Jezična raznolikost svijeta [2. izdanje ed.] 978-953-220-355-4 [PDF]

Zitiervorschau

(... ) Najveća je zabluda koja se pone­ kad čuje među laicima, a nažalost i među nekim lingvistima, da "mali" jezici predstavljaju prepreku razumi­ jevanju među ljudima, te da bi svijet bio mirnije i sretnije mjesto kada bi svi govorili nekim od velikih, svjetskih, "kulturnih", "civilizacijskih", ili kakvim drugim laskavim epitetom ukrašenih jezika. Mnoga među najmiroljubivijim ljudskim društvima tradicionalno su višejezična, a većina država u kojima je višejezičnost službeno sankcioni­ rana stoljećima nije vodila osvajačke ratove (pomislite na Belgiju, Kanadu i Švicarsku). Krvavi švicarski građanski rat polovicom 19. stoljeća nije podijelio tu zemlju po jezičnim granicama, već su presudnu ulogu odigrale vjerske podje­ le između katolika i protestanata, pa su se njemački kantoni s protestantskom i katoličkom većinom našli na suprotnim stranama bojišnice. Koliko god jezična prava bila važna, i koliko god jezik sudjelovao u izgradnji nacionalnog identiteta, u povijesti nije zabilježen slučaj nekoga rata koji bi se vodio zbog jezika. Ukidanje "malih" jezika možda bi smanjilo zbrku u glavama onih koji ne žele pamtiti ni njihova imena, ali ne bi doprinijelo miru u svijetu. Voltaireova teza, iskazana u pismu Katarini Velikoj, da bi svi ljudi svijeta govorili francuski, da nije bilo "nezgode" s babilonskim tornjem, ostaje samo neostvariva želja onih kojima učenje stranoga jezika narušava samoprisvojeno pravo na intelektualnu lijenost.

Ranko Matasović

Jezična raznolikost svijeta PODRIJETLO, RAZVITAK, IZGLEDI

ALGORITAN\. Zagreb, veljača 2011. drugo izdanje .

Sadržaj Predgovor. . . . .. . . . . . .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . .. . . . . . . .. . . . . .. 9 .

Predgovor drugom izdanju. ..... . .................... . . . . ............ 13 .

Uvod

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

15

Jezična raznolikost ....... . ...... . ....................... . . . .... 15 Oblici jezične raznolikosti. Podrijetlo jezične raznolikosti

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

Biološke i društvene pretpostavke jezične raznolikosti

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

Evolucija čovjeka i evolucija jezika

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

17

21

21

24

Kako je nastao jezik, kako su nastali jezici? ...................... 36

Zašto je jezik dobar za nas? ..................................... 48 Evolucija i funkcija jezika

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

..

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

55

Granice jezične raznolikosti........................................... 6 3

Univerzalna gramatika? ........................................ 6 3

1. Segmenti i distinktivna obilježja .............................. 6 5

2. Slog

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

4. Morfem, korijen, afiksi

.

.

.

.

3. Naglasak

5. Riječ

.

.

.

.

.

.

. .

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

68

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

69

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

70

.

..

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

6. Vrste riječi

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

7. Gramatičke kategorije 8. Argumenti i predikati.

.

72

73 77

80

9. Konstituenti (fraze, sintaktičke skupine) ....................... 8 3

10. Gramatičke relacije

.

.

.

.

.

.

11. Informacijska struktura

.

.

.

.

.

12. Struktura leksikona

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

88

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

98

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

100

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

104

.

.

.

.

.

.

.

.

.

Zaključak: koliko se jezici mogu razlikovati?

Razvitak jezične raznolikosti......................................... 107 .

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

107

Kako se jezici mijenjaju?

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

113

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

Jezična karta svijeta

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

119

Glasovne i morfološke podudarnosti.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

125

Ograničenja poredbene metode

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

128

Nasljeđivanje i posuđivanje

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

138

Makroaree i distribucija tipološke raznolikosti

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

150

Modeli genetske srodnosti

.

.

.

.

Lingvistička povijest svijeta ......................................... 153 Van iz afrike

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

153

Južna Azija

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

159

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

160

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

163

Australija i Nova Gvineja Istočna Azija

.

.

.

.

.

.

.

.

Amerika

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

167

Oceanija

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

171

Europa - nacrt za jezičnu povijest

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

174

Rušenje babilonskog tornja, ili budućnost jezične raznolikosti.......... 227 .

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

227

Oživljavanje jezika

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

237

Mali i veliki jezici

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

244

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

246

Izumiranje jezika

.

.

.

Svjetski jezici i jezična budućnost svijeta

Zakijučak .......................................................... 259 Literatura .......................................................... 263 Kazalo

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

275

Cenedl heb iaith} cenedl heb galon

{{Narod bez jezika, narod bez srca" (velška poslovica)

Predgovor

Predgovor "Tata, zašto ljudi govore različitim jezicima? " bile su riječi kojima me je prije nekoliko godina moj tada šestogodišnji sin Mavro naveo da razmislim o pisanju ove knjige. Kada sam Mavri morao priznati da zapravo ne znam odgovor, nije na kocki bila samo moja vjerodostojnost kao oca, Mavrino je pitanje bacalo sumnju i na smislenost mojega bavljenja lingvistikom. Ako lingvisti nisu u stanju pružiti jasan odgovor na to, naizgled najjednostavnije od svih pitanja o jeziku, tada se može posumnjati kakvoga smisla ima njihovo razglabanje daleko složenijih specijalističkih pitanja o tome kako se, primjerice, uspostavlja e-komanda u sintaktičkim strukturama, kakvi su odrazi indoeuropskih laringala u praslavenskome, ili u čemu se sastoje razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika. Stoga sam se odlučio napisati ovu knjigu, koja je na neki način odgovor na Mavrino pitanje. Pisati knjige ovako široke tematike vrlo j e nezahvalan posao. Budući da nitko ne može biti podj ednako kompetentan u svim disci­ plinama iz kojih se navode argumenti, treba se ponajviše oslanjati na sekundarnu literaturu umjesto na vlastita istraživanja. U prenošenju tuđih rezultata lako se može potkrasti greška, a kritičnom čitatelju bit će dovoljno da pronađe jednu ili dvije krupne pogreške da bi se uvjerio kako je čitava knjiga nedopustivo površna u metodologiji i nesigurna u zaključcima. Zbog toga sam nastojao, koliko god sam bio u stanju, kontrolirati izvore iz kojih sam crpao podatke, te ih navodio u bilj eškama uz tekst. Nadam se da velik broj bilježaka neće umanjiti čitkost ove knjige, a uvjeren sam da će pažljivu i zainteresiranu čita­ telju omogućiti da se lakše snađe u mnoštvu podataka i tema koje su, zbog ograničenosti opsega, u tekstu samo ovlaš dotaknute. Budući da

1 10

Jezična raznolikost svijeta

bilješke sadržavaju uglavnom podatke o literaturi, većinom se mogu preskakati u brzom čitanju. Pišući ovu knjigu često sam se pitao nisam li se prihvatio preambi­ ciozna posla. Kada je Karl Brugmann 1886. počeo pisati svoju sintezu cjelokupne indoeuropske lingvistike, "Nacrt poredbene gramatike indoeuropskih j ezika", relevantne knjige koje su o tome postojale mogle su stati na nekoliko polica priručne biblioteke, a članci objav­ ljeni o indoeuropeističkim problemima mogli su se pronaći u svega pet ili šest časopisa, od kojih je većina izlazila u Njemačkoj . Danas je pisati sintetska djela nezahvalno, pa i gotovo nemoguće, jer je količina literature, koja o svakoj pojedinoj temi godišnje nastaje, zastrašujuća. U četvrtom poglavlju ove knjige ovlaš se spominje važnost rekonstru­ irane indoeuropske riječi za "konja" ('�hlek'wos)\ koja pokazuje da su govornici indoeuropskoga prajezika ovladali uzgojem konja, što je iz više razloga važno za prostorno i vremensko određenje zajednice koja je govorila indoeuropskim prajezikom. Samo o toj riječi i načinu kako ju treba rekonstruirati postoje četiri članka za koja ja znam, a problemu uloge konja u indoeuropskom društvu posvećene su i tri knjige. O gotovo svakom problemu kojim se bavi ova knjiga postoji mnoštvo članaka i knjiga, a novi radovi o njima nastaju i dok ja za­ pisujem ove redove. Tempo objavljivanja novih publikacija takav j e, da je vrijeme potrebno za koliko-toliko iscrpno savladavanje nekoga znanstvenog područja dovoljno dugačko da u međuvremenu zastare spoznaje do kojih ste došli savladavajući područje kojim ste se bavili neposredno prije toga. Bavljenje znanstvenim radom tako se pretvara u trku Ahileja i kornjače. Ovu sam knjigu počeo pisati u proljeće 2004. godine. Brzina kojom je ona nastala ne znači i da je napisana brzopleto. Pišući neka poglavlja koristio sam se opsežnim bilješkama za predavanja koja sam održao kao profesor na poslijediplomskim studijima lingvistike u Zadru i Zagrebu, te kao pozvani predavač na sveučilištima u Bonnu i Konstanzu. Mnoge sam teme o kojima pišem u knjizi prethodno prodiskutirao sa studentima i drugim slušačima predavanja, kojima sam zahvalan na primjedbama i pitanjima koja su mi pomogla da sebi razjasnim što zapravo mislim o pojedinim problemima. Razgovor s 1

U lingvistici se zvjezdicom označuju neposvjedočeni, rekonstruirani jezični oblici.

Predgovor

mojim studentima često mi je pomagao da bolje i jasnije izrazim svoje stavove o mnogim pitanjima raspravljanim u ovoj knjizi. U prikupljanju građe za knjigu znatno mi je koristila studijska godina 2002-3003 . koju sam kao stipendist Zaklade Alexandera von Humboldta proveo na Sveučilištu u Bonnu, te kraći studijski boravak na Sveučilištu u Leidenu u studenome 2004, gdje sam boravio na poziv Alexandera Lubotskoga i Odjela za poredbenu lingvistiku toga sveučilišta. Također, na mnoge su moje poglede, iznesene u ovoj knjizi, jako utjecala predavanja o jeziku i pretpovijesti Bernarda Comrieja, održana na Lingvističkom institutu Američkoga lingvističkoga društva na Sveučilištu Kalifornije, Santa Barbara, u 2001, te razgovori koje sam s njim vodio za posjeta Institutu Max Planck u Leipzigu, u ožujku 2003. Mate Kapović pročitao je prvu verziju ovoga rukopisa i upozorio me na mnoge greške i nedosljednosti, na čemu sam mu osobito zahva­ lan. Svojoj supruzi, Maji Matasović, dugujem zahvalnost ne samo za pažljivo čitanje i komentiranje rukopisa, već i za duge mjesece strpljive podrške, nadahnuća i razumijevanja. Na koncu, na moje su poglede i način razmišljanja o mnogim pita­ njima, o kojima se govori u ovoj knjizi, znatno utjecali Johanna Nichols, Robert D. Van Valin Jr., Daniel Nettle, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Miloš Judaš, Neven Sesardić, i mnogi drugi znanstvenici. To, međutim, ne znači da se itko od njih slaže s mojim mišljenjima, a pogotovo da je na bilo koji način odgovoran za moje vlastite pogreške i zablude. U Zagrebu, 27. veljače 2005.

Predgovor

Predgovor drugom izdanju Od objavljivanja prvoga izdanja ove knjige izumrlo je, po mojoj osobnoj procjeni, pedesetak jezika, od kojih većina nije bila nikada opisana niti podrobno dokumentirana. Usprkos zastrašujućem tempu kojim izumiru jezici svijeta, jezična raznolikost svijeta i dalje je zadivljujuća pojava, a bavljenje njome nije izgubilo svoj smisao. U ovom su izdanju ispravljene neke sitne pogreške koje su se pot­ krale u prvom izdanju, bibliografija je nadopunjena novim naslovima, a neka su poglavlja doživjela i značajnije izmjene. Osobito se to odnosi na poglavlje o podrijetlu jezične raznolikosti, budući da je u proteklih pet godina došlo do važnih otkrića na području genetike i paleoan­ tropologije. Sekvencioniranje genoma neandertalaca pokazalo je da su nam oni genetski znatno bliži nego što se prije mislilo, pa čak i da je na području Europe dolazilo do miješanja genoma homo sapiensa sapiensa i homo sapiensa neanderthalensisa. Tko zna, možda se naši daleki predci s neandertalcima nisu samo parili, možda su s njima i razgovarali! U priređivanju novoga izdanja pomogle su mi rukom pisane bilješke koje je na marginama svojega primjerka ove knjige ispisao akademik Dalibor Brozović. Njegov primjerak prvoga izdanja ljubazno mi je ustupila Dunja Brozović Rončević, na čemu j oj toplo zahvaljujem. Žao mi je što akademik Brozović nije više među nama . da vidi i drugo izdanje "Jezične raznolikosti svijeta". U Zagrebu, 3 . siječnja 2011.

Uvod

Uvod Jezična raznolikost U "Knjizi postanka" (11, 1 -9) čitamo: nn� j'jDW nNj'j-"� 'j'j�} :c''''1nN c'!:::ll�

'17�� n�� j'j17p:::l �Nf1?"} c'Jp.� C179:J� 'i1�}

2

C'p·7 jj:J�7� i1:::lj'j �j'j�J-"� tLi'N �'1?N"} 1�N7 jj:J�7iJ cry" 'i1J;l} j'jDJ�� j'jDl�:J1 :'�h� CD" j'j'j'j '�n.iJ1

3

itLiN'1 ",��� "l,1 �:J,?-j'j�,�:J j'j:::lj'j �'1?N'" ':J,

4

:nNj'j-"�

,tp� "'��iJ-n�1 "17j'j-n� nK'" j'j'j'j� ij",'

:CiNj'j ':J,� �:J :l C'?�7 no� j'jDW1 in� C� lD j'j'j'j� '�N"} "j cry� '�:l'-N" j'jn�1 niW�� C'?l1iJ j'jr.1

�171?�'

N"

:niW�� ��\' 'tp� 'tp� cnD� ctLi j'j"�:J1 j'jil:J, j'j:::lj'j :�j'j�J n�� tLi,�

n Nj'j-"� ':J,�-"�

:"l,1j'j n��� �"�FT} n�� j'j'j'j� "�:l ctLi-'� "�:l j'j�� N'P l��"� ':J,�-".tJ j'j'j'j� C�'Dry CW�� nNj'j-"� � :nNj'j-"�

5

6 7 8

9

�:

1 16

Jezična raznolikost svijeta

Osim u malo vjerojatnom slučaju da ste studirali biblijsku teologiju ili orijentalne jezike, u prethodnom odlomku po svoj prilici niste razumjeli ništa. Evo toga istoga odlomka u prijevodu: "Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste. Ali kako su se ljudi selili s istoka, naiđu na jednu dolinu u zemlji Šinearu, i tu se nastane. Jedan drugom reče: "Haj demo praviti opeke te ih peći da otvrdnu! " Opeke im bile mjesto kamena, a paklina im služila za žbuku. Onda rekoše: Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!" Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. Jahve reče: "Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije." Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada. Stoga mu je ime Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jahve raspršio po svoj zemlji". Navedeni odlomak objašnjava, očima drevnih Hebreja, razlog zbog kojega na svijetu postoje različiti jezici, a time i zašto niste razumjeli hebrejski izvornik. Poput mitotvoraca mnogih naroda, i autor hebrejske Biblije zamišlja da je isprva postojao samo jedan jezik i jedan narod, a da se postanak različitih jezika može pripisati božanskoj intervenciji. Postojanje samo jednoga jezika smatra se prirodnim stanjem, koje je narušeno nastankom jezične raznolikosti. Autoru biblijskoga odlomka, kao i većini nas, samorazumljivo je da su postankom različitih jezika nastali i različiti narodi, te da im je različitost jezika onemogućila da međusobno surađuju. Od razdoblja babilonskoga tornja postojanje se različitih jezika smatra činjenicom koju bi, vjerojatno, mogla promijeniti samo još jedna Jahvina intervencija. U ovoj ćemo knjizi kritički razmotriti neke elemente babilonskoga mita i postaviti pitanja koja zacijelo nisu mogla pasti napamet he­ brejskomu mitotvorcu: Što ako je prirodno stanje oduvijek bilo ono u kojem postoje različiti jezici? Što ako j ezična raznolikost nastaje posve prirodnim, biološki usađenim mehanizmima, naslijeđenima u genetskom programu ljudske vrste? Jesu li se ljudi nakon propasti gradnje babilonskoga tornja mogli dogovoriti da govore istim jezikom?

Uvod

Je li jedan narod, od onih koji su nastali u doba babilonskoga tornja, mogao pokoriti druge i nametnuti svoj jezik cijelomu svijetu? U kojoj mjeri ljudi mogu naučiti jezike drugih skupina, uz svoj vlastiti, te mora li jezična raznolikost biti preprekom ljudskoj suradnji? Danas, kada jezici u svijetu izumiru gotovo jednakom brzinom kao i životinjske vrste, kada globalna dominacija jednoga jezika (engleskoga) dovodi do međusobnoga razumijevanja među ljudima sasvim različitih kultura i povijesnih pozadina, takva su pitanja možda relevantnija nego ikada prije. Bilo bi obijesno misliti da će upravo ova knjiga uspjeti objasniti zašto se na svijetu govore različiti jezici, u kojoj se mjeri jezici uopće mogu razlikovati, te kakva je prošlost i budućnost jezične raznolikosti svijeta. Moja je želja, međutim, u ovoj knjizi izložiti ono što se o tome može koliko-toliko pouzdano znati, raspraviti najspornija pitanja povezana s jezičnom raznolikošću svijeta, te razmotriti metode koje će jednom u budućnosti možda dovesti do odgovora na njih.

Oblici jezične raznolikosti Osnovna će tema ove knjige biti jezična raznolikost svijeta; dobro je stoga na samom početku razjasniti u kojim se sve smislovima može govoriti o j ezičnoj raznolikosti2: prvi je smisao apsolutna jezična raznolikost, pri čemu se misli na ukupan broj jezika koji se govore na nekom teritoriju. Taj teritorij može biti jednak čitavu svijetu: danas se na Zemlji govori oko 6000 jezika, no taj se broj izuzetno brzo smanjuje - računa se da svaka dva tjedna izumire po jedan jezik3 • Međutim, apsolutnu j ezičnu raznolikost možemo utvrditi i za manje teritorije, primjerice za pojedine kontinente, te usporediti rezultate. U Europi se govori samo oko 4% jezika svijeta, u obje Amerike oko 15%, u Africi oko 3 1%, a u Aziji, Australiji i Oceaniji oko 50%, pri čemu samo na Papuu Novu Gvineju i Indoneziju otpada oko 25% jezika svijeta. Naravno, kontinenti nisu svi jednake veličine, stoga navedeni podatci nisu pouzdan pokazatelj stvarne jezične raznolikosti. Objektivnu usporedbu apsolutne j ezične raznolikosti na pojedinim područjima dobit ćemo tako da broj jezika 2 3

Za sličan pristup vidovima jezične raznolikosti v. Nettle 1999. Za raspravu o broju jezika u svijetu danas, te o tempu njihova izumiranja, v. Crystal 2001 : 4 i dalje, Hagege 2005: 283 i dalje.

1 18

Jezična raznolikost svijeta

podijelimo s površinom pojedinog područja (u četvornim kilometrima); što je dobiveni broj manji, jezična je raznolikost veća: •

•

•

•

Uzmemo li da se danas u zapadnoj i srednjoj Europi (bez zemalja bivšega SSSR-a i Finske) govori 3 8 jezika (broj koji ne uključuje jezike novijih imigranata iz bivših kolonija) na površini od 5.534.054 km2 , jezična raznolikost iznosi 145 633 km2 po jeziku. u Africi, na 20.244.030 km2 govori se oko 8 00 jezika, što nam daje jezičnu raznolikost od 25. 305 km2 po jeziku4• u Indiji na 3.287.590 km2 ima oko 300 jezika, što znači da je jezična raznolikost 10.958 km2 po j eziku. u Papui Novoj Gvineji na 462. 840 km2 ima oko 800 jezika, što nam daje vrlo veliku raznolikost od samo 579 km2 po jeziku.

Zanimljivo je da je područje najveće jezične raznolikosti na svijetu otočje Vanuatu, gdje samo 150.000 ljudi govori čak 105 jezika, na površini od 12.190 km2 ; to nam daje zastrašujuću raznolikost od samo 8 1 km2 po jeziku. Drugo, može se govoriti o genetskoj jezičnoj raznolikosti, pri čemu se misli na broj jezičnih porodica koje postoje na nekom području; Europa je primjer kontinenta razmjerno malene genetske raznolikosti. Danas se na tom kontinentu govore jezici samo triju porodica (ponovno, ne uzmemo li u obzir jezike novijih imigranata): indoeuropske, ural­ ske i izolirani baskijski jezik. U drugim je dijelovima svijeta genetska raznolikost dramatično veća: primjerice, na Kavkazu, na području višestruko manjemu od Europe, govore se jezici čak šest jezičnih po­ rodica (nahsko-dagestanske, abhasko-adigejske, kartvelske, mongolske, turkijske i indoeuropske). Genetska raznolikost ne mora pratiti apso­ lutnu jezičnu raznolikost: u Africi se govori oko osam stotina jezika, no svi oni pripadaju samo četirima jezičnim porodicama (zanemarimo li jezike europskih kolonizatora i austronezijski malgaški na Madaga­ skaru), što u principu znači da su se razvili iz samo četiri zajednička prajezika: afroazijskoga, nilsko-saharskoga, nigersko-kordofanskoga 4

Najpouzdanije suvremene podatke o broju jezika u pojedinim zemljama i kontinentima, te o broju njihovih govornika, daje jedan izvor na Internetu (http:// www.ethnologue.org), što je neobično, jer internetski izvori vrlo često nisu osobito pouzdani.

tr

Uvod

i kojsanskoga. U Africi je, dakle, velika apsolutna jezična raznolikost, ali malena genetska raznolikost. Treću vrstu jezične raznolikosti možemo zvati tipološkom: jezici se međusobno razlikuju, no nisu svi jezici međusobno podj ednako različiti. I laiku je jasno da se hrvatski od slovenskoga razlikuje manje nego od mađarskoga, da ne govorimo o "egzotičnim" jezicima poput američkog indijanskog jezika navaho. Tipološka se jezična raznolikost nekoga područja očituje u broju relevantnih strukturalnih obilježja po kojima se jezici toga područja razlikuju. Što je relevantno strukturalno obilježje nije lako odgovoriti na jednostavan način, i lingvisti se često razlikuju u svojim odgovorima na to pitanje. Uzmemo li ponovno primjer odnosa hrvatskoga i mađarskoga, u mađarskome nema mnogih jezičnih obilježja koja su tipična za hrvatski: tonskoga naglaskaS , grama­ tičkog roda, opreke između svršenih i nesvršenih glagola, određenih i neodređenih pridjeva, itd. S druge strane, mađarski ima neka obilježja koja nemaju ni hrvatski ni susjedni europski jezici: posvojne sufiks e na imenicama, subjektnu i objektnu konjugaciju glagola, itd. Ono što će možda iznenaditi jest činjenica da mađarski s hrvatskim dijeli neka obilježja koja mnogi jezici u svijetu nemaju: gramatičke padeže, pasiv, akuzativnu sintaktičku konstrukciju rečenice, itd. U američkom indijanskom jeziku lakhota6 ne nalazimo niti jedno od tih obilježja. Mjera u kojoj se jezici na nekom području tipološki razlikuju svakako ovisi o jezičnoj povijesti toga područja i jezika koji se ondje govore: razlog zbog kojeg se hrvatski i slovenski tako malo razlikuju svakako leži u činjenici što su se oba ta jezika razvila iz zajedničkoga prajezika, koji se govorio razmjerno nedavno, i čija su mnoga obilježja naslij edili. Jedan od razloga zbog kojega se hrvatski i mađarski ne razlikuju onoliko, koliko bi se mogli razlikovati, sigurno je činjenica da su govornici mađarskoga već više od tisuću godina u dodirima sa susjednim slavenskim i germanskim jezicima, zbog čega je mađarski od njih poprimio neka relevantna jezična obilježja. 5

6

Lingvistički termini koji se ovdje navode objašnjeni su u jednom od idućih poglavlja knjige; " to je razlog više da nastavite čitati. Tim jezikom siuske porodice govore Indijanci u filmu "Ples s vukovima" (Dances with Wolves) Kevina Costnera. Za kratak gramatički opis toga jezika v. Mithun 1999.

Jezična raznolikost svijeta

Zbog čega među raznim područjima na svijetu postoje tako velike razlike u sva tri vida jezične raznolikosti? Neki su razlozi za to nesum­ njivo povijesni, neki su geografski, sociološki i ekonomski, a neki su, kao što ćemo nastojati pokazati u nastavku ove knjige, biološki vezani uz samu narav ljudske vrste. Istraživanje koje stoji pred nama bit će dakle multidisciplinarno: u nastavku ove knjige lingvistički argumenti ispreplitat će se sa spoznajama drugih znanstvenih disciplina koje se dotiču jezika i njihove povijesti i rasprostranjenosti u svijetu.

Podrijetlo jezične raznolikosti

Podrijetlo jezične raznolikosti Biološke i društvene pretpostavke jezične raznolikosti Mnogi su učenjaci tijekom povijesti smatrali da je jezik upravo ono čime se razlikujemo od životinja, poglavito od primata poput čimpanza, bonoba, gorila i orangutana, naših najbližih srodnika u životinjskom svijetu. Rene Descartes u sedamnaestom je stoljeću smatrao da su životinje poput automata, čije je ponašanje potpuno određeno fizi­ kalnim zakonima, dok ljudi mogu stvarati uvijek iznova neočekivane, originalne misli koje nitko prije nije pomišljao i izražavati ih jezikom? Tu je točku gledišta na ljudski jezik u naše vrijeme obnovio Noam Chomsky8 ; on je od pedesetih godina dvadesetog stoljeća neprekidno isticao da ljudi, za razliku od svih naših evolucijskih srodnika koji također imaju sredstva komunikacije, na osnovi vrlo ograničene izloženosti jezičnoj djelatnosti u najranijoj mladosti uspijevaju stvarati potencijalno beskonačno mnogo novih jezičnih poruka, ili rečenica, 7

Descartes 1973 (1637): 156: . . , jamais elles [sc. les machines] ne pourraient user de paroles ni d'autres signes en les composant, comme nous (aisons pour declarer aux autres nos pensees. Car on peut bien concevoir qu'une machine soit tellement (aite qU'elle pro(ere des paroles... mais non pas qu'elle les arrange diversement, pour repondre au sens de tout ce qui se dira en sa presence, ainsi que les hommes les plus hebetes peuvent (aire. "Nikada oni [strojevi] ne bi

mogli koristiti riječi ni druge znakove od kojih se riječi sastoje kao što mi činimo da bismo objavili drugima svoje misli. Jer moglo bi se zamisliti da je neki stroj napravljen tako da izgovara riječi . . . ali ne i tako da ih slaže u različite poretke, kako bi po smislu odgovorio na sve što će biti izgovoreno u njegovoj prisutnosti, onako kao što i najtuplji ljudi mogu učiniti". 8

V. npr. Chomsky 1 99 1 , Chomsky 2002.

Jezična raznolikost svijeta

koje nikada u životu nisu čuli. Međutim, s biološke točke gledišta to uvjerenje očigledno nije točno: ljudi nisu samo jedina vrsta primata koja je razvila govornu komunikaciju, već su jedinstveni i po tome što hodaju uspravno (neprekidno, a ne povremeno poput čimpanza), znaju upaliti vatru, izrađuju oruđe prema unaprijed osmišljenu planu, rađaju se potpuno nesposobni za preživljavanje bez roditeljske skrbi, a imaju i neke, iz životinjske perspektive, neobične obrasce spolnoga ponašanja. Primjerice, j edino je u pripadnica ženskoga spola ljudske vrste ovulacija prikrivena, zbog čega su pripadnici muškoga spola nesigurni pri kojem spolnom odnosu njihova partnerica može začeti. Sa stanovišta primata, prikrivenost ovulacije mogla bi se učiniti neo­ bičnijim obilježjem ljudi nego što je postojanje jezika. Kao što ćemo vidjeti poslije, može se osporiti čak i teza da je ljudski jezik nešto u svakom pogledu osebujno u usporedbi s nekim životinjskim oblicima komunikacije. Jedini način da se obrani teza o izuzetnosti ljudskoga jezika bio bi dokaz da je upravo jezik odgovoran za naša postignuća kojima se možemo podičiti pred drugim životinjama: sposobnost neo­ buzdanog zagađivanja okoliša, skladanje glazbenih djela poput hitova Miše Kovača, konstrukciju atomske bombe i izgradnju građevina poput Babilonskoga tornja. No tada se, naravno, postavlja pitanje koje je mučilo i autora mita o Babilonskome tornju: zbog čega ne postoji samo jedan jezik, već se ljudska vrsta od pamtivijeka susreće s mnoštvom jezika. Ako je uspješna jezična komunikacija uzdigla ljudski rod nad druge životinjske vrste, jedan bi univerzalni jezik zacijelo predstavljao još uspješnije sredstvo komunikacije među pripadnicima vrste nego tisuće i tisuće jezika koji su morali postojati tijekom povijesti, a od kojih mnogi postoje i danas. Kao i svekoliko drugo ljudsko ponašanje, i jezično je ponašanje evolu­ iralo tijekom povijesti vrste. U biološkim terminima to konkretno znači da je pripadnicima vrste, koji su mutacijama razvili jezičnu sposobnost, ona donosila adaptivnu prednost pred onima koji te sposobnosti nisu posjedovali. U skladu s uobičajenim evolutivnim procesima, pripadnici vrste s očiglednom adaptivnom prednošću (u ovom slučaju jezičnom sposobnošću) preživjeli su i proširili svoje gene na buduća pokoljenja, dok potomci onih hominida koji nisu razvili jezik nisu među nama kako bi ispričali svoju priču. Međutim, čak i teza o adaptivnim pred­ nostima jezika kao sredstva komunikacije nema mnogo smisla prema

Podrijetlo jezične raznolikosti

učenju suvremene evolutivne biologije; obrasci ponašanja i kognitivne sposobnosti koji su evoluirali prirodnom selekcijom ujedno su oni koji doprinose održanju genetskog koda individue koja posjeduje dotični obrazac ponašanja. Vid je evoluirao ne zato j er je lijepo gledati krajolike, već zato jer organizmi koji vide s većom vjerojatnošću uspijevaju izbjeći grabežljivce, pronaći hranu, a time i preživjeti dovoljno dugo da bi se razmnožavali i tako prenijeli svoj genetski kod budućim pokoljenjima. Jezik nije poput vida, jer priopćavajući informaciju drugima ne kori­ stimo sebi, ukoliko se radi o istinitoj obavijesti - primjerice, o tome gdje se nalazi hrana ili grabežljivci. Jezik pak nije mogao evoluirati prvenstveno radi priopćavanja lažnih informacija (tj. radi laganja), jer bi prirodnom i seksualnom selekcijom "geni za zavaravanje" bili elimi­ nirani iz populacije. To je, u svakom slučaju, mišljenje goleme većine biologa i antropologa. Time kažemo samo to da jezična komunikacija izgleda poput altruističnog ponašanja, a takva ponašanja (ukoliko nisu usmjerena prema srodnicima, nositeljima podudarnoga genetskog koda) ne mogu biti rezultatom prirodne selekcije prema suvremenom učenju o evoluciji. Prirodna selekcija ne odvija se u korist vrste, već u korist genetskoga koda čiji je nositelj jedinka: genetski uvjetovani obrasci ponašanja mogu evoluirati samo ako koriste jedinki u čijim su genima "programirani"9. Postavite se u položaj Barakiela, jednoga od graditelja Babilonskoga tornja, koji upravo sa svojim kolegama gura kamen težak nekoliko tona uz kosinu gradilišta; s njegove točke gledišta svaka istinita informacija koju pruži ljudima kojima je okružen ne pomaže njegovim genima da se prošire, već genima slušatelja; jedino ako su slušatelji njegovi srodnici, koji ionako dijele velik dio njegovih gena, isplati se obavijestiti ih o svemu onomu što njima i njihovim genima može pomoći u opstanku. Životinje nikada ne komuniciraju zato da bi pomogle pripadnicima svoje vrste10: pri životinjskoj komunikaciji uvijek se radi ili o reklamiranju vlastitih gena (kao kod ptičjega pijeva, kojim ptice prizivaju potencijalne spolne partnere), ili o zastrašivanju potencijalnih genetskih suparnika (kao u mnogim slučajevima vokalizacije kod sisavaca). U malobrojnim slučajevima životinjske komunikacije koja za cilj ima priopćavanje o 9 10

Za razumljiv uvod u evolucijsku psihologiju v. npr. Badcock 2000. V. Dawkins & Krebs 1978; za problem evolucije altruističkog ponašanja v. Trivers 1971 , a za problem jezika kao "alrruističnog" ponašanja v. Knight et al. (ur.) 2000: 19-122.

Jezična raznolikost svijeta

izvorima hrane (npr. među pčelama, koje plesom signaliziraju gdje se nalaze cvjetna polja), ili o upozoravanju na prisutnost grabežljivaca (npr. među vervetskim majmunima), komunikacija se uvijek odvija među genetski blisko srodnim pripadnicima iste životinjske vrste. Možda bi za Barakiela (čitaj : za njegove gene) bilo dobro kada bi mogao jezikom komunicirati samo s onim ljudima koji dijele njegove gene, ili za koje je vrlo vjerojatno da dijele barem dio njegovih gena; recimo, zato što su u dalekoj prošlosti potekli od istoga pretka (zovimo ga Abrahamom), ili malenoga broja zajedničkih predaka. Plemena, narodi, etničke zajednice, obično dijele mit o zajedničkom podrijetlu i zajedničkim predcima, suvremenim terminima: mit o zajedničkom genetskom kodu. Možda Jahvina zamisao da narodima pomiješa jezike "da jedan drugome govora ne razumije" i nije tako loša za našega Barakiela! Iskazano suvremenim znanstvenim pojmovima: može li jezična raznolikost predstavljati činilac koji je nosio evolucijsku prednost pripadnicima ljudske vrste? Da bismo odgovorili na to pitanje, morat ćemo se u idućem poglavlju pozabaviti vrlo zathjevnim problemom evolucije jezika. J

Evolucija čovjeka i evolucija jezika Pitanje o tome kako je, kada i zašto jezik evoluirao, dugo je smatrano irelevantnim za ozbiljna lingvistička istraživanja. Također, smatralo se da je na to pitanje i u principu nemoguće odgovoriti, osim upuštajući se u najfantastičnije spekulacije, te je ono stoga u lingvistici dugo bilo zanemarivano. Išlo se do toga da je najprestižnije francusko udruženje lingvista, Societe de linguistique de Paris, odlučilo da na svojim sesijama neće prihvaćati izlaganja kojima tema uključuje probleme evolucije jezika. Takvo je prezrivo gledanje postupno napušteno tijekom po­ sljednjih dvadesetak godina. Važnu je ulogu u tome odigrao članak S. Pinkera i M. Blooma "Prirodni jezici i prirodna selekcija"l1 u kojem je programatski istaknuto da i jezično ponašanje, kao i svi drugi vidovi ljudskoga ponašanja, mora imati svoje evolucijsko podrijetlo. Problem evolucije jezika relevantan je za teoriju jezične raznolikosti iz nekoliko razloga; kao prvo, budući da se novi jezici neprekidno razvijaju, važno bi bilo znati koliko dugo jezična sposobnost uopće postoji u ljudskome 11

Pinker & Bloom 1990.

-

Podrijetlo jezične raznolikosti

rodu, te jesu li naši neposredni evolucijski predci također posjedovali tu sposobnost. Uzmimo da se iz jednoga jezika svakih tisuću godina razvije desetak jezika-potomaka (kao kada je tijekom otprilike tisuću godina iz općeslavenskoga nastalo desetak različitih slavenskih jezika); ako jezik među hominidima postoji već milijun godina - i uz pretpo­ stavku da jezici ne izumiru - tijekom povijesti je moralo postojati 100010 različitih jezika; ako je pak jezik nastao tek s nastankom suvremenoga homo sapiensa (recimo, prije oko 100.000 godina), tada je broj jezika koji su morali nastati tijekom povijesti 1001°: još uvijek golem broj, ali bitno manji od prethodnoga. Kao drugo, različite teorije o evoluciji jezika imaju različita predvi­ đanja o mjeri u kojoj se jezici mogu međusobno razlikovati. Primjerice, ako je jezična sposobnost rezultatom jedne specifične mutacije, koja je dovela do nastanka "gena za gramatiku", te ako je na taj način genetski određena struktura univerzalne gramatike koju dijele svi ljudski jezici, tada su razlike među jezicima zapravo površne i plitke, a sličnosti među njima određene su genetski. Ako je pak jezik evoluirao postupno, pri čemu je jezična sposobnost određena ukupnošću ljudskih kognitivnih moći (koje su i same rezultat dugotrajne evolucije), tada nema granica potencijalnim razlikama među jezicima, osim granica koje su nametnute općom strukturom različitih kognitivnih moći (percepcije, kratkotrajne memorije, kategorizacije, itd.). Kao treće, suvremene spoznaje o evoluciji j ezika bacaj u novo svjetlo na problem o primarnoj funkciji jezika i razlozima zbog kojih se jezična sposobnost pojavila u ljudskoj vrsti. Ukoliko je j ezična sposobnost rezultatom prirodne selekcije, postavlja se pitanje zašto je ona pripadnicima vrste koji su je posjedovali donijela selektivne prednosti (veći "fitness", kako to kažu biolozi); ako je jedini odgovor: "zato jer je sposobnost preciznog komuniciranja mentalnih sadržaja selektivna prednost", tada je razvitak različitih jezika - među kojima komunikacija nije moguća - zapravo protivan selektivnom pritisku koji je doveo do razvitka jezične sposobnosti. Međutim, možda razvitak efikasnoga sredstva za izražavanje i priopćavanje mentalnih sadržaja nije bio jedini evolucijski pritisak prema razvitku jezika; ako je jedna od primarnih funkcija jezika kohezija društvene zajednice koja se njime služi, te razlikovanje te zajednice od svih ostalih, tada treba pretpostaviti da će postojati selektivni pritisak prema razvitku i očuvanju jezične

Jezična raznolikost svijeta

sposobnosti dizajnirane za optimalnu integraciju društvenih zajednica u kojima žive pripadnici ljudske vrste, te za optimalno razlikovanje od drugih društvenih - i jezičnih - zajednica. Time bi bio otvoren put evolucijskom tumačenju nastanka jezične raznolikosti, a upravo takvo tumačenje željeli bismo ponuditi u ovoj knjizi. Međutim, evolucija jezika nije mnogo veća zagonetka od evolucije ljudske vrste. U suvremenoj paleoantropologiji nema konsenzusa među učenjacima o točnome tijeku evolucije čovjeka; ironično je primijećeno da ima više teorija o točnoj genealogiji ljudske vrste no što je nalazišta kosti iz paleolitika. Otkrića novih vrsta hominida12 dovode do nepre­ kidnog mijenjanja naše predodžbe o evolucijskim predcima ljudske vrste. Danas znamo da je prije nekoliko milijuna godina postojalo nekoliko, a možda i više od desetak vrsta hominida koje su nam sve donekle nalikovale fizičkim izgledom i uspravnim hodom. Samo je jedna od njih neposredni predak današnjih ljudi, no ne znamo koja. Istraživanje genetičkih sličnosti između ljudi i drugih primata - bo­ noboa, čimpanzi, orangutana, itd. - pokazalo je da ljudi najveći dio genetskoga koda (98 ,4 posto) dijele s bonoboima i čimpanzama. Stoga je na evolucijskom stablu potrebno pretpostaviti čvor iz kojega su se razvili, kao tri ravnopravne grane, ljudi, bonoboi (pigmejski čimpanze) i čimpanze13• To je razlog zbog kojega Jared Diamond čovjeka, kao biološku vrstu, naziva "trećim čimpanzom"14. Evolucijsko stablo viših primata iz zajedničkoga pretka, koji se naziva proconsul, a živio je prije petnaestak milijuna godina, vidi se na Prikazu 1 . Genetski su pripadnici ljudske vrste bliski čimpanzama i bonobo­ ima otprilike koliko i miševi štakorima, ili lavovi tigrovima15. Nimu Chimpskyju, poznatom čimpanzi kojega su psiholozi pokušavali naučiti 12

13

14 15

U antropološkoj literaturi termin hominini označuje sve naše zajedni čke pretke koji su postojali nakon evoluci jskog razdvajanja zajedničkog pretka čovjeka, čimpanzi i bonoboa. Hominidima se nazivaju i ljudima najbliži primati, gorile, čimpanze i bonoboi (te zajednički predci tih vrsta), a hominoidima sve navedene vrste zajedno s pongidima (orangutani) i hilobatidima (giboni). Za terminologiju biološke klasifikacije primata, hominoida i hominida v.. Lock & Peters (ur.) 1999: 35. Usp. Byrne 2000. Bonob oi su fizički slični čimpanzama, no obrasci ponašanja i razmnožavanja posve se razlikuju, a međusobno oplođivanje je nemoguće; stoga se nedvojbeno radi o dvjema razli čitim vrstama (pan troglodytes, ili čimpanza , te pan paniscus, ili bonobo). Za razlike u ponašanju bonoboa i čimpanzi v. i Jolly 1999. Diamond 1992. Tomasello 1999.

Podrijetlo jezične raznolikosti

PRIKAZ 1

bonobo

Evolucija hominida

čimpanza

?

homo

proconsul

gorila

orangutan '

znakovni jezik, svatko je od nas bliži evolucijski srodnik od, primjerice, planinskih gorila ili orangutana. Na temelju procjene brzine genetskih mutacija i poznavanja dijela genetskog koda koji dijelimo s čimpanzama i bonoboima genetičari su zaključili da je zajednički predak svih triju vrsta morao živjeti prije otprilike 6,5 milijuna godina u Africi. Od toga zajedničkog pretka potekli su i australopiteci. Oni predstavljaju prvi niz primata koji su hodali uspravno na dvije noge, a to je i obilježje čitavoga roda homo, koji se razvio prije otprilike 2,5 milijuna godina. Usporedni se razvitak različitih vrsta srodnih suvremenom čovjeku vidi iz Prikaza 2 (na sljedećoj stranici). Australopiteci, kojih je bilo nekoliko vrsta (npr. Ardipithecus rami­ dUS!6, Australopithecus robust11:s, ili Australopithecus boisei), predstavljeni

su na prikazu jedinstveno, premda se sigurno radilo o nekoliko različitih vrsta hominida koji su hodali uspravno. Orrorin tugensis vrsta je koja je otkrivena razmjerno nedavno;!? premda postoje neke dvojbe o nalazima toga hominida, čini se da je on doista živio prije 6 milijuna godina i hodao (barem većinu vremena) na dvije noge, te da predstavlja našeg najranijeg do sada posvjedočenog pretka. I on je živio u istočnoj Africi, gdje je otkriven najveći broj ostataka hominida, uključujući i slavnu Lucy, potpuno očuvan kostur ženke australopiteka koji je živio u Hadaru u Etiopiji prije oko 3,2 milijuna godina. Općenito se smatra da se rod 16

17

Neki stru čnjaci izdvajaju ardipiteka iz roda australopiteka, smatraj lIći ga starijim rodom hominida (najstariji nalazi ardipithecusa ramidusa nađeni su u Aramisu u Etiopiji, a potje ču od prije 4 ,4 milijuna godina, v. Lock & Peters (ur.) 1999: 36). V. Aiello i Collard 2001. .

Jezična raznolikost svijeta

PRIKAZ 2

Evolucija homo sapiensa

rani

rani pliocen 5

4

3

milijuna godina

2

o

homo, isprva predstavljen vrstom (ili vrstama) homo rudolfensis (ili homo habilis), pojavio u Africi prije oko 2,5 milijuna godina. Za razliku od australopiteka, pripadnici roda homo upotrebljavali su primitivna oruđa olduvanskoga tipa, koje je tako nazvano po nalazištu Olduvai u Tanzaniji. Najraniji su predstavnici roda homo gotovo sigurno bili

ograničeni na afrički kontinent, što je potrajalo sve do pojave vrste homo erectus. Pripadnici te vrste posvjedočeni su i u Aziji (" Č ovjek iz Jave" s ostatcima starim 700.000 godina i "Pekinški čovjek" star 420.000 godina). Neki stručnjaci sumnjaju u jedinstvenost vrste homo erectus, i to iz dva razloga. Kao prvo, postoje velike morfološke razlike u fosilnim ostatcima između azijskih i afričkih erektusa, a varijacije su prema mnogim znanstvenicima dovoljno velike da bi mogle pripadati dvjema, ili čak trima vrstama. Kao drugo, nedvojbena su svjedočanstva o upotrebi kamenoga oruđa, koje se naziva acheulskim, posvjedočena samo kod afričkih, bliskoistočnih i europskih erektusa, a ne i kod njihovih dalekih azijskih srodnika. Oruđa pronađena kod do sada naj­ ranijega pripadnika vrste homo erectus izvan Afrike, u mjestu Dmanisi u Gruziji (prije oko 1,7 milijuna godina), vrlo su primitivna i podsjećaju na oruđa homo habilisa18• Zbog toga neki paleoantropolozi razlikuju dvije vrste: homo ergaster (za kojega se smatra da je bio. ograničen na Afriku, Bliski istok i Europu), i homo erectus, za kojega se misli da se 18

Klasifikacija hominidskih nalaza iz Dmanisija ponešto je sporna; neki smatraju da se radi o prijelaznoj vrsti između habilisa i erektusa, na što ukazuje i činjenica da je mozak hominida iz Dmanisija iznosio tek dvije trećine zapremine mozga prosj e čnoga erektusa.

Podrijetlo jezične raznolikosti

proširio prije no što je izumljeno acheulsko kameno oruđe. To je oruđe naprednije od olduvanskoga po tome što je oblikovano na temelju "kognitivnoga plana": pretpostavlja se da su njihovi izrađivači oštrice svojih ručnih sjekira klesali tako da su unaprijed morali zamisliti oblik koji žele dobiti. Taj je postupak različit od starijega, olduvanskoga tipa, kod kojeg je oštrica dobivena slučajnim klesanjem jednoga kamena o drugi: erektusi su morali znati što žele napraviti prije no što su počeli klesati. Također je utvrđeno da je kamen od kojih su izrađena oruđa homo erectusa često donošen iz područja dosta udaljenih od mjesta gdje su ona pronađena, što potvrđuje da se erektusima može pripisati kognitivno planiranje: morali su uzimati predmete u prirodi s namje­ rom da ih obrade i upotrijebe na određeni način. Čimpanze, koji su u stanju ovladati upotrebom raznih kamenih i drvenih predmeta, nikada građu za obrađene predmete ne donose izdaleka; zapravo, kao što su još davno pokazali K6hlerovi eksperimenti 1 9, čimpanze mogu riješiti zadane probleme pomoću oruđa samo ako je problem koji treba riješiti u istom vidnom polju s predmetom pomoću kojega je problem rješiv (primjerice, kuka kojom treba dohvatiti banane mora biti postavljena pored banana, ili u istom vidnom polju; čimpanza se neće "sjetiti" kuke i donijeti je iz druge sobe da dohvati bananu). Acheulske su ručne sjekire mogle imati različite namjene, zavisno od toga kako su ih držali u ruci; mogle su se koristiti za bušenje, rezanje, struganje i mrvljenje, te su ih neki paleoantropolozi stoga nazvali "švicarskim nožem kamenoga doba".

PRI KAZ 3

19

V.

Acheulska "ručna sjekira"

Lock & Peters (ur.) 1 9 99: 63 0 i dalje.

Jezična raznolikost svijeta

Acheulsko oruđe pronalazi se na golemim prostorima koje je naselio erektus, no gotovo da nema razlika između ručnih sjekira nađenih u St. Acheulu u Francuskoj i onih koje pronalazimo u afričkim nalazi­ štima. Također je važno istaći da acheulska tehnologija ne pokazuje napredak tijekom više od milijun godina postojanja erektusa. Ako je sposobnost tehnološke inovacije i kulturne varijabilnosti ikakav poka­ zatelj razvitka simboličkih sposobnosti vrste, čini se da nepostojanje regionalnih razlika u načinu obrade kamena među erektusima ukazuje kako ni njihove komunikacijske sposobnosti nisu bile usporedive s onima suvremenih ljudi. U starijoj se antropološkoj literaturi smatralo da su se obilježja ljud­ skoga roda pojavila "u paketu", simultano, ili barem tijekom jednoga i jedinstvenoga procesa specijacije ljudske vrste: uspravan hod, izrada oruđa, ovladavanje vatrom, smanjivanje ruku i produljivanje nogu, povećavanje moždane mase, smanjenje očnjaka i čeljusti, razvitak viših kognitivnih sposobnosti, nastanak osobne svijesti i naravno, ljudski jezik. Međutim, paleoantropološki nalazi tijekom nekoliko proteklih desetljeća pokazali su da su različita obilježja koja pripisujemo isključivo ljudskoj vrsti nastajala neovisno i vrlo polagano. Proteklo je nekoliko milijuna godina od prvih svjedočanstava o dvonožnom hodu među našim predcima do prve dokumentirane upotrebe oruđa, koje je još u vrijeme homo habilisa bilo toliko primitivno da se, po svemu sudeći, njegova upotreba nije bitno razlikovala od upotrebe predmeta kakvu nalazimo među nekim pticama i primatima. Veličina mozga - osobito neokorteksa, dijela mozga koji je povezan s višim kognitivnim funkcija­ ma - nije značajnije porasla sve do pojave erektusa, a i njegov je mozak bio gotovo upola manji od našega; zanimljivo je da je neandertalac (kojega antropolozi većinom ubrajaju u vrstu homo sapiens, dodajući mu epitet neanderthalensis) imao mozak veći od našega, a da zbog toga po svemu sudeći nije bio pametniji. Ponekad se to objašnjava činjenicom da je omjer između mozga i tjelesne mase u neandertalaca zapravo bio manji nego u nas: neandertalci, naime, nisu imali samo veći mozak od sadašnjega guvernera Kalifornije, Arnolda Schwarzeneggera, nego su bili i krupniji i mišićaviji od njega. Osobito je zanimljivo da povećanje mozga (i neokorteksa) nije neposredno povezano s očiglednim razlikama u ponašanju o kojima bi se moglo zaključivati na temelju arheoloških ostataka. Prvi nepobitni dokazi simboličke djelatnosti susreću se tek

Podrijetlo jezične raznolikosti

31

I

dosta vremena nakon pojavljivanja anatomski modernih ljudi, koji su imali mozak zapremine poput našega (ili čak nešto veće); anatomski moderni ljudi pojavljuju se u Africi, otprilike prije 200.000 do 150.000 godina, no njihovo je oruđe isprva bilo podjednako primitivno kao u neandertalaca, a na njihovim nalazištima nisu pronađeni nikakvi tragovi umjetnosti ili regionalnih razlikovanja u izradi upotrebnih predmeta. Na izraelskom nalazištu Qafzeh, koje su naizmjence, a možda i lstovremeno2o, nastanjivali anatomski moderni ljudi i neandertalci, u izradi oruđa uopće se ne razlikuju neandertalski nalazi i nalazi mo­ dernih ljudi, homo sapiensa sapiensa (zabilježeni prije 92.000 godina). Najstariji tragovi umjetnosti i regionalne varijabilnosti u arheološkoj kulturi pojavljuju se tek prije pedesetak tisuća godina, a prava revolucija nastaje s pojavom spiljskoga slikarstva povezanoga s kromanjonskim čovjekom u Europi, prije 30.000 godina. To su znameniti prikazi divljih životinja na zidovima spilja poput Lascauxa, ili kamene ženske figurice poput poznate "Wi1lendorfske Venere". Do sada je nerazjašnjeno zašto postoji tolika vremenska razlika između anatomskih nalaza modernoga čovjeka, i nalaza koji svjedoče o djelovanju ljudskoga uma, odnosno o simboličkoj djelatnosti i kulturnoj varijabilnosti. Jedno je od mogućih objašnjenja da se ključni, završni korak u evoluciji ljudske vrste odvio u unutrašnjoj organizaciji mozga, te da stoga nije vidljiv u arheološkim nalazima. Je li taj korak uključivao i pojavu jezika ostaje kao problem kojim ćemo se još pozabaviti kasnije. Dalek je put između vidljivih obilježja hominida, očuvanih u ar­ heološkim nalazima, i zaključaka o njihovu ponašanju, uključujući i jezično ponašanje. Primjerice, na kakve razlike u ponašanju upućuje činjenica da se zapremina mozga gotovo linearno povećava od austra­ lopiteka do suvremenog čovjeka? Sigurno je samo to da je povećanje moždane mase bilo, u evolucijskom smislu, izrazito "skupo"; mozak troši gotovo 20 posto kalorija u ljudskome tijelu, a sačinjava samo 5 posto tjelesne mase. Za usporedbu, mozak većine sisavaca troši tek oko 3-4 posto kalorija, a mozak antropoidnih primata oko 8 posto kalorija proizvedenih u tijelu. Iz toga se može zaključiti da je veći mozak morao biti jako korisna stvar našim dalekim predcima, inače se njegovo 20

Vjerojatnijom se čini pretpostavka da su na Bliskom istoku neandertalci obitavali za hladnijih klimatskih razdoblja, koja su se svakih nekoliko tisuća godina smjenjivala s toplijima, za kojih su u to područje pr()dirali anatomski moderni ljudi.

Jezična raznolikost svijeta

PRIKAZ 4 Usporedni pregled obilježja među homi nidi ma

DA

uspravan hod

DA

DA

DA

DA

ea.415 ce.

ea.500 ce.

ea.750 ce.

ea.1750 ce.

ea.1350 ce.

prosječna visina (mužjaka) u cm

146-177

131

177

165

175

NE

DA

DA

DA

DA

upotreba oruđa

(nedokazano )

(olduvanski

(aeheulski tip)

(mouste-

(možda ne isključivo)

zapremina mozga

tip)

regionalna varijabilnost oruđa

posvjedočenost

NE

NE

Afrika

Afrika

rienski tip)

NE

NP'

DA

Afrika, Bliski

Europa, Bliski

cijeli svijet

istok, Europa,

istok

Java, Kina, Kavkaz

povećanje ne bi evolucijski isplatilo. Razvitak je mozga doveo do dvije sigurno neugodne posljedice za naše pretke: natjerao ih je da s gotovo isključivo vegetarijanske prehrane, tipične za ostale primate, prijeđu na svežderstvo (a time i smanje veličinu probavnog trakta); na taj su način povećanjem unošenja mesnih bjelančevina u organizam nadoknadili 21

Tzv. cM.telperronienska oruđa, posvjedočena u doba kratkotrajne koegzistencije neandertalaca i modernih ljudi u Europi (prije oko 40.000 godina) pripisuju se neandertalcima i pokazuju određenu varijabilnost i napredak u odnosu prema mousterienskoj tehnologiji. Vjeruje se da su je neandertalci razvili u dodiru s modernim ljudima i pod njihovim utjecajem.

Podrijetlo jezične raznolikosti

kalorije potrebne za održavanje mozga. Druga se neugodna posljedica sastojala u povećanom riziku pri rađanju djece, koja, kao što svaka žena koja je rodila zna, jednostavno imaju prevelike glave za rodni kanal. Da ne spominjemo činjenicu da se ljudska djeca zapravo rađaju kao nedonoščad, jer se ne mogu brinuti za sebe sve do rane adolescencije; kada bi se djeca rađala s dovoljno sazrelim mozgom, on bi bio toliko velik da bi svaka žena morala rađati carskim rezom! Spektakularni razvitak mozga morao je dakle našoj vrsti donijeti i spektakularne evolucijske prednosti, inače se zacijelo ne bi isplatilo riskirati opasnosti lova na životinje i rađanja djece čije su glave prevelike. Pitanje koje se postavlja jest - zašto je našim predcima velik mozak bio koristan? Moj kućni ljubimac, zeko Miki, ima mozak veličine malo veće špekule, s jedva primjetnim neokorteksom. Međutim, on je posve zadovoljan svojom niskokaloričnom biljnom prehranom, ne mora se, poput mene, snalaziti u složenim međuljudskim odnosima koji postoje u akademskoj zajednici, a njegove se vokalizacije svode na jedva primjetan režeći zvuk koji ispušta kada mu nešto ide na živce. Njegov mozak ne mora analizirati gramatičke strukture zavisnosloženih rečenica. Pogledamo li naše primatske srodnike, utvrdit ćemo da je veličina neokorteksa (dijela mozga koji se najviše razvio u primata) izravno povezana s veličinom zajednica u kojima dotična vrsta primata živi22 . Tako rezusni majmuni imaju razmjerno malen neokorteks, ali žive u malim skupinama, za razliku od čimpanza koji svoj razmjerno velik neokorteks koriste u skupinama od nekoliko desetaka pojedinaca. Iz toga slijedi da je do povećanja neokorteksa (u kojem je smještena i čovjekova jezična sposobnost) došlo uslijed povećanja potrebe za snalaženjem u sve većim društvenim skupinama. Ne smijemo zabo­ raviti da evoluciju potiče uspjeh u razmnožavanju: pojedinci koji su bolje izlazili na kraj sa složenim društvenim odnosima hijerarhije, savezništava i spolnosti u zajednicama primata, imali su više prilike za uspješno razmnožavanje; a za to im je snalaženje, kako se čini, trebao veći neokorteks. Arheološki nalazi potvrđuju da naši hominidni 22

Dunbar 1996. Na temelju odnosa između veličine neokorteksa i veličine zajednica u posvjedočenih primata, te posvjedočene (ili pretpostavljene) veličine neokorteksa u fosilnim nalazima hominida, Robin Dunbar je izračunao hipotetsku veličinu� zajednica za izumrle hominide; po njegovoj računici, australopiteci su živjeli u zajednicama od pedesetak indi­ vidua, a erektusi u "plemenima" od stotinjak pripadnika. O povezanosti opsega neokorteksa i razvitka socijalne inteligencije u primata v. i Jolly 1999: 215 i dalje.

Jezična raznolikost svijeta

predci nisu bili nedruželjubivi usamljenici, jer se njihovi ostatci često pronalaze u skupinama. Međutim, arheologija nam ne može reći ko­ liko su velike bile skupine u kojima su živjeli, te koliko su složeni bili društveni odnosi koji su se razvijali u tim skupinama. Oba ta pitanja, kao što ćemo vidjeti, igraju važnu ulogu u problemu postanka jezika i jezične raznolikosti. Rasprostranjenost po raznim kontinentima, a time i u mnogim ekosferama, također nije osobina isključivo suvremenih ljudi. Vidjeli srno da je erektus prodro sve do Kine i Jave, a i neandertalci su se proširili po za ostale primate prehladnim dijelovima Europe i Azije. To nije nebitno, jer, kao što ćemo vidjeti poslije, postoji povezanost između tipa ekosfere u kojima živi neka skupina ljudi i broja jezika koji se u toj ekosferi govore. Ako postoji ikakva veza između eventualnih jezika drugih hominida i današnjih jezika, to bi svakako imalo utjecaja na razvitak jezične raznolikosti svijeta. Preduvjet je za to da su bila moguća socijalna i biološka međudjelovanja između modernih ljudi i ranijih horninida, odnosno da su jezici modernih ljudi potekli od jezika ranijih horninida, ili da su trpjeli njihov utjecaj. To se, međutim, gotovo sigurno nije događalo. Genetička svjedočanstva danas pokazuju da su svi pripadnici ljudske vrste koji danas žive na planetu potekli od rnale populacije anatomski modernih ljudi koji su živjeli u Africi prije oko 100.000 godina. Osobito su uvjerljivi dokazi te teze dobiveni analizom mitohondrijske DNK (mtDNK) u suvremenim populacijama diljem svijeta. Mitohondrijska DNK ne nalazi se u jezgri ljudske stanice, nastaloj spajanjem spermija s jajašcem, već u izvanjezgrenom dijelu stanice koji stoga svaki čovjek nasljeđuje samo od majke (spermiji ne sadržavaju mtDNK). Budući da svaki čovjek irna samo jednu majku, koja pak irna svoju jedinu majku, i tako u nedogled, različitost mtDNK u dva različita čovjeka upućuje na stupanj njihove genetske udaljenosti od najbližega zajedničkoga ženskoga pretka. Usporedba genetskoga materijala na reprezentativnom uzorku populacija iz gotovo svih dijelova svijeta pokazala je da svi današnji ljudi imaju jednu "pramajku", čija je mtDNK mutacijama evoluirala u sve danas prisutne tipove mtDNK u svijetu. Biolozi smatraju da

Podrijetlo jezične raznolikosti

PRIKAZ 5

mtD N K u stanici

mogu izračunati i tempo kojim mtDNK mutira23 , pa da u skladu s time mogu i doznati kada je živjela žena iz čije je mtDNK nastala sveukupna raznolikost mtDNK u današnjim populacijama svijeta. Ta je žena pomalo romantično nazvana "mitohondrijskom Evom", a usporedba genetskih sekvenci među različitim populacijama svijeta, zajedno s pretpostavkom o konstantnom tempu mutacija, pokazala je da je ona živjela prije oko 150.000 godina. Pogrešno bi bilo misliti da je ona bila jedina žena koja je tada živjela: ona nije bila prva pripadnica ljudske vrste, "Eva" u biblijskom smislu, već samo jedna od žena koje su u to doba nastanjivale Zemlju, no jedina od svih čiji je neprekidni slijed ženskih potomaka preživio do danas. Razlike među mtDNK u Africi pokazuju da je to kontinent s najvećim genetskim razlikama među populacijama, što znači da su sve populacije današnjih ljudi izvan Afrike rezultat kasnijih seobi iz toga kontinenta. Odatle slijedi da je "mitohondrijska Eva" živjela upravo u Africi. To nadalje znači da su svi ljudi koji danas žive na svijetu potomci populacije čiji se jedan dio u vremenu poslije smrti "mitohondrijske Eve" proširio i na ostale kontinente. Ako je na njima u to vrijeme bilo drugih hominida, ili čak pripadnika ljudske vrste koji su pripadali ranijim migracijama iz Afrike, oni nisu ostavili genetskoga traga. Iako neki učenjaci još zastupaju tzv. "model multiregionalnoga razvitka", prema kojemu su starije populacije hominida, prije svega erektusi, u različitim po­ dručjima Azije, Afrike i Europe, neovisno evoluirale u modernoga 23

Metoda kojom se dolazi do "tempa mutacije" mtDNK temelji se na navodno poznatom vremenu proconsula, zajedničkoga pretka čovjeka i viših primata, te � na utvrđenoj genets­ koj razlici (izraženoj u postotcima mutiranih segmenata DNK) između ljudi i ostalih viših primata. Kao potpunom nestručnjaku, meni se ta metoda ne čini osobito sigurnom, ali tko sam ja da sudim? O tome .v. Sykes 2001 i Lock & Peters (ur.) 1999: 58 i dalje.

Jezična raznolikost svijeta

čovjeka, danas je taj model uglavnom (i zasluženo) napušten u korist tzv. modela out ofAfrica ("van iz Afrike"), prema kojemu se moderni čovjek (homo sapiens sapiens) proširio iz Afrike prije stotinjak tisuća godina i zamijenio sve ostale populacije hominida. 24 Sve što znamo o ljudskoj naravi upućuje na zaključak da je val iseljenika iz Afrike čiji smo i mi potomci istrijebio prethodne ljudske ili poluljudske stanovnike drugih kontinenata25• O tome kako su se s pripadnicima ljudske vrste iz Afrike po drugim kontinentima širili i razvijali i njihovi jezici pisat ćemo u jednom kasnijem poglavlju.

Kako je nastao jezik, kako su nastali jezici? Čini se pretencioznim tvrditi da je nešto što smatramo važnim otkri­ ćem suvremene znanosti u biti znao i čovjek koji je živio prije dvjesta pedeset godina; pa ipak, riječi koje je G. W. Herder napisao u svojoj slavnoj "Raspravi o podrijetlu jezika" u biti sažimlju osnovnu tezu ovoga poglavlja o evoluciji jezika. Herder je svoje poglede uobličio u nekoliko "prirodnih zakona", od kojih drugi i treći glase ovako:

Der Mensch is in seiner Bestimmung ein Geschopf der Herde, der Gesellschaft: die Fortbildung einer Sprache wird ihm also naturiich, wesentlich, notwendig. " Č ovjek je po svojem određenju proizvod stada, društva: izgrađivanje jezika njemu je stoga naravno, bitno, nužno" (Herder 1966 (1770): 95).

So wie das ganze menschliche Geschlecht unmoglich eine Herde bleiben konnte, so konnte es auch nicht eine Sprache behalten. Es wird also eine Bildung verschiedener Nationalsprachen. "Kao

što cjelokupni ljudski rod nije mogao ostati jednim stadom, tako nije mogao niti zadržati jedan jezik. Stoga dolazi do oblikovanja jezika različitih naroda" (Herder 1966 (1770): 104).

24

Međutim, nedavno sekvencioniranje genoma neandertalaca pokazuje da e između njih i suvremenih ljudi na području suvremene Europe dolazilo do izmjene gena (parenja), te da su u biološkom smislu neandertalci znatno bliži homo sapiensu sapiensu nego što se prije mislilo. Također, nalazi homo sapiensa s neandertalskim obilježjima u nalazištu Lagar Velho u Portugalu prema nekim paleoantropolozima ukazuju na hibridizaciju anatomski mod­ ernih ljudi i neandertalaca, tj. na vjerojatnost da se radilo o biološki istoj vrsti. Također su pronađena svjedočanstva da su neandertalci upotrebljavali pribor za oslikavanje tijela, što bi ukazivalo na zaključak da su ovladali određenim sposobnostima kulturne simbolizacije (Zilhiio 2004). Kao nestručnjak za paleoantropologiju mogu samo čekati da takve zaključke potvrdi i prihvati većina upućenih stručnjaka.

25

To je zaključak do kojega dolaze i Diamond 1999 i Corballis 2002.

Podrijetlo j ezične raznolikosti

U ovom ćemo odjeljku pokušati pokazati da je Herder imao pravo u dva smisla: prvo, jezik je obilježjem samo ljudske vrste, u smislu vrste homo sapiens sapiens, i nema nikakva razloga da se jezik usporediv s ljudskim pripiše drugim vrstama primata ili hominida na čovjekovu genealoškom stablu. Drugo, jezik je evoluirao u sferi društvene inte­ rakcije u procesu koji je nužno morao dovesti do nastanka mnoštva jezika, od samoga nastanka ljudske vrste. Kao da čujemo Herdera kako se smije i govori: "Pa rekao sam vam! " Pogledi s e o tome koji j e o d hominida prvi ovladao jezikom među paleoantropolozima i evolucijskim psiholozima strahovito razlikuju. Dok Richard Leakey ocrtava scenu iz svakodnevnoga života najrani­ jega homo erectusa prije jedan i pol milijun godina u kojoj najraniji erectusi veselo čavrljaju pored svojih primitivnih nastambi26, Michael Corballis smatra da pravi, govorni jezik usporediv s današnjim ljud­ skim jezicima nije nastao sve do "paleolitske revolucije" prije 50.000 godina27• Wendy Wilkins i Jennie Wakefield smatraju, na temelju paleoantropoloških ostataka, da su se neurološki uvjeti za razvitak jezične sposobnosti pojavili već kod homo habilisa prije 2,5 milijuna godina28, drugi istraživači ističu da se sniženi položaj larinksa, koji nam omogućuje proizvodnju artikuliranih glasova, ne pojavljuje sve do nastanka anatomski modernih ljudi; čak ni neandertalci, prema arheološkim ostatcima, vjerojatno nisu mogli artikulirati glasove na način sličan načinu kako mi to činimo, jer im larinks nije bio spušten kao u suvremenih Ijudi29• Ništa slično ljudskom jeziku ne postoji u sustavima životinjske komunikacije. Bilo je pokušaja da se čimpanze i drugi primati nauče sustavima komunikacije koji podsjećaju na ljudski jezik; nastojanja da se čimpanze nauče govoriti nekim ljudskim jezikom bila su, naravno, besmislena, jer svima našim primatskim srodnicima nedostaju anatomski 26

Leakey 1994: 93 i dalje.

27

Corballis 2002. Sličnoga je mišljenja i Jared Diamond (1999). Wilkins & Wakefield 1995.

28 29

Usp. Ingold 1994 (ur.): 108 i dalje (članak P. Liebermana). Suvremeni istraživači naglašavaju, ipak, da na temelju fosilnih ostataka neandertalaca ne treba stvarati presigurne zaključke, jer neke životinje mogu podizati i spuštati larinks prilikom vokalizacija (a ne možemo biti sigurni da i neandertalci nisu to mogli činiti). Usp. Fitch 2002; Lock & Peters (ur.) 1999: 121-123 naglašavaju sličnosti govornog trakta neandertalaca i modernih ljudi, te ističu da je već erektus možda bio anatomski sposoban za neke vokalizacije slične ljudskima.

Jezična raznolikost svijeta

preduvjeti za to: spušteni larinks, koji nam omogućuje proizvodnju samoglasničkih zvukova i bolju kontrolu jezika i drugih artikulatora, kojima proizvodimo suglasničke glasove. Niti jedna životinja, osim (donekle) nekih vrsta papagaja, nije u stanju naučiti izgovarati riječi ljudskoga jezika, a i papagaji riječi ljudskoga jezika ne uče kao znako­ ve, već ih preuzimaju zbog instinkta za oponašanje zvukova u svojoj okolini (u Australiji je navodno najčešći zvuk koji oponaša j edna vrsta papagaja šištanje koje nastaje pri otvaranju limenke piva). Bolji su rezultati postignuti kada su istraživači pokušali naučiti čimpanze i bonoboe jeziku gesta ili arbitrarno konstruiranih znakova, koji bi strukturom podsjećao na ljudski jezik. Jedan je bonobo, imenom Kanzi, navodno ovladao s oko dvije stotine znakova30• Međutim, bitno je istaći da niti kod jedne životinjske vrste nije opaženo da ona tako složenim sustavima komunikacije ovladava u prirodnim uvjetima (bez ljudskoga posredovanja). Životinje u svojoj prirodnoj okolini ne komuniciraju simboličkim sustavima, jer za to nemaju potrebe; njihove se zajednice održavaju drukčijim mehanizmima. Švedski kognitivni psiholog Peter Gardenfors pripovijeda 31 kako je upitao Richarda Byrnea, primatologa koji je mnogo vremena proveo s planinskim gorilama je li ikada pokušao te životinje naučiti nekom sustavu znakovne komunikacije. Byrne mu je odgovorio: "Ne bih volio komunicirati s njima; njima je na pameti samo seks i nasilje". Neki su majmuni, doista, u stanju naučiti sustave znakova koji podsjećaju na jezik, no oni ih uče onako kao što djeca uče aritmetiku: mukotrpno, sporo, i unatoč naslijeđenom instinktu, a ne upravo zbog njega; ljudska pak djeca jezik uče bez vidljiva napora i formalnog podučavanja tijekom nekoliko ključnih prvih godina života. Za razvitak jezične sposobnosti u čovjeka morali su biti ispunjeni neki uvjeti, o kojima bi se vjerojatno složili gotovo svi istraživači evolucije jezika. Pri tome nije bitno jesu li neki predci homo sapiensa već bili ispunili neke od tih uvjeta, kao niti jesu li možda neki od njih već ispunjeni kod čimpanza, bono boa, ili čak nekih drugih primata; važno je samo to da moderni ljudski jezik nije mogao evoluirati prije no što su ispunjeni svi među sljedećim uvjetima: 30 31

Savage-Rumbaugh i drugi (1998), Ingold (ur.) 1994: 118 -1 9. Kanzijeve su jezične sposobnosti otprilike kao one dvogodišnjega djeteta. Gardenfors 2003: 156.

Podrijetlo jezične raznolikosti

1. Vjerojatno nije sporno da je moralo doći do nekih neurofizioloških

promjena koje su omogućile precizno upravljanje govornim organi­ ma, svjesnu kontrolu disanja prilikom govora, proizvodnju zvuka podesnog za iskorištavanje u jeziku, te percepciju karakterističnih zvukova od kojih se sastoji ljudski govor. Prema suvremenim spoznajama, sposobnost vokalne artikulacije razvila se tek s pojavom anatomski modernog homo sapiensa, prije oko 150.000 godina; međutim, ostatci neandertalaca pokazuju da su oni poput modernih ljudi, ali za razliku od svih drugih hominida i primata, imali dovoljno širok tzv. "hipoglosalni kanal", prostor u kojemu je smješten živac koji upravlja govornim organima (artikulatorima)32 . To bi upućivalo na mogućnost da su neandertalci ipak imali neki oblik vokalnoga jezika, premda se on (zbog već spomenutoga ra­ zličitog položaja larinksa) morao znatno razlikovati od jezika naše vrste. Također, ne može se isključiti mogućnost da su neandertalci imali neki oblik gestovnoga jezika, odnosno sustava komunikacije rukama i izrazima lica. Bilo bi teško objasniti kako su bez nekoga oblika sporazumijevanja uspijevali održati društvene zajednice u kojima je postojala briga za starije i nemoćne, lov na vrlo velike i opasne životinje, te čak neki oblici posmrtnih obreda. Međutim, u svakom je slučaju postojanje takvoga jezika od malenog značaja za problem razvitka jezične raznolikosti među anatomski modernim ljudima, budući da nekoga kontinuiteta između ta dva sustava komunikacije nije moglo biti.

PRIKAZ 6

Položaj larinksa u suvremenog čovjeka (lijevo) i neandertalca (desno)

.------!,--

ždrijelo ----I�----,

jezik

larinks

32

Corballis 2002: 143-144" Lock & Peters 1999: 116 i dalje.

Jezična raznolikost svijeta

2 . Važna je razlika između ljudskoga jezika i komunikacijskih

sustava koje uče, ili su u stanju naučiti, naši životinjski srodnici,

gramatika: iako je ovladao mnogim znakovima, Kanzi nikada nije izrekao iskaz veći od dvije-tri riječi, npr. sakriti kikiriki, topla voda tamo, goniti ti, i sl. Složene rečenice s višestruko ugloblje­ nim strukturama, poput rečenice Marko zna [da Ivan vjeruje [da Marija voli Petra]]] posve su izvan dosega i bonoboa i svih

drugih životinja koje se služe znakovima. Također, u jeziku koji je Kanzi naučio nije bilo gramatičkih kategorija, poput vremena, aspekta, padeža, ili bilo kojega drugog tipičnog obilježja svih ljudskih jezika. Ako je Kanzi i uspio naučiti razmjerno apstraktno značenje prijedložnih izraza kao na, u, iz33, nema svjedočanstva da je ikada ijedna životinja naučila kombinirati jezične znakove nekonkretnoga značenja onako kako se u ljudskim jezicima to događa s izrazima gramatičkih kategorija, primjerice kada za izraz pripovijedali smo tumačimo kao [1. lice množine [prezen­ ta [indikativa [aktivnoga]]]]. U oba slučaja, pri tvorbi složenih sintaktičkih struktura, i pri kombinaciji gramatičkih kategorija, zajednička je kognitivna sposobnost rekurzije, potencijalno be­ skonačnog ponavljanja istorodnih elemenata. U ljudskoj je vrsti ta sposobnost mogla evoluirati i zbog nekog drugog razloga; naša intuicija pojma prirodnih brojeva također u bitnom ovisi o sposobnosti rekurzije; međutim, povezanost rekurzivne spo­ sobnosti sa semiotičkim (značenjskim) sustavima nije se razvila niti u jednoj drugoj životinjskoj vrsti34•

3. Valja, međutim, istaknuti da

semioza, sposobnost upotrebe

znakova, nije isključivo ljudska sposobnost; i životinje mogu ovladati jednostavnim kodom u kojemu postoji odnos između

33

Kanzi razumije engleske prijedloge on, in, from, itd. (Jolly 1999: 317); ako mu istraživač kaže: Kanzi, put the pine needles in the refrigerator, Kanzi će između više različitih predmeta izabrati

borove iglice i odnijeti ih u hladnjak. Postoji oskudno svjedočanstvo i da Kanzi razumije odnosne rečenice, ukoliko je zavisna rečenica iza glavne: ako istraživač kaže, Kanzi, can you get the pine needles that are in the refrigerator, Kanzi će donijeti borove iglice iz hladnjaka. Međutim, zanimljivo je da Kanzi ne može razumjeti istoznačne jezične poruke izražene u slijedu neovisnih rečenica (ne razumije rečenicu Kanzi, can you go to the refrigeratar and get the pine needles).

34

Postoje naznake da vokalizacije nekih ptica i kitova imaju rekurzivnu strukturu; međutim, ptičji pijev i glasanje kitova nisu semiotički (značenjski) sustavi; "značenje" svih ptičjih vokalizacija u osnovi se svodi na "Bok, evo me ovdje!"

Podrijetlo jezične raznolikosti

41 I

označitelja i označenoga, odnosno između dvije pojave u svijetu pri čemu jedna upućuje na drugu, a da među njima ne postoji nikakva fizička ni kauzalna veza. Vervetski majmuni u prirodi raspolažu s nekoliko desetaka različitih "zovova", glasnih signala koji označuju različite stvari (primjerice, nekoliko različitih vrsta grabežljivaca)35, a simboli koje je naučio upotrebljavati Kanzi bili su podjednako arbitrarni, nevezani uz označene predmete kao i ljudske riječi za "konja" u različitim jezicima. Želimo li se ozbiljno baviti raznolikošću među ljudskim jezicima, moramo biti posve sigurni u čemu se oni razlikuju od životinjskih sustava komunikacije: prema dosadašnjim znanstvenim spoznajama, životinjama se može pripisati semioza (sposobnost vladanja znakovima). Međutim, niti u jednom do sada proučenom sustavu životinjske komunikacije nije uočeno postojanje semantičkih odnosa i struktura; primjerice, samo je u ljudskom jeziku mo­ guće na istu individuu ukazati različitim izrazima, zavisno od konteksta i perspektive iz koje se ona promatra; istoga čovjeka možemo označiti riječima on, onaj bradonja, Stipe i predsjednik Mesić, zavisno od toga što o njemu želimo izreći. Također, samo u ljudskom jeziku postoje složeni logičko-semantički odnosi ugrađeni u značenje riječi: svaki je predsjednik čovjek, ali nije svaki čovjek predsjednik, svako je trčanje vrsta kretanja, ali obrat ne vrijedi. Konačno, uspostavljanje značenjskih odnosa putem metafore prožima svaki ljudski jezik, no nije zabilježeno u su­ stavima životinjske komunikacije; samo je u ljudskom jeziku - u svim ljudskim jezicima - moguće govoriti o "vrućoj" ljubavi ili "dubokim" osjećajima; teško je uopće zamisliti ljudski jezik u kojem nikakav stupanj metaforizacije ne bi bio moguć, a upravo metaforički način izražavanja nije prisutan niti u jednom sustavu komunikacije primata ili drugih životinja.

4. Jezik pripadnici ljudske vrste uče unutar društvene zajednice od

drugih, starijih pripadnika ljudske vrste. Sposobnost socijalnog učenja morala je dakle prethoditi razvitku jezične sposobnosti. Socijalno učenj e nije puka imitacija, kao u slučaju papagajskoga

35

o jeziku verveta v. npr. Bickerton 1990: 12-15. Neki autori, npr. Deacon (1997) osporavaju vervetima, kao i drugim životinjama, stvarnu sposobnost semioze (označavanja entiteta simbolima), no prema dostupnom svjedočanstvu čini se da nemaju pravo.

Jezična raznolikost svijeta

oponašanja različitih zvukova iz okoline. Socijalno učenje sastoji se u "stavljanju u perspektivu" pojedinca od kojega se uči, te u tretiranju toga pojedinca kao osobe s ciljevima, mentalnim stanjima i namjerama. Želim li naučiti od oca napraviti kamenu sjekiru, nije dovoljno ako sam programiran mehanički oponašati pojedine događaje koji se zbivaju oko mene: moram, promatrajući oca, razumjeti da je on biće koje ima namjeru napraviti kamenu sjekiru, tj. moram se moći postaviti u njegovu perspektivu. Psiho­ lozi tu sposobnost promatranja drugih pojedinaca iste vrste kao osoba s vlastitim mentalnim sadržajima (uključujući vjerovanja, namjere i ciljeve) nazivaju "teorijom uma" (engleski theory of mind). Pripadnici ljudske vrste izdvajaju se od životinja po tome što imaju "teoriju uma"; nedostatak te sposobnosti vodi mentalnoj retardaciji, odnosno poremećaju koji se naziva autizmom36 • U literaturi postoje dva posve oprečna mišljenja mogu li neki viši primati (osobito bonoboi i čimpanze) imati teoriju uma ili ne. Neki autori, primjerice Michael Tomasello37 odgovaraju jedno­ značno ne: sve su životinje, uključujući naše najbliže srodnike, a vjerojatno i evolucijske prethodnike, "autistične". Drugi pak38 ukazuju na eksperimente koji upućuju na zaključak da barem čimpanze i bonoboi imaju ograničenu teoriju uma, odnosno da drugim pojedincima mogu pripisivati mentalne sadržaje. Po mojem je mišljenju ova potonja teza vjerojatnija, barem na temelju trenutno dostupnih rezultata primatoloških istraživanja. Daniel Povinelli39 osmislio je eksperiment kojim je htio pokazati da čimpanze (za razliku od "nižih" majmuna) mogu razumjeti uloge koje u nekoj igri ili djelatnosti igraju drugi sudionici, odnosno da se mogu "staviti u njihov položaj". Postavljeni s dvije strane istoga stola, istraživač i životinjski ispitanik morali su surađivati da bi došli 36

37 38

39

V. npr. Pinker 1999: 331 i dalje, de Villiers 2007. Većina autistične djece nikada ne uspije ovladati jezikom (Tomasello 1999: 133, 2001), no neka ipak nauče govoriti; njihove su jezične sposobnosti i način kojim njima ovladavaju za sada još nedovoljno istražene. Tomasello 1999. O povezanosti jezika i razvitka teorije uma u evoluciji v. Malle 2002. Usp. Byrne 2000, Lock & Peters (ur.) 1999: 632 i dalje za vrlo uvjerljive eksperimente ko­ jima se dokazuje da barem čimpanze i bonoboi imaju ograničenu "teoriju uma", sposobnost pripisivanja mentalnih sadržaja drugima. V. i Heyes 1998, Jolly 1999: 298 i dalje. V. Povinelli 1992; za prosudbu toga eksperimenta v. i Jolly 1999: 298-299.

Podrijetlo jezične raznolikosti

do hrane: istraživač je morao pokazati na lijevu ili desnu ručku, koju je majmun trebao povući ne bi li dohvatio bananu; majmun sam nije vidio bananu, morao se dakle navići da povlači onu ručku na koju pokazuje istraživač. I čimpanze i makaki majmuni lako su naučili taj zadatak, no to još nije dokaz da su "razumjeli" namjere ili vjerovanja istraživača. Ista se igra mogla naučiti i nekom vrstom klasičnoga uvje­ tovanja, a ponašanje majmuna moglo se objasniti i bez pozivanja na njihova vjerovanja o namjerama i stanjima svijesti suigrača: majmuni su mogli jednostavno poopćiti pravilo - "ako povučem onu ručku na koju pokazuje onaj-tamo-čovjekoliki-automat, dobijem bananu". Međutim, kada su istraživač i ispitanici zamijenili mjesta za stolom, dva su se ispitanika ponašala posve različito: čimpanza se odmah "uživio" u ulogu istraživača, i pokazivao na ručku kojom se mogla dohvatiti dohvatiti banana, dok je makaki morao sve učiti potpuno ispočetka. Č impanza je, pak, morao "razumjeti" da je sada on stavljen u ulogu koju je istraživač igrao prije, te da će i njegovo pokazivanje na pravu ručku dovesti do istog cilja kao i kada su uloge bile obrnute. Čimpanza je dakle morao shvatiti da istraživač ne vidi i ne zna koja će ručka dohvatiti bananu sve dok mu on to ne pokaže. To pak znači da je čimpanza mogao pripisati mentalna stanja drugomu sudioniku u eksperimentu, odnosno istraživaču. Međutim, sposobnost pripisivanja mentalnih stanja, odnosno "teorija uma", nije ista stvar kao i pripisivanje komunikacijske namjere, koje smatramo neophodnom pretpostavkom razvitku jezične sposobnosti. Ako Povinellijevi čimpanze znaju da eksperimentator namjerava ručkom dohvatiti bananu,to još uvijek nije isto što i pripisivanje komunikacijske namjere koje se odvija u svakodnevnoj ljudskoj komunikaciji. Da bi u njoj sudjelovao, čimpanza bi morao znati ne samo da eksperimentator ima mentalna stanja (nešto zna, vjeruje, namjerava . . ), nego i to da eksperimentator pokušava u njemu, čimpanzi, proizvesti mentalna stanja (pobuditi u njemu znanje, vjerovanje, namjere . ). Radi se o razlici između složenosti iskaza "ja vjerujem [da on vjeruje]" i "ja vjerujem [da on vjeruje [da ja vjerujem]]". Ljudski um bez teškoća analizira i implicitno razumije takve višestruko uglobijene iskaze o mentalnim stanjima, no možda je upravo taj viši stupanj rekurzije u pripisivanju mentalnih sadržaja ona granica koju umske sposobnosti naših primatskih srodnika ne mogu prijeći. A ta je sposobnost rekurzivnog uzajamnog .

. .

Jezična raznolikost svijeta

pripisivanja mentalnih stanja sveprisutna u procesu "socijalnog učenja". Organizam sposoban za učenje jezika i drugih društvenih konvencija mora biti sposoban rekurzivno zaključivati na sljedeći način: "moj me sugovornik namjerava naučiti sadržaj X, jer vjeruje da ja razumijem ne samo taj sadržaj, već i to, da je on sam misaono biće s namjerama i vjerovanjima . . . " Č ini se da su jedino ljudi sposobni (implicitno) zaključivati na taj način. U svakom slučaju, izgleda da pripisivanje komunikacijskih namjera i s time povezan proces "socijalnog učenja" nisu svojstveni niti jednoj vrsti osim homo sapiensa. Pripisivanje komunikacijskih namjera nije bitno samo za usvajanje jezika, već je neophodan preduvjet i za njegovu funkcionalnu upotrebu. Pišući svaku sljedeću rečenicu ove knjige ja moram voditi računa o tome što sam već rekao i što Vi, čitatelju, već znate o predmetu o kojem pišem. Ne mogu iduću rečenicu započeti riječima On je to dobro shvatio ako iz prethodnoga odlomka nije posve jasno na koga se odnose zamjenice on i to. Prolazim li pored bara u kojem svi prisutni gledaju televizijski prijenos nogometne utakmice na svjetskom prvenstvu, znam da mogu upitati Koliko je? jer će svatko komu je postavljeno to pitanje shvatiti da pitam za rezultat utakmice, a ne, primjerice, za broj planeta u Sunčevu sustavu. Važno je shvatiti da pri proizvodnji i tumačenju svake jezične poruke govornik i slušatelj dijele određen skup pretpostavki o znanju, namjerama i očekivanjima koje sudionici govornoga čina pripisuju jedni drugima. Nije dovoljno da jezični iskazi nešto znače, iskazuju se glasovima i imaju određenu strukturu: važno je da ljudi koji ih proizvode namjeravaju njima nešto učiniti u svijesti drugih ljudi. Možda više od svih drugih upravo ovo obilježje ističe jezik kao isključivo ljudsku pojavu. Kada bismo se susreli s nepoznatim bićem, za našu bi prosudbu o tome ima li ono sustav komunikacije usporediv s ljudskim jezikom presudno bilo utvrditi ima li to biće namjeru nama, ili pripadnicima svoje vrste s kojima komunicira, nešto priopćiti, odnosno izazvati u primatelju poruke neko stanje svijesti. U doba prvih kontakata između Europljana i urođenika u raznim dijelovima svijeta do takvih je situacija doista i dolazilo. U šesnaestom je stoljeću jedan francuski moreplovac, Jacques Cartier, uplovio u zaljev Sv. Lovre u današnjoj Kanadi, te ondje susreo Indijance koji su

-

Podrijetlo jezične raznolikosti

govorili jednim (danas izumrli m) irokijskim jezikom40• Dvojezičnih govornika francuskog i irokijskoga tada, naravno, nije moglo biti, a možemo zamisliti i da su neki Europljani mogli posumnjati imaju li Indijanci, koji su im se činili vrlo primitivnima, uopće ljudski jezik. Nakon početnoga oklijevanja, na Cartierov brod popelo se nekoliko urođenika, noseći životinjske kože. Možemo zamisliti susret Cartiera i jednoga od njih, koji pred francuskim moreplovcem izgovara nešto kao gavagai tapukku tanakkattu ati41. Postavite se u Cartierov položaj u tom trenutku: pažljivo slušajući, on je mogao zaključiti da se In­ dijančev iskaz sastoji od glasova koji se ponavljaju i sačinjavaju veće jedinice koje odgovaraju riječima. Niz sličnih rečenica mogle bi ga uvjeriti i da Indijančevi iskazi imaju određenu sintaktičku strukturu, a Indijančeva gestikulacija mogla bi upućivati na zaključak da dijelovi njegova iskaza nešto označuju; primjerice, ako bi Indijanac uz "riječ" gavagai pokazivao na zečje kože, bilo bi razumno pretpostaviti da taj dio iskaza ima neke veze sa zečevima, ili zečjom kožom. Međutim, sve to još nije moglo biti dovoljno da Cartiera uvjeri kako irokijski Indijanci uistinu imaju ljudski jezik. Do sada izneseno svjedočanstvo logički je uskladivo s mnogim drugim hipotezama: da Indijanci izvode simbolički obred zazivanja mitološko g zecolikog bića gavagai, da poput nekih vrsta ptica ponavljaju niz ritualiziranih govornih obrazaca koji imaju ulogu pri obredu parenja, da njihovo verbalno ponašanje, poput vervetskog zova, ima ulogu izražavanja straha od prisutnosti nepoznatog zecolikog grabežljivca koji se naziva gavagai, i slično. Jedino ako se Indijancima pripiše komunikacijska namjera, što je Cartier bez sumnje učinio, dolazimo do zdravotazumskog zaključka da je jedan od njih (govornik) pokušavao sugovorniku (Cartieru) svojim jezičnim iskazom svrnuti pozornost na predmet u njihovoj neposrednoj okolini (zečju kožu, na što se odnosi riječ gavagai). U skladu je s time i činjenica da je broj mogućih značenja navedenog iskaza, premda golem s logičke točke gledišta, u konkretnoj komunikacijskoj situaciji zapravo jako ograničen. Svatko bi pretpostavio da gavagai tapukku tanakkattu ati u datoj komunikacijskoj situaciji mora značiti nešto kao "izvolite zečje 40 41

Taj susret je, na temelju dostupnih povijesnih izvora, opisan u knjizi D. K. Richtera (2001: 26 i dalje). O konkretnom irokijskom jeziku, kojim su govorili Indijanci koje je susreo Cartier, ionako se premalo zna, stoga je primjer izmišljen.

Jezična raznolikost svijeta

kože koje smo vam donijeli", a ne nešto kao "zečevi za razliku od zmija ne mijenjaju kožu". Samo takvim promatranjem jezične djelatnosti, kao neprekidne interakcije između komunikacijskih namjera među sudionicima govornih činova, možemo objasniti kako ljudi uspijevaju naučiti strane jezike bez posredovanja dvojezičnih govornika, te kako dijete, koje još ne govori niti jedan jezik, uspijeva naučiti svoj prvi, materinski jezik, u vrlo kratkom vremenu. Dijete, kao i Cartierovi mornari, razumije društvenu situaciju u kojoj se nalazi i prije nego što nauči misli izraziti riječima jezika koji susreće u svojoj okolini. Č etiri preduvjeta razvitku jezične sposobnosti, koja smo upravo na­ veli, u potpunosti odgovaraju četirima bitnim komponentama ljudskoga jezika: redom od 1 do 4 to su fonologija, sintaksa (s morfologijom) 42 , semantika i pragmatika. Fonološka struktura jezika sastoji se u pravilima, poznatima govorniku i slušaocu, koja opisuju kako se jezične jedinice koje imaju značenje (riječi, morfemi, itd.) rastavljaju na jedinice bez značenja od kojih su sastavljene, te kako se kombinacijama pokreta artikulatora tvore te minimalne jedinice (segmenti). Sintaktička pravila (s morfološkima) opisuju kako se od minimalnih jedinica koje imaju značenje (morfemi) može sastaviti potencijalno neograničen broj pravilno sastavljenih iskaza (npr. rečenica). Semantička struktura određuje kako se značenja o kojima se komunicira iskazuju riječima (leksikaliziraju), te kako se značenje složenih iskaza konstruira iz značenja njihovih elemenata (riječi). Pragmatika se nekog jezika pak sastoji od skupa pravila o tome kako se u iskazu strukturira odnos između nove i poznate informacije, te kako se u razgovoru odvija interakcija između komunikacijskih namjera i očekivanja govornika i slušaoca. Samo su u ljudskom jeziku te četiri komponente funkcionalno integrirane; čak ako poneka među njima i nije evoluirala samo u ljudskome rodu, integrirana cjelina sve četiri te komponente nesumnjivo je isključivo ljudska. Zamislite jezik koji ne bi imao jednu od četiri navedene komponente. Jezik bez fonološke komponente ne bi bio glasovno izraziv; u slučaju znakovnoga jezika gluhonijemih uistinu se radi o neglasovnom jeziku, 42

Na ovome mjestu nije potrebno razlikovati sintaktička pravila od morfoloških (odnosno pravila o tome kako se od morfema tvore riječi); dovoljno je istaći da svi ljudski jezici imaju sintaksu, shvaćenu na ovako širok način, ali nemaju svi jezici morfologiju.

Podrijetlo j ezične raznolikosti

no i on ima fonološku strukturu. Gluhonijemi korisnici znakovnog jezika kombiniraju pokrete organa kojima se izražavaju "riječi" toga jezika na isti način kao što govornici glasovnoga jezika kombiniraju pokrete artikulatora da bi oblikovali segmente koji sačinjavaju riječi. U jeziku bez fonologije moralo bi biti onoliko riječi koliko je primarnih znakova, artikulacijskih ili gestovnih pokreta, bez mogućnosti da se različiti primarni znakovi kombiniraju u složenije. Kada se vervet oglasi da svoje srodnike upozori na dolazeće g tigra, njegov se zov ne može rastaviti na manje jedinice (koje bi odgovarale fonemima), baš kao što ni različita kombinacija elemenata toga zova neće dati neko drugo značenje (recimo, upozorenje da se približava bijeli orao). Jezik bez sintakse ne bi mogao tvoriti složenije izreke od jedne ili dvije riječi, baš kao što Kanzi ne može kombinirati simbole koje je uspio naučiti u sintaktički složene strukture. Na takvom jeziku ne bi se moglo sustavno razlikovati što tko komu radi (npr. ne bi bila iskaziva razlika između Kanzi udara Jane i Jane udara Kanzi), a ne bi bilo moguće niti uklapati jednostavnije strukture izreke u složenije (npr. Kanzi udara Jane koja jede bananu). Sva ta ograničenja uistinu vrijede za životinjske sustave komunikacije, kao i za jezik koji su uspjela naučiti tzv. "divlja djeca", djeca koja u najranijoj mladosti nisu bila u dodiru s ljudskim jezikom te ga nisu naučila43 • Jezik bez semantičke strukture ne bi imao mogućnost izražavanja značenja (pitanje je bi li ga imalo smisla uopće nazivati jezikom). Najbliži bi ekvivalent takvomu jeziku bio jezik glazbe, kao apstraktni skup pravila za izražavanje sintaktički i zvukovno složenih struktura, ali bez značenja. Dopustimo li da neki primati uspijevaju ovladati simbolima koji imaju značenje, ipak valja priznati da njihov jezik nema semantičku strukturu, odnosno nema mogućnosti izražavanja semantičkih odnosa među pojedinim jedinicama: hiponimije, hiperonimije, metafore, metonimije i slično. Zamislimo li stoga jezik u kojemu elementi imaju značenja, ali nema semantičke strukture, dobit ćemo sustav u kojem se svaka značenjska jedinica u svakom kontekstu odnosi uvijek na jedan jedini referent (konkretan ili apstraktan). Najbliži bi ekvivalent takvomu jeziku bio notacijski sustav elementarne aritmetike (premda analogija nije baš potpuna). Možemo zamisliti da njime ovladavaju računala, no on se još jako razlikuje od ljudskoga jezika. Najteže je vjerojatno zamisliti kako bi 43

Usp. Bickerton 1990.

Jezična raznolikost svijeta

izgledao jezik bez pragmatičke komponente; na njemu ne bi mogla postojati razlika između tvrdnje, pitanja i zapovijedi, baš kao što na jeziku verveta nema razlike među tim tipovima izreka. Vervetski "zov tigra" može podjednako biti tvrdnja ("vidim tigra koji se približava") i upozorenje ("tigar se približava! "), a izbor je između te dvije moguć­ nosti proizvoljan44• Također, jezik bez pragmatičke komponente ne bi pri izgradnji ptavilno sastavljenih izreka uzimao u obzir očekivanja govornika o predznanju, očekivanjima i namjerama slušaoca; stoga, primjerice, nova obavijest u izreci nikako ne bi bila istaknuta u odnosu na poznatu (intonacijom, redom riječi, i sl.). Kada zamislite jezik bez sve četiri spomenute komponente, ono što dobivate u najvećoj mjeri podsjeća na Kanzijev naučeni jezik simbola. Ljudski se j ezici mogu razlikovati s obzirom na obilježj a koja pripadaju svima četirima komponentama jezične strukture. Kao što ćemo vidjeti poslije, jezici se doista i razlikuju po svojim fonološkim, sintaktičkim, semantičkim i pragmatičkim obilježjima, no u ovom po­ glavlju moramo odgovoriti na pitanje - proizlazi li jezična raznolikost iz same naravi jezika kao evolucijske adaptacije, odnosno, je li uz samu jezičnu sposobnost nužno evoluirala i jezična raznolikost?

Zašto je jezik dobar za nas? Zamislite populaciju primata u njihovu prirodnom savanskom okolišu u istočnoj Africi prije oko dvjesta tisuća godina; žive u skupinama od nekoliko desetaka pripadnika (poput "primitivnih" plemena lovaca i sakupljača), sklapaju umjereno poligamne spolne zajednice (to znamo jer su mužjaci u pravilu desetak posto veći od ženki, što se redovito događa u umjereno poligamnim zajednicama), prehranjuju se pri­ kupljanjem biljaka i lovom na životinje (to znamo na osnovi duljine njihovog probavnog trakta). Među raznim podskupinama unutar promatrane populacije postoje male kulturne razlike u izradi oruđa, gradnji nastambi, ukrašavanju tijela, i sl. Zamislite sada da se ukupna populacija naših primata podijeli na dvije velike skupine: A, u kojoj je evoluirala jezična sposobnost, i B, skupinu koja je genetski istovjetna skupini A, samo što nema jezične sposobnosti. 44

S druge strane, "zov tigra" zacijelo nikada ne predstavlja pitanje ("može li mi netko reći ima li tigrova u blizini?").

Podrijetlo j ezične raznolikosti

1. Skupina u kojoj postoji jezik imat će očigledne adaptivne pred­

nosti u odnosu spram druge, jer će pojedinci u skupini A lakše razmj enjivati informacije o izvorima hrane, grabežlj ivcima, i drugim stvarima relevantnima za opstanak i reprodukciju. Međutim, s evolucijske (genetske) točke gledišta, postojanje j ezične komunikacije adaptivna je prednost samo ukoliko j e kooperativna komunikacija ograničena n a one pripadnike vrste među kojima postoji osobita genetska bliskost. Pretpostavka dakle mora biti da pripadnici skupine B genetski ne mogu razviti jezičnu sposobnost, odnosno da ne mogu naučiti j ezik skupine A i (u genetskom smislu) zloupotrijebiti njihovu spremnost na komunikacijsku suradnju.

2. Budući da je j ezična sposobnost pokazatelj selektivne prednosti

("fitnessa"), možemo pretpostaviti da će u širenju genetske predispozicije za jezičnu sposobnost ulogu odigrati i seksualna selekcija45: pripadnici populacije A birat će za seksualne par­ tnere one pojedince kod kojih je jezična sposobnost bolje, jače, ili vidljivije razvijena nego kod drugih, što će samo povećati vjerojatnost da se geni za razvitak te sposobnosti brže prošire.

3. Naposljetku, skupina u kojoj postoji jezik lako se razlikuje od

bilo koje druge skupine u kojoj jezika nema; budući da je skupina s jezikom sastavljena od pojedinaca među kojima postoji velika vjerojatnost razmjerno bliske genetske srodnosti, svi pojedinci unu­ tar te skupine s evolucijske točke gledišta povećavaju vjerojatnost preživljavanja i reprodukcije svojih gena ako međusobno surađuju, a znaju da trebaju surađivati samo s onim pripadnicima svoje vrste koji, poput njih, imaju jezik. Pripadnici iste populacije primata koji nisu razvili jezik nemaju tako dobar kriterij pomoću kojeg bi razlučili s kim se, s genetske točke gledišta, isplati surađivati, a s kime ne. Čak ako pretpostavimo da unutar iste populacije postoji nekoliko različitih "kultura", obrazaca simboličkog djelovanja, pripadnici različitih skupina mogu oponašati jedni druge, stavljati na sebe odjeću sličnu kao ona koju nose pripadnici susjednog plemena, tetovirati se poput susjeda ili čak obrezivati na isti način kako to radi susjedna skupina primata: ta sposobnost, međutim,

45

V. Miller 2000.

1 50

Jezična raznolikost svijeta

dovodi do toga da pojedinci, genetski ne osobito srodni nekoj skupini primata, mogu oponašanjem njihove kulture potaknuti međusobnu suradnju, "prokrijumčariti se" u skupinu čiju kulturu oponašaju. Međutim, pripadnici skupine B ne mogu oponašati jezik pripadnika skupine A ako ga i sami nemaju (zbog odsutnosti genetske predispozicije za razvitak jezične sposobnosti). Jezik, i to svaki pojedini jezik, jedino je obilježje kulture koje se ne može oponašati, ako nedostaje genetska predispozicija za razvitak jezične sposobnosti. Za razliku od svih drugih kulturnih pojava, jezik je j edina za koju imamo razloga vjerovati da je utemeljena na specifičnoj skupini gena: ne postoje geni za obrasce tetoviranja, oblačenja, plesa ili glazbeni ukus. Svi se ti drugi elementi kulture, mogu oponašati, na čemu je zasnovana zadivljujuća sposobnost akulturacije pripadnika ljudske vrste. Ima svjedočanstva da su čak i neandertalci mogli oponašati neke od obrazaca ponašanja homo sapiensa (sapiensa), no oni, po svemu sudeći, nisu imali ljudski jezik. Time je njihova evolutivna sudbina bila zapečaćena, kao što su u evolutivnoj utrci s pripadnicima skupine A morali nestati i svi pripadnici skupine B i njihovi bezjezični potomci. U zamišljenom scenariju koji smo izložili, unutar nekoliko generacija skupina A (s jezikom) steći će nadrnoćnu adaptivnu prednost nad skupinama koje jezika nemaju, ne samo zato što im je lakše loviti pećinske medvjede, dijeliti upute o izradi koplja, ili razmjenjivati informacije o izvorima hrane, već i zato što su oni (odnosno njihovi geni) za razliku od svojih evolucijskih suparnika razvili kulturni pokazatelj za koji postoji genetska predispozicija, pa se ne može krivotvoriti. Pojava takvoga pokazatelja donijet će brzu evolucijsku prednost skupinama koje je posjeduju, te će njihovi geni u evolucijski kratkom vremenu zamijeniti sve ostale. Pretpostavimo sada da se početna skupina (A) raspadne na tri skupine primata (zovimo ih skupinama X, Y i Z), i to tako da vjerojatnost bliske genetičke srodnosti među pripadnicima različitih skupina bude osjetno manja negoli unutar svake pojedine skupine. S evolucijske točke gledišta, pripadnicima svake od skupina u interesu je (čitaj: u interesu je njihovih gena) da se njihov jezik razlikuje od jezika pripadnika dviju preostalih skupina. U mehanizam ontogenetskog razvitka jezične sposobnosti bit će

Podrijetlo jezične raznolikosti

dakle ugrađena tendencija k razvitku komunikacijskoga sustava pomoću kojega je moguće komunicirati samo s pripadnicima one zajednice u kojoj je maksimiziran udio zajedničkih gena. Isti proces koji dovodi do adaptacijske superiornosti gena za jezičnu sposobnost dovodi i do adaptacijske prednosti jezične raznolikosti, odnosno jezične posebnosti skupina koje dijele velik dio genetskoga materijala. Kada se stvari tako postave, dolazimo do mogućega objašnjenja zašto se "populacijska eksplozija" homo sapiensa sapiensa dogodila 150.000 godina nakon pojavljivanja anatomski modernih ljudi: raniji pripadnici vrste nisu imali jezičnu sposobnost - premda su poput svih suvremenih ljudi možda posjedovali sposobnost socijalnog učenja i mnoge druge kognitivne sposobnosti. Međutim, razvijanje j ezika prije oko 50-60.000 godina nije samo omogućilo našim predci ma bolji lov i izradu oružja (ljudi su mogli učiti kako izraditi primitivno oružje kakvo je postojalo prije oko 100.000 godina i bez j ezičnih uputa), već je dovelo i do jedinoga genetički utemeljenoga kulturnog pokazatelja koji se nije mogao krivotvoriti oponašanjem. Skupine koje su razvile takav pokazatelj eksplozivno su se raširile i zamijenile sve druge anatomski moderne ljude koji nisu razvili jezičnu sposobnost (u smislu suvremenih jezika). Taj se proces bez sumnje odvijao i zbog seksualne selekcije (biranjem spolnih partnera koji znaju govoriti), zbog odbijanja društvene kooperacije s pripadnicima skupina koje nisu ovladale j ezikom, a možda i zbog otvorenog progona takvih skupina. Mehanizam razvijanja posebnih dijalekata i jezika ugrađen je u sam evolucijski proces koji je i doveo do nastanka jezične sposobnosti. Herder je imao pravo u oba svoja zakona! Važno je na ovom mjestu otkloniti nesporazume oko "urođenosti" jezika. Sve što smo do sada rekli ne znači da na ljudskim kromosomima postoji gen za jezik (usprkos nekim znanstveno-popularnim teorijama). Naprotiv, urođena dispozicija za razvitak j ezične sposobnosti vjero­ jatno je rezultat interakcije različitih odsječaka DNK, ili gena, koji se aktiviraju na složene načine tijekom ontogenetskog razvitka svakog pojedinog čovjeka. Također, mi ne tvrdimo da postoji gen, ili niz gena, za jezičnu raznolikost (teško je vidjeti i što bi to imalo značiti). Tvrdimo samo da je svaka ljudska jedinka genetički .predisponirana za usvajanje jezika kojemu je izložena tijekom primarne socijalizacije (a ne bilo kojeg jezika, ili jezika), te da su genetički uvjetovani obrasci

Jezična raznolikost svijeta

ponašanja koji, na društvenom planu, dovode do razlikovanja među j ezicima pojedinih ljudskih zajednica i društvenih skupina. Kako se kroz interakciju različitih gena konkretno ostvaruju mehanizmi koji dovode do takvih obrazaca ponašanja, to ne znamo, kao što još ne znamo toliko toga o mehanizmima genetičke uvjetovanosti ljudskog ponašanja. Važne dokaze da postoji urođena dispozicija djeteta za učenje j ezika zajednice u kojoj će odrastati pruža nam razvojna kognitivna neuroznanost. Uočeno je da dojenčad već sa šest mjeseci života per­ cipira fonemske razlike u različitim jezicima kojima je izložena, tj. da razlikuje različite foneme, glasove kojima se u jezicima mogu razlikovati značenja riječi; primjerice, dijete sa šest mjeseci već razlikuje foneme t i d u hrvatskome, te nizove fonema tata i tada već percipira kao različite riječi, premda su perceptivno slični. Na isti način, dijete u to doba može uočavati razliku između engleskih riječi then i den, iako fonema th nema u hrvatskome. S oko dvanaest mjeseci, međutim, dijete gubi sposobnost razlikovanja fonemskih opreka u jezicima kojima nije neprekidno izloženo, a zadržava samo sposobnost razlikovanja fonema u jeziku neposredne okoline46• Pogrešno bi bilo misliti da do fiksacije djetetova kognitivnog aparata na jezik okoline dolazi zbog ekonomije učenja; nema nikakvog svjedočanstva da bi djetetove kognitivne spo­ sobnosti bile nedovoljne da nastave uočavati fonološke razlike i među fonemima tuđih jezika nakon navršene godine dana života; prirodno je tumačenje da dijete "zaboravlja" percipirati fonološke razlike u drugim jezicima zato jer je "programirano" prihvaćati kao svoj jezik zajednice u kojem odrasta. Dijete još u majčinoj utrobi nauči razlikovati glasove i intonacijske obrasce materinskoga jezika od svih drugih jezičnih i nejezičnih zvukova; istraživači su dokazali da francusko dojenče staro samo mjesec dana pokazuje veći interes kada mu se puštaju snimke francuskoga govora, nego kada je suočeno sa snimkama ruskog, ili nekog drugog jezika47• Ako se istom dojenčetu pusti snimka francusko­ ga govora unatraške, tako da bude izloženo fizički istim zvukovima, ali uz gubitak ritma i intonacije na koje je naviklo, rezultati se ne razlikuju od onih koji se dobiju puštanjem snimke "stranoga" jezika. 46 47

V. Eliot 1999: 350 i dalje, Pinker 1994: 268 i dalje. Pinker 1994: 268 i dalje.

Podrijetlo jezične raznolikosti

53 \

To pokazuje da postoji neka vrst urođene sklonosti prema usvajanju jednoga jezičnog sustava, te prema razlikovanju toga sustava od svih ostalih. Na sličan zaključak upućuje i odavno uočena činjenica da nakon kritičnog razdoblja u ranom djetinjstvu ljudi vrlo rijetko uspi­ jevaju naučiti strani jezik "bez akcenta", odnosno jednako dobro kao i materinski. Sposobnost takvoga ovladavanja stranoga jezika obično nestaje u adolescenciji, a ipak se zna da se ostale kognitivne sposob­ nosti čovjeka ne prestaju razvijati i dalje; ostajemo jednako receptivni za matematiku, fiziku i umjetnost dugo vremena pošto smo prestali s lakoćom savladavati strane jezike. S točke gledišta teorije o genetskoj uvjetovanosti jezične raznolikosti, koju zastupam u ovoj knjizi, takva se razlika između učenja j ezika i učenja drugih oblika kulture može i očekivati: jezik je evoluirao da bude pouzdan pokazatelj društvenog identiteta, odnosno pripadnosti zajednici, a može to biti samo ako se (nakon usvajanja materinskoga jezika) ne može naučiti jednako dobro kao što ga nauče oni kojima je dotični j ezik materinski. Naša teorija ima još j ednu posljedicu koja se tiče učenja j ezika; ona predviđa da će do jezičnih promjena većinom dolaziti tijekom razdoblja socijalizacije i zrele dobi, a ne u najranijem djetinjstvu, kao što to predviđaju neke druge teorije. Radi se o tome da do jezičnih promjena većinom ne dolazi zato jer djeca ne uspijevaju "točno" naučiti materinski jezik, već zbog toga što se tijekom socijalizacije sa svojom društvenom skupinom (otprilike u ranoj školskoj dobi i za adolescencije) nastoje govorom diferencirati od drugih društvenih skupina. Greške (s gledišta "gramatike odraslih") koje dijete radi u najranijem djetinjstvu, većinom se uspješno ispravljaju do školske dobi. Primjerice, moji sinovi Lujo i Mavro, koji su s tri godine bili skloni pretjeranim generalizacijama u gramatičkim pravilima (govorili su, primjerice, pekam, pekaš, peka umjesto pečem, pečeš, peče, skakam, skakaš, skaka umjesto skačem, skačeš, skače, i sl.) takve su "pogreške" naučili ispravljati do pete godine, a sada, s osam godina, pokazuju sklonost jezičnim inovacijama koje nisu mogli čuti od roditelja. Prema mnogim istraživanjima na inovacije u govoru djece najveći utjecaj vrši jezik njihove sredine, odnosno vršnjaka, a osobito onih pripadnika dobne skupine koji u njoj imaju najviši status, koji se ističu snagom,

Jezična raznolikost svijeta

sposobnostima i utjecajem48• Jezik raznih društvenih i kulturnih "ido­ la" može znatno utjecati i na jezik odraslih, a jezične promjene koje se događaju u jeziku odraslih govornika sasvim su drugoga tipa od jezičnih pogrešaka koje se susreću u govoru male djece. Premda je vrlo teško istraživati u kojem su životnom razdoblju ljudi najviše skloni usvajati nove j ezične oblike, neka istraživanja pokazuju da to nije u najranijem djetinjstvu, tijekom početnog učenja materinskoga jezika. Istraživanja koja su stručnjaci iz "Instituta za njemački jezik" u Mannheimu49 proveli na skupini govornika istog niskonjemačkog dijalekta u razmaku od pedeset godina, pokazala su da u govoru istih osoba tijekom života dolazi do značajnih promjena, kako u izgovoru (fonetici i fonologiji), tako i u gramatici. Analizom snimaka učinjenih 2004. utvrđeno je da se u govoru govornika, čiji je izgovor sniman 1957., dogodilo tek neznatno manje glasovnih i drugih jezičnih promjena nego u govoru pripadnika generacije rođene šezdesetih godina, čiji je govor po prvi put sniman 2004. Ako takva istraživanja budu potvrđena na većem broju jezika, to će značiti da se jezične promjene ne događaju isključivo zbog nesavršenosti preno­ šenja jezika među generacijama, već da za njih treba tražiti u prvom redu društvene i psihološke uzroke. Među tim su uzrocima svakako i nastojanja društvenih skupina da razviju jezične varijetete kojim će se odvajati od drugih skupina u društvu, a koje te, potencijalno suparničke skupine neće moći oponašati. O tome kako nemogućnost oponašanja govora druge jezične zajednice može imati neugodne posljedice svjedoči i Biblija. U knjizi Sudaca (12, 6) čitamo kako su Gileađani prepoznavali svoje protivnike Efrajimovce na temelju jednostavna lingvističkog testa: "Zatim Gileađani presjekoše Efrajimu jordanske gazove, i kada bi koji bjegunac Efrajimov rekao: 'Pustite me da prijeđem', Gileađani bi ga pitali: 'Jesi li Efrajimovac? ' A kada bi on odgovorio: 'Nisam', oni bi mu kazali: 'Hajde reci: Šibolet! ' On bi rekao: 'Sibolet', jer nije mogao dobro izgovoriti. Oni bi ga tada uhvatili i pogubili na jordanskim plićacima. Tako je poginulo četrdeset i dvije tisuće ljudi iz Efrajimova plemena." S evolucijske točke gledišta 48 49

Taj zaključak neovisno potvrđuju mnogobrojna sociolingvistička istraživanja, v. Chambers 1995. Wagener 2004.

Podrijetlo jezične raznolikosti

55 1

ova biblijska priča zapravo prikazuje kako se Gi1eađanima isplatilo posjedovati dijalekt kojim su se razlikovali od svojih susjeda, a koji oni nisu mogli vješto oponašati.

Evolucija i funkcija jezika u prethodnom smo odjeljku iznijeli pretpostavku da je isti evolucijski

mehanizam, koji je doveo do nastanka jezika, doveo i do nastanka različitih jezika, da su genetski činitelji koji su doveli do razvitka je­ zične sposobnosti još uvijek na djelu, te da neprekidno, tijekom čitave povijesti ljudskoga roda, dovode do diversifikacije jezika. Premda je ta pretpostavka za sada spekulativna, poput većine hipoteza izrečenih o evoluciji jezika, za nju ipak postoje neke empirijske potvrde. Najjači je argument za nju svakako to, što naša pretpostavka prevladava paradoks altruističke naravi jezičnog ponašanja: diversifikacija jezika potire genetski "neželjene" posljedice evolucije jezične sposobnosti. U ovom odjeljku moramo razmotriti u kojoj mjeri način na koji je jezik evoluirao utječe na moguć doseg jezične raznolikosti: zanimat će nas koliko su evolucijski procesi i pritisci, koji su doveli do nastanka jezika, uvjetovali u kojoj se mjeri ljudski jezici uopće mogu razlikovati. Kako bismo čitatelju olakšali snalaženje u moru suvremenih knjiga i članaka o evoluciji jezika, razvrstat ćemo teorije o tom problemu u četiri skupine, prema dva bitna teorijska parametra.

A) Teorije kontinuiteta non facit saltus, "priroda ne čini skokove", naučavao je fran­ cuski prirodoslovac i filozof Fournier; jezik se nije mogao razviti ni iz čega, ljudski rod u svojemu sustavu komunikacije nije mogao na­ praviti "skok" u odnosu spram životinjskih sustava komunikacije ili u odnosu spram neke druge kognitivne sposobnosti sisavaca, odnosno primata. Takvi se skokovi ne događaju u evoluciji živih bića. Teže je utvrditi kako je zapravo mogao izgledati kontinuirani razvitak jezične sposobnosti. Neki autori, primjerice Michael Corbal1is50, smatraju da se jezik razvio iz sustava gestikulacije, neke vrste "znakovnog govora" kojim su govorili naši predci; nema empirijskih razloga zbog kojih

Natura

50

Usp. Corballis 2002.

1 56

Jezična raznolikost svijeta

bismo porekli da su, primjerice, neandertalci posjedovali neku vrst znakovnoga govora, s razmjerno bogatim "rječnikom" i rudimentarnom sintaksom, no nema niti dokaza da je uistinu bilo tako. Izglednijima se čine teorije koje među našim najbližim srodnicima, primatima, traže obrasce ponašanja na koje se jezično ponašanje najprirodnije moglo nadovezati. Robin Dunbar tako je ustvrdio da je jezik nastao kao zamjena timarenju (engleski grooming), koje je među primatima temeljno sredstvo održavanja društvenih odnosasl. Dunbar je pokazao, kao što smo već vidjeli, da je povećanje neokorteksa među primatima izravno povezano s veličinom zajednica u kojima oni žive, te da veličina zajednica neposredno utječe na količinu vremena koje pojedini primati provode u uzajamnom timarenju, odnosno "češkanju". Za "mentalni sklop" naših primatskih rođaka izuzetno su važni društveni odnosi, uključujući hijerarhije mužjaka i ženki, savezništva i suparništva unutar zajednice. O njima pojedinom čimpanzi ili gorili opstanak i mogućnost razmnožavanja ovise u većoj mjeri negoli o vještini pronalaženja hrane (koje u prirodnom staništu tih primata većinom ionako ima u izobilju). Uzajamno timarenje predstavlja način kojim se utvrđuju savezništva u svijetu naših primatskih srodnika; Dunbareva je pretpostavka da su tijekom evolucije hominida zajednice postale prevelike da bi se mogle održavati isključivo timarenjem, te da je zbog toga nastala potreba za efikasnijim sredstvom društvenoga povezivanja koje bi, ujedno, zahtijevalo manje vremena. To je sredstvo, prema Dunbarevoj "teoriji timarenja", jezik. Dunbareva teorija ima tu zaslugu da pokazuje barem jedan način na koji bi mogao postojati kontinuitet između obrazaca ponašanja naših hominidskih predaka i ljudske jezične sposobnosti. Pa ipak, ona zacijelo pridaje preveliku važnost veličini neokorteksa; veličina neokorteksa i drugih dijelova mozga znatno varira i među pripadnicima suvremene ljudske vrste, a da to nema vidljivih posljedica u ponašanju i inteligenciji52• Anatole France imao je mozak zapremine 850 cc (otprilike koliko i razvijeniji erektus), a Jonathan Swift gigantski mozak od čak 1700 cc.

51 52

Usp. Dunbar 1996. Lock & Peters (ur.) 1999: 87 i dalje.

Podrijetlo jezične raznolikosti

57 1

B) Teorije diskontinuiteta Problem je s teorijama kontinuiteta u tome što se čini da postoji golem jaz između ljudske jezične sposobnosti i životinjskih sustava komuni­ kacije; nije tako da životinje imaju jezik u manjoj mjeri nego ljudi, ili da imaju jednostavnije jezike od Ijudskih53; životinje jednostavno nemaju jezičnu sposobnost, a eksperimenti s primatima pokazuju da ni naši najbliži srodnici ne mogu njome ovladati ni u laboratorijskim uvjetima. Stoga su neki istraživači skloni pretpostaviti da je jezik nastao slučajno, jednom čudotvornom genetskom mutacijom, koja je kao deus ex machina dovela do nastanka modernoga ljudskog jezika. Pogrešno je pod svaku cijenu tražiti analogone jezika u životinjskom svijetu; valja prihvatiti zoološku činjenicu da neke vrste ponekad razvijaju jedinstve­ na morfološka ili bihevioralna obilježja. Takvo je obilježje primjerice sonar, kojim se za navigaciju služe šišmiši, ili surla kojom se kao rukom služi slon; ni šišmišev sonar ni slonova surla nemaju neposredne ana­ logone kod ostalih sisavaca, već su jedinstvene adaptacije nastale radi specifičnih uvjeta u kojima žive pripadnici dotičnih vrsta54• Slično je i s jezikom, tvrde istraživači poput Noama ChomskogaSS; jezik nema evolucijskoga izvora, on predstavlja biološki i evolucijski novum do kojega je došlo tek s pojavom čovjeka. Neurološku pozadinu razvitku jezične sposobnosti prema teorijama diskontinuiteta ne treba tražiti u postupnom povećanju zapremine mozga od autralopiteka do homo sapiensa, već u reorganizaciji strukture mozga, koja u pravilu nije vidljiva u paleoantropološkim nalazima. Primjerice, iznesena je teza da je upravo prvi pripadnik roda homo (homo habilis) razvio dijelove mozga u kojima se nalazi "Brocino područje", koje igra veliku ulogu u procesiranju gramatičkih struktura56• Međutim, takvi su zaključci zasnovani na vrlo nesigurnim analizama malobrojnih dobro očuvanih lubanja habilisa i drugih paleohominida.

53 54 55 56

Usp. Deacon 1 997. Usp. Pinker 1994, 2000. Chomsky 2002, Hauser, Chomsky & Fitch 2002. V. Tobias 1987, Lock & Peters (ur.) 1999: 93. Drugi pak istraživači tvrde da se "Brocino područje" razvilo tek kod homo sapiensa (v. Ingold (ur.) 1994: 1 18-119). O važnosti "Bro­ cina područja" za procesiranje gramatičkih struktura svjedoči činjenica da pacijenti, koji su doživjeli moždani udar u tom dijelu mozga, imaju velike poteškoće u analizi i proizvodnji gramatičkih iskaza (o tome v. i Eliot 1999 i Deacon 1997).

Jezična raznolikost svijeta

C) Integrativne teorije Jezična je sposobnost jedna od ljudskih kognitivnih sposobnosti, poput pamćenja, percepcije, sposobnosti logičkog zaključivanja, manipuliranja objektima u prostoru, sposobnosti relacijskog mišljenja, itd. U kojoj je mjeri evolucija jezične sposobnosti neovisna od evolucije drugih kognitivnih sposobnosti? Integrativne teorije smatraju da su ljudske kognitivne moći evoluirale kao cjelina, te da se j ezična sposobnost ne može izdvojiti od ostalih. Važan je argument u prilog integrativnih teorija činilac vremena: ljudi su u evolucijskom smislu razmjerno mlada vrsta; za razliku od morskih pasa, koji postoje već desetcima milijuna godina, homo sapiens sapiens na zemlji je tek stotinjak tisuća godina, a hominidi kao zaseban rod postoje tek oko šest milijuna godina; prema istraživačima poput Michaela Tomasella57 to je jednostavno prekratko vrijeme za neovisni razvitak različitih kognitivnih moći, od kojih je j ezična sposobnost samo jedna. Vjerojatnost je svake adaptivno korisne mutacije nevjerojatno malena, a mogućnost da će se u - s evolucijske točke gledišta - svega nekoliko milijuna godina nagomilati nekoliko različitih mutacija koje će preobraziti sveukupne čovjekove kognitivne moći zanemariva je; stoga je bolje pretpostaviti da su u razvitku jezika presudnu ulogu odigrale one mutacije (i njima izazvane adaptacije) koje su dovele do nastanka kognitivnih sposob­ nosti suvremenog čovjeka, te da je nastanak j ezika samo posljedica tih, dubljih adaptacija.

D) Separativne teorije Separativne teorije ističu da se jezična sposobnost razlikuje od svih drugih ljudskih kognitivnih sposobnosti, te nema razloga za vjerovanje da je ona nastala zajedno s njima i kao posljedica njihova razvitka. Tvrdi se da postoje i posredni dokazi da je u strukturi ljudskoga uma j ezična sposobnost neovisna od drugih kognitivnih sposobnosti; jedan je od takvih dokaza postojanje specifičnog jezičnog poremećaja (engleski SL! - specific language impairment), genetskog poremećaja uslijed kojega ljudi prosječne inteligencije ne mogu u potpunosti naučiti niti jedan prirodni j ezik. Dokazano j e da se SU prenosi genetskim 57

Tomasello 1999: 4 i dalje.

Podrijetlo jezične raznolikosti

putem, j er postoje obitelji u kojem se taj poremećaj susreće osobito često, a da pripadnici tih obitelji koji imaju SLI nisu ni na koji način mentalno retardirani. S druge strane, osobe koje boluju od genetski uvjetovanoga "Williamsova sindroma" mentalno su retardirane (imaju kvocijent inteligencije oko 50), ali jezična im je sposobnost posve neta­ knuta, čak se mogu smatrati nadarenima za vještine poput pamćenja novih riječi58• Nabrajajući životinje za koje je čulo, dijete bolesno od Williamsova sindroma sjetit će se iguane, makakija, dikobraza, lemura i koale u dobi u kojoj zdrava djeca obično ne mogu nabrojati više od dvadesetak domaćih i divljih životinja. Postojanje SLIja i Williamsova sindroma pokazuje, prema zastupnicima separativnih teorija, da j e jezična sposobnost autonomna među ljudskim spoznajnim moćima, te da je evoluirala neovisno od njih. Do sličnoga zaključka dolaze i lingvisti, pripadnici generativne škole u lingvistici, koji ističu da su univerzalna sintaktička pravila u ljudskim jezicima posve arbitrarna, nemotivirana strukturama drugih kognitivnih modula (percepcije, pamćenja, itd.), te da stoga nisu mogla biti rezultatom specifičnih adaptacija tijekom evolucije ljudske vrste. Stoga Chomsky spekulira da bi ljudska j ezična sposobnost mogla biti slučajan usputni proizvod nagomilavanja milijardi neurona u ljudskome korteksu, procesa koji je izazvan posve neovisnim evolucijskim činiteljima59• Međutim, kao što ćemo vidjeti poslije, stvaran opseg j ezičnih univerzalija i njihova arbitrarnost predmet su spora u lingvistici. Također, može se tvrditi da iz činjenice da je jezična sposobnost neovisna od drugih kognitiv­ nih moći u posve razvijenom ljudskom mozgu (ukoliko je to uistinu činjenica) ne slij edi niti da se ta sposobnost razvija neovisno o drugi­ ma tijekom ontogeneze svakoga pojedinca, a kamoli da je neovisno evoluirala na razini ljudske vrste. Valja istaći da su dva parametra po kojima se razlikuju teorije evolucije jezika posve logički neovisna, te da je zbog toga moguće kombinirati oprečne stavove obaju parametara; budući da ionako nitko ne zna kako je i zašto jezik evoluirao, nije neobično što su sve četiri logičke mogućnosti i zastupljene u pogledima različitih istraživača; to se jasno vidi na sljedećem prikazu. 58 59

Pinker 1994, Deacon 1997. V. npr. Chomsky 2002 i knjigu Chomsky jeva sljedbenika L. Jenkinsa (2000).

Jezična raznolikost svijeta

PRIKAZ 7

Glavne teorije evolucije jezika

Integrativne teorije

Dunbar 1 996, Corballis 2002

Miller 2000, Tomasello 1 999

separativne teorije

Pinker 1 994, 1 999

Bickerton 1 990, Chomsky 2002, Hauser et alii 2002

Premda se druge adaptivne prednosti jezika ne mogu isključiti, biološki, lingvistički i paleoantropološki argumenti svi upućuju na jedan zaključak: jezik je evoluirao primarno kao sredstvo društvene integracije, odnosno kao sredstvo razmjene informacija o društveno relevantnim činjenicama u zajednicama kakve su postojale u vrijeme prvobitnih genetski modernih ljudi. Možda to na prvi pogled izgleda kontraintuitivno: čini se prirodnim prvo pomisliti na prednosti koje je jezik ljudima morao pružati u svakodnevnom opstanku; zahvaljujući jeziku, ljudi su j edni drugima mogli objasniti kako napraviti bolje ručne sjekire, ukazati na razliku između jestivih i nejestivih biljaka, pravovremeno upozoravati jedni druge na prisutnost opasnih grabe­ žljivaca, itd60• Izgleda sasvim nevjerojatnim da je jezik evoluirao zbog nekog drugog razloga, premda je, jednom kada je nastao, iskorišten za druge svrhe, od kojih su neke bez sumnje sa sobom nosile i adaptivne prednosti. Međutim, na takav zaključak upućuje čitav niz argumenata. 1. Iako se jezik bez sumnje može upotrebljavati za upozoravanje

na opasnost, ili dozivanje preko velikih udaljenosti, "normalna" glasnoća ljudskoga govora iznosi samo oko 65 dB na lm od usta. Ta glasnoća, koju svaki govornik proizvodi bez posebnog napora,

60

Važno je istaći da ovdje mislimo na evoluciju ljudskog jezika u smislu komunikacijskog sustava kakvi danas postoje u svim ljudskim zajednicama. Gotovo je sigurno, kao što ističe Bickerton (2002), da se takav sustav mogao razviti samo na temelju primitivnijega (verbalnog ili neverbalnog) sustava komunikacije, koji on naziva "protojezikom" (eng. protolanguage). Protojezik, koji je mogao posjedovati već habilis ili erectus, mogao je evoluirati zbog izazova koje su pred ranije hominide predstavljali promijenjeni uvjeti u njihovu okolišu - veći rizik od grabežljivaca, potreba za većom koordinacijom u lovu i strvinarenju zbog sve oskudnijih izvora hrane, i sl. Ovdje tvrdimo samo da je ljudski jezik, obilježen sintaksom, semantikom, pragmatikom i fonologijom, evoluirao kao sredstvo društvene integracije (s čim se, u osnovi, slaže i Bickerton).

Podrijetlo jezične raznolikosti

61

I

nije dovoljna za upozoravanje na velike daljine, no izvanredno je prilagođena komunikacijskim situacijama koje uključuju dva-tri sudionika, uobičajenom ljudskom razgovoru61 • Ukratko, j ezik je evoluirao za razgovaranje, ne za dovikivanje: čimpanze, koji svoje vokalizacije koriste uglavnom radi upozoravanja i prijetnji, mnogo su glasniji od ljudi u svakodnevnim situacijama. 2. Jezik se ontogenetski, tijekom djetetova razvitka, pojavljuje u

vrijeme primarne socijalizacije, dok su djetetovi opstanak i pre­ hrana još u potpunosti ovisni o roditeljima i zajednici odraslih s kojima živi. U doba u kojem ovladava jezičnim strukturama (oko 2 i pol godine) dijete još nije u stanju samo se prehranjivati, sudjelovati u lovu, skupljanju hrane, ili obredima parenja, no upravo postaj e svjesno svojega društvenog položaja i odnosa s odraslima i vršnjacima62• Da je sa stanovišta evolucije jezika veću ulogu igrala seksualna selekcija, ili komparativne prednosti koje omogućuje koordinacija društvenih aktivnosti pri lovu ili nabavljanju resursa, očekivali bismo da se u jezičnoj sposobnosti velik kvalitativni pomak na ontogenetskoj razini dogodi u doba puberteta; činjenica da se glavni "skok" u ovladavanju jezikom događa znatno ranije, između druge i treće godine života, govori nam da j ezik pripadnicima ljudske vrste prije svega služi pri manipulaciji i koordinaciji društvenih odnosa, a ne pri spoznaji svijeta ili aktivnostima potrebnim za fizičko preživljavanje i razmnožavanje (prikupljanje hrane i seks).

3. Na djetetov izgovor i na značajke konkretnoga idioma koji će

dijete usvojiti u velikoj većini slučajeva presudan utjecaj vrši idiom vršnjaka s kojima odrasta, čak u većoj mjeri nego idiom djetetovih roditelja. Dijete se prihvaćanjem jezika sredine dokazuje u okružju svojih vršnjaka, a usvajanje njihova idioma pomaže mu pri socijalizaciji unutar grupe i stvaranju statusa u toj gru­ pi63• Jezik je za dijete, dakle, sredstvo socijalizacije i društvene manipulacije, barem u jednakoj mjeri kao i sredstvo spoznavanja svijeta.

61 62 63

Škarić 1991: 288. Eliot 1999. v. Pinker 2002: 391 i dalje, Chambers 1995.

I 62

Jezična raznolikost svijeta

4.

64

Ljudski se jezici mogu razlikovati u golemom broju obilježja; jedina ograničenja mogućih razlika među jezicima ne proizlaze iz neovisne strukture tobožnje sintaktičkim pravilima bogate "univerzalne gramatike", već su posljedica ograničenja drugih čovjekovih kognitivnih sposobnosti: radne memorije, pozornosti, strukture govornih organa, itd. Jezična sposobnost, usprkos mišljenju Noama Chomskoga, izgleda dizajnirana kako bi se pojedini jezici međusobno razlikovali onoliko koliko je to uopće moguće, a da efikasna komunikacija među pripadnicima vrste koji govore pojedinim jezikom ne bude narušena. Osobine koje dijele različiti jezici nastale su zbog sličnih funkcionalnih uvjeta u kojima se pojedini j ezici koriste. Da je j ezik doista nastao "skokovito", kao što pretpostavljaju separativne teorije, očekivali bismo da će jezici dijeliti znatno više elemenata kao posljedice jedinstvenoga "dizajna" (u evolucij skom smislu). Da su glavni evolucijski pritisci koji su doveli do pojave jezika bili potreba za efikasnim sredstvom komunikacije i izražavanja misli, očekivali bismo da će prirodnom selekcijom gramatički sustavi različitih jezika konvergirati prema istom prototipu, dok će razlike među jezicima razlike biti svedene na rječničke razlike64 i, eventualno, razlike u elementima, ali ne i u općoj organizaciji glasovne kom­ ponente jezika. Međutim, količina raznolikosti u gramatičkim strukturama neočekivano je velika, a elementi koje svi jezici dijele premalobrojni su da bi se uistinu mogla pretpostaviti neka "univerzalna gramatika". O tome koja su jezična obilježja univerzalna, a koja nisu, bit će riječi u idućem poglavlju.

To je, u osnovi, teza koju zastupa Noam Chomsky, osobito u posljednjoj verziji svoje teorije ("minimalistički program", v. npr. Chomsky 2002). Premda ta teorija nije, poput ranih verzija generativizma, zasnovana isključivo na proučavanju engleskoga i nekoliko europskih jezika, empirijska osnova na kojoj ona počiva još je preoskudna, te ne zahvaća stvarni opseg jezične raznolikosti svijeta.

Granice jezične raznolikosti

Granice j ezične raznolil "lagano"). Promjene značenja mogu uključivati metonimiju - prijenos značenja s jedne riječi na drugu zbog neke prostornovremenske veze među predmetima koje označuju - kao kada od latinskoga focus "ognjište" dobijemo talijanski fuoco i francuski feu, što oboje znači "vatra". Vrlo su česte i meta­ foričke promjene značenja, primjerice kada od latinskoga argentum "srebro" postane francuski argent "novac". Metonimijske i metaforičke promjene značenja u određenom su smislu samo sužavanje značenja, jer su metafore i metonimije vrlo česte u svakome jeziku: jedno je od obilježja značenja svake riječi to da se ona može upotrebiti u metoni­ mijskom i metaforičkom smislu. Primjerice, riječ argentum već se kod Plauta upotrebljava metaforički, u značenju "novac". Nekoliko tisuća godina nakon Plautova vremena, u suvremenom francuskome, ranija

1 1 18

Jezična raznolikost svijeta

je metafora postala temeljnim značenjem riječi argento Na koncu, pro­ mjene značenja često možemo razumjeti samo ako poznajemo kulturni kontekst u kojem su se one mogle odviti. Primjerice, od staroengleskoga feoh "stoka" postalo je englesko fee "naknada, cijena", jer je stoka u ranom srednjem vijeku bila jedinica vrijednosti. Jezične promjene mogu imati vanjske i unutarnje uzroke; vanjski se uzroci jezičnih promjena u osnovi svode na utjecaj drugih jezika. U prikladnim društvenim uvjetima, govornici jednoga jezika mogu iz drugoga jezika posuditi ne samo riječi, već i glasove i gramatička obi­ lježja, poput sintaktičkih obrazaca. Primjerice, općenito se pretpostavlja da je poredak sintaktičkih elemenata S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol) u etiopskim semitskim jezicima (poput amharskoga) rezultat dodira s govornicima kušitskih jezika, gdje je SOV poredak uobičajen. Premda se sva obilježja jezika mogu posuđivati, općenito se pretpostavlja da se riječi posuđuju češće od glasova i sintaktičkih obrazaca, dok se gramatički morfemi posuđuju u posve iznimnim okolnostima. Unutarnji uzroci jezičnih promjena rezultat su tendencija usađenih u samoj naravi jezične sposobnosti čovjeka. Oni su u osnovi rezultat dviju težnji do kojih dolazi u ljudskoj komunikaciji: sklonosti ljudi da budu kreativni i inovativni na svim područjima kulture, uključujući i jezik, te načela ekonomije koje upravlja mnogim područjima ljudske komunikacije. U jezičnim interakcijama, naime, ljudi obično ulažu upravo onoliko napora koliko je potrebno da bi ih njihovi sugovornici razumjeli. Stoga se redundantna, suvišna informacija može isključiti iz poruke koju oblikuje govornik112• To znači da se artikulacija glasova u riječi može pojednostavniti, kao kada se u nekim našim govorima izgovara po!i 'čar umjesto političar, ili ku 'iš umjesto kužiš, ka'eš umjesto kažeš, itd. Na sličan se način u izreci mogu izostaviti riječi, ili skupine riječi, a složene se sintaktičke konstrukcije mogu pojednostavniti. Kada takva izostavljanja ili pojednostavljenja, koja isprva bivaju sporadička i zavisna od konteksta, postanu pravilna i neovisna od konteksta, nastala je jezična promjena. Primjerice, u govornom francuskome, složena negacija ne. . . pas zamijenjena je jednostavnijim oblikom negacije koji 112 Taj je uvid osnova Liidtkeove teorije jezičnih promjena (Liidtke 1986). Iz te teorije, međutim, ne slijedi da svi jezici nužno tijekom vremena skraćuju prosječnu duljinu riječi, jer se duljina riječi može povećavati dodavanjem novih afiksa korijenima, često uslijed procesa gramati­ kalizacije (v. dolje).

Razvitak jezične raznolikosti uključuje samo postponiranu česticu pas; stoga, dok je u književnom francuskome pravilno reći: je n'aime pas les Anglais

"ne volim Engleze",

u govornome je idiomu uobičajeno: (moi,) j'aime pas les Anglais

"ne volim Engleze"

Možemo pretpostaviti (a filološkom i povijesnom analizom i dokazati) da je negativna čestica ne isprva izostavljana u neformalnom govoru kao zalihosna, no to je izostavljanje potom postalom pravilnim u govornome jeziku.

Modeli genetske srodnosti Kada se jezik mijenja, mijenja se na različite načine u raznim dijelovima teritorija na kojemu se taj jezik govori. Zamislite jedinstveno područje na kojem se govori doidoN, ili dodem, u značenju "doći ću"; nakon nekoliko generacija, na jednome dijelu toga područja ljudi spontano u istom značenju počnu upotrebljavati izraz boNdoN došidlu, ili bom došel (područje A), a u drugome (područje B) hot'oN dot'i ili doći ću (prva faza dolje). Ako između područja A i B postoje znatne prirodne prepreke, poput planinskoga lanca, razlike između područja A i B gomilat će se sve do trenutka kada ljudi iz jednoga područja neće više moći komunicirati s ljudima iz drugoga: nastat će dva jezika na teritoriju gdje se ranije govorio samo jedan (druga faza dolje).

FAZA 1

FAZA 2

Upravo opisan proces nastanka novih jezika rekurzivan je, što znači da se svaki od jezika koji su nastali može podijeliti u nove jezike kako vrijeme prolazi. Rezultat tih ponovljenih dijeljenja jezika može

1 12 0

Jezična raznolikost svijeta

se prikazati kao "genealoško stablo", što je model genetskih odnosa među jezicima koji je prvi predložio njemački lingvist August Schleicher (1821-1868). U njegovu je korijenu prajezik skupine genetski srodnih jezika, koji su predstavljeni kao čvorišta na stablu. Primjerice, zajednički prajezik romanskih jezika (u korijenu stabla) bio bi latinski, a u slučaju slavenskih jezika, njihov bi zajednički prajezik bio praslavenski. Svi jezici za koje se može dokazati da imaju zajednički prajezik nazivaju se jezičnom porodicom. Svaka generacija jezika potomaka u nekoj jezičnoj porodici sadržava jezike koji i sami mogu postati prajezicima novih jezika: prajezik

� A

B

1\ A'

A"

jezici potomci

1\ B'

B"

jezici potomci (druga generacija)

U ovome su modelu svi jezici potomci prikazani kao da se jasno

razlikuju jedan od drugoga. Oni su definirani skupom promjena koje su se dogodile samo u području gdje se govori pojedini jezik potomak. Međutim, takve jasne razlike među jezicima-potomcima rijetko se susreću u jezicima čija nam je povijest dobro poznata. Pri­ mjerice, na genealoškom stablu germanskih jezika, lingvisti razlikuju visokonjemački (standardni jezik) od niskonjemačkoga (koji uključuje sjeverne njemačke dijalekte i nizozemski) na temelju promjena poput "drugoga germanskog suglasničkog pomaka". Tom su promjenom od pragermanskih bezvučnih okluziva (p, t, k) nastale afrikate (ili frikativi) u visokonjemačkome, ali ne i u niskonjemačkome. Stoga, nizozemskomu ik "ja" i maken "činiti" odgovaraju riječi ich i machen u visokonjemačkome. Međutim, postoje njemački govori u kojima je spomenuta promjena utjecala samo na okluzive u sredini riječi, a ima i govora u kojima se ona dogodila samo s okluzivima na kraju riječi, ali ne i s okluzivima u sredini riječi. To znači da ima njemačkih govora s oblicima ik, machen i onih s oblicima ich, maken. Hoćemo li te govore razvrstati kao visokonjemačke ili kao niskonjemačke govore? Ili treba

«

Razvitak jezične raznolikosti govoriti O četiri različita jezika, od kojih je svaki određen osobitim oblicima riječi "činiti" i "ja":

Međutim, kada bismo svaku promjenu smatrali jednako relevantnom došli bismo do posve nevjerojatnog zaključka da u svakoj generaciji ima golem broj jezika potomaka, jednak broju pojedinačnih promje­ na koje su se odvile u toj generaciji. Kako bi se izišlo na kraj s tim problemom, predložen je alternativni model za prikazivanje odnosa među genetski srodnim jezicima. U tom modelu, koji se naziva model valova 113 , jezici se prikazuju u dvije dimenzije, geometrijskim oblicima koji odgovaraju području na kojem se govori neki jezik ili jezična porodica. Granice do kojih su se proširile pojedine jezične promjene, koje nazivamo izoglosama, ucrtavaju se na te površine, a svaki se pojedini jezik određuje kao skup izoglosa koji se proširio do približ­ no istih granica. Kada se različite izoglose poklapaju, ili okupljaju u "svežnjeve", imamo jasan slučaj različitih jezika koji su se razvili iz zajedničkoga prajezika. Takvi se svežnjevi izoglosa obično poklapaju s prirodnim preprekama ili političkim granicama među skupinama govornika nekoga prajezika. Primjerice, granica između slovačkoga i poljskoga u najvećoj se mjeri poklapa s položajem planinskog masiva Tatri, dok su hrvatski i slovenski odijeljeni starom političkom granicom između njemačkog (habsburškog) i ugarsko-hrvatskoga teritorija. S druge strane, ako se izoglose ne spajaju u svežnjeve, kao u opisanom slučaju njemačkih govora, lingvisti govore o dijalekatskom kontinu­ umu, gdje je podjela na jezike-potomke uvijek pomalo arbitrarna i određena političkim razlozima. Odsutnost velikih prirodnih prepreka 113 Prvi ga je predložio njem,ački lingvist Johannes Schmidt (1843-1901).

1 122

Jezična raznolikost svijeta

i neprekidno mijenjanje političkih granica među njemačkim državama tijekom srednjega vijeka dovelo je do toga da su se jezične promjene širile iz različitih izvora i do posve različitih granica, tako da među rubnim govorima (visokonjemački i nizozemski) nema međusobne razumljivosti, no susjedni se idiomi jedva primjetno pretapaju jedan u drugi između tih rubova. Razlika između standardnoga nizozemskog i visokonjemačkog utvrđena je na temelju političkih i vjerskih razloga tek u šesnaestom stoljeću, kada je većina sjevernih luteranskih njemačkih zemalja prihvatila južnonjemački pisani jezik na kojem je svoja djela sastavljao Luther, dok se u kalvinističkoj Nizozemskoj (koja je tada stekla političku neovisnost od Španjolske) književni jezik razvijao na temelju domaćih niskonjemačkih dijalekata. Opreku između spomenute dvije situacije (svežnjevi izoglosa spram dijalekatskoga kontinuuma) prikazali bismo u modelu valova na sljedeći način:

Budući da model valova ne uzima u obzir vremensku dimenziju genetskih odnosa među jezicima, a model genealoškog stabla ne pri­ kazuje prostornu dimenziju (teritorij) svakoga jezika, predložen je i kombinirani prostorno-vremenski model, u kojem su genetski srodni jezici prikazani površinama u različitim povijesnim fazama svojega razvitka. Taj model, koji bolje odslikava stvarnu složenost jezičnog razvitka, može se prikazati na sljedeći način:

Razvitak jezične raznolikosti Međutim, čak i prostorno-vremenski model predstavlja apstrakciju koja ne uzima u obzir neke vidove procesa j ezičnih promjena. Primjerice, u svakom ljudskom jeziku postoje ne samo razlike među dijalektima, već i razlike među socioiektima, idiomima različitih društvenih skupina koji se govore na istom teritoriju, pa ih ne bi imalo smisla prikazivati. Među pojedinim sociolektima postoje razlike u prestižu, pri čemu sociolekt utjecajnijih članova društva (obrazovanijih, bogatijih, politički moćni­ jih) redovito uživa i veći ugled (prestiž) od govora "nižih" društvenih slojeva. Kada se j ezik mijenja, to se ne događa j ednakom brzinom i na isti način u svim sociolektima, a jedan od najčešćih pokretača jezičnih promjena upravo je težnja govornika "nižih" sociolekata da se govorom približe "višima", i nastojanje društveno privilegiranih govornika "viših" dijalekata da održe razliku među sociolektima. Viši i niži sociolekti stoga redovito utječu jedni na druge, a ti se utjecaji odražavaju i u odnosima među jezicima-potomcima svakoga jezika koji ima sociolekte (što je golema većina povijesno zabilježenih jezi­ ka). Primjerice, u književnom je, standardnom latinskom nastavak 3 . lica množine perfekta fiksiran u obliku -erunt, stoga s e "govorili su" (od glagola dico, dicere) kaže dixerunt, što je oblik koji se u školskim gramatikama uči do danas, a upotrebljavali su ga već i Ciceron. Oba ta autora, međutim, upotrebljavaju i nastavak -ere, koji je u njihovo vrijeme već imao pomalo arhaičan prizvuk. U starolatinskome pak, osobito kod Plauta, pronalazimo osim nastavka -ere i nastavak -erunt (s kratkim _e_)l1\ pa Plaut "rekli su" iskazuje oblicima dixere i dixerunt. Plautova su djela bile komedije, od čijeg je prikazivanja njihov autor zarađivao za život, te je stoga bio vrlo zainteresiran da ga njegova publika - rimski puk - dobro razumije. Stoga možemo pretpostaviti da Plautov jezik dosta dobro odražava pučki govor Rimljana na pri­ jelazu iz 3 . u 2. stoljeće pr. Kr. Možemo dakle zaključiti da su oblici dixere i dixerunt u to doba pripadali "nižemu" sociolektu, pri čemu je oblik dixere do vremena Cezara i Cicerona (sredina 1. st. pr. Kr.) promijenio status i postao dijelom "višega" sociolekta. Ono što je zanimljivo, međutim, jest da su u romanskim jezicima preostali samo tragovi oblika -erunt, od čega potječu npr. starofrancuski distrent i talijanski dissero. Nastavci "višega" sociolekta, -ere i �erunt nestali su 114 o tome v. Matasović 1997: 214-5.

1 124

Jezična raznolikost svijeta

u romanskim jezicima bez traga. Ovaj bismo složen primjer međuigre sociolekata u jezičnoj povijesti mogli prikazati ovako: Niži sociolekt

Viši sociolekt

3. st. pr. Kr.

dixerunt, dixere

?dixerunt

1 . st. pr. Kr.

?dixerunt

dixere, dixerunt

starofrancuski (od 9. st.)

'\

------..

\

\

distrent

Potpun opis razvitka svakoga jezika, pa i svake jezične porodice, uključivao bi i povijest razvitka i međuodnosa različitih sociolekata koji supostoje u svakom razdoblju povijesti pojedinih jezika. Budući . da se različiti jezici govore na istom području, razlike među njima ne možemo prikazati dvodimenzionalnim prostorno-vremenskim modelom; za to bi nam bio potreban trodimenzionalni model, u kojem bi svaki jezik u svakom vremenskom razdoblju svojega postojanja bio prikazan trodimenzionalnim geometrijskim tijelom, primjerice valjkom:

/\

-------

�------

125 1

Razvitak jezične raznolikosti

Budući da bi ovakvi prikazi u svakom konkretnom slučaju bili neopisivo komplicirani, u praksi se ne koriste. Ovdje ih spominjem samo da bih bolje istaknuo kako su modeli jezičnog razvitka i genetskih odnosa među jezicima, kojima se služe lingvisti, uvijek pojednostavnjeni u odnosu spram stvarnih procesa koji se odvijaju tijekom jezične povijesti. Takvi se procesi obično zanemaruju pri zaključivanju o neposvjedočenim razdobljima povijesti pojedinih jezika i jezičnih porodica. U slučaju latinskoga, znamo da su suvremeni romanski jezici potekli od nižega sociolekta, varijeteta koji se naziva vulgarnolatinski; s druge strane, primjerice, kada govorimo o povijesti indoeuropskih jezika, lako je zaboraviti da ne znamo u kojoj su mjeri različiti sociolekti indoeu­ ropskoga prajezika sudjelovali u oblikovanju posvjedočenih oblika najstarijih indoeuropskih dijalekata 1 1 5 .

Glasovne i morfološke podudarnosti Kada govorimo o modelima jezičnog razvitka, ponekad je lako smetnuti s uma koja su konkretna povijesna zbivanja tim modelima odražena. Ono što imam na umu je činjenica da se svi do sada razmotreni modeli genetske srodnosti među jezicima zasnivaju na implicitnim pretpo­ stavkama o tome kako teče "normalni" jezični razvitak uslijed kojega nastaju genetski srodni jezici. Primjerice, pretpostavlja se da glasovne podudarnosti na temelju kojih zaključujemo da su neki jezici genetski srodni nastaju uslijed pravilnih glasovnih promjena, koje se na različi način odvijaju na različitim dijelovima teritorija gdje se govori neki jezik. Tako španjolskomu ch (čitaj [č]) pravilno odgovara talijansko tt, a u francuskome se u izgovoru ne pojavljuje nikakav glas (dok u pismu ostaje završno -t):

�p�nJBlskt leche

noche hecho

.

fra:rlCpskF .' lait [lE]

nuit [nui] fait [fE]

' .

. . t�ljji{qsKi.. latte

notte fatta

..

·iA�l��)�;

:�·:f;', ; lll '

,Q. �