Filozofska Antropologija - Gerd Haeffner [PDF]

Zitiervorschau

Porod smo, što živi životom jednog dana! ... Sanja sjene je čovjek. Pindar (oko 500. pr. Krista)

KRATKI PREGLED:

Filozofska Antropologija Gerd Haeffner

AD 2018.

Pitanje o podrijetlu, i određenju čovjeka postavljalo se otkako uopće postoji svjesno mišljenje. U ovoj knjizi Gerd Haeffner odgovara na ta antropološka pitanja.

Pregled knjige sastavio: Nikola Dominis

Filozofska Antropologija _ Gerd Haeffner A. PITANJE PRAVOG POLAZIŠTA Filozofija - težnja (grč. philia) prema solidno utemeljenom praktičnom znanju (grč. sophia). Predmet fil. antropoligije je čovjek (grč. anthropos), o njemu se hoće reći što on kao takav jest (grč. logos). I.

PRETHODNI POJAM FILOZOFSKE ANTROPOLOGIJE

Filozofska antropologija je težnja + praktično znanje o čovjeku. Poduhvat filozofske antropologije nikada ne počinje s nultom točkom. Fil. antropologija je eksplicitno nastojanje oko sustavnog i kritički utemeljenog znanja o čovjeku. 1. Spoznaja i bit „Tko sam ja“ (nasuprot drugim ljudima)? „Što smo mi ljudi“ (nasuprot drugim živim bićima)? Logos u riječi antropologija znači govor. Biće je višeznačna riječ. Smije li se kad je posrijedi čovjek poći od jedne ´biti´, tri su pitanja: •

•

•

Čovjek je nastao evolucijom, pitamo se ima li čovjek uopće kakvu bit, koja bi nadilazila vrijeme? Odgovor: Neke vječne, sebe uniformno realizirajuće biti nema i dalje stoji da je čovjek zaseban oblik živog, različit od drugih oblika života i ima karakteristike zasebne forme bića. Nije li individualnost više od pojedine realizacije neke biti? Odgovor: Autor tumači razliku „biti“ i modela (koji uspoređuje s štancanjem lima na stroju – što se ne može primijeniti na čovjeka). No ipak pojedinac nije svaki sasvim svoje biti, već ljudske. Nije li čovjek biće koje nema nikakvu stalnu bit nego je sam sebi daje? Odgovor: Čovjekova bit ne isključuje samooblikovanje, a ono je moguće samo po onome što čovjek po svojoj biti jest.

2. Samospoznaja Čovjek je objekt i subjekt pitanja i znanja. Antropologija ima formu samorefleksije. Mi činimo sebe objektima opisa. Tri metode: a) „Mi“ i čovjek Pitamo se sami o sebi, želimo znati što znači biti čovjeka. Antropološka pitanja šire perspektivu s partikularnog na univerzalno, ljudsko. b) Antropologija s polazištem u pitanju Čovjek je biće koje može pitati i hoće znati i nada se steći znanje. Što je to moći i morati; to je povezano s I. Kantom:

• • • •

Što mogu znat? _ odgovara metafizika. Što treba činiti? _ odgovara moral. Čemu se smijem nadati? _ odgovara religija. Što je čovjek?. _ odgovara antropologija.

U biti bi se sve moglo uvrstiti u antropologiju jer se prva tri pitanja tiču četvrtog. Kantova se ideja da čovjekov bitak ide preko granica njegova smisla. On ga shvaća egzistencijalno, kao puni glagol biti _ živjeti. Čovjekov bitak znači isto što i djelovanje. Čovjekovo djelovanje ima svoj subjekt, ono je uvijek moje (tvoje) djelovanje. c) Empirijski i apriorni elementi antropološkog pitanja Na ni jedno od Kantovih pitanja o znanju (moći), činu (trebati), i nadi (smjeti) nije moguće dati empirijski odgovor. Samo ono što čovjek zna i čini i čemu se nada može biti opisano i popisano na neutralan način. Filozofska antropologija bi trebala prikazati teoriju ne samo onog što čovjek u prosjeku jest nego što on može i treba biti. Koliko god bila apstraktna razika između filozofije i empirijskih znanosti jest jasna, toliko ona postaje teškom i djelomice besmislenom tiče li se konkretnih predmeta, pogotovo predmeta kakav je čovjek. Filozofksa antropologija se razlikuje od drugih antropoloških znanosti po načinu postavljanja pitanja i po usmjerenju na čovjekove fenomene. II.

Biologijska i filozofska antropologija

Biologija je prva znanost (među prirodnim znanostima) u kojoj nailazimo na čovjeka. 1. Program biologijske antropologije Jedna od prvih odredaba čovjeka (što on jest) sastoji se u navođenju mjesta što ga on zauzima u sistemu živih bića. Čovjeka treba smatrati sisavcem koji pokazuje sličnost s čimpanzom i bonobom više nego li s gorilom, orangutanom ili pak pavijanom. Čovjek gotovo 100% gena dijeli s čovjekolikim majmunima. No razlike bivaju jasnije u usporedbi oblika i ponašanja majmuna i čovjeka. a) Anatomsko-morfološke osobnosti U usporedbi s majmunom čovjekov skelet je prestrukturiran, čovjek stoji uspravno. Za razliku od majmunove čovjekova ruka sposobna je ne samo za jak zahvat nego i za fin, precizan rad.

Oči su pomaknute prema naprijed, te se time omogućuju kooperacija oka i ruke. Što donosi prevlast vida i opipa nad njuhom. Kod čovjeka mozak nema nikakvih novih dijelova, ali razlika je u težini mozga koja je znatno veća nego u čov. majmuna. Kod čovjeka je snažno razvijen veliki mozak (tj. moždana kora) koji omogućuje više, duhovne funkcije. b) Ontogenetska iznimnost Najvažniji odsječak života je rađanje, prijelaz iz zaštićena i zbrinuta života u utrobi u opstanak živih bića. Dojam je da je čovjek u načelu prerano rođen. Zato Portmann prvu godinu čovjekova života naziva „izvanmaterničnom godinom embrija“. c) Osobitost u strukturi ponašanja Životinja se razlikuje od biljaka po temu što nisu ukorjenjene na nekom mjesto nego se mogu kretati prostorom. Ponašanje životinja u određenim situacijama nije svaki put sasvim drugačija, nego je na korist individue i njezina genetskog potencijala. Životinja ne mora naučiti koji je postupak u nekoj situaciji svrsishodan nego u osnovi već zna, odnosno postupa kao da već zna. No postoje i faktori koji nisu urođeni već ih se uči. U čovjeka je težnja za seksualnom aktivnišću znatno manje ritmički regulirana (nekim vremenom parenja) nego kod životinja. Zato se ljudi za volju drugih ciljeva mogu odreći razmnožavanja, oni čak mogu radi neke važne stvari svjesno staviti na kocku ili skončati vlastiti život. 2. Odnos biologijske prema filozofskoj antropologiji U usporedbi s bitkom životinja nastojimo definirati vlastiti bitak čovjeka. Čovjek se sastoji od dvije komponente: • •

Od nagonski određena tijela (koje dijeli sa životinjama). I od duha, koji mu je svojstven.

Biolog će pitanje duha prepustiti filozofima. Čovjek je biološki manjkavo biće, pa će manjak dlakavosti nastojati smanjiti odjevanjem, manjak naoružanosti zubima i pandžama nastoji nadomjestiti pendrekom i atomskom bombom, dok slabosti svoje instiktivne opremljenosti nastoji nadomjestiti jakim socijalnim institucijama. III. Kulturalna i filozofska antropologija 1. Program kulturne antropologije i neki njezini rezultati Naša kultura nije jedina i onaj koji poznaje samo jednu kulturu ne poznaje kulturnost čovjekova bića. Počinjemo proučavati običaje, predodžbe, tradicije, etičke nazore itd. drugih skupina ljudi i uspoređujemo ih s vlastitima.

Usporedbom različitih kultura traže se zajedničke crte svim kulturama. 2. Odnos između kulturalne i filozofske antropologije a) Odnos između kulture i prirode Čovjek za razliku od životinje mora naučiti koje su stvari jestive, a koje ne. U mnogim kulturama postoje tabui jela. (Npr. židovska i islamska zabrana svinjetine ili kod nas konjsko i pseće meso.) Mnoga se jela ne jedu sirova nego pripravljena. Negdje je za pripravljanje jela zadužena samo žena negdje samo muškarac. Hrana je za čovjeka fiziološke prirode, bez nje čovjek slabi sve dok ne umre od gladi. I običaji vezani uz jelo korisni su za povećanje šansi za preživljavanje. b) Mnoštvo kultura, jedinstvo biti Odjevanje, reguliranje odnosa između muškarca žene, forme štovanja nečega svetog konstante su sviju kultura (premda se pomalo razlikuju u svakoj pojedinoj kulturi). Jezici su različiti ali svaka ljudska zajednica ima neki jezik. Sadržaji prava i morala različiti su, ali posvuda postoji nešto kao pravo i kao moral. Možemo dodati i brojne druge: briga za umrle, glazba, registriranje pravilnih zbivanja u prirodi itd. u novije vrijeme popise takvih „čovjekovih monopola“, antropina ili esencijalnih čovjekovih osobina ponudili su Scheler, Landman, Nussbaum. Značajka svih ljudi jest da mogu misliti i razumno suditi. S pomoću mišljenja možemo prevoditi iz jednog jezika u drugi, razumijevanje običaja i predodžaba stranih naroda. S pomoću mišljenja može biti relativna i obilježenost vlastitom kulturom. c) Ono filozofsko u kulturalnoj antropologiji Njezin izravan predmet su načini života drugih i prvenstveno drugačijih naroda. Kulturalna je antropologija put prema spoznaji drugih kultura, ali ujedno i indirektan put prema tumačenju i provjeri vlastite kulture. IV. Jedna filozofska antropologija 1. Što svaka filozofoska antropologija mora i što ova hoće da bude Filozofsku antropologiju od svih antropologija pojedinih znanosti razlikuje pogled unazad prema praktičnom „dubinskom znanju“ koje čovjek kao takav ima o sebi. „Dubinsko znanje“ razotkriva se kao znanje koje prethodi svakom mogućem konkretnom znanju omogućujući ga. Čovjek se ne sastoji samo od svog raznovrsnog znanja niti samo od svog nutarnjeg dubinskog znanja. Doduše bez toga ne bi ni bio čovjek. Čovjek je sam subjekt svoga doživljaja, pitanja i djelovanja. „Subjekt“ je biće koje se prema sebi samu odnosi tako da se odnosi prema drugome. 2. Konstrukcija vodećeg pojma subjektiviteta Živo biće ima princip svoga sebstva u sebi samu.

Kod čovjeka nailazimo na uspon principa jedinstva i razlike, individualni je identitet znatno viši. Jedan čovjek može preuzeti tolike „identitete“, tj. uloge i funkcije da u temelju mora ležati veoma jak princip identiteta. Uzrok takve čovjekove situacije njegova je duhovna narav. Njemu je svojstvena sposobnost da spozna. 3. Subjektivitet kao bitak-u-svijetu Subjekt je ujedno u svojoj biti i ono „kako“ i „prema čemu“ se ono odnosi. Svijet jednog čovjeka nikada nije svijet nekog drugog čovjeka. Čovjeka nije moguće iščupati iz njegova svijeta. Čovjeka razumijemo tek nepotpuno, ako ga ne razumijevamo znatnim djelom i iz njegova svijeta. Ljudi imaju do stanovite mjere mogućnost da drugoga čovjeka shvate iz njegova svijeta. B. TEMELJNE DIMENZIJE ČOVJEKOVA BITKA Filozofija ne počinje tek tamo gdje završava znanost. Ona kao i znanost nastaje neposredno iz konteksta života. Neovisne su jedna o drugoj, pa i kad u tijeku svog razvoja ulaze u šire ili uže odnose. I.

Jezičnost

Logos ima jedino čovjek među svim životinjama. Može se prevesti kao razum odnosno um. Ali može i značiti naprosto jezik. 1. Jedan pojam jezika Jezike je moguće kategorizirati po jezičnim porodicama. Svi se živi jezici trajno mijenjaju, pri čemu idu zajedno periodi veće stabilnosti s onima bržih promjena. Kada se govori o jeziku misli se na njegovu nutarnju strukturu: onaj jezični sustav koji je moguće prikazati u gramatici, leksiku, idiomatici i stilistici. a) Jezik kao sustav Stvarnost jezika sastoji se u tome da biva izgovoren i da on tim načinom dođe do nečijeg uha i razumjeća. Da bi ga se razumjelo potrebno je prethodno jedna druga forma zajedništva tj. jezik kojim neko govori mora biti zajednički s onim koji sluša. Jezik može biti opisan i istražen kao zaliha znakova i pravila za kombiniranje tih znakova. Jezici su sazdani ekonomično da dopuštaju štedljivo gospodarenje: tj. da je s relativno malo različitih znakova moguće izreći veoma mnogo različitih poruka. Geste, mimika, jačina glasa i intonacija su sa svoje strane nosioci informacija.

b) Glasovni i znakovni jezik Ljudski je jezik prvenstveno glasovni. Pisani jezik crpi sasvim iz glasovnog jezika s jedne strane. Na druoj strani, ako u kulturi neke jezične zajednice ili pojedinca ima važnu ulogu, pisani jezik djeluje povratno na glasovni. c) Ljudski jezik i životinjski sustavi komunikacije Mlade se čovjekolike majmune pokušava naučiti elementima ASL-a (američki znakovni sustav) i pokušalo ih se naučiti da razlikuju različite plastične pločice kao znakove. I uspjeli su, ali taj uspjeh ne prelazi granice vladanja jezikom koje je normalno kod trogodišnjeg djeteta. Odlučujuće je da se uvidi: • •

Da se jezik razlikuje od urođenih sustava signala. Da taj fenomen „jezik“ ima enormnu ulogu u životu čovjeka.

2. Postignuća jezika Psiholog Kar Buhler razlikovao je tri funkcije jezika: • • •

prikaz (stanja stvari), izraz (nutarnjih stanja govornika) i apel (upućen onomu kome govorimo i od koga očekujemo određenu reakciju).

Riječ jezik izveden je iz riječi govoriti u mnogim jezicima. Potrebno je najprije osobno mnogo rečenoga slušanjem usvojiti, da bi se potom moglo i govoriti. Nutarnji govor i osluškivanje ispunjavaju veliki dio vremena u kojem izvana šutimo. U međuljudskom kontaktu ima ta šutnja ispunja nutarnjim govorenjem i osluškivanjem druge funkcije. Duljina pauza, nagli ili skanjujući počeci, prijelaz na tišinu koja slijedi, sve to pripada jezičnom događaju jednako kao i govor. Npr. „Znakovita šutnja“ je jezični fenomen. a) Prezentacija Opažaj biva pun tek s prikladnim tumačenjem i govorenjem; tek kad se vidi, njuši, čuje ispravno. Siromašna bi bila naša zbilja kad bi bila samo naša, a ne takva da je i drugi s nama dijele, ukoliko nam nešto pripovijedaju ili nas nečem uče. Tri forme koje tvore zasebne tipove pismenog izražavanja: • • •

organizacijskotehnički, znanstveni i poetski.

b) Komunikacija Jezik ima nenadomjestivu ulogu kad hoćemo s nekim razmijeniti misli. Naše riječi imaju učinak. (Npr. ugovori, bračni, radni, državni…) U komunikaciji među filozofima moguć je pristup samo onima koji se drže i koji se mogu držati jezične igre u njoj uvriježene. Svaka je razmjena riječi aktualizacija nekog postojećeg zajedništva i socijalne stratifikacije. Svaki je jezik jedan od najosnovnijih društvenih institucija. On je sam izraz zajedničkog bitka i primarno sredstvo očuvanja i stvaranja novih veza. Jezik je usko povezan s dotičnim svijetom života, u kojem se tim jezikom govori. (usp. Wittgenstein) c) Izraz Bol mogu izraziti iskrivljenjem lica ili neartikuliranim stenjanjem i krikom pri čemu se izražavam na urođen način. Dok izražavamo u jezičnim iskazima sebe, povratno biva diferencirana i naša nutrina: naše misli, čak i naši osjećaji. Snalazeći se u formama izražavanja, pogotovo u jeziku, razvijamo svoje mogućnosti. Što ne nalazi izraz ostaje zatomljeno ili traži ventil. Zato je u središtu svih terapija osobito u psihoterapiji važno mogućnost izražavanja sebe sama, a to podrazumjeva slušača. 3. Jezik kao sredstvo i posredovanje Četiri situacije u kojima se jezik pokazuje sredstvom posredovanja koje je ugroženo ili može ugrožavati: Laž; (takav iskaz se uopće ne da definirati bez pojma istinitosti.) Netočnost; (točan smisao ostaje nejasan, na ovaj način je moguće manipulirati.) • Iskustvo s govorom; (radi se o poznavanju stranog jezika, poznajem li ga dobro ili loše) • Ono izgovoreno biva otuđeno. II. Socijalnost • •

Svaki je čovjek, čovjek skupa s drugim ljudima. Svaki je čovjek sučovjek, bližnji. Sučovječnost (socijalnost) je dakle bitna crta čovjeka. Čovjek živi na razne se načine družeći i komunicirajući s drugima. Moguće je razlikovati dva aspekta te činjenice: • •

Odnos čovjeka prema čovjeku; Pripadnost čovjeka nekim relativno stabilnim zajednicama.

1. Fenomen socijalnog Odnosi među ljudima odvijaju se u prostoru očekivanja čovjekovih uloga. Uloge npr. muž, majka, učiteljica… Kao socijalni sustavi mogu se navesti obitelj, rodbina, navijačka skupina, vjerska zajednica… 2. Sociobiologija, znanost o društvu, socijalna filozofija a) Sociobiologija Uči razumjevanju socijalnog ponašanja živih bića kao rezultata i u stanovitoj mjeri pokretača prirodne evolucije. Konačni objektivni cilj kojem služi sve ponašanje životinja je očuvanje sebe i vrste. b) Znanost o društvu Metodički ideal kojim je društvena znanost vođena uglavnom je ideal prirodne znanosti. Ali se društvenoznanstvena istraživanja razlikuju od prirodoznanstvenih. Ako društvenoznanstvene spoznaje nisu objektivno važeće onda ne mogu zadovoljiti praktični interes. Sociologija je nastala kad se uzmoglo u Francuskoj u vrijeme restauracije pogledati natrag na nedavnu prošlost vlastitoga društva. Ne začuđuje da su značajni sociolozi ujedno i filozofi. Neka djela se mogu pripisati i jednoj i drugoj strani. c) Socijalna filozofija Filozofija socijalnoga obuhvaća tri velika problemska područja: • • •

Ontologijsko, etičko, i antropološko.

3. Socijaliziranje pojedinca Prije nego uzmognu preuzeti određene uloge u zajednicama, priključiti se određenim grupacijama ili osnovati nove, ljudi moraju dospjeti do određenog stupnja socijalnog osamostaljenja. Čovjek postoje neko „ja“ tek tijekom jednog psihičkog sazrijevanja, pri kojem, početnu ulogu stabilnoga partnera imaju majka i otac. Djetešce razvija svoje odnose prema svijetu prvenstveno u okviru posebne interakcije s majkom. Taj odnos interakcije počinje znatno prije rođenja. Roditeljima je dakle dana silna moć.

Vrlo brzo dobiva u socijaliziranju važnu ulogu i odnos prema braći, sestrama i drugovima u igri. 4. Odnos između individualnosti i socijalnosti Čovjek se može pozvati na sebe ne samo riječju „ja“ nego i izrazom „mi“. Jer on nikada nije „on sam“ nego uvijek dio neke socijalne cjeline. a) Postavljanje pitanja Pitanje je sad što je ono temeljno, socijalna cjelina ili pojedinac. Jednom oblikovana, individua više nije nužno vezana na zajednice svoga nastanka. Suglasnost pojedinca da bude u dotičnoj zajednici i njihovo slobodno podvrgavanje njenim zakonima ostaju najvažniji faktori konstitucije svake zajednice. Nositelji vlasti moraju nastojati da postignu i omoguće što je više moguće visok stupanj identifikacije članova sa svojom zajednicom. b) Individualizam i njegove granice Danas dominiraju individualni osjećaji, društveni proces individualizacije, filozofija individualizma. Model „mi“ biva udruga (tj. udruženje ili firma) koja biva osnovana s određenom svhrom. Dva argumenta: • •

Ontologijski (atomi društva su pojedinci, tek njihovim relacijama nadaje se društvo.) i etički. (Temeljem svoje osobnosti svatko ima izvorno pravo raspolaganja sobom samim.)

Potreba da budemo shvaćeni ozbiljno veoma je duboka i uključuje jedno izvorno pravo. Individualni život je bez autoriteta nemoguć. To sigurno vrijedi za ogromnu većinu ljudi. Oni ne vole da im se naređuje, ali se veoma često pitaju trebaju li učiniti ovo ili ono i jeli ispravno to što čine. c) Socijalna individualnost Nitko nije po drugi put tu. Čovjeka prepoznajemo među tisućama brzo po njegovu tipičnom hodu, po njegovu jedinstvenom glasu, no prije svega po licu. Lice je nešto sasvim socijalno. Lice postoji za druge, oni ga vide, a ne mi. To što lice izražava neposredno, naime pojedinca, biva označeno nekim imenom. 5. Odnos pojedinaca jednih prema drugima Pripadnost grupi može se povući u pozadinu i odnos između pojedinih osoba stupiti u prvi plan.

a) Intersubjektivnost kao zajedništvo spoznaje Istina je definirana kao ono sebi samu identično, što mora biti u sebi neprotuslovno. Pojedinac može sam doći do spoznaje. Misao intersubjektivnosti pruža temelj da bi se na njoj izgradila neka teorija interpersonalnih odnosa, i to zbog triju razloga: •

•

•

Kvalitativna i korelativna različitost odnošajnih polova koji bivaju predstavljeni osobnim zamjenicama „ti“, „ona“, „ja“ ne da se svesti na homogeno mnoštvo mnogih „ja“. Primjerena forma odnosa između spoznajnih subjekata je diskusija. Pritom je jedinstvo cilja, kojemu svi teže, temelj zajedništva. No može biti da svi djele isti cilj, a da nema pozitivnih odnosa među subjektima. U međuljudskim se odnosima nipošto ne radi uvijek o realizaciji zajedničkog cilja. Često je po srijedi neka igra.

b) Interpersonalnost kao naspramnost: drugi i ti Čovjek ne može zamijeniti poziciju „ja“ s nekom drugom pozicijom. Živim u nekoj vrsti neodređenog poznanstva sa sobom samim. Doživljavam sebe iznutra i svoj svijet iz sebe sama kao njegova središta. Drugi mi dolazi ususret kao drugi, koji je također neko ja, ali ne ja! Iz „ja“ perspektive živi i drugi, prema organizaciji njegove svijesti i prema njegovoj osnovnoj motivaciji. U njegovoj sam perspektivi ja onaj drugi. Nijedno „ja“ ne pripada sebi samu. III.

Vremenitost i povijesnost

„Što je čovjek to može reći samo njegova povijest.“ (Dilthey) No povijest o čovjeku kao čovjeku ne kaže ništa osim da se sve ljudsko mijenja. 1. Od pisanja povijesti do povijesnosti života Zadaća povijesti je da izvjesti kako je stvarno bilo. Suvremenost razumijevamo iz onog prošlog i naslijeđenog. Čovjekov svijet prošlosti u neraskidivom je kontinuitetu s suvremenim. Interes za vlastitu prošlost izvire iz fundamentalnog interesa za ovladavanjem, obogaćivanjem i relativiranjem suvremenoga. 2. Od događajnog vremena do vremenitosti Povijest reflektira prošlost tako da prošle događaje veže jedan s drugim na pozadini ideje nekog objektivnog otjecanja vremena.

Izabere se neki određeni događaj kao referentna točka datiranja: za brojanje godina, recimo: Kristovo rođenje ili Muhamedov bijeg iz Meke u Medinu. Čovjek je htio ili ne hito uvučen u vrmenske razlike: zatekavši se u svijetu, čovjek zacijelo osjeća, doživljava vrijeme izvorno. Na početku ne stoji brojenje i mjerenje, nego iskustvo trajanja. Razliku vremena ne doživljavamo samo na ritmički način nego i kao razliku jednokratnih stanja. U prvom redu na razliku životne dobi. 3. Unutrašnja vrmenitost ljudskog čina Ljudski je čin „vrmenit“ u tom smislu on uvijek traje „neko vrijeme“ i „teče“ sinkrono sa zbivanjima raznih vrsta. a) Unutrašnja vremenitost opažanja Melodija je zvučni događaj što traje neko vrijeme i stoji u recipročnom odnosu (korelaciji) sa slušanjem. Kako god ne može biti nečujna zvuka tako ne može biti ni slušanja bez predmeta koji se čuje. Kada sasvim utonemo u slušanje ništa više ne znamo o vremenu satova i kalendara. To zacijelo proistječe odatle što je prisustvo melodije više od pukog činjeničnog tijeka šumova bez značenja. b) Unutrašnja vremenitost djelovanja Može se također reći da svoju sadašnjost živimo iz nje same, jer je budućnost djela pritom istodobno naša vlastita budućnost. Vremenitost djelovanje sastoji se dakle u činjenici da ne postoji samo prošlost iza nas i budućnost pred nama nego se uz to uvijek razvija i odnos kojim biva određeno na koji način ta prošlost jest „iza nas“ i budućnost „pred nama“, a sadašnjost „u nama“. c) Opažanje, djelovanje, življenje Žudnjom i proizvođenjem usmjereni samo na budućnost. Postigne li žudnja što je htjela, onda nestaje. Vremena ispunjena intezitetom nekog cjelovitog opažanja ili nekog radnog projekta ne nižu se naprosto jedno na drugo, nego su umetnuta u neki obuhvatan sklop. Augustin nas potiče na razumijevanje jedinstva životnog vijeka iz jedinstva pjesme: Kako pjesma ima dijelove, tako i život. No život nije repriza nego uvijek premjera. Mnogi su pokušali jedinstvo života pokušali prikazati s pomoću jedinstva procesa proizvođenja: život se može i treba sastojati u tome da se „kleše vlastita statua“, da se sebe sama oblikuje u osobnost. 4. Dijalektika života u sadašnjosti Mi živimo u prezentu, „sada“ što dolazi i odlazi. Sadašnjost ne može biti predočena dokle god je sadašnjost, ona je u biti čin.

Možemo još jednom proživljavati već proživljeno. Tad, više ne živimo u sadašnjosti, nego u prošlosti ili budućnosti. Stvarnost postaje san. Budućnost potiskuje stvarnu sadašnjost, mjesto da je drži živom, a prošlost guši sadašnjost, mjesto da je nosi. To se naziva surogatna sadašnjost. Prava sadašnjost nije određena samo time da se kao vrijeme djelovanja razlikuje o prošlosti i budućnosti. Jasno sjećanje na prijašnje važno je za učenje iz iskustva. Tko shvati da jednog dana više neće biti budućnost za njegovo djelovanje, taj cijeni dragocjenost danoga vremena. On će i manje nastojati iz jedne neprihvatljive prošlosti pobjeći u neku idealnu budućnost. 5. Povijesnost Povijesnost može značiti razne stvari: • • • • IV.

da se ljudske kulture tijekom vremena mijenjaju, da je svaki čovjek objektivno subjektivno vezan za svoje vrijeme, da svaki čovjek živi u većoj ili manjoj svijesti o razlici njegovih vrmenea spram drugih, da kultura neke epohe može i hoće biti stvaralačka, a to znači drukčija od ranijih kultura. Tjelesnost

Vodeći pojam koji definira smjer naše interpretacije antropoloških fenomena, pojam je subjektiviteta. Objasniti fenomen tjelesnosti predstavlja presudan dio interpretacije subjektiviteta. 1. Predpojam tjelesnosti uzet iz jezika Dokle god govorimo o tijelu izvan konteksta živoga nameće nam se predodžba neke stvari ili stroja. Iz iskustva s jezikom može se razviti cijela jedna teorija tjelesnosti. a) Metafizika tijela u jeziku U svim jezicima postoji veliki broj metafora tijela tj. riječi i fraza koje u temeljnom značenju imaju konkretne tjelesne načine ponašanja ili sjetilne događaje, ali označuju i duhovna raspoloženja i čine. Npr. osjećaj što ga netko ima kad mu u egzistencijalnom smislu isklizne tlo pod nogama zacijelo je sličan osjećaju što se javlja kad se to doslovce zbiva pri planinarenju.

b) Tjelesna konstitucija jezika Značenje i niz glasova bezdano su odvojeni jedno o drugoga, ipak u konkretnom govornom i slušanom jeziku nalazimo u nekoj izvrsnoj stopljenosti, tako da razlikama u nosiocu značenja (glasu) odgovaraju automatski razlike u značenju. Nosioci značenja (jezični znakovi) i značenja (ono jezikom označeno) odnose se u svakom pojedinom jeziku poput prednje i stražnje strane papira. Razreže li se jedna strana s njom je razrezana i druga. c) „Skrivenost“ jezika i tijela Što bolje jezik funkcionira, to više teži tome da sam nestane iz svijesti u korist onoga što on čini mogućim. Stvarnost jezika nalazi se u živom jezičnom događaju, a ne u gramatikama i rječnicima. Slično je i s živom tjelesnosti. Tijelo stoji u nekoj vrsti su-prisustva, koje može imati različite stupnjeve, sve do gotovo potpune odsutnosti za svijest. 2. Dvostranost tijela a) Fizičko tijelo i živo tijelo Razlika ima uporište u povijesti jezika. „Körpel“ je posuđenica iz latinskog jezika, u kojem se „corpus“ javlja od starogrče riječi „soma“. To „soma“ je izvorno značila leš (mrtvo tijelo) koji tako na stanovit način postaje stvar. Svoje tijelo osjećam u prvom redu „iznutra“ u jednom jedinstvu. Blizina ili daljina fizičkog tijela, koje je živo tijelo nekoga drugoga, nije tek pitanje mjere u metrima, nego može imati također čuvstveno i interpersonalno značenje. Kad neko fizičko tijelo nema crta osobnog tijela, ne radi se o ljudskom tijelu. b) Tjelesnost subjekta kao temelj odredbe tijela kao stvari i stroja Moguće je tjelesnoga čovjeka shvatiti kao fizičko tijelo koje, zbog svoje funkcionalne složenosti može biti nazvano i strojem. Stvar koja se pojavi u mome videokrugu pobuđuje i očekivanje da ju je moguće opipati. Za to moram biti tjelesan na sličan način. Stroj je uređaj napravljen da bi proizveo procese koji bivaju tako kanalizirani da služe nekim ciljevima što ih je čovjek postavio. Strojevi su osamostaljeni instrumenti, oruđa. Svijet strojeva proširuje i precizuje naše tjelesnosti. Bivamo o njima (gotovo) toliko ovisni koliko i o organima i funkcijama našega tijela. Tako i tijelo možemo shvatiti kao oruđe duha ili čak stroj koji sam sobom upravlja.

c) Subjekt i njegovo tijelo Možemo se uistinu postaviti naspram svog tijela i radovati se da ono dobro funkcionira, odnosno tužiti se da ono to ne čini dobro. „Ja sam neko tijelo“, jer „živo tijelo“ nije nikad bez subjekta. 3. Bit tjelesan Kad pak u načelnom istraživanju „odnosa“ između subjektiviteta i tjelesnosti naiđemo na neku granicu, prisiljeni smo mjesto toga prijeći na širinu iskustva u kojima se tjelesni bitak pokazuje temeljnom čovjekovom dimenzijom. a) Prostorni bitak u tijelu Svaki prostor se tiče u njemu jest ili može biti: on je uvijek prostor za... Jedinstvena i apsolutna prostora u životu nema. Stvari pripada dvostruki prostor: onaj okružen granicama njezina oblika i onaj koji okružuje te granice. Apstraktni prostor kakav nam biva predočen putem znanosti, nema upravo ono što je karakteristično za prostor u punom smislu, za subjektni prostor. Prostor se otvara onomu koji ga proživi. Već prema tome kako se sami osjećamo u „vlastitoj koži“ čine nam se stvari oko nas veće ili manje. Putnik koji je fizički već stigao na svoje odredište često treba još vremena da „dođe i njegova duša“. Tjelesni smo uvijek prostorno, u nekom prostoru. Ali smo i „u“ našem tijelu koje proživljavamo iz nekog središta prema ekstremitetima. „Biti u tijelu“ i „biti u prostoru“ pripada jedno drugomu. b) Pokretni bitak tijela Prastari znak da je tijelo živo leži u sposobnosti da samo sebe i prema vlastitoj mjeri pokrene. Živa bića imaju izvor svoga kretanja u samom sebi. Čovjekove su dinamike nošene jednom osobitom dinamikom težnji (instiktima, nagonima, željama, čežnjama…). Težnje zadiru u sve slojeve strukture dotične osobe. Može nam poslužiti primjer spolnog nagona. Iz njega se oblikuje specifičan odnos prema tijelu drugoga. U temelju nam je cilj širenje gena. I erotska ljubav počiva na zanosu nagona, ali se s njime miješa i duhovni zanos iz kojeg niče novi zahtjev i nova sposobnost (zahtjev za potvrdom od druge osobe i sposobnost da se dospije do trajnog „Da“. Tijelo je subjekt jedne dinamike bez koje čovjek ne bi bio moguć.

C. DUHOVNI ELEMENT OPSTOJANJA Čovjek se u odnosu prema bićima i stvarima ne nalazi samo osjećajući nego može još i znati da osjeća. Duhu pripadaju dvije dimenzije: • •

Prva je znanje, po njoj čovjek živi u otvorenosti, a ta otvorenost su svijest, spoznaja i poznavanje itd. Druga je dimenzija duha volja koja samu sebe određuje.

I. Znanje 1. Fenomen svijesti Prvi korak u interpretaciji neke stvari mora se uvijek sastojati u tome da se ona uopće ugleda, tj. da se nađe pristup u iskustvo u kojem ta stvar biva. a) Svijest kao fenomen Treba krenuti od gubitka svijesti. Netko izgubi svijest kod kolabira, pod narkozom kad zaspe ili na koji drugi način. Pod narkozom je posrijedi gubitak budnosti koji prethodi razlici između spavanja i budnosti. Čini se da razliku između svijesti i njezine odsutnosti mogu percipirati samo okolni promatrači tj. oni percipiraju tek one tipične načine ponašanja, odnosno pasivnost koji se vežu sa svjesnim životom, odnosno spavanjem, nesviješću itd. Svijesti bivamo svjesni tako što bivamo svjesni toga da zbilja ne samo da „jest“ nego i „sine“ i da ne živimo samo usred zbilje nego i u jednom svijetu iz temelja takvom da se pojavljuje i da ne samo da živimo nego da taj život ovako ili onako doživljavamo i znamo. b) Struktura opažanja i osjetilne svijesti Viđenje se može dogoditi, a da onaj koji vidi i ne bude svjestan svoga viđenja. Ali ta svijest, da se vidi, ovisi o svijesti o onom što se vidi. Kad radosti ne bi bila doživljena, ne bi je bilo. Tko ne osjeća bol, njega i ne boli. Interesantno je zapravo kako se osjećamo u cjelini: životni osjećaji, temeljno raspoloženje… c) Svijest-spoznaja-znanje Da sam nečega svjestan znači izvorno toliko koliko da mi je nešto znano, odnosno da to znam. Svijest dakle pripada rodu znanja. Do znanja se dolazi putem sponaje. Stjecanjem znanja vlastitim naporom spoznavanja ili preuzimanjem gotovih znanja od učitelja ili iz knjiga bit će u većini slučajeva svjestan čin te će se uskladiti s tim voditi prema znanju koje je moguće formulirati i kojega smo svjesni.

d) Forme svijesti koje obuhvaćaju ono eksplicitno Svijetlo tematske svijesti moguće je samo na pozadini drugih načina svijesti koji ostaju netematski. •

•

•

Prva se tiče onoga što kao pozadina, predvorje itd. neke predmetne svijesti ne stoji na svijetlu eksplicitne pozornosti i ne biva temom ali ipak mora biti nazvano susvjesnim. Druga se vrsta pred-svijesti tiče načina na koji neko naučeno znanje, neko sjećanje ili naum, utječu na način na koji percepiramo neku situaciju, problem itd. Treća se vrsta tiče nekog znanja koje je nekad bilo tematsko i jasno, pa potom palo u pozadinu, odakle pravi nered utječući na pozitivan ili ometajući način na površinsku svijest.

2. Forme spoznavanja a) Teorisjka i praktična svijest, spoznaja i znanje • Teorijska svijest je svijest koja pripada nekom zoru tj. onom što se sabranu pogledu prezentira kao ono što jest. • Praktična se svijest ne tiče bitka (onog što naprosto jest) nego dobra odnosno zla. Ove dvije forme svijesti mogu biti kombinirane jedna s drugom. Jedna od formi teorijske svijesti je sjetilno opažanje, koje je samu sebi dostatno. Čisto teorijska svijest živi u dimenziji sadašnjosti. Praktična se svijest nalazi pod primatom budućnosti i uvodi u igru dijalektiku vremena. b) Od samosvijesti do samospoznaje U primarnom imanju sebe „imamo“ dakle sebe ne kao objekt nekog izravnog opažanja putem izvanjskih ili unutrašnjih osjetila nego kao subjekt opažanja, recepcije situacije, djelovanja, koji doživljava sebe sama. U tom se sastoji prvi element prave samosvijesti. Samosvijest nekog „ja“ pripadno je da ono sebe zna istovjetnim jučer, danas i sutra, neovisno o raznolikosti stanja. To „znanje“ ne biva dano tek kao rezultat spoznaje ili razmišljanja. Samospoznaji ne pripada samo to da se upoznamo s vlastitim relativno stabilnim karakterom nego i sa svojom dosadašnjom životnom pričom. I za to su nam potrebni drugi, kako bi smo to sebi mogli razjasniti u konetekstu – u pričanju drugima, koji slušaju, dolaze ti doživljaji znatno bolje nego u samoći prisjećanja.

3. Nutarnje i izvanjske pretpostavke spoznavnja a) Spontanitet i receptivnost kao nutarnje pretpostavke U aktualnoj spoznaji spoznavanje i ono spoznato postaju jedno. Tek unutar toga jedinstva aktualnog znanja javljaju se subjekt i objekt jednog spram drugog te se međusobno razlikuju ono biće koje spoznaje i ono koje biva spoznato. Mogućnost spoznavanja počiva na jednom autentičnom bitku spoznajnog bića. b) Funkcionalno sposoban mozak kao izvanjska pretpostavka spoznavanja Razlog da neki čovjek slabo ili čak nikako ne može opažati boje i oblike leži u tome da je nešto defektno na njegovim periferijama ili vidnim organima. Analogno vrijedi za sve spoznaje posredovane sjetilima. Istraživanja su pokazala da duhovne mane većih razmjera imaju svoje uzroke u oštećenju, degeneraciji ili nedostatku prokrvljenosti dijelova mozga. c) Ljudski duh kao „neko sve“ Analiza onoga što jest spoznavanje daje uvid u bit onoga što jest čovjek. Čovjek ima istinu na dvojak način: • •

Jednom da mu se samo biće učinkovito pokazuje u svojoj određenosti. Drugi put kao ideju, kao ono spoznato i što može biti spoznato.

4. Elementi dinamike duha a) Bitak i privid Suprotnost bitka i privida ima u praktičnoj svijesti dobro poznatu ulogu. Razlikujemo tri slučaja: • • •

Nešto je takvo kakvim se čini ili ono nije takvo kakvim se čini ili pak nije moguće utvrditi odgovara li pojavi neki bitak ili ne odgovara.

Svi mi u osnovi vjerujemo da se u većini slučajeva u načelu može odlučiti što je po srijedi. b) Fantazija koja razmišlja Čovjek je biće čiji svijet onim spoznatljivim i postojećim nije dostatno ispunjen. On izmišlja vesele, tužne, napete, očaravajuće i tragične priče. Ljudi izmišljaju pravila kojima se obvezuju. Ljudi izmišljaju svrhe svoga djelovanja, uvijek iznova, u sve većem obilju.

II. Sloboda volje 1. Što znači „sloboda volje“ Bez obzira je li pojedini čovjek pripadno u smislu socijalnog statusa „slobodan“ ili „neslobodan“ može se postaviti pitanje je li on i u kojoj mjeri bio gospodar nad vlastitim činima. Ta moć raspolaganja vlastitim činima zove se „sloboda“. a) Razna značenja riječi „sloboda“ • Prva je sloboda u smislu izvoljevanja koju zovemo i „moralnom slobodom“ ili „slobodom procjene“. • Druga je sloboda djelovanja tj. slobodan je onaj tko ne biva spriječen u tome da izvrši ono što hoće učiniti. U društvu u kojem poštivanje zakona i propisa može biti iznuđeno primjenom sile sloboda procjene i sloboda djelovanja često su u pojedinom slučaju povezane jedna s drugom. No načelno njihova razlika ostaje jer postoji ilegalna prisila i nespriječena ilegalnost. b) Sloboda volje Činu pripada, za razliku od pukog spontanog kretanja tijela, predodžba i svhaćanje onoga što se čini. Čin ne samo da biva tek razmatran „pod nekim opisom“, odnosno imenom, nego je u tom smislu već i izvršen. Govorimo o tome da je neki čovjek iznutra „slobodan“ ili „neslobodan“ i pritom ne mislimo na prisutnost ili odsutnost slobode volje uopće, nego na veću ili manju moć da ta mogućnost proširi ili ograniči svoje izvršenje. 2. Pozitivan dokaz postojanja slobode a) Dokaz iz protuslovlja dvaju mnijenja S pojmom slobode nužno je povezan pojam odgovornosti. Sloboda volje nije samo i ne u prvom redu pretpostavka uračunjivosti činova i odgovornosti za njih. Ona je prije svega pretpostavka pozitivne mogućnosti da se sami odredimo u pogledu dobra i boljeg. b) Dokaz iz protuslovlja između stavka i postavljanja Determinist iznosi da nema slobodne volje. Tvrdnja nužno implicira zahtjeve da njezin sadržaj odgovara istini i da je njezina istinosna vrijednost jasna onome koji tvrdi. c) Teorijska i praktična izvjesnost Dokaz slobode sastoji se u tome da pogled vratimo s razine zamislivih ili utvrdivih činjenica na razinu onoga što djelujući radimo i afirmiramo.

Moguće je navesti dvije misli: • •

To što se može pokazati nedostatkom samo je posljedica načina na koji sloboda „jest“ i na koji dolazi u svijet. Ne može se od vjere u slobodu distancirati onako kako se možemo distancirati od svoje prisile pranja ili od predrasuda svoga vremena.

3. Argumenti protiv mehanicističkog determinizma „Ako znamo stanje svemira u nekom trenutku „t“ i sve prirodne zakone, možemo iz toga izvesti stanje svemira u bilo kojem ranijem ili kasnijem trenutku.“ Pierre S. Laplace a) Nespojivost slobode i potpune determiniranosti Dva „kompatibilna“ shvaćanja treba ukratko razmotriti Moorevo i Kantovo: • •

G. E. Moore: Izraz „mogao je i drugačije postupiti“ – „moglo se i dogoditi nešto drugo“. Da su okolnosti toga čina bili drugačji i drukčije bi dotični postupio. Kant zastupa kompatibilizam utoliko što prema njegovu mišljenju svaki događaj zvan činom u cjelosti može biti sveden kako na prirodne uzroke tako na slobodnu odluku.

b) Nedokazivost mehanicističkog determinizma Obrazloženje determinizma moglo bi biti pokušano, grubo rečeno, na dva načina: • •

Induktivno, deduktivno.

Induktivno empirijski postupak propada zbog osobitosti postavke koju treba dokazati, jer je ona opća i nužna. Takve postavke mogu biti dokazane samo deduktivno. Objektivna indeterminiranost elementarnih kvanta, još uvijek nipošto nije dokaz slobode. c) Uzajamni odnos između samoodređenja i pripadnog određenja u djelovanju Posve slobodno samoodređenje, bez udjela prirodne determinacije, u čovjekovu životu ne postoji. Upravo zato treba tu prirodnu determinaciju čovjekova ponašanja misliti kao otvorenu za moguće samoodređenje. Društvo posve nepredvidivih ljudi ne bi bilo rasadnik slobode. Tko hoće živjeti kao slobodan čovjek, mora znati sred kojih se duševnih i društvenih i inih mehanizama nalazi. 4. Argument protiv teološkog determinizma Teološki determinizam drži da su subjekti sposobni za svjesno promišljanje.

Kad čovjek promišlja kako treba da postupi, tad temeljni životni poriv upali svjetlo samo zato da bi bolje proniknuo uvjete realizacije svoga htijenja. a) Kriterij praktičnog promišljanja Situacija izbora rijetko kad biva takvom da za prosudbu više alternativna djelovanja stoji na raspolaganju samo jedan kriterij. Večinom je u igri više kriterija. U slobodu, dakle, spada mogućnost samostalna odlučivanja ne samo prema kriterijima nego i o kriterijima. b) Sloboda za dobro Hipotetički imperativ apelira na neku u meni već postojeću volju. Ćudoredni imperativ govori bezuvjetno i ne dopušta da se s njim trguje. On govori nezaštićen bez ikakva oružja. Zato on može biti slobodno i bez-uvjetno prihvaćen samo ako je shvaćen prema svome izvornome smislu. Dugoročna zadaća odgoja i samoodgoja je da se uzdignemo ili pak približimo visini razumijevanja ćudorednog poretka, time i slobode volje. III.

Ono duhovno u jedinstvu čovjeka

Na razini biologijskog promatranja pojedini čovjekovi sastavni dijelovi jesu izdinferecirani u cjelini. No ti dijlovi imaju i stanovitu samostalnost: funkcionalne vezanosti mogu biti uspješno transplatirane u druge organizme, integrigrajući se u njegovu cjelinu. Samo mozak ne može biti nadomješten. No, ako i jednog dana bude moguća transplatacija čovjekovog mozga, morat će se sasvim korektno reći da čovjek o čijem je mozgu riječ dobiva „novo tijelo“. Koliko god da se tjelesno i duševno međusobno razlikuju, ipak su obadvoje dio tog čovjeka, pa ako i biva u prvom planu jednom više ova, drugi put više ona strana. 1. Forme dvojstva tijelo-duša Na početku razilikovanja između tijela i duše, prije svake filozofije, stoje dva granična iskustva. • •

Prvo je otkriće da postoje djela i djelatnosti ljudske duše za koje joj očito nisu potrebni tjelesni organi i postupci. Drugo iskustvo stječemo kao svjedoci umiranja.

a) Duša kao subjekt duhovne živosti (Platon) Otkriće duha potječe u biti od Platona. On je dokazao da moć mišljenja (um) pripada jednom drugom poretku negoli moć osjeta i opažaja. Čovjek stoji u sredini između svojih dviju temeljnih mogućnosti (nagonske i umske). Ono duhovno jest ono vječno. Smrt takvom čovjeku biva nešto izvanjsko.

b) Duša kao princip života organskog tijela (Aristotel) Dušu (psyche) on smatra prije svega, štogod da je njezina nutarnja perspektiva, principom života u živome. Živa tijela promatraju se kao različiti od neživih. Odnos između duše i njezina tijela Aristotel ne misli kao odnos dvaju samostalnih bića. Naprotiv, on taj odnos tumači kao odnos dvaju počela što zajedno tvore jedinstveno biće, zasebno pak ne postoje. Jednog nema bez drugog, raspadne li se njihovo jedinstvo propadaju obje sastavnice. c) Samosvjesno ja i tijelo kao stroj (Descartes) On traga za potpuno izvjesnom spoznajom. Čini se da to traganje mora voditi u prazno. • •

Jer su sve pojedinačne sjetilne spoznaje nesigurne. S druge strane, možda i razumom shvaćene nužne strukture međuovisnosti, poput matematike, slijede tek neku puko subjektivnu prisilu misli.

Ipak postoji jedna spoznaja čija je istinitost izvjesna, vjera u bitak. Kad mislim da mislim onda je istinito i izvjesno da mislim tj. shvaćam sebe. 2. Pokušaj da se pojmi čovjekovo dvojno jedinstvo a) S polazištem u kartezijanskom dualizmu Uzajamna djelovanja između mijena stanja res cogitans i res extensa moguća su samo kad za to postoji zajedničko tlo. b) S polazištem u (osobito materijalističkom) monizmu Monistički pokušaji se sastoje u tome da jednome od dvaju elemenata biva pripisana tek neka fenomenalna zbiljnost: • •

Tijelu (idealizam), svijesti (materijalizam).

Osobito mnogo pristaša imaju materijalistički pokušaji da se čovjek svede na jedinstvenu zbilju fizičkoga kao na jedinu pravu zbilju. Tu se fizičko shvaća kao ono istraženo i istraživo. c) Završni zaključak Pokušaj da se duhovne radnje i iskustva reduciraju na fiziološke procese treba zacjelo smatrati neuspjelima. Redukcionistički materijalizam dakle jedna je metafizička vjera. I ono što mu daje krila nije materija – kako da ona ponese? – nego san o duhu. Scijentist je moguće biti samo privremeno i u mislima. Tama što ograničuje svjetlo ljudskog duha ujedno ga i obavija i nosi. Tama pripada nutarnjem ograničenju, koje konačnosti čovjekova duha pripada kao pozitivno omogućenje te moći.

D. Pitanje o smislu čovjekova opstanka Znanje nema svoj smisao u sebi samu. Naprotiv, traganje za tim znanjem i, konsekventno, to znanje samo imaju neku centralno praktičnu komponentu, prvenstveno u smislu orijentacije za vođenje života u cjelini. Pod „smislom života“ misli se na nešto trojako: • • •

smisao pojedinih životnih situacija, smisao nekog života u cjelini, i uopće smisao čovjekova opstanka.

1. Temelj i struktura pitanja o smislu Jedinstvo subjektiviteta napeto je jedinstvo. (Životinja je uvijek spremna obraniti se ili iskoristiti priliku.) Sloboda volje sadrži u sebi neki nutarnji beskraj. Zahvaljujući toj slobodi stojimo pod otvorenim horizontom. Slobodno biće ima moć da samo odredi što će da bude. Čovjek je duh, a duh je „ja“ koje zna za sebe. Čovjek je sinteza beskonačnosti i konačnosti... slobode i nužnosti. 2. Pokušaj da se napetost između konačnosti i beskonačnosti riješi na jednostavan način Čovjek se nalazi između životinje i čisto duhovnog bića. Katkada idemo čak tako daleko da mislimo kako čovjek u svojoj osnovi jest pali duh ili životinja koja se otuđila od životinja. a) Odbijanje konačnosti Univerzalni kritičar dopušta da vrijedi samo ono što je u svakom pogledu savršeno (i tako gubi sve što bi mogao živjeti i voljeti). Lijepa se duša zrcali u svojim potencijalnostima. Racionalist ne može prihvatiti ništa sam što nije rekonstruirajući proniknuo. b) Odbijanje bez-konačnoga Od vlastite se odgovornosti bježi tako da se prepusti onomu što se u to vrijeme misli i čini. Bježi se u san, udubljivanje ili opijenost. 3. Prihvaćanje temeljne napetosti kao uvijet ostvarenju smisla Uvjeti najprije moraju biti prihvaćeni kakvi jesu. Samo tako može se doći do punog „da“ životu, samo tako do ispunjenja, zahvalna opstanka. Prihvaćanje ljudskog bitka unaprijed obuhvaća tri elementa: •

prihvaćanje sadašnje situacije,

• •

prihvaćanje sebe sama i prihvaćanje smrti.

Prihvaćanje može biti doživljeno kao teško. a) Prihvaćanje sadašnje situacije Sadašnjost je često dostatna takva da ne poziva na prihvaćanje nego naprotiv izaziva bijeg duha i srca u buduća ili prošla vremena i stanja. No onaj koji poduzme taj bijeg prečesto ili već više-manje na način navike, taj živi u nekom svijetu sjenki i snova te konačno biva sam sjenkom sebe sama. Prihvaćanje sadašnjosti je odlučujući uvjet samorealizacije. b) Prihvaćanje sebe sama Budući da prihvaćanje sebe ima strukturalnu sličnost s interpersonalnim zbivanjem, razumljivo je da se ono konkretno realizira manje u formi refleksivna odnošenja prema sebi nego u naporu poštivanja i prihvaćanja onog drugog čije nam prihvaćanje pada teško. c) Prihvaćanje smrti Kako tko stoji prema svome životu, tako stoji i prema svojoj smrti. Često se misli: tko veoma pati, smatrat će svršetak poželjnim, a tko život smatra punim smisla osjećat će ga kao prijetnju. No često biva i suprotno. Još je Epikur smatrao da je smrt prekid mogućnosti uživanja u životu, ali i kraj patnji. d) Smisao slobode Teza da se obuhvatan i dubok smisao života ne da postići mimo smisla slobode čini se očevidnom. Smisao slobode mora se sastojati u tome da se realiziraju svrhe koje su u sebi smislene i kojih bez slobodna realiziranja ne bi moglo biti. Život bez radosti, nikakav je život, zato svi čeznemo za srećom. Smisao slobode može se sastojati samo u onome što ona može proizvesti i to što samo s pomoću nje (i nikako drugačije) može biti proizvedeno. Posjetite: www.urbankatolik.blogspot.com