Dzevdet-beg i njegovi sinovi [PDF]

Zitiervorschau

PRVI DIO: PREDGOVOR

1. Jutro "I rukav noćne košulje, i moja leđa... I cijeli razred... I čaršafi... Uf, sve je sasvim mokro! Sve je mokro i probudio sam se", promrmlja Dževdet-beg. Da, sve je bilo potpuno mokro kao u snu koji je upravo sanjao. Gunđa¬jući, okrenuo se u krevetu, sjetio se sna i uplašio se. U snu je sjedio ispred učitelja u školi na Kuli. Podigao je glavu sa vlažnog jastuka i pridigao se. "Da, sjedili smo ispred učitelja. Sva škola poplavljena, voda do koljena", promrmljao je. "Zašto smo poplavljeni? Zato što je krov prokišnjavao. Slana voda, koja je tekla kroz tavan, slivala mi se preko čela i grudi i prostirala po prostoriji, a učitelj je, svojim štapom, cijelom razredu pokazivao na mene: Sve je to zbog ovog Dževdeta", govorio je. Naježio se kad mu pred očima oživjela slika učitelja koji štapom poka¬zuje na njega, a svi u rezredu se okreću i, ponižavajući ga, optuživački ga gledaju, a najviše ga je ponizio njegov dvije godine stariji brat. Ali, učitelj, koji je, ne trepnuvši, u jednom dahu cijeli razred proveo kroz falaku (Stara naprava za batinanje učenika po tabanima). i tako ošamario jednog dječaka da ga je onesvijestio, nikako da dođe do njega i kazni ga zbog vode koja je tekla sa tavana. "Bio sam drukčiji od ostalih, bio sam sam, mene je trebalo poniziti", mi¬slio je Dževdetbeg. "Ali, niko nije imao hrabrosti prići i dotaći me, a voda je nezaustavljivo plavila školu." Užasni san u jednom trenu postade samo vesela i prijatna uspomena. "Bio sam nešto posebno, bio sam sam, ali me nisu mogli kazniti". Ustao je prisjećajući se da se, utrenu, popeo na krov i porazbijao crjepove. "Porazbijao sam crjepove. Koliko sam imao godina? Sedam. Sad imam trideset sedam, vjerio sam se i uskoro se ženim."Uzbudio se sjetivši se vjere¬nice: "Da, ubrzo ću se oženiti, potom... Bože, još uvijek dangubim! Zakasnit ću. Da bi shvatio koja su doba, požuri pogledati kroz prozor. Vani je bilo neko čudno svjetlo i magla. Shvati da je sunce izišlo. Potom se okrenu, ljuteći se na sebe zbog stare navike, pa pogleda na sat: pola jedan, ala turka. (Ala turka sat: Računanje vremena koje je usklađeno prema Suncu. Kad je zalazak Sunca, tada su 24 sata. Takvo računanje je u Turskoj bilo u opticaju do 26.12.1925. godine (op. prev.) "Bože, samo da ne zakasnim" i, gunđajući, požuri u zahod. Raspoloženje mu se još više popravilo kad se oprao. Ali, dok se brijao, opet je mislio o snu. Potom se prisjetio da treba ići u Šukri-pašin konak te odjenu nove, čiste hlače i kapu, košulju s uštirkanim okovratnikom i namjesti kravatu, jer je smatrao da je elegantna. Na glavu metnu fes, koji je ukalufio prije vjeridbe. Ogledao se na malom stonom ogledalu i zaključio da izgleda upravo onako kako je želio, ali se u njemu opet probudi neka melanholija. Moralo je biti nečega komičnog u svoj toj šik-odjeći, u uzrujanosti što treba ići u konak svoje vjerenice. Odgurnuo je zavjesu u stanju male, bezopasne melanholije. Magla je prekrila munare Šehzade-bašine džamije, ali nije sakrila i njeno kube. Čar¬dak iz susjednog dvorišta bio je zeleniji nego obično. "Bit će vruć dan", pomisli. Pod čardakom se lijeno oblizivala mačka. Prisjetivši se nečega, Dževdet-beg se protegnu kroz prozor i ugleda ispred kuće dvosjedi zatvoreni

Page 2 / 366

fijaker. Konji su mahali repovima, a kočijaš, koji je čekao na Dževdet-bega, stajao ispred vrata i pušio. Stavljajući u džepove kutiju cigareta, upaljač i novčanik i još jednom pogledajući na sat, Dževdet-beg je izišao iz sobe. Niz stepenice se spustio uz uobičajenu tutnjavu. Zelihahanuma je čula i, kao i obično, s osmijehom ga dočekala udnu stepenica i kazala da je gotov doručak. "Nemam vremena, draga Zeliha-hanuma", reče Dževdet-beg nastojeći se namrštiti. "Odmah izlazim!" "Kako je moguće da ništa ne jedeš?", uzvrati tužno starica, pa, vidjevši odlučnost na Dževdet-begovom licu, požuri u kuhinju. Dževdet-beg nevoljno pogleda za ženom. Nije mogao izići da ne pomisli kako će se nje riješiti kad se oženi. Ova žena, koja mu je bila daljnja rodica, i on bili su poput majke i sina. Iako je na Hasekiju imao bliže rodbine, misleći da će mu se ona manje miješati u život, uzeo je sebi kad je, prije devet godi¬na, kupio ovu kuću. Ta sirota žena, bez ikog svog, živjela je na prvom spratu četverosobne drvene kuće, a zauzvrat se brinula o kućnim poslovima, kuhala i održavala kuću. "Kako ću je odobrovoljiti da se odvoji od mene?", pitao se Dževdet-beg gledajući po spratu na kome se žena raskomotila. Neće je moći zadržati kad se oženi, jer ovakvoj ženi nema mjesta u brač¬nom životu koji isplanirao. Zamišljeni bračni život nametao mu je osjećaj da bi njegova veza sa osobljem koje se brine o kućnim poslovima trebala biti veza gospodara i slugu. Smatrao je da ovakva veza majka - sin ne može imati mje¬sta u tom životu. Izgleda da je i Zeliha-hanuma u posljednje vrijeme postala pedantnija i marljivija zato što je saznala da će se Dževdet-beg uskoro oženiti i preseliti se na drugu obalu Zlatnoga Roga te da će ovu kuću prodati. Izišla je iz kuhinje i hitro prišla s tacnom. "Da ti ispečem kahvu, sinko? Sad, odmah..." "Nemam vremena, nemam vremena", odgovori Dževdet-beg. Osmjehujući se, radostan koliko i ovaj dan koji je započeo, sa tacne je uzeo štrudlu sa džemom od višnje. Još jednom se osmjehnuo zahvaljujući se ženi, ali je, izlazeći, na vratima shvatio da se nije osmjehnuo iz ljubavi već iz sažaljenja što će je ostaviti, pa osjeti nelagodu. Okrenu se tek da se nešto rekne. "Možda ću večeras zakasniti", kaza, ali mu to ne olakša savjest. Dokje išao prema fijakeru, sjeti se svoga sna: "Ja sam poseban, takav sam, ali me niko ne kažnjava!", i to ga primiri. Ali, kad ugleda kočijaša, kao da mu se opet pokvari raspoloženje, jer gaje, poput svih kočijaša koji su dobro po¬znavali privatni život svojih mušterija, odmjeravao pogledom koji je govorio: "Ah, ti! Znam gdje sve ideš tokom dana, šta radiš i o čemu razmišljaš!" Dževdet-beg se i njemu veselo osmjehnu i upita ga za zdravlje. Reče mu da idu u dućan na Sirkedžiju, sjede u fijaker i zagrize štrudlu. Ljuljajući se, fijaker krenu između drvenih kuća u Vefi. Zatvoreni fijaker sa dva sjedišta, koji je u ovoj mahali izgledao raskošnije nego što jest, Dževdet-beg je iznajmio pod kiriju na tri mjeseca jer je ra¬čunao da će mu trebati prilikom ceremonija vjeridbe i svadbe. Kad je, prije dva mjeseca, saznao da je Šukri-paša saglasan da mu da svoju kćerku, otišao je u konjušnicu na Ferikoj, gdje se unajmljuju raskošni fijakeri, pogađao se i sa kolarem dogovorio na tri mjeseca. Nije htio u običnom zakupljenom fijakeru dolaziti pred kuću pašine kćerke s kojom će se oženiti, ali, isto tako, ni kupovina fijakera, koji je prilično skup zbog kočijaša i troškova štale, nije bila u

Page 3 / 366

skladu sa njegovim trgovačkim računima. "Ali, bilo bi glupo zadržati ovaj fijaker duže od tri mjeseca", pomisli grizući štrudlu s džemom od višnje koju je veoma volio. "Kirija je visoka. Umjesto da plaćam kiriju, kupit ću ga, bolje mi je... Ali, ako ga kupim, neću moći izmiriti sve troškove za dućan. Sta učiniti? Ovaj brak me skupo košta, ali je neophodan..." Obuze ga radost pri pomisli na ženidbu, na novi život, o čemu je godina¬ma maštao, na kuću koju će kupiti, porodicu koju će zasnovati, na vjerenicu čije je lice vidio dva puta. Naumpade mu i to da neki omalovažavaju one koji zakupljuju ovako pompezne i uglađene kočije, ali je bio dobro raspoložen i nije obraćao pažnju na to. Još jednom je zagrizao štrudlu. "Da sam se obazirao na takvo što, ne bih bio trgovac", pomislio je. "Inače, nijedan musliman se ne usuđuje na trgovinu zato što se ustručava i boji toga. Ja na to ne obraćam pažnju! Dobro, a šta će biti ako hanuma htjedne fijaker?" Opet ga oraspoloži pomisao na vjerenicu i budući život. Sviđalo mu se da Nigan, djevojku koju je dva puta vidio, oslovljava sa hanuma. Njihao se zajedno s fijakerom koji su se spuštao nizbrdo. "Pa, mili moj, ako to dućan i računi firme budu dozvoljavali, kupit ću i fijaker", progunđao je i halapljivo ugurao u usta posljednji zalogaj. Potom, poput djeteta koje tužno zagleda u ruku nakon što pojede hranu, pogleda prste. "Ovaj brak će, izgleda, odnijeti sve što sam stekao." Osjeti potištenost. Fijaker se spustio niz Babiali i skrenuo u sporednu ulicu. Magla se podi¬gla i, umjesto onog čudnog svjetla, pojavila se uobičajena blistavost. Sunce je već zagrijalo fijaker i pržilo Dževdet-bega po licu. "Bit će veoma vruć dan! Šta ću danas raditi? Moram brzo pozavršavati poslove u dućanu! Možda bih mogao posjetiti brata." Ražalosti se razmišljajući o starijem bratu, koji je, bolestan, ležao u pansionu na Bejogluu. "Poslije bih trebao ručati sa Fuad-begom. Došao je iz Soluna... Poslije podne ću otići na Nišantaš, u Šukri-pašin konak!" Osjeti uzbuđenje pri pomisli da će i treći put moći vidjeti svoju vjerenicu. "Zatim ću još jednom pogledati onu kuću koju mije našao mešetar." Odlučio je da će na Nišantašu ili na Sišliju kupiti kuću u kojoj će stanovati kad se oženi. "Potom ću se vratiti u dućan. Šteta, danas neću moći dugo ostati u dućanu... Koji je danas dan? Ponedjeljak", izračuna naprste. "Prije tri dana, prilikom selamluka,3 bacili su bombu na Abdulhamida, a vjerio sam se dva petka prije toga. Vjerio sam se prije sedamnaest dana", pomisli. Fijaker se zaustavi ispred dućana. Ugledavši dućan, naumpadoše mu računi, koje je bio smeo s uma zbog ljuljanja u fijakeru i tegobnog sna. "Nije napisano pismo za narudžbu boje. Kome bih mogao prodati one lampe sa felerom? Ako Eškenazi ni danas ne plati svoj dug, reći ću mu da..." Pružao je korak preko dućanskoga praga. "Bismillahirrahmanirrahim! Od Eškenazija ću zatražiti dvjesta lira više i, ako se složi, odgodit ću mu dug na mjesec..." Jednog šegrta pozdravi naglim klimanjem glave. Drugome, kojeg je volio zbog vrednoće i sitosti, nasmiješi se. Potom, okrenuvši se vjetropiru kojeg je oštro pozdravio, kaza: "Naruči moju kahvu, sinko. Hajde. Uzmi još i pogačicu". 3 Svečanost praćenja sultana petkom u džamiju Kao što je to činio svako jutro, brzim i nervoznim korakom priđe stolu u pozadini i sjede. Pogleda lijevo-desno, kao da traži nešto zbog čega bi trebao uputiti prijekor. Primiri se kad ugleda da su opet, kao i svako jutro, novine Moniteur d'Orient stavljene na sto. Prvo je, svakojutarnjom navikom, pogledao datum: 24. Juillet 1905.- 11. juli 1321., ponedjeljak. Potom je pogledom prošarao po naslovima. Saznao je za najnovija

Page 4 / 366

događanja u vezi sa bombaškim napadom. Pročitao naslov o rusko-japanskom ratu, ali ga to nije zanimalo. Prevrnuo je list i počeo zagledati vijesti o berzi. Našao je dvije informacije koje su ga uzbudile. Potom pročita nekoliko zanimljivih oglasa. Trgovac željezom Dimitrij prodaje svoje skladište; mora da je u teškom stanju. A Panavot, koji se, kao i on, bavi elektrikom i sitnom gvožđarijom, predstavlja novu robu. Dževdet-beg odluči da i on da oglas, ali odustade od toga. Kad je pročitao oglas pozorišne trupe koja je počela sa novom predstavom u Odeonu, trgnu se sjetivši se svog starijeg brata. Djevojka njegovog teško bolesnog brata bila je Ermenka, pozorišna glumica. Da bi zaboravio na brata, Dževdet-beg je pojeo pogačicu, popio kahvu i polahko čitao neki tekst. Kao što je to činio kad bi god čitao ove novine, negodovao je zbog nepoznatih francuskih riječi. Zatim se, kao što je to bilo prilikom svakog čitanja na francuskom, prisjetio s koliko je napora naučio taj jezik, koliko je novca dao privatnim učiteljima, porodice o kojoj je bilo riječi u knjizi iz koje je čitao sa privatnim učiteljem, čežnje koju je osjećao prema kući i porodici poput te lijepe francuske porodice čiji je svakodnevni život bio opisan jednostavnim rečenicama. Bilo mu je veoma prijatno prisjećati se toga, a naročito, u mislima zadimljenim prvom jutarnjom cigaretom, dočarati zasnivanje porodice koja bi nalikovala svakodnevnom životu te francuske porodice. Kad je došao do polovine teksta, zaključio je da je izgubio previše vremena. Ustao je i odložio Moniteur d'Orient, koji su čitali svi trgovci i koji je on čitao zato što dobro odslikava trgovački život i što to koristi njegovom francuskom. Pogačicu je pojeo, popio kahvu, popušio cigaretu i odvojio vrijeme za novine. Sad je osjećao napetost, snagu i ravnotežu potrebnu za predavanje poslu. Trgovački računi nisu mu bili izvan misli kao prvih jutarnjih sati, ali ga nisu ni opterećivali kao maločas. Bilo je onako kako računi i problemi trebaju biti prisutni u mislima svakog trgovca: mirno, ali poput snažnog požara koji je stavljen pod kontrolu. "Da, prvo bih, sa Sadikom, još jednom trebao pregledati račune", pomisli Dževdet-beg. Sadik je bio knjigovođa u firmi. Bio je mlad, deset godina mlađi od Dževdet-bega, ali se već isticao koliko i on. Penjući se na međusprat, Dževdet-beg je razgovarao sa njim. Saznao je za malu razliku između novca koji će pristići do četvrtka i dugova koje treba podmiriti te donio odluku da ode Eškenaziju i zatraži dug. Potom se sišao među prodavače. Tu je popričao sa sredovječnim Albancem, koji se mogao računati kao glavni prodavač. Pokazujući mu na sto prepun kutija boja, lampi i raznih sitnica, rekao mu je da je kupcima uvijek draže vidjeti praznu i urednu tezgu. Ali, Albanac to ne shvata i nastoji mu je dokazati da je ovako mnogo efektnije. Nato Dževdet-beg prođe iza tezge i, s prijekornim pogledom, sve dovede u red, pa, radi primjera, pogleda u mušteriju. Zapazivši da je ovaj njegov jednostavni postupak posramio zaposlene i izazvao poštovanje i stid, vrati se na svoje mjesto. Sjedajući za sto, odakle je vidio cijeli dućan, odluči napisati pismo uz narudžbenice za boje. Brzo i uvježbano, napisao je pismo do pola, pa shvati da bi bilo dobro te poslove napokon prepustiti službeniku. Ali, novi službenik znači novu vrstu rashoda. "Uz to, baš u vrijeme dok tolike pare trošim na svadbu", pomisli. Utom dođe čuvar skladišta, koje je dvjesta koraka od dućana, i reče da nosači nikako da utresu tek pristigle velike sanduke s lampama te da se boji da su nešto polomili. Dževdet-beg zlovoljno ustade. Ushoda se te posavjetova da se sanduci, jedan po jedan, otvore i isprazne. Pošto će lampe prebaciti vozom u Anadoliju, to je bilo veoma glupo, ali nije imao izbora. Nakon što je potjerao čuvara skladišta, Dževdet-beg dovrši pismo, ali ga zabrinu oskudica vremena i novca. Razmišljao je o tome kome bi prodao felerične lampe. Pomisli

Page 5 / 366

da bi to mogao pitati svog prijatelja Fuada, trgovca u čiju se pronicljivost i prijateljstvo mogao pouzdati. Uspaničeno pogleda na sat i vidje da se bliži pola dva. Iziđe iz dućana da bi posjetio Eškenazija. 2. Musliman i trgovac Osjeti radost po izlasku iz dućana zato što je prebrodio prve dnevne brige, što na to nije potrošio previše snage i što je, kao i obično, sve uredu. Krenuo je prema Sultan-hamamu ne pokazujući se kočijašu, koji je ispod drveta nešto čavrljao sa drugim kočijašem. Eškenazijev dućan bio je udaljen šesto koraka. Počeo je razmišljati o tome šta će mu reći, o višku koji će tražiti kao naknadu za odgađanje duga i kako će to objasniti. U prolazu je pozdravljao poznata lica, ostale trgovce na Sirkedžiju. Oni su se smješkali pogledima koji su kazivali da zbunjeno i s pažnjom prate ovog muslimana koji je umi¬ješao među njih. "Da vidimo hoće li ovaj trgovac sa fesom opstati u ovome poslu. Sviđa nam se tvoja hrabrost i odlučnost", govorili su Dževdet-begu njihovi pogledi, a on je njih pozdravljao pogledom koji je govorio: "Veoma dobro znam šta mislite o meni, o tome kakav sam". Kad je bio na tri do pet koraka od Eškenazijevog dućana, ugledao ga je jedan od trgovaca, koji su većinom bili Jevreji i Grci, i doviknuo iz dućana: "Električar Dževdet-beg, ooo! Danas ste veoma elegantni!" Da bi pokazao da razumije i voli šalu, Dževdet-beg mu dobaci: "Ja sam uvijek takav!", ali se zacrveni sjetivši se da postoji poseban razlog ove elegancije. Čim je ušao u Eškenazijev dućan, u kome su prodavani građevinski mate¬rijal i kućne stvari, po neurednosti dućana, atmosferi prisnosti i veselom raspo¬loženju šegrta, shvati da gazda nije u dućanu i naljuti se. Jedan od šegrta reče da parobrod sa ostrva kasni zbog magle. Dževdet-beg se sjeti da Eškenazi ljeta provodi na Bujukadi. Odjednom osjeti potištenost. Osjećao se vrlo usamlje¬nim među svim ovim trgovcima Jevrejima, Grcima i Ermenima. Odluči da se u svoj dućan vrati glavnom ulicom, a ne sporednom, kojom je došao. Pomislio je da će mu vreva ulice odagnati potištenost. "Utučen sam, jer sam sam među njima", mislio je dok je išao. "Koliko ima onih koji su i muslimani i trgovci kao ja? U cijelom ovom Sirkedžiju, Mahmut-paši, jedino u ulici ima tekstilni dućan tih Solunaca i novootvoreni Fuad-be-gov dućan, još i apoteka Edhema Perteva. A ja sam među njima najbogatiji. Sam sam među njima." Znojio se od vrućine i teškog odijela na sebi. Sjetio se sna. "I u snu sam bio takav. Svi su bili zajedno, a ja sam. Niz čelo mi je curio znoj." Pretražio je džepove, ali shvati da je jutros zaboravio ponijeti maramicu. "Kad se oženim, hanuma će o tome preuzeti brigu", pomisli, ali ga ni natren ne oraspoložiše brak i zamišljani porodični život. "Sta sam učinio da bih bio mimo svih?", razmišljao je. "Radio sam mnogo. Radio sam mnogo ne razmišljajući ni o čemu drugom, samo želeći povećati poslove i dućan!" Obradova se kad ugleda šerbedžiju na ćošku. "Na kraju sam i zaradio..." Zatraži čašu soka od višnje i popi. Kao da ga to malo primiri, pa zaključi da sav njegov nemir potiče od nesnosne ljetne žege. Potom ču da ga neko dovikuje: "Hej, Dževdete, kako si?" Bio je to prijatelj njegovog brata, doktor Tarik, sa vojne medicine. Kao i svi prijatelji njegovog brata, prvo se obradovao što je vidio Dževdeta, koji je podsjećao na Nusreta, a potom se namrštio shvativši da je on postao sasvim druga osoba. Pitao ga je za brata, je li se riješio bolesti. Upitao je i još nešto u vezi sa njegovim bratom

Page 6 / 366

te, nakon što je saznao ono što je želio sa¬znati, uopće ne nastojeći prikriti ponižavajući osmijeh, kaza: "Dobro, a šta ti radiš? Opet trgovina, ha, trgovina...?", pa ga pozdravi i umiješa se u gužvu Sirkedžija. "Trgovina! Bavim se trgovinom", pomisli Dževdet-beg. Išao je prema dućanu. "Šta sam to trebao raditi? Pa, nisam mogao biti vojni doktor kao on..."Naumpadoše mu djetinjstvo i rana mladost. Otac mu je bio mali službenik u Kuli. Dževdet-beg je tu pohađao školu koju je vidio u snu. Zatim je otac unaprijeđen i odselili su se u Akhisar. Bila je to bogata kasaba, jer je kroz nju prolazila željeznička pruga. Tu je Dževdet-beg pohađao ruždiju.4 Ljeti bi obilazio vinograde s grožđem bez košpica i bašče smokava oko Akhi-sara. Njihov učitelj bi govorio da su i Dževdet i njegov stariji brat Nusret vrlo inteligentni. A otac bi govorio da su tu bistrinu naslijedili od majke. Poslije se razboljela ta inteligentna majka, koju je otac veoma volio. Otac je tražio da ga premjeste na dužnost u Istanbulu da bi suprugu smjestio u bolnicu, ali mu nisu udovoljili. Onda je otac dao ostavku, došao u Istanbul, smjestio majku u bolnicu, a na Hasekiju otvorio dućan za trgovanje drvima. Godinu poslije, Nusret se upisao u medicinsku školu, a kad je, nakon šest mjeseci, iznenada umro otac, a ne majka, Dževdetu je zapalo da se brine o dućanu i o majci, koja je stalno bila bolesna. Do dvadesete godine Dževdet se na Hasekiju bavio trgovinom drvima i građom, a potom je skladište preselio na Aksaraj. U dvadeset petoj godini je na Aksaraju otvorio mali gvožđarski dućan, a poslije nekoliko godina preselio se u dućan na Sirkedžiju. 4 Srednja škola u Osmanskom carstvu Iste godine je umrla mati. Sve što mu je pripadalo, Nusret je ostavio Dževdetu i pobjegao u Pariz. Sljedeće godine Dževdet prekida sve veze sa rodbinom na Hasekiju i kupuje kuću na Vefi. "Pa, nisam mogao biti vojni doktor kao on", pomisli još jednom. "Meni se ukazao put trgovine. Ja sam forsirao ovaj put. Uradio sam ono za šta niko nije imao hrabrosti. Da sam bio bojažljiv, još uvijek bih bio sitni trgovac drvima na Hasekiju." Osjeti nelagodu sjetivši se Hasekija, tamošnje okruženosti rodbinom, pri¬jateljima i poznanicima, mahalskog života. "Pobjegao sam od njih. Nije moglo skupa trgovački život i oni." Izdaleka ugleda dućan. Fijaker je bio smješten pod drvetom. "Moj dućan", promrmlja. Mislio je da njegov najveći uspjeh nije prelazak sa trgovine drvetom na ovaj dućan, već posao s lampama koji je započeo prije pet godina. Nakon što je zadobio privilegiju da lampama opskrbljuje Općinu i dobrotvorne zajednice, u trgovačkim krugovima sebe je počeo oslovljavati sa električar Dževdet-beg. Oraspoloži se sjećanjem na taj uspjeh. Poslije započi¬njanja posla sa lampama, dućan i firma su se četverostruko povećali. U grado-načelništvu je svima podijelio mito. To mu je bila pomalo tegobna uspomena, ali nije zasjenjavala njegov uspjeh. Sjećajući se sna, Dževdet-beg se oraspoloži. "Eh, šta ću? Niko me ne ka¬žnjava..." Sjeti se Zeliha-hanume, koja ga je jutros gledala iz podnožja stepe¬ništa. "Šta da radim? Šta da radim, takav je život?!", gunđao je. Osjećao se spokojnim i neuništivim, kao da na sebi ima neki nevidljivi oklop koji ga stalno štiti. Ugleda natpis iznad dućana: DŽEVDET-BEG

Page 7 / 366

I SINOVI UVOZ-IZVOZ, GVOŽĐARA. Još nije počeo sa izvozom, nema još ni sinova, ali planirao je oboje. "Ne uzeh pare od Eškenazija", pomisli zakoračivši preko praga. "Da još jednom sa Sadikom popričam o računima, a poslije ću razmisliti šta uraditi sa feleričnim lampama... Koliko je sati? Uopće nema vremena... Moram otići i do skladišta, da vidim šta se tamo događa. Sad će sve porazbijati... Otkuda ovo dijete, šta hoće?" "Ovo je, gospodine, poslala madmoazel Cuhadžijan", kaza dijete, pruža¬jući kuvertu. "Madmoazel Cuhadžijan?", pomisli Dževdet-beg. U prvi mah nije se mogao sjetiti ko je to. Zacrvenje se zastidivši se nečeg čudnog, neodređenog. Dade djetetu bakšiš. Potom se uzruja sjetivši se da je to Ermenka, draga njegovog brata. Otvori kuvertu i pročita: "Dževdet-beže, Vaš brat Nusret veoma je bolestan. Sinoć se onesvijestio. Jutros je došao sebi, ali mu je i dalje veoma loše. Ako požurite da ga vidite, veoma ćete ga obradovati. Molim Vas, nemojte reći da sam Vam napisala ovo pismo..." "Veoma bolestan. Ha, veoma bolestan...", promrmlja Dževdet-beg. "I majci je tako bilo, ali tada nije umirala." Stavi kuvertu u džep. "Hoće opet od mene da izvuku pare... Ali, ja nemam vremena nizašta!" Pogledavši dijete koje ga je motrilo čekajući odgovor, odjednom se posti¬di: "Možda je veoma slab? Bože, o čemu ja razmišljam? Kakav sam čovjek postao?" Hodao je nervozno po dućanu. "Moj brat umire." Još jednom je dao bakšiš i otpustio dijete. Nervozno je pričao sa prodava¬čem Albancem i računovođom Sadikom. Shvatio je da govori isprazno i da su se i oni zbunili. "Moj brat umire", pomisli. Uoči da ga je obuzeo sasvim neočekivan nemir. "Moram se smiriti", prozbori i pope se u fijaker. Kočijašu reče da ide na Bejoglu. Kad fijaker krenu, Dževdetbeg bar malo obuzda nemir. "Možda ne umire. Možda je to mali napad... Zar se tako nije događalo rahmetli majci? Uspaničio sam se, jer nemam nikog osim brata. Nemam, nikoga!" Odlučivši da misli o nečemu drugom, pogledao je kroz prozor. Nije želio ponovo podleći osjećaju koji ga je obuzeo kad se vraćao iz Eškenazijevog dućana. Fijaker se zaustavi na početku Galata-ćuprije. Kočijaš je plaćao mostarinu. Prodavač limunade sa halićkog kraja mosta vikao je sa svog uobičajenog mjesta. Na breskvama u piljarnici pokraj njega skupljale su se muhe. Daleko, ispred brodogradilišta na Kasimpaši, vidjela su se trupla brodova, izvrnute barke, zahrđali teretni čamci. Fijaker nastavi. Jutarnja magla se podigla, bli¬stalo se nebo nad mostom, a pojavilo se i nekoliko oblaka. Suhulet, parobrod sa obrtnim točkovima sa strane, za koji je Dževdet-beg znao, iz Halića je isplovljavao u Mramorno more. Na sredini mosta je žena, koja nije skrivala lice, u društvu krupnog čovjeka sa velikim šeširom gledala u more, a obje¬ma rukama držala djecu odjevenu u mornarska odjela. "Ovakva porodica!", pomisli Dževdet-beg. Tu porodicu su, ispod jednog stuba, posmatrala i dvojica muškaraca sa fesovima. "Ovakva porodica!" Nosači sa štapovima protrčaše pokraj muška¬raca sa kravatama i fesovima. Sahilbent, drugi brod, također poznat Džev-det-begu, približavao se mostu. Naslonjena na ogradu, djeca su posmatrala brod. I Dževdet-beg je, prvih mjeseci po dolasku u Istanbul, svraćao ovamo. Posmatrao je more i mostove, ovaj čudni metež, naočite fijakere koji su prolazili. Još nije bio izgrađen kej na Sirkedžiju. "Tada... Prije dvadeset godina!", pomisli Dževdet-beg i uplaši se prisjetivši se da je ovamo prvi put došao sa bratom.

Page 8 / 366

Iz džepa izvadi pismo koje je poslala od Ermenka i ponovo ga pažljivo pročita. Žena nije htjela da on rekne Nusretu da je ona napisala ovo pi¬smo. Ako ta žena, koja je veoma voljela njegovog brata, još uvijek razmišlja O ovako sitnim stvarima, znači da stanje nije toliko loše... Zastidje se što je maloprije mislio da je pismo samo smicalica da bi od njega izmamili novac. "Dobro, zašto ne želi da mu to kažem? Zato što se moj brat usprotivio da me ona obavijesti." Njegovom bratu se nije sviđao Dževdetov život, ni njegove ideje; ponižavao ga je. Ali, uprkos ponižavanju, primao je novac koji mu je davao. Zbog toga nije želio vidjeti brata. Kad god bi ga vidio, Dževdet ne samo da bi potonuo u zemlju od stida, nego ga je svaki put brat nastojao posramiti sve težim riječima i uvredama. Zato što je to osjećao i što je veoma dobro znao da obojici teško padaju njihovi susreti, Dževdet-beg je rijetko odlazio bratu. Prilikom svakog dolaska malo bi popričao sa njim, rekao bi da je bolnička njega uvjet za izbavljenje od te bolesti od koje ne uspijeva ozdraviti. Njegov brat bi ponavljao da on, kao doktor, vrlo dobro zna da su bolnice napravljene samo da bi čovjeka odvele do mezara. Potom bi šutili izvjesno vrijeme. Zatim bi Dževdet-beg u neki ćošak ostavio kuvertu sa parama i izlazio. Još jednom pročitavši pismo, Dževdet-beg je počeo upoređivati materinu bolest s bratovom bolešću. Poput majke, i brat je bolovao od tuberkuloze. Majčina bolest trajala je godinama, pri čemu joj se stanje naizmjenično pogor¬šavalo i poboljšavalo. Prvi znaci bratove bolesti pojavili su se prije tri godine, u Parizu. Majka je tokom cijelog bolovanja zanovijetala, žalila se na sve, unesrećivala sve oko sebe. I njegov brat je takav. Majka je bila nježne građe i mršava. Njegov brat je, isto tako, veoma mršav. Dževdet-beg se uplašio kad ga je vidio po povratku iz Pariza. Majka je pažljivo primjenjivala doktorske savjete, činila je sve šta joj se rekne. Ali, njegov brat se sprdao sa doktorima zato što je i sam bio doktor. Uz to, bio je alkoholičar i imao ružnu potrebu da se svemu protivi. "Da, nije pazio na sebe", promrmlja Dževdet-beg, ali shvati da voli brata, da se ne može ljutiti na njega bez obzira na to koliko ga on ponižavao, koliko ga prekoravao. Sjeti se djetinjstva. Sa bratom i njegovim prijateljima igrao se oraha, tvrđave i tobogana. Na Hrzuldan5 bi izlazili u polja, jeli janjetinu i halvu. Djevojčice bi se podijelile u dvije grupe, igrale se prosidbe i pjevale pjesme. Oko Akhisara bili su vinogradi i bašče. "Prošlo vrijeme", promumlja Dževdet-beg. Fijaker se kretao prema Tunelu i napredovao ka Galatasaraju. Odjednom se zaustavi ispred dućana optičara Verdouxa. Dževdet-beg se protegnu da pogle¬da šta je. Prevrnula se neka kočija i zakrčila put. Iz dosade je ispitivački posma5 Turski, Hidrellez; 6. maj, praznik dolaska ljeta trao okolinu, čitao table i posmatrao ljude. Neko s šeširom izlazio je iz dućana poznatog berbera Petroa. Dvije kršćanke su gledale u Botterov izlog; za njeg se govori da je terzija prijestolonasljednika Rešad-efendije. Decugisova vitrina - a on je prodavao srebrene i kristalne predemete - bila je blistava. Naprijed je bila slastičarnica Lebon. Ugledavši tablu bakala Dimitrokopula, Dževdet-bega ponovo obuze jutrošnji osjećaj usamljenosti. Da bi se utješio, nastojao se prisjetiti djetinjstva, akhisarske bašče. "Niti mogu biti sa njima, a ni sa drugima", pomisli. Fijaker nastavi. "Da mi je bar brat dobro. Da me ne omalovažava... Za¬što sam ja danas ovakav?" Sad se sjeti sna kao znaka lošeg, užasnog dana. I u snu ga je brat, među svim

Page 9 / 366

drugim đacima, gledao najmrskije, najviše ga omalovažavao. "Zašto me omalovažava?", pomisli. "Zato što o sebi govori da je mladoturčin!6" Nusret, stariji Dževdet-begov brat, upoznao se sa djelovanjem organi¬zacije Mladoturci prilikom svog prvog putovanja u Pariz. Završivši vojnu medicinu sa činom kapetana, dvije godine je stažirao u bolnici Hajdar-paša, zatim je nekoliko godina radio u vojnim bolnicama u Anadoliji i Palestini. Izgleda da je premještan iz jednog u drugo mjesto zato što je bio veoma pr¬gav i kavgadžija, a one godine kad je Dževdet-beg na Aksaraju otvorio du¬ćan s gvožđarijom dobio je premještaj u Istanbul i oženio se djevojkom koju mu je porodica našla na Hasekiju. Poslije dvije godine, ostavio je tu ženu sa djetetom u stomaku i otišao u Pariz. Porodica i ostali sa kojima je Dževdet-beg nedavno prekinuo sve veze smatrali su da su razlog odlaska bile čudne novine i časopisi koje je čitao u kući. Priča se da je Nusret satima čitao časopise i novine Mizan, u kojima je historičar Muratbeg do neba veličao Francusku revoluciju. Nusret je, pak, isticao da je razlog toga putovanja očit: nastavljanje studija medicine, jer je želio specijalizirati hirurgiju. Dževdet-beg, koji je znao da se njegov brat uzbudi čak i kad kolje kokoš, smatrao da je brat na taj put krenuo zato što se nije mogao kontrolirati. Dževdet-beg je mislio da je, opet zato što se nije mogao kontrolirati, njegov brat četiri godi¬ne ostao u Parizu i vratio se, razveo od žene, počeo sa opijanjem, usprotivio se Padišahu, ponovo otišao u Pariz, napredovao onoliko koliko u Mlado-turcima može napredovati alkoholičar, a da se vratio u Istanbul kad je ostao bez para i bez posla, gladan. Ali, uprkos svemu, razmišljao je i o tome da je njegov stariji brat u nekim pogledima superiorniji od njega te da ga ljudi doživljavaju kao simpatičnijeg, prijatnijeg i šarmantnijeg. Razlog što su ga drugi tako doživljavali nalazio je u tome što nije preuzimao nikakvu odgo¬vornost i obavezu. Međutim, sam je bio sistematičan, uopće se nije ustezao preuzimati obaveze, čak i ako su uperene protiv njega i njegovog života. 6 Pripadnik turske političke organizacije kojoj je bio cilj pretvoriti Tursku u ustavnu državu po zapadnoe¬vropskom uzoru Kao da se malo zastidio razmišljajući o tome, ali je poslije mislio ovako: "Ja sam u životu odgovoran, imam težnje i cilj, a on uživa u svojoj samovolji, izazivanju nereda i larme!" 3. Mladoturčin Fijaker skrenu u usku ulicu s hotelom Savoie. Zaustavi se poslije nekoliko minuta ispred stare kamene dvokatnice. Dževdet-begu vrata otvori madam, vlasnica pansiona, pa se s poštovanjem povuče ustranu i krajičkom oka po¬gleda u fijaker ispred vrata. Potom, ne propuštajući priliku, potrča za njim i okleveta njegovog brata: da pravi veliku buku, uznemirava ostale goste u pansionu, te da se, uprkos tome što je bolestan, nemoralno ponaša. Klima¬jući glavom ženi, koja ga je plašila da će gosta izbaciti iz pansiona, Dževdet-beg krenu prema stepenicama. "Znači da mu nije ništa posebno", pomisli. Brzo se ispe uz kamene stepenice i pokuca na vrata. Sjeti se da je ovdje zadnji put bio prije dvije sedmice, nakon vjeridbe. Prema očekivanju, vrata mu je otvorila Ermenka. Kao i uvijek prilikom susreta sa njom, Dževdet-beg se zacrvenje. Potom, da bi spriječio crvenilo, praveći se da je zbunjen i zamišljen - kao da je nešto zaboravio, pa se sjetio uđe. "Kako mi je brat?", upita i ugleda Nusreta koji je ležao u krevetu, leđima naslonjen na jastuk. "Nije mu ništa", pomisli. "Ooo, jesi to ti? Otkud ti?", reče brat.

Page 10 / 366

Dževdet-beg se osmjehnu nastojeći iz bratove boje glasa razabrati nje¬govo zdravstveno stanje. Zatim mu priđe, zagrli ga i primaknu lice njego¬vom. "Ne ljubi se oboljele od tuberkuloze", kaza brat, ali dozvoli da bude po-ljubljen; učinio je to kao da daje pomilovanje. "Kako si?", upita Dževdet-beg i sjede na stolicu pokraj postelje. "Ee, otkud tebi pade napamet da dođeš ovamo?", uzvrati brat, potom sumnjičavo pogleda svoju dragu: "Jesi li ga, možda, ti pozvala, Mari?" "Zašto bih zvala? Došao je sam od sebe!" Bio je to sladak, milozvučan glas. "Zar trebam biti pozvan da bih te posjetio, brate?", reče Dževdet-beg. Kao i uvijek pred bratom, pocrvenio je osjećajući krivnju. "Kako si? Kako tvoja bolest?", ponovo upita. Nusret se srdito okrenu prema Ermenki: "Ti si ga pozvala! Dva puta me pita za zdravlje. Zašto pita?" "Nusrete", zapomaga Mari i, da bi ga smirila, ustade i ode do njega. Dok ga je pokrivala čaršafom, okrenu se Dževdetbegu: "Vaš brat nije dobro. Sinoć mu je bilo veoma loše. Izgubio je svijest... Sad je malo bolje, ali neka Vas to ne zavara." "Ne, ne, nije mi ništa!", povika Nusret. Htjede još nešto reći, ali mu ponestade daha i ušuti. Osvrnu se oko sebe s omalovažavajućim i optužujućim pogledom. Jedino to je mogao učiniti. Dževdet-beg se okrenu Mari. "Jeste li zvali doktora?", upita. "Ne treba mi doktor! Zar ima boljeg doktora od mene? Doktori su ne¬prijatelj čovječanstva", promrmlja brat. Mari pogleda Dževdet-bega kao da misli: "Šta ja u ovom slučaju mogu uraditi?" "Da, na menije da pozovem doktora", pomisli Dževdet-beg. Posrami se kad mu se pogled susrete sa Marinim. Kroz glavu mu prođe da je ona, iako nije lijepa, simpatična žena. Pomisli o tome kako je njegov brat, pijanica, bolestan i bez novca, mogao ući u vezu sa takvom ženom. Osmotri sobu. Na stolu su bili lavori, tanjiri i čaše. Očito je da se to često koristi i često pere. U jednom uglu bili su tek oprani i opeglani čaršafi i košulje. Stvari, zidovi, pro¬zori, sve je bilo veoma čisto, blistavo. Prostorija je, više nego na bolesničku, sličila na tek pospremljenu sobu bogate kuće u kojoj očekuju goste. Shvati da su stvari i soba u očišćenoj i održavanoj kući. To u njemu po¬budi želju za životom sa ženom i djecom, Dževdet-beg još jednom pogleda Ermenku i opet se zacrvenje. Zatim se okrenu bratu. Nusret je disao veoma teško, naprežući se. Dževdet-beg pomisli kako ova žena i njegov brat ispu¬njavaju ovu sobu i da je on višak. Pogledavši ponovo ženu, prođe mu kroz glavu da nijednom u životu nije uspio pridobiti ljubav ne samo ovakve nego bilo koje žene. "Jesi li ikako vidio Ziju?", upita brat. Zija je bio njegov devetogodišnji sin. Nusret ga je ostavio kod rodbine na Hasekiju. "Ne", odgovori Dževdet-beg zbunjeno. Brat je znao da uopće ne ide na Haseki. Njihove veze sa Hasekijem odr¬žavala je Zeliha-hanuma, koju je Dževdet-beg uzeo da se brine o poslovima u kući na Vefi. U posljednje vrijeme od nje nije čuo ništa novo o Ziji. "Razmišljam da Ziju pošaljem materi na selo", reče Nusret. "Ali, ne! Neka ga ovdje. Bolje mu je da ostane u gradu, makar i bio među onim glupacima, zar ne? Disao je jedno vrijeme, pa dodade: "Obojica smo ostavili rodbinu na Hasekiju, ali iz različitih razloga: ja - da im ne bih bio na teretu, a ti - da oni tebi ne budu na teretu!"

Page 11 / 366

Opet je ušutio, da bi disao i odmorio se. Na licu mu se ponovo pojavio optužujući, Dževdet-begu dobro poznati izraz. "Prošli put si došao fijakerom. Je li to tvoj fijaker?" "Nije moj, unajmio sam ga!" "Zar se već takvi fijakeri zaustavljaju na ulici i unajmljuju?" "Ne! Unajmio sam ga na tri mjeseca", reče stidljivo Dževdet-beg. "Haa, fijaker za hvalisanje!", nastavi Nusret. "Unajmio si fijaker kao da unajmljuješ redingot i kravatu, ha?" , pa je pogledao je Mari i osmjehnuo se. Dževdet-beg pomisli o sebi da je bezvrijedan, ništavan. S istim, ponižavajućim osmjehom, Nusret dodade: "Danas si baš elegantan", i, ne čekajući odgovor, okrenu se prema Mari: "Jesam li ti rekao da se ovaj vjerio sa pašinom kćerkom?" Onda upita brata: "Kakva je? Je li dobra osoba?" "Dobra je osoba!" "Kako znaš? Koliko si je puta vidio?" Osjećajući da mu se niz čelo i potiljak sliva znoj, Dževdet-beg ustade. Prerovi džepove. Sjeti se da je zaboravio maramicu. "Dva puta", promrmlja sjedajući. "Dva, ha? Dva puta si je vidio i shvatio da je dobra osoba!? Dobro, a jeste li ikako razgivarali?" Dževdet-beg se ljuljao u stolici. "Rekoh, jeste li ikako razgovarali? Kako si shvatio kakva je osoba? Šta ste pričali?" "Razgovarali smo onako", uzvrati Dževdet-beg. "Ee, ne stidi se toliko", reče Nusret odjednom. "Nisi ti kriv što nisi razgo¬varao s njom. To je rezultat ružne tradicije, prljavog, bijednog i lošeg života ovdje. Jesi li razumio šta želim reći? Jesi li shvatio šta je ovdašnji svijet? Nisi, nisi, ali klimaš glavom! Isto to i tebe može zadesiti! Ali, ne... Nisi ti takav! Ti ćeš imati porodicu... Ali, ovakva žena te ne može voljeti!" Obojica su se okrenuli i pogledali prema Mari. Dževdet-beg shvati da se neće riješiti stida i znoja dok sjedi naspram brata. "Nemoj tako crvenjeti i blijedjeti", reče Nusret. Obrati se opet Mari: "Sviđa ti se on. Oduševljava te, zar ne?" "Molim te, Nusrete!", negodovala je Mari, ali nije djelovala postiđeno; izgledala je gordo i spokojno. Nusret se osmjehnu Mari: "Sviđaš mu se. Već ti se divi. Zato što te doživljava kao Evropljanku. Moj brat je zapanjen svime što potiče iz Evrope! Izuzev jednog...", zamisli se, pa nađe adekvatnu riječ: "Revolucija!" Okrenu se bratu: "Znaš li ti šta znači revolucija? Ili ustanak? Revolucija sa giljotinom, uz šikljanje krvi? Ali, kako ćeš ti znati takvo nešto!? Postoji samo jedno što ti znaš, što voliš..." Ili nije htio dovršiti, ili nije htio otvoreno reći. Samo protrlja vrhove prsti¬ju, poput ljudi koji kažu: "Novac!" Dževdet-beg nije mogao izdržati. To je bilo gore i od sna. Ustade sa sto¬lice, načini dva teturava koraka prema bratu i uspomaga se: "Ja te volim, brate! Zašto smo ovakvi, brate?"

Page 12 / 366

Nakon dugo godina, prvi put se događalo nešto ovakvo. Postidje se. Okrenu se i s osmijehom pogleda Mari. "Zašto sam to uradio?", pomisli. "Bože, koliko se mnogo znojim!" Bilo je ružnije i od sna. Nusretovo tijelo se odjednom presavi naprijed. Potom se izvi natrag i glava mu udari u jastuk. Presavijajući se opet naprijed, silno se zakašlja. Iz pluća i grkljana dopiralo je strašno krkljanje. Ne poduzimajući ništa, Dževdet-beg je sa strahom i stidom posmatrao bratovo grčenje. Kroz glavu mu prođe da nešto mora učiniti. Mari potrča i sjede pokraj Nusreta; pridržavala ga je za ramena. Dževdet-beg namisli otvoriti prozor. Utom se brat smiri. Dok se Dževdet-beg mučio oko prozo¬ra, Nusret doviknu: "Ne! Ne otvaraj! Ne želim da vanjska prljavština uđe unutra. Neka prljavi, bijedni i prostački zrak ne dospije u ovu gnusnu, despotsku tamu! Mi smo ovdje dobro...", gunđao je kao da gubi svijest. "Neka niko ne otvara prozor! Neka niko ne otvara prozor dok se moja domovina ne oslobodi tame, kao što je bilo tamo, u Francuskoj; dok se ne svrgne Abdulhamid, dok sve ne bude svijetlo, čisto, časno, dobro...", pa se, obuzet novim napadom kašlja, opet poče tresti. Tek toliko da bi nešto učinio, Dževdet-beg je, udarajući rukom, popravio jastuk iza bratovih leđa. Podigao je kraj čaršafa koji je pao na pod. Utom primijeti da mu je Mari uzrujano primakla glavu. "Doktor! Molim vas, nađite doktora!", reče Ermenka. "Ja to ne mogu. Neće!" "Da", promrmlja Dževdet-beg. Brat je još uvijek kašljao i, strahujući da mu se pogled ne sretne s njego¬vim, iziđe nabrzinu. Nakon što zatvori vrata, ču kako brat viče za njim: "Kuda je on otišao? Doktoru? Šta u ovom slučaju doktor može učiniti...? Nema potrebe za doktorom!" 4. Apoteka "Umrijet će", pomisli Dževdet-beg čim je izišao na ulicu. "Ako ne danas-sutra, ali će sigurno umrijeti za nekoliko dana!" Uplašen vlastitim mislima, nastojao se utješiti: "A možda neće ništa biti... Zar i majci nije bilo tako?" Kočijaš ga je, opet pušeći i gledajući kao kočijaš, odmjeravao pogledom. "Ali, moj brat zna da će umrijeti. One nebuloze i govori zato što zna da će umrijeti! "Da, sad da nađem nekog doktora", pomisli, ne želeći se podsjećati šumne scene. Iz sporedne iziđe na glavnu ulicu. "Gdje je najbliža apoteka? Ima apoteka Kanzuk. Tu je Klonaridis!" Uprkos vrućini, poznata ulica, koja se protezala od Tunela prema Taksi-mu, bila je puna svijeta. Dževdet-beg je brzo išao strahujući da mu brat ne umre ako zakasni i da će se smatrati odgovornim za njegovu smrt. Došlo mu je da potrči, ali pomisli da bi bilo besmisleno toliko žuriti. Išao je suda¬rajući se sa drugima, a ljudi, koji su živjeli svoje uobičajeno smirene i uredne živote, sklanjali su se ustranu da bi izbjegli grubijana koji je jurio na ovoj vrućini i udarao ih ramenima. Obamrlom znatiželjom, gledali su Dževdetbegovo lice. U apoteci je bio apotekar Matković i, poput njega, debeli šegrt. "Je li doktor ovdje?", upita Dževdet-beg. "Zauzet je", odgovori apotekar pokazujući rukom na pregradu u poza¬dini.

Page 13 / 366

"Alija ne mogu čekati!", progunđa Dževdet-beg i, ne obraćajući pažnju na nekoliko bolesnika u stolicama sa strane, brzo otvori vrata i uđe u ordi¬naciju. Unutra su bili doktor i žena sa djetetom. Doktor je stavio kašiku u dječija usta. Ugledavši otvorena vrata, namršti se i povuče kašiku iz usta. "Molim vas, sačekajte vani!", reče. "Doktore, veoma je hitno!", odgovori Dževdet-beg. "Molim vas, sačekajte, rekoh!", uzvrati doktor, opet stavljajući kašiku dje¬tetu u usta i govoreći ženi nešto na francuskom. "Veoma slabo", promrmlja Dževdet-beg, ali, nakon što pažljivo pogledao doktora i bolesno dijete, pomisli da njegov brat neće umrijeti. "Veoma slabo", reče zato što nije htio čekati. "Dobro, doći ću ubrzo! Ali, sačekajte", reče doktor. Dževdet-beg je izišao. Htjede sjesti na neku od stolica ispred vrata, pokraj ostalih bolesnika koji čekaju, ali odustade. Ushodao se po apoteci. Potom se povuče ustranu i poče nervozno pušiti. Apotekar je, gledajući na papir u ruci, iza tezge miješao praškove, a njegov šegrt je mjerio nešta na maloj vagi. Stavljajući u bočicu, izmiješani prah, apotekar je to dao čovjeku sa šeširom. Utom uđe krupan i veseo čovjek, sa velikim stomakom, i upita za šampanjac. Prepoznavši ga, apotekar se nasmiješi i pokaza flaše u uglu. Tamo je od flaša bila načinjena kula. Uz nju je bila još jedna kula od flaša s mineralnom vo¬dom. Debeli je, sa spokojstvom onih koji imaju vremena i novca, čitao etikete na bocama i odabirao: Evian, Vittel, Vichy, Apollinaris. Iznenada, Dževdet-beg pomisli na te vode koje dopremaju čak iz Francu¬ske, potom na pića, te kako i Eškenazi, koji je zbog magle danas zakasnio u dućan, jede čokolade Tobier, koje su stajale na stolu. "To mažu i paše koji žive u onim konacima! Sta ja radim? Ja radim, oženit ću se! Brat mi je bolestan, ali neće umrijeti; jak je on! Ermenka! Ja od trgovine nisam imao vremena za ljubav. Kako je dosadno čekati! Sta piše na onom staklu? Mogu pročitati i naopačke: Strani gotovi lijekovi... A ono drugo: Osmanlijski lijekovi." Debeli smiješni čovjek je odabirao flaše i odvajao ih. Kaza da će po njih poslati slugu. "Otići će kući i piti. Svi zajedno će jesti, piti, smijati se... I ja ću nakon što se oženim... Sirup za snagu Edhem Pertev, Pertev krema... Zar ovaj doktor još nije završio? Da uđem čim se vrata otvore, da... Atkinson kolonjske... Katran Hakki Ekrem, sirup protiv kašlja... Hunyadi Yanos, laksativi... Jednom, dok sam bio dijete, dobio sam proliv. Umirem, mislio sam, a niko nije mislio da ću umrijeti. A da sam umro? Ne! Eto, vrata se otvaaaraju!" Naletjevši na ženu sa djetetom, Dževdet-beg uđe. "Bolesnik je loše. Molim vas, požurite, može umrijeti", izusti ne vjerujući u ono što je rekao. Doktor je prao ruke u lavabou u uglu. "Ko umire? Gdje?" "Tu, nedaleko, u pansionu", reče Dževdet-beg. "Sad ćemo otići vidjeti. Odmah tu!" "Zar bolesnik ne može doći ovamo?", upita doktor. Polahko je posušivao ruke bijelim, moglo bi se reći besmisleno, besprije¬korno čistim peškirom. "Ne može doći. Umire. Možda neće umrijeti. Dva koraka! Da krenemo odmah, ne čekajmo..." "Dobro, dobro", promrmlja doktor. "Dozvolite mi da uzmem tu svoju tašnu!"

Page 14 / 366

Onima što su čekali pred vratima doktor kaza da će se odmah vratiti i za Dževdet-begom iziđe na ulicu. Zatim upita za bolesnikov problem. Džev-det-beg reče za napade kašlja te, zato što nije uspio naći nešto drugo, dodade da mu brat boluje od tuberkuloze. Doktorovo lice poprimi izraz koji kazuje da je prevaren, ali odmah zaboravi svoj gnjev. Izgleda da se obradovao što se, makar i natrenutak, riješio ljekarske ordinacije, što je našao nešto čime će se zanimati. Hodajući, zagledao je izloge, posmatrao ljude. Zatim je kupio cigarete te počeo objašnjavati kako tuberkuloza ne ubija odjednom, kako se jedan njegov stari bolesnik izvlačio iz mrtvih. Pažljivo odmjerivši ženu koja je u tom trenutku prolazila, upita Dževdet-bega čime se bavi, a kad ču da je to trgovina, ne uspjede prikrititi čuđenje. Baš kad su skretali u sporednu uli¬cu, na uglu nabasa na nekog prijatelja. Zagrli ga i poče vrlo živahno pričati na jeziku koji se Dževdet-begu učinio kao talijanski. Dževdet-beg pogleda na sat: bilo je tri i petnaest minuta. Malo poslije su ušli u pansion. Dok se doktor žalio na vrućinu, Mari otvori vrata. "Ne želim doktora, zatvorite vrata... Nek tama ne ulazi unutra!", povika Nusret. Slijedeći Mari, doktor uđe. Krajem oka pogleda bolesnika koji nije pre¬stajao zanovijetati. Dok je tašnu spuštao na pod, okrenu se prema Mari, pažljivo je osmotri i reče delikatnim tonom: "Je vous reconnais Mademoiselle Čuhadžijan!" Načini neočekivan pokret i poljubi je u ruku, pa, polahko podižući glavu, progovori na turskom: "Oduševljen sam Vašom ulogom u Sretnoj familiji!" "Ko je ovo? Šta se događa?", progunđa Nusret, pa, uočivši da mu se doktor približava s osmijehom, dodade: "Doveo si mi sojtariju, a ne doktora!" Ali, doktor se osmjehivao ne obraćajući pažnju. "Šta vam je, gospodine?" "Umirem, tuberkuloza!" "Kako znate da je tako?", upita doktor i sjede pokraj Nusreta. "Znam, jer sam i ja doktor", uzvrati Nusret. "Uz to, nema potrebe za pre¬gledom. Tuberkulozu u ovom stadiju razumije svaki doktor čim vidi bolesni¬ka. Pogledaj ovu facu. Obrazi su mi se izgubili. Jesi li ti sa civilne medicine?" "Kolege smo, znači", odgovori doktor osmjehujući se sa nepromijenje¬nim izrazom uviđavnosti. "Pametni i sa civilne i sa vojne medicine postaju revolucionari, a budale postaju doktori!", povika Nusret. "Ja nikad nisam tvrdio da sam pametan", opet popustljivo uzvrati doktor, pa se osmjehnu Mari, koju je, izgleda, doživio kao jedinu osobu koja bi mo¬gla cijeniti njegovu tolerantnost. "Sta si ti? Jesi li Jevrej?", upita Nusret. "Ja sam Talijan", odgovori doktor, pa, približavajući glavu Nusretu, uhvati dugmad njegove košulje: "Hoćete li dozvoliti?" "Stani, stani! Šta se događa? Ne diraj me!", progunđa Nusret, ali dodade: "Dobro, ne nerviraj se, ne nerviraj se", reče vidjevši da da se Mari naljutila. "Ali, znam da od toga nema koristi!" Iznenada se okrenu prema Dževdet-begu:

Page 15 / 366

"Hoću nešto od tebe... Dođi ovamo... Hoćeš li mi obećati? Želim vidjeli sina. Dovedi mi ga! "Sa Hasekija?", upita Dževdet-beg. "Da, sa Hasekija. Otiđi na Haseki i dovedi Ziju. Tamo je, kod tetke Zej-neb. Šta god da nam dođe, eto, nađi tu Zejneb-hanumu i uzmi dijete!" "Sada?", promrmlja Dževdet-beg. "Da, sada. Odmah! Znam, ne želiš ići tamo, stid te. Ali, idi! Tražim to od tebe. Pošto si doveo ovog doktora, uradi mi i to. Da svog sina posljednji put... "Hvala Bogu, Vi uopće ne izgledate kao čovjek koji umire", reče doktor vadeći stetoskop iz tašne. "Pluća su Vam veoma jaka!" "Skrati, skrati! Nemoj meni tih doktorskih blebetanja! Gledaj svoja posla i uzmi pare! Daj ovome njegove pare, Dževdete! Ništa drugo neću tražiti od tebe!" Idući prema vratima, Dževdet-beg se zaustavi i, pokraj okrnjene pepe¬ljare, spusti dva zlatnika na stari stalak. Obradova se shvativši da je Mari to uočila. "Požuri, požuri! Neka taj paradni fijaker barem nečemu koristi!", vikao je Nusret. 5. Stara mahala Dževdet-beg siđe niz stepenice s osjećajem krivice. Kočijašu kaza da će ići na Haseki i sjede u fijaker. Preznojavajući se, pripali još jednu cigaretu. Kao da mu to pomože da malo dođe sebi. Kad je fijaker krenuo i on se počeo ugodno ljuljati na elastičnim amortizerima, a slike stale promicati spram prozora, promrmlja: "Zašto je sve tako? Zašto sam ja ovakav?" Pred očima mu, jedno po jedno, oživi sve što mu se odjutros dogodilo. Razmišljao je hoće li mu brat umrijeti. I majka je ponavljala da će umrijeti, ali se posljednje sedmice odjednom promijenila, govorila je da se dobro osjeća, a onda je umrla iznenada. Ali, njegov brat nastavlja sa svojim starim terslucima. Pocrvenje sjećajući se sramnog razgovora. Brat je pogledao Mari i smješkao se kad ga je pitao koliko je puta vidio svoju vjerenicu. Isto to je uradio i kad je spominjao unajmljeni fijaker. Možda se i sad smije... Mislio je čini li to, zajedno sa bratom, i Ermenka. "Da, možda je simpatična i zanimljiva žena, ali ja, naravno, nisam zadivljen njome", gunđao je. "Kako je to rekao? To je već besramno! Ali, ja ne mogu biti zadivljen tom ženom. Jer, nakraju, ta žena nije porodična žena, ona je pozorišna glumica... Svake noći je posmatra na stotine očiju. Kako je doktor poljubio u ruku? Kako mogu činiti tako nešto? Saginju se, ljube ženi ruku i poslije toga uspijevaju ostati uobičajeno smireni i veseli. Zato što oni nisu kao mi. Oni su kršćani." Pitao se zašto bratu nije mogao pokazati da ga voli i da razumije njegove misli. "Zato što nemam vremena. Zbog trgovine. Nizašto ne mogu odvojiti potrebno vrijeme." Sjetio se bratovih riječi. "Bio je u Parizu, ništa ovdašnje mu se ne sviđa." Fijaker je prelazio preko mosta. Njegova drvena konstrukcija škripala je pod točkovima. Dževdet-beg preko mosta pogleda na stari Istanbul. Kupole, ustajali i mrtvi Halić. "Ne sviđa mu se ovdje! Sve ovdašnje doživljava loše, omalovažava. I mene omalovažava, ali ga ja razumijem!" Pročita tablu sa druge strane mosta: Najbolje cigare i cigarete. Proizvodi duhanske režije. Trgovac duhanom Angelidis. Pripali još jednu cigaretu i izgubi se u oblaku misli. Obradova se prisjećanjem kako je u djetinjstvu ugledao Bajazitovu džami¬ju i zgradu Ministarstva odbrane. Nekad je ovamo dolazio sa bratom. Bivale su velike gužve na izložbama koje su uz ramazan postavljane u džamijskim haremima. Tu su se mogle sresti važne ličnosti. Tu je Dževdet-beg prvi put vidio vezira. "Izgleda da je to bio Ahmet

Page 16 / 366

Fehmi-paša, ministar trgovine. Ko¬liko je godina prošlo? Devetnaest ili osamnaest? Nusret je bio na medicini, a otac još nije bio umro." Sjećajući se tih dana, obuze ga melanholija. Radio je sa ocem, cijepao drva, slagao daske, umorio bi se i zaspao odmah poslije večere. "Ali, nisam želio biti budala koja će raditi snagom. Želio sam učiti i biti bogat!" Obradova se što se tih dana nije sjećao sa čežnjom. "Ali, tih dana je svako volio svakoga. Voljeli su i mene. Pobjegao sam od njih!" Sad se uplašio što mora ići tim ljudima od kojih je pobjegao. "Možda me neće prepoznati. Kako će me omalovažavati kad me prepoznaju? Ali, ne! Oduševit će se mojom odjećom, ovim fijakerom... Ko zna kako će mi s njima biti zamorno..." Sramežljivo je pred očima dočaravao ono što bi se možda moglo ubrzo dogoditi. "Iza leđa će mi reći da sam hairsuz. Reći će: Pile koje je izišlo iz jajeta čija mu se ljuska ne sviđa... Zašto je tako bilo? Čemu sve to?" Fijaker je prolazio ispred Ministarstva finansija. Preko puta su bile mje¬njačnice i kancelarije zelenaša. Oni koji su u teškom stanju, koji su imali plat¬nu knjižicu, dolazili bi u ove dućane i diskontirali svoje plaće. Dževdet-beg je smatrao da je bespravna i bezdušna zarada tih mjenjačnica i zelenaša. "Sve je to zbog para", pomisli. "Ja sam zbog njih ostao bez ikog! Sve zbog para! Oni omalovažavaju trgovinu koju vodi musliman!" Opet se preznojio razmišljajući o sramnim scenama koje će mu se uskoro zbiti na Hasekiju. Nakon što je prošao Aksaraj, fijaker skrenu lijevo. Malo potom su zašli u sporedne ulice, ali je još dugo bilo do Hasekija. "Uvijek isto. Sve je isto", promrmlja Dževdet-beg gledajući niz uličice. "Ništa se ne mijenja. Ovaj zid, ovi prozori s oljuštenom bojom, crjepovi obrasli mahovinom. Ništa se ne mijenja. Ovi ljudi žive onako kako su živjeli i prije dvjesta godina... Nema za¬rade! Nema ništa novo! Nešto im nedostaje u životu... Da, nemaju ambicije, ambicije! Vidi ovu prljavštinu... Niko da se sjeti očistiti to smeće. Eto, ulaze u kafanu, sjede, gledaju prolaznike..." Pogleda muškarce u anterijama koji su sjedili ispod hrasta pred kafanom. I oni su pažljivo pogledali prema njemu u raskošnom zatvorenom fijakeru s dva sjedišta. Gledajući se s njima oči u oči, Dževdet-beg je polahko prolazio pokraj njih. Onda bijesno promrmlja: "Šta gledate? Sta u ovome ima za gledanje? Prolazi fijaker, unutra sjedi čovjek, a oni gledaju... Ah, sve je mrtvo! Brat je upravu! I ja sam upravu zato što sam trgovac, a ne malodušnik u anteriji!" Fijaker se približavao mahali. Otvarajući srednji prozor, Dževdet-beg upozori kočijaša da skrene lijevo kad prođu drugu ulicu. Zatim je slušao dje¬cu koja su pričala u avliji. "... Ako uradiš, eto, dobit ćeš", govorilo je jedno dijete! "Dobio sam sve budaline orahe", čuo je drugo dijete. "Mi smo se nekad igrali oraha radi za¬bave", pomisli Dževdet-beg. "Ovi se, izgleda, kockaju, uzimaju orahe jedni drugima... Dobro, dobro, i to je nešto; novina! Kod novih generacija se, eto, formira draž za zaradom..." Posrami se svojih misli. Kad je fijaker skrenuo, sa zebnjom je počeo gledati u kuće. Sve ih je prepoznao. Opet je pomislio da se ništa nije promijenilo... Javi se kočijašu ispred kuće Zejneb-hanume. Dževdet-beg je izišao iz fijakera i osvrtao se. U susjednoj kući su bili kad su se tek doselili u Istanbul. Nije htio vidjeti tu kuću u kojoj je stanovao deset godina. Otvori kapiju na avliji tetke Zejneb-hanume. Zazvecka staro zvonce privezano za kapiju. "Ako kupim onu kuću na Nišantašu, objesit ću ovakvo zvonce na kapiju", pomisli. Bilo je to staro dvorište. Stablo šljive je, isto tako, bilo slabašno, suhonja¬vo. Pokuca na vrata i sačeka. Zejneb-hanuma otvori vrata.

Page 17 / 366

"Aa, Dževdete, sine, otkud ti ovako?", reče ne čekajući da se Dževdet-beg predstavi i zagrli ga. Preznojavajući se od stida, Dževdet-beg poljubi ženu u ruku. Dokje lju¬bio u ruku, kao da se sjetio nekih zaboravljenih mirisa djetinjstva, nekoliko pojedinosti, jednog insekta, vezenog stolnjaka. "Uđi", reče žena. "Hajde, izuj i cipele. Baš si zgodan. Šta te ovako nanese? "Brat mi je bolestan, draga tetka..." "Uh, uh!", viknu tetka Zejneb. Dževdet-beg posumnja da je počela sa podmuklim ismijavanjem. Izu ci¬pele, sjede na ponuđeno mjesto... Stalno se vrtio. "Da ne ostanem dugo...", reče. "Tvoj brat želi vidjeti Ziju?", upita žena. "Da!" "Je li vrlo slab?" "Jest, veoma je slab", odgovori Dževdet-beg. "Uzet ćeš Ziju, ha? Radi čega drugog bi i dolazio ovamo?" "Ah, draga tetka, nikako nemam vremena", reče. "Stalno ste mi napameti. Nemam vremena!" "Stani, onda, da zovnem dijete", kaza žena i iziđe. "Eto, ne bi uopće onako kako sam se bojao", pomisli Dževdet-beg. "Žena me dočekala s ljubavlju. Da, oni umiju voljeti ljude. Eh, šta ću? Ja se bavim trgovinom. I to prihvata sa razumijevanjem... Kako sam sve uveličao! Koli¬ko je sati? Heh, zakasnit ću na ručak sa Fuad-begom!" Domalo u sobu uđe tetka sa čašom na tacni. "Sirup od višnje", reče. "Ti voliš višnje..." Zacrvenjevši se od stida, Dževdet-beg pokuša smisliti šta bi odgovorio, ali se ne snađe i samo se zahvali. "Javila sam djetetu, sad će doći", reče. "Je li mu otac zaista slab?" Dževdet-beg klimnu glavom. Nastade tišina. "Kako tvoji poslovi, sinko?", upita žena. "Slabo, slabo!", odgovori Dževdet-beg i kukavno i naglo zavuče u džep ruku sa prstenom. "Sta se može, krenut će nabolje. Neka nam je Bog na pomoći", kaza tetka. Opet su zašutili. Govoreći da Ziju čeka njegov otac, Dževdet-beg ubrzo ustade. Zabri-nuvši se gdje se dijete zadržalo, žena ode do prozora i pogleda. "Ah, došao je, eno ga tamo", reče. "Ali, vrati ga! Kad ćeš ga dovesti?" Dževdet-beg je obećao da će dijete dovesti čim bude s ocem. Možda će nekoliko dana ostati sa ocem. Tetka to prihvati sa razumijevanjem, ali je, isto tako, pokazala nepovjerenje koje je uvrijedilo Dževdet-bega... Zajedno su izišli. U staroj bašči Dževdetbeg ugleda nešto novo: napravljen je koko-šinjac. Jedna kokoš je hodala po krovu kokošinjca. Podsjećajući Dževdet-bega na djetinjstvo, zvonce se ponovo oglasilo. Djeca okupljena oko fijakera okrenuše se i pogledaše. Dževdet-begu se uči¬ni kao da je prepoznao jedno od njih. "Zijo, sine, vidi ko je došao", reče tetka Zejneb. "Došao tvoj amidža Dževdet. Jesi li ga prepoznao?" Dijete načini korak naprijed. Mora da se uplašio amidže u elegantnom odijelu. Snebivajući se, načinio je još nekoliko koraka gledajući čas u Džev¬det-bega, čas u

Page 18 / 366

Zejneb-hanumu. Dževdet-beg ga je prethodni put vidio prije šest godina, na Kurbanbajram. Tada je, čini mu se, imao tri-četiri godine... Pomilovao je dijete po obrazu. "Kako si, sjećaš li me se?", kaza, nastojeći se djetetu pokazati ljubaznim. Dijete sa strahom potvrdi glavom. "Zijo, amidža će te odvesti u šetnju. Poslije će te ponovo dovesti ovamo! Želiš li prohodati?", reče tetka Zejneb. "Fijakerom?", upita dijete, osvrnu se i pogleda na fijaker; jedan od njego¬vih prijatelja nešto je pitao kočijaša. "Jaa, fijakerom", odvrati tetka. "Amidža će te provozati svojim fijakerom! Bi li se provozao u amidžinom fijakeru?" Dževdet-beg je ispod oka zagledao kočijaša; nije čuo. "Bih", promrmlja dijete. "Eh, onda idi i presvući se", reče tetka. "U ovakvoj odjeći se ne sjeda u takav fijaker." Dijete otrča u kuću. "Hej, Zijo će se voziti u fijakeru!", povika drugo dijete. Tetka se okrenu Dževdet-begu: "Vrati ga. Može li tako? Ne ostavljaj ga tamo." Jedno od djece koja su se okupala zavuklo se između točkova i pažljivo razgledalo. Okrenulo se prema drugom djetetu, koje mu se primicalo: "Pogledaj ove federe. Čelični federi, oni se dobro gibaju!", reče. Sunce je palilo usku ulicu. Konjski repovi nisu bili dovoljni da se rastje¬raju muhe. Sa prozora bez demira neki starac je posmatrao fijaker. Javi se vjetrić i zakovitla prašinu na ulici. Po navici, svi zatvoriše usta i zaškiljiše očima. Potom se vjetar smiri, otvoriše usta. "Je li on još uvijek protiv sultana?", upita tetka. "Sada je veoma bolestan", odgovori Dževdet-beg nabirajući obrve. Dijete dotrča iz kuće. Dževdet-beg poljubi tetku u ruku. "Nemoj biti nemiran. Jah", reče tetka držeći Ziju za ruku. "Amidža će te vratiti ovamo", pa je krajem oka pogledala na Dževdet-bega. Dževdet-beg uze dijete za ruku. Zajedno su se popeli u fijaker opkoljen djecom. . "Zija ode! Ode Zija!", vikalo je jedno dijete. Fijaker je krenuo. Dijete je kroz prozor gledalo tetku sve dok se nije izgubila iz vida. Potom se okrenulo i, sa strahom, ispitivački gledalo Džev¬det-bega. Kad je osjetilo da je na sigurnom, pažljivo je sjelo nakraj i - kako bi se besprijekorno naslađivalo u vožnji fijakerom, čiju nijednu minutu nije željelo protračiti — dalo se na gledanje kroz prozor. Dževdet-beg htjede popričati sa djetetom, ali odgodi tu namjeru vidjevši da ga njegove riječi uznemiriše. Kad su bili na Aksaraju, pokazivao mu je džamije. Kad su prolazili kroz Bejazit, upita ga je li ikad ovamo dolazio uz ramazan. Pokušao mu je objasniti šta je Ministarstvo rata, šta se tamo radi, ali, umjesto riječima, Zija je veću važnost pridavao prizorima. Dok su prelazili preko mosta, Dževdet-beg pogleda na sat i zbunjeno shvati da se približava šest. Sa Fuad-begom se dogovorio da se u pola sedam nađu na Serkldorjanu. Htjede Ziji reći da mu je otac bolestan, ali ponovo odustade. U dječijem pogledu bilo je nešto što je onespokojavalo Dževdet-bega. Nije mogao shvatiti šta je to. "Samo da se okonča ovaj zamorni posao i da ga predam njegovom ocu", pomisli i zadubi se u trgovačke brige, računice i planove. Kad se fijaker zaustavi ispred pansiona,

Page 19 / 366

Dževdet-beg shvati da Ziji mora objasniti da mu je otac bolestan. Govorio mu je to dok su se penjali uz ste¬penice. "Tvoj otac se nekidan vratio s puta. Sada je bolestan. Provozali smo se fijakerom i sad smo došli njemu u goste. Otac te želi vidjeti. Pokraj njega ima jedna teta. Tvoj otac leži zato što je bolestan. Ta teta pazi na njega. Sad ćeš ih vidjeti. Nemaš se čega plašiti. A tetki Zejneb ćemo se vratiti večeras ili sutra." Mari je otvorila vrata. Osmjehujući se, pozdravila je Ziju. Potom se sa-gnula, poljubila ga i, stavljajući prst na usne, pokazala mu da šuti. "Spava!" Zija je sa strahom ušao iza Dževdet-bega. Nusret je spavao okrenut leđi¬ma prema vratima. Zija sa zebnjom pogleda tijelo ispod deke, a potom, kao da strahuje da nešto ne razbije, sjede na pokazano mjesto. Mari se približi Dževdet-begu i prošapta: "Doktor kaže da je stanje veoma loše. Dao mu je lijekove i injekciju za smanjenje bolova. Prvo se opirao injekciji, poslije je pristao i zaspao." "Da ja, onda, idem", prošapta Dževdet-beg. "Navratit ću opet večeras." "Vi znate svoje", uzvrati Mari. "Mnogo Vam hvala! Ha, zaboravila sam još i ovo: Nemojte mu, molim Vas, reći da je na padišaha bačena bomba. Ako sazna, to će ga veoma uznemiriti, planut će, bit će mu loše." Ne čekajući da Dževdet-beg iziđe, sjela je pokraj Zije i počela pričati sa njim. Dževdet-beg primijeti da Mari sa Zijom ne razgovara kao sa djetetom, nego ozbiljno, kao da priča sa čovjekom koji joj je ravan. Strahujući da se ne oduševi ženom, pomisli: "Da, ali ona je pozorišna glumica. Koliko je poro¬dica daleko od nje!?" I iziđe. 6. Ručak Dževdet-beg iziđe na ulicu, priđe kočijašu koji je pušio smrdljive cigarete i kaza mu da u pola osam bude ispred vrata kluba Serkldorjan. Ala turka sat pokazivao je šest i petnaest. Sa Fuad-begom se trebao naći u šest i trideset. Dževdet-beg odluči da se malo zabavi, jer nije mogao mlatarajući rukama ući u ovaj klub, u koji nije bio učlanjen. Šetao je glavnom ulicom. Otišao je u Halep-čaršiju. Pregle¬dao oglase pozorišta Variete. Tu je jednom gledao pozorišnu predstavu neke operetske trupe iz Evrope. Smrtno se dosađivao čudeći se čemu sve ljudi pribjegavaju da bi prekratili vrijeme. Gledao je u izloge, prolaznike, fijakere. Zapalio je cigaretu. Pomislio je kako će, poslije ručka, u osam ići na Tešvikije, u Šukri-pašin konak. Ubrzo ugleda i Fuad-bega. Dževdet-beg i Fuad-beg bili su vršnjaci. Obojica su bili trgovci, a zbli¬žavale su ih neke odlike. Zainteresirali su se jedan za drugog odmah nakon što su se upoznali, jer su obojica muslimani a veliki trgovci. Zatim, obojica su bili neoženjeni, obojica su se bavili gvožđarijom, obojica su bili mršavi i visoki. Ali, prema Dževdet-begu, tu se završavala sličnost i osjećaj saveza, jer je Fuad-beg poticao iz porodice koja je posjedovala trgovačku tradiciju. Bio je iz solunske jevrejske porodice koja je prešla na islam. Osim toga, bio je mason i imao je širok krug poznanstava u Solunu. Sa Dževdet-begom se upoznao kad je došao u Istanbul da otvori dućan. Prilikom svakog dolaska iz Soluna, gdje su mu bili porodica i trgovačka firma, potražio bi Dževdet-bega i zajedno bi dolazili u ovaj klub na ručak. Uz ručak bi pričali o poslovima koje su obavili u međuvremenu, o svojim životima; razmotrili bi planove poput pravljenja zajedničkih poslova, sklapanja ortakluka, ženidbe, zatim bi veselo ćaskali i tračali.

Page 20 / 366

Prijateljstvo sa Fuad-begom bilo mu je poučno i korisno, jer mu je pružalo priliku da se upozna i ubaci u elitni krug oko kojeg je kružio iza kulisa, u život bogatih i privilegiranih ljudi Istanbula u koji nikako nije mogao ući. Džev¬det-beg je čak pomišljao da pri samo jednom dolasku u ovaj klub sazna mnogostruko više nego što sazna mjesecima čitajući novine i slušajući tračeve. Bio je uvjeren kako će ovdje, u kadifi, između pozlaćenih fotelja na tepisima iznad kojih su kristalni lusteri, u jednom trenu otkriti tajnu okoline u kojoj provodi svakodnevni život i upoznati se sa svijetom stvari i cijena, koje se neprestano mijenjaju i koje su sasvim nerazumljive. Ušli su u klub, popeli se uz stepenice. I opet iste fotelje, tepisi, odgurnute u stranu i zaboravljene paše, ambasadori, pozlaćena ogledala, kristali. Prola¬zeći pokraj jevrejskih trgovaca, Levantinaca, lustera, svilenih zavjesa i uvijek pripravnih i učtivih konobara, sjeli su na uobičajeno mjesto, za sto u uglu. Kao i obično, tokom prelaska od vrata do stola, Dževdet-beg se uzbudio, nadao, držao zadignutu glavu da ne bi izgledao utučen, razmišljao o nečemu veoma zamršenom, pocrvenio. A Fuad-beg je, kao i svaki put, crven na licu svoga prijatelja prihvatao sa osmijehom. Potom je zatražio da mu prepriča svečanost vjeridbe. "Eto, bilo je kao što sam ti ispričao", reče Dževdet-beg. "Pružio mi je ruku i pomogao mi Nedim-paša, živ i zdrav bio. Sve je bilo zahvaljujući njemu. Da nije njega, to se nikad ne bi dogodilo. Svadba će, isto tako, biti u njegovom konaku." "Otkud ti znaš Nedim-pašu?" "Niotkud!", odgovori Dževdet-beg. "Jednom je došao u moj dućan. Je¬dini je paša kojeg poznajem. Znaš i sam, u mojoj familiji nema takvih. Ne¬dim-paša me zavolio, živ i zdrav bio. Da nije bilo njega, ni tu djevojku ne bih našao! Znaš mene. A kako sam mogao znati da Šukri-paša ima kćerku koja mi odgovara...? Nemam nikoga svoga ko zna takvo nešto!" Dževdet-beg se pokunji poput malog utučenog brata koji želi zadobiti saosjećanje. Utom priđe konobar i pruži im jelovnike. Fuad-beg poprimi ponašanje uobraženosti starijeg brata, koji Dževdeta brani, uzima pod zaštitu pred konobarem, pa upita: "Šta ćeš jesti?" Prilikom svakog dolaska u ovaj klub, Dževdet-beg je osjećao zadovolj¬stvo otkrivanja svojih ukusa i malih naslađivanja. Većinu jela sa liste već je okusio. Kao i svi ostali ovdje, shvatio je da postoje jela koja mu se dopadaju, koja mu se veoma dopadaju, koja mu se ne sviđaju ili ona prema kojima je ravnodušan. S uzbuđenjem sticanja svojih navika, prvo je zatražio meso u sosu od paradajza i patlidžan-paprikaš na maslinovom ulju. Usuđujući se na oprezan eksperiment, odluči da, kao desert, zatraži ono što se zove supangles. Kad konobar ode, Fuad-beg mu pokaza one što su sjedili ispred njih, za stolom pokraj prozora. Debeli čovjek je bio Galib-paša, onaj mršavi i s naoča-rima u sredini prevodilac, a onaj blijedog lica je Huguenin, direktor Anadolske željeznice. Dževdet-beg pogleda, nastojeći u sjećanje čvrsto smjestiti to što vidi. Potom su ćaskali o svakodnevnim pitanjima. Fuad-beg je pričao o svojim poslovima. Zajedničke planove su pažljivo razmotrili kao lijepu uspomenu. Konobar je donio jela. Fuad-beg se oraspoložio. Pričao je o svojstvima onoga što je jeo. Veoma je volio mantije koje je pripremala njegova majka. Sjećao se kako se one prave. Sve to je Dževdet-begu objašnjavao poput učitelja, ali skro¬mno i s ljubavlju. Potom podiže obrve: "Danas nisi dobro raspoložen!"

Page 21 / 366

"Brat mi je veoma bolestan!" "Jaa, šta mu je?" "Sušica. Veoma je slab. Svakog trenutka može umrijeti." "Veoma mi je žao. I tvoj brat je bio jedan od njih, zar ne? Rekao si mi da se vratio iz Pariza... Šteta je što je bolestan, ali bi se trebao ponositi svojim bratom zato što je jedan od njih!" On nije rekao Fuad-begu da je mu je brat jedan od njih. Ispitivački je gledao u prijatelja. "Ne boj se, bolan! Zar se mene bojiš? To može znati svako ko ima do¬voljno pameti. Zar tvoj brat nije išao u Pariz, tamo proveo deset godina, završio vojnu medicinu? Uz to, još je i plahovit, a i kavgadžija... Šta će biti drugo ako ne mladoturčin? Ti bi se, zapravo, trebao naučiti da se ponosiš s njim! "Veoma je bolestan. Strah me", promrmljao je ponovo Dževdet-beg za¬čuđen prijateljevim riječima. "Umjesto što ga sažalijevaš, shvati ga!", reče Fuad-beg. "Razumijem ga. Danas sam razmišljao o tome. Razumijem ga, ali ne uspijevam mu to pokazati", uzvrati Dževdet-beg sjetno. "Da, zato što je život kojim živiš uzburkan toliko da te sprječava da mu to pokažeš. Međutim, da ste obojica malo tolerantniji, malo popustljiviji, li¬jepo biste se slagali, jer se međusobno upotpunjujete. Vidim, da ne razumi¬ješ, pa da ti pojasnim šta hoće tvoj brat i njemu slični. Eto, da bude stavljen na snagu ustavni zakon, da se otvori medžlis, da se okonča apsolutizam, da dođe sloboda, da se, ako je potrebno, svrgne Abdulhamid. Ti se ustežeš od ovih ideja. Zašto? Zato što je to nerazumno, nešto strašno! Zato što ne vidiš korist od toga! Zato što se bojiš potkazivača, pa da ne zapadneš u nevolju!" "Ja se uopće nisam zanimao politikom. Kao trgovac, ne razumijem kakve koristi mogu imati od politike", promrmlja Dževdet-beg. "Dobro, dobro, znam to. Slušaj me! Kakve štete možeš imati od slobode koju oni žele?", pa uzbuđeno, ali malo i zabrinuto dodade: "Nikakve! Nika¬kve štete ne možeš imati!" "Ne vidim koristi od politike", ponovi Dževdet-beg. "Naravno, sve ćeš riješiti takvim razmišljanjem. Ali, nije tako. Je li to život? Govoriš da razumiješ brata, ali ga ne razumiješ. Šta on hoće? Slobo¬du, nezavisnost i slično... Razmisli i ti o tome. Ne kažem da uradiš nešto! Razmisli! Shvatit ćeš ako razmisliš! Uopće nije strašno! Zatim, zašto mi živimo? Zar samo za trgovinu, da bismo zaradili novac? Ne! Za porodicu, dom, djecu... Za to! Ali, i to je ograničeno tamo gdje nema slobode. Hoće li biti loše ako sve bude slobodno kao što je tamo, u Evropi? Naše žene su kao roblje, na sud se izvode oni koji ne poste uz ramazan... Ne, najgore, najgore je ovo: zbog ovih zastarjelih načela i tradicije nisu muslimani, poput tebe i mene, ti koji se bave trgovinom, nego su to Ermeni, Jevreji, Grci. Vidi, ni ja se ne računam u potpunog muslimana! Sam si!" "Da, to je tačno", uzvrati Dževdet-beg. "Ali, ne moram se ja baviti time! Ne mogu se suprotstaviti Padišahu!" "Ko ti, prijatelju, kaže da se suprotstaviš? Zar ti ne želiš dobro svojoj do¬movini? Dobro, a da se načine manje reforme, zar ni to ne želiš?" "Ne vidim koristi od toga... Uredu! A šta će biti ako i vidim?" "Kako ne vidiš koristi od toga? Dakle, ti smatraš da je ovdje, u ovoj dr¬žavi, na ovoj zemlji, sve dobro i besprijekorno? Treba ostati sve kako i jest? To kažeš, Dževdete?"

Page 22 / 366

"Ne kažem to!" "Dobro, šta kažeš? Vidi, ovdje je stanje loše. Ovdje nema slobode, drža¬va je u lošem stanju, sve je truhlo. To znaš, zar ne? Ha, s obzirom na to da znaš... Hej, sinko, uzmi napokon ove tanjire... Onda bi i ti trebao biti na strani progresa, za to da i mi malo budemo slični njima, onima u Evropi! Ali, to nije da sjedimo ovdje i ručavanje sa ovim nalickanima. A nikako ni plesanje, pričanje na francuskom, nošenje šešira... To znači biti na strani slobode, neovisnosti... Eee, šta kažeš?!" Dževdet-beg se osmjehnu: "Kažem da se trgovac ne treba miješati u ovo!" "Ah! Ah, ti proračunati trgovce! Koliko si tvrd! Razumiješ, ali se praviš naivan. Dobro, Dževdete, predstavlja li tebi sav život zaradu i formiranje porodice?" Pomišljajući na porodicu koju će zasnovati, Dževdet-beg se još jednom osmjehnu. "To nije malo, reče. Fuad-beg se nije mogao suzdržati, osmjehnu se. "A kako si i odlučan! Začuđuješ me! Ali, činiš grešku... Rekoh ti da ka¬snije ne mogneš reći kako te nisam upozorio!" Dževdet-beg se namrgodi: "Šta to?" Sa užitkom što drži Dževdet-bega u uzrujanom iščekivanju, Fuad-beg polahko pripali cigaretu: "Rano se ženiš!" "Haa! To mi je greška! Ma ne, ja sam zakasnio!" "Misliš li da si zakasnio? Varaš se... Trebao bi još malo sačekati. Kad bi tako učinio, mogao bi se bolje oženiti. Pričekaj još malo, shvati ove mlado-turke, poslije će ti biti mnogo bolje!" "Uplašio si me", reče Dževdet-beg s osmijehom. "I ti si postao mladotur-čin. Ispod svake tvoje riječi izlaze oni!" "Ti se smiji. Ali, žuriš! Vidi, slušaj me dobro. Abdulhamid će uskoro ili ići ili umrijeti. Poslije toga..." Ušutio je čekajući da ode konobar koji je donio tanjire sa desertom. "Poslije toga će porasti značaj ovih mladoturaka. Oni će preći na čelo drža¬ve. Ne gledaj tako, s podozrenjem. Stvarno ti govorim. To svako zna..." "Prvi put čujem da ti imaš ovakve računice!" "Dragi Dževdete, ti si u tome ispred mene, ali nisi toga svjestan! Da samo znaš! Da znaš, shvatio bi da se prodaješ jeftino! U kakvom je stanju Šukri-paša? Ja znam, istražio sam umjesto tebe. Šukri-pašino materijalno stanje je grozno. Prodao je zemljište, traži kome će iznajmiti konak na Ča-mlidži. Prodao je ijedan fijaker... Eh, ni položaj mu nije blistav. Ti se raduješ što si našao dobru familiju, ali su oni, zapravo, napravili dobar posao." "Ja ovo nikad nisam smatrao poslom", reče Dževdet-beg. "Dobro, dobro, ne ljuti se... Ali, ako ništa drugo, shvati šta se događa. Kažeš da shvataš svog brata, ali ne shvataš!" "Nastojiš me uvući u politiku. Ne znam za tebe, ali mene politika ne zanima", reče Dževdet-beg. "Politika je jedno, a trgovina drugo. Ja u životu nisam imao političkih želja. Ja te poslove smatram neispravnim!" "Opet to tvoje poimanje - ili sve ili ništa. Neću te moći naučiti da budeš malo tolerantniji i fleksibilniji. Po tvome, u životu postoje dva načina razmi¬šljanja: ili ćeš se nečemu protiviti ili ćeš prihvatiti. Nema ništa između! I tvoj brat je takav. On se suprotstavlja. Koliko sam uspio shvatiti, toliko je daleko otišao u suprotstavljanju da se, nakraju, suprotstavio čak i življenju. Misliš da se šalim, ali je tako. Takva je vaša narav. A ti

Page 23 / 366

jedino znaš za trgovinu, i još razmišljaš o porodici! Na ostalo ne obraćaš pažnju, suprotstavljaš se! Ali, nije tako! Uvijek postoji i treći put." Nož i viljušku naslonio je na ivicu tanjira. "A to je kompromis. I ti i tvoj brat trebali biste to naučiti... Niste ni svje¬sni koliko ste međusobno bliski!" Dževdet-beg još jednom osjeti potrebu da korigira ono što je maločas rekao: "Ne razumijem šta to govoriš. Ali, ponovit ću ti: Ja ne uzimam Šukri-pašinu kćerku zato što ima ili zato što nema novca!" "Ali se, isto tako, odlučuješ za pašinu kćerku! Ne gledaj tako. To nije sramno. Zapravo, to je dobro. Ti hoćeš dobru familiju, lijepo odgojenu dje¬vojku. To sad imaju paše, ovi oko dvora. Oni, isto tako, traže nekog ko je parali, a tebe smatraju prikladnim." "Ja ne mislim tako! Ja mislim da...", reče Dževdet-beg i shvati da mu je to na stotine puta padalo napamet, ali da nikada nije mogao otvoreno reći. "Ja želim da... Da imam finu porodicu. Da mi i poslovi dobro idu. Finu ženu, djecu... Eto, to je moj cilj!" "Opet govoriš isto. Ali, to nije prepreka za politiku. I, ustvari, šta je to što ti nazivaš politikom? Razmisli malo..." "Plašim te se", uzvrati Dževdet-beg praveći se kao da osjeća dosadu. "Hoćeš da me uvučeš u neku zavjeru! Te poslove obavi sa svojom braćom! Meni su ti poslovi nepoznati!" "Kako si ti lukav, dragi moj Dževdete!", reče Fuad-beg i nasmija se ve¬oma nervozno. "Ja ti pričam o sljedećem: Budi malo fleksibilniji, promijeni svoje mišljenje o tome ili sve ili ništa! Shvati da neprestalni mali kompro¬misi znače život. Porodica i dućan? Zar ništa drugo ne postoji? Ako ništa drugo ne postoji, onda znači da je život veoma skučen, dosadan i neukusan. Promijeni to svoje mišljenje. Opusti se malo! To ti govorim. Isto to bih htio reći i tvome bratu. Njega ne poznajem, ali mi se čini da i on sve dovodi do krajnosti." "Ah, eto to je ono što razumijem kod svog brata. Ono što ti nazivaš krajnošću. Dakle, donijeti odluku o nečemu u životu i ići tim putem. On je donio svoju odluku. Nastoji nešto napraviti. Ja to razumijem! Prihvatam to s poštovanjem. Ali, nažalost, to mu ne mogu objasniti", pa razljućeno dodade: "Ne mogu objasniti, jer nemam vremena!" "Eto, vidiš ", promrmlja Fuad-beg. "Vi ne živite. Obojica ste isti. Ne ljuti se, ali i ti i tvoj brat ste takvi!", pa ruke stavi pokraj očiju, kao da stavlja zlat¬ne naočare. "Ne vidite ništa preko ove granice? Je li to život? Šta je život? Živjeti, vidjeti, proživjeti...? Život je nešto raznobojno! Da, šta ti smatraš životom?" "To je besmisleno pitanje", kategorično odgovori Dževdet-beg. "Ja sam zadovoljan svojim životom!" "Ah, bojiš se čak i razmišljanja!" "Ne. Da kažem...", reče Dževdet-beg, pa malo razmisli. "Život je živjeti dobro", reče i, čim to izgovori, shvati kao da time daje za pravo Fuad-begu. "Ne, ne, nije tako!", reče, pa srdito dodade: "Ne znam. Nisam nikad ni raz¬mišljao. To pitanje smatram besmislenim. I, molim te, nemoj više spominjati nešto slično. Ne želim slušati ni vojnike iz Soluna. Izričito te molim, ne uvlači me u nešto takvo. Zaboravio sam i ono što si dosad rekao!" "Veoma si tvrd i ala turka, dragi moj Dževdete", reče Fuad-beg i nasmija se, pa se okrenu konobaru: "Hajde, sinko, donesi račun", te se, s istim osmi¬jehom, okrenu Dževdet-begu:

Page 24 / 366

"Veoma si tvrd i ala turka, ali ja sam sretan što prijateljujem sa tobom, dragi moj Dževdete!" I Dževdet-beg se osmjehnu. Smirio se zato što se više neće vraćati misli¬ma i pitanjima koja su užasna i dosadna. Račune zajedničkih ručkova plaćali su po redu. Sad je bio red na Fuad-bega. On plati i ustadoše. Kad su bili na pragu, neko povika: "Aa, merhaba, električare Dževdet-beže! Šta Vi radite na ovakvim mje¬stima?" Bio je to Moše, trgovac duhanom, kojeg je Dževdet-beg poznavao sa Sirkedžija. Dževdet-beg se pokuša osmjehnuti. "Da vi možda niste bacili bombu, Dževdet-beže?" Moše se volio šaliti. "Ili možda vi?" Glasno se smijao: "Stvarno, šta radite ovdje?" Dževdet-beg se također glasno nasmijao, kao da je to izrazito prijatna i prefinjena šala. "Šta ja radim ovdje?", pomisli. Sišao je niz stepenice. Osjećao se slabim, nemoćnim i smiješnim. Opro¬stio se sa Fuadbegom. Kočijaš je čekao pred vratima. Gore, tačno iznad njih, bilo je sunce poput praznog i širokog tanjira. "Gdje sam ja? Uh, kako je vruće!", zapomaga. Kočijašu reče da idu na Tešvikije. Uđe u fijaker. Još jednom ga obuze vrućina. Poče se njihati sa fijakerom. 7. U pašinom konaku Njihao se sa fijakerom, žalio što neće moći prileći nakon ručka, razmišljao o sebi. "Razmišljam o svome životu. Šta je meni život? To me pitao Fuad-beg. Ja sam mu odgovorio da je to besmisleno pitanje. Tako je, to je besmisleno pitanje i ne želim razmišljati o tome. Šta je život?! Gdje se i ko podučava tome? Iz knjiga, iz Evrope, ko zna od kojih ljudi, iza kakvih skandala! Šta je život? To je besmisleno pitanje. Ja ću tako misliti i smijati se! Ha-ha-ha! Kako se Moše smijao?! A njegova je šala veoma otrcana! 'Da možda ti, Dževdete, nisi bacio bombu?' Ne, ja sam porazbijao crijep. S razbijanjem crjepova prokisnuo je krov, svi me neprijateljski pogledaše, a razred ostade do koljena u vodi. Oznojio sam se. To je bio strašan san. Iz takvog sna trebao sam shvatiti da će ovaj dan biti ovakav. Koliko je sati? Samo što nije osam. Šukri-paša me već očekuje." Šukri-paša je Dževdet-bega danas pozvao u konak da bi čuo njegove planove o budućnosti. Dževdet-beg je to saznao od sluge koji je došao u njegov dućan, ali je naslućivao da ga paša zove iz obične dosade - da bi pri¬čali. Sjetivši se Šukri-paše, htio, ne htio, pomisli na Fuad-begove riječi. "Znao sam da je prodao zemljište, da će prodati konak, ali za fijaker nisam znao", pomisli. "Ako i njega prodaje, znači da je baš u teškom stanju. Možda je Fuad upravu. Činim li nešto pogrešno? Ne! To su ružne misli. Ja samo želim Nigan i ne mislim ni o čemu drugom." Oraspoloži ga pomisao na Nigan. "Dva puta sam je vidio." Ponovno se sjeti one grozne scene. "Dva¬put sam je vidio i shvatio da je dobra osoba. Sta ima u tome? Zar se to ne može shvatiti? I razgovarali smo..." Prvi put je vidio Nigan dok je gledao napolje iz selamluka7 Šukri-paši-nog konaka. Potom su popričali prilikom te lakrdije zvane vjeridba, koja je obavljena u istom konaku. "Kako ste, gospođice?", pitao je tada Dževdet-beg. "Dobro sam, gospodine, kako ste Vi?", odgovorila je Nigan nastojeći izgledati hladnokrvno i dostojanstveno, poput zrele, starije žene. 7 Selamluk - muško odjeljenje u muslimanskim kućama, (op. prev.)

Page 25 / 366

Odmah je pobjegla, jer joj dostojanstvo nije dozvoljavalo otkrivanje cr¬venila na licu. Djelovala je oholo, ali je podsjećala na dobru osobu. Poslije je tu djevojku, koju je vidio toga dana, Dževdet-beg smjestio u kuću i po¬rodicu koju je zamišljao. Nigan nije bila naročito lijepa, ali je popunjavala mjesto u njegovim planovima, a Dževdet-beg je znao da je to bilo ono što je najhitnije. Kad je, pod teretom ručka i popodnevne vrućine koja je pritiskivala, počeo drijemati u fijakeru, zažalio je što u klubu nije popio kahvu. Zapalio je cigaretu i razmotrio o čemu bi mogao razgovarati sa pašom. Fijaker je ispred kasarne Harbije skrenuo prema Nišantašu. "Da, reći ću paši da ću ovdje kupiti kuću", pomisli i odmah mu pade na¬pamet stara Zeliha-hanuma, koju će ostaviti na cjedilu, potom se prisjeti Ha-sekija, tetke Zejneb i Zije. Osjeti uznemirenost sjetivši se pogleda kojim ga je dijete mjerio od glave do pete. "Ima nešto čudno u tom djetetu. Kao da je već sad podmuklo, proračunato", pomisli. "Takvim čudnim gledanjem u čovjeku budi osjećaj da mu sudi!" Fijaker je skretao prema nišantaškom trgu. Dževdet-beg kroz prozor pa¬žljivo pogleda kamenu kuću na suprotnom uglu. Jednom je obišao tu kuću, svidjela mu se te je zaključio da je u skladu sa njegovim planovima. Pomisli da je još jednom obiđe pri povratku od Šukri-paše. "Lijepo mjesto", zaključi gledajući stabla kestena i lipa u bašči ispred kuće i oraspoloži se ponovnim maštanjem o sretnom porodičnom životu. Uzbudi se prolazeći ispred džamije Tešvikije. Ipak pomisli da mu je odjeća prikladna, ali prije silaska s fijakera osjeti da mu srce ubrzano kuca. Dok je silazio iz fijakera, još jednom ga obuze osjećaj krivice kao prili¬kom dolaska ovamo. Prednja avlija konaka bila je pusta. Dok je Dževdet-beg stigao do vrata selamluka, u širokom dvorištu se pomjerio samo mali vrabac, koji je pio vodu u prikrajku malog mermernog bazena. Rukom je posegnuo za mesinganom halkom, a vrata se sama otvoriše, pojavi se sluga iz kuhinje i reče da ga paša čeka u gornjem dijelu konaka. Dževdet-beg krenu uz stepenice strahujući da ne zaškripe. Na trijemu mu drugi sluga kaza isto - da ga paša očekuje. "Jedna porodica", promrmlja Dževdet-beg. U uglu na trijemu kucao je veli¬ki zidni sat sa klatnom. Ništa drugo se nije čulo. "Porodicu kao sat!" Ušao je u prostranu sobu, ali nije mogao vidjeti ništa drugo osim stvari. Osvrnu se lijevodesno: stolice, divani, fotelje, lusteri. Soba je bila donekle prozračna. Hodao je između stvari. Pogledao je sliku na zidu i pomislio kako se uzbudi dok kod drugih razgleda slike. Posmatrao je pozlaćene fote¬lje; nogare im sliče mačijim nogama. U uglu je bio mali sanduk sa sedefnim gravurama. Razmišljajući čemu to koristi, okrenu se vidjevši istu vrstu sedefa i na stolici. Sedefi su bili i na fotelji i na divanu. Onda se silno prestraši. Neko je ležao na divanu. Prepozna Šukri-pašu. Ostade u takvom položaju; nije mogao ništa smisliti. Potom se dosjeti da iziđe. Malo pričeka pred vra¬tima. Sat je kucao. Skupi hrabrost i ponovo uđe, okrenu se ustranu, prema paši, i svom snagom se nakašlja. "Haa! Da. Naš zet", promrmlja paša i ustade. "Dođi, sinko, dođi. Nisam spavao. Da malo odrijemam, rekoh." "Jeste li spavali, paša?", reče Dževdet-beg i približi se starcu.

Page 26 / 366

"Ako ćeš pravo, to se ne može nazvati spavanjem. Zanio sam se", odgo¬vori paša. "Malo sam pretjerao sa ručkom", pa vidjevši da se Dževdet-beg naginje prema njegovoj ruci, kaza: "Ne, ne dolazi u obzir, ne!", ali se nije mogao oduprijeti. "Imao i ti mnogo onih koji će te u ruku ljubiti, sine. Ali, zašto ne dođe na ručak?" "Nisam znao da sam bio pozvan, paša." "Kako? Zar ti to Bekir nije rekao?", upita Šukri-paša, a iz njegove izvje-štačene srdžbe bilo je jasno da se sjetio kako Dževdet-bega nije ni pozvao na ručak. "Pitat ću ga to. Propustio si ručak! Ali, nema veze! Srce traži raz¬govor, zar ne? Kahvaje izgovor!" Izrekao je to uz pokret ruke koji je govorio da je sve besmisleno. "Ha, kahvu ili konjak? Stani, da popijemo kahvu sa likerom, zar ne? Za¬što ti ne sjedneš?" Zijevnuo je protežući se. "Haj, Allahu dragi, izgleda da sam pretjerao sa ručkom!" Pozvao je slugu. Zatražio kahvu i liker. Opet se obratio Dževdet-begu: "Kako je vruće, zar ne?" "Da, vruće je", odvrati Dževdet-beg. "Po ovoj vrućini se ne izlazi", reče paša. Potom se ispravi: "Ja ne izlazim... Dobro, šta si ti danas radio?" Ne pridajući previše važnosti bratu i njegovoj bolesti i ne spominjući uopće put na Haseki, Dževdet-beg je, uveličavajući ručak u klubu, prepričao šta mu se ujutro događalo. "Bravo! Dopadaš mi se", kaza paša, pa okrenu razgovor: "Ali, mlad si. Naravno da ćeš biti živahan. Koliko imaš godina?", upita djetinjasto. "Trideset sedam." "Kad sam bio kao ti, četiri-pet godina stariji od tebe, hvala Bogu, dosti¬gao sam vezirski čin. Ali, to je bilo drukčije vrijeme. Čovjek se sad više mora hvatati ukoštac, mora više raditi... Uz to, ja sam imao i sreće... E, zašto ti ovo pričam?", pa se osmjehnu poput djeteta i počeša vrh brade. "Hajde, dođi ovamo, sjedi pokraj mene. Sjeo si tamo, ne vidim ti lice." Preznojavajući se, Dževdet-beg priđe paši i sjede na kraj divana na kome je on maločas drijemao. Sluga unese kahve i liker u kristalnim čašama. "Voliš li liker od jagoda?", upita paša, pa viknu za slugom koji je izlazio: "Donesi nam još likera. Donesi ti nama flašu!" Ispio je čašu naiskap. Potom, pogledom koji je molio da ga razonodi, da mu nešto ispriča, pogleda Dževdet-bega: "Hajde, reci šta si još radio?" "Dućan mi oduzima dosta vremena, paša", uzvrati Dževdet-beg sa osje¬ćajem krivnje. "Haa, dućan... Dućan, ja!", reče paša. "S kime budeš, ko su ti prijatelji?" "Trgovci... Fuad-beg, kojeg sam spomenuo." "Je li taj Fuad-beg iz Soluna?" Jest, pasa... "Hmm. Šta on kaže? Šta kaže za ovaj slučaj s bombom?" "Ne zna ništa, paša. Nismo pričali o tome!" "Niste pričali ili ne zna?" "Nismo pričali, paša!" "Kako možeš znati da ne zna ako niste pričali?", paša prasnu u smijeh vidjevši Dževdetbegovu zbunjenost. Prasnuo je u smijeh zato što se ponosio svojom pronicljivošću. Još je i čestitao sebi ispraznivši čašu likera u jednom gutljaju. Zbunjenost budućeg zeta bila mu je smiješna, pa je još još jednom prasnuo u smijeh te pljesnuo po leđima Dževdet-bega: "Bravo, bravo, sviđaš mi se. Sve proračunato, obazrivo. Takav treba biti", reče. Dževdet-beg pocrvenje.

Page 27 / 366

"Takav treba biti. Sviđa mi se tvoja obazrivost. Takav treba biti trgovac! Ti si trgovac musliman! Tvoj posao teži je od svih ostalih! I uspio si, bravo! Prije su pare zarađivali ili nevjernici ili pokvareni lopovi službenici. Sad je vrijeme takvih kao što si ti. A ti si vrijedan, pažljiv, ne ideš u krajnost...", pa, osmjehujući se, pogleda u ispražnjenu čašicu. "Kako su samo male. Čovjek ne primjećuje da je ispio! Da, ti ne ideš u krajnost. To je veoma bitno! Kod nas posao svi odmah dovode do krajnosti. Čovjek bi, zatim, trebao znati dr¬žati zatvorena usta. To je bitno, kako u trgovini, tako i u politici", pa napuni još jednom svoju čašicu i isprazni je u jednom gutljaju. "Da, držati zatvorena usta. Da ti ispričam, kad sam već toliko popio. Cijeli moj život prošao je uzalud zato što nisam mogao držati zatvorena usta. Ispričat ću ti..." Paša se odjednom uznemiri, promijeni položaj, ponovo napuni čašicu i poče pričati: "Bio sam ministar zauzimanjem rahmetli Rušti-paše... u, kako se to zove, Ministarstvu za vakufe. Nije prošlo ni šest mjeseci, dogodi se slučaj Ali Suavi. Saznadosmo za slučaj i, ne znam kako se dogodi, veliki vezir i ja iz Babialija8 pohitismo u saraj. I mene primiše u audijenciju. Veliki vezir i Pa-dišah pričaju, ja se ne izjašnjavam, slušam. Utom naš gospodar reče: 'Izgleda da me ovi tipovi namjeravaju skinuti sa prijestolja, mora da su u to upetljani i prsti ministara. Pogrešno mišljenje! Ako je pogrešno - pogrešno, šta se to tebe tiče, Šukri?! Ne! Nisam mogao držati zatvorena usta, pa izbrbljam u mladalačkom zanosu: 'Gospodaru naš, zar bi to tako bilo da su ministri umiješani? Odnosno, hoću reći, zar se sa takvim plašljivcima ulazi u tako veliki posao?' Naš gospodar je zazirao od mene: 'Ovaj je razmišljao kako svrgnuti Padišaha, kako se obavlja taj posao; to zna, ovaj je opasan!', mislio je. Odmah je veliki vezir smijenjen sa dužnosti. Formirana je nova vlada. Meni nema službe! Od tada prođe dvadeset sedam godina. Meni još uvijek nema službe! Dvadeset sedam godina bio sam valija u Erzurumu, u Konyi. Bio sam ambasador u Parizu, stalno čekao, ali ne dadoše mi ministarstvo. Zašto? Zato što nisam znao držati zatvorena usta." Iznenada, opet prasnu u smijeh, a onda ga obuze melanholija: "A još sam toliko služio da bih udovoljio našem gospodaru." Izvjesno vrijeme zašuti, pa upita: "Znači, ne znaš šta govore o ovom bombaškom slučaju?" "Ne znam", uzvrati Dževdetbeg. "Pobogu, dobro je! Ako i znaš, ne govori nikome! Bit ćeš moj zet, drag si mi, ostavio si dobar dojam na mene. Poslušaj moj savjet: Nikome ne vje¬ruj! Pogotovo nikako ne vjeruj onima koji nepromišljeno pričaju, jer je ova sredina čudna. Djeca su postala revolucionari. Znam da si ti oprezan, nećeš dozvoliti da te zavedu, ali opet budi oprezan! Ako negdje nešto vidiš, čuješ, znaj da će, prije ili kasnije, i tebe htjeti upetljati u to. Ne dozvoli da te oblate! Vidiš li da su im namjere loše, hoće i tebe da uvuku u grijeh. Bježi, otiđi ne¬kome moćnom i ispričaj svoje stanje. To je ono što sad čine mome sinu! Moj mlađi sin se, izgleda, zanosi time. Školuje se na vojnoj medicini. Četvrtkom i petkom napuni konak svojim prijateljima iz škole. Zatvaraju se u sobu, puše, satima nešto tajno pričaju. Bahnem li u sobu, ušute, ni muha se ne čuje. Naročito neki, jedan-dvojica, gledaju me kao velikog neprijatelja. Mla¬di, vatreni, razdražljivi; treba ih shvatiti. Ali, hoće li to svako tako doživjeti? Moj sin je prostodušan. Ne zna za zlo, za spletke. Ali, ko će to pohvaliti? A ja ću pisati saraju, objasniti situaciju, da se ne shvati pogrešno, da ga nešto ne zadesi. Jer, dijete je prostodušno, ne razmišlja, odjednom može zapasti u probleme! Zar nije tako?" Da, pasa.

Page 28 / 366

"Ali, ti još nisi ispraznio ni tu čašicu! De, da i tebi napunim... Da, moj mlađi sin je tako malo... naivan. Nemam šta kriti, majka mojih sinova nije da nije lijepa, lijepa je, ali je malo na svoju ruku. Majka mojih kćerki je inte8 Vlada Osmanskog carstva ligentna. Ona i upravlja ovim konakom. Moj mlađi sin je, tako, prostodušan. Inače, ja sam - to samo tebi govorim - naklonjen starijem. On će biti svjet¬ski čovjek. Bacio se na svog oca! Mali je službenik u birou za prevođenje, ali zna živjeti! Eto, njega volim! Vragolan jedan! Iziđe na Čamlidžu, ode na za¬bavu na Kagit-hane... Ide na Bejoglu... Ima mnogo poznanika. Zna svakog, njega svi znaju, vole. Ali, vidi, ni s kime nije prisan, odmjeren je. Znaj da su okolina i veze, koliko marljivost i inteligencija, pa čak i više od toga, bitni za napredovanje u državnim poslovima. Kad njega vidim, sjetim se svoje mladosti! Koji li će paša mog sina uzeti pod svoju zaštitu? Jer, i to je uvjet. U trgovini čovjek može imati pravo na malo samostalnosti, ali u politici, to u ovoj državi, ne dolazi u obzir! Moje je prošlo. Nisu me se sjetili trideset godina, a pogotovo me se neće sjećati ubuduće... Kad bi, kažem, barem bio dobar taj paša koji će ga uzeti pod svoju zaštitu!", pa, prasnuvši u smijeh, još jednom sebi napuni čašicu. "Jer, čovjek se istroši pod okriljem lošeg paše. Šteta bi bilo! Kako mu je samo drag život!", pa se uozbilji prisjaćajući se nečeg: "Imao je fijaker, uredio ga je po svome ukusu. Nije bilo upregnutih sličnih konja, jedan je bio siv, a drugi vranac. Šteta, prodao sam ih, jer su iziskivali velike troškove. Zatim, da i to kažem: veliki su izdaci ove kuće. A Nigan je odrasla u ovom okruženju. Morat ćeš biti pažljiv. Prodali smo taj fijaker. Prodajemo vilu na Camlidži... Ne znam mogu li ti objasniti?" "Razumijem, paša!" "Bravo! Razumijem i ja", reče Šukri-paša i nasmija se. "Naše vrijeme prolazi. Na velikog Abdulhamida bačena je bomba. Dječurlija revolucio¬nari! Niko nije zadovoljan svojim stanjem. Ko bi mogao pomisliti da će na Abdulhamida biti bačena bomba? I on će otići naglavačke; svrgnut će sebe i otići. Mene se nije sjetio dvadeset sedam godina. Ali, da kažem, nisam nezahvalan. Ono što sam vidio, vidio sam u njegovo vrijeme. I ministar¬stvo, i pašaluk, i, možda je beznačajno, i valiluk, i ambasadorski položaj. Ne brinem se mnogo za kćerke i sinove. U vrijeme valiluka u Erzurumu našao sam jeftino zemljište. Da uzmem, rekoh. O tome se brine ćehaja. Izdržava se, a i nama ponešto pošalje! Može i to otići. Šta može odoljeti troškovima ovog konaka? Haa, to kažem, s tobom sam zadovoljan. Nimalo ne sumnjam u Niganinu budućnost." "Hvala, paša", reče Dževdet-beg pocrvenivši. "Nema se šta reći ni protiv tvoje otmjenost! Ali, jedino tu čašicu nisi mogao isprazniti! Ti si veoma obazriv, veoma!" Paša je micao glavom lijevo-desno. Stidljivo, Dževdet-beg iskapi čašicu. Liker je bio nešto što je slatko, lje¬pljivo. "Bravo! Hoćeš li umrijeti ako to popiješ? Donesi da opet napunim! Opu¬sti se malo, dušo moja! Razumijem, učtiv si prema meni, ne piješ u mom prisustvu. Vidim, sviđa mi se to! Ali, završili smo taj čin, sad smo prešli na prijateljstvo! Reci mi kako se provodiš, bekrijaš li, kakvi su ti prohtjevi?" "Ima li se vremena, paša?", odgovori Dževdet-beg. "Skrati, skrati", reče paša. "Hajde, ne stidi se!" "Stvarno Vam kažem, paša. Nekad sam išao na Šehzadebaši, sad ni to ne mogu." Paša ponovo okrenu glavu desno-lijevo.

Page 29 / 366

"Ali, vidi, smiješiš se", reče. "To je bekrijski osmijeh, znam ja!" Dževdet-beg se uplaši osjećajući da je prvi put omalovažio pašu, da će možda imati manje poštovanja prema njemu. "Šutiš! Zašto? Vidiš, i to je krajnost", reče paša. "Nemoguće, dušo moja! Ja sam, hvala Bogu, proživio. Probao sam brojne ovozemaljske blagodati. Ali, ti? Ne, ne, mora da i ti nešto radiš, ali...", pa, ugledavši bezizražajnost na Dževdet-begovom licu, dodade: "Dobro, dobro; prekidam ovu temu!" Nabrao je obrve: "Ali, sa tobom se ne može lakrdijašiti! Ionako sam samo ja pričao, a ti si slušao. Kad već nećeš pričati, dođi da igramo tavle. Jesu li ti snažne ruke?" "Ne znam", reče Dževdet-beg sa istim bezizraznim pogledom, natmu¬renog lica. Sjeli su za tavlu. 8. 0 vremenu, porodici, životu Dževdet-beg nije volio tavlu. Prve dvije ruke izgubio je neprestano šute¬ći. "Dok se moj brat bori sa životom, ja ovdje igram tavlu", pomisli. Potom su mu kocke dobro padale, pa je nekoliko puta pobijedio i paša se uznemi¬rio. Ubrzo Dževdet-beg nastavi gubiti. Kad je paša nakratko izišao, pogleda na sat i rastreseno uoči da se približava jedanaest. Rasrdi se shvativši da neće stići u dućan. Gnusno mu je bilo zadovoljstvo koje je paša nalazio u igri tavle, kao i njegova brbljivost. Paša mu je pričao o pozorištu u koje je išao dok je bio ambasador u Parizu, o namćorluku nekog službenika, o česmi koju je sagradio u Konyi, o nekoliko bekrijskih avantura i o mitu koje je odbio primiti dok je bio ministar vakufa. Pred kraj jedne od partija koje je Dževdet-beg gubio, uđe sluga i primaknu se paši: "Gospođa ide na Šišli, Naime-hanumi, traži fijaker". "Neka uzme, neka uzme. Sta ću ja sa fijakerom na ovoj vrućini", odgovori paša i naglo ustade. "Stani! Kad se vraća? Kakvo je izlaženje u ovo doba?! Zakasnila je! Idi i pitaj kad se vraća. Možda ću ja ići u klub", reče i sjede na stolicu. Osmjehnu se Dževdet-begu nastojeći pokazati prijatnost. Potom uzastopno dobi po dvije šestice, ali nakon toga ne prasnu u smijeh. Zatvo¬rio je tavlu i ponovo ustao. "Da odem u klub? Da tamo malo proćaskam?", promrmlja u bradu i okrenu se prema Dževdet-begu: „Šta ti veliš? Da večeras skupa odemo u klub?" "Ali, paša, ja bih Vam tamo bio na teretu", uzvrati Dževdet-beg. U jednom trenutku je pomislio da ga je paša zaista pozvao u klub. Zatim shvati da nije uspio zabaviti pašu onako kako je to on želio. "Ne, sinko! Na kakvom teretu?" Paša je to izgovorio pomalo s naporom. Potom, kao da se tuži, dodade: "Eto, kad ljudi poput mene dođu u ove godine žive a ništa ne rade. Ne razmišljam kako ću ispuniti dan. Dovoljne su uspomene. Ali, čovjek ih tre¬ba nekome ispričati, zar ne? U Evropi sam vidio da oni tamo sjede, pišu. Nastaju knjige, u novinama se objavljuje u nastavcima. A ovdje? Kad bih napisao samo jednu riječ, naljutio bih moćnike. Navukao bih sebi probleme. Ovdje nema slobode, sinko, slobode! Živjeli Mladoturci!" Zadnju rečenicu izgovorio je prigušenim glasom. "Živio moj mali prostodušni sin! Hmm... Dobro, šta ti misliš da treba raditi u životu? Ne, ne, ti to sad ne možeš razumjeti! Uostalom, i ne sličiš nekome ko je nešto posebno mnogo knjiga pročitao. Ne zamjeraš mi, na¬ravno?"

Page 30 / 366

"Molim Vas, paša", reče Dževdet-beg i preznoji se. "Dobro, shvatio sam. Učtiv si, znam", odgovori paša. Izgledao je kao da se malo naljutio. Hodao je teturajući se gore-dolje po sobi. "Ko zna, možda sad misliš da sam i pijan. Ovako nikad nisi vidio nekog pašu, zar ne? Koliko si, zapravo, vidio paša izbliza, sa koliko si ih razgova¬rao? Nego, odakle ti znaš Nedim-pašu?" "Došao mi je u dućan", promrmlja Dževdet-beg. Paša se zaustavi nasred sobe. Pogleda Dževdet-bega kao da gleda bu-bašvabu: "Trgovac", prošapta. "Nije mi padalo napamet svoju kćerku dati za tr¬govca. Povrh svega, dajem je svjesno, sa zadovoljstvom. Cijenim te, sinko; nemoj me pogrešno shvatiti. Ako iz mojih usta izlaze grube riječi, to je zato što te smatram bliskim!" Naprezao se kao da se nastoji prisjetiti molitve koju je zaboravio. "Zašto smo postali takvi? Čemu sve ovo? Zašto su bacili bombu? Svi su neprijatelji našem padišahu..." Bacio se na divan ili zato što više nije mogao stajati na nogama ili iz be-znadežnosti. Pogleda Dževdet-bega: "Dopao si mi se! Dopao si mi se, jer me podsjećaš na mene", promr¬mlja. Nastojeći se osmjehnuti, prihvatiti normalnim ono što se događa, Džev¬det-beg je gledao pašu. Shvatao je da bi nešto trebao reći, ali nije mogao naći podesne riječi i samo se preznojavao. Uđe sluga: "Gospođa će kod Naime-hanume ostati kratko. Sa njom će ići i kćerke. Rekoše da će se odmah vratiti." "Dobro, dobro, neka odmah idu", kaza paša. "Ali, reci im neka ne kasne, da se poslije ne bi kajale!" "Oprostite, da Vam donesem Vaš čaj?", upita sluga, a iz njegove komot-nosti moglo se razumjeti da je vičan nastupima pašine pripitosti; osmjehnu se paši kao prijatelj, a ne kao sluga. "Donesi, šta čekaš?!", uzvrati paša. "A prije donesi kahvu. Hoćeš li, sinko, i ti kahvu?" "Ja bih konačno krenuo, da Vam ne smetam", odgovori Dževdet-beg. "Kako? Ideš? Neee, ja čovjeka ne puštam tako lahko! Sjedi tamo! Da se možda nisi naljutio na mene?" Dževdet-beg ne odgovori. Obori pogled. "Sjedi gdje si!", reče Šukri-paša. "Cijenim te. Utufi to sebi u glavu. Nisi ti prvi koji je zaprosio Nigan!", pa ustade i ukori slugu koji je još uvijek sta¬jao i čekao. "Šta čekaš?" "Dvije srednje slatke kahve!", a onda se okrenu se Dževdet-begu: "Srednje, zar ne?" Opet se ushodao. "Možda sam previše popio. Rekoh, da unesem malo vedrine u ovaj dan... Sačekat ćemo fijaker, onda ćemo zajedno otići u klub! Kud one idu? Na-ime-hanumi. Sta će tamo? Izmjenjivat će osmijehe: Ha-ha-ha, hi-hi-hi! Ispijat će čajeve, pričati o ovome, o onome, tračati... Čitaju knjige; pričat će O onome što su pročitale, o odjeći... Došla je neka Francuskinja, krojačica. Hoda od konaka do konaka, šije haljine. Mene je moja jutros ispipavala. Htjela bi je, kao, pozvati u kuću. Pričala bi francuski s njom. Podsjetit će se vremena kad sam bio ambasador, a djevojke će čitati poeziju... Nikako da se naviknem na ovu njihovu ala franga prefinjenost i učtivost. Ponekad pomislim: Kamo sreće da mi je ova druga žena malo ljepša, pa makar bila i gluplja. Da na nju dovedem jednu mlađu? Šteta bi bilo! Nestalo bi vedrine iz ovog

Page 31 / 366

konaka. Počele bi splekte i intrige. Ovako je bolje. Ona je bistra žena. I njene cure. Mene ponekad doživljavaju kao grubog, neotesanog. Ne razmišljaju o tome kako su saznale sve to, ko ih je odveo u Pariz. Htjele su klavir. I to sam uzeo. Sviraju, zabavljaju se, čitaju, šale se međusobno, opona¬šaju kao majmuni. Ne razumijem, ali dopuštam. Staviše, ne gledaj na moju ljutnju, dopada mi se, volim to! Ja sam takav. Da, volim, jer kuća treba biti vesela, živahna. Sta da ja radim u konaku koji je poput mezara? Osim toga, ti evropski običaji trebaju. Otišli smo, vidjeli šta su sve oni uradili. A mi pasemo na istom mjestu. Ogromne fabrike, stanice, hoteli... Znaju i raditi i odmarati se. I ja čak u ovim godinama idem u klub. Čuj, koja riječ: klub! I nama trebaju fabrike. Ko će ih napraviti? Trgovci poput vas... Hah... Ali, gdje je to?! Vi samo znate kupovati i prodavati, kupovati i prodavati... Na¬pravljena je i željeznica. U vagone tovarite pamuk, duhan, istovarate lampe, štofove, napunite džepove... Ne, ali opet mi se sviđaš. Mirna mi je duša što sam tebi dao Nigan." Paša je šetao po sobi. Odjednom stade pred prozorom: "Vidi, vidi, došao je fijaker. Sada će ući." Osmjehnu se kao da priča sa nekim svojim prijateljem sa kojim skupa bekrija. "Ako želiš vidjeti svoju vjerenicu, dođi!" Dževdet-begu dođe da ustane i pogleda, ali se posrami. "Zar je ne želiš vidjeti? Želiš, ali se ustručavaš. Ja sam kriv. Zašto je nisam ovamo pozvao? Šta bi bilo da je došla? Imam li ja toliko zaostale poglede? Uz to, sa svima sjedi, jede. Da sam te makar pozvao na ručak! Rekao sam Bekiru, zaboravio je... Dođi, sinko, dođi da vidiš, sad će ući u fijaker..." Dževdet-beg ustade stidljivo se osmjehujući i kao da je čuo neku prijat¬nu šalu. Teturajući se poput pijanice, krenu prema prozoru. "Hajde, tako...", reče paša. "Pa, zar čovjek ne bi želio vidjeti svoju vjereni¬cu? Znaš li kakva je ona? Reći ću ti. Naša Nigan je bistra djevojka. Na svom mjestu. Ali, vidio si, znaš, nije i najljepša na svijetu. Učtiva je, graciozna, nježna. Ali, neka ostane među nama, opet ne mogu reći da među curama najviše nju volim. Turkan je simpatičnija. A Šukran je slična meni. Nigan je zatvorena u sebe. Zna šta hoće. Možeš se zadovoljiti darovima, kompletima findžana - oduševljava se findžanima, porculanom - sitnim zabavama. Voli se popeti u fijaker i vozati se. Nije vidjela mnogo svijeta. Niti zna mnogo, a niti malo. Rekao sam da čita knjige; poeziju. Čita i francuske romane: Ali, ne mislim da je nešto posebno sklona čitanju. Čita, eto, tako, da prekrati vrijeme. Čita kao što naš gospodar sluša policijske romane! Voli ala franga život, ali je umjerena. U tom pitanju će se, u svakom slučaju, prilagoditi tebi. Ne mogu reći da je skromna, ali nije ni nezasitna. Inače je uopće nismo pri¬mjećivali. Naučila je sve što je dobro u ovom konaku, vidjela sve što je loše. Ne znam je li poprimila loše navike. Haa, ima jednu lošu naviku - nepresta¬no trepće očima. Eto, izlaze." Između fijakera i avlijske kapije bila je kaldrma koju je zasjenjivalo stablo činara. Tu Dževdet-beg ugleda visoku ženu u bijeloj odjeći. Po pašinom smijehu shvati da je to Niganina majka. Potom se, pričajući i osvrćući se oko sebe, pojaviše djevojke, jedna po jedna. "Ne znaju da sam ja ovdje, u konaku", pomisli Dževdet-beg. Kao da ga ponovo obuze osjećaj krivnje. Djevojke su izgledale živahno i veselo. Dževdet-beg ne uspjede razaznati koja je Nigan. "Porodica", pro¬mrmlja. Učini mu se kao da čuje otkucaje sata. Još više utonu u osjećanje krivice. "Jedna od njih", prošaptao je

Page 32 / 366

sa strahom. "Porodica!" Jednu od tih nježnih i poput sjene suptilnih djevojaka pokušavao je smjestiti u svoje misli o porodici. Osjeti da mu srce ubrzano kuca, zastidje se. "Sta sam ja?", pro¬šapta. Paša je i dalje blebetao, ali ga nije čuo. Gledao je preznojavajući se i ga-deći se vlažne ruke i samog sebe. Tamo, ispod stabla stajalo je, micalo se i smijalo nešto na šta čeka duge prohladne godine, o čemu mašta. Koliko je daleka, koliko je neodređena! Uspio ju je obuhvatati mislima, jedino misli¬ma. Ne emocijom. Emocija je bila nešto naporno da bi se pokrenulo, teško poput savjesti. Znojeći se, u krv mu se upumpavala prljavština i krivica. Više nije htio gledati. Poželje da utihne pašin krkljavi glas, da se zaustave kretanje. "Moj brat umire", promrmlja. Naumpade mu san i smjesti mu se u svijest. Ono daleko i neodređeno postalo je jasno, određeno. "Mislio sam o svemu", promrsi. Kroz glavu mu prođe dućan, i Eškenazi. Uplaši se. Kočijaš je otvorio vrata fijakera. Odjednom se u avliji pojavi komešanje. Dževdet-beg začu škripu točko-va. Jedan konj zahrza. "Aa, došao je Sejfi-paša!", viknu paša. "Allah te blagoslovio, Sejfo!" Iz pristiglog fijakera hitrim pokretima iziđe neko malo pogrbljen, visok, sa crnom bradom. Pogleda one što su ulazili u drugi fijaker, pa se uznosito okrenu. U tom trenutku zbi se nešto neočekivano. Jedna po jedna, djevojke su prilazile paši i ljubile ga u ruku. "Bravo! Vidiš li ti naših?", reče Šukri-paša. "A ta je, eto, tvoja!" Dževdet-beg se preznoji. Ono nešto što je maloprije bilo neodređeno, sad je postalo još udaljenije i neodređenije. Ljubila je ruku Sejfe-paše. Dževdet-beg shvati da mora upotrijebiti pamet, da se mora boriti da bi shvatio. "Šta je ona? Sta želi? Kako?", promrmlja sa strahom. Pomisli kako će sa onom koja se miče, koja se saginje i ljubi pašinu ruku, provesti cijeli život. "Mož¬da... Možda...", prošapta zabrinuto. Potom, koristeći svu svoju moć, to tamo nešto živahno uznastoja smjestiti u svoju viziju. "Pogledaj, eto, vjerni prijatelj Sejfo", reče Šukri-paša. Djevojke odjednom uđoše u fijaker. Dževdet-beg pogleda za fijakerom koji se udaljavao. Uđe sluga: "Došao je Sejfi-paša." "Znam, znam, neka izvoli", uzvrati Šukri-paša. Okrenu se Dževdet-begu: "A Sejfo je, eto, čovjek kojeg sam ja uzeo pod svoju zašitu. Pokazao se pametnijim od mene. Znao je ugoditi našem gos¬podaru. Poput mene je... Bio je ambasador u Londonu... Ali, ti si veoma rasijan! Hah, hah! Doista si je vidio, zar ne? Da, da, vidio si je, eto! Svaka čast Sejfi! Kako je znao da sam danas potišten, da sam željan razgovora?" Dvojica paša zagrliše se ispred vrata. Sejfi-paša je izgledao oholo. "Ja sam trgovac", pomisli Dževdet-beg. "Znaš li moga budućeg zeta?", predstavi Šukri-paša Dževdet-bega. Sjedoše. Sluga im donese kahve. Sejfi-paša je krajičkom oka mjerkao Dževdet-bega, Dževdet-beg se meškoljio u fotelji, a Šukri-paša je nešta objašnjavao. "Čime se Vi bavite, sinko?", upita Sejfi-paša. "Ja sam trgovac, paša!" "Trgovac...Tako, dakle.Trgovac...", promrmlja paša i, okrećući se doma¬ćinu, poprimi izgled kojim je pokazivao da ga sluša. Šukri-paša je laskao svome gostu. Govorio mu kako je sve manje pravih prijatelja, kako s malo kim razgovora onako kako bio želio.

Page 33 / 366

Završi riječima da već i zeta doživljava kao prijatelja, ali intonacija njegovoga glasa zvučala je poput izvinjenja. "Quels livres lisez-vous mon enfant?", odjednom upita Sejfi-paša. Dževdet-beg se uspaniči, uzruja, ali, izgovarajući slog po slog, odmah odgovori: "Monsieur, je lis Balzac, Musset, Paul Bourget et..." "Sinko, čak je i ovoliko Vaše poznavanje francuskog dobro", reče Sej¬fi-paša prekidajući Dževdet-bega u pola rečenice. "Oslobodit ćete se pri¬čajući", pa, opet se okrećući domaćinu, poče pričati nove političke tračeve posljednjih dana. Dževdet-beg je posmatrao pašu Sejfu, čija je grba sve više rasla kako je pričao, a brada se češala o košulju, i Šukri-pašu, koji ga je slušao s uživanjem. Postajao je uznemiren prisjećajući se da je Nigan kćerka jednog od ovih paša, a da je maločas poljubila u ruku drugog. "Nije trebalo biti tako. U tome ima nešto gnusno. Ja sam bolji!", pomisli. Potom se prisjeti Niganinog ulaska u fijaker. Sa istinskim trijumfom osjeti da je Nigan za njega i uzbudi se. "Da, tako,ja sam bolji od njih. Ja prednja¬čim. Ja sam čistiji!" Odjednom se oraspoloži smatrajući da je truhlo i smiješno sve u ovoj sobi, u stvarima, to što ga plaši, što izgleda nerazumljivo i nedostižno. Toli¬ko se oraspoložio i uzbudio da se počeo plašiti prljanja osjećaja. "Da odmah ustanem i iziđem. Sada...", promrmlja. Tada uđe sluga sa čajnim poslužavnikom u ruci. "Da si donio još i zemičke...", dobaci Šukri-paša. "Kako ti lijepo pričaš!", reče i pljesnu gosta po koljenu. Sejfi-paša se namršti. Zatim se okrenu Dževdet-begu i upita: "Gdje Vi stanujete?" "Stanovat ćemo na Nišantašu", odgovori Dževdet-beg. "Ne! Gdje sad stanujete", zagunđa paša. "Na Vefi", odgovori Dževdet-beg. Obradova se primjetivši da se nije razbjesnio kao što je očekivao. "Nigan i ja ćemo stanovati u onoj kući na Nišantašu", pomisli i poželje što prije popiti čaj i izići iz ovoga konaka. Dok su ispijali čaj, Sejfi-paša poče pričati o naklapanjima u vezi sa slu¬čajem bačene bombe. Sultan je opomenuo Ministarstvo džandarmerije i istražnu komisiju zato što doušnici nisu oprezno radili, veliki vezir Fe-rid-paša je nekom poznaniku paše Sejfe rekao da je danas pronađen trag: ustanovljen je registarski broj kočije u koju je stavljena bomba. Zatim je počeo pričati o tome ko je iskazao hrabrost, a ko se uplašio prilikom toga događaja. Dvojica paša su se razveselili i uživali u priči o onima koji su se uplašili. Tema pređe na Fehim-pašu, koji je bio u teškom stanju, i na njego¬vu ljubavnicu Margaret. Šukri-paša pozva slugu želeći ovaj užitak začiniti konjakom. Sluga donese konjak i čaše uskoga grla i širokih bedara. Paše počeše pričati o Abdulhamidovoj hrabrosti, o sretnoj sudbini šejhu-l-islama Džemaluddin-efendije, o zloj kobi dvadeset šest osoba koje su poginule u bombaškom napadu. Zabavljali su se pričajući o tome ko se kako prepao. Utom Sejfi-paša poče prepričavati slučaj dok je bio ambasador u Londonu: "Jednoga dana, sa potpisom glavnoga pisara, u Ambasadu je došla šifrira¬na poruka: 'Da se odmah kupi i pošalje papagaj koji može govoriti i čija su glava i svo perje bijeli'. Uhvatila me panika kad sam primio šifriranu naredbu. Odmah sam telefonirao direktoru londonskog zoološkog vrta. Saznao sam da je drugo ime ptice... Drugom sam službeniku rekao: 'Napišite ovakav od¬govor: Nema papagaja s bijelom glavom i bijelim perjem koji može govoriti. Opisana ptica nije papagaj, već kakadu'. 'Možda neće znati razliku među

Page 34 / 366

njima, da kupimo jednog kakadua i pošaljemo', reče drugi službenik. Nisam mogao obuzdati svoju srdžbu: 'Ako ne znaju, nek nauče! A vi šifrirajte tele¬graf koji sam izdiktirao!', rekao sam službeniku." Dževdet-beg ustade bez najave. "Ja odoh, paša", reče. "Stani, stani, slušaj ovu priču", uzvrati Šukri-paša, ali mu namršteno Dževdet-begovo lice pokvari raspoloženje. "Dođi opet. Dođi opet. Želim te još vidjeti prije vjenčanja", reče. "Nigan", pomisli Dževdet-beg i nabrzinu stisnu ruku paši Sejfi i pusti Htjede poljubiti u ruku Šukri-pašu. Začu otkucaje sata. Spotače se. Ne poljubi ruku. Samo se osmjehnu. Spusti se stepeništem. Sluga zadužen za kuhinju otvori mu vrata. Dževdet-beg se oraspoloži primjetivši široko i či¬sto nebo, blistavo sunce. Puhao je lahak, svjež vjetar. 9. Kamena kuća na Nišantašu Sunce je peklo po dvorištu i podobro je odskočilo. Dževdet-beg pogleda na sat. Dvanaest. "Čitav dan mi prođe uzalud", pomisli, ali se nije oneraspoložio. Osjećao se spokojno, onako kako nije odavno. Nadolazila mu je nova, zdrava snaga, kakvu ranije nije zapažao, a koju je godinama nosio u sebi. Nije htio razmišljati o tome iz čega izvire ta snaga i kako se pojavila. Samo je išao trotoarom i osjećao tu snagu i umilnost sunca, čistotu koja mu se - zato što odavno nije zapalio cigaretu - širila po ustima i čitavom tijelu. Ovuda je maločas hodala Nigan. "Ona ja moja. Zaslužujem je", tako razmi¬šljajući, Dževdet-beg se popeo u fijaker. Kočijašu reče da zaustavi na uglu Nišantaša. Osjećao je da će voljeti Nigan. Ranije je često razmišljao o tome kako je želi voljeti. Isto tako, znao je da ga Nigan sad ne voli. Ali je znao i da je - ma ko¬liko njena porodica bila čudna, stara i daleko od njega - ona, živahna djevojka koju je maločas vidio, odgojena da voli svoga muža. Još jednom pomisli da je upravu, uzbudi se i uplaši da mu se oči ne navlaže. "Živim!", kaza. Fijaker je prolazio pokraj džamije Tešvikije. U avliji je bilo veliko stablo činara. Iz harema je, teškim i opreznim koracima, starac izlazio na ulicu. Na obje strane ulice bila su stabla lipe i kestena. U avlijskoj dubini konaka bilo je -prostrto rublje. Avlijom je trčkaralo dvoje djece. Sama od sebe se ljuljala lju¬ljačka postavljena na lipi. Dževdet-beg iziđe iz fijakera koji se zaustavio na uglu prema Nišantašu. Povjetarac mu zanjiha krajeve kaputa. Ispred i u avliji kamene kuće bila su stabla lipe i kestena. Stabla su mlada i niska i po njima je padala sjena kuće šušteći zajedno sa vjetrom. Dok je ulazio na avlijsku kapiju, još jednom pomisli da je ova kuća najbolja među svim koje je razgledao. Išao je između cvijeća i njegovanih sadnica ruža putem posutim šljunkom koji je spajao avlijsku kapiju sa kućnim vratima. Pokucao je, sačekao, ali niko ne otvori. Okrenuo se i počeo šetati. Nabasa na dijete, koje otrča govoreći da će ne¬koga pozvati. Ubrzo dođe sa starcem niskog rasta, krupnih šaka. Starca je vidio kad je prethodno obilazio kuću; bio je vrtlar. "Želite obići kuću?", upita starac. "Zar nisu javili?" "Jesu. Madam je na ostrvu!" "Znam! Zakasnio sam, zar ne?"

Page 35 / 366

"Madam je jutros bila ovdje", odgovori vrtlar i iz džepa izvadi ključ i otključa vrata. Dževdet-beg uđe. Za njim krenu dijete. "Ti nas sačekaj. Hajde", reče vrtlar djetetu i zatvori vrata. Kuća je bila u polumraku, jer su prozorski kapci bih zatvoreni, ah se Džev¬det-beg ugleda na ogledalu ispred vrata. Svoje visoko, mršavo tijelo doživio je krepkim, okruglo lice veselim. Krenu prema stepeništu. Kamene stepenice su vodile na poprilično širok hodnik. Ušli su na vrata koja su gledala na hodnik. Dževdet-beg je sa zaprepaštenjem gledao na namještaj u salonu. Između po¬zlaćenih stolica, povijenih fotelja sa graviranim uglovima i ivicama, bili su do¬trajali stolovi i stalci. U jednoj sobi, otvorenoj prema salonu, bili su samo klavir, klavirski tabure i stolica. Parket je bio prljav. Na zidovima su visile fotografije ružnog, bradatog starca sa šeširom. Tavanica je visoka. Između gipsanog relje¬fa, koji je podsjećao na ruže i lovorove listove, letjeli su debeljuškasti anđeli. Sve je bilo prašnjavo. Na tronošcu je stajao slomljeni svijećnjak. Ugao drve¬ne pepeljare bio je nagoren. Lampa na stalku bila je nagnuta ustranu. Po strani te prljavštine i nereda bila je pažljivo prekrivena fotelja. Sve te stvari bile su nepojmljive, ali se između svega ovoga mogao smjestiti planirani život. "Kako je neuredno", izusti Dževdet-beg. "Kad joj je umro muž, madam je ovo odlučila prodati", uzvrati vrtlar, koji je shvatio da ga ispituje. "Na ostrvu ima prijateljicu." "Zar čovjek uopće može držati ovako kuću?", kaza Dževdet-beg, a nije mu bilo jasno zašto je to izustio. Pošli su natrag širokim i kratkim hodnikom. Tu su bile dvije sobe, obje prazne. Na podu su bili komadi papira, razvaljeni sanduci i kutije. Na zidu su se mrštili lice bradati starci sa šeširima. Dževdet-beg pomisli da će ove sobe koristiti djeca ili gosti. I gornji sprat, na koji je penjalo uskim i mračnim stepeništem, bio je isti. Nije bilo ovako neuredno kad je Dževdet-beg bio prije dvije sedmice. Tada mu je u takvoj kući bilo teško zamisliti dom koji je u skladu sa njegovim že¬ljama. Međutim, dok je sad zagledao prazne sobe, mogao ih je namjestiti u mislima onako kako je naumio. U pozadini sobe bio je veliki krevet; krajnje neuredan: vidjeli su se čar-šafi, deka, dugi jastuk za dvije osobe. Dževdet-beg se uplaši pomisli na ono što je vidio sa prozora Šukripašinog konaka. Naježi se pri pomisli da će se sve okrenuti naglavačke, da će se umazati krvlju i prljavštinom. Gledajući na prostrani krevet i jastuk za dvije osobe, nije htio razmišljati niočemu što je u vezi sa njegovim planovima i životom. Podigao je glavu da ne bi vidio na¬borane čaršafe, uflekane prekrivače, jutarnji ogrtač. Na zidu je bila obješena slika mladog bračnog para. "Gospodin je umro. Nije bio dobar čovjek, ali je volio bašču. Lahka mu zemlja", nipodaštavajućim glasom izusti vrtlar gledajući sliku. "Sad žena troši njegov novac. Navodno će otići u Ameriku." Dževdet-beg je to, manje-više, znao. Na Sirkedžiju se raspitao o Jevreju, vlasniku kuće. Dim cigarete vrtlar puhnu prema slici: "Gospodin je bio trgovac", kaza. Susjedna soba bila je zaključana. Vrtlar reče da je madam tu ostavila vrijedne stvari. Iza te je bila još jedna soba. Prozorski kapci su bili otvoreni. Tako je dopirala spokojna, tiha svjetlost iz bašče. Dževdet-beg odluči da će tu biti biblioteka sa pisaćim stolom.

Page 36 / 366

Spustiše se na najniži sprat. Dževdet-beg pomisli da bi u malim soba¬ma sa uskim prozorima mogli noćivati kuhari i posluga. Zahod na donjem spratu bio je ala franga, kao i onaj na gornjem. Ovaj donji će preokrenuti na ala turka. Uđe u prostoriju koju će se moći koristiti kao perionicu veša. Su¬sjedna soba bila je široka; kuhinja. Iz kuhinje se moglo preći u drugu avliju. Međutim, vrata su bila čvsto zatvorena; zaključana. Dževdetbeg pogleda između prozorskih kapaka. Ugleda istu smirenu svjetlost. Vrtlar reče da se tamo može doći kroz prednja vrata. Dok su izlazili, Dževdet-beg još jed¬nom baci pogled na ogledalo. Sve je bilo onako kako je planirao. Napolju je čekalo dijete. Zajedno sa njima prešlo je u drugu avliju. I tu su bila stabla kestena i lipe. Ispod kestena, tačno na sredini avlije, postavljene su dvije stolice. Pokraj stabla, koje je podjećalo na munaru, sa velikim granama koje su izgledale tako kao da će šuštavom i veselom krošnjom zagrliti kuću i nebo, ove dvije stolice izgledale su veoma male i jadno. I u bašči, kao i na drvetu, sve je bilo u kretnji svježeg predvečernjeg vjetra. Cvjetovi su se vrtili, listovi okretali, trava i tanki izdanci njihali se naprijed-nazad. Nakon kraće šetnje, Dževdet-beg se okrenu i pogleda na kuću otpozadi: sunce je udaralo u bršljen koji je obavijao fasadu. Sjede pod stablo. Na stolicu naspram njega sjede vrtlar. Dževdet-beg izvadi kutiju cigareta i pruži je prema vrtlaru. "Bašča je lijepo njegovana", reče tek toliko da nešto kaže. "Ova bašča mi je veoma draga", uzvrati vrtlar, a izgledao je kao da se stidi. I Dževdet-beg zapali cigaretu. Zajedno su gledali zalazak sunca iznad Harbije. Dijete je šetalo baščom. "Sada si mušterija, zar ne?", upita vrtlar. "Ako se dogovorimo o cijeni!" "Dogovorit ćete se, dogovorit ćete se! Madam bi odmah prodala!" "Dobro", uzvrati Dževdet-beg. "Da ovo uzmem, zar ne?" "Uzmite, gospodine, uzmite, ovdje je veoma lijepo", reče vrtlar. Osmjehnuše se. "Uzet ću", pomisli Dževdet-beg i osjeti iznenadnu naklonost prema vr¬tlaru. Osjeti se opet jakim, kao da na sebi ima nevidljivi oklop. "Kako je prijatan ovaj vjetar!", promrmlja. Sunce je zalazilo budeći osjećaj prijateljstva i bratstva, a ne melanholiju. "Prijatno mjesto je ovaj Nišantaš", kaza Dževdet-beg. "Da", uzvrati vrtlar i uzbudi se. "Ja sam ovdje rođen, ovdje ću umrijeti. Ovdje je nekad bio bostan. Moj otac bio je čuvar bostanluka. Davno, prije sto godina, ovdje su bile njive bostana i jagoda i plantaže smokava. Sultani su pucali iz puške sa suprotnih padina, a za uspomenu su podizali ove kamene biljege. Zatim je sultan Medžid priredio svečanost sunećenja. Ja sam tek bio rođen. Potom su podigli one saraje u parovima, dolje na uglu. Zatim su na¬pravili džamiju; toga se i ja sjećam. Potom su sknavili bostanluke i podizali konake. Ostalo je malo bostanluka. I ja sam se bavio uzgojem bostana. Kako su nicali konaci, pojavila se i ljubav prema baščama. Održavam bašču jed¬nome, svidi mu se, dolazi mu musafir, i njemu se svidi, pita ko je vrtlar, kažu da sam ja, zovu me, kažu: 'Bi li održavao i moju bašču?' Tako je bilo da više nisam mogao stizati u sve bašče. Došli su i drugi vrtlari... Mi smo sve ove konake..." Dževdet-beg nije gledao u vrtlara nego u mrave koji su hodali između njegovih nogu. Između nogu mu je prolazio dugi i tanki mravlji put. Skreću¬ći, put je ulazio u rupu pokraj kestenovog stabla. Iz te rupe vodili su i drugi putevi koji su se širili u druge dijelove bašče. Dva mrava nosila su ljusku sje¬menke bundeve. Podignuvši glavu,

Page 37 / 366

Dževdet-beg pogleda vrtlarovog sina koji je grickao sjemenke. Švrljao je pogledom između stabala... "I sina ću podučiti vrtlarstvu", reče starac. "Voli bašču, drveće, zemlju... Nije mogao učiti školu. Neka radi ovaj posao." "Kako se zove?" "Aziz." Dževdet-beg ponovo pogleda mrave. Potom, po navici stečenoj u dje¬tinjstvu, odluči jednoga pratiti do rupe. "Eto, podizanjem ovih konaka razvijala se i ljubav prema baščama. Ovuda su se nastanjivali bogati. Drveni konaci postajali su sve veći. Sa konacima su pravljene i ogromne štale. U štale su strpali po dva, po tri fijakera. Namnožilo se kočijaša, kuhara, sluga, nadničara. Potom su, za pašama i begovima, došli Jevreji, Ermeni, trgovci. Oni su podizali kamena i betonska zdanja. Stabla su posjekli, sadnice počupali, otvorili putove, nestalo je bostanluka. Onda je, šta sam ono htio reći, i naš padišah umjesto drvene džamije po¬digao kamenu. To je bilo prije šest godina. Potom su, eto, i na njega bacili bombu. Čulo se čak dovde." Dva mrava su se zaustavili malo ispred Dževdet-begovih nogu; kao da pričaju nešto. Treći pozastade prolazeći pokraj njih. Reče nešto na brzinu, zatim nogama dodirnu svoje prijatelje i otrča ka gnijezdu. Dževdet-beg po¬misli da pred zalazak sunca sva bašča vrvi od mrava koji trčkaraju, pričaju, nešto prenose. Zatim se sjeti ulice Bejoglu, dućana, svoga oca. Podiže glavu. Jedan oblak se zaputio u pravcu kible. "Ova kamena kuća je nova, veoma stabilna", reče vrtlar. "Gledao sam dok je građena. Radili su ermenski majstori kamenoresci. I glavni majstor im je bio Ermen... Šteta, gospodin je umro. Nije bio dobar čovjek, ali volio je bašču... Madam sve prodaje. Sve se rasipa, jer nema djece. Tako bude kad se nema djece. Ostali su bez korijena. Treba dobro pustiti korijen u zemlju, pa živjeti. Kao ovo stablo..." Nije to rekao kao neko ko je mnogo toga proživio i vidio, već kao da se izruguje. Sunce zađe iza konaka i drveća. Dževdet-beg se pridiže. "Ovdje ću živje¬ti", pomisli naslađujući se povjetarcem. "Uzmi ovo, bilo bi šteta radi bašče", kaza vrtlar ispred vrata. "Bašča je veoma lijepa..." "Puše li uvijek ovako?", upita Dževdet-beg. "Puše uvijek predvečer." Dževdet-beg krenu prema fijakeru. Probudi kočijaša. 10. Bolesnikova želja Sunce je zašlo, počelo se mračiti, ali u Dževdet-begu se nisu probudili mela-nholija i nemir, koji se svaki dan bude u ovo vrijeme. Svaki dan u ovo vrije¬me, nakon što zatvori dućan, pješaci od Sirkedžija do Eminonuja. Glavu je razbijao o uske zidove dnevnog života ne znajući kako ugasiti nespokojstvo koje mu pali unutricu. Međutim, sad se osjećao zdravim i jakim, kao da dan tek počinje. Živci su mu bili opušteni toliko da se bez naprezanja može su¬očiti sa svim dnevnim problemima, a ne samo sa večernjim. Čak nije osjećao potrebu ni za cigaretom. Kočijašu je rekao da će ići na Bejoglu, bratu. Sunce je već zašlo, pa u fijakeru nije bilo vruće i gibao su se posve ugodno. "Zašto se osjećam toli¬ko spokojno?", pomisli. "Zato što sam shvatio da sam upravu! Zatim, onaj svježi vjetar je bio veoma prijatan. Još ću se ja nasjediti u onoj bašči na Ni-šantašu. Živjet ću... Ali, brat mi umire..."

Page 38 / 366

Prvi put da ga pri sjećanju na brata nisu obuzeli strah i panika. Bilo mu je potpuno jasno da će brat uskoro umrijeti. Smrt, koja je prije izgledala užasa-vajuće zato što je ružna, nepravedna i što će ga ostaviti sasvim usamljenim, sad je izgledala normalno, isto kao i život. "Loše je to što se on toliko približio smrti u danu u kome sam ja spoko¬jan, u kome se osjećam da sam blizu planiranog života. Ali, nema nikakve moje krivice u tome. To je ishod onoga što smo on i ja izabrali, onoga što smo uradili." Fijaker je ulazio u Bejoglu. Pogleda na ljude koji su u sumraku hodali ulicom. Potom shvati da će žaliti bratovu smrt iako je sve prihvatio kao normalno. "Kako brata mogu učiniti sretnim u ovim njegovim posljednjim dani¬ma?", zapita se Dževdet-beg nakon što se fijaker zaustavio. Namrogođena vlasnica pansiona opet se požalila na gosta. Uz kamene stepenice pansiona uspeo se s mirom u duši kakav do sad ovdje nije osjetio. Pokuca na vrata. "Da mu kažem da odobravam njegove ideje? Hoće li mi povjerovati? Reći ću da mu dajem zapravo." Međutim, kad su se vrata otvorila i kad je ugledao uspaničeno Marino lice, Dževdet-beg shvati da ništa od toga neće moći učiniti. Čuo je svog bra¬ta, koji nije pričao glasom bolesnika na postelji već prekoravajućim tonom razjarenog čovjeka. Naslućivao je zašto je takav: i on i njegov brat tokom cijelog života ponižavali su jedan drugoga. "Zašto tako gledaš? Gledaš me kao da gledaš mrtvaca! Još nisam umro! Povrh svega, još sam i dobro." "Ne gledam tako", odgovori Dževdet-beg. Potom se uplaši ugledavši Ziju, koji je, nečujan i nepokretan, poput lutke, stajao u mraku. "Obećao sam da ću ga vratiti kući", pomisli. "Sjedi ovdje", reče Nusret Dževdet-beg sjede na stolicu uz uzglavlje kreveta. "Kako si?" "Kako mogu biti? Umrijet ću!" "Ne, ne, ozdravit ćeš ti", uzvrati Dževdet-beg. "I ja to govorim. Uvijek priča ovako ružno", reče Mari; uključujući se u razgovor, palila je gasnu lampu. Nusret dlanom obuhvati vilicu. Još više udubi svoje upale obraze priti¬skujući ih između palca i kažiprsta. "Svaki tuberan koji ima ovakvo lice umre za heftu", reče. "Ne čini to", kaza Dževdet-beg. "Bojiš se, zar ne? Bojiš se", uzvrati Nusret. Još više pritisnu obraze. "Bojiš se smrti, zar ne? Zato što živiš, uzimaš pašinu kćerku. Zdrav si!" "Ne čini to!" Nusret se okrenu prema sinu: "Kakav sam ovako? Hajde reci, bojiš li se oca? Mooo... Ja sam strašilo! Došla je vještica! Kah, kah kah!" Dijete nije uspjelo razaznati treba li se smijati ili plakati. Ovdje se najviše veseli i šali ovaj koji bi trebao biti najtužniji. I, ono se osmjehnu. "Ah, molim te, ne pravi taj užasavajući izraz lica!", iznenada povika Mari. Nato Zijo shvati da je veselje izvještačeno. Objesi pogled. Izgledao je kao da će zaplakati. Primjetivši to, Nusret povuče ruku s lica. Stavi ruke iza ušiju. "Vidi, vidi, uši poput jedrilica", reče.

Page 39 / 366

Kad se dijete ne nasmija, palčeve nasloni na usne resice, šake rastvori prema obrazima i načini nekoliko grimasa. Shvati da neće moći razveseliti sina. "Mari, otiđi sa djetetom kod muhalebdžije na uglu", reče. "Moj sin voli tavukgogusu9. Jest ćete tavukgogusu... Pričat ćete. I ja ću porazgovarati sa Dževdetom!" "Nemoj mnogo govoriti, ne napreži se", reče Mari. "Dobro, dobro." Mari uze Ziju za ruku, pomilova ga po glavi. U toj ženi bilo je nešto što je Dževdet-beg želio da ima i Nigan, ali nije mogao razabrati šta je to. Dok su izlazili iz sobe, Nusret poče kašljati. Nezatvorena vrata polahko se privukoše s prestankom kašlja. "Donesi tu lampu ovamo, da ti izbliza vidim lice", reče Nusret. "Zatražit ću nešto od tebe! Za dijete..." Dževdet-beg ustade, uze lampu sa stola i stavi je na komodu između kre¬veta i stolice na kojoj je sjedio. Padajući odozgo, svjetlost pokaza Nusretovo lice još mršavijim i strasnijim. "Gdje će Zija leći?", upita Dževdet-beg. "Prenoćit će sa Mari u hotelu na uglu... Nisi valjda mislio da ću ga pustiti da spava ovdje, pokraj mrtvog oca?" "Zašto uvijek spominješ smrt?", uzvrati Dževdet-beg s naporom. "Hah! Pusti to! Prije svega, kako me možeš prevariti u pitanjima medi¬cine? Ne možeš me prevariti... Saznao sam i da je bačena bomba na Abdul-hamida... Posvađao sam se sa Mari. Zašto si to krio od mene?" "Nisam htio da se nepotrebno uznemiravaš..." "Dakle, ne želiš da se uznemirim!? Želiš li da me učiniš ravnodušnim, beživotnim, kao što si i sam?" "Nisam se sjetio da ti kažem", reče Dževdet-beg. "Mislio sam da znaš. Osim toga, kako sam se i mogao sjetiti u onakvoj larmi?" Odjednom shvati da gaje, kao i uvijek, obuzeo osjećaj krivice spram bra¬ta. Ponovo je nabrajao izvinjenja koja mu je nabrajao tokom života. "Oma¬lovažavam li ga?", pomisli. "On umire, ja živim. Znači, ja sam upravu, ja sam pobijedio!" "Ušutio si... O čemu razmišljaš?" "Ni o čemu." "Jesi li se naljutio na moje riječi? Valjda razumiješ da to nisam rekao s mržnjom, nego imajući obzira prema tebi. Jedan život kao što je tvoj... Po¬nekad to shvatam... Ali, oni poput tebe ne razumiju ovakve kao što sam ja... 9 Vrsta pudinga koji se pravi od bijelog pilećeg mesa kuhanog u mlijeku i pirinčanog brašna Niko ne shvata one koji su boravili vani. Mi smo nesretni. Ne razumiješ. Ne, ne slušaš. Dobro, šta misliš? Opet trgovina? Sta si još danas uradio?" "Ručao sam sa trgovcem, Fuad-begom", reče Dževdet-beg. Potom, radujući se što će moći reći da podržava bratove ideje i da će one pobijediti, kaza ono što je planirao reći:

Page 40 / 366

"I on je spominjao neki pokret u Solunu. Protiv Abdulhamida... Shvatio sam ga... Govori da nešto treba uraditi. I upravu je..." "Hah? Oni! Oni ne mogu ništa uraditi... Oni nemaju nikakve veze sa Pa¬rizom... Oni su zajednica neznalica koja nema svoju ideju, koja nema nijednu pravu odluku. Sa njima se ne može ništa. Oni nisu protiv sultana, oni su protiv Abdulhamida. Vojnici koji su nezadovoljni plaćom... Svako je protiv Abdulhamida, ali, osim šačice ljudi kao što sam ja, niko čak i ne pomišlja na sultanat. Uz to, kad bi Abdulhamid odriješio kesu, kad bi ponudio fotelje, kad bi se pokazao da otvara Medžlis, svi bi dotrčali... Ogromni Mizandži Murat vratio se pokunjen. Hoće li uspjeti ovi neodlučni vojnici koji ne znaju šta hoće? Sa njima se ne može ništa!" "Ja ih, naravno, ne poznajem", reče Dževdet-beg žaleći što se zaveo u ono što ne razumije. "Ne znaš! Sta ćeš ti znati?! Jesi li se bavio ičim drugim osim novcem da bi znao...?" Zašutjeli su. Dževdet-beg se obradova što mu se još jednom pružila pri¬lika da blagonaklono gleda na brata, da ga sažalijeva. Ali, shvati da to neće moći jer osjeća krivicu. Ono što je sad htio reći izgledalo je predaleko i besmisleno. Daleka je bila i radost koju je osjećao na Nišantašu. "Tamo ću stanovati", pomisli. "Rekao sam da ću ti nešto zatražiti", reče Nusret, pa se okrenu i pogleda Dževdet-bega u lice. "Tražit ću za Ziju. Nakon moje smrti..." "Opet spominješ smrt." "Pusti tu priču... Ono što tražim za Ziju, to je ovo. Želim da ga nakon moje smrti uzmeš sebi!" "Uzmem sebi?" "Hoću reći, da živi kod tebe! Da tvoja kuća bude njegova kuća!" "Dobro, a Haseki? A njegova mati, ostali?" "Ne želim da bude s njima! Ako ostane s njima, postat će tupoglav. Bit će kao i oni: šugav, pasivan, zadovoljavat će se malim, bit će učmao. Jesam li ti uspio objasniti?" "Moja kuća će mu uvijek biti otvorena." "Ne kažem to. Ne tražim da ti on dođe u goste kad god hoće. Neka živi s tobom! To je ono što tražim! Nek se nikako ne vraća na Haseki! Da mater nikako ne vidi! Oni..." "Ali, ja sam tetki Zejneb dao riječ da ću vratiti dijete" "Zašto? Zašto daješ takvo obećanje?" "Zato što je bila uporna da ga vratim. Kao da je znala da ćeš to htjeti..." "Kao da je znala, ha!? Hoće ga opet uzeti sebi? Čini joj se simpatičnim. Nema svoje djece! Ljubit će ga i milovati. Na kraju će od njega napraviti glupana, kakva je i sama! U njega će usaditi svoja glupa uvjerenja, učmalost, onaj svoj jadni svijet! Ne! Ne želim da se moj sin tako odgaja! Želim da moj sin... Odjednom ga obuze napad kašlja. Dževdet-beg sa komode uze zdjelicu i pruži mu je da se iskašlje. Brat rukom načini pokret koji je pokazivao da ne želi posudu, potom je zgrabi i ispljunu u nju. "Vidiš da sam vrlo slab. Ostalo mi je nekoliko dana života, znam... Jedi¬no što sad želim uraditi jest da osiguram Zijinu budućnost, a to će biti ako bude živio s tobom. Ali, ako ostane kod rodbine na Hasekiju ili kod majke na selu, vjerovat će u Boga kao i oni, smatrat će istinom nemoguće laži, bit će učmao kao i svi oni, neće moći shvatiti svijet. Vać sad su ga poistovijetili sa sobom. Jutros mi priča o džennetu, melekima, vješticama. U to vjeruje. Maločas nije razumio da sam oponašao vješticu. Ne želim da moj sin bude takav, razumiješ li, Dževdete? Neka ne vjeruje u laži. Nek moj sin vjeruje u svjetlost

Page 41 / 366

razuma, neka vjeruje u sebe... Prosvijetljenost razuma... Nisam mu uzalud dao ime Zija."10 Zašuti neko vrijeme, potom promrmlja: "Dževdete, ako ne uzmeš Ziju, umrijet ću neispunjene želje!" "Nije dobro to što stalno uzimaš u usta smrt", reče Dževdet-beg i pocr-venje shvativši da, zapravo, nije to bilo ono što je smatrao neispravnim. "Obećaj mi. Obećaj mi!", povika Nusret. "Obećavam!", uzvrati Dževdet-beg. Potom, kao da je našao ono što je najpotrebnije uraditi u tom trenutku, uze svoj fes sa komode i poče uređivati kićanku. "Da, obećavaš, zar ne?" "Pa, rekao sam", uzvrati Dževdet-beg. Noktima je češljao kićanku koju je približio licu. "Molim te, Dževdete, shvati me! Nikad nisam mogao izvršiti svoju duž¬nost prema sinu. Ostavio sam ga na Hasekiju i nastojao zaboraviti. Sad shvatam da moram nešto uraditi, ali sam zakasnio. Obećavaš mi, zar ne? Molim te, pusti taj fes. Da ti vidim lice!" Dževdet-beg spusti fes na komodu. U oči mu je udaralo drečavo svjetlo. "Jesi li ikad čuo za ime princa Sabahudina?", upita Nusret. "Nije važno. Sad je u Parizu. I za njega se može reći da je mladoturčin. Kao i svi prinčevi, i on je glupak, ali ima ideju...", pa rukom pokaza na knjige u uglu sobe. "Ili, kao što to svi čine, ima ideju koju je zdipio od drugoga i koju ja smatram 10 Ziya', ar. svjetlost ispravnom. Prema Demolinsu, englesku superiornost treba tražiti u tome što ljudi kao pojedinci tamo imaju veću slobodu. Toga kod nas nema. Kod nas nema tako slobodnih, poduzetnih ljudi koji koriste svoju pamet! Kod nas je sve roblje, svi se odgajaju da bi se pokoravali, da bi strahovali i utapali se u zajednici. Hodžine batine, glupe prijetnje majki i tetaka, to je ono što nazivaju obrazovanjem. Vjera, strah, mračne ideje, sve naučeno napamet... Nakraju, ne uče se ničemu drugome osim pokoravanju. Niko ne napreduje ličnim zalaganjem suprotstavljajući se zajednici. Svi napreduju pokoravajući se, pristajanjem na nečiju zaštitu, robovanjem. Niko ne razmišlja na svoj račun. Strahuje od razmišljanja... Svako, brat bratu, robuje na svoj račun. Prema Demolinsu, ovi ljudi u centralističkim zemljama... Slušaš li ti me? A ja ne želim da moj sin kao oni..." Odjednom se, obuzet napadom kašlja, poče grčevito uvijati. Smiri se na¬kon što u posudicu izbaci ugrušak. "Shvataš li šta hoću da kažem? Vidi, ti si sam nešta postigao. Ti možeš to dobro razumjeti." "Mnogo se zamaraš", kaza Dževdet-beg. "Šta ja govorim, a šta mi ti kažeš?! Ti mene možeš shvatiti, makar to bilo jedino u ovome..." Dževdet-beg ne propusti priliku: "Tvoje ideje su ispravne. Razumijem te. Ja sam ti uvijek davao zapravo, ali, nažalost, nisam to mogao pokazati!" "Ma, nemoj mi reći!", uzvrati Nusret. Ponovno poče trljati vrhove prstiju jedne o druge. "Ti nisi ništa shvatio osim zvuka svega ovoga! Kad ja kažem prosvijetlje-nost, svjetlost, svjetlo, u tvom mozgu ne oživljava ništa drugo osim sjaja nov¬ca. Ali, dobro je što je tako, što ne pridaješ važnost ničemu osim novcu. To te čini racionalistom. Ne razumiješ... Ali, obećao si! Eto, zato želim da moj sin odraste u trgovačkoj kući. U trgovačkoj kući, a

Page 42 / 366

posebno takvog trgovca kakav si ti, koji su počeli od nule. Sve se zasniva na bilježnici i računici. Tamo gdje je račun, tu je i pamet, a ne strah." "Moja porodica se neće zasnivati na takvim računima", reče Dževdet-beg nastojeći izgledati ljutito, ali se pokaja što je to rekao. "Znam, znam. Znam šta ti prolazi kroz glavu. Znam kakvim se želiš pri¬kazati. Znam da nisi razumio moje riječi. Ali, bilo kako bilo, bolje je da ga ti odgajaš. Gledajući u tebe, naučit će da bude individualist! Naravno, nećeš ga tući. Ostavi ga da bude slobodan. Neka se zanima čime želi. Neka shvati da nešto može napraviti sam, svojom pameću. Neka vjeruje u svoju pamet! Dat ćeš mu malu sobu, neka tamo stanuje. Naučit ćeš ga da se može živjeti bez robovanja, da je laž ono što je naučio u Hasekiju, da koristi za prehranjivanje i prekrivanje gnusnosti onih grubih riječi o Bogu i vjeri. Hoće li naučiti? Aaah, ne znam, želim vidjeti, ne želim umrijeti, želim živjeti, vidjeti kako će se sve završiti. Želim jesti, pušiti..." "Jesi li ogladnio?" "Da. Donesi mi kotlete. Doktor mi je jutros rekao da jedem kotlete. Hah! Meso, mlijeko, jaja, kotlete...", pa prasnu u smijeh. "Ja umirem. I moja mati je umrla od sušice! Stani, zašto ustaješ? Sjedi!" "Htio si meso!" "Meso? Ali, nemam apetita! Ne, moram jesti! Ako bih sad jeo meso, hoću li moći živjeti? Šta veliš? Ma, ne! Učili su nas na medicini. Kad se dođe u ovaj stadij...", pa rastvori šake u stranu. "Kad se dođe u ovaj stadij, onda je sve gotovo... Gotovo, da!", i prihvati Dževdet-bega za ruku. "To niko ne može razumjeti. Ali, ti ovdje sjediš, razmišljaš o odlasku kući, o svojim računima, o podvalama. Ne zaboravi da ćeš i ti umrijeti! Ali, sad ćeš živjeti. Uz to, još uvijek me nipodaštavaš", pa pusti bratovu ruku. "I ja tebe omalovažavam, razumiješ li? I ja tebe gledam sa visine. Ti nemaš duha! Živiš za gluposti. Pare, porodični život, svakodnevne male gluposti i trgovačke bilježnice... Beživotan si... Izgleda da neko kuca na vrata..." Dževdet-beg ustade i otvori vrata. Bili su Mari i Zija. "Jeli smo tavukgogusu i muhalebiju", reče Mari. "Je li bilo lijepo?", upita Nusret. Zija shvati da je pitanje upućeno njemu i osmjehnu se. "Je li bilo lijepo, sine? Bilo je lijepo, dakle! Sad će te teta Mari uzeti i odvesti u hotel na uglu. Znaš li šta je hotel? Tamo će te odvesti. Stavit će te u krevet. Spavat ćeš. Već možeš sam spavati, zar ne? Odrastao si muškarac, ne plašiš se. Ili se, možda, plašiš? Ne bojiš se mraka, zar ne? Odgovori... Hajde, kaži svome ocu!", pa se rasrdi: "Uzmi ovo, Mari, odvedi ga i smjesti u krevet", reče. "Hajde, idi spavaj, nauči konačno odgovoriti kad te se nešto pita!" Mari uze Ziju za ruku: "Mi odosmo na spavanje. Ja ću se vratiti." "Šta ćeš sad raditi, Zija?", upita Nusret s posljednjom nadom. Kad ne dobi nikakav odgovor, od bijesa se poče smijati: "Zija, sine moj, šta ćeš ti raditi? Šta znači zija? Svjetlost! Šta radi svje¬tlost? ...Hajde, hajde, uzmi i odvedi ovoga na spavanje! Sjedi malo pred nje¬ga, ne gasi lampu, jer su i njega poistovijetili sa sobom: boji se mraka. Bojiš li se, sine? Tebi govorim, jesi li progutao jezik? Isplazi malo jezik. Jezik?! Jesi li progutao jezik, sine? Ako se jednom uplaši, ne priča! Hajde, lahku noć!"

Page 43 / 366

11. Pametni i glupaci Neposredno nakon što su Mari i Zija izišli, Nusret se zakašlja mučnim, užasnim hripanjem. "Glupan! Ah, moj sin je glup", povika, pa se još jednom zakašlja i okrenu prema Dževdet-begu: "Napravili su glupana od njega. Glupan i plašljivac! Kako su to brzo uspjeli? Svojim groznim, sramnim vjerovanjima, strahom, možda i batinom!" "Ne, dragi, nije on takvo dijete", reče Dževdet-beg. "Zar nije? Zar ne vidiš kako gleda čovjeka? Ima pogled odozdo... Uzet ćeš ga sebi, zar ne? Obećao si!" "Da!" "Ponovi još jednom obećanje. Ponovi još jednom, pa da odem spokoj-no... "Obećavam", reče Dževdet-beg, pa ruku, koju je ponovo ispružio prema kićanki, ljutito zavuče u džep. "Zaboravio sam maramicu", pomisli. "Dobro, dao si riječ! Najzad, dao si! Vjerujem ti..." Nastupi tišina. Na stepenicama se ču bat koraka. Ispred vrata neko prođe zviždeći. "Ah, zviždi! Živi! Hoću i ja da živim! To je nepravda! Hoću da vidim šta radi ostali svijet! Mjesec dana nisam izlazio iz ove sobe! Zašto zviždi? Zato što je glup! Na ovom ružnom i gnusnom svijetu jedino glupaci mogu biti sretni... Glupači... Ja sam pametan, znam sve, a umirem. Ne gledaj me tako! Gledaš me sa strahom. Bojiš me se, zgražavaš se, zar ne?" "Brate, ja osjećam poštovanje prema tebi", odgovori Dževdet-beg. "Ne, ne želim da me poštuješ, ti si sretan. Možda nisi glup, ali si zado¬voljan životom zato što si beživotan. Naravno, ovu smiješnu odjeću, fijaker koji stoji ispred kuće, pašinu kćerku, čovjek može željeti jedino ako je be¬životan!" "Nikad nisam mogao osjećati toliki gnjev kao ti", reče Dževdet-beg. "Šta kažeš? Hajde da iziđemo. Da gledamo svijet! Šta rade? Hoću da ih vidim u tim njihovim glupim svakodnevnim malim životima. Ko zna šta sad rade? Ne uočavaju ništa, ništa ne razmišljaju, ah opet žive sretni i zvižde. Postit će uz ramazan, navečer će ispijati kahve, ćeretati i zviždati. Sjećaš li se, na Kuli smo imali komšinicu. 'Ne zviždi, ne zviždi, ružno je!', govorila bi." Dževdet-beg se te žene sjeti sa radošću. "Bojala se guje, izgleda", reče osmjehujući se. "Svega se bojala", dodade Nusret. "Alije živjela sretnije od mene. Ko zna, možda još uvijek živi! Kad bi me ugledala, prepala bi se, osjetila odvratnost, žalila bi me, a možda bi se i molila za mene... Učmala! Ah, svi oni učmali... Revolucija! Ti, znaš li ti šta je to? Potrebna je revolucija, ali niko ne zna... Zato što ih nisu podučili tome..." Ušuti neko vrijeme. Nakašlja se. Onda povika: "Ah, hem im dobro želim, želim da žive u prosvijećenom svijetu, hem zbog toga ne mogu biti kao što su oni! Daleko od njih, ovdje, sam sa kršćan-kom, čekam smrt. Ne! Želim živjeti, gledati! Vidjeti, želim vidjeti ljude, sve što se događa! Šta ti misliš šta će se sad dogoditi? Ko je bacio bombu? Ali, kako, otkud ćeš to znati?!" "Da, to ne znam", uzvrati Dževdet-beg. "Ne znaš, naravno..." Nusret nastoja pogledati oštro, ali se bratu učini simpatičnim.

Page 44 / 366

Opet su ušutili. Dževdet-beg je razmišljao o ženi koja je spomenuta. Sta¬novala je u kući s baščom, u kojoj su bila stabla smokava i šljiva. Ili je uvijek kuhala džem ili je nju mali Dževdet prilikom svakog ulaska u tu kuću vidio da kuha džem, ili je tu kuću ispunjavala neka čudna para i miris slatka, jer je pri pomisli na tu ženu Dževdet-begu uvijek naumpadala kriška kruha nama¬zana džemom. Razmišljao je o štrudli s džemom, pecivu koje mu je jutros dala Zeliha-hanuma, o teglama džema, o tome šta Šukri-paša jede za doručak... Osjetio je zadovoljstvo što razmišlja o tome i što se riješio straha od smrti i bezna-dežnosti, što nije morao gledati brata u lice jer mu lampa smeta očima. Onda primijeti nekakvo kretanje. Brat se uspravio, noge su mu visile sa kreveta. "Gdje su mi papuče?" "Kuda ćeš?" "U zahod... Imam posla... Obrijat ću se... Zašto pitaš o svemu? Sad ću se vratiti. Nema više potrebe da mi pomažeš. Ne želim ničiju pomoć!", pa otvori vrata. "Da bacim pogled na ljude i svijet! Ne, ne, ti sjedi, odmah se vraćam." Misleći da će brat u zahod, Dževdet-beg sjede. Hodao je po sobi. Pogle¬da na sat: približavalo se tri. "Da napokon pošaljem kočijaša, neka ide, nek ne čeka!" Ali, bi mu mrsko. "Zašto ne idem kući? Neće se više ništa dogoditi", promrmlja, ali, kao da nešto očekuje, opet sjede na stolicu i poče nervozno klatiti nogom. Vrata se naglo otvoriše, Nusret uđe i poče vikati: "Ah, brate moj, smrt je veoma ružna, smrt je veoma ružna! Neću da umrem! Sjede dolje, blebeću, ispijaju čajeve i puše... Neću da umrem!" Teturajući se, krenuo je prema bratu. "Lezi na krevet. Ne stoj... Ne viči toliko", reče Dževdet-beg grleći brata. "Plačem", zajeca Nusret. "Dođi, tako, stani, da te položim..." Snažnim pokretom, koji je pokazivao da mu ne treba nikakva pomoć, Nu¬sret se baci na krevet. "Oni žive... Oni će živjeti. I to kao budale... Blebećući. Slušao sam. Znaš li o čemu su pričali? Jedan je pričao gdje je jeo najbolju muhalebiju, drugi kaže kako su cijene znatno niže na Uskudaru... Mislio sam još slušati, ali mi se zgadila njihova tupoglavost, jad... Zijevaju, puše, isprazno brbljaju, žive. A ja, vidiš, plačem... Ah, zar sam ovakav trebao biti?!", pa, postiđen, povuče čaršaf do čela, ali ga spusti. "Možda ću ozdraviti", reče. "Otići ću u Pariz i nastaviti tamo gdje sam stao!" Opet se zakašlja. Ovaj napad se Dževdet-begu učini težim i gorim. "Da, umire. Ovo je užasno", pomisli i prvi put povjerova da je spoznao stanje svoga brata. Stavljajući se na njegovo mjesto, natren pokuša na sve gledati kao i on i sve mu se učini odvratnim: njegovi problemi, ono što je ujutro radio u dućanu, roba koju je uzimao i prodavao, pisma koja je pisao da bi uzimao i prodavao po dobroj cijeni, izgovorene riječi, male računice koje je vodio cijelog života, planovi, sve. "Živjet ću na Nišantašu sa Nigan", pomisli kako bi zaboravio. "U onoj svježoj, vjetrovitoj bašči, u sobama kamene kuće..." "Zašto sam toliko pio? Sve je od pića! Ne bih ovdje ovako krepavao da nisam bio toliko sklon piću," povika Nusret. "Da, bespotrebno si se opijao", uzvrati Dževdet-beg, ali odmah shvati da svu svoju prošlost, koju je u jednom trenu doživio ružnom, opet, kao što je i dosad tako mislio, doživljava kao nešto što je opravdano, ispunjenu onim što treba uraditi, i to ga smiri.

Page 45 / 366

Toliko se bio uplašio dojma koji ga je natrenutak obuzeo, koji je sve prika¬zivao ružnim, da se rasrdi na brata koji mu je unio takav osjećaj. "Znači, bespotrebno sam pio! Naravno, pio sam. Jedino me piće moglo obuzdati. Moja glava bila je ispunjena mržnjom i bijesom, a ne sitnim raču¬nima kao tvoja. To ti ne možeš shvatiti! Znaš li ti šta je bijes? Ja sam osjećao bijes! Meni je to bilo najdragocjenije. Mrzio sam, zgražavao sam se, želio sam da se sve sruši! Važnije od svega, želio sam da se ne ugasi ovaj moj gnjev. Uspio sam u tome! A ti si osjećao oduševljenje i žudnju. I da bi dospio do onoga prema čemu osjećaš oduševljenje, nastojao si razumjeti. Ja ne želim razumjeti! Onaj koji razumije, taj ne osjeća srdžbu! Dok sam ja...", pa zašuti, a onda podiže glavu sa jastuka: "Dok sam ja glupan. Čak i u ovom stanju na-lazim nešto čime ću se oholiti! Samoljubivi glupan! A kao glupan i umirem! Pametni pronađu neki put i žive... A glupaci umiru... Ne, živjet ću! Šta veliš, mogu li ozdraviti?" "Naravno da ćeš ozdraviti", odgovori Dževdet-beg. "Ali, ne zamaraj se više. Spavaj!" "Da, da, ozdravit ću. Jednomjesečno pažljivo liječenje. Obilna hrana... Od tebe ću opet tražiti novac. Ali, sve ću svoje dugove vratiti, budi siguran. Da ti kažem da sam na to veoma osjetljiv. Poslat ću ti novac iz Pariza. Mislim da ću tamo naći dobar posao. Znaš li šta mi je jednom rekao poznati hirurg Blanchot? 'Vi imate i previše hladnokrvnosti potrebne hirurgu'. Sigurno će mi naći nekakav posao. Potom ću se ponovo uključiti u Pokret. U ovih zadnjih šest mjeseci shvatio sam svačije greške. Prvo ću Ahmeti Rizi kazati: 'Sabahudin je trojanski konj'. Znaš li ti priču o trojanskom konju? Ne znaš! Eto! Još ne zna ni šta je trojanski konj! Niko ništa ne zna! Mene doživlja¬vaju kao čudaka, a ja njih učmalim. Ovdje nema nikog. Pariz je, međutim, pun onih koji znaju priču o trojanskom konju. Ponekad ne mogu objasniti kakvo je zadovoljstvo pričati sa Evropljaninom! Ali, naravno, ne mislim na ovdašnje pogane misionare i bankare. Mislim na istinske Evropljane: Voltaire, Rousseau, Danton... Revolucija...", pa odjednom poče pjevati u taktu nekog marša. "Brate, ne zamaraj se više", kaza Dževdet-beg mrzovoljno. "Šuti i slušaj", uzvrati Nusret zadihano. Sobu je ispunio marš koji je počinjao kao stijena koja se kotrlja, da bi se razvlačio, kidisao. Dževdet-begu se prvo svidje melodija, zatim uznastoja odgonetnuti francuske riječi koje je njegov brat izgovarao krkljajući. "Eto, to je Marsevez", objasni Nusret. "Veliki marš Francuske revolucije. Slavni Marsevez! Da vidim kad ćeš to ovdje čuti? Znaš li ti šta znači repu-blique? Naravno, ne znaš. Značenje toga Šemseddin Sami iz straha nije mo¬gao upisati u svoj Kamusu Fransevi''. Republigue je oblik uprave koji treba nama. To postoji u Francuskoj. Eto, to su osnovali uz ovaj marš. Slušaj taj marš: Allons enfants de la..." Odjednom se otvoriše vrata i uđe Mari. "Sta se događa...? Molim te, Nusrete, šuti! Preklinjem te!", reče. "Ti se ne miješaj. Ionako ću umrijeti. Da umrem pjevajući ovo!" 11 Veliki rječnik francuskog

Page 46 / 366

"Čuješ se čak dolje. Hoćeš li da nas izbace i iz pansiona?", pa se okrenu se Dževdet-begu: " Molim Vas, recite i Vi nešto!" "Ja kažem da ovako nešto ne smatram ispravnim", uzvrati Dževdet-beg. "Ovdje nema nikoga ko bi me razumio", uzvrati Nusret. Srdito je gledao Mari. Mari ispriča da je Ziju smjestila u krevet, da se dijete sprva plašilo, ali da je zaspalo. Izgleda da joj je simpatičan, da joj se sviđa. "Načinili su ga glupanom", reče Nusret, pa porazmisli. "U suštini, i mati mu je takva. 'Žene u Evropi traže pravo glasa, traže ravnopravnost, šta ve-liš?', pitao sam. 'Vi znate, gospodine', govorila bi, a ja je poslah njenima! Ne znam s kakvom bi se ženom čovjek ovdje trebao oženiti." Pogleda Mari i osmjehnu se: "Treba se oženiti kršćankom...", pa se okrenu prema Dževdet-begu: "Kažeš li da se može uzeti i muslimanka? Ali, pašina kćerka je, mislim, po¬grešan izbor, jer je potrebna revolucija koja će proliti krv svih paša i njihovog potomstva. Hoće li biti? Dosta više!" "Da, bilo bi dobro da ti konačno zaspiš", reče Mari. "Ne želim spavati. Poslije mnogo dana prvi put se ne osjećam iznemoglo. Sinoć si mislila da ću umrijeti, zar ne? To je veoma čest slučaj: bolesnik je prebrodio prvu krizu i kao da je malo došao sebi. Druga se završava u neko¬liko dana. Potom ću ležati sasvim obamrlo, spavat ću, grčiti se u vatri..." Ponovno je počeo kašljati, ali nije trajalo duže. "Onda ću umrijeti. Sad želim pričati! Da, pričajmo, pričajmo! O čemu ćemo pričati? Mari, reci mi šta misliš o meni? Potom o Dževdetu... Ne, ne... E, zašto šutite? Hoću da pijem! Osjećam se veoma zdravim! Blebeću li možda još uvijek oni dolje? Da odem vidjeti. Ali, ako blebeću, i ja bih im morao naći neku temu... Romantizam je, naprimjer, dobra tema. Ili, da je ranije sve bilo jeftinije... Stanite! Želim vam govoriti o revoluciji. To je ono što je ovdje potrebno! Krvava revolucija! Gdje će se postaviti giljotine? Na Sultan-Ahmetovom trgu! Iz giljotina će danima pljuštati. Hučat će krv pa-dišaha, sultana, prinčeva, paša i svih potomaka paša i njihovih ulizica! Potok krvi će se slivati u more preko Sirkedžija." "Dosta više, Nusrete!", reče Dževdet-beg i ustade. "Zašto? Uvrijeđen si? Ti si trgovac. Tebe neće dirati. Ovamo će doći svjetlost samo ako se dogodi nešto ovakvo. Drukčije se ne možemo oslo¬boditi ovog mračnjaštva. Sjedi i slušaj! Šta sam rekao? Da, giljotine. Uopće nema sporazuma. Sve treba počupati iz samoga korijena i pobacati! Nema sporazuma!" Njegovo naprijed povijeno tijelo pade unazad, glava udari u jastuk. "Ali, znam, ovo se nikad neće dogoditi. Kakva šteta! To ne mogu uraditi! To ne mogu uraditi! Slušaj šta ću ti kazati. Prije tri mjeseca, dok još nisam bio pao u postelju, otišao sam Teufiku Fikretu u Ašijan. Bio je na nastavi u Robert-koledžu. Sačekao sam i on dođe. Rekao sam mu da sam oduševljen njegovom poezijom, da je novi Namik Kemal. Pogledao me sumnjičavo. Izrekao sam još gomilu pohvalnih riječi, kojih se sad sramim. Objasnio sam mu situaciju u Evropi. Sta treba uraditi da bi se još više ojačala ovdašnja borba. Govorio sam ono što mislim. Upitao me zašto sam se vratio iz Evro¬pe. Izgleda da je pomislio da sam policajac. Nisam obraćao pažnju. Sa ushi¬ćenjem sam mu recitirao njegovu poeziju. Recitirao sam i pjesme Namika Kemala. Malo sam i popio... Umorio sam se penjući se uzbrdo, osjećao sam vrtoglavicu. Nakraju sam se uzbudio! Nije shvatio. Proveo me kroz svoju kuću. Nadmeno je rekao da je sam izradio njen plan. Pokazao mi je svoje slike. Da,

Page 47 / 366

jedan pjesnik revolucionar ostavlja sve i bavi se slikarstvom. Sli¬ke: opalo lišće, prizor jeseni, voće u zdjeli; stavio je u zdjelu dvije jabuke i naranču, i nacrtao to. Radi li tako revolucionar? Je li posao pjesnika revolu¬cionara da čitav dan gleda dvije jabuke i naranču koje je stavio u posudu i da slika ono što vidi?! Je li to ono što jedan revolucionar pokazuje drugom?! 'Zašto to radiš?', pitao sam ga. 'Napiši još pjesama! Viči, protestiraj, neka te svi čuju! Viči: 'Hej, narode, ustani, probudi se, probudi se! Neka se ruši despotizam!'" "Molim te, ušuti više!", prekide ga Mari. "Ponizio me, a izgleda da je uočio i moju hirovitost... Reče da ima na¬stavu. Ali, opet je pokazao učtivost. Dao mi je malu knjigu poezije. Nije mi darovao svoju, već knjigu francuskog pjesnika. Shvativši da nisam policajac, nakraju me htio obradovati. Pohvalio je korice knjige te rekao da ga taj pisac oduševljava. Kasnije sam istražio. Taj pisac, François Coppe, bio je šupljo-glavi nitkov, neprijatelj revolucije koji je, u slučaju Dreyfus, zauzeo mjesto u istom redu sa svim protivnicima prosvjećenosti... Gdje je ta knjiga, Mari? Tu je, u ladici, donesi da je poderem!" Dževdet-beg ustade. Osjećao je da se u njemu budi snaga koju je poslije podne osjetio na Nišantašu i nije znao odakle izvire. "Dosta više!", povika i, čudeći se što ne prestaje ta nimalo lažna, odlučna i surova srdžba, dodade: "Najzad, spavaj! Inače ću pozvati doktora!" "Pozovi onog doktora Talijana, da s njim porazgovaram. Svjetlo razuma je prvo zasjalo u Italiji. To je domovina prosvjećenosti. Dobro, dobro. Ja ću spavati. A ti, ako hoćeš, idi! Kad ćeš doći?" "Doći ću sutra", reče Dževdet-beg., pa pomisli: "A imam mnogo posla. Sto ne rekoh preksutra!?" Uzruja se osjećajući ljutnju prema bratu, strahujući da će, zbog nečega u ovoj odvratnoj atmosferi ili ko zna radi čega, naopako krenuti svi njegovi poslovi i raspored. "Cijeli dan prođe uzaludno", promrmlja i odbaci tu misao te prošeta po sobi. "Zašto hodaš, o čemu razmišljaš?", upita Nusret, pa poče nešto objašnja¬vati. Dževdet-beg ga nije slušao. Marije došla do vrata za njim. Dževdet-beg joj još jednom ponovi da će doći sutra. "Da, dođite, molim Vas", uzvrati Mari. "Ushićuje se kad Vas vidi, inteli¬gencija mu zasija, bude mu dobro...", pa, skrenuvši pogled, dodade: "Možda Vas malo gnjavi, ali... I dijete Vas želi vidjeti. Prije spavanja je pitao hoćemo li se voziti fijakerom." "Da, provozat ću ga", reče Dževdet-beg s osmijehom. 12. Noć i život Silazeći stepenicama, Dževdet-beg, dolje, uz svjetlost lampe tronošca, vidje one što su čavrljali. Nije mogao razaznati pričaju li o najboljoj muhalebiji, o cijenama na Uskudaru ili o romantizmu, jer su ušutjeli kad su ga ugledali. Oraspoloži se izlaskom u noć shvativši koliko je toplo i zagušljivo u pansio¬nu i bolesničkoj sobi. Puhao je prohladan vjetar, kao i na Nišantašu. Nebo je bilo oblačno. Polahko krenu prema fijakeru. Probudi kočijaša koji je spavao na mehkom sjedištu. Pripali cigaretu i pričeka da kočijaš dođe sebi. Kad je, uobičajeno se ljuljajući, fijaker krenuo, pootvarao je prozore. "On umire, ja živim", pomisli.

Page 48 / 366

Umiri se shvativši da zbog te misli nije osjetio ni krivicu, ni zadovoljstvo. Osmjehnu se prisjećajući se proteklog dana, potom zijevnu i protegnu se nastojeći duge ruke ispružiti kroz prozor. Kad su mu se vilice do kraja otvo¬rile, iskrao mu se spokojan, opušten uzdah. "Ooooh, vraćam se kući! Svojoj kući, svome čistom krevetu sa čistim čaršafima!" Glava mu polahko skliznu unazad, zatim još više nazad, očni kapci pa¬doše, ali se ne zatvoriše. Kroz prozore je, u maglovitim obrisima izblijedjelih svjetala, koja su se tu i tamo probijala, promicao svijet, užurbani ljudi, ulični fenjeri oko kojih kruže insekti. Dugo je sjedio nepomično, zavraćene glave, ne pridajući srcu ono što mu je prolazilo kroz glavu, ne obraćajući pažnju na plašljivo, rastrojeno, podmuklo blebatanje uzrujane savjesti, koja nikad ne zašuti, osjećajući na tijelu povjetarac, koji je ulazio kroz jedan, a izlazio na drugi prozor. "Živim!", promrmlja prisjećajući se te riječi koja mu je, s vremena na vrijeme, to popodne padala napamet. Fijaker se spusti nizbrdo, prođe pokraj drugih fijakrera, konjska kopita udarala su po kaldrmi. Kad točkovi zaškripiše po daskama, shvati da su na mostu. Zavjesice na prozorima zalepršaše se na vjetru koji je dolazio sa Mramornog mora. Dževdet-beg se prisloni lijevo na prozor i udahnu vjetar. Osjeti miris mora i algi. Negdje, veoma daleko u mraku, pojavi se rumenilo. Javljao se lodos.12 Polahko se podizala i spuštala lađa privezana za most; kad se okrenu prema vjetru, zasjaji se cigareta biletara koji je naplaćivao prelazak. "Eto, prođe dan", pomisli Dževdet-beg. Svjetla nije bilo ni prema starom Istanbulu, a niti ka Peri, u čijem pravcu se okrenu i pogleda. Kao da mu se pokvari raspoloženje kad se prisjeti dana koji je počeo s maglom, a kasnije bio pržen užarenim suncem. Ukresa šibicu, ali nije uspio pripaliti novu cigaretu. Pokuša još dva puta prije nego što je zatvorio prozor. Pripali u trećem pokušaju. "Sanjao sam ružan san", pomisli. "Bilo je očito da će dan loše krenuti. Zatim, nisam uspio naći Eškenazija. Ono dijete je donijelo pismo. Posum¬njao sam da je to smišljeni trik za iznuđivanje novca. Ali, ne stidim se zbog toga!" Odjednom zaključi da Šukri-paša uopće nije dosadan, da voli druženje, razgovor, da je dobrodušan i zabavan. Osmjehnu se na priče o bekrijanju koje je paša pričao dok su igrali tavle. Namjesto žudnje i odvratnosti, koja se u njemu budila slušajući te priče, u njemu se probudila ljubav. Sjeti se dok¬tora Talijana koji je halapljivo gledao na svijet i pažljivo posmatrao okolinu dok su išli Bejogluom. I taj čovjek probudi u njemu ljubav. U doktorovim pokretima, u saginjanju i ljubljenju Marine ruke, bilo je nečeg lijepog uprkos tome što je to bilo kršćanski. "Prijatan je bio i onaj debeli čovjek kojeg sam vidio u apoteci i koji je kupovao šampanjac i mineralnu vodu", pomisli. "Trebalo bi, eto, raditi kao oni... Treba biti veseo, treba se smijati, jesti, piti... Ubuduće ću tako raditi. Ali, ne smije se zanemarivati trgovina, firma. Kako spojiti to dvoje? Želim imati dva života. Jedan bih provodio u dućanu, a drugi kod kuće." Začu grmljavinu. Dopirala je izdaleka. "Riječi, riječi...", promrmlja. Jednu prozorsku zavjesicu vjetar je uvukao u fijaker, a drugu izbacio vani i mahao njome.

Page 49 / 366

"Riječi lete, zavjese lete. Živim! Počinje lodos. Sutra će more nadoći, brodovi neće saobraćati... Ah, Eškenazi neće stići sa ostrva. Eto, jedan trgo¬vački problem kvari raspoloženje. Knjigovođa Sadik će reći: 'Danas trebate uzeti svoj dug, gospodine'. Jadni Sadik! Knjigovođa. Ja sam trgovac... Fuad je pitao, a i Šukri-paša: 'Šta je život?' Fuadu sam rekao da je to besmisleno pitanje. Besmisleno, besmisleno... Zašto bi se to pitalo? Pitaju oni koji čitaju 12 Južni vjetar knjige, kojima je pamet pomućena! Postavlja li teta Zejneb takvo pitanje? Živi! I ja živim... Sad ću spavati, ustat ću ujutro, zabaviti se poslovima, ože¬nit ću se; jest ću, pušiti, smijat ću se; to ću još dugo činiti. Zatim ću preći na drugu stranu. Okončao sam jedan od dana prije prelaska na drugu stranu. Sanjao sam! I jutros bio potišten, razmišljao o tome da sam sam pokraj svih tih kršćanskih i jevrejskih trgovaca. Sad o tome ne želim razmišljati... Sta sad želim? Spavati! Zeliha-hanuma je namjestila krevet. Ah, ta jadnica!" Lajali su psi. "U djetinjstvu sam se bojao pasa. Kad smo bili djeca, izlazili smo u bašču. Igrao sam se sa bratom na Hidrellezu... Malo-malo, pa se sjetim Hidrelle-za." Sa prozora neke kuće širilo se slabašno svjetlo još neugašene lampe. "Možda sam tu lampu ja prodao. Ima neko ko sjedi pri svjetlosti lampe koju sam ja prodao. Sta li rade? O nečem razgovaraju. Neko govori kako je javio lodos, drugi bi da skine saksije sa prozorske okapnice da ne bi pale, potom ispijaju lipov čaj, sirupe, zijevaju." I sam zijevnu i protegnu se. "Brat ovo omalovažava. Zašto? Zato što misli da ima velike ideje. Možda je upravu; ideje su mu ispravne. Sebe smatra važnim, omalovažava ostale zato što sma¬tra da je upravu, zato što razmišlja o onome o čemu drugi ne razmišljaju, što drugi ne čuju. Ali, vrijedi li to? Oooh..." Još jednom zijevnu i protegnu se. Fijaker je ušao u mahalu. "Čovjek bi trebao imati dva života, dvije duše. Sa prvom trgovina, a sa drugom radost. Trebalo bi živjeti ne miješajući ih! A obje bi se trebale međusobno potpomagati, ne bi smjele biti prepreka jedna drugoj. Da, tako će biti. I moj život će biti takav! Živjet ću!" Još jednom zijevnu i protegnu se, pa iziđe iz fijakera s žustrinom koja ga iznenadi. "Danas sam te veoma umorio", kaza kočijašu. Kočijaš se osmjehnu kao da je cijeli dan očekivao te riječi. "Ujutro dođi u isto vrijeme, amidža." "Doći ću!" Fijaker krenu. Dževdet-beg je gledao za njim sve dok se treperave lampe nisu izgubile iza ugla. Uđe u kuću. Na prvom spratu vidje slabu svjetlost. "Nije zaspala", pomisli. "Ko je to? Dževdete, sine, jesi li ti?" "Ja sam, ja", odgovori Dževdet-beg i krenu prema stepenicama. "Stani! Jesi li gladan? Jesi li jeo?" "Nisam jeo", odgovori Dževdet-beg i pokaja se što to reče. "Dođi, dođi. Napravila sam ti hunkarbegendi",13 povika Zeliha-hanuma. "Zadrijemala sam ovdje čekajući te!" Iziđe iz kuhinje teturajući se sa lampom u ruci. "Što nisi legla?! Zašto si me čekala?", upita Dževdet-beg. 13 Specijalitet sa Osmanlijskog dvora koji se pravi od pirea i na žaru proprženog, patlidžana, koji se prelije sosom paradajza i sitno isječenim mesom

Page 50 / 366

"Čekala sam..., eto", uzvrati žena i osmjehnu se. "Sofra je spremna. Haj¬de, dođi!" Dževdet-beg pođe prema kuhinji razmišljajući o tome da će teško odo¬ljeti hunkarbegendiji, a, s druge strane, ovoj ženi. "Oni se međusobno miješaju", promrmlja. "Kako bi dva života trebalo međusobno razdvojiti?" "Sjedi, sjedi", kaza žena s uživanjem što može poslužiti Dževdet-bega. "Kako si? Umoran si! Ko zna šta si sve danas radio?! Aa, vidi šta se danas dogodilo u mahali... Mustafa-efendija se vraćao sa podne-namaza. Ma, onaj Mustafa-efendija koji stanuje tamo, kod česme. Vraćao se iz džamije. Na uglu se sretne sa onim, kako se zove...? Hoćeš li uzeti i dolmu? Jednu malu? Susretne Saliha. Ugleda u Salihovim rukama... Kiša se sprema, jelde? Ugle¬da u njegovim rukama ogroman ključ... Rekne Salih-efendija: 'Ovaj tvoj ključ...'" DRUGI DIO 1. Mladi osvajač u Istanbulu "Evropa će nam ubuduće biti samo nešto. Kažem, nešto... Jedan... cilj! Za¬pravo, uzor." Sait-beg se njihao zajedno sa vagon-restoranom i užurbano pričao: "Napokon moramo odložiti ponos. Uvijek kažem: Prošle su godine ot¬kako smo ugušili zveckanje svojih sablji, gruhanje pušaka i topova... Država više nije stara država, a ni svijet nije stari svijet! Približavamo se polovi¬ni dvadesetog stoljeća... Februar 1936. Šta je preostalo do 1950.? Pijmo! Pijmo, odložimo ponos i pobijedimo u sebi Evropu i Republiku... Ali, Vi uopće ne pijete." Omer je pokušavao nešto reći. "Februar 1936.", razmišljao je... "Vraćam se u Istanbul..." "Ne, ne, ne trebate ništa reći, razumijem", reče Sait-beg." Vjerovatno ima neko ko Vas čeka. Odlutali ste. Razumijem, razumijem!" Poprimivši blagonakloni izgled rođačke saosjećajnosti, i dalje se smješ¬kao. "Ne, mene niko ne čeka", nastavi Omer. "Nemam nikoga ko od mene nešto očekuje!" Čašu vina približi flaši u Sait-begovim rukama: "Upravu ste, ne pijem, ali sad ću piti!" "Neka piju i žene!", reče Sait-beg. "Još nismo stigli u Tursku..." Bila je to šala na račun kulture, vremena, života koji se mijenjao, na račun Turske, šala sa ovom našom voljenom, melanholičnom zemljom kojoj se približavaju ponoćnim vozom. Već dugo to traje za sofrom, šali se i smije. Nakon što se, skupa sa osta¬lima, nasmijao, Sait-beg je zadirkivao svoju suprugu: "Atija-hanuma lagodno može piti samo u inozemstvu". Na to i Guler-hanuma, Sait-begova mlađa sestra, poče zadirkivati svog brata: "A Sait pri svakom odlasku u Francusku mijenja mišljenje o vinu i rakiji." Sait-beg se napravi kao da ga je uvrijedila sestrina upadica: "Ne raspravljam o rakiji", reče. "Rakija je muško piće", dodade gledajući u Omera. Tome se ne nasmijaše. Samo se Sait-beg zadovoljno osmjehnu, dijeleći to sa Omerom i naslađujući se muškim razmišljanjem. Omer se sa njima upoznao sinoć u istom ovom vagon-restoranu. Izvinjavajući se, Saitbeg je rekao da bi sjeli jer nisu našli prazan sto. Poslije uobičajenih ljubaznih riječi,

Page 51 / 366

govorili su o tome zašto su išli u Pariz. Sait-beg je imao naviku svake godine sa suprugom odlaziti u Evropu. Ove godine je poveo i sestru koja se razvela od muža... Omer im je rekao da je u Pariz svratio na povratku iz Londona. Četiri godine je u Londonu; studirao je građevinu. "Ali, kad su u pitanju prava žene, mi prednjačimo nad mnogim evrop¬skim zemljama", reče Atija-hanuma. "Tačno, to je bitno", uzvrati Sait-beg. "Eto, to je republika..." Nabacivši pogled nestašnog djeteta, koji mu nije pristajao, dodade: "Ali, na kraju krajeva, uloga žena ista je u svim krajevima svijeta." Nastupi tišina. Atija-hanuma se pretvarala da se posramila sirove upadi¬ce svoga muža: "Sait-beg tako misli." Ali, takva srdžba nije bila Atija-hanumin stil. Oči joj zasijaše, iz tašne izvadi nekoliko fotografija i uz osmijeh ih pruži Omeru. "Eto, pogledajte. I to je jedna od mojih slatkih dužnosti", reče. Omer uze i pogleda. Na fotografiji je bilo dijete odjeveno u mornarsko odijelo. Jednu ručicu je stavilo na ivicu stolice, a drugom je pozdravljalo. "Koliko ima godina?", upita da bi nešto rekao. "Za sedmicu će napuniti četiri godine", odgovori Atija-hanuma. "Rođen je u martu 1932." "A ja sam četiri godine vani", pomisli Omer. Slušao je buku voza i pre¬puštao se truckanju. "Četiri godine nisam kročio u Tursku. Pobjegao sam u Evropu. Trebao sam doktorirati, ali sam se zadovoljio diplomom inžinjera, skitao sam, lunjao, malo se brinuo o sebi, trošio ono što je ostalo iza rodi¬telja, uživao... Sad se vraćam... Sada, februara 1936., vraćam se i stupam u život onako kako to očekuje moja tetka." "Fotografija koju ste gledali načinjena je kad je dijete imalo godinu. Po¬zvali smo fotografa sa Tešvikije..." Na drugoj fotografiji, dijete je bilo u majčinom krilu. Sait-beg, koji je ruke držao na Atija-hanuminim ramenima, nagnuo se naprijed, ali je više sličio starijem bratu koji štiti sestru nego što je izgledao kao muž. Mora da je treća fotografija snimljena u studiju. Na licu supružnika vidio se bezizražajan osmijeh. Nije se razumjelo jesu li sretni ili su mislili da tako treba biti, a dijete u krilu izgledalo je kao da će zaplakati. "Dijete je simpatično", reče Omer shvatajući da nešto treba reći. "Svi tako kažu", uzvrati Atija-hanuma s oduševljenjem i razdragano na¬stavi razgledati fotografije koje je uzimala od Omera. Približavajući glavu Atija-hanumi, i Sait-beg pogleda. Supružnici su, izgleda, na fotografijama tražili ono što je Omera nagnalo da kaže simpa¬tično. "Zašto se vraćam u Istanbul?", pomisli Omer. "Žena, dijete, sretna poro¬dica, novac koji treba zarađivati... Radi toga?!" Još nisu ni ušli u Tursku, ali kao da je već osjećao miris melanholije i male porodične sreće. Odjednom iskapi čašu. "Ja ću još piti", reče. "Pit ćete, pit ćete!", reče Sait-beg smijući se. "Mladi ste. Ako nećete sad, kad ćete piti?" Bio je muškarac koji se vraća sa godišnjeg putovanja po Evropi. Ponosio se svojom mladom suprugom, s izrazom sreće razgledao fotografije svoga djeteta, bavio se izvozom, a žalostio se povremenim prisjećanjem da je pašin sin.

Page 52 / 366

"Ja ću raditi nešto drugo", pomisli Omer. "Proći ću ispred svega ovoga. Prevazići ću sve ovo! Osvojit ću sve drmajući i uništavajući!" Ponovno je nastala tišina. "Govorio si o Evropi, brate", reče Guler. "Govorio sam, zar ne?", uzvrati Sait-beg. "O Evropi i nama... Pričao sam Vam o svom ocu, rahmetli paši, zar ne? Moja majka i otac, rahmetli paša, posredovali su i zaprosili Nigan-hanumu za onog Dževdet-bega, sa čijim sinom ste prijatelj. A svadba je i obavljena u našem konaku. Zatim smo taj konak iz temelja renovirali, podesili ga prema vremenu." "Kakvi li ćemo biti poslije dvadeset-trideset godina?", uzdahnuvši, reče Atija-hanuma; gledala je u Omera. "Čekaju da ih zabavim, da im pričam nešto zanimljivo", pomisli Omer, ali odluči prepustiti se truckanju vagona i piću. "Da zatražimo još jednu flašu?", upita. "Naravno, zatražimo!", uzvrati Sait-beg, s ljubavlju gledajući tog mladića koji je tek stupao u život i bio potišten vjerovatno se prisjećajući sebe, proš¬losti, godina koje su protekle. Konobar je donio novu flašu. Omer se sjeti kako je nekad pio. Počeo je kad mu je umro otac, a navi¬kao se na to poslije majčine smrti. Veoma često se događalo da je, dok je u Istanbulu bio u inžinjerskoj školi, pio do zore, da se na Bejogluu zavlačio po mjestima za provod i da se u školu vraćao sasvim pijan. I u Engleskoj je bilo dana kad se opijao. "Da malo vidim kako je i vani", zaključio je nakon što je u u Istanbulu završio inžinjersku školu. Podbadali su ga i njegovi prijatelji. "Imaš para, imaš vremena, a nemaš nikoga za kim ćeš se osvrtati! Hoćeš li stalno čeprkati po ovom smetljištu?! Idi, vidi, hodaj, provodi se, a nešto malo ćeš i naučiti", govorili su. U Engleskoj se ponašao onako kako su mu govorili prijatelji. Potom se zaljubio, planirao se i oženiti tom djevojkom i nastaniti tamo. "Evo, i kod nas prave nešto dobro", pomisli gledajući u fla¬šu... Natrenutak se počeo kajati što se vraća u Tursku, što će biti primoran čeprkati po starom smetljištu, ali je sad bio radostan. Turska je bila njegovo smetljište i spram njegovih strasti. Međutim, Evropa je već odavno bila za¬uzeta. "Možda je ovo djetinjasto razmišljanje, ali plašio sam se tamošnjeg života", pomisli Omer gledajući etiketu na flaši. "Nebo mije tamo izgledalo kao da je olovno... U Turskoj je sve drukčije. Novo, spremno za mene..." "Ooo, mnogo pijete, gospodine. Boga mi, ne mogu Vas stići!" "Aa, da. Je li tako? Odjednom mi se svidjelo", postiđeno reče Omer. "Ali, dok pijete, gubi Vam se raspoloženje, šutite", reče Atija-hanuma. "Hajde, recite nam o čemu ste razmišljali... Ali, odmah!" Sait-beg pogleda svoju suprugu na način koji je govorio: "Ostavi dijete na miru, draga!" Osmjehnu se Omeru. Nastojao je poprimiti izraz koji je govorio: "Recite ako hoćete, a ako nećete - ostavite za sebe to o čemu ste razmišljali", ali izraz njegovog lica govorio je nešto drugo: "Zbilja, ko zna o čemu ti sad razmišljaš?!" "Razmišljam o sebi", uzvrati Omer. "Tako?!", reče Atija-hanuma i ponosno zabaci glavu unazad. "Šta mislite o sebi?" "Želim uraditi mnogo toga! Mislim da ću mnogo toga uraditi!" "Eee, naravno. Mladi ste Vi", reče Sait-beg. "Ne, ne kažem to", uzvrati Omer. "Želim reći nešto drugo. Mislim uraditi mnogo toga, ali to... To će biti nešto veoma novo...", osjeti da mu lice gori. "Kao da razumijem...", reče Sait-beg. "Ne mogu objasniti!"

Page 53 / 366

"Zato nam objasnite", Atija-hanuma to opet kaza nestašno, kao i malo¬čas kad je pitala o čemu razmišlja. Sait-begova sestra Guler-hanuma, koja je, otkako su sjeli za sofru, sa takvom pažnjom kao da čita knjigu, čitala jelovnik koji je čitala i tokom prethodnih objeda, podiže glavu i pogleda u Omera. "Imate li...? ima li uopće požude u Vama, Sait-beže?", upita Omer. "Kako to mislite, gospodine?!", uzvrati Sait-beg s osmijehom, pa nabra obrve. "Ima li u Vama strasti, gospodine? Da, strasti!" Kao da se nečega nastojao prisjetiti, Sait-beg se okrenu supruzi: "Imam li ja...?" "Ne, ne, Sait se ničeg ne laća! On je poput janjeta", reče Atija-hanuma. Nasmijala bi se, ali se uplaši izgleda Omerovog lica. Bila je kulturna, a čuvala se i grijeha. "Hvala Bogu, nisam pohlepan", kaza Sait-beg."Dovoljan mije ovaj život sa malim zadovoljstvima i malim problemima." Sada su se nasmijali. "Hvala Bogu, ja sam pohlepan", reče Omer i primijeti da ga Guler opet gleda. "Ne zadovoljavam se malim zadovoljstvima i malim problemima!" Htjede se izviniti, pojasniti samog sebe: "Želim uraditi mnogo toga. Ne želim se zadovoljiti malim. Ne znam jesam li jasan? Moja pohlepa nije ona pohlepa koja se osjeća prema nečemu konkretnom! Pohlepan sam prema svemu. Sve to, ovaj... Želim ovladati ži¬votom, svime što se pojavi ispred mene!" "Mladost, mladost...", promrmlja Atija-hanuma. "Šta je to čime želiš ovladati?", upita Sait-beg. "Sve", odgovori Omer. Uzeo je u ruke tanjir sa sirom, ali ne zato što je htio jesti već zato što mu ga je pružio Sait-beg. "Vidite, ovaj sir Francuzi jedu prije voća. Smrdi, zar ne? Ali, naviknete li se jednom na njegov miris..." "Dragi Saite, Omer-beg je pričao...", prekide ga Atija-hanuma. "Da, da, pa, eto, njega slušamo!" "Izgleda da sam mnogo popio", reče Omer uočavajući da ga sve troje posmatraju. "Aaa, molim Vas! Kako lijepo pričate!", kaza Atija-hanuma. "Moja hanuma uživa slušati nešto što je zabavno", reče Sait-beg. Pa, kao da je povjerovao da strijela nije pronašla metu, užurbano dodade: "Zainteresirana je za zabavne, lijepe priče, razmetanja! Molim Vas, na¬stavite!" "I ja sam zainteresiran", uzvrati Omer uzbuđeno. "Ja sam zainteresiran za sve, želim sve. Maločas ste pitali. Želim postići sve! Lijepe žene, novac, slavu, ugled, položaj! Vidite, želim to do bola, i to bez ikakvog ustezanja!" "Pazite, sos na mesu je veoma ljut", u maniru zaštitnika, upozori Sait-beg okrećući se prema supruzi i sestri. "Ovaj začin mi je poznat..." Omer je skroz pocrvenio. "Zainteresiranost za razmetanje, uzbuđenje, težnja za impresioniranjem žena...", mislio je. "Nikad neću moći sazriti, a već mi je dvadeset šest godina!" Odjednom se ubaci Atija-hanuma:

Page 54 / 366

"Ah, izgleda da sam Vas razumjela!", reče. "Vi ste savremeni Rastignac. Znate li ko je to? Ma, onaj iz Balzacovog romana Starac Goriot... Jedan ta¬kav. Osvajač14. Fatih... Da, tako bi to trebalo biti na mrskom, zar ne?" "Pocrvenili ste, gospodine", reče Sait-beg. "Previše griju ovi radijatori... Da zatražimo još jednu flašu?", kaza smješkajući se prijateljski i blagona¬klono. "Zatražimo!" "Da, da, osvajač, Rastignac", promrmlja Atija-hanuma uzbuđena svojim otkrićem. "Želim biti koristan na turskom", reče Omer iznenada. "Odabrao sam da sam osvajač!" "Veoma lijepo", uzvrati Atija-hanuma. "Hajde da se slikamo. Saite, hoće li uspjeti ovdje?" "Ali, iskreno rečeno, Vi baš i nemate držanje slično Turčinu", iznenada se Guler obrati Omeru. "Hajde, hajde, pustite sad to!", kaza Sait-beg. "Slušajte šta ću Vam ispri¬čati... Jednog dana u šumi se sretnu kornjača i lisica. Lisica..." Sait-beg je imao tanke i odnjegovane brkove. Dok je pričao, ta tamna linija je, skupa sa gornjom usnom, poigravala gore-dolje. "Sada se pripremamo za smijeh", pomisli Omer. Svi su se smijali nakon što Sait-beg završi priču. "Hajde, ispričaj i ono o zbunjenom slugi koji je miješao čaše...", reče Atija-hanuma. Nakon što se nasmijao prije priče, Sait-beg je započeo. I njegova supruga se, poput njega, tresla dok je pričao. Vagon-restoran je bio pun kao šibica. Za jednim stolom grohotom su se smijala četverica vremešnih ljudi i na¬zdravljali. Duga sijeda brada jednog od njih doticala je sto dok bi se smijao, presijavao se lanac koji je visio na njegovom prsluku. Za drugim stolom smijala se žena sa šeširom i ljubila dijete koje joj je spavalo u krilu. "Događalo se da se i ja mnogo smijem", pomisli Omer. Dok je bio u in-žinjerskoj školi, po čitav dan je znao provoditi u zafrkavanju sa nekim. Igrao je poker sa Muhidinom i Refikom, i sve su okretali na šalu... Osjeti dosadu prisjećajući se prošlosti. Uz to, i piće je činilo svoje, pa je gubio raspoloženje. Zato odluči slušati prepričavanje priča. Oko jedan poslije ponoći vagon-restoran se ispraznio. Ljuljajući se, priđe im konobar i obrati im se prijatnim glasom: "Uskoro zatvaramo, gospodo. Približavamo se Edirnama. Radi pasoške kontrole, pođite u svoje kupee." "Naravno, naravno. Odmah ćemo ustati", reče Sait-beg. 14 Ar„ fatih Nastupi zatišje. Žene uzeše tašne. Sait-beg plati račun. Atija-hanuma pogledala je kroz prozor. "Evo, to je melanholija", pomisli Omer. "Nestaje veselog raspoloženja zato što smo stigli u Tursku." Osjeti se usamljenim nakon što se oni pridigoše. "Možda će me pozvati u svoj kupe", pomisli. "Tamo ćemo nastaviti sa sijelom!", a idući za njima promrmlja: "Ma, nema veze. "Ja sam osvajač! Rastignac. Možda sam malo više popio, ali piće mi..." "Vidimo se nakraju, ujutro!" Rekla je to Atija-hanuma. Izgleda da je ona bila najpronicljivija. Omer pomisli da je toliko pohlepan da neće obraćati pažnju na malu usamljenost i melanholiju.

Page 55 / 366

Uspio ih je vidjeti sljedećeg jutra dok je voz ulazio u Sirkedži. Nagnuti kroz prozor, razgledali su lijevo-desno. Ušao je u njihov kupe i svima poje¬dinačno stisnuo ruke. Svi su rekli poneku prijatnu riječ. Sait-beg dobrodušno reče: "Sinoć sam razmišljao o Vama. Upravu ste. Budite ambiciozni. Toga baš i nema u našoj zemlji!" Omer odmahnu rukom kao da je rekao: "Ah, i tebe, čovječe! Jesu li ove riječi dostojne moga blebetanja?" Toj gesti se nasmješiše i žene koje su kra¬jem oka gledale one koji su na peronu dočekivali putnike. Obje su imale upadljive šešire sa širokim porubom. Atijahanuma zatren oka uslika Ome-ra. On im objasni da je uzbuđen i iziđe iz kupea. Nakon što je uzeo kofere, vidio ih je i idući prema carini. Šeširi na žen¬skim glavama djelovali su poput grana s voćem. Atija-hanuma je mahnula rukom ovom simpatičnom mladiću koji joj je bio interesantan. Sait-beg je još jednom ponovio želju da se vide u Istanbulu. Kad se njegov glas ra-splinuo u brujanju perona, Omer pomisli da je ganut. Idući prema carini, među onima koji dočekuju putnike, primijetio je i dijete koje je sinoć vidio na fotografiji u mornarskom odijelu. Bilo je u naručju stare dadilje, koja je izgledala tako kao da se žali, i isprazno mahalo rukom prema vozu. "Sve ću prevazići", pomisli Omer. Ušavši u zgradu carine, prvi put osjeti da je u Turskoj. U njemu se javi čudna ljubav, koju već odavno nije osjećao, tako da se teško prisjetio i uspo¬mene na nju. Neko vrijeme je tražio službenika kojem bi mogao pokazati svoje kofere. Potom stade u red ispred vremešnog službenika. Dok je čekao, neki otmjeni gospodin u dugom mantilu zakači ga ramenom i prođe ispred njega. Službenik im reče da tu uzaludno čekaju, jer kontrolu obavlja drugi kolega. Dođe do gurkanja dok su ulazili u drugi red. Iz neke sobe neko poče vikati nasav glas. A i čovjek sa šeširom, koji je čekao u redu, kaza da se ne¬potrebno izlažu mukama. Kad dođe red na Omera, carinskom službeniku se približi stariji službenik: "Dušo moja, pusti neka momak prođe! Nema ništa!" "Uredu, dobro, dobro!", uzvrati službenik prekoravajućim tonom i, bez otvaranja, obilježi kofere. Utom nosač, koji odnekud dotrča, zgrabi kofere iz Omerovih ruku. Na¬kon nekoliko sekundi bio je na Sirkedžiju. Na uglu se zaustavio tramvaj i izlazili putnici. Iza njega su čekala za¬prežna kola; kočijaš je palio cigaretu. Četverica nosača su na šipkama nosili ogromno bure prema Babialiju. Smetljar je ćaskao sa prosjakom koji je sje¬dio ukraj kaldrme. Otmjeni gospodin sa kišobranom u ruci išao je prema Karakoju. Iz zaprežnih kola istovarane su velike limenke i unošene u resto¬ran. Vozač taksija je u svome automobilu čitao novine. Žena je držala dijete za ruku i gledala u izlog prodavnice obuće. Iznad je bilo žuto, kao pero lahko nebo. Zrak je bio vlažan. "Kuda?", upita nosač Omera koji je rasijano motrio. "Na Karakoj." Odluči most preći pješke. Krenuli su iza otmjenog gospodina sa kišo¬branom u ruci. "Ja sam osvajač", pomisli Omer. Osjećao se lakšim; nakon mnogo godina, nebo ga prvi put nije pritiskalo.

Page 56 / 366

2. Bajramski ručak Nigan-hanuma je naslonila laktove na vezeni stolnjak i, podnimljena, gle¬dajući u porcelanske tanjire ispred sebe, razmišljala: "Dobro je što sam iznijela pozlaćeni komplet! Koliko godina stoji neupo-trebljavan u vitrini! I popodnevni čaj ćemo piti iz šoljica sa plavim ružama, koje je nena po majci pridodala mom ruhu. Šteta, razbile su se dvije šoljice iz kompleta. Zašto ne izvadim i ne dam da se prebriše srebreni komplet? Ako ne u ovakvim prilikama, kad se može koristiti srebreni komplet? Sve treba uputrijebiti što brže!" I vezeni stolnjak iznijela je proteklog Kurban-bajrama. Pošto je i on dio njenog ruha, znači da se pažljivo čuva trideset godina. Nigan-hanuma zapazi da se u njoj pobudila čudna želja da potroši, da sve koristi, sve što je skriveno u sanducima, dolarima, vitrinama, kutijama. "Kao da želim vidjeti kako se sve upotrebljava, cijepaju i flekaju prekri-vači, razbijaju tanjiri i šoljice, gube noževi i viljuške", pomisli. "Prošlo je tri¬deset godina otkako sam se udala. Više od šezdeset bajrama provela sam sa Dževdet-begom. A ovo je Kurbanbajram 1936. godine. Svi smo zajedno: moj muž, dva sina kao dva lava, kćerka, moje dvije slatke snahe i dvoje male unučadi." Sjedili su svi zajedno za stolom u kući na Nišantašu ispred prozora koji gleda na stabla lipe i poznati kameni nišan na uglu i čekali da kuhar iznese ručak. Nigan-hanuma je osjećala da se iz lustera, koji je upaljen zato što je tamno i kišovito, širi toplota. Uskoro će Nuri ući na prstima u trpezariju, na dva kraja pridržavajući veliku servisnu zdjelu, kako je to činio prilikom svakog bajrama. Svi su to očekivali i kao da ih je sve zanimalo kako će kuhar opet hodati na prstima. "Jeste li vidjeli? Iz jedne životinje, iz njenog stomaka, izišao je ogroman komad kamena, ove veličine!?" Refik, mlađi Nigan-hanumin sin, rukom je na stolnjaku nacrtao mali krug pokazajući palcem i vrhom kažiprsta. "Moga mlađeg sina uvijek je svašta zanimalo. Radoznalost je naslijedio od mene", pomisli Nigan-hanuma. Potom pogleda starijeg sina Osmana, koji mu je odgovarao: "Da, izišao je iz ovna, zar ne?" Pričalo se o životinjama koje su jutros zaklane u bašči iza kuće. Nigan-hanuma ubrzano zatrepta očima smatrajući da joj klanje dvoje janjadi i jed¬nog ovna prilikom svakog kurban-bajrama daje osjećaj moći. "E, a šta je sa ovim ručkom?" Dževdet-beg je, kao i uvijek, bio nestrpljiv. "Opet će jesti salatu", pomisli Nigan-hanuma i osjeti nelagodu vidjevši da njen muž, koji je sjedio pokraj nje, umazanom rukom drži viljušku. Po¬tom pogleda malog unuka Džemila, koji je pričao sa svojom starijom se¬strom. Šestogodišnji Džemil je osmogodišnjoj sestri Lali objašnjavao kako je ovan drhtao nakon klanja, a sestra mu govorila da je nju bilo strah gledati. Nigan-hanuma pomisli kako su joj oboje unučadi ljupki i zdravi. Njena kćerka Ajša, kao i uvijek, bila je šutljiva i zamišljena. Nuri iziđe iz kuhinje sa velikom zdjelom u rukama. Shvativši da ga je prije ostalih vidjela, glasom sretne žene koja priča bajku, Nigan-hanuma reče da je sve uredu. Zatim, iako mu nije gledala u noge, po pokretima nje¬govog tijela shvati da kuhar Nuri hoda na vrhovima prstiju. Trepćući očima, posmatrala je spuštanje zdjele na sto. Nastupi kratkotrajna tišina, pa poče veselje. Svi su gledali u zdjelu nasred sofre.

Page 57 / 366

U zdjeli su, ukrašene graškom, bile male kule od riže i meso isječeno na sitne komade. Meso nije bilo kurbansko. Sa donošenjem friškog kurban-skog mesa na sofru prestalo se kad je, prije devet-deset godina, opet nakon jednog ovakvog bajramskog ručka, a pomalo i pod uticajem likera, kojeg je tog jutra previše popio, Dževdet-beg povratio u ala turka zahodu na donjem spratu. Dževdet-beg je rekao da krivica nije do likera nego je to zato što je meso friško. Dodao je i još nešto neprijatno, nakon čega je, sljedećeg dana, Niganhanuma, u očevoj kući, u koju je sama otišla, plakala i grlila svoje se¬stre Turkan i Nigan. Friško meso, kako to kaže Dževdet-beg, ima odvratan miris i nije dobro za probavu. Nigan-hanumi je bilo drago što su donijeli takvu odluku. Uze kašike i pogleda svoje snahe. Obje su sjedile naspram njejedna do druge. Zadovolj¬no razmisli nekoliko sekundi, pa kašike pruži mlađoj snahi Perihan: "Hajde, sad ti podijeli". Bio je to izuzetan trenutak: zarumenjela, Perihan je gledala kašike u ru¬kama, Dževdetbeg je, kao što je i uobičavao, prvi gurao svoj tanjir, svi su se smijali, sretni što će početi ručak. Nigan-hanuma se uznemiri. "Kako je lijepa", pomisli gledajući mlađu snahu. "To što je kosu dotjerala u punđu potvrđuje da ima ukusa. Glas joj je sitan kao u miša. Ali, neka. Refik je zadovoljan životom. I ja sam sa Dževdetom bila takva kad sam tek došla u ovu kuću. Hvala Bogu, i sad sam takva. Tih dana smo nabavljali stvari za kuću. Bilo je lijepo živjeti u novoj kući, među novim stvarima." "Zar nema tanjira za salatu?!", progunđa Dževdet-beg. "Aaa, nisu stavili tanjir za salatu", pomisli Nigan-hanuma. "I da to ni ja nisam uočila!" Pozvala je slugu. Potom, krajem oka pogleda na mužev tanjir i rasrdi se vidjevši da je napunjen do vrha. "Poslije će ga uhvatitit san, neu¬godno će se osjećati", pomisli. Gledala je Dževdet-begovu sijedu kosu, koja se, prilikom svakog novog zalogaja, približavala tanjim, u njegov tanki i dugi nos. Primjećujući da je ispunjena ljubavlju, vrati se svome jelu, a nakon što uze nekoliko zalogaja zapazi da njen stariji sin Osman nešto objašnjava: "Za izbijanje rata u Evropi..." Nigan-hanuma je izvjesno vrijeme posmatrala starijeg sina, pa mlađeg, koji mu je odgovarao. Kao da je obuze neprijatan osjećaj usamljenosti zato što se, kao i obično, pričalo o ratu. Svakih tri do pet godina neizostavno je izbijao neki rat i čvrstom nepremostivom linijom odvajao muški svijet od njenog svijeta. Staviše, svi ratovi su, poput svih muških rasprava, u dlaku isti. "Ne raspravljajte više! Ne mogu vas razumjeti! Kad biste bar pričali o nečem drugom", pomisli. Sinovi su raspravljali ne obraćajući baš pažnju na majčinu želju. Osman je nastupao na način koji pokazuje da je svjestan da ono o čemu priča ne zanima nikoga, pa ni njega. Boja njegovog glasa bila je poput njegovog po¬gleda. Kao da je govorio: "Eh, šta da se radi? S vremena na vrijeme je po¬trebno nešto takvo!" A Refik, koji je, kao i njegov stariji brat, sa kravatom i u kaputu, pogledava desno-lijevo, odgovarajući mu u nekoliko riječi. Ponekad bi se našalio, kao da se svima želio izviniti zbog ovakve rasprave. Ali, ipak, bila je to ozbiljna muška rasprava. Nigan-hanumi se nikako nisu sviđale takve rasprave. Pomisli da ni ona, a ni ostali ne mogu reći ono što žele dok se ovako raspravlja. U takvim ra¬spravama muškarci su još više muškarci, a žene bivaju kao vaze.

Page 58 / 366

"Ali, ja vidim i razmišljam", promrmlja Nigan-hanuma i primijeti da se i njen muž uključio u raspravu. "Dobro, a šta ti, Nermin, kažeš o ovome?" Mora da se Dževdet-beg oteo prvom uzbuđenju zbog ručka. Voli bocka¬ti svoje snahe, zadirkivati ih. Nermin, starija snaha, zbuni se i pocrvenje. Pogleda muža, potom poče nešto govoriti. Ali, ne slušajući je, Dževdet-beg kaza: "Bravo, meso je dobro." Nermin ušuti. Nastade tišina. "Da, dobro je", nadoveza se i Nigan-hanuma. Opet nastupi tišina, dok se ne začu škripa escajga, smješkanje, kratke rečenice, zveckanje, pa svako poče pričati o svemu i svačemu, kako to biva u ovako bitnim prilikama. Trepćući, Nigan-hanuma punim plućima udahnu bajramski zrak. Zatim pomisli: "Opet sam počela treptati". Do iznošenja drugog jela, mladoga graha u maslinovom ulju, još se pri¬čalo o ratu, o posljednjim zbivanjima u Njemačkoj, o Refikovom prijate¬lju Omeru, koji se upravo vratio iz Evrope, o novoj slastičarnici u kvartu Osman-beg, o tramvaju na relaciji Mačka Tunel, o kome se govorilo da će ga Općina pustiti u promet. Dokje Emina-hanuma postavljala na sto mladi grah u maslinovom ulju, Nigan-hanuma pogleda na tanjir svoje kćerke Ajše i naljuti se; djevojka opet ništa nije jela. "Sve iz tog tanjira će biti pojedeno!", izgovori brzo. "Ali, mama", uzvrati Ajša. "Ovo... Ovo ovdje je masno!" "Ne! Tom mesu ništa ne nedostaje! Kako svi jedu?" Nigan-hanuma povuče pred sebe tanjir ispred kćerke, koja je sjedila po¬kraj nje, i poče rezati i odvajati masnoću sa komada mesa te skupljati na jedno mjesto zrna riže raštrkana po tanjiru. "Uvijek je to tako", pomišljala je. "Ova cura mi redovno zagorča dan!" Dokje gurala tanjir pred kćerku, osjeti da joj je to dozlogrdilo. "Rodi je, šesnaest godina titraj nad njom, čini sve od sebe, potom da bude nezdrava, tužna, namrštenog lica!" Progunđa: "Misliš li da svako može dobiti ovakvo meso?" "Pusti, draga. Ne miješaj se. Nek radi kako hoće. Zar danas nije Baj¬ram?!" To je kazao Dževdet-beg, otac koji bi uvečer, nakon povratka sa posla, poljubio svoju kćerku, koji je znao kako da ga kćerka zavoli, ali neodgovoran muškarac koji nije razmišljao o tome kakve će to posljedice imati! Nigan-hanuma se zadovolji time da namršti lice. "Ja odgajam, ti činiš razmaženom!" Svi su znali da taj mali pokret lica ima to značenje. "Da nije bilo mene, ova cura čak ne bi naučila svirati na klaviru", pomisli Nigan-hanuma. "Hajde, neka Perihan servira i grah!" Dok su jeli grah, pričali su o grahu, o snijegu koji je pao u neko doba sinoć i koga se za dva dana nakupilo po ćoškovima bašče, o tome da prošle godine u ovo doba, dakle prvog dana marta, vrijeme uopće nije bilo takvo, da je na sabah-namazu u džamiji Tešvikije Dževdet-beg podobro ozebao. "Opet nisam uspjela reći ono što sam namjeravala", pomisli Nigan-ha¬numa gledajući u pun tanjir ispred Ajše. "Dobro, a o čemu sam htjela go¬voriti?" Nije znala šta je to. Iznutra joj je dolazilo da kaže veselost. Ali, bili su veseli. Bajram je i veselo raspoloženje dolazilo je samo od sebe. "Kao što je govorila moja rahmetli mati",

Page 59 / 366

pomisli Nigan-hanuma. "Nigan, nešto mi se jede, kćeri, ali ne znam šta je to", govorila bi njena mati trepćući očima i sjedeći u fotelji u haremu konaka na Tešvikiji. Emina-hanuma je na sto stavljala ekmek-kadaif sa narančom, izum ku¬hara Nurija. "Završava se i ovaj ručak", mislila je Nigan-hanuma. Završavao se i taj ručak na koji se dugo čekalo. Završit će se i današnji dan, proći će i Bajram, a potom će se iščekivati drugi dani. S tugom će gledati kako se i oni završavaju. Bilo je vrijeme koje je proricalo uz mala svjetlucanja, bio je život poput vode koja se nije suprotstavljala. Slatko sa narančom bilo je veoma ukusno, kajmak je bio svjež, a i oni će, možda i naj¬više ovako, ostati i za večeru. Nigan-hanuma još jednom pomisli da izvadi komplete koje su skrivani u vitrinama i sanducima, ali se prepusti naslađi-vanju kadaifom sa narančom. Kao i uvijek, iza sofre se prvi podigao Dževdet-beg. A kad se, odmah za njim, pridiže i Refik, Nigan-hanuma pogleda na preostali zalogaj kadaifa i kajmaka u njegovom tanjim i pomisli: "Dobro, eto. Ali, da bar nauče da iza sofre ustaju zajedno sa ostalima!" Znala je da Dževdet-bega ničemu više ne može podučiti, ali bi Refik možda još mogao učiti; dvadeset šest mu je go¬dina. "Zašto da ja ostajem posljednja?", pomisli Nigan-hanuma kad vidje da je i Perihan ustala. I ona, polahko, nježnim pokretima, ustade i krenu prema Dževdet-begu. On je sjeo u fotelju ispred prozora, glavu naslonio unazad i prigušio oči. "Hoće li spavati? Prejeo se, opteretio se i hoće spavati", pomisli Nigan-hanuma. Gledajući Dževdet-begove oči kako se odupiru snu, njegovu sijedu kosu, primijeti da osjeća ljubav prema njemu, ali se htjela naljutiti. "Zaspat će! A ne bi trebao spavati! Popodne će doći Fuad-beg i njegovi..." Sofra i bajramski ručak bili su iza nje. Sluša zveckanje tanjira, ide prema Dževdet-begu i razmišlja: "Popodnevni čaj ćemo piti iz šoljica sa plavim ružama." 3. Popodne Dževdet-beg je ugledao optuživačko lice Nigan-hanume koje mu se pribli¬žavalo. "Dušo, malo ću ovdje otkunjati", pomisli kao da razgovara sa njom. "Ma, neću spavati... Drijemat ću. Malo ću zatvoriti oči, sjediti nepomičan. A možda i malko utonuti u san..." Sjedio je u fotelji u kojoj je uvijek sjedio, uživao u najvećem zadovolj¬stvu poslije bajramskog ručka, ali je osjećao da mu nedostaje to što neće moći leći i prepustiti se potpunom, čvrstom popodnevnom snu. "Uskoro ću zapaliti cigaretu", pomisli da bi se utješio. Razmišljao je o mirisu cigareta, koje je mogao pušiti tri puta u toku dana, kresanju šibice kojom će pripaliti. Potom shvati da su mu se oči zatvorile, jer su postojali samo zvukovi, mirisi i toplota. Čuo je poznate zvukove koji su dopirali sa trpezarijskog stola, od vrata koja se otvaraju prema uskim i malim stepenicama što se spuštaju pre¬ma kuhinji i trpezarijskom stolu, iz unutrašnjih soba, sa stepenica, iz bašče, sa stabala. Dolazili su i sa ulice i ispunjavali cijelu sobu, treskali su prozori, zveckao kristal. Čuo je kako Nermin priča sa svojom djecom, kako Emi-na-hanuma vuče papuče po parketu, kako Nuri u kuhinji otvara i zatvara česmu, kako Ajša, koja voli piti vodu poslije ručka, nalijeva vodu iz boka¬la, kako Refik prevrće stranice novina, kako se tramvaj polahko približava uglu. Sve poznate vibracije koje ulivaju povjerenje i mame čovjeka na san. "Ali, neću moći spavati", mislio je Dževdet-beg. "Doći će Fuad! Sjest ću sa Fuadom, pričat ćemo i sjećati se prošlosti... Prošlosti... Ove kuće... Historija čavrljanja ove kuće koju sam ispunio životom... Znam svu tu historiju. Kuću sam kupio 1905. Oženio sam se,

Page 60 / 366

bacili su bombu na Abdulhamida. Zatim, ustavnost je bila dobra. Kupio sam i bašču. Sve sam doveo u red novcem koji sam zaradio trgujući šećerom u ratu. Firma se razvila. Kad je Osman odlu¬čio oženiti se, izišli smo na gornji sprat; četiri godine nakon uspostavljanja Republike... Potom su došla unučad. Peć u koju se sad loži ćumur uzeli smo prije šest godina. Znam historiju svega, jer sam je ja kreirao. Kad je pušten u promet ovaj tramvaj što vozi za Mačku? Ovu kristalnu šećernicu otvorenog poklopca donijela je Nigan u svome ruhu! Sta pričaju?" "Hajde, popnite se nasprat i ležite", govorila je Nermin. "Htjeli smo bombona", uzvrati jedno unuče. "Beg-efendijina kahva. A Vi, mladi gospodine?" Bila je to sluškinja Emina-hanuma. "Šššš! Ne galamite!", šaputala je Nigan-hanuma. Neko je hodao na vrhovima prstiju. "Ideš li odmah u svoju sobu?" Bila je to Perihan. "Ne igrajte se gore!", reče Osman. "Odmah na spavanje!" "Došli su čuvari, čekaju", govorio je kuhar Nuri. "Sići ćeš kad dođe amidža Fuad. A sada, hajde, lijepo spavaj!" "Preksutra ćemo ići teti Mebruri. Sutra idemo tetki Šukran." "To... Eto, to", pomisli Dževdet-beg. "Sve je zbog toga: ova umirujuća toplina, peć koja grgolji, zvukovi koji miluju uši, kuća koja funkcionira kao sat." Bila je uvijek privlačna i široka kao san. "Sad su me još više zapazili", pomisli Dževdet-beg osluškujući kratkotrajnu tišinu. Shvati da, kad to hoće, ne mora ni zaspati. Pretjerao je s jelom, pušilo mu se, uskoro trebaju donijeti kahvu. Zatvorio je oči da bi ga mogli gledati i osjećati poštovanje. "Setaju, zijevaju, pričaju, jedu bombone, pogledaju na mene koji sjedim u fotelji... Potom će pozaspati, ići u bajramske obilaske... Aaaa! Ne želim sutra sa Ni¬gan ići u stari pašin konak. Ne želim vidjeti ni pašine sinove... Ali, sad ne želim o tome razmišljati. Želim osluškivati ove pokrete, zvukove, mirise..." "Kahva!" "Dževdet-beg, kahva!" Eto, to nije uspio zapaziti! Otvori oči. Svjetlost mu zasmeta, ali brzo se priviknu. Pred njim je bila Emina-hanuma. Spuštala je findžan na tronožac uz uzglavlje. "Zapalit ću cigaretu", pomisli Dževdet-beg, pa sa tronošca, gdje ih je jutros ostavio, uze kutiju Yake i šibicu; cigareta bila mu je najveće dnevno zadovoljstvo. Porodični doktor Izak zabranio mu je da puši više od tri cigarete dnev¬no. Prije šest mjeseci imao je srčani napad. Doktor smatra da je bio veoma ozbiljan, ali on ne misli da treba pridavati posebnu pažnju. Cigarete su mu morale biti sasvim zabranjene, ali doktor nije mogao izdržati Dževdet-be-govo navaljivanje, pa mu je, nakraju, dozvolio tri cigarete dnevno. Džev¬det-beg puši po jednu poslije doručka, ručka i večere. Niganhanuma mu prebrojava cigarete u kutiji. U početku je Dževdet-beg pokušao sa nekoliko trikova, ali je uhvaćen, a Nigan-hanuma je plakala i urlala. Sad je pušio drugu današnju cigaretu. "Smanjio sam pušenje, ali se ništa nije promijeni¬lo", mislio je. "Opet mi je loše poslije penjanja uz stepenice, opet ponekad gubim dah, opet živim u strahu."Još jednom se oneraspoloži time što neće moći spavati. Završavajući s cigaretom, ču da je veliki sat sa klatnom na srednjem spra-tu označio dva sata. Nigan-hanuma reče da kasne Fuad-beg i njegovi.

Page 61 / 366

"Samo što nisu... Samo što nisu...", uzvrati Dževdet-beg. Nastupi duže zatišje. Prođe tramvaj. Refik smota novine i sa suprugom se pope na sprat. Emina-hanuma pokupi prazne findžane. Nigan-hanuma pogleda kroz prozor. Dževdetbeg osjeti kao da su mu se oči ponovo zatvo¬rile. Potom na kapiji zazveča zvonce sa staklenim kuglicama. "Došli su", reče Nigan-hanuma i ustade. Misleći o svakom pokretu, Dževdet-beg siđe za suprugom u hodnik sa ogledalima. Dok je Nigan-hanuma otvarala kućna vrata, Dževdet-beg se ogledao u velikom ogledalu sa širokim ramovima. Tijelo mu je bilo poput jadikovanja iz slatke stare pjesme: kravata se iskrivila, hlače visile, kosa raz¬barušena, a lice i kaput zgužvani. Krupne šake provuče kroz kosu, kao da je miluje. U šezdeset osmoj je, ali su mu se oči još uvijek sjajile. "Malo mi je izrasla grba, kao da sam se smanjio uvisinu, ali to je sve", pomisli. Na ulici bi ga svi posmatrali sa osmijehom i ljubavlju. Najhitnije je bilo to što nije bio ružni i odvratni starac. Osjećajući se oraspoloženim, krenu prema vratima. Uzbudi se gledajući kako se Fuadbeg, njegova supruga i sin brzim koracima približavaju ste¬penicama. "Svaka čast, gospodine, svaka čast!", reče načinivši dva koraka prema nji¬ma. Zagrli se sa Fuadom, stisnu ruku Lejla-hanumi, a Remziju, koji ga polju¬bi u ruku, pomilova po glavi. Osjeti tugu milujući mladića po gustoj kosi. Ceremonija susreta ne potraja dugo. Nakon što su se zagrlile, žene su se poljubile povijajući gornje dijelove tijela. Dževdet-beg pomisli kako nije navikao na tu sklonost ljubljenju. Izgleda da ni žene nisu navikle. Kao da su, gledajući se poslije ljubljenja, mislile: "Uradile smo ono što trebamo uraditi. Kako li izgledamo dok se ljubimo?" Veselje poče kad pređoše u prostoriju za dnevni boravak. Dževdet-beg s ljubavlju gleda Fuad-bega: "Eto, Bajram... Eto, još jedan bajram", promrmlja. Nigan-hanuma i Lejla-hanuma pričale su o hladnoći. Dok je Lejla-ha-numa tumačila da su došli pješke od Šišlija, od kuće njenog oca, i zdra¬vim pokretom zabacila ramena unazad, Dževdet-begu naumpade da se nije mogao naspavati. Potom Nigan-hanuma kaza da je ozebla jutros dok su klali kurbane. Dževdet-beg ispriča da je džamija bila hladna; još uvijek je odlazio na bajram-namaz. Lejla-hanuma reče kako njen otac nije dobro sa zdravljem. Kad Dževdet-beg upita šta je Mustafa-begu, Fuad-beg kaza da mu punac ima problema sa bubrezima. Nigan-hanuma reče da se i muž tetke Mebrure žali na bubrege i da je u Cirčiru. Dodade da je Remzija brzo porastao, da se odjednom razvio uvisinu. Lejla-hanuma potvrdi da se njen sin brzo razvio i da su mu se zubi pokvarili. Utom Nigan-hanuma zatraži da Emina-hanuma pozove njene sinove, snahe, kćerku i unučad. "Svi su već pospali", pomisli Dževdet-beg. "Niko i ne obraća pažnju na goste! Ostarjeli smo mi!" Njegovi sinovi, snahe i unučad veselo su se spustili sa gornjeg sprata. Poput leblebija, njihove glave promoliše se u sobu i izgrliše se sa gostima. Dževdet-beg još jednom tužno pomisli: "Spava mi se... Svi su zdravi, ži¬vahni...", pa, zaključivši da mu kahva nije razbila san, odluči slušati šta se priča. Lejla-hanuma je govorila o svome sinu Remziji. Gledajući čas u njega, čas u domaćine, pričala je da je dijete u posljednje vrijeme postalo nepo¬slušno. Svi su se smješkali i blagonaklono to prihvatali zato što se smješkala dok je pričala, a njen debeljuškasti sin, kao i ostala djeca vična tome, klatio se na nozi. Nigan-hanuma je s razumijevanjem

Page 62 / 366

odgovarala Lejla-hanumi. Govorila je da se svako dijete u toj dobi pomalo osili i navodila primjere svojih sinova. Slušali su je veselo i s pažnjom. Nigan-hanuma zatraži da sluškinja pozove Ajšu. Lejla reče da je dugo nije vidjela. Zato što je sad Ni¬gan-hanuma bila na redu da jadikuje, Lejla-hanuma je strpljivo i, kao što su svi očekivali, blagonaklono slušala kako se žali na svoju kćerku, te ona poče hvaliti Ajšu i reče da joj je veoma draga. Potom su izvjesno vrijeme pričali o jučerašnjoj tramvajskoj nesreći na uzbrdici Sišlija koja je odnijela četiri života i o čemu su opširno pisale sve novine. Niganhanuma upita je li se čaj napario. Svi zabezeknuto poledaše u sat. Počeše pričati da je vrijeme prošlo veoma brzo. Utom, pomislivši da je uhvatio novu priliku za osvježavanje zajedničkih uspomena sa Fuad-begom, Dževdet-beg pogleda svoga starog prijatelja, ali vidje da je on zauzet nečim drugim: Osman i Fuad-beg raz¬govarah o nečem što je toliko ozbiljno da se tako ne može pričati prilikom bajramske posjete. "Hoće da mene potisnu", pomisli Dževdet-beg. Znao je da je ono o čemu su govorili bilo u vezi sa budućnošću uvozno-izvozne firme koju je osnovao zajedno sa Fuad-begom. Firma, koja je osnovana nakon ustavnosti,15 kad se Fuad-beg iz Soluna preselio u Istanbul, oslabila je poslije uspostavljanja Republike, a posljednjih godina izgledala je kao da će ponovo stati na noge. Na njenom čelu bio je kicoš koji je u Evropi završio ekonomiju. Osman je zastupao mišljenje da ga treba smijeniti i firmu direktno spojiti sa svojom. 15 Misli se na period ustavnosti Osmanlijskog carstva, (op. prev.) Što se tiče Dževdet-bega, on je smatrao da Osman nije upravu i da ta firma nije bitna. A Fuad-beg je, kao i uvijek, bio raspoložen za promjene koje su u njegovu korist. "Izostavljaju mene, ja sam ostario", pomisli Dževdet-beg. "Ni Fuad nije mlađi. Ali, on se kasno oženio. Oženio se nakon ustavnosti, a napravio je i dobar posao", pa Dževdet-beg krajem oka pogleda Lejla-hanumu. "Uza sve, nije se ni namučio kao ja... Zdrav je poput vola!", te odluči pozabaviti se nečim drugim. Prisiljavao se misliti o nečem drugom da bi zaboravio okus gorkog lijeka u ustima. Potom podiže glavu. Uperi pogled ka gipsanom reljefu u uglu tavanice koji mu je privukao pažnju kad je obilazio ovu kuću prije nego što je kupio. Debeljuškasti anđeli letjeli su među lovorovim gra¬nama, manjim i većim ružama. "Rekoh, da zasnujem ala franga porodicu, ali, nakraju, svi su postali ala turka", pomisli i osmjehnu se prisjećajući se šale koju je svojevremeno izveo njegov rahmetli brat. "Nakraju, postadoše ala turka svi koji su željeli biti ala franga, a to je, opet, posebna vrsta ala turka!" Pogled sa anđela spusti na ljude. I dalje razgovaraju. Fuad-beg priča, Osman klima glavom. Gledajući ih oštro, želio im je pokazati da mu se ne sviđa takva bliskost. "Kad bi se naučili da odvoje porodicu od trgovine." Opet podiže glavu. Kao da mu se smješkao jedan od anđela. Onda usmjeri pogled ka stvarnom svijetu. "Još uvijek pričaju", promrmlja. "Cijelo jutro su me ljubili u ruku, ali niko ne obraća pažnju na mene." Cu se sviranje iz sobe u kojoj je bio klavir i sedefni komplet. Primijetio je da je maločas Ajša otišla tamo. Muzika je bila piskava, neuravnotežena i hladna; ništa nije mo¬gla prikriti. "Nekad je i Nigan svirala. Uzbudio sam se kad sam je čuo prvi put, s ponosom sam to pričao drugima, ali nikad se nisam mogao navići na tandrkanje tog klavira!" Emina-hanuma je unijela čaj. Dok su ispijah čaj, Nigan-hanuma je pričala da su porculanske šoljice sa plavim ružama hedija rahmetli njene nene po majci. To je, u kontekstu us¬pomena, pričala i proteklih

Page 63 / 366

bajrama i u drugim prilikama, ali njena priča je i dalje nailazila na razumijevanje; svi su je slušali sa pažnjom. Zatim Lejla-hanuma ispriča o svojoj uspomeni na šećernicu koja joj je ostala od majke. Umiješa se i Perihan i kaza da takvu srebrenu šećernicu ima i njena majka. Okrećući se prema svojoj kćerki, Nigan-hanuma joj reče da pojede još koji mali burek. Dok se pričalo o tome kako kuhar Nuri pravi te bureke, baš se on pojavi i, objasnivši da je poštaru dao bakšiš, Dževdet-begu pruži dvije kuverte. Dževdet-beg prepozna rukopis na prvoj kuverti. Sadik, računovođa firme, imao je naviku svakog bajrama poslati čestitku Turskog zrakoplovnog druš¬tva. Dževdet-beg otvori kuvertu i pogleda sliku aviona koji se probija kroz oblake. "Uvijek isto", uzdahnu, ali ne osjeti tugu. "Ne žalim se", promrmlja. "Samo, već sam ostario!" Drugu kuvertu otvori polahko, bez zebnje. Uplaši se prisjećajući se potpisa koji je izražavao poštovanje njemu i njegovoj porodici. "Ko li ono bi?", prošapta. "Zija Električar. Naravno, Zija Električar!" I on je uzeo isto prezime kad je, prije dvije godine, usvojen zakon o prezimenima. Primače pa odmače glavu, kao da ne vidi i nastoji razabrati slova. "Poslao sam ga i otišao je da bude vojnik! Da, vojnik!" Zija Električar bio je vojnik, ali nije predstavljao lijepu uspomenu. Dževdet-beg vrati papir u kuvertu. "Zašto nas se odjednom sjetio poslije toliko godina?", pomisli. Više nije pomjerao glavu naprijed-nazad, već lijevo-desno, kao kad više puta uzastopno razmišlja o istome. Odluči misliti o nečem drugom, da ove gluposti smetne s očiju. "Od koga su čestitke?", upita Fuad-beg. "Od nekoliko odanih prijatelja",16 odgovori Dževdet-beg i namršti se. "Ooo, od Vaših poznanika iz Vefe?" "Ne, ne! I ti znaš da više nemam nikakve veze sa Vefom", uzvrati Džev¬det-beg i namršti se ljuteći se na tu glupu igru riječi, pa potraži nešto ljepše za razgovor i izraz lica mu se smekša: "Privodi se kraju izgradnja naše kuće na Hejbeliadi", reče. To nije bila nova tema, ali je ipak bila tema. "Krajem mjeseca, ako Bog da, bit će postavljen krov... Kažem, da odemo tamo naproljeće. Naravno, doći ćete i vi! Uveli su novi brod. Od mosta se stiže za dva sata." "Veoma me raduje", odgovori Fuad-beg. "Da, tako smo riješili i pitanje ljetnikovca", nastavi Dževdet-beg i baci pogled na Niganhanumu, stidljivo pogleda kroz prozor, na nišantaški trg. Dok se spuštala noć, zvonce na avlijskoj kapiji javi se još jednom. Potom se, u hodniku sa ogledalima, sa stepeništa začu vika. Jedno unuče grohotom se nasmija. Ubrzo uđe zgodan mladić, krupan, širokih ramena. "Ja sam prvi ugledao i prepoznao Omer-bega", reče kuhar koji je gledao kroz odškrinuta vrata. "Omer. Kako ga nisam prepoznao?", pomisli Dževdet-beg gledajući ži¬vahnog mladića. Pružajući mu ruku da je poljubi, začudi ga sjaj mladićevih očiju. Dao mu je malo vremena da se rukuje i bajramuje sa ostalima. Potom, želeći da mladić iz kojeg izbijaju mladost i zdravlje sjedne do njega, pokaza na stolicu pokraj sebe. "Hodi, ovamo. Hajde, da mi pričaš! Sta si radio tamo? Sta ćeš sad raditi, kako je tamo? Hajde, pričaj!" "Sada namjeravam raditi na relaciji Sivas - Erzurum", odgovori mladić. 16 Vefalidost, blizak prijatelj, ali, u isto vrijeme, može značiti i prijatelj iz Vefe. Vefa je istanbulski kvart u kome je nekada živio Dževdet-beg (op. prev.)

Page 64 / 366

"Čak u Sivasu?", upita Dževdet-beg. Mladić potvrdi glavom. "Bravo, bravo! Dobro, a šta si radio u Evropi? Kako je tamo? Pričaj da čujemo." Omer poče pričati o tome kako je studirao, u kom gradu je boravio, o tamošnjem svakodnevnom životu, ali Dževdet-beg ubrzo shvati da ga ne sluša, da mu pozornost ne skreće ono što on priča već energija i mladost koje je širio prostorijom. Svi su slušali zdravog i pametnog mladića koji je došao iz Evrope, koji je pričao o Evropi - kao da su svi opčinjeni mladošću koja je ispunjavala sobu, a ne njegovim riječima. Kao da su, gledajući njega, na vidjelo htjeli izvući neku skrivenu vrijednost koju oni nisu imali, a koje je Omer imao u izobilju, ali za koju se, isto tako, nije znalo šta je to. Tu tajnovitu vrijednost trebali su pronaći i njome se okoristiti. "Mladost... Mladi su drukčiji...", promrmlja Dževdet-beg poslije nekog vremena. "Poljubio me u ruku, ali me nije, kao ostali, pogledao kao staru sliku, kao stvar koja će se razbiti ukoliko joj se ne iskaže poštovanje... Gdje je to naučio? Tamo?", uzdahnuo je duboko. Tamo je i sam jednom išao, zajedno sa Nigan-hanumom. Obišli su Evro¬pu druge godine braka. Izvjesno vrijeme zadržali su se u Berlinu, ali poslije nisu išli. Uprkos tome što je cijeli njegov život bio trgovina sa inozemstvom, Dževdet-beg je odlazak tamo smatrao suvišnim troškom. Ukoliko treba trošiti novac, smatrao je da ga treba uložiti u firmu ili u nešto trajno, kao što je to kuća na Hejbeliadi. Pomisli kako mu je sad prvi put poljuljano to uvjerenje, ali se nije dugo zadržavao na toj misli, jer ostaci uspomena i nove ideje u njemu više nisu budili ništa izuzev ispraznog i nepotrebnog umora. "Želim odspavati", prošapta, pa ipak odluči ponovo slušati Omera, ali on više nije pričao ništa zabavno: okrenuo se Nigan-hanumi, pričao o svojoj tetki i tetku, da je u vozu vidio Sait-bega, a Nigan-hanuma je pričala da je njihova svadba bila tamo upriličena. Kao da su žene shvatile da neće uspjeti pronaći skrivenu vrijednost koju su tražile, pa, da bi suzbile čaroliju, odlučiše Omeru postavljati obična pita¬nja ne bi li ga izjednačile sa sobom. Dok su donosili novi čaj, Omer i Refik ustadoše govoreći da će se popeti u radnu sobu. Dževdet-beg se naljuti na njih zato što su ga ostavili samog, što su odnijeli onu zdravu energiju mladosti koja se širila prostorijom. "Kako li me doživio?", pomisli gledajući za Omerom, a kad je sat na srednjem spratu otkucao šest, osjeti umor. Jutros je ustao rano, po navici još iz Akhisara, na bajram-namaz je otišao u džamiju Tešvikije, ozebao, pred podne pio liker, pretjerao sa ručkom, nije mogao odspavati, nije se pretjerano uključivao u bajramsko sijelo, slušao je sebe i druge. Sad je bilo ikindijsko vrijeme na Bajram. Ništa nije nedostajalo, ali je imao osjećaj teške neprijatnosti koja se za čovjek lijepi poput vlage. "Sada ne želim ništa drugo osim sna", pomisli Dževdet-beg, zijevnu, s uži¬vanjem spuštajući vilicu, ali ne rastvarajući usne. Navriješe mu suze.

4. Stari prijatelji Popeli su se u radnu sobu. Omer pažljivo pogleda okolo, kao da je u sobi bilo nešto što je zaboravio prije četiri godine. "Eee, kako si sve zatekao?", upita Refik. "Kad sam došao u pisarnicu, nisam mogao poznati tvoga oca", uzvrati Omer. "Veoma je ostario!"

Page 65 / 366

"Da, veoma se promijenio posljednjih godina!" "Prije četiri godine bio je energičan, zdrav", reče Omer. "Savio se, izbacio grbu. Postao je ovakav. Zatim, veoma teško govori." "Loše, loše!" "Da, žao mi je", reče Omer. "Knjige, knjige...", promrmlja približavajući se policama s klizećim staklima, pa sage glavu i poče čitati sa hrbata. "Čitaš li sve ove knjige?" "Kupujem, ali ih ne čitam!", nasmija se Refik. "Planiram čitati, ali, eto, ne da mi se... Hoćeš li cigaretu?" "Zato što si se oženio?" "Ako hoćeš otvoriti, gurni sa druge strane", uzvrati Refik, pa, želeći pro¬mijeniti temu, priđe prijatelju i gurnu jedno od klizećih stakala. Omer uze knjigu sa jedne police. Pređe za sto. "Muhidin čita", reče. "Šta je s njegovom poezijom?" "Uskoro će doći. Ostat ćeš na večeri, zar ne?" "Ne! Idem na Ajaz-pašu. Obećao sam jednom rođaku. Možda ga znaš... Muhtar Lačin, narodni poslanik iz Manise..." "Sta ti je on?" "Zamršeno, Boga mi. Ilije moja mati polusestra njegovoj rahmetli ženi, ili postoji neka druga rodbinska veza između moje matere i njegove žene, sad se ne mogu sjetiti." "Ti si sve zaboravio!", uzvrati Refik ljutito kao da se uvrijedio. "Ne, prijatelju! Samo se ne mogu sjetiti tog rodbinstva. Inače, ništa dru¬go nisam zaboravio." "Dobro, kako si sve zatekao?" "Ovo u ovoj sobi je isto", odgovori Omer zagledajući po sobi. "Ništa se posebno nije promijenilo. Sve je isto! I ova kuća je cvrkutava kao što je bila svakog bajrama", pa dodade osmjehujući se: "Cvrkutavija je. Broj vam se povećao!" Kao da se nečega sjetio, Refik-beg se osmjehnu. "Da, eto, ja sam se oženio", dodade zacrvenivši se. "Dobro si uradio." "Eto, ja sam se oženio. Supruga mi je, vidiš, lijepa. Veoma je volim. Idem u kancelariju. Umjesto inžinjerstvom, bavim se trgovinom zajedno sa ocem, ne stignem čitati knjige koje kupujem. Oženio sam se, to je sve što sam učinio za četiri godine! Ali, ne žalim se", nastavi Refik ne obraćajući pažnju na njega. "Zašto bi se žalio?", uzvrati Omer i pogleda knjigu, pa ustade i vrati je na policu. "Ni ja za to ne mogu odvojiti vrijeme. Prije sam uspijevao pomalo čitati. Ne razumijem kako to sad rade. U meni ključa. Izdašno ću živjeti. Uradit ću mnogo toga." Hodao je po sobi. "Uradit ću mnogo toga!" "Jesi li odlučio? Ideš li na željeznicu?" "Da! Ali... Dolje sam tako rekao, zar ne? Još nisam donio odluku. Ali, nije toliko ni bitna odluka. Bitna je želja da uradim mnogo toga. To sve više narasta u meni... Razumiješ li me? Želim uraditi mnogo toga. Sve potpuno poremetiti, ovladati svime... Daj mi cigaretu... Razumiješ li me?" "Razumijem te vrlo dobro", odgovori Refik priključujući se prijatelje¬vom uzbuđenju. Omer se zaustavi ispred prozora: "Pogledaj ovo dvorište. Ne mijenja se. Ova stabla kestena i lipe bila su ista prije četiri godine. A ja hoću da se sve promijeni, u brzom klokotanju, da sve prašti, želim da se sve okreće! Ne, ni to nije ono što, zapravo, želim. Želim da to bude moje! Da na tome ostavim svoj trag, da sve ispreturam...", i nastavi hodati po sobi. Refik ga je slušao s uzbuđenjem. Osjećao je da se u njemu budi neka zapretena energija te je povremeno izgovarao: "Da, da!"

Page 66 / 366

Odjednom se otvoriše vrata i uđe sluškinja sa poslužavnikom za čaj. "Momci, donijela sam vam čaj! Omer-beže, prepoznala sam Vas čim sam Vas ugledala. Nimalo se niste promijenili. Stavila sam i limun u čaj. Ooo, kako se sjećam!" "Sjajno, iskreno govoreći!" "Vidi, opet mi se smijete", reče žena. "Nimalo se niste promijenili! I mi smo takvi..." Izlazila je iz sobe sa poslužavnikom. Pogleda Refika. "Jedino se mladi gospodin oženio... Da vam donesem burečiće?" "Ne treba", uzvrati Refik i stidljivo pogleda Omera. "Reći ću ti slijedeće o ovom braku", reče nakon što se vrata zatvoriše. "Perihan mi se veoma..., veo¬ma dopada. Htio sam i tebi reći da se oženiš. Odustao sam. Niti ti govorim da se ženiš, a niti da se ne ženiš!" "Zašto to?" "Ne znam, ne znam", prošapta Refik nabrzinu. "Rekao sam ti, eto, ali ne znam", reče strahujući da ne izgleda kao da se žali. "Kako bi trebalo biti? Da... O tome možemo više pričati... Ali, ne danas, zar ne? U ovoj vrevi se niočemu ne može razgovarati... Takav je bajram! Pričali bismo večeras kad bi ostao na večeri. Znam, ne možeš ostati!", pa nervozno zapucketa prstima. "Razumijem te", reče Omer smješkajući se. "Razumiješ li i ti mene?" "Naravno, naravno... Pričat ćemo o tome kasnije. Dolje ćemo nastaviti čajnik, kao što smo to prije radili. Doći će i Muhidin. Razgovarat ćemo do zore! "Zbilja, gdje se on zadrža?" Utom se otvoriše vrata. Uđe Osman smješkajući se. "Merhaba, mladići, merhaba", reče. Bio je nekoliko godina stariji od njih, ali je volio nastupati u dobroduš¬nom stilu. "Opet ste pronašli jedan drugoga i povukli se iz društva... Pokera, ima li pokera?" Vrtio je rukama kao da dijeli špil karata. "To je bilo prije četiri godine", uzvrati Refik starijem bratu. Osman prasnu usmijeh, kao da su to bile posebno smiješne riječi. "Zašto da i sad ne bude ono čega je bilo prije četiri godine?" "Naravno!", odgovori Omer. "Možda ćemo opet igrati." Potom, da bi podsjetio na staru šalu, reče: "Mi smo četiri godine ovdje igrali poker, a vaša majka je dolje sjedila. Mi smo postali inžinjeri, a ona ništa!" Osman se gromoglasno nasmija. Bila je to stara šala koju je Nigan-ha-numa neprestano ponavljala, ali Osman se smijao kao da je čuje prvi put, pa potapša Omera po leđima. Iako je to bilo neočekivano, bio je to odmjeren pokret. "Da, četiri godine pokera... Izbacili biste sedmice i igrali utroje! Je li, a šta je sa trećim?" "Muhidin je rekao da će doći", reče Omer. "Samo sam ga jednom uspio vidjeti!" "Ostaješ na večeri, naravno", reče Osman. "Sta? Ali, može li to tako? Do¬bro, dobro. Hajde, pričaj nam bar još malo. Sta si radio u Londonu? Daleko su ispred nas, zar ne?" "Daleko ispred!" "Da, ali i kod nas se nešto radi. Kako ti se čini sve ovo što si zatekao? Napredak, jesi li uočio napredak?" Otvoriše se vrata. Uobičajeno oštrim i nervoznim pokretima, uđe Muhi-din. Osmana odmjeri pogledom kao da ga nije prepoznao. "Ah, evo, dođe i treći", kaza Osman. "Upravo smo pričali o tebi." Izgleda da Muhidin nije mogao prihvatiti tu ustreptalost, jer sa Osma-nom nije bio pretjerano blizak.

Page 67 / 366

"Sta ste pričali?", upita uz podrugljiv osmijeh. "Pričali smo o tebi", odgovori Refik. "Pričali smo o tome kako smo ne¬kad igrali poker!" Muhidin se rukova sa Osmanom. "Kako ste?", upita gledajući Refika i Omera. Sjede u fotelju u uglu, uze novine i poče ih prelistavati. "Da, da ja ostavim mladiće nasamo", reče Osman ali se neočekivano za¬ustavi baš kad je izlazio i okrenu se Muhidinu: "Sta je s tvojom knjigom poezije?" "Dobro, dobro", progunđa Muhidin. "Da, mlade treba ostaviti nasamo. Oni su postali inžinjeri, a moja majka ništa", pa se još jednom gromoglasno nasmija i pritvori vrata za sobom. "Šta je to? Nešto si zlovoljan?", upita Omer Muhidina. "Znaš da ga ne volim", odgovori Muhidin pokazujući glavom prema vra¬tima. "Ili si možda zaboravio?", pa se okrenu Refiku: "Ne ljutiš se na mene zato što ne volim tvog brata?" "Ne, dušo draga!" "Eee, šta ste pričali o meni?" "Ništa, bolan! Opet stare šale", odgovori Omer. Nastupi tišina. Nikome se nije pričalo. Čula se galama sa donjeg sprata i otkucavanje sata ispred vrata. "I porodično veselje u ovoj kući...", reče Muhidin, pa ustade, skide nao-čare i maramicom poče brisati stakla. "Ne voliš?", upita Omer. "Iskreno, ne mogu se odlučiti. Treba li nešto takvo voljeti ili treba mrzi¬ti?" Omer se osmjehnuto približi Muhidinu. "Shvatam te!", reče i stavi ruku na njegovo rame. Postoje bio znatno visočiji od Muhidina, to je podsjećalo je na saosjećaj-nost živahnog starijeg brata. "Omer mi je malo pričao o sebi", reče Refik. Sjedajući u fotelju, Muhidin stavi naočare. "Sta si rekao?!" "Drugom prilikom ćemo o tome", odgovori Omer. "Onda, dobro. Ni ja se, inače, neću dugo zadržati. Ići ću na Bejoglu. Obe¬ćao sam, došao sam te vidjeti!" "Još uvijek Bejoglu, hah!", reče Omer. Kao što su i očekivali, Muhidin se nije nasmijao. Nije zauzeo ni stidljiv, a ni šarmerski stav. Nabrao je obrve i bacio oštar pogled. Vrata se opet otvoriše i ponovo uđe Emina-hanuma sa poslužavnikom. Na poslužavniku su bile tri šoljice čaja. "Tebe sam vidjela, tebe!", prijekorno se obrati Muhidinu. "Odmah si ovamo pobjegao!", pa, vidjevši da je namršten, ne kaza više ništa; pokupi prazne šoljice i iziđe. "Popeo sam se ovamo ne zagledajući po donjem spratu", reče Muhidin kao da se izvinjava. "Vidim, imaju neki gosti..." "Svratit ćemo zajedno pri odlasku", reče Omer. Opet nastupi tišina. Slušali su žamor sa donjeg sprata. "Dobro, o čemu ste maloprije pričali?", upita Muhidin. "Dušo moja, ja sam malo pričao o svojim planovima i idejama. A on je meni spomenuo svoju ženidbu. Ili..."

Page 68 / 366

"Da, da, o tome smo, eto, pričali", uključi se Refik, a na spominjanje že¬nidbe osmjehnu se sasvim bezbrižno i spokojno. "Brak je ovog načinio veoma poslušnim", reče Muhidin pokazujući na Refika. "On je uvijek bio poslušan", uzvrati Omer i nasmija se. "Tako je, tako je. I to previše poslušan", dodade Muhidin i prasnu u smijeh. I Refik se nasmija, ali zapazi i neodređen osjećaj krivice. Potom je Mu¬hidin pričao o nekom školskom kolegi s kojim se sreo na ulici. Kao da je to bio jedan od onih ljudi koji žive da bi im se drugi uvijek podsmijavali. Još više se razveseliše sjećajući se uspomena iz inžinjerske škole. Omer otvori novine koje je prelistavao Muhidin. "Pogledajte ovo!", reče i pročita: "Fijaker advokata Dženaba Sorara jučer se, na Taksimmejdanu, sudario sa tramvajem. Šteta nije velika. Nema ljud¬skih žrtava", pa podiže pogled sa novina. "Eto, to je Turska", reče. "Ovakva vijest u engleskim novinama..." "Jesi li to i ti postao jedan od onih koji Tursku doživljavaju kao provinci¬ju?", ubaci se Muhidin. "Ta vijest je objavljena zato što se posljednjih dana često događaju tramvajske nesreće!" "On ne doživljava Tursku kao provinciju, nego kao čednu, neosvojenu zemlju", uzvrati Refik. "Ne, dušo moja! Šta i ti pričaš?", promrmlja Omer. "Hajde da idemo. I ti izlaziš, zar ne?" Spuštajući se niz stepenište, sretoše Perihan. Refik uoči da se Perihan zacrvenjela, a njegovi prijatelji kao da su se zastidjeli. Fuad-beg i njegovi već su bili otišli, a Dževdet-beg je sjedio na svojoj fo¬telji. Uzbudio se ugledavši mladiće. Oraspoloži se dok ga je Muhidin ljubio u ruku. Sjedoše, jer je on navaljivao. "Eee, kuda idete? Na zabavu?", upita Dževdet-beg. "Oni idu, ja ostajem u kući", uzvrati Refik. "Naravno da ti ostaješ. Ti si oženjen. Nego, kud vi idete? Izlazi li iko od vas na Bejogluu?" "Ja ponekad iziđem", odgovori Muhidin. "Aha! Ah, ti... Ali, ne pretjeruj... Ja to uopće nisam radio u mladosti. Sad kažem: Kamo sreće da sam još malo živio, da sam se zabavljao! Ali, bitna je porodica, posao. Zar nije tako? Gdje ti radiš?" "U građevinskoj firmi." "Lijepo, lijepo", pa se okrenu prema Omeru: "A ti se ostavi besposli-čarenja i što prije se lati nekog posla. Vidi, ovo ne sliči Evropi. Ovdje je drukčije." "Znam, gospodine", uzvrati Omer, ustade i nagnu se prema Dževdet-begovoj ruci. "Vidi ti njih", komentirao je Dževdet-beg dok su ga ljubili u ruku. "Od¬mah bježe! Ima mnogo toga što biste naučili od mene, još mnogo!" "Veoma su lijepi", reče Nigan-hanuma uzdahnuvši. "Veoma su mladi", dodade nastojeći ispraviti svoje riječi koje nisu odgovarale Muhidinu. "Oče¬kujem vas jedan dan na ručku. Obećajte! Je li dogovoreno?" Osman se smijao prisjećajući se one stare šale. "Tras ovdje, tras iza vrata! Šta je to?", reče jedno unuče privijajući se uz Omera dok su izlazili iz sobe. "Je li limun?", odgovori Omer smješkajući se. "Ili je, možda, ono bure turšije?"

Page 69 / 366

Dok su bili na pragu, Refik ugleda Perihan da silazi sa sprata. Namjesti se tako da njegovi prijatelji ne budu primorani da se još jednom s njom pozdrave. "Zašto sam to uradio?", pomisli i isprati ih do avlijske kapije. Dobio je obećanje da se jedne večeri ponovo ovdje sastanu. Pratio ih je pogledom sve dok se nisu umiješali u bajramski vrevu na trgu Nišantaš. "Sa njima sam proveo mladost, godine studija", promrmlja, pa se okrenu i krenu prema kući. Još uvijek se nije otopio snijeg koji je padao prije dva dana. Bilo ga je ponegdje u avliji i na granama stabala. Zapuha vjetar hladan kao nož. Sa grana se prosuše pahuljice. Refik trkom uđe u toplu kuću. Priđe peći, ogrija se i uključi se u razgovor.

5. Još jedna kuća Sluškinja koja je otvorila vrata sprata stambene zgrade na Ajazpaši reče Omeru da ga očekuju na večeru. Uzela mu je kaput i uvela ga u dobro osvijetljeni salon. Omer je izmijenjao bajramske čestitke sa narodnim po¬slanikom Muhtar-begom, kojeg je jednom vidio sa njegovom kćerkom Na-zli, koje se sjeća iz djetinjstva, i sa Džemila-hanumom, mladom sestrom narodnog poslanika. Potom, pozdravljajući se sa drugim gostom, također poslanikom, kojeg mu je predstavio Muhtar-beg, sjede za pripremljenu so-fru. Odmah potom namrštena sluškinja donese jelo, a među njima otpoče razgovor. Omer je Džemila-hanumi došao da bi preuzeo novac nagomilanih kirija za kuću na Uskudaru koju su, zbog zamršenog miraskog problema, zajednič¬ki posjedovali. S tom namjerom, jutros im je telefonirao, a narodni poslanik, koji se javio na telefon, rekao mu je da ga očekuju na večeri. Ali, iako ga je pozvao na večeru, poslanik se nije previše bavio njime. Sa svojim prijateljem razmatrao je najnovije političke tračeve, a Omer je razgovarao sa Džemila-hanumom, koja je bila zadovoljna što joj je zapao razgovor s mladićem. Džemila-hanuma je bila vesela, imala je više od pedeset godina i nikad se nije udala. Voljela je pričati o zajedničkim poznanicima i o rodbini. "Tetka Alebra se preselila na Camlidžu. Tetak Sabrija je otišao u penziju. Znaš li čime se bavi? Skupljanjem starog novca. Počeo je iz zabave, a poslije se to uozbiljilo. Sad svaki dan silazi u Kapali-čaršiju. Pošto neprestano ku¬puje srebrenjake, prodao je svoju parcelu na Erenkoju. Tetka Alebra se žali, ali šta će? Sjećaš se tetke Alebre, zar ne?" Omer je slušao tetku Džemilu, ali je i naćulio uši da bio čuo o čemu go¬vore narodni poslanici. Ponekad bi, krajičkom oka, omjerio Nazli. "Sjećam se, naravno!" "Naravno da se sjećaš." Džemila-hanuma se okrenu prema Nazli: "Ne sjećaš se, ali si i ti bila sa nama, jedne godine smo išli na Ihlamur, na teferič, ono što sad zovu piknik... Tetka Alebra je veoma voljela Omera... Voli ga i sada... Ti njoj, naravno, ne odlaziš u posjete. Reci, zašto je ne posje¬ćuješ? Zapostavljate starije. Da znate kako se obraduju kad vas vide..." "Nema se vremena, draga tetka!" "Nema se, kao, vremena... Sta sam, ono, rekla?"

Page 70 / 366

Do iznošenja jela na maslinovom ulju Džemila-hanuma je spominjala rodbinu, a narodni poslanici pričali su o politici. Kad su postavljena ova jela, Muhtar-beg se okrenu Omeru: "Vi ste bili u Engleskoj, zar ne?", reče, pa se okrenu i pogleda svog pri¬jatelja narodnog poslanika; njegov pogled je govorio: "Hajde da zajedno ispitamo ovog zanimljivog mladića!" "Bili ste u Engleskoj. Kako je tamo?" "Dobro, gospodine!" "Veoma lijepo! Politička situacija, naime? Sta kažu za ovaj rat između Italije i Abesinije?" "Gospodine, nisam se mogao pobliže baviti politikom." "Ah, eto kakav je mladi naraštaj. I moja kćerka je takva." "Ja, oče, pratim politiku onoliko koliko mogu", odgovori Nazli. "Da, sviđaš mi se", reče narodni poslanik i klimnu glavom kao da želi zaboraviti svoje riječi, pa se okrenu Omeru: "Dobro, kako tamo gledaju na nas?" "Na koga?" "Aaa, Vi još niste prihvatili Tursku! Nas, Tursku, nas, kažem." "Još uvijek nas vide kao zemlju fesova, harema i žarova..." "Tako, dakle... Šteta, šteta! Premda je toliko toga učinjeno...", prošapta narodni poslanik; izgledao je kao da mu je načinjena neka nepravda. "Tome ne pridajemo važnost, ali to je veoma važno. Mi smo se oporavili. Sad to cijelome svijetu moramo staviti do znanja!" "Ali, i cijeli svijet je bolestan, dragi moj", reče Muhtar-beg. "Hoće li iz¬biti rat?", pitao je gledajući Omera, ali od njega nije očekivao odgovor ili je stavljao do znanja da tome neće pridavati važnost. Dva narodna poslanika dala su se u priču o mogućnosti rata, o stanju u Spaniji, o ratu u Abesiniji. Džemila-hanuma je izgledala tako kao da kaže: "Ah, ova njihova nepresušna politika!", a Omer i Nazli su dva puta započi¬njali razgovor. Omer je pitao Nazli šta je studirala, a kad je saznao da je to književnost, podsjetio je na rođaka koji je studirao književnost. Ali, Nazli ga nije pozna¬vala, jer je to bio Omerov rođak po ocu. Nakon kratkog razgovora, oboje su pocrvenjeli kao da su počinili nešto sramno. Nazli pocrvenje još jednom zato što se Omer crvenio, ili se to Omeru samo tako učinilo. Pretkraj ručka u sobu uđe pepeljasta mačka. Nazli je pozva, uze je u krilo i pomilova. Tetka Džemila se naljuti, reče kako svoju bratičnu, koju oslovljava sa moja kćeri, nije ničemu naučila te da je mačija dlaka veoma opasna. Sa vidnim žalom ispričala je ono što je zadesilo nekog bogataša kojemu se život okrenuo naopačke zato što mu je mačija dlaka došla u pluća. Omer je u međuvremenu uspio pažljivo osmotriti Nazli. Lice joj nije lijepo, ali nije ni ružno. Ima široko čelo, krupne oči, nos kao u oca, mali, a usne su joj osmjehnute. Na licu joj se očitavao izraz kao da se stalno nečega prisjeća. Na nju je Omer obratio pažnju kad je, nakon što je ustala iza stola, sastavila ruke na prsima. Shvatio je da je uznemiren zbog te djevojke koja je sjedila u ćošku divana. Sjedeći sastavljenih ruku, Nazli je Omera podjećala na učiteljicu iz osnovne škole kojom je bio zadivljen, a i na jednu izuzetno lijepu Njemicu, koja je, kad je on bio dijete, posjećivala njegovu majku. I ta učiteljica, a i ugledna Njemica, čiji je muž bio general, bile su veoma pametne i obje su, kao što to sad čini Nazli, sastavljale ruke na prsima.

Page 71 / 366

Prije nego što je poslužena kahva, Džemila-hanuma je, mašući ugovorom i kuvertom, davala Omeru informacije o izdatoj kući i kiridžiji. Ne obraćajući pažnju na to sluša li je Omer i što se pretvara kao da je zauzet nečim drugim, predala mu je kuvertu i govorila sve što mu je trebala razjasniti. Omer je na-stojao usmjeriti pažnju na narodne poslanike kako ne bi gledao Nazli, koja je i dalje milovala svoju mačku, te da ne bi izgledalo da pažljivo ne sluša Dže-mila-hanumu. Kao da govori o nečem nebitnom, Muhtar-beg je prijatelju prepričavao neku svoju uspomenu na Ismet-pašu. Muhtar-beg poče hvaliti Ismet-pašinu Vladu, koja je sad na vlasti. Dok je najžustrije izricao pohvale, okrenu se i pogleda Omera; kao da mu je nje¬gov pogled govorio: "Pričajte, molim Vas, svojim prijateljima u Engleskoj o ovoj vladi, neka znaju o kakvoj Vladi je riječ!" Njegovo lice je opet izgledalo kao da je doživio neku nepravdu. Onda uzbuđeno upita: "Dobro, šta Vi mislite?" "O čemu, gospodine?" "O reformama, o Turskoj, o nama...?" "Da, i ja se slažem sa njima, gospodine", odgovori Omer, pa, smješkajući se, pogleda Nazli; smatrao je glupom tu gestu, a zapazi kako Muhtar-beg gnjevnim pokretom isteže rukave na žaketu. "Naime, s kime se slažete?", upita Muhtar-beg, pa nabra usne: "Uosta¬lom, nije važno! Šta ćete Vi sad raditi?" "Zarađivat ću novac! Radit ću na relaciji Sivas - Erzurum." "Znači, prvo ćete služiti reformama. Ta željeznička pruga veoma je bitna. Istok vri. Ta pruga će ujediniti Tursku, a reforme će se prenijeti i na istok. Vi, prvo, dakle, služite reformama. Tako recite... Pare će kasnije doći!", pa završi gledajući u Nazli, pogledom tražeći njenu potvrdu da je upravu. "Zar nije tako?" "Danas je tvoj dan, dragi moj Muhtare!", reče drugi narodni poslanik. "Ali, zar nisam upravu?", uzvrati Muhtar-beg okrećući se njemu i ponovo sjede na fotelju, iz koje je, uzbuđen, bio ustao. Omer se malo zbuni. Pogleda u Nazli i mačku u njenom krilu. Raz¬mišljao je o onome što je rekao i očekivao razumijevanje. Ubzo se zastidi shvativši da krajnje bezizražajno gleda u djevojku. Utom Džemila-hanuma sve ublaži vraćajući se uspomenama: "Bilo je to one godine kad je u Evropi objavljen rat. Tvoja rahmetli mati, otac, tvoj rahmetli amidža Teufik, ja, svi skupa smo otišli na Bejoglu... Ne, ne... U novootvoreni restoran na Tunelu. Bilo je to prijatno mjesto. Inače, bilo je tada malo mjesta u koja su mogle zalaziti žene poput nas. Ti si malo bio nestašan, ugnjavio si rahmetli mater, pa, rekoh, da te ja malo uzmem u naručje. Uzela sam te u naručje i njihala, a na sebi sam imala svilenu haljinu. Ti, beštija, ne ukaki li mi, šta sam ono htjela reći, tu novu haljinu? S jedne strane, pritišćem te u naručju, na onu fleku, da tvoja mati ne bi vidjela i da ne bi osjećala nelagodu, a sa druge strane...", pa se kikotom nasmija. I Omer se nasmija. Krajem oka pogleda Nazli. Vidjevši kako se namršti-la, kao da sluša ružnu priču, naljuti se na Džemila-hanumu što je prepričala tu uspomenu. Potom, kao da se nečega sjetio, namrgodi lice i ustade. "Da ja najzad ustanem", reče. Kao što je i očekivao, prvo su me se suprotstavljali, a zatim su pošli za njim. Oglasio se narodni poslanik, koji se vratio sa vrata salona: "Ne zaboravite reforme! Nikad ne zaboravite na reforme. Prvo država, onda lični prohtjevi! Zar nije tako? Moje selame uručite svojoj tetki i tet¬ku!"

Page 72 / 366

Džemila-hanuma je također poselamila tetku i tetka, koji su stanovali na Bakirkoju. "Dođi opet. Vidi, naljutit ću se ako opet ne dođeš. Danas si ionako došao radi ovoga!", pokazivala je na kuverte u Omerovoj ruci, ali se pokaja: "Ne, ne, šalila sam se!" Omer je nešto odgovorio, ali je pažnju usredsredio na Nazli. Ona se meš-koljila ispred vrata i milovala mačku u naručju. "Ja sam trebao biti osvajač", promrmlja neočekivano, stisnu ruku i Nazli, te mačku pomilova po čelu. "Da, ja ću biti osvajač", promrmlja još jednom dok se spuštao stepenicama. Džemila-hanuma je dovikivala da obuče kaput kako ne bi nazebao. Vani je puhao hladan vjetar. Pred bolnicom Gumušsuju zaustavilo se vojno vozi¬lo. Hramajući, uz stepenice se penjao vojnik, a ispod ramena su ga pridrža¬vala dvojica vojnika. Omer sjede u taksi i reče da ide u Bakirkoj. Putem je razmišljao o ovom dugom danu. Jutros je sjedio sa tetkom i tetkom, posmatrao klanje kurbana, ručao je kod rođaka, a popodne vidio Refika. U Istanbulu, koji je bajramovao, postojalo je nešto u živahnim ve¬likim porodicama, u toplim prostranim salonima, čega se treba kloniti, od čega se treba držati daleko. Prisjećajući se dana, u njemu se budila želja da nešto razbije, da ispretura sistem za koji nije mogao razabrati šta, zapravo, predstavlja. "Neću se predati ovoj učmaloj, lagodnoj, lijenoj pomirljivosti, ovom po¬rodičnom životu bez strasti. Sta ću raditi umjesto toga?" Zijevnuo je protežući se.

6. Šta treba raditi u životu? Za večeru su jeli izmirske ćevapčiće, koje je trojici prijatelja pripremio kuhar Nuri, uključili su se u porodični razgovor i sve zabavljali. Zatim su opet otiš¬li u radnu sobu, ćaskali, ali nisu mogli pričati o onome o čemu su, zapravo, htjeli pričati. Refik pomisli da će pravo sijelo početi kad svi zaspe i kad oni siđu u ispražnjeni dnevni boravak. I prije su tako radili. Nakon što svi legnu, poslije dugih sati pokera, silazili bi, postavili čajnik i pričali. Muhidin je to jednom usporedio sa onime što je pročitao u nekoj knjizi o Puškinovom životu i ruskim intelektualcima devetnaestoga stoljeća. Sat ispred vrata poče otkucavati. Protežući se i ispružajući glavu naprijed kako bi pogledao u sat na ruci podignutoj uvis, Omer zijevnu. Potom na¬stavi prelistavati knjigu. Na ivici fotelje Muhidin je prstima svirao trampet, sa stepeništa je dopirao bat koraka. Ubrzo se ništa nije čulo od ponovnih otkucaja sata. "Hajde, siđimo", reče Refik. Sišli su nastojeći ne praviti buku. Prolazeći kroz sporedna vrata, Refik je uskim stepenicama sišao u kuhinju. Oraspoložio se vidjevši da je Nuri na¬mjestio čajnik. Uzeo je klokotavu posudu zajedno sa velikom tepsijom i izi¬šao u dnevni boravak. Muhidin je sjeo u fotelju u kojoj sjedi Dževdet-beg. Omer je šetao po sobama i razgledao stvari. "U ovoj kući se ništa ne mijenja", reče dok je, sa cigaretom u ruci, izlazio iz sobe u kojoj su sedefni namještaj i klavir, ali se uzbudi ugledavši čajnik. "Pazi, ne misli da sam, kako se kaže, kudio tebe!" Refik se osmjehnu shvativši da je, neočekivano i onako kako je to želio, čajnik zaklokotao njihov razgovor, koji nikako da se zagrije. "Tako, dakle, misliš", reče. "Šta ti misliš?", upita potom da bi uvukao i Muhidina.

Page 73 / 366

"Znaš da ni ovom kućom nisam previše oduševljen", odgovori Muhidin. Refik konačno shvati da je sve počelo onako kako želi. "Da, znam da ti se ova kuća ne sviđa", kaza smješkajući se. "Šta te, inače, oduševljava osim poezije?", dodade tek da bi rekao nešto drugo. "Žene, zabava, pamet...", odgovori Muhidin. Omer sjede naspram njega: "A i da pokazuješ pamet. Kad ti izlazi knjiga?" "A ti stalno to pitaš! Uskoro... Čekam!" "Dobro, čime se još baviš?" "Inžinjerstvom. Kancelarija mi uzima mnogo vremena! Kući se vraćam umoran. Ponekad izlazim na Bejoglu. Imam poznanika i u kafanama u Be-šiktašu! Kod kuće pišem poeziju. To je dovoljno!" "Da vidim hoću li ja uspjeti naći nešto što će mi biti dovoljno", neočeki¬vano reče Omer. "Eto, Muhidin, pjesnik i inžinjer", reče Refik. "Sjećaš li se, ti si se jedno vrijeme poistovjećivao sa Dostojevskim? Zato što je i on bio inžinjer?" "Ne, on se, izgleda, poistovjećivao sa njim zato što je i on bio vragolan poput njega", reče Omer. Muhidin se nasmija. Volio je da se priča o njemu, da se raspravlja o nje¬govim odlikama. "Zatim, ti si, Muhidine, jedno vrijeme govorio i da ćeš oslijepiti", reče Refik nastojeći da ga razveseliti. "Naravno, najvažnije je što si rekao da ćeš se ubiti ako u tridesetoj godini ne budeš dobar pjesnik!" "Da, tada sam govorio sve što bi mi dolazilo na jezik, ali je tačno to što sam rekao o pjesništvu i da ću se ubiti!" "Breh, breh, breh!", izreče Omer kroz smijeh. Muhidin mu uputi pogled koji je govorio: "Nisi dužan povjerovati!", a samouvjereno, kao da je uz svoju tvrdnju bio toliko vezan da ne pomisle da se neće usuditi da je dokaže, reče: "Samo se ti smij!" Refik je bio zadovoljan što sve ide kako treba. Ne želi da bilo šta nedo¬staje: vadi čaše iz dolafa, stavlja šećernicu na poslužavnik, nadgleda ispara-vanje čaja. "Piće! Donesi i piće!", kaza Omer. "Pa, kod nas nema ništa! Imaju očevi likeri od jagoda. Popije malo na bajram..." "Nije važno, nema veze!", reče Omer pa se okrenu prema Muhidinu: "Piješ li ti?" "S vremena na vrijeme." "Došao mi je jednom... U septembru, čini mi se, zar ne? Bio je podobro pijan!" "Treba piti, dušo draga! Treba piti", reče Omer. "Zašto?" "Treba piti, jer piće...", nastavi Omer okrećući se prema Refiku. "Kako čaj lijepo miriše!", kaza i ponovo se okrenu Muhidinu: "Jer je to nešto dobro!" "Zašto je to nešto dobro?" "Dobro, reći ću ti." Izraz Omerovog lica govorio je: Grijeh je spao s mene! "Zato što piće čovjeka odnosi s onu stranu svakodnevnog života. Pomaže u nadilaženju površnosti!", pa se uzbuđeno pridiže. "Čovjek uspijeva shvatiti užase jednostavnog, prosječnog života!" "Čega sve to, čovječe, ima u tebi?", reče Muhidin. "Sjedi!" "Na Bajram sam ti rekao da je on takav", reče Refik. "E, u meni ima mnogo štošta! Dosta sam naučio u Evropi. Ovdje više ne mogu biti lijen čovjek. Ne mogu se zadovoljiti malim. U Evropi sam nau¬čio... Naučio sam da imam jedan život i da ću, potom, umrijeti!" "Zar to nisi znao?", osmjehnu se Muhidin. Omer je išao prema trpezarijskom stolu i odjednom zastade.

Page 74 / 366

"To sam naučio. Naučio sam šta znači to što ti ne znaš, a što ismijavaš. U ovom životu treba nešto učiniti. Treba ga ispuniti. Treba preći iza svega... Mora se nešto uraditi. To što uradi, čovjek treba obznaniti drugima... Ja ne želim prosječan život!" "Ali, maloprije si meni podvikivao sa breh, breh, breh!" "Tačno! Ali, nemoj me pogrešno shvatiti. Vrijedi li to za poeziju? Tako sam mislio..." "Ne vrijedi, znači, ha?", uzvrati Muhidin. Omer odvrnu malu česmu na čajniku. "Ne vrijedi", reče. "Ili, prema mome mišljenju..." "Dobro, želim saznati šta ćeš ti raditi", uzvrati Muhidin nastavljajući rukama svirati trampet na ivici fotelje. "Otići ću u Sivas i zaraditi novac!", gotovo se derao. "Zaradit ću pare! S tim parama ću sve postići! Sve...", pa prestade, kao da ga se uplašio: "Gledaš me sa podsmijehom. Doživljavaš me kao veoma vatrenog, zar ne? Ili... Da, da, veoma sam vatren." Spusti šoljicu čaja na tronožac. Načini nekoliko čudnih pokreta rukama, kao da bez mlataranja rukama ne može istjerati ono što se nalazi u njemu. Zapazivši to, osmjehnu se. "Nervozan sam ovih dana", reče. "Zato što se bojim da ne podlegnem ovoj učmahloj bešumnoj porodičnoj atmosferi koju sam zatekao u Istanbu¬lu!" Okrenu se Refiku: "Ni slučajno mi nemoj zamjeriti! Ako podlegnem tome, onda ću, ne ura-divši ono što trebam uraditi, navući papuče i otpočeti prosječan život." Dok je to govorio, krajem oka je pogledao u Refikove noge. Kao da se smirio kad je vidio da je obuo cipele. "Međutim, ja mnogo toga želim postići! Želim živjeti bogato i ispunje¬no. Ko je to rekao? Živjeti bogato, potom biti doista bogat, postići sve!", pa, kao da je s mukom ponavljao nešto što je naučeno napamet, promrmlja: "Želim osvojiti žene, novac, divljenje svih..." Sjeti se šoljice čaja i uze je. Sjede na mjesto na kome je prije sjedio Galib. "Dobro, zašto omalovažavaš poeziju?" "Zato što je to nečujan posao. Pa, šta možeš razoriti, šta postići s pje¬smom? Čekat ćeš strpljivo... Hah? Prije su tako govorili. U strpljenju je spas. Ja sam, eto, naučio da ne vjerujem u to! Ne vjeruj onima koji te podučavaju da budeš strpljiv! Ja imam povjerenja samo u sebe!" "To nisu nove ideje...", uzvrati Muhidin. "Da, moguće je da si to pročitao u knjigama! Ja možda nisam čitao koli¬ko ti, ali znam to. Da sam to, kao i ti, pročitao u knjigama, rekao bih da su to ideje i prešao preko toga. Ali, to meni nije tako. Meni je to nešto što se živi! To je meni sve!" "Da, mislim da te razumijem", odjednom kaza Muhidin. "Ali, ja to ne smatram ispravnim! Kud će te odvesti tolika pohlepa?" "Nisam razmišljao. Ali, želim se usmjeriti na ono što rekoh", pa se Omer usmjeri na Refika: "Ne razumijem zašto, umjesto pića, pijemo ovaj čaj?" "Da, nervozan si. Postao si nervozniji od mene", reče Muhidin. "Ali, ova pohlepa će te nakraju razoriti, upropastiti!" "Da ti donesem liker?", upita Refik. "Ne, ne, nemoj... Upropastit ću se! Tako misliš?", Omer ustade i sasvim smireno poče hodati po sobi.

Page 75 / 366

"Da", odgovori Muhidin, ali, ugledavši Omera kako se šeta između na¬mještaja, dodade: "Ne znam..." Omerovo tijelo kao da je govorilo: "Pogledajte koliko sam zgodan i pa¬metan! Zar se uopće može razoriti neko ovakav?" Nastupi tišina. Muhidin ustade i nali novi čaj. Omer upita Refika za knjižare koje su otvorene posljednjih godina. Refik se dao na objašnjavanje nečega. U riječ se umiješa i Muhidin. Pričao je o nekom pjesniku, Džahitu Sitkiju. Poznavao ga je iz Galatasaraja i bešiktaških kafana. Imao je ružno lice i bio je stidljiv. Kaza da je zablistao pohvalama Pejami Safau. Reče i to da ne poznaje ostale mlade pjesnike, jer ne voli pretjerano kafane Bejoglua... Počeše pričati o Bejogluu, o tome kako se ova ulica izmijenila u posljednje četiri godine, ali iz njihovih riječi - koje ništa nisu mogle sakriti - i pokreta bivalo je jasno da su svi zaokupljeni onim o čemu su maločas razgovarali, a ne ovim pitanjima. Razgovor o Bejogluu, dućanima i promijenjenom Ista¬nbulu potraja dugo, ali nije ostavio nikakav trag. "Dakle, tako misliš, ha...?", kaza Muhidin kad je opet bila nastala tišina gledajući u dim cigarete koji je ispuhnuo. "Da, to je ono što treba uraditi", uzvrati Omer. "Uvijek bi se trebalo opi¬rati prosječnim stvarima, prosječnom životu. Ali, to nije dovoljno. Treba izazvati tutnjavu, metež! Treba se domoći svega... Govorim isto!", pa na¬čini gestu kao da se izvinjava što iznosi ideje koje se ne mogu opovrgnuti. "Čovjek bi trebao izbjegavati mala zadovoljstva, privlačnosti svakodnevnog života!" Ustao je i nalio čaj, kao da je samom pojavom, svojim tijelom, ponovo želio izazivati raspravu, dati potporu onome što govori. "Da, da, ovo su krupne riječi...!", reče Muhidin. Omer iz ruku spusti šoljicu na tacnu. "Hoćeš li da ti nešto kažem? Ali, nemoj se uplašiti. Ja..., ja ne želim biti šonjavi Turčin!" "Daa...?", uzvrati Muhidin. Kao da je pištolj pukao. Muhidin je gledao sad u Refika, sad u Omera. "Jesi li ti, čovječe, svjestan šta si rekao?", upita. Izgleda da se i sam Omer prepao svojih riječi. Igrao se česmom na čajni-ku i šoljicom čaja, koju nikako nije uspijevao napuniti. Okrenu se i pogleda Muhidina. Kao da su njihovi pogledi govorili: "Dušo moja, šalim se!" i po¬novo se usredsredi na šoljicu. "Nešto slično rekla mi je Atija-hanuma, supruga Sait Nedim-bega. Bili smo skupa u vozu na povratku u Tursku. Jesam li ti pričao o tome?", obrati se Refiku. "De ti pojasni svoje riječi! Objasni šta si htio reći...", povika Muhidin. "Muhidine, zar mi nismo prijatelji, dragi Muhidine?", reče Omer. "Ti si moj dugogodišnji prijatelj!" "Da, ali od tebe nisam očekivao toliko!" Omer spusti šoljicu čaja na tronožac. Sjede pokraj Muhidina. Poput sa-osjećajnog, tolerantnog starijeg brata, ruku prebaci Muhidinu preko rame¬na: "Ja ne kažem ništa, Muhidine! Kako ovaj život mogu najbolje ispuniti, to istražujem", pa se, povlačeći ruku sa njegovog ramena, okrenu prema Reflku. "Ah, u Turskoj nema tolerancije. Tolerancija je veoma bitna! Sta ti veliš?" "Zašto da bude površno i prosto to što nazivaš svakodnevnim životom?", Refik odgovori osjećajući da treba nešto reći. "Zašto da čovjek izbjegava ta mala zadovoljstva koja omalovažavaš? I svakodnevni život, po sebi, ima ne¬čega neizvještačenog..., ima svoju pjesmu", ali se zastidio toga što je rekao.

Page 76 / 366

"Ti misliš na Perihan, zar ne? Na Perihan", reče uzbuđeno Omer. "Upra¬vu si, Perihan je veoma..." Refik se zacrveni. "Ne, nisam mislio na nju." "Shvatam te. Ne nalazi se lahko žena poput Perihan", reče Omer upavši mu u riječ. "Ne, ne govorim o njoj. Ja kažem da se može biti skroman!" Muhidin prasnu u smijeh: "Skromnost? Dobro, a ovaj salon? Ili ovaj namještaj?", rukom je poka¬zivao po cijelom salonu, sobi za klavir, sedefnim kompletima, namještaju. "Kako čovjek može biti takav medu ovim stvarima? Kako među ovim stva¬rima i, nemoj se ljutiti, sa onom tvojom lijepom ženom, kako čovjek može biti skroman? Kah, kah... Ne ljutiš se, zar ne? Ako je skromnost ono što ti želiš, onda to možeš postići u okolini u kojoj ja živim. Ja to mogu uraditi." Ustao je kao da misli da je na njega došao red da demonstrira silu. "Ali, meni se ne dopada skomnost. Želim pokazati koliko sam pametan i u tom kontekstu se slažem sa Omerom! Ali, u tom kontekstu!" "Dobro, a zašto ti ne želiš biti Rastignac kao što ja to želim?" "Šta, šta, šta reče...?! Rastignac! Haaa, Čitaš Balzaca?! Podražavaš tog tipa?!" "Ne, to nije moje otkriće", odgovori Omer; izgledao je kao da se izvinja-va. "To su, također, riječi Sait-begove supruge Atija-hanume..." "Kakva porodica, bolan?!", srdito će Muhidin. "Podučili su te mnogo čemu!" Omer uzbuđeno ustade. "Prijatelji, razumijete li me? Ja kažem da ovaj život treba ispuniti, živjeti bogato, da treba sve postići! Shvatate li me? Ja sam vaš desetogodišnji pri¬jatelj! Ne gledajte me tako. Znam, u ovome mom stanju možda ima malo nastranosti. Da, ali znam šta želim! Imamo jedan život. Promislimo kako da ga proživimo! O tome niko ne razmišlja!", pa pogleda Muhidina: "Ti sve želiš kazati poezijom. Je li to dovoljno? Strpljenje i poezija... Je li sve u tome? Pokazat ćeš svoju inteligenciju... Čekat ćeš. Dobro, a zašto?", pa se okrenu Refiku: "A ti si pred prepuštanjem ovom udobnom domu i svakodnevnom životu. Ne kažem ništa. Ne kažem ni da to promijeniš. Ali, razumijete li me? Ponekad me plaše vaši pogledi." "Ne boj se! Ne plaši se nas, dušo draga", reče Muhidin. "Koliko godina smo mi prijatelji?", nastavi Omer i krenu prema Muhi-dinu, pa se zaustavi pred njim: "Dođi da te poljubim", reče. "Kao da si pijan, čovječe!", uzvrati Muhidin, ali ustade kao da je ganut. Zagrliše se i poljubiše, uzajamno se smiješeći. I Refiku se učini da je ganut. Dođe mu da im se priključi, njihovoj šali, ali se ne podiže sa mjesta. Razmišljao je o riječima koje je izgovorio, o Perihan, o tome kako njegovi prijatelji doživljavaju Perihan. Postidi se. "Kao što smo radili u godinama školovanja!", povika Omer. I Refik je bio ustao: "Sjećate li se, jednom na nastavi otpora...", pa se okrenu primjetivši da su njegovi prijatelji gledali prema vratima. "Aa, otac", promrmlja. Dževdet-beg se također iznenadi ugledavši ih. Na sebi je imao pidžamu sa plavim i bijelim prugama i dugi deblji džemper na kopčanje. Stajao je pred vratima. Prvo kao da se htio sakriti, zatim je shvatio da mu to neće uspjeti. Bio je radostan što je u ovo doba noći našao zabavu. Išao je teškim i napamet naučenim koracima prema svojoj fotelji.

Page 77 / 366

"Dobra večer! Momci, nisam mogao zaspati. Dobra večer..." "Ili mi previše pravimo buku, gospodine?", upita Omer. "Ne, ne! Starost! A i stomak mi je nešto čudan. Izgleda da sam previše jeo večeras", ali se postidi i dodade: "Pidžama mi je lijepa, zar ne?" "Jaa, vrlo lijepa", uzvrati Muhidin; na licu mu se očitavala posprdnost. "O čemu ste razgovarali?", upita Dževdet-beg dok je svoje tijelo pažljivo smještao u omiljenu fotelju. "Hajde, recite o čemu ste pričali!" "O tome šta u životu treba raditi", odgovori Omer. "Vidi ti ovo! I? Šta bi to, kao, trebalo raditi?" "Još nismo došli do potpunog zaključka", uzvrati Omer. "Šta ima jednostavnije od toga? U životu treba raditi, voljeti, jesti, piti, smijati se..." "Ali, šta bi trebao biti cilj? Mi smo o tome raspravljali." Dževdet-beg prinese ruku uhu: "Rekoste li cilj?" "Šta je, dakle, istinski cilj, to kažu, oče?", reče Refik. "Oni govore. Ali, ti? Ti se ne miješaj pretjerano u ove poslove. Ti si se oženio. Tvoj stvarni cilj je već poznat. Dom i posao... Dobro, šta ste još go¬vorili? Da čujem", nastavi Dževdet-beg obješenjački. Omer se odjednom prisjeti: "Ja sam još govorio o Sait Nedim-begu. Vi, kao, poznajete njegovog oca, Nedim-pašu. Štaviše, Vaša svadba je, izgleda, bila u Nedim-pašinom kona-ku..." "Da, da", uzvrati Dževdet-beg. "Bila je u njegovom konaku." Osjetio je potištenost. "Refik, molim te, donesi mi voća. Oguli mi naranču i donesi." "Vidio sam Sait Nedimbega u vozu." "Pusti ti njega. Reci ti meni jesi li sebi našao posao", uzvrati Dževdet-beg. "Što prije nađi neki posao. Još i djevojku. Lijep si, hvala Bogu, a i dobru si školu izučio. Da, dobar posao, dobru djevojku! Eto mog odgovora na vaše pitanje. To je ono što je bitno u životu." Refik ode u kuhinju.

7. Pred polazak na put Omer se probudi iz popodnevnog sna i pogleda na sat. "Koliko sam spa¬vao? Kasnim Nazli", pomisli. Siđe niz stepenice. Pogleda kroz prozor na unutrašnju bašču konaka i ugleda proljetnu svjetlost koja uveseljava zele¬nilo. Izdaleka se vidjelo more. Ispred Bakirkoja je prolazio tegljač. "Ići ću u Kemah!" Odlučio je da raditi na željezničkoj pruzi Sivas - Erzurum. Dogovorio se sa firmom. Potpisao je ugovor da radi na izgradnji tunela između Kemaha i Erzuruma. I on, prema tom ugovoru, treba uložiti svoj kapital u taj posao. Zasad ima dovoljno novaca, ali se boji da bi kasnije mogao zapasti u krizu. Zeli prodati kuću, od koje kiriju prikuplja Džemilahanuma, zatim parcelu na istom mjestu, dućan u Kapali-čaršiji. Zato je trebao otići Džemila-ha-numi. Najednom kraju salona tetak je igrao darda sa komšijom. "Jesi li se probudio?", upita vidjevši Omera, pa se okrenu prema komšiji: "Prihvatam Vaš ulog, gospodine!" Tetka je plela, ponekad bi bacila pogled kroz prozor. "Jesi li se to probudio?", upita i ona. "Ja odoh, kasnim", reče Omer.

Page 78 / 366

"Ne treba se ulijeniti", pomisli i zijevnu. "Ne smije se predavati apatiji. O tome ozbiljno treba voditi računa!" "Džemila-hanumi?", upita tetka. "Da. Želim s njom razgovarati o toj kući i parcelama." "I tetak ti je mogao obaviti te poslove", reče tetka. "Nije važno, poselami. Kako je Džemila-hanumina bratična? Kako se, ono, ona zove?" "Nazli! Hajde, tetka, kasnim. Vraćam se uvečer!" Radujući se što joj se pružila prilika, tetka ga poljubi u obraz, na mjesto gdje ga je nekad ljubila i njegova rahmetli majka. Omer zaključi da vrijeme protiče. Preko avlije pređe ubrzanim korakom. Pope se u autubus. Zatim, kod stanice, zaustavi taksi. Putem ga obuze tuga što napušta Istanbul, ali se oraspoloži ponavljajući sam sebi svoje planove. "Ne treba biti kao što su oni", promrmlja razmišljajući o tetku, koji, ne samo za vrijeme praznika nego svaki dan igra darda sa komšijom, i o tetići, koja neprestano plete. "Ne treba biti ni kao Refik. S obzirom na to da neću moći biti ni strpljiv kao Muhidin..." Pomisli na Nazli dok su prelazili preko mosta. Sjeti se onoga šta su pričali kad je vidio prije mjesec. "Zašto se ponekad onako zacrveni?", pomisli. "Kćer¬ka narodnog poslanika. Šta narodni poslanik može osigurati čovjeku koji je na putu da postane osvajač?" Pomisli na sebe kao Nazlinog muža i zeta tog narodnog poslanika. Zaima nove i nove tendere u Ankari, zarađuje mnogo para, dive se njemu i njegovoj supruzi, a iza leđa mu govore: "Ovaj Omer-beg ničim se ne zadovoljava!" Odjednom, stideći se svojih misli, promrmlja: "Kakva sramota! Kakva glupost!", i nasmija se. Potom poče planirati šta će reći Džemilahanumi za dućane i parcele. Džemila-hanuma otvori vrata. Opet vesela dočeka Omera. Ukorivši ga što nije došao prije, pitala ga je za tetku i tetka, je li ozebao, iako je vrijeme bilo sunčano i vedro, kakvu će kahvu popiti... Pažljivo je odslušala Omerove odgovore, pa reče da je sluškinja na odmoru te se, prije nego što ode u ku¬hinju da skuha kahvu, malo potuži na sluškinju. "Eee, zar nema Nazli?", prošapta Omer gledajući za ženom. Dok su ispijali kahvu, pričali su o beznačajnim pojedinostima. Na Dže-mila-hanumino pitanje, Omer ispriča o zdravstvenom stanju svoje tetke i tetka, o njihovom svakodnevnom životu. Džemila-hanuma se požali na zdravlje. Pokazujući zadebljale ruke, ispriča kako trpi od reume. Potom, kao što je to Omer očekivao, nastade tišina. Džemila-hanuma duboko uzdah¬nu. Omer nabrzinu ispriča. Ide u Kemah i da će mu za nepunu godinu biti potrebna pozamašna suma novca. Zamoli Džemila-hanumu da mu pomo¬gne u nalaženju kupca za dućan, njihovu ortačku kuću i parcele. "Ne prodaješ zar sve tako?", uzvrati žena. "Neću sad prodati, draga tetka. Kasnije će trebati prodati!" "Prodaja nije nešto što je pohvalno. Tvoj rahmetli otac imao je običaj reći da nema kraja počneš li jednom prodavati imetak." "Ja to neću prodati da bih proćerdao", uzvrati Omer. "Prodat ću da bih stvorio kapital." "Nije dobro, nije dobro", promrmlja žena, ali reče da će pomoći koliko može. "Zašto sam došao ovamo?", pomisli Omer. "Ova žena mi nikad neće moći pomoći. Ja sam ovamo... Neee, zašto da ne? Dobro poznaje Erenkoj..." "Gdje je Kemah, sinko?" "U Erzindžanu." "Tamo bude hladno." "Pred nama je ljeto!" "Opet, nemoj biti nehatan, pa da ne poneseš nešto toplo", reče Džemila-hanuma i nastavi govoriti o nekoj dalekoj rodbini iz Erzindžana.

Page 79 / 366

Kazala je da tamo čaj piju ližući veliki komad šećera koji prenose iz ruke u ruku. Potom ode pristaviti čaj. Omer vidje sivu mačku koja je ušla u sobu i ustade. "Idem iz Istanbula", pomisli, ali se u njemu ne javi tuga koja se budila dok se vozio. Oslobodio se mučnine sna i pronašao svoju požudu. Definitivno je shvatio da mora posta¬ti osvajač. "U ovom životu se mnogo može napraviti", promrmlja. Proma¬trajući ga, mačka se približi, skoči u fotelju, pomirisa jastuk, smota se i leže. "Ali, i iz Istanbula odlazim prije nego što sam se nauživao njegove slasti!" Hodao je po sobi. "Koje slasti?", prošapta osjećajući želju da nešto razbije. "Dok sam bio u Londonu, uopće nisam lijepo mislio o Istanbulu!" Kroz prozor je gledao na Bosfor. "Da, nisam s ljubavlju razmišljao o Istanbulu, ali sad vidim da ovdje ima prijateljstva, nekih ljudi, bližnjih, poznati miris, topli zrak koji mi obavija tijelo!" Bilo je to tačno. Idući od prozora prema suprotnom zidu, ugleda biblioteku i nabacane knjige. "Ima ova djevojka, naprimjer! Šta li čita?", pa vidje mačku. "Ali, mogu se i ulijeniti ukoliko ostanem ovdje. Meni trebaju pare!" I to je bilo tačno. Okrenu se i krenu prema prozoru. "Bježim iz Istanbula da bih zaradio pare, ali osvojit ću Istanbul!" Nad Uskudarom su se nadvile dvije skupine oblaka. "A možda i pretjerujem s time što se naziva osvajanjem, stremim tome. Da slučajno ne bude glupost to što kažem da sam naučio u Evropi?!" Okrenuo se i pošao prema zidu. "Ali, ne! Ja imam svoje strasti! Ne sličim drugima! Imam hrabrost! Gdje se zadržala ta žena?" Vrati se čuvši bat koraka. "Dono¬si čaj!" Okrenu se prema vratima i odsutno pogleda: "Aaa, ovo je Nazli!" "Ne zamjeri. Nisam mogla izići, podučavam engleski jezik dijete iz ko-mšiluka", reče Nazli. Omer se osmjehnu kad primijeti iznenađenje na njenom licu: "Naravno, naravno. Znači, podučavaš engleski..." "Izgleda da si se ushodao po sobi", reče Nazli. "Za tri dana se rastajem od Istanbula", reče Omer zbunjen dužinom dje¬vojačkog vrata. " Da! Kuda ćeš?" "U Kemah!" Nazli je sjela u fotelju u kojoj je ležala mačka. Mačku je uzela u naručje. "Ideš, dakle, na istok." "Da ti, poput Montesquieua, pišem pisma sa Istoka", reče. Oboje su se doimali zbunjenim. "Ne, ne. To su bila pisma iz Irana, zar ne? Ne, nije ni to. Pisma jednog Iranca... Jesi li to čitala?" "Da, pročitala sam", uzvrati Nazli. Sa njenog lica se ništa nije očitavalo. "Izgleda da mnogo čitaš", reče Omer ustajući, pa, kao da se nečega pri¬sjetio, dodade: "Ja vjerujem u to da treba živjeti", ali osjeti da je to rekao veoma glupo. "Da, ali ti si muškarac", uzvrati Nazli. Utom ude tetka. Izgleda da je u razgovoru dvoje mladih odmah našla nešto čemu će se diviti. Poput sjene, nastojeći da ne obznani svoje postoja¬nje, nečujno je sjela u ćošak, ali Omer je primijetio. Shvatio je da s pažnjom sluša njegove riječi. "Tačno! Svjestan sam koliko je težak tvoj posao. Ženama je ovdje svijet pravi pakao. Zatvaraju vas u kuće!", rekao je to ne gledajući u Džemila-ha-numu. "Nije baš toliko. Zatim, čovjek može forsirati te granice", reče Nazli.

Page 80 / 366

"Bože, kako je pametna", pomisli Omer. "Posjeduje karakter... Te riječi: "Može forsirati granice... "To je nešto što ne može svako reći. Povrh svega, i simpatična je." Osjećao se kao da je prostak. "Zatim, kod nas se poduzimaju reforme", nastavi Nazli. "Veoma smo napredni u nekim pogledima!" "Da", odgovori Omer. "Ali ti, izgleda, omalovažavaš reforme." "Ne, ne! Nemoj slučajno misliti. Ja svoje prohtjeve..." "Aaa, kako to govoriš sa gostom?", Džemila-hanuma prekori Nazli. "Ja sebe doživljavam kao svojevrsnog osvajača", reče Omer iznenada. Opet odgovori Džemila-hanuma: "Ali, Fatih je bio mlađi kad je osvojio Istanbul. Kako je bio zgodan, zar ne? Zgodan si i ti, hvala Bogu!", pa je rukom kucnula u drvo. Omer se uplaši da će razgovor postati još banalniji. "Da, pametna i sim¬patična", pomisli. Nije htio više govoriti; dođe mu da popije čaj i da pobje¬gne. "Odrasli ste, pričate veoma ozbiljno, ali ja vas znam i kad ste bili ovo-licni", reče Džemila-hanuma i nasmiješi se, pa ispriča uspomenu iz Nazli-nog djetinjstva. Nazli se naljuti kad je započela sa sjećanjem. "Draga tetka, Vi to pričate svakome". "Pa, Omer nije svako... Dobro, dobro, da ja vama donesem čaj." "Izgleda da te drži pod velikim pritiskom", reče Omer kad tetka iziđe. "Da", uzvrati Nazli. "To je baš previše!" i načini nervozan pokret rukom, pa mačka, koja je drijemala u njenom naručju, podiže glavu. "Eto, vidiš, reforme nisu uspjele ući čak ni u kuću narodnog poslanika", reče Omer. "Ne! Moj otac živi u Ankari", uzvrati Nazli. Nastade tišina. Uspirlitano vesela, Džemila-hanuma se ubrzo vrati sa čajnim poslužav-nikom. Reče da je pripremila štrudlu sa džemom, razdragano se prisjeti svo¬je mladosti, zatim prekori Nazli što nije probala štrudlu i okrenu se prema Omeru: "Ova ništa ne jede. Ne znam šta će biti. Veoma je suhonjava, zar ne?" "Ne, dušo moja", odgovori Omer. "Onakva je kakva treba biti!" Pomisli da je opet rekao nešto pogrešno. "Jedi i ti! Pripremila sam i za tebe", reče Džemila-hanuma. Tek toliko da bi nešto učinio, Omer uze krišku i zagrize. Ovdje se osjećao poput netaktičnog stranca, gotovo kao budala. "U ovoj kući ima nešto što me čini nesposobnim i nespretnim", pomisli. "I u cijelom Istanbulu je takva atmosfera! I, zašto ja ovdje sjedim? Da ustanem?" Ali, ne ustade. Sjedio je kao da želi ispoljiti još više nespretnosti. Kao da je nešto čekao, ali nije znao šta je to, pa je sjedio da bi saznao. "Preostala su mi tri dana u Istanbulu, a još uvijek besposličarim u ovoj kući", pomisli. "Mogao bih izići na Bejoglu, zabavljati se, mogao bih se bar malo razveseliti." Ali, sjedio je osjećajući da je pronašao nešto što ne bi mogao naći na zabavama Bejoglua. Slušao je Džemila-hanu-mu koja je pričala preskačući sa teme na temu. "Ja sam trebao biti osvajač", promrmlja odjednom i ustade. "Da, ja napokon idem!" "Ideš? Ideš, ha?", upita Džemila-hanuma. "Čak u Kemah. Kad se vraćaš?“ "Ko zna kad", odgovori Omer te se zastidi shvatajući da očekuje razumi¬jevanje i da ga opet obuzima raspoloženje neoženjenog muškarca koji je bez ikoga svoga. U ovoj kući se neprestano stidio. "Poselamit ćeš tetku i tetka."

Page 81 / 366

Već su bili stigli do vrata. Omer gleda Nazli, nastoji joj pročitati s lica, ali ne nalazi ono što traži, ili misli da ne nalazi. U poslijednjem trenutku se dosjeti šale: "Da ti pišem iz Irana?", upita. "Piši, piši", uzvrati Nazli i kao da se natrenutak na njenom licu pojavi ono što je tražio. "Ideš li to i u Iran?", upita Džemila-hanuma. "Ne, šalim se", uzvrati Omer. "Inače, knjiga se i ne zove tako." Uspokoji se kao da je izišao na svjež zrak. "Kud čak ideš!?", reče žena glasom kojim ga je htjela utješiti. "Sretan ti put. Neka ti je Allah na pomoći!" "Pisat ću vam, izvještavat ću vas", kaza Omer. Osjećao se zdravim i pametnim dok je silazio niza stepenice.

8. Žene na Bejogluu Nigan-hanuma se oznojila penjući se uz stepenice. "Kao da je ljeto, a ne oktobar", prošapta osjećajući otkucaje srca i žiganje ispod nosa. Premda je prošao mjesec od kraja ljeta, kad su se iz nove kuće na Hejbeliadi preselili na Nišantaš, i sada, početkom oktobra, nad Bejogluom je nebo bilo žarko. "Ovo je, zar ne?", upita Nigan-hanuma gledajući Perihan. Perihan klimnu glavom i dodirnu zvonce. To je bio stan Ajšinog novog učitelja klavira. Cijelu zimu će, dva puta u sedmici, dolaziti ovamo. Nigan-hanumi uopće nije bilo teško cijelu zimu iz Tunela dolaziti u ovaj han, četiri sprata se penjati uz stepenice, stajati na trijemu koji smrdi na buđ i prašinu i čekati da se otvore vrata, ali je htjela i da njena kćerka zna cijeniti ono što joj majka za nju čini. Vrata je otvorila spremačica koju su vidjele kad su bile prošli put. Ušle su i sjele u sobi po čijim zidovima su bile izvješane slike ugledne gospode s njegovanim bradama. Iznutra je dopirao zvuk klavira. Nigan-hanuma po¬gleda na sat. Bilo je pet minuta do četiri. Perihan je sjela naspram nje i pre¬listavala neki časopis. Onda joj to dosadi te ustade i zagleda se kroz prozor. Nigan-hanumu obuze osjećaj kao da čeka u ljekarskoj ordinaciji. Melodija koja je iznutra dopirala nikako nije nagovještavala da će se uskoro završiti. "Na koliki trud pristajemo da bismo ovu djevojku naučili da svira klavir", pomisli. Kroz glavu joj prođe da u današnje vrijeme niko, a pogotovo mladi, ne zna ništa cijeniti. Oktobra 1936. godine imala je četrdeset šest godina. Sjedila je na škri-pavoj stolici i mjerkala svoju snahu. "Ova žena je još dijete!" Perihan je na¬slonila čelo na džam i gledala napolje. "Ja sam u njenim godinama...", po¬misli Nigan-hanuma i poče računati. "Perihan ima dvadeset dvije godine. Ja sam u njenim godinama, dakle, 1910. po novom kalendaru, rodila drugo dijete!" Zatrepta očima osjetivši ponos. Ponekad se osjećala kao paćenica, a ponekad i da je obespravljena. A sad se muči zbog trećeg djeteta, radi ove naprašite cure. Čekala je s nespokojstvom. "Ići ćemo u Lebon kad uzmemo Ajšu", pomisli tješeći samu sebe. Sa Lejla-hanumom se dogovorila da se tamo sastanu u četiri i petnaest. Klavir umuknu. Izgledalo je kao da u jednom trenutku zaškripi violina; nastupi kratko zatišje. Potom se ču bat koraka nastavnika Mađara i njegov nepravilni turski. Prvo iziđe lijep mladić blijedog lica koji je u rukama nosio violinsku kutiju. Dok je razmišljala o tome ko bi to mogao biti, Nigan-hanuma ugleda Ajšu. A iza nje se, zamišljenog izgleda,

Page 82 / 366

smješkao gospodin Balatzs. I njegova brada bila je njegovana, kao ove sa slika na zidovima. Zivnu ugledavši Nigan-hanumu i Perihan. Promrmlja nešto dok se rukovao sa njima. Bio je podebeo, niskog rasta. Nije podsjećao na nastavnika klavira, ali se znao prefinjeno izražavati. "Pristojan čovjek", pomisli Nigan-hanuma dok su izlazili iz sobe. "Ipak je on Evropljanin!" Silazila je niz stepenište, a kroz glavu joj prođoše čudne misli. "Ali, šteta!" Bio je učitelj klavira. Opet su izišle na Bejoglu. Više iznad njih nije bilo žarko nebo, već užur¬bani, nestrpljivi oblaci. Lica im je pržio vruć i beživotan vjetar, koji kao da je izlazio iz pećnice. "Dolazi oluja", pomisli Nigan-hanuma. Kad se okrenula prema Taksimu, Ajša povika: "Ne tamo. Uzet ćemo bombone!" "Zar ne idemo kući?" Nigan-hanuma kao da se naljuti. Bila je popustljiva prema djetinjarija¬ma, ali ne prema razmaženosti! "Prvo idemo u Lebon!", reče oštrim glasom. "Obećale smo teti Lejli. Zatim ćemo kući..." Ajša se namršti. Perihan joj stade objašnjavati. Nigan-hanumu kao da ponovo obuze isti osjećaj: djeca ne znaju ništa cijeniti. Stade razgledati izlo¬ge. U njima nije bilo ništa posebno. Nakon povratka sa ostrva, tražila je materijal za zavjese u spavaćoj sobi, ali nije uspjela pronaći ništa lijepo. I danas, nakon što je sa Perihan ušla i izišla iz tolikih dućana, uspjela je naći samo to amerikan platno sa plavim cvjetovima. U dućanima nema ništa. Eto, naprimjer, ta radnja poznatog Hristodiadisa. Šta u ovim izlozima ima što plijeni oči na prvi pogled? Loše basme, tu i tamo istegnute kanafama, domaća roba čija će boja brzo izblijediti, gotova odjeća navučena na lut¬ku bezizražajnog lica. Nema ništa. Niganhanuma osjeti da se razbjesnila. Udalji se od izloga. Osvrnula se okolo. Nije vidjela Ajšu i Perihan. "Nestale su", pomisli. Zaustavi se. Na trotoaru koji je vodio prema Tunelu nije uspjela naći to što traži. Fleke koje su dolazile i prolazile bili su drugi ljudi. Pogleda i na suprotni trotoar; i tamo je isto. Potom na trotoaru na kom je stajala, čak tamo daleko, ugleda Ajšinu spletenu kosu. Perihan se naslonila na nju; razgovarale su zaboravivši na Nigan-hanumu, koja osjeti kao da je prema njoj počinjena nepravda. Pomisli da se ne treba predavati takvom osjećanju, ali dok je išla gledajući u njih, u njoj se nije budio drugi osjećaj... Kad su njih dvije zapazile da nje nema, stadoše, osvrnuše se. Tražile su nekoliko sekundi, ugledale Nigan-hanumu i čekale. "Da čujem o čemu ste pričale?", upita Nigan-hanuma kad dođe do njih. Svom glasu pridodala je nešto optužujuće, oštro. "Ništa", odgovori Perihan. Nigan-hanuma pogleda sabranih obrva. Ajša je izgledala nervozno i osjećala se okrivljenom. Nigan-hanuma je navaljivala. "Tako ste se zanijele! Šta ste pričale?" "Zašto dolazite po mene? Mogu se ja i sama vratiti kući. Ionako ovamo dolazim sama iz škole", reče Ajša odlučno. To je, dakle! Nije joj, znači, drago što mati dolazi po nju! Nigan-hanuma osjeti srdžbu; primijeti da joj titraju krajevi usana. To je, dakle! Trotoarom je prolazio svijet. Došlo joj je da se prodere, da viče, da ovoj bezobzirnoj nepristojnoj djevojci uradi nešto što neće moći zaboraviti. Iznad njih je bilo oblačno i žuto nebo. Razletjeli su se golubovi ispod prozora. Bile su ispred slastičarnice. Puhnu vjetar. Oštrim pokretima, Nigan-hanuma ude u slasti¬čarnicu. Njena snaha i kćerka uđoše za njom.

Page 83 / 366

Sjele su za mali sto. Lejla još nije stigla. Od konobarice zatražiše kolače i čaj. Potom nastupi duga tišina. Nigan-hanuma shvati da neće moći uživati u slastičarnici. "Znači, ne voli što dolazimo po nju", pomisli. "Zašto ne želiš da dolazimo po tebe?" Ajše šuti i kao okrivljena gleda preda se. Svjesna je, dakle, svoje krivice. "Zašto ne želiš? Zašto?" Da bi ova djevojka mogla odgovoriti, pitanje joj se mora ponoviti pet-šest puta; mora joj se dobro ukljucati u glavu. "Zašto ne želiš, zašto, reci? Stidiš se ići ulicom sa majkom? Reci, zašto? "Ne stidim se", promrmlja Ajša hirovitim glasom. "Onda, zašto? Zašto da ne dolazim po tebe? Nedovoljno sam se trudila da pronađem tog učitelja klavira? Sve se čini za tebe! Hajde, reci zašto, zašto ne želiš? Reci, zašto?" Ajša poče plakati. "Ah, još je samo to falilo", pomisli Nigan-hanuma. "I to još pred svima!" Osvrnu se oko sebe. Za jednim od stolova pokraj prozora elegantno odje¬veni gospodin čita novine. Za stolom lijevo dvije žene piju čaj smijući se. Nigan-hanuma ih uznemireno osmotri; nisu primijetili. "Jesam li je previše izgrdila?", pomisli. Potom osjeti mrzovolju. "Ovu bi djevojku trebalo udati", prošapta. "Svakako je treba udati, i to što prije. Ne uda li se, postat će ner¬vozna i čangrizava cmizdra. Vidi ti ponašanja! Kao, šesnaest joj je godina... Treba je udati!" Ajšina glava se primakla grudima, uvukla se među ramena. "Hajde, obriši suze. Vidi, dolazi čaj!" S čajem su došli i kolači. Ali, neprijatnost se uvukla za njihov sto. Nisu se mogle zabaviti gledajući lijepe šoljice. Šuteći, jele su kolače. "Počele smo jesti ne čekajući Lejlu", pomisli, ali na to nije posebno obraćala pažnju. Raz¬mišljala je o Ajši. "Dobro, a za koga udati ovu djevojku?" Odluči o tome po-razgovarati sa Džcvdet-begom. Potom odustade. Ova razmažena cura bila je jedina u Dževdet-bega. Čim se započne razgovor o udaji, sigurno će se namrštiti, snuždit će se i reći da još nije vrijeme za to. Ne vadeći maramicu, Ajša golim rukama protrlja oči. Perihan je izgledala tužna. "Za koga mo¬žemo udati ovu djevojku? Kome je možemo dati?" Napamet su joj padala odrasla djeca prijatelja i poznanika, dobro obrazovani mladići... "Kakav je Refikov prijatelj Omer? Ili Rezanin stariji sin?" Sitno je sjeckala čokolad¬ni kolač ispred sebe, pijuckala čaj i, kao da pjevuši, mrmljala: "Za koga je možemo udati? Za koga? Za mlađeg Nusret-begovog? Šta u Parizu studira Sabihin sin?" Zaboravljala je, izgleda, na svoju srdžbu; uživala je i u kolaču, a i u onome što joj je prolazilo kroz glavu. Gledajući pokunjenu Ajšu, poje-dinačno je vagala svakog kandidata za zeta, igrala laganu, prijatnu igru. Otvoriše se vrata slastičarnice. Lejla uđe brzim i žustrim pokretima. "Aa, za Lejlinog, naravno", pomisli Nigan-hanuma. "Remziju..." Pokušavala se prisjetiti djeteta koje je vidjela čak na Bajram. Potom, smiješeći se, priđe Lejla. "Poljubit ćemo se", pomisli Nigan-hanuma. Isturi glavu naprijed. Lejlini obrazi bili su topli; blago se namirisala. Posmatrala ju je dok se lju¬bila sa Ajšom i Perihan. Remzija je najpodesniji... Lejla se smjesti za sto. Bila je, kao i uvijek, vesela i poletna. Naruči kolač i čaj i poče pričati. Lejla je imala mnogo toga ispričati. Tek su se preselili iz Suadije, iz vi¬kendice na Šišli. Mnogo toga se nakupilo, jer se nisu uspjeli ni vidjeti preko ljeta. Prvo je pričala o dvije svadbe koje su bile pred kraj ljeta. Nigan-ha¬numa zažali što nije mogla otići na te svadbe. Slušajući priče, obradova se shvativši da nije propustila baš nešto posebno.

Page 84 / 366

Potom joj naumpade en¬gleski kralj, koji je došao početkom septembra. Lejla reče da je kralj, koji je zajedno sa Gazijom1' na Modi posmatrao takmičenje jedrenjaka, bio u svijetlom sportskom odijelu. Bila je i neka žena koju je kralj vodio sa sobom. Nije mu bila supruga te su kolali tračevi koje je ona prepričala. Nigan-hanu¬ma je, također, vidjela kralja te je i ona imala nešto dodati. Kad je prvi dan sa Gazijom i Dolmabahče izlazio na Bejoglu, išli su preko Nišantaša i prošli ispred njihove kuće. Kralj je imao tamnosivo odijelo sa bijelim prugama, svijetlosivu košulju i crnu kravatu. Izišli u bašču i čekali, a pljeskali kad su prolazili. Lejla-hanuma reče da je kralj ljepši nego na fotografijama koje je vidjela u novinama, ali da je Gazija ljepši i od njega. Potom odlučiše popiti po još jedan čaj. Leja spomenu kupovinu koju je obavila na Bejogluu; ni ona nije uspjela naći ništa dobro. Nigan-hanuma uzdahnu uz pompezan pokret. 17 Gazi - Ovdje se misli na Mustafa Kemala Ataturka. (0p. prev.) Razgovarale su o tome kako već podugo ništa nema u Turskoj. Zatim je Lejla-hanuma rekla da krajem zime namjeravaju ići u Evropu. Nigan-ha-numa se oneraspoloži. Uprkos tome što godinama kupuje i prodaje robu iz Evrope, Dževdet-beg ne voli putovati. Osim onog putovanja u Berlin prije nekoliko godina, nigdje nisu bili. Konobarica donese nove čajeve. Nigan-hanuma krajem oka pogleda Ajšu; nije pojela svoj kolač, šoljica ispred nje bila je puna. Nije se mogla suzdržati: "Ohladit će ti se čaj", reče. "Hajde, pij!" "Upala sam Lejli u riječ", pomisli potom, a Lejla se okrenu i nasmiješi Ajši. "Ovu djevojku treba udati", pomisli Nigan-hanuma. Primijeti da je željela kazniti Ajšu. Poprimivši izgled nesretnice, očima pokaza na Ajšu: "Znaš li šta mi maločas reče? Ne želi, kao, da dolazimo po nju nakon časova klavira!" "Ah, ma nije to rekla, nije rekla", uzvrati Lejla kroz smijeh. Nigan-hanuma kao da osjeti da joj je dosadno. Niko nikoga ne uzima za¬ozbiljno. Riječi nisu imale nikakvu važnost. Primijeti da želi nešto učiniti. "Rekla je, rekla", reče. "I Perihan je svjedok." Dok su joj riječi izlazile iz usta, osjeti se veoma prostodušnom. "Čak ni vlastitu kćerku ne mogu izgrditi onako kako želim", pomisli. Ali, isto tako, bila je svjesna da čini i nesmotrenost. "Treba Ajšu dati za Remziju." Ne, ni to joj sad ne odgovara. U slastičarnici je svjetlost bila prigušena. Neko vrijeme nastojala se zaba¬viti razmišljajući o tome. Potom odluči kupiti voćne šećerleme. Kojih šećer-lema da uzme? Sa svojom rahmetli majkom u konaku bi na Tešvikiji cijelu zimu jela šećerleme od krušaka. Godilo joj je prisjećanje na to, kao da je u tome nalazila utjehu... Sijevnu, sve ispuni neka plava svjetlost. Kiša poče dobovati o stakla slastičarnice. "Vratit ćemo se taksijem", pomisli Nigan-hanuma i zapazi da trepće. 9. Kraj jednog dana "Da ne silazim sada! Na Nišantaš ću pješke sa Osman-bega", pomisli Refik dok je tramvaj bio na Harbije. Kad je na Eminonu ušao u tramvaj, kiša je prokapavala. Poprilično je padala kad je bio na Karakoju, a na Sišhaneu je počeo pljusak koji još ne prestaje. Povremeno sijevne. Putnici su gledali kroz prozor očekujući grmljavinu, a tramvaj ldizi po tračnicama polahko se ljuljajući; kao putovanje brodom po olujom vremenu. Približavajući se Osman-begu, Refik shvati da kiša neće prestati. "Hoću li potrčati?", zapita se.

Page 85 / 366

Izišao je iz tramvaja, požurio, a potom i potrčao. "Idem u kancelariju, da ne bude sramota. Dok se vraćam iz kancelarije, iz koje sam rano izišao, zadesio me pljusak i sad trčim", pomisli. Uporedo je trčao i ljutio se. I to je bilo zato što se zadovoljavao svakodnevnim životom. Nije želio da mu život pokvari nešto neobično, neka neočekivana neprijatnost; sklanjao se od kiše. Praćen pogledima ljudi sakupljenih ispod prozora i nastrešnica, trč¬kara tamo-ovamo po trotoaru izbjegavajući stati u lokvice i pazeći na blato da ne bi zaprljao pantalone. Potom se zaustavi kao da se iznenada nečega sjetio. Krenu sporije. Kiša pojača. Prošapta: "Ali, ovo je glupost." Odluči se skloniti pod nastrešnicu, ali u blizini nije bilo nikakve nastrešnice pod koju bi se moglo skloniti. Opružili su se niski avlijski zidovi. Slušajući šapat kiše, pogleda na sasvim opustjelu ulicu. Trotoaru se primaknu taksi. "Da sam barem uspio naći kakav taksi", po¬misli Refik. Potom, kao da ču neki poznat glas, okrenu se, pogleda i zbuni: Perihan se promolila iz taksija i viče. Potrča i uđe u automobil. "Kako si pokisao", reče Perihan. U razgovor se uplete i njegova majka, koja stade objašnjavati: išle su na Bejoglu po Ajšu, sastale su se sa Lejlom u Lebonu, uzele su taksi kad je kiša navalila, na Taksimu su ostavile Lejlu, a kad su ugledale njega - veoma su se iznenadile... Pričaju, šale se, povremeno govore kako je Refik mokar, smiju se. Bila je to sretna porodica. Refik osjeća da ga, poput suhog i mehkog jor¬gana, sreća obavija po cijelom tijelu, i to ga raduje. I on se poče šaliti. Kad su stigli kući i popeli se u svoje sobe, primijeti da želi praviti djeti¬njarije. Dok mu je Perihan peškirom sušila kosu, pravio je zvukove na način razmaženog djeteta, malo se žalio, uzdisao je i stenjao. Pravio je šale dok je mijenjao veš. Oduševio se kad je vidio da se Perihan razdragano smije. Povuče prekrivač sa kreveta, omota ga oko sebe i poče oponašali uspaničene rimske senatore koje je pritisnuo Hanibal. Dok je to radio, pogleda Perihan. Sjedila je ispred komode. Opazi da se ona smije. "Pravim šale, smijemo se. Malo prije sam važno trčao na kiši", pomisli. Bio je svjestan svoga raspo-loženja. "Gotovo je", promrmlja kad je Emina-hanuma unijela čaj,. "Sada će prestati ushićenje. Pit ću čaj. Nastupit će smirena ozbiljnost i nadmoć razuma!" Sjedio je nasuprot Perihan u fotelji pokraj prozora. Perihan je naslonila laktove na komodu i povremeno bacala pogled na ogledalo. Refik se osjećao poput poslušne mačke. "Sjetio sam se da sam državljanin", pomisli. "Građa¬nin koji radi u firmi koju je osnovao njegov otac, građanin koji baš ne voli sjediti u kancelariji, koji prije svih ostalih izlazi odatle i bježi svojoj kući. Sad sa svojom suprugom sjedi u art nouveau spavaće sobe!" Gledao je veliki krevet, ormar s blagim krivuljama, koji ga je oblinom podsjećao na palubu, na otvore za svjetlost na potpalublju. "Ja sam državljanin..., neko imućan, zdrav. A neću ni jadikovati. Živjet ću krajnje ozbiljno!" Utom u blizini puče grom. Zajedno pogledaše kroz prozor: visoka stabla kestenova u bašči po¬drhtavala su zajedno sa vjetrom. "Šta si danas radio?", upita Perihan. "Svake večeri to pita, kao da se ismijava", pomisli Refik. Ali, znao je da ne može olahko osjetiti gnjev prema Perihan. "Ništa! Kao i obično." Nastade tišina. "Kao i obično", pomisli Refik. "Izišao sam jutros zajedno sa ocem i bratom. Čitao sam novine u kancelariji. Do podne sam pregledao nekoliko papira. Sastavio sam narudžbenicu za Njemačku. Zatim smo za¬jedno otišli u restoran na

Page 86 / 366

Sirkedži. Poslije ručka sam sa bratom malo pričao o poslu. Sa računovođom Sadikom sam, uz kahvu, pogledao neke bilješke. Zatim sam izišao, pješke sam prešao most. Ušao sam u tramvaj. Zatekla me kiša." Gledao je Perihan, pokušavao nešto doznati. Kao da će sa lica svoje su¬pruge pročitati ko je on! Dođe sebi nakon što Perihan, oštrim pokretom ruke, odgurnu natrag pramen kose koji joj je pao na čelo. "Dobro, a šta si ti radila?" "Ja?", upita Perihan. Izgledala je zbunjena. Refik to nije baš često pitao. -"Hajde, pričaj mi." "Jutros smo izišle u šetnju. Kako je jutros bilo lijepo vrijeme! Udisale smo čist zrak. Šetale smo čak do kafane tamo na Topagadžu!" Ušutila je pogledavši u lice svoga muža. Refik primijeti da Perihan želi pričati, a njemu bi se trebalo dopasti slušanje. "Pričaj detaljno, nadugo i naširoko." "Nakon što si ti izišao, sjedile smo u unutrašnjoj avliji ", reče Perihan. "Nastavila sam doručkovati sa mamom i Nermin. Pričale smo o svemu i svačemu." "O čemu ste pričale?" "Aaa, o uobičajenim stvarima. Prvo smo pričale o bašči. Stabla kestena su veoma porasla. Mama je pričala o tome kolika su bila kad su tek došli ova¬mo. Prije trideset godina. Stvarno, koliko godina živi stablo kestena? Eto, pričale smo o nečemu sličnom. O zapuštenosti bašče i slično... I onaj vrtlar Aziz nikako ne navraća. Mama je ogovarala Aziza. Rekla je da on bašču neće moći dovesti u red, da se, umjesto baščom, više bavi piljarnicom koju je otvorio, da trebamo naći nekog drugog, ali smo nakraju zaključile da je ipak on najbolji. Dok se ispijao čaj, mama je plela. Nermin je čitala novine. Ja sam pomagala mami u pletenju; brojala sam čvorove, probala na sebi i tako... Odlučile smo da u jedanaest sati iziđemo u šetnju do Topagadža. Ušle smo u kuću. Ja sam izišla u sobu i pospremila. Namjestila sam krevete. Osjetila sam da mije dosadno. Gledala sam kroz prozor, na avliju. Nermin je telefo¬nirala nekoj svojoj prijateljici. Mislila sam da i ja nekom telefoniram, ali me želja nije povukla nizakim. Da još pričam?" "Pričaj, pričaj!" "Dok je Nermin razgovarala telefonom, sišla sam. Prešla sam u sedefnu sobu i sjedila. Tandrkala sam malo po Ajšinom klaviru. Znaš da se kajem što sam ostavila klavir. Nema veze, poslije sam se, eto, još malo zabavila. Izišla sam i šetala se prednjom avlijom. U jedanaest smo se sastale pred vratima... A izlazak tvoje mame iz kuće posebna je ceremonija! Zaglavi se ispred ve¬likog ogledala u hodniku. Nermin reče da se veoma toplo obukla. Mama nije obraćala pažnju. Inače se uvijek toplo odijeva. Krenule smo. Mama je opet pričala o starom Nišantašu. Ko je tu stanovao, ko je stari vlasnik bašče i nešto slično tome, ali zabavno. I Nermin je ponešto ispričala. Kao dijete se igrala u džamijskom haremu, dolje, u nekoj bašči. Spustile smo se preko puta policijske stanice. Išle smo pričajući eto tako. U kafani smo sjele za mali sto, na naše uobičajeno mjesto. One su pile čaj, a ja sam tražila gazoz. Naručile smo leblebije. U kafani nismo nešto posebno razgovarale. Više sa šutilo. Gledale smo dolje, tamo pokraj potočića. U povratku je mama pričala o tome kako je poludio Ibrahim-paša. Prolazile smo ispred njegovog kona-ka. Nisam znala..., dogodilo se, kao, nešto veoma komično, a jedan od pašinih unuka otišao je u Ameriku i postao kršćanin. Potom smo susrele starca koji je šetao sa

Page 87 / 366

svojim slugom. Bio je to Sejfi-paša. Mama ga je poljubila u ruku. Malo su porazgovarali. Počeli su sa gradnjom nečega na Tešvikiju, ispod džamije. Mamu to zainteresira i otišle smo vidjeti. Za ručkom smo jele ćufte i paprikaš od patlidžana. I za večeru ima patlidžana. Nakon ručka je telefonirala Lejla. Pričala je sa mamom... Ali, ti ne slušaš..." "Ne! Slušam!" "Nije, inače, ni ostalo ništa za priču. Nakon ručka sam prilegla. U tri sata izišle smo na Bejoglu. Sa mamom sam razgledala dućane. Ništa nismo uspjele naći. Potom smo uzele Ajšu. Sjele smo u Lebon sa Lejlom. U to je počela ova kiša..." Pognula je glavu naprijed i uperila oči u škrinju koju je otvorila dok je pričala. Refik se, isto tako, ustručavao gledati u nju. Izvalio se u fotelji i posmatrao drveće koje je podrhtavalo na kiši. Niočemu nije razmišljao. Osjećao je laganu napetost, a i strahovao je razmišljati o sebi. Nastupila je tišina. Ponovo navali kiša, koja kao da je u jednom trenutku bila prestala. Zajedno su gledali kroz prozor. "Da večeras odemo u kino?", upita Refik. Perihan poprimi stidljiv izgled. "Može!", odgovori. Opet nastupi tišina. "Gdje ćemo?", upita Refik. Perihan ne odgovori; samo slegnu ramenima. "Izgleda da joj se baš i ne ide", pomisli Refik. "Jesu li novine dolje?", upita potom. "Igra nešto u Ipeku..." Perihan je klimala glavom. "Da bar vidimo u novinama", reče Refik, ali se ne pomjeri s mjesta. Osjećao se tromo, nije mu se dalo ni pomjeriti se. Bio je obuzet be-zvoljnošću koja mu je govorila: "Isto je išao u kino ili ne išao!" Nije previše djelovalo ni ono što je Perihan ispričala. Snebivao se razmišljanja o sebi, a ni to mu se nije činilo strašnim. U ovoj kući se lahko pronalazilo nešto što bi čovjeka moglo osloboditi male utučenosti. Ako mu dođe da bude toliko tužan da razmišlja o sebi, o Perihan, o svome braku, o životu - može se šaliti sa mamom, igrati se sa bratićem. U najmanju ruku, može sići na donji sprat i priključiti se torokanju. Pričao je nešto Osmanu. Kad je počeo slušati ostale, shvati da će se lišiti nemira. 10. Pismo sa istoka Kad je otvorila vrata i pred sobom ugledala Nazli koja se vraćala iz škole, Džemilahanuma je tako kliknula da je tu sreću nemoguće opisati. Sa ta¬kvim ushićenjem je svake večeri dočekivala svoju bratičnu koja se vraćala sa fakulteta. Potom se prosuše i drugi zvukovi i riječi koje bi tome već vična Nazli uspjevala razabrati. "Jesi li došla? Jesi li došla, kćeri? Toliko sam se uplašila da nisi naze-bla..." "Nisam", uzvrati Nazli. Skinula je kaput, izula cipele. Otvori dolaf da bi uzela papuče. "Jutros, rekoh, da iziđem na Taksim, da kupim glavicu kupusa; mnogo sam ozebla. Uskoro će i snijeg." "Ma, i nije toliko hladno, draga", uzvrati Nazli, a pomisli: "Kao da sam muško. Tješim je i umirujem".

Page 88 / 366

"I jutros je malo nedostajalo da obučeš onaj svoj tanki kišni mantil!" Nazli ne reče ništa. Mijenjala je odjeću, a u mislima se vraćala na pola dana koji je provela na nastavi. Fakultet književnosti bio je na Veznedžileru, u Zejneb-hanuminom konaku. Dva časa su protekla prazno. Najednom se vodio razgovor, a na drugom se prevodilo. Potom je izišla iz konaka i, skupa sa studentima koji vole nastupati u maniru starije braće, pješačila do bazena na Bajazitu, popela se u tramvaj, a u tramvaju je, truckajući se, razmišljala. Nakon što se oprala i presvukla, pređe u salon. Za njom dođe i tetka Džemila. Dok su ispijale čaj, tetka joj je ukratko prepričala dnevne dogo¬dovštine. Mačka je ušla u dolaf sa obućom, niko nije ni primijetio i tu je, jadnica, satima ostala zatvorena. U novinama kao da spominju njenog oca. Od Omera je stiglo još jedno pismo. Izgovarajući to posljednje, Džemila-hanumin glas i lice živnuše. Nazli otvori novine i pročita: "Kulturne aktivnosti u Manisi... Okolina Narodnog doma Manise dostigla je stepen kulturnog rejona. Pokraj kino-dvorane, u kojoj su se prošle godine davale pozorišne predstave, u proljeće priređivale večernje zabave i sastanci, otvorena je biblioteka. Biblioteku je otvorio Muhtar Lačin, poslanik iz Manise". "Jesi li pročitala?", upita tetka. "Pročitala sam!" "Jaa! Vidiš li?" Džemila-hanuma je klimala glavom kao da se nečemu iščudava. Izgleda da je htjela da se zapodjene mali razgovor o novinskoj vijesti. A možda je mislila da će, kao što budu pričale o vijesti, moći pričati i o Omerovom pismu. "Na kraju ćemo vidjeti i fotografije kad stigne Manisanska pošta", reče Nazli. "I onaj trg je vidno živnuo. Šteta, već godinama nikako ne uspjevam otići!" "Išli biste da ste htjeli, draga tetka", reče Nazli, pa, pazeći na boju glasa, upita: "Gdje je pismo?" "Odnijela sam ga u tvoju sobu. Stani, ja ću ti donijeti..." "Otići ću ja i pogledati", uzvrati Nazli, ali ne ustade. Nije htjela da je tetka posmatra dok bude čitala pismo. Pila je čaj i pre¬listavala novine. Tetka Džemila je pričala o mačkinim nestašlucima, ali to nije bilo uz¬budljivo. Veselo raspoloženje se izgubilo. Kao da se dogodilo nešto neprijat¬no i čekaju nečije izvinjenje kako bi se povratili u veselje. Nazli prođe kroz misli da i tetka razmišlja o pismu. Od početka aprila, sedam mjeseci, dakle, Omer je stalno pisao Nazli. Pred sami kraj ljeta pisao je da će najesen doći u Istanbul, ali je u drugom pi¬smu pisao da neće moći doći pošto uopće nema vremena, jer će cijelu zimu provesti na radu u tunelu. U prvim svojim pismima je, na podrugljiv način, više pisao o mjestu u kome je živio i radio, o ljudima, o onome šta je vidio. Sredinom ljeta je, u jednom od pisama koja je slao u Ankaru, objašnjavao svoje ideje o tome da postane osvajač, što je i ranije spominjao. Ponekad joj je spominjao da odlazi u goste, pisao joj o njemačkom inžinjeru koji radi na obližnjem gradilištu. Osim toga, Džemila-hanumi poslao je posebno pi¬smo da mu pomogne u prodaji dućana i parcela koje je spominjao prilikom odlaska iz Istanbula. Sav imetak je rasprodan uz pomoć tetka iz Bakirkoja. Tetka Džemila nije mogla sakriti svoj strah i čuđenje - sve je pretvoreno u gotov novac. Nakon što popi čaj, Nazli pređe u svoju sobu. Uze pismo sa stola. Sjede na ivicu kreveta. Pismo je bilo lakše od onih koje je primala u posljednje vri¬jeme. Mora da je unutra samo jedan mali papir. Naježi se zabrinuta onime što joj je padalo napamet.

Page 89 / 366

U posljednjim pismima Omer je više pisao o sebi, možda zato što je u zimskim mjesecima radio samo u tunelima, što je u njegovoj okolini nestalo gužve i što se nije susretao sa nečim novim, ali u načinu pisanja o sebi po¬stojalo je nešto što je uznemiravalo Nazli. Pisao je da se osjeća usamljeno, da mu nije dovoljno prijateljstvo sa njemačkim inžinjerom. Kao da hoće da otvori srce, ali se pripremao zato što je znao da će, ukoliko to uradi, na vidjelo izići nešto veoma ružno, ili čak užasno. Plašeći se ove pripreme, Nazli mu je oprezno odgovarala u svojim posljednjim pismima. Savjetovala mu je da se ne počne opijati. Kasnije se, zbog toga što je to uspjela napisati, i ponosila sa sobom, a i osjećala se posramljenom. Zato što je makar malo bila upućena u književnost i život, mogla je pretpostaviti da će usamljeni inžinjer koji se vratio iz Evrope u provincijskim noćima utjehu tražiti u piću. Vrhom olovke otvorila je kuvertu i pročitala: 30. oktobar 1936. Draga Nazli, Ovo pišem odmah, prije nego što sam i dobio odgovor na moje prošlo pismo. Vjerovat no ćeš se veoma začuditi onim što ćeš pročitati. Dozlogrdilo mi je da pišem i derem papir. Ovo ću poslati kako god ispalo. Raspoložen sam, a sad sam popio i malo vina. U sobi gori plinska lampa. Peć pucketa. U sporednoj sobi neko hrče. Bilo kako bilo, napisat ču ti slijedeće. Dobro sam razmislio i odlučio da se oženim s tobom. Kako? Ja mislim da bi to bilo dobro! Čini mi se da to nije u pro¬turječnosti sa mojim velikim planovima! Napiši mi svoj odgovor. Nemoj žuriti, ali nemoj ni previše oklijevati. Više ti neću pisati dok ne dobijem tvoj odgovor, čekat ću. Možeš pomisliti da je to nešto dosadno i loše! Ali, eto, opet nastojim izazvati tvoje sažaljenje prema meni. Ovo pismo ispade veoma loše i ružno. Ali, šta da radim, poslat ću ga pošto sam se zakleo da ću ga poslati. Ko zna koliko sam puta ponovio da je glupo pisati, pisati i bacati. Nije važno! Postupi onako kako želiš, ali, molim te, brzo piši. Molim te, nemoj, kao i obično, zaboraviti tetki izraziti moje poštovanje. Omer Još jednom je pročitala pismo pokušavajući zamisliti kako je Omer izgle¬dao dok je pisao. "Šta ću sada?", pomisli. Nije je obuzeo strah, kako je oče¬kivala. Naslonila se na jastuk. "Vjerovatno ću se udati za njega", promrmlja. Zabrinu se kad ne osjeti strah ni od te pomisli. Poče istraživati zašto će se to dogoditi ubrzo. "Odmah sam shvatila da se će se to dogoditi zato što mi se on sviđa", pomisli. "Shvatila sam to još na Kurban-bajram, onog dana kad je bio kod nas." Ali, bile su to veoma prosječne, često upotrebljavane misli. Smatrala je to nedoličnim. Poče nabrajati: "Inteligentan, perspektivan, komunikativan, zgodan..." Uzbudi se razmišljajući pojedinačno o tome. Osjeti ponos što se svidjela nekome sa takvim kvalitetima. "Šta će reći otac?", pomisli odjednom. Njen otac nije progovorio nijednu riječ o Omeru. Samo je jednom jedno pi¬smo, koje je Omer adresirao na Ankaru, ispod vrata sa prvog sprata uznio gore, a na licu mu se očitavala sumnja dok je kćerki pružao kuvertu. A šta li bi rekla mama da je živa? Kroz misli joj prođe da bi joj se mama nasmiješila, da bi joj savjetovala da dobro razmisli. Mama bi joj rekla i to da je sretna što nije bila primorana da se uda posredovanjem provodadžije. Njen otac, ta¬kođer, ne bi ispuštao priliku u ovakvim situacijama: hvalio bi reformatore, a zatim bi prepričavao ono što je radio u vrijeme dok je bio valija u Manisi. "O čemu razmišljam?", prošapta. Povlačeći noge prema stomaku, šćućurila se na krevetu poput curice. "Ljubav", promrmlja. Bila je to

Page 90 / 366

sramna riječ, koja se nije izgovarala u krugu porodice, a kad bi to neko i izgovorio, neki stranac, prelazilo bi se preko toga. U porodici su se međusobno voljeli, ali su se svi ustručavali ružnog prizvuka riječi ljubav. Taj prizvuk tajanstvenosti Nazli je podsjećao na romane koji se čitaju u osami, na filmske scene ljubljenja, za koje je željela da se što brže završe, i na one žene koje su svi omalovažavali. Odjednom, odbacujući te misli, ponovi onu riječ i iznenadi se. Pred očima joj oživje svadba. Pomisli kako će Manisanska pošta ovoj za to odvojiti do¬sta prostora. "Kako će spominjati Omera!", prošapta. "Mladi inžinjer koji se školovao u Evropi..." Zastidje se svojih razmišljanja. Pomisli šta će reći njeno društvo sa fakulteta... "Prijatan momak, zgodan inžinjer", reći će. Još jednom zaključi da su svi oni praznoglavci. "Neću više ići ni na fakultet. Ne sviđaju mi se svi ti protraćeni sati, ona banalna atmosfera. Dobro, a šta se meni sviđa?", prošapta. "Da svi budu sretni, da svi budu dobro, da se smiju i budu pametni. To je tako. Vjerujem da će mi on pružiti takav život. Da mu barem odmah napišem kako se ne bi navikavao na piće!" Ustade iz kreveta. Dođe joj da otvori dolaf i pogleda se u ogledalu. Ne shvativši zašto to želi, otvori dolaf, osjeti se zdravom i veselom. "Kako je jednostavno", pomisli. 11. Praznik na Bešiktašu "Ah, i Omerova ženidba će biti zabavna", reče Muhidin. Refik pogleda sasvim isprazno. "Zašto?", upita. "Tačno, ne mogu nm to objasniti", pomisli Muhidin. "On se oženio svje¬sno, drage volje. Kako to mogu objasniti sretnom mužu koji je svakim da¬nom sve mlohaviji?" Krajičkom oka baci pogled na Perihan koja je sjedila kraj njega. "Stvarno, zašto će biti zabavna?" Pili su čaj u kafani na Bešiktašu, pokraj pristaništa. Bila je prva nedjelja u 1937. godini. Vrijeme je bilo sunčano i kahvedžija je iznio stolove. Odmah do njih, ćelavi čovjek je čitao novine. U kafani je bilo još nekoliko porodica srednjeg staleža. "Ma, ne znam", odgovori Muhidin. "Tako mi pade napamet!" "Ne, ne! Ti hoćeš nešto kazati." Razgovarali su i gledali u more. Bila je nedjelja, dan za posmatranje mora i ćaskanje, gledanje prolaznika, za grickanje sjemenki. Iznad je bilo skroz blistavo nebo i sunce. "Šta ja znam. Meni se čini apsurdnim to što se naziva brakom!" Refik namršti lice; kao da je strahovao da razgovor ne poprimi neprijatan tok. Isto tako, uopće nije volio da se u prisustvu Perihan govori o nečemu takvom. Perihan je posmatrala čamce koje su pristizali sa Uskudara i putni¬ke koji su izlazili iz njih. "Razumijem te, ali zar ti sve pomalo ne preuveličavaš?", upita Refik. "Možda... Ali, razmišljajući o godinama iz te inžinjerske škole..." "Da?" "Tada mi se činilo kao da se nikad nećemo oženiti." "Stvarno?" "Ne, ne, ne mogu mu to ispričati", pomisli Muhidin gledajući čamac koji je ispuštao putnike. Uz to, on je bio baš za ženidbu; neko ko će se izgubiti u porodici. Zašto mi to nikad nije padalo napamet?" Odjednom zaželi malo oneraspoložiti Refika. Osjeti da je to nešto ružno i nepotrebno, ali se nije mogao kontrolirati. "Inače, ti nisi bio kao Omer i ja. Tebe je više privlačila porodica, svaki¬dašnji život. Sad mislim da je tvoje prijateljstvo sa nama samo...", pa ušuti postidjevši se. "Pusti kraju, pusti kraju", dodade. "Oženi se i ti. Počni živjeti, prestani s tim", uzvrati Refik.

Page 91 / 366

"Ja ovo neću jednostavno okončati!" "Dokle si stigao sa svojom knjigom poezije?" "Dobro je, napokon se štampa." "Da te opet ne zavuče onaj tip?!" "Ne, ne!" Opet su ušutjeli. Okrenuše se i pogledaše u more. Nisu žurili putnici koji su izlazili iz čamca. Šire noge na dvije strane i, praveći male korake, osjećaju zemlju ispod tabana. Lagano ih prži blistavo zimsko sunce. Nikom se ne žuri. Cijela priroda i ljudi žive naslađujući se, bez razuzdanosti, bez pretje¬ranog razmišljanja o vrijednosti onoga što im je dato; čekaju smrt i polahko troše svoje vrijeme. "Omer je upravu: nešto treba raditi", pomisli Muhidin. Ali, zaključi da u Omerovom pohlepnom držanju ima nečega ružnog. "Ne znam, ne znam", prošapta ponovo zapadajući u sumnju. "Ja samo želim biti dobar pjesnik. Moja mahana je što ljenčarim ovdje umjesto da sjedim kod kuće i radim."Jutros je pisao pjesmu. Opet ga je iznervirala razlika između riječi i gnjeva; pisao je i pisao, precrtavao. A kad je, nakraju, prestavši pre¬crtavati, počeo derati papir, izišao je iz kuće praćen pogledima zabrinute majke. Telefonirao je Refiku. "A Perihan i ja mislimo izići u šetnju", rekao mu je Refik. Muhidin nije volio ni ove riječi koje mu smrde na porodicu i ustaljeni svakodnevni sistem, kao što je to izići u šetnju. Na Bešiktaš su došli pješke, a Muhidin ih je čekao na pristaništu. "Trebao sam biti strpljiviji, sjediti i pisati poeziju", pomisli ponovo se ljuteći na samog sebe. Perihan zijevnu pokrivajući usta u posljednji tren. Refik se okrenu prema njoj i nasmija sa. Potom su se oboje okrenuli i gledali more. "Eee, šta ste radili za Novu godinu?", pitao je Muhidin, tek toliko da nešto kaže. "Bili smo kod kuće, zabavljali smo se porodično", odgovori Refik. "Da čujem šta ste radili." "Jeli smo i igrali tombolu", reče Refik i pogleda Perihan. "Perihan je do¬bila ogledalo!", smijao se. "Mama je pokupovala darove za tombolu. Veoma voli novogodišnju zabavu. Otac je također pravio šale. Je li ti tu ogledalo?" "Bilo mije u tašni!", i Perihan razdragano otvori tašnu. "Šta li se nalazi u njenoj tašni?", pomisli Muhidin. "Cešalj, novčanik, možda ključevi, maramica...?'Tnteresiralo ga je to, ali mu je i dolazilo da se sprda sa nečim takvim. "Nešto veoma simpatično, zar ne?", Perihan je pružala ogledalo i smješ¬kala se. "Ja ne mogu biti prostodušan poput njih", pomisli Muhidin. "Želim po¬tonuti u grijeh! Zašto sam došao ovamo?" Uzeo je ogledalo. Ram mu je srebren, na sredini je slika gazele. Okrenu drugu stranu i ugleda sebe. "Ru¬žan sam", pomisli. "Ali, dobro je što sam takav! Inače bih se veoma brzo zadovoljio onim što imam. Ne bih mogao ni postati pjesnik!" "O čemu razmišljaš?", upita Refik. "Hah!" "Odlutao si! O čemu razmišljaš?" "Razmišljam o sebi!" Refik klimnu glavom i osmjehnu se. "Ah, ti si pjesnik", govorili su njegovi pogledi. "Ti razmišljaš o zanimlji¬vim stvarima, ne sličiš nama!" "Pogledajte šešir na onome čovjeku!", uzviknu Perihan.

Page 92 / 366

Okrenuše se sve troje. Muhidin nije vidio ništa interesantno. Sa strane pogleda u Perihan. "Lijepa žena", pomisli. Vidio je njen mali nos i nježni ten. Osam do deset sekundi, toliko je posmatrao. "Lijepa žena", pomisli ponovo i uplaši se. "Šta ja radim? Izgleda da malo skrećem! Ne bih se želio vidjeti dok je posmatram. Lijepa žena ubija čovjeka!" Pronašao je novu i zabavnu ideju. Maloprije se radovao zato što je ružan. "Ne bih mogao pisati poeziju da sam lijep ili da imam lijepu ženu. Nedjeljom bih, kao Refik, izla¬zio u šetnju, igrao tombolu u salonima!" Pred očima mu oživi spokojna kuća porodice Išikči, bučni i čavrljavi trpezarijski sto. "Ne sviđa mi se njihova blistava i vedra atmosfera, nezainteresirani, smireni, spokojni duhovi, urav¬noteženi ljudi", pomisli. "I Refik je jedan od njih. Premda je Refik ranije..." "Da uzmemo sjemenke?" Mahnuše i priđe im pogrbljen starac sa bisagama obješenim o rame. Pruža im sjemenke, gleda mlade i veseli se. "Međutim, zar je Refik ranije bio takav...? Bio je takav, naravno... Ili se možda promijenio? Mogu li se i ja promijeniti kao on?" Pokušavao se prisjetiti Refika kakav je bio prije pet-šest godina. "Uvijek se smijao po hodnicima inžinjerske škole, volio je svakojake šale. Do zore je s nama igrao poker, potom bi se malo posramio. Jednom je otišao u javnu kuću, a onda je preživljavao napade pokajanja. Inače, više sliči kršćaninu! Ali, isto tako, i dobrog je srca... Moj dugogodišnji prijatelj..." "Kako me to gledaš?!" "Kako te gledam?" "Ovako!", Refik je oponašao Muhidina zaškiljivši očima i ispružajući vrat naprijed. Perihan prvi put prasnu u smijeh. Muhidin se ne naljuti, razveseli se. Saznavao je kako izgleda u očima drugih. "Poboljšavaju li ti se oči?" "Ne!" Refik se okrenu Perihan. "Znaš li da je, dok smo bili u školi, Muhidin umislio da će nakon pet-šest godina oslijepiti? To mu je osiguravalo neke privilegije. 'De ti završi ovaj moj crtež, a da ja malo posmatram svijet', govorio bi." "Ali, moja kratkovidost je brzo napredovala...", reče Muhidin. "Tadašnje moje lakrdije sad se čine veselim", pomisli Muhidin. Naljuti se na sebe. "Ali, sad sam dobro", reče primijetivši da Perihan gleda u debela stakla njegovih naočara. Htjede pokazati kakve su mu oči i osvrnu se oko¬lo. Ćelavi čovjek još uvijek je čitao novine. Muhidin iz njih poče čitati naslo¬ve: "Haraj se ne može prepustiti sirijskoj dominaciji... Predsjednik Ataturk je sinoć u Perapalasu... Madridsko bombardiranje... Pjesnik Nazim Hikmet i dvanaest njegovih prijatelja... U Artvinu snijeg metar i po... Fenerbahče (B) 5 : Guneš (B) 2." "Bravo, čovječe! Ja ne mogu pročitati", kaza Refik. Ćelavi čovjek na kraju shvati da čitaju njegove novine, osmjehnu se po¬gledavši ih i ponovo se zadubi u čitanje. "A šta li je sa utakmicom?", upita Refik i zijevnu. "Fener pobjeđuje, Fener pobjeđuje", reče ćelavi čovjek spuštajući novine. Smijali su se umireni atmosferom prijateljstva, bliskosti i praznika. Refik pruži sjemenke Muhidinu. Muhidin ostavi sjemenke na sto. "Oni su tako veseli, smireni i spokojni zato što ne znaju da će umrijeti", pomisli. "Znaju, naravno, ali ne razmišljaju o tome. Niko ne razmišlja o smrti. Kad čovjek ne razmišlja o smrti, može biti opušten, ne strahuje, nije zabrinut, sve pri¬hvata kao normalno, ne razmišlja o tome da nešto treba uraditi!" Gledao

Page 93 / 366

je sjemenke koje su stajale ispred njega. "Sjemenke, na prvi pogled, izgledaju iste, ali kasnije čovjek uočava male različitosti. Dobro, a kako sam ja postao ovakav?" Smrt i strah od smrti zauzimali su veliko mjesto u njegovoj poe¬ziji. "Ja sam od Baudelairea saznao da ću umrijeti. Saznao sam i od drugih Francuza, a nakon što sam saznao - postao sam, eto, ovakav! Ali, bolje je da se dignem i idem kući umjesto da se zavaravam ispraznim razmišljanjima!" "Sta ti piše Omer?", upita Refik. "Ništa! Prorijedila su se i njegova pisma otkako je donio odluku o že¬nidbi. Možda se ustručava mene. Ne, dragi, šalim se... Ali, iskreno rečeno, i ne piše ništa značajno. Tek sam saznao da je pismom zaprosio djevojku! Ko je ta?" "Rodica mu je. Neka daleka rodbina... Znaš li da joj je otac narodni po¬slanik iz Manise?" "Ma, vidi!", uzviknu Muhidin." Naš Rastignac pogodio usred mete! Ni¬sam to znao!" "Ah, koji si ti! Ali, šta je narodni poslanik?!" "Pobjeda ili ništa!" "Ovih dana njegov tetak i tetka idu u Ankaru. Mladi su odlučili da se uzmu. Ali, naravno, ima još i ona zvanična strana. Napravit će dogovor o sklapanju braka..." "Dobro, a zar ti to ne izgleda komično?" "Zašto? I naši su išli prositi Perihan. Vidi kako je na kraju lijepo ispalo." Okrenu se prema Perihan i nasmiješi se. "Zašto bi nešto takvo bilo komič¬no? Majke i očevi se žele upoznati. Bit će im zabavno kad se vide..." "Ne, ne! Ne mogu mu više to objasniti", pomisli Muhidin. "Šteta, ali... Umire i prijateljstvo..." Pomisli i na Omera. "Sviđao mi se onaj njegov po¬drugljivi nastup, ali, znam, i on će postati drukčiji. Čak se uživio u ulogu lijepog bogatog inžinjera. Ne volim omiljene, razmetljive ljude. Volim one što ostaju na marginama, one koje mrze. Naprimjer, ova naša dva vojnika!" Bila su to dva učenika vojne akademije koji su, prije povratka u školu na Jildizu, povremeno pili u bešiktaškoj čaršiji. Interesirali su se za književnost. Muhidin je mislio da je uticao na njih. "Zašto još uvijek sjedim ovdje? Da se podignem i odem... Ako ništa, čavrljat ću sa onim vojnicima. Sa njima imam zajedničkih crta. Oštrit ćemo svoju mržnju..." Stigao je parobrod iz pravca Karakoja i pristajao je u luci. Svi su gledali na more i u parobrod koji se kretao naprijed-natrag. Muhidin mu je, na prvi pogled, dao ime i broj: Ha/as, 47! "Kako ti je mati, čovječe, nikad ni da je spomeneš?!", upita Refik. "Ma, dobro je. Sjedi u kući. Ide u goste, dočekuje goste, jede, smije se, spava, diše. Uzgaja cvijeće u saksijama..." "Je li dobrog zdravlja?" "Jest!" "Izgleda da se jedno vrijeme tužila na bubrege!" "Čega se ti sve nećeš sjećati!?" "A moj otac nije dobro", reče Refik i ušuti, a lice mu poprimi zamišljen i tužan izraz. "Šta mu je?" "Znaš da je imao srčani napad. Izgleda da mu ni pluća nisu dobra. Veoma ružno kašlje. I sve slabije i slabije čuje. U kancelariji je postao totalno be-skoristan. Ovih dana mu je još gore. Nervira se, ljuti se na srce, u to počinju pluća... I s glavom mu je kao i s tijelom. Javljaju mu se praznine u pamćenju. Zaboravlja. Ljuti se što zaboravlja... Nakraju, ne može ni poslovima upravljati. Osman je bio primoran ograničiti mu pravo na donošenje

Page 94 / 366

odluka. Naj¬gore je što je Osman počeo nadgledati i njegove privatne troškove. Pričam ti to, jer mi je veoma žao! A i ti, pazi na svoju majku!" "Starost, eto", reče Perihan. "Veoma loše, veoma loše", prošapta Muhidin. "I ja ću, nakraju, biti ta¬kav", pomisli. "I sa mojim ocem je bilo isto, zatim: tup i ode! Svi ćemo umri¬jeti. Ako ne uspijem biti dobar pjesnik, ubit ću se u tridesetoj. To je dobra odluka. Namjesto da živim koprcajući se u strahu od smrti, pateći se da mi iz usta ne ispadne zubna proteza, ja ću stati naspram smrti. Padoh u zanos! Došlo je vrijeme za pjesmu, a još uvijek sjedim ovdje!" "Aaa, pogledajte dijete!", reče Perihan. Okrenuše se i pogledaše. 12. Amidža i bratić vojnik "Sinko, ja tebe uopće ne razumijem", kaza Dževdet-beg. Zar se vojska na¬pušta bez ikakvog razloga, i to baš kad si trebao dospjeti na najsjajnija mje¬sta? Cime ćeš se baviti?" "Trgovinom! Rekoh, trgovinom, dragi amidža", odgovori Zija. Dva sata je ponavljao jedno te isto. "Ali, za trgovinu treba iskustvo. Zatim, znaš li da je tržište tek prestalo stagnirati. Povrh svega, počinje i rat." I Dževdet-beg je već dva sata govorio isto. Bratić Zija, koji je čestitkom za prošli Kurban-bajram podsjetio da po¬stoji, prije dva sata je bahnuo u kancelariju na Sirkcdžiju i kazao da napušta vojsku, da će se otisnuti u trgovinu te zatražio novac od Dževdet-bega. Dževdet-beg je nastojao shvatiti ovaj neočekivani postupak svoga bratića, kojeg već godinama nije vidio. "Ali, zašto? I to u ovim godinama..." "Ja se, dragi amidža, još uvijek osjećam mlad!" Iako nije izgledao mlad, na njemu se vidjela djetinjasta bojažljivost koja mu se, još prije trideset dvije godine, u danima očeve smrti, uočavala na licu. Na to su se nadovezali nepromišljenost i uobraženost, što Dževdet-beg nije mogao shvatiti. "Ali, tržište stagnira. Možda će izbiti rat. Ti o tome bolje znaš, zar ne? To je za vojnika pravo vrijeme da se pokaže. Ratne godine su vojničke go¬dine!" "A trgovačke...?" "Tada nama ništa ne zapadne. Tada smo, zajedno sa ženama i djecom, nemoćni, čekamo." "Ali, u posljednjem ratu Vi niste čekali. Izgleda da ste dovezli šećer." "Neuljudan si! Neću dozvoliti da se neuljudno ponašaš! Ko ti je ispričao te tračeve?" "Nije trač... To svi znaju!" "Otvoreno pričaj, molim te lijepo! Šta svi znaju? Zna li to svako da sam se bavio trgovinom šećera i da se to potrefilo sa ratnim godinama? Pa, ja to ni od koga i ne krijem!" "Svi znaju da si prodavao šećer po veoma visokoj cijeni...", reče Zija i načini jedan pokret rukom. "Nije važno, to se mene ne tiče!" "Ali, stani! Polahko", uzvrati Dževdet-beg. "Zao mi je što si kao moj bratić nasjeo na tračeve koje su o meni širili neprijatelji. Ti, naravno, ne znaš da su te tračeve lansirali oni koji se bave vagon-trgovinom. Ali, sačekaj, da saznaš istinu. Ja ništa nisam prodavao po

Page 95 / 366

visokoj cijeni, a neću ni prodavati! Ja sam svoju robu prodavao po tržišnim cijenama. Šta drugo može uraditi trgovac? Ali, ti to ne možeš shvatiti. Ti samo znaš biti neuljudan!" Zija ništa ne odgovori. Gledao je Galata-ćupriju, koja se vidjela preko niskih krovova, i brod koji je pristajao uz most. Iako je popušio svoju po¬podnevnu cigaretu, Dževdet-beg se još jednom maši kutije s cigaretama. Zija se odjednom okrenu. "Nemojte više pušiti, amidža. Osman mi je rekao, i Vi znate da vam šteti." Osjećajući se krivim, Dževdet-beg povuče ruku. "Ali, dobro, kakvom trgovinom se želiš baviti?" "O tome još nisam razmišljao. Kad se imaju pare, onda se uvijek može naći nešto čime će se trgovati." "To je, dakle, tvoje mišljenje o trgovini?!" "Naravno... Uvest ću željezo iz Njemačke. Ako ne, dopremit ću odnekud šećer!" Smijao se. Bio je bezobrazan i antipatičan. Nije izgledao kao bratić koji od amidže očekuje pomoć. "Ako ne mogne šećer, može štof, ako ni to, onda kola... U Turskoj ionako uvijek vlada kriza nečega. Ne brinite se Vi!" "Imam pravo da se brinem!", odbrusi oštro Dževdet-beg. "Aaaa, stvarno! To sam zaboravio", odgovori Zija kroz smijeh. "Kako možeš zaboraviti?! Tvoj otac te meni ostavio u amanet!" Dževdet-beg shvati da je rekao nešto pogrešno, da se njegov bratić sprda sa njim. "Ja sam svoje završio", pomisli. "On prema meni čini najbanalnije drskosti, nabraja najbanalnije tračeve, a ja mu nastojim uzvratiti istom mje¬rom. Šta da radim, šta da radim?", promrmlja osluškujući otkucaje svoga srca. "Da, otac me ostavio Vama. Sjećam se onih strašnih dana, onog dana kad ste me fijakerom odvezli od Zejncb-hanume i odveli u pansion. Inače, došao sam ovamo uzdajući se u očevu oporuku i u Vašu dobronamjernost!" "Jaa! Jesi li vidio? Jesi li, osim mene, imao neku podršku u životu?" Malo se naljutio, a malo je bio i ganut Dževdet-beg. "Nikoga nisam imao!" "Onda znaj cijeniti svog amidžu! Vidi u kakvom je stanju tvoj amidža... Pritisnuo je ruku na srce. "Da samo znaš kako ovdje boli! Ništa nećeš postići bezobraznim pona¬šanjem prema svome amidži!" "Da, nisam razmišljao o tome! Nema veze, i ja mislim isto kao i Vi. Znam da ste mi jedina podrška i, hrabreći se time, tražim od Vas novac. Htio sam, naime, reći: pozajmicu. Pozajmicu koju ću vratiti kad zaradim!" Dževdet-beg se uzbudi novom idejom koja mu pade napamet. "Zašto ne čekaš penziju?" "Dozlogrdilo mi je nositi ovu uniformu!" "Aaaa, kakve su to riječi?! Povrh svega, ti još imaš i orden! Godinama si se borio da bi bio dostojan te uniforme. Zatim, u..., ovaj, gdje ono bi, u Sa-kariji si i ranjen! Ti si i heroj. Priliče li heroju riječi koje si izgovorio? Čekaj penziju!" "Toliko ne mogu čekati", uzvrati Zija beznadežano. "Meni treba novac!" "Kako ti to, sinko, lahko kažeš! Misliš li da se novac lahko zarađuje?" Zija se odjednom podiže.

Page 96 / 366

"Ne znam ja kako se novac zarađuje! Kako bih znao? Nisam mogao ništa drugo raditi mimo vojnikovanja", povika. "Ali, želim svoje pravo! A znam kako ću uzeti ono što je moje pravo!" "Kakvo pravo? Čije to pravo?!" "Ne znam ni čije jc pravo! Ne! Znam! Onoga što ste zaradili zbog smrti moga rahmetli oca..." "Da tvoj rahmetli otac vidi ovu tvoju drskost, veoma bi se ražalostio. Zar da ovakav bude njegov sin?! On je bio idealist! Nije razmišljao o novcu. Šteta, šteta...! Kosti ga bole!" "I ja sam, eto, došao uzeti ovo njegovo pravo!" "Zašto? Zašto sve ovo? Zašto sada?" "Sada! Sada, zato što sam dobro razmislio. Četrdeset i dvije su mi godine. U penziju ću za dvanaest godina. Zatim ću uzgajati cvijeće na balkonu u stanu koji ću uzeti pod kiriju. Shvatio sam da želim živjeti. Odlučio sam se nastaniti u Istanbulu." "Ali, ti živiš, ovaj, u ženinom stanu u Ankari!" Dževdet-beg pomisli: "Zaboravljam imena, riječi." "Rastavit ću se i od nje...", kaza Zija i ponovo sjede u fotelju. "Zašto? Zašto, sinko? Osim toga, ta žena je, izgleda, i bolesna." "Bolesna!" "Ostavljaš svoju bolesnu ženu?", upita Dževdet-beg. Pomisli da je opet rekao nešto pogrešno. Nije se više mogao pouzdati u svoju pronicljivost. "Mislim da Vas uopće ne zanima moja porodica, moja žena", odgovori Zija. "Da Vas zanima, pomogli biste joj dok sam ja bio na ratištu." "Zar nisam? Ima Boga, zar nisam?!" "Niste! Izuzev, naravno, nekoliko kuruša koje ste dali da biste umirli sa¬vjest!" Dževdet-beg bi poravnao račune tih nekoliko kuruša, ali se zastidje; nije bio kadar. "Šteta... Šteta...", promrmlja. Onda poče kašljati. Kašljao je i raz¬mišljao: "Kakvo pravo? Otkud mu to...? Izdržavao sam ga dok je bio dijete. Dao sam mu novac kad je bio u vojnoj školi. Na raspustu je povremeno do¬lazio i boravio kod nas... Veoma ružno kašljem!" Nastojao je ugušiti kašalj; zastidje se misleći da bi bratić mogao zaključiti kako namjerno kašlje. Rije¬šio se ovog napada kašlja nakon što se izvjesno vrijeme grčio, ali je shvatio da mu je lice sasvim crveno. Osjećao se iscrpljenim, a i krivim. Nije baš bio u stanju razmišljati. Interesiralo ga je čemu ovo vodi. Nastupi duga šutnja. Dževdet-beg se ustručavao započeti priču, a mislio je da je i njegov bratić obuzet istim osjećanjem. Nakon izvjesnog vremena Zija ustade. Ispruži glavu naprijed i nasloni šake na ivicu velikog pisaćeg stola za kojim je sjedio Dževdet-beg. Dževdet-beg se zabrinu. "Sada mi recite, amidža, hoćete li mi dati novac ili ćete me vući za nos? Niste mi dovoljno pomagali dok sam bio dijete. Sad ste dužni!" "Mislio sam da sam uvijek izvršavao svoje dužnosti prema tebi. Ne osje¬ćam nikakav dug. Učinio sam i više nego što je trebalo", reče Dževdet-beg polahko rastavljajući riječi na slogove. "Uradili ste?! Tako, dakle! Baš me zanima, ako ćete pravo, kako biste osnovali ovaj posao da nije bilo moga oca?" "Kakvog je udjela mogao imati tvoj otac?" "Da nije bilo njega i njemu sličnih ne bi bilo ni ustavnosti, a ni Repu¬blike!"

Page 97 / 366

"Šta to ti govoriš? Ko ti je napunio glavu tim glupostima?! Jesi li zabora¬vio da je tvoj otac umro tri godine prije ustavnosti? Saberi se! Zatim, lijepo te molim, ne petljaj se u ono što se prije dogodilo. Tvom ocu sam uvijek po¬magao. Ne zaboravi ni to da je on i previše bio sklon provodu. Piće je i bilo razlog njegove rane smrti. Onda, znaš li ti šta sam ja radio dok iz dućana u kome sam trgovao drvetom nisam prešao ovamo? Šutiš, zar ne? A to je zato što si nešto utufio u glavu i spreman si na sve da bi to postigao." Brzo govorenje bilo mu je zamorno. Odjednom Dževdet-beg upita: "Čemu sve to? Jesi li se zaljubio u drugu ženu?" "Da", odgovori Zija zbunjeno. Zastidio se, izgleda. Bilo je to nešto neočekivano. Zija sjede i ušuti. Zbuni se i Dževdet-beg. "Izgleda da ću na kraju reći da mu daju pare koje traži", pomisli. Gledao je mladog čovjeka koji se zasitio vojske, života kojim je živio i koji se usudio izmamljivati novac od svoga amidže. Mislio je kako se više ne vodi računa o normama ponašanja i starim navikama. Ali je, isto tako, sasvim jasno osjećao da razmišlja sa melanholijom i pakošću, što je svojstveno starim ljudima. "Hoćete li mi sad dati novac?", upita Zija; nestade onog nastupa krivice. Dževdet-beg se opet uznemiri. "Ne znam koliko hoćeš. Zatim, ni ja više nisam ustanju nešto davati." "Ne zavitlavajte me opet! Ne mislite da ćete me se lahko osloboditi!", povika Zija ustajući. "Ne deri se! Ne viči, lijepo te molim", reče Dževdet-beg. "Uvijek ste tražili način da me se riješite! Zato ste me, uostalom, i poslali u vojnu školu!" "Ali, ti si sam htio biti vojnik!" "A to Vam je, naravno, veoma odgovaralo. Htjeli ste me se osloboditi. Bio sam neprikladan pokraj one pašine kćerke koju ste našli, zar ne? Mene ste otjerali u vojnu školu. Stanite! Stanite, da bar jednom dovršim ono što hoću reći! Ako bi mi jednom u mjesecu palo napamet da iz Kuleli dođem na Nišantaš, namrštenog lica biste mi tutnuli nekoliko kuruša u džep. Uvijek sam se osjećao kao da tanjim postavljenom na kraju stola prilazim kao neki nadničar. Zatim sam se zaldeo i nisam više zakoračio kod vas." "Nikad te nisam držao mimo svoje djece", promrmlja Dževdet-beg mla¬ko. "Laž! Zašto me, onda, niste poslali u Galatasaraj, kao što ste njih poslali? I ja sam itekako mogao ići u školu onih uglednih plemića! Mene ste otjerali u vojnu školu!" "Nisam znao da tako misliš o vojsci", odgovori Dževdet-beg. "Dobro, a kako da mislim? Dok su se meni nožni prsti mrzli u Sarika-mišu, vi ste ovdje trgovali šećerom. Umalo nisam umro u Sakariji. Vi ste razvijali firmu!", kazivao je Zija i svoje lice primaknuo Dževdet-begu. "Sada se preda mnom pojavila ta žena. To je moja zadnja sudbina, amidža. Razu¬mijete li? Više mi se neće dogoditi tako nešto." Dževdet-beg primijeti da se uzrujao. Iz usta njegovog bratića zaudarao je alkohol. "Popio je da bi se ohrabrio", pomisli. "Sve je to, dakle, da bi pare potrošio na ženu! Mene je odabrao!" Pomisli da ga treba žaliti, ali to nije mogao. Štaviše, osjećao je neodređeno gnušanje. Pred njim se nalazio neko ko je, bez ikakvog stida, govorio da će ostaviti svoju porodicu, svoje dijete. "Alija nisam u prilici ni da mu bilo šta kažem!" Zija se opet prodera: "Ako mi ne dadnete nešto, neću Vas ostavljati na miru!" "Sjedi tu, dijete! Sjedi tu", reče Dževdet-beg Zija se, sa svojim izobličenim licem, još uvijek klatio pred njim. "Dat ću ti što želiš. Ali se i ti malo priberi. Zar tako, nakon toliko godina, misliš o svom amidži?"

Page 98 / 366

Kao da je i Zija bio zbunjen. "Dozvoljavate li da pripalim jednu cigaretu?", upita. Ne čekujući odgovor, uze sa stola kutiju s cigaretama. Ruke su mu drh¬tale. Izgedao je rasijano. I Dževdet-beg se osjećao iscrpljeno. Posmatrajući bratića kako puši, nije nalazio snage ni da razmišlja, a niti da šta kaže. Poželio je dug i dubok san. Ubrzo upita: "Koliko želiš?" "Ne želim mnogo. Toliko da otvorim dućan na Karakoju i da otpočnem sa poslom... Ili toliko da kupim stan na Taksimu." Nastojao je izgledati odlučno; nervoznim pokretima pušio je cigaretu. "Ooo..., kako ću naći toliko?", reče Dževdet-beg. "Ja sam mislio da..." Zija je nešta bijesno govorio. Da bi pokazao da ne čuje, Dževdet-beg prinese ruku uhu. "Neću Vas ostavljati na miru! U stopu ću vas pratiti, kao utvara!" Zija je opet ustao i Džcvdet-begu primaknuo svoje nimalo lijepo lice i usta, iz kojih je zaudaralo na alkohol. Dževdet-bega je opet spopao napad kašlja. Nekoliko minuta je snažno je kašljao, klateći se i savijajući naprijed. Potom se primiri nekoliko sekundi. Poslije toga se ponovo žestoko zakašlja. Dok je kašljao, toliko se povijao na¬prijed da samo što bradom nije udario o sto; krv je nadirala u lice, a u očima je osjećao toliku bol kao da će iskočiti iz svojih duplji. "Izgleda da umirem", pomisli osluškujući svoje srce. Potom shvati da mu ništa neće biti, ali toliko mu je, dok se grčio, teško pala pomisao na smrt da nije uspijevao vladati sobom pred bratićem koji je od njega nastojao izmamiti novac. Pokazao je na vrata Ziji, koji je uplašeno gledao. "Izlazi napolje! Izlazi napolje", zastenjao je između dva zakašljaja i po¬gledao ga: "Pričat ćemo drugi put!" Njegov bratić je drhteći stajao pokraj stola. Kao da je nešto pokušavao reći, ali Dževdetbeg nije bio ustanju ništa više pojmiti osim pomjeranja njegovih usana. Zija pokuša sakriti cigaretu u rukama; kao da je ukoravan zato što se odvažio pušiti pred amidžom, a ne zbog drskosti koju je iskazao prema njemu. Dževdet-beg jeknu, sad još oštrijim tonom: "Hajde! Izlazi napolje, rekoh, bezobrazniče!" Postade mu jasno da se uzaludno trudi obuzdati kašalj. Vidje da je Zija izišao iz sobe. Poželje nešto reći, ali nije uspio skupiti snagu. Kao da mu u plućima i u dušniku gori vatra, koju je kašljem i jecajima trebao izbljuvati. Kad je došao sebi, iz džepa izvadi maramicu i obrisa kapi znoja sa čela. U sobi je bio sam; osjećao se ostarjelim i iznemoglim. "Utvara", promrmlja. "I sam dobro zna šta je... Utvara!" Potom se pribra. "Bila je to utvara!" Mozak mu se dao na ponovo uspostavljanje onoga što se u ovih pola sata srušilo i ispreturalo naglavačke.

13. Prosidba Ispunjen mirisom tetkove lule i tetkinog parfema, taksi je skrenuo u jednu od sporednih ulica Jenišehira, prošao između jednoobraznih kuća i zausta¬vio se pred jednom od njih, na koju je pokazao Omer. Ugledavši između dr¬veća svjetlo u dnevnom boravku, Omer

Page 99 / 366

se uzbudi. I jučer je dolazio ovamo, vidio se sa Nazli. Danas će, kao što je dogovoreno, biti obavljeno ono što se zove prošnja. Vrata se otvoriše odmah nakon kucanja. "Ja sam Džunejt, moja supruga Madžide", reče tetak čineći prvi potez, ali taj što otvori vrata nije bio Muhtar-beg, nego neki mršav i visok čovjek. "Ja sam Refet-beg, gospodine! Da, znaju da ćete doći. Gore su. Ja sam sišao zašto što se danas dogodila slučajnost... Vi ste, izgleda, Omer-beg. Drago mi je, ja sam, može se reći, Nazlin amidža. Izvolite, izvolite..." Tetka nabra lice kao da misli: "Nepristojan i blebetalo!" Krenuše prema stepenicama. Na vrhu stepenica pojavi se Muhtar-beg. Spusti se nekoliko basamaka niže. Potom se, kao da je pomislio da će zapriječiti prolaz, vrati idući natrag. Okrenu se oko sebe. Vidjevši Nazli, umiri se. "Izvolite, izvolite, molim vas!", povika. "Tetak, eto, to je Nazli", reče Omer... Ovo je moja tetka Madžide." "Sjećaš li me se?", upita tetka. "Kao da se sjećam?", uzvrati Nazli. Rukovali su se i Muhtar-beg i tetak. I oni su bili zbunjeni. Kao da niko nije uspijevao biti ono što jest. "Izvolite, gospodine, izvolite. Prvo Vi, molim vas...", reče Muhtar-beg, zasipajući naređenjima sluškinju koja je prihvatala kapute. I Nazli pruži ruke prema kaputu Madžida-hanume, ali se ona opirala. Ubjeđivale su se ispod čiviluka. "Nismo zakasnili, zar ne?", upita Madžida-hanuma dok su ulazili u dnevni boravak. "Ne! Niste, niste", odgovori Muhtar-beg. "Vi zapadoste baš u ćošak. Da pređete ovamo?" "Ne, molim vas", promrmlja tetka. Fotelja u kojoj je sjedila bila je u ćošku, ali to je bilo najbolje mjesto oda¬kle je izbliza mogla mjerkati Nazli. Nakon što to nasluti, Omer sa zebnjom primijeti da je Muhtar-beg sjeo blizu njega. Nastade tišina. Potom Refet-beg dovrši svoju rečenicu, a djelovalo je kao da se izvinjava: "Dogodila se slučajnost. Rekoh, u prolazu da svratim kod Muhtar-bega. Nisam znao da ćete doći". "Molim vas", reče tetak. "Niste nas dugo čekali, zar ne?" "Ne, ne", uzvrati Muhtar-beg. "To je rekla i gospoda. Štaviše, rekao sam Nazli da..." Primijetivši da se govori o njoj, tetka uspaničeno smaknu pogled sa Nazli, koju je pažljivo mjerila. "Jaa..., a mi se uspaničili misleći da smo zakasnili", reče i nastavi mjerkati Nazli. Nazli se zarumeni. Omer se ustručavao pogledati je. Kao da se naljuti na tetku što više nego uočljivo zagleda Nazli. "Šta li sad misli?", prođe mu kroz glavu. Osjeti da ga zanima tetkin sud o snahi. "Kakvu kahvu pijete?", upita Muhtar-beg kad sluškinja uđe. Rekli su kakve će kahve, pa opet nastupi tišina. Sjedili su u sobi s niskim plafonom i malim ispupčenjem u zidu, što je podsjećalo na zatvoreni balkon. Na suprotnom zidu, sa širokim ramovi-ma, obješena je panorama Venecije, slikana u ulju. Sa mjesta na kome sjedi, Omer je, na zidu iza trpezarijskog stola, vidio i pozlaćenu levhu, a u uglu koji rastavlja dvije sobe bila je polica za kape sa sedefnim gravurama. Sve je bilo na svome mjestu, baš kao kad da se nešto očekuje. Čuje se odlučno i duboko kucanje zidnog sata. Tetka pažljivo mjerka Nazli. "Miran kao janje sjedim ovdje", pomisli Omer, ali zapazi da neprikladno sjedi u fotelji.

Page 100 / 366

"Kakva Vam se čini Ankara, gospodine?", upita Muhtar-beg. "Nismo baš uspjeli ni vidjeti Ankaru", reče tetka smješkajući se kao da je to nešto zapanjujuće i veoma prijatno. "Došli smo jučer pred podne. Ali, stvarno je hladno." "Da, hladna je Ankara", reče Muhtar-beg. "Naročito ovih dana... Vjeruj¬te, danas smo ozebli u Medžlisu!" "Oprostite, gospodine, u čijem medžlisu?", upita tetka, ali, shvatajući svoju grešku, odmah povika: "Aaaa, naravno, naravno!". "U Narodnom medžlisu, na Kamutaju, gospođo", odgovori Muhtar-beg._ Čuo je da je tetka popravila svoju grešku, ali je i opet rekao. Izgleda da se nije naročito iznenadio trenutnoj zaboravnosti daleke rodice. Tetka se zacrvenje. "Znam, dragi, naravno da znam", reče, pa, shvatajući da je sad preuveliča¬vala ono što se treba znati, još više pocrvenje i pokuša se nasmijati. Omer vidje da se smije i njegov budući punac. Tetka se, umirena, vidjevši da se i narodni poslanik smije, još više nasmija. Potom se nasmija i tetak. Svi su se smijali. Sluškinja je donijela kahvu. Omer osjeti da se omekšala ona neodređena uzrujanost koja je ljude činila drukčijim nego što jesu. Zajedno sa kahvom, narodni poslanik musafire ponudi cigaretama, ali se nije okretao prema Omeru. Omer se obradova kad vidje da tetak nije odbio cigaretu. Strahovao je da će zapaliti svoju lulu i da će to prouzrokovati izvjesnu ne¬lagodu. Sve se opuštalo. Ono što se treba pričati, ubrzo će početi, ali nedosta¬jalo je još malo topline i bliskosti. Za to jc bilo zgodno prisjećanje daleke rodbine. Temu je pokrenula tetka. Podsjeti da su ona i Nazlina majka djeca dvojice braće. Ali, da nisu bili sinovi iste majke... Nije podsjećeno na dugo¬godišnju ljutnju zbog jednog davnog miraza, a kašnjenje u prepoznavanju Muhtar-bega bilo je upravo zbog toga... Tetka odmjereno navede sve zajed¬ničke rođake o kojima se ovdje moglo govoriti. Omer pomisli kako je daleka rodbina bogatiji povod razgovora od bliske rodbine. Ispijaju se kahve, prisjećaju se imena, bolesti, datuma rođenja i smrti, nesreća, sreće. "Jednog dana ću i ja postati kao ovi", promrmlja Omer. "Jed¬nog dana ću i ja, ispijajući kahvu, govoriti o svojoj rodbini. I to nakon svih požuda. Brak će me obuzdali. Ionako sam se malo prizemljio na toj pruzi. I, ja sam, dakle, spreman za nešto takvo." Opet je analizirao samog sebe, ali nije uspijevao skupiti neku pretjeranu snagu da stupi u akciju. "Jednog dana, i to ne u nekoj dalekoj budućnosti, i ja ću sa papučima na nogama i sa suprugom, koja u sobi plete... Supruga?" Zbunjeno pogleda Nazli. Ova djevojka koja se u ovoj sobi sjedeći naspram njega nastojala umiriti pod pogledima budućeg muža, njegove tetke, koja se prisiljavala na bude smirena! Odjednom, koncentrirajući se, promrmlja: "Eee, šta je!? Moja supruga, eto." Tetak je pričao o svome životu, o svojoj trgovačkoj prošlosti. Potom, pomalo grubo i optužujuće, kaza kako se njegov trgovački život suočio sa skučenošću, kako ništa nije slobodno kao nekad. Na to i Muhtar-beg osjeti potrebu da u kratkim crtama prepriča svoj život. Radio je kao obični služ¬benik, kao kajmakam i kao valija. Osam godina je u politici. Prihvata kao normalno to što je trgovina, odnosno uvoz i izvoz, suočena sa izvjesnim problemima. Izgleda da će se, zbog razvoja države, zapadati u još veće muke. Ipak, sadašnja situacija je mnogo bolja u odnosu na period od prije šest-sedam godina. Narodni poslanik to reče tako šarmantno da mu je počeo odobravati i pomalo usiljeni tetak. Tako se u sobi, koju je zagrijavala peć obložena keramičkim pločicama, još više povećavala atmosfera radosti. I tetka je pričala sa Nazli. Pažljivo je promatrala, smješkala

Page 101 / 366

se, postavljala pi¬tanja. Koju je srednju školu pohađala, koje strane jezike govori, kako je udesila tu lijepu haljinu? Ali, nakon nekog vremena, ispod svih pokreta i riječi, nastupi napeta šutnja, u kojoj su svi bili u iščekivanju. Čuju se samo otkucaji sata: Kao da su svi mislili: "Eto sad će početi ono o čemu se, zapravo, treba pričati". Tetak je započeo sa pričom. "Gospodine, vjerovatno znate razlog našeg dolaska ovamo", reče tetak; nije se drsko držao, izgledao je umjereno. "Vaša kćerka i naš Omer su se vidjeli i dogovorili." "Moj tetak će opet početi sa realnošću", pomisli Omer. U ovako napetim situacijama, gdje su pogodnije blage i odmjerene riječi, suprotno očekivanji¬ma, tetak zauzme oštar stav i voli reći ono što se ne treba kazati. Jednom je ovaj svoj stav Omeru objasnio realnošću i time što ne voli dvoličnjaštvo, ali je Omer mislio da, prilikom svakog napada realnosti, njegov tetak sve više biva dvoličan. "Razgovarali su, dogovorili se. Oboje su pametni. Ja mislim da nije naše ni da pričamo. Izgleda da bi to i bilo ispravno. Mi ne bismo trebali upadati u riječ, zar nije tako? Pošto su oni pametni i..., i dva dobro obrazovana čo¬vjeka, na nama je samo da se složimo sa njihovim odlukama." Nakon što to izreče obazrivo, kao da diskutira sam sa sobom, izgleda zaključivši da nije pretjerao u svome realizmu dodade: "Tako bi trebalo biti. Tako bi trebalo biti, zar ne?" "Kako? Naravno, naravno", uzvrati Muhtar-beg. "Eto, zbog toga Vas pitam. Naš sestrić se želi oženiti Vašom kćerkom. Slažete li se Vi?" Muhtar-beg se zbuni. Kao da je čuo nešto što uopće nije očekivao. Meš-koljio se u fotelji, uvijao se gledajući u Nazli, kao da očekuje pomoć. Omer je također osjećao krivnju. Došlo mu je da se izvine ovom čovjeku koji se uspaničeno uzvrtio zato što je prouzrokovao ovako neprijatne situacije. "Ah, zar će se, nakon svoje majke, i ona odvojiti od mene?", promrmlja Muhtar-beg. Izgledao je tužno i usamljeno. "Ali, ima još vremena do braka", reče tetak. "Onda, neka im je sa srećom, gospodine, neka im je sa srećom!", dodade u žurbi, kao da je pomislio da nije vrijeme da tješi Muhtar-bega već da iznosi ono što je planirao. Nastupi tišina. Tetka uzdahnu. Tetak reče i ono preostalo što je trebalo reći: "Naš Omer, znate, radi na pruzi. Odlučili su da se vjeridba obavi s počet¬ka proljeća, prije nego što nastupi sezona gradnje. I Vi, koliko znam, želite da se vjeridba obavi u Istanbulu." "Ne ja. Ne ja", iscrpljeno promrmlja narodni poslanik. "Njena majka ra-hmetli... Nikako nije voljela Ankaru. Oporučila je..." "Kako god želite, gospodine!", kaza tetak kao da trpi neku muku, pa ušu-ti nakon što izgovori nekoliko rečenica o detaljima i datumu vjeridbe. Sobom se raširi posustalost. Svi su se povukli u vlastita razmišljanja. "Misle o svojim životima, o svojim planovima", pomisli Omer. "Naslađuju se ovom rijetkom prilikom, koriste nas da bi razmišljali o sebi!" Osjećao je da svi razmišljaju o nekoj uspomeni iz svog života ili da razmatraju neke male planove i da, dok to čine, pred očima imaju Nazli i njega. To mu se učinilo neizdržljivim. "Toliko su se zaboravili da im čak napamet ne pada da razbiju ovu čudnu tišinu", pomisli u srdžbi. "Veoma ste ganuti, gospodine. Gotovo da ću pomisliti da Vam je žao", rekla je tetka znatiželjno gledajući narodnog poslanika, a izgledala je tako kao da je malo povrijeđena.

Page 102 / 366

Kao da se Muhtar-begu se dopade ta pažnja. "Sta da kažem, šta da kažem?", uspomaga se. "Očekivao sam, ali opet mi to dođe čudnovatno. Šta da kažem? A možda nisam očekivao ovako", pa pogleda Omera. "Momak mi se dopao. Ali, opet sam zbunjen." "U ovo vrijeme to biva ovako", reče tetak kao da se ponosio svojom oba-vještenošću. "I država se mijenja. Tako biva, eto. Sami se viđaju, dogovaraju. Tako je bolje, zar ne?" Muhtar-beg pogleda u Omera. "Dobro, eto, sad su mene počeli premje¬ravati", pomisli Omer. U njega gleda i mršavi Refet-beg, koji se tu zadesio. "Šta li misle? Kakav im se činim?" Dođe mu da ustane i iziđe iz sobe. "Da, da, treba treba se prilagođavati vremenu", promrmlja Muhtar-beg skidajući pogled sa Omera, pa se odjednom razveseli kao da se nečeg sjetio: "Ja sam se sa mojom hanumom oženio uz pomoć provodadžije", kaza i lice mu prekri sjeta: "Ali, moja zbunjenost nije zbog toga... Ja sam, inače, uvijek bio pristalica progresa." Uzbuđeno se okrenu prema Refet-begu: "Zbog toga smo Refet-beg i ja u Medžlisu na sebe privukli mnogo gro¬mova. Mi smo u ovoj borbi!", da bi, zaboravljajući na svoju tugu, počeo pri¬čati o tome kako se, dok je bio valija u Manisi, borio sa softama da primjene zakon o odijevanju. Ovo Muhtar-begovo neočekivano vedro raspoloženje i potištenost zbu¬nili su tetka i tetku. Izvjesno vrijeme slušali su veselo pričanje narodnog poslanika. Više su obraćali pažnju na Muhtar-begove riječi, manire i vesele gestikulacije nego na ono što je govorio. "Misle, izgleda, da je lahkomislen", pomisli Omer, ali se pomete primje¬ćujući da budućeg punca i sam tako doživljava. "Dobrodušan čovjek", pro¬mrmlja. Zatim pogleda Nazli. S pažnjom je slušala svoga oca. Otvoriše se i Refet-begova usta. "Ne bih trebao razmišljati o sebi, bar malo bih trebao biti kao oni, i ja bih se trebao priključiti ovom veselju", pomisli Omer. Dođe mu da zaboravi na svoje strasti i da se umiješa u ovu atmosferu sreće koju zagrijava peć obložena keramikom, da pogazi svoju svijest i ponos. Natrenutak ubijeđen da će to moći uraditi, spokojno prošara očima po sobi, ali, ugledavši sluškinju kako ga posmatra kroz odškrinuta vrata, prisjeti se da je kandidat za budućeg zeta. Zbunjeno je slušao Muhtar-bega koji je pričao o svome valiluku u Manisi. "To je neminovnost", pomisli, ali shvati da sebe više neće moći svestrano razmatrati. "Jeste li ikako išli u Evropu?", upita tetak prisno. "Ah, ne. Nije bilo prilike za to", požali se Muhtar-beg. "Ali, treba otići i vidjeti... Volio bih da ode moja Nazli", pa, vjerovatno strahujući da se nje¬gove riječi ne protumače pogrešno, dade znak sluškinji, koja ude sa tacnom. "Trebali bismo preći za sto", reče. Polahko pređoše za sto... 14. Šetnja na čistom zraku "Utvara!" Prošlo je mjesec dana od susreta sa Zijaom, ali Dževdet-beg je još uvijek razmišljao: "Utvara, kojoj usta zaudaraju na alkohol, koja nosi orden na prsima, koja od svoga amidže pokušava izmamiti novac!" Opet je bio pred vratima koja vode u avliju, u hodniku, pred ogledalima. Po¬vremeno pogleda na veliko odgledalo, posmatra sebe. "Kad će opet doći?" Još jednom je došao sljedećeg dana, nakon što je amidžu ostavio u napadu kašlja. Dževdet-beg mu je rekao da nije u prilici da mu nešto da i pozvao Osmana. Osman je Ziji objasnio da firma nema novaca, da im, inače, treba novac zbog

Page 103 / 366

preseljenja kancelarije iz Sirkedžija u Karakoj. Zija je to slušao namrgođen, a prije nego što je otišao, pronašao je priliku i amidži ponovo prošaptao da ga neće ostavljati na miru. "Ali, otkud mu pravo?" Dževdet-beg je u ogledalu posmatrao ostarjelo tijelo i razmišljao: "Gdje nalazi tu hrabrost?" "Dolazimo, dolazimo!" Nigan-hanuma je to povikala. Sa unucima su izlazili u šetnju, ali ona je, kao i uvijek, kasnila. Začuše se glasovi unuka koji su silazili niz stepenište. Dževdet-beg se pogleda u ogledalu. Izgledao mu je da mu je grba još više izišla i da se još više smanjio. Stalno je to primjećivao ispred ogledala. "Ne želim da me vide kao nesimpatičnog starca", pomisli. Stavi šešir na glavu. Još jednom pogleda u ogledalo. Prošlo je toliko godina kako se navikao na ovo ostarjelo lice sa šeširom, odavno je već zaboravio ono mlado lice sa fe¬som. Ali, i opet nije mogao da ne osjeti utučenost. Vani je još bilo snijega. Bio je kraj februara. Prošla su tri dana, ali se još uvijek nije otopio snijeg koji je pao na Kurban-bajram. Dževdet-beg se us-hoda po stazi između avlijske kapije sa zvoncetom i stepenica koje vode u kuću. "Čovjek će nakon toliko godina uplašiti svog starog amidžu i usuditi se izmamljivati pare od njega! Kako tu hrabrost nalazi u sebi?", pomisli. "Recimo da ga je raspametila mlada žena u koju se zaljubio. Pomahnitao je toliko da bi sve uradio za nju. Dobro, a zašto je odabrao ovaj put da bi došao do para? Šta je to što ga uvjerava da će od mene izmamiti pare?" Zaustavi se nasred dvorišta. Pokušavao je razmišljati, kao što je to često činio u po¬sljednje vrijeme, prisiljavajući se da se prisjeti nekog zaboravljenog imena ili riječi. "Prisiljavam se, ali ne uspijevam ništa pronaći", prošapta. "Ali, zašto je odabrao taj put...? Aaa, evo ih!" Nigan-hanuma je silazila u avliju. Na sebi je imala kaput boje kamilje dlake, a na glavi malu crnu kapu. Držala je unučad za ruke. Njihova majka ih već dva dana nije slala u školu, jer su se pojavile zarazne bolesti. Nakon što siđoše, Džemil, koji je ove godine krenuo u osnovnu školu, istrgnu se iz nenine ruke i poče trčati avlijom. "Stani, ne trči! Stani! Ne trči, rekoh! Past ćeš!", povika Nigan-hanuma. Glas svoje supruge Dževdet-beg doživi bezbojnim i mrtvim. Protrese zvonce obješeno na kapiji. Kanili su u šetnju prema Mački. "Misli da ću osjećati dug prema njemu. Zašto vjeruje u to? Navodno sam ga se riješio! Navodno mu nisam dovoljno pomagao!" Nigan-hanuma mu se zavuče pod ruku. Dževdet-beg se prisjeti bratove smrti, ženidbe i preseljenja u kuću na Nišantašu, malog Zije koji je tih godina šetao po kući. "Tada je, eto, bio malo veći od ove unučadi. Ali, bio je nekako čudan. Kao da nije bio dijete. Kao da je prerano sazrio. Gledao je podmuklo. Imao je takav pogled odozdo, kojim kao da čovjeka isljeđuje, podvrgava saslušanju. Uz to, lice mu je ostalo djetinjasto dok tako gleda. Isto je gledao prije mjesec dana, kad je ušao u kancelariju i rekao da mu trebaju pare." Išli su od tramvajske pruge prema policijskoj stanici. Dževdet-beg kao da se razbjesni: "Ne sviđa mi se!" Bili su na uglu kraj policijske stanice. Neko iziđe iz dućana. Približi im se. Dževdet-beg ga nije prepoznao, ali čovjek je već ispružio ruku, s pošto¬vanjem izgovarajući njegovo ime. "Ko je ovo?", zapita se Dževdet-beg dok ga je taj ljubio u ruku. Čovjek poseže i za Nigan-hanuminom rukom. Bio je mlad. Imao je lijepo lice i kecelju na sebi. S ljubavlju je gledao u Dževdet-bega. Potom priđe unučadima. I njih pogleda blagonaklono. "Trebalo bi biti da je prilično dobar poznanik, ali ko je?" Snebivajući se, Dževdet-beg to upita svoju suprugu nakon što prođoše policijsku stanicu.

Page 104 / 366

"Zar nisi mogao prepoznati? Pa, vrtlar Aziz", reče Nigan-hanuma. "Nije u mogućnosti da održava bašču nakon što je otvorio piljarnicu!" "Aziz, dakle! Prije se bavio vrtlarstvom. Doveo je u red našu bašču iza kuće!" Dževdetbeg mu je prije dvije godine pomogao da otvori piljarnicu. Prvi put ga je vidio kad je, sa njegovim ocem, obilazio kuću. Njegov otac je tada rekao da je bio bostandžija. On je grickao sjemenke u dvorištu... "Kako se nisam mogao sjetiti?", pomisli. Sad ga je prvi put vidio pred dućanom. Potom se prisjeti onog neprijatnog Nigan-hanuminog pitanja: "Zar ga nisi mogao prepoznati?" Dževdet-beg pomisli: "Više ne mogu prepoznavati druge". Sve je miješao. Bila je to starost. Nakraju je dva puta sedmično odla¬zio u kancelariju. Ništa nije želio raditi. Čak i da je želio, niko mu nije ništa zapovjedao. Zatim mu drugo pade napamet: "Ali, nikome nisam uskraćivao svoju pomoć..." Malo se uzbudi. Znali su ga svi na Nišantašu; svi osjećaju poštovanje kad vide Dževdct-bega, s ljubavlju ga pozdravljaju. Za svakoga je nešta uradio. "Trideset dvije godine sam ovdje", pomisli. Približavali su se Tešvikiju. Naspram džamije Dževdet-beg ugleda tek izgrađenu stambenu zgradu. Čije je ovo? Rekla mu je to Nigan-hanuma prilikom šetnje prije tri dana, ali se sad ne sjeća. Potom se prisjeti: nekog trgovca duhanom iz Izmira. Zna da je visok, ali nikako da mu se sjeti imena. Do Tešvikija je neprestano tražio riječ sa vrha jezika. Potom je, s tugom, prestade tražiti. Pomisli kako je zrak hladan. Trideset dvije godine je bio tu. Prije trideset dvije godine došao je u konak na Tešvikije i prvi put vidio Nigan. Trideset dvije godine stanuje na Nišantašu, u kući preko puta. U tu veliku kuću je, sa Nigan-hanumom, ušao jednog ljetnog dana prije trideset dvije godine. Uzeli su jednu sluškinju i jednog kuhara. Kasnije, kad mu je otac umro, došlo je ono nečujno dijete blijedog lica koje gleda odozdo. Živjelo je zajedno sa njima. Htjelo je biti vojnik. "Zija, kad već hoćeš biti vojnik, a položio si i ispite, onda idi u Ku-leli", rekao mu je Dževdet-beg. Osman se tek bio rodio. U kući je vladala sreća. Zijinii ugašeni i plašljivi pogledi, nečujno šetanje po kući, ne dirajući ništa, poput stranca; Dževdet-bega je to podsjećalo na neprijatnu prošlost, na protekle, davne i hladne godine. Nakon što je Zija otišao u vojnu školu, još više se produbila spokojnost u kući na Nišantašu; gotovo da je postala opipljiva. "Ne sviđa mi se on", promrmlja opet Dževdet-beg. Bio je u stanju priznati svoje grijehe. Duboko, duboko je uzdisao, čistio svoja pluća. Trebalo mu je da se povremeno zaustavlja i da što dublje udiše zrak. Prilikom zadnjeg dolaska doktor Izak je bio prisiljen priznati da sumnja na njegova pluća. Dževdet-beg je imao potrebu za čistim zrakom. A to je, isto tako, bilo dobro opravdanje da ne ide u kancelariju. Osman i Refik su mu jedan dan nadugo i naširoko objašnjavali da više nema potrebe da svaki dan dolazi u kancelariju, a Dževdet-begu je kroz glavu prošlo da je zdravsteni motiv najdostojanstveniji način za povlačenje. Sada, dok je duboko udisao zrak, bio je toliko miran da je bez ustručavanja razmišljao o svemu tome. Suprotnim trotoarom prolazio je krupan čovjek. Ugledavši njih, uspo¬ri korak i teatralnim pokretom sa glave skide šešir širokog oboda. Blagim naklonom ih pozdravi. Primajući pozdrav svojim šeširom, Dževdet-beg ga prepozna: bio je to advokat Dženabbeg. Pomislivši kako advokati nema¬ju radno vrijeme, pogleda na sat: bilo je gotovo jedanaest. Pomisli kako je šetnja na Mački u ovo doba dana nelagodna muškarcu. Bilo je to vrijeme domaćica, penzionera i besposlenih ljudi. Radio je i koješta drugo što rade besposleni: slušao radio, igrao se sa unučadima, sadio čudno bilje u avliji, pa napamet učio njihova latinska imena i ponavljao ih za sofrom. Ali, isto tako, imao je i jedan bitan

Page 105 / 366

posao: pripremao je memoare. Još nije napisao nijednu jedinu riječ, ali je počeo prikupljati građu. Odredio je ime knjige koju je namjeravao objaviti: Moj polustoljetni trgovački život. U knjizi bi iznio sve što je radio od vremena bavljenja drvenom gradom do danas, obogativši je fotografijama, dokumentima i člancima. Naspram kasarne susretoše se sa dvjema ženama koje su šetale sa djecom u kolicima. Bile su dobro odjevene, mlade i zdrave. Smijale su se. Ugledavši njih, zaustaviše kolica. Pozdraviše Dževdet-bega, a potom sa Nigan-hanumom progovoriše nekoliko riječi. Jedna od njih se sagnu i poljubi oboje unučadi. Nigan-hanuma se nadviri nad kolica i štipnu djecu. Dok su išli ispod stabala, Nigan-hanuma poče objašnjavati ko su žene: "Visoka i mršava je snaha Safet-begovih, a druga je njena sestra. Obje su se udale pretprošlog ljeta", pa nastavi pričati da je ona visoka i mršava prije bila zaručena sa drugim. "Utvara", promrmlja odjednom Dževdet-beg. Bili su u onom pustom dvorištu koje se već zove Tašlik,18 među neupotrijebljenim kamenjem ne¬dovršene džamije, čiji su temelji iskopani u Abdulazizovo vrijeme. Nigan-hanuma je još uvijek pričala o mladim ženama; u daljini su se vidjeli Bosfor i ostrva. "Utvara! Neću ga se moći osloboditi! I on zna da ga se neću moći riješiti ako i dam, a i ako ne dam ono što traži. Zbog toga i dolazi tražiti no¬vac!" Puhao je hladan i suh vjetar. Dževdet-beg se nasloni na Nigan-hanu-mu. A ona se, poput mačke, privi uz njega. Unuci su čačkali po gomili sni¬jega koja se još uvijek nije zablatila. Udubili su se u igru, zaboravili na nenu i djeda. "Završeno je sa mnom", pomisli Dževdet-beg. Stisnu ruku Nigan. Da bi zaboravio, pogleda u more. "Neću se moći osloboditi", pomisli odjed¬nom. "Dućana drvima, Hasekija, kuće iz Vefaa, svog brata, utvare!" Gledao je djecu, ali nije vidio; slike su se nadmetale u njegovom mozgu: umirao je njegov otac koji se bavio drvenom građom, gvožđarski dućan razvijao je Dževdet-beg, počeo je sa prodajom u Anadoliji, njegov brat se u krevetu borio sa životom, malog Ziju je ostavljao u amanet svome bratu, ženio se sa Nigan-hanumom, posjećivao je Ismail Hakki-pašu radi dopremanja šećera, želio je da u kući na Nišantašu uvijek vlada mir, da mu porodica bude kao porodica iz knjige koju je čitao dok je učio francuski. "Ostavi to! Ostavi, isprljat ćeš se!", povika Nigan-hanuma i Džemil ispu¬sti blatom umazanu granu. "Hladno mi je. Da se vratimo", prošapta Dževdet-beg svojoj supruzi. Nigan-hanuma se privi uz muža. 18 Tašlik - popločano dvorište U povratku su se slike opet preticale u njegovom mozgu. Dževdet-beg ih ne pokuša obuzdati. Povremeno je mislio na utvaru. Odluči da ponovo predloži sinu da Ziji daju malo para, ali pomisli da se Osman neće složiti. Poče trljati ruke da ne bi ozebao, ali ga to umori. Kad su bili ispred stanice na Tešvikiju, odluči da se popnu prvi u tramvaj, ali odustade. Potom pomisli da će prileći poslije ručka. Niko ništa nije govorio. Kao da su se unuci umorili; nisu se odmicali od djeda i nene. Dževdet-beg se nastojao razonoditi misleći na ručak. Dok su prolazili pokraj tešvikijske džamije, mrlja mu upade među nesigurne misli: "Hoću li ću još jednom moći klanjati bajram-namaz?" I ovoga Bajrama se kao prut tresao na hladnim džamijskim ćilimima, ali

Page 106 / 366

osjećao je zadovoljstvo zato što je u spokojstvu trpio bol koji je osjećao. Shvati da se mrlja širi pre¬noseći se i na druge misli: "Hoći li ću dočekati Refikovo dijete?" Prije dva mjeseca je rečeno da je Perihan trudna. "A preseljenje kancelarije na Kara-koj?" Nije vrijedilo što se protivio preseljenju kancelarije, a i on je izgledao kao da se s time pomirio. "Da bar brzo završim te svoje memoare", pomisli kad su prolazili ispred policijske stanice. "A da u bašču iza kuće zasadim bijeli sljez, bi li se primio? Bijeli sljez, bijeli sljez... Kako ono? Lonicera ca-prifolium... Ali, zar to nisu orlovi nokti? Althaea officinalis!" Odjednom se začu krkljav i promukao glas: "Dževdet-beže!" Dževdet-beg se okrenu. "Vah, vah! U kakvo stanje je došao Sejfi-paša", pomisli. Bio je Abdulhamidov ambasador u Londonu. Bio je prijatelj Niga-ninog oca Šukri-paše. Njegova zvijezda je trebala još sijati, ali ga je ustav¬nost ostavila u sjeni. "Kako ste, gospodine?", upita Dževdet-beg. "Nigan, kćeri, kako si?", upita Sejfi-paša umjesto odgovora. Nigan se odmaknu od muža, nage se i s poštovanjem poljubi pašu u ruku. "Nema više ljudi kao što je tvoj otac!", reče Sejfi-paša još krkljavijim gla¬som. "Kakav je čovjek bio Šukri-paša! Nema više takvih!" Rekao je i još nešto. Iako se naslanjao na slugu, iako se teško držao na nogama, iako mu je lice sličilo licu starog i odvratnog psa, pobuđivao je poštovanje. Dževdet-beg nije mogao ne osjetiti oduševljenje. "Mora da je prevalio devedesetu", pomisli. "Ovi dugo žive, jer se nisu trošili trgovačkim proble¬mima. Ja ću otići prije njega. Ah, zašto ga je Nigan poljubila u ruku?" "Što je čovjek bio tvoj otac", kaza paša. "Nema više takvih ljudi!", pa se okrenu prema Dževdet-begu. "Je li trgovina prepuštena gospodi sinovima?", pa sam potvrđivao glavom. "Iz Tašlik-avlije, sa šetnje na čistom zraku, hah? Ah.hah, hoh!..., i krkljavi pašin smijeh preobrati se u krkljavo kašljanje. "Da, gospodine", promrmlja Dževdet-beg. Osjećao se povrijeđenim, ali se nije namjeravao usprotiviti. Sejfi-paša upita Nigan-hanumu za sestre. Raspita se i o ostaloj rodbini, poznanicima, a one za koje se raspitivao doživljavao je kao prave ljude. Po¬tom mu postade dosadno. Slugu, koji ga je pridržavao ispod ruke, naruži što se ljulja. Shvatajući da je pravi trenutak, Nigan-hanuma se opet sage i polju¬bi pašu u ruku. Paša umiljatim glasom pokuša reći nešto unucima koji su se vrpoljili oko Dževdet-begovih skuta, ali ih promukla krkljavina iz njegovog grla još više zaplaši. Tada se i udalji, prekoravajući i gurkajući slugu. "Kako je ostario!", reče Nigan-hanuma i uzdahnu. "Star, ali zdrav!", pomisli Dževdet-beg. Potom je podugo išao ne govo¬reći ništa, niti se puštajući da ga supruga uzme ispod ruke. Potom se zau¬stavi na skretanju prema Nišantašu. "Ali, zašto ga Nigan poljubi u ruku?", pomisli. Razliježe se škripa sa tračnica i tramvaj prođe pokraj njih. "Zašto poljubi?" Zasvira neki automobil i uplašeni unuci priviše se uz nenu i djeda. Sejfi-pašu su možda zaboravili, ali su još uvijek bili uplašeni. Tamo, s Niga-ninim ljubljenjem pašine ruke, došlo je do čudne, uznemiravajuće napetosti. Kao da se nešto slomilo, kao da je počinjen zločin. Vjetar podmuklo zapuha. Dževdet-beg se sve više srdio zbog onog ljubljenja ruke, a ne vidi da njegova supruga haje za tim. Polahko su prešli na drugu stranu. Ukaza se i kuća.

Page 107 / 366

U prednjoj avliji bila su stabla kestenova i lipa. Iako je bilo hladno, pro¬zori na gornjem spratu bili su otvoreni. Na ogradi bočnog balkona visila je bijela krpa; znak vodonoši da donese vodu. Iz dimnjaka izlazi tanki plavi dim i na vjetru se odmah raspršava. Njišu se ogoljela stabla u avliji iza kuće. Podno zida išla je mačka. "Ogladnio sam", pomisli Dževdet-beg. "Sad ću ući u svoju kuću. Najest ću se. Zatim ću lijepo ispušiti jednu cigaretu, a potom - slatko i dugo popodnevno spavanje..." 15. Pjesnik inžinjer na vjeridbi Vrata se odjednom otvoriše. "Hajde, sinčiću moj dragi, uzmi malo čistog zraka!", reče Ferida-hanu-ma. "I čaj je spreman? Da malo izideš iz ove sobe, da malo sjedneš sa mnom! Ionako, jednom u sedmici imaš slobodan dan, zar da i njega provedeš u ovom dimu, sjedeći stalno među ovim knjigama? Kakvo ti je lice! Boga mi, vragolast si!" "Mama, ja ću čaj uzeti kasnije", odogovori Muhidin. "Uskoro ću izići. Omer se vjeri." "Aaa, Omer se vjeri? Zašto ne kažeš? S kime?" "Sa jednom djevojkom", reče Muhidin hladnim tonom, ali se pokaja što je rekao čak i to. "Sad će pitati ko je mlada, čime se bavi njen otac. Htjet će saznati pojedinosti", pomisli; namršti lice da bi pokazao kako ne želi čuti pitanja. "Čaj je spreman! To sam htjela reći", reče njegova majka. "Ugnjavio sam je! Bio sam zadrt", pomisli Muhidin. "Mogao sam joj utoliti znatiželju. Ako ništa drugo, mogao sam joj dati nekoliko podataka koje će zadržati u mislima, koji će je zabaviti dan-dva." Potom pomisli da se njegova mati nikad neće zadovoljiti time što bi joj rekao. Nakon što sazna koliko je Omer sretan, pričat će o drugim poznanicima, sretnim ljudima koji su se vjerili i oženili. To bi činila da bi pokazala koliko joj je žao što joj je sin nesretan, da bi Muhidinu pokazala šta treba uraditi da bi se riješio te nesreće. "Baška? Ništa ne radim! Opet se ismijavam", pomisli Muhidin. Još uvijek je gledao u zatvorena vrata, sjedio sasvim prazan. Približavalo se pet sati. Od sabaha sjedi za stolom u ovoj sobi na obron¬cima Bešiktaša. Nedjelju je odvajao za poeziju. Pisao je ponekad i u noćima tokom sedmice, ali, zbog umora, nije uspijevao nešta posebno sastaviti. Ni sad nije uspio. Satima je pisao i pisao jedno te isto, pa precrtavao. Nedovr¬šenoj staroj pjesmi nije mogao dati željenu formu. Ustao je iza stola i prišao prozoru. Nad Bešiktašom se nadvijalo novo, sasvim mlado proljeće. Ulicom koja je izlazila na uzbrdicu Serendže-beg prolazila je porodica koja se vra¬ćala sa nedjeljne šetnje. Predvečerje. Uskoro će se uzlepršati lastavice i usko-mešati nebo. Na moru, koje je izdaleka izgledalo nepomično i bez valova, plove dva mala tegljača. Neki mladić je crtao krugove na dimnjaku. "Opet nisam mogao valjano raditi", pomisli Muhidin. U ovakvim situacijama bi sišao na Bešiktaš i pio, ali sad bi trebao poći na vjeridbu. U sebi je je osjećao hladni teret ceremonije. "Tako prolazi još jedan dan. Odlučio sam izvršiti samoubistvo ako u tridesetoj ne budem dobar pjesnik!" Ova misao mu se sad činila kao mladalačka razuzdanost koju treba prihvatiti sa tolerancijom, kao šala načinjena u zanosu, ali opet nije mogao bez proračuna, koji je uvijek pravio: "Trideset godina... Dakle, 1940. Sad je proljeće 1937. Imam još tri godine. Ona knjiga poezije, koja još uvijek nije objavljena, nije ništa naroči¬to. Za tri godine treba uraditi mnogo".

Page 108 / 366

Preostale su još tri godine. Sedam godina nezasito je prožderao, a da im ni ukusa nije osjetio. Tada uopće nije pomišljao da će tako brzo dospjeti dovde. Bio je učenik u inžinjerskoj školi. O ovih sedam godina koje polahko prođoše tada je mislio da se nikad neće okončati, čak ni škola, koja se trebala završiti za dvije godine. Na kolege iz razreda, koji su igrali lopte u između časova, koji su pomoću novčića igrali utakmice na stolovima za crtanje i koji su išli na Bejoglu u kino, gledao je superiorno i s krajnjim uživanjem za sebe govorio da je Dostojevski. Izgledalo je da s Refikom i Omerom dijeli iste principe; imali su podrugljivo držanje i stalno ga napajali ponižavanjem i prezirom. Vjerovali su u inteligenciju i toleranciju ili se to, pak, Muhidinu tako činilo. Jedne prilike su se ponapijali u krčmi na Bejogluu, a Muhidin je obznanio odluku u vezi sa samoubistvom. Dočekana je upravo onako kako je to i očekivao. Stolom je zavladalo nedefinirano poštovanje, ali se nikako nisu nazirali znakovi zbunje¬nosti ili oduševljenja. Činilo im se jednostavnim brisanje i odbacivanje onoga što bi trebalo doći iza tridesete godine. Niko nije ni razmišljao da postoji život i iza tridesete. "Trideset godina! Još tri godine", pomisli Muhidin. Ulicom je išao starac sa šeširom. Izgledao je da ima šezdesetak godina. Pod rukuje ugurao novi¬ne. Mora da je išao u neku od čaršijskih kafana; pročitao je svoje novine uz zveckanje tavle, potom ih zamijenio novinama koje su donijeli drugi penzi¬oneri i pažljivo prelistao. Isto to radio je i Muhidinov otac, vojnik, nakon što je otišao u penziju. Išao je, naravno, i u džamiju. Muhidin se upita ide li u džamiju i ovaj starac koji prolazi ulicom te se pokuša prisjetiti je li ga viđao u čaršiji. Potom se povuče s prozora i sjede za sto. Znao je da neće moći pisati, ali je, opet, bolje i sjediti za stolom nego gledati kroz prozor. Na stolu su stajali naškrabani papiri s nedovršenim pjesmama, novine, časopisi, cigarete, olovke. Iz prepune pepeljare dopirao je grozan smrad pe¬pela. "To je sve", pomisli Muhidin. "Odvratni smrad pepela. Ovi izgužvani listovi papira koji su se, od silnog prebiranja, pretvorili u tijesto, časopisi... Zašto sam sebe varam?! A to je ono što mi je ostalo od svijeta koji pot-cjenjujem... Tu je, naravno, i inžinjerstvo, kojim se bavim da bih zaradio novac..." Otvori i pogleda novine koje su stajale na stolu. Mora da je ove novine, od početka do kraja, pročitao onaj starac koji se vraćao iz čaršije. "Naš premijer se u Parizu sastao sa visokim državnim zvaničnicima... Posti¬gnuti povoljni rezulatati u problemu Hataj... Blumova kabina u Francuskoj dobila 380 glasova povjerenja... U kinu Saraj dva turska filma odjednom... Porast cijena sapuna rezultat je nestašice maslina... Savjeti doktora Lokma-na... Jedna strana očajnog položaja Guernice, koju su bombardirali avioni Frankovih pristalica... Oldopni aparat za hlađenje braće Burla: frižider... Berza - sterling: 620, dolar: 123, zlato: 1.059... Nervin: za nervna oboljenja, razdražljivi kašalj, iznemoglost i nesanicu..." Muhidin pomisli: "I ja radim isto! Čitam, eto..." Isto to radio je i njegov otac. I on je, kad je postao pen¬zioner, sve novine čitao od početka do kraja, jer je pronalazio materijal za razgovore koji su svakodnevici davali vedrinu. "Dobro, a šta se treba raditi? Kako se treba živjeti?", promrmlja Muhidin sa krajnjom bezosjećajnošću. Ali, bile su to samo riječi. Nije osjećao beznadežnost koju iziskuju takve riječi, a ni uzbuđenje za traganjem. Uz to, bio je pjesnik; znao je da, same po sebi, riječi imaju vrijednost, ali, isto tako, iza njih nije uspijevao pronaći ništa posebno. Opet odluči ustati, ali odustade kad ugleda fotografiju na polici s knjiga¬ma. Fotografiju u srebrenom ramu tu je stavila majka prije pet-šest godina, a on je nije dirao. Na njoj se vidio poručnik Hajdar-beg, u uniformi i sa sabljom. To se njegov otac fotografirao na

Page 109 / 366

Bejogluu prije nego što je otišao u penziju; ubrzo je napustio vojsku i svima govorio da se umorio i da se najzad povlači u mirovinu. Nije išao u rat u Ankaru. Hajdar je u 7. armiji ratovao u Palestini. Tu se proslavio kao nišandžija, a kad je prije tri godine izišao zakon o prezimenima, Muhidin se sjetio ove umješnosti svoga oca te pomislio da će prezime Nišandži pristajati pjesniku. Zadubljenost u misli, poza koju je nišandžija Hajdar-beg zauzeo pri fotografiranju, Muhidinu se činila komičnom. Hajdar-beg je odavao dojam snažnog, samopouzdanog muškarca koji se nedefinirano smije. Sve je izgledalo jadno: veliki brkovi zadignutih krajeva, sablja čiji je vrh - zato što je bio niskog rasta - podobro zadigao, i krupna ruka s kratkim prstima, koja je, poput ukrasa, položena na tronožac. Kad god gleda ovu sliku, Muhidin pomisli šta treba raditi da ne bi bio kao otac; ponekad ga obuzme prestravljenost. To što je gledao u srebrenom okviru na polici među knjigama bio je jadan čovjek koji je živio sa zebnjom, uvijek u iščekivanju, koji nikad nije uspio prevazići površnost; prosječan vojnik, jedan promašen život. Povrh svega, da bi to shvatio i da bi se izbavio iz oduševljenja koje je osjećao, bilo je potrebno da Muhidin navrši osamnaest godina, da prođu četiri godine od smrti njegovog oca. "Šta da se radi?", ponovo se zapita Muhidin, ali ne osjeti uzbuđenje, samo kao da ga obuze uobičajena napetost. Sjedio je još neko vrijeme zabavljajući se i gledajući tu fotografiju, osjećajući da polahko nadolazi zabrinutost za život u godinama koje dolaze. Potom pogleda na sat te riješi da se spremi za sve¬čanost vjeridbe, pa da se obrije u čaršiji na Bešiktašu. Nakon što se uredio, uđe u kuhinju. Majka je, nageta na prozoru, pričala sa komšinicom koja se nedavno doselila. "Cvijeće Vam se primilo, gospođo", reče tek doseljena komšinica. "Primilo se, ali ovo nije procvjetalo", odgovori Ferida-hanuma, pokazu¬jući na saksije u prozorskoj okapnici. Primijetila je da je Muhidin ušao u kuhinju te se povuče unutra. Pažljivo osmotri Muhidina i poprimi izraz koji je pokazivao da joj se sviđa sinova odjeća. "Ideš, znači. Barem se lijepo provedi", reče radosnim glasom. Muhidin osjeti da se njegova majka raduje što joj sin ide na zabavu mi¬sleći kako će biti sretan, da osjeća zadovoljstvo razmišljajući o tome da će večeras, u nekom salonu, gdje će biti i njen sin, neki ljudi biti sretni. Osjećao se spokojno dok je išao čaršijom. Pozdravljao je poznanike. "Hoće li tamo služiti alkohol?", pitao se. "Kakvo li će biti Omerovo lice dok se budu naticali prstenovi? Da obratim pažnju na to, da sjednem negdje odakle ću moći dobro osmotriti lice tog našeg osvajača?" Ponovo pozdravlja, hoda, misli da je elegantan, naslućuje da ga ljudi cijene zato što je inžinjer, zato što je, eto, sad elegantan, zato što je mlad i pametan. Tu su i očevi po¬znanici, starci koji su osjećali simpatije zato što im je bilo poznato njegovo djetinjstvo, tu su oni mladi vojnici koji su oduševljeni njegovom inteligenci¬jom, tu je onaj stari berberin kojeg poznaje već godinama. Zbog toga što je redovno saznavao sve što je u vezi sa njegovim životom, berberin je bespri¬jekorno znao životnu priču mladog inžinjera. Blagonaklono se osmjehnu kad ugleda Muhidina: "Brijanje, zar ne?", upita, a dok je iz ladice vadio čisti prekrivač, upita kako mu je majka. Muhidin se prisjeti prvih godina kad je ovamo dolazio kao dijete. Da bi mu visinom dopirao do ogledala, berberin je između rukohvata na stolici stavljao dasku, a pod noge bi stavljao novine da ne zaprlja mjesto za sjede¬nje. Kad je prvi put došao, Muhidin je plakao, a berberin ga tješio riječima: "Vojničko dijete ne plače! "Kasnije bi ga majka

Page 110 / 366

predavala berberinu, a potom bi, brzim pokretima sitnog tijela u širokim zaru, izišla u kupovinu u čaršiji. Prisjetio se da je jednom došao sa ocem i da je berberin osjećao veliko po¬štovanje prema njemu. Berberin je cijenio poručnika Hajdar-bega. A sada, eto, osjeća poštovanje i prema Muhidin-begu. Dok mu je s poštovanjem sapunao lice, nastojao je doći do informacija o njegovom poslu; djelovao je kao da je zaboravio da je i ovaj inžinjer nekad bio dijete. "Ovdje se osjećam poput djeteta", pomisli Muhidin zavlačeći ruke pod bijeli ogrtač. Berberin mušteriju na stolici ispred širokog prozora, koji je njegov izlog, okreće prema prolaznicima, izmjenjujući s njime vijesti i tra¬čeve, onako kako to radi i sa ostalim, a prolaznici ih gledaju. I Muhidin je pri svakom prolasku čaršijom bacao pogled na berberinov izlog: "Aaa, brije se pisar Husamedin-beg", pomislio bi. "Aa, brije se inžinjer Muhidin", vje-rovatno sada, ovog nedjeljnog popodneva, misle prolaznici čaršijom. "Da, inžinjer, inžinjer Muhidin! Eto, to sam ja", pomisli. Inžinjer, ali ne može se reći da je baš lijep i zgodan; nizak, sa naočarima, ima nedruželjubi-vo lice, koje pobuđuje ili strah ili oduševljenje, ali ne ljubav. Gleda u ogleda¬lo, mjerka svoje naočare, koje voli upoređivati sa dnom razbijene flaše; želi biti ličnost koja će biti svojstvena samo sebi. S vremena na vrijeme odgovara i na berberinova zapitkivanja. "Eto, to sam ja. Inžinjer! Ja, ovdje, 1937. go¬dine, u jednom gradu na svijetu, u Istanbulu, na berberskoj stolici, nijem i smiren, poslušan i nepomičan, poput svih ostalih mušterija, ispod bijelog ogrtača... Ja sam Muhidin, inžinjer... Muhidin Nišandži koji nastoji postati pjesnik, ali koji muku muči sa nedostatkom volje i snagom; neoženjen i in¬teligentan, onaj što će jednog proljetnog dana ići na vjeridbu svoga prijatelja koji gubi strpljenje zbog neobjavljivanja knjige poezije, koji je zabrinut za budućnost..." Odjednom smaknu pogled sa ogledala. "Ne, ne! Ne želim sad razmišljati! Želim posmatrati ceremoniju vjeridbe i zabavljati se", prošapta. "Ne želim razmišljati šta sam, ko sam, šta ću biti!" Najednom se tako trgnu da se umirila britva što je zujala ispod njegovog uha. Upitnim pogledom razumijevanja, berberin pogleda u ogledalo. I Mu¬hidin pogleda tamo, ali sebe nije želio vidjeti. On, također, nije gledao u ogledalo ni dok mu se sapuna lice. Meškoljio se u stolici i nastojao niočemu ne razmišljati dok ne iziđe iz berbcrnice. Osluškivao je zujanje britve koja se šetala po njegovom licu. Ušao je u taksi čim je izišao iz berbernice. Vozača je poznavao iz bešiktaš-ke čaršije. I vozaču je bilo poznato njegovo lice. Da ne bi razmišljao, Muhidin je tokom vožnje ćaskao sa vozačem; pričali su o skupoći, nogometnim uta¬kmicama, o drugim, nesmotrenim vozačima. Zgradu na Ajazpaši opisao mu je Refik. "Zakasnio sam", pomisli Muhi¬din penjući se uz stepenice. Imao je katastrofalan osjećaj kao da je propustio sve što se trebalo vidjeti, što se trebalo doživjeti. Ali se zbuni nakon što pozvoni na vrata. "Tu je gužva", pomisli. Ta svjetina će ga gledati, analizirati, smijati se, a i on će isto to činiti njima. Nepoznata žena uvede ga u salon. Prođe između prisutnih i potraži mjesto gdje će sjesti. Na jednoj strani sje¬dile su žene i djevojke, a na drugoj mladići i stariji muškarci. Vjerovatno niko nije mislio da treba sjediti ovako odvojeno - većini je kroz glavu prošlo da je ispravnije i savremenije sjediti zajedno, ali niko nije mogao skupiti hrabrost da naruši pravilo. Svira gramofon, svi se sašaptavaju, nešto se oče¬kuje. Muhidin ugleda Refika i Perihan s napetim stomakom. Potom se na jednim vratima pojavi Omer i mahnu rukom, ali mu ne priđe. Natrenutak je uspio vidjeti i Nazli. Zaključi da je lijepa. "Da, zakasnio sam", pomisli. Ubrzo potom ušutka se gramofon; nastupi napetost koja je pokazivala da se

Page 111 / 366

približilo ono što se iščekuje. "S obzirom na to da će ući na ova vrata, moći ću lijepo vidjeti Omerovo lice", pomisli Muhidin. Zaključi da je sjeo na dobro mjesto. Upravo kako je i očekivao, kroz vrata koja vode u hodnik uđoše Omer i Nazli. Iza njih dođe narodni poslanik Muhtar-beg. Muhidin zaključi da Nazli nije lijepa koliko je bila kad je prvi put vidio; kao da na njenom licu primijeti i izvjesnu odbojnost. Potom narodni poslanik stade između njih i prihvati ih za ručne zglobove. Osvrnu se lijevo-desno, kao da nešto traži. Na brzinu zavuče ruku u džep i izvadi prstenove povezane trakom. Uglancana pogledima prisutnih, dva blistava prstena nespretnim pokretima nataknu na prste. Muhidin nije znao da prstenovi međusobno trebaju biti povezani trakom. Makazama, koje mu je neko dodao, narodni poslanik presječe vrpcu. Potom se raznježi: "Eto, vjerismo moju dragu kćerku i ovoga mladića, moje dijete koje mno¬go volim. Međusobna ljubav i poštovanje naše djece..." "Eto, lice mu je poprimilo glup izraz", pomisli Muhidin. Pažljivo je ana¬lizirao Omerovo poblijedjelo lice. "Zar je tako trebalo izgledati lice osvaja¬ča? Kao janje! Vjerovatno se stidi, osjeća potištenost, ali to je sam odabrao. Kakve li mu olakšice može osigurati narodni poslanik na tom njegovom osvajačkom putu?" Začu se aplauz. "Kako se brzo završi", pomisli Muhidin. Potom, skupa sa onima oko sebe, i on nekoliko puta udari dlanom o dlan, nasmiješi se. "Sada radim ovo, jer se tako treba ponašati", pomisli, ali se sam sebi ne učini dvoličnim. Narodni poslanik poljubi vjerenike, a oni poljubiše njega u ruku. Kad se poslanik povuče ustranu, vjerenici ostadoše na sredini. Nastade zbunjenost; prekid. Nazli dugo, dugo, bojažljivo gleda Omera. Ovim nespretnim pogle¬dom svima pokazuje da će svoje ponašanje i odluke ubuduće prilagođavati prema tom muškarcu pokraj sebe. Potom se, neočekivanim pokretom, sage do poda i u naručje uze sivu mačku, koja se vrzmala oko njenih nogu. Začu se zadovoljno smješkanje. Svi se pridigoše, požuriše čestitati i poljubiti vjerene. Muhidin se raznježi ljubeći Omera. Nije očekivao nešto takvo, buni se, ali kaza ono što je pripremio: "Hajde, Rastignac, dobro si počeo, nastavi tako!" "Dobro sam počeo, hah?! Ah, dragi Muhidinc!", povika Omer, koji mu je izgledao kao da je malo popio. "Ah, dragi Muhidine, ti si kao i uvijek, ali ja..." "Ne, ne! Ti si, isto tako, kao stijena", uzvrati Muhidin. Kad vidje da ga ne sluša Omer, koji se grlio sa nekim drugim rođakom, okrenu se Refiku: "A Perihan je u poodmakloj trudnoći", reče. Pomisli da su glupe te riječi koje je izgovorio bez ikakvog razmišljanja. "Idemo večeras kod nas. Može?", reče Refik. "Kad se svi raziđu!" pokaza na prisutne. Salonom je vladalo slatko i nježno talasasto komešanje. Ljudi ustaju sa svojih mjesta, ljube se, smiju se, gledaju se, izgovaraju prijatne riječi. Bilo je to brujanje sreće. Spokojni su tako kao da se, više od vjeridbe, očekivalo ovo prisno komešanje i brujanje. Muhtarbeg u jednom uglu priča sa Ome-rovom tetkom i njenim mužem. Nazli i Omer se smiju zajedno sa mladim djevojkama koje stoje kraj prozora. Među djevojkama je i stara mačka; mr¬zovoljna, prelazi iz naručja u naručje. Čuje se odmjereni smijeh. Nazlina tetka, domaćica, trčkara iz jednog u drugi ugao da bi uspostavila vezu iz¬među grupa u salonu, most raspoloženja. Smije se, a da bi pobudila sreću, povremeno se i našali ili, nesvjesno, postane melankolična.

Page 112 / 366

"I ja bih trebao biti jedan od njih, i ja bih se trebao priključiti ostalima", pomisli Muhidin. Ali, nije uspio razaznati šta je to što prvo treba uraditi da bi bio kao oni, da bi se uspio uključiti u vrevu. Potom se okrenu Refiku, odlučivši se našaliti: "Dobro pozorište, zar ne?", reče i pokuša se nasmijati, ali nije uspio. "Da, dobro se zabavljamo", uzvrati Refik. "Ali, pravo ćemo se zabaviti za ručkom", reče Muhidin da bi nešto rekao. "Ima li alkohola?" Utom se začu gromoglasan smijeh. Džemila-hanuma je nešto pričala. "Ne, ja ne mogu biti poput njih", pomisli Muhidin. 16. Pohlepan i vjeren Onu priču o prljanju prsa koju je ispričala Omeru, Džemila-hanuma je pričala svojim rođacima koji su sjedili u uglu. Da bi objasnila kako je malog Omera pritisnula u naručju da se ne bi vidjela mrlja, kad je došla do kraja priče ponovo sastavi ruke na stomaku i poče se kikotati. Oni koji su je slu¬šali pogledaše prema Omeru i, smiješeći se, klimnuše glavama. "Kako smo se tada radovali što se u Tundželiju otvorio restoran po na¬šem ukusu!", reče Džemila-hanuma. "Bio je još i onaj poznati klub, ali je bilo pitanje hrabrosti da žena uđe tamo", dodade Madžida-hanuma. "Ja sam jednom tu hrabrost našla u sebi", reče Džemila-hanuma. "Ali, to¬liko sam se poslije zastidjela da sam plakala kod kuće. Muhtar me odveo!" Muhtar-beg je zijevao. Nakon što se protegnu i zijevnu, okrenu se Ome¬ru. "Zašto, mladiću, ne sjednete?", upita, pa se nečega prisjeti: "Je li još uvijek onako mislite o reformama?" "Pustimo ga danas na miru, Muhtare", reče Džemila-hanuma. "Nisam djetetu ništa uradio, draga!" Smješkajući se kao da nastoji reći: "Mene danas niko ne može uznemiri¬ti", Omer se ponovo vrati mladim djevojkama, Nazlinim prijateljicama. U to neko na gramofon stavi neku njemačku ploču. Svi ušutješe natre-nutak, pa opet poteče vedro raspoloženje. Jedna od mladih djevojaka, Na-zlina prijateljica iz djetinjstva, poče prepričavati neku uspomenu. Pogledala bi svoje prijateljice na mjestima gdje se treba smijati i podsticala ih da se sve zajedno smiju, a ponekad bi pogledala i Omera. U Omera su gledale i ostale djevojke. "Znaš li ti koliko dugo i koliko nam je dobra prijateljica ova djevojka koja ti se svidjela, s kojom si se sad vjerio i s kojom si se odlučio oženiti? Koliko je ona sad privlačna i simpatična, i mi smo bile takve, ta¬kve ćemo biti", govorili su njihovi pogledi. Omer je milovao mačku koju je uzeo u naručje, osjećao se poput nekog kralja. Kad je na gramofon ponovo stavljena ista pjesma, smješkajući se, Omer dade mačku Nazli. Nije imao potrebe za prikrivanjem osjećaja dosade. Danas se osjeća toliko širokogru-do da neće obraćati pažnju na takve sitnice. Pogledom pročešlja salon koji je brujao. "Kome bih prišao?", pomisli. Bio je svjestan da to misli na način razmaženog djeteta koje je u dilemi koji kolač odabrati. "Da idem do naših? Sta li pričaju Refik i Muhidin? Muhidinova faca je grozna, kao i uvijek!" "Mladiću, i ti si veoma zgodan..."

Page 113 / 366

Omer nije poznavao ovog starca koji mora da je neki Nazlin rođak. Na¬smiješi mu se kao da je čuo nešto prijatno. Potom ode do Refika i Muhidi-na. "Sta ti reče onaj čovjek?", upita Muhidin. "Danas mu se, kao, činim veoma zgodnim." "Takav si, takav si", kaza Refik smješkajući se. "Svi te mnogo vole", dodade Muhidin. "Tako?" "A kako se ti osjećaš? Sjećaš li se da si ti Rastignac?" "Stvarno! To sam zaboravio", uzvrati Omer i nasmija se. "Ne zaboravljaj... Ti si nipodaštavao svakodnevni život!" "Muhidin je danas veoma prgav", reče Refik. "Zašto si takav? Opusti se malo, dragi moj. Pridruži se veselju. Sta se tako postiže? Da idemo večeras kod nas? Može?" "Sta ćemo raditi?" "On hoće da postavi čajnik", reče Muhidin smijući se. "Prebirat ćemo stare bilježnice, tugovat ćemo, zabavljati se..." "Eh, stvarno bi bilo dobro. Postavit ćemo čajnik, sjesti i pričati", reče Omer, pa se uzbudi, vidjevši Nazli. "Ja se vjerih", pomisli i zbunjeno pogleda vjerenički prsten, kao da je to nešto čega je tek sad postao svjestan: "Sada, zapravo, ulaziš u period života kad moraš voditi računa!" Rekao je to nedavno oženjeni Nazlin rođak. "Najhitniji period je period između vjeridbe i braka." "Da, da...", uzvrati Omer i okrenu se Džemila-hanumi, koja je svima govorila gdje će sjesti: "Za mene ste odvojili pročelje!" "Danas su svi pogledi upereni u tebe, sinko", uzvrati žena. Namrštena sluškinja ponovo uđe. Neko ispusti krik, ali to izazva smješ-kanje jer se razaznalo da je to bio lažni krik. Dok su se punili tanjiri, doma¬ćica, Nazlina tetka, poče nabrajati ono što je zapazila kao nedostatke u jelu. Svi joj se usprotiviše: "Jelo je veoma lijepo, ova sofra je veoma lijepa, sve je besprijekorno!" Kad svi navališe na njeg, Omer bi primoran pričati im o svakodnevnom životu na pruzi, u Kemahu, u barakama na gradilištu. Bilo je onih što su bili iznenađeni kako je tamo mogao živjeti u hladnim zimskim noćima, a neki su rekli da mladića sad još više vole. Jedan starac, pak, govoreći kako se ne treba toliko pretjerivati s time, poče pričati o Sarikamišu. Pio je i iznosio detalje koji nikoga ne zanimaju. Nakon izvjesnog vremena izgubi sve slušaoce osim mladića koji je sjedio pokraj njega i kojeg je neprestano gledao u lice. Da bi ga zadirkivao, neki šaljivi mladić na gramofon stavi Izmirski marš. Muhtarbeg poče pjevušiti pjesmu. Njemu se priključi i još nekolicina. Nazdravljali su čašama sa rakijom i smijali se. Opu-stiše se i mlade djevojke; počeše pričati sa mladićima. Nisu pile alkohol, ali se nisu crvenjele dok su pričale sa momcima. I one su, kao i svi ostali, gledale u pročelje sofre, u zaručnike. Vidjevši da pogledi šetaju po njima, Omer se ponovo osjeti kao kralj: stidljivo je shvatao da je pomalo i to ono što je tražio. Istovremeno je znao da je neumjesno to što osjeća. Zanima ga šta Muhidin misli, a sa sve većim rasplamsavanjem tih misli, pribjegava piću. Kad se završi marš, okrenuše i drugu stranu ploče, a kad se završi i ta strana, Nazli se pridiže i kaza da želi slušati nešto ugodno. Omer pođe za njom govoreći da joj želi pomoći. Gramofon je bio u uglu salona. Nazli je premetala po odjeljku u kome su bile ploče. "Ona je moja vjerenica", pomisli Omer. Iako je je znao da se ugao prostorije u kome se nalazio gramofon nije vidio od sofre, on se osvrnu. Zaključujući da ne valja biti toliko obazriv, poljubi Nazli u obraz i pomisli: "Poljubio sam je". Osjeti krivicu kao da

Page 114 / 366

ima neku prljavu, sramotnu bolest i da je tu bolest sad prenio na djevojku te se zbuni misleći kako se danas, večeras, nikad neće moći osjećati poput kralja. Nazli stavi ploču. Poče neka škripa, a nakon toga isprekidana melodija kla¬vira. Ta melodija nije ništa mijenjala. Prisutni ništa nisu zapažali da se išta promijenilo: pokraj uobičajenog brujanja gramofona, čulo se još i zveckanje noževa i viljušaka. Dok je išao prema stolu, Omer primijeti da Nazli ide za njim. Neko iza stola zapljeska, pridruži se još nekolicina, pa svi zajedno zapljeskaše. "To sam, eto, ja! Šta mogu? Tako se dogodi", pomisli Omer. Poslije ručka na gramofon staviše najnovije ploče koje je donio jedan od mladića. Mladi se razveseliše, viču, nekoliko ih zaplesa, svi pogledaše u njih, u ćoškove se povukoše djevojke koje nisu pozvane na ples i mladići koji su bili stidljivi toliko da ne mogu plesati; pričalo se priče, šalilo i smijalo. Što se tiče starijih, koji su mislili da mlade treba ostaviti same, oni su sjedili za sofrom i pili svoje kahve, s tolerancijom prihvatali glasove koji su dopirali iz jednog kraja salona i pričali o svojim životima. Zajedno sa Nazli, Omer je šetao od trpezarijskog stola do ugla gdje su bili mladi. Nastojeći da niočemu ne razmišlja, osim da je veseo i da se danas vjerio, smiješio se svima. Nastade mir kad stariji poustajaše iza sofre. Više nije svirala muzika s gra¬mofona, koja je, poput neke nove šale, veselo dočekivana prilikom navijanja svake ploče. Potom jedan dio gostiju napusti veselje, još jednom čestitajući vjerenima. Polahko se i ostali pridigoše. Zijevajući, Muhtar-beg isprati go¬ste do vrata. Džemila-hanuma se izvinjavala zbog mogućih propusta. Pred vratima su svi postajali ganutljivi; vjerenicima su upućivane prijatne riječi. "Oh, Bogu hvala", kaza Muhtar-beg kad što svi odoše i protegnu se. "Bilo je dobro, zar ne, bilo je dobro", reče Džemila-hanuma. "Bilo je dobro, tetka", uzvrati Nazli, okrenu se prema Perihani i nastaviše pričati. Zatim ustadoše i Refik i Perihan. Muhtar-beg kao da se zbuni ugledavši nabrekli stomak kod Perihan, ali kao da se oneraspoloži ugledavši Muhidi-na. Sa istim nespokojstvom pogledao je i Omera. "Mi odosmo, gospodine", reče Omer nastojeći mu se prikazati simpatič¬nim. "Odoh kod prijatelja, malo ćemo se družiti." "Zašto? Možete sjediti i ovdje", reče narodni poslanik, ali njegove oči, sa kojih je tekao san, govorile su nešto drugo. Najednom, smatrajući da tako treba učiniti, Omer poljubi ruku narod¬nom poslaniku, a potom i Džemila-hanumi. Vidno ganut, narodni poslanik zagrli Omera. Potom, očinskim spokojstvom, navinut na milovanje svoje kćerke, poljubi Nazli. Okrenu se Omeru: "Doći ćeš sutra, zar ne? Ja se odmah vraćam u Ankaru. Htio bih te vidjeti prije nego što odeš na prugu." "Doći ću, naravno, gospodine", reče Omer i pogleda Nazli. Omer poželje da među njima bude neki znak bliskosti i ljubavi tako da se mogu pozdraviti a da to niko ne primijeti, ali takvo nešto nije postojalo. Samo se pogledaše. Omer se uplaši da ne doživi komičnom dugu zelenu haljinu na Nazli. Potom se uplaši nečega drugog: uplaši se gubljenja strasti, gubljenja u porodičnom životu, zadovoljenja svakodnevnim životom. Pješačili su od Ajaz-paše do Taksima. Muhidin je išao naprijed i pažljivo osmatrao okolo. Refik i Perihan su išli podruku. Omer je bio korak iza njih; gledao je sad u par ispred sebe, sad u prostrano plavo nebo. Nasred uzbrdice nebo bi iskomadano granama tek

Page 115 / 366

izlistalog drveća. "Jesam li postao požu¬dan? Jesam li izgubio nešto od starih strasti?", zapita se. Upitao je to i Muhidina kad su se smjestili u praznom salonu kuće na Nišantašu i nakon što je Perihan otišla na gornji sprat. "Da, to sam danas i ja pomislio", uzvrati Muhidin. "Ne činiš mi se am¬bicioznim kakav si ranije bio. Bio si drugi čovjek prije godinu dana, prije odlaska u Kemah!" "Jaa!? Na osnovu čega si to zaključio?!" "Boga mi, ne znam kako čovjek razumije nešto takvo. Možda po tome vjerenju, možda prema izgledu, ponašanju..." "Ne, varaš se", povika Omer. "Ambiciozniji sam više nego prije. Toliko sam ambiciozan da se ne mogu hvaliti svojom ambicijom, kao što sam to ranije činio... To mi se čini nepotrebnim... Zato to nastojim prikriti. Varaš se! "Mislim da nisam u zabludi", uzvrati Muhidin hladno i nezainteresira¬no. "U zabludi si, eto! Znaš li ti koliko sam para zaradio za ovu godinu?! Četrdeset hiljada! Da! Više od četrdeset hiljada. Slijedeće godine ću zaraditi duplo više. Dogovorio sam se sa dvojicom mladića koji su završili inžinjer-sku školu. Zatim, novi..." "O čemu vi to pričate?", Refik je sa donjeg sprata uznio čajnik i potpa¬ljuje ga. "Priča kako je veoma ambiciozan", reče Muhidin. "Da, pričam o tome, a kasnije ću Muhidinu postaviti jedno pitanje. Pitat ću ga hoće li izvršiti samoubistvo u tridesetoj ili neće..." "Sačekajte još minutu, dok ja ne dođem", reče Refik. "Da donesem šoljice za čaj!", bio je sretan što je sve bilo kako treba, što se zametnula diskusija onako kako je to želio. "Vidjet ćeš, eto", reče Muhidin. "Vidjet ćeš hoću li to učiniti ukoliko ne uspijem biti dobar pjesnik!" "Nećeš ti to uraditi", reče Omer. "Znam te veoma dobro. Dat ćeš sebi malo vremena. Naći ćeš izgovor. Reći ćeš, naprimjer, da se u Turskoj ne uočavaju prave vrijednosti. Ili ćeš reći da ne treba praviti gluposti radi godinu-dvije kašnjenja!" "Stanite, stanite! Eto mene odmah, tad ćete nastaviti", reče Refik i trkom, da ne propusti nijednu riječ, siđe u kuhinju. "Šta rekoste?", upita nakon što se istom brzinom vratio sa šoljicama u rukama.

17. Moj polustoljetni trgovački život Dževdet-beg je sjedio u pletenoj fotelji u bašči iza kuće, ispod stabla kestena i, sasvim nepomičan, posmatrao mrava koji mu je šetao oko nogu. Ljeto još nije stiglo, ali je bilo veoma vruće. Bio je 19. maj, Dan mladosti. Odlučno i smireno sunce strpljivo je zagrijavalo bašču. Maloprije se ručalo. Cijela porodica okupljala se oko Dževdet-bega u bašči. Kao i uvijek, prva je došla Nigan-hanuma. Gledala je ispred njegovih nogu da bi shvatila u šta to gleda njen muž, ali izgleda da nije mogla vidjeti mrava, jer reče da sluškinja nije očistila prašinu sa njegovih cipela. Čuvši majčine riječi, Osman je, gledajući u cipele, naviknutim dostojanstvenim i zamišljenim pokretima hodao ispod drveta. U ustima je držao jednu od cigareta koje je mogao pušiti koliko hoće i kad hoće. Govoreći nešto djeci, poslije Osmana dode Nermin i sjede. Je¬dući šljive, unučad su šetala po bašči. Kroz kuhinjska vrata iziđoše Perihan i Refik. Njezin veliki stomak izazivao je napetost kod posmatrača. Kad je ugleda, Dževdet-beg bi bio pretjerano

Page 116 / 366

pedantan, kao da u ruci drži nešto što je veoma lomljivo; pazio bi i na boju glasa i na svoje pokrete. Umirivši se kad Perihan sjede u pletenu fotelju, Nigan-hanuma se okrenu Dževdet-begu: "Procvjetalo je jedno od onih Vaših čudnih cvijeća. Jeste U vidjeli?" Dževdet-beg klimnu. "Sta ono bi ocimum", pomisli. Nije se mogao sjetiti. "Ocimum granimus", popravi se. Bi mu lakše kad uvidje da niko nije shvatio da je on to namjestio. I jutros je bilo isto: Nigan-hanuma je pitala, a Džev¬det-beg je latinske nazive biljaka izgovarao napamet da bi pokazao da mu memorija nije oslabila. Svi su se ili divili Dževdet-begu, ili se pretvarali da su oduševljeni. Ali, isto tako, više mu se nisu smijali kad se natrenutak ne bi uspio sjetiti imena svoje supruge ili svojih sinova. "Veoma sam umorna", reče Nermin i uzdahnu gledajući u Osmana. "Ci¬jelo jutro sam se bakćala sa sanducima!" Prošlo je već dosta vremena otkako su navalile proljetne vrućine, ali je još uvijek zimska garderoba ostavljana u sanduke, a ljetnja vađena iz sanduka. Osim toga, počele su i pripreme za preseljenje u vikendicu na Hejbeliadu. Dževdet-beg je prvi put u životu iz kuće pratio dolazak proljeća: iznesene su saksije s cvijećem koje nije otporno na zimsku hladnoću, popravljene su pletene stolice, okrečene neke od soba na drugom spratu zato što su u kuću unošeni insekti, sasječen je dio bršljena koji je prekrivao kuću otpozadi, bašča je pretitrana od vrha do dna; kuća je već duže mirisala na naftalin, čudan miris, na koji se Dževdet-beg nije mogao navići. Iz kuće se začu otužna melodija klavira. "Pa zar se, dušo moja, svira odmah nakon ručka", reče Nigan-hanuma. Nigan-hanuma je željela da i Ajša, kao i sve njene kolegice, sudjeluje na ceremoniji na Taksimu, ali u to nije uspjela ubijediti svoju kćerku, pomalo i zato što je podržavao Dževdet-beg. "Pusti, dušo moja, neka svira", htjede reći Dževdet-beg, ali odustade. Po¬traži onog mrava, ali ga ne nađe. Spusti glavu na naslonjač fotelje, oslušnu šta se priča, ali ništa nije uspjevao razumjeti. Refik i Perihan su se sašapta-vali, a Osman je nešto mrmljao. Zapali svoju cigaretu nakon što dođe kahva. Utom ga, s optuživačkim izrazom na licu, Nigan-hanuma oštro pogleda. Iz ruku su mu željeli uzeti i tu cigaretu koju je pušio tri puta u toku dana. "Zašto da uzmu?", pomisli Dževdet-beg i nasmija se sam sebi. "Zbog mog zdravlja! Dobro, a čemu zdravlje? Za duži život... Zašto da i živim ako neću pušiti?" "O čemu razmišljate?" Bila je to Nermin. "Vidite!" Dževdet-beg uznastoja nabaciti tugaljiv, dirljiv izraz, da naslute kako nešta duboko razmišlja"Ništa, ništa", reče i odmahnu glavom. "Ne razmišljam ni o čemu", reče ljuteći se na ovu predstavu. Ubrzo se Nigan-hanuma javi unucima koji su šetali po bašči, a njihova majka ih posla u kuću, na spavanje. Ljubeći svoju unučad, Nigan-hanuma se oraspoloži. Unuci su, izgleda, htjeli prigrliti i djeda, ali se povukoše kad vidješe da je previše zamišljen. "Ah, molim Vas, bar ne pušite dokraja!", rekla je Nigan-hanuma i poka¬zivala na cigaretu u Dževdet-begovoj ruci, ali je, vidjevši ljutito lice svoga muža, nastojala iskazati prijaznost: "Leći ćete da odspavate, zar ne?" "Ne, neću spavati, radit ću!" "Vi znate."

Page 117 / 366

"Naravno da ja znam", pomisli Dževdet-beg. Zapravo, želio je leći i spa¬vati, ali dođe mu da kaže nešto otresito zato što ga je naljutilo to sažaljenje njegove supruge. "Nema više ni spavanja", pomisli. "Riječ je jednom izišla na usta! Prošetat ću se po bašči da bih razbio san. Zatim ću se popeti gore i raditi." Dževdet-beg već dva mjeseca radi na memoarima. Napokon je shvatio da je glupost ići u firmu. Odluke se donose mimo njega, ništa ga ne pitaju, čak ni da bi mu zaštitili dostojanstvo, a uvijek su kao svojevrsnu smetnju doživljavali ideje koje je on iznosio nepitan za mišljenje. Dževdet-beg je sve obradovao kad je, ubrzo nakon što su i njegovi lični troškovi potpali pod Osmanovu kontrolu, kazao da će ubuduće raditi kod kuće. Svi su go¬vorili da će to biti dobro i za Dževdet-begovo zdravlje. Nigan-hanuma se radovala što se njen muž neće mučiti trgovačkim problemima, što svaki dan neće izlaziti na šesti sprat hana bez lifta i što će cijeli dan biti pokraj nje. "Ali, cijeli dan ne budem pokraj nje, radim", mislio je Dževdet-beg. "Radim, pišem memoare, svoje trgovačko iskustvo prenosim na one poslije mene!" Uzbuđen, ustade da bi prošetao. Krenuo je prema unutrašnjosti bašče da bi se riješio pogleda onih što sjede na pletenim stolicama ispod drveta. Neka cvijeća, čije je sjeme naručio od cvjećara pokraj Misir-čaršije i, prebirući po rječnicima, napamet naučio njihova latinska imena, odmah su procvjetala. Zaustavi se pod stablom lipe na kome su urezani natpisi. Okrenu se i po¬gleda na stablo kestena... Bašča je tu završavala prvih godina po kupovini kuće. Ovu bočnu bašču kupio je odmah nakon proglašenja ustavnosti. "Hej, kako dani prolaze! Kakav sam bio tada! I Nigan je bila mlada. Kuća nam je bila nova, nove su bile naše stvari, duše..." Uznemiri se sjetivši se nečega nelagodnog. "U kući je bilo još i ono dijete: Zija! Da, po ličnoj želji je otišao u vojsku!" "Nije važno, ovih dana ga nema na trgu", prošapta da bi se oras¬položio i odšeta do baščenskog zida. Tu je trava bila neuređena, u prikrajku gomile s komadima drveta, praznim saksijama, limenkama. "To dijete nije uspjelo urediti bašču", pomisli... Prvi put ga je vidio kad je sa njegovim ocem obilazio kuću. Kasnije mu je pomogao da otvori piljarnicu, a on ga je neki-dan poljubio u ruku, ali bašču, eto, ne održava! "Ime mu je... A, ime mu je, ovaj, dušo moja", prošapta... Išao je uzduž bočnog zida nastojeći razmišljati 0 nečemu drugom, mrmljajući bezvezne latinske riječi, riječi koje su slične latinskim, a potom počinjući neku dječiju pjesmicu za koju nije razumio kako je se sjetio. Odjednom osjeti miris orlovih noktiju. "Tetka Zejneb! Ko ono bi?! Bila je to neka žena! Džem od višanja... Zeliha-hanuma... Harni¬ma, hanuma! Moj otac bi tako govorio, Niganhanumi!" Pogleda na sat: dva i petnaest. Da bi, po staroj navici, razumio vrijeme, nije na dva dodao šest; nije pomislio: osam i petnaest! "Šteta, neću moći spavati", pomisli. "Riječ je jednom izišla na usta. Veliki Dževdet-beg je još uvijek na nogama! Zar da ikako porekne svoje riječi?! Ali, da sam prilegao, kako bih lijepe snove sanjao!" Izišao je ispod drveća. Išao je uza zid prema prednjoj bašči da se ne bi ukazivao onima koji sjede ispod kestena. U bočni zid kuće udara sunce. Bilo je to najmirnije mjesto u bašči, sa najmanje vjetra. A u uglu prema ku¬hinji, na poklopcu kante za smeće, bila je mačka; pobježe ugledavši Dževdet-bega. "Nemoj bježati, maco. Neću ti naškoditi", prošapta. "Ovo tijelo ne može trčati, ne usuđuje se na pretjerane pokrete..." Lažno se nakašlja da bi oslušnuo pluća. Oslušnu i kako radi srce. Baci pogled na nišantaški trg. "Navršavaju se trideset dvije godine", pomisli. Po prozorima stambenih zgrada i na kućama izvješeni su bajraci. "Dan mladosti! A moje je šetnja starosti!" Prođe uz suprotni zid, ispod radne sobe u koju će se popeti. "Kon¬trola ja završena", pomisli osjetivši lahak, svjež vjetar na leđima. "Kontrola je završena, glavni

Page 118 / 366

inspektor se vraća u centralu. Hah, hali, hah!" Zbuni se osjetivši iznenadni bol uvrh ruke. Kao da opipava ručne mišiće, drugom ša¬kom uhvati gornji dio ruke. "Da se, možda, nisam udario?", pomisli. Potom se, gledajući u njezin smiješni potiljak, tromo uputi ka Nigan-hanumi, koja je gledala u drugi kraj bašče. Odjednom, poput kandže -prisjećajući se šale iz prvih godina braka, a koja je veoma naljutila Nigan-hanumu - stavi ruku na rame svoje supruge. "Aj! Nasmrt me preplašiste, Dževdet-beg!", reče Nigan-hanuma. "Boga mi, još uvijek ste dijete!" Dževdet-beg se ne razveseli. "Odoh ja gore", reče. "A da idete malo prileći?" "Odoh raditi, rekoh!" "Sta tu ima toliko smiješno?", upita Nigan-hanuma okrenuvši se prema Osmanu, koji se još uvijek gromoglasno smijao, pa, ne okrećući se, povika: "Zašto ne spavate, Dževdetbeg? Lijepo Vas molim, poslušajte me i bar malo..." Dževdet-beg je već bio ušao na kuhinjska vrata. "Niko ne shvata šta ra¬dim sa ovim memoarima", pomisli, poput junaka, gledajući kuhara nagetog nad zamazanom tendžerom. Izlazeći iz kuhinje, okrenu se Nuriju: "Hoću čaj u tri sata. Pazi se ako pređeš preko tri sata!" Sumnjao je da Nigan-hanuma bojkotira ovaj novi raspored donošenja čaja jer se boji da mu ne bi naškodilo živcima. Tromo je išao uza stepenice. "Nije mi ništa, hvala Bogu", pomisli na prvom spratu. Iz salona se pentrao stepenicama koje vode na drugi sprat. Zaustavi se ispred ogromnog sata, malo odahnu. "Kad li sam se to udario u ruku?", prošapta ulazeći u radnu sobu. Sjede za sto. Pogleda fotografije, dokumente, papire, korice dosjea između bilježnica. "Moj polustoljetni trgovački život." To je bilo jedino što je uspio napisati za dva mjeseca. Preostalo vrijeme prori¬calo je u prikupljanju materijala i deranju i bacanju onoga što napiše. Odjednom se otvoriše vrata i uđe Refik: "Oče, Vi ste. Zar niste legli?" "Rekao sam da neću spavati... Šta tražiš?" "Svoju kutiju cigareta... Prije ručka su bile..." "Ideš li to negdje? Cigarete su ti tamo, vidiš li?!" "Izlazim onako. Možda odem do kluba..." "Kuda? Nije važno. Samo da ti ovo kažem. Ne sviđa mi se tvoje ponaša¬nje u posljednje vrijeme. Rasijan si. Ne zanimaš se ni za firmu. Ne zaboravi da neće samo Osman upravljati firmom ukoliko se meni nešto dogodi..." "Bože sačuvaj!" "Dobro, dobro! Znam da si nervozan što će ti se žena poroditi! Hajde, dobro, sa srećom, sa srećom! Nemoj mnogo pušiti! Polahko pritvori vrata!" Nakon što se vrata zatvoriše, Dževdet-beg prelista teku za koju je sma¬trao da mu je potrebna za prvi dio memoara. Zatim se zabavi isječcima iz starih novina. Posljednjih godina iz novina je isijecao odgovarajuće tekstove koji bi mu se izrazito dopadali. Te tekstove je želio koristiti i u svojim me-moarima. Čitajući jedan od tih tekstova, odjednom podiže glavu... "Gdje ode Refik? U šetnju, u klub. Tamo će pušiti!" Prisjeti se onoga što mu je palo napamet nakon ručka. "Zašto da živim dugo ako neću pušiti", pro¬mrmlja. "Ako neću pušiti... Da sam sebi uzeo bar jednu cigaretu iz njegove kutije. Sad bih lijepo pušio." Po navici, otvori kutiju u kojoj su stajale stare fotografije. Poče ih vaditi jednu po jednu i sterati ispred sebe. Napisao bi uspomene koje se odnose na te

Page 119 / 366

slike, a potom bi, stideći se da neko čita to što je napisao, opet izderao. Nastojao je sabrati misli gledajući fotografiju s putovanja u Berlin. "Ovdje sam sa svojom suprugom. 'Putovanje u Berlin bilo je veoma poučno. U Njemačkoj sam obišao jednu od ogromnih Kruppovih fabrika. Obavezno se i kod nas moraju podizati fabrike. Da, eto, tako... O čemu još razmišljam gledajući ovu fotografiju? Fotografija je ne¬što lijepo, izvucite korist... U jednom uglu napišite datum...' Ah, zar sam ja ovakav trebao biti?! Zar da ja poslom smatram bakćanje ovako jadnim glupostima?!" Odjednom se toliko rastuži da ustade. "Sta bi od mene, šta bi od mene?!", prošapta. "Ne! Hoću u kancelariju! Ići ću u kancelariju, ja ću upravljati svim poslovima. Osman ništa ne razumije, budala! Refikova pamet je na drugom mjestu! Ko će upravljati firmom?!" Prišao je prozo¬ru i gledao napolje, na Nišantaš. "Svi žive, žure, a ja ovdje! Da bar iziđem u šetnju." Odjednom se uplaši prisjećanjem na svog brata. "On je izludio u samrtnoj postelji. Počeo je pjevati pjesme, marševe. Izgovarao je čudne riječi. Pjevao je Marseyez. Eto, formirana je njegova république. Čuo sam i Marseyez, ali ne od revolucionara, kako je to on očekivao, a nikako ni od Udruženja za jedinstvo i napredak! Čuo sam to od okupatorske francuske vojske!" Prisjeti se Istanbula pod okupacijom. "Što su to bili dani! Uvezao sam šećer. Kad dođe glas da je brod prošao Čanakkale, počeše me salijetati. Ali, hvala Bogu, nisam se petljao u trgovinu vagonima. Tu je Fuad zaradio. Okoristio se prijateljstvom sa Ismailom Hakki-pašom i Udruženjem za je¬dinstvo i napredak." Razveseli se prisjećajući se tih lijepih, dinamičnih dana punih trgovačkih uspjeha. Ushoda se po sobi. "To je život! Uspjeti, napra¬viti dobar posao, zaraditi... A sada? Bakćem se tim tu papirima! Pretvorio sam se u svog brata! Ne! Ne želim čuti Marseyez! Ja sam uvijek bio realist. Uspjeti, biti realan! Veoma je teško biti uvijek realan, ali ja sam to uspio! Gdje li sam udario rukom? Ili je možda ovo?!" Najednom, obuzet strahom, sjede za sto. "Ovdje me boli ruka", pomisli. "Kao da u ruci imam škorpiju; polahko mi se uvlači u srce... Ne, ne! Nije mi ništa", prošapta da se ne bi na-nervirao. Da bi se zabavio, poče razgledati fotografije. Vidje fotografiju sni¬mljenu na Refikovoj svadbi. "Refik je htio nešto bez troška. Kako li će oni voditi firmu poslije mene? Fabrika je već postala uvjet. Neka se, naprimjer, dogovore sa Siemensom da ovdje podignu fabriku... To se mora! Jer, ako to mi ne uradimo, uradit će neko drugi! Ali, ova bol je čudna. Kakva je ovo fotografija? Nermin, uslikana na donjem spratu, one godine kad se Osman oženio. Ta žena mi baš nije draga. Uvijek nas je iskorištavala i čini mi se da nas ne voli. Nas? Mene, Nigan, Osmana, Refika, Ajšu... Unučad..." Pažljivo pogleda fotografiju. "Kako su tada bile drukčije stvari na donjem spratu", pomisli. "Sedefna soba... Sad Nigan hoće promijeniti garnituru u spavaćoj sobi. Za trideset godina sam se teško navikao na taj krevet, a hoću li se sada, u ovim godinama, navikavati na novi?! Da pogledam drugu fotografiju!" Na toj fotografiji je gužva. Sjedeći na zemlji, čučeći, ispruženi, naslonjeni jedni na druge, bili su radnici, nosači i tezgari. U pozadini su stajali Dževdet-beg, Osman, knjigovođa Sadik i neki od trgovaca, pa Anavi, sa svojom kćerkom. Dževdet-beg se uzbuđeno prisjeti: "Dan otvaranja dućana i skladišta u ulici Vojvoda! Došao je i novi komšija Anavi sa svojom kćerkom. Iznenadio sam se ugledavši njegovu kćerku!" Htjede uzeti još jednu fotografiju, ali primijeti da mu se ne podiže ruka ispružena prema kutiji. "Zašto se ne diže?", zapita se. Prisjeti se da ga je jedne noći boljela ruka zato što je pomagao nosačima u skladištu. "Srce", pomisli i shvati da je pred još jednim srčanim udarom te da mora uzeti lijek da bi to spriječio. "Da, ležat ću u krevetu", pomisli prisjećajući se prethodnog udara. "Spavat ću popodne!" Potom shvati da mu nedostaje daha. Kao dijete su ga zatvorili u sobu.

Page 120 / 366

Zaključali su vrata. "Jesu li bila vrata ili jorgan?" Izgleda da je jorgan bio na njemu, a na jorganu njegov stariji brat Nusret: stiskao je jorgan da se Dževdet ne bi izvukao. Dževdet nije mogao disati. "Gubim dah", pomisli. Odjednom se sjeti lijeka. Potom ču noge koje su se penjale uz stepenice. "Stiže moj čaj... Da sam spavao... Zraka... Zrak? Ovo je udar... Ljutit će se na mene kad ovo prođe... Ležat ću u krevetu. Spavat ću. Spavat ću..." Razmišljao je o tome kako će, nakon prebrođenog srčanog udara, ležati u krevetu, da će se svi okupiti oko njega. Tad, odjednom, kao da se stolica podiže sa poda i lice mu se približi stolu. Shvati da je udario glavom u sto, da je to loše, da ne može disati, da se guši kao da je pod jorganom. Shvatajući da se svom snagom zgrčio kako ponovo ne bi udario o sto i da više nema snage, pomisli: "Kao pod jorganom. Žena gleda u mene, viče, čajna tacna... Kao pod jorganom: tišina i tama!" 18. Dženaza "Najzad je uredu! Najzad, sve je spremno za dženazu", reče Osman, pa, popuštajući kravatu koja mu je stezala vrat, potraži gdje će sjesti. "Da se odmorim bar nekoliko minuta!" Procijedi još nekoliko riječi kojima se žalio na nešto nedefinirano i spusti se u fotelju. Nasloni se pogete glave, a potom nešto primijeti: "Aaa, gdje sjedoh", reče. Pogleda Refika sa osjećajem krivi¬ce, što mu uopće nije bilo svojstveno. Nasmija se uz glup i zbunjen pogled. Izgleda da je odmah pomislio da se nasmijao ni dan nakon očeve smrti, da je to nešto nepristojno. "Kako sam se umorio", kaza sa prizvukom izvinjenja. "Sjedim u očevoj fotelji, a da nisam ni svjestan toga!" "Da, vrlo si umoran", reče Refik. On je sjedio naspram brata. Obojica su se maloprije odvojili od Dževdet-bega. Morali su izvesti Nigan-hanumu, koja je proplakala cijelu noć, zato što je tijelo trebalo spremiti, okupati i položiti na tabut. Kad je, jučer predvečer, došao kući, Refik je shvatio da se dogodilo ne¬što neobično, potom se uspaničio. Ljut na sluškinju koja mu nije odgovarala iako je pitao nekoliko puta, ustrčao je uz stepenice, uplašio se ugledavši Ajšu, koja je, uplakana, gledala kroz otvorena vrata biblioteke, osjećajući da se ocu nešto dogodilo. Onda uoči oca u stolici. Ugledavši očevo tijelo sklupčano i naslonjeno unatrag, prvo se sažali na njega, a potom primijeti da je njegovo tijelo malo, skupljeno i suhonjavo. Natrenutak pomisli da njegov otac nije bio takav, da ga je smrt smanjila i sasušila za nekoliko sati, potom poče razmišljati o onome što je trebalo uraditi. Obavili su ono što je trebalo. Odlučili su, ne čekajući da prođe praznik, obaviti dženazu. Telefonirali su novinama i izdiktirali posmrtni oglas. Sa Osmanom je obavijestio rodbinu. Nastojali su ublažiti strah i paniku, koji su se, poput prestravljene mačke, kretali po kući. Tješili su Nigan-hanumu i Ajšu, djecu poslali na spavanje. Zajedno sa snahama, dočekivali su posjetioce koji su, jedni iza drugih, navaljivali cijelu noć. Sa cigaretama u rukama, trčkarali su gore-dolje. U satima ove duge i napete noći i jutra, kad se povećao broj posjetilaca koji su izražavali saučešće, Refik je prvi put ostao sam sa sobom; pušio je i nije razmišljao o ocu već o proteklom danu. I Osman je pušio. Sa¬svim se izvalio u fotelji. "Nisi zaboravio telefonirati Sadi-begovima,zar ne? Neslihan-hanuma će se naljutiti", reče ispravljajući pognutu glavu.

Page 121 / 366

"Jesam, ali nema ih kod kuće", odgovori Refik. "Da još jednom telefoniramo", progunđa Osman i povuče jedan dim iz cigarete, pa se, obarajući glavu, povrati u raniji položaj. Nastupi tišina. Samo se iz kuhinje čuo zveket tendžera koji je pravio kuhar Nuri i tiktakanje sata sa srednjeg sprata. Nigan-hanuma više nije plakala silno kao sinoć. Sa jutrošnjim posjetiocima započela je kratkotrajne šutnje; kao da su duga othukivanja i titravi jecaji nadomjestili plač. Oglasi se zvonce privezano na avlijskoj kapiji. Osman podiže glavu i po¬gleda kroz zavjese od tila. Refik vidje da njegov brat gleda napolje čineći po¬krete koji su bili svojstveni ocu, potom sjede u fotelju i pomisli da će svi koji hoće pogledati prema avlijskoj kapiji biti primorani praviti iste pokrete. "Ide tetka Mebrura", reče Osman. "Sa njom je i jedno od njenih unuča¬di!" Muž tetke Mebrure umro je prije šest mjeseci, nakon dugotrajnih bolova u bubrezima. Refik pomisli kako će tetka Mebrura plakati sa njihovom maj¬kom. "Jesi li pročitao oglas u Son Posti?", upita Osman. "Sve su pogrešno na¬pisali. Kad će se naučiti paziti? Zar nepažnja i bezobzirnost i na smrtovni¬ci!?" Ustade gaseći cigaretu nervoznim pokretima. Oni što su ušli na kapiju pozvoniše na kućnim vratima; kuhar Nuri je izišao iz kuhinje i trči prema stepenicama. Osman nekoliko sekundi ostade nepomičan na nogama, napet, kao da se ne može odlučiti na nešto. Pomjeri se, pogleda za kuharom koji je trčao prema stepeništu, potom se, izgleda, odlučio: "Uzeo sam ključeve očeve kase u banci. Sredit ćemo to tamo sami među sobom, bez petljanja sa notarima i poreskim službenicima!" Idući prema stepeništu, dodade: "Mislim da ti to trebam reći", a onda se, ne uspjevši se kontrolirati, okre¬nu i ponovo pogleda Refika sa izrazom krivice na licu. "Ti znaš", reče Refik, pa pomisli: "Sjedim ovdje i pušim. Mislim da bih trebao osjećati krivicu, ali ne osjećam ništa". Na stepeništu je bila galama. Potom se začu plač, jecanje, nerazumljive riječi. Izgleda da je tetka Mebrura ovamo došla da osvježi svoj bol; ne vi¬djevši ni umrloga, a ni Niganhanumu, zaplakala je čim je stupila na stepenice koje vode nasprat. Kad je otišao tamo, Refik shvati da žena pokazuje na nešto što je stajalo na jednom ormaru, ili unutra, da pokazuje svoje jecaje i da se napaja snagom iz toga što joj, vjerovatno, ima neku vrijednost ili uspo¬menu, ali nije uspio odgonetnuti šta je to. To nešto bi trebala biti jedna od važni, ukrasnih tanjira ili čaša. Zajedno sa bratom, prihvati tetku ispod ruke i uzvedoše je uz stepenište. Kad Mebrura-hanuma uđe u sobu u kojoj je nijemo jecala Nigan-hanuma, osvrnu se oko sebe kao da nešto traži. Potom, pronašavši ono što je tražila, zadrhta i, uz krik, zagrli Nigan-hanumu. Refik iziđe i zaustavi se na vratima sobe u kojoj je ležalo mrtvo tijelo njegovog oca. Znao je da su unutra dvojica staraca koji su obavljali poslo¬ve koji se u ovakvim situacijama trebaju obavljati, a koje je Osman doveo jutros. Nimalo jasno nije razmišljao o tome šta oni rade; uopće nije očima doživljavao to što oni rade. Snebivajući se, o tome je prvi put razmišljao dok je stajao pred vratima: "Mog oca su raspremili, potom su ga okupali i mo¬taju ga u ćefine!" Bojeći se ponovo razmišljati o tome, otvori vrata. Ugleda dvojicu ljudi koji su, nagnuti nad nečim dugim i bijelim, nešta žurno radili pokraj kreveta. Čuvši

Page 122 / 366

da su se vrata otvorila, jedan od njih se okrenu. Bio je to starac s makazama u ruci. Nabrzinu reče: "Dobro, dobro. Sad ćemo završiti!" Klimnuvši mu glavom, Refik pritvori vrata. Pomisli na Perihan. Pope se na gornji sprat. Uđe u sobu. Perihan je ležala u krevetu na leđima, pokraj nje je Nermin prelistavala neke novine. Ugledavši Refika, Nermin odloži novine. Pokaza na Perihan: "Izgleda da nije dobro!" "Nije mi ništa! Samo sam povratila", reče Perihan. Njen nabrekli stomak izgledao je veći nego što je bio zato što je u krevetu ležala sasvim opružena. Ugledavši tu ispupčenost, Refik osjeti zabrinutost. Potom primijeti da su joj oči pocrvenjele. "Ti si plakala", reče nervoznim tonom. "Molim te, nemoj ići na dženazu", dodade prije nego što je Perihan bilo šta rekla; pogleda Nermin da bi dobio podršku. "I ja sam joj to rekla, neka ne ide", reče Nermin. "Bilo bi dobro da ni Ajša ne ide. I njoj je vrlo loše... Poslala sam djecu kod nje, ali nikako da ušuti!" "Ti ne ideš! Uredu?! Ti nećeš ići", reče Refik oštrim tonom dok je izlazio iz sobe. Uđe u susjednu sobu. Tu je na krevetu ležala Ajša. Njena glava, zagnju-rena u jastuk, bila je nepokretna. Izgleda da je od silnog plakanja i zaspala. Džemil i Lale su gledali kroz prozor. Prenuše se ugledavši amidžu, ali sa lica im se čitalo da su se nečega uplašili, da su i plakali. Džemilovo lice se poče mrštiti. "Jao, zaplakat će", pomisli Refik i pokuša im se nasmiješiti: "Hajde, iza¬đite u bašću, igrajte se malo", reče. Džemil još više namršti lice. Potom načini dva brza koraka i baci se u krevet pokraj Ajše. "Ne želim umrijeti! Ja neću umrijeti", povika i poče plakati. U sobu uđe Emina-hanuma. Pomilova dijete po glavi: "Ne plači, mladi gospodine. Ti si dijete, još nećeš umrijeti", reče i obrati se Refiku. "Osman-beg vas zove dolje. Došli su gosti", reče. "Ah, šta nas ovo zadesi...", zapomaga sluškinja dok je Refik izlazio iz sobe i poče plakati. "To što nas zadesi...", promrmlja Refik silazeći niz stepenice i uđe u salon. Naspram Osmana je bio neki čovjek. U ruci je držao kačket. Nije sasvim sjedio u fotelji; naslonio se i gledao u pod. Približavajući se, Refik shvati da je to jedan od radnika koji je radio u skladištu. Pokraj njega je bio još jedan, a dvojica sa kačketima u rukama sjedili su na stolicama u ćošku. Mora da su čuli na poslu, jer skladišta rade i praznicima. Ugledavši Refika, svi ustadoše. Istupi onaj koji je među njima izgledao najstariji, zagrli Refika i reče nešto dirljivim i dubokim glasom, ali Refik ga je uspio razumjeti. "Ganut sam, ali suza neće iz mog oka", pomisli. Nije se mogao sjetiti lica drugog čovjeka. Pomisli kako će zapaliti. Trećeg se odmah sjeti; povremeno bi trčkarao da obavi i kućne poslove. Zaudarao je na znoj i duhan. Stideći se što je to zapazio, čvršće prigrli trećeg i nešto promrmlja. Potom se, kao i oni, nasloni nakraj stolice. "Kolege koji rade u sldadištima izabrali su predstavnike, izražavaju sau-češće", reče Osman. "Ostali će doći u džamiju." "Dževdet-beg je bio veliki čovjek", reče najstariji među njima. "Starao se o nama. za dvadeset godina nisam doživio ništa ružno od njega, nisam čuo nijednu njegovu nepravednost."

Page 123 / 366

"I otac je sve vas veoma volio", reče Osman. Nastupi dugi tajac, sve dok Osman ne upita jednog od nosača jesu li zatvoreni sanduci koje treba prebaciti u Ankaru. Starac odgovori tihim gla¬som. Osman klimnu glavom kako bi pokazao da je zadovoljan odgovorom. Ponovo nastupi tajac. Radnici odsjediše još kratko strahujući gledati u stvari koje su ih okru¬živale, da ne naprave nešto nepristojno. Ustručavajući se da ne stanu na neko pogrešno mjesto, da nešto ne dodirnu, iziđoše nijemo i s poštovanjem. Refik pripali cigaretu. Osman pozva Emina-hanumu i reče joj da pootvara prozore i prozrači sobu. Pred podne rekoše da su došla kola. Bilo je onih koji su priskakali upo¬moć dok je tabut unošen u kola u kojima će biti prevezen do tešvikijske džamije. Pomagali su komšije, vrtlari, mladići poznanici, prijatelji iz mahale. Začu se nekoliko jecaja. Jedan-dva mladića priđoše i zagrliše Refika. Po¬tom je pozvan taksi zato što Nigan-hanuma neće moći podnijeti da prevali petsto metara... Iznad je bilo blistavo majsko sunce. Bio je praznik. Na čelu tramvaja koji prođe bile su povješani bajračići, u zraku se osjećalo veselje. Nigan-hanuma se nasloni na zid sa bršljenom; išla je pod ruku sa starijim sinom. Na sebi je imala crni kaput, na glavi crni šešir sa tilom. Jednoj svojoj rodici, koja je bila veoma sklona svađi i privržena tradiciji, Nigan-hanuma je jednom rekla da nošenje tamne odjeće na dženazi nije kršćanski običaj, da je to samo znak poštovanja i ozbiljnosti, te nadmeno zatreptala očima. Refik nije mogao vidjeti kakav izraz na licu sad ima njegova majka, jer ga je prekrivao til koji je visio na šeširu. Što se tiče Osmanovog lica, na njemu se vidio mir. Glavu je malo zadigao, očni kapci su mu oboreni. Izgleda da je, gledajući u nebo, Nišantašlijama, koji su ga posmatrali sa otvorenih pro¬zora, sa suprotnog trotoara, iz drugih uglova trga, želio pokazati da misli o nečemu što je u vezi sa smrću, vječnošću i životom. Potom iz kuće doprije slabašni plač; svi su razumjeli, ali niko ništa nije mogao učiniti; bila je to Ajša. Emina-hanuma je uzela ispod ruku i, zajedno sa unučadima, izvodila u bašču. Pomjeriše se kad se trotoaru bučno približi taksi koji je kasnio. Kad iziđe iz taksija, Refik ne uze majku pod ruku. Nigan-hanuma je ski¬nula šešir, stavila mahramu, a pod rukom je vodio Osman. Polahko su išli prema džamiji. U džamijskom haremu bila je gužva. Drveće je prolistalo. Svijet se raširio po haremu, a na ulazu su bili radnici. Izgleda da osjećaju dosadu, jer nisu imali previše posla. Pušili su i posmatrali uokolo. Tu su i službenici iz kancelarije. Knjigovođa Sadik je, sa suprugom pod rukom, bio pod drvetom. Doveli su i svoju djecu. Dok je Sadik ljubio u ruku Niganha-numu, supruga je, pažljivo i s poštovanjem, pogledom odmjeravala suprugu njegovog šefa. Refik u masi ugleda Muhidina. Naslonio se na džamijski zid i analizirao vijence. Iza njega su bili Dževdet-begovi rođaci sa Hasekija. Nisu bili mnogobrojni; snebivljivo su gledali u tešvikijsku džamiju, masu koja je okruživala džamiju i nove stambene zgrade okolo. Na kućnim balkonima bile su praznične zastave i radoznalci. Prozori su pootvarani radi proljetne vrućine i praznika. Prugom je prolazio još jedan tramvaj. Kroz prozore su putnici posmatrali gužvu u haremu. Na ulazu u džamiju bila je Nigan-ha-numina rodbina; ozbiljni, svi u tamnim odijelima, sa žaketom i kravatom. Približivši im se, Nigan-hanuma se umiri. Izmigolji ispod sinove ruke, zagrli Turkan-hanumu, jednu od svojih sestara. Među njima nastupi tajac. Potom dođe i Sukran, preostala Šukri-pašina kćerka. Tri sestre se zagrliše. Osman priđe svojim tetkama. Zatim dođe Sejfi-paša. Koreći slugu pokraj sebe, priđe Nigan-hanumi, koja ga, izgleda, htjede poljubiti u ruku, ali shvati da danas ima pravo da ne radi tako nešto. Ugledavši Refika, Sejfi-paša se, po navici, namršti, ali

Page 124 / 366

shvati da treba iskazati bliskost i nasmiješi se, ali njegovo smješkanje je bilo odmjereno, nije bilo neumjesno. Refik odluči izmaći se iz ove gužve. Opazi Sait Nedim-bega. pokraj njega je bila Guler, njegova mlađa sestra. Refika je zanimalo kakva je ona žena. Bilo je prilično toplo; sunce više nije bilo proljetno, već ljetno. Na licima su se vidjele kapljice znoja. Na licima se vidjelo i strpljenje. Idući prema džamijskom zidu, Refik ugleda Fuadbega. Pokraj njega je bila njegova supruga Lejla; bili su veoma snuždeni. Refik htjede pokazati da je vidio koliko su tužni, da su ovim svojim izgledom poti-štenosti dokazali koliko vole Dževdet-bega, ali nije uspio to i pokazati. Samo im klimnu glavom, govoreći time: "Razumio sam da volite mog oca, nas, ali dosta više, ne budite tužni". Potom uoči nekoliko poslovnih prijatelja svoga oca. Pričali su sa uglednim starcem koji je imao bradu, a izgleda da je ovaj starac bio paša ih je bio neki daljnji rođak; Refik se nije mogao sjetiti ko je on. Bilo je i drugih trgovaca i bankara koje je Refik poznavao iz Sirkedžija. Izgledali su pomalo zlovoljni, kao da su im lica govorila: "Sto nam je trebalo da na prazničko jutro pročitamo taj novinski oglas?!" Sunce je sve više pržilo džamijski harem. Iza trgovaca su bili vijenci. Pomisli kako je maloprije ovdje vidio Muhidina. Pročita natpise na vijencima: "Fuad Guvenč sa porodicom... Udruženje električara... Iš bankasi - filijala Sirkedži... Anonimna kompanija Bazaar de Levant... Porodica Anavi". Potom priđe Muhidin i zagrli Refika. Nije se moglo razaznati koliko je bio ozbiljan, koliko je bio žalostan. Okre¬nuše se zajedno i ponovo počeše gledati vijence. Djelovah su kao da posta¬ju uznemireni jedan drugim. Izgleda da je Muhidin bezuspješno pokušavao nešto reći.. Nakraju reče da je već i kod nas postala navika da se šalju vijenci. Reče to tek tako; nije bio ni oduševljen, a niti se žalio. Refik reče kako je, uporedo sa tom navikom, prije dvije godine na Nišantašu otvorena cvjećarnica. Ušutješe osluškujući brujanje mase iza sebe, brujanje mase koja je šapatom razgovarala, koja je bila nespokojna kao da je izbio rat ili neki skandal, koja je, potom, umjesto riječima, govorila više svojim pogledima, gestama i odjećom. Misleći da je umjesnije da tako uradi, Refik se odvoji od Muhidina i krenu prema ulazu u džamiju. Ponovo priđe nekim pašama i ambasadorima; bili su to majčini rođaci. Dok je bio mali, Nigan-hanuma je svoga sina vodila u konake u kojima su stanovali ovi ljudi; oni su voljeli Refika, milovali ga i bla¬gonaklono mu se smješkali, ali nikad nisu dolazili u uzvratnu posjetu. I sad se smješkaju Refiku ili ga blagonaklono gledaju. "Bio sam im veoma simpatičan dok sam bio dijete", pomisli Refik. "Kako li me sad doživljavaju?" Izvjesno vrijeme ostade nepomičan posmatrajući svoju majku; išla je podruku sa svo¬jim sestarama. Nepomična su bila i stabla na ulazu u džamijski harem, a i radnici koji su bili tamo. Okrenu se i još malo se primaknu džamiji. Potom ugleda tugru pričvršćenu za mermerni ukras na stubovima. Bila je to Abdulmedžidova tugra. Poče neko komešanje. Osman se približi svome bratu i upita: "Dolaziš li na namaz?" "Namaz", pomisli Refik i klimnu glavom. Pomisli kako će skinuti cipele. Mislio je to uvijek i prije, prilikom svakog dolaska u džamiju. Ovdje je nekad, sa slugama, a i sa ocem, dolazio na Baj¬ram. Nabrzinu izu cipele ne razmišljajući niočemu. Unutra je bilo mračno i svježe; osjetio se miris buđi i čilima. "Moram uzeti abdest", pomisli, ali izgle¬da da ni Osman nije uzeo. Potom se masa hitro okupi. Spajajući ruke na sto¬maku, svi su čekali. Refik vidje da je Osman pokraj njega. Na njegovom licu je ponovo bio izraz nadmenosti; glavu drži uspravno, gleda - ne u ljude, već u jednu tačku iznad njih, u mramorne reljefe mihraba. Ali, ova nadmenost djeluje čudno zato što mu se vide čarape, jer nije u cipelama. Refik se osvrnu i

Page 125 / 366

pogleda: noge vrtlara i vratara, koji su stajali u zadnjim safovima, ne izgledaju čudne u čarapama. "Oni pristaju ovdje", pomisli. Potom poče namaz. "Moj otac je umro", pomisli Refik i, gledajući u potiljak čovjeku ispred sebe, poče ponavljati ono što je on radio. Pomisli da, zato što nije vjernik, nije uredu to što čini te pokrete, što se saginje i ustaje, potom odustade od razmišljanja i promrmlja: "Moj otac je umro". Nakon što je isto to promrmljao nekoliko puta, namaz se završi. Ponovo iziđe na sunce. Refik se priključi masi koja se u valovima primicala tabutu. Sunce je pržilo džamijski harem. Tamo je stajao tabut. 19. Vrućina i beba "Ko zna šta će Perihan pomisliti kad me u ovo doba ugleda pred sobom", razdragano je mislio Refik i na vrhovima prstiju penjao se uz stepenište. Zaokrenuo se na trijemu drugog sprata i nastavio na treći sprat... Ništa se ne čuje, samo otkucaji sata. "Još uvijek me niko nije primijetio! Znači, kad bi lopov ušao u kuću ovako, na prstima, ne bi im čak ni duše osjetile!" Zastade primjetivši da se oznojio. Odškrinu vrata. Vidje da Perihan čita novine na stolici pokraj dječijeg kreveta. Gledala je kao da baš ne pridaje važnost ono¬me što čita. Čita, a misli o nečem drugom. Refiku se učinila simpatičnom. Htjede se nasmijati, potom odluči: "Booo!", viknu ulazeći. "Jesam li te uplašio?" "Neee! Nisi", reče Perihan. "Ali ćeš probuditi dijete!", pa pogleda u kreve-tić i vidje da se dijete nije probudilo. "Zar ti nisi otišao na posao?" "Išao sam i vratio se!" "Da možda nisi bolestan?" "Kao drijen sam", reče Refik i htjede pokazati svoje uzbuđenje: "Došao sam, došao sam, došao sam! Jesam li te iznenadio?" Perihan ništa nije govorila, upitno je gledala. "Izgleda da joj se uopće nije svidjelo što me vidjela", pomisli Refik. "Malo se zbunila, brine se. Djeluje kao da je zatečena na djelu. Boji se da ne pro¬budim dijete!" "Došao sam, eto, tako. Išao sam sa Osmanom u kancelariju. Vidim, veoma je vruće, odlučih se vratiti kući. Dobro sam uradio, zar ne?" "Dobro si uradio", reče Perihan. "Veoma je vruće, zar ne?" "Jaa... Sve gori. Narod nervozan. U povratku se u tramvaju posvađaše kondukter i neka žena. Ako je u ovo vrijeme ovakva napetost, poslije podne će..." "Koliko je sati?" "Deset i dvadeset minuta." "Kako si brzo otišao i vratio se!" "Brzo, zar ne? Ušao sam u svoju kancelariju. Odjednom mi dođe u glavu - okrenuh se i uđoh u Osmanovu kancelariju.'Ne osjećam se baš dobro, odoh kući', rekoh. Izgleda da se malo iznenadio." Poče se smijati. "Da si mu vidjela lice! Nije čak upitao ni šta mi je." "Nije ti ništa, zar ne?" "Ne, rekoh... Možda imam malo problema u glavi!", nage se se i poljubi Perihan u obraz. "Vidiš, to bi možda moglo biti tačno", reče Perihan. "Čudan si, zapravo, ovih dana." "Dobro, razumio sam. Nije joj se nimalo dopalo što me vidjela", pomisli Refik. "Htjela je sjediti sama. Vjerovatno je imala neke svoje planove, poslo¬ve koje je trebala obaviti." "Imaš li ti kakvog posla?" "Neee! Kakvog posla bih mogla imati? I dijete je zaspalo!"

Page 126 / 366

Zajedno pogledaše bebu koja je spavala u krevetiću: četrdeset dana joj je, ali već sad je velika. Refik se uplaši da mu kćerka ne bude krupna. "Oboje smo visoki", pomisli i kao da se zabrinu... Kćerka im je rođena deset dana nakon Dževdet-begove smrti. Ovoj krupnoj curi još dadoše ime Melek. To je nešto o čemu je Refik i ranije razmišljao. Uoči crvenilo na golim bebinim nogama. "Zašto je nisi prekrila mrežom protiv komaraca?" "Mislila sam da malo uzme zraka." Tišina. Refik sjede nakraj kreveta. "Kako je samo vruće", reče tek da ne¬što rekne. "Ovako je već čitavu sedmicu. Ako će cijeli juli proći ovako..." "Što nismo otišli na ostrvo?", upita Perihan. "Kako smo mogli ići, draga? U tvom naručju je dijete... Zatim, otac je tek umro..." Perihan slegnu ramenima: "Upravu si! Ionako sam to rekla ne razmišljajući". "Da. Možda bi bilo dobro da ste vi sad na ostrvu, ali sad više ne može", reče Refik. "A nisu htjeli ni mati, a ni Osman." Znam, znam! Ponovno nastupi tišina. "Stvarno, zar nemaš nikakvog posla?", upita Refik sa zebnjom. "Ma, ne, rekla sam", odgovori Perihan. "Ako ćeš pravo, zanima me šta li smjeraš?!" "Kako, šta smjeram?" "Ne, šta bih to mogla raditi? Šta misliš?" "Haa! Ništa, ništa", uzvrati Refik i uze novine koje je Perihan bacila na pod i poče ih prelistavati: "Ništa ne smjeram!" Nasumce poče čitati: "Zvanične mjere protiv pojave trbušnog tifusa. Ri¬ješen ruskojapanski nesporazum. Francuski komesari ovih dana idu u Hataj i..." Sjeti se da je to čitao i jutros. Pogleda Perihan. Sjedila je nepomično na stolici. "Ako hoćeš, možemo ove nedjelje otići na ostrvo", reče Refik. "Ne, dušo! Tri sata u odlasku, tri sata u povratku. Još i ona panika i larma. Ko će paziti na dijete?" "Nermin će paziti, ima i Emina-hanuma. Zar da u ovoj kući muku mu¬čimo zbog manjka ljudi?" "Ne, ne! Rekoh to tek tako! Zapravo, nemam volje ni za čim! Na ovoj vrućini zamorna je čak i priča!" "Tako je! Da ti donesem nešto odozdo, iz frižidera? Da kažem neka Nuri napravi limunadu?" "Pa, nema Nurija. Otišao je nekud, u kupovinu, u kafanu. A ništa mi se i ne traži." "Znaš li da niko nije vidio da sam došao?", reče veselo Refik. "Preskočio sam preko zida da se ne bi čulo zvono. Otpozadi su bila otvorena kuhinjska vrata. Da ude lopov, nikome ni duša ne bi čula!" Perihan ništa ne reče. Ustade i sjede na mali tabure pokraj komode. Pri¬tom je morala načiniti nekoliko pažljivih koraka. Kad je u sobu unijet ne¬davno kupljeni dječiji krevetić, načinjen je novi raspored. Nevelika, soba je postala pretrpana... Refik gleda Perihan, očekuje da nešto kaže, primjećuje da joj se pokvarilo raspoloženje. "Zapravo, ovo moje neukusno stanje je veoma komično", pomisli. "Maločas si nešto relda. Ovih dana sam nešto čudan?" "Ne znam. Nije ništa bitno. Pade mi napamet i rekoh!" "Ne ustručavaj se, draga, reci."

Page 127 / 366

"Sta znam, čudan si, eto!", mrmljajući samoj sebi, Perihan je tražila od¬govarajuću riječ. "Tvoja uravnoteženost", reče. "Više nisi uravnotežen kao ranije. Možda se varam. Pade mi napamet, i rekoh!" "Znači, postao sam neuravnotežen", pomisli Refik. Promisli o prethod¬nim danima. "Sta sam uradio? Možda sam malo više pio. Mrštio se! Pričao sam gluposti, ali zar je to toliko bitno? Sta sam još radio?" Razmišljao je, ali mu ništa drugo nije padalo napamet. "Otac mi je umro", reče pomalo stidljivo. "Upravu si", promrmlja Perihan. "Potom, dobio sam kćerku", reče Refik uzbuđeno. "Zbunjen sam, vjero-vatno." "Zašto te buni to što si dobio kćerku?", upita Perihan i zadiže glavu. Refik se nađe zatečen. "Zbunilo me, eto! Nikad nisam razmišljao da ću imati svoje dijete. Dijete od krvi i mesa! Čudno nešto...", pa, vodeći računa da ne gleda dijete koje je ležalo u krevetiću, dodade: "Nešto neočekivano, draga, shvati", i uplaši se boje svoga glasa, ali nastavi: "Gomila obaveza!" Perihan nije progovarala. Nije se moglo naslutiti ni šta misli. "Ubuduće više neću ići na posao", misleći da mu je učinjena nepravda, reče iznenada Refik i zastade: "Nije mi baš toliko bilo napameti", pomisli, ali je osjećao da ima pravo reći nešto takvo, i ne samo reći nego to i učiniti. Nije znao odakle mu to pravo, ali bio je siguran u ispravnost ovog osjećaja. "Želim da u mom životu napokon postoji još nešto!", povika, a uplaši se reći nešto više. "Ne viči, molim te, probudit ćeš dijete! Teško je ponovo uspavati!", reče Perihan gledajući dijete u krevetu te se okrenu i upita: "Šta je to nešto drugo?" "Ne znam", odgovori Refik. "Nakon očeve smrti sam mnogo razmišljao o tome šta bih. Ne pada mi mnogo toga napamet... Ovako više ne može. Moram nešto uraditi!" "Baš više nećeš ići na posao?", upita Perihan. "Hoćeš li cijeli dan sjediti kod kuće?" Ustade i približi se djetetu. Beba se meškoljila, Perihan joj zabrinuto primaknu glavu. Refik je vidio sa strane oprezno i djetinjasto lice svoje su¬pruge. "Naravno da ću, na kraju krajeva, ponovo ići na posao", reče izabravši trenutak kad se neće oči u oči gledati sa Perihan: "U tu kancelariju moram ići sve dok živim u ovoj kući. Ali, hoću i da nešto radim. Razumiješ li? Mo¬žeš mi pomoći!", pa se rasrdi vidjevši da Perihan još uvijek gleda dijete. "Ali, kako mi ti možeš pomoći?! Ti si još dijete!" Perihan se okrenu. "Rekla sam ti da si izgubio ravnotežu", reče. "Izgubio sam ravnotežu, izgubio sam ravnotežu", mislio je Refik. "Upra¬vu je! I ja sam upravu! Perihan je inteligentna, ali dijete! Izgubio sam rav¬notežu... Sta da radim? Ova kuća, kancelarija u koji idem, da ne bude sra¬mota... Šta da radim?" "Želim malo čitati, sasvim ozbiljno čitati i razmišljati", reče. "Ti znaš", promrmlja Perihan. Ponovno nastade tajac. "Uh, što je vruće, što je vruće", reče Refik. "Da", tiho uzvrati Perihan. Ponovno ušutiše. Refik se dade na razmišljanje: "Pobjegao sam iz kancelarije. Veoma je vruće. Shvatam da nešto moram uraditi, ali ne uspijevam otkriti šta je to. Može se uraditi slijedeće: prvo, duži period disciplinirano i programski čita¬ti; drugo, odvažiti se na pisanje nečega;

Page 128 / 366

treće, svoj dio u firmi prodati Osma-nu, izići iz kuće, baviti se inžinjerstvom; četvrto, zajedno sa Perihan krenuti na putovanje po Evropi. Ali, ovo posljednje ne mogu zato što imamo dijete. Onda je peto ovo: pojaviti se sam u novinama. Ali, za to je potrebno naći neki izgovor. Veoma je vruće!", pa naglo zijevnu i protegnu se cijelim tije¬lom. "Ohoo!", reče Perihan. "Tebi se, izgleda, već sad spava." Smijala se. Refik se obradova uočivši izraz ljubavi na licu svoje supruge, ali je već bio izgubio raspoloženje. "Osmislit ću svoj život", reče. "Bilo bi dobro", uzvrati Perihan ponovo se smiješeći; a nju je bio red za dobro raspoloženje. "Ovako se više ne može živjeti. Razumiješ me, zar ne? Daješ mi zapravo, zar ne? Ovako se ne može živjeti!" "Dajem, naravno da dajem!" "Dobro, a šta da radim? Šta veliš?" "Ne znam", odgovori Perihan beznadežno, ali veselo. A njene riječi pra¬zno odjeknuše u sobi. "Kao, ne zna", pomisli Refik. "Sta da radim? Da bar odem do bibilioteke umjesto što sjedim ovako besposlen..." Dijete zaplaka. "Hah, probudi se, eto", reče Perihan. "To se i moglo očekivati!" Dijete se probudilo, ali Perihan se nije ljutila. Razveseli se kao da bilo nešto što je očekivala i što želi; pretraživala je dijete. "Znala sam. Ova se opet ukakila", reče podižući glavu, i, zagrlivši ga, podiže dijete. Kad se poigrala kao da ga baca i hvata, dijete kiselog lica se poče smijati: "Vidi, vidi! Ugleda mene i nasmija se", reče Refik. "Prepoznala oca." "To si izmislio! Još ne prepoznaje nikoga osim svoje mame!", i Perihan položi dijete na mali sto pokraj kreveta i poče ga raspremati. "Ne! Prepoznala me! Bit će veoma inteligentna. Kao i njen otac", reče Refik. "Oooo, bravo! Baš smo napunili pelene", reče Perihan. Raspremila je dijete i sićušnom tijelu opet primaknula glavu. Refik priđe da vidi šta je toliko razveseljavalo Perihan. Ali, kad ugleda kako se Perihan smije, zajedno sa bebom, ponovo ga obuze osjećaj da mu je načinjena nepravda. Bojeći se tog osjećaja, nabrzinu izusti: "Ja odoh dolje. Radit ću u biblioteci!" Perihan pokupi prljave pelene. Potom uze dječiju ručicu i mahnu: "Haj¬de, pozdravi oca! Mahni ocu, da vidimo!" "Sići ću u biblioteku i raditi!" "Ali, sad je mama u biblioteci." Refik se sjeti: nakon očeve smrti, većinu vremena mati provodi u biblio¬teci. Po cijeli dan tu sjedi, prelistava stare fotografije, plače, a ponekad, kad joj padne napamet, i klanja. Nigan-hanuma je napravila i novi raspored u biblioteci: poskidala je slike sa zidova i tu malu sobu, u kojoj je Refik sa svojim društvom nekad igrao poker, pretvorila u sobu za klanjanje. "Da, zaista sam zaboravio", uzvrati Refik. Osjećao je dosadu. "Ali, u po¬sljednje vrijeme je počela izlaziti iz kuće, zar ne?", dodade. "Možda će danas izići sa Ajšom."

Page 129 / 366

Refik se vrati i opet sjede na ivicu kreveta. "Znam ja svoju majku, neće to tako potrajati. Vratit će se ona uobičajenom životu. Nadalje, veoma je čudno i to što klanja. Moja mati ne vjeruje ni u šta. Sprda se sa Nurijem zato što posti!" "Tako je", reče Perihan i nasmija se štipkajući golo dijete u naručju. "Haj¬de, kćeri, da se mi pupamo!" Perihan iziđe sa djetetom. "Šta ja to radim?", zapita se Refik. Osjećao se usamljenim i bezvoljnim. "Moja žena, moja kćerka!" Isto to promrmlja još nekoliko puta. "Sići ću u biblioteku, uzeti knjigu-dvije, potom ću dolje čitati. Ali, u ovolikoj kućurini nema ni sobe gdje bi se moglo sjediti. Mi smo se, u trospratnoj kući, ugurali u jednu sobu kao u ćumez... Zapravo, pogrešno je da u ovo vrijeme cijela porodica stanuje u jednoj kući. Svi se prate; ako bi se usudio nešto napraviti, odmah iziđe na vidjelo! I ja na ovoj vrućini ulazim u ovu sobu i sjedim!" Izvjesno vrijeme se suzdrža od razmišljanja. Pogleda kroz prozor. Potom se pusti mislima: "Trgovac, sin iz trgovačke porodice... Bezbrižan, spokojan, šupljoglav tip... Oženio sam se... Dobio dijete. A sad želim osmisliti svoj život... Malo borbe, ideja i nekoliko malih oluja umirit će ovo nespokojstvo i ustajalost... Trgovački sin hoće dati smjernice svome životu. Ovdje, u ovoj art nouveau spavaćoj sobi, sjedi učmao i mlohav i zijeva izluđen vrućinom. Ali, zakasnio sam; sad ima i to dijete... Ja nemam ambici¬ja—Nema strasti!.. Bezbrižan sam! Želim malo uzbuđenja zato što me sreća opterećuje. Eh, pa zar nisam pašin unuk...? Koliko god mi u venama struji više trgovačke krvi, razumijem i potrebu traganja za uzvišenijim ciljevima... Sta treba pronaći? Da se malo obrazujem ili da krenem na neko putovanje?! Počeo sam previše piti nakon očeve smrti. Smanjiti alkohol? Potom, sačini¬ti program! Malo se srediti, pomučiti se." Primjećujući svoju zajedljivost, sa strahom ustade. Nekad je, gledajući Muhidina, mislio da je zajedljivost znak nesreće i uništenja. Još uvijek gleda kroz prozor. Na mjestu gdje se završavala bašča u pozadini kuće počinjala je široka parcela. Dječurlija su se se tamo, na suncu, igrala preskakanja jednih preko drugih. "Ne tako davno, prije dvanaest godina, i ja sam bio kao i oni", pomisli sa strahom Refik. "Eto, mi se okupasmo!", Perihan je ušla u sobu. "Naša kćerka Melek-ha-numica veoma voli vodu. Što se više kupa, sve je veselija." Refik se okrenu i vidje da se Perihan smije. "Dobro, šta sam uradio za nju?", zapita se. "Aaa, izgledaš nekako čudno! Zašto tako gledaš?", reče Perihan do je peškirom sušila dijete. "Veoma je vruće, veoma je vruće", progunđa Refik. "Je li se ikad dogodilo da te ostavim samu?", upita iznenada. Perihan zastade natrenutak. "Mene?", upita. "Ne", reče pomalo zbunjeno, a pomalo i gordo, shvatajući iz Refikovog izraza lica da je ona u pitanju; malo razmisli i nastavi: "Ja ne¬mam nikakvih pritužbi. Jesi li ti dobro...? Ti budi dobro!" Refik se nastojao osmjehnuti. "Dobro sam! Dobro sam, draga", reče. "Malo sam neraspoložen... Hoću da razmislim. Razumiješ, zar ne? Sta da radim, rekoh? Ne znam. Rasijan sam. Grozno je vruće!" Ušutje. "Ti budi dobro. To je veoma važno", uzvrati Perihan oprezno. "Voli me!", pomisli Refik. Dođe mu da zagrli Perihan, ali se suzdrža. Obuze ga osjećaj da će to imati značenje izvinjenja. "Voli me, sjedimo u sobi. Sad još imamo i kćerku. Povrh

Page 130 / 366

svega, kada malo osjetim dosadu, pre¬bacujem joj njenu djetinjastost... Dosta više! Ne treba razmišljati!" "Sići ću u biblioteku. Možda je mama izišla." "A ja ću nju uspavati", uzvrati Perihan. Dok im je Refik prilazio, vrata se otvoriše. Bila je Nermin. Nije se izne¬nadila ugledavši Refika. "Hah, ovdje si, zar ne?", reče. "Osman je telefonirao. Valjda nisi dobro. Brine se! Kako si?" "Dobro sam, dobro sam. Silazim", odgovori Refik zbunjeno.

20. Zašto smo ovakvi? "Vaš otac", reče Sait Nedim-beg. "Vaš otac...! Vaš otac... Ako ne smatrate drskošću ovo što ću reći..." "Molim Vas!" "Da, ako ne smatrate drskošću ovo što ću reći i ako imate u vidu i uticaj alkohola koji sam popio, dozvolite, molim vas, izuzetno cijenim vašeg oca. To sam htio reći. Želim da malo pričamo o tvome rahmetli ocu, da se pri¬sjetimo prošlosti, da razmislimo o sebi. Uradimo to!"' Ne samo da su to radili, nego su i, u konaku na Nišantašu, koji je Sait Nedim-begu ostao od njegovog oca, paše, za sofrom jeli voće nakon teške večere. Bio je to konak u kome je priređena svadba Dževdet-bega i Nigan-hanume. "To sam želio reći", reče Sait-beg posljednjim naporom. "Naša država ima potrebu za ljudima kao što je tvoj otac." "Dakle, kakvim ljudima?", upita Refik. Nastupi tajac. Osman sa čuđenjem pogleda Refika, kao da je govorio: "Zar se to uopće pita? Zna se kakav je bio naš otac! Povrh toga, Sait-beg to već satima priča!" Prije nego što dade odgovor, Sait-beg ubaci u usta nekoliko bobica grož¬đa. Čekajući odgovor svoga brata, Guler nabra obrve, poče pažljivo rezati breskvu koju je jela viljuškom. Sait Nedim-beg se osmjehnu." Za ljudima poput vašeg oca, koji znaju šta znači porodica i novac..." Oduševljen svojim riječima, prvo pogleda suprugu, potom sestru i preo¬stale dvije žene koje su sjedile za sofrom, te Perihan i Nermin. Ne vidjevši na njihovim licima ono što je želio vidjeti, osjeti potrebu da još malo obja¬sni: "Nisam uspio objasniti, nisam uspio objasniti", reče. "Pokušat ću to obja¬sniti. Ali dok budemo pili kahvu i pušili, pošto je, izgleda, moje blebetanje umorilo gospođe." Kao što se moglo i očekivati, gospode se usprotiviše. Sait-beg je pričao o nečemu što je veoma zanimljivo, a i činio je to prijatno. Nermin, osim toga, reče i da se svih njih direktno tiče ono o čemu se priča. Čak i ako nije skrivao svoju izvještačenost, Sait-beg bi primoran pribjeći svojevrsnoj skromnosti. Njegove riječi su možda skretale pozornost, ali, isto tako, ni sam nije uspijevao kontrolirati svoju vilicu. Maloprije je vidio kako je jedna od gospoda sasvim opravdano zijevnula. Opet mu se počeše opirati. Ali, sad nastade mala napetost. Refik primijeti da se Perihan zacrvenila; Perihan je bila gospođa koja je prije nekoliko minuta zijevnula. Ali, nije to učinila zato što je nezainteresirana, nego tek tako; ona je s vremena na vrijeme gledala i psa koji je ležao pokraj stola.

Page 131 / 366

Ustali su iza stola i prešli u široku sobu na sredini koje je stajala mangala sa mesinganim gravurama. Ta soba, sa visokim prozorima i širokim zatvore¬nim balkonom, protezala se prema bašči; svjetlost lustera koji visi sa plafona rasprostire se i na lipu. Kao i u većini bašči na Nišantašu, i u bašči uz ovaj konak bila su se stabla lipe i kestena. Prije večere, koju je Sait-beg upriličio radi razgovora u spomen na Dževdet-bega i na prijatno putovanje u prošlost, dok se smrkavalo i dok su se skupljali dosadni kišni oblaci, domaćin izreče nekoliko riječi o povijesti drveća, a sad je govorio o povijesti konaka. Pričao je o tome kako je modernizirao ovo zdanje koje je naslijedio od oca. Skupo je koštalo dok su široko predsoblje selamluka preuredili u salon, obnovili su sav namještaj, bili primorani srušiti neke zidove, ali su i starinu sačuvali. Sta¬rina, kako to mnogi misle, nije nešto što se ne može modernizirati: ako je čovjek smirene naravi i umješan toliko da neće potpasti pod uticaj prolaznih oduševljenja, malim doradama staro može preobratiti u novo. Ono na šta se većina odlučuje napraviti iznova, moguće je, uz mala, ali pametna dopunja¬vanja, izvući iz starog, koje je podešeno vremenu. Nakon što to reče, Sait-beg se opet potuži na svoju brbljivost te, govoreći da će se na ovu temu možda ponovo vratiti ako se uspije usuditi pričati o rahmetli Dževdet-begu, koji se oženio u ovom konaku, objavi da najzad prepušta riječ svojim gostima. Nastupi tajac. Pas uđe unutra. Svi su se međusobno zgledali: "O čemu li da pričamo?" Prije večere je kiša prorominjala, pričalo se o vrućini na kraju augusta; govorilo se o tome koliko je Nigan-hanuma tužna; pričalo se i o posljednjoj reorganizaciji u firmi poslije Dževdet-begove smrti; spomenuta je, naravno, i Refikova i Perihanina dvomjesečna kćerka, razmotreni su i svjetski i državni haberi sa novinskih stranica; pa o čemu da se još priča s obzirom da se niko nije tužio na svoje zdravlje? Ne raspoznavajući tajac koji je vladao u sobi, pas se osvrnu oko sebe. Potom se ispruži pokraj mangale. "Zašto smo došli ovamo?", zapita se Refik. Nadao se da će uspjeti zabora¬viti na svoju utučenost, koja se povećala u posljednje vrijeme, i mučne riječi o smislu života, koje je uzajamno ponavljao sa Perihan, i da će se predati lijepoj večeri i prijatnom sagovorniku trgovačke brbljivosti, ali sad ponovo razmišlja o sebi, o životu, o Perihan, uz to i o toj udovici Guler. A, razmišljajući o tome kakva je Guler, javljala se i zabrinutost. Bila je to podmukla i hladna zabrinu¬tost. Nosila je slutnju nečega što je potrebno da se ne približi zdravoj i urav¬noteženoj svijesti, da se ne poima kao strah; uvlačila se opreznim i pedantnim koracima. "Čitavo ljeto nisam ništa uradio", pomisli Refik odjednom. "Nisam mogao načiniti nijedan novi poduhvat. Opet sam išao u kancelariju. Opet sam se Perihan tužio na vrućinu i sjedio ne mogavši donijeti odluku. Možda sam malo čitao, ali čemu to? A sad sam okupiran mislima o toj udovici!" "Vidite", reče Sait-beg kad stiže kahva. "Vidite na kakva razmišljanja navodi ovaj pas! Niko ništa ne reče. Onda je opet red da ja pričam, zato to rekoh!" "Molim vas", reče Osman kao da se ponosio svojom pristojnošću i pro¬mišljenošću. "Vidite, ovaj pas je miran u ovoj kući; živi, šeta se, češe se... U vrijeme moga oca, moga rahmetli oca, ovaj pas bi teško ušao u avliju. Zar pas u mu¬slimanskoj kući?!", pa se obrati psu: "Dođi ovamo, Kont!" Pas s poštovanjem ustade, protegnu se i, mašući repom, priđe svome vla¬sniku. "Ti si nešto što ne pristaje muslimanskoj kući", reče Sait-beg, veseo što svoje ideje može izložiti u šali. Potom se okrenu gostima koji su pili kahvu 1 nasmija se: "Ali, eto, vidite može. Mi smo se navikli na njega, a on na nas. Prilagodili smo se vremenu. Kad bi to vidjela moja mati, naložila bi da se, u skladu sa vjerskim

Page 132 / 366

propisima, najmanje tri puta opere cijela kuća." Okrenu se psu: "Hajde, dobro, dobro. Sjedi na svoje mjesto!" Životinja, koja nije razumjela zastoje pozvana, ostade neodlučna. Potom prošvrlja okolo, onjuši goste, svoju vlažnu njušku priljubi uz Refikovu ruku te se, zaključivši da je sve uredu, spokojno ispruži. "Eto, to sam htio reći", kaza Sait-beg. "Sve štimamo prema vremenu, a da toga nismo ni svjesni. Kao što rekoh, zašto staro ne prilagoditi moder¬nom? Pogledajte ovu sobu. Zar ovo nije salon? Jučer je ovo bilo predsoblje selamluka. Pogledajte mene. Zar nisam prost i brbljiv trgovac? Ne, ne, do¬zvolite da vam objasnim. Jučer sam bio pašin sin... Razumijete li? Moj otac bi rekao: 'Kod nas velike promjene ne zasljepljuju mnogo pošto su uvijek rezultat malih i nepresušnih kompromisa'. Sta kažete na ovu ideju? Da, kompromisi... Mali i pametni kompromisi, a to je ono što osigurava nečujni tok cijele historije! Eto, tako bi govorio moj otac. Kao da je znao da ću biti trgovac, da ću rasprodati zemlju i placeve i da ću sve uložiti u trgovinu, da će se Guler udati za malog i prostog vojnika, republikanca... Evropa, ah, Evropa! Stalno o tome razmišljam. Razmišljam o tome prilikom svakog odlaska tamo. Zašto su oni takvi, a mi ovakvi? Da, pitam. Zašto su oni takvi, a mi ovakvi? Stanite! Jeste li za liker? Dobro ide uz kahvu", pa, ne očekujući odgovor, skoči, ode do bifea i uze nekoliko flaša. "Donesi i one albume", reče svojoj supruzi. "Evropski album!" Kao da se malo stidio, ali ne htjede obuzdati svoje uzbuđenje. Želi još više pričati, isprazniti se. Gleda Refika i Osmana, traži ohrabrenje. Nastupi nervozni tajac. Nermin i Guler odlučiše piti kahvu sa likerom. "Upravu ste! Sasvim ste upravu", reče Osman poprimivši zamišljen izgled; kao da je dostojanstvom i tolerantnošću želio ublažiti neprijatnost. Atija-hanuma se vrati sa albumom. "Donijela sam i dječije slike", reče, a evropski album dade Refiku. "Ja volim putovanje u Evropu koliko i putovanje u prošlost", reče Sait-beg Refiku, koji je pregledao album. "Mi se veoma često fotografiramo, pa lijepimo te slike. Sta sad gledate?" Ustade i priđe Refiku. Želio je sa mladim gostom podijeliti užitak po-smatranja Evrope, pa makar to bilo i sa fotografija i razglednica. Gledao je album preko Refikovog ramena. "Ah, vidite, to je Pariz. Kakav je Pariz bio 1933., prije četiri godine? Bio sam tada mlad, zar ne? I to je iste godine... To su fotografije načinjene u Berlinu. Pariz i Berlin! Koji čovjek koji vidi Evropu, koji Turčin bar malo svjestan svijeta može odoljeti svemu ovome...? Možda ima još i Beč, ali ja se ne razumijem u muziku... Ah, vidite, to je prošlogodišnje putovanje. Pariz! Veoma brzo prelistavate. Stanite. Prepoznali ste, zar ne?" Refik je prepoznao: bila je to Omerova fotografija. Sa koferom u ruci, mrštio je lice u voznom kupeu. "Naravno, to je naš Rastignac", povika Sait-beg. "Vidjeli smo ga u vozu, u povratku. Sta sad radi?", pa, ne očekujući Refikov odgovor, nastavi: "Vi¬dite, to je snimljeno iste godine... Jedna francuska porodica sa kojom smo se upoznali u Berlinu... Da, da. Prava francuska porodica: kulturna, šalji¬va francuska porodica... Vino, sir, Eifelov toranj... Zatim, muškarci koji se razumiju u žene! Brbljam li previše? Ali, eto, pogledajte jednu porodicu! Pogledajte ovu sliku. U Berlinu smo odsjeli u istom hotelu. Sobe su nam bile jedna do druge. Zajedno smo doručkovali. Šaljivi ljudi... Okrenite list... Vidite, jedna

Page 133 / 366

potpuna porodica... Eto zbog toga spominjem Dževdet-bega. Zbog toga. Da, Dževdet-beg je osnovao besprijekornu porodicu. Možda će vam se činiti komičnim, ali oduševljen sam vašom porodicom, porodicom Išikči: uspješan otac, vrijedna djeca, lijepe i dobre majke, zdrava unučad... Onako kako treba biti. Kao sat, ali vesela, živa, baš kao oni!" Odjednom prasnu u smijeh. Ali, to nije sličilo iskrenom smijehu. Izgleda da se nasmijao više da bi ublažio ono što je rekao, da bi ostavio dojam da je svjestan ako je rekao nešto nepristojno. Potom se odvoji od Refika. Malu čašu likera podiže uvis. "I mi smo, eto, počeli nešto praviti", reče. "Proizvodimo liker. Industrija likera! Fabrika likera na Medžidijekoju... Velika organizacija! Hah! Da se barem nasmijem... Recite sada, recite zašto smo mi ovakvi, a oni onakvi? Zašto? Ko zna ovu tajnu? Recite! Zašto smo mi ovakvi? Zašto smo mi mi i ovakvi? Recite!" "Veoma si se uzbudio, brate", reče Guler. "Sjedi!" Sait-beg je, pokazujući je svima, mahao čašom likera, stajao je kao da nije čuo šta mu je sestra rekla. Oko njega se formiralo nešto poput stida ili pani¬ke. Niko nije uspijevao procijeniti koliko je ozbiljan, koliko je iskren. Kao da su se svi prepustili uzbuđenju. Odjednom je neočekivana napetost prekrila lica koja su se bila opustila nakon teške večere. Svi su izgledali tužni, kao da traže i ne uspijevaju pronaći odgovor na pitanje koje je neprestano ponav¬ljao Sait-beg. Izgledali su kao da se možda i pomalo smiju Saitbegovom podrugivanju, kao da se čude zašto smo mi doista takvi. "Zašto smo mi ovakvi...? Ovakvi smo, ovakvi smo! Molim vas, ne ome¬tajte me večeras! Popio sam i zanio se! Eh, čovjek bi ponekad trebao raditi takvo što. Trebao bi se predati istinskom zanosu srca. Dodijalo mi je, kunem vam se, dodijalo mi je, dodijalo mi je držati kontrolu, držati se u grču", pa pokaza na evropski album u Refikovim rukama. "Dodijalo mi je da se raz¬mećem i ne radim ono što bih želio da bih bio kao oni. Večeras se opuštam. Ne popuštam i vičem!" Iskapi čašu likera i opet prasnu u smijeh. Ovaj put je smijeh bio histe¬ričan. Refik je prvi vidio da se Guler zabrinula. Mora da je ovaj krupni i nervo¬zni glas nešto neuobičajeno u konaku. I pas je podigao glavu tamo gdje leži i sumnjičavo gleda svoga gospodara koji se ponašao čudno. "Aaa, pretjerao sam, izgleda", reče Sait-beg vidjevši da je pas podigao glavu. "Pogledajte, i pas se uznemirio." Gledajući psa, jedno vrijeme bio je nepomičan. "Kont", obrati se psu. "Kont, sjedi, sjedi, ne zovem tebe!", pa se okrenu se i pogleda one što su ga posmatrali. "U Parizu sam vidio jednu pristojnu ženu", reče. "Vukla je psa koji je mokrio podno električnog stuba: 'Hajde, paša, hajde, paša, dođi!', govorila je. Ako ćete pravo, nije da se, kao pašin sin, nisam uvrijedio. Onda sam ja ovome dao ime Kont. Bilo kako bilo! Do¬zlogrdilo vam je trgovačko blebetanje, zar ne? Nakraju, svi smo mi trgovci. Šećer, željezo, kola, duhan ili smokve. Šutim, napokon. Šutim, šutim. Dajte mi taj album, pa da se ovo pitanje zatvori. Gledate li još uvijek u to? Taj naš Rastignac, ha? Nešto kao osvajač. Kako je? Čime se sad bavi? Vjerujte, on nije kao vi i ja. Ali, nakraju će biti nesretan, jer se treba pomiriti... Moj otac je bio upravu: treba se pomiriti. Naš osvajač djeluje oholo. Ali, zatvorimo ovu temu. Dobro, čime se sad bavi Omer-beg? Sigurno je nesretan. Ah, treba se pomiriti, treba se pomiriti, ušutkati srce, treba biti trgovac, treba biti smiren i obazriv, uravnotežen i lukav. Ne ljutite se, zar ne? Svi smo mi trgovci. Je li to bitno? Kupujemo i prodajemo, kupujemo i prodajemo... Ali, opet, eto, živimo u svojim konacima. To je bitno. Pa, vidjeli ste! Sjeo sam na svoje mjesto. Pas je

Page 134 / 366

namjestio svoju glavu. Sad šutim. Šutim. Šutim čekajući sramotu, sramotu koja će trajati stoljećima!" Poput bolesnika, nasloni glavu na fotelju i ušutje. Nastupi tišina. Refik je od samog početka mislio da će se, nakon ovog zanosa, domaćin postidjeti. Zavlada stid i zbunjenost - kao da je maločas neko umro ili kao da je priznato neko ubistvo koje je izvršeno prije mnogo godina. "Da bar neko nešta rekne ", pomisli. Pogleda Guler. "O čemu ona razmišlja? Mali vojnik, republikanac... Spominje li i ona tako tog vojnika od kojeg se razvela? Pa, da neko nešto kaže..." "Ah, Dževdet-beg, dokle ste nas doveli, dokle!?" Opet je to bio Sait-beg. Podigao je glavu, poprimio izraz komandanta koji se bori sa životom i popustljivo se smješkao. Ova domaćinova popustljivost ublažila je napetost. Refik pomisli hoće li spomenuti Omera ili ne. Potom pogleda Perihan. Izgledala je tako kao da predstava nije pretjerano uticala na nju. Vidjevši njen mir, Refiku bi lakše. "Ah, što si lijepo pričao, dragi Saite!", odjednom se javi Atija-hanuma. "Kako si lijepo i uzbudljivo pričao! Ispričaj i ono, kako, kako se kaže...? I to uvijek pričaš s uzbuđenjem. To je, također, pričao i tvoj otac. Ma, ono kad je Abdulhamid ružio Kamil-pašu, pa unutra ušao crni evnuh, pa... Molim te ispričaj i to!" "Rekao sam da ću šutjeti", reče Sait-beg. "Od sad ću šutjeti", te zijevnu i zadubi se u svoju valovitu svijest.

21. Kafana na Bešiktašu "Je li kao pjesnik Jahja Kemal superiorniji nad Tevfikom Fikretom?" "Obojica su podjednako loši", reče Muhidin. "Nijedan nisu bitni... Na ljevici su svi nula u usporedbi sa Baudelaireom!" Muhidin nije pridavao posebnu pažnju nastaloj tišini. Već se navikao na ove male šutnje. Ali, kad se šutnja odulji.bi opet primoran sam sebi priznati da ga to veseli. Pomisli: "Sada analiziraju moju rečenicu. Dva studenta voj¬ne akademije, dva zaljubljenika u poeziju, analiziraju moju rečenicu, tuguju što ne mogu ismijati tako blistave rečenice, bivaju još više oduševljeni sa mnom!" Sjedili su u kafani u čaršiji na Bešiktašu. Kafana je preko puta ber-berina, puna službenika, dućandžija, ribara i šofera. Muhidin se, jednom-dvaput sedmično, sastajao s njima i starao se o ovim mladim vojnicima koji bježe iz vojne akademije sa Jildiza. "Ah, kakva šteta", reče jedan od mladića. "Šteta, brate, što nikako da na¬učimo taj francuski! Čak ni Baudelairea ne možemo čitati!" "Morate naučiti", reče Muhidin prekoravajućim tonom. "Ljenčarite! Mladi pjesnik u Turskoj bi neizostavno morao znati jedan strani jezik." Opet nastupi tišina. Muhidin je ponovo primijetio da analiziraju njego¬vu rečenicu. "Ja uspijevam naći malo vremena uvečer, prije povlačenja na spavanje. Ali, to nije dovoljno!" To se javio Turgaj; predusretljivi je i ljepši od njegovog prijatelja Barba-rosa, ali gluplji. Na sebi je imao tanku košulju. Nedjeljom popodne, prije povratka u školu, skidali bi ovu prazničnu odjeću i oblačili vojnu uniformu.

Page 135 / 366

Muhidin ništa ne reče. Njihovu lijenost i neodlučnost kad su u pitanju strani jezici kažnjavao je ne govoreći ništa. "Osim toga, nemamo koga ni pitati... Ako nešto upitamo, odmah nas otresu!" Muhidin opet ništa ne odgovori. "Svi su odgovorni za sebe. Ne izvinja-vam se", govorio je pogledom. "Brate, jeste li čitali pjesmu Džahita Sitkija u Varliku?", upita Barbaros. "Ne!" "Htio sam Vas pitati za mišljenje", pa vojni pitomac ostade malo neod¬lučan. "Još ništa nije izišlo ni o Vašoj knjizi", dodade. Muhidin osjeti utučenost. Navršavao se mjesec otkako mu je objavljena knjiga poezije, ali se u štampi nije pojavila nikakva kritika. "Neka nešta kažu, pa šta god bilo", pomisli. "Neće još ništa pisati", reče. "Teško je svariti moju knjigu!" Izgovorio je rečenicu koju treba negdje pribilježiti i poprimio izraz oho¬losti na licu, ali se odjednom razbjesni na sebe. "Kočoperim se ovdje ovoj dječici!", pomisli. Htjede se još više razbjesniti na sebe, ali mu iznenada nešto drugo pade napamet: "Uskoro će nam, momci, doći jedan gost!" Trebao je doći Refik. Telefonirajući u građevinsku kancelariju u kojoj je radio, tražio je Muhidina i rekao da želi pričati sa njime. Glas na telefonu je bio treperav, neodlučan i sumoran. Bilo je to nešto što Muhidin nije bio vičan čuti od Refika. "Brate je li taj vaš prijatelj književnik?" "Haa, ne! Inžinjer! Književnici baš ne navraćaju u kafane na Bešiktašu. Ako ih želite vidjeti, iziđite na Bejoglu! Ovaj prijatelj je inžinjer! Kolega iz razreda u inžinjerskoj školi. Zapravo, on baš ne navraća na Bešiktaš; sa Nišantaša je!" Poče se smijati. Potom osjeti napetost vidjevši da se smiju i potomci vojne škole. Hem se smiju ne shvatajući, hem su se tako podsmjehivali Re-fiku. Bilo ko da bio, ne bi se smio tako jednostavno smijati Muhidinovom prijatelju. Ako bi se trebalo podsmijavati Rcfiku, onda bi to trebalo pripasti Muhidinu, a ne njima. "Eee, zašto se smijete, da čujem?", upita namrštivši lice, ali pomisli da je malo sramno postupio. "Da, ne navraća na Bešiktaš", reče. "On je sa Ni¬šantaša. Dolazi odozgo, shvatit ćete. Ionako je ovaj Bešiktaš uvijek dolje. Prije su naši gospodari bili u dvorcu na Jildizu, a sad su na Nišantašu...!", pa prasnu u smijeh. "Čovječe, ovo što rekoh je aforizam!", pomisli, a potom istraži kako bi to mogao ljepše reći: "Ovako, naprimjer: Kad su se gospodari sa Jildiza prese¬lili na Nišantaš, nastala je Republika! Ne, to nije toliko lijepo. Kako se to još može reći?", pa sumnjičavo zastade. "Smijete se. Ali, jeste li me razumjeli? "Prije je bio sultan, a sad su tu trgovci. Ali, u ovom Bešiktašu se ništa ne mijenja!" Bio je to Barbaros. "Eh, sad si sve upropastio!", kaza Muhidin. "Kao iz srednjoškolskih udž¬benika." Uoči da Barabaros tužno obori pogled, ali nije obraćao pažnju. Pio je vino i razmišljao o svom aforizmu: "Dvoranin sa Jildiza na Nišantaš... Heh, dode, eto!" Refik je ušao u kafanu i tražio Muhidina. Ne javljajući se, Muhidin ga je izjesno vrijeme osmatrao. Na Refikovom licu vidjeli su se nedefinirano gađenje, neodlučnost i melanholija. Izgleda da se ljutio na samog sebe što je morao doći u ovu ofucanu kafanu. "Dobro je što sam mu rekao da se ovdje sastanemo", pomisli Muhidin. "Neka malo zapjeva i na mome bunjištu! Meni su dojadili njegovi saloni", pa mahnu svom prijatelju.

Page 136 / 366

Iznenadi se kad izbliza pogleda njegovo lice. "Nešto se događa sa njim", promrmlja postajući osjećajan. "Kamo sreće da smo se sastali na nekom drugom mjestu. Sta li mu se dogodilo?" Pokaza Refiku mjesto, upozna ga sa mladim vojnicima i upita ga šta će piti. Pri tome je pažljivo posmatrao njegovo lice. "Nešto se dogodilo s njim. Nespokojan je!" Pričali su o svemu i svačemu. "E, a šta je s onim da ćeš mi donijeti svoju knjigu?", upita Refik kad dođe vino; o tome su jučer razgovarali telefonom. Muhidin iz džepa izvadi knjigu: Neblagovremena kiša. Otvori prvu stra¬nicu. "Sada ću je potpisati", pomisli. "Interesira ih šta ću napisati. Koja ce¬remonija, čovječe!" Zatim mu na pamet pade druga ceremonija potpisivanja te to ispriča: "U izdavačku kuću koja je objavila moju knjigu dođe vremešni službenik koji je platio da mu izdaju knjigu. Okrenu se meni: 'Čime se, sine, Vi bavite?', upita. Kad je saznao da sam pjesnik, kočoperno napisa slijedeće: 'Kolegi pjesniku Muhidinu, čije pjesme čitam sa zadovoljstvom'". Muhidin prasnu u smijeh, ali se uozbilji kad vidje da je Refik neraspo-ložen. "Danas je potišten, na meni je da ga razveselim", pomisli i potpisa se na svoju knjigu poezije: "Mom prijatelju Refiku, mladom trgovcu čiji život s uživanjem pratim..." Čim to napisa, shvati da mu je šala otrcana, ali bezi¬zlazno Refiku pruži knjigu. Refik je malo osmotrio knjigu, pogledao korice, rekao nekoliko riječi o dizajnu naslovne stranice, a potom se, pročitavši rečenicu na prvoj stranici, namrštio. "Ah, burazeru, moj život!", reče. "Moj život je iskočio iz tračnica!" "Šta govoriš?", zavapi Muhidin. Iznenadio se i izgubio... Nije bio pripremljen na ovako nešto. Osluškivao je buku kafane i nije se usuđivao gledati Refika u lice. "Burazeru, život mi je iskočio iz tračnica. Burazeru... Burazeru..." Refik je to jučer rekao i na telefon: "Burazeru..." Koliko dugo nije čuo takve riječi. "Postajem veoma ganut", pomisli. "Dobro, brate, šta ti se dogodilo? Ti si bio sretan! Nisi bio kao ja. Šta se dogodilo, brate? Hajde da pričamo. Pričajmo. Ali, to ne može i pred djecom..." "Stvarno, kako je tvoja kćerkica?", upitao je to tek da nešto kaže. "Dobro, dobro je... Veoma brzo raste!" "Vidiš, to me raduje. Ja sam donio odluku: neću se ženiti, čekat ću nju." "Ne ženi se", uzvrati Refik. "Ne ženi se, bolje ti je." Brzo je ispijao svoje vino. "Ne, njome ću se oženiti. Tvoja kćerka će sigurno biti lijepa. U to ne sumnjam." Htjede još nešto reći, ali ušuti. "Umalo ne rekoh da mi se Perihan čini veoma lijepom", pomisli. "Ne", reče Refik. "Moja kćerka nije za tebe. Ona će biti velika, krupna i debela. Već sad je ovolika." Muhidin se iznenadi. "Da ga nije stid, rekao bi mi da sam kepec", po¬misli. "Zar sam ja toliko niskog rasta, burazeru", reče i odmah se pokaja, izvje-gavajući pogledati u lice pitomcima. "Ne, čovječe!", reče Refik. "Ko ti kaže da si niskog rasta?" Muhidin se naljuti što se priča još više produžila. Pogleda na sat. Okrenu se prema vojnicima: "Momci, zar vi ne kasnite?"

Page 137 / 366

"Imamo još vremena, stići ćemo", odgovori Turgaj. "Ah, bilo bi bolje da ustanemo", progunda Barbaros. "Nije prijatno ustr¬čati uz brdo." Muhidin ništa ne reče. Vojnici ustadoše. Vojne uniforme će obući u foto-grafovoj kući, gdje su ih ostavili. Muhidin im kaza nekoliko riječi kojima će pridobiti njihovu naklonost. Dodade da će se u srijedu ponovo ovdje sastati. Dok su izlazili, povika za njima: "Ne kasnite, inače će vam starješina izvući uši. Dobro učite, pišite rodite¬ljima. Budite dobri vojnici, sinovi i dobri građani domovine!" Bile su to riječi koje im je uvijek govorio. Momci su opet osjetili potište-nost, nasmiješili se i pokunjeno izišli. "Kako ti se čine?", upita Muhidin Refika. ' "Izgleda da su namjeravali još sjediti!" "Nisu mogli više sjediti", uzvrati Muhidin. "Kasne", pa nanačini pokret rukom: "Daaaj, pusti, čovječe! Pričaj ti o sebi. Da naručimo još malo vina?" Refik potvrdi. Naručili su vino i šutili. Nastupila je dugotrajna tišina. "S tobom se nešto događa", reče Muhidin nakon što dođe vino. "Da. Sa mnom se nešto događa!" "Je li te nešto pogodilo?" "Pa, rekao sam ti: Život mije iskočio iz tračnica." "Te riječi ne govore baš nešto..." "Upravu si... To stalno govorim sam sebi... Već sam se navikao. Kako drukčije reći?" "Razmisli malo... Šta je bilo?" "Ne mogu biti kao što sam prije bio. Ne mogu živjeti kao što sam ranije živio. Nije baš tako", pa je neko vrijeme tražio odgovarajuće riječi. "Želim da se dogodi još nešto. Eto, ne uspijevam biti kakav sam bio!" "Hmmm", izusti Muhidin; želio je pokazati da razmišlja, ali da ništa ne razumije. "Perihan kaže da sam izgubio staru ravnotežu..." "Smatraš li da je tako?" "Pomalo... Ako je ravnoteža prepustiti se toku života... Ako je ravnoteža biti jednostavno sretan, izgleda da sam se malo uneravnotežio..." "Veoma loše", reče Muhidin i zamisli se. "Ranije si se hvalio uravnote-ženošću", dodade. "To te činilo zdravim, sretnim i, ako ćeš pravo, pomalo i malodušnim. Ne, tvoja neuravnoteženost ne bi trebala biti nešto toliko loše..." "Kako da se pokrenem, kako? Sta da radim?" "Ovaj izgleda veoma loše", pomisli Muhidin. "Ali, ne razumijem njegov problem", a u ustima mu se nakupljao nedefinirani gnjev. "Ne razumijem tvoj problem. Objasni još malo!" "Sta se još ima kazati...?" Refik se malo zamisli, pa nastavi snebivljivo: "Ne ide mi se ni na posao. Razmišljam da ne idem u kancelariju..." "Sta ćeš, onda, raditi?" "Ne znam... Mislio sam s tobom o tome porazgovarati..." "Vidi", reče iznenada Muhidin. "Oženjen si. Imaš dijete. Inžinjer si. Ne¬maš neki težak posao koji bi te uvalio u nevolje. Živiš u sretnom domu. Imaš sve: simpatičnu ženu, nekoliko prijatelja, okruženje, miran svakod¬nevni život... Zar sam te ja trebao na to podsjetiti? Vjerovatno si svjestan svega toga." "I previše sam svjestan", odgovori Refik. "Svjestan sam", a na licu mu je titrao čudan, tugaljiv osmijeh. "Izgleda da sve proističe upravo iz toga", dodade. Muhidin osjeti da mu je narastao gnjev u ustima. "Baš... Jesi li siguran da nema ništa drugo...? Iz toga proističu tvoji pro¬blemi? Da, slučajno, nešto od toga nije narušeno, da ti se nije dogodilo nešto neugodno?!"

Page 138 / 366

"Ne. Rekao bih ti da jest!" "Hmmm... Dobro, a možda te malo zbunila očeva smrt, rođenje djete¬ta?" "Možda." "Dobro, ako ništa ne uspijeva biti kao nekad, kako, onda, biva? Šta je to što si nekad radio, a sad ne možeš?" "Ranije sam imao ravnotežu. Izgleda da je Perihan upravu. I ti si, manje-više, rekao isto. S gubitkom ravnoteže, ne nalazim više ni nekadašnju har¬moniju. Mogu raditi isto ono što sam nekad radio, ali nema sklada između mene i svijeta. Nastavit ću još neko vrijeme, a nakraju neću moći voditi ni taj svakodnevni život, a niti ću moći raditi ono što sam nekad radio." "Ah, ah, ah!", povika Muhidin i uplaši se da ne izgleda podrugljivo. "Čuj, ne želiš ići ni u kancelariju?!" " Eto, vidiš, zar ne?" "Dakle, jesi li nesretan?" "Nesretan sam, brate, izgleda da sam nesretan. Uza sve ostalo, to je nešto čudno!" "Brate", govorio je, ali to sad nije nešto posebno djelovalo na Muhidina. Gnjev, koji je pokušao progutati, opet se nakupio u ustima. "Možda bi ti dobro bilo da kreneš na neko putovanje. Imaš i para i vre¬mena...!" "Ne, ne! Nije da o tome nisam razmišljao, ali ne", pa dodade: "Razmi¬šljam da odem kod Omera, na prugu." "Možda vam je ona kuća postala tijesna", Muhidin skupi osmijeh na kra¬jičku usana. "Ima i dijete. Preseli se sa Perihan u drugu kuću." "Šta će se tada promijeniti...? Da naručimo vino?" "Naručimo... Rekao bih da je tvoja muka od vrućine, ali već će okto¬bar..." "Sprdaš se?", upita Refik. "Ja ti govorim da sam nesretan. Izgubio sam ravnotežu..." "Slušaj", reče Muhidin i shvati da gnjev, koji se, poput krvi, poput otro¬va, nakupio u ustima, sad neće moći progutati. "Ti uopće nemaš pravo biti nesretan. Razumiješ li, nemaš pravo na to. Vidi šta mi pada napamet. Prije dvije godine, opet jednog ovakvog, septembarskog dana, došao sam kod tebe. Bio sam pijan. Dao si mi savjet. Porušen mi je ponos. Stani, sad slušaj! Sad je došao red na mene da ti kažem da nemaš pravo biti nesretan. Nesre¬ća je stvar ovih ribara, šofera, stvar one djece koja se zabavljaju poezijom, stvar poezije. Mi se naslađujemo svojom nesrećom. Zašto me tako gledaš, pričam li gluposti? Dobro, dobro. Glupiram se, ali glupiraš se i ti, jer ništa ne razumijem." "Ne razumijem ni ja", uzvrati Refik kao da se uplašio Muhidinove srdž¬be. "Zapravo, zbunjen sam time što si rekao!" "Zbunjen sam i ja tobom", uzvrati Muhidin, a gnjev je još plamsavo go¬rio u njegovim ustima. "Iznenadio sam se jučer kad sam čuo tvoj glas preko telefona. Iznenadio sam se i kad sam ti vidio lice nakon što si ušao ovdje. Mislio sam da ti se dogodilo nešto neprijatno, nešto loše, da te zadesila neka katastrofa, a ništa se nije dogodilo!" "Dobro, šta si očekivao?", promrmlja Refik. "Ništa ti nije. Mislio sam da te zaista zadesilo nešto što unesrećuje čo¬vjeka. Šta ja znam. Da ti je dijete bolesno, da si se zaljubio u drugu ženu, da vam firma propada, da te žena prevarila...; tako nešto. Ali, ti nemaš istinsko opravdanje za to što si nesretan... Jučerašnji glas na telefonu i izraz lica koji sam danas vidio podsjećaju na nesretnog čovjeka. U to

Page 139 / 366

nema sumnje. Ali, tvoj je život, jednostavno, sretan život. Imaš spokojan, sasvim ravan, bezbri¬žan život... U tom slučaju...", Muhidin odluči ne reći ono što mu je navrh jezika; ušuti neko vrijeme naprežući se, pa kaza: "Šta u tom slučaju mogu reći? Mora da ti udobnost žulja stražnjicu!" Refikovo lice se izobliči. "To si imao reći!", prošapta. "Rekao sam, šta mogu! Ali, tako će ti reći, jer se nikome ne dopada tvoje stanje. Svi žele da ljudi budu sretni kao što si ti. Niko neće shvatiti tvoju situaciju... Ima sve, a jadikuje; to je nešto što niko neće moći razumjeti, priča koja nikoga ne zanima..." "Želiš li reći da ni tebe ne zanima?" "Kako to možeš reći!?", povika Muhidin, ali se uplaši da neće izgledati iskren. "Koliko godina smo mi prijatelji!?" "Ali, nisi ni rekao nešto konkretno. 'Muhidin je pjesnik, reći će nešto', mislio sam prije nego što sam došao." "Uradi nešto novo", prošapta Muhidin bezizlazno. "Radim", uzvrati Refik. "Čitam knjige. Ovih dana čitam Rousseaua. Ispovijesti su ostavile snažan dojam na mene...", malo ušutje, pa stidljivo reče: "Pišem dnevnik!" Muhidin se nastojao suzdržati od smijeha. "Dnevnik", pomisli. "Potom nesretne riječi, život koji je iskočio sa tračnica, uravnoteženost... Šta priča? Shvatio sam njegov problem. Oženio se, dobio dijete, otac mu je umro. Vje-rovatno misli da je ostario. Misli da mu život uzaludno prolazi..." "Možda misliš da si ostario?" "Možda... Volio bih biti pjesnik kao ti." "E, pa niko ti ne zabranjuje!" "Upravu si!" Muhidin primijeti da se ponovo raznježio. S ljubavlju pogleda Refika, ali shvati da to ubuduće neće moći činiti tako jednostavno. Zatamnila se Refikova slika koju je nosio u svijesti. "Traži dubinu u svome životu, a pret¬hodno nije platio cijenu toga. Dođe mu da ga kazni. "Vidi, dragi Refik! Ti si sasvim nespokojan. Osim knjiga, možeš naći i nešto za zanimanje. Skupljaj markice, zabavi se šahom, pronađi novo društvo za poker, idi na utakmicu, bavi se fotografijom. Šta ja znam; bavi se kolekcionarstvom, radi nešto, eto!" "To je, dakle, ono što si mi imao reći, ha?!", reče Refik ljutito. "Trebao bih, kao, skupljati markice. Nemaš mi ništa drugo reći?" "Ne! Da popijemo po još jedno vino... Hej, burazeru, ovdje još dva..."

22. Dnevnik I. 13. septembar 1937, ponedjeljak Jučer sam išao na Bešiktaš. Vidio sam se sa Muhidinom. Sjedili smo u kafani i razgovarali. Nije mi rekao ništa posebno, a, osim toga, bio je u svom podrugljivom maniru. Nakon susreta sa njim, svakidašnji život mi je počeo izgledati kao nešto što mi je zabranjeno, kao grijeh koji se čini svake sekunde. Danas sam išao u kancelariju. Tamo sam presjedio cijeli dan. Navečer sam kod kuće slušao radio. Čitao sam Rousseauove Ispovijesti, ali mi se nisu svidjele onoliko koliko

Page 140 / 366

sam očekivao. Sta da radim? Ponekad pomislim: Kamo sreće da mogu vjerovati u Boga. Još jednom sam pročitao Muhidino-ve pjesme. Istini za volju, nisam našao nešto posebno. 23. septembar Išao sam u kancelariju. Došao sam kući utučen. Čitao sam malo Ispovije¬sti, od sredine. Malo mi je lakše, ali mislim da je i to nešto čudno. Prije nego što se popnem u sobu za spavanje, prelistao sam novine i pišem ovo. Ismet-paša se povukao zbog bolesti. Premijer je Dželal Bajar. 29. septembar, četvrtak Bajram! Poslije podne sam sa Perihan prošetao do Taksima. U povratku smo se počeli svađati. Reče da sam uvijek namršten, da se žalim, ali da, isto tako, otvoreno ne govorim na šta se žalim. Plakala je nasred ulice. Nastojao sam joj objasniti da ne krivim nju, ah nisam uspio u tome. Svjestan sam da sam, sa ovim prepirkama i svojim neobičnim ponašanjem, muž koji ne sliči drugim muževima. 7. novembar Sa Osmanom sam u kancelariji razgovarao o trenutnom stanju u firmi. Rekao je da će ovogodišnja zarada biti znatno veća u odnosu na proteklu godinu, da u najskorije vrijeme treba biti završena nova zgrada skladišta, da je nakon očeve smrti knjigovođa Sadik u knjigama napravio neke male, ali promišljene greške u svoju korist, a na štetu firme. Osman reče da se trebamo osloniti i na izvoz. Ja sam se, također, izjasnio o značaju toga što se poslovi odvijaju precizno poput sata. Nagovijestio sam da možda više neću dolaziti u kancelariju, ali on ništa nije razumio. Na ulazu u prostorije i u svojoj sobi Osman je objesio očevu sliku. 23. novembar, utorak Osjećam se kao riba na kopnu. Prisiljavajući sam sebe i misleći da tako trebam raditi, idem u kancelariju. I dušom i tijelom predajem se poslu, za¬boravljam na sebe, nastojim zaboraviti šta sam, šta trebam uraditi. Ali, nad¬vladava savjest, ili moj nemir... Po kući se vučem kao pijan. Pokušavam čitati knjige, ali ne uspijevam se skoncentrirati. 23. novembar Sa ovom savješću, osjećajem odgovornosti i krivice, vjerovatno više sli¬čim kršćaninu. Ponekad mislim kako sve trebam zaboraviti da bih pronašao staru harmoniju. Išao sam u kancelariju, vratio sam se umoran. Svaku večer kad se vraćam kući mislim da je ovo kraj i da sutra neću ići, a ujutro mislim kako ću malo posjediti i da ću se potom vratiti, ali kod kuće nema ništa što bih mogao raditi, što bi me vezalo i o čemu bih razmišljao. I tako se prepu¬štam trgovini. 4. decembar Predvečer smo Perihan i ja na uglu kraj policijske stanice vidjeli Sait Nedim-bega. Izveo je psa u šetnju. Izgledalo je da se, kad ugledao nas, malo uznemirio. Pročavrljali smo s nogu. Sjetio sam se večere koju je ljetos upri¬ličio, njegovog pijenja likera. Zašto smo mi ovakvi...? Zašto su oni takvi, a mi ovakvi? Zašto mi se sviđa čitati Rousseaua ili Voltairea, a ne uživam u Tevfiku Fikretu ili Namiku Kemalu? Zašto sam i ja ovakav? 13. decembar, ponedjeljak Išao sam u kancelariju. Dobio sam pismo od Omera. Piše da će zimu provesti u Kemahu... Ženidba je ostala za slijedeću jesen... Radi u nekom tunelu, mnogo se umara, navodno je zaboravio na svijet. Odlučio sam da sjednem i napišem Omeru odgovor, ali ništa nisam mogao napisati. Došlo mi je da napišem nešto loše, pesimistično. Odložio

Page 141 / 366

sam pismo. Odlučio sam ovdje to napisati. Sad pišem u radnoj sobi. A radnu sobu sam doveo u prethodno stanje. U jednom periodu nakon očeve smrti mama je ovu pro¬storiju bila preokrenula u mesdžid. Sad je opet sve na svome mjestu. Uvečer se zatvaram ovdje i besposličarim. Piskaram nešto po papirima, pravim planove, povremeno iz biblioteke izvadim neku knjigu i čitam. Pitam se zašto prosvijetljeni duh, sa kojim se srećem kod Voltairea ili dok čitam Crveno i crno ili Ispovijesti, koje sam danas opet čitao, ne uspijevam naći kod sebe ili nekoga koga poznajem, kod nekog turskog pisca. Osjećam se beznadežno, ružno i mlitavo. Ali, zašto je u Turskoj sve tako? Kao da sve i svako spava... Počinje kiša. 17. decembar, petak U potrazi sam za starom ravnotežom. Muhidin je rekao da me stara rav¬noteža čini sretnim, ali malodušnim. Mnogo radim u kancelariji. 19. decembar, nedjelja Tri sata poslije ponoći. Perihan i ja smo se probudili nakon što je dijete zaplakalo. Perihan je nastoji uspavati. Ja sam sišao ovdje. Razbudio sam se. Smrzavajući se u pidžami, tumarao sam po kući. Poslije sam se obukao. Sišao sam i ubacio ugalj u peć. I ovdje sam potpalio malu peć. Dok sam to radio, nastojao sam razmišljati. Ali, to se ne može nazvati razmišljanjem. U svijesti, umjesto misli, oživljavaju slike. Kiša pada. Neprestano pada već dva dana. Kad želim zapisati svoja razmišljanja, napamet mi pada nešto poput toga. Sad sjedim ovdje i mrznem se. Sutra ću ići u kancelariju. Pročitao sam ono što sam bilježio u ovu teku. Malo je nedostajalo da se Muhidin nasmije kad sam mu rekao da pišem dnevnik. Rekao sam mu i da mi je život iskočio iz tračnica. Šta radim od početka ljeta? Idem u kancelariju, povremeno sa Pe¬rihan idem u kino, čitam novine. Dok čitam novine, mislim sljedeće: hoće li na moj život uopće uticati ovo što sad čitam? Svako jutro prelistam novine u nadi da ću naići na nešto što će mi promijeniti ili izvršiti utjecaj na moj život. Mislim da će možda izbiti svjetski rat ili nešto drugo. Ne želim da izbije rat. Ono što čekam jest neki slučaj koji će promijeniti moj život, koji ne uspije¬vam promijeniti. Kod sebe ne nalazim snagu kojom bih mogao promijeniti svoj život. Ionako ne znam ni kakva bi ta promjena trebala biti. Ono što znam jest da je život u ovoj kući i u kancelariji učmao, loš, prljav i bijedan, ispunjen ograničenostima duha koji ne dolikuje dostojanstvenom čovjeku. Muhidin mi je rekao da imam sve i da bih trebao biti sretan. Upravu je! Lice mi pocrveni kad razmišljam o tome, ali zatim mislim da postoji nešto što nedostaje. To sam nazivao ravnoteža, sklad i slično, ali ne uspijevam reći šta je to, a nerviram se kad se sjetim Muhidinove izjave da mije spokojstvo udarilo u glavu i da mi smeta... Ovdje to pišem, smrzavam se i razmišljam koju bih knjigu čitao do jutra. Možda da Omeru napišem pismo. 22. decembar 1937., srijeda Dva dana ležim u kući. Veoma sam bolestan. Imam temperaturu. Najvje-rovatnije da sam se u ponedjeljak prehladio. Predvečer sam se vratio s posla i legao. Imao sam temperaturu 39,5 stepeni. Tako je bilo i sinoć, a večeras je bila 39. Oči mi suze, boli me glava, kašljem i obamro sam. Da se ne bi zarazilo, Perihan je dijete prenijela u Ajšinu sobu. Ovdje, u spavaćoj sobi art nouveau boravim sam. Ništa nisam ustanju čitati. Pokušavam zaboraviti na sebe i čitati Ispovijesti, ali ova knjiga ne navodi ni na kakva razmišljanja osim da razmišljam o sebi... Prelistavam novine. U zemlji je oštra zima. Pro¬glašeni su kandidati za nove narodne poslanike. Dva broda su izgubljena u buri. Sve ove vijesti pročitao sam najmanje po deset puta.

Page 142 / 366

24. decembar, petak Bolest još nije prošla. Uvijek ista temperatura. Leđa me bole od ležanja. Cijeli dan samo čitam novine i ležim sasvim nemoćno, kao Oblomov. Čitam uvijek isto: Voltairea, Rousseaua, novine. Kroz odškrinut prozor lijeno gledam u nebo i drveće koje se vidi sa mjesta na kome ležim. To je ono što radim po cijeli dan... Stidim se svoga bolesnog i nemoćnog tijela, obamrlog, neodlučnog i truhlog duha... 27. decembar, ponedjeljak Ustao sam jutros. Izmjerio temperaturu: 38. Stalno sam govorio da ću u ponedjeljak ujutro napokon ići na posao. Pomislio sam da više ne mogu ležati i ustao, odjenuo se toplo i izišao u šetnju. Išao sam do Tašlika. Puhao je i hladan vjetar. Posmatrao sam Nišantaš ponedjeljkom ujutru: bakalini, piljari, hanume koje su izišle u kupovinu, sluge, djeca, drveće, automobili koji tu i tamo prođu... Pješačio sam čak do tramvajske stanice na Mački. U povratku sam sjeo u tramvaj. Na našem uglu sam vidio Guler, mlađu se¬stru Sait Nedim-bega. Izvela je psa u šetnju. Kad sam je ugledao, lice mi je postalo malo čudno; znam. Obuzeo me osjećaj poput zebnje, nespokojstva, napetosti. Ne valja što tako nešto uzimam u obzir, ali se osjećam nelagodno i zato imam bradu od sedam dana. "Puštate li to bradu?", upita me. Bože moj, koje gluposti! Zašto me pogađa tako nešto? Šta ja radim? Kakav imam karakter? Gdje je moja stara ravnoteža? 29., srijeda U ponedjeljak navečer porasla mi je temperatura, pela se do četrdeset. Ponovo sam legao u krevet. Došao je doktor Izak. Navodno, imam tešku gripu. Užasno je ležati nemoćan! 31., petak Temperatura nije opala. Novogodišnja noć. Dolje se igra tombola. Niti spavam, a niti mogu šta raditi. Osjećam se prazno, potpuno prazno, kao neko ko nema ni prošlosti ni budućnosti, kao bezlični predmet, saksija ili, šta ja znam, kao zvekir na kapiji. Da, ja sam kapijski zvekir. 2. januar 1938., nedjelja Temperatura nije opala. Ležim, ni o čemu ne želim razmišljati. 17. januar Tri dana sam na nogama, ali ne idem u firmu. Vidio sam se sa doktorom Izakom. Rekao je da bi bilo dobro da se sedmicu, deset dana odmaram kod kuće... Pušim. Cijeli dan provodim u radnoj sobi čitajući knjigu. Imam pe¬dalj brade. 21. januar Veoma mnogo čitam. Pročitao sam neke ekonomske i filozofske knjige. Opet se stalno vraćam i čitam Voltairea i Rousseaua, ali ne sa starim odu¬ševljenjem. Jutros sam Omeru napisao još jedno pismo. "Dođi na proljeće ovamo sa Perihan, a ako ne može ona, dođi ti", pisao mi je u odgovoru na moje pismo. Jedno vrijeme sam veoma ozbiljno razmišljao o tome. Razmi¬šljam još uvijek. Znam da bi mi veoma prijala takva promjena atmosfere. Osman je rekao nešto slično, ali želi da se prije vratim u kancelariju. Ova bolest koju sam prebolovao, koju bolujem, možda je nešto mimo gripe. Plu¬ća su mi još uvijek puna... Nje nimalo zdravo krkljanje koje se čuje kad kašljem. Perihan mršti lice kad čuje. Htio sam napisati još i ovo. Ovih dana sam nekoliko puta sebe zatekao da mislim na Guler. To me iznenađuje. Zanima me šta radi, njen svakodnevni, a i cijeli život me zanima. Nije to interesiranje koje je iznad toga kakav je neko, kako razmišlja. Uprkos tome što to sigurno znam, iz nekog razloga sam osjetio potrebu da to ovdje napi¬šem. Snijeg je usuo... 27. januar

Page 143 / 366

Došao je kraj mjeseca, još uvijek nisam išao u firmu. Pluća su mi dobro, zdravlje i raspoloženje su kako treba, cijeli dan čitam za stolom u radnoj sobi. Povremeno sa Perihan izlazim u šetnju i u kino. Nastavljam sa starim načinom života, ali sa velikom razlikom: ne odlazim na posao. Osman i mama su nekoliko puta pitali zašto ne idem. Promrmljao sam nešto u vezi sa zdravljem i umorom. Odlučio sam da od prve sedmice februara počnem ići u kancelariju. Osman je u antikvarnici pronašao i kupio knjige za koje sam ga zamolio. Sad ih sa uzbuđenjem čitam. Ekonomski etatizam, Reforme i organizacija, Država i individua, Poreskapolitika. Naručio sam i uzeli su mi kolekciju časopisa Organizacija. Dobro sam raspoložen. Gotovo da mogu reći da mi se vratila stara ravnoteža i zdravlje. Više mi se baš i ne piše ovaj dnevnik... 5. februar 1938 Pročitao sam ovo što sam napisao. To ne oslikava moj svakidašnji život. Većina mog svakidašnjeg života protiče u sitnim, jednostavnim stvarima, u čavrljanju sa Perihan, sa bratovom djecom, Ajšom i mamom. To se ovdje uopće nije preslikalo. Tako je i sa mojim razmišljanjima, nevoljama i pro-blemima... Razmišljam o milionima stvari koje su znatno zamršenije, mož¬da sitne, ali onespokojavajuće. Još uvijek nisam išao u firmu. To ostavljam poslije praznika, nakon Kurban-bajrama. Tada ću obrijati i svoju ogromnu bradu... Napokon odustajem i od pisanja, jer dnevnik ne oslikava realnost. Inače, dok pišem uvijek me obuzima osjećaj da se dvolično ponašam. Ovce koje su kupljene za kurban privezane su u bašči iza kuće, ponekad čujem kako bleje. Osman i Nermin su se danas posvađali. U kući je neprijatna atmosfera. Više ne bih trebalo pisati, pošto nema ništa novo... 23. Još jedan bajram Kuhar Nuri oprezno je nosio tanjir. Nigan-hanuma nije pogledala, ali kao da je vidjela: Nuri je opet išao na prstima. Za sofrom je vladala uskome-šanost, nestrpljenje i pomjeranje. Nagnuvši se, Nuri je stavio tanjir na sto. Tanjir je bio iz pozlaćenog servisa; Nigan-hanuma se prije dvije godine sjetila da ga iznese. Opet su bile kule od riže, a nije nedostajao ni grašak u riži. Niko i ništa nije nedostajalo, osim Dževdet-bega, čija je slika obješena na zidu trpezarije. Bila je obješena i u dnevnom boravku, sedefnoj i radnoj sobi. Osman je rekao da ih je objesio i u upravi firme. Nigan-hanuma pri¬maknu lice stolu; bila je to toplina tanjira stavljenog na sto, toplina Bajrama, uskomešanosti, zdravlja, toplina porodične uređenosti i sreće koju treba pa¬žljivo čuvati. Nigan-hanuma je željela da to, osim nje, osjete i ostali, željela je povjerovati da je sve uredu, tražila je ono besprijekorno vrijeme kad bi treptala očima; postajala je svjesna da to čini, a naspram nje je bila ružna Refikova brada. "Ko će dijeliti hranu?", upita Osman, pa, sam dajući odgovor na svoje pitanje, ispruži kašike svojoj supruzi: "Hajde, uradi to ti!" Nermin je dijelila hranu. Vani je bilo hladno, ali suho i sunčano. Bila je prva sedmica februara. Nigan-hanuma je posmatrala Nermin. Na licu stari¬je snahe bio je izraz dostojanstva i odlučnosti. Izgledala je i kao da joj je do¬sadno i da se malo jada. Nermin i Osman su se posvađali prethodnog dana. Pokraj Nermin bila je Lala; deset godina joj je. Pokraj nje je bio Džemil, a on ima osam godina. Pokraj njega, u uglu, nije bilo nikoga. Tamo je nekad sjedio Dževdet-beg, a sad tamo nije bilo ni stolice. Uz široku prazninu koju je popunjavao Dževdet-beg bila je Ajša. Krajičkom oka Nigan-hanuma po¬gleda rižu koju je Ajša uzela u svoj tanjir, učini joj se malo, ali ništa ne reče. Sa druge Nigan-

Page 144 / 366

hanumine strane bila je Perihan, naspram Perihan sjedio je Osman, a između njih Refik. Njegova brada je Nigan-hanumi izgledala veoma ružno. "Ne! Ne može mi se čovjek, a pogotovo moj sin, činiti ružnim samo zato što ima bradu", govorila je samoj sebi Nigan-hanuma. "U kući mog oca, paše, svi muškarci su imali brade. U očevoj kući su svi puštali bradu poslije četrdesete godine, ali to je bilo drugo vrijeme, ti ljudi su bili drukčiji ljudi; sad su druga vremena!" U posljednje vrijeme stalno o tome razmišlja; bijesno je mrmljala da joj - dok se šeta po kući, dok pije popodnevni čaj, dok izlazi na Bejoglu, dok ide nekome u goste - ružna brada padne napamet. Sad je opet bila pred napadom srdžbe, ali, imajući u vidu da je bajramski ručak mjesto tople i slatke sreće, a ne hladnog bijesa, primijeti tišinu za sofrom: niko ništa nije pričao. Svi su se zabavili jelom i zadubili u vlastiti svijet. Nekad je, svojim lukavim i pakosnim šalama, Dževdet-beg razbijao ovakvu tišinu. Ta dužnost sad je pripadala Osmanu. Ali, umjesto ovakve odgovornosti, on je razmišljao o nečemu sasvim drugom. "Zanima me o čemu on razmišlja", promrmlja Nigan-hanuma. "Nije brbljiv kao njegov otac, dobrodušan nije nikako, a neće moći ni biti. Zanima me o čemu razmišlja, i bojim se!" To je zato što Osman nije išao ni na bajram-namaz. Nigan-hanuma nije bila pobožna, ali bilo je dobro da neko iz porodice ode na bajram-namaz. Zašto sad ne ide na namaz na koji je išao prošlog ramazanskog bajrama? Uz to, i prekjučer se posvađao sa svojom suprugom... Nakon što se zabavila zabri¬njavajućim razmišljanjima o svome starijem sinu, pomislivši da je mlađi sin izvor veće zabrinutosti, Nigan-hanumu kao da obuze beznadežnost. Ne, brada nije mogla biti ono što je činilo bijesnom, iza brade je postojalo nešto drugo, ali nije bilo vrijeme da to sad istražuje. Željela je narušiti tišinu. Na¬kon što proguta zalogaj, upita: "Kako vam se čini meso?" Opet se osjeti tišina. Potom jedan glas, kao šapat: "Veoma je masno." Bila je to Ajša. Opet je, kao i obično, pronašla nešto čime će oneraspolo¬žiti majku. Nigan-hanumi dođe da je prekori, ali sama je postavila pitanje. A i ovoj djevojci, kojoj nakon se očeve smrti ni ključem nije moglo otvoriti usta, trebalo je pružiti priliku da može pričati. Nigan-hanuma ne reče ništa svojoj kćerki, a i niko drugi ništa nije govorio. Opet se čulo samo zveckanje escajga, tanjira i jela. "Zašto postadosmo ovakvi?", pomisli Nigan-hanuma. "Dževdet-beg ode i mi postadosmo ovakvi." Ovaj odgovor joj se ne učini zadovoljavajućim. "Zašto smo postali ovako nijemi? Zašto se svako ovako povlači u svoj svi¬jet?" Razmišljala je ne gledajući u Refikovo lice, ali je, uprkos tome, sa ner¬vozom osjećala postojanje crne mrlje koja se, zajedno sa kretnjama vilice, mrdala gore-dolje. "Zašto ovo dijete toliko dugo ne ide na posao, mršti se, ne živi? Narušeno mu je bilo zdravlje, ali ozdravio je... Je li sad dobro? A šta ako se ni nakon Bajrama ne obrije i ne počne ići na posao?" "Refik, jesi li dobro?", upita prisiljavajući samu sebe; potom pomisli da to ne bi trebalo pitati za bajramskim ručkom. "Dobro sam, dušo, dobro sam", odgovori grubo Refik; brada mu zaigra. "Ići će na posao", pomisli Nigan-hanuma. Vidje kako se spinać pripre¬mljen na maslinovom ulju polahko približava sofri i kako je stavljen na mje¬sto pozlaćenog tanjira. Promijenili su tanjire. Čuo se tramvaj koji je polahko zaokretao na trgu. "Eto, stalno šutimo", ponovo promrmlja Nigan-hanuma. Potom pomisli da možda tišini pridaje više važnosti nego što je potrebno te se povuče u svoja razmišljanja. Kroz glavu joj prođe da će popodne ići na Dževdet-begov mezar i da će sutra vidjeti svoje sestre. Tri sestre su

Page 145 / 366

se svakog bajrama sastajale u očevom konaku. Na ove obilaske Šukran i Tur-kan su dolazile sa svojim porodicama, ali Nigan-hanuma nije mogla voditi Dževdet-bega. Gunđajući, Dževdet-beg je nekoliko puta rekao da mu se ne sviđa pašin konak, a da se, isto tako, ni on ne sviđa konaku. Jednoga bajrama, prije povraćanja poslije likera kojeg je previše popio, rekao je: "Ja sam obični trgovac, ne idem tamo", i Nigan-hanuma je, zgražajući se svog pijanog muža trgovca, koji je povratio nakon ručka, a krivicu svalio na svježe meso koje je jeo, otrčala očevoj kući, svojoj porodici, i plakala. Kad je postala svjesna da razmišlja o tome, osjeti nelagodu i poželje da joj se opet dogodi nešto uzbudljivo i zabavno. Neka ne bude nešto takvo, neka samo bude očekivanje nečega, zabave, uzbuđenja i sreće - zadovoljna je i time. Možda je, zbog toga što je, poput sata, vrijeme nepovratno proticalo, ovo iščekivanje bilo ljepše i od onoga što se očekivalo, ali se, isto tako, čovjek nije mogao pretvarati da čeka kad nema ničeg na šta bi se čekalo. Sad je čekala. Šutila je i očekivala da neko progovori, da kaže nešto lijepo i prijatno, i ekmek-kadaif sa narančom, koji će donijeti kuhar Nuri. Malo razmišljajući tako i smatrajući da je dobro uradila što je obukla haljinu koja je danas na njoj, da se i ove godine razbila šoljica iz čajnog kompleta sa plavim ružama, čekala je, a onda ču bat koraka kuhara Nurija. Okrenu se da vidi slatko, ali Nuri je donio dvije kuverte i pružao ih. Na brzinu otvori jednu: bila je to čestitka Turske zrakoplovne organizacije, koja je došla od knjigovođe Sadika. Bez čitanja je pruži Osmanu. Pomislivši da je stigla od onog rođaka vojnika, drugu kuvertu otvori i pročita: "Draga strina, još uvijek mi niste poslali novac za koji sam saznao da mi ga je ostavio rahmedi amidža. Niti ste me izvijestili o parama, a niti o imovini. Ja na to uvijek imam pravo. Bajram mubarek olsun! Vama i svima ostalima izražavam svoje duboko poštovanje". Odjednom se razbijesni. "Ovo dijete je ludo", po¬misli. I prošlog, ramazanskog bajrama poslao je ovakvu čestitku; tada su se iznenadili. Dževdet-begova zaostavština bila je jasna: bratiću nema ništa. U suštini, nije ni moglo biti. I opet je Osman Ziji napisao pristojno pismo, pitao ga za uporište tog prava, a on, naravno, nije mogao ništa pokazati. "Ovo dijete je ludo!" Pročitala je još jednom. U prošlom pismo je spominjao samo novac. Sad je izmislio još i imovinu. Bilo je očito da lupeta, ali gdje pronalazi hra¬brost za tu drskost? Nigan-hanuma kuvertu ispruži Osmanu. Potom osmotri njegovo lice sina dok čita. "Izgubih apetit", pomisli kad ugleda da se i Osman razbjesnio, premda je kadaif sa narančom bio serviran i stajao na sofri. Osman je pročitao pisma, ali ih, suprotno očekivanju, nije pružio Refiku. Iznenada i hitro podera kuverte koje je stezao rukama. "Poludio je", kaza dodajući smeće aščiji Nuriju. "Ko?", upita Refik. "Zija?" "Kad bismo bili ljudi koji svakom vojniku koji želi popraviti svoj položaj daju nešto, teško bismo osnovali ovu firmu, ovu porodicu i ovaj sistem", reče Osman. Nigan-hanumi se dopadoše te riječi i bijes njenog sina. Iznenada dođoše željene lijepe riječi i priželjkivana sreća, i to na neočekivan način. "Kakva god da mu je narav, stariji sin je privržen ovoj porodici i životu koliko i njegov otac", pomisli. Potom se prisjeti Zije i prvih dana kad je došao u ovu kuću. Bila je treća godina njihovog braka i svrgnut je Abdulhamid. Isposta¬vilo se da je Dževdet-beg bio u dobrim odnosima sa onima što su bili protiv Abdulhamida. Jednog dana im dođe u kuću neki čovjek koji je bio i vojnik i političar. Dok su bili za ručkom, Zija se prilijepio u ćošku i stalno ga gledao, a poslije je odlučio i sam postati vojnik. Tada se Nigan-hanuma radovala što će iz kuće ići to čudno, sramežljivo dijete, koje je na nju uvijek gledalo sa strahom, koje nije uspjelo naučiti biti

Page 146 / 366

gospodar u kući, nego uvijek po¬služitelj koji je, kao sluga ili najamni radnik, ostajao izvan gospodarovog domašaja, ali dijete koje ih je i uvijek okruživalo i bez dostojanstva gledalo odozdo prema gore. Izgleda da se Dževdet-beg radovao. Ali, sad Nigan-hanuma ne želi razmišljati o tome, jer joj se ne sviđa da razmišlja o tome, a ni i to dijete, to dijete koje je sad odrastao vojnik... Na stolu je, još uvijek nedirnut, bio kadaif sa narančom. "Da smo svakom vojniku koji želi popraviti svoj položaj davali nešto", ponovi Osman, ali je stišao glas, kao da u blizini ima neko ko ne bi trebao čuti njegove riječi. Potom ušuti. Kao da je shvatio da ga svi pažljivo slušaju, da s poštovanjem prihvataju njegov bijes i odlučnost, pa dodade: "Misle da se novac lahko zarađuje... Ne znaju šta se radi da bi se zaradilo, da bi se sjelo za ovu sofru i da bi se ova kuća održala na nogama..." "Odlučniji je i od svoga oca", pomisli Nigan-hanuma. "Toliko je odlučan da se uzbuđuje kao da je sve on postigao... Ali, neka se okonča sa ovom neprijatnom temom." "Niko ne zna kako se novac zarađuje", reče ponovo Osman. "Poslije Baj¬rama ćeš dolaziti u firmu, zar ne?", upita okrećući se iznenada prema Refi¬ku. Refik se iznenadi. "Da, dolaziti, dolaziti", progunđa. Nigan-hanuma se obradova što se i ovo pitanje razriješilo. Postojalo je još nešto i bilo je pravo vrijeme da to kaže. Razmisli i, ne gubeći vrijeme, reče: "Još kad bi, prije nego što popodne odemo na očev mezar, obrijao tu bradu!" Izgovorila je najslađim i najlukavijim tonom. "Da na brzinu obriješ tu bradu. Može li, dragi Refik...?" "Obrijat ću", odgovori Refik hladno kao led. "Dobro", pomisli Nigan-hanuma. "Napokon je sve uredu, a i slatko nas čeka!" "Zašto ne počinjemo sa poslasticom?" Počeli su jesti, ali Nigan-hanuma pomisli da opet nešto nedostaje. Nije to Dževdet-beg, to je znala, ali nije znala šta je to što fali. Kao što je njena rahmetli majka imala običaj reći: "Nigan, kćeri, nešto mi se jede, ali ne znam šta!" Nigan-hanuma ne zna šta nedostaje, želi uživati u slatku, ali su joj opet na pamet padale neke onespokojavajuće misli. Potom pomisli kako uvijek razmišlja o istome. Pojedinačno pogleda sve za sofrom; ovako ili onako, baj-ramski ručak. Došli su do kraja. Popodne će ići u na Dževdet-begov mezar, a uskoro će piti kahvu. "Ali, ova tišina", pomisli. "Svako je sa samim sobom... Ovo je loša tišina!" Najednom se začu nemoćan krik. Utrča Emina-hanuma i reče da gore dijete plače i da ga nikako nije mogla ušutkati. Izvinjavajući se, Perihan ustade iza stola. Ali se namršti. Vjerovatno je mislila da se ima pravo namr-štiti zato što ima dijete, što je pokvarila zadovoljstvo koje je imala na ovom bajramskom ručku. "Ja imam troje djece, ali nikad nisam insistirala na ovakvim pravima", promrmlja Niganhanuma. Utom završiše sa poslasticom. Svi pojedinačno, nepovezano i nezain¬teresirani jedni za druge, ustadoše iza stola. Niko nije obraćao pažnju na tišinu. Okrećući se Ajši koja je ustajala iza stola, Nigan-hanuma reče: "Hajde nam sad nešto odsviraj. Sve je nijemo..." Uoči da se Ajša namrštila. "Hajde, sviraj nam nešto... Je li to nemam pravo ni to tražiti? Ako ništa, sviraj nam ono nešto kao ala turka, što je volio tvoj rahmetli otac. Hajde!"

Page 147 / 366

24. Oluja "Htio sam nešto ostaviti Sait-begu", reče Refik slugi koji mu otvori vrata. "Sait-begovi nisu kod kuće", uzvrati sluga. "Izišao je sa Atija-hanumom. Kod kuće je gospođica." "Ionako sam htio ostaviti kuvertu", pa Refik izvadi kuvertu koju mu je dao Osman. "Sačekajte da pozovem gospođicu", reče sluga. Htjede prihvatiti Refikov kaput. Refik ne skide kaput, nešto promrmlja, ali ne ostavi kuvertu i ne ode. Sluga je ionako već izišao. "Zašto nisam ostavio kuvertu i otišao?", pomisli. Stajao je pred vratima. Pogleda na sat: bilo je nekoliko minuta iza šest. Izi¬šao je rano iz kancelarije, ali se zadržao na Bejogluu. Sluga ponovo dođe. "Guler-hanuma odmah dolazi. Vi izvolite unutra", reče. "Ne, ne, neka se ne uznemirava! Nisam došao da bih sjedio... Kamo sreće da je niste zvali", reče, skide kaput i uđe. Bila je to soba u kojoj je krajem ljeta, sa čašom likera u ruci, Sait Nedim-beg pao u zanos. Refik osmotri namještaj. Vidje ogledalo sa pozlaćenim ramom i nevoljno se ogleda u nje¬mu. Lice mu se učini bijelim i nezdravim, ali mu se svidješe brkovi. Prije tri dana, nakon bajramskog ručka, prije odlaska na mezarluke, obrijao je bradu, ali je ostavio brkove. Njegovom licu, koje je uvijek djelovalo bezizražajno i rastrojeno, brkovi su dali svojevrstni izraz urednosti. Bile su to Perihanine riječi. Ogledajući se, Refik je mislio na Perihan. Potom se zabrinuto prisjeti Guler. Ču bat koraka na stepenicama. "Zbunjen sam", promrmlja. Guler uđe u sobu, a Refik opet promrmlja: "Zbunjen sam". Pozdravili su se i izmijenili nekoliko rečenica. Refik iz džepa izvati kuvertu i stade objašnjavati. Tu je bio primjer poslovnog pisma koje je Sait-beg tražio od Osmana, jutros nisu mogli poslati pošto još uvijek nije bilo spremno. Pismo je napisano Siemensu u Njemačkoj, ali se isto to može napisati i nekoj dru¬goj firmi. Pažljivo je iznosio podatke i mislio kako će uskoro izići iz kuće. Guler poče nešto pričati o svome bratu. Refik nije slušao šta je žena pričala: napameti mu je bilo da preda kuvertu koju je držao u ruci, da odmah iziđe i ode. Kad Guler ušuti, on pruži kuvertu i ponovi rečeno o kopiji poslovnog pisma. "Zašto? Zar odmah idete?", upita Guler, pa otrča i kaza sluškinji da do¬nese čaj. Zamoli Refika da ostane još malo, a čekujući odgovor, sama sjede i upita Refika za zdravlje njegove kćerkice. Mrmljajući, Refik je, poput ovce, krenuo za Guler. Sjede u fotelju na¬spram divana na koji je ona sjela. Zbog toga što nije imao šta drugo reći, sa izvještačenim uzbuđenjem poče pričati o svojoj kćerki. Pronicljivost njihove male kćerke bila je izvor Refikovog i Perihaninog ponosa. Njena inteli¬gencija je imala gomilu naznaka. Refik ispriča o nekim od tih naznaka, a potom ga obuze nejasni osjećaj krivice. Osjeti nelagodu što ovoj ženi priča o Perihan i svojoj kćerki. Zapita se zašto se tako osjeća. "Zato što je ova žena udovica", pomisli i, strahujući od daljnjih misli, ponovi detalje u vezi sa pismom. Sluškinja donese čaj. Nastupi kratkotrajna tišina. Uđe pas; vidjevši Refika, sumnjičavo zastade, a zatim se oprezno približi, onjuši ga, i ispruži se ispred mangale. "Prepoznao Vas je", reče Guler. "Da, prepoznao me ", uzvrati Refik. Brzo je ispijao čaj. "Nema više ništa o čemu bi se moglo pričati", pomi¬sli. Strahovao je i da ga ne obuzme osjećaj krivice; nije gledao Guler u lice, a uopće mu se nije dopadalo ni

Page 148 / 366

to njegovo držanje. Nasred sobe stajala je neobična mangala, koja je u njemu budila osjećaj poraza i utučenosti, čemu uopće nije bio vičan. "Pustili ste brkove", reče Guler. "Obrijali ste bradu." Refik pokuša nešto reći, ali nije uspio ništa osim što je zaklimao glavom. Pribojavao se da žena ne iznese neki sud o njegovom izgledu sa brkovima ili s bradom. Prihvati se čaja i pomisli da bi, u skladu sa pristojnim ponaša¬njem, trebao nešto reći prije nego što ustane: "Dobro... Dobro, šta Vi još radite?" "Ništa", odgovori Guler i malo se zamisli, kao da nije shvatila pitanje. "Sjedim u kući. Danas sam promijenila raspored stvari u svojoj sobi... Da... Još? Razmišljamo da priredimo zabavu." "Stvarno? Zanimljivo", uzvrati Refik. "Šta Vi radite?", upita Guler. "Niste mi izgledali naročito dobro onoga dana na uglu Nišantaša!" "Da, bio sam bolestan", odgovori Refik. "Ležao sam u kući. Poslije dugo vremena, danas prvi put idem na posao." Odjednom mu dođe da kaže: "Nisam dobro. Ne osjećam se dobro, život mi je iskočio iz tračnica, ne znam šta bih", ali, čim to pomisli, uplaši se i ustade. Zbuni se primjećujući da je ustao. Još nije popio čaj, bez razloga je skočio na noge. I pas ga je iznenađeno gledao. Tek toliko da bi nešto rekao, još jednom je ponovio detalje u vezi sa kuvertom koju je donio i krenu pre¬ma vratima. Dok je išao, shvati da više neće uspjeti tako jednostavno pronaći uravnoteženost kojom se godinama ponosio i kojom se potajno hvalisao. "Ne smijem sad uraditi nešto pogrešno", pomisli. "Izići odavde i riješiti se te udovice!" Bili su pred vratima. "Allahimanet", reče. "Pozdravite Sait-bega i Atija-hanumu." Kao da na ženinom licu Refik uoči nešto podrugljivo. Pomisli: "Udovica malog republikanskog vojnika, a ja sam muž majke moje male kćerke!" "Ako Vas pozovemo na zabavu, biste li došli Vi i Perihan?", upita Guler dok je izlazio. "Došli bismo. Zašto da ne?", uzvrati Refik; nije gledao Guler već psa koji je išao prema vratima. "Zabavili bismo se i pričali", reče Guler. "Pričali bismo", pomisli Refik. "Pričali bismo, pričali! Imam potrebu za razgovorom sa udovicom; život mi je iskočio iz tračnica." Potom reče, gle¬dajući opet psa: "Bilo bi dobro. Ionako želim razgovarati sa ženom poput vas!" Još uvijek je gledao psa. "Sta to rekoh?", pomisli. Ne gledajući u Guler, siđe niz stepenice: "Život mi je iskočio iz tračnica! Sta rekoh maloprije!?" Napolju je puhao prohladan vjetrić. Puhao je sa Mramornog mora. Refi-ku je vrlo dobro bila poznata ovakva zimska studen pred južni vjetar. Nišan-tašom se rasprostirao miris algi i mora. Miris se uvukao u sve; u stabla lipe, u dućane, u prljave i nove apartmane, u stare kuće, u muškarce sa kravatama, u sve. Ispred policijske stanice je izišao na glavnu ulicu. Ljudi su se vraćali svojim kućama. Kućama su se vraćali uvoznici, izvoznici, Abdulhamidove paše koji čekaju smrt, bakalski čiraci, vrtlari, spremačice, bankari, službenici, putnici iz tramvaja. Kao da niko ne može razmišljati o smradu algi, kao da su svi živjeli, ne mirišući ništa u tom običnom svakodnevnom životu. Refik se zaustavi na uglu Nišantaša. "Idem kući, večerat ću", pomisli. "Potom ću čitati knjige. Zašto da mi život iskoči iz tračnica?!" Kućna svjetla bila su preko puta. U zraku se osjećao onaj miris.

Page 149 / 366

U kući - miris kuhinje, miris porodice, miris Perihaninog tena, miris bebe i znoj kćerkice, miris jela. U mislima mu je bila ona udovica. Plašio se samog sebe. "Osjećam se kao neko ko nema ni prošlosti ni budućnosti, kao bezlični predmet, kao saksija ili kao zvekir na kapiji!" Obrijao je bradu zato što bradu ne puštaju muškarci poput njega. Ali, uvijek postoji neko rješenje, neki mali kompromis; nije obrijao brkove. Pređe na suprotnu stranu, prodrma zvonce koje je bilo privezano za avlijsku kapiju. Uđe u kuću; unutra je bilo toplo i bio je život. Pope se nasprat. Perihan je bila pokraj djeteta, na sebi je imala tamnoplavu haljinu; i našminkala se. "Našminkala sam se i obukla ovu haljinu u čast tvoga odlaska na posao", reče. "Dobro si učinila", odgovori Refik; potom se osjeti zdravim. Sišli su na zajedničku večeru. Osman se razbrbljao. Bilo mu je drago što je brat došao na posao nakom toliko mjeseci. Vesela je bila i Nigan-hanu-ma. Pričala je i Nermin; izgleda da je okončana tajna ljutnja između nje i njenog muža. Ne govore mnogome između sebe kad se posvađaju, ali pred drugima i pred porodicom govore ono što je nužno. Niganhanuma ispriča uspomenu u vezi sa Dževdet-begom. Unučad su bila malo nestašna, ali im je to tolerirano. Nakon večere Refik je malom Džemilu pomogao oko zadaće iz aritme¬tike. Potom je izišao u radnu sobu. Htjede pisati dnevnik, ali nije imao inspiraciju. Sjeo je i neko vrijeme čitao knjigu, ali se nije uspijevao skoncen-trirati na ono što čita. Pušeći cigaretu, šetao se gore-dolje po sobi. Potom je ponovo sišao u dnevni boravak, otvorio je novine i počeo čitati. Povremeno bi slušao glas koji je dopirao sa radija, gledao novine, osluškivao Nigan-ha-numu i Perihan koje su ćaskale. Iz njihovih riječi i zvukova, koji su dopirala s vana, shvati da se podigao lodos. Potom, novine, koje je držao u rukama, htjede čitati pažljivije. "Perihan gleda mene", pomisli odjednom, ne odva¬jajući pogled od novina. Nije mu bilo jasno kako je to razumio, ali je znao da, dok priča sa Nigan-hanumom, dok priča sa drugima, krajičkom oka Perihan povremeno pogleda njega, da pogledom mjerka sjenku svoga muža, koji sjedi u fotelji, kao da provjerava da li je tu, ili nije. Ali, sad je, isto tako, znao da njen pogled, kojeg osjeća da se šeta po njemu, nosi zabrinutost, više nego radost. Odjednom sklopi novine i, kako je to prethodno predosjećao, ulovi Perihan kako ga gleda. Perihan se htjede osmjehnuti. Refik ponovo otvori novine, ali se sad nikako nije mogao koncentrirati. Njegova majka i Nermin su razgovarale. "Vjetar se pojačava", govorila je Nigan-hanuma. "Ja, ja. Podiže se lodos", odgovarala je Nermin. Slušao ih je čitajući nekoliko puta novinski tekst o Njemačkoj i Austriji. "Hoće li se Njemačka povinovati Austriji", pitao se pisac teksta, a vani se vjetar pojačavao. "Izgleda da ću poludjeti ", pomisli Refik. S novinama iziđe iz prostorije. "Neće, ne može biti kao nekad. Šta da radim? Ništa ne uspije¬vam uraditi. Ovo je grozno", pomisli penjući se uz basamake. Uđe u spavaću sobu. Gorilo je malo svjetlo na komodi. Kćerkica je spavala u krevetu. Za¬jedno sa krevetom, iz Ajšine sobe prenijeli su je ovamo prije deset dana, kad su svi povjerovali da je Refik ozdravio. Refik je stao pokraj kreveta držeći novine i posmatrao svoju kćerkicu. Djevojčica se promeškolji u snu, kao da nešto promrmlja, namršti lice, potom se umiri i ponovo vrati mirnom snu. Refik sjede uz uzglavlje krevetića i nastavi čitati novine. Ubrzo zatim začu korake uz stepenice. Prepozna lahki i odlučni zvuk papuča; dolazila je Pe-rihan. Refik je želio da se okonča ovaj dan, u kome je, nakon niza mjeseci, otišao u kancelariju, u kome su mu misli uznemiravajuće okupirane raspu-štenicom; da iza njega ostane cijeli ovaj dan u kome je u tančine

Page 150 / 366

razmišljao o svome životu, ali iz Perihaninih koraka shvati da neće biti tako; pred njim je bilo još vremena. Perihan ude. On uznastoja nastaviti s čitanjem, ali mu je pažnja bila usredotočena na Perihan, koja je šetala po sobi, povlačila zavjese, otvarala ladice, preturala ormare, koja se zabavljala sa kutijom sa šivaćeg pri¬bora. Nakraju, Perihan sjede na stolicu i poče prišivati otpalo dugme na ko¬šulji, koju je držala u rukama. Refik se sjeti da se jutros posvađao sa Perihan zbog tog otpalog dugmeta. Pomisli o tome da Perihan još uvijek nije prisila to dugme koje je prouzrokovalo prepirku, da je košulju opet uzela u ruke. Potom zaključujući da neće moći čitati, baci novine i poče gledati Perihan. Perihan osjeti da je muž gleda. Podiže oči sa košulje: "Hoćeš li leći?", upita. "Sada?", uzvrati Refik pitanjem i pogleda na sat; uskoro će pola deset. "Ne, neću leći. Izići ću malo u šetnju. Ne osjećam se dobro." O tome nije ranije mislio, rekao je zato što mu je došlo navrh jezika, ali se ne pomjeri s mjesta. Posmatrao je tanke Perihanine prste koji su držali iglu, bijelu šaku koja se dizala i spuštala. Bio je svjestan da se dan nije završio, na¬slućivao je da se nešto treba dogoditi da bi se okončao; to je čekao. Zaustavi se očekujući to nešto nedefinirano. Nastupi dugi tajac, pa Refik progovori: "Danas sam išao onoj Guler-hanumi. Priređuju neku zabavu, pozivaju i nas". Perihan zubima presječe konac i podiže glavu: "Dobro, eto, ići ćemo!" "Ići ćemo? Sta ćemo raditi tamo?" "Zašto? Ići ćemo da se zabavimo!" "Ne, ne! Sta mi tamo imamo tražiti?" "Zašto? Ništa ne radimo! Ako ništa, barem ćemo vidjeti malo ljudskih lica!" "Ne, draga! A pogotovo ne lica tih ljudi! Ne dopadaju mi se ti ljudi. Onaj Sait Nedimbeg! Šta predstavlja ono njegovo lakrdijašenje one noći... Pašin sin koji pati, maškara koja govori da mu trgovina predstavlja opterećenje savjesti. Ako mu je otac paša, djed njegovog oca je čobanin! Potom, ona njegova sestra sveznalica... Ima nečeg ružnog u njima! Nećemo ići!" "Ali, ja želim ići...", reče Perihan; izgledala je odlučno. "Zabavni ljudi... Dozlogrdilo mi je stalno sjediti u kući!" "Zabavni, ha?", povika Refik i poče imitirati Sait Nedim-bega. "Evropa, ah, Evropa...! Molim vas lijepo! Molim vas! Ah, zahvaljujemo se! Ah, Pariz! Vah, moj otac je bio paša! Of, jadan ja!", kreveljio se uz feminizirane pokrete, kakve nije vidio kod Sait-bega, prosipao poljupce kao da žene ljubi u ruke. Perihan prasnu u nervozan smijeh. "Ovo je sličnije tebi nego Sait-begu", pa ona poče sa imitiranjem: "Off, bolestan sam! Ah, dosadno mi je! Vah, neću ići u kancelariju!", pa prestade imitirati: "Želim otići tamo zabaviti se", dodade sa maloprijašnjom odluč-nošću, pa se okrenu djetetu u krevetiću: "Eto, i nju smo probudili!" "Znači, tako misliš o meni", povika Refik. Nije mogao razmišljati niočemu; osim Perihaninog imitiranja, ništa dru¬go mu nije naumpadalo." Znači, tako misliš o meni!" "Ja želim ići na tu zabavu", reče Perihan. Refik shvati da je to Perihan izgovorila iz inata, da bi zaštitila svoje do¬stojanstvo, ali povika:

Page 151 / 366

"To je sve ono što si do sad tražila - zabava... Ne zašivaš čak ni dugme košulje, stalno misliš na zabavu!" Vidjevši da je Perihan zauzeta djetetom, nastojeći izgledati kao da nije pod utiskom, još više se prodera: "Ti si glupa, površna, jadno stvorenje!", a kad vidje da se Perihan okre¬nula i kako ga gleda, opet povika: "Ti si jedno, plitko, glupo i beskorisno stvorenje, razumiješ li?! Nikad me nisi shvatala, niti si pokušavala shvatiti!" Perihan zabrinuto pogleda Refika, kao da gleda bolesnika. Refik iziđe i zalupi vratima. Malo zastade pred vratima očekujući glas iz sobe, ali ništa ne ču. Spusti se u radnu sobu. Tu ponovo pokuša čitati knjigu koju je čitao. Prisiljavajući se, držeći pod kontrolom svaki svoj pokret, svaku svoju gestikulaciju, želio je gledati, čitati i razumjeti Rousseauove Ispovijesti, ali, mimo ponavljanja istih rečenica, ništa nije uspijevao. Ustade i pripali cigaretu. Primijeti da mu ruka drhti. Pušeći, ushoda se po sobi. Razmišljao je o onome što je izgovorio, o Perihaninom imitiranju. Da mu je neko ranije rekao da će se njegova supruga ovako sprdati s njim i da će on izgovoriti toliko životinjske i grube riječi, ne bi mu povjerovao; rekao bi da se tako nešto događa u brakovima slabih i nemoralnih ljudi. To je bilo ono što da je najviše iznenađivalo: Kako je u njegov život ušlo nešto što je moguće u životima slabih ljudi? "Kako se to dogodilo? Šta rekoh onoj raspuštenici, šta rekoh Perihani", promrmlja, ali nije bio listanju o tome detaljno razmišljati i shvatiti. U grlu mu je zastao gnjev poput pesnice. Gnjev je bio prepreka da bi o bilo čemu razmišljao, u njemu je narastao osjećaj katastrofe, želio je nešto učiniti. Hodajući po sobi, udari o sto, prevrnu pepeljaru na ivici stola, nastoja uspostaviti kontrolu nad živcima, zaustaviti drhtanje ruke. Iziđe iz sobe. Ne želeći razmišljati, uspentra se uza stepenice. Uđe u sobu kao pijan. Perihan je sjedila na ivici kreveta i plakala. Plakalo je i dijete. "Nikad me nisi shvatala! Nikad se nisi interesirala za mene!" Grubim pokretom otvori ormar i poče bacati na krevet svoje žakete, džempere, čarape. Htio je da Perihan vidi ono što radi, ali ona je rukama pokrila lice i plakala. "Nikad me nisi shvatala!", povika još jednom, ali glas mu je bio utišan kao da se guši. "Ne mogu više ostati u ovoj kući, odlazim!", dodade nabrzinu. "Moj Bože, moj Bože, ta šta sam ja uradila?", reče Perihan. U kofer, koji je izvadio iz ormara, naguravao je gaće, čarape... "Nikad me nisi shvatala!", ponavljao je povremeno, pa zastade. "Eee, kud ću ići", pomi¬sli i dode mu da zagrli Perihan, ali se uplaši. "Ja više ne mogu ostati u ovoj kući", reče opet. Ponovi to nekoliko puta, kao da je sam sebe želio uvjeriti u to, zatvori kofer, iz ladice pokupi sav svoj novac i iziđe iz sobe bojeći se pogledati Perihani u lice. Spusti se niz stepenište, uđe u radnu sobu i ugura u kofer bilježnice i knjige koje su bile na stolu. To mu se učini nedovoljnim, pa po¬gleda na police s knjigama. Uze još nekoliko knjiga. Htjede uzeti još, ali ih nije uspio utrpati u kofer, rasrdi se na samog sebe, zgrabi kofer i iziđe. Brzo se spusti niz stepenice. U dnevnom boravku je svirao radio. Nermin je ćaskala sa majkom, Osman je pušio. Odlučnim i brzim koracima Refik ode do sredine sobe i spusti kofer. Nastade tajac. Osman se podiže. "Sta se dogodilo?", upita. "Sta se događa?" "Odlazim", reče Refik.

Page 152 / 366

Situacija je bila veoma mučna. Nije znao kako će se izvući iz svega toga; stajao je tako. Srdio se na njih zato što odmah nisu uspjeli shvatiti, zato što su htjeli biti ubijeđeni da bi shvatili. "Sta se događa?", upita Nigan-hanuma. "Posvađao sam se sa Perihan", reče Refik gledajući Osmana. "Eee, zar se zato pakuje kofer i ide iz kuće?!", prekori ga Osman. "Veče¬ras spavaj dolje. Ti pređi u moju sobu, a neka Nermin iziđe gore." "Ne, ne", reče Refik. "Ionako se ne osjećam dobro!" "Kud ćeš ići, kud?!", povika Nigan-hanuma kao da će zaplakati; bio je to glas naviknut na nevolju, koji se pripremio na to. Refik je bio zbunjen, nije mogao ništa reći. Iz sedefne sobe iziđoše Ajša i unučad. Sa zanimanjem su gledali ono što se događalo. Osman se okrenu prema Nermin. "Hajde, ti spremi djecu u krevet", reče. Gledajući Ajšu, podsjeti je da treba ići nasprat. Nermin i djeca iziđoše. Nigan-hanuma poče plakati. "Znala sam, znala sam", reče. "Mama, stanite, da vidimo šta se događa", reče Osman. "Šta se sad ima oplakivati, pa se okrenu Refiku: "Zašto si se posvađao sa Perihan? Vidi, greška je možda tvoja. Malo si čudan ovih dana". Refik ne odgovori. Okrenu se majci. "Mama draga, ne plačite", reče. Osman shvati da je rekao nešto što nije trebao reći. "Dođi ovamo i sjedi, za ime Boga!", reče. "Ne, odoh!", odgovori Refik. "Ništa ne razumijem! Ništa ne razumijem", reče Osman. Refik je još uvijek stajao pokraj kofera, koji je spustio na pod. Nije mogao uzeti kofer u ruke i izići, a niti sjesti pokraj majke. Svana je dopirao šum stabala koja su škripala pod sve jačim lodosom. Povremeno su se nadimala stakla prozora koji gleda na dvorište; iskrivljavala se i kvarila slika sobe koja je udarala u tamna stakla. "Nigdje ne možeš ići. Kud ćeš po ovoj oluji?", reče iznenada Nigan-ha¬numa, ali je beznadežno govorila ono što ničemu nije koristilo, osim što je povećalo tragičnu atmosferu. "Ići ću, ići ću!", uzvrati Refik, a pomisli: "Perihan će se, ako Bog da, do¬sjetiti da siđe". Osman zakorači dva puta i priđe Refiku. Nastojeći načiniti blagonaklo¬nu gestu, stavi ruku bratu na rame, ali je to bila veoma neprikladna gesta. "Zaista, kud ćeš?" Refik je na ramenu osjećao ruku svoga brata: "Idem Omeru!" "Omeru? Je li Omer došao u Istanbul?" "Ne, nije!" Osman povuče ruku: "Kažeš li to da ćeš ići u..., onaj? Gdje je ono gradilište željeznice...? Ka¬žeš da ćeš tamo ići?" "Da, tamo idem", uzvrati Refik, a ni on nije htio izgovoriti riječ Kemah. "Eto, dogodilo se", pomisli. Uze kofer sa poda: "Mama, ja odlazim!", i pocrvenje nastojeći izgledati sretan i smiren. "Od¬lazim, vratit ću se za mjesec", reče. "Za ime Boga, šta se sad ima oplaldvati? Doći ću, rekoh, za mjesec. Stanite da vas poljubim..."

Page 153 / 366

Spusti kofer, zagrli majku i poljubi je u obraze. Potom na trenutak bi neodlučan te je poljubi u ruku; i odmah se pokaja. Ljubljenje ruke bilo je nešto što je priličilo velikim, pompeznim, patetičnim ceremonijama. Sad je i sam dokazao da se tamo dogodilo nešto ozbiljno. "Kud ćeš?", upita Nigan-hanuma. "Otići ću u neki hotel", odgovori Refik. "Vi ne ustajte, molim vas, ne¬mojte ustajati." "Ideš u hotel?", upita Nigan-hanuma, ali Refik je zgrabio kofer i izišao. Čuo je kako njegova majka još jednom pita Osmana: "Ide u hotel?" Osman je došao do vrata. "Ne postupaš ispravno, ne postupaš ispravno", reče. "Telefoniraj mi sutra u kancelariju. Pa, nećeš valjda odmah krenuti na put...? Malo razmisli...", potom mu nabreknu damar starijeg brata te oštro dodade: "Opameti se!" "Telefonirat ću ti sutra", reče Refik i iziđe. Zazveča zvono na kapiji. Bila je oluja, ali Nišantaš je bio miran. Stabla su brujala. Nije bilo onoga mirisa algi i mora. Nije bilo ni gužve i užurbanosti s početka večeri. Oluja je titrala mirna svjetla Nišantaša, u zraku su se rasipali i nestajali spokojstvo i poredak koji su se širili kroz prozore.

5. Rastignacova soba "Da si još malo zakasnio, zatekla bi te noć", reče Omer. "Da", uzvrati Refik. Na njemu se još osjećalo uzbuđenje putovanja. "Uopće nisam pretpo¬stavljao da će toliko trajati četrdeset kilometara." Potom poče prepričavati svoje trodnevno putovanje. Iz Ankare je u Sivas došao vozom. U Sivasu je ušao u erzindžanski autobus; nakon ovog avanturističkog putovanja, koji je trajao čitav dan, sinoć je prenoćio u Erzindžanu, a jutros je krenuo na ovo četrdesetkilometarsko putovanje od Erzindžana do Alpa, koje je trajalo pola dana. Prošlo je pola sata otkako je stigao, skinuo je sniježni kaput, sjeo pokraj velike peći u baraci, ali je Omer osjećao da iz njegovog mršavog tijela još uvijek izbija studen. Mora da se istočna studen prilično dobro uvukla u ovo krhko nišantaško tijelo. "Izgleda da ti je hladno", reče Omer. "Hladno mi je, ali nije previše." "Uskoro ćemo jesti. Pojest ćeš čorbu i to će te zgrijati. Ali, da ti prvo pokažem ovo ovdje." Ustadoše zajedno. Omer otvori prva vrata,. "Ovdje je zahod", reče mijenjajući glas i govoreći poput stanodavca koji svoju kuću kiridžiji želi prikazati lijepom. "Ala turka je, ali već ćeš se snaći; ala turka zahod ima i na donjem spratu vaše kuće na Nišantašu... za sluge i kućne pomoćnice." "Ali, i moj otac je koristio taj zahod", reče Refik kao da se izvinjavao. "Osim toga, kad su uzeli kuću, tamo je bio ala franga zahod. Otac ga je kasnije preuredio." "Bila mi je to neumjesna šala ", pomisli Omer, pa se prisjeti: "Veoma mi je žao zbog tvog oca", reče. Nastade tišina. Kao da se tamo ima nešto vidjeti, i dalje su gledali u hlad¬no zahodsko kamenje. "Bašun sagolsun", reče Omer i zagrli Refika. "Drago mi je što si došao. Obradovao sam se kad sam dobio tvoj telegraf, nisam mogao povjerova¬ti. Veoma sam se obradovao", ali

Page 154 / 366

se sam sebi učini pretjerano ganutim, pa okrenu lice od Refikovog pogleda: "Stani da ti pokažem sobu!" Otvori vrata pokraj zahoda; bila je to velika i potpuno prazna soba. Kroz mali prozor se vidio snijeg koji je napolju prolijetao. "Prevelika je, čovječe", reče Refik. "Još je i veoma hladna!" "Da, zagrijavanje je problem. Mislio sam da bi želio veliku sobu. Pošto se jedino u tunelima može raditi, barake zimi budu prazne... Pogledaj, ako hoćeš, i moju sobu. Ali ne znam možeš li tamo naći kutak za čitanje", pa otvori vrata svoje sobe smiješeći se. Refik bojažljivo zakorači. Omer je iza njega posmatrao svoju sobu. Raz¬mišljajući o tome šta Refik vidi u sobi, pažljivo pogleda na stvari, na čije je postojanje, naviknut, zaboravio: krevet, nekoliko praznih madraca sa opru-gama, sto na kome su bili papiri nacrta i računa, kabasti ormar, velika peć čiji se sulinar mota po cijeloj sobi, cigarete koje se suše na malom stolu, novine zagurane po ivicama prozora; stara i prljava soba s drvenim podom. "Ovdje je bolje", reče Refik. "Toplije je!" "Smjesti se ovdje, ako hoćeš." "Da ti neću smetati." "Sta kažeš...?! Bit će bolje, a možemo i razgovarati do besvijesti!" "Pa, razgovarat ćemo", uzvrati Refik. "Ima mnogo toga za razgovor!" Omer potrdi. "Ima li mnogo toga", pomisli. "Već sam postao obespo-kojen. Zašto je došao...? Ali, obradovao sam se što je došao. Pričat ćemo... Tačno, pričat ćemo, pričat ćemo!" Okrenu se prema Refiku, koji je još uvijek osmatrao sobu: "Eee, pa kako si, opet da čujem", reče, ali se pomete primjećujući da je to izgovorio veoma čudnim tonom. "Dobro sam, eto", uzvrati Refik. I on je izgledao zbunjeno. Lice mu je bilo bijelo, mršavo i izgubilo za-obljenost. Ni u njegovim pogledima se nisu nazirali mir i sigurnost sreće, kao što je to bilo nekad. Na njemu je ponajviše bilo sumnjičavosti čovjeka koji se hrvao sa nespokojstvima i zebnjama, ali u njegovim pogledima Omer je vidio svojevrsnu dobronamjernost, koja je sve omekšavala i opuštala. Bila je to uobičajena Refikova dobronamjernost. Povrh toga, sad je, poslije duge razdvojenosti, bila još jača; rastjerujući sve što se bilo nataložilo, blistavo je svijetlila prijateljstvu. "Dobro je što si došao, dobro je što si došao", reče Omer. Sad je Refik bio osjećao dosadu od pretjerane ganutosti. "Da donesem kofer i da se smjestim", reče izlazeći iz sobe. Omer pažljivo pogleda po svojoj sobi. "Dvije godine sam ovdje", pomi¬sli. Refik unese u sobu kofer. Omer se nastojao osmjehnuti. Potom povuče, pomirisa i osjeti da je prljavo jedno od šilteta koja su, presavijena ijedna na drugom, bila na madracu sa oprugama. Pogleda drugo, opet osjeti isti smrad, izvuče treće i upita Refika gdje će spavati. Refik je bio neodlučan. Poput tek vjenčanih, koji namještaju kuću, ponašali su se kao da temeljito planiraju uređenje sobe u baraci. Potom su prostrli šilte. I čaršaf. Jedan jorgan bio je i viška. I to su prostrli. "Koliko godina smo mi prijatelji", pomisli Omer. Čulo se pucketanje peći. "Deset godina. Ionako sam sad zaboravio, zaboravljam i ono nešto ružno što nazivam pohlepom..." Udahnu miris Istanbula koji iziđe iz kofera koji Refik otvori. Osmotri knjige i stvari iz kofera. Sjede na ivicu kreveta i, pripaljajući cigaretu, poče posmatrati Refika, koji je praznio kofer i stvari stavljao na mali sanduk. Iznenađen, Omer odjednom shvati da Refika doživljava kao stranca. Kako god čovjek

Page 155 / 366

zbunjeno gleda u noge kad na ulici ugleda kako hoda kasapin kojeg je navikao godinama viđati ga iza pulta, Omer je isto tako gledao u Refika, kojeg nije viđao na drugim mjesti¬ma mimo Nišantaša, inžinjerske škole, Istanbula. "Sta da sam bio?", zapita se uznemireno kao da pred njim nije Refik, a kao da je i sam u neko drugom okruženju, neki drugi čovjek. "Sta sam mogao raditi nakon povratka iz En¬gleske?" Ono što je neprestano nabrajao dvije godine, poče ponovo brojati savijajući prste jedan po jedan: "Univerzitet, inžinjerska firma, malo građe¬vinarstvo, život u Istanbulu..." Razbijesni na samog sebe: "Nijedno", promr¬mlja. "Onda sam upravu!" Refik se okrenu i upita: "Stvarno, a kako je Nazli?" "Dobro. Proljetos i ljetos sam nekoliko puta išao u Ankaru da je vidim. Sad se dopisujemo", pa, želeći se povjeriti, dodade: "Dopisujemo se, ali sve više ponestaje onoga što bi se pisalo. Ona meni piše o svom svakidašnjem životu, a ja njoj pišem o svojoj svakodnevici... A koji je smisao toga?" Refik se osmjehnu. Kao da je njegov pogled govorio: "Koji je smisao toga? Smisao toga je da je dopisivanje vjerenika nešto lijepo! Zašto to pi¬tati?" "Kako je Perihan?" "Dobro." "Stvarno, nisi mi nikako spominjao kćerku. Zove se Melek, zar ne?" "Da." "Kako izgleda?" "Kao melek, ali će možda biti malo pokrupna", reče Refik. "Ko se sjetio tog imena?" "Ja", odgovori Refik. "Ako ćeš pravo, uvijek sam želio imati kćerku poput meleka!", pa odloži ispražnjeni kofer i ispruži se na krevet. I Omer je ležao. Pušio je, gledao u tavan i nastojao se naslađivati trenut¬kom tog prvog susreta čije je posljednje fragmente preživljavao. Uskoro će se okončati i posljednji treptaji bratstva i prijateljstva koje se rasplamsalo poslije dugo vremena. Ovdje će nestati osjećaja ortakluka, koji su dijelili razgovo-rom iz kreveta u krevet, kao dvojica vojnika u dvospratnom krevetu, dvojica učenika u spavaonici. Namjesto toga će se ukorijeniti rezerviranost dvojice odraslih ljudi čiji su se životi sudarili, koji sude jedan drugome... "Želio sam imati kćerku kao melek", reče Refik ponovno i prasnu u bo¬lesno nervozan smijeh. Omer se zbuni. Bilo je to nešto sasvim neočekivano, što nije bio navikao od Refika. "Zaboga, izgledaš veoma nervozan", reče. "Umoran sam! Toliko dana sam na putu..." "Odspavaj malo ako hoćeš. Jest ćemo za jedan sat. Bilo bi dobro da od¬spavaš." "Ne, ne... Ionako ću ovdje isuviše spavati čitav mjesec... Da sad priča-mo. "Namjeravaš ostati mjesec?" "Mjesec, da... Otišao sam od kuće na jedan mjesec!" "Otišao je od kuće na jedan mjesec", pomisli Omer. "Izišao je na mjesec i došao ovamo. Tu će ležati, čitati knjige koje je donio, širit će svoj uobiča¬jeni sretni i uravnoteženi duh, a ja ću opet početi misliti da sam pohlepni, strastveni, onespokojeni i zli tip... Lahko je izgledati čestit ne miješajući se niušta, izgledati sretan i moralan! Ali, sad i on izgleda nervozno... Opet sam počeo razmišljati! Da bar pročitam te novine što je donio... Dok se ovdje bavim osvajanjem, dok nastojim zaraditi novac, da vidim šta se to događa u svijetu..."Ne može se reći da je baš bio neobaviješten o zbivanjima u svijetu. Nijemac inžinjer je imao jak radio, koji je hvatao cijelu Evropu. Omer bi po¬vremeno išao kod njega i slušao, ali sasvim su drugo friške domaće novine iz Ankare. «Saopćenje premijera

Page 156 / 366

Dželala Bajara: Vlada krči put novim zakoni¬ma... U Haraju francuska i sirijska... Kralj Faruk u posjeti Turskoj... Kritični dani u Evropi... Na Hitlerov ultimatum Austrija... Staljin kaže da kreće u protunapad...» Htjede još čitati, ali odloži novine. "Šta Refik radi?", pomisli. Ponovo shvati da se Refikovo prisustvo sasvim uvuklo u njegovu svijest. Po-lahko podižući glavu sa jastuka, vidje mrlju na krevetu na drugoj strani sobe. "Dobro", pomisli. "Mjesec dana ću biti uznemiren... Mjesec dana će po meni šetati ispitivački pogledi tog sretnog, ali suptilnog i smotrenog čovjeka! Da barem budem ja taj koji će početi!" Podižući glavu koja je ponovo pala na jastuk, upita: "Dobro, dobro, još? Sta si još uradio otkako te nisam vidio?" "Ma, pusti sada!", odgovori Refik. "Ti meni ispričaj svoj ovdašnji ži-vot... "Ovdašnji život?" "Kako živiš, o tunelu, šta radiš u vremenu izvan posla, o ljudima. Svoj život, eto!" "Smračilo se... Kad se smrači, ovdje jedemo, palimo petrolejke. Pisao sam ti. Sa mnom rade dvojica inžinjera koji su četiri razreda mlađi od nas... Oni malo igraju karata... Pišpila ili remija. Ima onaj Hadžija, kojeg sam spominjao... Pravi jelo, sređuje i čisti baraku, pere veš, trčkara za sitnim poslovima... Ove zime su nas četverica u ovoj ogromnoj baraci. Zapravo, veliko gradilište je na putu za Kemah, dva kilometra prema zapadu...Tamo su veliki stanovi, Nijemac inžinjer i agregat. Ja povremeno idem kod njega na ćaskanje... Onda ionako dođe vrijeme za spavanje... Večeri tako prori¬ču. Vrijeme prolazi veoma sporo i veoma naporno... Pada snijeg... Ujutro pogledaš kroz prozor i ne ustaje ti se... Pušim... Povremeno se napijemo... Tako... To je ovdašnji život. Uskoro ćemo ustati i pojesti čorbu... A ovo je Rastignacova, osvajačeva soba... Hajde, diži se, idemo na čorbu! Poslije ćeš mirno zaspati!" 26. Jutro prvog dana Refik je čuo korake po drvenom podu. Neko otvori vratica peći i poče uba¬civati drva, ali zvuk otvorenih vratica i drvenog poda nisu mu bili poznati. Otvori oči i shvati: bio je ovdje, bio je u baraci gradilišta između Kemaha i Erzindžana. Vani ugleda sniježne vrhove. "Hah, jesi li se probudio?", upita Omer. "Jesam li te to ja probudio?" "Ne, ionako sam bio budan", uzvrati Refik i, protežući se lagodnošću spo¬kojnog čovjeka koji je zadovoljan životom i svojim stanjem, zijevnu. "Već sam pronašao svoju ravnotežu", pomisli i sjeti se da je sanjao. U snu su Niganhanuma i Dževdet-beg ružili Perihan: "Ti si pustila da dijete po¬bjegne!", govorili su, a Perihan se biciklom vozila trgom na Nišantašu i ne¬prestano se smijala. "Niko se ne smije ljutiti na Refika. Volimo ga svi mi", govorila je. On ih je, iza avlijskog zida, tajno posmatrao i radovao se. "Jesi li dobro spavao?" "Da. Dobro sam spavao. Kao bomba sam." Refik se protegnu i naglo ustade iz kreveta. Pomisli da soba nije hladna kako je očekivao. Pogleda na sat: pola osam. "Spavao sam dvanaest sati!" Baš kad htjede Omeru reći da je spavao dubokim snom, sjeti se da se jednom probudio i čuo zavijanje vukova. Rekao je to Omeru dok se odijevao, a Omer mu reče da u okolini ima mnogo vukova, da je po noći opasno izlaziti bez oružja, i iziđe. Refik uze pribor za brijanje. U jednom uglu

Page 157 / 366

sobe bilo je ogledalo. Stade ispred ogleda¬la sa tasom vode koju je donio iz hladnog zahoda. Lice mu se učini blijedim i nezdravim, ali nije bilo neveselo i sumorno. Dok se brijao novim priborom za brijanje koji je, nakon što je napustio kuću, prekjučer kupio na Bejogluu, pomisli da se osjeća uravnoteženo, sretno i opušteno. "Jučer sam bio malo nervozan, sad sam dobro", pomisli gledajući svoje okruglo, bijelo lice i mo¬drice ispod očiju. S uživanjem završi brijanje, nestrpljiv da se što prije baci vani, pod blistavo i plavo nebo, nestrpljiv da se osjeti slobodnim, širokim, da živi i obavi ono što treba obaviti. Potom uđe u široku srednju sobu, koja ima ulogu sofe, gdje se jučer susreo sa Omerom. Na velikom stolu nasred sobe postavljena je sofra za doručak. Omer je sjedio najednom kraju i jeo kruh. Ugledavši Refika, pokaza na mladiće koji su sjedili sa dviju strana stola. "Hah, dođe, eto", reče, a usta su mu bila puna. "I on je sa odsjeka građe¬vine. I on će, kao što sam ja, biti vaš stariji brat!" Nastade smješkanje. Refik se upozna sa mladićima sa kojima se, zbog toga što je rano legao, sinoć nije upoznao. Visoki i tamnoputi zvao se Salih. Drugi, debeli, bio je Enver. Na stolu su bili sir, džem i kajmak. U čajniku na peći pario se čaj. Refik uze čaj i sjede za sto. Jedan od mladića, Salih, reče kako se sjeća Refikovog lica. Refik kao da osjeti ponos i, shvatajući da treba nešto reći, upita Saliha jesu li se upisali u školu one godine kad je Munib-beg otišao u penziju. Potom se sjeti i drugih profesora. Isti profesor im je držao nastavu o željeznici. Omer reče Refiku da će obnoviti svoje znanje, ali Refik mu naglasi da ne ostaje dugo i da se toliko udaljio od ovog posla da se ničega neće moći sjetiti ako ostane i duže. "Ja sam mislio da ste vi došli raditi", reče debeli inžinjer Enver, a Refik je ponovo uzimao čaj. "Aaa, ne, ne!", uzvrati Refik. "Ja se ne bavim inžinjerstvom nego trgo¬vinom. Ovamo sam došao na jednomjesečni odmor!", pa zašuti nekoliko sekundi i dodade: "Pobjegao sam od Istanbula, od grada, odmarat ću se!" "Radi toga svi idu u Evropu!", reče oštro Enver, pa se zastidi i ustade iza stola, a za njim i Salih. "Mislili su da ćeš i ti raditi", smiješeći se reče Omer nakon što mladići iziđoše. "Sa njima sam napravio dobar sporazum. Ne rade za platu nego za udio. Mislili su da ćeš i ti biti ortak i uplašili su se", pa prasnu u smijeh, ali nije djelovao naročito simpatično. "Dobro, kako ti se čine?" Refik se sjeti Muhidina. "Dobri momci", reče Omer ne čekajući Refikov odgovor. "Obojica su kao otrov! Navodno su bili najbolji učenici u razredu, a novac im treba!" Omer se smješkao poput sposobnog gazde, što Refik ranije nije vidio kod njega. "Izgledaju kao dobri momci", reče Refik i ustade da bi uzeo još jedan čaj. "Hoćeš li i ti?", upita Omera. "Još jedan čaj, ha?", reče Omer i protegnu se. "Eh, hoću, popit ću", doda¬de zijevajući; zijevnu još jednom. Refik napuni šoljice i sjede za sto. "Kako je vani lijepo sunce!", reče. "Jaa! Ovakvog sunca u februaru nema čak ni u Istanbulu!" Zajedno su gledali kroz prozor. Zrake su padale nakraj stola. Refik uze još malo kajmaka. "Lijep kajmak, zar ne?", upita Omer, pa iznenađeno progunđa: "Aa, ti si se obrijao!? Herr Rudolph će se veoma iznenaditi i naljutiti. Nisam ti spominjao herr Rudolpha, zar ne? Ići

Page 158 / 366

ćemo večeras. Obradovat će se kad te vidi... Nijemac koji dobro govori turski. Šesnaest godina je u Turskoj. Ra¬dio je i na trasi Samsun - Sivas... Ljuti se na one koji se nepotrebno briju. Protivi se disciplini". Otvoriše se vrata iza Refikovih leđa i uđe Hadžija. Refik se jučer upo¬znao sa njim; smiren i jednostavan čovjek. Ne rekavši ništa, iziđe. Kad kroz prozor vidje starca kako polahko ide po snijegu, i Refik htjede izići. Baš kad je ustajao, Omer kaza: "Sjedi i ispuši tu prvu jutarnju cigaretu. Poslije ćemo zajedno otići do tunela. Ja imam posla. Ti se sam vrati. Prošetat ćeš se i razgledati okolinu!" Zajedno su ispušili cigarete. Nisu ništa pričali. Refik pogleda napolje, u nebo i planine koje su mamile. Kad iziđe, zaslijepi ga sunce koje se presijavalo na snijegu. Bila je to oštra, ali mirna svjetlost kakvu dosad nije vidio. Glavu nije mogao previše zadizati, nastojao se naviknuti na svjetlost, na čudan sjaj koji mu je ispunjavao oči i svijest. Zrak je bio hladan, ali nije to bila nemilosrdna studen koja se uvlačila u kosti. Bilo je to nešto što čovjeka čini krepkim, što ga opominje da treba biti energičan i odlučan. Zajedno su krenuli prema tunelu. Refik nije čuo ništa drugo osim škripe snijega pod nogama. Penjali su se blagom uzbrdicom. Po¬lahko navikavajući oči na svjetlost, Refik podiže glavu. Gore je bilo kristalno čisto, široko, blistavo nebo, koje je sve okruživalo; plavo, nepomično i duboko nebo. "Možda sam došao radi ovoga?", pomisli. "Kao da ova svjetlost, ovo nebo spaja nešto što u mom razumu stoji nesređeno, nepovezano, u komadi¬ćima. Smirujem se i osjećam spokojstvo. Spokojstvo!" Gledao je brdašce koje se uzdizalo isred njega, barake koje su ostale dolje lijevo i rijeku u daljini te slušao Omera; govorio mu je o onome što vidi. Smješkajući se povremeno, Omer je davao napomene, a para koja mu je izlazila na usta dugo se, bez gu¬bljenja, zadržavala ispred nosa. Velike i široke barake koje su se vidjele bile su radničke barake. Omer je govorio da oni rade u dvije smjene po dvanaest sati dnevno, da su barake i kreveti uvijek puni. Osjećajući da se u njemu ponovo budi želja da nešto uradi, Refik je posmatrao vijuganje rijeke u daljini, litice koje prema tunelu postaju sve strmije, ravnice prekrivene snijegom i priklije-štene medu liticama. U tunel su ušli kroz otvor od rijeke. Vladala je povećana buka ljudi i mašina. Unutrašnjost tunela bila je vlažna. Osjećao se miris budi i vlaž¬ne zemlje. Od ulaza prema unutra počelo se sa zidanjem. Radnike koji su ga pratili, Omer je gledao krajem oka; jednog majstora, klesara ili stolara kalufara, pozdravio je krajem usne i blagim pokretom glave, a potom je s ushićenjem objašnjavao Refiku: 'Ovi majstori zidari su sa Crnog mora, a ovi radnici koji rade na poslovima iskopavanja su iz Ispira'. Izlazio je usko-tračni vagon natovaren zemljom i kamenjem. Tunel je dug šesto metara. Sa obje strane je iskopano po dvjesta metara. Na drugoj strani su naišli na stijenu; iskrsnuo je problem. Po zidovima su gorjele karabitne lampe. Omer je naručio agregat, ali još nije stigao. Do početka septembra moraju završiti sve zidove, pripremiti sve za polaganje tračnica i predati tunel. Iznutra je dopirala buka dubinskog bušenja kamena. U podnevnoj pauzi bit će postav¬ljen. Buše se ležišta za dinamit, a kamenje, koje se dinamit rasparčao jučer, tovari se u vagone, klesari klešu kamenje, stolari prave kalufe, tunel bruji... Omer je išao pozdravljajući se, povremeno se zaustavljajući i razmjenjuju¬ći po nekoliko riječi sa majstorima, a Refik je slušao što on priča. Kad su došli do mjesta gdje se pravi ležište gdje će u podne biti postavljen dinamit, Omer nešto popriča sa jednim majstorom. Potom se vrati. Iziđoše iz tunela u kome je brujalo kao u krateru i dođoše pod mirno nebo. Sunce je i dalje svjetlucalo na snijegu.

Page 159 / 366

"Ja ću ići i na drugi ulaz", reče Omer. "Dođi i ti, vidjet ćeš i druga gradi¬lišta, velike tunele i mostove." Priđe im sredovječan čovjek sa kačketom u ruci. "Ne može, ne može! Ostavi gospodina na miru!", reče jedan iza njega kad se pripremao nešto reći. Čovjek sa kačketom se zbuni, potom skupi hrabrost i poče nešto govo¬riti. "Šta ja da radim, idi popričaj sa kalfom?!", kaza Omer nabrzinu, pa se okrenu Refiku nakon što načini nekoliko koraka. "Ima ih pet-šest. Dolaze sa sela i traže posao. Još izaberu poslovođu poput ovoga, zatim obilaze gra¬dilište po gradilište... Vidi, vidi! Veliko gradilište je, zapravo, tamo! U tom Kerim Nadži-begovom tunelu radi hiljadu i dvjesta radnika." Išli su oko stjenovitog brda kroz koji je bušen tunel prateći luk koji je ocrtavala vijugava rijeka. Na obali rijeke bile su barake, veće od onih koje su maločas vidjeli. Malo dalje, vidjele su se bakalnica, kafana, male barake u kojima su radili državni nadzornici i nastambe stranih inžinjera. Sve to, sa svim svojim jasnim i čitkim linijama, svjetlucalo je čistim površinama ispod prostranog i dubokog neba i između velikih planina. Sve je, u besprimije-snoj svjetlosti, koja se širila na sve strane, izgledalo mirno i skromno. I ljudi su bili skromni; drukčiji i nisu mogli biti u ovoj svjetlosti. Refik ih je vidio odozgo; vrzmali su se oko baraka, išli u bakalnicu, sjedili, pušili, prenosili nešto, penjali se uz brdo, jednolično se kretali u snijegu poput mrava. "Ti ih, zapravo, trebaš vidjeti u vrijeme popodnevne pauze", reče Omer. "Nastane gurkanje ispred bakalnice. Vrata na kafani nikako se ne zatvara"Ova svjetlost, ova aktivnost", promrmlja Refik. "Dobro, a šta ja radim?" Svijest mu je bila poput čelika, predmeti i pokreti su zauzeli svoja mjesta, stajali su mirno, ali duboko, još dublje, Refik je to znao, postojalo je tala¬sanje; bilo je potrebno nešto drugo, nešto što možda nikad neće moći naći da bi ga se oslobodio. "Neću razmišljati", prošapta i primijeti da su došli do drugog ulaza u tunel. Ovuda mu se nije ulazilo unutra. Rastao se od Omera i krenuo prema baraci. Jedno vrijeme je išao putem kojim je prošao sa Omerom, opet posmatra-jući rijeku, barake i ljude koji su se vrtili. Potom, izdaleka ugledavši baraku, odustade od slijeđenja tragova i poče se spuštati nizbrdo. Načini nekoliko koraka. Kad se zatrpa u snijeg, shvati da je cijela kosina, sve do ravnice u ko¬joj su bile barake, prekrivena mehkim snijegom, da ovaj put od tristotinjak metara mora preći mučeći se, ali se ne htjede vratiti i ići po otvrdlom snijegu. Sunce je dopiralo sa suprotne strane, nije bilo vertikalno, ali je zasljepljivalo. Refik je išao brojeći korake, osjećajući pokrete tijela u svakom koraku. Kad je izišao na ravnicu, na snijeg sa tvrdim ledenim pokrovom, zapazi da je umoran. Bio se zadihao. Okrenu se i pogleda trag koji je ostavio za sobom. Potom krenu prema baraci. Obradova se što mu se tijelo malo umorilo, što mu se znojava košulja prilijepila za tijelo. Pomisli na buku radnika koji su radili u tunelu, alata koji su koristili, na planinu koja je probijana. "I ja želim umoriti svoje tijelo", promrmlja. Išao je prema baraci, osjećao je stid, pravio planove: svako jutro će raditi gimnastiku; ma bio i mali, istopit će taj stomak, koji čovjeka ponižava, otklonit će mlitavost iz svoga tijela, pročitat će sve knjige koje je ponio, nešto će pisati, razmišljat će, kući na Nišantašu će se vratiti zdrav, uravnotežen i sretan kao što je nekad bio. Pred barakom ugleda Hadžiju. Iznio je stolicu na sunce, sjedi i guli krom-pir. Pokraj njega je bio veoma čupav, mlad i razigran čobanski pas. Hadžija je izgleda pričao sa

Page 160 / 366

psom, ali zašuti kad ugleda Refika. Približavajući se baraci, Refik pogleda hadžiji u oči, osmjehnu se. Hadžija je vidio Refikov pogled, ali izraz lica mu se nije mijenjao. Samo jednom klimnu glavom, kao da je mislio: "Vidio sam kako si me prijateljski pogledao!" Kad im se Refik približio, i pas, koji se igrao i skakutao, valjao na snijegu, poprimi ozbiljan izgled; odgovornim i ozbiljnim pogledima osmotri stranca koji je prolazio pokraj njih. Refik uđe u baraku, pogleda kroz prozor. Ugleda psa kako opet razdragano trčkara. Hadžija mu je opet nešta pričao. Postojala je neka bli¬skost koju su formirali između sebe; govorili su da njima pripada ovo nebo i svjetlost, taj komadić dunjaluka koji stoji nepomično. "Sta li Hadžija misli o meni?", zapita se Refik. "Šta ću sad raditi?", pro¬šapta. Čajnik je još stojao na peći. Skinuo je kaput i nalio šoljicu čaja. Sjeo je za sto i počeo piti: "Sta ću sad raditi? Nadisao sam se čistog zraka, prošetao sam, razgledao okolinu, dobro sam. Da odmah počnem čitati knjige." Popio je još jedan čaj i prešao u svoju sobu. Knjige je sinoć, pred spavanje, poredao po sanduku. Uzeo je Reforme i organizaciju sa sanduka i, ozbiljan, sjeo za Omerov radni sto. Čitao je neko vrijeme. Potom shvati da se nije skoncentrirao na knjigu, da razmišlja o dru¬gim stvarima. Podiže glavu sa knjige. "Kako je bilo lijepo vani! Kako je tunel brujao...", mislio je. "Ne može, naravno, svaki dan biti ovakvo sunce... Sta li sad Perihan radi? Koliko je sati? Tek je jedanaest, ali sam ogladnio. Kako izdaleka lijepo izgledaju one barake i rijeka! Zijevam, spava mi se! Ali, ko zna kako je u barakama? Velika je nezaposlenost. Ovo neću moći čitati; da uzmem nešto drugo!" Sa stola uze Rousseauove Ispovijesti i opet sjede za sto. Nastojao se usredotočiti na knjigu i čitati. Otvori dijelove koji su u vezi sa prirodom i životom u polju, koje je najviše volio dok je bio u Istanbulu, ali u njemu se ništa ne pobudi. Razmišljao je o onome što je upravo vidio i poželje opet izići. Još jednom zijevnu i shvati da mu se spava. Ponovo pogleda na sat. Odluči spavati poslije ručka, ali nije bio siguran običava li se ovdje ručak. Postade mu jasno da su dani u Istanbulu sistematično podijeljeni objedima te da se dan odvija u skladu sa tim dijelovima. Zaviri i u ostale Rousseauove knjige. Zapali cigaretu. Poče šetati po sobi. "Radit ću poslije ručka, mnogo ću raditi", pomisli i obradova se misleći da je doista odlučan. 27. Pjesnik na Bejogluu Muhidin iziđe iz tramvaja. Prolazio je ispred javnih zahoda i trebao skrenuti prema trgu. Razmišljao je o tome kako će, gledajući u prolaznike, polahko i veselo skrenuti prema trgu i pušiti, kako će u ustima osjetiti bol cigarete, što, uporedo sa otrovom, pruža užitak, kako će iz kancelarije, u kojoj se po čitav dan bavi građevinskim inžinjerstvom, ići na Bejoglu, kako će šetati Bejoglu-om, s nogu popiti piće, kako će ići u javnu kuću, a potom i u kino. Skrećući prema trgu, bio je raspoložen jer se sve to približavalo. Osjećao je prosto-dušno, čvrsto, postidno i djetinje uzbuđenje. "Kao da sa ocem idem u kino", pomisli. Poručnik Hajdar-beg je bio ekstremni musliman, ali se događalo da, na svoj način, bude popustljiv. Više godina je, otkako je otišao u penziju pa do smrti, sina izvodio na Bejoglu i vodio u kino. "Možda me nije vodio da bi popuštao, već što je to, jednostavno, volio", pomisli Muhidin, ali se ne razveseli. "Poručnik Hajdar-beg je neprijatna tema inžinjeru Muhidinu", promrmlja. Umiri se poslije nekoliko minuta: "To je, eto, voljeni Bejoglu! Ljudska lica u prolazu... Cijeli dan sam to čekao. Voljeni, prljavi, krvavi, izdajnički Bejoglu! Pjesnik sam ja! Pješačim i gledam u lica pocrvenjela od studeni!" Bila je dosljedna martovska studen. Ulicom se povremeno otrgne vjetar i zadiže krajeve kaputa. Ali, više nije bilo žena na trgu. A one koje su i prolazile držale su

Page 161 / 366

muškarce ispod ruke. Muhidina je mrzilo čak da ih i pogleda: lijepa žena uz muškarca nanosila mu je bol. Ali, dok je bio pokraj Aga-džamije, opet je pogledao u jednu. Učinilo mu se da je lijepa; držala je muškarca ispod ruke i išla poslušno i oprezno. Prisjeti se Refika i Perihan. Dođe mu da se nasmije. Osmanov glas je bio čemeran i zbunjen. Od Mu¬hidina je htio izvući informacije o ovoj ludoriji svoga brata, ali Muhidinu se nije dalo da bilo što kaže. Je li mu trebao reći: "Vaš brat želi osmisliti svoj život"? Ili: "Vaš brat se kaje što nije postao pjesnik kao ja, što život nije usmjerio ka nekom cilju, pa to traži!" Mogao je to reći da bi napakostio tom promišljenom trgovcu, mogao je, štaviše, ići i dalje i malo ga posavjetovati, ali nije mu se dalo. Uz to, da mu je rekao: "Kaje se što nije pjesnik", ne bi mogao vidjeti ni zabezeknuto Osmanovo lice i njegov stid što se u porodici pojavio neko ko tako razmišlja. Bilo mu je drago prisjećati se Refikove izjave: "Volio bih biti pjesnik kao ti!" Da je to rekao neko drugi, naprimjer neko ko je na istoj ravni držao poe¬ziju sa rubaijama koje je njegov djed pisao u slobodnom vremenu, Muhidin ne bi obraćao pažnju. U Refikovoj izjavi bilo je očiglednog jadikovanja, a pri svakom prisjećanju Muhidin je shvatao da njegov život izaziva Refikovu ljubomoru i u tome je nalazio utjehu. Morao se tješiti pošto je mislio da je opet ostao izvan života, da je njegovo opet rezultiralo neuspjehom. Proteklo je šest mjeseci, ali njegova knjiga poezije nija naišla ninakakva reagiranja, osim što je u novinama objavljen naizgled dobronamjeran, ali u biti nepri¬jateljski i podmuklo napisan kratki tekst. Kad se sjeti svoje knjige poezije, koje je do sad prodano svega 250 primjeraka, prisjeti se tog dvoličnog i ponižavajućeg teksta i zapita se je li uradio nešto što bi razbijesnilo vremeš¬nog autora teksta, kojeg je jednom vidio u kafani i zaključuje da su njegovo pjesništvo i život doživjeli neuspjeh, a kad naraste ta misao, koju mjesecima nosi u sebi, onda, kao što je to danas, planira izići na Bejoglu... Mart je 1938. godine, ima dvadeset osam godina. Napokon je trebao početi razmišljati o tome hoće li ostati dosljedan svojoj staroj odluci u vezi sa pjesništvom i samoubistvom. "Za dvije godine imat ću trideset", pomisli Muhidin i po navici uđe u ka-fanu u kojoj je stalno pio; na lice nabaci hladan izraz da se ne bi pozdravljao sa onima koje poznaje i prepustio se prostačkim ritualima kafane. Konobar pred njega stavi rakiju i leblebije, koje mu je redovno donosio. Ne dižući glavu ispred sebe, poče piti nabrzinu. Imao je dvadeset osam godina. U poeziji nije postigao ono što je očeki¬vao, ali, opet, mimo Bejoglua nije nalazio drugo utočište. Ali, eto, i Bejogluu se u njemu već sad počeo buditi gađenje. Slušao je ono o čemu je razgova-rano iza njega i za okolnim stolovima. Jedan novinar, kojeg je poznavao po glasu, pričao je kako je nekoj ženi, za koju se iz njegovog pričanja razumije da je bila neko prema kome se ne treba gajiti poštovanje, rekao grubu riječ. "Kako je on nezasit tip, kako je on samo nezasit tip", govorio je neko što je sjedio za istim stolom pričajući o nekom drugom čovjeku. Neko je za stolom iza njega objašnjavao koliko je neki političar, kojeg blisko poznaje, u djetinjstvu bio nešto jadno. Na Bejogluu je, trebao je otići u kakvu skromnu kafanu na Bašiktašu, ali žene nisu bile blizu Bešiktaša. Osim toga, ionako je tamo odlazio da bi se sastao sa pitomcima. Muhidin je završio sa pićem, platio račun. "Ubit ću se u tridesetoj go¬dini", pomisli ustajući iza stola. Baš kad je izlazio, srete se sa vremešnim građevinarom koji je često navraćao u inžinjersku firmu u kojoj je on radio. Starcu, koji ga je gledao toplim izrazom prijateljstva i nije progovarao ništa, srdačno se osmjehnu samo zato što tako treba postupati prema ovakvim starcima. Potom shvati da se, zbog tog navodno probuđenog

Page 162 / 366

osjećaja saža¬ljenja, želi kazniti i prisjeti se kako mu je Omer govorio: "Ti se ne možeš ubiti!" Opet je bio na ulici. Nabrzinu ispijena rakija miješala se sa krvotokom. Prolaze ljudi, a na licima su im se oslikavala raznobojna mrtva svjetla koja su kuljala iz izloga prodavnica, sa osvijetljenih kino-plakata, restoranskih sijalica. "Hoću li se ubiti u tridesetoj godini?" Uđe u sporednu ulicu. Primje¬ćujući da se u njemu budi gađenje i strah, koji mu, prilikom svakog ulaska u ovu ulicu, pale unutricu, išao je misleći o tome da su prljave lokve vode na kaldrmi na kojima su se oslikavala crvena svjetla, da je Bejoglu ružan, da je sam bijedan, jadan, plašljiv i pred propašću. Ugleda trospratnu staru kuću. Na svoj uobičajeno ravnodušan i bezbrižan način, uđe u zgradu kao da ulazi na vrata svoje kuće. Bezizražajno pogleda ženu koja mu otvori vrata, pope se uz stepenice, ugleda žene koje su sjedile u foteljama na osvijetljenoj maloj sofi; vidje da su ga žene vidjele i da se jedna od njih obradovala, da mu je uputila nepristojan zavodnički znak, a da su se druge nasmijale. Nije želio razmišljati. Ne želeći razmišljati i želeći da se rakija brže umiješa u krv, dade jednome novac i pope se uz stepenice. Uđe u prljavu, zagušljivu sobu bez prozora, osvijetljenu crvenom sijalicom. Opet uz ravnodušni i bezbrižni pogled, jednome drugome, koji mu reče da malo treba sačekati, dade bakšiš i sjede u fotelju pokraj kreveta. "Uskoro će doći", pomisli. Osluškujući sebe, glavu je zabacio unazad, ruke opružio preko naslonja¬ča, poput starca koji je doživio srčani udar, sjedio u fotelji i gledao u crvenu sijalicu koja je visila sa visokog stropa smrdljive i vruće sobe. Sijalica je bila nešto prljavo i crveno. Iako je bila upaljena, budila je osjećaj hladnoće. Muhidin je bio započeo pjesmu Crvena sijalica, ali, shvativši da ono što je planirao zahtijeva otvorenost srca i iskrenost koja će ići dokraja, ostavio je nedovršenu. Odlučio je ostaviti nedovršenu ne zato što je bio dvoličan, što se voli skrivati, već zato što je mislio da živi u takvoj okolini u kojoj će se takva iskrenost shvatiti kao nastranost, što se u ovakvom okruženju ta pjesma neće protumačiti drukčije nego kao izazivanje skandala i težnja za privlačenjem pažnje. Ali, sada, dok ovdje sjedi sam, osjeća da prema sebi opet treba biti bespoštedan. Nevoljno je mislio da pjesmu nije mogao zavr¬šiti zbog dvoličnosti i straha. Prema sebi je sad bio nemilosrdan: mislio je da će se ubiti u tridesetoj godini, da je dvoličan, loš pjesnik i dobar prevarant i da je pomalo strahuje da će se zaraziti od žene koja će doći. Međutim, pronicljivošću je uspijevao ublažiti svoja razmišljanja o bolesti. Kadgod bi ga obuzimao takav strah, odmah se bi sjećao Baudelairea. Postojale su dvije stvari koje su Baudelaireom činile tog prosječnog, jadnog Francuza koji je ostao izvan društva: samoća i sifilis! "Ja sam, poput Baudelairea, usamljeni, pesimistični, pronicljivi pjesnik, žedan ljubavi", pomisli. "Kao Baudelaireov, i moj jedini prijatelj su kurve, sifilis je jedini moj nedostatak u poređenju sa njim. Kad bih i to dobio, bilo bi dobro! Bilo bi uredu!" Gledajući crvenu sijalicu, pomisli to nabrzinu kako bi se izvukao iz zebnje pred onim što se približava. Potom ču da se, mrmljajući neku pjesmu, uz stepenice pope neka žena. Oslušnu bat koraka, ali, ne zaustavljajući se, pjesma prođe ispred njegovih vrata. Zatim se, škripeći, otvoriše vrata susjedne sobe. Tamo bi trebao biti neko poput njega. "One su jedini moj prijatelj", pomisli Muhi-din. Pokuša se prisjetiti lica žene koja će doći, ali se ničega naročitoga nije mogao sjetiti. Naupadala su su mu lica drugih žena. Danas je, vraćajući se iz kupovine, u ured došla supruga njegovog ortaka. Bila je to prosječna crnka tridesetih godina. Odjednom se u njemu probudilo nipodaštavanje. "Raz¬mišljam o supruzi svoga ortaka pošto ona ne sliči princezi iz mojih snova", pomisli i nasmija se. Omalovažavao je sve žene koje nisu sličile

Page 163 / 366

princezi iz njegovih snova. A njegov ortak, koji je ulagao uznemiravajuće napore da bi oženio Muhidina, jednom se, u šali, odvažio reći da je on neprijatelj žena. Sjećajući se koliko poštovanja gaji prema princezi svojih snova, Muhidin se svom snagom usprotivio ortaku, oštro mu odgovorio, a potom se naljutio na samog sebe. "Jedini moj prijatelj su one!" Mislio je da ponekad prema njima gaji veće poštovanje nego prema svim drugim ženama. U trenucima zapadanja u ovakva razmišljanja, vjerovao je da u stanje u kome se nalaze ove žene nisu došle zbog siromaštva ili bezizlaznosti, već je to ishod njiho¬vog svjesnog izbora zato što nisu željele raditi ono što drugi rade; jer nisu pridavale značaj pravilima zajednice. Zapazivši da se neko popeo uz stepe¬nice, osjeti uzbuđenje. Uporedo sa uzbuđenjem, obuze ga i zebnja. Potom, nabrzinu, pomisli na ono što je uvijek mislio: "Više neću dolaziti ovamo...! Radit ću više! Ovamo više ne treba dolaziti!" Koraci se zaustaviše malo dalje od vrata. Promukli, sipljivi ženski glas koji je Muhidinu bio dobro poznat, uopće se ne nastojeći prikrititi, upitao je nekoga: "Je li ovdje moj sitnooki?" Odgovorio je neki muškarac. Muhidin se već navikao, nije obraćao pa¬žnju. Čuo je to i ranije; prije šest mjeseci, pri prvom dolasku ovamo... Ne samo da nije obraćao pažnju, izgleda da mu se dopadalo; u ženinom glasu pronalazio je neodređenu saosjećajnost, neku zrelu bliskost. "Moj sitnoo¬ki!" Otvoriše se vrata. Crveno svjetlo obasja ženino lice. "Ah, zavodnice, za¬vodnice!", reče Muhidinu poprimivši uobičajeni izvještačen izraz, a Muhi¬din poprimi stidljiv izgled. Žena će uskoro nastaviti, ispitat će se za zdravlje, a potom će, skidajući odjeću, pitati: "Jesi li dugo čekao?" Muhidin odjednom skoči i uhvati je za ramena: "Mogu li ja ubiti samog sebe?", upita. "Hoćeš li mene ubiti?", upita zbunjeno, otrgnu se sa strahom i oslobodi Muhidinovih ruku. "Kakve su to riječi?" Gledala je Muhidina kao da gleda luđaka, ali se nije ni pretjerano upla¬šila. Mora da je vična ovakvim scenama. "Ne, nije tebe; sebe", ali ne reče; pokunji se. 28. Za provođenje vremena Bijesnila je sniježna vijavica. Vjetar je tresao prozore, dimnjak je fijukao, zvuk oluje je nadjačavao radio. Kako se zavijanje pojačavalo, herr Rudolph, ili herr von Rudolph, nabirajući obrve, uši je primicao vatrenom, Hitle-rovom glasu sa radija. Kad bi Hitlerove riječi postale toliko teške da ih je nemoguće prenositi drugima, njemački inžinjer bi poprimio stidljiv izraz i gledao u ruke koje su mu stajale na koljenima, a Refik bi razumio da iz radija izbijaju riječi zbog kojih se treba zabrinuti. Hitler je bio u Beču. Herr Rudolph je svojim gostima prevodio ono što je čuo sa radija. Omer je gle¬dao kako sniježna vijavica udara u prozorore; povremeno bi zijevao. Refik je pažljivo analizirao herr Rudolphovo lice. Herr Rudolph stidljivo pogleda u ruke i prekide se Hitlerov glas. Začu se učtivi glas spikera, potom su se s radija, čiji je prijemnik njemački inžinjer ojačao specijalnim uređajima, čuše smetnje, dok ne poče valcer Na lijepom plavom Dunavu. "Dobro", reče herr Rudolph. "Njemačka je progutala Austriju. Hitler je sa uzbuđenjem dočekan u Beču..." Na besprijekornom turskom, kojim govori deset godina, Nijemac je

Page 164 / 366

prevodio i vijesti: "Frankove pristalice u Spaniji približile se pobjedi, U Francuskoj započela kriza Vlade, Povećana napetost u Cehoslovačkoj..." "Šta će sad biti?", upita Refik. "Neće biti ništa", odgovori Omer ustajući. "Mi ćemo igrati šah. Zar ne, herr?", pa sa ormara uze šahovsku garnituru i stavi je na sto. "Vidite da je vaš prijatelj veoma praktičan čovjek", reče njemački inžinjer. "Njega se ne tiče strah koji se nadvio nad Evropom. Njega zanima jedino šah...", pa dodade uz stidljivo smješkanje: "Ali, istini za volju, ne može se reći da sam i ja sad nezainteresiran za to". "Igrajte Vi ako hoćete", reče Refik. "Igrajte, molim Vas." "Jednu partijicu", reče njemački inžinjer i odmah pocrvenje i, uzbuđen, ustade i sjede za šah. Kad su, prije sat, ušli, Refik je u šali rekao da želi razgovor, a ne šah. "Savladanom pehlivanu nikad dosta hrvanja", reče Omer; prisjećao se posljednje igre prije dva dana. Jednom u dva-tri dana Omer i Refik su posjećivali njemačkog inžinjera, a on bi se radovao kad ih ugleda. Bio je usamljen. Iz Njemačke je došao prije deset godina da bi radio na trasi Sivas - Samsun, potom je počeo raditi na trasi Sivas - Erzurum, a kad je vidio da je Hitler preuzeo Njemačku, odlu¬čio je da se ne vrati. Izgleda da je postojalo još nešto; jednom je rekao da ne voli svoga oca koji je bio ugledni general, da mrzi njemačku ograničenost duha. Svoje nevraćanje u Njemačku objašnjavao je još i obiljem novca koji je zarađivao u Turskoj. "Šta velite?", ponovo upita Refik dok je privlačio stolicu za šahovski sto i sjedao. "Više se ne vraćam u svoju zemlju", reče Nijemac. "Hitler neće krenuti u rat ako mu Evropa dadne da uzme ono što što želi, ali neće otići ni sa čela Njemačke." "Dobro je", reče Omer. "Ostat ćete ovdje. Ne znam kako biste i otišli nakon deset godina! Vi se računate kao poluturčin." "Hah, ne nasmijavajte me!", uzvrati njemački inžinjer. "Nasmijavate me, zatim gubim." Nastupi dugi tajac. Čuli su se samo Na lijepom plavom Dunavu i oluja. Refik je gledao u šahovsku tablu. Načinili su deset-dvanaest poteza kad Omer, odmah nakon jednog herr Rudolphovog poteza, bez ikakvog razmišljanja pomjeri figuru i ispostavi se da je predvidio potez i da je o tom potezu prethodno veoma dobro razmi¬slio. Njemački inžinjer nešto progunđa, pola na turskom, pola na njemač¬kom, zastenja i othuknu, protrlja lulu, koju je uvijek držao u ruci, a kad sluga donese čaj, shvati da je izgubio te, poražen, utučen i mrzovoljan, pogleda šahovsku tablu. "Počastite nas konjakom, herr", reče Omer ustajući, pa, ne očekujući do-maćinov odgovor, uze flašu. "Recite još i ovo: Zašto Vam je toliko komično da se smatrate poluturčinom?" "Zato što su Turci posebni, a ja sam drukčiji!", odgovori njemački inži¬njer; njegovo lice je nosilo trag poraza. "Gdje ćete ići iz Turske?", upita Refik. "U Ameriku! "Dobro, a zašto ne ostanete ovdje?", upita veselo Omer. "Zato što ova zemlja nije za mene!" "Zašto? Deset godina ste ovdje. Već ste se navikli..." "Možda se moje tijelo naviklo", reče Herr Rudolph. "Ali, nije moja duša", pa patetično prinese ruku na srce.

Page 165 / 366

"Zašto da se ne navikne?", upita Omer. "U Istanbulu ima mnogo ljudi koji su, poput Vas, pobjegli iz Njemačke. Zašto ne budete kao oni?" "Ja pričam o svojoj duši." "Duša...! Ne sviđaju vam se ovdašnji životni uvjeti. Konačno želite spo-kojstvo. Došli ste još jednom u Tursku, u koju ste u djetinjstvu došli sa ocem, malo ste ostali, zaradili novac, sad pribjegavate udobnosti!" "Ne, ne!", uzvrati Nijemac, a lice mu još više pocrveni. "To malo je deset godina. Naljutili ste me; reći ću. Ne dopada mi se Istok. Ne dopada mi se ova atmosfera ovdje, ova ćud, koja se nimalo ne slaže sa mojom prirodom! Koliko puta sam Vam ovo pročitao, preveo, napisao, a Vi ste pročitali...?" Opet je uzbuđeno citirao Holderlina, a prošli put je to dao Refiku da pročita: "Istok, poput veličanstvenog despota, svojom moći i zasljepljujućom svjetlošću obara ljude; oni su tamo primorani kleknuti prije nego što se nauče hodati, moliti se prije nego što nauče govoriti!" "Koliko puta sam Vam to pročitao? Dali ste mi za pravo. Sta se sad do¬gađa?" "Razgovaramo, herr! Pričamo da prikratimo vrijeme. Nema razloga za nerviranje, pričamo. Ali, i Vi nas omalovažavate... Zar nije istina? Nepresta¬no ponavljate riječi tog ludog pjesnika i ponižavate nas. To je tako..." "Nikoga ne omalovažavam... Kažem da se nisam mogao uskladiti sa du¬hom Istoka. To stalno govorim..." "Dobro, ali stalno ste govorili da se dobro slažete sa mnom?" "Naravno, jer ni Vi niste od njih! Zar me niste pitali jeste li slični Re-stignacu? Ni Vi se ne saživljavate sa prirodom ove okoline...", pa herr Ru-dolph uzrujano pokaza na Refika: "Ni Vi se, naravno, ne saživljavate, ni Vi! Nijedan nismo u skladu sa ovom zemljom na kojoj živimo. Đavo je jednom ušao u vas, na vašu dušu pao je tračak razuma, nakraju ste stranci. Sto god uradili, vi ste stranci. Postoji ncsldad između vaše prirode i svijeta u kome živite; to znam, sasvim jasno vidim. Ili ćete promijeniti svijet, ili ćete ostati vani!", pa se okrenu Refiku i upita: "Ha, u kakvom je stanju Vaš posao? Jeste li ga odlučili okončati i vratiti se u Istanbul?" "Ništa nisam mogao odlučiti", uzvrati Refik. "Eto, eto vidite!", zapomaga Nijemac. "Svjetlo razuma nije u skladu sa duhom Istoka... Ne uspijevate biti kao oni iz vaše okoline. Govorite mi o Rousseauu... Ali, svijet u kome živite sasvim je dukčiji..." "Dobro, šta ćemo?" "Stani malo!", reče Omer. "Ne govori u moje ime... Ja vrlo dobro znam šta ću... Čovjek odabere cilj, načini strategiju i ide samouvjereno. Eto, toli¬ko... Neka svako govori u svoje ime!" "Dobro, dobro", uzvrati Refik. "Nikakvu odluku nisam uspio donijeti", opet promrmlja. Četiri sedmice čita ekonomske knjige koje je donio sa sobom, razmišlja o turskoj ekonomiji, etatizmu, reformama, nešto piše, sa herr Rudolphom raspravlja o svojim razmišljanjima i bilješkama. U svemu tome želio je doći do rezultata, ali još uvijek nije uspio sabrati misli, a bilo mu je i jasno da to neće moći tako lahko. "Ne odustajte od racionalizma", reče herr Rudolph. "Izgubit ćete se ako odustanete od racionalizma!" I on je, kao i Omer, brzo ispijao čaj sa konjakom. Refik je razmišljao: "Šta je to što naziva racionalizmom? Biti zdrav i uravnotežen, razdvojiti razmišljanja od emocija i ushićenja. Treba biti ta¬kav... Zašto to govori? Hoće

Page 166 / 366

li mi to što se zove racionalizam pomoći u pronalaženju starog mira u kući na Nišantašu? Mogu li se osloboditi težine savjesti, nespokojstava; mogu li raniji svakodnevni život nastaviti sa sadaš¬njom sviješću? Ne!" Odjednom se prisjeti porodičnog života iz Nišantaša. Pomisli na Peri-han i dijete. Kao da osjeti kucanje sata na stepenicama, taj specifični miris spokojstva. "Ali, Vi ste davali za pravo Holderlinu!" Herr Rudolph je još uvijek bio na istom mjestu. Uvrijedio se što se Omer sad prvi put usprotivio Holdcrlinovim riječima. "Zabio si mi nož u leda!", kaza izlazeći iz sobe da bi donio čaj. "Povrh toga, rekoste da želim lagodan život. Sta mi ovdje nedostaje? Imam agregat, imam slugu, koji me još uvijek čeka u kuhinji... Lagodan život, ha...? I Vi ste neki Rastignac!?", dodade kad se vrati sa poslužavnikom. Vani se začu zavijanje vukova. "Pa, večeras ćete ovdje spavati", reče herr Rudolph i pode prema prozoru; priljubi lice uza staklo, nasloni šake uz oči i pogleda u tamu. "Mi ne ostajemo u kući s onima koji ponižavaju nas Turke", povika Omer. Refik nije uspio shvatiti koliko je Omer ozbiljan, a koliko se šali, ali shvati da se herr Rudolph veoma uvrijedio. Nijemac se odvojio od prozora i bijesno, lica crvenog kao rak, gledao Omera. "A Vama se sviđa reći da ste Rastignac... Ne! Vi ne možete biti ni takvi!", pa bijesno sjede u fotelju, pročačka lulu, zapali te, gledajući u svoje ruke, zašuti, ali nastavi: "Govorim, eto, ne možete biti takvi. Moja zemlja i moj duh su na kraju puta, a Vaš je na početku... Vaš duh je mlad zato što je tek pala svjetlost koju sam maločas spomenuo... Ali, isto tako, neće pronaći pri¬liku da sazri... Jer, ne znam kako će se na ovoj zemlji, na ovoj bespoštednoj, tvrdoj zemlji Istoka zazeleniti sjeme koje vas čini Rastignacom... Ne, to je nešto što se ne može upoređivati sa Rastignacom... Ako ništa, kad biste posjedovali bar malo moralne zabrinutosti kao Refik-beg... Eee, zašto tako gledate?" "Još uvijek nas omalovažavate!", uzvrati Omer grubo. "Ne slušam Vas... Zbog toga što mije promaklo da kažem ste von, govorite sve što Vam padne napamet..." "Nije to sve što mi pada napamet", uzvrati Nijemac. "Brinem se o Vama... Ja sam prevalio četrdesetu, a ne znam ni šta ću ubuduće raditi. Neki grad u Americi, malo inžinjerstva, knjige i muzika... Ali Vi... Ova zemlja nije podesna za tu vašu požudu... Mislim da bi se ova zemlja morala očistiti od starog, neplodonosnog bilja, korova i trnja. Iza Balzacovog Rastignaca stoji krvava Francuska revolucija. Ovdje? Ovdje je još uvijek najveći gospodin Kerim Nadži-beg... Ovdje je najveći gazda čitave izgradnje željeznice jedan aga, zemljoposjednik... Hem aga zemljoposjednik, hem željeznički podu¬zetnik, hem i narodni poslanik... Vama, prijatelju, ništa nije ostalo... Hah, ha... Kad su već sve okupirali, šta ćete Vi osvajati, herr Osvajač; stari korov i trnje?!" "Ja znam šta ću uraditi", odgovori Omer. "Ja znam, Vi se ne miješajte, ušutite!" Herr Rudolph ušuti, ali na licu mu ostade uzrujanost i plahovitost. Ne dodajući čaj, šoljicu napuni konjakom i poče brzo ispijati. Nastade zatišje. "Oluja se još uvijek nije smirila", reče Omer, lagodno zijevnu i, kao da se ništa nije dogodilo, ustade. "Da bar malo slušamo muziku", reče i okrenu se Nijemcu: "Je li kasno? Da ustanemo, ako hoćeš." "Sjedite, molim vas", reče Herr Rudolph; na licu mu je još uvijek bila ne¬obuzdana uzrujanost. "Ako tražite nešto dobro, možete naći Berlin... Ovih dana će puštati valcer."

Page 167 / 366

Omer poče prebirati po radiju. Ubrzo nađe ono što je tražio. Sobu ispuni sladunjavi i sanjivi valcer. "Uopće ne mislite da sam Vas nipodaštavao, zar ne?", upita herr Rudo¬lph. "Ne mislim, ali i Vi ste mene ranili", odgovori Omer, malo zašuti, pa dodade: "Ali, priznajte, ovdje postoji nešto što nipodaštavate." "Da, postoji", reče njemački inžinjer. "Postoji Kerim Nadži-beg. Mrzim ga. Radnici, majstori, poizvođači, svi su zapanjeni njime... Svi pričaju priče o njemu... Kao moj otac general... Svi su zaljubljeni u njega. Veličaju njegovo jahanje na konju, bogatstvo, hod, privlačnost... Hem robuju, hem i vole... Šta on radi? Ništa! U Eskišehiru ima toliko zemlje da je nemoguće obići! Navodno je dobar čovjek, narodni poslanik, dobar je nišandžija... Dobar ni-šandžija, dobar gospodar koji po glavi miluje svoga roba! Izmišljaju legende o njemu. Neka prestanu legende! Nakraju, živimo u vremenu razuma. Zašto su ljudi još uvijek zadivljeni mračnim silama? " "Ja nisam zadivljen", uzvrati Omer. "I ja mrzim onog samoljubivog tipa dobrodušnog izgleda!" "Eto, to je ono što je strano mome duhu", reče njemački inžinjer. "Moj razum se nikako ne uspijeva naviknuti... Dvanaest sati rade za njega, zatim mu se dive... Prepričavaju kako jaše na konju, njegovu skromnost... Vjeruju mu... Gotovo da s ljubavlju i vjerom rade za njega... To ne razumijem... Toga, eto, nema u Americi! I tamo ljudi rade, ali ne s vjerom i zapanjenošću! Tamo ljudi rade vjerujući da neće moći drukčije živjeti... Možda su ovdje ljudi sretniji zato što vjeruju, ali moj razum se ne može naviknuti na njihove legende i laži... Razumijete li? Ja želim da razum dominira nad svime. U suprotnom, ja Vas ne ponižavam! Kako da Vas nipodaštavam? Ja nipodašta-vam onoga Kerima Nadži-bega..." "Dobro činite", reče Omer. "Smijte se, hajde, smijte se! Vi toliko vjerujete u sebe, međutim..." "Znam, znam, maločas Vam se potkralo, zavidite mi što imam mlad duh... Zato što nosim osvajačku požudu, ili što to s uvjerenjem uspijevam reći... Jer, Vi ne možete više biti ovakvi... Ali, duša Vas boli!" "Ne, čovječe, dosta više!", reče Refik da bi umirio uzavrelo prepucavanje. "Ne sekirajte se, ne ljutim se", reče Nijemac. "Neću se naljutiti čak ni kad biste mi ponovo rekli da sam von. To je zato što ga poznajem..." "Reći ću, naravno, i da ste von", uzvrati Omer, ali nije djelovao prgavo; odjednom se okrenu: "Sta sad velite na jednu partiju šaha, to mi recite?", a vidjevši da Nijemac gleda Refika, dodade: "Neće on, čovječe, ništa reći. On je zauzet svojim mislima, pije... Mi ćemo igrati. On će piti, zaroniti u du¬boko razmišljanje, kolebati se između omiljene kuće i omiljene domovine, a mi ćemo u međuvremenu gledati svoja posla!", pa se okrenu Refiku: "Pa, nisi se uvrijedio?" "Nisam! Igrajte vi!" "Igrat ćemo, poslije ćemo ovdje spavati, zar ne?" "Da, uredu", povika Herr Rudolph. Potom, zabrinuvši se odjednom kao da je uradio nešto nepristojno, za-stade: "Svijet vri, a mi igramo šah", reče. "Da! Eh, šta se može?! Dogodilo se Austriji... Ali, šta smo mi tu mogli?" 29. Dnevnik, II. 14. mart 1938, ponedjeljak

Page 168 / 366

Sinoć smo opet išli kod herr Rudolpha. Sjedili smo i pili do kasno u noć. Bila je i oluja; tamo smo proveli noć. Omer i Rudolph su igrali šah i, kao i uvijek, podbadali jedan drugoga... Poslije su pričali, pričali smo. Rudolph je opet napamet citirao Holderlina. Iznio je svoje mišljenje o duhu Istoka i onome što Omer radi. Iznio je i mišljenje o meni. Meni je savjetovao da se ne odvajam od racionalizma! Sta je to što on naziva racionalizmom? Je li to da razdvojim svoja razmišljanja od emocija i ushićenja? Izgleda da, isto tako, pomalo podbada i moje oduševljenje koje gajim prema Rousseauu... Ali, ve¬oma dobro razumije ono što on naziva prosvijetljenost. Smatram ispravnim njegovo obrazloženje moje nepomirljivosti sa podnebljem u kome živim. Uživanje je pričati sa ovim Nijemcem! Oluja traje od jučer... Razmišljam o istom: kad ću se i kako vratiti kući? 19. mart Oluja se jučer smirila. Čitam. Prošlo je mnogo više od mjesec otkako sam se rastao od kuće, ali se još uvijek nisam vratio. Trebam napisati pismo ili donijeti odluku i vratiti se. Razmišljam o tome zašto sam ovdje. Mislio sam da će mi dobro doći jednomjesečna promjena mjesta i udaljavanje od kuće. U Istanbulu nisam mogao voditi svoj prijašnji život.To je tako, znam, ali šta sam očekivao? Ne znam. Sad razumijem. Kad sam krenuo naput mislio sam da će se za mjesec sve riješiti i da će mi se vratiti staro spokojstvo. Sad razumijem da se takvo nešto neće lahko dogoditi. Opet ću biti nespokojan, uznemiren i utučen. Tada postoje dvije koristi mog dolaska ovamo: 1. Udaljavanje od kuće i pomalo gledanje na sve sa udaljenosti; vidjeti da postoji i drugi svijet; 2. Pronalaženje mira i energije kojima ću se predati knjigama koje čitam. 22. mart, utorak Napisao sam pismo u kome javljam da ću se nakon mjesec dana vratiti kući. Objasnio sam kako ovdje radim na nekim projektima, da cijeli dan provodim u čitanju i razmišljanju, te da se bojim da, ako se odmah vratim kući, neću moći završiti ono što sam započeo. Pismo ću napisati i Perihan. Glupo je što joj čitav mjesec nikako nisam pisao. Ja sam kriv za našu svađu. Zapravo, svađa je bila svojevrsni izgovor. Jučer sam sa Omcrom pričao o tome; rekao mi je da su moja razmišljanja ispravna i da odmah moram pisati Perihan. Sa Omerom sam pričao i o drugim stvarima. Pitao me o mojim namjerama. Objasnio sam da ću raditi sve dok se ne pojavi nešto korisno iz toga što sam pročitao. Šta treba uraditi za razvoj sela? 26. mart Napisao sam pismo i Perihan, laknulo mi je. Napisao sam joj da sam ja kriv za sve naše svađe, da sam posljednju godinu bio prgav, svadljiv i nervo¬zan, te da sam shvatio da više mislim na sebe nego na nju. Zamolio sam je i da me shvati i da mi da malo vremena da mogu ovdje raditi. Sad ovo pišem sa unutarnjim mirom kakav odavno nisam osjećao. Našao sam duševni mir. Razmišljanja su mi jasna, ili tako mislim. Mogu utvrditi svoju budućnost. Zapravo, shvatam da je budućnost u mojim rukama, hoće li će me zadesiti nešto dobro ili loše, hoću li biti sretan ili nesretan, spokojan ili u nevolji; vidim da je sve to u vezi sa mnom, u vezi sa mojim djelima. Mimo mene nema druge sile koja će kreirati moj život. Napokon znam i to da nisam pretjerano inteligentan. 2. april, subota Sunčano kao prvog dana kad sam došao. Omer nema mnogo obaveza koje mora obaviti. Hadžija nas je malo provodao. Išli smo četiri-pet kilo¬metara u pravcu Erzindžana, do stanice Alp. Malo iza stanice je imanje na kome je hadžija nekad radio kao ćehaja. Ovdje stanuju Hadžijina supruga, njegova lijepa kćerka i stariji sin. Imanje je pripadalo nekome

Page 169 / 366

koga je Ab-dulhamid protjerao u Kemah i dao mu položaj kajmakama. Nasljednici su se podijelili nakon njegove smrti. Jedan dio je prodat, a na jednom dijelu hadžija je bio ćehaja, ali je to napustio. Truhne stara vila s prefinjcnim i ve¬oma ukusnim drvenim rezbarijama. Na najdonjem spratu stanuje Hadžija sa porodicom. U povratku smo naišli na neku životinju. Imala je debeo i dugačak rep. Navodno, lisica. Pobjegla je dok je hadžija nanišanio puškom. Ovaj hadžija je čudan, još ga ne razumijem. Izgleda da će se uskoro početi raditi na otvorenom, na zraku, na mostovima. Prve pripreme su počele. Sa Omerom sam maločas razgovarao. Reče da se boji da zauzeti posao neće uspjeti završiti na vrijeme, ali ima još dosta vremena. Osjećam slatki umor, stalno zijevam, odoh na spavanje... 8. april, petak Bili smo kod Rudolpha. Ćaskali smo. I ja sam igrao šah. Poražen sam, Rudolphu je bilo veoma drago. Poslije se opet pričalo o istom. Rudolph kaže da ga interesira moja i Omerova budućnost. Jesam li ja glup? 12 april Kao da nešto izvlačim iz onoga što sam pročitao, iz svojih pribilješki. Sta bi se u Turskoj trebalo uraditi za rješenje pitanja sela? Mislim da treba učiniti nešto posebno mimo onoga što je do sad urađeno da bi se selo izvuklo iz srednjovjekovnog mračnjaštva, da bi se uvuklo u vezu sa gradovima i refor¬mama... Postoje stvari koje treba razmotriti u okvirima etatizma! Ali, reforma i organizacija nisu dovoljne za rješenje svega, a ni Država i individualni libe¬ralizam... Razmišljam o nečemu specifičnom, dukčijem, složenijem, bilježim to, potom to razrađujem. Veoma se radujem kad mislim da sam nešto našao, sa uzbuđenjem ustajem iza stola i počinjem hodati po sobi, potom mi naupada drugo, postajem još zbunjeniji. Utom mi pred očima oživljavaju slike. Naprimjer, kao maločas, moja ženidba sa Perihan, ili neki neobičan čovjek kojeg sam negdje nekad vidio. Želim u svojim idejama u vezi sa pitanjem sela ići dokraja, da to jednom stavim na papir i da nekome pokažem... Zašto ne Ismet-paši? Mogu ga vidjeti na Hejbeliadi. Ili nekome drugom... Sulejma-nu Ajčeliku? Iako ovako razmišljam, ne doživljavam sebe kao zanesenjaka. Možda budem malo neraspoložen kad se ujutro probudim, ali to je sve. 16. april Došlo je pismo od Perihan. Nešto veoma kratko, dvije stranice. Ko zna koliko sam puta pročitao u toku dana. "Možeš se vratiti kad hoćeš, to ti znaš, ali ja želim da se vratiš što prije i da me ne ostavljaš ovdje samu sa djetetom", kaže. Navodno, uopće nije razmišljala o tome da bi napustila kuću, da ode svojoj majci, zna da je u svađi bila upravu. Dobro je, kao, to što sam shvatio da sam pogriješio... U svome kratkom pismu spomenula je i dijete. Nikoga nije optuživala. Koristila se veoma odmjerenim rečenicama da bi nam obome sačuvala dostojanstvo; poželjeh se odmah vratiti u Istanbul, ali bi to zna-čilo da bih sve ostavio nezavršeno. Dobro, kad ću se vratiti? Dva mjeseca je otkako sam došao, ali nešto posebno nisam napredovao... Ustajem u sedam ujutro. Doručkujem do osam, izlazim u kratku šetnju bez obzira kakvo je vrijeme. Radim do jedan. Potom ručak i kratkotrajno popodnevno spavanje. Poslije podne radim do šest ili malo poslije zalaska sunca. Potom večera. Ili posjeta Rudolphu, ili čitam knjige, kao što sam danas uradio... Voltaire, Ro-usseau... Perihan piše da će uzeti i poslati knjige koje sam tražio. Zapravo, stid me, veoma me je stid, ali šta mogu?! 26. april

Page 170 / 366

Proljeće! Otpočeli su radovi na otvorenom, na mostovima. Ostale sobe u baraci napunjene su novopridošlim inžinjerima. Sobu više ne mogu ko¬ristiti sa starim komforom. Došla su trojica, upoznali smo se. Ovi ljudi se čude kad saznaju da nemam veze sa poslovima. Žele znati čim se bavim... Mučno je objašnjavati... Postajem nemiran. Izgleda da Enver i Salih prave posprdne komentare. 27. april Upoznao sam se i sa tim čuvenim Kerimom Nadži-begom. Šetao je sa konjem. Baš kako se i pričalo. Gotovo kao Napoleon na konju. Svi stoje i gledaju ga otvorenih usta i oduševljeni. A on klima glavom poput zapovjed¬nika koji nadgleda vojsku. Zape za Omerovo samostalno zapovijedanje i inicijativu, ali to uradi u maniru paše koji daje komplimente svome oficiru. Nije shvatio ko sam ja. Iza njega su jahali državni nadzornici... Jahao sam na konju. Mislio sam da ću pasti, ali nisam. Konj ide, sve sam radi, ti sjediš na njemu i putuješ. Moji planovi brzo napreduju. Raduje me to. 30. Dvoje zaljubljenika u muziku "Šta ćete raditi za vrijeme ljetnog ferija?", upita Džezmi gledajući drvo na¬sred ulice kao da tamo ima nešta na šta treba obratiti pažnju. Išli su od Taksima prema Harbiju. Prolistalo je drveće uz ulicu. Bio je početak maja. Nakon što su izišli sa sata muzike kod gospodina Balatzsa, zajedno su išli od Tunela prema Harbijeu. Džezmi je htio ići do Nišantaša, ali Ajša nije dozvoljavala, i kao da je zbog toga među njima dolazilo do rasprava o ci-viliziranosti, odnosima žena - muškarac. Ove godine Nigan-hanuma nije dolazila na Bejoglu po Ajšu nakon sata muzike. Dok se Ajša izborila da bude tako, u kući je vladao dugotrajni tihi rat, nakraju je, nabranih usana i sa izrazom dosade, koji je pokazivao da joj je dozlogrdio ovaj tegobni život i da njena kćerka nikad neće biti onakva kakvu bi ona željela, Nigan-hanuma zaključila raspravu. "Šta ćete raditi za vrijeme ljetnog ferija?", upitao je ponovo Džezmi, sad mašući kutijom od violine koju je on nosio. Ljetnji raspust bi trebali provesti na Hejbeliadi, gdje, zbog Dževdet-bego-ve smrti, prošle godine nisu mogli ići, ali njena majka i brat su htjeli da Ajša, koja ove godine završava srednju školu, ide tetki u Švicarsku kako bi utvrdila svoj francuski. Ako ode u Švicarsku, onda neće biti sati muzike, šetnje od Tunela do Harbijea, ovog momka u blizini. "Ne želim ići u Švicarsku", pomi¬sli Ajša. "Ne znam. Šta ti misliš raditi?", upita primjećujući da momak opet nervozno maše violinskom kutijom i zastidje se, jer je, da bi naglasio duboke razlike među njima, Džezmi jednom prilikom rekao da on i oni iz njegove okoline ovakva pitanja postavljaju na jednostavan način: "Šta ćeš raditi?", a Ajša i oni iz njene okoline, koji imaju mnogo toga na raspolaganju i vremena da to i urade, uvijek koriste taj oblik: "Šta ti misliš raditi?" "Najvjerovatnije ću ići roditeljima u Trabzon", odgovori Džezmi; zimi je studirao pravo u Istanbulu. "Lijepo", reče Ajša nastojeći izgledati uzbuđeno. "Tamo ćeš čitati omilje¬ne romane, kupat ćeš se u moru." "Hah! Tamo se niko ne kupa u moru. U moru se kupa samo ovdje, na ostrvima i na Suadijeu. I, naravno, u evropskom dijelu." U trenucima kad je nervozan, Džezmi zaboravlja da treba biti civiliziran: postajao bi svjestan da je dijete iz siromašne porodice. Njegov otac je bio nastavnik muzike u Trabzonu.

Page 171 / 366

Ajša se opet zastidje: "Dva puta u jednoj minuti", pomisli. Potom pokaza radost sjetivši se nečeg. "Pa, dobro je", reče. "A ti ih poduči tim principima civiliziranosti. Podučit ćeš ih da nije sramota ulaziti u more!" "Podučit ću ih!", uzvrati Džezmi veoma oštro. Ušutiše. Sasvim polahko su išli prema Harbijeu. Majsko sunce, koje je padalo ukoso, udaralo je samo u vrhove stabala po sredini puta, još je obasja¬valo i šljemena nekih stambenih zgrada. Put, drveće i zidovi bili su u sjeni. Povremeno bi proljetni povjetarac, koji bi zapuhao iz smjera Sišlija, u sjenu donio miris orlovih noktiju i lipe. "Nisi se naljutila na mene?", upita Džezmi iznenada i zabrinuto. "Da, on se ne može rasrditi", pomisli Ajša. Krajičkom oka pogleda fino, mršavo i lijepo tijelo pokraj sebe i uzbudi se. Ulica je mirisala na lipu. Shvati da je obuzima ljubav, ali se suzdrža. "Današnji sat je bio prijatan, zar ne?", izusti brzo. "A gospodin Balatzs je lijepo svirao!" Kao i obično, i na ovom satu učitelj se prvo pozabavio svakim učenikom posebno, potom su neko vrijeme slušali muziku s ploče, a nakon toga je, na insistiranje učenika, na svojoj violini odsvirao nešto kratko. "Bio je sat kao i svi drugi", reče Džezmi potiskujući naočare koje su skli¬znule navrh nosa. "Zar ti se ne sviđa Balatzsova violina?" "Ne nešto posebno!" "Meni se veoma sviđa... A naročito sam oduševljena kad violinom prati klavir! Mogao je biti veliki muzičar!" "Toliko Vas i ja mogu pratiti", dodade Džezmi. Kad je u razgovoru sa Ajšom bio veoma nervozan i uzbuđen, sa /z je pre¬lazio na Vi. "Kreutzerovu sonatu bismo mogli zajedno svirati. Jeste li čitali istoimenu priču?" "Nisam čitala", uzvrati Ajša shvativši da je obuzima nedefinirani strah i bijes. U ovakvim situacijama Džezmi bi podsjetio Ajšu da nikako ne čita ro¬mane, ali ništa ne reče. Izvjesno vrijeme su išli bez riječi. "Dobro, a šta mislite o našem problemu sa Hatajem?", upita Džezmi. "Ništa!" "Ali, trebala bi imati neko mišljenje!" Ajša ništa ne reče. pokraj njih prođe autobus čiji se dim pomiješa sa pra¬šinom. Ajša uoči ženu sa mahramom koja ih je pažljivo gledala sa prozora autobusa. Zainteresira je šta je žena vidjela, o čemu razmišlja. "Ružna mlada djevojka sa zgodnim momkom koji u ruci nosi neku kutiju", pomisli. Ne¬prijatna misao je onespokoji. "Još uvijek nisi rekla šta ćeš raditi tokom ljeta?" "Brat i mama hoće da idem u Švicarsku", odgovori Ajša. "Šta ti hoćeš?" "Ne znam!" Po ustaljenoj navici, Džezmi započe sa pitanjima: šta misli njen brat, šta mati namjerava, zašto je žele poslati, šta se u kući govori o tome, šta se još priča u kući, ima li vijesti od brata Refika...? Ajša je bezvoljno i kratko odgovarala. Jedina loša crta ovog momka, na koju nije mogla blagonaklo¬no gledati, bila je znatiželja koju je ispoljavao da bi saznao šta se događa u porodici Išikči. Slušao sa znatiželjnim izrazom na licu, koje je malo zasjenjivala pretjerana znatiželja, a malo mržnja. Nekoliko puta je uzdahnuo kao da mašta o dženetu koji je priželjkivao, potom je otpočeo nizati svoja razmišljanja i kritike. Činio je to sa dva aspekta: ili je, od onoga što se do¬gađalo u porodici, na vidjelo iznosio one

Page 172 / 366

strane koje ne pristoje ponašanju civiliziranih porodica i ljudi u civiliziranim zemljama ili je pričao o tome kako porodični život i bogatstvo nemaju nikakve veze sa životom većine u Turskoj. Potom je, po običaju, Ajša opet počela pričati o tome kako su njen otac, njena braća, čak i mama u biti dobri ljudi. Približavali su se kasarni Harbije. "Ja ne kažem da su oni loši ljudi", reče Džezmi, po navici se suprotstavljajući Ajšinim riječima. "Mene samo intere¬sira zašto su oni takvi. Ja ne razumijem zašto oni ne mogu prihvatiti princi¬pe civiliziranosti, život koji je racionalniji i logičniji. U Trabzonu živi hadži Iljas-efendija. Bavi se trgovinom, bogat je, privržen vjeri i zelenaš! Ha, da, posuđuje, dakle, novac sa visokom kamatom... Mogu i razumjeti to što je takav čovjek protiv reformi... Ali, vaša porodica? Naravno, ja ne kažem da su oni protiv reformi, znam da s radošću prihvataju ono što se radi, znam kako razmišljaju. Ali, vidim da sve to prihvataju pomalo sumnjičavo... Ili nisu dovoljno ushićeni. Iako mislim da bi reforme trebali prihvatiti bogataši koji žive u gradu, odnosno bogataši koji poznaju Evropu, odnosno dobri bogataši. Razumiješ li me? Ali, oni ne djeluju oduševljeno. Neuki narod ionako ništa ne zna. Dobro, Ajša, ko će, onda, ko će pokazati da su reforme napredne? Uvijek mi službenici, uvijek moj jadni otac, sa kojim u Trabzonu svi zbijaju šale? Ja, sa kojim u studentskom domu svi zbijaju šale zato što volim muziku, što hodam sa ovom komičnom kutijom u ruci? Osim toga, nakraju se i služ¬benici ugledaju u ove sirove, neotesane bogataše i žele biti kao oni. Dobro, šta ti misliš?", pa okrenu Ajši od uzbuđenja oznojeno lice. "I ti sa mnom zbijaš šale govoreći mi da Trabzonlije nagovaram da se kupaju u moru. Misliš da ne volim bogataše kad kažem da se tamo ne kupa u moru. Nije da ja ne volim bogataše. Ja sam protiv neotesanih, nekulturnih bogataša, protiv njihove ne¬ukosti, njihovog nerazmišljanja o državi, reformama i takvim stvarima!" "Ti, dakle, misliš da je moja porodica neotesana, nekulturna i neuka?", reče Ajša, ali nije povjerovala u ono što reče. "Ne, nemoj me pograšno shvatati... Ne govorim o tvojoj porodici... Ja... Ja se pitam zašto se vaši tako ponašaju. Hem tebe žele poslati u Evropu, hem i, naprimjer, Vi..., ti, da, ne želiš da idemo skupa do Nišantaša...", odjednom podiže glavu i osvrnu se očekujući nešto. Došli su ispred kasarne Harbije. Put se granao na dva. Ajša još jednom zabrinuto pogleda momka. Na njegovom licu uoči uzrujanost i melanholiju, shvati da se neće moći oduprijeti njegovom dolasku na Nišantaš. Krenuše zajedno kao da tu nije bilo mjesto na kome su se uobičajeno rastajali. Smrad mokraće i đubreta širio se iz štale i limenih zahoda u kasarni i miješao se sa mirisom lipe. "Mnogo ti hvala", kaza Džezmi neočekivano, pa kao da shvati da su to bile iznenadne riječi. "Pa, nisi se naljutila na mene", promrmlja, ali na licu mu se čitao trag pobjede. Ajša ponovo osjeti da njome prostruja ljubav, ali sad dade oprezan od¬govor: "Zbog čega očekuješ da se naljutim na tebe?" "Zbog svih ovih mojih glupih riječi. Zbog onoga što rekoh o tvojoj poro¬dici. Želim reći da prema tvojoj porodici osjećam poštovanje, bez obzira na to kako se ona ponašala. Možda te bockam zato što su veoma bogati, zato što si i ti njihova, ali ne misli da...", govorio je Džezmi. "Jer, postoji nešto u što ja vjerujem... Postoji nešto čemu pridajem važnost... Ali, ti mene ne slušaš?" "Slušam", uzvrati Ajša i pogledima poče češljati ulicu; na uglu je bio tr¬govac duhanom koji je prodavao novine, a ispred njega je stajao automobil.

Page 173 / 366

"Tokom ljeta neću ići u Trabzon", promuca Džezmi. "Muka mi je među onim netrpeljivim, neukim ljudima. Našao sam posao u jednom hotelu. Ja ću tokom ljeta, slušaš li, Ajša? Gnjavim li te? Ja ću ovog ljeta tvoj..." "Ono je moj brat", pomisli Ajša. "Naš automobil! Novi automobil boje truhle višnje... Kako nisam primijetila maloprije?" Poput onih koji su bili svjedoci neke tragedije, pa uzbuđeno i sa strahom gledaju skamenjeni i nepomični, gledala je sad u kola, sad u čovjeka, svoga brata, koji je izlazio iz kola. "Tamo je moj brat", promrmlja. "Koji? Onaj sa novinama u rukama?" Između njih je bilo dvadeset koraka. Ajša nije mislila da će se toliko pre¬pasti, izbezumiti. Kad su skrenuli na ovu stranu, nastojala je povjerovati da je Džezmi upravu, da je glupost to čega se boji. "Onaj sa novinama u rukama?", ponovo upita Džezmi. Po izrazu njenog lica shvati da jest. Dao se na znatiželjno analiziranje tog čovjeka, o kojem je slušao tolike priče, o čijem je životu znao do tančina. "Hajde, idi ti, idi ti, idi, idi!", reče Ajša, bijesna na tu znatiželju. "Zašto? Ja se nikoga ne plašim. Ne idem! Čovjek poput njega bi odnose između momka i djevojke napokon trebao..." I Osman je njih uočio. Baš kad je ulazio u kola, podigao je glavu, nehajno se osvrnuo oko sebe i vidio ih. Zastao je kao da se ne može odlučiti hoće li ući u kola. Onda pređe na drugu stranu puta i krenu prema njima. Ajša je sa strahom, a možda i više sa radoznalošću, čekala naspram valijine rezidencije i gledala u brata. Osman se približi. Kad je bio nekoliko koraka do Ajše, pogleda u Dže-zmija. "Ideš li kući?", upita Ajšu. "Hajde, uđi u automobil da te povezem!", pro-gunđa ne očekujući sestrin odgovor. Pretvarao se da ne vidi njeno zbunjeno lice. Potom ponižavajućim pogle¬dom odmjeri Džezmija. "Je li i ovaj mladić zajedno s tobom?" "Da, gospodine!", odgovori Džezmi, upola sa srdžbom, upola s pošto¬vanjem, ali čvrsto i odlučno, pa s velikim samopouzdanjem načini korak naprijed, ali Osman nije pružio ruku. "Mladiću, ovo što radite...", reče Osman, a pogled mu oko zape za vio¬linsku kutiju u Džezmijevim rukama; načini kiseo izraz lica, kao da je vidio nešto uznemiravajuće. "Nije važno... I vi ste sa muzike?" "Zovem se Džezmi, gospodine... Na pravu..." "Dopratili ste moju sestru dovde. Ali, nemojte se truditi da to uradite još jednom!", reče Osman i ponovo kiselo pogleda violinsku kutiju; kao da je bila kriva za cijelu situaciju, sve ove odvratne riječi. "Ja ću je povesti!" Kao da im je htio omogućiti da se pozdrave, Osman se osvrtao se oko sebe. Izgleda da je i istraživao je li ih ko vidio. Ajša pažljivo pogleda momku u lice. "Eto, vidiš, tvoja je krivica! Sta sam ja mogla uraditi...?", nastojala mu je reći svojim pogledima.

Page 174 / 366

Džezmi se trudio izgledati dostojanstveno i nadmeno, ali se zbunio. I njegovi pogledi su govorili Ajši: "Ja se nikoga ne bojim. To je, dakle, tvoj brat. Kako sam se ponio prema njemu?" Osman uhvati Ajšu ispod ruke. "Hajde, idemo!", reče. Potom, manirom koji je podsjećao na blagonakloni odnos rahmetli Dževdet-bega, ali na mnogo hladniji, izvještačen način, pomilova Ajša po glavi i poče joj postavljati pitanja o školi i nastavi. Išli su prema automobilu ispod stabala kestena, leđima okrenutim prema momku. 31. Preporod? Opet je sjedio na Bejogluu, u onoj bijednoj kafani, među ljudima i u galami, sa čašom rakije i malom bijelom zdjelicom leblebija ispred sebe; mislio je kako će ubrzo ići u javnu kuću, zatim u kino, a nakon dvije godine u smrt, jer je prošla duga zima, došao je maj, ali njegova knjiga, za koju je vezao cije¬li svoj život, ode u zaborav, ne pobudivši ozbiljnije reagiranje. "Poput kame¬na bačenog u okean", pomisli Muhidin, te se razbijesni nalazeći u toj misli tragove poezije. Kroz glavu mu prođe da će i njegov život, poput kamena bačenog u okean, bez ikakvog odjeka, ne promijenivši ništa, biti zaboravljen nakon dvije godine. Baš kad, dok je još sasvim mlad, sebi htjede priskrbiti herojsko odupiranje pomisli na zaborav i nestanak, zaključujući da to svoj¬stvo ne posjeduju drugi, ugleda da ga, pažljivo i prijateljski iza jednog od suprotnih stolova, uporno posmatra starčić, neki čovjek koji bi mogao imati četrdeset pet-pedeset godina. U prvom trenutku, Muhidinu je izgledao kao starac, jer je na licu imao onaj iskusan, tolerantan osmijeh svojstven starcima. Ali, kao da sad gleda drukčije, kao da govori: "Ja tebe znam. Ja te vrlo dobro znam, dopadaš mi se i žalim za tobom". Tako odlučan, čvrst pogled, koji je prodirao u dubinu, bilo je nešto uznemiravajuće, sa čime se Muhidin rijetko susretao. Uz to, pogled se i po treći put sasvim mirno šeta po njemu; dugo, kao da provjerava je li i dalje tu. Muhidin ga pogleda oštrim, neprijateljskim pogledom, kojim gleda u ovoj kafani. Ali, kad kod njega ponovo naiđe na blagi i popustljivi osmijeh, pa se i sam se osmjehnu. Nato se čovjek pridiže te, kao da je htio pokazati koliko je mlad i pokretljiv, u nekoliko poput pera neprimijetnih koraka priđe i sjede naspram njega. Potom tolerantni osmijeh ustupi mjesto dostojanstvu. "Vi ste Muhidin Nišandži, zar ne?", reče čovjek. "Ja vas znam..." Muhidin nabrzinu i uspaničeno, kao da rovi po džepovima, pretraži po sjećanjima, ali se lice naspram njega, ne načinivši nikakvu gestikulaciju, iz¬gubilo među slikama koje je izmaglila rakija. "Naravno, niste me uspjeli prepoznati", reče čovjek. "Vi mene ne po¬znajete, ali ja Vas znam, jer znam Vašeg oca. A i Vas sam jednom vidio u izdavačkoj kući Halita Jašara. Vi ste izlazili. Izdavač Halit Jašar mi je poslije pričao o Vama. Dao mi je jednu Vašu knjigu. Da, pročitao sam Vašu knjigu. Ali, nisam se predstavio: Mahir Asaf. Ili Mahir Altajli...", pa je skromno pružio ruku. "Veoma mi je drago", reče Muhidin i stisnu njegovu veliku i čvrstu ruku. "Rekao sam da sam poznavao Vašeg rahmetli oca", reče čovjek. "Pozna¬jem ga iz Sedme armije. Bili smo zajedno u Palestini. Imate pravo što ste uzeli prezime Nišandži!" "A možda je trebalo biti Nišandžioglu19", reče Muhidin; rekao je to tek da bi nešto rekao i prisjetio se jedne male, stare i glupe nevolje.

Page 175 / 366

"Kakve to veze ima? Bitno je to da ste Vi, takav, sin turskog vojnika, i da ste svjesni toga... Da, razumijem šta mislite!" i, namrštivši lice, rukom po¬kaza na kafanu. "Muhidin-beže, na ovakvo mjesto prvi put dolazim nakon dugo godina, prvi put nakon toliko godina! Veoma me rastužilo ovo što vidim, ovi ljudi. Ispričat ću Vam... A ne gnjavim li vas?" "Molim vas", uzvrati Muhidin. Muhidinu je već počinjalo biti dosadno. Planuo je kao da će se susresti sa učiteljem, sa nekim strogim moralistom. Ali, opet, u riječima ovog čovjeka bilo je nešto što intrigira, nešto što privlači. Također, bio je to jedan između 250 onih koji su čitali njegovu knjigu poezije. "Dopustite mi, onda, da ostavim poruku jednom svom prijatelju", reče Mahir Altajli i ode do stola za kojim je sjedio, pa nekome nešto reče i vrati se. "Gotovo da su me nasilu doveli ovamo", reče. "Izišao sam iz škole i kre¬nuo kući. Moje zdravlje nije pogodno za vojsku. Napustio sam vojsku. Na¬stavnik sam književnosti u gimnaziji Kasim-paša. Vi ste inžinjer, zar ne?" Opet se smješkao pogledom koji je sve znao, koji je čitao ono o čemu je čovjek razmišljao. "Da, inžinjer sam", uzvrati Muhidin i pomisli: "Šta li još zna o meni", te se prisjeti da na poleđini knjige piše da je inžinjer. "Da, rastužio sam se vidjevši ove ljude ovdje. Nemojte slučajno pomisliti da sam fanatik; u mladosti sam i pio... Ali me, kao Turčina, rastužilo što to što vidjeh ovu beživotnu, bezvjernu atmosferu." "Kao Turčina...", pomisli Muhidin. Kao da predosjeti nešto, dođe mu da ustane i ode u sobu sa crvenom sijalicom, da ostane sam sa sobom. "Zatim sam ugledao, prepoznao Vas. Evo, rekoh sam sebi, evo jednog momka kao čelik, ali je nesretan. Smijte se, dušo moja, nasmijte se ako želi¬te, ne ustežitc se. Ali, nesretni ste, zar ne?" 19 Nišandžioglu - doslovan prijevod: nišandžijin sin. (Op.prev.) Htjede reći da nije, jer ga je ljutio njegov samouvjereni nastup, ali ne reče; prešuti. "Da, nesretni ste, znam", reče Mahir Altajli smješkajući se, ali kao da shvati da je neumjesno smješkati uz takve riječi, lice mu poprimi ozbiljan i zabrinut izraz. "Dobro, zašto jedan tako mlad čovjek, zašto da bude takav?", zapomaga plačljivim glasom, ali nije izgledao ni komično. Muhidin se odjednom uznemiri. Pomisli da će izgubiti samouvjerenost ukoliko dopusti da mu ovdje ovaj čovjek priča tonom učitelja moraliste. Htjede reći da se treba sa nekim sastati ili izmisliti neku drugu laž i izići iz ove kafane, ali ga spriječi neka obamrlost i radoznalost, a razloge nije jasno shvatao. "Pročitao sam Vaše pjesme. Čitajući ih i prisjećajući se Vašeg lica, koje sam vidio u knjižari, shvatio sam da ste nesretni. Darovit i nesretan pje¬snik... Na prvi pogled, kao da posjedujete sve da biste pisali dobru poeziju, ali nešto nedostaje. To je ideal! U vašem životu ne postoji ideal." "Ideal?", pomisli Muhidin. Premetnu u mislima na što ga podsjeća ta riječ: "Zija Gokalp... Pojedine stare pjesme turskih nacionalista... Čitanka tetkinog sina koji ide u

Page 176 / 366

osnovnu školu... Tekstovi pojedinih novinara koji su toliko glupi da ne mogu prikriti svoju dvoličnost... Smiješne stvari..." "Jeste li Vi ikada razmišljali o tome da ste Turčin?", upita Mahir Altajli. Muhidin se osmjehnu, potom pomisli da je nculjudan. Tražio je, ali ne nade odgovor koji bi osvojio njegovo srce. Malo razmisli, pa reče: "Ja ću popiti još jednu čašu." Oglasi se konobaru. Konobar, koji je navikao da on pri svakom dolasku, pije po jednu čašu rakije uz zdjelu leblebija, drugu čašu dočeka zbunjen. "Jeste li ikada razmišljali o tome da ste Turčin?", ponovo upita čovjek, sad poprimivši ozbiljan i pažljiv izgled, kao da misli: "Sud koji ću donijeti o tebi u vezi je sa onim što ćeš sad reći. U odnosu na to što ćeš reći, mogu te hvaliti, kao što sam to već učinio, a mogu te i poniziti!" Muhidinu je došlo da odgovori tako što će poniziti i onespokojiti na¬stavnika, ali da ga ne naljuti i ne dadne mu povod da ode. Međutim, iz usta ništa nije izlazilo. "Mislio sam, ali šta to vrijedi?", prošapta. "Znao sam da ćete tako razmišljati", reče tužno, ali pomirljivo Mahir Al¬tajli, opet poprimivši izgled iskusnog, tolerantnog starca. "Ali, to i jest razlog Vaše nesreće: nikako ne razmišljate zadržavajući se na činjenici da ste Turčin. Vi ste Turčin, znam Vam oca. To je nešto veoma značajno. Tu je, eto, ideal koji trebate prigrliti!", pa kažiprstom pritisnu jednu tačku na stolu. Muhidin pogleda tačku koju je dodirivao mesnati kažiprst. Potom podi¬že glavu, osmotri popustljivo, blagonaklono i nasmijano lice naspram sebe i shvati da se ne može moći naljutiti na čovjeka koji će ga, u najmanju ruku, poniziti. Ali, i ovo poniženje se učini nevažnim naspram bliskosti koju je osjećao prema ovom jadniku koji je, iz čista mira, ustao iza svoga stola i prišao mu, koji je pročitao njegove pjesme i koji je, po cijenu da ispadne i komičan, nastojao nešto reći. "Razumio sam, ovo je panturanist", pomisli. Njegovi sudovi o panturanizmu i nacionalizmu tumarali su između podru¬gljivosti i bliskosti, koju kao da sad osjeća prema ovom čovjeku. "Eto, sjedite ovdje, vodite nesretan život, trujete se alkoholom", govorio je Mahir Altajli. "To je zato što nemate idelala u svom životu? Čemu ste pri¬vrženi? Vjeri? Ne! Svojoj porodici? Ne! Inžinjerstvu? Ne!", svaki put bi pitao savijajući jedan prst, svaki put bi sam davao odgovor primjećujući Muhidino-ve isprazne poglede: "Nekoj djevojci? Ne! Užitku, zabavi? Ne! Reformama, kao neki Vaši vršnjaci? Ni tome! Dobro, a poeziji? Da, tome ne možemo reći ne, ali koju vrijednost imaju Vaše pjesme bez ostaloga? Možda ste upravu što potcjenjujete ostalo... Ali, postoji nešto. Jedno. Vi ste Turčin!", i prstom ponovo pritisnu istu tačku na stolu. Muhidin opet pogleda njegov debeli prst. "Šta želi od mene?", zapita se. „Vjerovatno želi da krenem pravim putem, da prihvatim njegova uvjerenja... Vidio me u ovoj kafani, malo se sažalio, prišao mi. Izgledam, dakle, kao neko koga će drugi sažalijevati!" "Biti Turčin! Razmišljajte o tome. Saživjeti se sa zajednicom boreći se za zajednički ideal svih Turaka. Uključiti se u zajednicu, među sve ostale naše sunarodnike, zaboraviti na sebe radi zajedničke sreće... Vi jedino vjerujete u poeziju i u samog sebe. Ono što Vam se dopada kao poezija, razumio sam iz Vaše knjige, to je ono ružno što su napisali Evropljani... Baudelaire, zar ne? Narkoman, trulili Francuz! Međutim, Vi ste Turčin. Znate li šta Francuzi rade našim sunarodnicima u Hataju?", pa se odjednom uzbudi. "Francuzi u Hataju uništavaju naše sunarodnike. Vi uzalud trošite svoj talent ugledajući

Page 177 / 366

se na francuske pjesnike. Ah, turski narode! Ah, moj narode, kad ćeš se osvijestiti?!", izusti gotovo vičući. Muhidin se zabrinu. Bio se spremio da ovom čovjeku kaže da se ne slaže sa njegovim idejama, ali sad to, jednostavno, nije mogao reći. Misleći da će se to svidjeti ovom čovjeku, poprimi takav izgled kao da je postiđen ili pri¬jestupnik. Iznutra mu je dolazilo da kaže nešto što će umiriti čovjeka, ali je osjećao bojazan od podsmijavanja, ili da ne ostavi takav dojam. "Da, izgleda da ste upravu. Moje stanje nije prijatno. Ali, šta mogu, ne umijem biti drukčiji?!", promrmlja ispijajući drugu čašu rakije. Mahir Altajli ništa ne odgovori. Kao da je nastojao primiriti uzbuđenje zbog ovih riječi. Nastupi tišina. "On ima uvjerenja. Ja sam osuđen izgledati ružno čovjeku koji posjeduje ovakva uvjerenja, koliko god su ona glupa i pogrešna", pomisli Muhidin. Potom su mu se, međutim, ta uvjerenja i čovjekov bijes učiniše toliko glupim i ispraznim da se razbjesnio: "Zašto se toliko uzbuđuje?", zapita se. "Šta ga tako uzbuje?" Porazmisli o onome što se događa u Hataju. Jednom je u novinama pročitao da će se održati neki izbori, na popisu pred izbore dolazi do incidenata i, ako je tačno ono što piše, vrši se teror nad Turcima koji tamo žive. "Dobro, a što se to mene tiče?", promrmlja, ali ta misao mu se, kao i on sam, učiniše otrcanim. Pomisli na javnu kuću, crvenu sijalicu i ženu. Potom mu se sve to - značaj koji je nekad pridavao tome, veličanje svoje usamljenosti i života, da njegovu nesreću čini sklop velike igre - učini površnim i ružnim. Prisjeti se onoga što je pročitao u novinama. "U pojedinim mjestima se, navodno, događaju užasavajuće, jezive stvari", promrmlja. "Da. Francuzi su pucali u tursku kafanu. Poslije su ubili turskog džanda-ra. Kamionima dovoze Ermene iz Bejruta...", Mahir Altajli se veoma uz¬budio: "Treba nešto učiniti!", progunda. "U Istanbulu se može uraditi nešto slično onome kao ono prije dvije godine..." Muhidin se prisjeti: prije dvije godine je, opet u vezi sa tim Hatajem, organiziran veliki masovni protestni prolazak. Studenti i narod išli su od Bejazita do Taksima, a na nekim mjestima sukobili su se sa policijom. "Hoće li Vlada dozvoliti nešto takvo?", upita i od konobara zatraži još jednu čašu rakije. "Hah, kad bismo bili prepušteni Vladi!", nakrivi usta učitelj nacionalist. "Oni ovo pitanje žele riješiti sporazumno sa Francuzima... Sa našim nepri¬jateljima će sjesti za sto... Miroljubivo rješenje... Vjerovati u to je ili buda¬laština ili izdaja!", rekao je pompezno, a onda šapatom nastavi: "I on je išao u Mersin. Ali, nema ništa što bi mogli uraditi. Ovo Vama slobodno mogu reći, ali drugima ne mogu lahko!" Ukazano povjerenje Muhidinu se učini komičnim. Pomislio je: "Zašto bi se sve ovo trebalo mene ticati? Zašto bi me, naprimjer, trebalo uzbuđivati okupljanje svih Turaka pod jednim bajrakom?" Dođe mu da bude pošten i otvoren, da čovjeku, prema čijoj prisnosti je osjetio malo bliskosti, iznese sva svoja razmišljanja. "Ali, ja ne vjerujem u takve stvari", reče. "Koji je značaj u tome što bi svi Turci bili zajedno? Ja ne smatram ispravnim panturanizam, rasizam i nacionalizam." "Ko ste Vi da tako govorite?!", iznenada povika čovjek. "Ko ste Vi da nipodaštavate turski nacionalizam?" Muhidin se iznenadi. Osvrnu uokolo, ali niko nije bio u toku; polahko se gasila uobičajeno uspavana i prljava atmosfera kafane.

Page 178 / 366

"Ko ste Vi da se usuđujete reći da ne smatrate ispravnim turski nacio¬nalizam?! Gdje nalazite tu hrabrost?! Iz te rakije, iz svog natruhlog duha, iz tog svog nesretnog života koji tumara i prolazi ne puštajući korijenje ni u šta i nigdje?! Molim Vas, saberite se! Mislite na sebe! Razmislite o tome ko ste, šta ste i šta radite. Vi mrzite i sebe i sve ostalo! Stranac ste u ovom društvu. Kad biste bili samo stranac... Vi ste neprijatelj ovog društva. Sramite se sa-moljubivosti svojih pjesama, tog izgleda, svojih riječi! Šta ste uradili da biste osjećali toliku samoljubivost? Ništa! Doduše, talentirani ste, pronicljivi, to znam, jer nisam uzaludno došao i sjeo za ovaj sto. Šteta je za Vas, sine, šteta! Zar nije šteta za Vas i za naš narod? Poznavao sam Vašeg oca. Zar nije šteta? Razumijete li me...?" Muhidin je gledao u tog čovjeka osjećajući se krivcem - kao da je razbio vazu, kao daje načinio neku nespretnost. "Upravu je, upravu je; ne mislim ni na šta drugo osim na sebe!", mrmljao je, ali je bio svjestan da mu se po glavi više vrzmala ta mala pohvala o njegovoj nadarenosti i pronicljivosti. Kad je učitelj nacionalist završio i kad je svoje lice opet ozario zbunjujućim, po¬pustljivim i blagonaklonim osmijehom, Muhidin shvati da mu navire želja da izgleda nevino, bezgriješno i čisto: "Govorite to meni. Nemojte misliti da sam ja zadovoljan svojim stanjem. Meni se uopće ne sviđa ovo moje stanje. Međutim, ne uspijevam pronaći ništa što bih mogao prigrliti, povjerovati u to da bih se oslobodio ovog svog ružnog i, kao što rekoste, sramnog stanja". "Evo, turski nacionalizam! Eto, okrenite se svome narodu! Eto, misi¬ja turskog nacionalizma!", progunđa čovjek; prst je pritiskao na istu tačku, zbunjeno je klimao glavom kao da misli kako to da ovaj mladić sa grane ne trga voćku spasa koja mu se pruža. "Pa, ja nisam loš čovjek", mislio je Muhidin. "Da sam loš čovjek, ne bih donio odluku o samoubistvu. Pridajem značaj samo svojoj pronicljivosti i možda zato izgledam loš. Ovakav sam zato što razmišljam o svemu... A zbog toga što razmišljam, možda neću moći povjerovati u taj turski nacio¬nalizam, premda bih volio da sad mogu učiniti nešto takvo. Hoću li ovom čovjeku reći da sam odlučio izvršiti samoubistvo ako do tridesete godine ne postanem dobar pjesnik?" "Razumijem Vas", reče Mahir Altajli. "Ja čitam Vašu dušu i razumijem", govorili su njegovi pogledi. "Razumijem Vas. Prije nego što povjerujete, želite razmisliti i shvatiti. A zbog toga što tako radite, ne uspijevate vjerovati. Ali, ne možete se tako riješiti svog nemira i nesreće... Prvo se prepustite svojim emocijama! Prvo povjerujte, uzbudite se! Poslije ćete koristiti svoj razum... Ovako neprestano duboko razmišljati...To, eto, čovjeka čini nesretnim. Razmišljati tako ovdje, u Turskoj, to tjera čovjeka izvan zajednice. To vam je poznato koliko i meni. Ostaje usamljen onaj koji razmišlja ovdje... Ovdje je nastranost razmišljanje bez emocija... Hem, kako ćemo sve poimati razumom? Rođenjem nam nije dan samo razum. Posjedujemo i emocije! Uzbuđujete li se kad vidite tursku zastavu, kad saznate šta se događa u Hataju? Dovoljno je i bar malo uzbu¬đenja! Uzbudite se, vjerujte, uključite se u društvo, izbrišite svoj razum. Eto, tada ćete biti sretni..." "Znam", reče Muhidin u maniru bezizlaznosti; taj čovjek koji mu je po¬kazivao put spasa želio je u njemu pobuditi i potrebno uzbuđenje. "Sta čekate ako znate?", uzvrati Mahir Altajli. "Isto tako, ako shvatate da se ne treba sve razumom poimati, znači da nema ništa šta Vas sputava. Oslušnite malo glas svog srca. Sta Vam srce kaže? Uopće ne sumnjam: 'Kri¬vac si za svoj dosadašnji život', to kaže. 'Nesretan si zato što me nisi slušao. Ja se želim boriti za ostale Turke', to govori. Slušajte

Page 179 / 366

taj glas. Srce Vam go¬vori i ko su vaši neprijatelji. Vaši neprijatelji su svi ostali narodi, Zidovi, sad Francuzi, Arapi, sutra drugi, masoni, komunisti, svi strani elementi koji su se uvukli u državu, svi stranci protiv koji je ratovao vaš otac", učitelj nacionalist se popustljivo smješkao kao da nabraja imena prijatelja, a ne neprijatelja. "Dobro, mogu li to ja uraditi? Mogu li biti nacionalist?", mislio je Muhi¬din, a kroz glavu su mu prolazile riječi Mahira Altajlija. Ne, nisu bile riječi ono što je uticalo na njeg: uhvaćen je više manirima tog čovjeka, povjere¬njem koje je imao u samog sebe, licem, koje je nekad postajalo strogo, srdito, a ponekad se razmekšavalo i smješkalo. U svemu tome pronalazio je, na prvi pogled neprepoznatljivo, ustrojstvo, koje sam nije posjedovao i koje baš nije nalazio ni kod drugih i čudio se tome. Sasvim očito, opruga cijelog tog ustrojstva bila je vjera u turski nacionalizam. Mahir Altajli je, poput preci¬znog sata, pokazivao bijes tamo gdje treba biti bijesan, a tolerantnost tamo gdje treba biti tolerantan, ali uprkos tome, isto tako, nije izgledao mehanički i bezdušno kao sat; on je, za razliku od svih ostalih u kafani, mnogo više sličio čovjeku. "I ja ću biti kao on", iznenada pomisli Muhidin, ali nije uspio razabrati šta u tom kontekstu treba uraditi. Dok je razmišljao o tome da bi mogao zatražiti da mu to objasni, vidje da Mahir Altajli ustade. "Odlazite li to?" "Odlazim. Prekomjerno zadržavanje na jednom ovakvom mjestu prlja čovjeka", reče učitelj nacionalist. "Stanite. Možda ću i ja izići. Ima li nešto što mi trebate reći", promrmlja Muhidin. "Ja sam Vam rekao ono što sam trebao reći, izvršio sam svoju dužnost, sine", uzvrati, nasmiješi se i poprimi dobrodušan izraz izgovarajući zadnju riječ. "Sada je na Vama red. Ako me želite vidjeti, dođite u srednju školu. Ili utorkom i srijedom dođite u redakciju časopis Otuken." Iz novačnika je izvadio vizit-kartu i dao je Muhidinu. "Sada je na Vama red", reče, čvrsto stišćući Muhidinu ruku, pa, lalahko klimajući glavom, kao da misli: "Ubuduće Vas mogu i hvaliti i kuditi", pažljivo pogleda Muhidina i požuri svoje mršavo tijelo, kao da ga više ne želi mrljati nečistoćom. Muhidin pogleda vizit-kartu: Mahir Altajli, nastavnik književnosti sred¬nje škole Kasimpaša, Kemeralti sokak br. 14, Veznedžiler. Muhidinu se vizit-karta ne učini komičnom. 32. Muke jednog trgovca Kad se oglasi zvonce pričvršćeno za avlijsku kapiju, Osman, po navici, po¬gleda na sat; bilo je tek šest i petnaest minuta. Obradova se shvativši da se vratio kući prije nego stoje mislio. Kao što je to radio onda kad malim upa¬dom želi uloviti ukućane, vrata je otvorio ključem, krajičkom oka pogedao u ogledalo, popeo se uza stepenice i zapazio tišinu koja je vladala kućom: čulo se otkucavanje sata. Nikoga nije bilo u dnevnom boravku; mora da piju čaj u bašči iza kuće. Ugleda Emina-hanumu, koja je, preko praga, dolazila iz bašče. "Ah, jeste li došli, gospodine", reče sluškinja ugledavši Osmana i namršti lice. "U bašči su. Došli su gosti", pa pokaza poslužavnik; kao da je htjela reći da njoj gosti znače samo više šoljica, tanjira i služenja. "Došle su Lejla-hanuma i Dildade-hanuma!" Klimajući glavom da bi pokazao da je čuo i razumio ono što je rečeno, Osman se pope uz stepenice. Dok je na sto ispod kloparavog zidnog sata na srednjem spratu ostavljao novine koje je uzeo u dućanu duhana, ugleda dva pisma. Prvo je poznao po rukopisu; bilo

Page 180 / 366

je od Refika. Osjeti mučninu ugledavši ime u uglu drugog; bilo je od amidžića Zije. Odlučivši da, zajedno sa novinama, pisma pročita kasnije, pope se uz stepenice. Uđe u svoju sobu i skide žaket. Baci uzgredan pogled kroz prozor na bašču, na žene koje su sjedile pod drvetom. Uđe u kupatilo da opere ruke i da se umije. Pranje ruku bilo je prvo što je radio po povratku kući sa posla. Nakon što bi, dugotrajnim sapunanjem, oprao ruke, velikom količinom vode bi prao i lice. Poslije toga bi u sebi pronalazio dovoljno snage i duševnog zdravlja da preostali dio dana provede veselo. Onda kad, radeći u firmi, osjeti utučenost, kad shvati da se sa ljudima mora hvatati za vratove, kad se zaprlja prljavšti-nom života i zarađivanja novca, pomisli da će se predvečer vratiti kući, da će sa mnogo vode, dugo, uživajući i sapunajući, prati ruke. Za vrijeme ovog čišćenja, koje, jedne od drugih, razdvaja sate rada i sate odmora povođene u krugu porodice, u mislima bi se vraćao na poslove koje je obavio u toku dana. Otvorio je česmu i voda poteče. Danas se u kancelariji bavio dvjema stvarima. Prva nije bila tako važna: napisao je pismo njemačkoj fabrici boja o mogućem sniženju cijena, koje su navedene u katalogu, u svoju korist, te im dao podatke u vezi sa veličinom turskog tržišta. Drugi posao bio je veo¬ma važan: susreo se sa predstavnikom firme građevinskog materijala koji je stigao iz Njemačke. Predstavnik njemačke firme, koja je Turskoj prodavala slavine, cijevi i materijal za kupatilo, rekao je da su spremni prodavati robu po nižim cijenama od engleske firme koja je u istom sektoru na turskom tržištu jača od njih, te da će osigurati različite olakšice pri plaćanju. Ukoliko se sa ovom firmom uspije dogovoriti o predstavništvu za Tursku, mislio je da će firmu, koja je posljednjih godina, osobito posljednjih godina Džev-det-begovoga života, usporila svoj razvoj, velikim profitom moći proširiti i da će uspjeti formirati jaku firmu iz svojih snova. Pjenušajući ga, okretao je sapun u šaci. "Ali, možda se neću moći sporazumjeti sa njima zato što ne znam njemački, zato što moj francuski nije dobar?", pomisli i oneraspoloži se. Podiže glavu i pogleda u ogledalo. Zateče se starim, oronulim, beživot¬nim. Imao je trideset dvije godine, ali je propao kao neki sitni službenik koji se približio pedesetim: oči su mu izgubile sjaj, kosa mu je počela sijediti, neznatno se pogrbio. Imao je vršnjaka koji su još uvijek bili u dobu zvanom mladost. "Zato što ja mnogo radim", pomisli stavljajući ponovo ruke pod slavinu. "Zato što sam mnogo radio dok je otac bio živ. Kad je on umro, počeo sam još više raditi. Na mojim ramenima je sav teret porodice!" Na¬kon Refikovog odlasku poslovi su se još više namnožili, problemi su se još više povećali. Želio je nadoknaditi vrijeme koje je firma izgubila posljednjih Dževdet-begovih godina, osjećao je da mu je jedini životni cilj proširiti, ra¬zviti ovo trgovačko preduzeće koje je osnovao njegov otac. Odluči po drugi put nasapunati ruke i poturi ih pod vodu. Prisjećajući se druge stvari koju je danas uradio, ručka koji je obavio sa trgovcem iz Kajserija, koji u firmi kupuje robu, razveseli se. Trgovac mu je ispričao da je Istanbul, u koji dođe jednom-dvaput u toku godine, centar zabave, dodajući tome i avanture koje je imao sa ženama. Nakon što opra ruke, pozamašno se pljusnu po licu. "Šta li je Refik napisao?", pomisli i pokvari raspoloženje. "Izvukao sa i otišao u najvećem jeku posla", promrmlja bijesno. Potom se zabrinuto dade na raz¬mišljanje o tome kad će se brat vratiti. "Da Nijemca pozovem na ručak?", promrmlja. Sapunao je lice. Pomisli na to kako će Nijemac i ukućani do¬čekati ovaj poziv. Osim bliskih prijatelja, Dževdet-beg nijednog poslovnog partnera nije dovodio kući. Osjeti nelagodu zbog toga. Zamišljajući kako će Nijemac doći kući, kako će se dobro osjećati, osjetiti bliskost prema njemu,

Page 181 / 366

I kako će postići sporazum, obradova se. Bio je siguran da će se na tom prijemu posebno proslaviti njegova supruga, da će Nijemac biti oduševljen njome. S ponosom se prisjeti kako se Nermin slobodno ponaša u salonima, u masi, kako, za razliku od drugih žena, uspijeva veoma lahko razgovarati sa svakim, posebno sa muškarcima. Potom se prisjeti grešaka u francuskom koje je načinio pričajući sa Nijemcom i pocrvenje. Završio je srednju školu Galatasaraj, ali je njegov francuski bio loš. "Zato što zbog trgovine nisam imao vremena za učenje", pomisli pljuskajući se vodom po licu. Počeo je raditi sa ocem čim je završio srednju školu. "Ja sam kao trgovac odgajan od malih nogu!" Na izraz odgajan od malih nogu podsjetio ga je trgovac iz Kajserija. Trgovac je rekao da je zavodnik odgajan od malih nogu i predložio mu da diskretno zajedno idu juriti žene, a Osman ga je, naravno, hladno odbio. "Juriti žene!", promrmlja brišući lice peškirom. Osmjehnu se kao da je to nešto smiješno. Otvori vrata i iziđe. "Keriman", promrmlja. Upravo kad je počeo razmišljati o svojoj ljubavnici, koju je viđao jednom sedmično, suzdrža se. Oprao se i očistio; na rukama i na licu osjeti slatku svježinu. Ode u svoju sobu i krenu prema balkonu; kroz otvoren prozor ulazio je prijatan miris lipe. Osjećajući se jakim i zdravim, veselo iziđe na balkon i nasloni se na ogradu. Odozdo, iz bašče, dopirao je glas žena koje su sjedile ispod drveća. U visini, iznad drveća i krovova, letjele su lastavice. Na jedno visoko drvo spu¬stila se crna lunja. Bio je kraj maja. Osman je osjećao da će se naslađivati u najljepšim trenucima dana. Na nebu, daleko, bila su dva oblaka; sunce, koje je cijeli dan pržilo bašču, dovodilo ih je do crvenila. Sunce će se uskoro iz¬gubiti iza apartmana na strani Harbijea, ali gosti se još uvijek nisu podigli. Osman je čuo njihov razgovor. "Kod mene se cijelu ovu zimu ložilo u sve četiri peći", govorio je prijatan, piskav glas. "Kako stari, čovjeku postaje sve hladnije..."; bila je to Dildade-hanuma. Mladi i veseli glas govorio je o lagodnosti centralnog grijanja, a to je bila Lejla-hanuma, Fuad-begova supruga. "Ja se vjerovatno nikad ne bih navikla na to što se zove apartman", reče Nigan-hanuma i uzdahnu; rekla je to sumornim i žalopojnim tonom, kao da postoji neko koje prisiljava da živi u apartmanu. U razgovor se umiješa Nermin. Spominjala je pripreme za ljeto, kuću na Hejbeliadi, na kojoj krov prokišnjava. Osman promijeni mjesto kako bi je vidio između drveća. Ugleda Perihan, koja je, kao i uvijek, u njemu ostav¬ljala dojam malog djeteta. Nije sudjelovala u razgovoru; zabavljala se poput djeteta gledajući u šoljicu koju je držala... Osman odluči popiti čaj u radnoj sobi, dok bude čitao pisma i novine, a ne u bašči sa ženama, ali se ne pomjeri s mjesta. Slušao je bašču i žene, osjećao se zdravim. Dolje je bilo pet žena. Pomislivši na njih, Osmanu pade napamet nešto što je poput duševnog zdravlja, odmora, veselog raspoloženja. Pojedinačno pomisli na te žene dolje: na svoju majku, suprugu, Perihan i dvije gošće. Zlovoljno se prisjeti Ajše, a radosno svoje male kćerke. Onda opet promr¬mlja: "Keriman", ali ovaj put je nije uspio udaljiti iz misli. Uoči Kurban-bajrama, prije Refikovog odlaska, Nermin je to osjetila, među njima je došlo do svađe, potom je, zaklinjući se, Osman rekao da se više neće viđati sa njom i supruga je povjerovala. "Kako je tako jednostavno povjerovala u zakletvu", mislio je gledajući u Nermin, koja je nešto objašnjavala Dildade-hanumi. "Jer sam joj prvi put slagao", pomisli, kao što je to radio prilikom svakog sjećanja na taj slučaj, pa, u ritmu bubnja, poče lupkati po ogradi. "Dobro, a šta bi se dogodilo da nije povjerovala? Ili ako ponovo shvati da se sastajem sa njom? Ne može shvatiti, pošto je, uprkos svojoj

Page 182 / 366

lagodnosti, ona ipak ne¬moćna žena!" Potom se, pomalo nelagodno i ponosito, prisjeti: "Ali, otac bi shvatio. Ionako se, za njegova zdravlja, ne bih smio odvažiti na takvo nešto... Moj otac je mnogo..." Odjednom primijeti da mu se javljaju iz bašče. "Zašto ne siđeš, hajde dođi", govorila je Nigan-hanuma. Veselo, ali umorno i zamišljeno, Osman pozdravi žene, koje su, da bi ga odozdo, između listova i grana, mogle vidjeti, poput goluba, pomicale glavama gore-dolje. "Upravo sam stigao", reče. "Dobrodošli!", oglasi se u pravcu glasa Lejla-hanume koji je nešto govorio. "Imam malo posla, kasnije ću sići." Misleći da će gošće, koje su ga vidjele, uskoro otići, ode s balkona. Spusti se na srednji sprat. Uze novine i pisma. Oglasi da mu iznesu čaj i sjede za sto u radnoj sobi. Otvaračem za pisma sa ugrađenom medžidijom20 otvori ku¬verte i pročita. Refik, kao i obično, piše da će opet zakasniti nekoliko mjese¬ci, da se tamo bavi nečim čudnim i nejasnim, što naziva projektima, selami ih sve i nevoljno pita Osmana za stanje u firmi. Osman srdito odbaci pismo. Zatim, uprkos tome što je znao šta će zateći, interesirajući se je li svojim željama i drskostima pridodao nešto novo, pročita Zijino pismo, ali nije uspio naići na nešto novo. Jednom u tri-četiri mjeseca vojnik iz Ankare je pisao ovakvo pismo i naglašavao da će uzeti novac na koji ima pravo, ali, isto tako, ne poduzima ništa da bi realizirao tu svoju smiješnu nakanu. Upravo kad htjede poderati to pismo, odluči da ga pokaže majci. Zatim, da bi smi¬rio bijes, otvori novine. Bila je samo jedna vijest koja je zauzimala mjesto u naslovima svih novina: slučaj Hataj. Osman nije pratio šta se posljednjih godina događalo u kontekstu ovoga slučaja, nije imao ni svoje mišljenje o tome šta se događa. Premda je i sam mogao pričati o komisijama koje su, tu i tamo, svi spominjali, o posmatračima i delegacijama; i sam je, isto tako, mogao imati svoje mišljenje o tome, a što bi bi drugi s pažnjom slušali. "To je sve zbog prekomjernog rada. Nemam vremena kako treba čak ni pratiti zbivanja u svijetu", pomisli i poče pažljivo čitati novine. "Izlaganje našeg ministra vanjskih poslova: Jučer je u Kamutaju doktor Aras prokomentirao pitanje Hataja. Bespogovorna potvrda nasilja u Haraju..." Čitajući, odjed¬nom shvati da poslije svake vijesti razmišlja na slijedeći način: "Koja korist 20 Medžidije - srebrni novčić od 20 kuruša (po sultanu Abdulmedžidu) (op.prev.) mojoj trgovini može biti od toga što će Hataj biti naš? Šta možemo prodati Haraju? Nakraju, i to je tržište i veoma je dobro da pripadne nama". Postidi se ovakvog razmišljanja, pa, trudeći se da ne razmišlja ni o čemu, pažljivo pročita novine: "Vapaj jednog Turčina iz Hataja... Svoje pravo ćemo sigurno uzeti..." Upravo u tom trenutku se otvoriše vrata i, izvinjavajući zbog zakašnjenja, uđe Eminahanuma sa čajem. Iza nje uđe Lala. Osman podiže glavu, pogle¬da svoju desetogodišnju kćerku i nasmiješi joj se s ljubavlju oca koji se vratio sa posla i koji voli svoju kćerku. "Ee, da čujem: Šta si danas radila?", upita i pogled vrati na novine. "Ništa", odgovori Lala. Osman se sjeti da nije pomazio kćerku. Dođe mu da je primakne sebi i poljubi. "Hanumica je dobila peticu iz zadaće", reče Emina-hanuma. Emina-hanuma nije izišla sa poslužavnikom. S radošću je bila svjedok sreće; stajala je na pragu da bi posmatrala dirljivu scenu između oca i kćer¬ke. "Zašto ne govoriš? Da čujem iz koje zadaće si dobila peticu?", upita Osman, pa namršti obrve saznavši da je to likovno: "Likovno je bitno, ali matematika je bitnija", uzvrati. "Matematika je glava svega. Koliko si dobila iz matematike?"

Page 183 / 366

Potom, dok je gledao u novine, saznade da kćerka danas nije imala ma¬tematiku. Upita je gdje je Džemil i dobi odgovor da je u svojoj sobi. Zatim upita jesu li gosti otišli, ali je znao odgovor, jer su ispod prozora dopirale riječi pozdravljanja na rastanku. Gledajući u novine, upitao je još ponešto i dobijao kratke odgovore. "Obavezno bih ovog Nijemca trebao pozvati na ručak", pomisli, pa kćerku, koja je izlazila iz sobe, upita za njenu tetku. Dok je gledao novine, ču da Lala kaže: "Gore je, plače u svojoj sobi", i osjeti nelagodu. Gledao je u novine, osluškivao kako gosti, koji nikako da iziđu, zveckaju zvoncetom i razmišljao zašto sestra plače. Kasnije je vidjela i Nermin sa tim momkom koji je nosio futrolu violine, a Osman je obazirvo upozorio. Znao je da će se veoma rasrditi ukoliko se to opet dogodi. Pribojavajući se nerviranja i ljutnje, podiže pogled sa novina. Pogleda očevu sliku na zidu. Dževdet-beg, koji je umro tačno prije godinu, sa slike snimljene u starosti gledao ga je zamišljeno i veselo, kao daje govorio: "Eto, takva je porodica. Misliš li da je lahko zasnovati porodicu i održavati je?" Odjednom, prisje¬ćajući se da ima ljubavnicu, sakri pogled od očevih očiju. Ali, pomislivši koliko je radio posljednjih godina, koliko se trudio da razvije firmu i osnuje fabriku iz svojih snova, oprosti sam sebi. Kad, po glasovima, zaključi da su gosti najzad otišli, uze novine i siđe. Eminahanumi reče da želi taze čaj i kroz kuhinjska vrata iziđe u bašču. Žene, koje su ispratile svoje gošće, ponovo su sjele u pletene stolice. Pri¬bližavajući im se, Osman poprimi izgled umornog muškarca koji želi lju¬bav, prijateljstvo i saosjećanje, kako je to činio svake večeri, i oraspoloži se. Pogledavši i pozdravljajući svaku posebno, krenu prema pletenoj stolici. Izbliza pogleda majku i shvati da Nijemca, predstavnika firme građevinskog materijala, nikako neće moći pozvati na ručak. Njegova majka je sjedila na stolici u svome uobičajenom potištenom stanju, kao da se žali. Dok je sjedao pokraj nje, Osman u prvi mah nije uspio otkriti kako je shvatio da Nijemca neće moći pozvati na ručak. Ali, kad pažljivo pogleda Nigan-hanumu, koja je treptala očima, koja nije mogla ne pokazati barem male znakove sreće što joj je došao sin i sjeo pokraj nje, kao da otkri da u pokretima njegove majke - i u njenoj vedrini i u njenoj nesreći - postoji nešto takvo da ne može ni zamisliti da ona za istim stolom sjedi naspram Nijemca. To još više zbuni Osmana, koji se ponosio time što je njegova majka pašina kćerka, odgojena u kulturnoj i bogatoj sredini. Kad, umjesto sretnog lica, Nigan-hanumin izraz poprimi izgled osobe kojoj je dojadio život i, po njenom vrpoljenju u stolici, načinu držanja šoljice - što osmotri sa do tada neviđenom pažnjom - shvati da će, sve što njemu znači dobar odgoj, kulturu, bogatstvo, Nijemcu biti nešto što je zabavno, harem, Istok, osmanlijska žena, te se rasrdi pomi¬šljajući da će propustiti vođenje predstavništva firme građevinskog materi¬jala zato što tog čovjeka neće moći pozvati na ručak u kuću. Dok je pio čaj slušao je dnevne vijesti od majke i Nermin. Bile su to, kao i obično, male i nevažne stvari: Nigan-hanuma je naružila vrtlara, Fuad-begovi su njega i Nermin pozvali na ručak, na Hejbeliadu je poslan majstor da prepokrije kuću, prestao je proliv maloj Melek, koja je spavala gore, u svojoj sobi... Dok se pričalo o ovome posljednjem, nastupi kratkotrajni tajac i Osman shvati da su svi pomislili na Refika. Nigan-hanuma, kao da je mislila da ovaj tajac nosi isto značenje svima, upita šta piše i krajem oka pogleda Perihan.

Page 184 / 366

"Opet piše isto", reče Osman. "Kaže da će zakasniti još nekoliko mjeseci, da radi na nekim tekstovima!" O svom bratu htjede izreći nekoliko ponižavajućih, optužujućih riječi, ali ušuti zbog Perihaninog prisustva. Zadovolji se samo mrmljanjem: "U ovo vrijeme kad su pritisli poslovi!" Nastupi kratkotrajna šutnja. "Dobro, a drugi?", odjednom upita Nigan-hanuma srdito. "Šta piše dru-gi?" Osman prvo ne shvati. Potom se iznenadi što majka na isti tas stavlja Refika i Ziju, ali malo se i obradova. "Piše isto", reče stideći se te radosti. "Da bar kažemo poštaru da nam ne uručuje pisma te budale, te drske vojničke bagre!", reče Nigan-hanuma. "Neka ih vraća!", pa, zanimajući se je li im se svidjela njena zamisao, jednom pogleda Osmana, jednom Nermin, pa kaza kao da je više izražavala pokajanje i zbunjenost nego znatiželju: "Zašto on ne dolazi? Ah, dragi Refik, šta smo ti skrivili?!", pa, uzdišući, nabra čelo. "Zaplakat će", pomisli Osman. Navršavala se godina od Dževdet-begove smrti, već su se svi navikli da plače zbog svega i svačega, ali je to, opet, bilo rastužujuće. Osman je htio čitati novine, udisati miris lipe, mirno pijuckati čaj. Sa zabrinutošću je gledao majci u lice. Nigan-hanuma polahko zarida, a Osman bespomoćno pogleda u Ner¬min. Pogledom joj je želio pokazati kako kod kuće ne uspijeva pronaći že¬ljeni mir. Ali, poput osobe koja nešto zna, Nermin zabaci glavu natrag. "Dolazeći ovamo, Lejla i Dildade-hanuma su srele Ajšu", reče Nermin. Oborila je rame kao da u ruci nosi težak kofer. "Opet sa onim momkom, violinistom..." Potom, kao da želi reći: "Mama, zapravo, zbog toga plače", popustljivo pogleda Niganhanumu: "Lejla reče da je Ajša porasla i da se proljepšala, a zatim, kao da joj se otelo iz usta, da je vidjela sa nekim violinistom!" "To je, dakle, to je, ha!", pomisli Osman ustajući. Razbjesni se zato što se ne slušaju njegovo riječi, ne samo zbog Ajšinog budalesanja, nego i zato što željeni mir ne nalazi u porodici. "Gdje je ona? Zovnite je. Zovite je", progunđa. "Ah, Dževdet-beže, niko nas ne uvažava nakon što Vi odoste", mrmljala je Niganhanuma. Gledajući majku, Osman još jednom, kategorično, shvati da Nijemca neće moći pozvati u kuću. Perihan ustade. "Ja sam ionako htjela izviriti na bebu", reče. "Izlazim gore, reći ću Ajši." I Perihan je izgledala uplakano. Kao da nije htjela biti tu u trenucima nadolazeće oluje. Osman je znao da će izbiti oluja. Naložio je Nermin da još jednom po¬novi šta je Lejla rekla. Nermin reče da je Nigan-hanuma, koja se jednom penjala gore, galamila na Ajšu. "Znači, zato plače", pomisli Osman i poče srdito hodati po bašči. "Povrh toga, izgleda da je mama želi dati za onog Lejlinog debelog sina", pomisli čuvši da majka još jednom ponovi iste riječi. "Sa nekim violinistom... Ne stideći se nikoga... Osim toga, kad sam ih vidio prvi put, došli su sve do valijine rezidencije!"

Page 185 / 366

Narušavajući pravilo da prvu cigaretu zapali poslije večere, zapali tirjaki da bi se pribrao. Potom, da bi sav svoj bijes usredotočio na jednu tačku i da bi nadolazeću oluju usmjerio ka plodonosnom cilju, shvati da odmah, sad treba donijeti neku odluku: "Ovog ljeta je obavezno treba poslati u Evro¬pu!", pomisli odjednom. "Ovog ljeta je neizostavno treba poslati u Švicar¬sku, Tadžiser-hanumi". Sjeti se da će tamo biti i onaj Lejlin debeli sin. "A šta ako ne pristane?" Pomisao na to ga još više razbijesni. Hodao je po bašči malim i ubrzanim koracima. "Želim mir u toj kući, ali ga zbog toga..." Sjeti se Refika i još više se razbijesni. Pade mu napamet Zijino pismo. "Znam ja šta ću ako ne pristane! Kakva je ovo kuća? Vidi, ovo cvijeće se sasušilo!" Tamo gdje je bilo zelenilo, koje je, udišući miris proljeća, nedavno vidio, ugleda žuto, mrtvo i divlje bilje. "Ne mogu izići nakraj sa jednim vrtlarom..." Pogleda u ono čudno cvijeće čudnih imena koje je Dževdet-beg počeo uz¬gajati neposredno pred svoju smrt. Nigan-hanuma ga je sama zalijevala. Potom se osjeti kao da mu je načinjena nepravda: njegov otac je, ako ništa, u kući nalazio željeni komfor i poredak. Pomisli na ljubavnicu i uravnoteži osjećaj nepravde. "Šta će čovjek raditi ako neće tražiti spokojstvo na drugom mjestu?", prošapta. Pade mu napamet Kerimanina brada, male i ljupke usne, koje nimalo nisu slične ovim velikim i prkosnim Nermininim usnama, i kao da se razveseli. Potom ugleda Ajšu. Išla je namrštena, ali izgleda da nije pla¬kala. "Ah, glupača! Glupača je odmah nasjela", pomisli da mu je sestra ružna i krenu prema njoj. Kad je bilo nekoliko koraka do pletenih stolica, pažljivo pogleda u sestrino lice i, kao što je pretpostavio, ugleda nedefinirano izazi-vanje, a ne suze ili strah. "Gdje si bila?", reče i iznenadi se što su mu prve riječi bile hladne i be¬značajne. "Bila sam u svojoj sobi", reče Ajša, a izazivanje na njenom licu postade kategorično. "Čitala sam knjigu!" "Školsku knjigu? Ne, naravno, zar ne? Čitaj, ali nije umješnost samo či¬tati!", srdio se slušajući svoj glas. Samouvjereno, kao da zna gdje će odvesti sve ove riječi, Ajša je gledala u brata i nijemo čekala.Takvo pouzdanje i prkos nisu bili svojstveni njoj. "Neću duljiti", reče Osman i načini kiseo izraz na licu. "Opet su te vidjeli sa onim violinistom!", pogleda Nermin i Nigan-hanumu i dodade: "Vidjele su te Dildade-hanuma i Lejla!", pa, sjedajući u pletenu fotelju, upita: "Imaš li nešto reći?" Ajša odmahnu glavom. Potom se nervozno promeškolji, kao da je jedino došla da bi načinila taj pokret i da treba ići. "Kuda? Sjedi tu, sjedi i slušaj me! Dva puta sam te upozorio o ovome. Prvi put ljubazno, misleći da je to bila slučajnost, drugi put sam te ozbilj¬no upozorio... Ali, vidim da su moje riječi ušle na jedno, a izišle na drugo uho." Vrhovima prstiju se uhvatio za usnu resicu. Primjećujući to, sam sebi se učini smiješnim. U njemu se rasplamsa osjećaj nepravde, te bijesno reče: "Da ne duljim sa pričom. Prvo, ovog ljeta ćeš ići u Švicarsku, Tadži-ser-hanumi. Sad ću im, odmah, napisati pismo. Ljeto ćeš tamo provesti... Drugo, kod onog čovjeka više nećeš uzimati časove klavira!", pa, prateći na Ajšinom licu uticaj svojih riječi, dodade: "Ubuduće će neko po tebe dolaziti i u školu... Dolazit će Nuri... Zatim, dolazit će onaj vrtlar koji ničemu ne koristi, neko će dolaziti, eto! Imaš li šta reći?" "Ubuduće ne želim uzimati časove klavira", promrmlja Ajša, a još jed¬nom bijesnu prkos na njenom licu, da bi taj bljesak nadomjestili poraz i beznadežnost.

Page 186 / 366

"Ne, rekao sam, ubuduće časove klavira nećeš uzimati kod onog čovje¬ka!", ponovi Osman. "Ove godine ionako ih više nećeš uzimati. Ali ćeš slje¬deće godine uzimati. Sljedeće godine... Slušaš li ti mene? Molim te da me gledaš u oči dok me slušaš. Da, tako...! Još te molim da ne klatiš nogama; ide mi na živce. Ovo ne zaboravi: naš otac je umro, ja sam ti sad više otac nego stariji brat...", pa, s neodređenim osjećajem pobjede, prvo pogleda Nigan-hanumu, potom Nermin. Razmišlja staje to posljednje što bi trebao reći prije nego što popije čaj i pročita novine: "Ne znam ima li potrebe reći da ne želim da još jednom budeš viđena u društvu momka sa violinskom kutijom u ruci?", reče... "Ne znam ima li?", ponovi uz pogled koji je očekivao odgovor, pa upita: "Cime se bavi njegov otac?" "Učitelj", promrmlja Ajša. "Učitelj?! Dijete nekog učitelja...", srdito se pridiže. "Prevario te, eto! Ja¬sno je kao dan! Shvatio je da si djevojka iz dobre familije. Prevarit će te, leći će na miraz koji ti je ostao iza oca, veselit će se cijelog života... Tebi će, naravno, guditi na violini da bi ti se odužio...", iskrivljujući vrat i povijajući se naprijed, rukama oponaša sviranje na violini, ali vidjevši da ta gesta nije smiješna već nipodaštavajuća, kako je to i želio, obradova se. "Dobar je momak", reče Ajša i poče plakati. "Navodno je dobar momak. Momak za kojeg kažeš da je dobar je lukava lisica. Prevario te... Zar ne razumiješ koje su mu namjere? Zar ni toliko pameti nemaš? Dobar momak! Dobar momak će žaleći na sve tvoje! Potom će ti guditi na violini... Znaš U ti kako se novac zarađuje? Poslat ćemo te u Švicarsku. Znaš li ti daje to trošak?", odjednom se u njemu probudi gađe¬nje, poželje dugo sapunati ruke i prati ih sa dosta vode. "Ne plači, ne plači! Plačem ništa nećeš postići", reče, srdeći se još više. "Opameti se umjesto što plačeš! Vidi čega je sve to koštalo, kako se podiže porodica, firma... Ne za¬boravi da je tvoj otac počeo prodajom drveta za loženje! Dobro, dobro, plači ako želiš, ali ne ovdje! Idi gore i plači u svojoj sobi..." Pogleda za sestrom koja je išla prema kuhinji. "Sve ove poslove, ovu po¬rodicu, firmu, sve i svašta", promrmlja. Potom primijeti da se ohladio čaj koji je stajao na pletenom stolu. Nastojeći se smiriti, sjede na stolicu. Okrenu se prema majci, pa prema supruzi. Potom, da bi potisnuo osjećaj nepravde i nespokojstva, poče, pridajući punu pažnju, čitati ono što je u novinama pisalo o slučaju Hataj, ali se nije mogao skoncentrirati. Spusti novine u kri¬lo, polahko nasloni glavu na naslonjač i bezizražajno pogleda visoka stabla kestena i lipe u bašči. 33. Glas srca Bila je subota, četvrti juni. Legao je poslije ručka, glavu zaronio u jastuk, ali nije spavao. Namjeravao je zaspati i odmoriti se od jutra koje je proveo u inžinjerskoj kancelariji, potom čitati Povijest Turaka Rizaa Nurija, ali san mu nije dolazio na oči, preznojavao se, a na glavi, iza uha, osluškivao je otkucaje srca. Srce mu je jednolično kucalo. "Osluškujte malo glas svoga srca", rekao mu je Mahir Altajli prije deset dana. Muhidin je slušao glas svoga srca, želio je čitati knjige, časopise, želio je ushićenje; želio se ushititi i ushiće¬njem srca ugasiti plamen razuma. Odlučio je biti nacionalist. Odlučio je biti nacionalist isto kao što mladić odluči postati doktor, kao što dijete odluči biti vatrogasac, ali shvatio je da se malo razlikuje od njih, pošto je mislio da mu jc odluka čudna. "Sta radim? Je li ispravno to što radim?", pomisli dok je ponovo smještao glavu na jastuk, koji

Page 187 / 366

se, od vrućine i znoja koji mu je kapao sa čela, pretvorio u tijesto te ga obuze strah. Potom osjeti stid zbog svoje bojažljivosti. Zaključi da mu je ova misao, koja je svojstvena nemoć¬nim i slabim ljudima, naumpala zato što je bio pospan. Shvati da neće moći zaspati. Ustade iz kreveta, umi se, stavi naočare i sjede za sto. Istraži razloge zašto nije mogao zaspati. Uplašio se svojih razmišljanja; nije mogao zaspati jer se u njemu javi¬la oluja i nametala mu pitanje kom uopće nije bio vičan: "Je li ispravno to što radiš?", govorila je. Veoma rijetko je sebi postavljao ovo pitanje, jer nije osluškivao glas svoga srca. Uvijek je djelovao vođen razumom, uvijek je odlučivao suprotstavljajući se svojoj okolini. "Sada se prepuštam ushićenju srca, čujem ono što nikad nisam čuo, ali naviknut ću se", promrmlja dok je gledao novine, časopise i knjige, koji su bili na stolu. Potom shvati da se neće moći smiritii ni za stolom. Poče hodati po sobi. Bio je nespokojan kao da ga je zadesilo nešto od onoga što se drugima događa, kao da je obolio od raka ili kao da je ubio nekoga i mora se navi¬knuti. Ustanovio je razlog nespokojstva; znao je da se tako osjeća zato što nije bio vičan osluškivanju srca, ali nije znao kako će se riješiti ovog unutarnjeg nemira. "Moram se, dakle, promijeniti iz temelja", pomisli. Pred očima mu oživje njegovo ranije stanje. Sjedio bi u ovoj sobi, za ovim stolom, poku¬šavao pisati poeziju, razmišljao bi, potom se, zlovoljan, bacao na ulicu, tražio zabavu. Odjednom, kao da osjeti čežnju za tim starim nesretnim stanjem kad je mrzio sve i svakoga. "Tada je ispred moga razuma sve stajalo sasvim jasno, meni je preostajalo jedino da razmišljam", prošapta. "Ali, mimo raz¬mišljanja, ništa drugo nisam ni radio", dodade. "Dobro, a šta sad radim? Sad postajem drugi čovjek!" Sumnjičavo se zaustavi nasred sobe. "Postajem li doista drugi čovjek ili se bacam u avanturu?" "Avantura!" Bila je to zabavna riječ. Glačao je svoj, u mladim godinama ubudali život, koji je prolazio između kancelarije, kafane i sna. Tri dana na¬kon što je u kafani naišao na Mahira Altajlija, otišao je u redakciju časopisa Otuken; vidio ga je. Mahir Altajli ga je dočekao S ljubavlju, upoznao ga sa nekoliko osoba, koje su ga posmatrale s ljubavlju i oduševljenjem, potom se pričalo o slučaju Hataj. Muhidin u redakciju časopisa nije otišao sa idejom da bude nacionalist, već iz čiste radoznalosti i da se kutariše onoga što mu se tih dana vrzmalo po glavi. Odmah nakon što se susreo sa tim ljudima, shvatio je i da se mora čuvati, da treba biti odmjeren i paziti na svoje riječi. Predosjećao je da je ovdje da bi igrao igru kojoj je bio vičan, kao što je to analiziranje ljudi, da ih studira i da njihove duše uzme u šake, ili daje bilo dobrovoljaca koji bi bili predmet te igre. Pričalo se o slučaju Hataj, ali Mu¬hidin je mislio da svi izlažu svoju inteligenciju, nadarenost i lukavstvo i da se svestrano pripremaju za drugu kavgu. Osmjehnu se kad mu "kavga" prođe kroz misli. "Opet sam, eto, onaj svakidašnji Muhidin", pomisli. "Našao sam oblast u kojoj ću pokazati svoje vještine!" Potom ugleda časopise na stolu i postidi se tih razmišljanja. "O čemu vi ovdje razmišljate dok u Hataju ubijaju naše sunarodnike?", govorio mu je glas Mahira Altajlija. "Ja sam bio zao čovjek. Moram se osloboditi ovog ružnog stanja i samoljublja; trebam ushititi srce", pomisli i sjede za sto. Trebao je ushititi svoje srce. Srce će mu se ushititi, ugasit će onaj mali, podmukli i odvratni plamen razuma, a Muhidin će se stopiti sa zajednicom i nestati, očistit će se od grijeha. Ponekad misli da godinama pliva u gri¬jesima, ljutio se na sebe, ali to je bivalo veoma rijetko. Kad bi razmišljao o prošlosti, mržnja bi se još više rasplamsavala u njemu. Sad je, pak, mržnju nastojao usmjeriti ka ciljevima. Na Francuze, koji su u Hataju ubijali naše sunarodnike, potom na Arape, koji su nam zabili nož u leđa... Ali, ne, ne; više se

Page 188 / 366

ljutio na Jevreje i masone. U inžinjerskoj školi bio je jedan momak, Jevrej. Na prvi pogled bi se pomislilo da je dobar čovjek: na ispitima je drugima davao da prepisuju, pomagao je, urađene zadatke bez oklijevanja je davao ljenčugama da ih prepišu! Ali, Muhidin sad shvata da su svi ti njegovi postupci izraz dvoličnosti. Potom pomisli na masone. Sva masonska udruženja su pozatvarana, njihova imovina je darovana narodnim domovima, ali to ne znači da su se svi masoni povukli iz organizacije... Kad se spomenu masoni, napamet bi mu uvijek padao Refikov brat Osman. Mislio je da je on mason! Imao je potpuno masonsko držanje: samoljubljiv, dobar trgovac, posjeduje profinjenost koja je blizu snobizmu, ruke su mu čiste i odnjego¬vane, govorom podsjeća na miris sapuna. Zatim, imaju Albanci i Čerkezi, a oni su, kako kaže Mahir Altajli, opasni jer su se uvukli u državne aparate. Imaju još i Kurdi. Potom, bili su, naravno, i komunisti. Odjednom zijevnu otvarajući vilicu svom snagom. Potom pomisli: "Lu¬dim, izgleda", zijevnuvši još jednom i protežući se. "Sta se događa sa mnom? Kakav to postajem? Postajem nacionalist! Još nisam u potpunosti, ali ću postati. Kako to da postanem takav?" Odmah mu pade napamet ona večer kad je sreo Mahira Altajlija. Te večeri, nakon što je nastavnik nacionalist izišao iz kafane, Muhidin je popio još jednu čašu, potom je, ne svraćajući u javnu kuću, otišao kući. "Eto, sve je zbog toga", pomisli. "Da sam otišao u javnu kuću, riječi tog čovjeka bi izgubile mističnost, izgledale bi mi bezvri¬jedne. Tako ne bih išao ni u onu redakciju, bio bih onakav kakav sam i bio. Dobro, zašto nisam išao u javnu kuću? Zato što sam, da, mnogo sam popio." Iznenadi se ishodu koji proističe iz ovakvog razmišljanja i zaključi da je to nelogično. "Tačno je jedino ovo: više ne mogu biti kao što sam nekad bio", pomisli i prisjeti se da je prošle jeseni iste riječi čuo i od Refika. "Sta li on sad radi? Javio se pismom, spominje razvoj sela! Baš me briga! Bolje mu je da se bavi turkizmom, umjesto što se bakće razvojem sela! Neće se on baviti time, jer on ionako ne sliči na Turčina. I on je snob! A brat mu je pravi ma¬son!" Odjednom se uplaši svoje srdžbe i podiže glavu. Ispred sebe, u jednom odjeljku biblioteke, ugleda očevu sliku i shvati da se promijenilo i mišljenje koje je imao o ocu. Primijeti da svoga oca više ne gleda kao jadnog čovjeka, koji ništa nije razumio i koji je uzaludno potrošio život, već kao junaka i pobožnog ratnika. Također, primijeti da ga je osuđivao što je sudjelovao u Oslobodilačkom ratu. Je li doista tako mislio ili je želio tako misliti, to u potpunosti nije mogao shvatiti. "Oboje izlazi na ista vrata! Nakraju krajeva, naviknut ću se na to", prošapta i uzbudi se. Naviknut će se, eto. Navinut će se da sluša glas srca, da se izgubi u zajednici, da izbriše ubuđalu svijest i da na njeno mjesto usadi ushićenje. Uzbuđeno ustade sa stolice. Ponovo poče šetati po sobi. Hodao je po sobi i pokušavao razabrati šta će ga zadesiti kad postane dobar nacionalist. "Riješit ću se ove nesreće. Neće me obuzimati glupe fiks-ideje, kao ona da ću se ubiti u tridesetoj godini. Imat ću uredan i pobožan život! Osjećat će poštovanje prema meni!" Odjednom povika: "Osjećat će poštovanje!" Pred očima mu oživje redakcija časopisa Otuken. Tamo je bilo nekoliko mladića, s oduševljenjem su gledali Mahira Altajlija. Bio je i jedan njegovih godina. Muhidina je mjerkao sumnjičavim, da, pomalo i omalovažavajućim pogledima. Iz tih njegovih pogleda razumijevalo se da misli: "Zašto si toliko zakasnio da postaneš nacionalist? Gdje si bio?" Pomisli na mlade vojnike sa kojima se sastajao u kafani na Bešiktašu. Još uvijek im ni¬šta nije rekao o pitanju njihovog vjerovanja. "Da se prvo dobro pripremim, pa onda", pomisli. Odlučio se dobro pripremiti, da bude oprezan. Sjeti se rasprave o slučaju Hataj. Mahir Altajli i jedan mladić protivili su se miro¬ljubivom rješenju, druga dvojica su govorila da bi moglo biti pogrešno

Page 189 / 366

su¬protstavljati se miroljubivom rješenju ako bi ono rezultiralo priključenjem Hataj a Turskoj. "Dobro, a kakav je moj stav o ovom pitanju?", promrmlja Muhidin. Tamo, u redakciji, ništa nije rekao. Kad je, jednom-dvaput, njemu zapala riječ, svoj red je pregrmio uopćenim riječima. "Moje sadašnje mi¬šljenje je da je Mahir Altajli upravu, ili da će njegovo mišljenje privući više oduševljenja i da će uzbuditi mladiće, jer to što je jedno mišljenje uzbuđu-juće, možda je to bitnije od njegove ispravnosti". Dok se šetao, krajičkom okaje pogledao novine na stolu. U novinama je bio naslov na osam stubaca: Proglašeno vanredno stanje u Hataju! Jučer je u Medžlisu i premijer izdao saopćenje o ovom pitanju. Pokušao je detaljno razmišljati o onome što se događa, ali ništa nije uspio uraditi, osim što se prisjetio da je Hataj neovisna država, da su tamo održani izbori, da je došlo do sukoba između različitih zajednica kad su se sačinjavale izborne liste. Zastidjc se svoje neobaviješte¬nosti o ovom pitanju, o turskom nacionalizmu, te ponovo sjede za sto. Na stolu je bila Povijest Turaka Rizaa Nurija, knjige Zije Gokalpa, neki tekstovi, časopisi i novine iz posljednjeg mjeseca. Studiozno čita stare ča¬sopise, pažljivo; želi dobro savladati rasprave koje su nacionalisti vodili sa neprijateljima i između sebe, još je istraživao i različite povijesti Turaka. Dok je prelistavao povijest Rizaa Nurija, pomisli na autora. Učini mu se jednostavnim, primitivnim i površnim. Potom pomisli da bi možda nekad i sam mogao napisati povijest, koja bi bila mnogo uvaženija od ovih. Zaključi da je pametniji od svih ljudi koje je sreo u redakciji časopisa. Ali je, isto tako, zaključio i da se kutariše samoljublja; shvati da se treba sramiti onoga što mu pada napamet. Potom se, sa stidom, prisjeti da je Mahiru Altajliju u kafani rekao: "Ja nacionalizam ne smatram ispravnim!" Naljuti se na svoje prijašnje stanje i shvati da je ponovo ustao, a da toga nije ni svjestan. "Ali, rekao sam mu da nisam zadovoljan ni onim svojim starim stanjem!", reče uzbuđeno. U njemu su ponovo oživljavale uspomene na nesretne dane, koje je nastojao zaboraviti: dan kad se Omer vjerio, trenutke kad je mnogo pio, na kafane sa Bejoglua, na mržnju koju je gajio prema kući Refikovih i usa¬mljenosti... "Ali, toga se moram osloboditi!", reče sjedajući za sto. "Moram se riješiti toga, izbjeći brbljanje; moram se predati glasu srca i njegovim ushićenjima!" Otvori Povijest Turaka i poče pažljivo čitati.

34. Svečana večera "Ooo, dobro došli, herr", reče Kerim-beg i nakratko ušuti, kao da mu je mr¬sko izgovoriti ime koje mu je navrh jezika: "Herr Rudolph... Dobro došli. Ne tamo, sjedite ovdje, molim vas..." Sjedali su za sofru. Kerim-beg ugleda i Omera."A, ovdje je, naravno, i naš mladi poduzetnik... Dobro došli...", pa dohvati Omerovu ruku i povuče ga prema niskom čovjeku bademastih brkova pokraj sebe. "Mladić se vjerio sa kćerkom našeg prijatelja Muhtar-bega, narodnog poslanika iz Manise..." "Aa, sa Nazli-hanumomr", upita čovjek bademastih brkova. "Djevojka je veoma mila, veoma je gospodstvena. Čestitam!" Omer se osmjehnu. Osmjehnu se i čovjek bademastih brkova, kao da je mislio: "Ah, vidi ti njega! Zna šta radi". Bio je narodni poslanik iz Amasije i partijski inspektor jednog od istočnih srezova. Dok je Kerim-beg na ovu večeru, koju upriliči svake godine, pozivao

Page 190 / 366

svoje prijatelje poduzetnike i inžinjere, proširio se haber da će među gostima biti i partijski inspektor Ihsan-beg, koji se vraća sa puta po Istoku. "Ovo je drugi mladi inžinjer", reče Kerim-beg. Partijskom inspektoru predstavi i Refika. Potom završi rečenicu koju je započeo gledajući Omera i Refika, smješkajući se drugom inžinjeru, te Ihsan-bega, kojeg je držao za ruku, povuče na drugi kraj stola, do drugih sa kojima će ga upoznati. Gosti, koji su se, poput gladnih mačaka, pola sata vrzmali oko stola, polahko posjedaše na stolice. Čekali su da se rasparča janje, koje je skinuto sa žara. Kuhar u bijeloj odjeći i sluga su se, malo podalje, pod jednim stablom, nadvili nad ispečenim janjetom i sjekli meso. Ušutili su se gosti koji su se do maločas sašaptavali po grupicama oko Kerimbegove barake i širokom salonu, osvijetljenom agregatom, slušali su Kerim-bega, koji je sjedio za so-from. Kerim-beg im je evocirao svoju uspomenu sa izgradnje pruge SivasSamsun. Dok je pričao, svi su šutili. Samo su se čuli Ihsan-begov glas, koji bi povremeno odobravao, i glas danskog inžinjera, koji je ono što se priča prevodio svojoj supruzi. Kad je iskomadano meso donijcto na sofru, sva pažnja se usredsredi na to. Kuhar sa bijelom keceljom dade se na dijelenje, a Ihsan-beg poče pričati o putovanju po Istoku. Poslije prošlogodišnje akcije Dersim, na Istoku je uspostavljen mir. Više nikog ne trese strah od razbojnika. Niko se ne brine šta će biti sutra. Nije samo vojna sila uspostavila red i mir; osim toga, bila je to i republička mobi¬lizacija na razvoj i obrazovanje. Dok je pričao, Ihsan-beg se veoma često okretao i gledao u Kerim-bega, ali svi su znali da se, zapravo, partijski inspektor obraćao svima za sofrom, a osobito poduzetnicima, koji zbog prošlogodišnje akcije nisu na vrijeme mogli dobiti novac. Nakon što je to ispričao, inspektor se sjeti komičnog slučaja u Elazigu, na svečanom otvaranju mosta. Valijin govor pod užarenim suncem dobro se oduljilo. Utom je magarac počeo njakati, a neko povikao iz daleka: "Ušutkajte tog magarca!" Neki od službenika se nasmijao, potom je tog sit¬nog službenika i vlasnika magarca valija uvečer pozvao u policijsku stanicu i naredio da ih istuku. Nakon što to ispriča, partijski inspektor se osmjehnu u popustljivom maniru. Kao da je tim osmijehom prisutnima govorio: "Upo-redo sa dobrim, u životu se, nažalost, susrećemo i sa lošim, žalosnim, pa čak i komičnim slučajevima. Ne ustručavam se to ni ispričati!" Poslije Ihsan-bega, ponesen popustljivom atmosferom, neki vremešni državni inspektor također se dade na pričanje događaja koji je doživio na liniji Filjos. I on je, pričajući, povremeno gledao u Kerim-bega, a gosti su slušali i ispijali prokrijumčarenu rakiju sa ledom, koja ja pred njih stavljena u testijama. Bila je mirna junska noć, bez vjetra. U daljini se vidjelo svjetlo koje se iz radničkih baraka rasipalo u tamnu noć. Zajedno sa mesom, na sofru je, u velikoj tepsiji, donesena i riža. Nikako se nije moglo otpočeti sa jelom jer je dugo trajalo serviranje ove riže te je većina gostiju prvu čašu rakije popila na gladan stomak. Omer je vidio da je rano popijena prva čaša neke opustila i da se za sofrom polahko narušavaju red i atmosfera poštovanja. I sam se želio uključiti u ovaj ambijent, želio je pričati, reći nešto. Je li htio govoriti da bi da bi podsjetio na svoje postojanje i pokazao da se ne ustručava pred moćnim Kerim-begovim karakterom, koji je tlačio ljude, koji je gospodario svime, ili je to želio samo zato što se želio zabaviti, nije jasno znao, ali znao je da se ta želja povećava što je više sjedio za sofrom. Izvjesno vrijeme je nešto pričao sa Refikom i Rudolphom, ali je bilo ograničeno ono što bi sa njima mogao pričati za ovim stolom, jer nisu mogli govoriti šapatom. Uz to, nisu ni imali šta reći jedan drugome jer su mjesecima neprestano razgovarali.

Page 191 / 366

Nakon što je stari državni inspektor završio svoju priču o doživljajima sa trase Filjos i nakon smijeha, Ihsan-beg poče govoriti. Rezimirao je poruke koje se mogu izvući iz ove priče. Nato, da bi nekome nešto rekao i po svaku cijenu čuo vlastiti glas, okrećući se mirnom, sredovječnom inžinjeru, koji je sjedio naspram njega, Omer poče pričati događaj iz prošle godine koji uop¬će nije bio zanimljiv. Upirući svoje oči u njegove, kako bi mu onemogućio da gleda Kerim-bega ili drugdje, dugo je inžinjera držao u zarobljeništvu. Kad je najzad završio i došao do mjesta gdje se treba nasmijati, vidio da in-žinjer gleda u centar sofre, kao da se izvinjava. Shvati da nije naišao željeno razumijevanje. Htjede ustati iza sofre, ali ne učini to kad vidje da se Refik lijepo zalaže hranom. Refik ništa nije pričao, slušao je ono što se pričalo za sofrom, posmatrao prisutne i veoma mnogo jeo. Kao da je za ovu sofru došao da nahrani tijelo koje dugo nije mogao nahraniti, a oči licima različitih ljudi. Kao i svi ostali, osjećao je površno oduševljenje prema onome što se pričalo, povremeno bi se osmjehnuo, ponovo na tanjir stavljao rižu i sjedio mirno i bezbrižno. Po¬put nekoga ko je s uspjehom završio naporan posao i koji je dojurio za sofru, djelovao je spokojno i zadovoljno. Ali, Omer je znao da on noćima ne spava spokojno, da je obuzet strahom i zabrinutošću za život, svoju budućnost, za planove u vezi sa tim razvojem sela, na kome je mjesecima radio. Kerim-beg i Ihsan-beg su slušali nekog starca. Taj starac, kojeg je, s po¬sla, i Omer poznavao, prošle godine je, iako nije bio inžinjer, primljen u državni kadar zvaničnih inspektora. Postavljanje na takvu dužnost čovjeka koji se nije razumio u knjige i račune, svi su objašnjavali njegovim isku¬stvom, a još više njegovim poštenjem i preciznošću, koja je gotovo dostizala stepen bolesti. Vremešni inspektor prošle godine nije bio pozvan na na ovu svečanu večeru zato što nije bio na toj dužnosti. Sad je, izgleda, bio veoma uzbuđen što je na ovakvoj večeri, na koju je prvi put u životu bio pozvan, sreo i partijskog inspektora. Veoma vatreno je nešto pričao, iznosio je ono što se treba uraditi da bi se ispravile nepravičnosti, ljutio se na sebe što je, zbog uzbuđenja, brkao rečenice koje je prethodno smislio, što nije dobro iskoristio priliku ko ja se čovjeku pruži jednom u životu. "I vi ste inžinjer, zar ne?", upita Ihsan-beg mladića koji je sjedio pokraj starca, nakon što je stari inspektor završio svoje. "Šta se u ovom slučaju može uraditi?" "U tom slučaju se prije na mjesec dana počne sa pripremama izvoda i spiskova i sve ove pritužbe odmah se izglade", uzvrati mladi inžinjer. "Jeste li vidjeli?", upita nabrzinu partijski inspektor starca te, ne čekajući na odgovor uzrujanog inspektora, reče aščiji koji je trčkarao oko sofre: "Daj mi još malo riže", pa mala usta, skrivena ispod brkova, nasloni na čašu rakije, otpi gutljaj i krajičkom oka pogleda starog inspektora. "Vjerujte u reformu i državu. Dakako, nije sve besprijekorno... Ali, preuveličavanje sitnih nedo¬stataka odvest će vas među neprijatelje reformi. Ali, svi koji se plaše načiniti neku grešku trebali bi biti zajedno sa državom. Uz to, sad je slučaj Hataj bitniji od svega..." Raslo je raspoloženje i buka. Sijelo se više nije odvijalo komešanjem u centru sofre, već naporima malih grupa koje su gosti oformili među sobom. Povremeno bi se čuo Kerimbegov glas, koji je nadjačavao sve ostale, ali gosti su nastavljali sa razgovorima. Najednom kraju stola bile su dvije žene. To su supruge danskih inžinjera. Sjedile su jedna do druge, pričale na svome jeziku, pažljivo ispijale rakiju i smijale se. Muškarci sa drugog kraja stola su povremeno gledali žene, pušili i pili rakiju, slušali razgovor, potom, natrenu-tak, kad ni s kime ne bi bili oči u oči, ponovo pogledali žene i zamišljeno pu-šili.

Page 192 / 366

Iz njihovih lica Omer je shvatao da nešto misle o ovim stranim ženama, o svojim životima i željama, a kad je vidio da jedan od njih posmatra žene sa ružnim izrazom na licu, pomisli na Nazli, zbuni se što mu je Nazli pala napamet, naljuti se na nešto. Potom je i on, poput onih muškaraca, ispijajući još više rakije i pripaljujući novu cigaretu, osluškivao jednu od manjih grupa za sofrom. Za sofrom su bile dvije grupe. Prvu grupu sačinjavali su stariji, ozbiljniji, pažljiviji muškarci. Bili su to poduzetnici koji su se obogatili u vrijeme iz¬gradnje ove pruge. Ovi novopečeni bogataši, koji su, u vrijeme izlaska zakona o prezimenima, uzeli prezimena kao što su Demirag, Jolačan, Demirbeg, Ka-jadelen21, prije šest-sedam godina bili su ili sitni podizvođači, inžinjeri s tek stečenom diplomom ili državni službenici. Obogatili su se izgradnjom pruge koristeći svoju inteligenciju i poduzetnost. A zbog toga što su bili zbunjeni neočekivanim bogatstvom koje su stekli za nekoliko godina, bili su veoma oprezni, štedljivi i sitničavi. Željeli su da im niko ništa ne prigovora, da ne dozive neku nepravičnost, da niko ne bude nezadovoljan poretkom na ovoj pruzi. Ponekad bi se, kad bi se neko žalio i uspomagao, uspaničili kao da će izgubiti bogatstvo koje su stekli te su zbog toga razgovori o uspjehu Republi¬ke, o slučaju Hataj, o ugušenim kurdskim pobunama, o bratstvu i jedinstvu... U drugoj grupi bili su državni inspektori, službenici, inžinjeri koji su radili za plaću. Zbog toga što su veoma dobro znali kako su se obogatili, omalova¬žavali su one iz prve grupe, ali i zato što je većina njih željela postati kao oni. Njihovo omalovažavanje miješalo se sa zavišću, oduševljenjem, gnjevom i ga¬đenjem. Neki od njih su, ovisno o situaciji, bili pretjerano pošteni, neki kao da su mrzili sve i svakoga, neki su bili nestrpljivi i učtivi kako bi ušli u prvu grupu, a poneld su bili samo lijeni posmatrači zato što više ništa ne mogu uraditi. Ali, i oni su, poput ostalih koji su se obogatili od pruge, osjećali da su njihovo biće i budućnost vezani za narodne poslanike kakav je Ihsan-beg ili one poput Kerim-bega, za državu. Zbog toga su istinsko veselo raspoloženje i zanos, iskrene riječi za sofrom dolazile jedino od stranih inžinjera, koji se nisu kontrolirali, koji nisu bili za Kerim-bega i Ihsan-bega vezani pošto21 Demirag = željezna mreža; Jolačan = onaj koji prosijeca put; Demirbag = željezni snop; Kajadelen = probijač stijene vanjem i strahom, te od pijanog mladog inžinjera, koji je ionako bio izvan mreže svih ovih veza. Herr Rudolph nije mnogo pričao, a Refik je izgledao zauzet jedino nasladama očiju i tijela. Omer je, kao i Refik, mnogo pio. Želio je da ga ne ugnjetava taj poznati narodni poslanik, aga, zemljoposjednik i poduzetnik Kerim Nadži-beg. Da bi se tome oteo, morao je, prisiljavajući se i vičući, razgovarati, kao što je to maločas činio, ili je trebao uraditi nešto ekstremno, uznemiravati svoje tijelo, neprestano se nečim baviti, trebao bi jesti, piti. Mislio je o tome dok je po drugi put stavljao dolmu na tanjir, dok je dozivao aščiju da ponovo napuni testiju rakije i odjednom mu opet dođe da ustane i napusti sofru. Upravo kad je to namjeravao, pomisli da je pijan. Potom se sjeti utjehe, koja mu je na pamet padala uvijek zajedno sa tom mišlju: "Piće mi samo šteti stoma¬ku!" Pridiže se. Dok je ustajao, našao se oči u oči sa herr Rudolphom i, ne razmišljajući, promrmljao: "Ja odoh u zahod!" Herr Rudolph se popustljivo nasmiješi. Osmjehnuo se i inžinjer koji je sjedio pokraj njega. Omer krenu prema zahodu. Znao je, zato što je i prošle godine bio na ručku kod

Page 193 / 366

Kerim Nadži-bega, otvorio je vrata i zatvorio. "Izgleda da ću povratiti", pomisli dok je ulazio u zahod. Potom se nage nad otvor i povrati. Polahko se umio na česmi. Pogledao se u ogledalu. Lice mu nije bilo bijelo, bilo je rumeno i zdravo. Izišao je iz zahoda i čuo graju iza sofre, ali mu se tamo nije išlo. Kroz sporedna vrata je izišao u muklu noć, u mirnu tamu. Uvlačeći miris zemlje i trave, duboko je uzdahnuo. Uživao je u tome što se izvukao iz gužve, u tome što je osjećao sebe i noć. "Ja sam drukčiji. Ja nisam kao oni. Ja neću biti kao oni", mrmljao je i uplašio se sa¬mog sebe. Pušeći, počeo je šetati oko zgrade. Najednom uglu ugleda svjetla iz kuhinje. Primakao se kuhinjskom prozoru i bacio pogled unutra. Po tepsiji ba¬klave kuhar je nešto posipao. Potom je, poput kakvog slikara, načinio korak natrag i pogledao svoje djelo. Uzeo je nož, ponovo se primaknuo tepsiji i počeo nešto popravljati. "Da, neću biti kao oni", pomisli Omer. "Ne mogu, naravno, biti kao ovaj, a ni kao oni u tim barakama!" Krenuo je prema stolovima. "Gospodari i roblje... Kerim Nadži-beg! Zašto ga mrzim?" Odgovori prisjećajući se herr Rudolphovih riječi: "Zato što je on zauzeo sva mjesta, sve uglove... Je li to tačno? Ako je to tako, ja onda nemam šta raditi za njega, za državu i ove odvratne državne robove! Ali, želim nešto uraditi, želim sve razoriti! Želim biti gospodin! Osim toga, mnogo više od onog Kerim-bega... Pametniji i gospodin." Opet pogleda prema radničkim barakama. "Čak mi se ne mogu ni oduševljavati... Ali, dolaze i traže posao... Šta da radim? Da zaradim što više novaca. Da napustim ova isprazna razmišljanja... Razmišljanja, moral! Čemu koriste...? Da, idem sjesti, da ne razmišljam ni o čemu osim o svome poslu! Dobro, šta ću ja raditi dok svi za sofrom gledaju u njega? Neću raz¬mišljati o tome!" Sjeo je za sofru. Kuhar je donio tepsiju sa baklavom. Svi su pogledali u tepsiju. 35. Uvijek iste dosadne rasprave Nakon što su pojedeni baklava i voće, govoreći da je zrak postao svježiji, Ke-rim-beg je goste pozvao u kuću. Kahva je tu popijena. Kerim-beg je gostima pričao o rodbinskim fotografijama na zidu, puški i pojasu koji je Ahmet Muhtar-paša darovao njegovom djedu. Potom je, zaboravljajući na sve, ne¬koliko puta zijevnuo i gosti su shvatili da je došlo vrijeme za razlaz. Kerim-beg se pred vratima pojedinačno opraštao sa svojim gostima. Po¬kraj njega je bio partijski inspektor Ihsan-beg. Ugledavši Omera, klimnu glavom sa istim pogledom, kao da je mislio: "Hah, tvoj posao je posao", ili se to Omeru opet tako učinilo. Kerim-beg se Omeru nasmiješio kao što je to, po navici, uvijek činio kad bi ugledao bilo koje lice. Ugledavši herr Ru-dolpha, razveseli se kao da je pred kušanje neke neobične poslastice. Nakon što je i njima rekao riječi koje je svima uputio, odjednom se okrenuo prema Omeru: "Kad će biti svadba, da čujem?" "Poslije septembra", odgovori Omer. Izbliza je vidio Kerim-begovo lice. Imao je usko čelo, debele obrve i ve¬like, međusobno približene oči. "Hoće li do septembra biti završeni most i tunel?" Kao da se pomjeriše očni kapci koji su napola prekrivali njegove krupne oči. "Isto je ako kažeš da ćeš završiti i ako kažeš da nećeš", kao da je to Omeru govorilo tromo pomjeranje njegovih očnih kapaka. "Koju vrijednost u mome svijetu mogu imati tvoje riječi!?"

Page 194 / 366

"Završit ću, ako Bog da", uzvrati Omer. "Ako Bog da!", ponovi Kerim-beg, pa nabrzinu stisnu i Refikovu ruku i okrenu se vremešnom poduzetniku, koji je dolazio iza njih. Nakon što su izišli iz kuće, Omer, Refik i herr Rudolph su dugo išli ne govoreći. Potom Refik zijevnu protežući se: "Ohh, kakva noć, čovječe!", a kad od svojih prijatelja ne dobi odgovor, sa sumnjom dodade: "Dobro smo se zabavili, zar ne?" "Jesmo li se zabavili, herr Rudolph?", upita Omer. "Ja se nisam zabavio, ali sam se najeo", uzvrati njemački inžinjer i prasnu u čudan, nervozan smijeh. "Bog prokleo sve njih!", povika Omer i ponovo uzviknu isto, kao da je htio da se čuje do Kerim-begove nastambe, koja je ostala daleko iza njih. "Ja sam pijan, čovječe!", reče potom. Pomisli ima li u njegovim riječima ili nema napregnutosti, naginjanja ka primitivizmu. "Čim vidim ove tipove, dođe mi da budem neotesan i grub", reče. "Aaa, ja sam mislio da se vi kako-tako zabavljate", reče Refik. "Šta je, čovječe, bilo za zabavu? Šta je bilo?", povika Omer i opet se zapita je li obuzet primitivizmom ili nije. "Jelo je bilo dobro. Zatim, vidio sam razne ljude", dodade Refik, pa pro-stodušno zastade i zamisli se, kao da traži šta je bit zabave. "Bila je, eto, promjena", dodade. "Čuj, bila je, kao, promjena!", povika Omer. "Promjena su naš život, po¬sao, naša duša i krv! Sta ti, herr Rudolph, kažeš na ovu promjenu?" Nijemac načini pokret rukom kao da je želio pokazati da ne želi opet započinjati sa raspravom o mržnji. "Promjena, dakle, hah!", povika opet Omer. "Izgleda sa si ovamo i došao radi toga: kao da dolaziš u zoološki vrt da vidiš nešto drukčije, nas...", ali ušuti i pogleda Refikovo lice. "Ja sam životinja, dragi Refik!", reče hvatajući pod ruku svoga druga. Jedno vrijeme su išli ne progovarajući. Omer stisnu Refikovu ruku i poče razmišljati je li i on pijan ili nije. Odvoji se od Refikove ruke zaključujući da inje pijan, da je samo u zanosu, da se voli ponašati kao da je pijan. Preskoči preko ispupčenja koje se teško vidjelo u pomrčini. Poče sa manijom: "Ja sam jedan zeleni fenjer/ Hcm gorim, hem se gasim/ Ja nisam zaručen/ Okrećem se ko god da je." Kako mu to pade na pamet? Sjeti se: pjevala bi njegova nana; i sam je zlovoljno slušao kad je imao sedam-osam godina. "Nešto lije¬po, ali glupo", pomisli. Prisjeti se svoje nane, oca, tetke i još koječega. "Ponašam se kao da imam pravo razmišljati i izgovarati sve ove gluposti", reče i zašuti. Opet su išli ne govoreći. Povremeno bi se čuo lavež pasa, glas cvrčaka i šum rijeke Karasu. "Za mene sad postoji jedino Amerika", vidjevši svoju nastambu, reče herr Rudolph, a kao daje govorio sam sebi. "Postoji jedino Amerika!" Potom se okrenu Refiku. "Dobro, a šta ćete Vi raditi? Kako ćete se Vi izvući iz teške situacije?", pa je rukom je pokazao na nebo i zemlju. "Iz ove tmine?" "Svaka noć ima svoje jutro, prijatelju moj!", reče Omer podrugljivim to¬nom. "Ne sekirajte se Vi za nas" i poče se smijati. "Ja nisam toliko nesretan", reče Refik. "Uđite, onda, da vam napravim kahvu i da popričamo", uzvrati Herr Ru-dolph.

Page 195 / 366

Omer nije htio ući, jer su o tim pitanjima mnogo pričali, raspravljali do zore bez ikakvih rezultata. Ali, zato što se sažalio na Nijemca koji je želio razgovor, odlučivši da ne sudjeluje u raspravi, reče da bi mogao malo sjesti. Ušli su. Govoreći kako do zore neće moći zaspati, herr Rudolph uključi agregat i napravi kahvu. Dok je sjedao u fotelju, u kojoj je uvijek sjedio, pogleda Omera kao da je želio shvatiti hoće li će prekinuti raspravu svojim ismijavanjima i podbadanjima. Potom se okrenu prema Refiku: "Neću Vam moći reći ništa novo", reče kao da se izvinjava. "Ponovit ću ono što sam ranije rekao, možda ćete i vi dati iste odgovore, a ja ću i opet reći. Ali ću malo ugnjaviti herr osvajača... Da, po meni je ovo, odnosno Istok, zemlja tame i robovanja. Već ranije sam objasnio šta time želim reći. Ako time metafizičkim jezikom kažemo da ovdje ljudi nisu slobodni, onda želim reći da su ovdje njihove duše zarobljene. Jednom sam Vam to rekao, i nešto više što biste protiv toga rekli..." "Da, nema, ali ono što sam ja Vama želio objasniti, rekao sam na drugi način. Ne obraćajući pažnju na duše... Zatim, da, ako ništa, u Turskoj bar malo postoje ustavni temelji slobode i..." Shvatajući da ih neće moći slušati, Omer se pridiže. Poče šetati po sobi. "Ovo su djeca", pomisli. "Zabavljaju se uvijek istim komičnim, dosadnim raspravama iz knjiga. Da bar kažu nešto novo..." Zijevnu. Sa police uze je¬dan od herr Rudolphovih šahovskih časopisa i otvori ga. "Postoji, navodno, mat bijelih figura u dva poteza. Uz to, konj se neće pomjerati... Kako?" Čuo je da Refik i dalje objašnjava, a Herr Rudolph odgovara kako bi se rasprava oduljila. "Čovjek bi trebao imati neki cilj, trebao bi živjeti. Moj cilj je da po¬stanem osvajač!" Shvativši da šahovski problem neće moći riješiti gledajući u časopis, izvadi šahovsku ploču i figure, poreda ih i poče razmišljati. Nakon izvjesnog vremena shvati da je Refiku i Nijemcu laknulo vidjevši da se on zanima šahom. Riješio je još jedan problem time što ih je htio ostaviti na miru. Nakon toga je, za dvadeset minuta, riješio problem za čije je rješavanje dato petnaest minuta. Drugi je, pak, riješio za deset minuta, a u časopisu je pročitao da su oni koji u tom roku riješe problem na nivou učenika u šahu. Riješio je još jedan problem zato što je htio povjerovati da je majstor, a ne učenik, ali se naljutio ubijeđen ne da je majstor već da časopis ima glupe pristupe. Onda ustade primjećujući da herr Rudolph ponovo citira Holderlina: "Amin...! Ali, već je došlo vrijeme za spavanje." "Ah, ah! Shvatit ćete jednog dana", reče, kao i uvijek, herr Rudolph, koji se nije pretjerano ljutio na Omera zato što svojim ismijavanjima i podbada¬njima do sad nije prekidao raspravu. "Šta ima toliko za priču sa onim čovjekom? Uz to, uvijek pričate jedno te isto!", Omer u povratku upita Refika. "Razgovaramo o istim stvarima, uredu, tako je", uzvrati Refik. "Ali, ovo o čemu smo razgovarali vrijedno je razgovora", objasni smirenim, tihim to¬nom, poput učitelja. Naopako mlatarajući rukom, Omer kao da dva puta ošamari zrak. "Pra¬zna priča... Prazna priča..." "Zar smo nas trojica nekad malo raspravljali? Ti, ja i Muhidin, zar malo...?" "Upravu si", uzvrati Omer. "Nekad smo raspravljali, ali te rasprave su bile krajnje zabavne... Dobro, nemoj se mrštiti. Raspravljajmo ako želiš... Ali, o čemu ćemo raspravljati...? Šta ćemo riješiti raspravom? Jedino ova večera može biti vrijedna rasprave. Zašto je ova gozba bila takva? Zašto sve biva tako jednostavno...? Ali, ti ovu večeru smatraš zabavnom! Ne možeš reći zašto je večeras bilo tako..."

Page 196 / 366

"Eto, mi to isto tako govorimo. Zašto je večeras bilo tako?" Zastali su pod drvetom u tami koje se teško raspoznavalo i gledali jedan u drugog. "Zašto je bilo tako?", upita Omer ponovno. "Bilo je veoma odvratno, veoma prosto!" Dok je to izgovarao, sjeti se Kerim-bega, koji ga je pitao kad će se oženiti, hoće U na vrijeme završiti ugovoreni posao, njegovih velikih, neuobičajeno primaknutih očiju otromboljenih kapaka, i povika: "Eto, ako će se razgovarati, onda to treba biti o nečemu takvome. Zašto su ti ljudi toliko prosti, robovskog duha, zašto su svi takvi? Zar ih ti ne do¬življavaš kao takve?" "Koga?" "Sve njih..." "Ne! Vidi, tamo je bio i partijski inspektor, a i novopečeni bogati podu¬zetnici. To treba razdvojiti jedno od drugoga... Na kraju krajeva, partijski inspektor je odan reformama!" "I, naravno, ove reforme će Turskoj donijeti svjetlo, zar ne?", reče Omer podrugljivo. "Vjeruješ li u to? Šutiš. Vjeruješ, vjeruješ. Zatim im u Ankaru pišeš pismo, dat ćeš im svoje projekte o razvoju sela... Hah, ha...! Jesi li sad shvatio svoju situaciju?" "Prvo, ja se ne dopisujem sa onima što oni kažu, već samo sa Sulejma-nom Ajčelikom. Zatim, prvi put saznajem da su tvoji stavovi o reformama toliko omalovažavajući!" "Hajde, hajde", uzvrati Omer. "Nemoj skretati sa teme. Znam da si i ti postao svjestan da se sa njima neće ništa postići. Sa njima se ništa ne posti"Eto, tu se razilazimo", uzvrati Refik, uzbuđen kao da su se do sad u sve¬mu slagali i kao da se sad pojavila neka tačka neslaganja. "Ja vjerujem da će se nešto postići, a ti ne vjeruješ niušta." "Ja vjerujem u ono što ću sam uraditi", reče Omer, pa nastupi duga šut¬nja. "Ne, eto, to ne mogu shvatiti", kaza Refik poslije. "Ti ne vidiš ono šta je učinjeno. Sad su svi slobodniji nego ranije. Ova tama je manje mračna nego što je bila prije. Utufi to sebi u glavu. Nešto je urađeno, radi se i uradit će 'se!" Nervozno se meškoljio, kao da postoji još mnogo toga što treba reći, ali mu, kao, nikako da padne napamet. "Slobodniji, ha?", uzvrati Omer, a želio je pokazati da je podrugljiv, ali je iz njegovog grla dopirao prigušen, treptav glas. "Slobodniji, ha...? A ovi su najslobodniji!" i rukom pokaza u pravcu tame. S obzirom na to da su išli pola sata, morali bi biti kod radničkih baraka. "Najslobodniji... Dolaze nam i preklinju da se zaposle. Prije dvije godine nisu mogli dati šest lira za put, odvođeni su na prinudni rad. Možda je to što nazivaš slobodom ono što si vidio za zabavnim, neobičnim gozbenim stolom? Ha, šta kažeš? Za stolom su svi gledali u Kerim-bega. Možda su oni... Odjednom ušuti. Izdaleka se čuo lavež pasa, šum rijeke. U blizini bi tre¬balo biti neko stablo ili cvijeće čudnog mirisa. Do nosa je dopirao sladunjav miris. Ni Refik nije ništa progovarao. "Ovdje su svi robovi. Ovdje su svi dvolični, površni, lažovi, loši. Loši, loši, nema ničega dobrog. Ono za šta bi se moglo reći da je dobro, ono jadno dostojno sažaljenja, oni za stolom... Svi su bez individualnosti, imitatori, jadnici... Znaš, isto tako, šta se prošle godine dogodilo li akciji Dersim... A čuo si i onog partijskog inspektora. Ali, šta se to mene tiče? Ne želim pričati o tome.Ti spominješ nekog Rousseaua. Kakve on veze ima sa ovim ovdje...? Daje Rousseau živio u Turskoj, protjerali bi ga kroz falaku i napravili čo¬vjeka od njega."

Page 197 / 366

Refik ponovo krenu. "Nije sve toliko loše", kaza i uzdahnu. "Možda ima istine u tome što ka¬žeš. Ali, kakva korist od toga da se na svijet gleda tako loše? U tom slučaju, čovjek razumom niušta ne može vjerovati!" "Eto, to je tačno. Ovdje, u Turskoj čovjek ne može niušta vjerovati svojim razumom", pa Omer ponovo pokaza radničke barake. "Ili ćeš, poput njih, vjerovati u Boga, ili u ništa, zato što je ovdje sve izvještačeno. Sve je imitacija! Sve je puno laži, dvoličnjaštva, obmane. Kažeš, Rousseau. Ko je naš Rousse¬au? Je li Namik Kemal? Možeš li čitati to što piše? Budi li se u tebi nešto kad čitaš to što piše? Možda se u nekome nekad nešto probudilo. Eh, ako ništa drugo, on je najbolji među njima. Zatim? Ovaj Nijemac je upravu: ona era koja je u Francuskoj trajala najmanje pedeset godina, kod nas nije trajala ni pet mjeseci. Sve je opet pokopano u stare banalnosti, licemjerja. Eto, to je Turska... Ah, Turska! Kad razmišljam o tome, dođe mi da zaplačem. Ali, eto...! Ne treba razmišljati!" "Vrlo je loše ukoliko vjeruješ u sve to što si rekao", reče Refik. "Sta je to loše? Reći da si vidio istinu? Gore je živjeti u iluzijama. Ali, nemoj više ga pričamo o ovome. Koliko je sati? Uskoro će se okolina zasvijetliti..." "Pričajmo, pričajmo", uzvrati Refik. "Želim ti reći sve što mi padne na¬pamet. Ova tvoja razmišljanja ne smatram ispravnim. Ne razumijem kako možeš živjeti sa takvim razmišljanjem, ne vjerujući niušta?" "Sta ima u tome? Svi tako žive. Jesam li ja jedini koji živi ne vjerujući niušta? Dobro, a u šta si ti vjerovao prije godinu dana?" "Ja...?", Refik se osmjehnu dobronamjerno i krajnje bezazleno. "Ja tada nisam razmišljao o tome treba li u nešto vjerovati ili ne treba", pa uzbuđeno dodade: "Ali, ti..., ti znaš. Ne može više nakon što jednom spoznaš..."

36. Odlazak na otok Dok se polahko penjala uza stepenice koje vode u luksuzni dio parobroda, Nigan-hanuma se čvrsto pridržavala za ogradu: još se kao mala veoma pla¬šila uskih i visokih brodskih stepenica. Zapravo, plašila se svega brodskog. Od djetinjstva se veoma plašila broda, ali je, isto tako, željela imati kuću na ostrvu. Stepenice su vodile u široki salon. Nigan-hanuma pogleda po prostranom salonu, na presvlake na namještaju i tavanu, i kao da se malo obradova; bio je to uredan, prostran i nov parobrod. Zapamtila mu je ime: Kalender. Kad se susretne sa ovakvim, makar i malim ugodnim promjenama, uspijevala bi se otrgnuti od pesimističkih misli o Turskoj. Eto, još se, povrh svega, i na vrijeme isplovljuje iz pristaništa. Cisti su i podovi; nije prinuđena gaziti po opušcima cigareta i komadićima karata, ili po hrpama papira i smeća koje nosi ko zna kakvu nečistoću. Ali, bila je gužva. Namrštena, Nigan-hanuma pogleda ljude koji su se nagurali u sjedišta. Potom uoči Emina-hanumu, koja je dugo sjedište zauzela šeširima, tašnama i kutijama, koje je poredala po njemu. Nju su ranije poslali na brod kako bi im zauzela mjesto. "Ah, gospođo, mislila sam da nećete stići", reče sluškinja, ustade i ustupi mjesto. "Bilo je onih koji su htjeli sjesti na Vaše mjesto, ali im nisam dozvo¬lila", dodade.

Page 198 / 366

Nigan-hanuma je sjela. Pokraj nje je sjela Perihan. Između njih je smje¬stila svoju jednogodišnju bebu. Nermin je sjela naspram Nigan-hanume. Osman prođe pokraj nje i zapali cigaretu. Mala unučad se priljubiše uz Perihan. Emina-hanuma se povuče u ugao. Refika nije bilo. Nije bilo ni Ajše, koju su poslali u Švicarsku. Kuhar Nuri je na donjem spratu čekao na frižider, koji je stavljen pokraj debelih konopaca. Ni ove godine nije uzet poseban frižider za Hejbeliadu. To je izazvalo dugotrajne rasprave i neprijatnosti, ali Nigan-hanuma je sad željela razmišljati o nečemu lijepom, željela se naslađivati putovanjem. Išli su na Hejbeliadu, u ljetnjikovac koji su napravili godinu dana prije smrti rahmetli Dževdet-bega. Zbog Dževdet-begove smrti, prošle godine nisu mogli ići; pripreme su ostale napola. Ove godine je Nigan-hanuma odlučila da se kasnije počne sa pripremama zato što joj je prošlo kroz glavu da možda rana priprema donosi nesreću. Bio je to jedan od razloga tolikog zakašnjenja, to što su ostali do ove prve sedmice jula. Potom, bili su i završni ispiti u Ajšinoj školi. Zabavilo se oko njenog odlaska u Švicarsku. Pojavili su se Osmanovi poslovi. Svi su se bahato odnosili. Zakasnili su, eto. "Da možda nisu šta zaboravili", promrmlja neočekivano Nigan-hanuma. Potom, prisjećajući se da želi razmišljati o lijepome, pogleda kroz prozor. Parobrod je polahko prolazio pokraj Sarajburna. Gore, na brdu, vidio se Topkapi saraj, a dolje, statua Ataturka, koja je, sa rukom na pojasu, bila okrenuta prema moru. Pričalo se da je Ataturk bolestan. "Cijenim ono što radi", pomisli Nigan-hanuma lagodnošću osobe koja ima naviku ukoravanja i hvaljenja drugih te shvati da su joj oči počele treptati. Ovo je bio najslađi trenutak ne samo cijelog putovanja, već možda i cije¬loga ljeta. Sve je bilo kako treba, a i ona je bila zadovoljna sobom. Zaborav¬ljajući na sve i svakoga, počela je razmišljati o sebi. Kroz glavu joj prođe da ima pedeset godina. Potom se zadubi u sjećanje. Raspoloženje joj se pokvari kad, poslije povika putujućeg prodavača, dođe sebi. A razmišljala je o prijatnim stvarima: sjetila se prvih godina na Nišantašu sa Dževdetbegom. Rekla mu je da želi imati kuću na ostrvu. A Dževdet-beg joj je odgovorio kako će se trenutno morati zadovoljiti iznaj¬mljenim mjestima. Tada su odlazili na Bujukadu. Potom je, jednoga dana, Dževdet-beg saopćio da je kupio plac na Hejbeliadi, a pošto je znao da je Nigan-hanumina pamet na Bujukadi, počeo je sa naglabanjem: s obzirom da su Ermeni na Kinaliadi, Grci na Burgazadi, a Zidovi na Bujukadi, tur¬skim trgovcima preostaje jedino Hejbeliada. Potom je Dževdet-beg zapo¬čeo sa jednom od svojih šala: I Ismet-paša je, zbog toga što je, inače, prija¬telj turskih trgovaca i vojske, kupio kuću na Hejbeliadi, na kojoj su turski trgovci i gdje se nalazi vojna škola. Na ove riječi, Niganhanuma više nije pronalazila snage za mrštenje, osmjehnula se. Mislila je kako je od onih lju¬di koji se, kad to treba, znaju zadovoljiti sitnim stvarima. Naslađujući se sad tim mišljenjem, treptala je očima. Ali, ovo uživanje nije potrajalo; putujući prodavač još uvijek se derao nasav glas. Bio je to čovjek šezdesetih godina, prljave odjeće i sijede kose. U jednoj ruci mu je bila stara tašna. Drugom rukom je mahao termometrom, koji je izvadio iz tašne, i pričao čudnovatosti o tome šta prodaje. Nigan-hanuma je naučila: termometar evropske proizvodnje, ugrađen u laldranu daščicu, pluta kao brod, može se koristiti i za mjerenje temperature morske vode. Osim toga, može se koristiti i prilikom kupanja male djece i staraca. Kad se, šetajući između sjedišta, prodavač približio, Nigan-hanuma ga pogleda

Page 199 / 366

izbliza. Oporeni su mu šavovi na starom kaputu, a na pantalonama je imao masne fleke. "Kad će ovaj narod naučiti da se čisto odijeva, da priča kako treba, da se svako jutro kupaju i briju?", pomisli. Ponovo se sjeti Ataturka i rastuži se zbog njegove bolesti. Da mu ne bi pružila priliku da joj se približi, sklonila je pogled od prodavača. Ali, prođe joj kroz glavu da je termometar praktičan. Eto, Turska je bila takva: u dućanima nema ništa. Olni koji nešto traže, praktično moraju to što žele ili naručiti iz Evrope ili kupiti od putu¬jućih prodavača na brodu. Sad je, kako to radi i onaj gospodin sa panama-šeširom, primorana na kupovinu. Nigan-hanuma se oslobodila osjećaja koji ju je obuzeo kad je ušla u ovaj novi, čisti i uredno održavan salon i vratila se beznadežnom i pesimističkom mišljenju o Turskoj. A zbog toga što je na¬šao kupca, prodavač je počeo još više vikati i svoju robu gurati u oči svakom putniku pojedinačno. Među putnicima, koji su u većini bili Grci, Ermeni i Zidovi, poče ko-mešanje: pribiližavali su se Kinaliadi. Salon, koji je, inače, bučan, postao je nepodnošljiv zbog galame onih koji će izići na Kinaliadi, majki koje upo¬zoravaju da se nešto ne zaboravi, djece trgovaca koja viču da se ne bi izgu¬bili, očeva koji gunđaju. U ovakvim situacijama Nigan-hanuma je mislila da mrzi trgovačke porodice i nacionalne manjine i zaključivala da, uprkos tome što je njen muž bio trgovac koji je mnogo radio sa manjinama, pripada drugom soju ljudi. Dževdet-beg je bio drugog soja: poticao je iz musli¬manske porodice u čijoj su bašči cvjetali orlovi nokti, a oženio se pašinom kćerkom. Nigan-hanuma je maknula pogled sa putnika, pogledala po sinu i snahi, koji su sjedili naspram nje; i, oni su joj se svidjeli. Sjedili su jed¬no pokraj drugoga, razgovarali tiho, poput poslušne djece, a povremeno bi bacali pogled kroz prozor. Nigan-hanuma zadovoljno primijeti da se oni razlikuju od ovih bučnih ljudi i, zadovoljna svojom porodicom, još jednom se s poštovanjem sjeti Dževdet-bega. Ali, potom se sjeti žestoke rasprave između Osmana i Nermin prije dva dana. Takvo nešto drugi ne bi nazivali raspravom, koristili bi oštriju, težu riječ, kakvu Nigan-hanuma nije mogla upotrijebiti za njih. Prije tri dana su, za sofrom, za vrijeme večere, rasprav¬ljali pred svima. Predmet rasprave bio je frižider, pokraj koga sada, dolje, čeka Nuri. Ali, nešto sasvim drugo, izgleda da se u predmet razgovora uvr¬stilo još i nešto sasvim drugo što je uzrujavao Nigan-hanumu. Razumljivom srdžbom žene koja cijeli dan vrši pripreme za put, prazni i puni sanduke, u stare novine umotava tanjire, čaše i findžane, Nermin je Osmanu rekla da treba kupiti novi frižider, da je više neprilično frižider sa Nišantaša svake godine prenositi tamoovamo. A, podsjećajući je da se na ostrvu ostaje svega tri mjeseca i da se poslije osam sati struja isključuje, Osman joj je rekao da je neprilično to što njegova supruga može misliti na takve nepotrebne izdatke u vrijeme dok su se poslovi toliko smanjili i dok firma ima veliku potrebu za novcem... Osman je smatrao da je pravi razlog Nerminine ustrajnosti na tome njeno neznanje kako se novac zarađuje. Upravo je na to Nermin izgovorila one riječi koje su uznemirile Nigan-hanumu, a Osmana dovele do crvenila: Kad odvaja novac za firmu, njen muž bi trebao vršiti odbitke od nekih ličnih i nimalo prijatnih troškova, a ne od porodičnih. Nakon što je to rekla, starija snaha je srdito pogledala svog muža, a potom i Nigan-hanumu, načinila pozu kao da će reći koji su to privatni troškovi. Onda je zavladao tajac. Nigan-hanumu možda ne bi obuzela panika, ali je vidjela kako kasno u noć gori svjetlo u njihovoj sobi, a, osim toga, čula je i kako se Nermin, koja se uopće nije snebivala tona svoga glasa, nekoliko puta gnjevno pro-derala. Dok sad gleda svoga sina i snahu kako spokojno sjede naspram nje, Nigan-hanuma zaključuje da je Osman imao vezu sa drugom ženom, ali da se rastao od nje, te

Page 200 / 366

razmišljanje o ovom zamornom pitanju odgodi za neko drugo vrijeme. Ustručavala se da svoga sina uporedi sa rahmetli Dževdet-begom. A Osman je, kao da se plaši ove uporedbe, poput čaršafa raširio novine u rukama i sakrio se iza njih. Parobrod je pristajao uz Burgazadu. Ustao je gospodin sa panama-šeši-rom. Među ostrvima nema neke posebne razlike koja bi opravdala Džev-det-begovu dosjetku, ali ovaj čovjek bi trebao biti Grk. Nigan-hanuma se sjeti svoje krojačke, Grkinje sa Bejoglua. Bila je prijatna, nasmijana i brbljiva. Jednom joj se iz usta potkralo da ljeta provode na Burgazadi samo kako bi svojoj ružnoj kćerki našla dobrog muža. Odjednom se Nigan-hanuma sjeti Ajše. Kroz glavu joj prođoše muke koje su trpili da bi je poslali u Švicarsku te nepromišljenosti njene kćerke. "Sa momkom koji svira violinu", promrmlja sa strahom. Potom se prisjeti poznate poslovice, koja je identična ovoj situaciji: "Ona je, inače, cura takve pameti da baš može poći za bubnjara ili za zurlad-žiju!" Ali, nije željela razmišljati o neprijatnostima. Ionako su djevojku poslali u Švicarsku. Tamo bi trebao biti i Lejlin sin. Taj Remzi je lijepo odgojen, pro¬finjen i gospodstven momak. Možda je malo podebeo, glava mu, poput ruku i šaka, sporo radi, ali je bolji od nekog učiteljevog sina koji svira violinu. Kad su bili naspram Kašikade, brod se iznenada poče njihati. Nigan-hanuma, zbrdazdola, promrmlja jednu od dova koje je naučila od svoje rahmetli matere te pomisli da se svakim danom polahko veže za vjeru. To, naravno, nije bilo neočekivano, čudno vezivanje, kako je to bilo nakon smrti Dževdet-bega. I ona je, poput svih njenih vršnjakinja, koji su dio svojih sije¬la posvećivali priči o svome narušenom zdravlju, na kraju šutnjom prelazila preko ovog pitanja, koje je nekad podvrgavala sprdnji; nije tjerala šegu sa sluškinjom i aščijom koji su postili uz ramazan. Ali, bila je dobrog zdravlja. Nije imala nikakvih bolesti koje bi trebalo ozbiljno shvatiti. Vjerovala je da će dugo živjeti, čak i onda kad je, u trenucima dok je bijesna, glasom koji bi svi mogli čuti, govorila: "Čekajte me, Dževdet-beg, dolazim kod Vas! Želim odmah doći!" Znala je da njeno vezivanje za vjeru nikad neće biti fanatično. A sad je, eto, s tolerancijom gledala u školu za svećenike, među borovima, na vrhu Hejbcliade. Dotjerani svećenik sa Hejbeliade, crne brade i s velikom kapom, koji bi kod unučadi pobuđivao strah, a mržnju u njihovom aščiji i sluškinji, u Nigan-hanumi bi budio veselo raspoloženje, kao da sluša neku smiješnu priču, a pomalo i čežnju za Evropom. Parobrod je polahko kružio oko Hejbeliade. Između borovih stabala, uskoro se treba ukazati krov kuće. Unučad su se prislonila uz prozor i gle¬daju. Perihan je uzela svoje dijete u naručje i ustala. Kao i uvijek, Nigan-hanuma pomisli da je i ona dijete. Potom se sjeti Refika; i on je bio dijete, ali njegovi nestašluci više se nisu mogli tolerirati. Nekidan je došlo njegovo pismo, opet je saopćio da će zakasniti. Ovo pitanje predstavljalo je ranu na Nigan-hanuminom srcu. To je veoma često ponavljala samoj sebi, a primje¬ćivala je da za tu ranu ponekad optužuje Perihan; njena mlađa snaha nije uspjela svoga muža zadržati u kući. Stajali su dok je parobrod uplovljavao u pristanište. Nigan-hanuma opet pomisli da nisu nešto zaboravili. Dok je silazila niz stepenice, čvrsto se pri¬državala za ogradu, gunđala na unučad jer nisu bili pažljivi, nadzirala aščiju Nurija, koji je čekao pokraj frižidera te, malim i pedantnim koracima, sa strahom krenula preko pristanišne daske, ispružene s broda. Čim je stupila na kopno, udahnula je miris konja i konjskog izmeta i, prisjećajući se prvog dolaska na ostrvo sa Dževdet-begom, obuze je melanholija.

Page 201 / 366

Kalabaluk, koji iziđe iz parobroda, nagrnu na mjesto gdje se čeka faj-ton. Gunđajući, Osman nađe jedan fajton. Dugo potraja njihovo smještanje. Stariji unuk, Džemil, bi prekoren zato što je želio sjesti uz kočijaša. Potom je, natovaren teškim teretom, fajton polahko krenuo. Ubrzao je njišući se čas na jednu, čas na drugu stranu. Umorni i ujednačeni zvuk konjskih potkovica podsjeti Nigan-hanumu na djetinjstvo i rijetke, s nestrpljenjem očekivane izlete. Dok su prolazili kroz čaršiju, Osman je, prinoseći ruku šeširu, ali ni¬jednom ga ne skinuvši, dijelio pozdrave poznatim licima, esnaflijama, koji su ih, uprkos tome što su na ostrvu bili samo dvije godine, dobro poznavali, te putnicima u drugim fajtonima, koji su prolazili pokraj njihovog. A nakon svakog pozdravljanja, svojoj majci je govorio kome je uputio selam. Iako joj vid nije bio toliko loš da bi iziskivao ova pojašnjenja, Nigan-hanuma je pa¬žljivo slušala: kasap Foti je promijenio mjesto svoga dućana; Mihrimah-ha-numini se tek useljavaju; Zekerija-beg, koji se bacio i na trgovinu duhanom, sa svojom kćerkom silazi u čaršiju; preko puta crkve gradila se nova kuća; porodica Sadžid-bega, trgovca željezom, još nije doselila; advokat Dženab Sorar-beg bio je zauzet prekopavanjem male bašče uza svoju kućicu; otvo¬reni su bili kapci na prozorima Ismet-pašine kuće; u kuću trgovca Leona, koji je, kad su se razotkrile njegove pronevjere, pobjegao u Evropu, nastanili su se drugi. "Kako vrijeme brzo prolazi", iznenada promrmlja Nigan-hanuma. Da bi shvatila jesu li se čule njene riječi, pogledala je u sina, pa u snahe. Nisu je čuli. Svi su se povukli u svoja razmišljanja. Osman je pričao, one su slušale. "Kako vrijeme brzo prolazi!" Nigan-hanuma pomisli na ostale trgovačke porodice koje idu na ostrva. U jednom trenutku kao da osjeti za¬jedničku vezu između nje i njih. Ugledala je vodonošu koji je na magarcima prenosio vodu. Potom je tražila nove dokaze da je njena porodica neupore-diva: Perihan je bila veoma lijepa, unučad zdrava, a sin vrijedan. Ali je, isto tako, sve to bilo daleko od uvjerljivosti. Osjeti dosadu. Kola su se približavala kući. Nigan-hanumu obuze osjećaj kakav je nikad nije obuzimao; osjećaj da je, među svim ostalim porodicama turskih trgovaca, njena porodica sasvim prosječna. Onda se dosjeti utjehe prisjećanjem na svoju prošlost. Prošlost. Prošlost joj je ulijevala ponos i ljubav za životom. Budućnost je bila nešto strašno i neodređeno: kako čovjek može biti siguran da se sve neće pokvariti, da se, zbog nekog neshvatljivog, strašnog vala, jednog dana porodica i firma neće okrenuti naopako? Razmišljala je kako vrijeme brzo prolazi. Poželjela je da teče sporije. Poželjela je da se sve polahko mijenja, da novo s tolerancijom dočeka staro, da svi budu zadovoljni postojanjem i tim vremenom koje sve okružuje, da niko ni na koga pretjerano ne obraća pažnju. Potom pažljivo siđe iz fajtona. Klimajući glavom, jedan od umornih konja srdito zahrza. Počelo je ljeto.

37. Tračnice se postavljaju Refik se probudi uz neku larmu. Vani, tačno pod prozorom, lajao je pas. Poznao ga je; bio je to Hadžijin pastirski pas duge dlake. Čuo je Hadžijin glas: "Sšššt! Šuti, Toroman!", vikao je.

Page 202 / 366

Refik pogleda na sat: bilo je nešto iza dvanaest. "Danas će se završiti", pomisli. "Danas je 8. septembar 1938." Danas bi u Omerov tunel trebao doći voz za postavljanje tračnica zvani poziciona kompozicija. Omer će ili na vrijeme završiti posao i omogućiti da voz prođe ili će, plaćanjem hiljadu lira za pola dana, nastojati nadoknaditi zakašnjenje, ali je, prije nego što je zaspao, Refik shvatio da će Omer stići na vrijeme. Popeo se gore, do tunela, prije četiri sata, vidio je užurbanost. Shvatio je. Omer, koji je rekao da će možda doći do poludnevnog zakašnjenja, objasnio je da će se, izgleda, i to nadoknaditi. Omer dva dana nije spavao, a većina radnika radi duplu smjenu. Refik se pridiže iz kreveta. Protežući se, prošeta po sobi. Sinoć nije mo¬gao spavati. Nije mogao spavati pomalo zbog onog strašnog rada tamo, u tunelu, a pomalo i zbog svoje budućnosti, zbog toga što doista ne zna šta će sa projektima razvoja sela, a preostalo mu je samo da se prepišu na čist papir. Cijelu noć je presjedio za stolom, pročitao ono što je mjesecima pisao, tu i tamo precrtavao i ispravljao, legao i pokušao zaspati, nije uspio, potom je, ujutro, otišao u tunel, probudio se s lavežom, a pas nije prestajao kako se on vratio iz obilaska. Ustao je iz kreveta i ušao u zahod. Gledajući u zahodsko kamenje, pri svakom ulasku u zahod sjećao se prvog dana kad je došao ovamo, onoga što je pričao sa Omerom. Pogledao je u ogledalo. Lice mu je izgledalo zdravo. "Došla ti je boja u lice", rekla bi Perihan da ga vidi. Prvog dana po dolasku ovamo obrijao je i brkove. Navršavalo se sedam mjeseci. Pljusnuo se hlad¬nom vodom po licu, izišao i vratio se u sobu. "Sedam mjeseci", pomisli. Sjede nakraj kreveta. Na stolu je bilo nešto što je nazivao moji projekti. Bila je to hrpa papira koja se ne može lahko obuhvatiti jednom rukom. Stajale su i knjige kojima se stalno vraćao na ponovna iščitavanja. Pokraj njih je stavio Goetheovu uramljenu sliku. Tu sliku mu je prije mjeseca dana, pred polazak za Ame¬riku, dao herr Rudolph. Dar je stidljivo predao Refiku dok su na kamion utovarane knjige i njegove stvari, koje je utrpao u dva kofera ijedan sanduk; jedno vrijeme je nešto zamuckivao, pocrvenio, potom je, u maniru koji je podsjećao da je von i da mu je otac general, zadižući lagano glavu, rekao da ga veoma interesiraju Refikova i Omerova budućnost, ovih mladih ljudi i mlade države, budućnost Turske. Refik se pridiže sa ivice kreveta. "Sta će biti kasnije?", promrmlja. "Dobro, a šta sad da radim?" Završio je sa pisa¬njem projekata. Deset dana ništa nije radio osim što ih je ponovo iščitavao. Trebao je, zajedno sa Omerom, ići u Ankaru; vidjeti se sa autorom knjige Reforme i sistem, Sulejmanom Ajčelikom, jednim od lidera pokreta Organi¬zacija, te, uz pomoć Omerovog punca, pokušati uspostaviti vezu sa narod¬nim poslanicima i ministrima. "Sta sad da radim?", pomisli. "Da Perihan napišem pismo? Sto god sad da bude, bit će u Ankari!" Sjeo je za sto da napiše pismo Perihan, ali nije mogao započeti sa pisanjem. U pismima Pe¬rihan nije ništa pisao osim da će još malo zakasniti, da je veoma poželio nju i dijete. Ponekad se događalo da spomene ovdašnji život i ljude, ali je uvijek mislio da će to naljutiti Perihan. Opet, prisiljavajući se, pokušavao je nešto napisati, ali nije uspio. Potom mu za oko zape roman na stolu: nekoliko puta pročitao je roman Ankara Jakupa Kadrija i sa oduševljenjem prihvatio pi¬ščevu euforiju reformi i nove Turske. Prilikom svakog čitanja romana, padali su mu napamet ljudi u Ankari koji, poput njega, žele nešto uraditi, to ga je smirivalo i kao da se pomalo oslobađao zebnje. Počeo je čitati. "Sta li se sad događa u tunelu, hoće li stići?", pomisli nakon što je pročitao pola stranice i ustade. Ushoda se po sobi. Potom, odlučivši da ode do tunela, iziđe.

Page 203 / 366

Pred vratima je ugledao Hadžiju. Opet je, u svom uobičajenom smire¬nom držanju, gulio krompir. Bio je spokojan kao da će do kraja života ovdje guliti krompir, kao da ovamo danas uopće neće navraćati voz za postavlja¬nje tračnica, kao da se u toku sedmice neće rasformirati cijelo gradilište i kao da se barake neće isprazniti. Njegov pas je sjedio pokraj njega i spavao na suncu. Ne želeći ih uznemiriti, Refik se prošulja pokraj njih i poče se penjati uz brdo. Nije išao malim i uskim puteljcima, koje su drugi utabali, već je išao nasumce, između stijenja i bodljika i posmatrao okolinu. Zemlju, koja je prije sedam mjeseci bila prekrivena snijegom, sad je prekrilo trnje i divlje bilje. Barake su bile dolje, među ljudima koji su se unaokolo kretali, ali svojim žuto ofarbanim daskama, šarolikim i improviziranim krovovima i malim prozorima, ni barake ni lica tih ljudi Refiku više nisu bili strani. Ista je bilo i s rijekom u daljini; Refik se navikao na njen žubor. Da bi bio svjestan toga, morao je, razmišljajući, slušati i posmatrati rijeku. Opet, kao što je to redovno činio, dugotrajnim navikavanjem očiju, podiže glavu prema nebu. Bilo je to ono isto nebo koje ga je uzbudilo prvog dana kad je došao; bli¬stavo, prostrano, mirno, duboko... Ali, sada, dok posmatra nebo, nije obuzet istim osjećanjem: "Šta će biti sa projektima za razvoj sela? Šta radi Perihan? S kime li će me upoznati taj narodni poslanik? Zadihao sam se, a odlučio sam se svaki dan baviti gimnastikom." Opet je, prilikom ulaska u tunel, bio zahvaćen osjećajem krivnje i poka¬janja koji ga obuzme pri svakom dolasku ovamo, ali se odmah usredsredio na događanja unutra. U tunelu je sve završeno, osim što je ostalo da se trasa dovede u stanje postavljanja tračnica i da se na nekoliko mjesta podignu zidovi. U tunelu se radilo na samo dva mjesta. Na sredini je podizan zid. U blizini ulaza posipan je kamen na trasu. Zato što je uskotračna pruga bila natkrivena, kamen se donosio na veoma primitivan način - prenošen je na magarcima, a to je naročito nerviralo inžinjere. Uprkos tome što više nisu imali šta raditi, Omerovi ortaci, dva mlada inžinjera, bili su tu zajedno sa Omerom. Trčakarali su s mjesta na mjesto da bi radnike upozorili na ozbilj¬nost zadnjeg dana, vrijednost vremena koje bi se izgubilo, vikali lijevo-de-sno, pomagali prilikom rastovaranja magaraca, prenosili kamenje. I Omer je radio kako bi podsticao radnike. Stideći se, kao da su sami krivi što se gos¬poda miješa u fizičke poslove, radnici se prihvataju čega se oni dohvate, ne žele prepustiti posao njima, a jedan dio njih, zbog umora, ne uspijeva ništa raditi; kad bi se i dohvatili nečega, samo bi pravili gužvu i otežavali posao. Kad je u tom metežu Omer ugledao Refika, osmjehnuo mu se krajnje po¬drugljivo, klimajući glavom. Refik mu se približio da bi pomogao rastovariti magarca, ali čim je dotakao naprtnjaču na leđima životinje, shvati koliko je to glupo, naporno i neprikladno i udalji se. Sve dok, kroz drugi izlaz, nije izišao iz tunela, čuo je dovikivanja i zvuk ispražnjenih naprtnjača. Vidio je i majstore zidare, koji su tiho radili svoj posao, ali se nije okrenuo i pogledao, jer ga je ponovo obuzeo onaj osjećaj stida i kajanja. Nakon što je izišao iz tunela, zaputi se prema zapadu, idući preko kame¬nja pripremljenog za postavljanje tračnica. Želio je, posljednji put, odoz¬go vidjeti okolinu, ostala gradilišta; da vidi voz za postavljanje tračnica, da shvati koliko se kompozicija približila tunelu. Kroz glavu su mu ponovo prolazili projekti, Perihan, kuća, Omerov posao, vlastita budućnost, ali prije nego što je, zadržavajući se podugo pojedinačno na svakom od toga, došao do nekog zaključka, išao je zabavljajući se, preskačući sa teme na temu, sa jedne na drugu misao, povremeno gledajući u nešto zanimljivo što mu za¬pne za oko, u rijeku, neku čudnu biljku, barake, u oblak koji je podsjećao na ljudsko lice. Nakon što je prešao nekih šesto metara, na mostu koji je izgradio Ke-rim-beg, ugleda voz za

Page 204 / 366

postavljanje tračnica. Ne približavajući se pretjerano lokomotivi i radnicima, nastojao je iz daleka prepoznati taj proces, nazvan feršijat tračnica, čemu se detaljno podučava na predmetu željeznice. Potom među radnicima ugleda poznatog Pozdžu Bekira, jedinog polagača tračnica u Turskoj, koga je, opet na nastavi predmeta željeznice, spominjao profesor. Ovog čovjeka, kojeg mrze svi željeznički građevinski poduzetnici, poznavao je sa Nišantaša. Novcem koji zaradi na polaganju tračnica, kupuje placeve na Nišantašu, pa, sa svojom sručnom i umješnom ekipom, opet polaže trač¬nice na drugoj pruzi i opet kupuje placeve. "Šta ja ovdje radim?", promrmlja kad se, u jednom trenutku, nađe oči u oči sa čovjekom koji je, sa cigaretom u ruci, šetao među radnicima. Potom se, gledajući u polagače tračnica, odjed¬nom sjeti da je nekad govorio kako mu je život skliznuo sa tračnica; tjerajući šegu sa samim sobom, nasmija se i vrati natrag. Potom se vratio u baraku. Kad pred vratima ne zateče Hadžiju i njego¬vog psa, kao da ga obuze osjećaj da mu nešta nedostaje. Sjede za svoj sto. Prelista roman Ankara. I, kad shvati da ga neće moći čitati, prisiljavajući se, poče pisati pismo, ali nikako nije uspijevao započeti. Nakon što je, po navici, nabrzinu napisao ono što je uvijek pisao, pitanja o zdravlju djeteta, o tome šta radi Perihan i ukućani, opet je, kao i uvijek, dodao da će zakasniti. Pišu¬ći to, postidje se, osjeti znoj na leđima i poče pisati o razlozima kašnjenja. Razmišljajući o razlozima, pred očima mu oživi projekt razvoja sela. Obra¬dova se maštajući kako će njegova misao Mi sličimo sebi, koja predstavlja srž projekta, i poglavlja u kojima se, pozivajući se na tu misao, iznose načini jeftinog dovođenja svih mogućnosti iz modernog grada u ujedinjene seoske jedinice, imati uticaj na dobre ljude koji vjeruju u reforme, a koji su opisani u romanu Ankara. Potom: "Ovi projekti će sigurno biti prihvaćeni. To će se dogoditi, znam", prošapta uzbuđeno i ustade. Pogledao je Goetheovu sliku i, pušeći cigaretu, šetao po sobi. Zatim je ponovo sjeo za sto, na brzinu završio pismo, a, nakon što se nekoliko puta protegao, shvatio je da ga je obuzeo san i legao. Kad se probudio, već se bilo smračilo. Pogledao je na sat: deset. "Spavao sam sedam sati", pomisli. Ustade. Pri svjetlu svijeće pročitao je pismo koje je bilo na stolu. Svidjelo mu se. Iz srednje sobe dopirali su galama i grohotan smijeh. Ušao je tamo i odmah se suočio sa jakim mirisom rakije. "Oooo, došao je naš!", reče jedan glas. "Gdje si bio, čovječe?" "Zaspao sam", odgovori Refik i zaključi da je Salih bio onaj što je malo¬čas pričao, a drugi je bio Enver. "Ti još spavaj. Mi smo posao završili. Gotovo je, gotovo je!", povika En¬ver. "Sad polažu tračnice. Došla je lokomotiva. Pustila je sirenu, a mi smo joj mahnuli zelenom zastavicom. Evo, ovako samo mahnuli zastavicom! Dođi, frajeru, dođi, Pozdže Bekire, i položi svoje tračnice!, povikasmo", pa prasnu u smijeh. Smijao se i mahao rukom kao da pokazuje kako se vihorila zastavica. Potom se uozbilji, kao da se nečega sjetio. "Hoćeš li i ti popiti?", upita, podiže flašu rakije i ispruži je. "Gotovo je, završili su na vrijeme", pomisli Refik. nastojeći privići oči na petrolejke koje su gorjele na stolu i u uglu. "Hoćeš U i ti popiti?", krajnje oštrim glasom ponovo upita Enver. "Gdje je Omer?", upita Refik. "Gazda je, izgleda, vani", uzvrati Enver podrugljivim tonom. "Razgovara sa jednim od službenika koje je ugušio u mitu..."

Page 205 / 366

Refik iziđe. Dok je zatvarao vrata, čuo je grohotan smijeh iza sebe. Na stolu iznesenom pred baraku vidje petrolejku. Na dvije strane stola sjedili su i razgovarali Omer i inspektor kojeg jc Refik upoznao na večeri koju je prije tri mjeseca upriličio Kerim-beg. Iz daljine, tamo od radničkih baraka, dopirao je zvuk tarabuka22. "Hah, jesi li se probudio?", upita Omer. Upravo kad je Refik htio čestitati Omeru, inspektor se pridiže. Promr¬mlja nešto nabrzinu i stisnu ruku Omeru. Potom prihvati i Refikovu ruku; čestita i njemu. "Čestitam!", reče Refik stidljivo nakon što je inspektor otišao. "Iako uopće nije trebalo, bio sam primoran i njemu nešto dati", reče Omer pokazujući rukom prema inspektoru koji se izgubio u tami. Duboko dišući, uzdahnu nekoliko puta: "Bog ih sve prokleo!" "Da, veoma je ružno to što je uzeo mito kad nema nikakvih zasluga", reče Refik "Ne, dragi moj, ne govorim o tome", uzvrati Omer. "Bog prokleo sve ove poslove, sve ove veze, službenike koji dolaze iz Ankare, sve Kerim-begovo..." "Nema veze, pa gotovo je", reče Refik zabrinuto. "Da, gotovo je", uzvrati Omer. "Zaradio sam mnogo para. Gotovo je." Obojica ušutiše. Zvuku tarabuka, koji je dopirao iz radničke barake, pri¬druži se i violina. Prijatna, vesela i živahna muzika razli se u mirnu noć. A iz barake je povremeno dopirao i smijeh pijanaca. "I ja ću piti", reče Omer. "Vidi, svi se zabavljaju. Došli su Cigani. Ispred kafane je dernek", kaza upirući glavom u pravcu odakle je dopirala muzika. "Svi se zabavljaju psujući ovu prugu. Ja ću piti." "Da idemo vidjeti?", upita Refik. "Dobro, hajde da vidimo", uzvrati Omer. 22 Orijentalni ručni bubanj Ustali su i krenuli prema radničkoj baraci. Muzika je bivala veselija kako su prilazili. Bila je u ovoj mirnoj noći nešto strano, daleko, nešto na šta se Refik nije mogao navići. Omer je znao ovu cigansku grupu, jer ih je i ranije viđao. Ispričao je da obilaze sva gradilišta od Sivasa do Erzuruma, da idu od jednog do drugog gradilišta i sviraju, pjevaju, igraju, da potom prespavaju kod žena, podizvođača ili kod majstora, da godinama, od proljeća do jeseni, tumaraju tako konačeći. Potom da su se, prilikom njihovog prošlogodiš¬njeg dolaska, na Kerim-begovom gradilištu zbog neke djevojke posvađala dvojica vremešnih podizvođača te gunđajući dodade da je ta djevojka nešto veoma lijepo. Dok su se približavali kafani, odjednom se okrenu Refiku: "Šta misliš o meni?", upita, ali kao da se odmah pokaja zbog pitanja i, pokazujući na jednu od djevojaka usred mase, reče: "Eto, to je djevojka koju sam spomenuo. Kakva je? Je li lijepa?" Ispred kafane je bilo pedeset-šezdeset radnika. Violinist i tarabugdžija23 povukli su se ustranu i svirali, a na sredini su igrale dvije djevojke. Nijedna nije bila lijepa. Izgledale su umorne, gledale su okolo smiješeći se s mukom. Ni radnici oko njih nisu izgledali pretjerano veseli. Desetak ih je pljeskalo, s vremena na vrijeme bi se neko proderao, a većina je zijevala kao da svojim umornim, pospanim očima govore: "Da i ovo prođe, pa da idemo spavati". Jednako su stajali očekujući nešto, poput iscrpljenih vojnika koji, nakon du-gotajne borbe i krvave pobjede, koja je skupo koštala, čekaju povratak kući, ali

Page 206 / 366

koji nikako ne uspijevaju povjerovati daje rat okončan. U kafani je bilo nekoliko onih koji su, nalakćeni na stolove, drijemali. Naslonjen na vrata kafane, jedan pijanac je, ljuljajući se, pljeskao rukama i povremeno vikao. U jednom trenutku utihnu tarabuk i nastupi tišina. Jedna od djevojaka gurnu nekog ko je uznemiravao dok je skupljala novac. Nekoliko njih se nasmija. Masa se uskomeša. Vrata kafane se otvoriše i zatvorišc. Nekolicina polahko krenu prema baraci, na spavanje. Potom tarabuk i violina nastaviše. Čuje se tarabuk, masa posmatra očekujući nešto, Refik pomisli da treba nešto učiniti te shvati da je ulovljen osjećanjem stida i pokajanja, kakav ga je obuzimao prilikom svakog ulaska u tunel. Razmišljao je: "Nikad nisam po¬mislio da bih se mogao umiješati u ovu masu, ali je, isto tako, ružno biti toliko izvan... Zašto ih posmatram? Oni su završili svoje poslove, umorni su, malo se zabavljaju pred spavanje. Ja? Oni tamo, ja od svega ovoga..." "E, o čemu tako razmišljaš?", upita Omer. "Ništa." "Ja mislim", uzvrati Omer. "Vraćam se da pijem." "Dobro, doći ću i ja", reče Refik. "Možda ću malo prošetati." 23 Svirač na tarbuci, orijentalnom ručnom bubnju 38. Posljednja večer Slušajući muziku koja mu je dopirala iza leđa, Omer je krenuo prema baraci. "Oh, kako ću se lijepo napiti... Završeno je, hvala Bogu", pomisli. "Sada sam bogat... Kad budu pričali o meni, ubuduće će me spominjati kao bogatog frajera... Ali, sad nije vrijeme da razmišljam o tome. Ugledao je svjetlost petrolejke, koja je gorjela u baraci." Dok je otvarao vrata na baraci, čulo se piskavo stenjanje. Kad je ušao, glas je utihnuo. Izgleda da je Salih pjevao, ali je ušutio ugledavši Omera. Salih i Enver su sjedili na jednom kraju stola, pokraj sebe su držali veliku flašu rakije i pili. Na drugom kraju, koji je bio u mraku, Omer uoči još dvije prazne flaše. "Zdravo, momci!" Enver se čak nije ni okrenuo da pogleda Omera. Gurnuo je Saliha u rame: "Zašto šutiš, stari, pjevaj?!", reče. Salih je nastojao nešto mrmljati. Pogledao je Omera, pa se zamislio. "Ne pjeva se, stari, dok se gleda gazdi u oči!", uzvrati potom i nasmija se. "Sta tu ima? Ja pjevam", reče Enver izazivački. Prisiljavajući se, otpoče sa pjesmom nasav glas. Kratko je pjevao. "Uostalom, on i nije naš gazda", reče. "On je ortak. Naš ortak. Zar nije tako?! Nazdravlje, ortak!" "Uredu, tako je, ali je kao gazda", uzvrati Salih prostodušno. "Sliči, eto, gazdi!", pa pogleda Omera: "Ne ljutiš se?", upita. "Prijatno, momci, neka vam je nazdravlje!", reče Omer; nastojao je izgle¬dati dobrodušno. "Nazdravlje, ortak, nazdravlje!", odgovori Enver. "Popij i ti, ortak!", i za¬gleda se u Omera, kao daje razmišljao: "Kako bih ga zadirkivao?", pa reče: "Kako si ti samo pametan, ortak", ali se okrenu Salihu i nastavi: "Nije nas, kao ostale, zapošljavao na dnevnicu. Dao nam je udio, načinio nas orta¬cima. Da, uortačio nas. A mi velimo: Naš je posao, zapeli smo kao magarci. Nas dvojica uradili smo posla za deset inžinjera!"

Page 207 / 366

Uzbuđeno je govorio kao da Omer nije tu i kao da priča nešto što Salih ne zna. Omer uđe u kuhinju. Potraži flašu rakije, koju je ranije zaturio u neki ku¬tak, ali je ne nađe. "Jesu li uzeli moju i popili?", pomisli. Potom se sjeti gdje je stavio čašu. Upravo kad je izlazio, sjeti se da nije uzeo čašu. Tumarao je po ku¬hinji mrmljajući: "Čaša... čaša..." Kasnije shvati da mu je pamet zauzeta ne¬čim drugim: "O čemu li oni tamo pričaju?", pomisli. Čuo je njihove glasove. Enver je nešto objašnjavao. Potom se obojica počeše gromoglasno smijati. Sa flašom i čašom u ruci, Omer uđe unutra. Mislio je izići na druga vrata, piti sam za stolom na čistom zraku. "Zašto je izabrao nas za ortake?", Enver je i dalje pričao: "Zašto? Dok smo se mi radovali da je postalo jasno da smo dobri inžinjeri, on nas je če¬rupao kao guske. Zapošljavao nas je kao magarce!" "E, pa niste onda trebali ni raditi", uzvrati Omer, ali odmah shvati da je ružno to što reče i da je time veoma obradovao Envera. Enver je objašnjavao Salihu kao da nije čuo Omera: "Da, lukav frajer. Osim toga, pokušao se prema nama odnositi kao pri¬jatelj, stariji brat, a ne kao gazda. Pričamo sa njim, ali i plaćamo račun toga. Namagarčio nas je, namagarčio! Zatim očerupao kao guske!" "Hoćete još više", reče Omer, ali shvati da je ponovo načinio grešku. "Hah, ha!", povika Enver. "Misli da prosimo. Tako? Ništa, čovječe, ne že¬limo od tebe! Hem nas čerupa kao guske, hem misli da smo prosjaci. Čuješ li to ti, Salihe?" "Ja nikad nisam prosio", uzvrati Salih. "Moja jadna mati mi je rekla da..." Omer pojuri napolje. "Stani, kud ćeš?", povika Enver. "Sjedi sa nama. Sjedi da pričamo..." "Vi ste veoma pijani", odgovori Omer. "Eee, šta ako smo pijani? Zar i ti nećeš piti? Hajde, sjedi i pij sa nama. Hajde, hajde, sjedi i pij! Vidi, eto, to želiš. Zar nije tako, neka sjede i pije sa nama. Zar ne, Salih? Reci!" "Neka pije", odgovori Salih. "Sjedite, brate, i pijte sa nama!" "Hej, zašto se ulizuješ! Ako neće, ne mora", povika Enver. "Neću sjesti, momci, neću sjesti", uzvrati Omer nastojeći izgledati do¬brodušno; povuče stolicu i sjede na drugi kraj stola. "Vidi, ulizivao si se, a on ode i sjede čak tamo", reče Enver. "Nije sjeo pokraj nas. Pomislio je kako ćemo ga uznemiravati i zadirkivati i da je to nedolično. Dobro, opet se udostojio, zar ne?" "Tamo nije bilo mjesta", reče Omer, stidljivo napuni čašu i iskapi rakiju. "Zašto ne dođe i sjede pokraj nas, nego nas posmatra od tamo, iz dale¬ka? Zašto? Zato što cilja visoko. On bi htio piti sa Kerim-begom, sa onim evropskim inžinjerima. Šta ćemo mu mi, bijednici?", pa se prodera: "Ali, mi nismo bijednici...!" "Još ću piti", mislio je Omer. "Zatim, on se voli družiti sa onim Nijemcem što sliči ženi. Drukčije su, čovječe, i kartaške igre koje on igra. Ne igra on prišpil kao mi. On igra bridž. Zatim, šah, sport razmišljanja! Ha, ha, ha...", pa, utanjujući glas, poče imiti¬rati: "Monšer, koliko ste karata Vi trebali?" "Ali, monšer govore Francuzi", pažljivo promrmlja Salih. "Zar, nakraju, svi oni nisu nevjernici? Zar se, isto tako, ovaj frajer ne voli družiti sa nevjernicima? Evropljane smatra boljim od nas. Gadi mi se, čo¬vječe, gadi mi se! U školi

Page 208 / 366

su govorili da su oni bolji, kod kuće su govorili da su oni bolji; viđali smo ih u kinima, u časopisima, a sad se i ovdje više voli družiti sa tim kicošima", povika Enver. Omer je pažljivo slušao. "I oči su mu uperene gore", Enver je pričao kao da trača nekoga ko se ne nalazi u sobi. "Zaveo je kćerku narodnog poslanika zato što su mu oči uperene gore. Upecao je kćerku narodnog poslanika". Enver se zadržavao na svakoj riječi, pričao sa uživanjem: "Kakva li je cura ta poslanikova kćerka? Naš je, hvala Bogu, zgodan. Nema se šta reći na zgodnost našeg. Ali, kakva li je cura? Sta ako je naopaka ta što pakuje pisma u one ružičaste kuverte?" Odjednom ušuti. Nastupi tajac. Onda, s lažnim bijesom, povika: "Kakav si ti čovjek, frajeru!? Nećeš ništa reći ni kad bi ti u lice pljunuli!" I Omer je nastojao izgledati bijesan: "Pijan si. Ne mogu te ozbiljno shvatiti!", ali su to bile banalne, obične riječi; obične, obazrive riječi običnog, uobraženog, urednog i pametnog no¬vopečenog bogataša. "Ne možeš uzeti za ozbiljno, ha?!", povika Enver. "Ne možeš, dakle, uzeti za ozbiljno. Dobro, da ja kažem, a ti, ako hoćeš, uzmi za ozbiljno, ako ne¬ćeš, ne moraš. Da ja kažem...", pa se malo zamisli: "Taj Kerim-beg, ah, taj Kerim-beg", reče. "Ti ne možeš biti ni koliko njegov nokat! Razumiješ li, ni koliko nokat..." "Gdje to nađe", pomisli Omer. "Našao je metu. Ali, kako je nađe?" "Onaj Kerim-beg ne sliči tebi. Ti si urlao, zapošljavao si nas kao magarce da na vrijeme završiš sa poslom. Završio si! Mnogo si zaradio! Ali, pogledaj Kerim-bega... Kerimbega! On je bogat sa svime svojim. Dušom, novčani¬kom, porijeklom, rođacima, srcem... Njegov posjed se ne obilazi za mjesec dana. On nije kao ti. On se ne dere da bi zaradio novac. On kaže: Da malo zaradim novaca, umjesto da budem besposlen. Njegov otac je aga. Njegova ze¬mlja se konjem ne može obići za dan. Možeš li biti njegov nokat? Je li tvoj otac bio advokat ili sitni trgovac?" "Sa lica mi je pročitao", pomisli Omer. "Sa lica mi je pročitao da je pro¬našao metu, a sad uživa!" "Je li bio advokat?", upita ponovo Enver s gađenjem. "Moj je, eto, bio voj¬nik. Bio je takav vojnik da je, iz oduševljenja prema pašama, moje ime..." "Moj je bio konobar, moj je bio konobar", reče Salih. "Sad mati od mene očekuje novac!" "Dobro, eto", reče Enver. "Zaradili smo pare. Ortak nam je, da je živ i zdrav, dao da zaradimo dobre pare!", ustade od stola i poče šetati po sobi. "Jesi li znao da je njegov otac konobar?", upita odjednom, približivši se Omeru. "Sad sam saznao", odgovori Omer i sa stidom shvati da u svom glasu ima nešto tužno. "Haaa, znaj, eto!", reče Enver krajnje oštro. "Njegov otac je konobar. I to u hotelu Tokatlijan. Znaš li ti to? Služi u restoranu u kome bezbrižni snobovi, poput tebe, žderu lomeći pola kruha, a polovinu ostavljajući na stolu, gdje rospije koketiraju... Razumiješ li?", pa, štiteći Saliha kao da mu je stariji brat, dodade: "Zbog tih mondenskih žena ovaj momak ne može ući u restoran. Jesi li i to znao?" Omer ne htjede ništa reći. Nabrzinu je ispijao svoju rakiju i mislio da će, ne stigavši izići, odmah ovdje povratiti ukoliko bude nastavio piti tom brzinom. "Zbog tih mondenskih žena", ponavljao je Enver još uvijek, pa natrenu-tak ušuti, sjede na svoju stolicu i povika: "I ja ću upecati jednu mondensku ženu, čovječe! Zavest ću curu iz visokog društva... Skontat ću jednu tako lijepu ženu... Upecat ću, Salihe, djevojku poput žena tih danskih inžinjera. Kakva je to žena bila, zar ne?! Ortak, ti znaš, reci nam kako se

Page 209 / 366

love te mon-denske cure? Šta, dakle, treba raditi? Reci, šta vole? Svaki dan ću je voditi u kino; hoću Boga mi!", pa najednom položi ruku na Salihovo rame: "Vidi, Salihe, imamo para. Kad odemo u Istanbul, upecat ćemo po jednu curu iz visokog društva. Imamo para. Imamo diplomu, inžinjeri smo. Ti si zgodan. Kakav sam ja? Ja sam inteligentan!" "Nemoj se, brate, ljutiti, ali ti si kao čep", uzvrati Salih. "Nije bitno", reče Enver uvjerljivim i odlučnim tonom. "Bitna je duševna ljepota", pa prasnu u smijeh. "Duševna ljepota!", povika i opet se gromogla¬sno nasmija, a onda se uozbilji: "Ako ćeš pravo, ja pristajem i na te ciganke", reče. "Ali, i na cure iz visokog društva...", pa se obrati Omeru: "Ali ti nećeš da kažeš. Ha, Salih, znaš li koga bi, zapravo, trebali pitati? Tog njegovog prijatelja... Refika. On se razumije u ove poslove!" "Refik", pomisli Omer. Sjeti se njega. Maločas su bili tamo, kod onih radnika. "Prijatelj, on je moj najbliskiji prijatelj", pomisli. "On zna ko sam ja i šta sam." "On se razumije u ove poslove, jer sam ga jednom, prošle zime, vidio na Nišantašu. S njim je bilo nešto veoma lijepo!" "Podsmijavao sam se Refikovim idejama", pomisli Omer. "Omalovaža¬vao sam te ideje. Međutim, vidim da je on uvijek bio pametniji, pošteniji, bolji od mene. "Nešto tako mlado i lijepo", objašnjavao je Enver. "Vidio sam ih na Ni¬šantašu, u onom kvartu visokog društva, kako se drže ruku pod ruku. I ja ću, kad odem u Istanbul, upecati jednu curu iz visokog društva. Da to pitamo tog Refika. On je sa Nišantaša, on dobro poznaje ove puteve..." "Ee, već postaje previše", reče Omer. "Sta to? Jesi li se to naljutio? Vidi ti njega, Salihe! Ne da na svoga jarana! Hej, čovječe, mi znamo ko si i ti, a i taj tvoj jaran... Sjećaš se ovih iz škole, zar ne? Bio je ovaj, taj Refik, i sa njima još jedan kao patuljak. Na sve su gledali s omalovažavanjem. Ovaj je bio kicoš. Svaki dan je dolazio u najotmjenijem kaputu i kravati; pušio je lulu. Onaj patuljak bio je nekako bolešljiv. Imao pogled iza naočara, ništa drukčiji od vražijeg... Mi smo bili na prvoj godini. Sjećam se tog tima pametnjakovića... Sve su omalovažavali... Najbolji je, opet, bio taj Refik. Izgledao je nekako dobronamjerno, ali mi je sad jasno: bilo je to od tupavosti i prostakluka!" "Dosta više, dosta!", povika Omer, ali pomisli: "Uskoro će doći Refik. Da ne čuje ovakve grozote, tako nešto nije za njega!" "Vidi, vidi, ne dozvoljava da se bilo što kaže o njegovom prijatelju! Ne dozvoljava da se nešto kaže o tom tupavom, prostom Nišantašliji. Frajer je ostavio onu ljepoticu i došao ovamo. Zašto je došao? Da plače... Da vidi Kurde, gladne, bijedu svoje domovine... Piše tekstove o razvoju sela i plače. Ide onom Nijemcu koji je nalik na ženu i plače. Sine, ako si već trgovac, sjedi smirom u Istanbulu, vodi svoje poslove, ne ostavljaj prazan krevet one svoje ljepotice! Ne, ne može! Doći će ovamo da plače!" "Šuti, frajeru, šuti!", prodera se Omer. Enver krajem oka pogleda Omera i nabrzinu dodade: "Tupoglav frajer, burazeru! Još i nešto zapisuje u bilježnicu, znaš. Piše dnevnik... Drži ga na stolu. Nekidan sam otvorio i pogledao. Da umreš od smijeha! Gdje god da se pogleda, frajer plače... Ah, bijeda, ah ova zemlja, piše... Ponegdje je napisao i: Draga ženo'. Umalo se nisam upisao od smijeha! A žena mu se zove Peri-han. Jedna ljepotica kao peri24! A ni krevet joj nije prazan, burazeru! Znaš, ovo visoko društvo. Pozvao je jednog i rekao: Ja odoh, a ti moju Peri..." Omer skoči sa stolice. Pojuri prema Enveru. Dok je jurio, pred očima mu oživješe neke scene svađa. Prije kavge, kavgadžije se gledaju u oči i polahko prilaze jedan drugom. I

Page 210 / 366

Enver je ustao. "Možda ga mogu oboriti zato što je pijan", pomisli Omer. Potom promrmlja: "Salih će nas rastaviti". Pade mu 24 Vila napamet da se nikad nije tukao, te shvati da ni Enver ne želi kavgu. "Tuča bi bila nešto veoma glupo", pomisli. "Udarat ćemo se nogama... Obojica ćemo udarati jedan drugoga... Ne može se znati ko će pobijediti... Lomit će se flaše i čaše... A kad i Refik sazna da sam zbog njega zametnuo kavgu..." "Sa tobom se ja čak neću ni tući", reče Enver i sjede na svoje mjesto. Omer uze svoju flašu i iziđe na čist zrak. "Piće mi samo stvara tegobu u stomaku", promrmlja. Sjede za sto napolju. Isprazni i posljednje kapi koje su ostale na dnu flaše. Pažljivo je osluškivao noć Tarabuka se čula umorno, violina je cijukala. "Gotovo je", pomisli. "Šta sad da radim?" Pomisli na brak sa Nazli. "Kćerka narodnog poslanika! Eh, i mi ćemo imati svoju kuhinju!" Oslušnu prema baraci. Iz nje više nisu dopirali glasovi. "Da sačekam Refi-ka", pomisli. "Neka dođe. Malo ćemo popričati. Kasnije ćemo ići u Ankaru. Zatim ću se ja oženiti kćerkom narodnog poslanika. Dobro, a šta se još može raditi? Kako se može živjeti? Iznosio sam neke opaske o tome da se treba suprotstaviti običnom životu! Mogao bih, naprimjer, ovdje kupiti imanje. Imanje koje je Hadžija pokazao. Pošto li je? Koliko sam zaradio od svih ovih poslova? Stani da vidim: po koliko se kuruša,25 prve godine, računao kubik zemlje?" Iznenadi se, shvativši da je zaboravio tu cifru, koju je stotinama puta koristio u računima koje nikad neće moći zaboraviti. Iz tog zaborava izvede zaključak kako parama ne pridaje važnost i, upravo kad mu je nadolazio osjećaj ponosa, sjeti se cifre. Pomisli na Nazli. Mislio je na svoj povratak iz Engleske. Potom ugleda Refika, polahko se primicao, ali u njemu ne oživi ona ljubav, koja je, dok se u baraci pričalo o njemu, maločas oživjela. Zijevnu protežući se i prisjećajući se da je veoma pospan i da dani¬ma nije mogao spavati kako treba. 25 stoti dio turske lire 39. jesen "Ubili su i cvijeće koje je Dževdet-beg posadio svojim ručicama", reče Ni-gan-hanuma ne pomjerajući se s mjesta na kome sjedi. Glavom je upirala na ugao gdje se nekada nalazilo cvijeće čija je latinska imena napramet naučio njen rahmetli muž. Nigan-hanuma, Perihan i Nermin sjedile su na pletenim stolicama pod drvetom u bašči iza kuće. Uprkos tome što je protekao sat otkako je Osman izišao iz kuće, jutarnja rosa se još uvijek nije podigla sa listova i trave; slabo jesenje sunce nije uspijevalo izvući jutarnju svježinu iz bašče. Bio je zadnji dan septembra. Navršavala su se dvije sedmice od njihovog povratka sa ostr-va. Kućom na Nišantašu već dvije sedmice vlada povećano neraspoloženje i jesenja atmosfera - kuhar Nuri umro je prije dvije sedmice, tačno ujutro na dan njihovog povratka. "Cvijeće koje je svojim ručicama sadio...", reče Nigan-hanuma ponovno. Ušuti, ne dovrši rečenicu, a na licu joj se javi poznati nesretni i potišteni izraz. Pogledom koji je okrivljavao sve, svakoga, cijeli svijet, osim Dževdet-bega, odmjeri svoje snahe. "Nuri se povuče i ode baš onda kad nam je bio potreban", reče. "Ako ni¬šta, osjećao je poštovanje prema Dževdet-begu, zalijevao je cvijeće."

Page 211 / 366

"Izgleda da je njihova imena Dževdet-beg napisao na jednom papiru", reče Nermin. "Da odem danas na Eminonu i da ih kupim!", pa se okrenu i hladni i oštri pogled usmjeri na Perihan. "Jesi li shvatila gdje ću ići danas ponodne?", govorio je njen pogled. Perihan sa strahom maknu pogled sa Nermininog lica. Nejasan joj je bio izazivački stav koji je Nermin zauzimala nakon slučajnog susreta prije mje¬sec. Tada je vidjela Nermin na željezničkoj stanici na Sirkedžiju kako ide pod ruku sa zgodnim i visoldm čovjekom. Slušala je Nigan-hanumu jer nije htjela razmišljati o ovome. Nigan-hanuma je pričala da nikad neće moći naći isto sjeme, da će ih, ukoliko ih i pronađe, ubiti onaj vrtlar, koji ničemu ne vrijedi. Vrhovima prstiju je zatezala uglove šala na ramenima. Potom joj pogled zastade na sluškinji, koja je, sa tacnom, izlazila na kuhinjska vrata, malo sačekala da joj se približi i upitala: "Je li se ona probudila?", pitala je za Ajšu, koja se prije četiri dana vratila iz Evrope. Emina-hanuma glavom načini znak da nije. Prije nego što je spustila tac-nu na sto, okrenu se Perihan: "Mlada gospodo, djevojčica plače". Petnaestomjesečnu Melek više ne spominju kao bebu ili dijete, već kao djevojčicu. Perihan ustade. Uze napunjenu šoljicu čaja i novine sa tacne, pa krenu u kuću. Ušla je kroz kuhinjska vrata i izišla gore. Penjući se uza stepe¬nice, iz kćerkinog plača, glasa koji se prekidao i jačao, shvati da je napunila pelene. Čim je ušla u sobu, prišla je krevetiću. Osmjehnu se ugledavši kćerki-cu. I Melek je pogledala u nju i, zaboravljajući na svoj problem, ušutila. Zatim nastavi plakati. Perihan je čaj i novine spustila na sto i kćerkicu podigla kao paketić. "Ah, ti mala vragolanko", prošapta osjećajući toplinu medu dječijim nogama i to nešto malo u svojim rukama spusti na sto prekriven debelom prekrivačem. Poče, kao stoje to uobičavala, pričajući sa njom skidati odjeću i tanke pa¬mučne pelene. "Uh, izgleda da smo se oznojili", reče skidajući gornju košuljicu i pomisli da je pretoplila. "Ali, zar bi bilo bolje da se razboliš?", reče pomislivši da je zahladnilo. A kad Melek nešto promrmlja, obradova se kao da joj kćerka daje zapravo. Potom joj Refik pade napamet. Prema onome što je pisao u posljednjem pismu, u toku ove sedmice trebao bi biti u Istanbulu. Perihan se bojala da ne primi novo pismo u kome će Refik saopćiti da će zakasniti još mjesec. "Navršava se sedam mjeseci otkako je babo otišao", reče naprežući se s bašlijom, koju nikako nije uspijevala otkopčati, i uplaši se svoga glasa, jer je čula korake koji su se penjali uz stepenice. Bašlija se otkopča. "Možda će napokon doći", pomisli. Namršti lice ugledavši da se kaka razmazala po peleni. Zaprljane pelene ostavi u jednom uglu, uze kćerkicu u naručje, uđe u kupatilo i opra je. Dok je prala, razmišljala je o svojoj i Refikovoj situaciji. Kad dijete kihnu, shvati da kćerkici ne prija hladna voda i uspaniči se. Pade joj napamet otac ljekar. "Bi li bilo bolje da iziđem odavde i da se vratim kući", pomisli kad kćerkica započe plakati. Mnogo je razmišljala o tome, prije tri mjeseca je donijela i odluku, ali je majka omela. Sjeti se riječi kojima je majka objašnjavala da je Refik ostavio Istanbul, a ne nju. "To je glupost", pomisli. Potom odustade. "Nije glupost", promrmlja. Sjeti se Refikovih pisama u ko¬jima se izvinjavao i priznavao da je sva krivica njegova. Pomisli na odgovore koje mu je napisala. Ponosila se pismom u kome je pisala da uopće ne razmi¬šlja napustiti kuću, predosjećala da Refik isto osjeća. Strahujući da se dijete ne prehladi, nabrzinu se vratila u sobu. Izvadila je košuljicu i čistu pelenu. "Kako bi u mojoj situaciji postupila neka druga žena?", zapita se. Nato, kao i uvijek, ne dade odgovor; svoje stanje smatrala je jedinstvenim. Razlog njene jedinstvene situacije je u Refikovoj jedinstvenosti: nijedna žena koju poznaje nema muža

Page 212 / 366

kao što je Refik. Ali kada, nakon što joj je obukla odjeću, dijete još jednom kihnu, htjede se kazniti: "Još uvijek stanujem u ovoj kući, jer sam bez dostojanstva", pomisli. Lahnu joj kad dijete položi u krevetić. Odlučujući da se kutariše misli koje joj sedam mjeseci, svaki dan, mute razum, sa stola uze šoljicu čaja i otvori novine. Čaj se ohladio. "Izbjegnut svjetski rat. U Munchenu postignut potpuni sporazum", pisale su novine, "Daladije, Hitler, Chemberlein i Musolini". Pcrihan, kao što je to uvijek radila, poče požudno čitati novine, kao da želi ući u svijet izvan sebe. Niko u kući nije brižljivije pratio zbivanja u državi i inozemstvu kao što je to ona činila. Upravo kad je završavala sa čitanjem vijesti o Minhenskoj konferenciji, otvoriše se vrata bez kucanja i uđe Ner-min. "Imaš li zeleni konac?", upita Nermin. "Ove boje!", pokazivala je dugme svijetlozelene boje koje je držala u ruci. Ponovno obuzeta neodređenim strahom, Perihan ustade. Kao da je kri¬vica biti sama sa njom u sobi i kao da se što prije treba osloboditi toga, nabrzinu otvori staru tašnu iz osnovne škole, koju je koristila kao kutiju za šivaći pribor, uspaničeno je prerovi, nađe traženo i pruži. "Hvala ti", reče Nermin i osmjehnu se kao što je to činila kad bi vidjela tu staru tašnu, pa, zamišljenog lica, koje je otkrivalo da se vratila razmišljanju o svom dugmetu i haljini na koju će prišiti dugme, iziđe iz sobe. Nerminino osmjehivanje na njenu tašnu iz osnovne škole ovaj put Peri-hani nije izgledalo simpatično; doživjela ga je kao nešto hladno, ponižavaju¬će, čak kao nešto čime opet izaziva. Gledajući iza zatvorenih vrata, preispita se vara li se ili ne. Potom se sjeti dana kad je Nermin vidjela sa zgodnim muškarcem. Taj susret joj se svakim danom na različite načine oživljava u svijesti. Čovjek za koga je mislila da je zgodan imao je duge zulufe, lice potamnjelo na suncu, njegovane brkove i ruke. Kod Perihan je pobuđivao strah i gađenje. Bila je došla na stanicu da, na lokalni voz za predgrađe, isprati majku, sa kojom se sastala na Karakoju. Iz jednog staničnog restora¬na izišla je Nermin sa nekim čovjekom. Ugledale su se istovremeno, Perihan nije uspjela maknuti pogled. Nermin se prvo uspaničila, a potom osmjeh¬nula sa zbunjujućim izazivanjem, koje je uplašilo Perihan. Kad su bile na desetak koraka jedna od druge, odjednom su obje okrenule glave u drugom pravcu. Perihanina majka, koja je pričala o obavljenoj kupovini, nije vidjela Nermin. Kad su se sa Osmanom uvečer vraćale na ostrvo, hladnokrvno dr¬žanje Nermin toliko je iznenadilo Perihan da joj je došlo da povjeruje da je na stanici vidjela njenu dvojnicu. Ali, kad se sjeti da joj je, nekoliko sedmica poslije ovog susreta, Nermin u bijesu rekla da Osman nije ništa drugo nego mašina koja upravlja tom mašinom novca zvanom firma, da je, također, jedno vrijeme imao i ljubavnicu, nije mogla ne pomisliti da njeno ponašanje ima odgovarajući razumni osnov. Kasnije, kad se svakim danom susretala sa izazivačkim riječima i ponašanjem Nermin, taj susret je počeo drukčije oživljavati u njenoj svijesti. Svakim danom je sve više vjerovala da je ono osmjehivanje Nermin na stanici na Sirkedžiju hrabrije i užasnije; mislila je kako se, mijenjajući dimenziju, njeno osmjehivanje ruga. "Vidi, ja se ne ustručavam ovo činiti!", govorilo je osmjehivanje. "Ja sam toliko slobodna žena da ti to apsolutno ne možeš shvatiti. A ti se samo toga plašiš i poslušno iščekuješ svog muža..." Sa strahom ponovo pomisli na isto te, shvativši da misli na to da će popodne Nermin obući zelenu hajinu i ići nekud, odluči se zabaviti nečim drugim, pa otvori novine. Pročitala je rečenicu-dvije, kad neko pokuca na vrata. Uđe Ajša smiješeći se.

Page 213 / 366

Otvarajući vrata, Ajša zijevnu, poljubi Perihan u obraze i opet se osmjeh-nu. Približi se Melekinom krevetiću: "Vragolanko, kako se samo dereš!" "Aaa, je li te probudila?", upita Perihan. "Ne, dušo, ionako sam htjela ustati rano", odgovori Ajša i primaknu se prozoru i protegnu. "Ooooh, kako lijep dan!", pa se okrenu i primaknu obrazu male djevojčice i uze zveku koja je stajala pokraj krevetića, primaknu Melekinom licu i poče mahati; na sebi je imala plavu svilenu spavaćicu. Perihan je vidjela njen bijeli vrat i gornji dio grudi. Pomisli kako se iz Švicarske vratila kao sasvima druga osoba. "Hah, ha! Vidi ovo, vidi! Jesi li prepoznala tetku, mala Melek?", upita Ajša, spusti zveku pokraj kreveta i protegnu se zijevajući te poče prebirati po kosi i češati se. "Nisi se, izgleda, naspavala", reče Perihan. "Kasno sam legla. U dva... Ali, tako smo se zabavili..." Perihan je znala da je bila sa sinom Fuad-bega i Lejla-hanume Remzi-jem i njegovim društvom. "Kud ste išli?" "Na Bejoglu. Na Tunelu je otvoren jedan novi restoran", odgovori Ajša. "Veoma lijepo mjesto. Napokon se i kod nas otvaraju lijepa mjesta. Veoma sam se obradovala kad sam to vidjela. Poslije smo svi skupa otišli na sijelo kod teta-Lejlinih. U povratku smo se svatili na Emigran, na čaj. Zna li možda mama kad sam došla?" "Maločas je pitala jesi li se probudila", odgovori Perihan svojom dobro poznatom intimnošću. "Šta ako sam ostala dokasno...? Zar i sama nije prije četiri mjeseca tražila da ovako izlazim?" Prišla je prozoru, a potom se iznenada okrenula: "Tako je dobar momak!" "Ko?", upita Perihan i osmjehnu se s razumijevanjem. "Remzi je tako dobar momak", uzvrati Ajša. "Uvijek se zalaže da mi bude dobro. Stalno misli na mene. Pravi džentlmen. Pristojan. Široke ruke. Pošten... Ah, vidi ti moje mame. Namrštila lice, čeka mene!" Otvori prozor i povika: "Hej, heej! Ja sam ustala! Dobro, dobro, dolazim!" Okrenu se prema Perihan, zamisli se kao da istražuje šta je ono o čemu je maločas pričala i sjeti se. "Aa, da! Tako je dobar momak. Iskazao mi je bliskost u Švicarskoj. Lju¬tila sam se na sebe što ovdje nisam shvatila da je takav. Zapravo, posebno je pitanje to što sam ranije bila takva... A možda se promijenio i moj pogled na svijet! Smiješ se? Ne, ne. Kad ode tamo, čovjek promijeni stav o svemu!", i oči joj zasjaše. "Tamo je sve drukčije, toliko posebno, i ljepše nego ovdje... Kad ćemo biti takvi, pitam se. Hoćemo li moći biti takvi? I mi ćemo, ako Bog da, biti kao oni, zar ne? I ti bi, Perihan, neizostavno trebala otići tamo. Otiđi sa mojim bratom", pa naglo zašuti, kao da je uradila nešto pogrešno. "Ne znam", uzvrati Perihan zamišljeno. "Hoćeš li, dušo, stalno sjediti ovdje, u ovoj sobi...?", upita Ajša. "Ja ću nagovoriti brata. Možda da odemo skupa! Ali, tamo čovjek mijenja pogled na sve. Tamo sam shvatila da je moj život - život. Ko ode tamo, obavezno postane neko drugi. Ili sa njima... Nema veze... Ja se ionako više nemam namjeru toliko zatvarati u ovoj kući... Upisat ću se na

Page 214 / 366

fakultet, ali i ne raz¬mišljam previše o tome. A možda jednom, nakon godinu dana,vidiš ja...", pa pocrveni smiješeći se. Odjednom se otvoriše vrata. Bio je to Jilmaz, sin kuhara Nurija. U ruci je imao kuvertu. Čim ugleda kuvertu, Perihan shvati da je od Refika i da piše da će zakasniti još mjesec. "Gospođa Vas očekuje dolje", reče Jilmaz, pružajući kuvertu Ajši; trudio se da ne gleda u Ajšin goli vrat. "Dobro, dobro, dolazim", uzvrati Ajša. "Da Vam dodučak donesem u bašču?", upita Jilmaz stidljivo i ponovo se trudeći da gleda mimo njenog vrata. "Već je kasno", odgovori Ajša, rukom prekri vrat i popravi spavaćicu. "Nema veze, donesi, eto, nešto! A mami reci da silazim!" Nakon što se zatvoriše vrata, okrenu se prema Perihan pokazujući iza sebe: "Trebao je, dušo, prethodno pokucati na vrata", reče. "Zar nije pokucao?", upita Perihan iznenađeno. "Ma, nije... Ali ima veoma smiješan nos, zar ne? Odmah pocrveni! Koli¬ko je sličan svom ocu! Ah,veoma me pogodila Nurijeva smrt. Zao mije što nisam bila na njegovoj dženazi. Mene je, znaš, zvao Sjemenka. Vjerovatno zbog toga što sam bila mala, utučena i suha kao sjemenka. Kako bih voljela još jednom vidjeti Nurija! Mene je veoma volio. Namjestu je umro, od srca, ha? Šta je, tu je; dobro je što je brat primio njegovog sina na posao. Dobro se sjetio... A bilo bi neprilično da sina čiji nam je otac tolike godine kuhao zapošljavamo kao nosača u skladištima zato što nije školovan. I ovo će već polahko naučiti." Perihan je slušala krajnje odsutno. Oči su joj bile na kuverti u Ajšinim rukama. "Opet isto! Opet piše da će zakasniti", mislila je. Ajša primijeti gdje je Perihan uperila pogled. "Haaa, imaš pismo, zar ne?", upita i pogleda kuvertu. "Od mog brata! Ah, Bože, a ja brbljam li, brbljam!", pa pruži pismo Perihan. "A i mama me čeka!" Ajša krenu prema vratima. Upravo kad je bila na izlazu, pogleda Mclek u krevetiću. Mahnu malim zvrčkom i vesela iziđe. Perihan prazno pogleda zatvorena vrata i kuvertu u rukama. Iz ladice na komodi izvadi turpiju za nokte. Zavuče je u kuvertu, ali je odmah ne podera. Svako Refikovo pismo otvarala je pomalo odugovlačeći. Pri tom bi razmišljala šta bi željela da je napisano u njemu. "Sta želim?", pomislila je opet. "Da piše kako će odmah doći. Sta će biti ako se odmah vrati? Sa bratom će ići u kancelariju." Pomislila je na Osmana, Nerminin osmijeh koja je za njega rekla da je mašina koja upravlja mašinom za brojanje novca, na Ajšu. Potom se uplaši onoga što joj pade napamet. "Sta bih voljela da Refik bude?", pomisli. Uplaši se kad joj njena razmišljanja i želje natrenutak postadoše glupe i nerealne. Želeći da ne razmišlja niočemu, otvori kuvertu i pročita pismo. Opet isto: pisao je da će zakasniti, ali je više pisao o nečemu što naziva razvoj sela. Razmišljajući o tome šta bi to moglo biti, o tome ka¬kvu bi vezu Refik mogao uspostaviti između projekta razvoja sela i života svoje supruge, poče ponovo čitati pismo. 40. Ankara Muhtar-beg srdito poskoči i ushoda se hodnikom Ministarstva koji je imao visok plafon. "Obećao je, ali pola sata čekamo ovdje!", prošapta. "Smračilo se. O čemu još uvijek pričaju unutra?" Upitao je gledajući Refika kao da on može dati odgovor. Stideći se,

Page 215 / 366

maknuo je pogled sa Refikovih očiju: "Došli bismo u neko drugo vrijeme!" Odjednom se okrenu: "Sinko, ja sam Muhtar, narodni poslanik iz Manise. Da ne bude kakva zabuna", procijedi, odlučnim pokretom otvarajući vrata ministrovog sekretara. Slušajući sekretarov odgo¬vor, namršti se. Kaza: "Ako je taj iz njemačke trgovačke delegacije, ja sam iz turske narodne delegacije!", reče pomalo usiljenim gnjevom. Načini pokret kao da će zalupiti vratima, ali odusta i pristojno potegnu za šteku. Nastavi hodati hodnikom. Potom priđe Refiku i sjede pokraj njega: "Vidite, eto. To je Ankara!", reče. Čekali su pred vratima ministra poljoprivrede. Narodni poslanik, koji je saznao za namjere i Refikove projekte, koji je sa Omerom došao u Ankaru, odlučio je pomoći bliskom prijatelju budućeg zeta. Nakon što je saslušao Refikove projekte, narodni poslanik je rekao da će ga spojiti sa ministrom, pa čak i sa Ismet-pašom, ali očeldvana prilika nikako da se ukaže. Bili su ve¬oma zauzeti ministri sa kojima je narodni poslanik bio blizak, većina ih nije bila u Ankari. Sve je pomutila teška Ataturkova bolest, svi su počeli nešto iščekivati. Refik još uvijek nije mogao vidjeti ni Sulejmana Ajčelika, pisca u časopisu Organizacije, sa kojim se dopisivao dok je boravio u Kemahu. Prvih dana po dolasku u Ankaru nastojao je doći do nekog definitivnog rezultata u vezi sa projektima, a potom je, zapanjen, saznao da je pisac otputovao na godišnji odmor. Već dvadeset dana bio je u Ankari, ali se još uvijek nije vidio ni sa jednim nadležnim. "Ankara je ovo! Ali, ti se uopće nemoj onespokojavati", reče narodni po¬slanik. "Ako ne možemo pomoći ni nekome poput tebe..." Ušuti sa zami¬šljenim izgledom. "Ako ne možemo koristiti nekome kakav si ti...", ispravi se. Prije sat, telefonirajući u hotel u kome je odsjeo, kazao je Refiku da se u Parlamentu susreo sa ministrom poljoprivrede, da mu je zakazao sastanak u pet, te da brzo dođe u Kizilaj. Sastali su se u Kizilaju, požurili u Mini¬starstvo, ali im prije pola sata sekretar reče da je ministar zauzet. Narodni poslanik iz Manise opet gnjevno diže svoje krupno i staro tijelo, koje uopće nije sličilo sićušnom tijelu njegove kćerke Nazli, i nastavi šetati hodnikom Ministarstva. Potom se otvoriše vrata. Čula se galama i ljudi počeše izlaziti. Po boji njihovog tena, dostojanstvenom i uspravnom hodu, Refik shvati da su neki od onih što izlaze bili Nijemci. Za njima iziđe neko za koga je mislio da je ministar, a za njim i prevodilac. Zajedno su išli do kraja hodnika, a u među-vremeno je krajem oka ministar pozdravio Muhtar-bega. Ubrzo se žurno vrati i uđe u kancelariju. Sekretar iziđe i pozva Muhtarbega, ali on je već uzeo Refika pod ruku i ljutito ga vukao prema ministrovoj kancelariji. "Do¬bro, šta ću reći ministru? Kako mu sve mogu rezimirati?", promrmlja Refik. "Reći ću mu tu ideju koja predstavlja srž i jezgro mojih projekata..." Ušli su u veliku, prostranu, ali stvarima prenatrpanu sobu. Ministar nije bio za stolom, već pokraj prozora; gledao je vani i pripaljivao cigaretu. Mi¬nistra, kojeg je manje-više poznavao iz novina, Refik nije doživljavao kao nekoga koga se treba plašiti i osjećati pretjerano poštovanje. Inače, nije bio u uskom krugu onih koji zauzimaju značajno mjesto u Partiji i koji iz jedne prelaze u drugu ministarsku fotelju. Mora da je dobio ministarstvo zbog bliskosti sa Dželalom Bajarom. Kada primijeti da su ušli, ministar se okrenu. Izvini se Muhtar-begu zbog čekanja, potom, upirući kroz prozor rukom prema dolje, kaza: "Ovi Nijemci... Cijela Ankara sad trči za ovim Nijemcima". "Premijer je zamolio da, zbog tehničkih detalja, i ja obavim jedan razgovor sa nekima iz delegacije. Ostavio sam vas da čekate. Možda se može potpisati neld trgovinski sporazum. Od nas je zatraženo da, za svaki slučaj, poradimo na detaljima... Ooo, da, je li to mladić o kome ste pričali?"

Page 216 / 366

Rukovao se sa Refikom. "Muhtar-beg je pričao o Vama. Vi ste inžinjer?" "Da", prošapta Refik. "Ono što predstavlja bit mojih projekata...", pomi¬sli. "Znate li Vi koliko domovina ima potrebu za svojom djecom koja, poput vas, žele nešto uraditi i koja se trude?", upita ministar. Okrećući se Muhtar-begu, napravi izraz lica koji je kazivao pod kako teškim uvjetima obavlja svoju dužnost: "Ovaj momak maločas, taj pola sata razmišlja da bi preveo jednu reče¬nicu sa njemačkog... Bilo me stid!", pa se opet okrenu Refiku: "Zemlja ima potrebu za upućenim i obrazovanim ljudima", reče. "Momak je inžinjer građevinarstva", reče ponosno Muhtar-beg. "Aa, građevinski inžinjer, dakle", reče ministar, koji je, u međuvremenu, prešao za sto i prelistavao neki dosje i, sasvim očito, razmišljao o nečemu drugom... "Veoma interesantno. Mašinski inžinjer, a obraća se ministarstvu poljoprivrede, pošto..., pošto... za..., ovaj...", pa zbunjeno podiže glavu. "Za šta ono bi?", prošapta. Onda, ne slušajući Refikov odgovor, klimnu glavom s izrazom toleran¬tnosti: "Aa, naravno, naravno!" "Imam odgovarajuće projekte, gospodine", reče Refik. "Iznosim postula¬te razvoja sela..." "Naravno, naravno", govorio je ministar. "Želite li to objaviti?" "Želim da se to pročita, raspravlja o tome i da se sa drugim stavovima o tom pitanju..." "Naše ministarstvo ima dotacije za odgovarajuće publikacije", reče mini¬star. "Je li vaša knjiga obimna? Mogu lije pogledati, ako je tu?" "Nisam je još prekucao", reče Refik i preznoji se od stida. "Da, ako je debela, možete nam dati i njen rezime", reče ministar, koji je na Refikovom licu vidio izraz zbunjenosti. "Ako se ne varam, momak želi da se o tome raspravlja", reče Muhtar-beg. "Da se pročita i raspravlja", umiješa se Refik. "Naravno, ja ću prvi pročitati tu knjigu", reče ministar. "Pridajemo značaj svim novim idejama o poljoprivredi i razvoju sela", pa se vrati dosjeu ispred sebe, pogleda na sat, poče prevrtati po ladicama. "Ali, zašto Vi ne sjednete?", a sam se pridiže na noge; Pozva sekretara. "Šta mu još mogu reći?", pomisli Refik. "Da mu kažem da mi je bit¬na rasprava i da se ujedinjenim seoskim jedinicama dopremi sva moderna gradska...? Da mu bar kažem da meni nije bitno da se objavi ono što sam napisao...? Priča sa sekretarom? Ah, nisam pametan!" "Vi ćete, dakle, našem ministarstvu ostaviti kratki rezime svoje knjige. Ja ću popričati sa članovima Komisije za publikacije", reče ministar nakon što je sa sekretarom izmijenio nekoliko rečenica. "Ima još jedan način", reče kad vidje Refikovo lice. "Vi objavite bez skraćivanja, a mi ćemo, kao Ministar¬stvo, otkupiti određeni broj..." Predlaganje ovog načina rješenja smatrao je činom velikodušnosti, pa polahko podiže glavu i osmjehnu se Muhtar-begu. Potom u veliku tašnu, koju je izvadio iz ormara, na brzinu potrpa dosjee sa stola i papire koje je izvadio iz ladica. "Ne, nije to ono što ja želim", pomisli Refik. "A ovaj čovjek mi može pomoći!"

Page 217 / 366

Nakon što je u tašnu smjestio i dosje koji mu je donio sekretar, kaza: "Izvinjavam se. Ostavio sam vas da čekate, a sad moram hitno izići", reče. "U njemačkoj ambasadi priređuju večeru u čast dr. Funka." Zatvorio je tašnu, u pepeljari prignječio cigaretu, načinio nekoliko ko¬raka i prišao Refiku. Potom se, držeći Refika za gornji dio ruke, okrenuo Muhtar-begu. "Veoma mi je drago što si mi doveo ovog mladića", reče. "Obavezno ću mu pomoći!" "Zahvaljujem se, ali ja bih, više nego tako nešto, želio da se pokrenu ra¬sprave", reče Refik shvatajući da je napokon došao trenutak kad treba nešto reći. Kao da će po snazi njegovih mišića shvatiti šta mu pada napamet, kakav je čovjek, ministar je stiskao Refikovu ruku: "Kakva rasprava?" "Kao, naprimjer, u časopisu Organizacija", odgovori Refik i primijeti da se ministrovo raspoloženje pokvari; pogleda Muhtar-bega, i on se iznena¬dio. Ministar pusti Refikovu ruku: "Ah, časopis Organizacija. Pokret Organizacija. Ali, njihova moda je prošla", pa se okrenu prema Muhtar-begu: "Prošla, zar ne?", pa, poprimivši izgled kao da se nečega sjetio, reče: "Kako je Ismct-paša?" "Ja znam isto koliko i Vi", odgovori Muhtar-beg, a lice mu se zacrveni¬lo. Refik se prisjeti da je Nazli pričala da je njen otac nekada bio blizak sa Ismet-pašom, da nose prezime koje im je dao Ismct-paša. Shvati da je rekao nešto pogrešno, ali nije uspijevao razaznati šta. "Svi smo mi privrženi Ismet-paši, ali sad je Dželal-beg premijer", reče ministar. "Zašto baš on? U ovim danima, kad je Ataturk teško bolestan, on nijednom da ode do Istanbula!" Ministar je koračao prema vratima, ali se iznenada okrenu Muhtar-begu, pokazujući na tašnu u svojim rukama: "Posla nam je preko glave, gospodine", reče, ali ne izgovori to u srdžbi, već s osmijehom. "Danas njemački ministar ekonomije Funk, a sutra ugle¬date engleskog ministra ekonomije; sir, ne znam ko. Ne obraćajte pažnju na Minhensku konferenciju; svijet ide u rat. Svi nas žele na svojoj strani. Zar nije tako?", kazao je kao da je želio da potvrde njegove riječi. Izišli su iz sobe i sva trojica zajedno išli hodnikom. "Šta velite o jučerašnjoj nesreći?" Jučer su se prevrnula kola koja su po imanju vozila suprugu dr. Funka, njemačkog ministra ekonomije. Žena je povrijedila ruku. "Ili ono što je prekjučer rekao za svečanim ručkom?", kaza ministar si-lazeći niz stepenice. "Njihova trgovina sa nama nije prepreka našoj trgovini sa ostalim zemljama. Dakle, kaže da je prepreka... A, nažalost, Ataturk je bolestan. Čekamo... Šta će se izleći iz svega ovoga? Zar nije tako?" Ministar se zaustavi na pragu izlaznih vrata. Tražeći nešto, osvrnu se oko sebe. "Daj mi to, sinko!", reče i obuče je kaput koji mu je pružio poslužitelj, pa, pridržavajući Refika za ruku, okrenu se Muhtar-begu: "Hvala Vam što ste mi doveli ovog mladića", reče. "Pomoći ću mu". Sumnjičavo odmjeri Refika. "Učinit ću sve što je u mojoj moći", pa pogleda Muhtar-bega: "Zelje narodnih poslanika su naredbe nama... U kom pravcu ćete vi?", upitao je to pokazujući rukom na službeno vozilo. "Prošetat ćemo", uzvrati Muhtar-beg oštrim tonom.

Page 218 / 366

"U tom slučaju, ja ću porazgovarati sa članovima Komisije za publikaci¬je", reče ministar i pristojno, ali, u isto vrijeme, i s osmijehom koji je omalo¬važavao pristojnost, ude u auto; kola bučno krenuše. Muhtar-beg je gledao kako se kola pomiješaše sa tamom. "Sojtarija, šarlatan, pokvarenjak!", povika. Krenuše zajedno prema Kizilaju. Zrak je bio hladan, suh i beživotan. U Jenišehiru, na glavnoj ulici, bila je masa službenika koji su izišli iz svojih ureda, zatim oni koji su obavljali večernju kupovinu te oni što, prije povrat¬ka kući, s nogu nešto popiju. "Čekam vas opet", rekao je ministar. Svi su če¬kali pred izlozima, u malim kafanama, pred cvjećarnicama, na autobuskim stanicama. "I ja, eto, čekam", pomisli Refik. "Čovjek, koji bi trebao biti ministar ide čak tamo za sitnim njemačkim službenikom", govorio je Muhtar-beg. "Gdje je poštovanje države? Zatim, ima hrabrosti da nešto priča o Ismet-paši." "A Perihan me čeka u svojoj sobi", pomisli Refik. "Brat u kancelariji, majka u dnevnom boravku!" Primijeti da osjeća stid, da ne želi razmišljati. "Vidiš, misli da od njega tražimo novac, da želimo prodati knjigu. To je zato što kod ovakvih nema ni trunke onoga što se zove idealizam. Ali, još uvijek je isti kadar na dužnosti. Uskoro će se sve promijeniti", nabrajao je Muhtar-beg i uzdahnuo. "Uskoro će se sve, ako Bog da, promijeniti!" "Dobro, a šta će biti sa mnom?", pomisli Refik. Ljude na ulici je doživlja¬vao je nezanimljivim, zamornim. Osmjchnu se prisjetivši se romana Ankara, koji je stajao na uzglavlju u hotelskoj sobi. Htjede tjerati šegu sa sobom, ali uplaši se i promrmlja: "Niočemu ne želim razmišljati!" "Aaa, hajde, nemoj mrštiti lice!", reče Muhtar-beg. "Sve će se dovesti u red. Utanačit ću ti susret sa ministrom finansija, ministrom pravde. Ono što si napisao ima i te dimenzije, zar ne? Ne mršti se! Treba znati čekati. Treba biti i oprezan. Zašto si spomenuo onaj časopis? Šta je, tu je. Šta je, tu je. Samo, došao si ovamo u veoma nezgodne dane. Sve se mijenja i mijenjat će se. U ovakvim vremenima pobjeđuju oni koji znaju čekati. Ali, ovaj čovjek je veliki prostak. Ne Ministarstvo, Ismet-paša ovom čovjeku ne bi dao čak ni da mu tašnu nosi!" Stigli su do ugla Kizilmejdana. "Sutra Vas, sa Omer-begom, očekujem na večeri", reče narodni poslanik stavljajući ruku na Refikovo rame. Refik se vratio u Ulus, u hotel. Popeo se u sobu. Pogleda Goetheovu sli¬ku, koju je stavio na mali sto. "Šta sam ja?", prošapta. Ispruži se na krevetu. Razmišljao je o razgovoru sa ministrom, o svome dvadesetodnevnom čeka¬nju, o sedam mjeseci na željezničkoj pruzi, o Istanbulu, o Perihan. Jednom, prije godinu, na Bešiktašu je pitao Muhidina je li isti kao što je bio. "Kakav sam sada?", promrmlja, ali kroz glavu mu nisu prolazile misli već ministro-ve riječi i neke uspomene: Perihan, kuća na Nišantašu, nekadašnji život... Dugo je ležao ne razmišljajući niočemu, gledajući prljavu sijalicu u hotel¬skoj sobi. Potom otvori roman Ankara Jakupa Kadrija. Opet je, kao i uvijek, smiješnim i jadnim doživio ono što je pročitao, a potom, prisiljavajući se, povjerovao u piščevo uzbuđenje. 41. Djevojka republikanka

Page 219 / 366

Horoz zapjeva. Horoz zapjeva još jednom. Nazli se probudi: "Dan Repu¬blike", pomisli. Pogleda na sat; sedam. Ustala je iz kreveta dok je horoz još jednom pjevao. Soba joj se učini hladnom. Pogleda kroz prozor. U bašči su¬sjedne kuće bile su kokoši. "Dan Republike", pomisli opet. Uzbudi se. Prva dnevna svjetlost udarala je u kokošinjac. U bašči u kojoj je pjevao horoz, u papučama je šetao i pušio neki čovjek, koji je preko pidžame prigrnuo ka¬put. Bio je to pukovnik Muzafer-beg, koji radi u Ministarstvu odbrane. Ra¬nije, prije deset godina, prvih godina kad je njen otac izabran za narodnog poslanika i kad su doselili u Ankaru, na Dan Republike bi, sa suprugom, dolazio u praznične posjete. Međutim, posljednjih godina više ne dolaze. A sad izgleda kao da ne obraća pažnju na praznik. Sa zaraslom bradom i u izblijedjeloj pidžami, više sliči oboljelom od tuberkuloze koji šeta po bolnič¬kom dvorištu, a ne na nekog oficira koji dočekuje petnaestu godišnjicu Re¬publike. Nazli se ne htjede zanimati ovim žalosnim prizorom. Bilo je rano, mora da se još niko nije probudio. Odluči prošetati do Kizilaja i natrag. Nabrzinu se umi i obuče. Nije razmišljala šta bi obukla, jer je o tome, spontano, sinoć, pred spavanje, razmišljala po navici uoči praznika. Na ogle¬dalu na natkasni posmatrala je crvenu haljinu na bijele prugice, i dopala se samoj sebi. Potom upali peći. Ubrzo će se otac probuditi, kuću će zateći prijatnom i toplom i pomislit će kako se Nazli probudila prije ostalih. U to vrijeme ona bi trebala biti u šetnji po Kizilaju. Svidje joj se razmišljanje o svemu tome. Osjećala se zdravom, inteligentnom i simpatičnom. Pomilova mačku. Trebala joj je dati nešto da pojede, ali željela je odmah izići. Sišla je niz stepenice i polahko zatvorila vrata, da niko ne čuje. Tmurno i suho nebo visilo je nad Ankarom; mirisalo je na praznik. Krenu. Šetnja u prazničko jutro bila je stara porodična tradicija na koju se poče¬lo zaboravljati. U vrijeme kad je majka bila zdrava, ne samo na Dan Repu¬blike, već i za vrijeme svih ostalih nacionalnih praznika, svi bi, malo poslije svanuća, zajedno šetali do Jenišehira i vraćali se. Otac bi izgovarao poučne riječi oduševljenja, rahmetli majka bi se više šalila. Nazli bi mislila da se otac i majka vole i da je lijepo što tako zajedno šetaju. Osuđujući sa zabrinutošću, otac bi pokazivao na kuće bez zastava, a Nazli bi žalila što su ljudi tako loši. A sada, dok ide između jednoobraznih kuća sa dvorištem, gleda u zastave i, po staroj navici, raduje se što ne vidi kuću bez zastave. Išla je hitro, kao da se negdje žuri, kao da negdje treba stići, ali bilo je još mnogo do buđenja ostalih; očekivao ju je dugi i netaknut dan. Ujutro bi tre¬bali doći Omcr i njegov prijatelj Refik. Sigurno će, potom, doći čika Refet. Jest će, potom će otac otići u Parlament, na ceremoniju čestitanja, pa će svi skupa ići na stadion, zatim će, predvečer, skupa možda ići u Jenišehir, izići na Ulus i gledati vatromet. Nastojala je razišljati o tome, ljutiti se na vlasni¬ke kuća bez zastava i sjećati se proteklih slatkih praznika, ali na pameti je imala nešto drugo; znala je da se toga neće moći jednostavno riješiti: "Šta će biti sa mnom i Omerom?", mislila je i, strahujući od onoga što joj pada napamet, posmatrala prozore škole pokraj koje je prolazila. Po prozorima su povješani krep-papiri, Ataturkove slike, zastavice sa Ataturkovim likom i fenjeri. Pomisli na praznike koje je u djetinjstvu provela u Manisi. Njen otac je tada bio u centru svega. Dok je valija Muhtarbeg držao govor u povodu Dana Republike, ostali gradski čelnici bi čestitali jedni drugima, potom bi pomilovali bijele masnice u ispletenoj kosi valijine kćerke u crvenoj haljini. A njena majka bi se smješkala kao da joj se sve činilo pomalo komično, a pomalo tužno, pažljivo preuveličavala bolest u plućima, potom bi, blagim riječima, svoju kćerku

Page 220 / 366

podsjetila na oštru liniju između onoga što se treba i što se ne smije raditi. Ataturk, koji se tada očekivao da posjeti vilajet, sad je bolestan. Majka je umrla. Nazli je bila u Istanbulu na školovanju, vratila se. Pričalo se da je i Ataturk kao majka, da neće ozdraviti. Sinoć je otac rekao da su na stadionu uzalud vršene pripreme za njega, istakao da će, više od oduševljenja, praznik proteći u strahu i iščekivanju. Šetala je zanosna, rapoložena i zabrinuta, izišla je na glavnu ulicu, dvade¬set minuta je poslije sedam sati, šetala je. Na glavnoj ulici započeo je život. Smetljar je na bulevaru meo lišće koje je opalo sa malog drveća. Kao da se stidi plave haljine koju je obukla, učenica Turkkuše priljubila se uz vrata nove zgrade; nešto je čekala. Neko dijete sa zastavicom u ruci držalo je svo¬ga oca za ruku. Otac je sagnuo glavu i gledao u novine prostrte po zemlji. "Petnaesta godina", pisale su novine. "Dvadeset i dvije su mi godine", po¬misli Nazli. "Udat ću se. Kada?" Napamet joj pade da se Omer često mršti. Omer bi dolazio kući, sjeo na fotelju naspram panorame Venecije, zatim bi gledao Nazli, ali njegov pogled bi prodirao i zadržavao se na nekoj tački iza nje. Trebao je kazati nešto što će je zabaviti, ali mu, u većini slučajeva, ništa ne bi padalo napamet. Uopće nije mislila da je glup ili netaktičan. Vjerovala je da su savremena sva pisma koja je pisala Omeru i da posjeduje sve odlike mlade djevojke. Bila je kćerka avangardiste koji se borio za reforme i preu¬strojstvo. Nije bila stidljiva i smatrala je da ima mišljenje o svemu. Možda nije bila pretjerano lijepa, a nije bila ni ružna. Da bi se riješila onespokojavajućih razmišljanja, iznenada je prešla na drugi trotoar. Posteri su polijepljeni po drvenoj ogradi zgrade u izgradnji. To je za nekoliko dana postavljeno širom grada. Krajičkom oka pogleda: Sa narodom za narod. Preko toga je bila neka tetka u mahrami i u naručju držala dijete. Novi odgoj u republičkoj revoluciji, a preko slike s masom seljaka u kačketima, brojkama je prikazan porast pismenih po godinama. Sjeti se Refika. Bilo joj je žao zbog njega. Mjesecima se trudio, načinio je projekte da bi napravio korak dalje od onoga što je dosad načinjeno, a naišao na zid nerazumijevanja. Muhtar-beg ga je odvodio do ministara, neke narodne poslanike pozivao je na večere, samo da bi se upoznali s njim, ali uvijek se postizao isti rezultat. A možda su svi osim njega znali da ishod neće biti uspješan. Nazli se najviše čudila Refikovom neuočavanju toga. Kako se može dogoditi da se pametan i kulturan inžinjer poput njega može toliko udaljiti od realnosti? "Sta je realnost?", upita samu sebe. Njen otac je rekao da je Refet-beg realist. Amidža Refet napustio je politiku i bavi se trgo¬vinom. U Kečiorenu je imao vinogradarski podrum. Dok se Muhtar-beg šetao po hodnicima Parlamenta, on je, pokraj kamina, igrao tavlu, ispijao vino, a svoje stare prijatelje pozivao da spoznaju realnost. Njen otac nije bio realist. Taj Refik, koji nije vidio ono što su prethodno svi vidjeli, uopće nije bio realist. Pomisli na Omera. Na željezničkoj pruzi zaradio je veliki novac. Zapita seje li on realist, ali odustade shvativši da je obuzima strah. Loše mi¬sli nisu je ostavljale na miru. Osim toga, umorila se. Opet pređe na suprotni trotoar i odluči vratiti se kući. Potom se zapita: "A jesam li ja realist?" Načini nekoliko koraka. "Omer je pametan, zgodan, a sad i prilično bogat", pomisli i sasvim pocrveni. Poželje biti prostodušna i bezgriješna, poput one male valijine kćerke u crvenoj haljinici. Odjednom zaključi da je i Republika, kao i ona sama, prilično utonula u grijeh. Nije razumijevala kako je došla do tog zaključka, ali je shvatila da su komični posteri po zidovima, a da je u pravu komšija pukovnik koji na praznično jutro puši u pidžami. "Ja sam djevojka republikanka", pomisli. To bi joj, poslije druge čaše rakije, i

Page 221 / 366

otac ponekad govorio. "Djevojka republikanka šeta na petnaestu godišnjicu!" Nije htjela razmišljati. Na uglu ulice koja je izlazila na bulevar, cvjećar je postavio tezgu. Cijela prednja strana zgrade Crvenog polumjeseca preko puta prekrivena je veli¬kom zastavom. Neko dijete, koje je rano započelo sa danom i zabavom, vo¬zilo se na biciklu. Dva čuvara išla su jedući đevreke. Sa suprotne strane išla je mlada djevojka odjevena u izviđačku uniformu. "I ona je djevojka repu¬blikanka", pomisli Nazli. Sažali se na nju. Sjeti se melanholičnog osmijeha svoje majke. "Kakva bi trebala biti djevojka republikanka?" Pomisli na sliku mlade i moderne djevojke u glavi muškaraca. Novine su o tome provodile an¬kete. "Kakva bi, po vašem mišljenju, trebala biti mlada savremena djevojka?" Odgovor: "Trebala bi da se ne usteže od veze između mladića i djevojke u koju vjeruje Ataturk..." Osjeti dosadu. Primijeti da ide sve brže. Kao da su joj koraci pokušavali stići misli. Mlada djevojka u izviđačkoj uniformi gor¬do prođe pokraj nje. "I ona će se udati, imati djecu", pomisli. Prisjeti se da je to jednom rekao Omer da bi ponizio nekog drugog. Potom je rekao da omalovažava i miris kuhinje. Poistovjećivao se sa Rastignacom, junakom iz romana, ali je to bilo djetinjasto. Nazli se prilično nelagodno osjećala dok nije shvatila da ovo oponašanje treba prihvatiti s tolerantnošću i razumije¬vanjem. Uočavanje slabosti kod muškaraca slabi osjećaj povjerenja prema svijetu. Izgleda da se zbog toga ljutila na tog Reflka. "Želja da se postane neki Restignac, neki osvajač", prošapta ponovo. "Zašto čovjek razmišlja o tako nečemu?" Pomisli da je tu želju Omer oformio u Evropi. "Nakraju ćemo se, eto, uzeti", promrmlja srdito. "Ako mrzi miris kuhinje, onda ni suprugu neće gurati tamo; držat će sluškinju... Šta mladi muškarac želi", za¬pita se. Nije mogla naći lahak i kratak odgovor. "Šta ja želim? Ne želim biti kao moja majka, ali, isto tako, vidim da ću postati takva." Potom usporedi Omera sa svojim ocem. Omer je u Evropi naučio da život ima vrijednost. I Republika je mnogo toga naučila od Evrope. I šešir, koji neprikladno stoji na glavi tog čovjeka, i o mladoj djevojki o kojoj se piše u novinama... Poslije su sve podučili tome. "Ja neću podleći oponašanjima kao Omer", pomisli. Kao da je sve to Omer jednom prilikom izokola objasnio, potom mu je opet pogled zapeo za onu daleku tačku. Omer je, isto tako, imao ponašanje kome je veoma često pribjegavao u poslijednje vrijeme, a koje je izluđivalo Nazli: počeo se smješkati popustljivošću nekoga što je, poput kineskog mudraca ili nekog antičkog filozofa koji je spoznao istinu, vidio i iskusio sve. Potom bi taj osmijeh prestajao biti osmijeh mudraca, postajao nešto podrugljivo, omalovažavajuće i trajalo bi dok se Nazli ne bi počela osjećati kao neko čije se budalaštine i primitivizam konstantno opraštaju. Odjednom se rasrdi što je u praznično jutro primorana razmišljati o tako nečemu. "Sve ću ga pitati", pomisli. "Ako se želi oženiti sa mnom, neka kaže. I to ću ga pitati!" Nakon što je skrenula u sporedne ulice i načinila nekoliko koraka, shvati da to neće moći pitati jer će Omerov odgovor izazvati crvenilo na njenom licu. Opet je išla iza jednoobraznih kuća, između kuća Jenišehira koje su iz¬građene u kooperativi. Oblik kuća, mali dimnjaci, uski balkoni, zastave koje se visile na balkonima - sve je bilo isto, ali različita su bila njihova dvorišta, drveće i cvijeće. Razlika je postojala i među službenicima. Neki se zanimaju za drveće, neki uzgajaju neobično cvijeće, neki dvorišta ograđuju zidovima, a neki, poput komšije pukovnika, drže kokoši. Jednom je, zbunjeno, o tome pričala sa Omerom. Pomisli na život u kućama: "Sada se bude, uskoro će doručkovati, prelistavati novine, potom će uključiti radio, pripremati se za odlazak na proslavu." O stvarima sličnim ovim razmišljala bi i kad noću hoda ulicama.

Page 222 / 366

Kroz prozore se u noć širila blijeda svjetlost svakodnevnih života koji su uvijek sličili jedan drugom, koji su uvijek ponavljali jedno te isto. "Mi ćemo živjeti u Istanbulu", pomisli, ali potom shvati da je varala samu sebe. Njena majka se također tješila misleći na Istanbul. Zbunjeno primijeti da joj spokojstvo uliva kuća bez zastave. "U šta ja vjerujem? Šta je to što je meni vrijedno u životu?", prošapta. "Pitat ću ga: Želiš li se oženiti sa mnom ili ne želiš? Neka to otvoreno kaže." Pomisli da će Omer reći nešto drugo. Ali, ovaj put ne pomisli kako će se zacrveniti u licu. "I ja ću biti kao svi ostali!" Nabrzinu dodade: "Možda ću biti malo bolja!" Ušla je u svoju ulicu. Više nije zanosno gledala oko sebe, već zamišljeno preda se. Nije se veselila ni šetnji, ni razmišljanju, a ni predstojećem danu. Komšija pukovnik je, u istoj sumornoj odjeći, izišao u prednje dvorište. Prvi put ga je nakon toliko godina doživjela bliskim. Potom je otključala vrata i ušla u kuću. Dok se penjala uz stepenice, pomisli da ponovo želi veselo ras¬položenje. Iz glasova, shvati da se otac probudio i sišao dolje. Uđe u dnevni boravak. Bila je postavljena sofra za doručak za dvije osobe. Čaj je naparen i stav¬ljen na peć. Peć je, pucketajući, gorjela. Iznutra je dopirao zvuk noža, koji je strugao zagorjele dijelove preprženog kruha. Odjednom pomisli kako joj to, samo tako male stvari, pruža zadovoljstvo, da je ova topla soba i sofra za dvije osobe ono čemu pridaje značaj u životu, te se uplaši pomislivši da se Omer time neće zadovoljiti. "Šta je to što ga truje?", promrmlja i veselo pogleda u sofru. Okrenu se osjećajući da otac sjedi u fotelji. Muhtar-beg je popustio novine, gledao je čas u sofru, a čas u svoju kćer¬ku te nastojao razaznati šta je to što uznemirava Nazli. Potom se osmjehnu vidjevši da se njegova kćerka smiješi: "Kao narodni poslanik, saopćavam da sam počeo primati čestitke", reče. Nazli se primaknu i poljubi oca u obraze. "Setala si?", upita narodni poslanik nakon što je uzvratio na poljupce. "Zašto mi nisi javila? Pošao bih i ja." "Setala sam. Bilo je veoma lijepo", reče Nazli. "Jaa, jaa", uzdahnu narodni poslanik. "Hajde da doručkujemo, pa da mi ispričaš šta si vidjela, o čemu si razmišljala." 42. U kuću narodnog poslanika Omer je išao između jednoobraznih kuća. Jednom prilikom je Nazli počeo pričati o ovom kvartu u kome sve kuće i životi nalikuju jedni drugima, ali je ušutio vidjevši da je to čini nervoznom. Sad nije htio razmišljati o naselju i svome životu. Prošlo je dvadeset minuta otkako je izišao iz hotela. Refik se od njega odvojio govoreći da želi šetati ulicama. Omer se uplašio da izusti kako mu je smiješan njegov zanos te mu rekao da ne zakasni na ručak. Svi zajedno bi trebali ručati kod Nazlinih, a potom ići na stadion, na ceremoni¬ju. Narodni poslanik Muhtar-beg svima je posebno pričao o ceremoniji koja će se održati na stadionu, a u svakoj prilici ponavljao je da će svi zajedno ići. Omer se ljutio što se, zbog toga što je zaručen, mora povinjavati ovakvim naprezanjima i dužnostima, ali taj gnjev je ispoljavao jedino podrugljivim smješkanjem. Skrećući u ulicu u kojoj živi Nazli, ponovo se podrugljivo nasmijao sam sebi. Prilikom svakog skretanja u ovu ulicu prisjećao se kad je, sa tetkom i tetkom, došao ovamo na dogovor o vjeridbi. Izračunao je: bilo je to prije dvadeset mjeseci. Uporedio je svoje uzbuđeno i strastveno stanje prije dva-dest mjeseci i sadašnje podrugljivo i gnjevno

Page 223 / 366

stanje. "Upoznao sam život", pomisli, ali to su bile riječi glupaka koji su doživjeli poraz: "Jesam li ambi¬ciozan i uzbudljiv kao nekad?" Prije, prilikom svakog skretanja u ovu ulicu, u njemu se budilo uzbuđenje. Sad se budi srdžba. "Sada sam bogat", pro¬šapta. Iznenadi se vidjevši nekog čovjeka koji, u pidžami i kaputu, sjedi na balkonu kuće koja je pokraj Nazline kuće. Pozvoni. "Dobro, a kad ćemo se mi uzeti?", pomisli čekajući. Pitao je to iskreno, kao da nije sam bio taj koji je malim izgovorima neprestano odgađao dan vjenčanja, koji je mrštio lice kad bi se otvorilo to pitanje. "A možda se ja nikad neću ni ženiti!" Iznenadi se pomislivši o tome. "Dobro, kakva korist od toga?" Čuo je bat sluškinjinih koraka niz stepenice. Prisjeti se ceremonije zaručivanja, te dugotrajne noći. "Hoću li kod sebe uspjeti naći snagu da podnesem tako nešto? Ili, hoću li, poslije toga, kod sebe moći naći snagu da podnesem porodičnu atmosferu s papučama i kuhinjom? Ee, ženo, nikako da sideš niz te tri stepenice!" Odjednom se uplaši shvativši da mu je došlo da rukom zalupa na vrata i zavuče ruke u džepove. Kada otvori vrata, sluškinja se osmjehnu Omcru. Bio mu je dobro poznat osmijeh. "Zašto se smije? Smije se zato što sam joj se učinio simpatičnim i zgodnim, zato što sam ja budući zet", pomisli penjući se uz basamke, uprkos tome što je od djetinjstva vidio da mu se starije žene veselo smiješe zato što vide zgodnog, prijatnog, simpatičnog mladića. Potom, oštrim i naglim pokretima, neočekivano brzo uđe u dnevni boravak, nađe se oči u oči sa Muhtar-begom i shvati da ga svi nisu doživjeli kao simpatičnog. Dok se ru¬kovao sa budućim puncem, primijeti da se nazor smješkao. Nabrzinu pređe pogledom preko onih što su se nalazili u sobi; vidje da je Nazli obukla neku crvenu haljinu, da je Refetbeg, koji je tu često dolazio u posjetu, klimao glavom u uobičajenom maniru čovjeka zadovoljnog sobom, da je sjedio na jastuku i mjerkao ga, te da je i sofra postavljena. "Obukla se u crveno na praznik, kao djevojčica od dvanaest godina", pomisli pogledavši još jednom u Nazli te ode i sjede u fotelju u kojoj je uvijek sjedio, u ugao koji je gledao u uramljenu panoramu Venecije. "Gdje je naš mladi reformator?", upita Muhtar-beg; Refika je tako spo¬minjao. Omer reče da šeta i da će uskoro doći. Muhtar-beg klimnu glavom. Re¬fet-beg je, isto tako, još uvijek klimao glavom. Zajedno su slušali radio. Novi Radio-Ankara, koji je danas pokrenut, emitirat će program tokom cijelog dana. Jutarnji program načinjen je od niza konferencija. I Omer je pažljivo slušao; spiker je govorio o svjetskim uspjesima, o turskoj vanjskoj politici. Dugo vremena je, ne govoreći ništa, slušao radio. Potom se uključio drugi govornik i saopćio da je emitirano predavanje na temu Snaga Turske je po¬trebna za opći rat, koje je priredilo Ministarstvo vanjskih poslova. Nato se, brzinom neočekivanom za krupno tijelo, Muhtar-beg pridigao. "Uredu, lijepe, dobre riječi, ali šta će ubuduće biti?", upita. "Ko zna šta će biti poslije ovoga?" "Poslije ovoga ima predavanje na temu // Bankasi, uzvrati Refet-beg po¬dižući glavu sa novina i izgubi se u zadovoljstvu poput onih kojima je jedini životni cilj šala i smještanje kamena u rupu: "Znači da i naredni program pripada Dželal-begu?", pa prasnu u smijeh. "Da Bog sačuva!", uzvrati gnjevno Muhtar-beg. Ushoda se po sobi. Sage se, uze konac koji se zalijepio na skutima Nazli-ne haljine. Pogleda na sat. "Pa, dobro, gdje je ovaj reformator?", upita i zamišljeno se okrenu Refet-begu. "Sve će, znači, biti kao ranije, ha?", reče. "Tako, dakle, misliš!"

Page 224 / 366

"Pogrešno si shvatio, dragi moj Muhtare. Vidi, dragi Muhtare, kako će se sve promijeniti", uzvrati Refet-beg, ovaj put s nevoljom vađenja kamena iz rupe, kakvu veoma često muče ljudi kojima je jedini životni cilj stavljanje kamena u rupu. "Zašto se toliko sikiraš?", dodade uočivši beznađe na licu svog prijatelja. "Danas je praznik! Razveseli se malo. Čemu ta potištenost, ta zabrinutost, to iščekivanje?" "Sjedite, oče", reče Nazli i baci oštar pogled na Refet-bega. Iz oštrog Nazlinog pogleda, Refet-beg je izgleda shvatio veličinu onoga što je slomio. "Hajde, uzmimo vina", reče i, ne očekujući odgovor ni od koga, kao da je u svojoj kući, ode i donese flašu vina. Napuni i pruži jednu čašu Muhtar-begu, koji je hodao po sobi. Potom je čaše dao i vjerenicima. Pričao je neku priču... U dućan mu je nekidan došao hadži Resul, koji je bio i hodža, a i narodni poslanik. Reče da želi kupiti frižider, ali da ga prvo želi vidjeti. Refet-beg mu je otvorio frižider u kome je držao flaše vina. Hadžija se iznenadio, potom... Nakon ove priče Refet-beg je ispričao drugu, sličnu. Ponovio je i uspomene iz Parlamenta koje su bile zajedničke i Muhtar-begu. Ismijavao je fanatike i neprijatelje reformi. Muhtar-beg je pričao o mjerama koje je poduzeo u Manisi kad je donesen zakon o kapama i kako ih je provodio. Oraspoložio se, a u međuvremenu je popio i nekoliko čaša vina; i vjerenici su pili vino. Dok je, oraspoložen, prepričavao svoje uspome¬ne, Muhtar-beg sebe prekide i povika: "Aaa, još uvijek sjedi na balkonu u onoj ružnoj odjeći, čovječe!" "Ko?", upita Refet-beg. "Naš komšija pukovnik! Zar nimalo nema stida? Brada od pedlja! Na petnaestu godišnjicu Republike!" "Šta nas se on tiče?", reče Refet-beg. "Ovo je praznik. Svako se zabavlja i odmara onako kako želi!" "Ne, ne!", povika Muhtar-beg. "Odoh mu pozvoniti na vrata. A znam i šta ću mu reći... Zašto se smiješ, Refete, šta je smiješno? Nakraju si i ti postao kao oni. Smiješ se sa čašom u rukama. Zar smo mi umrli? Zar je izumrla generacija reformatora?" "Pusti, dušo moja, neka čovjek provodi jutarnje uživanje", reče Refet-beg. "A da Vi više ne pijete, oče?", reče Nazli. "Kakvo jutarnje uživanje, čovječe!", reče Muhtar-beg. "Koliko je sati? Pola dvanaest. Dobro, gdje je naš mladić?" "Pa, rekli smo, oče, da ćemo jesti u dvanaest", uzvrati Nazli. "Uskoro će doći, gospodine", reče Omer zabrinuto. "Smiri se malo ", govorio je Refet-beg. "Teško podnosiš piće?" "Hajde, hajde, ne započinji s pićem", uzvrati Muhtar-beg. "I on, eto, u Istanbulu umire od pića!" Lice mu postade sasvim crveno. "Odoh pokucati na vrata tog komšije. Od ranog jutra... Eee, gdje je naš momak?!" Nazli je ustala. "Sjedite, oče", reče. "Zar je danas dan za sjedenje?", uzvrati Muhtar-beg. Zakasnit ću u Par¬lament. Poslije će svi reći da Muhtar nije došao na čestitanje predsjedniku Parlamenta! Zakasnit ću! Da bar promijenim ovu odjeću, da budem spre¬man!" "Bože, oče, pokapat ćete odijelo masnoćom za ručkom", reče Nazli. "Pu¬stite, frak ćete obući kasnije." "Sta vam je danas?", uzvrati Muhtar-beg. "Ne radi ovo, ne radi ono! Idem, Boga mi, pokucati komšiji na vrata", pa se poče smijati.

Page 225 / 366

"Muhtare, pusti kraju! Jesmo li u Abdulhamidovom vremenu, jesmo li u vremenu sultana? Pusti neka čovjek odijeva šta želi, neka sjedi kako hoće. Konačno, postoji sloboda!" I Nazli se počela smijati. Smijali su se svi zajedno. Mačka se pridigla na noge. "Da sad odjenem frak i stavim šešir, pa da me onda vidite", reče Muhtar-beg. "Neka dođe taj mladi reformist, pa neka me vidi. Ja sam još uvijek pun snage, zar nije tako? Pun snage!", pa se nasmija. Sluškinja požuri zbog galame, uđe. Ne shvatajući ništa, gledale je u one što se smiju, ali, vjerujući kako će uskoro shvatiti, i ona se smijala. Potom, ugledavši na stolu prazne flaše vina, kao da namršti lice, ali se opet nasmi¬ja. Refet-beg uze pod ruku Muhtar-bega. "Hajde, idemo da me naučiš kako se odijeva frak", reče; bit će da se ni njemu samom nije svidjela šala, pa se nije nasmijao. Izlazeći iz sobe, Muhtar-beg prasnu u smijeh. Prisjećajući se nečeg, okre¬nu se. Mršteći lice kao da gleda u neku fleku na odijelu, natrcnutak pogleda Omera, potom iziđe. Sluškinja, koja je gledala iza gospode, okrenu se prema Omeru i Nazli: "Dobro je, gospodin je danas raspoložen", reče. "Da", odgovori Nazli. "Bože, neka on samo bude dobro...", reče idući prema kuhinji. Nastupi tišina. Omer uoči da Nazli pogledima šeta po njemu. Ustade i pripali cigaretu, ugasi radio, ponovo sjede u istu fotelju. Dolazilo mu je da iziđe iz ove kuće, iz porodične i republičke atmosfere, ali nije znao šta mu je činiti. "Ja sam bogat, sjedim sa svojom vjerenicom", promrmlja sam sebi. "Živim. Vidjet ću još mnogo toga, živjet ću!" "Kako ti se čini moj otac?", upita Nazli. "Dobro. Pa, dobro je, eto", odgovori Omer, pa, misleći da treba reći nešto, dodade: "Nervozan i nestrpljiv", ali shvati da te riječi uopće nisu drukčije. "Da...", reče Nazli. Dugo su šutjeli. Omer je opet mislio na isto, zatim zaključi da su mu razmišljanja veoma besmislena. "A gdje se Refik zadrža?", upita Nazli. "Doći će, eto, dušo", progunda Omer. "Danas ni ti ništa ne pričaš", reče Nazli zatežući haljinu nervoznim po¬kretom ruke. "Šta ti je?", upita Omer gledajući onu nervoznu ruku koja je još uvijek, zatezala crvenu haljinu. "Šta hoćeš?" "Nije mi ništa, a i neću ništa", uzvrati Nazli i, sa čudnim izrazom na licu, pogleda Omera. Omeru se taj pogled prvo učini čudnim, ali se sjeti starih i prijatnih stvari. Dođe mu da joj iskaže bliskost. Skrenu pogled sa nje. Povuče dim iz cigarete, okrenu se shvatajući da Nazli još uvijek gleda onim čudnim pogle¬dom. Nabrzinu, kao da se želi nečega osloboditi, progovori: "Znaš da te volim?", reče i odjednom zakova pogled u jednu tačku, kao da se tamo nalazi nešto veoma bitno. Primijeti da je panorama Venecije, koja je uokvirena debelim ramom, bilo ono u što gleda, ali nije mogao gledati na drugo mjesto, jer je tu već pažljivo uperio svoj pogled. Detaljno pretraži sliku, kao da je gleda prvi put. Potom pogleda u vrh cigarete. Pomisli da mu je ovaj put pogled tu zapeo, kad zapazi da mu je Nazli nešto rekla. "Želim pričati sa tobom", govorila je Nazli. "Uredu, pričajmo, eto."

Page 226 / 366

"Htjela bih te pitati!" "Pitaj, dušo!", uzvrati Omer; pogled, koji je površno odmjerio Nazli, po¬novo se zadrža na vrhu cigarete među usnama. "U posljednje vrijeme si veoma nespokojan", reče Nazli. "Ali, to nije pitanje!" "Dobro, zašto si takav?" "Nisam nespokojan", uzvrati Omer i pomisli da je napet. "Dobro, šta ti je? Kako si, reci šta se događa?" "Ništa, ništa, ništa", povika Omer ustajući. "A otkud te riječi?", pa se uplaši svog neočekivanog pokreta; htjede sjesti, ah nije mogao. "Ne znam", prošapta Nazli. "Želim te otvoreno pitati." Omer brzo ode na drugi kraj sobe, zabrinut da će ga, plačući, pitati ono što želi pitati. Izbliza pogleda policu za kape iznad bifea. Ugasi cigaretu. "Želim te pitati ovo. Razmišljala sam o tome...", Nazli je ustala i pribli¬žavala se. "Želim te otvoreno pitati. Mislim da ću tvoj odgovor moći primiti a da ne pocrvenim u licu." Omer je gledao sedefni reljef police, mislio da mu treba zaigrati obraz, a usta poprimiti ružan izgled. "Neću pocrveniti. Pitam. Želiš li me uzeti?", bila je odmah iza Omera. "Reci ako ne želiš!" "Glupost!", povika Omer i okrenu se neodgovarajućim i napetim po¬kretom. Izbliza ugleda Nazli lice. Rukama joj obuhvati glavu, privuče sebi, potom se proteže i svom snagom je poljubi u usta. Učinio je to bez ikakvog razmišljanja, u čudnom zanosu. "Reci ako me ne želiš uzeti", reče Nazli. Isto lice Omer opet poljubi svom snagom, želeći joj malo nanijeti bol. "Ja sam osvajač. Ja sam muškarac, nisam običan čovjek", reče. "Zašto stalno odgađaš vjenčanje?", promrmlja Nazli; drhtala je. "Znaš da su se uvijek pojavljivali neki poslovi", odgovori Omer ne po¬gledavši je u lice. "Nije tačno!" "Eto, lice ti se crveni...", povika Omer. "Ne viči, molim te, ne viči, čut će", uzvrati Nazli, a suze joj potekoše iz očiju. Omer je pusti. Povuče se korak unatrag i odmjeri njenu crvenu haljinu. Brišući suze, Nazli podiže glavu. "Eto, opet oni podrugljivi i ponižavajući pogledi. Sta sam ti učinila? Po-nižavaš me, reci ako ne želiš!" "Ja želim, ali ti ne želiš", reče Omer i nasmija se. Nazli ponovo poče plakati. Namjeravajući je utješiti i smiriti, Omer se približi, uhvati je za ramena, ali, čuvši glasove, bojažljivo se povuče. "Hajde da sjedemo tu", reče Omer i uplaši se boje svoga glasa. "Nisi tre¬bala piti to piće. Sve je zbog njega. Znaš da ti ne prija." Nabrzinu odoše i sjedoše na mjesta gdje su maločas sjedili. Iz hodnika su dopirali veseli glasovi. Malo poslije, u sobu uđe Refet-beg. "Zabavan čovjek taj tvoj otac", reče, pa pogleda Omera i izgleda shvati da se među njima dogodilo nešto neukusno, ali je uspio zadržati veseli izraz na licu, tamo gdje je i bio. Utom dođe Muhtar-beg. Na sebi je imao čist i blistav frak. "Kakav sam, ha, kakav sam?", upita smješkajući se Nazli. Nazli ustade. Načini nekoliko brzih koraka. "Veoma si lijep, oče", reče i zagrli oca.

Page 227 / 366

Muhtar-beg, ganut, zagrli kćerku. Nekoliko puta je potapša po leđima. Zatim, izgleda, shvati da Nazli drhti. Držeći je za ramena, pogleda kćerki u lice. "Aaa, ti plačeš!", reče. "Šta se sad ima oplakivati?" "Šta ja znam, plačem, eto", odgovori Nazli i zaplaka da je svi čuju. Nastade pometnja. Muhtar-beg čvršće prigrli kćerku. Pomilova je po kosi, a potom se nasmija prisjećajući se nečega. "Ah, uredu, to je od vina. Takva je bila i njena majka. Naravno... Ja sam joj uvijek govorio: Jedna čaša vina, jedna kašika suza...", i poče se smijati. "Maj¬čina kći. I ona je, rahmetli, trebala biti ovdje. Trebala je vidjeti petnaestu godišnjicu", pa u obraz poljubi Nazli, ali se očima srete sa Omerovim i kao da mu se pokvari raspoloženje. Omer se nastoja osloboditi ovog optužujućeg pogleda, ali nije uspio. Osjećao se krivcem, ološem, ništarijom, nastojao je razmišljati o nečem drugom da se ne bi zgražao na samog sebe. Trudio se da ovo što se događa prihvati normalnim, da bude veseo. Muhtar-beg još jednom u obraz poljubi svoju kćerku i osmjehnu se. "Danas je praznik, treba biti veseo", reče. "Zbilja, kako ti se čini moja odjeća?", upita vidjevši da se i Nazli smješka. "Eto, dođe i naš prijatelj, mla¬di reformist", reče čuvši zvonce na vratima. "Da vidimo šta će reći kad me ugleda. Reći će da je reformistička generacija uspravna, na nogama! Da, to će reci! 43. Država Po navici, Refik upita sluškinju za zdravlje. Kao što je to uvijek radio kad je vidi, sjeti se kuće na Nišantašu, Emina-hanume, majke, Perihan i još koječe¬ga. "Sad ću im pokvariti raspoloženje", pomisli dok se penjao uz stepenice i slušao gromoglasni smijeh koji je dopirao odozgo. Prilikom svakog dolaska u ovu kuću, osjećao se kao neko ko kvari raspoloženje, ko kod ljudi budi melanholiju. Prisjeti se ručka koji je Muhtar-beg upriličio da bi ga upoznao sa drugim narodnim poslanicima. Njima je Refik govorio o svojim projek¬tima, a oni su rekli da su im se projekti veoma svidjeli, ali su se zadubili u političke tračeve, u nešto što je, u suštini, bitno njima. "Da, ja sam za njih neko koga treba sažalijevati zato što pomoć nije bila uspješna, a i neko ko naspram njih treba malo osjećati krivnju... Eto, zbog toga im se kvari raspo¬loženje kad me ugledaju!" O tome je i ranije razmišljao, napravio je projekte kako im se raspoloženje ne bi pokvarilo, ali tada je vidio da im je pokvario raspoloženje. Prešao je i posljednji basamak i ugledao Muhtarbega u ele¬gantnom fraku kako ga blagonaklono gleda. "Eto, na kraju je došao", reče Muhtar-beg. "Mladi reformist je među nama." Čvrsto stisnu ruku koju mu je Refik ispružio. "Gdje se zadrža? Šetao si i razgledao, zar ne? Kako ti sve izgleda? Je li dobro? Dobro, a da čujem kakvim ti se ja činim?" "I Vi ste dobro, gospodine", uzvrati Refik i osvrnu se uokolo osjećajući neobičnu atmosferu u sobi. Refet-beg i Nazli su se smješkali. Na Nazlinom licu ima nešto neobično. Smijao se i Omer, ali kao da je bio na nekom drugom mjestu, a ne u sobi. "Jeste li vidjeli, mladiću se činim dobar kao dobro vino?", reče Muhtar-beg. "Hajde sjedimo za sofru, pa da mi ispričate šta ste vidjeli. Ma, što sam ja cijeli dan presjedio u kući? Ti prođi ovamo, a ti tako... Šta je s jelom? Hatidža-hanuma, jelo!"

Page 228 / 366

Sluškinja reče da je izvadila meso iz pećnice, ali da se još nije ohladilo, pa nije spremno za sofru. Na to Muhtar-beg zatraži da donese još jednu flašu vina. Nazli i Refet-beg mu se usprotiviše, a on Refiku reče da je maločas popio dvije čaše. Potom, nabirući obrve, upita je li vidio čovjeka na balkonu. Kad Refik nije uspio shvatiti, poče objašnjavati: Da bi izrazio neuljudnost, komšija pukovnik se, sa bradom od pedlja i u prostačkoj odjeći, stalno šeta po dvorištu. Muhtar-beg je htio ići da ga naruži, ali su ga omeli kćerka i Refetbeg. Opet je zatražio da Refik ispriča šta je vidio. Refik je, kao, tumarao ulicama ne osjećajući željeni zanos. Kad se odvajao od Omera, očekivao je da će se u njemu javiti polet, nadao se da će vidjeti vojnike, pripreme za ceremoniju, žive trgove, poletne ljude, ali nije bilo tako. Šetao se ulicama razmišljajući o kući, o Perihan, o projektima, o tome šta još može uraditi u Ankari. Umjesto zanosa, čije je buđenje očekivao, počeo se osjećati poniženim i budalom. Zbog toga se upustio da priča nešto što će obradovati Muhtar-bega, ali nije bio uspješan. Potom, padajući u sumnju i u Muhtar-begov zanos, zaključi da su, umjesto elana, kod njega prisutniji nestrpljenje i uzrujanost. Zbunjeno pogleda u raspoloženog narodnog po¬slanika, punog zanosa, koji je ponovo u njemu planuo nakon što sluškinja stavi meso na sofru te opet pomisli da je on taj koji kvari raspoloženje. "Kada mene ugledaju, postaju melanholični", promrmlja. "Iako sam odlučio ovamo donijeti vedrinu!" Narodnom poslaniku ponovo je pričao o nečemu što je vidio. Baš kad je pričao o tome kako je vidio seljačku porodicu sa kač-ketom i zastavicama u rukama, Muhtar-beg zagunđa. "Dobro, dobro, veoma lijepo, ali šta će biti poslije? Hoće li na dužnost stupiti novi kadar?" Refik se zbuni. "Novi kadar?", upita. Pomisli na časopise Reforme i Organizacija. Tražeći nešto zajedničko iz¬među svojih razmišljanja i Muhtar-begovih želja, reče da misli kako će se novi kadar pojaviti sa novim idejama i novim planovima. "Čak ako i dođe novi kadar, mi ćemo nastaviti žaliti za starim!", dodadc Refet-beg i nasmija se. "Dobro, je li kemalizam idejni ili kadrovski pokret?", upita Muhtar-beg. Refik reče da je nešto između oboga, ali da to nije važno nego da je bitna tačka na drugom mjestu, u novom pristupu selu. Muhtar-beg upita koji je to novi pristup, ali nije slušao ono što je Refik pričao; žalio se na tvrdoću mesa, a potom reče i da je vrelo. Izgledalo je da se želi rasrditi, ali kao da nije uspijevao pronaći razlog. Refik odustade da kaže kako novi pristup selu proističe iz tendencija koje su svoje tumačenje pronašle u principu narod-njaštva Narodne partije. "Reforme su bile djelo jednog kadra, a on je bio kadar jedne osobe", reče Refet-beg. "A on je sad u Istanbulu, na samrti", reče Muhtar-beg uzbuđeno, ali kao da se prepade svoje prostodušnosti. "Šta će biti poslije?", upita. "Znate li Vi koliko kod nas treba čekati da bi se u državnim upravama pojavio novi kadar?", upita Refet-beg i nasmija se posmatrajući efekt koji je njegova šala izazvala na licima .svakog od njih. "Kažeš, dakle, da je gotovo i sa reformama", reče Muhtar-beg; izgovorio je to podignutih obrva, kao da prijeti sagovorniku; s optužujućim i oštrim izrazom na licu, gledao je u Refet-bega.

Page 229 / 366

"Stavite te komade u ovaj tanjir da ih damo mački", reče Nazli, vjerovat-no da bi promijenila temu. "Hoćeš li pojesti ovo?", pokazujući na mastan komad mesa koji je stajao u kraju tanjira, upita Omera, koji nijednom nije otvorio usta otkako je sjeo za sto,. "Opet si me pogrešno shvatio, dragi Muhtare", reče Refet-beg. "Zašto si takav danas? Ooo, špinat sa maslinovim uljem, ha?" "Ne, ne! Dobro sam shvatio!", uzvrati narodni poslanik. "Ako je on jedini kadar i ako umire, znači da umiru i reforme. Međutim, uopće nije tako. Sta mislite o Ismet-paši?" "Jeste li čuli šta je Sukru Kaja rekao o Ismet-paši?", upita Refet-beg i poče pričati da Ismet-paša ima zapaljenje žučne kese. Doktori su rekli da je jahanje na konju izazvalo zapaljenje kamena u žuč¬noj kesi. Paši su zabranili da jedno vrijeme jaše na konju. A Sukru Kaja, koji je to čuo, počeo je bockati pašino pridržavanje zabrane. Refet-beg se zausta¬vi i osmjehnu govoreći kako je sve pomiješao. Svi su, međutim, iz njegovog osmijeha shvatili da on ne pridaje značaj priči i da je, zapravo, njegova želja bila da promijene temu. "Vjeruješ li ti da će se sve riješiti zabranama i silom?", upita Muhtar-beg Refika. "Svi znaju da je sila ili surovost koju je država primjenjivala davala povo¬da našem razvoju kroz historiju", odgovori Refik. "Ti si, dakle, na strani razvoja upotrebom državne sile?", upita. "Zar to nije ono što se inače primjenjuje?", upita Refet-beg. "Stani, stani! Neka mladić odgovori", reče Muhtar-beg. "Neka napokon kaže da je na strani upotrebe sile!" Refik ne reče da je na strani upotrebe sile, ali shvati da ne može reći ni da je sasvim protiv toga. Nato, osjećajući da je primoran ponavljati ono što su radili svi koji u ovakvim situacijama nisu mogli donijeti odluku i, razmišljajući kako je zapao u takvu situaciju, poče pričati ono što je znao o ulozi koju je u našoj historiji igrala upotreba sile. Na jednoj strani, pričao je o reformama Mahmuta Drugog, a na drugoj je istraživao zašto se osjećao tako prikliještenim. "Jesi li vidio? Ne možeš se usprotiviti upotrebi sile, okorištavanju o dr¬žavnu moć! Ali si, isto tako, loše pričao o novcu za put i akciji Dersim", reče neočekivano Muhtar-beg, pa veselo dodade: "A kako ćeš se usprotiviti...? Ako nema sile, ko će realizirati tvoje projekte? Hoće li seljaci čitati tvoje projekte...? Hah, hah... Ništa se neće dogoditi ako nema sile! Nama treba neko s motkom u ruci! Nazli, kćerko, dodaj mi jogurt!" "Ali, to nije uredu", pomisli Refik. "Kako sa motkom i bičem može doći do prosvijetljenosti? To je pogrešno! Ali, zar je pogrešno ono što su rekli za realizaciju mojih projekata? Da mu odgovorim!" "Da, ali u ovom pitanju treba biti odmjeren", reče Refik. "I jogurt je veoma lijep", reče Muhtar-beg nastojeći se zabaviti nečim drugim da bi prikrio svoje veselo raspoloženje. "Eto, vidiš. Ti si rekao da je pogrešno ono što je urađeno u Dersimu. Ali, da se na njih nije krenulo batinama, reforme bi došle u opasnost. Ili ćeš biti sa nama, sa državom i reformama, uzet ćeš motku u ruke i provesti željene reforme i razvoj, ili ćeš ostati sam i možda nevin okončati u zatvoru! Naprimjer, zatvaranje tekija... Ljudi se trebaju riješiti ovih besmislenih vjerovanja. Ali, oni nemaju namje¬ru odustati! Šta treba raditi?" "Ne može se opravdati ništa što se radi bičevanjem ljudi", pomisli Refik, ali je opet mislio kako se ne može suprotstavljati sili, koja, u principu, otvara put razvoju.

Page 230 / 366

"Ali, oni nemaju namjeru odustati", reče opet Muhtar-beg. "Refete, de ti ispričaj ono, kako se zove... Ono što je urađeno u Adani za smještanje nomadskih plemena po kućama... Čak koliko godina, već sto godina, žele smjestiti nomadske Tukrmene. Oni, međutim, žele ostati nomadi! Nakraju, silom, batinom su nastanjeni negdje. Sta se dogodilo? Povećala se produk¬tivnost! Poljoprivreda uznapredovala! Zemlja se razvila! Tamo se sad sije pamuk koji želi cijeli svijet! Što se njih tiče, oni bi se odlučili za ono staro, zaostalo i bijedno stanje... Eto, to je značaj sile!" "Ali, tlačenjem ljudi ne može se dovesti prosvijetljenost i napredak", reče Refik. "Ah, sine, ne mogu shvatiti ove tvoje riječi", reče Muhtar-beg sa zado¬voljstvom osvete za sve ono što se nakupilo u toku svih dosadašnjih rasprava sa Refikom; nasmija se. "Šta je to što nazivaš prosvijetljenošću? Prosperitet sam shvatio. Prosperitet je bitan. Neka država napreduje, samo da se okolina ne petlja u to što nazivaš prosvijetljenošću. Neka ostane tama. Neka ostane tama, ali neka država napreduje, neka poljoprivreda napreduje, neka indu¬strija napreduje. Inače se nikako neće napredovati. Zar nije tako? Sve što je urađeno, urađeno je sa batinom!", pa, vidjevši beznadežnost na Refikovom licu, dodade: "Možda sam te pogrešno shvatio. Možda se varam. Ali, ovdje ne može postojati ništa što sve pušta slobodnim!" Potom se zadovoljno okrenu Refet-begu: "Eto, zbog toga se ljutim na komšiju pukovnika. Bitno je napredovanje zemlje... Zbog čega sve ovo govorim? Zato što vidim kao da niko ne pridaje značaj idejama Muhtaramidže... A uopće nije tako. Jednočlani kadar refor¬mi možda umire u Istanbulu, ali postoje drugi koji će nositi zastavu!" "Zastavu ili motku zastave, dragi Muhtaru?", upita zadovoljno Refet-beg i prasnu u smijeh, kao da želi pokazati da su dosjetke ono što je njemu najhitnije te, ponavljajući isto, još jednom prasnu u smijeh. "Ti se smiji, ti se još smij, ali ne zaboravi da je reformatorska generacija sasvim uspravna, na nogama", reče Muhtar-beg. "Da, sasvim uspravno sto¬jimo na nogama", ponovi, gledajući u sluškinju, koja je ušla sa tanjirom voća te pogleda na sat: "Aaa, ja još uvijek sjedim ovdje", povika. "Kasnim u Parla¬ment. Šta će reći kasnije?", pa uzbuđeno skoči, udari u sto i prevrnu bokal. "Eto, oče, napravili ste fleku", reče Nazli. Muhtar-beg u trku navuče kaput. Iako uopće nije trebalo, poljubi kćerku u obraz. Uperi oštar pogled prema Refiku i Omeru, kao da misli: "Ja sam, eto, takav, jesi li vidio?" Istrča iz kuće zbunjeno se osvrćući i govoreći da se vraća za sat i da budu spremni za odlazak na stadion. Osjećajući potrebu da se nastavi maloprijašnji razgovor kako bi se riješio ove zbunjenosti i uredio misli, Refik upita: "Dobro, a kako bi trebalo biti? Kako se narod batinjanjem može dovesti do prosvijetljenosti? Ako želimo da u ovoj zemlji zasja svjetlo razuma i pro¬mjena, zar to ne želimo narodu?" Niko mu ne odgovori te, sad gledajući u oči Refet-bega, upita: "Zar ne mislite da je pogrešno da se narodu silom nametnu promjene i napredno društvo? Možda naša povijest bilježi promjene koje su donesene primjenom sile protiv naroda, ali to ne iziskuje da mi budemo na strani upotrebe sile u ovoj državi..." Hvatajući priliku da načini jednu od svojih uobičajenih šala, Refet-beg je slušao Refika, nakraju se našali i nasmija, ali se povuče u svoja razmišljanja jer mu se niko drugi nije nasmijao, a i zato što ga je Refik mrsko pogledao.

Page 231 / 366

Okrećući se i prema Omeru, Refik je ponovio isto. Ali, na njegovom licu nije uspio vidjeti ništa osim podrugljivog osmijeha, koji je nabacivao prilikom rasprava sa herr Rudolphom. Nato se u njemu probudi potištenost, koja se do sad nije budila nakon rasprava te poče razmišljati o odgovoru koji treba dati Muhtar-begu. "Reći ću mu da nikada neću podržati neku ideju koja je protiv naroda", pomisli. "A on će meni reći da to nije protiv naroda, već za narod, ali silom. Ja ću mu, onda, reći da tako nešto ne može biti. A on će mi, sa uživanjem, prvo navesti primjere iz historije, a potom upitati kako ću provesti svoje projekte o razvoju sela. Ja ću mu reći: Snagom Parlamenta. A on će, smiješeći se, reći da narod nije izabrao Parlament! I, ja ću se zbuniti! Dobro, ko je u zabludi? Niko! On mi samo želi dokazati da upotreba sile protiv naroda nije ništa loše. A ja mu se protivim! Rezultat? Svi iznose svoje mišljenje, on izgleda kao da je malo više upravu. Razlog za to su ovi moji projekti. Međutim, ja sam ove projekte načinio da dođe prosvijetljenost. Sta će se dogoditi poslije? Uskoro će doći Muhtar-beg. Ići ćemo na stadion. Potom ću možda vidjeti Sulejmana Ajčelika. Zatim ću se vratiti kući u Istanbul. Omer i Nazli se danima dure jedno na drugo... Sta ja radim?" Odjednom se, da bi nešto učinio, protegnu zijevajući, pogleda kroz prozor, htjede sa nekim nešto popričati, ali osjeti da to neće moći, da su se svi povukli u svoja razmišljanja i da ne želi narušavati tišinu. Ponovo se vrati svojim razmišljanjima: "A ja ću mu, onda, reći da narod treba birati Parlament. On će mi, pak, odgovoriti da narod neće izabrati onoga ko mu koristi, već onoga ko mu baca prašinu u oči, a to je tačno. Kad bi se sad održali slobodni izbori, kad bi se dozvolilo drugim, trećim partijama, sve hodže, hadžije i spekulanti ušli bi u Parlament. Onda bi trebalo donijeti za¬kone koji onemogućavaju da oni uđu u Parlament. Da se, naprimjer, vjera ne može načiniti oruđem politike, da poslanici ne mogu biti oni koji nisu zavr¬šili fakultet, zatim da trgovci i age ne mogu u Parlament. Zatim bi se narod trebao obrazovati tako da izabere dobre ljude! Dalje?" Nasmija se sam sebi. "Sta bi onda trebalo raditi?", prošapta. "Muhtar-beg nije upravu. Ne može se reći ni da sam ja upravu. Alija sam dobronamjeran. Ja želim nešto uradi¬ti! Sta želim uraditi?" Sjeti se rasprave sa herr Rudolphom: "Želim dovesti prosperitet", promrmlja. Primijeti da ponovo ulazi u krug istih razmišljanja i neodređenih riječi. Utom je, nakon što je prošlo dosta vremena, ispio svoju kahvu. Opet zađe u krug istih riječi. Potom se prisjeti starog života, Peri-han i onoga čega se uvijek sjećao. "Tada sam imao ravnotežu. Poslije sam mislio da sam to izgubio. Išao sam kući od te Guler i vraćao se svojoj kući. Išao sam Nišantašom i razmišljao kako sam izgubio ravnotežu. Prije koliko mjeseci? Navršava se osam mjeseci! Sta sad radim? Sjedim ovdje i gledam. Vidim da Nazli ima crvenu haljinu i razmišljam o tome. Dobro je što je nju obukla. Ta haljina boje zastave je jedino što je veselo u ovoj sobi, u kojoj su svi namršteni!" Gledajući u haljinu, pomisli: "Ali, Muhtar-beg je bio veseo. Toliko je bio veseo da se čak nije ustručavao ni da me gnjavi. Sta on misli? On želi da Ismet-paša dođe na čelo i da mu povjeri neku dužnost. Možda očekuje ministarstvo? Zašto da ne? Dobar je i prijatan čovjek. Kakav li ću ja biti u njegovim godinama?" Iznanada zijevnu i pomisli da je jeo teško jelo. Sjeti se svog oca. Jedno vrijeme je razmišljao o njemu, potom primijeti da je zazvonilo na vratima, a kroz glavu mu prođe kako je vrijeme brzo proteklo. "Hajde, hajde, brzo, kasnimo", povika Muhtar-beg čim uđe. "Kakva je to tromost kod svih? Kola čekaju dolje!" Trkom su ušli u kola. Muhtar-beg je ljutito ispričao trač koji je čuo u Parlamentu. Opet je onaj Šukru Kaja pitao nekog novinara: "Sta misle in¬telektualci? Mene vide kao

Page 232 / 366

najpodesnijeg za odgovornost, zar ne?" Da bi utješio svog prijatelja, Refet-beg je opet načinio šalu... Dok je bio na Malti, Šukru Kaja se zakleo da će se osvetiti Vladi za prognanstvo, potom se sjetio zakletve kad je sam došao na vlast... Iz nekog razloga, tome su se svi nasmi¬jali. Razveseli se i Muhtar-beg te se poče rugati ceremoniji u Parlamentu. "Šta, čovječe, znači sve to?! Čestitam, čestitam, gospodine, kako ste gos¬podine, zahvaljujem, gospodine..." Povijao se i uspravljao kao da se stvarno rukuje s nekim, a prilikom svakog naklona lice mu postaje sve crvenije. Za¬tim podiže glavu: "Ah, eto, put je začepljen! Samo je još to falilo. Kasnimo". Kola su išla sve mic po mic, a prilikom svakog zaustavanja, Muhtar-beg je gunđao. Kad se ukaza stadion, dade vozaču novac: "Uredu, mi ovdje izla¬zimo i idemo pješke", reče i iziđe iz kola. Krenu dugim koracima govore¬ći onima iza sebe da požure. Kad su se približavali počasnoj loži, ugleda jednog poslanika sa porodicom. Utom pozdravi nekog oficira sa visokim činom. Potom mu bi lakše shvativši da će, kao i uvijek, ceremonija kasno početi. Pažljivo se odmjeri, kao da prvi put primjećuje odjeću na sebi; načini nekoliko pokreta kao da se dovodi ured. Dok je zatezao jedan kraj kaputa, upita Nazli vidi li mu se fleka na pantalonama, potom se okrenu Refiku i nasmiješi se. "Ja, ja, takav sam ja! A sve tako doživljavaš, zar ne?", govorio je opet njegov osmijeh. "U povratku sa ceremonije, reći ću mu...", mislio je Refik, pažljivo se osvr¬tao okolo, ali osjećaj koji je želio da se probudi u njemu, opet se, kao i za vrijeme jutrošnje šetnje, nije budio. Naprotiv, opet je, kao i za vrijeme jutroš¬nje šetnje, ponižavao sam sebe i doživljavao se kao budalu. Uz to, sa istim osjećanjem gledao je na stvari i ljude oko sebe; plašio se tog osjećanja. Išao je iza Omera i Nazli nastojeći ne omalovažavati ono što vidi, da misli kako su ljudi cijenjeni i pametni te povremeno mrmljajući sam sebi odgovore koje je dao Muhtar-begu. Svi zajedno su se popeli uza stepenice i ušli u salon s dru¬ge strane tribine odvojene za narodne poslanike, ministre, diplomate, visoke činovnike i oficire visokih činova. U uglu širokog salona, koji Muhtar-beg naziva bifeom, postavljenje pult za čaj. Desno i lijevo su mali stolovi, a za stolovima su ljudi pili čaj i kahvu, ali prava gužva bila je među onima koji su stajali. Većina muškaraca koji su se u grupama pomicali malim koracima, poput Muhtar-bega, imali su frakove i male osmijehe. Svi su razgovarali, klimali glavama, pozdravljali jedni druge, upoznavali porodice ili zastajkivali da se ispitaju i pozdrave sa već poznatim, potom su se - pažljivo mjerkajući druge i njihove porodice, očekujući nešto te držeći osmijehe koji nikako nisu silazili sa njihovih lica spremne za druge pozdrave - uključivali u buku salona. Saznavši da ima dosta do početka ceremonije, Muhtar-beg reče da bi bilo dobro da popiju po jedan čaj te, smješkajući se nekolicini i sa posebnim naklonom i skidanjem šešira prema jednom od njih, ode do pulta sa čajem. Uzimajući šoljice iza pulta, okrenu se Nazli pokazujući joj na oca i kćerku u uglu kojima je sve bilo strano. "Vidi, tamo je i francuski ambasador sa kćerkom. Nema nikoga pokraj njih. Hajde, idemo, ti pričaj!" "Pobogu, oče! Sta ću pričati?", uzvrati Nazli. "Ali, prije si se radovala razgovoru sa strancima", reče Muhtar-beg i na¬smija se šapućući nešto na uho čovjeku svojih godina koji je prolazio pokraj njega. Potom pocrveni kao da je smijeh nešto neprilično. "Aa, Piraje, kako si?", upita Nazli, zagrli i poljubi djevojku, koja je, poput nje, ispustila mali krik.

Page 233 / 366

Nešto je pričala sa njom, pokazala prsten na ruci i, smješkajući se, pogle¬dala Omera. Da bi pokazao kako je razumio da je on taj o kome se priča, Omer je klimnuo glavom, gledajući Nazli podrugljivim i omalovažavajućim izrazom na licu, koji je poprimio odjutros, ali kao da se nevoljno smješkao njenoj prijateljici. Na kraju se odluči i načini dva koraka. Predstavi se Piraji nadmenim pogledom zeta koji zna da je dopadljiv, zaljulja se desno-lijevo i namršti lice. U međuvremenu, priljubljujući se uz Refika, Muhtar-beg upita: "Vidi, vidi, ministar pravde. Da te upoznam...? Zaboga, od njegove nad-menosti ne može mu se ni prići", dodade gledajući ministra koji je, ne obra¬ćajući pažnju ni na koga, hitro išao. Refik je razgledao po masi nadajući se da će vidjeti neko poznato lice. Naročito mu je pomisao da bi mogao susresti Sulejmana Ajčelika od jutros nagrizala pamet, jer je bio krajnje siguran da se pisac vratio sa odmora i da će biti na proslavi petnaeste godišnjice. U jednom trenutku mu se jedno lice iz mase učini nalik na piščevo, ali zaključi da to ne može biti pisac, kojeg je poznavao jedino sa slika. Dok je razmišljao ko je, lice mu se osmjehnu. Nije se zadovoljilo samo osmijehom, odvoji se od grupe i krenu prema Refiku. Bio je to neko sa vojnom uniformom na sebi. Refik prepozna: amidžin sin Zija. Slao im je čestitke na Bajram. Dok je otac bio živ, tražio je novac, a nakon smrti tražio je udio u mirazu. Pozdravi ga oneraspoloženo. Potom, kao da se zastidje ugledavši orden na njegovim prsima. "Kako si? Sta ti radiš ovdje?", upita Zija. "Sa prijateljem sam. Vraćam se sa puta po istoku", promuca Refik. "Sa puta po istoku. Sa puta po istoku, ha?", uzvrati Zija; imao je odlučno držanje koje Refik nikada ranije nije vidio. "Ee, da čujem kako ti se čini domovina?", pitao je to mjerkajući Muhtar-bega. Refik je Muhtar-begu i Refet-begu predstavio Ziju. "Ee, kako ti se čini istok?", upita Zija ponovo. "Jesi li išao u i Dersim? Kako je tamo? Sasvim mirno, zar ne? Naša vojska je sve ugušila." "Nisam išao u Dersim", odgovori Refik. "Nisam ni ja", uzvrati Zija. "Ali, sad je tamo sasvim mirno. Uništili smo ih. Reforme idu i tamo. Više ne mogu lahko doći sebi, jer je tamo čelična pesnica reformi", pa, gledajući Muhtar-bega, upita: "Zar nije tako, gospo¬dine?" "Da, da!", uzvrati Muhtar-beg. "Naša vojska, snaga reformi i države riješili su, eto, i to!", nastavi Zija i kao da mu pade sjena na lice. "Da nije vojske, ne bi bilo ni reformi. A vojska uvijek uzme ono što joj pripada... Nakraju, uzme svoje pravo! Ali, i druge grupe dužne su misliti na reforme. Trgovci, također..." Sjena koja mu je prekrila lice postajala je tamnija ispod očiju i na kraje¬vima usana. "Ako oni ne misle, vojska zna svoje pravo. Nasilu uzeti i od njih. Nikome nema privilegija. Ni trgovcima. Kako je Nigan-hanuma?" Oslanjajući se na saznanja koja je dobio pismima, Refik kaza da su svi dobro. "Zao mi je zbog tvog oca", reče Zija. "Ali, ne treba zaboravljati ni to da u životu postoje i stvari koje su vrednije od trgovine. Vidi, to si i ti shvatio; obilaziš zemlju. Ili je to možda bilo trgovačko putovanje?", pa pozdravi voj¬nika koji je prolazio pokraj njih. "Ne, samo da vidim", odgovori Refik i toliko se zastidi da se, umjesto na Ziju, naljutio na samog sebe.

Page 234 / 366

"Jesi li vidio? Išao si da vidiš kako su reforme ušle u ovo tlo, ha? A sad ćeš gledati armiju. Ova armija je velika sila! Da nije ove sile, da nije ove čelične pesnice, ne bi bilo ni reformi, a niti napretka, zar ne?", ruka koja je maločas uputila pozdrav, sad se pretvorila u pesnicu. "Koja slučajnost, i mi smo jutros pričali isto to", reče Muhtar-beg. "Naravno, naravno", veselo povika Zija. "Vojska je sve. Vojska nadgleda reforme. Čuvar i štit od nepravde i nereda. A, isto tako, zna uzeti ono što joj pripada. Zar nije tako? A, nakraju, jednog dana uzme svoje pravo." Posljednje riječi izgovorio je s preneraženim i bijesnim izrazom na licu. "Aa, uredu je, dođe, eto", reče, nabrzinu se rukova sa Refikom i u trenu se izgubi u masi. "Ko je to? Sta ti je on?", upita Muhtar-beg. "Podsjeća na vojnika koji je uvjereni reformist. Eee, ratovao u narodnoj borbi, dobio orden. Pa, neće biti kao naš mlohavi komšija... Kad bi samo znao koliko me razveseljava kad vidim ovakve. Više se ne brinem za budućnost države. Ha! Maločas su rekli... Pogoršava se stanje istanbulskog bolesnika... Stvarno, izgleda da je, eto, došao..." Kao da je u sredinu pala vatrena kugla, razgrnu se gužva u salonu, raširi, a potom se okupi razvlačeći se prema stepenicama koje vode prema počasnoj loži. Nastade gurkanje. Jedna čajna šoljica pade na pod i razbi se. Refiku se učini da je u gužvi uspio vidjeti potiljak i obraz premijera Dželala Bajara. Bio je u centru svega. Vidio mu je i okvir naočara, ali mu tada neko stade na nogu. "Ah, zar vam nisam rekao da ranije zauzmemo mjesta", reče stariji narod¬ni poslanik. Sagnuvši se, pozdravi Muhtar-bega, potom opet nastavi grditi suprugu i kćerku. U tom trenutku se začu: "Gospodo, molim vas, na druga vrata, ovdje je puno! Rekao sam, molim vas na druga vrata, burazeru, molim vas", povika činovnik na vratima poča¬sne lože. Zajedno sa masom, pojurili su prema drugim vratima. Tiskajući se, po¬peli su se uz stepenice. Narodni poslanik je kćerku držao za ruku, a Nazli Omera. Refik ugleda teren stadiona. Cijela počasna tribina vrtjela se u moru frakova, cilindar-šešira, ordena i uniformi; polahko su se talasale višebojne haljine na ženama, male kape, na sve strane izvješane zastave; sve je treperilo u brujanju, zanosu i iščekivanju. Gledajući lijevo-desno, tražeći mjesto da bi sjeo, Muhtar-beg se pozdra¬vio sa nekoliko osoba. Nekoliko puta je skinuo svoj šešir i vratio ga. Potom, odlučujući se za jedan ugao, krenu probijajući se između onih koji sjede. Povremeno bi se okrenuo da vidi idu li kćerka i gosti, zatim opet pozdravlja poznanike te nešto priča sa Refet-begom. Upravo u tom trenutku nastade komešanje na tribinama, glave se okre¬nuše prema istoj tački. Potom se začu aplauz. Svi ustadoše nastojeći da vide preko ostalih. Aplauz se pojača. Refik se okrenu i pogleda. Među glavama je opet ugledao potiljak i obraz koji je maločas vidio. Na potiljku je bila ruka sa šeširom koji je držala; polahko je mahala, kao da pojedinačno miluje sve prisutne. U kom pravcu se usmjere šešir i ruka, iz tog pravca počinje dopirati snažan aplauz. Uskoro su posjedali sa ostalima, ali su ponovo ustali zbog himne. Dok je svirana himna, Refik opet pomisli kako se nije uspio uključiti u zanos. Potom se prisjeti da, dok je bio srednjoškolac, isto tako, nije mogao pjevati himnu sa ostalima. Razmišljajući kako se nije uspio uključiti u masu, sjeti se herr Rudolpha. "U mene je palo svjetlo razuma, zato sam stranac", pomisli, ali to nije bio razlog što nije mogao pjevati himnu. "Zašto ne mogu pjevati", pomisli. "Zato što čujem svoj glas i to mi je veoma čudno." Opet pomisli na herr

Page 235 / 366

Rudolpha. Opet je sjeti njega i riječi koje je Holderlin rekao o istoku. Mislima mu prođe rasprava koju je vodio sa Muhtar-begom. "Reći ću mu da...", pomisli. Kroz glavu mu prođe kako himna, koja se pjeva u jedan glas, odjekuje na suprotnim tribinama, kako, sa razmakom od dvije sekunde, gla¬sovi slijede jedan drugi i kako zbog toga nastaje ova zbrka slična kanonu, o kome je učio na nastavi muzike. Potom je razmišljao i o još nečemu, što je doživljavao kao glupost, a po okončanju himne sjeo je sa ostalima i slušao izlaganje o Ataturku, koje je čitao Dželal Bajar. Nakon govora, opet nastade komešanje. "On, onaj koji je pobijedio cijeli svijet, pobijedit će i smrt!", povika neko iz stražnjih redova. Svi se okrenuše i pogledaše. "Kako ste, Muhtar-beg", povika neko. Muhtar-beg načini pompezan pozdrav. Taj što se obratio bio je Kerim Nadži-beg. Pokraj njega je bio partijski inspektor Ihsanbeg, kojeg je Refik vidio na gradilištu. Zajedno su išli pre¬ma počasnim ložama. Pozravili su i Omera i Refika. "I mladi inžinjeri su sa Vama", reče Kerim-beg. "Da, da", progunda Muhtar-beg, a potom reče: "Kako? Nisam razumio, gospodine", pošto su iznad stadiona, uz strašnu buku, nadlijetali avioni. "Rekoh, sa Vama su i mladi inžinjeri", reče Kerim-beg te, na način koji je pokazivao da uopće nema namjeru još jednom ponavljati svoje riječi, od¬mahnu glavom. "Jeste li se uzeli?", upita prelazeći napola zatvorenim očima po Omeru i po Nazli. Ne očekujući njihov odgovor, klimnu blagonaklono glavom. Opet je izgledao kao da misli ono što je obično mislio: "Kakvu vrijednost možete vi i vaše riječi imati pokraj mene, u mom svijetu...?" "Čovjek kao država. I aga, i građevinski poduzetnik, i narodni posla¬nik!", reče Refetbeg nakon što se Kerim-beg udaljio, sa zadovoljstvom što je ugrabio priliku za dosjetku. Ali, Muhtar-beg ga nije razumio jer je, uz strašnu buku, opet nisko nad-letjela druga grupa aviona; tribine su aplaudirale avionima, a neki su i vikali prema nebu. 44. Nade narodnog poslanika Muhtar-beg nabrzinu ustrča uz stepenice. U nadi da će vidjeti kćerku, zaviri u dnevni boravak i spavaću sobu, ali ne nade nikog. Ude u njenu sobu, zatvo¬ri vrata. Baci se u krevet poput malog djeteta koje se sprema na plač. "Eto, sve je gotovo! Sad sve počinje", prošapta. "Da vidimo šta će se dogoditi?" Gledajući u bijeli sobni tavan, kaza: "Smrt je vrlo loša! Ja sam ništa. Veliko sam ništa u poređenju sa njim", promrmlja. Kao da će zaplakati, namršti lice i zastidi se. "Kako je loše. Sve je besmisleno. Šta će biti sad?", promrmlja. Dogodilo se ono što su svi očekivali i na šta su se pripremali: prije deset dana u Istanbulu je umro Ataturk. Kovčeg je danas položen u privremenu grobnicu u Etnografskom muzeju i priređena ceremonija kojoj je prisustvo¬vala cijela Ankara. Muhtar-beg, koji je sudjelovao na ceremoniji u Parla-mentu i koji je, zajedno sa ostalima, plakao, zbog toga što se plašio da će po¬novo plakati, mislio je da ne sudjeluje na ceremoniji u gradu, ali je odustao od te misli zaključivši da će biti dobro da se tamo nađe. Ceremonija je, opet kao i ostale ceremonije u Istanbulu i Parlamentu, protekla u poplavi suza. Muhtar-beg, koji ne može podnijeti ovako ganutljive scene, opet je pred svima plakao. "Zašto sam plakao?",

Page 236 / 366

pomisli. Okrenuo se u mehkom krevetu za dvije osobe i još jednom se zapitao: "Plakao sam zato što je to bilo nešto strašno. Da, bilo je to nešto veoma strašno!" Uporedo sa tim riječima, u mi-slima mu oživi i osjećaj koji se u njemu probudio u toku ceremonije. Opet je počeo misliti kako je sve isprazno, beznačajno i bezvrijedno. Potom istraži zašto razmišlja o tome. "Zato što naspram smrti čovjeka, iza koga svi toliko plaču, moj život gubi svaku vrijednost... Ja sam mrav pokraj tog brda!"Naj-ednom u njemu zasja podmukli plamen: "Alija živim, vidim šta se u svijetu događa, doživjet ću još mnogo toga! Da, da vidimo šta će se dogoditi posli¬je?" Zastidi se svojih razmišljanja te, da bi se kaznio, primora se na ponovo razmišljanje o Ataturkovoj smrti. Ali, naljuti se primjećujući da je, kao što je to činio kad razmišlja o tome, opet mislio o svojoj smrti i životu. Još jednom se, stenjući, prevrnu u krevetu da bi se riješio mučnine ovog razmišljanja i topline jastuka, koji se ugrijao ispod uha i obraza. "Šta će biti poslije?", pomisli. "Poslije ovoga će se konačno povući Dželal Bajar! Povući će se Dželal Bajar, a na položaj će doći oni što vjeruju Ismet-paši. A kad li će to biti?" Muhtar-beg je mislio da će se to dogoditi odmah nakon Atatur-kove smrti, ali se malo prevario. Niko nije smogao hrabrosti dočarati sliku da će se u državi dogoditi krupne promjene. Tako je staroj vladi Dželalbega prije pet dana izglasano povjerenje. To je pokazivalo da će stara vlada ostati na dužnosti još najmanje mjescc-dva. "Dva uzaludno protraćena mjeseca radi nestvaranja panike u državi!", pomisli Muhtar-beg. "Međutim, hitna je potreba za promjenama i novim kadrom, koji je nestrpljiv da preuzme dužnosti." S nadom i uzbuđenjem, pomisli: "I ja sam nestrpljiv!" Htjede se nasmijati sam sebi, ali odustade. "Šta je tu smiješno? Stpljivo sam čekao i radio. Imam toliko znanja, iskustva i hrabrosti da mogu preuzeti dužnost. Zatim, znao sam i odlučno slijediti put. Sta mi fali da bi mi se ova želja uči¬nila smiješnom?" Uzbuđeno je pridigao glavu sa jastuka. "Zaboga, od koga nisam bolji? Od Tevfika? Od Faika?" Prebirući u mislima sve stare ministre i one koji bi mogli biti ministri, nakon svakog imena radosno je dočekivao svoju nadmoćnost te, savijajući prste ruke, brojao: "Od Muhlisa? Od dokto¬ra Hulusija? Od Sadžida, koji površno zna francuski? Ništa mi, hvala Bogu, ne fali u poređenju sa bilo kim od njih! Osim toga, hrabriji sam i odlučniji od njih i, da, uspio sam i dosljedno slijediti jedan put!"Još se više uzbudi kad pomisli koliko je dosljedno slijedio taj put i koliko je privržen Ismet-paši. "Kad će se preldnuti Džclal-begova dužnost?", prošapta vjerujući da će ga se sjetiti i da će sigurno biti pozvan na dužnost u novoj vladi. "A ova vlada nema drugog posla osim da zavlači državu. Zlata vrijedni dani prolaze je¬dan za drugim. Šteta, šteta!" Uvjeravajući se još jednom kako će ga se sjetiti, nasloni glavu na jastuk. Ismet-paša će ga se sigurno sjetiti kad se bude formirala nova vlada, novom premijeru će preporučiti Muhtara Lačina, koji mu je privržen to¬kom cijelog političkog života. Muhtar-beg pred očima, sa svim detaljima, oživje scenu koja će se odigrati u Čankaji. "Na koga mislite?", upitat će Ismet-paša novog premijera koji se pred njegovim očima ukaza kao Refik Sajdam, Šukru Saračoglu, potom će, ne očekujući odgovor, odmah sam reći: "Jeste li mislili na Muhtara Lačina?" Gledajući uzbuđeno u tavan, Muh¬tar-beg promrmlja: "Da, da, Lačin!" A naravno da bi se Ismet-paša trebao sjetiti prezimena koje je sam dao! Bilo je to prije četiri godine. Svi su od nekog bliskog uglednika tražili da im izabere neko prezime. Muhtar-beg je bio pozvan u Ružičastu palaču na šah. Nakon okončanja igre, rekao je da prezime želi uzeti od premijera. "Lačin", rekao je Ismet-paša nakon krat¬kotrajnog razmišljanja. Muhtar-beg je zamolio da mu na papiru napiše tu

Page 237 / 366

riječ, koju baš nije uspio shvatiti. Poslije je, iz treperavog rukopisa sa papira, koji je nosio pašin potpis i koji je godinama čuvao, shvatio šta znači njegovo prezime. Zaključio je da ova riječ, koja nema neko naročito značenje, ima miran prizvuk - podsjeća na njegov karakter. Imao je miran karakter. Znao je čekati, strpljivo posmatrati šta se događa; strpljivo, ali ne sa obamrlošću i mlohavom neodlučnošću! Strpljivo se vezao za Ismetpašu. Prisjeti se kako je počelo to vezivanje. Bili su prvi mjeseci po dolasku u Parlament. Paša, koji se upoznavao sa novim poslanicima, zapodjenuo je razgovor o dnevnim navikama, upitao je ko ima običaj malo odspavati poslije ručka, na šta je, uzbuđeno i s poštovanjem, Muhtar-beg rekao da ima takvu naviku te uspio privući pažnju na sebe. Ali, pravu pažnju paša je pokazao kad je saznao da zna igrati šah. Uspio je, nakon kratkog vremena od šest mjeseci po dolasku u Parlament, uspostaviti teško dostižnu bliskost kao što je poziv na šah u Ružičastu palaču. Prisjećajući se tih godina, Muhtar-beg osjeti ganutost. Supruga mu je još bila živa. U Parlamentu se borio protiv neprijatelja refor¬mi, raskrinkao je lažne reformiste, mnogo je volio Ankaru i vjerovao da ima svijetlu budućnost. "Eto, ta budućnost, plod moga strpljenja i uzbuđenja, sad je korak ispred mene", promrmlja s nadom. "Preostao je korak do cilja kome sam podredio cijeli život!" Opet se uzbuđeno okrenu u krevetu sa sjajnim mesinganim drškama u uglovima. "Koračić", promrmlja. Načinit će se taj korak, potom će cijeli život, ne samo budućnost, već i prošlost, dobiti novu dimenziju. Visokim položajem u zrelosti okrunit će se mladalački entuzijazam promjena i na¬pretka i odlučnost srednjih godina. Cime, mimo ovakvog položaja, čovjek svome životu može dati dubinu? "Još ako je taj čovjek neko poput mene...", promrmlja nespokojno Muhtar-beg. Nikada se nije doživljavao veselim i svestranim. Ovakvi kakav je on nisu uživali u životu kao većina. Osim žene s kojom je, poslije suprugine smrti, upoznao u Istanbulu na noćnoj zabavi, drugu ženu nije poznavao, prohtjeve svoga starog tijela ugušio je pomalo zbog neodlučnosti, a pomalo i zbog učmalosti. Opet, nije, poput sličnih, us¬pio postati ni salonski čovjek. Mislio je kako je na takvim mjestima ostajao postrani, da čak nije mogao ispuniti ni fotelju u kojoj je sjedio, a ne salon u koji bi ušao. Uz to, nije volio ni isprazna naklapanja. Zapravo, veoma često se zaticao u ispraznim naglabanjima, posebno često se događalo da se upusti u sjaj kruga pažnje i oduševljenja dok je bio valija, ali je dolaskom u Ankaru shvatio da naglabanje nije linija koja dominira njegovim karakterom. Nije uživao ni u piću. Nabrajajući svoje odlike, uzbudi se: "Ne mogu se zanimati ni jednom knjigom izuzev knjiga uspomena", pomisli. "U tom slučaju, ne mogu pronaći ništa drugo osim ovog očekivanog položaja koji će mome životu dati dubinu! Služenje mi je smisao života; napredovati služeći državi! A za ovu dužnost preostao je jedan korak. Samo jedan mali korak!" Ali, zato što taj korak ne pripada njemu već Ismet-paši, izgubi mir i bi primoran još jednom se prevrnuti u krevetu. Prevrtao se u krevetu. "Jedan mali koračić", mrmljao je. Ali, šta je sve doživio da bi načinio taj koračić. Dok je obavljao dužnost valije, primao je pisma puna prijetnji smrću, psovki i kleveta. Pod izgovorom provedbe Za¬kona o šeširu i odjeći, mučenju je podvrgao vjerske službenike i vlasnike svih malih dućana u gradu. Te godine, na Dan Republike, ne obraćajući pažnju na gromove koje je privukao na sebe, na sav glas je izjavio da će nazadnjake kazniti. Eto, to je bila mladost. Dok je bio u upravnoj školi, iskoristio je ono što je naučio od Namika Kcmala i od Fikreta. Potom slijedi njegova borba u Parlamentu zasnovana na racionalizmu i odlučnosti. Naravno da u toku ove borbe nije zauzimao mjesto u prvim redovima, ali se ne može reći ni da je bio na samom začelju, jer je, prije svega, bio najredovniji reformistički poslanik. Dolazio je

Page 238 / 366

na svako zasjedanje Parlamenta, pažljivo slušao, šetao hodnicima, kad bi negdje čuo neku raspravu, odmah bi se umiješao, rekao svoje mišljenje, ali nikada nije skretao pažnju, nikada nije izazivao larmu; svojim uobičajenim smirenim držanjem tumarao je poput sjene. Razlog njegovog ovolikog pojavljivanja naokolo bilo je, nesumnjivo, to što, osim poslaničke dužnosti, nije imao drugog posla, koliko i privrženost dužnosti. Izuzev ministara ili onih koji su imali zaduženja u Partiji, većina narodnih poslanika imali su i neki drugi posao. Neki su bili novinari, neki advokati, a neki age zemljoposjednici. Inače, za narodne poslanike su i imenovani zbog uspjeha koji su pokazali u tim poslovima. A, što se tiče Muhtar-bega, koji je, zbog uspješno obavljane dužnosti valije i reformatorstva, imenovan za poslanika, on nije mogao imati dodatni posao jer je neko mogao biti i poslanik, a i novinar, ali pravila nisu dozvoljavala da se bude i valija i poslanik. "Ali, pravila dozvoljavaju da se bude i poslanik, a i reformist, a ja sam takav", pomisli Muhtarbeg i uzbuđeno ustade iz kreveta i poče šetati po sobi. Dok je šetao, opet je mrmljao isto: "Jedan koračić, da Ismet-paša nači¬ni koračić!" Po glavi poče prebirati šta je sve uradio za Ismet-pašu, koji bi mu, jednim koračićem, okrunio život... Svim svojim bićem ga je podrža¬vao dok je presjedao Vladom. Kad je otišao sa te dužnosti, bio je njegov glas i uho u Parlamentu. Iza kulisa je uvijek spominjao Ismet-pašu, u svim prilikama ga hvalio, a prilikom posjete Ružičastoj palači rezimirao bi mu tračeve sa hodnika. Paša, koji je, nakon pada popularnosti i povlačenja sa funkcije premijera, usavršio engleski sa jednim profesorom, od početka do kraja prešao cijelu englesku povijest, koji je zatim uzimao časove violine i čitao šahovske časopise, pretvarao se kao da zapanjeno prihvata njegovo uzbuđenje te, povremeno, sa nekoliko riječi pohvale osvajao njegovo srce. "Vaša odbrana je dobra, ali napad čeka da dođe vrijeme, propuštate prilike", rekao mu je jednom prilikom paša poslije partije šaha, koju je, kao i uvijek, opet okončao pobjedom. "Propuštam priliku, ha", promrmlja Muhtar-beg. "Ne, ne, ovaj put će me se sjetiti Ismet-paša. Naložit će da mi daju položaj! Sjetit će se koliko sam mu privržen!" Najednom pomisli: "Je li moja umješ¬nost privrženost?", promrmlja stideći se. Ali, dodade sebi zato što se uplašio stida: "Pa, to nije ništa loše", reče tješeći se. "Priznajem da nisam naročito pametan. Nisam najpametniji čovjek na svijetu. Ljudi poput mene ne na-preduju pameću, već privrženošću i vjerom... Osim toga, u našoj zemlji i nije dobro biti tvrdoglav i samostalno donositi odluke! Čovjek bi se uvijek trebao predavati u amanet nekome ko zna bolje, ko bolje razmišlja, trebao bi se vezati za nekoga, usvojiti neku vjeru. Da, privrženost i vjera! Vezao sam se za Ismetpašu, vjerujem u reforme." čineći se sam sebi smiješnim, zastade nasred sobe. Okrenu se i sa strahom pogleda u ogledalo na ormaru. "Bože, jesam li ja smiješan čovjek?", promrmlja. "Nisam, nisam... Isti sam kao i svi drugi. Vidi ovo moje lice i razmišljanje... Ah, sve je tako!" Sjeti se dženaze. "Sve je tako apsurdno, komično i beznačajno. Sve je prazno i beznačajno u poređenju sa njim. Kako svi plaču! A ja ovdje pravim ružne račune. Šta bi rekli drugi da saznaju za moja gnusna razmišljanja...? Glupost! Sta treba raditi u životu? Pogledaj to ogledalo! Tijelo mije ogromno, ali mi je nos sa¬svim mali! Ko je rekao? Kemal-paša? Prvi kvalitet veličanstvenog državnika jest veličanstven nos! Međutim, ja imam samo ove komične uši kao jedra..." Odluči izići iz sobe, proćaskati s nekim kako bi se oslobodio samoće koja ga vuče u tegobna razmišljanja. Brzim i nervoznim koracima, uđe u kuhinju. Sluškinja je nešto kuhala na šporetu. Zamaglila su se stakla na prozorima. "Gdje je naša cura, Hatidža-hanuma?", upita Muhtar-beg.

Page 239 / 366

"Izišla je sa Omer-begom, ići će na dženazu." "Zar se još nije vratila?", upita Muhtar-beg i iziđe iz kuhinje ljuteći se na glupost pitanja čiji je odgovor poznat. "Ee, gdje se ovi zadržaše?", po¬misli. Rasrdi se na kćerku, koja se u ovakvom danu odlučila na skitnju: "Voli, odgajaj, uvažavaj, a nek ona poslije odabere onog kicoša, samoljupca, pohlepnog frajera!" Gledao je panoramu Venecije na zidu. Ovu sliku je sam kupio, njegovoj rahmetli supruzi se nije naročito svidjela, ali su je ipak obje¬sili na zid. Sjetivši se supruge, obuze ga melanholija. "Jedino sam nju volio. Ona mi se cijelog života toplo smješkala, potom me napusti i ode. Sad će me ostaviti i Nazli. I to sa onim antipatičnim samoljubivim tipom... Da je bar našla nekog drugog..." Sjeti se Refika. "Da, on, naprimjer. Uprkos svoj naivnosti, dobronamjeran je i prostodušan..." Osmjehnu se prisjećajući se rasprava koje je vodio sa Refikom: "Ali, previše je naivan... Čovjek može biti idealist, takav čak i treba biti, ali toliko je previše!" Obradova se sjetivši se da je Ministarstvo za poljoprivredu odlučilo štampati Refikovu knjigu. Ministar je izišao u susret momku kojeg je doveo Muhtar-beg zato što, izgleda, želi živjeti u slozi sa Ismet-pašinim pristalicama. Refik bi se ovih dana trebao susresti sa reformističkim piscem Sulejmanom Ajčelikom, a poslije će se, izgleda, vratiti u Istanbul. Prisjetivši se Sulejmana Ajčelika i časopisa Organizacija, Muhtar-beg osjeti nelagodu: "Ne volim zanesenja¬ke", promrmlja. "Možda i ja sanjarim izgarajući strasno u nadi za tim po¬ložajem... Ja sam jadni sanjar koji gaji prazne nade! Uz to, ja sam ništa u poređenju sa tom dženazom. Smrt je strašna...! Živiš, bakćeš se, radiš nešto, postaješ jedan od najvećih ljudi povijesti i svoje države. Zatim se odjednom sve završava!" Raširi ruke ustranu. "Smrt je nešto veoma loše. A ja sam jedan mali mrav. Naročito poslije njegove smrti... Ah, a nemam nikoga sa kim bih mogao popričati, kome bih se mogao izjadati!" Iznenada mu pade napamet da bi Hatidža-hanumi mogao iznijeti svoje jade. Ispunjen nadom, pojuri u kuhinju. Sluškinja se i dalje bakćala sa istom tendžerom; sa kašikom u ruci je kontrolirala gustoću onoga što se kuha. "Ee, da čujem šta to kuhate, Hatidža-hanuma!", reče Muhtar-beg. "Jučer ste tražili sutliju!", odgovori sluškinja oštrim glasom. "Aa, stvarno? Sutilja? Uredu, dobro je skuhaj, da dno ne zagori!" "Ali, kad sam Vam, gospodine, dala zagorjelu sutliju?", upita sluškinja opet istim, oštrim tonom. "Ma, šalio sam se samo", reče Muhtar-beg. Tek toliko da bi nešto uradio, otvori frižider i poče preturati po njemu. Osjeti sjetu ugledavši tanjir u frižideru. Komplet ovih tanjira, koji je nje¬gova žena odlučila kupiti tri mjeseca pred smrt, izazvao je raspravu u kući. Muhtar-beg je rekao da bi bilo bolje trošiti na nešto drugo, na komplet za sjedenje, na namještaj za salon, na odjeću. Sad se ispostavlja da su sve te ra¬sprave besmislene i glupe. "Ah, ah! Život, smrt; sve je besmisleno i glupo!", promrmlja. Prerovio je frižider, ali ne uze ništa osim jedne masline. A nakon što pojede maslinu, osjeti žeđ. Dok je pio vodu, razmišljao je o tome kako bi mogao započeti razgovor sa sluškinjom. "Znači, stalno treba tako miješati?", reče gledajući ženu koja je kašikom brzo miješala po tendžeri. "Da, treba miješati", odgovori namrštena sluškinja. "Zar neće izgubiti ukus ako se mnogo miješa? Na kraju će ispasti, onaj... Neće imati potrebnu gustinu!"

Page 240 / 366

Sluškinja snažno o ivicu tendžere udari kašikom, koju je izvadila iz klju¬čale suflije. Istim nervoznim i grubim pokretima zatvori poklopac na ten¬džeri. Muhtar-beg ode do prozora. "Eee, šta veliš, Hatidža-hanuma, umrije i ogromni Ataturk?", reče crtajući vrhovima prsta šare po zamagljenom sta¬klu. "On je bio veliki čovjek. Umrije! Svi ćemo mi umrijeti!", odgovori sluš¬kinja. "Ali, šta će sad biti? Da vidimo šta će uraditi Ismet-paša. Koga će dovesti na čelo, ha, šta veliš?", reče Muhtar-beg. "Pobogu, gospodine, ja se uopće ne razumijem u te poslove da bih mogla nešto reći!", odgovori sluškinja, a na trenutak joj u očima zasja iskra, lice dobi boju: "Niti se razumijem u političke stvari, a niti se miješam u politiku! Kako god se Vi ne razumijete u kuhinjske, tako se ja ne razumijem u te poslove..." "Da, da", reče Muhtar-beg. Sluškinjina ljutnja učini mu se simpatičnom. Iziđe iz kuhinje. Ulazeći u salon, zaboravio je na sve nevolje. Nevažnim mu se učini i to što je život bezvrijedan. "Bitno je da živim", promrmlja. "Živim, smijem se, pričam! Sa zadovoljstvom očekujem položaj koji će mi biti povjeren! U kuhinji se kuha sutlija... Eto, to!" 45. Sa reformističkim piscem Ne pritišćući na zvonce, Refik je stajao ispred kuće i razmišljao: "Reći ću mu da... Prvo ću mu reći za princip Mi smo slični sebi, koji predstavlja srž mojih projekata. Potom, pozivajući se na taj princip, o ujedinjenju sela, putevima i centralnim selima..." Pritisnu zvonce. "Reći ću mu. Zatim ću mu reći naj-važnije što želim od njega: Sulejman Ajčelik, želim da mi Vi, u okviru ovih tačaka oko kojih smo postigli sporazum, pomognete u formiranju pokreta koji će djelovati na reforme i mladu državu. To želim od Vas..., reći ću." Vrata na stanu se otvoriše. Puno, zdravo i okruglo lice osmjehnu se Refi-ku: "Vi ste, dalde! Dobro došli. Jeste li mogli lahko pronaći adresu?" "Da, da. Lahko sam pronašao, gospodine", promrmlja Refik i pomisli kako će ubuduće biti primoran reformističkog pisca oslovljavati sa gospo¬dine. "Dajte mi Vaš kaput", reče Sulejman Ajčelik. "Oo, smrzli ste se. Imam čaj, tek sam ga napravio. Prođite u sobu nakraj hodnika, doći ću i ja. Uopće nisam mislio da imate takvo lice. Ah, Bože, ovdje nisu ostavili nijednu vje¬šalicu!" Ušli su zajedno u knjigama napunjenu prostranu sobu s niskim tavanom. Refik osjeti uzbuđenje. Pažljivo osmotri knjige na stolu, pa sjede na pokaza¬no mjesto, u fotelju pokraj pisaćeg stola. "Sjeo sam za sto, nećete zamjeriti,zar ne?", upita Sulejman Ajčelik. "Nije zbog zvaničnosti, nego bolje razmišljam kad sjedim za radnim stolom. U tim foteljama sc čovjek opušta..." "Naravno, naravno, samo izvolite", mrmljao je i uzbuđeno gledao knjige, slike na zidovima, papire, olovke, pribor čovjeka koji razmišlja i iznosi svoje mišljenje, te se od uzbuđenja plašio da piscu ne iznese ono što je odlučio. Kad Sulejman-beg iziđe da donese čaj, odluči da se pribere. Još jednom razmisli o onome što je namislio. Potom osjeti ganutost uočivši na jednoj od slika na zidu zajedno Ataturka i Ismet-pašu. "Kako je smrt ružna, zar ne?", upita Sulejman-beg, koji je u međuvreme¬nu ušao u sobu i primijetio u šta Refik gleda, pa, ne gledajući u Refika, dodade: "Ali, ovdje ima i nešto što

Page 241 / 366

je dobro. Republika je dostojanstveno pod¬nijela veliki gubitak. Nisu nas obuzeli panika i strah... To je veliki uspjeh... Koliko šećera želite?" Neko vrijeme su pričali o životu, smrti, mladosti i starosti. Dva razborita muškarca,jedan sredovječan, drugi na kraju mladosti, počeli su razgovor koji su vodili da bi se bolje upoznali. Sulejman Ajčelik govorio je o sinu koji u Istanbulu pohađa zadnju godinu gimnazije. "Želi biti inžinjer. Sadašnja mladost preferira inžinjerstvo i tehničke fa¬kultete... U naše vrijeme svi su željeli biti vojnici..." "Ali, Vi vjerovatno niste željeli biti vojnik", reče Refik. "Ako se ne varam, Vi ste fakultet u Moskvi..." "Da, ali sad nisam govorio o tome...", ubaci se Sulejman Ajčelik. "Moj sin želi biti inžinjer! Neka bude, nemam ništa protiv! A naročito poslije pisama koja sam primao od Vas, shvatio sam koliko inžinjer može imati talenta za detaljno razmišljanje. Ali, moj sin, zapravo, nema entuzijazma. To me malo žalosti. Kažem, nisu li možda reforme dale potrebno uzbuđenje mladima?" "Da, entuzijazam je nešto važno, zar ne?", reče Refik. "Jest, ali u mladosti..." "Vi ste u mladosti bili puni elana, zar ne?", upita Refik. "Da, da, u mladosti", uzvrati Sulejman-beg i načini nervozan pokret; mi¬jenjajući položaj nogu, nastavi: "Ali, sadašnja omladina veoma je bezvoljna, bez entuzijazma! Zbog bezvoljnosti, udaljavaju se od zajednice. Mog sina uopće ne zanima šta se događa u zajednici u kojoj živi. Zanimaju ga elek¬trični aparati, mašine. Kako radio funkcionira, o tome on razmišlja... Uredu! Ja zastupam i branim mišljenje da su tehnologija i industrija ono što nam, zapravo, treba, ali opet me onespokojava to što je moj sin takav." "Da, potrebna je i industrija da bismo se izbavili iz srednjeg vijeka", reče Refik, a kroz glavu mu prođe da govori koješta. "Jeste li se ikako bavili pedagogijom?", upita Sulejman-beg. "Još se nisam uspio naročito baviti", odgovori Refik i te riječi mu se uči-niše banalnim. "Državi kao što je naša pedagogija je neizostavno potrebna", dodade Su¬lejman-beg. "Kako ćete obrazovati one seljake? Ne samo za Vaše projekte! Ovi seljaci ne znaju šta i ko im želi dobro." "Ja sam za to da se prvo poduzmu odgovarajuće ekonomske mjere", reče Refikshvatajući da je, sasvim neočekivano, tema došla na njegove projekte. "Dobro, ali ako se seljaci usprotive ovim mjerama?" "Ne mislim da će se seljaci usprotiviti ovim mjerama koje sam napisao", nastavi Refik uzbuđeno. "Ja sam u svojim projektima..." "Da, da, pročitao sam Vaše projekte, gospodine", uzvrati Sulejman-beg, otvori ladicu na stola, uze dosje koji mu je Refik poslao prije deset dana i odloži ga ustranu. "Ali, kako će se to provesti?" "Eto, o tome želim razgovarati sa Vama, gospodine", odgovori Refik. "Rekao sam gospodine", pomisli potom crveneći se. "Ja ovo ne smatram ispravnim..." "Kako?" "Ja ovo ne smatram ispravnim. Vi želite Tursku načiniti seljačkim dže-nnetom!" Shvatajući iz boje piščevog glasa da riječi seljački džennet predstavljaju omalovažavanje, Refik uzvrati: "Ja želim da Turska svima bude džennet".

Page 242 / 366

"Da, iz Vaših pisama sam razumio da imate takvu želju. To svi žele, go¬vore. Vi to nazivate prosvjetiteljstvom. Ali, za čiju korist će doći to prosvje¬titeljstvo? U korist seljaka, naroda, jadnika, siromaha? Lijepo! Ali na kom maslu ćete peći nešto ovako lijepo? Na našem maslu...? I to je lijepo. Mi nemamo industriju. Znači da će se ovo maslo uzeti od poljoprivrede i da će se vratiti poljoprivredi! Je li tako?" "U jednom pogledu. Ali, dužnost reformi je da načine ovu organizaciju. Ujediniti seljake u svjetlu novih principa..." "Znači, maslo ćemo vratiti poljoprivredi...?", presiječe Sulejman-beg Re-fikove riječi. "Ovo se nimalo ne razlikuje od onoga što se ranije radilo... Me¬đutim, naš cilj bi trebao biti da se sa ovim maslom podigne industrija. Niste imali uvidu moje mišljenje o neproturječnom narodu moderne tehnologije, iako u svojim pismima kažete da ste to imali u vidu." "Imao sam u vidu", reče uzbuđeno Refik. "Ako ste imali u vidu, onda ste morali vidjeti da je tamošnji cilj da država pronađe kapital koji nisu uspjeli naći naši kapitalisti i da podigne industriju. Ili Vi, možda, na drugi način razumijete princip etatizma?!" "I ja tako razumijem", uzvrati Refik i pomisli da nije bitno to kako nešto shvata, da je bitno to kako će se provesti ovi projekti koji će državi donijeti prosvijetljenost. "Ja bih mu trebao objasniti da se ovi moji projekti trebaju realizirati." "Ako Vi princip etatizma shvaćate kao i ja, kako je moguće da ovako raz¬mišljate?", upita Sulejman-beg i rukom pokaza na dosje koji je bio na stolu. "Kako se moglo dogoditi da dođete na to poimanje seljačkog dženneta, koji je sasvim oprečan sa ovim poimanjem?" Iz piščevih riječi Refik zaključi da su neki detalji iz njegovih projekata u proturječnosti sa nekim piščevim idejama. Ta proturječnost, koju pisac sma¬tra važnom, Rcfiku nije moglo biti nešto bitno pošto su, na kraju krajeva, obojica vjerovali u iste reforme i obojica su, isto tako, bili dobronamjerni. Zbor toga što su dobronamjernost i ljubav prema reformama bile oslonac nad ovim malim detaljima, Refik je, bez protivljenja, slušao Sulejmana Aj-čelika, obraćao je pažnju na njegovo uzbuđenje, a ne na detalje. Da bi navidjelo iznio nesporazume između njih dvojice, Sulejman Ajče-lik je iznosio svoje stavove koje je branio u svojoj knjizi i u časopisu Organi¬zacija. Dok je iznosio te stavove, gledao je, nabranih obrva, oštro u Refika. Povremeno bi čekao šuteći, kao da je mislio: "Hajde, pokaži tačku u kojoj se nismo mogli sporazumjeti!" Nakon sto je nadugo i naširoko iznio svoje stavove, otišao je u kuhinju da donese čaj. Refik čak nije ni pomislio na njegove stavove, pošto je to bilo nešto što je nekoliko puta čuo, nešto što smatra ispravnim. Dok je Sulejman Ajče-lik pričao, Refik je samo pazio na njegove pokrete i uzbuđenje. "Da, doći će prosvijetljenost", promrmljao je i zainteresira ga zašto Sulejman Ajčelik povremeno plane. Kada se sa šoljicama čaja vrati u sobu, pisac opet poprimi iste plahovite manire: "Govorite da smatrate ispravnim sve ovo što sam iznio. Ali, pravite pro¬jekte koji su u proturječnosti sa ovim." "Ali, ja još uvijek nisam vidio gdje je tu proturječnost", reče Refik i na¬smiješi se, nastojeći biti pristojan koliko je to bilo u njegovoj moći i poče nabrajati svoje i piščeve zajedničke stavove, prisjećajući se i pisama koja su pisali jedan drugome. Sulejman Ajčelik upade Refiku u riječ:

Page 243 / 366

"Ono što nazivate zajedničkim stavom samo je zajedničko uzbuđenje. Da Vam, gospodine, kažem gdje se nalazi proturječnost između nas dvojice. Vi niste shvatili da su država i kadar jedina snaga reformi. Vi samo plani¬rate osigurati odgovarajuće privilegije seljacima, učiniti da žive pod boljim uvjetima, dostaviti im tehničke mogućnosti modernog svijeta. Nakraju, svi mi to želimo. Ali, Vi to želite prije i jedino to. Ne razumijete slijedeće: ovo ne može odmah, na prvom koraku, ne može samo od sebe. Prvo je potrebno da država ojača, da sačuva staru moć i da sa tom snagom sruši barijere koje se nalaze ispred napretka. Prvo država! Niste shvatili da kod nas država ima svoje veoma svojstveno mjesto". "Ja sam uvijek mislio da smo mi sebi svojstveni", reče Refik i uplaši se pomislivši da mu je glas beznadežan. "Zbunjujem se, eto", promrmlja. "Mi nalikujemo na sebe", reče pisac. "Da, ja, također, branim isto to", uzvrati uzbuđeno Refik. "Tako kažete, ali ništa ne uspijevate predložiti osim promjene seljačkog načina života!" "Seljački život je veoma težak", reče Refik. "Na pruzi sam sve vidio!" Sulejman-beg poskoči, ali, nastojeći biti hladnokrvan, osmjehnu se: "Išli ste tamo i sažalilo Vam se na njih. I meni ih je žao. Ja sam nekada nastojao biti marksist, ali sam poslije naučio da ne padam pod emocijama. Naučite i Vi. Tada će imati vrijednost ono što napišete!" Nakon što je to izgovorio s grubošću koju više nije nastojao prikriti, sjede na svoje mjesto. "Država i reforme će jačati oslanjajući se na te seljake. Kako ćemo podići industriju ako padnemo pred emocijama i vratimo im sve ono što imamo u rukama? Ako ne podignemo industriju, imperijalizam će nas progutati!" "Da, bit će veoma loše ako ne bude industrije", reče Refik i osjeti se kao prilično velika budala. "Govorite i ovako i onako. Oboje zajedno ne može! Ono što prvo treba uraditi jest podizanje državne industrije. Ovaj pokret je započet i zaustav¬ljen. Ne znam šta će sad uraditi Ismet-paša, ali uvjet je državna industrija. A to ćemo osigurati od poljoprivrede, odnosno od seljaka koje Vi žalite!" "Kada bi se barem sa seljaka digla presija zemljoposjednika...", prošapta Refik i opet se osjeti kao budala. Sulejman Ajčelik se osmjehnu. "Znate da to reforme ne mogu uraditi. To bi boljševici htjeli uraditi. Ali, njihova riječ nikako ne prolazi u Turskoj. Nemaju nikoga iza sebe. U tom slučaju, oni daju najdublje kritike", pa se osmjehnu kao da žali svoje stare istomišljenike. "Idelalizam je dobar. Ali, ako mene pitate, bolje je napraviti nešto konkretno u životu", reče iznenada, ponovo se ljuteći. "Odakle dođo-smo na ovo?", upita ljutitog izgleda. "Da, reforme ne mogu dirati u age!" "Reforme to ne mogu uraditi, ha...", promrmlja Refik. "Ali, reforme su opet nešto uradile", uzvrati Sulejman-beg. "Odustalo se od oporezivanja poljoprivrede. Uspostavljena je jednakost u vojsci. Postojao je novac za put; prije dvije godine smo i to ukinuli..." "Taj novac za puteve bio je strašan kuluk. Ovo vjerovatno znate: Ne mogu dati novac za put, potom..."

Page 244 / 366

"Znam, gospodine, sve znam. Ako hoćete, ispričajte i Dersim. I to znam", srdito se umiješa pisac. "Znam sve grijehe, sve grijehe prihvatam, pošto vje¬rujem da nije bilo drugog puta! Ako i Vi želite nešto uraditi, ako želite koristiti državi, morate biti hrabri toliko da prihvatite grijehe... Ako ćete pravo, to ne mogu ni nazvati grijehom. Ne može biti grijeh ništa što se radi za državu. Ali, Vi, sa tim čudnim, neobičnim pogledima mislite da je grijeh nešto od ovog urađenog. Poslije, eto, pravite te pogrešne projekte! Razmisli¬te šta su reforme. Reforme su posao dovođenja narodu onih što su za korist naroda, uprkos narodu, ali za narod..." "Da, ja sam jedna budala!", pomisli Refik odjednom i uplaši se. "Sve ove projekte napravio sam da bih svome životu dao neko usmjerenje. Sažalio sam se na seljake da bih životu dao smjer i smisao. Potom se ispostavilo da je sve to glupost i apsurd." Sjedio je osjećajući se kao zločinac, neko asoci¬jalno stvorenje, neki izopačenik. Polahko je kimao glavom i povio je preda se, gledao u vrhove nogu. "Ispostavilo se da sam mislio na pogrešne stvari, da sam zanesenjak. Pročitao sam Rousseaua... Pobjegao sam iz Istanbula. Vidio sam bijedu seljaka... Ali, prevario sam se..." Prvi put mu se nije činilo strašnim to što se osjeća kao neko izvan zajednice. "Želio sam nešto napra¬viti", pomisli. "Želim još uvijek." "Ee, dobro a šta, naime, mogu učiniti?", reče pogledavši u Sulejman-bega i kao da se zastidje svog neslužbenog stila. "Možete uraditi kao ja", odgovori Sulejman Ajčelik. Refik se zamisli. "Šta on radi? Direktor je Ankarske privrede. Državni službenik... Ako ja postanem službenik ove države, onda prihvatam sve što je urađeno. Ako se usprotivim tome, onda ne mogu ništa uraditi..." "Možemo Vam naći dobar posao", reče Sulejman-beg. "Ministarstvo po¬ljoprivrede će, navodno, štampati ovu Vašu knjigu. Mislim da je to pogrešno, ali nije bitno! Nakraju, riječ je o usluzi, to potvrđuje Vašu dobronamjernost. Možete naći mjesto u Naučnoindustrijskoj komisiji Ministarstva privre¬de... Možda ću i ja preći tamo, pošto je, znate, prvi cilj jaka državna indu¬strija..." "Ah, ja niti mogu biti u državi, niti joj se mogu suprotstaviti!", uzdahnu Refik. "Eto, to je tačno", uzvrati pisac; kao da se i on prvi put rastuži. "Ali, morate odabrati. Ili sa nama ili protiv nas... Znate one koji su protiv nas", pa jednim pokretom ruke pokaza lijevu stranu prsa. "Na jednoj strani su komunisti. Oni nemaju nikakvog uticaja, a neki su, nažalost, u zatvoru", pa istom rukom pokaza desnu stranu grudi. "S druge strane su pristalice slobode, ekipa Iš Banke, lažni liberali... Pročitali ste knjigu Država i indi¬vidua Agaoglua Ahmcta, zar ne... Ali, niti su oni, a niti su oni drugi bili ti koji su onemogućili naš pokret Organizacija. Nas su spriječili reakcionari i neprijatelji reformi. Rastjerah su nas za jednu noć. Znate li kako je pisac Va¬šeg omiljenog romana Ankara poslan u Tiranu? Sad ću, možda zajedno sa Ismet-pašom, nastaviti tamo gdje smo stali. Možete nam se pridružiti..." Refik se zbuni. Organizacioni pisac je to rekao kao da kaže: Možete sjesti na ovu stolicu. "Mogu li im se pridružiti?", pomisli. "Nakon svog ovog uzbuđenja, bit ću državni službenik." Strašnom mu se učini čak i sama po¬misao na to. "Ne, to ne mogu uraditi", reče, ali pomisli da su mu riječi ispale iz usta; nastade tišina. "Zao mi je", promrmlja Sulejman Ajčelik i ušuti neko vrijeme. "Me¬đutim, Vi posjedujete entuzijazam koji nismo uspjeli pronaći kod mladih! Dobro, šta namjeravate raditi?"

Page 245 / 366

"Idem u Istanbul!" "Aa, da, Vi ste dugo na toj pruzi, zar ne?" "Idem u Istanbul", pomisli Refik. "Jesam li tako mehkog srca? Biti na strani države, ha? Nisam mehkog srca. Ne mogu se pridružiti zlu! Jesam li, dakle, bolji čovjek od ovog Sulejman-bega? Nisam. Uz to, malo sam i buda¬la... Ja se želim vratiti kući. Sta ću raditi tamo? Hoće li sve biti kao ranije? Tada ću se usprotiviti državi... Sta će biti ako se odvažim na to?" "Pisat ćete mi opet iz Istanbula?", reče Sulejman Ajčelik. "Možda se jed¬nog dana usaglasimo!" "Ja želim dobrobit zemlje, a ne države", reče Refik. "Znam, znam! Ali Vi ne znate da je to neodvojivo jedno od drugoga, da, osim toga, država dolazi naprijed!" "Znam, možda je to tačno, ali ja se ne mogu ponašati u skladu s time!" Nastupi prekid. Potom se,lagodnošću ljudi koji se sasvim dobro razumi¬ju, nasmješiše jedan drugome. Zajedno sa smješkanjem, sve je izišlo navidje-lo, svi nesporazumi su postali jasni. Sulejman-beg ustade sa stolice i poče šetati po sobi. Poprimivši stidljiv izraz, koji Refik uopće nije očekivao od njega, nasmija se poput djeteta i kaza: "Mladiću, veoma ste mi se svidjeli. Vaša pisma su me radovala i navodila na razmišljanje... Pročitavši projekte koje ste mi poslali, ljutio sam se na Vas... Ali, eto, sad kažem: Veoma ste mi se svidjeli!", pa nekoliko puta udari Refika po ramenu. "Uopće nisam pomišljao da biste mogli imati ovakvo lice... Sad mi je jasno. Ovako okruglo, prostodušno i smireno...", ali zbog stida nije uspio dovršiti ono što je namjeravao reći. "Hajde, pričajte mi šta ste vidjeli na pruzi", reče gledajući na drugo mjesto. "Izvinjavam se ako sam bio grub prema Vama... Da, da. Da donesem čaj, zar ne?", pa brzim koraci¬ma iziđe iz sobe. "Moje lice je okruglo i smireno?", pomisli Refik. Osjećao se kao budala. "Jedna dobronamjerna budala! Zašto je obraćao pažnju na moje lice? Mora da je zato što se na licu očitava moje slaboumlje!" Pokuša se ogledati u kli-zećem staklu biblioteke. Ustade. Kao da raspozna lice: "Smireno i okruglo lice!" Pomisli na Perihan. Sjeti se starog života. "Ovo smireno i okruglo lice posađivao sam za ručak u vrijeme Kurban-bajrama, prinuđivao na osmijehe igrajući tombolu za Novu godinu." Sjeti se posljednjeg dana u Istanbulu, koji je napustio prije devet mjeseci. Šetao je po Bejogluu, mislio da mu se gadi svakodnevni život, sam sebi je sličio na kršćanina, zaključio da je čudno stvo¬renje koje nikoga ne zanima. "Zašto se sve to dogodilo?", promrmlja."Kako se dogodilo? Sta sam ja? Zašto sam skrenuo s puta? Ja sam dobar čovjek", mislio je. "Tako me doživljavaju... Dobar, prostodušan, pošten... Kad čovjek nema drugih odlika, tako ga tretiraju: dobar čovjek." Iz kuhinje je dopiralo zvec¬kanje šoljica. "Ovaj čovjek će, naprimjer, drugima o meni: Refik Išikči? A da, dobar čovjek! Dobronamjeran... A dotični će pomisliti: Znači, malo lud! Sulej¬man Ajčelik će reći: Ovaj mladić se plaši raditi zajedno sa državom... Potom će, podižući obrve, klimati glavama: Bože, kakvih sve ljudi ima pod ovim nebom? Sjeti se razgovora koji je prohujao kao oluja. U početku nije ništa razumio, smješkao se kao budala. Međutim, mogao je ranije shvatiti. "Shvatio sam, za¬pravo", pomisli. "Kad sam vidio tog Ziju, kad sam vidio ministra poljoprivre¬de, ne, ne...! Shvatio sam kad sam vidio Kerim-bega!" Sjeti se herr Rudolpha. "Đavo je jednom ušao u mene! Ja sam stranac u ovoj zemlji!" Ali, sad se na¬slađivao ovom izvandruštvenom delikventnom sviješću,

Page 246 / 366

polahko, poput dima cigarete, uvlačeći u sebe, šetao je po damarima. "Ništa, dakle, nije vezano za moju dobronamjernost, htijenje i izbor. Osuđen sam da ostanem vani, jer je u moju dušu jednom pala iskra razuma i prosvijetljenosti! Sve je okruženo tom državom, reformama i nečim što nazivaju republikom. Nema puta za mene!" Sjeti se Holderlinovih riječi. "Ee, dobro, a kako će doći prosvijećenost?", pro¬mrmlja odjednom. Rasrdi se prisjećajući se Muhtar-begovog raspoloženja koji je s uživanjem pričao o državnoj sili. "Kako će doći prosvjetiteljstvo? Ja sam povjerovao u to. Prosvijetljenost ili tama? Ako je tama, znači da sam ja uvijek osuđenik. Ako je tama, znači da se povinujem i odričem slobode. Ali, zašto, za koga, koja sloboda? Ako se obrati pažnja na ono što kaže Muhtarbeg, unaprijedit će nas odustajanje od slobode i prosvijetljenosti... Tako? Ko želi slobodu? Država ne želi! Trgovci se ne zanimaju pretjerano za to. Age zemljoposjednici to mrze! Seljaci nisu čuli. Ko ima još? Radnici...? Još i ja! Hah, hah... Slobodu želim ja!" Šetao je po sobi i razgledao slike državnih ve¬likana na zidovima. Kao da su zbunjeni ti strogi, ah saosjećajni ljudi sa slika. "Ko si ti, mladiću?", govorili su mu. "Mi ćemo sve urediti. Uradit ćemo što je dobro, šta god da je. Šta god da je pogodno za tebe, mi ćemo uraditi! Ovakvo nešto ne pripada smrtniku poput tebe! Tama, prosvijetljenost, sloboda, oda¬kle to izvlačiš? Sjeti se da si rob i povinuj se!" Smješkao se zamišljeno. Ima zadovoljstva i u povijanju vrata. Čovjek se povinuje, krivicu svali na povijest i bića oko sebe, i živi... A ako ponekad osjeti nespokojstvo, to dostojanstveno iskaže: "Znam sve grijehe, prihvatam ih sve...!" Veselo dodade: "Znam da sam rob!" Ali, ponovo se srdito prisjeti Holderlina. "Ne, pogrešno!", prošapta i primijeti da je opet, uobičajenom navikom, stvorio misaoni obruč. Sjede jer se više nije želio okretati u ovom obruču i sobi. Baci pogled na piščev sto. Smiješnim mu se učiniše sve one olovke, papiri, cigarete i pepeljare, dosjei i knjige koje su, prilikom prvog ulaska u sobu, u njemu pobudile uzbuđenje. Bio mu je smiješan i dosje njegovih projekata. Potom se prisjeti da će to biti objavljeno i najednom, zaboravljajući na sva maloprijašnja razmišljanja, pro¬mrmlja: "Možda će se pojaviti neko će to prihvatiti kad se objavi!" Osjeti da je i sam spreman krivicu svaliti na povijest i bića oko sebe.

46. Među turskim nacionalistima "On nije normalan, nije normalan! Kad bi se njega pitalo, trebalo bi po¬jedinačno izmjeriti lobanje šezdeset miliona ljudi da bi se shvatilo ko je Turčin!", reče Mahir Altajli. "Pedeset devet miliona i dvjesto pedeset hiljada", pomisli Muhidin. Na¬pamet mu padoše cifre iz Detaljne karte turkstva. Potom se naljuti na sebe što se opet bakće malim i glupim naklapanjima. "Posenilio je i skrenuo! Sta mi sve reče! Možda, navodno, Mustafa Ke-mal jest plavokos, plavih očiju, ali je, navodno, imao i dobru lubenicu. Ali, Ismetova lubenica - a tu lubenicu koristi umjesto lobanje - Ismetova lube¬nica je katastrofa.Tako, time se zanima...!" Muhidin se iznenadi misleći kako na takvo šta ranije uopće nije obraćao pažnju. "Možda je, navodno, Ismetova lobanja ranije bila dobra, ali kao da je pe¬snicom udubljena sa strane. Odvažio se da mi to detaljno objašnjava. Slušao sam ga pomalo u skladu sa poštovanjem koje gajim prema njegovim go¬dinama i iskustvu, ali sam mu se

Page 247 / 366

kasnije suprotstavio. Iznio sam mu svoje mišljenje da se rasizam i nacionalizam ne mogu zasnivati na rasizmu koji vrednuje ljude po obliku glave. Spomenuo sam mu pojam Rassen Psychologie, objasnio mu da to prihvatamo, da smo, kao protuznačenje tome, uzeli rasnu psihologiju. Nije me čak ni slušao... Mene i one koji razmišljaju kao ja optužio je za neiskustvo i nedozrelost." "Je li nas otvoreno optužio?", upita Serhat Guloglu. "Rekao je da mu se časopis ne sviđa... Rekao je da smo turski soj zamutili pogrešnim idejama. A ja sam mu rekao da, u tom slučaju, više ne možemo biti skupa." "Da, od sad biti zajedno znači praviti ustupke", ubaci se Serhat, ali se niko pretjerano ne uzbudi. "Kada sam ja rekao da više nećemo biti skupa, onim svojim omalovaža-vajućim izgledom, koji poprime iskusni, samoljubivi starci, koji su mnogo toga preturili preko glave, reče da nikada nismo ni bili skupa. Zapravo, uvi¬jek ćemo gajiti poštovanje prema njihovom iskustvu, doprinosima, koje su dali pitanju turskog nacionalizma. To prihvatamo! Nikada nismo osporili ono što su uradili, ali, da, ovo je bezobrazluk! Otuken je sad jedini časopis koji u svijetu predstavlja pokret turskog nacionalizma. Sta želi reći time kad kaže da nikada nismo bili skupa?" "Da nikada nisi bio sa pokretom turskog nacionalizma?", mrmljajući upita jedan od mladića. Mahir Altajli opet pogleda kao da gleda u neki predmet. Polahko klimnu glavom, kao da priča sam sa sobom. Potom, proročanskim glasom, saopći: "Naši putevi su od sad razdvojeni. Mi nismo zajedno sa njim i onima koji su sa njim, putevi su se razdvojili. Ali, to ne znači da je nacionalistički pokret podijeljen. Baš naprotiv, nacionalistički pokret je opet ispravno gle¬dište i nastavit će kao cjelina. Jedino su iz nacionalističkog pokreta izdvojeni ekstremni elementi koji pokret vode u pogrešnom smjeru..." Nastupi tišina. Svi su šutili, kao da uživaju u ovom historijskom trenutku. Sjedili su u kući Mahira Altajlija, u Veznedžileru. Tu su se svake nedjelje ujutro sastajali izdavači časopisa Otuken, četverica-peterica njih koji su ra¬dili u časopisu, i pričali o časopisu, nacionalističkom pokretu i o onome šta treba uraditi. Maločas se završio ručak, supruga Mahira Altajlija podigla je sofru, donijela je kahve djevojka koja je privukla Muhidinovu pažnju, ali se nije ustajalo iza stola. Od samog početka ručka, Mahir Altajli pričao je o su¬sretu sa profesorom, nacionalistom koji se, nakon Ataturkove smrti, vratio u Tursku. Svi su izgledali veseli i odlučni, ali, zbog toga što susret nije dao željeni rezultat, prisutni su bili i izvjesna sumnja i zabrinutost. Strahovali su da profesor, koji je, u nacionalističkim i rasističkim krugovima, uživao poštovanje i imao uticaj, ne pokrene novi časopis. "Sta misli o slučaju Hataj}", upitao je Serhat. "Da, iako mislim da je ovo pitanje već završeno, upitao sam za njegovo mišljenje", uzvrati Mahir Altajli. "Ima pogrešno mišljenje. I on je na stra¬ni pacifizma, miroljubivosti koja će rezultirati prisajedinjenjem... Možda je upravu, ali pogrešno... Ne može shvatiti da su nam Hataj dali Francuzi da se približimo Nijemcima... Da smo u Hataju pribjegli sili, ušli bi u sukob protiv Francuza i Engleza, automatski bi danas zauzeli mjesto pokraj Nije¬maca. Hataj je bio dobra prilika, ostao je naš, ali smo ispustili štošta drugo... To sam mu objasnio, ali nije razumio, ili se pravio da ne razumije. Uz to, kao da prekrivenim riječima napada Nijemce. Turski nacionalizam, navodno, mnogo trpi

Page 248 / 366

od nacionalsocijalizma poistovjećujući se sa njim, nazivaju nas fašistima. Zbog toga bismo, kao, trebali biti oprezniji sa Nijemcima i slično... Sa mnom je pričao kao da priča sa naivnim studentom... Ne znam vjeruje li u to. Ali, želio sam mu skrenuti pažnju na jednu njegovu proturječnost. Na jednoj strani, rasizam koji cijeni ljude prema obliku lobanje; s druge strane, umjerena politika koja pazi na Nijemce. Kako je to moguće?, rekoh. Zbuni se, naljuti se, poče pričati o svom iskustvu, godinama, mojoj mladosti, novim knjigama koje je pročitao, o Blumchenu i Gobineau. Još uvijek Gobineau!" "Da, da, trebamo nešto uraditi protiv njega", reče Serhat; bio je najvatre-niji među onima koji sarađuju u časopisu. "Ne znam vrijedi li to uraditi", uzvrati Mahir Altajli tako kao da je dje¬lovao skromno. "Da, ne vrijedi", ubaci se Serhat. "Stari profesor. Samo ima ime: Gija-settin Kagan! Znači, gaji kokoši u dvorištu kuće na Uskudaru." "Eto, možda smo se mogli okoristiti tim imenom", promrmlja Mahir Altajli. "Ne vlasnikom imena, nego koristeći samo ime. Ne bi, eto... Ali, ja nisam izgubio nadu. Trebat ćemo slijediti opreznu politiku protiv njega." "Opreznu politiku?", promrmlja jedan od mladića. Ne obraćajući pažnju na ove znakove oduševljenja, Mahir Altajli ispi svoju kahvu. "Da sad pogledamo dosjee", reče. Trebali su pregledati tekstove i pjesme koje će biti objavljeni u januar¬skom broju. Mahir Altajli se pridizao iz stolice, ali je jedan od omladinaca reagirao brže od njega, uzeo je dva dosjea koji su stajali na ormaru sa knjigama u uglu sobe. Okrećući se mladiću, Muhidin reče da se njegov dosje, koji je jutros pokazao, nalazi pokraj radija, ali mladić se napravi kao da ga ne čuje, ili zbog toga što nije bio spreman čuti, dođe i sjede ne uzevši Muhidinov dosje. Muhidin ljutito ustade. Mahir Altajli poče pričati kao da je nebitno nje¬govo odsustvovanje za stolom. "Oni su njegovi muridi", pomisli Muhidin. Uze dosje pun pjesama koji je stajao pokraj radija. Muhidinu je pripadao posao odabira pjesama koje će biti objavljene u časopisu. Dok je išao prema stolu, vidio je kako Mahir Altajli priča i kako ga mladići pažljivo slušaju. "Možda su zaboravili na mene... Zadivljeni su njime... Za njega su u stanju sve učiniti... Šta ja radim među njima...? Ne, neću opet započinjati. Ja vje-rujem i ushićen sam!" Sjede za sto. Ne pričaju o dosjeima, o tekstovima koji će se objaviti. Opet su govorili o Gijasettin Kaganu. Muhidin uopće nije sumnjao da postoji određena doza uzrujanost o ovom pitanju. "Kako nam on može naškoditi?", pomisli. "Ako je dobio koncesiju, pokrenut će časopis, a mi ćemo, ko zna, biti zbrisani!" Više od nekog osjećaja katastrofe, ova misao o brisanju u njemu probudi zanos zabave i svetkovine. "Časopis se neće moći prodavati, a cijenjeni naci¬onalisti ekskomunicirat će Mahira Altajlija!" Razveseljavao se razmišljajući o tome. Odjednom se uplaši. "Ne, ne, moram se uključiti", prošapta. "Trebao bih se uključiti! Sta je sad moja dužnost?" Otvori poklopac dosjea ispod ruke, ali ga zatvori misleći da bi bilo dobro da sluša Mahira Altajlija, koji je još uvijek pričao o profesoru. "Zašto se ustežemo pred njim?", reče Serhat. "Jasno je da se taj starčić povukao u svoj ćošak na Uskudaru i da se bavi kokošima i knjigama. Ako ga ne uznemiravamo..." "Mi se trebamo okoristiti njime", reče Mahir Altajli ustajući. "Bilo bi dobro da se napiše neka pohvalu o njemu! Privući ćemo pažnju njegovih simpatizera. Imat će povjerenje u časopis oni koji su pod njegovim uticajem. Alija ne mogu napisati takav tekst... Neko bi

Page 249 / 366

trebao napisati tekst u kome ga se hvali, ali koji ukazuje na to da je ostario i da je završeno s njegovim. Naš odnos prema njemu, od poštovanja koje se osjeća prema dženazi..." Siguran da su sve oči uprte u njega, govorio je kao da šuti. Muhidin ne htjede gledati u njega. Otvori dosje ispred sebe. Čitao je sve pjesme koje su pristizale u časopis i zgražao se. U svima iste riječi heroj¬stva, muškosti, hrabrosti, ista želja za ratovanjem, ista imena uzeta iz epskih poema. Jedna desetina riječi iz pjesama identične su jedne drugima. Da bi uzbudio mlade, stimulirao ih i vezao za časopis, Mahir Altajli želio je da se objavljuje što više pjesama. Muhidin je odabrao poneke. U dosje je stavio i pjesmu jednog od vojnika sa kojima se sastajao u kafani na Bešiktašu... Za tri mjeseca ih je pridobio za nacionaliste. "Oni su, isto tako, moji muridi", pomisli. Htjede pročitati jednu od tih pjesama kako ne bi obraćao pažnju na glas Mahira Altajlija. Na vrhu dosjea ugleda svoju pjesmu... Odjednom, obuzet znatiželjom, koja ga je stalno obuzimala i koja mu je bila prepreka da se preda nacionalizmu, poče razmišljati: "Kako postaju takvi? Kako pišu te pjesme? Šta se nalazi u njima? Šta osjećaju?" Potom primijeti da mu se obraća Mahir Altajli. "Možda ti, Muhidine, možeš napisati takav tekst." "Alija ga ne poznajem dobro..." "Bolje je da takav piše pohvale. Zar ništa nisi pročitao od majstorovih djela?" "Pročitao sam Uvod u povijest Turaka i Turkistanski folklor...", uzvrati Muhidin. "Toliko je dovoljno... Majstor, inače, voli da se predstavlja. On je u svo¬jim knjigama iznio svoju životnu priču... Okoristi se time. Ako hoćeš, pitaj mene!Neka bude nešto na dvije stranice..." Muhidin potraži riječi kojima bi razjasnio da to ne želi uraditi, ah odjed¬nom kaza: "Dvije stranice ću brzo napisati", reče osjećajući kako ga svi gledaju i misle o njemu i prisjećajući se da je jedno vrijeme pisao pjesme o samoći i smrti. "Ali, oprezno piši", reče Mahir Altajli pretjerano pedantno, kao da posto¬ji nešto stoje izbjeglo njegovoj kontroli. "Pisat ću oprezno", progunđa Muhidin, ali se naljuti osjećajući da njego¬ve riječi njima znače povijanje vrata više nego gnjev. "I ja sam murid... Misli da i mene drži u šaci. Povremeno me podsjeća da sam nekad pisao pjesme pod uticajem Baudelairea. Ne, ovo su ružne misli. Ja radim ono što se treba uraditi. Ovdje nastojimo oživjeti jedan pokret..." Prisiljavajući se, pažljivo promisli: "Nacionalistički pokret je četiri godine bio u snu... Sa časopisom Otuken, počeo je oživljavati i oporavljati se... Gijasettin Kagan pojavio se kao opasnost... Za nedijeljenje..." "Da, odmjerena pohvala... Tome će se Majstor najviše iznenaditi. Hah, ha! Neće shvatiti! Ionako je bolestan... Navodno, boluje gripu... A na početku ćemo staviti želju za brzo ozdravljenje... Umirem, li to ja?, pomislit će. Da, da pogledamo dosjee..." Mahir Altajli sjede za sto, protegnu se do dosjea koji je stajao ispred Mu-hidina. "Prevario me", pomisli Muhidin ugledavši debeli prst koji je držao dosje. Potom se trgnu: "Niko me ne može prevariti!" Prisjeti se dana kad je u ka-fani vidio Mahira Altajlija; tada je sličio dobrodušnom starčiću... A sad vra¬gu!" Sjeti se majke, školskih kolega. "Nikada neću prihvatiti ulogu žrtve koja će biti skrenuta s puta. Uvijek ću ja biti taj koji zavodi s puta... Ja sam đavo! A poezija mojih žrtava je u dosjeu ispod moje ruke... Ali, dosje je tamo..."

Page 250 / 366

Mahir Altajli otvori dosje s pjesmama, ugleda najgornju pjesmu. Muhi¬din ga pažljivo pogleda u lice. Ali, naspram njega je ipak bio učitelj. Lice ga nije izdavalo, gledao je ostale pjesme. Muhidin je obilježio one koje se mogu objaviti. Mahir Altajli je gledao na poeziju kao što je gledao onog dana kad gaje Muhidin vidio u kafani, kao da misli: "Ja čitam ono o čemu ti razmišljaš!" Odjednom upita: "Otkud ovaj potpis Barbaros?" "To je jedan vojnik", odgovori Muhidin. "Sve više mu jača nacionalni osjećaj! Rekao sam mu da ne piše prezime!" "Oo, poznaješ ga, dakle?", uzvrati Mahir Altajli. "Vojnik nacionalist... Prati U naš časopis? Volio bih se upoznati sa njim!" "Još je veoma mlad", reče Muhidin nabrzinu, kao da ne želi da mu se nešto istrgne iz ruku. "Svi smo mi mladi", osmjehnu se Mahir Altajli, ali shvati da sa Muhidi-novog lica neće odmah moći pročitati ono što želi. "Mi se ne žurimo, prija¬telju... Nacionalistički pokret je uspio godinama ostati strpljiv naspram svih presija i lukavih zavjera. Zna čekati... Ovaj potpis znam. I ovaj..." Na brzinu baci pogled na ostale pjesme. Potom, dok je zatvarao dosje, još jednom pogleda Muhidinovu pjesmu koju je odložio ustranu: "Da vidimo šta si ti napisao, Baudalaire..." Serhat se nasmija. Nasmija se i jedan od mladića, ali ostali su imali po¬štovanje prema Muhi dinu. Nastupi nervozna tišina. Izgleda da su postali uznemireni što Muhidin ne sudjeluje u veselom raspoloženju. "Da, dosta je više šale!", reče Mahir Altajli. "Popili smo i kahvu. Sad časopis..." Otvoriše se vrata i uđe kćerka Mahira Altajlija. Dok je kćerka skupljala findžane, njen otac je šutio. Niko nije gledao djevojku, ali su vjerovatno svi razmišljali o njoj. Nije bila lijepa. Osjećajući da se u njemu rasplamsava želja za izazivanjem, Muhidin se odjednom okrenu i, ne skrivajući ništa, pogle¬da djevojku, sasvim jasno stavljajući do znanja da gleda. Toliko je pažljivo uperio pogled u nju da je djevojka osjetila nelagodu. Potom osjeti gordost što je uspio izazivati. "Sta li sad misle o meni?", zapita se. "Odvratan sam im! Smatraju me previše kulturnim. Ili pretjerano bezobraznim... Za njih se to svodi na jedno... Oni? Ko su oni...? Ne, i ja sam jedan od njih... Ne smi¬jem se prepuštati sumnji, odvratnoj sumnji i naglabanjima razuma! Neću se pustiti, vjerovat ću... Vjetovat ću, Bože moj, vjerovat ću, ušutkat ću sitna blebetanja mozga! O čemu oni pričaju? Danas je ramazan! Sta radi Re¬rik...? Mahir Altajli objašnjavao je Rassen Psychologie, koju je već toliko puta objašnjavao. Kaže da fiziološke odlike nisu dovoljne za utvrđivanje rase, da se u obzir moraju uzeti i povijesne odlike. A oni slušaju. Nema potrebe da slušam to, jer sam razumio ovo pitanje. Da razmišljam... Danas je ramazan, Refik... Ne, slušat ću... Dobro, a kako ja pišem te pjesme? Tu poeziju...? Ne! Ispravno je to što radim... Barbarosova pjesma bit će objavljena u januar¬skom broju... Ne, slušat ću i priključiti im se. Sta kaže? Ako su, naprimjer, Spanci pretjerano osjetljivi, sladostrasni i aristokratske prirode, to je zbog njihove rasne psihologije... A kod nas Turaka? To možemo objasniti neu-strašivošću, hrabrošću i ratobornošću... Stranci to objašnjavaju gostoljubi-vošću, ražnjićima i... Dosta!" 47. Nespokojstvo

Page 251 / 366

Omer je ležao na krevetu u hotelskoj sobi na Ulusu, gdje je uvijek odsjedao. Gledao je u tavan i nikako nije mogao odlučiti kuda će. Bila je subota, nešto iza tri sata. Mogao je ići u berbernicu, pošto se još uvijek nije obrijao. Pošto mu je bilo dosadno, zato što se snebivao da ostane sam i pošto je tražio pa-metnog prijatelja sa kojim bi popričao, mogao je ići kod Samima, kolege iz inžinjerske škole. Ali, zbog toga što mu se nijedno nije učinilo privlačnim, razmišljao je o drugim alternativama: "Mogu ići u klub. Ili u kino... Kako bi bilo da idem kod Nazli?" Ustade iz kreveta i pogleda kroz prozor. Padao je snijeg. "Sta da radim, šta da radim?", promrmlja sjedajući na stolicu. Otvori novine U/us i nasumice poče čitati: "Izbori u zemlji vatreno se nastavljaju! U našem gradu je premijer prijateljske Bugarske Kose Ivanov". Odloži novine. Mrmljajući opet: "Sta da radim, šta da radim?", poče šetati po sobi. Potom, odlučivši sići u hotelski salon na donjem spratu, iziđe iz sobe. Šest mjeseci je stanovao u ovom hotelu u Ankari. Većina gostiju hotela na Ulusu bili su narodni poslanici i poslovni ljudi koji navrate u Ankaru. Hotel je bio miran zato što je, zbog izbora koji će se održati krajem mar¬ta, Parlament krajem januara pušten na odmor. Dok je silazio, nije susreo nikoga na stepenicama ni u hodnicima, izuzev sluge, koji je drijemao na stolici. Pomisli: "A da ovdje malo popijem?" te, pošto je izbjegavao piće, uđe u salon. Šest mjeseci je dane u Ankari provodio razmišljajući kako da ubije vrije¬me i svaki dan, ili kako je to radio u posljednje vrijeme, jednom u dva dana viđajući se sa Nazli. Na kraju je odlučeno o datumu vjenčanja: ostavljen je za kraj aprila. Niti mu se do kraja aprila išlo u Istanbul, a niti se želio baviti pripremama za vjenčanje. Zbog toga se jučer posvađao sa Nazli, ali Omer sad nije želio razmišljati o tome; tražio je nešto čime bi se zabavio. Shvati da se ni ovdje neće moći zabaviti. U salonu, koji je obično bio pun narodnih poslanika i poslovnih ljudi, nije bilo nikoga osim starca koji je u uglu čitao novine ijedne porodice koja je sa koferima nešto čekala. Zato što je izbjegavao početi sa pićem odmah poslije podne. Pope se u sobu i ponovo razmotri kud bi mogao otići. Nije želio ići berberinu, jer sumorno i sjetno mjesto kakvo što je brijač¬nica čovjek može podnijeti jedino ako će nakon izlaska odatle ići na neku zabavu. Nije želio ići ni u klub građevinskih inžinjera. Ni u ovom klubu, kao ni u sličnim u Istanbulu, nema ništa drugo izuzev šala, neprestanih par¬tija karata i dima cigareta onih koji se okupljaju oko istih tračeva o poslu, podmićivanju, o pijančenju. Mnogo puta se dogodilo da Omer ode tamo, razveseli se i satima igra bridž, ali je znao da traženu prijateljsku bliskost sad tamo neće moći naći. U kinima nije moglo biti ništa novo, jer je ove sedmice išao dva puta sa Nazli. Iako je to znao, Omer je opet otvorio novine, još jed¬nom pogledao šta igra u kinima i nije uspio ništa naći. Pomisli kako su otr¬cani filmovi koje je gledao sa Nazli. Potom mu za oko zape zabavni kutak u novinama. Čudeći se gluposti vica koji je trebao biti smiješan, drugi pročita smiješeći se i prevrnu stranicu. Ponovo pročita oglas za tender koji je jutros čitao. Održat će se licitacija za izgradnju mostova na zapadnom dijelu obale Crnog mora, navedeno je mjesto gdje se mogu dobiti uvjeti licitacije. Zbog toga što je već bio toliko bogat da može ući u tako velike poslove, Omer je u ldubu čuo neke tračeve o tome. "Vrijedi li?", promrmlja dok je čitao gdje će se graditi mostovi. "Zar ići čak tamo da bi se još zaredilo?" U posljednjih šest mjeseci samo uz pomoć tetka zaradio je devet hiljada lira kupujući i prodajući nekoliko placeva. "Vrijedi li?" Prevrnu list. "Ali, ja sam trebao biti osvajač i zaraditi mnogo novca", pomisli dok je gledao reklamu neke kreme. Nasmija se sam sebi i protegnu. "Brijačnica je sumorna, u klub ne želim, ni u kino, Nazli

Page 252 / 366

ne dolazi u obzir! Idem, dakle, Samimu", promrmlja i veselo se pridiže. Stavi kravatu, toplo se odjenu, siđe, predade ključ i iziđe. Na Ulusu je padao snijeg, pahuljice su se topile čim se spuste na tlo. Nije bilo gužve. Omer sjede u taksi i vozaču reče da idu u Sihhije. Niočemu nije razmišljao tokom vožnje. Zabavljao se onim što je vidio. "Neću misliti na Nazli i jučerašnju neprijatnost", prošapta. Izlazeći iz taksija zaključi da je još rano i krenu prema Kizilaju. Razmišljao je o Samimu, njegovoj supruzi, sa kojom se nedavno oženio, pažnji koju su mu ukazivali. "Da, ta kuća je jedino mjesto gdje sad mogu ići", promrmlja. Sa Samimom se susreo prije dva mjeseca u klubu građevinskih inžinjera. Bili su u istom razredu u inžinjerskoj školi. Tada među njima nije bilo ova¬kve bliskosti, ali nisu bili ni stranci jedan drugome. Kad ga je upitao zašto u školi nije uspostavio prijateljstvo sa njim, Samim je, spominjući Refika i Muhidina, rekao: "Ja sam se plašio vas", a Omer se nasmijao. "Da, dobar momak", pomisli sjećajući se toga. "I on i njegova supruga osjećaju bliskost prema meni. Kako to da se u školi nisam uspio dobro upoznati sa Samimom? Navodno, plašio se nas. Upravu je, mi nismo bili baš simpatični i prijatni. Kakvi smo sad? Kakav sam ja sad?" Bulevar nije miran kao Ulus, bila je gužva. Svijet nije obraćao pažnju na snijeg i hladnoću subotnjeg popodneva; ulazili su i izlazili iz dućana, brzo proricali trotoarima. Omer je pažljivo gledao lica u prolazu. "Svi su nestrpljivi pred povratak svojim kućama. Svi žele upotpuniti ono što im u kući nedostaje! Kako mene doživljavaju? Zgodan. Ima elegantan kaput. Mlad. Da, mora da me tako doživljavaju", promrmlja. "I oni me tako doživljavaju", pomisli prisjećajući se Samima i njegove supruge. "Mlad, zgo¬dan, elegantan kaput... Znaju i još mnogo više: bogat..., zaručen sa kćerkom narodnog poslanika... Ah, ja se nedolično odnosim prema Samimu." Podiže glavu prema nebu, kao da se želi prisjetiti da sve nije ružno kako je to pomi¬slio. Pahuljice, koje su se između novih stambenih zgrada spuštale na bulevar nisu ga podsjećale ni na šta osim na onespokojavajuću pjesmu: "Snijeg kao ptica koja odsutnom čini svoju drugu..." Pomisli na Nazli i jučerašnju ne¬prijatnost, promrmlja: "Samimova supruga pripremila je neki topli čaj!" Ali, ne nađe utjehu. "Obuzet sam prljavom i banalnom potištenošću. Nikako da se oslobodim! Zašto? Zato što sam se jučer posvađao sa Nazli. Zato što se ja sveg ovog vjenčanja, sveg ovog... Ne... Sad ću tamo popiti čaj. Razgovarat ćemo." Osjeti dosadu razmišljajući o čemu bi se moglo pričati sa Samimom. "Ja ih oduševljavam. Zato što sam bogat, pametan, dobro obrazovan, zato što sam zaručen sa kćerkom narodnog poslanika. Šta da radim? Da se vratim?" Već je sa glavne skrenuo u sporedne ulice. Pomisli da će, ako se vrati, piti u hotelu i iznenadi se kad mu se ta ideja ne učini strašnom koliko je očekivao. "Zašto mi se Samim ne sviđa? Zato što mi gledaju u usta kad pričam. Moje i najobičnije, najgluplje riječi slušaju pažljivo kao da su nešto veliko. Iskazuju mi bliskost kao niko drugi. Bliskost one vrste koju majka iskazuje sinu koji je paša!"Namršti lice i, upravo kad se vraćao, prisjeti se prostodušnog i iskrenog Samimovog osmijeha. "Ali, pa on nije loš čovjek! Nije loš, ali kao svi drugi! Nema dvoličnjaštva u tome što me voli. Voli me zbog tih mojih osobina, ali toga nije svjestan!" Jednom se Samimova supruga pokušala ponašati kao da je ravnopravna sa Nazli, koju nije smatrala ravnopravnom, ali sa kojom je željela biti ravnopravna, i to je izgledalo veoma čudno. Svi su se iznenadili, a ništa se nije govorilo. "Prema Nazli i meni ophode se pretjerano dobro, jer žele biti kao mi, ući u krug u kome živimo ili za koji misle da u njemu živimo. Možda to ne misle otvoreno, ali čim nas vide, tako se ponašaju. Ne, neću sad tamo!" Zaustavi se nasred ulice. Zgrada u kojoj stanuje njegov prijatelj bila je na

Page 253 / 366

pedesetak koraka ispred njega. "O kakvim ružnim stvarima razmišljam." Otvori se prozor na zgradi pokraj njega, neka žena promoli glavu i reče dje¬tetu koje je izlazilo iz zgrade da u prodavnici uzme sirće. "Kako ružno razmi¬šljam... Oni su dobri ljudi, a ja sam loš. Zašto? Zato što sam jednom odlučio postati osvajač." Nakon što načini nekoliko koraka, vrati se. "Ionako tamo ne bih mogao pronaći mir nakon što sam razmišljao o tako ružnim stvarima", prošapta i bi mu lakše. Kada je ponovo izišao na bulevar, snijeg je prestao. Kao u trenu, trotoari se napuniše. Kao da su na svim vratima dućana i kuća bili ljudi koji su to čekali. "Šta da radim, šta da radim?", promrmlja Omer. "Da odem kod Nazli i da još jednom o svemu porazgovaramo? Ali, može doći i do još gorih ne-prijatnosti. Ne želim! Sta da radim? Kuda ću?" Ali, znao je kuda će. Otići će u hotel i piti u salonu. Zato što je to znao, noge su ga, same od sebe, odvele do taksi stanice. Vozaču je kazao da ide na Ulus. Dok je pripaljivao cigaretu, savjest mu posljednji put reče da neće biti dobro da pije, ali je Omer ušutka misleći kako mu ne preostaje ništa drugo. Nakon što ude u hotel, u salon koji pojedini nazivaju Lobi, gdje je u posljednje vrijeme često pio, i nakon što sjede u fotelju u koju je uvijek sje¬dao, pomisli: "Eto, izišao sam, prošetao, vidio, nisam našao nešto što će me zabaviti". Želio je ugušiti ono stoje ušutkao. Čudio se sam sebi. "Savjest mi je čista", reče želeći se smiriti. Porodica sa koferom izišla je iz salona, ali je starac još uvijek čitao iste novine. U fotelju pokraj velike saksije u ćošku sjeo je neki stranac. Konobar, koji je vidio da se Omer smjestio na mjesto gdje pije i gdje uvijek sjeda, pogledom koji je pokazivao da zna šta će piti, ali da je, zbog pridržavanja pravila, primoran izvršiti glupu proceduru, priđe i upi¬ta šta želi. Omer reče da će piti konjak. "Počinjem, eto", pomisli. Znao je da će mu piće uznemiriti ružne misli zato stoje danas potišteniji nego obično i stoje sklon vidjeti najružnije, najvulgarnije lice svega. "Dobro je što nisam otišao Samimu", pomisli oraspoloživši se kad pred njega dođe čaša koju je volio i veoma dobro poznavao njen oblik s širokim postoljem, boju koju poprimi kad se u nju nalije konjak, i otpi prvi gutljaj. "Da sam otišao kod Samima, tamo bih se ispraznim naglabanjima pokušao zaboraviti, nakraju ne bih uradio ništa drugo osim varanja samog sebe. Sada, međutim, želim razmišljati i shvatiti sve!" Otpi još jedan gutljaj. "Da. Da vidim zašto sam se posvađao sa Nazli", promrmlja. "Zašto smo se Nazli i ja posvađali? S obzirom na to da je ova svađa u vezi sa prethodnim svađa¬ma, ovako treba postaviti pitanje: Zašto se mi stalno svađamo?" Shvati da se plaši toga o čemu razmišlja i zaključujući da nije dovoljno popio da bi o tome razmišljao, isprazni čašu u jednom gutljaju. "Šta Nazli očekuje od mene? Da budem dobar muž, uspješan poduzetnik, da je volim, pazim, da imamo kuću... Je li to sve?" Klimnu glavom. "Čovjek nikada ne može sve nabrojati, ali, da bi bilo lakše, kažem daje to sve. A staja očekujem od nje?" Zagleda se u čašu. Pozva konobara i zatraži još jednu čašu. "Šta ja želim od nje?" Shvati da nikada neće moći dati kategoričan odgovor. "Šta bih od nje očekivao neko u mojoj situaciji, neko poput mene?", promrmlja. "Ništa! Ništa! Ja želim samo nju!" Zadrža se na riječima osjećajući kako se piće pomiješalo sa krvlju. "Želim nju!" Odjednom napravi šalu kako bi spriječio da prekipi bijes koji je plamtio u njemu: "Ja želim nju, a ona želi uzeti stvari za našu kuću!" Postadoše jasne jučerašnja svađa i prethodne rasprave. Dok Nazli govori da se pozabave pripremama za brak, da trebaju ići u Istanbul radi kupovine stvari i zakupljivanja kuće, Omer je govorio da u Ankari ima još neobavljenih poslova, premda su oboje znali da on tu nema nikakvih po¬slova. "Ali,

Page 254 / 366

moram ići u Kemah kako bih se riješio vozila koja su tamo osta¬la", promrmlja. Međutim, shvatio je da ovo mišljenje ništa nije pridonijelo raspravi. "Ne želim ići u Istanbul! Ne želim ići u Istanbul, jer...", prošapta i ustade. "Jer ja..." Uze praznu čašu u ruke i krenu prema vratima. Ugledavši konobara, dade mu čašu i zatraži da mu donese novu. Dok se vraćao na mjesto, pogled mu se susrete sa strancem koji je sjedio pokraj saksije. Taj se smješkao ili se Omeru tako učinilo. I on se njemu osmjehnu. "Englez... Engleska...", promrmlja."A da sam ostao u Engleskoj? Ilije Nijemac? Herr Rudolph! Šta li Refik radi? Sam u Istanbulu, kao osvajač..." Sjedajući pono¬vo u fotelju, pomisli: "Trebam biti smiren. Ovako se ne može razmišljati." Neprijateljski pogleda čašu koju je donio konobar. "Prepirem se sa Nazli, jer ona zna šta želi, a ja ne znam! Šta ja želim? Jasno je šta želim! Ja to uvijek govorim. Želim biti osvajač. A šta to, zapravo, znači? Šta to, dakle, znači drugima ili šta treba značiti? Jednostavno, ne želim biti kao ostali, ne želim se zadovoljiti malim. Ne želim biti prosječni otac porodice, čovjek koji će se zadovoljiti novim namještajem, novom kućom, djecom i porodicom. Šta želim umjesto toga? Ja... Ja... Stalno govorim ja, ja. Svjestan sam daje to ružno. Ja..." Odjednom se uplašeno zaustavi. "Ja znam šta ne želim biti, ali ne znam šta želim biti!", pomisli. "Mlad sam. Ali, počeo sam razmišljati! Neću da mislim. Razmišljanje nije za mene! Zašto počeh sa tim pićem?" Osjećajući odvratnost prema piću i svim ovim razmišljanjima, ustade. "Šta da radim, čovječe, šta da radim?!", promrmlja. "Pijan sam, eto. Da idem kod Nazli? Da ne razmišljam o tako ružnim stva¬rima? Da razgovaram s njom? Da se oženim njome? Neka me razumije..." Iziđe iz hotela. Obradova se što će ići Nazli, što će, bilo šta da bude, pri¬čati sa njom, ali se uplaši pomislivši da će tamo susresti Muhtar-bega, da ga on neće dočekati s ljubavlju, kao Nazli... Odluči telefonirati da bi saznao je li Muhtar-beg u kući.

48. Narodni poslanik nesretan Muhtar-beg još jednom pogleda na sat. Uskoro će šest i trideset. "Pravo vrijeme", pomisli. Trebao bih ići u hotel Ankara Palas radi soarea i večere u čast bugarskog premijera Kose Ivanova. Posljednji put pogleda u ogledalo: "Spreman sam u pravo vrijeme! Ali, zašto su mene pozvali tamo? Za utje¬hu!" Da se ne bi rasrdio, nabrzinu iziđe iz sobe i oglasi se tražeći po sobama nešto za smirenje živaca. "Nazli, kćeri, gdje si? Odoh ja!" "Ovdje sam. Pričam na telefon!" Nazli iziđe iz male sobe u kojoj je bio telefon i Muhtar-begov radni sto. "Odoh ja... Ko?" "Omer! Kravata Vam nije u skladu, oče..." "Omer? Šta hoće?" "Dolazi narednog sata." "E, pa zar nije trebao doći sutra?" "Eto, sad je telefonirao. Reče da želi doći", Nazli poprimi stidljiv izgled krivca. "Neka dođe, neka dođe", progunđa Muhtar-beg. "Ako ćeš pravo, ne znam šta se događa, ne znam", reče misleći kako ima pravo pokazati da mu se ne sviđa to što se događa. "Ne znam! I ja se plašim."

Page 255 / 366

"Bojiš se, ha? Ne boj se! Dok je mene, niko te ne može unesrećiti, ra¬zumiješ li?", ali pomisli da se Nazli neće svidjeti da se još priča o toj temi. "Znači, ne sviđa ti se moja kravata? Ne pristaje mi? Ako ne pristaje, neka ne pristaje, zar ću zbog njih staviti bolju? E, hajde, Bog te sačuvao!" "Sretno, oče!" Muhtar-beg pođe prema vratima. Potom se okrenu i ganutljivo zagrli kćerku koja išla iza njega. "Brinem se za tebe..." Uze kaput sa vješalice. Zabrinu se još više vidjevši da Nazli ne odgovara. Dok je proturao ruku kroz jedan rukav kaputa, kaza: "Uh, da vidimo šta će biti". Zbog toga što je to rekao kao da se sekira za nešto što je samo u vezi sa njim, provlačeći drugu ruku, reče: "Utanačeno je vrijeme svadbe, ali ja postajem sumnjičav. Valjda mi ne zamjeriš". Oči je usmjerio u dugmad koju je zakopčavao da ne bi gledao u lice svoje kćerke. "Ne, ne zamjerim." Muhtar-beg osjeti da je pravi trenutak da nahrani znatiželju koju u sebi nosi čitav dan: "Sta se događa, janje moje? Staje bilo jučer? I ti mi djeluješ veoma čud¬no." "Jučer smo se posvađali", odgovori Nazli gledajući u dugme koje nikako da se zakopča. "Jaa! Zašto?" "Molim Vas, ne pitajte više..." "Dobro, neću. Ali, meni se ne sviđa to što se događa. Ne pitam ni za tu svađu. Ali, zar uvijek ne biva tako? Hoćeš li da popričam sa njim? Dobro, dobro, nemoj se mrštiti... Ne zaboravi daje otac uvijek pokraj tebe!" Znam! Muhtar-beg otvori vrata da bi od kćerke sakrio ganuto lice. Htjede ne¬što reći, ali, plašeći se da mu glas ne zadrhti, ništa ne reče. "Šta voli na tom mangupu?", promrmlja silazeći niz stepenice. Kad iziđe na čist zrak, duboko uzdahnu. Na glavu stavi šešir koji je držao u ruci. "Ja sam nesretan čovjek!" Krenu. Ništa se, od onoga što je Muhtar-beg očekivao, nije dogodilo nakon Ata-turkove smrti; niti je Ismet-paša načinio taj korak i dao položaj Muhtar-begu, a niti je stari kadar povučen sa dužnosti. Zato je Muhar-beg sebe vidio kao čovjeka neostvarenih snova i planova. Zato što se nije uspio domoći položaja koji bi njegovom životu dao dubinu i značaj, više od mjeseca ljuti se i mrzi sve oko sebe. "Na sve te prostakluke dođoše još i kćerkini problemi", pomisli idući polahko prema glavnoj ulici. Malo se pogrbi. Povuče glavu među rame¬na, kao da se želi zaštititi od nevaljalština. "Da, sve je banalno, ružno, dvolično i nisko", promrmlja. "Sad još i taj mangup. I to baš u ovim danima kad duši trebaju ravnoteža i zdravlje." Približio se glavnoj ulici, ali još uvijek nije sreo nijedan automobil. Nakon stoje išao još malo, nađe taksi i vozaču reče da ide na Ulus. "Pa, što su me zvali tamo?", pomisli i opet dade isti odgovor: "Za utjehu..." Potvrđivao je glavom. "Ah, ne mogu me više lahko utješiti... Niko me ne može utješiti... Mene jedino moja kćerka može utješiti", promrmlja i poče razmišljati o problemima koje ima Nazli. "Sva njena sudbina je loša zato stoje zavoljela samoljubivog mangupa koji se ne može voljeti", prošapta. To je bilo najodlučnije mišljenje koje mu uvijek pada napamet. "Samoljubivi mangup", šaptao je. Potom se zastidje jer shvati da upoređuje Omera i svoju mladost i pomisli: "Učinit ću sve da moja kćerka bude sretna. Spreman sam zakavžiti s tim mangupom da moja kćerka ne bi bila nesretna." Automobil se polahko penjao uzbrdo. Pridiže glavu koju je držao zabačenu unatrag. "Sta oni sad rade u kući? A Hatidžahanuma ima slobodan dan!" Pogleda na sat. Još jednom se postidi shvativši da Omer još nije stigao kući, ali... "Sta sad rade?", promrmlja. "Oni tamo... Mojoj kćerki treba pomoć,

Page 256 / 366

a ja na tom glu¬pom sastanku, na koji su me pozvali da me utješe..." Podrugljivo i omalova-žavajuće, prošapta: "Kose Ivanov, bugarski premijer Kose Ivanov, ha". Isto to promrmljao je i nakon što je izišao iz taksija. Osvrnu se oko sebe dajući licu podrugljiv izraz. U okolini nije bilo nikoga izuzev slugi i či¬novnika. Zbog toga što uopće nije sumnjao da je došao u pravo vrijeme, samouvjerenim pokretima idući preko stepenica i prolazeći kroz hodnike kroz koje je i ranije nekoliko puta prošao, uđe u bučni salon. Natrenutak zastade u uglu, kao da se želi skloniti od buke i blistavog svjetla koje mu je zaslijepilo oči. Potom, smješkajući se, priđe dvojici narodnih poslanika koji su ćaskali stojeći. Obradova se osjećajući da mu se podrugljivi osmijeh udomaćio na licu. "Mogu li se, gospodo, uključiti u vaš razgovor?" "O, Muhtar-beg! Izvolite, molim Vas!" Dva narodna poslanika razgovarali su o Balkanskoj antanti. Nakon što im se pridružio Muhtar-beg, tema se prebacila na novine, onda na vijest koju je jedan od narodnih poslanika pročitao u novinama. Prema toj vijesti, prijesno meso je, u poređenju sa pečenim, korisnije za ljudsko zdravlje. Sa istim podrugljivim osmijehom na licu, Muhtarbeg je slušao dvojicu narod¬nih poslanika, povremeno bi krajičkom oka posmatrao salon i pazio da se pretjerano ne osvrće. Iako se malo osvrtao, za nekoliko minuta je vidio ko se gdje nalazi i ko je s kim u društvu. Vidjevši da nema mnogo zvanica, da svaka od ovih oko osamdeset osoba ima neki položaj, još jednom povjera¬va da je ovamo pozvan radi utjehe. Kad se otegnu ćaskanje o prijesnom i pečenom mesu, ugleda suprugu Kose Ivanova i pastorku bugarskog premi¬jera, ili drugu ženu, za koju je u šah rečeno da je nešto posebno, te ćelavu glavu premijera Refika Sajdama, koji je sjedio zajedno sa njima. "Zaboga, u čemu je Refik Sajdam nadmoćniji od mene?", pomisli i shvati da mu se sa lica izgubio podrugljivi osmijeh. "Refik Sajdam postao je premijer, a ja ništa! Refik Sajdam! Završio je vojnu medicinu. U ratu je bio desna ruka načelnika vojnog zdravstva Sulejmana Numan-paše. Imao je još sreću da se zajedno sa Ataturkom vozi na brodu za Bandirmu! Nema više nikakvih kvaliteta. Nema nikakvih drugih kvaliteta osim stoje Ismet-pašin rob... Kad se povukao sa položaja premijera, on se, isto tako, povukao iz ministarstva. Eto, sad je on premijer... A ja sam ništa! Ah, zašto dođoh? Da se vratim kući! Šta radi Nazli?" "Ooo, Muhtar-beg, kako ste?" Muhtar-beg podiže glavu i pogleda - ministar unutarnjih poslova Faik Oztrak. "Zašto mi se tako smije?", pomisli. "Hvala Bogu, Faik-beg", reče. "Dao sam veoma glup odgovor", pomisli. Zatim ga ministar uze ispod ruke i to ga iznenadi. Ministar se, uz osmijeh, izvini drugoj dvojici narodnih poslanika što im odvodi Muhtarbega. Krenuše prema mirnijem mjestu. "Šta ti je, prijatelju? Imaš li problem?" "Ne", odgovori Muhtar-beg iznenađen što ministar koristi ovaj nesluž¬beni jezik, koji podsjeća na njihovo prijateljstvo iz godina pohađanja uprav¬ne škole i iz Ministarstva unutarnjih poslova. "Ali, lice ti je namršteno! Svugdje te spominju?" "Mene? Ko je šta rekao?" "Niko ništa nije rekao, dušo. Samo je paša upitao: Je li to Muhtar-beg ljut na nas?" "Ima li nešto što bi iziskivalo moju ljutnju?" Muhtar-begu se svidje odgovor te osjeti nadmenost. "Ne znam. To ti bolje znaš", uzvrati ministar i osmjehnu se nekoj debeloj ženi. "Šta bih trebao bolje znati?"

Page 257 / 366

Ministar popusti Muhtar-begovu ruku: "Veoma lijepo! Drago mi je. Mislili su da si nešto ljut. Želimo da se niko ninakoga ne ljuti. Veoma lijepo!" "Da, veoma dobro mi je poznata ova pašina politika popravljanja slo¬mljenih srca". Muhtar-beg je to rekao nastojeći izgledati podrugljivo, ali, isto tako, nije uspio poprimiti željeni izgled. Ministar unutarnjih poslova prasnu usmijeh. "Popravljanje slomljenih srca, ha?", pa opet prasnu usmijeh, kao da je prvi put čuo te riječi, koje ovih dana svi koriste, a onda se osvrnu da bi vidio je li shvaćen kao čovjek koji, u datoj prilici, biva veseo. "Veoma si veseo", ljutito reče Muhtar-beg. Ministar kao da se uplaši mržnje na licu starog kolege. "A ti si, kao i uvijek, oštar! Nasmiješi se malo!", ali se prisjeti se da te riječi ne odgovaraju stvarnosti. "Ušao si na listu. Bit ćeš izabran. Opet ćeš raditi sa nama. Vjerovatno ne misliš da smo te zaboravili", reče prekoravajućim tonom. "Molim lijepo", promrmlja Muhtar-beg, a te riječi mu se učiniše glupe. Tada se začu gromoglasan smijeh. Obojica se okrenuše i pogledaše. Mi¬nistar unutarnjih poslova nije propuštao ovu priliku, udalji se od Muhtar-bega uspaničeno i uzrujano, kao da u tom uglu, u kome je prasnuo smijeh, nađe nekoga koga je dugo tražio i nije ga uspio pronaći. "Ismet-paša je, dakle, pitao za mene", pomisli Muhtar-beg gledajući ga u leđa. "A ovaj me ispipava. Njegovo prvo sjedanje u ministarsku fotelju. Mož¬da opipava svoju sposobnost da zna zašto bi paša pitao za mene." Okrenu se i pogleda Refika Sajdama, koji je sjedio sa Kose Ivanovim. "Smije se", pomisli. "Paša je ovome rekao: Recite Muhtar-begu da smo ponovo njega izabrali, neka se ne mršti. Ovaj je došao i rekao. Nisam sumnjao da ću biti izabran. Ali, zašto su to rekli? Zato što želi da se svako pomiri sa svakim. Žele da idem i da se ljubim sa Dželalilcrom. Ko je dojavio da sam nepromišljeno pričao po hodnicima Parlamenta? Hulusi, Sermet i Ekrem bili su svjedoci mog napada bijesa prije deset dana. Sermet neće reći. Ekrem..." Naježi se od svojih razmi¬šljanja. "Mrzim ih sve, gade mi se svi!", promrmlja. Bio je sam u gužvi ukraju salona. "Gadite mi se svi! Znam kakva ste roba svi vi! Svi ste robovi! I ja sam takav, ali sam se sad probudio. Dužan sam zahvalnost Ismet-paši zato što mi je pomogao da se probudim." I dalje je stajao sam na istom mjestu, niko mu nije prilazio. "Znam ko ste i šta ste svi vi!" Sa gađenjem promrmlja: "Popravka slomljenih srca! Sad se sa njima miri Ismet-paša, koji u vrijeme Ataturkove bolesti nije mogao ići u Istanbul, jer se bojao da ga ne ubije Redžep Zuhtu". Prisjeti se trača: Redžep Zuhdu je rekao Ataturku da je ubio Ismet-pašu i posljednjih mjeseci je Ataturk bio ubijeđen da je Ismet umro i bilo mu je žao; zato je i ostavio oporukom novac za školovanje njegove djece. Sjećajući se ovog trača, oraspoloži se. Još više se razveseli kad ugleda Burhanettina Okaja, narodnog poslanika iz Maraša. "Ovaj je u prošlom sazivu postavljen za narodnog poslanika nakon smrti drugog. Izišao je za govornicu da polo¬ži zakletvu. Zahvaljujem se što ste me izabrali, rekao je. Nismo te mi izabrali, izabrao te narod, rekosmo. A on povika: Zahvaljujem vam se što ste naložili da me izaberu! 0, da vas sve Bog...!" Oči su same od sebe otišle i pronašle Refika Sajdama. Opet se smijao. "Smije se, smije...", pomisli Muhtar-beg. "Smije se, a sve je jadno, bijedno, ružno, prosto. Šta je smiješno? Misli na zemlju umjesto što se smiješ! Sve je loše! Zemlja je bijedna, opustjela, a ti se još uvi¬jek

Page 258 / 366

smiješ! Stanje zemlje..." Naumpade mu mladić, Refik, prijatelj njegovog budućeg zeta. "Šta on radi? Izišla mu je knjiga. Ni onog ministra za poljopri¬vredu nisu uzeli u Vladu... Načinjeno je, naravno, i nekoliko izmjena. Ah, je li to dovoljno? Ah, je li dovoljno? Zar se sa toliko može zadovoljiti? Složili su se, stvar su riješili mirnim putem. Na dužnost nisu postavili nove kadrove. Bože, samo nek se niko ninakoga ne ljuti; samo nek sve ide kako je prije išlo; nek se niko ne nađe uvrijeđen! Ali, ja sam uvrijeđen! Ja, Muhtar Lačin, koji sa stidom nosim ovo komično prezime, koji sam završio upravnu školu, bivši valija Manise, mrzim sve vas! Ja sam nesretan! Ja imam samo kćerku. Mrzim sve vas, ovaj vaš bijedni svijet, sve..." "Muhtar-beže, jeste li Vi to na dijeti?" "Molim?" "Uopće se ne zanimate za bife! Hajde da napunimo svoje tanjire!" U partijskog inspektora bademastih brkova Ihsan-bega, Muhtar-beg je gledao kao da ga ne poznaje: "Da napunimo svoje tanjire? Alija nisam gladan!" "Dođite, dođite, ogladnit ćete kad vidite. Neće ništa ostati... Sta Vi mi¬slite o ovim Bugarima?" "Ja ne mislim...", odgovori Muhtar-beg i, stideći se što o ovom pitanju ranije nije razmišljao i što se uopće nije pripremio, zajedno sa inspektorom krenu prema bifeu. "Njihova nesvrstanost nije politika, već nužnost. Zamislite, njihov kralj je za Engleze, Vlada za Nijemce, kraljica za Italiju, a bugarski narod je pri¬jatelj Rusima. Volite li piletinu? Zatim, gaje pretenzije prema Dobrici i Ma¬kedoniji..." "Mene to ne zanima", pomisli Muhtar-beg, ali kao da pozavidje Ihsan-begu na znanju, ali pomisli: "I on je jedan od njih", promrmlja. "Zašto mi to govori? Oo, Šukru Saradžoglu me pozdravlja..." Ministra inozemnih poslova Muhtar-beg pozdravi uz naldon. "Kakav je bio moj pozdrav? Da, odmjeren... Ne, previše sam se pogeo. Ali, šta ja radim ovdje? Ovdje se ne razlikujem od sojtarije! Ova jela... Zemlja gladna, ovi ovdje žderu. Te gro¬zne, debele žene, golih ruku... Kako samo halapljivo jedu... Žene, kćerke robova... Ne, moja kćerka neće biti takva! Vraćam se kući. Sta li Nazli radi? Ni sluškinja nije kod kuće! Koliko je sati? Šta ovaj priča?" "Ako mi pozivom u domovinu Turaka iz Dobrice..." Naklonom i, zbog nekog razloga obuzet neodređenim strahom, Muhtar-beg pozdravi nekog drugog. "Ja sam ništa u poređenju sa njima", pomisli. Kao da se pomjeriše kapci koji su napola prekrivali oči čovjeka kojeg je pozdravio. Bio je to Kerim Nadži-beg. "Jeste li udali kćerku, Muhtar-beže?" "Vjerila se..." "To znam." "Ako znate, zašto pitate?", uzvrati Muhtar-beg, ali se zbuni. "Aa, šta ja rekoh? Sta rekoh", promrmlja. "Sta sam rekao Kerim-begu? Šta ja rekoh!" "Vi ste izgleda malo neraspoloženi", reče Kerim-beg. Muhtar-beg htjede nešto reći, u jednom trenutku pomisli da je i rekao, ali primijeti da su mu se samo usne pomjerale. "Muhtar-beže, da? Izgleda da ste malo neraspoloženi...", reče Ihsan-beg. Želio je umiriti Kerim-begov bijes. Muhtar-beg bezizražajno pogleda tanjir u svojoj ruci. "Pileći batak. To sam trebao jesti." Dođe mu da baci tanjir, ali ništa ne učini, osim što ga pri¬stojno spusti u ćošak. "Uprkos svim ovim gnusnostima, ovdje sam htio jesti piletinu. Ja sam jadan čovjek. Pileći

Page 259 / 366

batak..." Išao je odvajajući se od stola. Išao je polahko, teturajući između ljudi koji su stajali, smijali se, klimali gla¬vama da ne bi pričali punim ustima, koji su ga poznavali, koji su se smješkali da bi pokazali da se znaju i da osjećaju bliskost. "Htio sam jesti pileći batak. Ko sam ja? Bijednik! Grubo sam odgovorio Kerim-begu. Sad me ismija¬vaju. Jadni Muhtar-begje izgleda malo skrenuo... Ni kćerka nikako da se uda... Kćerka! Sta rade kod kuće? Odoh ja kući. Zašto ostavih kćerku samu u kući sa onim grubijanom? Izgubio sam moral. Kako nisam vodio računa o tome? Da, ja sam neraspoložen. Kerimbeg je upravu. Sta mu rekoh? Refik Sajdam se smije! Vidio sam u novinama. I Ismet se smijao. Čemu se smijete? Staje smiješno? Ekrem je rekao! Odoh kući. Nisam se utješio! Niko me ne može utješiti. Imam jedino kćerku! Ah, živote! I ja sam trebao uraditi kao Refet... Treba uraditi kao Refet, gurnuti ustranu cijelo ovo dvoličnjaštvo. Treba za¬rađivati novac i uživati. Tada bih u Kečiorenu imao vinarnicu. Sagradio bih kamin u kući, pušio, slušao pucketanje drva koja gore..." 49. Porodica, moral i slično Omer je sjedio naspram panorame Venecije, osluškivao cvrčanje roštilja u kuhinji, zvuk escajga, kojim je Nazli zveckala. "Ako se uzmemo, predvečer ću se vratiti kući i, slušajući ovo zveckanje, čekati večeru!" Prošlo je pola sata otkako je stigao. Prvo je, ne govoreći ništa, sjedio sa Nazli, potom su odlu-čili pričati o jučerašnjoj neprijatnosti i pomirili se, a poslije je Nazli otišla u kuhinju spremiti večeru. Iako su se pomirili, Omer je znao da, poput njega, i Nazli razmišlja o svađi i prethodnim prepirkama i naslućivao da je otišla u kuhinju jer joj je dosadilo sjediti naspram njega ne pričajući ništa. Nazli dođe iz kuhinje sa tacnom i tanjirima. Postavila je sofru. Omer opet pogleda u panoramu Venecije. "Zašto sam došao ovamo?", pomisli kad Nazli iziđe. "Zato što više ne trpim ni samoću!" Pogleda na Nazli, koja je ponovo ušla u sobu i koja je nešto stavljala na sofru." Vjeren sam sa njom, ali se čak i za ljubljenje moramo crveniti." Prisjeti se poljupca pomirenja. "Pijan sam", promrmlja, ali nije mogao ne pomisliti i na nešto još. "Djeluje kao da je zaboravila da sam ja muškarac, da čovjek ima i seksualnih htijenja. Mora da i mene i sebe vidi kao meleke. A kad ne vidi tako, sjeti se da trebamo imati kuću i namještaj!" Zgražavajući se na samog sebe i svoje misli, ustade i poče šetati po sobi. Shvati da njegovi nervozni, sitni i ubrzani koraci ner¬viraju Nazli, koja ponovo ode u kuhinju. Uskoro prestade cvrčanje roštilja i ona, sa tanjirom ćufteta u ruci, sjede za sofru. "Znaš li da sam popodne pio?", upita Omer sjedajući. "Znam, shvatila sam po mirisu iz usta." "Išao sam kod Samimovih. Zapravo, nisam išao. Vratio sam se sa pola puta." "Kako ti se čine ćufteta? Uzmi još." "Uzimam. Zar nećeš pitati zašto sam se vratio sa pola puta?" "Zašto si se vratio?", upita Nazli neveselo. "Zato što sam zaključio da kod Samimovih ima nešto ružno. Grozna je ta njihova porodična atmosfera, njihovo upoznavanje sa dobrim ljudima, ulazak u dobar krug, način njihove sreće i želje..." Omer na trenutak pogleda Nazli, koja je gledala u tanjir, pa, ne mogavši ostati miran, kaza: "Želim još piti", i ustade. "Imaš li očevog vina? Neće se odmah vratiti, zar ne?" "U kuhinji, na kredencu! Neće se vratiti..."

Page 260 / 366

Omer otrča, donese vino i otvori. "Hoću i ja da pijem", reče Nazli. "Ali, tebi ne prija, znaš! Plačeš!" "Ne, hoću sad...", uzvrati Nazli i nervoznim pokretom uze flašu. "Znači, misliš da su Samimovi banalni. Ali, govoriš da je on dobar momak... Sta želiš reći sa tom porodičnom atmosferom?" "Sa tim riječima", reče Omer na brzinu ispijajući vino. "Sa tim riječima porodične atmosfere...? Aa, kako ti piješ! Stani, stani! Zar se tako pije?" "Ti reci šta želiš reći tim riječima..." Omer htjede progutati riječ koja mu je došla navrh jezika, ali, ne uspjevši se kontrolirati, kaza: "Eto, sa tim riječima porodične atmosfere želim obja¬sniti nešto drugo, kao što su riječi kako ti se čini ćufte", reče i htjede otvoriti drugu temu: "Šta si danas radila u kući?" "Ništa! Napravila sam ručak, jer Hatidže-hanuma ima slobodan dan... Napravila sam ta ćufteta koja ismijavaš!" Omer ništa ne reče. Nastupi šutnja. Nazli popi još jednu čašu vina, ali joj Omer ne reče da ne pije. Osjećajući krivnju, nakon izvjesnog vremena Omer upita: "O čemu razmišljaš?", i pokaja se zbog toga. "Mislim uvijek isto!" "Šta?" "Ništa!" "Molim Te, reci o čemu razmišljaš", reče Omer nervozno, kao da želi otkinuti konac koji se istanjio, ali koji nikako da otpadne sam od sebe. "Isto. Mi... Šta će biti sa nama?" "Neće biti ništa! Uzet ćemo se, eto!", a podrugljivim tonom dodade: "Dvadeset šestog aprila..." "Ja tebe ne razumijem", uzvrati Nazli. "Šta ti želiš? Ako me ne voliš, ako me ne smatraš pogodnom za sebe, zašto se poigravaš sa mnom? Znam da me omalovažavaš, više to čak ne nastojiš ni prekriti kao što si prije činio. Nipodaštavaš moju želju za uređenjem kuće, želju za stanovanjem u njoj, za oblačenjem lijepe odjeće, želju da živim okružena ljudima koji su nam slični! Ne, ne samo to, nipodaštavaš sve moje! Gledaš me podrugljivo. Eto, i sad tako gledaš. Ali, zašto? To ne mogu shvatiti. Razmišljam da je krivica u meni. Mislim da sam rekla nešto pogrešno, da sam luda, da nisam inte-ligentna kao ti, da sam površna zato što ne mogu omalovažavati ono što ti omalovažavaš. Dobro, ako sam takva, zašto se viđaš sa mnom? Gajiš neprijateljstvo prema meni, ponižavaš me, aii se viđaš sa mnom? Nisi to dužan... Ja sam samo tvoja vjerenica!" "Hoćeš li da poništimo vjeridbu?", upita Omer. Rekao je to pomalo zato da nešto kaže, a pomalo i da optuži Nazli. Riječi su mu trčale kroz glavu. Želio je početi sa podrugljivošću, ali ni to nije uspio uraditi. "Ne želim, ne želim", povika Nazli. "Ja te...", promrmlja. Pognula je glavu, onda ju je odjednom podigla, oholo i pomalo prisilja¬vajući samu sebe: "Veoma volim pisma koja si mi pisao sa pruge. U tim pismima si se rugao svemu. Voljela sam ih čitati, jer sam mislila da se slažem s tobom. Ali, sad se vidim kao jednu od osoba s kojima se stalno ismijavaš". "U tim pismima sam ti pisao i da želim postati osvajač", kaza Omer na¬stojeći djelovati kategorično i uvjerljivo, kao da mu je načinjena nepravda, pa koristi pravo negodovanja, ali učini se glup sam sebi.

Page 261 / 366

"Ta riječ! Bože, koliko je djetinjasta, koliko je naivna! Ja to ne razumijem. Kad vidim koliko si vezan za tu riječ, sa kolikom ozbiljnošću to izgovaraš, iznenađujem se i krivim sebe zbog toga što te ne razumijem, ali šta da ra¬dim, ne razumijem te." "Da, to je tačno! Ti me ne razumiješ", reče Omer vjerujući daje ovaj put doista doživio nepravdu. "Kako si samo samoljubiv!", povika Nazli. "Mora da postoji nešto što ti znaš, a ja ne znam... Staje to? Zbog toga..." "To je ono što nazivam pohlepom", reče Omer, pa povika: "Ja nisam vi¬čan ovim čudnim raspravama! Ni ja ne mogu shvatiti da se priča o nečem takvom. Ne želim biti zreo čovjek koji će razgovarati o svemu... Ja ne želim biti ja. Hem živjeti, hem moći ismijavati, hem biti najpametniji i najjači i sve...", pa zašuti, a onda prošapta: "Da, ili ne, ja sam grub... Ja ne sličim na Turčina! Na mogu biti nijem. Ja uvijek mislim na sebe. Sve i svakoga vidim kao oruđe. Ja sam čudan. Znam to... Ja sam pohlepan, plašljiv, sad sam pijan, znam Evropu...", ustade na noge. "Večera... Jesam li parazit? Ali, na pruzi sam radio više od svih. Grozno je to... Oženit ću se... Želim... Bojim se", promrmlja. Zainteresira ga kako ga Nazli doživljava. Dođe mu daje zagrli, ali, zbog toga stoje znao da će razmišljati o tome dok to bude radio, nasmija se shva¬tivši da mu se spava i vidjevši da ga Nazli gleda sa strahom. "Zašto sam toliko popio?", reče. "Ti nisi dobro. Idi u hotel i lezi", reče Nazli. "Kada bi samo znala koliko želim ostati ovdje s tobom." "Ne stoj tako na nogama. Dođi, sjedi", reče Nazli. "Ko sam ja? Kakvog me ti vidiš? Kako izgledam drugima?" "Naučio si tamo, u Evropi, da misliš na sebe. To si mi ti rekao." "Da, da, tačno. A to je ono što me čini grubim", povika Omer. "Razum! Ne! Ili ja! Znam da sam ja-ja. To ovdje niko ne zna. Jedino ja znam. Jedino ja u potpunosti znam da sam ja - ja i zbog toga, kao sada, postajem ovako čudan i pretvaram se u životinju. Da, ja sam životinja! Pa, na što drugo sli¬čim nego na životinju, neprestano se vrteći sa svojim idejama među ovim živahnim i uravnoteženim ljudima? Uz to, ja sam još i gazda... Grozni, lu¬kavi, dvolični gazda. Šta je, po tebi, bitno?" "Dosta više, molim te, dosta, ne mogu više izdržati!", povika Nazli i, upravo kad je rukama prekrivala lice, podiže glavu, "Dolazi otac", kaza. Omer nije ništa čuo. "Dolazi?" "Da, dolazi, dolazi! Znam bat njegovih koraka..." "Eh, uredu, ja ionako idem", reče Omer. "Ćufteta su veoma ukusna. Mno¬go ti hvala... Šta ćemo ubuduće? Pa, što ja više radim da bih više zaradio? Zato što ih mrzim. Da dođem sutra?" "Ti znaš!" Čulo se kako Muhtar-beg zatvora ulazna vrata i penje se uza stepenice. "Dolazi! Znam da me tvoj otac mrzi. Mene svi mrze, upravu su... Zato što sam ja i gazda, a i..." Otvoriše se vrata. Muhtar-beg se nakašlja. Potom je, izgleda, skidao ka¬put. "Jeste li to Vi, oče?", oglasi se Nazli. "Ja sam, ja", uzvrati Muhtar-beg. "Staje bilo?" Kao odgovor, prvo se začu šum Muhtar-begovih papuča, a nakon neko¬liko sekundi se i sam pojavi.

Page 262 / 366

Omer je još uvijek stajao. Kad je ugledao bijes na Muhtar-begovom licu, koje je gledalo u flašu na stolu, reče: "Večerali smo", i malo se zbuni. "Dobro došli!" "Pili ste, ha", reče Muhtar-beg. "Sa kuhinjskog kredenca uzeli smo jednu Vašu flašu", odgovori Nazli i, ne znajući zašto, i ona ustade. "Kuhinjski kredenac, moja flaša", promrmlja Muhtar-beg i zabrinu se vidjevši da njegova kćerka ide prema njemu. "Sta Vam se dogodilo, oče?", upita Nazli. "Nisam dobro. Navodno, nisam dobro", promrmlja Muhtar-beg. "Ku¬hinjski kredenac... Vino, ha...", prošapta i odjednom povika: "Mladiću, mla¬diću, zabranjujem Vam da ovako, u ovo vrijeme, sjedite u kući mlade neudate djevojke i da pijete!" "Kako?" "Zabranjujem, razumijete li?" "Oče, šta se događa?" "Ja ionako idem, gospodine", reče Omer. "Ne, ne idi! Želim razgovarati sa tobom!", Muhtar-beg uhvati ruke svoje kćerke koje su ga grlile. "Šta je to s tobom? Pila si! A sad plačeš? Molim te, sad idi i lezi!" "Molim te, oče", reče Nazli i, ne skrivajući ništa, poče plakati. "Ovo je veoma ružno! Ovo je veoma ružno! Sad idi i lezi. Muhtar-beg još uvijek nije pao. Zna šta je moral. Nisam zabludio, Bogu hvala. Idi lezi ili ću, kao otac, biti primoran da te prvi put povrijedim..." Plačući, Nazli iziđe iz sobe. "Da idem i ja, ako želite", reče Omer, ali, nakon što pogleda Muhtar-begovo lice, sjede. "Ne, sjedi, sjedi", uzvrati Muhtar-beg. "Ne ljutim se na tebe. Sad se ne mogu ljutiti na tebe. Sjedi malo. Imam ti reći nekoliko riječi. Poslije ćeš ići. Da ti odmah kažem ovo: Ako, prije udaje, moja kćerka pije u kući sama sa muškarcem, u ponoć, dobro, u devet i ako to ne dolikuje uobičajenim pra¬vilima, za to sam prvi krivac ja. Da, kriv sam zato što sam zapostavio svoju kćerku ili što, zbog vlastitih problema, nisam uspio vidjeti ono što mi se pod nosom događa. Da, zbog toga se ne mogu ljutiti na tebe. Ali, i tebe vidim kao krivca. Znam, Vi ste, njen, ti si njen vjerenik, uskoro ćete se uzeti, ali opet ne smatram ispravnim ove postupke, okrivljavam i tebe", pa pokaza na vrata. "Naravno, i ona je kriva, ali ona je ipak djevojka!" Omer se nimalo nije stidio, nije osjećao krivnju. Slušajući Muhtar-bega, obuzimao ga je osjećaj koji ga je, u ovakvim situacijama, obuzimao od dje¬tinjstva, osjećaj da je uvijek upravu i nadmoćniji. Kad je htio nešto reći, poprimi izgled kao da nešto oprašta Muhtarbegu zato što je izbjegavao neprijatnosti. "Upravu ste", reče. "Da, upravu sam...", uzvrati Muhtar-beg. "Upravu sam. To i ti vidiš, ali šta se sve dogodilo dok i sam nisam uspio vidjeti?", ali mu Omerovo davanje za pravo razgali lice. "Upravu sam... To si mi rekao, sine. Drago mi je pošto sam veoma potišten! Reći ću ti još štošta, ali da prvo malo pričam o sebi. Večeras sam bio u Ankara Palasu. Pozvali su me radi Kose Ivanova. Znaš, zar ne? Eto, usred te zabave, večere ili sastanka, ili štagod da je, iziđem ne obraćajući pažnju ni na koga i dođem ovamo. Izišao sam odatle pošto mi se sve činilo ružnim. Sve mi je izgledalo jadno, nisko, ružno. Shvatio sam da postajem nemoralan čovjek."

Page 263 / 366

Opet kao da nešto oprašta, Omer reče: "Molim Vas..." Ali, kao da ga Muhtar-beg nije čuo. "Shvatio sam da postajem nemoralan čovjek", prošapta još jednom. "Ci¬jeli moj život učinio mi se ispraznim, ružnim, beznačajnim. Bio sam pred ubjeđenjem da mije život ispunjen banalnostima i dvoličnjaštvom. Godi¬nama sam se borio za svoje ideale. Dok sam bio u upravnoj školi, dok sam bio kajmakam, valija, uvijek sam imao neki ideal. Hrabro sam radio ono za što sam mislio daje ispravno. Nisam ukaljao svoj ugled, štitio sam svoje dostojanstvo ili vjerujem da sam tako radio. Ali, sad... Sad se osjećam pre¬varenim, ostavljenim na cjedilu; da osjećam se kao neki napušteni budalasti muž. Nesretan sam čovjek! Shvataš li to?" Ne rekavši ništa, Omer klimnu glavom. Na Muhtar-begovom licu se odjednom pojavi kajanje. Kao da se srdio, govorio je u sebi: "Zašto ovo rekoh? Nije uopće trebalo da to govorim ovom grubijanu!" Prekoravajućim tonom i sve više se srdeći, kao da priča o Ome-ru, a ne o sebi, nastavi: "Shvatio sam da se iz nemoralnosti mogu izvući jedino svojom voljom i korištenjem razuma. O tome sam razmišljao u povratku i, mada je kasno, došao sam do sljedećeg zaključka: Sređujući svoj moral, i ne samo to, nego i cijeli život, ponašanje, neću vjerovati niušta osim u svoju savjest. Kad sam izgubio kontrolu nad situacijom? Ne znam! Gdje je linija između moral¬nosti i nemoralnosti? Ne znam! Ono što znam jest da sam sebe našao u ružnom stanju i da sam to uočio svojom savješću. Staje moral? Ne mogu se oslanjati ninašta!" Ovo je izgovorio s narastajućim bijesom i pojačavajućim tonom. Potom, kao da se odjednom smiri. "Neću paziti na okolinu, pazit ću na sebe. Čekao sam napredak, nije se dogodio. Pronašao sam sebe i razum. Još sam shvatio da je moje jedino bogatstvo moja kćerka. Ne razumiješ, možda se i smiješ u sebi. Ali, sad ti iznosim svoju odluku, koju smatram ispravnom i potrebnom. Sine, do svadbe više nemoj posjećivati našu kuću, nemoj viđati moju kćerku. Vidio si koliko si trebao vidjeti. Preostao je mjesec i oženit ćeš se. Ubuduće, ne viđaj, nećeš viđati...", ali se uzbudio. "Nećeš vidjeti. Ovo je moja odluka. Da bih to ispunio, sve mjere..." "I ja tako mislim, gospodine", reče Omer i ustade. "Dobro, veoma lijepo. I ti si, dalde, mislio isto?", reče Muhtar-beg, tako¬đer ustajući i nervozno se poigravajući sa dugmadima na kaputu. "Ako ti je to bila odluka, zašto si čekao dosad?" "To sam sad odlučio, gospodine", uzvrati Omer samoljubivo i gotovo se ponoseći svojim riječima. "Mladiću, ovo vjerovatno znaš, ali uopće mi se ne sviđaš!", reče Muhtar-beg. "Da, znam." Nastupi zatišje. Pogledaše jedan drugoga. "Ne zamjeri mi", reče Muhtar-beg. "Loše sam postupio prema tebi, ali to je ono što sam osjećao", ruka mu ode na dugme. "Kajem se i zbog onoga što sam ti rekao maločas. Zašto sam se povjerio? Ništa nisi razumio!" "Ja sam pijan", reče Omer. Muhtar-beg ušuti, pa plačnim glasom, promrmlja: "Pio si dokasno sa mojom kćerkom. Rasplakao si je. Koliko si je samo puta rasplakao?"

Page 264 / 366

"Da, da. To sam uradio", reče Omer. "Znam da nisam zet sa kojim se može posebno ponositi", pa pode prema vratima. "Bog Vas sačuvao, gospo¬dine!" "Hajde, sve najbolje!" Odjednom se otvoriše vrata na hodniku i ukaza se Nazli: "Šta je bilo, šta se događa?!", povika. "Ništa nije bilo", uzvrati Muhtar-beg. "Odlazi, eto!" "Odlučio sam da te ne vidim do svadbe", reče Omer. Rekao je to kao da okrivljuje jedino sebe, ali takav osjećaj nije imao u sebi. Gledajući u svoju kćerku, Muhtar-beg reče: "Tu odluku smo donijeli zajedno", pa se okrenu prema Omeru. "Zar nije tako, mladiću?" "Da, naravno, naravno", odgovori Omer. "Zašto?! Stani! Ne može!", Nazli ispusti krik. Omer se na vrhovima prstiju spusti niz stepenice, kao da se plaši da nešto ne slomi, i iziđe u noć.

50. Opet u Istanbulu Da ne bi zapao u gužvu, Refik je minutu-dvije prije kraja utakmice ustao s mjesta. Išao je pokraj dugog zida stare topovske kasarne koja se koristila kao stadion i, dok je izlazio iz prolaza koji je iz dvorišta vodio prema trgu Taksim, ču kako mu sc neko obraća: "Hej, Refik! Refik!" Okrenu se, pogleda i osmjehnu se. Bio je to Nurettin, kolega iz razreda iz inžinjerske škole. I on se smješkao Refiku. Poljubili su se. "Bruka, zar ne?", reče Nurettin. "Prava borba slijepih!" "Toliko je bilo moguće u blatu", reče Refik. "Boga mi, ovo je već izgubilo svoj smisao!", reče Nurettin. "Od međusob¬nog udaranja, ne stignu šutnuti loptu. Ja više neću dolaziti", pa se nasmija sam sebi. "Ja tako kažem, ali doći ću. Sljedeće sedmice ima opet Fenerova utakmica. Ali, ti se nigdje ne pojavljuješ..." Da... "Stvarno, naravno, naravno", uzvrati Nurettin. "Vidio sam Muhidina, re¬kao mi je da si otišao u Erzindžan. Kad si sc vratio?" "Već odavno. Došao sam u novembru. Navršava se četiri mjeseca..." "Eee, šta si radio tamo? Jesi li bio na željeznici?" "Bio sam na željeznici! Vidio sam zemlju!" "Stvarno, veoma lijepo", reče Nurettin, uzdišući. "Kada bih i ja mogao uloviti neku priliku. Ta željeznica bila je dobra prilika. Svi su išli, vidjeli, zaradili. Ja sam se ovdje uhvatio ujedno kolo, nikako da se kutarišem." Povećavao se broj onih koji su izlazili na vrata. Jedan se sudari sa Refi-kom. Iz dvorišta kasarne začu se larma. "Završeno je izgleda", reče Nurettin i uhvati Refika za ruku. "Rekoh, da prije odlaska kući...", stisnu šaku i, kao cuclu, primaknu palac ustima i povuče. "Dođi!" "Ja idem u teniski klub!" Pesnicom kojom je imitirao flašu, Nurettin je, snagom koja je podsjećala na godine kad je u školskom timu igrao nogomet, udario Refika po rame¬nu: "Ideš u klub onih kicoša, ha?" Rekao je to šaljivo, jer je znao da se Refik neće uvrijediti. Refik stidljivo ukiseli lice, kao da kaže: "Šta da radim, burazeru!"

Page 265 / 366

"Ne ideš, dakle. Ali, razveselili bismo se i ugrijali kad popijemo", reče Nurettin. "Dobro, dobro...", kaza ugledavši isti izraz na Refikovom licu. "Hajde, idi tim snobovima... Haa, stvarno, kako je Omer?" "Ženi se, vjerovatno..." "Stvarno? Reci, ostao sam jedino ja...", ali se nekolicina iz gužve umije¬šaše među njih. "Hajde, sve najbolje. Sljedeće sedmice igraju Fener i Guneš. Ja sam na strani od groblja, iza gola!" Refik se osmjehnu. Okrenu se nakon što vidje da se Nurettin umiješao u gužvu. Malo je pješački uz tramvajsku prugu, na šalteru uzeo kartu i ušao u Taksim bašču. Zato što je bila nedjelja popodne, bašča nije bila uobičajeno tiha i mirna, ali je, kao i uvijek, smrdila kanalizacija. Izdaleka se čula buka mase koja se razilazila. "Bila je loša utakmica", pomisli Refik. "Nakraju, lop¬ta je jednom ušla u gol. Ja sam gledao. Nadisao se čistog zraka, što sam želio, i nazebao." Kad ugleda drvenu zgradu, koja se koristi kao kazino i teniski klub, pomisli: "Da, malo sam se nadisao svježeg zraka. Sad ćemo se, svi skupa, vratiti kući. Sjedit ćemo u toplom", promrmlja. Ubrzo nakon ručka došao je ovamo zajedno sa Osmanom, Nermin i Perihan. Oni su ostali u klubu, a Refik je otišao na utakmicu. Sad je trebao navratiti u ovaj ldub, u koji je nekad veoma često dolazio, jer su odlučili da se zajedno vrate. Sjeća¬jući se Nurettinovih riječi o klubu, uđe unutra, nabrzinu se pope uz stepe¬nice i kao da osjeti melanholiju kad ugleda neobnovljenu slomljenu šteku na vratima, nepromjenjivi osmijeh jednog od konobara, statut kluba koji je godinama stajao na istom mjestu - pod slomljenim staklom istog rama, ali ga ne obuze ovaj osjećaj. Prolazeći bez ikakvog zadržavanja ispred otvorenih vrata prostorija u kojima se puši i igraju karte, na očekivanom mjestu ugleda Nermin i Osmana. Nakon što se pozdravi sa prisutnim u prostoriji, sjede pokraj Perihan, koja je pila čaj. Od umornog konobara nijemo zatraži čaj i, radujući se što nije prekinuo razgovor, oslušnu ono što se priča. Naspram Osmana sjedio je Mukremin-beg, predsjednik kluba. Bio je profesor medicine. Za predsjednika kluba izabran zbog bliskih veza sa Vla¬dom i visokim društvom, a manje zbog tenisa. Njegovo zanimanje za sport nije prelazilo više od tekstova o zdravlju sportista, koji bi se povremeno pojavljivali u novinama. Onima koji su ga slušali ispijajući čaj i druga pića, predsjednik kluba iznosio je opasnosti sa kojima se klub susreće. Govorio je da novi valija namjerava srušiti zgradu lduba, a da će njima dati mah plac preko puta, u groblju Surp Agop. A izgleda da je sumnjao da će i to dati. Osim toga, predsjednik kluba je aludirao na to daje valija, koji je izjavio da je klub centar igara i kocke, a manje centar sporta, uvrijedio i sve članove. Pojedini su mu se usprotivili, govoreći da treba biti umjeren, a pojedini su, pak, govorili da treba napisati pismo premijeru te da se treba braniti turski tenis. Kao da se u jednom trenutku rasprava zaoštri, ali se potom neko našali i dođe do smijeha. A kad jedna od gospođa reče da će teren bivšeg groblja biti nepodesan za tenis, atmosfera se opusti i nastade tišina. U međuvreme¬nu, Refik ču da mu se obraća Hamdi, trgovac gvožđem, Osmanov školski kolega iz razreda, iz Galatasaraja, koji je sjedio u uglu i koji gaje povremeno posmatrao. "Refik, čovječe, šta si ti uradio? Išao si čak u Kemah?" "Da", odgovori Refik primjećujući da su se te njegove riječi potrefile u vrijeme tišine i da su ih svi čuli. "Eee, šta si radio tamo?" "Ništa!" "Napisao si i knjigu...? Objavilo je, navodno, ministarstvo."

Page 266 / 366

Misleći da svi prisutni slušaju ono što se priča, Refik htjede nastupiti spokojno i bezbrižno, ali primijeti da djeluje u maniru mlađeg brata koji je poprimio pred Osmanom. "Da! Objavljena je." "Ti si, dakle, postao pisac", reče Hamdi zadržavajući se na riječi pisac. "Pi¬šeš..." Osvrnu se desno-lijevo zato što je mislio da je našao temu zanimljivu za razgovor. "Šta pišeš? Naravno o problemima zemlje, zar ne?" Da još jednom ne bi čuo riječ pisac, a pomalo i da nešto kaže, Refik od¬govori: "O problemima našeg sela..." "Problemi našeg sela...", ponovi Hamdi i osvrnu se još jednom, kao daje pozivao da se svi bave Refikom. "Molio bih te, možeš li i meni dati primje¬rak svoje knjige?", upita. "Sa potpisom, naravno. Pošto i ja..." "Zna li neko rezultat utakmice?", upita glava koja proviri kroz vrata pro¬storije. "Fener je pobijedio sa jedan nula", reče Refik ne propuštajući priliku. "Tako? Koje dao gol?" "Jašar!" "Ooo, Vasife, otkud ti? Ne viđaš se. Zašto jučer nisi navratio?", reče Hamdi ustajući. Rasprava o budućnosti kluba ponovo započe tamo gdje je stala, ali ovaj put u vidu umjerenog i zabavnog razgovora, u koji su se sa šalama svi uklju¬čili. Gospođa koja je rekla da se na starom groblju neće moći igrati tenis, smirena je riječima da su na uglu tog placa ruševine stare crkve, a ne grobovi. U međuvremenu je bilo onih koji su ulazili i izlazili iz ove velike prostorije, u koju prvo navrate svi posjetioci. Jedan krupni, koji je došao iz jedne od ostalih prostorija, zatraži od supruge dozvolu da odigra još jednu seansicu. Kad mu, na ljutit način, supruga pokaza na sat, Osman ustade. To je bio znak za Nermin, Refika i Perihan. Nakon što su sačekali Osmana, koji je izmijenio nekoliko riječi sa predsjednikom kluba, izišli su i niz stepenice se spustili u bašču. Vani je opet bilo jednako hladno i oblačno. Perihan uze Refika pod ruku. Dok su išli prema kolima, koja su stajala pokraj grobljanskog zida, Osman priđe Refiku. "Mukremin-beg reče da ti već mjesecima ne plaćaš članarinu. Zatražio je od mene, ali ja nisam htio platiti za tebe." "Da." "Klub je, znaš i sam, u teškoj situaciji. Bilo bi dobro da daš." "Da." "Kamo sreće da sam ja dao umjesto tebe?" "Ne znam." "Šta znači ne znam?", Osman zastade pred vratima automobila, ali ne pronađe ključeve koje je uvijek odmah vadio iz džepa; ljutito gledajući Re¬fika, prošapta: "Eee, gdje su ti ključevi?" Uvijek se hvalio da su mu, poput svakodnevnog života, i džepovi uredni, da se sjeća gdje šta stavi i da ništa ne gubi. "Gdje su?" Gledajući Refika, prebirao je po džepovima. "Šta si ti, Refik? Sta misliš da si? Gdje si? Kad ćeš doći sebi? Kad ćeš biti kao svi mi? Vidi, zbog tebe ni ključeve ne mogu naći...", govorili su njegovi pogledi. Napokon i nađe ključeve. Rcfik skrenu pogled sa Osmanovog lica. Pogleda u nebo, ponovo popri¬majući izgled već vičnog nespretnog, naivnog i nerazboritog mlađeg brata. Velika grupa oblaka približavala se maloj grupi. "Članarina...", promrmlja. "Da, treba donijeti neku odluku... Kao da ovi oblaci čekaju druge... Člana-rina... Ja ću umrijeti. Svi ćemo umrijeti. Traže da platim članarinu...? Upra¬vu su... Ali, o tome mogu kasnije razmišljati. Neka, eto, Osman uradi šta hoće... Oblaci se približavaju jedni drugima. Zašto se nerviram zbog takvih

Page 267 / 366

sitnica? Danas sam išao na nogometnu utakmicu. Fener: 1, Vefa: 0. Sad se vraćamo kući. Osman se ljuti na mene zato što nisam postao ono što želi... Upravu je... Ali, svi ćemo umrijeti!" S ljutitim izrazom na licu, koji pokazuje da se neće lahko oraspoloži¬ti, Osman otvori vrata. Ne čekajući da ostali sjedu, upali motor. Ne obrati pažnju na šale koje je Nermin pričala da bi ga umirila. Ne čekajući previše da se zagriju, vozio je kola boje truhle višnje kaldrmisanim putem prema Nišantašu. Ništa se nije čulo osim buke motora. Refik se sasvim priljubio uz prozor pozadi; naslonio je glavu na staklo i sjedio. Gledao je slike koje su promicale kroz prozor: stanice, drveće, zidove, nepromijenjena zdanja pokraj tramvajske pruge, kojom je u godinama pohađanja inžinjerske škole prolazio svaki dan. "Išao sam na utakmicu. Sad se vraćamo kući. Nedjeljno popodne. Devetnae¬sti mart 1939. Sutra ću, kao i uvijek, ići u kancelariju. Djeca koja se vješaju iza tramvaja... Mama kod kuće boluje gripu... Hladno vrijeme... Kod kuće ću po¬piti čaj, malo ću sjesti dolje, poslije ću izići gore. Pričat ćemo... Sa Perihan...? Šta...? Zašto sad ne pričamo...? Osman ima ljubavnicu, Ncrmin ne zna... Zna li? Nermin ima vezu sa nekim čovjekom... To nisam rekao Osmanu...! Svi ćemo umrijeti... Sta onaj čovjek tamo čeka...? Groblja, nadgrobni spomenici, kršćani... Herr Rudolph... Sta da mu pišem? Holderlin. Koliko je sati? Pola šest. Mama se zabrinula. Šta Melek radi? Sve će se urediti... Cijeli moj život će doći ured. Otkrit ću šta treba uraditi... Članarina? Pronaći ću to kako se treba živjeti... Kasnije, ali kasnije... Da, taj veliki projekt, cijeli moj život će se uskladiti nakon što završim taj veliki program koji će mi urediti život. Sta sad radim? Čekam, gledam kroz prozor. Uopće ne pričam u kolima. Ali, ja i Perihan razgovaramo u našoj sobi. Prošlo je mjesec dana otkako sam došao iz Ankare... Perihan se ne ljuti na mene... Knjige... Živim..." 51. Putovanje Odmah nakon što se probudio, Omer ustade iz kreveta, krenu brzim ko¬racima po hotelskoj sobi. Osjećao se vitalnim i veselim kao da se - iaako je zaspao sa kravatom i u kaputu - tek odjenuo, a lice umio hladnom vodom. Pogleda na sat: pola šest. "Nedjeljno popodne... Eh, zašto da ne odem da¬nas?", pomisli. "Ali, možda je telefonirala!"Telefon u njegovoj sobi nije zvo¬nio, ali je opet sišao dolje i pitao mladića je li imao telefonski poziv. Saznavši da ga niko nije zvao, ponovo se pope u sobu i, osjećajući da ga je pokrenula ista snaga, nabrzinu zatvori kofer. Siđe, momku reče da će na izvjesno vrijeme otići do Kemaha te da želi platiti račun. Iz pozadine se pojavi stariji hotelski rukovodilac i, govoreći da njegovu sobu žele držati praznom, upita Omera kuda ide i kad će se vratiti. Omer mu odgovori da će, dok se sezona primiče, prodati neka vozila i mašine koje su ostale na gradilištu na kom je radio te da će ubrzo vratiti. Plati račun, uđe u taksi i spusti se na stanicu. Jutros je pitao i saznao da voz kreće u sedam. Nakon što je uzeo kartu, sjeo je u restoran nove stanične zgrade. Od konobara zatraži teleće bonflle. I za ručak je jeo bonfile. Sad je opet tražio isto, jer je mislio da su te bonfile blagodat koja upotpunjuje ovo lijepo jutro. Nakon što je izišao iz Muhtar-begove kuće, vratio se u hotel, odlučio ostaviti alkohol, legao i zaspao. Kad se probudio iz čvrstog sna, osjećajući se, kao što se probudio prije sat, opet vitalnim, obukao se, stavio kravatu i, odlučivši da tako treba postupiti, da bi se, u sličnim situacijama, svi izvinili, uputio se prema Muhtarbegovoj kući. Vrijeme je jutros bilo tako lijepo da je odmah nakon izlaska odlučio da do

Page 268 / 366

Jenišehira ode pješke, a ne taksijem. Bilo je čisto nebo, sunce nije prekrivao nijedan oblak. Zbog toga što.je i sinoć padao, snijeg se nagomilao po gra¬nama, na zidovima, krovovima. Zato što je bila nedjelja ujutro, ulice su bile puste. Omer je, razveseljavajući se, počeo razmišljati kako će se izviniti Muh-tar-begu, a što je više razmišljao, počeo je vjerovati da je prirodno to što je uradio, da postupak ili prijestup nije ono zbog čega se treba izviniti, da je to cjelokupno njegovo ponašanje i da je zbog toga glupost izvinjavati se. A povjerovavši u to, predade se osjećanju koje ga je obuzelo dok je jučer pričao sa Muhtar-begom, osjećanju da je uvijek u svemu upravu. Opet, bio je to osjećaj isti onome koji ga je obuzimao u djetinjstvu i ranoj mladosti: bio je upravu zato što je pametan, zgodan, inteligentan i zato što su ga svi bezuvjetno vo¬ljeli. Uz to, dok se probijao između vozila i praznih parcela prekrivenih snije¬gom, nije smatrao da je upravu samo zato što je inteligentan, zgodan i bogat, već da je upravu zato što na sniježnim planinama sunce sija zbog njega i zato što je dan toliko vedar kako bi on mogao izići u ovu prijatnu šetnju. Nakon što prođe Kizilaj i skrenu u spordne ulice, obuze ga strah da bi - dok se u kući bude izvinjavao ili dok mu, kako je očekivao, narodni poslanik bude opraštao i dijelio savjete - mogao pomutiti zadovoljstvo kojim se naslađivao iz kaputa i kravate, iz ovog blistavog i odlučnog neba, sunca, iz šetnje na hladnoći i toga što se osjeća zdravim te se, pokraj parcele na kojoj su se djeca grudala, okrenu i krenu natrag, odlučivši da iz hotela telefonira Nazli. Potom je, naslađujući se istim pojedinostima, odšetao do Ulusa i, zaključujući da bi Nazli trebala biti ta koja će telefonirati, a ne on, uđe u hotelski restoran. Tamo je, jedući ovlaš krvavi biftek, koji je mnogo ljepši od ovoga koji je sad stavljen pred njega, pomislio kako je pravo vrijeme da otputuje u Kemah. Osjećajući se ponovo vitalnim i zdravim, Omer je pojeo biftek, izišao iz restorana, razmislio hoće li telefonirati Nazli, ali odustade pomislivši da bi se mogao javiti Muhtarbeg. Kod prodavca novina je, da bi čitao u vozu, uzeo sve dnevne novine i jednu porodičnu reviju. Nakon što je voz krenuo, ne smatrajući to uopće glupim, spokojno je čitao u praznom kupcu. Potom, osjećajući da se opet približio duboki i spokojni san, ispruži noge, povi glavu i opusti se. Kada se probudio, sunce je bilo izišlo i obasjavalo ga pokraj prozora. Omer se protegnu i zijevnu, osmjehnu se starcu koji je, dok je spavao, ušao u kupe, zatim pogleda kroz prozor. Vidjevši da rijeka, koja se proteže paralelno sa prugom, teče u smjeru suprotnom vozu, povjerova da to nije Catlisu, već u Karasu i da je do Kemaha ostalo još veoma malo. Nakon što su ušli i izišli iz dugog tunela i nakon što je vidio visoke stjenovite ponore, oslobađajući se uticaja sna, promrmlja: "Jučer sam bio u Ankari, danas ovdje". Dok mu je, prilikom svakog putovanja, pred očima promicala zemlja, obuzet osjećanjem da se život treba sadržajno živjeti, daje on nešto dugo, složeno i bogato, opet se osjeti vitalnim. Zatim se okrenu i osmjehnu starcu, koji je bio nestrpljiv da nekako opočne razgovor. "Hvala Bogu, cijelu noć si spavao!", reče starac, za kojeg po odjeći vidi da je službenik. Omer pogleda na sat: "Spavao sam gotovo jedanaest sati!" "Cijelu noć", kaza starac klimajući glavom kao da želi reći da ne vjeruje mašinama. "Ja nisam mogao spavati. Ja sam cijelu noć ovako sjedio, posmatrao tebe i razmišljao", kaza i poče pričati zašto je išao u Ankaru - da radi u katastarskoj upravi, da će pruga, u čijim dobrotama sad uživaju, donijeti nevolja isto koliko i dobrote, daje u vrijeme boravka u Ankari, zbog svojih bolova, bio kod ljekara, ali da on ništa nije učinio osim što mu je propisao lijekove. Kad

Page 269 / 366

je saznao da je Omer radio na pruzi, pohvali njegovu mladost i, pokazujući burmu na njegovom prstu, kaza daje i sam jednom bio zaru¬čen. Kada starac pokaza burmu na njegovom prstu, Omer se sjeti Nazli, ali se nikako ne osjeti uznemirenim, "Jučer sam bio tamo, danas sam ovdje", pomisli i, namjestivši popustljivi osmijeh, da mladi mozak ne bi pribjegao ružnim mislima, obrati pažnju na starca koji je neprestano pričao. Zbog toga što se ovog jutra nije želio ničemu usprotiviti, s odobravanjem je slušao mi¬šljenja i starčeve pritužbe, koji nikako ne sliče stavovima kakve treba imati službenik u vezi sa prugom, vremenom i razvojem zemlje. Na kraju se sasvim mirno, poput bezbrižnih ljudi, polahko stenjući, nekoliko puta protegnu. Voz je često ulazio u duge tunele, prelazio preko mostova sad na ovu, sad na onu stranu rijeke. Prilikom svakog ulaska u tunel, starac bi ušutio, a ono o čemu je govorio nastavio bi tamo gdje je stao nakon izlaska iz tunela. "Da, eto pri¬roda... Sniježni vrhovi, stijene... Dobro je što dođoh... Dobro je što tamo ima nešto da se proda", mrmljao bi Omer onda kad nije osjećao zainteresiranost za starca. Kada se voz zaustavi na stanici Kemah, okružiše ga djeca i znatiželj¬ni. Omer pogleda duge kuće bijelih pročelja koje su se naslanjale na brda. "Kako je mrtvo", pomisli. Neko dijete se prodera, zasvira pištaljka, potom se, zajedno sa kretanjem voza, starac ponovo dade na objašnjavanje. Dvadeset minuta nakon stoje voz krenuo, Omer uze svoj kofer, oprosti se sa starcem i sačeka pred vratima vagona. "Jučer sam bio u Ankari, danas ovdje", pomisli dok se truckao na harmonici koja je spajala dva vagona. "Bio sam u Ankari, u Istanbulu, bio sam u Engleskoj, živim, vidim...", promrmlja ljuteći se na voz koji nikako da stane. Postade nestrpljiv: "Da? Osvajač! Istanbul...! Eto, eto! Staje!" Zato što, osim njega, nije bilo nikoga ko bi ušao ili izišao iz voza, kad stupi na tlo, obuze ga osjećaj da se voz zaustavio radi njega. Kad voz zama-knu iza okuke, idući prema staničnoj zgradi, shvati da u ovoj snijegom pre¬krivenoj ravnici, prikliještenoj među planinama, više nema ništa osim tišine. Nikoga nije bilo u prostoriji u kojoj rade stanični službenici. Prazna je bila i čekaonica. Izišao je iz zgrade i, dok se šetao okolo, ugleda kokoš. Ugleda ih još, i kokošinjac, veš povješan između drveća i pletenu korpu punu veša. Zastade i s oduševljenjem pogleda ono što je vidio. Zbog toga što među planinama prekrivenim snijegom nije bilo nikakvog vjetrića, raznobojni veš je stajao nepomično. "Kako je lijepo, kako je stvarno!", pomisli Omer. "Kako je lijepo; živim i vidim!" Upravo se okretao kad je, na zadnja vrata, koja su vodila prema nastambi željezničkih službenika, iziđe neka žena. Uočivši Omera, zbuni se i ruka joj sama od sebe ode na mahramu, ali mahramc joj nije bilo na glavi. "Da, ovo je stvarnije od svega", pomisli Omer i nasmija se. Kao da neko za njega ureduje okolinu da bi uživao onako kako niko nije mogao uživati; kao da čini ono što je potrebno da mu ne bude dosadno, da ne izgubi spokojstvo, a Omeru je preostajalo jedino da živi uživajući u ono¬me što mu se nudi. Kada se ponovo okrenu prema pruzi, u daljini ugleda dispečera koji se vraćao od skretnica. Predstavi se službeniku i reče da su ovdje, u barakama, njegove mašine i vozila. Upita za Hadžiju, koji je bio čuvar sldadišta i za kojeg se nadao da mu za večeras može pronaći gdje će konačiti. "On navrati ovamo", odgovori dispečer, smješkajući se pri pomisli na Hadžiju. "Ali, ako hoćeš, mogu mu poručiti po sinu! Hajde, sjedi malo!" Omer sjede. Po zidu sobe bile su povješane slike Ataturka i Ismet-paše. Službenik ode nekud, vrati se: "Poslao sam dijete", reče.

Page 270 / 366

Omer, koji je lagodno zijevao, klimnu glavom. "Hoćeš da igramo tavle dok se dijete ne vrati? Ubili bi dosadu..." "Naravno... Zašto da ne?" Službenik izvadi tavlu. Zasjeli su igrati.

52. Još uvijek u potrazi Refik je sjedio za stolom u radnoj sobi. Vrata se otvoriše. Proviri Osmanova radoznala glava: "Hah! Zar si tu?", a unutra uđe i njegovo tijelo. "Nakraju si došao i opet tu sjeo!" Refik se osmjehnu bratu. "Da nakraju ovoga opet ne ispadne onako? Nemoj opet navaljivati da ideš nekud." "Odjednom počnem navaljivati!" "Ali, ovaj put niko ti neće pokazati razumijevanje", reče Osman, zbunjen što je i Refik pristao na šalu. "Čak ti ni tvoja žena neće tolerirati..." "Tako?" "Da vidim šta čitaš?", pa priđe kao otac koji kontrolira učenje svoga sina i pogleda u knjigu koja je stajala na stoliu."Hölderlin... Hyperion. Koje to?" "Nijemac. Pjesnik..." "Koji? Šta kaže?" "Zamršen... Ako ćeš pravo, ni ja nisam dobro shvatio. O Grcima, njiho¬voj civilizaciji i zatim..." "Da, da", reče Osman i iznenada zijevnu i protegnu se. "Htio sam te pi¬tati šta ćeš raditi ovog vikenda? "Danas sam kod kuće... I sutra sam, najvjerovatnije..." "Ja ću za sat ići u klub... A Nermin će, navodno, ići kod neke prijateljice..." "Još uvijek mu nisam spominjao Nermin", pomisli Refik. "Zar je moje da mu to kažem...?" "A ti i Perihan ćete paziti na majku!" "Hoćemo!" "Deset dana boluje gripu i još nije ozdravila. Brinem se. Da slučajno nije ona gripa... Kako zovu onu gripu? Španska? Azijska? Šta god daje!" "Nije..." "Nije, zar ne?", reče Osman i zijevnu još jednom. "Htio sam ti ovo reći...", ali se zagleda u papire i knjige na stolu, kao da želi pripremiti ono što želi reći. "Hoću li platiti klupsku članarinu za tebe? "Stvarno, uopće nisam razmišljao o tome! Nisam imao vremena da raz¬mišljam o tome", uzvrati Refik uzbuđeno. Ne shvatajući ništa, Osman pogleda u lice svoga brata. Poprimivši izgled kao da se brine za njegovo psihičko zdravlje, reče: "Pazi na sebe. Ja ću malo sjediti dolje, a poslije ću u klub", pa izađe iz sobe veoma zabrinut. Refik se dade na crtanje slika i skica po kraju papira. Dok je, nakon izvje¬snog vremena, sastavljao krajeve trougla i četverougla koji su prolazili jedan kroz drugi, prošapta: "Šta radim? Gubim vrijeme... A moram čitati Holder-lina". Neko vrijeme je čitao knjigu, koja u njemu nije budila nikakva osje¬ćanja ni uzbuđenje. Potom promrmlja: "Zašto je moram čitati...? Zato što sam je stavio na listu knjiga koje treba pročitati prije pravljenja programa. Zatim, to je potrebno i za odgovor koji ću pisati herr Rudolphu". Nastavio je čitati, sad iz dosade. Knjiga je govorila o starim Grcima, Atinjanima, ljepote zlatnog doba

Page 271 / 366

u kom su živjeli objašnjavane su spominjanjem grčkog ustanka, za koji je Refik mislio daje bio protiv Turaka. Iako se prisiljavao i na francuskom našao dijelove koje je herr Rudolph citirao napamet, Refik nije nalazio željenu zainteresiranost za knjigu. Kad se spomenu Grci, napa¬met su mu padali oni ljudi iz filmova i povijesnih knjiga; bradati i širokog čela, zamotani u čaršafe, za koje se misli da razmišljaju o nečemu veoma dubokom. Čitao je još neko vrijeme. Potom, primjećujući da je pročitao samo četiri stranice, promrmlja: "Sta je bilo na ovim stranicama? Moj duh je pod uticajem Diotime, odnosno postiže duhovnu ravnotežu Hyperiona i on, Bellarmin... Kao da je neko došao? Ne, nije, to je zvonce, to je bilo tramvajsko zvono... Da i atinska umjetnost, filozofija, spominjući formu dr¬žave govori da to nije korijen, već plod... To je i nama potrebno... Kod nas je država drukčija... Da... Zašto kod nas nema filozofije? I to je potrebno! A ovdje se govori i o razumu. U Atini je postojao razum i sve se na njemu zasnivalo... U Turskoj toga nema... Tamo se sve na tome zasnivalo. Uz to, razum bi se trebao ujediniti sa ljepotama duha i srca... Lijepa rečenica... Gdje, ono, bi? Pronađe to što je tražio i, sa strane, obilježi olovkom. Zagrize dršku olovke, potom, osjećajući okus drveta u ustima, pomisli: "Koliko sam izgrizao ovu olovku... Koliko je sati? Šta će, ono, Perihan raditi danas?" Ustade i iziđe iz sobe. Nabrzinu se pope uz stepenice i uđe u svoju sobu. Perihan je bila pokraj ogledala. Dijete je puzalo po podu i znatiželjno gledalo u spiralne noge kreveta art nouveau. "Ne mogu se skoncentrirati na ono što čitam", kaza Refik skrivajući po¬gled od Perihaninih očiju, koje je ulovio u ogledalu. "Možeš, možeš", uzvrati Perihan. "Potišten sam zbog nečega..." I Refik se ushoda po sobi. Zaustavi se pred prozorom. "Vrijeme je hladno", reče. "Utučen sam zbog nečega... Zanima me... Osman je maločas nešto rekao...", pa se okrenu jer mu ništa nije odgovarala. "Slušaš li me?" Perihan je nanosila ruž na usne. Odmičući ruž, reče: "Da", i ponovo napući usne i nastavi ih mazati. "Osman reče da... Ako se još jednom ovako udaljim od kuće, ako se, da¬kle, udaljim kao prošle godine, ovaj put mi to niko neće tolerirati. Čak mi to ni ti nećeš tolerirati! Šta veliš?" "Jesi li to opet odlučio ići?", upita Perihan smijući se. "Znaš, naravno, da sam to pitao samo iz znatiželje." "Da... Mnogo te volim... Veoma mi je drago što sam te čekala i što sam sad s tobom. Čekat ću opet..." "Ne idem nikud", reče Refik uzbuđeno. "I ja tebe mnogo volim." Primaknu se Perihan i zagrli je, ali, zato što se vidio u ogledalu dok je to radio, postidi se i odmače se do prozora. "Zašto nanosiš ruž?" "Otac hoće da me jednom vidi sa ružem." "Haa, stvarno, ti ideš svojima! Zaboravio sam... Sta da radimo sutra?", upita Refik, pa misleći da se Perihan još uvijek šminka, jer nije davala odgo¬vor, opet upita: "Sta da radimo sutra, šta da radimo preksutra, šta da radimo i onaj tamo dan, šta da radimo dokraja života, šta da radimo?" "Pa, ti ideš na posao...", uzvrati Perihan. "Idem, ali opet ostaje vremena za razmišljanje. Znači da se pravim po¬slom ne zove odlaženje u kancelariju."

Page 272 / 366

"Osman kaže da mnogo radiš u kancelariji... A i odlučio si ne razmišljati o takvim stvarima. Gdje je ono da ćeš se zabaviti poslom? Rekao si da ćeš, umjesto ovih čudnih razmišljanja, raditi u kancelariji, čitati u kući, praviti program, živjeti..." "Da, pa živim, eto." "Ne šalim se", uzvrati Perihan i, da bi pokazala da je ozbiljna, okrenu se i pogleda u pravog Refika, a ne u njegovu sliku u ogledalu. "Rekao si da ćeš o svemu, u svjetlu tih iskustava iz Kemaha i Ankare, ponovo razmisliti, da ćeš razmišljati o životu oboje nas, da ćeš razmišljati o svemu što treba raditi u ispravnom i poštenom životu, kako da se živi, od najvećeg cilja do detalja svakodnevnog života, da ćeš početi sa nekim programom, da ćeš to uraditi bez zapadanja u glupe nevolje, lijenosti i krize!" Slušajući Perihan, Refik je prvo osjetio ponos što se njegova supruga, od riječi do riječi, sjeća onoga što je rekao. Potom se oduševi s Perihan, zastidje se sebe i oznoji se. "Šta veliš o tome da iziđemo iz ove kuće i da živimo negdje na drugom mjestu?", upita da bi pokazao daje u tim pitanjima dospio do ideje, makar i male. "Ne znam koliko su ozbiljne tvoje riječi", reče Perihan i ustade, uze svoju tašnu sa kreveta i u nju stavi ogledalo sa izvezenom gazelom na poleđini, maramicu i češalj, što je izvadila iz ladice. "Da , ovo je ozbiljno pitanje. Treba razmisliti, ali bi i ti trebala nešto reći", reče Refik sa blagom ljutnjom. "Ja želim biti s tobom", uzvrati Perihan. "Ova gužva u kući miješa se među nas. Uz to, nakon što sam Nermin vidjela sa drugim i nakon što sam od tebe saznala za ono što i Osman radi, život u ovoj kući me prisiljava na dvoličnost. Više pred njima ne mogu biti ono što jesam." Govorila je tražeći po ladicama i na komodi nešto što će staviti u tašnu. "Razumiješ li me? Možda čovjek nije dužan sve kazati, ali je nepravedno da mi znamo nešto stoje bitnije njima i da im to ne kažemo. Ako ne kaže¬mo, u tom slučaju... Aaa, izvadi to iz usta. Izvadi, izvadi!", Perihan dohvati dijete koje je puzalo po podu, otvori mu usta i iz njih izvadi dugme. "To sam tražila. Umalo ga proguta. Bože!", pa sjede na tabure. "Bože! Bože...! Dugme koje je tražila moja mama!" Dijete u prvom trenutku nije moglo shvatiti šta se dogodilo i zaplaka. Refik ga uze u naručje i zanjiha. Dijete ušuti. Govoreći da kasni, Perihan uze dijete od Refika, posadi ga na krevet i nabrzinu mu navuče kaput koji je izvadila iz ormara. "Upravu si... I ja tako osjećam... Hoću li reći Osmanu?", upita Refik. "Da kažemo? Ako ti kažeš, onda i ja moram reći Nermin..." Perihan uze dijete u naručje i otvori vrata, a Refik se dosjeti: "Možda oboje znaju", reče i nasmija se. Zastidi se ugledavši Perihanine drhtave usne; osjeti da je prost. Htjede nešto reći Perihan, ali nije našao šta bi. Zajedno siđoše. U hodniku sa ogle¬dalom Refik je htio reći nešto što mu pade napamet, ali tamo ugleda Jilmaza i smetnu to. Perihan otvori vrata. "Jesi li se naljutila na mene?", upita Refik. "Ne, ne... Zašto bih se naljutila?", kaza Perihan, ali lice joj je bilo plač¬no. "Sta se događa, o čemu razmišljaš? Molim te, reci... Voliš li me?" "Volim te mnogo." Refik poljubi Perihan ne osvrćući se. Poljubi i dijete. "Sa čim idete? Da dijete ne nazebe?"

Page 273 / 366

"Neće nazepsti! Neka uzme malo zraka. Cijeli dan provodi u sobi! Put je kratak, pješke ću." Deset dana dijete nisu izvodili iz sobe da se ne bi zarazilo gripom od Nigan-hanume. "Da, ne ide to da svi budemo u jednoj kući", pomisli Refik i obuze ga osjećaj krivnje. Htjede nešto reći. Držeći za ruku Perihan koja je zakoračila prema bašči, zagrli dijete. Potom, ne gledajući Perihan, uperi pogled u živahne dječije oči i promrmlja: "Sve ovo, sva ova moja neotesanost koja te uznemirava, moja neodluč¬nost, cijelo ovo moje ružno i hrđavo stanje samo je zbog nečega: želim da... Želim da nas ova curica, naša kćerka u budućnosti, ako, naravno, bude pa¬metna, svjesna onoga što se događa oko nje, da, ako bude obrazovana i inteligentna, ne okrivljuje nas... Da ne optužuje nas gledajući na moj život, na ono što sam uradio, na ono što smo mi uradili... Da nas ne doživi kao hrđave ljude..." Okrećući se djetetu, Perihan vidje da ju je Refik napokon uspio pogle¬dati. "Naravno da će naša kćerka biti obrazovana, kulturna i inteligentna kad bude Melekhanuma", reče i, smješkajući se, poljubi dijete. "Ne mora biti hanuma", promrmlja Refik. "Aaa, zašto to?", upita Perihan i načini izraz kao da se ljuti u kćerkino ime, zatim se nasmija... "Ne znam za kulturu i inteligenciju, ali će, hvala Bogu, naša kćerka biti krupna", pa se brzo okrenu, siđe niz stepenice i krenu prema kapiji. Refik je gledao za njima sve dok ih nije izgubio iz vida. Ušao je kuću. Pe¬njući se u radnu sobu, zastade na pragu stepenica i, vidjevši kroz odškrinuta vrata da Osman i majka sjede jedno naspram drugog, uđe u salon. Osman je nešto pričao majci, koja je bila pod temperaturom. Nigan-hanuma nije htjela izgledati kao da je to naročito zanima, gledala je kroz prozor. Obradova se ugledavši Refika. "Je li Perihan otišla?" "Da, otišla je!" "Šteta! Ne poselamih njene roditelje. Zašto se nije uvratila ovamo?", pa se okrenu Osmanu: "Kud Nermin ode?" "Nekoj prijateljici!" "Kojoj?" "Ne znam, majko, Boga mi. Hoćete li Vi, molim Vas, odgovoriti na ono što sam pitao?" Nigan-hanuma načini kiseo izraz, kao da je govorila: "Više nemam šta reći!" Okrenu se Refiku: "Sjedi!" "Govorio sam o poslu u vezi s tom stambenom zgradom", reče Osman očekujući Refikovo razumijevanje. "Znaš da premjeravaju parcelu pokraj...? Jilmaz je pitao, a i ja sam se raspitivao, podižu zgradu... Tadžettin-begovi, također, prave preko puta. Da i mi, ako ne ove, onda slijedeće godine..." "Ni slijedeće, a ni bilo koje godine...", uzvrati Nigan-hanuma, "Vaš otac je oporučio da se ova kuća neće rušiti..." "Ali, to je glupost", reče Osman. "Osim toga, otac nam nikada nije rekao da ima takvu želju..." "Pa, kažem, rekao je meni...", reče Nigan-hanuma. "Koliko puta trebam ponoviti njegovo i svoje mišljenje... Zajedno će se stanovati u jednoj kući, živjet će se zajedno, svi će se međusobno paziti... Moja porodica je živjela u velikim kućama... Ne u kutijama naslaganim jedna na drugu. Svi se moraju međusobno paziti, svi se moraju međusobno voljeti, ničiji život se ne smije skrivati od drugih... To je ispravno! Ako se jednom, ne dao Bog, odvojimo jedni od drugih, onda ću tražiti da se pazimo, a ne da se selimo u posebne kutije. To je ispravno!"

Page 274 / 366

Osman pokaza na Jilmaza, koji je, u međuvremenu, sa kantom i masama u rukama, došao i prebirao po peći. "Ali, ova kuća se ne zagrijava... Eto, zbog toga imate gripu." "Ja sam se prehladila zato što nisam pazila na sebe", uzvrati Nigan-hanu¬ma. "Izričito te molim, sine, ne otvaraj više ovu temu..." Nastade tišina. Svi počeše pažljivo gledati u mladića koji je pred njima prebirao po peći, jer nisu mogli naći ništa što bi rekli jedni drugima, ah i zato što su im nervi bili toliko napregnuti da bi nešto poželjeli uraditi. Toli¬ko su pažljivo gledali da je, osjetivši težinu njihovih pogleda, Jilmaz izgubio kontrolu nad pokretima, koji su sličili pokretima njegovog oca, i počeo se pometati. "Kako je sličan svom ocu...", pomisli Refik gledajući Jilmaza dok je, pokretima koji podsjećaju na aščiju Nurija, prebirao po peći. "Otac mu je umro, i on će umrijeti... Sta mislimo o njegovom ocu? Ništa! Koja korist da nešto i mislimo? Svi ćemo umrijeti. Umrijet ću, također, i ja i ono što misle o meni...", pa se okrenu čuvši daje Osman nešto rekao. "Koliko, pitam... Jesi li donio odluku?" "Kakvu odluku?" "Rekoh ti, članarina...", odgovori Osman ustajući i pogleda u majku, pa u Refika: "Hajde, hajde, odoh ja u klub, inače će mi živci..." "Sta se danas događa s tobom, janje moje?", upita Nigan-hanuma. Oholo, pokazujući da ima pravo na ljutnju i da nikome ne odgovara, Osman iziđe iz sobe. Za njim ustade i Refik. "Dobro, a ko će se danas brinuti o meni?", upita Nigan-hanuma. "Ah, Dževdet-beg, Vi odoste, sve..." "Da, svi ćemo umrijeti", pomisli Refik penjući se uz stepenice. "Svi ćemo umrijeti, ali ja sad ne bih trebao razmišljati o takvim stvarima. Ja sad trebam čitati knjige koje sam odlučio pročitati, razmišljati o nužnim stvarima i tre¬bam načiniti program koji sam obećao sebi i Pcrihani... Potom, moj život, koji je dosad protekao u lijenosti i neodlučnosti, bit će uredan život. Moja kćerka me neće optuživati... Neću se stiditi svoga života kad se sjetim bijede onih seljaka i radnika koje sam vidio u Kemahu. Ovaj programirani život oslobodit će me srama. Uopće ne sumnjam da postoji takav svakodnevni život. Da, ne sumnjam da postoji život. Pronaći ću ga čitajući. Tamo gdje sam stao, nastavljam sa čitanjem jedne od knjiga koje trebam pročitati da bih dospio do toga." Sjede za sto i poče gledati u knjigu koja je bila otvo¬rena. "Iz onoga što sam dosad pročitao može se izvesti slijedeći zaključak: Antička Grčka je najsretnija era i treba je oživjeti. Razlozi za to su slijedeći, odnosno, kako pisac smatra... A ja? Meni je to nešto dobro i bilo bi dobro kad bismo i mi imali. Neće biti pogrešno ako kažem da trpimo nedostatak tih dobrota... To je slijedeće: Razum, ravnoteža, harmonija, da i još nešto... Pisat ću to herr Rudolphu. Poslat ću mu i jedan primjerak svoje knjige... Šta li će reći? Hoće li reći da mu izgledam kao zanesenjak? Da, treba nam prosvijetljenost... Isto tako, možemo reći daje stara Grčka bila era prosvi-jetljenosti. A da bi se to napravilo u Turskoj, potrebne su mjere u vezi sa kulturom, a ne ekonomijom, kao što sam ranije mislio... To je bitnije od onoga što sam predložio u toj knjizi. To treba pronaći, ali to nije ono što sad tražim. Program! Treba čitati!" Poče čitati. Nakon izvjesnog vremena se skoncentrirao na knjigu. Primijeti daje pročitao šest strana i obradova se. Potom se opet dao na čitanje, ali se nije mogao potpuno predati, jer je mislio o maloprijašnjem uspjehu.

Page 275 / 366

Sva razmišljanja, koja su čekala u zasjedi, pre-đoše u napad. "Citat ću, čitat ću i šta će biti? Kako mogu izići iz ove kuće? Šta bi rekao Sulejman Ajčelik da me vidi ovakvog? Kakav li je taj Mustafa, muž Perihanine prijateljice? Umjesto da radite sa državom, Vi se bakćete tim bezvrijednim stvarima zato što ste mehkog srca, rekao bi Sulejman Ajčelik. Zvonce! Ovaj put neko..." Sačeka presavijajući kraj papira. "Kada bi došao neko, pa da se lijepo ispričamo... Ko? Ali, ne postoji neko takav..." Ponovo odluči čitati, ali iznenada poskoči. "Sta da radim? Šta da radim?" Šetao je po sobi. Potom se okrenu zapazivši da se vrata otvoriše. "Muhidin!", povika i raširi ruke, potom šakama brzo udari po nogama, potrča i zagrli prijatelja. "Pobogu, dobro je što si došao, dobro je..." "Ali, neću dugo sjediti...", uzvrati Muhidin. "Ne više od deset minuta..." "Ee, kako si? Kako si?" "Dobro sam, eto. Bio sam u prolazu, pa, rekoh, da navratim!" Muhidin sjede u fotelju pokraj prozora, osvrnu se oko sebe uobičajenim pažljivim pogledom, koji sve temeljito istražuje: "Ooo, iskreno rečeno, očeva slika baš pristaje ovdje", reče. "Da vidimo kad će tvoja djeca objesiti tvoju?" "Ne znam hoće li objesiti moju..." "Ne sekiraj se, objesit će i tvoju", uzvrati Muhidin. "I ti si se odavno umi¬ješao u ovu porodičnu atmosferu!" Prisjećajući se starih rasprava, Refik se osmjehnu. Htio bi opet tako ra¬spravljati sa Muhidinom, ali je osjećao da se to neće dogoditi. Nakon po¬vratka iz Ankare vidio gaje tri puta. Prilikom prvog susreta među njima je došlo do dubokog razilaženja u mišljenju, a u toku preostala dva susreta nisu progovarali. Nastojeći zaboraviti ova razilaženja, Refik reče: "Da čujem kako si, šta radiš", ali, zbog toga što je to upitao razmišljajući o onome što kaže, a ne tek da se nešto upita, odmah pomisli sa čime je i sa kim Muhidin i zabrinu se. "Zašto ne možeš sjediti? Kud ćeš?" "Na Bešiktaš, u onu kafanu... Trebam se vidjeti sa svojim vojnicima..." "Šta rade ta djeca?" "Dobro su. Šta, zapravo, ti radiš? Nekidan sam vidio Nurettina. Sreo se s tobom na utakmici. Reče da si veoma rasijan... Našeg, izgleda, opet zahvatila kriza. Pa, rekoh, da ga bar malo posjetim!" "Generalno mi nije ništa", reče Refik ganut njegovom pažnjom. "A ima li šta privatno?", upita Muhidin podrugljivo, ustade i pogleda knjigu na stolu: "Čitaš Holderlina? Ja sam se, kao pjesnik, jedno vrijeme zanimao za njega, ali mi se nije svidio... Njihov duh, duh cijele Evrope veo¬ma je daleko od nas, burazeru. Osim toga, on je oduševljen Grčkom... Oni su daleko od nas, sa njima ništa ne možeš uraditi. Osim toga, ovi ti pomute pamet..." "Ali, mnogo toga trebamo naučiti od njih", reče Refik uzbuđeno. "Staje to što, kao, trebamo naučiti?" Osjećajući da, iako u potpunosti nije vjerovao u to, pred Muhidinovim prgavim pogledima treba braniti ono što je pročitao, Refik odgovori: "Trebamo, eto, naučiti to što nazivaju renesansom i starom Grčkom. Re¬nesansnu kulturu... Svjetlost razuma... Imamo potrebu za svjetlošću razu¬ma koja će kod nas

Page 276 / 366

pobijediti despotizam i barbarstvo...", dodade nabrzinu strahujući pogledati Muhidina i da se ne postidi svojih riječi. "Oh, oh, oh", uzvrati Muhidin. "Ti si se, čovječe, sasvim evropeizirao! Za nas koristiš i tu riječ barbari, ha...?" "Ne, nije to ono što imam napameti... Ali, šta mogu? I ja sam njemu želio to reći, kad sam vidio da me gleda tim napadačkim pogledom...", pomisli Refik. "Dobro, smatraš li i mene barbarom? I ja sam Turčin, nacionalist! Kažem ti da sam nacionalist, šta veliš?" "Ne znam. Ne mogu ništa reći... Ja tragam..." "Ti se evropeiziraš! Inače, onaj koji kod nas traga, taj se evropeizira. Osjeti ono za čime ćeš tragati", reče Muhidin. "Znaš, ja više nisam stari Muhidin, pričali smo... Ali, bilo bi dobro da se i ti malo promijeniš, pošto si, manje-više, još uvijek na istom mjestu gdje si bio prije pet godina; pa-razitiraš sa istom prostodušnošću. Pusti se šupljih rasprava!", pa pokaza na knjige na stolu i policama. "Još uvijek čitaš da bi našao šta u životu treba raditi, zar ne?" "Da, to radim..." "Evropeiziraš se i osjećaš se veoma sretnim, ha?", pa, gledajući u na¬mršteno Refikovo lice, ustade. "Volio bih još posjediti, maltretirati te još malo, ali nemam vremena. Šta mogu, drugom prilikom...", ali, dok je izlazio, dodade: "Znaš kakvo je stanje u svijetu. Tvoje bakćanje takvim stvarima u ovom svijetu... Recimo, jesi li uopće razmišljao o tome kakve bi posljedice imalo to da svima širiš svoja opažanja ili ncopažanja?" "Ja to ne širim!" "Ali ti je prešlo u naviku da pišeš knjigu... Nema veze, bilo kako bilo, za tu knjigu se ne može reći da je pretjerano opasna..." Saznavši da je Muhidin pročitao knjigu, Refik se uzbudi, htjede ga upi¬tati za mišljenje, ali sustegnu vidjevši Muhidinovo usplahireno lice. "Da, ti, dakle, uvijek tako, svako jutro u kancelariji trčiš za trgovinom", reče Muhidin i, kao da donosi posljednju odluku, pogleda oko sebe. "Baviš se trgovinom, čitaš, eto. Svoju zamućenu pamet još više guraš u tamu, po¬tom živiš, eto, ovdje, u ovoj kući. I ovaj sat godinama kuca istim nervoznim tonom... Kako ti je supruga i dijete?" "Dobro su", reče Refik spuštajući se niz stepenice za Muhidinom. Muhidin potvrdi glavom kao da misli: "A kako bi drukčije i mogli biti?" Onda iziđe opraštajući se sa zabrinutim i odsutnim izgledom; takvog ga Refik nikada nije vidio. Zato stoje pomislio da, dok se udaljava, Muhidin ne misli na njega, Re¬fik nije dugo gledao za njim. A zbog toga što je plašio da će obratiti pažnju na otkucaje sata, nije se odmah popeo gore. Sjedio je malo dolje, sa majkom. Govoreći da se nakraju uozbiljila veza između Ajše i Remzije, Nigan-hanu-ma upita Refika za mišljenje. Refik joj reče da mlade treba ostaviti namiru. Potom su pričali o ovome i onome. Shvativši da neće obraćati pažnju na otkucaje sata, Refik se pope uza stepenice da bi čitao. 53. Sa mladićima Muhidin naprijed, dva pitomca nazad, ne ukazujući se Ferida-hanumi, ušli su u sobu otpozadi kuće na Serendžebegu. Čim uđoše u Muhidinovu sobu, pitomci se iznenadiše. Muhidin je pretpostavljao da oni već dugo razmišljaju o ovoj sobi, da ih zanima šta je u njoj i kako je namještena. Sjede na stolicu iza stola, ruka mu, sama od sebe, poseže za

Page 277 / 366

cigaretama, ali ne uze. Naljuti se na mladiće, koji su, ukipljeni na nogama, pažljivo razgledali oko sebe. "Ra¬zotkrivanje mi se nikako ne sviđa", pomisli. "Ali, šta da radim kad je sastajanje u kafani već postalo neprimjereno... Još uvijek razgledaju... Saznat će šta sam pročitao... Htio bih saznati šta misle o meni, ali razotkrivanje mi nikako ne prija!" "Šta gledate tako, sjedite!?" "Ha? Da", promrmlja Barbaros. "Hajde, ti prođi ovamo, Tugaj! Eee, da čujem šta ste radili ove sedmi¬ce?" Nastupi tišina. Izgleda da su obojica očekivali da drugi nešto kaže. "Ni¬šta", promrmlja Barbaros. "Dakle, cijelu sedmicu nište ništa uradili, ha? Dobro, pa zašto živite?" Barbaros poprimi izgled prestupnika, ali se ne postidi. Napokon je znao da je to način na koji Muhidin pokazuje svoju ljubav prema njima. Odjed¬nom, sjetivši se nečega, odvoji oči od knjiga: "Tugaj nije odgovorio na pozdrav jednog potporučnika Albanca!" "Stvarno?", upita Muhidin uzbuđeno. Tugaj skromno potvrdi događaj. "Kako se to dogodilo? Pričajte!", reče Muhidin. "Bravo!" "Ja nisam vidio", reče Barbaros. "Sam mije rekao. Frajer ga pozdravio, ah ovaj, eto, nije primio. Ispričaj ti, čovječe!" "Nisam, eto, prihvatio njegov pozdrav", uzvrati Tugaj; zračio je naivnošću zgodnog blesana, ali Muhidin gaje poznavao; više mu nije izgledao glup. "Pa, kako nisi? Koje taj?" "Albanac! Inače ga niko ne voli! Zbog njega su jednog izbacili iz trećeg razreda. Vidio sam ga na stepenicama, eto. Ali, na stepenicama na kapiji. Pozdravio je, nisam odgovorio!" "Opiši taj pozdrav malo detaljnije..." "Da, nisam ni ja baš najbolje shvatio", reče Barbaros. "Da ne pričam ako ne vjerujete. Pozdravio je. Pokraj njega sam, jedno¬stavno, prošao kao pokraj zida... Ništa, pak, nije mogao uraditi. Ali, faca mu se pokvarila." "Zar nije pokušao isposlovati kaznu?", upita Muhidin. "Nije..." "Dobro, kako se to izvodi? Koji je postupak tog pozdravljanja? Ko prvi pozdravlja? Kad sam ja služio vojsku, dogodilo se nešto ovakvo i jednog su pretukli... Zar to nije opasno?" "Ja ne obraćam pažnju na to", uzvrati Tugaj. "Inače, vojska mi se uopće ne sviđa. Napustio bih je kad bih našao neki način... Jesmo li mi zatočenici, čovječe?" "Ne dolazi uobzir, dušo, ne dolazi u obzir", prošapta Muhidin zabrinuto. "Trebaš ostati tamo! Takvih problema ima u svakom poslu!" "Ne, ne sekirajte se, brate, neće se ništa dogoditi!", reče Barbaros. "Malo je nervozan ovih dana... Inače..." "Napustit ću vojsku... Povući ću se u samoću i pisati poeziju", reče Tugaj; u to i nije baš bio ubijeđen, ali mu se sviđalo da tako kaže. "Ako se, u suštini, pogleda, nisi baš dobro postupio, Tugaj", reče Muhi¬din. "Mogao ti je natovariti probleme..." "I ja to kažem", reče Barbaros. "Je li, dakle, pogrešno to što sam uradio? Ne govorite tako, brate. On je Albanac! Ovo je naša domovina! Zbog njega se turska djeca izbacuju iz turske vojske, a Vi kažete da nisam upravu!"

Page 278 / 366

"Ali, ovakvo ponašanje nas neće dovesti do cilja", reče Muhidin osjećajući se ne kao stariji brat već kao učitelj. "Da bismo postigli cilj, djelovat ćemo kako nam nalaže razum, a ne emocije i srdžba!" "A gdje je ono da su emocije važne? Pa, zar nije trebalo osjetiti, a ne ra¬zumjeti?", upita Tugaj. "Emocije su potrebne za vjerovanje", uzvrati Muhidin. "Da bi postigao cilj, koristit ćeš razum. Na svakom koraku je potrebna pamet. Vidi, na naslovnu stranu časopisa stavili smo tu kartu, zabranjeno je izdavanje... Koliko god to tumačili kao brutalnu zavjeru usmjerenu protiv našeg lista, doživlja¬vamo to, također, i kao svoju grešku... Posljedica te greške jeste da je nacio¬nalističkom pokretu onemogućeno izdavanje bilo kakvog glasila." Opet nastupi tišina. Mladići su se uozbiljili zato što je razgovor došao na časopis Otuken, čije je izdavanje zabranio vilajet. Barbaros je gledao pogledom koji je govorio: "Ne zamjerite Tugaju, brate!", a Tugaj je izgledao tako kao da se zastidio svojih lahkomislenih djela. "Uredu, postali su poslušni, kao i uvijek", pomisli Muhidin naslađujući se učtivom tišinom. "Kao da su, vidjevši moju sobu i knjige, shvatili da sam i ja obični smrtnik i počeli se neuljudno ponašati." Podsjetio se rečenice koju će izreći malo kasnije, ali je nije mogao izgovoriti. Malo se oraspoloži pomislivši na ono što mu, prilikom susreta sa ovim momcima, svaki put padne napamet. "Uzimam u šake Vojnu akademiju! Sa ovim sjemenom koje sam posijao, jednog dana će cijelu vojsku..." Odjednom se naljuti. "Šta ako ovaj šupljoglavac doista napusti vojsku...? Njegova hrabrost nije dovoljna da bi napustio školu. Ali, šta ako ga izbace zbog ovih sitnih kabadahiluka? Svi su nacionalisti, ali niko ne posjeduje vojnika", pomisli. Kad je mislio da još jednom posavjetuje Tu¬gaj a, izgovori drugu rečenicu, koju je namjeravao reći, predosjećajući da je, zapravo, to ono što će biti djelotvorno: "Ja uzimam koncesiju za novi časopis!" "Ooo, stvarno?", upita Barbaros. "Naravno! Niste valjda pomislili da će pokret stati?" "Nismo to nikad ni pomislili", uzvrati Tugaj kao da se želio iskupiti. "Ali, Vaše uzimanje koncesije..." Odjednom se otvoriše vrata i Ferida-hanuma uđe. Nije se iznenadila ugledavši mladiće. "Dobro došli, djeco", reče smješkajući se. "Bolje Vas našli, tetka", uzvrati Tugaj i ustade. "Nismo Vas maločas uzne-miravali?", pa, sagnuvši se iskrenim pokretom, poljubi ženu u ruku. Isto to uradi i Barbaros. Muhidin ugleda kako zasja lice njegove majke, sažali se na nju, a postupke vojnika doživi kao nepotrebne. U posljednje vrijeme ruku njegove majke najvjerovatnije niko nije tako poljubio. "Kakvu kahvu želite?", upita Ferida-hanuma; djelovala je kao da ne zna gdje će staviti maločas poljubljcnu ruku. "Srednje slatku", reče Muhidin. "Zar ne, momci? Da!", okrenu se majci: "Ja ću doći da uzmem..." "Donijet ću ja", reče Ferida-hanuma, ali se predomisli vidjevši Muhidi-novo lice; pritvori vrata. "Brate, Vaša majka je draga tetka sasvim nurli lica", reče Tugaj. • Muhidin namršti lice.

Page 279 / 366

"Pričao sam o časopisu", progunđa. "Sutra navečer idem na Vcznedžiler, Mahiru Altajliju... Meni su ponudili da uzmem koncesiju za novi časopis. Vjeruju mi, ali ja ne mogu vjerovati njima... I zbog toga za sad odgađam tu Vašu želju za upoznavanjem!" "Zašto ne možete vjerovati?", upita Barbaros. "Zato što je u Otukenu bilo samo ono što želi Mahir Altajli. Znate da nisam mogao objaviti čak i neke vaše pjesme koju su mi se veoma svidjele. Njegove ideje ne smatram ispravnim!" Manirom koji je pokazivao da nema namjeru raspravljati, niti nešto objašnjavati, dodade: "Sada se neću upuštati u detalje, ali..." Protegnu do cigareta i pomisli: "Podsjeća me da sam jedno vrijeme čitao Baudelairea... Nameće mi osjećanje da sam kulturan, da sam se zatrovao zapadnjačkom kulturom... Govori da neću moći biti skroman, jer je đavo kulture ušao u mene... S obzirom na to da je on šef, na meni je da budem skroman... A ja ću, onda, raditi nešto što nije uvjetovano skromnošću! U novom časopisu ću ja biti glavni!" Onda se zabrinu. "Ne! Idem barem uzeti kahvu, da mati ne donosi!" Iziđe iz sobe. Pomisli da su, čim je zatvorio vrata, momci navalili na knji¬ge. "Gledat će šta sam ja... Knjige, knjige... Jesam li ja zatrovan? Ne, samo sam pretjerano inteligentan i sumnjičav!" Uđe u kuhinju. Majka je napravila kahvu i nalila je u findžane. "A, jesi li došao", reče. "Kako su fina djeca... Cime se bave?" Nije se mogao odlučiti da joj kaže da su vojni pitomci. Malo zbog navike, a malo i zbog toga što Muhidin događanjima želi dati mistični karakter, mladići su još uvijek uniforme ostavljali kod fotografa na Bešiktašu. "Zar ništa nećeš reći? Sve skrivaš!" Ne dajući odgovor, Muhidin uze tacnu i iziđe iz kuhinje. Pade mu na¬pamet da bahne u sobu i da ih zatekne kako gledaju knjige. Ionako je išao sasvim polahko, da se kahva ne bi prolila. Dok se tiho približavao vratima, ču glasove koji su dopirali iznutra, zastade i znatiželjno ih poče slušati: "Vidi, vidi, ima i Apollinairea!" "Aa, vidi ovo...! A mi nikako da naučimo taj francuski..." "Tevfik Fikret!" "Da vidim!" "Aa, ispodvlačio je! Vidi, i on podvlači kao i mi..." "Staje podvukao? Pročitaj! Stara povijest" "Neminovno je jedan pobjednik, deset poraženih / Gazilac je upravu, prega¬ženi bespravan.." "Staje još podvukao? Prevrni, prevrni..." "Najjasnija mudrost: nedostižni biva ugnjeten... Ima i na ovoj stranici: Ju¬naštvo... njegova suština je krv... I Fikret je bio pacifist, miroljubiv, čovječe?" "Naravno! Ali, zašto je potctao ovo?" "Radi kritike!" "Ne deri se, čut će! Kakvo kritiziranje? Hajde, čovječe, zar je on bio takav prije šest mjeseci?" "Kakav je bio? Vidi, Dostojevski. Francuski..." "Pssst!" "Zašto si rekao da nisam prihvatio pozdrav onog Albanca? Naljutio se." "Ako se budeš tako derao, opet će se ljutiti!" "Eee, dosta više, čovječe...! Svi se ljute na nas... Eto, Baudelaire! Ja želim pisati nešto ovako, a ne poeziju o junaštvu i pitanjima!" "Šuti, glupane!"

Page 280 / 366

Smatrajući da je vrijeme da ude i ne obraćajući pažnju na prolijevanje kahve, Muhidin je žurno ušao u sobu. "O čemu razgovarate? Da čujem!", krajnje oštro pogleda Tugaja, koji je, crven u licu i sa nekom knjigom u rukama, stajao ispred stalaže na kojoj su stajale Baudelaireove knjige. "Šta gledaš? Baudelaire? On ti se sviđa?" Tugaj pocrveni. Načini pokret kao da želi sakriti knjigu koju drži u ru¬kama. "Vi ste, brate, uticali da ga zavolimo", reče i knjigu vrati na policu, kao daje nešto otrovno. "Ako sam uradio tako nešto, pogriješio sam", uzvrati Muhidin. "Ali, koliko ti možeš voljeti Baudelairea sa tim svojim francuskim?", ponovo zapali ciga¬retu, koja je, ugašena, stajala u pepeljari. "Hajde, uzmite svoje kahve i pijte... A zahvaljujte se Bogu što se niste pretjerano zatrovali knjigama... Da sam još malo zakasnio i nisam uzeo stvar u svoje ruke, bilo bi kasno, izgubili biste se... Razumijete li šta to znači? Postali biste izgubljeni, evropeizirani i jadni vojničići... Ne biste mogli biti čak ni pravi vojnici... Ja znam šta znači biti zatrovan i izgubljen čitanjem", pa, da ne bi dao povoda pogrešnom razumi¬jevanju, dodadc: "Znam iz Refikovog slučaja... Sa njim ste se upoznali prošle jeseni, zar ne...? Išao je u Kemah, vratio se, čitao knjige, nešto pisao, skicirao. Vidio sam ga prošle sedmice. Opet mu je pomućena pamet, lebdi u zraku; isti besprincipijelni, bezvoljni i, što je najhitnije, besciljni turski intelektualac... Ili evropski intelektualac koji živi u Turskoj... Razumijete li?" Još jednom oštro pogleda Tugaja. Vidjevši da se zacrvenio, malo se pri¬miri, ali opet navali: "Od mene ništa ne skrivajte! Ionako znam šta mislite! Đavo kulture uvi¬jek će nastojati ući u vas, navoditi vas na loš put... Stavite svoju pamet u službu svojih ushićenja, emocija i vjere, a ne đavolu kulture... A to stalno govorim..." "Upravu ste, brate", reče Barbaros; gledao je u sliku Nišandži Hejdar-bega, koja je stajala na polici sa knjigama. "To je moj otac", reče Muhidin. "Trebate biti kao on... Bio je pravi vojnik. Ratovao je, živio i umro! Ali, zapravo, nije ni imao neki cilj. Nije sudjelovao u Oslobodilačkom ratu. Vi imate i cilj, ali nemate vremena za gubljenje! Trenutna situacija je ovakva: Vrijeme do izlaska novog časopisa treba dobro iskoristiti, treba raditi. Ako u novom časopisu Mahir Altajli i dalje bude na¬stojao provoditi isti, oštar stav, tražit ću nova rješenja... Jedno od tih rješenja je Gijasettin Kagan, doista cijenjen čovjek, o kome sam napisao pohvalan tekst... Tako ćemo odmah završiti i sa Mahirom Altajlijem... Zatim, presta¬nite sa neotesanostima kao stoje neodgovaranje na pozdrav... Ako uzmem koncesiju, časopis će biti naš, a to vam..." "Izvinite, brate, kako će se časopis zvati?" "Altinišik.26 Ali, zar je forma bitna?" "Ne, pitao sam tek toliko da imam predstavu", odgovori Tugaj. 26 Altinišik - zlatna svjetlost

54. Vrijeme i istinski čovjek Po staroj navici, odmah nakon što se probudi, Omer pogleda na ručni zglob, ali više nije nosio sat. Zato što je soba starog konaka bila hladna, i spavao je u džemperu. "Koliko je

Page 281 / 366

sati?", promrmlja. Prevrnu se u krevetu i opet promrmlja: "U kom sam dobu? U dvadesetom stoljeću i na ivici srednjeg vijeka... U starom konaku, u blizini Erzindžana." Okrenu glavu i pogleda gore. Na krajevima tavana bile su ručne rczbarije u drvetu, koje su crvi izbu-šili kao rešeto. Sav jedan zid, od kraja do početka, bio je ormar. Iste rezbarije, isprepletene sa ajetima vav barki, vidjele su se i na kapcima ormara. "A možda nije ajet; jednostavno, Namik Kemal", pomisli gledajući u arapske harfove, koje nije mogao pročitati jer su protruhli i išarani crvotočinom. Opet ga zainteresira kakav je bio taj čovjek što mu je Abdulhamid dao po¬ložaj kajmakama i protjerao ga u Kemah. "Dok je bio u progonstvu, uzeo je zemlju, sagradio ovaj dvorac, a poslije je ili pomilovan ili se, nakon pro¬glašenja republike, vratio. Kad ću se ja vratiti?" Od dvadeset šestog aprila, koji je utanačen kao datum svadbe, prošle su dvije sedmice, a od napuštanja Ankare sedam, ali je još uvijek bio ovdje. Stanovao je u jednoj od soba troš¬nog konaka na imanju na kome je nekad Hadžija radio kao ćehaja.27 Kad je došao na stanicu, Hadžija ga je doveo ovamo, na drugi sprat konaka, govo¬reći da neće moći naći drugo mjesto gdje bi prespavao. "Da, ja sam još uvijek ovdje... Ali, napokon idem", pomisli prevrnuvši se još jednom u krevetu. "Istanbul mi se pričinjava pred očima. Ići ću. Kada? U najskorije vrijeme! Koliko li je sad sati u Istanbulu?" Da bi shvatio koja su doba, pogleda na sjenu koja je, između prozora, padala na pod. Vani je trebalo biti blistavo sunčano. "Proljeće", promrmlja, ali se nije dizao iz kre¬veta. "Da još malo odspavam prije nego što počnem sa poslovima", pomisli. "Trebam spavati, inače se neću moći kako treba prihvatiti posla!" Prepusti se mirnom snu. Pomisli da je čuo automobilsku svirenu, ali bilo je to mukanje krave. 27 Ekonom konaka "Koliko li sam spavao", zapita se. "Deset minuta ili sat?""Zar je uopće bit¬no", reče sam sebi. "Spavao sam. Prijalo mi je. Sakupio sam potrebnu snagu da bih se latio posla." Zijevnu. "Da, poslovi... Koji poslovi? Upalit će se agre¬gat...Treba uzeti mazut za agregat... Zatim ću pisati odgovore na nagomilana pisma. Odnosno, ono što sam planirao pisati... Treba ići i u Erzindžan..." Krava još jednom muknu. Potom zagunđa neka stara žena. Omer shvati da je to Hadžijina žena, da njen glas dopire kroz otvorena vrata na štali, koja je sastavljena sa zidom konaka, i da se ljuti na kravu koja se pomjerala dok je muzla. "Veoma lijepo! Muze mlijeko", pomisli. Jednom se, radi zabave i promjene, usudio da to i sam oproba. Usprotivili su mu se Hadžija i njegova žena, ali kad je ustrajao, odmaldi su se ustranu i, zabrinuti kako će to obavljati gospodin, pažljivo gledali. Ali, kad su nakon izvjesnog vremena opazili da se Omer na nešto naljutio, pomogli su mu; jedno je držalo kravu, a drugo kofu, koja nikako nije stajala ispod vimena. "Oni me vole, osjećaju poštovanje pre¬ma meni", pomisli prisjećajući se tog neuspjelog pokušaja, ali ne povjerova u to. Spavao je tu, a, zato što ga je dobro plaćao, Hadžija mu je svakodnevno donosio tri obroka. Osjećajući se nelagodno od te pomisli, prošapta: "Ah, ako ništa drugo, ne pokazuje da to radi zbog novca. Ja razmišljanjem dolazim do toga. Nije uzaludno to što sam, nakon toliko toga, sedmicama ostao tu, u prirodi... Živim i vidim!" Uzbuđeno promrmlja: "Živim i vidim", ustade iz toplog kreveta i, bosih nogu, krenu do prozora. Nastojeći ne praviti buku, otvori rezu na prozoru i duboko udahnu.

Page 282 / 366

Sunce je odavno izišlo, uskoro bi trebalo zaći za drveće. "Kako je sve li¬jepo, sve stvarno", promrmlja Omer. "Ovdje se ništa ne može sakriti! Ovdje je sve onako kako treba biti!" U njemu se probudi želja da nešto uradi, da, kao što je nekada govorio sam sebi, nešto razbije. "Čovjek bi se svako jutro trebao ovdje buditi, na ovom prozoru bi trebao udisati čisti zrak, potom ići u gradove... Da postane osvajač..." Vjerujući da će sad naći snagu sa kojom će se moći boriti sa svojim onespokojavajućim mislima, prošapta: "Gradovi, gradovi... Zašto ja nisam tamo, nego sam ovdje?" Osjećajući opet da ima pravo na sve, pomisli: "Zato što mi se ovdje sviđa... Da, ovdje mi se sviđa! Ići ću, naravno, i tamo. Istanbul mi se pričinjava pred očima... Ali, to jutro... To jutro me zove da se latim posla. Nema mnogo toga što treba uraditi, ali ću opet danas prionuti na to. Prvo agregat". Obradova se pomislivši na plan u vezi sa agregatom. Zato što je šest mjeseci stajao u depou, agregat treba očistiti i podmazati, pronaći kvar, potom ga upaliti i napajati strujom donji sprat i cijeli konak. Nakon što je malo razmislio o tome, prisjeti se da to nije njegova, već Hadžijina ideja. Hadžija je imao još jednu ideju; govorio je Omeru da kupi ovaj konak. Ako kupi, moći će sijati i žeti plodnu zemlju koja se proteže od pruge sve do obale rijeke. Hadžija je rekao da se zemlja ne sije jer su se posvađali nasljednici bivšeg vlasnika, daje jedne godine sam nastojao zasijati, ali daje neko dojavio nasljednicama. Omer je mislio da će Hadžiju neko opet prijaviti nasljednicima zato što gaje ovdje tajno smjestio i što će na tome zaraditi, ali tome nije pridavao pažnju, jer je svaki dan pla¬nirao da se ubrzo vrati u Istanbul. "Ići ću tamo u najskorije vrijeme!"Uzbudi se razmišljajući o tome. "Rekao sam im i da namjeravam kupiti jedno ima¬nje... Ali, ko su oni?"Jedno vrijeme se zamisli. Potom, iznenadivši se, shvati da mu, kad kaže oni, napamet prvo padne Refik, zatim Nazli, Muhtar-beg te još i Kcrim-beg. Primjećujući da mu je hladno, poče se oblačiti. "Zašto se sjetih Kerim-bega?", pomisli dok je skidao džemper. "On mi se ne sviđa! Kao da on pravi sve ono što ne volim u ovoj Turskoj. Gadi mi se i on i oni njegovi oholi pogledi..." Skide džemper. Poče otkopčavati dugmad na pidžami. "Šta da im kažem? Pitat će me šta sam radio tamo... Pitat će me tetka. Srećom da sam im napisao pismo... Ponovit ću im ono što sam napisao u pismu: Dugo je potrajala prodaja nekih mašina koje su tamo ostale... To ću napisati i Nazli... Šta ona misli? Odgovor još nije sti-gao... Ali, šta ću reći ako ovo kupim? Zato što uvijek vjeruju u mene i zato što me doživljavaju kao inteligentnog i promišljenog, mislit će da znam šta radim. Znam li?" Osjeti se vitalnijim zato stoje obukao čistu košulju koju je oprala Hadžijina žena. "Naravno da znam", reče. "Reći ću da sam spoznao vrijednost ovog neiskvarenog svijeta ovdje... To neće shvatiti. Uz to, u to ne vjerujem ni ja... Zašto sam onda ovdje? Zato što se bojim klonulosti svoje pohlepe!" Zastade. "Je li to tačno? Ne, nije, jer imam toliko jaku pohlepu koja ne može tako lahko klonuti... Dobro, zašto?" Sjeo je na ivicu kreveta i skinuo donji dio pidžame. Noge su mu zeble, pa nabrzinu navuče pantalo-ne i, kao prilikom svakog navlačenja pantalona, obuzet ubuđenjem trčanja, skakanja i života, pomisli: "Zato što mi se tamošnji obični prosječni život ne čini primamljivim... Ovdje, u prirodi, sve je čisto i stvarno... Ovdje nema krivotvorina; eto, zbog toga..." Uzbuđen, požuri, prema čizmama, koje je, da ne bi udisao, pred spavanje ostavio na drugom kraju sobe, i poče ih nazuvati. "Ovdje se osjećam kao srednjovjekovni vitez, timarski spahija, vlasnik veli¬kog imanja, kao stvarni čovjek. Kako su samo lijepe te čizme... Više ih niko ne nosi" Nazuo je čizme, koje je kupio u Erzindžanu. Nogavice pantalona strpao je u čizme i ustao.

Page 283 / 366

"Eto, eto", promrmlja. "To! To je istinski čovjeld'Tšao je udarajući čizma¬ma o drveni pod. "Čut će dolje i pripremit će mi doručak! Da!" Zaustavi se nasred sobe. "Možda sam malo zalutao, ali ovo je tačno: Ja sam stvoren da zapovijedam! To sam uvijek osjećao u sebi." Odjednom se sjeti Muhidina. "Sta li radi? Ah, jadni patuljak! Sve vrijeme našeg prijateljstva takmičio se sa mnom u inteligenciji. Osim toga, nije ni inteligentniji od mene! A nije sve u inteligenciji! Postoji volja; još bitnije, postoji sreća... Ja sam sretan, zgodan, bogat..." Odjednom pomisli: "Ludim, izgleda...", i zastade navlačeći džemper. "Šta ja radim, šta želim postati?" I u djetinjstvu je ponekad, pri¬likom odijevanja ili svlačenja, kao što to sad čini, pomišljao da uvuče glavu u džemper: "Šta sam uradio? Došao sam ovamo! Išao sam tamo-ovamo da prodam mašine. Natovario sam mašine na kamion... Odvezao sam ih na put za Erzurum. Kupac se nije pojavio. Vratio sam se, zabavio sam se. Tako je prošao i datum predviđen za svadbu... Šta sam trebao raditi?" Naumpade mu ceremonija vjeridbe. Pred očima oživi uzbuđenje: kako su ga svi gledali sa oduševljenjem i ljubavlju. "Pa, da sad uradim isto to? Išli smo u prošnju. Pričali smo. Banalnosti... Nije to za mene! Ja trebam živjeti puni život!"Pri¬sjeti se daje jednom rekao Refiku i Muhidinu: Prijatelji, ja kažem da treba živjeti ispunjenim životom. "Kako je to ružno, kako je to ružno! Želim zabo¬raviti sve to", prošapta. "Želim zaboraviti svoje lakrdije, svoja dvoličnjaštva iz gradova i želim biti ono što sam ja!" Obukao je džemper, htjede i kaput, ali odustade; bio je vedar dan i osjećao se vitalnim. "Moj duh može na¬hraniti jedino ovakav zanos, taj sunčani dan, uzbuđenje, euforija obavljanja nečega stvarnog." Pa zastade. "Ali, želim ići u Istanbul; ići ću! Sta tamo rade, šta rade oni poznati, dodijali i dosadni poznati životi? Kako je Istanbul? I to me zanima..." Izišao je iz sobe: "Otići ću u Istanbul, vidjeti, donijeti odluku i doći", pomisli. Otvori vrata i, osluškujući bat čizama, poče silaziti niz stepe¬nice. "Ali, izgleda da sam donio odluku. Jesam li donio? Osvajač! Hah! Sta ćete Vi osvojiti, her osvajač...? Ja silazim niz stepenice i ne želim razmišljati, herr von Rudolph! Sad ću doručkovati i živjeti..." Siđe. Nikakoga nije bilo. Iziđe napolje. Sunce mu zaslijepi oči. Ugle¬da dlakavog Hadžjinog psa. Zatim vidje Hadžiju, koji mu poče spominjati agregate i doračak. 55. Sunetluk "Reci sada, sine, staje u ovoj čaši?", reče mađioničar. "Voda, gospodine", reče njegov sin. Doista mu je bio sin. "Gdje smo mi natočili ovu vodu? U Crnom moru, Kaspijskom moru ili u Indijskom okeanu, ili tu, iz ovog bunara?" "Tamo, iz onog bunara, toče koči jaši", reče Osman. Nisu se mogli nasmijati mađioničarevim nerazumljivim šalama, ali, zato što su bili spremni na smijeh, počeli su se smijati svi koji su sjedili na bal¬konu. Nikako nisu uspijevali izići nakraj sa kočijašima koji su se navadili na bunar uz kuću, dovodili konje do ivice bašče i napajali ih. Zbog toga što se otvorila ova dosadna tema, Nigan-hanuma se, kao po navici, namršti, ali se potom priključi veselju. Danas je trebala biti vesela, pošto je njen unuk, Džemil, jutros osunećen. "Nasuli smo tu, iz ovog bunara", odgovori dijete. Mađioničar se nervirao zato što se ne smiju njegovim, već drugim šala¬ma, koje je shvatao, a nije mogao kontrolirati, štapom pucnuo je dva puta sina po leđima: "Sto se smiješ!? Ne smiji se, slušaj", reče.

Page 284 / 366

Shvatio je da su se djeca na balkonu i osunećeno dijete, koje je ležalo u krevetu, nasmijali udarcima štapa. Još ga jednom pucnu po leđima. "Treba nam jedan pomoćnik", reče. "Ko nam želi pomoći?", upitao je Džemila. Džemil pogleda po gostima i bliskim rođacima koji su sjedili na stolica¬ma i šezlonzima na širokoj izbočini, koja je, umjesto balkona, više podsjećala na terasu. "Amidža Sait-beg!" "Ne može", uzvrati mađioničar. "Amidža Fuad... Dobro, amidža Refik..." "Ne može, ne može... Koliko imaš amidža, sinko? Ali, ne može. Izaberi nekog između svojih prijatelja, nekog od djece." Džemil pokaza na jednog od prijatelja sa ostrva. Mađioničar uhvati po¬suđeno dijete za ruku i povuče prema sebi. Nastupi tišina. Izgleda da se nikome nije dopao ovaj mađioničar; nije sličio na mađioničare, za smijeh i nasmijavanje nije tražio ono što oni traže. Refiku dođe da uspostavi most razumijevanja između gostiju i mađioničara, kojeg je sažalijevao, ali nije uspio pronaći šta bi trebalo uraditi. Mađioničar otpi gutljaj vode iz čaše. Jedan gutljaj dade i svome sinu, koji je bio u dobi puberteta. Potom, približavajući čašu ustima djeteta u čistoj odjeći, u kratkim pantalonama sa tregerima, kojeg je doveo do sebe, reče: "Sad će i naš mali gospodin popiti i voda će mu poteći iz stomaka", a crvenom krpom brisao je znoj sa čela i vrata. "Neće piti iz te prljave čaše", povika djetetova majka, koja je sjedila po¬stran i. "Naravno, ni slučajno", reče Nermin i obrati se Emina-hanumi, koja je, smijući se, posmatrala šta se događa. "Donesi brzo čistu čašu." Dijete, na čija usta je naslonjena čaša, zbuni se i prepade. Čvrsto je sti-snulo usne i gledalo u majku, da ne bi učinio nešto pogrešno. "Ne treba čaša... Uredu, uredu, popio je, eto", ljuti to povika mađioničar i crijevo, koje je uzeo od svog sina, prisloni uz djetetov stomak. "Eto, teče iz stomaka", reče. Voda je iz crijeva tekla na balkon. Shvativši da ni ovo neće prijatno do¬čekati, mađioničar zatvori otvor na crijevu. Još jednom pucnu štapom sina po leđima i učini kao da je iza njega ispustio svoju kapu. Sage se i poče tražiti kapu po podu. Nije je mogao naći, jer je sin stao na nju, a djeca su se smijala. "A, ovo je sasvim ala turka, dušo", reče Nermin. "Zapravo, bilo bi lijepo da imamo dobro odigran karađoz"28, reče Sait Nedim-beg. "Ah, ni meni se pretjerano ne sviđaju sunetske i ramazanske zabave! Jednom sam gledao Našita. Nisam shvatio čemu se smiju. Ali, moj otac je to volio." Atija-hanuma je pronašla ugao iz kog će moći gledati nasmijanu djecu, mađoničara i Džemila u krevetu, i fotografirala. Nermin se okrenu Osmanu: "Gdje pronađe ovog čovjeka?" "Šta mu fali, dušo?", uzvrati Osman. "Pozvali su ga iTurgut-begovi. Dje¬ca se, eto, smiju!" Refik htjede nešto reći, ali mu opet ništa ne pade na pamet. Samo: "Sim¬patičan čovjek", ah, stideći se, odluči pročitati knjige o karađozu i ortaoju-nu29. Potom, pomislivši da se ljudsko umijeće zasniva na vizuelnim igrama, 28 Komično pozorište sjenki 29 Igra u prostoru, narodno pozorište u Turskoj

Page 285 / 366

a ne na riječima, napamet mu pade da bi, ako je pravi mađioničar, trebao biti iluzionist. Ali, osim jedne igre sa kutijom, koju niko nije progutao, i ove glupe igre sa vodom, čovjek nije ništa ni uradio. "Ovi, izgleda, rade u ortakluku sa sunetčijama...", reče Fuad-beg. "Jadan čovječuljak", reče Guler-hanuma. Refik pogleda Guler-hanumu. Potom, sjetivši se da je Perihan u sobi sa djetetom, i on uđe unutra. Kad su maločas, sa kapama, mađioničar i njegov sin izišli na balkon, mala Melek se prepala i počela plakati. Svi su se smijali tome, ali Refik je sad žalio međioničara. Perihan i Melek je našao u srednjoj sobi pokraj prozora, a ne u stražnjoj. Perihan je djetetu davala čaj. "Ajša i Ramiz odvest će Melek do mora." "Možda oni žele sami šetati", uzvrati Refik. "Ne! Sami su se ponudili... Šta ti je? Je li ti opet dosadno? Jesmo li po¬griješili što smo došli?" Zato što je Refik trebao pisati ono što je potrebno za sasvim ispravan život u okviru rada na programu, koji nikako da završi, i kao prvi rezultat života u kući, odlučili su da ovog ljeta na idu na Hejbeliadu. Obradovali su se kad im je, početkom juna, kad su svi otišli, pripala cijela kuća, a planirali su da se najesen i sasvim isele iz nje. Ali, kad je, krajem jula, pritisla vrućina i kad su vidjeli čudno crvenilo po nogama i rukama svoje male kćerke, došli su na ostrvo u sedmici u kojoj će Džemil biti osunećen. "Jook! Zašto bismo pogriješili? Dobro smo uradili! Malo smo se opusti¬li", reče Refik. "Ali, ti se sutra vraćaš..." "Znaš da se vraćam da bih vidio Omera i Muhidina, a ne zbog dosade. Vraćam se u ponedjeljak navečer, zajedno sa Osmanom. "Šta priča Omer?" "Pa, rekao sam ti... Sasvim kratko smo pričali telefonom. Reče da se prije četiri dana vratio iz Kemaha... Želi se vidjeti sa mnom. Ja sam, onda, nazvao Muhidina. Izračunao sam, nas trojica nismo se sastali od Omerove vjeridbe; već dvije i po godine." "Je li Omer napustio onu djevojku?" "Ne znam. Trebali su se najzad uzeti ovog proljeća. Ali, s obzirom na to da se opet ništa nije dogodilo i daje, isto tako, on mjesecima ostao u Kema-hu, ne radeći ništa..." "Da pođem i ja sutra s tobom?", upita Perihan. "Šta ćeš raditi tamo? Mi ćemo se sastati u kući i pričati među sobom..." "A ja bih te sa djetetom čekala gore", uzvrati Perihan, pa, pogledavši Re-fikovo lice, brzo dodade: "Dobro, dobro, ne idem. Rekla sam to tek tako... Ali, ne sviđa mi se da mislim na tebe dok sjediš sa njima i pričaš, dok ozbiljno raspravljaš. Ono njihovo ponašanje neoženjenih muškaraca, koji piju, koji sve omalovažavaju..." "Prije svega, znaš da Muhidin više ne pije. Potom, ne mislim da Muhidin sve omalovažava. Makar bilo i glupo, ima jednu vjeru. Omer, isto tako...", objašnjavao je Refik. "Nemoj, Perihan, molim te, nemoj tako razmišljati. To su moji najbolji prijatelji", reče i trgnu se, pa sjede pokraj supruge. "Opet će ubaciti sumnje u tebe...", reče Perihan. "Hajde, ne kažem ništa da se sa njima susretneš odvojeno. Ali, kad su oni skupa, ti..." "Molim te, završimo razgovor o tome", reče Refik i, pokazujući na vrata, ustade. Uđe Ajša, a za njom Remzi. Ajša uze dijete u naručje. "Pokazat ćemo ti more", reče. Perihan se smješkala. Remzi, koji je bio krupan i debeo, pokraj djeteta je izgledao još nezgrapniji. "I ovi će se uzeti i osnovati porodicu", pomisli Refik pogledavši ih. Siđe

Page 286 / 366

sporednim stepenicama. Ugleda mađioničara i njegovog sina u prostoriji u kojoj je bila pumpa za vodu i gdje se prao veš. Skupljali su svoje stvari. Pomislivši da ih treba oraspoložiti, Refik uđe u prostoriju. "Majstore, bilo je veoma lijepo. Čestitam!" "Hvala!" "Kako idu poslovi, majstore?", upita Refik, ovaj put misleći da, u skladu sa programom na kome radi, treba naučiti nešto novo i uspostaviti bliskost sa narodom. "Sada ima posla, sezona sunećenja, ali poslije prestaje", reče majstor. "Po¬sla bude još u vrijeme ramazana." "Naravno, u ramazanu, u ramazanu", ponovi Refik kao da je to znao, osjećajući kao da sasvim razumije majstorove probleme ili želeći da tako osjeća. "A šta radite u preostalom vremenu?" "Ja sam, zapravo, jorgandžija, gospodine. A dijete se zimi vraćalo na selo. Ne želi, ismijavaju ga, navodno. Nisam ga podučio ni da pravi jorgane. Go¬vorili su mi da je veoma nadaren, da ga dam u školu da postane glumac. Odveo sam ga, ali su odbili jer nema diplome. Šta sad da radim sa njim? Dolazi zima. Da ga pošaljem u selo? Ni ja nemam ništa... Ima i astmu. Ne može ni u selo, na zemljoradnju!" Refik pomisli da odmah treba pronaći rješenje. "Momku bi trebalo pronaći neki posao, zar ne?" "Da ima posla... Gdje? Vi ste bogati, imate mogućnosti", pa se okrenu djetetu: "Hajde, uzmi tašnu!" Refik natrenutak pomisli da momku nađe posao u depou, ali se sjeti Osmana. "Boga mi, majstore...", promrmlja. "Da, da. Idemo kod Turgut-begovih, gospodine", reče mađioničar. "Ako biste htjeli razgovarati o poslu", reče Refik, ali se postidi shvativši da mu se, uporedo sa idejama o zapošljavanju u firmi, i govor promijenio. "Da se ja raspitam", reče. Išao je do bašče za mađioničarem i njegovim sinom. "Naravno, nemo¬guće je spasiti sve njih pojedinačno", pomisli, ali se ne utješi. Pope se uz vanjske stepenice i krenu duž ograde obrasle košćelom. "Dobro, a šta radim da ih spasim sve zajedno?" Pomisli na knjigu koju je objavilo Ministarstvo poljoprivrede. Knjiga nije imala nikakvog odjeka, osim jednog teksta pod naslovom Utopija i naša realnost, koji je, na podrugljiv način, napisao neki profesor i koji je više odražavao njegovo enciklopedijsko znanje. "U suštini, pogrešne su ideje koje sam tamo naveo...", prošapta. "Ono što nam je u biti potrebno jesu mjere u vezi sa kulturom. Istražujem šta je to. Što je još hitni¬je, nastojim pronaći način života koji će nas uputiti tome." Ali, opet se nije utješio. "Kako ću se sutra lijepo ispričati sa Omerom i Muhidinom", pomisli da bi se pokušao smiriti. Osjećao je da sa njima neće moći pričati kako bi to želio, pomalo zato što se ustručavao da ne ispadne komičan, a pomalo i zato što je znao da su njihove misli fokusirane na neke druge tačke. Ali, opet se oraspoloži razmišljajući o tome. Sjede na praznu stolicu na balkonu pokraj Osmana, koji je sjedio između Nermin i Sait Nedim-bega. "Mađioničar je otišao. Sin mu je talentiran, ali ne može naći posao. Raz¬mišljam o tome možemo li mu možda mi naći neko mjesto!" "Je li to od tebe tražio posao?", upita Osman. "Platio sam mu. Hoće, dakle, posao... Ali, ti, isto tako, znaš da kod nas nema posla osim za nosače i administrativce!" "Traži posao?", upita Sait Nedim-beg. "Za sina ne znam, ali otac baš i ne sliči na dobrog mađioničara. Međutim, ima karakteristično lice. Moj otac je imao kočijaša, isti on. Mi

Page 287 / 366

smo ga oslovljavali sa Bajram-baba... Bio je dobrodušan, na poseban način je sjedio u fijakeru..." Osman se okrenu Refiku: "Nisi mu ništa obećao, zar ne?", upita zabrinuto. "Ovo sliči na, onaj...", reče Fuad-beg protežući se. "U vrijeme kojeg sul¬tana...? Ma, znate, nakon ceremonije sunećenja, upita: Šta želite od mene?, a oni odgovoriše: Janičarstvo. Janičarstvo se kvari! Hah, hah, ha!" U tom u krevetu zagunđa Džemil i ispusti zvukove jadanja. Sjedajući na uzglavlje kreveta prekriveno darovima, njegova majka, koja je pričala sa Lej-la-hanumom, nešto upita. Pogleda ih Osman, koji je pričao sa Fuad-begom, i obrati im se ne ustajući sa mjesta: "Boli li?" Nastupi tišina. Refika zainteresira o čemu razmišlja Lejla i ostale dje¬vojke koje su sjedile u ćošku. "U suštini, ovo što se zove sunećenje je veoma glup, divlji i primitivni ritual", pomisli ustajući. "Stani, kud ćeš opet? Sjedi malo, ionako te ne uspijevamo vidjeti", reče Nigan-hanuma. "Da, ovo je primitivan, divlji i ružan ritual, koji je baš za nas", promrmlja Refik i uđe. "Sijeku komad kožice za koji su odlučili da je nepotreban... Zašto je to potrebno?" Prisjeti se mišljenja koja je tome čuo i pročitao u vezi sa zdravljem i higijenom. "Dobro, hajde, recimo, da je to potrebno... Ali, čemu ova ceremonija? Svima to razglašavamo, svi znaju da se to dogodilo i donose darove... I dijete, koje se stidi tog događaja, raduje se zbog prispjelih darova." Prisjeti se svog sunećenja. Kad je vidio da taj događaj, zbog koga se stidio i koji je htio sakriti od svih, drugi dočekuju s radošću i veseljem, da ga, kao da je napravio neko čudo, obasipaju ljubavlju i darovima, i on je zaboravio na stid te, vjerujući u riječi pojedinih, zaključio da se zbog toga treba ponositi i oholiti. "Zapravo, od tog vremena je bilo jasno da sam bez karaktera", pomisli dok je išao prema svojoj sobi. "Isto to, prikrivenim ri¬ječima, sad govori i Perihan. Kad sam pokraj njih, pokraj njih dvojice, ja... Vjerovatno potpadam pod njihov uticaj..." Po sobama je tražio Perihan i nije je uspio naći. Baci se na krevet. "Zašto sam, zapravo, došao ovamo? Kamo sreće da smo ostali kod kuće. Djetetu smo dar mogli dati i kasnije." Pomisli da je, kao ostali, i sam kupio dar, te daje postupio isto kao oni ružni i ograničeni ljudi koji su ga hvalili na njegovom sunetluku. "Dobro, a šta sam trebao uraditi? Da nisam uzeo dar, ljutili bi se na mene i mislili da ne volim dijete. Što je najgore, i Džemil bi tako mislio. Ako ništa, barem sam mu uzeo knjigu. Uz to, Rousseau kaže da je Robinson najbolja knjiga koja se može darovati djetetu. Ali, naravno, pomislivši daje knjiga nešto jeftino i da se, kako bih mu pokazao koliko ga volim, trebam izložiti većem trošku, kupio sam mu i sat." Pred očima mu oživi zbunjenost i radost djeteta, koje je na ruku stavilo sve satove koje su mu jutros darovali i drugi. Lala, kojoj se nije mogla prirediti ovakva ceremonija, ostala je zapostavljena; rekli su joj da čestita bratu. "Grozno, sve je grozno! Trebalo bi zabraniti ritual suneće¬nja", pomisli. "Koja vlada to može uraditi? Potrebna je reformistička vlada, ali gotovo je i sa reformama. Šta se može uraditi? Veze sa njima bi trebalo svesti na minimum... Trebalo bi, kao što smo Perihan i ja odlučili, napusti¬ti kuću na Nišantašu... Trebalo bi im naložiti da pročitaju Daniela Defoa, cijelog Rousseaua." Džemilu je uzeo Robinsona na francuskom. Obuze ga malodušnost misleći da će djetetu biti mrsko čitati na francuskom. Knjiga je imala skraćen i loš prijevod pod naslovom 28 godina na pustom ostrvu, ali mu se nije svidio. "Dobro, a kako će narod čitati Robinsona", pomisli i,

Page 288 / 366

uzbudivši se nečim što mu pade napamet, ustade iz kreveta i poče tražiti Perihan. Ugleda je na donjem spratu, pokraj frižidera. "Šta je bilo?", upita ga Perihan pogledom; pila je vodu. "Dođi, dođi, imam ti nešto reći!", i uhvati za ruku Perihan. "Da malo prošetamo?" Perihan očima pokaza gore, na balkon. "Dobro, dođi, onda, da ovdje pričamo", reče Refik. Osmjehnu se Jilmazu, koji ih je znatiželjno posmatrao. Pazeći da se ne okliznu na opalim suhim borovim iglicama, prošetao je malo sa Perihan baščom koja se penjala prema brdu. "Hajde reci, ako ćeš reći!", kaza Perihan. "Izgledamo komično!" "Jesi li ljuta na mene? Molim te, nemoj se ljutiti i voli me", izusti Refik nabrzinu. "Najesen neću ići ni u kancelariju..." "Sta ćeš raditi?" "Osnovat ću izdavačku kuću za izdavanje knjiga poput Robinsona Crusoa, koje svi trebaju čitati. Zatim, razmišljao sam o slijedećem: sunećenje treba zabraniti. Ne, to nije bitno. Treba osnovati izdavačku kuću, osnovat ću je." "Jesi li dobro razmislio o tome? Je li to ono što treba uraditi? Možeš li time zaraditi onoliko novca koliko nam treba?" "Novac i porodica ostaju u drugom planu u odnosu na ovaj posao", od¬govori Refik gledajući u košnicu, jer nije htio gledati Perihan u lice; u blizini se čuo raspjevani cvrčak. "Ne želim plakati... Ako stanemo ovdje, zaplakat ću... Hajde da idemo tamo", reče Perihan. "Sta ima tamo? Prostačka i banalna zabava. Ceremonija sunećenja. Zar ne možeš zamisliti koliko je to nešto ogavno i ružno? Osim toga, to jadno dijete odijevaju ne skrivajući ništa pred djevojčicama, na glavu mu stavlja¬ju smiješnu kapu... Skupljaju se oko njega, i ona brutalna blebetanja... Ili njihova ismijavanja mađioničara... Stani, past ćeš... Hajdemo u našu sobu. Onaj mađoničar zaslužuje hiljadu puta veće poštovanje od njih... Ona žena zvana Guler. Smatraš da ću ići i sjesti pokraj nje?" "Ništa ne smatram i ne mislim..." "Dobro, ako hoćeš da i ja tako uradim. Ali, šta misliš koliko to može tako potrajati? Nisi se valjda naljutila na mene?" Perihan se okrenu i nasmija: "Nisam se naljutila". "I ja sam se iznenadio spominjući tu Guler", reče Refik veselo. "Ne misliš, ako Bog da, da će početi ista rasprava... Ha, da, ništa ne misliš... I Omera je nervirala ta žena... Okreni lice, smiješ li se?" Bi mu lakše da vidje da Perihan nije namrštena. "Znaš li šta je Omer, ili možda Muhidin, rekao za tu ženu i tu porodi¬cu?" "Ideš sutra, zar ne?" "Da. Kud idemo sad?" Išao je iza Perihan, koja je išla prema balkonu. "Dobro, dobro, sjedimo sa njima. Bilo bi sramota da ne sjednemo. Da. Ali, da ponovim i to da sam ozbiljan u onome što rekoh..." Dok su ulazili na balkon, rasrdi se ugledavši advokata Dženab-bega, koji je Niganhanumu ljubio u ruku. "Eto još jednog klovna", reče. "Ako ništa, dušo, to je bezopasan i miran čovjek", reče Perihan smijući se.

Page 289 / 366

56. Saslušanje "Nišantaš", promrmlja Omer i iziđe iz taksija. "A ovo je i sam kamen30 ni¬šana... Nikada se nisam zapitao šta piše na njemu..." Pogleda u Refiko-vu kuću i pređe na suprotnu stranu. "Zatvoreni prozori, zavjese, prozorski kapci! Zar nema Refika? Ne, u kući je... Koji je ovo osjećaj koji se budi kad ugledam ovu kuću? Sta mislim? Sad mislim kako sam sa jedne prešao na drugu stranu. Mislim kako je lijepo nedjeljno jutro. Koliko je sati? Jedanaest i pet minuta..." Išao je duž zida i zastao pred avlijskom kapijom. "Sada će se čuti zvonce, skočit će prijateljstvom i razgovorom zaneseni Refik, čije je uho ovdje..." Otvori vrata, zvonce zazvoni, ali se Refik ne pojavi. "O čemu razmišljam?", promrmlja Omer. "Postavljat će mi pitanja. Sta ću mu reći? Melanholično ću mu reći da onaj posao sa Nazli, burazeru, nije uspio. Izne¬nadit će se i zapitkivati." Dok se penjao uz dva basamaka ispred kućnih vrata, pomisli da ovamo nikada nije dolazio u ovo vrijeme, po ovom svjetlu. "Uvijek sam dolazio poslije podne, noću, poker i..." Otvoriše se vrata. "Ee, kako si, kako si", reče Refik i zagrli Omera. "Dobro sam! Zar nema nikoga?" "Ne! Javio sam Muhidinu, ali još nije stigao!" Dok je ulazio, Omer se ogleda na velikom ogledalu sa debelim ramom. Pri svakom ulasku u ovu kuću imao je osjećaj daje zgodniji nego što zaista jest, ali mu se sad ne učini tako. "Možda zato što nema nikoga u kući, što nema nikoga koga bih oduševio...", pomisli. "Dođi... Haa, ogledaš li se?" "Gledam kako izgleda vlasnik imanja, aga zemljoposjednik..." "Hah, ha! Je li se to sad poistovjećuješ sa agom? A, to je posljednje, ha? A šta bi sa osvajanjem?" "Ne poistovjećujem se. Već sam postao aga zemljoposjednik... Prije tri dana okupio sam sve nasljednike imanja, otišli smo kod notara i gotovo." 30 Odnosi se na kamen (taš), po kome je Nišantaš i dobio ime (op. prev.) "Stvarno?!", povika Refik. "Čestitam! Što si se tu ukočio, hajdemo unutra! Ali, ti ne možeš biti aga zemljoposjednik... Koliko god je u vezi sa svojinom, to je pojam koji je u vezi sa kulturom... Da... Ja mislim da je kulturološko određenje bitnijc od svega drugog. To su, naravno, moja najnovija razmišlja-nja, čut ćeš, ako ih nećeš doživjeti smiješnim i nepotrebnim..." "Ne, brate, zašto...", reče Omer ulazeći za Refikom u dnevni boravak. Iznenadi se vidjevši da su sve fotelje prekrivene bijelim prekrivačima, a tepisi podignuti sa poda. "Zar ti i Perihan ne provodite ljeto ovdje?" "Provodimo... Ha, da, mama je pomislila da će stvari opet uprašiti. Sje¬di... Napravio sam čaj..." "Zar nema pića?" "U ove sate? Piješ li ti tamo? Hajde, pričaj šta si radio tamo mjeseci-ma? "Ništa! Pričat ću ti... Ooo, objesili ste očevu sliku..." "Naravno, ti od tada nisi dolazio, zar ne? Očeve slike su povješane na sve strane... Ima ih i u ostalim sobama. Je li mračno? Da otvorim kapke?" "Ne, ne, bolje je ovako... U čovjeku budi osjećaj kraja dana... Rahatnije ćemo pričati..." "Pričat ćemo", ponovi Rcfik s neskrivenim uzbuđenjem i iziđe po čaj.

Page 290 / 366

Omer ustade i poče šetati po sobi. "Da, pričat ćemo", pomisli. "Saznat će šta sam radio, saznat će moje ideje i usporedit će ih sa svojim. Obradovat će se ako nađe nešto interesantno... Kao i uvijek... A ja, kao što to uvijek činim, poprimim izgled kao da nipodaštavam takve stvari... Da smo barem popili!" Pa, ugledavši Refika sa tacnom i čajnikom u rukama, upita: "Ima li se šta pojesti?" Refik, svojom uobičajenom dobronamjernošću, ponovo siđe. "Kao da ne¬što pokušavam odložiti", pomisli. "Tako sam radio i kad smo bili srednjoš¬kolci... Nisam volio da mi postavljaju pitanja... Ne, nije to dobro!" Zastade nasred sobe. "Kada bih mogao ušutkati ovo neprestano blebetanje razuma", pomisli. "Šta sam ja sad? Oh, oh, postao sam ovakav, a još nisam ni popio!" Sjede u fotelju u kojoj je nekada sjedio Dževdet-beg i poče nervozno če¬kati. Refik donese biskvite. Primijetio je, izgleda, da Omer jede biskvite tek toliko da nešto radi. "Muhidin će najvjerovatnije uskoro doći", reče. "Šta on radi?" "Znaš da izdaje neki časopis. Uzeo je i koncesiju..." "Znam, znam. Bezvezni panturksistički časopis... Uzeo sam zadnji broj. Ogavno nešto", reče Omer. "De ti reci šta još radi?" "Ne znam ništa više", odgovori Refik i poprimi izgled kao da je dužan zabaviti Omera. "Ako hoćeš da pričam o sebi... Idem u kancelariju. Radim na programu koji će stvarno biti koristan... Odnosi sa Perihan su dobri... Jesi li se iznenadio što ti to rekoh? To je zato što mislim da ponekad mogu biti i loši. Znaš, ja nisam čovjek koji bi mogao sam živjeti... Dijete raste. Dijete možda daje radost, ali je teško. Bilo bi loše kad bih imao još jedno dijete. Čitam knjige. Zatim, šta još radim?" "Dišeš, jedeš, vjerovatno...", uzvrati Omer. "Jesam li ti pisao, u Ankari sam vidio Samima. Čak sam sa Nazli jednom bio kod njeg, a izišli smo i na večeru. Oženio se." Jaa. "Ima, eto, kuću, u kući namještaj. Namjeravaju uzeti kvalitetne nove stvari, žele se upoznati sa novim kvalitetnim ljudima." Osmijehom koji je govorio: Ja, nažalost, nikako ne uspijevam pronaći ta¬kve "sale i lijepe riječi, Refik je gledao Omera, potapao biskvit u čaj i omek¬šavao ga. "I on, eto, živi, diše. Ha, nešto je rekao u vezi s nama... O nama trojici... On se plašio nas... Je li to zvonce?" "Muhidin je... Plašio se, dakle, ha? Šta to znači?", reče Refik protežući se prema prozoru. "Muhidin. Muhidin je", kaza i iziđe da bi otvorio vrata. Omer ustade, ode do prozora i kroz otvore kapaka pogleda Muhidina. Odjednom, kao da se u njemu probudi ljubav, ali se onespokoji ugledavši sr¬diti Muhidinov pogled kojim temeljito pretražuje oko sebe. "Da, opet ćemo sukobiti svoje živote, vidjet ćemo ko bolje funkcionira", pomisli. "Svako od nas će reći da je upravu. Kamo sreće da sam Refiku ispričao za Nazli prije nego što Muhidin dođe. Bar da pijemo! To će, naravno, sa čuđenjem doče¬kati u ovom toplom ljetnom danu. Zašto žive?" Ču Muhidinov glas i ustade. Kad shvati daje njegov glas u njemu nešto probudio, pomisli daje uzaludno došao u Istanbul. "Eto, kao što sam očekivao... Hmmm... Kako si?", promrmlja Muhidin primičući se Omeru. "Hajde da se rukujemo", reče i ispruži ruku; prihvati Omerovu ruku i pusti. "Šta misliš? Kako ti izgledam?" "Izgledaš zdrav."

Page 291 / 366

"Tako?", Muhidin je razgledao po stvarima, pa se okrenu prema Refiku: "Zašto su stvari zamotane u ćefine?" Sala mu se izgleda nije svidjela, namršti se i sjede. "Hoćeš h čaj?", upita Refik. "Hoću... Uvijek iste stvari..." "Zasljepljuje li te dnevno svjetlo?", upita Omer. "Ne. Nema štete od svjetlosti! Hajde, pričaj malo, da čujem..." "Šta da pričam? Živim, eto", uzvrati Omer, pa, zato što se uplaši da izgle¬da nespokojno, dodade: "Živim mirno u lijepom konaku u Alpu..." "Dobro, a planovi, snovi, požude, želje...?", upita Muhidin. Omer pogleda Muhidina kao da gleda nekoga ko priča stranim jezikom koji ne razumije. Potom se okrenu Refiku i nasmiješi se. Umiri se vjerujući da, kako to želi, njegov osmijeh sliči osmijehu nekoga ko kaže: "Ovaj naj-vjerovatnije priča nešto prijatno, ali ja ga ne razumijem." "A planovi, požude...?", ponovi Muhidin. "Šta je s time?" "Stoji", odgovori Omer i shvati da više neće moći prikriti uznemirenost. "Stoji, stoji, eto... Da, i ja nešto radim... Doveo sam, naprimjer, svjetlo u ono zabačeno selo... Odnosno, u onaj konak..." "Zaista?", upade Refik. "Doveo si, dakle, svjetlo tamo." Vjerujući da će ga ova naivnost učiniti još smješnijim u Muhidinovim očima, reče: "Ali, ne filozofsku svjetlost, već svjetlost sijalice". Kao da se zastidje svoje uzbuđenosti, Refik reče: "Upotpunjuju se međusobno. Ali, ja mislim da je bitnije ono filozof¬sko..." "Zar nema pića, čovječe? Pića!" "Izgleda da sam došao na pogrešno mjesto", reče Muhidin. "Obojica se, čovječe, prilično neukusno ponašate!" "Da idem kupiti piće?", upita Refik. "Sta će biti s čajem?" "Uzmi, šta čekaš!", uzvrati Omer, pa kad uoči da Refik gleda Muhidina, reče: "On vjerovatno ne pije. Hoćeš li ti piti? Nećeš, zar ne? Ti si se zatvorio u manastir Kizil Elma31 na planini Altaj... Ali, popovi piju, znaš!" "Uopće mi se ne sviđa tvoja šala!", uzvrati Muhidin; nastojao je izgledati hladnokrvno i odlučno. "Svidjela ti se, ne svidjela", uzvrati Omer i okrenu se Refiku: "Šta ćeš uze¬ti? Uzmi rakiju. Neka bude domaća, tako bi kolega htio... Uzmi kumiš32." Zadnja šala se ni njemu nije svidjela, ali, pošto gaje htio naljutiti, okrenu se i sa smiješkom pogleda Muhidina. "Ti, nedvojbeno, mnogo voliš samog sebe", reče Muhidin. "Ne, ja nikoga ne volim", odgovori Omer. "Ja sam kao ti", pa pokaza na Refika. "On vjerovatno voli nekoga!.. Pa, ionako je to za njeg... Živi, da¬kle..." Refik je izgledao radosno što je našao razgovor koji je priželjkivao. Želio je nešto odgovoriti Omeru, ali ništa nije uspio pronaći. "Da uzmem i meze, zar ne?", upita. "Čaj je tamo, Muhidine, uzmi ako želiš..." "Uzmi i meze", odgovori Omer. "Da nije tebe, mi se ne bismo mogli sastati!" "Naše prijateljstvo je posebno, prijatelju", dodade Refik izlazeći. 31 Kizil Elma (crvena jabuka) - ideal panturkizma o stvaranju velike imperije od svih turskih naroda. (Op. prev.)

Page 292 / 366

32 Kumiš - piće od prokuhanog kobiljeg mlijeka (Op. prev.) "Vidi, da ti još jednom kažem da mi se nisu svidjele ove tvoje šale ", reče Muhidin s hladnim izgledom. "Molim te, nemoj me prisiljavati na kajanje što sam došao ovamo. Važi? Inače, nisam mislio doći. Predomislio sam se u posljednjem trenutku!" "Jaa, nisi, dakle, mislio doći", uzvrati Omer. "Sta si mislio raditi, da ču¬jem? Uzeo sam jedan broj tvog časopisa i pročitao." "Ne započinji tu temu, čovječe", reče Muhidin i poče hodati po sobi. "Ne bih došao, naravno, da Refik nije pozvao..." "Ni sa Refikom se ne viđaš često... Zašto se ne viđate?" "Vjerovatno nemamo o čemu razgovarati. Zatim, nemam vremena. A i Refik je postao čudan..." "Kako?" "Ne znam, Boga mi, ali na onu njegovu dobronamjernost, koja dostiže nivo gluposti, dodaj i napade na način Sta se treba uraditi u životu? i shvatit ćeš šta ti hoću reći... Prije je bio više kao jedan od nas, ali sad sliči strancu... Rekao sam mu da se evropeizira...", pa se okrenu. "U tom smislu sliči tebi!" "Uopće se nisi promijenio, dragi Muhidine", reče Omer mirno. "Eto, jedno od tvojih površnih opažanja... Ja sam se veoma promijenio! Ja sam čovjek misije!" "Tako misliš?", uzvrati Omer krajnje nervozno. "Ti si uvijek volio izgo¬varati krupne riječi! Stvarno, vjeruješ li u ono što vjeruješ?" "Pusti se tih sitnih profinjenosti", uzvrati Muhidin. "Zar je bitno to vje¬rujem lija ili ne vjerujem? Radim nešto na tom putu. Ta misija ima koristi od mene... Zar je bitno radim li to iskreno ili neiskreno? Nešto radi i koristi nečemu..." "Možemo li to shvatiti kao svojevrsno priznanje?", upita Omer. "Rekao sam ti da se okaniš tih prefinjenosti! Tebi još uvijek nema ništa bitnije od tvoje inteligencije, zar ne?" Zavukao je ruke u džepove i gledao u namještaj, a ne u Omera. Omer shvati da se zbunio. "Ne volim ništa stoje slično meni", pomisli. "Staja radim ovdje? Tamo sam imao miran, bogat, uravnotežen život! Ne! Ili ne znam... Gdje bih trebao živjeti?" Muhidin se šetao ne vadeći ruke iz džepova. Uđe u drugu sobu i oglasi se iz nje: "Sta misliš o ovoj kući? Koliko godina smo ulazili i izlazili iz nje, ali je nijednom nismo zatekli ovako praznu kao sad..." Omer je također razgledao po stvarima. Odjednom iz druge sobe začu zvuk klavira. Muhidin je nasumce pritiskao tipke. Nakon što je neko vrije¬me tandarao po klaviru, bučno je zatvorio poldopac. "Kakav je odnos između tebe i one djevojke?" "Više nikakav", odgovori Omer. "Je li ona svirala na klaviru? Nije, dakle... Ja sam uvijek mislio da ćeš se ti oženiti nekom koja svira na klaviru... Refikova sestra je, zapravo, bila za tebe!", nasmija se. "Bilo bi im veoma drago, ha... Ljubio bi Dževdet-begovu ruku, a danas bi s poštovanjem gledao njegove slike. Veliki čovjek, osnivač naše kuće, neuporedivi čovjek Dževdet-beg, naša porodica osjeća zahval¬nost prema tebi!", pa uđe u sobu. "Dobro se zabavljaš sam sa sobom..."

Page 293 / 366

Nastupi tišina. Omer pripali cigaretu. Muhidin se opet šetao po sobi. "Gdje se ovaj zadrža?", upita. "Danas je nedjelja. Nije uspio naći otvoren dućan", reče Omer i pomisli da govori kako bi izgledalo da govori i da je smiren. "Ooo, Nišantaš se razvio otkako si ti otišao", reče Muhidin. Ču se zvonce. Uskoro Refik otvori vrata. U rukama je imao pakete, izgle¬dao je uzbuđen. "Eee, o čemu pričate, o čemu ste pričali?" "Ništa", odgovori Muhidin. "Odmah dolazim, odmah", reče Refik i otrča u kuhinju. Dok je silazio, ispričao je staje uzeo, a šta nije uspio naći. Vrati sa tanji-rima i escajgom. "Da ne sjedamo za sto, da jedemo na tom tronošcu?", predloži. "Nemoj slučajno da se tronožac ufleka", reče Muhidin. "Ne, neće se uflekati", odgovori Refik. Pogleda Muhidina i shvati da ga ismijava, ali se ne naljuti. Vjerovatno se radovao što su toliko bliski da mogu ismijavati jedan drugog. Otrča i donese flašu rakije i čaše. "Vidi, Muhidine, šta ti je donio", reče Omer. "Ja neću piti... Ionako popodne idem na jedno mjesto", uzvrati Muhi¬din. "Nemoj, čovječe, kako bismo lijepo sjedili i razgovarali", reče Refik. "Sto god da bismo pričali, možemo ispričati za dva sata!" "Da, počnimo, onda, gospodo", reče Omer, otvori flašu rakije, brzo natoči u čašu i ustade. "Neočekivano dođe veliki dan saslušanja. Oni meleki koji su na našim ramenima pisali ono što radimo... Jesu li to meleki? Nema veze... Sad će se sve ispostaviti staje ko uradio u životu, ko je u životu upravu", pa, ne dodajući vodu, iskapi čašu. "Zašto postupam ovako? Nema potrebe za tim", pomisli. "Stani, čovječe, izgorjet ćeš!", povika Refik. Muhidin nije progovarao, pažljivo je posmatrao šta se događa. Kao da se htio izvući odavde. "Da, počeli smo", reče Omer. "Ko smo mi? Mi... Haa, da! Vidio sam Samima u Ankari. Reče mi da se plašio nas. Slušaš li, Muhidine? Skroman, ponizan momak. U inžinjerskoj školi se plašio nas... Sto li?" "Vjerovatno se ustručavao pred tvojom odjećom", reče Muhidin. "Ti si uvijek dotjeran dolazio u školu... S lulom i svojom snobovskom odjećom, nisi mogao ništa prirodnije učiniti nego da kod tog siromašnog momka pobudiš osjećaj potištenosti!" "Prestani s tim! On se nije plašio mene, već nas. A vjerovatno najviše tebe. Pročitao sam tvoj časopis, preznojavao sam se kao da me spopala tem¬peratura. Potom sam, naravno, prasnuo u smijeh. Eto, plašio se toga nečeg kod tebe. Ne, plašio se tog nečega kod nas... Dobro! Ne mršti lice! Odlažem ovu temu!" "Bilo bi dobro", reče Muhidin. "Ne, ne odlažem!", povika Omer. "Reći ću sve što mi padne napamet... Zanima vas šta sam ja uradio, zar ne? Doći ću i do tebe, ali prvo ću svoju bilježnicu... Zanima vas šta sam ja uradio... Ja..." "Ne pridaji sebi toliku važnost, čovječe", reče Muhidin; izgledao je ras¬položen. "Ja sam postao aga. Refik ovu riječ smatra nepodesnom. Eto, postao sam nešto poput toga... Otišli smo kod notara i gotovo... Rastao sam se i od vjerenice." "Jesi li se od vjerenice rastao pomoću notara?", upita Muhidin.

Page 294 / 366

"Shvati, čovječe", reče Refik, "pred notarom je uzeo imanje...", pa se okre¬nu Omeru: "Zar se taj posao ne može obaviti u katastarskoj upravi?" "Ti si sad popio, a ti još nisi, ali obojica ste već pijani!", reče Muhidin. "Ti pij čaj. Tebi je alkohol zabranjen!", uzvrati Omer. "Rekao sam da sam se rastao od vjerenice... Kako se to dogodilo? Sta se dogodi kad se do datuma svadbe mladoženja skriva, ako se ne pojavljuje? Napisu pismo... Da, Muhtar-beg je napisao pismo mom tetku. Da ga vidiš, Muhidine, oduševio bi se. Naravno, možda bi ga sad prihvatio s ozbiljnošću. Nema veze. Sre¬ćom, nisu se bavili niskostima kao što je vraćanje vjereničkog prstena. Eto, ispričao sam." "Dobro. Sta tamo radiš? Ispričaj i to", reče Muhidin. "Poslije ćeš i ti ispričati, ha... Tamo ustajem ujutro, pronalazim sebi neki posao. Popravka agregata, kamiona, podmazivanje pumpe za vodu, ili neki sličan sličan posao... Nisam se upuštao u nešto drugo, jer sam do sad bio gost. Sad je red na zemlju. Potom, povremeno, radi kupovine sitnica, odla¬zim u Kemah, a radi druženja u Erzindžan. Jaa, tamo imam svoje prijatelje: valiju, doktora... Igramo poker, ćaskamo, pijemo. Toliko, eto... Je li dobro? Sad ti pričaj, da čujemo. Ili ti pričaj, Refik." "Ja sam ti maločas ispričao, ali da ponovim zbog Muhidina", reče Refik. Ono stoje ispričao Omeru, ispričao je i Muhidinu. Potom, odjednom se okrećući prema Omeru, upita: "Sta Muhtar-beg kaže za mene?" "Nikada nisam mogao zamisliti da ćeš ti, čovječe, biti zabrinut zbog ta¬kvih stvari", reče Muhidin. "Ništa nije rekao. Svidio si mu se, vjerovatno. Ali, mene uopće nije volio, to znam!" "Je li se nešto dogodilo među vama?", upita Refik. "Red je bio na Muhidina", reče Omer ljuteći se na nešto. "Muhtar-beg me nije volio, znam. Kad mene vidi, shvati besmisao života!" "Opet se smatraš važnim", reče Muhidin, pa, kao da se usteže, dodade: "Ne ljuti se, dušo... Naravno da ne znamo šta se dogodilo...", i poče jesti salamu iz tanjira. "Ee, hajde ti pričaj", reče Omer... "Zar ti nećeš pričati? Šta pričaš, šta piješ? Da bar nisi ni došao..." "Dobro, popit ću i ja", reče Muhidin i odjednom ustade. "Hah, tako! Živio, čovječe!", povika Omer. "To je prijateljstvo! Prijatelj¬stvo se, eto, u takvim..." 57. Meduze "...Vremenima poznaje!" "Zašto rekoh da ću piti?", pomisli Muhidin; zabranio je sebi alkohol, ali sad ne može misliti da će biti neke štete; bojao se da će doživjeti besmisle¬nom svoju vjeru, koja to zabranjuje. "Hajde, hajde, već si odlučio... Uzmi tu čašu..." Muhidin uze čašu koju mu je Omer pružio. "Ali, nemoj misliti da pijem zato što si me ti prevario", reče. "Znam, ti se ne daš prevariti, ti se daš nagovoriti. Ti si đavo! Znamo to... Ali, ne znamo ovo: Koji te đavo napravi panturanistom?", Omer iskapi čašu prasnuvši u smijeh. "Zatrovan si ti. Ti si kulturom zatrovana jedna..., jedna..., jedna..., me¬duza, razumiješ li?!", povika Muhidin.

Page 295 / 366

"Zašto meduza?", upita Omer. "Spopalo te pjesničko nadahnuće?" "Aaa, ni ja nikako ne volim meduze", reče Refik. Muhidin se nasmija. "Staja znam. Došlo mi, eto, navrh jezika", reče. "Živio!", povika Omer ustajući. "Vidi šta ću ti sad uraditi... Poljubit ću te... S obzirom na to da još nisam pijan, niko neće moći reći da sam bio pi¬jan i poljubio te", pa se odlučno približi se Muhidinu i poljubi ga u obraze. "Uredu, sad više nema zahlađenja, zar ne?", upita Refik. Muhidin se osjećao prikliješten u stupici, ali nije previše obraćao pažnju. "Neka mi nešto malo drukčije pređe preko glave", pomisli umirujući se. Otpi gutljaj iz čaše u koju je Omer natočio. Potom još jedan i pomisli: "Na¬kon što se popije, isto je i gutljaj i bure!", pa isprazni cijelu čašu. "Eto, sada, zapravo, počinjemo!", reče Omer veselo. "Pij i ti, Refik... Ali, ti ionako nemaš potrebe piti..." "Da, on je, inače, uvijek dobar... Ih sve uspijeva vidjeti onako kako jest...", reče Muhidin. "Sretan je, hoću reći..." "Prijatelji, nemojte misliti da sam veoma sretan...", uzvrati Refik. "Onda, pričaj o svojim problemima, da čujemo!", reče Omer. "Ispričao sam, pričam... Ja sam nespokojan u ovoj kući... Zatim, nisam zadovoljan ni poslom... Jedan novi život..." "Tragaš i ne uspijevaš pronaći", ubaci se Muhidin ljuteći se. "Ne vjerujem u to, Refik, ne vjerujem!", reče. "To što se naziva traganjem ne daje nikakav rezultat, osim što nastavljaš sa svojim prijašnjim životom... U međuvreme¬nu, to što si rekao, da, riječ traganje, to sam ja koristio... Nema veze, ti radiš to da bi umirio savjest. Kakvih problema imaš da bi tragao?" "Sve mi se čini banalnim. Ne mogu raditi ono što sam ranije radio." "Koliko puta si mi to rekao, čovječe!?" "Da, tako", reče Refik i pokunji se kao prijestupnik. "Ne ide, prijatelji, ne možemo otpočeti", reče Omer. "Ponavljamo iste stvari. Meni je dosadno!" "Vi ste bez vjere", reče Muhidin. "To je ono što vas čini ružnim." "Mi ti, dakle, izgledamo ružni?", uzvrati Refik. "Teoretski, tako je", odgovori Muhidin. "Staviše, polahko vas, kao prija¬telj, počinjem tako doživljavati." "Ionako se može reći daje naše prijateljstvo završeno", reče Omer. "To govoriš iz svoje oholosti", uzvrati Muhidin. "Uznemirio si se zato što nisi ti taj koji je to prvi rekao..." "Ne... Dobro, recimo daje tako... Ali, najvažnije je, zapravo, tvoje bježa-nje od nas! Zašto bježiš? Kažeš da si, čak dok si i ovamo išao, htio ići negdje drugdje, da nemaš vremena. Zar je vrijeme toliko bitno? Uopće ne mislim daje tako. Bojiš se da te ne podvrgnemo ismijavanju. Koliko god su grozne tvoje panturanističke pjesme, isto toliko su i smiješne, burazeru moj!" "Nisam trebao dolaziti ovamo!", povika Muhidin. "Smiješne, dragi Muhidine, šta mogu, smiješne", reče Omer. Muhidin ispi još jednu čašu. "Sta ti kažeš, Refik? Čitaš li ti njegov časopis?"

Page 296 / 366

"Čitam." Muhidin se odjednom prodera: "Ti si jedan od onih koji, zbog straha da ne ispadnu smiješni, ništa ne uspijevaju uraditi. Nasmrt se bojiš uraditi nešto da to ne bi ispalo smiješno, banalno i površno. Zato ništa ne možeš uraditi. Želiš da o tebi niko ništa ne misli. Bojiš se biti banalan, ali nemaš straha da budeš ružan. Zašto? Jesi li uopće o tome razmišljao?" "Stvarno, nisam nikada razmišljao", odgovori Omer uz podrugljivi osmi-jeh. Ali, Muhidin je shvatio da gaje ranio. Osjećajući daje upravu, upita: "Zašto se toliko bojiš da ne ispadneš smiješan, a ne bojiš se biti ružan i nepravedan? Da, možda je, kao što sam to i ja nekada govorio, tebi najbitnije biti pronicljiv... Ali, zašto bi te napravilo glupim to što bi nešto uradio? Zašto bi vjerovanje u nešto, šta god bilo, načinilo čovjeka glupim?" "Ja vjerujem u sebe", uzvrati Omer; nastojao je izgledati veselo. "Vjerovao si... Trebao si biti osvajač, zaraditi mnogo novca, htio si osvo¬jiti Istanbul, Tursku... Odlažem ustranu nakaradnost tog poriva. To nisi ni uradio... Nisi se oženio zato da drugi ne bi ismijavali tvoj brak. Ništa ne radiš. To je zato što uvijek težiš pronicljivost gurati u prvi plan. Misliš da ćeš, ako nešta uradiš, izgubiti pravo na kritiziranje, ne, ne, samo ismijavanje. Ne ženiš se, jer onda nećeš imati pravo brakove drugih doživljavati prostim, ružnim, prosječnim i površnim. Pobjegao si i iz Istanbula. Sklonio se tamo. Zašto dolaziš ovamo? Zato da vidiš šta je ko uradio. Oraspoložit ćeš se vi¬djevši koliko su svi prosti. Ti sam govoriš da si ovamo došao iz znatiželje, zar ne? Ne dolaziš ovamo zbog znatiželje, nego, eto, zbog ovoga, dolaziš zbog nesviđanja. Mogu zamisliti tvoje uzbuđenje kad si uzeo u ruke moj časopis: Ko zna kakvih smiješnih stvari ima? Molio si se sam sebi da ih, ako Bog da, ima..." "Jesam li ja toliko prost, Muhidin-beže?", upita Omer. "Možda si složen, ali meni je ta situacija toliko prosta", odgovori Muhi-din. "Dobro, reci, da čujem!", reče Omer. "Može li se i živjeti i ismijavati? Može li čovjek biti i sretan, a i da iznosi kako je sve ružno, onako kao u stvarnosti?", pa sam odgovori: "Ne može to." "Može", reče Muhidin. "Može, može. Ako vjeruješ, može!" "Ali, ionako je smiješno ono u šta ti vjeruješ! Osim toga, sumnjam i da vjeruješ!" "Onespokojen si, bojiš se, zar ne, mog vezivanja za nešto?" "Ne! Samo kažem da mi se čini smiješnim. A, zapravo, zato što te pozna¬jem, zanima me kako se ponašaš među ljudima..." "Među kojim ljudima?", upita Refik, koji je polahko pio. "Među turskim nacionalistima, prijatelju, među panturanistima!" "Nemoj ih više spominjati tim ružnim, podrugljivim jezikom, uredu?!", reče Muhidin. "Niko mi ne može oduzeti pravo da o svemu govorim kako hoću", od¬govori Omer. "Veoma ružno, veoma prosto... Vrlo, vrlo si zaluđen samim sobom", reče Muhidin. "Kao, tvoje je pravo da pričaš o svemu! Da ismijavaš! Na šta se oslanjaš dok to radiš? Šta je tebi ispravno? Šta si ti? Ništa! Ali, ja sam te vidio i na vjeridbi. Svima si se smješkao. Svi su te voljeli. Tada je u tvom držanju i u tvojim pogledima bilo nešto jadno, nešto što je govorilo: Ne ismijavaj me, Muhidine! Volio bih doći tamo, u Kemah, u Alpe, gdje god da je, da te vidim u svakodnevnom životu." "Momci, molim vas, prestanite!", reče Refik. "Plašite me. Najbolje je da ja ispričam neki vic da se oraspoložite. Koji da ispričam?", pa je razmislio, ali nije uspio naći ono što je tražio. "Ja sam se, zapravo, plašio da ćete se vas dvojica udružiti i da ćete me

Page 297 / 366

zadirkivati... Prije je bilo tako, ili se meni tako činilo. Ali, vi ste zaboravili da ste dugogodišnji prijatelji..." "Brate, sve ima svoju granicu", reče Muhidin. "Vidi, vidi, nastoji omekšati atmosferu", reče Omer. "Da omekšam atmosferu, da ne kažem ono šta mislim o njemu, ako i kažem, da kažem malo mekšim riječima. To hoće. Zato je maločas i izbacio onu srceparajuću tiradu. 0, inžinjeri, budite blagonakloni prema meni, postao sam vjernik, kaže. Alija moram ismijavati, dati pravo svom razumu, postoje za mene, da, kao što rekoh, dragi Muhidine, razum dolazi iznad svega... Živio razum!", pa se okrenu prema Refiku: "Eee, ima li ikakvih vijesti od herr Rudolpha?" "Ima, dopisujemo se..." "Ko je to?", upita Muhidin. " Nijemac. Ali, nije od vaših! Poštovan čovjek!" Refik poprimi povrijeđen izgled. "Nisam uspio shvatiti ismijavaš li ili si ozbiljan", reče. "Eee, šta ja znam, čovječe!", povika Omer. "Prema čemu ismijavanje, prema čemu ozbiljnost? Ne znam. Haaa, rekoh razum, zar ne? Vidi, taj čovjek...", pa se okrenu Refiku. "Šta pišete jedan drugome? Iste stvari, isti razgovori?", i rukom načini pokret omalovažavanja: "Prosvijetljenost, tmina, duše, ideje, ropstvo... Drugo? Još uvijek je to?" "Da, to", odgovori Refik. "Kakve su to prosvijetljenosti tame?", upita Muhidin. "Ciste, bezazlene i, kao duša, lahke riječi, dragi Muhidine, koje neće moći spoznati ljudi što su, poput tebe i mene, zaglibili u blato svojih požuda i strasti", reče Omer. "Zato što je Turska, ili Istok, zemlja budala i gadosti..." "Nije tako, uopće nije tako", umiješa se Refik. "Ee, e, pričaj, pričaj!", reče Muhidin i, uzbuđen, ustade. "Razumio sam", nepromišljeno će Muhidin i oštro pogleda Refika, ali kad uoči da se kao malo zastidio, shvati da je pogriješio. "Nisam mislio da će tvoja naivnost dospjeti do odvratnosti", reče. "Spominjao si mi naše barbar¬stvo, svjetlost razuma, ali, ako ćeš pravo, toliko nisam očekivao... Dopisuje se sa kršćaninom i..., pa, vidjevši da se Refik snebiva, dodade: "Ionako si mi uvijek sličio kršćanima! Rekao sam: Ti si se evropeizirao!" "Šta se događa, čovječe?", upita Omer. "Ozbiljno to govoriš?" "Izgleda da sam pretjerao", pomisli Muhidin i iznenadi se što mu Refik ništa nije odgovorio. "Mora da je on doista sretan", pomisli. "Nije svadljiv i agresivan. Sad vjerovatno razmišlja o tome kako razmišlja ispravno, žali što mi nije odgovorio. Uskoro će žaliti i zbog mene." Okrenuo im je leđa i hodao po sobi. Najednom se okrenu: "Nisi se valjda naljutio, Refik", reče. "Šalio sam se", ali se pokaja što to reče. "Znam, Muhidine, ti si dobar čovjek", uzvrati Refik. "Hoćeš, dakle, reći da moje ideje brane loši ljudi?", upita Muhidin; prvi put se istinski zainteresirao šta se događa u Refikovoj glavi i zbunjeno se prisjeti da ga je jednom zatekao da čita Holderlina. "Čitaš li još uvijek Hol-derlina?" "Je li i tebi pričao o njemu?", upita Omer. "Eto, onaj Nijemac ga je či-tao. "Nije pričao, vidio sam. Naučio si, dakle, od Nijemca. Šta si još naučio od njega?" "Nešto poput onoga što si ti naučio od Baudelairea...", odgovori Refik. "Jesi li dobio odgovor?", reče Omer i prasnu u smijeh. "Eto, to se zove stavljanje kamena u njegovu rupu!"

Page 298 / 366

"Ne, nije, nije to to!", reče Refik. "Oni ne sliče jedan drugome. Holderlin malo traga za nečim zdravim. Ili on..." "Zdravo? Vidiš, to je nova riječ", reče Omer. "Ja se više ne bavim time. Ali, ako mene pitate, nema razlike među njima. Obojica su isti", reče Muhidin. "Da, ne znam ni ja...", reče Refik. "Ne znam. Ništa ne znamo. Moramo još mnogo čitati. Svi trebaju čitati. Da, da barem ohrabren alkoholom ka¬žem: Mislim osnovati izdavačku kuću. Želim objaviti dobre knjige, koje na najbolji način svakome pružaju mogućnost čitanja Rousseaua, Defoa; svakome dobre i jeftine knjige", pa stidljivo pogleda u svoje prijatelje. "Šta kažete?" "Bankrotirat ćeš", reče Omer protežući se. "Novac nije bitan", uzvrati Refik. "A zašto bih bankrotirao? Kad će na¬rod čitati nešto dobro?", i pogleda u Muhidina. "Smatrate li da sam previše sanjar?" "Renesansna kultura... Grčki klasici", promrmlja Muhidin, a potom se, ne shvatajući da gaje obuzeo alkohol, naljuti sam na sebe. "Da, oni", reče Refik uzbuđeno, ali, vidjevši svadljivo Muhidinovo lice, okrenu se Omeru: "Da, upravu sam; to je ono što nam treba. Jučer sam bio na Hejbeliadi. Moj bratić je osunećen. To je grozna ceremonija! Veoma ružna. Djevojke i žene okupljaju se oko osunećenog, zatim dolazi onaj ma¬đioničar i oni..." "Šta priča ovaj?", pomisli Muhidin. "Ja sam se već napio. Idem sjesti. Koliko sam čaša popio? Nisam obraćao pažnju. Da bar nešto prezalogajim." Metnu na tanjir malo salame i prženog patlidžana. Teturajući se, sjede na praznu fotelju pokraj Omera. "Ee, pa vi ne slušate!", reče Refik. "Da, niko nikog ne sluša", reče Omer. "Napili smo se kao luđaci. Ne, nije zbog toga. Vjerovatno više nismo interesantni jedni drugima. Svako misli na sebe. Svako je zauzet svojim životom. Život! Šta smo mi uradili? Ništa!", ponovo napuni čašu. Omer se Muhidinu učini odvratnim. "Ti pričaš o sebi, ne o nama, o meni", reče. "Dobro, dobro", uzvrati Omer. "Stani, stani... A gdje je ono da ćeš se ubiti ako ne postaneš dobar pjesnik?!" "Pa, kažem... Ja sam se promijenio od glave do pete", reče Muhidin. "Na¬pustio sam i tu vrstu poezije, tu vrstu pesimizma. Inače, ono što sad pišem čak se ne može ni nazvati pravom poezijom..." "Da, pjesme...", promrmlja Omer. "Pjesništvo sam ostavio malima", reče Muhidin. "Poeziju sam ostavio malim ljudima, prostim dušama!" "Jesi li vidio, jesi li vidio...? Ne možeš se ubiti! Zar nisam rekao? Rekao sam ti da ćeš naći neki izgovor..." "Pa, ne znam zašto još uvijek pričam sa nekim ko ne želi biti jadni Tur¬čin", uzvrati Muhidin. "Ne boj se, dragi moj, brzo ćeš zaboraviti današnji dan", reče Omer. "Osvajač, ha...? Vidi ti osvajača!", promrmlja Muhidin. "Mislio sam da nijedan osvajač ne može biti toliko bijedan, bezvjeran, jadan i savladan. To bi, vjerovatno, trebao biti savremeni osvajač... Savremeni osvajač! Jadni osvajač je savremen, ali zemlja u kojoj živi nije savremena... Kako se kaže, Refik, ti znaš bolje? Treba reći da zemlja u kojoj živi

Page 299 / 366

nije prosvijetljena, zar ne? Eh, šta će onda osvajač raditi? Neće biti osvajač; srdi se! On u sebi odgaja svoje strasti i požude... Udubi se u sebe i pogleda: Jao, kako sam ja uzvišen! Ali svijet je nepodnošljiv! Misli šta će raditi ako neće ismijavati! Zar ne, osvajač? "Dobro, a ti? Donio si odluku da se umiješaš u masu! Ili zato što si bio sasvim loš pjesnik... Nastojiš zaboraviti svoj razum, ali on dolazi za tobom zato što si se, kao što meni reče, i ti zatrovao kulturom, i ti, i ti... Nikako da zaboraviš svoj razum... Nisam siguran ni da vjeruješ u turski nacionalizam... To bi i ti trebao znati, ali tješiš se da, navodno, nešta radiš... Mi, nas dvojica, ne možemo vjerovati ni u šta. To znam. Za Refika ne znam." "Ma, hajde molim te, Rastignac! Ja sam Turčin", reče Muhidin. "Jasno mi je da sam pogriješio što sam došao ovamo. Ovaj vaš prljavi, bijedni život je daleko od mene... Ja, sa svojim požrtvovanim, idealističkim prijateljima koji su povezani istinskim bratskim osjećajima..." "Aa, viđaš li još uvijek one vojnike?", upita Refik. "To su dobri momci!" "Vojnici?", upita Omer. "Pravi vojnik, vojnici...", prošapta. "Uzeo si ih pod svoje tutorstvo?" "Zašto dođoh ovamo, moj Bože, zašto dođoh ovamo?", promrmlja Mu-hidin. "Ovdje je ružno... Ovaj bijedni mangup... Zašto dođoh, zašto toliko popih? Zašto sam sad ovakav? Zašto sam ovakav...?" "Uzeo si da im soliš pamet", šaptao je Omer. "Vojnike, znači... Hajde, pročitaj nam jednu svoju pjesmu. Pročitaj nam jednu tipa Kizil Elma33, Bo-zkurt34... Hah, hah... Mora da piše i da se prije svih sam smije... Zato što je i on meduza..." Omer je naslonio glavu na naslonjač fotelje i pričao gledajući u tavan. "Meduza, meduza... Aaa, melcki lete po tavanu, čovječe!" "Prvi put vidiš?", upita Refik smješkajući se. "Gdje je zahod?", upita Muhidin. "Kako si brzo zaboravio? Gore", odgovori Refik. "Ala turka zahod je dolje!", povika Omer. "Da se malo pljusnem vodom po licu", pomisli Muhidin izlazeći iz sa¬lona. Pođe uza stepenice. Umiri se kad mu njihovi glasovi postadoše daleki. "Da, Muhidine, bila je greška to što si došao ovamo, ali ti si čovjek koji to može ispraviti", promrmlja da bi se smirio. "Kasnije ću napraviti kahvu... Prošetat ću. Koliko je sati...? Dva... Baš najtopliji dio dana... Otići su kući i prileći..." Na srednjem spratu ču otkucaje sata. "Ko je ovo navio? Refik... IH u toku sedmice dođe Osman i navije ga. Žele da ne prestaje kucati!" Prođe pažljivo pokraj sata sa velikim klatnom, kao daje izbjegavao da ga dodirne. "Zašto se plašim tog sata? Mogu ga i razbiti", pomisli dok je otvarao vrata na zahodu. "Školske godine su najbolje godine", promrmlja dok se umi¬vao i prao ruke, prisjećajući se prvih godina prijateljstva sa njima. Izlazeći, opet ču sat i naljuti se. "Razbit ću sat! Tome će se veoma iznenaditi. Jadni Osman, neće moći ništa navijati, ništa više neće moći sastaviti", pomisli. Na tronošcu pokraj sata bila je pepeljara. Uze je i podiže ruku da bije bacio na sat, udari, ali se ništa ne dogodi, jer se u posljednjem trenutku suzdržao i us¬porio ruku. "Nije se razbio", pomisli. "Nisam razbio." Ostavi pepeljaru. Bez razmišljanja uđe u biblioteku. "Godinama smo ovdje igrali poker", pomisli. "U kakvom smo sad stanju... Ne, ne, ja... Otići ću kod Gijasettina Kagana i reći ću da su ostali, Mahir Altajli, izdali... Da radim sa vama... Časopis vaš..." Odjednom ugleda Dževdet-begovu sliku. "Dževdet-beg... Džev-det-begov život", promrmlja. "Stvari, stvari, jedna porodica, gužva, veselje, sreća!"

Page 300 / 366

Dževdet-beg je gledao u Muhidina govoreći: Ha, ni slučajno! Budi oprezan! Iziđe iz sobe. Upravo kad je htio sići, obuze ga znatiželja. "Sta ima 33 Kizil Elma (crvena jabuka) - ideja panturkizma o stvaranju velike imperije od svih turskih naroda (op. prev.) 34 Bozkurt (sivi vuk) - simbol turskih nacionalista (op. prev.) u drugim sobama", promrmlja. Otvori prva vrata pred sobom. To bi trebala biti Osmanova i Nerminina soba... Zato što su bili zatvoreni kapci, unutra je, kao i u drugim sobama, bilo mračno. "Veliki krevet... Trgovac i njegova supruga... Miris sapuna i parfema... Kadife, fotelje... Ovdje žive..." Došlo mu je da sve porazbija. Želio se i smijati, ali nije bio ustanju. Podigao je prekrivač sa kreveta, ispod jastuka je izvukao Osmanovu pidžamu, razmotao je, pogledao... Bila je plava sa bijelim prugama, ali se po kragni vidjelo daje to ipak pidžama bogataša... "Neću više oblačiti pidžamu", pomisli. Nastojao je zamisliti Osmana dok u pidžami razmišlja o trgovini ili dok, glasom koji miriše na sapun priča sa Nermin. Potom sve ostavi na svoje mjesto i uđe u sobu na drugoj strani. "Dževdet-begova soba, njegov krevet", reče, razgle¬dajući. Na zidu je opet bio Dževdetbeg, opet je, izgleda, gledao govoreći: Zaboga, pazi! Muhidin pogleda na krevet misleći kako je tu godinama ležao Dževdet-beg. "Dževdet-beg, Dževdet-beg", promrmlja. Kao da začu neko bajramsko veselje. Kao da su se vrata otvarala, zatvarala, dolazi masa gostiju, druga masa izlazi, pričaju, smiju se, prepričavaju dosjetke, žive, a Muhidinu je preostalo da izdaleka sluša glasove. "Pijan sam", pomisli. U uglu, koji je bio u priličnoj tami, ugleda ormar; potrča i otvori ga. Na jednoj strani bile su povješane Nigan-hanumine haljine. One ga nisu zanimale. Poče otvarati ladice na drugoj strani. Peškiri, stolnjaci, svileni štofovi, nekoliko porce-lanskih findžana... Odjednom osjeti vrtoglavicu. "To koriste... Koristeći to, žive vjerujući životu!" Strahujući da se ne svali na pod, pomisli da se baci na krevet. "Da barem ovdje malo prilegnem. Ustat ću ako neko dođe. Otići ću kod Gijasettina Kagana, reći ću da su ostali ostavili nacionalizam. Sta će mi reći? Čitam Vaše tekstove... Krevet je mehak... Čujem sat! Mahir i Hajdar! Čujem li korake? Sad ionako ustajem. Da ustanem da ne bi pomislih da sam pijan... Da ustanem i da Refiku kažem da sam dobro... Došao je! Malo sam, eto, prilegao. Takav je čovjek, kad, naravno, malo popije! Nekoliko go¬dina..." "Hah, tu si? Sta radiš, čovječe? Legao!" Bio je to Omer. "Je li ti loše? Da povratiš?" "Nije mi ništa", odgovori Muhidin ustajući. "Aa, otvorio si ormare. Pregledao si, zar ne?" "Da pogledam, rekoh. Da vidim šta imaju. Kakve su stvari", odgovori Muhidin nastojeći se smješkati. "Veoma si nesretan, zar ne? Stvari! Nešto Nigan-hanumino?" "Zatvori, zatvori! Ide, izgleda, Refik", reče Muhidin. "Ne znaš šta ćeš uraditi sa ovom kulturom, zar ne?", upita Omer gleda¬jući ladice, stvari, izuzetno čistu sobu. "Dževdet-beg je opet dobar", zapomaga Muhidin. "Druga, Osmanova soba je još gora." "Niti možeš biti sa ovom kulturom i stvarima, a niti bez njih... Ljutiš li se na ovu kulturu ili na sebe? Srdiš li se na ove stvari ili na svoju neodlučnost?", upita Omer popustljivo klimajući glavom. "Kamo sreće da možemo biti kao Refik!", uzvrati Muhidin. "Ručkovi, izmjenjivanje osmijeha, zabave...", reče Omer zatvarajući la¬dice. "A ti ovo..."

Page 301 / 366

"Brzo zatvaraj... Da, šta ima? Zar nisi shvatio da sam se šalio?", reče Mu¬hidin. "Povjerovao si, dakle, mojoj šali?" Dok je Omer zatvarao ormar, ude Refik. "Šta se dogodilo, momci?", upita. "Uh, kako je ovdje zagušljivo!" "Tražio sam peškir", reče Muhidin. "Zabrinuli smo se za tebe. Dobro si, zar ne? Mi smo krivi. Zar piti na ovoj vrućini? Ovu sobu treba prozračiti! Poslije ću napraviti kahvu" Refik raširi zavjese, otvori prozor i kapke. Sobom se raširiše čist zrak i blistava svjetlost. "Oh, kako je lijepo vani!", reče Refik. "Kako je lijepa ova bašča! Puše! Da kahvu popijemo u bašči. Osvježilo je pod drvetom. Čujete li cvrčke?" "Sa vama dvojicom više se ne mogu viđati", reče Muhidin. 58. Nedjelja "Pobogu, dragi Osmane, polahko vozi!", reče Nigan-hanuma "Kako ću voziti, mamice? Ne prelazim pedeset", uzvrati Osman. "Ne mene, ne mene, gledaj kud voziš!", reče Nigan-hanuma. "Gledam kud vozim, ali me vi...", prošapta Osman i poprimi izgled kao da zbog srdžbe nije uspio dovršiti rečenicu, ali nije bio ljut. "Keriman! Poslije podne ću se vidjeti sa Keriman", pomisli i smiri se. Nedjeljom popodne su se sastajali u stanu koji joj je Osman zakupio. "Aa, pustite se više te igre. Razgledajte okolo", reče Nigan-hanuma. Kao što su to radili prilikom svake vožnje autom, Džemil i Lal su se opet igrali žmire. Osman nije znao pravila igre, ali je znao da djeca zatvaraju oči i da ne gledaju kroz prozor. "Hajde, djeco, ostavite igru, vidite, prolazi parobrod!", reče Nermin. "Lju¬tite svoju nenu. Ovaj izlet je radi vas, a vi zatvarate oči!" "Vidjeli smo sve to idući tamo", odgovori Džemil Nigan-hanuma prasnu u smijeh. Nasmija se i Nermin. Vraćali su se iz uobičajene vožnje nedjeljom ujutru. Bio je početak septembra, ali je bilo toplo. Ove godine su se ranije vratili sa ostrva. Kad izbi rat, Nigan-hanuma reče da se stalno seldra i da želi biti kod kuće. Mrštila se na one koji su govorili da nećemo ući u rat, da će, ako i uđemo, biti sigurnije da ostanemo na ostrvu, a govorila je i da želi obaviti pripreme za Ajšinu vjeridbu. Do vjeridbe je bilo najmanje još tri mjeseca, a rat je bio veoma daleko. Ali, zato što je namršteno Nigan-hanumino lice bilo važnije od svega, preseljeno je na Nišantaš. "Eto, još jedna nova godina", pomisli Osman. "Opet ćemo ne¬djeljom ujutro autom ići na Bosfor, opet ćemo uzeti ribu, opet firma..." Po-mislivši da će rat otežati trgovinu sa Njemačkom, obuze ga panika koja ga je posljednjih dana često obuzimala. "Da se od vrućine riba ne usmrdi?", reče Nigan-hanuma. "Bila je veoma svježa", reče Nermin. "Opet ti, Ajša, kćeri, uzmi ovaj paket u krilo", reče Nigan-hanuma. "Dat ćemo da se to ispeče na roštilju, zar ne? Da bar Refikovi ne zakasne na ru¬čak." "Neće, neće", kaza Osman. Nastupi tišina. Refik je prije tri dana za ručkom saopćio da žele stanovati u drugoj kući. Nigan-hanuma se prvo rasrdila, potom plakala, te je, zato što od sina nije uspjela dobiti zadovoljavajući odgovor, kao i sve druge neprijat¬nosti, i to povezala sa Dževdetbegovom odsutnošću. Ali, tražila je, izgleda, i druge razloge.

Page 302 / 366

"Zašto se oni odvajaju od nas? Reci, Osmane, zašto." "Molim Vas, mamice, ne pričajmo sad o tome!", odgovori Osman. "Sam je, eto, rekao... Soba im je, navodno, tijesna... Dijete raste!" "Pa, dajmo djetetu sobu koju želi", uzvrati Nigan-hanuma i okrenu se prema Ajši: "Ti reci... Sta Perihan kaže? Ti si bila dobra sa njom... Nešto ti je rekla..." "Kaže daje soba mala... Ništa drugo nije rekla!" "Zašto, zašto?", prošapta Nigan-hanuma. "I ti ćeš se udati i otići!" "Tada ćemo, eto, kao i svi, sagraditi apartman", ne uspjevši se suzdržati, reče Osman. "Sagradit ćete svoj apartman kad mene pošaljete pokraj Dževdet-bega", uzvrati Niganhanuma i htjede zaplakati. "Ah, Dževdet-beg, Vi...", poče. "Keriman", pomisli Osman opet. "Poslije ručka... Sta da radim ako neću ići njoj? Keriman... Ešarpa!" Ljubavnici je uzeo ešarpu. Razmišljao je kako će joj to uručiti... Pred očima mu oživješe prvi dani braka sa Nermin. "Osta¬rio sam", promrmlja. Krajičkom oka pogleda Nermin, koja je sjedila pokraj njega. I ona se povukla u svoje misli. "Više nije niko ni sa kim, ali to nije moja krivica", pomisli. "Ko je kriv? Eto, tako se dogodilo! Ali, firma je ure¬du." Prodaja se udvostručila odmah nakon izbijanja rata. "Dobro je i to što se Ajša udaje za Remzija", pomisli. "Tako se više ne bojim da će se firma raspasti. Naprotiv, još više jačamo." Poče se zabavljati ranijim maštanjima koja su mu, zajedno sa jačanjem firme, padala napamet. "Zašto da se i kod nas ne osnuje fabrika sijalica? Ili za električne instalacije... Ionako je otac oporučio... Sa Siemensom..." "I ovo su pretvorili u mjesto požara", reče Nigan-hanuma. Prolazili su kroz Bešiktaš. Osman je u novinama pročitao da će - da bi Barbarosino turbe bilo na vidnom mjestu - groblje biti izmješteno, da će biti porušene stare kuće i da će napraviti park. "Ovdje je stanovao jedan Refikov prijatelj. Gdje je on, nikako se ne po¬javljuje?", upita Nigan-hanuma. "Muhidin?" "Baš je, nekako, bio naopak. Je li se na njih ugledao moj Refik?" "Mama, ne počinjite opet, molim Vas!" "Dobro, a o čemu ćemo razgovarati...? Više se ništa ne priča." "Pa, izići ćemo sutra na Bejoglu", reče Nermin. Nigan-hanuma se poče smijati. Pridruži joj se i Ajša. Osman se, isto tako, razveseli i još jednom upita kako će pripremiti ribu. Potom Ajša poče pričati o ribi koju je jela u kući Fuad-begovih. Kad su išli Mačkom, Nigan-hanuma se prisjeti Kutsija-hanume, koja je umrla ovog ljeta, i rastuži se, ali pred tešvikijskom džamijom pomisli na djetinjstvo i mladost i veselo poče pričati o svojoj majci. Reče da će u toku sedmice ići u posjetu sestrama, a Osmana naruži što nikako ne posjećuje tetke. Kad ugleda Azizov dućan, pomisli da im bašča više neće biti uređena, a kad, izdaleka, ugleda kuću i građevinu koja je započeta pokraj kuće, reče da ionako više neće izlaziti u bašču. Ali, kad što iziđe iz auta, krenu u šetnju po bašči da bi vidjela šta se događa na susjednoj parceli. Kada se pogleda u ogledalu u hodniku, Osman prvo pomisli na Keriman, a potom daje ostario. Odlučujući da će manje pušiti i daje to novina u si¬stematičnom svakodnevnom životu, ustrča uza stepenice, na zadnjim stepe-nicima pomisli da uopće nije ostario, uđe u sobu i pogleda je li ešarpa tamo gdje ju je sakrio. Bila je. Iziđe raspoložen iz sobe, a kad vidje da se Nermin penje uz stepenice, uđe u kupatilo, s užitkom opra ruke i, prisjećajući se da je odlučio iskoristiti međuvrijeme, siđe, uze novine i poče čitati. Novine su, od

Page 303 / 366

početka do kraja, bile pune vijesti o ratu: "Francuzi napreduju na liniji Sigfrid... Protunapad Nijemaca..." Prisjećajući se nekih filmova i godina iz vojske, pred očima je nastojao dočarati situaciju u kojoj su ljudi koji ratuju i podijeliti njihove emocije, ali vijesti u njemu nisu pobudile ništa osim osjećaja katastrofe i želje za skrivanjem. Osjećaj katastrofe nametnuo mu je razmišljanje o tome da je Istanbul bombardiran, da su izgorjela skladišta u Karakoju i Sirkedžiju, da su uništene sve bilansne bilježnice, vrjednosni pa¬piri, svi kupci i zalihe, a sam je želio spavati dok se sve ne završi i da ne izlazi s mjesta na kome se skriva. Odjednom primijeti da je drugi put zijevnuo i pomisli da mu je prijala kratkotrajna šetnja Bebekom. Kad osjeti vitalnost, ponovo pomisli na Keriman, šta će sa njom raditi ovog popodneva, i nešto još uzbudljivije, te, osjećajući da žeh kretnju, skoči na noge i, poput nestr-plivog djeteta, siđe niz stepenice koje vode u kuhinju. U kuhinji su kuhar Jilmaz i Emina-hanuma čistili ribe. "Kad ćemo jesti?", upita Osman i pomisli kako da će, kao i uvijek, oboje vrijeme mjeriti riječima, a ne minutama, pa veselo promrmlja, kao da pjeva pjesmu: "Vrijeme je novac." "Jesu li stigli Rcfik-beg i njegovi?", upita Emina-hanuma. "Zar nisu stigli? U jedan su trebali biti ovdje. Stavite vi ribu odmah na vatru", reče Osman i kroz prozor vidje majku da šeta po avliji. Nigan-hanuma je polahko šetala baščom. Zajedno sa njom, unučad su povremeno zastajkivala i gledala u susjednu parcelu. Nigan-hanumini po¬gledi bili su neprijateljski, a djeca su gledala nastojeći shvatiti. Osman iziđe iz kuhinje. "Jedan, dva, tri, četiri, pet i šest", brojeći i, kako je to u djetinjstvu radio, preskačući posljednju stepenicu, nabrzinu ustčra uz stepenice i ude u salon. "Ja sam bio dijete... Ovdje sam se rodio", promrmlja. "Prije trideset i tri godine!" Pomisli daje trideset i tri godine uzlazio uz ove stepenice, da se, izuzev nekoliko kratkotrajnih poslovnih putovanja i služe¬nja vojske, nikako nije odvajao od kuće. Kad u uglu ugleda Nermin i Ajšu, opet obuzet navikom hvatanja ljudi na djelu, povika: "Šta pričate? Sta ima? Recite da čujem, recite!", ali se sjeti zbog čega je veseo, pa sjede i sakri lice iza novina. "Razgovarale smo o Ajšinoj vjeridbi", odgovori Nermin. "Pričale smo šta da obučem", dodade Ajša. Skidajući novine sa lica, Osman se nasmija. Obradova se kad shvati da mu je osmijeh onakav kakav želi, da dolazi u značenju: "S jedne strane, slu¬šam vas, s druge čitam novine, a sa jedne strane, eto, živim". Ali, ugledavši očevu sliku na zidu, raspoloženje mu se zasjeni. "Imam ljubavnicu, to je veo¬ma ružno", pomisli. "Ali, šta mogu? Kako bih živio da nije nje? Ne znam šta bih očekivao od života." Gledao je magazinsku stranu u novinama: «Johnny Weissmüller se rastaje od supruge!» Sam nikad nije razmišljao o nečemu ta¬kvom. "Kao domaćica, kao majka moje djece, Nermin je neuporediva", promrmlja. Ah, zato što mu je došlo da se naljuti na nju, dodade: "Nerazumna je..." Razgovor u sobi je još uvijek trajao. Prevrnu stranicu u novinama. "Do¬bro, kakvi su bili moji roditelji? Cijelog života otac nije poznavao nijednu ženu osim moje mame! Da, pošto je mama bila razumna. Sad je nervozna, ali prije je bila razumna." Zato što ovo objašnjenje nije doživio kao dovoljno, reče sam sebi: "Oni su ljudi starog kova". Nije mu se dalo razmišljati staje time htio reći. "Ee, šta je sa tim jelom?", progunda, baci novine, ustade te, da bi ublažio nemir, promrmlja: "Ima i Selahattin, ima i Demirdži Mustafa, štaviše i Fuad-beg je nekada imao ljubavnicu! Osim toga, Mustafina supru¬ga je znala za njegovu i, navodno, nije puštala glas!"

Page 304 / 366

"O čemu razmišljaš?", upita ga Nermin. "Staje sa Refikom i njegovim?" "Sad će", odgovori Ajša. "To nije uredu", reče Osman, pa, osjećajući potrebu da obrazloži šta to nije uredu, dodade: "Nije uredu što toliko misle samo na sebe". Ne odgovarajući mu, Nermin i Ajša su razgovarale. Osman se ushoda između sedefne sobe i stepenica koje vode u kuhinju. "Kako si nervozan! Sjedi", reče Nermin. "Šta ćeš raditi popodne?" "Ići ću u klub", odgovori Osman, sjede i ponovo otvori novine, poče čita¬ti, ah sad se ljutio na sebe zato što uzaludno mora ići u klub. "Neću dugo sjediti", pomisli. "Ući ću i odmah izići! Pokazat ću se svima! Ručak je, evo, gotov." Nigan-hanuma se polahko približavala. "Ee, gdje je Refik?", upita. "Nisu došli", odgovori Osman. "Servirana je riba. Hoćemo li to početi još i odvojeno jesti? Samo je to nedostajalo!" "Sad će doći. Sad će doći!", reče Osman ustajući. "Ko im je rekao da postave ribu?", upita Nigan-hanuma. ,Ja sam rekao. Sad će stići, rekoh." "Ali, zar je to uredu?", uzvrati Nigan-hanuma. "Da bar za sofrom bude¬mo skupa... Ako i to narušite..." "Draga mama, doći će, rekoh, doći će, sad će doći", bio je uporan Osman. Naljuti se kad shvati da mu je ruka posegnula za cigaretom. "Sta čovjek da radi ako ne puši, ako se ne zanima za drugu ženu?", pomisli. Malo mu bi lakše zato stoje mislio da mu je načinjena nepravda. "Vidjela sam susjednu parcelu. Došlo mi je da zaplačem", reče Nigan-hanuma. Osman klimnu glavom. Ponovo sjede. "Upropastiše Nišantaš!", pa, poslije kratkotrajne tišine, Nigan-hanuma reče: "Kako je vruće". "Da, vruće je", uzvrati Nermin. "Gdje su djeca?" "Zar nisu bili s Vama u bašči?" "Bili su u bašči, ali..." "Evo, dolaze..." "Dolazi i jelo!", Osman se gotovo proderao. "Gladan sam kao vuk", reče misleći da su ga veoma čudno pogledali. "Oh, oh! I miriše kao misk! A gdje je lovorov list?" Vidjevši da se Emina-hanuma nasmiješila, veselo sjede za sofru, ali pri¬mijeti da se majka nije podigla s mjesta. Zato što Nigan-hanuma nije sjela za sofru, nisu ustajale ni Ajša i Ner¬min. Osman im se obrati. Reče da će Refikovi ubrzo doći. Salio se, ali Ni¬gan-hanuma je uspjela sjesti za sofru tek nakon dugotrajnog pridobijanja Nermininim laskanjem, a ovu nevaljalost objašnjavala je nedostatkom Dževdet-bega. U to se ču zvonce. "Došli su, eto", reče Osman. "Došli su, ali mi smo već sjeli", reče Nigan-hanuma. Uđoše Refik i Perihan. Još uvijek su nešto razgovarali. Ugledavši prisutne za sofrom, Perihan se osmjehnu. "Niste nas čekali? Dobro ste uradili", reče Refik. "Nismo dobro uradili, uopće nismo dobro uradili", promrmlja Nigan-hanuma. "Gledali smo kuću", reče Refik. "Da biste pobjegli od nas, zar ne?", uzvrati Nigan-hanuma.

Page 305 / 366

"Iznenađuješ me. Kako možete misliti nešto takvo?", odgovori Refik mi¬lujući majčinu ruku, koja je bila položena na stolu, pa iziđoše da bi se oprali i promijenili odjeću. "Kako ova djeca postadoše ovakva?", upita Nigan-hanuma. "Dobro smo, majko, svi smo dobro, hvala Bogu! Sve je dobro, zdravi smo, firma je, također, dobro, zašto jadikujete?", uzvarti Osman i naljuti se na sebe primjetivšiu da nervozno poigrava nogama. Potom, tek toliko da nešto kaže, poče opisivati smiješan događaj u petak u kancelariji, ali se sjeti daje to već ispričao te reče daje riba lijepo pripre¬mljena. "Kad počinje ramazan?", upita Nigan-hanuma. "Petnaestog oktobra", odgovori Osman. "Petnaesti oktobar... Još mjesec dana, petnaesti novembar", reče Nigan-hanuma i okrenu se Ajši. "Hoćeš li se ti vjeriti između dva bajrama?", pa, prisjetivši se nečeg, reče: "Kad bi bilo naranči, pa da Jilmaz napravi kadaif sa narančom... Može li se to napraviti sa mandarinom? Ee, gdje se zadržaste, gdje? Riba je ohladila", gledala je Perihan i Refika koji su ulazili. "Plakala je", reče Perihan u rukama držeći dijete. "Hajde sjedi", reče dje¬tetu i krupno tijelo smjesti na visoku stolicu u uglu, a ona sjede pokraj nje. "Našli smo veoma lijep stan na Džihangiru", reče Refik. "Odlučili smo da ga zakupimo početkom oktobra." "To je skorojevićki kvart", reče Nigan-hanuma. "Ima pogled na more, mama", uzvrati Refik. "Osim toga, ima centralno grijanje, vidi se more, nov, blistavo čist sprat zgrade. Prostran je i ima velike prozore. Dobro je osvijetljen suncem. Zidovi su bijeli-bjelcati..." "Moja riba je gotova. Sta ima slatko?", upade Osman. "Eto, i to je dijete... Boga mi, i to je dijete", reče Nigan-hanuma i poče se smijati. "Da, da, veoma sam gladan", reče Osman priključujući se veselom ras¬položenju. "Eto, lijepo živimo", pomisli. "Volim ove nedjelje... Koliko je sati? Jedan i dvadeset... Ah, sad još moram ići u klub da se pojavim!" "Dolazit ćete nam često, zar ne?", upita Nigan-hanuma. "Ja želim viđati malu Melek. Došla je da me utješi sedmicu poslije Dževdet-begove smrti." 59. Krah? Naravno da je veoma interesantno to što ste inžinjer", reče Gijasettin Ka¬gan. "Zašto, gospodine?" "Inžinjer koji se zanima nacijom, koji, prije svega drugoga, misli na svoju naciju", ponovi stari profesor; izgleda daje mislio na sebe. "Želite li reći da se inžinjeri ne bave pitanjima koja nisu kategorična?", upita Muhidin. "Da, kategoričnost, kategoričnost", promrmlja Gijasettin Kagan, ali se zastidje: "Izgleda da u mojoj teoriji rase pronalaze fiksnu ideju kategorič¬nosti i nauke?" "Ko?" "Pa, oni, eto... Vaši bivši prijatelji... Mahir Altajli i njegova okolina. Oni što, naglabanjem Rassen Psychologie, razvodnjavaju nacionalizam." "A, da", kaza Muhidin kimajući glavom. Muhidin podiže obrve kao daje iznenađujuće to stoje tek saznao. Malo prije je stigao kuću Gijasettina Kagana na Uskudaru. Ponovio je ono što mu je prethodno indirektno rekao telefonom: Napokon je shvatio da više neće moći biti zajedno sa Mahirom

Page 306 / 366

Altajlijem i okolinom, izdavanje časopisa Altinišik, čiju je koncesiju posjedovao, htio bi nastaviti uz pomoć iskusnog profesora... "Veoma brzo ste zaboravili stare prijatelje", reče Gijasettin-beg. "Ne, gospodine, nisam ih zaboravio", uzvrati Muhidin, ustade i krenu prema prozoru sobe ispunjene knjigama. "Ni oni Vas neće lahko zaboraviti... Pretpostavljate, naravno, da će osje¬ćati veliki bijes prema Vama", djelovao je kao da nešto zna. "Ne obraćam pažnju na to", reče Muhidin. Kroz prozor je gledao u bašču. U daljini se, između listova voćaka, vidio kokošinjac. "Veoma ste uzbuđeni! Hah, Rassen Psychologie! Ima li neko među njima ko to zna pravilno izgovoriti?" "Mahir zna njemački", odgovori Muhidin. "Njemački... Sve uzima od Nijemaca. Zbog toga nas nazivaju fašistima. Mi nismo fašisti, mi smo turski nacionalisti!", pa, vičući, nastavi: "Rekao sam mu to, nije razumio. Mislio je da glumim. Smatrao je da skrivam svoje pravo mišljenje. Koja razlika može biti između istinskog mišljenja, izreče¬nog i primijenjenog mišljenja? Stvarnost je ono što radim. Slušate li me? Muhidin se odmaknu od prozora. "Slušam." "Slušajte, koja je razlika između toga? Kažem, mi nismo fašisti pošto smo Turci. Ljuti se na mene što nisam dovoljno jasan. Ali, nije to razlog ljutnje! Prati moje riječi, razumijete li? Ne razumijete." "Sta ovaj misli da je?", pomisli Muhidin srdeći se. "Ali, Mahir je pametan. Da, pronicljiv je. Cijenim pronicljive i umješne ljude, makar mi oni bili i neprijatelji. Ali, ne može se reći daje pravi nepri¬jatelj. Idite i recite mu to!" "Mislim da ga više neću vidjeti", odgovori Muhidin. "Vidjet ćete, vidjet ćete. Ljuti se pomire! Koliko nas je svih zajedno. Ove ljutnje su prolazne." "Mislim da nisu prolazne! Da sam tako mislio, ne bih došao Vama!" Gijasettin Kagan zatrepta starim, malim očima. Gotovo da je izgledao simpatično. Brzo ustade, kao dijete, a ne kao starac. "Da, da", promrmlja hodajući polahko i lice mu poprimi izgled kao da kaže: "Činim kao da vjerujem u ono što si rekao". "Da Vam još jednom kažem da nemam namjeru uspostavljati kontakt sa njima", reče Muhidin. "Dobro, dobro", uzvrati Gijasettin-beg smješkajući se. "Nećete se više vi¬djeti sa njima! Povjerovao sam", pa zastde nasred sobe. "Zar se nećeš vidjeti", promrmlja. "Neće vidjeti Mahira!", pa malo stade, potom upita: "Dobro, šta pričaju o meni?" Muhidin shvati šta zanima starog nacionalistu, ali upita: "Ko šta priča?" Obradovao se što se suočio sa ovakvim pitanjem; pažljivo je gledao u lice Gijasettina Kagana. "Oni, oni. Eto, Mahir i njegova okolina!" "Ne govore nešto lijepo, gospodine!" "Recite, eto, šta kažu, recite!" Muhidin poprimi izgled kao da ne želi reći nešto nepristojno. "I ovog sam preuveličao u svojim očima", pomisli. "Hajde, sine, recite šta kažu o meni!"

Page 307 / 366

"Govore da ste rasist koji cijeni ljude po obliku glave!" "Hah! To znam. Ja to i ne skrivam! Dalje?" "Vaše mišljenje smatraju neispravnim..." "Dalje, dalje! To ne želim! Sta kažu o mom karakteru, o mom karakterur "Gospodine, s obzirom na to da ćemo zajedno raditi u časopisu, ovakve stvari, ovi tračevi više ne bi trebali imati nikakav značaj. Prekinuli smo vezu s njima!" Gijasettin Kagan ga pogleda oštrim pogledom, koji je govorio: "Ah, lu-kavko!" Klimnu glavom i okrenu leđa Muhidinu. Sa stola uze cigaretu i pripali. "Mladići... Osjećaju li mladići poštovanje prema meni?", prošapta. "Govore da gajite kokoši u bašči, gospodine", reče Muhidin. Pomuti se lice Gijasettina Kagana. Obrazi se, kao da ih neka nevidljiva ruka vuče, zategnuše prema čelu, a vilica se opusti. "Da, znam, opet se topim od zadovoljstva, ali ovaj put je ispalo loše", pomisli Muhidin. "Zašto sam to morao reći. Sam sebi kopam mezar!" "Šta, dakle, kažu? Kokoši? Ostario sam! Nemam elana! Tako?" Izgledao je kao daje ljut na Muhidina, a ne na one koji tračaju. "Nemojte Vi, gospodine, gledati na njih", reče Muhidin, a pomisli da je brzo svario riječi. "Ko to govori? Mahir? Pa, ja sam ga odgojio!" "Sve nas ste Vi odgojili, gospodine", reče Muhidin sjedajući na mjesto na kom je maločas sjedio, ali osjeti nespokojstvo zato što starac nije sjeo. "To sam naglasio i u tekstu koji sam napisao o Vama!" "Recite, ako uzmemo historiju kao osnovu za turski nacionalizam, koja je, onda, razlika između toga i nacionalizma Narodne partije i narodnih domova?" "I ja tako mislim." "Osim toga, počeo je rat. Ako će ovaj rat proizvesti novi svijet, onda i mi trebamo reći nešto novo. Kakva korist od ponavljanja nacionalizma narod¬nih domova? Objasnite im to!" "Ja njih, gospodine..." "Doista! Rekli ste", reče Gijasettin-beg i sjede za sto. Na licu mu je bio osmijeh koji Muhidin nije uspio shvatiti. Pogleda na papire i knjige na stolu, a potom i na sat. "Da. Tako, dakle, rezimirate razlog svoje posjete", promrmlja. "Kako re¬zimiraste?" Iznenađen ovom neočekivanom zvaničnošću, kao da pažljivom doktoru ponavlja svoje probleme, Muhidin reče: "Sa Manirom Altajlijem i njegovim društvom više ne želim raditi u ča¬sopisu Altinišik. Časopis ćemo zajedno osnovati na..." "Koliko, ono, Vi imate godina?" "Dvadeset devet." "Kako ste mladi! Inžinjer ste, zar ne? Sta još radite?" "Još? Bavim se časopisom, gospodine!" "Čime ste se ranije bavili?" "Inžinjerstvom...", odgovori Muhidin, a upita se šta li smjera njegov do¬maćin. "Ne! Još... Znam da ste pisali poeziju!" "Da, imam jednu lošu knjigu poezije", reče Muhidin te pomisli kako gubi kontrolu nad situacijom i da uopće nije uspio naslutiti šta starom na¬cionalisti pada napamet. "Zašto lošu?" "Zato što nisam imao vjere, gospodine." "Vjere, ha", promrmlja Gijasettin Kagan. "Jednu vjeru u svim vjerovanji-ma? "Ne! Ispravan stav", reče Muhidin, a upita se je li sagovornik pronicljiviji od njega.

Page 308 / 366

"Umro Freud", reče Gijasettin-beg pokazujući novine koje su stajale pred njim. "Sta mislite?" "Kako?" "Jeste li uopće čitali? Kako Vam se on čini?" Muhidin nije uspio donijeti odluku između biti pronicljiv i biti s vjerom. "Pročitao sam." Gijasettin-beg poprimi zamišljen izgled i osmjehnu se: "Sa njim sam se slučajno upoznao u Beču. Da bi bio blizu seminaru orijentalistike, u Bergasse 9 zakupio sam sobu. Znao sam da se dolje nalazi neki institut, ali nisam znao koji. Jedne večeri mi vlasnica kuće reče da me profesor želi vidjeti. To je bio Freud. Reče mi da se u institutu nalaze osjet¬ljivi instrumenti te da, ako je moguće, po kući hodam u papučama. Ja sam bio pročitao jednu njegovu knjigu i nije mi se svidjela. Rekao sam mu da za nas Turke ne vrijedi njegova tvrdnja da djevojčica od šest-sedam godina strastveno gleda svoga oca, da muško dijete strastveno gleda na svoju majku. Nasmijao mi se." Odjednom, kao daje Muhidina želio uhvatiti na djelu, stari nacionalist upita: "Sta vi mislite o njegovoj filozofiji?" "U izvjesnim pogledima mi se čini ispravnom...", odgovori Muhidin. "Eto, eto", reče Gijasetttin Kagan. "Smatram da Vi ne možete biti naci¬onalist! To sam, zapravo, znao!", kaza i ustade. "Ne razumijem?" "Vi ne vjerujete u turski nacionalizam!" "Šta pričate?!", zastenja Muhidin, također listajući. "Mislim da niušta nećete vjerovati. Veoma ste samoljubivi i drski. Nasto¬jite dokazati svoju pronicljivost." Stari nacionalist načini nekoliko koraka prema Muhidinu, potom ušuti. Onda, polahko i poput mašine sistematično, dodade: "Samo ste trebali shvatiti daje to neučtivost prema čovjeku kao što sam ja. Ali, zanijeli ste se, gotovo je. U ovakav pokret se ne bi trebao upuštati neko ko je sklon svojoj ličnosti i dostojanstvu...", pa se namršti. "Mahir je tamo povrijedio tvoj ponos i došao si meni. Zar nije tako? Sutra ćeš ići nekom drugom. Hajde, hajde, idi odavde... Znam ja i Mahira. S njim se i viđam... Kako gledaš njegovu kćerku?", pa krenu prema vratima. Načinivši korak prema vratima, Muhidin kaza: "Ne mogu reći daje ispao nesporazum." "Još uvijek je zauzet sobom", reče Gijasettin-beg i uhvati za steku na vra¬tima. "Smatra da je, kao, u određenim pogledima Freud upravu! Jesi li na¬mjeravao pokazati koliko si tolerantan? Ti ne možeš biti dijete naroda koji živi sa sabljom u rukama!", pa kao da mu natrenutak lice zasja. "Izvukao sam sve iz tebe. Ja sve znam. Kokoši, dakle, ha? Zašto si to rekao? Samoljubiv si, ali sam te uzeo u šaku!", otvori vrata. "Blento!" "Dobro, dobro", promrmlja Muhidin prelazeći preko praga. "Kako ti se otac zove?" "Sta će s mojim ocem? Moj otac je vojnik", pomisli Muhidin idući prema vanjskim vratima. "Kako se zove? Hajdar! Alevit35", Gijasettin Kagan je išao korak iza Mu-hidina. "Mahir to zna, rekao mi je. Tvog oca poznaje iz vojske. Ne može se, kaže, reći daje bio naročito častan čovjek... Iznenadio si se, zar ne? Mahir mi je ispričao i kako te pridobio. Pao si u zanos kad ti je rekao da ti je otac veliki čovjek. Jaa! Zelen si ti!" "Ide za mnom, posmatra mi potiljak i govori", pomisli Muhidin. Otvoriše se jedna vrata i iziđe mladić sa čajnom tacnom u rukama.

Page 309 / 366

"Neće čaj! Gost odlazi", reče domaćin. Muhidin se odjednom okrenu: "Pogriješili ste, griješite", promrmlja. "Moj otac je bio uzoran čovjek!" Stari nacionalist otvori vrata. "Možda sam pogriješio kad je u pitanju tvoj otac, ali nisam kad si ti u pitanju ", reče pristojno. "Znam takve kao što si ti. Uradit će sve za svoju pronicljivost i ponos!" 35 Alevit - pristalica alevizma, ekstremne šiijske sekte (op. prev.) "Kako Vi mnogo znate!", uzvrati Muhidin nastojeći poprimiti podru¬gljiv izgled. "Znam, dakako! U najmanju ruku, znam da se ne radi sa takvim kao što si ti!", kaza i zavuče ruke u džepove. "Dobro, dobro, dosta!", reče Muhidin i okrenu leda. Prešao je bašču u tri-četiri koraka. "Gleda za mnom", pomisli. "Da se okrenem i pogledam? Zašto!?" Nije se okrenuo. Iziđe na ulicu i krenu. Smrkavalo se. Bila je gužva na kaldrmisanim ulicama Uskudara. Nebo je bilo čisto i vedro. Muhidin ugleda nekoliko galebova. "Šta se dogodi?", pomisli. "Maločas sam bio u džennetu, a sad sam u džehennemu! Tako sam izbačen iz dženneta! Papiri su mi, navodno, nepotpuni! Smiješno!" Dođe mu da se nasmije: "Iz općine trebam izvaditi potvrdu da nisam pronicljiv!" Spuštajući sc, galeb mu se približi, pusti krik i odletje. "Kiša će", promrmlja Muhidin. "Kiša... Svijet... Da, izbačen sam iz dženneta... Zašto?" Predo¬sjećao je da se neće moći oraspoložiti, ali se prisiljavao. "Ah, što se matori rasrdi! Kako je smiješan! Zašto? Sta se dogodilo?" Išao je prema pristani¬štu. "Sta se dogodilo, šta se dogodilo, šta sc dogodilo?", prošapta. "Rasrdio se! Zašto? Naljutila ga je priča o kokošima! Uzmeniren je što mladići ne osjećaju poštovanje prema njemu. Je li ga to naljutilo? Ne! Ljuti se na onu pohvalu koju sam napisao prije nekoliko mjeseci. A možda je i shvatio da smo ga ismijavali. Zašto nije spomenuo taj tekst?" Odjednom zastade. "Sve zna!", promrmlja. "Mahir mu je ispričao sve o meni! Iako je u zavadi sa nji-me!" Obuze ga strah: "Da, možda, ona kavga nije bila lažna?!", promrmlja. "Ali, sve one Mahirovc riječi ne mogu biti namještene! Ako je tako, zašto smo ga hvalili? Ne hvalili, hvalio! Primorali su me na hvalu! Iskoristili su me kao piuna!" Zbuni se. "Šta se događa? Zašto?" Odjednom promrmlja: "Sve je zbog tog Freuda! Da, zbog Freuda! Ali, ni ja nisam uspio otrpiti! Ne, sve je igra! Šta se događa? Viđaju se. Dobro, a ja sam između!" Odjed¬nom osjeti beznadežnost. "Pojeli su mene između sebe!", pomisli. "A mož¬da me Mahir iskušavao? Nisam prošao iskušenje, pao sam, ah!" Ne želeći više razmišljati, uze kartu na biletarnici, ali ga razmišljanja nisu prestajala progoniti. "Matori me otvoreno istjerao - doveo me pred vrata! A upravu je što se razljutio, jer sam bio drzak prema njemu, ismijavao sam ga. Uzga¬ja kokoši! Ali, lice mu se izobličilo. Eto, sad sam vani. Zašto? Zbog svoje drskosti, zbog toga što sam pretjerano sklon svojoj pronicljivosti!" Sjeti se onog dana koji je, ljetos, proveo u Refikovoj kući i njihove rasprave. "Ništa nisam uradio od onoga što sam rekao Omeru. Istjerao me. Reći će i Mahiru! Šta sada, Bože moj?", promrmlja i nervozno ustade. "Život? Šta ubuduće mogu raditi? Sve će ispričati svima. Kako sam, navodno, gledao Mahirovu kćerku!" Uradio je to da pokaže da nije uznemiren u kući Mahira Altajlija. "Moj otac je, navodno, alevit. Laž! Svi Hajdari... A ja sam mu rekao daje on uzoran čovjek! Prije sam se zaklinjao da neću biti kao on! Sta se dogodilo s tobom, Muhidine?" Zapali cigaretu. Priđe mu neki mladić i njegovom

Page 310 / 366

cigaretom pripali svoju. "Koliko ovaj ima godina? Osamnaest! Ugleda se! I ja sam volio svoju cigaretu pripaljivati tuđim cigaretama. Sad sam star, već sam ostario. Dvadeset devet! Pitao me je koliko imam godina. Sve zna. Još četiri mjeseca do tridesete." Parobrod je pristao i putnici su izlazili. "Uredu, ubit ću se!", pomisli odjednom i kao da se umiri. "Ionako sam se uzdao u to. Pa, i nema ništa poslije smrti!" Otvoriše se vrata. Polahko krenu prema brodu. Svjež vjetar mu zamrsi kosu. Na brodu je bilo toplo. "Ali, imam još toga uraditi", promrmlja sjedajući. "Šta mogu raditi? Kako se izvući iz ove situacije? U narednom broju Altinišika, ovakav tekst: Tajne intrige Mahira Altajlija i Gijasettina Kagana. Veoma nisko! Dobro, a ovako: Ruku pod ruku oni koji turski nacionalizam žele pomutiti rasizmom po obliku glave sa onima koji ga žele pomutiti historiografijom. A šta ću kasnije sa tolikim neprijate¬ljima?" Pogleda kroz prozor. "Još j,ednom treba razmisliti: Odnos između Mahira i Gijasettina nije bio dobar, ali su se opet viđali. Mahir je pridavao značaj historiji, a kritizirao je rasizam prema obliku glave. Zašto? Da kod njega ne bude u pitanju neko gruzijstvo, čerkestvo i slično? Ali, on je bio onaj koji je opanjkao Hajdara? Zastoje rekao da ja uzmem koncesiju? Sta se može raditi? Pisat ću poeziju kao nekad. Pravu poeziju. Mrzit će me!" Ustade i iziđe na čist zrak. Odluči popiti čaj. Utješi se dok je čekao da plati. Polahko popi čaj. U daljini se ukaza pristanište na Bešiktašu. "Da se bacim između broda i pristaništa?", pomisli. Od djetinjstva se plašio da ne pad¬ne između pristaništa i broda koji pristaje. "Novine bi pisale. Kritičari bi pokazali interes za moju knjigu! Ionako pišu da su moje pjesme obavijene atmosferom smrti. Tako bi održao i obećanje! Da, to je najbolje!" Uzbudi se. "Ostala je jedna minuta", pomisli. Osvrnu se okolo. Neki visoki i mršavi čovjek je pušio. "Uredu! Nikada više neću zaboraviti lice tog tipa! Ali, kamo sreće da sam napisao pismo. Dugo, stravično samoubilačko pismo! Kao da sam negdje pročitao nešto takvo", pomisli. "Kome bih ga trebao napisati? Refiku? Ne, ne! Sta se može uraditi? Pronicljivost!" Ponovo pomisli kako će se izvući iz ove situacije. "Sve je zbog toga što sam pretjerano pronicljiv. Nije moja krivica! Nema potrebe ni za pismom. Pjesnik koji je održao svoju riječ!" Parobrod je pristajao. "Skočit ću, prestat će ovo blebetanje! Deset, de¬vet! Na dva ću skočiti!" Pobrka brojeve. Debeli konopac bi bačen na kopno. "Sada, sada! Tabanima odgurnu brod... "Hoooop, zaboga!" Stupi nogama na kopno i prepade se... "Pobogu, sinko, past ćeš! Čemu tolika žurba?" Vremešnom službeniku Muhidin uputi oštar pogled. "Ne može prije nego što se napiše pismo", pomisli. 60. Dnevnik, III. 26. septembar 1939, utorak Zašto sam u ovom metežu odlučio pisati dnevnik? Izgleda da me odjed¬nom obuzeo osjećaj da vrijeme prolazi veoma brzo i da je to zbog toga. Kupio sam knjige, papir, dosjee i ugledao dnevnik. Za četiri dana selimo se na Džihangir. Sad sam u biblioteci, radnoj sobi ili u onoj sobi u kojoj smo igrali poker, i slušam galamu po kući. Bacio sam oko na stranice ovog dnev¬nika. Zadnji put sam pisao prije godinu i po. Spominjao sam Kemah, herr Rudolpha, svoj projekt. Te gluposti su, uz pomoć Ministarstva poljopri¬vrede, postale knjiga, koju, s pravom, niko nije pročitao. Sad mi, u jednom trenutku, dođe da odjednom sve pišem, ali treba biti sistematičan. Pisat ću kasnije, zovu me dolje, na večeru.

Page 311 / 366

Nakon sat i po. Pola deset. Večerali smo: ćufte i grah. Inače, prilikom svakog početka sa ovim dnevnikom bivam ovako zanesen pisanjem, poslije prekinem. Još, šta bih još trebao pisati? U ormaru sam našao očevu biljež¬nicu. Stavio je naslov Moj polustoljetni trgovački život. Potom neki mali tek¬stovi i švrljanja. Svi ćemo umrijeti... Pročitao sam ono što napisah. Velika je razlika između onoga o čemu razmišljam i riječi. 27. septembar, srijeda Stavljam knjige u sanduke. Pri tome ih prelistavam i gubim mnogo vre¬mena. Maločas sam prelistao Jadnog Nedždetal Kako jednostavna knjiga! Sjećam se da sam ovu knjigu sa uzbuđenjem pročitao jedne noći kad sam imao šesnaest godina, da me se veoma dojmila, ali da sam se sljedećeg dana, kad sam sa drugovima igrao nogomet, zastidio svog uzbuđenja! A ima i knjiga čiji sam sadržaj zaboravio. Za oko mi zape jedna Husejin Rahmi. Uopće mi se nisu sviđale mahalske žene, tačnije gadile su mi se. Ali, šta je sa omiljenim Rousseauom! Opet sam pogledao Ispovijesti, ali to nije knjiga koja se prelistava s nogu. Sanduke... Došla je Perihan i otišla je. Pita hoćemo li uzeti ormar koji stoji pred vratima naše sobe, pokraj stepenica. Iznenadio sam se. Većina stvari prije nije bila ničija, bile su kućne. Koristio ih je neko ili svi. Sad se stvari dijele na naše i njihove. Onaj ormar, naprimjer. Nije kupljen kad smo se mi uzeli, ali ga godinama mi koristimo. Nemamo ni komplet za ručak. Moja mama bjesni kad čuje da se stvari ovako dijele, mršti lice kao da joj se gadimo. Optužuje nas, ali nas, zapravo, ne razumije. Ja sam upravu. U bilježnicu bih nadugo i naširoko trebao zapisati zašto smo napustili kuću. 30. septembar Preselili smo se. Tri sata je poslije ponoći. Perihan je otišla u sobu i legla. I ja sam veoma umoran. Pišem ovo i pijem zato što se bojim da neću moći spavati. Cijeli dan smo prenosili stvari... Navikavam se na stan. 1. oktobar, nedjelja Smještao sam stvari kad je došao kuhar Jilmaz. Donio je dva pisma koja je poslao Osman. Jedno je bilo od Muhidina, a drugo od Omera. Odmah sam otvorio ono što je došlo od Omera. Muhidinovo pismo došlo je prije dva dana, ali je ostalo zaboravljeno. Jutros je Muhidin dolazio kući na Nišantašu i pitao za mene. Kad je saznao da sam odselio, zatražio je natrag pismo koje je napisao. Osman se vjerovatno iznenadio (ne piše da se iznenadio), ali mu nije dao pismo. Rekao je da je to, nakon što se pošalje i dode, moje pismo! Muhidin je kazao da će porazgovarati sa mnom i zatražio adresu. Osman mu nije dao ni adresu. Koliko god je to uradio zato što je htio izgledati kao da me štiti od loših prijatelja, uradio je to i zato što ne voli Muhidina. Kad je Muhidin otišao, poslao je pismo po Jilmazu. Nadugo je objašnjavao zašto Muhidinu nije htio dati moju adresu. Detaljno je opisao Muhidinove neuljudnosti koje je činio prema našem ocu, zatim bezobrazluke i prgavosti koje je ispoljavao prema njemu u kući... Nakon što sam pročitao Osmanovo pismo, odmah sam pročitao i Muhi¬dinovo pismo. Bilo je grozno. Zato što je predvečer Muhidin došao i uzeo ovo pismo (za adresu je saznao od Jilmaza, kojeg je sreo na ulici), nastojim ga rezimirati onime što mi je napameti. Pisao je ovako: "Refik, odlučio sam izvršiti samoubistvo. Rekoh, da to nekom saopćim i sjetih se tebe. Ne ubijam se zato što u tridesetoj godini nisam postao dobar pjesnik (pa još nije ni stupio u tridesetu). Ubijam se zato što nisam sretan i što neću biti sretan. A nikada i neću moći biti sretan. Ja sam previše pronic¬ljiv da bih bio mogao biti sretan."Toliko. Možda je bilo

Page 312 / 366

malo duže, nakraju je još spominjao i naše prijateljstvo, a meni je poželio dobar život. S obzirom na to da Muhidin nije umro, pomislio sam da je to šala. Kad je, poslije, bacio pismo, zaključio sam da se pokajao. Muhidin je rekao da je šala. Došao je kući (to jest, Muhidin) i rekao mi da na Nišantašu ima jedno pismo koje je meni napisao. Kad je saznao da je pismo kod mene i da sam ga pročitao, upitao me kakvom mi se čini njegova šala i nasmijao se. Pitao me šta se događa sa Osmanom, koji mi je odmah poslao pismo i koji mu nije dao adresu. Kad sam mu rekao da me je šala iznenadila i da se brinem da nešto takvo ozbiljno ne uradi, rekao je da sam veoma naivan. Sve to pričali smo na vratima, s nogu. Nije želio ući. Ali, znatiželjno je virkao. Uobičajeni Muhidin, eto. Toliko je bio uporan da je bila šala, da ću i ja povjerovati da je bilo tako, ali bio je ozbiljan. Muhidin je došao do takve odluke, poslije se pokajao. Ali, zašto da napiše pismo? Odmah sam ispričao Perihan, slušala je. Reče da joj je žao Muhidina. Muhidin reče da me više neće vidjeti. To je, navodno, sigurno. Rekao mi je to i ljetos, onaj dan kad smo pili. Nastojao sam pričati sa njim, reći mu da više ne zbija takve šale, ali nije slušao. Nervozno je pogledao prema unu¬trašnjosti stana. Upravo kad je krenuo i palio svjetlo na stepeništu, rekoh: "Oženi se, Muhidine". Prasnuo je u smijeh i otišao. Pročitao sam ono što sam napisao. Opet ne odražava ono što se događa. 3. oktobar, utorak Došao sam iz kancelarije. Ujutro idem pješke. U povratku, ili taksijem ili, kao što sam to sad učinio, tramvajem do Taksima, pa pješačim. Šest je sati. Malo sam razgovarao sa Perihan. Rekla mi je šta je danas radila. Jutros je dijete izvela u park, a popodne je bila u stanu. Sutra ide kod Sema. Nakon što smo pričali, ja sam prešao u ovu sobu, uzeo sam šoljicu čaja. Šta ću raditi poslije? Projekti? Program? 5. oktobar, četvrtak Došao sam iz kancelarije. A gdje je ono da najesen neću ići u kancelariju? Izišao sam iz kuće. Namjeravam napustiti kancelariju kad stvarno isplani¬ram izdavačku djelatnost. Sad ću sa Perihan ići u kino, a dijete ćemo uspa¬vati i ostaviti u praznom stanu. Želim pisati sistematičnije i pravilnije. 15. oktobar, nedjelja Prošlo je dvadeset dana otkako smo se preselili u Džihangir, još uvijek namještamo stan. Perihan je uzela platno za prekrivač za krevet, pokazu¬je ga. Izbila je kavga. Perihan je pokazivala platno, a ja gledam u knjigu koju čitam. Zapravo, podižem glavu sa knjige, ali jedno oko mi je na knjizi (Schopenhauerovi aforizmi). Perihan pita za moje mišljenje, a ja izustim: "Dobro, dobro." Reče da se uopće ne zanimam za kuću i za nju, da odmah ulazim u ovu sobu, ja sam rekao da neću cijeli život provesti gledajući platna za prekrivanje kreveta i zavjese. Vikali smo jedno na drugo. Ona je poslije plakala. Suze, pomirenje, ljubljenje! Uzeo sam čaj i došao ovamo. Sad se, pokraj Schopenhauera, osjećam jadniji i bespomoćniji. 20. oktobar, petak Napokon ću okončati taj program na kome sam radio cijelo proljeće i ljeto ili, čineći se kao da radim, čitao knjige... Turskoj je, doista, potreban novi kulturni pokret... Znam da će ovo moje mišljenje, kao i ostale moje projekte, svi doživjeti kao utopiju. Ali, mašta o razvoju sela bila je daleko od realnosti zato što se nije mogla ostvariti. Međutim, ovo ću realizirati ja sam, svojim novcem i radom. Neprestano ispisujem naslove knjiga koje trebam pročitati, neke precrtavam i dodajem nove. 27. oktobar, petak

Page 313 / 366

Dobio sam pismo od Sulejmana Ajčelika. Pita gdje sam i šta razmišljam. U načinu pisanja pisma, kao i u njegovom držanju, ima nešto podrugljivo; ide na živce to što me smatra naivnim. Odlučio sam da ne pišem odgovor. 28. oktobar, subota Pismo od Omera. Piše o svakodnevnom životu. Piše da će zimu provesti tamo, poziva i nas... To mi je nevoljno rekao i kad smo se ljetos vidjeli. Sad još jednom, piše o tome. Zašto da ne? Nastavljam nakon sat... Rekao sam to i Perihan. "Naravno, idemo", reče. Iznenadio sam se. "Uredu, onda idemo", rekoh. Idemo! "Napravit ćemo i pauzu u namještanju kuće", reče Perihan. Bio sam veoma uzbuđen. Znam, ponekad bivam veoma djetinjast. Sad svi zajedno idemo na Nišantaš, mami na ručak. Bilo kako bilo, neću se moći riješiti ove budalaštine. Večer... Sad smo se vratili sa ručka. Perihan i ja neprestano razgovaramo o ovom putovanju. Ići ćemo. Za ručkom sam to rekao i onima na Nišantašu. Kad su saznali da i Perihan ide sa mnom, nisu rekli ništa posebno. Ionako ćemo ići na sedmicu. Mama pita što ćemo tamo po ovoj zimi. Kamo sreće da smo joj malo slagali. Ali, Melek ćemo ostaviti kod njih. 29. oktobar, nedjelja Išao sam kupiti karte. Već sigurno idemo. Perihan iz ormara izvlači toplu odjeću. Sutra popodne dijete ćemo odvesti na Nišantaš. Poslao sam pismo Omeru. Napisao sam mu da Perihan i ja sutra krećemo na put i da se ne iznenadi kad nas vidi. 30. oktobar, ponedjeljak U vozu smo... Ovo pišem truckajući se u kupeu. Sam sebi sam napravio sto od malog kofera. Oh! Dva dana smo u vozu! Odlučio sam čitati i zapisivati. I Perihan čita neku knjigu. Čita George Sanda, ali joj se, izgleda, ne sviđa, jer veoma često zijeva, zatvara knjigu i odsutno gleda kroz prozor. Povremeno je gledam krajem oka. U kupeu je veoma toplo, a prozori su kao led. Spokojan sam, pušim. "Nemoj pušiti prije spavanja, da prozračim", reče Perihan. Sta sam htio pisati? Sad mi pade napamet: nismo, ni ja Osmanu, a ni Perihan Nermini mogli reći nešto u vezi sa njihovim odnosima sa drugima. Život na Nišantašu sve više postaje ružan. Dobro je što smo se nastanili na Džihangir... Zašto idemo Omeru? Možda radi promjene. Da Perihan vidi Tursku. A možda i zato da vidi zemlju i da mi da za pravo za moje napade, koje nije mogla shvatiti. Ovu riječ napadi za mene je koristio Muhidin. Sta li radi Muhidin? Uopće nije zvao nakon onog čudnog pisma. Ja sam ga zvao dva puta ili ga nema u kancelariji, ili je rekao da kažu da ga nema. Prolazimo kroz Izmit... Dobro je što sam se dosjetio da ovu bilježnicu ponesem sa sobom... Po prozorima na stanici izvješene su zastave... Prošli praznik bio sam u Ankari. 31. oktobar, utorak Podne. U Ankari čekamo da voz krene. Prolaznici zagledaju šta to pišem. Perihan pije čaj. Rekao sam joj daje u čaj stavila mnogo šećera, da još nije odrasla, šalimo se... "Sta to pišeš s vremena na vrijeme?", upita. Zatražio sam još jedan čaj. Oh, dobro je što živim! Krenuli smo iz Ankarc. Sad je je 12 sati i 30 minuta. Uzeo sam novine U/us. Vijesti o ratu. Večer. Mrtav sam umoran. 1. novembar, srijeda

Page 314 / 366

Jutro. Maločas sam od službenika saznao da smo prošli Sivas. Perihan je završila sa Georgeom Sandom. Ja čitam Anatole France. Divrikl Izišao sam iz voza. Čula se pištaljka, odmah sam ušao. Uzbuđujem se kad vidim ove planine. Pričam sa Perihan. Opet pita: "Sta pišeš". Jedanaest je sati... Prolazimo kroz tunele... Dvanaest... približavamo se... Zaustavismo se u Kemahu. Vidi se tvrđava na brdu. U daljini, nešto kao kupola. Do Alpa imamo najviše još pola sata. Izišao sam i vratio se. U hodniku sam pročitao uvijek isto obavještenje: Ne pljujte u vagonima\ Voz krenu. Spremamo se... Veseli smo. Večer. Sta sad da pišem? Vidio sam Omera... "Kamo sreće da nismo doš¬li?", mislimo Perihan i ja. Odakle bi trebalo početi objašnjavati? Agregat ne radi. Nalazimo se u hladnoj sobi u kojoj gori petrolejka, smrzavamo se. U Alpu smo izišli iz voza, petnaest minuta smo pješačili pomalo snijež-nim i blatnjavim putom. Zapravo, ranije sam bio u tom konaku. Prvo smo ugledali Hadžiju; iznenadio se. Pozvao je Omera i uveo nas unutra... U prostranoj širokoj sobi, u kojoj gori velika peć, Omer je rješavao neki šahov¬ski problem. Izgubio se kad nas je ugledao. Nije primio naše pismo. Pričali smo o svemu i svačemu... Sjedili smo... Ispričao sam mu o Muhidinovom pismu. Ispričao sam mu šta radim u Istanbulu, da smo se preselili, sve. On je rekao da ništa ne radi, da povremeno ide u Erzindžan, da igra poker. Sam sa sobom, navodno, igra šah, sa staničnim službenicima igra tavlu... Završena priča. Naredio je da nam se pripremi soba. Smjestili smo stvari i sišli dolje. Ee, šta ćemo raditi? Nastupi tajac, zahlađenje... Počeli smo pričati o škol-skim godinama, uspomenama. Omer se neprestano okreće i priča Perihan. Bili smo kao stari školski drugovi koji su se, poslije mnogo godina, slučajno sreli i primorani su zajedno provesti nekoliko sati. Pričali smo o tome šta radi ovaj, šta radi onaj. Hadžija donese jelo, jedosmo. A prije pola sata smo izišli ovdje... "Da, zašto dođosmo ovamo?" 2. novembar Vozom smo otišli do Kcmaha, prohodali smo. Svi gledaju u nas, u Peri¬han. Priključiše nam se neka djeca. Iziđosmo na tvrđavu. Vrata su bila zatvo¬rena. Jedno dijete pokaza na otvor među kamenjem, ali vratismo se, pošto se Perihan nije mogla tuda provući... Vraćamo se na stanicu niza stepenice i ulicama. Svi su stajali ispred kuća i dućana i posmatrali nas. A Perihan govori: "Hajdemo tamo, hajdemo ovamo. Sta ima ovdje?" Na stanici smo četiri sata čekali voz. "Ne odvajajte se, svakog trenutka može doći, nećete stići", govorio je službenik. Jutros je bilo lijepo vrijeme, opet se pokvarilo. U staničnoj zgradi smo sjedili zamišljeni. Vraćamo se preksutra. Uzeli smo karte. Ovo pišem sada, uvečer, pri svjetlosti petrolejke. "Hajdemo sutra u Erzindžan, da te upoznam sa svojim novim prijateljima", reče Omer. "Ne, nema veze", rekoh. A šta bismo radili tamo? Ali, sad se brinem šta ćemo sutra raditi ovdje. Možda popričam sa Omerom. Sta će raditi ovdje, koje su mu namjere i štošta drugo... Život? 4. novembar: poslije podne U vozu smo. Perihan je prije sat spopao plač. "Zašto plačeš?", pitam. Ne odgovara, ali znam, jer se i meni plače. Zagrlio sam je i utješio... Izišao sam iz kupea. U vagonrestoranu sam našao prazan sto... Jučer smo cijeli dan presjedili u Omerovom konaku... Omer je htio po¬pričati sa mnom, to osjećam, ali se snebivao pred Perihan. Satima smo igrali šah... "Sta ćeš raditi, kad dolaziš u Istanbul?", pitao sam s vremena na vrije¬me; izbjegavao je odgovor. Reče daje zasad zadovoljan životom ovdje. Pri¬čao je šale, pretvarali smo se da se smijemo. Opet

Page 315 / 366

nam je Hadžija donio jelo. Poslije podne, isto... Jednom odnekle izvadi piće. Konjak! Pijemo i igramo šah. Vani je propadavao snijeg. Cijelo popodne smo igrali šah. Predvečer, opet jelo. Opet šah. Perihan je otišla gore. Omer je malo više popio. "Želim igrati, ali da ne gledam u tablu", reče. Jednom je to i ranije probao. Okrenu leđa tabli. Odigrali smo nekoliko partija. Jednu je i pobijedio. On je ne¬prestano pio. I ja sam pio, napio sam se. Otvoreno sam ga pitao šta tu radi. Tjerao je šegu sa mnom. Među nama je prošao samo ovaj: "Znaš li šta radi Nazli i Muhtar-beg?", upita. "Ne znam." "Sjećaš li se kako sam izgledao na svečanosti vjeridbe?" "Da." "Ali, zaboravi, zaboravi. Ja sam zaboravio proš¬nju te djevojke, svečanost vjeridbe; zaboravio sam čak i prugu... Nemoj me više podsjećati na školske godine..." Potom se nasmijao. A jutros, dok smo čekali voz, možda zbog nedostatka priče, sam je podsjetio na školske go¬dine. Poslije smo još jednom igrali šah... Ima neOOOOOOOOOki Amerikanac koji okrenutih leda, bez gledanja, uporedo igra sa šest protivnika, a poslije su ga smjestili u bolnicu... "Koje zadovoljstvo... Mora da je najveće životno zadovoljstvo ta misaona napetost" (ili nešto slično tome), reče. Potom smo završili sa šahom. Izišao sam gore i legao... Ujutro je Omer sa nama došao na stanicu. Voz je kasnio... Nismo nalazili ništa za razgovor. Opet sam mu pričao o Muhidinu, o Džihangiru. Klimnuo je glavom... Reče da će sigur¬no doći u Istanbul i da će mi pisati... Voz je stigao, ušli smo i smjestili se... Prošlo je nekoliko sati poslije toga i, eto, Perihan poče plakati. Zašto pl