Istraživanja u Imotskoj krajini: znanstveni skup, Imotski, 2011. god 9536335085, 9789536335084 [PDF]

Zitiervorschau

ISTRAŽIVANJA U IMOTSKOJ KRAJINI

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva Vol. 29

God. Year

H2011. RVATS KO A RH EO S. LO ŠKO D RUŠT VO 2015. 1-143 Zagreb, KONZ E RVATO RSKI OP. D J EL U I M OTSKO M

ISTRAŽIVANJA U IMOTSKOJ KRAJINI

H RVATS KO A RH EO LO ŠKO D RUŠT VO KONZ E RVATO RSKI O D J EL U I M OTSKO M

C R O AT I A N A R C H A E O L O G I C A L S O C I E T Y - Z A G R E B - F o u n d e d 1 8 7 8

ARCHAEOLOGICAL RESEARCH IN IMOTSKA KRAJINA CONFERENCE

Imotski, 2011

H RVAT S K O A R H E O L O Š K O D R U Š T V O - Z A G R E B - U t e m e l j e n o 1 8 7 8 . g o d .

ISTRAŽIVANJA U IMOTSKOJ KRAJINI ZNANSTVENI SKUP

Imotski, 2011. god.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva

Izdanja HAD-a Vol. 29

God. Year

ISSN 0351-8884 ISBN HAD: 978-953-6335-08-4 UDK: 902/904(497.583)

2011.

S. P.

1 - 143 Zagreb, 2015.

ISBN Ministarstvo kulture RH: 978-953-312-030-0

I Z D A N J A H RVATS KO G A R H E O LO Š KO G D RU Š T VA SVEZAK 29 C ROAT I A N A RC H A E O LO G I C A L S O C I E T Y E D I T I O N S VOLUME 29 Nakladničko vijeće: Editorial Committee:

Sanja Ivčević, Iva Kaić, Tatjana Kolak, Ondina Krnjak, Daria Ložnjak-Dizdar

Odgovorni urednici: Editors:

Ivan Alduk, Domagoj Tončinić

Prijevod: Translation:

Assia Barić

Lektorica: Language advisor:

Božena Bunčić

Oblikovanje: Graphic design:

Srećko Škrinjarić

Nakladnici: Publishers:

Hrvatsko arheološko društvo, HR - 10000 Zagreb Tomašićeva 6/4, tel./faks (385) 01/ 49 22 610 Konzervatorski odjel u Imotskom, HR-21260 Imotski Ante Starčevića 7, tel.: (385) 021/ 851 901 za nakladnika / representing publisher: Jacqueline Balen, Ivan Alduk

Tisak: Printed by:

Tiskara Zelina d.d.

Naklada: Print run:

300 primjeraka 300 copies CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000906646.

Publikacija je tiskana uz financijsku pomoć Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

Sa d r ž a j / Contens

Ivan Alduk Arheološka istraživanja u Imotskoj krajini Archaeological research in Imotska krajina Ivo Glavaš Stanica beneficijarija u Novama The beneficiarii post in Novae Iva Kaić Intagliji iz zbirke Franjevačkog samostana u Imotskom Intagli dalla collezione del Convento francescano a Imotski (Imoschi) Zrinka Šimić-Kanaet Istraživanja u Imotskoj krajini. Lokalno je univerzalno Research in Imotska krajina. Local is universal Ana Pavlović Reducirani numi siscijske kovnice tipa Iovi Conservatori Avgg Nn iz ostave u Trijebnju Reduced nummi from the Siscia mint, type Iovi Conservatori Avgg Nn from the Trijebanj hoard ?? Vinka Bubić Terenski pregled lokaliteta kod Velića A field survey of the archaeological site near Velić Ivan Alduk Radionice stećaka u Imotskoj krajini Workshops of medieval tombstones in Imotska krajinato

9

27

41

59

69

91

103

Sadr ž aj / Conte ns

Radoslav Dodig Podrijetlo imena Imotski De origine nominis Imotha

113

Ivor Janković Tradicionalna vs. 3D geometrijska morfometrika u bioarheologiji: alternativa ili komplementaran pristup? Traditional vs. 3D geometric morphometrics in bioarchaeology: an alternative or complementary approach

127

Zrinka Premužić, Petra Rajić Šikanjić Primjeri osteoporoze u arheološkim populacijama Hrvatske Examples of osteoporosis in the archaeological populations of Croatia

139

Pre dg ovor

U organizaciji Hrvatskog arheološkog društva i Konzervatorskog odjela u Imotskom od 11. do 13. listopada 2011. održan je znanstveni skup s temom „Istraživanja u Imotskoj krajini“. Društvu je ovo bio prvi ovakav skup u ovom dijelu dalmatinske unutrašnjosti. Društvu je ovo bio prvi ovakav skup u ovom dijelu dalmatinske unutrašnjosti. Iskreno, nadamo se da nije i posljednji. Naime, Zabiokovlje se u arheološkom smislu posljednjih nekoliko godina pokazalo kao vrlo izdašna ali još uvijek slabo poznata regija. Istraživanja na trasi autoceste prema Dubrovniku te osnivanje Konzervatorskog odjela u Imotskom, kao i trud nekolicine kolega sve više ukazuju na potrebu daljnjeg istraživanja i valorizacije arheološke i ostale kulturne baštine ovog kraja. Skup je održan u skromnim uvjetima i okolnostima u trenutku kada je njegova organizacija u Imotskom zapala u probleme te došla u pitanje. Međutim, unatoč svim preprekama nastavljeno je s ovom važnom i potrebnom tradicijom koja traje već desetljećima. Nešto manji broj kolega koji su se odazvali i krenuli na put prema Imotskom ipak je ponio sa sobom neka nova saznanja o razvoju arheologije u Hrvatskoj kao i osobne impresije o ovom zaboravljenom kutku naše zemlje stisnutom između Biokova i granice s Hercegovinom.

Posebice bi izdvojili dva događaja koja su obilježila ovaj skup. To je u prvom redu otvorenje izložbe praćene bogatim katalogom „Arheološka istraživanja na trasi autoceste u Zabiokovlju i Plini“ u organizaciji Gradskog muzeja Makarska i privatnih arheoloških firmi koje su radile na spomenutoj trasi. Sjetimo li se samo nestručnih i neutemeljenih napada na našu struku upravo radi istraživanja na hrvatskim auotcestama, svjesni smo kolika je vrijednost ove i sličnih publikacija. Drugi događaj je predstavljanje knjige naše profesorice Tihomile Težak-Gregl „Uvod u prapovijesnu arheologiju“. Udžbenici su zasigurno velika potreba, kako studentima tako i svima koji se vremenom odmaknemo od pojedinih tema u arheologiji. S druge strane, udžbenici su plod dugogodišnjega rada i iskustva. Nadamo se da će ova knjiga potaknuti slične poduhvate. Ivan Alduk Domagoj Tončinić

Gotovo 20 predavanja pokrilo je različite aspekte arheoloških istraživanja na području Imotskog, Vrgorca, Sinjske krajine i susjedne Hercegovine. Isto tako predstavljeno je i 10 postera s uvodima u različita istraživanja. 7

IVAN ALDUK

ARHEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA U IMOTSKOJ KRAJINI

UDK 902.2(497.5)”18/19” Pregledni članak Primljeno: 02.07.2014.

Ivan Alduk Konzervatorski odjel u Imotskom Ante Starčevića 7 HR — ­ 21260 Imotski [email protected]

Tijekom 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća (ali i ranije) s područja Imotske krajine pristižu nam različite vijesti o arheološkim nalazištima, a u splitski Arheološki muzej dolaze i predmeti pronađeni na više mjesta na prostoru imotskih sela. Prva istraživanja 1897./1989. godine na Crkvini-Bublinu u Zmijavcima vodio je fra Ivan Tonković čime je udaren temelj budućoj zbirci imotskog franjevačkog samostana, koju je u drugoj polovini 20. stoljeća fra Vjeko Vrčić uvelike proširio i obogatio. Iako su arheološka istraživanja na ovom prostoru bila skromna i rijetka neka od njih dala su nalaze od izuzetne važnosti za lokalnu i regionalnu povijest, ali zanimljive i u europskim razmjerima. Posebno ona koja su se na pojedinim lokalitetima odvijala od 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća. Gradnja autoceste u južnom, podbiokovskom, dijelu Imotske krajine potaknula je istraživanje većeg broja arheoloških lokaliteta što je ovaj prostor jasnije pozicioniralo na, još uvijek imaginarnoj, arheološkoj karti Hrvatske. Ključne riječi: Imotska krajina, arheološka istraživanja

Imotska krajina ili Imota zauzima sjeveroistočni dio Splitsko-dalmatinske županije. Smjestila se između sjevernih padina Biokova na jugu, Vrgoračke krajine na istoku, granice s BiH na sjeveru i Cetinske krajine te prostora stare župe Radobilje na zapadu. Iako je kroz povijest mijenjala granice njeno današnje rasprostiranje odredili su mletačko-turski ratovi te razgraničenje između te dvije države 1718. godine. Zapadni dio Imotske krajine je brdska visoravan preko koje prolazi povijesna i najvažnija komunikacija u ovom dijelu unutrašnjosti Dalmacije. Južni i istočni dio je

izrazito brdsko-planinski prostor reljefno obilježen izduženim manjim krškim poljima tzv. žlibinama i stočarstvom kao osnovnom gospodarskom aktivnošću kroz povijest (danas, nažalost, gotovo u potpunosti zamrlo). Središnji, tj. sjeverni dio je smješten oko Imotsko-bekijskog polja s ponornicom Vrljikom i brojnim jezerima kao izuzetnim prirodnim fenomenima, samim gradom Imotskom kao središtem ovog prostora i poljoprivredom, odnosno ratarstvom kao okosnicom razvoja.

9

Arheološka istraživanja u Imotskoj krajini

Sl. 1. Mletački katastar s početka 18. stoljeća s prikazom groblja sa stećcima na Lovreću (foto I. Alduk, Državni arhiv u Zadru-Mape Grimani)

Nažalost, u posljednjih 50-ak godina u kontinuitetu (što je pokazao i posljednji popis stanovništva 2011. godine) ovaj prostor bilježi odljev stanovništva što je uzrok, ali i posljedica demografske i gospodarske narazvijenosti Imote. Na takav razvoj veže se i nezavidno stanje arheološke i općenito čitave kulturne baštine Imote. Ipak, ona je vrlo bogata i žilava, a cilj i ovog skupa jest ukazati na njene specifičnosti i mogućnosti. Prve vijesti o arheološkim nalazištima i arheologiji općenito na prostoru Imotske krajine nalazimo na samom početku 18. stoljeća (kada je veći dio ovih prostora još pod turskom vlašću). U srpnju godine 1710. tadašnji makarski biskup Nikola Bijanković (sl. 2) tijekom svoje vizitacije boravi i na Lovreću gdje mu u oko upadaju ostaci „nekog velikog grada“ i brojni grobovi.1 Naravno, kako je to često u ovim krajevima, neke podatke nalazimo i na starim kartama i prvim mletačkim katastrima nastalim nakon oslobođenja ovih krajeva od Turaka. Slučajno ili namjerno izrađi1

10

Jerković 1942, 23.

vači tih mapa znali su na više mjesta prikazati ruševine utvrda, a još češće mjesta na kojima su sačuvana stara groblja. Posebice ona sa stećcima koji su tada bili nešto potpuno novo i zbunjujuće (sl. 1). Poznati talijanski prirodoslovac, putopisac i bivši augustinac A. Fortis u svom „Putu po Dalmaciji“ iz 1774. godine divio se ovim prostorima između Biokova i turske granice. Na karti koja prati njegovo djelo na više mjesta u okolici Ciste, Lovreća i Lokvičića nacrtani su sitni piramidalni oblici koje Fortis naziva sepulcra ili sepolcra a u tekstu ih spominje kao …grobovi starih Slavena koji se nalaze po šumama i pustim mjestima morlačke zemlje… a na njima se …često vide borbe isklesane u grubu reljefu. Naravno, riječ je opet o stećcima koji će uvelike obilježiti prve vijesti o imotskoj arheologiji pa tako i ovaj skup (logo).2 Nešto kasnije, manji broj arheoloških spomenika iz Imotske krajine nalazimo i u djelu jednog domaćeg pisca, makarskog kanonika Ivana Josipa Pavlovića2

Fortis 1984

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 10-11

Sl. 2. Nikola Bijanković (1645.-1730.), makarski biskup (foto I. Alduk, Gradski muzej Makarska)

Sl. 3. Imotska tvrđava “Topana” i Modro jezero u Wilkinsonovoj knjizi (preuzeto iz Wilkinskon 1848)

Lučića kojemu u Veneciji 1789. izlazi djelo Marmora Macarensia, a dodatak toj knjizi u Dubrovniku tek 1910. godine. Pavlović-Lučić nam donosi danas izgubljene rimske natpise iz Runovića, izvora Vrljike na Opačcu te iz Prološca.3

Ni domaći ljudi nisu zaostajali za strancima. Tako nam fra Šimun Milinović, rođen na Lovreću 1835. godine, u svojim brojnim djelima i raspravama donosi obilje podataka o povijesti i arheologiji Imotske krajine, dok nam tadašnji zagvoški župnik don Petar Kaer u prvim brojevima splitskog „Bulletina“ ponovo piše o stećcima.6

Tijekom 19. stoljeća više je domaćih i stranih pisaca spominjalo Imotski i njegovu okolicu u svojim djelima. Većinom su se usredotočili na stećke, dakle ono što je Imotsku krajinu razlikovalo od puno poznatijih spomenika na obali (B. Petranović, V. Lago, A. Sapieha, I. Carrara, P. Kaer).4 Godine 1844. ove će krajeve posjetiti i jedan od najvećih britanskih egiptologa i putopisaca 19. stoljeća J. G. Wilkinskon koji grad Imotski i dijelove Imotske krajine opisuje u svom putopisu. I on se osvrće na nezaobilazne stećke i donosi zanimljiv opis imotske Topane (sl. 3).5 Pavlović-Lučić 1789; Pavlović-Lučić 1910. Petranović 1841, 39; Lago 1870, 228-229. 5 Wilkinson 1848. 3 4

Već 80-ih godina 19. stoljeća u splitski Arheološki muzej stižu vijesti o različitim predmetima pronađenim na širem području Prološca. Ističe se poznati reljef Dijane koji je izradio i potpisao lokalni kipar Maximin (sl. 4).7

Milinović 1859; Milinović 1879a; Milinović 1879b; Kaer 1879, 8-10, 25-27, 36-39, 74-75; Manje informacije o arheološkoj topografiji Imotske krajine nalazimo i u prvom broju ovog časopisa u nizu članaka naslovljenih „Delminium“. 7 BASD VI/1883, 65-66; Rendić-Miočević 1967; Cambi 2005, 109-112. 6

11

Arheološka istraživanja u Imotskoj krajini

Sl. 5. fra Ivan Tonković (preuzeto iz Cambi-Gamulin-Tonković 1999)

Sl. 4. Rimski reljef Dijane iz Prološca (foto: I. Alduk)

Manje istraživanje poduzeto je 1895. godine u Prološcu uz korito Suvaje. Istraživanje je uz potporu don F. Bulića vodio seoski učitelj Ivan Bulić koji je svoj rad i objavio u „Bulletinu“ iz 1898. godine.8 Isti se i nekoliko godina ranije javljao s arheološkim prilozima u časopisu splitskog muzeja.9 Početak značajnijih arheoloških istraživanja je i na ovom prostoru vezan za djelovanje svećenika. I dok u Kninu i široj okolici uporno i predano istražuje veliki fra L. Marun, dok splitskom i solinskom arheologijom „vlada“ don Frane Bulić (da spomenemo samo 8 9

12

Bulić 1898, 152-157. Bulić 1891, 185-186; Bulić 1892, 10-11, 21-23, 55-57.

one najvažnije), u Imotski, točnije u svoje rodne Podbablje vraća se fra Ivan Tonković (sl. 5). Prva organizirana arheološka istraživanja na prostoru Imotske krajine dogodila su se samo i jedino njegovom zaslugom. Fra Ivan se u Podbablje vratio iz Sinja gdje je radio kao profesor poznate franjevačke gimnazije i voditelj gimnazijske zbirke, ali i kao istraživač obližnjeg antičkog Ekvuma, tj. Čitluka. On je u studenom 1897. gotovo u cijelosti o svom trošku i na zemlji svoje obitelji na položaju Crkvina-Bublin u podnožju Dikovače u Zmijavcima otkrio i jednim dijelom istražio ranokršćansku baziliku čiji se tlocrt dugo vremena koristio u brojnim stručnim publikacijama. Tonković je, naime, svoj rad vrlo brzo i objavio u „Bulletinu“ splitskog Arheološkog muzeja a nalaze (u prvom redu kamenu plastiku) pohranio u Franjevačkom samostanu u Imotskom.10 Otprilike u isto vrijeme (1898.) u susjednoj Gorici, na putu iz Imotskog prema Grudama, Ćiro Truhelka pronašao je jedan od najpoznatijih skupnih nalaza mlađeg 10

Tonković 1899, 211-218.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 12-13

Sl. 6. Izbor nalaza iz ilirskog svetišta u Gorici (BiH) (preuzeto iz Truhelka 1899)

željeznog doba na ovim prostorima (sl. 6). Gorica je i onda i danas u BiH, ali arheološki gledano radi se o jedinstvenom prostoru sve do 1717., odnosno 1718. godine i nesretno povučene mletačko-turske granice otkad se i taj dio srednjovjekovne Imote naziva bekija, tur. – ostatak.11 Krajem 19. i početkom 20. stoljeća s većeg broja lokaliteta u Imotskoj krajini don Frani Buliću u Split stižu različiti nalazi, u prvom redu oni prapovijesni. Ističe se tako skupina kasnobrončanodobnih predmeta s Osoja na Studencima ili pak onih iz Grabovca, Rastovca kod Zagvozda, Prološca itd. (sl. 7).12 Arheološkom topografijom Imotske krajine, u prvom redu onom antičkom, tj. rimskom, bavio se znameniti austrijski arheolog i tadašnji kustos Zemaljskog 11 12

Truhelka 1899, 339-395. Bulić 1887, 94-96; Bulić 1888, 10-11.

muzeja Karl Patsch koji obilazi i opisuje arheološke lokalitete na ovim područjima prateći glavnu rimsku prometnicu Salona-Tilurij-Novae-Narona. Između ostalog Patsch je objavio i dio numizmatičke zbirke poznate imotske obitelji Vučemilović koja se već tada nalazila u Zemaljskom muzeju u Sarajevu a brojila je više od 1000 komada različitog novca.13 U razdoblju između dva svjetska rata i neposredno nakon 2. svj. rata gotovo da i nije bilo značajnijih arheoloških istraživanja i vijesti iz Imotske krajine. Ipak, godine 1936. u Cisti Velikoj na lokalitetu „Crkvine“ kratko je radio don Lovre Katić. U nekoliko dana otkrio je tragove arhitekture i skulpture te grobnice koje je pripisao ranokršćanskom razdoblju. Taj lokalitet dugo je ostao zaboravljen - sve do 1993. godine o čemu ćemo nešto više kasnije. 13

Patsch 1900, 295-344, 560-570.

13

Arheološka istraživanja u Imotskoj krajini

Sl. 7. Prapovijesni arheološki nalazi iz 19. stoljeća iz Prološca/Postranja (preuzeto iz Bulić 1898)

Vjerojatno već tada, a sigurno 1952. godine. Katić je obilazio i dokumentirao imotske stećke što je i objavio u SHP davne 1954. godine. Iako, naravno, ovdje nisu svi lokaliteti sa stećcima na ovom prostoru, ovaj je rad dugo služio, a služi i danas, kao najcjelovitiji prikaz ove teme.14 Značajnijih arheoloških istraživanja u Imotskoj krajini nije bilo sve do rujna 1974. godine. Tada na Studence stiže prof. Ivan Marović potaknut slučajnim nalazom mještanina Joze Bilića iz 1903. godine. Tom prilikom Marović je istražio 3 kamena tumula, tzv. gomile na Osoju, koje vjerojatno pripadaju razdoblju kasnog brončanog doba.15 14 15

14

Katić 1954, 131-169. Marović 1991, 192-196.

Ovo dugo razdoblje između 2. svjetska rata i stvaranja hrvatske države obilježeno je djelovanjem nekoliko zanimljivih ljudi koji su, vođeni svojom upornošću i brigom za imotsku baštinu, sačuvali njen veliki dio. U prvom redu ovdje moramo istaknuti gotovo već legendarnog imotskog fratra fra Vjeku Vrčića (danas stogodišnjaka). Rođenjem Imoćanin, došao je za župnika i gvardijana u svoj grad 1961. godine i tu ostao do 1967. Čitavo to vrijeme, ali i kasnije (gotovo do danas) fra Vjeko je marno sakupljao, čuvao ali i objavljivao tekstove ne samo o arheološkoj već i cjelokupnoj kulturnoj baštini Imotske krajine. Obogaćena je tako Franjevačka zbirka, osnovana još u vrijeme fra I. Tonkovića krajem 19. stoljeća. Ona danas broji oko 900 različitih predmeta od čega oko 140 arheoloških nalaza iz različitih razdoblja (sl. 8-9).

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 14-15

Sl. 8. Kasnoantička lukovičasta fibula iz arheološkog dijela zbirke imotskog franjevačkog samostana (foto: V. Barac)

Iscrpna fra Vjekina knjiga o župama Imotske krajine (inače prepuna arheološke topografije) kao i knjige Ante Ujevića, fra Karla Jurišića, Marka Vege dugo su bile jedine publikacije koje su se bavile arheologijom, poviješću i općenito kulturnom baštinom ovih prostora.16 U razdoblju od 1973. do 1983 godine odvijaju se radovi na obnovi imotske tvrđave Topane koje je vodio tadašnji Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture iz Splita (sl. 10). Inače napuštena oko 1816. godine i otad gotovo zaboravljena, tvrđava je, nažalost, dodatno stradala 1911. godine gradnjom velikog spremnika za vodu u svom središnjem dijelu. Spomenutim radovima 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća dobila je svoj današnji oblik. Nažalost, arheološka istraživanja su tada izvedena samo u manjoj mjeri. Najznačajniji nalaz je ulomak predromaničkog pilastra s pleterom koji je kao spolija bio uzidan u vrata na južnom bedemu.17 Za otkrivanja ovog ulomka zahvalnost smo dužni Marijanu Lozi koji posljednjih nekoliko desetljeća uporno i uvelike doprinosi istraživanju i očuvanju arheološke baštine Imotske krajine. Njegovi tekstovi u lokalnim novinama „Imotska krajina“, župskim časopisima te u Obavijestima HAD-a nezaobilazna su literatura za arheologa koji se upusti u istraživanje ovog prostora.18

Ujević 1953; Vego 1964; Jurišić 1972; Vrčić 1974; Vrčić 1980. 17 Bezić 1983, 207-227. 18 Lozo, Izbor. 16

Sl. 9. Grčko-ilirska kaciga iz arheološkog dijela zbirke imotskog franjevačkog samostana (foto: V. Barac)

Godine 1981. započelo se s revizijskim istraživanjima Tonkovićeve bazilike podno Dikovače u Zmijavcima. Radovi su trajali do 1992. godine, a vodili su ih Nenad Cambi i Snježana Tonković. Nakon završetka istraživanja postojeći izgled crkve koji nam je ostavio fra I. Tonković uvelike se promijenio (sl. 11-12). Radi se o prostranoj trobrodnoj bazilici s narteksom i dvije krstionice. Tom prilikom istraženo je i nekoliko zidanih grobnica i običnih grobova, a pronađeno je i dosta pokretnog arheološkog materijala, u prvom redu kamenog crkvenog namještaja. Radovi su publicirani u sklopu Knjižnice franjevačkog zbornika „Kačić“, a lokalitet je i konzerviran.19 Samo nalazište je znatno veće i slojevitije od istraženog dijela s obzirom na slučajne nalaze u njegovoj okolici ali i one sa zaštitnih istraživanja 2005. godine koje je vodio MHAS.20 Nažalost, nije dovoljno prepoznato kao jedno od najvažnijih za razumijevanje rane povijesti ovog prostora. 19 20

Cambi-Gamulin-Tonković 1999. Gudelj 2012. 15

Arheološka istraživanja u Imotskoj krajini

Sl. 10. Imotska tvrđava “Topana” (foto: I. Alduk)

Prigodom gradnje brane i umjetnog jezera u Ričicama, godine 1980. do 1982. istražena su dva srednjovjekovna groblja sa stećcima na položajima „Parlovi“ i „Pratrova glavica“. Radove je vodio Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture iz Splita i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika. Istraženo je ukupno 140 grobova i unatoč rijetkim nalazima dobivena je slika jedne manje zajednice koja je u 15. stoljeću nastanjivala ovu i danas slikovitu dolinu. Stećci su tom prilikom premješteni i danas se nalaze uz župnu crkvu sv. Ivana.21 Godine 1988. Snježana Tonković iz Zavičajnog muzeja u Imotskom, odnosno Narodnog sveučilišta (danas Otvorenog učilišta) istražila je manji dio rimskog lokaliteta Borak u Imotskom uz cestu Imotski-Vinjani Gornji (Posušje). Radi se o manjem rimskom stambeno-gospodarskom kompleksu (villa rustica). Pronađe21

16

Kovačić-Mikić-Jakšić-Nikšić 1983.

ne su dvije cisterne za vodu te pod ukrašen raznobojnim mozaikom (sl. 13). Ostali nalazi određuju trajanje ovog objekta od 2. do 4. stoljeća. Dio arhitekture je konzerviran i prezentiran in situ.22 Ovo je i prilika da se spomene i rad ove ustanove, dakle Zavičajnog muzeja, koju je unatoč svim problemima i poteškoćama desetljećima vodila Snježana Tonković. Financijskom potporom Ministarstva kulture te upornošću kolegice Tonković muzej je napokon 2006. godine useljen u novu zgradu u sklopu austrijske Režije duhana sagrađene na samom kraju 19. i početkom 20. stoljeća. Godine 1986. započinje arheološko istraživanje na prostoru groblja kod crkve sv. Mihovila u Prološcu, mjestu s gotovo najznačajnijim prapovijesnim i antičkim nalazima u Imotskoj krajini (sl. 14). Radove je do 1992. vodila Magdalena Dragičević iz MHAS-a, a 22

Tonković 2010.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 16-17

Sl. 11. Tonkovićev tlocrt bazilike na Dikovači u Zmijavcima, 19. st. (Preuzeto iz Cambi-Gamulin-Tonković 1999)

Sl. 12. Tlocrt bazilike na Dikovači u Zmijavcima nakon revizijskih istraživanja 80-ih i 90-ih godina 20. st. (Preuzeto iz Cambi-Gamulin-Tonković 1999) 17

Arheološka istraživanja u Imotskoj krajini

Sl. 13. Mozaik iz rimske vile u Borku kod Imotskog (foto: I. Alduk)

nakon nekoliko godina stanke 1998. godine završio ih je Ljubomir Gudelj. Lokalitet, nažalost, nije prezentiran (a na njegovo uništavanje upozoravao je još davne 1927. godine i fra Lujo Marun) iako je dao izuzetno značajne nalaze, a ujedno i najvažniji arheološki nalaz s ovog područja – poznatu dvostranu mitraičku ikonu, odnosno prikaz Mitre koji ubija bika s jedne strane te legendarnu božansku gozbu Mitre i Sola s druge strane (sl. 15-16). U svijetu (točnije na teritoriju onoga što je nekoć bilo Rimsko Carstvo) pronađeno je dosad oko 10 takvih prikaza. Rezultati istraživanja su i objavljeni te je u organizaciji spomenutog kolege organizirana i izložba kroz koju je priču o ovom lokalitetu vidjela gotovo čitava Hrvatska, a Imotska krajina nakon dugo vremena dobila jednu izuzetno vrijednu publikaciju.23 23

18

Gudelj 2006.

Gudelj se nije zadržao na Prološcu. Godine 1992. započinje istraživanje na položaju Crkvine (sl. 17), južno od crkve sv. Jakova u Cisti Velikoj, na mjestu gdje je davne 1936. nekoliko dana istraživao don L. Katić. Istraživanja započinje prof. Nenad Cambi, Dražen Marišć. M. Lozo i Lj. Gudelj koji uskoro preuzima svu brigu o daljnjoj sudbini ovog nalazišta kroz koje je prošlo nekoliko generacija studenata, tehničara, fotografa. Danas je to gotovo u potpunosti istražen i prezentiran lokalitet što će samo doprinijeti njegovoj važnosti a radi se, naime, o izuzetno kompleksnom višeslojnom arheološkom nalazištu.24 Objavu, sličnu onoj prološkoj, očekujemo.

24

Gudelj 2000.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 18-19

Sl. 15. Mitra ubija bika - prednja strana dvostarne mitraičke ikone iz Prološca (foto: I. Alduk)

Sl. 14. Rimska stela iz Prološca (foto: I. Alduk)

Devedesetih godina 20. stoljeća na „Gradini“ iznad Lovreća (mjestu gdje biskup Bijanković početkom 18. stoljeća vidi ruševine drevnog grada) izvršena su manja arheološka istraživanja prapovijesne i kasnije (kasnoantičke ili srednjovjekovne) utvrde. Iako je dio nalazišta konzerviran očekujemo nastavak radova, ali i konačnu objavu ovog zanimljivog i važnog lokaliteta.

Sl. 16. Nebeska gozba Mitre i Sola - stražnja strana dvostarne mitraičke ikone iz Prološca (foto: I. Alduk)

Godine 1995. u već spomenutoj Gorici u susjednoj Hercegovini započinju arheološka istraživanja oko novovjekovne crkve sv. Stjepana, koju 1708. godine 19

Arheološka istraživanja u Imotskoj krajini

Sl. 17. Ranokršćanski i ranosrednjovjekovni lokalitet na “Crkvinama” u Cisti Velikoj (foto: Ž. Bačić)

legendarni imotski fratar fra Stipan Vrljić naziva crkvom sv. Stjepana u Imoti. Ona na svjetlo dana donose ostatke antičke arhitekture, ranokršćanske i ranosrednjovjekovne (starohrvatske crkve) sa svim pratećim nalazima (sl. 18). Način na koji je cijela priča o tom nalazištu završena 11 godina kasnije (prezentacijom lokaliteta na postojećem groblju te formiranjem zbirke u bivšoj fratarskoj kući) može nam i danas poslužiti kao primjer čuvanja arheološke baštine i baštine općenito. Nažalost, objava istraživanja je izostala! Iste godine (1995.) MHAS vodi manja arh. istraživanja na imotskoj Topani potvrđujući izgled južnih zidova tvrđave kako se prikazuju na prikazima iz 18. stoljeća.25 Također manja arheološka istraživanja 1996. isti muzej vodi na položaju Podgreda-Dvorine na Studencima.26 25 26

20

Petrinec 2000, 227-232. Gudelj 2000a, 183-187.

Od 2000. godine s prekidima traju istraživanja na položaju „Opačac“ na izvoru Vrljike gdje S. Tonković istražuje višeslojni arheološki lokalitet oko crkve sv. Marije iz 18. stoljeća. Ovdje su dosad otkriveni tragovi rimske arhitekture, vjerojatno kasnoantička utvrda, srednjovjekovni ukopi sa stećcima te ostaci srednjovjekovne crkve i samostana (sl. 19). Radi se o još jednom u nizu važnih arheoloških nalazišta na ovom prostoru.27 Godine 2004. i 2005. u sklopu zaštitnih istraživanja istražen je i dio jednog od najvećeg i najvažnijeg groblja sa stećcima u Dalmaciji na Velikoj i Maloj Crljivici u Cisti Velikoj kao i dio srednjovjekovnog groblja kod crkve sv. Jakova u istom selu.28 Spomenuto groblje sa stećcima jedno je od najsačuvanijih u Hrvatskoj te je, zajedno sa stećcima oko crkve sv. Barbare 27 28

Tonković 2005. Gudelj 2005, 115-128.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 20-21

Sl. 18. Tlocrt ranokršćanskog sakralnog kompleksa u Gorici (BiH) (foto I. Alduk – ovo je fotografija dijela info-table na lokalitetu)

u selu Dubravka u Konavlima, hrvatski kandidat za UNESCO-vu Listu svjetske baštine. Godine 2007. Ministarstvo kulture (koje već desetljećima unatoč brojnim problemima financira istraživanje i zaštitu imotske kulturne baštine) u Imotskom osniva Konzervatorski odjel koji pokriva područje Šestanovca te čitave Imotske i Vrgoračke krajine. Ovo je i prilika da se barem jednom rečenicom prisjetimo

prve pročelnice ovog Odjela i naše prerano preminule kolegice Ane Bilokapić koja se ovog posla prihvatila u ključnom trenutku u vrijeme kada ga je bilo najteže i najodgovornije raditi. Godine 2008. MHAS je vodio manja istraživanja na Studencima (nažalost, nedovršena i neobjavljena) te na položaju „Kaldrma“ u Kamenmostu. Ova posljednja istraživanja, iako nisu dala značajnije arheološke 21

Arheološka istraživanja u Imotskoj krajini

Sl. 19. Tlocrt sakralnog i fortifikacijskog kompleksa na Opačcu kod Prološca (Preuzeto iz Tonković 2005)

22

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 22-23

nalaze (istraženo je manje srednjovjekovno groblje sa stećcima), dala su izvanredne antropološke rezultate s obzirom na to da je kolega Gudelj angažirao ekipu s Odsjeka za antropologiju pri Kliničkom zavodu za patologiju, sudsku medicinu i citologiju KBC-a Split.29 Otprilike u isto vrijeme, točnije oko 2005. godine, započinju i prva istraživanja u sklopu gradnje autoceste kroz južni (podbiokovski ) dio Imotske krajine. Na području Grabovca, Zagvozda, Župe i Rašćana rekognosciranjem je utvrđen ogroman broj arheoloških lokaliteta od kojih je jedan dio i istražen (sl. 21).30 Potrebno je reći i još nešto - unatoč senzacionalističkim i nekorektnim, a ponajviše izuzetno nestručnim tekstovima u medijima o arheološkom istraživanju na trasama cesta i autocesta diljem Hrvatske, upravo su ova istraživanja u velikoj mjeri doprinijela stvaranju jasnije arheološke i povijesne slike Zabiokovlja, Imotske, Vrgoračke i Neretvanske krajine, prostora koji je (što se tiče arheologije) dugo vremena bio gotovo „nepoznata zemlja“. Unatoč velikom broju institucija s arheološkim predznakom jedan dio istraživanja na trasama autocesta odradile su privatne arheološke firme koje postaju dio naše realnosti. Svoja istraživanja prezentirali su izložbom te ih i objavili u suradnji s Gradskim muzejom iz Makarske.31 Budućnost imotske arheologije teško je predvidjeti. Najavljeni veliki infrastrukturni zahvati (kvalitetniji spoj grada Imotskog s autocestom kod Zagvozda, rekonstrukcija ceste Šestanovac-Lovrinčevići, gradnja plinovoda prema Posušju u BiH) trebali bi u budućnosti oživjeti ove prostore, a tijekom njihove realizacije i arheološka istraživanja naći će svoje mjesto. Trenutačno se možemo nadati, ali i konkretno i uporno raditi na valorizaciji i promociji arheološke, i općenito kulturne, baštine ovog zaboravljenog kutka Hrvatske. Kada sve zbrojimo, nadamo se da ćemo vas za nekoliko godina ponovo moći ugostiti u Imotskom i pokazati vam da smo zajedno postigli više, postali bolji i otišli korak dalje.

Gudelj 2010, 441-449. Arheološko istraživanje 2011, 9-70; Olujić 2012. 31 Arheološka istraživanja 2011. 29 30

Sl. 20. Stećak Vlkoja Bogdanića s potpisom kovača Jurine na “Mramorima” kod Lovreća (foto: I. Alduk)

Ivan Alduk ARCHAEOLOGICAL RESEARCH IN IMOTSKA KRAJINA (Summary) During the 19th and the first half of the 20th century (and even earlier), news of archaeological sites in Imotska krajina reached us, and the Archaeological Museum in Split received items found at multiple locations across the villages of the Imotski region. Among them, the relief of the Roman goddess Diana stands out, originating from Proložac and signed by the local author Maximinus. Truhelka’s hoard of Iron Age objects is equally important, found at the Illyrian shrine in nearby Gorica, in today’s Bosnia and Herzegovina. 23

Arheološka istraživanja u Imotskoj krajini

Sl. 21. Arheološka istraživanja prapovijesnih gradina iznad Župe i Rašćana na trasi nove autoceste (Preuzeto iz Arheološka istraživanja 2011, foto: Z. Sunko)

The first excavations of Crkvina-Bublin in Zmijavci, 1897/1989, were led by Father Ivan Tonković, which laid the foundation of the future collection of the Imotski Franciscan monastery, expanded and enriched further by Father Vjeko Vrčić in the second half of the 20th century. After the Second World War, archaeological research became scarce in the area. The situation changed in the 1980s and 1990s when extensive research was done at several different sites, starting with the church of St. Michael in Proložac, then Crkvine in Cista Velika, Borak near Imotski, and later Opačac near Proložac. Some of these excavations yielded finds of extreme local and regional historical 24

importance, and they were also interesting on a broad European scale. The construction of a highway in the southern part of Imotska krajina, below the Biokovo mountain range, at the turn of the 21st century, prompted the research of numerous archaeological sites and secured the position of this region on the, still notional, archaeological map of Croatia. Keywords: Imotska krajina, archaeological research

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 24-25

LITERATURA Arheološko istraživanje 2011 Arheološko istraživanje na trasi autoceste u Zabiokovlju i Plini, Katalog izložbe, Makarska 2011 Bezić 1983 Bosilja Bezić, Imotska tvrđava Topana, PPuD 23, str. 207226, 1983 Bulić 1891 Ivan Bulić, Starinska istraživanja u Imotskoj, BASD XIV, str. 185-186, 1891 Bulić 1892 Ivan Bulić, Starinska istraživanja u Imotskoj, BASD XV, str. 10-11, 21-23, 55-57, 1892 Bulić 1898 Ivan Bulić, Prehistorično groblje u Postranju Imotskoga, BASD XXI, str. 152-157, 1898 Bulić 1887 Frane Bulić, Starinski predmeti izkopani u Proložcu Kotara Imotskog, BASD X, str. 57, 94-96, 1887 Bulić 1888 Frane Bulić, Iscrizioni Inedite (Emota), BASD XI, str. 10-1, 1888 Cambi-Gamulin-Tonković 1999 N. Cambi – A. Gamulin – S. Tonković, Starokršćanska bazilika u Zmijavcima, Split-Zmijavci 1999 Cambi 2005 Nenad Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split 2005 Fortis 1984 Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, Zagreb 1986 (naslov izvornika: Viaggio in Dalmazia dell´abate Alberto Fortis, Venezia MDCCLXXIV) Gudelj 2000 Dražen Maršić - Ljubomir Gudelj – Marijan Lozo, Crkvine-Cista velika, izvješće o arheološkim istraživanjima 19921999 godine, SHP 27, str. 115-128, 2000 Gudelj 2000a Ljubomir Gudelj, Podgreda-Dvorine u Studencima kod Imotskog-Prilog arheološkoj karti Zabiokovlja, SHP 27, 183-187, 2000 Gudelj 2005 Ljubomir Gudelj, Velika Crljivica i groblje kod crkve sv. Jakova – zaštitna istraživanja u općini Cista Provo 2004-2005 godine, SHP 32, str. 195.215, 2005 Gudelj 2006 Ljubomir Gudelj, Od svetišta Mitre do crkve sv. Mihovila, Split 2006 Gudelj 2010 Ljubomir Gudelj, Kasnosrednjovjekovno groblje na Kaldr-

mi u Kamenu Mostu, Stjepaqn Gunjača i hrvatska povijesno-arheološka baština-zbornik radova, str. 441-449, Split 2010 Gudelj 2012 Ljubomir Gudelj, Arheološka slika Zmijavaca / Razmatranja u povodu zaštitnih arheoloških istraživanja iz godine 2005, SHP 39, str. 237-255, 2012 Jerković 1942 Radovan Jerković, Pastirski pohod Nikole Bijankovića, Sarajevo 1942 Jurišić 1972 Karlo Jurišić, Katolička crkva na bikovsko-neretvanskom prostoru u doba turske vladavine, Zagreb 1972 Kaer 1879 Petar Kaer, Di alcuni massi sepolcrali nel distretto d´Imotski, BASD 2, str. 8-75, 1879 Katić 1954 Lovre Katić, Stećci u Imotskoj krajini, SHP 3, str. 131-171, 1954 Kovačić-Mikić-Jakšić-Nikšić 1983 Vanja Kovačić - Živko Mikić - Nikola Jakšić – Goran Nikšić, RIČICE-nekropola stećaka, Split 1983 Lago 1870 Valentino Lago, Memorie sulla Dalmazia, vol. II, Venezia 1870 Lozo, Izbor Marijan Lozo, Stećci i stare crkve u Zagvozdu, Sveta baština god. III br. 5(20), str. 15, Duvno 1984 Marija Lozo, Još neistražene gradine i gomile u Župi kod Imotskog, Obavijesti HAD-a 1/XVIII, str. 22-23, 1986 Marijan Lozo, Arheološko rekognosciranje u selu Dobrinče kod Imotskog, Obavijesti HAD-a 3/XVIII, str. 47-48, 1986 Marijan Lozo, Arheološko rekognosciranje u Grabovcu, Obavijesti HAD-a 1/XIX, str. 32-35, 1987 Marijan Lozo, Arheološko rekognosciranje u Poljicima kod Imotskog, Obavijesti HAD-a 2/XXII, str. 39-42, 1990 Marijan Lozo, Starokršćanski ulomci nađeni na Opačcu, Proložac/List župe sv. Mihovila, god. 9 br . 1(23), str. 2425, Proložac 1990 Marijan Lozo, Gradina Liskovac u Zmijavcima, Zmijavci list župe Svih Svetih, 2(5), 1998, 31-32. Marijan Lozo, Stećci u Zmijavcima – na Dikovači i Balinjači, Zmijavci – list župe Svih Svetih, IV/1(6), 1999, 21-28. Marijan Lozo, Prethistorijske gradine na području Imotske krajine, Imotska krajina 14.02. 2004, str. 11 Marijan Lozo, Gradina kod crkve sv. Jakova u Cisti Velikoj…, Imotska krajina 06. 05. 2005, str. 11 25

Arheološka istraživanja u Imotskoj krajini

Marijan Lozo, Gradina Griva u Cisti Velikoj, Imotska krajina 23. 12. 2005, str. 9 Marijan Lozo – Ljubomir Gudelj, Arheološki spomenici u Krstaticama i Slivnu/Prilog arheološkoj karti Zabiokovlja, Zbornik radova Zavičajno blago u funkciji razvoja Zabiokovlja, str. 105-116, Split 2005 Marović 1991 Ivan Marović, Istraživanje kamenih gomila Cetinske kulture u srednjoj Dalmaciji, VAHD 84, str. 192-196, 1991 Milinović 1859 Šimun Milinović, Kratko opisanje Lovreća u Dalmaciji s narodnimi običaji, Arkiv za povjestnicu jugoslavenski, knj. 5, str. 206-217, Zagreb 1859 Milinović 1879a Šimun Milinović, Stećci, Vienac 8, str. 126-127, 1879 Milinović 1879b Šimun Milinović, Stećci, Vienac 9, str. 140-141, 1879 Olujić 2012 Boris Olujić, Istraživanja dvije kamene gomile na području Zagvozda (Imotski, Hrvatska), OA 36, str. 55-91, 2012 Patsch 1900 Karlo Patsch, Rimska mjesta u Imotskom polju, GZM 12, str. 295-344, 1900 Pavlović-Lučić 1789 Ivan Josip Pavlović-Lučić, Marmora oblivioni et injuriae temporum substracta, Venetiis 1789 Pavlović-Lučić 1910 I.J. Pavlović Lučić, Marmora Macarensia. Editio secunda, aucta et illustrata, Ragusae 1910 Petranović 1841 Božidar Petranović, Ljubiteljem imotskih starina, Danica Ilirska 39, 1841, str. 39 Petrinec 2000 Maja Petrinec, Izvještaj o arheološkim istraživanjima na prostoru podgrađa tvrđave topana u Imotskom, SHP 27, str. 227-232, 2000 Rendić-Miočević 1967 Duje Rendić-Miočević, Dva antička signirana reljefa iz radionice majstora Maksimina, ARR 4-5, str. 339-353, 1967 Tonković 1899 Ivan Tonković, Starokršćanska crkva pod gomilom Dikovača u Zmijavcima župe Podbablja Imotskog, BASD 22, str. 211-218, 1899 Tonković 2005 Snježana Tonković, OPAČAC-PROLOŽAC/Izvješće o arheološkim istraživanjima 2000-2004, Zbornik radova Zavičajno blago u funkciji razvoja Zabiokovlja, str. 86-104, Split 2005

26

Tonković 2010 Snježana Tonković, Villa rustica u Borku kraj imotskog, Imotski 2010 Truhelka 1899 Ćiro Truhelka, Dva prethistorijska nalaza iz Gorice (ljubuškog kotara), GZM XI, str. 339-395, 1899 Ujević 1953 Ante Ujević, Imotska krajina, Imotski 1953 (Pretisak - Matica Hrvatska, Imotski 1991) Vego 1964 Marko Vego, Bekija kroz vjekove, Sarajevo 1964 Vrčić 1974 Vjeko Vrčić, Župe Imotske krajine I, Imotski 1974 Vrčić 1980 Vjeko Vrčić, Župe Imotske krajine II, Split-Imotski 1980 Wilkinson 1848 J. Gardner-Wilkinskon, Dalmatia and Montenegro I-II, Leipzig 1848

IVO GLAVAŠ

STANICA BENEFICIJARIJA U NOVAMA

UDK/UDC 904: 291.343(497.5 Runović)”652” 291.21:355.08](398) Izvorni znanstveni članak Primljeno: 27.8.2013.

Ivo Glavaš Ministarstvo kulture Konzervatorski odjel u Šibeniku Stube Jurja Ćulinovića 1/3 HR — 22000 Šibenik [email protected]

U radu se daje općeniti kritički osvrt na funkciju i položaj konzularnih beneficijarija. Temeljem brojnih nalaza beneficijarijskih zavjetnih žrtvenika, na prostoru rimskih Nova (današnje naselje Runović južno od Imotskog) na magistralnoj cesti Akvileja-Dirahij, dokazano je postojanje stanice konzularnih beneficijarija u kojoj službuju legionari sljedećih legija: legio I Adiutrix, legio I Italica, legio X Gemina, legio XI Claudia i legio XIIII Gemina. Zavjetni žrtvenici posvećeni su Jupiteru, Jupiteru i Geniju municipija, Silvanu i Fortuni Redux. Glavnina žrtvenika pronađena je u neposrednoj blizini župne crkve u Runoviću te na tom mjestu treba tražiti beneficijarijsku stanicu u Novama. Ključne riječi: beneficiarius consularis, cohors VIII Voluntariorum civium Romanorum, legio I Adiutrix, Novae, legio XIIII Gemina, beneficiarius consularis provinciae Pannoniae superioris

Bez obzira na veliki broj spomenika koje su ostavili diljem Rimskog Carstva, još nije jasno je li moguće precizirati ulogu konzularnih beneficijarija. Ponajviše je to, kako to lucidno uočava Robert Dise, radi posve općenitog naziva funkcije - beneficiarius consularis.1 Ostali djelatnici ureda namjesnika provincije imaju nazive koji izravno ukazuju na njihovu funkciju kao što su cornicularius, commentariensis, speculator.2 Veliki doprinos proučavanju beneficijarija općenito predstavlja objava korpusa beneficijarijskih natpisa Egona Schallmayera i suradnika 1990. godine, nakon čega je 1 2

Dise 1995, str.72. Domaszewski 1908, str. 29-37.

uslijedio povećani znanstveni interes istraživača za ovu temu.3 Joachim Ott 1995. godine objavljuje monografiju o beneficijarijima,4 a Robert Dise u novije vrijeme cijelim nizom radova pokazuje koliko je problematika konzularnih beneficijarija još uvijek otvoreno znanstveno pitanje.5 Značajna arheološka istraživanja beneficijarijskih stanica obavljena su na germanskom E. Schallmayer et al., Der römische Weihebezirk von Osterburken I. Corpus der griechischen und lateinischen Beneficiarier Inschriften des Römischen Reiches, Stuttgart 1990. 4 J. Ott, Die Beneficiarier, Stuttgart 1995. 5 Za radove Roberta Disea vidi popis literature na kraju rada. 3

27

Stanica beneficijarija u Novama

limesu (Osterburken, Obernburg, Stockstadt), ali je iskopavanje svetišta beneficijarijske stanice u Sirmiju ponudilo najveći broj pojedinačno sačuvanih beneficijarijskih zavjetnih žrtvenika objava kojih je zasluga Miroslave Mirković.6 Instituciju konzularnih beneficijarija možemo dokazati od vremena Trajana kada su beneficijariji bili čvršće povezani s namjesnikom provincije (koji im daje beneficium) pa se zavjetni žrtvenici datiraju po namjesnicima provincije koji su redovito navedeni na žrtvenicima.7 Zato su za proučavanje problematike funkcije konzularnih beneficijarija izuzetno značajne rane potvrde njihovih postaja u trenucima kada se taj vid administracije konstituira što najbolje ilustrira slučaj beneficijarijske stanice u Celeji u Noriku, otvorene za vrijeme vladavine Trajana.8 Norik je do Markomanskih ratova bio prokuratorska provincija bez stalne legijske posade pa su, sukladno tome, tamo zabilježeni prokuratorski beneficijariji. Među njima su kao beneficiarii procuratoris zabilježeni i peregrini po statusu koji su sigurno bili pripadnici pomoćnih postrojbi stacioniranih u Noriku iz kojih je u tom trenutku bilo jedino moguće rasporediti beneficijare: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / Surus b(ene)f(iciarius) / Memmi(i) Apoll(inaris) / proc(uratoris) Aug(usti) / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito).9 Tijekom Markomanskog rata legio II Italica 171. godine dolazi u Norik, a prvog namjesnika provincije iz senatorskih redova Norik vjerojatno dobiva 176. godine nakon završetka prve faze Markomanskog rata.10 Legio II Italica otad daje vojnike za konzularne beneficijarije u uredu namjesnika provincije.11 Druga rana, trajanovska, potvrda beneficijarijske stanice odnosi se M. Mirković, Beneficiarii consularis in Sirmium, in: Der römische Weihebezirk von Osterburken II, Stuttgart 1994, str. 193-198. 7 O toj problematici pogledaj novije kod: Dise 1997a, str. 273-283. 8 O beneficijarskoj stanici u Celeji i općenito o početnim fazama razvoja sustava stanica vidi kod: Dise 1996, str. 286292. 9 CIL III, 5179 = CBFIR 222. 10 Alföldy 1974, str. 157-158. 11 Najranija potvrda je žrtvenik CIL III, 5178 = CBFIR 232. 6

28

na Sirmij gdje su in situ pronađena 84 beneficijarijska zavjetna žrtvenika od čega njih 80 sa sačuvanim natpisima beneficijarija.12 Međutim, oko datacije žrtvenika iz Sirmija treba napomenuti kako najranija pouzdana datacija po konzulima pada tek u 157. godinu,13 a skupinu od 3 do 4 žrtvenika Miroslava Mirković datira u širokom rasponu od vremena Trajana do 157. godine temeljem određenih epigrafskih i tipološko-stilskih karakteristika.14 U rimskoj provinciji Dalmaciji nemamo izravnih potvrda o postojanju beneficijarijske stanice iz ranog perioda njihovog ustroja odmah nakon odlaska legija jer sadašnja epigrafička evidencija postrojbi iz kojih dolaze konzularni beneficijariji u provinciji Dalmaciji pokazuje prisutnost legija sa stabiliziranog panonskog limesa od vremena cara Hadrijana. U suprotnom, očekivali bismo, primjerice, pojavu ponekog konzularnog beneficijarija iz legija XV. Apollinaris ili XXX. Ulpia Victrix koje su u Trajanovo doba boravile u logorima u Karnuntu (Carnuntum) i Brigetiju (Brigetio).15 Ipak, postoje određene indicije o tome da je beneficijarijski sustav stanica u rimskoj provinciji Dalmaciji bio razvijen u toj ranoj fazi nedugo nakon odlaska legija. U Dokleji je pronađen natpis konzularnog beneficijarija Publija Benija Egregija, pripadnika kohorte VIII. voluntariorum: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / Epone Regin(ae) / Genio loci / P(ublius) Bennius Eg/regius mil(es) / coh(ortis) vol(untariorum) adiu[t(or)] / princ(ipis) b(ene)f(iciarius) co(n)s(ularis) v(otum) s(olvit).16

Jeremić 2006, str. 170-173. I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / M(arcus) Ulpius / Valens b(eneficiarius) co(n)s(ularis) / miss(us) honest(a) / mission(e) Barb(aro) / et Regulo co(n)s(ulibus) / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito). (AE 1994, 1400) 14 Prema Mirković indicije za trajanovsku dataciju pokazuju žrtvenici konzularnog beneficijarija Lucija Kasija Prezensa (AE 1994, 1436) i Gaja Anija Kvijeta agrimenzora i vojnika legije X. Gemina Pia Fidelis (AE 1994, 1424). Mirković 1994, str. 193-196. 15 Drži se da je od vremena cara Hadrijana ustaljen raspored legija u logorima duž dunavske granice (Mócsy 1974, str. 98-99). 16 CIL III, 12679 = CBFIR 488. Da je na natpisu naziv VIII. kohorte ispušten greškom klesara, tvrdio je još Piero Sticotti koji donosi crtež i opis žrtvenika te dragocjene podatke o mjestu nalaza.(Sticotti 1913, str. 157 i 186-187.). 12 13

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 28-29

Publije Benije Egregije je kao konzularni beneficijarij službovao u stanici u Dokleji. Kako bismo objasnili pojavu raspoređivanja pripadnika pomoćnih postrojbi na mjesto u pravilu rezervirano za legionare, moramo stvari u rimskoj provinciji Dalmaciji za trenutak gledati očima namjesnika provincije. On u periodu neposredno nakon odlaska legija iz Dalmacije za svoj ured nema na raspolaganju legionare pa je logično da će za tu svrhu iskoristiti pripadnike pomoćnih postrojbi pogotovo ako u neposrednoj blizini Salone u nekadašnjem legijskom logoru u Tiluriju ima raspoređene rimske građane pripadnike kohorte VIII. Voluntariorum civium Romanorum.17 Kako su već zapazili stariji autori,18 augzilijari su se najčešće koristili kao tjelesna straža namjesnika, ali se ovdje očito radi o vremenu kad je trebalo popuniti ured namjesnika provincije najbližim izvorom vojnika što se lijepo vidi na ranije opisanom primjeru rasporeda augzilijara u beneficijarijskoj stanici u Celeji u Noriku. Da je Publije Benije Egregije postao konzularni beneficijarij silom prilika u nedostatku pripadnika legija uočio je već Dimitrije Sergejevski, ali sukladno tadašnjem stanju znanosti nije uspio njegovu funkciju povezati s beneficijarijskom stanicom.19 Osim funkcije konzularnog beneficijara, Publije Benije Egregije pripadnik kohorte VIII. Voluntariorum civium Romanorum ima i drugu funkciju - on je adiutor principis, pomoćnik centuriona u vlastitoj kohorti. Prema Wilkesu Publije Benije Egregije najprije je služio kao adiutor principis da bi nakon toga bio prebačen u beneficijarijsku stanicu u Dokleji.20 Posve očekivano 187. godine, kad je beneficijarijski sustav već u svojoj razvijenoj fazi, a legije na dunavskom limesu od vremena Hadrijana raspoređene u stalnim logorima, u beneficijarijskoj stanici u Dokleji kao konzularnog bene-

O kohorti vidi novije Tončinić 2004, 152-155., a pregledno o njenim pripadnicima u provinciji Dalmaciji i u uredu namjesnika provincije i kod Matijević 2009, 45-58. 18 Domaszewski 1908, str. 35, Wilkes 1969, str. 122. 19 Mislio je da je Publije Benije Egregije zapovijedao veksilacijom cohortis VIII Voluntariorum u Dokleji. (Sergejevski 1924, str. 121-122.) Betz ispravno povezuje Publija Benija Egregija s beneficijarskom stanicom u Dokleji (Betz 1938, str. 62 i bilj. 138.). 20 Wilkes 1969, str. 120. Ivan Matijević ukazuje na mogući rodbinski odnos beneficijarija Publija Benija Egregija sa salonitanskom porodicom Bennii (Matijević 2009, str. 52, bilj. 113).

ficijarija bilježimo Gaja Okratija Lakona, legionara legije I. Adiutrix iz logora Brigetij Gornjoj Panoniji: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / Eponae Re[g(inae)] / Genio loci / C(aius) Ocratius / Lacon b(ene)f(iciarius) co(n)s(ularis) / leg(ionis) I Adiutr(icis) / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) / Crispino et Aeliano / co(n)s(ulibus).21 Ipak, treba napomenuti kako je između zavjetnog žrtvenika konzularnog beneficijarija Publija Benija Egregija i zavjetnog žrtvenika Gaja Okratija Lakona protekao relativno dug period posebice u uvjetima u kojima nijedna stanica u rimskoj provinciji Dalmaciji nije istražena, a svi se naši podaci temelje na slučajnim nalazima. Od vremena Antonina, funkcija konzularnog beneficijarija postaje standardna karijerna stepenica, naglo raste broj beneficijarijskih stanica, a beneficijarijski sustav poprima svoj prepoznatljivi oblik koji se manifestira u čvršćoj povezanosti beneficijarija s funkcijom u stanici (smanjujući istovremeno njegovu povezanost s namjesnikom provincije) što se vidi u nemogućnosti kronološkog povezivanja mandata namjesnika s mandatom pojedinog beneficijarija i u izuzetno rijetkim potvrdama imena namjesnika provincije na beneficijarijskim zavjetnim žrtvenicima.22 Pokušaji starijih autora, poput Alfreda von Domaszewskog, da funkciju konzularnih beneficijarija povežu s rimskom cestovnom mrežom i razmještajem beneficijarijskih stanica na raskršćima cesta ili kao Otto Hirschfeld ukažu na policijsko-sigurnosne poslove kao njihovu isključivu svrhu, nailaze na silne poteškoće kada se priđe analizi epigrafičke građe po pojedinim provincijama iako stanje u Dalmaciji i nekim podunavskim provincijama daje temelj za takva promišljanja.23 Joachim Ott, naprotiv, nakon iscrpne

17

ILJug 1825 = CBFIR 461. Dise 1997a, str. 279-281. Beneficijarijska stanica u Sirmiju je u tom pogledu izuzetak jer je na jednom mjestu zabilježeno više kasnih žrtvenika s imenom namjesnika provincije (AE 1994, 1406; AE 1994, 1407; AE 1994, 1436). 23 Domaszewski 1902, str. 158-159, Hirschfeld 1891, str. 862863. Ipak, treba naglasiti kako pionirski napori starijih autora, posebice Domaszewskog, u shvaćanju funkcije konzularnih beneficijarija i njegov znanstveni autoritet nisu zamaglili problem nego predstavljaju prvi pokušaj cjelovitog uvida u stanje materijala s objašnjenjima koja su u okvirima tadašnjih znanstvenih mogućnosti. 21 22

29

Stanica beneficijarija u Novama

analize rasporeda beneficijarijskih stanica pokazuje kako je problem na toj razini promišljanja kudikamo složeniji. On razlikuje četiri osnovna tipa razmještaja stanica: stanice u gradovima, stanice duž granica provincija, stanice na važnim prometnim pravcima, raskršćima i lukama, stanice u blizini rudarskih centara, kamenoloma i na carskim imanjima.24 Na tragu Domaszewskog, o konzularnim beneficijarijima, naglašavajući sigurnosni vid njihovog razmještanja po provinciji Dalmaciji, u novije vrijeme kod nas raspravlja Marin Zaninović.25 Činjenica jest kako negdje od 190. godine bilježimo određeni broj precizno datiranih zavjetnih žrtvenika konzularnih beneficijarija u provinciji Dalmaciji, što bi se moglo tumačiti sigurnosnim potezima carske administracije nakon krize uzorkovane barbarskim provalama za vrijeme vladavine Marka Aurelija, ali su to ujedno i jedini precizno datirani zavjetni žrtvenici, tako da je to pitanje i dalje otvoreno.26 Nadalje, treba napomenuti da su beneficijarijske stanice smještene i neposredno uz prostore gdje i nakon odlaska legija iz provincije Dalmacije još uvijek postoje znatne vojne postrojbe (auxilia) koje su primarni garant sigurnosti: logor Tilurij – beneficijarijska stanica Pons Tiluri, logor u Kadinoj Glavici – beneficijarijska stanica Magnum. Teško je očekivati da bi usamljeni konzularni beneficijarij,27 najčešće na šestomjesečnoj dužnosti u stanici, predstavljao osnovnu sigurnosnu polugu duž važnih prometnica iako postoje dokazi iz Sama (Samum) u Dakiji o ulozi konzularnih beneficijarija u smislu vojničkog organiziranju lokalnog peregrinskog stanovništva u kriznim vremenima: Ott 1995, str. 88. Zaninović 2007, str. 182. 26 Najraniji precizno datirani žrtvenik iz provinicije Dalmacije je spomenuti zavjetni žrtvenik Gaja Okratija Lakona iz Dokleje, koji se po konzulima datira u 187. godinu (ILJug 1825 = CBFIR 461). 27 S konzularnim beneficijarom u stanici je mogla boraviti i njegova obitelj. Na brojnim zavjetnim žrtvenicima pojavljuju se formule pro se et suis ili pro salute sua et suorum. Vidi o tome Ott 1995, str. 107. Sinovi konzularnih beneficijarija zabilježeni su i kao kodedikanti na zavjetnim žrtvenicima u beneficijarijskim stanicama kao na primjeru iz mjesta Pretorium Latobicorum u Gornjoj Panoniji gdje je bila beneficijarijska stanica (CIL III, 3903 = CBFIR 347). 24 25

30

Sl. 1. Stilizirani prikaz beneficijarijskog koplja na ari Kvinta Emilija Rufa (foto: I. Glavaš)

I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / P(ublius) Ae(lius) Marcellinus / b(ene)f(iciarius) co(n)s(ularis) leg(ionis) V M(acedonicae) / Gord(ianae) agens Sa/mo cum r(e) g(ione) Ans(amensium) / sub sg(no) pro sa(lute) sua / et suorum v(otum) l(ibens) p(osuit) / [Ar]riano et P[apo c]o(n)[s(ulibus)].28 Ovdje ću se nakratko osvrnuti na problem postojanja beneficijarijskih stanica u glavnim gradovima provincijâ. To pitanje nije izazvalo veću znanstvenu diskusiju jer je bez konkretnih arheoloških dokaza o postojanju takve stanice vrlo teško razdvojiti konzularne beneficijarije raspoređene u stanici od ostalih beneficijarija rasCBFIR 531. Slični natpisi iz Sama (Samum): CBFIR 525, CBFIR 530. 28

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 30-31

Sl. 2. Segment magistrale Akvileja – Dirahij kod Potočine u blizini Runovića (foto: I. Glavaš)

poređenih u ured namjesnika provincije. Temeljem pronađenih beneficijarijskih zavjetnih žrtvenika na nekim mjestima kao što su Colonia Claudia Ara Agrippinensium i Aquincum moguće je pretpostaviti postojanje stanice.29 Salona, glavni grad provincije Dalmacije ne spada u tu kategoriju: iz agera Salone zasad poznajemo samo beneficijarijske nadgrobne spomenike.30 Na ovom mjestu nije potrebno dublje ulaziti u znanstvenu raspravu o sadržaju funkcije konzularnih beneficijarija, ali bi trebalo završno ukazati na dva, po mome mišljenju, moguća pristupa lakšem shvaćanju njihove funkcije. Prije svega, ulogu konzularnih beneOtt 1995, str. 87, bilj. 29. Zaninović drži da su se beneficijariji naseljavali u ageru Salone nakon završetka službe (Zaninović 2007, str. 182). Suprotno mišljenje vidi kod: Betz 1938, str. 62. 29 30

ficijarija treba analizirati kroz njihov raspored u uredu namjesnika provincije i različite vrste poslova za koje ih je namjesnik mogao angažirati, ali pri tome treba sagledati različite periode razvoja carske administracije u provincijama i njenom utjecaju na funkciju beneficijarija. Specifična oznaka konzularnih beneficijarija bila je, među ostalim, posebno beneficijarijsko koplje kao simbol funkcije koju obnašaju.31 U provinciji Dalmaciji prikazi takvog koplja sačuvali su se u Saloni na nadgrobnim spomenicima konzularnih beneficijarija Kvinta Emilija Rufa (sl. 1),32 Gaja Julija Saturnina33 i Lucija Granija Proklina.34 Drugi pristup predstavlja O prikazima beneficijarijskog koplja vidi kod Eibl 1994, str. 292-293. 32 CIL III, 12895 = CBFIR 476. 33 CIL III, 8656 = 6376 = CBFIR 479. 34 AE 1979, 447 = CBFIR 484. 31

31

Stanica beneficijarija u Novama

zasebno promatranje uloge konzularnih beneficijarija po pojedinim provincijama imajući stalno u vidu da se na temelju rasporeda beneficijarija u nekoj provinciji ne može izvlačiti općeniti zaključak. Novae su putna postaja zabilježena na Tabula Peutingeriana u sljedećem nizu Salona XVI Tilurio XII Bilubio VIIII Ad Novas VIIII Ad Fusciana XIII Bigeste XIII Narona,35 a mjesto pod nazivom Novas spominje i Anonim iz Ravene.36 Prema miljokazu ILJug 2982 Novae su udaljene 34 milje od Tilurija.37 Prostor je od početaka rimske vladavine pod vojnim nadzorom: rimska vojska je tu raspoređena za nadzor magistralne prometnice Akvileja – Dirahij38 (sl. 2). Segment te ceste kroz Imotsko polje sagrađen je 26./27. godine prema građevinskom natpisu cara Tiberija nađenom u Berinovcu.39 Municipij u Novama arheološki je potvrđen brojnim natpisima,40 a centar municipija nalazio se u današnjem Runoviću. Prema postojećoj natpisnoj građi, Novae se drže aurelijevskom fundacijom.41 Pronađeno je ukupno 9 natpisa konzularnih beneficijarija,42 od čega je 8 potvrđenih zavjetnih žrtvenika iz svetišta beneficijarijske postaje u Novama:

Tab. Peut, segmentum VI. Rav. IV, 16. 37 Impp(eratoribus) dd(ominis) nn(ostris) P(ublio) [Lic(inio)] / Valeriano et P(ublio) [Lic(inio)] / Gallieno Piis [Fe]/licibus Augg(ustis) [pp(ontificibus)] / mm(aximis) tri(bunicia) pot(estate) / a Tilur(io) m(ilia) p(assuum) [XXXIIII] (ILJug 2982, Abramić 1927, str. 142-144). 38 Opis segmenta trase magistrale Akvileja – Dirahij na kojoj se nalaze Nove vidi kod Miletić 2006, str. 131-133. 39 Imp(eratore) Caesare divi / Aug(usti) f(ilio) August(o) pont(ifici) / max(imo) tr(ibunicia) pot(estate) XXVIII / [-----] (CIL III, 8512). 40 CIL III,1892, CIL III 1908, CIL III 1910, CIL III 1913 = 8505, CIL III, 13887, CIL III, 14634. Natpis CIL III, 1892 nađen u Zaostrogu kod Makarske, na kojem se spominje Aurelije Veturije dekurion Nova, ne predstavlja dokaz o protezanju teritorija municipija preko Biokova na prostor Makarskog primorja. 41 Wilkes 1969, str. 244-245. 42 Zaninović u svom radu navodi da je s područja Nova poznato 11 beneficijarskih natpisa (Zaninović 2007, str. 184). Međutim, pažljivim pregledom epigrafskog materijala utvrdio sam ukupno 8 beneficijarijskih zavjetnih žrtvenika i jedan natpis konzularnog beneficijarija kojem nije moguće odrediti karakter. 35 36

32

[---]S / Fort(unae) R[ed(uci)] / T(itus) Fl(avius) Sab[inus] / b(ene)[f(iciarius)] co(n)s(ularis) l[eg(ionis)] / [I] Ital(icae) / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)43 I(ovi) O(ptimo) M(aximo) s[acr(um)] / [C(aius) A]tilius Gen[ialis?] / [m]il(es) leg(ionis) XIII[I] / [ge]m(inae) leg(ionis) I ad(iutricis) / b(eneficiarius) co(n)s(ularis) / [v(otum)] s(olvit) l(ibens) m(erito)44 I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / [et] G(enio) m(unicipii) N(ovensium) / [---] Caelius / [S]aturninus / b(ene) f(iciarius) co(n)s(ularis) leg(ionis) I ad(iutricis) p(iae) f(idelis) / [I]m[p(eratore) L(ucio)] Septimio Severo / Aug(usto) bis [co(n)s(ule)]45 Žrtvenik se datira u 194. godinu za vrijeme drugog konzulata cara Septimija Severa. I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / et G(enio) m(unicipii) N(ovensium) / G(aius) Vib(ius) Pom(ptina) I[a]/ nu[a]rius / b(ene)f(iciarius) co(n)s(ularis) leg(ionis) / I adi(utricis) v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito) / IIviris q(uin)q(uennalibus) Aurr(eliis) / Maximo et Anneo46 Silvano / Aug(usto) sac(rum) / Acutianus / f(iciarius) co(n)s(ularis) leg(ionis) XIIII / gem(inae) Gordian(ae) / d(omino) n(ostro) Gordiano Aug(usto) / et Aviola co(n)s(ulibus) l(ibente) a(nimo)47 Žrtvenik se datira u 239. godinu za vrijeme konzulata cara Gordijana III. i Aviole. [------] / [---]O[---] / [---]ICA b(ene)f(iciarius) c[o(n) s(ularis)] / [p]ro(vinciae) P(annoniae) super(ioris) [po]/ s(u)it VII Idus [Iu]/nias Scapu[la] / Prisco et [Ti]/neo Clemen/te co(n)s(ulibus)48 Žrtvenik se datira 7. juna 195. godine kada je Tinej Klement bio redovni konzul (consul ordinaries) sa Skapulom Tertulom. [------] / [---] mil(es) l[e]g(ionis) [---] / [------] / [---] b(ene)f(iciarius) co(n)s(ularis) / [---] v(otum) l(ibens) m(erito) s(olvit) / [d(ominis) n(ostris)Deci]is Mes[siis] / [co(n)s(ulibus) ---]49 CIL III, 1906 = CBFIR 467. CIL III, 1907 = CBFIR 465. 45 CIL III, 1909 = CBFIR 468. 46 CIL III, 1910 = CBFIR 466. 47 CIL III, 1911 = CBFIR 464. 48 CIL III, 12802 = CBFIR 463. 49 CIL III, 14636 = CBFIR 440. 43 44

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 32-33

Sl. 3. Ulomak natpisa konzularnog beneficijarija s lokaliteta Crkvina, čuva se u Zbirci franjevačkog samostana u Imotskom (foto: I. Glavaš)

Sl. 4. Ara s lokaliteta Crkvina, čuva se u Zbirci franjevačkog samostana u Imotskom (foto: I. Glavaš)

Žrtvenik se datira u 251. godinu za vrijeme konzulata cara Trajana Decija.

Kako se radi o malom fragmentu može biti dio beneficijarijskog zavjetnog žrtvenika, ali isto tako i dio nadgrobnog titula beneficijarija.

I(ovi)] O(ptimo) [M(aximo)] / [---]L[---] / [---]NIENA / [---] b(ene)f(iciarius) co(n)s(ularis) / [leg(ionis)] XI Cl(audiae) p(iae) f(idelis).50

Ara CIL III, 14634 nađena u Crkvini možda također predstavlja beneficijarijski zavjetni žrtvenik:

Žrtvenici su pronađeni na dvije lokacije: kod župne crkve u Runoviću i prilikom iskapanja ranokršćanske bazilike na obližnjem lokalitetu Crkvina u Zmijavcima.51 Korpusu beneficijarijskih natpisa pripada i ulomak CIL III, 14637 koji je otkopan u Crkvini u Zmijavcima: [------] / [---]us b(ene)f(iciarius) c[o(n)s(ularis)] / [le] g(ionis) X ge[m(inae)] / [------].52 (sl. 3) Neimenovani konzularni beneficijarij bio je pripadnik legije X. Gemina kojoj je stalni logor Vindobona u Gornjoj Panoniji. Spomenik se okvirno može datirati od 2. do 3. stoljeća. CIL III, 14638 = CBFIR 469. U Zmijavcima na lokalitetu Crkvina nađen je žrtvenik CIL III, 14636 = CBFIR 440. O okolnostima nalaza beneficijarijskih natpisa na lokalitetu Crkvina u Runoviću vidi katalog natpisa kod Cambi, Gamulin, Tonković 1999, str. 51-66. S tog lokaliteta poznat je i fragment reljefa koji, prema autorima, prikazuje ili beneficijarija ili centuriona (Cambi, Gamulin, Tonković 1999, str. 67-68). 52 CBFIR441. 50 51

I(ovi) O(ptimo) M(aximo) et G(enio) m(unicipii) / Sat[urninus?] [------]. (sl. 4) U beneficijarskoj stanici u Novama službuju legionari sljedećih legija: legio I Adiutrix, legio I Italica, legio X Gemina, legio XI Claudia i legio XIIII Gemina. (Vidi tablicu 1) Postrojbu konzularnog beneficijarija Gaja Atilija Genijala s natpisa CIL III, 1907 Carl Patsch je restituirao kao legiju XIII. Gemina,53 ali nakon pregledanog crteža natpisa priklanjam se restituciji CBFIR 465 Schallmayera i suradnika prema kojoj se radi o legiji XIIII. Gemina. Nije zabilježen nijedan beneficijarij iz XIII. legije Gemina raspoređen u ured namjesnika provincije Dalmacije, dok ih iz XIIII. legije Gemina ima veći broj. Čitajući tekst natpisa čini se posve logičnim da je legionar Caius Atilius Genialis, koji je unovačen u XIIII. legiju Gemina (stalni logor u Karnuntu), preraspoređen u Brigetij susjedni logor na panonskom limesu sjedište I. legije Adiutrix, gdje je napredovao do mjesta konzularnog beneficijara. 53

Patsch 1900, str. 342. 33

Stanica beneficijarija u Novama

Kampana nađenog na teritoriju Domavije: Dianae / Aug(ustae) / Aur(elius) Ca[m]/[p]anus b(eneficiarius) / co(n)s(ularis) p(rovinciae) P(annoniae) inf(erioris) / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito).57

Sl. 5. Preslik natpisa konzularnog beneficijarija Gornje Panonije (CIL III 14637)

Zavjetni žrtvenik CIL III, 12802 što ga 7. lipnja 195. u Novama postavlja konzularni beneficijarij, čije se ime nije sačuvalo, za sebe kaže da je beneficiarius consularis provinciae Pannoniae superioris.54 (sl. 5) Spomen provincije Gornje Panonije na natpisu konzularnog beneficijarija Lucija Sicinija Makrina poslužio je Ivi Bojanovskom za raspravu o granicama provincije Dalmacije: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / et Genio / loci L(ucius) / Sicinius / Macrinus / b(ene)f(iciarius) co(n)s(ularis) P(annoniae) / s(uperioris) v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito).55 Bojanovski, uvažavajući starije teze Carla Patscha, temeljem tog natpisa pomiče granicu između Gornje Panonije i Dalmacije južnije od Sanskog Mosta, Banje Luke, Doboja i Drinjače.56 Isto primijenjuje i na istočnu granicu Dalmacije korigirajući je u korist Donje Panonije na osnovi natpisa sa zavjetnog žrtvenika konzularnog beneficijarija Donje Panonije Aurelija CBFIR 463. CIL III, 14221 = CBFIR 439. 56 Bojanovski 1988, str. 328-330; Patsch 1897, str. 228230. 54 55

34

Artur Betz ispravno smješta oba beneficijarija u ured namjesnika provincije Dalmacije navodeći cijeli niz primjera uključujući i ovaj iz Runovića.58 Ovdje mi nije namjera ulaziti u složenu raspravu o granicama provincije Dalmacije već ispraviti očigledne pogreške koje su postale ključni argumenti za dalekosežne zaključke. Neimenovani konzularni beneficijarij Gornje Panonije raspoređen u ured namjesnika provincije Dalmacije koji je 7. lipnja 195. godine ostavio zavjetni žrtvenik u svetištu beneficijarijske stanice u Runoviću, pripadnik je jedne od tri legije tada stacionirane u Gornjoj Panoniji. S obzirom na dataciju zavjetnog žrtvenika, u obzir dolaze legio X Gemina (logor Vindobona), legio XIIII Gemina (logor Carnuntum) i legio I Adiutrix (logor Brigetio). Nedugo nakon toga, 214. godine, granica je korigirana u korist Donje Panonije pa je logor Brigetio otad u Donjoj Panoniji, a obje provincije imaju po dvije legije.59 Tako su i konzularni beneficijari Gornje Panonije Lucije Sicinije Makrin s natpisa CIL III, 14221 i Donje Panonije Aurelije Kampan s natpisa CIL III, 12723, koji nisu naveli legije kojima pripadaju, također raspoređeni u ured namjesnika provincije Dalmacije iz legija s panonskog limesa.60 Ovo se sasvim jasno vidi na primjeru konzularnog beneficijarija Gaja Julija Herkulana vojnika legije I. Italica iz stalnog logora u Novama u Donjoj Meziji koji je ostavio zavjetni žrtvenik u beneficijarijskoj stanici u današnjim Skelanima u provinciji Dalmaciji: Aesculapio / et (H)ygiae Aug(ustis) / sacrum / C(aius) Iul(ius) Hercu/lanus b(ene)f(iciarius) co(n)s(ularis) / leg(ionis) I Ital(icae) Moes(iae) / inf(erioris) l(ibens) p(osuit).61 CIL III, 12723 = CBFIR 470, Bojanovski 1988, str. 328. Betz 1938, str. 59, bilj. 132 i str. 75. 59 Vidi o tome Mócsy 1974, str. 198. 60 Zavjetni žrtvenik konzularnog beneficijarija Donje Panonije Aurelija Kampana datira se u 3. stoljeće pa bi, s obzirom na spomenutu korekciju granice među Panonijama, Aurelije Kampan mogao biti pripadnik legije I. Adiutrix iz logora Brigetio ili legije II. Adiutrix iz logora Aquincum. 61 ILJug 1522 = CBFIR 475. Betz, naravno, nije mogao znati za ovaj natpis koji je prvi put objavljen poslije njegovog rada 1940. godine, ali ga je Bojanovski poznavao (Bojanovski 1988, str. 363). 57 58

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 34-35

Dakle, formulacija beneficiarius consularis provinciae s navođenjem Panonije ili Mezije koja se zapaža na beneficijarijskim zavjetnim žrtvenicima u proviniciji Dalmaciji povezana je s legijama stacioniranim na dunavskom limesu iz kojih beneficijariji dolaze, a ne odnosi se na porijeklo konzularnog beneficijarija ili njegovu pripadnost uredu namjesnika provincije koju navodi na natpisu. Konzularni beneficijarij istog imenovanja, pripadnik legije I. Italica, ostavlja zavjetni žrtvenik I O M u beneficijarijskoj stanici u današnjem Stolcu (rimski Diluntum) pa se vjerojatno radi o istoj osobi koja je u sklopu ureda namjesnika provincije Dalmacije premještena u drugu beneficijarijsku stanicu: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / Iul(ius) Hercu/lanus / be(neficiarius) co(n)s(ularis) leg(ionis) / I Ital(icae).62 Zavjetni žrtvenici u svetištu beneficijarijske postaje u Novama posvećeni su Jupiteru, Jupiteru i Geniju municipija, Silvanu i Fortuni Redux. Četiri žrtvenika moguće je precizno datirati prema konzulima i carskim magistraturama: najstariji je datiran u 194. godinu, a najmlađi u 251. godinu (Vidi tablicu 2). Žrtvenik koji Fortuni Redux postavlja konzularni beneficijarij Titus Flavius Sabinus datira se u 2. stoljeće.63 Slijedi skupina beneficijarijskih zavjetnih žrtvenika koja se okvirno datira od 2. do 3. stoljeća.64 Iz te skupine izdvaja se žrtvenik koji Jupiteru i Geniju municipija postavlja Gaius Vibius Ianuarius konzularni beneficijar legije I. Adiutrix datiran po lokalnim magistratima.65 (sl. 6) S obzirom na to da oba magistrata imaju gentilicij Aurelii, žrtvenik možemo okvirno datirati od kraja 2. do početka 3. stoljeća. Kvinkvenalni duoviri Nova Aureliji Maksim i Anej povijesno su posve nepoznate osobe, a datiranje zavjetnog žrtvenika konzularnih beneficijarija na ovaj način, a ne kako je to uobičajeno po konzulima, jedinstven je slučaj. S obzirom na dosadašnje pokušaje dokazivanja utjecaja konzularnih beneficijarija na lokalnu politiku,66 treba se zapitati radi li se ovdje o primjeru miješanja beneficijarija u

CIL III, 14631 = CBFIR 487. CIL III, 1906 = CBFIR 467. 64 CIL III, 1907 = CBFIR 465, CIL III, 1910 = CBFIR 466, CIL III, 14638 = CBFIR 469. 65 CIL III, 1910 = CBFIR 466. 66 Vidi o tome: Dise 1995, str. 72-85. 62 63

Sl. 6. Preslik natpisa konzularnog beneficijarija Gaja Vibija Januarija (CIL III 14634)

lokalne poslove u ime namjesnika provincije.67 Držim da je u ovom slučaju itekako dopušteno posve drugačije zaključivanje: odustajanje od uobičajene discipline datiranja zavjetnih žrtvenika po konzulima može biti samo pokazatelj slabljenja, a ne jačanja utjecaja centralne vlasti na municipalitete. Zavjetni žrtvenik poznat pod brojem CIL III, 12802, kojeg je postavio prethodno spomenuti neimenovani konzularni beneficijarij Gornje Panonije, iskopan je 1890. godine na njivi u neposrednoj blizini župne crkve u Runoviću.68 Prema podacima iz CIL-a i stariji Bojanovski ne sumnja u utjecaj namjesnika provincije na lokalnu politiku preko konzularnih beneficijarija, ali ne navodi niti jedan konkretan primjer (Bojanovski 1988, str. 360-361). Schallmayer i suradnici jedini komentiraju ovaj natpis, ali s izvjesnom dozom opreza: ˝Möglicherweise zeigt sich hierin eine außergewöhnlich enge Verbindung zwischen der Stadt ud dem Beneficiarier.˝ (CBFIR 466) Treba napomenuti kako iz same činjenice da su u mnogim provincijama beneficijarijske stanice locirane u neposrednoj blizini značajnih gradova ne možemo još izvlačiti dalekosežni zaključak o isključivoj svrsi pozicioniranja stanica s ciljem kontroliranja lokalnih zajednica. 68 Patsch 1900, str. 338. 67

35

Stanica beneficijarija u Novama

Sl. 7. Satelitski snimak centra Runovića (preuzeto: Google Earth)

nalazi zavjetnih žrtvenika su s istog mjesta. Tu treba tražiti svetište i beneficijarijsku postaju u Novama. Malo južnije od crkve nađen je i miljokaz ILJug, 2982 koji je označavao udaljenost od 34 milje do Tilurija.69 (sl. 7) Beneficijarijski zavjetni žrtvenici, potvrđeni i nepotvrđeni, nađeni u ranokršćanskoj bazilici na lokalitetu Crkvina (Bublin) u Zmijavcima najvjerojatnije su preneseni iz svetišta obližnje postaje beneficijarija 69

36

Abramić 1927, str. 142.

kraj župne crkve u Runoviću. Na prostoru Runovića nije bilo sustavnog arheološkog istraživanja, a upravo oko prostora crkve mještani prekopavajući vinograde stalno nailaze na ulomke tegula, keramiku, dijelove mozaika i profilaciju.70 Pojavu legionara izuzetih od svojih dužnosti i raspoređenih u ured namjesnika provincije kao konzularnih beneficijarija arheološki je moguće dokazati od vremeOvom prilikom zahvaljujem kolegi Ljubomiru Gudelju iz Imotskog, kustosu Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, na svesrdnoj pomoći i sugestijama prilikom obilaska lokalitetâ po Imotskoj krajini. 70

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 36-37

na cara Trajana. U razdoblju Antonina, pod carskim utjecajem, funkcija konzularnih beneficijarija poprima svoj prepoznatljiv institucionalni oblik na relaciji konzularni beneficijarij – stanica što dovodi do naglog razvoja i širenja mreže stanica po Rimskom Carstvu. Stanica konzularnih beneficijarija u Novama dio je sustava stanica u rimskoj provinciji Dalmaciji u kojoj službuju legionari s dunavskog limesa raspoređeni u ured namjesnika provincije Dalmacije. Postavljena je na strateškom magistralnom pravcu Akvileja – Dirahij, između nekadašnjeg legijskog logora u Tiluriju i kaštela pomoćnih postrojbi u Bigestu. Stanicu konzularnih beneficijarija u Novama treba tražiti u neposrednoj blizini župne crkve u Runoviću gdje je otkopan najveći broj beneficijarijskih zavjetnih žrtvenika iz svetišta stanice.

Ivo Glavaš THE BENEFICIARII POST IN NOVAE (Summary) The paper gives a general critical review of the functions and positions of the beneficiarii consularis, who were typically legionaries and members of the governor’s office, assigned to the various posts (stationes) within a province. Despite the lack of epigraphic evidence, certain indications point to the early existence of a developed network of posts manned by the beneficiarii, in the Roman province Dalmatia, shortly after the departure of the legions from the province. The beneficiarius consularis Publius Bennius Egregius, from the cohort VIII Voluntariorum Civium Romanorum, left a votive altar dedicated to Jupiter at the post in Dokleja. He might have been stationed there as part of the auxiliary troops, in the absence of legionaries suitable for the post, who would usually be deployed from the legions permanently stationed in camps along the Danube limes. Later in 187, Caius Ocratius Lacon served as a legionary in the legion I Adiutrix in the castrum Brigetio in Pannonia, which usually supplied legionaries for the office of the governor of the province Dalmatia. The numerous finds of votive altars dedicated by the beneficiarii, from the Roman site Novae (the village of Runović, south of Imotski, today), have established the existence of a beneficiarii consularis post along the Aquileia- Dyrrachium main road, manned by legionaries from the following legions stationed at the Danube limes: Legio I Adiutrix, Legio I Italica, Legio X Gemina, Legio XI Claudia and Legio XIIII Gemina. The votive altars were dedicated to Jupiter, to Jupiter and the genius of the municipium, to Silvanus and Fortuna Redux. The majority of the altars were found in the immediate vicinity of the church in Runović, and it is here that one should look for the beneficiarii consularis post in Novae. The beneficiarii votive altars found at the site of the early Christian basilica at Crkvina (Bublin) in Zmijavci were most likely transfered there from the shrine of a nearby beneficiarii consularis post near the parish church in Runović. Keywords: beneficiarius consularis, Cohors VIII Voluntariorum Civium Romanorum, Legio I Adiutrix, Novae, Legio XIIII Gemina, beneficiarius consularis provinciae Panoniae superioris.

37

Stanica beneficijarija u Novama

Tablica 1. Postrojbe konzularnih beneficijarija raspoređenih u stanici u Novama

IZVOR

LEGIJA

LOGOR/PROVINCIJA

CIL III, 1906 = CBFIR 467

I Italica

Novae/Moesia Inferior

CIL III, 1907 = CBFIR 465

XIIII Gemina, I Adiutrix

Carnuntum, Brigetio/Pannonia Superior*

CIL III, 1909 = CBFIR 468

I Adiutrix

Brigetio/ Pannonia Superior

CIL III, 1910 = CBFIR 466

I Adiutrix

Brigetio/ Pannonia Superior

CIL III, 1911 = CBFIR 464

XIIII Gemina

Carnuntum/ Pannonia Superior

CIL III, 12802 = CBFIR 463

Nepoznata

?/Pannonia Superior

CIL III, 14636 = CBFIR 440

Nepoznata

—

CIL III, 14637 = CBFIR 441

X Gemina

Vindobona/ Pannonia Superior

CIL III, 14638 = CBFIR 469

XI Claudia

Durostorum/ Moesia Inferior

* S obzirom na dataciju treba upozoriti da je Brigetio od 214. godine u Donjoj Panoniji.

Tablica 2. Datiranje beneficijarijskih natpisa iz Nova

38

IZVOR

MJESTO

DATIRANJE

CIL III, 1906 = CBFIR 467

(Runović) Novae

2. st.

CIL III, 1907 = CBFIR 465

(Runović) Novae

kraj 2.–3. st.

CIL III, 1909 = CBFIR 468

(Runović) Novae

194. god.

CIL III, 1910 = CBFIR 466

(Runović) Novae

kraj 2.–početak 3. st.

CIL III, 1911 = CBFIR 464

(Runović) Novae

239. god.

CIL III, 12802 = CBFIR 463

(Runović) Novae

7. lipnja 195. god.

CIL III, 14636 = CBFIR 440

(Zmijavci -Crkvina) Novae

251. god.

CIL III, 14637 = CBFIR 441

(Zmijavci -Crkvina) Novae

2.–3. st.

CIL III, 14638 = CBFIR 469

(Runović) Novae

2.–3. st.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 38-39

KRATICE

LITERATURA

AE - L´Année Épigraphique, Paris. CBFIR - E. Schallmayer, K. Eibl, J. Ott, G. Preuss, E. Witkopf, Der römische Weihebezirk von Osterburken I. Corpus der griechischen und lateinischen Beneficiarier Inschriften des Römischen Reiches, Stuttgart, 1990., CIL - Corpus inscriptionum Latinarum, Berlin. ILJug - A. i J. Šašel, Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMXL et MCMLX repertae et editae sunt (Situla 5, Ljubljana 1963); Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMLX et MCMLXX repertae et editae sunt (Situla 19, Ljubljana 1978); Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMII et MCMXL repertae et editae sunt (Situla 25, Ljubljana 1986)

Abramić 1927

IZVORI Tab. Peut. – Tabula Peutingeriana, Codex Vindobonensis 324. (http://www.euratlas.net/cartogra/peutinger/index.html) Rav. - Ravennatis Anonymi Cosmographia et Guidonis Geographica, Berolini 1860.

M. Abramić, O novim miljokazima i rimskim cestama Dalmacije, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 49, Split 1927, 139-155. Alföldy 1974 G., Noricum, London 1974. Betz 1938 A. Betz, Untersuchungen zur Militärgeschichte der römischen Provinz Dalmatien, Wien 1938. Bojanovski 1988 I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, Sarajevo 1988. Cambi, Gamulin, Tonković 1999 N. Cambi, A. Gamulin, S. Tonković, Starokršćanska bazilika u Zmijavcima, Split-Zmijavci 1999. Dise 1995 R. L. Dise, A Reassessment of the Function of Beneficiarii Consularis, The Ancient History Bulletin 9/2, Rome 1995, 72-85. Dise 1996 R. L. Dise, The Beneficiarii Procuratoris of Celeia and the Development of the Statio Network, Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik 113, Bonn 1996, 286–292. Dise 1997a R. L. Dise, Trajan, the Antonines, and the Governor´s Staff, Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik 116, Bonn 1997, 273–283. Domaszewski 1902 A. Domaszewski, Beneficiarierposten und die römischen Strassennetze, Westdeutsche Zeitschrift für Geschihte und Kunst 21, Trier 1902, 158-211. Domaszewski 1908 A. Domaszewski, Die Rangordnung des römischen Heeres, Bonn 1908. Eibl 1994 K. Eibl, Gibt es spezifische Ausrüstung der Beneficiarier?, in: Der römische Weihebezirk von Osterburken II, Stuttgart 1994, 273-297. Hirschfeld 1891 O. Hirschfeld, Die Sicherheitspolizei im römischen Kaiserreich, Sitzungsberichte der königlichen Preussischen Akademie der Wissenschaften zu Berlin, Berlin 1891, 845-877. Jeremić 2006 M. Jeremić, Les temples payens de Sirmium, Starinar 56, Beograd 2006, 167-200.

39

Stanica beneficijarija u Novama

Matijević 2009 I. Matijević, Cohors VIII Voluntariorum civium Romanorum i neki njezini pripadnici u službi namjesnika provincije Dalmacije, Tusculum 2, Solin 2009, 45-58. Miletić 2006 Ž. Miletić, Roman Roads along the Eastern Adriatic:State of Research, in: Les routes de l’Adriatique antique. Geographie et economie. Putovi antičkog Jadrana. Geografija i gospodarstvo, Bordeaux-Zadar 2006, 125-136. Mirković 1994 M. Mirković, Beneficiarii consularis in Sirmium, in: Der römische Weihebezirk von Osterburken II, Stuttgart 1994, 193-198. Mócsy 1974 A. Mócsy, Pannonia and Upper Moesia, London 1974. Ott 1995 J. Ott, Die Beneficiarier, Stuttgart 1995. Patsch 1897 C. Patsch, Archäologisch-epigrapische Untersuchungen zur Geschichte der römischen Provinz Dalmatien, Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Herzegowina V, Sarajevo 1897, 177-241. Patsch 1900 C. Patsch, Rimska mjesta po Imotskom polju, Glasnik Zemaljskoga muzeja u Bosni i Hercegovini 12, Sarajevo 1900, 295-344. Sergejevski 1924 D. Sergejevski, Cohors VIII Voluntariorum civium Romanorum u Dalmaciji, Glasnik Zemaljskoga muzeja u Bosni i Hercegovini 36, 113-123. Sticotti 1913 P. Sticotti, Die Römische Stadt Doclea in Montenegro, Schriften der Balkankommission 6, Wien, 1913. Tončinić 2004 D. Tončinić, Votivna ara iz Tilurija, Opuscula Archaeologica 28, Zagreb 2004, 147-157. Wilkes 1969 J. Wilkes, Dalmatia, London 1969. Zaninović 2007 M. Zaninović, Beneficiarii consularis na području Delmata, Prilozi Instituta za arheologiju, 24, Zagreb 2007, 181-184.

40

IVA KAIĆ

INTAGLIJI IZ ZBIRKE FRANJEVAČKOG SAMOSTANA U IMOTSKOM*

UDK/UDC 069(497.5 Imotski).51:736.2 271-055.1FRA:069.5(497.5 Imotski) Izvorni znanstveni članak Primljeno: 06.01.2014.

Iva Kaić Odsjek za arheologiju Filozofski fakultet Sveučilište u Zagrebu Ivana Lučića 3 HR — 10000 Zagreb [email protected]

Među različitim predmetima pohranjenima u zbirci Franjevačkog samostana u Imotskom posebno mjesto zauzimaju zavjetni darovi. U jednoj od vitrina izložena je zbirka nakita i sakralnih predmeta koji su prikupljeni kao zavjetni dar Majci Božjoj. Zbirku sačinjavaju krunice, križići, ogrlice, naušnice i prstenje. Od darovanih prstenova izdvaja se 21 primjerak s intaglijima. Svo je prstenje recentne izrade. Još je jedan intaglio umetnut u recentnu naušnicu. Sedam intaglija iz kolekcije datirano je u rimsko doba, jedan intaglio dvojbene je datacije, dok preostali pripadaju novovjekovnom razdoblju. Nažalost, o porijeklu i načinu nabave ovih predmeta nisu nam sačuvani nikakvi podaci. Možemo samo pretpostaviti da su rimskodobni intagliji, koji su sekundarno iskorišteni pri izradi recentnog nakita, nađeni na području Imotskog i okolice. Ključne riječi: intagliji, geme, prstenovi, franjevački samostan, Imotski, zavjetni dar, rimsko razdoblje, novovjekovno razdoblje, radionica lazurnoga kamena

U muzejskoj zbirci samostana sv. Franje u Imotskome čuvaju se zavjetni darovi posvećeni Majci Božjoj, koji su izloženi u zasebnoj vitrini.1 Sastoje se od nakita,

uglavnom zlatnog prstenja s dragim kamenjem, zatim u manjoj mjeri naušnica i ogrlica te sitnih sakralnih predmeta namijenjenih osobnoj upotrebi poput kri-

* Zahvaljujem gvardijanu samostana Sv. Franje u Imotskom fra Zoranu Kutleši na dopuštenju da obradim ovaj materijal. Pri tome su mi veliku pomoć i podršku pružili kolege iz Konzervatorskog odjela u Imotskom (Ministarstvo kulture Republike Hrvatske), pročelnik Odjela prof. Ivan Alduk i prof. Katarina Cvitanić, kojima na ovome mjestu zahvaljujem. Zahvalnost iskazujem i dott. Bruni Nardelli i dott. Gabrielli Tassinari koje su mi pružile brojne dragocjene stručne savjete pri obradi ove zbirke. Posebno se zahvaljujem kolegici Asji Tonc na prijevodu ovoga rada na talijanski. 1 Dugačka je povijest franjevačkog reda na području Imotskog. Najraniji je franjevački samostan u imotskome kraju podignut

u prvoj polovini 14. stoljeća na izvoru rijeke Vrljike. Nakon turskog prodora franjevci sele samostan na otočić Manastir u Prološkom blatu, na kojem je samostan sigurno posvjedočen od 17. stoljeća, a zatim u Omiš. U Imotski franjevci dolaze u 18. stoljeću, kada grade novu samostansku zgradu u kojoj, uz mnoge kasnije nadogradnje i obnove, borave sve do danas. O povijesti franjevačkog samostana u Imotskom, s posebnim osvrtom na pitanje datiranja samostana na otoku u Prološkom blatu v. Ujević 1994, 141-162. Za posjede franjevačkog samostana u Imotskom tijekom 18. i 19. stoljeća v. Piplović 1994, 185-196. O povijesti muzejske zbirke Franjevačkog samostana u Imotskome v. Tolić 2001. 41

Intagliji iz zbirke Franjevačkog samostana u Imotskom

žića i krunica. Nema sačuvanih podataka niti o darivateljima niti o razdoblju darivanja tih predmeta, kao niti o mjestu njihova nalaska. U ovome radu obrađena su 22 intaglija koji su iskorišteni kao ukras u prstenovima i jednoj naušnici. I prstenje i naušnica predstavljaju recentni rad, za razliku od intaglija koji se datiraju u dva razdoblja, u rimsko i u novovjekovno, pa su obrađeni prema kronološkome kriteriju. Rimskodobni intagliji Unutar ove zbirke 6 intaglija i jedna staklena gema2 pripadaju rimskome razdoblju. Među intaglijima prevladavaju oni izrađeni od karneola. Usprkos njihovome relativno malome broju, nailazimo na raznovrsni ikonografski repertoar, kao i na različite stilsko-tehničke elemente izrade, prema kojima oni pripadaju rimskodobnoj gliptici carskoga razdoblja, odnosno periodu od poč. 1. st. po. Kr. do 2./3. st. po. Kr. Ovoj grupi možemo pribrojiti još jedan intaglio dvojbene datacije koji osim rimskome, može pripadati i novojekovnome razdoblju. Radi već spomenutih nepostojećih podataka o okolnostima nalaza kao i o porijeklu intaglija, možemo samo pretpostaviti da su ovi rimskodobni intagliji zapravo nađeni na širem području Imotskoga i okolice.3 Na karneolu4 (sl. 1) prikazan je Mars koji stoji frontalno s glavom u profilu udesno, nosi kacigu s dugačkom perjanicom i prsni oklop. U lijevoj, ispruženoj ruci U suvremenoj stručnoj literaturi termin “staklene geme” odnosi se na geme izrađene u antici iz kalupa u koji je bio utisnut antički intaglio ili matrica, dok se termin “staklene paste” odnosi na geme izrađene u novovjekovnome razdoblju, bilo u kalupu u koji je utisnut antički intaglio ili matrica, bilo u kalupu u koji je utisnut novovjekovni intaglio ili matrica (v. Magni, Tassinari 2009 i Magni 2009, 23). S obzirom na to da na našem primjerku nisu izvršene kemijske analize koje bi utvrdile sastav stakla te time odredile odgovara li on rimskodobnome staklu, možemo samo pretpostaviti da se ipak radi o rimskodobnome primjerku, kojeg smo stoga označili terminom “staklena gema”. 3 O rimskodobnim nalazima i nalazištima u Imotskome kraju v. Patsch 1900, 295-359. Za rimske epigrafske spomenike s imotskog područja v. Ivkošić 1994, 55-70. 4 Inv. br. 589; crveni karneol; ravna površina; 14 x 10 mm. Umetnut u zlatni prsten. 2

42

Sl. 1. Mars (foto: I. Kaić)

drži Viktoriolu s vijencem, dok se desnom, podignutom rukom oslanja o koplje. Ovaj motiv predstavlja nešto rjeđu inačicu prikaza popularnoga u rimskoj gliptici, koji je poznat kao tip Marsa Ultora.5 Osim odore legionara koju čine kaciga i oklop, Mars obično nosi i štit, koji nije prisutan na imotskome karneolu, a rijetkost na gemama predstavlja i prikaz Marsa kako nosi Viktoriolu.6 Najbliskije ikonografske analogije ovome primjerku pokazuju karneol7 iz bečke zbirke te dva intaglija8 iz Velike Britanije. Ovdje se mogu spomenuti i dva primjerka iz Karnunta, karneol9 s Marsom kojem uz koplje stoji i štit te oniks10 na kojemu Rimske geme ovaj motiv preuzimaju s novca kovanoga u 2. st. po. Kr., na kojem se nalazi i istoimena legenda, dok je sami ikonografski tip nastao prema kipu boga izloženome u hramu Marsa Ultora na Augustovu forumu u Rimu (Sena Chiesa 1966, str. 147-148). Za motiv u gliptici v. AGWien II, str. 168, br. 1276 i Tamma 1991, str. 48-49, br. 36. 6 Dembski 2005, str. 68, br. 151. 7 AGWien II, str. 169, br. 1282, t. 116. 8 Henig 2007³, str. 102, br. 90-91, t. 3. 9 Dembski 2005, str. 68, br. 151, t. 15. 10 ibid., br. 152, t. 15. 5

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 42-43

Sl. 2. Sol (foto: I. Kaić)

Sl. 3. Erot vezuje sandalu (foto: I. Kaić)

je, uz Marsa koji drži Viktoriolu, prisutan i upaljeni žrtvenik. Stilsko-tehničke paralele, osobito vidljive u izvedbi oklopa i plašta na prsima, pokazuje karneol11 iz Xantena, uz kojega se još mogu navesti karneol12 iz Gadare te nikolit13 iz Ehla. Prema svojim stilskotehničkim karakteristikama imotski karneol pripada 2. stoljeću po. Kr.

Sol se najčešće prikazuje nagoga tijela, dok je znatno rjeđa varijanta kojoj pripada i naš primjerak, a u kojoj je Sol odjeven u vojničku tuniku.16 Za ovaj imotski karneol malo je analognih primjeraka iz objavljenih gliptičkih kolekcija. Ikonografske i stilsko-tehničke paralele najbolje pokazuje karneol17 iz Newsteada, na kojemu uz Sola u vojničkoj tunici stoji i klas žita. Može se navesti i zeleni jaspis18 iz göttingenske zbirke, koji s prikazom Sola na svojoj prednjoj strani pruža direktnu paralelu za naš motiv, dok su na njegovoj stražnjoj strani ugravirane dvije posude i rak. Karneol iz ove zbirke se prema stilsko-tehničkim karakteristima datira u 2.-3. st. po. Kr.

Na karneolu14 (sl. 2) ugraviran je Sol koji stoji frontalno, glave sa zrakastom krunom u profilu udesno i odjeven u tuniku. Lijeva mu je ruka podignuta, dok u desnoj spuštenoj ruci, oko koje je omotao plašt, drži bič. Ovaj motiv pripada čestom ikonografskom tipu Sola koji stoji s rukom podignutom u pozdravnoj gesti, a koji se na gemama javlja tijekom 2. i 3. stoljeća.15 Platz-Horster 1987, str. 98, br. 92, t. 26. Henig, Whiting 1987, str. 24, br. 22. 13 Guiraud 1988, str. 99, br. 115, t. 8. 14 Inv. br. 582; crveni karneol; ravna površina; 18 x 13 mm. Umetnut u zlatni prsten. 15 Motiv stajaćeg Sola na gemama se javlja preuzet s novca kovanog od razdoblja Severa. Za motiv v. Sena Chiesa 1966, str. 115, br. 73. 11

Motiv erota, omiljen u svim razdobljima rimske gliptike, javlja se i na dva karneola unutar ove zbirke. Na prvome je karneolu19 (sl. 3) prikazan erot nagoga tijela

12

Usp. Magni 2009, str. 42. Henig 2007³, str. 29, 187-188, 215, br. 30, t. 1. 18 AGDS III Göttingen, str. 159, br. 606, t. 81 19 Inv. br. 581; narančasti karneol; ravna površina; 12 x 10 mm. Umetnut u zlatni prsten. 16 17

43

Intagliji iz zbirke Franjevačkog samostana u Imotskom

u profilu prema lijevo koji se saginje istodobno podižući desnu nogu kako bi pričvrstio ili knemidu ili sandalu. Na glavi nosi kacigu i opasan je parazonijem, a ispred njega stoji tropej o koji je pri dnu prislonjen štit. Unutar rimske gliptike znani su prikazi erota koji nose oružje ili ga pak skidaju s tropeja.20 Još su brojniji primjeri erota koji vezuju sandalu nogom oslonjeni na kacigu koja stoji ispred štita, položenog ili na samu zemlju ili uz koplje.21 Ipak, u literaturi nailazimo na još jedno objašnjenje ovoga motiva prema kojemu bi erot na savijenu nogu pričvršćivao knemidu namjesto sandale.22 Takvo je tumačenje vjerojatno prikladnije jer se knemida više negoli sandala uklapa u ostale vojničke atribute (koplje, kaciga, štit) prisutne unutar ove ikonografije. Međutim, prikaz na imotskome karneolu zapravo predstavlja netipičnu kombinaciju dva već spomenuta motiva, u kojoj naoružani erot vezuje sandalu ispred štita koji se, međutim, ne nalazi podno koplja već podno tropeja. Zanimljiv detalj jest i pokrivalo na glavi erota, u kojemu se raspoznaje kaciga koja oblikom podsjeća na frigijsku kacigu ili pak na frigijsku kapu. Istu takvu kacigu nosi i erot ugraviran na karneolu23 iz Xantena, na kojem je prikazan s kopljem u ruci kako se saginje prema štitu položenom ispod tropeja. Valja skrenuti pozornost i na neuobičajen prikaz erotovih krila, ili točnije jednoga krila, s obzirom na to da je na našem prikazu jasno vidljivo samo jedno krilo. Naime, ono je čitavom svojom dužinom usmjereno prema gore, da bi se samo svojim vrhom savilo nadolje, dok se uobičajeno krila erota svojom drugom

Usp. Sena Chiesa 1966, str. 172-173, br. 314, t. 16; Maaskant-Kleibrink 1978, str. 182, br. 380, t. 75; Mandrioli Bizzari 1987, str. 71, br. 81; Platz-Horster 1994, str. 81, br. 28, t. 5; AGNürnberg, str. 53, br. 14, t. 2. Inače se motiv erota koji drži oružje objašnjava time da erot čuva Marsu oružje dok bog ljubuje s Venerom (Maaskant-Kleibrink 1986, str. 19, br. 36). O erotima s atributima ratnika v. N. Blanc, F. Gury 1986, 988-989. 21 Usp. Sena Chiesa 1966, str. 172, br. 310; AGDS I, 1, str. 101, br. 591, t. 61; AGDS III Göttingen, str. 91, br. 119121, t. 39; Tassinari 2009, str. 192, br. 839, t. 54. 22 Usp. Henig 2007³, str. 106, 218, br. 115, t. 4; Guiraud 2008, str. 123, br. 1218-1219, t. 15. 23 Platz-Horster 1987, str. 7-8, br. 12, t. 2. 20

44

Sl. 4. Erot jaše na hipokampu (foto: I. Kaić)

polovicom svijaju prema dolje.24 Najbliskiju paralelu za izgled krila pruža nam karneol25 iz bečke kolekcije na kojem su prikazana oba krila erota. Možda je i sama kompozicija prikaza s tropejem namjesto koplja dovela do manjka prostora na intagliju potrebnog da se erotu izvede spušteno krilo. Stilsko-tehničke analogije za ovaj primjerak nalazimo na ranije spomenutom sardu26 iz Xantena, kao i na karneolu27, također iz Xantena, s motivom erota koji sagnut drži leptira, te na još jednom karneolu28 iz bečke kolekcije s prikazom dva erota u igri. Prema ovim se analogijama naš karneol datira u 1. st. po. Kr. Drugi prikaz erota unutar ove zbirke, opet na karneolu29 (sl. 4), predstavlja rašireni motiv erota koji jaše na hipokampu u profilu prema lijevo, s lijevom rukom držeći uzde, a desnom bič. Među brojnim komparativnim primjercima, kao stilsko-tehnički i motivom najbliskiji, izdvajaju se karneol30 iz haške kolekcije i Prema dolje savijena krila kod erota javljaju se u svim razdobljima rimske gliptike i neovisno o stilsko-tehničkim karakteristikama izrade prikaza. Usp. Sena Chiesa 1966, str. 173, br. 317-320, t. 16; Henig 2007³, str. 105, 106, 218, br. 114-115, t. 4. 25 AGWien I, str. 140-141, br. 435, t. 73. 26 Platz-Horster 1987, str. 7-8, br. 12, t. 2. 27 Platz-Horster 1994, str. 77, br. 17, t. 3. 28 AGWien I, str. 141, br. 439, t. 73. 29 Inv. br. 583; narančasti karneol; ravna površina; 10 x 18 mm. Umetnut u zlatni prsten. 30 Maaskant-Kleibrink 1978, str. 308, br. 904, t. 148. 24

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 44-45

Sl. 6. Diana Venatrix (foto: I. Kaić)

Sl. 5. Minerva - Atena Nikepohoros (foto: I. Kaić)

crvenosmeđi jaspis31 iz Karnunta. Prema dostupnim paralelama imotski karneol pripada u 2. st. po. Kr. Primjer za krila erota pružaju još jedan karneol32 iz Karnunta s prikazom erota koji sjedi držeći vijenac te karneol33 iz haške kolekcije na kojem erot sjedi i svira na aulu. Unutar ove kolekcije zastupljena su i ženska božanstva. Tako je na karneolu34, kao jedinome primjerku koji je ugrađen u naušnicu, prikazana Minerva kao Atena Nikephoros (sl. 5). Sam se motiv razvio iz Fidijinog kipa Atene Parthenos i jedan je od najraširenijih motiva vezanih uz Minervu u rimskoj gliptici.35 Božica stoji frontalno s glavom u profilu prema desno, odjevena je u dugački potpasani peplos, a na glavi nosi kacigu s perjanicom. U lijevoj, ispruženoj ruci drži Viktoriolu koja joj pruža vijenac, dok u desnoj, podignutoj ruci drži koplje na koje je pri dnu naslonjen štit. Radi popularnosti ovoga prikaza navest Dembski 2005, str. 81, br. 282, t. 28. Dembski 2005, str. 79, br. 262, t. 26. 33 Maaskant-Kleibrink 1978, str. 307, br. 900, t. 147. 31 32

ćemo samo ikonografijom i stilom izrade najbliže primjerke poput karneola36 iz Brigecija ili karneola37 iz nirnberške kolekcije. Uz ova dva primjerka, i jedan ametist38 iz haške kolekcije također pruža stilsku, no ne i ikonografsku paralelu, jer je na njemu prikazana Minerva bez Viktoriole s jednom rukom spuštenom na štit. Svojim stilskim odlikama naš intaglio pripada u 1.-2. st. po. Kr. Na još jednom karneolu39 unutar kolecije prikazana je Dijana Lovkinja (sl. 6). Božica je u trku, frontalno prikazanog trupa s glavom u profilu ulijevo, s desnom nogom savijenom prema naprijed a lijevom ispruženom unazad. Odjevena je u kratki hiton, a oko pasa joj s desne strane leprša plašt. Pritom lijevom rukom vadi strijelu iz tobolca na leđima, dok desnom napinje luk, a božici uz noge trči pas. Motiv Dijane Lovkinje, izveden iz slavne skulpture Artemide-Dijane iz Versaillesa, najpopularniji je način prikazivanja Dijane na

Inv. br. 546; crveni karneol; konveksna površina; 13 x 11 mm. Umetnut u zlatnu naušnicu izrađenu tiještenjem. 35 Za tip Minerve - Atene Parthenos na rimskim gemama v. Sena Chiesa 1966, str. 125-126, br. 106-122, t. 6-7 i Magni 2009, str. 53, bilj. 126. 36 Gesztelyi 2001, str. 37, 70, br. 9. 37 AGNürnberg, str. 88, br. 165, t. 23. 38 Maaskant-Kleibrink 1978, str. 286-287, br. 809, t. 135. 39 Inv. br. 714; tamnocrveni karneol, ravna površina; 15 x 13 mm. Umetnut u srebrni prsten. 34

45

Intagliji iz zbirke Franjevačkog samostana u Imotskom

Sl. 7. Dva vepra (foto: I. Kaić)

Sl. 8. Menada (foto: I. Kaić)

gemama. Izravne ikonografske i stilsko-tehničke karakteristike pokazuju dva karneola40 iz Gadare, prema kojima se naš primjerak može staviti u 2. st. po. Kr.

gliptike, ovaj ametist svrstavaju u intaglije dvojbene datacije. Naime, on može pripadati razdoblju 1.-2. st. po. Kr., no istodobno može predstavljati i novovjekovnu imitaciju rimskodobnog motiva.

Na jedinome ametistu41 u ovoj kolekciji nailazimo na motiv dvije životinje (sl. 7). Veći i manji vepar stoje u profilu jedan nasuprot drugoga, a između njih se nalazi razgranato stablo. Ispod linije tla teče natpis SAV, izveden retrogradno. S obzirom na veće dimenzije lijeve živoinje i različitosti u izvedbi gubice u odnosu na desnu žvotinju, možda u njoj možemo vidjeti i medvjeda. Vepar je česta životinja u repertoaru rimskodobnih gema, međutim, za ovaj motiv ipak nam nisu poznate izravne paralele. Stoga možemo samo navesti primjerke s prikazima vepra poput karneola42 iz bečke kolekcije koji prikazuje lovca koji pored drveta lovi vepra ili crvenog jaspisa43 iz iste kolekcije na kojemu uz vepra trči pas, a uz čitav prikaz stoji natpis HM C S. Još se jedan prikaz vepra zajedno s natpisima MFL i PLLG javlja na karneolu44 nađenome u Bosni. Neki elementi, poput neuobičajeno velikih dimenzija intaglija kao i odsustva izravnih ikonografskih i stilskotehničkih analogija u okviru standardne rimskodobne Henig, Whiting 1987, str. 12, br. 71, 74. Inv. br. 579; ametist; konveksna površina; 17 x 19 mm. Umetnut u zlatni prsten s krunicom obrubljenom sa 14 facetiranih kamenova manjih dimenzija izrađenih od gorskog kristala. 42 AGWien III, str. 61, br. 1681, t. 13. 43 AGWien III, str. 85, br. 1799, t. 32. 44 Hoey Middleton 1991, str. 117, br. 211. 40 41

46

Na jedinoj staklenoj gemi45 u ovoj zbirci prikazana je menada (sl. 8) tijela u tričetvrt profilu s glavom u profilu ulijevo, koja sjedi na tlu nogu prekrivenih himatijem. Lijevom ispruženom rukom opire se o tlo, dok desnom rukom prinosi pliticu ustima. Lijevo do menadinih nogu stoji mali žrtvenik na koji je oslonjen tirs. Izravnu stilsko-ikonografsku paralelu za našu staklenu gemu pruža prazem46 iz Lune, a istoj ikonografskoj skupini pripadaju i karneol47 iz Verone, na kojem su uz menadu prikazani još i krater i drvce, te karneol48 iz bečke zbirke na kojemu uz menadu pored stupića s Prijapovom statuom stoji satir. Ovakvi prikazi pripadaju grupi intaglija s motivima dionizijskog tijasa. Motiv Menade u sjedećem položaju na tlu deriviran je iz prikaza personifikacija provincija koje se prikazuju kako sjede uz cestu, a koji se razvija u augustovsko doba, u koje treba datirati i naš intaglio.49

45 Inv. br. 584; žuto prozirno staklo; ravna površina; 9 x 19 mm. Istrošene površine. Umetnuto u zlatni prsten. 46 Sena Chiesa 1978, str. 72, br. 38, t. 6. 47 Magni 2009, str. 67, br. 232, t. 15. 48 AGWien III, str. 310. br. 2788, t. 226. 49 Za motiv menade koja sjedi na tlu v. Sena Chiesa 1978, str. 72, br. 38, t. 6.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 46-47

Sl. 10. Muška figura (foto: I. Kaić)

Sl. 9. Dioniz (foto: I. Kaić)

Šest intaglija i staklena gema iz zbirke franjevačkog samostana u Imotskome pripadaju rimskodobnim gliptičkim radionicama carskoga razdoblja. Predstavljaju malu ali izrazito zanimljivu grupu intaglija, koja usprkos sveprisutnoj standardizaciji motiva i stilova u gliptici diljem Carstva ipak pokazuju nešto rjeđe zastupljene motive i ikonografska rješenja na rimskodobnim gemama. Ovoj je skupini pridodan i ametist s prikazom dva vepra koji se prema stilsko-tehničkim karakteristikama može datirati kako u rimsko tako i u novovjekovno razdoblje. Novovjekovni intagliji Preostalih 14 intaglija iz ove zbirke pripada novovjekovnome razdoblju. Među njima najviše je onih koji se mogu atribuirati tzv. radionici lazurnoga kamena. Produkti te radionice široko su rasprostranjeni u gotovo svim poznatim gliptičkim kolekcijama, kako muzejskim tako i kolekcionarskim. Geme iz ove radionice učestalo se u literaturi, i stranoj i domaćoj, pogrešno interpretiraju kao kasnoantičke. Upravo radi njhove velike zastupljenosti u različitim kolekcijama, proučavanje ove radionice od izvanrednog je značaja

za razumijevanje gliptike novovjekovnog razdoblja.50 Osim eponimnog dragog kamena koji se koristio pri izradi gema, ova radionica intenzivno upotrebljava i karneole, dok u manjoj mjeri koristi ostale vrste dragog kamenja poput ahata, jaspisa, heliotropa, granata, prazema i ametista.51 Karakteristika ove radionice jest masovna proizvodnja gema, pritom često podosta slabe kvalitete izrade. Proizvodni centri još nisu sa sigurnošću utvrđeni, no najvjerojatnije se mogu locirati u sjevernoj Italiji, preciznije u Veneciji i Milanu.52 Vremenski raspon u kojem je djelovala radionica lazurnoga kamena obuhvaća 16. i 17. stoljeće.53 Ikonografski repertoar ove radionice uz prikaze rimskih božanstava i mitoloških scena, odnosno prikaze figura, obuhvaća i seriju muških i ženskih poprsja. Sve ove motive nalazimo na novovjekovnim intaglijima iz imotske kolekcije.

Detaljan i iscrpan znanstveni rad o radionici lazurnog kamena, o njenim grupama i podvrstama te kronologiji dala je G. Tassinari 2011. godine (Alcune considerazioni sulla glittica post-antica: la cosiddetta “produzione dei lapislazzuli”, Rivista di archeologia 34, Roma 2010 [2011], 67-143, t. 31-54). U ovome radu pri obradi intaglija koji se mogu pripisati radionici lazurnoga kamena koristila se tipologija koju je predložila G. Tassinari u navedenome članku. 51 Tassinari 2010 [2011], str. 74. 52 ibid., str. 78-79. 53 ibid., str. 71-72. 50

47

Intagliji iz zbirke Franjevačkog samostana u Imotskom

Na karneolu54 (sl. 9) prikazana je naga muška figura koja stoji frontalno s glavom u profilu udesno, lijeve ruke ispružene prema dolje, dok se desnom podignutom rukom oslanja o štap s kojeg vise tri vrpce. Ovaj karneol pripadao bi, prema motivu stajaće muške figure, radioničkoj seriji br. 2 u produkciji radionice lazurnoga kamena.55 Istome stilu pripada i karneol56 (sl. 10) napuknute površine na kojemu je prikazana naga muška figura koja stoji frontalno s glavom u profilu prema desno, u lijevoj podignutoj ruci drži koplje, dok desnom rukom pridržava štit podignut u visini ramena.57 U ovome prikazu možemo prepoznati ratnika ili čak Marsa. U sklopu ove kolekcije javlja se i jedna ženska figura. Na crvenome jaspisu58 (sl. 11) prikazana je krilata Viktorija koja lebdi u profilu prema lijevo s ispruženim rukama u kojima drži neki predmet, vjerojatno vijenac, i palminu granu. Ovaj motiv direktno je preuzet iz rimskodobne gliptike u kojoj se nalazio u širokoj upotrebi tijekom čitvoga carskoga razdoblja. I sama je kompozicija motiva vrlo slična onoj antičkoj - Viktorija je prikazana u profilu sa svojim atributima, krilima i palminom granom. Stilsko-tehničke karakteristike izrade, primjetne u polukružnoj liniji palmine grane kao i u izvedbi Viktorijinih krila i hitona, nedvojbeno stavljaju ovaj intaglio u novovjekovno razdoblje. Sami motiv smješta ga u radioničku seriju br. 159 (motivi figura i mitoloških scena) radionice lazurnoga kamena, no mnogo je teže odrediti grupu unutar te serije kojoj bi se ovaj intaglio mogao pripisati. U većini grupa koje pripadaju seriji br. 1 ženske figure najčešće se prikazuju s tijelima postavljenima frontalno, za razliku od Viktorije prikazane u profilu. S određenim oprezom ovaj se jaspis možda može preciznije svrstati u grupu E, premda G. Tassinari60 ne navodi da se u ovoj grupi koristi jaspis. Jaspis se, međutim, koristi u Inv. br. 587; tamnocrveni karneol; ravna površina; 12 x 9 mm. Umetnut u zlatni prsten. 55 Filone n. 2 prema Tassinari 2010 [2011], str. 92-93. 56 Inv. br. 597; narančastožuti karneol (?); ravna površina; 16 x 12 mm. Ispucane površine. Umetnut u zlatni prsten. 57 Usp. Tassinari 2010 [2011], str. 93, t. 35 d-f. 58 Inv. br. 595; crveni jaspis, ravna površina; 13 x 11 mm. Umetnut u zlatni prsten. 59 Filone n. 1 prema Tassinari 2010 [2011], str. 85. 60 Tassinari 2010 [2011], str. 88-89. 54

48

Sl. 11. Poprsje muškarca s bradom (foto: I. Kaić)

radioničkoj seriji br. 261, u kojoj se, usprkos prevladavajućim muškim figurama, javljaju i ženske figure, pa se i njega može uzeti u obzir prilikom stilskog određivanja ovoga intaglija. Sljedeću veliku skupinu čine intagliji s poprsjima muškaraca, koji također pripadaju različitim stilovima i njihovim podgrupama. Prvu grupu čine poprsja muškaraca koja podsjećaju na antičke filozofe ili pjesnike. Na karneolu62 (sl. 12) prikazano je poprsje muškarca s bradom glave u profilu udesno, s lovorovim vijencem iznad čela i vrpcom vezanom na potiljku. Ovaj primjerak pripada grupi A radioničke serije br. 1263, s mnogim komparativnim primjercima od kojih se može izdvojiti karneol64 iz arheološke zbirke Benka Horvata. Filone n. 2 prema Tassinari 2010 [2011], str. 92-93. Inv. br. 580; crveni karneol; ravna površina; 20 x 13 mm. Umetnut u zlatni prsten. 63 Filone n. 12, gruppo A prema Tassinari 2010 [2011], str. 116-118, t. 48 d. 64 Koščević 2000, str. 83, br. 94. 61 62

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 48-49

Sl. 12. Poprsje muškarca s bradom (foto: I. Kaić)

Sl. 13. Poprsje muškarca s bradom (foto: I. Kaić)

Istoj grupi i seriji treba pripisati i sljedeći karneol65 (sl. 13) na kojemu je ugravirano poprsje starijeg bradatog muškarca s glavom u profilu udesno, ćelavoga tjemena i s dva reda uvojaka kose koji padaju od sljepoočnica prema potiljku. Direktne paralele pokazuju dva karneola iz Barija66 i jedan iz Caerleona67. Karneol68 (sl. 14) s poprsjem bradatog muškarca glave u profilu prema lijevo s vrpcom u kosi koja je na zatiljku skupljena u čvor, može se uključiti u grupu D radioničke serije br. 11.69 Glavne odrednice za prepoznavanje toga stila predstavljaju vrpca ili lovorov vijenac u kosi koju čine paralelne urezane linije. Najbliskije ikonografske i stilsko-tehničke paralele Inv. br. 590; crveni karneol; ravna površina; 14 x 10 mm. Umetnut u zlatni prsten. 66 Tamma 1991, str. 80, br. 106-107. 67 Zienkiewicz 1987, str. 23. 68 Inv. br. 591; crveni karneol; ravna površina; 12 x 9 mm. Umetnut u zlatni prsten. 69 Filone n. 11, gruppo D prema Tassinari 2010 [2011], str. 115-116. 65

Sl. 14. Poprsje muškarca (foto: I. Kaić)

49

Intagliji iz zbirke Franjevačkog samostana u Imotskom

Sl. 15. Poprsje muškarca (foto: I. Kaić)

našemu primjerku pokazuju dva karneola iz Barija70, a istome tipu pripada i karneol71 iz arheološke zbirke Benka Horvata s glavom bradatoga muškarca koji nosi kacigu s dugačkom perjanicom.

Sl. 16. Poprsje muškarca (foto: I. Kaić)

Još jedan karneol72 (sl. 15), koji prikazuje poprsje golobradoga mladića glave u profilu ulijevo s vrpcom u kosi, posjeduje sve elemente tipične za grupu D radioničke serije br. 11. Među brojnim analognim primjerima možemo citirati jedan karneol73 iz arheološke zbirke Benka Horvata i njih četiri iz Barija74. Istoj seriji, ali grupi B75, pripada sljedeći karneol76 (sl. 16) s poprsjem mladića glave u profilu prema desno s vrpcom u kosi, koji direktnu analogiju nalazi u primjerku iz Mađarskoga narodnoga muzeja77 u Budimpešti.

Tamma 1991, str. 86, br. 130-131. 71 Koščević 2000, str. 74, br. 67. 72 Inv. br. 585; crvenonarančasti karneol; ravna površina; 20 x 13 mm. Umetnut u zlatni prsten. 73 Koščević 2000, str. 74, br. 65. 74 Tamma 1991, str. 88-89, br. 142-145. Ovima se može pridružiti i oštećeni primjerak br. 146. 75 Filone 11, gruppo B prema Tassinari 2010 [2011], str. 114-115. 76 Inv. br. 588; crveni karneol; ravna površina; 14 x 10 mm. Umetnut u zlatni prsten. 77 Gesztelyi 2000, str. 92, br. 334. 70

50

Sl. 17. Poprsje muškarca (foto: I. Kaić)

Možda se istoj grupi trebaju pripisati i sljedeća dva karneola78 (sl. 17, 18). Usprkos izrazito shematiziranoj i gruboj izradi lica, osobito izraženoj u liniji nosa, na njima se uočavaju isti elementi prisutni na prethodSl. 16 - inv. br. 592; crveni karneol; ravna površina; 12 x 11 mm. Umetnut u zlatni prsten. Sl. 17 - inv. br. 593; crveni karneol; ravna površina; 9 x 7 mm. Umetnut u zlatni prsten. 78

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 50-51

Sl. 18. Poprsje muškarca s kacigom (foto: I. Kaić)

Sl. 21. Poprsje žene (foto: I. Kaić)

Sl. 19. Viktorija (foto: I. Kaić)

Sl. 22. Poprsje žene (foto: I. Kaić)

nim primjercima - glave u profilu prema lijevo, kosa izvedena paralelnim linijama, u ovom slučaju puno debljima, te vrpca u kosi. Iste stilsko-tehničke karakteristike pokazuje i karneol79 (sl. 19) s poprsjem muškarca s glavom u profilu Sl. 20. Poprsje žene (foto: I. Kaić)

Inv. br. 594; narančastocrveni karneol; ravna površina; 20 x 13 mm. Umetnut u zlatni prsten. 79

51

Intagliji iz zbirke Franjevačkog samostana u Imotskom

prema lijevo, na kojoj nosi krijestastu kacigu. Upravo radi elementa kacige ovaj bi se karneol mogao svrstati u grupu D stila 11. Preostala tri intaglija ugravirana su motivom ženskih poprsja. Na heliotropu80 (sl. 20) prikazano je poprsje žene s glavom u profilu prema desno, kose začešljane od obraza prema potiljku i skupljene u punđu iz koje vise dva kraja vrpce. Kosa je na tjemenu izvedena nizom plićih i kraćih urezanih linija, dok je uvojak koji je sapleten u punđu izveden dubokim i širokim urezanim linijama. Ovaj heliotrop pripada grupi C81 radioničke serije br. 11, a njemu najbliskije analogije zapažaju se na karneolima iz Barija82 i Perugie83. Karneol84 (sl. 21) prikazuje poprsje žene s glavom u profilu prema lijevo i s kosom po sredini podijeljenom u pramen koji teče od čela do potiljka, na kojem je skupljen u malu punđu.

Najvažniji podaci, oni o mjestu i okolnostima nalaza ovih predmeta, nisu nam poznati. Tome unatoč, ovi intagliji pružaju nam podatke važne za proučavanje kako rimskodobne tako i novovjekovne gliptike, poglavito radionice lazurnoga kamena, što je osobito vidljivo u bogatstvu ikonografskog repertoara i stilsko-tehničkih elemenata uočenih na njima.

Iva Kaić

Sličnu frizuru nalazimo na još jednome karneolu85 (sl. 22) s poprsjem žene s glavom u profilu udesno, kose podijeljene u pramen i začešljane u nisku punđu na potiljku.

INTAGLI DALLA COLLEZIONE DEL CONVENTO FRANCESCANO A IMOTSKI (IMOSCHI)*

Oba bi se ova karneola mogla uključiti u grupu C radioničke serije br. 11 da ne nedostaje glavni odredbeni element, a to je vrpca u kosi.

Nella collezione del convento di S. Francesco nella città di Imotski (situata nel retroterra dalmata, al confine della Croazia con la Bosnia e Herzegovina) sono conservati dei doni votivi dedicati alla Madonna, esposti in una vitrina a parte. Si tratta di gioielli, per lo più anelli d’oro incastonati con pietre preziose, poi in minor numero di orecchini e collane, e infine di piccoli oggetti sacrali di uso personale, come crocifissi e rosari. Non sono conosciuti né i dati sui dedicanti, né l’epoca della donazione degli oggetti, come neppure informazioni sul luogo della loro provenienza.

Možemo naposlijetku ustvrditi kako zastupljenim motivima ova mala, ali ikonografski raznovrsna skupina od četrnaest novovjekovnih intaglija pridonosi sustavnom proučavanju repertoara radionice lazurnoga kamena. Zaključak Obrada i analiza ove zbrike intaglija, pohranjenih u Franjevačkome samostanu u Imotskome, pokazala je da je riječ o brojčano maloj, ali iznimno kompleksnoj gliptičkoj zbirci koja se sastoji od rimskodobnih i noInv. br. 596; heliotrop, ravna površina; 13 x 11 mm. Umetnut u zlatni prsten. 81 Tassinari 2010 [2011], str. 115. 82 Tamma 1991, str. 103, br. 213. 83 Tassinari 2010 [2011], str. 132, t. 47 e. 84 Inv. br. 586; crveni karneol; ravna površina; 13 x 8 mm. Umetnut u zlatni prsten. 85 Inv. br. 715; žutonarančasti karneol; ravna površina; 16 x 12 mm. Umetnut u zlatni prsten. 80

52

vovjekovnih primjeraka. Rimskodobni intagliji pripadaju rimskim gliptičkim radionicama carskoga razdoblja, a datiraju se od početka 1. st. po. Kr. do prijelaza 2. na 3. st. po. Kr. Intagliji iz novovjekovnog razdoblja mogu se vezati uz produkciju tzv. radionice lazurnoga kamena koja se datira u 16. i 17. stoljeće.

(Riassunto)

Nel presente lavoro vengono analizzati 22 intagli usati come decorazione su anelli ed un orecchino. Sia gli anelli che l’orecchino rappresentano una produzione moderna, a differenza degli intagli, databili nell’epoca romana e post-classica, per cui sono analizzati secondo il criterio cronologico. Gli intagli di epoca romana Nell’ambito della collezione sei intagli e una gemma vitrea (v. nota 2) appartengono all’epoca romana. Nonostante il loro numero ridotto, presentano un vario repertorio iconografico, come pure diversi elementi

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 52-53

stilistico-tecnici, per cui si possono ascrivere alla glittica romana di epoca imperiale, cioè al periodo dagli inizi del I fino al II/III secolo d. C A questo gruppo si può ascrivere un altro intaglio di datazione discutibile che, a parte all’epoca romana, potrebbe appartenere anche a quella moderna. Considerando la menzionata mancanza di dati sulle condizioni di recupero e sulla provenienza degli intagli, possiamo soltanto presumere che essi sono stati trovati proprio nell’area della città di Imotski con i suoi dintorni (v. nota 3). Su una corniola (v. nota 4) è raffigurato Marte in posizione stante di prospetto, con testa di profilo verso destra, vestito di elmo con pennacchio lungo e corazza (fig.1). Nella mano sinistra protesa tiene una Vittoriola con corona, mentre con la destra alzata si appoggia alla lancia. Il motivo rappresenta una variante meno frequente di una scena molto popolare nella glittica romana, conosciuta come il tipo Marte Ultor (v. nota 5). Accanto alla veste legionaria, rappresentata dall’ elmo e la corazza, di solito Marte porta anche uno scudo, che invece non appare sulla corniola da Imotski. Altrettanto rara su gemme è la raffigurazione di Marte che porta una Vittoriola (v. nota 6). Le analogie iconografiche più vicine all’esemplare in questione si trovano su una corniola dalla collezione viennese (v. nota 7) e su due intagli dalla Gran Bretagna (v. nota 8). Possono essere menzionati anche due esempi da Carnuntum, una corniola con Marte che presenta, accanto alla lancia, anche lo scudo (v. nota 9) e un onice (v. nota 10) con un altare acceso raffigurato accanto a Marte con Vittoriola. Analogie stilistico-tecniche, soprattutto nell’esecuzione della corazza e del mantello sul petto presenta una corniola da Xanten (v. nota 11), accanto a cui si possono elencare una corniola da Gadara (v. nota 12) e il nicolo da Ehl (v. nota 13). Date le caratteristiche stilistico-tecniche, la corniola da Imotski appartiene alla produzione del II sec. d. C. Un’altra corniola (v. nota 14) porta incisa la raffigurazione di Sole stante di prospetto, il capo con corona radiata volto di profilo verso destra, vestito di tunica (fig. 2). La mano sinistra è alzata, mentre nella destra abbassata, avvolta da mantello, tiene una frusta. Il motivo rappresenta una variante iconografica frequente di Sole stante, con mano alzata in gesto di saluto, che appare su gemme durante gli secoli II e III (v. nota 15). Sole viene in prevalenza raffigurato a corpo nudo, mentre è molto meno frequente la variante con Sole in

vesti militari, a cui appunto appartiene il nostro pezzo (v. nota 16). Per la carniola di Imotski ci sono poche analogie nelle collezioni glittiche pubblicate. Affinità iconografiche e stilistico-tecniche presenta una corniola da Newstead (v. nota 17), con una spiga di grano accanto a Sole raffigurato in abiti militari. Si può menzionare un diaspro verde dalla collezione di Göttingen, la cui raffigurazione di Sole sulla parte anteriore presenta un’analogia diretta per il nostro pezzo, mentre sulla parte posteriore sono raffigurati due recipienti ed un granchio (v. nota 18). Le caratteristiche stilistiche e tecniche consentono di datare la corniola della collezione monastica imoschina nel II-III sec. d. C. Il motivo dell’ erote, amato in tutti i periodi della glittica romana, appare anche su due corniole che fanno parte di questa collezione. Sulla prima (v. nota 19) è raffigurato un erote nudo di profilo verso sinistra nell’atto di inchinarsi, sollevando allo stesso tempo la gamba destra per allacciarsi uno schiniere o sandalo (fig. 3). Sulla testa porta un elmo ed è armato di parazonio, con davanti un trofeo alla base del quale è appoggiato uno scudo. Nella glittica romana sono note le raffigurazioni di eroti armati oppure presentati nell’atto di togliere le armi dal trofeo (v. nota 20). Ancora più numerosi invece sono gli esempi dell’erote che si sta allacciando il sandalo, col piede appoggiato sull’elmo posto davanti allo scudo, che può essere adagiato in terra oppure vicino alla lancia (v. nota 21). Esiste però anche un’altra spiegazione del motivo, quella cioè secondo cui l’erote starebbe allacciando alla gamba piegata uno schiniere invece del sandalo (v. nota 22). Questa sarebbe anche la spiegazione più probabile, dato che la presenza di uno schiniere si adegua meglio a quella di un sandalo nel contesto degli altri attributi militari (lancia, elmo, scudo) riscontrabili nell’iconografia in questione. La scena sulla corniola di Imotski presenta però una combinazione atipica dei due motivi suddetti, con l’erote che si sta allacciando lo sandalo presentato davanti allo scudo che però non si trova ai piedi di una lancia, ma invece sotto al trofeo. Un altro dettaglio interessante è il copricapo dell’erote in cui si distingue un elmo, la cui orma assomiglia a quella dell’elmo oppure berretto frigio. Lo stesso tipo di elmo porta l’erote su una corniola da Xanten (v. nota 23), raffigurato con la lancia in mano mentre si inchina verso lo scudo, adagiato ai piedi del trofeo.

53

Intagliji iz zbirke Franjevačkog samostana u Imotskom

Bisogna portare all’attenzione anche la raffigurazione insolita delle ali dell’erote ovvero di un’ala, considerando che solo una si può distinguere sul nostro esemplare. È infatti mostrata orientata nell’intera lunghezza verso alto, avendo piegata in giù solo la punta, mentre di solito le ali degli eroti sono piegate verso basso già dalla loro metà (v. nota 24). Un buon parallelo per l’esecuzione delle ali presenta una corniola (v. nota 25) dalla collezione viennese, con raffigurate ambedue le ali. Può anche darsi che la composizione stessa della scena, con trofeo al posto della lancia, abbia portato ad una mancanza dello spazio necessario per eseguire la solita ala piegata dell’erote. Analogie stilistico-tecniche per l’esemplare troviamo sulla sardonice da Xanten già menzionata (v. nota 26), come anche su una corniola della stessa provenienza (v. nota 27), con il motivo di erote inchinato che tiene una farfalla, e inoltre sulla corniola (v. nota 28) dalla collezione viennese con la raffigurazione di due eroti in gioco. Secondo queste analogie, è possibile datare la nostra corniola nel I sec. d. C. L’altra raffigurazione di erote dalla collezione, anch’essa su corniola (v. nota 29), presenta un motivo diffuso di un erote che cavalca un ippocampo, di profilo verso sinistra, con le redini nella mano sinistra e la frusta nella destra (fig. 4). Tra le numerose analogie si distinguono come più vicine nella esecuzione stilistico-tecnica e nel motivo la corniola dalla collezione dell’Aia (v. nota 30) e il diaspro rosso-marrone da Carnunto (v. nota 31). Grazie alle analogie conosciute, la corniola da Imotski si può ascrivere al II sec. d. C. Un’altra corniola da Carnunto (v. nota 32), con l’erote seduto che tiene una corona, presenta una buona analogia nella raffigurazione delle ali, come pure la corniola della collezione dell’Aia (v. nota 33) con l’erote seduto che suona l’aulo. Nella collezione sono rappresentate anche le divinità femminili. Su una corniola (v. nota 34), l’unica ad essere incastonata in un orecchino, è raffigurata Minerva come Atene Nikephoros (fig. 5). Il motivo in sè è stato sviluppato dalla scultura di Atene Parthenos di Fidia, e rappresenta uno degli motivi più comuni connessi alle raffigurazioni di Minerva nella glittica romana. La dea è presentata stante di prospetto, con testa di profilo verso destra, vestita da un lungo peplo con cintura, e porta in capo un elmo con pennacchio. Nella mano sinistra protesa tiene una Vittoriola che le porge una 54

corona, mentre nella destra alzata tiene una lancia, ai piedi della quale è appoggiato uno scudo. Data la gran popolarità del motivo (v. nota 35) si menzionano qui soltanto gli esempi più vicini dal punto di vista dello stile e dell’ iconografia, come la corniola da Brigezio (v. nota 36) oppure quella dalla collezione norimberghese (v. nota 37). Inoltre, un’ametista dalla collezione dell’Aia (v. nota 38) presenta paralleli stilistici, ma non iconografici, visto che presenta Minerva senza Vittoriola, con una mano soffermata sullo scudo. Date le analogie stilistiche, il nostro intaglio appartiene al I-II secolo d. C. Una corniola (v. nota 39) della collezione presenta il motivo di Diana Cacciatrice (fig. 6). La dea è raffigurata di corsa, con corpo di prospetto e la testa di profilo verso sinistra, con la gamba destra piegata in avanti e la sinistra protesa indietro. È vestita di un chitone corto, col mantello svolazzante avvolto in vita dalla parte destra. Con la mano sinistra estrae una freccia dalla faretra posta sulla schiena, mentra la destra tende l’arco, e un cane in corsa è ai suoi piedi. Il motivo di Diana Cacciatrice, derivato dalla famosa statua di Artemide-Diana da Versailles, è la maniera preferita di presentare la dea Diana su gemme. Due corniole da Gadara (v. nota 40) presentano dirette analogie iconografiche e stilistico-tecniche, per cui il pezzo della collezione può essere attribuito al II sec. d. C. L’unica ametista della collezione (v. nota 41) presenta una scena con due animali (fig. 7). Due cinghiali, di cui uno più grande, stanno di profilo antitetico, con un albero fogliato in mezzo. Al di sotto della linea della terra corre la scritta SAV, eseguita in retrogrado. Considerando le dimensioni maggiori dell’animale a sinistra e differenze nell’esecuzione dei particolari del muso in confronto con l’animale destro, forse nel primo possiamo vedere anche un orso. Il cinghiale è un animale che appare spesso su gemme dell’epoca romana, però non ci sono noti confronti diretti per il motivo in questione. Si possono menzionare dunque soltanto gli esempi raffiguranti cinghiali, come la corniola (v. nota 42) dalla collezione viennese che mostra un cacciatore accanto ad un albero in preda al cinghiale, oppure il diaspro rosso (v. nota 43) dalla stessa collezione in cui accanto al cinghiale appare un cane in corsa, con la scritta HM C S accanto all’intera scena. Un altro esempio con cinghiale, una corniola dalla Bosnia, porta le iscrizioni MFL e PLLG (v. nota

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 54-55

44). Alcune caratteristiche, come le dimensioni insolitamente grandi dell’intaglio, oppure la mancanza di dirette analogie iconografiche e stilistico-tecniche, rendono dubbia la datazione dell’ametista. Essa infatti può essere attribuita al periodo I-II sec. d. C., ma potrebbe anche rappresentare un’imitazione post-classica di un motivo dell’epoca romana. L’unica gemma vitrea (v. nota 45) della collezione presenta raffigurata una Menade (fig .8) con il corpo di profilo a tre quarti e la testa di profilo verso sinistra, seduta in terra con le gambe coperte da un himation. Con la mano protesa sinistra si sostiene dalla terra, con la destra porta alla bocca una patera. A sinistre della gambe della Menade si trova un piccolo altare a cui si appoggia un tirso. Dirette analogie stilisticoiconografiche ci presenta un prasio da Luna (v. nota 46). Al medesimo gruppo iconografico appartengono la corniola da Verona (v. nota 47), che accanto alla menade raffigura un cratere e alberello, e la corniola dalla collezione viennese (v. nota 48), in cui oltre la Menade è raffigurato un satiro in piedi vicino a una colonnina con la statua di Priapo. Scene di questo tipo appartengono al gruppo di intagli di motivo dionisiaco. Il motivo della Menade seduta in terra deriva dalle raffigurazioni di personificazioni delle provincie, che vengono mostrate sedute vicino alla strada, e che si sviluppano durante l’età augustea, in cui si deve datare anche il nostro intaglio (v. nota 49). Sei intagli e la gemma vitrea della collezione del monastero francescano di Imotski appartengono alla glittica romana dell’epoca imperiale. Rappresentano un gruppo di intagli piccolo, ma assai interessante, che dimostra, malgrado l’onnipresente standardizazzione dei motivi e degli stili della glittica attraverso l’Impero, anche motivi o soluzioni iconografiche meno comuni. A questo gruppo si aggiunge un’ametista con la raffigurazione di due cinghiali che, date le caratteristiche stilistico-tecniche, potrebbe essere attribuita sia all’epoca romana che a quella post-classica. Intagli post-classici I rimanenti 14 intagli della collezione monastica appartengono all’epoca post-classica. Tra questi, la maggioranza può essere attribuita alla cosiddetta produzione dei lapislazzuli. I prodotti di queste officine sono ampiamente presenti in quasi tutte le collezioni glittiche

conosciute, sia quelle museali che quelle di collezionisti. Le gemme di questa produzione vengono spesso, nella letteratura domestica come quella straniera, erroneamente interpretate come tardoantiche. Proprio data la loro importante presenza nell’ambito delle varie collezioni, lo studio di questa produzione è di enorme importanza per approfondire la conoscenza della glittica post-classica (v. nota 50). Accanto al tipo di pietra preziosa eponimo per la produzione delle gemme veniva intensamente usata la corniola, e in minor numero anche altre specie di pietre come l’agata, il diaspro, l’eliotropio, il granato, il prasio o l’ametista (v. nota 51). È caratteristica per il gruppo una produzione di massa, spesso anche di qualità precaria. I centri di produzione non sono stati ancora identificati con precisione, ma con tutta probabilità vanno localizzati nell’Italia settentrionale, più precisamente a Venezia e Milano (v. nota 52). Il periodo della produzione dei lapislazzuli va nell’ambito dei secoli XVI e XVII (v. nota 53). Accanto alle raffigurazioni di divinità romane e scene mitologiche, il repertorio iconografico della produzione include anche figure, cioè una serie di busti maschili e femminili. Tutti i motivi menzionati sono rappresentati sulle gemme post-classiche della collezioni di Imotski. Su una corniola (v. nota 54) è raffigurata una figura maschile nuda, stante di prospetto, con la testa di profilo verso destra, la mano sinistra protesa in giù, mentre con la destra rialzata si appoggia ad un bastone da cui pendono tre nastri (fig. 9). Data la figura maschile stante, la corniola si ascrive al filone nr. 2 della produzione dei lapislazzuli (v. nota 55). Allo stesso filone appartiene la corniola (v. nota 56) dalla superficie spezzata (fig. 10) con la figura stante maschile nuda di prospetto e la testa di profilo verso destra, con una lancia nella mano sinistra alzata, mentre con la destra regge uno scudo all’altezza delle spalle (v. nota 57). La figura nella scena si può identificare come un guerriero o addirittura Marte. Nell’ambito della collezione appare anche una figura femminile. Il diaspro rosso (v. nota 58) riporta la Vittoria alata di profilo verso sinistra, sospesa in aria, che tiene nelle mani protese un oggetto, probabilmente una corona, ed un ramo di palma (fig. 11). Il motivo è ripreso direttamente dalla glittica romana in cui era ampiamente presente durante l’intera epoca imperia55

Intagliji iz zbirke Franjevačkog samostana u Imotskom

le. Anche la composizione stessa assomiglia a quella antica – Vittoria di profilo con gli attributi, le ali e ramo di palma. Le caratteristiche stilistico-tecniche dell’esecuzione, osservabili nella linea semicircolare del ramo di palma come pure nelle ali e chitone di Vittoria, collocano indubbiamente l’intaglio nell’ambito della produzione dei lapislazzuli. Il motivo stesso appartiene al filone n. 1 (figure e scene mitologiche - v. nota 59) della produzione dei lapislazzuli, risulta però molto più difficile identificare all’interno del filone il gruppo a cui si potrebbe ascrivere l’intaglio. Nella maggioranza dei gruppi del filone n. 1 le figure femminili sono infatti presentate con corpo di prospetto, a differenza del corpo di profilo della Vittoria in questione. Seppure cautamente, il pezzo si può collocare nell’ambito del gruppo E, malgrado G. Tassinari (v. nota 60) non menziona l’uso del diaspro nella produzione del gruppo. Questo tipo di pietra viene però usato nella produzione del filone n. 1 (v. nota 61) in cui, nonostante la prevalenza delle figure maschili, appaiono anche quelle femminili, quindi anch’esso può essere preso in considerazione nell’identificazione stilistica dell’intaglio. Il secondo grande gruppo è quello degli intagli con busti maschili, che appartengono a vari filoni di produzioni con i loro sottogruppi. Il primo gruppo è rappresentato dai busti maschili che assomigliano a filosofi o poeti antichi. La corniola (v. nota 62) presenta un busto maschile con barba, dalla testa di profilo verso destra, con corona d’alloro in fronte e un nastro legato sulla nuca (fig. 12). L’esemplare appartiene al gruppo A del filone n. 12 (v. nota 63), con numerosi paralleli tra cui spicca la corniola dalla collezione archeologica “Benko Horvat” (v. nota 64). Allo stesso gruppo e filone si deve ascrivere la corniola (v. nota 65) con inciso un busto di uomo anziano barbuto, con testa di profilo verso destra, la calotta calva e due linee di ciocchi di capelli che scendono dalle tempie verso la nuca (fig. 13). Parallele dirette si trovano su due corniole da Bari (v. nota 66) e una da Caerleon (v. nota 67). La corniola (v. nota 68 e fig. 14) con il busto maschile barbuto dalla testa di profilo verso sinistra, con nastro nei capelli raccolti in un nodo sulla nuca, si pone nell’ambito del gruppo D del filone n. 11 (v. nota 69). Come caratteristiche distintive per identificare il filone si notano il nastro o la corona d’alloro nei capelli, 56

rappresentati da solchi paralleli. Le migliori analogie iconografiche e stilistico-tecniche si trovano su due corniole da Bari (v. nota 70), e allo stesso tipo appartiene la corniola (v. nota 71) dalla collezione archeologica “Benko Horvat” con una testa maschile barbuta, coperta da elmo con lungo pennacchio. Un’altra corniola (v. nota 72 e fig. 15) presenta un busto di giovane imberbe con testa di profilo verso sinistra e nastro nei capelli, tutti elementi caratteristici per il gruppo D del filone n. 11. Tra le numerosi analogie possiamo menzionare una corniola dalla collezione “Benko Horvat” (v. nota 73) e quattro esempi da Bari (v. nota 74). Allo stesso filone, ma al gruppo B (v. nota 75), appartiene la corniola (v. nota 76 e fig. 16) con busto di giovane, con testa di profilo verso destra e nastro nei capelli, che ha un’analogia diretta nel pezzo dal Museo Nazionale Ungarico a Budapest (v. nota 77). Forse allo stesso gruppo dovrebbero essere ascritte anche le seguenti due corniole (v. nota 78 e figg. 17, 18). Nonostante l’esecuzione rozza e schematica del viso, soprattutto nella linea del naso, su esse possono notarsi gli stessi elementi presenti negli esempi summenzionati – testa di profilo verso sinistra, capelli con nastro resi da solchi paralleli, in questo caso più profondi. Le stesse caratteristiche stilistiche e tecniche presenta la corniola (v. nota 79) con busto maschile dalla testa di profilo verso sinistra, coperta da elmo a cresta (fig. 19). Proprio per la presenza dell’elmo, la corniola viene attribuita al gruppo D del filone n. 11. I tre intagli rimanenti sono incisi con busti femminili. L’eliotropio (v. nota 80) raffigura un busto femminile con testa di profilo verso destra, con i capelli pettinati dalle tempie verso la nuca e raccolti in un nodo da cui pendono le due estremità del nastro (fig. 20). I capelli sulla calotta sono eseguti da una serie di linee incise poco profonde e corte, mentre la ciocca raccolta nel nodo è resa da solchi più profondi e larghi. L’eliotropio appartiene al gruppo C (v. nota 81) del filone n. 11, con analogie più vicine riscontrabili sulle corniole da Bari (v. nota 82) e Perugia (v. nota 83). La corniola (v. nota 84 e fig. 21) con busto femminile ha la testa di profilo verso sinistra coi capelli divisi alla metà, con una ciocca che scende dalla fronte verso la nuca, dov’è raccolta in un piccolo nodo. Un’acconcia-

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 56-57

tura simile si trova su un’altra corniola (v. nota 85 e fig. 22) con busto femminile con testa di profilo verso destra, dai capelli divisi in una ciocca, pettinata in un piccolo nodo sulla nuca. Ambedue gli intagli potrebbero essere ascritti al gruppo C del filone n. 11 se non mancasse l’elemento distintivo primario, cioè il nastro nei capelli. Questa piccola collezione di intagli è particolarmente importante per lo studio sistematico del repertorio della produzione dei lapislazzuli. Conclusione L’analisi di questa collezione di gemme, custodita al Convento francescano di Imoschi, la mostra come forse ridotta nel numero, ma complessa nel suo intero, comprendendo esempi dell’epoca romana e anche post-classica. Gli intagli dell’epoca romana appartengono alla produzione glittica dell’epoca imperiale e sono databili nel periodo dagli inizi del I sec. d. C. fino al periodo a cavallo dei secoli II-III d. C. Gli intagli dell’epoca post-classica si possono associare alla cosiddetta produzione dei lapislazzuli, per cui vengono datati nei secoli XVI e XVII. Le informazioni più significative, quelle cioè che riguardano la posizione e le circostanze di recupero dei pezzi, non ci sono note. Ciò nonostante, questi intagli ci offrono dati importanti per lo studio della glittica sia romana imperiale che post-classica, particolarmente evidenti nella ricchezza del repertorio iconografico e degli elementi stilistico-tecnici. (Traduzione: Asja Tonc)

Ovaj rad je financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom 6505 Between the Danube and the Mediterranean. Exploring the role of Roman military in the mobility of people and goods in Croatia during the Roman Era.

LITERATURA AGWien I E. Zwierlein-Diehl, Die antiken Gemmen des Kunsthistorischen Museums in Wien. Band I: Die Gemmen von der minoischen Zeit bis zur frühen römischen Kaiserzeit, München 1973. AGWien II E. Zwierlein-Diehl, Die antiken Gemmen des Kunsthistorischen Museums in Wien. Band II: Die Glasgemmen. Die Glaskameen, München 1979. AGWien III E. Zwierlein - Diehl, Die antiken Gemmen des Kunsthistorischen Museums in Wien. Band III: Die Gemmen der späteren römischen Kaiserzeit, Teil 2: Masken, Masken - Kombinationen, Phantasie- und Märchentiere, Gemmen mit Inschriften, Christliche Gemmen, Magische Gemmen, Sasanidische Siegl, Rundplastik aus Edelstein und verwandten Material, Kameen, München 1991. AGNürnberg C. Weis, Die antiken Gemmen der Sammlung Friedrich Julius Rudolf Bergau im Germanischen Nationalmuseum, Nürnberg, Nürnberg 1996. AGDS I, 1 E. Brandt, Antike Gemmen in deutschen Sammlungen. Band I: Staatliche Münzsammlung München, Teil. 1: Griechische Gemmen von minoischer Zeit bis zum späten Hellenismus, München 1968. AGDS III Göttingen P. Gercke, Antike Gemmen in deutschen Sammlungen. Band III. Die Gemmensammlung im Archäologischen Institut der Universität Göttingen, Wiesbaden 1970. LIMC Lexicon Iconographicum Mythologiae Classicae, I-VIII, Zürich-München 1981-1999. Blanc, Gury 1986 N. Blanc, F. Gury, s.v. Eros / Amor, Cupido, in: LIMC III, 1, Zürich-München 1986, 952-1049. Dembski 2005 G. Dembski, Die antiken Gemmen und Kameen aus Carnuntum, Wien 2005. Gesztelyi 2000 T. Gesztelyi, Antike Gemmen im Ungarischen Nationalmuseum, Budapest 2000. Gesztelyi 2001 T. Gesztelyi, Gemmák és gyűrűk Brigetióból - Gemstones and Finger Rings from Brigetio (Collections of the Kuny Domokos Museum of Tata 6), Tata 2001.

57

Intagliji iz zbirke Franjevačkog samostana u Imotskom

Guiraud 1988 H. Guiraud, Intailles et camées de l’époque romaine en Gaule (Territoire français), Paris 1987. Guiraud 2008 H. Guiraud, Intailles et camées de l’époque romaine en Gaule (Territoire français): vol. 2, Paris 2008. Henig 2007³ M. Henig, A Corpus of Roman Engraved Gemstones from British Sites (BAR 8), 3rd ed., Oxford 2007. Henig, Whiting 1987 M. Henig & M. Whiting, Engraved Gems from Gadara in Jordan: the Sa’d Collection of Intaglios and Cameos, Oxford 1987. Hoey Middleton 1991 S. Hoey Middleton, Engraved Gems from Dalmatia: from the Collections of Sir John Gardner Wilkinson and Sir Arthur Evans in Harrow School, at Oxford and elsewhere, Oxford 1991. Ivkošić 1994 I. Ivkošić, Rimski natpisi u Imotskoj krajini, in: Imotski zbornik 2, M. Glibota (ur.), Imotski 1994, 55-70. Koščević 2000 R. Koščević, Arheološka zbirka Benko Horvat, Zagreb 2000. Maaskant-Kleibrink 1978 M. Maaskant-Kleibrink, Catalogue of the Engraved Gems in the Royal Coin Cabinet, The Hague, The Hague 1978. Maaskant-Kleibrink 1986 M. Maaskant-Kleibrink, The Engraved Gems, Roman and non-Roman, Nijmegen 1986. Magni 2009 A. Magni, Le gemme di età classica, in: Gemme dei Civici musei d’arte di Verona, G. Senna Chiesa (ur.), Roma 2009, 17-142. Magni, Tassinari 2009 A. Magni & G. Tassinari, Gemme vitree, paste vitree, matrici vitree. Qualche osservazione a margine dello studio delle raccolte glittiche di Verona e Como, in: Atti del primo convegno interdisciplinare sul vetro nei beni culturali e nell’arte di ieri e di oggi, Università degli Studi di Parma, Parma, 27-28 Novembre 2008, Parma 2009, 97-116. Mandrioli Bizzarri 1987 A. R. Mandrioli Bizzarri, La collezione di gemme del Museo Civico Archeologico di Bologna, Bologna 1987. Patsch 1900 K. Patsch, Rimska mjesta po Imotskom polju, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 12, Sarajevo 1900, 295-359.

58

Piplović 1994 S. Piplović, Posjed franjevačkog samostana u Imotskom, in: Imotski zbornik 2, M. Glibota (ur.), Imotski 1994, 185-196. Platz-Horster 1987 G. Platz-Horster, Die antiken Gemmen aus Xanten im Besitz der Niederrheinischen Altertumsvereins, des Rheinischen Landesmuseums Bonn, der Katolischen Kirchengemeinde St. Viktor und des Regionalmuseums Xanten, Köln-Bonn 1987. Platz-Horster 1994 G. Platz-Horster, Die antiken Gemmen aus Xanten II: im Besitz des Archäologischen Parks-Regionalmuseums Xanten, der Katholischen Kirchengemeinde St. Mariae Himmelfahrt Marienbaum sowie in Privatbesitz, Köln–Bonn 1994. Sena Chiesa 1966 G. Sena Chiesa: Gemme del Museo Nazionale di Aquileia, Aquileia 1966. Sena Chiesa 1978 G. Sena Chiesa, Gemme di Luni, Roma 1978. Tamma 1991 G. Tamma, Le gemme di Museo archeologico di Bari, Bari 1991. Tassinari 2009 G. Tassinari, Le gemme post-classiche, in: Gemme dei Civici musei d’arte di Verona, G. Sena Chiesa (ur.), Roma 2009, 143-218. Tassinari 2010 [2011] G. Tassinari, Alcune considerazioni sulla glittica post-antica: la cosiddetta “produzione dei lapislazzuli”, Rivista di archeologia 34, Roma 2010 [2011], 67-143, t. 31-54. Tolić 2001 Z. Tolić, Fundus Franjevačkog samostana u Imotskom – od zbirke do muzeja: diplomski rad, Zagreb 2001. (neobjavljeni diplomski rad, mentor T. Šola, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) Ujević 1994 A. Ujević, Imotski franjevački samostan (historijat), in: Imotski zbornik 2, M. Glibota (ur.), Imotski 1994, 141-162. Zienkiewicz 1987 J. D. Zienkiewicz, Roman Gems from Caerleon, Cardiff 1987.

ZRINKA ŠIMIĆ-KANAET

ISTRAŽIVANJA U IMOTSKOJ KRAJINI. LOKALNO JE UNIVERZALNO

UDK/UDC 904:738(497.5 Gardun)”652” Pregledni članak Primljeno: 10.1.2014.

Zrinka Šimić-Kanaet Odsjek za arheologiju Filozofski fakultet Sveučilište u Zagrebu Ivana Lučića 3 HR — 10000 Zagreb [email protected]

Nakon provedene tipološke i kronološke analize rimske keramike iz Tilurija utvrđeno je da velik broj nalaza pripada uporabnoj kuhinjskoj keramici, a izdvojeno je 35 ulomaka kuhinjske keramike (lonci) za koje možemo reći da su izrađeni unutar jednog područja pod snažnim utjecajem tradicije te pripadaju lokalnoj proizvodnji. Lokalna proizvodnja rimske keramike je nastavak proizvodnje uporabne keramike u provincijama čije prepoznavanje, analiza i kronologija pomažu u stvaranju nove ekonomske i etničke slike jednog područja. Ključne riječi: rimska keramika, lokalna proizvodnja, lonac, rimski vojni logor, Tilurij, antika, prapovijest, ploča-tourntable, ukras

Tijekom sustavnih arheoloških istraživanja rimskog legijskog logora Tilurija od 1997. do 2006. godine1 utvrđeno je da se kuhinjska keramika iz koje izdvajamo lonac (olla) javlja u odnosu na drugi tip keramike u velikom broju2. Osim importiranog kuhinjskog posuđa, lonaca italskog i mediteranskog porijekla, izdvojeni su u posebnu kategoriju ulomci lokalne izrade. Nakon provedene analize (35 ulomaka)3 uočene su razlike u načinu izrade te je napravljena podjela na dvije grupe. U jednu grupu pripadali bi ulomci lonaca izraAnalizirana keramika rezultat je istraživanja znanstvenog projekta Rimski vojni logori u Hrvatskoj.Voditelj projekta M.Sanader, bibliografija: Sanader 2003, Sanader, Tončinić 2013, str. 427-434. 2 Šimić-Kanaet 2010, T.138-147. 3 U tekstu se nalazi broj kataloške jedinice i broj table koji su obrađeni u: Šimić-Kanaet, Tilurium II, Zagreb 2010. 1

đenih rukom (T.2.4)4, a u drugu grupu ulomci lonaca izrađenih rukom, ali uz upotrebu ploče – turntable (T. 3.10, 12; 4.13; 5.16).5 Upotrebom ploče - turntable primijenjena je „nova“ tehnika izrade uporabne keramike na ovom lokalitetu. Ona se može prepoznati Usporedi i Šimić-Kanaet 2010, str. 216, kat. br. 1456, T. 122; str. 226, kat. br. 1566-1568, T. 141; str. 277, kat. br. 2170, T. 234. 5 Šimić-Kanaet 2010, str. 224-225, kat. br. 1545, 1549, 1553-1554, T. 138-139. Kako bi se napravila razlika u odnosu na složeniji način izrade keramike pomoću ručnog kola u literaturi se upotrebljavaju različiti nazivi za ručno„primitivno“ kolo: turntable, hand-wheel, pivoted turntable, tourn á main, tournette, torneta, Drehscheibe. U ovom članku upotrijebila sam naziv ploča - turntable, „kolo ploča“ kako bi izdvojila keramiku rukom rađenu uz upotrebu ploče i keramiku izrađenu pomoću kola. 4

59

Istraživanja u imotskoj krajini. Lokalno je univerzalno

u pravilno S-izvučenom obodu, profiliranim rubom koji je moguće dobiti samo uz pomoć ploče - kola. Izrada kuhinjske uporabne keramike - lonaca na ovom području je nastavak proizvodnje keramike lokalnih lončara. Upotrebom ploče - tourtable primijenjen je novi postupak izrade keramike. Rezultat primjene „ploče-kola“ je brža i jednostavnija izrada, a oblik postaje tipiziran.6 Izdvajanjem kuhinjske keramike u Tiluriju utvrđena je lokalna izrada te prijelaz u ranorimsku primjenom ploče - turntable koja na ovom lokalitetu predstavlja tehničku promjenu, odnosno napredak u lokalnoj proizvodnji (T.4.13).7 Takav način izrade može se vezati uz “rimski“ tip lonca koji je nastavak izrade rukom rađenih posuda u lokalnim zajednicama.8 Upotreba ploče je najvažniji tehnički iskorak u načinu izrade lokalne „ranorimske keramike“ na ovom području, što potvrđuje materijal iz jame SJ 55, u kojoj se nalazio lonac izrađen od lokalne gline, a prema obliku pripada u standardan tip lonca ranorimske produkcije9. Pojava ova dva tipa kuhinjskog lonca uobičajena je pojava i u drugim rimskim logorima tako da za ove nalaze iz Tilurija možemo reći da se uklapaju u standardan materijal kao i u drugim vojnim logorima.10 Lokalna proizvodnja u Tiluriju se prepoznaje u: fakturi,11 načinu izrade, obradi vanjske površine, dok se oblik lonca pripisuje rimskoj provincijalnoj keramici. Faktura te keramike se razlikuje prema sastojcima koji su dodavani u glinu prilikom izrade. Na izdvojenim ulomcima glina je prije pečenja pomiješana s krupnim primjesama kvarca, usitnjenih školjki i puževa, čak i komadića keramike. Stijenke posuda su debele,12 dno je ravno, obod izvučen prema van, s-profilacije.13

Načini ukrašavanja uporabne keramike u Tiluriju Vanjska površina uporabne keramike u Tiluriju obrađena je na više načina. Najveći broj ulomaka kuhinjske keramike - lonaca je bez ukrasa ili im je vanjska površina, obod, vrat ili čitav lonac prekriven plitko urezanim crtama.14 Plitko urezane crte (linije) mogu biti ukras, ako pokrivaju veću površinu, a imaju i funkciju zadržavanja topline. Ostali lonci koji imaju ukras izvedeni su na nekoliko načina. Jedan način ukrašavanja je urezivanje pomoću oštrog predmeta - štapića u mokru glinu. Obično su to jednostavne linije valovnice, geometrijski motivi ili slovo X.15 Ukras može biti izveden i pomoću kotačića. Takav se ukras sastoji od jednog ili više redova zareza različitih oblika i dimenzija. Nepravilnim povlačenjem grančica preko mokre površine nastao je metličast ukras.16 To je način ukrašavanja koji se javlja i na prapovijesnoj keramici tako da ga vežemo uz lokalno naslijeđe.17 Uz metličasti ukras na keramici, koji nastavlja prapovijesnu tradiciju ukrašavanja, uočen je i ukras izveden pomoću češlja (T.1.1;2.6;3.8-9;4.13).18 On je pravilan, prekriva gornji dio lonca od vrata prema trbuhu (T.4.13),19 ili na obodu ispod ruba (T.2. 5-6; 3. 8-12; 5.15).20 Lonci s češljastim ukrasom nađeni su u Tiluriju na više istraženih lokacija. Javljaju se zajedno s ranom keramikom tankih stijenki,21 koja se datira u kraj 1. st. pr. Kr, ali i u slojevima s mlađim nalazima.22 Rub lonca (T.1.1, 3.11) izvučenog oboda s češljastim

Šimić-Kanaet 2010, T.168-172. Šimić-Kanaet 2010, T. 144 i 165-167. 16 Šimić-Kanaet 2010, str. 267, kat. br. 2050, T. 215. 17 Sedlmayer 2006, str. 162, sl.103, Vičič 1994, t. 3.1-8, Peacock 1982, str. 83, Makljanić 1987, str. 28, Jelinčić 2011, str. 317. 18 Šimić-Kanaet 2010, str. 224-225, kat. br. 1545, 1546, 1552, 1553, 1555, 1556, T. 138-140. 19 Šimić-Kanaet 2010, str. 224. kat. br. 1545, T.138. 20 Šimić-Kanaet 2010, str. 224-225, kat. br. 1550-1556, T.139-140; str. 226, kat. br. 1565, T. 141. 21 Šimić-Kanaet 2010, str. 191,kat. br.1177. 22 Šimić-Kanaet 2010, str. 37. 14 15

Cuomo di Caprio 2007, str. 176. Šimić-Kanaet 2010, str. 224, kat. br. 1545, T.138. 8 Šimić-Kanaet 2010, str. 226, kat. br. 1569, T.142. 9 Šimić-Kanaet et al. 2005, T.2.1. 10 Stoffels 2009, str. 143-144, Caroll 2002, str. 901. 11 Faktura (struktura): glina i primjese koje se dodaju prilikom obrade. 12 Usp. Šimić-Kanaet 2010, T.232-233. 13 Usp. Šimić-Kanaet 2010, T.138-141. 6 7

60

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 60-61

ukrasom ukrašen je i otiskom prstiju,23 a rub lonca (T.3.8-12; 5.15-16) s nepravilno kaneliranim ukrasom s vanjske i unutarnje strane površine.24 U ranorimskoj keramičkoj proizvodnji nastavlja se s izradom lonaca koji su zadržali neke elemente prapovijesnog lončarstva što je utvrđeno i među nalazima iz Tilurija. Zbog izrade izvan organizirane „industrijske“ proizvodnje u lokalnim gradskim, ruralnim i radionicama na imanjima moguće je odrediti kulturno i etničko porijeklo tako i izdvojene ulomke iz Tilurija vežemo uz lokalnu zajednicu. Jednostavna izrada, obrada površine, brza zamjena novim posudama, ako puknu, zbog stalne upotrebe, omogućila su neprekidnu proizvodnju kuhinjske keramike. Proizvodnja keramike nije bila samo u velikim centrima nego i u manjim zajednicama koje nastavljaju izradu keramike i u novonastalim političkim i ekonomskim prilikama.25 Tradicionalna proizvodnja pokriva lokalna tržišta ruralnih naselja unutar provincija što se može vidjeti i na primjeru rimskog vojnog logora Tilurija. Precizna izrada ruba oboda lonca sugerira upotrebu ploče - turntable kao pomoćnog sredstva pri izradi lonaca tako da se za izradu jednog dijela kućne keramike iz Tilurija (T.3.8-12; 5.15-16) sigurno koristila okrugla ploča - turntable iako pojam „ploče - tourntable“ u našoj literaturi nije dosad upotrijebljen kao ni temeljna klasifikacija rukom rađene keramike.26 Nakon provedene analize izdvojeno je 35 ulomaka za koje možemo reći da su lokalnog porijekla izrađeni unutar jednog područja pod snažnim utjecajem tradicije. Oni su nastavak proizvodnje rukom rađene keramike (T.1.2; 3.11-12)27 kod koje su zadržani elementi ukrasa dok je oblik i način izrade za jedan dio proizvodnje nov i odgovara vremenu u kojem je izrađen.

Izdvajanjem lokalne proizvodnje rukom rađene keramike i importa na području rimskog vojnog logora Tilurija uočen je prijelaz u „antičko“ razdoblje, a možemo reći i da je univerzalan jer je nastavak tradicionalne izrade.28 Potaknuta velikim brojem nalaza neatraktivne keramike čije dosadašnje poznavanje i kronologije nisu slijedile adekvatnu objavu u odnosu na drugu rimsku keramiku, izdvajanjem lokalne proizvodnje iz Tilurija napravljen je iskorak u analizi uporabne keramike. Utvrđen je način izrade, nastavak proizvodnje čije poznavanje i kronologija svakako pomažu u stvaranju nove ekonomske i etničke slike lokalnog područja. Dosadašnja istraživanja kuhinjske-lokalne keramike znatno su uznapredovala. Međutim, još uvijek ne slijede trendove u odnosu na drugu keramiku iako ove količinski ima najviše. Analiza uporabne keramika iz rimskog vojnog logora Tilurija pomoći će u stvaranju potpunije slike života s područja logora i okolnog područja.

28

Dosad nije nađena lončarska peć u blizini logora.

Ovaj rad je financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom 6505 Between the Danube and the Mediterranean. Exploring the role of Roman military in the mobility of people and goods in Croatia during the Roman Era.

Šimić-Kanaet 2010, str. 224, kat. br. 1546 i 1551, T.138 i 139. 24 Šimić-Kanaet 2010, str. 224-225, kat. br. 1549-1555, T.139. 25 Peacock 1982, 77. 26 Šimić-Kanaet 2010, T.139, kat. br. 1549- 1555. 27 Usporedi i Šimić-Kanaet 2010, str. 224-225, kat. br.1548, 1551, 1554, 1557, T.138-140. 23

61

Istraživanja u imotskoj krajini. Lokalno je univerzalno

Zrinka Šimić-Kanaet RESEARCH IN IMOTSKA KRAJINA LOCAL IS UNIVERSAL (Summary) The typological and chronological analysis of the Roman pottery from Tilurium has shown that the majority of items belong to coarse ware used in cooking, with 35 fragments of cooking ware (pots) singled out for being manufactured in the same region under the heavy influence of traditional local production. The local production of Roman pottery is a continuation of the production of coarse ware in the provinces, and its identification, analysis and chronological overview help establish a new economic and ethnic picture of the area. Keywords: Roman pottery, local production, cooking pot, castrum, Tilurium, Antiquity, prehistory, turntable, decoration LITERATURA: Caroll 2002 M. Caroll, Native pottery, food packaging and supply lines of the German fleet (Classis Germanica),u: U: Philip Freeman, Julian Bennett, Zbigniew T. Fiema, Brigitta Hoffmann (ur.), Limes XVIII. Proceedings of the XVIIIth International Congress of Roman Frontier Studies held in Amman, Jordan (September 2000), BAR International Series 1084 (II), Oxford 2002, 901-904. Cuomo di Caprio 2007 N. Cuomo di Caprio, Ceramica in Archaeologia 2. Antiche tecniche di lavorazione e moderni metodi di indagine, Roma 2007. Jelinčić 2011 K. Jelinčić, Gruba rimska keramika s lokaliteta Virovitica – Kiškorija jug, in: G. Lipovac Vrkljan, I. Radić Rossi, B. Šiljeg (ur.), Rimske keramičarske i staklarske radionice. Proizvodnja i trgovina na jadranskom prostoru. Zbornik I. međunarodnog arheološkog kolokvija, Crikvenica 23.-24. listopada 2008., Crikvenica 2011, 307-314. Makjanić 1987 R. Makjanić, Keramika – kampanja 1984, u: Ž. Škoberne (ur.), Drenje. Rezultati istraživanja 1980 – 1985, Brdovec 1987, 21-42. Peacock 1982 D.P.S. Peacock, Pottery in the Roman world. An ethnoarchaeological approach, London 1982. 62

Sanader 2003 M. Sanader, Tilurium I. Istraživanja = Forschungen 1997.2001., Dissertationes et Monographiae 4, Zagreb 2003. Sanader et al. 2005 M. Sanader, Z. Šimić-Kanaet, D. Tončinić, Ein kurzer Einblick in die Keramikfunde, Rei Cretariae Romane Fautorum Acta 39, 2005, 295-301. Sanader, Tončinić, 2013 M. Sanader, D. Tončinić, Das Projekt Tilurium, in: M. Sanader, A. Rendić-Miočević, D. Tončinić, I. Radman-Livaja (ur.), Rimska vojna oprema u pogrebnom kontekstu, Radovi XVII. ROMEC-a = Weapons and Military Equipment in a Funerary Context, Proceedings of the XVIIth Roman Military Equipment Conference = Militaria als Grabbeilage, Akten Der 17. Roman Military Equipment Conference, Dissertationes et Monographie 7, Zagreb 2013, str. 411-433. Sedlmayer 2006 H. Sedlmayer, Römische Gebrauchskeramik, in: H. Sedlmayer, G. Tiefengrauber, Forschungen in sűdostnorischen Vicus am Saazkogel (Steiermark), Die Grabungen der Jahre 2002-2005, Őstereichisches Archäologischen Institut, Sonderschriften Band 41,Wien 2006,141-165. Stoffels 2009 E. Stoffels, Native Service. Batavian pottery in Roman military context, in: M. Driessen, S. Heeren, J. Hendriks, F. Kemmers, & R. Visser (Ed.), TRAC 2008. Proceedings of the Eighteenth Annual Theoretical Roman Archaeology Conference. Amsterdam 2008, Oxford 2009, 143-155. Šimić-Kanaet 2003 Z. Šimić-Kanaet, Keramika, in: Tilurium I. Istraživanja – Forschungen 1997.-2001., Zagreb 2003, 109-189. Šimić-Kanaet et al. 2005. Z. Šimić-Kanaet, D. Tončinić, S. Radović, Jama sj 55 iz Tilurija, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 98, Split 2005, 107-120. Šimić-Kanaet 2010 Z. Šimić-Kanaet, Tilurium II. Keramika. Istraživanja 1997. – 2006., svezak I. i II, Zagreb 2010. Topić 2004 M.Topić, Posude za svakodnevnu uporabu grublje izradbe, amfore, terakote i kultne posude iz Augusteuma Narone, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 96, Split 2003 [2004], 304-516. Vičič 1994 B.Vičič, Zgodnjerimsko naselje pod Grajskim gričem v Ljubljani. Gornji trg 30, Stari trg 17 in 32, Arheološki vestnik 42, Ljubljana 1994, 25-80.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 62-63

1

2

3

T. 1. 63

Istraživanja u imotskoj krajini. Lokalno je univerzalno

4

5

6

T. 2. 64

7

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 64-65

8

9

10

11

12

T. 3. 65

Istraživanja u imotskoj krajini. Lokalno je univerzalno

13

T. 4. 66

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 66-67

14

15

16

T. 5. 67

ANA PAVLOVIĆ

REDUCIRANI NUMI SISCIJSKE KOVNICE TIPA IOVI CONSERVATORI AVGG NN IZ OSTAVE U TRIJEBNJU

UDK/UDC: 904:737(497.6 Trijebanj)”03” Izvorni znanstveni članak Primljeno: 7.9.2014.

Ana Pavlović Odsjek za arheologiju Filozofski fakultet Sveučilište u Zagrebu Ivana Lučića 3 HR — 10000 Zagreb [email protected]

U članku se analiziraju reducirani numi tipa Iovi Conservatori Avgg Nn iskovani u rimskoj carskoj kovnici u Sisku (Siscia) od 312. do 313. godine. Obrađuje se njihova datacija, okolnosti i vrijeme početka njihove emisije u kovnici te značaj koji predstavljaju u novčanim reformama tetrarhijskog perioda. Dio su velike tetrarhijske ostave brončanog rimskog novca, otkrivene 1936. u Trijebnju u Bosni i Hercegovini kao slučajan nalaz, a za koju se naknadnom revizijom utvrdilo da je sadržavala 11072 brončana komada, većinom numa uz nešto predreformnih antoninijana i centenionala. Od 6613 komada koji su potekli iz siscijske kovnice njih 6035 pripada tipu Iovi Conservatori Avgg Nn. Tako velika brojčana zastupljenost omogućila je analizu rada i organizacije jedne rimske carske kovnice kao što je Siscija, a koju karakterizira visoki stupanj specijalizacije u pojedinim oficinama unutar kovnice. Ključne riječi: Siscia, Trijebanj, brončana ostava, tetrarhija, Konstantin I., Licinije, Maksimin II., nummus, reducirani num, Iovi Conservatori Avgg Nn, rimska kovnica

Na lokalitetu Crkvine,1 pored Trijebnja kod Stolca u Bosni i Hercegovini pronađena je 1936. godine velika ostava brončanog rimskog carskog novca iz doba tetrarhije (sl. 1). Same okolnosti i mjesto nalaza su nejasni, jer je ostava rezultat slučajnog nalaza i nikad nije znanstveno i sustavno dokumentirana već je raspršena

po okolnim muzejima i privatnim numizmatičkim zbirkama. Točan broj komada novca koji je ostava sadržavala nije poznat. U literaturi se govori o približno 20000 komada novca ili oko 80 kg metala pohranjenog u dva ćupa,2 ali se ti podaci danas ne mogu provjeriti. Veći dio ostave, ukupno 9664 komada, spašen

Lokalitet se u numizmatičkoj literaturi obično navodi ili kao Trijebanj ili kao Stolac (Horvat 1936, str. 134; Petrović 1957, str. 173-183; Meixner 1959, str. 3-4; Vasić 1967, str. 186-193; Meixner 1969, str. 16-18; Meixner 1973, str. 3435; Mirnik 1981, str. 82, br. 310; Callu 1981, str. 51, br.

2, 3, 4; Kunisz 1987, str. 63, T. XV; Duncan 1993, str. 61; Benđžarević 2005, str. 567, br. 72). To je ime, zbog tradicije, zadržano i u ovom tekstu, iako bi ispravan navod trebao biti lokalitet Crkvine (v. Marjanović 1988, str. 171). 2 Horvat 1936, str. 134.

1

69

Reducirani numi siscijske kovnice tipa Iovi Conservatori Avgg Nn iz ostave u Trijebnju

Sl. 1. Položaj Trijebnja na zemljopisnoj karti zapadnog Balkana (preuzeto s Google earth maps)

je otkupom Arheološkog muzeja u Zagrebu3 iste godine kada je ostava pronađena i nikad nije objavljen, a manji dijelovi završili su u posjedu Zemaljskog muze3 Ovo je brojka do koje sam došla pregledom materijala pohranjenog u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Ivan Mirnik (Mirnik 1981, str. 82, br. 310) donosi podatak da je od Trijebnja u zagrebačkom Arheološkom muzeju sačuvano ukupno 9724 primjerka. Taj podatak dugo je vremena, uz objave Vasića i Petrovića (v. bilj. 4 i 5), predstavljao referentno mjesto za citiranje i proučavanje ove ostave. 4 Prema prvotnoj objavi Petrovića (Petrović 1957, str. 173183) u Zemaljskom muzeju BIH čuvala su se 172 primjerka trijebanjske ostave. Nažalost, posjet Zemaljskom muzeju

70

ja u Sarajevu (178 primjeraka)4 i Narodnog muzeja u Beogradu (113 primjeraka)5 te su naknadno objavljeni u pojedinim znanstvenim časopisima. U Arheološu Sarajevu 2011. god. uspio je na svjetlo dana iznijeti samo 81 primjerak ostave. Tijekom nedavnog rata u Bosni sav je inventar muzeja maknut i sklonjen u trezore i muzejski depo te njegov veći dio još nije raspremljen i sređen. Analiza Petrovićeve objave i usporedba postojećih 81 komada i Petrovićevog kataloga dovodi do brojke od 178 primjeraka, koja je na kraju uvrštena u konačni sastav trijebanjske ostave. 5 Vasić 1967, str. 186-193. Do materijala iz Narodnog muzeja u Beogradu, koji je objavio Vasić 1967, nije se moglo doći zbog preuređivanja muzeja.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 70-71

Tablica 1. Ukupan sastav ostave iz Trijebnja prikupljen iz muzejskih zbirki i objava (11072 primjerka) 71

Reducirani numi siscijske kovnice tipa Iovi Conservatori Avgg Nn iz ostave u Trijebnju

Dijagram 1. Zastupljenost pojedinih kovnica u ostavi iz Trijebnja

kom muzeju u Splitu otkrivena su dosad nepoznata i neobjavljena 1102 komada trijebanjske ostave, ali bez podataka kako su i kada dospjeli u Muzej. Među privatnim kolekcionarima ističe se Ivo Meixner koji je objavio 15 primjeraka iz svoje numizmatičke zbirke, a koji su porijeklom iz Trijebnja.6 Ukupan broj primjeraka u ostavi tako doseže konačnu brojku od 11072 komada (tablica 1). Riječ je o ostavi zakopanoj u vrijeme Konstantina I., koja se sastoji od brončanih antoninijana i numa (prevladavaju reducirani numi), a datira se u taq. 271 - tpq. 321-324.7 Od kovnica zastupljenih u sastavu ostave najbrojnija je siscijska (6613 komada), a slijede ju Rim (1091), Tesalonika (954) i Akvileja (579) (dijagram 1). Od careva prisutni su carevi 2. polovine 3. st. počevši s Aurelijanom, Tacitom, Florijanom, Probom, Karom i Karinom, preko tetrarhijskih careva Meixner 1959, str. 3-4; Meixner 1969, str. 16-18; Meixner 1973, str. 34-35. Riječ je o novim tipovima ili varijantama postojećih tipova, dotad nepoznatima numizmatičkoj javnosti. 7 Taq. za dataciju ostave je Aurelijanov antoninijan iz 271. god. iskovan u siscijskoj kovnici (tip Iovi Conservatori, ad 6

72

Dioklecijana, Maksimijana Herkulija, Galerija (zajedno s Galerijom Valerijom) i Severa II. do uzurpatora Maksencija te velike trojke s kraja tetrarhijskog perioda Maksimina II., Licinija I. i Konstantina I. (dijagram 2). Maksimin II., Licinije i Konstantin ističu se svojom zastupljenošću. Najbrojniji je Licinije (4787 primjeraka ili 43,23%), dok su Maksimin II. (3029 ili 27,35%) i Konstantin (3097 ili 27,97%) izjednačeni s omjerom 2:1 u odnosu na Licinija (tablica 2). Među carevima 3. stoljeća možemo izdvojiti samo Proba koji se ističe sa svoja 23 primjerka. Kod nominala u sastavu ostave vidljiva je prevlast numa naspram antoninijana (38 ant : 11025 numa (dijagram 3)). Prisutno je i 9 centenionala. Uočljiva je snažna prevlast numa koji čine 99,57% ukupnog sastava ostave (antoninijani 0,34%, a centenionali 0,08%).

RIC Va 227, BNC 747 var: 4. emisija, jesen 271; Pavlović 2013, str. 248, T. 1.1). Tpq. je Licinijev centenional iz aleksandrijske kovnice (tip Iovi Conservatori, RIC VII 28; Pavlović 2013, str. 37, T. 21) datiran od 321. do 324. god.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 72-73

Dijagram 2. Zastupljenost pojedinih careva u ostavi iz Trijebnja

CAR

br. pr.

% 0,009 %

Aurelianus

1

1

Tacitus

2

2

0,01 %

Florianus

1

1

0,009 %

Probus

23

23

0,20 %

Carus

1

1

0,009 %

Carinus

5

5

0,04 %

Diocletianus

2

2

0,01 %

Maximianus

2+1

3

0,02 %

Galerius

93+9+3+1

106

0,95 %

Valeria

2

2

0,01 %

Severus II

1

1

0,009 %

Maxentius

7+2

9

0,08 %

Maximinus

2661+ 286+17+59+6

3029

27,35 %

Licinius

4269 +434+20+60+4

4787

43,23 %

Constantinus

2592+ 372+76+53+4

3097

27,97 %

2+1

3

0,02 %

ignota

11072 Tablica 2. Zastupljenost pojedinih careva u ostavi iz Trijebnja 73

Reducirani numi siscijske kovnice tipa Iovi Conservatori Avgg Nn iz ostave u Trijebnju

Dijagram 3. Zastupljenost nominala u ostavi iz Trijebnja

Teško je odrediti vrijeme i razloge ukopa ostave iz Trijebnja, jer nije sačuvana u cijelosti te ne možemo s potpunom sigurnošću tvrditi da je njezina gornja vremenska granica pouzdano odrediva. No gro njezina sastava otpada na period od 309./10. do 315. godine. To je vrijeme izrazitih političkih previranja u Rimskom Carstvu; vrijeme predigre u kojoj je kasniji veliki pobjednik Konstantin započeo eliminaciju svojih protivnika. Još od Dioklecijanove abdikacije 305. godine8 prilike u Carstvu preobrazile su se u vrtlog neprestanih sukoba i borbi za vlast pojedinaca koji su svi u načelu prihvaćali ideju tetrarhije kao zajedničke vladavine dvojice augusta i dvojice cezara, ali se nikako nisu mogli složiti oko toga tko bi u tom poretku trebao biti august, a tko cezar. S vremenom su pojedini pretendenti na prijestolje, kao i određeni vlasnici tog istog prijestolja, ispali iz utrke; među njima i Maksimin II. 313. godine. Događaji koji su nagnali Maksimina II. da objavi rat Liciniju u proljeće 313. godine započeli su u veljači iste godine nakon sastanka Konstantina i Licinija u Milanu i sklapanja njihovog međusobnog saveza, potvrđenog udajom Konstantinove sestre Konstancije za Licinija.9 Nakon sastanka Konstantin je otišao u Galiju, a Licinije se vratio u Ilirik.10 Dok su oni vijećali u Milanu Maksimin se pripremao za rat. Iako je bila zima odmah je podigao vojsku i iz Sirije se hitrim maršem uputio Lact. Mort. Pers. 19. 1-6; Eutrop. Brev. IX 27, 2. Lact. Mort. Pers. 48, 2; Euseb. Hist. Eccles. X. 5, 3. 10 Anon. Vales. 5, 13: nuptiis celebratis Gallias repetit Constantino, Licinio ad Illyricum reverso. 8 9

74

prema Europi, prešao Bospor i nakon 11 dana opsade zauzeo Bizant prije negoli se Licinije uspio spustiti s vojskom i pomoći gradu. Pri tom je zbog zimskih uvjeta koji su ga zatekli na putu pretrpio velike gubitke u ljudstvu i stoci. Nakon zauzeća Bizanta upao je u Trakiju, zauzeo Herakleju (Perint) i napredovao još 18 milja naprijed s oko 70000 vojnika.11 Licinije je u međuvremenu okupio vojsku od oko 30000 ljudi i krenuo na Maksimina kako bi uzvratio udarac. Odlučna bitka odigrala se kod Hadrianopola 30. travnja 313.12 Pregovori su propali te Maksiminu, neslavno poraženom u bitci koja je uslijedila, nije preostalo ništa drugo nego bijeg.13 Prema Laktanciju pobjegao je u Nikomediju gdje je prikupio članove svoje obitelji te odatle pobjegao dalje u Kapadokiju. U Kapadokiji se sastao sa svojim vojnicima i pokušao posljednji očajnički potez otpora.14 Kad ni to nije uspjelo sklonio se u Tarz15 gdje je u ljetnim mjesecima 313. ili popivši otrov počinio samoubojstvo ili je umro od bolesti.16 Lact. Mort. Pers. 45, 2-5. Laktancije prenosi da je Licinije namjerno odabrao ovaj dan kako bi porazio Maksimina na datum kad je ovaj postao cezarom (1. maja 305.) isto kao što je bio slučaj s Maksencijem koji je izgubio život 28. oktobra 312. god. točno šest godina nakon što je 28. oktobra 306. god. uzurpirao vlast u Rimu (Lact. Mort. Pers. 46, 8). Bitka se održala na mjestu zvanom Ergenum (Mort. Pers. 46, 9: Campus intererat sterilis ac nudus, quem vocant Ergenum. Grégoire 1938b, 585 je prvi ispravio dotadašnje čitanje „campus...quem vocant serenum“ u „Ergenum“). 13 Lact. Mort. Pers. 45, 6-7. 14 Lact. Mort. Pers. 47, 5-6: 5. At ille Kalendis Mais, id est una nocte atque una die , Nicomediam alia nocte pervenit, cum locus proelii abesset milia centum sexaginta, raptisque filiis et uxore et paucis ex palatio comitibus petivit Orientem. 6. Sed in Cappadocia collectis ex fuga et ab Oriente militibus substitit. Ita vestem resumpsit. 15 Lact. Mort. Pers. 49, 1: ... inde detrusus perrumpentibus omnia victoribus Tarsum postremo confugit. 16 Laktancije u svom uobičajenom stilu opisuje Maksiminove muke s posebnim užitkom. Popio je otrov od kojeg je umirao četiri dana, jer se prije negoli ga je popio namjerno prejeo, misleći da mu je to zadnji put da uživa u zemaljskim užicima, no to je spriječilo djelovanje otrova, pa ga je umjesto da odmah umre napala strašna bolest zbog koje je četiri dana trpio strašne boli i na kraju oslijepio. Umro je tek kad je priznao svoja zlodjela protiv Kršćana (Lact. Mort. Pers. 49, 2-6). Postoji i druga varijanta njegove smrti koju donosi Euzebije u Hist. Eccles. (IX 10, 14-15), a po kojoj je umro od bolesti i to dok je njegova vojska još bila na bojištu. O njegovom grobu u Tarzu v. Ehling 2010, 252-255. 11 12

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 74-75

Dijagram 4. Zastupljenost pojedinih tipova siscijske kovnice od 271. do 320. godine u ostavi iz Trijebnja (6479 primjeraka)

Njegovom smrću zabijen je i posljednji čavao u lijes tetrarhije čije se dugo umiranje, započeto još Dioklecijanovom i Maksimijanovom abdikacijom, proteglo na više od sedam godina i kroz mukotrpan period sukoba, ratova, pobuna, nereda i nemira na kraju preobrazilo u diarhiju. Ni ta vlast dvojice pobjednika Licinija i Konstantina neće potrajati dugo. Tetrarahijski eksperiment završit će 324. god. kada će Rimskim Carstvom ponovno vladati samo jedan august Konstantin, prvi kršćanski car. Većina novca u ostavi iz Trijebnja iskovana je u periodu od 309./10. do 315. godine. Na to upućuje i analiza sastava siscijske kovnice unutar trijebanjske ostave (dijagram 4). Od 646917 numa najveći postotak odlazi na tipove kovane 312. godine, pred početak sukoba između Licinija i Maksimina II. (4880 primjeraka ili 75,43%) te na one kovane za vrijeme burne 313. godine (1155 primjeraka ili 17,85%) kada sukob Licinija i Maksimina II. prerasta u rat u kojem Maksimin II. uz vlast gubi i vlastiti život. Intenzivniji je i postotak novca kovanog prije 312. godine (311. god. 267 primjeraka; 309.-311. god. 132), ali je njegov broj u Od ukupno 6613 komada koji u Trijebnju pripadaju siscijskoj kovnici kataloški se moglo obraditi samo 6479 primjeraka (Pavlović 2013, str. 246). Antoninijani siscijske kovnice relativno su ravnomjerno raspoređeni u periodu od 271. do 290. god. te na predreformni novac u siscijskoj 17

odnosu na broj novca iskovanog 312.-313. god. ipak osjetno manji. Sličan je i sastav drugih kovnica unutar ostave, tj. vidljiv je snažan porast tipova kovanih u vrijeme od 309. do 315. godine. Isto tako u sastavu udjela siscijske kovnice unutar trijebanjske ostave najveći dio otpada upravo na tip Iovi Conservatori Avgg Nn.18 On je izravno svjedočanstvo o povezanosti novca i političke propagande u tetrarhijskom vremenu, kada su se brojni i burni povijesni dokovnici otpada samo 0,13% njezinog dijela ukupnog sastava (9 primjeraka). Ostatak predstavljaju numi, njih ukupno 6469 ili 99,84% te jedan centenional iz 320. godine (0,01%). 18 O tipu Iovi Conservatori Avgg Nn i njegovoj dataciji i kronologiji prvi je pisao Otto Voetter, Die Kupferprägung der Diocletianischen Tetrarchie, Numismatische Zeitschrift 13, Wien 1920, T. 6, str. 108; zatim su ga u seriji The Roman Imperial Coinage (RIC) obradili C. H. V. Sutherland, Siscia, u: RIC VI, London 1967, str. 484 i P. Brunn, Siscia, u: RIC VII, London 1966, str. 423. Prvu značajniju analizu ovog tipa donio je Brunn 1988. godine: P. Brunn, Čentur Revisited. Notes on the aes coinage of the mint of Siscia under Lincinius (A. D. 308-313) u Studia Numismatica Labacensia, Situla 26, Ljubljana 1988, str. 132-137. Posljednje djelo koje se dotaklo ovog tipa napisao je Böhnke 2004. godine: H. Böhnke, Die Reduktion des Münzfusses der Nummi auf 1/96 des Pfunds durch Licinius, Numismatische Zeitschrift 111/112, Wien 2004, str. 69-88. 75

Reducirani numi siscijske kovnice tipa Iovi Conservatori Avgg Nn iz ostave u Trijebnju

TEŽINA

GODINA UVOĐENJA

nereducirani num (nummus)

1/32 funte = 10, 35 g

294.

I. redukcija numa

1/48 funte = 6, 82 g

307.

II. redukcija numa

1/72 funte = 4, 54 g

310/11.

III. redukcija numa

1/96 funte = 3, 41 g

312/313.

centenional (centenionales)

317/18.

Tablica 4. Redukcije težine brončanog tetrarhijskog novca, numa

gađaji, koji su se izmjenjivali dotad neviđenom brzinom, jasno odražavali u monetarnoj politici Rimskog Carstva. Upravo je ovaj tip obilježio opisani raspad triarhije Maksimina II., Licinija i Konstantina i najavio stvaranje novog poretka čiji su nosioci postali Licinije na istoku i Konstantin na zapadu Carstva. Naime, početak Maksiminovog rata s Licinijem u proljeće 313. godine odrazio se i na kovanje ovog tipa u siscijskoj kovnici, a njegova pojava označava i posljednju redukciju numa kojom on pada na 1/96 rimske libre. Num (lat. nummus) je jedna od brončanih nominala koje uvodi car Dioklecijan unutar svoje novčane reforme, koju se obično datira u 294. godinu.19 Predstavlja veću brončanu jedinicu težine 1/32 rimske funte (10,35 g). Za taj se novac u prošlosti koristio naziv follis koji je danas većinom izbačen iz upotrebe i nadomješta se terminom nummus.20 Inflacija i ekonomska nemoć Carstva dovela je do toga da je numu s vremenom opadala težina (tablica 4). Tih je redukcija težine bilo nekoliko, a posljednja se zbila 312./313. godine i to upravo početkom kovanja tipa Iovi Iovi conservatori Augustorum nostrorum.21 Reformu u 294. godinu datiraju Sutherland (1967, str. 1-2), Crawford (1975, str. 578). Callu (1969, str. 190 et passim) predlaže nešto kasniju dataciju povezavši pobunu Domicija Domicijana iz 296.-297. god. s prestankom emitiranja tetradrahmi u Aleksandriji. Tu kasniju dataciju 296. god. podupiru i Metcalf (1987, str. 157-168) i Bagnall (1985, str. 19). Nudi se i godina 293. (Harl 1996, str. 149; Ermatinger 1996, str. 38). Danas se većinom datira u 294. ili 296. god. (Lo Cascio 1997, str. 169; Corbier 2008, str. 176 u CAH vol. 12). Isto tako treba biti svjestan da reforma nije provedena odjednom, istovremeno u svim kovnicama, pa se ni ne može savršeno uskladiti, tj. u nekim je dijelovima Carstva provedena kasnije a u nekima ranije. 20 Crawford 1975, str. 580, bilj. 80; Bruun 1987, str. 1-4; Kos 1998, str. 259. 21 Prema Bruun (1987, str. 2-4) gdje Bruun posljednju re19

76

Taj tip čija se legenda Iovi conservatori Augustorum nostrorum može razriješiti kao „Jupiter zaštitnik (čuvar) naših Augusta“ prikazuje Jupitera koji stoji lijevo s plaštem prebačenim preko lijevog ramena, sa žezlom u ljevici i s kuglom s Viktorijom (tzv. Viktoriola) u desnoj ruci. Viktorija ovjenčava Jupitera i drži palminu grančicu. U polju lijevo do nogu Jupitera stoji orao s vijencem u kljunu, a u polju desno nalazi se oznaka oficine koja je iskovala novac u sklopu kovnice, koja je slovima SIS u egzergu ili odsječku novca označena kao siscijska. Čitav taj prikaz uokviren je spomenutom legendom koja teče unutar biserne kružnice. U RIC-u se ovaj tip javlja u dva toma u kojima ima različitu dataciju, u jednom užu, a u drugom nešto širu; u RIC-u VI Sutherland ga datira u ranu 313. godinu22 (RIC VI 233-234), a u RIC-u VII (RIC VII 3-4) Bruun ga stavlja u 313.-315. godinu.23 To je rezultat ne samo unutarnje strukture RIC-a, koji je kao kronološki katalog rimskog carskog novca objavljivan kroz niz pojedinih tomova, koji nisu izlazili u slijedu i planirano, već kroz dugi niz godina i od raznih autora, nego i činjenice što je na njemu dokumentiran raspad trijarhije Maksimina II., Licinija i Konstantina I., kada je kao posljedica sukoba između Licinija i Maksimina II. potonji maknut iz emisije ovog tipa i to usred njegova kovanja. Naime, Siscija je u to vrijeme, i to još od 308. godine bila pod Licinijevom upravom, te je Licinije nakon Maksiminove objave rata eliminirao svog suparnika iz svoje kovnice.24 Bruun je prvu 1/96-emisiju iz siscijske kovnice u svojoj analizi razdvojio na 2 serije.25 U prvoj se tip Iovi Conservatori Avgg Nn kuje za sva 3 vladara i to prvo s dukciju numa datira u 313. godinu. Vidi dalje u tekstu o problematici datiranja ove posljednje redukcije težine. 22 Sutherland 1967, str. 484-485; RIC VI 233-234. 23 Brunn 1966, str. 423; RIC VII 3-4. 24 Sutherland 1967, str. 454; Brunn 1988, str. 132. 25 Bruun 1988, str. 132-139.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 76-77

poprsjem na kojem car nosi oklop (u daljnjem tekstu poprsje tipa „oklop“, sl. 2), zatim s drapiranim poprsjem (car nosi oklop i plašt preko oklopa; u daljnjem tekstu poprsje tipa „oklop i plašt“ ili „draperija“, sl. 3). U drugoj seriji Maksimin II. nestaje s novca ovog tipa, a za Konstantina i Licinija uvodi se novi tip poprsja tzv. „golo poprsje“ (sl. 4).26 Odsustvo Maksimina iz posljednje trećine emitiranja ovog tipa može se objasniti time da je tijekom kovanja emisije s golim poprsjem izbio sukob između Licinija i Maksimina i Licinije je odmah maknuo svog protivnika s repertoara svoje kovnice. To za sobom pak povlači činjenicu da su se tipovi poprsja koristili sukcesivno, jedan za drugim, a ne istovremeno. Emisije s poprsjem tipa „oklop“ i „oklop i plašt“ prethodile bi izbijanju sukoba između dvaju vladara, a tip „golo poprsje“ datirao bi se u period tijekom sukoba i nakon Maksiminove smrti. Početak emisije tipa Iovi Conservatori Avgg Nn Bruun datira nedugo nakon sastanka Licinija i Konstantina u Milanu u februaru 313.27 Prema Bruunu na tom je sastanku dogovorena i iduća redukcija težine brončanog novca te je nakon sastanka Konstantin iskovao prve reducirane nume težine 1/96 rimske funte u svojoj kovnici u Ticinu.28 Licinije je nakon toga također smanjio težinu idućeg tipa u svojoj kovnici Sisciji, tipa Iovi Conservatori Avgg Nn. Pitanje kada je točno i gdje prvi put provedena redukcija na 1/96 težine u numizmatičkoj literaturi nudi različite odgovore. Depeyrot je iznio tezu da je odluka o redukciji donesena tijekom februarskog sastanka Licinija i Konstantina u Milanu 313., a prvi put realizirana u Konstantinovom dijelu Carstva sredinom aprila, kada je ovaj zatvorio kovnicu u Ostiji i preselio njezino osoblje u novootvorenu kovnicu u Arlesu.29 Bastien smatra da je gotovo nemoguće dokazati redukciju prije proljeća 313. godine.30 U svakom slučaArheološki muzej u Zagrebu, Numizmatički kabinet, ostava Trijebanj; sl. 2 = inv. br. C44106 (3, 27 g, 22x21 mm, 6 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 959; sl. 3 = inv. br. C44610 (3, 82 g, 20x22 mm, 12 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 1820; sl. 4 = inv. br. C44540 (3, 36 g, 21x22 mm, 12 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 359; autor fotografija: Ana Pavlović. 27 V. bilj. 9. 28 Bruun 1988, str. 133, bilj. 20. 29 Depeyrot 1992, str. 52. 30 Bastien 1980, str. 86. 26

ju redukcija se uvijek povezivala s ratnim zbivanjima 313. godine i pripisivala Konstantinu. To se promijenilo analizom siscijskog novca, i to upravo tipa Iovi Conservatori Avgg Nn, koju je proveo Böhnke zaključivši da je redukcija na 1/96 provedena već u januaru 312. god. i to prvi put u siscijskoj kovnici na tipu Iovi Conservatori Avgg Nn, a pod Licinijevom ingerencijom.31 Licinije tako već od 312. god. u svojim kovnicama Sisciji, Tesaloniki i Herakleji kuje nume težine 1/96 funte, a Konstantin tu redukciju prihvaća tek nakon sastanka u Milanu u februaru 313. god. Dakle, početkom 312. godine u Carstvu se kuje novac tri različite težine: Konstantinov težine 1/72 funte, kao i Maksiminov (sve do njegove smrti), zatim Licinijev težine 1/96 funte te u nekadašnjem Maksencijevom području težine 1/48 funte.32 Zaključke koje je iznio Böhnke podupire i nalaz siscijskog novca iz ostave u Trijebnju. Tip Iovi Conservatori Avgg Nn većinom je poznat po navedenim trima vrstama poprsja („oklop“, „oklop i plašt“, „golo poprsje“) zabilježenima u RIC-u, no tijekom godina na aukcijama, među kolekcionarima i u numizmatičkoj literaturi pojavili su se i drugi tipovi poprsja. Jedno od njih je tzv. „konzularno poprsje“. Riječ je o primjercima iskovanima za Licinija s portretom cara s carskim plaštem i žezlom s orlovim likom na vrhu. U ostavi iz Trijebnja pronađeno je 6 primjeraka (svi su iskovani u oficini α; legenda aversa Imp Lic Licinivs P F Avg; sl. 5-10).33 Jedan primjerak s ovim tipom poprsja navodi Picozzi,34 još jednog donosi Böhnke (sl. 11)35 koji spominje i primjerak koji je 1996. bio ponuđen na jednoj internetskoj aukciji (Angebot von Münzen and Medaillen 27/1996, br. 756). I ta su tri primjerka porijeklom iz iste oficine α. Trijebanjski primjerci su svi iskovani iz istog reversnog kalupa. Ako ih usporedimo sa slikom koju donosi Böhnke, unatoč dimenzijama slike i nemogućnosti provjere golim okom, može se s Böhnke 2004, str. 69-88. Böhnke 2004, str. 73. 33 Arheološki muzej u Zagrebu, Numizmatički kabinet, ostava Trijebanj; sl. 5 = inv. br. C44075 (3, 51 g, 22x21 mm, 7 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 3106; sl. 6 = inv. br. C44076 (3, 45 g, 21x20 mm, 6 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 3107; sl. 7 = inv. br. C44077 (3, 56 g, 20x21 mm, 12 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 3108; sl. 8 = inv. br. C44078 (3, 61 g, 20x22 mm, 6 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 3109; sl. 9 = inv. br. C44079 (3, 36 g, 20x20 mm, 7 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 3110; sl. 10 = inv. br. C44229 (3, 24 g, 20x21 mm, 6 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 3111; autor fotografija: Ana Pavlović. 31 32

77

Reducirani numi siscijske kovnice tipa Iovi Conservatori Avgg Nn iz ostave u Trijebnju

gotovo neospornom sigurnošću tvrditi da je i njegov primjerak iskovan iz istog kalupa kao i primjerci iz Trijebnja. Postojanje emisije koja slavi konzulat u teoriji bi trebalo omogućiti njezino lakše datiranje. Takvi novci kovali su se povodom obilježavanja važnih događaja ili trenutaka u carevoj karijeri, poput svetkovina ili obljetnica vlasti. Picozzi je Licinijevo konzularno poprsje datirao u 313. god. nakon Maksiminove smrti, kad ga je Licinije zamijenio u konzulatu u istočnom dijelu Carstva.36 Naime, 313. je započela s istim parom konzula za oba dijela Carstva, Konstantinom i Maksiminom, s tim da je svaki od njih nosio senioritet u svom dijelu Carstva (Constantinus Aug III et Maximinus Aug III na zapadu (januar–maj) i Maximinus Aug III et Constantinus Aug III na istoku (januar–april). Nakon Maksiminovog poraza 30. aprila Licinije i Konstantin uklanjaju njegovo ime iz konzularne formule (Constantinus Aug III). Od augusta Licinijevo se ime pojavljuje umjesto Maksiminovog (Constantinvs Aug III et Licinius Aug III).37 Bruun također slijedi Picozzija i daje august 313. god. kao mogući datum kovanja konzularnog poprsja.38 No u jednom ranijem radu39 kao mogući datum donosi i Licinijev raniji, drugi konzulat koji je ovaj obnašao 312. god. (Constantinus Aug II et Licinius Aug II i na istoku i na zapadu; izuzev Maksencijeve zone utjecaja gdje je Maksencije obnašao svoj četvrti konzulat, Maxentius Aug IV, naravno, samo do 28. oktobra 312. god).40 Licinijev je zajednički konzulat s Konstantinom 312. god. nastao kao rezultat Konstantinove potrebe da si pred sukob s Maksencijem osigura zaleđe savezništvom s Licinijem. Tada mu je i ponudio ruku svoje sestre kao simboličnu gestu, što je i ostvareno njihovim vjenčanjem godinu dana kasnije.41 Picozzi 1973, str. 145, bez slike; ovaj primjerak spominje i Bruun 1988, str. 137. 35 Böhnke 2004, str. 72, Abb. 2. 36 Picozzi 1973, str. 145. 37 Degrassi 1952, str. 70; Barnes 1982, str. 95; Bagnall & al. 1987, str. 160-161. 38 Bruun 1988, str. 137. 39 Bruun 1976, str. 11. 40 Degrassi 1952, str. 70; Barnes 1982, str. 95; Bagnall & al. 1987, str. 158-159. 41 Lact. Mort. Pers. 43, 2. Dogovor o vjenčanju (koje je realizirano iduće godine) jasno upućuje o postojanju određenog dogovora između Konstantina i Licinija. 34

78

Tako dolazimo do dva moguća datuma koja bi bila povod za kovanje Licinijeva konzularnog poprsja, ovisno o tome uzmemo li da je njime proslavljen Licinijev II. (januar 312. god.) ili III. konzulat (august? 313. god.). S obzirom na to da je Licinije u ljeto 313. ratovao s Maksiminom II. i osvajao njegovo područje na istoku42 čini se malo vjerojatnim da bi baš u udaljenoj Sisciji slavio svoju pobjedu nad Maksiminom.43 Osim toga, ako pogledamo portret na konzularnom Licinijevom novcu uočava se da je glava po svom izgledu sličnija ranijim portretima s tipova novca koji su imali „oklop“ i „oklop i plašt“ poprsje na reversu.44 Glave tih aversa su manje i uže (da bi se dobilo više mjesta za smještanje poprsja, bilo „oklopa“ bilo „oklopa i plašta“) i trake vijenca koji se nalazi na carevoj glavi padaju paralelno uz zamah prema nazad, a ujedno su i kraće (sl. 12). Kasniji tip s „golim poprsjem“ ima veću i širu glavu i kraće trake vijenca, koje ravne mogu padati paralelno odostraga (sl. 13) ili duže trake vijenca od kojih jedna pada do ramena cara (sl. 14).45 Osim konzularnog poprsja Licinija postoje i druge „neuobičajene“ varijante poprsja tipa Iovi Conservatori Avgg Nn. Imamo primjerke s aversom na kojem je car okrenut lijevo, u desnici drži koplje, a u ljevici štit (sl. 15-18).46 Vidljivo je da su svi iskovani u oficini Prema Lact. Mort. Pers. 48, 1: 13. juna 313. nalazi se u Nikomediji; 49, 1: u ljeto 313. prelazi Malu Aziju; 50, 6: u jesen 313. je u Antiohiji. 43 Böhnke 2004, str. 72-73. 44 Böhnke 2004, str. 73. 45 Arheološki muzej u Zagrebu, Numizmatički kabinet, ostava Trijebanj; sl. 12 = inv. br. C44862 (3, 21 g, 21x22 mm, 6 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 1787; sl. 13 = inv. br. C44574 (3, 44 g, 22x22 mm, 6 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 381; sl. 14 = inv. br. C44540 (3, 36 g, 21x22 mm, 12 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 359; autor fotografija: Ana Pavlović. 46 4 primjerka na slici preuzeta s http://www.forumancientcoins.com/notinric/6sis-234c.html. Primjerak pod sl. 15. je 28. studenoga 2005. ponuđen na aukciji Numismatik Lanz-a br. 125, pod rednim brojem 1095 za 150 EURa;2, 86 g, 22 mm (http://www.lanzauctions.com/showcoin. php?no=830423767). Primjerak sa sl. 16. potječe s ebay-a gdje je u srpnju 2008. prodan za 148, 50 $. Težina mu je 3,12 g, a promjer 25,5 mm. Treći primjerak (sl. 17) potječe s aukcije CNG 42 iz 1997. (Classical Numismatic Group, Auction catalogue 42; May 29 and 30, 1997, New York; br. 1110, težina 3,78 g, cijena 200 $). Četvrti je primjerak (sl. 18) nedavno prodan na Pecunem online aukciji u augustu 2013. za 100 EUR pod rednim brojem 622 (https://www.pecunem.com/ auction-6/lot-622, težina 3,4 g, dijametar 19 mm). 42

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 78-79

β i to njih troje iz istog kalupa (sl. 16-18). Još jedan primjerak donosi i Böhnke (sl. 19).47 I njegov je iskovan u oficini β i ima lom slova kao i primjerci na sl. 16-18: IOVI CON-SERVATORI AVGG NN. Jedino primjerak na sl. 15. ima lom reversne legende IOVI CONS-ERVA-TORI AVGG NN. Postoje i primjerci s poprsjem Licinija s oklopom i plaštem, viđenima odostraga (sl. 20-21).48 Oba su iskovana u oficini β iz istog kalupa s reversnom legendom IOVI CONS-ERVAT-ORI AVGG NN. Kod Böhnkea nalazimo isti tip poprsja s reversom na kojem je lom slova IOVI CONS-ERVA-TORI AVGG NN, također oficina β (sl. 22).49 Dokumentiran je i u starijoj literaturi: Voetter donosi sliku istog poprsja s naznakom da je iskovano u oficini β (sl. 23).50 Svi ovi primjerci imaju portretnu glavu bližu onoj s ranijih tipova s „oklopom“ i „oklopom i plaštem“ i svi su iskovani za Licinija. Osim za Licinija primjerke s novim tipom poprsja imamo i kod Konstantina. Još je Voetter 1920. god. objavio jedan primjerak s Konstantinovim poprsjem s „oklopom i plaštem“ okrenutim lijevo51 (sl. 24) kojem možemo pridružiti i novi primjerak, iskovan u oficini β s reversnim lomom IOVI CON-SERVA-TORI AVGG NN (sl. 25).52 Primjerci s likom Konstantina također imaju portret koji se može vezati uz raniju fazu („oklop“ i „oklop i plašt“) i treba ih nadodati tim emisijama (RIC VI 233-234). Sve ovo jasno pokazuje da se Licinijevo poprsje s konzularnim atributima treba povezati s Licinijevim II. konzulatom. Licinije ga je iskovao u januaru 312. god. da bi proslavio svoj konzulat i savez s Konstantinom. Time se datacija ranijih emisija tipa Iovi Conservatori Avgg Nn pomiče s proljeća 313. god. Böhnke 2004, str. 73, Abb. 6. Preuzeti s http://www.forumancientcoins.com/notinric/ 6sis-234c_lic2.html. Prema podacima s te internetske stranice primjerak na slici 20 prodan je u decembru 2008. na ebay-u za 108,50 $ (težina 2,29 g, promjer 22 mm). Drugi primjerak potječe iz kolekcije A. Paddi (težina 3,45 g, promjer 21-24 mm). 49 Böhnke 2004, str. 73, Abb. 5. 50 Voetter, 1920, NZ 53, T. 6. 51 Voetter, 1920, NZ 53, T. 6. 52 Primjerak sa slike 25 preuzet je s http://www.forumancientcoins.com/notinric/6sis-234c_con2.html gdje je navedeno da se naVCoins (Holyland Numismatics) aukciji nudio po cijeni od 900 $. Težina mu je 3,58 g, promjer 22 mm. 47 48

na januar 312. godine. Siscijska kovnica tada počinje kovati tip s poprsjem koje ima oklop, a zatim tip s poprsjem koje ima oklop i plašt. Kuju se i rjeđi tipovi: s drapiranim poprsjem lijevo (sl. 24-25) i s poprsjem oklopom i plaštem, viđenima odostraga (sl. 20-21) te s poprsjem okrenutim nalijevo, s kopljem u desnici i štitom u ljevici (sl. 15-18), vjerojatno paralelno ili odmah nakon kovanja konzularnog tipa poprsja, sve dok se nije ustalio portret cara s poprsjem koje mu prekriva oklop. Zanimljivo je da rjeđih varijanti poprsja zasad nema kod Maksimina II. Za njega u ovoj ranoj fazi imamo samo standardno poprsje „s oklopom“. To bi se moglo protumačiti time da je Licinije, da bi proslavio svoj novi dogovor s Konstantinom, počeo kovati novac s konzularnim poprsjem za sebe, vladara kovnice i s novim, netipičnim tipovima poprsja za Konstantina, svog saveznika. Tom emisijom potvrđuje da je s Konstantinom u dobrim odnosima, ali i da je on glavni na svom području. U aprilu 313. god. kada izbijaju sukobi s Maksiminom II. stvara se nov tip poprsja, bez dodatnih atributa („golo poprsje“) koje se kuje u ime Konstantina i Licinija. Naime, primjerci s Maksiminovim likom na novcu ovog tipa poprsja dosad nisu bili poznati. No ostava iz Trijebnja nam prvi put donosi 6 takvih primjeraka (sl. 26-31).53 Iskovani su u oficini ε i svi iz istog kalupa. Zanimljivo je da je glava na aversu ovih primjeraka sličnija primjercima s tipom poprsja „oklop“ i „oklop i plašt“, dakle ranijoj fazi kovanja. Glava je manja a vrat izdužen. Slične portrete nalazimo i kod Licinijeva i Konstantinova „golog poprsja“ (sl. 32-33)54 i oni bi označavali prijelazni oblik koji se na kraju razvio u uobičajeni i za „golo poprsje“ Arheološki muzej u Zagrebu, Numizmatički kabinet, ostava Trijebanj; sl. 26 = inv. br. C43578 (3, 17 g, 18x20 mm, 6 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 3344; sl. 27 = inv. br. C43579 (2, 78 g, 21x24 mm, 6 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 3345; sl. 28 = inv. br. C43580 (4, 04 g, 20x22 mm, 6 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 3346; sl. 29 = inv. br. C43581 (2, 61 g, 20x21 mm, 6 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 3347; sl. 30 = inv. br. C43582 (3, 38 g, 22x20 mm, 6 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 3348; sl. 31 = inv. br. C43583 (2, 25 g, 21x20 mm, 6 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 3349; autor fotografija: Ana Pavlović. 54 Arheološki muzej u Zagrebu, Numizmatički kabinet, ostava Trijebanj; sl. 32 = inv. br. C43990 (3, 59 g, 21x20 mm, 12 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 247; sl. 33 = inv. br. C46770 (3, 16 g, 24x22 mm, 12 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 4821; autor fotografija: Ana Pavlović. 53

79

Reducirani numi siscijske kovnice tipa Iovi Conservatori Avgg Nn iz ostave u Trijebnju

SISCIA

TRIJEBANJ

IOVI CONSERVATORI AVGG oklop

1286

19,85 %

IOVI CONSERVATORI AVGG oklop i plašt

3587

55,37 %

IOVI CONSERVATORI AVGG oklop ili oklop i plašt

1

0,01 %

IOVI CONSERVATORI AVGG konzularno poprsje

6

0,09 %

IOVI CONSERVATORI AVGG NN golo poprsje

1155

17,82 %

datacija 312. 312. = 6035 kom (93,16%) od ukupno 6478 numa siscijske kovnice

312. 312. 313.

Tablica 3. Zastupljenost tipa Iovi Conservatori Avgg Nn u ostavi iz Trijebnja u odnosu na ukupan broj numa siscijske kovnice u ostavi (6478 primjeraka)

karakteristični portret sa širokom glavom i kratkim, debelim vratom. Maksiminovi primjerci iz Trijebnja s „golim poprsjem“ potvrđuju povijesne izvore koji navode da je Maksimin bio taj koji je napao Licinija i da se ovaj morao žurno spustiti s vojskom do opkoljenog područja.55 Licinije je žustro reagirao i očito maknuo Maksimina s tek započete nove emisije tipa Iovi Conservatori Avgg Nn. Nekoliko primjeraka ipak je preživjelo i našlo svoj put do ostave iz Trijebnja. Njihova malobrojnost upućuje na to da je emisija bila na samom početku svog kovanja kada su njezin tijek promijenile okolnosti netom rođena sukoba Licinija i Maksimina. Još jedan dokaz za datiranje početka tipa Iovi Conservatori Avgg Nn u januar 312. god. je pojava koja je odmah uočljiva u sastavu ostave iz Trijebnja (tablica 3). U Trijebnju imamo 6035 primjeraka ovog tipa. Od toga prevladava tip „oklop i plašt“ (55,37%) dok su tipovi „oklop“ (19,85%) i „golo poprsje“ (17,82%) izjednačeni u svojoj zastupljenosti. Sam tip Iovi Conservatori Avgg Nn čini gotovo 93,16% od svih numa iskovanih u siscijskoj kovnici, a pronađenih u Trijebnju. No ako datiramo početak kovanja ovog tipa u 313. godinu, kao i Bruun,56 suočavamo se s velikim postotkom Maksiminovih kovanica u ranim emisijama (tip „oklop“ 34,05% za Maksimina, 46,73% za Licinija, a samo 19,20% za Konstantina; tip „oklop i plašt“ 40,22% za Maksimina, 43,23% za Licinija, a samo 16,53% za Konstantina) (tablica 5-7). Čemu toliki postotak Maksiminova novca u Licinijevoj kovnici i to iskovan pred sam početak ratnih sukoba između ta dva vladara? Teško je povjerovati da bi Licinije da55 56

80

Lact. Mors. Pers. 45, 2-5. Brunn 1966, str. 423; RIC VII 3-4.

vao toliku prednost Maksiminu s kojim je bio u zategnutim odnosima. Osim toga jasno je pokazao svojim savezništvom s Konstantinom, odlukom o vjenčanju s njegovom sestrom i zajedničkim konzulatom kojoj će se strani prikloniti u nadolazećim nevoljama. Toliki broj Maksiminovih primjeraka postaje logičniji ako početak emisije pomaknemo godinu dana ranije u januar 312. Kroz 312. god. odnosi se među triarsima zaoštravaju, ali još nema naznaka rata, pa Licinije u svojoj istočnoj kovnici kuje novac za svog kolegu Maksimina u velikim količinama. Kad početkom proljeća 313. Maksimin II., potaknut nedavnim Licinijevim i Konstantinovim sastankom u Milanu u februaru 313, napada Licinijeva područja u Maloj Aziji situacija se mijenja i Licinije miče svog protivnika s tipa koji se u tom trenutku kuje u siscijskoj kovnici. Datacija početka kovanja tipa Iovi Conservatori Avgg Nn u januar 312. godine za sobom povlači i promjenu uobičajenog mišljenja da se redukcija numa na 1/96 težine rimske funte dogodila na Konstantinovu inicijativu 313. god. Siscijska kovnica s najranije datiranim reduciranim numima potvrđuje da je tvorac te ideje bio Licinije i da ju je primijenio u svojoj centralnoj kovnici. Redukcija numa provedena je i u njegovim ostalim kovnicama u Herakleji i Tesalonici.57 Tip Iovi Conservatori Avgg Nn interesantan je i zbog toga što nam velik broj njegovih primjeraka pronađenih u Trijebnju omogućuje razmotriti rad i organizaciju jedne rimske kovnice kao što je Siscija. Ono što otkriva analiza novca jest postojanje visokog stupnja specijalizacije u pojedinim oficinama unutar kovnice.

v. Böhnke 2004, str. 77-82 za detaljnu analizu njihovih kovova. 57

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 80-81

Tablica 5. Tip Iovi Conservatori Avgg Nn oklop (Trijebanj; 1286 primjeraka)

Pritom treba krenuti od analize svih elemenata koji se nalaze na aversu i reversu novca. U prvom redu od promjera, težine i osi kovanja, ali i od načina na koji je raspoređena legenda koja uokružuje reversni prikaz.

Ta legenda može teći neprekinuto oko prikaza na reversu, ali događa se da kod urezivanja legende dolazi do lomova riječi unutar same legende zbog veličine i smještaja Jupitera na stražnjoj strani novca. Prijelome 81

Reducirani numi siscijske kovnice tipa Iovi Conservatori Avgg Nn iz ostave u Trijebnju

Tablica 6. Tip Iovi Conservatori Avgg Nn oklop i plašt (Trijebanj; 3587 primjeraka) 82

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 82-83

stvaraju vrh Jupiterova žezla ili vršak palmine grančice koju drži Viktorija. Ti lomovi legende nisu slučajni. Omogućavali su djelatnicima kovnice kontrolu nad velikom količinom emitiranog novca i njihovom pažljivom izmjenom i rotacijom provodio se nadzor nad pojedinim oficinama i novcem koji je iz njih izlazio. Lomovi legende mogu biti jednostruki ili dvostruki. Najčešće su jednostruke varijante lom IOVI CONSERVATORI AVGG NN i IOVI CON-SERVATORI AVGG NN. Od dvostrukih lomova najbrojniji je lom IOVI CON-SERVA-TORI AVGG NN, ali on je samo jedan u nizu cijelog repertoara sličnih prijeloma koji su se postupno uvodili u proces kovanja s time da su pojedine oficine bile predodređene za korištenje jednog tipa loma, a druge za drugi tip loma reversne legende. Kod tipa „oklop“ s kojim počinje kovanje tipa Iovi Conservatori Avgg Nn oficine α, δ i ε za sva tri cara koju revers s lomom IOVI CONS-ERVATORI AVGG NN u većem broju primjeraka od loma IOVI CON-SERVATORI AVGG NN (tablica 5; Licinije 145:16 za oficinu α, 172:24 za oficinu δ i 65:21 za oficinu ε; Maksimin 103:6 za oficinu α, 97:8 za oficinu δ i 64:8 za oficinu ε; Konstantin 57:7 za oficinu α, 64:4 za oficinu δ i 30:10 za oficinu ε). S druge strane oficina β kuje većinom lom IOVI CON-SERVATORI AVGG NN; uz nju je aktivna i oficina γ. Neprekinuti tip legende IOVI CONSERVATORI AVGG NN kuje se samo u oficinama γ, δ i ε i to najviše u oficini δ. Kad usporedimo količinu primjeraka koja je ukupno izašla iz pojedine oficine vidi se da postoji nesrazmjer u njihovoj produkciji, tj. da nisu sve kovale istim intenzitetom. Ističu se oficine α, δ i ε, dok oficine β i γ daju mnogo manje primjeraka (tablica 5). Kod tipa „oklop i plašt“ nastavlja se isti trend (tablica 6). Oficine α, δ i ε i dalje za sva tri cara kuju revers s lomom IOVI CONS-ERVATORI AVGG NN u većem postotku od loma IOVI CON-SERVATORI AVGG NN, ali se sada ukupna količina primjeraka koji izlaze iz svih oficina za ove dvije vrste loma izjednačuje (Licinije lom N-S 39,90%:S-E 31,78%; Maksimin N-S 31,94%: S-E 37,76%; Konstantin N-S 34,23%: S-E 34,23%) kako oficine β i γ pojačavaju svoju produkciju i izjednačuju se u količini primjeraka s ostalim oficinama. One, kao i ranije imaju međusobno suprotan omjer dvaju najčešćih lomova u odnosu na oficine α, δ i ε: u većem postotku kuju reversni lom IOVI CONSERVATORI AVGG NN. Vidljiv je porast proizvod-

nje u oficinama koje su u ranijoj emisiji davale manje primjerke. Stječe se dojam da se proizvodnja u kovnici zahuktava u svim oficinama: povećava se broj primjeraka iskovanog novca kod svih careva (u odnosu na prethodnu emisiju), a oficine, unatoč međusobno suprotnim količinama kod pojedinih tipova loma, u konačnici ravnomjerno sudjeluju u produkciji kovnice. Dok je u prethodnoj emisiji (tip „oklop“) oficina δ kovala najviše primjeraka neprekinute legende sada taj zadatak preuzima oficina γ. Neprekinutu legendu sada kuju sve oficine, a ne više samo γ, δ i ε. Dvostruki lomovi legende prisutni su najviše kod kovova careva Licinija i Konstantina i kuje ih većinom oficina β, dok Maksiminove kovove karakterizira malobrojnost takvih lomova slova. U prethodnom tipu dvostruke lomove kovala je oficina α, ali u osjetno manjem broju primjeraka. Emisija „oklop i plašt“ kuje se u mnogo većim količinama za careve Maksimina i Licinija (Licinije 43,23%, Maksimin 40,22%, Konstantin samo 16,53%) kao i u prethodnoj emisiji. Kod idućeg tipa „golog poprsja“ mijenja se obrazac kovanja (tablica 7). Iako je količina primjeraka lomova IOVI CONS-ERVATORI AVGG NN i IOVI CONSERVATORI AVGG NN i dalje izjednačena, distribucija njihova kovanja po oficinama je različita. Oficine α, δ i ε više ne kuju više primjeraka s lomom S-E, a manje s lomom N-S, dok β i γ kuju obratno (više N-S, a manje S-E). Sada oficine α, β i γ kuju daleko više primjeraka s lomom IOVI CON-SERVATORI AVGG NN, a oficine δ i ε za lom IOVI CON-SERVATORI AVGG NN. Neprekinuta legenda nestaje. Oficine β i γ specijaliziraju se za kovanje loma IOVI CONSERVA-TORI AVGG NN; oficina β kuje ga u većem broju za Konstantina, a oficina γ za Licinija. Sve se to može povezati s promjenom situacije u odnosima između Licinija i Maksimina kojoj se i siscijska kovnica morala prilagoditi. Maksimin nestaje s novca, a malen broj primjeraka s lomom IOVI CONS-ERVATORI, svi iz oficine ε, ukazuju da je uklonjen na samom početku emisije. To je dokaz da su se tipovi poprsja kovali sukcesivno i da je njihova izmjena bila jedan od načina kontrole organizacijskog procesa kovanja. Vrijeme početka kovanja ove posljedne emisije može se datirati u vrijeme izbijanja sukoba Maksimina i Licinija, kad Licinije u svojoj kovnici odlučuje prestati kovati novac s likom osobe s kojom je stupio u rat.

83

Reducirani numi siscijske kovnice tipa Iovi Conservatori Avgg Nn iz ostave u Trijebnju

Tablica 7. Tip Iovi Conservatori Avgg Nn golo poprsje (Trijebanj; 1155 primjeraka)

Analiza zastupljenosti pojedinih tipova poprsja u oficinama, bez obzira na vladara, pokazuje da se rad u kovničkim oficinama odvijao u smjenama. Kad se 84

počeo kovati tip „oklop“ kuju ga sve oficine, ali α, δ i ε u mnogo većem broju. Kod tipa „oklop i plašt“ najviše primjeraka daju oficine β i γ. A kod posljed-

TRIJEBANJ

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 84-85

A

B

Γ

Δ

Ε

?

Uk.

%

oklop

384

97

79

493

229

4

1286

21,31

oklop i plašt

583

907

854

472

751

20

3587

59,44

golo poprsje

249

236

249

208

201

12

1155

19,14

6

0,09

konzularno poprsje

6 1216

1240

1182

1173

1187

36

6034

TRIJEBANJ

Tablica 8. Zastupljenost pojedinih tipova poprsja u oficinama

A

B

Γ

Δ

Ε

?

Uk.

%

LICINIUS

571

577

584

644

555

14

2945

48,80

MAXIMINUS II

388

400

429

322

333

15

1887

31,27

CONSTANTINUS

257

263

169

207

299

7

1202

19,92

1216

1240

1182

1173

1187

36

6034

Tablica 9. Zastupljenost novca pojedinih careva u oficinama

njeg „golog poprsja“ sve oficine kuju u jednakim količinama (tablica 8). Pritom su tipovi „oklop“ i „golo poprsje“ zastupljeni u međusobno ujednačenom postotku („oklop“ 21,31%:„golo poprsje“ 19,14%), dok se tip „oklop i plašt“ kovao u dvostruko većoj količini (59,44%). Oficine su kovale različitim intenzitetom, ali su u konačnom zbroju dale jednake količine novca. Sve oficine kuju jednake količine novca za pojedine careve, iako je u konačnici kod tipa Iovi Conservatori Avgg Nn najviše iskovano za vladara siscijske kovnice, Licinija (48,80%). Na drugom je mjestu, s relativno visokim postotkom Maksimin II. (31,27%), dok je najmanje novca s likom Konstantina (19,92%) (tablica 9). Analiza ovog siscijskog tipa u trijebanjskoj ostavi ukazuje na minucioznu upotrebu detalja u prikazima i legendama na aversu i na reversu (gdje svaka promjena u prikazu označava ili novu emisiju ili varijantu), a koji su služili kao orijentiri prilikom kovanja kako bi se lakše vodila i zadržala kontrola nad tim složenim procesom. Sve to omogućuje gotovo tvorničko kova-

nje velikih količina novca koji se naizgled pretvaraju u masovni proizvod bez umjetničke kvalitete i koji ostavljaju dojam jednoličnosti. No s druge strane, postaju snažna propagandna sredstava, gotovo slična sloganima („logo“) modernih marki, koji se lako prepoznaju i brzo i direktno prenose svoju unutarnju poruku. Zahvaljujem nekadašnjem ravnatelju Arheološkog muzeja u Zagrebu dr. sc. Anti Rendiću i sadašnjoj ravnateljici dr. sc. Jacqueline Balen što su mi omogućili rad na materijalu ostave iz Trijebnja koji je pohranjen u Numizmatičkom kabinetu Arheološkog muzeja. Također zahvaljujem i nekadašnjem voditelju Numizmatičkog kabineta dr. sc. Ivanu Mirniku te sadašnjem voditelju dr. sc. Tomislavu Biliću i kustosu Miri Nađu na njihovoj susretljivosti i pruženoj pomoći prilikom obrade materijala. Ovaj rad je financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom 6505 Between the Danube and the Mediterranean. Exploring the role of Roman military in the mobility of people and goods in Croatia during the Roman Era. 85

Reducirani numi siscijske kovnice tipa Iovi Conservatori Avgg Nn iz ostave u Trijebnju

Ana Pavlović

LITERATURA

REDUCED NUMMI FROM THE SISCIA MINT, TYPE IOVI CONSERVATORI AVGG NN FROM THE TRIJEBANJ HOARD

Bagnall 1985 R. S. Bagnall, Currency and Inflation in fourth Century Egypt, Bulletin of the American Society for Papirology. Supp. 5, Atlanta, 1985. Bagnall & al. 1987 R. S. Bagnall, A. Cameron, S. R. Schwartz, K. A. Worp, Consuls of the Later Roman Empire, Oxford University Press, Atlanta 1987. Barnes 1982 T. D. Barnes, The New Empire of Diocletian and Constantine, Harvard University Press, 1982. Bendžarević 2005 T. Bendžarević, Ostave bronzanog novca IV veka sa teritorija Srbije, Zbornik Narodnog muzeja 18/1, Beograd 2005, 553580. Böhnke 2004 H. Böhnke, Die Reduktion des Münzfusses der Nummi auf 1/96 des Pfunds durch Licinius, Numismatische Zeitschrift111/112, Wien 2004, 69-88. Bruun 1966 P. Bruun, The Roman Imperial Coinage. Vol. VII. Constantine and Licinius A.D. 313-337, London 1966. Bruun 1976 P. Bruun, Portrait of a Conspirator. Constantine`s break with the Tetrarchy, Arctos 10 (1976), 5-25. [v. i u: Studies in Constantinian Numismatics. Papers from 1954 to 1988 by Patrick Bruun, A. Tammisto (ur.), Acta Instituti Romani Finlandiae 12, Roma 1991, 127-132]. Bruun 1987 P. Bruun, Die spätrömische Münze als Gegenstand der Thesaurierung, Studien zur Fundmünzen der Antike 4, Berlin, 1987. Bruun 1988 P. Bruun, Čentur revisited. Notes on the aes Coinage of the mint of Siscia under Licinius (A. D. 308-313), u: Studia Numismatica Labacensia. Alexandro Jeločnik oblata, Ž. Demo & P. Kos (ur.), Situla 26, Ljubljana 1988, 115-140. [v. i u: Studies in Constantinian Numismatics. Papers from 1954 to 1988 by Patrick Bruun, A. Tammisto (ur.), Acta Instituti Romani Finlandiae 12, Roma 1991, 183-200]. Callu 1969 J. P. Callu, La politique monétaire des empereurs romains de 238 à 311, Bibliothèque des écoles françaises d’Athènes et de Rom (BEFAR) 214, Paris, 1969. Callu 1981 J. P. Callu, Inventaire des trésors de bronze Constantiniens (313348), Numismatique Romaine XII, Éditions Numismatique romaine 1981, 10-68.

(Summary) The paper analyzes the reduced nummi, type Iovi Conservatori Avgg Nn, minted at the Roman imperial mint in Sisak (Siscia) between 312 and 313. The dating, circumstances, and the time frame of their introduction to circulation are all discussed, as well as their significance during the financial reforms of the Tetrarchy. The nummi formed part of a hoard of Roman bronze coins, discovered by chance in 1936 in Trijebanj, Bosnia and Herzegovina. Later revision established 11072 bronze pieces present, most of them nummi and some pre-reform antoniniani and centenionales. Out of the 6613 pieces from the Siscia mint, 6035 belong to the Iovi Conservatori Avgg Nn type. Such a large number enables us to analyze how the Roman imperial mint in Siscia, characterized by a high level of specialization of the various officia within, was organized and how it functioned. Keywords: Siscia, Trijebanj, bronze hoard, Tetrarchy, Constantine I, Licinius, Maximinus II, nummus, reduced nummus, Iovi Conservatori Avgg Nn, Roman mint

KRATICE Anon. Vales. Anonymus Valesianus, Origo Constantini, Teil 1: Text und Kommentar von Ingemar König, Verlag Trierer Historische Forschungen 11, Trier, 1987. Euseb. Hist. Eccles. Eusebius, The Ecclesiastical History II, with an english translation by J. E. L. Oulton, The Loeb Classical Library 265, Harvard University Press, London 1980. Eutrop. Brev. Eutrope, Abrégé d`Histoire Romaine. Texte établi et traduit par Joseph Hellegouarc`h, Les Belles Lettres, Paris, 1999. Lact. Mort. Pers. Lactance, De la Mort des Persécuteurs I-II. Introduction, texte critique et traduction de J. Moreau, Les éditions du CERF (Centre National de la Recherche Scientifique) 29, Sources Chrétiennes 39, Paris 1954. 86

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 86-87

Corbier 2008 M. Corbier, Coinage, society and economy, u: A. K. Bowman & P. Garnsey & A. Cameron (eds.): CAH XII. The Crisis of Empire A. D. 193-337, London: Cambridge University Press 2008, 393-439. Crawford 1975 M. H. Crawford, Finance, Coinage and Money from the Severans to Constantine, u: Aufstig und Niedergang der römischen Welt (ANRW) 2, 2 (Principat), Walter de Gruyter, Berlin, 1975, 560-593. Degrassi 1952 A. Degrassi, I fasti consolari dell`impero romano dal 30 avanti Cristo al 613 dopo Cristo, Edizioni di storia e litteratura, Roma 1952. Depeyrot 1992 G. Depeyrot, Le système monétaire de Dioclétien à la fin de l`Empire romain, Revue Belge de Numismatique 138, Bruxelles 1992, 1-106. Duncun 1993 G. L. Duncan, Coin Circulation in the Danubian and Balkan provincies of the Roman Empire (AD 294-578), Royal Numismatic Society (Special Publication 26), London: Henry Ling Ltd. 1993. Ehling 2010 K. Ehling, Der Tetrarch Maximinus Daia, sein Grab bei Tarsos und Kaiser Julian, Historia. Zeitschrift für alte geschichte. Steiner Verlag. 59/2, Wien 2010, 252-255. Ermatinger 1996 J. W. Ermatinger, The Economic Reforms of Diocletian, Pharos. Studien zur griechisch-römischen Antike. Band VII, Scripta Mercaturae Verlag, 1996. Harl 1996 K. W. Harl, Coinage in the Roman Economy. 300 B. C. to A. D. 700, The John Hopkins University Press: London, 1996. Horvat 1936 B. Horvat, Još o nekim važnim nalazima u Jugoslaviji, Numismatika. Vjesnik Numizmatičkog društva u Zagrebu II-IV, Zagreb 1936, 134-136. Kos 1998 P. Kos, Leksikon antičke numizmatike, Hrvatski bibliografski zavod, Zagreb, 1998. Kunisz 1987 A. Kunisz, Le trésor d’Antoniniens et des folles de “principia” de la légion de Novae (Bulgarie), Warszaw: Wydawnictwa Uniwersytetu Warszawskieg 1987. Lo Cascio 1997 E. Lo Cascio, Prezzi in oro e prezzi in unità di conto tra il III e il IV sec. d. C., u: Économie Antique 2: Prix et formation des prix dans les économies antiques, Entretiens d`Archéologie et

d`Histoire (Saint-Bernard-de-Comiminges) Toulouse, 1997, 161-82. Marjanović 1988 I. Marjanović: s. v. Crkvine (20.68), u: Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine III, Sarajevo, 1988, 171. Meixner 1959 I. Meixner, Nepoznati follis Konstantina velikog, Numizmatičke vijesti 13 (1959), Zagreb 1959, 3-4. Meixner 1969 I. Meixner, Neki kovovi iz nalaza kod Stoca koje ne poznaje najnovija radnja Sutherlanda „Roman Imperial Coinage“, VI sv. 1967. godine, Numizmatičke vijesti 27, Zagreb 1969, 1618. Meixner 1973 I. Meixner, Doprinos kovanju kovnice Nikomedija u godinama 312.–313., Numizmatičke vijesti 31, Zagreb 1973, 34-35. Metcalf 1987 W. E. Metcalf, From Greek to Latin currency in the third-century Egypt, u: Huvelin et al. (eds.), Mélanges de numismatique offerts à Pierre Bastien à l`occasion de son 75e anniversaire, Paris, 1987, 157-168. Mirnik 1981 I. Mirnik, Coin Hoards in Yugoslavia, BAR I.S. 95, Oxford: Oxford university Press 1981. Pavlović 2013 A. Pavlović, Brončani novac siscijske kovnice iz razdoblja kasne tetrarhije (305-313) u svjetlu ostava iz Trijebnja u Bosni i Hercegovini i Bjelovara u Hrvatskoj, disser., Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb 2013. Petrović 1957 J. Petrović, Numizmatički izvještaj (Nastavak). IV – Tragovi velikoga rimskoga blaga iz Trijebnja kod Stoca, Glasnik Zemaljskoga muzeja u Sarajevu 12 (1957), Sarajevo 1957, 173 – 183. Picozzi 1973 V. Picozzi, Monete rare o inedite della eta tetrarchica e constantiniana, Rivista Italiana di Numismatica e scienze affini 21, Milano 1973, 139-154. Sutherland 1967 C. H. V. Sutherland, The Roman Imperial Coinage. Vol. VI. Diocletian to Maximinus. From Diocletian`s reform (A.D. 294) to the death of Maximinus (A.D. 313), London 1967. Vasić 1967 M. Vasić, Ostava folisa u Narodnom muzeju u Beogradu, Zbornik Narodnog muzeja 5, Beograd 1967, 186 – 193. Voetter 1920 O. Voetter, Die Kupferprägung der Diokletianischen Tetrarchie, Siscia, Numismatische Zeitschrift 53, Wien 1920, 101-110.

87

Reducirani numi siscijske kovnice tipa Iovi Conservatori Avgg Nn iz ostave u Trijebnju

2.

3.

4.

Sl. 2-4. Vrste poprsja na numima tipa Iovi Conservatori Avgg Nn u siscijskoj kovnici (Arheološki muzej u Zagrebu, Numizmatički kabinet, ostava Trijebanj); sl. 2 = inv. br. C44106 (3,27 g, 22x21 mm, 6 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 959; sl. 3 = inv. br. C44610 (3,82 g, 20x22 mm, 12 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 1820; sl. 4 = inv. br. C44540 (3,36 g, 21x22 mm, 12 h), v. Pavlović 2013, kat. br. 359; autor fotografija: Ana Pavlović.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

Sl. 5-10. Primjerci s konzularnim tipom poprsja iz ostave u Trijebnju (v. bilj. 33; Arheološki muzej u Zagrebu, Numizmatički kabinet, ostava Trijebanj; sl. 5 = inv. br. C44075; sl. 6 = inv. br. C44076; sl. 7 = inv. br. C44077; sl. 8 = inv. br. C44078; sl. 9 = inv. br. C44079; sl. 10 = inv. br. C44229; autor fotografija: Ana Pavlović).

Sl. 11. Primjerak s konzularnim poprsjem koji donosi Böhnke (2004, str. 72, Abb. 2).

12.

13.

14.

Sl. 12-14. Portretni lik na aversu tipa Iovi Conservatori Avgg Nn (v. bilj. 45; Arheološki muzej u Zagrebu, Numizmatički kabinet, ostava Trijebanj; sl. 12 = inv. br. C44862; sl. 13 = inv. br. C44574; sl. 14 = inv. br. C44540; autor fotografija: Ana Pavlović).

88

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 88-89

15.

16.

17.

18.

Sl. 15-18. Novi tipovi poprsja kod siscijskog Iovi Conservatori Avgg Nn (preuzeto s http://www.forumancientcoins.com/notinric/6sis-234c.html)

Sl. 19. Primjerak s novim tipom poprsja koji donosi Böhnke (2004, str. 73, Abb. 6).

20.

21.

Sl. 20-21. Novi tipovi poprsja kod siscijskog Iovi Conservatori Avgg Nn (preuzeto s http://www.forumancientcoins.com/notinric/6sis-234c_lic2.html).

Sl. 22. Primjerak s novim tipom poprsja koji donosi Böhnke (2004, str. 73, Abb. 5).

Sl. 23. Primjerak s novim tipom poprsja koji donosi Voetter (1920, NZ 53, T. 6).

89

Reducirani numi siscijske kovnice tipa Iovi Conservatori Avgg Nn iz ostave u Trijebnju

Sl. 24. Primjerak s novim tipom poprsja koji donosi Voetter (1920, NZ 53, T. 6).

Sl. 25. Primjerak s novim tipom Konstantinovog poprsja (preuzet s http://www.forumancientcoins.com/notinric/6sis-234c_con2.html).

26.

27.

28.

29.

30.

31.

Sl. 26-31. Primjerci s Maksiminovim golim poprsjem (v. bilj. 53; Arheološki muzej u Zagrebu, Numizmatički kabinet, ostava Trijebanj; sl. 26 = inv. br. C43578; sl. 27 = inv. br. C43579; sl. 28 = inv. br. C43580; sl. 29 = inv. br. C43581; sl. 30 = inv. br. C43582; sl. 31 = inv. br. C43583; autor fotografija: Ana Pavlović).

32.

33.

Sl. 32-33. Primjerci s Licinijevim i Konstantinovim golim poprsjem (v. bilj. 54; Arheološki muzej u Zagrebu, Numizmatički kabinet, ostava Trijebanj; sl. 32 = inv. br. C43990; sl. 33 = inv. br. C46770; autor fotografija: Ana Pavlović).

90

VINKA BUBIĆ

TERENSKI PREGLED LOKALITETA KOD VELIĆA

UDK/UDC 902.3(497.5 Velić)”2011” 904:726.821(497.5 Velić) Prethodno priopćenje Primljeno: 3.12.2012.

Vinka Bubić Odsjek za arheologiju Filozofski fakultet Sveučilište u Zagrebu Ivana Lučića 3 HR — 10000 Zagreb [email protected]

Nakon što je početkom 2011. godine Konzervatorski odjel u Splitu zaprimio dojavu o postojanju nadsvođene grobnice na lokaciji uz cestu Trilj-Livno između sela Jabuka i Velić, stručnjaci iz četiri institucije obavili su terenski pregled naznačene lokacije. Područje triljskog kraja bogato je arheološkom građom iz svih razdoblja što je i zabilježeno u literaturi. Među objavljenom građom je i istaknuti nalaz miljokaza iz Velića, datiran u 3. st. Međutim, pokazalo se da lokacija na kojoj je pronađena grobnica dosad nije spominjana u literaturi. Zbog toga je glavni cilj terenskog pregleda bio registrirati, dokumentirati i zaštititi novi lokalitet između Jabuke i Velića. Zabilježeni podaci ukazuju na postojanje ostataka bedema unutar kojih se nalaze urušeni građevinski objekti. U blizini spomenute grobnice primijećene su strukture u obliku humaka karakteristične za nadsvođene grobnice te veća građevina koja bi mogla predstavljati crkveni objekt. Iako je lokalitet prekriven gustim raslinjem, uočeni su brojni ulomci građevinske krovne opeke i keramike. Ključne riječi: terenski pregled, miljokaz, bedemi, arhitektura, nadsvođene grobnice

Početkom 2011. godine klesar Anđelko Maroš, stanovnik sela Velić udaljenog oko 8 km sjeveroistočno od grada Trilja, obavijestio je Konzervatorski odjel u Splitu o otkriću i ugroženosti grobnice koja se nalazi na zaravni između sela Jabuka i Velić uz magistralnu cestu Trilj-Livno (sl. 1). Nakon što je nadležni konzervator obišao naznačenu lokaciju sa stručnjacima iz

Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika Split, pokazalo se da uz grobnicu postoje građevinske strukture te je donesena odluka o terenskom pregledu. U njemu su zbog veličine lokaliteta sudjelovali stručnjaci iz nekoliko institucija. Pregled je obavljen u srpnju 2011. godine.1

U pregledu je tijekom mjeseca srpnja 2011. godine u tri navrata sudjelovalo sedam stručnjaka iz četiri institucije: dr. sc. Maja Petrinec i dipl. arh. Ante Jurčević iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika Split, mr. sc. Sanja Ivčević iz Arheološkog muzeja Split, dipl. arh. Danijela Petričević iz Muzeja Triljskog kraja te dr. sc. Dino Demicheli, dipl. arh.

Iva Kaić i mag. arheo. Vinka Bubić s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zahvaljujem prof. dr. sc. Mirjani Sanader, voditeljici terenskog pregleda provedenog na području između Jabuke i Velića, što mi je prepustila objavu ovog izviješća.

1

91

Terenski pregled lokaliteta kod Velića

Sl. 1. Topografska karta prostora između sela Jabuka i Velić

Sl. 1. Topografska karta prostora između sela Jabuka i Velić

Metodologija U skladu sa suvremenim pristupom terenskom pregledu, postavljena je prikladna metodologija. U sklopu nje su prije odlaska na teren obavljeni razgovori s mještanima, pregledane zračne snimke lokaliteta, podaci katastarskih čestica i topografske karte te su istraženi dostupni relevantni bibliografski podaci u kojima se spominje lokalitet ili okolno područje.2 Kada se pri prvom izlasku na teren pokazalo da je zaista riječ o arheološkom lokalitetu, 2

92

Bavec 1989; Grosman 1989; Howard 2007.

najvažnije je bilo locirati arheološke strukture na karti i obaviti preliminarnu zaštitu lokaliteta. Prikupljanje sitnog pokretnog materijala tada nije obavljeno nego je ostavljeno za buduća arheološka istraživanja kada će se obaviti geodetska priprema terena.3 U veljači 2013. god. (Tončinić 2013) obavljeno je prvo sustavno arheološko istraživanje lokaliteta kada su geodetski zabilježeni svi elementi arhitekture vidljivi na terenu. Uz pomoć foto skica i totalne mjerne stanice Leica TCR 805 izrađeni su crteži te snimljeni nalazi sitnog pokretnog materijala (Tončinić 2013; Demicheli 2013). 3

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 92-93

Sl. 2. Zemljišne parcele obuhvaćene terenskim pregledom (preuzeto s ARKODA: http://preglednik.arkod.hr/ARKOD-Web/#layers=DOF-client,ZUclient,DKP,LPIS_FILTERED,LPIS_200,LPIS_210,LPIS_310,LPIS_320,LPIS_321,LPIS_410,LPIS_421,LPIS_422,LPIS_423,LPIS_424,LPI S_490,LPIS_900,LPIS,SLOPE05,SLOPE510,SLOPE1015,SLOPE15,SLOPEnull,POP,POVS,GAEC6,Hidrolo%C5%A1ki%20podaci,3m%20 Vodoza%C5%A1titni%20pojas,10m%20Vodoza%C5%A1titni%20pojas,Obilje%C5%BEja%20krajobraza,To%C4%8Dke,Linije,Poligoni&m ap_x=522128.75&map_y=4832129.75&map_sc=1785)

Prilikom razgovora s mještanima pokušao se utvrditi naziv lokaliteta. Međutim, prema jednima lokalitet se zove Grubišića torine, a drugi ga nazivaju i Krcine ograde. Karta s brojevima katastarskih čestica lokaliteta pokazala je da su većinski vlasnici s prezimenom Krce. Iako u katastarskom planu k. o. Velić postoji lokalitet Grubišića torine, ispostavilo se da se taj lokalitet ne nalazi na području interesa pregleda. Naziv torine ili

ograde potvrđen je svjedočenjem mještana koji su istaknuli da se tijekom 20. st. naznačeni prostor koristio za ispašu i čuvanje stoke. Pregledom zračnih snimki utvrđena je pokrivenost područja gustom mladom šumom što se potvrdilo i na terenu. Također je utvrđena izuzetna ugroženost građevinskih struktura jer je i na njima naraslo drveće. Kako se prvi izlazak na teren obavio u srpnju, kada 93

Terenski pregled lokaliteta kod Velića

Sl. 3. Ostaci bedema (foto: D. Demicheli)

su spomenuta šumovitost zemljišta i slaba vidljivosti među točkama mjerenja bile osobito izražene, nije se mogla izvršiti potrebna geodetska priprema područja. Zbog toga je odlučeno da se u terenskom pregledu ne skuplja površinska građa. Ipak, kako bi se dobili što potpuniji podaci, u pregledavanje terena bio je uključen velik broj sudionika čiji je najvažniji zadatak bio lociranje arheoloških struktura na karti. Budući da su jedine dokumentirane površine kojima se raspolagalo bile one katastarskih čestica, pregled se izvršio uz pomoć katastarskog plana Jabuke (sl. 2).4 Povijest istraživanja Godine 1921. na njivi Krivači pronađen je važan nalaz miljokaza s kojim selo Velić ulazi u arheološku literaturu. Na temelju natpisa M. Abramić je miljokaz datirao u 236. godinu u vrijeme vladavine Maksimina Tračanina (235.-238. godine) čije se ime nalazi na Pregledana površina obuhvatila je k. č. 213/8, 213/9, 227, 228/1, 228/2, 228/3, 228/4 i 226/10. 4

94

spomeniku.5 Osim toga, drži da je nalaz miljokaza konačan dokaz kako je antička cesta Salona-TilurijDelminij-Bistue Nova išla istim pravcem, iako ne i istom trasom, kao i današnja cesta Trilj-Livno. Selo Jabuka spominje A. Milošević u Arheološkim spomenicima gornjeg i srednjeg toka rijeke Cetine zbog nalaza srednjovjekovne keramičke posude i tri komada željeznog oruđa.6 Isti autor u knjizi o arheološkoj topografiji Cetine uz popis literature navodi izvore koji uključuju terenske izvještaje i dokumentaciju koja se čuva u arhivu Muzeja Cetinske krajine u Sinju. Između ostalog, u izvještajima je sačuvan podatak kako je 1979. godine u selu Jabuka, na prostoru kuće A. Krce, nađen ranosrednjovjekovni grob.7 Srednjovjekovni grobovi su nađeni i na položaju Mali Dragavac zapadno od Jabuke, Veliki Dragavac jugozapadno od Jabuke i Maroševa njiva.8 U Arheološkoj topografiji CeAbramić 1926-27, str. 140-142, sl. 3-4. Milošević 1981, str. 64, br. 125. 7 Milošević 1998, str. 261-262, br. 447, sl. 427-428. 8 Milošević 1998, str. 265, br. 456 i 458; str 298, br. 522. 5 6

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 94-95

Sl. 4. Ostaci zidova pravokutne prostorije (foto: D. Demicheli)

tine opisano je i nalazište Grebčine (Jabuka) koje se nalazi oko 300 m južno od ceste Trilj-Livno. Na tom je položaju 1980. godine izvršeno rekognosciranje pri čemu su zabilježeni sporadični nalazi kostiju i jednog komada keramike što nije bilo dovoljno za kronološko određenje lokaliteta.9 Na prostoru prapovijesne gomile na Ražištima istočno od Jabuke također je 1980. godine obavljeno rekognosciranje.10 Kao slučajni nalaz iz 1958. godine na položaju Ražišta (Ržišta) zabilježen je i veći broj kremenih alatki.11 U Jabuci na položaju Crnograb nalazi se kamena gomila, a na položaju Čabina gomila, sjeverno od Jabuke, nalazi se ili gomila ili obrambena kula što se rekognosciranjem iz 1986. godine nije moglo sa sigurnošću utvrditi.12 Prapovijesne gomile nalaze se i na položajima Ulica i Gomilica na Ražištima te na već spomenutom po-

ložaju Ogradica na Ražištima.13 Na prostoru Krcine ograde, koji se nalazi između Jabuke i Velića, 1980. godine je također provedeno rekognosciranje. Ustanovljen je prapovijesni suhozidni bedem (oko 200 m dužine i oko 6 m širine) sa dva polukružna proširenja. Pretpostavljeni bedem se proteže pravcem sjever-jug, odnosno Krcina ograda-Čačvina.14 Nalaz ranije spomenutog miljokaza također je zabilježen u Topografiji, međutim A. Milošević ga datira u vrijeme cara Lucija Vera (161.-169. godine).15 Prema izdanju CIL XVII/4 – Miliaria Imperii Romani, koji je između ostalog posvećen rimskim miljokazima iz Ilirika, ovaj spomenik ipak treba datirati u 236. godinu kao što ga je datirao i M. Abramić.16 UVeliću se nalazi i položaj Pod kosom gdje su nađene dvije gomile.17 U zaseoku Pudari u Veliću sačuvano je kasnosrednjovjekovno groblje.18

9

Milošević 1998, str. 254, br. 426. Milošević 1998, str. 270, br. 468. 11 Milošević 1998, str. 282, br. 498; Vuletić 1973, str. 10. 12 Milošević 1998, str. 238-239, br. 390 i 391, sl. 389. 13 Milošević 1998, str. 249, br. 413 i 414; str. 270, br. 468.

14

10

15

Milošević 1998, str. 260, br. 444. Milošević 1998, str. 260, br. 445, sl. 425. 16 CIL XVII/4, 327. 17 Milošević 1998, str. 278, br. 491. 18 Milošević 1998, str. 279-280, br. 494, sl. 453-454. 95

Terenski pregled lokaliteta kod Velića

Sl. 5. Primjer urušenja zida građevinskog objekta (foto: D. Demicheli)

Ovim pregledom postojeće literature utvrđeno je kako su na prostoru od sela Jabuke, preko položaja Krcinih ograda, do naselja Velić zabilježeni arheološki nalazi iz prapovijesnog, rimskog i srednjevjekovnog razdoblja. Također je uočeno da se lokalitet na kojem je izvršen ovaj terenski pregled u literaturi ne spominje premda je njegovo stanje sačuvanosti vrlo dobro, stoga i vrlo vidljivo.

i koje upućuju na ostatke naselja (sl. 4). Za gradnju se koristila tehnika opus caementicium koju u ovom slučaju karakteriziraju grubo tesani kameni blokovi približne veličine 30x20 cm (sl. 6). Sve spomenute građevine, iako urušene, još su uvijek vidljive, ali su neposredno ugrožene (sl. 5). Na području na kojem se vršio pregled primijećeni su brojni ulomci građevinske krovne opeke i keramike, ali koncentracija nalaza nije se dokumentirala iz ranije spomenutih razloga.

Rezultati

Na katastarskoj čestici br. 228/2, oko 30 m od istočnog zida bedema, uočena je nadsvođena grobnica koja je bila, nažalost, već devastirana nasilnim otvaranjem (sl. 7). Ipak se moglo ustanoviti da je sagrađena od tesanog kamena te su vidljivi ostaci bačvastog svoda. U njoj su, na dubini od oko 1,60 m od okolnog tla, pronađeni ostaci skeletnog ukopa bez grobnih priloga (sl. 8 i 9). Pokraj grobnice se nalaze ostaci veće građevine sa zidovima širine 0,60 m. O kakvom se objektu radi, ovim se površinskim pregledom nije moglo ustanoviti,

Tijekom terenskog pregleda 2011. godine bilježili su se, skicirali i fotografirali svi podaci na koje se naišlo. Dobiveni rezultati su se uspoređivali nakon završetka svakog pregleda. Dobiveni podaci pokazuju kako se na rubovima zaravni (približnih dimenzija 200x300 m) nalaze ostaci bedema (širina oko 1,60 m) načinjenog od klesanog kamena i vezanog žbukom (sl. 3). Unutar bedema uočene su pravilno raspoređene građevinske strukture koje se sijeku pod pravim kutom 96

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 96-97

Sl. 6. Zid građen tehnikom opus caementicium (foto: D. Demicheli)

Sl. 7. Nadsvođena kasnoantička grobnica (foto: D. Demicheli) 97

Terenski pregled lokaliteta kod Velića

Sl. 8. Pogled na unutrašnjost grobnice (foto: D. Demicheli)

tim više što nisu registrirani specifični nalazi. Međutim, postoji mogućnost da se radi o ostacima crkvene građevine jer je na okolnom prostoru uočeno nekoliko humaka koji svojim oblikom upućuju na nadsvođene grobnice koje su inače bile vezane za ranokršćanske crkve.19 Slična situacija zabilježena je prilikom slučajnog nalaza kasnoantičkog groba u Gali kod Sinja 1985. godine. Taj je grob sadržavao priloge na temelju kojih je datiran u 4. stoljeće. U njegovoj blizini je pronađena znatna količina građevinskog kamena i žbuke što upućuje na ostatke sakralne arhitekture. Kako se na tom lokalitetu nisu vodila arheološka iskopavanja, sve ostaje na razini pretpostavke.20 U arheološkoj literaturi posvjedočeno je i nekoliko primjera kasnoantičkih grobnica a pozzetto tipa koje su nađene uz zapadne zidove narteksa kasnoantičkih crkava i to u Vrbi kod Glamoča21, Oborcima kod Donjeg Vakufa22 i Varvari na izvoru Rame.23 O kasnoantičkim grobnicama na

svod nađenima uz ostatke crkvene arhitekture dosta se raspravljalo.24 Međutim, postojanje eventualne crkvene arhitekture na prostoru između sela Jabuka i Velić u triljskom kraju te njena veza s otkrivenom grobnicom može se potvrditi isključivo sustavnim arheološkim istraživanjima.

Cambi, Gamulin, Tonković 1999, str. 45; Miličević-Capek 2009, str. 225. 20 Milošević 1990, str. 347 i bilj. 22, 23. 21 Bojanovski 1980-81, str. 195-209. 22 Basler 1960, str. 59-70. 23 Nikolajević 1969, str. 219-223.

O toj tematici su još, između ostalih, pisali Paškvalin 1959, Bojanovski 1964, Nikolajević 1969, a u novije vrijeme Imamović 1996, Miličević-Capek 2009.

19

98

Iako trenutno ne možemo sa sigurnošću definirati vrstu i vrijeme funkcioniranja lokaliteta, obavljene su sve propisane radnje njegove zaštite kao što su izvršeni terenski pregled i registracija lokaliteta. Ostaci bedema i građevinskih struktura unutar njega, površinski nalazi keramike, kao i postojanje spomenute nadsvođene grobnice, pružaju argumente za daljnje istraživanje lokaliteta. Arheološka istraživanja ovoga lokaliteta smještenog između Jabuke i Velića nesumnjivo bi pridonijela upotpunjavanju arheološke slike triljskoga kraja. 24

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 98-99

Sl. 9. Skeletni ukop u kasnoantičkoj grobnici (foto: D. Demicheli)

99

Terenski pregled lokaliteta kod Velića

Vinka Bubić

KRATICE

A FIELD SURVEY OF THE ARCHAEOLOGICAL SITE NEAR VELIĆ

CIL XVII – Corpus Inscriptionum Latinarum, Miliaria Imperii Romani, pars 4, fasc. 2, Berlin 2012. GZM – Glasnik Zemaljskog muzeja VAHD – Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku

(Summary) In 2011, the Conservation Department in Split received a report concerning the discovery of a vaulted tomb. The tomb is located close to the main road TriljLivno, between the villages Jabuka and Velić. Experts from four institutions carried out the archaeological field survey of the marked area. Before doing the field survey, several interviews with the local population had been done. Furthermore, aerial photographs and topographic maps of the site had been examined and the available relevant bibliographic data, which mentions either the site or the surrounding area, had been studied. Among the published material, the most prominent is the milestone found in 1921 near Velić. The milestone was dated to the 3rd century. However, the location of the vaulted tomb has not been mentioned in scientific literature so far. Therefore, the main goal of the field survey was to record, document and protect the new archaeological site between the villages Jabuka and Velić. The recorded data revealed the remains of walls (1.60 m wide) made from carved stone and consolidated with mortar. Experts recorded building structures spread out evenly inside the wall perimeter, which indicate the remains of a settlement. Although still visible, all recorded buildings were heavily demolished. In the vicinity of the detected tomb, structures were found which could possibly be linked to other vaulted tombs. The remains of a large building, possibly a church, were also detected nearby. Although the site is covered in thick vegetation, numerous fragments of roof tiles and pottery were found. During this phase of research, we are not able to define the exact type of settlement, nor the period when it was in use, but we managed to provide all the necessary protection measures for the site. Keywords: archaeological survey, milestone, rampart, architecture, vaulted tombs Ovaj rad je financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom 6505 Between the Danube and the Mediterranean. Exploring the role of Roman military in the mobility of people and goods in Croatia during the Roman Era.

100

LITERATURA Abramić 1926-27 M. Abramić, O novim miljokazima i rimskim cestama Dalmacije, VAHD 49, Split 1926-27, 139-155. Basler 1960 Đ. Basler, Bazilika u Oborcima – Arheološka problematika i konzervatorski zahvat, Naše starine 7, Sarajevo 1960, 59-72. Bavec 1989 U. Bavec, Prispevek k metodam arheološkega terenskega pregleda in slovenska izkušnja, Arheo 9, Ljubljana 1989, 34-40. Bojanovski 1964 I. Bojanovski, Kasnoantičke grobnice na svod u Čitluku i njihova prethodna konzervacija, Naše starine 9, Sarajevo 1964, 103-122. Bojanovski 1980-81 I. Bojanovski, Kasnoantička bazilika u Vrbi na Glamočkom polju, GZM, n. s. 35-36, Sarajevo 1980-81, 195-211. Cambi, Gamulin, Tonković 1999 N. Cambi, A. Gamulin, S. Tonković, Starokršćanska bazilika u Zmijavcima, Split-Zmijavci 1999. Demicheli 2013 D. Demicheli, Izvješće o rezultatima arheoloških istraživanja provedenima na arheološkom lokalitetu Velić kod Trilja u srpnju 2013. godine, podneseno Ministarstvu kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Splitu, Zagreb 2013. Grosman 1989 D. Grosman, Tehnike terenskega pregleda, Arheo 9, Ljubljana 1989, 58-63. Howard 2007 P. Howard, Archaeological Surveying and Mapping: recording and depicting the landscape, London – New York 2007. Imamović 1996 E. Imamović, Rezultati probnih iskopavanja u Podastinju, Višnjici i Gromiljaku kod Kiseljaka, GZM, n. s. 47, Sarajevo 1996, 61-92. Miličević-Capek 2009 I. Miličević-Capek, Novi nalazi kasnoantičkih grobnica na svod u Donjoj Hercegovini, Archaeologia adriatica 3, Zadar 2009, 223-236.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 100-101

Milošević 1980 A. Milošević, Arheološki spomenici gornjeg i srednjeg toka rijeke Cetine, Zbornik Cetinske krajine 2, Sinj 1981, 1-136. Milošević 1990 A. Milošević, Porijeklo i datiranje keramičkih posuda u grobovima ranoga srednjega vijeka u Dalmaciji, Diadora 12, Zadar 1990, 327-370. Milošević 1998 A. Milošević, Arheološka topografija Cetine, Split 1998. Paškvalin 1959 V. Paškvalin, Dva nalazišta kasnoantičkih grobova na svod i kratak osvrt na dosadašnje nalaze tih grobnih kamera na teritoriju Bosne i Hercegovine, GZM, n. s. 14, Sarajevo 1959, 140-160. Nikolajević 1969 I. Nikolajević, Kasnoantičke presvođene grobnice u srednjovjekovnoj crkvenoj arhitekturi Bosne i Hercegovine, u: A. Benac (ur.), Simpozijum Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi Južnih Slovena, Sarajevo 1969, 217-226. Tončinić 2013 D. Tončinić, Izvješće o rezultatima arheoloških istraživanja provedenima na arheološkom lokalitetu Velić/Jabuka kod Trilja u veljači 2013. godine, podneseno Ministarstvu kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Splitu, Zagreb 2013. Vuletić 1973 A. Vuletić, Novi neolitski nalazi na području Cetinske krajine, Sinj 1973.

101

IVAN ALDUK RADIONICE STEĆAKA U IMOTSKOJ KRAJINI

UDK/UDC 904:679.8(497.5 Imotski)”653” 904:726.825(497.5 Imotski)”653” Pregledni članak Primljeno: 22.8.2014.

Ivan Alduk Konzervatorski odjel u Imotskom A. Starčevića 7 HR – 21260 Imotski [email protected]

S obzirom na veliki broj sačuvanih stećaka u Imotskoj krajini (oko 80 lokaliteta), izrazito bogatstvo reljefa, način na koji ih „majstori - kovači“ upotrebljavaju te pojavu pojedinih tipova stećaka danas nam se na ovom području kristalizira nekoliko „radionica“ i kovača koje djeluju na prostorima pojedinih sela, ali i znatno šire. Ključne riječi: stećci, Imotska krajina, kovači, radionice

Cilj ovog kratkog rada je pokušati predstaviti uvodno istraživanje na temu radionica stećaka u našim krajevima. Smatramo da je identificiranje ovakvih radionica i majstora kovača od izuzetne važnosti, tim više što samo nekoliko desetaka kilometara dalje, na jadranskoj obali, u isto vrijeme (govorimo o vremenu od 14. do prve polovine 16. stoljeća) djeluje veliki broj naših najznačajnijih kipara, arhitekata, graditelja i slikara s čijim smo djelima te cjelokupnim umjetničkim razvojem vrlo dobro upoznati. Iako nam se (osim u jednom slučaju) nisu sačuvala imena ovih klesara, odnosno „kovača“ kako sami sebe nazivaju, njihov rad predstavlja gotovo jedini, a zasigurno najbolje sačuvan umjetnički i zanatski izričaj razvijenog i kasnog srednjeg vijeka dalmatinske unutrašnjosti neraskidivo povezan s kontekstom vremena u kojem nastaje.

Prva radionica kojom ćemo se baviti djeluje na krajnjem jugoistočnom dijelu današnje Imotske krajine, odnosno šire okolice Župe i Rašćana s lokalitetima: Župa - sv. Ivan i okolica, Rašćane - sv. Mihovil, Kozica - sv. Ilija/groblje, Dragljane - sv. Ante).1 Taj je prostoru u srednjem vijeku vjerojatno pripado tzv. Gorskoj župi sa sjedištem u Vrgorcu. Ovu radionicu (možda čak i dvije ovisne jedno o drugoj) čiji bi prostor i odnos s ostalima tek trebalo utvrditi karakterizira stilizirana vegetabilna bordura, pojava uzdignute ruke, manji tordirani vijenci, mačevi i štitovi s urezom i kosim tracima na površini, karakteristična kombinacija zvijezde ili tordiranog vijenca s križem i mladim mje1

Alduk 2011. 103

Radionice stećaka u Imotskoj krajini

Sl. 1. Župa Biokovska, stećak kod stare crkve sv. Ivana (Foto: I. Alduk)

secom te prikazi lova i životinja (Sl. 1). Kako smo već rekli ovaj prostor je u srednjem vijeku pripadao Gorskoj župi (dijelu srednjovjekovne Humske zemlje) pa i stećci pokazuju dosta srodnosti i međusobnih utjecaja. Posebno se to odnosi na pojavu rozete ili zvijezde sastavljene od 6 ili 8 izduženih romboidnih krakova te velikog polumjeseca. S druge strane sljemenjaci se na ovom području javljaju rijetko, ali pokazuju neke zajedničke sličnosti: često su gotovo neukrašeni ili na užim (zabatnim) stranama imaju reljefe križeva različitih oblika preko cijele strane (Župa - sv. Ivan, Vrutak, Slivno-Grebnik) (Sl. 2 i 3). Stećke koje se relativno lako može vezati za jednog kovača ili „radionicu“ nalazimo i drugdje po Imotskoj krajini. Prepoznajemo ih na nekoliko lokaliteta na području Zagvozda i Grabovca (Zagvozd - „Vukov greb“ tj. Golubinčina, Zagvozd - Bartulovići/bunar Čerinac, Zagvozd/Butige - crkva Svih Svetih, Grabovac - crkva 104

Male Gospe, Grabovac/Goričaj - Mrki kamen).2 Ovo je područje tijekom srednjeg vijeka bilo podijeljeno između više teritorijalnih jedinica: Imote na sjeveru, župe Radobilje na zapadu i Gorske župe na istoku. Stećci o kojima govorimo su sljemenjaci ponekad nešto manjih dimenzija od klasičnih sljemenjaka te s jače zakošenim stranama tako da se blok pri dnu sužava više nego je to uobičajeno. Izdvajaju se i po ukrasu gdje osim prizora lova, životinjskih figura ili rijetko kola dominira spirala (često na krovu) i dvostruka voluta (Sl. 4 i 5). Na području sela Slivna (lokaliteti: Grebnik, Barića torina) djelovala je jedna radionica s vrlo specifičnim stećcima.3 Radi se o sanducima ili nešto debljim plo2 3

Neke od njih spominje Katić 1954, 148-152. Gudelj-Lozo 2005, 107-109.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 104-105

Sl. 2. Kozica/Vrutak. križ na sljemenjaku (Foto: I. Alduk)

čama s bordurama ukrašenim spiralama na gornjoj površini stećaka, kolima oko bočnih strana stećaka, muškim i ženskim likovima koji pridržavaju križ, rozetama, križem između mladog mjeseca i zvijezde (Sl. 6). Neke od ovih motiva (npr. križ na užoj bočnoj strani stećka) nalazimo na stećcima u okolici Vrgorca (Ravča, Kljenak, Stilja, Prapatnice, Kozica-Vrutak), ali smatramo kako je ova radionica ipak bila ograničena na prostor pomalo zabačene Slivanjske žlibine u brdima južno od Imotskog polja. Ipak, način obrade jednog od sljemenjaka te oblik reljefnog križa upućuje na povezanost sa sljemenjacima iz okolice Župe i Kozice (Vrutak) (Slike 2, 3). U stručnoj literaturi je davno identificirana radionica kovača Jurine, jedinog potpisanog kovača na stećcima u Hrvatskoj, koja se razvijala u zapadnom dijelu Imotske krajine, župi Radobilji, istočnim dijelovima Cetinske krajine te sjevernom dijelu srednjovjekovne Po-

ljičke kneževine (Sl. 7 i 8).4 Radi se o jednom izrazito vitalnom i očito bogatom prostoru koji svoj razvoj treba zahvaliti smještaju uz glavnu komunikaciju u ovom dijelu unutrašnjosti te križanjima iste s pravcima koji od obale vode dalje prema Bosni, trgovini koja se razvija uz te puteve te polunomadskom (transhumantnom) stanovništvu. Prostor Jurininog djelovanja je zasad najveći, odnosno veći i od najpoznatijeg među „kovačima“ – Grubača - koji djeluje u istočnoj HerJurina se potpisao na monumentalni sljemenjak Vukoja Bogdanića na groblju „Mramori“ ili „Kamenjak“ na Lovreću kod Imotskog; Katić 1954, 139-142; Petričević 1981, 281-284; Punu afirmaciju, ovaj gotovo zaboravljeni klesar, dobio je u radovima A. Miloševića koji postupno godinama analizira pojedine motive (lov, antropomorfni ljiljan…), prepoznaje faze u nastajanju „radionice“ i širinu Jurininog djelovanja te ga stavlja u jasan povijesni kontekst; Milošević 1991, 54-59; Milošević 2005. 4

105

Radionice stećaka u Imotskoj krajini

Sl. 3. Župa Biokovska, sljemenjak sjeverno od crkve sv. Ivana (u pozadini najviši biokovski vrh, sv. Jure) (Foto: I. Alduk)

Sl. 4. Goričaj/Mrki kamen, sljemenjak (Foto: I. Alduk)

cegovini.5 Očito se radi o vrlo dobrom i cijenjenom majstoru druge polovine 15. stoljeća pa njegove stećke nalazimo na širokom prostoru od Imotske krajine (Cista, Lovreć, Lokvičići) do okolice Duvna i Kupresa. Ta radionica ima više faza u svom nastajanju, a započinje vjerojatno negdje u prvoj polovini 15. stoljeća s obziroma na najranije datirane primjerke iz Poljanica kod Biska (Trilj). U to vrijeme nastaju osnovni motivi i načini klesanja koje se u sljedećim fazama razvijaju i razrađuju - tordirano uže, izduženi ljudski i životinjski likovi, zvijezda i mladi mjesec ponajviše na sljemenu stećaka (a radi se većinom o sljemenjacima), ljiljan na užim stranama stećka, natpisi (kao jedna jako bitna karakteristika). Smatramo da je radionica trajala nekoliko desetljeća, a radi se definitivno o najplodnijoj radionici stećaka kod nas s obzirom na to da se u svojoj posljednjoj fazi proširila duboko u zaleđe, točni-

je prema Tomislavgradu (Eminovo selo) te Kupresu (Ravanjsko polje). Ovo širenje je naravno povezano s tadašnjim povijesnim događajima i političkom povezanosti ovih predjela s osobom hercega Stipana Vukčića Kosače. Ali ovdje je potrebno naglasiti još jednom i transhumantni, dakle polunomadski život ovdašnjeg stanovništa, kako samih Vlaha tako i ostalog stanovništva. Takav način života zadržao se zapravo do prije 50-ak godina.

5

106

Miletić 1982, 113.

Uz ovu radionicu vezali bismo i određeni broj ploča i sanduka koje često nalazimo na lokalitetima s karakterističnim sljemenjacima, posebice u Cisti i Budimirima kod Trilja. U prvom redu tu mislimo na ploče s ljudskim likovima koji pridržavaju visoki križ. Upravo je način klesanja tih likova te vegetabilna bordura poveznica sa spomenutim sljemenjacima (Sl. 9).

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 106-107

Drugu skupinu ploča moguće je smatrati radionički srodnima ovoj prvoj, ali uz izrazito vidljive specifičnosti. Susrećemo ih u Cisti Velikoj (Velika Crljivica, Zadužbina),6 ali i u Rastovcu kod Zagvozda (crkva sv. Stjepana), Bisku kod Trilja (crkva sv. Mihovila) te Trnbusima u Gornjim Poljicima (crkva sv. Luke).7 Radi se o pločama čija je gornja ploha dijagonalno podijeljena dvjema trakama (odnosno nečim što sliči na koplja nazubljene drške) te obrubljena bogatom vegetabilnom ili geometrijskom bordurom. U prostoru između bordure i kopalja nalazimo polumjesec, zvijezde, križeve, štit i mač. Posebno ovdje ističemo križeve ukrašene motivom riblje kosti te sužene, odnosno zašiljene u donjem dijelu (Sl. 10). Odnosi među pojedinim radionicama su također zanimljiv aspekt proučavanja stećaka. Motivi dviju radionica se miješaju ponajviše na rubnim, odnosno prostorno bliskim lokalitetima. Posebno su pri tome zanimljivi lokaliteti na području Lokvičića, odnosno Berinovca, ponajviše onaj najveći - „Grebašnik“ kod zaseoka Zovko. Pojedini od tamošnjih stećaka su definitivno proizvod „Jurinine radionice“, (možda čak i samog kovača Jurine), a na nekima se susreću motivi te radionice (ljiljani) te one zagvoške koja se najviše očituje u obliku stećaka te pojavi spirale na sljemenu. Slična situacija je i s jednim primjerkom s Lovreća. Na Berinovcu se nazire mogućnost djelovanja još jedne manje radionice stećaka ukrašenih križevima različitih tipova, nešto masivnijim ljiljanima i rozetama te svastikama. Jedan od lokvičkih stećaka, s lokaliteta kod zaseoka Pezo, s prikazom utvrde s kulama i kruništima nadovezuje se na sličan stećak sačuvan kod mosta u Prološcu (Sl. 11). Analogije su brojne i još uvijek nedovoljno istražene. Jedan takav stećak je s lokaliteta odnesen u Split i danas se nalazi ispred zgrade MHAS-a. 7 Većina spomenutih lokaliteta se nalazi oko crkava, ali su one znatno mlađeg datuma osim današnje crkve sv. Luke u Trnbusima za koju se pretpostavlja da je nastala na mjestu ranije srednjovjekovne crkve; Tomić 2006, 118-119, 121; Alduk 2007, 381-382. Postoji mogućnost da je i crkva sv. Mihovila u Bisku postojala u predtursko vrijeme, Vidović 2004, 202-203. 6

Sl. 5. Zagvozd/Vukov grb (Goluninčina), sljemenjak (Foto: I. Alduk)

S obzirom na veliki broj sačuvanih stećaka u Imotskoj krajini (oko 80 lokaliteta), izrazito bogatstvo reljefa, način na koji ih „majstori - kovači“ upotrebljavaju te pojavu pojedinih tipova stećaka danas nam se na ovom području kristalizira nekoliko „radionica“ i kovača koje djeluju na prostorima pojedinih sela, ali i znatno šire. Stećci su uistinu jedan od najosobitijih dijelova hrvatske nacionalne baštine, a Imotska krajina je dio njihovog matičnog prostora. Brojni aspekti kroz koje ih je moguće proučavati neiscrpna su tema za generacije budućih arheologa i povjesničara umjetnosti.

107

Radionice stećaka u Imotskoj krajini

Sl. 6. Stećci iz Slivna (preuzeto iz Gudelj-Lozo 2005) 108

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 108-109

Sl. 7. Lovreć/Mramori, sljemenjak Vlokoja Bogdanića s natpisom i potpisom kovača Jurine (Foto: I. Alduk)

Sl. 8. Cista Velika/Crljivica - sljemenjaci Jurinine radionice (Foto: I. Alduk)

Sl. 9. Cista Velika/Crljivica - stećak/ploča (Foto: I. Alduk)

Sl. 10. Cista Velika/Zadužbina - stećak/sanduk (Foto: I. Alduk) 109

Radionice stećaka u Imotskoj krajini

Sl. 11. Proložac, sljemenjak kod mosta s prikazom kula u središnjem dijelu (Foto: I. Alduk)

110

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 110-111

Ivan Alduk

KRATICE

WORKSHOPS OF MEDIEVAL TOMBSTONES IN IMOTSKA KRAJINA

SHP – Starohrvatska prosvjeta, Split PpuD, PRILOZI POVIJESTI UMJETNOSTI U DALMACIJI, Split Godišnjak CBI, Godišnjak centra za balkanološka ispitivanja, Sarajevo

(Summary) This short paper attempts to present the preliminary study of the workshops of medieval tombstones (stećci) in these parts. We believe the identification of these workshops and of their stonemasons is of vital importance, all the more since only a few dozen kilometers away on the Adriatic coast a large number of our most significant medieval sculptors, architects, builders and painters were active then, and their work and overall artistic development is well known to us today. Even though the names of the stonemasons have not been preserved (except for one), i.e. of the “smiths” as they used to call themselves, their work is almost the sole best preserved expression of the arts and crafts of the high and late medieval age in the Dalmatian hinterland, inextricably linked to the period of its development. When we take into account the great number of preserved medieval tombstones (stećci) in Imotska krajina (around 80 sites), the rich detail of their reliefs, the manner in which the “master smiths” used them, and the appearance of certain tombstone types, we have a clear picture today of several “workshops” and smiths active in certain villages and in the wider surrounding area. Keywords: medieval tombstones (stećci), Imotska krajina, smiths, workshops

LITERATURA Alduk 2007 Ivan Alduk, Prilog poznavanju samostrijela u srednjovjekovnoj Dalmaciji, SHP 34, 2007, str. 379-387 Alduk 2011 Ivan Alduk, Kovač iz Gorske župe, PpuD 42, 2011, str. 161-186 Gudelj-Lozo 2005 Ljubomi Gudelj-Marijan Lozo, Arheološki spomenici u Krstaticama i Slivnu, Zavičajno blago u funkciji razvoja Zabiokovlja-zbornik radova, Split 2005, str.105-116 Katić1954 Lovre Katić, Stećci u Imotskoj krajini, SHP 3, 1954, str. 131-169 Miletić 1982 Nada Miletić, STEĆCI, Zagreb-Beograd-Mostar 1982 Milošević 1991 Ante Milošević, Stećci i Vlasi, Split 1991 Milošević 2005 Ante Milošević, „Kovač“ Jurina, Godišnjak CBI, knjiga XXXIV(32), 2005, 253-268 Petričević 1981 Ivan Petričević, Pročitani „izgubljeni“ natpisi, Kačić 13, 1981, str. 273-284 Tomić 2006 Radoslav Tomić, Poljica i omiška okolica, Zbornik radova „Omiš i Poljica“, Zagreb 2006, str. 11-136 Vidović 2004 Mile Vidović, Splitsko-maksraka nadbiskupija/Župe i

ustanove, Split 2004

111

RADOSLAV DODIG

PODRIJETLO IMENA IMOTSKI

UDK/UDC 81’373.6:911.37(497.5 Imotski) Izvorni znanstveni članak Primljeno: 10.3.2014.

Radoslav Dodig Kr. Zvonimira 13 HR — 20350 Metković [email protected]

O imenu Imotski pisalo je više auktora: H. Krahe, P. Skok, A. Mayer, A. Ujević, P. Šimunović i A. Loma, ali nisu ponudili uvjerljive etimologije. Najčešće se podrijetlo tražilo u imenu putne postaje Aemate (Lamatis), spomenute u kartografskim izvorima. U članku će se raspraviti o svim dosadašnjim pokušajima, uz topografske, povijesne i arheološke argumente i ponuditi prihvatljiva etimologija. Ona će se temeljiti na romanskoj osnovi mont- (brdo), kako je to već ranije naslutio D. Alerić. Ključne riječi: Imotski, Imotica, Podimoć, Matokit, etimologija, romanizmi

Imotski (43º26’51’’ N, 17º12’59’’ E, n. v. 397 m, površina 7, 25 km²), naselje u Splitsko-dalmatinskoj županiji, smješteno je na jugoistočnome rubu Imotskoga polja, u mikroregiji Imotske krajine.1 Kao istoimena općina u SR Hrvatskoj najveći demografski uzrast dosegla je 1971. kada je imala 47.354 stanovnika,2 s površinom općine od 606 km², sa 43 naseljena mjesta, od toga u gradu Imotskom 4.000.3 Ipak, veliku zagoFeldbauer 2004, str. 293. Popis 1992, str. 20. 3 Popis 1992, prikaz XXXII.

netku svim istraživačima prošlosti predstavlja podrijetlo imena Imotski. Prije pokušaja odgonetanja toga zamršena problema treba se prisjetiti njegovih najstarijih pisanih spomena: 950. τὰ Ἤμοτα4 12. st. (Gor)imita5 1210. Ymot6

DAI, Moravscik-Jenkins, str. 144. Ljetopis 1928, str. 327, str.. 452; Ljetopis 1950, str. 75. 6 CD III, br. 82, str. 101. 7 MS br. 45, str. 45.

1

4

2

5

113

Podrijetlo imena Imotski

1254. Радошевикь, сатьникь имотьски7 1370. Ymote8 1371. Crasimir de Ymota9 1372. Imota10 1378. Embrich, conte de Imotta11 1382. Vesselcus Perstich, voyvoda de Imota12 1390. [1385-1390] locum In Monte13 1392. Georgius de Ymocha14 1408. Oppidum Imoschi cum provincia Imota15 1408. Castro nostro Ymotte16 1444. Imozchi Huimoch castello et contato17 1448. castrum Ymotzky18 1454. civitate Imozchi19 1475-1477. kal‘a Imotski20 1503. Ymoczky21 1519. castrum Imoczka22 1520. İmoçka kal‘a23 1555. Imozcha24 1601. Castello d’Imota25 1623. conventus Hymotta26 1624. Imotschi27

Soldo 1989, str. 52. Ujević 1991, str. 96. 10 CD XIV, str. 440. 11 Dinić 1978, str. 381, bilj. 61. 12 Dinić 1978, str. 381, bilj. 61. 13 AF 505. Popis franjevačkih samostana Bartola iz Pize. Nesigurno, pa priređivači predlažu čitanje Ymote. 14 Žugaj 1990, str. 18. 15 Šišić 1938, str. 316. 16 MSHSM XXIII, str. 88. 17 Thallóczy 1914, str. 362; Vego 1978, str. 131. 18 Thallóczy 1914, str. 154, 379; Vego 1978, str. 134. 19 Thallóczy 1914, str. 167, 398: Imoschi; Vego 1978, str. 139: Imozchi. 20 Aličić 1985, str. 82. Nije naveden izvoran oblik. 21 DPIR 21; Klaić 1982, str. 263. 22 VMHHSI, str. 626. 23 Sarinay, Budak 2005, str. 4. 24 Kukuljević 1857, str. 60. 25 Orbini 1601, str. 265. 26 Pandžić 1995, str. 183. 27 Rački 1882, str. 175. 28 MSHSM XXIII, str. 391. 8 9

114

1630. fra Giovanni d’Imotta28 1640. Imotta29 1659. Imoški30 1660. pater Bernardinus de Imota31 1660. İmoçka32 Iz navedenih primjera zamjetan je osnovni oblik Imota (županija), koji je kao najstariji potvrdio car Konstantin Porfirogenet, uz napomenu da se početna eta (Η) prema novogrčkome izgovarala i.33 Nije jasno zašto je car oblikovao srednji rod (τὰ Ἤμοτα),34 premda ima još takvih primjera u pisanju imena mjesta i otoka: τὰ Δεκάτερα, τὰ Κούρκουρα, τὰ Μέλετα, τὰ Ῥίσενα, τὰ Χώαρα?35 Zacijelo je riječ o greciziranju imena pučkih govora iz kosih padeža (genitiv-akuzativ-lokativ) i adaptaciji u sustav grčkoga jezika. U većini slučajeva slavizirani oblici su u muškom rodu Kotor, -a; Mljet, -a; Risan, -a; Hvar, -a, što bi moglo značiti da je paradigma u 10. st. bila Imot, -a? U županiji Ἤμοτα ne navode se gradovi, što je potaklo P. Skoka na zaključak da je pisac dao ime mjesta kao naziv županije, slično kao u primjeru Makarske: ὁ Μοκρός/τὸ Μόκρον.36 O imotskoj topografiji i etimologiji počelo se raspravljati još od 19. st. J. Alačević piše da je civitas Emanio kozmografa iz Ravene (7. st.) koruptela od Ematha ili Emotha, povezujući za to ime ilirsku etničku zajednicu Hemasini (Plinii, NH III 22, 143).37 Ilirolog H. Krahe, premda se nije upuštao u etimologiju Imotskoga, ipak ga je uvrstio u “alten balkanillyrischen geographischen Namen”.38 Gotovo sve ostale pretpo-

Zlatović 1890, str. 22. Gavran 1981, str. 225. 31 MSHSM XXIII, str. 494. 32 Čelebija 1996, str. 273. Priređivač u bilješci navodi oblik Imoča. 33 Skok 1927, str. 172. 34 Priređivač DAI G. Moravcsik u indeksu str. 296. bilježi naglasak τὰ Ἠμότα (?) 35 Skok 1927, str. 188; Loma 2000, str. 125. 36 DAI, Moravcsik-Jenkins, str. 144; VIZANTISKI IZVORI, str. 34; Skok 1927, str. 188, ima τὸ Μοκρόν za županiju prema izdanju DAI, I. Bekker, str. 145. 37 Alačević 1878, str. 54: Emanio potrebbe essere una corruzione di Ematha od Emotha (Imoski). 38 Krahe 1925, str. 12. 29 30

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 114-115

stavke o podrijetlu imena Imotskoga oslanjale su se na oblik Aemate/Aematis, cestovne postaje koju navodi Itinerarium Antonini:39 P. Skok,40 A. Mayer,41 S. Čače,42 P. Šimunović,43 A. Loma44 i A. Marković.45A. Ujević, auktor monografije o Imotskome, pokušao je u toponimu Imotski pronaći grčki glagol ἠμύω, naginjemse, padam.46 Danijel Alerić jedini je, pak, cijeli članak posvetio podrijetlu imena Imotski,47 s time da se njegov pokušaj znatno razlikuje od navedenih mišljenja. On pretpostavlja da je starosjedilačko romansko stanovništvo mjesto gdje se nalazio Imotski nazvalo *turris in monte (kula na brdu), što su kasnije doseljeni Hrvati od završne sintagme in monte, preko immonte >*Imǫtъ, došli do naziva Imot/Imota, uz koji je s pomoću sufiksa –ski nastao oblik Imotski (grad ili varoš).48 Prije nego se osvrnemo na navedene etimologije, treba spomenuti još dva toponima koji u osnovi imaju imot-: Imotica i Podimoć. Imotica (42°54’47”N 17°42’55”E, 154 m/nv), 85 st., površina osam km², nalazi se 24 km SZ od Slanoga, na lokalnoj cesti Imotica-Topolo, pripada župi Male Gospe iz Topola.49 Spominje se 1399. (прѣко Имотице)50 i 1405. (Имотица, селоИмотицѹ).51 Podimoć (navodi se i Podimoč) kao naseljeno mjesto (N 42°50’06’’ E 17° 50’ 13’’, 280 m/nv), osam km SZ od Slanoga, 44 st., pripada župi Gospe od Ružarija iz Lisca.52 Spominje Cuntz 1990, 269,1, str. 40; najnovije izdanje Löhberg 2006, str. 221. 40 Skok 1927, 188 (=Skok 1928, 226); Skok ERHSJ I, 718. 41 Mayer 1957, 33-34; 1959, str. 130, 134 i 143, s promjenama Aematis > *(i)ьmot- > `Imot-skî. 42 Čače 1995, str. 51, bilj. 146, doduše oprezno “(Pred) latinsko Ae-/Emat- vjerojatno je povezano s ojkonimom *Emanium.” 43 Šimunović 1997, str. 402. 44 Loma 2000, str. 99, s razvojem Ìmotskī Gate76 glede završnoga –ate ne ide u prilog Mayerovoj konstrukciji. Usto, pitanje je kakva bi bila sudbina početnoga diftonga ae. Ako je suditi prema primjerima Aenona> *Enona > *Nona > *Nuna > *Nyna > *Ninь Čače 1995, str. 50-55. 68 Čače 1995, mapa na sl. 8, str. 55. 69 O njegovoj ubikaciji opsežno pišu Puljić, Škegro 2006. 70 Oreč 1994. 71 Jelić 1898, str. 550. Usto, L. Jelić u navedenu članku smješta Ravenatov Epilentio i Delontino sa Splitskoga sabora u Imotski, str. 548. 72 Detelić 2007, str. 401. 73 Mayer 1957, str. 34. 74 Čače 1995, str. 30, s pozivom na Mayera i Skoka, smješta u Gate. 75 Čače 1995, str. 29 mjesto locira u poljičke Jesenice. 76 Skok 1930, str. 487, 510. 67

116

> Nin,77 te Aesontius, Sontius > Soča,78 tada bi diftong otpao. Slično tome presmiona je Čačina pretpostavka o imenu Imotskoga preko veze (pred)latinskoga Ae/Emat- s ojkonimom *Emanium.79 Kako kaže M. Šimundić, “Od predloška Emanio nije mogao nastati oblik Emotha”.80 Ni pisanje o Hemasinima (Alačević) i Manijcima (Tomaschek i Mayer) oko Imotskoga ne može se održati. Hemasini (NH XXII, 143), s inačicama Haemasi i Aemasi,81 ranije su, dakle prije Plinijeva doba, zajedno s drugim zajednicama nastanjivali područje južno od Neretve prema Epidauru i Lisu. Nisu identični s Hipasinima (Ἱππασῖνοι, Apijan, Ill. 16), kako to hoće Alföldy82 i Bojanovski,83 sudeći prema recentnim istraživanjima.84 Manijci, žitelji primorja uz Neretvanski kanal, koje ne spominju Plinije, Strabon i Ptolemej, u kasnoantičko doba već davno su bili zaboravljeni, tako da njihova veza s Ravenatovim Emanijem nema temelja.85 Zanimljivo je mišljenje S. Georgijevića koji piše “jasno je da je Imota lično ime”. Svrstava ga u skupinu antroponima sa sufiksom –ot(a), uz navode više toponima istoga tvorbena tipa iz Srbije: Cikota (Takovo) Čigota (Timok), Kulota (Selište), Pirot i dr.86 On ga, ipak, veže za ilirski toponim *Aemotis, što je kasnije iskrivljeno u Aematis. Istina, može se naći toponima antroponimijskoga postanja sa sufiksom -ot(a) u slavenskim jezicima: Nemotice (Moravska, od imena Němota),87 Jarota, Małota, Miłota (na lužičkom području u Njemačkoj),88 Bobota (Vukovar), Cikote (Pakrac), Cikote (Prijedor), Cikote (Loznica i Kosjerić, Srbija), Cikot (Rekovac, Srbija), Ipota (Jajce),89 pa i u rumunjskom: Vacotă, Grănot, Calotă.90 Ali nema u izvorima antroHolzer 2011, str. 132-133. Piščevu smo rekonstrukciju ponešto skratili. 78 Schramm 1981, str. 262; Snoj 2009, str. 386. 79 Čače 1995, str. 51, bilj. 146. 80 Šimundić 1989, str. 469. On se ne izjašnjava o podrijetlu imena Imotski, ali smatra da je iz ilirskoga jezika. 81 Zehnacker 2004, str. 84. 82 Alföldy 1965, str. 36. 83 Bojanovski 1988, str. 378. 84 Šašel Kos 2005, str. 416-417. Uostalom Apijan ih stavlja u susjedstvo s tračkim Besima. 85 Čače 1999, str. 60. 86 Georgijević 1981, str. 270-272. 87 Černý, Váša 1907, str. 15. 88 Eichler 1985, str. 12. 89 Grujički 1985, str. 27, 50, 135. 90 Bogrea 1921, str. 212. 77

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 116-117

Sl.1. Zemljovid M. Waldseemüllera iz 1525, prema Geographica, Tabula 37.

ponima *Imot(a), gdje bi se možda mogla tražiti slavenska osnova od glagola imati, poput poljskih imena Imisław (skraćeno Isław) i Imisława (skraćeno Isława), sa spomenima Ymmizlaus 1212; Imislaus 1277; Ymislaus 1306; Imislava 1398. (Imka, Jimka, Himka)

1412-1416.91 Postoji toponomastička i antroponimijska skupina uz glagol imati, habere, s vrlo malim brojem primjera – spomenuto ime Imisław i toponi91

SSNO II, str. 1412-1416. 117

Podrijetlo imena Imotski

Sl. 2. Catastico P. Corira iz 1774, crtež iz zbirke Franjevačkoga samostana sv. Franje Imotski

mi bugarsko Имането i češkoNemance.92 Njima bi se moglo pridodati Imovica (Ljubljana), Imovina (ravnica, Pakrac) i možda Imljani (Travnik).93 Sveslavenski i praslavenski sufiks -ota veže se uz pridjevske i imenske osnove.94 T. Maretić sabrao je korpus od 35 imena na –ot i –ota, ali nema primjera od glagolske osnove.95 Prema Blažu Jurišiću formantom –ota (iza palatala – eta) tvore se apstrakta od pridjeva, rijetko od imenica ili glagola. Uvrstio je samo jedan primjer nomen actionis: bùbota, od glagola bubati.96 Vratimo se na Alerićeve pretpostavke. On povezuje toponime Imotski, Imotica i Podimoć, kojima traži zajedničko podrijetlo. Tvrdi da su sva tri naselja sagrađena na brdu, što ih svrstava u nomina topographica.97 Mišljenja smo da je D. Alerić dobrim dijelom riješio etimološke probleme, ali njegov rad potrebuje

Miklosich 1860, str. 278; Šmilauer 1970, str. 83-84. INDEX GAZETTEER IIa str. 398. 94 ERHSJ III, str. 576; Korobar-Belčeva 1981, str. 309-318. 95 Maretić 1886, str. 125-126. 96 Jurišić 1992, str. 136. 97 Alerić 2001, str. 5-15. 92 93

118

određene ispravke i dopune. Prvo one topografske. Stari Imotski, odnosno tvrđava Imotski, kao što smo vidjeli spominje se u srednjovjekovnim izvorima kao oppidum, castrum, castellum, pa mu je najizglednije tražiti početke u srednjem vijeku. Arheološki i konzervatorski radovi koji su obavljeni krajem prošloga stoljeća na imotskoj tvrđavi, mogu donekle osvijetliti prošlost Imotskoga, posebice u srednjem vijeku i u osmanskome razdoblju.98 Ispod Topane, uz Modro jezero, postojalo je u prapovijesti naselje iz brončanoga i željeznoga doba.99 Iz antičkoga doba, uključujući tu turbulentno razdoblje 6.-8. st., nemamo zasad materijalnih tragova koji bi govorili o naselju ili kakvim drugim objektima. Kako piše K. Patsch: “U rimsko doba bio je Imotski zapostavljen; nikakvi znaci ne pokazuju da su se Rimljani ovdje iznevjerili svome principu: naseljavanju na podnožjima visova, što zaokruBezić 1983, str. 207-228; Oreč 1984, str. 97-129; Oreč 1994, str. 71-88; Petrinec 2000, str. 227-232. 99 Oreč 1994, str. 87. 98

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 118-119

Sl. 3. Rimske ceste oko Imotskoga, prema Čače 1995, sl. 8, str. 393.

žuju kotline”.100 Dva ulomka kamena pilastra s pleterom od učvorenih troprutastih kružnica, koji je služio kao prag, može se okvirno datirati u 9. st.101 Kako je pronađen u sekundarnu položaju, ne znamo gdje se nalazila predromanička crkva kojoj je pripadao. Natpis pisan ćirilicom koji je iskopan uz južne zidove odgovara razdoblju 14.-15. st. Nije jasno gdje je završio natpis (na latinskome?) koji spominje J. Gardner Wilkinson oko 1848., koji on pripisuje vremenu hercega Stjepana, gdje se spominje Ljubomir kako obnavlja dvor: (H)anc aolam Lubomir restaurat et ornat eius pr(a)eceptor nec non que….102 Može se zaključiti da je na lokalitetu Podi, točnije na njegovim brdskim padinama iznad Imotskoga, izgrađena srednjovjekovna tvrđava, ali ne znamo je li u 9.-10. st., kada je vjerojatno naselje imalo ime, postojalo “na brdu” kakvo utvrđeno mjesto.

D. Alerić u dokazivanju izraza in monte (na brdu) navodi svjedočenja iz druge ruke o topografiji Imotice i Podimoća. Tako je iznad naselja Podimoć brdo Dubrava, s vrhom koji se zove Imoć. Nekada je na njemu postojala tvrđava. Slično tome naselje Imotica je ispod brijega na kojemu se nalazi kapela sv. Mihovila.103 Ako se promotre ortografske snimke i topografske mape područja Imotice i Podimoća ne stječe se baš takav dojam. Podimoć (mapa 1:25.000 Ston 624-2-3) smješten je na padinama ispod brda koje je nazvano Katina (492m). Na njegovu vrhu postoji prapovijesna gradina i u blizini naselja desetak prapovijesnih gomila. Podimoć se nalazi na području rudina, čije je značenje “zeleni zaravnjak na kršu”.104

Patsch 1900, str. 321. Vinko Sabljar, koji u svojemu Rječniku navodi Imoski i Imocki (Sabljar 1866, str. 147) piše da se Runović nekoć zvao Imota, kasnije Novavium (!), Sabljar 1866, str. 365. 101 Bezić 1983, str. 213. 102 Wilkinson 1848, str. 139.

103

100

Imotica (mapa 1:25.000 Ston 624-1-2) smještena je u podnožju dvaju brda (Rajduša 167 m i V. Lukovac 250 m), dok se kapela sv. Mihovila (168 m) nalazi 1 km za-

104

Alerić 2001, str. 9-10. Šimunović 1972, str. 277.

119

Podrijetlo imena Imotski

padno od sela. Ni u njoj nema ostatka tvrđave na brdu, ako izuzmemo i ovdje prapovijesne gradine i gomile (Službeni glasnik Dubrovačko-neretvanske županije, 6/2007, 372). Oba naselja prostiru se u podnožju brda, pa bi za njih prikladniji izraz bio sub monte, a ne in monte. Ali Alerić je dobro uočio da se u tim toponimima krije romansko monte. Brdo (mons, montis) pojavljuje se često u toponimiji romanskih zemalja,105 ali i na Jadranu i njegovu zaleđu. Iznad Vrgorca diže se ogranak Biokova (kota 1062 m) koji mještani zovu Matokit,106 čije se ime izvodi od monte(m) acutu(m), oštro brdo.107 Na Hvaru postoji Motokit, na Mljetu Montokuc, a blizu Šibenika Okit.108 Vrgorski Matokit ponegdje je zabilježen i kao Motokit.109 Takvih oronima ima i u unutrašnjosti Hercegovine: Veliki Matokit (935 m, 43°40′34″N 17°41′32″E) i Mali Matokit (730 m, 43°40′19″N 17°41′44″E), Jablanica, južno od kanjona Doljanke, Mantokit (704 m, 42°51′57″N 18°22′10″E), brdo iznad Mirilovića, zapadno od Bileće.110 Monte acutu susreće se višekrat u francuskoj i talijanskoj oronimiji: Monteacuto, Monteaguto, Montaguto, Monteauto i sl.111 Na rimskim itinerarima također se nalaze putne postaje s odrednicom monte, vjerojatno gdje je mansio ili mutatio bila na brdu: In monte bulsinio, In monte carbonario, In monte grani, In monte tauro,112 ili u složenicama Celio Monte, Monte Seleuco.113 U natpisu CIL III, 3198b = CIL III, 10156 uklesan je izraz ad imum montem Ditionum Ulcirum, što bi značilo “do podnožja dicionske gore Ulcira”.114 Superlativni oblik pridjeva imus, sinkopirano od in-

fimus, najdonji, najniži, javlja se u apsolutnoj upotrebi s genitivom: ima montis, podnožje brda, ima maris, morska dubina.115 Imus je evidentiran u romanskim korpusima,116 itinerarima (Imo Pyreneo),117 te u arumunjskome jeziku – hima, dolje, s početnim “h” pod grčkim utjecajem.118 U talijanskoj toponimiji vulgarnolatinsko īmu, dubok, dubina, ostavilo je traga: Mocampo, spomen 988. < imo campo, Nimolcampo < in imo campo i Nimotorre *immonte > *Imǫtъ > Imot. Da je izvorni oblik bio Imot (spomeni 1210. i 1444.) svjedoči i Podimoć, gdje je obliku Imot dodan sufiksalni morfem –jь u funkciji posvojnosti: *Imotjь > Imoć.120 U toponimu Imotica (etnik Imotičanin, ktetik imotički) jasan je sufiks –ica koji je polivalentan i ne mora uvijek označavati deminutiv.121 U pitanju je vjerojatno univerbizacija pridjeva i zemljopisna termina *Imotьska vьsь, Imotska ves (Imotsko selo) > Imotica. D. Alerić pretpostavlja da je na uzvišenju, gdje se danas nalazi kapela sv. Mihovila, bila imotska tvrđava, od koje je kasnije nastalo ime naselja “ispod nekadašnje rimske utvrde”.122 Za takvu pretpostavku nema arheoloških tragova.

REW 5664. Skok 1934, str. 175. 107 ERHSJ II, str.483. 108 Rocchi 1990, str. 46. 109 Formaleoni 1787, str. 237: Motochich monte. U ljubuškim selima može se čuti i Mitokit (Prolog) i Metokit (Veljaci). D. Alerić navodi i oblik Motokita, Alerić 2001, 12. 110 Dodig 2011, str. 840. Spominje ga i Jefto Dedijer, navodeći oblik Maltoket, u kojemu traži albanski korijen mal, “planina”, što preuzima i Ivan Popović. Slično piše i Ćiro Truhelka, Dodig 2011, str. 840, bilj. 46. 111 Pellegrini 2008, str. 236; Dauzat, Rostaing 1978, s velikim brojem toponima s osnovom mont-, 463-478. Za toponimijske izvedenice i složenice od monte vrstan je rječnik Schweickard 2009, str. 315, 330-331, 336. 112 Miller 1916, str. 473, 323, 391, 692. 113 Cuntz 1990, str. 36, 54.

Bojanovski 1974, str. 204-205. Lewis, Short 1958, str. 945; Forcellini 1940, str. 824. 116 REW 4327. 117 Miller 1916, str. 171. 171; Cuntz 1990, 70. Deset milja dalje nalazi se postaja Summo Pyreneo, TIR K/J-31, 150. 118 Papahagi 1974, str. 656. 119 Pellegrini 2008, str. 240, 246. 120 Alerić 2001, str. 14. 121 Šimunović 1972, str. 248-249. O njegovu podrijetlu i funkciji piše Bošković 1978, str. 273-275. 122 Alerić 2001, str. 15. 123 Rospond 1969. Pisac u imenskome korpusu navodi osnovu Imot- (Imotski i Imotica), ali piše da nije jasno podrijetlo te osnove (Niejasne pochodzenie podstawy Imot-), str. 128.

105 106

120

Kao što smo vidjeli uz ime Imotski, što su vrlo česta imena mjesta sa sufiksom –ьsk- u slavenskim jezicima,123 supostoji pored početnoga Imot (masculinum) i Imota (femininum). Imota podrazumijeva vezu s hora, regio, kraj, županija, a može često figurirati kao uče-

114 115

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 120-121

no ime. Franjevački ljetopisci iz Makarske pišu paralelno iz Imockoga (1664) i iz Imote (1665) i u Imotu (1686).124 Alerićevo pretpostavljeno *Turris in monte (Tvrđava na brdu) za Imotski, Imoticu i Podimoć, što se arheološki i topografski ne može lako dokazati, uputnije je vezati za sintagmu (in) ima monte, u podnožju brda, u podgori, slično spominjanu primjeru in ima turre>Nimotorre. Time se topografski vežu sva tri toponima, gdje su naselja nastala u podnožju brda, pod gorom, o čemu govore i imena poput Podgora, Podgorica, Podgorci, Podgorje i dr.,125 ali i toponimi s prefiksom pod-: Pod Nerezine, Podbreg, Podrupljane, Podvisoko i sl.126 Možda će netko prigovoriti kako se nije za izričaj “pod gorom” koristio prefiks sub-, s motivacijom pod, ispod, sub monte, koji se nađe u talijanskoj toponimiji, kao Summonte, (1150).127 Vjerojatno su razlike između sub i imus bile u zemljopisnim nijansama. Sub je možda bliže vrhu nečega, a imus niže i šire ispod vrha.128 Premda ima putnih postaja s prefiksom sub(Sub Romula, Sub Saltum, Sublubatia),129 ili, kao što je rečeno, onih nazvanih Monte i s prijedlogom in, nema sintagme sub monte.130 Na kraju može se pretpostaviti da se na izmaku antike određeno naselje prostiralo u podnožju brda Podi, zacijelo bez predrimskoga imena. Pridošli Hrvati susreli su se s govornicima pučkoga (vulgarnoga latiniteta), koji su prilično odstupili od klasičnoga latiniteta, gdje se miješaju padeži, uporaba prijedloga, nastavaka i stvaraju nove riječi.131 U tome okružju čulo se već sraslica *immonte, od koje su se razvili oblici Imot i Imota. Slična glasovna pojava zbila se i u okružju Imotice i Podimoća. Primjeri očuvanja romanizama Motokit, Matokit, Montokuc i Mantokit govore da se oronimska osnova mont- pokazala žilavom. Soldo 1993, str. 25, 31, 61. HER 8, str. 78. 126 Šimunović 2005, indeks str. 304-305. 127 Queirazza 1990, str. 756. Čini se da sintagma sub monte nije bila često u toponimiji. U ovom rječniku susrećemo samo ovaj primjer. 128 OLD 855, 1834. 129 Miller 1916, indeks str. 978. 130 Vidjeti indekse u Miller 1916, Schnetz 1990. i Cuntz 1990. 131 O tome još poodavno Skok 1915. 124 125

Auktor zahvaljuje za korištenje ilustracija Franjevačkom samostanu Imotski (br. 2), Arheološkom muzeju Zadar (br. 3), dok je mapa (br. 1) preuzeta s mrežne stranice www.archive.org (otvoren pristup 10.3.2014.). Radoslav Dodig DE ORIGINE NOMINIS IMOTHA (Summarium) Auctores multi qaestionem originis toponymi Imotha (Croatice Imotski) persolverunt. Sic J. Alačević, A. Mayer, P. Skok, P. Šimunović, A. Loma, S. Čače etymologiam Imothae explicabant e nomine mansionis Aemate aut civitatis Emanio qua apud anonymum Geographum Ravennatem memorata est. Interea mansio Aemate (Aematis aut Lamatis) in vicino Banialuca erat sed collocatio civitatis Emanio ignota est. Praeterea linguae nodum inter Imotham et Emanium non facile explicandum est. Post citationem annotationum antiquissimarum nominis Imothae fontibus in scriptis, auctor conclusionem deducit ut elementum Imot- praeter Imotham duo oppida parva Imotica et Podimoch in ora maritima Croatiae haud procul a paeninsula Artiana (Pelješac) habeant. Omnes tres civitates imo montis ortae sunt. Congruenter his rebus colligatio cum verbo Latino mons, montis imposita est. Grammaticus Daniel Alerich similiter putabat. Is nomen Imotha ut syntagma “in monte” explanabat. Itaque respectum agimus collocationis civitatum compositum modo Latino vulgari *(in) ima monte > * immonte, postea in lingua slavica vetere *Imǫtъ, ad finem Croatice Imot vero proximum est. In partibus maritimis Dalmatiae et Herzegovinae plures montes extant quorum nomina a verbis Latinis mons acutus (postea monte(m) acutu(m) dein Motokit aut Matokit) compositi sunt. Hoc confirmat basim mont- (REW 5664) in paucis nominibus montium Romanicae originis conservatam esse. Fundamentalia verba: Imotha, Imotica, Podimoch, Mons acutus, etymologia, romanismi

121

Podrijetlo imena Imotski

KRATICE AF Analecta Franciscana, T. IV, ed. S. Bonaventura, Quaracchi, 1906. ALBiH Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, sv. 1, ur. B. Čović, Sarajevo, 1988. CD Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. III, ur. T. Smičiklas, Zagreb, 1905. CIL Corpus inscriptionum Latinarum, Consilio et auctoritate Accademiae Litterarum Regiae Borussicae editum, Berolini, 1873-. DAI, I. Bekker Constantinus Porphyrogenitus de thematibus et de administrando imperio, rec. I. Bekker, Bonnae, 1840. DAI, Moravcsik-Jenkins Constantine Porphyrogenitus De administrando imperio, Greek text ed. G. Moravcsik, English translation R. H. J. Jenkins, Washington 1967, [second impression 1985]. DPIR Documente privitóre la istoria Românilor, vol. 2, p.1, ed. N. Densuşianu, Bucuresci 1891. ERHSJ P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika I-IV, Zagreb 1972-1974. GZM Glasnik Zemaljskoga muzeja, Sarajevo HER Hrvatski enciklopedijski rječnik 1-12, 2. izdanje, ur. R. Matasović i Lj. Jojić, Zagreb 2004. INDEX GAZETTEER Yugoslavia: Index Gazetteer, showing place-names on 1:100000 map series I-VII, Compiled by the Survey Directorate & Middle East, Cairo: Survey Directorate, 1944. MSHSM Monumenta spectantia historiam slavorum meridionalium, vol. XXIII, ed. E. Fermendžin, Zagreb, 1892. MS Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii, ed. F. Miklosich, reprint Graz 1964. NH C. Plinii Secundi, Naturalis historiae, libri III-IV, ed. G. Winkler, München-Zürich 1988. OLD Oxford Latin Dictionary, ed. P. G. W. Glare, Oxford 19681982. 122

RE Pauly’s Real-Encyclopädie der classischen Altertumwissenschaft, Metzler Verlag, Stuttgart, 1893-. REW W. Meyer-Lübke, Romanisches etymologisches Wörterbuch, 6. Auflage, Heidelberg 1992. SSNO Słownik staropolskich nazw osobowych, I-VII, red. W. Taszycki, Wrocław-Warszawa-Kraków, 1965-1984. TIR Tabula Imperii Romani, foglio L 33 Trieste, ed. G. Lugli, Roma 1961. TIR K/J-31 Tabula Imperii Romani, hoja K/J-31: Pyrénées Orientales Baleares, Ministerio de Fomento, Madrid 1997. VAHD Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split VIZANTISKI IZVORI Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom II, ur. B. Ferjančić, Beograd, 1959. VMHHSI Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia, vol. II, ed. A. Theiner, Roma1860.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 122-123

LITERATURA Alačević 1878 J. Alačević, Delminium, BD I, 1878, 21-32; 38-42; 51-60. Alföldy 1965 G. Alföldy, Bevölkerung und Geselschaft der römischen Provinz Dalmatien, Budapest 1965. Aličić 1985 Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, pr. A. S. Aličić, Sarajevo, 1985. Anđelić, Sivrić, Anđelić 1999 P. Anđelić, M. Sivrić, T. Anđelić, Srednjovjekovne humske župe, Mostar 1999. Bezić 1983 B. Bezić, Imotska tvrđava Topana, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 23, Split 1983, 207-228. Bogrea 1921. V. Bogrea, Câteva considraţii asupra toponimiei româneşti, Dacoromania I (1920-1921), Cluj 1921, 210-219. Bojanovski 1974 I. Bojanovski, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, ANUBiH, Djela k. XLVII, Centar za balkanološka ispitivanja k. 2, Sarajevo 1974, 204-205. Bojanovski 1988 I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, Sarajevo 1988. Bošković 1978 R. Bošković, Odabrani članci i rasprave, Titograd 1978. Cuntz 1990 O. Cuntz, Itineraria Romana I, Stutgardiae 1990. (pret. iz 1929). Čače 1995 S. Čače, Civitates Dalmatiae u “Kozmografiji” Anonima Ravenjanina, Zadar 1995. Čače 1999 S. Čače, Manijski zaljev, Jadastini i Salona, VAHD 90-91, Split 1999, 57-87. Černý, Váša 1907 F. Černý, P. Váša, Moravská jména místní, Brno 1907. Detelić 2007 M. Detelić, Epski gradovi: Leksikon, Beograd 2007. Dinić 1978 M. Dinić, Trg Drijeva i okolina u srednjem veku, u: Srpske zemlje u srednjem veku, Istorijsko-geografske studije, Beograd 1978, 368-399. Dodig 2011 R. Dodig, Etnička, konfesionalna i regionalna imena i nadimci u Hercegovini XV.-XIX. st., u: I. Lučić (ur.), Hum i Hercegovina kroz povijest, Zagreb 2011, 833-866.

Dauzat, Rostaing 1978 A. Dauzat, Ch. Rostaing, Dictionnaire étimologique des noms de lieux en France, Paris 1978. Eichler 1985 E. Eichler, Beiträge zur deutsch-slawischen Namenforschung (1955-1981), Leipzig 1985. Feldbauer 2004 B. Feldbauer, Leksikon naselja Hrvatske I-II, Zagreb 2004. Forcellini 1940 A. Forcellini, Totius Latinitatis Lexicon II, Patavii 1940. Formaleoni 1787 V. A. Formaleoni, Topografia Veneta ovvero descrizione dello stato Veneto II, Venezia 1787. Gavran 1981 Fra Nikola Lašvanin, Ljetopis, priredio dr. fra Ignacije Gavran, Sarajevo 1981. Geographica Claudii Ptolemaei Geographicae enarrationis, L. VIII, ed. J. D’Angelo, Strasbourg 1525. Georgijević 1981 S. Georgijević, Antroponimijski nastavak –ot(a), u: F. Jakopin (ur.), Četrta jugoslovanska onomastična konferenca, Ljubljana 1981, 269-279. R. Grujički 1985 R. Grujički, Imenik naseljenih mesta u SFRJ, Beograd 1985. Holzer 2011 G. Holzer, Glasovni razvoj hrvatskoga jezika, Zagreb 2011. Jelić 1898 L. Jelić, Najstariji kartografski spomenik o rimskoj pokrajini Dalmaciji, GZM X, Sarajevo1898, 531-559. Jurišić 1992 B. Jurišić, Nacrt hrvatske slovnice II, Zagreb 1992. Klaić 1982 V. Klaić, Povijest Hrvata, k. IV, pr. T. Macan, Zagreb 1982. Korobar-Belčeva 1981 M. Korobar-Belčeva, Formantite –o, -j i –ota vo makedonskata antroponimiji, u: F. Jakopin (ur.), Četrta jugoslovanska onomastična konferenca, Ljubljana 1981, 309-318. (ćirilica) Krahe 1925. H. Krahe, Die alten balkanillyrischen geographischen Namen, Heidelberg 1925. Kukuljević 1857 I. Kukuljević Sakcinski, Ljetopis nepoznatoga u talijanskom jeziku, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku IV, Zagreb 1857, 48 -65. Lewis, Short 1958 C. T. Lewis and C. Short, A new Latin Dictionary, Oxford 1958. 123

Podrijetlo imena Imotski

Loma 2000 A. Loma, Serbisches und kroatisches Sprachgut bei Konstantin Porphyrogennetos, Zbornik radova Vizantološkog instituta XXXVIII, Beograd 2000, 87-160. Löhberg 2006 B. Löhberg, Das “Itinerarium provinciarum Antonini Augusti”, Berlin 2006. Lučić 1990 J. Lučić, Matrikula (statut) bratovštine u Podimoču u Dubrovačkom primorju, Anali Zavoda za povijesne znanosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 28, Dubrovnik 1990, 63-70. Ljetopis 1928 Letopis popa Dukljanina, ur. F. Šišić, Beograd-Zagreb 1928. Ljetopis 1950 Ljetopis popa Dukljanina, prijevod s latinskoga S. Mencinger i V. Štefanić, uvod i komentar Miller 1916 K. Miller, Itineraria Romana, Stuttgart 1916. Mošin 1950 V. Mošin, Ljetopis popa Dukljanina: latinski tekst s hrvatskim prijevodom i “Hrvatska kronika”, Matica hrvatska, Zagreb, 1950. Mayer 1957-1959 A. Mayer, Die Sprache der alten Illyrier I-II, Wien 19571959. Miklosich 1860 F. Miklosich, Die Bildung der slavischen Personennamen, Denkschriften der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften, Philosophisch-Historische Klasse, v. 10, Wien 1860, 215-330. Orbini 1601 M. Orbini, Il regno degli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni, Pesaro 1601. Oreč 1984 P. Oreč, Novi arheološki nalazi iz ranoga srednjega vijeka iz zapadne Hercegovine, GZM 39, 1984, 97-129. Oreč 1994 P. Oreč, Prilog proučavanju starohrvatske županije Imota, Imotski zbornik 2, Imotski 1994, 71-88. Pandžić 1995 B. Pandžić, Relatio de provincia Bosnae Argentinae O. F. M. an. 1623 S. Congregationi de propaganda Fide exhibita, u: Bosna Argentina: Studien zur Geschichte des Franziskanerordens in Bosnien und der Herzegowina, Böhlau 1995, 175-198. Papahagi 1974 T. Papahagi, Dicţionarul dialectului aromân, Bucureşti 1974. 124

Patsch 1900 K. Patsch, Rimska mjesta po Imotskom polju, GZM XII, Sarajevo 1900, 295-344. Pellegrini 2008 G. B. Pellegrini, Toponomastica italiana, Milano 2008. Petrinec 2000 M. Petrinec, Izvještaj o arheološkim istraživanjima na prostoru podgrađa tvrđave Topana u Imotskom, Starohrvatska prosvjeta III/27, Split 2000, 227-232. Popis 1992 Republika Hrvatska, Republički zavod za statistiku, Popis stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gospodarstava, 31. ožujak 1991, Zagreb 1992. Puljić, Škegro 2006 I. Puljić, A. Škegro, Sarsenterska biskupija, Povijesni prilozi 30, Zagreb 2006, 7-50. Rački 1882 F. Rački, Prilozi za geografsko statistički opis bosanskoga pašalika, Starine XIV, Zagreb 1882, 173-195. Queirazza 1990 G. G. Queirazza, C. Marcato et al., Dizionario di toponomastica, Torino 1990. Rocchi 1990 L. Rocchi, Latinismi e romanismi antichi nelle lingue slave meridionali, Udine 1990. Rospond 1969 S. Rospond, Słowiańskie nazwy miejscowe z sufiksem –ьsk-, Wrocław-Warszawa-Kraków 1969. Sabljar 1866 V. Sabljar, Miestopisni riečnik kraljevinah Dalmacije Hervatske i Slavonije, Zagreb 1866. Sarinay, Budak 2005 Y. Sarinay, M. Budak, Hersek, Bosna ve ızvornık lıvâlari ıcmâl tahrîr defterlerî (926-939/1520-1533), Ankara 2005. Schnetz 1990. J. Schnetz, Itineraria Romana II, Stutgardiae 1990 (pretisak iz 1940). Schramm 1981 G. Schramm, Eroberer und Eingesessene, Stuttgart 1981. Schweickard 2009 W. Schweickard, Deonomasticon Italicum III, Tübingen 2009. Skok 1915 P. Skok, Pojave vulgarno-latinskoga jezika na natpisima rimske provincije Dalmacije, Zagreb 1915. Skok 1927 P. Skok, Kako bizantski pisci pišu slovenska mjesna i lična imena, Starohrvatska prosvjeta I, Zagreb-Knin 1927, 6076; 161-196.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 124-125

Skok 1928 P. Skok, Ortsnamenstudien zu De administrando imperio des Kaisers Constantin Porphyrogennetos, Zeitschrift für Ortsnamenforschung IV/3, München-Berlin 1928, 213-244. Skok 1930 P. Skok, Zum Balkanlatein III, Zeitschrift für romanische Philologie 50/4, Tübingen 1930, 484-532 Skok 1934 P. Skok, Dolazak Slovena na Mediteran, Split 1934. Snoj 2009 M. Snoj, Etimološki slovar slovenskih zemljopisnih imen, Ljubljana 2009. Soldo 1989 J. A. Soldo, Pregled geološko-geografske i historiografske bibliografije Imotske krajine, u: B. Pezo (ur.), Čuvari baštine, Zbornik radova Simpozija u prigodi 250. obljetnice prijenosa Franjevačkoga samostana u grad Imotski, Imotski 1989, 37-64. Soldo 1993 J. A. Soldo (pr.), Makarski ljetopisi 17. i 18. st., Split 1993. Šašel Kos 2005 M. Šašel Kos, Appian and Illyricum, Ljubljana 2005. Šimundić 1989 M. Šimundić, Ekonimi Imotske krajine, u: B. Pezo (ur.), Čuvari baštine, Zbornik radova Simpozija u prigodi 250. obljetnice prijenosa Franjevačkoga samostana u grad Imotski, Imotski 1989, 451-510. Šimunović 1972 P. Šimunović, Toponimija otoka Brača, Supetar 1972. Šimunović 1997 P. Šimunović, Onomastička svjedočanstva nakon doseobe, u: I. Supičić (ed.), Hrvatska i Europa; kultura, znanost i umjetnost, sv. I, Zagreb 1997, 401-414. Šimunović 2005 P. Šimunović, Toponimija hrvatskoga jadranskog prostora, Zagreb 2005. Šišić 1938 F. Šišić, Nekoliko isprava iz početka XV. stoljeća, Starine JAZU 39, Zagreb 1938, 129-320. Šmilauer 1970 V. Šmilauer, Příručka slovanské toponomastiky, Praha 1970. Thallóczy 1914 L. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens in Mittelalters, München-Leipzig 1914. Thomaschek 1880 W. Tomaschek, Die vor-slavische Topographie der Bosna, Herzegowina, Crna Gora und der angrenzenden Gebiete, Mittheilungen der k. k. geographischer Gesellschaft in Wien 23, Wien 1880, 497– 528; 545 – 567.

Ujević 1991 A. Ujević, Imotska krajina, Imotski 1991. Vego 1978 M. Vego, Tri povelje o posjedima Stjepana Vukčića Kosače, Most 19-20, Mostar 1978, 123-140. Wilkinson 1848 J. G. Wilkinson, Dalmatia and Montenegro with a Journey to Mostar in Herzegovina, London 1848. Zehnacker 2004 H. Zehnacker (ed.), Pline l’Ancien, Histoire naturelle, livre III, Paris 2004. Zlatović 1890 S. Zlatović, Izvještaj o Bosni god. 1640. o. Pavla iz Rovinja, Starine 23, Zagreb 1890, 1-38. Žugaj 1990 M. Žugaj, Samostani franjevaca konventualaca u Bosanskoj vikariji, Croatica Christiana Periodica 25, Zagreb 1990, 1-48.

125

IVOR JANKOVIĆ

TRADICIONALNA VS. 3D GEOMETRIJSKA MORFOMETRIKA U BIOARHEOLOGIJI: ALTERNATIVA ILI KOMPLEMENTARAN PRISTUP?

UDK/UDC 572.7:004.89 902”632”:572.7 Pregledni članak Primljeno: 24.9.2013.

Ivor Janković Institut za antropologiju Gajeva 32 HR — 10000 Zagreb [email protected]

Morfometrika, ili mjerenje oblika, jedna je od osnova bioarheološke znanosti. U radu su prikazane osnovne razlike između tzv. „tradicionalne“ i geometrijske morfometrike, kao i teoretske te praktične razlike i mogućnosti ova dva pristupa. Ključne riječi: bioarheologija, geometrijska morfometrika, analiza lica, paleoantropologija, neandertalci

Uvod Morfometrika,1 ili mjerenje oblika (grč. métron = mjerenje, morphe = oblik), ima dugu tradiciju u proučavanju ljudskog oblika. Primjerice, u starom su Egiptu umjetnici stvarali likove na temelju mrežnih podloga koje su prikazivale odnose tijela.2 Ova se praksa u raznim oblicima nastavila u umjetničkom izričaju kroz mnoga povijesna razdoblja (sjetimo se primjerice crteža Leonarda da Vincija i Albrechta Dürera).

Što se tiče mjerenja oblika u biologiji, jedan od prvih dokumentiranih slučajeva potječe iz 5. stoljeća prije Krista, kada Pitagora mjeri oblike raznih životinja.3 Začetke polja antropometrije moguće je pronaći u doktorskoj disertaciji Johanna Sigismunda Elsholtza iz 1654. godine4, no značajnije pomake valja pripisati radu Francisa Galtona (uvođenje koeficijenta korelacije i dr.) te D’Arcy Thompsona (posebice u knjizi On

Termin morfometrika prema Reymentu (Reyment 2010, i vidi Blackith 1957) prvi upotrebljava Blackith, profesor zoologije na University College Dublin. 2 Robins 1994.

3

1

4

Vidi Blackith 1965. Vidi Kolar, Salter 1996.

127

Tradicionalna vs. 3D geometrijska morfometrika u bioarheologiji: alternativa ili komplementaran pristup?

Growth and Form iz 1917. u kojoj koristi transformacijske mreže u proučavanju promjene oblika). Kasnije Pearson i Morant provode jedno od prvih detaljnih morfometričkih analiza ljudske lubanje na temelju koje zaključuju da se radi o lubanji Olivera Cromwella (što pokazuje i važnost ove metode u forenzici).5 Razvoj statističkih metoda i uporabe statistike u antropologiji, posebice u proučavanju oblika, doživio je velik procvat 80-ih godina prošlog stoljeća, a desetljeće kasnije razvoj tehnoloških pomagala, metoda i teorije rezultirao je stvaranjem nove znanstvene discipline, geometrijske morfometrike.6 Fizički antropolozi i bioarheolozi, koji svoje znansteno djelovanje temelje na mjerenju i proučavanju anatomskih struktura, vrlo su brzo shvatili potencijal nove znanosti. Jedna od osnovnih zadaća morfometričkih analiza je opisati i statistički analizirati varijaciju između i unutar uzoraka, kao i promjenu oblika7 koja je rezultat rasta i razvoja ili evolucijskih mehanizama8 te proučiti varijaciju oblika i njegovu kovarijaciju s ostalim varijablama.9 Obilježja tzv. „tradicionalne“ morfometrike je uporaba multivarijacijske statistike na odabranim grupama varijabli koje uglavnom korespondiraju s vrijednostima udaljenosti, kao što su duljina, širina ili udaljenost između anatomskih mjernih točaka (landmarks).10 Međutim, ovakav pristup ne može dovoljno precizno opisati prostorne odnose unutar cjeline.11 Tijekom posljednjeg desetljeća 20. st. razna nova tehnička dostignuća i metode pridružene su standardnoj, „tradicionalnoj“ bioarheološkoj metodologiji. Kompjutorski programi i tehnička pomagala omogućila su relativno brzo i kvalitetno prikupljanje trodimenzionalnih podataka, a razvoj teorijskih postavki (posebice unutar polja geometrijske morfometrike) dodatno je razvio interes za mogućnosti praktične primjene testiranja znanstvenih pitanja. Sve navedeno rezultiralo je noPearson, Morant 1934. Rohlf, Marcus 1993; Bookstein 1998; Adams et al. 2004. 7 Oblik je moguće definirati kao geometrijske odlike promatranog objekta koje nisu vezane uz položaj, veličinu i orijentaciju (vidi Slice 2005). 8 Rohlf, Marcus 1993. 9 Bookstein, 1991. 10 Rohlf, Marcus 1993. 11 Rohlf, Marcus 1993; Slice 2005. 5 6

128

vim mogućnostima, poput mjerenja anatomskih detalja i regija na novi način te otvorilo mogućnost postavljanja novih pitanja. Prednost novog pristupa tzv. geometrijske morfometrike je u tome što je moguće u potpunosti očuvati geometrijske podatke (odnose) tijekom čitave analize. Rezultate multivarijantnih analiza moguće je potom projicirati u fizički oblik i time dobiti preciznu vizualizaciju proučavanog objekta.12 Iako geometrijska morfometrika proučava i podatke u dvije dimenzije (primjerice, moguće je analizirati i podatke dobivene iz fotografija), najveća prednost ovog pristupa vidljiva je u tzv. trodimenzionalnoj (3D) morfometrici. Još jedna važna razlika između „tradicionalne“ i geometrijske morfometrike je u samom pristupu problemu koji proučavamo, odnosno prikupljanju podataka. U „tradicionalnom“ pristupu nužno je odrediti sve željene varijable prije prikupljanja podataka. U geometrijskoj je morfometrici (posebice 3D) nužno odrediti samo mjerne točke koje prikupljamo i za koje smo odredili da će nam prilikom analize pružiti uvid u morfologiju određene anatomske regije, odnosno omogućiti testiranje pitanja koje smo postavili. Nakon uzimanja podataka, a tijekom same analize, moguće je otkrivati odnose i promjene u grupi sakupljenih mjernih točaka (konfiguracija točaka, engl. landmark configuration), što daje dobar uvid u oblik predmeta ili regije koju proučavamo. Stoga, za razliku od „tradicionalnog“ pristupa, geometrijska morfometrika omogućava da naša hipoteza bude relativno široko postavljena te se tijekom analize javljaju nova pitanja koja je moguće dalje proučavati i testirati (budući da su odnosi unutar konfiguracije trodimenzionalnih podataka konstantni). Jednostavno rečeno, ovaj pristup omogućava puno aktivniju ulogu istraživača.

12

Slice 2005.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 128-129

Sl. 1. Mjerne točke u „tradicionalnoj“ (lijevo) i geometrijskoj morfometrici (desno).

Metodologija geometrijske morfometrike Tijekom posljednjeg desetljeća razvila su se mnoga tehnološka pomagala koja se mogu koristiti za prikupljanje podataka u svrhu 3D geometrijske morfometričke analize, a moguće je koristiti i podatke sakupljene raznim uređajima koji se svakodnevno koriste u medicini i industriji. Primjerice, uporabom raznih kompjutorskih programa moguće je provoditi analize na podacima prikupljenim radiološkim snimanjima (poput kompjutorizirane tomografije, magnetske rezonancije i dr.), raznim skenerima koji omogućavaju prikupljanje podataka u tri dimenzije i drugim uređajima.13 Jedan od češće korištenih uređaja u paleoantropološkim i bioarheološkim istraživanjima je Microscribe G2 koji omogućava prikupljanje podataka u obliku točaka u prostoru, što je vrlo brza i precizna metoda. 13

Nadalje, svaki znanstvenik koji je tijekom svog rada sakupljao antropometrijske podatke dobro zna koliko taj početni korak može biti vremenski zahtjevan. Primjerice, konsenzusi poput Frankfurtske horizontale, iako ključni za prikupljanje podataka u tradicionalnoj morfometrici, u praksi su ponekad teško primjenjivi (primjerice kod fragmentiranog materijala). Podaci koje prikupljamo u svrhu analiza geometrijske morfometrike ne ovise o orijentaciji anatomske regije i dok ih god prikupljamo slijedeći protokol (primjerice istim redoslijedom), možemo ih koristiti u daljnjim analizama. Razvoj teorije i tehničkih pomagala vezanih uz metodologiju geometrijske morfometrike, posebice u paleontologiji i drugim disciplinama u kojima se često susrećemo s fragmentiranim materijalom (odnosno u

Za opširniji pregled vidi Weber i Bookstein 2011. 129

Tradicionalna vs. 3D geometrijska morfometrika u bioarheologiji: alternativa ili komplementaran pristup?

Sl. 2. Shematski prikaz Prokrustove superimpozicije: A) translacija, B) dimenzioniranje, C) rotacija. 130

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 130-131

Sl. 3. Mjerne točke korištene u 3D geometričkoj morfometrijskoj analizi lica

slučaju da nije moguće sakupiti sve mjerne točke na cijelom uzorku) rezultirao je nizom metoda kojima se pokušao riješiti taj problem.14 Kao primjer razlike u pristupu prikupljanja podataka između “tradicionalne” i geometrijske morfometrike moguće je navesti analizu oblika očne orbite. “Tradicionalan” pristup (slika 1 lijevo) koristi definirane anatomske mjerne točke (maxillofrontale, zygoorbitale, frontomalare orbitale) od kojih uzima potrebne mjere poput kuteva, udaljenosti i sl. Samim time, uvid u oblik vrlo je ograničen. Nadalje, velik problem u daljnjoj analizi predstavlja razlika u veličini lubanja te utjecaj veličine na oblik orbita. Metode geometrijske morfometrike dopuštaju drugačiji, puno informativniji pristup istom problemu. Osim definiranih anatomskih mjernih točaka (slika 1 desno, crvenom bojom), moguće je prikupiti i niz dodatnih točaka (semilandmarks, slika 1 desno, plavom bojom), što će, osim uvida u kutove, udaljenosti i sl., omogućiti puno detaljniji uvid u oblik očne orbite.15 Nadalje, analize Za detaljniji pregled metoda i teorije rekonstrukcije vidi Schaefer 1997; Mardia et al. 2000; Schaefer, Graham 2002, Gunz 2005; Mitteroecker, Gunz 2009. 15 Bookstein 1997, Gunz et al. 2005. 14

3D geometrijske morfometrike omogućavaju rješavanje problema utjecaja veličine promatranog objekta (u ovom slučaju lubanje) na promatranu regiju (u ovom slučaju očne orbite). To je moguće riješiti korištenjem centroida16 (centra oblika), odnosno matematičkim izračunom središnje pozicije svih koordinata. Time se omogućava proučavanje oblika neovisno od veličine objekta, dakle, moguće je uspoređivati razlike u obliku orbita. Nakon što smo prikupili željene podatke (dataset matrica), iste valja pripremiti za provođenje budućih analiza. Ukoliko smo uz standardne anatomske mjerne točke17 (landmarks) koristili i dodatne (semilandmarks), potrebno je izvršiti matematičke izračune kako bi sve točke postale homologne. To je moguće izvršiti “klizanjem” točaka po tangenti zaobljenosti do položaja koji zahtijeva minimum otpora18, čime dobivamo pripremljenu matricu podataka za svaki pojedini uzorak. Kako bismo mogli usporediti podatke različitih uzoraka (odnosno pojedinih matrica), nužno Centroid (unit centroid size) je kvadratni korijen zbroja kvadriranih udaljenosti mjernih točaka u konfiguraciji u odnosu na njihovu prosječnu lokaciju. 17 Za različite vrste mjernih točaka vidi Bookstein 1991. 18 Za detaljan opis algoritamskih funkcija vidi Gunz 2005. 16

131

Tradicionalna vs. 3D geometrijska morfometrika u bioarheologiji: alternativa ili komplementaran pristup?

Sl. 4: Konfiguracijska matrica prije provođenja Prokrastove superimpozicije

je učiniti superpoziciju (General Procrustes analysis ili GPA) homolognih točaka putem matematičkih metoda koje ne utječu na oblik: translaciju, rotaciju i dimenzioniranje. Metoda Prokrastove superimpozicije19 minimalizira razlike konfiguracije mjernih točaka.20 Na slici 2 moguće je pratiti pojednostavljen shematski prikaz Prokrastove analize. Translacijom konfiguracije mjernih točaka svi promatrani objekti dobivaju istu centroidu, dimenzioniranjem se postiže da svi objekti imaju istu vrijednost centroida (centroid size), dok ro-

Metoda Prokrastove superimpozicije svoj naziv preuzima iz grčke mitologije, točnije iz mita o junaku Tezeju. Razbojnik Damast, poznat pod nadimkom Prokrast (grč. Προκρούστης, istezivač) boravio je na svetom putu između Atene i Eleuzine. Tamo je dočekivao putnike, pozivajući ih da se odmore na željeznom krevetu. Nakon što bi nesretnik pristao i legao na krevet, snašla ga je zla sudbina. Ukoliko bi bio prekratak, Prokrast bi ga rastezao, a ukoliko bi zbog visine njegove noge prelazile rub kreveta, odsjecao bi ih. 20 Vidi Dryden i Mardia 1998. 19

132

tacijom postižemo istu orijentaciju. Za detaljniji opis postupka i njihovu matematičku podlogu vidi Mitteroecker i Gunz 2009 i tamo citiranu literaturu. Primjer: 3D geometrijska morfometrička analiza lica Nakon pregleda glavnih razlika u pristupu tzv. „tradicionalne“ i 3D geometrijske morfometrike možda je najbolje primjerom morfometričke analize lica metodologijom 3D geometrijske morfometrike približiti osnovne postavke same analize i pristupa problematici. Slika 3 pokazuje mjerne točke korištene u analizi anatomije lica odabranog uzorka pleistocenskih i holocenskih uzoraka, a na slici 4 i 5 prikazana je konfiguracijska matrica pojedinih uzoraka prije i nakon provođenja metode Prokrastove superimpozicije. Nakon provođenja analize matrica se sastoji od 109 homolognih točaka za 50 pojedinačnih nalaza (fosilnih i anatomski modernih uzoraka) koje je moguće dalje analizirati kako bi se dobio uvid u razlike u obliku pojedinih regija i detalja lica te usporediti razlike

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 132-133

Sl. 5. Konfiguracijska matrica nakon provođenja Prokrastove superimpozicije

između grupa uzoraka, kao i pojedinačnih nalaza. Prikupljeni su podaci trodimenzionalne točke u prostoru te njihov odnos ostaje konstanta tijekom čitave analize. Time je moguće dobiti uvid u korelaciju promjena u prostoru. To je od izuzetne važnosti, budući da će u visokointegriranim anatomskim regijama (poput lica) promjena određenog detalja (ili dijela) često uzrokovati promjene u drugoj regiji ili detaljima.21 3D geometrijska morfometrika omogućava dobar uvid i vizualizaciju promjena (slike 6 i 7). Na taj je način moguće tijekom analize dalje proučavati detalje i promjene koje nisu bile uočene prije početka same analize, što u “tradicionalnoj” morfometričkoj analizi ne bi bilo moguće. U pristupu se koristila analiza osnovnih komponenata (principal component analysis, PCA) (slike 6 i 7) kojom je velik broj varijabli moguće sažeti u manji broj onih varijabli koje odražavaju većinu varijacije unutar uzorka. Prva osnovna komponenta odražava najviše varijacije unutar uzorka. Druga osnovna 21

komponenta odražava drugu po redu količinu varijacije i ortogonalna je na prvu, i tako dalje. Iako u analizi nalazimo velik broj osnovnih komponenata, većinu varijacije unutar uzorka moguće je objasniti pomoću nekoliko prvih osnovnih komponenti. U ovoj analizi, primjerice, prvih pet osnovnih komponenti objašnjava 60% varijacije unutar uzorka, nakon čega postotak pojedine osnovne komponente pada ispod 5%. Važno je napomenuti da najbolje rezultate i opis određene anatomske regije dobivamo ako osnovne komponente ne analiziramo zasebno, već zajedno (primjerice PC1 i PC2; PC3 i PC4). Opis osnovnih komponenti u 3D geometrijskoj morfometrici uvelike je olakšan vizualizacijom oblika i promjene oblika (slike 6 i 7). U ovoj analizi prva osnovna komponenta objašnjava 21,6% varijacije i vezana je uz visinu lica i dijelom uz širinu lica. Negativne vrijednosti prve osnovne komponente odražavat će relativno visoko i uže lice, dok će pozitivne vrijednosti odražavati kraće (u superioinferiornoj dimenziji) i šire (u mediolateralnoj dimenziji) lice.

Vidi Janković 2009. 133

Tradicionalna vs. 3D geometrijska morfometrika u bioarheologiji: alternativa ili komplementaran pristup?

Sl. 6. Vizualizacija lica kod ekstremno pozitivne vrijednosti prve osnovne komponente

Druga osnovna komponenta vezana je uz promjene u lateralnom dijelu lica i objašnjava 14% varijacije. Lica s negativnim vrijednostima druge osnovne komponente bit će šira i manje prognatična (izbočena prema naprijed), dok će pozitivne vrijednosti druge osnovne komponente pripadati užim i izbočenijim licima. Ukoliko prvu i drugu osnovnu komponentu analiziramo zajedno, gornjopleistocenski anatomski moderni ljudi pokazuju pozitivne vrijednosti prve i negativne vrijednosti druge osnovne komponente. To nam govori da su njihova lica manje prognatična i relativno niža u usporedbi s ranijim homininima iz srednjeg pleistocena, kao i s neandertalcima. Nakon što smo analizirali uzorke i usporedili sve osnovne komponente i njihove kombinacije za koje smatramo da nam odgovaraju na postavljena pitanja, geometrijska morfometrika nudi nam još jednu mogućnost. To je“virtualni” uvid u morfologiju koja nam nije poznata iz samih nalaza – putem vizualizacije morfologije koja se nalazi između one na dva ekstrema pozitivnih i negativnih vrijednosti pojedine osnovne komponen134

te (PC). Dakle, moguće je vizualizirati ono što nam nije poznato iz fosilne građe i na taj način steći uvid u promjene koje bi se trebale dogoditi npr. kako bi od morfologije pripadnika taksona Homo erectus nastala morfologija neandertalaca ili anatomski modernog čovjeka. Ne treba naglasiti koliko je ta mogućnost korisna paleoantropolozima u pronicanju budućih pitanja od interesa, poput integracije određenih anatomskih struktura i regija, promjena u vremenu i prostoru, kao i pitanja vezanih uz taksonomiju i filogeniju. Zaključna razmatranja Iako je vidljivo da 3D geometrijska morfometrika ima brojne prednosti u odnosu na “tradicionalan” pristup morfometričkim analizama, ne treba je shvatiti kao alternativu nego kao dopunu tradicionalnom pristupu. Metodologijom geometrijske morfometrike moguće je ponovo pristupiti nekim pitanjima koja su dosad bila analizirana tradicionalnim morfometričkim metodama i time usporediti dobivene rezultate. Nadalje,

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 134-135

Sl. 7. Vizualizacija lica kod ekstremno negativne vrijednosti prve osnovne komponente

geometrijska morfometrika nudi mogućnost postavljanja nekih pitanja kojima nije bilo moguće pristupiti tradicionalnim pristupom, odnosno znatno pojednostavnjuje prikupljanje i obradu podataka. Tijekom same analize prikupljenih podataka znanstvenik je u mogućnosti provesti dodatne analize, ukoliko se određeni odnosi pokažu zanimljivim za daljnje proučavanje. Nikako ne treba smetnuti s uma da je geometrijska morfometrika samo oruđe, odnosno jedno od oruđa struke i nije samo sebi cilj. Izbor metodologije istraživanja, vrste analiza kao i tehnološka pomagala koja će znanstvenik koristiti, uvijek ovise o postavljenom pitanju.

Ivor Janković TRADITIONAL VS. 3D GEOMETRIC MORPHOMETRICS IN BIOARCHAEOLOGY: AN ALTERNATIVE OR COMPLEMENTARY APPROACH (Summary) In the last decade of the 20th century, new methods and numerous technological advances became part of the standard “traditional” methodology in bioarchaeology. Computer programs and technology products enabled three-dimensional data to be gathered relatively fast and in high quality, while the development of theoretical postulates (especially within the field of geometric morphometrics) fueled interest in the possibility of testing scientific questions in a practical manner. All of this resulted in new potential, such as the possibility to measure anatomical details and areas in novel ways, and the opportunity to test new hypotheses. One of the main tasks of morphometric analyses is to describe and analyze statistically the vari135

Tradicionalna vs. 3D geometrijska morfometrika u bioarheologiji: alternativa ili komplementaran pristup?

ation between and within samples, as well as the developmental changes in form resulting from growth or evolutionary mechanisms. The so-called “traditional” morphometrics is characterized by the use of multivariate statistics applied to a selected group of variables which usually correspond to measurements of distance, such as length, breadth or the distance between anatomical measuring points (landmarks). However, this “traditional” approach cannot describe the precise spatial distribution inside an organism. The advantage that the new approach, geometric morphometrics, offers is the ability to preserve geometric data (spatial relations) throughout the whole analysis. It is thus possible to project the results of the multivariate analyses into physical form, and so obtain a precise visual image of the studied object. Another advantage of geometric morphometrics is being able to detect the significance of certain variables during the analysis itself. While traditional morphometrics depends on defining the variables a priori, geometric morphometrics requires only the selection of corresponding measuring points, with the potential significance of the relations and variables often detected during the analysis, depending on the question posed by the scientist. This makes the study of morphological relations in geometric morphometrics more dynamic, enabling the scientist to have more freedom in his work. Three-dimensional geometric morphometrics has proven to be an important addition to the traditional morphometric approach, and it has provided new insight into the earlier hypotheses, as well as posing a series of new questions. Keywords: bioarchaeology, geometric morphometrics, facial analysis, paleoanthropology, Neanderthals

136

LITERATURA Adams et al. 2004 D.C. Adams, F.J. Rohlf, D.E. Slice, Geometric morphometrics: ten years of progress following the „revolution“, Italian Journal of Zoology 71, 2004, 5-16. Blackith 1957 R.E. Blackith, Polymorphism in some Australian locusts and grasshoppers, Biometrics 13, 1957, 183-196. Blackith 1965 R.E. Blackith, Morphometrics, in: T.H. Waterman, H.J. Horowitz (ed.), Theoretical and matematical biology, Blaisdell Publishing Co, New York 1965, 225-249. Bookstein 1991 F.L. Bookstein, Morphometric tools for landmark data : geometry and biology, Cambridge University Press, Cambridge1991. Bookstein 1997 F.L. Bookstein, Landmark method without landmarks: morphometrics of group differences in outline shape, Medical Image Analysis 1, 1997, 225-243. Bookstein 1998 F.L Bookstein, A hundred years of morphometrics, Acta Zoologica Academiae Scientarum Hungaricae 44, 1998, 7-59. Dryden, Mardia 1998 I.L. Dryden, K.V. Mardia, Statistical shape analysis, Wiley, New York 1998. Gunz 2005 P. Gunz, Statistical and Geometric Reconstruction of Hominid Crania. Reconstructing Australopithecine Ontogeny, PhD Dissertation, Universitat Wien, Wien 2005. Gunz et al. 2005 P. Gunz, P. Mitteroecker, F.L. Bookstein, Semilandmarks in three dimensions, in: D.E. Slice (ed.), Modern morphometrics in physical anthropology, Kulwer Academic/Plenum Publishers. Pp., 2005, 73-98. Janković 2009 I. Janković, Neandertal Lateral Midface. A Morphometric Analysis, Hrvatsko Antropološko Društvo, Zagreb 2009. Kolar, Salter 1996 J. C. Kolar, E. M. Salter, Craniofacial Anthropometry, Charles C. Thomas Publishers Ltd., Springfield 1996. Mardia et al. 2000 K.V. Mardia, F. Bookstein, I. Moreton, Statistical assessment of bilateral symmetry of shapes, Biometrika 87, 2000, 285300. Mitteroecker, Gunz 2009 P. Mitteroecker, P. Gunz, Advances in geometric morphometrics, Evolutionary Biology 36, 2009, 235-247.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 136-137

Pearson i Morant 1934 K. Pearson, G.M. Morant, The Wilkinson head of Oliver Cromwell and its relation to busts, masks and painted portraits, Biometrika 26, 1934, 1-116. Reyment 2010 R.A. Reyment, Morphometrics: an historical essay, in: A.M.T. Elewa (ed.), Morphometrics for Nonmorphometricians. Springer-Verlag, Berlin. Pp., 2010, 9- 24. Robins 1994 G. Robins, Proportion and Style in Ancient Egyptian Art, University of Texas Press, Austin 1994. Rohlf, Marcus 1993 F.J. Rohlf, L.F. Marcus, A Revolution in Morphometrics, Trends in Ecology & Evolution 8(4), 1993, 129-132. Schaefer i Graham 2002 J.L. Schaefer, J.W. Gragam, Missing data: our view of the state of the art, Psychological Methods 7(2), 2002, 147-177. Schaefer 1997 J.L. Schaefer, Analysis of incomplete multivariate data, London, Chapman & Hall, 1997. Slice 2005 D.E. Slice, Modern morphometrics, in: D.E. Slice (ed.), Modern morphometrics in physical anthropology, Kulwer Academic/Plenum Publishers. Pp., Slice, 2005, 1-45. Thompson 1971 D.A.W. Thompson, On growth and form. Cambridge University press, Cambridge 1917. Weber, Bookstein 2011 G.W. Weber, F.L. Bookstein, Virtual anthropology. A guide to a new interdisciplinary field. Springer-Verlag, Wien 2011.

137

ZRINKA PREMUŽIĆ, PETRA RAJIĆ ŠIKANJIĆ

PRIMJERI OSTEOPOROZE U ARHEOLOŠKIM POPULACIJAMA HRVATSKE

UDK/UDC 902-052:616.7](497.5) Izvorni znanstveni članak Primljeno: 25.10.2013.

Zrinka Premužić Petra Rajić Šikanjić Institut za antropologiju Ljudevita Gaja 32 HR — 10000 Zagreb [email protected] [email protected]

Osteoporoza je bolest koju karakterizira smanjenje gustoće kostiju zbog koje one postaju porozne te izrazito krhke i lako lomljive. Na njezin nastanak i razvitak utječe više čimbenika, među kojima je najvažniji promjena u razini hormona. Bolest je u modernim populacijama česta kod starijih osoba, osobito žena. Osteoporozu nalazimo i na skeletnim ostacima arheoloških populacija. Na skeletnom materijalu dijagnoza se postavlja ukoliko su prisutne smanjena gustoća kosti i s njom povezana fraktura. Učestalost ovog oboljenja prikazana je na tri hrvatska arheološka lokaliteta. Ključne riječi: osteoporoza, osteopenija, arheološke populacije

Tijekom života pojedine osobe gustoća kostiju može se smanjiti. Ovisno o težini stanja, smanjena gustoća kostiju se opisuje kao osteopenija ili osteoporoza. Osteopenija predstavlja samo stanje smanjene gustoće kostiju uzrokovane gubitkom koštane mase. Često prethodi osteoporozi. Osteoporoza je sistemska bolest gdje je gustoća kosti toliko smanjena da postoji povećana opasnost od loma kosti.1 Do pojave osteopenije i osteoporoze dolazi kada se razgrađene koštane stanice ne zamjenjuju novima.

Agarwal 2008.

1

Uzroci smanjene gustoće kostiju su kompleksni. Ovisno o glavnom uzroku, osteoporoza se dijeli na dva osnovna oblika: primarna i sekundarna. Primarna osteoporoza javlja se kod žena u razdoblju postmenopauze te starijih osoba oba spola. Sekundarna osteoporoza kompleksna je bolest čija etiologija nije do kraja razjašnjena. Među glavnim čimbenicima rizika navode se starija životna dob, spol, prehrana siromašna kalcijem ili bogata proteinima, nedostatak fizičke aktivnosti, genetska predispozicija, veliki broj trudnoća i duga razdoblja dojenja, pušenje te povećan unos kofeina i alkohola.2 2

Roberts, Manchester 2005. 139

Primjeri osteoporoze u arheološkim populacijama Hrvatske

LOKALITET

VIS

NOVIGRAD

TRIBALJ

GROB

SPOL

DOB

KORTIKALNA / SPUŽVASTA KOST

LOM

DIJAGNOZA

7

ženski

35-50

stanjena / rijetka

-

osteopenija

8b

ženski

35-50

stanjena / rijetka

-

osteopenija

10

ženski

35-50

stanjena / rijetka

-

osteopenija

7

ženski

35-50

stanjena / rijetka

-

osteopenija

40X

ženski

50+

stanjena / rijetka

-

osteopenija

6

muški

50+

stanjena / rijetka

-

osteopenija

8

ženski

35-50

normalna / rijetka

lakatna kost

osteoporoza (?)

27

ženski

35-50

stanjena / rijetka

slabinski kralježak

osteoporoza

11

ženski

35-50

stanjena / rijetka

-

osteopenija

13

ženski

35-50

stanjena / rijetka

-

osteopenija

3

muški

35-50

stanjena / rijetka

3 prsna +3 slabinska kralješka

osteoporoza

Tablica 1. Primjeri osteoporoze i osteopenije na skeletnom materijalu s hrvatskih arheoloških nalazišta

Kod osteopenije i osteoporoze kortikalna je kost stanjena, a prisutan je i gubitak spužvaste kosti. Zbog toga dolazi do povećane opasnosti od lomova, do kojih može doći već pri minimalnom naporu u svakodnevnim aktivnostima. Lomovi uzrokovani osteoporozom javljaju se na nekoliko tipičnih mjesta: vrat bedrene kosti, tijela kralježaka i palčana kost.3 Osteopenija i osteoporoza su prisutne kako u modernim tako i u arheološkim populacijama. Budući da su ova oboljenja danas vrlo česta zbog starenja stanovništva zanimljivo je analizirati i usporediti njihovu pojavu na skeletnim ostacima arheoloških populacija.

3

140

Roberts, Manchester 2005.

Arheološke populacije i osteoporoza Na skeletnom materijalu teško je sa sigurnošću uočiti i potvrditi smanjenu gustoću kostiju. Razlog tome je što su kosti smanjene gustoće vrlo krhke i sklone oštećenju već prilikom pokopa, a i kasnije pri iskapanju te pakiranju i čišćenju.4 Dodatan problem predstavlja činjenica da gubitak koštane mase može uzrokovati i tafonomsko djelovanje raznih čimbenika. Zbog svega navedenog učestalost lomova uzrokovanih osteoporozom u arheološkom materijalu je relativno niska. Kako bi se proučila učestalost osteopenije i osteoporoze u hrvatskim arheološkim populacijama odabrana su tri vremenski različita lokaliteta s područja istočnog Jadrana (T. 1).

4

Brickley 2002.

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 140-141

Sl. 1. Stanjena kortikalna kost kod muškarca iz groba 3 s lokaliteta Tribalj (na slici desno) i usporedba s kosti zdrave osobe (na slici lijevo), foto: Željka Tomas

Na predjelu Mala banda na padinama brda Bandirice u Visu dokumentirano je četrnaest grobova koji se na temelju nalaza datiraju u kasnoantičko razdoblje od 3. do 7. stoljeća.5 Ukupno je prisutno 20 osoba, od kojih je 14 odraslih. Na kostima tri ženske osobe iz grobova 7, 8b i 10 starosti 35 do 50 godina prisutni su pokazatelji osteopenije. Kod većine kostiju uočene su značajno stanjena kortikalna i rijetka spužvasta kost. Na lokalitetu Novigrad – crkva sv. Pelagija nađena su 43 groba koji se na temelju nalaza datiraju u rani srednji vijek od 5. do 6. stoljeća.6 Ukupno su prisutne 52 osobe. Na kostima tri osobe oba spola iz grobova 6, 7 i 40x starosti iznad 35 godina prisutni su pokazatelji osteopenije. Kod većine kostiju uočene su značajno stanjena kortikalna i rijetka spužvasta kost. Kod žene iz groba 27 starosti 35 do 50 godina prisutna je osteoporoza koja se očituje stanjenom kortikalnom i 5 6

Čargo 2010. Ujčić 2004.

rijetkom spužvastom kosti što je dovelo do loma jednog slabinskog kralješka. Kod žene iz groba 8 starosti 35 do 50 godina prisutna je moguća osteoporoza koja se očituje rijetkom spužvastom kosti i lomom lakatne kosti. Na lokalitetu Tribalj – crkva sv. Marije nađeno je 18 grobova koji se na temelju nalaza datiraju od 9. do 11. stoljeća.7 Ukupno je prisutno 25 osoba od kojih je 20 odraslih. Na kostima dvije ženske osobe iz grobova 11 i 13 starosti 35 do 50 godina prisutni su pokazatelji osteopenije. Kod većine kostiju uočene su značajno stanjena kortikalna i rijetka spužvasta kost. Kod muškarca iz groba 3 starosti 35 do 50 godina prisutna je osteoporoza koja se očituje stanjenom kortikalnom (sl. 1) i rijetkom spužvastom (sl. 2) kosti što je dovelo do loma tri prsna i tri slabinska kralješka (sl. 3).

7

Cetinić 2011.

141

Primjeri osteoporoze u arheološkim populacijama Hrvatske

Sl. 2. Rijetka spužvasta kost kod muškarca iz groba 3 s lokaliteta Tribalj (na slici desno) i usporedba s kosti zdrave osobe (na slici lijevo), foto: Željka Tomas

Zaključna razmatranja Posljednjih desetljeća osteoporoza predstavlja ozbiljan problem modernog društva. Budući da je osteoporoza bolest starije životne dobi, sve se češće javlja zbog dužeg životnog vijeka. Uz to, loše navike i manjak kretanja koji su povezani s modernim načinom života pogoduju većoj učestalosti. Upravo zbog toga se osteoporoza i njene karakteristike i učestalost istražuju i u arheološkim populacijama. Kako bi se proučila učestalost u hrvatskim arheološkim populacijama, odabrana su tri vremenski i prostorno različita lokaliteta s područja istočnog Jadrana. Na njima je uočeno jedanaest slučajeva osteopenije i osteoporoze. Svi slučajevi su prisutni kod osoba oba spola starijih od 35 godina. Osteoporoza je uočena samo u dva sigurna slučaja kod jedne žene i jednog muškarca. Jedan upitni slučaj osteoporoze prisutan je kod ženske osobe. Osteopenija je prisutna kod osam osoba, od kojih je čak sedam žena. Mali broj uočenih slučajeva osteoporoze ide u prilog ranije spomenutoj niskoj učestalosti te bolesti u arheološkim populacijama.

142

Na primjeru osteoporoze i poteškoća pri njenom utvrđivanju na skeletnom materijalu očito je kako, osim uščuvanosti samog materijala, i postupanje s kostima pri njihovu iskopavanju, čišćenju i pakiranju može znatno utjecati na količinu podataka koji se mogu dobiti njihovom analizom.

Zrinka Premužić, Petra Rajić Šikanjić EXAMPLES OF OSTEOPOROSIS IN THE ARCHAEOLOGICAL POPULATIONS OF CROATIA (Summary) Osteoporosis is a disease characterized by the reduction of bone density, making bones porous, extremely fragile and brittle. Numerous factors can cause the disease and influence its development, and changes in hormonal levels are the most important factor. The disease occurs often in modern populations, especially

Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 29/2015., 142-143

Sl. 3. Lom tijela slabinskog kralješka kod muškarca iz groba 3 s lokaliteta Tribalj (na slici desno) i usporedba s kralješkom zdrave osobe (na slici lijevo), foto: Željka Tomas

among older women. Osteoporosis is also present in the skeletal remains of archaeological human populations. The skeletal remains can be diagnosed with the condition if there are traces of decreased bone density which led to fractures. The incidence rate of this disease is illustrated on the examples of three archaeological sites from Croatia. Key words: osteoporosis, osteopenia, archaeological populations

LITERATURA Agarwal 2008 S. C. Agarwal, Light and Broken Bones: Examining and Interpreting Bone Loss and Osteoporosis in Past Populations, in: M. A. Katzenberg, S. R. Saunders (eds.), Biological Anthropology of the Human Skeleton, Second edition, Hoboken 2008, 387-410. Brickley 2002 M. Brickley, An Investigation of Historical and Archaeological Evidence for Age-related Bone Loss and Osteoporosis, International Journal of Osteoarchaeology 12, Hoboken 2002, 364-371. Cetinić 2011 Ž. Cetinić, Stranče - Vinodol, starohrvatsko groblje na Gorici, Rijeka 2011. Čargo 2010 B. Čargo, Zaštitna arheološka istraživanja ostataka kasnoantičke nekropole u Isi, in: S. Ivčević (ed.), Arheološka istraživanja na srednjem Jadranu, Zagreb, Split 2010, 109-130. Roberts, Manchester 2005 C. Roberts, K. Manchester, The Archaeology of Disease, Third edition, Ithaca 2005. Ujčić 2004 Ž. Ujčić, Castrum Novas – Sv. Pelagije, in: Hrvatski arheološki godišnjak, J. Mesić (ed.), Zagreb 2004, 137-138.

143

H RVATS KO ARH E O LO ŠKO D RUŠT VO KO NZ E RVATORSKI O D J EL U I M OTSKO M