Teorija književne proizvodnje [PDF]

Zitiervorschau

M

Naslov originala: Pierre M acherey

Pour une thćorie de la production littćralre Francois M aspero, Paris 1974.

Školska knjiga

Pierre Macherey

Teorija književne proizvodnje

Preveli

Rade Kalanj Mihaela Vekarić

Zagreb 1979

Uređivački odbo r

Adolf Dragičević Rade Kalanj Vjekoslav Mikecin Vladimir Podrebarac Vladimir Stokalo Josip Županov Urednici

Vjekoslav MLkecin Vladimir Stokalo

Tisak

Riječka tiskara

Uz Machereyevu »Teoriju književne proizvodnje« U poplavi djela iz »teorije književnosti« ili — da se posluiim o Machereyevim izrazom — iz teorije »književne proizvodnje«, djelo koje se iznosi pred naše čitatelje ima, uz ostalo, dvije osobine: prvo, ono je pokušaj da se izloii materijalistička (određenije: historijskomaterijalistička) teorija književnosti i, drugo, upuštajući se u izravnu polemiku s naj­ utjecajnijim i najreprezentativnijim suvremenim teorijama knji­ ževnosti i, posebno, književne kritike, ono je, u mnogim točkama, provocirajuće te stoga poticajno i za rasprave o svijetu književ­ nosti u nas. Pierre Macherey pripada onom krugu teoretičara, filozofa, istraživača u Francuskoj koji početkom šezdesetih godina izbija­ ju u prvi plan francuske intelektualne scene s veoma ambicioz­ nim programom: nepoštedna, radikalna kritika čitave idealističke kulturne tradicije osobito njenih najutjecajnijih pravaca — egzi­ stencijalizma, fenomenologije i personalizma, ali u isti mah i prevrednovanje marksističke duhovne tradicije koju je pritiskato teško breme dogmatskih inkrustacija. Središnja ličnost spomenutog kruga bio je Louis Althusser s kojim će sam Macherey prisno surađivati u izvedbi toga ambicio­ znog programa. Za situaciju o kojoj je riječ indikativno je svjedočenje sa­ moga Althussera. U uvodu zbirci tekstova Pour Marx (Za Marxa), Ed. Maspero, Pariz, 1966, koja nosi i karakterističan naslov, Alt­ husser piše: »Nastali svaki za sebe u posebnoj prigodi, ovi su tekstovi ipak proizvod iste epohe i iste historije. Oni su na svoj način svjedočanstvo jedinstvenog iskustva što su ga filozofi moje gene­ racije, koji su nastojali misliti u duhu Marxa, proživjeti: istraži­ vanje Marxova filozofskog mišljenja, što je bilo nezaobilazno da bi se izašlo iz teorijskog tjesnaca u koji nas je zatočila historija«. Trebalo je, objašnjava Althusser, »ići natrag i u potusmetenosti ponovo početi od osnovnih pojmova«. Rušenje dogmatizma, koji je bio izobtičio i posve blokirao Marxovu misao, značilo je V

za spomenutu grupu teoretičara — opet prema svjedočenju Althussera — slijedeće: »Konac dogmatizma stavio nas je pred lice ove stvarnosti: da marksističku filozofiju — koju je Marx za­ snovao samim zasnivanjem svoje teorije historije — valja u naj­ većem dijelu tek izgraditi;. . . da teorijske poteškoće s kojima smo se borili u m raku dogmatizma nisu bile skroz umjetne po­ teškoće, nego su proizlazile velikim dijelom iz stanja nerazrađe­ nosti marksističke filozofije.« Upravo na toj liniji Macherey i piše, zajedno s Althusserom, Balibarom, Establetom, Renciereom izazovno, kontroverzno i ve­ oma utjecajno djelo Lire le Capital, Ed. Maspero, Pariz, 1965, djelo u kojem u se želi rekonstruirati »izvorna« Marxova historijskomaterijalistička metoda i »epistemologija«, što bi moglo po­ služiti kao svojevrsni model za razumijevanje društva i povijesti, pa prema tome i za razumijevanje i interpretaciju svih oblika specifične, duhovne proizvodnje: umjetnost, književnost itd. Macherey se posebno posvetio tom zadatku, a plod tog i jest zbirka njegovih rasprava objavljenih u knjizi Pour une theorie de la production littćraire (Prilog teoriji književne proizvodnje), Ed. Maspero, Pariz, 1974. Teren na kojem u radi i u okviru kojega misli Macherey je specifičan. Podsjetimo letimično na neke »činjenice«. Jedan od najutjecajnijih misaonih pravaca u Francuskoj u poslijeratnom razdoblju — egzistencijalizam dospio je između pedesetih i šez­ desetih godina u krizu, i on nalazi izlaz (npr. u djelima J. P. Sartrea) u posvemašnoj samokritici i prihvaćanju niza temeljnih postavki marksističkog mišljenja. Personalizam, koji je također bio veoma utjecajan, završava tako da, na planu socijalne teorije, ne može mimoići Marxovu kritiku građanskog svijeta i Marxov projekt o potrebi i neizbjež­ nosti negacije toga svijeta. Akademska filozofija i njoj pripadajuće estetičke, kulturo­ loške i si. teorije doživljavaju pred naletom novih potreba i novih duhovnih obzora uzmak i disoluciju. Estetički sistemi od Bergsona do Laloa, Alaina, Focillona itd. padaju u zaborav kao nemu­ šti glasovi nekog davnog vremena. Događa se zapravo svojevrsni proces tradicionalnoj estetici kao estetici, bez obzira na njezinu osnovnu usmjerenost. U takvoj situaciji postaje smiješnim i neodrživim napor da se u okviru naivne spoznajne teorije — teorije odraza (koja je nastupala kao marksistička i materijalistička epistemologija) zasnuje i širi »marksistička estetika« po uzoru na tradicionalne es­ tetike, a još sm ješnijim i paradoksalnijim postaje pokušaj zasni­ vanja i širenja estetike socrealizma u sredini koja je prošla kroz iskustvo nadrealizma, iskustvo tzv. angažirane književnosti itd., sredini koja je na »lijevoj fronti« u književnosti imala Pireta, Sartrea, Aragona, Malrauxa, i dr. Pa ipak, ne treba zaboraviti da je u Francuskoj bio dobar broj umnih glava koje su na ovaj ili onaj način zastupale, razrađivale i širile postavke estetike socre­ alizma (dogodilo se to npr. i jednom Aragonu). Godine 1963. pojavilo se Garaudyjevo djelo O realizmu bez obala koje je Aragon nazvao događajem, a ono je predstavljalo kritiku upravo estetika socrealizma. Garaudyjev pothvat nije bio posve dosljedan; on je u nizu točaka pokazivao apsurdnost konsekvencija te estetike, ali je. VI

gledano teorijski, ostao u okvirima nešto korigirane teorije od­ raza. Ma koliko je to djelo po svojoj osnovnoj antidogmatskoj intonaciji moglo biti poticajno, ono nije moglo biti čvrstim os­ loncem ili polaznom točkom za zasnivanje nove, u Marxovu duhu izvedene, teorije umjetničke proizvodnje. S druge strane, vrijeme je to kada se u Francuskoj, na terenu književne kritike i teorije književnosti vode beskrajne polemike između zastupnika tzv. tradicionalne kritike i novih pravaca, kao što su nova kritika, imanentna kritika, strukturalistička kritika, razni pravci tzv. tek­ stologije, semiologije itd., itd. Svi nabrojeni momenti, kao i niz drugih, predstavljali su »iduhovni okvir« unutar kojega se javlja Pierre Macherey s am­ bicijom da rekonstruira — polazeći od modernog, posebno Marxova materijalizma — novu materijalističku teoriju »književne proizvodnje«. Drugim riječima: iako Macherey punim plućima diše ocrtanu atmosferu, on na specifičan način, tj. »zaobilazno«, prihvaća izaz°v suprotstavljanja raznovrsnih pravaca teorije književnosti i teorije književne kritike. Ali to je izvedeno pitanje, a primarno je ono što ga je odavno postavila tradicionalna, idealistička teo­ rija: što uopće jest književnost? Međutim, da bi se dobio valjan odgovor i da se ne bi ostalo na razini tlapnje, to se pitanje, smatra Macherey, po prilici ovako postavlja: koji su uvjeti, i koje su pretpostavke da neki diskurs može biti književni diskurs? Stoga njega i zanima — da se izrazimo klasičnom filozofskom terminologijom — ontološki status književnog djela, tj. specifič­ na priroda njegova sačinjanja i specifični modus njegova opstojanja kao nečega što je pro-izvedeno. U tom smislu on se strogo čuva izraza kao što su kreacija, kreiranje, kreator (tvorba, stva­ ranje, stvaralac) i slično, držeći da sami ti nazivi indiciraju tradi­ cionalni, idealistički m it o nekakvom stvoritelju, božanstvu. Pisac je, naprotiv, radnik, proizvođač vlastita teksta, a proizvođenje teksta ili književnog diskursa uvijek je prostorno i vremenski određeno. •Različitim 'teorijama' stvaranja je zajedničko što one prob­ lem prijelaza kao izrade razmatraju eliminirajući hipotezu iz­ rade ili proizvodnje. Može se stvarati permanentno. Tada stvarati znači oslobađati neko dostignuće koje je, paradoksalno, dato, ili pak prisustvujemo pojavi: stvaranje je provala, epifanija, miste­ rija. U oba su slučaja ispuštena sredstva da se objasni promjena: u jednom se ništa nije dogodilo, u drugom se dogodilo nešto ne­ objašnjivoi« (str. 63). Progoneći riječ stvaranje ili stvaralaštvo na račun riječi rad i proizvodnja, smatramo da se baš mnogo ne postiže u pobijanju idealističkih zabluda. Kao što u slučaju riječi stvaranje Mache­ rey opsesivno vidi samo religioznu konotaciju ili možda kartezijevsko-hegelovsku konotaciju privilegiranog cogita ili apsolutnog duha, isto tako bi se mogla u slučaju riječi rad vidjeti kapitali­ stička politekonomska konotacija: eksploatacija, mrcvarenje, tlaka, otuđenost i slično. Za obračun s tradicionalnim idealistič­ kim estetikama i teorijama um jetnosti ne može nipošto biti odlučujuća upotreba ili zamjena ove ili one riječi. Ova usputna objekcija nimalo ne treba da umanji zanimljivost i vrijednost osnovne Machereyeve nakane u kritici idealističkih mistifikacija i hipostaziranja u području teorije um jetnosti i književnosti. VII

Za Machereya književno je djelo, dakle, proizvođenje svoje­ vrsne nove dotad (i takve) nepostojeće zbilje. »Balzacov Pariz nije izraz stvarnog Pariza: konkretna općenitost (dok bi pojam bio apstraktna općenitost). On je rezultat aktivnosti proizvođe­ nja, sukladne zahtjevima ne stvarnosti nego djela, on ne odraža­ va ni stvarnost, ni iskustvo, već um jetnu tvorevinu« (str. 54). Djelo postoji kao uspostavljanje »kompletnog sistema odnosa koji uvjetuje da jedan poseban element (slika) ne zadobiva svoj smisao iz suglasnosti s nekim drukčijim poretkom, već iz mjesta koje zauzima u poretku knjige« (str. 55). Piščevo sačinjanje ili proizvođenje može se objektivirati (opredmetiti) ili ozbiljiti samo u izrazu. Prema tome, izraz »kon­ stituira diskurs« i obrnuto »diskurs konstituira« izraz. U tom smislu diskurs se kao ni izraz ne mogu bez ostatka svesti na nešto izvanjsko djelu (str. 56). Naravno, autonomija književnog diskursa, ili još određenije, danog piščeva diskursa, može se us­ postaviti samo tako da se rasvijetli odnos pisca »prema drugim oblicima upotrebe jezika: običnom jeziku, znanstvenom izrazu« (str. 57). Itd. Nije teško razabrati da je u navedenim Machereyevim stavo­ vima dana neumoljiva kritika teorije odraza s njezinom famoz­ nom form ulom da je djelo subjektivni odraz objektivne stvar­ nosti. Macherey implicite pokazuje kako ta formula ne govori zapravo ništa. To je štoviše obrnuti platonizam; s djelom se »nije ništa dogodilo« (str. 63), djelo je puka mimeza. Nasuprot tome: »Kao svaki proizvod knjiga je druga real­ nost« (str. 52). Interpretirajući poznati Marxov stav u vezi s grčkom um jet­ nosti (iz Uvoda za kritiku političke ekonomije) — o odnosu djela i dane povijesne situacije i o mogućnosti da djelo kao djelo »nadživi« tu situaciju, Macherey upozorava: »Književno djelo nije samo izraz objektivne historijske situ­ acije, koje bi ga jednom za svagda, prije čak nego je sačinjeno, pripisala određenoj publici. Kao što je poznato, ono nadilazi takvo određenje« (str. 65). Itd. Prema normativnoj estetici socrealizma, estetici teorije od­ raza. djelo je puka mimeza, ono i ne može biti drugo doli »sub­ jektivni odraz« propisane, proklamirane, birokratski oktroirane itd. »objektivne društvene stvarnosti«. Kao što djelo kao sačinjanje, kao specifično proizvođenje specifičnog diskursa, kao nova, »drukčija realnost« posjeduje vlastitu samostalnost, tako isto i književna kritika treba imati »vlastiti status«; nju se ne sm ije »zadržati u granicama književ­ nosti«. Kritika se ne zadovoljava opisom gotova proizvoda: ona »uzima za predmet razradu toga proizvoda«. Tako se kritika u prvom redu pita za »zakone književne proizvodnje« (str. 15); to je njezin »predmet«. Ako to kritika ne bi učinila, a to znači ako ne bi »prekinula sa svojom prošlošću«, ona bi ostala na razini tzv. javnog ukusa« (str. 15). Međutim, rad kritičara, strogo uzeto, »ne proizvodi znan ie«, ne proizvodi, kao kritika određenog djela, ništa što samo djelo ne sadrži u sebi. U tom smislu svaka je normativna kritika promašena, jer ona djelu izvana nameće propise, te se tako dolazi na poziciju da »djelo pretpostavlja model« (str. 19). VIII

Svojevrsni tip normativne kritike jest, prema Machereyu, strukturalistička kritika. Ona izjavljuje da joj je osnovna zadaća — utvrditi značenje djela; prema tome, njezin se program moie svesti na formulu: »povratak djelu takvom kakvo je ono samo po sebi« (str. 126). Macherey u tom tipu kritike vidi neprevladani platonizam: djelo koje se analizira uzima se kao »slika jedne strukture: pronaći strukturu znači izgraditi sliku te slike« (127). Očito je, dakle, da se ovdje književno djelo shvaća kao »aktiv­ nost oponašanja«. »Postojanje strukture je, dakle, postulirano polazeći od odre­ đene koncepcije književne aktivnosti« (127). Macherey posebnu pažnju poklanja razmatranju različitih oblika imanentne kritike (tzv. unutrašnji pristup) kojoj je svrha da bude, tobože, vjerna interpretaciji djela. Što uopće u takvoj kritici znači interpretirati djelo? Znači izreći ono što je u djelu nejasno, što nije očito, što je u djelu skriveno. A to pak vodi tezi da djelo posjeduje neki apriorni »jedinstveni smisao«, nešto što se djelu zapravo izvana pripisuje. Imanentna kritika postupa tako da rastvara tekst kako bi otkrila poruku koja je u tekstu »upisana«, ali je ta »upisanost« zapravo »upisanost empirijske činjenice« (70). Naposljetku, postupak imanentne kritike završava redovito u normativnoj iluziji, jer se u ime djela govori ono što djelo ne kaže. Machereyeva je teza da je istinski cilj kritike spoznaja dje­ la, a spoznaja znači razdvojenost između kritičkog diskursa i predmeta toga diskursa. Svrha kritičkog diskursa ne može biti ono što je već rečeno u djelu, ili s djelom. A imanentna kritika postupa upravo tako. Stoga je ona bitno »konfuzna kritika«; ona »započinje tako što ukida princip svoje razlike« (70). Kritički diskurs i diskurs književnog djela treba, dakle, stro­ go razlikovati. Kritički diskurs ne smije igrati na tzv. nedovrše­ nost djela i preuzimati ulogu njegova dopunjavanja, njegova dovršetka. Po prirodi svoje usmjerenosti na spoznaju djela kri­ tički diskurs individuira tu nedovršenost, kako bi o tome izveo teoriju (76). A ta teorija i jest zapravo sastavni dio teorije knji­ ževne proizvodnje uopće. Kritički diskurs je po svojoj krajnjoj nakani, a i implicite (u Machereyevu poimanju kritičkog diskursa) eminentno teorijski posao: on polazi od djela koje analizira da bi ga spoznao, toč­ nije da bi spoznao uvjete njegove proizvodnje, njegova »sačinjanja«, da bi »pokazao kako stvarna raznolikost elemenata čini djelo i daje m u konzistentnost«, ali on se oslanja i na »druge oblike znanja, koji također postavljaju pitanje organizacije mnoštvenog« (str. 41. i 48). Postavivši tako razgraničenje prema tradicionalnoj teoriji književnosti i prema nekim dominantnim pravcima književne kritike, Macherey naposljetku postavlja pitanje o sudbini djela u povijesti, jer, kaže on, »književno djelo ima smisla samo po svojem odnosu prema povijesti«. To složeno i teško pitanje stavlja u igru mnoge relacije: djelo i autor djela koji je društveno determiniran; istina djela i povijesna istina: stajalište autora, problem tendencije u djelu i tzv. objektivne tendencije povijesnog kretanja itd., itd. Macherey zato i smatra da je nezaobilazna zadaća pravog kritičkog diskurIX

sa — »proučavati djelo u dvostrukom odnosu: prema povijesti, i u odnosu prema ideologiji te povijesti« (103). Za istinsku, »znanstvenu«, materijalističku kritiku u tom pogledu, smatra Macherey, može poslužiti, metodološki, kao dra­ gocjena Lenjinova analiza Tolstojeva djela. Međutim, preostaje da se učini korak dalje, i to tamo gdje je Lenjin zastao, gdje njegov instrumentarij nije više adekvatan. Riječ je o analizi onog specifično književnog u književnom djelu. »To znači — piše Macherey — da se analiza književnog djela ne može zadovoljiti znanstvenim pojmovima, koji služe da opišu povijesni proces, ni ideološkim pojmovima. Trebaju joj novi poj­ movi koji omogućuju da se izvijesti o onome što je književno u knjizi. Upravo na toj točki Lenjin izgleda najmanje naoružan i upravo siromašan u pojmovima (ali ne zabrinjavamo se, građan­ ska kritika je još siromašnija od njega: upravo ona raspolaže samo ideološkim pojmovima)« (str. 106). 'E to , te »nove pojmove« pokušava ponuditi Macherey. Namjeravali smo u ovim napomenama prije da skrenemo pažnju na taj pothvat nego da ga podvrgnemo »kritičkom diskursu«, za što je bilo dosta razloga. Naime, više nam je u ovoj prigodi bilo stalo do toga da upozorimo na one točke u Machereyevu djelu u kojima on pokazuje ne samo zablude tradicional­ nih idealističkih i nekih aktualnih teorija književnosti i književne kritike, nego i teške zablude kvazimarksističkog i materijalistič­ kog poimanja književnosti i um jetnosti uopće. Povrh svega, že­ ljeli smo ovim kratkim napomenama, jednako kao i prijedlogom da se Machereyevo djelo izda u nas, potaknuti teorijsku raspravu o doista složenim i otvorenim pitanjim a iz područja književne historiografije, književne teorije i kritike u nas* Vjekoslav Mikecin

* Djelo P. M achereya T eorija književne proizvodnje preveli su R. Kalanj (od početka do 137. str.) i M. Vekarić (od 138. str. do kraja) — op. ured.

X

1

N eki elem entarni pojm ovi

Kritika i sud Što je to književna k ritik a? Pita­ n je je sam o naoko jednostavno. Odgovori li se: K ritizirati znači n a sto ja ti da se sazna što je književno djelo, tad a se kritičkoj djela tn o sti d aje oblast istraživanja, ali ne i p red­ m et u pravom sm islu riječi. S druge stran e, nesum njivo se ishitreno upotre b lja v a term in znanje. U tom se slučaju treba p ita ti o sm islu i u potrebi riječi kritik a, k oja se izgleda na­ m etnula od 17. stoljeća da bi isključivo označavala p rouča­ vanje književnih djela. Izraz »književna povijest«, koji je n astao u određenom tre n u tk u , nije ju uspio zam ijeniti: trebalo je vrlo brzo razlikovati književnu povijest od k n ji­ ževne kritike, dakle sačuvati taj term in nasp ram drugom e. No term in k ritik a je dvosm islen: on k atk ad im plicira odba­ civanje, putem razobličavanja, negativan sud; k atk ad pak označava (i to je njegov tem eljni smisao) pozitivnu spoznaju g ranica, to je s t proučavanje uvjeta m ogućnosti određenog djelovanja. Lako se prelazi od jednog sm isla na drugi: oni su na neki način o b rn u ti aspekti iste operacije, solidarni u sa­ m oj svojoj inkom patibilnosti. D isciplina k oja će dobiti ime »kritika« dugovat će to m ožda toj dvosm islenosti kojoj u spi­ jeva im enovati p risu tn o st dvostrukog stava. D isparatnost iz­ m eđu negativnog suda (kritike kao osude) i pozitivne spo­ znaje (recim o privrem eno: k ritik e kao o b jašn jen ja) potiče zapravo podjelu izm eđu dviju ne više sam o ob rn u tih , već d oista različitih pozicija: k ritik e kao ocjene (škole ukusa) i k ritik e kao z nanja (»znanosti o književnoj proizvodnji«). N or­ m ativna djela tn o st, spekulativna d jelatn o st ponekad izriče pravila, ponekad zakone. S jed n e stra n e znanost, s druge u m je tn o st.1 1 To je si, u strogom sm islu, tehnika.

9

Jedno ili drugo? Ili oboje istodo b n o ? I k o ja bi tad a bila o blast očitovanja te u m je tn o sti, p red m e t kojim se bavi ta znanost?

Oblast i predmet Reći: književna je k ritik a p ro u ­ čavanje književnih djela — znači d ati jo j o blast, a ne i p red ­ m et; znači, dakle, p ro m a tra ti je p rije svega kao u m je tn o st, a ne kao oblik znanja. Razlog tog isk u še n ja posve je razum ­ ljiv: o blast u kojoj se ko ristim o jed n o m teh n ik o m nužno je da ta em p irijsk i, ili se takvom m ora s m a tra ti. Lako je, dakle, od n je početi, uzeti je kao polazište. Svako um n o djelova­ n je im a, p riro d n o , ten d e n c iju d a n am se u p o č e tk u p re d ­ stavi kao u m je tn o st. U teo rijsk o j p rak si, kao što p okazuje p ovijest znanosti, p red m e t ne dolazi u početk u , već n ak n a­ dno. N em a n e p o srednih d a to sti spoznaje, osim one vrlo opće­ n ite i vrlo neodređene, nužno ne d o sta tn e, d a je zbilja njezin obzor. Upravo o toj zbilji o na nam n a k ra ju k raje v a i go­ vori. Ali granica n ije u n a p rije d obilježena; on a m o ra b iti do­ dana, n a m e tn u ta oblasti stv a rn o sti da bi se u n u ta r te g ra­ nice m oglo up isa ti znanje. Tako, reći o jed n o j zn an o sti da ona im a stv a rn u o blast, kao i da im a p red m e t, dva su razli­ č ita stava. Z nanost polazi od stvarn o g ; to znači da se od njega ud a lju je. N a ko ju uda lje n o st? K ojim p u tem ? Na taj je način p ostavljen cijeli problem u tem e lje n ja jed n o g oblika spoznaje. To znači da se stro g a spoznaja u prin cip u m o ra čuvati svakog oblika em pirizm a: ono na što se nep o sred n o odnosi racionalno istraž iv a n je jo š ne po sto ji, već n jo m e m o ra biti proizvedeno. P red m et nije odložen p re d pogled koji ga nad ­ zire; znati ne znači v idjeti, slije d iti n a jo p ć e n itije c rte takvog ustrojstva, p rem a ko jem u bi se pred m e t, u v lastito j diobi, nudio kao ra s p u k n u ti plod, p rire đ u ju ć i u jed n o j te istoj gesti p rikazivanje i p rik riv a n je . S poznati ne znači slu šati takvu pred eg zisten tn u riječ, k o ja bi b ila p riča, i p rev esti je; to znači izum iti novu riječ, dati rije č onom e što b itn o o sta je u šu tn ji, ne zbog toga što b i bilo za b ra n jen o da se n ešto kaže, već p rije zbog toga što je ono čuvar tišine. Spoznati ne znači, dakle, iznova p ro n aći ili obnoviti la­ tentni, zaboravljeni ili skriveni sm isao. To znači k o n stitu i­ r ati novo znanje, to je s t znanje koje stv a rn o sti iz k oje p ro­ izlazi i o kojoj govori dodaje n e što drugo. S jetim o se da 10

ideja kruga n ije sam a kružna: posto jan je kruga nije razlog ideje kruga. I zapam tim o da pojava zn an ja uspostavlja di­ stancu, stanovito odstupanje. O graničujući tim odstupanjem početnu oblast, ona je čini m jerljivim prostorom , predm e­ tom znanja. T reba jasn o shvatiti da je to o d stu p an je nesvodivo: u p ra ­ vo je svojstvo em pirističkog iskušen ja da svako um no dje­ lovanje svodi na opći oblik tehnike i da sm atra kako se s n apredovanjem z nanja izm eđu istinskog p red m e ta (oslonca istine, je r njegova je istin a ono što se želi predočiti) i spo­ znaje o n jem u distanca m alo pom alo sm anjuje. Stoga znati znači pokazati, opisati; znači prevesti, a p so rb irati nepoznato u dano, i obrnuto. Znači svesti na jed n u točku (pojavu isti­ nitog) polje spoznaje. A istinito, točno znanje, tak o đ er je trenutačno. Ono tra je u vrem enu jednog pogleda upravlje­ nog n a stvari. P othvat je znanja kao takav privrem en: on upravo u kida sam a sebe, u p ija se u stv arn o st k o ju ostav­ lja neprom ijenjenom , nakon što ju je sam o in terp retirao . U takvoj perspektivi, gdje je znanje svedeno na puko um i­ jeće, pa čak, kao što ćem o vidjeti, um ijeće čitan ja, ono uviđa da je izgubilo i svoju povijest: svoju prošlost, b u ­ dućnost i sadašnjost. Podređeno tehničkoj funkciji univer­ zalnosti, ono je na p ro sto raspršeno. Želimo li z nanju ostaviti njegovu v rijednost, sačuvati mu stanovitu konzistentnost, m oram o ga dakle p resta ti sm atrati privrem enom vještinom , putem , posrednikom koji bi nas približio istini, ili stvarnosti, kako bism o zbiljski došli u doticaj s njom . Drugim riječim a, treb a iznova uspostaviti svu njegovu auto n o m iju (što ne znači: njegovu nezavisnost), njegovu v lastitu dim enziju; tre b a m u p rizn ati moć da proiz­ vodi novo, dakle da zbiljski preobražava stv arn o st kakva mu je dana. T reba ga p ro m a tra ti ne kao in stru m en t, već kao rad, što p retp o sta v lja po sto ja n je barem triju zaista različitih čla­ nova: m aterije, sredstva i proizvoda. Govoreći po p u t Bachelarda, tre b a priz n a ti ka ra k te ristič n u diskurzivnost istinskog znanja. T reba dakle reći: ili je književna k ritik a u m jetn o st, pa je stoga potp u n o određena prethod n im p o sto jan jem jedne o blasti (književnih djela), kojoj se n a sto ji p rid ru žiti d a bi jo j našla istinu, i napokon se s njom e pom iješati, je r sam a po sebi neće više im ati nikakav razlog za po sto jan je. Ili je ona pak određen oblik znanja, pa tad a im a p red m et koji nije njezina d ato st, već njezin proizvod. Taj p red m et ona zahvaća o dređenim prcobražavalačkim naporom ; ne zadovoljava se 11

da ga oponaša, da proizvodi njegovo dvojstvo. Izm eđu znanja i njegova pred m e ta ona, dakle, održava stan o v itu distancu, razdvojenost. Ako se znanje izražava u d isk u rs u i p rim je n ju ­ je se na diskurs, taj d isk u rs m ora naravno b iti različit od p red m e ta koji je stvorio da bi o n jem u m ogao govoriti. Ako je znanstveni d isk u rs strog, to je zbog toga što se pred m et, n a koji se on v lastitom odlukom p rim je n ju je , d efin ira d ru ­ gim tipom strogosti i ko h eren tn o sti. Ta distanca, o d stu p a n je , d o sta tn o da se u n jega sm jesti istinska diskurzivnost, od b itnog je zn ačen ja i definitivno k a ra k te riz ira odnose izm eđu djela i njegove k ritik e. Ono što se m ože reći o d jelu poznavajući stvar, n ik ad ne tre b a m ije­ šati s onim što ono sam o o sebi kaže, je r dva tak o n a d re ­ đ ena d isk u rsa nisu iste naravi. Ni u svom obliku, ni u svom s a d rž a ju oni se ne m ogu p o isto v jetiti. T ako izm eđu k riti­ č ara i pisca u p o č e tk u m o ra b iti p o stav ljen a nesvodiva razlika; ona n ije ono što raz lik u je dva pogleda na isti p red ­ m et, već isk ljučivanje koje m eđuso b n o razd v aja dva oblika diskursa. Ti disk u rsi ne m a ju n išta zajedničko: djelo kako ga je napisao njegov a u to r n ije baš djelo k ako ga o b jašn ja ­ va k ritičar. Recim o za sada da, up o tre b o m novog jezika, k ri­ tič a r u d jelu raz o tk riv a razliku, pok azu je da je ona n ešto drugo od onoga što nije.

Pitanja i odgovori Da bi se ocijenio k ritič k i posao, nije ga dovoljno e m p irijsk i opisati. T reb a racio n aln o oprav­ d ati njegovo djelovanje i pokazati d a on u m ije, u danoj p ri­ lici i na svoj način, p o p rim iti d e d u k tiv an oblik. Stoga treb a reći da on uvodi specifičan tip d e d u k cije je r na p ro m a tra n i pred m et p rim je n ju je m eto d u ko ja m u odgovara. Ali očito je da m etoda, kao ni p red m e t, n isu dan i od p o četka; oni se od­ ređ u ju m eđusobno u bliskoj vezi: m eto d a je n užna za izgrad­ n ju p red m e ta , ali je i nadležnost m eto d e sa svoje stra n e pod­ ređena p o sto ja n ju p red m eta. P ita n je je, dakle, slijedeće: Jed in o o d ređ e n je vlastitog p red m e ta i v lastite m etode d o p u šta d a se o k a ra k te riz ira ob­ lik racionalnosti svojstven stanovito m djelo v an ju . Ali sam o to određ en je ovisi o očitovanju, dakle o spoznaji tog oblika racionalnosti. K ako izaći iz kruga? 12

N etko će opet reći kako predm et i m etoda do p u štaju da se identificira jed an naknadni oblik spoznaje, to više što je ona doktrina. To je s t zato što ona izlaže koherentno znanje, a ne zato što je ona istraživačka djelatnost; to jest zato što n ju još tre b a razrađivati. Predm et i m etoda jasno definiraju znanje kada je ono proizvedeno, ali ne pokazuju, barem ne izravno, kako je ono proizvedeno, koji su zakoni njegove proizvodnje; drugim riječim a, koji su stvarni uvjeti njegove m ogućnosti. No da bism o identificirali jed an oblik spoznaje, treba se pozabaviti uvjetim a, koji su om ogućili pojavu tog znanja, prije nego količinom znanja koju nam ona donosi; um jesto da se ta spoznaja p ro m a tra kao doktrina, to jest kao sistem odgovora, tre b a na sto ja ti d a se fo rm u lira p itan je koje je utem eljuje, koje daje sm isao njezinim odgovorim a. Ako su odgovori uvijek eksplicitni, ili barem teže da to budu, pita n je koje ih p odupire o staje najčešće zanemareno; p rik ri­ veno tim odgovorim a, ono je njim a u k o rist ubrzo zaborav­ ljeno. Praviti teo riju nekog oblika spoznaje sastoji se p rije svega u istic a n ju p ita n ja oko kojeg je o na sagrađena i koje ona uostalom tako dobro okružuje da ga na koncu prikriva. Prem a tom e, p rije nego što se upustim o u n a b ra ja n je k riti­ čkih doktrin a, tre b a dokučiti pita n je na koje one m o raju odgovoriti; treba, dakle, p rethodn o ispravno form ulirati, ispuniti, p ita n je: »Sto je to književna kritika«? Isp u n iti ga stoga je r je ono, tako reći, puko prazno p itan je, pogrešno pitanje, e m pirijsko pitanje. Ali n ije baš lako v ratiti se na takvo početno p itan je: ne sam o zbog toga što nas svaka sekvenca odgovora u d a lju je od njega, već ponajviše zbog toga što to p itan je nije jedino. P ostoji ne jedno, već više p ita n ja . Spekulativna aktivnost ni­ je jedinstvena; pun k tu aln a, gru p iran a oko jednog problem a, kao što bi nas m ogla navesti da p ovjerujem o slika k o ju o njoj p ro jekcijom d aje jed n a posebna do k trin a; ona je ra­ spršena, r a s p ro s trta dužinom cijele povijesti (ne spekula­ tivne već zbiljske), koja je povijest pitanja. A ktualno sta­ n je jednog p ita n ja (uzm im o taj izraz u njegovu pravom zna­ čenju), zbog toga što ne može biti shvaćeno kao inertno, konačno s ta n je (a to bi rasp ršilo njegovu a k tu aln o st u ne­ određenom obliku vječnosti), p o javlju je se kao zbiljski podi­ jeljeno izm eđu više pita n ja. Prem a tom e, nem a konačnog p ita n ja, a v jero jatn o ga istodobno nije nik ad a ni bilo. Svesti p o v ijest na p ita n je koje ju pokreće, koje joj daje sm isao i nužnost, ne znači dakle svesti je n a p u k i linearni 13

razvoj đatog pitanja, progresivni razvoj jed n o g početnog stan ja. P itanje koje u tem e lju je povijest n ije ni jednostavno, ni dato; ono je ko n stitu ira n o od više elem enata, u ređ en ih tako da proizvedu p roblem , nužno kom pleksan, i ne m ogu se d o kinuti u jed n o m odgovoru. U jed n o m b itn o m tek stu (Ogled o s tru k tu ra ln o j lingvistici, str. 36) Jack o b so n je po­ kazao da »sinkronijsko n ije jed n a k o statičkom «; p ita n je koje d aje tkivo po v ijesti (a n išta nas ne sp rečava da to pi­ tan je nazovem o »strukturom «) ne im p licira sam o m ogućnost p rom jene; ono je sačinjeno od te m ogućnosti kojoj d aje svoj stv arn i upis. U pisivanje, naravno, ne znači p isa n je u tra d i­ cionalnom i vrlo površnom sm islu u bilježavanja, koji se vrlo često da je toj riječi; p ita n je , ili s tru k tu ra , n ije n a k n ad n a m aterijalizacija, z ak ašn jela in k arn a c ija jed n o g već p o sto je­ ćeg sm isla; ono je njegov stv a rn i u v jet m ogućnosti. Iz toga da li je p ita n je postavljeno ili ne proizlazi da li će se povi­ je s t zbiti ili ne. Iz n ačina na koji je p ita n je p o stav ljen o p ro ­ izlazi od v ijan je povijesti. P itanje, d a se poslužim o sim u lta­ nim term inim a, n ije znam en tre n u tač n o sti ili znak linearnog k o n tin u ite ta. Polazeći od tako u stan o v ljen o g p ita n ja, jed n a zbiljska povijest, neizobličena o kolišan jem m itsk e a n ticip a­ cije, m ože b iti opisana. To je poseb n o bilo pokazano u po­ vodu p o v ijesti znanosti; ništa, u prin c ip u , ne sp rečava da to v rijedi i za po v ije st književne kritik e. M eđutim , tre b a se spo ra z u m je ti o sm islu term in a: u v jet s jed n e s tra n e , k o m pleksnost s druge. K ada se p ris tu p a od­ m je rav a n ju p o v ijesti, svodeći je na u v jet p očetnog p ita n ja, to uvođenje ne tre b a sh vatiti u sm islu p o četk a ili o tp o čin ja­ nja. S u p ro tn o st prije-poslije, početak-nastavak, ovdje je oči­ gledno nedovoljna; p ita n je n ije dano p rije povijesti, b aš zato što je i ono sam o k o n stitu ira n o h isto rijsk i. Njegovo u sta ­ novljavanje p ra ti u tem e lje n je p o v ije sti na d ru g ačijo j razini. Uvjet n ije em p irijsk i razlog procesa, koji m u p reth o d i kao što bi p reth o d io nekoj posljedici; on je p rin cip bez kojeg taj proces ne bi m ogao b iti spoznat. Spoznati u v jete jed n o g p ro ­ cesa, to je istin sk i p ro g ra m teo rijsk o g istraživ an ja. Na taj je način jasn o da id eja p ro m je n e i id eja sim u lta n o sti (članovi pitanja) n isu inkom patibilne, već se n ap ro tiv u d ru žu ju . »Uvjet« je dakle teo rijsk i pred m et; ne tre b a p o m išljati da je on stoga čisto spekulativne p riro d e . N aprotiv, njegova je ko m p le ksn o st stvarna; ona n ije u ređ e n a p rem a prin cip im a idealne podjele, č iju istovrem eno n a jb o lju sliku i savršenu k a rik a tu ru da je hegelovska p ro tu rje č n o st. Reći d a je k ritič k o p ita n je ne jed nostavno, već kom pleksno, ne znači da ono 14

sadrži u n u tarn ji sukob, čije bi rješen je (pogoršanjem , a za­ tim izobličenjem ) u n u tarn jim razvojem proizvelo povijest. Teorijski princip, koji nam dopušta da stvorim o teoriju stvarne povijesti, da form uliram o njezin tekst, nije, kao što smo upravo vidjeli, ni p rije povijesti, ni poslije nje. On u n joj niti je sadržan, niti je sadrži; on je od n je odvojen (ako ne nezavisan) i opstoji na sasvim drugom nivou. Iskustvo nam, u toj rasvjetljavajućoj oblasti, dovoljno pokazuje da se povijest može stvoriti bez njezine teorije. Hegelovska in ter­ pretacija povijesnog procesa teži upravo tom e da pom iješa povijest i teoriju; u obličju teorijskog zahvaćanja iskustva (čineći ga očitovanjem ideje) ona paradoksalno obuzdava teo­ riju. U kratko, povijest k ritičkih učen ja p o sta t će za nas razu­ m ljiva tek u m om entu kad odredim o kom pleksno p itan je koje je njezin uvjet.

Pravilo i zakon D jelo pisca ne izražava se u te r­ m inim a znanja, što ćem o pokazati u nastavku. Ali čin pisca može inače biti predm etom određenog znanja; m ogu se ra­ zlučiti barem dva pitan ja. Stoga, ako je istina da kritičk i diskurs u odnosu na d iskurs pisca može donijeti zahtjev nove racionalnosti, k ritici tre b a dati vlastiti statu s, a poseb­ no je ne tre b a zadržavati u granicam a književnosti. To pretp o sta v lja da književna kritik a, ne zadovoljavajući se više opisivanjem gotovog proizvoda, p rip rem aju ći ga tako da bude prenesen, to je st konzum iran, p rem ješta svoj inte­ res i uzim a za pred m et (da bi ga objasnila, a ne sam o opi­ sala) razrad u tog proizvoda. U odnosu na sve doista ostva­ rene tendencije književne k ritik e to p retp o stav lja radikalan o brat, k o n stitu ira ju ć i novo kritičko pitan je: Koji su zakoni književne proizvodnje? V idljivo je koju cijenu treb a p latiti da bi se k ritik a uvela u oblast racionalnosti; treb a joj dati novi p redm et. Ne p ristu p i li k ritik a toj razm jeni, ne p re­ kine li sa svojom prošlošću, ona sebe osuđuje na to da bude sam o više ili m anje razrađen oblik javnog ukusa; to jest da bude sam o jed n a um je tn o st. Racionalna spoznaja, kao što znam o, teži da utem elji zakone (univerzalne i nužne, u gra­ nicam a koje d e fin ira ju uvjete njihova fo rm u liran ja). U m jet­ nost, spoznaja, ne više teo rijsk a već p rak tičk a i em p irijsk a 15

istodobno (zakon je pravila da ona u vijek o d ređ u ju upo­ trebu jed n e em p irijsk i date stvarno sti) fo rm u lira opća p ra ­ vila koja im a ju sam o p ribližnu, p ro sje č n u v rije d n o st (što vrlo jasn o izražava uobičajeni izraz »po općem pravilu«) i usprkos njihovoj obavezujućoj vrije d n o sti ne o b jelo d an ju ju nikakvu istin sk u nužnost. Iznim ka p o tv rđ u je pravilo, ali un i­ štava zakon. Po općem pravilu, k ritič a ri k o ji su se do sada definirali kao teh ničari ukusa, nik ad a se ne v araju ; ali b aš u m je ri u kojoj p o k ušavaju u tv rd iti tu p ro sje č n u stv arn o st, koja je ukus, oni se zapravo u vijek v a ra ju , a dru g ačije ne bi ni mogli, j e r n jihov rad , koji ne proizvodi zn an je u stro ­ gom sm islu riječi, izm iče ko n tro li racio n aln o sti. Pravilo po­ d upire istovrem eno n o rm a tiv n u i ap ro k sim ativ n u ak tiv n o st (to je isto); m oglo bi se tak o đ e r reći p ro tu rje č n u , u m je ri u kojoj je ono nesposobno da sam o sebe o pravda, p a stoga m ora dru g d je uzeti svoje n o rm e ko je je nesposobno da kon­ stitu ira . U svakom pogledu k ritič k a se u m je tn o st razlikuje po svom pre u ze to m stavu; ona se n a k oncu zadovoljava p ri­ m jenom izvanjskih p rincipa, čiji razlog ne m ože dati. Stoga je sasvim shvatljivo da k ritik a , kad u tem e lju je svoju ak tiv ­ nost na pravilim a, tre tir a svoj p red m e t, »književnost«, kao potrošački proizvod; ona p rip re m a , »rukovodi«, u sm je ru je up o tre b u onoga što p ro m a tra kao d atu , gotovu realn o st, koja je em p irijsk i izložena njezinu pogledu; i ona razrješav a problem njezina pojavljivanja, njezin a k o n s titu ira n ja jed n o m za svagda, p rid a ju ć i nužno m iste rio zn o j činjenici k reacije novo u to čište neznanja. N ije slučajno da k ritič k o um ijeće predlaže jed in o pravila p otro šn je; stoga bi spoznaja, n apro tiv , p rije svega m orala raz ra d iti zakone proizvodnje. Može se, dakle, po stav iti po­ četna hipoteza: čita ti i p isati nisu dvije ekvivalentne ili re­ verzibilne operacije; tre b a izbjegavati d a se jed n a uzim a u m jesto druge. Na preth o d n im sm o stra n ic a m a u tv rd ili tem eljn u teško­ ću tradicionalne kritič k e m etode, njezin u ten d en ciju da se nasuče na grebenu p riro d n e iluzije, k o ja je em p irijsk a ilu­ zija. Ova p ristu p a djelu, p red m e tu k ritičk o g p o thvata, kao datoj činjenici, neposredno om eđenoj, što se neposredno nudi pogledu koji je p ro m a tra . Tako djelo, p o sredstvom k ri­ tičke operacije, m ože biti sam o prim ljen o , opisano, asim ili­ rano. K ritički sud, po tp u n o sm je šte n u zavisnost od svog predm eta, tre b a sam o da ga rep ro d u c ira , oponaša, to jest slijedi u njegovim nužno očiglednim lin ijam a kako bi olak­ 16

šao jedino p rem ješta n je koje djelo može ispuniti: ono koje ga dovodi do konzum acije, to jest koje ga iz knjige što ga je privrem eno držala u svojim vezam a dovodi do više ili m a­ nje jasne, pažljive i obaviještene svijesti njegovih m ogućih čitalaca; tada je m odel te kom unikacije d at u k ritičko m po­ gledu. M eđutim , ta iluzija nije jedina. V rijem e je da se prouči i jed n a druga, naoko vrlo različita, čak o prečna iluzija, a to je norm ativna iluzija.

Pozitivan sud i negativan sud Izgleda da k ritičk a aktivnost, shvaćena u svom na jšire m sm islu, im plicira izm jenu svoga predm eta; ako k ritiz ira ti ne znači zbiljski i aktivno m ije­ n jati, ono znači prizivati m ogućnost p ro m jen e i ponekad je izazivati. U tem elju kritičkog stava p ostoji, podrazum ijevana ali određ u ju ća, ova tvrd n ja: »Moralo bi ili moglo bi b iti d ru ­ gačije.« Tako k ritik a im a istodobno pozitivan i negativan aspekt; ona razara ono što jest, oslan jaju ći se n a idealnu n o r­ m u, i gradi tako što neku početnu realn o st z a m jen ju je n je ­ govom »korigiranom «, »revidiranom «, »usklađenom « verzi­ jom . Što je ta raz ra d a najčešće idealna, obično se ograni­ čujući na izražavanje neke želje, n išta ne m ijen ja na stvari; ne sam o da se m oguće pretp o sta v lja stvarnom , nego se i stvarno sam o pred sta v lja kao m oguća i p rom ašena, ili na­ protiv, v jern a form a, data istovrem eno kad i ono drugo. T reba, općenito, reći da k ritik a posto ji sam o na osnovi vo­ lje da se dogodi prom jena. Tako k ritik a n ikad n ije zadovoljna onim što joj je dato; ona bi se čak izvrgla opasnosti da se dokine u sam ozado­ voljstvu kad jo j za saopćavanje njezina glasa ne bi ostala m ogućnost da s drugačijeg s ta ja lišta ud v o stru či djelo, go­ tovo prilagođenim i već preinačenim jezikom pohvale. Čini se, dakle, da kritik a , po sam oj svojoj p riro d i, od p očetka ra ­ skida s em p irijsk o m iluzijom ; ona želi da u m je sto onoga što je d ato naznači dru g ač iju m ogućnost. N apokon, stanovita k ritik a, p rim ije n je n a na djela, skro m n o uzim a za cilj d a ih prevede; čak i u slučaju gdje svojom vjern o šću i rezervom p rete n d ira da n am etne m inim um preo b razb e o n a n a sto ji da u m jesto n a m etnutoga postavi n ešto drugo; k ritič k a preo2 — T eorija književne proizvodnje

17

brazba da ta zadobiva oblik transpozicije. Kao što će se vid­ je ti kasnije, ta o p eracija ipak p retp o sta v lja tra jn o st i au­ tonom iju jednog m je sta u kojem se zbiva zam jena; tad a se upada u niz p ro sto rn ih m eta fo ra i govori se o p ro sto ru d je­ la, čak i o p ro sto ru književnosti. K ritika, ba re m takva kakvom se sp o n tan o prikazuje, uvijek dakle počinje s osporavanjem ; n jezin a elem entarna gesta je s t g esta odbacivanja. M eđutim , s d ruge stra n e ona teži da donese neku spoznaju; pravo ko jim se služi m ora biti priznato da bi bilo o d ređujuće. Ona želi reći istin u u isto vri­ jem e dok razobličuje pogrešku; tak o o na izražava znanje, iako se to znanje pokorava izvornim pravilim a, iako je to znanje, na p rim je r, su b jek tiv n o znanje, što je p ro tu rje č n o po sebi: k ritik a koja svoje s ta ja lište d efin ira činjenicom da za n ju nem a p ro tu rje č ja . N a taj način k ritik a preuzim a zaIdatak ne sam o da o tk la n ja i rasta če ono što se ne m ože održati p red njezinim pogledom i što jo j se ne m ože odu­ prije ti; ona želi grad iti i proizvoditi. Ona b i voljela b iti konstitu ira ju ć o m ; čak i u ponekad izraženom ž aljen ju što nije to, ona u sta n o v lju je u tv a ru takve proizvodnje. Tada njezin p othvat zadobija oblik ocjene ili o tk rića; iskazujući ono što u djelu tvo ri m oć a firm acije, o b n av ljaju ći djelo u jednoj drugoj p risu tn o sti, onoj njegove istine, on a po k azu je da nad n jim im a stan o v itu m oć te da, u interv alu što ga stv a ra n je ­ zin početni gest o d b ija n ja i o tk la n jan ja , m ože objelodaniti jed a n neviđeni pred m e t, m ožda druge naravi, koji bez nje nikada ne bism o posjedovali. O dbijajući djelu ta kv o m k akvo je konačni k a ra k te r i stavljajući nap ro tiv naglasak n a njegove đrugosti, kritički sud u n jem u u tv rđ u je p ris u tn o st drugoga u svojstvu norm e koja d o p u šta da ga se pro su đ u je . D jelo je, dakle, po d ređ en o p rincipu legaliteta; ali taj m u legalitet ne p rip a d a u pravom sm islu, već m u nap ro tiv oduzim a njegovu au to n o m iju je r po­ k azuje njegovu vla stitu nedostatno st. Sve do p reten zije da gradi, da pozitivno pro su đ u je , n o rm ativ n a k ritik a p o tv rđ u ­ je svoju m oć d estru k cije. L egalitet o kojem u ona govori je s t izv a n jski legalitet; on in terv en ira n a knadno i p rim je n ju je se n a već d ati p red ­ m et proizvodnji kojega n išta n ije pridonio. E stetsk i legalitet im a jurid ič k i, a ne teo rijsk i sta tu s; što više, on k o n tro lira aktivnost pisca ograničujući ga prav ilim a. N em oćan da ga p ro m a tra u njegovim stv a rn im granicam a, to je s t da ga k o nstituira, on na njega m ože v ršiti sam o korozivno djelo­ vanje svog resan tim an a. U tom se sm islu svaka k ritik a sa­ 18

žim a u vrednosnom sudu ubilježenom n a m arginam a knjige: »Moglo bi se i bolje.« I znajući to bolje, koje uopće ne ozbiljuje, ona stvarno djelo prelazi pogledom da bi s onu stran u vidjela njegovu zam jenu iz sna. Nem a nikakve sum nje da takav legalitet im a čisto reaktivno značenje; on nem a druge vrijednosti osim vrijednosti obrane i p o tv rđ u je tu hipotetičku distancu izm eđu činjenice (djela) i zakona (norm e) sam o da bi upravo tu mogao zauzeti i održati m jesto. Tako nanesen u d arac em pirizm u nije od onih od kojih se on ne može oporaviti; k ritik a koja pokušava (a da ne postavlja p itanja) i k ritik a koja sudi (a da se ne raste re ti p redrasuda) bitno su srodne. N esvjesni potrošač i strogi su d ija na koncu su p a rtn e ri istog čina. Izm eđu n jih je sam o jed n a istin sk a razlika i ona će se jasn o pojaviti kasnije: em p irist u k ritici želi b iti saučesnik pisca je r vjeru je da je djelo stvoreno upravo od tog zahtjeva saučesništva. Tako bi činovnik htio biti i njegov gospodar, koji bolje vidi tu istu stvar, nego što je a u to r može vidjeti, i koji je izriče ako je zanem ari nap isati, to je s t učiniti od nje djelo; on je p rim o ra n da, ne podvrgavajući se odlaga­ n jim a stvarne proizvodnje, neposredno dođe do bitnog. Taj svršetak djela, koji m u je p rip isan prem a pravilim a estetske legalnosti, na koncu je ostvaren i utjelovljen; on stječe autonom ni sta tu s koji će om ogućiti da se o njem u govori zbog njega samog, osim ako se on, iz pošto v an ja, ozna­ či a da se ne im enuje. Taj svršetak je model, polazeći od kojeg se određ u je suglasje. N orm ativna bi iluzija h tje la da djelo b ude nešto drugo nego što jest; to p retp o sta v lja da djelo im a realn o st i konziste n tn o st sam o po svom odnosu prem a jed n o m m odelu ko­ jem u stalno može biti sučeljavano i koji je bio u v jet n je­ gove razrade. Djelo pretp o sta v lja m odel; tak o ono može b iti korigirano; ono m ože b iti zbiljski m odificirano ili p red ­ stav ljati pred m et jednog procesa. Djelo, dakle, ovisi o sudu sam o utoliko ukoliko je povezano s jed n im nezavisnim m o­ delom , koji bi na koncu konca m ogao b iti spoznat izravno, bez p o tre b e z aokreta upotrebom . Svojim p ro su đ iv an jem k ri­ tik a sam o isp rav lja rad pisca te ga tak o p ro d u žu je i sm ješta se u n u trin u tek sta u kojoj duboko su d jelu je. Očigledno je koliko je n o rm ativ n a iluzija izravno sro d n a em pirističkoj ilu­ ziji. Pravo na k ritik u tem elji se na ju risd ik c iji m odela i od­ ređeno je prav ilim a ko ja defin ira ju p ris tu p m odelu. Savr­ šeno, dovršeno djelo je s t dakle ono k oje je uspjelo u p iti 19

svoju vlastitu k ritik u ; ono se iskritiziralo do k raja , do m o­ dela. Zahvaćeno izm eđu m odela i k ritik e, djelo se kao takvo na koncu dokida u tre n u tk u kada je ostv aren o njihovo sje­ d injenje. H ipotetički gledano, djelu nešto prethodi: odv ijan je n je­ gova tek sta u najvećem je d ijelu fiktivno. Djelo n a p red u je sam o zato da bi doprlo do početne d a to sti svijeta; kakva god bila m oda izabranog p ristu p a , u v ijek će b iti m oguće zam isliti drugi, im ajući u vidu da je n a jb o lji p u t uvijek n ajkraći. M oguća su, dakle, sva č itan ja, sve okuke. Najizravnije č ita n je je s t kritič k o čitanje, koje je nužno a n ticip iran o čitanje, je r se brže od drugoga, brže od sam e p riče vraća m odelu. T reba reći da to č ita n je p o sto ji sam o po volji da se neposredno p e rc ip ira sadržaj priče, po n a s to ja n ju da se zahvati nezavisno od posred o v an ja sam e p riče. P riča se po­ jav lju je kao nebitna, je r ona je nap o k o n tu da bi p rik rila tajn u u o tk rić u koje se isp u n ju je i poništava. K rim inalistička je književnost n a jb o lja alegorija za ta ­ kvo zbivanje koje je istovrem eno i n e sta jan je ; ona je sva sa tk a n a oko m ogućnosti tog p rofetsk o g č ita n ja na k raju kojeg se dovršava priča, u tre n u tk u k ad a je gotova i kada gubi svoj raison d ’etre. U takvoj priči, čiji je očigledan sm i­ sao tra ž e n je istine, nalazi se nužan p o kušaj k ratk o g spoja koji om ogućuje da se izravno dođe do rje š e n ja zagonetke. To je ono iskušenje kojem u p o p u šta čitalac koji »počinje od kraja«; svojstvo je no rm ativ n e iluzije d a ona k raj uzim a kao početak. Upravo n ju Spinoza u d o d a tk u p rv e knjige E tik e de­ finira b rk an je m p o sljedica i uzroka. N a analogan način kri­ tika počinje m odelom ; kao da zagonetna p riča ne d aje rje­ šenje istovrem eno kad i problem , ob o je u isti m ah, i ne mogavši ih rastaviti. O sim toga, distin k c ija izm eđu p rije i p o ­ slije sam o je jed a n od elem enata izgradnje priče; ona ne d o pušta da se o njoj izreče cjelovit sud. Ako je cilj priče da dopre do istine, čak i do istin e sim ­ bolički p o h ran je n e na po slje d n jim stran icam a, k rite rij bi dobre priče bila njezina č estitost. Isp rav n o i otvoreno po­ stavljen pro blem m ogao bi naravno b iti riješen , bez p revare, sredstvim a d atim u početku; n išta ne bi bilo p rikriveno, osim privrem eno, i tako bi se istin a m ogla p o jav iti nezavisno od priče. Istin sk a, i iskrena, p riča bila bi on a k o ja bi, uk id aju ći postupno svoje v lastite obrise, sam a izgradila svoju b esk o ri­ snost: p rikazujući odvijanje svog to k a kao z a o k ret koji bi se m ogao izbjeći. Izvan odlaganja što ih zah tijev a isp u n je­ 20

nje djela, u blijesku jednog pogleda, p ojavljuje se predm et koji je do tada bio prikriven u naborim a priče. Analognim sredstvom stanovita k ritik a uspijeva kon­ fro n tira ti djelo njegovoj istini, korozivnoj istini, toliko supstancijalnoj da u njezinom p risu stv u djelo iščezava, postaje nebitno poput privida. Priča je tad a sam o vodič, sredstvo p ristupa: ona p rati zbivanje sadržaja, ponekad ga zaustavlja, ali ga ne k o n stitu ira zbiljski. Takvu do k trin u ilu strira cijela jed n a »misteriozna« knji­ ževnost: od ju n ak in je Anne R adcliffe do Sherlocka Holm čsa pronalazim o, m ožda u izobličenoj ali neuporedivo jasnoj form i, onu m editaciju rom an siran u na zaokretu prividom ko­ ja služi kao do k trin a određenom obliku kritičkog suđenja, srodnom m oralnom suđenju. U tre n u tk u k ada je zagonetka razm ršena, pojavljuje se stvarni sm isao koji je središnjim epizodam a davao njihovu iluzornu djelotvornost. Lukavstvi­ ma priče isp u n ju je se odgađana avan tu ra. Ali takva je k n ji­ ževnost očigledno dvosm islena; ako u djelu razotkriva raz­ m ak što ga uzaludno dijeli od istinskog sm isla, o na ga ta­ k ođer pokazuje u radu, izgrađujući taj dugi p u t koji ga dijeli od njegova k ra ja barem toliko koliko m u ga približava. Po­ zadina djela je s t m ožda taj m odel u kojem ono p rizn aje svo­ ju ništavnost. Ali to n išta je s t tak o đ e r ono što ga, u n u tar njega samog, um nožava i tvori vodeći ga na višesm islene putove. Sažm im o privrem eno sve što je p reth o d n o rečeno. K ri­ tika nasto ji raz m a tra ti djelo kao proizvod za p o tro šn ju ; tako ona odm ah pada u em p irijsk u iluziju (koja je p rva u pravu) je r se p ita sam o o tom e kako p rim iti neki dani predm et. M eđutim , ta iluzija ne dolazi sam a; ona se usk o ro u d v o stru ­ čuje norm ativnom iluzijom . K ritika tad a sebi p o sta v lja cilj da m odificira djelo kako bi ga m ogla bolje ap so rb irati. Ona ga sada više ne raz m a tra kao d ato st to više što ga odbacuje u njegovoj činjeničnoj realnosti, videći u njem u sam o p ri­ vrem eno očitovanje n am jere koju tek tre b a ostvariti. M eđutim , ta druga iluzija sam o je v rsta preth o d n e; n or­ m ativna iluzija jest p rem ještena em p irijsk a iluzija, sm je­ štena na drugom m jestu. U stvari, ona sam o tran sp o n ira em pirijske značajke djela p ripisuju ći ih jed n o m m odelu, p osljednjoj i nezavisnoj d atosti, p risu tn o j istovrem eno kad i djelo koje bi, bez te p ratn je, bilo bez kon zisten tn o sti doi­ sta nečitljivo i nepodobno da bud e p red m et prosuđivanja. N orm ativna iluzija, koja im plicira p ro m jen ljiv o st svog p red ­ m eta sam o u n u ta r jednom za svagda u tv rđ en ih granica, jest 21

sublim acija e m pirijske iluzije; njezin je d v o stru k i ideal »po­ boljšan«. Ali ona ipak p retp o sta v lja iste principe. K asnije ćem o govoriti o trećem tip u iluzije, srodnom prvim a, a to je in te rp re tativ n a iluzija.

Lice i naličje N orm ativ n a iluzija, kao što smo vidjeli, izlučuje p ro b le m atik u k ra ja i početka; b u dući da pred sta v lja ono čem u djelo teži, m odel p o sta v lja p ita n je n je­ gova k raja . To se isp u n je n je zbiva u stv arn o j ili idealnoj za­ tvorenosti. Vodeći nečem u što n ije ono, djelo je, m ožda usprkos svojoj p rividnoj zatvoreno sti, raz d rto , razjapljeno: dugi hodnik koji vodi u O daju, čisti uvod. Tako ono m ožda nije, kako se prič in ja , fik siran o duž svog očiglednog sm jera, već napro tiv oživljeno k re ta n je m koje ga odvlači, u sm je ru je d rugdje; ono se ne zaustavlja, već prolazi. O tržući djelo od njega sam og, od njegova spokojstva, n o rm ativ n a iluzija im a barem zaslugu da m u d aje sta n o v itu p o k retljiv o st; tak o je prvi p u t iden tific ira n a njezina p o k reta č k a m oć, ako ne u djelu sam om , a ono b a re m u njegovu odn o su p re m a vlastitoj istini. N orm ativna iluzija nije, dakle, a p so lu tn o steriln a; ona nas ne poučava ništa, u strogom sm islu riječi, ali nam b a re m pokazuje novo. Djelo n ije ono što se pojav lju je ; iako ovaj stav nem a teo rijsk u v rije d n o st (on počiva n a ideološkoj d istin k ciji stvarnosti i privida), zaslužuje da se razm o tri. To više što taj stav, koji je do sada istican polazeći od zbivanja k riti­ čkog diskursa, m ora zapravo biti shvaćen i n a jed n o m po­ sve drugom planu; on ne k a ra k te riz ira sam o sud izvanjski djelu, koji ga izdaje u toliko što služi da ga osudi. Može se naći u d isk u rsu pisca, na djelu, isto v rem en o ga zbiljski g ra­ deći i pridonoseći njegovoj preobrazb i. Id eja, dakle, može biti izlučena iz svog ideološkog k o n tek sta i p o p rim iti d ru ­ gu vrije d n o st (iako to n ije v rije d n o st zn an ja; kao što je već rečeno, u djelu ne tre b a tra ž iti elem ente zn an ja o djelu), d ru ­ gi sm isao. M eđutim , p rije nego se poslužim o p rim jerim a, m oram o predloženoj nakani u p u titi slijedeću p rim je d b u : d jela sa­ građena na tom prin c ip u m ožda su po g rešn a djela, kritička djela koja, p reru še n a u diskurs, p o sta v lja ju p ita n je naravi tog diskursa; to su k a m uflirane kritik e , m ask iran i suci koji 22

ophode tem elje da bi ih bolje upoznali i bolje srušili. Doi­ sta, kad E. Poe u svom glasovitom tek stu N astanak p jesm e2 kaže d a je u djelu početak na kraju, tad a očigledno ne go­ vori više pjesnik nego kom entator; tako se njegov pothvat izvrgava opasnosti da ga on sam izokrene, odvrati od n je­ gova sm isla, je r sudi o onom e što ne čini i čini sam o da bi sudio; tako je nešto radio Valery koji duguje svoj uspjeh tom e što uvodi ništavost istovrem eno u poeziju i u k ritiku. Poeov tek st ipak zaslužuje da se prouči: vidjet će se da tu navedeni stav im a posve poetski, a ne kritičk i smisao. On će nam m oći poslužiti kao naznaka, ali ne kao razlog za do­ vođenje djela u pitanje. To će tum ačen je biti potvrđeno u tre n u tk u kad se, u jedva različitu obliku, p ro n ađ e ista tem a u djelu koje tako m alo m isli o sebi kao što je djelo Anne Radcliffe. Ali o staje jed n a b itn a opaska: tem e neposredno izvuče­ ne iz književnih tekstova ne bi m ogle odm ah im ati koncep­ tualnu vrijednost. Kao takve, lice i naličje, opravdano se m ogu s m a tra ti indikativnim slikam a, i n išta drugo. T reba se p risjetiti da su te »ideje« zatrovane n o rm ativnom iluzijom , od koje će biti u m je tn o odvojene. U n a b ra ja n ju pojm ova, kojem u p ristupam o, one su, dakle, nešto u sp u tn o što, sva­ kako, ne tre b a uzim ati previše ozbiljno. N a stanak pjesm e. »Jedan od njegovih n ajd ražih aksiom a bio je i ovaj: 'Sve, u pjesm i kao u rom anu, u sonetu kao u noveli, m ora težiti raspletu. D obar a u to r im a već u vidu svoj posljednji red a k kad piše prvi.' Zahvaljujući toj zadivlju­ jućoj m etodi, kom pozitor može početi svoje djelo od k raja i raditi kad m u se sviđa, na bilo kojem dijelu. L ju b itelji deli­ rija bit će m ožda revoltirani tim cin ičkim m aksim am a; ali svaki od n jih m ože uzeti ono što želi. Bit će uvijek korisno da im se pokaže koje pogodnosti u m je tn o st može p olučiti iz razm išljan ja te da se ljudim a svijeta ukaže kakav tru d zahti­ jeva taj luksuzni pred m et koji se naziva Poezijom.« (Baude­ laire: predgovor svojem prijevodu Poeove p jesm e) M ehanizam poetskog stv aran ja, kako ga je izložio Poe, po javljuje se upravo kao odraz no rm ativ n e iluzije na rad pisca; p o tpuno sabrano u svojoj k rajn jo j točki, djelo se u cijelosti odnosi p rem a tom k ra ju kao p rip re m a i približa­ vanje. Ono je istovrem eno organizirano i red u ciran o , izri­ čući b itn o nagom ilavanjem privida. Kao što kaže Baude* Prozna djela, id . de la Plćiade, str. 991.

23

laire, grešni je »cinik« postao neum oljivim sudijom ; on pledira za p red u m išljaj: »U cijelom sastav k u ne sm ije se om aknuti ni jed n a rije č ko ja ne bi bila n a m je ra , k o ja ne­ posredno ili p osredno ne bi težila da d o v rši p redm nijevanu nakanu.« (B audelaire, O E. Poeu, op. cit. str. 1069) P jesnik ističe sre d stv a svoga rad a i o tk riv a n jihovu p o sred ­ ničku narav p o d ređ u ju ć i ih k raju , koji je tak o đ e r stv arn i ishod priče. T ako sačinjeno, polazeći od ta jn e stv aran ja, dje­ lo nipošto n ije onakvo kakvim se pokazuje; varljivo, ono se o čituje o b rn u to od svog istinskog sm isla. Tim nas p rizn a­ njem a u to r u p u ć u je onoj početnoj realn o sti k o ja je istina svih njegovih k a sn ijih očitovanja. Sh v atiti tu istin u znači — n a su p ro t površnom čitaocu koji se sm jestio u to k djela i iz njega se ne m iče — ići isp re d n je i o tv ara ti jo j p u t; to znači ne d o p u stiti da nas obuzm e igra d jela već sudjelovati u sistem atskoj g rad n ji njegove fikcije. B audelaire dobro kaže: P jesnik je kom pozitor. D jelo je bitn o kom ponirano i složeno; njegov je te k s t sačin jen od ra ­ zličitih elem enata, sa sta v lje n ih sam o p rividno. T ako je n a­ glasak stavljen na različitost izričaja: te k s t ne kazuje je ­ dnu stvar, već nužno više n jih istodobno. On je dakle sastav­ ljen od elem enata to raz lič itijih što su tre n u tač n i. Poe d aje psihološko o b ja šn je n je te m noštven o sti: »Po psihičkoj nuž­ nosti svi su intenzivni po d ražaji k ra tk a trajan ja.« Dopu­ šteno je m isliti da to o b ja š n je n je im a sam o v rije d n o st pokrića; ali pom oću njega je ista k n u ta vrlo zn ačajn a ideja nejednakog razvoja teksta, posebno očiglednog n a dugim pjesm am a, koje p re s ta ju b iti pjesm a m a d a b i po stale slije­ dom različitih p jesam a: »Stoga b a re m polovina Izgubljenog raja nije drugo do č ista proza, niz p jesn ič k ih izazova neiz­ bježno p o sija n ih odgovarajućim d ep resijam a, p ri čem u je čitavo djelo, zbog svoje p re tje ra n e dužine, lišeno tog tako značajnog u m jetničkog elem enta: to ta lite ta ili jed in stv a učin­ ka.« U Poeovoj m isli to je razilažen je greška; iz svog razm a­ tra n ja on izvlači nužan zakon: te k s t m o ra b iti k ra ta k da bi bilo sačuvano njegovo jedinstvo. Ali id eju će b iti m oguće razviti u posve drugom sm islu: kao što će se vid jeti, to je razilaženje ko n stitu tiv n o za g rad n ju čitavog tek sta. Prem a Poeu raz ra d a je izrada. N a izražavanje takve pretenzije m ogu se u činiti dvije p reth o d n e p rim jed b e: p rije svega taj m it n a sta n k a a firm ira vrlo zn ačajn u id eju odvoje­ nosti izm eđu č ita n ja (u običnom sm islu riječi) i pisanja. Citati sam o očim a čitaoca znači, kaže Poe, o stati slijep na uvjete koji o d ređ u ju sm isao djela da b i se u n jem u vidjeli 24

sam o učinci (u svakom sm islu riječi). Doista, upoznati rad pisca znači p rije svega izlučiti uvjete i, polazeći od njih, sli­ jediti kreta n je što ga oni proizvode. Č itanje i p isan je su dvije antagonističke aktivnosti: njihovo b rk an je pretp o stav lja duboko nepoznavanje djela. S druge strane, teza koju ističe Poe nem a teo rijsk u vri­ jednost, ni status; kao svaki m it ona im a b itn o polem ičko značenje. To je opet dobro shvatio B audelaire, koji je u ra ­ zdiobi svojih prijevoda Poea od n jih učinio »groteskno i ozbiljno djelo«. Prvi je cilj priče u tom e da rasp rši iluzije o spontanosti kreacije: odviše uobičajene iluzije, kojim a je neizostavno trebalo su p ro tstav iti fa n ta zijsk u p redodžbu o radu pisca. Puko č itan je djela pokazuje sam o površinski de­ kor pothvata; ali »iza scene« se zbiva neočekivana, izvan­ redna i d irigirana akcija, koja je geneza. N ap u šten o sti čitaoca su p ro tsta v lja se m oć odlučivanja a u to ra koji, vođen ap so lu t­ nom logikom , p ristu p a p ro m išljen im izborim a. »Moja je n a­ m jera pokazati da se ni jed n a točka kom pozicije ne može p ripisati slučaju ili intuiciji i da se djelo, k o rak po korak, kretalo svom e rje še n ju , s logičkom preciznošću i strogošću m atem atičkog problem a.« Problem m atem atik e je s t fantazijska slika djela; on im a rje še n je kao što ono im a svršetak. Ali rješen je djela tak o đ e r je i p rin cip njegova nestanka; tako djelo n em a druge konzistentno sti osim one što m u ga daje pita n je koje tre b a razriješiti. Iako tako ista k n u ta ideja im a nep o b itn u k ritičk u vrijed ­ nost, tre b a ipak uočiti da je ona iluzija ili slika znanja, to je s t ne-znanje. U stvari, kad je jed n o m izlučena sa tira te­ kuće greške, Poeov nas tek st, istini za volju, n išta ne po u ­ čava; u svojim pozitivnim p reten zijam a on sam o rep ro d u cira m ehanizam iluzije koju inače prokazuje. Č itanje i p isan je po stu p a ju o brn u to : tre b a se čuvati odviše lakih o b rata (vid­ jeti L. A lthusser, Za M arxa). O brnu ti ne znači n išta drugo do tra n sp o n ira ti, tv rd iti jed n u te istu stv a r dajući jo j razli­ čit oblik koji je čini prihvatljivijom ; Poe vraća djelu njego­ vo dijabolično dvojstvo (ako je đavo, on d a je »Deus inver­ sus«), ali jedno i drugo, lice i naličje, ostav lja u odnosu ana­ logije utoliko varljivijem što je on ovoga p u ta definitivan. U kojem se god sm je ru pregleda njegovo lice ili naličje, djelo o staje identično sam o sebi: izgrađeno, dakle čvrsto i trajn o . Bilo da se aktivno raz ra đ u je ili jedn o stav n o slijedi, ono nam prikazuje isti tip jed in stv a, veze, koja se tak o đ er može shva­ titi u dva različita sm isla (rečeno p ro sto rn o m m etaforom : na p rijed i natrag). N estašne pojavnosti ili stro g a dedukcija, 25

to su dvije stra n e iste zbilje. Cilj je ono što djelo veže sa sam im sobom u njegova oba aspekta; oslo n iti djelo na uvjete njegova n a sta n k a znači v idjeti ga u njegovu d u bokom jed in ­ stvu. Lice i naličje tre b a razlikovati sam o priv rem en o da bi se m ogao istaći p rincip veze disk u rsa. N akon toga predložena ded u k cija dijelova pjesm e »Gav­ ran«, koja ih sve svodi na je d n u k ra jn ju i s re d išn ju n a m je ru istovrem eno, im a očigledno p a rodičk o značenje; to je n a­ značio i B audelaire zapažajući u to m te k s tu »laganu bezo­ bzirnost«. »Poe je uvijek bio velik ne sam o u svojim p le­ m en itim shvaćanjim a, već i kao šaljivdžija« g ro tesk an i ozbiljan, ne jed n o p o red drugoga, već oboje u isti m ah. Uzeti tu d e dukciju posve ozibljno, znači ne u v id jeti da je ona zbiljski nem oguća: da a u to r iz jed n e n am je re , kako god ona bila p očetna, ne m ože de d u c ira ti sre d stv a da je prove­ de (kao što ćem o n a širo k o pokazati u n astavku). To tak o đ e r znači ne uvid jeti da tok djela n ije ni ap so lu tn o jed n o stav an , ni apsolutno kon tin u ira n . Poe je to sam znao je r je po n ek ad tvrdio da je d isk u rs djela u s tro je n p rem a nejed n ak o m , d a ­ kle nededuktivnom razvoju. M eđutim , p a ro d ija je ovdje poetična utoliko što, u određenom tre n u tk u , usp ijev a sebe pojm iti ozbiljno; p rič a je nužno — ali nužnošću drugoga tip a nego što je ona ko ja je p ro k la m ira n a — p re k in u ta preu ze­ tim ideološkim ra z m a tra n jim a koja, poskliznućem u operetn i platonizam (» p ro m a tra n je lijepog«) vode Poea n a po­ p rište tra d icionalne estetike. U tom se tre n u tk u u izlaganju zbiva prekid koji o tk riv a njegov n e te o rijsk i sta tu s. G rad n ja »pjesme«, koja se služi sred stv im a s obzirom n a cilj, i sam a je podređena jed n o m cilju; n a m je ra k o ja je povezuje s njom sam om rep ro d u c ira izvanjski m odel iz kojeg ona crp i svoj oblik. Poetski se d isk u rs p rim je n ju je na o zbiljenje Lijepog; potpuno posvećen toj zadaći (koja je n aznačena m itskim , a ne stvarnim term inim a), on po p rim a s ta tu s to ta liteta , jed in ­ stva u kojem iščezava. Svakim svojim m om entom djelo na­ jav lju je k raj u kojem u se ono dokida, koji je, slučajno, n je ­ govo N ikada više; tako je p jesm a po m alo lagana slika sam e sebe. Ta p o d u d a rn o st izm eđu te k sta i njegova p red m e ta ja ­ sno pokazuje d a je n a sta n a k k o rela t pjesm e; njegova im a­ n entna istin a je s t onog tip a istin e k o ju izgovara sam a p je ­ sma; ta je istin a tako očigledna sam o zbog toga što je ona slika određenog znanja. U takvom ideološkom k o n tek stu norm ativna iluzija ponovo po sta je zaprekom . T reb a tak o đ e r napom enuti da uvlačenje estetsk o g leg aliteta uvodi u argu­ m entaciju jed n o tegobno protuslov lje: djelo je istodobno 26

proizvod rada i kontem plativna prep u šten o st; na isti način Poe, koji u svojoj »teoriji« platonizira, u djelu je pisac fan­ tazije. Sve ono što je moglo izgledati pozitivno u Poeovu tek­ stu ne nalazi se u njem u dakle kao takvo, već shvaćeno u različitom sm islu: ideja se ne bi m ogla ap solutno odvojiti od svog konteksta. Ono što kaže Poe im a napokon sam o ovaj, vrlo klasičan sm isao: izm eđu djela i njegova k o m en tara (iz­ laganja njegova m ehanizm a) postoji odnos ekvivalentnosti, čak i onda kad taj odnos znači odnos inverzije. Ili pak: djelo i ko m en tar zauzim aju, na različit način, isti prostor, izviru iz istog p rincipa organizacije. Daleko od toga da p rim a razlog svoje decentriranosti, djelo je dvo stru k o fiksirano grani­ cam a uspostavljene s tru k tu re . S vršetak d jela, izopačen i, či­ nilo se, podijeljen, bio je tak o đ e r njegov ishod. Isto tako i m etafora: djelo živi sebi o b rn u tim životom, zanim ljivo je sam o kao više-m anje k a rik a tu ra ln a ilu stracija znanja koje inače tre b a fo rm ulirati. Poeov tek st nipošto ne nalaže analizu književnosti; to je p rip o v ijest k o ja bi mogli biti sm ještena u niz zgoda viteza D upina. N astanak p jesm e napisan je po uzoru na glasovite analize, k oje su važne zato što su elem ent fikcije m nogo više nego po svom stvarnom sadržaju. P ripovijest zadobiva svoj pravi sm isao sam o ako se um ije shvatiti groteskno koje d aje p o d ršk u i ishod ozbilj­ nom e. Odnos izm eđu a u to ra i njegova djela, kako je dan u djelu sam om pom oću priče u prvom licu, je s t dakle varljiv. Taj a u to r, koji raz g ra đ u je nastanak , jed n ak o pričljiv kao ju n ak rom ana, je s t — da se poslužim o jed n o m drugom idejom Poea — odviše pro n icljiv a da bi m ogao reći istinu: »Istina n ije uvijek u bu n a ru . Uglavnom, što se tiče po j­ m ova koji nas pobliže zanim aju, v jeru jem da je ona stalno na površini. Mi je tražim o u dubini doline, a o tkrivam o je na planinskim vrhuncim a.« (D vostruko u b o jstvo u ulici M or­ gue) Jedan tekst, kakav god on bio, nećem o bolje upoznati ako njegov tok, prividno jednostav an , zam ijenim o drugim tokom koji je isti sam o o b rn u t. Stoga je n astan ak kao takav alegorija, m it. Ali m it m ožem o u p o trije b iti svodeći ga na istinu koju je on apsolutno nesposoban iskazati; jed a n je tek st m oguće čita ti više nego u jed n o m sm islu; tako u n je­ m u koegzistiraju b a re m lice i naličje. U sprkos sistem atsk o j k rhkosti svog diskursa, toku što oplak u je djelo, tek st iz svoje kom pleksnosti, svoje gustine, c rpi »bogato« k reta n je , da se poslužim o jed n im Poeovim izrazom. On nije ni tako jed n o ­ 27

stavan, ni tako izravan a da njegovo o sv ijetljen o lice (pom o­ ću čitanja) ne bi b a re m im pliciralo p ris u tn o st sjenke. Treba reći, protivno sam oj ideologiji na k o ju se o sla n ja Poe, da je princip tek sta njegova raznovrsnost. Ako je Poeov tek st va­ žan, onda je to zbog toga što je u n jem u , u novoj v rsti m ita, evocirana ta m ogućnost za p rič u d a se m ije n ja (što se m itološkim term in im a izražava: ići o b rn u to , n atrašk e), d a se obrće, ili p ak — da se poslužim o p reu zeto m slikom d ru ­ gog a u to ra fan ta stik e — da skreće, oglašavajući se, jed n o m vrstom u n u ta rn je g o k lijevanja, m noštvom svojih glasova. Ta raznovrsnost i m noštvenost je s u ono što će p o tak n u ti o b jašnjenje. Zatvoren i nedovršiv, završen ili uv ijek iznova započinjan, sazdan oko od su tn o g sre d išta , bilo da je sp o soban da pokaže ili p rik rije , ra s p rš e n ili sa b ra n — to n je d isk u rs djela. T h au m an tis regia: »V iđenja dvo rca n a Pirin ejim a« .3 Ovaj novi p rim je r n ije u p o trije b lje n u d v ojstvu s p reth o d n im ; on na različit način p rik a z u je istu sliku; on d ru k č ije ilu strira k reta n je koje pokreće d isk u rs pisca. Više se p u t ne rad i o kritičkom te k stu k oji sam oga sebe ironično, i zbrkano, do­ vodi u p ita n je, već o naivnom , sp o n ta n o m te k s tu jed n o g od n ajlakših rom ana. O vdje se tem e lica i n a lič ja p o jav lju ju zahvaćene u k re ta n ju knjige, b rem e n ite svim svojim p oet­ skim sm islom , oslobođenje ka p ita ln e su m n je, one k o ja se sa­ sto ji u tom e da se d jelo u d v o stru č u je u m je tn im i in d isk ret­ nim kom en tarom . U stvari, a to tre b a često reći, nem a nevine knjige: priv id n a sp o n ta n o st lagane knjige, n am ije­ njene neposrednoj p o tro šn ji, p re tp o sta v lja u p o tre b u isku­ šanih sredstava, preu z e tih često od n a jtraž e n ije književnosti i prenošenih iz djela u djelo vrlo tajn o v ito m trad icijo m . N astanak p jesm e i V iđenja dvorca na P irinejim a sam o su različiti oblici, jed a n naivan koliko je drugi znalački (ali koji je prvi, a koji drugi?) jed n e te iste tem e koja, n a svim razinam a njegove h ije ra rh ije , o p sto ji u ž an ru zagonetne priče. Ali — i u tom e je drugi p rim je r od lu čan — ako nem a posve nevine knjige, nem a ni posve p ro ku ša n e knjige, k o ja je svjesna p riro d e sre d stav a što ih u p o tre b lja v a da bi bila k n ji­ ga i koja zna što čini. Stoga, iznova, tem e lica i naličja, koje će se opet naći u djelu, nisu pojm ovi već p rije svega o tkri­ vači. Ne zapadne li se u e m p irijsk u iluziju, k o ja b i sada m orala b iti prevladana, ne bi ih se m oglo sm a tra ti savršeno 3 Rom an Anne Radcliffe.

28

instruktivnim , iako su tako dane, ponuđene i raspoređene u sam om toku nekih knjiga. Djelo A. R adcliffe n ije naročito poznato, n akon što je bilo poznato mnogo, i tre b a žaliti da je ono palo u zaborav. A. B reton, nastojeći da ga zadrži u granicam a tradicionalnog crnog rom ana kako bi m u pretpostav io svoje m ajsto re m ra­ ka, W alpolea, Lewisa i M athurina, i ozlovoljen njegovim osva­ jačkim racionalizm om , koji m u daje da » instalira svoje bla­ gajne«, blagajne prim am ljive i vrlo p osjećene, u zab ran jen o j oblasti koja je svijet »pravih čuda«, ne želi u n jem u vidjeti drugo do »kraljicu d rhtaja«.4 Iza tog suda p o sto je, ispreplećući se u njem u, dva u b iti različita prigovora: u djelu A. R adcliffe su istovrem eno sum njivi o skudni racionalizam i p retjera n a lakoća da se zadovolji jav n i ukus. Tako se odviše lako prelazi od m agične koncepcije velike književnosti na drugu, koja je vrlo tradicionalna: A. Radcliffe je m ala je r je radom svoje red ucirajuće im aginacije izdala zahtjeve istin ­ ske zbilje (što bi se moglo sh vatiti n ajstro že, b a re m u svoj­ stvu hipoteze), ali i zbog toga što svoju k lijen telu n ije znala ograničiti na uski krug ljubitelja. Želeći zadovoljiti gomilu, ona izdaje jed a n žan r vulgarizirajući ga p ri tom e. Te su kritike začuđujuće: p ro je k t književnosti za m ase nem a u sebi n išta sum njivo; nadalje, p re m je šta n ja k o ja sredstva izražavanja vode od velike književnosti u m alu, ili obrn u to , ne zbivaju se tako jednostavno: on a ne im p liciraju nužno gubitak, ili dekadenciju, već najčešće po stizan je novog sm i­ sla, podešavanje sta rih in stru m e n a ta za nove ciljeve. Mala književnost m ože stoga in sp irira ti veliku: u d jelu E. Poea im a više A. R adcliffe nego W alpolea. K njiga o k o joj će b iti riječi jest, kao što se kaže, knjiga bez pretenzija. To n ije greška, već n a p ro tiv razlog zbog kojeg je izabrana. U k ategoriji m an jih djela ona čak zauzim a vrlo sporadično m jesto. D oista, tu knjigu n ije n apisala A. Radclif­ fe; ona je patvorina, p a stiš napisan na njezin način i po slije njezine s m rti o bjavljen pod njenim im enom . Tekstovi te vrste, koji su više ili m anje k a ra k te riz ira n e p atvorine, često su na jre p re z e n tativ n iji za jed a n žan r ili stil: u n jim a se, u čistom stanju, ako ne i n astaju ćem , nalazi ono što par excel­ lence d e finira ža n r kojem u p rip a d a ju . Ako je im itacija u sp je ­ la, ona m ože b iti djelo tv o rn ija od m odela. K njiga koja, da se p risjetim o , p rip a d a v rsti »zagonetnih pripovijesti«, zanim ljiva je p o n a jp rije zbog jednog od svojih 4 V idjeti A. B reto n , predgovor M athurinovu M elm othu.

29

elem enata: zbog činjenice da je u n jo j, u o d v ija n ju sam og njezinog teksta, u pisana ta m ogućnost dv o stru k o g k re ta n ja koje ga u sm je ru je u o b rn u to m prav cu od njegova prividnog napredovanja: »Ne m ogu vam reći više; on m i je n am etn u o u v jete koje sam obećao poštivati; doći će v rijem e k ad će vam sve te m iste rije biti razotkrivene. Do ovog razd o b lja, koje ne m ogu p reskočiti, ba re m m i je dop u šten o d a vam k a ž e m ...« (t. II, s tr. 227). K re ta n je je ro m a n a d vostruko, je r on tre b a p rik riti p rije nego što raz o tk rije m iste rije . Do tog m o m en ta ta jn a m ora p ritisk a ti m aštu ili razum ju n a k a i cijelo se o d v ijan je p rip o ­ vijesti sa sto ji u o pisu tog iščekivanja, kao i u njegovu u te ­ m eljenju. P ripovijedati znači tak o đ e r g rad iti, stv a ra ti tu a r­ h ite k tu ru skrivenog k o ja se z a čuđu ju će p o d u d a ra sa stv a r­ nom a rh itek tu ro m ko ju ona proizvodi ili k o ja n ju proizvodi: m račnim o bitavalištem dvorca. Već je od p o četka po tv rđ e n o da zn an je n ije u k in u to ne­ go odgođeno te da je bezum lje — p rem a k o jem u se o sje­ ćam o vučeni — privrem eno. »Pobjeda k o ja n ije vjerovala u n a tp riro d n e v iz ije . . . « (t. II, s tr. 3). O b jašn jen je ču d a u svakom je tre n u tk u obećano: nekoliko izigranih zagonetki, ne kvareći m iste riju ko ja d o k ra ja m o ra o sta ti u p ita n ju , na ja v lju ju i n a slu ć u ju k ra jn je rje še n je , to je s t n išta drugo do rasulo iluzije. Uvijek znam o da iza m iste rije p o sto ji n ešto i da će to b iti pokazano. P ita n je se, dakle, m o ra o dnositi m anje na p riro d u onoga što će se n a k ra ju spoznati, i što a psolutno neće b iti m isteriozno, nego n a sam e u v jete po­ s to ja n ja onoga što se u p o četku po jav lju je: o n o stra n o st je stvari p rivlačnija nego n e p o sto ja n a p o v ršin a k o ja n e p re sta ­ no zavarava. V rijem e ro m a n a je s t ono koje u o b ličavanje ilu­ zija o dvaja od provale istin e , k o ja je tak o đ e r o b ećan je spasa (vrijem e nezn an ja istovrem eno je v rijem e opasnosti). P ripo­ v ijest n a p re d u je sam o po tom e što istin ito u n jo j jo š nije izišlo na vidjelo; njezino je k re ta n je m ožda dvosm isleno je r na sto ji odložiti tre n u ta k o tk rić a više nego što p o ž u ru je n je­ govo nadolaženje. R om an tra je tolik o koliko u spijeva zadr­ žati privide i tako raz o tk riv a svoju p ra v u p riro d u ; izronio iz vrlo privrem enog intervala, on je p o sred n ik , m eđučin, razonoda. R adnja se ro m a n a u k lap a u od v ijan je jed n o g života koji razdvaja u dva dijela: onaj koji p reth o d i ro m an u , p retp o ­ vijest jed n e prošle sreće, jed n o g d je tin js tv a , i o naj koji m u slijedi i koji će biti isp unjenje. Zaplet n a sta je uz pom oć p re ­ 30

kida sudbine; on se koristi njezinom nedovršenošću kojoj daje oblik. Jednog je dana za nekoga život prestao; p riča će biti ponavljanje te tem eljne epizode; ona će se dakle služiti naglim prom jenam a, koje ponavljaju početni raskid, to uzdignuće, odražavaju ga kao da se ni jed n a druga su d b in a ne može postaviti u nestalni interval zatvorenosti u sred »čuda«; tada se pojav lju je avantura. Inovacija n ep restan ih su sreta zam jenjuje kontinuirano odvijanje jednog životnog puta. Cim je fatalnost zaustavila pojedinca izm eđu njegova dva vlastita m om enta, ne može m u b iti predočeno n išta što ne podsjeća na njegovo stalno propad an je: V ictoria k o ja se šeće u vrtovim a dvorca susreće kip Apolona »koji je bio zanim ljiv po tom e što je bio dovršen sam o do pola«; ona doznaje da je taj kip djelo m ladića kojega je s m rt spriječila da ga dovrši (t. I, str. 108). Ta je epizoda k a ra k te ristič n ija od ostalih: ona pokazuje da junaci, čiji je život p rek in u t, susreću sam o znakove svoje sudbine. N edovršeni je spom e­ nik naličje ruševine i tako je on ipak nagovještaj drugog usuda, završetka; on se idealno kreće e tap am a jednog p ro ­ p adanja. Č ekanje sudbine zaleđuje sve do o sjećaja u rad ik aln o j neodlučnosti. B itan m otiv in te rp re tac ije crn ih ro m an a m o­ gao bi se zapravo naći u činjenici d a su k a ra k te ri i stra sti u n jim a uvijek dvoznačni. Lik Fran cisca (ako se može go­ voriti o »liku« je r ga se nik ad a ne vidi i je r je njegova stv arn o st sadržana u granicam a te k v aziprisutnosti), F ran ­ cisca »čiji je život p un m iste rija i č ija su d jela neodgonetljive zagonetke«, d om inira zapletom ; to je nepredvidiva moć, blagotvorna ili zloćudna, čijim čin im a u p rav lja viši naum ili su im provizirani u odsustvu bilo kakvog naum a, što je m oguće saznati tek naknadno. Stoga je to em in en tn o zaštitnička m oć zato što se od n je m ogu očekivati svi o b rati, ali ona sa sobom tak o đ e r nosi neodlučnost kojom je drugi p ro ­ suđuju. Svaki je su sre t varljiv; u tom e leži p rilik a za spas. Vrli krvolok i lojalni razb o jn ik p red sta v lja ju to dvojstvo p risu tn o u svakom biću. S reća i vrlin a su privrem ene; p re­ m a tom e takva je i n esreća, i u av an tu ri su sva sredstva m oguća. Izb o r što ga m o ra ju činiti ju n a k i čitalac ne nalazi se dakle izm eđu stv a rn o sti i privida, izm eđu istin e i laži; on se ne vrši u drug o sti koja razdvaja ovdje i tam o, već u im a­ nentnom c ije p a n ju koje u sam oj istini razlikuje njezinu tam n u i njezinu sv ijetlu stra n u . U o tv o ren o sti k oju tvori rom aneskna a v a n tu ra svaka je stv a r definitivno iskvarena. 31

M isterija izlazi iz tog po th v ata kao laicizirana: sva je on a u neodoljivoj b liskosti iznenađenja. Zlo n ije d ru g d je nego ovdje, u p ro m isk u ite tu dobroga: posvuda su sam o p reru šen i oblici. Crni rom an, kakav piše A. R adcliffe, su k o b lju je p oje­ dinca s beskonačnom m noštvenošću, s o n u s tra n u um irujućeg dvojstva koje je ne p re k id n o rastv a ra n o : ju n a k nije sam o gonjen izm eđu nesreće i sreće, on je tak o đ e r postao nesposobnim da p ro cijen i svoju stv a rn u situ aciju . Izgubljen u granicam a iluzornog, sim boliziran im b edem om dvorca, on ne zna više n išta o sebi i p o sta je nesp o so b an da u nese reda u vlastite s tra sti. Dvorac k o ji ga o k ru žu je, p rib je žište ili zatvor (jedno i drugo je najčešće po m iješan o , i spas se može zbiti igrom p o v jere n ja ko je um ije p ro n aći sk lo n ište u g ra­ nicam a opasnosti, ako i sk lonište sam o ne p o stan e opasno b ru ta ln im otk rić em zablude: ono ta d a p o sta je zam kom ) n ep restan o se preobražava, p ro d u b lju je o tk riv a n je m novih stru k tu ra : dvostru k o dno n ik ad a n ije konačno. N edovršeno prebivalište, n eiscrp n i d e k o r — po u zo ru n a a v a n tu ru koja ga opsjeda. S am a su m je s ta bezb ro jn o m noštvena; ona se ra stv a ra ju u nizu m eđusobno nezavisnih p u tan ja , koje zau­ zim aju različite a v an tu re, ne u vijek an tag o n ističk e, i koje se, često i ne znajući, s u č elju ju u n u ta r jed n e zidine. Cijela je fasada k rh k a i varljiva, ali ona to n ik ad a n ije n a jed n o stav an način; ona se ra s tv a ra na više n ačin a k o ji se m eđusobno ne poznaju. N apredovati u istraž iv a n ju tog m je sta , um nožavati pu tan je, jed in o je sred stv o oslo b o đ e n ja u nadi d a će se tu ko­ načno m oći o d red iti ona sre d iš n ja to čk a u kojoj m ožda leži ap so lu tn o st ta jn e i k o ja sadrži voljeni i n epoznati p red m et, čije otk rić e po tp u n o p reo b ražav a s tr u k tu ru onoga u čem u se prebiva. A vantura je d a k le uvođenje: Čarobna fru la je op era crnog rom ana. O na je ta k o đ e r p u to v an je; ona vodi do m je­ sta gdje se s u č elju ju dvoznačnosti i im p licira analogan tip dem ultiplikacije, iako ona o n jem u d a je jed n o sta v n u sliku je r je k o n tra stn ija. Pom oću n je se vrši p rije la z iz pito resk n o g u užasavajuće, ukoliko se m is te rija i n e m ir ne dok in u u p rib je žištu ta jn e doline: »S druge s tra n e klan ca p u t se spu­ štao na d rugu s tra n u p o to k a i izbijao n a p ro stra n a i bogata polja; n a su p ro t lijepim planinam a, što su se nazirale n a k ra ju tjesnaca, činilo se da se prelazi iz s m rti u ž iv o t. . . « (Talijan, pogl. 6). Sve dotle sta novite n aznake d o p u šta ju da se tu o tk rije neviđena n e sigurnost: kao ru ševina tajn o v ite arh ite k tu re p riro d a je sposobna za sve p reo b razb e. 32

Isto tako povjerenje i nap u šten o st ne m ogu b iti kona­ čno odvojeni. Ako se pojedinac mogao izm ijeniti (biti otrg ­ nut od sam oga sebe) tako da po sta n e ju n ak crnog rom ana, moguće je da su i drugi, oni koje on susreće, po stali ono što jesu putem začuđujuće degradacije, valstitim izobliče­ njem , ne p restajući biti ono što su bili. Tako će neodoljivo povjerenje nositi prem a određenim lju d im a u kojim a se m o­ že otčitati znam en njihove prošle d obrote, o kojim a će se, na savršeno siguran način, znati da oni nisu ono što jesu (Diego, stranac u kapeli). O brnuto, u nekim a ćem o prep o ­ znati dovršenu izopačenost (vojvoda de Vicence): »Od tog tre n u tk a izopačenost vašega srca bila m i je poznata« (t. I, str. 114), i nikakvo ob jašn jen je, nikakav o b rat neće moći svratiti na takav sud. Tako se ljubav može pojaviti, je r ona m ora početi s povjerenjem i je r su dani elem enti stanovitog raspoznavanja. O kružena izopačenim ljudim a, vučena p rem a nepoznatim a jednom m račnom sklonošću, V ictoria n ep re­ stano m ora nadjačavati m otive koji je pokreću; tak o su n je­ zini afekti nep restan o dovođeni u p itan je: n ije li jo j čovjek kojeg počinje voljeti dopustio da sazna d a voli drugu, i nije li ona vidjela svoju su parnicu na p latn u tu đ e sreće k oja je kao ilustracija njezinih sum nji (ali treb alo bi znati o tčitati tu sliku da bi se spoznao n jen pravi sm isao)? Svaki su sret, svaki prizor p o sta je p redm etom iskušenja: svaka očigledna p risu tn o st povlači sa sobom vlastitu dvosm islenost: n ajotkriveniji likovi idealno su prikriveni. »Victoria je šu tjela; neodoljiva je lju p k o st nosila n jen e osjećaje, ali je njezin raz b o r n ije nap u štao , a srce jo j je bilo u p o sjedu tisuću neizvjesnosti. Sto je više osjećala da njezi­ nim p ovjerenjem v ladaju pogledi, jezik i naglasci stran ca, to je više prizivala razum u pom oć. P rim ijetila je da pod najlju p k ijim crta m a , pod najzavodljivijom van jštin o m , Don M anuel p rik riv a n a jd u b lju pakost. Tko zna n ije li se taj č a robnjak, kojeg je s tolikim užitk o m slušala, fo rm irao u toj opasnoj školi? A ipak, ako je on p ošten i iskren, kao što ona ž arko želi, kao što je sve snage n jen a srca u v jeravaju, kakve li n e p risto jn o sti, kakve nezahvalnosti čak u hladnoći s kojom ona p rim a njegove plem en ite darove?! Tako o sje t­ ljiva ona bolje nego n e tko drugi poznaje koliko je isk ren o i m ilosrdno srce o k ru tn o ran je n o kad njegove nak lo n o sti ne naiđu ni na što drugo nego na p rez ir i n ep ravedne sum nje. Izm učena, isp u n je n a tom tegobnom b orbom , ona diže svoje vlažne oči u kojim a se tako jasn o o crta v a ju blagost osjećaja i p a tn ja duše te, o dm jeravajući od glave do pete ljubaznog 3 — T eorija književne proizvodnje

33

nepoznanca, izgleda kao da nebo zak lin je za jed a n tračak svjetlosti kako bi obasjao dio koji on a želi uzeti.« " O tk riti ta jn e n a m je re drugoga n ije n a jm a n ja m iste rija k o ju tre b a raz o tk riti u p o sto jb in i iluzija. Ta neodlučnost suda, ko ja se reflek tira u kovitlacu s tra ­ sti (je r ljubav što se ra đ a ne zna m o ra li se p rep o zn ati kao takva) izražava se i u šu tn ji slika. O drugom e, k o ji p rije ti ili koji pom aže, p o znata je sam o slika; sudeći o n jo j tre b a do­ nije ti odluku. N orm alno je dakle d a se voljeni čovjek n a j­ p rije pokazuje u obliku p o rtre ta ko ji tre b a d e šifrirati: »Uo­ stalom , ono čem u se m i divim o, m ožda je p o tp u n o idealno; s ja jn a im aginacija i vještin a u m je tn ik a m ogle su sam e stvo­ riti ono što nam se čini o č aravajućim u toj slici, dok origi­ nal im a m ožda sam o je d n u običnu sliku, ili b a re m vrlo infe­ rio rn u izrazu koji m u je dat« (t. I, str. 272). Velika d eb ata je s t ona o slikam a, o oblicim a i likovim a, k o ji su isto tak o dvosm isleni znakovi. R om an sadrži cijeli jed a n m a te rijal po­ javnosti: m ask ira n i divovi, fantom i, glasovi uglavljeni u zi­ dinu; niz profila presije c a zaplet. P riča se završava u tre n u t­ ku kad su te p o jav n o sti viđene u svojoj istini, to je s t u tre ­ n u tk u kad su rasp rše n e; do tada, u sre d sig u rn o sti d a ih se nije znalo gledati, o sta je p ita n je da li ih se stv a rn o vidjelo, je r one sam o prolaze i ne p re s ta ju iščezavati. D ogađaji koji isp u n ja v a ju zaustavljeni V icto rijin život m ožda su fantazm e: »U svakoj drugoj prilici V ictoria bi se sm ija la svojoj zabludi; ali ophrvana nečuvenim nedaćam a, o k ru žen a b e sp rim je rn im o pasnostim a, ona se n ije čudila da je njezin a zalu tala m ašta sm išljala u tv are svih p re d m e ta koji su se nalazili oko nje« (t. I, str. 226). V iđenja i zablude b it će rasp rše n i tek kad za­ vrši a v antura. E nigm atični rom an, b a re m onakav k akav je p rak ticirala A. Radcliffe, p red sta v lja dakle proizvod s u sre ta d v aju razli­ čitih k re ta n ja : jed n o u sp o sta v lja m iste riju , dok je drugo rastv ara. Cijela se dvosm islenost prip o v ije sti sa sto ji u čin je­ nici da ta dva k re ta n ja ne slijede jed n o d ru g o u pravom sm i­ slu (ona bi se tad a p o n ištila tek n a k raju ), već su n erazm r­ sivo združena, p ri čem u jed n o (ali koje?) n e p re stan o po b ija drugo; i m ožda, su p ro tn o onom e što m isli B reto n , o tk riće više nego m iste rija izlazi reducirano iz takve avanture. Tako je v rijem e prip o v ije sti kao m eđučlan na ko n kojeg će sve moći po č e ti kao prije. Ali taj je m eđ u član nedovršiv: m iste­ rije se n e p re stan o rađ a ju , n e p re stan o n e sta ju . Isto je tak o kraj (»ovdje se završava treći i p o slje d n ji to m . .. « ) , koji daje 34

krajn je rješenje zagonetki, uvijek banalan, privrem en i na­ padno grub, pokazujući svojom krh k o šću i bezrazložnošću da vrijem e pripovijesti ne poznaje ni p rije ni poslije izvan njegova odvijanja, je r ih ono n a pro tiv sadrži. T ekst je isto­ vrem eno savršeno proziran (sve se završava ob jašn jen jem ) i savršeno tam an (sve počinje skrivajući se). Zagonetka nosi u sebi obećanje svoga iščeznuća, prin cip svoje ništav o sti sa­ mo zbog toga što je s njom svaki razlog doveden u p itan je; zagonetka je privrem ena u sam om vrem enu u ko jem u sve postaje zagonetno. Crni nam rom an kaže: svaka je stv a r isto ­ vrem eno ona sam a i nešto drugo; to je zbog toga što se on sam razvija u dva sm jera: istovrem eno im a lice i naličje. Zagonetka im plicira svoje rješen je, istin u k o ja je ra ­ stvara; ali ta istin a nije izvanjska p riči. I onaj tk o bi h tio izravno doći do te istine, pogoditi je (što n ik ad a n ije osobito teško), prom ašio bi u stvari bitno: u sm je re n izravno na m o­ del, na svjetlost, kao što bi h tje la činiti k ritik a k o ja sudi, izostavljajući p u ta n ju koja vodi k ra ju i d aje m u sm isao, on bi zaključio da je ona izuzetno bezbojna, m an je s ja jn a te da ne m ora više o tje riv a ti nikakvu sjen k u . »Ta su H olm esova raz m išlja n ja bila zanim ljiva po ovo­ me: kad je jed n o m osigurano ob jašn je n je , stv a r je bila p uka jednostavnost. On je čitao taj osjećaj n a m om licu. Njegov je sm iješak poprim io n ija n su gorčine. »Im am do jam d a se obezvređujem kad se o bjašnjavam , reče on. R ezultati bez uzroka m nogo su u p e č a tljiv iji...« (Conan Doyle, S jeća n ja na Sherlocka H olm šsa, pogl. 3) »Ali da! doda on šaljivo. Svi pro b lem i p o sta ju d je tin ja ­ sti čim vam se ob jasn e ...« (U skrsnuće Sherlo cka H olm šsa, pogl. 3) »Bravo, uzviknuh ja. To je elem en tarn o , d o d a on. Evo p rim je ra prividno značajnog u činka što ga logičar ostavlja na svome susjedu, je r je ovaj zaboravio sitn i d etalj koji je u osnovi dedukcije. Isto bi se, d rag i m oj p rija te lju , moglo reći za učinak što ga proizvode neke od vaših p ričica: posve artificijelan u činak je r vi za sebe čuvate stan o v ite činioce koji nik ad a n isu saopćeni čitaocu. To znači da se ja danas nalazim u situ aciji vaših čitalaca je r d ržim u ru ci o dređen broj niti što p rip a d a ju jed n o j od n a jč u d n ijih afera koje su ikada zbunjivale m ozak jednoga čovjeka. A ip ak m i m an jk a jed n a ili dvije koje su neophodne da b ih u p o tp u n io svoju teoriju. Ali im a t ću ih, W atsone! Im a t ću ih!« (Sjećanja na Sherlocka H olm čsa, pogl. 7). 35

Doista, tek st ne bi m ogao z akasn iti da ih proizvede ka­ ko bi m u ih dao. R eference bi se m ogle um nožiti; one n išta ne bi dodale tim tekstovim a koji su po sebi d o sta značajni: o pet pod uvje­ tom da ih se ne uzm e odviše ozbiljno i d a se do b ro vidi koju zam ku oni naznačuju. Sva se k njig a sa sto ji u razm ak u što dijeli k raj od p o četka i, u posebn o m slu čaju , pro b lem od njegova rje še n ja ; ali taj razm ak n ije dan, p ri čem u bi se knjiga sam o tre b a la u k lopiti u tako u n a p rijed zadani okvir. Ona m o ra p reth o d n o stv o riti njegovu m ogućnost: on je u njoj toliko koliko ga o na sadrži. P rije nego što dade zago­ ne tk u i njezin ključ, ona u sp o sta v lja d istan cu k o ja ih dijeli, bez koje ona nik ad a ne bi zaživjela. Znači li to d a je ona p re ­ tv ara n je ili sm icalica: izopačenje prav o g n e p re stan o odgađa­ nog p u ta? T reba sh v a titi da bi se ona, slijedeći izravno tu idealnu c rtu , ukinula, iščezla u oblicim a očiglednosti. Jed an od istin sk ih izvora te k s ta je s t, dakle, polazna in k o m p atib il­ nost njegova p o četka i njegova k raja . Tako on m ože b iti či­ tan u dva sm isla. Ali ta dva sm isla n isu ekvivalentni, nepo­ sredno nadležni jed a n drugom e. Stoga oni n ik ad ne u sp ije­ vaju da se ponište, n aprotiv, zajedn o tvore kom p lek sn u lini­ ju pripovijesti. K njiga n ije p o jav n o st o b u zeta izvanjskom zbiljom , k o ju bi skrivala pokazujući je. Sva je n jezin a zbilja u sukobu koji je oživljuje i koji jo j, isključivši sve drugo, daje njezin sta tu s. Stoga u p o četku p riče n ije sve dano, n iti je uostalom izgubljeno. Bez toga se u n jo j n išta zb iljsk i ne bi događalo i m i bism o je, nakon što sm o stan o v ito v rijem e bili zlo u p o trije b ljen i njezinom ništav n o šću , m ogli sam o od­ baciti, razočarani da nism o našli ono što nam ona ne može reći. »Vrlo je važno, dakle, da sam ro m an sadrži tajn u . N ije potre b n o da čitalac na p o četk u zna n a koji će n ačin završiti. P otrebno je da se zbije neka pro m je n a, da završavajući znam nešto što p re th o d n o nisam znao, što nisam nagađao, što d ru ­ gi ne bi pogodili a da n isu čitali, ono što zad o b ija posebno jasa n izraz, kao što se m oglo i očekivati, u p o p u larn im fo r­ m am a po p u t detektivskog rom ana«. (M. B u to r, S v e sk e M e­ đunarodnog u d ruženja za fra n c u sk e stu d ije , b r. 14, ožujak 1962) T reba jo š reći: to k prip o v ije sti ne m ože se u sp o red iti s tokom dedukcije osim ako se rad i o p a ro d ičk o j n am je ri (ako je ta ded u k cija izravna: Sherlo ck H olm čs, ili o b rn u to : Poe). U njem u, n aprotiv, n em a nikakvog k o n tin u ite ta, već stalna d isp a ra tn o st koja je oblik njegove nužnosti i bez koje 36

on ne bi postojao, koja pri objašnjavanju njegova odvijanja uvjetuje d a ga ne m ožem o slijediti u njegovu prividnom napredovanju. U istoj se pripovijesti proizvoljnost i nužnost susreću da bi sudjelovali u razradi djela. Istin ito , kako je form uli­ rano diskursom djela, uvijek je proizvoljno je r potp u n o ovisi o razvoju diskursa. U isti m ah, m oralo bi se neposredno spoznati, a takva je spoznaja nem oguća. Stoga zagonetka, s obzirom na to da ona ko n stitu ira djelo, a u osnovi svakog djela im a nešto zagonetno, nem a n išta zajedničko sa za­ gonetkom u doslovnom sm islu. Poznate su slike s d v o stru ­ kim učinkom , na kojim a, iza i u n u ta r nekog k rajo lik a treb a pronaći detektivski šešir. U tre n u tk u kad je traženi oblik postao »dobar oblik« postizanjem nove ravnoteže elem enata, svi su drugi oblici iščezli. Oni su zapravo zaboravljeni; o staje sam o detektivski šešir. Ono što je u p očetku m oglo izgledati stvarnim , iščezava, ne sta je u tre n u tk u kad se nam eće jed n a nova realnost. Tako se poganski svijet V enusberga naglo ru ­ ši u tre n u tk u kad se, za zdanje viteza T an n h au sera, po jav ­ ljuje naivni i pasto raln i svijet otkriv en e p riro d e. Tako, u d ru ­ goj kartezijanskoj m editaciji, vosak gubi sva svoja pojavna određenja da bi zadobio druga, različite naravi, p o red kojih ostala nisu ništa, ili su kao ništa; i id eja p ro težn o sti izlazi kao zec iz šešira u tea ta rsko j zgodi k o ja označuje sve m eta­ m orfoze iluzije. Kao ju n a k opere, iluzionist koji vodi igru te druge m editacije, m ože pjevati svoju p jesm u , proizvoditi svoje p retvorbe, začuđivati i graditi istovrem eno sam o zbog toga što rač u n a na naglu izm jenu dekora, bez koje ne bi bilo ni n a p redovanja u rad n ji, ni red a u dedukciji. Pogođena, izlučena, o tk rivena istina, p o jav lju je se tak o b lještav a da otk lanja sve m om ente koji preth o d e njezinom očitovanju, čak kada ga nagovještavaju; p risu tn a, ona u naglom o b ratu ukida sve oblike koji su je prikrivali. No knjiga ne bi m ogla, osim u ironičnoj n am jeri, poput zagonetke, po n ištiti u svršetk u svoje odvijanje. Ako po sto ji kraj (zbiljski, označen rije č ju svršetak , ili idealni, m odel), on nije do b ra form a prem a kojoj bi sve ostalo bilo sam o ilu­ zorna zapreka. K njiga n ije realn o st ili iskustvo, već u m jetn a tvorevina. Ta tvorevina n ije zagonetka u doslovnom sm islu, već prava enigm a. E nigm a se sva sa sto ji u sm jeru svoga ra ­ zrješenja: sfingino p ita n je nem a sm isla po sebi, već sam o posredstvom m reže aluzija koje ga vežu s Edipovim dogo­ dovštinam a i koje čine njegovu nužnost. Zbog toga je ideja da bi m iste rija u d jelu (a u svakom d jelu p o sto ji takva m i­ 37

ste rija , je r zašto bi ga inače tre b a lo o b jašn jav ati?) m ogla biti odgonetnuta savršeno isprazna. N ije dovoljno da se rije ­ ši teškoća, to je s t da se n je oslobodim o, već tre b a pokazati i proces n jen a na sta n k a . P rozirnost je knjige uvijek retrospektivna. Ona n ije dovoljna da je o k arak teriziram o , i tek je jed a n m om ent sam e knjige. Kao što kaže A. Radcliffe: Sve će se ob jasn iti kad dođe tre n u ta k koji tre b a zn ati sačekati. T reba znati čekati: k o n z iste n tn o st d jela i njegova istin a po­ h ran je n i su u tom čekanju. N em a ničeg drugog u p rip o v ijesti, ili iza nje, osim odv ija n ja prip o v ijesti, k o ja tak o ne p re sta je b iti ste re o tip o m n je sam e. Ž urba da se shvati, jasn o ć a či­ tan ja , im aju kao obaveznu pozadinu n ejasn o ću i zak ašn jen je, koji su njihov uvjet. Da bi bilo ocijenjeno, djelo se tak o đ e r, ne m ože suče­ ljavati istini izvan sebe ili skrivenoj u sebi. T ran scen d en tn a k ritik a i im a n e n tn a k ritik a su uzaludne: i jed n a i d ru g a teže da rastoče o b ja š n je n je stv arn e kom p lek sn o sti d jela.

Improvizacija, struktura i nužnost K njiževno se djelo ne odvija po krhkoj liniji k o ja se pustolovno p ro d u žu je i slijedi do točke gdje ne sta je: do svog svršetka. Ta lin earn a jed n o stav n o st, k o ja m u da je sm je lo st i svježinu, p red sta v lja sam o njegov najp o v ršn iji a spekt; p o red n je tre b a zn ati razlikovati stv arn u kom pleksno st ko ja ga tvori. U toj ko m p lek sn o sti tre b a ta ­ kođer znati prep o zn ati znak njegove nužnosti: d jelo n a p re ­ duje ne sam o s tom p ro sto d u šn o m slobodom , s to m neza­ visnošću to k a k o ja bi b ila zalog čiste invencije, već je na­ p rotiv p o d u p rto povezanošću raznolikoga, k o ja m u d aje isto ­ vrem eno oblik i sadržaj. Isto tako, im provizirani k a ra k te r što ga djelo p rik azu je sam o je učinak, proizvod, a n ipošto n e uzrok. D jelo se ne stv a ra slučajno, p rem a zakonu ravn o d u šn e slobode, već zbog toga što je u svakom od svojih m o m en ata i n a svakoj od svojih razina precizno određeno. Stoga tu n e re d i slučaj nikada n isu izgovori za p ojavu zb rk e, već nagovještaji jed n e nove istine; pom oću n jih djelo je s t ono što jest, i n išta drugo. U d jelu tako očigledno, tako ek sp licitn o pom iješanom kao što je R am eauov nećak lako je p ro n aći tradicionalne, čvrste elem ente k oji ga tvore: p o rtre t, d isk u rs, tea tra ln i di38

ja lo g . . . (ne tre b a se inače ograničiti na n a b ra ja n je form i). Osim toga, s onu s tra n u nužne određenosti tih rasporeda treba uočiti da u književnoj proizvodnji na općenitiji način sama im provizacija pred stav lja žanr. Moglo se pokazati5 da jed a n oblik pripovijesti, prividno najnaivniji i na jm a n je intencionalan, naro d n a priča, postoji samo oslanjajući se na n e um itnu prisilu. Bez te bi prisile ona bila nesuvisla, pa čak na p ro sto i odsutna. Jednostavnost pripovijetke je posljedica ko ju proizvodi lanac n eprom jenlji­ vih elem enata, k ru ti lanac koji tek st povezuje sa sam im so­ bom. Ta je nužnost, m eđutim , arh e tip sk a i rezu ltira iz odno­ sa djela prem a m odelu, datom i gotovom, »savršenom« u svo­ joj vrsti je r je d o sta ta n sam om e sebi i n išta m u ne p rethodi u p ro te k u određenja. R iječ je, dakle, o izvanjskoj nužnosti, nužnosti one v rste koja, kao što sm o vidjeli, ne može b iti tem elj istinske spoznaje djela. Ali ta, Proppovoj m etodi in­ h eren tn a greška, neće nas zaustaviti ni za tre n u tak ; ostaje da ta m etoda iznese na vidjelo, pa bilo to i posredstvom ideo­ logije sistem a, norm e i m odela, činjen icu da djelo nije stvo­ reno bilo kako, već da nap ro tiv ovisi o — n a stanovit način — obaveznom p o retk u koji je obilježje njegove realnosti. D jelo je, dakle, određeno: ono je b aš to i n išta drugo. Kad je to shvaćeno, ono po sta je pred m et racionalnog p ro u ­ čavanja. Stoga u njem u, ili rad ije na n jem u, n išta ne može biti izm ijenjeno; njegovom se d isk u rsu može dodati besjeda k oja neće b iti sam o k o m entar. Tako fiksirano, ako ne i ukrućeno, kao što ćem o vidjeti, književno djelo počinje b iti neka vrsta teo rijsk e činjenice. M eđutim , nije dovoljno k o n sta tira ti tu nužnost, niti se njoj prilagoditi: tre b a raspoznati njezinu v rstu i definirati je. Takva se nužnost zapravo spontan o predočava u obliku m nijenja. Ona, izgleda, izražava jed in stv o n am je re ili mo­ dela, koji od p očetka do k ra ja pod u p ire djelo i pokreće ga, d aje m u život i s ta tu s organizm a. Bilo da je to jed in stv o subjektivno (proizvod svjesnog ili nesvjesnog izbora autora), ili objektivn o (očitovanje neke b itn e kom binacije—a rm a tu re ili m odela), o sta je p retp o sta v k a da je u djelu cjelina određujuća. N a taj način po sta v lje n problem je s t problem stru k tu re , ako pod s tru k tu ro m pom išljam o n a ono što d o p u šta da se m isli tip nu žnosti iz koje proizlazi djelo, što u v jetu je da je ono takvo ne slučajno, već zbog od ređ en ih razloga. Ali ter­ 5 V idjeti P roppovo d jelo i radove ru sk ih form alista.

39

m in s tru k tu ra je dvosm islen zato što, u d jelu ili izvan njega, na sebe preuzim a da pokaže njegovu inteligibilnu sliku, zapadajući tako u jed n u ili d rugu v rstu već u stanovljenih iluzija. Iako se s pravom m ože u p o trije b iti p o jam stru k tu re , ipak tre b a shvatiti da s tr u k tu ra n ije ni svojstvo p red m eta, ni značajka njegova prikazivanja. D jelo n ije ono što jest zbog jed in stv a n a m je re koja bi u n jem u prebivala, ili zbog sukladnosti s nekim a u tonom nim m odelom . Sve će se to vidjeti jasn ije kad se pokaže da hipo teza jed in stv a d jela p r e t­ postavlja novi oblik iluzije (koja je in te rp re tativ n a iluzija) i da je ta hipoteza jed n a k o uzaludn a kao i preth o d n e. U pravo sm o vidjeli da je knjiga sastav ljen a u više nego jednom sm islu tako da se istovrem en o kad i ona p o jav lju je zbiljska raznolikost. U isto v rijem e dok se ona zbiva p red očim a čitaoca, m ože joj se dogoditi da se rasto či k ako bi se pojavila u sasvim novom svjetlu, razo tk riv aju ći u m je sto svo­ je lažne jed n o sta v n o sti z b iljsku kom p lek sn o st. T ako se može reći, dajući tom izrazu a legorijsku v rije d n o st, da se u sva­ k o j k n jizi nešto zbiva: av a n tu ristič k a je p rič a sam a slika književnog djela, je r svaka kn jig a u od n o su n a stan o v ite početne da to sti p red sta v lja događaj, iznenađenje. U svakom se djelu m ože p ronaći naznaka tog u n u tra šn je g rask id a, tog izglobljenja, koje očitu je njezin u zavisnost u odn o su na različite u v jete m ogućnosti. T ako djelo n ik ad nem a, osim prividno, koheziju jed in stv e n e cjeline. Ono n ije n i im p ro ­ vizirano, ni pred o d ređ en o ; ono na neki način proizlazi iz slo­ b odne nužnosti, k o ju će tre b a ti b o lje d e fin irati. Književno djelo n ikada, dakle, n ije u n a p rije d ap so lu tn o sm išljeno. Ili, rad ije, ono to je s t na više razin a istovrem eno a da, u cjelini, ne m ože proizaći iz ra d a jed in stv en o g i jed n o ­ stavnog m išljenja. Bilo bi, dakle, nedovoljno, k ako b ism o m u utvrdili form u, reći da je djelo stvoreno, da ono rez u ltira iz p ro ra č u n a to g i dovršenog rasp o re d a . Ne tre b a se z au stav ljati na p o stupku, kao što su činili neki ru sk i fo rm alisti (Šklovski posebno), već iza toga dokučiti stv arn i proces bez kojeg bi um ijeće ostalo na svojoj čistoj fak tičn o sti. D jelo je proizvod rada, pa p rem a tom e i u m je tn o sti. Ali svaka u m je tn o st nije a rtificijelna; o n a je d jelo rad n ik a, a ne iluzionista ili op­ sjenara. Moć tog ra d n ik a n ije lažno ču d o tv o rstv o da se ni iz čega stvori apso lu tn o izabrana fo rm a (stoga ničem u ne služi kad se kaže da je a utor djela stvaralac); i p o p rište n je ­ gova rad a nije tea ta rs k a scena na ko jo j bi priv rem en o bila prikazana sam o dek o rativ n a pojava. To je up rav o razlog 40

zbog kojeg on ne proizvodi bilo što, već određena djela, zbilj­ ska djela. Govoriti o um jetn o sti kao p o stu p k u znači ne znati što um jetn o st jest. Kao radnik na svome tek stu pisac, naravno, ne izrađuje m aterijal kojim se služi. On ga ne pronalazi ni spontano ponuđenog, u lutajučim kom adićim a, slobodnim da pomog­ nu g radnju bilo kojeg zdanja; to nisu neu traln i, providni elem enti, skloni da se dokinu, da nestan u u cjelini čijoj izgradnji služe, dajući joj m ateriju , poprim ajući njezinu ili njezine form e. M otivi koji od ređ u ju p o sto jan je djela nisu nezavisni in stru m e n ti sprem ni da služe bilo kojem sm islu. Kao što će se vidjeti na vrlo jasnom p rim je ru , oni im aju spe­ cifičnu težinu, vlastitu snagu zbog koje, čak u p o trijeb ljen i i pom iješani u cjelini, zadržavaju stan o v itu auto n o m iju i u nekim slučajevim a m ogu čak obnav ljati vlastiti život. Ne zbog toga što bi tu vladao usud form i, apso lu tn a i transcendentna logika este tsk ih činjenica, već zbog toga što njihovo stvarno upisivanje u h isto riju form i u v jetu je da ih možemo k arak terizirati sam om p ripadnošću d jelu kojem u neposredno služe. K asnije ćem o p roučiti a v a n tu ru jednog od tih m otiva, motiva otoka, u povodu rom ana J. V ernea. Reći da je djelo nužno, n ipošto ne znači da je ono goto­ vo, dovršeno ili sukladno određenom i od njega nezavisnom modelu. N užnost djela, iako pred sta v lja objektivno određe­ nje, n ije jed n o od njegovih p riro d n ih svojstava, znam en p ri­ sutnosti m odela ili nam jere. N užnost djela nije početna da­ tost, već proizvod koji se susreće s više tokova nužnosti. Nije b itn o da se u djelu, pom oću konfuznog m išljenja, uoči jedinstvo, već da se razluči prom jen a. To na p rim je r znači p ro tu rje č n o st, pod uvjetom da se p ro tu rje č n o st ne svodi na puki novi tip jedinstva. Logička p ro tu rje č n o st, idealna p ro ­ turječn o st, čiji čisti oblik pruža hegelovska logika, rastv ara zbiljsku kom pleksnost djela da bi je svela na puko očitova­ nje sm isla (njem u sam om sučeljenog). Ako spoznaja književnog djela želi biti teo rijsk a, dakle stroga, m ora proizlaziti iz određene logike u općem sm islu riječi. Toj logici p rip a d a briga da p redstavi oblik nužnosti koji čuva zbiljsku raznolikost što gradi djelo. Takva se lo­ gika ne bi m ogla raz ra d iti polazeći od pro u čav an ja sam ih književnih djela; ona će se m orati osloniti na razvoj svih drugih oblika znanja, koji tak o đ e r p o stav ljaju p itan je orga­ nizacije m noštvenog. Prenesim o sve to na jed an p rim je r koji je, kao što smo vidjeli, alegoričan za književno djelo općenito, a to je p rim ­ 41

je r a v an tu rističk e priče. Ona je po svom p riro d n o m zakonu p riča pu n a događaja, dakle puna nepredviđenog. K ad bi u njoj sve bilo dato, u p isano u polazištu, o n a bi iznevjerila svoju vrstu: n išta se u njo j ne b i događalo i slijed epizoda bio bi lažan slijed, koji bi izvježban p o gled m ogao po tp u n o un a p rijed p redvidjeti. C itati a v a n tu ristič k u p rič u m ora, n a­ protiv, značiti da se n a svakom ko rak u , ako ne uv ijek i u svakoj riječi, susreće neviđeno i iznenadno. Čitalac slijedi odvijanje a v anture; on doživljava n jen e u d a re i n jen o ne­ prestan o obnavljanje. Za njeg a svaki m o m e n t knjige m ora biti u d a r m unje, prek id , pojava. Uzm im o bilo k o ju p rip o ­ vijetku, a da bism o analizi sačuvali svu n jen u o p ćenitost, izaberim o je m eđu onim a koje ne p rip a d a ju ograničenom žanru priče. Da bism o n a vidljivom p red m e tu , iako on n ije zbiljski izložen pogledu gledaoca, pokazali razm ak što R uy Blasa dijeli od njegove »kraljice« (ovdje kliše p o sta je sam im mo­ tivom zapleta) V. H ugo se poslužio često p u ta isp ričan o m pričom o gotovo n e prem ostivom zidu k o ji o k ru žu je k ralji­ čin »vrt«. Prešavši tu granicu, Ruy Bias o sta v lja u n u tra cvijet (zapravo: uzim a ga); ali e k sped icija je tak o op asn a da se on tu ran ja v a (zapravo: on ran jav a) i n a zid vješa ko­ m adić krvave čipke (ovaj p u t sliku n ije p o tre b n o prev o d iti6), k oja će k a snije poslužiti kao znak rasp o zn av an ja za dvoje zaljubljenih. Taj zid n ije sam o sim bol, odviše lagan za in­ terp reta c iju , već i je d a n od stv a rn ih elem en ata zapleta: ju n ak na svom p u tu nailazi na zapreku. Onaj tk o ga gleda ili sli­ jedi, onaj tko ga slijedi pogledom , m o ra b iti pažljiv: on će prem o stiti zap re k u ili je neće prem o stiti. Čitalac je, za njim , na njegovu tragu, suočen s istim isk u šen jem , gotovo toliko da je dovoljno o k ren u ti s tra n ic u kak o bi se našlo rješen je. Zid će neizbježno b iti ili neće b iti p rem ošćen, i rješen je, ka­ kvo je dato u tek stu , p o sta t će zakon. O k ren u ti stra n ic u znači tak o đ e r p rijeći zid ili se definitivn o z au stav iti p re d njim . Upravo zbog toga č ita n je znači a v a n tu ru , p o sred stv o m koje iskušavam o neu m itn o u obliku nepredviđenog, i o b rn u to . P ripovijest obavezuje, kao što u n u ta r n je okolnosti obave­ zuju ju n ak a . Ta obaveza pokazuje da jezik što ga »govori« pisac nije više sasvim jezik kakav obično u p o treb ljav am o , u kojem u * Sve su te je d n ad žbe izražene sam o zbog zadovoljstva da se izazove p o sram ljenost i da se tak o z ap rep asti Čestiti gospodin Picard . Ali n ije p itan je u tom e da se o stan e n a tim o lakim egzorcizm im a, na tim odviše oficijelnim ornim m isam a; ne v id jeti ip ak n išta osim seksa i krvi, znaCi n a poslijetku p raviti djelo m in istra.

42

nije po h ran jen a ta očigledna nužnost (iako njezini zakoni nisu uopće poznati). N e tre b a reći da je književnost novi jezik (postoji, u strogom sm islu, sam o jed an jezik; svojstvo je hegelovske e stetike da svaki oblik izraza svodi na jedan jezik). Ali posredstvom posebne u p o treb e sve se zbiva kao da jezik m ije n ja narav: trav estiran i jezik, »ukrašeni« jezik, preobraženi jezik. Je d n a od b itn ih značajki jezika, kako se on javlja u djelu, je s t da on stvara iluziju; kasnije ćemo se vratiti na taj izraz kako bism o vidjeli je li d o statan . Za sada je dovoljno shvatiti da je ta iluzija ko nstitutivna: ona se jeziku ne p rid a je izvana, p ripisujući m u sam o novu u p o t­ rebu, već ga duboko m odificira čineći ga nečim drugim . Re­ cimo jednostavno da o na izm eđu riječi i n jen a sm isla, izme­ đu jezika i njegova p red m e ta u sp ostav lja nov odnos. U stvari, od pisca preobraženi jezik ne tre b a sebi po stav ljati p itan je distinkcije istinskog i lažnog, to p rije što on, refleksivno, ali ne i spekulativno, d a je sam om sebi v lastitu istinu. Iluzija koju on proizvodi sam a je sebi v lastita norm a. Taj jezik ne izražava p o sto ja n je red a o d njeg a nezavisnog, s kojim bi on h tio b iti suglasan. On sam sugerira p o red ak istine na koji je upućen. On ne označava predm et, već ga potiče u dotad neviđenom obliku izraza. N ovost se jezika7 sa sto ji u činjenici da je njegov jedini sm isao onaj koji on sebi daje. B udući da priv id n o nem a n išta iza sebe ili isp re d sebe i kako n ije o p sje d n u t nikakvim stra n im prisustvom , taj je jezik a uto n o m an zato što je zaista bez dubine i što se sav odvija na svojoj površini. Na taj način, da bi se razlikovao od običnog jezika, n jem u u b iti n ije p o tre b n o d a stv a ra nove riječi. G radeći m eđu njim a od­ nose tek sta, on od riječi čini nešto drugo nego što su riječi, i kada su p rek in u te njihove uobičajene veze i uveden d ru ­ gačiji red, po jav lju je se nova »realnost«. T reba jo š reći da se ta p ro m je n a u cijelosti sa sto ji u proizvođenju tautologije. Jezik je sveden na svoju osku d n o st u tom sm islu što se p ro jic ira n a sam o svoje odvijanje, i čini se da ima p er­ spektivu jed in o u sebi sam om : ništa ga ne z am jen ju je i, isključivši sve drugo, on n e p re stan o ponavlja, rep ro d u cira, p rodužuje sam a sebe. Svedeno na savez dviju riječi, ili razvi­ jan o do m ate rijaln ih granica knjige, piščevo djelo gradi, sa­ m im radom koji ga proizvodi, vlastiti horizont. »Književni prostor«, u kojem u to djelo nalazi m jesto, nije napokon n išta 7 Cijeli ie taj o dlom ak desk rip tiv an : ne bi ga se, dakle, moglo sm atrati konačnom analizom .

43

drugo do c rta koja obavija njegov tek st. Iak o ta c rta isk lju ­ čuje svaku dubinu, ona u stv a ri n ije ap so lu tn o jed n o stav n a, već m noštvena i raznovrsna. T reba reći da se jezik kakav govori djelo ne m ože suče­ liti ničem u drugom , ničem u izvanjskom : sm islu ili realitetu . K asnije će se, m eđutim , v idjeti da on n ije a p so lu tn o prvi ili nedužan; on n ije nezavisan jezik. Kao ele m e n ta ran p rim je r m ožem o uzeti Tolstojeva N apoleona u R a tu i m iru, koji iz­ miče p o b ija n ju što bi m u ga m ogli p rire d iti povjesničari. Ako dobro č itam o knjigu, shvaćam o d a im e više ne ozna­ čava potp u n o stv a rn o lice. Ono im a sm isla sam o po svojim odnosim a s cjelinom tek sta u k o jem u se p o jav lju je. Cin pisca potiče svojom djelo tv o rn o šću p red m e t i istovrem eno tvori sam e n o rm e oc je n jiv a n ja na ko je taj p red m e t m ože b iti upućen. B udući da n ije ograničen prisilo m u p o tre b e ili s trik t­ ne definicije, jezik postiže poseb n u slobodu, m oć im provi­ zacije koja se vrlo n e opravdano p rip isiv ala poeziji iako ka­ rak te riz ira čin pisca u svim njegovim o čitovanjim a. U tom pogledu pogovor Seljacim a im a gotovo v rije d n o st m anifesta. Na napad što se pojavio u Le M oniteu r de l’Arm ee, koji m u prigovara da s v o jim greškam a obeščašću je vojnički poziv, Balzac odgovara: »Jednom za svagda on (autor) ovdje o d g ovara da su n je ­ gove n etočnosti n a m je rn e i p r o ra č u n a te . . . U skoro će nas dolaziti m oliti da kažem o u kojem se zem ljo p isu nalaze La Ville aux Fayes, l’Avonne i Soulanges. Sve te zem lje i ti oklopnici8 žive na ogrom noj zem aljskoj kugli n a kojoj su to ran j R avensvood, Vode Svetog R onana, zem lja Tillietudlem, G under—Cleug, L illiput, o p a tija Thelem e, p riv a tn i Hoffm anovi savjetnici, oto k R obinsona Crusoea, zem ljišta obi­ telji Shandy, u svijetu oslobođenom poreza, u kojem oni što njim e p u tu ju plać a ju zastoj po cijeni od dvadeset santim a . . . « Da su te neto čn o sti »nam jerne i p ro raču n ate« , tim e je m ožda rečeno m nogo i odviše m alo (je r to znači svesti spe­ cifičnost rad a pisca na siste m a tsk u u p o tre b u p o stu p k a izra­ de). P rije bi tre b a lo sh vatiti da one ne m o ra ju b iti doživlje­ ne kao netočnosti, je r im n e d o sta ju obične no rm e koje bi om ogućile takav sud. »Jednom za svagda«, ali u vrlo speci­ fičnoj transpoziciji, taj tek st nagovještava m oć kn jig a da k o n stitu ira ju vlastiti svijet. Da je taj sv ijet n apisani svijet, • N a koje se odnosi greška žigosana u M oniteur de l ’Arm ee.

44

p redm et jezika, n ije uopće važno: Balzac će tu distancu rije­ šiti upravo uobličavajući p ro je k t da piše knjigu koja bi bila kao svijet. Tako jezik što ga »govori« pisac — a izabrani su prim jeri pisaca bitno zaokupljenih da o stan u blizu »realnosti« nije reguliran norm am a nikakve izvanjske sukladnosti. Iz red a u red, u punoj nezavisnosti, on n a p red u je u svojoj fantaziji. Ta nužna nezavisnost ka ra k te riz ira i razlikuje njegovu upo­ treb u jezika. M eđutim , ta sloboda, iako je obilježena prividim a im pro­ vizacije i fantazije, n ije sloboda ravnodušnosti. Književno djelo, zato što sa sobom prem ješta princip svoje istinitosti, u spostavlja stanovit tip nužnosti. Ta se nužnost očituje prije svega u činjenici da se u tek stu ne m ože izm ijen iti ni riječ. Kao djelo, ono po sebi m ora im ati dovoljnu čvrstinu kako bi nas obavezalo da prihvatim o njegovu vrijednost. Ta­ ko bi bilo posve ne d o sta tn o reći da knjiga, kako bi im ala za­ dovoljavajuću k onzistentnost, m ora b iti vjero jatn a. To je značajka ko ja bi prip a d a la par excellence njezinu sadržaju. Ona p rije po sto ji po obaveznom načinu svoga n astan k a. Dje­ lo može b iti upravo nev jero jatn o , slabašno ili bezrazložno (te su tri m ogućnosti očigledno različite), ono je neprevladivo i ostaje, u n u ta r svojih granica, istin ito , bez čega bi bilo sa­ svim nečitljivo, neuspjelo djelo. Mogli bi se uostalom navesti b ro jn i p rim je ri takvih odsustava djela. Još tre b a reći da je jezik što ga u sp o stav lja čin pisca, u obliku što m u ga daje njegov izraz, nesvodiv. D egradirana bi se književnost (koja tak o đ er proizvodi svoje knjige i svoje čitaoce) m ogla u p ravo defin irati činje­ nicom da je nesposobna proizvesti u v jete takve istinitosti, čiji je tem elj ili p re te k st dužna pronaći izvan sebe. Njezin jezik, bez v lastite form e koja ga sadrži, nep restan o se gubi, nep re stan o bježi p rem a nečem u drugom : tra d iciji, m oralu, ideologiji. Ta nesvodivost, ko ja je k o relat čitljivosti, definira sve oblike pisanja: fan tastičn i, pjesnički ili realistički. Treba čak reći da »realističko« pisanje, u svojoj često potvrđenoj p retenziji da dade istinski ekvivalent realnog, osjeća teškoću da ne izlazi iz sebe j e r je op sje d n u to idealom suglasnosti. R ealistički je p isa c najzaslužniji od svih, onaj koji ide n a j­ dalje u po th v atu p isanja, iako u to m e uvijek ne uspijeva. On je taj koji im a najviše m uke da ostan e pisac i tako se postavlja na granicu gdje sve po sta je rizik. 45

Postoji, dakle, istina tek sta, k o ju te k s t u o stalo m jedini m ože iskazati. Ta je istina, m eđutim , n eizvjesna je r p red ­ m et koji nam predočava č ita n je n ije stv a rn i p red m et. O tom e da li će se zid p rije ći ili neće, ne o d lu ču je čin neke p riro d n e nužnosti. Slovo te k s ta hoće d a b u d e tak o . P ripo­ vijest p rim o ra v a čitaoca j e r o n a u k la p a događaj u tkivo fikcije. T ako je a v a n tu ra to uzb u d ljiv ija što je više p rep re ­ dena, p rivrem ena, proizvoljna. Pom oću toga o na usp o stav lja osjećaj opasnosti, rizika bez kojeg b i p re s ta la b iti a v an tu ­ ristička. U svakom se tre n u tk u čini d a je m oguća nova p ri­ ča, ko ja bi izabrala dru g ač iji ishod. P riča d a je d o jam no­ vosti zato što je, u svakom tre n u tk u , nova p riča. U n jo j bi bile izgovorene d ruge riječi, stv ari b i bile d ru g ačije nego što jesu. Ono jo š neviđeno je s t u n u ta r sam e p riče n e p re sta ­ no obnavljano p risu stv o m oguće p riče, p ro m ije n je n e priče. Prisila, dakle, istovrem eno im plicira sta n o v itu jasn o ću : p riča obavezuje je r se čini da bi m ogla b iti p reo b ražen a. Ali ta jasn o ć a zad o b ija egzisten ciju i svoju d jelo tv o r­ no st sam o po tom e što je k o m b in ira n a s o d ređ en im oblikom nejasnoće: ne č ita ju se sve p rip o v ije sti, već sam o on a k oja je realizirana ili, rad ije, ko ja je napisana. P o sto ji sam o jed n a pripovijest; svaki je od n jezinih m o m en ata iznenađujući, »slobodan«, ali ta k o đ e r i konačan. T ok a v an tu re, p rividno jednostavan, u stv a ri je sa čin jen n a vrlo ko m p lek san , čak i p ro tu rje č a n način, istovrem eno dov ršen i p ro m jen ljiv . P ri­ sila i n eu siljen o st, pro izv o ljn o st i n u žn o st: ista n as su p ro t­ nost uvijek iznenađuje k ad na sto jim o sp o zn ati n a ra v p ri­ povijesti. Ali ona nas ta k o đ e r vuče k ad se, u jed n o stav n o m čitan ju , p rep u stim o n jen o m slijedu. Pita n je je dakle: U čem u je ilu zija d jelo tv o rn a i zbilj­ ska? K ako se, n a obzoru p riče što ga o crtav a ta dovršena form a, nam eće tak v a n eograničena m o g u ćn o st? Ali o na m o­ že b iti p o stav ljen a isto d o b n o s dva s ta ja lišta : sa sta ja lišta pukog č ita n ja (lju b ite lji p riča), i sa sta ja liš ta teo rijsk e spo­ znaje (oni koji n a sto je spoznati što je to priča). N a p ita n je p o stav ljen o s prvog s ta ja liš ta tre b a odgo­ voriti: m oć je priče proizvod n a m je re , o dluke, volje. Tako je htio a u to r: on je om ogućio ju n a k u (a n a njegovu trag u i čitaocu) da p rem o sti zid. Sam o će o n jem u ovisiti hoće li biti drugačije. N eočekivani k a ra k te r a v a n tu re u p rav o je obilježje stv a ra n ja : zato što a u to r donosi novu p rič u i u sam oj se p riči zbiva novost. Završeni je te k s t rez u lta t niza o p red je lje n ja , č ita la c podnosi ta o p red je lje n ja . On ne p ri­ 46

donosi da se ostvare, već sam o p rim a nagovještaj njihovih konzekvencija. Taj je odgovor očigledno nedovoljan. Autor je naravno taj koji odlučuje, ali je njegova odluka, kao što je poznato, određena. Bilo b i z aista čudno da ju n a k iščezne n a prvim stranicam a, osim ako se knjiga ne pokori parodičkoj n a­ m jeri. A utor u velikoj m je ri i sam susreće rješen je i zado­ voljava se da n am ga prenese. P rije nego sm isli svoju priču, on je o tkriva, ne zbog toga što bi bio p o tpuno is­ pred zbivanja, već zbog toga što su m u stanoviti pravci konačno zatvoreni. Stoga tre b a reći: a u to r je prvi čitalac vlastitog djela. P rije nego nas iznenadi, on to p rire đ u je sa­ mome sebi i zadovoljno se igra slobodnog izbora, iako je zapravo dirigiran. U tom je sm islu p isan je prim oravajuće (ono nas obavezuje) zato što je ono već čitanje. Tako Proppova analiza, k o ja se do ista odnosi n a kolektivna djela, pokazuje kako je p rič a određena. K retan je prip o v ijesti o r­ ganizirano je n a nužan način, ne zbog toga, kao što bi rekao E. Poe, što je u n jo j sve p o d ređeno nekoj k rajn jo j n am jeri, već zbog toga š to je o n a lektira jed n o g m odela datog jed ­ nom za svagda. A legorijsku zapreku , o kojoj sm o p rije go­ vorili, ju n a k u vijek nadilazi u analognim uvjetim a. Izbor pisca — transportiram o li n a analizu individualne proizvod­ nje zakone kolektivne proizvodnje — je s t dakle iluzija iz­ bora; k re ta n je p riče ovisi o sasvim drugoj stvari, a ne o takvoj ispraznoj odluci. Ali o no š to se ne želi p rip isati svi­ jesti a u to ra , ne tre b a svesti n a k o lek tiv n u sv ijest n iti na neko osobno nesvjesno. To bi sam o značilo p rem jestiti od­ govor i o sta ti za ro b lje n istom pro b lem atik o m . N em a p ro ­ duktivnog nesvjesnog.9 T reba, dakle, reći d a je p riča kao takva od ređ u ju ć a : o na sam a proizvodi svoje o dvijanje či­ nom vlastite kauzalnosti. N joj p rip a d a fu n k cija da kaže nekazano te da ga učini č itljivim org an iziraju ći ga. N esporazum i te teo rije s u očigledni. Autor, osobni su­ b jek t, p re s ta je b iti gospodar i p o sjed n ik svoga djela sam o zbog toga što je djelo razvlastilo sam o sebe. D efinirano is­ ključivo s tru k tu ro m k o ja ga og ran iču je i stv ara, ono po­ staje drugom realnošću, m itsk im proizvodom razrad e nad kojom o s ta je nužno nijem o. Takav je s tru k tu ra liz a m bliži nego što se m isli m ehaničkoj teo riji odraza. Stoga se oči­ gledno nam eće novo pita n je: S to proizvodi sam m odel? Ne p ro m a tra ju ći ga kao a p solutni u vjet, čiji bi nužni k a ra k te r * B arem , nesvjesno n e proizvodi djelo; ono proizvodi efeklc.

47

bio srodan logičkoj očiglednosti, tre b a po k azati njegov sta­ tus i izraziti zakone njegove d jelo tv o rn o sti. D rugačije re­ čeno, p ostavljajući stvari naopako, o sta je se zatočenik m ita pisa n ja kao čita n ja , koji o tk riv a dub o k o nepoznavanje od­ nosa izm eđu spoznaje i n jezin a p red m e ta (ako p isati znači čita ti tada, o b rn u to , č ita ti znači p isati: k ritič a r je p isac i njegova je d jela tn o st sam o je d n a v rsta in tro sp ek cije). N ajteža je g rešk a tog logičkog fo rm alizm a u tom e što kritič a r da bi o b jasn io djelo, svodi ga n a sam o jed a n niz uvjeta. M odel je po definiciji jed in stv e n i sam om e sebi do­ voljan. T ako je ponovo 'kradom ice uveden p o stu la t jed in stva djela, njegova totalnog k a ra k te ra . Ovaj red u c ira stv arn u kom pleksno st djela, k o ju rastvara sam o zbog toga d a b i je mogao b o lje zaboraviti. To o tk riv a dub o k o nepoznavanje sm isla p o jm a uv je t: u v je t n ije ono što je d a to u početku, uzrok u e m p irijsk o m sm islu riječi, već o naj p rin c ip ra ­ cionalnosti bez kojeg n i je d n o djelo n e b i m oglo b iti p ro ­ cijenjeno. Spoznati u v jete n ek e pro izv o d n je ne znači svesti proces te proizvodnje n a p u k i razvoj klice u kojoj bi cijelo k re ta n je m ogućeg bilo jed n o m za svagda a n ticip iran o , u genezi koja je sam o o b rn u ta slik a analize. To, n aprotiv, znači dovesti n a vidjelo stv a rn i pro ces k o n stitu ira n ja : p o ­ kazati kak o stv a rn a raz nolikost ele m e n ata tvori djelo i d aje m u k onzistentnost. T re b a jo š reći d a s e n e sm ije m iješati nužnost i fata ln o st; djelo n ije stvoren o bilo kako, a ip ak ono im plicira p ro m je n u ; ono je nosi upisa n u u svo m e slovu. Bez te pokretljiv o sti, k o ja m u d o p u šta d a u sebe u k lju či doga­ đaj, ono ne bi bilo djelo. N epodvrgn u to m odelu, ono gubi svo­ ju k ru to st; njegov to k nije stoga rav n o d u šan , već n a p ro tiv po sta je p red m e t spoznaje. Stoga ćem o ra z m o triti je d n u k njigu, Zagonetni o to k J. V ernea, ko ju m ožem o s m a tra ti p rim je ro m p a r excellence takve preobrazbe. Prve stra n ic e po k a z u ju k ak o je njezina svrha u tom e d a ilu s trira stanoviti p r o je k t (koji je o d ređ e­ na koncepcija odnosno izm eđu čovjek a i p riro d e); p o sljed n je stran ice im plicite k o n s ta tira ju n e u sp je h tog p o th v ata i p re ­ tv ara n je početnog p ro je k ta u drug i, n e p red v iđ en i iznena­ dan, koji ga je zam ijenio. K njiga se, p a rad o k saln o , počinje m ijen jati: o na se okreće od m odela, k o ji je b ila usvojila, da bi om ogućila nadolazak nepoznate istine. Tako on a ne kaže jednu, već više s tv a ri istovrem eno. Ističu ć i n jih o v k o n tra st, ona ga ne uspijeva istin sk i izraziti i o b jasn iti. Tu p ro m jen u a u to r zacijelo n ije želio. Može se čak reći d a će je on izbjeći: ne zbog toga što je ne bi vidio (što se n ik ad a neće znati), 48

već zbog toga što je bio p risilje n da do p u sti njezin nastanak samom logikom svoga rada. Taiko nap rav ljen o iznenađenje nije udešeno, ali je p rip rem ljen o i im a značenje sam o zbog toga što se p o javljuje u 'toku knjige; inače bi ono bilo u p ra­ vom sm islu nezam jetljivo. Služeći se slikom , oko koje je jedan suvrem eni ro m a n sije r sazdao cijelo svoje djelo, mo­ žemo reći da se u s rc u knjige po tm u lo odigrava pothvat m odifikacije koji ne proizlazi ni iz slu čaja, ni iz p red u ­ m išljaja. To je ono što tre b a objasn iti. Pokazati tip nužnosti iz koje proizlazi k njiga n e znači pokazati da su p rije n je, izvan nje, dati svi elem enti koji dopuštaju da se o n a napiše i čita. Takva bi n u žnost bila či­ sta vještina i k njiga bi b ila slična m ehanizm u. P rije nego što se zna kako knjiga funkcionira, tre b a znati koji su za­ koni njene proizvodnje.

Autonomija i nezavisnost K ao što sm o vidjeli, tek st po­ sjeduje v lastitu istinu. On je sadrži: ni jed a n izvanjski ele­ m ent ne d o p u šta da se tek st pro su đ u je , je r sud bi tad a bio popraćen proizvoljnom deform acijom . Znači li to d a istin u djela tre b a tra ž iti u njoj, je r je o n a tu jed n o m za svagda odložena? Spoznati, u tom slučaju, značilo b i čitati o štrim pogledom koji bi, proničući p ojavn o sti što n as od n je di­ jele, uspio objelo d a n iti tajn u . To bi u p rav o značilo kritizi­ rati u negativnom sm islu rasplinuća. Takvim je čitan jem djelo u ništeno da bi se na njegovu m je stu pojavilo ono oko čega je sazdano. Je li se p o tre b n o n a 'to vraćati? Takvo je prikazivanje savršeno neopravdano b a re m iz četiri razloga: ono b rk a č ita n je i pisanje; ono rasta v lja tam o gdje bi tre ­ balo p ro u čiti zakone kom pozicije; o n o sm a tra da u djelu treb a sam o p ronaći n e što što je u n jem u dato; ono razu­ m ijevanje djela og ran iču je n a tražen je jed n o g jedinog sm i­ sla. T ako p roblem specifičnosti djela jo š n ije definitivno ri­ ješen; na njegovu se p u tu nalazi jo š m nogo iluzija. Sto se kaže o istin i k a d se govori o specifičnosti k n ji­ ževnog djela? P o n a jp rije da je ono nesvodivo. Književno djelo ne m ože se svesti n a ono š to nije. Ono je proizvod posebnoga ra d a i stoga ne m ože b iti p o stig n u to nep rek id ­ nim prijelazom u procesu drugačije p riro d e. T reb a jo š reći da je ono proizvod raskida: s n jim e počinje n ešto novo. 4 — T eorija književne proizvodnje

49

Shvatiti ovu pojavu, ovo izbijanje nepoznatog, znači o d u sta­ ti od toga da ga m iješam o s onim što m u je izvanjsko. To, naprotiv, znači nastojati ga razlikovati naznačujući jasn o odvojenost koju ono u sp ostavlja p rem a onom e što ga o k ru ­ žuje. Služeći se vrlo tradicionalnim p rim je ro m , tre b a reći da nas život au to ra, zato što se odigrava n a drugom terenu nego što je teren djela, n išta ne poučava o sebi. Naravno, to ne znači da je život pisca p o tp u n o nevažan, m ak a r i zbog toga što nam pokazuje kako je svojim d jelom m ogao izm i­ jeniti vlastiti život. Ilu s tra c ija tom e je glasovita i vrlo p a­ radoksalna Proustova biografija,10 k o ja a u to ro v u egzistenci­ ju razotkriva kao ilu stra c iju njegova tra g a n ja i pokazuje da je ona p otpuno obilježena djelom . Da b i se prikazao život, ništa nije bolje nego izraziti ga u term in im a djela. Tako se, sa s ta ja lišta teo rijsk e analize, djelo u stro jav a k ao sre­ dište interesa. Ali to ne znači da je ono sam o usredotočeno. Specifičnost djela je s t i njegova autonom ija: ono je sa­ mo sebi vlastito pravilo zato što gradeći zadaje sebi granice. Tako ono ne m ože b iti shvaćeno u odnosu na druge norm e nego one koje su, zajedno s njim , u djelu: p rin cip njegove nužnosti ne bi m ogao biti heterono m an . Stoga b i književna djela m orala biti p red m e t posebne znanosti, bez čega n ika­ da ne bi m ogla biti shvaćena. Različite discipline, kao lingvi­ stika, teo rija u m jetn o sti, teo rija povijesti, teo rija ideologija, teorija nesvjesnih fo rm acija — m o ra ju su rađ iv ati s tim ra ­ dom (koji bi bez te su ra d n je bio nep o tp u n , p a čak i nem o­ guć). Ali one to ne bi m ogle činiti u m je sto njega. T reb a po­ sebno uočiti da se književni tekstovi služe jezikom i ideolo­ gijom (što, m ožda, i n isu tako različite stvari) n a nov način: odvajajući ih n a stan o v it način od n jih sam ih kako bi im zadali novu nam jenu, sta vljajući ih u službu nakane koja im osobno pripada. Tu gdje djelo počinje o č ituje se jed n a v rsta reza, koji u v jetuje njegov rask id s uobičajenim n ačin im a govora i pi­ sanja, i k o ji ga o dvaja od svih d rug ih ob lik a ideološkog iz­ raza. Stoga je nem oguće sh v a titi ono što k a ra k te riz ira čin pisca približavajući ga, analogijom , p riv id n o bliskom , a u biti k o rjenito različitom stavu. A to ip ak čini B arth es u predgovoru svojih K ritič k ih ogleda d efin iraju ći p isan je odgađajućim pravilim a u lju d n o sti koja rukovode sastav ljan jem prigodnog pism a. Taj rez n ije d akako ono što odvaja »um jetnost« od »zbilje«; on n ije ni o naj istin sk i rez koji se G. Painter, Marcel Proust, Le M ercure de France.

50

postavlja izm eđu ideologije i teorijsk e spoznaje i drži ih u m eđusobnoj udaljenosti; ne radi se o racionalnom raskidu koji se zbiva na razini in stru m e n a ta spoznaje, već o speci­ fičnoj razlici koja se definira vlastitom up o treb o m in stru ­ m enata prikazivanja. A utonom ija djela ne ovisi o epistem o­ loškom rezu u tradicionalnom sm islu riječi, ali ona, na svoj način, uspostavlja jasnu, radikalnu razdvojenost k o ja sp re­ čava da ga u njegovoj spoznaji poistovjećujem o s nečim drugim . M eđutim , ne treba b rka ti auto n o m iju i nezavisnost. Dje­ lo uspostavlja razliku koja ga čini sam o u stan o v lju ju ći od­ nose s onim što ono nije; drugačije ne bi im alo nikakvu realnost i bilo bi doista nečitljivo, a m ožda i nevidljivo. T akođer ne treba, pod izgovorom da se o tk la n ja svaki po­ kušaj redukcije, p ro m a tra ti književno djelo zasebno, kao da ono sam o po sebi čini p o tp u n u realn o st; ono bi bilo apso­ lutno odvojeno i ne bi se m ogao sh v a titi razlog njegove po­ jave. U tom slučaju bilo bi bezrazložno: m itsk i proizvod radikalne epifanije. Iak o je djelo o d ređ en o v lastitim p ravi­ lim a, ono n ije m oglo u sam om e sebi naći sred stv a da ih razradi. O pćenito govoreći, ideja a p so lu tn e nezavisnosti u k a­ zuje na m itsko m išljenje, zaokupljeno k o n sta tira n je m po­ s to ja n ja već o stv aren ih en titeta , n esposobno d a izrazi n ji­ hovo ustro jstv o . Razlika izm eđu dv aju au to n o m n ih realite­ ta može se shvatiti sam o ako se uoči da je o na već stan o ­ vit oblik odnosa, sta n o v it oblik zajedništva. To više što is­ tinske razlike n ikada nisu d ate jed n o m za svagda već, rezultiraju ći iz procesa proizvodnje razlike, m o ra ju b iti n e­ p resta n o obnavljane, osvajane, nasu p ro t onom e što ih želi rasp ršiti. One, dakle, o tk riv a ju jed a n vrlo stro g o blik od­ nosa, ne em pirijskog, ali n išta m an je realnog, je r je p ro ­ d u k t rada. K njiženo djelo nećem o, dakle, p ro u čav ati k ao d a je sa­ m odovoljni tota litet. Kao što ćem o vidjeti, ak o je i dovoljno sam om e sebi, to nije zbog toga što bi bilo to ta litet. H ipo­ teze jed in stv a i nezavisnosti književnog d jela su proizvoljne; one p retp o sta v lja ju duboko nepoznavanje p riro d e rad a pisca. O sim toga, književno djelo sto ji u odn o su s jezikom kao takvim . Pom oću njega ono je u odnosu s d ru g im u p o tre b a ­ m a jezika: teorijskom upo treb o m i ideološkom u p o treb o m od kojih zavisi vrlo izravno. P osred stv o m ideologija o no je u odnosu s poviješću dru štv e n ih fo rm acija; o no je to i po vlastitom sta tu s u pisca, kao i po p ro b lem im a k o je m u n a ­ m eće njegova osobna egzistencija. N apokon, posebno k n ji­ 51

ževno djelo postoji sam o po svom od n o su s b a re m jed n im dijelom povijesti književne proizvodnje, k o ja m u prenosi bitne in stru m en te njegova rada. U kratko, knjiga nik ad a ne dolazi sama: uvijek je p o p ra­ ćena skupom form acija u odnosu n a k oje p o p rim a svoj lik. Ona je tako u odnosu n a n jih u sta n ju obilježene zavisnosti, koja se ne svodi n a proizvodnju k o n tra stn o g učinka. Kao svaki proizvod ona je druga realnost, što n e znači da ne postoji zahvaljujući sebi svojstvenim zakonim a. K asnije će­ m o vidjeti da je taj drugi k a ra k te r u p rav o ono što b itn o definira djelo pisca, ako je istin a da je njegova fu n k cija uvijek parodička.

Slika i pojam: lijep jezik i istinit jezik Pothvat p isca — od m om enta kad ga više ne n a sto jim o sam o slijed iti u njegovim učinci­ m a već ga, oslobađajući se njegove ju risd ik c ije , pokušava­ mo spoznati — m ora nam se ukazati p rije svega kao rad. Taj se rad o slanja (bit će potre b n o o b jasn iti m o d alitete tog doticaja) na po sto ja n je činjenice jezika. Reći ćem o d a pisac stvara djelo jezika, bilo da je to djelo oblik jezika ili dani oblik jezika. Ali m i tak o đ e r znam o d a taj proizvod n ije je ­ dino djelo jezika i da taj izraz n ije dovoljan da ga definira. Javni diskurs, p rivatno pism o, konverzacija, novinski čla­ nak, znanstveno iz la g a n je . . . tak o đ e r s u d jela jezika, je r ovise o već danom p o sto ja n ju jezika. U o dnosu n a jezik ta djela pokazuju vrlo različita s ta ja lišta s obzirom n a s ta ja ­ lište pisca. Zbog toga što su pažljivo usaglašena sa zah tje­ vom iskrenosti, efikasnosti, ili p ak sa zahtjevom p o tpuno socijalizirane elegancije, ona se raz lik u ju o d književnog dje­ la koje se tradicionalno svrstava m eđu u m je tn ič k a d jela i u principu spada u vrlo specijaliziran u o b last estetskog su ­ da. N išta ne m ije n ja činjenica da to su đ en je kvalificira svoj p redm et kao lijep, ba re m u okviru tra d icije kojoj teo rijsk i još pripadam o,11 i da su tu ideju lijepog u renesansi stvo­ 11 U stvari, estetik a lijepog m ožda je sru ien a i zaista dovedena u pitan je u m om entu kad su rom antizam i nadrealizam h tjeli usp o stav iti estetik u ružnog, ali ona nije zam ijenjena teorijom . Ako su n adrealizam i Baudelaire nepobitno ostvarili kapitalnu revoluciju u u m je tn o sti, oni su to učinili pod cijenu zna$ .n.e f f orii ske regresije, povratkom platonizm u; ta je regresija mogla biti p rak ­ tički blagotvorna, no ona ne bi mogla biti definitivna. T eoriju nadrealističke revolucije treb a te k provesti; nad realisti nisu oni koji će to učiniti.

52

rili pisci, da je teorija u m jetnosti kojom raspolažem o u b iti teorija književnosti (što je, na p rim jer, ključ hegelovske estetike). U stanovitom tre n u tk u pisci su sm islili određen tip legaliteta i podredili m u se. Njihova nas odluka jo š oba­ vezuje. Posvetivši se izradi lijepog jezika, sm ještaju ći se na presjecište p rirode (postojanja jezika koji je, kao takav, dat, iako djelatno pridonose da se izm ijeni) i konvencije {estetskog prosuđivanja lijepoga), oni su uvjetovali pojavu specifične, originalne realnosti koja zahtijeva da se definira kao pojava književnog djela. U m jesto da se rastav lja čin pisca, p ro jicirajući ga na istosm jern e, ali ne nužne kom ple­ m entarne osi jezika i u m jetn o sti, tre b a se rad ije p ita ti o specifičnosti tog pothvata. Jezik je pisca nov jezik, ne po m ate rijaln o m obliku egzistencije, već po svojoj upotrebi. Za sada ćem o reći da je funkcija tog jezika da uspostavi iluziju. Njegovo je prvo svojstvo istinitost; to više tre b a vjero va ti na riječ da on ne može biti ocijenjen ni u kojem drugom odnosu. On se, da­ kle, razlikuje po svojoj evokativnoj m oći; on gradi sm isao. M eđutim , ta analiza ne nadilazi razinu d eskripcije: n ije sam o jezik pisca onaj koji po sjed u je tu evokativnu moć; proizvodnja e fekta realnosti, koja književnom d jelu d aje n je ­ govu nužnost, p rip a d a jeziku općen ito i ne dopušita da se razlikuje u p o tre b a jezika koja je svojstvena piscu. N ije dovoljno reći da književno djelo sređ u je nužni jezik. U stvari, postoji više tipova n užnih jezika: znanstve­ ni d iskurs svojim strogim oblikom tak o đ e r im p licira sta ­ novit tip nužnosti. Ta nužnost o d ređ u je rad u m išlje n ja vrlo preciznu granicu tako da se svi znanstvenici m o ra ju spo­ razum jeti b arem u jed n o j preth o d n o j 'točki: d a zauzim aju istu oblast, da govore isti jezik; i njihove su rasp re u ređ e ­ ne p rem a toj zajedničkoj p ripadnosti. O bzor njih o v a d isk u r­ sa jest obzor racionalnosti: racionaln o sti p o jm a stro g o za­ snovanog na definicijam a. Moć je definicije takva da nap o ­ kon, posredstvom perm a n e n tn o sti po jm a, svaki zna d a je u p ita n ju jed n a te ista stvar. N užnost takvog u m o v an ja n i­ je bilo kakva ili bilo č ija nužnost, već o d ređ en a nužnost: jezik znanosti i teo rije je s t č vrst jezik, što ne znači da je on zaustavljen, gotov. Ali, obzor koji o graničuje književni p o th v at n ije jezik um ovanja, već iluzije: površina njegova d isk u rsa je s t m je­ sto gdje se odigrava iluzija. S ove i s one stra n e istinitog ili lažnog: tek st je č vrsto tk an je k o je se po k o rav a p ro p i­ sim a vlastite logike (stilistika bi m o rala b iti dio te logike). 53

N apom enim o u sput da, kad je jedn o m tako obilježeno m je­ sto gdje se ispleće književni diskurs, p o sta je teško prikazi­ vati rad pisca kao m istifikaciju k o ja proizvodi čistu ilu­ ziju. Ako na tom m je stu nikakva c rta ne dijeli istin ito i la­ žno, u odnosu n a što bi se onda m ogla zapaziti varka, ako ne baš u odnosu na drugu istinu, istinu svijeta ili n am jere, k oja je izvanjska tek stu i nem a m oć d a ga p ro su đ u je? Iluzija koju »krije« tek st ili koja ga sadrži, iako je zaista konslituirajuća, ne bi tako m ogla bi'ti izlučena i red u ciran a. Da­ leko od toga da se su p ro tsta v lja rea lite tu na tem elju kojeg bi vodila vrlo p rivrem enu igru, ona u sam oj sebi m o ra im a­ ti stanovitu funkciju realnosti. M eđutim , strogost svojstvena m ehanizm u iluzije defini­ ra se p o n a jp rije priro d o m p red m e ta k o je o n a uvlači u svo­ je kretanje. T reba reći da se o na odnosi ne na definirane pojm ove, već na upečatljive slike. E lem ent s tila (riječ, p o ­ tez ili vještine kom pozicije) nam eće se kao književni p red ­ m et p rije svega svojom osp jed aju ćo m vrijed n o šću : književ­ nosti i nem a osim p onavljanjem i ud v o stru čav an jem u obli­ ku varijacije. Z nanstveni d iskurs, nap ro tiv , elim in ira što je m oguće više red u n d an cu i rad o po p rim a eliptički k a ra k te r. E lem enti koji zajedno čine jed a n tek st ne bi m ogli im ati nezavisnu realnost. N asu p ro t znanstvenom p ojm u, koji je sposoban za prijen o se i p re m je š ta n ja (iz jed n e teo rije u drugu), oni su povezani s posebnim k o n tek sto m koji defini­ ra obzor u odnosu na koji m ogu b iti čitani. U o kviru k n ji­ ge, ko n kretn e knjige, oni stje č u m oć sugestije i p o sta ju re­ prezentativni; svako ih p rem ješta n je o sirom ašuje. Vidimo kako se specifični tip strogosti (poetske, a ne više logičke) blisko združuje s oblikom i sadržajem . R iječju p rik riv en a sli­ ka može sam a po sebi b iti op sjed aju ća, a p o sta t će značaj­ nom , djelotvornom sam o ako je uk lopljena, zahvaćena u ve­ zam a teksta. Tako je, da se poslužim o e lem en tarn im p rim jero m , Pa­ riz iz L judske k o m edije književni p red m e t sam o uto lik o što je proizvod rad a pisca: on m u ne p reth o d i. Ali elem enti, koji tvore taj pred m et i odnosi koji ih sa b iru da bi im dali posebnu koheziju, o d ređ u ju se uzajam no. Oni izvlače svoju »istinu« jed an iz drugoga i ni iz čega drugoga. Balzacov Pa­ riz nije izraz stvarnog Pariza: ko n k retn a op ćen ito st (dok bi pojam bio a p stra k tn a općenitost). On je rezu ltat tvoračke aktivnosti, sukladne ne sa zahtjevim a realn o sti nego djela; on ne odražava ni realnost, ni isk u stv o , već u m je tn u tvo­ revinu. Sva se ta tvorevina sastoji u u stan o v ljen ju kom ­ 54

pleksnog sistem a odnosa koji uvjetu je da jed an posebni ele­ m ent (slika) ne zadobiva svoj sm isao iz suglasnosti s ne­ kim drugačijim poretkom , već iz m je sta koje zauzim a u po­ retk u knjige. Tok izlaganja nije n išta drugo nego istraživanje tog po­ retk a koji um nožava i u pisuje svaku sliku d aju ći joj m jesto u odnosu na druge i n ju sam u. To tra jn o obnavljanje je st ono što čini tekst. O čituje se na n a jje d n o stav n iji način u od­ nosu koji pjesm u, n a prim je r, sažim a oko n jen a naslova. »Balzac je u velegradu o tk rio ru d n ik tajnovitosti, i o sje­ tilo koje je kod njega uvijek budno je s t radoznalost. To je njegova m uza. On n ikada n ije ni kom ičan, ni tragičan. On je radoznao. On se zaokuplja isprep leten o šću stv ari s izgle­ dom nekoga tko naslućuje i obećava m iste riju i koji vam ko­ m ad po kom ad rasta v lja stro j s oporim , živahnim i triju m ­ falnim iskustvom . Pogledajte kako se p rib ližu je svojim n o ­ vim licim a: on ih odm jerava s a svih stra n a , op isu je ih, obli­ kuje, definira, kom entira, objelo d an ju je svu njih o v u oseb u j­ nost i obećava čuda. Njegovi sudovi, zapažanja, tirade, riječi nisu psihološke istine, već sum nje i trikovi istražnog suca, udarci pesnicom po m iste riji koju, zaboga, tre b a rasv ijetli­ t i . . . « (Pavese, U m ijeće življenja, str. 45) T reba sh v atiti da taj opis radoznalog genija n ije više psihološki nego »istine« koje o tkriv a: osjećaj radoznalosti im a ovdje alegorijsku v rijednost. T ok istraživ an ja, k o ji au­ to ra vodi n a p rijed kao u tra ž e n ju nepoznatog svijeta, p red ­ stavlja proces upojed in jen ja polazeći od kojeg se g radi d je­ lo (da se poslužim o idejom ko ju šk lo v sk i p rim je n ju je n a Tolstoja). R om aneskni se p red m e t ne p o jav lju je sam , već zahvaćen određenim spletom , u pisan u tek st koji od njega, kao naznake za n ešto drugo, čini nagovještaj slijedećeg k re ­ tanja, nep re stan o ga p rodužujući u drugom e. P rije nego je tako razm otrena, slika n em a n ikakvu konzistentnost, ne uspijeva se zadržati u sebi, već bježi, p re­ lijeva se, prosipa, dru g d je traži svoj k r a j koji ne može naći u sebi sam oj. Taj tok izlaganja, istraživ an ja p red sta v lja za sliku ono što dokaz p red sta v lja za p ojam . T ako je Balzacov P ariz analogon knjige: njim e se prolazi, on se m iče p red pogledom koji ga m otri, n e p re stan o se p red n jim izdubljuje za novo traganje. To je tra g a n je k o n stitu ira ju ć e je r na k raju stv a ra svoj predm et. R om aneskna je realn o st so lid ar­ na, ako ne i zavisna, u odnosu na pogled koji je prekopava. K ristalizirani pred m e t na granici njegova viđenja, ali n i­ kad konačan, je r n e p re stan o izm iče vlasti zaustavljenog po­ 55

gleda, n ikada ne m ože b iti po tp u n o zahvaćen, u k ro ćen i is­ crp ljen zato što m u je uvijek p o tre b n o da jo š više bude produžen. Kao što će se vidjeti kasnije, kn jig a se održava sam o zbog toga što je n epotpuna; tak o p rik azan p red m et izgleda neiscrpan. Slika p o h ran je n a u knjizi p ru ža iluziju realnosti posredstvom n ikad ispunjen e n u žnosti svog um n o ­ žavanja u sebi sam oj ili u drugim a. Ako d isk u rs pisca proizvodi efek t realn o sti, to je zbog toga što se on služi sam im g ran icam a o p čin jav an ja p rek o slike (daleko od toga da se p re p u š ta toj op čin jen o sti, on se n jom e igra). Iz toga što ona ne m ože b iti konačna, on crpe m ogućnost nep re stan o g ponavljanja, gradeći tak o liniju teksta. Ta linija nije, dakle, tako jed n o stav n a kako izgleda; ona m ora sačuvati n ešto od ispre p le te n o sti k o ja je potiče. Način na k oji pisac izvlači k o rist iz slika, iz njihovih n edostatnosti, kao i njihovih značajki, o tk riv a iluzorni ka­ ra k te r njegova djela. Ali on ne u sp ijev a u tv rd iti n arav te iluzije. U stvari, kad bi se analiza n a tom e zaustavila, došli bism o do toga da književnost p ro m a tra m o kao čistu vje šti­ nu: sveli bism o je n a puk o funk cio n ira n je stanovitog b ro ja postupaka. No iza te čisto tehničke realn o sti tre b a zn ati id en tifi­ cira ti sistem proizvodnje koji ga k o risti: Z ašto djelo tre b a stvoriti takva sredstva? Cem u m u ona služe? D rugim rije ­ čim a: Koji tip strogosti usp o sta v lja tu logiku slika, tu lo­ giku p rim ije n je n u na slike, pom oću čega one tvore iluziju? Ponovim o: Čin se pisca p o tp u n o o zb ilju je n a razini iz­ raza. On k o n stitu ira d isk u rs i sam je k o n stitu ira n tim diskursom : on se ne m ože svesti ni n a šta izvanjsko; sva je njegova istina, ili njegova vrije d n o st, k ristaliziran a n a toj slabašnoj površini d iskursa. Ta d efin icija ipak o sta je nedo­ sta tn a , p o n a jp rije stoga što je prazn a, savršeno form alna. Što više, svaki disk u rs, čak i onaj običnog jezika, p retp o ­ stavlja p rivrem enu o d su tn o st onoga o čem u on je s t d isk u rs, što on stav lja po s tra n i, odm iče na tih e rubove svoje besje­ de. Reći — to je p ar excellence čin, koji m ije n ja stv arn o st na k oju je u sm je re n . »Reći cvijet« je s t o p e ra c ija analogna o peraciji b ran ja : pom oću n je se p o jav lju je »odsutni cvijet cijeloga buketa«, s tv a r čije su slabašne k o n tu re zapravo kon­ tu re riječi i koja sam u svoju d u bin u zadobiva od p relaznosti k oja om ogućuje prelaženje s jed n e slike na d rugu, sp reča­ vajući uvijek posebnoj slici da bud e dovoljna sam oj sebi.12 11 V idjeti M allarm ć, Divagations.

56

Tako činom riječi odgnana na m račni horizont svoga oči­ tovanja, realnost je iskazana tek daleko od sebe svojim od­ sustvom . Svojstvo je svakog jezika da k o n stitu ira vlastiti predm et koji nipošto ne postoji p rije svoga nastanka. Su­ kladnost stvarim a koju izriče diskurs, m a kakav on bio, uvijek je po sebi iluzorna. N isu stvari one koje u govoru pronalaze d iskurs po svojoj m jeri i tako dolaze do izraza, već je to jezik koji govori o sam om e sebi, o svojim oblicima i o svojim predm etim a. Pokazuje se, dakle, da d iskurs pisca nem a privilegiju ilu­ zije, koja bi m u om ogućila da kaže drugo. Svaki diskurs pretpostavlja privrem enu o dsutnost ili n eodsutnost onoga o čem u on je s t diskurs i postavlja se u prazninu oslobođenu odm icanjem onoga što izriče. To vrijedi za svakodnevni go­ vor, kao i za d iskurs pisca, to tak o đ e r vrijedi za znanstveni izraz: raspored pojm ova objektivno je k onstitutivan, on de­ finira razinu autonom nog rea lite ta (š>to ne znači nezavisnog), kojim u p rav ljaju specifični zakoni. K njiževni izraz okuplja slike (elem ente koji po priro d i izm iču definiciji), a ne po j­ move. M eđutim , upečatljivost je slike, kao što sm o vidjeli, odvraćena od svoje uobičajene funkcije; ona je u p o trijeb lje­ na za druge ciljeve od onih koji rukovode običnim govorom te m ora om ogućiti izgradnju autonom ne cjeline književnog djela. Ovakav se preobražaj postiže strogom upo treb o m sli­ ka, koja ih ra sp o re đ u je u granicam a nužnog teksta. Sve ovo nam d o pušta da kažem o kako se autonom ija diskursa pisca u sp o stav lja polazeći od njegova odnosa p re ­ ma drugim oblicim a upo tre b e jezika: običnom jeziku, znan­ stvenom izrazu. Svojom snagom i svojom slabošću taj dis­ kurs oponaša teo rijsk i izraz, čiju č v rstu liniju ponavlja, iako je točno ne reproducira. Ali svojom evokativnom funkcijom , koja m u om ogućava da označi specifičnu realnost, on tako­ đer im itira svakodnevni jezik, koji je jezik ideologije. Mogla bi se predložiti privrem ena definicija književnosti 'karakte­ rizirajući je tom parodičkom funkcijom . M iješajući stvarne upotrebe jezika ona završava 'tako što, pom oću tog n ep re­ kidnog sučeljavanja, pokazuje njihovu istinu. E ksperim enti­ rajući na jeziku, iako ga ne izum ljuje, književno je djelo istovrem eno analogno spoznaji i k a rik a tu ra obične ideologije. Na ivici tek sta uvijek se na koncu pronalazi, trenutačno zam račen, ali sam im tim odsustvom govorljiv, jezik ideolo­ gije. Parodički k a ra k te r književnog djela oduzim a m u n je ­ govu prividnu sp o ntanost i čini ga drugim djelom . U njem u se različiti elem enti, posredstvom raznolikosti n ačina n jiho­ 57

va prisustva, m nogo više o sporavaju nego što se u p o tp u n ju ­ ju. »Život« — što ga sa sobom nosi svakodnevna riječ, čiji se o d jek nalazi u književnom djelu, u p u ć u je je n a njezinu irealnost (koja je p opraćena proizvodnjom efek tn e realnosti), dok dogotovljeno djelo (je r m u n išta ne m ože b iti dodano) pokazuje u ideologiji nedovršenost. K njiževnost je m itolo­ gija vlastitih m itova; n jo j n ipošto n ije p o tre b n o d a vrač dođe o tk riti njezine tajn e.

Iluzija i fikcija Književni sm o d isk u rs definirali njegovom paro d ičk o m funkcijom . Više nego što je rep ro ­ d u kcija rea ln o sti on d o p u šta o spo rav an je jezika. On više izobličuje nego što oponaša. U ostalom , p ravilno shvaćena ideja o p o n a šan ja sadrži id eju izobličenja, ak o je istin a, kao što predlaže Platon u jed n o m odlom k u K ratila: b it je slično­ s ti različitost. Slika apso lu tn o su k la d n a m odelu m iješa se s njim i gubi svoj s ta tu s slike: ona o sta je tak v a sam o po razm aku koji je dijeli od onoga što oponaša. B aro k n a e ste­ tika dovodi tu id eju do na j parad o k saln i je form e k ad kaže: što se više odm ičem o, to više im itiram o , što n a koncu kon­ ca proizvodi te o riju k a rik a tu re . U tom je sm islu sva književ­ nost na k ra ju k rajev a b a ro k n e inspiracije. Ali takva k a ra k te riz a cija o sta je čisto negativna: ona će m oći biti dovoljna sam o ako se u sp ije po k azati da je i sa­ m a fun k cija d isk u rsa pisca b itn o negativna. Stoga treb a reći da knjiga, stv o ren a iskušanim p o stu p cim a, ne proizvodi pozitivnu realnost, već u m je tn u stv arn o st, iluziju. Upravo sm o taj term in iluzije upo treb ljav ali d o sada. To se svodi na poistovjećivanje književnosti i m itologije, raspored znakova koji zauzim a m je sto o d su tn e realnosti. U m jeri u kojoj je književnost evokativna, p rividno ekspresiv­ na, ona je varljiva: njezin se govor b e sk ra jn o isp red a na ru b u rad ik aln e isključenosti, isključen o sti onoga o čem u on naizgled govori i što nem a nikakvu egzistenciju. Nagoneći nas da riječi uzm em o kao stvari, ili o b rn u to , ona se p riči­ nja k ao da je sva sa tk a n a od te laži, to rad ik aln ije što je nesvjesna i p reth o d i činu pisa n ja kao što m jesto preth o d i, vreba ono što će tu doći. Stoga se govori o književnom p ro sto ru koji će b iti sce­ na gdje se odigrava ta m istifikacija. Svako bi p isan je bilo 58

izrovano takvom elizijom . U najbo ljem slučaju, ono će je uspjeti istaći u istini svoga odsustva, kao što čini M allarme. I razlike što dijele različita pisa n ja na koncu se svode na zajedničku p riro d u koja ih podjednako obavezuje: one go­ vore da n išta ne bi rekle. Poruka je pisca bez p redm eta: sva je njezina realnost odložena u posebni kod koji joj daje sredstva uobličavanja i kom unikacije.13 Stoga bi teo rija književnosti m ogla p o sto jati sam o na osnovi raz otkrivanja i sukrivnje. Kao što sm o već vidjeli, ta se dva stava nužno ne isključuju. U tom su slučaju pisac i k ritičar podređeni istom m itu jezika. K ritička se objektiv­ nost u stvari d efinira svojom govorljivom sukladnošću fatal­ nosti, koja je tak o đ e r njezin raison d'etre. Tako je teorijska ideja n užnosti degradirana, vrlo lite ra rn o k arikirana. U nizu kobnih p ro k lam acija »književnost« sam o izražava odsutnost svojih djela ili njihovu ništavnost. D jela nisu ništa: ona su to ništa i po njem u, što više, očitovanje biti (književnosti), čiji se m ehanizam m ože proučavati za sebe. Takvo shvaćanje p riro d e književnih d jela nije zadovo­ ljavajuće, pogotovo zbog toga što zanem aruje ulogu koju u rad u pisca igra fikcija. Djelo n ije tk an je iluzije koje bi bilo dovoljno raščiniti da bism o sh v atili njegovu moć. Upo­ trijebljena iluzija n ije više posve iluzorna, ni jednostavno varljiva. Ona je prekinuta, realizirana, p o tp u n o preobražena iluzija. Ne vidjeti tu p reobrazbu znači p o b rk ati neknjiževnu u p o tre b u jezika, od k oje je djelo sačinjeno, i rad koji m u ona nalaže, koji m u osobno prip ad a. To, zapravo, znači vjerovati da je dovoljno sa n ja ti da bi se pisalo. Jezik iluzije, koji je m ate rija na kojoj rad i pisac, nije drugo do oruđe i izvor svakodnevne ideologije, stv ar koju nosim o sa sobom i koja nas sam e čini stvarim a: vučene po beskrajnoj niti tog bezobličnog disk u rsa, gdje se slika za­ m je n ju je za sliku, a da je nem oguće naći zajednički, n ep re­ stano isključeni član, koji bi podu p ro taj govor. Da bi se bolje shvatilo ono što d e finira taj obični uvjet govora, treb a se poslužiti Spinozinim opisom strastv en o g života: žu d n ja se u stre m lju je na im aginarni pred m e t i izražava se u ispreple­ tenom diskursu, koji je sav prionuo na tražen je odsutnosti, be sk ra jn o lišen svoje v lastite prisu tn o sti; neadekvatan, n e­ m oćan, nedovršen, rastrg a n , prazan d isk u rs o k ren u t traga­ n ju isključenog središta, nesposoban čak da stvori konačan 11 Tu je tezu izložio Roland Barthes u Le (legrć ziro tie VEcriture, ed. du

Seuil.

59

oblik p ro tu rje č ja: b e sk ra jn a lin ija k o ja se p ro d u žu je u o t­ vorenost lažne perspektive. Ž udnja p rivezana za svoju n i­ štavnost, od početka izvlaštena: nik ad a u tažen a i nužna sa­ mo zbog toga što m ora o s ta ti nedovoljna. Izm ičući jezik, stru ja realnosti k o ju m ože defin ira ti sam o negativno: govo­ reći o redu, slobodi, savršenstvu, lijepom e i dobrom e, ali i o slučaju i o sudbini. Delirij — rije č lišena svoga p red m e­ ta, p rem a k n u ta u odnosu na svoj vidljivi sm isao , bez su­ b je k ta koji je izgovara: obezglavljena, n a p u šte n a , nesuvisla, p rep u šta ju ć i se dugom neodređenom p adu. P ojedinac zado­ biva egzistenciju u obliku vrlo p rim itiv n e iluzije, pravoga sna, koji organizira stanovit bro j nužnih slika: čovjeka, slo­ bode, božanske volje; ona se n eposred n o d efin ira stanovitom u p o trebom jezika, koja je čini bezobličnim , šu p ljim tekstom , što se n eum orno nasukava n a sam oga sebe, tru d i se d a ništa ne kaže, je r n ije ni stvoren da zaista nešto kaže. Sloboda, kako je poim a Spinoza, uvodi novi stav s o b ­ zirom na jezik: tre b a zaustaviti š u p lju rije č im aginacije, u sid riti je, d ati o blik nedovršenom e, o d red iti ga (ne zbog toga što n e o dređeno i sam o ne bi proizlazilo iz stanovitog tip a nužnosti, je r m ože b iti spoznato). Da bi se ostv arila ta p rom jena, m ogu se zam isliti dva tip a ak tiv n o sti: teo rijsk a aktivnost koja, osiguravajući prije la z n a ad ek v atn u spoznaju, u tv rđ u je jezik i om ogućuje m u da govori pojm ovim a. Za Spinozu nem a drugog p u ta. M eđutim , e ste tsk a ak tiv n o st, o kojoj on gotovo šuti, tak o đ e r zaustavlja jezik d aju ći m u ograničenu, ako ne i dovršenu form u. Izm eđu neodređenog jezika, kojim govori im aginacija, i tek sta, u granice kojeg je taj govor po m nogo čem u p o hra n jen (istovrem eno izgu­ bljen, n a p u šte n i p rib ra n ), razlika je rad ik aln a: prividno k reta n je prvoga, koji pokreće riječi ne usp ijev aju ći da n a ­ pred u ju , ukrućeno je ‘književnim d jelom , n e p rek in u to , i u intervalu koji ga p o sta v lja sučelice n jem u sam o m e začinje se istinska distan ca — u v jet realnom n a p red o v an ju , d isk u rs knjige. U staljena sa n ja rija : nužna i in stin ita fik cija k o ja se u sm je ru je p rem a d e finiranom k raju . Stoga je, još jednom , savršeno uzaludno raz o tk riv a ti u knjizi m it koji jo j tobože d aje privid života. K njiga se, doduše, o kreće ok o tog m ita je r je sačinjena polazeći od iluzije k o ju d a je bezoblični jezik, ali u odnosu na taj m it ona zauzim a p o ziciju istodobno kad zadobiva i form u; ona je njegovo o tk ro v en je. To ne znači da je knjiga v lastita k ritik a sam e sebe: ona im plicite d aje kritik u svog ideološkog sadržaja, p a bilo to i zbog toga što od b ija da se p rep u sti toku k re ta n ja ideologije kako bi 60

dala njezin određeni prikaz. Fikcija, koju ne treb a m iješati s iluzijom , je s t su p stra t, ako ne i ekvivalent spoznaje. Teo­ rija književne proizvodnje m ora nas poučiti što knjiga »spo­ znaje« i kako »spoznaje«. Tako, bježeći od iluzije k o ju potiče neodređeni govor, knjiga z a m jenjuje jasne, m ada ne i jednostavne k onture fik­ cije. Fikcija je određena iluzija. Bit je književnog tek sta u uspostavljanju takvog određenja. M oć jezika, postavljena u više ili m anje čvrste granice djela, biva tako p rem ještena. Da bi se saznalo što je to književni tekst, tre b a se, dakle, p itati — od kojeg se novog sre d išta zbiva rad fikcije. Ne radi se 0 stvarnom sred ištu : ideološko izglobljenje iluzije knjiga ne zam jenjuje sre d ište m organizacije oko kojeg bi sistem je­ zika m ogao b iti jednom za svagda uređen; knjiga tom si­ stem u daje su bjekt. T reba jo š dodati da ona ne može zau­ zeti m jesto spoznaje. M eđutim , postavljena u neadekvatno, ona nalazi sredstvo da u n jem u počne kretan je, da preo­ brazi odnos p rem a ideologiji: ne da preobrazi ideologiju sam u, što je nem oguće (ideologija k o ja se, po p riro d i, uvi­ jek nalazi d rugdje ne zauzim a nikakvo pravo m jesto; ona se, dakle, ne m ože d oista reducirati). Zato što je lažna, fikci­ ja nas zloupotrebljava; ali ta v ark a nije početna, je r se i sam a odnosi na jed n u k o rje n itiju lažnost, koju pokazuje i odaje, pridonoseći tako da se n je oslobodim o. Tam o gdje se, u svojoj bezobličnosti, završava »život«, počinje djelo. Oni su, dakle, različiti i jed a n sp ram drugog čine opreku. Ali su i nerazdvojni, n e zbog toga što u razli­ čite form e oblače isti sadržaj, već zbog nužnosti da nep re­ kidno ob n av ljaju svoju supro tn o st. U pravo zbog toga što djelo sadrži takvu fikciju, savr­ šeno je iluzoran svaki k ritički poth v at koji bi n asto jao da tu fikciju svede na d rugu u p o tre b u jezika: u n u tra šn ji go­ vor, ideološki govor ili kolektivni govor. Isto tako, fiktivna 1 neiluzom a n arav djela sp rečava da ga interpretiram o, to jest da ga svedem o n a oblike neknjiževnog izraza. Kao što ćem o vidjeti, spoznati ne znači in te rp re tira ti, već objasniti. T reba, dakle, razlikovati tri oblika što ga jeziku daju tri različite u p otrebe: iluziju, fikciju, teo riju . Gotovo iste riječi tvore ta tri diskursa. Ali izm eđu tih riječi usp o stav lja­ ju se neusporedivi odnosi, toliko odvojeni da je nemoguće bez rask id a p rijeći s jednog na drugi.

61

Stvaranje i proizvodnja Reći da je pisac, ili u m jetn ik , stvaralac znači staviti se u ovisnost o h u m an ističk o j ideo­ logiji. O slobođen svoje p rip a d n o sti izvanjskom p o retk u , čo­ vjek je pom oću te ideologije dospio do svojih takozvanih moći. B udući da n ije više po d ređ e n sam o toj sili, on p o staje izum itelj svojih zakona, svoga p o retk a . On stv ara. Što stv a­ ra? Čovjeka. H u m an ističk a je m isao (sve o d čovjeka, sve za čovjeka) kružna, tautološka, sva p red a n a p o n a v lja n ju sli­ ke. »Čovjek stv ara čovjeka«:14 s ta ln im p ro d u b ljiv an jem , bez p rekida, on u njem u oslobađa već d a to djelo. S tv a ra n je je oslobođenje. Od teologije do a n trop o lo g ije priv id n o se zbiva rad ik a ln a p ro m je n a; čovjek m ože s tv a ra ti sam o u ko n ti­ n u itetu , ak tu a liz ira ti od ređ e n u m oć. Izm iče m u, n aravno o stv aren je novog. Ali ta je p ro m je n a sta n o v ita prilagodba. A ntropologija je tak o sam o osiro m ašen a, o b rn u ta teo­ logija: um je sto boga-čovjeka po stav ljen je čovjek, sam om e sebi bog, koji p ro p itu je svoju vječn o st i svoju su d b in u koje već nosi u sebi. U n u ta r tog o b rata , n a su p ro t stv aralačk o m čovjeku, nalazi se o tuđeni čovjek: lišen sam oga sebe, preobražen u nešto drugo. P o stati d rug im (biti o tuđen), p o sta ti v lastitost (stvarati): dvije su ideje ek vivalentne zato što se u k lap a ju u kon ste la ciju iste p ro blem atik e. O tuđeni čovjek jest čovjek bez čovjeka: čovjek bez boga, bez tog boga koji je za čovjeka čovjek. Tako p ostavljeno p ita n je »čovjeka« zapada u nerazrješive p ro tu rje č n o sti: kako bi se čovjek m ogao m ije n ja ti a da ne po sta n e drugo? T reba ga, dakle, zaštititi, om ogućiti m u da o stane takav kakav je st: sp riječ iti sv ak u stv a rn u p reobrazbu njegova sta n ja . H u m an ističk a je ideologija u p rin cip u spontano i duboko rea k c io n arn a u teo riji kao i u p raksi. Jedini p o thvat, č ija je in icijativ a d o p u šte n a čovjeku-bogu, je s t onaj koji m u om ogućuje da sačuva id en tite t, p o ­ stojanost. P ro m ije n iti čovjeka znači sam o v ra titi m u ono što m u prip ad a: njegovo dobro, čak ako ga n ik ad a nije zbiljski ni posjedovao. D eklaracija o pravim a čovjeka, spo­ m enik hum anizm a, n ije in stitu c ija već d ek laracija: u njoj se ukida distan ca ko ja je čovjeka dijelila o d njegovih un i­ verzalnih, nužnih, vječnih prava. Čovjek je p rem ješte n od sam oga sebe (tako hu m an istič k a ideologija o b jašn jav a »reli­ 14 U tom je sm islu teo re tič ar hum anizm a A ristotel.

62

giozno otuđenje«): dovoljno je učiniti o b rn u to p rem ještan je pa da se sve vrati u red. O tuđenje nije pogubno po sebi, već sam o po svojoj o rijentaciji: dovoljno je prom ijeniti tu o rijentaciju da bi se oslobodila istina koja je tu sadržana i zanem arena. Tako je hum anizam tek vrlo površno kritik a religiozne ideologije: on u njoj ne osporava ideološko, već samo posebnu ideologiju koju želi zam ijeniti drugom. N ajčistiji proizvod hum anizm a je s t religija um jetnosti: R. Garaudy, čiji je cilj da čovjeku v rati njegove »perspekti­ ve«, otp rav ljaju ći ga na »putanju« k oja ga vodi u p ro sto r bez vlastitih obala (kad bi m u sam o to nedostajalo?), tako­ đer je apsolutni ideolog um jetničk o g stvaranja. N adahnju­ jući se jednom neprom išljenom izjavom Gorkog (nepro­ m išljenom je r je sam o izjava i je r je ne podupire nikakva argum entacija, a s teorijskog je sta ja lišta inače potpuno zastranjujuća), »estetika je etika budućnosti«, Garaudy, da bi oslobodio čovjeka, predlaže da se iz religije vratim o n a u m jetnost, ne videći da je tako p o jm ljen a u m je tn o st sam o osirom ašena religija. No u m je tn o st n ije djelo čovjeka, već onoga koji ga proizvodi,'5 što n ije religija, k oja se, ne slu­ čajno, stavila na m je sto što ga zauzim aju sve spontane ilu­ zije sp ontanosti i ko ja je, u stvari, v rsta stv aran ja. Prije nego što raspolažu djelim a, ko ja su njihova tek nakon m no­ gih stra n p u tic a , lju d i ih m o ra ju proizvesti: ne m agijom n a­ dolaska, već pom oću d oista proizvodnog rad a. Ako čovjek stvara čovjeka, u m je tn ik proizvodi d jela u određenim uvje­ tim a: on je radniik ne sam oga sebe već te stvari što m u na razne načine izm iče i sam o m u nak nadno pripada. Različitim »teorijam a« s tv a ra n ja je zajedničko što one problem p rijelaza kao izrade ra z m a tra ju elim in iraju ći hipo­ tezu izrade ili proizvodnje. Može se stv a ra ti perm anentno. Tada stv a ra ti znači oslobađati neko dostignuće koje je pa­ radoksalno dato; ili p a k p risu stv u jem o pojavi: stv aran je je tada provala, epifanija, m isterija. U oba su slučaja ispuštena sredstva da se o b jasn i p rom jena: u jed n o m se n išta nije do­ godilo; u drugom se dogodilo n ešto neobjašnjivo. Sve su spekulacije o čovjeku stvaraocu nam ijen jen e da elim iniraju stvarnu spoznaju: »stvaralački rad« nije baš rad, stvarni proces, već religiozna form ula ko ja om ogućuje da se p ro ­ slavi njegov pogreb, podižući m u spom enik. » I taj proizvođač n iie su b jek t usredotočen na svoje stvaranje; on je sam elem ent jedne situacije ili sistem a.

63

N a isti način, vnosti (u sm islu nezanim ljiva. Razum ljivo je term in stv a ra n je izvodnja.

sva ra z m a tra n ja o n a d aren o sti, o su b je k ti­ u n u tra šn jo sti) u m je tn ik a u p rin cip u su zbog čega je na ovim stran icam a isp u šten i siste m a tsk i z a m ijen jen term in o m p ro ­

Nagodba i ugovor D jelo je tkivo fikcija. Ono, u p ra ­ vom sm islu riječi, ne sadrži n išta istin ito . M eđutim , tim e što nije č ista iluzija, već dokazana laž, ono postiže da se sm a tra istinitim : ono n ije bilo ko ja iluzija, već o dređena iluzija. Bit ćem o u isk u še n ju da kažem o kako, zato što m o­ ra b iti prihvaćeno onakvo kakvim ga p redlaže njegovo slo­ vo, ono kod čitaoca p retp o sta v lja p o sto jan o vjerovanje. B u­ dući da a u to r m ora rač u n a ti n a to p o v jeren je, n a tu v jeru , bez koje njegovo djelo n ik ad a ne bi bilo p ro čitan o , bili bism o u isk u še n ju da govorim o o nagodbi, o p rešu tn o m an ­ gažm anu, na k ra ju kojeg bi fikciji bilo p rizn ato pravo da bude onakva kakvom se p rik azu je, i n išta drugo. Uvodeći tu id eju nagodbe, izgleda d a se n a p u šta p ro u ­ čavanje u v jeta proizvodnje djela k a k o bi se p rišlo p ita n ju njegova p ren o še n ja čitaocim a. U stv ari, o ba p ro b lem a idu zajedno: ne sm ije se, lukavštinom m eto d e k o ja bi po tp isala sam o strogost, početi zatv a ran je m d jela u sebe sam og da bi se ono napokon oslobodilo tim e što se b aca u svijet, uvjeravajući tako da se p ro b le m atik a u n u trašn je-izv an jsk o (koju ćem o k asnije razviti) tobože p o d u d a ra s rezom koji je odviše e lem en tarn o kronološki (djelo je n ap isan o p rije nego je pročitano) da bi bio poučan. N ije p ita n je u tom e da se zaustavim o n a takvoj, odviše m ehaničkoj distin k ciji: n a jp rije djelo po sebi, a potom djelo za druge. U stvari, pri proučavanju književne proizvodnje neizbježno se susrećem o s problem om p rijen o sa. M etodički izdvojiti te problem e, ne p ristati da se m ije ša ju i u zim aju jed a n u m je sto drugoga (što je slučaj kad se b it pisca k a ra k te riz ira idejom da je to­ bože on sam svoj prvi čitalac) ne znači p ro k la m ira ti da m eđu n jim a p o stoji a p so lu tn a i proizvoljna odvojenost. U stvari, istodobno s knjigom proizvedeni su i u vjeti njenog saopćavan ja (barem neki bitn i uvjeti) koji se, dakle, ne m ogu ap so lu tn o uzeti kao da to sti ili ono što preth o d i: ono što čini knjigu čini i čitaoce, iako se rad i o dva razli­ 64

čita procesa, bez čega bi knjiga, napisana po d bilo kojim diktatom , p redstavljala djelo sam ih čitalaca i bila svedena na čistu funkciju ilustracije.16 Treba, dakle, izbjegavati da se problem i što ih postavlja djelo svode na problem njegove difuzije. Jednom riječju , m itologiju stvaraoca ne treb a za­ m jenjivati m itologijom publike. K njiževno djelo nije sam o izraz objektivne h isto rijsk e situacije, k o ja bi ga jednom za svagda, p rije čak nego je stvoreno, p ripisala određenoj publici. Kao što je poznato, ono nadilazi takvo određenje: »Ali teškoća n ije u tom e da se razum ije da su grčka u m jetnost i ep vezani za izvjesne oblike društvenog razvitka. Teškoća je u tom e d a se razum ije što nam oni još pru žaju um jetničko uživanje i što u izvjesnom sm islu važe kao n o r­ m a i nedostižni uzor. (Marx, Predgovor za prilog kritici po­ litičke ekonom ije) H om erske se poem e n isu pojavile u d ekoru lažne vje­ čnosti. Pa ipak, n isu se p resta le čitati. Ovdje prepoznajem o znam en jednog b itnog problem a, iako nas rje še n je što ga predlaže M arx (m odem i čovjek koji se p rep u šta ljepoti grčke um je tn o sti je s t zapravo o tac koji u sebi obožava vlastito d jetinjstvo; rečeno term inim a, koje G om brovicz ne bi odbacio, zrelo je u tra g a n ju za nezrelim , nedovršenim ), p rikazano tek u vidu aluzije, ne može zadovo­ ljiti. Očigledan je ideološki k a ra k te r tog rješen ja. Djelo mo­ gu shvatiti i drugi, ne sam o oni za koje je naizgled stvoreno: ono n ije zatvoreno u granice što ih oko njega naznačava ne­ posredno čitanje. M eđutim , id eja takve objektivn e nagodbe, koja bi ve­ zala a u to ra podvrgavajući ga kontro li neke konačne situ a­ cije, m ože se po k u ša ti zam ijeniti idejom subjektivne nagod­ be, izravno m anje obavezujuće, kojom b i izm eđu a u to ra i m ogućih čitalaca, p rije čak nego što posredovanje djela postane zbiljsko, b ila u sp ostavljena n eka v rsta prešutnog, ne više posebnog, već općeg povjeren ja: au to ru će se vjero­ vati na riječ, č italac će m oći u p o trije b iti svoju vjeru, ć a k p rije nego što se djelo i pojavi, o crtav aju ći oko sebe ap ­ stra k tn i p ro sto r, b ila bi d a ta m ogućnost odnosa izm eđu n je­ 16 To m ora biti ja sn o -pročitano: nije knjiga ta koja b i, nekom tajnovitom snagom, proizvodila svoje čitaoce. Ali u vjeti koji o d ređ u ju proizvodnju knjige o dređuju i oblike njezina saopćavanja. Te se dvije m odifikacije zbivaju istovre­ m eno i solidarne su. To b i p ita n je naravno zasluživalo poseban teorijski studij. Njegov bi se rukovodeći p rin cip m ogao naći u ovoj Marxovoj opasci: »Proizvod; n ja ne proizvodi sam o p red m et p o tro šn je , nego i n ačin potrošnje, ne proizvodi je, dakle, sam o ob jek tiv n o nego 5 subjektivno. (Predgovor za Prilog kritici poli-

5 — T eorija književne proizvodnje

65

gova govora i onoga tko ga prim a. U stv ari, kao što sm o vidjeli, knjiga ne izražava istin u k o ja b i m ogla b iti o cijen je­ na putovim a izvanjske sukladnosti; o n a je istin ita po sebi, to je s t u n u ta r granica koje sam a u tv rđ u je . Slijedeći ban aln u deskripciju, ko ju je dovoljno naznačiti, čitalac ulazi u k n ji­ gu kao 11 različit svijet, ako ne i u n e što drugo nego svijet; da bi čitao, m o ra p rih v a titi stano v it b ro j e k sp licitn ih ili im plicitnih pretp o stav k i, m eđu k o jim a i jed n u b itn u : to je knjiga, to n ije drugo nego knjiga. Bez toga on više ne čita, već sa n ja ili se dosađuje. Taj stav n e tre b a dogovarati; do­ voljno je da on b u d e im plicitno prih v aćen a d a se zaista i ne prizna. Ono što u logici takve analize jam či specifičnost knjige, njezinu au to n o m iju , je s t p re th o d n o st jed n e konfuzne i globalne nagodbe k ojom bi bilo u stan o v ljen o m je sto im a­ ginarnog, gdje bi djelo napokon zauzelo svoj p ro sto r. Unu­ ta r takvog kom prom isa sve bi po stalo d o p u šten o i proiz­ voljnost bi b ila istinita. H ipotezom takvog kom p ro m isa u stv ari je razobličena m ogućnost d v o stru k e nagodbe: jed n e što dolazi od au to ra , koji svoje djelo p red a je publici; druge što dolazi od njegova čitaoca, koji sam im činom što ga nagoni d a otvori knjigu prihvaća da se nagađa, pok lan ja ju ć i jo j sv o ju v jeru. Ta nas ideja nagodbe dovodi do već sp o m in ja n ih ob lik a k ritičk e iluzije: ona izm eđu a u to ra i djela u sp o sta v lja lažnu sim e­ triju , dakle konfuziju. Ona p retp o sta v lja , p reth o d eći djelu, p o sto ja n je određenog m je sta na k o jem u bi zauzela p ro sto r (što u književnu k ritik u uvodi prin cip e A ristotelove fizike). Ona, napokon, b rk a iluziju i fikciju, u p u ću ju ći čitao ca na njegovu v jeru i osu đ u ju ći a u to ra n a u sp o sta v lja n je proiz­ voljnog. T reba jasn o v id jeti da je »pojam« nagodbe n eopravdan je r počiva n a pogrešno p ostavljeno m p ro b lem u : p ro b lem a­ tika p o v jere n ja je m o ra ln a pro b lem atik a. Ona n e p ristu p a d jelu kao proizvodu književne ak tiv n o sti, već m u daje d ru k čiji sm isao: p re sta ju ć i č ita ti p o sta v lja se n a m argine knjige. Problem koji m o ra rije šiti p isac n ije u neo d ređ e­ nom i bilo kakvom p ita n ju : Da li će m i se vjero v ati, već u drugom e, određenom . K ako ra d iti d a b ih bio čitan ? Tako, čak ako se izm eđu knjige i onoga tk o je p rim a m ože u stan o ­ viti stanovita su k riv n ja, tre b a shvatiti d a ta su k riv n ja ima jednostavan učinak: č italac m ože o sje titi d a ga vuče inicija­ tiva a u to ra (ili ono što on shvaća kao inicijativu: vidjeli sm o da se to zbiva posve d rugačije i d a čin p isa n ja n ije je d ­ nostavno o dređen individualnom odlukom ) u kojoj on htio 66

ili ne htio sudjeluje; ob rn u to nije istinito. Ono u što au to r izgleda uvjerava (dopustim o privrem eno taj izraz, usprkos njegovoj nepreciznosti), ni on sam ne v jeruje, niti može vje­ rovati. N jem u nije dovoljno da u to v jeruje, kao što bi uči­ nio kad bi se prep u stio toku svoga »stvaranja«. Kada je fikcija sačinjena, knjiga, čak ako je različito izvana određe­ na stvarnim uvjetim a svoje proizvodnje (ona je autonom na, ali ne i nezavisna), ipak nije, kao knjiga, činjenično antici­ p irana u egzistenciji bilo čega što p rethodi: n išta joj ne prethodi na njenom vlastitom tlu, čak ni obećanje m jesta na koje bi se m ogla postaviti. K ad bi po sto jala nagodba, ona bi se zbila sam o izm eđu čitaoca i njega samoga, ili izm eđu čitaoca i au to ra, ako bi on bio svoj prvi najbolji čitalac. Ovdje se vraćam o n a p rincip koji sm o već susreli: čak i dovršena desk rip cija stavova, ko ju zahtijeva čitanje, ne može zauzeti m je sto teo rije književne proizvodnje. K ad bi a u to r bio čitalac svoga djela, to bi značilo da ono postoji čak p rije nego što je proizvedeno u obliku nezavisnog m o­ dela. Paralelno, pažljiva k ritik a djela, k o ja o b jelodanjuje uvjete njegova u spostavljanja, nešto je sasvim drugo nego čitanje je r, ne zadovoljavajući se da u n jem u procijeni lažnu suglasnost, ona je otk riv a u razlici s p ra m sam e sebe i u neujednačenosti njezina razvoja.17 To, naravno, ne znači da k ritik a pridonosi rastv aran ju knjige, raz a ra n ju iluzornoga u n jo j. Proučavanje književnih djela ne p retp o sta v lja ni slijepu vjeru, ni principijelno ne­ povjerenje; vjerovanje i nepovjeren je bila bi dva k rajn ja oblika jednog te istoga stava. Spoznaja djela n ije više odre­ đena antitezom vjerovanje-nepovjerenje, nego antitezom vje­ re i znanja: čak ako i ne donosi istin sk u spoznaju, već sam o analogiju spoznaje, ona sa m a m ože biti p red m et znanja. Sto­ ga ona m o ra b iti prihvaćena na riječ. J e r u njezinu slovu nije upisano rad ik a ln o nezanje. K ad b i knjiga bila sam o proizvoljnost, sm je šte n a u ap stra k tn o m p ro sto ru koji obe­ ćava nagodbu, ona bi b ila p o p rište zablude. No, ne treb a vjerovati da stvaranje fik c ije znači obm anjivanje: pisac nije 17 M eđutim , iako to p ita n je ovdje nije razvijeno, studij stavova čitaoca, koji bi mogao b iti predm etom sociologije k u ltu re, je st bitan: iz takve bi se de­ skripcije m ogli izvoditi zb iljsk i, ideološki, »kulturni« uvjeti književne kom uni­ kacije k a o oblika prepo zn av an ja. U od su stv u tih uvjeta pisac ne b i mogao proiz­ vesti svoje djelo; ali ta p roizvodnja može sa svoje sira n e m odificirati početne uvjete, pri čem u sam a ne može p rete n d irati d a osigura putove takve p reobrazbe. U susjednoj o blasti, L jubav prem a u m je tn o sti (B ourdieu i D arbel, kolekcija Le sens Com mun, E ditions de M inuit) d aje sjajan p rim je r rezultata koji u tom pogledu m ogu b iti postignuti.

67

im itato r, n iti čak, n a p latonski način, tv o rac lažnog pričina. On bi tada bio podređen u k u su i nezn an jim a p u b lik e k o ja bi d jelu dala m je sto u p ro sto ru svoga neznanja: »Kakvog li ljupkog im ita to ra u tom u m je tn ik u tako obaviještenom o stv a rim a koje razm atra! M eđutim , on neće učiniti grešku ako oponaša a da ne zna u čem u je svaka stv a r do b ra ili loša. Ali, po svem u sudeći, on će o p o n ašati u p rav o ono što izgleda lijepo po gom ili i neznalicam a« (Država). Pisac se ne p re tv a ra da piše. On s tu p a n a p u t stv arn e a ktivnosti. N jegov pothvat, iako često nosi p rič in delirija, n ije delirijski, p a bilo to i zbog toga što se isp u n ju je u djelu: k ritik a počinje tam o gdje završava klinika. K njigom označe­ na »realnost« n ije p roizvoljna već konvencionalna. Ona je tako fik sira n a zakonim a. K onfuzna id eja n agodbe m ogla bi se zam ijen iti id ejo m ugovora. T ad a b i se pokazalo d a je d jela tn o st pisca istinski kon stitu ira ju ć a .18

Eksplikacija i interpretacija O dbacuju ći s ta r i m it eksplikaci­ je teksta, k ritik a ko ja želi b iti dubin sk o m uzim a za cilj od­ ređenje sm isla: o na sam u seb e označava sv o jo m in terp retativnom p riro d o m u širokom sm islu riječi. S to se postiže za­ m jenom ek sp lik acije (K ako je d jelo sačinjeno?) in te rp re ta ­ cijom (Zašto je djelo sačinjeno?). P rije svega, izgleda d a se pro širu je polje p rim je n e k ritičk o g posla: ne ogran iču ju ći se više na pro u ča v a n je sre d stav a , n a slijep u teh n ik u , otva­ ra m u se neistra ž e n a o b last ciljeva. T ako m ogu b iti p o sta­ vljena bitna p ita n ja k o ja dovode n a scen u ne sam o oblik književnog čina, već i njegovo značenje. In te rp re t je onaj tko, držeći se sre d išta , ili rad ije sred i­ ne, p ris tu p a zam jeni: ono što m u je p redloženo zam je n ju je term inom jed n a k e vrijed n o sti, b a re m ak o rad i pravilno. Kad p rim je n ju je svoje u m ijeće n a neko književno djelo, o n p ri­ stu p a zam jeni k o ja u m je s to d jela u s ta n o v lju je sm isao. Na laj način istim činom p okazuje dvije stv ari: m je sto d jela i sadržaj koji isp u n ja v a to m jesto. T reb a reći da, p o stav lja­ » M eđutim , treb a ja sn o uv id jeti d a ideja ugovora im a sam o vrijednost slike: ona označava p o sto jan je p roblem a ne u sp ijev aju ći d a ga razriješi; ona je ćak pogrešna u to lik o što evocira sp o n ta n u , individualnu i k olektivnu o dluku. T u v oluntaristićk u m itologiju moguće je sru šiti sam o o b jek tiv n im proučavanjem odnosa koji uje d iiju ju ili su p ro tsta v lja ju d jelo njegovoj publici.

68

jući se u pro sto re djela, on izlaže sm isao koji se tu nalazi. U s-tvari, in te rp re tac ija ostvaruje o b rn u tu , ali ekvivalentnu operaciju: ona djelo tra n sp o n ira u ko m en tar nastojeći da tim prem ještanjem objelodani njegov sadržaj, neprom ije­ njen i oslobođen u k rasa koji su ga skrivali. In te rp re t ostva­ ruje zam jenu djela i tako u čudnom recip ro citetu pronalazi nešto čem u je ono sam o zam jena. In te rp re tira ti znači ponavljati, ali vrlo neobičnim ponavijanjem koje kazuje više k a m ju ć i m anje. To je pročišćavajuće ponavljanje na k ra ju kojega se do tad a skriveni smisao pojavljuje u sam oj svojoj istini. Djelo je upravo izraz tog smisla, to znači tak o đ e r ovog ko ji ga zatv ara i koji treba razbiti da bi se ono vidjelo. In te rp re t vrši to osloboditeljsko nasilje: on rašč in ja djelo kako bi ga ponovo stvorio prem a svom sm islu, nagoneći ga da označava izravno ono što je izražavalo posredno. In te rp re tira ti znači tak o đ er prevoditi: iskazati u term inim a očiglednosti ono što je sadržavalo i za­ državalo nejasni i nepotpuni jezik. Prevoditi i reducirati: svesti na jedinstveno (jedino i nezam jenljivo) značenje p ri­ vidnu raznolikost djela. Ta bi redu k cija, paradoksalno, m o­ rala b iti plodonosna u m je sto da b u d e osirom ašujuća, je r dodaje tek stu jasn o ć u i istin u kojih je njegovo slovo p a ra ­ doksalno lišeno. Ali takvo »produbljivanje« im a očigledno kritičko značenje. B ogatstvo koje ono razotkriva u djelu isto­ vrem eno je otk rić e njegova sirom aštv a: »Bilo je to, bilo je sam o to.« Platon ne kaže n išta drugo: »Jer ako se djela p jesn ik a liše b o ja poezije i ako se rec itiraju kao takva, razm išljam na što ona sliče . . . Možemo ih u sporediti s onim licim a koja, nem ajući druge ljepote osim svoje svježine, p re s ta ju privlačiti pogled kada ih cvijet m ladosti napusti.« (Država) Svedeno na izraz sm isla, djelo je u opasnosti da znatno izgubi svoju svježinu. K ako bi m u v ratio ono što m u p rip a­ da, k o m en ta to r će m u m orati dod ati u k ras svog vlastitog stila. Tako su p o stavljeni principi im anentne kritike: u djelu je zadržan sm isao koji tre b a osloboditi. Djelo je u svom iz­ ričaju govorljiva i varljiva m aska ko jo m je taj sm isao u k ra ­ šen. Spoznati djelo znači d o p rije ti do tog bitnog i jedinog sm isla. In te rp re ta tiv n a k ritik a počiva na stanovitom b ro ju iluzija koje su već razobličene. Ona sm je šta djelo u p ro sto r koji o b d a ru je perspektivom dubine. Ona razobličuje nepo­ sredno varljivi k a ra k te r djela, dvosm isleni znak koji u ka­ zuje na određen sm isao i istovrem eno ga prikriva. Ona, n a­ 69

pokon, u djelu p retp o sta v lja d jela tn u p risu tn o st jed in stv e­ nog sm isla oko kojeg je ono, iako n a različite načine, sa­ brano. Osim toga, izm eđu djela i njegove k ritik e ona u sp o ­ stavlja odnos interio rn o sti: kako je in te rp re tativ an , kom en­ ta r se postavlja u srce djela i pokazuje njegovu tajn u . Izm e­ đu p red m e ta (književnog djela) i njegove sp o zn aje (k riti­ čkog diskursa) nem a nikakve druge distan ce osim one k oja moć čina, sm isao dijeli od njegova očitovanja. K o m en tar je sadržan u djelu, ako to n ije obrn u to . U svakom slučaju, i jedno i drugo p o m iješano je n a n ačin koji, kao što smo vidjeli, k a ra k te riz ira em p iristič k u m etodu. Nem oguće je zaustaviti se n a idealu b itn e k ritik e, im a­ nentne kritik e ko ja bi b ila ponavljan je, k o m en tar, »čisto« čitanje. N ije dovoljno rastv o riti tok tek sta da b ism o otkrili p o ruku koja je u n jem u upisana, je r b i ta u p isan o st bila upisanost em p irijsk e činjenice. Istin sk a sp oznaja im plicira odvojenost izm eđu svoga d isk u rsa i p red m e ta tog d iskursa: ona ne uzim a za cilj d a ponavlja ono što je već rečeno. Im a­ nentna je k ritik a nužno konfuzna k ritik a , je r započinje tako što ukida p rincip svoje razlike. Jasn o je, m eđ u tim , d a se ona inače m ože p rik azati kao n a jstro ž a k ritik a : svojom p o t­ vrđenom voljom da bude v jerna sm islu tako da ga oslobodi svih nečistoća koje ga m ije n ja ju i rem ete, on a izm eđu djela i njegova čitaoca jam či b itn u adekvaciju. U zm aknuti p red pothvatom in te rp re tac ije znači p ris ta ti n a to d a se on izda ili da se izgubi u djelu, tj. da se u brizi za lažnu objek tiv n o st privilegira nebitno. Znači, zapravo, odb aciti o sluškivanje te­ m eljne i op sje d a ju će tajne. B itna teškoća ko ju m o ra raz rije šiti k ritič k a aktivnost, shvaćena kao racionalni p o thvat, je s t dakle ova: s jed n e strane, ona ne m ože sm a tra ti da jo j je njezin p red m e t dat em pirijski, ne m iješajući pri tom e p rav ila vještin e i zakone spoznaje. P redm et kritič k e spoznaje ne nalazi se p red njom u svojim vidljivim granicam a. R azum ijevanje tih granica pretp o sta v lja p reth o d n o raz m a tra n je p red m eta, koje se ne sastoji u tom e da se on zam ijeni idealnom i ap stra k tn o m konstrukcijom , već u tom e da se p r e m jesti u n jem u sam o­ me kako bi dobio racionalni sta tu s. S druge stran e, ova spo­ znaja, iako ne želi pa sti u no rm a tiv n u iluziju — sudeći u naivnom sm islu riječi — može p ro m a tra ti djelo sam o takvim kakvo jest i m ora o d u sta ti od h tije n ja da ga m ijen ja, m a kakvo ono bilo. To bi, zapravo, značilo podvrgavati ga no­ vom tipu pravila (ne više tehničkih p rav ila suk lad n o sti već m oralnih i političkih pravila slaganja). N a taj način treb a 70

izaći izvan djela i objasniti, reći ono što djelo ne kaže, n iti bi moglo reći: isto tako tro k u t na koncu konca šuti o zbroju svojih kutova. M eđutim , ovaj se izlazak ne može izvesti na bilo koji način: nije riječ o tom e da se zbog osujećivanja em pirističke iluzije zapadne u norm ativnu iluziju te da se u m je sto djela postavi n ešto drugo (cenzura i in terp retativ n i kom entar dva su m oguća oblika takve zablude). O bjasniti znači upravo, odbacujući m itologiju razum ijeva­ nja, prepoznati u djelu tip nužnosti k oja ga o d ređ u je i ko­ ja se zacijelo ne svodi na smisao. N ije p itan je u tom e da se djelo sučeli s vanjskim principom istine. Um jesto da se izrekne norm ativni sud, bolje je identificirati v rstu istine koja ga tvori i u odnosu na koju ono im a sm isla. Ta istina nije odložena u djelo, p risu tn a u njem u kao jezgra u plodu. Ona je istovrem eno, paradoksalno, u n u tra i odsutna. Ako nije tako, tre b a priz n a ti da je djelo nespoznatljivo, čudesno i zagonetno, te da je kritički pothv at uzaludan. Da bism o osujetili in te rp re tativ n u iluziju, dovedeni smo, dakle, do toga da form uliram o m etodičku hipotezu koja se tiče p rirode djela. D jelo m ora b iti razrađeno, razm otreno, bez čega n ikada neće biti teorijska činjenica, p red m et spo­ znaje. Ali ono tak o đ e r m ora biti ostavljeno takvim kakvo jest, bez čega će m u se p rid a ti vrijednosni, a ne teo rijsk i sud. Ono m ora b iti izgrađeno i zadržano u vlastitim granicam a, to je s t ne sm ije biti podređeno po th v atu izgradnje. Taj će dvostruki zahtjev im ati stvarno sm isla sam o ako je sugla­ san priro d i djela: potre b n o je da proizvod rad a pisca može b iti tako p rem ješte n da bez njega p red m e t p o tro šn je o staje nesposoban da postane p red m e t spoznaje. Kao izgovor re­ toričkim laskanjim a ono n ikada neće biti oslonac racional­ nog istraživanja. Da bi se izašlo iz kruga k ritičkih iluzija, treb a predložiti teorijsku hipotezu: djelo nije usred o to čen o na sm isao koji prikriva dajući m u svoj gotov oblik. Nužnost se d jela tem e­ lji na vlastitoj višesm islenosti: o b jasn iti djelo znači raspoznati i razlučiti p rincip takve raznolikosti. Postulat jedinstva djela ko ji je, više ili m anje eksplicitno, u vijek opsjedao kri­ tički posao mora, dakle, b iti razobličen: djelo n ije stvorila na m je ra (objektivna ili subjektivna); ono je p roizvedeno po­ lazeći od o dređenih uvjeta. »Svaki napis im a neki sm isao, čak ako je taj sm isao vrlo daleko od onoga što m u ga je a u to r n am jeravao dati.« (S artre, P rćsentation des T em ps M odernes). Djelo bi bilo ispunjeno sm islom , i ta je punoća ono o čem u se tre b a p ita ti. Ali takvo b i p ro p itiv an je bilo 71

očigledno iluzorno, je r bi svoj oblik dobilo od p rikrivene govorljivosti, iznikle iz sam oga djela, k o ju bi se ona zadovo­ ljila izraziti. Istin sk o se p ita n je neće od n o siti n a tak v u kvaz iprisutnost; p rije nego idealnu i iluzornu punoću, ono će uzeti za pred m e t tu šu p lju riječ ko ju djelo d isk retn o izgova­ ra te u n joj procijen iti distancu ko ja dijeli više sm islova. Ne treba, dakle, oklijevati d a se u d jelu raz o tk rije ne­ p otpu n o st i bezobličnost, pod u vjeto m da se te riječi ne shvate u negativnom i pogrdnom sm islu. P rije nego na toj dovoljnosti, ko ja bi m u davala idealn u ko n zisten tn o st, treb a se zaustaviti n a toj određenoj nedovršenosti, k o ja stv arn o k rn ji oblik knjige. Djelo po sebi m o ra b iti n epotpuno: ne izvan sebe, je r bi ga bilo dovoljno u p o tp u n iti d a bi se »rea­ liziralo«. T reba raz u m je ti da ne p o tp u n o st k o ju u n jem u ozna­ čava sučeljenost različitih sm islova p red sta v lja istin sk i ra­ zlog njegove sređenosti. T anka c rta d isk u rsa je s t priv rem e­ ni privid, iza kojeg tre b a znati p rep o zn ati o d ređ en u kom ­ pleksnost tek sta, im ajući, naravno, u vidu da ta kom pleks­ nost ne bi m ogla b iti iluzorna i p o sred n a k o m pleksnost »to­ taliteta.« O bjasniti djelo znači: u m je sto d a tražim o skriveno sre­ dište, koje bi m u davalo život (in te rp re ta liv n a je iluzija organicistička i vitalistička), tre b a ga sagledati u njegovoj zbilj­ skoj izglobljenosti. Znači, dakle, odbaciti p rin cip u n u tra šn je analize (ili im an en tn e kritike), ko ja b i v ještačk i zatvarala djelo u sam o sebe i, zbog toga što je p otpuno, deducirala sliku »to ta liteta« (je r se i slike tak o đ e r ded u ciraju ). S tru k tu ­ ra djela, ko ja d o p u šta da ga zahvatim o, je s t u n u tra š n ji po­ m ak, ili ona cezura pom oću koje ono odgovara jed n o m tak o ­ đ e r nepotpunom rea lite tu koji pom aže sagledavati a da ga p ri tom e ne odražava. K njiževno djelo d aje m je ru razlike, pruža pogled na određeno odsustvo: izriče ga, iako o njem u m nogo ne govori. P rem a tom e, ono što u n jem u tre b a vi­ djeti je s t to što m u nedostaje, m an jk av o st bez koje ne bi postojalo, bez koje ne bi im alo šta reći, n iti b i im alo sred ­ stva da kaže ili ne kaže. Kao što je Lenjin pokazao u povodu T olstoja i kao što ćem o m i p okušati da pokažem o u povodu J. V em ea i Balzaca, ono što u djelu potiče e k splik aciju n ije lažna jed n o ­ stavnost koja m u da je prividno jed in stv o njegova sm isla. To je u njem u p risu tn i odnos, ili o p reka, izm eđu elem enata izlaganja ili razina kom pozicije, on o d isp a ra tn o obilježje koje pokazuje da je djelo izgrađeno n a su k o b u sm isla. Ovaj sukob n ije znak njegova izopačenja; on d o p u šta da se u 72

djelu o tk rije posto ja n je drugosti posredstvom koje je u odnosu s nečim što nije ono i što se zbiva n a njegovim m arginam a. O bjasniti djelo znači pokazati da, su p ro tn o p ri­ vidu, ono ne postoji po sebi već, naprotiv, nosi žig određe­ nog odsustva koje je tak o đ e r princip njegova identiteta. Iz­ dubljena zbog aluzivnog p risustva d rugih knjiga, protiv kojih se izgrađuje, okrećući se oko odsustva onoga što ne može reći, obuzeta odsustvom izvjesnih riječi na koje se ne­ prestano vraća, knjiga se ne gradi kao pro d u žetak jednog smisla, već polazi od inkom patibilnosti više smislova, što joj je i n ajčvršća veza s realitetom u zategnutom i uvijek obna­ vljanom sučeljenju. V idjeti kako je knjiga sačinjen a znači tak o đ er vidjeti od čega je sačinjena; a od čega bi bila sačinjena, ako ne od te m anjkavosti, koja joj daje po v ijest i odnos prem a povijesti. M eđutim , tre b a se čuvati da se ideologija in terp retao ije ne zam ijeni ideologijom eksplikacije. Stoga tre b a ukloniti stanovit bro j p o stu la ta koji im pliciraju teo rijsk o nepoznava­ nje književnog djela. Već je naznačen izvjestan b ro j tih po­ stulata: po stu la t ljepote (djelo je sukladno m odelu), p o stu ­ lat nevinosti (djelo je dovoljno sam o sebi i u spostavlja­ njem svog jednostavnog disk u rsa u k id a sve do sjećan ja na nešto što ono nije), p o stu la t sklada ili to ta liteta (djelo je savršeno: dovršeno, ono tvori potp u n u cjelinu). Tim po stu la­ tim a tre b a dodati i druge koji, iako su m ožda inkom patibilni s p rethodnim , ne p ru ža ju stoga teo rijsk o znanje: p ostulat o tvorenosti i p o stu la t dubine. Pod izgovorom da se u djelu id en tificira njegova teo­ rijsk a nedovršenost ne sm ije se zapasti u ideologiju »otvo­ renog« d jela :19 djela koje, um ijećem svoga u stro jstv a, sam o tvori princip svog beskonačnog variran ja . T ada ono ne bi im alo sam o jedan, već više smislova. No ta m oguća, besko­ načna m noštvenost, koja je svojstvo ili posljedica i čije je isp u n jen je povjereno čitaocim a, nem a n išta zajedničko s re­ alnom , nužno konačnom kom pleksnošću, koja je s tru k tu ra knjige. Iako djelo ne proizvodi, ne sadržava princip svoje za­ tvorenosti, ono je ipak definitivno zatvoreno, zatvoreno u granicam a koje m u p rip a d a ju a da ih sam o sebi nije dalo. N edovršenost je djela tak o đ e r razlog njegove konačnosti. Istovrem eno zam ijeniti tok tek sta reljefom koji m u daje njegova nedovršenost može značiti da se iza djela uočava 19 Usp. U m bcrto Eco, L'ocuvre ouverte, 6d. du Scuil.

73

drugo djelo, koje bi bilo njegova tajn a , i kojega b i ono bilo m aska ili prijevod. Na taj način palo bi se u in te rp re tativ n u iluziju. Taj p o slje d n ji pokušaj počiva n a p o stu la tu dubine, koji velikim dijelom n a d a h n ju je trad icio n aln u k ritik u .

Implicitno i eksplicitno Isto tako bih morao saznati kakvi su doista njihovi nazori, više paziti na to što oni rade negoli što govo­ re, ne samo zato što zbog pokvarenosti naših običaja ima malo ljudi koji su bili voljni kazati sve što mi­ sle, već i zato što većina i samo to ne zna; budući da je, naime, svje­ sna djelatnost kojom nešto misli­ mo različita od djelatnosti kojom spoznajemo da nešto mislimo, to se često jedna nalazi bez druge. (D escartes, Rasprava o m etodi, I I I dio)

Da bi se k ritičk i d isk u rs uspo stav io a da se ne izloži površnom i ništavnom p o n a v lja n ju djela, p o tre b n o je d a go­ vor odložen u k n jigu bu d e n e p otpu n , da n jim e ne b u d e sve dokazano te da tako o stan e m ogućnost d a se kaže n ešto drugo, drugačije. P rizn an je djela ili n jem u okolne sjenovite zone prva je m an ifesta cija kritič k e n ak an e. Ali tre b a se p i­ tati o priro d i te sjenke: O značava li on a istin sk o odsustvo ili je ona nastavak neke k vaziprisutn o sti? To se m ože izreći na način već postavljenog p ita n ja: H oće li on a b iti podloga eksplikacije ili izgovor in te rp re tac ije ? N ajp rije će se reći da je k ritik a u o dnosu na djelo koje je p odupire njegova eksplikacija. Ali što tad a znači ekspli­ c irati? E ksplicitno se p rem a im plicitn o m odnosi kao što se eksplikacija odnosi p rem a im plikaciji: ob a se o p rečn a p a ra svode na d istinkciju m anifestnog i latentnog, otkrivenog i skrivenog. E ksplicitno je ono što je fo rm aln o objašn jen o , iz­ raženo, čak i završeno: »eksplicitno« n a k ra ju d jela odgova­ ra »implicitnom « koje ga započinje i označava da je »sve re­ čeno«. E k splicirati znači explicare: razviti i, p rije svega, razm otriti. »Ptice rašire n ih krila« je s u p tice č ija su krila rastegnuta. Tako, otv ara ju ć i knjigu, k ritik a , bilo da u njoj želi pronaći skriveno blago, bilo da je želi p ro m a tra ti kako leti v lastitim krilim a, s m je ra na to da jo j dade sta tu s ili 74

pak različit tok. Treba reći da k ritičk a aktivnost teži da kaže istinu, istinu koja nije bez odnosa s knjigom , ali koja s njom nije vezana kao sadržaj sa svojim izrazom. U knjizi, dakle, nije sve rečeno, tre b a sačekati eksplicitnost kritike koja će m ožda sam a b iti b e skrajna. M eđutim , iako kritička riječ nije izražena u knjizi, ona je na stanovit način njezino svojstvo: ona nep restan o na n ju ukazuje, iako je doista ne izriče. Treba se p ita ti o sta tu su te šutnje. Je li ona slučaj oklijevanja ili nužnost statu sa? O tuda problem : Postoje li knjige koje kažu to što govore a da nisu k ritičk e knjige, to je st a da ne ovise izravno o jed n o j ili više knjiga? Ovdje prepoznajem o klasični p roblem in terp retacije la­ tentnog sm isla. Ali taj problem teži da poprim i nov oblik: u stvari, jezik knjige na sto ji da po sebi bude p o tp u n jezik, izvor m je re svakog govora. B udući da nem a drugog hori­ zonta osim sebe, on već u početnoj gesti im a u pisanu zatvo­ renost. O dvijajući se u zatvorenom krugu, taj jezik ne sk ri­ va u sebi ništa do sebe sam a: on im a sam o svoj sadržaj i svoje granice te u svakom od svojih članova nosi pečat vla­ stite »eksplicitnosti«. M eđutim , on nije dovršen: riječ što je upisuje knjiga, gledam o li je pažljivo, p o jav lju je se kao bes­ konačna. Ali ona za cilj uzim a upravo to odsustvo završetka i o staje u njem u. P raznina u n u ta r koje se odvija knjiga jest to m jesto gdje sve tre b a reći, i tako nik ad a nije rečeno, ali koje ne podnosi ni prein a k u posredstvom drugog govora, zatvorenog u konačne granice što m u ih daje njegova nedo­ vršenost. N a taj način je, čini se, utem eljen a nem ogućnost k ritik e da bilo što doda ili kaže o knjizi. Ona bi je jedva m ogla obavezati da o njoj kaže više, bilo u vidu nadom jestka, bilo u p rać e n ju njezina diskursa. O staje, m eđutim , očigledno da, iako jc književno djelo sebi dovoljno kao djelo, njem u ned o staje v lastita teo rija koju ono ne sadrži, niti potiče. Ono se ni na koji način ne spoznaje kao takvo. G ovoriti o njem u s kritičkog stajališta ne znači ponavljati ga, rep ro d u c ira ti ga ili ga pak ponovo sačiniti. To ne znači ni rasvjetljav ati u n jem u stanovite tam ne točke, to je s t pom oću sistem a bilješki, koje isp u n ja­ vaju m argine knjige, p recizirali ono čega nije bilo. Također, kad k ritički disk u rs p o stavlja kao p očetnu hipotezu (a ta je hipoteza u v jet njegova izraza) da je govor djela nepotpun, on tim e ne preuzim a z a datak da ga up o tp u n i, da sm an ji njegove nedovoljnosti, kao da on ne ispunjava posve svoje m je sto koje bi stoga, napokon, treb alo zauzeti. Vidjeli smo: Spoznaja djela ne u stan o v lju je se na sam im p ro sto rim a dje75

la, već, naprotiv, p retp o sta v lja d ista n c u bez koje bi se spo­ znaja i p red m e t dokinuli u svojoj konfuziji. Da bi se sa­ znalo što kaže pisac, n ije ga dovoljno p u s titi da govori, dati m u riječ. Taj govor, šupalj od svoga izričaja, n e bi mogao biti u p o tp u n je n na vlastito j razini. K ritičk i d isk u rs nem a za funk ciju da dovrši knjigu. On se, n aprotiv, p o sta ­ vlja u njezinu n e p o tp u n o st da bi o n jo j sačinio teo riju ; ta je nepo tp u n o st toliko k o rje n ita da jo j ni jed n o načelo ne uspijeva d ati m jesto. Tako ne-kazano knjige nije m an jk av o st k o ju tre b a po­ puniti, n e d o sta tn o st ko ju bi bilo dovoljno n ad o k n ad iti. Ne radi se o priv rem en o m ne-kazanom k o je b i se m oglo defini­ tivno ukloniti. T reba u d jelu razlu čiti njegov nužni sta tu s ne-kazanog. N a p rim je r, m ože se p o k azati d a ono što daje oblik d jelu je s t rad ik a ln a d rugost, k o ju u n jem u proizvodi ju k stap o zicija ili sukob više sm islova. Taj su k o b k n jig a ne rješava, ne a p so rb ira , već ga sam o po ka zu je. Tako više ili m an je kom pleksna o p rek a, k o ja d jelu daje stru k tu ru , ne m ože n jim e b iti z b iljsk i iskazana. Ona, m e­ đutim , tvori njegov izraz i d a je m u g rađu. To što djelo ne kaže, ono ga očituje, ono ga o tk riv a svakim svojim slovom. Ono n ije sačinjeno ni od čega drugog. Ta m u š u tn ja d aje i njegovu egzistenciju.

Reći i ne reći Ono što kaže k n jig a dolazi iz od­ ređene šutnje. N jezina pojava im p licira »prisutnost« ne-ka­ zanog, m ate rije kojoj da je oblik, ili podloge n a kojoj gradi lik. Tako knjiga n ije dovoljna sam a sebi: n ju nužno p rati stanovita o d sutnost, bez koje je ne bi bilo. Spoznati knjigu — to im plicira da se vodi rač u n a i o tom o dsustvu. Stoga izgleda podobno, i opravd an o , p ita ti se u povodu svake proizvodnje — ne izričući to — što ona p rešu tn o im ­ plicira. E ksplicitno traži im plicitn o oko sebe ili u svom nastavku. Da bi se u sp jelo reći n ešto , im a i n ešto drugo što ne treba reći. To o d su stvo nekih riječi F reu d je p om ak­ nuo na novo m jesto, gdje se sam prvi postavio i što je on, paradoksalno, nazvao nesvjesnim . Da bi p o tp u n i izričaj uspio biti kazan, on se obavija slojem ne-kazanog. P ita n je je u tom e da se sazna zašto on ne izriče tu zab ran u . P rije nego je želi priznati, m ože li ona biti prep o zn ata? O onom e što ne 76

izriče, što m ožda ne m ože izreći, govor ne izriče ni odsustvo; istinsko poricanje ide sve do prisu stv a zabranjenog term i­ na ne dajući m u čak ni njegovo svojstvo odsutnosti. T reba reći da govor p ostaje djelo od tre n u tk a kad iza­ zove takvu o dsutnost. Ono bitn o u svakom govoru je st n je­ gova šu tn ja , ono što on dovodi do šu tn je, š u tn ja daje svoj oblik vidljivom e. B analnost? Može li se o toj šu tn ji reći da je skrivena? Što je ona tada? U vjet p o sto ja n ja (polazište, m etodički početak) ili bitni tem elj (idealni ishod, apsolutni izvor koji n a p o ru d aje sm i­ sao?). Sredstvo ili oblik povezanosti? Može li se ta šu tn ja n a tje ra ti da govori? Da kaže ono što n ije iskazano? Što o n a želi reći? U kojoj je m jeri tada dvoličnost način da se govori? To znači: Je li moguće da prizovem o p risu tn o sti, našoj p risu tn o sti, ono što se skrilo? Š u tn ju kao izvor izraza. Je li to što kažem ono što ne ka­ žem? O tuda glavna opasnost kojoj se izlažu oni što hoće sve reći. U ostalom , ono što djelo ne izriče, m ožda ga ono i ne skriva: to m u n a p ro sto nedostaje. M eđutim , odsustvo govora im a m noga d ruga sredstva; ono govoru da je njegovu točnu situ aciju , ovlašćujući ga za jednu oblast, označujući m u oblast. Pom oću riječi šu tn ja postaje glavno s re d ište izraza, njegova točka k rajn je vid­ ljivosti. Govor nam na koncu n išta ne kaže: tišina je ona koju se p ro p itu je , je r ona je ta koja govori. Ono što d o p u šta da se vidi š u tn ja je s t govor; ako, n a­ ravno, govor ne d o pusti d a se vidi šu tn ja. Ta dva sred stv a eksplikacije što se o sla n ja ju n a laten­ tno ili skriveno ne m a ju podjed n ak u konzistentnost. Skrive­ no je ono što late n tn o sti o stav lja njezinu n a jm a n ju vri­ jed n o st j e r ta d a se o d su tn o m riječi p o jav lju je odsustvo go­ vora, to je s t sta n o v ita p ris u tn o st k o ju je dovoljno izlučiti. Uvijek vlada su glasnost o n užnosti d a se govor svede na ono su p ro tn o što m u da je egzistenciju, lik ili osnovu. Ali toj se situaciji odriče ravnoteža ko ja na sto ji jed in o da je razriješi: lik ili osnova? O vdje nalazim o sve dvosm islenosti ideja po­ rijek la i stv a ra n ja . N epriznatu koegzistenciju vidljivog i sk ri­ venog, sudioništvo vidljivog i skrivenog. Vidljivo nije n išta drugo do skriveno u drugom obliku. Problem je sam o u to­ m e da se s jednog p rije đ e n a drugo. Prva je p red o d ž b a d u b lja zato što d o p u šta da se vrati oblik druge ne p rep u šta ju ć i se z a tv a ran ju u prolaznu m e­ haničku pro b lem atik u : da bi bio nužno sredstvo izraza, taj tem elj š u tn je ne d o p u šta da bu d e značajan. On n ije jedini 77

sm isao, već ono što da je sm isao sm islu; on govori ne bilo što, je r je tu da n išta ne bi rekao, već n am precizno nazna­ čuje uvjete pojave govora, dakle njegove granice, i tak o mu, ne govoreći u njegovo ime, d a je realn o značenje. L atentno je sredstvo posredovanja. To ne znači d a se ono odb acu je u pozadinu, već sam o da n ije drugi sm isao k o ji b i n ekim ču­ dom napokon raspršio prvi. Tako ćem o b o lje u v id jeti da se sm isao sasto ji u odnosu eksplicitnog p rem a im plicit­ nom , a ne s jed n e ili druge s tra n e b a rijere ; u tom drugom slučaju tre b a lo bi izabrati, to jest, kao uvijek, p revesti ili kom entirati. Ono što je važno u nekom djelu je s t to što ono ne izri­ če. To n ije ishitrena bilješka, n ešto što ono o d b ija da kaže, a što bi već bilo zanim ljivo; na to m e b i se m ogla izgraditi m etoda odm jeravanja šu tn ji, p riz n a tih ili ne. Što više, ono što je važno je s t to što ono ne m ože iskazati, je r se u tom e odigrava raz ra d a govora u nekoj v rsti h o d a u tišinu. Cijelo je p ita n je tad a u tom e d a se sazna m ože li se p ropitivati odsustvo riječi koje svakoj riječi p reth o d i kao njezin uvjet. »Lukava pitanja« »Svemu što čovjek o b jelo d a n ju je m ože se postaviti pitanje: š to on želi s k riti? Od čega želi o d v ratiti pogled? K oju p re d ra s u d u želi on evocirati? I napokon: Dokle ide s u p tiln o st njegova licem jerstv a i do koje m jere on d o p u šta zabludu?« (Zora, 523) To su za N ietzschea »lukava pitan ja« , »Hinterfrage«, pi­ tan ja što dolaze iz pozadine, d rža n a u rezervi, zasjedi, zam ke. »Može se p ostaviti pitanje«: tak o N ietzsche p ro p itu je i p rije čak nego što pokaže kako se p o sta v lja p ita n je, on na­ značuje n užnost da se postave p ita n ja ; je r im a ih više. Predm et tih p ita n ja, ili n jihova m eta, je s t »sve on o što čovjek objelodanjuje«. Sve: to znači d a ničeansko p ita n je — koje je posve su p ro tn o preslu šav a n ju je r, kao što ćem o vidjeti, sam o sebe dovodi u p ita n je — p o sje d u je tak av ka­ ra k te r teo rijsk e općenitosti da se m ožem o za p ita ti je li ga opravdano p rim je n jiv a ti n a posebn u o b last, o b last književ­ ne proizvodnje. Ono što do ista »postaje vidljivo« je s t djelo, sva djela. Pokušat ćem o p ris tu p iti takvoj p rim je n i općeg stava na je d n u posebnu oblast. »Ono što čovjek objelo d an ju je: ovdje očigledno n je­ m ačke riječi kažu b o lje i više nego fran cu sk e riječi. Lassen 78

znači istovrem eno činiti, pu stiti da se čini i činiti da se čini. Bolje nego i jed n a druga ta riječ označava gestu, ne dvo­ sm islenu već kom pleksnu, književne proizvodnje. Ona je ostavlja viđenju, pod jedinim uvjetom da u njoj ne traži obrise bilo kakve evokativne m agije: inspiracije, pohođenja, kreacije. Proizvesti znači učiniti da se vidi i d ati da se vidi. Da se rad i o lišavanju, n ajbolje pokazuje pitanje: »Što on želi?« T akođer, d o p u stiti da se vidi više je nego odluka, to je tvrdnja: izraz djela tn e snage k o ja ipak ne isključuje stanovito autonom no n a sta jan je vidljivog. Pothvati koje pro p itiv an je d o p u šta da se o tk riju jesu: »skriti«, »odvratiti pogled« i, dalje »pretvarati se«. Postoji, očigledno, stanovit poredak koji povezuje sve te operacije: skrivati znači ne činiti vidljivim ; o d v ratiti pogled znači po­ kazati ne pu šta ju ć i da se vidi, spriječiti da se vidi ono što je istovrem eno pokazano; ili pak, u drugom sm islu, vidjeti ne pu štaju ći da se vidi. To dobro izražava sliku p retv aran ja: djelovati s p retv a ra n je m znači uvijek djelovati. Sve se dakle zbiva kao da p o stoji p rem ješta n je naglaska; djelo sebi i drugim a o tkriva na dva različita plana: ono čini vidljivim i ono čini nevidljivim . Ne sam o zbog toga što, da bi se po­ kazala jed n a stvar, ne tre b a pokazivati drugu, nego zbog slijedećeg: od sam e stvari koja se pokazuje odvraćen je pogled. To je nad ređ en o st govorenja i kazivanja: ako a u to r ne kaže uvijek ono o čem u govori, on ne govori nužno o ono­ me što kazuje. N adalje, u Nietzscheovu je tek stu rije č o p red rasu d i, a zajedno s njom po jav lju je se id eja m istifikacije, varke. Ne zbog ove ili one riječi — tako se eventualno može nazvati ono što je netko d opustio da postan e vidljivo — već zbog toga što po sto ji govor: cijeli govor. P red rasu d a je n ešto što se ne p ro su đ u je govorom , već p rije njega, a što on ipak prikazuje kao sud. P re d ra su d a je ono što se nam eće kao sud, riječ koja o staje pom alo s ove stra n e riječi. M eđutim , sm i­ sao je tog stava, tog p ita n ja dvojak: riječ evocira p red ra ­ sudu kao sud; ali istovrem eno tim e što p ristu p a evokaciji, ona je označava kao p red ra su d u . Ta riječ ne govori: to je sud; ona evocira p re d ra su d u . Ona stv ara alegoriju suda. I riječ po sto ji zato što želi takvu aleg o riju čije pojavljivanje priprem a. Takav je u n joj udio vidljivog i nevidljivog, po­ kazanog i skrivenog, jezika i šutnje. O vdje dolazim o do p osljednjeg p itan ja. »I napokon«: tu se zbiva p rijelaz na novi p lan sistem atsk o g p o retk a, gotovo o brat. Moglo bi se reći da postoji p ita n je o prvim pitan jim a. 79

To p ita n je koje vrši g rad n ju zam ke dovodi u p ita n je prvo p ita n je ocrtavajući istovrem eno s tr u k tu ru d jela i njegove »kritike«: p ita n je 2 M ožem o se za p ita ti do koje je točke p rvo p ita n je p o ­ čivalo na zabludi; budući da se to p re tv a ra n je p rim je n ju je na sve, ne bi tre b a lo v jerovati da je ono totalno, bez g ra­ nica. Ono je relativ n a š u tn ja ko ja ovisi o jo š šu tljiv ijo j m ar­ gini: nem ogućnosti p retv a ra n ja , to je s t zapravo istine jezika. N aravno, u tom b a la n sira n ju riječi ne b i treb alo vid jeti njegovu pod ijeljen o st izm eđu kazanog i ne-kazanog, k o ja je m oguća sam o zbog toga što je stav lja u ovisnost o tem eljnoj istini, o punini izraza, o d raz u hegelovske d ijalek tik e, te d ija ­ lektike koju Nietzsche, kao M arx n e p rijate lj idola, podnosi sam o o b rn u tu . Žele li se pošto-poto p ro n aći referen ce tih p ita n ja u form i p jesm e, tre b a ih rad ije tražiti u Spinozinu d jelu. Prijelaz s p re tv a ra n ja na zabludu, s tim glavnim m o­ m entom »i napokon«, je s t tak o đ e r k re ta n je k oje om ogućuje prijelaz na treću v rstu spoznaje. N ietzscheova je p ita n ja Spi­ noza postavio u glasovitoj knjizi ko ja je jed n o v rijem e m o­ gla izgledati kao m odel svih knjiga, kao P isanje. Istin sk a zam ka riječi je st, dakle, n jezin a šu tljiv a pasiv­ nost koja je čini d oista djela tn o m instancom . Z abluda je utoliko činjenica onoga koji d o p u šta n a sta ja n je vidljivog, kao i onoga koji p o stavlja prva p ita n ja, a nazivam o ga k ri­ tičarom . U odnosu na istin sk u p ro cje n u djela, onu k o ja sadrži p osljednje pita n je, k ritik a u običnom sm islu riječi (pri če­ m u je k ritič a r onaj k oji se zadržava n a p rv o m p itan ju ) i a u to r su jednaki; ali m oguća je i d ru g a, različita k ritik a koja postavlja drugo pitan je. L a birint dvaju p ita n ja — o b rn u ti lab irin t je r se osvaja u pravcu odlučnog izlaza — n e p re stan o vodi izbor izm eđu lažne su p tilnosti i istinske su p tiln o sti; jed n a vidi a u to ra polazeći od k ritič a ra, i kao k ritič a ra; d ru g a ga p ro su đ u je tek kad je zauzeta pozicija u izražajn o j istin i riječi, i n je ­ gove riječi. T ada djelo, o trg n u to od lažnih g ran ica svog em ­ p irijskog prisu stv a, počinje zadobivati značenje.

Dva pitanja K ritička o p eracija n ije dakle je ­ dnostavna: ona nužno im plicira nad ređ en odnos dvaju pi­ tanja. Treba reći: Da bi se spoznalo djelo, valja iz njega izaći. N akon toga pita n je ne uzim a djelo ni s drugog stajališta, s druge stra n e — prevodeći ga na drugi jezik ili svodeći ga na drugu m jeru, ali ne potpuno — ni iz njegove u n u tra šn jo ­ sti, od onoga što ono kaže i izjavljuje da kaže, tam o gdje ono p rete n d ira da postiže svoju pun in u . T reb a stoga p retp o ­ staviti da djelo im a svoje margine, ono što u n jem u jo š nije potpuno takvo, u čem u se može vidjeti njegov n astan ak , n je ­ gova proizvodnja. K ritički će problem , dakle, b iti u povezanosti dvaju pi­ tanja, ne odložen u jed n o ili drugo, već u p rin cip u polazeći od kojega se pita n ja, izgleda, diferen ciraju ; njegova će kom ­ pleksnost b iti kom pleksnost artikulacije d vaju p itan ja. Za­ hvatiti tu a rtik u la c iju znači postaviti se u disk o n tin u itet, to jest p o n a jp rije je kon stitu ira ti; p ita n ja nisu sam a od sebe da ta u svojoj specifičnosti, ili su p ak toliko u sebi da ih nosi beskonačna tajn a . Treba, dakle, p rije svega postaviti p itan ja, postaviti ih istovrem eno, što tak o đ e r znači nadvladati ih. Priznanje te sim ultanosti, koja isk lju ču je svaku ideju p rio rite ta , je s t tem eljno. J e r to je on o što, već u početku, do­ p ušta da se rasp rši divovska u tv ara estetskog legaliteta. Bu­ dući da p ita n je koje je određeno da preb iv a u svijesti pisca nije jednostavno, već je podijeljeno svojom upućenošću na drugo pitan je, pro b lem koji ono eksplicite tre b a da riješi neće m oći biti sam o u tom e da se prevede jed a n p ro je k t u granicam a pravila važenja (ljepote) i suglasnosti (vjernosti). P itanje form alnih granica n a m e tn u tih izrazu neće više čak biti važeće kao asp ek t problem a: kao izdvojiv elem ent p ro ­ blem atike, ono će b iti potp u n o elim inirano. Stoga što svjesna volja da se ostvari p ro je k t p isa n ja nužno počinje u form i ideološkog zahtjeva — nečega što tre b a reći, a ne prih v aćan ja pravila — to jest, p rije svega, onoga što ne tre b a reći, ona će biti dovedena dotle da sebi daje uv jete m ogućnosti tog p o t­ hvata: in stru m e n te, stv a rn a sredstv a te p rak se; pravila će tu m oći dobiti m je sto zato što su izravno u potrebljiva. Pravi problem nije, dakle, u ograničenosti pravilim a — ili u odsu tn o sti te ograničenosti — već u nužnosti da se sm i­ sle oblici izraza, ili jednostavno da se p ro n ađ u : ne idealni oblici ili u tem eljeni na tra n scenden tn o m p rin cip u po th v ata samog, već takvi da m ogu neposredno poslužiti kao sredstvo 6 — T eorija književne proizvodnje

81

izraza za određeni sadržaj. Isto tako, p ita n je v rijed n o sti tih oblika ne može n a dm ašiti granice te nep o sred n o sti. Ti oblici ne postoje, m eđutim , sam o na način n ep o sred n e p risu tn o sti: oni m ogu poslužiti njihovoj u p o tre b i i v id je t će se d a to postavlja vrlo težak p roblem ; oni m ogu b iti p red m e t ponav­ ljanja: oni će sam o pro m ije n iti v rije d n o st n ečem u što treb a o drediti i što odlučuje o svem u. U stv ari, ti se oblici ne pojav lju ju odjednom , već n a k ra ju duge povijesti, k o ja je povijest rad a na ideološkim tem am a. Povijest o blika — koji će kasnije biti nazvani tem am a u stro g o m sm islu riječi — od­ govara povijesti ideoloških tem a; ona jo j je čak up rav o p a ra ­ lelna, što je lako pokazati na povijesti bilo k oje »ideje«, kao što je na p rim je r ona o R obinsonu. O blik se p o jašn ju je ili m ije n ja da bi preuzeo nove zahtjeve ideje. Ali o n je tak o đ er sposoban za nezavisne p reo b ražaje, ili za in erciju , koji savi­ ja ju lin iju ideološke povijesti. N a k o ji god se n ačin on zbi­ vao, uvijek posto ji korespondencija, i tak o b i se m oglo reći da je on a u tom atski. Ovo p ro k az u je te dvije po v ijesti kao da su članovi površnog p ita n ja koje n ije dovoljno sam o sebi je r je u tem eljeno na paralelizm u, p ita n ju djela. R azina in ­ terp reta c ije , određene tim paralelizm om , p o p rim it će sm isao sam o o b jelodanjivanjem druge razine s kojom će on im ati o d ređujući odnos: p ita n jem p ita n ja. Istraživ an je u v jeta m ogućnosti d jela zav ršit će u odgovo­ ru na eksplicitno pita n je, ali ono neće m oći istraživ ati u v jete lih uvjeta, niti sagledati da taj odgovor sam tvori p itan je. M eđutim , drugo će p ita n je b iti nužno p o stav ljen o u n u ta r p r ­ vog, ili pak p reko njega. To drugo p ita n je d e fin ira po našem m išljen ju polje povijesti: ono prik a z u je d jelo u toj m jeri što im a poseban, ali n e tra v e stira n odnos — što ne znači nevin — s poviješću. Ono, dakle, što tre b a čin iti je s t da se pokaže kako je p osredstvom s tu d ija izražavalačkog posla m o­ guće pokazati u vjete tog posla, k o jih on sam ne m ože b iti svjestan, što ne znači d a ih ne razu m ije: d jelo su sreće kao zapreku p ita n je p ita n ja; ono je svjesno sam o u v jeta koje sam o sebi da je ili koje upo tre b lja v a . O to j late n tn o j spoznaji, koja nužno po sto ji je r bi i bez n je bilo d jela a d a i nisu realizirani eksplicitni uvjeti, m oglo b i se razm isliti o b raća­ n jem nesvijesnom e djela (ne njegova au to ra). Ali to nesvjesno ne djelu je ni kao zam jena. N aprotiv, ono izbija u n u ta r sam o­ ga rada; ono je u d jelu — ni kao p ro d u že ta k eksplicitnog naum a, je r proizlazi iz po tp u n o različitog prin cip a. Ne radi se tak o đ e r ni o drugoj svijesti: svijesti drugoga, drugih, ili drugoj svijesti o istom e. S tvaralačk u pseu d o sv ijest n e tre b a 82

udvostručavati stvaralačkim nesvjesnim : ako p ostoji nesvje­ sno, ono ne može biti stvaralačko, zato što kao uvjet prethodi svakoj proizvodnji. Radi se o nečem u drugom , a ne o svijesti; ono što se traži analogno je odnosu n a koji ukazuje M arx kad zahtijeva da se iza svakog ideološkog fenom ena sagle­ daju m aterijalni odnosi što proizlaze iz baze društava, ne da bi se pojava tog fenom ena objasnila jednostavnom emanacijom iz baze, što bi se svodilo na k on stataciju da je ideološko u stvari ekonom sko u drugom obliku. O tuda m ogućnost da se ideološko svodi n a ekonom sko. Za M arxa i Engelsa p ro u ­ čavanje ideološkog fenom ena, to je s t neke debate n a razini ideologije, n ije odvojivo od raz m a tra n ja k reta n ja n a razini ekonom ije; ne zbog toga što bi ona bila d ruga debata, drugi oblik te debate, već zbog toga što je to deb ata debate. Kon­ stitu ira n je ideologije im plicira odnos ideološkog p rem a eko­ nom skom . Problem je djela, ako ono posto ji, postavljen dakle u dje­ lu i po djelu, ali on je i n ešto drugo nego sv ijest o problem u. Stoga se prava eksplikacija m ora zadržati n a više razina istovrem eno, nik ad a m eđutim ne p resta ju ć i da ih razm atra zasebno u njihovoj specifičnosti: 1. Prvo pita n je, zaista u n u tra š n je djelu, u sm islu blisko­ sti, o staje rasplinuto: ono je tu a da ga i nem a, podijeljeno izm eđu više od ređ e n ja koja m u d a ju sta tu s kvaziprisutnosti. Raspršeno u svom izričaju ono dakle m ora b iti rekonstituirano, ponovo sabrano, prepoznato. Ali bilo bi pogrešno p ri­ kazivati taj rad kao op e ra c iju odgonetavanja: ta jn a u njem u nije skrivena i, u svakom slučaju, ona se ne skriva, ne su p ro t­ stavlja nikakav o tp o r tom popisivanju, koje je jednostavna klasifikacija, i jedva m ije n ja njegov oblik; ona tu n išta ne gubi od svoje p riro d e, svoga sjaja, svoje m isterije. U prvi se m ah, dakle, rad i o stru k tu ra m a. Ali ide se i d alje od toga: zaustaviti se na s tru k tu ra m a znači p rib ra ti rasp ršen e članove. Ne bi se sm jelo vjerovati da je tako kon­ stitu ira n sistem . K akav sistem ? Njegov odnos s drugim si­ stem im a? N jegov odnos s onim što n ije sistem ? 2. K ad je izašlo iz svoje sum aglice, tre b a pro n aći sm isao i doseg tog p ita n ja. Moglo bi se reći: dati m u upis u ideološku povijest ko ja povezuje p ita n ja, niže problem atike. Ali ta se upisanost ne odm jerava jednostavn o položajem p ita n ja u odnosu n a druga p ita n ja ili p risustv o m povijesti izvan tog posebnog djela, zato što m u daje istovrem eno o b last i m je­ sto. Ta povijest n ije u odnosu n a djelo u jed nostavnom po­ ložaju izvanjskosti: ona je u njem u p risu tn a stoga što je 83

djelu, da bi se pojavilo, b ila p o tre b n a ta po v ijest k o ja je je ­ dini princip njegove realnosti, ono čem u se ono tak o đ er m ora o b ratiti da bi pro n ašlo sredstv a svoga izraza. Ta povi­ jest, koja n ije sam o p ovijest djela iste naravi, p o tp u n o od­ ređ u je djelo: ona m u da je njegovu realn o st, ali i ono što djelo nije, a to je najvažnije. A nticipira! ćem o jed a n p rim je r koji ćem o a n alizirati kasnije: iako je Ju les V em e h tio b iti p redstavnik jednog ideološkog s ta n ja , o n n ije m ogao željeti da bude takav kakav je stv a rn o bio. On je h tio b iti p re d ­ stavnik određenog sta n ja ; to p red sta v lja n je ovako je izrazio: riječ je o dvije različite operacije, č iji su s re t tv o ri poseban p o thvat — u ovom slu č a ju proizvod n ju izvjesnog b ro ja k n ji­ ga. Te dvije »predstave«, čiji jaz o d m jerav a u d jelu ono što je o d su tn o st djela, ne m ogu se o cijen iti istim arg u m en tim a je r nisu iste naravi. M ora, dakle, b iti m oguće da se djelo p ro p itu je polazeći od vjernog opisa, k o ji re s p e k tira k a ra k te r djela, ali koji bi bio nešto drugo nego novo izlaganje njegova sad ržaja, n a p rim je r u obliku sistem atizacije. J e r o pisati, o sta ti u d jelu — što se vrlo brzo zapaža — m ože se sam o ako se istovre­ m eno odluči da se dosegne s o nu stra n u : n a p rim je r, kako bi se pokazalo što je ono dužno reći da b i rek lo to što je že­ ljelo reći, je r ne sam o da bi djelo h tje lo to n e reći (to je drugo pitanje), već zacijelo stoga što ono to n ije h tje lo reći. Nije, dakle, p ita n je u tom e da se uvede h isto rijsk a ek sp lik a­ cija p rilije p lje n a izvana na djelo. T reb a, n ap ro tiv , pokazati n eku v rstu b lijesk a u n u tra š n jo s ti djela: ta p o d ijeljen o st, ne­ svjesno koje je za njega p o v ijest što se odigrava polazeći od njegovih granica, p rep la v lju ju ći ih, je s t n jegovo nesvjesno zato što ga ono p osjeduje. Stoga je m oguće učiniti p u t koji ide od posjedovanog d jela do onoga što ga po sjed u je. Još jednom , n ije rije č o tom e da se djelo u d v o stru či nesvjesnim , već da se u sam om činu koji ga izražava o tk rije n e što što nije ono. Stoga će naličje onoga što je nap isan o b iti povijest. U sam om se d jelu tak o đ e r m ogu tra ž iti m otivi da se iz njega izađe. Polazeći od eksplicitnog p ita n ja i odgovora koji m u je zaista d a t — p ri čem u je oblik p ita n ja č itljiv u tom odgovoru — m oći će se p o sta v iti p ita n je p ita n ja, a n e jedno p ored drugoga. Takav je pokušaj b rem e n it iznenađenjim a: da bi se potražio sm isao djela — ne onaj k o ji o no sebi daje, već onaj koji ga drži — raspolažem o, p rib jeg av aju ći djelu sam om , već p rip re m lje n im m ate rijalo m , u n a p rije d uloženim pom oću p ita n ja koje će m u se postav iti. Istin sk i su o tp o ri drugdje, moglo bi se reći u čitaocu; oni ne s p re č a v a ju da 84

predm et bude potpuno sprem an za ispitivanje, koje zacijelo nije bilo predviđeno, je r djelo — apsu rd n o je ponovno kazati — ne kaže ono što ne kaže. Ako je to tako, b it ćemo po tp u ­ no oprečni in terp retaciji, u običnom sm islu riječi, ili kom en­ taru koji u dvostručuje sm isao drugim sm islom , konačno iden­ tičnim prvom e. In te rp re ta c ija tobože traži izgovore, ali ovdje predložena eksplikacija nalazi svoj potp u n o sprem an predm et i zadovoljava se da o njem u dade istin itu ideju. D oprinijet ćemo, dakle, da se poslužim o konkretnim p ri­ m jerom kojim ćem o se baviti kasnije, do ovoga:20 »problem« Julesa V em ea razlaže se u dva pitanja. Važno je da to rasprsnuće u dva člana o staje sam o po sebi u n u ta r problem a i prep u šta m u, dakle, svu njegovu koheziju. Ne tre b a n asto­ ja ti da se n ađu dva Julesa V ernea, na prim jer, ili da se je­ dan Jules V em e p refe rira drugim m ogućim a. Taj je problem , kako se radi o književnom predm etu , k ristaliziran u onom e što se m ože nazvati tem om , koja je u svojoj ap strak tn o j form i osvajanje prirode, a u ideološkoj realizaciji, koja joj daje oblik motiva, putovanje, ili .pak R obinson (koji je, izgle­ da, V em eova ideološka opsesija, je r je, bilo to i u vidu aluzije, p risu tan gotovo u svim njegovim knjigam a). Ta se tem a može proučavati n a dvije različite razine: 1. U potrebe tem e, a p rije svega av an tu re njezine form e, koje uostalom sadrže, iako je s u sre t riječi epizodičan, form u avanture. Tada ćem o b iti dovedeni do p o stav ljan ja proble­ m a pisca u radu. 2. Sm isla tem e; ne sm isla koji u njoj postoji, nezavisno od djela, već sm isla koji tem a doista uzim a u n u ta r djela. Prvo pitanje: D jelo na sta je iz tajn e k oju tre b a prevesti. Drugo pitanje: Ono se ozbiljuje o tk riv aju ći svoju tajnu. S im ultanost ob a ju p ita n ja defin ira beskonačno, neodredljivo različit rask id k o n tinuiteta. Taj je rask id ono što treb a proučiti.

Unutrašnje i izvanjsko Do sada sm o m nogo govorili o tom e što se zbiva u djelu. Govorili sm o i o njegovim gra­ nicam a. Tako sm o m ožda zapali u p ro sto m e m etafo re koje su, m eđutim , dru g d je razobličene. 20 V idjeti, u

trećem

dijelu , stu d iju o J. V erneu.

85

T reba ustv rd iti da granica n ije po sred n ik , m je sto p ro ­ laza, kom unikacije izm eđu u n u tra šn je g i izvanjskog, k ro­ nološke razm jene izm eđu onoga p rije i onoga poslije (po­ n a jp rije djela po sebi, a potom djela za druge). Ta granica nije razdvajanje, fro n t na kojem u se u sp o stav lja nezavisnost, već sredstvo autonom ije. Ova je točka vrlo važna, je r nas p o šteđ u je od p ad a u e m pirisličku ideologiju u n u tra šn jo sti: b u d u ći d a se djelo začinje na toploj b lisk o sti njegovih tajn i, b u d u ći d a rasp o ­ ređ u je svoje elem ente kako b i im dalo zadovoljavajuću o r­ ganizaciju dovršene i u sredotočene cjeline, sva'ka je k ritik a tada im anentna. T reba istisn u ti te slike k ritičk o g s a n ja re n ja i uv id jeti da djelo nem a u n u tra šn jo sti, nem a izvanjskosti. Ili pak, njegova je u n u tra š n jo s t, kao i izvanjskost, ista k n u ta , ra ­ stvorena. Tako se ona nam eće oku k o je je lju š ti p o p u t ko­ šuljice, b o lje reći p o p u t om otača. R astv o ren a u tro b a : je r za n ju je za tv a ran je da se tak o pokaže. To što ne kaže, ona pokazuje znakom koji se ne m ože ču ti, ali k o ji tre b a vidjeti. Na taj način k ritik a alegorijski ko m b in ira slu h i vid: ono što se ne m ože čuti, tre b a znati pogledom id en tificirati. Još se jednom pokazuje da se djelo ne o b rać a onom e tk o ga čita n a jednostavan, već na kom pleksan način. P osebno je b itn o sh vatiti d a d jelo n ije p o p u t u n u tra š ­ njo sti koja bi globalno b ila u odn o su s izvanjskim . Tako su se pokazale sve obm ane kauzalne eksplikacije. Sve ovo nam d o p u šta da vrlo jed n o stav n o razriješim o p ita n je o dvojivih ideoloških izraza,21 p ris u tn ih u djelu, iako oni izgleda p rip a d a ju d rugačijoj razini izraza. Ne rad i se o djelićim a izrađenim n a nekom d rugom p o p rištu , različi­ tom od p o p rišta proizvodnje djela, i p ren esen im takvim ka­ kvi jesu u njega. Ovi izrazi n isu sam o uvedeni u djelo: p repravljeni u njem u, oni zadobiv aju različit sm isao od onoga koji su im ali u po č e tk u te istin sk i p o s ta ju elem enti­ m a djela.

Dubina i kompleksnost Svojom u p o rn o m lin earn o šću dis­ kurs djela u sp o sta v lja od ređ e n ob lik nužnosti. On n ap re­ duje, neum itno se n a sta v lja u o kv iru što m u ga o d ređ u ju 21 Preuzim am taj izraz od A. Badioua; o tom p ita n ju vid jeti, u trećem dijelu, stu d iju o Balzacu.

86

vlastite granice. Ta je linija sam o naoko krhka: n išta ne dopušta da se ona prekine, da se prom ijeni, da joj se p ri­ druži drugi d iskurs iz kojeg bi crpio to tka n je koje mu, izgleda, nedostaje. Tekst je sm ješten u sistem atsk u slabašnost: n išta se ne može učiniti da se on izvuče iz sebe sa­ moga ili da se sučeli sa sam im sobom u trag an ju za istin­ skom jedrinom . Ne padajući u norm ativnu iluziju, u knjigu kako je ona prikazana, nem a ni jed n e riječi koja se može dodati, ničega podobnog za ispravku. M eđutim , nije pita n je u tom e d a m u se pokloni jed an podređeni, to znači zaslijepljeni pogled. Treba ga vidjeti upravo takvim kakav jest. N ije više dovoljna m ehanička vjernost, koju definira jedino suglasje. T ada je lako pronaći dubinu: kao enigm u ili kao m asku iza koje se p rik riv a na­ padna p risu tn o st. A to je opet način da se tek st predstavi kao glatka i dekorativna površina, varljiva u svome savršen­ stvu. Ako je problem tako postavljen, da b i se spoznalo dje­ lo, tre b a strg n u ti m asku ili d edu cirati njegovu nužnost: pokazati da se posredstvom pisa n ja sam disk u rs izopačuje. M eđutim , ta ideja skrivene istine ili sm isla o staje d osta sirom ašna u poukam a, oskudna, iznad svega varljiva. U raz­ m jeni koju ona predlaže izm eđu tem elja i površine postoji napokon sam o a p s tra k tn i o b rat koji, ostavljajući problem neriješenim , sam o prem eće njegove term ine. T ada se, u jasnom fakticitetu , pokazuje da d isk u rs d jela drugačije iz­ riče istu stvar. M isliti djelo, polazeći od p a ra su p ro tn o sti stvam ost-privid, znači o b rn u ti norm ativ n u iluziju da b i se palo u in te rp re tativ n u iluziju: vidljivu liniju tek sta zam ije­ niti pravom linijom koja bi bila sm ješten a iza prve. Tako se ustan o v lju je slika p ro sto ra tek sta (to je p ro sto r u kojem se odigrava ta razm jena), dubine. Ali ta je nova dim enzija sam o ponavljanje prve; dubina je proizvod ideološki plod­ nog, teo rijsk i besplodnog u d v o stručen ja (jer tim e što sam o djelo sm je šta u p e rspektivu, ono n as zaista ne poučava o tom e što ga određuje). M eđutim , knjiga n ije form a k o ja bi tak o jednostavno skrivala tem elj. K njiga ne skriva n išta, ne zadržava, ne ču­ va nikakvu tajn u ; ona je sva čitljiva, p o n uđena pogledu, iz­ ručena. M eđutim , taj d a r n ije lako p rim iti i on se nipošto ne prilagođuje spontanom p rijem u . B rbljivo upo rn o m šu t­ njom djelo ne d o p u šta tako jednostav n o da ga vidim o ona­ kvim kakvo je st; ono ne bi m oglo reći sve istovrem eno; ono nem a drugog diskursa, rasp ro strto g da b i skupilo, p rib ralo ono što izriče. Kao što sm o vidjeli (Lice i naličje; ali ne tre ­ 87

ba b rk a ti viđenje i razum ijevanje), lin ija se tek sta osvaja u više sm jerova. U njoj su k raj i po četak nerazm rsivo po­ m iješani. S druge strane, su p ro tn o onom e što b i se m oglo pom isliti slijedeći je, ta lin ija nije jed in stv en a već organi­ zirana p rem a sređ en o sti stvarne raznolikosti. Književno d je­ lo, po nužnosti svoje naravi, ne m ože iskazati jed n u stv ar u isti m ah, već barem dvije, koje se u d ru ž u ju i m ije ša ju a da se ne m o ra ju b rk ati. Njegov je oblik, dakle, kom pleksan: linija je njegova d isk u rsa je d rija nego što izgleda n a prvi pogled, b rem e n ita je rem iniscencijam a, k a ja n jim a , ponav­ ljanjim a, a tak o đ e r i odsustvim a. I p red m e t tog d iskursa, tak o đ e r m noštven, n ije sveden na sam oga sebe u savršenom udvostručenju, već n a p ro tiv razvijen u tih tisu ću lica k o ja su odvojene, disk o n tin u iran e, n e p rijate ljsk e realn o sti. Da­ leko od toga da ta j d isk u rs iskazuje ili ne iskazuje ono što bi bilo njegova ta jn a , on izm iče sam om e sebi, ne p ri­ pada više sebi, je r je na te g n u t izm eđu svih tih su p ro tn ih određenja. Djelo više tre b a p ro p itiv a ti o njegovoj stv arn o j kom ­ pleksnosti, nego o njegovoj m itsk o j dubini. O buzeto g ra­ nicam a stroge raznolikosti, ono je tako p o d ređ en o b itn o m zahtjevu: da bi iskazalo neku stvar, p o tre b n o je da istovre­ m eno iskaže i drugu, ko ja nije nužno iste p riro d e. Ono u nitim a jedinstvenog te k sta povezuje više različitih linija, koje je nem oguće razdijeliti. P ita n je n ije u tom e d a se odvoji ono što se m eđusobno nužno slijedi, već d a se pokaže n je ­ gov raspored. Ono što djelo kazuje n ije jed n a ili d ru g a od lih linija, već njih o v a razlika, n jiho v k o n tra st, ta p u k o tin a koja ih dijeli i k o ja ih veže. Ovo se m ože p okazati n a jed n o m e lem en tarn o m p rim je ­ ru. S tilistika d o p u šta da se id en tific ira ju izvjesni problem i koje m ora rije šiti pisac kad se nađ e p re d od ređ en im , po­ sebnim i odlučujućim izborom : izm eđu svršene p ro šlo sti i složene prošlosti, izm eđu prip o v ije sti u p rv o m licu i p ri­ povijesti u trećem licu, da se poslužim o sam o n ajje d n o sta v ­ nijim situacijam a. T aj se izb o r m ože o b jasn iti, ali p rije nego se opravda, tre b a ga provesti. No d jela tn o st pisca nije ni sam o ni izravno »rukovođena« za sebe defin iran im stilističkim zakonim a. Sasvim sup ro tn o , o na d efin ira te zako­ ne. Pisac n ije n e tk o tko se »bavi stilistikom «, znajući je ili ne znajući; njegovo djelo n em a s ta tu s strik tn e p rim jen e. Pisac susreće stanovite specifične p ro b lem e kojim a, pišući, d aje rješenje. S u p ro tn o o nim a koje p o sta v lja stilistik a, ti problem i, i rje še n je koje ih z biljsk i sačinjava, n isu n ikada

jednostavni. Pisac uvijek m ora razriješiti više problem a is­ tovrem eno, na različitim razinam a; ni jed an se izbor nika­ da ne zbiva sam po sebi. In te rp re tira ti znači upravo svesti eksplikaciju na ustanovljenje sam o jednog od ta dva izbora. Takav jednostavan p o stu p a k S a rtre p rim jen ju je, u jednom glasovitom tekstu, n a Cam usova Stranca.** Istin sk a se eks­ plikacija uvijek odnosi n a složenu realnost, gdje se nužno susreće više određenja. Ona udešava učinke zakona koji prip a d a ju različitim oblastim a stvarnosti. Stoga se u tkivu djela uvijek susreću pukotine, p ro tu rje č ja bez kojih ono ne bi postojalo. Zato tre b a reći da je tok tek sta sistem atičan, ali da nik ad a ne m ože b iti sveden n a usp o stav ljan je jedno­ stavnog i potpunog sistem a. Jedan od b itn ih razloga te kom pleksnosti leži u tom e što djelo nikad ne dolazi samo. Ono je uvijek određeno po­ stojanjem d rugih djela, ko ja m ogu p rip a d a ti drugim sekto­ rim a proizvodnje. N em a prve knjige, ni nezavisne, apsolut­ no nedužne knjige: novosti, originalnost u književnosti, kao i drugdje, uvijek se defin ira ju odnosim a. Takva je knjiga uvijek m je sto razm jene: njezina se au to n o m ija i njezina koherenost p laćaju cijenom te drugosti, k o ja ponekad može biti i izopačenje. Istin sk i čitati, znati čita ti i znati što p red stav lja čitanje, znači ne p u stiti da izm akne bilo što od te m noštvenosti. Osim toga, p ored n a b ra ja n ja elem enata koji je tvore, to znači vi­ d jeti sklad ili jedinstvo, koji s u u jed n o deform acije i ide­ alizacije, razlog njezina procesa. Ne rad i se, još jednom , o tom e da se dokuči late n tn a s tru k tu ra za k o ju bi m anifestno djelo p red stav ljalo oznaku, već o tom e da se konstituira ta odsutnost, oko koje se ispleće zbiljsk a kom pleksnost. Tada će, m ožda, biti m oguće istje ra ti oblike iluzije koji su k n ji­ ževnu k ritik u do sada držali u koncim a ideologije: iluziju tajne, iluziju dubine, iluziju pravila, iluziju sklada. Decentrirano, izloženo, određeno, kom pleksno — p rizn ato kao ta­ kvo djelo se izlaže riziku da dobije svoju teoriju. Lipanj 1966.

12 V idjeti, s tim u vezi, p red av an je R. Balibar o Strancu A. Camusa (o b jav ­ ljeno u korporaciji stu d en ata književnosti u T oursu).

89

2

N ek o lik o kritika

Lenjin, kritičar Tolstoja M arx i Engels bili su stalno zao­ kupljeni književnom ili u m jetničko m proizvodnjom . Oni je n eprestano spom inju, p o su đ u ju od n je p rim jere, pozivaju se na nju. Ip ak ni jed a n ni drugi n isu posvetili neki tra jn iji studij problem im a u m jetn o sti. Prave n a n jih aluzije, s tu ­ d ira ju ih u sp u tn o (Eugčne Sue u S v e to j porodici), postavlja­ ju tem elje teorijskog m išlje n ja (Uvod u k ritik u p olitičke eko­ nom ije) ali ih ne razvijaju. Pokazali su, dakle, za taj predm et tra ja n interes, iako se n jim e n isu nik ad a zasebno bavili. Tako jc početkom našeg stoljeća — izuzm u li se Plehanovljevo djelo i Lafargueovi eseji o u m je tn o sti i društvenom životu — o m arksističkoj estetici po sto jao sam o p ro jek t, bezbroj p u ta potvrđen, ali ne i ostvaren. P oznato je ipak da je taj p ro je k t treb ao o stv ariti sam M arx, koji je odlučio da v rijem e što m u je ostalo nakon svršetka K apitala posveti s tu d iji o Balzacu. M arx i Engels bili su, dakle, u to k u onog bitnog što se »radilo« u knji­ ževnosti. Razlog da oni tu nep re stan o u p o tp u n jav an u oba­ viještenost n isu oživotvorili je s t u tom e što za to n isu imali vrem ena. M orali su ga posvetiti onom e što bism o mogli nazvati njihovim teo rijsk im n a sto ja n je m da znanstveno raz­ rade p rincipe borbe p ro le tarija ta. Svijet je književnosti po­ vezan s tim na sto ja n jim a , ali na p o sred an način, p a je sto ­ ga m orao biti privrem eno žrtvovan. U pravo zbog toga spisi što ih je Lenjin posvetio Tolsloju, u p o sljed n jim godinam a piščeva života i u času n je ­ gove sm rti, p red sta v lja ju u povijesti naučnog m arksizm a izuzetno djelo. To je prvi p ut, i rije d ak slu čaj, da se jedan politički rukovodilac i znanstveni teo re tič a r tak o iscrpno bavi nekim književnim problem om . Istin a, nije riječ o knjizi 93

u kojoj bi problem bio p otpuno razvijen, kao što je to, na p rim jer, problem znanstvene m etode u M aterijalizm u i empiriokrilicizm u, već o nizu prigodn ih članaka, n ap isan ih iz­ m eđu 1908. i 1911, koji se u različitim vidovim a bave jed n im te istim pita n jem (Lav T olstoj kao ogledalo ru ske revolu­ cije). Ne rad i se ni o organizirano m slije d u u ko jem u bi bili raz m a tra n i uzastopni elem enti jed n o g p roblem a: razdio­ ba je naoko više proizvoljna (u stv a ri više nužna), je r riječ je o ponavljanju istog č lanka gdje je rečeno isto, ali u tako različitom obliku da se šest članak a m ože čita ti sam o kao cjelina. Zbog toga se ti članci i m o ra ju stu d ira ti kao jed in stv en tekst, kao je d n a stu d ija , ne tražeći p ri tom e d istin k cije izm eđu različitih stanja teksta. Ta nas stu d ija m ože m nogo naučiti o Lcnjinovoj p o litič k o j m isli u to k u sp o m en u te tri godine, ali nam m alo govori o sam om T olstoju. K ažim o sa­ m o da prvi članak (1908) p okazu je a k tu a ln o st T olstojeva djela, a p o slje d n ji (1917) in zistira n a činjenici d a je doba tolstojevštine prošlo (godina 1905. »donijela je h isto rijsk i k raj tolstojevštini«). P rim a rn a je od lik a ovih tekstov a da su oni p ro d u k t po­ litičkog, a ne književnog ili teo rijsk o g rad a: o d atle n jihov način tre tira n ja p ro b lem a (iz d a n a u dan: p rem a tom e kako to iziskuje politički tre n u tak ). L enjin n ije svoje razm išlja­ n je o T olstoju uobličio u k n jig u , što je učinio u M aterija­ lizm u i em piriokriticiznvu, čiji je sm isao tak o đ e r politički, ali na m anje nep o sred an način. S e rija T o lsto j kao ogleda­ l o . .. odgovara Lenjinovoj ak tiv n o sti u godinam a 1908. do 1911; ona i ne bi b ila n a p isa n a da n ije izravno povezana s tad a šn jim L enjinovim političkim razm išljan jim a. To razdo­ blje (vrijem e lenjinističke estetike) je s t razd o b lje nak o n re­ volucije 1905, koje L enjin posvećuje u sk lađ iv an ju socijal­ d em okratske p a rtije s novim p o tre b a m a k o je je ta godina stvorila. N eposredni je teo rijsk i zad atak , dakle, d a se ka­ rak te riz ira 1905. kako bi se saznalo zbog čega o n a označava novo vrijem e. Godina 1905. je zao k re t u p ovijesti p a rtije , s n jo m e za­ vršava je d a n drugi period, o kom e je m oguće i nužno dati opću definiciju. G odine 1905. do 1910. posvećene su teo­ rijskom p o v ratk u n a d e m o k ra tsk i g rađ an sk i p erio d (1861 — 1905), koji se završava »seljačkom « rev o lu cijo m 1905. Ovaj pov ratak n ije zaobilaženje, on je p olitički za d ata k tre ­ n u tka; bez njega b i bilo nem oguće u tv rd iti nove ciljeve usklađene s periodom koji je uprav o započeo. T rebalo je 94

pokazati kako poraz seljačke revolucije im a p o z i t i v a n smi­ sao (ona je om ogućila da se ukaže nešto novo), a upravo se u to dokazivanje upleće Tolstoj. Lenjin želi pokazati da Tolstojevo djelo nem a n a th isto rijsk u vrijed n o st (dakle, na koncu konca, ideološku), već da ono zadobiva svoj sm isao tek ako se dovede u vezu baš s periodom od 1861. do 1905, koji je proizveo i djelo, i tolstojevsku ideologiju. Upravo u tom sm islu Tolstoj zaslužuje da bude nazvan ogledalom ruske revolucije (naravno, seljačke revolucije iz 1905), ali su isto tako godine 1908. do 1911. donijele k ritik u Tolstoja. Lenjinov doprinos m arksističkoj estetici povezan je s razrađiva­ njem naučnog socijalizm a. Književni članci m ogu očito po­ služiti tom razrađivanju. Lenjin je, dakle, o tk rio u izvjesnim veoma određenim okolnostim a jed n u novu funkciju knjiže­ vne kritike, dajući jo j m je sto u općoj teo rijsk o j djelatnosti. Pisati o Tolstoju, o njegovim rom anim a, ne znači sam o iska­ zivanje počasti velikom čovjeku, već je riječ o tom e da se književnoj proizvodnji vrati n jen a istin sk a uloga u času kada je tu ulogu m ogla im ati. E stetičk a teo rija i politička teo rija tijesno su povezane, pa je i Lenjinovo razm išljan je o T olstoju im alo praktične zaključke: »Više sam p u ta čuo kako V ladim ir Iljič kaže da m oram o brižljivo isp ita ti čitavo djelo T olstoja i, osim cjelokupnog akadem skog izdanja, ob­ javiti m noge njegove pripovijesti, članke, odlom ke, u b ro šu ­ ram a i m alim odvojenim knjigam a, i širiti ih u stotinam a tisuća prim je ra k a, posvuda, podjedn ak o m eđu seljake kao i m eđu radnike«. (Bonč—Bruevič, navedeno u: L enjin o k n ji­ ževnosti i u m je tn o sti, E ditions sociales, str. 211) Taj p ro je k t zadobiva sav svoj sm isao ako se p o v e ž e s idejom koja sve više prevladava u Lenjinovoj m isli o poli­ tici (a ne o a dm inistraciji) k u ltu re . Lenjin nam , dakle, na svoj način d aje cjelokupnu i prav u sliku onoga što bi mogla biti angažirana k ritik a. On zaslužuje tak o đ e r da bu d e n a­ zvan ogledalom kritike. Tako je opća ten d en cija koja označava Lenjinovu kri­ tičku m etodu u tom e da književno djelo im a sm isla sam o po svom odnosu p rem a povijesti, što znači da se po jav lju je u određenom povijesnom razdoblju i ne može od njega biti odvojeno. Ono od tog razdoblja dobiva c rte koje ga odli­ kuju, ali i om ogućuje da se to razdoblje k ara k te riz ira (uspo­ redi: O kn jiže vn o sti i u m jetn o sti, str. 78, b ilješk a k oja se tiče narodnjačkog pisca E ngelhardta: n au čn a stu d ija o eko­ nom iji može se osloniti na svjedočanstvo književnih djela). 95

Izm eđu djela i povijesti p ostoji, dakle, n užan odnos koji se na početku ukazuje kao recipročan. Tum ačenje djela po njegovu odn o su p rem a povijesti za­ dobiva veom a od ređ e n sm isao: tre b a raščlan iti što znači ograničiti h isto rijsk i perio d kojem djelo odgovara, istak n u ti dva oblika k o h erentnosti, dva jed in stv a — jed n o književno, drugo povijesno. Ne bi, dakle, tre b a lo vjero v ati d a se p ro ­ blem rješava ako se kaže da d a ti p e rio d ko in cid ira s au­ torovim životom . Čak ako je i tako, o sta je d a se taj period ko n stru ira , što znači da se pokaže d a čini povijesnu cjeli­ nu, određenu izvjesnim težnjam a koje se sa b iru u istoj točki. N a svaki način, ono što je kazano u jed n o m književnom djelu ne odgovara nužno vrem enu njegova au to ra : odnos djela i povijesne zbilje ne svodi se ni na sp o n tan o st, ni na sim ultanost; i izvjesni se pisci nadovezuju na d rugostepene težnje svoje epohe, ili n a preživjelo sti m inulih epoha, p a se općenito m ože kazati da je pisac uvijek u za k ašn je n ju za povijesnim k reta n je m već i sto g a što o n jem u uvijek govori naknadno: što se više bavi stv a rim a koje su m u bliske m a­ terijalno, više teškoća osjeća p ri p isan ju . N ije, dakle, jed ­ nostavno p ita n je ko je m periodu pripada pisac. O dgovor ne dolazi sam po sebi. To je, m etodski, prvo p ita n je naučne kritike. Očito je da je velik dio L enjinovih član ak a posvećen raz m a tra n ju tog p ita n ja. E poha to lsto jev štin e obuhvaća raz­ doblje od reform e 1861. do revolucije 1905: »Pripadajući uglavnom epohi od 1961. do 1904, T olstoj je izvanredno re ­ ljefno otjelovio u svojim djelim a, i kao u m je tn ik , i kao m is­ lilac i propovjednik, h isto rijsk e specifičnosti cijele prve ruske revolucije« (str. 127). »Epoha kojoj p rip a d a T olstoj i k o ja se izuzetno reljefno odrazila u njegovim genijalnim um je tn ič k im djelim a, kao i u njegovu učenju, proteže se od 1961. d o 1905« (str. 143). T očnije rečeno, odnos T o lstoja s »njegovom« epohom nije n e posredan i m o ra b iti brižn o o d ređ en . D oista, ta epo­ ha, koja odgovara velikoj epohi ru sk e povijesti, p o sjed u je kom pleksne k a ra k te ristik e . N jene posebne c rte proizlaze iz kom binacije različitih u tje c a ja koji čine da ta povijest može biti opisana u četiri različita stu p n ja. Iako refo rm a iz 1861. označava u pravom sm islu konac feudalnog razdoblja, slijedeće raz d o b lje čuva b itn e k a ra k te ­ ristike feudalne ekonom ije. Z em ljoposjedničko plem stvo im a još uvijek ulogu k o ja prevlad av a n a selu, ulogu koja je čak bila učvršćena ili b a re m pro d u žen a reform om . Ona 96

sadržava u stvari u p ravljanje državom , čija s tru k tu ra nije bila izm ijenjena. R usija nakon 1861. o staje »Rusija zem ljo­ posjednika«. Ipak, ta je tra jn o st jed n e ekonom ske i poli­ tičke stru k tu re posve prividna. Ona, zapravo, definira p ri­ vrem enu zbilju, ak tu aln o st koja se up rav o ruši. Period od 1861. do 1905. može tak o đ e r biti opisan kao period stare p a trija rh aln e Rusije, ali se p ri tom e stav lja naglasak na ru ­ šenje starog i uspostavu novog po retk a. R ušenje čitavog ekonom skog, društvenog i političkog sistem a, koji se očituje u k a ra kterističnoj činjenici bijega prem a gradovim a, na koju se n e prestano podsjeća, odgovara ubrzanom razvoju kapi­ talizm a. G rađanska se R usija izgrađuje tokom te revolucije. Ali, d om inantan je elem ent u političkoj o blasti seljačka pobuna koja pred sta v lja istovrem eno pob u n u protiv feudal­ nih nasljeđ a23 i pro tiv »kapitalizm a koji napreduje«. Ta nužno neodgovarajuća pobuna, je r ne zna p ro tiv koga se diže i kojim sredstvim a m ože raspolagati, im a privrem eni uspjeh tek utoliko ukoliko o sta je po d rukovodstvom buržo­ azije, čije tem eljne interese štiti, i ako pom aže da se od­ s tra n i ono što osta je od feudalne Rusije. Ona osobito pozaj­ m lju je svoja ideološka sredstva od buržoazije: b it će to jedna n aro d n jačk a a v antura. S eljačka R u sija dolazi u prvi plan povijesti sam o kao angažirana u jed a n nužno privrem eni savez, na tem elju slijepog kom prom isa. O datle k o n tra d ik to r­ na ideologija24 (vječno n a vagi izm eđu p obune i odricanja) i kao ishod: prom ašena revolucija iz 1905, za koju Lenjin kaže da na sebi im a sva p rijelazna povijesna obilježja. Taj dosluh seljačkih m asa i k a p italističk ih in teresa d at će cije­ loj toj epohi, koja im a jedinstvo sam o po svom prijelaznom k a ra k te ru , ulogu m eđuigre. Već 1905. u spisu Partijska orga­ nizacija i p a rtijska kn jiže vn o st Lenjin je pisao: »Revolucija nije jo š završena. Ako carizam više nem a snage da pobijedi revoluciju, ni revolucija jo š n em a snage da pobijedi carizam .« Taj p o k ret od »još ne« do »već«, koji bi m ogao k a ra k te ­ riz ira ti seljačke s tru k tu re tog perioda, nalazim o ponovo u Lenjinovim opisim a: » . . . epoha koja dolazi poslije reform e, ali koja p reth o d i revoluciji«. Ili još: » . . . svi ti m ilijuni ljudi, koji s u već m rzili gospodare sad ašn jeg života, ali koji jo š nisu dospjeli do svjesne borbe.« 23 »Egalitarne revolucionarne težnje seljaka, k o ii se bore za p o tpunu o b ­ novu vlasti zem ljoposjednika, za uk id an je velikog feudalnog vlasništva.« (Čla­ nak iz 1912, o H ercenu). 24 To je d em o k ratsk o razdoblje ru sk e povijesti. O datle kom pleksni naziv koji se često susreće k o d L enjina: građansko-seljačka revolucija.

7 — T eorija književne proizvodnje

97

R evolucija 1905, »velika ru sk a revolucija«, k o ja će biti seljačka revolucija, sačuvat će taj p rijelazn i i p riv rem en i k a­ rak te r. Upravo objašn jav aju ći tu revoluciju, Lenjin uspi­ jeva dokazati da ona im a pozitivan sm isao. Ipak, sva ova o b jašn je n ja s u n ep o tp u n a, je r o stav ljaju po stra n i četv rti »član«, koji će se p o jav iti tek n a k ra ju tog perioda da bi zadobio d o m inantno značenje u slijedećem periodu: rad i se o p ro le tarija tu . Ono što se događa u Ru­ s iji o d 1861. do 1905, kako u feudalnoj tako u građanskoj i u seljačkoj R usiji, dobiva sav svoj sm isao ako se zna da se upravo u tom tre n u tk u k o n stitu ira rad n ič k a klasa i n je ­ na p a rtija — kao rez u lta t rasp a d a jed in stv a sela zbog ra ­ zvoja kapitalizm a: »Revolucija 1905. p o tp u n o je to dokazala: s jed n e stra n e p ro le ta rija t je istu p io p o tp u n o sam ostalno na čelu revolucionarne b orbe, stvo riv ši so cijald em o k ratsk u rad n ičk u p a rtiju . . . « (Ibid. str. 48, O Hercenu) »Period od 1862. do 1904. bio je u p rav o tak v a epoha p ri­ jelom a u R usiji k ad a se sta ro nep o v ratn o ru šilo naočigled svih, a novo se tek organiziralo, p ri čem u s u se dru štv en e snage, koje su bile tvorci tog o rgan iziran ja, prvi p u t po k a­ zale n a djelu u širokom općenacionalnom razm jeru , u m a­ sovnoj otvorenoj a kciji n a najra z lič itijim p o p rištim a tek 1905. godine.« (Ibid. s tr. 101) Prividno feudalna, R u sija je u p rav o p o sta ja la g rađ an ­ skom R usijom . S eljačka revolucija dovršavala se u stv ari radničkom revolucijom . G odina 1905. označava tre n u ta k k a­ da radnička klasa m ože preuzeti ru k ovodeću ulogu: ta godi­ na je, dakle, k raj jednog povijesnog p erio d a k o ji je tak o đ er povijesni k raj »tolstojevštine«. Z nanstvena analiza zahtijeva d a se vodi rač u n a o svim tim elem entim a. Prvo što tre b a n a p ra v iti jest, dakle, d a se oni identificiraju. O sobito je važno d a se n e m iješaju , da se interesi jed n e klase ne sh v a te kao in teresi one druge, što bi po tp u n o iskrivilo o b jašn je n je i političk o djelo v an je u sm je­ rilo p u tem osuđenim n a p ro p ast. Ta če tiri elem enta, koja odgovaraju u tje c a ju č e tiriju različitih k lasa, jesu različita; sva teškoća dolazi o d atle š to — iako n isu n a istom p lan u — svaki na svoj način p reu zim a jed n a k u važnost. Može se ka­ zati isto tako da rukovodeću ulogu u ovom p e rio d u im a zem ljoposjedničko plem stvo (koje jo š d rži v last), g rađ an ­ stvo (koje osvaja u ekonom iji odlu ču ju će m jesto), seljačk e m ase (koje vode p o k ret društvenog p ro testa), rad n ičk a kla­ sa (koja se upravo organizira). Prem a tom e d a li je nagla­ sak na jed a n ili n a drugi od ovih fak to ra, raz m a tra n i p eriod 98

dobiva različito objašnjenje. Ove su razlike osobito o sjetlji­ ve u opisim a što ih je ostavila ru sk a književnost. Shem ati­ zirajući pom alo, mogli bism o kazati da R usija Dostojevskog ostaje bitno feudalna; R usija Čehova označena je usponom buržoazije; Tolstojeva, kao što će se vidjeti, seljačkim du­ hom; R usija Gorkog in stitucijom gradskog p ro le tarija ta. Ali očito je da istinski znanstvena analiza m ora voditi računa o svim tim aspektim a. Zato govoriti o feudalnoj Rusiji, o građanskoj R usiji, o seljačkoj Rusiji, o pro letersk o j R usiji p red stav lja tek ver­ balni izraz. K ara k te riz ira ti period, pokazati što stv ara n je ­ govo jedinstvo, znači pokazati da su ovi pojm ovi neodvojivi, da jed a n ne o p stoji bez drugog: njihov je odnos njihova kom binacija. Ne m ogu se zato odvojiti p arcijaln e stru k tu re, već tre b a pokazati kako se one ra sp o re đ u ju u stru k tu ru cjeline. P ostoji otvoreni konflikt izm eđu seljačkih m asa i zemljoposjedničkog plem stva, a tak o đ e r izm eđu radničke klase i kapitalističke buržoazije. Izm eđu ova dva konflikta dolazi do paradoksalnog p ro tu rje č ja , je r se oni ne m ogu odvijati izolirano, već se, n a protiv, m o ra ju osloniti n a posredne fak­ tore. Seljaštvo je p risiljeno da pozajm i sredstva svoje borbe buržoaziji, a b o rb a p ro le ta rija ta m ože doći do cilja sam o ako uspije da se ujedini sa seljačkim m asam a. Ove s u po­ sljednje, dakle, po svojoj povijesnoj situ a c iji nužno dove­ dene dotle — a da to i ne zn aju — da ig raju dv o stru k u igru: preuzim ajući građanske oblike p olitičkih zahtjeva, one se objektivno sta v lja ju n a stra n u buržoazije: »Ta m asa — uglavnom seljaštvo — pokazala je u revoluciji koliko je ve­ lika n jen a m rž n ja p rem a starom , koliko ona živo o sjeća sve teškoće suvrem enog režim a, koliko je velika u n jo j stih ijsk a težnja da se od n jih oslobodi i da n ađe b o lji život.« »Revo­ lucija 1905. potp u n o je to d o k a z a la :. . . s druge stran e, re­ volucionarni seljaci (»trudovici« i »Seljački savez«), boreći se za razne oblike u n ište n ja spahijskog zem ljoposjeda, sve do »ukidanja p rivatnog vlasništva n a zem lju«, borili su se baš kao vlasnici, kao sitni poduzetnici.« (čla n a k o H ercenu, str. 49) Seljačke su m ase, dakle, u p ro tu rje č n o j situaciji: u času u kojem konflikt zadobiva o tvorenu form u, one se sta v lja ju na s tra n u građanstva, dok je njihov a b o rb a p ro tiv vlasništva nužno b o rb a p ro tiv kapitalizm a. G lobalna s tru k tu ra p erio d a m ogla bi dakle b iti u sredotočena oko tog glavnog p ro tu rje ­ 99

čja, koje nije neposredno uočljivo (što tak o đ e r nije jedino p ro tu rje č je ili opći oblik p ro tu rje č ja). Ali revolucija 1905. pokazuje p riv rem en i k a ra k te r te stru k tu re , a tak o đ e r i to d a b o rb a p ro tiv feudalizm a i ka­ pitalizm a m ože u sp je ti sam o ako je vođena istovrem eno, u novom duhu, i s jo š nepoznatim fo rm am a o rganizacije (so­ c ijald em o k ratsk a p a rtija tek od tog tre n u tk a p okazuje da je sposobna u p rav ljati borbom ). J e r će, n a jed n o m istom frontu, radnička klasa povući za sobom seljačke m ase, a po­ litička b o rb a pro tiv feudalne države i ekonom ska b itk a protiv kapitalističkog d ru štv a m oći će se voditi istovrem eno. S tudij to lstojevštine m oguć je sam o n a tem e lju ove an a­ lize (od koje sm o očito dali sam o nekoliko c rta). S tu d ira n je djela T olstoja sa sto ji se u tom e da se pokaže u kakvim je ono odnosim a s tako određenom povijesnom s tru k tu ro m . Ono čem u bi nas to djelo tre b a lo n au čiti o svojoj epohi, i što nas njegova analiza zbiljski uči, n e sm ije b iti zam ije­ njeno. Tolstojev odnos p rem a povijesti n a izvjestan način o staje skriven. On nam o svojoj epohi p ru ža izvjesnu ideju, koja nije a p rio ri lažna, ali ko ja m o ra b iti djelom ična ideja. Lenjin će reći: T olstoj nam d aje o povijesti izvjesno stajalište. Ovo nam p ru ža prvi uvid u situ a c iju pisca. D oista je angažiran u p o k re tu svoje epohe, ali n a takav način da nam o njoj ne m ože d a ti p o tp u n uvid, a k ad b i to učinio, ne bi više bio pisac, nego bi se odredio novim odnosom p rem a zna­ n ju i povijesti. Pisac n ije tu zato da b i raščlan io p o tp u n u s tru k tu ru jed n e epohe: o n nam o n jo j m o ra d ati sliku, privilegirani uvid, koji se — s p rav o m — ne može n ado­ m jestiti ni jed n im drugim . Taj privilegij dolazi od njegova m jesta u d ruštvu, gdje p o sto ji u dva lika, kao osoba, i kao pisac. Uloga je pisca, ako se tak o m ože reći da prip o v ijed a­ jući da život povijesnoj stru k tu ri. Jed n o s ta ja lište m o­ že biti politički lažno, a ipak čuvati izvjesnu književnu vri­ jednost. N akon revolucije, u jed n o m ved ro m član k u (Jedna talentirana knjiga, 1921, s tr. 183), L enjin će pokazati bez ironije da m ože b iti d o b rih reak cio n arn ih pisaca. Ako je Tolstoj bolji pisac od G orkoga, ili o b ratn o , to m o ra ovisiti o čisto »književnim « razlozim a (to veom a teško sta ja lište proučavat će se kasnije), ali ne o od n o su književnosti p rem a povijesti: sve što se m ože kazati je s t d a djelo G orkoga više odgovara p e riodu k oji slijedi nak o n 1905. i da, dakle, više nego djelo T olstoja »odgovara« čitaocim a tog perioda. Jedan 100

nas pisac može zanim ati sam o ako nam donosi o svojoj epohi25 izvjesno znanje (Lenjin kaže, na prim jer, da je za­ sluga narodnjačkih pisaca u tom e što nas mnogo uče o živo­ tu na selu), adi to znanje nije nužno i®to kao znanje čitaoca. Položaj pisca prid a je m u, dakle, izvjesna prava: osobito pravo na pogrešku. Sada tre b a o drediti taj položaj: globalna povijesna stru ­ ktura, koja je preth o d n o izdvojena, n e o d ređ u je istinski Tolstojevo djelo ako nam tak o đ e r ne om ogućuje da shvati­ mo njegovo posebno stajalište. S tajalište T olstoja kao osobe određeno je njegovim društvenim porijeklom : grof T olstoj pred stav lja spontano, ako se to može reći, zem ljoposjedničko plem stvo. Ali kao pisac, što znači kao p ro ­ izvođač jednog djela i jednog u čen ja (vidjet ćem o da ta dva aspekta m o ra ju biti razdvojena), on postiže izvjesnu pokretnost u n u ta r društvene shem e: d obija sta tu s izdvojene oso­ be. U svom djelu Tolstoj označava do tad a nepoznat odnos (za njega) p rem a povijesti svoga vrem ena, oslan jaju ći se na ideologiju koja n ije »prirodno« njegova: n a ideologiju28 se­ ljačkih m asa. Njegove ideje o rusko m d ru štv u nakon refo r­ me nisu ideje grofa-vlasnika: Tolstoj je osnovao svoje učenje — »tolstojevštinu« — koje p rip a d a u stv ari jednoj drugoj društvenoj klasi. Prem a G orkom e, L enjin je govorio: »Stvar je u tom e što p rije tog grofa n ije bilo ni jednog autentičnog m užika u književnosti.« Taj grof, koji im a du šu m užika (pod tim se razum ije način m išljen ja m užika, a što L enjin jo š naziva »seljačkim azijatizm om «), na taj je način razm jenom id eja koje u sebi nosi u s re d ištu očiglednog sukoba svoje epohe. Iz tog posebnog, ali ne strogo individualnog odnosa p re­ m a društvenoj s tru k tu ri, učenje do b ija svoj k a ra k te r koji je n epotpun p rije negoli p ro tu rje č a n . Tolstoj d obro zahvaća k a ra k te ristik e svoje epohe, ali izvjesnim zaobilaznim putem , sa svim nedostacim a koji su uklju čen i njegovim stajali­ štem : on vidi da je njegovo vrijem e v rijem e p rev rata, ali ne može iz toga raz a b ra ti red koji u p rav lja tim neredom . O sjetljiv na posljedice kapitalističko g razvoja (koji potp u n o stavlja u p ita n je da to sti p o sto ja n ja grofa i m užika), nespo­ soban je da k a ra k te riz ira m oć građ an stv a, č ija se p rije te ć a “ Ali ta epoha n ije o dređena m ehaničkom suvrem enošću. “ Svojim ro đ en jem i odgojem Tolstoj je p ripadao visokom zemljoposjedničkom ru skom plem stvu; on je p rek in u o sa svim o ndašnjim m išljenjim a te sredine.

101

sila u njegovom djelu na prigušen n ačin iskazuje.27 Tolstoj je tak o đ er nesposoban da se p ribo jav a u spostave p ro le ter­ skog p oretka, koji p red sta v lja drugi fak to r laten tn o g suko­ ba. U povijesti je T olstoj p ris u ta n osobito svojim odsustvi­ m a: m ate rijaln i razvoj snaga za njega je p o tp u n o nejasan. »Stajalište« je p rije svega o d ređ en o onim što je sk ri­ veno, a ne onim što pozitivno predočava. Ta o g ran ičen ja očito k a ra k te riz ira ju epohu kao i tem e ljn a stru k tu ra . Ne bi ničem u služilo da se upozna odnos sn ag a kad se istovre­ m eno ne bi znalo kako se te posebne snage a n g ažiraju u tom odnosu. R astavljanje s ta ja lišta na dijelove, koje o d ređ u je niz djelom ičnih odnosa p rem a općoj shem i epohe, stv ara posebne ideologije: različite sigurn o po svojem sadržaju, ali p o d jednako reakcionarne u svojoj fo rm i (ideologija p ro ­ le ta rija ta dobit će drugi oblik tek od tre n u tk a kad a b u d e naučno organizirana u okviru d jelov an ja so cijald em o k ratsk e p artije). U kratko, jed a n povijesni period ne proizvodi jed n u spon­ tanu ideologiju, već niz ideologija, o d ređ en globalnim od­ nosom snaga; svaka ideologija d e fin ira se, dakle, cjelinom p ritisa k a što se vrše na klasu ko ju on a p red stav lja. Jednim »obratom u čitavom njegovom sh v aćan ju svije­ ta« Tolstoj uvodi u književnost »stajalište« naivnog p a­ trija rh a ln o g seljaka. T ako je T olstoj stv o rio djelo koje se, ako se proučava, ne sm ije z a m jen jiv ati s k o jim drugim , m e­ đutim , to se djelo osla n ja na učenje koje u svojoj osnovi p ri­ pada drugim a. Njihovim se p osredstvom T olstojevo djelo povijesno od­ ređuje: » . . . Ta epoha, ko ja je m ogla i m o rala ro d iti Tolsto­ jevo učenje, ne kao n e što individualno, ne kao k ap ric ili želju za originalnošću, nego kao ideologiju životnih u v jeta u kojim a su se stvarno nalazili m iliju n i i m iliju n i u toku iz­ vjesnog vrem ena.« (Ibid. str. 102) Odnos T olstoja p rem a povijesti njegova vrem ena nije neposredno od ređ en njegovom osobnom situ acijo m : on po­ lazi tim zaobilaznim putem , posred o v an jem posebne ideolo­ gije, zajedničkog fak to ra n a kojem se taj odnos može uspo­ staviti. Izm eđu T olstojeva djela i povijesnog p ro cesa koji 27 I posm rtn a sud bin a T olstojeva djela bit će o dređena tim nedostatkom : ništa neće sprije čiti buržoaziju da u neko drugo doba svog razvitka, u času kad njezin sukob s pro letarijato m bude izbrisao sve druge, ona preuzm e za svoj račun T olstojevo djelo da bi od njega načinila o ru žje p ro tiv p roleterske revo­ lucije. I upravo zato da bi istrgao iz njezinih ru k u ovo oružje i v ratio Tolstojevo djelo njegovoj p rav o j publici, L enjin je pisao svoje članke. V idjeti posebno u ovom pogledu peti članak »Heroji ograde«, prosinac 1910.

102

ono »odražava« (možemo privrem eno zadržati ovaj term in) postoji ideologija seljačkih m asa. Bila bi, dakle, ozbiljna po­ greška tum ačiti tolstojevštinu kao originalnu d o k trin u (to je upravo ono što će učiniti građanski k ritičari 1910). Pisac je tek djelom ično a u to r ideologije što je sadrži njegovo dje­ lo; ta se ideologija uspostavila neovisno o njem u. Nalazi se u knjigam a, kao što ju je on sam našao u životu. O riginalnost Tolstojeva djela m o rat će se dakle tražiti n a drugom m je­ stu, a ne u toj ideologiji kojoj on nije bio po treb an da bi postojala: pisci nisu tu da bi fabricirali ideologije. Književno djelo m o ra t će se, dakle, proučavati u dvo­ strukom odnosu: u odnosu prem a povijesti, i u odnosu p re­ m a ideologiji te povijesti. Ono se može svesti na jed an ili drugi od tih pojm ova. Doista, u Tolstojevom djelu m oći će­ m o sre sti p ro tu rje č n o sti njegove epohe i m ane koje u k lju ču ­ je njegov p a rcijalan odnos (stajalište) p rem a p ro tu rječn o ­ stim a. Upravo u tom sm islu Lenjin može kazati: Tolstojevo djelo odražava uvjete, neke od uvjeta u kojim a je nastalo. Baš zbog toga Lenjin može im enovati T olstoja »ogledalom ruske revolucije«. Pa ipak, s tim naslovom analiza te k započinje. T olstoje­ vo djelo, kao što sm o vidjeli, ne m ože b iti svedeno n a ideo­ logiju ko ju sadrži, u n jem u m o ra p o sto ja ti i drugo.18 Pored učenja tre b a dakle izdvojiti jed a n drugi p o jam bez kojeg djelo ne bi m oglo p o sto ja ti kao odnos: zam jena tih dvaju pojm ova upravo je z a sljepljujući p o stu p ak g rađanske k ri­ tike. Ideologija im a svoje m je sto u knjizi sam o zato što je suočena sa strogo književnim sredstvim a. Treba, dakle, po­ staviti problem oblikovanja koji n ije p ro b lem m ehaničkog p rijevoda (osim toga, d a bi se prevodilo, tre b a n a početku poznavati dva jezika, bez čega bi inače došlo do njihova m eđusobna potira n ja ). P isanje rom an a s ideologijom , n a p ri­ m je r uklju č u je izvjesnu ideju o tom e što je rom an, defini­ ran norm am a koje n isu ideološke (sam a građ an sk a k ritik a, osobito kada istu ra ideju čiste književnosti, u m jestn o sti zbog u m jetn o sti, upo tre b lja v a upravo ideološke norm e; i k ada se bavi »angažiranom literaturom «, čini to da bi izvršila redukci­ ju analognu ideologiji). Ako je jed n a ideologija uvijek s neke stra n e n epotpuna, kako sm o upravo vidjeli, m ožda književne “ Takva je redukcija zakonita samo u posebnim okolnostim a. Kako Lenjin potertava, H erccn im a pravo kad piše: »Kod naro d a lišenog političke slobode, književnost je jed in a trib in a s koje on može čuti k rik e svog gnjeva i svoje savijesti.« T u književnost zauzima m jesto ideološkog^ izraza. Ali jed n a takva upo treb a, savršeno ispravn a, ostavlja n eriješenim pita n je definicije književnosti.

103

form e im aju, na svoj način, čim e da je dopune. Književno dje­ lo može biti sam o vještački razdvojeno od svog ideološkog sa­ držaja: to je prva točka Lenjinovog dokazivanja; m eđutim , to u k ljučuje da se književnost m ože n a izvjestan način razli­ kovati. L enjin nam d aje ideju o tom razlikovanju k ad a po­ vodom G ljeba U spenskog govori o »njegovom savršenom po­ znavanja seljaštva (ovdje se podrazum ijeva: seljačkih p ro ­ blem a i seljačkog duha) i njegovom velikom talen tu u m je t­ nika koji je p ro d ira o u dub in u stvari.« U pravo tu id eju o »velikom talentu um jetnika« tre b a sada izvući n a svjetlo. Ali razlikovanje, č ija je nužnost na taj način n am etn u ta, o staje nejasno. D jelo bi čuvalo svoj ideološki sad ržaj ne sam o pošavši s jed n e ideološke točke gledišta, već radom posebnog oblika; taj oblik, koji je »talent« pisca i koji om o­ gućava da odvoji »dobre« pisce od m an je »dobrih« i loših, s astoji se n a izvjestan način u »opažanju« povijesnog p ro ­ cesa, ideoloških m otivacija. Kazat će se: veliki je pisac onaj koji nam predlaže o zbilji o š tru »percepciju«. Ali ovo znače­ nje »percepcije« p o stavlja d o sta pro b lem a i ne bi se, očito, m oglo zam ijeniti s percepcijom teo rijsk o g znanja; ono što pisac zna o zbilji ne m iješa se s n aučnim o b jašn jen jem koje će m ark sistič k a p a rtija da ti o toj ziblji u pravo zato što pisac u p o tre b lja v a sred stv a ko ja su m u svojstvena. Moglo bi se kazati da je piščevo znanje im p licitn o znanje, da on ne poznaje njegov dom ašaj i njegove razloge: ali o n d a se više ne radi o jednom znanju, ako je istin a da se ovo ne može obnoviti pošavši od njegovih tragova. Ne m ože se kazati također da se radi o ideološkom z n a n ju (shvaćenom i p re ­ nesenom posredstvom ideologije), ako je istin a da književ­ nost m ora b iti defin ira n a nezavisno od ideologije s kojom raspravlja. Ćak ako bi se književna »percepcija« m ogla od­ rediti kao analogna znanju, kao izvjestan način znanja, tre ­ balo bi m oći kazati čega se tiče to znanje: ideološkog razu­ m ijevanja zbilje ili zbilje sam e? U prvom slu čaju književnost bi im ala sam o funk ciju inform acije (ona p ren o si ideološke m aterijale); u drugom slučaju b ila b i sam o p rim alac m ate­ rija ln ih datosti. K ada, na p rim je r, traži da sazna kako bi djelo n a ro d n ja k a E ng e lh ard ta (»slikara seoskog života«) m o­ glo biti up o trijeb ljen o , Lenjin kaže da tre b a u n jem u b riž­ ljivo razlikovati: učenje (izvjestan način da se sagledaju stvari, da se protum ače) i d a tosti (elem ente zbilje, što ih re­ p roducira vidovito p ro m a tra n je), a kak o učen je ne odgova­ ra datostim a, s tru k tu ra je djela p ro tu rje č n a . N ije li funkcija književnosti, ako se izostavi sve ono što je u n jo j pozitivno 104

od ideologije, u tom da proizvodi opažanja, različita od uče­ nja, koja im aju prednost da sačinjavaju elem ente istinskog znanja: »Uzeti kao bazu sudova o selim a d ato sti i opažanja koja je donio E n g e lh a rd t. . . bilo bi ne sam o razum ljivo i poučno, nego bi sačinjavalo zakonit postu p ak za ekonomskog istraživača. Ako se učenjaci pouzdavaju u m aterijal anketa, u odgovore i svjedočanstva velikog b ro ja vlasnika, često dje­ lomične, m alo m jerodavne, pošto nisu razrađivale koncepciju koja bi se m ogla održati, koji ne tem elje svoja m išljenja na ičem čvrstom , zašto se ne bism o pouzdali u opažanja koja je sakupio tokom jedanaest godina čovjek obdaren izuzetnim duhom opažanja, apsolutnom iskrenošću, čovjek koji je sa­ vršeno proučio ono o čem u govori?« (str. 78). Dajući tako nagovještaj, koji u tem elju je znanstvenu upo­ treb u književnih tekstova, Lenjin nad o m ješta književnika znanstvenim pro m atračem koji se u n jem u može nalaziti. Knjiga tada postoji sam o prozirno, a čisto književna sred ­ stva njenog o stv aren ja bila bi »izuzetan zdravi razum«, jed ­ nostavan i neposredan način da se k a rak terizira zbilja i, kao što jo š dalje kaže, »da se ogoli bez milosti«. »Talen­ tiran« je pisac »prom atrač bez m ilosti«. Na tom se značenju m oram o zaustaviti: da bi jedno p ro m a tra n je bilo istinito, nem a p o trebe da bude bez m ilosti; teško se razabire kako bi jedno takvo neposredno opažanje, ako nije preobraženo, m oglo poslužiti kao p redm et za teo rijsk o znanje, teško se razabire kako bi jedno takvo opažanje moglo b iti zadano u knjizi. K ad bi knjiga pružala neposred n o upotrebljive elem en­ te za znanstvenu inform aciju, to bi značilo da se u njoj n a ­ laze izvjesne spontane datosti koje bi neposredno odgovara­ le zbilji. Tako bi bio riješen problem postavljen u pism u Gorkom e 1908: Kako književno djelo može biti »točno« po­ šavši od lažnog učenja? Jer, cenzura učenja do p u šta da p ro­ đe nekoliko zbiljskih uspom ena s kojim a se bori. Iz toga proizlazi da može p o stojati jed an reakcionarni realizam . Ideološke snove još uvijek posjećuje zbilja koju bi oni htjeli u ništiti. Ali ta je ideja m ehaničke rep ro d u k cije zbilje dvosm islena: sva joj se teo rija spoznaje, koju Lenjin oblikuje na drugim m jestim a, suprotstavlja. Id eja o fantom atskom p risustvu zbilje u knjizi (knjizi progonjenoj zbiljom ) ima doista fantastični k a ra k te r iluzije. K njiga ne m ože neposredno dosp jeti do povijesne zbilje: izm eđu nje i povijesne zbilje postoji niz posrednika. Bilo bi apsurdno, i čisto tautološki, kazati d a se njihov odnos te­ 105

m elji na p risustvu elem enata zbilje. K njiga n ije neposredan odraz stvarnosti i nem a, dakle, spo n tan o sti značenja (ta će točka biti više razvijena kasnije); ona se, dakle, ukazuje prilikom dvostrukog dijalektičkog niza: 1 — povijesni proces 2 — ideologija 3 — ideologija 4 — ? U pravo če tv rti elem ent na sto jim o sad a id en tificirati (po­ kušavajući se z a pitati čega im a specifično književnog u k n ji­ zi): on ničem u ne služi da bi se razriješilo p ita n je, ako ga zam ijenim o s prvim . To znači d a se analiza književnog d jela ne m ože zado­ v oljiti znanstvenim pojm ovim a, koji služe d a o pišu povijesni proces, ni ideološkim pojm ovim a. T re b aju jo j novi pojm ovi koji om ogućuju da se izvijesti o onom e što je književno u knjizi. Upravo n a toj točki L enjin izgleda n a jm a n je n a o ru ­ žan i upravo siro m ašan u pojm ovim a (ali ne zab rinjavam o se, građ an sk a k ritik a je jo š siro m ašn ija od njega: u p rav o ona raspolaže sam o ideološkim pojm ovim a). K ada želi k a­ rak te riz ira ti taj specifični pogled bez m ilosti, koji p isac u p u ­ ćuje na povijesnu z bilju i na ideologiju, L enjin kaže: »To je vrlo tale n tiran um je tn ik , neuporediv slik ar, znao je veom a re­ ljefno prikazati«. T ako i povodom knjige Jo h n a Reeda: »Pru­ ža točnu i izvanredno životnu s li k u . . . « N a istoj sm o točki kao kad je Engels pisao: »Rom an so cijalističk e ten d en cije potpuno isp unjava svoju svrhu kad a v jern im opisom stv ar­ nih odnosa u zdrm a optim izam građ an sk o g svijeta, čak ako a u to r i ne ukazuje na rje še n ja , čak ako se dogodi da se on nije opredijelio.« (F. Engels, Pism o Mirni K autsky, London, 26. studenog 1885.) Pisac u tje lovljuje, izražava, prevodi, održava, pruža . . . : sve su to p odjednako neodgovarajući term in i, k o ji se od sada jav ljaju kao problem . N ije sigurno d a je taj p roblem različit od prethodnog. Slika u ogledalu. T reba p otpuno obnoviti analizu tih k ri­ tičkih tekstova s drugog sta ja lišta : za sad a raspolažem o jed ­ nim ob jašn je n je m Tolstojeva djela, p o tp u n im n a svoj n a ­ čin, potpunim u granicam a svoje n edovoljnosti. Mi znam o što ćem o tražiti u Tolstojevu djelu: njegov odnos p rem a po­ vijesti; ali m i ne znam o k ako se tak v a stu d ija m ože provo­ 106

diti, ni na što se ona p raktički p rim jen ju je. Sve se zbiva kao da se, u inte rp re tac iji koja je upravo predložena, isključilo djelo u k o rist njegova sadržaja: o svem u se izvijestilo osim o Tolstojevim knjigam a i o njihovoj vlastitoj p rirodi. Znati čega im a u Tolstojevom djelu nije isto što i znati od čega je načinjeno. Treba, dakle, izdvojiti ono što, u Lenjinovu pothvatu, om ogućuje da se vodi računa o rađu pisca. Taj novi opis oči­ to je odvojen od prvog zbog razloga udobnosti, ali je on u stvari s n jim pom iješan, č lanci o T olstoju uvode izvjestan broj važnih pojm ova koji bi, razjašn jen i i opravdani, mogli biti tem eljni pojm ovi naučne kritike. Sav je problem u tom e što Lenjin up o treb ljav a te pojm ove, ali ne postavlja p ro ­ blem njihova teorijskog opravdanja; on ih p rak ticira s veli­ kom sigurnošću, ali ih ne povezuje s 'teorijom književnosti, što će naprotiv učiniti s pojm ovim a znanstvene k ritik e (Ma­ terijalizam i em piriokriticizam ). B udući da su se pokazali na polju političke teorije (Lenjinovi članci su, kao što smo vidjeli, bitno politički), ti pojm ovi književne k ritik e mogu se, m eđutim , proučavati izvan oblasti njihove političke upo­ trebe. Čak ako je p rak sa bila točna u datim okolnostim a, da bi bila pro širen a n a druge okolnosti, treb a da prođe zao­ bilaznim p u tem teorije. U pravo taj zaobilazni p u t treb a sada pokušati prijeći. K ritički pojm ovi u kojim a se b itn o kristalizirala efikas­ nost tih članaka jesu pojm ovi ogledala, odraza i izraza. Lenjin nam kaže, i to je njegova definicija književnosti: djelo je og­ ledalo. R ečenica neposredno podsjeća na ogledalo u šetnji kao na ritu a ln u alegoriju radi označavanja realističke književ­ nosti. Ali nas Lenjinovo shvaćanje ogledala up u ću je na po­ jam , a ne na sliku. M ora, dakle, biti okruženo b a r jednom definicijom . Doista, odm ah dolazi p reciziran je koje kaže da »stvar« nije tu zbog sebe sam e: ne može se ipak nazvati ogle­ dalom jednog fenom ena ono što ga očito ne odražava na točan način. Ogledalo je, dakle, ogledalo tek prividno; b a r se zrcali na način koji prip a d a sam o njem u. Nije riječ o bilo kojoj površini koja odražava. Više nego na laku ideju jedne deform acije, L enjin m isli na ideju fragm entacije slike. Nije li ogledalo razbijeno ogledalo? Doista, odnos ogledala prem a p red m etu koji odražava (povijesnu zbilju) je djelom ičan: ogledalo vrši izbor, sv rsta­ va, ne odražava cjelinu zbilje koja m u je ponuđena. Taj se izbor ne vrši slučajno, on je kara k te ristič an , on nam dakle m ora pom oći da upoznam o p riro d u ogledala. Mi već znam o 107

razloge jednog takvog izbora: svojim ličnim i ideološkim odnosom p rem a povijesti svog vrem ena T olstoj može o njoj im ati sam o nep o tp u n pogled. Posebno n a m je poznato da je nesposoban zahvatiti je kao revo lu cio n arn u fazu; ne za­ služuje, dakle, stoga što odražava revoluciju da b u d e nazvan ogledalom revolucije. Ako je djelo ogledalo, n ije to sigurno zbog vrline očiglednog odnosa p rem a »odraženom « periodu. Tolstoj ga »očigledno nije razum io« i od n jega se »očigledno odvratio«. Ono što ćem o vidjeti u ogledalu d jela n ije točno ono što je Tolstoj sa m vidio i kao ideološki p red stav n ik . Slika povijesti u ogledalu neće, dakle, b iti o d raz u strogom sm islu reprodukcije. Osim toga, m i znam o d a je je d n a takva rep ro ­ dukcija nem oguća. To što je epoha u sam oj sebi p rep o zn at­ ljiva kroz T olstojevo djelo ne dokazu je d a ju je T olstoj is­ tinski upoznao. T olstoj je, dakle, u isto m od n o su sa svojim ogledalom (bar u jednom analognom odnosu) kao izvjesni djelatnici revolucije u svojoj epohi: oni su sudjelovali u re­ voluciji na n e p osredan način i njih o v a je uloga m ogla b iti efikasna, ali oni ne m o ra ju znati ni n jen d o m ašaj, ni njene razloge. Ovo se n a jp rije ob jašn ja v a činjenicom da je revolucija složen fenom en. To nije jed n o sta v an su k o b , već b o rb a de­ finirana m nogostrukošću svojih o d ređ e n ja (vidi p reth o d n u analizu); povijesni proces odvija se isto d o b n o na više pla­ nova, on se povezuje na m noge načine. M oguće je, dakle, u njem u sudjelovati jed n im jed in im od njegovih dijelova, o stajući u isti m ah stra n a c ostalom e, ali ta je stran o st, kao što će se vidjeti, čisto prividna. U »velikoj revoluciji« postoji seljački elem ent, koji je čak n ajočigledniji. Po n je­ m u se Tolstoj i njegovo djelo s m je šta ju u povijest. »Tolstoj je m orao odražavati b a r neke od b itn ih stra n a revolucije.« M eđutim , riječ je upravo o jed n o m elem entu; neposredni odnos nužno je ne p o tp u n ne sam o po svom sad ržaju , već i po svojoj form i. Svi oni koji su zauzim ali neko m je sto u toj revoluciji (a tko u njo j n ije im ao neko m jesto?) ušli su u neposredan odnos b a r s jed n im od e lem en ata situacije; ali je taj odnos bio n e p osredan tek prividno: bio je nužno o d re­ đen cjelinom situacije. Značenja elem en ta situacije, učešća u situaciji, bila bi, dakle, v arljiva k ad a bi nas m o rala od­ vesti m ehaničkoj analizi. E lem ent odraza, koji se d a je kao neposredno vjeran, ovisi u stvari — zato što je o dređen svojim m jestom u kom pleksnoj s tru k tu ri — o svim u tje c a ­ jim a koji se vrše n a d n jim , ne sam o n a k ra ta k , nego i na

dugi rok. Možda je djelo ogledalo, je r upravo ono bilježi odraz kao djelom ičan odraz je r ono odražava n epotpunu zbilju, je r je ona zahvačena na nivou jedino svojih elem e­ nata: ono sam o pokazuje njihovu nužnost koja može b iti u njem u pročitana. Z adatak je znanstvene kritik e da izvrši jedno takvo čitanje. Ogledalo m ože djelovati da to vidimo, a zbiva se upravo zato što ono nije tu da m ehanički o d ra­ žava slike, nužno slijepe, ni da im a ulogu in stru m en ta spo­ znaje (spoznaja im a svoje in stru m en te koji su njoj dovoljni): ono p red stav lja nenadom jestivog otkrivača. Funkcija je kri­ tike da nam pom ogne u d e šifriran ju slika u ogledalu. U form i odraza, dakle, takvoj kakva se ukazuje u ogle­ dalu, m ora biti tražena ta jn a ogledala: n a kakav se to način ono dovija da pokaže, u ne d o sta tk u dokazivanja, povijesnu zbilju? N a takav način da, ne optužujući ih, čini vidljivim a njene zaslijepljenosti? Pojam ogledala dobiva, dakle, novi sm isao ako se upotp u n i idejom analize (koja o d ređ u je d je­ lom ičan k a ra k te r odraza). Ali ova je ideja analize sam a po sebi dvosm islena, je r teži da predstavi zbilju kao m ehanički proizvod m ontaže. T reba je tum ačiti na taj način da ne rasp rši zbiljsku složenost. Doista, nije dovoljno reći da se u ogledalu zbilja ukazuje u svojoj raskom adanosti: slika da ta ogledalom sam a je raskom adana. Upravo svojom vlasti­ tom slojevitošću slika evocira zbiljsko raspoređivanje u slo­ jeve. Tolstojevo djelo nije hom ogeno djelo: ono nem a konti­ nuitet, jasnoću, nerazdjeljivi k a ra k te r koji nam sugerira slika odraza; ono n ije u jednom kom adu. Tako ga shvatiti znači idealizirati ga, odbi'ti da se razum ije, znači činiti u pravo ono u čem u se okušava liberalna i građ an sk a kritika. Mi pono­ vo nalazim o id eju da ogledalo n ije p u k a odražavajuća po­ vršina: T olstojevo djelo je sam o po sebi sastavljeno od ele­ m enata. I, na isti način, kao što, po Freudu, san m ora b iti p rethodno dekom poniran u elem ente koji ga sačinjavaju ka­ ko bi bio protum ačen, Lenjin nam kaže da književno djelo m ože biti proučavano sam o tako: ne sa sta ja lišta jedne iluzorne cjeline, nego u svojoj nužnoj i zbiljskoj podjeli. Da bi se prepoznao u T olstojevu djelu kao u ogledalu, revolucionar se, dakle, m ora čuvati izdaja reak cio n arn e i li­ beralne kritike. T reba da zna prepo zn ati u T olstojevu djelu ono što je ogledalo, um je sto da ga čitavo pokušava p rep o ­ znati za svoj račun, što je uvijek tek ispovijedanje političke ili ideološke vjere, za ko ju književnost služi sam o kao izgo­ vor. Kao što nije cjelovit odraz, Tolstojevo djelo n ije ni elem entaran, jed n o stav an i u svome liku p o tp u n odraz. Pred 109

složenošću povijesnog procesa tre b a zn ati uzdići složenost k n jig e: »Nije iz jednog kom ada, n ije iz čistog i n ije iz m e­ tala izlivena T olstojeva figura Svi ti b u ržo ask i poklonici koji su »ustajanjem odali poštu« njegovoj u spom eni učinili su to upravo ne zbog cjelovitosti, nego b aš zbog o d stu p a n ja od cjelovitosti«. (Lenjin: O k n jiževnosti, str. 98) G rađanski sud o T olstoju n ije d o ista rez u lta t nerazum i­ jevanja ili neznanja. R iječ je o zn ačajn o m nesporazum u. G rađansko č ita n je T olstojeva djela jed a n je od proizvoda toga djela; ono je pokazatelj k o ji n am om ogućuje da već od početka uvažim o njegovu neravnotežu. Prvo što tre b a nap rav iti jest, dakle, d a brižno razlikuje­ mo u Tolstojevu djelu dvostruko n asljeđe, ono koje treb a odbaciti i ono koje tre b a p red sta v iti, a izm eđu n jih n em a m o­ guće sinteze: »što u T olstoju izražava njegove p red rasu d e, a ne njegov razum , ono što u njem u p rip a d a p ro šlo sti, a ne budućnosti« i »u njegovom na slje đ u ono što ne p rip a d a u prošlost, ono što p rip a d a budućnosti«. Ovo n asljeđ e ru sk i p ro le ta rija t p rik u p lja i proučava. Pokazuje se 1910. d a je Tolstoj istodobno ostavio jed n o građ an sk o i jed n o pro le tersk o nasljeđe; no po onom što već znam o, T olstoj n ije ni građanski, ni p ro le tersk i pisac, već seljački. K roz m n o g o stru k o st svojih m ogućih u p o tre b a njegovo se djelo uk azu je kao d jelo pom ak­ nutog središta, očišćeno od svojih v lastitih k a ra k te ristik a , dje­ lo koje povlači sam o je d a n skriveni o dnos. Ta p o d jela u n u ta r djela tak o đ er je p o djela koja u n jem u označava prisu stv o ideologije: »Eto baš to brzo, teško, k a ta stro fa ln o pu can je svih sta rih 'te m e lja ' s ta re R usije odrazilo se u d jelim a Tol­ sto ja — u m jetn ik a, u pogledim a T o lsto ja — m islioca«. »Proučavajući u m je tn ič k a d je la Lava T olstoja, ruska radnička klasa će bolje upoznati svoje n e p rijate lje , a analizi­ raju ći T olstojevo učenje, sav ru sk i n a ro d m o ra t će da shvati u čem u se sa sto jala njegova vlastita slabost, k o ja m u nije dozvolila da dovede do k ra ja stv a r svoga oslobođenja.« (Ibid., str. 94) Već sm o znali da ne tre b a b rk a ti T olstojevo djelo (uto­ liko ukoliko je ono književno djelo) s tolsto jev sk o m ideolo­ gijom , koja m u ne p rip ad a, ali k o ja je ro đ en a n a sasvim drugim terenim a, ova u p u ta zadobiva sasvim nov sm isao: u n u ta r djela u sp o stav lja se izm eđu n jega i njegovog ideolo­ škog sad ržaja odnos osporavanja, a ne sam o p relijev an ja jednog u drugi. Tako s obzirom na čin jen icu d a se ono o b ra ­ ća istovrem eno različitim čitaocim a (upravo sm o vidjeli novi p rim je r toga: književno djelo p rip a d a rad n ičk o j klasi kada 110

je doktrin a sredstvo razum ijevanja za čitav ru sk i narod), po­ novo nailazim o na uvijek istu ideju: književno djelo je, u svojim dubinam a, nesim etrično. Im a m nogo ogledala, a slike, koje ona predlažu, ne slijede jed n a za drugom . K njiga, u m nogostrukosti svog sijanja, odašilje, dakle, više od jednog svjetla. Sva je teškoća u tom e da se ne tum ači ova m nogostru­ kost, na p rim je r, dajući djelu dvosm islen k a rak ter. Idim o, dakle, odm ah na b ita n p rim je r. Lenjin piše u svom prvom članku (1908): »I p ro tu rje č n o sti u Tolstojevim shvaćanjim a tre b a o cjen jivati ne sa sta ja lišta suvrem enog radničkog pok­ reta i suvrem enog socijalizm a (takva je ocjena, razum ije se, neophodna, ali nije dovoljna), nego sa sta ja lišta onog p ro te­ s ta protiv n a d ira n ja kapitalizm a, pro tiv u p ro p aštav an ja i oduzim anja zem lje m asam a, p ro te sta koji je m orao nići u p a trija rh aln o m ruskom selu.« (Ibid, str. 123) Dvije godine kasnije, u svom drugom članku, on kaže: »I zato je pravilna ocjena T olstoja m oguća sam o sa s ta ja lišta one klase koja je svojom političkom ulogom i svo­ jom borbom u v rijem e prvog raspleta tih p ro tu rječn o sti, u vrijem e revolucije, dokazala d a je pozvana da bude vođa u borbi za slobodu n aro d a i za oslobođenje m asa od eksploata­ cije — dokazala da je do sam oprijeg o ra o dana stv ari dem o­ k racije i da je sposobna za bo rb u protiv ograničenosti i nedo­ sljednosti b uržoaske (pa p rem a tom e i seljačke d em okracije — m oguća je sam o sa sta ja lišta socijaldem okratskog p ro leta­ rijata).« (Ibid, str. 129) S u p ro tsta v lja n je je očigledno do te m jere da n a prvi pogled izgleda kao sm etnja: L enjin nam u stvari predlaže da prosudim o T olstoja s dva »točna suda«: jednim , koji se osla­ n ja n a isto sta ja lište kojim se defin ira Tolstojev pogled i drugim , koji izlaže djelo izbjegavanjem odlučnog suočavanja, n egirajući m u njegovu lažnu u n u tra šn jo st. N išta nam ne om ogućuje da b iram o izm eđu ova dva p o th v ata k o ji se na k ra ju s u p ro tsta v lja ju tek zahvaljujući izjednačenosti njihova nužnog odnosa. I T olstoj na m se na ja v lju je kao pisac upravo tom moči da se iskrada svakoj optužbi za dvosm islenost. Još jednom srećem o ideju dvostrukog čitan ja, ali u ja ­ čem sm islu ovog p u ta je r se rad i o dva točna p itan ja. Stoga točnost proizlazi m ožda iz njihova susreta. Zbog toga istina T olstojeva djela — a u n jem u zbilja m o ra b iti nečeg istinitog, nečeg na osnovi čega bism o m o ­ gli saznati istinito — m o ra b iti tražen a u p risu stv u sukoba: točnije, reći će se da sadržaj T olstojeva djela im a nečeg za­ 111

jedničkog s p roturječnošću. L enjin će d o ista kazati: T olsto­ jevo je djelo veliko zbog toga što odražava p ro tu rje č n o sti epohe. Znači li to kazati da ono odražava to čk u po točku ele­ m ente p ro tu rje č n o sti proizvodeći n a taj način, ili rep ro d u ­ cirajući sliku p ro tu rje č n o sti? T ako odgovoriti značilo bi ne­ girati Tolstojevo djelo kao djelo, s k riti ga u k o rist jednog suviše dire k tn o zadovoljavajućeg ob jašn je n ja : očito je da su p ro tu rje č n o sti epohe izvanjske djelu , i m o ra ju o sta ti zbog toga što su one druge prirode. Ako p o sto ji p ro tu rje č n o st u djelu, dakle m ora biti d ruga v rsta p ro tu rje č n o sti, k o ja se po­ korava zakonim a sup tiln ije transpozicije. P itanje k ritike, tako kako ga je fo rm u lirao Lenjin, glasi: Što se vidi u ogledalu? Odgovor: P red m et u ogledalu im a nečeg zajedničkog s p ro tu rječn o šću . To je, jo š jednom , da ogledalo ne odražava stvari, u kojem bi se slu čaju izm e­ đu odraza i njegova p red m e ta , m ehanički, točku po točku razradio odnos. Slika ogledala je varljiva: ogledalo om oguću­ je sam o da zahvatim o odnose p ro tu rje č n o sti. P ro tu rječn im slikam a ogledalo pred sta v lja , evocira povijesna p ro tu rje č ja perioda, ono što Lenjin naziva još »nedostacim a i slabostim a naše revolucije«. M ehanizam ogledala fu n k cio n ira, dakle, na ovakav način: p ro tu rje č ja knjige *----------------------povijesni ned o staci o draz u ogledalu O staje da se id en tific ira ju ovi fak to ri, da se sazna o kakvim se p ro tu rje č n o stim a radi. O dređivanje z b iljsk ih p ro ­ tu rje č ja jednog povijesnog perio d a p o stav lja druge problem e kojim a se ovdje ne m oram o baviti. M eđutim , koje m ogu b iti p ro tu rje č n o sti u T olstojevom djelu i kakav odnos im aju sa zbiljskim p ro tu rje č n o stim a? L enjin posvećuje čitav treći p a ra g ra f svog prvog članka n a b ra ja n ju p ro tu rje č n o sti u Tolstojevom d jelu (djelo je ov­ d je uzeto u n a jšire m sm islu: sve što je T olstoj učinio, što znači isto toliko kao njegove knjige, njegovo učenje, njegov utjecaj):

112

(1) genijalni u m je tn ik p ro te st

] J j

zem ljoposjednik koji igra nevinog u selu o d rican je (u svim oblicim a)

(2) k ritik a realizam

1 J

nenasilje pro p o v ijed an je

Prva p ro tu rje č n o st stavlja u odnos Tolstojevo djelo zato što se ono određuje estetičkim krite rijim a i zbiljsku situa­ ciju Tolstojevu zato što ona određu je su b jek t njegovih p ri­ povijedanja. Ali ova druga točka p ro tu rječn o sti i sam a je p roturječna, je r p retpostavlja sukob izm eđu p rirodne Tolstojeve situacije (njegovo porijeklo za povijest) i njegovu ideološku situaciju (koja m u om ogućuje da p rem jesti svoj odnos prem a povijesti); upravo od tog sukoba ovisi proiz­ vodnja knjige je r Tolstoj nem a drugog razloga da prom ijeni svoj odnos prem a povijesti nego da postane pisac, je r nje­ gova propovijed o staje b itn o propo v ijed p rek o knjige. Prva p ro tu rje č n o st je, dakle, izm eđu sam e knjige i (proturječnih) uvjeta njene proizvodnje. D rugu p ro tu rječn o st, koja ostaje ista — iskazana u tri različite form e — d efin ira sam sadržaj djela. P ro tu rječ n o st napada knjigu izn u tra i izvana. Te su pro tu rje č n o sti dovoljno »kričave«, iako nisu oči­ gledne. One su u djelu, ali ne u im e jednog od njegovih eksplicitnih sadržaja, u to im e p risu tn o je sam o nekoliko zbilj­ skih p ro tu rje č n o sti, pro tu rje č n o sti, n a p rim je r, izm eđu poli­ tičkog n asilja i kom edije pravde, koju je razobličio Tolstoj. P ro tu rječ n o sti s tru k tu rira ju cjelinu djela oblikujući ga po m odelu jed n e tem eljne neusklađenosti dijelova.** Te p ro tu rje č n o sti defin iraju Tolstojevo djelo je r mu istovrem eno o d ređ u ju njegove granice i njegov smisao, a taj se sm isao m ože shvatiti tek pošavši o d tih granica. Tolstoj nije m ogao potp u n o poznavati povijesni proces, pa su spom e­ nute granice nužne ako je istina da »p ro tu rječn o sti nisu po­ sljedica slučaja«. Taj je sm isao defin iran granicam a, taj se sadržaj određ u je izvana dozvoljavajući da se kaže kako je Tolstojevo djelo ekspresivno, kako se d efin ira svojim odno­ som p rem a nečem u drugom nego što je ono sam o. Ponovo nalazim o u ob ratn o j form i nešto što sm o već znali: vidjeli sm o da djelo ne m ože uk lju č iti ideologiju k o ja m u sam a po sebi ne p rip ad a, osim ako se sm jesti u odnos, različitosti p re­ m a sam om sebi; sada vidim o da djelo može p o sto ja ti sam o ako u sebe unosi taj stra n i fak to r koji čini da u n jem u izbija p ro tu rje č n o st. D jelo m o ra dakle doista, nezavisno od svoje zbilje u dijelovim a (ona se rasp ršu je u m no g o stru k o sti svojih čla­ nova, članova koji se raz lik u ju ili se b a r d a d u analizirati »odražavati« c jelinu p ro tu rje č n o sti k o ja o d ređ u je povijesnu » Slika u ogledalu mogla b i se ovdje n a dom jestiti ilustrira nom poznatom novelom H enry ja Jam e sa.

8 — T eorija književne proizvodnje

»slikom u

tepihu«,

situaciju kao n edostatak. Ta se cjelina ne m ože zam ijeniti ni ovom, ni onom posebnom pro tu rje č n o šć u (jednom od onih, na p rim jer, koje T olstoj dire k tn o opisuje), ni jed n o m jed n o ­ stavnom općom p ro tu rje č n o šć u koja bi proizišla iz proizvoda svih drugih. To je zbog toga što djelo im a privilegij da dade o svojoj povijesnoj složenosti jed a n p o tp u n pogled na svoj način. Vidjeli sm o p reth o d n o d a se djelo definiralo kao takvo onim što m u je nedostajalo, svojim n ep o tp u n im k ara k te ro m . Sada kažem o da je djelo p otpuno, što znači d a im a svoj sm i­ sao. Ova dva potv rđ iv a n ja ne pon išta v a ju jed n o drugo; ona se, naprotiv, n a d o p u n ju ju . D jelo ne g riješi u n ed o statk u u od­ nosu p rem a drugom djelu, gdje bi ned o staci b ili ispunjeni, n edovoljnosti ispravljene; p r ije bi ta o d su stv a bila ono što u m jesto da ga red u c ira čini da d jelo p o sto ji, onakvo kakvo je drugačije, drugačije ne bi m oglo b iti: nenadom jestivo. Ogledalo je izražajno kako onim što ne odražava, tako i onim što odražava. Zbog p ro tu rje č n ih u v jeta u k o jim a je proizvedeno, k n ji­ ževno djelo je istodobno (i upravo nam je ta riječ važna) odraz i odsustvo odraza: zbog toga je ono sam o p ro tu rje č ­ no. Ne tre b a , d ak le, kazati da su p ro tu rje č n o sti d jela odraz povijesnih p ro tu rje č n o sti, već rad ije p osljedice o d su stv a od­ raza; jo š jed n o m vidim o da izm eđu p red m e ta i njegove slike ne m ože biti m ehaničke korespond en cije. Izraz, to ne znači dire k tn a rep ro d u k c ija (čak ni poznavanje), već in d irek tn o figuracija, izazvana nedostacim a rep ro d u k cije. Na taj način djelo im a jed a n sm isao koji d o s ta je sam om sebi i nem a dakle p o trebe da bu d e u p o trije b lje n ; taj sm isao proizlazi iz rasp o re d a u n u ta r djela djelom ičnih o d raza i izvjesne nem o­ gućnosti od ražavanja. F u n k cija k ritik e je da to iznese na vidjelo. Pojam izraza je, dakle, m nogo m an je dvosm islen nego pojam odraza je r om ogućuje da se d efin ira s tru k tu ra cjeli­ ne d jela: k o n tra st k o ji počiva na odsustvu. P ro tu rječ n o st, ili greška, isp u n ja T olstojevo djelo, ona o c rtav a opću a rh itek ­ tu ru . D ijalektika u k n jizi (sje tit ćem o se B rechtove ideje »dijalektike u teatru«) ra đ a se iz d ijalek tičk o g o dnosa izm eđu knjige i zbiljske dija lek tik e (povijesnog procesa). R asprava (ko n trast, konflikt), takva kakva se pok azu je u knjizi, jest sam a jed a n od članova zbiljske rasp rav e. Zbog toga p ro tu ­ rje č n o sti u knjizi ne m ogu b iti p ro tu rje č n o sti zbilje; one su proizvod na k ra ju jednog dijalektičk o g pro cesa razrađivanja, koji d o pušta da uzm u u djela sred stv a svojstvena književno­ sti. T olstoj je tum ač povijesnih p ro tu rje č n o sti. Tum ač je 114

onaj koji je u središtu odnosa razm jene »svojim djelom«, Tolstoj ostavlja na naše raspolaganje sam u povijest, ali da bi to učinio, stavlja se (ili stavljen je: to je ista stvar) u n u tar povijesne rasprave. Tako sm ješten u sred ište razm jene, on istražuje putove nepoznate ekonom ije. O staje da se shvati kako se vrši to tum ačenje, što znači da se upoznaju članovi dijalektike u knjizi. Izm eđu čega Tolstojevo djelo prikazuje pro tu rje č n o st? Na to p itan je dati su m nogi odgovori: izm eđu ideologije (kao uglavljene) i djela (definiranog po svom odnosu prem a književnosti); između p ita n ja zbiljski postavljenih i odgovora koji su d a ti ideal­ no; izm eđu činjenica i p ro m a tra n ja koje ih vraća. Ali svi ovi odgovori svode se paradoksaln o na jed an jedini: kada Lenjin govori o p ro tu rje č n o stim a u Tolstojevu djelu, on uvijek m isli na p ro tu rje č ja ideologije: »Proturječnosti u Tolstojevim pogledim a, s tog stajališta, stvarno su ogledalo onih p ro tu rje č n ih u vjeta u koje je bila stavljena h isto rijsk a aktivnost seljaštva u našoj revoluciji.« (Ibid., str. 83) Istovrem eno dok uk lju ču je u sebi ideološki sadržaj, d je­ lo pred sta v lja njegovu pro tu rje č n o st: taj sadržaj p ostoji sa­ mo kao ovijen oblikom osporavanja. Tako se razum ije da je istovrem eno p ris u tn a p ro tu rje č n o st u »idejama« i p ro tu ­ rje č n o st izm eđu ideja i knjige ko ja ih p redstavlja. Nije uopće potreb n o d a se inzistira na p ro tu rječn o stim a u idejam a, čija je linija vrlo jednostavna. Bitno se rad i o vezi i o k o n tra stu izm eđu vehem entnog p ro te sta i držanja koje je sačinjeno od od ric a n ja — to lsto jev štin a je razd rta izm eđu optužbe i zaborava. Znam o da ova d v o stru k o st ne prip a d a T olstoju kao njegova vlastita, već da je p rije svega činjenica (postojanja) »m ilijuna i m iliju n a ljudi«, seljačkih m asa: »Tolstoj sto ji na s ta ja lištu p a trijarh aln o g , naivnog se­ ljaka, T olstoj p renosi njegovu psihologiju u svoju k ritik u i svoje učenje. Zbog toga se T olstojeva k ritik a odlikuje tak ­ vom snagom osjećanja, takvom strašću , uvjerljivošću, svježi­ nom , iskrenošću, neustrašivošću u težnji »da se dođe do srži«, da se pro n ađ e pravi uzrok nevoljam a m asa, d a ta kritik a stv arn o odražava prijelom u shvaćanjim a m ilijuna seljaka, koji tek što su izašli na slobodu iz k m etstva i shva­ tili da ta sloboda znači nove užase p ro p ad n ja, sm rti od gladi, beskućničkog života m eđu g radskim »hitrovcim a« . . . Tolstoj odražava njihovo raspoloženje tako v jern o da i sam unosi u svoje učenje njihovu naivnost, njihovo o tu đ en je od politike, njihov m isticizam , »želju d a p o b jegnu od svijeta«, »neprotivljenje zlu«, nem oćno pro k lin ja n je kapitalizm a i »vla­ 115

sti novca«. P rotesti m ilijuna seljak a i njihovo o č a ja n je — to se sastavilo u T olstojevu učenju.« (Ibid., str. 93) Ogledalo, dakle odražava točku po to čk u elem ente se­ ljačkog duhovnog sta n ja . K roz tu sliku ti se elem enti uk a­ zuju kao p ro tu rje č ja . O staje da se dozna kakvog sm isla ima govoriti o ideološkim p ro tu rje č n o stim a i u k o jim u vjetim a im am o pravo to činiti. Ako se p itam o o p riro d i ideologije općenito,s# b rzo se pokazuje da ne m ože b iti ideološkog p ro tu rje č ja , osim , n a­ ravno, stavim o li ideologiju u p ro tu rje č je sa sam om sobom , donesem o li p ro tu rje č je , tak o đ e r u ideološkom okviru, jed ­ nog dijaloga. Po d efiniciji, je d n a ideologija zna odgovarati u jednoj p ro tu rje č n o j rasp ra v i zato što je o n a zato stvorena. I, ona je tu upravo d a bi izbrisala svaki tra g p ro tu rje č ja. Na taj način jed n a ideologija, kao takva, p ro p ad a tek p red Izbiljskim pita n jim a, ali je za to p o tre b n o d a ih ne može čuti, što znači da ih ne zna p rev esti n a svoj jezik. U toliko ukoliko je ideologija lažno raz rje še n je jed n e istin sk e ra s p ra ­ ve, ona je uvijek ad e k v atn a sam oj sebi kao odgovor. B itno je da ona ne m ože n ikad odgovoriti n a p ita n je. O na je p o tp u ­ na zato što uspijeva d a n e p re stan o p ro d u žu je svoju nedovr­ šenost; tako je ona u vijek u pogrešci, go n jen a onom tem elj­ nom opasnošću s kojom se nikad neće m oći suočiti u njoj sam oj: gubitkom zbilje. Ideologija je v jern a sam oj sebi sam o onda kada o sta je n eadekvatna za p ita n je k o je jo j istovre­ m eno služi kao tem elj i kao izgovor. B itna slabost ideologije je s t d a ona n ik ad neće moći sam a p repoznati svoje z biljske granice: u k ra jn je m slučaju b it će sposo bna da ih sazna s druge stra n e , u k re ta n ju jed n e radikalne kritike, ne p ovršnom op tu žb o m n jenog sadržaja. K ritika ideologije n a d o m je šte n a je o n d a k ritik o m ideologij­ skog. T reba, dakle, kazati da je ideologija p rije nego otu đ en a ili p ro tu rje č n a — zatočena. Ali, zatočenica čega? Ako odgo­ vorim o: zatočenica sebe sam e, ponovo p ad am o u iluzije, laž­ n u kontrad ik ciju . T reba, dakle, reći da je zatočenica svojih granica, što n ije ista stvar, n iti je to očigledno. Ona je zatvo­ rena, a n jen a je m ana da se pokazu je k a o bezgranična (što znači: ona ko ja im a gotov odgovor za sve) u n u ta r svojih granica. Zbog toga jed n a ideologija ne m ože d a oblikuje sistem što bi bio u v jet p r o tu rje č ja (p ro tu rje č je m ože b iti sam o u n u ta r jednog s tru k tu rira n o g sistem a; n a d ru g i način 14 Za jedno takvo isp itiv an je vidi L. A lth u sser: »Marksizam i humanizam«, u Pour Marx.

116

postoji sam o suprotstavljanje). Ona je lažni totalitet, je r nije sebi sam oj postavila granice, i to svoje, je r je nesposobna da reflektira i da u jednom drugom pravcu odredi lim it svojih granica. Ona ih je prim ila, ali ona postoji sam o zato da bi zaboravila taj početni poklon. Ove n am etn u te granice, koje ostaju, tra jn e i konačno latentne, u začetku su neslaga­ nja koje s tru k tu rira svaku ideologiju: izm eđu njenog eksplicitnog o tv ara n ja i im plicitnog zatvaranja. Tako je ideološka pozadina, k oja d aje svim oblicima izražavanja, svim ideologijskim m an ifestacijam a svoju zbilj­ sku p odršku, u osnovi tiha i prešućena, reklo bi se: pod­ svjesna. Ali tre b a u s tra ja ti. To podsvjesno nije jed n o šu t­ ljivo poznavanje sam a sebe. Ako šuti, šu ti o onom e o čemu nem a što da kaže. Treba, dakle, za izraz »ideološka pozadina« sačuvati svu njegovu dvosm islenost. On up u ću je prem a tome nepresušivom ideološkom horizontu , koji čuva u rezervi sa­ mo ono što nikada ne završava da b u d e ispričano, ali tako­ đer, u toj praznini na kojoj je sagrađeno, i ono sam o ideolo­ gijsko, i ono koje m u da je njegov statu s. Svijet sagrađen oko velikog odsutnog sunca je st ideolo­ gija, sačinjena o d onoga o čem u ona ne govori, ona postoji zato što im a stvari o kojim a ne tre b a govoriti. U tom smislu može L enjin kazati da su Tolstojeve šu tn je rječite. N a k raju , isp itu ju ć i jed n u ideologiju, podvrgavajući se saslušanju, m ože se k o n sta tira ti po sto ja n je sp o m en u tih gra­ nica je r se susreću kao p rep re k a k o ju je nem oguće prem o­ stiti; one su tu, ali se ne m ogu n a tje ra ti da govore. Da bi se znalo što želi kazati je d n a ideologija, da bi se izrazio njezin sm isao, treb a, p rem a tom e, iz ideologije izići, n ap asti je izvana u n a p o ru da se dade oblik onom e što je bezoblič­ no; to ne znači da ćem o je opisati: znak slabosti nećem o naći u tim odgovorim a (još će se uvijek oni m oći složiti u lanac sam po sebi besp rije k o ra n ), nego u p ita n jim a ostavlje­ nim bez odgovora. Dakle, kada nam L enjin kaže d a su »Tolstojeve ideje ogledalo slabosti, n e d o s ta ta k a . . . « , to znači da sta tu s slike u ogledalu n ije čisto ideološki. Izm eđu ideologije i knjige koja je izražava n ešto se dogodilo, njihova u d a ljen o st nije čisto konvencionalna. Dok jed n a ideologija odzvanja u sebi sam oj punim zvukom , podrugljiva i bogata, dotle svojim p ri­ sustvom u ro m a n u započinje govoriti o svojim odsutnostim a. Ona doseže do svoje m je re u isto vrijem e kad i do vidljive form e. Kroz knjigu i pu tem knjige m oguće je izaći iz oblasti spontane ideologije, lažne svijesti o sebi i o vrem enu, kao i 117

o h istoriji. O toj ideologiji knjiga p ru ža izvjesnu sliku: daje joj obrise koje nije im ala, ona je k o n stru ira . I tak o je ona im plicitno susreće kao p red m e t um je sto da je izn u tra živi kao da je to u in tim nosti jed n e svijesti. Ona je istražu je kao što Balzac, na p rim je r, istraž u je Pariz L ju d ske kom edije. S tavlja je na ogled pisane riječi, onog pogleda koji vreba gdje se svaki su b je k tiv ite t zgušnjava, k ristalizira u zbivanju jedne objektivne situacije. S po n tan a ideologija n ije spontana u svojoj proizvodnji, već u tom e što lju d i v je ru ju da spon­ tano m ogu d ospjeti do nje, u kojoj lju d i žive, n ije tek odražena ogledalom knjige; njim je ona slom ljena, o b rn u ta , stav­ ljena na naopaku s tra n u sebe sam e u to lik o ukoliko jo j odjelotvorenje d aje drugi s ta tu s od sta tu s a s ta n ja svijesti. Prezirući po p riro d i naivno s ta ja liš te o sv ijetu , u m je tn o st ili — u n a jm a n ju ru k u — književnost, s m je šta ju m it i iluziju u njihovu ulogu vid ljivih predm eta. T olstojevo djelo angažirano je u jed n o j steriln o j d ru ­ štvenoj kritici, ali iza tog velikodušnog i uzaludnog odgovora ostaje na dom ašaju povijesno p ita n je k oje im a privilegij da se u njem u nalazi. T ako se djelo d o ista o d ređ u je svojim odnosom p rem a ideologiji, ali taj odnos n ije tek antologij­ ski (kao što bi to b ila rep ro d u k c ija ); on je uv ijek više ili m anje p ro tu rje č a n . D jelo se usp o sta v lja p ro tiv ideologije isto kao što i polazi od nje. Im p licitn o uv ijek ono su d jelu je u tom e da je optuži, ba re m da fik sira njezine granice. O datle i ap su rd svakog p o k u ša ja »dem istifikacije« što se o slan ja na književna djela, k o ja se i sam a o d ređ u ju tim pothvatom . Ali, n ije p o tre b n o reći da knjig a označava p o četak d ija­ loga s ideologijom ; to bi bio n a jgori n ačin da se u đe u n je ­ zinu igru. N aprotiv, njezina je fu n k cija da p red stav i ideolo­ giju u form i k o ja n ije ideološka. Da bism o se ponovno vratili klasičnom razlikovanju form e i sad ržaja — č ija u p o treb a ipak ne bi m ogla b iti u sm je re n a — m ože se reći da djelo ima ideološki sad ržaj, ali da tom s a d rž a ju d aje specifičnu form u. Cak i ako je ta form a i sam a ideološka, p o sto ji — — zaslugom tog po d vostručenja — p re m je šta n je ideologije u n u ta r nje sam e: n ije ideologija ta k o ja refleksno djeluje nad sam om sobom , nego se efekto m ogledala unosi u nju jed an o tk rivajući ne d o sta tak koji om ogućuje d a iziđu na površinu razlike i neslaganja ili značajn a n eusklađenost. Na taj način m ože biti izm jeren razm ak koji dijeli um jetničko djelo od istinskog zn a n ja (naučne spoznaje), ali koji ih tak o đ e r približava u njihovoj zajedničkoj ud aljen o sti 118

od ideologije. N auka isključuje ideologiju, ona je briše; dje­ lo je odbija služeći se njom e. Ako ideologija može da bude predstavljena kao cjelina značenja, nesistem atska cjelina, djelo predlaže č itanje tih značenja raspoređujući ih kao zna­ kove. Uloga k ritike je da nas nauči čitati te znakove. Tako izgleda d a je iscrpljen sm isao pojm a ogledala; u njem u se susreću odrazi koji dobivaju oblik na pozadini slijepe površine, kao što ga boje, kad im se ukaže prilika, o db ijaju na jednoj slici na platnu. Lenjin nas uči da nije tako jednostavno gledati u ogledala: p o trudio se da o njim a donese jed an strogi sud. U d o datku Pism u o slijepcim a Diderot nam govori o jed ­ nom od njih, gospođici de Salignac: »Nekada se šalila tako što bi se postavila p red ogledalo da bi se udešavala i da bi o ponašala grim ase kokete koja se stavlja pod oružje. To m alo m ajm u n ira n je bilo je toliko v jerodostojno d a nas na­ vede na smijeh.« Sto se toga sm ijeha tiče, bolje je zatvoriti oči. Ako se radi o jednoj igri, m ožem o se p itati tko je izi­ gran — ogledalo koje odgovara ili onaj tko misli da vidi slijepca — je r uzim a u o bzir njegov odraz. Ali, u toj šali, ona koja ne vidi vodi sigurnim potezom : bliska svojoj slici, ona njom upravlja. Od nje upravo saznajem o: »Kada je čula pjeva­ nje, razlikovala je sm eđe i plave glasove.« Noć rasp rsk av a pog­ led i izaziva ga: ona ga n a dom ješta sigurnijim pogledom . Pred n astupom noći, govorila je, naše će kraljevstvo završiti, a n je­ no će upravo započeti. »Ostaje da se sazna, da li noć, ta 'k ra­ ljica', triju m fira nad slikom , čini li d a one n e sta ju ili ih čuva; da li ih sam o poznaje? Tako nas Pism o o slijepcim a, ovaj put sa slavnim Saudersonom , uvodi nužno u n auku odraza. »Pitao sam ga što je podrazum ijevao pod ogledalom: stro j, odgovorio m i je, koji ocrtava stvari daleko od njih samih, ako su pogodno sm ještene u odnosu na njega. To je kao m oja ru k a koju ne tre b a postaviti p o red nekog pred m eta da bih ga osjetio.« »Stroj koji ocrtava stvari daleko od n jih samih«: ogle­ dalo d aje stvarim a novu m jeru; ono ih p ro d u b lju je u drugi­ m a koje više nisu sasvim isti pred m et. Ono pro d u žu je svi­ jet, ali ga tak o đ e r hvata, nadim a, istrgava ga. U n jem u se ujedno stv a r dovršava i odvaja: Disjecta m em bra. Ako ogle­ dalo gradi, to je onda su p ro ta n pok ret od geneze: daleko od toga da razvija, ono razbija. Upravo iz tog rascjep a izlaze slike. Ilu s trira n ovim slikam a, svijet i njegove moći pojavljuju se i n estaju , izobličeni u istom tre n u kad se počinju po­ javljivati, odatle onaj dječ ji s tra h p red ogledalim a da će se u njim a v idjeti nešto drugo, i onda je to uvijek isto. 119

To je, dakle, ono u čem u lite ra tu ra može da se nazove ogledalom : prem ješta ju ć i stvari, ona čuva n jihov odraz. Ona pro jic ira svoju tan k u površinu na svijet i na povijest. Ona prolazi kroz n jih i siječe ih. Za njom , u njezinoj brazdi, uzdi­ žu se slike. Siječanj 1964.

Književna analiza, grobnica struktura P re d m e t su književne k ritik e dje­ la koja p rip a d a ju oblasti književnosti; ta su d jela očigledno i djela jezika. T ako se ta a k tivnost izričito razlik u je od d ru ­ gih oblika u m je tn ič k e k ritike; izrazi »m uzički jezik«, »slikar­ ski jezik« očigledno su m etaforički. Iak o ta d jela n isu izvan odnosa s jezikom općenito, izraz o dnos m o ra b iti shvaćen u svom strogom značenju: odnos p retp o sta v lja razliku, p očet­ nu distan cu izm eđu članova koje povezuje. Ni slikarstvo ni m uzika nisu jezici; m a te rija kojom se oni služe nem a ništa zajedničko s jezikom , kako je on znanstveno d e fin iran u lin­ gvistici. M eđu svim oblicim a um jetn ičk o g izraza jed in o je književnost n e p osredno povezana s jezikom , iako ni ona sa­ m a n ije jezik. Jezik je do ista m a te rija ko jo m se služe pisci. K njiževna k ritik a , k o ja im a u p ro g ra m u d a raz ra đ u je određeno z nanje o tim d jelim a jezik a (ne jezičnim djelim a, proizvodim a jezika), im a, dakle, zadaću i prav o d a se osloni na znanost o jeziku, k o ja sp a d a u o b last lingvistike. Od te znanosti ona zahtijeva ne sam o d a je pouči h ip o tetičk im p ra ­ vilim a jezika, nego tak o đ e r da dade odgovor na p itan je: Što je to jezik? Sam o u tom slu č a ju ona m ože doći do odgovora na svoje pitanje: K ako je jed n o djelo (to djelo) sačinjeno? T re b at će se za p ita ti zašto kritič k o p ita n je fo rm a ln o prekida s p ita n jem lingvistike i ne pita: š to je to k njiževnost? Ali elem enti te obaveze m o ra ju b iti do b ro u tv rđ en i: treba ih id en tificirati i izdvojiti. K njiževnost je d jelo i stoga ona p rip a d a svijetu u m je tn o sti. O na je proizvod rad a, što p retp o ­ stavlja m a te riju na kojoj se radi i sred stv a, k o ja je o b ra ­ đuju, autonom ne članove. O brađena m ate rija i proizvod toga rad a nužno su različiti: spoznaja djela i zn an o st o m aterijalu nisu jed n a drugoj puki produžetak , bilo d a je taj produže­ tak logički (dedukcija) bilo em p irijsk i (izvadak); one se me­ đusobno m ogu potpom oći, po učiti sam o polazeći od njihove 120

odvojenosti, oslanjajući se na nju. Također, svaka asim ila­ cija, čak i stidljiva, književnosti s jezikom , književne kri­ tike s lingvistikom , una p rijed je osuđena. Da bi od jedne discipline do druge poteklo neko znanje, potrebno je da bude p riznata a utonom ija dvaju istraživanja; autonom ija p redm eta i a utonom ija m etode: recipročni aspekti iste oba­ veze. To znači d a otk rić a lingvistike neće m oći b iti transponirana takva kakva su u književnu kritik u ; znanstvena po­ sudba n ije kolonizacija (uspostavljanje novog svijeta po­ lazeći od jedne istu ren e točke m atične postojbine). Tako već znam o da, iako p o jam stru k tu re k ako je znanstveno đefiniran na tlu lingvistike, m ože novim sm islom rasvijetliti aktiv­ nost književne kritike, oni ipak neće u isti m ah riješiti sve njezine problem e; a ako ih čak i usp ije riješiti, on ih neće znati sam postaviti. D oticaji izm eđu različitih disciplina tre ­ ba da uspostave novo svjetlo, a ne d a dovedu do zbrke. M eđutim , tako ustanovljena d istin k cija izm eđu jezika i književnosti o staje vrlo nedovoljna: »književnost« nije je­ dino djelo jezika. Polazeći od jezika, k o n stitu iran i su preko specifičnog rada: ideologije, m itologije, književna djela, znan­ stvene spoznaje, eksplicitni sistem i dru štv en ih predodžbi, kojim a ćem o d ati im e kodovi. Svi su ti term ini različiti i mo­ ra ju biti definirani sam i po sebi. Oni ipak m ogu biti uvršteni u jed n u zajedničku vrstu. P rip a d a ju jed n o m te istom svijetu, je r je svaki na svoj način povezan s egzistencijom jezika, a da m u ipak ne p rip a d a i ne ovisi o njem u izravno. Oni su sam o proizvedeni polazeći od njega, i tako se od njega udaIjuju, svaki na svoj način. Književno je djelo na p resjecištu dvaju određ enja: s jed n e strane, ono je djelo jezika, s druge strane, ono je »um jetničko djelo« (začuđujuće pleonastičan izraz: nije li u naravi svakog djela da bude proizvod u m je t­ nosti? Analogno tom e, u jednom značenjskom u dvostručenju, govori se o znanstvenom djelu: ta nas red u n d an ca može do­ vesti na p u t autonom nog razm išljanja o p riro d i znanja). Tako je ono precizno lokalizirano u presjecištu dviju različitih aktivnosti. B it će p o trebno o b jasniti taj su sret i zap itati se — je li on »homogen«; jesu li ta dva člana podjednako konsti­ tutivna? Kad su ta dva člana postavljena, očito je da književna k ritik a im a posla s jezikom , to više što ona na istinske disk urse (proizvedene polazeći od jezika) sam a p rim je n ju je no­ vi diskurs. Prem a tom e, kako u svom obliku, tako i u svom predm etu, ona u p ućuje na glavno p itan je: Što je to jezik? Što se zbiva s jezikom ? Polazeći od pisanog teksta, ona pri121

stu p a čitanju. Ali čita n je im a kritič k u k o n zisten tn o st sam o ako stvara novi tekst. Tako č ita n je začinje novo pisanje, b a­ rem toliko koliko je ono njim e začeto. O brnuto, p isan je se može sm a tra ti stanovitim oblikom č itan ja. Tu prepoznajem o ideju kojoj književni stru k tu ra lis ti p rid a ju veliko značenje: »Za razliku od k ritič a ra u m je tn o sti ili m uzikologa književna k ritik a se k o risti istim in stru m e n to m kao oni o ko jim a ona sudi, što p red sta v lja užasnu konfu ziju , u žasnu ni za koga drugog nego za k ritič a ra samog. Tako je k ritik a istodobno izvanjska p o lju književnosti, je r je p isa n je stv a r o kojoj ona govori, i u n u ta rn ja tom polju, je r je njezina rije č pisanje.« (G. G enette, O dgovor na jed n u a n k e tu o kritici, Tel Quel, 14) Djelo je na neki način pro čitan o p rije nego je napisano. To će, na p rim je r, b iti p ouka što je d a je Borgesovo djelo (vidjeti G enetteov č lanak u b ro ju o B o rg isu revije VH em e). Oko te iste ideje sazdana je slavna novela H en ry ja Jam esa S lika u tepihu, ali ona ovaj p u t im a ulogu m istifikacije, a ne više ob jašn je n ja . Ta priča, k o ju tre b a uzeti ozbiljno sam o uviđajući razorni učinak što ga u n jo j proizvodi p o ru ­ ga, prik a z u je u anegdotičkom obliku p ro b lem odnosa izm eđu au to ra i njegova k ritič a ra: svako je d jelo sačinjeno n a taj način da m eđu svojim n itim a zadrži »skriveni trezor«; ako po­ stoji k ritič k a funkcija, a ona se up rav o sa sto ji u oslobađa­ n ju tog trezora: tre b a m u d a ti stv a rn i s ta tu s izražavajući ga. Djelo im a c ijenu za a u to ra sam o zbog tog depoa koji sad rži čekajući da ga oslobodi: a u to r uzalud čeka da b ude čitan , to je s t da vidi kako drugi č ita ju u njegovu d jelu ono što on sam u n jem u čita.31 N astavak p riče je poznat: tv rd o k o ran k riti­ čar, p o tak n u t stanovitim tajn o v ito stim a a u to ra (tajn o v ito sti­ m a koje nisu izravno prenesene nego saopćene), koje m u naznačuju po sto ja n je tajne, ali m u ne p rio p ćav aju nikakvu stvarnu naznaku, uspijeva da je o tk rije i saopći au to ru da je on objelodanio njegov trezo r (i nikakav drugi). Ali tajn a tim e nije razglašena; prenesena sam o jed n o j osobi, ona s njom p otpuno iščezava. Glavni zain teresiran i, pripovjedač priče, koji je tak o đ e r kritič a r, ali n e sre tan , o sta je u nezna­ n ju na k ra ju kao što je bio i na početku. Taj nam aporetički zaključak p riro d n o nam eće id eju da m ožda i nije bilo tajne. Ova je m istifikacija egzem plarna, m an je za id eju kojom se razm eće, a više zbog o c rnjivanja, stalnog i im plicitnog, koje 31 Taj »mit« ne sm ije b iti nepo sred n o trn n sp o n iran na autor stru k tu ralist. Isto neće v rijed iti za Racinca, ukoliko se živom paradoksu . Ali fabula o b jelo d an ju je recipročnost između koje, obrnuto, definira stru k tu ralistič k o g kritič ara: onoga koji

122

zbilju: ovdje je ne radi o n eodr­ č itan ja i pisanja od svoga čitan ja

joj se nameće. Na svim pravcim a priče jasno se pokazuje da se tu netko izvrgava poruzi: v jero jatn o mi koji čitam o i koji tražim o njezin smisao. U vrlo tradicionalnom udvostru­ čenju stila, H. Jam es piše djelo u kojem u je riječ o onome što činim o čitajući ga: tu se zbiva naš proces. Ali to je tako­ đer jed n a lijepa »strukturalistička« avantura. V ratim o se na tem u čitanja: »Ostalo je ipak jedno p ita n je koje sam želio rasvijetliti pod svaku cijenu. — Da li bi Vam bilo m oguće, s perom u ruci, pitao sam, da sam i sebi stavite, crno na bijelo, nešto što bi bilo isprav­ no? Uz pom oć im enovanja, definicije, kom entara? — Ah! uzdahnu on gotovo strastveno, bio sam samo, s perom u ruci, jed a n od Vas! — Bila b i to za Vas velika sreća, naravno. Ali zašto nas m rzite zbog toga što m i ne m ožem o učiniti ono što Vi sami ne m ožete učiniti? — Ono što ja ne m ogu učiniti? (on otvori širom oči). Gospodine! N isam li ja to učinio u dvadeset tomova? Ja to činim na svoj način, nastavi on, nastavite da to ne činite na Vaš način! — To je zbog toga što je naša zadaća vraški teška, rekoh ja slabašno. — M oja je također. Svaki od nas izabire svoju zadaću. Nem a nikakve prisile . . . « (Slika u tepihu, E dition Pierre Horay) A utor i k ritič a r govore o istoj stvari, svaki na svoj način. Ili pak: oni govore istim jezikom , što ne znači da oni kazuju isto. To može b iti shvaćeno u dva sm isla: a u to r je već k riti­ čar; k ritič a r sam o ponavlja, iznova kazuje drugim riječim a ono što je već rečeno (bez privida). Ali također: ako je au to r već kritič a r, to je zbog toga što je k ritič a r na svoj način jed n a vrsta au to ra . K ritizirati, to opet znači p isati, je r pisati u biti znači čitati. Može se pokazati što je u takvom p rik a­ zivanju za stran ju ju će : na p rim jer, stu d iraju ći Borgesovo d je­ lo, gdje m it čitanja m ora b iti in te rp re tira n , a ne shvaćen do­ slovno, gdje je problem pisa n ja postavljen znatno p rije p ro­ blem a č ita n ja i nezavisno od njega.®2 Ta zbrka izm eđu književnog p isan ja i kritičkog pisanja posebno je značajna. Ona upravo k arak terizira — treb a se pi­ tati zašto — stru k tu ra lis tič k u kritik u . U predgovoru svojim K ritič k im ogledim a R. B arthes pokazuje kako aktivnost krin V idjeti, u trećem d ijelu , stu d iju o Borgčsu.

123

tičara produžuje a k tivnost pisca. Ili, što više (ali čem u, kad su članovi recipročni), ona joj preth o d i: k ritič a r je »pisac u odgađanju«, n etk o tko b e sk ra jn o odlaže o p e ra c iju pisanja. O tuda privilegija kritič a ra: čin p isa n ja (čitanja) o čitu je se tu u n astaju ćem sta n ju , m učke se n a ja v lju je u svojoj pravoj p rirodi. Gotovo pisac, k ritič a r p re s ta je b iti njegova zam jena; on je neka v rsta početnog m odela, vodiča, n ajavljivač novih znakova. U n jem u se bolje nego u bilo kom e drugom čita poziv pisca: otk riv aju ći u njoj stru k tu re , k ritik a je sam a s tru k tu ra knjige. N apom enim o u sp u t da se ta m eto d a k ritik e rad o p ri­ m je n ju je na izvjesne privilegirane pred m ete. Bilo da je im e­ novan ili ne (G enette se na to uvijek osvrće; B a rth e s o tom e ne govori, ali ta š u tn ja nije znak istin sk o g odsustva), Valery je m odel k ritičkog pisca ili k ritič a ra pisca. On je eksplicite izrazio svoju volju da piše u prazno, d a p iše ne rad i p isan ja nego rad i čita n ja , da piše sam o to čitan je, to je s t n išta. Po­ znato je da je on od k o m en ta ra u o bliku v a rijac ija h tio na­ praviti stil, p rim je n ju ju ć i n a druge ono što je n am jerav ao prim je n jiv a ti na sebe, nastojeći da u svakom d jelu postigne tu form alnu stro g o st koja m o ra b iti p o jm lje n a (izražena po­ sredstvom odjeka) p rije nego se uzm ogne u p isati. U tom sm islu V alery je prvi s tru k tu ra lis t u književnosti; n išta za­ čuđujuće u tom e što se stru k tu ra ln a m eto d a p rim je n ju je upravo na njegovo djelo. O staje, naravno, d a se zapitam o: Je li to djelo pisca ili kriv o tv o ritelja? U svojoj stalno obnav­ ljanoj volji da oponaša sam a sebe i da ne b u d e drugo nego to oponašanje Valery sam naznačuje dru g u hipotezu. N apo­ m enim o u sp u t da stru k tu ra ln a m etoda, k o ja tak o d obro od­ govara V aleryjevu iluzornom djelu, izgleda n em a nikakav u t­ jecaj na ono što tvori b ita n događaj naše književne povijesti, nadrealizam 33: ako i uspijeva da m u izm akne, to je zbog toga što on nije tako sm rtn o nem oćan, kako bi neki htjeli. Uzmimo tu grešku kao da to st; ona, m eđ u tim , ne m o ra biti bezrazložna.

Pojam s tru k tu re koji, izgleda, dolazi iz lingvistike te se s pravom , p rim ije n je n n a književne pred m ete, k o risti za­ 15 M eđutim . R. B arthes izjednačuje » stru k tu ralistič k u aktivnost« s nadrealističkom aktivnoSču. Jed n a bi zam jenjivala dru gu . Bilo bi zanim ljivo znati što je o lome m islio B reton. Na 214. stra n i K ritičkih ogleda nalazim o ovu m iste­ rioznu izjavu: »Nadrealizam je m ožda proizveo prvo iskustvo stru k tu raln e k n ji­ ževnosti, na što će se jednog člana treb a ti vratiti.« Ta v jero jatn a enigm a (»možda«) sadrži više nego jed n u tajn u : da li sm o već došli do te ideje? K ada? I kada ćem o jo j se v ratiti?

124

pravo u književnoj analizi u sm islu vrlo različitom od izvor­ nog sm isla. On je povezan s jednom hipotezom koja nem a ništa znanstveno: djelo nosi svoj sm isao u sam om e sebi (što ne znači da ga ono eksplicite iskazuje); to je ono Što inu do­ p ušta da bude paradoksalno čitano un ap rijed , čak p rije nego je i napisano. Stoga (i ponovo se vraćam o H enry Jam esu), izlučiti stru k tu ru znači dešifrirati jed n u zagonetku, iskopa­ ti z a pretani sm isao: kritičko č itan je vrši na djelu operaciju koju je p isanje sam o m oralo vršiti n a znakovim a (ili na te­ m am a) koje sređuje. K ritik a proizvodi sam o jed n u istinu da tu u n a prijed: ali kako to proizvođenje idealno prethodi proizvođenju djela, može se reći da ono n a stanovit način donosi inovaciju. Im e analize što je d ato tom »radu« je značajno: k ritičar je analitičar; on p ristu p a s tru k tu ra ln im analizam a, kao što čine — svaki u svojoj oblasti — Lacan, Levi-Strauss i M arti­ net. Ip ak je ta analogija očigledno varljiva. Analiza koja oslobađa odloženi i skriveni sm isao nije sam o vrlo izobliče­ na slika znanstvene analize; ona je upravo njezina su p ro t­ nost, kao što će se vidjeti. Ip ak ta analiza, koja na književnost p rim je n ju je poseban postupak, ne p ro m a tra književnost aspolutno kao em pirijsku datost; ona je rek o n stru ira, čak i p rije nego ju je anali­ zirala, tako da je čini p re d m e to m analize. Na taj način je književno djelo k o n stitu ira n o kao po ru k a; njezina je vri­ jed n o st u stanovitoj inform aciji ko ju nam prenosi; kritička se analiza sasto ji u izdvajanju poru k e.’4 Djelo, dakle, nema apsolutno a utonom nu v rijednost; što više, ono je posred­ nik, nešto prek o čega tre b a proći da bi se zbila kom unika­ c ija tajne. Izm eđu p oruke i koda, koji služi da je šifrira, ono nije n išta d rugo nego sastavak, rezultanta, čije će ele­ m ente razdvojiti analiza. Kod je sam taj zajednički m aterijal na kojem u se tem elji kom unikacija: on o stv aru je tu su kriv­ nju, bez koje nikakva književnost ne bi bila moguća. On je skriven, ako hoćete, zato što prebiva u tem elju d jela i podu­ pire ga; ali on ne traži d rugo nego da bude preveden, zahti­ jeva taj prijevod cijele svoje nijem e govorljivosti. Upravo zbog toga što po sto ji takav jed a n kod, rad je pisca moguć, a tak o đ e r i ra d k ritičara. K ritička o p e ra c ija postavlja dakle kao svoj cilj da nas up u ti na taj početni pred m e t bez k ojeg ne bi bilo čitanja, u V idimo dakle, da su p ro tn o st između stru k tu raln e metode i tradicio­ nalne m etode, iako se s je d n e i s dru g e stran e a firm ira na b u ia n nafiin, niie •W. •_ f--- 1-- I—J—«— 1 eroHcfitjfpg JJ SlOVU flJClft i odnosi na bitno.

pa prem a tom e pogotovo ni pisanja. R azum jeti znači svesti, vratiti se na tu s tru k tu ru p o h ran je n u u n u ta r d jela, od ko­ jeg se književni d iskurs u d aljio sam o prividno; on ga preobličuje da bi ga bolje ogradio, da bi ga b o lje sačuvao. Mitu anticipacije, koji sm o već susreli, tre b a dakle d o d ati mit interiornosti. Tako s tru k tu ra listič k a k ritik a, k o ja se svrstava (to ona sam a kaže) m eđu »kritike značenja«, k o je o dbacuju grube p o stupke eksplikacije (a posebno povijesne ek splika­ cije35: i u tom je pogledu Valery preteča) p o stav lja kao svoj program povratak d jelu takvom kakvo je ono sam o po sebi. Ta spekulativna odiseja dospijeva do tre n u tk a kad su sreće p rincip djela, »ono što tvori svaku c rtu , izabire svaku riječ, stavlja točku na sve i ucrta v a sve zareze.« (H enri Jam es, op. cit. str. 28) A nalizirati znači o tk riv a ti razlog (razložitu, po jm ­ ljivu tajnu) jednog p red m eta. Hegel ne o p isu je d ru k čije D uhovno ziv o tin jsk o carstvo. »Cilj svake stru k tu ra lis tič k e ak tivnosti, bila ona reflek­ sivna ili poetička, je s t da re k o n s tru ira 'p re d m e t' tako d a u tom k o n stitu ira n ju o č ituje pravila fu n k cio n iran ja ('funkcije') tog predm eta. S tru k tu ra je, dakle, slika p red m eta, ali d iri­ girana zain te re sira n a slika, je r opo našani p red m e t pokazuje nešto što je ostalo nevidljivo ili p ak neinteligibilno u p riro d ­ nom p redm etu. S tru k tu ra ln i čovjek zahvaća stv arn o st, ra ­ stavlja je i potom opet sastavlja; to je naoko ništavno (zbog čega neki kažu da je s tru k tu ra lis tič k i rad »beznačajan, ne­ zanim ljiv i nekoristan«). M eđutim , s drugog sta ja lišta , ta je ništavnost odlučna; je r izm eđu d v aju p red m e ta stru k tu ra li­ stičke aktivnosti, zbiva se nešto novo, i to novo n ije ništa m anje nego opća inteligibilnost: slika, to je in telek t dodan p redm etu, i to dodavanje im a an tro p o lo šk u v rije d n o st zbog toga što je ono čovjek sam , njegova povijest, njegova situaci­ ja, njegova sloboda te o tp o r što ga p riro d a su p ro tstav lja duhu.« (R. B arthes, K ritič k i ogledi, str. 215) Ta je s tra n ic a po se b n o rep rezen tativ n a za » stru k tu ra l­ nog čovjeka«: do zanosa po sljed n je rečenice, gdje je kon­ fuzija m isli (»intelekt dodan predm etu«?) cijen a k o ju treb a p latiti da bi se postigla uzbudljivost. Dakle, i Saint Jix u p e ry bi to m ogao napisati, i R oger G araudy, ako već nije napisao, napisat će neizbježno sutra: s tru k tu ra je čovjek. Ali to je tak o đ e r uvjet jed n e vrlo općenite ak tiv n o sti, svejedno da li »refleksivne ili poetičke«: nailazim o u vijek n a isto poskliznuće izm eđu književne proizvodnje i književne kritik e. Me­ M B arihesov tek st O Racincu pokušava dati sm isao ideji »nadhistorijske« vrijednosti djela.

126

đutim , tu se sada dodaje jedno novo određenje: stru k tu ra je slika. Analizirati znači ponavljati, reći u drugačijem obliku (čitanju) ono što je već rečeno (napisano). To je ponavlja­ nje jam stvo vjernosti: stru k tu ra ln a k ritik a neće reći ništa što već ne bi bilo sadržano u djelu. Kaže nam se da to ponav­ ljanje nije apsolutno sterilno; ono proizvodi nov smisao, što je očigledno p ro turječno: sm isao može biti izlučen (»pokazati nešto što je ostalo nevidljivo«) sam o zbog toga što je već tu. M eđutim , to p ro tu rje č je zaslužuje da bude protum ačeno: ono d o ista naznačuje stanovito očitovanje s tru k tu re , ali je iskazuje naopako. D ovoljno je uspostaviti term ine da bi se znalo kako postupa s tru k tu ra ln a analiza kakvu zastupa R. B arthes. U tom tek stu doista n ije teško prepoznati, iako vrlo ne­ jasno, jed n u platonovsku rem iniscenciju: tam o gdje B arthes kaže da analiza razvija kopiju djela treb a shvatiti da je sam o djelo kopija. Analizirani je pred m et p ro m a tra n kao slika jed n e s tru k tu re : pronaći stru k tu ru znači izgraditi sliku te slike. T ehnika analize koja d o p u šta da se po m iješaju čitan je i p isanje vraća nas zapravo na vrlo tradicionalnu teoriju modela. P ostojanje s tru k tu re je, dakle, postu liran o polazeći od određene koncepcije književne aktivnosti. Stoga stru k tu ra ln a k ritik a p ro m a tra književnost kao ak ­ tivnost oponašanja: polazeći od tih m etodoloških p retp o stav ­ ki, ona će nužno učiniti od svog p red m eta iluzorni predm et. Tu se susrećem o, u jednom punijem sm islu, a već poznatom idejom ; pisac ne piše, on se prič in ja da piše, njegova je proizvodnja privid proizvodnje, je r je p red m et te proizvod­ nje iza nje. K njiževna k ritik a može stoga biti sm atran a kao asp ek t teo rije kom unikacija: njezina je a u to n o m ija iluzorna; njezin p red m e t b e sk ra jn o nadilazi posebnu oblast književne aktivnosti: to je u m je tn o st p renošen ja i tum ačen ja poruka. Jedna od konzekvencija tog stava je s t prikazivanje k n ji­ ževnosti kao obestvarujuće a k tiv n o sti; stoga B arth es, usprkos svem u, ali dajući joj poseban sm isao, osobito naglašava tem u pisanja. Pisac se definira (nepotrebno je v raćati se n a ključ­ nu distin k c iju pisac-onaj koji piše) ne po svom prikazivanju s tvarnosti, već po svom vladanju jezikom koji m u daje njegov posebni kod. P isati ne znači izraziti bilo šta, već na­ p rotiv ne izraziti. To znači saopćiti p o ru k u u istodobno originalnom i konvencionalnom stilu (je r je on povezan s jed ­ nim inteligibilnim kodom ). P isan je jednog pisca očigledno je bita n p red m e t .kritičke stu d ije (ako pod p isan jem m islim o da pisac up o tre b lja v a složeni jezik, što p ostavlja jed an vrlo 127

općenit problem ); ali to ne sm ije sp riječ iti d a se uoči kako je taj jezik kojim se služi pisa n je n e iluzorni p red m e t (vje­ ština, sredstvo), ogledalo za stru k tu ra ln o g čovjeka, već zao­ kruženi svijet” (stvarnost, čak v jero jatn o stv arn o st). Ono što daje d o sto ja n stv o književnoj proizvodnji je s t to što nam ona pruža stanovitu m je ru riječi k o ja je istovrem eno stanovita m je ra stvari: ne jed n o ili drugo, kao što kaže stru k tu ra ln a m etoda.37 N aprotiv, prikazivanjem književnosti kao čiste po ru k e ova je shvaćena kao poseban oblik m itologije. N jezina je oso­ “ P otpun b arem na svoj način. K asnije ćem o vidjeti d a ono Sto k ara k ­ terizira književni te k st, o n o Sto stav lja u posve d ru g i sm isao, Sto stru k tu rira , je st njegova nezavrSenost. n Uostalom , ta (ap stra k tn a ) razd v o jen o st d vaju so lid arnih term in a daje vrlo lagano sred stv o d a se d o b ra književnost razlik u je od loSe: p rv a je ona koja se d rži i o staje n a razini p o ru k e, d ru g a p a k ona k o ja p rete n d ira da p red stav lja realno. Značajno je d a se stru k tu ra ln a k ritik a u d v o stru ču je stru k tu raln o m k njiievnoSću; u tom je slu čaju k n jižev n a p roizvodnja d o ista u pućena n a p reth o d n o st k ritike. M eđutim , taj »dokaz« c rp i svu znanstvenu v rijed n o st (ali čem u?) iz m etode koju želi ilu s trira ti. Ako po sto ji stru ktu ra ln a k n jiževn o st, to je zbog toga Sto sva kn jiže vn o st n ije stru ktu ra ln a , dakle podložna p rosuđivanju m etode. Ova se U da po ja v lju je kao artific ije ln a i proizvoljna u toliko što ne može po­ ložiti račun o to ta litetu svoga p o d ru čja : »Sokrat: Uzm imo je d an p rim je r: po sto ji li slik arsk a u m je tn o st općenito? Ion: Da. S okrat: Postoji i p o sto jala je gomila d o b rih i o sred n jih slikara? Ion: N aravno. S o krat: Jesi li, dakle, već vidio čovjeka sp o so b n a d a u povodu Polignota, sina Aglafonova, pokaže Sto je d o b ro a Sto loše u njegovim slikam a, ali nespo­ sobnog da to učini za d ru g e slikare? I tk o , kad se izlože d jela d rugih slikara, spava i o staje m utav, ne nalazeći n ikakvu ideju k o ju bi izrazio, dok, ako se radi o njegovu m išljen ju o Polignotu ili nekom drugom slik aru po tvom izboru, ali sam o o njem u, on p o sta je b u d an i im a kazati sijaset stvari? Ion: N e, Zeusa m i, zasig u rn o ne!« (P lato n , Io n , 532 e) Sam o poseb n o d je lo može izvesti iz k ritičkog sn a. Daleko od toga da je opća m etoda, stru k tu raliza m do p rin o si da se o d k ritič ara učini sp ecijalista. Svaka je stru k tu ra u sebe z atvoreno m onadičko jed in stvo . S tru k tu ra lističk i bi k ri­ tič ar upravo h tio d a može p o put Leibnizova boga, prelaziti iz je d n e u d ru g u i postavljati razloge njihova sveopćeg sk lad a. N ed o staju m u p ritom sredstva besko­ načne analize. Zbog toga bez o k lijev anja tre b a d a ti prvenstvo o p sjed n u to m k ri­ tičaru koji na sva d jela p ro jic ira v rlo o sobne preo k u p acije. To je ono Sto s nejednakom srećom čine S a rtre , S taro b in sk i i B uto r. T ad a ideologija, u m jesto da igra ulogu fo rm e sistem a, zad o b ija ulogu m anifestnog sad ržaja; ek splikacija ostaje konfuznom , ali ona može im ati au ten tičn o književnu vrijed n o st. Utoliko Sto se svako djelo može svesti na svoj p rin cip , ono je d o b ro p o sebi. O no je, na svoj način , n euporedivo i nedostižno. Pod uvjetom da ga, s onu stra n u posebnih d je la, ne svede n a o p ću defin iciju književnosti (n a p rim je r, književnosti kao p o ru k e ). Jedin a o pćenitost k o ju će se u sp jeti spoznati je st dakle a p strak tn a općen ito st. U beskonačnom k o n tin u u m u parc ija ln e organizacije sva su djela dobra i sve su k ritik e ta ko đ er dobre (o tu d a njihov bezrazložni k ara k ter, koji je nužno povezan s njihovim a p stra k tn im k a ra k tero m ). K ritik a se n ikada neće baviti stv arn im rad o m pisca (g d je R. B a rth es govori o posebnim teSkoćam a k o je je Racine treb a o r ije šiti, o stv arn im u v jetim a u kojim a se o n n ala­ zio, a da to n ije nužno znao?), već književnim rad o m općenito: što se čini kad se piše? Djelo n ikada neće b iti svedeno na stv a rn e uvjete svoje proizvodnje, već na svoj p rin cip , to je st svoju idealnu m ogućnost (k o ja je ta k o đer njegova »pri­ kaza«), O dnos izm eđu d jela i op eracije je s t dakle uprav o onaj za koji je Hegel sm atrao da odgovara Ž ivotinjskom Carstvu D uha. A ono Sto kara k teriz ira mo­ m ent procesa k o n stitu iran ja raz u m a, je st to d a stvaranje i teo rija stv aran ja čine jedno; a u to r je tu svoj vla stiti k ritič a r (to je za njega je d in o sredstvo da sačuva svoju o rig in aln o st). O brnim o stav , je r i stv a ranje ovisi o svojoj teo­ riji: k ritič ar j e svoj v la stiti a u to r. O tu d a id e ja o stru k tu ra ln o j k n jiževn o sti. Mi­ sleći n e na R . B a rth es, i to s razlogom , nego na b rać u Schlegel, koji su m u dali m odel inte le k tu aln e životinje, Hegel je već ustan o v io stru k tu raln u ideologiju i stavio je na njezino p ravo m jesto.

128

bita funkcija vezana općenito s funkcijom im aginarnog: knji­ ževna je analiza izm eđu ostalog oblik semiologije. Djelo nam naizgled kazuje nešto, a u stvari ne kazuje ništa: taj je privid ono što tre b a o tk riti, objelodaniti. Ali princip koji om ogućuje pojavu takve iluzije b e sk rajn o nadilazi posebne granice u kojim a o staje zatvoren čin pisca. Pisac je tum ač jedne općenitije m isterije. Tum ačiti znači neposredno se okom iti na tu m iste riju da bi se tek po to m došlo do poseb­ nih putova njezina očitovanja. Tako k ritičar, kao pisac, piše, ali on je pred njim u prednosti je r može postavljati pitanje: »Sto je to književnost«, koje drugi, svojim stilom , nep resta­ no izbjegava. Tum ačiti znači tak o đ er analizirati zagonetku, to jest razložiti je; to znači pokazati u kakvu smo se zam ku dopustili uvući. K ritika je, dakle, razotkrivanje: vještački k a ra k te r zagonetke pojav lju je se u njezinu rješen ju . Vrši se dem istifikacija, kao što se kaže, ne opažajući da ta operacija p retp o sta v lja jed n u rad ik aln iju m istifikaciju. Artificijelno i privrem eno, književno djelo slično ju n ak in ji jedne novele E. Poea (Ovalni portret), gubi svu svoju ozbiljnost koja je po­ bjegla prem a slici što je ocrtava. Takva koncepcija k ritik e im a nepobitno po lem ičku vri­ jednost. K njiževna je proizvodnja tako shvaćena kao uspo­ stavljanje, druga raz ra d a jednog već postojećeg sistem a, za­ jednička d a to st sm ješten a izm eđu čitaoca i au to ra, na osnovi koje je jedino m oguća kom unikacija: proizvedeno se djelo stoga očituje kao kom binacija koja, da bi bila objašnjena, m ora b iti upućena na s tru k tu ru k oja u njoj prebiva. Ona nije posljedica bilo kakve kreacije, to je st reprezentativni proizvod neke okolnosti ili nakane: čisti izraz. Književni stru k tu ra liz a m zaista om ogućuje da se poštedim o od takve m itologije: praveći stu d iju (ili barem oblikujući njezin p ro ­ jek t) književnog sastava, on iz njega istje ru je pogrešne ne­ izvjesnosti »p roživljenog« (tog iluzornog proživljenog kojem u nedostaje sam o život). Ali taj program , u onom e što je kod njega pozitivno, n ije odviše nov: Platon je već nepotrebni m it kreacije zam ijenio k ritičkim m itom in sp iracije, u ko­ jem u je a u to r, kao pojedinac, od početka lišen svoga djela. T reba napom enuti, i to će b iti novi su sre t izm eđu platonizm a i stru k tu ra liz m a, da se ta analiza istovrem eno odnosi na au­ to ra i njegova in te rp re ta to ra , na H om era i na Iona. T reba se tak o đ e r p ris je titi d a je ta definicija sta tu sa pjesn ik a po­ praćena um je tn ič k im procesom , gdje vrijede jed in o prividi: »U m jetnik navlači oko stvari zasto r neizvjesnosti«, kao što 9 — T eorija književne proizvodnje

129

piše N ietzsche u jednom začuđujuće p lato n ičarsk o m tek stu {Putnik i njegova sjena); iluzorna u m je tn o st iluzije. A ktivnost je rap so d a dvojaka; on n u d i djelo sam o zato da bi ga odm ah tran sp o n irao . T reba v jerovati da su za G rke te dvije o peracije bile, ako ne pom iješane, ono b a re m soli­ darne: pokazati djelo tak o đ e r znači d ati njegovu zam jenu. Pojam k o m en ta ra zavređuje d a se n a n jem u zadržim o: tim jed nostavnim p o n avljanjem p o jav lju je se u d jelu neograni­ čena m ogućnost udv o stru čen ja. K ritičk a o p eracija dospijeva tako dotle da u svom p red m e tu raz o tk rije ig ru ogledala: k njiga se rasp rsk av a, rasp rše n a u svojim odrazim a. Postoji dakle je d n a opća s tr u k tu ra djela (književnosti), a svaka po­ sebna s tr u k tu ra njihova je slika. Obavijeno pogledim a koji su n a nj usm jeren i, djelo n ije drugo nego razv ijan je jednog osnovnog čuda. Pom iješani, z a ronjen i jed n o u drugo, analiza i njezin p red m e t p o s ta ju strogo m eđusobno zam jenljivi; to je znak d a se ne radi o znanstvenoj analizi. S obzirom na tu fata ln o st k o m en ta ra tre b a u cijelosti navesti s tra n ic u ko ju jo j posvećuje M. Foucault u predgovoru svoje n a jljep še k njige, R o đ e n je klinike. »Je li n e um itno da m i ne poznajem o d ru g u u p o tre b u jezika nego onu kom en ta ra ? Poton ja, u istin u , p ro p itu je di­ sk u rs o onom e što on kaže i što je h tio k azati; o n n a sto ji da objelodani taj dvo stru k i tem elj govora, u k o jem u se zatiče u id en tite tu sa sam im sobom p re tp o sta v lja ju ć i d a je bliži svojoj istini; rad i se, izražavajući ono što je rečeno, o tom e d a se iznova kaže ono što n ik ak o n ije bilo izgovoreno. U toj aktivnosti k om en ta ra , k o ja n a sto ji d a suženi, sta ri i gotovo nijem i d isk u rs p rem e tn e u dru g i, govorljiviji, istovrem eno arh aičn iji i suvrem eniji, skriva se ču d an stav sp ra m jezika: ko m en tira ti znači po defin iciji d o p u stiti n adm oć označenog n ad označiteljem , jed a n nužno nefo rm u liran i o sta ta k m išlje­ n ja k o ji je jezik ostavio u sjeni, rezid u a k o ja je sam a njegova b it, zam ah izvan njegove tajne; ali k o m en tira ti p retp o stav lja tak o đ e r d a to neizgovoreno spava u govoru i da zbog preobilja svojstvenog označitelju, p ro p itu ju ć i ga, m ožem o dove­ sti do govora jed a n sadržaj k oji n ije bio eksplicite označen. Ta nas d v o stru k a jed rin a, o tv ara ju ć i m ogućnost ko m en tara, nagoni na beskonačnu zadaću ko ju n išta n e može o graničiti: posto ji uvijek označitelj koji osta je i k o ji jo š tre b a dovesti do govora; što se tiče označitelja, on je uv ijek po n u đ en u bogatstvu koje nas u sp rk o s n am a p ro p itu je o onom e što »želi reći«. O značitelj i označeno zad o b iv aju tak o supstancijaln u auto n o m iju ko ja svakom e od n jih posebno osigurava 130

riznicu virtuelnog značenja; n a k raju k rajeva, jed an b i mo­ gao p o sto jati sam po sebi; kom entar se sm ješta u taj p ret­ postavljeni p rostor. Ali, istovrem eno, on m eđu njim a u sta­ novljuje kom pleksnu vezu, čitavo jedno nejasno tk an je koje razigrava poetske vrijednosti izraza; označitelj nije prim oran da »prevodi« ne skrivajući i ne ostavljajući označeno u neis­ crpnoj rezervi. Označeno se razotkriva sam o u vidljivom svi­ jetu, brem enitom označiteljem koji je i sam ispunjen smi­ slom kojim ne vlada. K ad se kom entar ob raća tekstovim a, on čitav jezik tre tira kao sim boličku vezu, to je s t kao odnos djelom ično p rirodan, djelom ično proizvoljan, neuravnotežen sa svake stra n e zbog prek o m jern o sti svega onoga što može b iti nagom ilano u jednom istom sim boličkom elem entu i zbog razdiobe svih oblika koji mogu sim bolizirati sam o jed ­ nu tem u. K om entar počiva na p o stulatu da je govor čin »pre­ vođenja«, da o n im a opasnu privilegiju slika da pokazuju skrivajući i d a može beskonačno zam jenjivati sebe u otvo­ renom nizu diskurzivnih ponavljanja; u k ratk o , on počiva na p sihologističkom tu m ačen ju jezika, koji u tisk u je biljeg svog povijesnog porijekla: egzegeze, koja kroz zabrane sluša sim ­ bole, osjetilne slike, a k ro z čitav a p a ra t otkrovenja, božju riječ, uvijek tajn u , uvijek s onu s tra n u sebe. Mi već godina­ m a kom entiram o jezik naše k u ltu re od tre n u tk a od kojeg sto­ ljećim a uzalud čekam o odlu k u Riječi«. (R ođenje klinike, s tr. 13) Poznato je da se Foucaultov p o th v at sasto ji u pravo u tom e da od te fataln o sti otrg n e po v ijest ideja.®8 T reba se z a pitati — n ije li m oguće i nužno da se toliko učini i u obla­ sti književne k ritik e ?

Može li p o sto ja ti k ritik a koja nije istovrem eno kom en­ tar, koja je, dakle, znanstvena analiza, koja govoru djela do­ d a je istinsk o znanje ne oduzim ajući m u tim e njegovu p ri­ su tn o st? Ili pak: Je li m oguće p ro je k t u m je tn o sti čitanja za­ m ijeniti p ro je k to m pozitivne k ritik e k oja bi nam rek la pod kojim je uv jetim a jed n a knjiga napisana? Znanost o svojim p red m etim a ne da je tum ačenje u strogom sm islu riječi: ona ih preobražava p rid a ju ći im značenje koje n isu im ah u pou Foucault, m eđu tim , ne izmiće uvijek tom i s k u ^ n j u k o m e n t a r a k a d go­ vori o književnim djelim a; o tu d a dvosm islenost njegove knjige o R. Russelu i. u stanovitoj m je ri, R iječi i stvari.

131

četku. U k re ta n ju tijela ko ja »padaju« nem a nikakvog po­ ziva da podnose zakon tog pada, a jo š m an je da m u se pod­ ređ u ju (p riroda nije kraljevstvo s k raljem koji je podvrgava svojim zakonim a). Ali poziv se zn a n ja sasto ji u tom e da proizvede taj zakon; to znači da zakon nije u tijelim a, već drugdje, pored n jih, po jav lju je se n a sasvim drugom tlu, tlu naučnog znanja. O tuda n e u sp je h svakog em pirizm a koji p re­ ten d ira da izluči pouke iskustva: p o slu šati i izlučiti »priču svijeta«, iako je on nijem . Ta teorijsk a, a ne više p rak tičk a preobrazba, o sta v lja ned irn u to m stv a rn o st na k o ju se ona na koncu konca p rim je n ju je : ona je ne o b estv aru je, ne do­ vodi je do njen ih izvora u dubokom sm islu, već joj daje novu dim enziju. Stoga spoznati jedno književno djelo ne bi značilo rastv o riti ga, »dem istificirati ga«, već p roizvesti novo znanje: reći ono o čem u djelo govori ne ka zu ju ći ga. U stvari, istin sk a analiza ne može o sta ti u svom p red m e­ tu, reći drugim riječim a ono što je već rečeno: p rije nego s drugačije rečenim (koje jo j se u ostalom ne su p ro tsta v lja nikakvim otporom ) ona se m ora suočiti s nik ad a rečenim , onim početno ne-rečenim . Ne onim a n ticip iran im i im plicit­ nim diskursom , koji upravo govori, koji se sam nudi izlaga­ n ju što ga razotkriva, već onim u v je to m bez kojeg djelo ne bi moglo po sto ja ti i koji je, m eđ u tim , nem oguće naći u njem u je r m u toliko radikalno preth o d i. Analizirati i k o n stitu ira ti s tru k tu ru , ili n a p ro sto struktu rira ti, dva su im ena za jed n u te istu o p eraciju , je r se p re­ ko rasp o re d a elem enata teži nečem drugom nego što je p ri­ sustvo, teži se inte rio rn o sti. Spoznaja n em a za cilj da o tk rije takav razlog, tako skrivenu tajn u : pom oću niza povezanih sredstava ona sm je ra na tu rad ik a ln u dru g o st, bez koje ni jed an pred m e t ne bi zadobio svoj id en tite t, tu p očetnu raz­ liku koja ograničuje i proizvodi svaku zb iljn o st, odsustvo djela koje je iza svakog djela i koje ga k o n stitu ira . Ako te r­ m in s tru k tu ra im a sm isla, onda je to zbog to g a što on a oz­ načava to odsustvo, tu razliku, tu o d ređ e n u drugost. U sprkos svom dvoznačnom p ro je k tu »dubinske« analize Freud u dubini svjesnog d isk u rsa ne traži laten tn i sm isao; on u stoličuje novi oblik racionaln o sti tim e što taj sm isao sm ješta drugdje: na to drugo m jesto, m jesto s tru k tu ra , ko­ jem u d aje im e nesvjesno. Nesvjesno, koje n ije realn o st u pravom sm islu, već p ojam (otuda o p asn o st realističk e in te r­ preta c ije učenja o nesvjesnom ), jezik bez govora koji m u osobno p ripada, iz čega nikada neće proizaći n išta, već na osnovi čega će se »srediti« slike d isk u rsa i riječi sna. Anali­ 132

zirati jed an izraz ne znači u njem u tražiti princip njegova očitovanja, njegova stvaranja, već pokazati na osnovi čega je on proizveden; tako se, a ne drugačije, stru k tu ra radi­ kalno razlikuje od geneze. Treba, dakle, uočiti da je glagol stru k tu rira ti apsolutno prijelazan: stru k tu ra se na svoje predm ete p rim je n ju je izvana; ona ih preobražava na taj na­ čin što ih, p resta ju ć i ih pro m a tra ti kao d atosti (em pirijske), gradi. U M artinetovu znanstvenom diskursu, na prim jer, sagleda li se dobro b itn a uloga koju u njem u igra teorija dvostruke a rtikulacije, »stru k tu ra označitelja« ne znači »stru­ k tu ru u označitelju«, već onaj skup segm enata izraza, defi­ n iran nezavisno od svakog izraza, koji k o n stitu ira jezik, bez čega ne bi bilo ni označitelja, ni označenog, ni izraza. Tako izgrađen lingvistički sistem ne postoji, kao što je to već za­ pazio Saussure. Stoga izgleda da je s tru k tu ra drugačije pri­ rode nego njezini predm eti; ona ih, dakle, ne bi mogla ko­ pirati. A analiza, u m jesto da ponavlja, proizvodi novo znanje. Ako je taj prikaz s tru k tu re točan, treb a se zapitati: Gdje s m jestiti stru k tu re književnog izraza? Ako p ostoji stru k ­ tura, ona nije u knjizi, duboka ili skrivena; knjiga joj p ri­ pada ne sadržavajući je. Činjenica da djelo može biti svede­ no na stru k tu ru ne im plicira da je ono sam o jedinstveno; s tru k tu ra utoliko b o lje drži djelo ukoliko je djelo raznoliko, raspršeno, nepravilno: vidjeti stru k tu ru znači vidjeti tu ne­ pravilnost. No tradicionalna koncepcija um jetničkog djela v rti se oko jednog središnjeg pojm a (upravo je način posto­ ja n ja um jetničkog djela uređen oko jednog središnjeg pojm a, ili to b arem želi biti), a to je pojam harm onije; bilo da je ta harm o n ija p riro d n a (ona rep ro d u cira h arm o n iju jednog m jesta ili jednog osjećaja: L am artine) bilo u m jetn a (um jet­ nost je rez u lta t p rim jen e pravila koja su sam a jam stvo su­ glasja), ona sud o d jelu svodi na puki sud reda. Djelo po­ stoji sam o u m jeri u kojoj o stv a ru je cjelinu; ono je proizvod stanovite dispozicije.3* Ono je uređeno, organizirano; taj red m ože biti intuitivan ili diskurzivan, što je m alo važno; djelo se o čituje (i u n jem u nem a ničega drugog nego to očitovanje) kao suglasna cjelina.40 Id e ju suglasja n ije teško k ritizirati; dovoljno je izlučiti a n tinom ije estetskog suđenja. Ali ideja to ta liteta još je tvrdok o rn ija je r je povezana s jednom d u bljom p redrasudom ; ""Ž načajno je da svaka genetska analiza završava k o n stitu iran jem tako ure‘‘“ " • . ‘b b ro građena.

/

t

a

S

l

d

a

bad. do

133

stoga ona nadživljava k ritik u klasične e stetik e (koja su m a r­ no m ože b iti prikazana kao učenje o »kreaciji«; to je teo­ loška estetika). T otalitet: stanovit odnos povezuje dijelove i tako čini da oni pripadaju cjelini.41 Djelo po sto ji ako u spijeva o stva­ riti takvu konvergenciju; inače je ono sam o sjen a djela, ne­ uspjeh. N a taj način prik a z a n a je privilegija form e: form a je ono što o tje lovljuje; ona usp o sta v lja djelo kao organizam . Djelo je povezano sa sam im sobom tim nužnim odnosom ; tako ono sebi duguje p o sto ja n je . Ono je pun o sebe; elem enti (a na n jih sm je ra analiza) čine njegov sastavni dio sam o ako u n jem u na đ u svoje m jesto. R ad i se o pred o čav an ju književnog p ro sto ra k o je je po tp u n o p reu z e to iz Aristotelove fizike; este tsk e fizike z ato š to o n a id en tific ira pred m e te po­ m oću njihovih kvaliteta. R aznolikost je elem en ata relativ n a. To je sam o p reth o d n i m a te rijal, nužan za afirm a c iju red a, ali koji nem a nikakvu stv a rn o st nezavisnu o d tog red a. N a ta j način k njiževnost je kom otno uvedena u niz u m je tn o sti po d u vje­ tom da su one d e finirane kao a k tiv n o sti pro izvo d n je imagi­ narnih organizam a. To o rgansko jed in stv o k o je tvori djelo polazeći od form alnog zahtjeva je s t tak o đ e r ono što m u daje sm isao, sadržaj. K ritik a je stoga nu žn o interpretativna; ona m ora izlučiti prin c ip tog jedinstva, razlog te cjeline. T ako p o stu p a Levi-Strauss kad analizira ili in te rp re tira (te dvije o p e ra c ije idu za n jeg a zajedno) gestu Asdiwala, n a k oju su nužno p rim ije n je n e razdio b a i sa b ira n ja .42 On n a j­ p rije raščišćava razne nivoe na jed n u »u n u ta rn ju i svim ni­ voim a z a jed ničku s tru k tu ru .« 43 M it je sazdan kao »m uzička p a rtitu ra « ;44 tre b a sh v a titi da njegova po jav n a razn o v rst p ri­ k riva jedinstvo. N jegovi s u elem enti, h o rizo n taln e sekvence i v e rtikalne shem e, udešeni tako da tvore tek st po ru k e: »Sve a n tinom ije, koje uro đ en ičk a m isao začinje n a najrazličitijim planovim a: geografskom , ekonom skom , sociološ­ kom , p a čak i kozm ološkom , u b iti su sto p lje n e s ovom , m a­ n je vidljivom , ali ip ak realnom , k o ju ženidba sa sestričn o m po m ajci nasto jeći nadići bez u sp jeh a, kao što pro p o vijed a ju naši m itovi, k o jim a je to upravo i funkcija.«45 M it se nam eće analizi sam o ako o n a u n jem u zna p re ­ poznati n am jeru; o b ratn o , k o n stitu ira ju ć i njegovu » stru k tu ­ 41 Ispravna koncepcija stru k tu re pokazat će, naprotiv, odvojenost i lišenost. 42 T aj tekst ovdje razm atram o u sv ojstvu p rim je ra , ne zbog toga Sto bi bio posebno rep rezen tativ an za m eto d u L evi-Straussa. 43 T em ps M ođernes, 1961, str. 1080. 44 Ibid. s tr. 1101.

134

ru«, saznat će se što on hoće reći. S p ro tu rje č jim a zbiljskog, koje su nužno raznolike, raspršene po raznim m jestim a, m it ima odlučujući odnos; tim se putem on p o jav lju je u oblasti imaginarnog. M it pokazuje stvarnost p rek o izvjesnog b ro ja deform acija; ali cjelina kon stitu iran a od tih deform acija je s tru k tu rira n a ; ona je, dakle, značenjska. R iječ je o pozitivnoj analizi par excellence; bolje nego bilo tko drugi Lćvi-Strauss zna iskazati ono što se nalazi u m itu. Ali, u tom slučaju barem , on ne vidi ono što se u njem u ne nalazi i bez čega m it m ožda ne bi postojao. S tru k ­ tu ra je m išljena u svom odnosu s n am jero m (bilo d a je ona proizvodi, bilo da je n a protiv njezin proizvod), ona je stoga pred m e t psihologije, ali ne istinske logike. Logika nam upravo m ora om ogućiti da shvatim o kako se neki odnos iz­ m eđu bilo k ojih term ina može u tem eljiti na osnovi njihove razlike: ako je jedinstvo od početka postu liran o (na p rim je r u nam jeri), nem a više problem a. U stvari, s tru k tu ra je samo m jesto razlike; o na je, dakle, u p rin cip u odsutna iz odnosa koji tre b a objasniti. U tom tek stu Lćvi-Straussa s tru k tu ra je neizbježno prisutna, čak ako i o staje u privrem enoj tišini. Ako služi im aginarnom rje še n ju p ro tu rje č ja, ona afirm ira njegovu tra jn o st. Takvo p ro tu rje č je ni sam o ne može b iti drugačije nego im aginarno; ne može se m isliti stv arn a p ri­ su tn o st jednog p ro tu rje č ja ; ono se m ože doista zam isliti sam o kao odsutno. Stoga tre b a reći da m it p ostoji sam o zato da dade fo rm u (a ne tijelo) toj odsutnosti. Čak ako Levi-Straussovo shvaćanje s tru k tu re (p risu tn o st odsutnosti, a ne istinska odsutnost) zadovoljavajuće rješava problem analize m itova, o čem u ovdje ne m ožem o duže disku­ tira ti, o staje da se zapitam o — može li se takvo shvaćanje prim ijeniti na književnu analizu? Pojm ovi reda, to ta lite ta . . . d o p u šta ju da se o djelim a dade zadovoljavajući opis; oni po stav ljaju problem njihova p redm eta; oni naročito u djelu o tk riv a ju stan o v itu strogost koja u n jem u prebiva, koja ga drži i zaista m u p rip ad a. Dje­ lo nije u opasnosti da bude lišeno sam a sebe; ono sebe proizvodi više nego što je proizvedeno; tako je, kao što smo vidjeli, elim inirana pro b le m atik a kreacije. Ali ta je strogost nužna sam o zato što je ona tak o đ e r po tp u n o im aginarna; tako opisano djelo razlikuje se od svih d rugih po tom e što bi ono m oglo da ne po sto ji.49 R iječ je, dakle, o slučajnoj, krhkoj nužnosti. Cijeli taj opis počiva na logičkoj grešci: dje­ 44 Ta je raz lik a tak o đ er stanoviti oblik sličnosti. Polazeći od p itan ja: Sto je to književnost? sva su d je la slična.

135

lo je sačinjeno od jednog kom ada; ono je kao čv rst p redm et, kao tijelo, u p ro sto ru književnosti g dje je njegovo v lastito m jesto; analiza upravo m ora objelo d an iti tu p risu tn o st dje­ la u njem u sam om e. Ta se hipoteza m ože zam ijeniti drugom , jo š bogatijom , koja izgleda jo š uopće n ije korišten a; djelo p o sto ji naročito po svojim određenim odsustvim a, po onom e što ono ne kaže, po svom odnosu p rem a onom e što ono nije. To ne znači da ono u pravom sm islu riječi može p rik riti bilo što; taj sm isao ono n ije zatom ilo u svojoj dubini, m ask iran , trav estiran ; pi­ tanje, dakle, n ije u tom e da se djelo progoni pom oću in te r­ pretacije. Sm isao nije u djelu, već p o red njega: na njegovim rubovim a, na onoj granici gdje djelo p re sta je b iti ono što hoće biti, je r je tu ono upućeno na u v jete svoje m ogućnosti. Ono tad a nije više ko n stitu ira n o varljivom nužnošću (proiz­ vodom n am jere, svjesne ili nesvjesne). Služeći se dobro poznatim rječn ik o m filozofskih šegrta, stru k tu ra ln a k ritik a ili m etafizička k ritik a n ije drugo do v a rijan ta teološke estetike. U oba slu čaja pro g ram je onaj eksplikacije pom oću uzroka: osobne nam jere, u slu čaju este­ tike kreacije; a p s tra k tn e n am jere, p risu tn e u ob lik u e n titeta, ako se radi o s tru k tu ra ln o j analizi. M ožda je došlo vrijem e da se u tem elji pozitivna k ritik a u kojoj bi tražen je u zroka bilo zam ijenjeno tražen jem zakona. K ritičk o p ita n je tad a p ostaje: Pom oću kojeg odnosa, u k o jo j relaciji je djelo proizvedeno? Pozitivno se, kao što znam o, tak o đ e r su p ro tsta v lja negativ­ nom ; i A. Com te su p ro tsta v lja »dem istificirajuću« znanstvenu analizu m etafizičkog s ta n ja (koje g radi ap so lu tn e en titete, prave k a rik a tu re stvarnosti) pozitivnoj znanosti, k o ja je je ­ dina sposobna da pokaže stvarne odnose. T ak o đ er je poznato da m etafizička ideologija i pozitivna z n an o st nisu različiti o d ­ govori na isto pita n je: da bi se prešlo na pozitivno stanje, tre b a pro m ije n iti sam o pita n je. A s tru k tu ra ln a se m etoda ne zadovoljava iznalaženjem novog odgovora na sta ro p itan je estetike, kako su ga postavili sam i pisci. Pravo k ritičk o p ita ­ nje nije: Što je književnost? To jest: Što se čini k ada se piše (ili kada se čita)? Već: K ojem tip u n u žnosti p rip a d a jedno djelo; od čega je ono sačinjeno, tk o m u d aje njegovu real­ nost? K ritičko se p ita n je m ora u sm je riti na oblikovanu m a­ te riju i na sred stv a koja je oblikuju. S tru k tu ra je, p rem a tom e, ono što izvana lišava djelo njegove pogrešne in te rio rn o sti (one k o ju jo j p rid a je neki bliski razlog) i uspijeva pred o čiti tu tem eljn u g rešku bez koje ono ne bi postojalo. O vdje prib ližav an je s lingvistikom 136

i psihoanalizom zadobiva sav svoj smisao. Književno je djelo također dvostruko artikulirano : na razini sekvenci (fa­ bule) i tem a (figura) p rije svega, koje u spostavljaju red ili pak d aju iluziju reda; upravo se na toj razini zadržavaju es­ tetske teorije koje djelo p ro m a tra ju kao organizam . Na d ru ­ goj razini djelo je artik u liran o pom oću odnosa sa stvarnošću iz koje ono izranja; ne »prirodnom« stvarnošću, em pirijskom datošću, već obrađenom stvarnošću u kojoj ljudi (oni koji pišu kao i oni koji čitaju) žive, koja je njihova ideologija. Na tem lju te ideologije izvornog i šutljivog jezika, zbiva se djelo, ne da bi je iskazalo, otkrilo, prevelo, dalo joj eksplicitan oblik, već da bi dalo m jesta to m odsustvu riječi, bez ko­ jeg se ništa ne bi im alo reći. Stoga je dobro da se djelo pro­ pitu je o onom e što ono ne kaže, je r ono je stvoreno d a to ne kaže, kako bi n a stu p ila tišina. Da djelo sadrži red, to će tada biti nebitno; ono što je značajno je st njegov određeni stvarni nered. Red što ga ono sebi d aje sam o je zam išljeni red, pro jiciran tam o gdje nem a reda, koji služi da fiktivno razriješi ideološke sukobe; to je razrješen je toliko fiktivno da se njegova krh k o st pojavljuje u sam om slovu teksta gdje, više nego suglasja, izbijaju neskladi, nedovršenost. Ta­ da se više ne radi o greškam a, već o nezanim ljivim otk riv a­ čim a. Taj razm ak što djelo odvaja od ideologije koju p reo ­ bražava nalazi se u sam om njegovu slovu; on ga odvaja i od njega samog, rastv a ra ju ći ga u isto vrijem e dok ga stvara. Može se d e finirati novi tip nužnosti: po odsutnosti, po ne­ dostatku. D jelo postoji sam o zbog toga što je s njim proiz­ veden novi nered, povezan (i nesukladan) s neredom ideo­ logije (koja ne bi m ogla biti organizirana kao sistem ). Djelo crpi svoju form u iz te nedovršenosti koja d opušta d a se uz n ju identificira djela tn a p risu tn o st sukoba. Više nego pojam str u k tu re bitni pojam takve analize bio bi po­ jam razilaženja. Djelo predočuje takvu grešku da se u njem u počinje izgovarati neobjavljena istina; za onoga tko je na­ stoji spoznati ona uspostavlja izvoran odnos sa stvarnošću, ona inau g u rira otkrivalački oblik znanja. Studeni 1965.

137

3

N ek olik o djela

Jules Verne ili priča s nedostatkom Problem što ga postavlja djelo Djelo Julesa V ernea ima za nas izravno povijesno značenje, v jero jatn o zbog obilježja njego­ ve publike. Poznate su na jm a n je dvije vrste, izuzetno k arak ­ teristične za ono što do daljn je odredbe tvori Verneovo ka­ zivanje: fran cu sk a buržoazija Treće republike, koja ga je naručila i obilježila kao »djelo nagrađeno od Francuske aka­ demije« i naro d Sovjetskog Saveza, koji m u je osigurao neobičan u sp je h vrativši m u n a jp rije in teg ritet p risu tn o sti.4’ U djelu Julesa V em ea prepoznale su se n a jm an je dvije vrste čitalaca i zauvijek ga vezale za osvajanje francuskog koloni­ jalnog c arstva i za istraživanje Svem ira, za izgradnju Sues­ kog kanala, kao i za iskorištavanje neo b rađ en ih zem alja. Da­ kako, nije rije č o id entificiranju tih dviju v rsta čitalaca, niti o tom e da one izražavaju form alni k o n tin u itet u n u tar iste osnove: povijest nas uči kako se prelazi s jed n e osnove na drugu; i pravac tog prijelaza je isprekidan, ne nastavlja se jed a n za drugim . Na taj način, ne oduzim ajući m u neod­ ređenu koherenciju, Verneovo djelo jav lja se k ao izraz slo­ žene ideološke pojave (što ne znači nužno i protuslovne), koje stalnost podnosi p ridavanje m noštva značenja. Zbog toga ono i zahtijeva prije k o potreb n o tum ačenje. Prvi problem je po­ stavljen: djelo se ne red u cira utvrđiv an jem jednog značenja, 47 Dok u F rancuskoj nakon Hetzelova izdanja {i starog ponovljenog izda­ n ja kuće H ackette) nisu o bjavljena Verneova cjelokupna djela. O bjavljena su prije nego što je Livre de Poche poćela izdavati Julesa V ernea: ovaj korak treb a pozdraviti i zaželjeli da se izvrši do kraja.

141

iskazanog ili prikrivenog; naprotiv, tre b a p ro tu m ačiti tu ne­ običnu m ogućnost da se u sebi m ijenja: tu različitost koja m u u n a p rijed daje koherenciju. Ali što tu m ačiti u ovom slučaju ? Da b i se razriješila njegova složenost, do sta je li vezati ga s p ričan jem u koje je uvijeno? Ili m ožda raz ja sn iti njegovu skrivenu vezu s p riča­ n jem te na taj način ukazati na njegovo značenje? U tom slučaju povijest bi b ila iskazana ideološkom tem o m :48 osva­ ja n je p rirod e, izraz povijesne pojave k o ja je, u b rzavajući se u zam islivim razm jerim a, ako su se uopće i zam išljali, dobila n e p rijep o rn i značaj, je r je iznijela n a vidjelo ono š to je do tad a bilo ta jn a povijesti: isk o rištav an je p riro d n e energije. Ova povijest, svakako, im a pravo da bu d e n ap isan a (to pravo n ikada nije korišteno) i m ože se v jero v ati da o n a u djelu Julesa V ernea, u n a jm a n ju ru k u u jed n o m vidu tog djela, nalazi je d a n od svojih posebnih izražaja. Ali o n a ga daleko nadm ašuje: opća p ovijest neke tem e znači istican je sam e po­ vijesti, bez čega bi ona b ila sam o n estaln o st, ideološki osam ­ ljena. Dakle, izlaganje koje je tu m ačen je ne m ože p ro m a­ šiti svoj p red m e t, čak ga naizgled zahvaća suviše izdaleka nam ećući m u k re ta n je koje ga nadm ašu je. Tada to više nije izdaja, kako se često kaže, nego m ožda p retjeriv an je , gubi­ tak m jere. Ako je suviše široko, djelo gubi svoje prav o m je­ sto, koje, čak kad je i d ru k čije od onog k oje djelo p rid a je sebi, ne m ože b iti potp u n o stran o . N akon ovakvog p o stu p k a djelo čak izlazi pojednostavljeno: on o p o sta je sred ište isp u ­ n jeno sm islom k oji ga ok ru žu je i o d ređ u je m u m jesto; raz­ n ovrsnost d je la po sta je sam o različito st d ekora, koji je po­ s tavljen d a b i se p r e d n jim odig rala jed in stv e n a rad n ja . Ovakvo gledanje ne izlučuje b itno, nego ra s p rš u je zbiljsku složenost ko ja je u sre d ištu djela. Ovom p re tje ra n o m tu m a č e n ju obično se su p ro tsta v lja siste m a tsk i opis, kojega je p re d n o st u tom e d a d jelo p re ­ p u šta sam om e sebi, je r m u je jed in i cilj izlučiti s tru k tu ru , specifičnu k oherenciju, ista k n u ti načelo z a tv a ran ja koje po­ vezuje djelo u sebi otk riv a ju ć i d o sta tn o st u o dnosu n a njeg o ­ ve sastavne elem ente. D akle, s tru k tu rira n je , što je relativno w V idjet ćemo, uostalom , d a prave te m e d je la nisu iste kao one sveopće ( i plem enite) ideološke te m e koje su sa d ržaj, p la n nekog opisa, nego izvan ostva­ rivanja. Ono Sto nep o b itn o zaslužuje da b ude tem a ne razlikuje se od izvedbe. T ako već znam o d a ta jn a d je la neće b iti iskazana ideološkim te m am a koje u prvom redu naznaćavaju opće znaćenje, neovisno o realizaciji. Ono Sto doista odaje djelo treb a traž iti u sredstvim a njegove p ro d u k cije, u njegovim zbiljskim m ogućnostim a; uprav o to će se, sasvim o pravdano, nazvati temom.

142

jednostavna operacija,4* koje nam eće analizu (izdvojeno od pojedinačnih tem a, individuacija m itskih figura djela), za ko­ jim slijedi kom asacija (odnosno, u tvrđivanje h ije rarh ije ili strogog reda elem enata), upravo je o b rn u to od h istorijske analize: jedina, neposredno b itn a nužnost djela je st kom po­ zicija,5« čak ako proučavanje kom pozicije i prelazi uske gra­ nice problem atike oblika. D ostaje jedinstvena cjelina — djelo kao koherentni skup — iz koje je kao redukcijom 51 uklonje­ no sve Sto bi kom poziciju prikazalo kao u m jetn u ili slučaj­ nu. Na taj način ova jedinstvena cjelina upravo je suprotno od pojedinačne b itnosti: djelo je dobilo svoje m jesto i, ne­ ovisno o činjenici što im a svoje m jesto, treb a voditi računa sam o o njegovu položaju kao stanju . Kad bi se na ovaj način u tv rdila pojedinačnost djela izvan svakog odnosa, što ne vraća njegov razlog, ono bi postalo čista ap strak cija, dakle, bilo bi derealizirano. No to bi, kao i u p rethodnom slučaju, značilo i pojednostavniti ga svodeći ga sam o na razlog. Prem a tom e, čini se da se izbor svodi izm eđu dvije sas­ vim oprečne m etode: tum ačenje koje ide p rem a djelu pola­ zeći izdaleka ili opis koji polazi od djela da bi ga udaljio od njega samoga. M ožda bi se već u polazištu m oglo izbjeći ovo protuslovlje ako se pođe od razm aka koji dijeli tum ače­ nje od opisa: treb alo bi govoriti o djelu izvan njega, spoznavajući njegove granice. U tom slučaju više nije p ita n je tum a­ čenja ili obnavljanja, v raćan ja djelu njegovog jedinstva, već objašnjavanja, što ga udaljava od njega sam oga barem ono­ liko koliko se ono m oralo ud a ljiti od svojih n ak an a da b i ih ostvarilo. N ije problem niti prepoznati ga onakvim kakvo je st u povijesnom k re ta n ju pričan ja, kojega je posljedica, nego ukazati na njegove istinske ciljeve: one koje je i sam o m oglo znati, spoznati sebe p rije nego što je bilo napisano. S ada se p o stavlja sasvim d rukčije p itan je: koji je uzrok različitosti djela? Prem a tom u, po čuvenoj m etafori može se prih v a titi da se djelo p ro stire na više p ro sto ra. T um ačenje o d ređ u je djelo kao situaciju, opis ga uzima sam o kao odredbu. Zapravo jed n a d rugu ne sm ije isključi­ vati, niti zasjenjivati, a d jelo tre b a p ro cjen jiv ati prem a stv ar­ noj razlici što dijeli o d red b u od situacije. Prem a tome, su p ­ ro tn o st ne tre b a poništiti, nego je u p o trije b iti i u njoj vidjeti srž problem a. No, nip o što n ije riječ o izjednačavanju jed n e s w O sobito u slučaju au to ra p o p u t Ju lesa V ernea, koji je svoje djelo htio učiniti p rozirnijim naglašavajući n ep ro zirn o st a rtik u lacije, koji su zbog toga vidljivi kao stab la u ravnici. . . . » U n a jširem sm islu te riječi. Moglo bi se reći i: organizacija. 11 To je kreta n je koje polazi od analize d a bi p rešlo u razdjeljivanje.

143

drugom , odnosno, situ acija i od red b a ne sm iju se b rk ati: iz odredbe stvoriti situ a c iju ili iz situ acije izvesti odredbu. Iz­ m eđu ova dva gledišta p o stoji p riro d n a razlika — ne sam o razlika što udaljava stvari od nakan a — zbog čega se one ne m ogu pojednostavniti, iako obje o d ređ u ju , kako ćemo vidjeti, sam o jedno pitanje, i to sasvim novo. Upravo ovim diferencijalnim odnosom o d red it će se polje p roblem atike: i to će om ogućiti da se djelo istodobno” prikaže u svojoj zbi­ lji i u svojim granicam a vodeći račun a o njegovoj m ogućnosti i nem ogućnosti, preko čega ono p o sta je vidljivo. Jedina polazna točka za prou čav an je nekog djela, ne ona na ko ju se ono doista oslanja, nego njegov zbiljski po­ četak, je s t valjan o st ideološkog plana. Ovdje će to b iti op­ ć enita tem a osv a ja n ja prirode: v idjet ćem o da se o na odm ah razvrstava u posebne tem e (različitih p riro d a ? rasp o ređ en ih ? po kakvom redu?), a to su istinske tem e djela. V erne započi­ nje po stav ljaju ći sebi pita n je: Da li osv ajan je o d ređ u je sad r­ žaj povijesti suvrem enog svijeta? Sv jestan ak tu aln o sti ovog p ita n ja, on se dalje pita: K ako to obznaniti, na koji način izraziti? Odgovor će biti: Fikcijom . »Živimo u vrem enu u kojem se sve događa, gotovo sm ije­ m o reći: u kojem se sve dogodilo. Ako naša p riča nije vje­ ro ja tn a danas, su tra bi to m ogla b iti zahvaljujući znanstve­ nim vrelim a koja su dio bud u ćn o sti i k o ja se n itk o neće usu d iti sv rsta ti u legende. N apokon, ona se i ne stv ara iz legendi na izm aku tog prak tičk o g i pozitivnog osam naestog stoljeća.« (Dvorac u K arpatim a) B udućnost je u ro n je n a u sa dašn jo st: m obilis in mobili. Još ćem o sre ta ti ovu sliku, koja nije jedina. A ktualnost k arak ­ terizira upravo to što je ona om ogućila razrad u novog tip a priče koji im aginarnom daje funk ciju zbilje: zbog toga je fikcija o d a b rani oblik izražavanja tog velikog povijesnog p ri­ jelaza. Na taj način književno djelo neposredno dobiva funk­ ciju zbilje. Spoj običnog i neobičnog, što je književni oblik događaja, vrši se zbog posebnog o b jek ta priče: p utovanja; i upravo će ono d ati naslov djelu. Na taj način z a crtan je program , koji m ože b iti p red m eto m naru d žb e k n jižara ili »povijesnog« ugovora: »Nova djela gospodina V ernea tisk a t će se uzastopno u ovom izdanju, a mi ćem o se p o b rin u ti da u vijek budem o obavještavani o njim a. O bjavljena djela, kao i ona k o ja će 52 O djednom , a ne uz cijenu zbrke, je r djelo je sa činjeno uprav od te kom pleksnosti, koja je tek nak n ad n o razd ijeljen a, i to suviSe lako da b i odm ah bilo moguče uspostaviti um jetn o jedinstvo.

144

biti objavljena, o buhvatit će na taj način autorovu nakanu, koju nam obznanjuje podnaslovom što ga je dao svom djelu: Putovanja u poznate i nepoznate svjetove. Cilj m u je, zapra­ vo, da sažm e sve spoznaje geografije, geologije, fizike, astro ­ nom ije, do kojih je došla m oderna znanost, i da na dopadljiv način prera d i povijest svijeta . . . Od suvrem enih o stv aren ja ovo n a jb o lje odgovara plem e­ nitoj p o trebi koja potiče m oderno dru štv o da konačno upoz­ na čudesa ovoga svijeta u kojem se kom ešaju njegove sud­ bine.« (Hetzel — Predgovor I svesku izdanja Cjelokupnih djela: A vanture Kapetana H at terasa). »Da upozna« znači, k a k o ćem o još vidjeti, i djelovati, preobražavati. »Konačno upozna«: upravo ovo »konačno« iz­ ražava suvrem enost. O bjekt priče b it će istodobno »čudesa« i p u tovanja izm eđu poznatog i nepoznatog, u tom razm aku koji je i stanoviti oblik veze. Na ovaj način vjerujem o da će nam u sp jeti zadržati i opći plan i značenje djela. M eđutim , ovo p ita n je od kojeg sm o krenuli n ije jedino: ono ne rješav a problem djela izvan plana, ili barem ne m ože neposredno ovisiti o njem u. Kao što bi m nogi ljudi željeli pisati, a ne pišu, pa ih ne m ožem o s m a tra ti piscim a, tako nas n iti poznavanje piščeve nakane ne upućuje na čem u se tre b a zadržati u njegovom djelu. Treba se, dakle, z a pitati ne sam o o m ogućnostim a plana, nego i o valjanosti sredstava koja su up o trije b lje n a za njegovo ostva­ rivanje. A ako se, ne želeći su p ro tsta v iti značenje plana s nje­ govom realnom form ulacijom , istak n e njihova veza,®8 može se na m e tn u ti novo pitan je: što V em e m isli da je doista os­ tvario? Potom se pitam o ka k o vrednovati stvarni rezu ltat pothvata, koji kao takav zaslužuje naziv djela, i kako shva­ titi njegov odnos s prv o tn im p rogram o m koji je bio u v jet ili p rete k st njegova u tem eljenja. Djelo, dakle, tre b a proučavati počevši od njegovih m ogućnosti: ali otkrivam o da su te m o­ gućnosti, iako su om ogućile stv a ra n je jednog stvarnog djela, istodobno stvorile i nešto, čem u su bile uzrok. Na taj način drugo pitan je, koje je iznad prvoga, om ogućava sučeljavanje djela s n jim sam im ne in te rp re tira ju ć i ga, ne prevodeći ga na drugi jezik, rije čju : ne k o m en tiraju ći ga. Upravo ovo pita n je om ogućit će eksplikaciju.

11 Sto, ponavljam o, ne znači: njihovo m iješanje.

10 — T eorija književne proizvodnje

145

Analiza djela 64 »Tamo m o ram o naići n a obilne izvore. To zahtijeva p riro d a ovih stijen a, a nagon se u m eni slaže s logikom i podu p ire m oje uvjerenje.« (P utovanje u sre­ d ište Zem lje) A. P olazište: ideološka osnova. N ije sam o m oguće, nego je i n užno k ren u ti od sam og djela , u m je sto da ga držim o na o d sto ja n ju ili jed n ostavno prijeđ em o p rek o njega. M oram o, također, započeti od početka d jela: od njegove polazišne točke, njegove nakane, ili čak njegovih nam isli koje su čitlji­ ve od p o četka do k ra ja p o p u t p ro g ram a. To se jo š naziva i njegovim naslovom . Prem a tom e, n a početku tre b a izrijekom ista k n u ti opću tem u: čitavo djelo određeno je u odnosu sp ram nje, njenom sukladnošću. Za J. V ernea to je tem a o u n u tra šn jo j p reo b ­ razbi d ru šta v a procesom koji obilježava čitavu p o v ijest svije­ ta, ali koji je danas postao (otuda tem a o suvrem enosti) po­ java ko ja prevladava: o svajanje p riro d e in d u strijo m . Radi se o ideološkoj tem i k o ju je lako utv rd iti: »Verne p rip a d a napred n ja č k o m p o tom stvu buržoazije: njegovo djelo ob zn an ju ­ je da čovjeku n išta ne m ože izm aknuti, da i n a ju d a lje n iji svi­ je t u čovjekovim ru k am a p o sta je sam o p red m et, a vlasništvo je, napokon, sam o jed a n d ijalektičk i tre n u ta k u općem potčinjav a n ju prirode.« (B arthes, M itologije). Id eja o in d u striji dobiva, p rem a tom e, vrlo općenito značenje, u kojem su istim izrazom zahvaćeni pojed in ačn a i društvena** oštroum nost i tru d ; ovo jed in stv o v id ljivo je n a o d a b ra n im p red m e ti­ ma: »strojevim a«. 54 G ovorit ćem o sam o o nekim rom anim a: onim a koji su n apisani u prvome razdoblju (1863—1870), koja su , osim toga, i n ajpo znatiji, a k o ji. Sto se tiče Julesa V ernea, od g o v araju rad u na izm iSljanju nove književne vrste. Tajanstveni oto k objavljen je 1875. godine. T ako će se opis k re ta ti u hotim ice ograničenom području: sm a tram o da nije p o treb n o posizati za viSe rom ana, kad je tako lako izlučiti ka ra kterističn o . N epotrebno je , tak o đ er, p o b ija ti neke tv rdn je o braća­ jući se dru g im uzorcim a, uzetim a iz p oznijih k njiga Ju lesa Vernea. Nema dvojbe da se Ju le s V erne razvijao, da je već izm išljene te m e iskorištavao u vrlo razli­ čitim značenjim a; p o sebno u p ućujem o na pesim izam p o sljed n jih djela: Robur 500 m ilijuna rani B egum , Barsacova m isija, P osljednji Adam , koja se vraćaju na pokušaj zatvaranja b u d u ćn o sti figuracijom izm išljenom d a bi se prikazalo njeno otvaranje: sve ovo p roučio je M. B u to r u R epertoire /. Z anim ljivo je da postoji p ovijest V erneova d jela, ali taj vid djela nije preSao u povijest, pa p roučavanje tog razvoja spada u dru g o p odručje. Potcjenjivanje znanosti je nova ideoloSka tem a, a ne n ijek an je proSlog djela, niti stavljanje u p itanje sredstava njegova ostv ariv an ja. Opis djela Ju lesa V ernea, koji ćem o ovdje iznijeti, n ije, dakle, p o tp u n , ali je dovoljan sam sebi. 55 Ova su dva tipa sam o um jetn o razdvojena: d ru štv o u cijelosti pred stav ­ lja ju tipični pojedinci (znanstvenik ili p ustolov, svejedno). To znači da ie sve Sto otkriva psihologiju u Ju lesa V em ea aluzivno. Zbog toga sve Sto je nalik na o p is karaktera« izgleda tako d osadno ili p rom ašeno je r nem a psihologije, nema k araktera.

146

V idjet ćem o da se ova opća tem a odm ah razvrstava u posebne tem e — dakle, valja doznati jesu li ove posebne tem e iste prirode, različite, neovisne ili svrstane u h ijerarh iju . Od­ m ah m oram o reći da je opća tem a sam o privid neke teme: ona naslovom sam o naznačava stanovito k retan je na razini d ruštva ili njegove ideologije, kreta n je koje je od izuzetnog značenja za pojavu djela, ali na vla stito j razini, a ne ako se prevodi u opću ideju koja je deform ira pojednostavljajući je. Čovjekovo ovladavanje prirodom , što je sadržaj svih ro­ m ana J. Vernea, čak i kad je prikriveno, prikazuje se kao osvajanje, kao napredak. Čovjekova sve veća p risu tn o st u p rirodi, što p rati preobrazbu sam e prirode: čovjek je osvo­ jio p rirodu, to je jasna m isao Julesa V ernea (jasna je r je svjesna, željena, sm išljena). M oguće je potpuno osvojenje: čovjek uspijeva p ro d rije ti u priro d u sam o zato što je u potpunom skladu s njom . Dakle, velika novina je u tom e što ovo k retan je, ovakvo putovanje im a svršetak, i taj svršetak se m ože osje titi, opisati: budućnost je u ro n je n a u sadašnjost, ona je čak sadrži u sebi. U pućujem o na početni tek st već spom enutog rom ana Dvorac u K arpatim a. B u to r o tom e vrlo dobro govori u R epertoire I i nije po treb n o iznova p re­ nositi taj opis. Znanost, ko ja je djelo čovjeka u pravom smi­ slu riječi, vrlo je bliska p riro d i:59 ona će je upoznati i p re­ obraziti. »To će se dogoditi — odgovori kap etan H od — kao što će se jednoga dana o b istiniti putovanje na Sjeverni i Južni pol. — Očito. — Putovanje do n a jd u b ljih zak u tak a oceana. — N em a dvojbe. — Putovanje u središte zem lje. — Bravo, Hod. — Kao što će se sve zbiti, — prih v ati on. — Cak i p u tovanje n a svaki od p lan eta Sunčevog su ­ stava — nastavi k a petan H od, ikojega više n išta n ije moglo zaustaviti. — Ne, kapetane — odgovorili. — Čovjek, obični stanov­ nik zem lje, neće m oći p rijeći njegove granice. Ali kad je već prikovan uz n jen u koru, m ože p ro d rije ti u sve n jene tajne. J6 Za G ram scija O euvres choisies ova bliskost samo je p lo d ravnoteže: ona s a d ili dobrovoljno ograničenie, odlu k u d a se ne ide suviše daleko u M c iju (n asu p ro t W ellsu ili Poeu). N a ta j naćin mogla bi se o bjasniti zastarjelost djela Ju lesa Vernea: o su đ u je ga uprav o ta ravnoteža, je r je o dređena datum om i trebalo bi je ^ m iji-n iti novom . No, d a li je Verneovo djelo zastarjelo?

147

— On to može, on to m ora — n a to će Banks. — Sve što je u granicam a m ogućeg m ora b iti i b it će izvršeno. A onda, k ad čovjek više ne bude im ao što o tk riti n a kugli na kojoj je n a sta n jen . . . — Ičšeznut će sa sferioidom koji za njega više neće b iti tajn a — odgovori k a p e ta n Hod. — N ipošto — usprotivi se Banks. — T ada će je znalački posjedovati i izvući iz n je ono najbolje.« (K uća na paru, navod M. B utora, R epertoire I). »On m ože p ro d rije ti u sve njen e tajne«: N em o će stići na pol (koji je, vid jet ćem o, n a jista k n u tiji p red sta v n ik to ta ­ liteta). M jesto gibanja, koje ga drži, ali i izaziva, n ije svijet kao beskonačnost, nego zem lja kao n astam b a. B a rth e s govori u pravo o gesti »zatvaranja« u Vernea: »Vem e je bio o p sjed ­ nu t potpunošću: nep re stan o je dovršavao svijet, punio ga, ispunjavao ga p o p u t ja je ta ; njegovo k re ta n je jed n a k o je k re­ ta n ju enciklopediste X V III sto lje ć a ili holandskog slikara: svijet je konačan, svijet je p u n izbrojivih i staln ih m ateri­ jala«. (M itologije)” P rem a tom e, k re ta n je se svodi na istraž i­ vanje u g ran icam a njegovog im aginam o-realnog savršenstva. U toj p o d u d a rn o sti (čovjeka s njegovim doživljajem , znano­ sti s prirodom ) naći će se p rv a p o tv rd a osnovne izreke koja o d ređ u je čitavo djelo: m obilis in m obili. Od navoda, koje je o d abrao B u to r za ilu stra c iju te pri­ rodne m oći sa n ja ren ja , izdvojit ćem o ovaj izvadak iz Pu­ tovanja u središte Z e m lje (pogl. XIV , fjo rd Stapi): »Poznato je da je b azalt sm eđ k a m e n vulkanskog p o d ri­ jetla, a p o jav lju je se u p ravilnim oblicim a k o ji n a s iznena­ đ u ju svojim rasp o red o m . P riro d a tu g rad i g eo m etrijsk e ob­ like, rad i p o p u t čovjeka te kao da je u p o trije b ila k u to m jer, kom pas i visak. Ako je svagdje dru g d je stv a ra la u m jetn ičk a djela svojim golem im , bez re d a razb acan im m asam a, svojim tek n ačetim čunjevim a, nesavršenim p ira m id a m a i vijoglavim n izanjem linija, ovdje kao da je h tje la p ru žiti p rim je r pravil­ n o sti i p retječ u ć i grad itelje p rv ih vjekova, stv o rila je uzoran strogi red koji n isu n ik ad a n a tk rilile ni divote Babilona, ni čudesa Grčke. D osta sam čuo o aleji divova u Irs k o j, o Fingalovoj spi­ lji na H ebridim a, ali jo š n ik ad n isam svojim očim a vidio n eku b azaltn u s u b stru k c iju . 57 Ova id e ja o zatvorenosti očito je z anim ljiva je r u p u ć u je n a prikazivanje kozmosa ka o u n u traš n jo sti, m jesta b lisk o sti, .p rikazivanje p ro tiv kojega se znanost m orala bo riti o d p očetka svog novog doba: o ovoj te m i u p u ću jem o na radove K oyrća i Fran castela. T u nalazim o p rv i teo rijsk i o d stu p od d jela Julesa Vernea. Ovaj od stu p o d ređ u je ga kao ideološki prik az.

148

U Stapiju mi se ta pojava pokazala u svoj svojoj ljepoti. Stijene fjorda, kao i čitava obala poluotoka, sastojahu se od niza okom itih stupova, visokih oko trid eset stopa. Ti ravni i potpuno proporcionalni stupovi nosili su svod od vo­ doravnih stupova, koji su bili tako izm aknuti da su stvarali polukružni svod nad m orem . U stanovitim razm acim a, pod tim p rirodnim im pluvijem , mogli su se n azreti otvori nalik na gotske prozore i v rata divnih oblika, kroz koje su se rušili zapjenjeni m orski valovi. Po koji bazaltni trupac, što ga je bjesneći ocean otkinuo, pružio se po zemlji poput ulom ­ ka iz kakva antiknog hram a. Ti su trupci vječno m lade ruše­ vine; p rek o n jih su p rohujali vjekovi a da ih nisu ni nagrizli.« O stala književnost, velika književnost, teško b i dala ljep­ še opise od ovih, neusporedive po bogatstvu i jednostavnosti značenja: više pojm ovni nego tem atski opis om ogućava nam da jasn o čitam o sp o r oko ispravnog i neispravnog, spor koji je, naposljetku, sam o dijalog. Priro d a je prikazana pojm o­ vim a u m jetnosti, no unatoč tom e stanovita neodređenost izraza (trupci, stupovi) čini neodređenijom granicu što dijeli ta dva područja, u n ajm a n ju ruku što se tiče rječnika. Pri­ kaz, uostalom , n ije izravan, nego se pokorava pravilim a neo­ čekivanog preo k reta: »vječno m lade ruševine«. Priro d a izra­ žena pojm ovim a a rh itek tu re: ne rad i se o klišeu, o jed n o ­ stavnom ili poznatom postupku, nego o o tk riv an ju duboke tajne. Ono što je u početku sam o opis odražava se, zapravo, na elem entarnoj dijalektici p rirode (rom ana). P riro d a zam išlja b u d ućnost čovjeka u tran sp aren tn o m obliku vlastite prošlosti. Dakle, k reta n je koje paradoksalno, obavezuje b u d ućnost u sadašnjosti, može b iti prikazano samo kao im aginarna varijacija počevši od zbiljskog svijeta, onog koji sam o form alno odgovara b esk rajn o m k reta n ju istraži­ vanja: im aginarno je realno. R azm išljanja J. Vernea, ili ona na koja je potaknulo njegovo djelo, o vjero ja tn o sti izm išljo­ tine, o točnosti detalja, istin ito sti fikcije sam o su razvijanje istovetnosti, koja je zapravo prim arn a. Očito, u k o rijen u ove istovetnosti nalazim o stanovito shvaćanje znanosti (koja nije apsolutno m itološka, nego sam o data u polazištu, kao sli­ ka). U jed n ak o sti realnog i im aginarnog znanost je znak = ; ona je po definiciji spojište realnog i im aginarnog. N jena snaga je i bitn o poetska. Sje tit ćem o se d a je javna rasp rav a Barbicanea, p red ­ sjednika Gun-kluba (vidi: Od Z em lje do M jeseca, pogl. II), sjećanje na prošle fikcije, od Cyrano de B ergeraca do Edgar149

d a Poea, koje su uvod u izlaganje zbiljske zam isli i n astav lja­ ju se u n joj. »A sad, reče B arbicane, p o što sm o odali dos­ to jn u počast pjesništvu, p rihvatim o se posla« (pogl. V II). Na taj način m ašta n je se građi p o p u t ovog što ga Leibniz p rid a je Palais des D estinćes: skup m ogućeg p reth o d i, n avješćuje i podržava bolju zbilju. Z bilja je izvršena fikcija: o stvarena fikcija n a jsa v rše n ija je fikcija.68 K onačno p reobrazba p riro d e djelo je p riro d e sam e i ništa ne om ogućava razlikovanje djela p riro d e o d djela čov­ jek a (znanost i u m jetnost). I p riro d a stv a ra stro jev e i gra­ dove: ona ne proizvodi sam o energiju, ona je i p reobražava (p rim jer: vulkan koji, kao slučajem , u k raša v a konac svijeta); u svakom slučaju, ona stv ara e n ergiju k o ja se može p reo b ra ­ ziti: odom aćiti. L ju d sk a djela uvijek u b iti o s ta ju p riro d n a ,5* i na taj način zadržavaju svoje dvo stru k o obilježje: odom aćena i dom aća ene rg ija jav lja se kao čudovište je r proizvodi i može biti proizvedena: tak o e le k tric ite t razv ija d v o stru k u snagu: ona je oslobođena p riro d a , no tak o đ e r i oslobođen čovjek (vidi: Dvorac u K arpatim a i Taja n stven i otok). O tuda ta n ejasn a m oć i opsesivna p ris u tn o st stanovitog b ro ja p red ­ m eta: v ra tit ćem o se na njih. Im ag in arn o je realno. N a isti način: b u d u ć n o st je sadaš­ n jo st. Na to j je razini, dakle, savršena kohezija izm eđu sad r­ 5» Zibog toga je znanstvena fan ta stik a u isti m ah i poetična. I tehnički p redm et može biti u k rašen i okićen. što su ilu stra to ri shvatili: podređivanjem m odi, koje nas z ačuđuje, on p o sta je b lisk iji, čak sv ak id ašn jiji. T ako Michel A rdan govori p red vozilom koje ga treb a odvesti na Mjesec: i— Žalim sam o što nije jo š izduženiji, a ču n j v itk iji, v rh je trebalo ukrasiti perjanicom od isp leten e kovine, sa zm ajem , p rim je rice , ili salam anderom , kako izlazi iz v atre rašire n ih k rila i otvorena ždrijela. . . . — Cemu sve to? — zap ita B arbicane, čiji p rak tiča n d uh n ije razum ijevao ljepote um jotnosti. — Cemu, mili B arbicane? Budući da me to p ita š, bojim se da nikad nećeš razum jeti! — Ipak kaži. dragi suputniće. — D obro, dakle. M islim d a u sve što se radi treb a u n ije ti u m jetn o st. . .« (Od Z em lje do m jeseca, pogl. X X III) » »Ako je koji div ljak lu tao okolicom , v jero jatn o je pom islio da ie u srcu Floride nastao novi vulkan, a to n ije bila ni eru p c ija , ni pijavica, ni oluja, niti ijedna od stra h o ta kakve je p riro d a k a d ra stvoriti! Ne! Sam čovjek ie stvorio te crvenkaste p a re , taj golemi plam en d o sto jan v ulkana, taj bučni štro p o t nalik na uda ra c p o tresa, to zavijanje koje se moglo n atjecati s uraganom i olujom , ljudska ru k a je u po n o r, što ga je sam a iskopala, ru šila N ijagaru ra ­ stopljene kovine. (Od Zem lje do Mjeseca, pogl. XV) O brnuto: »Alt ta lažna Švicarska n ije se. kao evropska Švicarska, posvetila m irnim poslovima p a stira, vodiča i ug o stitelja. To je sam o a loinski dekor, kora od kam ena, zem lic i sto ljetn ih borova, položena na blok željeza i kamenog uglja. Ako tu rist, zastajući u toi osam 5, p okuša osluškivati šumove p riro d e, ne čuie. kao na stazam a u O berlandu, sklad an šum života pom iješan s dubokom tišinom p lanine, već izdaleka ču>e iru k le u d a rc e p arnog b a ta. a pod svojim nogama prigušene od jek e eksplozija. Cini se da se pod zem ljom rad i kao pod propadalištem pozornice, da sve te divovske stijen e o d jek u ju šuplje i da se svakog tren a m ogu survati u tajan stv en e dubine.« (500 m iliju n a rani B egum , pogl. V)

150

žaja i oblika djela. Ova koherencija koja stv ara uvjete za skladnu kreaciju poprim a čak apsolutni oblik identifikacije. No na čem u počiva taj sklad? Može li on u prvom redu b iti postojan? On nam , naprotiv, može izgledati vrlo k rh ak , to apsolutniji, je r nije dovoljan sam sebi i određuje sam o po­ sebnu, prem a tom e, privrem enu razinu proizvodnje: ova ra­ zina izgrađena je sam o na unu tra šn je m podvostručenju. Zbog toga se u njem u ne mogu okupiti svi uvjeti za ostvarenje jednog djela. Odm ah je jasn o da ova opća nakana nalazi oblike za prikazivanje u posebnom načinu izraza: priča m ašte u pu­ nom značenju, odnosno, fikcija. M. B u to r vrlo dobro poka­ zuje kako prikazivanje svijeta uvlači J. V ernea izravno u taj stil: »Snovi Julesa Vernea zbog toga su tako »prirodni« što su za njega snovi čak i ono što čuje ili vidi u prirodi, i to u najdoslovnijem sm islu riječi. Za njega nem a nesa­ vladive razlike izm eđu o stvaren ja čovjeka i p rirodnih pojava. Zbilja je sam o neka vrsta uzašašća nestvarnog. Čovjek je u dubokom skladu sa stvarim a koje ocrtavaju ljudske izum e. Prijelaz sa zbiljskog na izm išljeno zbiva se neosjetno je r je i sam a priro d a m ašta, a čovjek je ostvario čak i te snove, na nižem stu p n ju možda, s m anje veličine, ali ipak savršenije: on ih dovršava, daje im njihov istinski dovršetak. On ispunjava obećanja što ih stvari nose u sebi. Doista je značajno to obilje svodova, stupova, lukova, prividnih dvoraca, p riro d n ih k ated ra­ l a . . . « (Repertoire, str. 133— 134) Na toj prvoj razini, na razini nakane, prom išljene i raz­ rađene do te m jere da su da ta opća sredstva za realizaciju (književni rod priča im aginacije), ali ne i stvarni in stru m en ­ ti ostv a re n ja — na razini od koje će se moći opisati cjelina djela; obično se zaustavlja na tom opisu — dati su: 1) sadržaj koji sadrži stanovitu viziju svijeta, neku ideo­ logiju (potpunu u sebi, odnosno, kako ćem o vidjeti, u biti nepotpunu) i čak ovisi o njoj je r je sažima. 2) opći tok prikazivanja: kn jig a će b iti priča i sp ad at će u p odručje kn jiževn o sti m ašte. Sada tre b a d ati prvu odrednicu sadržaja, po kojoj će se odm ah m oći u tv rd iti bitn i tem atsk i objekti: to znači da će ovo u tvrđivanje nužno b iti privrem eno. O drednica n astaje u n u ta r već opisane razine koherencije: ona tu koherenciju 151

ne narušava; ona ne dopušta niti zahtijeva druge razine: ona jednostavno precizira stanovite sastavne elem ente prikaziva­ n ja cjeline i om ogućava da se vidi opća nak an a u svom cjelo­ kupnom razvoju. Vidjeli sm o da je osvajanje pobuda, ulaganje, p reobraz­ ba; ono će se, dakle, izraziti uz pom oć triju o d ab ran ih tem a: — putovanje, — znanstveni izum , — kolonizacija, koje su o d ista ekvivalentna izlaganja: znanstvenik je na sta ­ novit način pu tn ik , kolonizator; sve k om binacije su m oguće. N ajopćenitiji naslov djela je: putovanje. Glavni ju n ak , znan­ stvenik, n ije nužno i onaj koji pronalazi. On m ože b iti i onaj koji koristi, onosno, koji d aje život znanstvenom o b jek tu (za Julesa V ernea znanost je z b iljska sam o ako proizvodi p red ­ m ete); to će b iti, na p rim je r, inženjer, ili čak m ecena (kao u Dvorcu u K arpatim a ili u D evedeset tisuća m ilja ispod m o ­ ra): V erne ne razm išlja o razlici izm eđu teo rije znanosti i njene p rak se : izm eđu n jih je veza, staln a razm jena. Tem a kolonizacije m an je je ista k n u ta ili jo j se rje đ e p rid a je važ­ n ost: kao da je se h tje lo p rik riti; ipak, zn anstvenik osvaja, p rip a ja, prim iče poznato nepoznatom e, svoju m oć zasniva na p risv a ja n ju : ovaj vid b ita n je u Taja n stven o m o to ku i u Djeci kapetana Granta, gdje su jasn o o p isana u p rav o prisva­ ja n ja . Ovi k o n k retn i prikazi, koj su i pojed in ačn i sad ržaji, od­ re đ u ju i ob lik priče: osvajanje, s u sre t im aginarnog i real­ nog, doživjet će se k ao pustolovina; p rič a izgrađena n a fikciji b it će pustolovna priča sa svojom tipičnom s tru k tu ro m : raz b ija n je na epizode. O tom u tv rđ iv a n ju p u to v an ja i fikciji govori nam početak pustolovina kap e ta n a H a tte ra sa pokazu­ ju ći da je p rijelaz o d jed n o stav n e tem e o k re ta n ju do »fan­ tastičnog« p o stu p k a izravan. Od sa d ržaja ro m an a do njegova oblika nem a, pravo rekavši, dedukcije, nego klizanje; p u to ­ vanje služi kao polazište, srž fikcije: »Za m islioca, sa n ja ra, filozofa n išta n ije dirljiv ije od bro d a koji kreće na p u t, m ašta dragovoljno p ra ti njegove bo rb e s m orem , b itk e s v jetrom , tu pusto lo v n u vožnju koja ne završava uvijek u luci i ako se dogodi neki neobičan doga­ đa j, lađa p o sta je fan tastičn o m čak i um ovim a koji ne priz­ n a ju m aštu.« O brnuto, putnik-znanstvenik-kolonizator b it će istodobno i pustolov, što m u d a je realni oblik, obilježje, čak i društveni 152

položaj: Nem o buntovnik.80 Nemo, Fogg, Glanervan, Cyrus Sm ith, Paganel, H atteras: uznem irujući, prisan ili čak samo sm iješan pustolov jedinstveni je lik. Uostalom, trebalo bi razm isliti o neobičnosti koja je uvijek p risu tn a u likovima J. Vernea: ne radi se sam o o psihološkom ili književnom mo­ tivu — nije važno da li je to velika ili m ala književnost — nego i o načinu oslikavanja, naznačavanja osnovne uloge oso­ be: odabranog su b jek ta neobične pustolovine. Tako je, p ri­ m jerice, Phileas Fogg sm iješna osoba i fantastični ju n ak u isti m ah. Poznati su, dakle: sadržaj koji je pobliže označen u poje­ dinačnim izlaganjim a i u tvrđivanje stanovitog oblika pisanja sa svojim specifičnim epizodam a, psihološkim tipovima, čak i m oralnim . . . , u m je tn a i istodobno povezana u koherenciji roda cjelina: cjelokupni oblik priče. Ali tu p restaje dedukci­ ja: za o tk rivanje novih sredstava valja prijeći na drugu razi­ nu analize. Radi se sam o o općem pristupu. Treba naglasiti da je to još uvijek stanovita razina općenitosti: plan se iskristalizirao i u nakani da se izloži, a istodobno, što je vrlo važno, i u drugim oblicim a konkretnog posto ja n ja : ugovor s izdavačem, publika, više ili m anje određen program rasparčavanja, su­ radnici: oprem a knjige, ilustracije . . . Ova razina je stvarno polazište, ili, ako hoćete, svjesno poduzim anje stvaranja: da­ kle, ona, može biti polazište za opisivanje djela. Ali to nije dovoljno. Zapravo: 1. Radi se o ideološkom prikazu vezanom za opće uvjete pojavljivanja neke ideologije; on prek o određnog oblika d ru ­ štvene svijesti (otuda: siže-program ), izražava i stan je d ru ­ štva, stan je književnosti ili pisanja: oblik priče, tipične oso­ be; čak i položaj pisca, ukoliko izlaganje odražava ideologiju zvanja (izm eđu ostalih publika, izdavač). Ovaj prikaz unesen 60 Sto nije u opreci s općom idejom o kolonizaciji, nego jo j nameće sta­ novite granice. Protiv kolonizacije nevjerne zovu p riro d e Nemo legitim no p ri­ paja neotkriveno p odručje m ora. K apetan G rant, koji je, također, predstavnik izrabljivane m anjine, kolonizira iz bu n ta; nije li i sam o utem eljenje nove .ko­ lonije, što je, zapravo, sadržaj knjige, pothvat koji će se neobično nadovezati na onaj Cyrusa Sm itha, a koji je u osnovi potpuno jednak, nespojiv s kritikom određenog oblika kolonizacije, političke kolonizacije: »Vidimo da su Englezi na početku osvajanja s pomoću u b ijan ja vršili kolonizaciju. Njihova okrutnost bi­ jaše užasna. U A ustraliji su se ponašali kao u In d iji, cidje ic nestalo pet m ilijuna Indijaca, kao u Capu, g aje je pučanstvo od m ilijun H otcntota spalo na sto tisuća. Neće li na taj način pučanstvo, desetkovano zbog lošeg p o stu ­ panja i pijanstva, iščeznuti s kontinenta pred ubilačkom civilizacijom?« Roman novog tipa, znanstveni rom an, želiopisivati i kolonizaciju novog tipa. Iako ideološki plan to prik riv a, čak ako i kritizira, to ne može dovesti u pitanje koherenciju književnog pothvata Julesa V ernea: naprotiv, upravo ovakav nesklad s r i je njegova djela.

153

je u posebni plan J. V ernea: ideološki p ro g ram (osvajanje prirode, položaj znanosti u društvu) ulazi u književnost; on se u njoj izražava, ali nem a nužno i g rađansko pravo, barem ne una p rijed , je r nem a odm ah ro m aneskni statu s. Prikaz zasigurno ne m ože kao takav ući u p o d ru čje književnog d je­ la: preth o d n o ga tre b a podvrgnuti nekim p rerad b am a, d ru ­ goj razradi koja će ga učiniti književnim ob jek to m . Ugovor koji J. V ernea veže za kuću Hetzel obavezuje ga da pravilnim ritm om piše rom ane »novog tipa«; u jed n o m pism u svom ocu J. V erne govori da će to b iti »znanstveni rom an«. V erne je, dakle, potp u n o svjestan onoga što radi. On uspijeva u novom djelu sp o jiti novi oblik i novi sadržaj. Zbog toga se plan m ora p o d red iti novim sredstvim a, k o ja nisu program , sred ­ stvim a ko ja o dgovaraju zahtjevim a o stv a re n ja plana, njego­ ve zbiljske prakse. Ta sred stv a on ne uzim a iz istih grana ideologije, m ora ih dru g d je tražiti. 2. P rijelaz s ideološkog plan a n a nap isan o djelo naći će svoju zak o n ito st u n u ta r sam e realizacije, dakle, polazeći od uv jeta ra d a n a o stvarivanju. Došli bism o u isk u šen je ako bism o kazali da V erne, u tre n u tk u kad se od njega d istanci­ ram o, im a sve š to treba za p isanje knjiga; zapravo, on nem a b aš n išta i m o ra t će se poslužiti dru g im sredstvim a: pravim tem am a svoga djela, koje su pojedinačne, posebne — i, shod­ no tom e, pogodne na nižem stu p n ju rad a na o stvarivanju, i koje, za razliku od ideološkog sižea, ne m ogu o d m ah b iti sve­ obuhvatne. S m atram o da ove tem e o d ređ u ju d rugu razinu o pisivanja k o ja up rav o odgovara proizvodnji u v rem en u u ko­ jem se zbiva, a to se može nazvati figuracijom . Naravno, tre b a v idjeti da li ova druga razin a čuva i n astav lja kohe­ ren ciju prve ili je dovodi u p ita n je i da li je na svojoj razini dovoljna sam a sebi. B. O stvarenje plana: njegova fig u racija i sim bolika te figuracije. Z n a k o v i . Putovanje kroz znanost i kroz p ri­ ro d u , koje je h isto rijsk i proces b u d u ćn o sti u sadašnjosti, m ora uz pom oć govora fikcije zam ijen iti čovjekovo p o tp u n o ovladavanje p riro d o m . Z am ijeniti znači više nego p red stav ­ lja ti, je r tre b a izm isliti, ili b arem sak u p iti vidljive znakove po k o jim a će se m oći čita ti bitn i događaj: č ita n je znakova da­ je sta novitu predodžbu o nakani. No, n a jp rije tre b a o tk riti znakove. U rad u gospodina B u to ra R epertoire I može se naći popis tih z nakova-koji su p rije uk lju čiv an ja u djelo doista po­ vezani sam o po tom e što se nalaze na jed n o m popisu), a to je za početak dovoljno. O vdje nije potre b n o sve ponavljati, nego 154

jednostavno kao p rim je r izlučiti najvažnije i usporediti jed ­ ne u odnosu prem a drugim a. Znak se kao takav odlikuje opsesivnim karakterom , a učinak postiže različitim ponavlja­ njem . Na taj način znakovi tvore pravi niz, koji je nužno ograničen. N ajvidljiviji, najčešće su navedeni: središte (Ze­ m lje), pravac, šifrirani dokum ent, vulkan, m ore, tragovi (prethodnog putovanja — to je drugi oblik šifre), čak i »psiho­ loški« znakovi: žurba, fiks-ideja (ako se radi o znakovima, koji su nužno sim bolični, sadrže aluziju, psihologija je, očito, sam o prividna: ona je prisu tn a zbog sasvim drugog razloga; ako može izgledati shem atično, ne treb a je ozbiljno shvatiti). Izvršenje ovladavanja, posjedovanje figura može se poka­ zati, ispričati u dvije dim enzije senzibiliteta: V rijem e — osam deset dana što ih je odredio Phileas Fogg zatvaraju Zem lju u uske granice vrem enske pravocrtnosti. To znači da se Zem lja može obići u na početku zadanoj fiksiranoj vrem enskoj m jeri. Događaj svršava prem a strogom pravilu kojeg se tre b a pridržavati, odnosno, koji treb a na­ m etnuti, unatoč p rep rek am a koje stvara. Nije nevažno da se u sp jeh p othvata potv rđ u je u jedn o m putovanju, odnosno, u jednom z atv aran ju što unosi različitost u stalnu form u: istoznačnost i razvoj te čvrste točke k o ja je protivnost. Na isti način i u rom anu Od Z em lje do M jeseca riječ je o »iz­ ravnoj vožnji od 97 sati i 20 m inuta«. P rostor — osam deset dana Phileasa Fogga točno odgo­ varaju tridesetsedm oj paraleli Djece K apetana Granta. Una­ toč svim m ogućim nezgodam a što n a sta ju u su sretu čovjeka s prirodom , a te prep rek e su zapravo jed n ak e je r podjednako od ređ u ju pustolovinu pustolovinom , Zem lja se može obići po ravnoj crti. Ćak su i P atnje jednog Kineza u K ini preko njegove potpune sm etenosti na stanovit način pravilne: »— Ali kam o ćete poći? — Za sobom. — G dje ćete se zaustaviti? — Nigdje! — A kad ćete se v ratiti? — Nikada.« (pogl. XI) Na isti će način M ichel Strogoff ići pravo u Irk u tsk : on će savadlati sve prepreke što mu ih ljudi isp riječu ju na put kao da su to priro d n e prepreke: znanstveni m it zam ije­ njen je, dakle, čisto rom antičnim m itom . Ali, u sred ištu ro­ m ana uvijek je zbiljski itinerer. Putovanje je osvajanje je r uspijeva povući strogi pravac (u Djeci K apetana Granta svje­ 155

dok osvajanja je geograf Paganel). Tem a p ravca nadovezuje se, dakle, na tem u šifre: ta jn a se u prav ilu k rije u oštećenom dokum entu, dakle, n e p o tp u n a je i tre b a je p ro tu m ačiti: po­ vod za k re ta n je d aje veliki bro j m ogućih tu m ačen ja (od k ojih se svako p o d u d a ra s nekim dijelom svijeta): ta jn a šifre dina­ m ični je m otiv (isto značenje im a u P uto va n ju u središte Z em lje); ali iza različitih tu m a č e n ja k rije se k o n sta n ta koja nikad n ije dovedena u sum nju, ko ja je zajednički elem ent svih tu m ačen ja i jam či prav o c rtn o st: to je trid e se t i sedm a paralela.81 Pustolovina svršava kad je prav ac o c rta n do k raja. Š ifra o tk riv a svoju p o slje d n ju ta jn u tek kad je čitav svijet zahvaćen u granice tem eljnog početka, koje su kao pol svih tu m ačen ja i tak o đ e r se za tv a raju u jed a n krug. U spjeh p u sto ­ lovine — sin nalazi oca, iako je, uostalom , već našao d ru ­ gog62 — u tv rđ u je se u savršenstvu, u čistoći p utovanja: »Tako se okončao prije la z p rek o Ju žn e Am erike po stro ­ go ravnom pravcu. Ni planine, ni rije k e n isu m ogle sk ren u ti p u tn ik e s njihova u tv rđ e n a p u ta, p rem d a se nisu m orali b o riti p ro tiv lju d sk e zlobe, p riro d n i elem enti, k o ji su se če­ sto o barali n a n jih, izvrgli su teškim k u šn ja m a n jihovu po­ žrtvovnu neustrašivost.« (Djeca K apetana Granta, svršetak prvog dijela) N a isti način k a p e ta n H a tte ra s »stalno ide p rem a Sje­ veru«, što je očiti znak njegova ludila. Što više, psihološke tem e sam o su izvedeni oblici sim bolične figure osv ajan ja: pravac, pol, sre d ište zem lje; k ad d jeca G ra n ta stižu n a k raj putovanja, pisac kaže da su o b e sh ra b re n a, u isk u šen ju da o d ustanu, što je upravo znak da su n a sv ršetk u , da će doći do k raja . Paradok salno, ali baš taj p arad o k s logika je slike, p ra ­ vac je isc rtk a n : tako je p a ralela jed n a k a polu. O na se kao čista p u ta n ja sp a ja u jed n o j točki, je r u k lan ja ju ć i p rep rek e, ona otkla n ja udaljenost. To je jed n a od glavnih tem a govora M ichela A rdana n a ro d u T am pa Tovvna: »Dragi m oji slu ša telji — na sta v i — kad bi se vjerovalo nekim ograničenim um ovim a, kojim a odgovara u p rav o ovaj pridjevak, čovječanstvo bi ostalo zatvoreno u Propilijevu krugu i ne bi znalo izići iz njega, osuđeno na životarenje na toj kugli, i nikad se ne bi m oglo vin u ti u svem irske prostore! Srećom , nije tako! Ići ćem o na M jesec, ići ćem o na druge planete, pu to v at ćem o na zvijezde kao što p u tu je m o iz Liver61 Jz ovakvih motiva rasvjetljava se veza Ju lesa Vernea s Rousselom. « P ar priro d n i o tac — u m jetn i otac tak o đ er je je d n a od im aginarnih kon­ sta n ti Julesa V ernea.

156

poola u New York; lako, brzo, sigurno. Uskoro ćemo ploviti zračnim oceanom kao i oceanim a Mjeseca! U daljenost je re­ lativan pojam koji će doskora izgubiti značenje.« »A čovjek govori o udaljenosti izm eđu planeta i Sunca! I vjeruje da je to doista udaljenost! Pogrešno! Zabluda! Znate li što m islim o tom svijetu koji započinje Suncem, a završava N eptunom ? Želite li ču ti m oju teoriju? Vrlo je jednostavna! Po m om m išljenju, Sunčev sustav je čvrsto hom ogeno tijelo: planeti od kojih se sastoji d o diruju se, tište, p ria n jaju jed a n uz drugoga, a p ro sto r izm eđu n jih sa­ mo je p ro sto r koji dijeli m olekule najčvršće kovine, srebra ili željeza, zlata ili platine! Dakle, im am pravo k ad tvrdim i ponavljam svoje uvjerenje: »Udaljenost je prazna riječ, dalji­ na ne postoji!« (Ođ Z em lje do M jeseca, pogl. XIX) Stegnut u okove jednog pravilnog događaja svijet izra­ žava svoju punoću. B ilješka o putovanju, prirodi i stroju. Putnik izvlači svoj nužno pravilan pravac iz prirodne nepravilnosti i ispravlja je: po tom e je njegov pothvat alegorija znanstvenog rada. P redan točnom s tv a ra n ju tog pravca, p u tn ik i sam postaje o ruđe tog stvaranja; Phileas Fogg se u više nav rata uspore­ đuje sa strojem ; uostalom , on je prikazan kao p red m et koji je poput zvijezde potpuno potčinjen m ehaničkim pravilim a kretan ja: »On n ije putovao. Opisivao je kružnicu. To teško tijelo obilazilo je zem aljsku kuglu u pu tan ji p rem a zakonim a ra­ cionalne m ehanike.« (Put oko svijeta, pogl. XI) N a isti način H a tte ra s se na k raju p retv ara u m agnetsku iglu. I svem irski putnici, koji su se zaputili »Od Zem lje do M jeseca«, na k ra ju p o staju um je tn a zvijezda. Ako putovanje uspije, čovjek koji je sudjelovao u istra­ živanju svodi se sam o na p u tanju. Ako ne uspije, čovjek opet ne dobiva individualnost ili subjektivnost: vraća se na iner­ ciju zaustavljenog predm eta: to je najb o lje prikazano u svr­ šetku Petsto m ilijuna Beguma, gdje je n esretni i zli znanstve­ nik (što nužno ide zajedno) po p u t kukca uhvaćen u objektiv goleme lupe, zatočenik vlastitog neuspjeha i vraćen na Zem­ lju kao čudo prirode: » . . . D vorana bi bila u tonula u p o tp u n u tam u d a neko z asljepljujuće b jelk a sto svjetlo nije p ro d iralo kroz debelo staklo prozorčića, ugrađenog u sred ištu h rasto v a poda. Pod­ sjećalo je na M jesečev krug, kad se M jesec, u opoziciji sa Suncem , pokazuje u svoj svojoj č is to ć i. . . To stakleno oko, 157

izbočeno s ob je strane, ikao leća, strah o v ito je povećavalo p redm ete koji su se kroza nj pro m a tra li. Bio je to tajn i lab o rato rij H e rr Schulzea. Snažna svjetlost, k o ja je p ro d ira ­ la kroz leću, nalik na d io p trijsk a stak la svjetionika, izvirala je iz dvostruke električne svjetiljke, k o ja je gorjela u svom z rakopraznom zvonu, n a p a ja n a nep restan o nekom divovskom ba te rijo m . U sredini p ro sto rije , u tom z asljep lju ju ćem ozrač­ ju , sjedio je u svojoj m ram o rn o j n ep o k retn o sti lju d sk i lik, strahovito povećan lom om svjetla, nalik pom alo na sfingu iz libijske p u stin je. Oko te aveti krh o tin e g ran ate pokrivale su pod. N ije bilo nikakve sum nje! . . . Bio je to H e rr Schulze; prepoznao ga je p o za strašu ju ć em g rču č elju sti, po blistavim zubim a: ali bio je to gorostasni H e rr Schulze, k o jeg je eksplo­ zija jed n e od njegovih stravičnih g ran a ta svojom strahovi­ tom hladnoćom u istom tre n u zagušila i zam rznula! K ralj čelika sjedio je za svojim stolom , držeći divovsko pero kao koplje, i činilo se da jo š piše. Da u njegovim raširen im zje­ nicam a n ije bilo p raz n a pogleda, d a n ije bilo n ep o k retn o sti njegovih usta, čovjek bi povjerovao da je živ. Kao i oni m am uti koje čovjek pro n ađ e u ledu p o larn ih krajeva, tako je i ovaj leš bio ovdje, već m jesec dana, skriven od ljudskih pogleda. O ko njega je sve bilo jo š zaleđeno, čak i reagensi u svojim bocam a, voda u staklen im sp rem ištim a, živa u svom e lijevku . . . « (Sta kle n o oko, pogl. X V III) O sobe koje s u d je lu ju u tom velikom sim boličkom k reta ­ nju n a p rijed , a to je pustolovina, gube svaku individualnost: » S utrašnji dan, če tv rta k , dne 27. kolovoza, bio je slavan da tu m u povijesti našega podzem nog p u to v an ja. K ad se sje­ tim toga dana, srce m i od užasa počne lupati. O d toga dana naš razum , naše rasu đ iv an je i n a ša d o m išljato st nisu više značili ništa, i m i sm o postali p u k a igračka p riro d n ih sila.« {Putovanje u središte Z em lje, pogl. XLI) Jed n ak o je zn ačajan Axelov san u istoj knjizi (na k raju X X X II poglavlja): »Sav zem aljski život u sredotočio se u m eni, i sam o m oje srce tuče u tom pustom , nena sta n je n o m svijetu.« Ju n a ci p u to v an ja u sre d ište Z em lje b it će vraćeni natrag: po v rata k će se izvršiti un a to č njim a, može se reći i bez n jih , je r se n isu usp je li p o tp u n o id en tific ira ti sa svojom funkcijom , s istraživanjem po nepom ućenoj k riv u lji tog k re­ tan ja: n jim a je z a b ra n jen p ris tu p u sred ište, pravac ne mo­ že biti zatvoren, dakle, n ije potp u n o prav. K ad p riro d a ne može b iti osvojena, odnosno, potp u n o n a sta n jen a , lju d i se 158

in teg riraju u ono što je u njoj određenije, u njenu različitost; postaju njen elem ent, preobražavaju se u predm ete, što vrlo dobro prikazuje njihovo m jesto na prelom ljenom pravcu. Prem a tom e, za te ljude moguć je sam o jed an izbor: postati stvarim a u savršenom gibanju -— strojevi u punom i određenom sm islu što ga V em e daje toj riječi (ponavljam o, to je p u tan ja pravca koja, po njegovu uvjerenju, najbolje ocr­ tava oblik stroja) ili napušteni predm eti, kao presječeni, vra­ ćeni p rekinutim kretanjem . Podudarn o st čovjeka sa strojem nije sam o plan: ona određuje pojedinačnu sud b in u osoba, što ponovno m oram o nazvati figurom . Priroda ni u kom slu­ čaju nije oblikovana na sliku čovjeka, čovjek se oblikuje p re­ m a m odelu prirodnih predm eta. Čovjek je u stvarim a: mobilis in mobili. Ne sm ije se, dakle, djelo Julesa Vernea, u natoč njegovoj realnosti, prikazivati kao nadahnuto nekom vrstom junačkog m anihejstva; kao postavljanje čovjeka n asu p ro t priro d n im stvarim a. N aprotiv, p riro d a je sprem na za preobrazbu, a čov­ jek taj događaj vidi sam o uz uvjet da m u se i sam p rep u sti, a nam eće ga tek ako ga prih v a ti i p rim i u isti mah. U okviru izraza: čovjek, stro j, p riro d a — tako se uspo­ stavlja niz p o dudarnosti. Odnosi izm eđu čovjeka i stro ja slo­ ženi su sam o zbog njihove jednostavnosti: zapravo, to nije istinski odnos, nego ekvivalencija, ili čak neka v rsta m im i­ krije. Čovjek proizvodi stroj zato što se istodobno do te m jere poistovjećuje s njim da se jav lja kao njen odraz. Tako tehnički p redm et dobiva povlašteni oblik za opisivanje tog om atanja, zaodijevanja: čovjek je n a stan jen u predm etu; to je njegov pravi dom : n a jbolji p rim je r za ovo nedvojbeno je »Kuća na paru«. S troj nije sučelice čovjeku, odvojen od n je­ ga, već oko njega, povezan s njim istovrsnošću i blizinom. Tako se čovjek i stroj uvijek dopun ju ju : stro j ne može po­ sto ja ti bez čovjeka, niti čovjek bez stro ja. Nem o se zaustavlja zajedno s »N autilusom«, zaglavljuje se po p u t njega u jednoj točki p rirode koju je dugo obilazio, i to ga vodi u sm rt, je r stro j bez svog stanovnika nem a više razlog postojanja. Bilo bi zanim ljivo usporediti ovo s ro m an siran im razm išlja­ njem o istoj, vrlo suvrem enoj tem i: odnosi izm eđu čovjeka i tehničkog pred m e ta u R adnicim a mora. Verneovo djelo zapravo je dugo p ravocrtno razm išljanje, ili san ja rija , koje prikazuje izražavanje p riro d e preko indu­ strije i in d u strije preko prirode, a to je ispričano kao priča o istraživanju. Naslov: pravocrtne pustolovine. Neizbježne 159

pustolovine, to više je r su neizvjesne, je r n ik ad ne znam o u kojoj sm o točki p u ta , da li će se o tk riti ta jn a šifre, hoće li se do k ra ja m oći sačuvati p rav o c rtn o st. D akako, to ne m ože b iti a p s tra k tn a linearnost: nap ro tiv , ona je ko n k retn o anim irana, stv ara se od jed n e do druge točke, u svakom opa­ snom tre n u tk u . P rav o crtn o st se dobiva n a tem elju osnovne različitosti m je sta i događaja, ko jih je opis bitan ; ali valja naglasiti da ova s u p ro tn o st n ije glavna i ne u p u ć u je n a b itn o dualistički prikaz. Upravo se tu m ože sm je stiti cjelokupan Verneov poetski p othvat: njegovo h tije n je da uzm e u obzir obilje, izvornu n e pravilnost (koja istin sk i obilježava sredinu: m ore) p rek o koje se b o lje ističe n a p o r da se čovjek organi­ zira, te u od ređenim slučajevim a kao da je zalijepljen za svoj o b jek t (vidi u Djeci K apetana G ranta razm išljan je o geom et­ rijsk o m k ro je n ju A ustralije).83 Ali ka o tič n o bogatstvo p riro d e sam o je p riv rem en a zap re­ ka, je r ona upozorava n a ogrom ne rezerve k o jih će sva vrela čovjek znati isk o ristiti. Osim toga, p rav o c rtn o st prav ca m o­ že se pro cijen iti, prep o zn ati tek k ad je c rta d o k ra ja povu­ čena: do tad a ona se m ože pokazivati sam o u svoj svojoj krhk o sti: »Idem o iz ne sm o tre n o sti u nesm otrenost« (Pusto­ lovine kapetana H atterasa, pogl. X V III.84 U pravo zbog toga se i ide n a p rijed ; bez staln e p rije tn je pogibelji, bez opasnosti od slom a ne bi bilo ni n a p redovanja. »K apetan H a tte ra s htio je isk o ristiti sve p rilik e d a ide nap rijed , bez ob zira n a poslje­ dice« (pogl. XV). 6) Ovo nam je p rilik a d a upozorim o koliku važnost Ju les V em e p rid aje zem ljopisnoj k a rti, ko ja je stv a rn i, a li i poetični p red m e t, je r p o tpu n o n adom ješta priro d u . Preko n je p u to v an je je osv ajan je je d n ak o kao i znanstveni izum. Ona nanovo stvara p riro d u , je r nam eče sv o ja p rav ila, svoj red . Popis je oblik orga­ nizacije, dakle, n ek a v rst izum a. U tom e je značenje geografskog rom ana: »im a li p otp u n ijeg zadovoljstva, veće rad o sti no što ih do iiv lju je m ore­ plovac koji svoja o tk rić a bilježi n a b ro d sk o j k arti? On vidi kako p red njego­ vim očim a zem lje m alo-pom alo zado b iv aju oblike, o to k za otokom , r t za rtom , kao da ra stu iz m o rsk ih valova. Isp rv a su o b risi obale nejasni, isp rek id an i, razlomljeni! T u o sam ljen r t, tam o p u sta uvala, m alo d a lje zaljev izgubljen u p ro stran stv u . Z atim se o tk rić a n ad o p u n ju ju , o b risi se sp a jaju , isc rtk an e c rte n a zem ljovidu p o sta ju sigurne linije; uvale se uvlače u k o p n o , rtovi se izdužuju iz pouzdano z acrtan ih obala. N apokon se n a globusu u k azu je novi k o n tin en t sa svojim jezerim a, svojim rijek am a i rječicam a, svojim planinam a, dolinam a i ravnicam a, sa svojim gradovim a i p rijesto ln icam a, u svom p unom veličan­ stvenom sjaju! Ah, p rija te lji m oji, o tk riv ač novih zem alja pravi je izum itelji K akva li on uzbu đ en ja i iznenađenja doživljava! Ali danas je taj ru d n ik već gotovo iscrpljen! Sve je viđeno, sve istražen o , sve izum ljeno što se trče novih kontinenata i svjetova, i nam a k o ji sm o p o sljed n ji stigli u zem ljopisnu zna­ nost ne osta je više ništa! — Ip ak osta je , drag i Paganele — reče G lenarvan. — A što? — To što sada činimo!« „ , , (Djeca kapelana Granta, I, pogl. IX) 44 Ovo se može u sp o red iti s h odom znanosti (što n as ne b i treb a lo č uditi): »Znanost je , d ije te m oje, p u k a zabluda, a li d o b ro je što u zablude u p a­ dam o, Jer one m alo-pom alo dovode d o istine.« (P utovanje u sred ište Zem lje, pogl. XXXI)

160

Sve ostale sim boličke figure, ko je su istinski junaci pu­ stolovine:'5 pol, središte, sam o su različiti prikazi tog pravca zatvorenog u svoju pravocrtnost, te središnje točke koja će m u konačno izručiti svijet: »Uvijek je sanjao o tom e da stupi nogom tam o gdje još nitko nije zakoračio . . . . . . I doista, htio je ići na sam k raj svijeta (I, pogl. XII). H atteras, koji se nalazio na krm i, uperio je pogled p re­ m a toj tajanstvenoj točki i osjećao da ga nedovoljno priv­ lači kao m agnetska igla na m agnetskom polu.« (Pustolovine kapetana Hatterasa, II, pogl. XXI) M eđutim, jed a n od tih predm eta, vlak, ima posebnu sna­ gu i zbog toga zaslužuje da ga posebno proučim o. On siječe prirodu, preskače p repreke (vidi neku od epizoda u Put oko svijeta u 80 dana), a ta brazda u isti m ah prikazuje način putovanja i savršeno ostvarenje ljudske industrije. Sto više, stroj je ovdje u prednosti je r nije izdvojen nekim prim jere­ nim, u m jetnim m jestom , u čem u je tvornica poseban slučaj, nego je u stalnom i vidljivom dodiru s različitošću prirode: »— Nalazim o se u civiliziranoj zem lji, iako se to ne čini, i p rije zalaska sunca naš će p u t presjeći željezničku prugu koja predstavlja vezu izm eđu M urrayja i m ora. I valja reći, p rija te lji m oji, da je željeznica u A ustraliji zaista neobična. — A zašto, Paganel? — u p ita Glenarvan. — Zašto? N ekako se ne uklapa u sve to! Oh, znam da ćete vi, navikli na koloniziranje dalekih posjeda, vi koji im a­ te telegrafske i svjetske izložbe u Novom Zelandu, sm atrati to jednostavnim ! Ali, to zb u n ju je d u h Francuza, kao što sam ja, i b rk a sve predstave o A ustraliji. — To je zato je r vi gledate prošlost, a ne sadašnjost — odgovori John Mangles. — U redu — nastavi Paganel — ali, lokom otive što ržu kroz p ustinje, kolutovi p are što se o b avijaju oko grana m i­ moza i euk aliptusa, ješci, kljunaši i k rzn ari što bježe p red brzim vlakovim a, dom oroci koji ulaze u ekspresni vlak u tri i trid e se t i p u tu ju od M elboum ea do Kynetona, Castlem ainea, San d h u rsta ili E chua, eto, sve će to začuditi svakoga drugog osim Engleza ili A m erikanca. S vašim vlakovim a odlazi, ne­ staje poezija pustinje. “ J e r za stv aran je ju n a k a n ije p o treb n a psihologija; likovi Julesa Vernea često su toliko smijeSni sam o zato Sto su vjerno oslikani: upravo oni su pravi dekor rom ana kao i naivni stil, »stil narodne m udrosti, one m udrosti koju bism o rad o vidjeli u narodu«. — Ah! kad bi bio m udar! — i njihove kom ične pobude koje se k a o uzgred n e um orno provlače iz rom an a u rom an, a koje bi V erne teško mogao zam ijeniti nečim drugim , je r one same po sebi niSta ne znače. Njihovo siromaStvo je njihova sva vrijednost.

11 — Teorija književne proizvodnje

161

— Z ar je to važno, ako u p u stin ju p ro d ire n ap red ak ? — odgovori m ajor.« (Djeca kapetana Granta, II, pogl. X II) » P assepartout se probudio, otvorio je oči i nije m ogao povjerovati da p u tu je kroz In d iju u vlaku poluotočne že­ ljeznice! Činilo m u se da sanja. A ipak, sve je to p rav a zbilja! Lokom otiva, kojom up rav lja ru k a engleskog strojovođe i goni engleski ugljen, rigala je dim na p lantaže p am uka, kave, o raša k a i crvenog pap ra. P a ra se ovijaše u sp iralam a oko skupina palm a, a izm eđu n jih se pokazivahu slikoviti bangaloi, poneki vihari — n apušteni sam ostani i čudesni hram ovi koji obogaćuju neiscrpne u k rase ind ijsk e a rh itek tu re. Domalo se p ro strije še do k ra ja vidika p ro stra n a p o d ru čja džungle, p una zm ija i tigrova, zaplašenih od h u k tan ja lokom otive. N a­ pokon isk rsn u še i šum e k o je p ro sijeca pruga. N jih još p o sje ć u ju slonovi, š to od su tn im okom gledaju kako prolaze razuzdani vlakovi.« (P ut oko svijeta u 80 dana, pogl. XI) Za vlakom prom iču uvijek iste slike: dim se uvija oko n a jrjeđ e g drveća, vlak osvaja šum u, p u stin ju , stanovnika, uk rašav a ih p o p u t h ram a ili ja ta ptica, on ide do k ra ja kon­ tra s ta , do točke u kojoj se m iješa s m n o g o stru k im svijetom koji nosi u sebi nam ećući m u svoj p u t. Kao spom en na »pri­ rodni im pluvij« (vidi opis fjo rd a Stapi) vlak »rže«: slika je olaka, m ožda ne i lijepa, ali točno slijedi pravila verneovske m ašte: ona je razum ljiva. Uz to tre b a opaziti da efekt kojem u Jules V erne najčešće pribjegava, a koji su Hetzelovi ilu s tra to ri posebno istakn u li, je s t up rav o taj su­ sre t p riro d e u neobrađenom i s tro ja u n ajra z ra đ e n ije m sta ­ n ju (kuća na p a ru u džungli, a lb a tro s iznad n a jp ito m ijih p ej­ zaža, p o dm ornica u p riro d n o j pećini). Može se, dakle, pokazati, a dosad ašn je analize izvršene su sam o p rim je ra radi, da se glavne tem e talože u posebnim figuram a: pred m etim a, p riro d n im m je stim a ili čak psihološ­ kim p onašanjim a.” R iječ je o pojed in ačn im tem am a kojih je koliko i sim boličkih figura. Na ovoj razini d o ista nalazi­ m o djelo Ju le sa V ernea, proizvod njegova stv aralaštv a, barem u pisanom izrazu njegova sadržaja: to je ono što je on stvorio, što razlik u je njegovo djelo od svih dru g ih napisanih djela i što čini konačni o b je k t svih m ogućih č itan ja: to su tem e koje su h ran ile znatiželju m nogih p o k o ljen ja čitalaca i utjelovile p redodžbu o velikom o sv ajan ju p riro d e. Mogli bism o se za p ita ti u kolikoj je m jeri te figure proizveo sam “ Posebno su zn ačajn a dva tipična, figurativna, a ne sam o anegdotska ponaSanja: fik s ideja (L indenbrock, H atteras, Fogg . . .); i h itn ja (L indebrock). To |e osnovna tem a k oju čem o kasnije p rotu m ačiti. Zasad čem o reći samo ovo: pustolov nije slučajno tako u žurban.

162

Jules Verne — ali, ako ih nije stvorio, barem ih je sakupio, sabrao i podigao na sistem atičan vid — u kolikoj m jeri ih je preuzeo iz slika koje m u je ponudila čitava povijest ispri­ povijedanog imaginarnog kad se postupno razrađivao jezik fikcije: ta opća povijest, koja nikada nije napisana, osim u nekim od svojih točaka, odnosno, najčešće sa svog naličja. Glavni plan trebao se utjeloviti u slikam a koje nisu nastale iz njegova vlastitog tijeka, nego ih je trebalo tražiti u drugom p odručju koje nije p o dručje ideoloških planova, nego jezik u svojoj zbilji. Sam o se na taj način mogao uspostaviti kon­ tin uitet priče koja o k uplja figure u povezanost niza, pa čak i skupa priča. To je ono što možemo nazvati stadijem figu­ racije, za razliku od sta d ija prikazivanja (izraz ideološkog pla­ na transpozicija tog plana u općenitom obliku priče). M eđutim , za tum ačenje procesa upisivanja sadržaja nije dovoljna identifikacija pojedinačnih figura. U ovoj točki analize moglo bi se povjerovati da je djelo u svojoj zbiljskoj različitosti proizvedeno jednostavnom dedukcijom od počet­ nog plana, dakle, da se može proučavati na toj razini kao nezavisna zbilja, nezavisno od sam ih djela i od onog izvan djela, po čem u ona postoje. Kao da slike stv a ra ju zatvoreni to ta litet dovoljan sam sebi. No, nije dovoljno okupiti figure, sab rati ih u neko analitičko jedinstvo koje bi bilo nečitljivo kao čista zbrka, a zacijelo bi bilo i nepotpuno. Priča treb a dati form alno jedinstvo koje odgovara sadr­ žaju, služi m u i organizira ga. Ponovno nailazim o na problem koherencije izm eđu oblika priče i n jen a tem atskog sadržaja, ali ovaj p u t na razini o d v ijanja priče. Vidjet ćemo da je ovaj oblik sistem atičan, kao što su i pojedinačne slike zatvorene u granice određenog repertoara. Odsada treb a proučavati tijek fabule. F a b u l a . Problem je isti sam o p rem ješten s o b jek ata na oblik koji ih organizira i pokreće: pošto je dat ideološki p ro­ gram (unaprijed opisati potpuno čovjekovo ovladavanje p ri­ rodom ), kako naći sredstva izraza, odnosno, oblik priče ko­ jim će se prevesti? O dm ah treb a reći da oblik sam o u m je t­ no može biti odvojen od sadržaja, p o n ajp rije zbog toga što se rad i o pustolovnoj priči, odnosno, o priči u kojoj epizode, susreti, pokreću ili žele p o krenuti priču; prem a tom e, i ovdje se slobodno može govoriti o tem atskim o b jek tim a koji će na čudan način osim obrisa dati izlaganju u n a jm a n ju ru k u i kutove. Izuzetno je značajan jedan od tih objekata, o kojem se dosad m alo govorilo, a koji je sam o jed an elem ent slike 163

pravocrtnosti: slika traga ili putokaza. Puto v an je n ap red u je j e r je ono p ostupno de šifriran je nekog bliskog — dalekog tota liteta : slijed m ogućih znakova p rilik a je za tolika osva­ jan ja : on je razlog nap red o v an ja pu tovanja. H a tte ra s sustiže o sta tk e ekspedicija koje su p rije njega išle p rem a polu, a ključni tre n u ta k njegova nap red o v an ja je s t id en tifik acija tih tragova što ga od etape do e tape p ra te p rem a konačnom cilju koji će sam o on dostići: otvoreno m o re n a polu, sjever­ na A rkadija, sre d išn ji vulkan. Na isti način (ovaj će p rim je r b iti odlučujući) Linden­ b ro ck i njegov nećak Axel n a p re d u ju p rem a sre d ištu zem lje sam o zbog toga što im a ju š ifrira n u p o ru k u i k a d ri su p rep o ­ znati n jen e tragove duž čitavog pu ta: za n jih je to vidljiv i pouzdan znak zatvaranja pravca. Ova dva p rim je ra su ana­ logna, no i o b rn u ta : H a tte ra s n a p re d u je p rek o p oraza d ru ­ gih i, po m išlje n ju onih koji ga p rate , ide »iz n esm o tren o sti u nesm otrenost«; L indenbrock, nap ro tiv , gazi po tragovim a ranijeg ju n a k a k o ji je stigao, koji se čak v ratio i, p o p u t Hattera sa i N em oa, i sam obilježen uspjeh o m , je r je od o nih koji stižu do cilja, koji z a tv a raju pravac: A m e Saknussem . Puto­ vanje po Z em ljinoj k ori nova je fig u racija »m obilis in mobili« (sve do iden tifik acije pustolova s p riro d n o m sredinom : san Axela). Ali ovdje više n ije p ris u ta n n iti živ vođa, kao što je to bio Nem o: tre b a ga ponovno naći i slijediti. Sanknussem je N em o drugog doba: i o n je iigosan, alk em ičar spa­ ljen na lom ači, neshvaćen od suvrem en ik a što ga usm jerav a p rem a b u d ućnosti, dakle, jed in i koji je sp o so b an d o p rijeti do sre d išta . Onaj koji osvoji uvijek je izuzetno biće: H a tte ­ ras p o sta je luđak, N em o politički po b u n jen ik , Saknussem osuđenik, a R o b u r je zauvijek p ro tje ra n iz našeg svijeta. Čovječanstvo m ože slijediti isti p u t sam o ako ponovno nađe njihov trag, ako je vjern o njihovoj o d su tn o j p risu tn o sti u nekoj šifri ko ju tre b a prevesti. Poslije n jih , ili čak s njim a, više ne može b iti istraživ an ja u doslovnom sm islu riječi, nego sam o otk riv a n ja , ponovnog zad obivanja nečeg poznatog do čega su oni već došli, a što m ože b iti i zauvijek izgubljeno (Robur). P u tovanje se u svom n a p re d o v a n ju o d e tap e do etape nem inovno otk riv a kao prethođeno. Upravo to o b jašn jav a tem u žurbe koja, ponavljam o, n ije trič a rija im itativ n e psiho­ logije: slikovitost je u V ernea uvijek p risu tn a zbog drugih razloga. L indenbrock je čovjek k oji pu ca u lišće u svom v rtu da bi brže raslo: osim kom ične pobu d e (p o rtre t znanstvenika 164

osobenjaka) tu je i sudbina istraživača koji je uvijek užur­ ban je r uvijek kasni. Netko je bio brži od njega, preduhitrio ga. A taj netko, napokon, čak i nije prokleti junak , dakle, obilježen u spje­ hom , to je priroda sama, koja je uvijek u prednosti i samo je treba sustići — u tom e je, prem a Julesu Verneu, sve zna­ čenje aktivnosti znanstvenika. V alja h itati, nadvladati vrije­ me: pogledaj osadm eset dana Philesa Fogga. Istraživati znači prijeći, odnosno, u novim uvjetim a ponovno prijeći pu t ko­ ji je, zapravo, već prijeđen. Preko ovog sustavnog oblika istraživačke priče istraživati znači dostići vrijem e. Preduhi­ triti znači još i: nadoknaditi nešto izgubljena vrem ena. Prvi p ut u djelu Julesa V ernea srećem o ovu varljivu i bitnu pojavu: p retpostavka se izražava sam o u obliku vraća­ nja natrag (regresija) ili osv rtan ja u p rošlost (retrospekcija). Veza sadašnjosubuđućnost, osnovna u n u tar početnog plana, odražava se u realnoj vezi sadašnjost-prošlost. Osvajanje je zaista m oguće sam o zato što je već izvršeno: fikcija n ap re t­ ka sam o je ublaženi odraz prošlog, gotovo zaboravljenog do­ gađaja. K retanje n a p rijed je u svom književnom obliku kao povratak. Zbog toga n ije m nogo važno ako ga p oraz i preki­ ne: L indenbrock će d oprijeti sam o do p redsoblja središta: pogled na prve hodnike, koji su ran ije obiđeni do k raja, bran i m u konačno pristu p ; na k raju , eru p cija središnjeg vulkana potpuno zatvara ulazak u pustolovinu, siječe pravac na njegovu početku. Na isti način Nem o svojom sm rću briše sve tragove svoje pustolovine i vraća se zajedno s proizvo­ dim a svog rad a u kaos p riro d e. I R o b u r se zauvijek gubi u nebu. H a tte ra s zaboravlja čak i m ogućnosti kako bi drugim a priopćio svoju tajnu. Pretpostavka, napokon, ne slijedi pove­ zanost procesa stje c an ja nego u kratk o m blijesku pokazuje što će b iti izgubljeno, briše čak i tragove onoga što je bilo. Dakle, nešto čudno se događa; povezanost tem atskih fi­ gura u sistem atičnom obliku istraživačke priče omogućava koegzistenciju avangardnog značenja (plan koji je pisanje budućnosti) sa zbiljskom form ulacijom : povratak, vraćanje natrag. B udućnost se može slikovito pričati sam o u obliku jučerašnjice. Bez oklijevanja m ožem o preuzeti jed an od re­ zultata rad a Morea.* Nem o je figura oca (nije potreb n o navo­ diti čitavo predavanje: glavna karik a je lik Hetzela). P ret­ postavka, koje je p redm et zaključivanje od početka, a koja je u isti m ah priroda, prokleti ju n ak i otac (ovo je prva p ri­ * Vrlo čudnovati Jules Verne, izd. G allim ard

165

lika da se obilježi značaj svih figura oca u Julesa Vernea) bit će, naposljetku, sam o potraga za prvim putovim a. Ra­ zum ljivo je, dakle, da je bud u ćn o st nalik na već viđeno. P retpostavka će b iti sam o tražen je početaka. Na taj se način s tru k tu ra fabule uvijek svodi na vrlo jed n o stav an mo­ del: hod po tragu nekog drugog, koji je, zapravo, kazivanje povratka. Iz ove prve analize m ogu se izvući različiti zaključci: 1. Fabula koja d aje oblik priči p o d u d a ra se s početnim planom tek pošto p re trp i p reokret: b u d u ćn o st je zam išljena u obliku konačno p rem ašene prošlosti (sim bolična sm rt oca). J. V erne želi pokazati i pokazuje k reta n je n a p rijed , a zap ra­ vo p rik azu je hod unatrag. 2. Ovaj oblik ipak je ispunjen p o jedinačnim tem atsk im figuram a, m eđu k o jim a se ne jav lja nikakav nesklad tak o da bi se činilo nep riro d n im proučavati ih odvojeno. Razina figu­ racije jed n a k o je koherentna kao i razina glavnog izlaganja: činjenični nesklad izm eđu plana i njegova o stv a re n ja odrazio se na isti način na ovoj drugoj razini kao i na prvoj. Tre­ n u tak figuracije, kao sam ostalni tre n u tak , hom ogen je jed ­ nako kao što je to bio i tre n u ta k izlaganja. Analitički opis vodi nas, dakle, do parad o k saln o g rezul­ tata: on nam om ogućava razlikovanje dviju razina, izlaganje i figuraciju; nesklad što se pojavio izm eđu ove dvije razine ukazuje da razlikovanje n ije bilo um jetn o . No, ova analiza je ipak nepotpuna, je r ove dvije razine, koje m ožem o nazvati vidovim a, gledištim a ili elem entim a izlaganja, o sta v lja ju jed n u po red druge nalik na pred m e te od k ojih svaki im a konzisten­ ciju koju su sebi dali, ba re m prividno, i koji su m jerljivi svaki u odnosu na svoj vlastiti legalitet. Na taj način o tk ri­ vene su dvije k o h e re n tn e i nespojive zbilje: d osad u p o tre b ­ ljavana m etoda nikako ne om ogućava razu m ijev an je njihove koegzistencije, ili čak njihove istodo b n o sti u n u ta r jednog d je­ la, a koja ipak postoji. Ovaj nesklad nije znak n eu sp jeh a nego uspjeha. Zbog toga potiče na tum ačenje. Dakle, realna nespojivost izlaganja p lan a i njegove figu­ racije o čitija je od pro tu slo v lja što se jav lja izm eđu izraza na istoj razini. T reba li tu nespojiv o st sh v atiti kao slabost u djelu Ju lesa V ernea? M ožemo li reći da Ju les V erne nije našao riječi k ojim a bi m ogao iskazati ono što je trebalo reći?07 M oglo bi se ići i dalje, te p rim je ric e , reći da je kohe*T A Sto nije a p rio ri i ono što je h tio reći: činjenica jc da je moguć ovakav diskontin u itc t k oji daje sm isao problem u.

166

rencija izm eđu tem atskih figura i stru k tu re fabule zapravo prividna i da prikriva suprotnost, odnosno, da »forma« izda­ je sadržaj; zaplet nam eće tem am a varljivo značenje koje one ne m oraju im ati; dakle, moguć je i drugi raspored zna­ kova, koji bi jam čio novu koherenciju i vjernost početnom planu istodobno. Da li je kristalizaciju zadanog plana u slike nužno m oralo p ratiti rušenje zam išljenog ideološkog pravca? Očito je kakav se odgovor krije iza ovakvog pitanja: nije se moglo izbjeći reakcionarno iskrivljavanje djela, ono se podudara s napredovanjem plama kojeg se Jules Verne p ri­ hvatio za svoj račun, i ono, naposljetku, služi za obilježa­ vanje ideološke situacije koja je bila posljednji uvjet za os­ tvarenje. Protuslovlje izm eđu form e i sadržaja u djelu Julesa Vernea doslovce je odraz protuslovlja u ideološkom planu. Reći ćemo, dakle, da kom pozicija djela nije sam o nužna, nego i sudbonosna. No, suviše je prim am ljivo raščlaniti djelo Julesa Vernea i pokazati da artik u lacije njegova velikog plana podupiru sasvim drukčiji raspored od onog koji je on zamislio: to je dokaz da se stalne tem e priče organiziraju prem a strogom sustavu koji savršeno ocrtava zatvaranje, izražavajući n a taj način protuslovni k a ra k te r buržoaskog plana oslobođenja. To je prečica R. B arthesa, koji želi upozoriti na očito protuslovlje izm eđu Verneova iplana*® i slijed slika koji nudi:*® na taj način lako je odrediti buržoaski san, um oran i u tra ž e n ju m jesta za odm or, koji treb a jasno razlučiti od poetskog sna, izgrađenog od čistog po k reta i koji više izbija iz Pijanog broda* nego što ga on vodi. Cini se, također, da upravo takva k ritk a 70 p rati prethodnu: k ritik a koja, da bi bila koherentna, m ora počivati na nizu p riro d n o im plicitnih identifikacija. Lažno polem ički oiapad na neku mitologiju sastoji se uvijek u svođenju općenitog na posebno: svijet je kao kuća, kuća kao brod, a to je djelo Julesa Vernea — ova veza može se p ra titi prem a potrebam a pobuda, u jednom ili u drugom pravcu: Verne je građanski ideal n apretka, on je, također, realna slika zatvaranja i o tu d a njegov neuspjeh, ili barem protuslovni vid njegova pothvata. Tum ačenje slijedi najm ehaničkije putove m aterijalizm a: da utvrdi neko p ro tu ­ slovlje, ono traži sustavnu koherenciju svih razina i određuje njihovu strogu povezanost; na taj način razlikuje se sam o da 41 Koji, ne zaboravim o, označava otvaranje: otvaranje desima: »To je čudesno — ne, to je prirodno.« w Vidi R. Barthes: Mitologija, str. 90. * A. Rim baud 70 U tom slučaju kritika dobiva značenje osporavanja.

prirode

pred

ču­

167

bi se unijela veća zabuna, žali se za su k lad n o stim a koje su u početku ipak utvrđene. Racionalizam istoznačnosti sam o je m etodičko oruđe koje jam ačno služi za h a jk u n a neuspjehe i p rotuslovlja: ovaj lov na vještice naziva se dem istifika­ cijom . V alja upozoriti da je n ajčv ršća to čk a ove m etode, a koja i zavodi, upravo to da sve što je u sk lad u s njom rečeno, n ije pogrešno. Ali analiza je uvijek n ep otpuna. To je čak i n jen osnovni uvjet, je r će se nedov ršen o st d ati kao rješen je problem a koji p o stavlja djelo. Dakle, tu je n euspjeh, tu je i protuslovlje: no n ije dovoljno sam o navesti, tre b a to i p ro ­ tum ačiti, što je R. B a rth e s i n aprav io upozoravajući na povi­ jesn i položaj p isca:71 taj položaj ne nam eće m u sam o dati­ rani program , nego m u istovrem eno nam eće i sva pro tu slo v ­ lja jed n e epohe i n jen u vladajuću ideologiju, što je kao tak ­ vo preneseno u djelo. Suvišno je, čak i vrlo opasno, govoriti o protuslovlju: u točki do koje je stigao opis nigdje m u nem a m jesta. Nema pro tu slo v lja n a razini izlaganja koje, n akon p ro jek cije, ne bism o ponovno našli u p ro tu slo v lju figura. Zapravo, nem a ideološkog pro tu slo v lja: e lastično st ideologije isk lju č u je pro tu slo v lje (vidi L en jin k ritičar T olstoja, p o sljed n ji dio). U osnovi svake ideologije po sto ji po k u šaj izm irenja: po defi­ niciji, svaka je ideologija na svoj n ačin k o h e re n tn a neo d re­ đenom , ako ne i n ejasn o m koherencijom , te ne podnosi ni­ kakve stv a rn e dedukcije. Prem a tom e, n esk lad n ije u ide­ ologiji, nego u odnosu na ono što je ograničava. Ideologija se m ože dov e sti u protuslovlje: uzalu d n o je to u n jo j o tk ri­ vati. N a isti način i ideološki plan zadan Ju lesu V em eu stva­ ra relativno hom ogenu i k o n z istentn u razin u izlaganja, koja je vezana za nj nekom vrstom analogne stro g o sti: ne m ože se u n jem u tra ž iti ne d ostatak djela. Jed n ak o tak o je savršeno d osljedan i re p e rto a r figura i njihovo u v rštav an je u okvire o d a b ra n e fabule. Ju les V em e polazi od ideologije znanosti; 71 S to u n a jm an ju n ik u iznenađuje je r B arth es k ritizira (vidi p osljednju stu d iju o R acineu, o tran sh isto rijsk o j b iti k njiževnosti) svako tum ačenje k n ji­ ževnog d jela poviješću. Možemo U reći d a je njegovo m išljen je uznapredovalo? V jerojatnije je d a m isli k ako m u je to d opušteno je r se radi o djelu koje, nenagrađeno, ne može biti savršeno, dakle, d oista književno. Ju les V em e nije Racine (z a r je to itk o tvrdio?) pa, k ako ne zaslužuje naziv d jela, dopu šten o je sve što d ruga d jela ne d o p u šta ju . M eđutim . V erneovo djelo živi jed n ak o , čak i više od Racineova, pa ako i zaslužuje p rim jeren o m u tum ačenje, ne d opušta svakakvu in te rp re tac iju koja mu često ne odgovara. Ono to više zaslužuje p ri­ m je reno tum ačenje je r je u sred ištu svog doba: vidjeli smo da je savršeno reprezentativno — o tom nem a dvojbe. Ovakva stu d ija možda će o tk riti tajn u rad a .potpuno angažiranog u p ovijesnom zbivanju. Ona ne želi izići iz tog okvira — a takvom ne m ožem o sm a trati želju d a se napiše rom an novog tipa kako bi se p riča lo o novom p red m e tu — i ne p riže ljk u je p reru šen o st vječnosti: što nije a p rio ri slab o st.

168

od n je stvara m itologiju znanosti: besprijekorne su i ta ideologija kao i m itologija. Treba ispitati pu t koji vodi od jedne do druge: u razm aku izm eđu dvoje, kako ćemo vidjeti, koje im a svoje obilježeno m jesto u djelu, odvija se odluču­ jući susret. Prijelazom s razine izlaganja na razinu figura­ cije ideologija je podvrgnuta potpunoj preinaci: u kritičkom gledanju sve se odvija kao da je preinaka već viđena, ne više iznutra, nego izvana; ne od njena iluzornog i neprisutnog središta (ideologija je c en triran a u svim svojim točkam a, od­ nosno, savršeno vjerodostojna, je r je njeno središte isklju­ čeno), nego od granice koje je zadržavaju i nam eću joj sta­ noviti okvir sprečavajući je da bude neka druga ideologija, ili išta drugo do ideologija. U djelu Julesa Vernea osobito je zanim ljivo to što ba­ rem u jednom tre n u tk u ono nailazi n a tu p repreku, koja je, napokon, uvjet realnosti ideološkog plana i što djelo p rep re­ ku uspijeva prikazati kao takvu, kao p repreku. Ono je, oči­ to, ne može nadići vlastitim sredstvim a: čim se po jm i ovo ograničenje, knjiga kao po nesvjesnoj odluci kreće sama, u pućuje se tam o kam o nije htje la ići. Ne radi se, dakle, o istinskoj odluci: rasprava je potpu n a na svršetku, na k raju jednog gotovo sam ostalnog razvoja u kojem se sam po sebi pro d u b lju je jaz što razdvaja djelo onakvo kakvo je uistinu proizvedeno od u vjeta njegova pojavljivanja. Zapravo, izm eđu protuslovlja buržoaske ideologije na početku Treće republike i teškoća analize djela Julesa Ver­ nea u daljen ost je koja nije prom aknula niti Julesu Verneu, zbog čega, m ožda, ne bi zaslužio naziv autora. On je spoznao, d akako ne potpuno,72 ali zacijelo bolje od R. B arthesa, neka protuslovlja koja kara k te riz ira ju njegovo doba: razm išljao je o njim a, čak je svjestan da su to p rav i sadržaji njegova djela, koje nije tako jednostavno kako ga se želi vidjeti, niti toliko naivno; ako je Jules Verne o sjetio protuslovlja svog vrem ena — a vidjet ćem o da je bilo upravo tako — te ako je unatoč tom e htio dati n ekritičku sliku tog vrem ena (što uopće nije istina, u na jm a n ju ruku što se tiče političke k riti­ ke), a u biti je neprisutan, to je zbog toga što izm eđu svih povijesnih protuslovlja i nedostatno sti njegova djela postoji razmak, koji treb a shvatiti kao pravo središte njegova djela. Dakle, nije dovoljno reći: Jules Verne jest građanin po­ č etka Treće republike, sa svim što ta činenica podrazum ijeva (poslovnost, naučnost, kao i sve što čini buržoasku revolu­ 77 I n a ć e n e bi bilo Verneova djela. T reba odabrati između: pisati da bi se znalo i znati zašto se ne piše.

169

ciju). Znam o da pisac niti m ehanički strogo ne odražava ideo­ logiju koju »zastupa«, čak ako m u je glavni cilj da je p ri­ kaže: v jero jatn o zbog toga što nijed n a ideologija7* nije do­ voljno č v rsta da bi izdržala iskušen je figuracije. Inače se njegovo djelo ne bi čitalo. On uvijek d aje m ogućnost da se vidi (ili čita) određeni položaj (koji n ije sam o položaj stan o ­ vitog subjektivnog gledišta) u odnosu na ideološku klim u: stv ara od njega poseb n u sliku koja se ne slaže izravno s ideologijom onakvom kakva se pred aje, tak o da je izdaje, dovodi je u p ita n je ili je m ijenja.74 O tom e, napokon, treb a voditi rač u n a d a bi se znalo od čega je d jelo sačinjeno. A n ije potre b n o da a u to r uvijek kaže ono što radi. Dakle, Jules V erne je u svom d jelu sustavno obrađivao taj sukob svojstven jednoj novoj situ aciji k o ja raz ra đ u je b u d ućnost u već prošlim oblicim a. N a taj način on pokušava rije šiti p ita n je odnosa buržoazije p rem a vlastito j prošlosti, prem a povijesti i uspijeva ista k n u ti b a re m neke granice sta ­ novite povijesne situ acije (ispitujući n jen u vlad aju ću ideolo­ giju). J e r u njegovom djelu posto ji o d a b ra n i tem atsk i ob jek t, iz ikojega će se m oći č ita ti p o slje d n ji u v jeti pro b lem atik e proizvodnje. Ovaj m otiv je povlašten je r u svojoj zbiljskoj p risu tn o sti sp a ja form u i sadržaj (znak i fabulu): on je i pojedinačna tem a i načelo zapleta je r na jed n o m »objektu« pokazuje povezanost ideološkog niza, koji će u obliku priče d ati oblik fabuli. Reći ćem o, kao p retp o sta v k u , da će se u p ra ­ vo u o d v ija n ju priče ponovno p o jav iti nesklad koji se dosad jav ljao izm eđu dvije različite razine izlaganja. Priča je sam o prividno jednostavna. Zapravo, ona je suočenje, s u sre t dvaju oprečnih, čak nespojivih priča: p riča sam o prividno ne na­ p red u je slijedeći epizode jednog događaja: n jen tijek oživ­ ljava ideološku p roblem atiku. Upravo to je m otiv otoka. Ovaj p u t se ne radi sam o o figuri, nego o o tkriv a čk o j tem i, koja u svojoj m ate rijaln o sti nosi p o tpu n i ideološki niz. Za sve dosad proučavane figure ne može se reći da su tak o izražaj­ 73 Ponavljam o, sm isao ove riječi isk lju ču je id eju o nekom teorijskom znanju. 74 U toni slučaju to je opči p roblem svake in te rp retacije: kako u razradi nekog novog djela siivatiti u k rsta v an je starog i novog, tu nikad okončanu ra ­ s pravu, dvojnost, koja, napokon, d jelu je d aje konzistenciju; na isti nać.n. kako iskazati tru d J. Boscha da mim o m odernosti nam etne novo slikarstvo radom na povijesno nadiđenim oblicim a (u sp . stu d iju J. Com besa, ed. T isnc)? Ili pak, u A lthusserovoi analizi M ontesquieuova d jela, prvi znanstveni teo retičar društva javlja se i kao im plicitni bran itelj n ajre ak c io n a m ijih teo rija (je r je nadah n u t »feudalnom« političkom ideologijom ): ni tu nije po treb n o tražiti protuslovlje; ova dvosm islenost samo je prividna: iza nje se naziru povijesni uvjeti za pojavu svakog imalo revolucionarnog d jela, koje se nužno m ora oslan jati na ob jek t svoje kritik e, po n a jp rije zbog toga Sto u njoj nalazi b it ili dio svoje pojmovne okosnice.

170

ne, je r one to sam e po sebi nisu: još i uvijek je pitanje ne bi li u n u tar nekog novog rasporeda mogle pokazati i nešto drugo. No, ovo pitanje nem a sm isla kad je riječ o onom što je prava tem a Julesa Vernea: ta tem a je potpuna, a ne točna ili kao figura za značenje koje je nadm ašuje: to znači da je apsolutno objektivna: ona u jedanput prikazuje to talitet onog što može biti. Stavljena n a ogled — kao što će b iti u ekspe­ rim entalnom rom anu Tajanstveni otok — ona će doživjeti mi­ jenu, što će je vratiti u polazište, ali ne i prom jenu. Moglo bi se, dakle, reći da sm o stigli na treću razinu form ulacije, na spajanje sim bolike i zbilje,75 zato što podloga sm isla ne može ciljati ni na što d rugo do n a značenje koje se iz n je čita te se, dakle, ne može tum ačiti. Na ovom otkrivačkom i izu­ zetno izražajnom m otivu moći će se do k raja proučiti neza­ dovoljstvo ili nesklad što obilježava priču: potpuno, to jest, ujedanput; tada će se moći i odgovoriti na pitanje: nije li o b rat fabule — p o vratak na početke — konačno zarazio predm et priče? U ovom tre n u tk u jasno se pokazuje ono što bi se s gledišta, sasvim suprotnog od kritičkog, moglo naz­ vati nepotpunošću djela Julesa Vernea, nepotpunošću koja je tako m alo nedostatak, a više sastavni dio djela. Vidimo da se izraz n e potpunost p retp o stav lja izrazu protuslovlje: on iskazuje da ono što nije rečeno nije moglo ni biti. Uzaludno je u p ita ti koliko im a stvaralaštva u proizvod­ nji književnog djela: ova m itološka predodžba, o statak svih m ogućih teologija, protuslovna je je r djelu prethodi uvijek p retjera n ideološki plan, kojega po sto jan je zastire i daleko n adm ašuje odluku pojedinca, autora; tu je, također, i sav taj »m aterijal za pisanje«, popis figura i fabula, bez kojeg se n išta ne može urad iti i koji ne bi postojao kad bi ga trebalo svaki p ut iznova izm išljati. Na ovu precgzistenciju uvjeta za ostvarenje djela, koja se sam o naizgled, prepoznaje sam a po sebi, zapravo ukazuju stoljeća kritike, kritike u naprijed, a, sustavno, i čitava psihologija nadahnuća, čak ako se izražava u teoriji stanovitog intelektualnog h tijen ja, odnosno, ako je upućena na stvaranje nove ljepote. N asuprot ovim m etafizič­ kim i natp riro d n im predodžbam a treb a istak n u ti koherentno shvaćanje poziva pisca koje se ne b rk a s vještinom pisanja (ne radi se o opisivanju književnog ili um jetničkog rad a kao čiste tehnike). Ovaj rad jc moguć sam o zato što odgovara m Dakako, zbilje kakvo djelo određuje.

171

jednom povijesnom zahtjevu,7* stanovitoj nužnosti da se u datom tre n u tk u ra d i u posebnim uvjetim a. Djelo je, dakle, nužno konačno ograničeno u v jetim a svog pojavljivanja, što im a m nogo veće posljedice nego što je to u početku izgledalo. Ali ova ovako jed n o stav n o fo rm u liran a m isao ne m ože bez stanovite dvosm islenosti: o na m ože zna­ čiti da je djelo stvoreno sam o da isp u n i okvir koji bi ga prethodio,77 i da je p o tak n u to izvan n jeg a samoga. Čini se da n a taj način k ritik a id eje stv aran ja, u apso­ lutnom značenju te riječi, oduzim a d jelu ne sam o sp o n tan o st — ovaj kritič k i p o jam n ije zanim ljiv — nego i svu origi­ nalnost i specifičnost. U vjeti p o javljiv an ja d jela i sam o jav ­ lja n je bili bi istovetni ili bi se ponavljali. N aprotiv, p rim je r d jela Julesa V ernea izgleda toliko zn ačajan u p rav o zbog toga što nam ono om ogućava da se istakn e razilaženje izm eđu ove dvije točke. Djelo i posto ji sam o zbog toga što nije točno ono što je m oglo biti, što je trebalo b iti: ono ne izvire iz jed ­ nostavnog povezivanja m ehaničke proizvodnje k o ja bi p o stu ­ pno vodila od vanjsicosti sam og djela do njegove u n u tra šn je zbilje; ono se, naprotiv, rađ a iz nejasn e i zasigurno o d po­ četka nesvjesne, predodžbe o njegovoj n em ogućnosti da ispu­ ni ideološki o k v ir zbog kojeg ga je trebalo stvoriti. U tom e je osobno u p leta n je a u to ra u rad u n a književnoj proizvodnji, koji počinje kao kolektivni rad — ukoliko upleće d ruštvo, u k ratk o , tra d iciju (zaustavim o li se n a ovom o d ređ en ju , za­ hvaćam o sam o problem kom unikacije) — a završava zauzim a­ n jem stava p o jedinca u golem oj rasp rav i izm eđu zbiljskih djela i ideoloških im perativa: tad a se upleće pro b lem atik a izražaja ili obznanjivanja. Ju les V erne išao je do k ra ja tog procesa je r je, kako se m ože v idjeti b a re m u jed n o m od njegovih rom ana, tu nespojivost, k o ja o d ređ u je povijesnu situaciju, uzeo za sadržaj svog rad a. N ajzanim ljivije je da tu nespojivost n ije uzeo s n akanom da riješi poteškoću, raz­ riješi spor, izbriše nespojivost: zapravo, on p roblem postav­ lja, ali ne d aje rje še n je ; nesklad čini sam u s tru k tu ru ro m an a koji se dovršava njegovim očitovanjem . Na taj je način te­ m eljno p ita n je položaja pisca, iako o b jek tiv n o p rikazano, je r p riči d aje p rav u potku, do te m je re objek tiv n o da se nikad ne može znati da li ga je a u to r u istin u zapazio ili m u je bez njegova z n an ja n a m e tn u t kao tem eljni i prilično nesavitljiv m otiv kako bi se izbjegao svaki izravni zahvat: a u to r je pred 76 O dbacujući iz te riječi sva n a tp riro d n a o d ređ en ja na koja bi mogla up utiti. 77 Id eju o p ro sto ru djela koji p o sto ji p rije njegova ostvarenja treb a uvesti u d rukčijem ob lik u . Inače se k ritik a b rk a s topikom .

172

čitaocem nepokolebljiva figura koja ne može doživjeti nikak­ vu prom jenu i koja se ne može zbrisati dajući jo j »priču«. Upravo preko toga, paradoksalno, Jules Verne je autor: je r je, m ožda nem ajući potrebe da se um iješa, znao pu stiti da m u se nam etne to odlučujuće pitanje koje u njegovu vlastitu djelu i njega stavlja u pitanje. Sad je razum ljivo da djelo Julesa V ernea ne m ora raščlanjivati kritika: ono samo daje načelo svog raspadanja. C. O tkrivačka tem a. Otok, figura za fabulu ili fabula za figuru: Tajanstveni otok. 1. T em a kao id e o lo š k o s r e d s t v o . 78 Kad je Jules Verne odlučio pisati priču o jednom otoku — ako i ne započinje od njegova postanka vodi ga do njegova svršet­ ka, do tre n u tk a kad tone u m ore — nije ga uzeo samo kao sadržaj rom ana u anegdotskom sm islu riječi. Od X V III sto­ ljeća život na otoku je m odel fabule ili san jarije: Defoe, Ma­ rivaux, R o u sse a u ... Prava je nakan a Julesa Vernea izvršiti v arijaciju na taj m odel, točnije, po njegovoj m jeri sučeliti jedan oblik s drugim čak i p rije nego što ispriča neku doživ­ ljen u pustolovinu. Tajanstveni oto k je osporavanje sim bo­ ličkog lika: ROBINSONA; to je, dakle, rom an o rom anu. D rugi R obinson, onaj Defoeov, jav lja se izm eđu redaka Verneove knjige, s a trt, osporen, a valja vidjeti s kakvim u sp je­ hom . R om an započinje ocjenom tem e Robinsona: ne Robinsona uzbudljive ili istin ite priče, nego kao cjelokupne teme, kao opisivanje nekog iskustva, koje se k oristi svim svojim sredstvim a, svojim oruđem . Zapravo, u R obinsonu Crusoeu fabula i n jen a figura (otok) podloga su za stanovitu p ouku: ova p riča o p o stajan ju čovjeka, ili bolje, o njegovoj preobrazbi (jer se rad i o d ru ­ gom životu, koji se oblikuje na udaljenom tem elju prvog) n e­ dvojbeno je poučna knjiga. Rousseau je u njoj čak vidio savršeno p o tpuno odgojno sredstvo, te u ruke Em ila nije h tio staviti druge knjige: »Zar nem a nikakva sredstva kojim bi se p rib rale tolike znanosti, rasp ršen e u toliko knjiga, i sjedinile pod nekim zajedničkim predm etom koji bi se m ogao lako shvatiti, koji bi d ijete m oglo p ra titi sa zanim anjem i koji bi čak i za ovaj uz ra st m ogao biti poticajan? K ad bi se m ogla pronaći situacija u kojoj se sve pri­ rodne ljudske po treb e pokazuju načinom shvatljivim za d jeti­ 71 Riječ »tema« ovdje je u p o trijeb ljen a slobodno, u svim značenjim a koja joj se obično daju.

173

nji duh i u kojem se sredstva, kako bi se tim p o treb am a ud o ­ voljilo, razvijaju m alo-pom alo istom lakoćom , tad bi se živim i naivnim slikanjem tog sta n ja m orala dati p rva vježba n je­ govoj m ašti. V atreni filozofe, već vidim kako se tv o ja m ašta zapalila! No, nem oj uzalud tro šiti tru d a ; ta situ a c ija je nađena, ona je opisana, i to, ne želim ti na n ije ti nepravdu, m nogo bolje nego što bi je ti sam opisao, ba re m s više istin e i jed n o ­ stavnosti. K ad već m oram o im ati knjiga, im a jed n a knjiga koja, po m om m n ijenju, sadrži n a jb o lju rasp rav u o p riro d ­ nom odgoju. To će biti prva knjiga k o ju će m oj Em ile čitati: dugo će sam o ona sačinjavati svu njegovu knjižnicu i u njoj će uvijek zauzim ati posebno m jesto. Ona će biti tek st kojem u će svi naši razgovori o p riro d n im zn an o stim a služiti za tu m a­ čenje. Ona će za našeg nap red o v an ja b iti m jero m za stan je našeg suda i dok se naš ukus ne pokvari, uvijek ćem o je rado čitati. Dakle, koja je to čudesna knjiga? A ristotel? Plinije? Buffon? Ne, već R obinson Crusoe. R obinson Crusoe na otoku, sam , bez lju d sk e pom oći, bez ikakva oruđa, a ipak se uspijev a b rin u ti za h ran u , za održavanje, čak je sm ogao neku v rst b lag o stan ja. To je p red ­ m et zanim ljiv svakoj dobi i m ožem o ga na tisuću načina učiniti djeci ugodnim . Tako ćem o o stv ariti p u sti otok, koji mi je u početku služio sam o za u sp o red b u . Ovo stan je, p ri­ znajem , nije sta n je dru štv e n a čovjeka, očito ne sm ije biti niti Em ilovo; ali na tem elju tog s ta n ja on m o ra prosuđivati sva druga. N ajsig u rn ije sredstvo da se uzdignem o iznad p red ­ rasu d a i da svoje sudove uredim o na pravim odnosim a stvari je s t da se stavim o u položaj osam ljen a čovjeka, te da o svem u sudim o onako kako taj čovjek m ora o tom e suditi s obzirom na svoju vlastitu k orist. Taj rom an, p ročišćen od svih suvišnih p rim jesa, zapo­ činje od R obinsonova brodolom a u blizini njegova oto k a, a završava dolaskom b ro d a koji će ga odvesti, b it će za uzrast, o kojem je ovdje riječ, u jed n o zabavan i p oučan Em ilu. Hoću da m u se p rito m zavrti u glavi, da se n ep restan ce bavi njego­ vim dvorcem , njegovim kozam a, njegovim nasadom . Neka po tanko uči, ne iz knjiga, već iz stv ari, što tre b a znati u sličnom slučaju. N eka m isli d a je o n R obinson glavom. Neka se vidi odjevena u kožu, s velikom kapom , opasana velikom sabljom ; neka vidi svu gro tesk n u od o ru tog lika, sve do su n co b ran a koji m u neće tre b a ti. H oću da se b rin e za m je­ re koje će po p rim iti ako m u ponestan e ovog ili onog; da ispi­ 1'74

tu je vladanje svog junaka, nije li što .propustio ili je nešto mo­ gao bolje uraditi; da pozorno uočava njegove greške i na njim a uči kako ih i sam ne bi napravio u sličnom slučaju. Jer, nem oj dvojiti, i on će naum iti da takvo šta sagradi. To su kule u zraku te sretne dobi u kojoj d ije te ne zna za drugu sreću, osim za potrebe i za slobdu.« (Emile, knjiga III) Vidimo da se ovdje javlja ideja da je konkretno biće i genetičko biće: sporazum najap strak tn ijeg i najkonkretnijeg. Robinson je prava platonovska fikcija. Dok Jules Verne još piše, Em ile nije odrastao, nego je povijesno ostario: po t­ reban m u je novi Robinson. Prem a tome, izbor sadržaja nikako nije sporedan ili ne­ važan: naprotiv, to je rad na već postavljenoj tem i, v arija­ cija, ponovno prikazivanje početnog motiva, razlaganje i ob­ navljanje. Budući da se radi o pustolovnom rom anu, p u sto ­ lovina je od početka određena kao teo rijsk a ili tem atska rasprava. To znači da je Robinson, s ta ri kao i novi, shvaćen kao reprezentativna i didaktička form a: on sadrži ne sam o p riču koje je okvir ili dekor, nego i pouku ili id eju koje je očito­ vanje. Na otoku Julesa V ernea, s ob risim a o crtan im s toč­ nom i brižljivom nepravilnošću, ništa, osim m ožda naknad­ no, ne može poslužiti kao p rete k st za anegdotu. Tem a iska­ zuje, o d aje (mogli bism o je nazvati pokazivačem ), iznosi ono što bi se moglo nazvati ideološkim m otivom . U ovm slu čaju m otiv je naslijeđen iz X V III stoljeća: to je tem a o početku. Tem a nije točan dekor, potpuno čitljiv u tre n u tk u u kojem se pokazuje: naprotiv, ona je stalna aluzija, oživljena nekom vrstom raščlanjivosti, označene u n u ta r priče tijekom koje se razvija: tem a nije stvorena zbog sam e sebe, proizašla iz svog vidljivog oblika, nego se k rije iza trad icije, koja tako­ đer odaje povijest njezina značenja. Jules V erne uzim a tem u otoka da bi pokazao n jen dubo­ ko povijesni značaj: m otiv nem a vrijed n o sti sam o zbog svog sadržaja: o n je sam o oruđe, a obilježava ga sposobnost da m ijenja značenje (njegova jedina težina potječe iz p riče o njegovim značenjim a). Tem a im a v rijednost oruđa koje je izgubilo svoj dovr­ šeni oblik ili više ne služi svojoj svrsi, pa ga treb a p rerad iti da bi se ono prilagodilo novim zahtjevim a. O tok je p o n ajp ri­ je o b jek t na kojem je moguće istak n u ti, razviti protuslovlja ideološkog niza. Tem a je i oblik i svrha niza, njegova vid­ ljiva figura i zakon njegova nadovezivanja. Ona je oboje u isti m ah, i to vrlo usklađeno, je r je i zakon nadovezivanja 175

vidljiva figura i obrnuto. Ako se vratim o n a dosad korištene podjele, vidim o da tem a na taj način o stv a ru je jed in stv o zna­ kova i fabule, dakle, povezanost djela. U n ajm a n ju ru k u ne o d aje ta jn u njihova nesklada i, na taj način, nepo tp u n o st djela. Otok je određ en i način pokazivanja i povezivanja, ili toč­ nije, rasp o ređ iv an ja ideoloških o b jek a ta 79: p rirode, in d u stri­ je, znanosti, d ruštva, rada, pa čak u stanovitoj m je ri i sudbi­ ne. Ovo sustavno obilježje može se uo čiti u Defoeovu ro m a­ nu.80 Jules V em e prik a zu je svoj tajan stv en i o to k sam o da bi od početka izložio tem e koje su m u p rik lad n e za zadani p ri­ kaz, koji je zabilježila p ovijest m išlje n ja i opća povijest, i da im tako dade njihovu p ravu dim enziju. N a taj način on upo­ zorava da taj p rikaz nosi u sebi oznaku povijesnog razdob­ lja. Dakle, nije u p ita n ju sam početak: m otiv se ne ponavlja ne zbog svoje tra jn o sti ili istovetn o sti m oguće iz njegova s a d rž a ja p reko vrem ena, nego zbog toga što može b iti izraz nekom odnosu, je r luči više nego što u k lan ja razlike, je r om ogućava u sp oređivanje dviju ideoloških zbilja kad je ri­ ječ o općoj op sje d n u to sti. N a taj način fun k cija tem atik e kao sred stv a u datom tre n u tk u o d ređ u je v rije d n o st tem e od njezine početne točke. Pravi R obinson, onaj »prvi«, m ogao je prolaziti p rav im ho d ­ nicim a prav ih početaka: novi R obinsoni, oni koji se kasnije jav lja ju — bilo da ih o s u đ u ju , p oriču ili o p o n ašaju — po­ kazuju d a je drugi stv o re n sam o zbog n jih , kako b i se oni m ogli uvažavati ili da je stvoren b a re m zbog istog razloga, koji je jed n a k o rep re z e n ta tiv a n u ok v iru zajedničke funkcije. Slika o toka m ože se sh vatiti kao opće m jesto jed n e v arija­ cije zbog toga što ona u svim točk am a p riče o tk riv a istu izm išlje n u vrije d n o st. B udući da je u p o tre b lja v a kao lukav­ stvo, kao da b o lje želi označiti nek i d atu m , a nem a po treb e da ga kaže ili d a od tog iskustva p rav i teo riju , Ju les Verne izlaže k ao da je p rik a z onakav kakvog bi ga odab ralo X V III stoljeće. Otok kao tem a ideološko je oruđe,81 kao i svi sim bolički prikazi početka: d ijete, divljak, prv i čovjek, slijepac. Osim toga, s početkom tre b a p rik a z a ti onaj povlašteni tre n u tak k oji označava prek id , tre n u ta k k ad se izlazi iz početka: ugo­ vor, obučavanje o sjetila, odgoj; u filozofskoj sim bolici X V III n O dnosno, zajednički m aterijal za više ideoloških c jelina, e lem enti koji dobivaju značenje tek u n u ta r nekog posebnog rasp o red a. ™ Vidi u d o d atk u stu d iju o R obtnsonu C rusoeu. •• Moglo bi se reći da tem a sp ram ideološkog ili reprezentativnog djela im a istu konzistenciju kao i p o ja m sp ram teorijskog djela.

176

stoljeća ovu ulogu m ogu im ati i čisto psihološki m otivi:« prisvajanje, kako ga opisuje Rousseau, ili Mariveauxovo izne­ nađenje, koje ljudsku p rirodu vraća uvjetim a njena javljanja i daje joj, pod konac života, klicu istinske svjetlosti, dakle, k retanje od početka. Poput m otiva, ni izvorna tem a, ona od koje je krenuo Jules V em e, više se nije iskorištavala, čak n iti u svojoj re­ prizi; ni Robinson Crusoe nije ispričana priča: iza stanovitih zapleta ipak se zadržala početna ideja kao otkriće reda. A iza te ideje, koja je, također, reprezentativna ili više aluzivna, bio je o dabrani m odel rasuđivanja, po kojem su geneza i analiza povezane u jedinstvo istog k retan ja: Condillac tom rasuđivanju daje konačni oblik. Ne postoji početak zbog toga što geneza slijedi počevši od početka, a potom analiza od geneze; početak postoji zbog toga što treb a analizirati genezu i stvoriti o bjekt analize. Stoga je početna ideja nezam jenljivo teorijsko oruđe, barem za rješavanje problem a što su ga po­ stavili oni koji su ga i izmislili. Zanimljivo je također — to ovdje ne m ožem o razraditi — da je taj m otiv oruđe teo­ rije koja, u tre n u tk u kad postiže svoju savršenu konfigura­ ciju, ironijom analize i njezinih začetaka već u sebi nosi ele­ m ente vlastite kritike: u Defoea jednako kao i kasn ije u R ousseaua. T reba, dakle, naznačiti očitu, i m ožda slijepu oštroum nost J. V ernea: izvorište, on to dobro vidi, n ije način da se pokaže apsolutno ili početak; to je način kojim se odre­ đuje geneza reda, nizanja. Otok je m jesto početka, ali poče­ tak u tom slučaju nije točni početak: on se odm ah razvija u priči koja je figuracija geneze i, možemo reći, ovisi o toj preobrazbi. Otok je i pravo m jesto pustolovine u punom sm islu riječi, njegov oblik, čak i obrisi, njegova figura, već u sebi sadrže n em ir zapleta. N ije p o trebno n a b ra ja ti niti podrobno izučavati sve Verneove varijacije na tem u otoka; dovoljno je znati da ga je htio pren ijeti u svim m ogućim uvjetim a: Škola za Robinsone, D vije godine praznika, Tajanstveni o to kM. . . Važnije je p risjetiti se da je nedvojbeno sim boličan lik R obinsona stal­ na opsesija njegova djela. Zapravo, Jules V erne nikada ne p ro p u šta prilik u da p rak su osoba jednog od svojih rom ana razlikuje od p rak se drugog, da je su p ro tstav lja onoj neka«J V idjeli smo da u Julesa V ernea psihološki m otivi im aju .sličnu ulogu. “ Pa čak i ona neobična p o sth u m n a knjiga, koja možda i nije Vemeova: B rodolom ci iz Jonathana.

12 — T eorija književne proizvodnje

177

dašn jo j: p rak si Robinsona, gotovo povijesnog lika. To može­ m o naći, p rim jerice, u D jeci kapetana Granta: »— Znači da R obinsona im a posvuda? — u p ita lady Helena. — V jere m i, gospođo — odgovori Paganel — poznajem m alo oto k a koji se ne m ogu pohvaliti nekom takvom p u sto ­ lovinom , i slučaj je napisao ro m a n o R obinsonu m nogo p rije vašeg b e sm rtn o g z em ljaka D aniela Defoa. — Gospodine Paganele — reče M ary G ran t — d o p u stite m i da postavim jed n o p itanje. — I dva, d raga gospođice. A ja se obavezujem da ću odgovoriti. — Pa dobro — reče d jevojka — b iste li se jak o bojali o sta ti na nekom p u sto m otoku? — Ja? — začudi se Paganel. — N ećete valjda, dragi p rija te lju — reče m ajo r — reći da vam je to n ajveća želja! — To ne tv rdim — o d v rati zem ljopisac — ali m oram reći da m i takva pustolovina ne b i bila m rsk a. Započeo bio nov život. Lovio bih, ribario, zim i b ih izabrao s ta n u kakvoj pećini, lje ti n a kakvu drvetu. Im ao b ih sp rem išta za svoju žetvu. Jednom rije čju , kolonizirao b ih svoj otok. — Posve sam i? — Posve sam , kad se ne b i m oglo dru k čije. Uostalom , z a r sm o ikad sam i n a svijetu? Z ar se n e m ože naći p rija ­ telja i m eđu životinjam a, p rip ito m iti m alo jare , brb ljav u papigu, zgodnog m ajm u n a? A ako vam slučaj p o šalje i druga, kakav je bio vjern i Petko, što jo š tre b a za sreću ? Dva p rija ­ telja na grebenu, to je sreća! P retpo stav im o d a m ajo r i j a . . . — H vala lije p a — prek id e ga m a jo r — m en i se n i n a j­ m an je ne sviđa uloga R obinsona i igrao b ih je vrlo loše! — D ragi gospodine Paganele — reče lady H elena — to vas vaša m ašta op et odvodi u p o d ru čje tlap n ja. J a m islim da je stv a rn o st posve d ru k čija od sna. Vi m islite sam o na one izm išljene R obinsone koje je su d b in a brižno donijela n a b rižno izabran o tok i koje p riro d a teto ši kao kakvu raz­ m aženu djecu! Vi vidite sam o lije p u s tra n u stvari! — Sto, gospođo, zar vi ne m islite da se može b iti sretan n a p u s tu otoku? — Ne v jerujem . Čovjek je stvo ren za d ruštvo, a n e za osam u. O sam ljenost m ože izazvati sam o očaj. To je p ita n je vrem ena. M ožda s početka ne sre tn ik a koji se jed v a spasio iz m ora za o k u p lja ju brige o m ate rijaln im stvarim a, životne po trebe, m ožda m u brige sad ašn jo sti z a sje n ju ju p rije tn je 178

budućnosti, to je m oguće. Ali kasnije, kad se osjeti sam, bez nade da će ponovno vidjeti svoju dom ovinu i one koje voli, zam islite kakve ga m isli zaokupljaju, zam islite kako pati! Njegov m u je otočić čitav svijet, čitav o se čovječanstvo svodi na njega samoga, pa kad se približi sm rt, stra šn a sm rt u toj osam ljenosti, on je kao posljednji čovjek posljednjeg dana svijeta. V jerujte mi, gospodine Paganele, bolje je ne biti u koži toga čovjeka!« (Djeca kapetana Granta, II, pogl. 3) Ovaj se izvadak sam po sebi ob jašn jav a nastavkom : do­ voljno je pripom enuti da se u njem u m ogu p ro čitati bitni m otivi verneovskog razm išljanja o odnosim a čovjeka i p ri­ rode; u odlom ku otkrivam o tem u kolonijalizacije. Osnovna ideja može se uk ratk o sažeti: R obinson je postao zastarjeli lik; za san jaren je odsad tre b a ju druge slike. Za putnike sadašnjice Crusoe je, dakle, novo očitovanje prethodnika, nova figura oca. Gotovo je očito da je otac ovdje ism ijan: njegov poraz ili relativnost i privrem enost njegova pothvata, koji, ako se osvrnem o unatrag, s osvrtom na prošlost, izgleda krivotvoreno, p reth o d i njihovu uspjehu. V idjet ćem o d a se s n jim čak i otac jav lja u svom bitnom obliku, je r je on ideološki otac: rasp rav a izm eđu prošlosti i sadašnjosti, koja daje konzistentn o st m ijeni sa d ašn jo sti u budućnost, uspostavlja se i izm eđu ideoloških oblika; to je ta nova rasprava koja knjizi Julesa Vernea daje ekspresivnu i otkrivačku realnost. P rem a tom e, p ita n je je hoće li se taj o starjeli i nadiđeni otac moći form alno ukloniti, hoće li se moći izbrisati pro šlo st kako bi se ustanovila budućnost. 2. N o v a p r i č a . K onfiguracija polazišta. M otiv otoka d aje građu za dva s ta n ja priče, sta ro i novo, površinu zajed­ ničkog oblika. Ali u n u tra š n ja organizacija, koje je obilježje prom jenljivost, u početku je vrlo izm ijenjena: ona om ogu­ ćava određivanje konfiguracije, ili rom anesknim riječim a, nove situacije u n u ta r koje će se m oći o digrati jed n a m o­ d e m a priča. Otok Julesa Vernea u početku označava apso­ lu tn u oskudicu, dok je u Defoea on već kao ispunjen, je r izražava m etodičko kruženje početka84: •4 Ovdje treb a p o d sjetiti na čuvenu k ritik u M arxa i Engelsa o robinzonijaHama koju su bezbroj p u ta ponavljali. No jasn o je da je uperena na ro m anti­ čni san ekonom ista, a ne na samog Robinsona Crusoea; vidjeli sm o da se on čvrsto ustoličen u kružnosti jednog već stvorenog svijeta posljednji dao uhvatiti u klopku pravih početaka. N ije Defoe kriv Sto su neki čitaoci, između ostalih R icardo, nasjeli.

179

»Izm išljeni ju n ac i D aniela D e fo e a . . . nik ad a nisu bili u takvoj o s k u d ic i. . . P o najprije, nikad nisu bili po tp u n o ra ­ zoružani p red p rirodom . A ovdje, nem a nikakva o ruđa, ni­ kakve sprave. M orali su ni iz čega stv o riti sve.« (Tajanstveni otok) P rom ašena je izm išljena geneza, kojom se zadovoljavala ideologija X V III stoljeća: s nasuk an o m olupinom , počet­ nim im utkom , R obinsonu je kao klica dano čitavo društvo. D ruštvo je za n jeg a svojstvo, »svojina« — on ga ne m ože p otpuno reo rganizirati. N asu p ro t tom e čini se da je novo po­ vijesno razdoblje, novo d ruštvo koje suvrem enici Julesa V ernea upravo stv araju , k a dro razm išljati i p rek o svojih pi­ saca isp riča ti njegov apsolutni početak, dakle, po tp u n o ov­ ladati njegovim razvojem : »K olonizatori su doista m orali započeti ’od početka'. N isu im ali čak ni alata, a nisu bili n iti u položaju p riro d e ko ja 'štedi tru d je r im a v rem en a’. Oni nisu im ali vre­ m ena . . . « (T ajanstveni o to k ) Oni će, dakle, nanovo započeti — i u p ravo to najb o lje ilu s trira njihovu b u d u ć n o st — čitav, već p rije đ en i p u t osva­ ja n ja prirode: oni će pokazati da v lad aju svojom b u d ućno­ šću ako su gospodari pro šlo sti. Oni će nanovo p rije ći taj p u t od početka, š to ne znači ni od čega, kako ćem o k asn ije vidjeti: u p rotivnom bi fikcija im ala svu bezrazložnost jed ­ nodnevne s a n ja rije , a to je daleko od n a k an a Ju lesa Vernea. Vidi se da početni p u t pustolovine — uz pom oć kon­ tra s ta izm eđu m nogih m ogućih fig u ra — v raća naizgled ideološkom plan u svu njegovu čistoću i koh eren ciju : likovi, bačeni u b o rb u s p riro d o m , ako se p o tp u n o razlik u ju od ne k a d ašn jih ju n ak a , p rih v a ć a ju pro g ram pob jed n ičk e buržo­ azije, b rišući iz njega sve nejasnoće. Početak kak v im su ga prikazivali bio je lažan početak. Došlo je v rijem e da se po­ kaže početak onakav kakav jest. Ovaj po četak p rividno p ro ­ tuslovi svem u što će b iti rečeno o v rijed n o sti tem e kao sredstva: Jules V erne otk riv a n e p riro d n o st ro b inzonijada da bi ih zam ijenio pravom p ričom o početku, m ijen jaju ći tem u sam o kako bi bolje obuhvatio sliku. No, m i sm o na početku knjige, a tko nam kaže da on a zaista u p rav o tu počinje? V idjeli sm o (usp. p o slje d n ji navod) da je n ed o statak do b ara i n e d o sta tak vrem ena. Sad k ad se više ne m ože po­ bjeći od početka, razvoj pustolovine ne m ože se više odlaga­ ti S u p ro tn o st izm eđu dva »vida« po četk a — k o ja se jav lja u slučaju zajedničkog vida: vida oto k a — u psihološkoj je 180

korelaciji u kojoj se sučeljavaju žurba i sporost. Robinson Crusoe im a vrem ena napretek, on čak može rad iti samo uz uvjet da se služi dugim rokovim a, što m u zam jenjuje oruđa kojih nem a; bilo što da poduzme, on uvijek može odabrati najduži put: nedostatak tehničkih pom agala dovodi se u ravnotežu neiscrpnom zalihom vrem ena. R obinson Crusoe je u stanovitom sm islu i rom an o vrem enu koje prolazi. Likovi Julesa Vernea, naprotiv, u prav ilu su užurbani: vid­ jeli smo da tem a užurbanosti na planu afektivnih dojmova prenosi opću predodžbu o in dustriji; svi su nalik na Lindenbrocka koji puca na lišće biljaka u svom v rtu kako bi biljke brže rasle: prisljeni su da najbrže m oguće, čak još brže, gaze putovim a 'kojim a je p riro d a već prošla. Tek tad a zaslužuju da ih se sm a tra gospodarim a svijeta i sutrašnjice, prem a m odelu njihova zajedničkog gospodara, čije je geslo: m obilis in m obili. Dakle, ova brzina, koja je svim a zajed­ nička, nije sam o obična figuracija njihova stan ja izrazim a elem entarne psihologije. N e strpljen je je znak koji mnogo više govori: zajedno s Julesom V em eom prisu stv u jem o nag­ lom ubrzanju pustolovine, koje joj potpuno m ijen ja smisao; u odnosu na sta rc a nisu se izm ijenile sam o nakane ili oblik pothvata, nego i njihovi uvjeti. U brzanje događaja izražava ubrzanje povijesti, a s njom i pojavu novog. Istodobno se, nužno, tem eljito m ije n ja p riro d a junaka. Likovi tajanstvenog otoka ne razlik u ju se od Robinsona, koji raspolaže proizvodim a društvenog rada, zbog toga što oni nem aju nikakvih pom agala. Jednostavno je izm ijenjen popis tih pom agala: to je potpuna oskudica, ali sam o na jednom području. Zapravo, sadržaj izgradnje odsad više nije usam ljeni junak, izravno sučeljen s prirodom , p rem d a m u je m inim um tehničkih p redm eta iz propalog d ru štv a dao shem u razm iš­ ljanja. Sada je na početku zbiljsko društvo: ju n ak je zami­ jen je n grupom . N a taj način problem je potpuno p reo k re­ nut: R obinson je od rezultata neke društvene aktivnosti mo­ rao prevaliti u d a ljenost što dijeli pojedinca od društva; on je m orao ponovno izgraditi društvo, gotovo stvoriti; a ovaj položaj bio je znak njegove neizbježne nemoći. Sad je važno pokazati da društvo ili grupa koja ga p red stav lja može po t­ puno ovladati krivuljom svoje prošle aktivnosti.8* M D akako, valja upozoriti da ovaj položaj, izrijekom potvrđen od početka a i spom injan u drugim prilik am a (vidi Dvije godine praznika), ne odvaja Tajan­ stveni otok sam o od Defoeova, nego i od d ru g ih rom ana Julesa V ernea, koji su organizirani oko jednog u sam ljenog i prokletog ju n aka (H atteras, Nemo, R obur). Prem a tome, djelo Julesa V ernea moglo bi se podijeliti u dvije velike grupe: sad

181

Vidimo, dakle, da Jules V erne nije »zapao« u sliku apso­ lutnog početka: on jednostavno jed n u , od p o četk a nezako­ n itu figuru, ili koja je to postala, zam jen ju je čitavom te­ m om od koje pustolovina može dobiti svoj p ravi smisao, odnosno, s uvrem eni sm isao, koji je tak o đ e r d atiran . Os­ nova m odernosti ne m ože b iti sam o jed a n čovjek koji bi bio lik p rošlosti: prognanik. To je skup p o jedinaca prikazan kao lju d sk i m a te rijal sv rsta n u h ije rarh ije . P o n a jp rije o bitelj: dakako, ne biološka o b itelj, nego obitelj ljudi.89 O na je uglavnom složena, ali očito su m oguće se pustolovina odvija u sam oći i tajno, a sad se doživljava u zbiljskom zajedni­ štvu. Ovog drugog tip a bili bi uz Tajanstveni otok i Putovanje u središte zem lje — gdje je zajednica prik azan a u vrlo jednostavnom obliku; sluga sin i otac, koii je u ovom slućaju u ja k , no sam o zbog toga d a, ikao i uvijek, pokaže d a se rad i 0 lažnom ocu, po u sv ajan ju , a n e p o krvi — i Djeca kapetana Granta; u svim ovim knjigam a b eskonačno se v a rira ista stru k tu ra , k o ja se sastoji od stanovitog b ro ja o dređenih elem enata. Na Isti se n ačin i p u tn ic i, k oji su se zaputili »od Zem lje do Mjeseca«, beskonačno v rte oko svog cilja i stv araju mikrokozm os jednog društva. »Uostalom, poznam ih, to su d om išljati lju d i. N jih tro jica nose u svemir sva bogatstva um jetn o sti, znanosti i in d u strije. S tim se može sve što se hoće i v idjet ćete da će se oni izvući iz neprilike.« Je d n o b itn o obilježje im a vrijednost konstante: onaj k oji u g rupi im a u logu oca u vijek je p ribližni otac i u vijek ga istjeru je pravi, ili b arem bliži otac; u tom o kviru rom ani o »obitelji« ( je r se o bitelj može stv a rati sam o oko drugog oca) uglavnom su rom ani o porazu i razočaranju: D jeca kapetana Granta su jedina iznim ka koja potv rđ u je pravilo. Ovaj de talj je izuzetno važan, je r u p rav o je on stru k tu raln i zglob ove serije djela: napokon, on otk riv a da je rom an u k o jem jed n a g rupa pokušava ovladati svojom budućnošću, a k o ji je i potrag a za p riro d o m , sam o v a rijacija na jednu drug u k ategoriju ro m an a, u kojem je usam ljeni ju n a k gospodar b udućnosti osta­ lih, je r je slika njihove p ro šlo sti. D akle, ne radi se o dva neovisna ili p ro tu ­ slovna niza, nego o pravom p rep le ta n ju . Druga k ategorija, u k ojoj gru p a su ­ sreće p riro d u u o činskom obliku junaka v jero jatn o n ije samo obični izvod: ona je još važnija je r izražava stan o v iti način razm išljan ja o rom anim a prve vrste. Ovi rom ani, koje oživljava z b iljsk o zajedništvo, jedini su koje bi se moglo d efin irati pojm om izražaja ili o tk rića (a ne sam o figuracije). “ Bilo bi suviše dugo istraživati zbog čega u rom anim a Ju lesa Vernea, osim nekih iznim aka, nem a žena, a to, uostalom , niie važno za p itan je koje ovdje o b rađujem o . To ie v rlo naivno o b jasn io sam Ju les Verne u intervjuu za S tra n d Magazine, veljače 1895: ovo svjedočanstvo može se shvatiti i kao ograda, 1 kao priznanje: »Ljubav je str a s t koja p o tp u n o obuzm e čovjeka i u srcu mu o stavlja vrlo malo m je sta za n ešto drugo. 'Motim junacim a je p o treb n a sva nlihova sposobnost, sva energija, a p risu tn o st lju p k e d jevojke om ela bi ih u o stvarivanju njihovih velikih planova.« T ako »viteški« Michel A rdan n e želi otići na Miesec sa ženom: »No, on n ije kan io postati prao cem na M jesečevu ko n tin en tu , Adamom potom aka francu sk e i am eričke krvi. — Hvala lijepo — odgovarao je na p o n u d e. — Da se igram Adama i po­ vedeni Evu! Mogao bih sam o sresti zmiic!« (Od Zem lje do Mjeseca, pogl. X X II) V alja spom enuti da žena, koja se lako u m ara, n ije p rikazana u prvom redu zbog zahtjeva što su se n am etali publici kojoj su te knjige bile nam iieniene: diečaci kojim a je treb a lo p o d ariti velike snove, a ne planove koii im n isu po m jeri. Ip ak m oram o reći da žena n ije sasvim o d su tn a iz djela Julesa Vernea: naprotiv, njena p ro zirn a p risu tn o st neizbježna ie ne toliko zbog toga što ie ostvarena u nekim sporednim likovima (kći kap etan a G ranta. »zaručnica« Phileasa Fogga . . .). koliko zbog toga što zapravo na n jo j počiva sudbina m u­ škarca. Sietim o se iedinog pravog ljubavnog rom ana Ju lesa V ernea (osim Crne In ­ d ije): Dvorac n Karpatim a; žena dobiva toliki značai sam o zato što su ioj dana sva obilježja bud u će Eve: ona je proizvod in d u strije čovjeka, k rajn ji izraz nietove moći o b n av ljan ja. Žena. dakle, p red stav lja i neobičnu moć znanosti, najdovršeniji proizvod njena rada; no, ako je znanost po k ren u ta p riro d a, ona

182

bezbrojne prom jene oca, sina i sluge koji je izravno pove­ zan s njim a. Otac je m oderni otac, novi otac: zbog toga je on i otac zam jene za razliku od m itološkog oca (Robinson), a ujedno i oca po krvi, koji je d a t, a ne osvojen: vidi P u to ­ vanje u središte Zem lje i Djeca kapetana Granta*1 U Tajanstvenom o to ku početna grupa, koja je sp ram ostalom pučanstvu otoka jasn o odvojena elita, dijeli se ovako: otac po usvajanju, koji je i inženjer (onaj koji pro­ izvodi); novinski izvjestitelj: onaj koji p ro m a tra , koji pam ti i koji njeguje; m ladić koji im a u pravom sm islu čudesno znanje, u obliku prepoznavanja, o n e tak n u to j p riro d i (drveća, plem ena). Ne rad i se, dakle, o skupu odvojenih pojedinaca, nego o istinskoj zajednici, organiziranoj p rem a podjeli os­ novnih funkcija. Pored početne i začetničke grupe tu je i jasn o odvojena grupa izvršilaca i zabavljača, niža od prve.88 Ona se sastoji od: m ornara, onaj koji jede i dijeli88 stvari p rem a tom e jesu li jestive (na taj se način dobiva k a rik a tu ra prave spo­ znaje, ne zbog toga što je on potčinjava interesu, nego zbog toga što je njegova norm a sm iješna). Tu je također: crnac, onaj koji sluša; m ajm un, iznad ova dva p rethodna, je r je u isti m ah poslušan i lakom ; i napokon, pas koji je divno oruđe prijenosa, ekvivalent onom e što će na k ra ju rom ana biti priro d n i objekt: elektricitet; o n jed in i može osigurati stanovite veze, im ati stanovite pred o sjećaje koji će kasnije ie i n ajsavrienija slika p riro d e. O brnuto, u svim rom anim a Julesa V ernea uloge koje nisu podijeljene ženskim likovima preuzim a priro d a (m ore, u n u trašn jo st i površina zemlje) sa svojim p reobrazbam a. V idjeli smo da je stro j tijelo kojim se zaodijeva m uškarac; p riro d a, žena, p odručje koje on ispituje ili osvaja. n Ovaj posljednji rom an m nogo je složeniji od drugih, u prvom redu zbog toga što je uloga oca po usv ajan ju podijeljena između strogog i osjećajnog (Glenarvan) i m udrog i sm iješnog (Paganel) oca; potom zbog toga što se i pravi otac jav lja kao ish o d i cilj osvajanja: b udući d a je sadržaj knjige izrijekom tra ­ ganje za ocem, rom an završava priznavanjem ovladavanja prirodom , i to je jedini prim je r te vrste; m eđutim , osvajanje prolazi kroz određene bitne etape, posebice kroz epizodu o Ayrtonu koja navješćuje Tajanstveni otok i popravlja suviše je dnostavnu stru k tu ru stvarajući razliku i nesklad između priro d e i lju d ­ skog djela. “ Ova podjela n a dvije podgrupe ukazuje na to da, p rem d a je grupa kao element društva sim bolična, ne pruža a p strak tn u predodžbu o društvu (skup pojedinaca), nego o određenom obliku dru štva, o stan ju društva u tren u tk u kad Jules V em e piše: ova podjela ukazuje da dioba pojedinaca u n u ta r tog »te­ m eljnog elementa« nije sam o vođena s funkcionalističkog gledišta. Mjesto dodije­ ljeno funkciji m ora p rije svega biti određeno bitnijom podjelom : onom koja prem a u po trijeb ljen im izrazim a, u Raspravi o pozitivnom razum u A. Comtea, trideset godina p rije nego što je V erne počeo p isati, i upravo u tren u tk u kad se stvara M anifest ko m u n ističke partije, razlikuje »poduzetnike« i »izvršioce«. D ruštvo kako ga vidi V erne n a nultom stu p n ju , u kojem , ako se Sto izbaci, nema više ni dru štv a, čuva svoi p ro letarija t. B Vem e je o p sjed n u t klasificiranjem : vidi i Dvadeset tisuća m ilja pod mo-

183

biti značajni: on je od početka poznavao Nem oa, u n ajm a­ n ju ru k u prepoznao je njegovu p risu tn o st, ali ovo se zna­ nje, dakako, može iskazati sam o uz pom oć zagonetnih zna­ kova. K asnije će se prid o d a ti novi elem ent, o štro odvojen od početne grupe: Ayrton, koji j e izvan podjele, je r m u je na­ m ijenjena druga uloga. Tu je i Nem o, nevidljiv do k raja: zasad se m ože reći da je on p e rsonifikacija otoka. S ovom klicom d ru štv a dano je ono što za Ju lesa V er­ nea znači kohezija d ruštva, njegova okosnica: učenost, oštroum nost, odnosno određeno stanje znanosti. Ne zaustavljene, preživjele znanosti, nego znanje koje se u tje lo v lju je u p oje­ dincu koji je tu da m u da život, da ga prim ijen i: neki inže­ njer, ili bolje inženjer, je r Cyrus S m ith n ije specijalist, zat­ voren u određeno p o d ru čje in d u strijsk e aktivnosti. »Inženjer je za n jih m ikrokozm os, spoj čitave znanosti i lju d sk e inteligencije! Isto je naći se p red Cyrusom na pustom o toku što i bez Cyrusa u n a jin d u strijsk ije m g radu Država.« (Tajanstveni otok.) N a taj način on je »više nego čovjek«, je r je u n jem u sk u p ljen a čitava povijest društva. N jegova p risu tn o st stv ara razliku izm eđu m oderne pustolovine i one k o ju je doživio R obinson, »za kojeg je sve bilo čudo koje je treb alo stvo­ riti«. O bećanje eksploatacije sadržano u toj vještin i ne osla­ n ja se na fikciji, čudu, nego na povijesnoj sigurnosti. Cyrus S m ith je zbog toga toliko odvažan je r zna da je u njem u sk u p ljen a povijest u njenom najpo zitiv n ijem pravcu: tu je sažeta bit. Na sve to p riro d n o se nadovezuje, čak je o datle treb a­ lo i započeti, o b je k t koji tre b a preo b raziti, g rađ a pustolo­ vine, n e ta k n u ta p riro d a : »otok od kojeg su tražili d a n am iri sve njihove potrebe«. Ali nije riječ o nečem drugom : p riro ­ da je sam o naličje znanosti je r se one strogo p o d u d araju , slijedeći pravce jednog sklada koji n ije tajn a. Sav rad no­ vih R obinsona sa sto ja t će se u ponovnom o tk riv an ju , u o b je ­ lo d anjivanju tog sklada: potp u n o nepoduzet p o th v at tam o gdje još uopće nije dospjela lju d sk a ru k a. » Inženjer je im ao po v jere n ja je r se osjećao sposobnim da iz te priro d e istrgne sve što bi bilo p o treb n o za život njegovih drugova i njega . . . « (T ajanstveni otok) Nigdje se, dakle, ne zapada u m it o p riro d i koja je n e p rijate ljsk a p rem a čovjeku; napro tiv , ona u svakom tre ­ 184

n u tku surađuje u njegovu pothvatu: zapravo n ju je već is­ tražila znanost i ona je neiscrpna zaliha lab o rato rijsk ih p ro­ izvoda.'0 »Prijatelji, ovo je željezna rudača, ovo pirit, ovo glina, ovo vapno, a ovo ugljen. To nam daje priroda, to je njezin udio u zajedničkom radu.« M eđutim , p riro d a koja je pravi p red m et početka (siro­ vina pustolovine), k rije također, ali s druge strane, tajnu. O tok je u biti čudno potpun: u njem u je sva priroda, čak su inženjerim a na raspolaganju i sve zalihe znanstvene vještine. Množina sredstava koja pustolovini daje n jenu izrazitu jed ­ nostavnost m ora biti i pokazana; ne može se sam o dati i prihvatiti kao činjenica, kako je to zapazio Kiril Andrejev u predgovoru ruskom izdanju cjelokupnih djela Julesa Vernea (vidi Europe, travanj 1955, str. 33): »Otok Lincoln, kako su ga nazivali kolonisti, zaista je tajanstveni neobični otok. Cini se kao da je stvoren upravo za pustolovne rom ane kojih junaci doživljavaju brodolom , barem za kritičare, čije je zanim anje »otkrivati« znanstvene greške Julesa Vernea. Na otocim a Tihog oceana nem a, niti može biti, organgutana, divljih m agaraca, niti klokana. Vje­ ro ja tn o ni m ineralno bogatstvo oto k a nije toliko. Gotovo na površini otoka kolonisti nalaze ilovaču, vapno, p irit, sum por, salitru. Jules V erne je svjestan netočnosti svog rom ana. Što više, on ih je s razlogom dao. T ajanstveni otok je simbol svijeta, alegorija naše zem aljske kugle p redane u ruke čov­ ječanstvu. Tajanstveni otok je rom an o idealnom ljudskom društvu sučeljenom s prirodom .« Ova pravilnost u moći o toka — kao da se u njem u sle­ gla sva p riro d a — može nas sam o iznenađivati. Dakle, ova sim bolizacija ne označava sam o sadržaj rom ana: ona iznena­ đuje i stanovnike otoka. Kad sa sljem ena p ro m a tra ju njego­ ve obrise, uzbuđuje ih obrađeni oblik njegove suviše očite nepravilnosti. To je za njih prvi p ro d o r u tajnu. Otok je suviše nalik na prirodu, što se njim a čini kao: otok je su­ više nalik na otok . Dakle zadani su: priroda, društvo (svedeno na svoj naj­ jednostavniji izraz) i znanost. Treba jo š sam o pridodati rad, pokazati za što je sposobna ljudska djelatn o st k ad raspolaže *> Jednako kao Sto je n eiscrpna zaliha um jetničkih predm eta: vidi Dva■ deset tisuća m itja pod m orem . I tu, u običnom obilju, gdje prirodni sinkretizam okuplja sve stilove, otok unaprijed p redstavlja muzej svih djela koje treba stvo­ riti (sjetim o se, u već navedenom tek stu , »vječno m ladih ruševina«): »Taj svod je p ru žao slikovitu m ješavinu svega Što je bizantska, rom anticka i gotička arh itek tu ra stvorila ljudskom rukom . Pa ipak, to je bilo djelo p ri­ rode! Ona je sam a izdubla tu čarobnu A lham bru u granitnom masivu.«

s ovim elem entim a. Jasno je da pon av ljan je tem e o d po­ četka ne ide p rem a m itskoj utilizaciji: pokazivanje je savr­ šeno prilagođeno p rilik am a u kojim a je p o stav ljen problem za pravo društvo koje V erne prikazu je. Priča će u n a jm an ju ru k u biti vjern a p roblem u onakvom kakav se postavlja sv ije sti jednog društva. R om antična fik cija služi kao n ajb o ­ lji izraz za realnu izgradnju budućn o sti. A lju d i 'koje Jules Verne želi poučiti (sjetim o se plan a o odgojnoj biblioteci, k oju je H etzel ostvario) m o ra t će izvršiti isti zadatak, v jero­ vati da m o ra ju izvršiti isti zadatak. Sto tre b a izgraditi? Novu Am eriku. Dakle, daleko smo od robinzonijade u uobičajenom sm islu riječi (koja, uo sta­ lom, nem a m nogo veze s rom anom što ga je Defoe doista napisao): Jules V erne se p o tvrdio da sažm e svaki mogući oblik egzotizm a; njegovi čitaoci ne m o ra ju o tk riv ati, nego p rip a ja ti novo. K ad stanovnici oto k a o d lu ču ju n ad jen u ti im ena njegovim glavnim m jestim a, oni o d a b iru stara imena, što dovodi do toga da je nova zem lja sam o o d raz one k o ju su upravo napustili: traže im ena k o ja »podsjećaju n a Ame­ riku«, kao, p rim je ric e , »mali O ntario«. Prem a tom e, problem je kako obnoviti p rem a nekoj norm i, p rek o identifikacije: uvesti novo znači ponoviti. To za Ju lesa V ernea o d ređ u je tem u kolonizacije.91 »Od ovog o toka nap ra v it ćem o m alu Am eriku! Izgradit ćem o gradove, željeznice, telegrafe i, jed n o g lijepog dana, kad ga sasvim izm ijenim o, uredim o, civiliziram o, poklonit ćem o ga vladi S je d in je n ih Država.« Dakle, uopće n ije rije č o izm išljan ju ili stv a ra n ju no­ vog,92 nego o ob n a v lja n ju m ogućeg ovisno o u v jetim a (a ne p o p u t R obinsona, od već ostvaren o g m ogućeg). A ovaj pro g ram je prava b uržoaska ilu stra c ija tem e: gospodar i vlasnik prirode. Od tog početka, u kojem se već n aziru , m o ra ju se raz­ vijati: izm išljeni zaplet, dogovorena p riča. P očetak više ne odražava nikakvu razliku, osim , m ožda, stan o v itu nejasnoću, koje će se, kad do đ e vrijem e, rije šiti n a neočekivani n a­ čin, dakle, nikakvu m ogućnost nesklada izm eđu odluke da prikaže jed a n ideološki plan i ra d a k o ji ga uobličuje: zbog toga se m ože govoriti o ekspresivnoj tem i. Lako je p ra titi pravac p o stu p n ih o stv a re n ja k o ja p reo ­ braž a v a ju p riro d u p osredstvom in d u strije . »Proplanak je »> Idealna kolonizacija novih zem alja. Sto ie ne sm ije b rk ati s političkom kolonizacijom , koju, uostalom , ja sn o odbija: zbog toga će otok i nositi Lincoln Stoga je netočno djelo Ju lesa V ernea svrstavati u u to p ističk u vrstu .

186

p retvoren u tvornicu«. Ovaj pravac polazi od peći do lončarstva, prelazi preko m etalurgije (počevši od najprim itivnijih tehnika) da bi stigao do k rajn je točke: upotrebe elektrici­ teta, uvođenje telegrafa s kojim se, kako ćem o vidjeti, p ra ­ vac, prekida kad pustolovina doživljava kvalitativnu prom ­ jenu.” Tako je ispunjen razm ak, koji je, najzad, sam o lažni razm ak” — na razini pretpostavki nem a nikakve razlike iz­ m eđu svršetaka do kojih tre b a stići — je r je p riro d a pogod­ na za preobrazbu, kao što životinje sam e dolaze da ih pri­ pitom im o. »Doista, Pencroff je iz rječnika otoka Lincoln izbrisao riječ nemoguće.« Isk u še n je fikcije. Ono što knjizi d a je n jen p rav i sa d r­ žaj i sm isao, je s t da se, kako priča odm iče, ta shem a rem eti, čak i ruši. Pravac ideoloških ostvaren ja prelom ljen je u tre ­ n u tk u kad presijeca neki drugi zaplet koji se čini zbiljskim , je r ukazuje n a p o stojanost drugog oblika fikcije. N ije slu­ č ajno da baš u tom tre n u tk u knjiga, koja im a svoje neo­ visne pravce, n astavlja prek in u tu vezu s drugim knjigam a. Odnos nove fikcije s prošlom fikcijom više nije kritički od­ nos: zbiljski konflikt. Zapravo, p ostupno dolazi u pita n je prikaz početka i p r­ vih krajeva od kojih se odvija pustolovina. Kolonisti nisu sučeljeni s nekom novom p rirodom — koja bi bila ravna ili d opunjavala znanje inženjera — nego su, nevjerojatno, po­ stavljeni na površinu »tajanstvenog otoka« a da to i ne zna­ ju . T reba se, dakle, vratiti na sve d atosti problem a. Predodžbu o tom novom početku daje u m je tn i oblik otoka: on u p a d a u oči čim ga kolonisti mogu n ac rta ti s vrha središnje planine, koja je, također, vulkan. Upravo p risu t­ nost vulkana pokazuje da je taj dio p riro d e sam o um jetni proizvod. O tok nije m jesto početka, nego ishoda?* On je posljednji trag iščezlog kopna; tim e se o b jašnjava njegovo bogatstvo: on u sažetom kondenziranom obliku prikazuje M Zapravo, laj izvrien i izum povezat će koloniste s nečim drugim (Nemo ih saziva p rek o svog posred n ik a): on ih baca izvan jednostavnog praoca znanost-priroda i nameće im o dlučujuće iskušenje. Zanimljivo je da je elektricitet jedna od središn jih figura u djelu Julesa V ernea, kao i vulkan koji će doskora dobiti k a tartićnu ulogu. To p otvrđuje da je nekim figuram a dato upravo otkriva'aćko značenje, k ojim se obilježava nužna razlika između nakane i niena ostvarenja. U tren u tk u kad one p resijecaju ključnu figuru u kojoj je prcblem , druge figure više nisu o ru đ a kojim a se može svojevoljno b aratati: one se vise ne mogu upotrebljav ati bilo kako. 94 »— Sto nam nedostaje? Ništa! .. — A možda je to — sve!« Sve koje nije ništa i obrn u to . Na taj način p rom jena se izražava kroz trajn o st. . . . . 95 Ovako prikazana od početka tema će dobiti svoje puno značenje tek na k ra ju knjige.

187

sve što o staje od neke zem lje; on je »sažetak« svih vidova nekog kontinenta. To objašnjava tajn u : neuobičajeno obi­ lježje o toka Jules V em e p rik azu je kao osnovnu tem u vul­ kana. No, doskora se o tkriva da otok nije pu st: p rem d a je n etak n u t, odnosno, n ije ga oskvrnula lju d sk a ru k a — dakle, prem da m ože poslužiti kao sredstvo za neki pokus, zbiljski, što znači produ k tiv n i pokus, za upućivanje »brodolom cim a iz zraka« — otok je ipak naseljen nevidljivim oblikom , »ne­ poznatom silom«. P risu tn o st sile o čitu je se vrlo rano, od dolaska na otok: vidi epizodu borb e u vodam a jezera. Ona po sta je neprijep o rn o m u tre n u tk u kad u u tro b i svinje, ubijene u šum i, nalaze zrno olova: na taj način, koji ovaj p u t neobično podsjeća na tem atik u Defoeova rom ana, ovaj kom adić m etala kao da u sebi nosi p o sto ja n je cijelog čov­ ječanstva, je r jedino ono proizvodi tehničke p redm ete. Z atim se nižu, sve češće, zagonetni znakovi, »neobjaš­ njivi događaji« koji su, čudno, uvijek nakloni p o th v atu kolo­ nista. Sad bi rom an vrlo lako m ogao podleći isk u šen ju da se pretv o ri u niz čudesnih slika: »Inženjer n ije znao što da m isli, a n ije se m ogao oteti s a n ja re n ju o čudnim zapletim a.« I kolonisti zaista p o m išlja ju n a religiju, providnost. Me­ đ utim , n isu se dali zavesti tim suviše lakim rješen jem , i taj novi problem pokušavali su povezati s onim za koji su v jero ­ vali da su u pravo riješili: »Samo je C yrus S m ith čekao s uo b ičajen im strp ljen jem , prem d a je njegov nepokolebljivo zdrav razum očajavao os­ jećaju ći da se nalazi p re d apso lu tn o neo b jašn jiv o m činjeni­ com i lju tio ga je osjećaj d a je oko njega, m ožda iznad njega, p ris u tn a sila koju ne može objasniti«. V rlo brzo se pokazuje da je iskustvo p o tp u n o pogrešno: divlji i goli otok, preko kojeg su osobe90 prividno vraćene na otok X V III stoljeća, sam o je dekor. T ajan stv en a »sila« vraća ih u položaj R obinsona, iz kojeg su, vjerovalo se, za­ u vijek izbavljeni; u odlučnom tre n u tk u ona m u šalje n asu­ kanu š k rin ju koja u m inim alnom p ro sto ru sadrži čitavu op­ rem u savršenog R obinsona C rusoea: »Ništa u njoj ne nedo­ staje«; njihova pustolovina izjednaču je se s m otivom koji je, naprotiv, služio da je izdvoji. Dakle, nije, slučajno da ovaj p u t olupina nije dana od početka: upravo to z a kašnjenje naglašava lažnost ideološ­ 94 U značen ju osoba nekog kazališnog kom ada.

188

kog početka. Ubacivanje ovog novog p o d atk a potp u n o poni­ štava ideju osvajanja. Osim toga, kao p oruku šk rin ja sadrži knjigu, Bibliju, tobože slučajno otvorenu na odlom ku obi­ lježenom križem : »T ko pita — dobiva, tko traži — nađe«. Upravo to je tem a in dustrijske i buržoaske preobrazbe pri­ rode, ali ona je sad potpuno prom ijenila smisao: traženje se više ne shvaća kao odnos izm eđu onog ko ji daje i onih k oji prim aju. Tako je na nov način postavljen problem od­ nosa čovjeka prem a prirodi. Na ovoj razini je alegorijska priča o Ayrtonu: nepobitni znak prom jene značenja pokazuje se u epizodi napuštena čovjeka. Kolonisti na susjednom otoku otk riv aju pravi Robinsonov otok: kapetan G rant je tam o doživio iskustvo bli­ sko iskustvu velikog pretka, a upravo tam o je, za kaznu zbog izdaje, prognan i kažnjenik Ayrton uz obećanje da će doći po njega u tre n u tk u (neodredivom , naravno) kad nje­ gov grijeh bude okajan. Ayrton je na početku imao tečevinu koja nije nevažna: sve uređenje koje je ostvario G rant; ali on nije mogao podnijeti potpunu sam oću i postupno se spustio na razinu životinje. Kad kolnisti dolaze po njega, on je već bio zaboravio govoriti i njegov povratak u civilizirano stanje, odnosno u stanje kolonista, posve je neizvjestan: u sp jet će sam o uz cijenu polaganog ponovnog odgajanja. Zanim ljiva je ova v a rijacija oko m otiva izdvajanja, je r ko­ lonistim a otkriva tanu njihova položaja: njihov u sp jeh se m jeri u raz m je ru s A yrtonovim neuspjehom ; dakle, i njim a je postavljen isti problem . Z adatak koji im je n a m etnut nije p riro d an (oni sada ne otk riv aju prirodu); on je sim bolično djelo na k raju ko­ jeg će moći iskoristiti stanoviti broj sposobnosti, a ne zbilju pokušaja preobrazbe. Ayrton se izgubio, dakako, m oralno, a izgubili su ga u prirodi. Na taj je način etičko otk u p lji­ vanje ilu stra c ija industrijskog traženja. U oba slučaja u is­ kušenje su stavljene vrijednosti, a stvarni rad ne znači m nogo: napokon, o n im a sam o pedagošku fu nkciju je r za m ladića iz grupe pustolovina je prilik a za potpuni, ili gotovo potpuni početak. K njiga je poučna na isti n ačin kao što je to za Rousseaua bio Robinson. Prem a tome, lažno je isku­ šenje kakvo je prikazano u početku: otok nije n e tak n u ta p riroda, nego m jesto priprem ljeno nekim iskustvom ili ne­ kim pokusom ; na njem u se nap red u je jednako kao i u labi­ rintu, uzaludno i u trag an ju za nekom polaznom točkom . Tako je po lju ljan a i ideja o sukladnosti priro d e i zna­ nosti; ne zbog toga što bi bila više san nego java, već zbog 189

toga što je ne ja sn a predodžba lab o ra to rija ” k o ju o na sa­ drži. P rim jena z n an ja na neki p riro d n i m ate rijal sam o je posljedica prim je n e p riro d e na to znanje, a ova druga v rsta prim jene, k oja zapravo po sta je prva, povijesna je tajn a: »(Pencroff): — G ospodine Cyruse, v jeru jete li da bi m oglo biti otoka za b ro d o lo m c e ? . . . stv o ren ih da bi se baš na n jim a moglo zgodno p re trp je ti brodolom , n a kojim a bi se ti n e sretnici uvijek m ogli izvući? — M oguće je — sm iješeći se odgovori inženjer. — To je nedvojbeno, gospodine — u stv rd i Pencroff — kao što nem a dvojbe da je otok Lincoln jed a n od takvih.«*8 O čito je zanim anje za tu polaganu p reo b razb u p re­ dodžbe kolonista o njihovu pothvatu : je r tad a su oni spoj sam e fik c ije i rom an, koji je bio pro tuslovno tu m ačen je d ru ­ gog rom ana, počinje razm išljati o sebi. Fikcija više n ije u prikazivanju zbilje, nego u zbilji sam oj. »Od toga dana P ancroff je izgledao sve z a b rin u tiji. Čini­ lo m u se d a m u taj otok, od kojeg je stvarao svo j posjed, više ne p rip a d a po tp u n o i da ga d ijeli s drugim gospoda­ rom , kojem u je, osjećao je to, podređen.« Pom oć onog »koji za nas radi sve što ne m ožem o sami napraviti« im a dvije oštrice, te izaziva dvo jak u reakciju: divljenje ili o d b ijan je; prv a naznačava o d b ija n je u početku, d ruga sta ln o st o d b ija n ja: »Ta nevidljiva pom oć, ko ja je p o n ištav ala njihov rad, sm etala je i ganula inženjera.« J e r b itn i u činak te suvišne pomoći** je s t pokazivanje osvajačim a da su o b je k ti jed n e akcije, a n e n jen i su b jek ti po p u t p riro d e, a na taj način početn i p ro b lem gubi smisao. N jihova pustolovina p o sta je jed n a k a sim boličnom iskustvu Ayrtona, no prividno zbog d ru k čijih m otiva: i on je vraćen p riro d i da bi se o tkupio izjednačav aju ći se s njom . O tok je krivotvoren, lažan, izm išljen je r je on zapravo sam o vidljivi oblik nekog h tijenja: skriven u k ra te r vulka­ na, N em o je ta jn i tvorac dekora. Zbog toga, k ad u m re N em o, i oto k m o ra iščeznuti, v ra titi se s n jim u izvorno m ore kojeg je bio vrlo k ra tk o tra jn a em anacija. K ad je po­ kus za koloniste završio, k a d b ro d k a p e ta n a G ran ta okon­ čava p o koru n ap u šte n a čovjeka, s varljivom p riro d o m ne­ 91 Podsjetim o, za Ju lesa V ernea p riro d a je »prirodni laboratorij.« *» Ova id e ja, ovdje te k poluozbtljno p rik azan a, u Š k o ti za R obinsone bit će predm et izrugivanja, p rete k st za šalu. O svajanje p riro d e sim bolizirano oto­ kom san j e i zabava m ilijard era. ** No, da li je to d oista pom oć, nikada nećem o m oći saznati. Zapravo, dokazivanje je p o stalo nem oguće.

190

staje i sve što je na njoj izgrađeno: ne ostaje nikakav trag izvršenog posla: kolnisti ne m ogu sačuvati ništa od onog za čim su tragali. Oni više nisu ono što su vjerovali da jesu: pokretači zbiljske prom jene. Propao je pokušaj kolonizacije. T reba razum jeti sm isao tog obrata: valja doznati kako je provala form e knjige tijekom p ričan ja m ogla sve dovesti u pitanje, i zašto je dovođenje u pitanje fikcije izvršeno uz pom oć sam e fikcije. To znači da treb a dešifrirati nove zna­ kove. N em ova greška. U pletanjem tajanstvene i dobre sile pri­ ča je vraćena u početnu točku, je r se dovode u p itan je čak i uvjeti događaja, što će odsad izgledati kao: znak zahtijeva novo tum ačenje. Kolonisti se nisu borili sa sam om p riro ­ dom , nego s drugom zbiljom koju treb a identificirati. To je identifikacija koja fabuli daje nov sadržaj: sad kad više nije u p ita n ju tem a »raditi za spoznaju«, treb a naći razloge neopravdanog uspjeha. »Prirodna« p riro d a nije nam etala problem e takve vrste: kao pravi izvor djelotvornosti, rezer­ voar pravih ostvarenja, ona je ujedno stvarala i spoznaju o njenoj moći, dale, tum ačenje neizbježne sudbine; prem a tome, p riro d a je sebi svoja vlastita znanost: kao načelo svake racionalnosti ona se nije m orala o b raćati vanjskim razlozim a da bi potvrdila svoju moć. Ali kad je riječ o »tajanstvenoj« prirodi, gdje je rad suviše lak, gdje pravi n apor ne jam či pobjedu, onda se osjeća potreb a za drugom spoznajom koja nije em anacija prirode, nego vanjski ključ kojim će se o tk riti n a tp riro d n a moć. Tako se priča, kao i u m nogim drugim rom anim a Ju lesa Vernea, pripovijeda posredstvom odgoneta van ja. Da bi se povjerovalo neprirod­ nom , po kojem je pustolovina izložena pogibli, p o d atk e koji u početku izgledaju p rirodni treb a prevesti na neki drugi jezik. T raženje nove racionalnosti moglo bi završiti nizanjem n a tp riro d n ih slika: već smo barem jednom naišli n a ovak­ vu m ogućnost. Ovakav svršetak mogao bi biti želja Julesa Vernea da iznenadi, Vernea koji će proljeća 1884. ići u Rim m oliti privolu Leona X III; rekli su nam da su m u tam o »čestitali na čistoći i m oralnoj i duhovnoj vrijednosti n je­ govih djela« (Gđa Allote de la F u ye : Jules Verne, njegov ži­ vot, njegovo djelo, 1928, pogl. 18). A Tajanstveni otok, poka­ zujući relativni neuspjeh čovječje in d u strije ili je dovodeći u ovisnost o providnosti — ali koje? — što se ne zadovolja­ va tokovim a priče, čak ako ih je i sam a priredila, mogao bi se shvatiti i katoličkim rom anom , koji je v jeran pravo­ 191

v jern o sti odgoja (ako je istin a đa n a k o n R im a odgoj znači p o b ijan je svakog strogo znanstvenog p o k u ša ja tu m ačenja svijeta). Upozoravajući inženjere n a nužno p o tčin jav an je n ji­ hova z nanja otkrivenim tajn am a, b oreći se n a stra n i Huysm ansa, D ru m o n ta ,. . . Leo Taxila, dodavajući novo o ru žje onim a koje je već okupio (estetizam , p rev ara, fanatizam ) d a n a tp riro d n o ponovno v ra ti u svijest, je r se već suviše počelo zaboravljati, za građanskog p a p u Ju les V erne b i bio lijepi dokaz »m oralne vrijednosti« i jo š jed n o lijepo p ro tu ­ slovlje u d jelu posvećenom »napretku«, no ovaj p u t nim alo tajanstveno protuslovlje. To n ije p lan Ju lesa V ernea. K njiga M. M orća izm eđu ostalog vrlo uvjerljivo pokazuje na koji način njegov život i čitavo njegovo djelo isk lju č u ju m ogućnost takvog k o nfor­ m izm a. Ako je Ju les V erne d o ista o prezan u to m p ita n ju i ako svoju svjetovnost najčešće b ra n i sam o negativnim p o ­ stupkom , odnosno, ne n apadajući, o nda se njegovi protivnici nisu prevarili. P e tn ae st godina p rije p o sjete papi, početkom 1868, Veuillot je pisao H etzelu: »Nisam čitao Neobična p u tovan ja gospodina Ju lesa V er­ nea. N aš p rija te lj A ubineau m i kaže da s u k rasn a, osim jednog n e d o sta tk a koji nedvojbeno n išta ne kvari, ali sve po ru žn ju je, a čudesa svijeta o stav lja u s ta n ju zagonetki. To je lijepo, ali beživotno. N edostaje n e tk o . . . « (Naveli su A. Parm enie i B onnier de la Chapelle: P o vijest jed n o g izda­ vača i njegovih autora, H etzel, Albin M ichel, 1953, s tr. 489) To je vrlo dobro i neobično o štro u m n o rečeno. Nije nevažno prep o zn ati u ovoj »ocjeni« sam e izraze pro b lem a koji se nam etnuo: kakvo će posredn ištv o om ogućiti p rijelaz sa zagonetke na čudesa i o b rnuto? J. V erne se slaže s onim što V euillot o d b ija — to na m pokazu je i stru k tu ra rom ana — da znanosti tre b a p re p u s titi ulogu tog p rijelaza; ali on ipak ne d aje odgovor koji se očekuje i upravo to dvostruko od b ijan je da je ro m a n u pravi sm isao i, n em a dvojbe, odgoj­ nu v rijednost. N ije li i n a tp riro d n o rje še n je sam o u sp u tn i poziv, i s jasn o osnovanom otrcanošću: »— N isam znatiželjan, ali oko b ih dao da izbliza vidim tu osobu! M ora da je lijep, velik, snažan, s gustom brad o m , kosom p o p u t zrlika, da leži na oblacim a s velikom kuglom u ruci!

— Ta Pencroffe — na to će Gćdćon Spilett — to je portret Boga. 192

— Može biti, gospodine Spilett — no ja ga tako zami­ šljam.« Nemo, odsutna, ali aktivna prisu tn o st, skriveni i dje­ latni bog, lažni je bog, kao što je i otac lažan, što ćemo kasnije vidjeti: osim karikature, ili barem slike poraza, opisane na pola pu ta izm eđu poštovanja i nepoštovanja. On im a bolje m ogućnosti, ali ostaje čovjek. I njegova og­ rom na moć mogla bi se izm jeriti analogijom : »Iako već odavno ne sum njam o da se upleće ljudsko biće, priznajem da b a ra ta sredstvim a koja ljudi ne poznaju. To je još jed n a tajna, ali ako o tk rijem o čovjeka, i tajn a će biti otkrivena.« Znak se, dakle, može odgonetnuti; po treb an je samo blijesak jednog susreta. N ije potrebn o pokušavati reći lošije ono što je bolje rečeno: »Prem da su neki ljudi obdareni sposobnostim a koje je p riroda usk ra tila drugim a, ne kaže se da su ti ljudi iznad ljudske prirode, osim ako su njihove (izuzetne) sposobnosti takve da se ne m ogu svesti na definiciju ljudske prirode. P rim jerice, divovski stas je neobičan, no ipak ljudski. Lako­ ća poetske im provizacije nije dana svim a, a opet je ljudska. L judska je i sposobnost nekih ljudi da budni zam išljaju stvari tako živo kao da su im pred očim a. M eđutim , ako bi se našao netko tko bi im ao m ogućnost shvaćanja i pronicanja u osnove spoznaje, uskraćene drugim ljudim a, on bi prešao granice ljudske prirode.« (Spinoza, T ractatus theologico politicus, opaska u I poglavlju) N em oa izdvaja upravo to što nem a takvih sposobnosti, nem a takvih osnova, a ipak je znao isk o ristiti »prirodne prednosti« čovječanstva tako da je pošao dalje od uobičaje­ nog pu ta invencije i osvajanja: bolje od drugih znao je is­ k oristiti sposobnost stvaranja novih slika. M eđutim , ovakav opis je nepotp u n je r ide sam o nega­ tivnim putom : tre b a još odgovoriti na p itan je id entifikacije. Tko je Nem o? Prvi pravi odgovor na ovo p itan je d at će se analogijom njegova položaja s položajem A yrtona, nap u šte­ na čovjeka koji se m ora otku p iti podnoseći sim boličnu sa­ m oću. Nem o, također, kao da trp i neko iskušenje, im a po t­ reb u da m u se sudi, i upravo to traži od kolonista na pos­ ljednjim stran icam a knjige: »Što m islite o m eni, gospodo? Jesam li bio kriv? Jesam li bio u pravu?« Na taj način ro m an je doista d ecen triran sp ram onoga što je u početku izgledalo njegovom b itn o m preokupacijom : 13 — T eorija književne proizvodnje

193

tem a osvajanja skriva tem u iskušenja. Ovo tre b a shvatiti ispravno: ne može se reći da n ije bilo o sv ajan ja je r je p o t­ hvatu p rethodilo ra n ije osvajanje. N em o n ije osvajač kao ni kolonisti: on je u istom položaju kao i lju d i koje je htio p revariti. Na ovaj način je istjeran n a tp riro d n i ishod. Nem o je sam o na druge p renio k u š n ju ko ja je n jem u bila n am et­ nuta. O n je kao i oni, čak više od sviju R obinson. On je pravi Robinson, a dru g i su sam o njegova im itacija. On je lažni bog i R obinson u isti m ah; od božanskog je preuzeo sam o dekor i sam oću. »Um irem je r sam vjerovao da se m ože živjeti sam.« Nem o je rad kolonista učinio p o tp u n o nestv arn im p o t­ hvatom , što M arx, p o p u t Julesa V ernea naziva robinzonijadom , je r je on unazadna sila, a u jed n o i čudesno istraži­ valačka: on je unazadna sila, a u jed n o i čudesno istraživa­ lačka: on se naopako k oristio svojom n eiscrpnom zalihom u m nih sposobnosti, ne da izgradi b o lje d ruštvo, nego da o r­ ganizira p ut, dvadeset tisuća m ilja i neke druge sam otnog života. On je prošetao putovim a o sv ajan ja priro d e: zbog toga je u osnovi do k ra ja svog p o th v ata a m a te r kojem u su potre b n i dru g i a m ateri, k oji će cije n iti njegovo djelo, čak ako bi zbog toga m ogli obezvrijed iti svoje, ko je je sam o odraz njegova. Da bi vidio b u d ućn o st k o ju daje čovječan­ stvu, on m o ra izm isliti u nazadnu sliku o n jem u, odnosno, učiniti da n a p re d a k izgleda uzaludno. N a taj način Nem o n ije u v jet i p rijev rem en a figura b u ­ dućnosti čovječanstva, nego je vezan za oblik pro šlo sti. On je čak figura p ro šlo sti u m jesto da b u d e slika su trašn jice. U pravo zbog toga ga Cyrus S m ith n a k ra ju osuđuje: »K apetane, vaša je krivica u tom e što ste vjerovali da se pro šlo st m ože v ratiti i b orili ste se p ro tiv nužnog n a­ pretka.« Ove riječi im a ju posebno značenje je r izravno u p u ću ju na n e p re stan u b o rb u što je Nem o vodi p ro tiv engleske poli­ tike tla č e n ja koloniziranih n a roda; zanim ljivo je koliko je a vangardnoj buržoaziji, kojoj je Ju les V erne ipak pripadao, takva b o rb a m ogla izgledati m alo revolucionarnom . Ali vrlo je važno znati uopćiti tu osudu, što je u jed n o i o su d a sa­ mog ro m a n a i v idjeti u njo j o su d u ob lik a d jelovanja koji je, osim toga, sasvim nazadan, p rem d a u stanovitim vido­ vim a izgleda nap red an : ona izražava o su d u u to p ije, odnosno, bud u ćn o sti viđene očim a oca. N em o kao i rom anopisac im a p o tre b u da pokaže, da zbilju izloži javnoj kritici. Tim e se o b jašn jav a nem inovni 194

povratak m odelu fikcije, za koji se činilo da je ipak nad­ m ašen: R obinsonu iz legende, onakvom kakvim ga čak ni Defoe nije htio prikazati. Rezultati in d u strijsk e revolucije, koje su kolonisti otoka pokretači i proizvodi istodobno, prim ijenjeni su na tipično predrevolucionarni ideološki p ri­ kaz. U odnosu na veliku ideološku figuru usam ljenog ju n a­ ka Nem o je u istom položaju u kojem su kolonisti spram njega: on može izraziti sm isao svog djela sam o ako se identificira s tom figurom , dakle, ako se odrekne svoje n a­ kane zbiljskog osvajanja da bi postao — ne sam o u prikazu koji on sam daje, nego i u onom koji nam eće o drugim a, u njegovim djelim a, čak odlukam a — fik tiv n i su b je k t jed ­ nog proteklog događaja. Zbog toga se on i može spasiti sam o uz pom oć nestvarnog iskustva: iskušenjem koje na­ m eće drugim a. R azm išljanje m u om ogućava da se »izmiri s ostatkom čovječanstva«, a oni su shvaćeni kao čovječan­ stvo u sažetom obliku (na isti način o tok je sažetak p ri­ rode; na isti s u način u N em ou sažete sve fikcije); budući da je to uloga koja im je na taj način dodijeljena, oni su sam o em isari jednog izm išljenog čovječanstva lišenog moći, te više ne od ređ u ju svoje znanje i svoj rad. Dakle, pouka rom ana je jasna. Jedno književno djelo uspijeva pokazati kako će zem lja p o stati kao raj ne prikazi­ vanjem te preobrazbe kao rezultata ljudskog roda nego p odm etanjem , u obliku pretpostavk e, kao da je taj rezu ltat već postignut: dakako, ne napućivanjem na neki vanjski u tjecaj, nego na ra d jednog čovjeka, uz uv jet da o n b ude ob rn u to prim ijenjen. To znači da je ro m an o rad u s Julesom V em eom , h tio on to ili ne, stigao do točke k ad nužno tre b a izm isliti nove oblike izraza, koji će m u om ogućiti da ukloni tu deg ra d ira n u figuru jedinog ju n ak a: Jules V em e ne izm išlja te form e, ali m ajsto rsk i b a ra ta s tim prošlim oblicim a izlažući ih u njihovoj zbilji od p rep re k a i zakašnje­ nja, pokazujući njihovo nazadno značenje. P osljednja ta jn a k o ju likovi iz knjige m o ra ju odgonet­ n u ti — a to je i poslje d n je značenje ekspresivnog m otiva: pustolovina n a oto k u — k rije se u tom e što u m jesto da izravnavaju svoje račune s prirodom , kako su očekivali, oni se obračunavaju s fikcijom drugoga i pokazuju da je određeni stil fikcije odsad povijesno prem ašen. Tako njihov pothvat i n ije besm islen koliko b i m ogao izgledati: p rem da uopće ne uspijeva pokazati zbilju, savršeno je dem o n stra­ tivan, ovaj p u t ob rn u to od slike Nem oa, je r u spijeva istak ­ nuti njegovu ništavnost. Na taj način p o th v at im a pozitivno 195

značenje. Isto tako i djelo Julesa Vernea ne sam o da nije izm išljeno, nego stvaranjem jed n e m itologije d aje pravo m jesto povijesno potvrđenoj m itologiji. S N em om m ora iščeznuti i otok, i svaki trag rad a kolo­ nista. »U prvi m ah obuze ih duboka bol. I ne p om išljahu na o pasnost što im izravno prije ti, nego n a tu zem lju koja im je pružila utočište, na taj otok koji su učinili plodnim , koji su voljeli, koji su jednoga dana željeli usavršiti! Koliko uza­ ludna tru d a , koliko nepotrebnog rada!« Dakle, fabula kulm inira u ilu straciji b itn e nestalnosti: a ta epizoda n ije sporedna, je r će jo j se V erne v raćati sve do svog posljednjeg rom ana, Avanture Barsacove m isije, u kojem požar B lacklanda, što ga je izazvao znanstvenik, izrav­ no podsjeća na iščeznuće N em oa i njegovih djela. Prem a tom e, knjiga ne završava slikom pobjede, nego slikom un išten ja: u m jesto da u p u ću je na osv ajan je prirode, on fikcijom op isu je u n ište n je rad a lju d sk e pustolovine. S Nem om se b riše m ogućnost k re ta n ja p rem a b u d u ćn o sti p re­ čicom i zaobilaženje p reko prošlosti. T ako k njiga uspijeva pokazati položaj književnosti i njezin odnos sp ra m povijesti, što jo j je i bio cilj: slike koje želi zau stav iti nisu ni izmi­ šljene n iti uzaludne, nego d ostojn e pam ćenja: »Nikada nisu mogli zaboraviti taj o tok n a koji su stigli bez ičega, goli, otok koji im je pu n e četiri godine pružao sve što im je trebalo, a od kojeg je o stao sam o kom ad gra­ n ita koji o p lak u ju valovi Pacifika, grob onoga koji b ijaše ka­ p e ta n Nemo!« To je po slje d n ja rečenica knjige.100

Funkcija romana »Po svem u se čini da u ovom m o ru žive sam o fosilne vrste. M eđu tim v rsta m a rib e i gm a­ zovi p red sta v lja ju n ajsav ršen ije oblike je r su n a jsta rije g postanka.« (Putovanje u središte Zem lje) 100 Z anim ljivo je da će k olonisti k asnije, za p rav u kolonizaciju Amerike, m orati samo po n o viti pustolovinu od n jezina izm išljenog početka: uvijek uz pomoć N em oa, ovaj p u t p o sth u m n u , koji im je opo ru čn o ostavio šk rin ju od d ra ­ gocjenog kam enja. To znači d a fikcija može poslužiti i k ao početak, uvod u zbiljski rad, možda p rek o k o n trasta. Ona je njegov odraz, o b rn u ta, ali i jedina slika: do te m jere d a više nije potreb n o opisivati zbiljski rad koji će za njom slijediti; ponavljanje je samo po sebi nezanim ljivo; treb a samo p odsjetiti na to. Tako djelo Julesa V ern ea o tk riv a u vijek isto značenje p rikazujući i samu fikciju kao preran u ilustraciju zbilje, ali i njenu zasta rjelu i p rek o m jern u prefiguraciju, nu in o prethodni oblik.

196

M obilis in mobili, znamo, znak je prepoznavanja kape­ tana Nemo, to je i bitna izreka jednog povijesnog sna o sudbinu, i iza te form ule nije teško naći opće načelo koje je Jules Verne htio prikazati. U njoj se u k ratk o mogu pročitati sva ideološka protuslovlja koja su uvjet za m ogućnost ro­ m antičnog djela kakvo je zamislio Jules Verne: to je, poput još nejasna opažanja nekog povijesnog događaja, ideja da je znanost osnovno oruđe za preobrazbu prirode. Mobilis in mobili je položaj znanosti, dakle, čovjeka prem a prirodi, to je Axel koji za vrijem e jednog ku p an ja u blizini središta zem lje ponovno nalazi jedinstvo s prvobitnim m orem . Zna­ nost je u prirodi, budućnost je u sadašnjosti, kao što je N autilus u svom elem entu tam o gdje se više ne zna što je zbilja, a što sim bolika. Nepoznato je u poznatom : ova bliska veza, taj spoj koji je i sklonost, je r bolje od ičega drugog označava m odernizam , upravo ta podu d arn o st omogućava da najbolje, iznutra, obilježim o djelo Julesa Vernea; upravo ona iskazuje ono što je on napravio; tu je srž njegova pot­ hvata. O na bi m u m ogla biti i naslov. Ali b itn o je da ta ideja može istodobno poslužiti i za nabrojavanje nedostataka, ili bolje, ograničenja djela; ona om ogućava o tkrivanje te zbrke bez koje se veza znanost-priroda ne bi mogla prikazati, te pored ostvarenog djela pokazuje i nemoguće, koje je njegov neizbježni i izm išljeni korelat. N eizbježno je izm išljeno i načelo neke n estvarne vjere u budućnost: ova v jera izražava se o brnuto, riječim a nevjere. I p u tovanja i susreti označavaju sam o povratke, prepoznavanja. Tako se počinje ocrtavati ono što m oram o nazvati na­ ličjem djela: m ogućnostim a koje om ogućavaju da se čita ob rn u to od onog što bi se htjelo reći. Niti zam išljena jed n ak o st znanosti i priro d e nije apso­ lutna, je r se organizira u intervalu beskonačne udaljenosti, udaljenosti što dijeli zbilju od fikcije i om ogućava da se svaki oblik p redviđanja prikaže zastarjelim . Zato što se, ka­ ko ćem o vidjeti, V erne sam b rin e za to o tk riće koje, kako nam se čini, u njegovu djelu dospijeva do k raja estetske svijesti, ide do k raja njegova znanja. U ostalom , zbog toga je uputno sam o s oprezom u stv r­ diti da je izm ijenjeno sta ja lište Ju lesa Vernea prem a zna­ nosti, kao što radi, prim jerice, M. B utor, koji je dodao da se taj razvoj izvršio u pravcu rastućeg pesim izm a: Verne nikada nije htio pokazati da je vjerovao u djelotvornost 197

znanstvene djelatnosti, niti u sup ro tn o . To n ije njegov sadržaj. On isp itu je predodžbu o znanosti, je r se ne zado­ voljava sam o prikazivanjem . Verneovo djelo očito se ne m ože razu m jeti ako se ne poveže s idejom n a p re tk a i indu­ strije , ali on ne traži tu ideju, ili bolje: ona nije izravni sadržaj. Vem eov problem je: u kakvim je u v jetim a moguće zam isliti ideološki plan k o ji je sam o svijest jednog in d u strij­ skog društva? Sam o p rek o ove p ro b lem atik e on uspijeva o tk riti pravi sm isao tog plana. On n ikako ne želi oslikati poetični p o rtre t znanstvenika koji će zatim b iti izgnan i usam ljen,101 on želi označiti u d a ljen o sti što d ijele taj prikaz i zbilju lju dske pustolovine: origin aln o st p o th v ata leži u tom e što se ud a lje n o st m ora očitovati u n u ta r sam og prikaza. Zbog toga ne m ože b iti dovoljno sam o reći da je Verne pred stav n ik stanovitog ideološkog s ta n ja d ru štv a, ili sta­ novite d ruštvene klase, ako se preth o d n o ne u p itam o što znači predstavljati. Skloni sm o id eju p red sta v lja n ja olako pro tu m a čiti u retro sp ek tiv n o m sm islu: stvoreno djelo bit će p redstavničko je r je stvoreno, a to će b iti sum njiva cije­ na tog izvršenja: na isti način izabrani k a n d id a t p o staje pred stav n ik je r je im enovan. Ali p rije nego što je d jelo stvo­ reno, p rije nego je glasanje odlučeno, im a li ili nem a p red ­ sta v lja n ja ? U svakom slučaju, tu tre b a tražiti ko rijen e i sm isao svakog p red sta v lja n ja : u uv jetim a p o jav ljiv an ja d je­ la, p rim jerice, koji ne m o ra ju p rip a d a ti pob u d i djela. P rob­ lem p red sta v lja n ja tre b a p o staviti dok se djelo stvara, je r taj odlučni tre n u ta k s p a ja ono što a u to r želi ili m o ra p red ­ staviti, njegov plan, i ono što ono d o ista p red stav lja. P rem a tom e, glavni p red m e t V em eova ra d a n ije p revođenje ili izlaganje neke id eje ili p rogram a, nego ostv ariv an je poveza­ nosti tem a tsk ih fig u ra i fabule. Z anim ljivost V erneova djela je u tom u što ono uspijeva o tk riti o b je k t koji op isu je tu povezanost — otok. To je s u sre t tem atsk e figure i onog što se na n je m u događa, stanovitog oblika zapleta k o ji re­ zu ltira sučeljavanjem dviju m ogućih p rič a koje tak o đ e r sim ­ boliziraju dva oblika fikcije. Po tom e se on može razlikovati od svih d rugih tem a tsk ih figura. P rem a tom e, tru d p red sta v lja n ja ne može se m iješati s asim ilacijom : neka osoba pred sta v lja n eku d ru štv en u klasu i ideologiju te klase ako zauzm e stav p rem a toj ideološkoj »klimi«; inače, u slučaju pisca, on ne bi pisao. Proizvod «>• Uostalom , ni Nem o, kao ni A rdan, n isu znanstvenici.

198

rom anesknog rada je st djelo sam o ako pruža vlastiti dopri­ nos, ako sadrži novo u odnosu na »duh« o kojem ovisi.10* U prvom red u nem oguće je u jednom jedinom djelu izložiti čitavu ideologiju: ona može b iti obuhvaćena samo u nekim dijelovim a; treba, dakle, b ira ti, i upravo taj izbor je značajan je r može biti više ili m anje reprezentativan. Protuslovlja što se nalaze u djelu, ukoliko ih ima, ne mogu, shodno tom e, biti ista, doslovce ponovljena, kao i protuslov­ lja o kojim a to djelo ovisi: čak ako su ideološka protuslovlja prisu tn a u životu sam og autora: životu Julesa Vernea p ri­ sutni su i Veuillot, i Leon X III, k andidat na crvenoj listi za gradske izbore Amiensa, i prija te lj učenice A stride Briand u N antesu. Djelo se može označiti kao odraz tih zbiljskih protuslovlja, ne po tom e što je reprodukcija, nego prava produkcija. I napokon, ideologiju čini skup tih produkcija, u n a jm a n ju ru k u počevši od njih. Ideologija nije ispred djela, sustav koji bi se mogao obnoviti: djelo je obnavlja i razrađuje, te ona ne može im ati neovisne vrijednosti. B itan je, dakle, čin pisca: on o stv aru je posebnu k rista ­ lizaciju, restru k tu rac iju , čak i s tru k tu ra c iju p o dataka na k ojim a radi: sve što je bilo tek zajednički predosjećaj, plan, težnja, odjednom se taloži u sliku k oja ubrzo po staje bli­ skom , koja za nas po sta je zbiljom , čak tijelom tih planova, a to je jedino što jo j daje realnost. Verneovo djelo je ne­ zam jenjivi p rim je r za to: ono ideologiji ne d aje sam o nov, nego i vidljiv oblik. Ovaj vidljivi oblik nije podvostručen nikakvom idealnom zbiljom , no na njem u se ipak mogu o tk riti tragovi njegove alteracije. N eizbježna a lteracija je pokušaj fikcije: ona se ne može o d red iti u odnosu ni na kakav pozitivizam, a ipak može b iti opisana. Djelo se javlja kao m odifikacija bez ikakve jezgre k oja bi je p odr­ žavala. D jelo je o b rn u to od onog što je h tjelo biti, naopako. Gdje otkrivam o to naličje? Ovo što je dosad izneseno p ostu p a k je kojem u ideološki plan podliježe u tre n u tk u kad m ora p o stati čitljivim . Ovaj se opis, kako sm o već vidjeli, može sistem atizirati počevši od predodžbe oca, vrlo ista k n u te u V erneovu djelu: o tac je jed a n od značajnih likova djela, staln a tem a k oja na k raju dobiva općenitu v rijednost (im a pravih, i u m je tn ih otaca: tu je Nem o, o tac fikcije i fikcija oca, pa vulkan, o tac p ri­ rode); kao o b jek t rom ana on je povlašten, te se čini da je •“ Duh. klim a: ovi izrazi ne zadovoljavaju ako se njim a želi definirati neodređenost (ne d ajući toj riječi, kojoj je sasvim dovoljno njezino siro­ maštvo, nikakvu m istićnu v rijed n o st).

199

ključ svih drugih. Ali on ujedno obavještava i sam u priču, je r je uvijek po k ren u ta povratkom na početke, postavljajući na taj način priči, a ne više, kako se to inače događa, p oje­ dincu, p ita n je tajne njegova rođenja. Ta produžena p risu t­ nost, um nogostručena bro je m uloga koje su jo j dodijeljene, upućuje na nešto što je više od m aterijaln e figure ili oblika p itanja: o na donosi zbilju oca na razini sam og djela. K nji­ ževni otac, otac knjige R obinson Crusoe, tem atsk i p redak, a ne sam o određeni ideološki m odel iz kojeg se izvode sim ­ boličke figure i tije k priče, što d jelu daje sm isao, čineći od njega izraz povijesnog odnosa koji, izvan povijesti djela i tem a, izvan svake povijesti jezika, sm jera na sam u povijest s kojom je Jules V erne, kao i neki drugi, kanio rasp rav ljati. Plan — više ne sam o ideološki nego onaj koji spada u p odručje književne ideologije — da se prikaže m oderni R o­ binson izražava tu p o tre b u bez koje ne bi bilo pisaca: no­ vim vrem enim a novi pisci. A hoće li d jela izm eđu sebe im ati veze jed n ak e onim a što ih povezuju jednog s drugim , i s drugim vrem enim a? Za Julesa V ernea p red ak R obinson može sam o nestvarno, čisto fiktivno izgledati: treb a, dakle, izm isliti pravog R obinsona, a to je u pravo pro g ram djela anticipacije. O pisati novu figuru Robinsona, koji bi bio sim ­ bol zbilje, znači postaviti problem fikcije i n jene realnosti, dakle, njene zablude i nerealnosti. Svi ovi problem i nam eću se istodobno. Ali vidim o da novi R obinson može p o sto ja ti sam o ako i drugi jo š uvijek postoji: on ga produiava, dokazuje njego­ vu p o stojanost, koja bi bez tog po ric a n ja m ožda bila krhkija. M otiv otoka, sad više ne sam o u zbilji svog sadržaja, nego u svojoj zbilji, u zbilju koju joj d aje njegova priča, izražava povratni oblik priče, je r je on posuđena tem a i nem a nikakva sm isla izvan te posudbe prek o koje se izra­ žava ideološki sukob. K njiževni plan Ju lesa Vernea ne može biti jednostavan, prvi, nastao sam od sebe: on se neum itno nadovezuje na druge planove koji m u d a ju srž, grade ga u njegovu izrazu i o sm išljavaju ga, sam o na ovaj način, oko rasprave, koje prava v an jštin a nije otok, nego čitava biblio­ teka, gradi se pro b lem atik a jednog djela. Treba se sjetiti izuzetno obazrive ilu stra c ije G randvillea djelu Defoea:* on ne pokazuje R obinsona Crusoea u njegovom pravom deko­ ru, d e koru koji im a svu istin ito st u m jetnog, p riro d u koje je n eta k n u to st njegovana p o put djevičanstva udavače, pravi * Ta ilustracija je ovdje rep ro d u ciran a.

200

buržoaski užitak; um ješnim prem ještanjem on ga stavlja u taj raj izmišljenog, gdje je jedina istina učiniti istinitim : u javni park. Nepom ični kip, zauvijek zaustavljen, koji pro­ m atra publiku a da se zapravo ne vidi. R obinson je upravo ta pojava koja nam sudi po našim izgledim a i daje ključ mnogim povijesnim snovima: ovo priviđenje s jasnim i potpunim obrisim a, koje zauvijek z austavlja granice stanovitih prikaza, određenog znanja, koje je koherentno sam o ako o staje ono što jest, na svoj način nepotpuno. Ne radi se više sam o o ideologiji, nego o nekom ideološkom obliku. Č injenica da je taj oblik preživio, i da Jules Verne upravo preko njega pokušava izraziti plan koji njem u m ora izgledati avangardnim , nikako ne znači da je plan u b iti zastario, nego da nije m oguće nadovezivati tem e u n u tar jednog djela ako ih p rešu tn o ili izrijekom 103 ne stavim o u isto vrijem e, u povijesni red tem a, koji ih m eđusobno povezuje tako da ni jed n a ne može p o sto ja ti izdvojeno. No, taj re d se ne razvija, priča teče sam o svo jim vlasti­ tim tijekom , koji nije nužno i tijek zam išljenog djela.104 P aradoksalno, i gotovo neizbježno, povijest kasni za naka­ nom da bude opisana, a to zakašn jen je prenosi se i na priču: »košnica simbola« ne daje Julesu Verneu sredstva koja bi m u om ogućila prikazivanje potpunog osvajanja, ka­ ko se čini da je kanio. Ali ovoj zapreci nije uzrok sam o tehnička viskoznost; radi se o nečem sasvim drugom : nesklad izm eđu prikaza i izraza u p ućuje na sam u s tru k tu ru plana, kao i n a sredstva upotrije b lje n a za njegovo ostvarenje. Bilo bi suviše jedno­ stavno teškoće pisca u p u titi na udaljen o st što odvaja jedno djelo od drugoga i od zbilje: ova g reška v jero jatn o se nalazi u svakom od njih, upućuje na jed n ak e p rep rek e koje se ne mogu objasniti sam o ideološkim protuslovljim a. Nije ispravno u stvrditi: knjiga je jača od zbilje. Niti obrnuto. Ne valja reći da je knjiga X V III stoljeća još uvijek prilično živa, ili još uvijek prilično okam enjena, inertna, dati se osvojiti nekom drugom knjigom i iznoseći njeno na­ ličje, stvarati novu zbilju. Problem bi bio suviše jed n o sta­ van; bilo bi dovoljno -reći da preko plana realističke stili­ zacije10* ideološkog poziva svog doba Jules Verne nailazi 105 Jules Verne zaslužuje posebno m jesto je r je odabrao ovaj drugi dio. ,M Neka se djela