Xje težak kao Y. ili Xje teži nego Y. jer ovise o stupnjevitosti obilježja 'težak'. Za razliku od antonima koji su usporedivi, leksemi u odnosu komplementarnosti to nisu. Tako ne može­ mo reći Xje mrtviji od Y. ili Xje mrtav kao Y. Stupnjevanje je eksplicite iz­ raženo u iskazima Naša kućaje veća od vaše. ili Naša kućaje velika kao i vaša. Poredbene rečenice su gramatički najčešći oblik izražavanja stup­ njevanja. Kako Lyons napominje (1993: 273), jezici se razlikuju s obzirom na gramatičke mogućnosti izražavanja stupnjevanja. Jedna od tipološki bitnih razlika između jezika jest njihova mogućnost analitičkog ili sinte­ tičkog strukturiranja stupnjevanja pridjeva. Tako je u hrvatskome stup­ njevanje sintetičko jer se mijenja morfološki oblik pozitiva pridjeva u nje­ govu komparativnom i superlativnom obliku: lijep - ljepši - najljepši. Francuski jezik tvori komparativ i superlativ analitički, 3 08 dakle ne mije­ nja se oblik pridjeva samog, već se dod�u prilozi poput plus 'više', mains 'manje', i određeni član le, la, les kada je riječ o superlativu. U fran­ cuskome dakle imamo beau 'lijep' - plus beau 'ljepši' le plus beau 'naj­ ljepši'. lako je u hrvatskome sintetičko stupnjevanje pridjeva tipičan i naj­ češći oblik izrazavanja poredbe, i hrvatski pribjegava analitičkom stup­ njevanju pridjeva najčešće pomoću priloga manje ili više: manje lijep, više sretan. -

-

Takvim gramatičkim konstrukcijama stupnjevanje se iskazuje eksplici­ te. No kada je riječ o stupnjevitim pridjevima, stupnjevanje je iskazano implicite u svakom iskazu. Iskaz Moja je kuća velika. implicite iskazuje stupnjevanje jer se tim iskazom priziva standardna norma ili razumije­ vanje veličine u određenom društvu (čak i skupinama pojedinoga druš­ tva) ili kulturi. To činimo i iskazima Mojaje kuća dosta velika, Mojaje ku­ ća prilično velika. itd. Iskaz Mojaje kuća velika. može imati posve drukči­ je značenje u nekoj drugoj kulturi, u kojoj je norma veličine različita od naše. Tim iskazom implicite uspoređujemo svoju kuću s tuđom kućom. Kod pridjeva u komplementarnom odnosu ne postoji ni implicitna uspoPostoje neke iznimke u stupnjevanju pridjeva, što je ostatak iz latinskoga. Tako sin­ tetičko stupnjevanje ima primjerice pridjev bon (..dobar«} - meilleur (»bolji>Travaux de lin­ guistique et de litterature«, XI, l, 1973, str. 25-36. Duchaček, Otto, >>Sur le probleme da la structure du lexique et de son evolution«, u: >>Cahiers de lexicologie«, 28, 1976, str. 89-98. Dunbar, George, »Towards a cognitive analysis of polysemy, ambiguity, and vagu­ eness«, u: >>Cognitive Linguistics«, 12-1, 2001, str. 1-14. Evans, Vyvian - Green, Melanie, Cognitive Linguistics. burgh University Press, Edinburgh 2006.

An

Introduction, Edin­

Fabregas, Antonio - Scalise, Sergio, Morphology. From Data to Theories, Edin­ burgh University Press, Edinburgh 2012. Falk, Julia S., >>Otto Jespersen, Leonard Bloomfield, and American Structural Lin­ guistics••, u: >>Language•>Polysemy and conceptual blending«, u: Polysemy - Flexible Patterns of Meaning in Mind and Language, ur. Nerlich, Brigitte - Todd, Zazie, Mouton de Gruyter, Berlin - New York 2003. Fillmore, Charles J., >>The Case for Case«, u: Universals in Linguistic Theory, ur. Bach, Emmon - Harms, Robert, Holt Reinhart &Winston Inc., New York 1968. Fillmore, Charles J., >>Scenes-and-frame-semantics«, u: Linguistic Structure Pro­ cessing, ur. Zampolli, Antonio, North Holland, Amsterdam 1977. Fillmore, Charles J., »Frame semantics>The structure of a semantic theory«, u: »Lan­ guage«, 39, 1963, str. 170-210. Katz, Jerrold J. - Fodor, Jerry A., >>Structures d'une theorie semantique avec appli­ cations au fran�ais«, u: »Cahiers de lexicologie«, IX, 1966, str. 39-72. Kerbrat-Orrechioni, Catherine, La connotation, Presses Universitaires de Lyon, Lyon 1977. Kerovec, Barbara, Kognitivnolingvistička analiza prostornih odnosa u turskom i hrvatskom jeziku , neobjavljen doktorski rad, Filozofski fakultet, Zagreb 2012. Kilgariff, Adam, »l don't believe in word senses«, u: Polysemy - Flexible Patterns of Meaning in Mind and Language, ur. Nerlich, Brigitte - Todd, Zazie ur., Mouton de Gruyter, New York - Berlin 2003, str. 361-392. 291

O ZNAČENJU

Kleiber, Georges, Le mot »ire>Introduction to WordNet: An Online Lexical Database«, u: >>International Journal of Lexicography«, 3/4, 1990, str. 235-244. Moignet, Georges, >>Le systeme de paradigme qui-que-quoi«, u: >>Travaux de linguis­ tique et de litterature}FilologijaComputational Cognitive Morphosemantics: Modeling Mor­ phological Compositionality in Hebrew Verbs with Embodied Construction Grammar«, u: Proceedings ofBLS, 2 010 . Schogt, Henry, >>Synonymie et signe linguistique«, u: >>La linguistique«, 8, 1972, str. 5-38. Sčur, G. S., >>Some thoughts on Synonymy in Language O rbis«, 22,

1973, 177-

183.

Saussure, Ferdinand de, Tečaj opće lingvistike, Institut za hrvatski jezik i jeziko­ slovlje - Artresor, Zagreb 2000. Seto, Ken-lehi, >>Metonymic polysemy and its place in meaning extension«, u: Polysemy - Flexible Patterns of Meaning in Mind and Language, ur. Nerlich, Brigitte - Todd, Zazie , Mouton de Gruyter, New York - Berlin 2003, str. 195 216. Silić, Josip - Pranjković, Ivo, Gramatika hrvatskogajezika, Školska knjiga, Zagreb 2005. Skok, Petar, >>Du role de l'homonymie dans le changements phonetiques et morpho­ logiques«, u: >> Časopis pro moderni filologii a literartury s časti didaktickou«, XV-l, 1928, str. 39-52. Skok, Petar, Leksikologičke studije. Južnoslavenski filolog, Državna štamparija Kraljevine Jugoslavije, Beograd 1928-1929, str. 88-102. Skok, Petar, >>Du role de l'homonymie dans les creations phonetique et morphologique«, u: » Časopis pro moderni fllologii«, XVII, 1-2, 1931, str. 133-140. Slama-Cazacu, Tatiana, Language et contexte, Mouton & Co, The Hague 1961. Solar, Milivoj , Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb 1979. Stanojević, Mateusz Milan, >>Konceptualna metafora u kognitivnoj lingvistici: pregled pojmova«, u: >>Suvremena lingvistika«, 68, 2009, str. 339-369. Stanojević, Mateusz Milan, Konceptualna metafora: temeljni pojmovi, teorijski pris­ tupi i metode, Srednja Europa, Zagreb 2013. 296

LITERATURA

Stanojević, Mateusz Milan - Tuđman Vuković, Nina, »Dominion, Subjectification and Croatian dative«, u: Cognitive Linguistics between Universality and Vari­ ation, ur. Brdar, Mario - Raffaelli, Ida - Žic Fuchs, Milena, Cambridge Scholars Publishers, Newcastle upon Tyne 2012 . Stern, Gustaf, Meaning and Change ofMeaning, Indiana University Press, Bloom­ ington - London 1931. Sweetser, Eve, From Etymology to Pragmatics: Metaphorical and Cultural Aspects ofSemantics, Cambridge University Press, Cambridge 1990.

Šarić, Ljiljana, Antonimija u hrvatskome jeziku: semantički, tvorbeni i sintaktički opis, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2007. Šarić, Ljiljana, »The verbal prefix na- in Croatian: A cognitive linguistic analysis«, u: »Suvremena lingvistika«, 75, 2013, str. 45 -75. Šojat, Krešimir, »Morfosintaktički razredi dopuna u Hrvatskom WordNetu«, u: »Suvremena lingvistika«, 68, 2009, str. 305-339. Šojat, Krešimir, »Struktura glagolskog dijela Hrvatskog WordNeta«, u: »Filologi­ ja«, 59, 2012, str. 153-172. Šojat, Krešimir - Bekavac, Božo, »Syntactic Patterns in Cro atian WordNet«,

»CIT Journal of computing and information technology«,

18/4, 2010,

str.

u:

287-

293.

Šojat, Krešimir - Srebačić, Matea - Tadić, Marko, »Derivational and Semantic Relations of Croatian Verbs«, u: »Journal of Language Modelling«, l, 201 2 , str. 1 11-142 .

Š ojat, Krešimir - Srebačić, Matea - Štefanec, Vanja, »CroDeriv i morfološka raš­ člamba hrvatskoga glagola«, u: »Suvremena lingvistika«, 75, 2013, str. 75-97. Tadić, Marko, Jezične tehnologije i hrvatski jezik, Ex libris, Zagreb 2003. Tafra, Branka, »Bliskoznačni odnosi u leksiku«, u: »Filologija«,

26, 1996,

str.

73-

84.

Tafra, Branka, Od riječi do rječnika, Školska knjiga, Zagreb 2005. Tafra, Branka - Košutar, Petra, »Rječotvorni modeli u hrvatskom jeziku«, u: >>Su­ vremena lingvistika«, 67, 2009, str. 87-108. Talmy, Leonard, Toward a Cognitive Semantics, MIT Press Cambridge, Massachussets - London 2000.

- A

Bradford Book,

Tamba-Metz, Irene, Semantique, PUF, Paris 1988. Taylor, John R., Linguistic Categorization - Prototypes in Linguistic Theory, Cla­ rendon Press, Oxford 1995. Taylor, John R., >>Cognitive semantics and structural semantics«, u: Historical Se­ mantics and Cognition, ur. Blank, Andreas - Koch, Peter, Mouton de Gruyter, Berlin - New York 1999, str. 17-48. 297

O ZNAČENJ U

Taylor, John R., Cognitive Grammar, OUP, New York 2003. (a) Taylor, John R., »Cognitive models of polysemy«, u: Polysemy - Flexible Patterns of Meaning in Mind and Language, ur. Nerlich, Brigitte - Todd, Zazie, Mouton de Gruyter, New York - Berlin 2003. (b), str. 31-48. Tesniere, Lucien, Elements de syntaxe structurale, Klincksieck, Paris 1988. (11959) Trier, Jost,

Der deutsche Wortschatz in Sinnezirk der Verstandes: Die Geschihte

eines sprachlichen Feldes,

Heidelberg 1931.

I von den Anfiingen bis zum Beginn des 13Jh, Winter,

Tuggy, David, »Ambiguity, polysemy and vagueness«, u: >>Cognitive Linguistics«, 4-3, 1993, str. 273-290. Tuđman Vuković, Nina, >>Spatial language: a contrastive analysis of the English over and the Croatian preko«, u: >>SRAZ«, 47-48, 2002-2003, str. 507- 522. Tuđman Vuković, Nina, >>Značenje u kognitivnoj lingvistici«, u: >>Suvremena ling­ vistika«, 67, 2009, str. 125-150. Tuđman Vuković, Nina, Glagoli govorenja: kognitivni Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2010.

modeli i jezična uporaba,

Tuđman Vuković, Nina - Opačak, Ana, >>The concept of refusal in English: A usa­ ge-based account of near-synonyms«, u: Cognitive Approaches to English: Fun­ damental, Methodological, Interdisciplinary and Applied Aspects, ur. Brdar, Ma­ rio - Omazić, Marija - Pavičić Takač, Višnja, Cambridge Scholars Publishinng, Newcastle upon Tyne 2009, str. 129-149. Tyler, Andrea - Evans, Vyvyan, >>Reconsidering prepositional polysemy networks: the case of over«, u: Polysemy - Flexible Patterns ofMeaning in Mind and Lan­ guage, ur. Nerlich, Brigitte - Todd, Zazie, Mouton de Gruyter, New York - Ber­ lin, str. 95-160. Ullmann, Stephen, Precis de semantique franc;aise, A. Francke, Berne 1969. Ullmann, Stephen, >>Semantics«, u: Current Trends in Linguistics, 9: Foundations, ur. T. A. Sebeok, Mouton & Co, The Hague 1972 .

Theoretical

Ullmann, Stephen , Meaning and Style, Basil Blackwell , Oxford 1973. Ullmann, Stephen, Semantics Blackwell, Oxford 1983. Van Valin, Robert D., Cambridge 2001.

- An Introduction to the Science of Meaning,

An Introduction to Syntax,

Basil

Cambridge University Press,

Van Valin, Robert D., Exploring the Syntax-Semantics Interface, Cambridge Uni­ versity Press, Cambridge 2005. Van Valin, Robert D. - LaPolla, Randy J., Syntax: Structure, Meaning and Func­ tion, Cambridge University Press, Cambridge 1997.

298

LITERATURA

Vendler, Zeno, »Verbs and Times«, u: »The Philosophical Review«, 66/2, 1957, str. 143-160. Vinja, Vojmir, »Neke etimološke i semantičke bilješke«, u: Zbornik radova Filozof­ skoga fakulteta, ur. Deanović, M. i dr., Filozofski fakultet, Zagreb 1955. Vinja, Vojmir, »Le seme 'adhesif, 'collant' et son explatation en ichtyionymie«, u: »SRAZ«, 43, 1977, str. 13-35. Vinja, Vojmir, >>Essai d'une approche structurale et etymologique des noms de Ce­ phalopodes«, u: >>SRAZ«, 23, 1978, str. 303-337. Vinja, Vojmir, Jadranska fauna. Etimologija i struktura naziva, JAZU - LOGOS, Split 1986. Violi, Patrizia, ••Prototypicality, typicality, and context«, u: Meaning and Cognition, ur. Albertazzi, Liliana, John Benjamins, Amsterdam - Philadelphia 2000. Weinreich, Uriel, >>Explorations in Semantic Theory«, u: Current Trends in Linguistics, 3: Theoretical Foundations, ur. T. A. Sebeok, Mouton & Co, The Hague 1966, str. 395-477. Wierzbicka, Anna, Semantic Primitives, Athenaum Verlag, Frankfurt 1972. Wierzbicka, Anna, Lingua mentalis, Academic Press, Sydney - New York - Lon­ don - Toronto - San Francisco 1980. Wierzbicka, Anna, >>'Sadness' and 'anger' in Russian: The non-universality of the so-called 'basic human emotions'«, u: Speaking of Emotions, Conceptualisation and Expression, ur. Athanasiadou, Angeliki - Tabakowska, Elzbieta, Mouton de Gruyter, Berlin - New York 1988, str. 3-28. Wierzbicka, Anna, >>Semantic Primitives and Lexical Universals«, u: >>Quaderni di semantica«, X/1, 1989, str. 103-121. Wierzbicka, Anna, Semantics, Culture and Cognition, Oxford University Press, New York 1992. Winters, Margaret E., >>Diachrony within sincrony: The challenge of cognitive grammar«, u: Studies in honour ofRene Dirven on the occasion ofhis sixtieth bir­ thday, 1992, str. 503-512. Wittgenstein, Ludwig, Tractatus logico-philosophicus, Veselin Masleša, Sarajevo 1960. Wittgenstein, Ludwig, Philosophical Investigations, Basil Blackwell Ltd., Oxford 1986. (11953) Woodcock, Eric Charles, A New Latin Syntax, Bristol Classical Press - Bolchazy­ -Carducci Publishers, Bristol - Wauconda 1985. Zlatev, Jordan, >>Spatial semantics«, u: The Oxford Handbook of Cognitive Linguis­ tics, u: Geeraerts, Dirk - Cuyckens, Hubert, Oxford University Press, New York 2007, str. 318-350. Žic Fuchs, Milena, Znanje o jeziku i znanje o svijetu, Biblioteka SOL, Zagreb 1991a. 299

O ZNAČENJU

Žic Fuchs, Milena, »Metafora kao odraz kulture«, u: »Prožimanje kultura i jezika«, 1991b, str. 27-33 Žic Fuchs, Milena, »Pjesničke i konvencionalne metafore«, u: »Filologija«, 20/21, 1992, str. 585-593. Žic Fuchs, Milena, Kognitivna lingvistika i jezične strukture: engleski present per­ fect, Nakladni zavod Globus, Zagreb 2009. Žic Fuchs, Milena - Tuđman Vuković, Nina, »Pričati: novi lik � priči o glagolima govorenja«, u: »Filologija••, 35, 2000, str. 141-150.

300

KAZALO IMENA

Aitchison, Jean 196, 282, 285 Babić, Stjepan 69, 271, 275, 277-278, 282, 285 Bajrić, Samir 262, 285 Bakema, Peter 141, 289 Baldinger, Kurt 23-24, 46-47, 129, 139143, 209, 212-213, 285 Bally, Charles 3 3, 87, 129-130, 132 -13 3, 142, 212, 285 Barcelona, Antonio 181, 285, 294 Barić, Eugenija 67, 69, 258, 285 Bekavac, Božo 236, 241, 285, 295, 297 Belaj, Branimir 16-17, 40-41, 155, 157, 160, 285-286 Benveniste, Emile 79, 286 Berlan-Lacourt, Fran�oise 205, 286 Berruto, Gaetano 34, 44, 130, 286 Bertoša, Mislava 87, 286 Blank, Andreas 174, 286, 292, 297 Blevins, James 273, 286 Bloomfield, Leonard 17, 23, 44, 51, 58-63, 65, 88-89, 272, 286, 288 Boas, Franz 63-65, 286 Booij, Geert 160, 272, 275, 279, 286 Brdar, Mario 16, 40, 173, 279, 286, 291, 295, 297-298 Brdar-Szabo, Rita 286 Breal, Michel 24, 32, 183-185, 198, 201, 286 Brisard, Frank 196, 287 Brozović Rončević, Dunja 40, 287, 289 Buljan, Gabrijela 40, 287, 291

Cm;;eriu, Eugenio 24, 32, 34, 43, 52, 78-79, 82, 99-102, 106, 110, 121, 125, 128, 131-133, 148, 185, 206, 287 Croft, William 16, 151, 159, 163, 287 Cruse, Alan, D. 71, 215, 217-220, 222, 224, 226-227, 230-232, 235-237, 239, 281-282, 287 Cuyckens, Hubert 196, 287, 289-290, 299 Dean, D. P. 196, 287 Deignan, Alice 167, 288 Dirven, Rene 177, 278, 288, 290, 295, 299 Duchaček, Otto 102-10 3 , 106, 125, 149, 186, 188-191, 195, 205-206, 288 Dunbar, George 196, 288 Evans, Vyvian 148-149, 266, 288, 298 Fabregas, Antonio 275, 288 Falk, Julia S. 63, 288 Fauconnier, Gilles 196, 288 Fillmore, Charles 16, 19, 22, 36, 44, 57, 65, 115, 150, 157-160, 253, 256-257, 288 Fischer, Kerstin 167, 289 Fodor, Jerry A. 112-115, 121, 125, 190-191, 291 Fought, John 63, 290 Frege, Gottlob 32-34, 60, 78-79, 288 Fried, Myriam 16, 159, 289 Fulgosi, Sanja 167, 289

301

O ZNAČENJU

Garza Cuar6n, Beatriz 101, 289 Gauger, Hans-Martin 206, 289 Geckler, Horst 24, 32, 99-102, 121, 125, 132-133, 287 Geeraerts, Dirk 24-25, 125-126, 130, 141, 191, 194, 196, 289, 290, 299 Geld, Renata 13, 289 Gibbs, Raymond. W. 196, 289 Giora, Rachel 196, 289 Giv6n, Talmy 255-256, 260, 289 Glynn, Dylan 167, 289 Gnjatović, Tena 167, 169, 261, 289 Goldberg, Adele, E. 16, 159, 162, 164, 255, 290 Goossens , Louis 181, 290 Green, Melanie 148-149, 266, 288 Greimas, Algirdas Julien 99, 102, 131, 290 Grlce, Henry Paul 267-268, 290 Gries, Stefan Thomas 167, 290 Grondelaers, Stefan 141, 289, 290 Guiraud, Pierre 23, 128-129, 139, 142, 144, 276-277, 290 Gur, Inbal 196, 289 Gyori, Gabor 15, 290 ·

Hjelmslev, Louis 32, 34, 88-89, 96-99, 102, 290 Hopper, Paul . J. 255, 290 Humboldt, Wilhelm von 134-135, 291 Hymes, Dell 63, 290 Jackendoff, Ray 160, 274, 291 Jakobson, Roman 15, 98-99, 177-178, 291 Janda, Laura 160, 291 Johnson, Mark 173, 177-179, 292 Jones, Steven 215-218, 291 Katičić, Radoslav 167-168, 250, 261, 265, 291 Katunar, Daniela ll, 16-17, 41, 68, 71, 157, 161, 196, 211, 241, 276-277, 291, 295 302

Katz, Jerrold J 112-115, 121, 125, 190-191, 291 Kay, Paul J. 16, 158-160, 288 Kerbrat-Orrechioni, Catherine 86, 291 Kerovec , Barbara ll, 16-17, 40, 74, 145, 155, 160-161, 223-224, 262, 276-277, 280, 291, 295 Kilgariff, Adam 196, 291 Kleiber, Georges 106, 125, 147, 152, 292 Košutar, Petra 271, 297 Kovačec, August 10-11, 54, 98, 151, 248, 292 Kovecses, Zoltan 175, 180, 279, 292, 295 Krišković, Ariana 40, 292 .

.

Lakoff,

George 37, 111, 172-173, 177-180, 196, 292 Langacker, Ronald, W. 13, 16, 37, 151, 160-162, 164-165, 196-197, 238, 251-252, 260, 269, 292 LaPolla, Randy J 14-15, 250, 256-257, 260-261, 298 Leech , Geoffrey 83-84, 86-87, 93-94, 122, 125, 199, 267-268, 292 Lehrer, Adrienne 125, 292 Lewis, Diana M. 196, 282, 285 Lyons, John. 44-45, 47, 5� 59, 61, 70-73, 75, 80-83, 85-86, 94-95, 122-125, 134-136, 138-139, 186, 188-190, 195, 207-208, 210-211, 215, 218, 221, 223, 225-227, 293 .

Malinowski, Bronislaw 265, 293 Marković, Ivan 72, 271, 293 Martinet , Andre 15, 18-19, 34, 43-45, 51-58, 62, 66-70, 78, 82, 84, 88-93, 121, 147, 151-152, 165, 209, 248, 252, 255, 265, 272, 293 Matasović, Ranko 167, 169, 261, 289 Matlock, Teenie Jr. 196, 289 Mauro, Tullio de 27, 34, 49, 293 McClure, William 276, 293 Meillet, Antoine 24, 26, 184, 198, 293 Mignot, Xavier 202, 293 Mihaljević, Milan 1 12, 1 14, 167, 169, 246, 261, 264, 293

LITERATURA

Miller, George A. 241, 293 Moignet, Georges 293-294 Mounin, Georges 85, 87, 99, 103, 130-131, 294 Nerlich, Brigitte 24-25 ' 196 ' 285 ' 288 ' 289, 291, 294, 295, 296, 298 Nida, Eugene 111, 116-121, 125, 131, 138, 206, 218-219, 294 O'Connor, Mary Catherine 16, 158-160' 288 Ogden, Charles Kay 26, 29, 34, 43, 45, 47-50, 5� 65, 293, 294 Opačak, Ana 167, 298 Picoche, Jacqueline 109, 152 ' 191 ' 205-206, 282, 294 Poring, Ralf 177, 288, 290 Pottier, Bernard 65, 99-103, 107-110, 114, 121, 123-125, 131, 149, 294 Powell, Wesly 64, 294 Pranjić, Krunoslav 212, 294 Pranjković, Ivo 154, 167, 258, 265, 269' 271, 296

Saussure, Ferdinand de 22-23 ' 26-35 ' 43, 45-50, 54-55, 58-60, 63-66, 78, 96-97, 99, 101, 121, 127, 129-130, 132-136, 139, 142-143,186, 195, 202, 211, 250-252, 266, 292, 296 Scalise, Sergio 275, 288 Schneider, Nathan 276, 296 Schogt, Henry 206, 296 Sču� G. S. 202, 296 Seto, Ken-lehi 196, 296 Silić, Josip 154, 167, 258, 265, 269' 271 ' 296 Skok, Petar 189, 192, 296 Slama-Cazacu, Tatiana 152, 296 Solar, Milivoj 170-171, 296 Srebačić, Matea 16, 276-277, 282 ' 291 ' 297 Stanojević, Mateusz Milan 39-40 ' 167' 172-173, 296, 297 Stefanowitch, Anatol 167, 290 Stern, Gustaf 24, 26, 46-47, 50, 297 Sweetser, Eve 155, 262, 297 Šarić, Ljiljana 74, 216 ' 226 ' 297 v

Sojat, Krešimir 16, 154, 236, 241, 257, 261, 276-27� 282, 285, 291, 297 Stefanec, Vanja 276-277, 297 v

Radden, Giinter 175, 180-181, 278-279' 294, 295 Raffaelli, Ida 15-16, 24-26, 74, 106, 122, 125, 136, 142, 145, 153-155, 160, 166, 175, 179, 181, 183-185, 18� 192, 196, 201-203, 211, 213, 241, 262, 276-277, 280, 282, 285, 291 ' 295 ' 297 Rastier, Fran�ois 46, 94, 103, 121, 295 Raukko, Jarno 196, 295 Richards, Ivor Armstrong 26, 29, 34, 43, 45, 47-50, 5� 65, 293, 294 Riemer, Nicholas 181, 295 Rosch, Eleanor 38, 295, 296 Samardžija, Marko 25G 261, 296 Sandra, Dominiek 196, 287, 290 Sapir, Edward 28, 46, 63-65, 296

Tadić, Marko 16, 41, 276-277, 282 ' 295 ' 297 Tafra, Branka 73, 76, 187, 202, 271, 297 Talmy, Leonard 252, 297 Tamba-Metz, Irene 205, 297 Tanacković Faletar, Goran 16-17' 40-41, 155, 157, 160, 286, Taylor, John. R. 23, 57-58, 62, 110-111, 126, 130, 163, 184, 196, 213, 230, 236, 238-240, 290, 297, 298 Tesniere, Lucien 14-15, 17, 247-248 ' 257-260, 298 Thompson, Sandra A. 255, 290 Trier, Jost 19, 23, 31, 65, 128-129, 132, 134-146,· 216, 298 Tuđman Vuković, Nina 13 ' 17' 40-41 ' 166�16G 252, 289, 297, 298, 300 303

O ZNAČEN.ITJ

Tuggy, David 196, 298 Turner, Mark 196, 288 Tyler, Andrea 298 Ullmann, Stephen 29, 34, 47-49, 57, 65, 86-8G 129, 132, 134, 136, 143, 152, 173-176, 182, 185-187, 192-195, 201-203, 208-209, 212, 249, 298 Van Rillaer, Gert 196, 287 Van Valin, Robert D. 14-15' 151 ' 245-246, 248, 250, 254-257, 260-261, 298 Vendler, Zeno 278, 299 Vinja, Vojmir 104, 299

304

Violi, Patrizia 299 Weinreich, Uriel 112, 114, 121, 125, 299 Wierzbicka, Anna 122, 299 Winters, Margaret E. 299 Wittgenstein, Ludwig 19, 27, 44-45, 57, 299 Woodcock, E . C. 262, 299 Zlatev, Jordan 223-224, 299 Žic Fuchs, Milena ll, 13-14' 16-17' 22 ' 36, 39-40, 63-64, 111, 116, 125, 129, 134, 142, 148-150, 153, 157-158, 160, 166, 173, 182, 256, 278, 287, 295, 297, 299, 300

BILJEŠKA O AUTORICI

Ida Raffaelli rođena je 22. lipnja 1970. u Zagrebu, gdje je završila Klasič­ nu gimnaziju. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu završava studij francuskoga jezika i književnosti te studij komparativne književnosti, a doktorski stupanj stječe 2001. na istom fakultetu. Znanstvena je novaki­ nja Zavoda za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu od 1993. do 2002. Na Odsjeku za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu 2002. posta­ u zvanju izvanredne profe s orice , a od 2014. redovita je profesorica na istome odsjeku. Od 2009. do 2011. pro­ čelnica je Odsjeka za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

je docenticom te je od 2009. do 2014.

Surađuje na brojnim međunarodnim i hrvatskim lingvističkim projekti­ ma. Objavila je veći broj znanstvenih, preglednih i stručnih radova u jezi­ koslovnim časopisima. Objavila je 2009. znanstvenu knjigu Značenje kroz vrijeme: poglavlja iz dijakronijske semantike te je (su)urednicom dva­ ju inozemnih zbornika. Sudjelovala je na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima. Bila je glavna urednica časopisa »Suvremena lingvistika« od 2005. do 2015. godine.

, .

. ...i.r . .--.s · .

• •.

• - l ·.

-

-

305

KAZALO

UMJESTO PREDGOVORA I UVODA . .

.

. . . . .

.

. . . .

.

. . . . 7

TEMELJI SEMANTIKE KAO SUVREMENE LINGVISTIČKE DISCIPLINE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Semantika danas . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Semantika i ostale temeljne lingvističke discipline . . Tri temeljna modela opisa značenja . . . . . . . . . .

13 . 14 16 18

SEMANTIKA KROZ LINGVISTIČKA RAZDOBLJA Temeljne odlike predstrukturalističke semantike . . Začetci strukturalističke semantike . . . . . . . . . . Strukturalizam prije strukturalističke semantike . Jezični znak i vidovi tumačenja značenja . Poststrukturalistička semantika . . . . . . . Hrvatska kognitivnolingvistička istraživanja

21 23 26 29 32 36 39

.

.

.

.

.

PET PRISTUPA ZNAČENJU . . . . . . . . . . . Sprega mentalizma i referencijalizma u strukturalističkoj semantici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Antimentalizam, antireferencijalizam i Martinetova kritičnost prema semantici . Uporabni pristup značenju . . . . . . . . . . . . . . . . Američki strukturalizam i Bloomfield: antimentalizam i referencijalizam u semantici . . . . . . . . . . . . . . Američka lingvistika prije Bloomfielda i mentalizam u lingvistici . .

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

TEMELJI LEKSIČKE SEMANTIKE . . . . . . . . . . . Leksem, leksik i leksičko značenje . . . . . . . . . . . . . . Leksem u anglo-američkoj tradiciji leksičke semantike . Leksem u odnosu prema jeziku, govorniku i svijetu . Denotacija i referencija . . . . . . . . . . . . Denotacija i konotacija . . . . . . . . . . . . . . . . . .

RAŠČLAMBA LEKSIČKOGA ZNAČENJA

U STRUKTURALISTIČKOJ SEMANTICI . Komponencijalna (i semička) analiza . Europski početci semičke analize . . . . .

43 45 .

51 55 58 63

66 66 70

77 79 84 94 95 96 307

Semička analiza . . . . . . . . . . . . . . . . Odjeci semičke analize u hrvatskoj lingvistici Temeljna obilježja semičke analize . . . . . . . Američki početci komponencijalne analize . . . Katzov i Fodorov pristup komponencijalnoj analizi Paradigmatski temeljen model komponencijalne analize Eugenea Nide . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Vrste sastavnica kod Nide . . . . . . . . . . . . . . . . Obilježja, problemi i primjenjivost komponencijalne analize .

. . . . .

.

MODEL POLJA U STRUKTURALISTIČKOJ SEMANTICI Asocijativna polja Charlesa Ballyja . . . Trierov model polja . . . . . . . . . . . . . Baldingerov model onomasiološkoga polja Guiraudova morfosemantička polja .

.

.

99 104 105 110 112

. 116 . 119 . 121 . . . . . . .

127 132 134 140 142

KONTEKSTNA ANALIZA . . . . Kontekstna analiza - općenit osvrt Kontekst i enciklopedijski podatci . Kontekst i jezični podatci . Konstrukcijska gramatika . . . . . . . . . . . Kognitivna gramatika . . . . . . . . . Primjena korpusne analize u sintaktičko-semantičkom opisu

. . . . . . .

METAFORA I METONIMIJA Metafora . . . . . . . . . . . . Metonimija. . . . . . . . . . . Temeljni načini razumijevanja metafore i metonimije u kognitivnoj lingvistici .

. 170 . 173 . 175

POLISEMIJA . . . . . . . Polisemija u strukturalističkoj semantici . Polisemija i homonimija. . . Izvori polisemije . . . . . . . . . . . . . . Polisemija i višesmislenost . . . . . . . . Polisemija u okviru kognitivne lingvistike

. . . . . .

SINONIMIJA . . . . . . . . . . . . . . . . Sinonimij a u strukturalističkoj semantici. Klasifikacija sinonima . . . . . . . . . . .

. 199 . 201 . 205

.

.

.

.

308

147 152 153 154 157 163 167

. 177 183 186 187 192 193 196

Zamjenjivost sinonima u kontekstima . . . . . . . . . . . . . . Denotacija i konotacija u razumijevanju sinonimskih odnosa . Višeznačnost leksema . . . . . . . Sinonimija kao stilsko bogatstvo . . . . .

. 207 . 209 . 210 . 212

ODNOSI SUPROTNOSTI U LEKSIKU . . Klasifikacija odnosa suprotnosti u leksiku Komplementarnost . . Antonimija . . . . . . . . . . . . . . . . . Direkcionalna opozicija . . . . . . . . . . Ortogonalni i antipodalni opozicijski odnosi . Obilježenost leksema u odnosu suprotnosti . . .

. 215 . 218 . 219 . 220 22 3

TAKSONOMIJE . . . . . . . . . Prirodne taksonomije . . . . . . . Temeljna obilježja taksonomija . . Taksonomije u odnosu prema shemi i oprimjerenjima . . Tipovi taksonomija . . . . . . . . . . . Taksonomije u prikazu leksičkoga ustroja

. 229 . 231

SEMANTIKA I SINTAKSA . . . . . . . Značenje i gramatički ustroj rečenice . Semantičke uloge . . . . . . . . . . . Tesniereov pogled na odnos značenjskih i gramatičkih struktura rečenice . . . . Glagol i ustroj rečenice . . . . . . . . . . Smisao ili pragmatičko značenje iskaza .

. 245 . 248 . 253

.

.

. 225 . 225

.

.

.

. 269 . . 271 . 272

.

.

.

Literatura . . . . . Kazalo imena . . . Bilješka o autorici .

.

.

. 257 . 260 . 265

SEMANTIKA I MORFOLOGIJA . Gramatika i leksik . . . . . . Jezik kao kontinuum . . . . . Sprega gramatičkih i kognitivnih procesa pri leksikalizaciji . . . . . . . . Model morfosemantičkih obrazaca . . . Metafora i izvođenje . . . . . . . . . . . Značenjska providnost motiviranih riječi . .

. 235 . 237 23 9 . 241

.

. .,.... -�). . . . _ . ,.

.

�-

. '_;.

:'")

. . �� . ? ,�p. .. . ) ·., ., /P-1. Q; { ',_ .

·.

.

.

. · . · ..

.

�

.

.

. .

. . . . .

275 276 278 281

. 285 . 301 . 305 309

BIBLIOTEKA THEORIA

(tvrdi uvez s ovitkom)

Vladimir Biti

Pojmovnik suvremene književne teorije Ranko Matasović

Kratka poredbenopovijesna gramatika latinskoga jezika Stjepan Damjanović

Slovo iskona. Staroslavenska l Starohrvatska čitanka Drugo dopunjeno izdanje Radoslav Katičić

Litterarum studia. Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja Žarko Dadić

Egzaktne znanosti u Hrvata u doba prosvjetiteljstva Eduard Hercigonja

Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja Pavao Pavličić

Skrivena teorija Mateo Žagar

Grafolingvistika srednjovjekovnih tekstova Radoslav Katičić

Litterarum studia. Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja Drugo izdanje Ranko Matasović

Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika Božo Skoko

Država kao brend. Upravljanje nacionalnim identitetom Hrvoje Turković

Nacrt filmske genologije

BffiLIOTEKA THEORIA Novi niz

(broširani uvez)

Vladimir Biti

Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije Drugo dopunjeno izdanje Nenad Ivić

Textus Ranko Matasović

Uvod u poredbenu lingvistiku Stjepan Damjanović

Slovo iskona. Staroslavenska l Starohrvatska čitanka Pavao Pavličić

Epika granice Marko Kovačić

Grecizmi u suvremenom hrvatskom jeziku Mate Kapović

Uvod

u

indoeuropsku lingvistiku

Ranko Matasović

Kratka poredbenopovijesna gramatika latinskoga jezika Drugo dopunjeno izdanje