Masovna psihologija fašizma [PDF]

Zitiervorschau

wilhelm reich masovna psihologija fašizma

preveli nadežda i žarko puhovski

Naslov originala MASSENPSYCHOLOGIE DES FASCHISMUS Zur Sexualoonomie der polltlschen Reaktion und zur proleterischen Sexualpolitik Verlag fur Sexualpolitik 1933 Kopenhagen — Prag — Zurich

Posebno izdanje časopfsa »Ideje« Uređuje redakcija Za izdavača Milutin Stanisavac Oprema Nenad čonkić štampa »Srboštampa« Sva prava zadržava izdavač 1973. Beograd Os]obođeno osnovnog poreza na promet na osnovu mišljenja Sekretarijata za kuituru SR Srbije broj 413-98/72-03 od 4.10.1972. godine. Cena 40 dinara

SA D R2 A J Predgovor................................................................

3/

1. 2. 3. 4.

I. p o g la v lje ................................................... Ideologija kao materijalna s l l a ...................... R asko rak............................................................ Ekonom!j8 ka I ideologljaka etruktura društva . . Masovnopsihologljsko postavljanje pltanja . . Društvena funkclja seksualnog zatomljlvanja . .

9 9 9 15 25 30

1. 2. 3. 4. 5. 6.

II. p o g la v lje ................................................... 41 Ideologija obitelji u masovnoj pslhologiji fašizma 41 Ideologlja obitelji u masovnoj pslhologljl fašlzma ........................................................41 Vođa I masovna s tru k tu ra ....................................... 41 Hitlerovo p o d r ije tlo ................................................44 Uz masovnu psihologlju malograđanštlne . . . . 47 Oblteljska veza I naclonalno č u v s tv o ...................... 57 Naoionalistička s a m o s v ije s t................................... 72 Ideologijsko buržoaziranje proletarijata...................... 76

III. poglavlje .................................................... 85 Rasna t e o r i j a .................................................... 85 1. Njezin s a d r ž a j........................................................ 85 2. Objektivna I subjektivna funkclja Ideologije . . . 89 3. Rasna čistoća, trovanje krvl I misticizam . . . . 91 IV. p o g la v lje ...................................................109 Simbolika kukastog k r i ž a ..................................109 V. poglavlje ...................................................115 Seksualnoekonomljske pretpostavke građanske obitelji ........................................................... 115 VI. poglavlje Crkva kao međunarodna seksualno-polltička organizacija k a p ita la .......................................... 127

1. 2. 3. 4.

Interes za crkvom ..................................... 127 Borba protiv »kulturboljševizma«. . . . . . 132 Apel na religiozni o s e ć a j..............................141 CiJj kulturboljševizma u svijetlureakcije . . . . 146 VII. pogllavlje

Pretpostavke seksualno-političke prakse u antireligioznoj b o r b i ........................................ 151 1. Ukorijenjivanje religije seksuaJnim strahom . . 152 2 . Zdravi i neurotski sam osećaj.......................... 171 VIII. poglavlje 1. 2.

3. 4. 5. 6.

Neka pitanja seksualno političke prakse . . 175 Teorija i p ra ksa ............................................... 175 Dosadašnja borba protiv re lig ije ...................... 176 Seksualna svijest protiv m is tik e .................. 183 Individualno iskorijevanje religioznog osećaja . . 185 Praksa seksuaine politike i p rig o v o ri..............189 Nepolitički č o v je k ........................................... 208

O primeni psihoanalize u poviesnom istraživanju

213

REVOLUCIJA SEKSUALNOSTI ILI »SEKSUALNA REVOLUCIJA« (Paralipomena uz prijevode dijela djela Wilhelma Reicha) Nedvoumna je, i još za dugo nezaobilazna osobina sredine u kojoj zivimo, spremnost raspravljanja, suđenja, pa i odlučivanja o još nedovoljno poznatom, čak nepoznatom, o svemu što je, na bilo koji način, stavljeno na dnevm red, a već samo sobom prekomplicirano za probavljanje u digest stilu, jedinom koji histerizirana izmjeničnost mode uopće i dopušta. Možda nekom prizemnom verzijom lukavosti uma ili pak stanovitim prozaičnijim mehanizmima, modnost svojom organiziranom histerijom tu i tamo ipak začinje i ponovno oživljavanje nelogično ( »nepravedno«, kako bi to rekli dušebrižnici historije) zaboravljenih učenja, poimanja, svjetonazora. Slučaj dogođen s djelom VJilhelma Reicha (a za mnoge tek s imenom) samo je ilustracija takvih zbivanja, njegovo je ime zbog različitih razloga posljednjih godina opet u žaristu diskusija, središtima sadržaja časopisa raznih struka,^ u planovima za prijevode. U našoj se verziji i to »ppvampirenje« odvijalo i odvija na način drukčiji od onih koji karakterizir'aju situaciju drugdje, posebice na Zapadu; sve je posredovano vec rečenom spremnošću davanja izjava o nepromišljenom objektu, o situaciji koja nije znana

VI ni na razini puke deskripcije. Riječju: Reich se kod nas pročuo prije svog djela, prije, čak, no što je to djelo u ovoj sredini uopće i bilo nazočno. Budući se, međutim, nakon duljeg vremena (još 1934. je preveden i kao brošura izdan prvi i jedini Reichov spis na našem je~ ziku — »Dijalektički materijalizam i psihoanaliza«) u kraćem razmaku počinju pojavljivati novi prijevodi Reichovih djela, salonsko-kozerijske osobine naše kulturne javnosti mogu biti privremeno onemogućene (novi će se objekt i tako ubrzo pronaći), no ozbiljan rad može tek eventualno i započeti. Ovo izdanje, naime, objavljuje Reichov tekst »O prim jeni psihoanalize u povijesnom istraiivanju« (prvi put objavlvr* 1934.) i, prvenstveno, njegovu knjigu »Masovna psihologija fašizma«. Obzirom na nedostatak (ili barem nedostatnost) ozbiljnih tekstova o Reichu i njegovu djelu (od članka Koče Popovića iz 1934. do danas jedva je i bilo sto nova) prilika je, dakle, da se dđ makar t sasvim uvodni prikaz, jer, valja to i unaprijed rećt, ne radi se o historijskom raritetu ili posebnosti aostupnoj tek specijalistima — Reichovi spisi, unatoč nizu, današnjem čitatelju svakako nepotrebnih dijelova, znače jasno uocavanje i još za dugo relevantan pokušaj da se ne samo progovori o nekim od bitnih problema iivota u društvu, već i da se djeluje na njihovu otklanjanju. Za sam početak svakako nuina bio-bibliografijska bilješka o Reichu ovdje je svedena na samo najnuinije podatke: Wilhelm Reich ie rođen 1897. u austrougarskoj Galiciji u obitelji imućnog i razmjerno dobro obrazovanog zemIjoradnika; od 1918. studira medicinu u Beču,

VII 1919. dolazi u dodir s Freudovim naukom, od 1920. surađuje s utemeljiteljem psihoanalize, od 1922. do 1930. radi s E . Hitschmannom na psihoanalitičkoj poliklinici u Beču, od ^927. je član KP Austrije, od 1930. do 1933. iivi u Berlinu, zatim u Danskoj i Norveškoj, a kasnije, do smrti, 1957, u Americi. Za iivota je bio priznavan i pobijan, oficijelno osuđivan i tsključivan iz KP Njemačke i Udruienja psihoanalitičara. Najznačajnija su mu djela: »Der triebhafte Charakter« ( »Porivni karakter«), 1925, »Die Funktion des Orgasmus« ( »Funkcija orgazma«), 1927, »Dialektischer Materialismus und Psychoanalyse« ( »Dijalektički materijalizam i psihoanaliza.«), 1929, »Der sexuelle Kampf der Jugend« ( »Seksualna borba mladeii«), 1932, »Der Einbruch der Sexualmoral« (»Propast seksualnog morala«), 1932, »Charakteranalyse« ( »Analiza. karaktera«), 1933, »Die Massenpsychologie des Faschismus« (»Masovna psihologija fašizma«), 1933, »Die Sexuele Revolution« (»Seksualna revolucija«), 1945, »Cosmic Superimposition« (»Kozmičko nanošenje«), 1951. Pored ovih i niza drugih djela, Reichova je aktivnost bila posvećena i organiziranju austrijskog i njemačkog tzy. seksualno-političkog pokreta i sličnih organizacija u Sjedinjenim driavama poslije drugog svjetskog rata. No, ove činjenice jedva (ili moida samo djelomice objašnjavaju temeljno pitanje — zašto, naime, Reich? Zašto, dakle, u nizu psihoanalitika, seksual-revolucionara, marksističkih i ostalih istraiitelja duša i onih spisatelja koji su baveći se dušom iznalazili i iznasli i konkretnja biologijsko-fizička utemeljenja na-

VIII čina č o v jek o v o g opstan ka, d ati R eichu p oseb no m jesto? O snovni n acrt od g ov ora n a takv o p ita n je sadržan j e i u razlozim a R eich ov a razlaza s F reu dom , oficijeln im kom u n ističkim p o k reto m , p a i nizom id eja sadržan ih u vlasti« JtR littta što s e d o g o d ilo p o tk r a j života. M ladom se ru kov od iocu p sih o a n a litičko g sem inara i F reu dovom asisten tu v eć sred in om dvad esetih godin a sve č ešć e čini d a p o s to je prakticka, p o n a jp r ije klin ičko-đ ijag n ostička, a kasn ije i teo r ijs k a p itan ja na k o ja se š k o lo m koju j e jo š p rih v a ćao više ne da odgovoriti. S jedne stran e u sv ojim rad ov im a i istupim a R eich sve ja sn ije d a je p rim at g en italn oj seksualnosti sto ć e s e nastaviti daljn im razvijan jem teo rije o rg astičk e im p o ten cije (n aim e nesposo b n o sti postizan ja » p oten cije orgazm a« k o ja , nasu prot » p oten ciji ejaku lacije« p red sta v lja sjjo sob n o st »izbacivanja cjelo k u p n e seksu aln e energije«, kao^ osnovnog p ra u z ro k a neu roza), s druge, istražu je drštvene im p lik a cije i pretp o sta v k e i takvih, za p sih o a n a litičare tem eljmn p o jm o v a k a o što su p oriv sm rti (R eich sa m o portv Iju bavi p rih vaća k a o čo v jek o v prirodni poriv, a jpobTv sm rti smatrM... p ro iz v o d om k a p ita h stic k o g sustava), lib id o i sl. Konzekvencije p o sta ju s vrem en om sve ja sn ije i radikalni]e R etch se buni p ro tiv sk u p ih i dugotrajm h p sih o a n a litičkih tera p ija k o je si m ogu dopu stiti sa m o bogati, sve č e š ć e o tkriv a društven e u zroke p o je d im h slu čajev a k o jim a se bavi i ponctpu? ta °Yvire k o i e o stali psihoan alitic a n sm atraju v ec u n ap rijed danim a. su, m eđu tim , to č k e R eich ov ih istra“ l aJ ?tudij a p n je lo m n o d jelo v a le na njegov d a ljn ji ra d - b ilo j e to, prvo, sve ja sn ije

IX

skvaćanje nedovoljnosti klasične freudističke zasade da je razumijevanje osobnog problema nužno i dovoljno za njegovo nadilaženje, a, drugo, susret s knjigom Bronislawa Malinowskog »Sex and Represion in Savage Society« (»Spol i represija u primitivnom društvu«). Jedna od tih prijelomnica odvest će Reicha ka istraživanju karaktera kao oklopa koji »štiti« od svega podsvjesno neželjenog, čak i kada se uspije stvoriti svijest o problem u; druga će, pak, značiti okretanje društvu i njegovoj organizaciji kao osnovnim čimbenicima saksualne represije koja se izražava masovnim pojavama orgastičke impotencije (prvenstveno odgojem uvjetovane), neuroze i ostalih psihičkih smetnji. U knjizi »Propast seksualnog morala« jasno se otvara put izvođenja nastanka neuroze iz konflikta porivnih želja i društvene realnosti, a ne iz biologijski neizbježnog konflikta tiepomirljivih porivnih zahtjeva kako je to tumačio Freud. Malinowskijevo istraživanje Trobrijanaca je omogućilo da Reich i teorijski uobliči ranije već često bez dovoljno^ pokrića izražavanu tezu o potrebi iznalaženja psihosocijalnih pretpostavki sreće o kojima Freud govori samo u negativnom određenju (vjerojatno i zbog stanovitog utjecaja Schopenhauera)^ydana je mogućnost da se argumentirano progovori o društvenoj uvjetovanosti seksualnosti i psihičkog života uopće — reperkusija je iznađena skoro istovremeno; revolucija seksualnog života je nemoguća bez revolucije društva, praktička je konzekvencija još veće angažiranje u djelovanju Sexpol-pokreta (započeta u Becu još 1926, nastavljenog 1929/30. u Austnji i Nje-

X mačkoj). U platformi je pokreta sasvim jasno rečeno: »Treba li naš seksualno politički pokret voaiti računa o realnim činjeničnim stanjima, treba li postići svoj zakoniti cilj, seksualno oslobođenje radnog naroda, on mora: a) poći od sveza između elemenata seksualne bijede masa i vladajućeg kapitalističkog drustvenog poretka, b) uspostaviti na osnovi tih sveza svoje zahtjeve, c)'°k u p iti mase za borbe protiv seksualne reakcije čime pokret stvara organizacijsku i propagandnu bazu za praktički rad i potpuno revolucionarno politizira seksualno pitanje.« Reichovo stajalište u to vrijeme i neke od konzekvencija koje odatle proizlaze točno je označto H erbert Marcuse u »Eros i civilizacija«, premda u samoj knjizi na nekoliko mjesta izjegava spomenuti da navodi sasvim evidentn? stavove kao vlastiti tekst. Za Reicha Marcuse, na jedinom mjestu na kojem ga spominje, kaie: »U svojem radu ’Einbruch der Sexualmoral (1931) Reich je usmjerio psihoanahzu na odnos između društvenih i nagonskih struktura. On je istaknuo stupanj u kojem spolno potiskivanje nameću interesi dominactje i izrabljivanja, i stupanj u kojem zatim spolno potiskivanje ojačava i reproducira te intcrese. Međutim, Reichova ideja o spolnom potiskivanju ostaje neizdiferencirana; on zaneP °vUesnu dinamiku spolnih nagona i njmova stapanja s razornim poticajima. (Reich odbacuje Freudovu hipotezu o nagonu smrti i cr/e/M dubinsku dimenziju otkrivenu u Freudovoj kasmjoj metapsihologiji). Prema tome,

Xl spolno oslobođenje postaje per se R ^chu svelijek individualnih i društvenih bolesti. Problem sublimacije se umanjuje; nema mkakve bitne razlike između rep resiv n ei ™ represivne sublimacije, a napredak u slobodi se javlja kao puko oslobađanje spolnosti«. Marcuseovu sudu valja ipak dodati da je formuhran tndesetak godina nakon Reichovog, u ?ltua? V t u kojoj su i teorijska istraživanja i politička kretanja omogućavala mirnije i temeljmje prostiđivanje. m „ f. I Reichove su praktčko-pohticke teze nai* šle na kritiku, dakako sasvim drugačijeg usmjeravanja i razine, koja je u njima nalaztla otklanjanje marksističkih teza ili pak napuštanje psihoanalitičkih načela. KP Njemačke se vrlo oštro protivi Reichovom Sexpol-pokretu, Wtlhelm Pieck ustvrđuje: . »Vi polazite od potrošnje, mt od protzvodnje; vi stoga niste marksisti«, psihoanahtičari isključuju Reicha iz svojeg udruženja, KP Njemačka stavlja njegova djela na tndeksj nactstička pobjeda ga izgoni iz Njem ačke; tzgubto je obje svoje intelektualne domovine, treću vtse ne nalazi — u vremenu i zemlji proganjartm sve ga više obuzimlje manija gonjenja, odgovor koji, obzirom na osobnu situaciju, ntje dalek ni njegovim ranijim teorijskim tezama. Za Reichovo je stajalište, s obztrom na ntz kritika koje su u povodu spisa »Marksizam i psihoanaliza« uputili mnogi, pretežno hjevo orijentirani psihoanalitičari, indikativan upravo članak »O primjeni psihoanalize u povtjesnom istraživanju«. Taj tekst neće zadovolji i čitatelja zadojenog senzacionalističko-seksualno-nadražajnim kvaziinformacijama kojut je

Xli dosta uokolo. Tu jedva da se i govori o seksualmm odnosima, onaniji, organima ili impotenciji, no prvenstvena je namjera teksta da progovori o metodi psihoanalitičkog proučavanja »Društvenog života podruštvljenog čovjeka«, jer »kako građanski svjetonazor prirodnoznanstvemka njeguje unošenje izobličenja i lažnih temeljnih nazora u njihove vlastite discipline, u yVr .xj e sva.k°g pokušaja dijalektičko-materijalističke psihologije metodologijska kritika«. t itom, metodologijska kritika socijalnopsihoogijskih, sociologijskih, pa i ideologijskih primjena psihologije i psihoanalize ima neposredne konzekvencije i s obzirom na shvaćanje anog društva, ali i s obzirom na razumijevanje osnovnih psihologijskih kategorija. U istom pravcu, ali drugom kontekstu, Marcuse kaze: Psihologija se, prije svega mora i sama razotknti kao nešto političko: ne samo tako da se pstha uvijek neposredno pojavljuje kao dio drustveno općenitoga — pa je odjelitost zama'o Jednakoznačna s apatičnošću, dapače s krivicom, ali i s principom negacije moguće revolucije; nego također i tako da je opće, čijim jc psiha dijelom, sve manje ’društvom’, a sve vise politikom , to jest društvom potpalim pod gospodstvom i s njime identificiranim.« tom je smislu i Reichu ovdje zapravo stalo prvenstveno do epistemologijskih pretpostavki i ideologijskih konzekvencija vlastitog stava p n čemu. je nezaobilazna i polemičnost teksta koji odgovara rečenim kritikama što su ih među ostalima, uputili: Bem feld, Fenichel Sapir, Sternberg, Fromm, Waelder, Leistikow, i f scji}tz- No konkretni zadaci koji su bili predstavljeni tekstu uz osnovne Reichove stavove

XIII O m eto d o lo g iji društvenog is t™zivan!?’ *Prl“ m ieni« psihoan alize i odn osu d ija lek tic k o g m terijalizm a spram posebnoznanstven in tstroiz£ vanja pokazu ju i a tm o sferu d isku siom h su ' Ijavan ja na »lijevom krilu« p sih o a n a h ticko g »p o k re ta « tijek o m četvrte d e c e m je našeg stoIjeća, a i kasn ije. Č injenica d a se uđtsfcus*;! U u p a lo i s direktn im p a rtijsk o -p o h tick im tezam a, ali i s u vjeren jem d a PStho%l%l! z“ Zuje »poseban svjetonazor« (B ernfeld), s razlt čitim shvaćanjima psihologijskih i psihonalt ičkih pojmova, ali i s različitim pristupima društvenom fenomenu uopće, povezuje ovu disKusiju sa stanjem koje je vladalo na evropskoj Ijevici tog vremena uopće, dajući joj zpaca; koji nadUazi samo stručni pristup. (Indikativna je paralela koja se može konstruirati s nešlo ranijom diskusijom o Lukacsovoj knjtzi »Povijest i klasna svijest« u kojoj su su“ 1el°~ vali Revai, Deborin, Zinovjev, Korsch, Bloch, Rudas, a, samokritički, i Lukacs). Današnje bi stajalište nesumnjivo zahtijevalo izricanje tvrdnji o Reichovoj znanstvenoj naivnosti i spoznajno-teorijskoj dogmatičnosti, no ne samo tadašnja kritika ( koja se ntje uuUa ni prigovora na razini da je »neobično Reichovo mišljenje da seksualno potiskivanje obuhvaća obje klase. Time on poriče postojanje klasnih suprotnosti«), nego i današnji interes ukazuju i na neke trajnije elemente d jela o kojima je riječ. Pored teorijskih teza (nebrojeno i monstruozno iskrivljavanih, ali, s druge strane, i izvomo nerijetko nedovršenih, neprectzno formuliranih, nekonzistentnih, iz izdanja u tzdanje mijenjanih itd.), z,načaj je Retchova napora u stalnoj orijentiranosti na analtzu t

XIV eventualno tumačenje epohalno nazočnih drustvenih pojava. I premda se takav napor vidi u skoro svakom tekstu, Reichova je analiza desmce, posebno fašizma, najbolji prim jer cjelokupne stvaralačke linije, ali i jedan od bitnih razloga trajnosti takvih, gotovo modelski izrađenih anahza. . v »Masovnoj psihologiji fašizma«, na koju se takve ocjene posebice odnose, analiza je provedena s obzirom na tezu da »seksualna smetnja mtjenja privredno potlačenog čovjeka na taj način da djeluje, osjeća i misli protiv svojeg matenjalnog interesa« te je moguće opstojanje fašističke rasne teorije čija je jezgra *Sit r *jL 1 zazor. Pred putenom, tjelesnom seksualnošću«, pojava uopće tipična za građansku ctvtlizactju, a posebice za njezinu patrijarhalnu obitelj koja je temeljnom potpornicom čitave J^dne kulture. Upravo u analizi malograđanske obitelji (koju historijski prati nastavljajući se na poznata Bachofenova istrazivanja) i polozaja malograđanina »u raskoraku između svoJeg. Priyre.dnog položaja i svoje ideologije«, R f c h ć e iznaci konstituense mase koja je ustoučila Hitlera i nacionalsocijalizam. Bez obzira na sve moguće, posebice, s obzirom na današnji stupanj razvoja sociologijske prim jedbe, Keich je svojevremeno na nov i nekonvencionalan nactn iznalazio kategorije koje su mogle biti rabljene za objašnjavanje i, kako je on mislto, borbu protiv fašizma. U grubim tezama, njegovo je stajalište polazilo od toga da se u građanskoj obitelji, u kojoj otac još uvijek svojtm autoritetom na neki način predstavlja drzavu t obučava podmladak podaništvu odgoj odvija posredovan strahom nastalim već

XV zarana opetovanim zabranama dječje seksualnosti (posebice onanije) šta izazivlje nesamostalnost, podlolnost i skrivenu m rinju djeteta. Nastavljen kasnijim prolaienjem kroz društvene institucije takav se odgoj završava konačntm formiranjem ličnosti koja svoje unutrasnje probleme pokušava raznješiti identifikacijom (jednobitkom kako bi to rekao Franz Neumann) s vođom, ili čak nekom institucijom. Tlo je za takvo oponašanje i izjednačenje postignuto upravo odgojem baziranim na sknvanju legitimnih Ijudskih seksualnih Prohtjeva. S druge je strane za Reicha nepolitički čovjek onaj koji je »apsorbiran u seksualnim konfliktima«. Za pridobijanje takve ličnosti je potrebno, stoga, upravo politiziranje njegova priroanog seksualnog iivota. Drugim riječima tradictonalno najintimnija, najskrivenija, najsramotmja t najtajnija »sfera« ličnosti postaje našavšt svoje društvene pretpostavke t posljedice, nuzno javnom, na razinu politike uzdignutom aktivnošću, Reich zeli, a u ograničenim okvinma i postize, masovne seksualno-psihologijske terapije za malograđanske zene, potpuno slobodan odgoj djece, dopuštanje onanije i ostalih paraseksualnih igara, skidanje ograda srama s golotinje, razgovor o svakom od tzv. najintimmjih problema, a sve zato da se razbiju pretpostavke malograđanskog morala oponasanja autoriteta koji u krajnjoj liniji utemeljuje autoritarne reiime.^/levolucija seksualnosti ima stoga kod Reicha sasvim određeno sistemsko mjesto — pretpostavke su joj izmjena odgojnog sustava, posebno načina obiteljskog ztvota i gospodujućeg dvoličnog morala oponašanja koji stalno inzistira na časti cjeline sknvajuci

XVI nečasnost pojedinaca, posljedice-najradikalnija izmjena drustvenog iivota sa svim političko'lZ fn 11? 0 ™ ™ 1”1 P?sliedicama. Niz današnjih Ju ? P °nasatelja Ui razrađivača Reichovih tez a jm eđ u koje, u vrlo širokom dijapazonu, spadaju i Marcuse i Lacan i škola psihoanahticke terapentike impotencije na kliniFHtZn Z Z / Johnsona u St- Louisu, »komune« Fritza Teufela i drugova, Reimut Reiche sa svojo m kn jtgom »Sexualitdt und K lassen kam p f« (» S eksu aln ost i klasn a b o rb a « ), d io novol evicara itd.), svakako je doprinijeo popularizirabjašniavaiu njegovih teza. Zadatak bi međutim posebne, temeljnije analize bio propic7 rZn1VH- raZu 86 f b° g k° jih i esamo M bieiozan cilji revoluctje seksualnosti dopro do moderno malograđanske tZv. »seksualne revolucije«, koja, usredotočena zapravo na tehnike M o r Z l - privremena šokiranja i poluistinite tnformactje, samo perpetuira opstojeće. Ne zaboravljajući bitnu ulogu dalekoseimh promjena koje su suvremenim društvima moguctle uspostavljanje mehanizma što većinu teznji usmjerenih na njihovo kulturno podr} vanJe u s p m vaju uzdići do mode koja je, dakako, tdeologijski dezinficirana i po zdravlje nactje t vlastodriaca apsolutno bezopasna valja pripomenuti kako se osnove za raznorodna pa lev en tu? lna kpiva tumačenja nalaze i u samim Retchovim tekstovima. Naročito su tekstovi i r Uip još više> nova kdanja starijih djela koja je tamo preradio, mogla izazvati i tzaztvlju nedoumtce i mogućnosti razumijevanja koja su suprotstavljena Reichovim eksplicitnim shvaćanjima iZ tridesetih i četrdesetih

XVII

w

o o d in a . N a k o n š t o j e is t je r a n iz p s ih o a n a h t ic k ih i k o m u n is t ič k ih z a b r a n a o n ć e p o k u s a t i ish o d it i v la s titu p r ila g o d b u n a iz g le d s lo b o d a r s k o j A m e r ic i d a b i g a u p r a v o to, n a k r a ju , t u n ištilo . U n o v im iz d a n jim a k n jig a iz d a n ih ran ije u N je m a č k o j i S k a n d in a v iji, n iz ć e k lju ć n ih t e r m in a b it i s t u b o k o m i, b u d i d o p u š t e n o p r im ije t it i, n e lo g ič n o p r o m ije n je n . N a m je s t o o r e v o lu c io n a r n o s t i s e k s u a ln e z n a n o s ti o n u A m er ic i g o v o r i o »r a c io n a ln o j u s m je r e n o s t i s e k s u a in e e k o n o m ije « , u m je s t o o »s lo ju p riv a tn o -v la s n ič k o g d r u š tv a z a in t e r e s ir a n o m z a s e k s u a ln o z a t o m ljiv a n je « o » a u to r ita r n o m d r u š tv u zainte r e s ir a n o m z a s e k s u a ln o z a t o m ljiv a n je « , nam je s t o o » k o n t a k t u s a S o v je t s k im S a v e z o m « 0 »k o n t a k t u s a s v e m ir o m «, d o k j e n e k a d a b io p r o b le m z b o g to g a š t o j e »s o c i j a l i s t i č k a s v ije s t d o s p j e l a u p o z a d in u «, s a d a j e t a j p r o b l e m p rem in o v a n t a k o d a j e u p o z a d in i » s lo b o d a r s k a s v ije s t« , n a m je s t o »k la s n e b o r b e « g o v o n o »odg o v o r n o s t i i u v id u « , u m je s t o o »p s ih o a n a lit ic k i 1 h is t o r ijs k o - m a t e r ija lis t ič k i u t e m e lje n o j e o n o m iji« g o v o r i o » b io l o g i j s k o j i s e k s u a ln o j re v o lu c iji« , n e g o v o r i v iš e o » p r o m je n i o b it e ljs k ih o d n o s a p o s l j e t k o m p r o c e s a p r iv r e d n o g u n iš t e n ja k a p it a liz m a « , v e ć o » p r o m je n a m a p o s l j e t k o m p r o m j e n a u p r o iz v o d n o m p r o c e s u « , č a k d a p a č e r i j e č » m a r k s iz a m « n a d o m ije š t a sin ta g m a » u b ila č k a id e o l o g i j a c r v e n ih fa š is ta « itd ., itd . T a k v a p r e im e n o v a n ja n isu R e ic h u p o -

XVIII m ogla ni k o d new yorktim esovsko-m accarthyevsko-an tikom u n ističkih, niti k o d d eborin ov sko-pavlovljevsko-dogm atičkih krugova, ali su zahunom k o ja je nastala o la k ša la osu d e m odno-neupućen o-prim itivističkih glava. K ontraverznost su dbin e i nekonzistentnost d jela ne opravdavaju čestu nesuvislost ocjen a, ali om ogućuju razu m ijevan je te pojave. Jf m oru teo rijsk ih , b io g ra fijsk ih , p ra ktičk o -iskustvenih i in terpretativnih čin jen ica o sta je ipak jasn im da R eich ov o im e valja, s onu stranu propagan di k o je su se n jim e poigravale, povezivati s izuzetno originalnim p o k u ša jem da se m ark sističk i i psih oan alitički, b io lo g ijsk i i p sih olog ijski, društveno i duševno, prog ov ori o, već u čov jeku , danim p retp o sta v k a m a njegova pon ašan ja u stanju iiv o ta s u tjecajim a okoline na n a josetljiv ije p retp o sta v k e vlastita opstanka. Stručnim bi se n a rječjem dalo reći kako se Freudu radilo o sm ještan ju id na m jesto ega, a R eichu o tom u da se ego postav i na m jesto su p ereg a; k a k o je M arxova teza izvodila čo v ječju sv ijest iz o d n osa proizvodn je, a Reichova navodna revizija istraživala fa k to r e posred ov an ja k o ji om ogu ću ju razu m ijevan je odsustva p o k la p a n ja niza socijaln o-psihologijsk ih čin jen ica s evidentnim p ro m jen a m a u proizvodnim i društvenim odn osim a. S ažetost je o cjen e i su b jek tiv n a i sa m o d jelo m ice točna, no trenutna j o j je n am jera u pozoriti na d jelo i

XIX stajalište koje je vlastitom imanencijom i opet aktualno budući mu drštvene pretpostavke još zasigurno traju. Čini li se nakon toga nužnim promisliti o Reichu, ali i propitati društvene pretpostavke koje zatomljujući čovjeka obnavljaju potrebu analiza nalik njegovima, zasluga je upravo još u dogođenome neapsorbirane životnosti temeljnih stavova ove neobične figure, koju se još uvijek uvjetno i uspješno uspijeva držati izvan onoga što se uobičajeno nazivlje tradicijom ove epohe. 2ARJZ0 PUHOVSKI

Masovna psihologija fašizma Uz seksualnu ekonomiju političke reakcije proletersku seksualnu politiku

PREDGOVOR Njemačka tje radnička iklasa pretrpjela teški poraz, a s njome I sve napredno, revolucionarno, sve što utemeljuje kulturu ii stremi statim slobodarskim ciIjevima radnog oovječansrtva. Fašizam je ipofbijedio i svoje pozicije stalno utvrđuje svim raspoloživim sredstvima, u prvom redu ratniokim preobnazovanjem mladeži. Ali, borba protiv novonastalog srednjeg vijeka, protiv limperijajiistioke pljaokaške politike, brutalnosti, mistike li duhovnog podjarmljivamja, a za prtrodna prava onih koji ra3e i stvaraju, za Ijude koji su teško pogođeni pnivrednim izrabljivanjem šačioe kneževa novca, borba će se za odstramjivanje tog ubilačkog društvenog poretka nastaviti. Ne radi se ipak samo o tomu da se ona mastavi, nego, u prvom redu, o tomu da M će, kako li kada, ta borba dovesti do ip>objede sooiijalizma. Forme iu kojima se zbilo oaoiionalsooijaliističko osvajanje vlasti neizbrisiva su pouka internaćionalnom sooijaliizmu da političku reakoiju neče moči tući frazama, nego samo zbiljskim znanjem, ne apelima, nego buđenjem pravog revoluoionarnog oduševljenja, ne birokratiziranim partijskim aparatima, nego samo radničkim organizaoijama li osvjedočanim borbenim trupama koje su unutarnje demokratične li svakoj in.icijativi daju prostora. Te su nas forme poučile da krivotvorenje čmjenica i površno bodrenje sigurno vode klonulosti masa kad željezna logika ipovijesnog procesa razotkrije zbilju. Dugogodišnji seksualno^lječnički li politički rad u organlizaoijama radništva, a posebno radničke omladine, nepokolebljivo me je uvjerio da klasa koju »bogom poslani« vođe »trećeg Reloha« podjarmljuju kao »ipodljude« u sebi iskriva budućnost čovječanstva, jer u sebi sadrži više kulture, časti, prirodnog ćudoređai

3

znanja o životnom životu nego sve knjižurine građanske nroralne filozofije i zahtjev/i fraza poliitčke reakcije; svakako drugu kulturu, drugu čast, drugo čudoređe, jer u praksi ta klasa nema nikakvog prljavog nalicja. Ako su danas mi lijuni stvaralaca potlačeni, razočarani, ako podnose sve pa čak, u dobroj vjeri, i slijede fašizam, ne postoji ipak nikakva osnova za zdvojnost. Upravo subjektivno uvjerenje mnogih miHjuna Hltlerovih pristaša o sooijalističkoj misiji naoionalsooijalizma, ma koiiko da je surovosti i bijede donijelo Njemačkoj, moćna je aktivna stavka sooijalističke buduonosti. Otpravlja li se naoionalsooijalističkt pokret kao djelo lupeža i varalica naroda, iako se u njemu rvalaze lupeži i varaiice naroda, ometa se razvoj te povijesne snage. Hitler je samo objektivno varalica naroda time što zaoštrava vlast krupnog kapfitala; subjektivno je on iskreno uvjereni fanatlk njemačkog Impenijalizma kojemu je objektivno utemeljen ogroman uspjeh uštedio izbijanje duševne bolesti koju u sebi nosi. Pokušava H se starim ollnjalim metodama nacionalsocijalističko vodstvo učiniti smiješnim, ne dolazi se sanx) u oorsokak nego se postiže izravna suprotnost željenome^To je vođstvo nečuvenom energijom ii velikom spretnošou zbilja oduševilo mase i time osvojiio viast. Nacionalsooijalizam je naš smrtni neprijatelj, al! možemo ga tući samo ako točno prooijenimo njegove snage i hriabro to izgovorimo. Ne trebaju nam ograničene metode; nezgrapna je demagogija uvijek znak teorijske i praktične slabosti i pošto ništa ne postiže o^jektivno je kontrarevolucionarna. Ono što imamo reći ii pokazati milijunima klonulih i milijunima onih koji sooijalistički osjećaju, a još su oduševljeni nacianalsooijalizmom, jest to da je snaga nacionalsocijalista bila njihovo uvjerenje o vlastitom božanskom poslanstvu, da božanskog poslanstva, me-

đutim, nema i postoji samo ratnioki imperijalizam; da su njihove vojne organizaoije sjajne, aH znače početak Ijudske propasti i imaju siijediti druge oiljeve, one kojima jednostavni SA-6ovjek i sam žarko teži: propast kapitaia; da Hitier si umišija da će osloboditi narod ali da protiv sebe ima neumoljivu sudbinu: propast kapitaiizma koju žeHmo i koju on nikada ne može sprrječiti. Ono čime trebamo 'rspuniti mase duboko je uvjerenje da postoje revoluoionarna središta koja pažljivo, opremljena oruđima znanosti, sHjede proces sadašnjosti i koja su zbilja spremna poći u toliko opjevanu posijednju borbu kad bi se tok događaja opet okrenuo, što već sada svim sredstvima podupiru. Borbena je volja mladeži u zbilji na našoj stnansi; želja omladine za životnom radošću bit će najjača snaga revoluoiije. Onaj tko nema uvjerenja o zbiljskoj sooljalistiokoj udarnoj snazi trudbeničkih masa i tko ne uspijeva vidjeti pozitivne revoluoioname snage svezane u nacionalsocijalizmu, taj neće moći razviti ni novu praksu revoiuoije. I onaj tko sada najčišćom primjenom sooijaine znanosti, kojom samo mi raspolažemo, ne svlada ponajprije teorljski društvenu situaciju i ne iskoristi u potpunosti vrijeme koje mu daje oseka radničkog pokreta, koga prazni optimizam osuđuje na besplodan rad, praktički pomaže političkoj reakciji. Znanstveno zahvaćapje i najgorućijih događaja ovisi o tomu da se, po mogućnosti, izbjegnu nebrojeni izvori pogrešaka pri promatranju stvari; stoga ono radi polagano ii jako zaostaje za događajima. Ali podjarmljeni zahtijevaju od znanstvenih radnika da svoje istraživanje koncentriraju na aktualna pitsanja. Znanost je smrtni neprijatelj poHtičke raakcije. Znanstvenik koji vjeruje da će oprezom li »nepolitlčnošću« spasiti svoju egzistenciju ii kojeg progonstvo i utamničenje i

4

5

najoprezmjih nfisu ipoučiM, gubi, imeđutim, pravo da sada bude ozbilijno shvaoen, a kasrwje da surađuje u zbiljskoj novoj izgradnji dnjštva. Njegove su tužbalice, njegova briga o kulturi, neuvjerljivi lizljevi ako iz događaja ne spozna da upravo njegova znanost il njegova znanstvena snaga nedostaju onima koji su njegova nada u vremeniima isloma. Njegova ije nepoliitičnost đio snage poiitičke reakoije, a listovremeno ii njegove vlastite propasti. Neka onaj tko pnihvati lizvođenje u ovtom sipisu pom isli na to da su napredne snage povijesti velikim dijelom neiskorištene je r nedostaju školovane snage, a znanstvenioi ustraju u svojoij akademskoj zatvorenosti ukoliko se ne daju prilagoditi. Poželjna je znanstvena kritika ovog rada, ali samo takva koja ne produoira za pisaćim stolom teorije o Ijudskom opstanku, nego svoje nazore orpi iz zbiljskog života Ijudi, prisnim korttaktom s njima, kakav sam ja žel'io ostvariti.l Ovaj je spis nastao u toku narastanja reakcionar-f ne pliiime u Njemačkoj, između 1930. i 1933. Njegova je namjera dati dio teorijske podloge mladom, još nerazvijenom seksualrrcHpoiitičkom pokretu li >\z seksualno-reformističkog kaosa izlučiti nekoliko najvažnijih praktičkih točki napada. Spis se nadovezuje na prijašnje pokušaje razotkrivanja seksualne ekorvomije našeg društvenog pokreta; a pošto je taj proces samo dio cjelokupnog društvenog događartja, listraživanje zahvaća (i pitanja općeg pol'itičkog pokreta. Namjeravana iscrpnost, ukoiiko ju ®e u znartstvenom radu uopće li imože postići, nije se, zbog politiokih događaja u Njemačkoj, više imogla željeti. U vrememima koja danas proživljavamo činilo mi se nemogućim čekati sve dok ne budemo moglii zadovoljiti znanstvenu pedanteriju, naročito zato što je bilo malo lizgleda da se u dogledno vrijeme nadoknadi s mukom nakupljemi materiljal koj'i je nestao u katastrofi.

6

Potrudio sam se da ovu teSku temu fto je moguće jednostavoiie da b' “ ^ ' sz^ m da mi t0 nim i prosjeonom radmku aktivistu. ^nam n l ,) e

d o ^d ^m

u ^e to k o ^ ^ ^

htjela o s « « tt

njegovihuoenika otkla'

psihoanalize.

to a * ipo slavnoj

U° Stan ^ — Wt t t a omK a d T "o " iT S m iu « teiak put ka kritioi o ^ U svrha Mia iepunjena. u rujnu 1933.

Wilhelm Relch

7

I poglavlje IDEOLOG1JA KAO MATERIJALNA SILA 1. Raskorak Tokom mjeseoi koji su prošti otkako je nacionalsocijalizam osvojio vlast u Njemačkoj često se moglo ustanoviti or»o od čega mi želimo poći. Sumrtje u točnost marksistiokog temeljnog shvaćanja đruštvenog događanja pokazale su se i kod onih koji su godinama oinom dokazivali svoju revoluoionamu čvrstoću. Te su se sumnje nadovezivale na isprva nerazumljivu činjenicu koja se ne da zatajiti: fašizam, po svojim objektivnim ciljevima i biti najekstrenrmiji predstavnik poiitičke i privredne reakoije, već više godina postaje međunarodnom pojavom i u mnogim zemljama vidno i nezatajivo natkriljuje proletersko-revolucionami pokret. To što je ta pojava najizrazitija u visoko industrijaliziranim zemljama samo zaoštrava problem. Nasuprot međunarodnom jačanju nacionalizma stoji činjenica da je radnički pokret zatajio u fazi novovjeke povijesti koja je bila ekonomijski zrela za razbijanje kapitalističkog načina proizvodnje. Tomu se pridružuje nezbrisiva uspomena na neuspjeh radničke internacionale priHkom izbijanja svjetskog rata i ugušivanje revolucSonamog ustanka 1918— 1923. lizvan Ru»ije. Spomenute se sumnje nadovezuju na značajne čfnjenice; ako su opravdane, ako je temeljno marksističko shvaćanje netočno, onda nam je potrebna odhična nova orijentacija radničkog pokreta da bismo ipak dosegli oilj; aM, ako su sumnje ineopravdane i temeljno marksističko shvaćanje točno, onda je potrebna temetjitija ii mnogostranija analiza kako uzroka dosadašnjiih neuspjeha radničkog pokreta, tako i — i to prije svega — bezostatno raščišćavanje povl-

9

Jesno novovrsoog masovnog pokreta fašizma, a iz te hi se analiize nadala nova praksa. Ni u koijem se slučaju ne treba nadati promjervi sadašnjeg stanja ne uspije li inam dokaz u ijednom od navedenih pravaca. Jasno ije da ni apeliramje na revoluoionannu klasu sviijest radništva niti danas omiljena metoda š la Coue koja zakukuljuje poraze (i važne činjenioe zastire iluzijama, ne može dovesti do oilja. I samotješenje oinjenioom da ii radnički pokret »iide napriijed«, da se tu li tamo boni ii štrajka, bilo bi liluzorno, ijier mije odkroujtuće da on mapreduje nego u kojem tempu u odmosu ma međunarodmo jačamje \i napredovamje poliitičke 'reakcije. Mladi ije seksualnoipoliitički pokret zainteresiran za tem eliito razjašnjavapje ovfih pitanja ne samo zato što je dio sooijaliistioke oslobodilačke borbe, nego, prije svega, i zato što je dosizanje imjegovih oiljeva nerazdvojno vezamo za dosizamje iprivredmo-politički h oiiljeva nadniokog pokreta. Pokušat ćemo, dakle, prikazati, polazeoi od s eksual mo-poiitičkog aspekta radničkog pokreta, gdje se opoa pitamja politike isprepliću sa speciijalmim seksualmo-političkim pitanjima. Na mnogim ®u njema6 kim Skupovima pametni, dobronamjerni, tiako naoionalistioki li metafizički usmjereni antikapitaiisti kao Otto Strasser prigovarali marksistima: »Vi se marksisti običavate pozivati na nauk Karla Marxa. No, kao što znamo, Marx je naučavao da se teorija ipotvrđuje sarmo praksorn^V'i, međutim, uvijek dolazite za objašnjenjiima za poraze radmičke linternacii'omale. Vaš ije marksizam zakazao: poraz 19;4. objašmjavate predomišljamjem sooijaldemokracije, onaj 1918. mjezimom izdajmičkom ipoliitikom i njezinim 'iluzijama. A sada limate op©t pri iruci objašnjenja zašto su mase u svjetskoj ikrizi prevagrrule na desmojumjesto ina lijevo. A li, vaša ohjašnjemja me uklanjaju činjenicu poraza! Gdje u posljednjih osamdeset

10

godina u praksi ostaje potvrđivamje nauka o ©ocijalnoj revoluoiji? Vaša ije temeljma greška da ne prizmajete 'Hi ismijavate dušu ii duh i me shvaćate duh koji sve pokreće«. Takvi su ili sl'ićmi ibil'i njihovi argumenti. a marksistioki referemti nisu znalii pogodan odgovor ma takva pitamja. Postajalo ije sve jasrtije^đa masovrra politička propagamda ukolii'ko se ogramioava samo ma irazmatranje objektivnih socijal mo-ekomomijskih krizrtih procesa (kapitalistioki naoin proiizvodnje^grb vredna amarhija itd.) niije zahvaćala rtikoga osim manjine~ortiTTkbji su već bili zahvaćeni liijevom frontom, da pokazivanje materijalne bijede, gladi imasa rtije bi'lo dovoijno, jer to je oimita svaka^poHtlčkS^partija, čak i orkva; ii konaono je u inajdubijoj krizi ii osiromašenju mistika maoionalsooijaliizma pobijedila nad znanstvenim sooijaiizmom. Trebaio si je, dakle, reoi da očigledrto postoji zjapeca^ rupa u ipropagandi ii u oitavom nazoru kojom su se mogle protumaoiti poiitičke greške komurtističke partije; mogio se ustar»oviti da se rađilo o medostaoiima u marksistiokom zahvaćertju poliitičke zbilje, a za dokidamje su tih inedostataka u metodi diijalektičkog materiijaiizma postojale sve pretpostavke. Te se mogućnosti, međutim, nSje iskorištavalo; marksistička politika rtije, da se ukratko unaprtijed kaže, u svojim kalkuiaoijama j poiitičkoj praksi uzela u obzir, ili je to nepraviino učirtila, psihologi ju masa i sooijalmo djelovanje rrtistioizma. Onaj tko je posljednjih godina pratio i praktički proživio teoriju i praksu marksizma ina revoiuci'Ortarnoj ijevici, morao je ustamoviti da Ije bila ogrartlčena na pođručje objektivnih procesa privrede fi iržavnu poiitiku u užem smislu, a takozvarti »subjektivmi faktor« povijesti, lideologiju masa u mjenorn razvoju ii proturječjima, mije rti pažljivo pratila imiti shvatila; propustila je prije svega uviijek martovo primijertjivati metodu dijalektiokog materiijalizma, održati ga uvijiek ži-

11

vim i tom metodom svaku novu društvenu pojavu nanovo shvatiti. Primjena dijaiektičkog materrjalizma na nove historijske pojave (a fašizam ije pojava takve vrsti koju ni Marx niti Engels nisu poznavali, a Lenjin ju je u njenim počeoima tek nazreo) ne može voditi pogrešnoj praksi; zbog vrlo jednostavnog, do sada tesko zanemarenog razloga: građansko shvaćanje zbiije promašuje njena proturječja i realne odnose; građanska se praksa politike automatski poslužuje onn’m snagama povijesti koje se protive razvoju; a to može uspješno činiti samo tako dugo dok revol ucionama znanost bezostatno ne otkrije one snage koje, suprotstavljene snagama što se protive razvoju, moraju prevladati. Kako ćemo kasnije pokazati u masovrtpj se bazi fašizma, u buntovnom malograđanstvu, nisu pojavile samo nazadne, nego i posve energično napredne snage; to se proturječje previdjelo, dapače čitavo pitanje uloge malograđanstva skoro do Hitlerovog dolaska na vlast uopce nije bilo u prvom planu diskusije, a ako je katkada i bilo, onda jednostrano, mehanistički. Revokicionama se praksa na svakom području Ijudskog opstanka automatski nadaje ako se u svakom novom pocesu shvate proturječja; ona se tada ne sastoji ni u čemu drugome nego u tomu da se postavimo na stranu ortih snaga koje đjeluju u pravcu razvoja koji teži naprijed ijA a im praktičkim svladavanjem pomognemo u osvještavanju. Birti radikalan znači »zahvatiti stvari u korijenu«, kazao je Karl Marx; zahvate l-i se stvatii u korijenu, shvati 1i se njihov proturječni proces, revohjoionama je praksa osigurana. Ako Ih ne shvatlmo onda, htjell to ili ne, nazlvali se dijalektičkom materijalistom ili ne, ostajemo u mehanizmu, u ekonomizmu ili čak u metafizici i nužno razvijemo krivu praksu. Kritika te krive prakse ima samo tada smisla 5 praktične vrijednosti oko je u stanju pokazatii gdje su u zbilji btla previđena proturječja.

12

Marxov se revolucionarni čin nije sastojao u tomu sto ie pisao bilo kakve pozive ili ukazivao na revolucionarne ciljeve, nego uglavnom u tomu da je spoznao proletarijat kao onu silu povijesti koja gom napnjed iz b ilii odgovarajuće prikazao proturječje kapitahstičke privrede tako da danas svatko može znati koje privredne snage gone naprijed, a koje se tomu suprotstavljaju. Ako je radnićki pokret zakazao, ne moraju one snage koje zadržavaju napredni razVitak biti spoznate bez ostatka, a vjerovatno u mnogome to uopće • nisu. .... i Vulgarni je marksizam, čija je najbitmja oznaka da negira dijalektičko-materijalističku metodu time što ju ne rabi, morao stoga doći do,.mi§lienja-da_ bi privredna kriza takvih razmiera kao ona iz_19^9— 1933huTno morala voditi irfftnlpgijgki lijevom razVQiU-PQgo~ demh'maša. TJoTT se čak ii poslije poraza u siječnju *1933. govorilo o »revoluoionamom poletu« u Njemačkoj, zbilja je pokazala da je privredna kriza, koja je prema očekivanju trebala dovesti do jdeologijski lijevog razvoja masa, dovela do ekstremoog jdeologijskog razvoja u desno kod prolet^riziiaoih- slpjeva. i kocTortih koji su do tada potonuH u još dublju bijedu nego do sada. Nastao je raskorak između razvoja u ekonomijskoj bazi koja je težila u lijevo j razvoja ideologije širokih slojeva koji je uslijedio u desno. Taj je raskorak previđen. I budući je previđen nije moglo biti postavljeno ni pitanje kako je moguće da su gauge^ rizirane široke mase postale nacionalističke. R.iječima kao što su »šovinizam«. »psihoza«, »posljedice VersaiTlesa«, ne rnože se praktički zahvatJtL na prirni®1". nagnuće malograđanima_damj osirpmašnejii postane desno radikaTan, jer te riječi zbiljsjci ne pogađaju pročes! Uoštalom, nisu samo malograđani, nego i široki, ne uvijek najslabiji, dijelovi proletarijata skrenuli na desrvo. Previdjelo se da buržoazija, upozorena

13

uspjehom ruske revoluoije, posiže za movim vrlo neobionim mjerama opreza koje radnicki pokret još rrije razumio 'j analizirao (primjerice Rooseveltov plan); previdjelo se da se fašizam u svom zametku i na početku svojeg razvoja u masovni pokret usmjeravao protiv krupne buržoazije .i da se ,ne može otpraviti kao »samo garda finanoijskog kapitala«, ne već i stoga što je masovni pokret. U čemu je problem? Mancova je temeljna koncepcija isprva zahvatila izrabljiivanje radne snage kao robe .i procesnu, nužnu koncentraoiju kapitala u rukama nekolioine koja ide ruku pod ruku sa sve većim osiromašenjem većine radnog čovječanstva, a proletariijata u prvom redu Iz tog procesa Marx izvodi nužnost »ekspropnijacije eksproprijatora«. Proizvodne snage kapitalistiokog društva razdiru okvlir naoina proizvodnje, a proturječje lizmeđu društvene proizvodnje li privatnog prisvajanja proizvoda pomoou kapitala može se razriješiti samo prilagođavanjem naoina proizvodnje stupnju proizvodnih snaga. Društvenoj se proizvodnjii mora pridružitii društveno pnlsvajanje proizvoda. Prvi je čin tog prilagođavanja socijalna revoluoija; to je temeljrti ekonomijski prinoip znanstvenog socijalizma. Do tog prilagođavanja može doći samo tako da oslromasena većina uspostavi diktaturu proletarijata, kao dikterturu većine proizvođača nad manjinom sada razvlašćenlh posjednika sredstava za proizvodnju. Ekonomij'ske pretpostavke sooijalne revoluoiije obistinile su se u skladu s Marxovom teorfjom: Kapital .je koncentnran u rukama nekolloine, a nazvaj naoionalne privrede u pravcu svjetske privrede u najoštrijem je proturjec/ju spram carinskog sistema nacionalnih država, kapitalistioka privreda samo napola iskorišćuje svoje proizvodne kapacitete li tim e do kraja razotkriva svoju anarhičnost, većina ije stanovoištva u visokoindu-

14

striializiranrm državama osiromašena, oko pedeset mili'runa Ijudi je nezaposleno, a stotine mibjuna on»h istih proizvođača životare na rubu gladi. Ali, eksproprijaoija eksproprijatora je izostala, a poviijest se, u suprotnosti s očekivanjima, za sada na razmeđi nzmeđu socijalizma i barbarstva kreće u pravcu barbarstva, jer međunarodno jačanje fašizma n zaostajanije radničkog ipokreta nije ništa drugo nego upravo to. A onaj tko ijoš sa »sigurnošou« polaže nade u revolucionarni lishod nadolazećeg svjetskog rata, tko se takoreći uzdaje u to da će mase oružje koje će dobiti u ruke okrenuti protiv unutrašnjeg neprijatelja, taj bi barem trebao pnatiti razvoj novije ratne tehrtike ii ne bi smio prebrzo odbaciti nedavno izrečenu misao da je naoružavanje širokih masa u slijedećem ratu sa svim nevjerovatno. Po tom bi se mišjjenju ratne opS" raoije usmjeravale protiv inenaoružartih masa velikih industrijskih centara, a izvodila bi ih samo nekoNcina jako povjerljivih ii probranih ratnih tehničara. Pretpostavka je nove sooijalističke prakse, dakle, nanovo proučiti svoj nacin mišljertja ii razmatranja. 2. Ekonomijska i iideologijska struktura društva Ako je praVilno naše shvaćanje ispiva neobičnog raskoraka između ekonomijskog položaja i ideologije proleterskih ii proletariziranih masa koje su pomogle da fašizam osvoj'i vlast u Njemačkoj, taj raskorak moramo moći shvatiti našom diijalektičko-materijalistlčkom metodom. Sigurno je đa se radi o pitanju uloge ideologije I osjećajnog stava tih masa kao povijesnim faktorima, o povratnom djelovanfu ideologije na ekonomijsku bazu. Time što materijalno osiromašenje širokih masa nije dovelo do revoluoioniranja u smislu proleterske revoluoije, tim e što su iz krize proizišle, objektivno gledano, lideologije koje su su-

15

pnotne revoitiotji, razvoj je ideologije masa u posljednjim godinama sputavao razvoj proizvodnih snaga i revoluoionamo rješavanje proturječja između proizvodnih snaga monopolističkog kapitalizma ii njegovog načina proizvodnje. Klasno raščlanjivanje u Njemačkoj koje je po Kunik: »Versuch einer Feststellung der sozialen Gliederung der deutschen Bevolkerung«, »Die Intemationale« 1928, sastavio Lenz: »Proletarische Politlk«, »Internationaler Arbeiterverlag«, 1931) pokazuje slijedeća tabela: Zaposleni Sa čianovima (u tis.) obitelji P r o le te r i........................ . 21789 40,7 Gradski srednji stalež . 6157 10,7 Sitni srednji seljaoi . . 6598 9,0 Buržoazija (sa zemljoposj. i krupnim seljacima) . 718 2,0 Stanovništvo (bez djece i domaćica) . . . . . 34762 Uk. 62,4 Slojevi proletarijata: u tis. Radnici u industriji, prometu, trgovini itd. . 11826 Poljoprivredni radnioi .................................. 2607 Radnioi u kuoi ............................ 138 Kućna p o s lu g a ............................................1326 Uživaooi socijalne p o m o ć i......................... 1717 Niži namještenici (do 250 marakamjesečno) 2775 Niži činovnici (i p e n z io n e r i) .................... 1400 21789

16

Slojevi gradskog srednjeg staleža: u. tis. Niži slojevi sitnih obrtnika (kućna radinost, zakupci, individualni obrt ii obrt s maks. dva ..................................................... zaposlena) Sitni obrtnioi s tni i više zaposlenih . . . . Viši namještenioi i č i n o v n io i........................ Slobodna zanimanja i s t u d e n t i ................... Sitni rentijeri ii sitni p o s je d n io i...................

1916 1403 1763 431 644 6157

Srednji slojevi na selu: u. tis. Sitni seljaci i zakupci (do 5 ha zemlje) . Srednji seljaoi (5— 50 h a ) ........................

.

2366 4322 6598

Ti podaci odgovaraju popisu stanovništva 1925. godine. Oni, međutim, odražavaju, to moramo ustvrditi, samo slojevitost po socijalno-ekonomijskom položaju, a ne ideologijsku slojevitost koja je drukčija. Njemačka je, dakle, 1925. socijalno-ekonomijski obuhvaćala: Zaposleni P r o le ta r ija t................... Srednji stalež . . . .

27,789 mil. 12,755 mil.

Sa član. obit. 40,7 mil. 19,7 mil.

Po gruboj je procjeni ideologijska struktura izgledala ovako:

17

Proleterska (kolektivna proizvodnja; radnici u industriji, trgovini, prometu itd. i poljoprivredni radnici) ................................... 14,433 mil. M alograđanska 2 0,111 mil. Radnici u kući (individualna proizvodn j a ........................ 1381. Kućna posluga (iskustva iz propagande po kućama) . . 1326 t. Uživaoci sooijalne p o m o ć i................... 17171. Niži namještenici (iskustva iz velikih poduzeća, npr. »Nordstern* Berlin) 27751. Niži činovnici (npr. poreski nadglednioi, poštanski činovnioi) 14001. 7356 t. (ekonomijskih proletera) Gradski srednji stal e ž ........................ 61571. Seoski srednji stalež 65981. 20111

t.

Makoliko pripadnika srednjih staleža glasovalo za lijeve partij'e, a proletera za desne, očito Je da se podaci o ideologijskoj slojevitosti koje smo dobili otprilike suglašuju sa izbornim rezultatima 1932.: komunisti i socijaldemokrati su pred kraj skupa obuhvaćali 12 do 13 milijuna glasova, NSDAP i »Njemački nacionali« 19 do 20 milijuna. To potvrđuje da praktič-

18

ko-politički nije odlučivala privredna nego ideologijska slojevitost. Srednji je stalež, dakle, značajniji no što se smatralo. Veliki skok NSDAP-a od 800000 glasova 1928. godine na 6,4 milijuna u jesen 1930., 13 milijuna u Ijetu 1932. i 17 milijuna siječnja 1933. pada u vrijeme rapidnog propadanja njemačke privrede od 1929. do 1932. Po jednom Jagerovom proračunu (»Hitler«, »Roter Aufbau«, listopad 1930.), čiju točnost nisam mogao provjeriti, već je onih 6,4 milijuna nacionalsocijalističkih glasova sadržavalo oko tri milijuna ekonomijsko-proleterskih glasova i to oko 60—70% namještenika i 30—40% radnika. Koliko znam, problematiku je najnovijeg sociologijskog procesa najjasnije shvatio Karl Radek već 1930., nakon prvog uspona NSDAP; on je pisao: »U povijesti političke borbe nije poznato ništa slično, naročito ne u zemlji sa starom političkom diferencijacijom u kojoj si svaka nova partija mora teško izboriti mjesto za stolom koje drže stari parlamentaroi. Ništa nije karakterističnije nego to da ni građanska niti sooijalistička literatura nisu rekle ništa o toj partiji koja zauzima drugo mjesto u njemačkom poli*jčkom životu. To je partija bez povijesti koja se u političkom životu Njemačke iznenada izdigla kao što se u moru djelovanjem vulkanskih snaga iznenada pojavljuje otok«. (»Deutsche Wahlen«, »Roter Aufbau«, listopad 1930.) Ne sumnjamo u to da i taj otok ima svoju povijest i unutarnju logiku. Odluka u alternativi: »propast u barbarstvu« ili »uspon ka socijalizmu« po svemu što slijedi iz dosadašnjeg razmišljanja ovisi o tomu da li se ideologijska struktura slojeva kojima se vlada ravna po njihovom ekonomijskom položaju ili se s njime razilazi; bilo u obliku pasivnog podnošenja izrabljivanja, kao

19

u velikim azfij'skim društvima, bilo u obliku u kojem je ideologiija veoine podjarmljenih suprotstavljena ojihovom ekonomijskom položaju, kao danas u Njemačkoj. Osnovni je, dakle, problem što to uvjetuje opisano razilaženje, odnosno spriječavanje suzvučanje privrednog položaja i ideologije. Važno jje, dakle, shvatiti bit ideologijske strukture i njen odnos spram ekonomijske baze iz koje potječe. Da bisrno to shvatili moramo se ponajprije osloboditi nekih vulgarno-marksističkih shvaćanja koja zagrađuju put razumijevanju fasizma. To su uglavnom slijedeća shvaćanja: Vulgarni marksizam shematski dijeli društveni, uglavnom privredni bitak od bitka uopće i tvrdi da su ideologija i »svijest« Ijudi isključivo i neposredno određeni privrednim bitkom. Tako dolazi do mehaničkog suprotstavljanja privrede i ideologije, baze i nadgradnje; vulgami marksizam čini ideologlju shematski i jeđnostrano ovisnom o privredi i previđa ovisnost razvoja privrede o razvoju ideologije. Stoga mu je problem takozvanog »povratnog djelovanja ideologije« nedostupan. lako govori o »zaostajanju subjektivnog faktora« kao što ga je razumio ii Lenjin, to zaostajanje ne može praktički svladati, je r ga je prije jednostavno izvodio iz privredne situaoije a da nije, prvo, potražio pnoturječja ekonomije u ideologiji i, drugo, lideologiju shvatio kao povijesnu snagu. Zapravo se vulgarni marksizam odupire shvaćanju strukture 'i dinamiike ideologije time što ju proglašuju »psihologijom«, a psihologiju nemarksističkom i rukovanje subjektivnim faktorom, takozvanim »duševnim životom« u povijesti, prepušta metafizičkom idealizmu ipolitičke reakoije, Gentileu i Rosenbergu kod kojih samo »duh« i »duša« stvaraju povijest s čime

20

začudo imaju čak i uspjeha. Zanemarivanje je ove strane historijskog materijalizma postupak ko)i je Marx svojevremeno principijelno kritizirao kod materijalizma osamnaestog stoljeća. Vulgannim je marksistima psihologija po sebi već unaprijed metafizički sistem pa ni ne pomišljaju na to da razluče metafizički karakter građanske psihologije od njenih materijalističk'ih osnovnih elemenata koje donosi građansko psihologijsko istraživanje i koje mi moramo dalje razviti. Vulgarni marksisti odbacuju umjesto da produktivno knitiziraju i osjećaju se kao materijalisti kada činjenice kao što su »poriv«./»potreba« ili »duševni proces« odbacuju kao ideallstičke. Time se zapliću u velike poteškoće i doživljavaju neuspjehe jer su u političkoj praksi prisiIjeni neprestano primijenjivati praktičku psihoolgiju i govoriti o potrebama masa, o revolucionarnoj svijesti, o spremnosti na štrajk itd. što više, dakle, nijekaju psihologiju to više zapadaju u metafizički psihologizam ili, još gore, u pusti coueizam, na primjer kada hi9 torijsku situaoiju objašnjavaju 'iz »psihoze Hitlera« ili tiješe mase time da trebaju imati povjerenja u njih, da će se unatoč svemu, napredovati, da revoluciju nije moguće satrti itd. Na kraju, oni završavaju time što iluzionistički ubrizgavaju brabrost, a u zbilji ne mogu o oituaciji reći ništa stvarno,*lilti shvatiti što se dogodilo. To što za buržoaziju nema nikada bezizlazne situaoije, to što oštra ekonomijska kriza može voditi isto tako u sooijalizam kao ii u barbarstvo mora im kao problem, ostati knjigom sa sedam pečata. Umjesto da iz zbilje izvode misH ii oin, oni u mašti zbilju tako preoblikuju da odgovara njihovim željama. Dijalektičko-materijal'istička psihologija ne može biti ništa drugo nego istraživanje tog subjektivnog faktora povijesti, ideologijske strukture Ijud-i u nekoj epohi i ideologijske strukture društva koje tvore.

21

Ona se ne suprotstavlja marksističkoj sociologiji, kao građanska psihologija i psihologistička ekonomija, time što bi razvijala »psihologijsko shvaćanje« društvenog, nego se na sasvim određenom mjestu svrstava s markističkom sooiologijom koja svijest izvodi iz bitka i podvrgava joj se. Marksistička postavka da se ono materijalno (bitak) u Ijudskoj giavi mijenja u idealno (u svijest), a ne izvorno obratno, ostavlja neodgovorenima dva pitanja: prvo, kako se događa to, što se pritom zbiva u »Ijudskoj glavi«, drugo, kako tako nastala svijest (od sada ćemo govoriti o psihičkoj strukturi) povratno djeluje na ekonomijski proces. Tu rupu ispunjava anaPJ litička psihologija time što razotkriva proces Ijudskog" duševnog života koji ovisi o uvjetima bitka i time stvarno zahvaća subjektivni faktor. Njen je, dakle, zadatak točno određen. Ona, na primjer, ne može objasniti nastanak klasnog društva ili kapitalističkog naoina proizvodnje (kada tako nešto pokušava u pravilu dolazi do reakoionarnog besmisla, na prim jer da je kapitalizam pojavni oblik Ijudske pohlepe za posjedom), ali samo ona je osposobljena — a ne socijalna ekonomija — istražiti kako >izgleda, misli i djeluje čovjek neke epohe, kako u njemu đjeluju proturječja njegova opstanka, kako pokušava izioi na kraj s tim svojim opstankom itd. Ona istražuje samo pojedinog čovjeka, no ako se specijalizira za istraživanje zajedničkih tipičnih psihičkih procesa jednog sloja, klase, profesionalne grupacije, i isključi ono različito, postaje masovna psihologija. Time se nadovezuje na samog Marxa: »Pretpostavke s kojima m>i počinjemo nisu proizvoljne, nisu dogme, to su stvarne pretpostavke, od kojih se može apstrahirati samo u mašti. To su stvarne individue, njihova djelatnost i njihovi materijalni životni uvjeti kako zatečeni, tako i njihovim vlastitim

22

djelovanjem stvoreni.« (»Deutsche Ideologie«, prijevod po Marx— Engels, »Rani radovi«, Naprijed, Zagreb 1967., 364) »Čovjek je sam baza svoje materijalne produkcije kao i svake druge koju provodi. Sve okolnosti koje afioiraju čovjeka, subjekt produkcije, modificiraju više ili manje sve funkoije i djelatnosti njega kao stvaraoca materijalnog bogatstva, roba. U tom se pogledu zaista može dokazati da svi Ijudski odnosi i funkcije, bilo kako i bilo kada da se prikazuju, uvijek utječu na materijalnu produkoiju i više ili manje određujući djeluju na nju.« (»Theorien uber den Mehrwert«, 1905, I, S. 388 f). Ne kažemo, dakle, nikakvih novosti i ne revidiramo Marxa, kao što će nam sigurno reći: »sW Ijudski odnosi« — tu spadaju odnosi radnog procesa kao i najosobniji i najprivatniji odnosi i najviše sublimacije Ijudskog porivnog života 'i mišljenja, dakle i spolni život žena, omladine i djece isto tako kao i stanje marksističkog istraživanja o tim odnosima i njegova primjena na ova nova društvena pitanja. Hitleru je s određenom vrstom ovih odnosa uspjelo činiti povijest, s odnosima koji se ismijavč.njem ne mogu ukloniti iz svijeta^Ako, dakle, Marx nije razvio seksualnu sooiologiju, i nije to ni mogao učiniti, jer tada nije postojala seksualna znanost, važno je ugraditi u zgradu historijskog materijalizma ne samo privredne nego i ove odnose >i razbiti hegemoniju mistika i metafizičara nad ovim područjem. Ako ideologija povratno djeluje na privredni proces, ona mora postati materijalnom snagom. Ako ideologija postaje materijalnom snagom čim zahvati mase moramo dalje pitati: na koji se to način zbiva? Kako materijalni uoinak jednog ideologijskog činjeničnog stanja postaje moguoim, dakle, na primjer, jedna teorija koja p>ostaje povjesno prevratna? Odgovor na

23

to pitanje mora biti ujedno 'i odgovor na pitanje o prak9 i masovne psihologije. Ideologija svake društvene formacije nema samo funkoiju odražavanja ekonomijskog procesa tog društva nego, štoviše, ii funkciju učvršoivanja tog ekonomijskog procesa u psihičkim strukturama Ijudi tog dmštva. Ljudi na dvostruki način podliježu svojim odnosima bivstvovanja: direktno, neposrednim uplivom svojeg ekonomijskog i socijalnog položaja, a indirektno posredstvom 'ideologijske strukture društva; oni, dakle, moraju uvijek razviti takvo proturječje u svojoj psihičkoj strukturi koje odgovara proturječju između utjecaja njihovog materijalnog položaja i utjecaja ideologijske strukture društva. Radnik, na primjer, podliiježe i svojoj klasnoj situaciji li općoj ideologiji građanskog društva. A pošto Ijudi različitih slojeva nisu samo objekti tih utjecaja nego se reproduciraju i kao djelatni subjekti, njihovo mišljenje i djelovanje moraju biti tako proturječni kao i društvo 'iz kojeg proizlaze. Time što neka ideologija mijenja psibičku strukturu Ijudi ona se ne samo reproducira u tim Ijudima nego, a to ije znaoajnije, ona u obliku na taj način konkretno promijenjenog čovjeka, koji zbog' toga promijenjeno i proturječno djeluje, postaje aktivnom silom, materijalnom snagom. Povratno djelovanje ideologije nekog društva na ekonomijsku bazu iz koje je proizišla na taj način postaje mogućim i samo je na taj način moguće. »Povratno djelovanje« će izgubiti svoj prividno metafizički ili psihologisti ;Ki karakter kada u svojoj materijalnoj danosti bude shvaćeno kao psihička struktura čovjeka koji djeluje. Kao takvo je onda objekt prirodno-znanstvene, tj. marksističke psihologije. Tvrdnja da se ideologija mijenja polaganije nego ekonomijska baza time dobija određenu preoiznost. Budući se psihičke strukture koje odgovaraju određenoj historijskoj situaciji u osnovnim

24

crtama formiraju već u ranom djetinjstvu ji mnogo su konzervativnijeg karaktera nego tehničke proizvodne snage, dolazi do toga da psihičke strukture vremenom zaostaju za razvojem odnosa bivstvovanja iz kojih proizlaze, a koji se brzo mijenjaju, pa tako psihičke strukture dolaze u konflikt sa kasnijim formama zivota. To je osnovna crta biti takozvane tradioije koju, međutim, time još nismo sadržajno pojmili. 3. Masovnopsihologijsko postavljanje pitanja Do sada smo vidjeli da se privredna 'i jdeologijska situacija masa ne moraju poklapati 'i da čak mogu biti u znatnom raskoraku. Nadalje moramo ustvrditi da se ekonomijski položaj ne pretvara neposredno i direktno u političku svijest. Kad bi tomu bilo takoveć bi davno došlo do socjjalne revolucije. Istraživanje zbilje mora, da bi odgovaralo raskoraku između eko- _ nomijskog položaja i lideologije ili političke svijesti, biti dvostruko: bez obzira na oinjenicu da se, grubo gledano, ideologija izvodi \z privrednog opstanka, privredna situacija se zahvaća drukčijim postavljanjem_ pitanja nego 'ideologijska struktura: jedna socijalno-ekonomijski, druga psihologijski. Na jednostavnom primjeru žeiimo pokazati rečeno^^ada radnici koji glađuju zbog. smanjene nadnice štrajkuju njihovo djeIovanje proizlazi direktno iz njihova privrednog položaja. To ista važi i za giadujučeg koji krade. Ne treba nikakvo dodatno psihologijsko objašnjenje da bismo shvatili krađu zbog gladi, ili štrajk zbog izrabljivanja. U tom slučaju ideologija i djelovanje odgovaraju privrednom pritisku. Ekonomijski položaj i ideologija se poklapaju. Građanska psihologija u tom slučaju običava pokušati psihologijski objasniti zbog kakvih se navodno iraoionalmh motiva štrajka il'i krade, a takva su objasnjenja uvijek reakcionarna.^Za djjalektičko-

25

-materijalističku psihoiogiju pitanje je upravo obrnu*.0: ^reba objashiti zasto gladujući krade ili izrabIjeni štrajka^ nego to zašto većina gladujućih ne krade_ i većinf izrablijivanih ne štraika. Sooijalna ekonomija može do kraja objasniti drustveno ćinjenično stanje” °nda kada je djelovanje i mišljenje racionalno-svrhovito, tj. kada služi zadovoljavanju potreba 'i neposredno odražava i nastavlja ekonomijsku situaciju. Ona zakazuje kada je mišljenje j_djelovanje Ijudi u proturiečju s ekonomijskom sftuacijom, kada je dakTe /rac/onalno. Vulgarni marksizarrLi ekonomizam koji ne priznaju psihologiju pred takvim su proturječjem bespomoćni. što je vulgarni marksist mehanicističkiji >i ekonomističkiji, što više niječe psihologiju čovjeka, to više u praksi masovne propagande zapada u površni psihologizam tim e što, umjesto da pogodi i razriješi psihičko proturječje u masovnoj individui, tjera pusti coueizam ili naoionalistički pokret objašnjava iz »masovne psihoze«. Marksističko masovnopsihologijsko postavljanje pitanja počinje baš tamo gdje zakazuje^ neposredno socijalno-ekonomijsko objašnjenje. Postavlja li se masovna psihologija time u proturječje spram sooijalne ekonomije? Ne. Da se unaprijed kaže: iracionalno mišljenje i djelovanje masa dakle, mišljenje i djelovanje koje je u proturječju spram neposredne socijalno-ekonomijske situaoije, i samo je posljedica ranije, starije sooijalno-ekonomijske situacije. Običava se sputanost razvitka revoluoionarne svijesti tumačiti iz takozvane tradicije. No, do sada nije istraženo što je to »tradicija«, na kojim se materijalnim, psihičkim činjeničnim stanjima odi'^rava. Ekonomizam je do sada previdio da nije najbitnije pitanje da li I kako kod trudbenika postoji klasna svijest (to je samo po sebi razumljivol), nego što sputava razvltak klasne svijesti. Otklanjanje psihologijskog promatranja I prakse

26

u proleterskoj politioi dovelo je u dosadašnjim diskusijama do neproduktivnog postavljanja političkih pitanja. Komunisti su npr. fasističko osvajanje objašnjavali iluzionističkom politikom socijaldemokraoije koja je vodila u bludnju. To objašnjenje u osnovi vodi u ćorsokak, jer se funkoija socijalne demokracije kao objektivnog oslonca kapitalizma i sastoji u tornu da širi iluzije. To će oiniti sve dok bude postojala. lz tog objašnjenja ne slijedi nikakva nova praksa. Jsto je tako neproduktivno objašnjenje da je politička reakoija u vidu fašizma »zavela«, »zamaglila« 'i »hipnotizirala« mase. To jest i ostaje funkcija fašizma sve_ dok postoji. Neproduktivno je i ne pokazuje nikakav izlaz ako se politika utemeljuje samo na objektivnoj funkciji jedne kapitalističke partije, funkoiji da bude oslonac kapitalističke vlasti. Svakako je potrebno razotkriti objektivnu funkoiju socijaldemokraoije i fašizma, no iskustvo nas uči da i tisućustruko razotkrivanje ove uloge nije uvjerilo mase, da je, dakle, socijalno-ekonomijsko postavljanje pitanja nedostatno. Nije li se očigledno potrebno pitati što se zbiva u masama da nisu mogle i htjele spoznati tu ulogu fašizma i socijaldemokraoije? Tipičnim iizjavljivanjem »radnici to moraju s h v a titi...» ili »nismo to razumjel i ...« ništa nije postignuto. Zašto radnici ne spoznaju i zašto nismo razumjeli? Neproduktivnim postavIjanjem pitanja treba smatrati npr. I ono na kojem se temeljila diskusija između desne opozioije >i Kominterne. Desni su tvrdili da radnioi nisu voljni da se bore, a »linija« je tvrdila da je to krivo, da su radnici revoluCionarni >i da je tvrdnja desnih izdaja revoluoionarne misli. I jedno i drugo postavljanje pitanja bilo Je mehaničko i nedijalektičko, jer je predstavljalo ili-ili. A zbilji bi odgovaralo ustvrditl da prosječan radnik u sebi nosi proturječje, istovremeno sadrži suprotnosti revoluoionarnog postavljanja 1 građanske

27

sputanosti (npr. vezanost uz Fuhrera kod socijaldemokratskog radnika) da, dakle, nije ni jednoznačno revolucionaran niti građanski orijentiran nego se nalazi u konfliktu: njegova psibička struktura s jedne strane proizlazi iz njegovog klasnog položaja koji pogoduje revoluoionarnom stavu, a s druge strane iz cjelokupne atmosfere građanskog društva, a to jedno drugom proturjeoi. Nije samo od presudnog značenja sagledati takvo proturječje, nego ii saznati u čemu je konkretno ono građansko i ono kiasno u radniku. Isto postavljanje pitanja važi naravno i za pripadnike srednjeg staleža. Neposredno razumijemo da se on ti krizi buni protiv »sistema«. AH, ne možemo neposredno socijalno-ekonomiijski shvatiti zašto se boji propadanja u proletarijat li zašto je ekstremno reakcionaran, »iako je, ekonomijski gledano, već proletariziran. I on, dakle, u sebi nosi proturjeoje između buntovničkog osjećaja i reakcionarnih oiljeva i sadržaja. Rat se npr. ne može sooiologijski objasniti u potpunosti tim e što razotkrijemo posebne ekonomijske i političke zakone koji ga neposredno uvjetuju, na primjer, njemačke tendenoije anektiranja koje su 1914. bile usmjerene na rudarske bazene Briey i Longy, na belgijsko industrijsko područje, na proširenje kolomjalnog posjeda u prednjoj Aziji itd. Ekonomijska su ptroturječja njemačkog imperijalizma bila, dakako, odluoujući aktualni faktor.^elj treba uzeti u obzir 'i masovno-psihologijsku bazu svjetskog rata, moramo pitati zašto je masovnopsihologijsko tlo moglo upiti imperijalističku ideologiju i u oin pretočiti imperijalističke parole. Na to se pitanje ne može zadovoljavajuće odgovoriti ako promjenu mišljenja vođa II. internaoionale proglasimo jedino odgovornom. Zašto su se milijunske mase socljalističkl / antiimperijalistički usmjerenih radnika dale izdati9 Samo

28

kod manjine dolazi u obzir strah od posljedica odbijanja vojne službe. Onaj tko je doživio mobiHzaciju 1914. zna da su u proleterskim masama vladala razlioita raspoloženja, počev od svjesnog odbijanja, preko čudnog mirenja sa sudbinom \ tuposti kod vrlo širokih slpjeva, pa sve do jasnog oduševljenja ratom ne samo u srednjim slojevima nego i daleko u proleterskim krugovima. Tupost jednih i oduševljenje drugih bila su bez sumnje masovno strukturalna utemeIjenja rata. To se masovnopsihologijsko utemeljenje svjetskog rata mora razotkriti sa stajališta po kojem je imperijalistička ideologija krupnih financijera mogla postati materijalnom snagom samo tako da je strukture radnih masa konkretno promijenila u smislu imperijalizma, da su opći prinoipi klasnog društva omogućili rat, prinoipi koje se ne može otpraviti izjavom da se radi o »ratnoj psihozi« IH »masovnom zamagljivanju«. Bilo bi u proturječju s marksističkom teorijom klasne svijesti kada bi se mase na drugoj strani proglasile podložnima pukom zamagljivanju. Radi se ooigledno o važnom pitanju da svaki društveni poredak u masama svojih pripadnika stvara one strukture koje šu mu potrebne za ostvarivanje svojih glavnih oiljeva1). Bez tih struktura, koje treba masovnopsihologijski istražiti, rat ne bi bio moguć. Mora postojati važna korelaoija između ekonomijske strukture društva i masovnopsihologijske strukture njegovih pripadnika; ne samo u tom smislu da ®u vladajuće ideologije, ideologije vladajuoih klasa, nego i u smi') »M lsll vladajuće klase u svakoj su epohl vladajuće m Is ll. t j. klasa koja Je vladajuća m aterljaln a snaga društva ujedno Je I j gova vladajuća duhovna snaga. kia s a koja raspolaže s re d s ^ im a za ' rljalnu produkclju raspolaže tlm e ujedno I sredstvlm a d u h o v n e p vodnje tako da su JoJ tlm e podložna. u prosjeku, i m ls ll onih koji nemaju sredstava za duhovnu prolzvodnju. Vladajuće m lf * ' " ?.u " drugo do Idealni izraz vladajućih m aterljaln lh odnosa v a d a ju ć l m aterijaln i odnosl shvaćeni kao m is ll; dakle. odnosl koji Jednu klasu p I čine vladajućom , dakle, m ls li njene vladavine«. lM a rx j

29

slu koji je važoiji za riješavanje praktičkih pitanja politike: i proturječja ekonomijske strukture društva moraju biti reprezentativna u masovnopsihologijskim strukturama potlačenih. Drukčije ne bi bilo zamislivo da ekonomijski zakoni društva mogu samo »akcijom« doći do konkretnog izražaja, to jest psihičkim strukturama masa podložnih tim zakonima. Proleterski je pokret, doduše, znao za značaj takozvanog »subjektivnog faktora povijesti« (kod Marxa je, nasuprot mehaničkom materijalizmu, čovjek u principu shvaćen kao subjekt povijesti, a Lenjin je izgradio baš tu stranu marksizma); nedostajalo je, međutim, shvaćanje iracionalnog, nesvrhovitog djelovanja ili, drukčije rečeno, shvaćanje raskoraka ekonomije i ideologije. Moramo mooi razjasniti da je mistika prevladala nad znanstvenom sociologijom. Taj zadatak možemo izvršiti samo tako da iz našeg postavljanja Pitanja proiziđe objašnjenje koje je ujedno i nova praksa. Ako trudbenik nije ni jednostrano revolucionaran niti građanski orijentiran, nego se nalazi u proturječju lizmeđu reakoionarnih i revolucionarnih težnji, mora iz razotkrivanja tog proturječja nužno slijediti praksa koja konzervativnim psihičkim snagama suprotstavlja revolucionarne. Mistika je reakcionarna, građanski je čovek mističan. Ako se ismjehuje mistika kao zamagljivanje ili se nerazjašnjena otpravIja kao psihoza, ne stvara se nikakva praksa protiv nje. Može li se, međutim, materijalistički objasnitl m istik’ , mora se nužno Iznaći politički protuotrov protiv nje. Da bi se izvršio taj zadatak treba shvatiti odnose između socijalnog položaja i oblikovanja ideolo9 ije, a posebice one odnose koje se neda neposredno socijalno-ekonomijski objasniti, koji su iracionalni, barem u dosegu naših spoznajnih sredstava.

30

4. Društvena funkoija seksualnog zatomljivanja Već je Lenjin zamijetio čudno, iracionalno ponašanje masa prije ustanaka iii u procesu ustanka. O vojničkim ustancima 1905. u Rusiji izvješćuje: »Vojnik je bio pun simpatije za stvar seljaka; njegove su oči zasvijetlile već pri pukom spominjanju zemlje. Vlast je u trupama bila opetovano zapala ruku vojnika, ali skoro nikada nije bila dosljedno korištena; vojnioi su se kolebali; nekoliko sati nakon što su ubili nekog omraženog pretpostavljenog puštali bi druge na slobodu, započeli pregovore s vlastima 'i puštali da ih se poslije strelja, bičuje i nanovo upregne u jaram ...« (»O religiji«, str. 65) M istici će svake vrsti takvo ponašanje tumaciti vječno ćudorednom prirodom čovjeka koja spriječava pobunu protiv božanske institucije privatnog vlasništva, protiv državnog autoriteta 1 njegovih predstavnika; vulgarni marksist prelazi preko takvih pojava i ne bi imao ni razumijevanja niti objašnjenja za njih, jer se ne mogu neposredno ekonomijski rastumačiti. Freudov je nazor znatno bliži tom činjeničnom stanju kada u takvom ponašanju vidi djelovanje osjećaja krivnje pred obličjem oca koji potječe iz čovjekovog djetinjstva. Ali, taj nam nazor ne pruža razjašnjenje sociologijskog porijekla i funkcije tog ponašanja pa, dakle, ne vodi praktičkom razrješenju. On previđa i svezu s načinom spolnog života širokih masa. Za razjašnjenje pitanja o tomu kako možemo pristupiti istraživanju takvih masovnopsihologijskih pojava iracionalne vrsti potreban je kratak pregled pitanja seksualne ekonomije — koji je na drugim mjestima opširnije izveden. Seksualna je ekonomlja pravac istraživanja koji se u nekoliko posljednjih godina formira u sociologiji Ijudskog s>polnog života primjenom dijalektičkog

31

materijalizma na to područje 'i koji već raspolaže nizom zapažanja nove vrsti. Seksualna ekonomija polazi od slijedeoih pretpostavki. Marx je našao da društvenim životom vladaju uvjeti privredne produkoije i klasne borbe koje, nakon određenog trenutka povijesti proizlaze iz njih. Vladanje posjedmka sredstava za proizvodnju nad potlačenom klasom vrlo rijetko koristi sredstva brutalne sile; njegovo je glavno oruđe ideologijska moć nad potlačenima koja snažno podupire državni aparat. Čuli smo već da Marx kao prvu pretpostavku povijesti i politike postavlja živog čovjeka koji proizvodi i njegova psihička i fizička svojstva. Struktura djelatnog čovjeka, takozvani »subjektivni faktor povijesti« ostaje neistražena, jer je Marx bio sooiolog, a ne psiholog i jer tada nije bilo prirodnoznanstvene psihologije. Zašto Ijudi već stoljeoima dopuštaju izrabljivanje, moralno ponižavanje, ukratko ropstvo, problem je koji nije razriješen; bio je pronađen samo ekonomijski proces društva i mehanizam privatnoprivrednog izrabljivanja. Jedva pola stoljeća kasnije Freud je specijalnom metodom koju je nazvao psihoanalizom otkrio proces koji vlada duševnim životom. Slijedeća su njegova najvažnija otkrića koja su sama po sebi prevratna, a uništavajuće su djeiovala na niz dotadašnjih nazora što mu je donijelo sprva mržnju svijeta2) . Svijest je samo mali dio duševnog; i samu je vode duševni procesi kpji s.e nesvjesno odvijaju i stoga nisu dostupni kontroli svijesti; svako prividno besmisleno psihičko događanje, kao što su na primjer san, omaška, apsurdne izjave duševnih bolesni2) O p šlrnljl se prlkaz sa m arkslstićkog stajališta može naćl u Relch: »D ialektlscher M ate rlallsm u s und Psychoanalyse«, (»U nter dem Banner des M arxism us«, 1929.) — Usp. »D ljalektički m aterijallzam I pslhoanaliza«, »Svetlost«, Beograd, 1834., op. pr.

32

ka, poremećenih umom, ima funkoiju ii »smisao« i može se do kraja razumjeti ako se može svrstati u razvojnu povijest čovjeka o kojem se radi. Time se psihologija, koja je do tada vegetirala kao neka vrst fizike mozga (»moždane mitologije«), ili kao nauk o misterioznom objektivnom duhu, svrstala među prirodne znanosti. Drugo je veliko otkriće da već i malo dijete razvija živahnu seksuaTnost koja nema veze sa rasplođivanjem, da, dakle. seksualnost i rasplođivanje, ^seksualncLljgenitalno nisu isto; analitičko je raščlanjivanje psihičkiK procesa nadalje dokazalo da je seksualnost, odnosno njena energlja, llbldo, koja potječe iz tjelesnih izvora, centralnl motor duševnog života čim dođe u konflikt s realnim uvjetima opstanka. Blologijske pretpostavke i socijalni uvjeti života susreću se, dakle, u duševnom. Treće je veliko otkriće da se dječja seksualnost u koju spada većina I najbitniji dio odnosa dijete— roditelji («Edipov kompleks«) obično f>otiskuje iz straha pred kaznom zbog sekualnog djelovanja i mišljenja (u osnovi »strah od kastracije«), da je ta seksualnost spriječena u akolji I izbrisana 1z sjećanja. Potiskivanje dječje seksualnosti izmiče, dakle, vlastl svijesti, ali time ne gubi svoju snagu, nego ju štovlše povećava I osposobljava ju za izražavanje u različitim bolesnim poremećajima društvenog života. Budući kod kulturnog čovječanstva jedva ima iznimke od tog pravila Freud je mogao reči da je čitavo čovječanstvo njegov pacijent. četvrto za nas važno otkrlće Je da moralno prosuđivanje u Ijudima, daleko od toga da bude nadzemaljskog porijekla, bitno proizlazi iz odgojnih mjera roditelja i njihovih zaštupnika u najranijem djetinjstvu. Konflikt koji se izvorno odvija između dječjih želja I roditeljskih zabrana kasnife se nastavlja kao konflikt

33

između poriva i morala unutar ličnosti. Moralna prosuđivanja koja su sama po sebi nesvjesna, kod odraslih djeluju nasuprot spoznaji o zakonima seksualnosti i nesvjesnog duševnog života; ona podupiru seksualno potiskivanje, (»seksualni otpor«), a to objašnjava otpor svijeta otkriću dječje seksualnosti. Svako je od tih otkrića (spomenuli smo samo ona koja su najvažnija za ovu temu) već i svojim postojanjem značilo težak udarac građanskoj moralnoj filozofiji, a posebice religiji koje su branile vječne ćudoredne vrijednosti, postavljale vlast objektivnog duha nad svijetom i nijekale dječju seksualnost, a spolnost sužavale na rasplodnu funkciju. Ova otkrića nisu do sada mogla razviti svoje puno djelovanje, jer je psihoanalitička sociologija koja je na njima izrasla u velikoj mjeri tim otkrićima oduzela ono napredno i prevratno što su donijela. Ovo nije mjesto za dokazivanje toga. Analitička je sociologija pokušavala analizirati društvo kao da je individua i postavljala je apsolutnu suprotnost kulturnog procesa i seksualnog zadovoIjavanja, destruktivne porive shvaćala kao izvorne biologijske danosti koje nepromjenjivo vladaju Ijudskim usudom, nijekala matrijarhalno pradoba i završila u ukočenoj skepsi, jer se preplašila konzekvencija svojih vlastitih otkrića. Danas se neprijateljski suprotstavlja pokušajima povlačenja tih konzekvencija i njeni predstavnici u borbi protiv tih pokušaja nisu nipošto nekonzekventni. To ništa ne mijenja na tomu da smo čvrsto odlučeni braniti veliko Freudovo otkriće od svakog napada ma s koje strane došao. Seksualnoekonomijsko postavljanje pitanja koje polazi od tih otkrića nije jedan od uobičajenih pokušaja nadopunjavanja, dopunjavanja, miješanja itd. Marxa Freudom ili Freuda Marxom (ovdje se ne misli na dijalektičko-materijalističku kritiku psihoanalitičke te o rije ). Već smo ranije naveli ono mjesto u historij-

34

skom materijalizmu na kojem psihoanaliza mora ispuniti znanstvenu funkciju koju socijalna ekonomija ne može izvršiti: shvaćanje strukture i dinamike ideologije, a ne njezinog historijskog temelja. Psihoanaliza je u svojoj kliničkoj jezgri temelj buduće dijalektičko-materijalističke psihologije. Uvođenjem njezinih spoznaja sociologija dospijeva na viši nivo, mnogo bolje izlazi na kraj sa zbiljom, jer konačno je shvaćen čovjek u svojim svojstvima. Samo joj ograničeni političari mogu predbaciti to što ne može odmah dijeliti jeftine praktičke savjete. Samo će politikant u cjelini odbaciti psihoanalizu zato što i ona ima sve nedostatke koji su inače karakteristični za građanske znanosti. Pravi će marksist izreći visoko priznanje njezinom znanstveno-revolucionamom činu, shvaćanju seksualnosti. Iz toga samo po sebi slijedi da je seksualnoekonomijska znanost koja izrasta na sociologijskom temelju Marxa i Freudovom psihologijskom temelju u biti ujedno masovnopsihologijska i seksualnoekonomijska znanost. Ona započinje tamo gdje, nakon otklanjanja Freudove idealističke sociologije i kultur-filozofije3), završava kliničko-psihologijsko postavljanje pitanja psihoanalize. Psihoanaliza nam razotkriva djelovanja i mehanizme seksualnog zatomljivanja i potiskivanja i njihove boležljive posljedice. A seksualna ekonomija nastavlja: zbog kakvog sociologijskog razloga društvo zatomljuje seksualnost i zašto ju individua potiskuje? Crkva kaže, zbog spasa duše na onome svijetu, mistička moralna filozofija kaže, zbog čovjekove vječne etičko-ćudoredne prirode; Freudova kultur-filozofija kaže da se to zbiva zbog »kulture«; postajemo skep3)u kojoj se unatoč svom idealizm u nalazi više istina o životnom životu nego kod svih građanskih sociologa i mnoglh »m arksističkih« psihologa skupa.

35

tični i pitamo zašto bi onaniranje male djece i spolni odr»osi pubertetl'ija smetali postavljanju benzinskih pumpi i proizvodnji aviona. Možemo naslutiti da samo suvremene forme kulturne djelatnosti, a ne kulturna djelatnost kao takva, zahtijevaju takvo zatomljivanje i potiskivanje i rado smo spremni žrtvovati te suvremene forme ako time možemo odstraniti neizmjernu bijedu djece i omladine. To više nije pitanje kulture nego pitanje društvenog poretka. Kada istražujemo povijest seksualnog zatomljivanja i porijeklo seksualnog potiskivanja, nalazimo da ne nastaju na početku kulturnog razvoja, dakle, nisu pretpostavka oblikovanja kulture, nego se pooinju oblikovati tek relativno kasno, s privatnim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju i početkom klasne podjele. Spolni interesi svih pooinju služiti privrednim profitnim interesima manjine; to je činjeniono stanje dobilo čvrstu organizaoijski oblik u formi monogamog braka i patrijarhalne obitelji. Ograničavanjem i zatomljivanjem spoinosti Ijudsko se osjećanje mijenja, nastaje religija koja niječe seksualnost i vladajuća klasa postepeno izgrađuje vlastitu seksualno-političku organizaciju, crkvu sa svim ojenim oblicima, oiji cilj nije mšta drugo nego uništavanje seksualnog uživanja a time i ono nešto malo sreće na zemlji. Za to postoji dobar sociologijski razlog u svezi sa sada cvijetajućim izrabljivanjem Ijudske radne snage. Da bi se pojmila ta sveza nužno je shvatiti središnju društvenu instituciju u kojoj se isprepliću privredna iti na libidinoznom mehanizmu; seksualno djelovanje uniforme, erotično djelovanje paradnih marševa zbog njihovog ritmičnog savršenstva, ekshibicionistički karakter militarističkog nastupanja, praktički su jasniji kućnoj pomoćnici ili prosječnom namješteniku nego najkultumijem od naših političara. A politička se reakcija svjesno poslužuje tim seksualnim interesima. Ona ne stvara samo paunovski opremljene uniforme za muškarce nego, kao u Americi, sprovodi novačenje pomoću privlačnih žena. Na kraju treba podsjetiti i na reklamne plakate ratobornih sila koji imaju otprilike slijedeći sadržaj: »Želiš li upoznati strane zemlje stupi u kraljevu mornaricul«; a te su strane zemije prikazane egzotičnim ženama. A zašto ti plakati djeluju? Zato što je naša omladina zbog seksualnog ograničavanja postala seksualno gladna. I seksualni moral koji sputava klasnu svijest kao i one snage koje pogoduju kapitalističkim interesima, svoju enerciju dobijaju iz potisnute seksualnosti. Sada, dakle, bolje shvaćamo jezgru procesa povratnog djelovanja ideologije na ekonomijsku bazu: seksualna sputanost strukturalno mijenja privredno potlačenog

39

oovjeka tako da on djeluje, osjeća i misli protiv svog materijalnog interesa. To je istoznačno s ideologijskim izjednačenjem s buržoazijom. Lenjinovo promatranje dobija time svoju masovnopsihologijsku potvrdu i tumačenje. Vojnioi iz 1905. nesvjesno su u ofiricima vidjeli očeve iz svojeg djetinjstva, kondenzirane u predstavi boga, koji su zabranjivali seksualnost i koje se tada nije smjelo ni moglo ubiti iako su priječili životnu radost. Njihovo kajanje poslije osvajanja vlasti i njiihovo kolebanje bili su izraz mržnje koja se pretvorila u svoju suprotnost, samilost i tako nije mogla postati akcijom. Praktički problem masovne psihologije je stoga 'aktiviranje pasivne većine stanovništva, koja uvijek omogućuje pobjedu političke reakoije, a odstranjivanje onih sputanosti koje priječe razvijanje klasne svijesti koja potječe iz socijalno-ekonomijskog položaja. Duševne energije prosječne mase koja uzbuđeno prati nogometnu utakmiou ili se uživljava u kičastu operetu, ne bi se više mogla svladati kad bi bila oslobođena svojih okova i usmjerena ka racionalnim cilje, vima radničkog pokreta. To je gleđište seksualnoekonomijskog istraživanja koje slijedi.

40

II poglavlje id e o l o g ij a o b it e u i u m a s o v n o j

PSIHOLOGIJl FAŠIZMA 1. Vođa i masovna struktura Kad bi povijest društvenog procesa dopustila građanskim historičarima da nakon nekoliko desetljeća promatraju njemačku prošlOšt, oni bi sigurno Hitlerov uspjeh u godinama 1928.— 1933. smatrali dokazom za to da samo veliki čovjek može stvarati povijest time §to »svojom idejom« razbuktava mase: j jedan od osnovnih poteza nacionalsocijalističke propagande u* ■pravo je ta ideologija vođe. Kao što je propaganđistima nacionaIsocijaIizma malo poznato ustrojstvo njihova uspjeha tako će slabo shvatiti i historijsko tlo nacionalsocijalističkog pokreta. Potpuno je, stoga, konzekventno to što je nacionalsocijalist Wilhelm Stapel svojevremeno zapisao u svojem spisu »Christentum und Nationalsozialismus« (Hanseatische Verlagsanstalt): »Budući je nacionalsocijalizam elementarni pokret nikakvi ga »argumenti« ne pogađaju. Argumenti bi djelovali samo da je pokret narastao pomoću argumenata.« Stvarni je nivo nacionalsocijalističkih govora na zborovima, dakle, okarakteriziran vrlo spretnim mjerama kojima se operira sa osjećajima masovnih individua i izbjegava stvarno argumentiranje. N ajiazličitim mjestima u svojoj knjizi »M©jn_ KampUHTitler naglašava da Je pravilna masovnopslhologijska taktika u tomu da se treba odreći argumentacije i neprestano govoriti masama samo »o velikom konačnom cilju«. Kako konačni cilj izgleda nakon dolaska na vlast, lako je pokazati na talijanskom fašizmu, kao što i najnovije Gdringove odredbe protiv privrednih organizacija srednjeg sloja, odricanje

41

o "druge revolucije« koju su sljedbenici očekivali neispunjavanje obećanih socijalističkih mjera itd već razotkrivaju navlastitu objektivnu funkciju fašizma Kako i sam H itler malo pozna mehanizam svojih uspjeha pokazuje slijedeće mnijenje: »Sama ta velika linija, koju se nikada nesmije napustiti, oini da uvijek istim konzekventnim naglašavanjem sazrijeva konaoni uspjeh. A onda ćemo s čuđenjem prim ijetiti do kakvih je neizmjernih, jedva razumljivih rezultata dovela takva ustrajnost.« (»Mein Kampf«, S. 203) Hitlerov se, dakle, uspjeh nipošto ne može objasmti njegovom objektivnom ulogom u povijesti kapializma, jer bi ta uloga, kad bi bila neposredni sadrzaj propagande, postigla upravo suprotno od onog što se zeljelo. Istraživanje masovnopsihologijskog djelovanja Hitlera mora poći od pretpostavke da neki vođa ili cak samo zastupnik neke -ideje može uspjeti samo vf c ne u historijskoj onda barem u ograničenoi perspektivi) ako njegov osobni nazor, njegova ideologija i njegov program suzvučuju s prosječnom strukturom sirokog sloja masovnih individua. Tada se postavlja shjedece pitanje o historijskoj i sociologijskoj situaciji u kojoj nastaju te masovne strukture. Tako se masovnopsihologijsko postavljanje pitanja iz metafizike prenosi u zbilju društvenog života. Samo ako struktura vođine osobe suzvučuje s masovnoindividualnim strukturama širokih slojeva može neki »vostvarati povijest, A da li će to činiti konačno ili samo prolazno ovisi samo o tomu da !i njegov program leži u pravcu naprednog društvenog procesa ih mu se suprotstavlja. Izjednačavanje Hitlerovog uspjeha sa demagogijom naoionalsooijalista, sa »zamagljivanjem masa«, njihovim »zavođenjem« ili oak neodređenim pojmom »naoističke psihoze« nije, dakle, samo pogrešno, nego i politička zabluda a’ čak

42

i komunisti su to često činili. Radi se, naime, bae e tomu da se pojmi zašto su mase bile podlozne (ob jektivno gledano) stvarnom zavođenju, zamaglpvanju i psihotičkoj situaciji. To znači, bez tocne analize događanja u masama ne moze se njesiti pro blem. Ne može se riješiti ni opisivanjem objektivne uloge Hitlerovog pokreta u histor.jskom procesu. Jer, kako je rečeno, uspjeh NSDAP-a protf/JfC toj njezinoj ulozi, a to proturječje mozemo rije siti samo masovnopsihologijski. U odnosu na razliičte objekte svoje propagande, naoionalsocijalizam se služio razlioitrm sredstvima i davao različita obećanja, već prema socijalnom sloju koji mu je bio potreban. Tako je na pnmjer u proljeće 1933. u propagandi bio jace naglašen revolucionarni karakter nacističkog pokreta, jer se htjelo pridobiti lindustrijske radnike i slavio se 1. maj nakon što je u Potsdamu bilo zadovoljono plemstvo. Kad bismo odatle htjeli izvesti da uspjeh treba pripisati političkoj prijevari došli bismo kao marksisti u proturječje sa samima sobom negirajuci time praktički sooijalnu revoluciju. Temeljno je pitanje: Zašto se mase daju politički varati? Imale su sve mogućnosti da kontroliraju propagandu različitih partija. Kako to da nisu otkrile da je Hitler istovremeno radnicima obećavao razvlašćenje vlasmka sredstava za proizvodnju, a kapitalistima zastitu pred štrajkom? Hitlerova osobna struktura i povijest njegova života nisu značajni za razumijevanje nacionalsocijalizma. Akademijski je, međutim, zanimljivo da se malograđansko porijeklo njegovih ideja u glavnim crtama poklapa sa masovnopsihologijskom sredinom struktura koje su te ideje spremno pri va

tiie.

Hitler se kao i svaki fašistički pokret oslanja na

43

različite slojeve malograđanštine. Nacionalsocijalizam time očituje sva proturječja koja obilježuju masovnu psihologiju malograđanštine. Radi se o tome da se, prvo, sama ta proturječja shvate u njihovu ustrojstvu, a, drugo, da se zajedničko podrijetlo tih proturječja upozna 'iz proizvodnih odnosa imperijalističkog kapitalizma. Mi se ograničujemo na seksua/no-ideologijska pitanja. 2

Hitlerovo podn'jetlo

Vođa je buntovničkog njemačkog srednjeg staleža i sam činovnički sin i točno govon' o konfliktu koji je morao proći, a koji specifički određuj[u malograđansku^ masovnu strukturu. Otac je od njega htio učiniti činovnika, ali se sin pobunio protiv očeva plana, odlučio je da to »ni u kojim uvjetima« ne učini, postao je ličilac i tlme se proleterizirao. A li, poštovanje i priznavanje očeva autoriteta ostalo je i pored te pobune. To dvoznačno postavljanje spram autoriteta: pobuna protiv autoriteta uz istovremeno priznavanje i podvrgavanje centralni je faktor svake malograđanske strukture na prijelazu iz puberteta u punu odraslost, posebno izražen kod proleterskog načina života. Spram majke je Hitler imao jednoznačno pozitivan stav; s velikom sentimentalnošću govori o njoj i uvjerava da je plakao samo jednom u životu, onda, naime, kad mu je umrla majka. Njegovo ideologijsko odbacivanje seksualnost! jednoznačno proizlazi 'iz rasne teorije i teorije sifilisa (usp. naredno poglavlje) te iz idealizacije materinstva. Kao mladi nacionalist Hitler, koji je tada živio u A ustriji, je odluoio prihvatiti borbu protiv austrijske vladajuće kuće koja je njemačku domovinu žrtvovala »slaviziranju«. U polemici protiv Habsbur-

44

govaca predbacivanje je da je među njima bilo sifilističara imalo značajno mjesto. Preko toga bi se prešlo bez obraćanja pažnje da se motiv »trovanja narodnoj tijela« i čitav stav s p r a m pitanja sifilisa nisu na poseban način uvijek vraćali i kasnije, nakon osvajanja vlasti, tvorili sredisnji dio unutarnje politike. .. . , Hitler je izvorno simpatizlrao sa sooijaldemokracijom zato što je vodila borbu za opće i tajno pravo glasa, a to je moralo voditi slabljenju njemu omražene »habsburgovske regimente«. Ali, naglašavanje klasa, negiranje nacije, državnog autoriteta, vlasničkog prava, religije il morala, odbili su Hitlera. Odlučujući je poticaj njegovoj 'ideologiji dao poziv, koji mu je bio upućen na njegovom grad'ilištu, da pristupi sindikatu. Odbio je 1 objašnjava to prvim uvidom u ulogu sooijaidemokraoije. Njegovim je idealom postao Bismarck zato što je izveo ujedinjenje njemačke nacije i borio se protiv austrijske vladajuće kuće. Antisem it Lueger i njemački naoional Schonerer odlučujuće su određili dalji Hitierov razvitak. Sada ie polazio od naciondlističko-imperijalističkih oiljeva koje je mislio ozbiljiti drugim, prikladnijim sredstvima nego što je to učinio stari »građanski« nacionalizam. Izbor je tih sredstava nadošao iz spoznaje o moći organiziranog marksizma I o značenju mase za svaki politički pokret. »Tek kada se internaoionalnom svjetonazoru — politički vođenom organiziranim marksizmom suprotstavi isto tako jedinstveno organizirani i vođenl narodski svjetonazor, uspjeh će, uz jednaku borbenu energiju, doći na stranu vječne istine.« »Ono što je omogućilo uspjeh internaoionalnog shvaćanja svijeta bilo je njegovo zastupanje partijom organiziranom kao jurišni odred; ono što je dopustilo podlijeganje suprotstavljenog svjetonazora bilo je do-

45

sadašnje pomanjkanje jedinstveno formiranog zastupanja. Svjetonazor se može boriti i pobijediti samo u ograničenoj i sažetoj formi političke organizacije, a ne u neograničenom oslobođenju izlaganja općeg nazora.« (»Mein Kampf«, S. 422— 423) Hitler je rano shvatio bankrot socijaldemokratske politike, ali istovremeno i bespomoćnost starih građanskih partija uključujući i njemačke nacionale. »Sve je to, međutim, bila samo nužna posljedica nepostojanja temeljnog novog svjetonazora s burnom željom za osvajanjem, a suprotstavljenog marksizma.« ( 1 . c. S. 190) »Što sam se više tada bavio mišlju o nužnoj promjeni držanja državnih vlasti spram socijaldemokracije kao trenutačnog utjelovljenja marksizma, to sam vijte primijećivao nedostatak upotrebljivog nadomjestka za taj nauk. Što bi se moglo dati masama kada bi, uzmimo, sooijaldemokracija bila slomljena? Nije postojao ni jedan pokret od kojeg bi se moglo očekivati da će pod svoj utjecaj dovesti velike skupine radnika koji bi bili ostali bez vođe. Besmisleno je i više no glupo m isliti da će internaoionalni fanatik koji je izašao iz klasne partije odmah preći u neku građansku partiju, dakle u novu klasnu organizaciju.« ( 1 . c. S. 190) »Partije koje same sebe označavaju ’građanskima' nikad neće biti u stanju vezati ’proleterske’ mase uza se, je r se tu suprotstavljaju dva svijeta koja su djelomice umjetno, a djelomice prirodno odijeljena, čiji međusobni odnos može biti samo borba. U njoj će, međutim, pobijediti mlađi — a to bi bio marksizam.« ( 1 . c. S. 191) Antisovjetska temeljna tendencija nacionalsocijalizma rano je došla do izražaja. »želi li se teritorij u Evropi to bi se, gledajući u cjelini, moglo dogoditi samo na račun Rusije. Novo bi

46

carstvo opet moralo krenuti putom nekadašnjih članova viteškog reda da bi se njemačkim mačem osvojile oranice za njemački plug 'i naoiji dalo kruh svakidašnji.« ( 1 . c. S. 154) Na taj se način Hitleru oini da je postavljen pred slijedeće pitanje: kako nacionalsooijalističkim idejama pripomoći da pobijede? Kako se može djelotvorno boriti protiv marksizma? Kako se može približiti masama? ~U. tu svrhu Hitler apel'ira na nacionalističke osjećaje masa, ali pritom odlučuje da se, kao i marksizam, orgamzira na masovnoj bazi, da razvije vlastitu propagandnu tehniku i da ju konzekventno sp ro vo d i_ On također želi, što se otvoreno priznaje, s_metodama koje su pozajmljene od marksizma i njegove tehnike masovnog prganiziranja uspostaviti nacionalistički imperijalizam. To št.o.Je.to.masovno organiziranje uspjelo ovisilo je o masama, a ne o Hitleru* ^o što je njegova propaganda uspjela uhvatiti korijena 7 pvisilo je o njihovim malograđanskim strukturama. Odatle dolazi ono što je kod Hitlera sociologijski značajno, ne iz njegove osobe, nego iz značenja koje je dobio u masama. A problem je utoliko neodgodiviji ukoliko Hitler u biti prezire mase s oijom pomoću želi provesti svoj imperijalizam. Navedimo samo jedno iskreno priznanje: »Raspoloženje je naroda bilo uvijek samo izraz onoga što se odozgo utuvljuje javnome mnijenju.« (1. c. S. 140) Koje su strukture u masi bile unatoč svemu spremne upiti Hitlerovu propagandu? 3. Uz masovnu psihologiju malograđanštine Rekosmo da Hitlerov uspjeh ne treba razumjeti

47

ni na osnovi njegove »osobe«. n-iti na osnovi objektivne uloge koju njegova ideologija igra u poremećenom kapital'izmu. Isto tako ni na osnovi »obmanjivanja« masa koje su ga slijedile. Pitanje smo u biti upravili na to što se u masama događalo da su slijedile partiju čije je vođstvo i objektivno i subjektivno zastupalo samo interese krupnog kapitala. U odgovoru na to pitanje treba ponajprije ustanoviti da se je naoionalsooijal'istićki pokret u svojem prvom uspješnom zaletu oslanjao na široke slojeve takozvanog srednjeg staleža, dakle na milijune privatnih 'i javnih činovnika, srednje trgovce i srednje i sitno seljaštvo. Sastajališta svoje socijalne baze_nacjjm alsodjalizam je mafograđanskj pokret i to posvuda gdje nastupa. Ta je malograđanština koja je prije toga bila u taboru različitih buržoasko-demokratskih Partija morala, dakle, proći unutarnju preinaku koja je promijenila njeno politioko stajalište. Na osnovi socijalnog položaja i psihologijskih struktura malograđanštine koje odgovaraju tom položaju razjašnjuju se i temeljne sličnosti kao i razlike građansko-liberalnih i nacionalsocijalističkih ideologija. Nacionalsocijalistička je malograđanština jednaka onoj koja je u drugim historijskim epohama kapitalizma bila uz demokratski liberalizam. Naoionalsocijalizam je svoj porast u izbornim godinama 1930. do 1932. crpio skoro iskljucivo iz njemačko-nacionalne partije, privredne partije 1 manjih rascjepkanih partija njemačkog Reicha. Samo je katolički centar čak i na izborima u Pruskoj 1932. sačuvao svoje pozicije. Tek Je na izborima u Pruskoj 1932. nacionalsocijalizmu uspio prodor u radničke mase. A li je, kao i prije, srednji stalež ostao osnovnom jedinicom kukastog križa. u najtežem privrednom potresu kapitalističkog sistema otkako postoji, srednji je stalež u obličju nacionalsocijalizma došao na političku tnibinu i zaustavio re-

48

volucionarno propadanje kapitalističke vladavine. Politička reakoija zna vrlo točno ocijeniti to značenje malograđanštine. »Srgdnji sloj ima odlučujuće značenje za egzistenoiju države« piše na letku Njemačkih nacionala od 8 . travnja 1932. Pitanje je o političkom značaju srednjeg staleža jgralo veliku ulogu na lijevici u diskusijama nakon 30. siječnja. Do 30. siječnja je pažnja posvećena srednjem staležu bila znatno preslaba, je r su svi interesi bili vezani uz praćenje razvitka političke reakoije, građanskog državnog vođstva, a masovnopsihologijsko je postavljanje pitanja političarima bilo daleko. Nakon toga se na različitim mjestima počelo u prvi plan stavIjati »pobunu srednjeg staleža«. Slijedi li se diskusija o tom pitanju može se ustanoviti da su se oblikovala dva glavna mišljenja: jedno je zastupalo stajalište da fašizam nije »ništa drugo« do partijska garda krupne buržoazije; drugo nije previdjelo to činjenično stanje, ali je ido' najvažnije naglašavalo »pobunu srednjeg sloja« zbog čega su zastupnicima tog mišljenja predbacivali da zapostavljaju reakcionarnu ulogu fašizma; kod toga se pozivalo na postavljanje Thyssena za tatora privrede, na raspuštanje privrednih organizacija srednjeg sloja, na opozivanje »druge revoluoije«, ukratko na samo reakcionarni karakter fašizma koji ie, približno od kraja lipnja 1933., nastupao sve otvorenije. Mogle su se ustanoviti neke nejasnoće u toj vrlo burnoj diskusiji:-činjenica da se nacionalsocijalizam poslije dolaska na vlast sve više razotkrivao kao imperijalistički nacionalizam velike buržoazije koji^ se žustro trudi da iz pokreta isključi sve »socijalističko« i svim sredstvima sprema rat, ne proturječi drugoj činjenici — _da je fašizam, po svojoj masovnoj bazi, stvarno pokret srednjeg staleža. Hitler ne bi nikada

49

zadobio srednji stalež da nije obećao da će započeti borbu protiv krupnog kapitala. Srednji slojevi su mu omogucil. pobjedu, jer su bili p7otiv krupnog kapitala Pod nj.hovim pntiskom vođstvo je moralo započeti s' anf/kapitalistickim mjerama, a pod pritiskom ih j e krupne burzoazije moralo zaustaviti. Ne razlikujemo li interese u masovnoj bazi nekog političkog pokreta od njegove objektivne funkcije koja tim interesima proturjeci, a to je proturječje u nacističkom pokretu bilo i prva sjedinjeno u cjelinu, ne možemo se sporazun6tk0. ° nda kada govori 0 ” f ašizmu« misli na objektivnu ulogu fašizma, a drugi misli na subjekt.vne mterese fašističkih masa. U suprotstavljenosti i dviju strana fasizma utemeljena su sva njegova fermii^00^3" kao s t0 .! nj ' hovo sjedinjavanje u jed n o j nnlrrpi ” nao,ona,socli allzmu«, karakterizira Hitlerov pokret. U koliko je nacionalsocijalizam bio prisiljen naglasavati svoj karakter pokreta srednjeg staleža (p rije osvajanja vlasti i neposredno nakon toga) bio ie stvarno a n tik a p ita iis tič k i ; ukoliko za jačanje i održa vanje svoje jednom postignute moći — pošto n ije obespravio krupni kapital - sve jasnije pokazuje svoDrivH ,t3t f i ! 0^ fLJnkoiju ' skida SV°J antikapitalistički privid, utohko postaje ekstremnim braniteljem i učvrst.teljem krupnokapitalističkog privrednog poretka Pritom je potpuno svejedno da li su, i koliko, njegovi’ vođe iskreno ih neiskreno »socijalistički orijentirani« ipo svojem samorazumijevanju!), kao što je svejedno 1 to da h su^ i koliko njih, pohlepni za vlašću i obmanjivaci naroda. Na tomu se ne može bazirati temeljita antifasistička politika. Iz povijesti se italijanskog fasizma moglo naučiti sve što je potrebno za razumijevanje njemačkog fašizma i njegove dvoznačnosti jer je i tahjanski fašizam pokazivao obje spomenute međusobno proturječne strane ili funkcije ujedinjene u

50

jednu cjelinu.4) Oni koji niječu ili nedovoljno uvažavaju funkciju masovne baze fašizma, ostaju zatvorem u sag edavanju velike historijske perspektive u kojoj srednj stalež, budući ne raspolaže glavnim sredstv.ma za proizvodnju, a niti ne radi s njima, ne moze stvarat povijest i stalno se mora kolebati između burzoaz.je i proletarijata. Zbog ove velike perspekt.ve PrevldaJu malu u kojoj srednji stalež, iako ne trajno, a ono ipak za povijesno ograničeno vrijeme, moze »stvarati povijest« i čini to, kao što nas uče talijanski i "jemacki fašjzam. Prifom se ne mis.i na razbijan*, radmck.h organizacija, na nebrojene zrtve, na pro^/atu barbar stva nego, prije svega, na sprijecavanje razvoja ekonomijske krizJ u politioki prevrat drušWa socjakm revoluciju. Jasno je: što je veci opseg -i znacaj s ojeva srednjeg staleža jedne nacije utol.ko im je odlucu ućije značenje kao vremenski ogramcene, ali ipak pre sudno djelatne društvene snage. Danas postoji povijesni paradokson da nacionalsocijahsticki fas|zarn zapadnim zemljama čak i kao internaconalm pokrot nadmašuje internacionalrvl komumzam. Ne v.djet. to gajiti iluzije o napredovanju re v o lu c o n a rn o g pokreta obzirom na reakciju, znači naprosto pripremati polit cko samoubojstvo, čak i ako se sve to radi^ u naJbo'J°J namjeri. To pitanje zavrijeđuje najvecu PaznJu- u . je još i posve jasno da je proces koji se danas odigrava u slojevima srednjeg stalež® sX,h. ze,J ! faaSSm go značajniji no banalna, poznata oinjemca da fasizam 4)U p artljsklm Je ^ ^ f ' ^ a u i . g T kapitallzm a: to Je m ehaničko II je fašizam _znak JačanJa ill »'ablJenJa kapitauzm revo|uc,onarnu |Je. postavljanje (»Itanja koje Je, m e(lu “ zbll]u . a ne na kongresne vicu I rasclje p ilo Ju. Da su se o h K ir a ll na zb iiju . u privredn9 teze mogll su lagano ustanovltl: ako kapital s|abosti u svrhu poteškoće. rađa nacional stlčke poKr.®t ,fl* a ti faš’lzam I konačno ga đoučvršćlvanja vla s tl; no ako fl pokret lz znaka slabostl vestl do pobjede, reakcionarnl se masovm po *rm pretvara u znak snage.

mu.u®piJ®

51

znaoi najekstremniju privrednu i političku reakciju S tom se cinjenicom ne može ništa politički učiniti kao dostatno pokazala povijest između 1928 i 1933 Ako se srednji stalež zbilja pokrenuo i kao drun ^ H ? c*Sna9a-U ° b,,|k“ fašizma stupio na pozornicu . L . f ’ manJe su važne reakcionarne namjere Hitlera 1 Goringa od interesa slojeva srednjeg staleža, uko1 0 te ei°jeve zelimo pridobiti i neutralizirati. ■ . T° ®t 0 fašistički P°kret uopće postoji, nedvojben je drustven. izraz straha krupne buržoazije od boljševizma u fazi u kojoj joj prijeti slom. Ali, to da taj fasisticki pokret može postati masovnim pokretom i čak dospijeti na vlast, cime ispunjava svoju objektivnu funkciju podupiranja krupnog kapitala i uništenja radmckog pokreta, nije više stvar interesa krupne buržoazije, nego pitanje masovnog pokreta srednjeg staleza koji to omogućuje. Samo uzimajući u obzir te suprotnosti i proturječja, svako u svoje vrijeme, možemo shvatiti međusobno proturječne pojave i uštedjecija' UZaludne raspre u diskusijama i tvorenje frakPoložajje srednjeg staleža određen: njegovim položajem u kapitalističkom nom procesu,

proizvod-

njegovim položajem u kapitalističkom državnom aparatu, njegovom posebnom obiteijskom situacijom koja nije neposredno određena položajem u procesu proizvodnje, a daje ključ za razumijevanje ideologije srednjeg staleža. To se vidi već i po tomu što postoje privredne razlike između položaja sitnih seljaka, činovnika i srednjih trgovaca, ali je za sve njih karakteri-

52

stična u osnovnim

crtama

istovrsna obiteljska si-

tuaoija. Brzi razvoj kapitalističkih proizvodmh snaga, stalno i brzo rastuća mehanizacija proizvodnje povezivanja različitih grana proizvodnje u monopolist.cke sindikate i trustove, osnova su rastuceg proletariziranja malograđanskih trgovaca i obrtmka. Posto msu dorasla konkurenciji krupne industrije koja radi jeftinije i racionalnije, mala poduzeća nezadrzivo propadaju. »Srednji se stalež ne može od ovog sistema nadati ničemu drugom do bespoštednom umstenju O tomu se, dakle, radi: da li će svi propasti u veliku sivu i pustu masu proletarijata, gdje svi posjeduju isto, naime ništa, ili će snaga i radinost opet omogućiti pojedincu da u mukotrpnom životnom radu stekne imetak. Sredni'i stalež ili proleter! 0 tomu se rad ji« — upozoravali su Njemački nacionali prije izbora za predsjednika Reicha 1932. Nacionalsocijalisti msu bili tako nespretni da u propagandi stvaraju takav siroki jaz između srednjeg staleža i proletarijata 1 u tomu su imali više uspjeha. I u propagandi NSDAP-a borba je protiv velikih rp b n lh kuća igrala veliku ulogu. Proturjecje između uloge k o jifje ' hacionalsocijalizam igrao za krupnu industriju i interese srednjeg staleža na koje se oslanjao došlo je do izraza na primjer u Hitlerovom razgovoru sa Knickerbockerom: »Nećemo dopustiti da odnosi između Njemačke i Amerike ovise o nekom dućančiću (mislio j e n a sudbinu Woolwortha u Berlinu) . . . egzistencija takvih poduzeća znači podupiranje 0 j ševizma . . . ona uništavaju mnogo malih egzistencija. Zato ih nećemo odobravati, ali mogu Vas uvjeriti da s Vašim poduzećima te vrsti u Njemačkoj necemo postupati ništa drukčije nego sa sličnim njemac im po

53

duzećima.«5) Privatni dugovi spram inozemstva jako su opterećivali srednji stalež. Dok je Hitler bio za placanje privatmh dugova, jer je vanjsko-poHtički bio ovisan o ispunjenju inozemnih zahtijeva, njegove su pristalice zahtijevale anuliranje tih dugova. Malograđanstina se, dakle, bunila »protiv sistema«, a pod trme je razumjela »marksističku vladavinu« socijaldemokarcije, ali nije bila pristupačna zbiljskom marksistickom utvrđivanju činjenica. ^ 4?.na7nii:,e shy at,la da je zbog razvoja krupne industnje T(ao društveni sloj osuđena na propast, nije pnhvatila dokazivanje da bi u komunizmu doista nestala kao sloj iIi klasa, a da bi njeni članovi kao individue u svojoj materijalnoj egzistenciji bili sigurniji iako u drugoj formi. Ali, baš ju je ta druga forma ,i plasila. JMalograđanština nije znala ništa o tomu, nije shvacala da se sve mora prom ijeniti, a komunistička propaganda nije umjela — pored toga što je potcjenjiva a malograđanštinu — naći pogodnu formu da joj dovoljno 'intenzivno objasni njenu historijsku sudbinu. Ma koliko da su ti slojevi malograđanštine u kri' °,rganizirarioi svezh privredna je konkurencija mal.h poduzeća ipak djelovala protiv nastajanja osjecaja solidamosti koji bi odgovarali takvim osjećajima kod proletarijata. Već zbog svojeg socijalnog položaja malograđanin se ne niože solidarizirati ni sa svojim socijalmm slojem niti sa proletarijatom; sa svojim vlastitim slojem to ne može zato što u njemu prevladava konkurencija, a s industrijskim proletarijatom zbog toga što se proletariziranja ponajviše i boji. Unatoč tomu, fašistički je pokret ipak sveza malograđanstine, ali na kakvoj masovnoj bazi? 21

54

Odgovor na to daje položaj nižeg i srednjeg državnog 'i privatnog činovništva. Prosječm je cinovnik u privredno slabijem položaju nego prosjecn. kvahficirani industrijski radnik; slabiji se polozaj djelom.ce nadoknađuje izvjesnim izgledom d a se postigne karjjera, a kod državnih činovnika i dozivotnom zbrinutoš’ću. Na taj se način, u ovisnosti o nadlezn' m vlastima, i u tom sloju oblikuje psiholog.jsko konkurentsko držanje spram kolega, koje spriječava razvijanje klasne solidarnosti. Socijalna svijest cinovmka karakterizirana je njegovim položajem u odnosu na državne vlasti i »naciju«, a ne sviješću o sudbinskoj povezanosti s kolegama na radu. Njegova se svijest sastoji iz potpunog identificiranja sa drzavnom vlasć u 6) a kod privatnih namještenika iz identificiranja s 'poduzećem kojern služe. činovnik je «isto tako izrabljivan kao i industrijski radnik. A zašto nema nikakvog osjećaja solidarnosti poput radnika? To je zbog njegovog položaja između vlasti i proletarijata. Spram onih gore je potčinjeni, a spram onih dolje predstavnik te vlasti i kao takav uživa određen moralni (ne materijalni) zaštićeni položaj. č is ti primjerak takvog masovnopsihologijskog tipa nalazimo u naredniku kod različitih armija. Moć tog -identificiranja sa poslodavcem nalazirrio u izrazitoj formi kod namještenika plemićkih kuca, sobara itd. koji se preuzimanjem držanja, načina mišljenja i nastupanja vladajuće klase bezostatno mijenjaju i čak, da bi skrili svoje proletersko porijeklo, pretjeruju u tom načinu ponašanja. »Identlflclran je« pslhoanallza rezum'Je k a ° kojem se neka osoba počlnje osjećatl kao /® *j® . nosiedovala, u mapreuzim ati od nje osobine I stavove koje p rlje nlIJ® P° i rocesu stvam o 8tl se postavljati na njeno m jesto: p«>dloga Je procesu j t v a m o m ljen jan je osobe koja se In d en tlficira tlm e 8to stvo uzora.

55

Identificiranje sa nadleštvom, poduzećem, državom, nacijom, itd. koje se može dati u formu'li: »ja sam država, nadleštvo, poduzeće, nacija«, psihička je realnost i jedan od najboljih primjera ideologije koja je postala materijalnom silom. Jsprva namještenicji ^inpvnlci slijede ideal koji predstavljaju njihovi pretpostavljeni, a onda se postepeno, zbog kronične materijalne ovisnosti, i njihova bit mijenja u smislu vladajuce klase. Upravljajući svoj pogled stalno na gorer malograđanin u raskoraku između svojeg privrednoa polozaja i svoje ideologije. živi u slabim prilikama, ali prema vani nastupa reprezentativno, pretjerujući u tomu često do smiješnosti. Jede slabo i nedostatno. ”prist° jna odJeća« mnogo znači. Materijalni su simboli te strukture cilindar J prazničko odijelo. Maje stvari k°J'e su ns Prvi pogled pogodnije za masovnopsihologijsko procjenjivanje nekog stanovništva neg° s t 0 J'e t 0 promatranje odjeće. »Pogledom na gore« malograđanska se struktura specifično razlikuje od klasne strukture industrijskog radnika. Koliko je duboko to identificiranje sa vlašću? Da to postoji bilo je i do sada poznato, iako drukčije formulirano. Pitanje je, međutim, da li, i na kakav način, pored neposredno djelatnih privrednih faktora opstan,postoJe ' neizravno ekonomijski određene osjećajne okolnosti koje učvršćuju malograđansko držanje ' tako ga određuju da malograđanska ideologija i u vremenima krize i u vremenima u kojima nezaposlenost razara neposrednu ekonomijsku bazu, niie ooIjuljana. K Rekosmo ranije da je privredni položaj različitih siojeva malograđanštine različit, a njihov obiteljski po ozaj u osnovnim crtama jednak. A taj je obiteljski polozaj kljuc razumijevanja osjećajne baze ranije ooisane strukture.

56

_4. Obiteljska veza i nacionalno ouvstvo Obiteljski položaj različitih slojeva malograđanštine nije- isprva odvojen od njihovog neposrednog privrednog položaja. Obitelj je tamo gdje kapitalisticka kriza još nije dospjela - izuzimajuc. c.novn.stvo _ istovremeno i mali privredni pogon. U poduzecu malog trgovca radi oitava obitelj, jer se time usteđuje strana i skuplja radna snaga. Ovo je poklapanje obitelji i načina proizvodnje još izrazitije kod mal.h i srednjih seljačkih posjeda. Na tomu se u osnovi i temelji način privređivanja velike patrijarhalne ^ bltf'J‘ (npr. zadruga). Iz te prisnejsprepletenosti obitelji i privrede slijdŽl riješenje pitanja o?razlogu zbog kojeg je seljaštvo »vezano uz zemlju«, »tradicionalno« i zato tako lako podložno političkoj reakciji. Ne misli se samo na to da je način privređivanja uvjetovao vezanost uz zemlju i tradiciju nego i na to da načln seljacke proizvodnje zahtijeva strogu obiteljsku vezanost svih članova obitelji, a ta vezanost pretpostavlja dalekosežno seksualno zatomljivanje i seksualno potiskivanje. Tek na toj dvostrukoj bazi nastaje tipično seljacko mišljenje čiji su središnji dijelovi poštovanje privatnog vlasništva i patrijarhalni seksualni moral. Na drugom ćemo se mjestu vratiti opisivanju poteskoca na koje je sovjetska vlada nailazila prilikom kolektivizacije poljoprivrede i ustvrdit ćemo da nije samo »Ijubav spram oranice« stvarala tako velike poteškoce, nego je to činila obiteljska vezanost posredovana zemljom. .... »Nikada ne možemo dovoljno visoko cijemti mogućnost održavanja zdravog seoskog staleža kao fundamenta cijele naoije. Mnoge naše današnje nevo je samo su posljedica nezdravog odnosa između seos og i gradskog puka. Čvrsti kapital koji tvore sitni i srednji seljaci u svim je vremenima bio najbolja zastita

57

protiv socijalnih boljki kakve danas imamo. A to je i jedino rješenje koje naciji daje svakdanji hljeb u unutrašnjem krvotoku pn'vrede. Industrija i trgovina napuštaju svoju nezdravu vodeću poziciju i svrstavaju se u opći okvir naoionalne privrede potreba i izjednačenja.« (»Mein Kampf«, S. 151— 152). To je Hitlerov stav. To je privredno besmisleno, političkoj reakoiji ne može nikada uspjeti da onemogući razvoj krupne industrije i mehaniziranog veleposjeda i time spriječi propast maiograđanštine i sitnog seljaštva; no ta je propaganda masovnopsihologijski značajna i snažno djeluje na obiteljski vezane strukture malograđanskih slojeva . . . Prisna isprepletenost obiteljske vezanosti i seIjačke privredne forme mora doći do izražaja poslije dolaska NSDAP-a na vlast. Budući je Hitlerov pokret_ po svojoj masovnoj bazi i subjektivnoj 'ideologijskoj strukturi pokret malograđanštine, bez obzira na njegovu objektivnu funkciju učvršćivanja vlasti krupnog kapitala, jedan je od njegovih prvih poteza koji su trebali osigurati srednje slojeve bila odredba o »Novom ustrojstvu seljačkih posjedničkih odnosa« od 12. svibnja 1933.; ta se odredba vraća prastarim formama i polazi od »rierazrjesive povezanosti krvi i tla«. Evo kako glase neka karakteristična mjesta: »Nerazrješiva je povezanost krvi i tla neizbježna pretpostavka zdravog života jednog naroda. Seljački je zemaljski sustav prijašnjih stoljeća u Njemačkoj I zakonski osiguravao tu vezu rođenu iz prirodnog životnog osjećaja naroda. Seljačko je imanje bilo neotuđivo nasljedstvo starosjedilačkog seoskog roda. Prodorom izrođenog prava ta je zakonska podloga seoskog sustava bila uništena. Ali njemački je seljak unatoč tomu zdravim smislom za životne temelje svojeg naroda sačuvao tu životnu podlogu u svojim običajima,

58

tako da su u mnogim okružjima naše zemlje seljački posjedi od pokoljenja na pokoljenje ostali nerazdijeljeni. Nezaobilazna je obveza vlade probuđenog naroda osiguravanje nacionalnog uzdizanja zakonskim utvrđivanjem u njemačkom običaju sačuvane neraskidive povezanosti krvi i tla seljačkim pravom nasljedstva. Posjednika zemlje i šume (nasljedno imanje) zavedenog u spisku nasljedstva nadležnog okružnog suda naslijeđuje se na osnovi nasljednog prava. Vlasnik se tog nasljednog imanja zove seljak. Seljak nema više nasljednih posjeda. Sejjak 'ima samo jedno dijete koje može preuzeti najsljedno imanje. To je nasljednik. Sunasljednici se zbrinjavaju od posjeda do svoje privredne samostalnosti. Ako bez svoje krivice dođu u nevolju mogu i u kasnijim godinama naći utočište na posjedu (utočište u domaji). Ako posjed nije zaveden ipak postoji pravo preuzimanja na osnovi nasljednog prava. Seljak koji posjeduje nasljedno iimanje može biti samo onaj tko je njemačkl državljanin i njemačke je krvi. Njemačke krvi nije onaj tko među svojim predšasnicima po muškoj liniji ili među svojim predšasnicima do četvrtog koljena ima osobu židovskog ili obojenog porijekla. Po smislu ovog zakona njemačke je krvi, samo po sebi razumljivo, svaki German. Sklapanje braka s osobom nenjemačke krvi ima za posljedicu da su potomci iz tog braka za stalno isključeni od nasljedstva. Svrha je zakona da štiti seoska imanja od prezaduženja i štetnog dijeljenja tijekom naslijeđivanja i da ih trajno zadrži kao nasljedstvo u obiteljima slobodnih seljaka. Istovremeno zakon želi djelovati na zdravu podjelu veličina poljoprivrednih posjeda. Ve-

59

liki broj za život sposobnih sitnih >i srednjih seljačkih posjeda ravnomjerno podijeljenih po čitavoj zemlji nužno je potreban za očuvanje zdravlja naroda i države.« Točno pregledavanje zakona nameće pitanje o tendencijama koje se u njemu izražavaju. Zakon je u stanovitom proturječju s interesima veleposjednika koji smjeraju tomu da sebi pripoje sve srednje i sitnije seljačke posjede i žele sve veću podjelu na zemIjoposjednike i bezemljaše. To proturječje ili suprotnost obilno se, međutim, izravnava drugim moćnim interesom krupne buržoazije, interesom za očuvanjem seoskog srednjeg staleža koji predstavlja masovnu bazu njenog gospodstva. Nije sitni posjednik identificiran s krupnim samo kao privatni viasnik; to ne bi mnogo značilo kad se malim >i srednjim posjedom ne bi očuvala i ideologijska atmosfera sitnoprivredničke obitelji, iz koje proizlaze najbolji nacionalistički borci i koja strukturalno mijenja žene u smislu nacionalističke i crkvene ideologije. Tu je pozadina često spominjanog »ćudoredno održavajućeg utjecaja zdravog seljaštva«. To je pitanje, međutim, seksualnoekonomijsko. Opisano preplitanje kapitalističkog načina proizvoBnJe” ] kapitalističke obltelji u sitnom građanstvu jedan je od izvora fašističke ideologije o »djecom bogatim obiteljima.« A to će se pitanje pojaviti još i u drugoj svezi. Privredno međusobno razgraničavanje malih pog°na odgovara obiteljskom, zatvaranju u sebe i međusobnoj konkurenciji obitelji ikoja je tipična za malograđanštinu. Već sada postaje razumljivo da odatle potječe incfividualističko mišljenje koje se suprotstavIja kolektivističkoj misli komunizma. A to se činjenič-

60

no stanje mora mnogo opširnije obrazložiti.7)i Privredna i obiteljska situacija bile bi neizdržive, uzimajući u obzir prirodnu organizaoiju čovjeka, kada ne bi bile osigurane dodatnim okolnostima. U to spada određen odnos muškarca i žene koji označavamo kao patrijarhalni i stanovit način seksualnog života. U svojem nastojanju da se ogradi od proletarijata, gradska se malograđanština, pošto privredno ne stoji bolje od industrijskog proletarijata, može oslanjati samo na svoje obiteljske I seksualne oblike života koje na određen naoin stvara. Ono što je nedostatno u privrednom smislu, mora še kompenzirati moralom. Kod činovništva je taj motiv najdjelotvorniji element njegovog identifioiranja s državnom vlašću. Budući nije u istom položaju kao krupna buržoazija, a istovremeno se identificira s njom, činovništvo pokušava kulturalnim ideologijama nadoknaditi ono što mu privredni položaj oduzima. Seksualne i druge o njima ovisne kulturalne forme života bitno služe razgraničenju od onih dolje. Zbix^±ibjnoraInih_ ponašanja koja se grupiraju oko stava špram šekšualnog i obično se nazivaju »filistarstvom« dosiže vrhujiac u predstavama — kažemo predstavama, a ne djelima — 'častl I obaveze. Treba točno prooijeniti djelovanje tih riiječi na malograđanštinu da bi se smatralo vrijednim truda podrobno se njima pozabaviti. One se uvijek isponova pojavljuju u fašističkoj ideologiji i rasnoj teoriji. Malograđanski način života i malograđanski robni promet praktički i zbiljski često nameću upravo suprotno ponašanje. U privatnoj je robnoj privredi nešto nečasnosti potrebno n Unatoč IdeologiJI da Je »opće dobro p rije vlastltog« I »korporatlvnoj zam isll« fašlzm a, osnovnl elem enti fašlstičke ideologlje ostaju in d ivid u alIstlčk l, kao »prlncip vođe«, o b lteljska po litika Itd . Ono kolektlvlstičk o u fašizm u potječe iz so c ija lis tlč k lh tendenc Ja m asovne baze, a ono individu allstlčko Iz Interesa krupnog kapltala i fašlstlčkog vođstva.

61

čak i za opstanak. Kupuje li seljak konja pokušat će ga na svaki način obezvrijediti. Hoće li ga godinu dana kasnije prodati isti će konj biti mlađi, bolji i vrijedniji nego godinu dana ranije. Obveza počiva na poslovnim interesima, a ne na nacionalnim karakteristikama. Vlastita će roba biti uvijek bolja, a tuđa siabija. Nastupanje ii ponašanje sitnih poslovnih Ijudi svojom pretjeranom Ijubaznošću i poniznošću svjedoči o okrutnoj prisili privrednog opstanka koja vremenom kvari i najbolji karakter. Unatoč tomu, pojam časti i obveze igra za malograđanštinu odlučujuću ulogu. To se ne da objasniti samo namjerama zavaravanja zbog grubo materijalnih razloga. Jer, i uz svo hinjenje, psihička je ekstaza pritom prava. Pitanje je samo iz kojih izvora proizlazi. Ona dolazi iz izvora nesvjesnog osjećajnog života koje se isprva ne primijećuje, čija se sveza s ideologijom časti i obaveze tipično i rado previđa. Analiza malograđanina ne dopušta nikakve dvojbe o značaju sveze njegova seksualnog života s njegovom ideologijom obaveze i časti. Prvo, državni se i ekonomijski položaj oca odražava u njegovu patrijarhalnom odnosu spram ostalih članova obitelji. Autoritarna država ima u svakoj obitelji oca kao svojeg predstavnika čime obitelj postaje njenim najvrijednijim mstrumentom moći. Taj,_položaj oca izražava njegovu političku ulogu i razotkriva odnos obitelji spram autoritarne države. Jsti položaj koji u proizvodnom procesu ima pretpostavljeni spram oca, otac sam zauzimlje u obitelji. I svoj položaj podanika spram vlasti on nanovo stvara u svojoj djeci, a naročito u svojim sinovima. Pasivno, poslušno držanje malograđanskog čovjeka spram ličnosti vođe proistječe iz tih odnosa. A Hitler računa, a da to u dubini ne sluti, s tim držanjem malograđanskih masa kada piše:

»Narod je u pretežnoj većini usmjeren i sklon femininosti pa je njegovo mišljenje -i djelovanje više vođeno osjećajnim poticajima nego trezvenim razmišljanjem.« »Taj osjećaj nije, međutim, kompliciran, nego je vrlo jednostavan 'i jedinstven. Nema tu mnogo diferenciranja, nego samo pozitivno 'ili negativno, Ijubav ili mržnja, pravda ili nepravda, istina ili laž, a nikada, međutim, pola ovako, pola onako ili djelomice itd.« (»Mein Kampf«, S. 201) Ne radi se o »sklonosti« nego o tipičnom primjeru reproduciranja jednog društvenog sistema u strukturama njegovih članova. Položaj oca zahtijeva, naime, najstrože seksualno ograničavanje žena i djece. Žene pod malograđanskim utjecajima poprimaju rezignirano držanje koje se temelji na potisnutom seksualnom buntu, a sinovi pored podaničkog stava spram autoriteta i jako identificiranje s ocem koje kašnije postaje osjećajnim identificiranjem sa svakom vlašću. Još će dugo ostati nerazjašnjenim kako je moguće da se nastajanje i formiranje psihičkih struktura sloja koji nosi društvo tako točno uklapa u ekonomijski sklop i ciljeve vladajuće klase da to liči na uklapanje dijelova u precizni stroj. Ono što opisujemo kao masovnopsihologijsku reprodukciju ekonomijskog sistema jednog društva kao da je osnovni mehanizam ideologijskog sistema. Privredna i socijalna konkurencija tek kasnije pridonosi razvoju individualističke strukture malograđanštine i reakcionarne ideje koje se pritom oblikuju sekundarno se nagrađuju na psihičkim procesima koji se odigravaju već u psihi malog djeteta koje raste u krilu obitelji. Radi se ponajprije o konkurenciji između djece i odraslih, a onda o još dalekosežnijoj konkurenoiji između djece same u njihovom odnosu spram

62

63

roditelja. Ta se konkurencija koja je u životu odrasMh izvan obitelji prije svega privrednog karaktera za vrijeme djetinjstva odvija uglavnom u moćnim osjećajnim odnosima Ijubavi i mržnje između članova obiteIji. Ovo nije mjesto da se u detaljima istraže te sveze, to moramo prepustiti speoijalnim istraživanjima. Ovdje dostaje ustvrditi da su seksualne sputanostM slabosti najvažnije pretpostavke postojanja građanske obitelji ii bitna osnova oblikovanja struktura malograđanskog čovjeka; to se sputavanje najdjelotvornije provodi pomoću religioznog straha koji je ispunjen seksualnim osjećajem krivnje i duboko ukorijenjen u osjećajnom životUvOdatle počinje problem odnosa religije spram nijekanja seksualnog užitka. Seksualna slabost ima za posljedicu ponižavanje samosvijesti koja se u jednom slučaju izravnava brutaliziranjem spolnosti, a u drugim slučajevima posebnim karakternim osobinama. Prisiljavanje na seksualno samosvladavanje, tj. održavanje seksualnog potiskivanja, dovodi do nastajanja grčevitih osjećajnih predstava o časti, obavezi, hrabrosti i samosvladavanju8). Grčevitost i afektna naglašenost tih psihičkih stavova u čudnom je proturječju spram zbilje osobnih načina ponašanja. Genitalno zadovoljeni primitivac je častan, svjestan svojih obaveza, hrabar i smiren, a to mu se ne čini ničim narooitim. Ti su stavovi organski dio njegove ličnosti. Onaj tko je genitalno oslabljen, proturječan u svojoj seksualnoj strukturi, mora se stalno podsjećati na svladavanje svoje seksualnosti, na očuvanje svoje seksualne časti, na potrebu da bude hrabar spram iskušenja itd. Svaki mladić i svako dijete proživljavaju borbu protiv liskušenja onanije. U toj se borbi razvijaju bez iznimke svi oni strukturni elementi 8) Posebno Je poučna za spoznavanje tlh sveza knjiga naclonalsoclja lis ta Ernsta M anna »Die M oral der Kraft«.

64

građanskog čovjeka koji sačinjavaju njegovu osjećajnu jazgru. U malograđanštini je ta struktura najizrazitija i najdublje ukorijenjena. Mistika svake vrsti crpi najveći dio svoje energije i sadržaja iz izvora koje stvara prisilno zatomljivanje spolnog života. Ukoiiko proleterski slojevi podliježu istim utjecajima građanskog društva i njiihovi pripadnici pokazuju odgovarajuće stavove; no, u proletarijatu su zbog njegovog specijalnog položaja različitog od položaja malograđanštine jače s n p ro tn o snaae u individui, snage koje jasnije i svesnije prihvaćaju seksualnost. Afektivna ukorijenjenost ovih struktura pomoću nesvjesnog straha, njihova zastrtost u prividno posve aseksulnim psihičkim tvorevinama i karakternim osobinama, razlog su tomu što se samo argumentima razuma ne može doprijeti do tih dubokih slojeva (ičnosti. U posljednjem poglavIju govorit će se o značenju te činjenice za praktičku seksualnu poiitiku. Svjesna i mnogo važnija nesvjesna borba protiv vlastitih seksualnih prohtjeva ne može ovdje biti u pojedinostima obrađena obzirom na njeno značenje za prenošenje materijalnog načina opstanka u različite vrste metafizičkog :i mističkog mišljenja. Spominjemo samo onu vrst koja je tipična za nacionalsocijalističku ideologiju. Staino se nabraja !sti niz: osobna čast, čast roda, čast plemena, čast naroda. On je pravilno postavljen po siijedu stupnjeva u lindividualnom tvorenju ideologije, propušteno je samo ekonomijsko-sooiologijsko tlo: kapitalizam odnosno patrijarhat — institucija braka — ~seksuafno zatomljivanje — osobna borba protiv vfastite seksualnostl, osobni komptsnzatorni osiećaj časti itd. Krajnja je točka nfža, tdeoIpg'ija_j>časti narpda«. Ona je identična s osjećajhom jezgroirrnaHonalnog osjećaja. Za razumijevanje nacionalnog osjećaja potrebno je, međutim, daljnje izvođenje.

65

Borba protiv seksualnosti djece i omlađine koju vodi društvo očinskog prava i borba u vlastitom ja koja ovisi o borbi u društvu, odigravaju se u okviru obitelji koja se pokazala do sada najboljom institucijom provođenja te borbe. Seksualni prohtjevii prirodno teže svakovrsnom dodiru sa svijetom, prisnom kontaktu s njime u različitim formama i sadržajima. Ako se ti prohtjevi zatomljuju ne preostaje im ništa drugo nego da djeluju u uskom krugu obitelji. Seksualna sputanost je isto tako podloga obiteljskog zatvaranja u sebe kao što je i podloga individualističke svijesti ličnosti. Treba uzeti u obzir da su metafizičko, individualističko i obiteljsko-sentimentalno ponašanje samo različite strane jednog istog temeljnog procesa ■nijekanja seksualnosti, dok se mate rija lističko, zbilji okrenuto, negjističko mišljenje povezuje s labavim odnosom spram obitelji i barem ravnodušnim odnosom spram građanske seksualne ideologije. Pritom je važno da je seksualna sputanost sredstvo vezanja uz obitelj, da zatvaranje puta u seksualnom zbilju svijeta_ pretvara izvorno biologijsku vezanost djeteta uz majku, a i majke uz dijete, u nerazriješivu seksualnu fiksaciju i nesposobnost prihvaćanja drugih veza.v) U jezgri obiteljske vezanosti djeluje veza s majkom. Predstave o domovmi i naciji u svojoj _$u subjektivno-osječajnoj vezi predstave o majci i obitelji. M ajka_ja. u _giađanstvu_ domovina djeteta kao što je obitelj njegova »nacija u malom«. Na taj je način razumljivo zašto je nacionalsocijalist Gobbels kao motto svojih deset zapovijedi u nacionalšobijalističkom pučkom kalendaru za 1932. izabrao slijedeće riječi, iako nedvojbeno bez poznavanja dubljih sveza: »Domovina je 9) »Edipov kompleks« kojl Je Freud otkrlo n ije to liko uzrok ko liko je . mnogo više, posljedica društvenog ogranlčenja seksualnosti m alog d jeteta . R o diteljI ipak sasvim nesvjesno provode poglede vladaluće klase i crkve.

66

majka tvojeg života, nemoj to nikada zaboraviti.« U povoda »majčinog dana« 1933. u »Angriffu« je pisalo: »Majčin dan«. Nacionalna je revolucija zbrisala sve sitno! Ideje opet vode skupa — obitelj, društvo, narod. Ideja majčinog dana primjerena je odavanju počasti onome što je utjelovljenje njemačke ideje: njemačkoj majci! Nigdje nemaju žena i majka takvo značenje kao u novoj Njemačkoj. Majka je čuvateljica onog obiteljskog života iz kojeg izviru snage koje će naš narod povesti opet naprijed. Ona — njemačka majka — jedina je nositeljica njemačke narodne misli. Pojam je »majka« vječno vezan uz »njemstvo« — može li nas nešto tjesnije zbližiti no misao zajedničkog odavanja počasti majci?« Koliko god te rečenice bile privredno i socijalno neistinite, ideologijski ipak pogađaju. Nacionalno je čuvstvo prema tomu izravan nastavak obiteljske vezanosti i poput nje ima svoj korijen u fiksiranoj 10L vezanosti uz majku. To se ne da biologijski protumačiti. Jer, ta je vezanost uz majku, ukoliko se dalje razvije u vezanost uz obitelj i naciju, društveni produkt. Ona bi u pubertetu svoje mjesto ustupila drugim vezanostima — na primjer odraslim seksualnim odnosima — kad ju ne bi ovjekovječavala seksualna ograničenja Ijubavnog života. Tek u tom društveno utemeljenom ovjekovečavanju takva vezanost postaje podloga nacionalnog osjećaja odraslog čovjeka, tek ovdje postaje reakcionarna društvena sila. To što proletarijat razvija mnogo slabiju vezanost s nacijom treba pripisivati njegovom razlioitom socijalnom načinu opstanka i labavijim obiteljskim vezama koje odatle proizlaze. Ne treba nam plašljivo predbaoivati da biologiziramo sociologiju, jer nismo ni za trenutak zaboravili 10)

t j. nikad razriješen oj, nesvjesno utvrđenoj.

67

da je različiti način obiteljskog života proletarijata uvjetovan njegovim položajem u proizvodnom procesu kapitala. Moramo si postaviti pitanje o tomu zbog čega je proletarijat posebno dostupan internaciona-lizmu, a maTograBanština tako jako naginje rracionaIižmuTTL objelctivnom se^ekonomijškom poiozaju'faktor razlikovanja može utvrditi tek tada kada se u razmatranje uvedu ranije opisani odnosi njihove ekonomije >i obiteljskog načina života. Drukčije ne ide. Nije pretjerano reći da se čudno odbijanje mnogih marksističkih teoretičara da priznaju obiteljski način života kao jednako vrijedan, pa čak i presudan faktor tvorenja ideologije u pogledu ukorijenjenja društvenog sistema može objasniti njihovom vlastitom vezanošću uz obitelj. Ne može se dovoljno naglasiti činjenicu da je obiteljska vezanost uz klasno društvo najintenzivnija i najafektnija.11) Bitnu jedinstvenost obiteljske i nacionalne ideologije možemo i dalje slijediti. Obitelji su međusobno isto tako razgraničene kao nacije u kapitalizmu. U oba su slučaja temelji tomu, u krajnjoj linij.i, privredn.i motivi. ObjLpJj m ajograđanina (činovnika, malog namještenika JtdT) pocfsraIntTTT "Je pritrškbfn brige za Ishfanu i drugih materijalnih briga. Tendencija malograđajv ske obitelji s mnogo djece ka pfivrednoj ekspanziji " ) Onaj tko n ije nadvladao vlastitu vezanost uz ob ltelj I m ajku III ju barem isključio jasnoćom svojlh prosuđlvanja, neka ne pokušava upotrebljavati d ijalektičko -m ate rija listlčk u metodu na području tvorenja ideologlje. Onaj tko bl te stvari htio odbacitl kao »freudizam« tim e bi samo pokazao svoj znanstveni kretenizam . Treba argum entirati, a ne brbljati bez stručnog znanja. Freud Je otkrlo Edipov kom pleks. Bez tog otkrića ne bi b ila moguća revolucionarna p o litika o b ite ljl. A li, Freud je isto tako udaljen od takvog vrednovanja i sociologijske Interpretacije vezanosti za o b ltelj kao što Je m ehaničkl ekonom ist daleko od razum ljevanja seksiiftlnnatl Iran nnvllesnoa fa ktora. M ože se pokazati moguće p rlm jere netočnog p rim jenjiv anja d ljalektičkog m ate rija lizma, di se ne može n ijekati člnje nic e koje je svaki klasno svjesni radnik poznavao p rlje no što Je Freud otkrlo Edipov kom pleks. Nacionalsoc lja lis tič k a se kulturna fronta ne može likvid iratl geslim a nego znanjem . Zablude su moguće I Ispravljive, all Je znanstvena ograničenost kontrarevolucionarna.

68

ujedno reproduoira i 'imper.ijaiističku ideologiju: »nacija treba prostor i hranu«. Zato malograđanin mora biti posebno prijemčiv za imperijalističku lideologiju. On se potpuno može identificirati s personifioirajuće zamišijenom naoijom. Objektivni se državni imperijalizam na taj način tideologijski reproduoira u subjektivnom obiteljskom limperijalizmu. S tim su u vezi zanimljive Gobbelsove rečenice iz brošure »Die verfluchten Hakenkreuzler« (Eher— Verlag, Munchen, S. 18 u. S. 16) koju je napisao kao odgovor na pitanje da li je Židov čovjek: »Hoćeš li, ako netko tvoju majku bičem udari po licu, 'i tada reći: hvala lijepa! I on je čovjek!? To nije čovjek, to je nečovjek! Koliko je još gorih stvari Žiđov učinio a i danas čini, našoj majci Njemačkoj (podcrtao Reich)! On je (Židov) pokvario našu rasu, natrulio našu silu, podrovao naše običaje 'i slomio našu snagu . . . Židov je plastički demon propasti. . . on počinje svojim razbojničkim obrezaničkim poslom sa narodima.« Mora se poznavati značenje predstave o kastracij'i kao kazni za seksualne prijestupe i seksualnu požudu, mora se uopće shvatiti seksualnu-psihologijsku pozadinu fantazija o ritualnom ubojstvu 'i seksualno-psihologijsku pozadinu antisemitizma i uz to još pravilno ocijeniti seksualni strah malograđanskog čovjeka, da bi se moglo prosuditi kako takve rečenice, koje je nesvjesno složio onaj tko piše, djeluju na čuvstveni život čitatelja iz mase. U tomu je psihologijski korijen nacionalsocijalističkog antisemitizma. Mogu li to biti samo akcije obmanjivanja? Radi se, svakako, i o obmanjivanju. Ali, pritom se lako previđa da je fašizam, ideologijski gledano, posljednje propinjanje društva koje je seksualno 'i privredno na umoru protiv bolnih, ali presudnih tendencija boljševizma ka seksualnoj kao i ekonomijskoj slobodi koja, čim ju se

69

samo spomene, kod građanskog čovjeka izazivlje smrtni strah. To znači: komunističkim uspostavljanjem ekonomjiske slobode dolazi do raspada starih ideologijskih i kultumih ustanova, a posebno seksualnih, čemu građanski čovjek nije dorastao bez daljnjeg, pa ni proleter ukoliko građanski osjeća. Strah od »seksualne slobode«, koja se u predstavi građanskog mišljenja predstavlja kao seksualni kaos i seksualno raspuštanje, posebno priječi težnju za slobodom od jarma privrednog izrabljivanja. To važi samo tako dugo koliko ta predstava o seksualnom kaosu može postojati. A ona može postojati samo posljetkom nerazjašnjenosti tih tako odlučujućih pitanja u masama. Stoga seksualna politika spada u središte politike uopće. što je viši stupanj kapitalizma, što je dublje i šire ideologijsko buržoaziranje proletarijata koje time nastupa, to odlučnije značenje dobija revolucionarni rad na kulturnoj fronti čijim osnovnim elementom smatramo seksualno-poMtički rad. U toj se suigri privrednih i ideologijskih činjeničnih stanja građanska obitelj predstavlja kao prvo r bitno reprodukcijsko mjesto kapitalističkog odnosno privatnoprivrednog sistema, kao njegova tvornica ideologije i strukture. »Zaštita obitelji« je stoga prva zapovijed reakcionarne kulturne politike. Ona se ideologijski bitno skriva iza fraze o »zaštiti države, kuiture i civilizacije«. U jednom izbomom proglasu NSDAP-a za predsjedničke izbore 1932. (Adolf Hitler: »Mein Programm«) stoji: »Žena je po prirodi i usudu muškarčeva životna družica. Oboje su time ne samo životni drugovi, nego i drugovi u radu. Kao što je privredni razvoj tisućljeća promijenio muškarčevo područje rada, logički se mijenjalo i polje rada žene. Iznad prisile na zajednički rad, obveza je muškarca i žene održati čovjeka kao

70

takvog. U toj najplemenitijoj misiji spolova utemeljene su njihove posebne sklonosti koje im je nepromijenjive dala providnost u svojoj iskonskoj mudrosti. Odatle je najviši zadatak omogućiti obojici životnih drugova i drugova u radu da na svijetu zasnuju obitelj. Konačno bi uništenje obitelji bilo kraj svake više čovječnosti. Ma kako se proširilo ženino područje djelovanja, posljednji cilj istinski organskog i logičkog razvoja mora uvijek ponovo biti tvorenje obitelji. Ona je najmanja, ali najdragocenija jedinica izgradnje državne građevine. Rad je na čast ženi kao i rnuškarcu. Dijete, međutim, oplemenjuje majku.« U istom proglasu pod naslovom »Spašavanje je seljačkog staleža spašavanje njemačke nacije«: »U odražavanju i podupiranju zdravog seljaštva vidim, nadalje, najbolju zaštitu od socijalnih boljki kao i od rasnog propadanja našeg naroda.« Pri tom ne smijemo, ne želimo li pogriješiti, ni za trenutak zaboraviti tradicionalnu obiteljsku vezanost seljaštva. Dalje: »Vjerujem da narodu za povećanje njegove otporne moći nije potreban samo život na osnovi razumnih razloga, nego i duhovni i religiozni oslonac. Trovanje i nagrizanje narodnog tijela skoro je još i uništavajućije pojavama kulturboljševizma nego djelovanjem političkog i privrednog komunizma.« Kao partija koja, poput talijanskog fašizma, djeluje kao zastupnica veleposjedništva, NSDAP mora pridobiti mase sitnih \ srednjih seljaka da bi u njima stvorila socijalnu bazu. Pritom, naravno, ne može u propagandi naglašavati interese veleposjedništva, nego joj ne preostaje ništa drugo do apeliranje na strukture sitnih seljaka, koje su nastale propašću obiteljskog i privrednog načina života. Samo sa stajališta tog sloja malograđanštine vrijedi postavka da su muškarac i žena drugovi u radu. To ne važi za proletari-

71

jat. A i za seljaka to važi samo formalno, jer seljačka J'e žena u zbilji služavka seljaka. Ipak, odlučujuće je „da ,ie u f e|Jačkoj obitelji unaprijed dana i ozbiljna fašistička ideologija hijerarhijske izgradnje države. Seljačka je obitelj nacija u malom i svaki je njezin član identificiran s tom malom nacijom. Tlo za primanje velikoimperijalističke ideologije, koja je drukčije utemeljena, naime zakonima kapitalizma, na taj l e. naein stvoreno u seljaštvu i svuda u malograđanštini gdje se poklapaju mali privredni pogon i obitelj. Pritom upada u ooi idealiziranje materinstva. Kakva je veza te idealizaoije sa političkom seksualnom reakcijom? 5. Nacionalistička samosvijest U masovnoindividualnoj strukturi malograđanina poklapaju se vezanost uz naciju 'i vezanost uz obitelj. Ta je vezanost posebno intenzivirana procesom koji joj °Ue samo paralelan nego se štoviše izvodi iz nje. Nacionalistički vođa masovnopsihologijski znači otjelovljenje nacije. Samc ako taj vođa utjelovljuje naciju kao što odgovara nacionalnom čuvstvu masa, nastaje i i,ena vezanost uz njega. Uspjeva li u masovnim individuama probuditi historijski presudan osjećaj vezanosti uz obitelj, istovremeno predstavlja i likoca, tj. na sebe usredotočuje sve one afektivne stavove koji su nekada važili u odnosu spram strogog, ali :i zaštitničkog i reprezentativnog oca (reprezentativnog barem u predstavi djeteta). Nacionalsocijalističke se pristalice, s kojima se razgovaralo o neodrživosti tako proturječnog programa NSDAP-a, moglo često čuti kako kažu da Hitler sve to bolje razumije i već će sve urediti. Tu jasno dolazi do izražaja dječje štićeničko odnošenje spram oca. Još je, međutim, bitniie identificiranje maspvnih individua s vođom. Ono je odluču-

72

juće značajno za taktiku revolucionarne partije koja smjera odvajanju pristalica neke druge partije od njenih vođa. Što je masovna individua u zbilji bespomoćnija zbog svojeg odgoja to se jače izražava identificiranje s vođom, to se više dječja potreba za osloncem pojavljuje u formi osjećati-se-s-vođom-kao-jedno. Ta je sklonost malograđanskog čovjeka identificiranju psihologijska podloga njegovog nacionalnog narcizma, tj. njegove samosvijesti koju preuzimaju od »veličine nacije«. Malograđanin otkriva samog sebe u vođi, u autoritarnoj državi, zbog tog se identificiranja osjeća kao branitelj »narodnosti nac ije ^ š to ne priječi da ujedno, isto tako zbog tog identificiranja, prezire masu i individualno joj se suprotstavlja. Njegov materijalno i seksualno bijedni položaj psihologijski je tako jako zatomljen uzvisujućom idejom gospodstva i genijalnog vodstva da u određenim trenucima ne primijećuju svoje potpuno potonuće i potisnuće u beznačajno, nekritičko sljedbeništvo.^ Nasuprot tomu, svjesni je radnik, dakle onaj koji izbacuje iz funkcije malograđansku strukturu i 1i ju školovanjem i drukčije zatire, identificiran sa svojom klasom, umjesto s vođom, s internacionalnom masom trudbenika, umjesto s nacionalnom domovinom. On se sam osjeća kao vođa, ne zbog neke identifikacije, nego zbog svijesti da pripada klasi koja je nužno u usponu. Koje psihologijske snage pritom odlučuju? Na to nije teško odgovoriti. Afekti koji su u temelju tog tako različitog masovnopsihologijskog tipa isti su kao kod nacionalista. Samo je sadržaj osjećajnih pobuda drukčiji. Ie=žnja je za identificiranjem ista, njezin je, međutim, objekt umjesto vođe klasni drug, umjesto vladajuće vlastita klasa, umjesto obitelji potlačeni narodi ovoga svijeta. Tu su suprotstavljeni individualizam i kolektivizam što ni u kojem slučaju ne znači da radnik time prestaje razvijati svoju lionost, kao što individua-

73

listički malograđanin u krizi počinje sanjariti o »službi zajednioi«, o tomu »da je opće dobro iznad vlastitog«. Al'i, razlioiti sadržaji te svijesti o ličnosti čine mogućim da kod radnika kolektivistički osjećaj ne dolazi u suprotnost s individualističkim, nego se izvodi upravo iz te kolektivne svijesti. Krivo je, dakle, kad u mnogim komunističkim teorijama dolazi do izraza mišljenje da je kolektivistički osjećaj u apsolutnoj suprotnosti s individualističkim. Na taj to način ni Marx nije nikada razumio. Moramo još pitati koje činjenično stanje daje energiji identificiranja i vezanosti posve različiti pravac kod klasno svijesnog radnika. To je, promatrano klasno i u velikim razmjerima, u prvom redu kolektivni način proizvodnje u tvornici koji je u oštrom proturječju s individualnim načinom rada seljaka ili sitnih trgovaca. Aii, kao i uvijek, i ovdje moramo pitati kojim se sredstvima taj različiti način života različito ispoljava. Socijalni je položaj samo vanjski uvjet, iako odlučujući, koji određuje ideologijski proces u masovnoj individui. Treba istražiti porivne snage čijom pomoću različiti sadržaji političkog svijeta zadobijaju isključivu vlast u osjećajnom životu. Pritom je barem °vo sigurno: to nije glad, ona nije presudan faktor, inače bi već došlo do svjetske revolucije. Kao što je ta tvrdnja pogodna za rušenje tradicionalnih vulgarnih predstava tako je i točna. Kada sociologijski ograničeni psihoanalitičari objašnjavaju revoluciju infantilnim revoltom protiv °ca imaju pritom pred očima revolucionara iz intelektualnih krugova kod kojega je taj faktor stvarno odlučujući, ali to ne važi za radničku klasu. Zatomljivanje djeteta koje izvršuju očevi nije u radništvu ništa manje, ponekad je čak i brutalnije, nego u malograđanštini. To, dakle, ne dolazi u obzir. Želimo li odgovoriti na to pitanje, moramo tražiti ono što speci-

74

fično razlikuje, a to nalazimo u naoinu proizvodnje tih slojeva i stavu spram seksualnosti koji o tomu ovisi. Da ne bi bilo nesporazuma: i u proletarijatu roditelji 'Zatomljuju seksualnost. Ali, proturjecja kojima su izložena radnička djeca ne postoje u malograđanštini. U malograđanštini vidimo samo zatomljivanje spolnog života. Ono što u tom sloju izlazi na vidjelo kao seksualna djelatnost koja proturječi moralu oisti je izraz proturječja između seksualne težnje i seksualne sputanosti. To je kod proletarijata drukoije. Pored rnalograđanske ideologije njegova ideologija sadrži više ilj manje izražene vlastite seksualne nazore koji su bas suprotni malograđanskim nazorima. Uz to dolazi i Pr0" turječje između naoina stanovanja i kolektivističkog života u pogonu. Sve to djeluje nasuprot malograđanske seksualne ideologije. Prosječni se tip proletera, dakle, razlikuje od prosječnog tipa malograđanina svojim otvorenim i samorazumljivim stavom spram seksualnog pitanja ma kako inače bio smušen i buržoaziran. On se uvijek pokazuje dostupnijim seksualnoekonomijskom nazoru nego tipični malograđanin. A ono što ga oini pristupačnijim je nedostatak baš onih stavova koji su središnji u nacionalsocijalističkoj i crkvenoj ideologiji. identificiranja s državnom vlašću, »najvišim vođom«, nacijom. I to dokazuje da su osnpvni elementi nacionalsocijalističke ideologiie seksualnoekonomijskog porijekla. I nacionalsocijalistička ideologija i vrst seksuaTne ekonomije na kraju krajeva su uvjetovane različitim klasnim položajem. Već smo pokazali da je sitno seljaštvo zbog svoje individualističke privrede i velike ovisnosti o obiteljskoj izolaciji teško dostupno svijesti o svojem klasnom položaju, a vrlo lako ideologiji političke reakcije, što je razlog raskoraka između sooijalnog položaja i ideologije. lako karakteriziran najstrožim patri-

75

jarhatom i odgovarajućim moralom sitni seljak ipak razvija proleterske — premda totalno 'izobličene _ forme seksualnog života. Kao ,i u proletarija tu nasu^prot malograđanštini — i u selTašb/u omladina rano počTnje j CžgksuaTnTm odnosimaTali ta~je omia'dina zbogstrogog patrijarhalnog odgoja ometena ili Čak bru^tna; sekstialnl se žlvot odvija^ tajno, spolna je hladhoča djevojaI