Poslovna etika, korporacijska društvena odgovornost i održivost [PDF]

Zitiervorschau

POSLOVNA ETIKA, KORPORACIJSKA DRUŠTVENA ODGOVORNOST I ODRŽIVOST

 

BIBLIOTEKA „GOSPODARSKA MISAO”

POSLOVNA ETIKA, KORPORACIJSKA DRUŠTVENA ODGOVORNOST I ODRŽIVOST 2. prepravljeno i prošireno izdanje

Urednici izdanja:

dr. sc. Borna Jalšenjak dr. sc. Kristijan Krkač

Copyright © 2016 MATE d.o.o. Zagreb

Sva prava pridržana. Nije dopušteno niti jedan dio ove knjige reproducirati ili distribuirati u bilo kojem obliku ili pohraniti u bazi podataka bez prethodnog pismenog odobrenja nakladnika.

Nakladnik

MATE d.o.o., Zagreb

Za nakladnika

Vesna Njavro

Glavni urednici

dr.sc. Đuro Njavro



dr. sc. Mato Njavro

Izvršna urednica

Natalia Kolundžić, MBA

 

Poslovna etika, korporacijska društvena odgovornost i održivost

Drugo, prepravljeno i prošireno izdanje

Uredili: Borna Jalšenjak i Kristijan Krkač

Zagreb, 2016.

 

Kazalo sadržaja

Predgovor drugom izdanju (2015.)

ix

Predgovor prvom izdanju (2007.)

xiii

Uvodna napomena drugom izdanju (2015.)

xix

Uvodna napomena prvom izdanju (2007.)

xxiii

D. Crowther N. Bowie

B. Jalšenjak, K. Krkač Đ. Njavro, K. Krkač

PRVI DIO: UVOD U POSLOVNU ETIKU, KORPORACIJSKU DRUŠTVENU ODGOVORNOST I ODRŽIVOST I. Od etike do poslovne etike

1

1. Nužnost morala i potreba za etikom

3

2. Uvod u središnje etičke teorije

22

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo

42

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka

60

5. Utilitarizam

80

P. Eterović, K. Krkač D. Mladić

I. Macan I. Pavla

R. Plant

iv

Kazalo sadržaja 

6. Teorije distributivne pravde

105

7. Bogati i siromašni: argument za obvezu pomaganja

141

8. Gospodarska etika u vremenu postmoderne i u vremenu globalizacije

156

II. Temeljci poslovne etike, korporacijske društvene odgovornosti i održivosti

168

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja

169

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa

193

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti

213

12. Održivost i etika

241

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa

280

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini

298

N. Petrović

P. Singer

I. Koprek

B. Jalšenjak, K. Krkač

J. Debeljak

K. Krkač

I. Matutinović

B. Jalšenjak, K. Krkač

B. Jalšenjak, K. Krkač

15. Društveno odgovorno poslovanje, tržišni odnosi i odnosi s lokalnom zajednicom

322

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj

339

17. Obrazac za donošenje moralnih odluka

363

B. Jalšenjak, K. Krkač

B. Jalšenjak, K. Krkač

M. Velasquez, C. Andre, T. Shanks, M. J. Meyer

v

Kazalo sadržaja 

Urednički dodatak 1: Metoda donošenja odluka u 368 poslovnoj etici i DOP-u Urednički dodatak 2: Predložak studije slučaja

371

DRUGI DIO: ODABRANE TEME IZ POSLOVNE ETIKE, KORPORACIJSKE DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI I ODRŽIVOSTI I. Uvod

375

18. Problem naravi i odgovornosti korporacije

377

19. Teorija interesnog dioništva moderne korporacije

399

II. Marketing

414

20. Etički problemi vezani uz čimbenike marketinškog spleta

415

21. Etički izazovi globalnom marketingu

448

22. Etičke dileme marketinga putem društvenih medija

469

III. Menadžment

487

23. Načela etičnosti u upravljanju ljudskim potencijalima

488

24. Korporacijska društvena neodgovornost zaposlenika

507

25. Stakleni strop: granice u napredovanju žena na radnome mjestu

517

K. Krkač

R. E. Freeman

M. Martinović, P. Eterović

M. Martinović, O. Jurković Majić

A. Kuštrak Korper, M. Čaić

R. Richards, I. Škreblin Kirbiš, M. Koričan

A. Jergovski, B. Jalšenjak, K. Krkač

A. Jergovski

vi

Kazalo sadržaja 

IV. Računovodstvo, revizija, financije i bankarstvo

528

26. Načela poslovne etike i korporacijske društvene odgovornosti u području računovodstva, revizije, financija i bankarstva

529

27. Poslovna etika banaka

544

28. Elementi poslovne etike u financijskom sektoru s naglaskom na investicijske fondove

561

V. Ostalo

576

29. Tumačenje veze etike i Interneta među studentima Zagrebačke škole ekonomije i managementa

577

30. Utjecaj europskih kultura na poslovnu etiku i korporacijsku društvenu odgovornost

591

Zaključne napomene

604

Rječnik pojmova

617

Popis literature

636

K. Krkač, H. Volarević, M. Josipović K. Krkač, H. Volarević, H. Jerković

J. Vukas, I. Gvozdanović, B. Jalšenjak

K. Aleksić – Maslać, M. Koričan, D. Vasić:

K. Krkač

B. Jalšenjak, K. Krkač

P. Eterović, A. Jergovski, S. Buzar, R. Njavro, I. Spajić, J. Debeljak

vii

 

Predgovor drugom izdanju (2015.)

(D. Crowther)

U

proteklom desetljeću mnogo toga se promijenilo u poslovnom svijetu.1 Nešto od toga je potaknuto globalnom financijskom krizom koju smo pretrpjeli, ali mnogo toga se također pojavilo i zbog sve veće zabrinutosti poslovnih upravitelja i svih interesnih dionika oko održivosti poslovnih modela i potrebe osiguravanja da se vodi računa o svima koji su pod utjecajem poslovanja. Tako je sada prihvaćeno da poslovanje ne može biti izolirano, te da ima određene odgovornosti za ono što čini gdje god se u lancu nabave zbivale te posljedice. Primjerice, potrošači se zanimaju za lanac nabave i ljudska prava zaposlenika, čak i ako su zaposlenici lanca nabave. Slično tome, važnost pitanja zaštite okoliša se također povećala. Istovremeno povećava se briga oko upravljanja i etičkog ponašanja. Sve navedeno može se smatrati dijelom učinaka globalizacije i sada predstavlja međunarodnu brigu. Mnogo se toga pisalo o globalizaciji – nešto pozitivno i mnogo negativnog. To je tema koje potiče na zaključne odgovore. To je nešto što je središnje svim raspravama o poslovnoj etici i društvenoj korporacijskoj odgovornosti – te naravno bilo kojem razmatranju održivosti. Prepoznavanje prava svih interesnih dionika i dužnost kompanija da se ponašaju odgovorno u ovom širem kontekstu je, dakle, u velikoj mjeri relativno nov fenomen. Ekonomsko shvaćanje imanja odgovornosti samo prema 1 Profesor David Crowther (www.davideacrowther.com, https://en.wikipedia.org/wiki/David_ Crowther i www.facebook.com/davideacrowther) predaje Društveno odgovorno poslovanje na Sveučilištu de Montfort u Velikoj Britaniji i predsjednik je Social Responsibility Research Network (www.socialresponsibility.biz). Akademske godine 2007./2008. bio je gost profesor na kolegiju Poslovna etika i korporacijska društvena odgovornost na diplomskom stručnom specijalističkom studiju MBA programa, na modulima menadžment i marketing ZŠEM-a. Autor je i urednik više od 30 knjiga i zbornika iz područja korporacijske društvene odgovornosti i više od 30 članaka iz istog područja. S engleskog preveo Borna Jalšenjak. ix

Predgovor drugom izdanju (2015.) (D. Crowther)

vlasnicima je ipak tek od nedavno tema značajnijih rasprava. Neki vlasnici su usprkos tome uvijek prepoznavali odgovornost prema drugim interesnim dionicima i to je očito još od ranih dana industrijske revolucije. Tako se, primjerice, u 19. stoljeću Robert Owen nije slagao s pretpostavkom da je samo smanjenje troškova i posljedično maksimiziranje profita jedino važno za poslovanje. Nadalje, on je svoja vjerovanja primijenio u praksi kroz uključivanje u svoju sferu industrijskih operacija i smještaj za svoje radnike u New Lanarku u Škotskoj. I drugi se primjeri društveno odgovornog ponašanja mogu pronaći. Dakle, kroz povijest postoje dokazi kako usmjerenost na sebe što se tiče organizacija i odgovornosti samo prema dioničarima nije bilo univerzalno prihvaćeno stajalište, te da nije moglo pružiti temelj ljudskoj djelatnosti. Implicitno raspravi o učincima organizacija na okolinu je i shvaćanje da nemaju samo vlasnici organizacija ulog u djelovanju tih organizacija. Uz njih postoje i razni drugi interesni dionici koji opravdano imaju ulog u tim djelovanjima i na koje ta djelovanja utječu. Ti drugi interesni dionici nemaju samo interes u aktivnostima kompanije nego u nekoj mjeri i utjecaj na oblikovanje tih aktivnosti. Taj utjecaj je toliko značajan da se može zastupati stajalište kako je moć i utjecaj tih interesnih dionika takav da se može tvrditi kako oni imaju kvazi-vlasništvo nad organizacijom. Razmišljajući što je dovelo do takve situacije moramo priznati da postoje problemi s računovodstvom, revizijom i s očekivanjima ljudi. Moramo se sjetiti da je mit o slobodnom tržištu utemeljen u klasičnoj liberalnoj ekonomskoj teoriji – kasnije razvijenoj u utilitarizmu i u temeljima kapitalističkog sustava, i koji su propagirali ljudi poput Johna Stuarta Milla u 19. stoljeću, koji, ukratko, tvrdi kako je sve u redu dokle god su posljedice prihvatljive. Regulatorni okvir računovodstva bio je mijenjan kroz vrijeme kako bi više služio interesima kompanija nego njihovim vlasnicima ili društvu. Stoga se više ne očekuje da se računovodstvo vodi konzervativno, samo priznajući buduće obveze dok istovremeno ne priznaje budući profit. Umjesto toga, profit se može upisati u račune prije nego što je zarađen, dok se obveze (poput zamjene ostarjele električne mreže) mogu zanemariti ako smanjuju trenutnu profitabilnost. Studija promjena koje su se kroz godine zbile u standardima računovodstva pokazuje postupno slabljenje zahtjeva za ovakvim konzervativizmom u računovodstvu budući da su spomenuti standardi mijenjani kako bi se kompanijama dozvolilo da povećavaju profit u sadašnjosti. Ovo naravno još više naglašava presudnost strogih procesa nadzora. Već je 1967. Marshall McLuhan izjavio kako sada živimo u globalnom selu i da nas tehnologija sve povezuje. Mnogo se toga promijenilo od tada što se tiče tehnologije, sa svima dostupnim internetom, mi uistinu živimo u x

Predgovor drugom izdanju (2015.) (D. Crowther)

globalnom selu u kojem svatko može komunicirati sa svakim gdje god i u kojoj god vremenskoj zoni živio. Internet je iz temelja izmijenio svijet i to ima duboke posljedice na sve ljude. Marshall McLuhan je u neku ruku bio prorok. Kada je govorio o tom globalnom selu, on je također rekao kako će rat ostati oznaka svijeta, ali da će više naglaska biti stavljeno na ekonomski, a ne na fizički rat. Fizički rat nije nestao, ali moglo bi se tvrditi da su razlozi ratova sadašnjice ekonomski, u najmanju ruku onoliko koliko su imperijalistički ili ideološki – barem što se tiče vlada i zemalja. No vlade, kao primjer nacionalnih država, postaju sve nevažnije. Multinacionalne kompanije koje djeluju u globalnom okruženju postaju važnije od vlada i nacionalnih država. Neke od tih kompanija su uistinu velike – veće od mnogih nacionalnih država i puno moćnije. Može se reći kako se ovdje vodi ekonomski rat u globalnom selu. Doduše, internet je izložio poslovanje procjeni javnosti i dao je više moći pojedincima kao potrošačima i kao zabrinutim građanima. Tu se dogodila raspodjela moći koja je rezultirala povećanjem brige za etiku i pitanja poput ljudskih prava i zaštite okoliša. Mogu se očekivati i veće promjene u bliskoj budućnosti. Jedna od posljedica prisvajanja vladinog utjecaje od strane tih korporacija jest i mit o tome kako je slobodno tržište svima od koristi. Općenito se prihvaća – gotovo bez pitanja – da će slobodno tržište dovesti do većeg ekonomskog rasta i kako će nam svima biti od koristi. Diljem svijeta ljudi se zalažu – i pobjeđuju u raspravama – za stav kako su ograničenja na svjetsku ekonomiju koja bi proizišla iz regulacije tržišta loša za naš dobar život. I tako u jednoj zemlji za drugom, jednom tržištu za drugim, vlade popuštaju i oslabljuju regulaciju kako bi omogućile potpunu ekonomsku slobodu. Možda svijet još nije globalno selo, ali on ubrzano postaje globalno tržište za te svjetske korporacije. Istovremeno se, naravno, sve više javlja zabrinutost za mnoga pitanja u ovoj knjizi i zabrinutost za etičko postupanje organizacija. Prilozi u ovoj knjizi predstavljaju niz pitanja i tema u sklopu društvene odgovornosti poslovanja, te se spominju brojni problemi i rasprave. Krajnji cilj nije toliko pružiti odgovore – nema jednostavnih odgovora – nego više informirati čitatelja o suvremenim raspravama. Svi smo mi uključeni u ove rasprave – kao potrošači i kupci, kao građani i pojedinci u društvu te, vjerojatno, kao i zaposlenici, menadžeri, ulagači i preci budućih generacija. Zbog toga su te teme za nas uvijek relevantne. Uopće nije važno živimo li mi u Hrvatskoj, Velikoj Britaniji ili bilo kojoj drugoj zemlji – svi smo mi globalni građani, i štogod se dogodilo utječe i na nas do neke mjere. Zbog toga je ova knjiga važna jer pruža takvu perspektivu na trenutačna pitanja i rasprave. Ovo je drugo izdanje knjige i još je uvijek vrlo relevantno i mnogo se može dobiti iz čitanja o pitanjima koja se u njoj postavljaju, te promišljanja o njima. xi

Predgovor prvom izdanju (2007.)

N. Bowie

P

redavati na kolegiju poslovne etike može biti vrlo težak zadatak. Mnogi studenti studiraju poslovanje kako bi se obogatili ili barem kako bi dobro živjeli2. Oni vjeruju da je kapitalistički svijet poslovanja neka vrsta džungle u kojoj samo najsposobniji (najkompetitivniji) preživljavaju. Etika je u tom svjetlu i s obzirom na poslovanje vrlo daleko od samog moralnog djelovanja u drugim dijelovima ljudskog života. Kao što je to kazao jedan američki pisac: „Etika poslovanja je etika pokera”, a u pokeru je blefiranje i varanje dopušteno. Pri podučavanju poslovnoj etici, predavač mora uvjeriti studente da ovdje opisan pristup poslovanju nije korektan, te da dugoročno uništava samo poslovanje. Drugim riječima, kapitalizam zahtijeva moralna pravila ako želi opstati. Jedan od načina da se to ostvari je pozivanje na kategorički imperativ Immanuela Kanta. Kant je tvrdio da ako je nešto moralno dopustivo, onda načelo (maksima) toga mora biti moguće kao opći zakon. No, načelo ne može biti univerzalno ako je proturječno. Štoviše, Kant je držao kako je ovo načelo racionalno opravdano stoga što je naprosto izraz temeljnog zakona mišljenja.

2 Profesor Norman Bowie je filozof, a specijalizirao je etiku i političku filozofiju i te kolegije predaje na diplomskom studiju na odsjeku filozofije Sveučilišta Minnesota. No, njegovo područje znanstvenog istraživanja uglavnom se tiče poslovne etike. Drži istoimeni kolegij na diplomskom studiju na Carlson School of Management. Njegovi trenutačni istraživački interesi uključuju etička pitanja u menadžmentu, etičke temelje kapitalizma, vodstva i smislenog rada. Nedavno je objavio knjigu koja primjenjuje Kantovu moralnu teoriju na poslovanje. Neka od njegovih djela iz područja BE/CSR su sljedeća: Guide to Business Ethics, (ur.), Blackwell 2002, Ethical Theory and Business, (ur. sa T. Beauchampom), 7th ed. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice Hall, 2003, Business Ethics: A Kantian Perspective, Malden, Mass. Blackwell, 1999. Zahvaljujemo se profesoru što je pristao na razgovor o ovoj temi, suradnju i pisanje predgovora. (op. ur.) S engleskog preveo Kristijan Krkač. xiii

Predgovor prvom izdanju (2007.) N. Bowie

Djelotvornost svog kategoričkog imperativa Kant je ilustrirao poslovnim primjerom. Zamislimo da je osoba u financijski teškoj situaciji i mora posuditi novac, ali zna da neće moći vratiti novac. Može li činjenica da je osoba u financijski slabom stanju opravdati tu osobu pri pružanju lažnog obećanja (obećanja da će vratiti novac, iako zna da neće moći vratiti novac). Kant bi pitao tu osobu da izvidi može li se načelo predloženog smjera djelovanja učiniti univerzalnim. Načelo u ovom slučaju bilo bi: • kada je osoba u financijski lošoj situaciji moralno je dopustivo obećati da će vratiti novac bez i najmanje namjere da taj novac vrati. Kant naglašava da ako bi netko nastojao ovo načelo učiniti univerzalnim, onda bi to bilo kontradiktorno jer nitko ne bi posudio novac pod tim okolnostima. Opće pravilo koje bi dopustilo takvu praksu bi samim time podrivalo tu samu praksu (učinilo ju nemogućom). Stoga bi bilo pogrešno dati obećanje da će se vratiti dug u slučaju kada osoba zna da taj isti dug ne može vratiti. Uporabom ovog načina razmišljanja lako je vidjeti da bi mnogi nemoralni postupci/radnje u poslovanju bili nemoralni jer ne bi mogli biti poopćeni. Na primjer, bilo bi nemoralno krasti. Na koncu, ako bi društvo imalo maksimu koja dopušta krađu, onda bi institucija nužna za krađu, tj. privatno vlasništvo, bila nemoguća. Univerzalna maksima koja dopušta krađu bila bi samoproturječna. Na isti način nemoralni su i postupci kršenja ugovora ili obmanjivanja. Kant je čini se shvatio da su nemoralni postupci nerijetko postupci koji izuzimaju sebe same. Dakle, radi se o radnjama koje se ne pretpostavljaju dopuštenima drugima osim samom počinitelju radnje, pod uvjetom da ih većina ne izvodi. Naime, laganje je primjerice moguće samo ako većina ljudi ne laže, krađa je uspješna samo ako većina ljudi ne krade, prevara je uspješna samo ako većina ljudi ne vara. No uspjeh u svakom od ovih postupaka znači da osoba, tj. počinitelj postupka izuzima sama sebe i dopušta si iskorištavati druge koji ne lažu, ne varaju i ne kradu. Ovako studenti mogu vidjeti da mora postojati moralni temelj poslovanja. Svaka pojedina poslovna osoba, ako želi biti vjerna moralnim temeljima, mora biti voljna javno zastupati i braniti načela vlastitog postupanja. Tako se ponekad isti cilj poduke o važnosti moralnih vrijednosti u poslovanju postiže pitanjem – biste li željeli vidjeti vaše odluke i razloge za njih otisnute na naslovnici časopisa kao što su The Wall Street Journal ili The Financial Times. U društvima gdje se kapital za poslovanje prikuplja prodajom dionica tvrtke, dioničari postaju vlasnici tvrtke. Menadžeri kompanije imaju obvezu xiv

Predgovor prvom izdanju (2007.) N. Bowie

uvećati profit dioničarima. Tako osoba može studirati poslovanje kako bi postala menadžer i ostvarila veliku zaradu, drugim riječima – osoba zarađuje mnogo zato što doprinosi uvećanju bogatstva dioničara. Ovaj aspekt obveze menadžera s obzirom na uvećanje bogatstva dioničara najizraženiji je u SAD-u. Dobitnik Nobelove nagrade Milton Friedman to je iskazao otprilike ovako: • postoji samo jedna vrsta društvene odgovornosti poslovanja, a ta je stvaranje profita dioničarima koliko god je to moguće bez kršenja svakodnevnih normi moralne ispravnosti. Stajalište Miltona Friedmana religijski se propovijeda na većini odsjeka za financije u SAD-u. Kako god bilo, suprotno stajalište nastoji pokazati da obveze menadžera uključuju više od samog uvećavanja bogatstva vlasnika. Odluke menadžera utječu na mnoge druge. Neki od tih drugih pripadaju u skupine koje su nužne za preživljavanje tvrtke. Oni koji su pod utjecajem odluka menadžera nazivaju se „interesnim dionicima” (eng. stakeholders) u širem smislu riječi. Tradicionalno, interesni dionici u širem smislu riječi uključuju potrošače, zaposlenike, dioničare, dobavljače i lokalnu zajednicu. Ponekad se dodaju vlada i mediji. Prema ovom obliku interesno dioničkog kapitalizma moralna obveza menadžera je uravnotežiti interese različitih interesnih dionika. Moralni menadžer (eng. moral manager) ne smije biti zainteresiran isključivo za dioničare. Ali, kako to učiniti? Ponovno filozofija Immanuela Kanta može biti od pomoći. Drugi način formuliranja kategoričkog imperativa kaže – osoba uvijek ima obvezu tretirati druge osobe, što uključuje i samu sebe, kao ciljeve, a nikada kao puka sredstva. To znači da nikada ne može tretirati osobu kao sredstvo za svoje vlastite ciljeve ili ciljeve drugih (već kao biće koje vlastite ciljeve ima samo u sebi). Ako menadžer jednostavno rabi druge kako bi se obogatio ili kako bi uvećao bogatstvo dioničara, on djeluje nemoralno. Dio poštovanja osoba sastoji se u tome da ih se ne koristi kao sredstva. Ako su poslovne transakcije takve da rezultiraju dobrobitima za sve uključene strane, te ako su poslovne tvrtke kooperativne institucije, onda ljudi uključeni u njihovo djelovanje ne mogu biti korišteni jednostavno kao sredstva za ciljeve tih istih tvrtki. Svatko mora primiti neki oblik dobrobiti. U organizacijskom kontekstu, postupci kao što su timski rad i participacija radnika su prima facie bolji s obzirom na poštovanje ljudi, nego primjerice autoritarni hijerarhijski postupci. Dobar dio poslovne etike sastoji se u razvijanju načina postupanja koji poštuju interesne dionike. Primjeri uključuju zaštitu privatnosti zaposlenika (poslovna etika rada) i zaštitu potrošača, obranu od obmanjivanja u oglašavanju (poslovna etika marketinga) kao i zaštitu prava na kolektivno pregovaranje. xv

Predgovor prvom izdanju (2007.) N. Bowie

U stvarnosti se možda teorija interesnih dionika i teorija dioničara puno ne razlikuju. Zamislimo da je briga za interese skupina kao što su potrošači, zaposlenici i dobavljači nužna za uvećanje bogatstva dioničara. Ako je to slučaj, onda menadžeri ispunjavaju svoje obveze prema dioničarima samo ako poštuju interese ostalih interesnih dionika. Poslovna etika bi se stoga trebala usmjeriti na one slučajeve u kojima su interesi dioničara i ostalih interesnih dionika u sukobu. Upitno je ima li ovakvih slučajeva puno ili malo. Službena politika EU nastoji promišljati korporacijsku društvenu odgovornost [CSR] drukčije no što to sugerira Milton Friedman i uopće politika SAD-a. Cilj EU je biti svjetski najkompetitivniji na znanju utemeljen kapitalizam (eng. knowledge based capitalism). Kako bi to postigla, EU sugerira da poslovni subjekti trebaju prihvatiti održive poslovne načine djelovanja. Poslovanje djeluje na održiv način ako: 1. je financijski uspješno, 2. prijateljski raspoloženo prema okolišu i 3. društveno odgovorno. Treća komponenta najčešće se odnosi na zaštitu i promociju ljudskih prava. Tradicionalna financijska izvješća i prosudbe nisu dostatne kako bi se procijenila održivost poslovanja. Tako je ovo trostruko mjerilo koje mjeri sva tri vidika održivosti bez daljnjeg nužno. Konkretne mjere, modeli i mjerila za ostvarivanje ova tri zahtjeva trenutačno se razvijaju. Jedan od načina razvoja ovih vrijednosti održivosti je tzv. dijalog interesnih dionika. To znači da prije donošenja odluke koja utječe na sve interesne dionike ili zainteresirane dionike menadžeri trebaju doznati sve njihove interese. Tako konzultiranje interesnih dionika i uzimanje njihovih interesa u obzir postaje načinom brige za njihove interese. Takvi razgovori interesnih dionika često od menadžera zahtijevaju razgovor sa skupinama dionika koje se protive poslovanju ili određenom načinu djelovanja. U Europi nevladine udruge (NGO) imaju tu zadaću.3 U SAD-u takve udruge imaju malo utjecaja, a više imaju odvjetnici koji savjetuju dionike, istraživačko novinarsko izvješćivanje i mediji općenito. Još jedna razlika između CSR-a u SAD-u i EU zavređuje pažnju. U SAD-u se društvena odgovornost najčešće poistovjećuje s filantropijom, bilo korporacijskom bilo osobnom. Primjerice korporacija Target Co. daje 5% svog profita za humanitarne svrhe, a Fondacija William i Belinda Gates isto

3 Primjerice udruge za zaštitu potrošača u RH, op. prev. xvi

Predgovor prvom izdanju (2007.) N. Bowie

tako daje milijarde dolara. U EU CSR znači potvrđivanje i zaštitu ljudskih prava, a u SAD ljudska prava služe kao vodilja. Iako nema ništa loše u tome da studenti poslovnih škola žele postati menadžeri i zarađivati puno novca, ipak bi taj novac trebali zarađivati na moralno ispravan način. Poslovna etika ima i opće i posebne zahtjeve. Načelno, niti jedan menadžer ne smije prekršiti Kantov kategorički imperativ, a u Europi menadžeri imaju obvezu prihvatiti postupke održivog načina poslovanja.

Norman Bowie

Škola menadžmenta Carlson Sveučilište Minnesota, Odsjek filozofije

xvii

Uvodna napomena drugom izdanju (2015.)

B. Jalšenjak, K. Krkač

Č

emu novo izdanje Uvoda u poslovnu etiku i korporacijsku društvenu odgovornost te dodavanje riječi održivost u naslov knjige? Zato što se područje razvilo i ostvarili su se uvjeti pod kojima ovaj Uvod prestaje biti uvodom, a postaje u punom smislu riječi udžbenikom iz discipline. To je ovdje razvidno na više načina. Kao prvo, detaljnije su razdvojena „uvodna poglavlja” u prvom dijelu udžbenika i „primijenjena poglavlja” u drugom dijelu udžbenika. Također, unutar prvog dijela odvojeno su grupirani tekstovi koji više naginju filozofskim temeljima poslovne etike te tekstovi koji obrađuju temeljne teme poslovne etike, korporacijske društvene odgovornosti i održivosti. U drugom dijelu udžbenika teme su grupirane prema granama poslovne administracije. Tako se specificiraju teme za stručni studij (prvi dio) i teme za diplomski studij (drugi dio), iako se poglavlja oba dijela mogu miješati ovisno o sadržaju, strukturi i redu studija ili interesa. Kao drugo, tako se sasvim jasno mogu razlikovati teme koje pregledno pokazuju interdisciplinarnu narav poslovne etike. Naime, poslovna etika i korporacijska društvena odgovornost nisu samo zajedničko područje poslovne administracije i etike nego i filozofije ekonomije, socijalne etike i sl. Na koncu, posljednja svjetska kriza ukazala je da ne postoji slučaj neodgovornog ili protuzakonitog (prekršajnog ili kaznenog) djelovanja poslovnih subjekata, a koji ne uključuje računovodstvenu, revizijsku, pa i bankarsku neodgovornu, poluzakonitu ili protuzakonitu radnju. Tako su djelovanja računovođa, revizora i bankara vraćena u središte CSR-a. Preko poteškoća u marketingu i menadžmentu s obzirom na etiku također se javljaju mnoge poteškoće vezane uz socijalnu psihologiju, ponašanje potrošača i druge znanosti i discipline.

xix

Uvodna napomena drugom izdanju (2015.) B. Jalšenjak, K. Krkač

Sve to sugerira da poslovna etika i CSR nije jednostavno područje miješanja samo etike i ekonomije nego i mnogih drugih područja. Sve ovo i još mnogo toga drugoga u ovom izdanju, čini se pokazuje kako se sada radi o udžbeniku koji odgovara trenutku i zahtjevima kako poslovne i znanstvene zajednice tako i potrebama studenata. Možda najvažniji događaj koji se zbio između prvog i drugog izdanja ovog udžbenika jest svjetska i lokalna financijska kriza koja se prelila u realni sektor i to je središnji razlog zbog kojega prvo izdanje udžbenika ovdje donosimo dopunjeno i prepravljeno. U smislu dopuna uvrštena su tri prije neobjavljena teksta: A. Kuštrak Korper i M. Čaić: Etičke dileme marketinga putem društvenih medija; I. Matutinović: Temeljna pitanja održivog razvoja; Ivana Pavla: Sto godina katoličkog socijalnog nauka. Osam prethodno objavljenih tekstova koji su i prvotno pisani kao pregled veza poslovne etike i CSR-a s određenim područjem poslovne administracije: M. Martinović i O. Jurković Majić: Etički izazovi u globalnom marketingu; R. Richards, I. Škreblin Kirbiš i M. Koričan: Načela etičnosti u upravljanju ljudskim potencijalima; A. Jergovski, B. Jalšenjak i K. Krkač: Korporacijska društvena neodgovornost zaposlenika; A. Jergovski: Stakleni strop: granice u napredovanju žena na radnome mjestu; K. Krkač, H. Volarević i M. Josipović: Načela poslovne etike i korporacijske društvene odgovornosti u području računovodstva, revizije, financija i bankarstva; K. Krkač, H. Volarević i H. Jerković: Poslovna etika banaka; J. Vukas, I. Gvozdanović i B. Jalšenjak: Elementi poslovne etike u financijskom sektoru s naglaskom na investicijske fondove; K. Aleksić – Maslać, M. Koričan i D. Vasić: Tumačenje veze etike i interneta među studentima Zagrebačke škole ekonomije i managementa. Također, dodano je i pet prepravljenih i skraćenih poglavlja iz udžbenika B. Jalšenjak i K. Krkač: Društveno odgovorno poslovanje, Zagreb, MATE, 2012. Za ustupanje prava na pretisak tekstova u trećem dijelu knjige zahvaljujemo se uredništvu časopisa Obnovljeni život (i tadašnjem uredniku Tadiji Milikiću), FTI D.I. i izdavačkoj kući MATE d.o.o. U smislu prepravaka, svi su tekstovi prošli manje dorade, dodan je popis ključnih pojmova na početak tekstova te pitanja za ponavljanje na kraju. Neki su tekstovi iz prvog izdanja izbačeni zbog toga što su zastarjeli te više nisu odgovarali potrebama u nastavi. Također, dopunjen je i rječnik pojmova poslovne etike koji se nalazi na kraju udžbenika. Nadamo se da će udžbenik odgovoriti na potrebe za jednim sveobuhvatnim pregledom poslovne etike i srodnih područja bilo da su te potrebe nastavne bilo da se tiču šire javnosti. Na kraju, zahvaljujemo svim autorima koji su

xx

Uvodna napomena drugom izdanju (2015.) B. Jalšenjak, K. Krkač

svojim tekstovima doprinijeli da knjiga bude što bolja, a sve pogreške – koje su možda preostale – naša su krivnja.

BJ | KK Izvori pretisnutih tekstova Martinović M., Jurković Majić O. (2009) Etički izazovi globalnom marketingu, Obnovljeni život, 2009, 64, 1, 33-51. Richards R., Škreblin Kirbiš I., Koričan M. (2009) Načela etičnosti u upravljanju ljudskim potencijalima, Obnovljeni život, 2009, 64, 4, 513-529. Jergovski, A., Jalšenjak, B., Krkač, K., (2012) Korporacijska društvena neodgovornost zaposlenika, u: Koprek, I. (ur.), Zaslužuje li radnik pravednu plaću? Etička religijska- politička promišljanja (Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb) pp. 189-201. Jergovski A., (2010): Stakleni strop: granice u napredovanju žena na radnome mjestu, Obnovljeni život, 65, 3, 403-412. Krkač K., Volarević H. i Josipović M. (2011) Načela poslovne etike i korporacijske društvene odgovornosti u području računovodstva, revizije, financija i bankarstva, Obnovljeni život, 66, 2, 187-199. Krkač K., Volarević H. i Jerković H. (2013) Poslovna etika banaka, Obnovljeni život, 68, 1, 105-120. Vukas J., Gvozdanović I., Jalšenjak B., (2012) Elementi poslovne etike u financijskom sektoru s naglaskom na investicijske fondove, u: Obnovljeni život 67, 1:45-58. Aleksić-Maslać K., Koričan M., Vasić D. (2009) Tumačenje veze između etike i interneta među studentima Zagrebačke škole ekonomije i managementa, Obnovljeni život, 2009, 64, 1, 87-100.

xxi

Uvodna napomena prvom izdanju (2007.)

Đ. Njavro, K. Krkač

Z

dravorazumsko poimanje moralne ispravnosti kaže da postoji redovita moralna ispravnost, ali da postoje i iznimke u kojima je moralno ispravno ono što je prema redovitim mjerilima očito neispravno. Primjerice, laganje ili obmanjivanje, krađa vrijedne informacije ili predmeta redovito je nemoralno postupanje, no to se u vanjskoj politici, industriji i poslovanju pokušava opravdati. Takve iznimke mogle bi postojati u raznim sferama moralnosti kao što su međunarodna politika i diplomacija, trgovina naftom ili oružjem, ili pak općenito sfera poslovanja. Ono što se želi reći jest to da ista načela moralne ispravnosti ne vrijede redovito i u iznimnim situacijama, u svakodnevnom moralu i u primijenjenim područjima za koja se čini kao da sva imaju svoja osebujna mjerila moralne ispravnosti. Pitanje je – postoji li zaista nešto posebno u sferi poslovanja što moralnost samih postupaka i njihovih posljedica čini drukčijom od one u redovitim situacijama, ili pak nema ništa posebno, nego se primjerice u slučaju propusta jednostavno radi o najobičnijem nemoralu (obmanjivanju, laganju, potkradanju, pljački, ucjeni i slično)? Naime, pod utjecajem skandala u velikim korporacijama, skandala koji postoje od samog uvođenja institucije korporacije/ tvrtke i pod utjecajem očito moralno neispravnih postupaka pojedinaca i cijelih korporacija, bilo da se radi o krađama, dugoročnim uskraćivanjima prava zaposlenicima, kupcima ili o višegodišnjem zagađenju okoliša, možemo uvidjeti da pitanje moralne ispravnosti pri poslovanju ima određenu relevantnost i težinu. Naime, opće etičke preferencije, stavovi, odluke, razlozi i postupci izgledaju manje-više jasni. Dakako, postoje ozbiljne normativne poteškoće, poteškoće sukoba raznih načela, čak i metaetičke poteškoće, no u praksi mi djelujemo manje-više sigurno, prije svega u redovitim i standardnim okolnostima. Svi smo neposredno upleteni u svakodnevne poslovne odluke, bilo kao članovi kućanstva bilo kao zaposlenici, radnici u tvrtki, kupci u trgovini, xxiii

Uvodna napomena prvom izdanju (2007.) Đ. Njavro, K. Krkač

vlasnici obrta ili kompanije. No, nije nužno biti „vlasnički dioničar/vlasnik” (eng. stockholder) kako bi bili suočeni s poslovnim i gospodarskim poteškoćama; dostatno je biti „korisnički dioničar” ili „interesni dionik” (eng. stakeholder).4 Interesni dionik je svaka ona osoba ili skupina koje ima interesa u poslovanju obrta, tvrtke ili korporacije. Interesno dioništvo je pojam nadređen kako pojmu „vlasnički dioničar”, tako i pojmovima „proizvođač”, „kupac”, „trgovac”, „član dioničkog društva”, „kulturne skupine”, „građanin države” itd. Ovdje se, dakle, radi o ključnoj pojmovnoj razlici na kojoj počiva dobar dio poslovne etike. No, pojam interesnog dionika je unatoč svojoj odredbenoj jasnoći vrlo složen. Naime, vrste zanimanja ili interesa za poslovanje mogu varirati između: (1) neposrednog interesa (npr. zatvaranje pogona tvrtke negativno utječe na lokalnu zajednicu), (2) zahtjeva za ostvarenjem prava (npr. zaposlenici imaju pravo na privatnost na radnom mjestu) ili (3) vlasništva (npr. interes vlasnika 1000 dionica tvrtke). Nadalje, pojam interesnog dionika 4 Pojmovi stakeholder (Freeman, 1984) i stockholder nisu među ekonomskim pojmovima koje je lako prevesti na hrvatski. Naime, kako postoji značenje stockholder u smislu „dioničar” pri čemu se implicitno misli „vlasnik” (tj. suvlasnik), a izraz stakeholder ima značenje „povjerenika pri klađenju” (tj. čovjeka koji drži uloge kladitelja dok se ne vidi tko je dobitnik), čini se provizorno prihvatljivim riječ stakeholder prevesti kao „interesni dionik” ili „korisnički dioničar” (kao svaka ona osoba ili skupina koja ima udio u koristi ili interes od firme, tvrtke, korporacije), a riječ stockholder prevesti eksplicitno kao „vlasnički dioničar” (kao svaka ona osoba ili skupina koja koja ima posebnu vrstu koristi ili interesa u firmi, tvrtki ili korporaciji, a koju nazivamo vlasništvo ili suvlasništvo). Kažem kako ovo rabim kao provizoran prijevod jer bi svakako bilo prihvatljivije skovati kakvu prigodnu složenicu tako da jednom rječju iskažemo ono što je iskazano riječima u engleskom jeziku. No, unutar ekonomske dimenzije postoji daljnja distinkcija: udjeličar je osoba koja posjeduje vlasnički udio, a dioničar je osoba koja posjeduje dionice (za napomenu zahvaljujem gospođici Ivanki Rajh). Navodno se za interesnog dioničara ustalio pojam „udionik”, no to se čini dvojbenim. Dakako, osoba koja ima udio u nečemu jest udioničar, a osoba koja ima dionicu nečega je dioničar. Time se zaista kaže ono što je potrebno, ali se ipak kaže premalo. Ne kaže se ni koji je udio ni kakav je udio. Izraz „interesni dionik” ima dvije prednosti pred prijevodom „udioničar”: (1) sadrži poznatu i standardnu riječ „dioničar” i zatim joj pridaje novo značenje, i (2) određuje narav dioništva kao „interesno”, pri čemu se naglašava da neka osoba ima interesa u dioništvu u nekoj tvrtki, čime se kaže da nije nezainteresirana strana koja je ujedno i dioničar, ali i to da je njezin odnos prema tvrtki interesni, a ne neki drugi. Povrh toga, taj izraz također ne određuje narav interesa i time je pogodan za pojmovnu razdiobu tako da se interesno dioništvo/dioničarstvo raspodijeli na npr. dioništvo kupaca, dioništvo okoliša, dioništvo vlasnika itd. Prigovor prijevodu mogao bi biti taj što se ne radi o riječi, nego o duljem izrazu. Za usmjerenje poslovne etike prema interesnom dioništvu vidi A. B. Carroll, A. K. Buchholtz „Business & Society, Ethics and Stakeholder Management”, Thomson, South-Western, 2003, 5th edition. Ipak, nakon konzultacija za vrijeme znanstvenog kolokvija na ZŠEM-u 2005. godine, sudionici su postigli dogovor da će se rabiti prijevod „interesni dionik”. Valja napomenuti da priručnik „Časno do pobjede, priručnik za društveno odgovorno poslovanje”, Eterović H., Kurešević E., Kocijan A. (ur.), UNDP Croatia, 2005. rabi riječ dionik. Uz to priručnik navodi cijeli niz korisnih primjera. xxiv

Uvodna napomena prvom izdanju (2007.) Đ. Njavro, K. Krkač

može se podijeliti na više načina.5 Iz ovdje navedenih primjera (1-3) može se razlikovati između primarnih i sekundarnih interesnih dionika, tj. onih koji su vezani uz tvrtku (ili unutarnjih dionika) i onih koji su izvan tvrtke ili s njom nisu u poslovnom odnosu (izvanjskih dionika), ali i između društvenih i nedruštvenih dionika, tj. onih koji čine sadašnje ljudske skupine koje imaju interesa i one koje to nisu. Tako imamo sljedeću podjelu. Veza s poslovanjem

Interesni dionici Društveni karakter

Primarna

Sekundarna

Društveni

Primarni društveni

Sekundarni društveni

Nedruštveni

Primarni nedruštveni

Sekundarni nedruštveni

Ova podjela ima smisla ako se u obzir uzmu klasični interesni dionici. Primjerice, vlasnici dionica tvrtke klasični su primarni društveni interesni dionici, ali uz njih tu su i kupci, dobavljači, zaposlenici, menadžeri i sl. No, postoje primarni dionici koji nisu članovi aktualnog društva. Primjerice okoliš, biljke i životinje su dionici kao pripadnici drugih vrsta ili sustava (društveni sustav za razliku od ekološkog), ali su ipak primarni dionici. Nasuprot tome sekundarni dionici mogu također biti društveni ili nedruštveni. Društveni su oni koji kao dio društva utječu na poslovanje ili ga izvanjski reguliraju, kao što su vlade, sustav slobodne trgovine, konkurencija, građanske udruge, dok su nedruštveni oni koji se brinu za interese primarnih nedruštvenih. Dakle, 1. primarni dionici bili bi oni koji su neposredno uključeni u poslovanje tvrtke, a 2. sekundarni bi bili oni koji vrše nadzor, pokazuju brigu ili ostvaruju pomoć primarnima, dok bi 3. društveni dionici bili sve one sadašnje ljudske skupine koje imaju interesa u poslovanju tvrtke, a 4. nedruštveni bi bili sve one skupine koje su ili nesadašnje (prošle ili buduće) ljudske skupine, ili neljudske skupine, ili ljudske skupine koje se brinu za ove. Sljedeća detaljnija podjela mogla bi pojasniti ove odnose:

5 Ovdje koristim podjelu prema A. B. Carroll, A. K. Buchholtz, „Business & Society, Ethics and Stakeholder Management”, Thompson, South-Western, Mason, 2003:67-93 jer je detaljno razrađena, iako je jedan od utemeljitelja teorije interesnog dionika profesor R. E. Freeman. xxv

Uvodna napomena prvom izdanju (2007.) Đ. Njavro, K. Krkač

Interesni (korisnički) dionici (stakeholders) Sekundarni društveni interesni dionici

Primarni društveni interesni dionici Vlasnički dioničari i investitori

Zaposlenici i menadžeri

Potrošači

Zajednice i kulture

Dobavljači i drugi partneri

Vlade

Konkurentske tvrtke

Civilne udruge, mediji i drugi

Stockholders / investors

Employees / managers

Customers

Communities and cultures

Suppliers

Governments

Competitors

Civic institutions, media, trade bodies, etc.

Primarni nedruštveni interesni dionici

Sekundarni ne-društveni interesni dionici

Prirodni okoliš

Buduće generacije

Neljudske vrste

Udruge za zaštitu okoliša

Udruge za dobrobit životinja

The natural environment

Future generations

Nonhuman species

Environmental pressure groups

Animal welfare groups

Uz određenje i podjelu interesnih dionika najvažnija pojava je sukob interesa raznih skupina dionika. Sukob interesa može biti među svim skupinama, no za poslovnu etiku najvažniji su oni sukobi koje razrješuju menadžeri kao vodeći i najodgovorniji djelatnici tvrtke. Postoje, dakako, i sukobi među drugim skupinama. Ako sukob postoji među primarnim društvenim dionicima, onda je to izvorna tema poslovne etike i korporacijske društvene odgovornosti (npr. kada se menadžeri sukobe sa zaposlenicima). Postoji li sukob između primarnih društvenih i sekundarnih društvenih dionika (vidi tablicu), onda je to problem: političke etike (npr. kada se vlasnici sukobe s vladom). Kada se primarni sukobe s primarnim nedruštvenim, onda je to problem socijalne ili ekološke etike (npr. kada se tvrtka sukobi s bivšim zaposlenicima ili sa skupinama za zaštitu okoliša). Činjenica je da kada se interesi sukobe, nije moguće naći rješenje koje će u potpunosti zadovoljiti sve sukobljene strane. Čak niti različiti načini rješavanja sukoba ne rezultiraju pretjerano velikim razlikama u pravednosti rješenja. Primjerice, sustav rješavanja sukoba u SAD-u većinom uključuje sudske procese, tužbe i nagodbe, dok sustavi zemalja EU-a većinom uključuju javne rasprave većine dionika i sklapanje ugovora, ali oba sustava podjednako proizvode nepravde. Neka vrsta konsenzusa i djelomičnog zadovoljenja interesa svih sukobljenih strana s vjerojatnim izbjegavanjem nanošenja nepopravljive štete bilo kojoj skupini dionika, možda jest najviše što se može postići. U slučaju kada interesni dionici imaju sukobljene interese, pojavljuje se ozbiljan problem i menadžer mora sve uzeti u obzir kada donosi odluku. Primjerice, treba li proizvoditi u postojećem proizvodnom pogonu ili premjestiti proizvodnju u druge pogone, primjerice u drugoj državi? Postoji cijeli niz zahtijeva interesnih dioničara. Standardni zahtjevi interesnih dionika su sljedeći. xxvi

Uvodna napomena prvom izdanju (2007.) Đ. Njavro, K. Krkač

Vlasnički dioničari žele maksimizaciju profita temeljem uloženog kapitala. Menadžeri žele poslovati što uspješnije u odnosu na konkurenciju. Potrošači žele kvalitetnije i jeftinije proizvode. Zaposlenici žele zadržati radna mjesta i ostvariti napredovanje. Mogući zaposlenici u drugoj državi žele ostvariti nova radna mjesta. Lokalna radna zajednica koja uglavnom radi u proizvodnji želi zadržati radna mjesta. Lokalna politička zajednica želi sačuvati razinu dobiti od poreza. Vlada nastoji zadržati tvrtku kako bi ostvarivala opće dobro što učinkovitije. Zajednica u drugoj državi nastoji sniziti porez kako bi firmi bilo profitabilnije proizvoditi kod njih. Udruge nastoje ostvariti bolju zaštitu bivših zaposlenika, budućih generacija, biljaka, životinja, ekološkog sustava itd. To je srž problema poslovne etike. No to nije specifična poteškoća poslovne etike niti bilo koje druge primijenjene ili praktične etike, nego prije poteškoća opće etike. S jedne strane moralnost postupka za razliku od izvedivosti, kvalitete, uspješnosti i djelotvornosti zahtijeva vrijeme. Načelno govoreći u dugoročnim razdobljima isplati se djelovati suradnički odnosno na neki način moralno ispravno. S druge strane, čak i pod tim uvjetom, neizbježne su situacije u kojima će biti postavljen izbor između moralne ispravnosti i neučinkovitosti postupka p1 i moralne neispravnosti i učinkovitosti postupka p2, pri čemu izvršenje p1 znači neki oblik propasti. Možda je ova napetost čak i općenitija i radikalnija. Resursa uvijek ima malo kao i pameti, a preferencija je mnogo, tako da je oskudnost realna posljedica kao i niz nezadovoljenih interesa. Drugim riječima, na koncu nije moguće ostvariti sve interese. Bez obzira na odluku menadžera rezultat je uvijek isti – jedni interesni dionici dobivaju, a drugi gube.6 Evidencijalni dio na kojem počiva poslovna etika sastoji se u dokaznom materijalu koji pokazuje kako je moralnost poslovanja u proporcionalnom odnosu prema profitabilnosti poslovanja. Ostanimo stoga za sada u okviru „interesnog dioništva”. S jedne strane suočeni smo s nužnošću rada i zarađivanja, s druge strane suočeni smo s nužnošću štednje i trošenja (ulaganja). Pametno upravljanje (ekonomiziranje) s oskudnim resursima kako bi što više zadovoljili preferencije i potrebe dio je svakodnevnog „životnog posla” kojim nastojimo ne samo preživjeti nego i živjeti određenom kvalitetom života. Više nego ikada u povijesti, u već skoro potpuno globaliziranom svijetu, suočeni smo s međuutjecajima naših poslovnih poteza i poteza koji nisu izričito i očigledno poslovni. Istodobno, nikada u povijesti nismo živjeli s (10 puta) većim dohotkom per capita (povećanje od 1800. do 2000.), s (dvostruko!) duljim životnim 6 Ovo je prepričan prvi odjeljak uvoda u poslovnu etiku Davida J. Fritzschea (1997, 2005) koji se do objavljivanja udžbenika iz poslovne etike bavio problematikom morala u poslovanju posljednjih 20tak godina, (vidi: Fritzsche „Business Ethics, A Global & Managerial Perspective”, McGraw-Hill Irwin, Boston, 2005:1). xxvii

Uvodna napomena prvom izdanju (2007.) Đ. Njavro, K. Krkač

vijekom te općenito većom kvalitetom života (zdravstvena, socijalna, pravna, politička, ekonomska i drugi oblici zaštite).7 Tako se pred nas stalno postavljaju mnoge dileme: ovaj ili onaj posao, vrsta posla i slobodno vrijeme (samoaktualizacija, obitelj, zajednica), profit i moralnost i slične. Ti su potezi, dakako, i moralni, socijalni, kulturni, politički, ekonomski i ekološki. Baš to su teme o kojima nastoji progovoriti ovaj zbornik na način blizak Vama, ali i tako da upozna s nizom činjenica koje nisu toliko općepoznate, a ključne su za razumijevanje ovih tema i za poboljšavanje načina poslovnog djelovanja. Etika, tj. moralna prosudba ljudskog djelovanja ima dugo, veliko i utjecajno nasljeđe. Još od vremena početaka velikih svjetskih religija, preko nasljeđa filozofije, pa do odvajanja etike od filozofije zbog silne opterećenosti količinom građe i primjenom etike na skoro sva područja života, moralnost našeg djelovanja drži se presudnom za „dobar život”. Moralnost ili nemoralnost naših djela jest ono što nas čini ovakvim ili onakvim ljudima, posljedice naših čina čine nas dobrima ili ne, određuju nas u jednom temeljnom smislu. Etika je u svojoj povijesti doživjela mnoge mijene, neke na bolje, neke na gore (neko vrijeme imali smo velike sustave, zatim kazuistiku [teoriju slučajeva lat. casus], zatim kritiku svake etike, pa ponovno sustave, a danas imamo ponovno metodu slučajeva i studija slučajeva [engl. case study], sustave, metaetiku i mnoga područja primijenjene etike, za temeljne slučajeve). U svakom slučaju, danas više nije dostatno kazati da se bavite etikom ako se njom bavite, već je ključno i kojim njezinim dijelom: općom etikom (velikim teorijama kao što su etike vrline, dužnosti, koristi, religijskim etikama itd.), metaetikom koja prosuđuje ne same djela nego status iskaza o moralnim djelima (metaetička: semantika, ontologija, epistemologija, psihologija), ili pak primijenjenom etikom koja se bavi konkretnim dijelom svijeta (bioetika, ekoetika itd.) ili etikom konkretne struke (poslovna etika, medicinska etika, pravna etika, politička etika itd.). Primijenjena etika ima određenu specifičnost koja se uglavnom sastoji od pojašnjenja njezine „primijenjenosti i primjenjivosti”. Ono što se primjenjuje jesu „opća etička mjerila i eo ipso vrijednosti”, a ono na što se primjenjuje je sfera života (npr. ekonomija) ili struka (npr. menadžerski posao). Tako je primjerice sasvim dostatno pogledati „opis radnog mjesta” nekog posla i sasvim ćemo jasno vidjeti koje „moralne poteškoće” bi se mogle pojaviti prilikom obavljanja tog posla. Kako je to uglavnom poznato, tako postoje poznati oblici nemorala u poslovanju načelno (business), pa čak i za određene vrste poslovanja (proizvodnja, menadžment, marketing itd.). Na društvenoj razini moralnost poslovanja načelno je regulirana zakonom, javnim moralom tj. lijepim 7 Usher, „Political Economy”, 2005, 1. pogl.). xxviii

Uvodna napomena prvom izdanju (2007.) Đ. Njavro, K. Krkač

običajima i praksama zadane kulture, odnosno poslovne kutlure kao njezinog dijela. Na poslovno institucionalnoj razini moralnost poslovanja načelno je regulirana opisima radnih mjesta, korporativnom kulturom i kodeksima ponašanja pojedinih struka ili čak tvrtki/korporacija. Na pojedinačnoj i osobnoj razini moralnost poslovanja načelno je regulirana osobnim i subjektivnim vrijednostima i mjerilima ispravnosti, primjerice savješću pojedinog čovjeka. Iz ovog je sasvim jasno da uvod u poslovnu etiku kao primijenjenu etiku treba uključivati: Uvod u opću etiku, Uvod u socijalnu etiku, naročito teorije raspodjelne (ekonomske) pravde, Uvod u poslovnu etiku kao etiku cijele sfere poslovanja i Uvod u korporacijsku društvenu odgovornost kao najvažniji dio poslovne etike. Dakle, ovdje ćemo nastojati prikazati jedan dio primijenjene etike, odnosno onaj dio kojim se opća etika primjenjuje na poslovanje i uopće prosudbu i smjerove djelovanja u gospodarskoj, poslovnoj i ekonomskoj sferi života. Sama poslovna etika ima svoje manje i više konkretne dijelove koje ćemo ukatko prikazati kroz dva velika dijela. prvi dio, opći dijelovi: opća etika, o naravi ekonomske pravde ili o naravi korporacije, rada, odnosa moralnosti i profitabilnosti i o poslovnoj etici (I, 1–11), ovaj dio predstavlja uvod u etiku, teorije ekonomske pravde i poslovnu etiku. Teme se kreću od opće etike, preko teorija raspodjelne pravde, do tema globalizacije, siromaštva, poslovne etike i korporacijske društvene odgovornosti. Poseban dio je pitanje odlučivanja u pitanjima poslovne etike. Ovaj dio sadrži i ključne pojmove, temeljne tipove slučajeva i načine njihova analiziranja. drugi dio, konkretni dijelovi: o uskim područjima kao što su primjerice dužnosti i prava radnika, društvenoj i ekološkoj odgovornosti korporacija, o samoj poslovnoj etici na razini konkretnih etičkih kodeksa pojedinih struka, profesija i radnih mjesta, ali i konkretnih moralnih slučajeva ili zbiljskih dilema. Ovaj dio obuhvaća uža pitanja korporacijske odgovornosti, pitanja naravi korporacije/tvrtke, odnos prema političkoj sferi, kulturnoj sferi, odnose prema zaposlenicima, potrošačima i okolišu. Uz to, drugi dio obuhvaća između ostalog i kodeks HGK. Problemi poslovne etike vrlo su složeni. To je sasvim jasno čim se jednom prihvati i uvede kategorija „interesnog dioništva” čija je, kao što smo pokazali, samo jedna među mnogim potkategorijama i „vlasničko dioništvo” (dioničarstvo). No, kada se s obzirom na neki konkretan problem, kao primjerice sukob interesa ili podmićivanje postavi pitanje konkretne odluke i postupka, složenost se sasvim otvara pred našim očima. Naime, mnoga pitanja poslovanja nadopunjena su pravnim, etičkim, kulturnim, motivacijskim i pitanjima moći. Tako je problem teško riješiti ako se jasno ne ograniče njegove dimenzije. Ne uzimanje u obzir bilo koje od ovih dimenzija znači ili izbjegavanje moralnog problema (strategija koja istini za pravo ponekad donosi kratkoročne plodove) ili reduciranje moralnog problema na neki drugi kao xxix

Uvodna napomena prvom izdanju (2007.) Đ. Njavro, K. Krkač

što je poslovni, pravni, politički, društveni, kulturni (strategija koja također može donijeti kratkoročan uspjeh). No, ako razmišljamo dugoročno, onda ne uzimanje u obzir moralnih poteškoća nedvojbeno donosi poteškoće koje u krajnjem slučaju mogu imati katastrofalne posljedice kao primjerice propast tvrtke i nanošenje nepopravljive štete svim skupinama interesnih dionika (npr. slučaj tvrtke Enron). Poteškoća

Dimenzija kulture i moći

Rješenje

Način rješavanja

Legalna dimenzija

Moralna dimenzija

Utjecaj na interesne dioničare (kulturno, pravo, moral, okoliš, društvo, radnike, kupce, trgovce itd.)

Poslovna dimenzija

Utjecaj vlasničke dioničare

Ova skica pokazuje da u obzir valja uzeti sve aspekte poteškoće, pa tako i moralni aspekt. Već sama činjenica da se svi aspekti uzimaju u obzir uključuje da je poslovni subjekt orijentiran na dugoročno ostvarivanje vrijednosti, a ne na kratkoročno ostvarivanje profita, jer uzimanje svega toga u obzir jednostavno iziskuje puno vremena, truda i, na koncu, novca. Kako je ostvarivanje dobiti realno prvi cilj poslovanja, iako neki sugeriraju da je pod uvjetom interesno dioničke teorije to tek uzgredni učinak ili jedna od vrijednosti koja se ostvaruje u dugoročnim razdobljima poslovanja, ako želimo vidjeti kakva je poslovna etika neke tvrtke, bit će najbolje vidjeti koliko vremena, truda i novca tvrtka izdvaja za ostvarivanje tih vrijednosti (vrijednosti korisnosti, prava i pravednosti). Dakako, dalje će biti zanimljivo izvidjeti i čini li to tvrtka racionalno ili ne, radi li se samo o dobroj promidžbi i ako ne, ima li uspjeha. To bi moglo biti sasvim solidno početno načelno mjerilo ili test moralne odgovornosti tvrtke (korporacije). Ukratko – uvid u financijska izvješća, ali samo kao nužan, ali očito ne i kao dostatan uvjet. No, nije isto zagovarati jedno načelo u teoriji i provoditi to načelo u poslovnoj praksi. Primjerice, potpuno ostvarivanje jednog jedinog prava zaposlenika ili potrošača iziskuje puno vremena, truda i novca samoj tvrtki i to se rijetko uzima u obzir. S druge strane poslovna etika je, uz to što je takoreći „prepričavanje i opisivanje prakse” moralno odgovornih i neodgovornih tvrtki (kao beskonačni niz slučajeva ili poučnih priča) i filozofska disciplina. Poslovna etika kao i svako drugo područje etike, pa tako i kao svaka druga humanistička znanost, dijeli mnoge poroke i vrline ostalih znanosti tog područja. Povrh toga o njoj postoje mnogi mitovi ili predrasude (u negativnom smislu riječi). Oni xxx

Uvodna napomena prvom izdanju (2007.) Đ. Njavro, K. Krkač

izviru iz nepoznavanja jednostavnog i očitog razlikovanja koje vrijedi za sve stvari pa tako i za poslovnu etiku. Naime, iako ista osoba može raditi tri stvari te tri stvar su ipak tri različite stvari jer imaju različite funkcije kao u situaciji kada liječnik znanstveno proučava neki operativni zahvat, kada ga izvodi ili kada druge poučava izvedbi tog zahvata. Ista je situacija s poslovnom etikom. Zasigurno ju treba proučavati, podučavati i biti podučavan i na koncu, proučavati kako bi se što bolje izvele prve dvije zadaće. Dakako, svi smo sposobni subjektivno razlikovati dobro od zla, većina je čak sposobna obrazložiti svoje postupke, ali za mnoge struke, zanimanja i poslove nije lako predvidjeti, prepoznati i riješiti čak niti standardne i najčešće moralne poteškoće, a još manje rijetke poteškoće ili novonastale poteškoće. Uz to, poslovna etika ne tiče se samo određene struke i njezine vlastite moralnosti ili nemoralnosti nego i šireg okruženja koje je društveno, pravno, političko i kulturno. Stoga postoji nužnost bavljenja poslovnom etikom i njezinim ispravnim razumijevanjem. To razumijevanje svakako isključuje cijeli niz pogrešnih vjerovanja o poslovnoj etici, a uključuje jasnu svijest o njezinim dobrim i lošim stranama, osobito u praktičnoj provedbi, tj. odlučivanju i postupanju. Pogledajmo stoga neke, možda i najčešće mitove, poroke i vrline. Poroci

Mitovi

Vrline

Poslovna etika često se prezentira kao stvar rješavanja konkretnih slučajeva u kojima je samo jedna opcija očito rješenje. Nerijetko poslovna etika ne omogućuje radniku, vlasniku, trgovcu, kupcu i drugima da jasno odrede što treba činiti (siva zona). Mnoge dimenzije se često miješaju s poslovnom etikom, kao primjerice pitanje moći (ekonomske, političke, pravne), pitanje kulture (običaja i navika, osobito u radu u dotičnom društvu, zajednici i među zaposlenicima tvrtke). Uobičajene opće provjere rješenja slučajeva često zakazuju (zlatno pravilo, subjektivni osjećaj, test autoriteta (što bi mama na to kazala), test prosudbe javnosti (što bi susjedi kazali).

Poslovna etika je pitanje religije, a ne poslovanja. Zaposlenici su i ionako moralni, tako da nema potrebe za etikom. Poslovnu etiku najbolje vode filozofi, teolozi i uopće akademski ljudi. Poslovna etika je površna, u srži se svodi na to da dobri dečki propovijedaju lošim dečkima, ona je još jedan novi policajac u tvrtki. Poslovna etika i društvena odgovornost su ista stvar (poslovna etika je dio društvene odgovornosti kao i medicinska etika). Naša tvrtka nema problema sa zakonom, dakle moralna je.

Poslovna etika ljudima može puno pomoći u vođenju poslovanja. Poslovna etika pomaže zajedništvu svih zaposlenih u firmi izvan okvira interesa za zaradom i profitom. Poslovna etika je oblikovala svijet u kakvom danas živimo. Ona je rezultat koliko rada u akademskim krugovima toliko i rada etičkih aktivista (posebno 60-tih i 70-tih godina) i etičkih službenika u tvrtkama. Ti isti aktivisti i udruge zaslužni su za donošenje mnogih zakona, za sigurnost radnika, proizvoda, okoliša itd.

xxxi

Uvodna napomena prvom izdanju (2007.) Đ. Njavro, K. Krkač

S obzirom na poroke poslovne etike valja napomenuti da je poslovna etika složena od poslovanja, etike, kulture, politike, socijalnih pitanja itd. Poslovna etika nije niti jedno od tih područja u smislu reduciranja na ta područja (kao npr. „Poslovna etika je sociologija rada”). Ona s druge strane nije niti „hrpa” raznih spoznaja, prosudbi i prijedloga ili savjeta za djelovanje. Ona je, naime, ipak i prije svega „primijenjena etika” i to „primijenjena na poslovanje”. Što to znači rješava se na samom početku kako ne bi bilo nedoumica oko temeljnih pitanja. Dakako, etičari raspravljaju i o načelnim pitanjima, kao primjerice postoji li jedan moral (monizam), više morala (pluralizam koji može voditi etičkom relativizmu) ili nijedan moral (moralni skepticizam, moralni nihilizam), ali to nisu pitanja o kojima se raspravlja u poslovnoj etici, nego se samo pružaju napomene o onim etičkim sustavima koji se najčešće primjenjuju u poslovanju i tako čine općeetičku srž određene „primijenjene” poslovne etike. Stoga, prije svega valja riješiti neke temeljne elemente opće etike, stajališta, poteškoće, rješenja i praktičnu primjenu. Zbornik radova pred Vama rezultat je jednogodišnjeg rada cijelog niza stručnjaka iz raznih područja poslovanja, ekonomije, prava, političkih znanosti, socijalne psihologije, filozofije i primijenjene etike, posebno poslovne etike, te ekspertima u raznim poslovnim i gospodarskim strukama. Zbornik je namijenjen studentima dodiplomskog studija ekonomije i menadžmenta, ali i poslijediplomskog studija ekonomije, osobito studentima na MBA studiju (magisteriju poslovne administracije). Zbornik je prvotno bio zamišljen i kao korisna literatura studentima filozofije, posebno onima koji specijaliziraju etiku i primijenjenu etiku (posebno poslovnu etiku), pa čak i širem zainteresiranom čitateljstvu. Dakako, nije jasno je li moguće zadovoljiti potrebe toliko širokog kruga čitatelja, te je stoga pred opasnošću da djelo bude „za svakoga i ni za koga”, ali naglasak je stavljen na studente ekonomije, tj. ekonomskih disciplina. Samim time kod čitatelja se mora pretpostaviti određeno poznavanje ekonomije, poslovanja i globalnog poslovanja, dok ih se s druge strane uvodi u područje etike. Tome služi podulji uvodi u opću etiku, teorije ekonomske pravde i poslovnu etiku u prvom dijelu. Srž zbornika su dva dijela od po desetak tekstova od kojih svaki obrađuje jedno od ključnih mjesta poslovne etike. Način pristupa svim temama načelno je istovjetan. On se sastoji u sljedećem: prvo se razvije kratak uvod u određenu temu (taj se uvod dakako nadovezuje na globalni uvod u etiku), zatim se daju relevantni klasični i suvremeni tekstovi na tu temu, zatim se pruži komentar suvremenih gibanja i na koncu se ponudi barem jedan slučaj koliko za proučavanje toliko i za vježbu (vidi tablicu). Tamo gdje zbog ograničenja vremena i posla nismo stigli ostvariti ovaj ambiciozni cilj, nadamo se kako će biti dovršen i usavršen u sljedećim izdanjima (dakako, autori su bili slobodni držati se svog stila pisanja). xxxii

Uvodna napomena prvom izdanju (2007.) Đ. Njavro, K. Krkač

Uvod u etiku (opću, normativnu, primijenjenu i metaetiku) ê Poglavlja (a za svaku temu daje se): í uvod u temu, primjena rečenog u uvodu

izbor iz klasičnih tema i pojmova

ê

ê

î

suvremena gibanja

prikaz i analiza slučajeva

Ova struktura slijedi utabane strukture izlaganja poslovne etike kako u suvremenim uvodima, priručnicima i zbornicima članaka tako i u kolekcijama slučajeva.8 Ovu strukturu slijedili smo najviše u prvom dijelu koji predstavlja zaokruženi uvod u poslovnu etiku i CSR, dok su za njegovo slijeđenje u poglavljima drugog dijela odgovorni sami autori tekstova u skladu sa svojim temama i načinom pisanja. Ipak, nastojala se postići određena ravnoteža među već poznatim načinima izlaganja međusobno (uvodi, priručnici, rječnici, zbornici tekstova i slučajeva iz poslovne etike), ali i te cjeline s nizom slučajeva relevantnih za gospodarsko i poslovno okruženje u Republici Hrvatskoj. Dakako, naglasak je stavljen malo više na poslovne dimenzije i konkretne načine poslovanja, nego na filozofsku i etičku dimenziju zbog već spomenute namjene zbornika, iako je s obzirom na neke udžbenike BE ovaj kudikamo filozofskiji. Ovim načinom izlaganja sugerira se i određeni način rada. Vjerujemo kako se time toliko ne ograničuje rad koliko se olakšava, skraćuje i čini učinkovitijim i djelotvornijim. Drugim riječima, unatoč usmjeravanju čitatelja, profesora i studenata, ipak je očito kako se lako mogu snaći u zborniku. Moguće je ograničiti se na teorijski dio (proučavanjem većeg uvoda i niza uvoda u središnje teme poslovne etike), moguće je ograničiti se samo na tekstove, moguće je ograničiti se isključivo na slučajeve i praktične savjete u konkretnom radu u korporaciji, tvrtki (kompaniji, družbi), firmi, obrtu, ali moguće je i izdvojeno čitati bilo koje poglavlje (od uvoda do konkretnog slučaja). Time se uz cijenu usmjeravanja čitatelja dobiva ekonomičnost izlaganja i lakoća snalaženja unutar pojedinih tema, a i pronalaženje praktičnih savjeta 8 Razlog zbog kojeg ovaj udžbenik nema previše slučajeva je taj što su klasični slučajevi kao tekstovi zaštićeni i teško je dobiti prava za njihov prijevod i prilagodbu našim prilikama. Stoga su autori tekstova bili osuđeni na korištenje svojih slučajeva ili smišljanje novih. Uzgred budi rečeno, ovaj model izlaganja uglavnom rabe sami profesori poslovne etike što je dio načina predavanja i rada na slučajevima. S druge strane stručnjaci za opća etička pitanja više naglašavaju same teorijske i načelne postavke, a puno manje konkretne slučajeve, dok stručnjaci iz područja ekonomije (marketing, menadžment i sl.) i sami poslovni ljudi više naglašavaju konkretne slučajeve svojih područja ekonomije, odnosno grana poslovanja i poslovne prakse. Ovdje se mogu susresti sva tri načina izlaganja. Načelno govoreći, iskustvo je pokazalo da je rad na teoriji i na slučajevima u istom omjeru pogodan za dodiplomski studij ekonomije, dok je omjer u korist slučajeva pogodan za poslijediplomski studij i MBA studij. xxxiii

Uvodna napomena prvom izdanju (2007.) Đ. Njavro, K. Krkač

pri donošenju konkretnih poslovnih odluka.9 Ipak treba napomenuti da izvan okvira opće poslovne etike ovdje nastojimo slijediti nasljeđe europske poslovne etike koja ima ponešto specifičnosti u odnosu na poslovnu etiku u SAD-u ili u Velikoj Britaniji. Činjenica je da se u posljednjih 200 godina promijenila narav kako države tako i korporacije (tvrtke) koja je kao ekonomska kategorija nemoralna od svojih početaka (J. Bakan), a ne tek od nekih najsvježijih slučajeva. Snaga država slabi u odnosu na najveće korporacije koje djeluju na njihovim teritorijima. Štoviše, korporacije su postale međunarodne i nadnacionalne, a države su u raznim međunarodnim asocijacijama (koliko ekonomskim toliko i političkim i pravnim) izgubile dio svog suvereniteta. Posljedica toga je da države sve više nalikuju i postupaju kao korporacije, a korporacije sve više nalikuju i postupaju kao države. Države su postale servisima ključnih korporacija na svojim teritorijima (koje istini za volju i najviše pridonose dobrobiti tih država), a korporacije su postale institucije koje određuju načela, primjenu i ostvarivanje temeljnih državnih zadaća (opće dobro kao svi oblici sigurnosti, zaštite, blagostanja, slobode, prava itd.), dakako, na temelju svoje ekonomske snage koja nerijetko nadilazi snagu država na čijem teritoriju su smještene. Tim više čini se opravdanom barem djelomična kako ekonomska analiza države tako i politička i moralna analiza korporacije. To nas sili da provjerimo tradicionalnu narav korporacije i njezinih temeljnih zadaće i narav države i njezinih temeljnih zadaća. Ovdje ćemo se pitati o naravi korporacije. Čini se da treba započeti od jednostavnog pitanja. Ako se pitamo što je temeljni i prvi cilj poslovanja, onda možemo ponuditi dva odgovora: (1) profit vlasnika i (2) dugoročno ostvarivanje vrijednosti vlasnika. Ovdje je moguće zagovarati istoznačnost odgovora (1) i (2), ali i bitne razlike. Prva očita razlika je u „dugoročnosti”, jer profit može biti ostvaren kratkoročno i srednjoročno. Druga očita razlika je ona između 9 Kako u RH još uvijek postoje etičari koji bezrezervno vjeruju da je negiranje etike ili njezino reduciranje pravi put (primjerice na religiju, revoluciju, povijest, biologiju ili bonton) ili pak oni koji drže da je jedina istinska i prava etika isključivo neka njima omiljena primijenjena etika (čime su u sukobu sa stručnjacima koji se bave nekim drugim područjem primijenjene etike, opće etike i metaetike), ovaj pristup je i implicitni izazov za njih. Naime, etika se svodi na promišljanje moralne vrijednosti, odlučivanje i preporuku oko smjera djelovanja i kao takva s jedne strane zasigurno predstavlja neko obilje (podjednako su važne metaetika, opća etika i primijenjene etike), a s druge strane zasigurno predstavlja i povezanost s drugim područjima koja se bave promišljanjem vrijednosti, te dalje i s područjima koja se bave činjenicama (opisima). Štoviše, ako je etika pregledni prikaz (ili eksplikacija ili opis) moralnosti određene prakse ili načina postupanja, pa zatim i vrednovanje (u praktične svrhe rješavanja poteškoća), onda su te razlike, poput deskriptivno-normativne ili činjenično-vrijednosne, zanemarive. Sve dimenzije trebaju biti uzete u obzir, a nikako ih se ne smije reducirati na nešto različito od etike, a još manje na bilo koji dio etike. xxxiv

Uvodna napomena prvom izdanju (2007.) Đ. Njavro, K. Krkač

„profita” i „vrijednosti”, jer vrijednost ne mora biti samo profit niti je profit jedini oblik vrijednosti. Pravna vrijednost (ili legalitet) i moralna vrijednost (moralitet) su ključne vrijednosti uz ekonomsku vrijednost (ili profit). Uz to postoje društvene, kulturne, civilizacijske, osobne i druge vrijednosti koje također nisu isključne iz izraza „vrijednosti vlasnika”. Tako očito imamo i dva načina razmišljanja: (3) redukcija dugoročnog ostvarivanja vrijednosti na kratkoročno ostvarivanje profita i (4) razumijevanje ostvarivanja profita kao jedne od vrijednosti (tj. ekonomske) unutar okvira svih vrijednosti (pravnih, moralnih, društvenih, individualnih). Rezultat redukcije (3) je stajalište prema kojem (5) je jedina društvena odgovornost korporacije ostvarivanje profita (Milton Friedman), a rezultat holističkog shvaćanja profita kao dijela skupine vrijednosti (4) je stajalište prema kojem (6) tvrtka ili korporacija (tj. u njezinom središtu njezini menadžeri) nastoje donositi ispregovarane i uravnotežene odluke (i izvršavati postupke) među raznim interesnim dionicima (interesima vlasnika, odnosno menadžera, radnika, njihovih obitelji, dobavljača, potrošača, lokalne zajednice, političkih institucija, okoliša, i slično, R. Edward Freeman). Dakle imamo izbor. Naime, zasigurno postoji društvena odgovornost korporacije, a možemo reći da se ona sastoji ili u ostvarivanju profita ili u zadovoljenju interesa interesnih dionika. Izbor je, ustvari, vezan uz vrijeme. Dugoročno ostvarivanje vrijednosti naprosto omogućuje brigu za druge vrijednosti uz ekonomsku vrijednost ostvarivanja profita, tj. legalnost poslovanja, moralnost poslovanja itd., dok se kratkoročno ostvarivanje vrijednosti može ograničiti jednostavno samo na profit, jer nema vremena za legalnost i moralnost (Being nice has a price!). Nasuprot tome, dugoročno ostvarivanje vrijednosti omogućuje dugoročnu ekonomsku vrijednost (profit), ali uz profit kao usputni učinak i druge vrijednosti (zakonske, moralne, društvene, kulturne, filantropske, Being nice pays!). No, ovdje se pokazuje određen paradoks koji je Kenneth E. Goodpaster nazvao „paradoksom interesnog dionika” (eng. stakeholder paradox). Čini se bitnim, a istovremeno na određen način i nelegitimnim usmjeravati korporacijske odluke na temelju moralnih načela koja nadilaze strateške interese dioničara u smjeru brige za interese interesnih dionika općenito (Goodpaster). Paradoks se sastoji u tome da moralnost istovremeno i pod istim vidikom i zabranjuje i zahtijeva način razmišljanja i postupanja usmjeren na profit. Oko ovog paradoksa vodila se živa rasprava na akademskoj razini, ali on ima i praktičnu dimenziju. Naime, radi se o djelovanju s skladu sa zakonima o korporacijama. U SAD-u je situacija riješena tako što se zahtijeva da investitori ne smiju od menadžera zahtijevati postupke koji su nedosljedni u odnosu na razumna moralna očekivanja društva. Ovdje se na koncu pokazuje još nešto zanimljivo. Iako je ovaj paradoks relevantan za poslovanje i poslovnu etiku u SAD-u i Velikoj Britaniji (možda čak i u Australiji i na Novom Zelandu), xxxv

Uvodna napomena prvom izdanju (2007.) Đ. Njavro, K. Krkač

ipak se rješava sasvim drukčije u kontekstu europske poslovne etike, odnosno sredstvima koja su njoj specifična. Počeci europske poslovne etike vezani su uz utemeljenje prve katedre za poslovnu etiku na Nijenrode Sveučilištu u Nizozemskoj 1984. godine i uz utemeljenje Europske mreže za poslovnu etiku (EBEN) 1987. godine koja ima preko 500 članica, među kojima su akademske institucije, poslovni subjekti i razne građanske udruge. Europska poslovna etika posjeduje neke specifičnosti koje ju razlikuju od poslovne etike u SAD-u i Velikoj Britaniji i kojima, dakako u samoj praksi, rješava praktične probleme vezane uz paradoks interesnog dioništva. Prva specifičnost je usmjerenost europske poslovne etike na širi kontekst poslovanja, dakle pravni, društveni, moralni i kulturni. To znači da se puno pažnje posvećuje stalnom kontaktu i pregovaranju među interesnim dionicima, a to pak proizlazi (1) dijelom iz europskog pravnog nasljeđa koje je različito od onoga u SAD-u, (2) dijelom iz političke kulture dijaloga i pregovaranja i (3) dijelom iz finih razlika u naravi tržišne ekonomije u SAD-u i europskim državama. A propos prve razlike (1) može se kazati da common law u SAD-u proizvodi „pobjednike i gubitnike” i stoga utječe na narav poslovne etike, dok građanski zakon u Europi zahtijeva uravnotežene dogovore. Što se tiče druge razlike (2), Europa je obilježena sustavom proporcionalnog zastupništva koji proizvodi zahtjev za dijalogom, pregovorima i koalicijama. Europski poslodavci i zaposlenici puno se češće susreću na pregovorima nego u sudnicama ili na protestima. Što se tiče treće razlike (3), u SAD-u je na djelu „kompetitivni menadžerski kapitalizam”, u Velikoj Britaniji „personalni kapitalizam”, a primjerice u Njemačkoj „kooperativni menadžerski kapitalizam” (A. D. Chandler Jr.) ili „socijalna tržišna ekonomija” (H. van Lujik). Navedene razlike (1) – (3), a što nije čudo, vode etikama kao što su etika komunikativnog djelovanja, etika diskursa, etika odgovornosti ili etika brige koje se sasvim prirodno primjenjuju u poslovnoj etici u Europi (osobito u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Španjolskoj i drugim državama). Sjetimo se da su kategorije općeg dobra, kulture, brige, senzibilnosti, odgovornosti, djelovanja i diskursa temeljne kategorije europske filozofije, pa tako i etike i na koncu, i poslovne etike. Europska poslovna etika ističe se pozivanjem na skupnu odgovornost zajednice (obitelji, tvrtke, društva), za razliku od poslovne etike u SAD-u koja ističe individualnu odgovornost. Sasvim je jasno da se zato paradoks interesnog dionika nikako ne može pojaviti u europskoj poslovnoj etici, iako ona ima svoje specifične poteškoće za koje je teško pronaći rješenja. Ipak, između poslovne etike u SAD-u i u Europi postoje mnoge sličnosti kao što su metoda slučajeva, metoda sastavljanja kodeksa struka, rasprava o donošenju poslovnih odluka na moralan način i tome slično. No, navedene

xxxvi

Uvodna napomena prvom izdanju (2007.) Đ. Njavro, K. Krkač

razlike sugeriraju postojanje specifične poslovne etike u Europi, pa čak i unutar Europe specifičnih poslovnih etika u pojedinim državama, te nam daju za pravo govoriti o europskoj poslovnoj etici kao određenom specifikumu vrijednom pažnje i pozornosti (o europskoj poslovnoj etici i CSR vidi II, 7–8). Ovaj udžbenik je uvod u poslovnu etiku, ali je svakako i uvod u one elemente poslovne etike koja je specifična za europske zemlje i način njihova odnosa prema drugim dijelovima svijeta s različitim načinima poslovanja, s različitim kulturama i poslovnim etikama. Ovaj zbornik stoga treba shvatiti kao sredstvo studentima i profesorima u ostvarenju nastave visoke kvalitete, sredstvo poslovnim ljudima uključenim u donošenje ključnih odluka i, koliko je to moguće, sredstvo za upoznavanje s ovim područjem šireg kruga čitatelja, posebno iz područja društvenih i humanističkih znanosti. Povrh toga, zbornik/udžbenik je zamišljen kao djelo koje valja nužno unaprjeđivati. Sama narav poslovanja i poslovne etike to zahtijeva, jer poslovanje se stalno mijenja, mijenjaju se načini poslovanja, teorije, poslovno okruženje, mijenja se na koncu i etička prosudba i sama praksa, pa tako i slučajevi. Ako ovaj zbornik ikada dospije do drugog izdanja, treba reći da to pred budućeg urednika i/ili urednike i autore postavlja izazove trajnog osuvremenjivanja ne samo novim slučajevima nego i novim podatcima. Suradnja različitih stručnjaka raznih područja na svakom ovakvom zborniku ključna je koliko i suradnja kroz vrijeme ne u svrhe poboljšanja samog zbornika nego u svrhe zadovoljenja trajne potrebe čitatelja za svježim i novim, eo ipso i relevantnim podacima, načinima prosudbe i načinima djelovanja.

xxxvii

Uvodna napomena prvom izdanju (2007.) Đ. Njavro, K. Krkač

Najčešće upotrebljavane kratice: A, B, C = zamišljene kompanije DOP / CSR = društvena odgovornost poslovanja (engl. corporate social responsibility) DNP = društvena neodgovornost poslovanja DO = društvena odgovornost EBEN = Europska poslovnoetička mreža (engl. European Business Ethics Network) EC = Europska komisija (engl. European Commission) EK = etički kodeks poslovanja EU = Europska unija FIN = financije HGK = Hrvatska gospodarska komora HRM = human resource management / upravljanje ljudskim resursima ID = interesni dionik/ci (engl. stakeholders) K = kupac KDO = korporacijska društvena odgovornost (vidi DOP / CSR) MK = marketing MN = menadžment NN = Narodne novine (Službeno glasilo RH) OECD = Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj PR = primjer/slučaj PE / BE = poslovna etika (engl. business ethics) PPP = ljudi-planet-zarada (engl. people-planet-profit) RH = Republika Hrvatska RR = računovodstvo i revizija SAD = Sjedinjene Američke Države UN = Ujedinjeni narodi UNDP = UN-ov program za razvoj UNGC = UN-ov svjetski sporazum WB = Svjetska Banka (engl. World Bank) WTO = Svjetska trgovinska organizacija (engl. World Trade Organization)

Autori tekstova Prof. dr. sc. Norman Bowie, Sveučilište Minnesota, Carlson School of Management, SAD. Dr. sc. Stipe Buzar, DIU Libertas. Prof. dr. sc. David Crowther, Sveučilište de Montfort, VB. Martina Čaić, MBA, Zagrebačka škola ekonomije i managementa. Jelena Debeljak, mag. phil. MBA. xxxviii

Uvodna napomena prvom izdanju (2007.) Đ. Njavro, K. Krkač

Petra Eterović, mag. phil. Zagrebačka škola ekonomije i managementa. Prof. dr. sc. R. Edward Freeman, Sveučilište Virginia, SAD. Dr. sc. Igor Gvozdanović, Zagrebačka škola ekonomije i managementa. Doc. dr. sc. Borna Jalšenjak ([email protected]), Zagrebačka škola ekonomije i managementa. Antonija Jergovski, mag. phil. Dr. sc. Hrvoje Jerković, Zagrebačka škola ekonomije i managementa. Martina Josipović, MBA. Dr. sc. Ivona Škreblin Kirbiš, Zagrebačka škola ekonomije i managementa. Prof. dr. sc. Ivan Koprek, Filozofski fakultet Družbe Isusove u Zagrebu. Ana Kuštrak Korper, MBA, Zagrebačka škola ekonomije i managementa. Izv. prof. dr. sc. Kristijan Krkač ([email protected]), Zagrebačka škola ekonomije i managementa. Mirna Koričan Lajtman, mag. psih., MBA, Zagrebačka škola ekonomije i managementa. Prof. dr. sc. Ivan Macan, Filozofski fakultet Družbe Isusove u Zagrebu. Dr. sc. Olivera Jurković Majić, Zagrebačka škola ekonomije i managementa. Doc. dr. sc. Maja Martinović, Zagrebačka škola ekonomije i managementa. Mr. sc. Karmela Aleksić-Maslać, Zagrebačka škola ekonomije i managementa. Dr. sc. Igor Matutinović, Zagrebačka škola ekonomije i managementa. Doc. dr. sc. Damir Mladić, DIU Libertas. Prof. dr. sc. Đuro Njavro, Zagrebačka škola ekonomije i managementa. Ružica Njavro, mag. pol. Ivana Pavla, mag. phil., Filozofski fakultet Družbe Isusove u Zagrebu. Prof. dr. sc. Raymond Plant, Sveučilište Southampton, VB. Prof. dr. sc. Neven Petrović, Filozofski fakultet u Rijeci. Prof. dr. sc. Randy Richards, Sveučilište St. Ambrose, SAD. Prof. dr. sc. Peter Singer, Sveučilište Princeton, SAD. Ivan Spajić, mag. phil. Dina Vasić, MBA, Zagrebačka škola ekonomije i managementa. Prof. dr. sc. Manuel Velasquez, Sveučilište Santa Clara, SAD. Dr. sc. Hrvoje Volarević, Zagrebačka škola ekonomije i managementa i Hrvatska narodna banka. Dr. sc. Jurica Vukas, Zagrebačka škola ekonomije i managementa.

xxxix

ČETIRI PRISTUPA ČITANJU KNJIGE PRVI DIO: SREDIŠNJE ETIČKE TEORIJE

I. OD ETIKE DO PE

II. TEMELJCI PE-KDO-ODR

1. Nužnost morala i potreba za etikom 2. Središnje etičke teorije 3. Opće dobro i socijalni principi 4. Katolički socijalni nauk 5. Utilitarizam 6. Distributivna pravda 7. Bogati i siromašni 8. Gospodarska etika u globalizaciji

9. Temeljni pojmovi PE-KDO 10. Temeljna pitanja PE 11. Temlejna pitanja KDO 12. Temeljna pitanja ODR 13. DOP i ljudska prava 14. DOP i zaštita okoliša 15. DOP, tržište i lokalna zajednica 16. DOP u RH 17. Donošenje odluka u PE-KDO-ODR

II. PE-KDO-ODR U MARKETINGU 20. PE u marketingu 21. PE u globalnom marketingu 22. PE u marketingu putem društvenih mreža III. PE-KDO-ODR U MENADŽMENTU

I. UVOD U PRIMJENJENU PE-KDO-ODR

23. PE u ljudskim potencijalima 24. KDO zaposlenika 25. PE i stakleni strop

18. Narav i odgovornost korporacije 19. Teorija interesnog dioništva

IV. PE-KDO-ODR U RAČUN-REVIZIFIN-POREZ 26. PE i KDO u račun-reviz-fin-bank 27. PE banaka 28. PE u financijskom sektoru V. PE-KDO-ODR U OSTALIM PODRUČJIMA 29. PE na internetu 30. PE-KDO-ODR i kulture

DRUGI DIO: ODABRANE TEME IZ PE-KDO-ODR = Top-down pristup (od načela do primjene) Inačica A: Za studente poslovne administracije = 1-I, 1-II, 2-I, 2-II Inačica B: Za studente drugih studija = 1-II, 1-I, 2-I, 2-II =

Bottom-up pristup (od primjene do načela) Inačica C: Za stručnjake u gospodarstvu = 2-II, 2-I, 1-II, 1-I Inačica D: Za stručnjake u drugim područjima = 2-I, 2-II, 1-II, 1-I

xl

I. DIO UVOD U POSLOVNU ETIKU, KORPORACIJSKU DRUŠTVENU ODGOVORNOST I ODRŽIVOST I. Od etike do poslovne etike

P

rije prve cjeline nalaze se uvodne napomene dva stručnjaka za poslovnu etiku, tj. N. Bowiea s predgovorom prvom izdanju (2007.) i D. Crowthera s predgovorom ovom izdanju (2015.). Uz to tu su i uvodne riječi urednika oba izdanja. U ovoj prvoj cjelini prvog dijela (I.) tekstovi čitatelja postepeno vode od temelja opće etike do najjednostavnijih primjena u gospodarstvu. Prva dva teksta (I.1. i I.2.) bave se uvodom u opću etiku i nekim mogućnostima njezine primjene u praktičnoj ili primijenjenoj etici. Spominje se također i individualna etika, etika osobnosti i etika savjesti kao protuteža tekstovima koji slijede.

1

Treći i četvrti tekst (I.3. i I.4.) bave se uvodom u socijalnu etiku načelno i pod vidikom katoličkog socijalnog nauka. Peti i šesti tekst (I.5. i I.6.) bave se razvojem socijalne etike pod vidikom vladajućeg utilitarizma i njegove kritike kroz temeljne i najzastupljenije teorije distributivne pravde. Time su stvoreni nužni preduvjeti za razumijevanje primjene socijalne etike na gospodarsko područje. Sedmi i osmi tekst (I.7. i I.8.) bave se primjenom opće etičkih i socijalno-etičkih načela u gospodarskim pitanjima. Sedmi tekst to čini na razini konkretnog problema odnosa bogatih i siromašnih, a osmi na razini primjene etike u gospodarstvu, tj. formiranja gospodarske etike. Uz ovih osam tekstova ovog dijela (I.1.-8.) te uz predznanje osnova ekonomije i poslovne administracije, te barem temeljnog pravnog okvira poslovanja čitatelj je spreman usvojiti tekstove druge cjeline prvog dijela (II.).

2

1. Nužnost morala i potreba za etikom

P. Eterović, K. Krkač10

K

ljučni pojmovi: etika dužnosti, etika ljubavi, etika vrline, etika, ljudsko djelovanje, moral, pragmatistička etika, savjest, svojstva čina, svojstva ljudskih čina, utilitarizam, uvjeti moralnosti.

1.0. Uvod Svakodnevna osobna iskustva, napisi u dnevnim i tjednim novinama, ali i podatci (Transparency International redovito izvješćuje kako je Hrvatska nisko prema stupnju korupcije, pri čemu su na vrhu najmanje korumpirane države), čak i prosudbe moralnih autoriteta (napomene nadbiskupa Bozanića o korupciji) te na koncu i zdrav razum, bez daljnjeg sugeriraju određenu vjerojatnost istinitosti određene procjene. Na primjer: moral, posebno u javnim i društvenim sferama, kao način na koji ljudi djeluju moralno ispravno ili ne – ne zadovoljava, ali očito niti ne može zadovoljavati, jer, kako bi rekao lik Hamm iz drame S. Becketta „Svršetak igre”: „Ali razmislite malo. Razmislite. Vi ste na Zemlji. Tomu nema lijeka”.11 Ukratko, nemoral je standardna pojava u poslovanju. Ni etika kao promišljanje morala također ne zadovoljava, jer ako je njezina zadaća i propisujuća, a ne samo opisujuća, onda dio odgovornosti pada i na same etičare. Stoga imamo pravo na sljedeći tip prosudbe. Trenutačno 10 Ovaj tekst predstavlja značajno promijenjen tekst „Nužnost morala i potreba za etikom” objavljenom u prvom izdanju ovog udžbenika (Krkač (ur.) 2007:27-42). Za promjene je zaslužna Petra Eterović s kojom sam vodio duge debate o temama iz starije inačice teksta, a rezultati tih debata vidljivi su u ovoj inačici (KK). Za živu raspravu i korjenitu kritiku i načelno neslaganje oko ovog mišljenja zahvalili bismo metaetičaru Mateju Sušniku. Za uvode u etiku vidi W. K. Frankena „Etika”, I. Čehok, I. Koprek „Etika, priručnik jedne discipline” i J. Talanga „Uvod u etiku”. 11 S. Beckett Svršetak igre u:S. Beckett Drame, NZMH, Zagreb, 1981:83-127. 3

1. Nužnost morala i potreba za etikom P. Eterović, K. Krkač

prisutne prakse ljudske vrste i etička promišljanja o njima, a najviše moralističke preporuke s obzirom na smjerove djelovanja, sasvim su odbojne i neprihvatljive. Izazivaju posvemašnje gađenje, prezir i gnušanje, te na koncu nezanimanje, nezainteresiranost, ne obraćanje pažnje ili kraće – indiferentnost ili ravnodušnost. Ukratko, poslovna etika, pa ni etika uopće, nema nikakve svrhe, jer se ionako nema što učiniti. Kao u priči D. Harmsa „Starice padaju” u kojoj starica zbog znatiželje padne s prozora i razbije se, a zatim padne i druga itd., a nakon nekog vremena to dosadi gledati, postanemo ravnodušni i uputimo se nekamo drugamo gdje se događa nešto sasvim drugo.12 A poslovni etičari, bilo kao profesori na poslovnim školama, fakultetima, bilo kao etički službenici, članovi etičkih povjerenstava ili slično nalikuju na D. Adamsova „gospodara svemira” koji je vrlo bistar i pruža mudre savjete, ali nitko na njega ne obraća pažnju i drži ga se luckastim i pomalo šašavim. Ukratko, poslovna etika nema veze s poslovnom stvarnošću i obrnuto. Stoga je potrebno pokušati nešto drugo. Ne treba držati kako je vjerojatnost uspjeha, pa čak i sama izvedivost ovog poduhvata pozitivna, ali u ovakvoj situaciji i loš pokušaj može značiti neki pomak, ili točnije – barem odmak od onoga oko čega ne treba ustrajati. Potrebno je pokušati iz perspektive opće etike i njezine primjene na poslovanje pokazati da je poslovna etika relevantna, te također to isto učiniti i pod vidikom konkretnih slučajeva u poslovanju i istraživanja o vjerojatnim učincima moralno ispravnog i neispravnog postupanja na poslovanje, tj. uspješnost i neuspješnost poslovanja. Zato ćemo kroz nekoliko jednostavnih pojmova čitatelja pokušati uvesti u najopćenitija pitanja etike i time odgovoriti na pitanje – Čemu etika?13

1.1. Vrijednosti i moralne vrijednosti Vrijednosti su sva, ovdje prije svega javna dobra u sferama morala, religije i umjetnosti, tehnike itd. No, kako je kulturna vrijednost totalitet vrijednosti morala, religije i umjetnosti s jedne strane i tehnike, ekonomije, prava i 12 D. Harms Pomalo neobični slučajevi, Šareni dućan, Koprivnica, 2001:8. 13 U duhu potpunog etičkog povratka na stare metode, kao primjerice povratak partikularizmu u općoj etici, studijama slučaja u primijenjenoj etici (odjednom etičari na nov način shvaćaju prvu rečenicu Wittgensteinova „Tractatusa Logico-Philosophicusa”: Svijet je sve što je slučaj), i slično, ovdje nastojimo pripomoći taj postmodernistički povratak ponovnim uvođenjem stare Sokratove majeutičke metode i skolastičke metode pitanja i odgovora (koju ponajprije povezujemo s djelima Tome Akvinskog). Tu metodu nastojat ćemo povezati s metodom starih skolastičkih rasprava (disputacija) koja je doživjela obnovu u stilovima rada u tzv. debatnim skupinama. 4

1. Nužnost morala i potreba za etikom P. Eterović, K. Krkač

politike s druge strane, dostatno je kazati kako su vrijednosti ustvari sve ono što uz temeljna dobra određena zajednica uzima kao ključno za svoj opstanak pod onim vidikom tog opstanka koji sama drži relevantnim, a to preliminarno nazovimo dodatnim dobrima ako se tiču ne samo opstanka nego i načina i kakvoće opstanka. Ljudska vrsta je takva da treba djelovati kako bi opstala. Treba tražiti hranu i vodu. Treba načiniti odjeću i obuću. Treba pronaći ili načiniti sklonište. Treba minimalnu sigurnost i slobodno vrijeme za nesmetan odgoj potomstva itd. Ljudske prakse, pa čak i ove temeljne u primordijalnim oblicima neke su vrijednosti, prije svega vrijednosti pukog opstanka, a zatim i kakvoće opstanka, odnosno opstanka u ovoj ili onoj mjeri i na ovaj ili onaj način. No, već i te same prakse imaju uz materijalnu vrijednost i očitu nematerijalnu vrijednost. Primjerice, odjeća može biti, uz to što je topla, lagana, spretna, funkcionalna, ujedno i manje ili više lijepa. Na sličan način i bilo što drugo, osobito ljudski postupci, mogu biti kako manje ili više pravilno izvedeni, učinkoviti tako i manje ili više elegantni, lijepi, pristojni, uljuđeni, pa i moralno ispravni ili neispravni. I tako smo prirodnom gradacijom raznih svojstava ljudskih postupaka od materijalnih stigli do nematerijalnih, od takoreći tehničkih do moralnih. Sad se postavlja pitanje o tome što je moral?

1.2. Moral Moral su temeljni rutinirani oblici ljudskog djelovanja pod vidikom ispravnosti ili neispravnosti. Moral je rezultat napetosti između dvije prisile: • prva prisila kaže „Djeluj!” (skraćeno od: Bez obzira na sve relevantne okolnosti – djeluj!), tj. radi se o prisili preživljavanja, • a druga prisila kaže „Ne šteti!” (skraćeno od: S obzirom na sve relevantne okolnosti – ne šteti!), tj. radi se o prisili izbjegavanja korjenite nepravde kao nepopravljive štete.14 14 Napetost je očita. Naime, ako djelujemo, onda ćemo nužno nanositi određenu količinu štete, ili ako ne želimo uopće štetiti, onda ćemo morati odustati od svakog djelovanja. Odustajanje od djelovanja je poznata iako rijetka praksa (tako su npr. postupali neki filozofi, istočnjački mistici, a i mistici abrahamističkih religija, ali i jednostavno bezvoljni ili čak indiferentni ljudi; ovdje dakako ne govorimo o poremećajima u ponašanju). Manje korjenito rješenje je minimiziranje djelovanja, kao npr. u slijeđenju pravila „Djeluj samo onda kada si siguran da kolikoća i kakvoća dobrobiti od djelovanja nije manja od šteta”. No kako smo prinuđeni djelovati kako bismo opstali, tako je nužno da postoji određena standardna kolikoća i kakvoća djela koje smo prinuđeni izvršavati i šteta koju uglavnom nenamjerno i propuštanjem djelovanja nanosimo sebi, drugima ili okolišu. 5

1. Nužnost morala i potreba za etikom P. Eterović, K. Krkač

Te napetosti čine ljudski opstanak malo vjerojatnim, ali mi ipak opstajemo. Na pitanje – kako opstajemo unatoč tome odgovor glasi – zbog toga što posjedujemo (otkrili smo, izumili, razvili, kreirali) temeljne, rutinirane, standardne i uobičajene oblike djelovanja koji znatno povećavaju vjerojatnost opstanka s jedne strane te zbog toga što smo izumili, otkrili i inovirali mnoge postupke i stvari koje nam znatno uvećavaju vjerojatnost opstanka (vatra, kruh, kotač itd.) s druge strane. Postoje paradigmatski oblici djelovanja ili prototipovi i postoje standardne procedure. Oni su redovito modificirani okolnostima. Te oblike djelovanja čak i u najjednostavnijim modelima (dobavljanje pitke vode, pronalaženje hrane, pronalaženje skloništa ili gradnja nastambe itd.) možemo interpretirati kao izvedive ili neizvedive, uspješne ili neuspješne ali i kao moralne ili nemoralne i to cijelo vrijeme i radimo. • Moralnost je vidik djelovanja pod kojim djelovanje oponašamo, učimo, identificiramo, opisujemo, obrazlažemo, vrednujemo i preporučujemo (ili ne) kao moralno ispravno ili neispravno (iako su ove aktivnosti implicitne) i koji uzimamo u obzir isto koliko i sve ostale vidike, iako je upitno koliko je moralnost relevantna u slučaju kada je u pitanju opstanak (život) pojedinca ili skupine. Unatoč tome ima ljudi i skupina koji baš takve situacije krajnje ugroze drže najboljim provjerama vlastitih moralnih načela i praksi.

1.3. Etika Ako zbog nekog dobrog razloga postoji poteškoća u izvršavanju nekog određenog rutiniranog oblika ljudskog djelovanja (pribavljanje vode, hrane, odjeće, skloništa) ili pak postoje djelovanja koja se međusobno sukobljavaju, ili tome slično, onda postoji zahtjev da se tim djelovanjima implicitna (sadržana) pravila ekspliciraju. • Ovdje se pojavljuje zahtjev za etikom, odnosno eksplikacijom moralnosti sukobljenih načina postupanja. Tu eksplikaciju nazovimo preglednim prikazom djelovanja ili prepričavanjem djelovanja ili kraće etikom.15

15 Ovdje rabimo tehnički izraz metode filozofa L. Wittgensteina, „pregledni prikaz” kao ono čime uopće rezultira filozofska aktivnost, pa tako i etička refleksija nad moralnim vidikom ljudskog djelovanja (vidi Krkač, „Rutina, moral i pragmatizam”, Zageb, 2006.). 6

1. Nužnost morala i potreba za etikom P. Eterović, K. Krkač

dio.

Etika ima tehnički, stručni i privatni dio i primijenjeni, nestručni i javni • Tehnički dio sastoji se od rješavanja problema s dotičnom praksom ili praksama, tj. njihovim moralnim vidicima, i njega nema potrebe javno iznositi (ljudi koji nisu etičari) i iznosi se uglavnom u krugovima stručnjaka (etičara), • dok se primijenjeni dio sastoji od preglednog prikaza kao namjenske formulacije načina izlaska iz poteškoće ili preporuke i on se javno iznosi.

Kako takva preporuka ne može i sama moralno obvezivati, ona je redovito u tom smislu bezvrijedna. Praksu je potrebno modificirati drugim sredstvima izvan vrijednosne sfere (tehničkim, ekonomskim, pravnim ili političkim). • Ukratko, etika je eksplicitno promišljanje moralnosti ljudskih postupka (identificiranje, opisivanje, obrazlaganje, davanje preporuke). Etika se udžbenički određuje kao filozofija morala. Poslovna etika, KDO (CSR) i održivost kao područja primijenjene ili praktične etike sugeriraju širi pojam od pojma filozofije. Nije svako teorijsko-praktično i kritičko promišljanje filozofija. Ako je tako, onda je bolje u slučaju primijenjenih i praktičnih etika kazati da su one teorijsko-praktična kritička promišljanja morala u sferama genitivnih etika, ili etika određenih profesija i/ili područja ljudskog djelovanja, kao što su primjerice medicinska etika, bioetika, ekološka etika, pa tim slijedom i poslovna etika.16 Tome bi moglo biti tako jer se u svim tim slučajevima radi o tome kako je etika nekog područja, ako svako područje predočimo Vennovim dijagramom, na mjestu preklapanja dva dijagrama. Tako je, primjerice, poslovna etika u području preklapanja etike i poslovanja. • Ukratko, poslovna etika i KDO (CSR) je eksplicitno, teorijskopraktično i kritičko promišljanje morala u sferama poslovanja ili poslovne administracije. Riječ eksplicitno važna je jer se na razini morala također pojavljuje etika, ali je na određen način implicitna moralnosti čina, esencijalno sadržana u samom činu i njim samim se najčešće manifestira, dok je u etici eksplicirana i eksplicitna. Izraz teorijski-praktično znači da se etika bavi kako teorijskim istraživanjem tako i iznalaženjem razloga koji nisu samo razlozi za tvrdnje nego i razlozi za djelovanje. Riječ kritički znači da se moralna uvjerenja ne 16 Genitivna filozofija je svaka ona filozofija koja je o nečemu ili nečega, kao primjerice filozofija o umjetnosti ili filozofija umjetnosti, ili filozofija o znanosti ili filozofija znanosti. Tako bi u odnosu na etiku njezine genitivne poddiscipline bile primjerice medicinska etika, poslovna etika, i sl. 7

1. Nužnost morala i potreba za etikom P. Eterović, K. Krkač

drže naivno nego kritički, tj. utemeljena na argumentima i na odgovorima na prigovore ako su oni upućeni samim uvjerenjima, odnosno tvrdnjama koje ih iskazuju.

1.4. Što neki čin (praksu) čini moralnim (takvim da spada u sferu moralnosti, a ne u neku drugu vrijednosnu sferu)? Postoje tri (nužna) preduvjeta interpretiranja nekog djelovanja, događaja ili procesa (čina, rukovanja, postupka, djela) kao kulturnog ili uže moralnog, a to su: 1. postojanje porijekla (Lebensforma, Weltanschauunga, Sitz im Lebena, kulture) kao svekolikog konteksta, 2. postojanje ljudske volje (motivacije ili akcionosti kao spremnosti na djelovanje) i 3. postojanje zla u svijetu u smislu bilo prijetnje bilo izazova kojem se valja oduprijeti (prije svega zlih učinaka, ili učinaka koji su i prije no što su postali to što jesu bili takoreći „predodređeni” za negativnu interpretaciju jer su protivni proceduralnom djelovanju ili pak vrlo vjerojatnog propuštanja moralno ispravnog djelovanja).17 Navedeni uvjeti su nužni. U svijetu raznolikih sustava moralnih vrijednosti i vrijednosti uopće teško je postići razumijevanje opisa moralnih vidika djelovanja izvan konteksta sustava ili načina života (kulture). U smislu u kojem postoji biološki utemeljen pojam kulture koji se odnosi na ljudsku vrstu, potrebno je uzeti taj pojam kao kontekst. U smislu u kojem postoji kulturološko-antropološki pojam kulture, potrebno je specificirati kontekst. 17 Prvi i drugi uvjet su zasigurno nužni uvjeti morala, ali ne i dostatni, jer su isto tako uvjeti i čina u drugim vrijednosnim sferama. Treći uvjet je barem nužan za identifikaciju moralnog, a moguće da je i dostatan uvjet. Neki moralisti su skloni eksplicitnom uvođenju uvjeta specifično ljudskog djelovanja i uvjeta ljudskog slobodnog djelovanja. Uvjet specifično ljudskog djelovanja i tako je zadan u određenju morala, a uvjet slobodnog djelovanja implicitan je u voljnosti (iako u pojmu volje nije sadržano i to da je ta volja slobodna). Ipak, čini se potpuno protivno zdravom razumu tvrditi postojanje voljnosti (akcionosti kao spremnosti na određeno djelovanje) kao kompatibilno s nepostojanjem „slobodne volje” kao „slobode izbora” u smislu „moći učiniti i drukčije”. Rasprava o slobodi volje i determinizmu je ovdje implicitna, ali i nevažna, jer su svijest o učincima počinjenog čina, voljnost i sloboda volje nužni uvjeti odgovornosti za djela i učinke djela koja izvršavamo, a odgovornosti se ne možemo odreći. Stoga je ovaj problem u okviru etike u najmanju ruku ne previše zanimljiv niti vrijedan bavljenja, a i dio je onog dijela filozofije koji se naziva metafizikom (uz probleme kao što su odnos uma i tijela, pitanje o smislu života, pitanja o Božjem postojanju i sličnih). 8

1. Nužnost morala i potreba za etikom P. Eterović, K. Krkač

Pogrešna identifikacija konteksta, ili čak nametanje konteksta drugom i različitom sustavu moralnih vrijednosti, vodi netočnim opisima. Izuzimanje svakog kulturološkog konteksta često je pogrešno, jer je teško zauzeti potpuno racionalno stajalište ili „pogled niotkud”, ali ponekad je moguće ako su kulture dovoljno slične. Izuzimanje biološkog pojma kulture redovito je pogrešno, ali i ovdje postoje iznimke kao u slučaju kad se opisuju moralne vrijednosti koje, prema mišljenjima nekih, „nadilaze” biološka ograničenja i blagodati ljudske vrste. Posebnu poteškoću predstavlja situacija u kojoj različiti konteksti impliciraju i različita mjerila racionalnosti koja je ključna ne toliko za opisivanje moralnih vidika pojedinih čina ili praksi koliko za njihovo obrazlaganje kao moralno ispravnih ili ne. Tad u pomoć treba dozvati metaetiku kao poddisciplinu etike koja raspravlja, između ostalog, i o temi racionalnosti u etici i moralu. Uvjet volje ili motivacije jasan je i ne treba ga posebno isticati kao i uvjet postojanja prijetnji pod kojima su ljudi prisiljeni činiti izbore i postupati na određen način. Svaki od ovih uvjeta (1-3) nužan je za tumačenje djela ili prakse kao moralnih, ali nije jasno jesu li uzeti zajedno (u konjunkciji) ujedno i dostatni. Naime, moguće je da postoje drugi uvjeti ili pak da su neki od navedenih suvišni. Iako je ovaj pristup bitno konzekvencijalistički i pragmatistički, treba istaknuti da pod vidikom deontološkog ili aretaičkog pristupa etici vrijede neki drugi uvjeti (vidi tekst D. Mladića).

1.5. Što trebam činiti ili što je moralno ispravno, a što neispravno uvijek, svuda i za svakoga? Poteškoća s opisom i opravdanjem moralnih aspekata djelovanja sastoji se između ostalog i u univerzalnosti. Pitanje je – vrijede li moralni opisi, razlozi i preporuke uvijek, svuda i za svakoga, tj. ne samo jesu li univerzalni (opći) nego i univerzalizibilni (vrijede za svakoga)? Univerzalisti su skloni reći – da, a partikularisti – ne. Univerzalizam je često sukladan top-down metodi, odnosno nekom obliku izvođenja pravila postupanja u konkretnim situacijama iz općih moralnih načela koja imaju moralni i logički primat, dok je partikularizam često sukladan bottom-up metodi, odnosno poopćavanju temeljem pojedinačnih slučajeva.

9

1. Nužnost morala i potreba za etikom P. Eterović, K. Krkač

Ovdje je i moralni relativizam važna tema. Naime, ako postoje dva moralna sustava koji su sumjerljivi, manje ili više, onda oni nisu relativni jedan s obzirom na drugog, ili nešto treće u sebi ili izvan sebe, no, ako su nesumjerljivi, onda su relativni s obzirom na nešto u sebi ili izvan sebe. Pitanje je postoje li potpuno nesumjerljivi moralni sustavi, jer ako postoje, suočeni smo ne samo s moralnim pluralizmom koji kaže samo to kako postoji više od jednog moralnog sustava nego smo suočeni i s nesumjerljivošću ili moralnim relativizmom koji kaže da su ti sustavi međusobno neusporedivi. Kako ovdje krećemo od ljudskih praksi, bilo univerzalnih bilo kulturno specifičnih, čini se da u nekoj mjeri prihvaćamo bottom-up metodu, partikularizam i barem minimalnu sumjerljivost mnogih i različitih moralnih sustava. Temeljno pravilo moralne ispravnosti nije meta-prototip, nego je ono slično svim tipovima i konkretnim oblicima djelovanja (praksama). Prvo pravilo je pravilo nepopravljive štete. Ono iskazuje nužni (ali ne i dostatni) uvjet moralne ispravnosti. PRAVILO IZBJEGAVANJA NEPOPRAVLJIVE ŠTETE Čin se interpretira: 1. kao moralno neispravan (zabranjen) ako se njim samim ili njegovim dohvatljivim / spoznatljivim učincima nanosi bilo koja vrsta nepopravljive štete 1.1. svima i samo onima koji su relevantno uključeni u izvršenje tog čina bez obzira na izvršitelja, 1.2. ili u podnošenje učinaka tog čina, 2. dok se sva ostala moguća djela s obzirom na postupak u pitanju interpretiraju kao moralno dopušteni ili zapovjeđeni. Ovo mjerilo vrijedi uvijek, svuda, za sve i svakoga ponaosob (univerzalizam) tako dugo dok u pitanju nisu nesumjerljive razlike među moralnim sustavima. Primjerice, načelo „čini dobro, a izbjegavaj zlo” je jedno univerzalno ali i formalno pravilo, više napomena o značenju riječi, nego bilo što drugo. Ako su sustavi u nekim dijelovima nesumjerljivi, onda interpretacija čina kao zabranjenog zahtijeva barem još jedan kontekstualni uvjet.

10

1. Nužnost morala i potreba za etikom P. Eterović, K. Krkač

1.6. Što trebam činiti u određenom tipu situacija? Okolnosti nikada nisu opće, nego konkretne bez obzira na to što su uz proceduralna djelovanja i same okolnosti nerijetko proceduralne. Čak se i iznimke procesuiraju proceduralno, tj. imaju svoje prototipove. U određenom tipu situacije potrebno je ostvariti pravilo nepopravljive štete (univerzalizam) s obzirom na sve relevantno uključene (skupa s totalitetom životnog mjesta i trenutka) i s obzirom na relevantne standardne i izvanredne okolnosti (partikularizam). Većina situacija ljudskog djelovanja u moralnim, kao i drugim aspektima, standardne su i isto tako se rješavaju ako su okolnosti dovoljno slične. No, postoje izvanredne situacije koje znatno kompliciraju problem. Naime, pri uvođenju novih praksi, pri podučavanju, osobito mladih, pri promjeni standardne procedure itd. otvaraju se specifična pitanja. Najradikalnije su sve situacije koje uključuju dovoljno nove okolnosti (primjerice pri susretu s novom kulturom) ili do tada nepoznate situacije (primjerice pri situacijama u kojima se niti jedan čovjek prije nije našao, npr. pri putovanju u svemir). Postupci su, dakle, uglavnom standardizirani za tipične situacije i moralne se dileme rijetko pojavljuju, pa posljedično i potreba za etičkim promišljanjem, no u slučaju rijetkih ili atipičnih situacija, moral treba eksplicirati, odnosno pronaći barem provizorno etičko rješenje.

1.7. Područja etike Etika se dijeli na normativnu i metaetiku. Normativna se bavi etičkim sustavima (teorijama mjerila moralne ispravnosti djelovanja) i primijenjenom etikom. Metaetika se bavi samim moralnim teorijama: moralnom semantikom (značenjem moralnih iskaza - deskriptivizam-nedeskriptivizam), moralnom epistemologijom (spoznajnom dohvatljivošću moralnih iskaza - kognitivizam-nekognitivizam), moralnom ontologijom (objektivnošću postojanja morala - realizam-proturealizam) i moralnom psihologijom (ulogom psiholoških elemenata u moralnom djelovanju - internalizam-eksternalizam).18

18 Raspodjela metaetike prema njezinim područjima prema: M. Timmons, 2002., Moral Theory, Rowman & Littlefriend Publishers Inc., Lanham. Napomenu o mjestu moralne psihologije dao M. Sušnik. Autori teksta su dodali moralnu kulturologiju u smislu moralne kulturne antropologije koja nastoji odgovoriti na pitanje koje su moralne prakse običajne, a koje ne, zatim koje običajne prakse su transkulturalne, a koje lokalne i slična pitanja. 11

1. Nužnost morala i potreba za etikom P. Eterović, K. Krkač

ETIKA

í î NORMATIVNA ETIKA

MATEMATIKA

í î



ETIČKI SUSTAVI

PRIMIJENJENA ETIKA





ETIKA VRLINE ETIKA LJUBAVI ETIKA DUŽNOSTI ETIKA KORISTI ETIKA PRAVA ITD.

ETIKA PODRUČJA: INDIVIDUALNA SOCIJALNA BIOETIKA EKOETIKA ETIKA OSOBNOSTI STRUKOVNE ETIKE ETIKE STRUKA: POSLOVNA ETIKA PRAVNA ETIKA POLITIČKA ETIKA MEDICINSKA ETIKA ITD.

SEMANTIKA

DESKRIPTIVIZAM I NEDESKRIPTIVIZAM

ONTOLOGIJA

REALIZAM I PROTUREALIZAM

EPISTEMOLOGIJA

KOGNITIVIZAM I NEKOGNITIVIZAM

PSIHOLOGIJA

INTERNALIZAM I EKSTERNALIZAM

KULTUROLOGIJA

OBIČAJNO − LOKALNO − KULTURNO SPECIFIČNO MORALNO

PODJELA ETIKE

Normativna etika odgovara na pitanje: što trebamo činiti. Unutar nje, etički sustavi na to pitanje odgovaraju načelno i odgovori su prihvatljivi samim time što su univerzalno prihvatljivi i poredbeno bolji. Primijenjena etika odgovara na isto pitanje, ali s aspekta neke sfere svijeta: pojedine osobe (individualna etika), društva u cjelini (socijalna etika), života u cjelini (bioetika i ekoetika), pojedine struke (poslovna, pravna, politička, medicinska i druge etike) itd. Metaetika odgovara na pitanje o samim etičkim sustavima, tj. kakvi su ti etički sustavi: opisuju li njihovi iskazi nešto ili ne, postoji li to što opisuju objektivno (moralne činjenice) ili ne, jesu li načela moralnih teorija spoznatljiva ili ne, ovise li moralne prosudbe o izvanjskim čimbenicima ili o psihološkim čimbenicima itd.

12

1. Nužnost morala i potreba za etikom P. Eterović, K. Krkač

1.8. Odnosi između područja etike Razlika između normativne etike i metaetike je dovoljno jasna. Ali uključimo li i razliku između moralne teorije i primijenjene etike, onda se stvar bespotrebno komplicira. Stoga je potrebno pregledno ocrtati te odnose. ETIKA í Primijenjena etika Opisuje moralnost prakse u odnosu na određeno područje djelovanja Primijenjena etika kao primjena teorije (priručnik kao primjena teorije) ò ð Pragmatički silazak

ê Etička teorija Opisuje određenu praksu i obrazlaže njezinu moralnost

ï Teorijski silazak Etička teorija kao cjelina prepričavanja moralnih praksi (priručnik kao prepričana praksa) Teorija

î Metaetika Ispituje semantičke, ontološke, epistemološke i druge uvjete teorije ò ï ñ Određuje opravdanje načela teorije, logičku dosljednost itd. Semantički uspon

ODNOSI DIJELOVA ETIKE

Ovdje je samo jedan odnos problematičan, a to je odnos između teorije i primjene. „Intelektualistička legenda”19 kaže kako je teorija neophodna da bi se znala primjena. Prema tom metodskom stavu, postoji „priručnik” koji nastaje primjenom teorijskog stava na konkretno suženo područje (npr. primjena opće teorije moralnosti kao koristi ili računa dobrobiti i štete na područje primjerice bioetike, konkretnije na slučaj eutanazije). To možemo nazvati teorijski silazak ili „priručnik kao primjena”. Prema suprotnom stavu, praksa, ljudsko djelovanje, osobito ono rutinirano i proceduralno (ako je usvojeno) ima već u sebi sadržana „pravila” svojeg izvršavanja. Ako se pokaže potreba za „eksplikacijom” (npr. sukob oko smjera djelovanja u slučaju mogućnosti izvršenja eutanazije nad osobom XY), onda se pravila ekspliciraju iz praksi, različitih smjerova djelovanja (ako je procedura nejasna, nove okolnosti, novi slučaj, sukob različitih procedura, i sl.), odnosno radi se „pregledni prikaz” situacije. 19 Izraz engleskog filozofa G. Rylea iz njegova poznatog djela „The Concept of Mind”, u kojem se pojavljuje i još poznatiji izraz „Ghost in the Machine” (sablast u stroju, op.a.) kojom se označava Descartesov dualizam uma i tijela s obzirom na pitanje čovjeka. Inače, izraz je postao planetarno poznat kada je grupa „The Police” izdala istoimeni album. 13

1. Nužnost morala i potreba za etikom P. Eterović, K. Krkač

Ovo smo nazvali pragmatički silazak ili „priručnik kao prepričavanje prakse”. Dakako, po predlošku uspješne Rylove sintagme možemo kazati kako se ovdje, za razliku od „intelektualističke legende”, radi o nekoj vrsti „pragmatičke legende” (ili čak „pragmatističke legende”).

1.9. Koji su veliki moralni sustavi i njima pripadajuća temeljna mjerila moralne ispravnosti? Postoje barem četiri velika moralna sustava, a to su: 1. etika vrline, 2. etika dužnosti 3. etika dobrobiti (il0i koristi) i 4. etika ljubavi. Krajnje mjerilo moralne ispravnosti je: vrlina (kardinalne vrline), ljubav, dužnosti i korist za sve relevantno uključene (odnosno najveća dobrobit za najveći mogući broj ljudi). Ovi sustavi dolaze iz različitih tradicija mišljenja i djelovanja. Primjerice, vrline su tipičan antički grčki izraz najviše norme koji je preuzet i u kršćanstvu (uz dodatak vrlina vjere, ufanja i ljubavi). Dakako, danas je moguće zastupati etiku vrline bez ikakve reference na Aristotelovu etiku ili etiku Tome Akvinskog. Zatim, ljubav je kao moralna vrijednost tradicionalno religijska vrijednost, ali je na sličan način danas moguće braniti altruizam bez ikakvog pozivanja na religiju (dakako, prije recipročni, nego nerecipročni kakav se zastupa u religijskim etikama) i tome slično za ostale sustave. Ipak, ovi se moralni sustavi razlikuju po tome je li moralnost neposljedična ili posljedična. Za kraj imamo samo toliko prostora da prikažemo temeljnu raspodjelu etičkih sustava prema načelu posljedičnosti, tj. relevantnosti učinaka naših djela. Neposljedične etike

Posljedične etike

ò

ò

Djelovanjem se ostvaruje dobro… pitanje: Na temelju čega? Odgovori:

Dobrobit ili korist učinaka ...pitanje: Za koga? Odgovori:

Djelovanje na temelju kreposti (biti dobar čovjek)

Djelovanje na temelju dužnosti (izvršiti svoje dužnosti)

Za mene egoizam

Za drugoga altruizam

ø ÷ pragmatičko-agapistička etika

ODNOS ETIČKIH SUSTAVA 14

Za sve uključene utilitarizam

1. Nužnost morala i potreba za etikom P. Eterović, K. Krkač

1.10 Etička dilema Etička dilema je dilema koja uključuje dva moralna imperativa, pri čemu djelovanje u skladu s jednim implicira kršenje drugog. Radi se o isključnoj disjunkciji s logičkog aspekta. S moralnog aspekta radi se o dvije obveze pri čemu je nemoguće učiniti nešto treće niti je moguće poštivati obje. Poštivati jednu znači time prekršiti drugu. Etička dilema je čest oblik iskazivanja problema u etici i njihove formulacije. Jedna od poznatijih etičkih dilema je ona iz prve knjige Platonove Države u kojoj se radi o vraćanju posuđenog oružja čovjeku koji je u potresenom stanju. Parafrazirajmo priču. Zamislimo dva čovjeka koji su dobri prijatelji. Nazovimo ih Hrvoje i Tomislav. Tomislav „sav izvan sebe” usred noći dolazi do Hrvoja i traži od njega da mu vrati lovačko oružje koje mu je posudio za lov. Razlog zbog kojeg je Tomislav „izvan sebe” je taj što se nešto zbilo u njegovu privatnom životu u vezi s članom njegove obitelji i želi koristiti „svoje omiljeno oružje” kako bi razriješio tu poteškoću. Hrvoje se nalazi u dilemi koja se sastoji u izboru između vraćanja ili ne vraćanja oružja. Hrvoje rezonira na sljedeći način. Ako vratim oružje, onda bih indirektno mogao sudjelovati u ubojstvu. Ako ga ne vratim, onda ne vraćam posuđeno. Ako sudjelujem u ubojstvu, onda kršim imperativ o zabrani ubojstva i dalje o očuvanju života, a na koncu i vrijednost ljudskog života. Ako ne vratim posuđeno, onda kršim imperativ vraćanja posuđenog, nadalje imperativ o poštivanju privatnog vlasništva, a na koncu i vrijednost svakog vlasništva. Što dakle Hrvoje treba učiniti? Jedan od načina razrješenja jest taj da sukobljene vrijednosti života i vlasništva Hrvoje pokuša dovesti u hijerarhijski odnos tako da jedna bude viša, a druga niža. Onu višu će ostvariti, a nižu prekršiti. U konkretnom slučaju, ako bi Hrvoje kazao da je život vredniji u slučaju kad je u sukobu s vrijednošću vlasništva, onda bi to značilo da neće vratiti nož, tj. da će očuvati život, iako će time prekršiti vrijednost vlasništva. Pitanje je koji bi Hrvoje imao razlog za postavljanje života iznad vlasništva? Mogao bi reći da u slučaju ranjavanja ili ubojstva taj izgubljeni život ne bi mogao vratiti, dok bi posuđeni nož mogao vratiti i dan kasnije, kad Tomislav možda ne bi bio „izvan sebe”. Postoje i drugi načini rješenja ove dileme.

15

1. Nužnost morala i potreba za etikom P. Eterović, K. Krkač

1.11. Vrijedi li u poslovanju etika savjesti ili Jiminy Cricket etika? Na pitanje tko je Jiminy Cricket postoji jednostavan odgovor: to je skakavac koji je personalizirana i utjelovljena Pinocchijeva savjest. No, na pitanje kako savjest može biti mjerilom moralne ispravnosti poslovanja, ne postoji jednostavan odgovor. Ljudi često tvrde da je savjest dostatno mjerilo moralne ispravnosti kako u svakodnevnom životu tako i u primjerice poslovanju. Savjest je dakako nužan uvjet i to subjektivni i osobni uvjet moralne ispravnosti djelovanja, ali ne i dostatan. Prvo zato što nije objektivno mjerilo (što može biti prijeporno u općoj etici), ali još važnije zato što nije međuljudsko mjerilo (osobno je, a ne društveno), a poslovanje je društvena pojava. Pojam savjest potječe iz stoičko–kršćanske tradicije. Sam izraz savjest kovanica je prema grčkoj riječi suneidesis (su-znanje), koja u sebi nosi korijen eid- etimologijski povezan s hrvatskim korijenom vid. Ciceron je grčku riječ suneidesis preveo na latinski kao conscientia. Oblikovanje stručnog izraza savjest razvijalo se od prvotnog značenja izraženog preko suznanja, zatim u svijest, te se preko značenja svijesti o vlastitom moralnom činu, razvija u stručni izraz za ono što i danas podrazumijevamo pod pojmom savjest. Rasprava o savjesti jedno je od temeljnih i najvažnijih poglavlja katoličke teologije, a njeno povijesno ishodište leži u patristici i skolastici. U samoj povijesti problema savjesti, nalazimo različite teorije koje možemo svesti u četiri osnovna tipa: • Savjest se shvaća kao sudioništvo u božanskom (kršćanska tradicija, posebice kod Tome Akvinskoga (katolička) i Martina Luthera (reformirana)), • Savjest u funkciji autonomnog uma (Kant),20 • Savjest kao proizvod društveno-odgojnog određenja (Locke), • Savjest je rezultat moralnoga konflikta (Freud). Savjest je osobni izričaj samosvjesnosti odnosa pojedinca i društva. Prihvaćanje društvenih normi iznutra predstavlja najbolji odnos prisile i stabilizacije društvenih odnosa. Stoičko poimanje savjesti s jedne strane, u sintagmi „čini što te je volja” direktno povezuje savjest sa slobodnom voljom. Savjest je izbor kojim se ugrađujemo u društvene odnose. Pozivajući drugog na savjesnost, namećemo mu svoju, kolektivnu volju. Podsvjesni element koji formira 20 O savjesti kao općeetičkom mjerilu moralne ispravnosti vidi: J. Talanga, odjeljak 11, „Savjest” u njegovu djelu „Uvod u etiku”, 1999:119-148, I. Devčića iz zbornika I. Čehok, I. Koprek „Etika, priručnik jedne discipline”, 1996:118-125, te drugi dio djela I. Kozelja „Savjest”, 1990:79-174. 16

1. Nužnost morala i potreba za etikom P. Eterović, K. Krkač

savjest je svakako strah od kazne. U odnosu „zločina i kazne” kritični čimbenik društvene preobrazbe kažnjenog upravo je savjest. Dilema prema manjinskoj normi može se od šire zajednice rješavati na nekoliko načina: • sukob u kojem se katarzički rješava dilema i ostaje samo jedna norma. Savjest obje sukobljene strane je zadovoljena, ako su učinili maksimalni trud. Poraz se priznaje i savjest nalaže na priznanje pobjednika i njegove norme kao jedine istine. • sukob u kojem se određuje većinska i manjinska norma dokazom o tome koja je norma značajnija. Nešto što je ranije manjinska norma, može postati većinska norma, te i dalje nema relativizma već samo prihvaćanje apsoluta. Relativiziranje normi dopuštenjem paralelnog priznanja obje, uz tvrdnju da jedna norma vrijedi za jednu skupinu ljudi, dok druga vrijedi za drugu skupinu. Prijelaz iz jedne u drugu skupinu može biti potican ako se prelazi u dominantnu, ali ako se radi o dogmatskim skupinama, tada se konflikt rješava stvaranjem statusa quo, te savjest nalaže da se status quo ne dira. Ignoriranjem pravila druge norme, čime se naša norma kroz savjest nastoji primijeniti, dok drugoj ne priznajemo značaj. Ne zajedno priznavanje normi ima za kao posljedicu izolaciju i ignoriranje. Savjesna dilema učvršćuje se s tuđom kaznom tako da se u nama budi iskonski strah od kazne, te unutarnjom normom (savjest) nastojimo dokazati svoju moralnu koherentnost. Kajanjem pokazujemo da smo učinili nešto što je u suprotnosti s našom savjesti. Legende vrlo često polaze od činjenice da ako prekršimo našu savjest, to će nas razdirati sve do trenutka priznanja i prihvaćanja društvene norme. Naime, savjest kao moralna paradigma stalno postoji u nama i ne možemo je se odreći. Dokaz za to su sve javne manifestacije kojima skupini nastojimo dokazati našu ispravnost kroz savjesne postupke. Prigovor savjesti specifično je pravilo koje se primjenjuje u relativno kraćem vremenskom periodu. Javno iskazivanje vlastitog pacifizma u suprotnosti je s društvenom normom, ali istovremeno se tolerira jer je u skladu sa širom normom. Dualizam u kojem se priznaje da pojedinac ima pravo na striktnija pridržavanja društvenih pravila uže grupe koje nisu suprotstavljena interesu šire grupe, već su samo čin nepriznavanja unutarnjih pravila šire grupe, moguć je samo kao oblik pasivnog otpora. Naime, šira grupa nikada ne prihvaća čin aktivnog otpora, budući da to predstavlja aktivni sukob. S druge strane, ako bi prigovor savjesti prešao u mučeništvo, to može destabilizirati normu

17

1. Nužnost morala i potreba za etikom P. Eterović, K. Krkač

šireg društva budući da je mučeništvo dokaz da je moralna norma zbog koje se prigovor savjesti provodi važna.21 Sve ovo temeljno i načelno o savjesti može se pokušati primijeniti i na poslovnu etiku. To je važno učiniti kako bi se pokušalo opravdati pozivanje na savjest u osobnim poslovnim postupcima kao nužan uvjet moralne ispravnosti poslovnog postupka. Provjera ili test savjesti kao i primjerice „zlatno pravilo” korisna su mjerila provjere moralne ispravnosti naših postupaka bez obzira na to o kojoj se sferi života radilo, pa tako i u poslovanju. Postoji mnogo načina kojima se nastoji pokazati da je savjest jedan od nužnih uvjeta moralne ispravnosti ili vrijednih testova moralne ispravnosti u poslovanju, a ovdje prikazujemo samo jedan od njih. Jedan od tih pokušaja, barem na načelnoj razini ponudio je LaRue Tone Hosmer u svom djelu „Ethics of Management”. Ovo je dio njegove složenije skice. Individualne determinante moralnih standarda: Religijske/kulturne tradicije (nasljeđa) ê

OSOBNI CILJEVI OSOBNE NORME OSOBNA VJEROVANJA OSOBNE VRIJEDNOSTI

 

subjektivni standardi moralnog djelovanja (SAVJEST)

é

Ekonomske/društvene situacije22

Individualne odrednice moralnih mjerila svakako su prisutne u svakom čovjeku i pod uvjetom da je savjest, kako to etičari vole kazati, pravilno izgrađena, te odrednice čine relevantan dio moralne ispravnosti. Ako pak nema takvih mjerila koja su po definiciji čvršća i djelotvornija, onda niti sama savjest ne može biti od previše koristi i nije moguće braniti njezinu superiornost ili dostatnost. Ona je na koncu, ako je osobno, individualno i privatno mjerilo, puno tzv. „provjere na savjesti”. Naime, ako se za bilo koji postupak pitamo „Što mi savjest kaže?” dobivamo odgovor „čini u skladu sa savješću” (pri čemu je to posljednje opravdanje). Dakako, moguće je da je savjest previše rigorozna ili previše tolerantna, ili pak da se samoobmanjujemo ili racionaliziramo, tako da savjest ne mora biti odlučujuće mjerilo (dostatno), ali je kao osobni test moralne ispravnosti koji na određen način nudi i čvrst osobni i samim time psihološki 21 Opći dio ovog teksta o savjest nastao je po predlošku teksta na Internetu: http://hr.wikipedia.org/ wiki/Savjest, a specifični prema prethodno navedenim djelima: Talanga, Devčić i Koprek i Čehok. 22 Izvor: LaRue Tone Hosmer, „The Ethics of Management”, McGraw-Hill Irwin, Boston, 2003:6. 18

1. Nužnost morala i potreba za etikom P. Eterović, K. Krkač

pristanak uz smjer postupanja zasigurno nužno mjerilo. U moralnoj dvojbi i pri oklijevanju kod postupanja nikako nije loše moguće smjerove djelovanja provjeriti kako zlatnim pravilo tako i provjerom savjesti i to jednostavnim pitanjem – „Što mi savjest kaže?”. To je sve što ova napomena želi priopćiti. S druge strane, savjest nije „zadana” ili urođena, te je stoga nužno oblikovana moralnim odgojem ili moralnim razvojem. Bez obzira na teorije savjesti ili pak teorije moralnog razvoja važno je uvidjeti da je savjest pogrešiva, dakle ne može biti nužno i dostatno mjerilo moralne ispravnosti ili metoda provjere moralne ispravnosti postupka. Ako je savjest osobno, individualno i privatno mjerilo moralne ispravnosti, moramo se pitati što je s neosobnim (međuljudskim), društvenim i javnim mjerilima slabije mjerilo od objektivnih standarda.23 Tako 23 Vidi H. G. Frankfurt, „On Bullshit”, Princeton University Press, 2005. Frankfurt piše: „Jedno od najučestalijih svojstava naše kulture je to da je u njoj toliko preseravanja. Svi to znaju i svatko od nas pridonosi svoj dio. Većina ljudi su vrlo uvjereni u svoju sposobnost prepoznavanja preseravanja i sposobnost izbjegavanja preseravanja kada im ga se pokušava prodati.” (2005:1). „Zašto ima toliko muljanja/preseravanja?” … „Preseravanje je neizbježno uvijek kada okolnosti od osobe zahtijevaju govor o nečemu o čemu ne zna dovoljno ili baš ništa. Dakle produkcija preseravanja je stimulirana uvijek kada obveze ili dobre prilike osobe da govori o nečemu nadilaze njezina znanja činjenica koje su relevantne za temu o kojoj se govori.” (2005:63). Ova diskrepancija je, drži Frankfurt, uobičajena u javnom životu u kojem su ljudi uglavnom bilo prisiljeni bilo skloni govoriti o stvarima o kojima ne znaju mnogo (nav. mj.). Dakle, čini se da je preseravanje nužan sastavni dio ili učinak sudjelovanja u javnom životu. S obzirom na ovaj razlog moglo bi se pomisliti kako Frankfurt pretpostavlja preoštru granicu između javnog i privatnog života, a nije poznato gdje je ta granica. Naime, čovjek može muljati i samoga sebe (samoobmanjivanje, racionalizacija i sl.), muljanje može postojati i među članovima obitelji, među prijateljima (čak i sam autor navodi pojmove kao što su bull session (muško preseravanje) i hen session [tzv. „trač partija”]), među suradnicima na poslu te na koncu i u javnom društvenom, političkom, ekonomskom i napose kulturnom životu. No, možemo zamisliti da muljanja nema kod pojedinaca, među članovima obitelji, prijateljima, ali ne i da ga nema u javnim sferama kao što su politika, ekonomija, industrija, kultura i sličnima. Ako je tako, onda je zahtjev za „iskrenošću”, „poštenjem” i „izvornošću”, ako su to uopće opreke preseravanju, u tim sferama zaista nerealan i pretjeran, ako čak i nije dio tog istog muljanja i preseravanja. Pitanje je onda – što je uopće i je li moguća „javna etika” ili je ona nužno privatna stvar pojedinca? No, vjerujem da Frankfurt možda i nije želio toliko zaoštriti raspravu. Drugi razlog kojim pisac potkrepljuje svoje mišljenje da preseravanja ima jako puno i da je neizbježno je sljedeći. Demokracija kao politički ustroj zahtijeva od svakog građanina posjedovanje mišljenja o svemu što je relevantno za politiku jedne države. Situacija će biti još gora kod onih građana koji drže da imaju posebnu dužnost kao savjesni moralni činitelji procjenjivati događaje u cijelom svijetu (2005:64). Treći razlog, koji Frankfurt naziva „razlogom s dubljim izvorima” je sljedeći. On naime ima korijene u raznim oblicima skepticizma koji poriče naš pristup objektivnoj zbilji što pak rezultira time da ne možemo znati kako stvari stoje. Očita posljedica je ta da se moramo odati preseravanju. Posljedica ovog nedostatka povjerenja u objektivnost je napuštanje „ideala točnosti” u korist „ideala iskrenosti” (savjest primjerice) što Frankfurt drži oprekom preseravanju. Dakle, ako nije moguće iznaći točnu reprezentaciju svijeta, jedino što preostaje je osigurati poštenu reprezentaciju samoga sebe, dakle biti iskren prema samome sebi. No, ovdje Frankfurt prigovara pišući kako je neprihvatljivo zamisliti da smo mi sami dobra mjerila točnosti dok ništa drugo u svijetu to nije niti može biti. Naime, kao svjesna bića mi postojimo samo u susretu s drugim bićima i ne možemo spoznati sebe ako nismo spoznali druge stvari, a za to se tvrdi da je nemoguće stoga se okrećemo iskrenosti prema samima sebi. Ništa u iskustvu ne potvrđuje da je lakše spoznati sebe nego okolni svijet. To pak znači da činjenice o nama samima nemaju nikakvu prvotnost u odnosu na činjenice o svijetu, štoviše sami smo puno promjenjiviji i nestabilniji za razliku od ostatka svijeta, „…te ako je to slučaj, onda je i iskrenost sama po sebi također preseravanje.” (2005:67). 19

1. Nužnost morala i potreba za etikom P. Eterović, K. Krkač

u stvari imamo sukob, ali i moguću spojivost dva mjerila i/ili načina vrednovanja moralne ispravnosti. S jedne strane, tu je Jimminy Cricket etika savjesti, a s druge strane tu je Kalimero – to je prava nepravda – etika. Prva zahtijeva sklad sa savješću, a druga s društvenom i, uže, ekonomskom pravdom. Jimminy Cricket etika ETIKA SAVJESTI Privatna moralnost

ç è

Kalimero etika ETIKA PRAVDE Javna moralnost

Objektivnost je u moralnoj prosudbi svakako važna, ali čini se isto koliko i subjektivni element. S druge strane, vrednovanje savjesti je ključno ako su moralne prosudbe nužne i povijesne, psihološke i osobne. Ovime smo priredili teren za kratak uvod u središnje etičke teorije, a koje su povijesnim redom etika kreposti, etika dužnosti i utilitarizam ili etika dobrobiti i štete.24

24 Kako je ovo udžbenik iz poslovne etike uvod u opću etiku svakako mora biti prisutan jer je načelna rasprava o moralnim mjerilima uvijek nezaobilazna prije bavljenja bilo kojim primijenjenim pitanjem, a i svako primijenjeno pitanje lako se može svesti na opću raspravu o samom moralnom mjerilu. Uz to, ovime slijedimo praksu priručnika i udžbenika iz poslovne etike u Europi i SAD-u koja se nakon nekoliko desetljeća pokazala uspješnom. Naime, čak i najkraći uvodi u poslovnu etiku (vidi literatura: Fritzsche, Hosmer) posvećuju barem jedno poglavlje takvom uvodu u opću etiku, a i mnogi od njih još jedno poglavlje teorijama raspodjelne pravde. O tome da to čine i pozamašni priručnici, udžbenici i zbornici tekstova nije potrebno posebno govoriti jer je to redovit slučaj. Na žalost, zbog ograničenosti prostora povijest etike ovdje nije zastupljena iako je vrijedna bavljenja. U tom svjetlu preporučujemo knjigu I. Kopreka „Mala povijest etike”. No kako je to i s poviješću etike tako je i s poviješću poslovne etike. Naime, nema koristi od povijesti poslovne etike (dakle povijesti koja seže unatrag tridesetak godina) ako ona nije dio povijesti poslovanja i povijesti ekonomske misli. Samo na primjeru velikog skandala u povijesti poslovanja korporacija moguće je razumjeti promjenu u smjeru ekonomske misli i vidjeti ozbiljnost zahtijeva za moralno ispravnim poslovanjem i korporacijskom društvenom odgovornošću. Što se tiče povijesti poslovne etike, daje se samo kratka napomena. 20

1. Nužnost morala i potreba za etikom P. Eterović, K. Krkač

Pitanja za ponavljanje: 1. Što su vrijednosti? 2. Što je moral? 3. Što je etika? 4. Što je poslovna etika? 5. Što čin čini moralnim? 6. Kako glasi pravilo nepopravljive štete? 7. Što treba činiti u određenom tipu situacija? 8. Navedi središnja područja etike? 9. Kako se međusobno odnose središnja područja etike? 10. Navedi barem tri središnje etičke teorije? 11. Što je etička dilema i kako se razrješava? 12. Što je savjest? 13. Koja je važnost savjesti u etici? 14. Što je prigovor savjesti? 15. Koja je uloga savjesti u poslovnoj etici? 16. Kako se odnose savjest i pravda?

21

2. Uvod u središnje etičke teorije

D. Mladić

K

ljučni pojmovi: deontološke teorije, deskriptivna etika, etika, etika moralne obligacije, etika vrline, Humeov zakon, konzenkvencijalizam, metaetika, moral, moralni relativizam, normativna etika, poslovna etika, princip korisnosti, princip prava, princip pravednosti, teleološke teorije, utilitarizam.

2.0. Uvod Etika je, tijekom već gotovo dvije i pol tisuće godina, izrasla u veoma složeno područje ljudskog istraživanja. U ovom uvodu nastoje se dati tek obrisi etike kako bismo mogli izdaleka naslutiti svu širinu tog poduhvata. Prvi dio govori o metodama i predmetu etike, tj. o tome što etika jest, koja pitanja postavljamo u etici, koje pojmove najčešće koristimo odgovarajući na ta pitanja, itd. Nakon povlačenja granica područja etike govori se o dvije osnovne razine ili o dva načina pristupanju problemima etike, o deskriptivnoj i normativnoj etici. Dok deskriptivna etika nastoji doprijeti do istine morala opisujući i sistematizirajući ono što jest (postojeće moralne sustave), normativna etika se ne zaustavlja samo na tome već se i pita o onome što bi trebalo biti, odnosno o tome kako i zašto bi se ljudi trebali ponašati a da se ponašaju moralno. Priču o etici nastavljamo opisom teza, slabosti i jakosti velikih tradicija normativne ili filozofske etike, tradicija etike kreposti i etika dužnosti. U drugom se dijelu ovog uvoda nastoji odgovoriti na osnovna pitanja o poslovnoj etici. Je li uopće moguće govoriti o poslovnoj etici? Ako da, na koji način možemo govoriti o njoj? Koja su osnovna etička načela koja se često spominju u poslovnoj etici? Na koje poteškoće nailaze predavači na 22

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

poslovnim školama kad govore o poslovnoj etici? Ta i ostala pitanja o smislu poslovne etike imaju svoj izvor u općim etičkim pitanjima koji nastaju u mreži složenih ljudskih odnosa. Poslovanje je samo jedna od specifičnih mreža takvih međuljudskih odnosa te se i u njima, unatoč prividnoj jednostavnosti zadaće stvaranja profita, svakodnevno nailazi na složene moralne situacije. Kao i svaki drugi kratki pregled i ovaj je nepravedan prema određenim etičkim pitanjima ili njihovim rješenjima. Ograničenja koja su nametnuta brojem stranica ili svrhom ovog uvoda za svoju posljedicu imaju i zanemarivanje velikog dijela etike. Unaprijed se ispričavam zbog tih nepravdi.

2.1. Metode i predmet etike Što je etika? Etika kao općeljudski projekt. Ovaj dio rada govori o osnovnim podjelama unutar područja ljudskog istraživanja koje nazivamo etika. ETIKA je ljudsko traganje (koje svakako nadilazi akademsku diskusiju)25 za razlikom između dobra i zla. Zacijelo ste se ponekad našli u situaciji kada ste se pitali „Što trebam učiniti?”, „Za što vrijedi živjeti?”, „Kakav bih bio čovjek kad bih učinio to i to?”. Način na koji smo u svojem poimanju samih sebe i u svojem djelovanju odgovorili na ta pitanja duboko nas pogađa. Gotovo da nema osobe koja nije doživjela susret sa situacijom u kojoj je osjetila zgražanje zbog nečijeg ponašanja ili sram zbog svojeg djela. U tom slučaju prvo ponašanje bismo nazvali zlim, a ponekad bismo i čovjeka koji bi učinio nešto krajnje nedopustivo nazvali zlim čovjekom. U slučaju svojeg osjećaja srama ili grižnje savjesti, svoje bismo djelo nazvali nemoralnim i pogrešnim. Moralne odluke ili moralni sudovi jesu naša svakodnevica. Etika kao znanost o moralu. Etika26 je jedna od znanosti koje se bave ljudskim djelovanjem i ljudskim karakterom. Od ostalih se znanosti koje se bave tim područjem (naime ljudskim djelovanjem i karakterom), poput psihologije i biologije, razlikuje po tome što to područje gleda pod specifičnim vidikom, naime pod vidikom dobra/zla ili moralno ispravnog/pogrešnog. Predmet su etike, dakle, moralna obilježja čovjekovog djelovanja i njegove osobnosti. Drugim riječima, predmet etike je MORAL,27 odnosno skup osnovnih pravila ili načina ponašanja koje određeno društvo drži dopustivim i dobrim. Zbog toga se to istraživanje i naziva moralna filozofija. No etika u sebi ne obuhvaća 25 Peter Singer, primjerice, relevantnim etičkim pitanjima drži samo ona s kojima se svaki čovjek, prije ili kasnije, mora suočiti. Vidi Singer, Peter (2003) Praktična etika. Zagreb: KruZak, str: vi. 26 Sama riječ „etika” dolazi od grč. riječi „ethos” što znači običaj, ćud te od grčke riječi „eethos” što znači karakter. 27 Na taj način se u cijelom radu razlikuju etika i moral, kao i izrazi etički i moralni. 23

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

samo sistematsko razmišljanje o načelima dobrog djelovanja ili o određenim ljudskim osobinama koje čine čovjeka dobrim čovjekom, nego i interpretaciju te primjenu tih načela. Rezultati etičkog promišljanja pronalaze svoju primjenu u životnim situacijama koje su moralno obilježene, tj. u situacijama u kojima u prvi plan dolazi pitanje „Što trebam učiniti?”. Zbog toga se etika često naziva praktičnom filozofskom disciplinom. U ovom dijelu rada bavit ćemo se područjem moralne filozofije ili filozofske etike u užem smislu te razmotriti osnovne velike tradicije teorijskog promišljanja morala. Drugi dio rada bavi se interpretacijom i primjenom etičkih načela na specifično područje poslovanja. Ta se vrsta primijenjene etika se naziva poslovnom etikom.

2.2. Dvije razine etike Osnovne podjele u etici. Etika je racionalni i sistematski pokušaj pronalaženja razlike između dobra i zla. Unatoč tome jedinstvenom cilju, zahvaljujući različitim pristupima tom cilju, razlikujemo dvije razine ili čak vrste etike: deskriptivnu i normativnu ili preskriptivnu etiku. a) Deskriptivna ili opisna etika nastoji što vjernije opisati moralno ponašanje ljudi, njihova moralna vjerovanja i vrijednosti te nastoji pronaći odgovor na pitanje koji su izvori morala, koja je prava narav morala i moralnih iskaza, može li se moral racionalno utemeljiti... Ona se, dakle, bavi onime što jest, stanjem stvari, činjenicama, izbjegavajući pritom donošenje normativnih sudova o tome kako se trebamo ponašati ili kakvim ljudima trebamo biti. Opisujući konkretne moralne sustave, takva etika nastoji objasniti utemeljenje i strukturu morala te pronaći njihove izvore. Posebna vrsta deskriptivne etike naziva se Metaetika koja se bavi analizom sadržaja moralnih iskaza i na temelju toga nastoji doprijeti do prave naravi morala. Deskriptivna etika pogotovo je važan izvor spoznaje o mogućim moralnim situacijama, pravilima i rješenjima, a samim time veoma važna za poslovnu etiku, što je pogotovo vidljivo u proučavanju slučajeva. Ti nam slučajevi nastoje što vjernije opisati ono što se drži moralnim pitanjem ili problemom te načine na koji su ta pitanja ili problemi bili rješavani. b) NORMATIVNA ili PRESKRIPTIVNA etika se, za razliku od deskriptivne etike, ne bavi samo onime što jest (iako to može biti veoma dobro polazište) nego i onime što bi TREBALO BITI. Ona nastoji pronaći etičke temelje i na tim temeljima izgraditi, odnosno propisati, kakvi bi ljudi trebali biti a da budu dobri ljudi ili kako bi 24

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

se ljudi trebali ponašati a da se pritom ponašaju ispravno ili dobro. Ona, dakle, ne treba samo tražiti iza činjenica konkretnih morala te potražiti njihove izvore, nego i, ukoliko su postojeći moralni sustavi nezadovoljavajući, izgraditi i novi, zadovoljavajući moralni sustav. Pretpostavljeni je cilj normativne etike da dobiveni moralni sustav vrijedi UNIVERZALNO, dakle, da je prihvatljiv za sve ljude (ili, u krajnosti, za sva racionalna bića), u svako doba i na svakom mjestu, i OBJEKTIVNO, jer bi jedino u tom slučaju postojao AUTORITET koji bi postavljao dovoljno snažan zahtjev da ga se slijedi. To je etika u užem smislu ili filozofska etika ili filozofija morala. Normativna etika daje načela i smjernice te nudi rješenja u određenim životnim situacijama, što znači i u situacijama na koje nailazimo i u poslovanju. Bez normativne etike nije moguće govoriti o poslovnoj etici. Poslovna etika, u konačnici, želi razdvojiti dobro i zlo u poslovanju, a to može samo sustavnim promišljanjem čiji su rezultat kriteriji za moralno ispravno ponašanje. Ta dva načina pristupa etici ipak tvore neraskidivo jedinstvo. Neki filozofi tvrde da je nemoguće samo opisivati moralnu stvarnost bez uključivanja u raspravu o naravi normativnog što ima izravan utjecaj na to što smatramo normativnim sadržajima. Ukoliko je, primjerice, relativizam dio deskriptivne etike, odnosno teorija o naravi morala koja kaže da su različiti moralni sustavi jednako vrijedni, utoliko se relativizam itekako uključuje u raspravu o normativnom elementu u etici. Relativizam to čini ne samo utjecajem na autoritet moralnih zahtjeva koji se u određenoj normativnoj etici pojavljuju nego i u formuliranju sadržaja nekih normativnih zahtjeva, primjerice moralnog zahtjeva da se treba govoriti istina. S druge strane, nije moguće govoriti „trebaš učiniti to i to!” bez ikakve veze sa zbiljom. Konkretne moralne zapovijedi zahtijevaju opravdanja koja u sebi uključuju i deskriptivne elemente. Zbog tih je razloga etika jedinstven ljudski projekt, a navedene podjele korisne samo kao oruđe sistematizacije cjelovite etike.

2.3. Deskriptivna etika i metaetika Početci etike. Etička refleksija započinje kao reakcija na moralno stanje u kojem se neko društvo nalazi i to u trenutku kad se samorazumljivost postojećih moralnih pravila tog društva stavi u pitanje. To se većinom događa kada se pojavljuju moralni sukobi, tj. kada moralna pravila, koja su se do tada slijepo slijedila, dovode do moralnih dilema koje se ne mogu riješiti unutar postojećeg sustava moralnih pravila. Te situacije zahtijevaju drukčija rješenja „izvan” tog sustava, a ta rješenja mogu dovesti i do radikalnih promjena u 25

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

samom shvaćanju temelja moralnog sustava te zajednice. To se, vjerujemo, dogodilo kad su stari Grci počeli razmišljati o moralu što je rezultiralo nastankom filozofske discipline koju danas, zahvaljujući Aristotelu, nazivamo etika. Moralni sukobi. S druge strane, moral nekog društva može se mijenjati i pod izvanjskim utjecajima, primjerice pod utjecajem neke druge kulture i njezinih moralnih vrijednosti i pravila. Moguće je da se dogodi i sukob moralnih pravila nekog društva i savjesti nekog pojedinca, što isto može dovesti do dvojbi o postojećim moralnim pravilima i potrebi za njihovim ispravljanjem. U svakom slučaju, moral je društvena činjenica, sklona promjenama, ali ipak stalno prisutna u svakom društvu. I etičko promišljanje je jedan od načina na koji se moral oblikuje i mijenja. U tom kontekstu nastanka etike, deskriptivna je etika preduvjet etičke refleksije – ona nam daje uvid u stanje stvari, u moralne činjenice nekog društva ili neke kulture. Ona nam pokazuje kakav je moral različitih društava. Je li nam moralno ponašanje zapisano u genima? Sociobiolozi proučavaju ponašanje životinja koje žive u zajednicama. U svojim promatranjima, sociobiolozi su otkrili i neke naznake „moralnog” ponašanja kod životinja. Uzmimo, primjerice, socijalno ponašanje kod ptica i sisavaca: one pokazuju roditeljsku skrb koja je često vidljiva u davanju hrane svojim potomcima pri čemu je nerijetko znaju i uskraćivati sebi, uzvraćaju ljubaznost jedni drugima čisteći nametnike, zajedno se štite od neprijatelja pri čemu jači štite slabije, zajedno traže hranu... Čini se da životinje poput vukova, dabrova, čavki i primata po naravi vole jedan drugoga te da si međusobno vjeruju. Slonovi čak znaju posvojiti siročad. Ponekad mlađe ptice hrane stare i bespomoćne, a neke životinje znaju i izgubiti svoj život braneći slabije pripadnike svoje zajednice.28 Iako postoje i velike razlike između moralnog ponašanja ljudi i socijalnih instikata životinja, mnogi znanstvenici upravo u tim opisanim socijalnim načinima ophođenja životinja nastoje pronaći jedan od elemenata izvora morala. Antropološka otkrića o moralu. Deskriptivna je etika doživjela svoj procvat nakon mnogih antropoloških istraživanja koja su naišla na činjenice drukčijih moralnih sustava u različitim ljudskim zajednicama. Antropolozi nastoje objasniti društveno i kulturno ponašanje ljudi. Pritom oni opisuju i njihovo moralno ponašanje. Za takva istraživanja posebno su značajne manje ljudske zajednice, često pomalo izolirane i samodovoljne, tj. u kojima još nije vidljiv veliki utjecaj drugih kultura i čiji su moralni sustavi još „netaknuti”. Antropolozi opisuju, između ostalih, i zajednicu Bušmana u središnjoj Kalahari 28 Usp. Midgley, Mary (1991) „The orgin of ethics” u Singer, Peter (1991) A Companion to Ethics. Oxford: Blackwell. str. 8. 26

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

pustinji29 i načine na koji oni rješavaju svoje moralne probleme. Jedan opisani primjer ponašanja Bušmana u lovu na prvi nam pogled izgleda neprihvatljivo: Lav je na neobičan način napao jednog lovca iz grupe, a ostali, isprva, nisu učinili ništa kako bi pomogli svojem prijatelju. Nama to izgleda krajnje nemoralno. No kad čujemo objašnjenje zašto ostali Bušmani nisu pomogli svojem prijatelju, stvari nam postaju „prihvatljivije”. Bušmani, kaže se u objašnjenju, vjeruju u hirovitog boga N!adima koji ponekad ubija ljude pomoću „nesretnih slučajeva” jednostavno zato jer su mu dosadili. U opisanom slučaju lav je na neobičan način nekoliko puta napao člana grupe lovaca, a budući da su ostali mislili da je N!adim poslao lava, nisu mu pokušali pomoći. No, kad je napadnuti lovac preživio prvih nekoliko napada lava, ostali su zaključili da tog lava nije poslao N!adim, jer bi u tom slučaju lav puno uspješnije obavio posao, te su mu ipak odlučili priskočiti u pomoć. Za poslovnu je etiku zanimljivo „moralno” pravilo Bušmana koje regulira sistem razmjene dobara, a koji nikako ne bi bio prihvatljiv suvremenim ekonomistima. Prema tom pravilu vrijednost nekog dara određena je potrebom onoga kome se daje. Sažetak tog moralnog pravila izražava se na sljedeći način: „Ne daje se meso čovjeku koji ima punu posudu!”. U interesu je onoga koji daje da izabere ono što najviše treba onome kome daje, a ne ono što mu je najlakše dati.30 Tako je teško postići profit, ali se time smanjuju nejednakosti u bogatstvu i mogućnostima. Izmjena dobara time nije samo ekonomski čin, već i moralni čin. Bušmani izbjegavaju pohlepu ne samo zbog straha od N!adimove srdžbe, nego zato jer je to remeti društvo. Religije i etika. Treći pak istraživači nastoje pronaći religijske korijene etike. Nedvojbeno je da postoji povezanost između moralnih sustava i religija. Religije ne opisuju samo pravilan odnos čovjeka prema božanstvima, nego i pravilan odnos čovjeka prema čovjeku. Tako se danas, primjerice, govori o kršćanskoj, islamskoj, židovskoj i budističkoj etici. Svaka od tih religijskih etika postavlja svoja pitanja o moralnom životu i daje, unatoč velikim sličnostima s dugima (primjerice, gotovo sveprisutno „zlatno pravilo”31), svoje specifične odgovore na moralna pitanja. Zajedničko je svima njima naglašavanje povezanosti moralnih pravila i nadnaravne stvarnosti, morala i bogova. U tim slučajevima Bog ili božanstva su izvor i jamac moralnih pravila. Deskriptivni etičari često opisuju moralno ponašanje kao ono koje ljudi čine zato što im to nalaže njihova religija.

29 O Bušmanima i njihovom moralu vidi Silberbauer, George (1991) „Ethics in small-scale societies” u Singer (1991): 19 – 25. 30 Vidi Silberbauer (1991) u Singer (1991): 20. 31 Zlatno pravilo glasi: „Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi” ili „Čini drugome ono što želiš da drugi čini tebi”. 27

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

Nepovijesni izvori morala. Pitanje o podrijetlu etike može se postaviti i na drukčiji način, odnosno ne samo kao pitanje o povijesnim korijenima nastanka institucija morala. Možemo se pitati i o tome je li moral proizvod razuma, odnosno ima li razum odlučujuću ulogu u nastanku morala, ili je nastanak morala vezan uz nadnaravnu objavu moralnih pravila prvim zajednicama, ili je konkretni moral neke zajednice otkrivanje nekog objektivno postojećeg moralnog reda, ili je pak moral stvar dogovora pojedinaca koji tvore društvo. Na taj način govorimo o izvoru morala kao o jamcu morala, odnosno kao o autoritetu koji jamči i zahtjeva poštivanje moralnih pravila. Tu se, dakle, govori o temeljima ili o naravi samog morala. Metaetika kao dio deskriptivne etike. Metaetika je u širem smislu te riječi jedan pokušaj razmišljanja o naravi etike pa bismo mogli čitavu deskriptivnu etiku nazvati metaetikom. No, u užem smislu te riječi, metaetika je posebni način razmišljanja o moralu razvijen u krilu analitičke filozofije dvadesetog stoljeća, a koji nastoji analizom značenja moralnih izraza i iskaza pokazati što to moralne izraze ili iskaze razlikuje od ostalih jezičnih izraza ili iskaza. Te teorije nisu, ili barem ne bi trebale biti, normativne (nego bi trebale biti deskriptivne), jer one ne nastoje kazati što bi čovjek trebao biti ili kako bi se čovjek trebao ponašati (kao u normativnoj etici), nego nastoje opisati posebnosti određenih dijelova jezika, naime moralnih termina i sudova, te otkriti njihovu „krajnju” narav. Pogledajmo, primjerice, emotivizam32 (danas sveprisutan u svakodnevici) koji je nastao kao metaetička teorija (teorija o značenju moralnih iskaza), a tvrdi da je „to što u konačnici određuje” što je za nas dobro ili zlo, ustvari samo naš osjećaj/emocija odobravanja ili neodobravanja neke vrste djelovanja. Time što kažemo „Ovo je dobro” mi ne tvrdimo ništa, ne iskazujemo nikakvo stanje stvari, ne opisujemo ništa, nego samo izražavamo svoje osjećaje, poput što uzvikom „Joj!” izražavamo svoju bol kad se udarimo čekićem po prstima. Jesmo li time izrekli kakav normativni iskaz ili smo samo pokazali temelj na koji se oslanjaju naše norme, složeno je pitanje i daleko nadilazi okvire ovog rada. Važno je naglasiti da je metaetika, kao teorija o statusu etičkih iskaza, za poslovnu etiku vidljiva upravo u opravdanju same etike, u njezinoj „važnosti” i autoritetu kako u životu, tako i u poslovanju. Ona bi trebala, na neki način, dati temelj za odgovor na pitanje o posebnosti i o smislu etike uopće, a samim time i o smislu poslovne etike. Pitanja moralnog relativizam i subjektivizma. Posebno pitanje deskriptivne etike je pitanje relativizma te pitanje subjektivizma koji je, ustvari, samo posebna vrsta relativizma. Moralni relativizam je etičko stajalište po kojem su moralne tvrdnje „istinite samo u odnosu na neki standard ili okvir” i 32 Predstavnici emotivizma su filozofi prve polovice dvadesetog stoljeća: A. J. Ayer i C. L. Stevenson. 28

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

da „Sam taj standard ili okvir nije isključivo opravdan”.33 U slučaju kad koristimo izraz „moralni relativizam”, poglavito mislimo na kulturni relativizam. U kulturnom relativizmu standarde moralnog ponašanja određuje konkretna kultura (prema tome, ne postoji neki općeljudski i jedinstveni moralni standard, jer ne postoji ni jedna jedina ljudska kultura). Moralni relativizam u sebi uključuje tvrdnju da moralnost djelovanja pojedinca moramo prosuđivati samo s obzirom na moralne standarde kulture kojoj taj pojedinac pripada, odnosno s obzirom na to što se smatra dobrim ili zlim u njegovoj kulturi. Time se želi naglasiti da ne možemo prosuđivati ljude drugih kultura prema moralnim standardima postavljenim u našoj kulturi, ili pak prema izvankulturnom ili naravnom standardu (takvih, prema relativistima, nema). Opravdanja za relativističku tvrdnju često dolaze iz deskriptivne etike, pogotovo iz antropoloških istraživanja koja otkrivaju različite moralne sustave koji se, u nekim slučajevima, razlikuju u svojim osnovnim moralnim pravilima. No, nema direktne veze između činjenice postojanja različitih moralnih sustava i tvrdnje da su svi ti moralni sustavi jednakovrijedni i da ih je nemoguće opravdati. Subjektivizam je vrsta moralnog relativizma koji ide još korak dalje te tvrdi da je subjektivno mišljenje ono što u konačnici određuje što je moralno ili nemoralno. Iskaz „ja mislim da je to moralno jer ja mislim da je to tako i točka”, samo je jedan karikiran način koji prikazuje središnju tvrdnju subjektivizam. Subjektivizam tvrdi da je pojedinac sam glavni izvor i donositelj standarda o tome što je moralno i da se u donošenju i primjeni tih moralnih pravila ne mora pozivati na ništa drugo osim na samog sebe. To znači da se, u načelu, moralnom može nazvati bilo koja vrsta ponašanja (prema „subjektivnim” standardima) koju različiti pojedinci proglase moralnom, a što očito nije u skladu s postojećom moralnom zbiljom. Moralni relativizam kao prijetnja. Moralni relativizam je, dakle, tvrdnja po kojoj ne postoji jedan jedini „pravi” moral kojem streme mnoge normativne etičke teorije, nego tvrdnja da postoji više moralnih sustava različitih kultura koji su „jednakovrijedni”, tj. od kojih nijedan nije istinitiji i ispravniji od onih drugih. Opasnost moralnog relativizma, bilo kao kulturnog relativizma ili kao subjektivizma, leži u tome što se tvrdi da ti moralni standardi nemaju nikakvo daljnje opravdanje i da, u načelu, bilo što može biti moralni standard. Normativna etika koja nam govori što trebamo činiti ili kakvi trebamo biti, ima potrebu za autoritetom koji bi bio iznad samovolje kultura ili pojedinaca. Normativna etika, dakle, ne može prihvatiti ni relativizam niti subjektivizam bilo koje 33 Neil Levy (2004) Moralni relativizam. Zagreb: Jesenski i Turk. str. 18. 29

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

vrste, upravo zbog toga jer u njima nedostaje potreban autoritet koji pred nas postavlja dovoljno snažan moralni zahtjev. Čini se da moralni standardi koje donosi kultura ili pojedinac, a koji nemaju neko daljnje opravdanje, nemaju dovoljno „snage” u sebi da bismo ih slijedili. U tom slučaju nam nedostaje prihvatljiv odgovor na pitanje zašto bismo slijedili takve moralne standarde? I u konačnici, zašto bismo uopće trebali biti moralni? Time se stavlja u pitanje i sam moral kao takav i čini se da postajemo moralni nihilisti – vjerujemo da ne postoji moral. A to je veoma neprihvatljivo stajalište. Sloboda kao pretpostavka morala. Mi ljudi prosuđujemo druge ljude i njihovo djelovanje. Češće osudimo neko djelovanje kao moralno nedopustivo ili kao nemoralno, pa kažemo „Ubojstvo je pogrešno!” ili „Nemoralno je krasti!”. Često nazovemo nekog čovjeka „dobrim” budući da ga doživljavamo kao poštenog, radišnog, pravednog..., a puno rjeđe i donosimo i teže moralne sudove kojim nekog čovjeka proglasimo zlim čovjekom. Zašto donosimo takve moralne sudove? Zato jer smatramo da su ljudi slobodni, odnosno da su oni u toj situaciji mogli djelovati i drukčije nego što su djelovali. Oni nisu bili prisiljeni tako djelovati, nego su imali izbor. Drugim riječima, bili su slobodni. Bez slobode nema ni čovjekove odgovornosti za dobra i zla djela jer nitko ne može biti kriv za nešto što ne može promijeniti ili na što nije mogao utjecati. Bez slobode nema dobra ni zla, odnosno nema morala. Što dalje? Ovaj kratki prikaz deskriptivne etike pokazuje kako je ona veoma široko i razgranato područje. U njoj se nastoji na različite načine što sustavnije opisati ljudsku moralnu stvarnost i njezino podrijetlo. No, neki etičari tu ne staju. Ti etičari nastoje prodrijeti iza svih opisa morala te osigurati čovjeku konkretniji etički sadržaj prema kojem bi on mogao riješiti sve svoje moralne dvojbe. Ti su sadržaji često dani u obliku normi ili mjerila koje bi čovjek trebao poštivati ukoliko želi ispravno postupati ili ukoliko želi biti dobar čovjek. Takvu etiku koja nam daje savjete i mjerila pomoću kojih se snalazimo u moralnim situacijama nazivamo normativnom etikom.

2.4. Tri velike tradicije normativne etike Normativna etika. Postoje najmanje tri velike tradicije normativne ili filozofske etike. Zajedničko je svim tim etikama da one smatraju kako možemo racionalno govoriti o temeljima morala. Takav pristup, u kojem odlučujuću ulogu u moralu ima razum nazivamo kognitivizam. Prema tom stajalištu mi možemo spoznati istinu o „pravom” moralu i dati prihvatljive razloge za to. Suprotnost kognitivizmu je nekognitivizam koji tvrdi da odlučujuću ulogu u postavljanju moralnih pravila nema razum niti racionalni razlozi, nego da tu 30

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

ulogu preuzimaju osjećaji (emotivizam) ili naša odluka (decizionizam). Nekognitivizam, zbog toga negiranja racionalnosti etike, smještamo u područje deskriptivne etike jer opisuje tek narav etičkih normi, ne pokušavajući propisati ništa i ne donoseći nikakav moralni sadržaj. Za razliku od deskriptivnog nekognitivizma, u preskriptivnom kognitivizmu možemo, dakle, razlikovati tri velike tradicije normativne etike koje racionalno nastoje opravdati svoja temeljna načela: 1. Najstarija velika etička tradicija nastoji odgovoriti na pitanje KAKAV ČOVJEK trebam biti? Ili, drugim riječima, što je ljudska izvrsnost, najboljost, vrlina? Kakav čovjek trebam biti kako bi ispunio svoju potrebu koju imam kao čovjek? Ili, ne manje važno pitanje, kakav čovjek želim biti? To je ARETAIČKA tradicija (grč. arete=vrlina) ili ETIKA VRLINE/KREPOSTI. Ona je započela sa starogrčkim filozofima: Sokratom (470-399 pr. Kr.), Platonom (428-347 pr. Kr.) i Aristotelom (384-322 pr. Kr.). Sokrata se smatra začetnikom filozofske etike, a Aristotel je filozof koji je prvi sistematizirao etiku, opskrbio je osnovnom terminologijom koju i danas koristimo te joj dao naziv „etika”. Zbog toga se aretaička etička tradicija često i naziva ARISTOTELOVSKOM tradicijom. U suvremeno se doba pojavljuje tek u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Predvodnici suvremene etike vrlina su Elisabeth Anscombe34 i Alasdair MacIntyre.35 U toj je tradiciji temeljnije „biti dobar”, nego „činiti dobro” - naglasak se stavlja na djelatelja-osobu, a ne toliko na samo djelo. Čovjekov karakter, dakle, prethodi čovjekovom djelovanju pa zastupnici etike vrlina kažu da temeljno pitanje koje trebamo pitati nije: „Što trebam učiniti?” ili „Koji moralni zakon trebam slijediti?”, nego: „Što bi dobar čovjek učinio u takvoj i takvoj situaciji?”. Budući da dobar čovjek znači krepostan čovjek, etičari vrline moraju napraviti popis vrlina koje bi takav čovjek trebao imati. Platon je, primjerice, navodio četiri kardinalne vrline: mudrost (grč. sophia, lat. sapientia), hrabrost (andreia, fortitudo), umjerenost (sophrosune, temperantia), pravednost (dikaiosune, iustitia). Aristotel umjesto mudrosti uvodi razboritost (phronesis, prudentia). Neki su etičari nabrojali i do sto vrlina. No, ne daju se samo liste vrlina, nego i općenite definicije što je to vrlina i po čemu se razlikuje od ostalih karakternih crta čovjeka. 34 Ponovno oživljavanje tradicije etike vrline u drugoj polovici dvadesetog stoljeća zahvaljujemo upravo njezinom članku „Modern Moral Philosophy”. Vidi Anscombe, G.E.M. (1958) „Modern Moral Philosophy”. Reizdano u Crisp, Roger i Slote, Michael (1997) Virtue Ethics. Oxford: Oxford University Press. Str: 26-44. 35 Knjiga „Za vrlinom” prevedena je na hrvatski, a smatra se jednim od najznačajnijih suvremenih etičkih djela. Vidi MacIntyre, Alasdair (2002) Za vrlinom – Studija o teoriji morala. Zagreb: KruZak. 31

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

Tako Aristotel definira vrlinu kao sredinu između krajnosti (tako je hrabrost, primjerice, sredina između ludosti i kukavičluka). Toma Akvinski pak definira vrlinu kao trajnu sklonost za moralno dobra djela. Ivan Koprek definira krepost kao ono svojstvo u čovjeku koje ga čini vrlim ili moralno dobrim ne samo da dobro može nego i da hoće.36 Budući da etika vrline stavlja naglasak na čovjekove osobine, veliku važnost u toj tradiciji ima moralni odgoj i razvijanje takvih karakternih osobina. Moralni odgoj pretpostavlja da se vrlina može naučiti i da je moguće podučavanjem stvoriti „dobrog čovjeka”. 2. Negativne strane etike vrlina: Najveći problemi te tradicije vezani su uz „liste” vrlina koje bi svaki moralan čovjek trebao imati, jer još uvijek ne postoji hijerarhijski uređena takva lista. Čini se da bi hijerarhijski uređena lista vrlina trebala jedan princip koji bi određivao mjesto svake vrline na toj listi, a to znači da joj je potrebno posuditi taj princip iz drugih etičkih teorija što etiku vrline stavlja u podređeni položaj. Ta tradicija, nadalje, ne daje odgovor na goruća moralna pitanja poput pobačaja ili eutanazije, a niti daje negativna ograničenja, odnosno ne daje popis djela koja se ne mogu tolerirati (ubojstvo, krađa...).37 Čini se da su i „zahtjevi” etike vrline preslabi jer kazati nekome da „trebaš biti pravedan i umjeren” nema toliku snagu kao zahtjevi etika moralne dužnosti koje kažu „trebaš učiniti to i to” ili „ne smiješ to učiniti!”. 3. Pozitivne strane etike vrlina: One uzimaju u obzir samog čovjeka i nastoje dati odgovor na pitanje kakvi smo mi i kakvi bismo trebali biti te, uzimajući u obzir kakvoću čovjeka, njegove potrebe, želje i smisao njegova života. Drugim riječima, ta vrsta etike humanizira etiku. Čini se da smo danas preumorni od zapovijedi i zakona, a etika vrlina upravo izbjegava postavljanje zapovijedi što je čini prihvatljivom današnjem čovjeku. Etike moralne obligacije. Druga i treća etička tradicija nastoje odgovoriti na pitanje ŠTO TREBAM (ŠTO SAM DUŽAN) ČINITI? Ili, što je ispravno za činiti? Što je dobro za činiti? Te se dvije tradicije zajedničkim imenom nazivlju ETIKE MORALNE OBLIGACIJE ili MORALNE OBVEZE. One se razlikuju po tome što (i koliko toga) odabiru za kriterij ispravnog/neispravnog djelovanja. 1. DEONTOLOŠKE TEORIJE (grč. deon=dužnost). To su teorije koje kažu da postoji JOŠ NEŠTO što moramo uzeti u obzir, a što je 36 Usp. Koprek, Ivan (1995) Kao dio mene. Etika-prijateljstvo-krepost. Zagreb: HFD. str. 65. 37 Za opširniju kritiku suvremenih etika kreposti vidi Louden, Robert B. (1984) „On some Vices of Virtue Ethics”. Reizdano u Crisp i Slote (1997): 201-216. 32

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

važnije i od toga kakav smo čovjek (etike vrline) i od samih posljedica djelovanja (posljedične etike). Deontološke teorije tvrde da smo neke stvari (neka djelovanja) dužni činiti bez obzira na sve drugo (na naše želje, posljedice,...). Tako se, primjerice, prema čovjeku uvijek trebamo odnositi kao prema cilju, a nikad ga ne smijemo koristiti kao sredstvo za svoje ciljeve. Ili, primjerice, deontološke teorije daju popis vrsta djelovanja koje nam je zabranjeno činiti: Ne ubij! Ne ukradi! Poštuj ugovor! Nemoj lagati!... Te teorije, dakle, drže da su neka djela (djelovanja) ZLA po sebi (pa ih samim time ne smijemo činiti), bez obzira na DOBRE posljedice koje proizvode. I obrnuto, neka smo djela (djelovanja) uvijek DUŽNI činiti, bez obzira na ZLE posljedice (održati obećanje po svaku cijenu). Dok etika vrlina traži listu potrebnih vrlina koje mora imati čovjek, deontologizam traži moralni zakon, odnosno listu djelovanja koje čovjek treba ili ne smije činiti. Jedna od deontoloških teorija je teorija naravnog zakona koja tvrdi da je moralno ono što je u skladu s naravnim zakonom. Što je naravni zakon? Toma Akvinski, primjerice, naravni zakon opisuje kao naravno svjetlo uma u kojem razlikujemo ono što je dobro od onoga što je zlo. Ipak, najpoznatija deontološka teorija je Kantova teorija koja ima svoj najbolji izraz u kategoričkom imperativu, primjerice: „Djeluj tako da čovječanstvo, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakoga drugoga, uvijek istodobno koristiš kao svrhu, nikad samo kao sredstvo” (GSM B 66-67).38 2. Negativne strane deontologizma: Problemi s tom tradicijom su preveliki formalizam (preveliko odvajanje od sadržaja, a time i ne uzimanje u obzir ljudskih potreba – zamislite samo da ste čovjek kakav Kant od vas traži da budete!), mogućnost sukoba dužnosti (kako razriješiti sukob između dvije dužnosti?) te u nekim slučajevima neprihvatljive posljedice. (Primjerice, ako nastojimo održati obećanje po svaku cijenu, bez obzira na to što će neki čovjek zbog toga izgubiti posao). 3. Pozitivne strane deontologizma: Daje strogi popis vrsta nužnih, dopuštenih i zabranjenih djelovanja, a koja su u skladu s našim svakodnevnim moralnim intuicijama o njima. Nerijetko daje i jasne odgovore na moralne dvojbe u kojima niti možemo sagledati posljedice, niti pak imamo neki uzor dobrog čovjeka koji bi nam bio od pomoći. Pozivanjem na dosljednost i dužnost ukazuje nam način na koji možemo nadići svoje svakodnevne ljudske slabosti i djelovati na način koji držimo moralnim.

38 Vidi Kant, Immanuel (1786) Osnove metafizike ćudoređa u Kant, I. (1953) Dvije rasprave. Zagreb. 33

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

4. TELEOLOŠKE TEORIJE (grč. telos=svrha). Ako postoji samo JEDAN KRITERIJ određivanja što je ispravno/neispravno djelovanje, onda govorimo o TELEOLOŠKIM etičkim teorijama. Taj je kriterij često POSLJEDICA (svrha) djelovanja pa kažemo da je djelovanje dobro ukoliko su njegove posljedice dobre, tj. ukoliko povećavaju količinu dobra u svijetu. Budući da je posljedica krajnji kriterij, takve teorije nazivljemo POSLJEDIČNIM ili KONZEKVENCIJALISTIČKIM. Najpoznatija posljedična teorija je UTILITARIZAM (dobro=korisno=sreća) čiji su začetnici Jeremy Bentham (1748-1832)39 i John Stuart Mill (1806-1873).40 Utilitarizmu je zajednički PRINCIP KORISNOSTI (The Principle of Utility) kojeg je formulirao Bentham: „Princip korisnosti je princip koji odobrava ili ne odobrava svako djelovanje, prema sklonosti koju (to djelovanje) pokazuje s obzirom na povećanje ili umanjivanje sreće dionika čiji su interesi u pitanju. Ili, što je ista stvar u drugim riječima, unaprjeđuje ili priječi tu sreću”. 41 Sreća je isto što i zadovoljstvo i odsutnost bola, a nesreća je bol i odsutnost zadovoljstva. 5. Negativne strane konzekvencijalizma: problemi vezani uz tu tradiciju jesu ta što bi, ako je glavno mjerilo posljedica, cilj (ta posljedica) opravdavao svako sredstvo – što je suprotno našim intuicijama o moralnosti nekih sredstava (djelovanja). Krađa i poštena zarada bi tako, primjerice, imale istu moralnu vrijednost ukoliko je ostvarena količina novaca jednaka. Uz to postoji i problem predviđanja posljedica kao i mjerenja količine proizvedenog dobra. Čini se da treba uzeti u obzir ne samo količinu dobara (užitka) nego i kvalitetu dobara – neki su užitci istog intenziteta, ali ipak druge kvalitete, recimo tjelesni i intelektualni užitak se razlikuju po kvaliteti. Čak nam se čini da je ponekad manja količina zadovoljstva bolja ako je njegova kvaliteta bolja jer, Millovim riječima, bolje je biti nezadovoljan Sokrat, nego zadovoljna svinja. Pozitivne strane konzekvencijalizma: Dobra je strana te teorije što se izbjegava sukob raznih etičkih načela i dužnosti, odnosno jedno jedino načelo služi za rješavanje moralnih dvojbi – što nam pojednostavljuje moralno odlučivanje. Naglašava našu odgovornost za posljedice naših djela, a iz vlastitog iskustva znamo da se često pitamo „Koje će dobro proizvesti moje djelovanje?”. Čini se da je konzekvencijalizam i u skladu s općom ljudskom težnjom za boljim svijetom. 39 Vidi Bentham, Jeremy (1781) An Introduction to the Principles of Morals and Legislation. Internet: http://www.la.utexas.edu/research/poltheory/bentham/ipml/ipml.c01.html. 40 Vidi Mill, John Stuart (1863) Utilitariansim. Internet: http://www.utilitarianism.com/mill1.htm. 41 Bentham (1781): 1. 34

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

Daljnje podjele. Kad govorimo o konzekvencijalističkoj etici, onda moramo moći i odgovoriti na neka daljnja pitanja: što je dobro za kojim težimo (njegov „sadržaj”)? Vidjeli smo da, primjerice, Bentham govori tom dobru kao o užitku. Drugo je pitanje: za koga je to dobro? Sukladno tim pitanjima postoje i daljnje podjele u konzekvencijalističkim teorijama: 1. U slučaju posljedičnih teorija, jedan od kriterija je ZA KOGA su te posljedice dobre. Ako je odgovor „za mene”, onda govorimo o ETIČKOM EGOIZMU. Ta se teorija često izražava kao: „Trebam uvijek učiniti ono što je za mene najbolje!” ili „Prvo se trebaš pobrinuti za sebe!”. Ukoliko je odgovor na pitanje za koga su te posljedice dobre: „za sve ljude kojih se to tiče” (za sve dionike), onda govorimo o ETIČKOM UNIVERZALIZMU ili UTILITARIZMU. 2. Ako pokušavamo odgovoriti na pitanje ŠTO JE „dobra posljedica”, odgovori mogu biti različiti. Ako kažemo da je dobra posljedica „tjelesni užitak”, onda govorimo o OSJETILNOM HEDONIZMU, ako kažemo da je to „užitak uma” onda govorimo o RAZUMSKOM HEDONIZMU, ako kažemo da je to „sreća”, onda govorimo EUDAIMONIZMU, ako je to „savršenstvo”, onda govorimo o PERFEKCIONIZMU, itd. No, možemo govoriti o dobrim posljedicama ne samo kao o intrinzičnim dobrima (dobrima po sebi) poput sreće, ljubavi, ljepote, nego i o instrumentalnim dobrima (dobrima koji su sredstvo za postizanje intrinzičnih dobara) poput novca. U tom slučaju, krajnje je dobro kriterij moralnosti nekog djelovanja.

2.5. Prikaz teorija Osnovne razlike između sve tri navedene velike etičke tradicije možemo prikazati kao razlike u tome na koju od sljedeće tri stvari stavljaju poseban naglasak: 1. uzrok – ili ono što prethodi svakom moralnom djelovanju, a što mogu biti namjere, kreposti, potrebe, želje... Sve što čovjek ima prije upuštanja u moralno djelovanje. U slučaju čovjekovog slobodnog i promišljenog djelovanja često govorimo o njegovim dispozicijama i razlozima za određenu vrstu moralnog djelovanja. 2. djelovanje – ili ono što se čini. U tom slučaju stavlja se naglasak na samu narav djelovanja koja može biti dobra ili zla. Drugim riječima, neka su djelovanja zla i nedopuštena bez obzira na našu kreposnost ili bez obzira dobre posljedice koje mogu biti rezultat takvog djelovanja. S druge strane, neka su djelovanja dobra bez obzira na zle namjere ili zle posljedice. 35

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

3. posljedice – ili ono što je rezultat djelovanja, a što može biti užitak ili izbjegavanje boli, sreća, ljepota, savršenstvo. Drugim riječima, ako su dobre posljedice, djelovanje je moralno dopustivo makar mi držali da je takav način dolaženja do dobrih posljedica nedopustiv ili makar mi mislili da takve namjere nisu moralno poželjne. Tablica osnovnih podjela u normativnoj etici.42 Okolnosti, događaji istovremeni, ali ne i u potpunosti uzročno odvojeni od djelovanja i posljedica tog djelovanja (ukoliko utječu, postavlja se pitanje etičkog relativizma). Ono što prethodi svakom djelovanju, uzrok (razlog) djelovanja u najširem smislu te riječi. Unutarnja moralnost kao odlučujući kriterij moralnosti djelovanja.

è

Djelovanje (slobodno). Narav djelovanja (neovisno gledana, bez obzira na uzroke i posljedice). Neka djela TREBA činiti zbog njih samih, imamo dužnost djelovati na određen način.

è

Ono što slijedi djelovanje kao njegove posljedice.

Pogledajmo kako se, primjerice, u deontološkim teorijama gleda na unutarnju moralnost i na posljedice. Deontološke teorije kažu, otprilike, da smo dužni ponašati se na određeni način („Uvijek ispuni svoje obećanje!”), i to bez obzira na ono što prethodi tom ponašanju (recimo, ispunimo obećanje zato jer nam to trenutno odgovara i možemo zaraditi na tome – naša namjera je u tom slučaju zarada, a ne održavanje obećanja) i bez obzira na posljedice tog ponašanja (recimo da zbog našeg ispunjenja obećanja netko bude ubijen). Upravo iz toga i proizlaze i najveći problemi za deontologizam jer nam se čini neprihvatljivim postojanje dobrih djelovanja ili čina koji su dobri bez obzira jer ih neko činio bez pravih namjera ili bez obzira kakve posljedice ta djelovanja imala. U središtu je dužnost, a ispunjavanje dužnosti čini čovjeka dobrim čovjekom. U etici vrline stanje je obrnuto, neka su djelovanja dobra ne zato što su dobra po sebi, nego zato što ih čini dobra osoba. Dobra je osoba kriterij dobrog/ moralnog djelovanja, a djelovanje i posljedice tog djelovanja to nisu. Iz takvog „isključivanja” same naravi djelovanja ili pak posljedica iz kriterija za „moralno”, slijede i najveći problemi etike vrline jer nam se neka djela čine zla po sebi, ma koliko čovjek koji ih čini bio dobar („ubojstvo” će, primjerice, uvijek biti zlo, pa makar ga počinio i najbolji čovjek na svijetu). Isto tako, neke nam se 42 Ovo razgraničenje između uzroka, djelovanja i posljedica je samo korisno sredstvo, budući da razgraničenja u nijednom etičkom sustavu nisu tako stroga. 36

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

posljedice čine nedopustivim ma koliko čovjek koji ih je proizveo imao dobre namjere i inače bio dobar čovjek (primjerice, propast poduzeća). Kako se u posljedičnoj etici gleda na djelovanje i kreposti/dobrog čovjeka? Ne postoje djelovanja koja su dobra sama po sebi ili su dobra zato jer ih čini dobar čovjek, nego su samo ona djelovanja dobra koja imaju dobre (najbolje) posljedice. Ali ignoriranje uzroka i određenih načina djelovanja kao kriterija za moralnost je ujedno i najveći izvor slabosti te konzekvencijalističke tradicije. U njoj namjere onoga koji je počinio neko djelo (on se, primjerice, želio nekome osvetiti) nemaju nikakvu „moralnu” važnost: ako je to djelo proizvelo neko dobro, onda je to djelo moralno bez obzira na namjere. Isto tako, nikakvu „moralnu” važnost nema način na koji je nešto postignuto ili kojom vrstom djelovanja je neki rezultat proizveden. Ukoliko je ono proizvelo istu količinu dobra (primjerice, istu količinu novca), utoliko je ono jednako „moralno”, bez obzira radilo se, primjerice, o krađi ili o legalnom poslovanju. Primjena općih načela. Opća etika, čiji smo prikaz dali, mora rezultirati općim načelima koja su primjenjiva na konkretne ljudske životne moralne dvojbe, tj. one nam moraju dati „ključ” kojim ćemo uspjeti pronaći izlaz iz moralnih škripaca. Teško je dati „ključ” koji će riješiti svaku moguću moralnu situaciju. To je vidljivo u sadašnjoj situaciji u etici: među filozofima još nema konsenzusa o tome što je temeljno načelo ili krajnjeg dobro. Možda ima više ključeva koji su primjereni u određenim situacijama. No tu se javlja drugi problem – kako odlučiti u kojoj situaciji je koji ključ najprikladniji. Poslovna etika, čini se, ima svoje favorite.

2.6. Osnovna moralna načela u poslovnoj etici Tri moralna principa u poslovnoj etici Poslovna etika je vrsta primijenjene etike, odnosno primjene općih etičkih načela na posebno područje života – na poslovanje. U poslovnoj se etici često govori o tri vrste utemeljenja moralnih odluka, odnosno o tri principa kojima je poslovna etika najčešće služi: princip korisnosti ili princip povećavanja dobrih posljedica koji kaže da je djelovanje moralno ili ispravno ukoliko povećava količinu dobra. Često se tom principu povećanja dobra prešutno dodaje i princip pravednosti43 što 43 Za kritiku utilitarizma u smjeru da princip korisnosti u sebi ne implicira princip pravedne raspodjele koristi vidi Frankena, William K. (1998) Etika. Zagreb: KruZak. Str. 33-34. 37

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

rezultira poznatim utilitarističkim načelom: „Najveće dobro za najveći broj ljudi!”. O Benthamovu principu korisnosti govorili smo opširnije kod opisivanja konzekvencijalističkih etika, od kojih je najpoznatija upravo utilitarizam. 1 Princip prava je stečevina suvremenog svijeta koju bi, prema nekima, bilo moguće svesti na neki temeljni princip (primjerice, na naravni zakon). Ako postoje prava, postoje i dužnosti onih koji moraju ili poštivati ta prava (primjerice, ne ugrožavati pravo na slobodu i život drugog pojedinca) ili čak omogućiti ta prava (primjerice, omogućiti pravo na edukaciju i zdravstvenu skrb). Priznavanje ljudskog dostojanstva i jednakosti, drugim riječima priznavanje ljudskih prava, od strane vlastodržaca rezultiralo je određenim dokumentima poput Deklaracije o nezavisnosti i Bill of Rights SAD-a iz osamnaestog stoljeća pa sve do suvremene Deklaracije o općim pravima čovjeka Ujedinjenih naroda. U Republici Hrvatskoj mnoštvo prava je zapisano u Ustavu. Poštivanje tih prava drži se poštivanjem ljudskog dostojanstva, a to često pruža kriterij za donošenje moralno (ali većinom i zakonski) opravdanih poslovnih odluka. 2 Princip pravednosti. Taj se princip naglašava pogotovo u raspodjeli postignutih dobara ili u raspodjeli količine posla koji netko mora obaviti kako bi se do tih dobara ili u raspodjeli rizika. Problem je s distributivnom pravednošću što ona može preuzeti različite oblike: može se kazati da se raspodjela dobara treba učiniti prema potrebama onih koji su na neki način uključeni u postizanje tih dobara, prema zasluzi ili pak nepristrano (odvojeno od vlastitih interesa). Zanimljivo je što sva ta tri principa pripadaju u područje etika moralne obligacije. One sve propisuju moralne dužnosti: dužan si misliti na posljedice! Dužan si pravedno raspodijeliti dobra! Dužan si poštivati neka prava! Sama je etika vrlina, na neki način, isključena iz gore navedene podjele. U stvari, govori se o mnogim vrlinama koje sudionici u poslovanju moraju imati (trebaš biti takav i takav!), ali u temeljnom smislu koji razlikuje etiku vrlina od etika moralne obveze, odnosno načelo da su dobra djela ona što ih čini dobar čovjek (dobar čovjek prethodi dobrim djelima), gotovo da nema govora u poslovnoj etici (takav i takav si ako činiš moralno dozvoljena djela). Čini se da etike moralne obligacije svoj izraz, barem djelomice, pronalaze u pozitivnim zakonima ili propisima poduzeća koji reguliraju poslovanje. Etika kreposti nema takvog izraza u pozitivnim zakonima, što je i razumljivo: kakav bi zakon mogao propisati kakvi ljudi mi trebamo biti. Možda je upravo etika kreposti ona vrsta etike koja je danas potrebna modernom poslovnom čovjeku, jer to je etika koja, za razliku od etika moralne obligacije, ne regulira međuljudske odnose hladnim pravilima i zabranama, nego nastoji te međuljudske odnose učiniti humanijim i više primjerenim čovjeku. Često se kaže 38

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

da je u poslovanju poštivanje zakona minimum, a da etika dolazi te nakon toga u područje koje zakon još ne pokriva. Možda je upravo u tom području šansa za dobre ljude pune vrlina.

Problemi poslovne etike koji proizlaze iz različitih razina etike Podučavanje poslovne etike. Pomoću prethodne podjele možemo izložiti problem koji nastaje na predavanjima poslovne etike. Predavač nastoji dokazati studentima kako bi stvari u poslovanju TREBALE biti, a studenti cijelo vrijeme odgovaraju: „Da, u pravu ste! To lijepo zvuči, ali to nema veze sa zbiljom jer su, u zbilji, stvari ovakve i ovakve (što većinom znači ‘nemoralne’)”. I onda predavač dalje kaže: „Na žalost, u pravu ste! Stvari u poslovnom svijetu stvarno nisu onakve kakve bi trebale biti. Ali, pogledajte ove i ove primjere uspješnog i moralnog poslovanja! Ne čini li vam se bolje i produktivnije raditi u takvoj okolini gdje mjerilo uspjeha nije samo i jedino profit. A i vi ste oni koji trebaju promijeniti stvari, ukoliko želite bolji svijet i mirniju savjest...” i tako do ispitnog roka. Predavači poslovne etike, dakle, najvećeg neprijatelja imaju u ČINJENICAMA uspješnog nemoralnog poslovanja! Oni se (predavači), nerijetko, kreću po području NORMATIVNE etike, a studenti vide samo DESKRIPTIVNU stranu etike koju im, nerijetko, serviraju mediji ili pak, što je još gore, vlastito iskustvo nemorala u poslovanju. Humeov zakon: slučajevi i rješenja moralnih problema. Pitanje je, moraju li predavači pribjeći DESKRIPTIVNOJ etici kako bi uspješnije uvjerili studente u ispravnost NORMATIVNE etike („Trebaš učiniti to i to, jer postojeći slučajevi pokazuju to i to!”). Drugim riječima, kakvu težinu imaju etički argumenti koji nastoje na primjerima uspješnog moralnog poslovanja pokazati se treba moralno poslovati? Iako na teorijskoj razini postoji problem koji se naziva Humeov zakon,44 prema kojem nije dozvoljeno iz opisa činjenica u prošlim situacijama (onoga što jest) zaključiti na etičko pravilo (ono što treba biti), predavanja poslovne etike su prepuna proučavanja postojećih moralnih slučajeva. Ta razmišljanja o moralnim situacijama na koje se nailazi u poslovnom okruženju nastoje se iskoristiti za pronalaženje moralno najprihvatljivijih rješenja. Dakle, cijelo vrijeme činimo skokove iz deskriptivne u normativnu etiku i obrnuto. Poslovni etičari ne mogu izbjeći opise konkretnih moralno dvojbenih poslovnih situacija jer to i jesu slučajevi koje poslovni ljudi moraju uspješno identificirati kao moralno osjetljive situacije. Na te situacije poslovni ljudi moraju biti spremni u svakodnevlju i za njih unaprijed, 44 David Hume (1711-1776), poznati i veoma utjecajni škotski filozof. 39

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

koliko je to god moguće, znati barem načelna rješenja. Moralni problemi se ne nalaze u zrakoprazom prostoru, već u konkretnim životnim i poslovnim situacijama. Oni su gotovo neizbježni. S te strane proučavanje moralnih slučajeva pronalazi svoje opravdanje. Uspješno poslovanje i moralno poslovanje. Problem se javlja kad se pitamo možemo li ČINJENICAMA, slučajevima, dokazati ispravnost onoga što TREBAMO UČINITI, odnosno, može li nam proučavanje stvarnih ili izmišljenih slučajeva, prvotno njihovih POSLJEDICA, stvarno ponuditi ispravno rješenje postojećih etičkih pitanja? U najopćenitijem smislu poslovne etike pitamo se može li se pomoću primjera dovoljno čvrsto uspostaviti veza između onoga što se naziva USPJEŠNO POSLOVANJE (što je, na kraju krajeva, cilj svakog poslovanja) i onoga što bi se moglo nazvati MORALNO POSLOVANJE? Je li svako moralno poslovanje nužno i neuspješno poslovanje? Ili obrnuto, je li svako uspješno poslovanje nužno i nemoralno? Ili se možemo zadovoljiti činjenicom da moralno poslovanje može, ali i ne mora biti uspješno poslovanje? Čini se da nemamo previše izbora nego, uz norme ili mjerila iz normativne etike i uz opise konkretnih slučajeva iz deskriptivne etike, krenuti upravo tim putem i nastojati uvjeriti sve poslovne ljude da, u konačnici ili na dulji rok, moralno poslovanje može biti i veoma uspješno poslovanje. Put za poslovnu etiku. S druge strane, ako stavimo preveliki naglasak na deskriptivnu etiku, dajemo u ruke protivnika poslovne etike snažno oružje protuprimjera koji pokazuju da je ponekad bolje biti nemoralan kako bismo uspjeli u poslovanju. Kako razriješiti taj problem? Čini nam se da pukim opisivanjem problematičnih situacija i njihovih posljedica u vidu uspješnog ili neuspješnog poslovanja nećemo riješiti ništa. Treba uvidjeti da su te dvije sfere različite jer se „uspješnost” ili „neuspješnost” nekog poslovanja može mjeriti neovisno o načinima na koji smo poslovali. A u poslovnoj etici, čini se, da je ipak u središtu način na koji poslujemo, a ne, kao u samom poslovanju, sam rezultat poslovanja. U tom su nam slučaju potrebne norme ili mjerila ispravnog i moralnog poštovanja, norme koje nam ne može pružiti ništa drugo doli racionalna argumentacija što je pruža normativna etika. U tom slučaju su nam potrebni i dobri ljudi čija će nam osobnost poslužiti kao uzor u moralnom poslovanju.

40

2. Uvod u središnje etičke teorije D. Mladić

Pitanja za ponavljanje: 1. Što je etika? 2. Što je moral? 3. Što je deskriptivna etika i čime se bavi? 4. Što je normativna etika i čime se bavi? 5. Čime se bavi metaetika? 6. Koje su značajke etike vrline? 7. Koji su zastupnici etike vrline? 8. Što spada pod teorije moralne obligacije? 9. Koji su zastupnici deontološke teorije? 10. Koje su prednosti, a koji nedostaci deontologije? 11. Što je utilitarizam? 12. Što je konzenkvencijalizam? 13. Koji su zastupnici konzenkvencijalizma? 14. Što je princip korisnosti? 15. Što je princip prava? 16. Što je princip pravednosti? 17. Objasni Humeov zakon.

41

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo I. Macan

K

ljučni pojmovi: demokratski princip, privatno vlasništvo, socijalni principi, solidarnost, supsidijarnost, zajedničko dobro.

3.1. Zajedničko dobro45 Društvo definiramo kao trajnu i djelotvornu vezu među ljudima u ostvarivanju nekog zajedničkog cilja ili vrijednosti. Usmjerenost prema tome cilju može se gledati kao formalni princip društvenog života. Zajednički cilj kojem teži neka druš­tvena tvorevina stoji pred njom kao neko dobro koje je vrijedno ostvariti, a koje obećava obogaćenje članova takve zajednice. Takva dobra mogu biti različita: dobra za uživanje, korisna dob­ra, kulturne, ćudoredne ili religiozne vrijednosti. To dobro kao cilj, koje se uvijek tiče čovjeka kao člana za­jednice, mora se ticati svih članova i zato mora biti zajedni­čko dobro ili zajednička vrijednost, premda je moguće da kod toga ne­ki sudjeluju više, a drugi manje. Svaka zajednica ima svoje specifično, često ograničeno zaje­dničko dobro koje se ostvaruje prema različitim mogućnostima lju­di koji čine zajednicu. Socijalni se ciljevi moraju odijeliti od privatnih ciljeva jer se socijalni ciljevi mogu postići samo u za­jednici. Zajedničko dobro kao takvo postoji samo u povezanosti ljudi koji sudjeluju u zajednici. 45 Za potrebe udžbenika u autorov tekst dodani su ključni pojmovi i pitanja za ponavljanje. Ovaj tekst sastavljen je od tri dijela knjige Ivana Macana „Socijalna etika i druge studije”, FTI, Zagreb, 2002:3340, 54-62. Zahvaljujemo se prof. Macanu i FTI-ju na ustupanju prava na pretisak tih tekstova. 42

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo I. Macan

Poznati njemački teoretičar društva isusovac Oswald von Nell-Breu­ning (1890-1991) razlikuje u njemačkom jeziku dva izraza za ono dobro koje stoji pred nekom zajednicom. Zajedničko dobro (njem. Gemeingut) je za njega ono oko čega se vrti čitav život jedne zajednice, a zajednička dobrobit (njem. Gemeinwohl) je ono prema čemu se zajednica i njezino djelovanje usmjerava. Tu zajedničku dobrobit O. von Nell-Breuning ovako definira: „To je sadržaj svega što se kao preduvjeti, pretpostav­ke ili dostignuća neke za­jednice mora ostvariti da bi pojedinci mogli probuđivanjem vla­stitih snaga postići svoju individualnu i zajedničku sreću”46. S obzirom na zajedničko dobro svaka zajednica ima i vlastitu zajed­ničku dobrobit. Kod države se u posebnom smi­slu govori o zaje­dničkom blagostanju kao posljednjem okviru svake društvenosti ko­ja svakom pojedincu daje njegovo mjesto u cjelini. Pravom i iz­vanj­skom sigurnošću država omogućuje svojim građanima egzisten­ciju dostojnu čovjeka. Ćudoredna vrijed­nost državnog zajed­ničkog blagostanja stoji zato iznad koristi pojedi­nih podređenih zajed­nica i pojedinaca. Zato i zajednička korist stoji ispred po­jedi­nač­ne kori­sti sve dok nije dotaknuta ćudoredna vrijednost o­sobe i kad se od pojedinca ne traži nešto što se protivi integri­tetu osobnosti. Tako se na državnom području može od pojedin­ca zahti­jevati da se odrekne nekih individualnih vrije­dnosti, a u cilju zajedničke dobrobiti kao uvjeta za njegovu vla­stitu egzi­sten­ciju. Zajedničko blagostanje traži također određene nosioce funk­cija koji djeluju u ime zajednice (auktoritet). Budući da je za­jedničko blagostanje samo preduvjet i pretpostavka za postiza­nje zajedničkog dobra, ne može čitavo područje ćudorednosti pa­sti pod državni auktoritet, nego samo javni poredak koji omoguću­je ćudo­redni život.

3.2. Socijalni principi Princip solidarnosti Društvo se sastoji od pojedi­nih ljudi. Oni su u društvu po­vezani. Time što stvaraju društ­vo ljudi preuzimaju i neke obv­eze i ćudoredne odgovornosti. Tu međusobna povezanost pojedin­ca i društva te obveze koje iz toga proizlaze izriče princip solid­ar­no­sti. Taj je pojam prvi u socijalno-znanstvenu literaturu uveo francuski socijalist Pierre Joseph Proudon (1809-1865). On je taj princip razumijevao kao 46 Usp. O. von Nell-Breuning, Baugesetze der Gesellschaft str.30-33. „Das ganze leben der Gemeinschaft kreist um ihr Gemeingut und zielt auf ihr Gemeinwohl” (str. 30). 43

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo I. Macan

osiguranje zajedničkog koje isključuje svaki oblik sebičnosti. Auguste Comte (1768-1857) je naglašavao solidarnost u slijedu generacija. Budući da je svaki pojedinac ka­uzalno povezan s drugim, moguće je da u pozitivnom stadiju dođe do religije čovječanstva. Ferdinand Lassalle (1825-1864) - njema­čki socijaldemokratski teoretičar i osnivač radničkog pokreta - gleda u principu so­lidarnosti rezultat one ideje jednog čovještva koja se provlači kroz povijesni proces i koja dolazi do izražaja u radničkom pok­retu. Neke socijalističke partije nagla­šavaju taj princip kao temeljnu vrijednost socijalizma (SPD u svom Godesberškom programu iz 1959. g.). Princip solidarnosti kako ga mi ovdje želimo razumjeti uveo je u kršćansku socijalnu teoriju Heinrich Pesch S.J. (1854-1926) (skolastički pisac) koji je solidarnost izgradio u soci­jalno-filozofski sustav i prozvao ga solidariz­mom i u kojem je htio povezati opravdane težnje individualizma i socijalizma, kao protutežu individualističkim i kolektivističkim teorijama druge polovice 19. stoljeća. Solidarizam – izraz koji se nasuprot individualizmu i socijalizmu nije održao i koji ne prihvaćaju jednako ni svi katolički socijalni teoretičari – predstavlja onaj društveni sustav koji izgradnju, poredak i smisao ljudskog društva izvodi iz principa solidarnosti. Protivnici solidarizma predbacuju mu da je on samo mješavina indidualizma i kolektivizma i da samo posuđuje čas od jednog čas od drugog. Solidaristi dakako odbijaju takve kritike, ističući da solidarizam ne polazi jednostrano ili od pojedinaca ili od društva (kolektiva), nego da u središte stavlja ljudsku osobu koja je u svojoj naravi društveno biće, odnosno bitno usmjerena na zajednicu, ali ipak time ne prestaje biti osoba, odnosno nezamjenjivi individuum. Sadržajno gledano, polazište solidarizma kao društvenog sustava jest osoba, ali sada ne u njezinoj odijeljenosti, individualnosti, nego u društvenoj povezanosti. Čovjek kao osoba, kao slika Božja, slobodnom odlukom ostvaruje dobro. No, to je ostvarenje moguće samo u povezanosti u zajednici koja bitno spada na osobu, upravo kao što je i društvo bitno vezano za osobe. Kao društveno biće, osoba nosi odgovornost za zajednicu, a zajednica opet mora svu svoju društvenu djelatnost usmjeriti prema osobi i njezinu dobru. Vidjeli smo da individualizam počinje kod čovjeka pojedinca, a zajednici ili društvu daje tek drugotno mjesto, kolektivizam počinje kod društva, a donekle prikraćuje pojedinca, dok solidarizam nastoji polaziti i od pojedinca i od društva u isto vrijeme. Oswald von Nell-Breu­ning gleda na princip solidarnosti kao na „među­sobnu odgovornost”. On razlikuje pri tom princip bitka i princip dužno­sti (njem. Seinsprinzip, Sollensprinzip).

44

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo I. Macan

Kao princip bitka princip solidarnosti znači postojeće stanje stvari, tj. činjenicu da su ljudi upućeni jedni na druge, da su svi povezani sa sudbinom cjeline, kao što je i cjelina nerazdvojno povezana sa sudbinom pojedinaca. To je stanje zajedničke povezanosti. Iz toga principa javljaju se i zahtjevi, tj. princip dužno­sti, a to znači da se pojedinac mora zalagati za dobro zajednice i prihvaćati njezin udes, kao što i obratno zajednica mora staja­ti uz dobro i udes pojedinca. To je stanje zajedničke odgo­vorno­sti. Princip solidarnosti stoga ima svoj temelj u osobnosti i socijalnosti čovjeka što zajedno čini ljudsku narav. Te su dvije veličine kod čovjeka ontički povezane, odnosno nije moguće ostvarenje čovjeka, a da se u njemu jednako ne razviju oba ta elementa. Oni zajedno čine čovjekovo dostojanstvo. Čovjekova osobnost i naravna vezanost za zajednicu čini metafizičku bit ljudskog društva. To je razlog zašto smatramo da individualizam pogrešno shvaća čovjeka kao osobu, pa i njegovu slobodu, jednostrano ističući samo čovjekovu samostojnost i autonomiju, ne obazirući se na to da se čak i ta njegova samostojnost može razviti tek kroz potporu i povezanost s drugim osobama. U tom smislu možemo princip solidarnosti gledati kao korektiv ili lijek za liberalizam. Princip solidarnosti mora doći do izražaja u državi, jer ona može dobro funkcionirati samo ako se pojedinac trajno osjeća od­govoran za cjelinu, kao i ako država priznaje pojedinca i njegovu slobodu i samostalnost. Taj se princip obraća čovjeku pojedincu i želi ga podsjetiti da je za njegovo individualno dobro i njegov napredak potrebno sudjelovanje u ostvarivanju zajedničkog dobra. To sudjelovanje redovito zahtijeva sužavanje vlastitih, osobito neopravdanih zahtjeva i ograničavanje slobode. U katoličkoj socijalnoj nauci, osobito posljednjih godina, posebno se ističe i solidarnost narodâ među sobom ili još opće­nitije solidarnost s ljudima svih zemalja kao i solidarnost s budućom generacijom (posebno u encikli­ci „Pacem in terris”). Vidimo da se svijet sve više „solidarizira”, odnosno čak se ni velike države ne mogu ravnodušno ponašati prema problemima i ratovima koji se zbivaju negdje daleko od njih. Neki se svjetski problemi, npr. problem svjetskog terorizma, mogu rješavati samo međusobnom povezanošću i solidarnošću svih.

Princip supsidijarnosti Sam pojam supsidijarnost, od latinske riječi subsidium, dolazi iz rimskog vojnog govora a označavao je one vojnike koji su bili „u pričuvi” i koji su trebali pohrliti u pomoć ako bi oni na prvoj crti smalaksali (lat. „cohortes subsidiariae” - pomoćne postrojbe). Taj se pojam onda počeo upotrebljavati 45

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo I. Macan

u društvenoj teoriji u značenju da veća društvena zajednica treba priskočiti u pomoć manjoj zajednici ili pojedincu kad zapadnu u poteškoće. Pojam supsidijarnosti kao društvenog principa karakterističan je upravo za katoličku socijalnu nauku, a definiran je već u enciklici „Quadragesimo anno”. Kao što ne valja pojedincima oduzimati i predavati državi one poslove koje oni mogu obaviti na vlastitu odgovor­nost i vlastitom marljivošću, tako je nepravedno i u visokom stup­nju škodljivo i za javni poredak opasno davati većemu i vi­šemu društvu one poslove koje mogu izvrša­vati manje i niže zajednice. Svaka, naime, društvena ustanova mora po svom pojmu i značenju donositi pomoć udovima društvenog tijela, a ne smije ih nikada niti uništiti niti sasvim prisvojiti (br. 79-80). Princip supsidijarnosti u prvom je redu pravilo za utvrđivanje mjerodavnosti ili sposobnosti pri ostvarivanju zajedničkog dobra. Ono što može pojedinac sam izvršiti vlastitom snagom, to mu društvo ne smije oduzeti ili što može manja zajednica obaviti to joj veće društvo ne smije uskratiti. Kao što vidimo, taj princip kaže da članovi neke zajednice imaju pravo na pomoć (subsidium) u svim poslovima i stvarima koje ne mogu izvršiti sami, ali također da kao članovi društva moraju biti zaštićeni od premoći tog samog društva. Taj princip stoga predstavlja obranu slobodne inicijative u društvu i zalaže se za pravo manjih životnih krugova, za izgradnju društvenog života odozdo prema gore. On daje prednost federalističkoj podjeli u državi i poštivanju samouprave nasuprot svakom centralizmu i totalitarnim političkim tendencijama. Misao izražena u tom principu nije u socijalnoj filozofiji nova premda je sam princip formuliran tek u 20. stoljeću kao brana protiv presezanja državnih ustanova na prava obitelji i Crkve. U tom je sklopu već biskup W. E. von Ketteler (1811-1877) govorio o „supsidijarnom pravu” države na odgoj djece i branio pravo roditelja na škole njihove vjere. Budući da društvo djeluje preko svog autoriteta ili vlasti, princip supsidijarnosti zapravo daje smjernice za prava i dužnosti društvenog autoriteta u odnosu prema djelatnosti i samostalnosti pojedinaca u društvu. Taj princip ograničava ovlasti društvenog autoriteta. On smije od članova društva preuzeti samo one poslove koje oni vlastitim snagama ne mogu izvršiti. No taj autoritet mora preuzeti i one zadatke koje pojedinac jednostavno ne može ispuniti (npr. državne pravne norme, ustav, zakoni, sudstvo) te one koji nisu baš nužno potrebni, ali su veoma poželjni, a mogu se ostvariti samo zajedno, npr. preventivno cijepljenje protiv bolesti. 46

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo I. Macan

S obzirom na vlastitu djelatnost pojedinaca u društvu, druš­tvo joj mora pružati potporu. To ne mora uvijek biti izravno dr­žava, nego to mogu činiti i druge zajednice, članice društva. Slobodu pojedinaca valja također štititi i od prevelike društvene djelatnosti. Pojedincu treba dati prostora za vlastitu pomoć tako dugo dok je to moguće. Odgovornost ne valja prenositi na nadređene instancije tako dugo dok je pojedinac sam može nosi­ti. Taj se zahtjev postavlja protiv kolektivističkog uplita­nja u djelatnost pojedinca. Princip supsidijarnosti zapravo je mehanizam obrane protiv uplitanja više vlasti u stvari manjih zajednica i pojedinaca. Vlast naime ne može niti smije pojedincu oduzeti njegovu odgovornost za njegovo vlastito uređenje života. Ne može se stoga princip supsidijarnosti promatrati kao da stoji u suprotnosti prema principu solidarnosti, nego on upravo i traži zalaganje svakog pojedinca unutar granica njegovih mogućnosti. Princip supsidijarnosti u sebi nosi dinamiku kritičnosti prema društvenim institucijama, osobito prema vlasti, ne radi njezina rušenja, nego kontrole njezina izvršenja. Zato vrijedi pravilo: „Svaka je društvena djelatnost po svojoj biti supsidijarna” (usp. Kerber, br. 183). Iz toga proizlazi načelo da svaki društveni propis, svaki autoritet, svaka socijalna institucija moraju biti spremni odgovoriti na pitanje služe li doista osobnom i društvenom dobru.

3.3. Demokratski princip Vidjeli smo da princip supsidijarnosti pokazuje koja se životna područja u društvu mogu i smiju podvrgnuti društvenom autoritetu, a što se može prepustiti slobodnoj odluci pojedinca ili manjih skupina. Taj princip određuje do koje razine dopiru odluke autoriteta. Potrebno je, međutim, urediti i način na koji se odluke unutar društva donose. To osobito vrijedi kad se radi o važnim odlukama kojima se moraju svi pokoravati. Taj način pokazuje i određuje princip demokracije. Sam pojam „demokracija” nije jednoznačan. U današnje se vrijeme svako nedemokratsko ponašanje smatra neprihvatljivim. Riječ demokracija dolazi iz grčkog jezika i doslovno znači „vladavina naroda” nasuprot drugim oblicima državnog uređenja kao što su monarhija i aristokracija i njihovi izopačeni oblici – tiranija, oligarhija, oligokracija i ohlokracija ili „ruljovlašće”. To se značenje primjenjuje kad se govori o državnom uređenju gdje se već pretpostavlja određena teorija o nastanku države. No, demokraciju možemo odrediti kad govorimo o društvu općenito, bez obzira na njegov oblik. U tom smislu možemo demokraciju odrediti kao aktivno sudjelovanje svih članova 47

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo I. Macan

društvene zajednice u odlučivanju o društvenom autoritetu koji se te zajednice tiče (Kerber). U tome se značenju pojam demokracije može primijeniti na svaku institucionaliziranu zajednicu. Kad govorimo o demokraciji u opisanom smislu, onda je shvaćamo kao način na koji društveni autoritet izvršava svoju vlast. Organiziranje društva nije moguće bez izvršenja vlasti u njemu. No nije svejedno kako se ta vlast u praksi obnaša. Vlast se izvršava donošenjem i provođenjem odluka (zapovijedi, zakona) koje obvezuju sve članove dotične zajednice. Ako u donošenju takvih odluka aktivno sudjeluju svi članovi zajednice ili barem velika većina, onda se te odluke donose „demokratski”. Donesene odluke u demokratski uređenoj zajednici priznaju svi članovi i po njima se ravnaju. Nema li društvena vlast mogućnosti provesti donesene odluke, zajednica klizi prema anarhiji, tj. takvom stanju u kojem „svatko čini što želi ili što upravo smatra pravilnim”. Takvo se stanje ne može smatrati demokratskim, jer ono zapravo razara zajednicu. Jedno od postignuća modernih suvremenih društava je pluralizam svjetonazora i političkih gledišta. U takvim zajednicama nije lako doći do odluka koje bi svi članovi prihvatili kao svoje. Zato je potrebno urediti demokratska „pravila igre”, odnosno postići takvo jedinstvo u društvenoj zajednici da se odluke obvezatno prihvaćaju. Budući da je ni nakon dugog demokratskog procesa nemoguće postići potpuno jedinstvo gledišta, potrebno je doći do temeljnog konsenzusa nekih načela kojima se određuju prava i dužnosti članova društva koja se više ne stavljaju u pitanje i koja doista svi prihvaćaju. Tako svako demokratski uređeno društvo polazi od osnovnih prava i dužnosti kao temeljnih vrijednosti koje se obvezatno prihvaćaju. Takva temeljna načela redovito su zapisana u ustavima država ili u statutima raznih zajednica. Svaka institucionalizirana zajednica, da bi mogla opstati, mora imati neki ustav (statut, konstituciju). Takav „temeljni zakon” mora biti i dovoljno širok da ga mogu svi prihvatiti i opet dovoljno jasan i određen da ne dopušta dvoznačno ili protivno tumačenje, te tako osigura opstanak zajednice. Potrebno je u članovima zajednice razvijati svijest o vrijednosti takvih osnovnih pravila, jer bez toga ona gube svoju valjanost. Također je problem demokratskog ponašanja određivanje aktivnog sudjelovanja članova zajednice pri pronalaženju i donošenju odluke. Budući da je redovito nemoguće za svaku odluku zahtijevati neposredno izjašnjavanje svakog člana zajednice na referendumu, pronalaze se drukčiji načini takvog sudjelovanja. Redovito su to predstavnici koji su voljom članova izabrani. Prvotni nositelj autoriteta u društvu je zajednica, u državi narod. Zato se i kao materijalni elementi demokracije spominju suverenitet naroda, sloboda 48

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo I. Macan

i jednakost ljudi. Pitanje je kako se takav društveni autoritet može ostvarivati. Mora svakako biti isključena samovolja pojedinca ili skupina ljudi koju bi oni vršili nad cjelinom. Pojedinac se, s druge strane, mora pokoravati odlukama zakonite vlasti, zapovijedima i odredbama. Time se, dakako, ograničava pojedinačna sloboda članova zajednice s čime svatko tko stupa u zajednicu mora računati. To se sužavanje slobode na neki način nadoknađuje barem načelnom mogućnošću sudjelovanja u donošenju odluka. Za što bolje donošenje odluka potrebno je točno obavještavanje, rasprava u kojoj svatko može iznijeti svoja gledišta, mišljenja i iskustva o stvarima o kojima se odlučuje. U takvom slučaju postoji veća mogućnost da se konačno dođe do optimalnog rješenja. Ipak, valja imati na umu da demokratski donesena odluka, uglavnom većinom glasova, ne mora uvijek biti i sadržajno pravilno rješenje, a katkad može biti čak i nepravedno. Tu postoji mogućnost da mišljenja koja su ostala u manjini ne budu u stanju zaštititi svoja prava i ostvariti svoje zahtjeve. Zato i demokratski doneseni zakoni mogu diskriminirati manjine. Zbog toga se i u demokraciji, koja je vrijednost po sebi, a ne samo pragmatičko rješenje, mogu kriti različite opasnosti. Takav način može katkad čak i priječiti postizanje objektivno pravilnog i boljeg rješenja. Poznato je da se i demokratskim izborima, koji redovito trebaju biti opći, jednaki, tajni i slobodni, može na različite načine manipulirati. Recimo još da demokratsko uređenje društvene zajednice nije jedini mogući i zamislivi način uređenja društva. Odluke se mogu donositi i autoritarno samo ako se poštuje princip supsidijarnosti, jer je u tom slučaju isključena mogućnost totalitarizma. Tu vidimo da je princip supsidijarnosti prvotniji od principa demokracije. Nijedno se društvo ne stvara radi njega samoga, nego uvijek radi ljudi koji ga osnivaju. Ako se ne poštuje to pravilo, onda to obično šteti i samom pojedincu i društvenoj zajednici. S obzirom na odnos društva i pojedinca treba imati na umu da prevelika društvena pomoć šte­ti čovjeku jer ona sužava slobodu, guši inicijativu i umanjuje svijest odgovornosti za vlastito oblikovanje života. Prejaka društvena pomoć šteti ujedno i samoj društvenoj zajednici jer se ona kod toga opterećuje zadaćama koje su joj tuđe, a pri tom obi­čno zanemaruje vlastite zadatke. Obično u takvom slučaju dolazi do porasta birokracije i činovničkog paragrafskog duha. 49

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo I. Macan

Isto vrijedi i za odnose između većih i manjih zajednica. Time što je neka zajednica bliža osobi time se više cijeni inicijativa pojedinca; što je neka zajednica veća to manji interes i osobno zalaganje pokazuju pojedinci u njoj. Svako podruštvovljenje treba dati prostora za razvitak bitne čovjekove socijalne dimenzije. Taj princip određuje pravi­lan od­nos i razmjer između društvene i pojedinačne djelatnosti članova društva. Sigurno, svaka društvena djelatnost sužava slo­bodu čla­nova društvene zajednice, i to se može opravdati vrijed­nostima i ciljevima zbog kojih se društvo na temelju socijalne ljudske na­ravi oblikuje. Ne može postojati nikakva autoritativna vladavina, a da nije dovoljno utemeljena i obrazlo­žena. Autoritativnu vladavinu mogu opravdavati doista izvanredne situacije, npr. rat ili napad na suverenost države. Čim takve situacije prestanu, autoritarnost valja zamijeniti supsidijarnošću. Valja također znati da se zajedničko dobro neke zajednice ne sastoji ponajprije u izvanjskim dobrima. Malo je onih izvanjskih dobara koje valja pod svaku cijenu osigurati. Zajedničko dobro neke društvene zajednice sastoji se u prvom redu u razvijanju osobnih vrijednosti, a to je moguće ostvarivati samo aktivnim, duhovnim i slobodnim zalaganjem ljudi. Kad su nadležnosti za djelatnosti previše otvorene prema gore, onda se umanjuje svijest zajedništva, a svaki se čovjek polako udaljava od zajednice okrećući se svom osobnom životu. Neki prigovaraju da je princip subsidijarnosti samo formalno načelo. To je utoliko točno ukoliko on ne daje konkretna određe­nja. No on ipak nije prazan jer isključuje stvarne slučajeve kao moguće, opire se nekim kompetencijama za društvene djelatnos­ti koje nemaju pravog opravdanja. Sadržaj tog principa može se zato izraziti u obliku jednog uvjetnog (kondicionalnog) stava: - ako čovjek pojedinac (ili manja podređena zajednica) može sam sebi pomoći, onda mu društvena zajednica ne smije oduzeti tu pri­ liku za vlastitu pomoć time što bi mu nametala svoju pomoć; ako on to ne može, onda zajednica mora priskočiti u pomoć. Radi se ovdje, dakle, o razumnoj, općeljudskoj procjeni ono­ga što se može od pojedinca očekivati i zahtijevati s obzirom na nje­govu vlastitu pomoć. Valja još napomenuti da se princip solidar­nosti (prava društva prema pojedincu) ne smije suprotsta­vljati principu supsidijarnosti (prava pojedinca prema društvu). Upravo oba ta princi­pa nastoje stajati u prikladnoj ravnoteži koja procjenjuje prava jedne i druge strane. Jedino po toj ravnoteži može zdravo društvo postati i opstati.

50

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo I. Macan

3.4. Privatno vlasništvo Velik dio pravnih pitanja tiče se problema vlasništva, odnosno čovjekova raspolaganja materijalnim dobrima. I tu valja postaviti norme sređivanja ljudskih odnosa. Raspolaganje i uporaba mate­rijalnih dobara mora se također odvijati na razini ljudskog dos­tojanstva. Sama ustanova privatnog vlasništva određuje sferu kom­petencije i odgovornosti na polju go­spodarstva, jer ono ure­đuje odnose među ljudima s obzirom na ma­terijalna dobra. Privatno vlasništvo može svoju funkciju uređivanja društva izvršiti jedino pravilnom i jednakom raspodjelom, protiv čega gri­ješi egocentrični i individualistički stav modernog kapitaliz­ma koji ne gleda na socijalnu funkciju privatnog vlasništva, ali i centralističko-kolektivistički sustav nastojeći dokinuti ili barem veoma smanjiti doseg privatnog vlasništva. U pitanju vla­sni­štva, više nego u drugim područjima, etika pokazu­­je ovi­snost o povijesnim uvjetima. Bacimo zato letimičan pogled na povijesni razvoj stavova o tom pitanju.

Pitanje vlasništva kod crkvenih Otaca i svetog Tome Akvinskog Čitavo prvo kršćansko tisućljeće obrađuje pitanje vlasništva manje s aspekta pravnog oblikovanja, a više s obzirom na unu­trašnji stav kojim se kršćanin mora odnositi prema materijal­nim dobrima. Kršćanska je poruka prožeta opomenama o prevelikoj brizi za materijalnim posjedovanjem, a više za pomaga­njem siroma­ha. S tim u vezi mogu se kod pojedinih crkvenih Otaca naći izja­ve koje bismo mogli shvatiti kao načelnu osudu vlasničkog poretka uop­će, a osjećaju se pokatkad i utjecaji stoičke filozo­fije prema kojoj ne postoji naravno pravo na privatno vlasništvo. Sveti Ivan Zlatousti smatra da je zajedništvo dobara primje­reniji oblik kršćanskog života od privatnog posjedovanja, jer on­da nema ni borbe ni svađa. Svatko bi se morao toliko brinuti za zajednicu da bi zahtjev za privatnim posjedovanjem bio nepo­tre­ban. Sveti Ambrozije misli da je pad u grijeh razlog vlasničkog poretka: priroda daje sva dobra za zajedničku uporabu svih. Bog je dao sve plodove za zajedničku hranu i zemlja bi trebala ujedno biti zajednički posjed svih. Tako je priroda stvorila zajedničko pravo posjedovanja za sve, a uzurpacija je od toga učinila pri­vatno pravo. Moglo bi se iz toga zaključiti kako su crkveni Oci osudili i sam poredak privatnog vlasništva. Često su se ti tekstovi upotreb­ljavali s namjerom da se 51

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo I. Macan

socijalističke i komunističke težnje da­našnjeg vremena prikažu kao razvijanje prakršćanskih stavova. No te se izjave moraju tu­mačiti u sasvim drugom smjeru. Crkveni su Oci smatrali da je grje­šno stanje čovjeka uzrok tome zašto je bio nužan poredak privat­nog posjedovanja. To se izokretanje pravog poretka ne sastoji samo u osobnom grijehu i pohlepi, nego u sta­nju općeg zaplitanja u kriv­nju (istočni grijeh) koje se ne da do­kinuti socijalnom refor­mom u smislu ukidanja privatnog vla­sniš­tva, nego samo promjenom unutra­šnjeg stava po kojem se pojedinac mora tako služiti dobrima kao da su ona opće vlasništvo. Jedino se u redovničkim zajedni­cama pokušavalo i još uvijek poku­šava ostvariti takav institucio­nalni zajednički poredak bez pri­vatnog vlasništva materijalnih dobara. U cijelom prvom kršćanskom tisućljeću nije bilo pokuša­ja da se utemelji pravo na vlasništvo kao općeljudsko pravo na temelju kršćanskih ili općih filozofskih izvora. Tek su srednjovjekovni teolozi počeli razmišljati o tome kako da načelno oprav­daju već postojeće privatno vlasništvo. Za susljedno vrijeme va­žni su bili argumenti svetog Tome Akvinskog koji je kršćansku tradi­ciju o ćudorednom dobru zajedničke uporabe povezao sa soci­jalno etičkim opravdanjem vlasničkog poretka. U jednom članku svoje Teološke sume (II-II, q. 66, a. 2) Toma postavlja pitanje: „Je li dopušteno neku stvar posjedovati kao vlastitu?”. U odgovoru na to pitanje on razlikuje između prava pribavljanja i upravljanja dobrima te prava na njihovu uporabu. Što se prvog tiče, on drži da čovjek ima pravo neku stvar smatrati vlastitom, dok s obzirom na uporabu Toma misli da čovjek ne bi smio stvari smatrati vlasništvom, nego samo zajedničkim, tako da ih bez pote­škoća podijeli za potrebe drugih. Time je dotaknuta socijalna vezanost vlasništva. Tomini argumenti za vlasništvo od načelnog su značenja. On čini dva koraka: najprije opravdava čovjekovo pravo raspolaganja dobrima ove zemlje općenito. Razumom i voljom čovjek može upotre­bljavati izvanjske stvari u svoju korist i to kao takve koje su za njega stvorene. Bog je u svojoj providnosti stvorio stvari i odredio ih za tjelesno uzdržavanje čovjeka. Iz toga proizlazi narav­no pravo čovječanstva da gospodari prirodom. No time još nije pokazana istaknutost poretka privatnog vla­sništva. Tek u drugom koraku nastoji Toma pokazati da za ured­nu uporabu materijalnih dobara biva nužan poredak privatnog vlas­niš­tva, po kojem je određenom čovjeku predana i vlast raspolaga­nja konkretnim pojedinačnim stvarima. Za to navodi tri razloga: a) svaki čovjek posvećuje više brige za ono što pripada samo nje­mu, dok u poretku zajedničkog privređivanja nedostaje poticaj za rad;

52

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo I. Macan

b) u poretku privatnog vlasništva postoji jasnija raspo­djela i određenost nadležnosti; c) vlasništvom se održava mirno stanje među ljudima, dok za­jedni­štvo dobara vodi do nemira i svađa. U tom je obrazlaganju vrijedno upozoriti na činjenicu da je vlas­ništvo obrazloženo socijalnim poretkom, a ne subjektivnim pravom pojedinca. Razlozi koje Toma donosi jesu, doduše, jasni na teme­lju običnog iskustva, ali su previše pragmatički i premalo filo­zofski nužni. Tako možemo reći da Toma ne brani pravo na vlasni­štvo kao istinski naravno pravo čovjeka. No privatno vlasništvo nije ni protiv naravnog prava, nego mu je samo pridoda­no na teme­lju uvida ljudskog razuma. U stanju raja ljudska bi volja bila tako uređena da bi ljudi mogli živjeti u poretku zajedničkog vla­sniš­tva bez pogibelji od nesloga jer bi svaki upotrebljavao ono­liko koliko bi baš trebao. U cijeloj je kršćanskoj tradiciji ipak ostao vidljiv ćudoredni zah­tjev da se vlasnik svojom vlašću raspolaganja dobrima mora služi­ti u granicama zajedničkog dobra i uvijek gledati na potrebe bli­ž­njega. Nastojalo se uvijek ograničiti moć bogatih nad siromašni­ma. To je bio i razlog zabrane kamata. Zato su moralne knjige to­čno navodile koliko treba dati milostinje za siromašne. Briga za siromahe bila je bitni dio socijalnog poslanja Crkve.

Novovjeki filozofi o privatnom vlasništvu U novovjekovnoj se filozofiji s problemom vlasništva posebno bavio John Locke (1632-1704). On vlasništvo gleda ponajprije u vezi s ljudskim radom. Vlasništvo nastaje radom, drugo vlasni­š­tvo ne postoji. Samo ono što je nastalo na osnovu rada doista po­sjedujemo. Čovjek postaje vlasnik ako radi i rad je prava bit čovjeka. U povijesti se je čovjek na razne načine gledao kao vla­snik: na temelju prirode, stvaranja, tj. od Boga, dano mu je od o­bitelji ili tradicije. Sve to za Lockea više nije relevantno. Sve ovisi o radu. Nekad se radom nadvladavalo siromaštvo za pre­ži­vljavanje, sad se radi za obogaćivanje. Rad više nije nužnost, on je sloboda. To je sloboda neograničenog posjedovanja. Čovjek može raditi; rad je njemu vlastita sposobnost, njego­va mogućnost i njegova sloboda. Tu se on može potpuno razvijati kao čovjek. Locke raščlanjuje vlasništvo pogledom na rad u više natuknica. Pravi čovjekov imetak je zapravo rad (eng. labour) njegova tijela i djelo (eng. work) njegovih ruku. Kod rada se naglašava napor i teret, ali koji se isplaćuje time što donosi djela; njime se svijet stavlja u njegove ruke. Tu se spajaju tijelo (i duh), napor i posjedovanje. 53

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo I. Macan

Locke, nadalje, gleda čovjeka kao biće težnje (desire of having more than men needed). U čovjeku se krije nagon da posje­duje uvijek više nego što mu je potrebno. Ta težnja goni čovjeka prema svemu izvan njega, izvan njegova tijela. On teži za tjeles­nim stvarima, samo mišljenje mu nije dovoljno. Zato čovjek pria­nja radu u kojem naporom svoga tijela stva­rima nešto prido­daje, dovlači ih do sebe. Svijet mu postaje pro­duljenim tijelom. On mu počinje služiti. Kuća koju gradimo, ces­te, mostovi itd. sve su to tjelesne stvari u svijetu koje služe njegovu tijelu. Moj rad - moje stvari, to je misao koju izriče Locke. Zemlja postaje ono što mi od nje napravimo. Ona pripada nama. Nije naše vlasništvo ono što je već tu, nego ono što mi učinimo. Zato Locke ističe da svako posjedovanje ovisi od tijela. Premda je nagon za posjedovanjem neograničen, ipak Locke tu vidi i neka ograničenja. Prvo ograničenje dolazi od radnih sredstava koja su ogra­ ničena. Čovjek se u radu umara. No, odlučujuće je ograničenje u uporabi i trošenju, jer Locke misli da čovjeku ne priliči proizvoditi više nego što može potrošiti. Međutim, čovjek je pronašao način kako da neka proizvedena dobra učini trajnim, nepokvarljivim. Tako je nastao novac. Novac je tra­jan predmet, tu posjedovanje može biti trajno i daje moguć­nost uvećavanja posjeda. Tako novac zadovoljava čovjekovu tjele­snu po­trebu da posjeduje uvijek više. (Locke je te misli o vlasništvu napisao u djelu: „Dvije rasprave o vladi”, knj. 2, pogl. 5).

Vlasništvo u industrijskom društvu Katolička je socijalna nauka, kako je od svršetka 19. stoljeća prikazana u papinskim enciklikama, isticala značenje vlasništva posebno nasuprot marksisti­čkom socijalizmu koji se suprotstavljao privatnom vlasništvu. Crkvena je nauka išla i preko argumentacije Tome Akvinskog. Sad se pravo vlasniš­tva brani kao naravno pravo u smislu da ono čovjeku ne pripada tek ­pozitivno-pravnim odredbama, koje bi se onda mogle i dokinuti, nego je ono utemeljeno na samoj ljudskoj naravi. S druge se strane isticala misao osiguravanja dostojanstva i slobode čovjeka, jer u komunističkom poretku pojedinac gubi ne samo privrednu ne­go i svoju socijalnu i moralnu samostalnost. Ti se argumenti us­mje­ruju ponajviše protiv općeg socijalizma koji je pretvaranjem svakog posjedovanja u zajedničko vlasništvo mislio nadvladati socijalne napetosti. Na početku se malo pazilo na različite obli­ke vlasništva, jer su se u prvom redu orijentirali prema uzoru osobnog vlasništva proizvodnje i potrošnje jednog zemljoradnič­kog ili zanatskog malog ili srednjeg pogona koji neposredno služi svo­jim vlasnicima. Ako je to vlasništvo barem načelno 54

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo I. Macan

podjednako razdijeljeno, onda svaki čovjek ima sigurnu osnovicu za razvoj svoje osobnosti i slobode i za razvoj pravednog soci­jalnog poret­ka. Uz obranu privatnog vlasništva vezivao se zahtjev za reformom podje­le vlasništva da bi se nadvladala podjela društva na dvije kla­se: vlasnike proizvodnih sredstava i radnika bez posjeda.

Narav privatnog vlasništva Pravo na privatno vlasništvo temeljno je za društveno gospo­darstvo. Biti vlasnik nečega znači imati isključivu i neograniče­nu vlast gospodarenja nad materijalnim predmetima. Ta vlast uključuje: a) slobodno raspolaganje vlastitom stvari (uporabu, troše­nje, prodaju, darivanje nasljeđivanje itd.); b) uživanje plo­dova vlastite stvari (bili oni stečeni radom bilo bez njega). Pravo vlasništva potrošnih dobara nije bilo u pitanju čak ni u socija­lizmu. U pitanju je više pravo na vlasništvo proizvodnih sredstava. Da određeni ljudi posjeduju stanovita dobra, nije zahtjev prvotnog naravnog prava. Privatno vlasništvo spada, dak­le, u izvedeno naravno pravo, ali ipak spada u naravno pravo jer služi u svrhu ispunjenja životnog cilja pojedinca. Tvrdimo da narav čovjeka pojedinca zahtijeva ustanovu priva­tnog vlasništva. Za tu se tvrdnju mogu navesti razni razlo­zi. Već su Aristotel i Toma Akvinski naglasili da čovjek ima pri­rodnu te­žnju za vlasništvom i posjedovanjem. Valja ovdje uzeti u obzir čo­vjeko­vu samostalnost i odgovornost. Da bi, naime, preuzeo napore ra­da, čovjek mora imati opravdanu nadu da će moći postići i primi­jeniti plodove toga rada na sebe i svoju obitelj. Zato privatno vlasništvo jamči vlastitu odgovornost osobe u njezinim životnim zadacima koju isključuje upravo zajedničko vlasništvo kao opći princip. Čovjek ujedno ima težnju prema pomaganju svojih prijatelja pa zato i njegova altruistička narav traži vlasništvo. Nagon za kreativnim životnim razvojem bitan je ele­ment ljudske prirode, što čovjek želi ostvariti i na privred­nom polju. U ljud­skoj naravi ujedno leži i nagon za osiguranjem budućnosti, da ne bude ovisan od slučaja i tuđe moći, što je moguće samo na temelju privatnog posjedovanja. Zato kažemo da vlasništvo čov­jeku osigu­rava dostojanstvo i slobodu. Obitelj kao kućna, privredna i od­gojna zajednica pretpostavlja privatno vlasništvo za svoju neovi­snost, posebno za neovisan odgoj djece. Privatno vlasništvo može dobiti i socijalno opravdanje. Gledamo li posebno socijalnu narav čovjeka, također ćemo naći razloge koji govore u prilog privatnom vlasništvu. Vlas­niš­tvo, tj. jasno razgraničenje između moga i tvoga u društvenom životu služi miru, a isključuje sporove. Vlasništvo ujedno jamči 55

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo I. Macan

bolje vrednovanje i iskorištavanje ograničenih dobara jer poje­dinci imaju osobni interes, dok se za zajedničke stvari ljudi redo­vito manje brinu. I socijalne slobode ljudi je­dino se osiguravaju privatnim vlasništvom. To se osobito vidi u totalitarnim državama. Kad su građani i obitelji materi­jalno neo­visni od države, onemogućen je totalitarni nastup političke moći. Konačno, privatno vlasništvo omogućava podjelu vlasti u društvu, osobito protiv državne koncentracije vlasti i moći u birokratskim središtima. Zato se iz privatnog vlasništva rađaju i socijalne dužnosti, a možemo ih podijeliti na dužnosti na temelju pravde i dužnosti na temelju ljubavi. Na temelju pravde postoji obveza da se uporaba doba­ra omogući svima. Zato vlasnik mora nastojati stvarati radna mje­sta i mogućnost zarade, da i oni bez posjeda mogu doći do vlasni­štva. Tome pridolazi obveza podjele prihoda koji nastaju na temelju vlasništva i rada. S time su u vezi pitanja pravedne plaće, zarade i kamata. Pravda ujedno zabranjuje vlasnički monopol, odnosno kapital i zemljište trebaju biti pristupačni svima. Dužnosti na temelju ljubavi su sljedeće: posjednici imaju obvezu da iz svojih vlasnič­kih viškova i obilja pomažu siromašne pojedince i skupine. Što je višak i obilje određuje se prema sta­leškom stanju vlasnika. Kako se te obveze ispunjavaju, prepu­šta se savjesti vlasnika. Tu se ističu obveze individualne i so­cijalne ljubavi. Takve obveze mogu biti sljedeće: a) Karitativne obveze svakog vlasnika mogu osobito u vrijeme ekonomske depresije ili recesije imati vrlo veliko značenje za društveno gospodarstvo. b) Velikoposjednici mogu imati dužnost da stvaraju radna mjesta, što od njih traži socijalna ljubav, osobito ako je to spojeno s dosta velikim rizikom kapitala. Državna vlast ima zadaću objasniti nužnu mjeru socijalnih ob­veza koje su povezane s privatnim vlasništvom te osigurati nji­hovo ispunjenje. Za to je potrebno: a) stvoriti zakone koji zaštićuju radnike, a obvezuju posje­dnike kako bi radnici na radnim mjestima imali barem najma­nju mje­ru zaštite zdravlja i života na radu; b) dati socijalna osiguranja na koja je obvezan i vlasnik proizvodnih sredstava za osiguranje egzistencije radnika u sluča­ju nezaposlenosti, bolesti, nesreće i starosti; c) osigurati pravo na porez kojim država ide za boljom pod­jelom vlasništva i dohotka.

56

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo I. Macan

Opravdanost vlasništva na temelju prihoda očita je čim se vi­di plodnost vlasništva. „Fructus cadit domino” (plodovi pripadaju vlasniku) - to je načelo prirodnog prava, jer je utemeljeno na funkciji privatnog vlasni­štva u službi osobe. Tu je svejedno nastaje li prihod prirodno (npr. plodovi voćaka) ili vlastitim radom vlasnika ili u surad­nji s tuđim radom. Načela podjele vlasništva proizlaze iz općih naravno-pravnih principa o privatnom vlasništvu u službi društvenog poretka. Po mogućnosti svi članovi društva moraju posjedovati vlasništvo nužno za ispunjenje njihovih individualnih i društve­nih životnih zadataka. Svrha toga je privredno osiguranje egzi­ stencije posjedom. Što veći dio društva treba posjedovati prihod od vlasni­štva. Time se smanjuje svaka nadmoć privatnog ili kolektivnog vlasništva. Posebno valja proširiti tzv. srednje posjedništvo, tako da velikoposjednici i neposjednici budu izuzetci. To je jedno od najboljih osiguranja socijalnog mira u društvu i državi. Podjela vlasništva, dakako, ovisi i od spretnosti i radino­sti pojedi­ naca. No, velikoposjednici i beskućnici ne smiju biti uvje­tovani socijalnim sustavom. Dva principa socijalnih reformi: a) svrha socijalne reforme ne smije biti dokidanje privatnog vlasništva, nego stvaranje vlasništva za što veći broj članova društva; b) svrha prave socijalne reforme nije samo u jednostavnoj preraspodjeli vlasništva, nego u omogućavanju stvaranja novog vlasništva u rukama bezvlasnika društveno pravednom podjelom dohotka i stalnim razvojem produktivnosti. Suvlasništvo znači da radnici imaju udio u vlasništvu industrijskih poduzeća u kojima rade. Tako se ostvaruje nepo­sredna veza rada i vlasništva. Radnik time dobiva svijest da radi u „svom” poduzeću, da ima pravo suodlučivati. I to suvlasništvo je utemeljeno na principu privatnog vlasništva. Valja također upozoriti i na to da je i institucija vlasniš­tva podložna raznim povijesnim promjenama te se i ono mora prila­gođavati povijesnim uvjetima. Uglavnom se upozorava na sljedeće dvije promjene. Danas se više naglašava usmjerenost zemaljskih dobara na sve. To znači da je primarno pravo raspolaganja dobrima u rukama cijelog čovječanstva, a tek na drugo mjesto dolazi privatno vlasništvo kao konkretno oblikovanje korištenja tih dobara na dobro sviju. Ta misao zapravo ni nije ništa novo, jer je nalazimo već kod Otaca i kod Tome Akvinskog. Privatno vlasništvo sigurno se ne ubraja među neomeđena i bezuvjetna prava. Danas se također posebno ističe vrijednost rada. Vidi­mo da vlasništvo mijenja svoju funkciju, osobito s obzirom na o­ siguranje budućnosti, jer tu ono mora biti povezano s raznim pri­vrednim i socijalno-političkim mjerama da bi svoju vrijednost za­držalo. Tako se pomalo 57

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo I. Macan

mijenja i sam pojam vlasništva. Naglasak se premješta od vlasništva stvari (osobito materijalne vrijednosti) na posjedovanje nekih drugih dobara, kao što je prikladno stručno obrazovanje i stručne sposobnosti, dakle, općenito tzv. nematerijalnog vlasništva.

Uloga države u pogledu privatnog vlasništva I privatno vlasništvo čovjek ostvaruje unutar države. Posta­vlja se stoga pitanje kakve ovlasti ima država u pogledu privat­nog vlasništva i može li u nj zahvaćati. Tu treba izbjegavati dva krajnja stajališta: etatistički, prema kojem državi pripada najveće pravo regulirati privatno vla­sništvo; i individualističko-liberalistički, koji državu želi sas­vim potisnuti na rub događanja i oduzima joj mogućnost određiva­nja i zahvaćanja u privatno vlasništvo. I ovdje ćemo postaviti opće načelo: država treba intervenirati kada i koliko to zahti­jeva zajedničko dobro. Prema tome, država ima pravo: neobrađivanu zemlju uzeti i dati je onima koji su je voljni obrađivati, daka­ko, uz odgovarajuću naknadu; oporezivati bankovne pologe; sprije­čiti nagomilavanje kapitala; kažnjavati one koji svoj imetak upo­treb­ljavaju da drugima naškode ili za neke druge nemoralne svrhe. Pri tom moramo imati na umu da i posjedovanje ima socijalni aspekt. A taj se socijalni aspekt posjedovanja iskušava upravo na tome što postoji mogućnost eksproprijacije (razvlašćenja) ako to zahtijeva zajedničko dobro. S tim u vezi obično se citira ovo mjesto iz enciklike „Quadragesimo anno”: „S pravom se naime tvrdi da država pridržava neke vr­ste dobara jer sa sobom nose tako veliku pre­vlast kakva se privatnim ljudima bez štete za državu ne može do­pustiti.” (br. 114) No kršćanska se socijalna nauka sigurno opire stajalištu lijevog socijalizma i komunizma koji želi socijalizi­rati, tj. podržaviti sva sredstva za proizvodnju. Takva je nauka, to se danas jasno vidi, doživjela povijesni slom upropastivši privređivanje i proizvodnju svuda gdje je bila, uglavnom silom, primjenjivana. Jasno je, međutim, da država može uzeti u svoje ruke one po­sjede (ili barem veći dio) koji, ako se osile, mogu štetiti cije­lom društvu i spriječiti društveni i gospodarstveni razvoj cijele države (željeznice, pošte, rudnici i sl.). I na polju vlasništva valja primjenjivati već spomenuto načelo supsidijarno­sti, pa do­pustiti državi samo toliko ovlasti koliko je potrebno za što bo­lji razvitak cijelog društva. Povijesna praksa pokazala je da je država loš vlasnik i da 58

3. Zajedničko dobro, socijalni principi i privatno vlasništvo I. Macan

poduzeća u njezinu vlasništvu redovito posluju s gubitcima. No ona svakako mora suzbijati monopol privatnika osobito kod životno važnih dobara. Ako danas čitamo tzv. „starije” crkvene enciklike („Rerum novarum” [1891.], „Quadragesimo anno” [1931.]), lako možemo dobiti dojam da je katolička Crkva čvrsto zagovarala ustanovu privatnog vlasništva i time pospješila razvoj kapitali­stičkog društva sa svim njegovim lošim posljedicama. To je ujedno i srž prigovora od strane socijalizma i komunizma. Ne smije se pri tom prešutjeti ni činjenica da je Crkva zastupala, a posebno u tzv. „novijim” enciklikama jasno i rekla kako pravo na vlasniš­tvo pripada svima. „Malo pomaže tvrdnja da čovjeku po prirodnom pravu pripada pravo privatnog vlasništva na proizvodna dobra, ako se svim marom ne vodi briga, da do tog prava dođu svi narodni slojevi” („Mater et Magistra”, 113). ”Danas je više nego ikad potreb­ no da privatno vlasništvo pređe u što šire narodne slojeve” (isto 115).

Pitanja za ponavljanje: 1. Navedi socijalne principe. 2. Što je zajedničko dobro? 3. Tko je uveo princip solidarnosti u literaturu? 4. Što je solidarnost? 5. U kojem je dokumentu definiran princip supsidijarnosti? 6. Što je supsidijarnost? 7. Što je demokratski princip? 8. Kako su crkveni Oci tumačili privatno vlasništvo? 9. Što je u pogledu privatnog vlasništva zastupao Toma Akvinski? 10. Kako je privatno vlasništvo tumačeno u filozofiji novog vijeka? 11. Što je u pogledu privatnog vlasništva zastupao John Locke? 12. Koja je narav privatnog vlasništva? 13. Koja je uloga država u pogledu privatnog vlasništva?

59

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka

I. Pavla Novina

K

ljučni pojmovi: katolički socijalni nauk, socijalna dimenzija Crkve, socijalno pitanje, znakovi vremena, socijalna poruka Crkve, kršćanska slika čovjeka, socijalna načela, opće dobro, supsidijarnost, sloboda, participacija, naravno pravo.

4.0. Uvod Nužne sastavnica svakoga poslovanja su subjekt koji nešto proizvodi ili nudi te objekt koji se pojavljuje u svojstvu potražitelja. I iako smo uronjeni u svijet obilježen virtualnim transakcijama osnovna karika i dalje ostaje sam čovjek, kao prva, kao neka središnja ili kao posljednja karika. Stoga ne čudi što su socijalna pitanja i problemi, odnosi, odgovornost, zadaće i djelovanje poslodavaca i zaposlenika, moralna i društveno-socijalna odgovornost obiju strana, prava radnika, solidarnost sa siromašnima i tako dalje, temeljna pitanja s kojima se pri definiranju svoga poslovanja susreću poslovne organizacije, tvrtke, poslodavci pa i sami radnici u suvremenom globaliziranom svijetu. Povijesno gledano prve dvojbe i pitanja vezana za socijalnu tematiku, koja zapravo postoji od kada je čovjeka, možemo pronaći već u okvirima etičkih i političkih rasprava antičkih filozofa. No, ta dugo prisutna i poznata problematika uslijed industrijske i Francuske revolucije koje su, krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća, rezultirale promjenom društvenog poretka i naglim znanstveno-tehnološkim napretkom izrasta u najaktualnija pitanja novoga doba kao što su pitanja prava radnika, socijalne jednakosti, pravde i odgovornosti. Kršćanstvo koje u svom centru ima čovjeka s njegovim konkretnim potrebama zapravo je uvijek bilo uključeno u rješavanje socijalnih pitanja i 60

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

odnosa u društvu. Tako i na gospodarske probleme i veliku duhovno-kulturalnu krizu toga doba odgovara formiranjem smjernica tj. učenja katoličkog socijalnog nauka. S obzirom na to da kršćanstvo zahvaća čovjeka u njegovoj cjelovitosti njegov je utjecaj vidljiv i u oblicima koji nisu izričito vjerski. Sam pak katolički socijalni nauk zbog svojih humanističkih i socijalnih sadržaja biva prihvatljiv i onima koji ne dijele njegovo zadnje filozofsko-teološko utemeljenje. Upravo stoga katolički socijalni nauk ima veliku ulogu i važnost za rješavanje brojnih etičkih pitanja na raznim područjima ljudskog življenja i djelovanja, pa možemo reći da su suvremene socijalne promjene uronjene u kontekst obilježen kršćanstvom, te izvan njega neshvatljive47. U tom smislu se i između osnovnih pretpostavki i temeljnih vrijednosti na kojima se gradi suvremeno društvo zamjećuje prisutnost učenja i smjernica katoličkog socijalnog nauka. Isto tako u tematiziranjima na području poslovne etike susrećemo se s pitanjima na koja rješenja dolaze iz istog smjera. Zbog iznimnog raspona problematike koju tematizira i široke prihvatljivosti sadržaja te time ucijepljenosti u brojna etička pitanja raznih disciplina i područja ljudskog djelovanja, važno je upoznati osnovne značajke katoličkog socijalnog nauka.

4.1. Izvor katoličkog socijalnog nauka Razvojni put katoličkog socijalnog nauka svoje početke nalazi u središnjoj poruci Isusova naviještanja o dolasku kraljevstva Božjeg. Dolazak, odnosno ostvarenje kraljevstva Božjeg bitno uključuje i socijalnu dimenziju za što se dovoljno prisjetiti temeljne zapovijedi, odnosno dvije velike zapovijedi ljubavi, prema Bogu i bližnjem te kriterija posljednjeg suda izražena u Matejevu evanđelju: ‘’...zaista, kažem vam, meni ste učinili, koliko ste učinili jednom od ove moje najmanje braće’’ (Mt 25, 40). U tom smislu možemo reći da je Isusova poruka jasna: nema ljubavi prema Bogu bez ljubavi prema čovjeku, bez djelatne ljubavi prema bližnjem.

47 Usp. Wiler, R. Uvod u katolički socijalni nauk, Školska knjiga, Zagreb, 1995: 13, Valković, M. Sto godina katoličkog socijalnog nauka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991: XXX. Navedeni naslovi predstavljaju temeljnu građu za upoznavanje katoličkog socijalnog nauka; prvi naslov donosi nam sustavan i sažet prikaz temeljnih odrednica katoličkog socijalnog nauka, a drugi na jedno mjesto sabire sve bitne socijalne dokumente Crkve. Radi što manjeg opterećenja teksta bilješkama tj. referencama na socijalne dokumente Crkve koje bi se mogle uvesti za gotovo svako od iznesenih temeljnih određenja u svim mogući slučajevima, uputit ćemo čitatelja na poglavlja netom spomenute literature koja te reference iznose.

61

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

Kršćanstvo dakle nije neka individualistička religija, odnosno kršćanska vjera je neshvatljiva bez socijalne dimenzije. Sastavni dio poslanja Crkve, tj. naviještanja Evanđelja, jest upravo socijalna dimenzija48. • Socijalna dimenzija se kao neizostavno obilježje kršćanske vjere kroz povijest razvijala kroz dva aspekta: praksu i teoriju. • Praktični aspekt razvijao se kroz brigu o siromašnima, bolesnima, starima, siročadi, udovicama itd. Teorijski aspekt razvijao se kroz bogoslužja propovijedima, moralnim poukama, zatim kroz razne teološke rasprave i učenja o socijalnim pitanjima, problemima i dužnostima vjernika. • Socijalnu poruku Crkve tako možemo uz pomoć kronološke rekonstrukcije dokumenata uočiti u raznim vremenskim kontekstima. Ona je prepoznatljiva kao odgovor Crkve na socijalna pitanja u odnosu na čovjekove potrebe u određenom povijesnom razdoblju. No, sistematičan prikaz katoličkog socijalnog nauka možemo stvoriti tek nakon njegova „službenog” formiranja.

4.2. Formiranje korpusa katoličkog socijalnog nauka Do početaka „službenog” formiranja korpusa katoličkog socijalnog nauka dolazi krajem XVIII. i početkom XIX. st. Naime, uslijed dvije revolucije, Francuske i industrijske dolazi do tehnološkog napretka te do izmjene gospodarskih i političkih sustava u Europi. Istovremeno dolazi i do velikih raslojavanja i do gospodarskih i duhovno-kulturnih kriza čime se otvaraju brojna socijalna pitanja, u prvom redu pitanja vezana za prava radnika. U tim se i takvim povijesnim okolnostima Crkva, koja u svom središtu uvijek ima čovjeka s njegovim konkretnim potrebama, susreće sa socijalnom problematikom u modernom smislu. Na novonastalu problematiku Crkva će u duhu svoga poslanja ponuditi konkretna rješenja, tj. odgovorit će na potrebe, ili koncilski izraženo „znakove vremena”, a u tome će joj pomoći: • Znanje o temeljnim socijalnim vrijednostima i moralnim normama nužnim za suživot u ljubavi, istini i pravednosti. 48 Usp. Ivan Pavao II Cantesimus annus, Koncil 5, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991: br. 5: 11. i br. 54: 63. Uz temu socijalnog poslanja i poruke Crkve preporučamo: Verstraeten, J. Socijalna misao Crkve kao tradicija u: Obnovljeni život 58, br. 1, 2003. 62

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

• Duga praktična i teorijska tradicija bavljenja socijalnim pitanjima. • Velika neovisnost Crkve o političkoj i gospodarskoj moći. U tom kontekstu, kao praktični odgovor na socijalna pitanja vremena obilježena dvjema revolucijama, u Katoličkoj crkvi nastat će cijeli niz redovničkih zajednica koje će se baviti obrazovanjem, poučavanjem, brigom za siromašne, djecom i sl., odnosno izvršavat će zadaće socijalnog usmjerenja. S druge strane, nastala potreba za socijalnim reformama i rješavanjem socijalnog pitanja49 rezultirat će i početkom „službenog” formiranja korpusa katoličkog socijalnog nauka. Kao takav, otvoren „znakovima vremena” i tražeći rješenja za novonastale socijalne problematike, katolički socijalni nauk razvijat će se i službeno izricati izdavanjem u prvom redu enciklika50, zatim dokumenata drugih crkvenih foruma te pastirskih pisama biskupskih konferencija usmjerenih na rješavanje socijalne problematike. Nadalje, osobito u novije vrijeme, velik doprinos razvoju katoličkog socijalnog nauka doći će iz djelovanja organizacija poput Pravda i mir ili udruženja katolika laika te djelovanjem katoličkih stručnjaka za socijalna pitanja itd51. Dakle, nakon dugog povijesnog razvoja: • korpus katoličkog socijalnog nauka formira se kroz razne Crkvene dokumente, posebno papinske okružnice, i razvija u posljednjih, nešto više od sto godina, točnije počevši od 1891. kada je izdana enciklika pape Lava XIII. Rerum novarum. Teme, odnosno socijalna problematika za koju će se uvidjeti da Crkva treba ponuditi rješenja iz svoje perspektive odnose se na poteškoće s kojima se vjernik, a zapravo svaki čovjek, susreće u odnosu na neku zajednicu, društveno, političko ili gospodarsko uređenje u brojnim varijacijama i aspektima. Spomenimo samo neke od tema koje od tada nalazimo obrađene u okvirima proizašlim iz korpusa katoličkog socijalnog nauka:

49 Sam pojam „socijalno pitanje” nastao je početkom 19. st., a označava tešku socijalnu nepravdu u odnosu na velike skupine ljudi u postojećem društvenom sustavu te nastojanja da se uklanjanjem tih nepravdi uspostavi socijalna pravednost. Dok pojam socijalna problematika u katoličkom socijalnom nauku predstavlja svu onu problematiku koja je vezana uz zaštitu čovjekova dostojanstva u raznim vidovima i dimenzijama čovjekova življenja: u privatnom i javnom životu. Usp. Baloban, S. Socijalna problematika Crkve na pragu trećeg tisućljeća, u: Bogoslovska smotra 68, br. 2-3, 1997: 310. 50 Enciklika; grč. enkýklios, ići u krug; okružnica; okružno pismo koje Papa ili koncil upućuju biskupima i vjernicima koje u katoličkoj Crkvi predstavlja dokument najveće snage i obvezujućeg karaktera. 51 Detaljnije u: Valković, M. Socijalni nauk Crkve i socijalna politika, u: Revija za socijalnu politiku I, br. 1, 1994: 16. 63

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

• Osoba, muškarac, žena, mladi, obitelj, odgoj, sloboda, pravo, ljudska prava, rasizam, feminizam, društvo, klase, kultura, prosvjeta, znanost, umjetnost, rad, napredak, nezaposlenost, slobodno vrijeme, igra, katolička socijalna djelatnost, pravda, demokracija, država, Crkva i država, socijalizam, privatno vlasništvo, raspodjela dobara itd. Tako će odgovarajući na „znakove vremena”, konkretne probleme i potrebe svakoga čovjeka, korpus katoličkog socijalnog nauka odigrati značajnu ulogu u daljnjem svjetskom društveno-političkom razvoju. Naime, on će zbog svojih humanističkih i socijalnih sadržaja biti prihvatljiv i onima koji ne dijele njegovo zadnje filozofsko-teološko utemeljenje.

4.3. Stogodišnji razvoj katoličkog socijalnog nauka Veliku ulogu u stogodišnjem razvoju korpusa katoličkog socijalnog nauka, koji je u centru našega promišljanja, imali su pape koji su se mijenjali na čelu Crkve. Svaki je na sebi svojstven način, što izdavanjem dokumenata, što konkretnim zauzimanjima, pomogao razvoj i obogatio raspon socijalne problematike za koju Crkva nudi rješenja u svjetlu Evanđelja. Iz povijesne perspektive, kronološkim redom, riječ je o: • papama: Lav XIII. (trajanje pontifikata: 1878.–1903.), Pio X. (1903.–1914.), Benedikt XV. (1914.-1922.), Pio XI. (1922.– 1939.), Pio XII. (1939.–1958.), Ivan XXIII.(1958.–1963.), Pavao VI. (1963.-1978.), Ivan Pavao I. (1978.) te Ivan Pavao II. (1978.-2005.), • a nužno je naglasiti i važnost Drugog vatikanskog sabora (1962.–1965.) čiji će rad uroditi iznimno važnim dokumentima za razvoj katoličkog socijalnog nauka. Izneseni niz stogodišnjeg razvoja katoličkog socijalnog nauka možemo svrstati u tri velika temeljna razdoblja s obzirom na naglašenost određenih znanstvenih komponenti i metodu pristupa socijalnoj problematici. To su: a) „Lavovo” razdoblje koje traje do Pija XII. b) Razdoblje nakon Ivana XXIII. i Drugog vatikanskog sabora c) Razdoblje Ivana Pavla II52. 52 Iznesena podjela, i detaljnije: usp. Valković, M. Socijalni nauk Crkve i socijalna politika: 17–18. Prikaz najvažnijih doprinosa pojedinom razdoblju što slijedi izrađen je prema: Valković, M. Sto godina katoličkog socijalnog nauka, VIII. – XXIX. i Oštarić, Ž. Bušljeta, A. Socijalni nauk Katoličke crkve za pontifikata Ivana Pavla II., Diacovensia XVII, br. 1, 2009: 8 – 10. 64

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

4.4. Lavovo razdoblje razvoja katoličkog socijalnog nauka Lavovo razdoblje obilježeno je tradicionalnim naukom o „naravnom zakonu” i „naravnom pravu” uglavnom u aristotelovsko-tomističkoj interpretaciji bez dovoljno povezivanja s konkretnim socijalnim i kulturnim zbivanjima te samim time deduktivnim pristupom socijalnoj problematici. Konkretni i najvažniji doprinosi ovom razdoblju razvoja katoličkog socijalnog nauka, sagledani kroz istaknuta obilježja pontifikata pastira Crkve u danim vremenskim prilikama, otkrivaju nam bogatstvo socijalne problematike za koju je Crkva pokušala ponuditi konkretne smjernice. Pontifikat Lava XIII. predstavlja prekretnicu u životu Crkve otvaranjem dijaloga katoličke Crkve s modernim svijetom. Važnost pape Lava XIII. prepoznaje se u njegovu zalaganju za obnovu i buđenje Crkve u skladu s velikom katoličkom tradicijom, odnosno u pokušaju pomirenja Crkve i moderne kulture. U kontekstu tih napora, između njegovih brojnih čuvenih enciklika, nalazi se i enciklika Rerum novarum koja se smatra početkom stvaranja korpusa katoličkog socijalnog nauka i njegovim temeljem. Papu Pija X. pamti se kao pastoralnog papu koji se istakao katehetskim i liturgijskim nastojanjima. No, njegov će pontifikat ostati upamćen i po teškoj borbi protiv tzv. modernizma te po smjernicama za neka konkretna pastoralna rješenja svoga vremena. U vrijeme prvoga svjetskoga rata na čelu Crkve bio je papa Benedikt XV. te ne čudi da je osnovno obilježje njegova pontifikata nastojanje oko mirenja zaraćenih strana. Tako u enciklici iz 1914. Ad beatorum Apostolorum principis upozorava na uzroke rata: nedostatak ljubavi i na klasne sukobe te 1920. izdaje mirovnu encikliku Pacem Dei munus pulcherrimum. Pio XI. će svoje socijalno naučavanje započeti 1922. enciklikom Ubi arcano. Kritizirat će neiskreno sklopljen mir voljom pobjednika, upozorit će na teorije i pokrete sklone nasilju, na materijalizam i hedonizam te na bezvjerje koje smatra uzrokom svih zala. Ujedno, trima je svojim enciklikama osudio fašizam, nacionalsocijalizam i komunizam. No, poseban značaj za katolički socijalni nauk ostvario je 1931. enciklikom Quadragesimo anno u kojoj se zalaže za obnovu društvenog poretka koja mora biti u punom skladu s normama evanđeoskog zakona. Ta se enciklika uz glasovitu encikliku Rerum novarum, izdana o četrdesetoj obljetnici njezina izdavanja, smatra temeljem katoličkog socijalnog nauka. 65

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

Iako se u svojoj nastupnoj enciklici 1939. Summi pontificatus dotiče socijalnih i političkih prilika u ondašnjoj Europi kritizirajući kult države u fašizmu i nacionalsocijalizmu, za svoga pontifikata papa Pio XII. nije izdao ni jednu socijalnu encikliku. No, upamćen je prije svega po svojim brojnim govorima i radio porukama koji sadrže bitne elemente socijalnog sadržaja. U svojim je obraćanjima branio prava radnika i etničkih manjina, zauzimao se za pravednu raspodjelu dobara, osudio je klasnu borbu zauzimajući se za suradnju društvenih klasa, progovorio je i o toleranciji, slobodi savjeti i dostojanstvu rada te se uvijek zauzimao za obitelj.

4.5. Razvoj katoličkog socijalnog nauka nakon Ivana XXIII. i Drugog vatikanskog sabora Ovo razdoblje razvoja katoličkog socijalnog nauka karakterizira povijesno-sociologijska dopuna, tj. promatranje biblijski i koncilski „znakova vremena”. Upravo se na taj način vrednovanjem uočenih zbivanja u svijetu u svjetlu Evanđelja induktivno pristupa socijalnoj problematici. Doprinosi dvojice papa i Drugog vatikanskog koncila ovom razdoblju razvoja katoličkog socijalnog nauka su iznimno veliki i važni za razvoj katoličkog socijalnog nauka u njegovoj cjelovitosti. Naime, u kontekstu velikih povijesnih promjena koje su nastupile u smislu napretka znanosti, tehnike, komunikacije, porasta pučanstva itd. te socijalnih problema koji su time postali globalni, Ivan XXIII. započinje novo razdoblje u razvoju katoličkog socijalnog nauka pristupajući socijalnoj problematici uz pomoć povijesne i sociologijske metode. Tako će 1961. o 70. obljetnici Rerum novarum izdati encikliku Mater et Magistra koja će u svoje središte staviti kršćansku ideju čovjeka te ujedno naglasiti socijalnu komponentu ekonomije. Isto tako 1963. potaknut kubanskom krizom papa će se svim ljudima dobre volje obratiti enciklikom Pacem in terris kojom će zapravo iznijeti ono o čemu će raspravljati Drugi vatikanski sabor. Rad Drugog vatikanskog sabora čiji su učesnici bili duboko svjesni naglih promjena u modernom svijetu urodio je dvama dokumentima od osobite važnosti za razvoj katoličkog socijalnog nauka: deklaracijom Dignitatis humanae o vjerskoj slobodi te Pastoralnom konstitucijom Gaudium et Spes. Na osobit način koncil je upozorio na čovjekovo središnje mjesto u društveno-ekonomskim zbivanjima te posebno obratio pažnju na brojna konkretna pitanja

66

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

današnjice kao što su: obitelj, kultura, ekonomsko-socijalni život te problemi narodne i međunarodne političke zajednice, razoružanja i svjetskog mira. Pavao VI. uz Ivana XXIII. bio je ključna osoba u organizaciji i modeliranju Drugog vatikanskog sabora. Istakao se s više dokumenata, odnosno govora koje je održao. Na osobit su način važna dva njegova socijalna dokumenta: Populorum progressio i Octogesima adveniens kroz koje se zalaže za opću solidarnost i izgradnju „civilizacije ljubavi”.

4.6. Razdoblje Ivana Pavla II. Razvoj katoličkog socijalnog nauka u razdoblju Ivana Pavla II obilježeno je naglaskom teološko-biblijske komponente i jasnim određenjem katoličkog socijalnog nauka kao dijela teologije, posebno moralne teologije, te metodološkim induktivno-deduktivnim pristupom koji se kreće od „promatranja”, preko „vrednovanja”, prema „djelovanju” kao cilju. Zapravo najbolji prikaz cjelokupnog korpusa katoličkog socijalnog nauka nalazimo u enciklikama pape Ivana Pavla II koji je nadovezujući svoje ideje na prethodeću tradiciju, postao jedan od vjerojatno najvećih moralnih autoriteta XX. st. Naime njegova, kršćanska, stajališta koja iznosi u raznim spisima univerzalno su prihvatljiva. Od trinaest enciklika što ih je objavio tri su u potpunosti posvećene socijalnim pitanjima: Laborem exercens, Sollicitudo rei socialis i Centesimus annus, a uz njih za razvoj katoličkog socijalnog nauka značajna je i enciklika Redemptor hominis. Dotičući se brojne i raznolike socijalne tematike Ivan Pavao II. je iznio svoja stajališta o dostojanstvu ljudske osobe, ljudskim pravima, suživotu, obitelji, nezaposlenosti, potrošačkom mentalitetu, radu, socijalnoj ljubavi, solidarnosti, milosrđu itd.

4.7. Istaknutiji dokumenti katoličkog socijalnog nauka i njihova tematika Nemoguće je obuhvatiti i izložiti sve dokumente katoličkog socijalnog nauka i široku i raznoliku tematiku za koju je Crkva kroz ovo stogodišnje razvojno razdoblje ponudila rješenja ili smjernice. U glavnini se svakako može reći da svi suvremeni socijalni dokumenti posebnu pažnju posvećuju razradi puta socijalne reforme te naglašavaju odgovornost svakoga člana društva za 67

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

njezin uspjeh53.U ovom poglavlju pobliže se upoznajemo s temeljnim temama tj. socijalnom problematikom koju su dotakli najvažniji dokumenti katoličkog socijalnog nauka koji ujedno predstavljaju središnju liniju njegova razvoja. Glasovita enciklika pape Lava XIII. Rerum novarum (1891.) predstavlja temelj katoličkog socijalnog nauka. Za svoje vrijeme ona je veliki prodor Crkve u moderno socijalno područje. Osnovna problematika s kojom se suočava enciklika jest bijedan položaj radnika nasuprot pohlepi i gomilanju bogatstva s druge strane. Enciklika se zauzima za državne socijalne mjere i socijalno zakonodavstvo u korist obespravljenih i siromašnih radnika te za pravednu plaću koja će radniku i njegovoj obitelji omogućiti život. U tom tonu enciklika radnicima priznaje pravo na udruživanje. Enciklika Pia XI. Quadragesimo anno (1931.), iznimno cijenjena enciklika uz netom navedenu, smatra se temeljem katoličkog socijalnog nauka. Temeljni ton enciklike je zalaganje za obnovu društvenog poretka u skladu s normama evanđeoskog zakona s naglaskom na solidarnost, decentralizaciju (načelo supsidijarnosti) te zaštitu manjih društvenih zajednica kao što su obitelj ili radnici. Nadalje, enciklika produbljuje pitanje pravedne plaće dodajući pojmu pravednosti aspekt socijalne pravednosti te jednako tako ističe socijalnu dimenziju privatnog vlasništva, braneći privatno vlasništvo, ali i osuđujući gomilanje kapitala u privatnim rukama. Prva je socijalna enciklika koja osim reforme morala traži prelazak na opću institucijsku reformu. Ivan XIII. u enciklici Mater et Magistra (1961.) sažima temeljne odrednice socijalnog nauka što su ga izložili njegovi prethodnici te ističe sve veću socijalizaciju i potrebu općeg dobra promatranog u svjetskim razmjerima. Ujedno, enciklika ističe opravdanost privatnog vlasništva s obzirom na nove probleme, dotiče se zanemarene poljoprivrede, ističe potrebu izrade razvojne politike za zemlje u razvoju te potrebe za ravnotežom između porasta pučanstva i ekonomskog razvoja. Sam ekonomski poredak mora biti utemeljen na: istini, pravednosti i ljubavi. Isti papa autor je i mirovne enciklike Pacem in terris (1963.) koja ističe da je Bog jamac i temelj moralnog poretka, progovara o dostojanstvu čovjeka, naravnom pravu kao temelju prava i dužnosti što osiguravaju mir te o općem dobru cijele ljudske zajednice. Na tim temeljima izvode se konkretni prijedlozi koji među ostalim kažu: da bi se osigurao mir, kojem su temelji istina, 53 Za ovo poglavlje usp. Valković, M. Sto godina katoličkog socijalnog nauka, VIII. – XXIX. i Oštarić, Ž. Bušljeta, A. Socijalni nauk Katoličke crkve za pontifikata Ivana Pavla II., Diacovensia XVII, br. 1, 2009: 8 – 12. 68

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

pravda, ljubav i sloboda, potrebno je osigurati ljudska prava. Ova enciklika prvi je službeni papinski tekst izrijekom posvećen ljudskim pravima. Pavao VI. izdaje tzv. povelju siromašnih naroda, odnosno encikliku Populorum progressio (1967.) u kojoj naglašava da se rješenje problema nalazi u općoj solidarnosti te konstatira da je razvoj naroda novo ime mira čime socijalno pitanje postaje svjetsko pitanje. Isti papa izdaje apostolsko pismo Octogesima adveniens (1971.) u kojem iznosi svoje viđenje međunarodnih odnosa i problema te se dotiče problema današnjega društva kao što su: urbanizam, potrošačko društvo, demografski rast, sredstva priopćavanja itd., u sveukupnosti se zalažući za izgradnju „civilizacije ljubavi”. U enciklikama Ivana Pavla II nalazimo prikaz cjelokupnog katoličkog socijalnog nauka proizišlog iz spomenute tradicije i socijalnih dokumenata Crkve. Njegove su tri socijalne enciklike. Laborem exercens (1981.) u kojoj papa rad smatra ključem socijalnog pitanja, ističući narav rada kao nastavljanje Božjega stvarateljskog djelovanja čime se nezaposlenost pokazuje kao veliki problem i veliko zlo. U Sollicitudo rei socialis (1987.), poznatoj kao Papina strategija razvoja „trećega svijeta”, ističe kontinuitet katoličkog socijalnog nauka te njegovu trajnu obnovu ističući njegova tri aspekta: misaona počela, prosudbene kriterije te smjernice za konkretno djelovanje, posebno tematizirajući načelo solidarnosti i preferencijalne opcije za siromašne. Konačno, Centesimus annus (1991.) govori o socijalnoj i ekonomskoj pravdi te ističe dužnost države za brigu o pravima ljudi. Jednako tako, naglašava važnost dostojanstva radnika i njihova rada za ispravno razumijevanje cjelokupnog katoličkog socijalnog nauka. Uz njih značajna je i enciklika Redemptor hominis (1979.) u kojoj papa izričito iznosi da je čovjek prvi i temeljni put Crkve. Iako je dokument vjerske naravi on se dotiče i socijalnih elemenata ističući primat etike pred tehnikom, primat osobe pred stvarima te uzvišenost duha nad materijom zalažući se za solidarnost i očuvanje ljudskih prava.

69

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

4.8. Temeljne značajke katoličkog socijalnog nauka S obzirom na razvoj, sadržaj i problematiku koju zahvaća katolički socijalni nauk uočavamo da ga valja promatrati iz povijesne perspektive jer: • izrasta na posebice spornim pitanjima, potrebama i nepravdama što ih uzrokuje društveni život u određenom povijesnom razdoblju i s njemu primjerenim datostima, • no jednako tako da, s obzirom na to da iznosi temeljne koordinate čovjekove društvenosti u onoj mjeri u kojoj su vezane uz kršćansko poimanje čovjeka, ne predstavlja neku novu vrstu sociologije ili neki zatvoren sustav, • nego je, prije svega, u ozračju temeljnih kršćanskih antropoloških konstanti, otvoren promjenama, odnosno „znakovima vremena” uvijek vrednujući društvena događanja u svjetlu evanđelja kako bi ih kao nove spoznaje ugradio u spasenjsko poslanje Crkve za dobro čovjeka i svijeta54. Nadalje, s obzirom na utemeljenje i formu katolički socijalni nauk izložen je kao nauk o trajnim načelima usmjerenima prema praksi. Upravo ta trajna načela predstavljaju kriterij za prosudbu socijalnih pitanja i smjernice za socijalno djelovanje. U tom smislu katolički socijalni nauk možemo sažeto odrediti na sljedeći način: • ima dva spoznajna izvora: vjeru tj. nadnaravnu objavu i znanje odnosno razum, • poziva se na naravni zakon o moralu, odnosno na savjest te na Kristov zakon, odnosno evanđeoske poruke iz čega proizlaze trajna i svugdje vrijedeća načela. • temeljno ishodište načela socijalnog poretka i pravednog rješavanja socijalnih problema utemeljuje u kršćanskoj slici čovjeka i društva. Potrebno je ovdje spomenuti, vezano uz sam pojam, da se za katolički socijalni nauk u literaturi koja ga izlaže ili tematizira u nekom od njegovih aspekata te u samim crkvenim dokumentima, uz pojam katolički socijalni nauk istoznačno upotrebljava pojam socijalni nauk Crkve. Točnije upravo se pojam socijalni nauk Crkve pojavljuje kao terminus technicus od Pija XI. i enciklike Quadrogesimo anno za korpus socijalnog naučavanja Crkve. Jednako tako, 54 Usp. Oštarić, Ž. Bušljeta, A. Socijalni nauk Katoličke crkve za pontifikata Ivana Pavla II., 8 . i Valković, M. Sto godina katoličkog socijalnog nauka, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991: XXX. 70

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

kao oznake za spoj kršćanske slike čovjeka i društva s normativno pojmljenom socijalnom etikom koriste se pojmovi kršćanski društveni nauk te kršćanska i katolička socijalna etika.

4.9. Kršćanska slika čovjeka Katolički socijalni nauk počiva na kršćanskoj slici čovjeka te ga se bez nje ne može ni razumjeti. Još više, utemeljenje katoličkog socijalnog nauka u kršćanskoj slici čovjeka, a time i shvaćanje društva razlikuje ga od drugih socijalnih pristupa i orijentacija. Naime, odgovoriti na probleme zajedništva, pitanja vezana za čovjekovu ucijepljenost i mjesto u društvo, na pitanja čovjekovih prava i dužnosti spram drugih itd. moguće je odgovoriti tek nakon jasnog odgovora na temeljno pitanje tko je čovjek55. Tri su najvažnije značajke koje valja istaknuti da bi se razumjela kršćanska slika čovjeka, a tada i društva: (1) Utemeljenje u Objavi koja jamči i olakšava spoznavanje temeljnog ustrojstva čovjeka i društva • Čovjek je stvoren na sliku Božju, u središtu je svega stvorenog, ima vlastitu vrijednost, ima transcendentno poslanje, ima sposobnost pronaći istinu i smisao, dakle može razlikovati moralno dobro od zala te od tuda posebno dostojanstvo njegova uma. • Čovjek je kao stvorenje i sam pozvan na stvaranje kao Božji suradnik, kroz Crkvu u nadnaravnom zajedništvu, čovjek od Boga otkupljen i sam sudjeluje u otkupiteljskom djelu Kristovu. • Čovjek je osoba i nositelj izvornih prava i obveza koja društvo ne može dati niti o njemu ovise. • Dakle, čovjekova osobnost je temelj njegove društvenosti, ali istovremeno čovjek je i nositelj socijalnog poslanja. • U tom smislu vrhovno načelo katoličkog socijalnog nauka koje nosi i podupire nepovredivo dostojanstvo ljudske osobe kazuje da čovjek mora biti nositeljem, stvarateljem i ciljem svih društvenih ustanova.

55 Za ovo poglavlje usp. Wiler, R. Uvod u katolički socijalni nauk, 20 – 38. Za detaljniju i daljnju razradu može pomoći i: Tomašević. L. Teološki pogled na dostojanstvo ljudske osobe u: Kačić, 41 – 43, 2009. 71

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

(2) Tradicionalna filozofska osnova u praktičnoj filozofiji ili etika kao učenje o moralnosti života pojedinca • Polazište shvaćanja o moralu kršćanstvo nalazi u savjesti; čovjekov dar uma ne služi samo logičkoj spoznaji već i spoznaji vlastita dostojanstva te poslanja kako bi postao svoje ,,bolje Ja”. Tako se moralna svijest očituje u savjesti kao razlikovanje dobra od zala, a volja reagira: čini dobro, a kloni se zla. • Između brojnih filozofijskih teorija za kršćansku etiku temeljno polazište proizlazi iz aristotelovsko-tomističke baštine; čovjek svojim umom može prepoznati te stoga i činiti ono što je primjereno i odgovara njegovu biću odnosno naravi. • U tom smislu prirodno ustrojstvo čovjeka kao moralne osobe podložne moralnom naravnom zakonu izriču egzistencijalne svrhe čovjekova života koje pružaju uvid u ono što je čovjeku uistinu dobro, a to dobro je kriterij moralnosti. Egzistencijalne svrhe su: samoodržavanje, samousavršavanje, širenje iskustva i znanja, razmnažanje u spolnoj ljubavi, dobrohotno udioništvo u duhovnom i materijalnom blagostanju bližnjih, društveno povezivanje radi promicanja općeg dobra te stjecanje spoznaje o položaju čovjeka u svijetu kao cjelini, o njegovu poslanju, tj. poznavanje i slavljenje Stvoritelja. (3) Socijalna etika kao učenje o moralnom poretku društva • Poredak moralnog ponašanja obuhvaća čovjekovu individualnost i socijalnost. • Čovjek ima potrebu i sposobnost dopunjavati se živeći u društvu. • Čovjek iz iskustva poznaje svoju socijalnost te tako postaje i normativno svjestan svoje socijalnosti kao moralnoga zakona koja je u raznim kulturama izrečena pravilom: „Ne čini drugome ono što ne želiš da on tebi čini”, a u evanđelju: „Što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima”. (Mt 7, 12). • Tako načelo pravne svijesti na socijalnom području glasi: „Daj svakomu svoje’’.

72

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

4.10. Temeljna socijalna načela Veliko postignuće katoličkog socijalnog nauka je upravo isticanje socijalnih načela kao „građevnih zakona” moralnoga poretka ljudskoga društva. Kao polazišne vrijednosti socijalnoga života ona su od najvećega praktičnog značenja. Svoje utemeljenje nalaze u kršćanskoj slici čovjeka i društva, tj. usko su vezane za čovjekovo dostojanstvo i njihova je vrijednost opća. Pripadaju temeljnim spoznajama moralnoga poretka koje potvrđuju u socijalnoj zbilji. Katolički socijalni nauk ističe osobitu važnost četiri socijalna načela56: (1) Načelo općega dobra • Načelo glasi: opće dobro ima prednost pred dobrima pojedinca. • Odgovara mu socijalna vrlina smisla za zajedništvo. • Ono je materijalno načelo koje ima zadaću služiti društvu očitujući vrijednosne duhovne i materijalne sadržaje koji služe općem dobru. • Kao pravno načelo predstavlja vrhovni zakon i odlučujući građevni zakon društva koji jamči socijalnu pravednost. • Način obvezivanja proizlazi mu iz naravnog prava, odnosno iako je vrhovno načelo, ono je tek pomoć u postizanju egzistencijalnih svrha socijalno povezanih ljudi. • U odnosu na širinu primjene moralne obveze dobivaju viši položaj zbog svoje povezanosti s općim dobrom. (2) Načelo supsidijarnosti • Načelo supsidijarnosti je načelo decentralizacije i federalizma koje određuje kompetencije u društvenoj suradnji u vezi s pravima pojedinaca i manjih zajednica pred većima. • Kao materijalno načelo obavještava o materijalnim sadržajima društvenih vrijednosti i mogućnostima njihove uspostave. • Kao pravno načelo raspoređuje ovlasti za provedbu autoriteta štiteći prava pojedinca od totalitarnih zahtjeva. • Način obvezivanja mu je takav da djeluje u korist subjektivne odgovornosti i samopomoći dok mu je širina primjene ovisna o potrebama općeg dobra u skladu s društvenim prilikama. (3) Načelo slobode • Polazi od naravnopravno definiranog pojma slobode te, primjereno dostojanstvu čovjeka, u središte društvenog života stavlja ideju moralne slobode kao idealan cilj, tj. čovjek je u socijalnom životu slobodan ostvariti svoj moralni poziv. 56 Dodajmo i to da bi se u nekom smislu moglo govoriti o načelu osobe i načelu solidarnosti kao socijalnim načelima, no zapravo ona predstavljaju temelje iz kojih proizlaze načela socijalne etike, napominje Wiler. Za ovo poglavlje usp. Wiler, R. Uvod u katolički socijalni nauk, 38 - 48., i dalje: Valjan, V. Glavna načela katoličkog društvenog nauka, u: Bogoslovska smotra 62, br. 3-4, 1993. 73

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

• Socijalni poredak je dobar ako jamči najviši stupanj uređene slobode. • Pozivanje na ovo načelo uvijek mora biti vezano za težnju prema moralnim vrijednostima (reforma nazora) te ispitivati potrebu reformiranja institucija za čuvanje društvene slobode (reforma prilika). • Kao materijalno načelo ono je sadržajno određeno dok kao pravno teži uređenju društvenog poretka (4) Načelo participacije (sudioništvo) • Sudioništvo proizlazi iz načela slobode i zajedno s načelom supsidijarnosti vrijedi kao ciljno pravilo maksimalnog sudjelovanja u ostvarenju općeg dobra. • Dakle, samo načelo označava odgovorno sudjelovanje svih članova društva u pravednom uređenju i upravljanju zajednicom i njezinim dobrima u suglasju s egzistencijalnim svrhama pojedinca ili zajednice. • Formalno-pravno ostvarenje sudjelovanja uvjetovano je situacijom i vježbom te postoje stupnjevi participacije koji različito vrijede i to s obzirom na stupanj razvoja te s obzirom na samu stvar. Nadalje, iz socijalnih načela proizlaze etički kriteriji za domišljanje moralnih sudova o socijalnim pitanjima i to u odnosu na ljudsko iskustvo u dinamizmu društvenih odnosa i prilika. Riječ je o refleksivnim kriterijima katoličkog socijalnog nauka visoke kompetencije za rješavanje problema, što omogućuje različite opcije za kršćansku savjest. To su: (4) Kriteriji zaštite ljudske osobe • Proizlaze iz duhovno-moralnog poslanja čovjeka i društva, a izraženi su kao načela, odnosno sljedeće vrijednosne smjernice: Ø dostojanstvo i odgovornost ljudske osobe su nezamjenjivi i neotuđivi Ø čovjek je socijalno biće Ø čovjek i društvo podliježu moralnom zakonu Ø religija nije privatna nego i javna stvar prema kojoj država ima obveze u smislu poštovanja, zaštite i promicanja slobode vjere i djelatnosti vjerskih zajednica Ø bratska ljubav prema bližnjemu temeljna je norma socijalnog života Ø pravo mora biti pravedno. (5) Kriteriji političkog poretka

74

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

• Država je autoritativni poredak u službi svestranog općeg dobra, poretka slobode, obvezatna štititi individualna i socijalna ljudska prava koja predstavljaju temelj prava i države. • Crkva na vjerskom i moralnom području ima univerzalnu odgovornost neovisnu o državi. • Svaka državna vlast moralno je utemeljena i vezana za pravo koje predstavlja temelj pravde u državi. • Jednako tako, država je zajednica samostalnih sastavnih zajednica s njima vlastitim pravima (npr. obitelj). • Političke stranke imaju obvezu prema općem dobru kao sredstva za izgrađivanje političke volje u demokraciji. (6) Kriteriji gospodarskog poretka • Iz dostojanstva ljudskog rada proizlazi prednost rada pred kapitalom, a iz dostojanstva čovjeka i socijalne funkcije vlasništva proizlazi da pravo na privatno vlasništvo ima prednost nad sredstvima za proizvodnju, te su tako rad i vlasništvo ravnopravna načela uređenja socijalnoga gospodarstva i konkurencije. • Država ima obvezu i pravo intervencije u službi socijalne svrhe gospodarstva dok tržište sa socijalno uređenom konkurencijom ima neizostavnu socijalnu funkciju. • Nasuprot tome, uravnoteženost između gospodarsko-političkih ciljeva (npr. puna zaposlenost, monetarna disciplina, pravedna raspodjela dobara i sl.) obilježje je pravednoga gospodarskog razvoja, a socijalna politika pomoć za samopomoć koja se ne smije koristiti na štetu djelotvornosti. (7) Kriteriji moralnog poretka društva ili manjih društvenih zajednica • Muškarac i žena imaju jednako osobno dostojanstvo, što naravnopravno implicira monogamiju, tj. nerazrješivost braka. • Obitelj je temeljna stanica društva, naravna i nezamjenjiva zajednica roditelja s djecom kojima pripada primarno i neotuđivo pravo na odgoj svoje djece. • Iz naravnog prava proizlazi sloboda udruživanja dok političke stranke imaju obvezu spram općeg dobra u službi demokracije. • Važan cilj političkog poretka i društvena zadaća koja se tiče svake osobe jest ekološki ispravno ponašanje. (8) Kriterij međunarodnog moralnog poretka • Svaki je čovjek na temelju ljudskih prava te prava na život u miru, no ponajprije subjekt međunarodnog poretka. • U tom smislu suverenitet država utemeljen je i ograničen svjetskim opći dobrom, te između država postoji obveza opće svjetske solidarnosti i solidarne pomoći državama u razvoju. 75

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

• Mirovna politika i međunarodna sigurnost imaju dužnost nadzirati naoružanje odnosno razoružanje jer je sveukupni cilj uklanjanje rata, tj. postizanje pravednoga mira. U konačnici takvi zahtjevi impliciraju države slobodnog i otvorenog društva. • Funkcija mirovnih pokreta je podizanje javne svijesti i stvaranja pritiska na politiku radi postizanja mirnih rješenja.

4.11. Naravno pravo Za povijest naravnoga prava kaže se da je povijest svjedočenja činjenica57. Još od vremena antike filozofi su počeli nuditi odgovore na pitanja o porijeklu, biti i značenju prava stvorivši dvije škole mišljenja koje su se održale do danas: nauk o naravnom pravu (Platon, Aristotel, Ciceron) i pravni pozitivizam. • Nauk o naravnome pravu drži pravo tijesno povezano s etikom, te norma pravednosti proizlazi iz razumske naravi čovjeka i njemu inherentnih svrha. • Pravni pozitivizam smatra da je zadaća pravne znanosti na temelju pravila razuma stvoriti pravne propise na korist pojedincu i društvu. Kršćanska tradicija učenja o naravnom pravu počiva na pravno-filozofijskim načelima. Bog, stvoritelj čovjekove naravi, jest posljednje utemeljenje prava. Naravno pravo je dio moralnog naravnog zakona ako mu daje svojstvo prava te je obvezujuće u odnosu na društvene zajednice, od onih najmanjih do onih najvećih (međunarodne). Ono proizlazi iz prava svakog čovjeka na život dostojan čovjeka, čime se štiti ljudsko dostojanstvo. Čovjek, dakle, ima individualna i socijalna prava, koja je sposoban shvatiti, prepoznatljiva kao dio naravnog i moralnog zakona, ona se ne mogu izgubiti i imaju univerzalni karakter te su prema Augustinu „vječni zakon u savjesti čovjeka”. Porijeklo prava tako nalazimo u egzistencijalnim svrhama čovjeka koja pak u socijalnom životu služe utemeljenju odgovornosti i prava. Jednako tako,

57 U ovom poglavlju iznose se samo temeljne karakteristike naravnoga prava, a za detaljniju razradu usp. Wiler, R. Uvod u katolički socijalni nauk, 49. – 62. Za daljnju razradu uz socijalne dokumente i: International Thelogical Commission, In Search of a Universal Ethic. A new look at the Natural Law (2009), http://www.pathsoflove.com/universal-ethics-natural-law.html, posjećeno: 29. 12. 2014. te: Tomašević, L., Crkva se zalaže za cjelovito promaknuće čovjeka, Bogoslovska smotra 65, br. 3-4, 1996. 76

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

iz čovjekove osobnosti u skladu s njegovom ljudskom i socijalnom naravi proizlazi kultura međuljudskih odnosa te je u tom smislu: • ljudsko pravo i naravno pravo, a socijalni odnosi podređeni normi pravednosti. Svaka kultura radi osiguranja poretka zajednice nužno stvara pravo i prava, te u tom smislu čovjek moralnom dužnošću smatra i duguje posluh državnome pravu. Katolički socijalni nauk naglašava da je: • uzajamno ljudsko poštovanje odgovornosti utemeljene u ljudskoj naravi osnova uređenja međuljudskih odnosa, • stoga se bit prava nalazi u uređenju međuljudskih odnosa u onoj mjeri u kojoj su u suglasju s egzistencijalnim svrhama čovjeka, čime je pravo moralno utemeljeno i ima prednost pred moći.

4.12. Katolički socijalni nauk i gospodarski poredak Kroz ovaj povijesno-teorijski presjek katoličkog socijalnog nauka vidjeli smo da je on uvijek otvoren novim znakovima vremena, no da i nudi smjernice za brojne konkretne situacije ljudskih života, od moralnog do socijalno-gospodarskog područja, pa se tako njegove smjernice primjenjuju i na gospodarski poredak. Što to znači? Naime, za kršćanina gospodarstvo je podređeno Božjem nalogu i njegovo uređenje nije važno samo za ovaj svijet, dovoljno se sjetiti Blaženstava i njihovih obećanja58. Pogledamo li tako gospodarstvo u svjetlu Božjeg spasenja jasno nam je da su u socijalnom gospodarstvu djelatni i grijeh i otkupljenje, odnosno da nas na institucionalnom i strukturalnom području mogu snaći nepravda i grijesi. U tom smislu kolektivne sile nepravde u gospodarstvu potječu od ljudskoga grijeha. Ti i takvi grijesi pak predstavljaju veliku nevolju jer utječu na socijalne prilike. Tako s jedne strane imamo: • „bogatstvo” kao zbirni pojam za to ako je riječ o pohlepnoj uporabi dobara suprotno njihovoj općoj namjeni da služe čovjekovoj dobrobiti, • ali i kršćansku preferencijalnu opciju za siromašne (koja je u novije vrijeme već toliko ušla u dokumente da se smatra jednim od socijalnih načela), 58 Za ovo poglavlje usp. Wiler, R. Uvod u katolički socijalni nauk, 101. – 107. 77

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

• takvi odgovori nastaju zato što socijalna poruka evanđelja za Crkvu predstavlja temelj i motivaciju za djelovanje. S obzirom na to da katolički socijalni nauk bitno povezuje čovjekovo dostojanstvo i njegovu socijalnu egzistenciju, upravo se danas osjeća potreba socijalnu dimenziju toga humanizma koji služi dobrobiti svakoga čovjeka i ispunjenju njegova života izgrađivati u skladu s potrebama i zahtjevima našeg vremena. No, da bi spajanje evanđeoskog obećanja i socijalno-gospodarske stvarnosti bilo moguće i ostvarivo: • socijalna reforma mora biti socijalno pravedna i gospodarski ispravna i u nju moraju biti uključeni svi ljudi dobre volje. Temeljno obilježje socijalnoga gospodarstva očituje se u naglašavanju samostalnosti gospodarskog društva u odnosu prema državi i pojedinačnim interesima radi odgovornog upravljanja gospodarstvom. Slobodna razmjena na tržištu temelj je socijalno-gospodarske suradnje. Pokretači gospodarskog napretka pojedinačni su interesi, težnja za profitom i konkurencija koja uvijek treba i sređuje utjecaje da se ne bi izopačila ili bila krivotvorena. Sređujuće djelovanje treba doći iz ekonomskog društva, a ne od države, i to radi pravednog usklađivanja cijena i plaća čime bi bili zajamčeni interesi radnika, poslodavaca i potrošača. • Potrebno je povezati ideju konkurencije s kategorijama moralne djelotvornosti jer načelo djelotvornosti ne kvari čovjeka, nego njega zloupotrebom čovjek može pokvariti. Stoga bi u gospodarsku djelotvornost kao regulativ trebalo ugraditi općeljudska mjerila „uspjela života” (usp. Mt 16, 26). Konkurencija se dakle ne može sama sređivati nego joj je potrebno načelo sređivanja. Potrebno je štiti njezinu slobodu i kontrolom osigurati tu slobodu od zlouporabe stavljajući je u službu općeg dobra. Treba stalno težiti njezinu poboljšanju kako bi se postizala sve bolja i jeftinija dobra, pri čemu se socijalna svrha gospodarstva osigurava kretanjem cijena prema „naravnoj vrijednosti” dobara i ispod društveno potrebnih troškova uz mobiliziranje gospodarskih snaga za napredak. Naime, najviši stupanj produktivnosti gospodarstva pogodan je i najvišem stupnju socijalne politike, odnosno socijalne pomoći.

78

4. Sto godina katoličkog socijalnog nauka I. Pavla Novina

Pitanja za ponavljanje: 1. Koji je izvor katoličkog socijalnog nauka? 2. Kako se razvijala socijalna dimenzija Crkve kroz povijest? 3. Kako se očituje socijalna poruku Crkve? 4. Kada dolazi do početka formiranja korpusa katoličkog socijalnog nauka? 5. Na koje se sve teme, pitanja i probleme reflektira korpus katoličkog socijalnog nauka? 6. Koji su pape i kako obilježili stogodišnji razvoj katoličkog socijalnog nauka? 7. Koja tri razdoblja stogodišnjeg razvoja korpusa katoličkog socijalnog nauka razlikujemo i što ih karakterizira? 8. Koje se dvije enciklike smatraju temeljima katoličkog socijalnog nauka? 9. Nabrojite važnije dokumente korpusa katoličkog socijalnog nauka? 10. Iz koje perspektive valja promatrati katolički socijalni nauk i zašto? 11. Koji je spoznajni izvori katoličkog socijalnog nauka? 12. Tri najvažnije značajke kršćanske slike čovjeka? 13. Nabrojite egzistencijalne svrhe čovjeka? 14. Koja su temeljna socijalna načela katoličkog socijalnog nauka? 15. Refleksivni kriteriji katoličkog socijalnog nauka? 16. Naravno pravo? 17. Primjena katoličkog socijalnog nauka na gospodarski poredak?

79

5. Utilitarizam

R. Plant

K

ljučni pojmovi: Jeremy Bentham, maksimiziranje korisnosti, John Stuart Mill, kriteriji raspodjele dobara, utilitarizam.

5.0. Utilitarizam i raznolikost vrijednosti59 Prije nego što počnemo s raspravom o odnosu utilitarizma prema drugim vrijednostima, važno je uzeti u obzir daljnje modifikacije tog nauka nakon Benthama i Milla. Zbog psiholoških teorija na kojima se zasniva Benthamovo shvaćanje, a koje se pretežno smatraju neodrživima, i zbog krajnje problematičnih predodžaba o užitku i sreći kojima se služi Mill, kasniji su utilitaristi nastojali modificirati nauk tako da se više ne definiraju svrhe koje se trebaju zadovoljiti utilitarističkim načelima. Umjesto pomoću užitka ili sreće, korisnost se definira u smislu zadovoljenja prohtjeva ili preferencija čiji se predmeti dalje ne definiraju. Razlog što se oni dalje ne definiraju ponovno nas vodi pitanjima o kojima je bilo riječi u 3. poglavlju,60 da se smatra nemogućim na supstancijalan način navesti specifične ciljeve čovjekova nastojanja, bilo na osnovi psihološke teorije, bilo apriornim rasuđivanjem. Ljudi imaju prohtjeve i preferencije koji se otkrivaju u ponašanju, i treba se maksimizirati njihovo 59 Tekst je poglavlje knjige Raymonda Planta Suvremena politička misao, Jesenski i Turk, Zagreb, 2002:192-230. (prijevod za Jesenski i Turk: Kiril Miladinov) Posebnu zahvalu na ustupanje prava na pretisak ovog poglavlja upućujemo nakladničkoj kući Jesenski i Turk i gospodinu uredniku Ognjenu Strpiću. Numeracija odjeljaka je naša i ne postoji u izvornom djelu. Ovaj tekst započinje treći odjeljkom iz poglavlja „Utilitarizam”, a ovdje je označen kao prvi i dalje prema Plantovoj raspodjeli. Za potrebe udžbenika u autorov tekst dodani su ključni pojmovi i pitanja za ponavljanje. 60 Plant se često referira na druge dijelove knjige i ako postoji interes za ostalim temama preporuča se proučiti cijelu knjigu (referenca se nalazi u prethodnoj napomeni). 80

5. Utilitarizam R. Plant

ukupno zadovoljenje, a mogu li se ciljevi, prema kojima su ti prohtjevi i sklonosti usmjereni, definirati na osnovi nekog supstancijalnog dobra kao što je užitak ili sreća, to se ostavlja neriješenim. Umjesto više supstancijalnog načela društvenog izbora da se teži najvećoj sreći najvećeg broja, utilitaristički zahtjev je sada maksimiziranje ukupne korisnosti, pri čemu korisnost znači samo zadovoljenje prohtjeva ili preferencija koje se otkrivaju u ponašanju ili, da se izrazimo na drugi način, koji je prvi predložio A. J. Ayer u svojem eseju The Principle of Utility (Načelo korisnosti),61 davanje najvećem mogućem broju ljudi koliko je god moguće onoga što oni već žele. U tom je smislu taj modernizirani oblik utilitarizma blizak pretpostavkama modernog liberalnog mišljenja koje smo opisali u 3. poglavlju, a u kojima se smatra ili nemogućim ili nepoželjnim specificirati dobra koja pojedinci traže. Svaka je osoba najbolji sudac onoga što je za nju dobro i ta se dobra ne bi smjela definirati na specifičan način kao postizanje užitka ili sreće. Liberalno mišljenje mora biti agnostičko u pogledu krajnjih svrha koje imaju pojedinci; kako tvrdi Rawls, „sve koncepcije s dominantnom svrhom” moraju se odbaciti pri pokušaju da se odrede kriteriji za društveni izbor i u institucionalnim odlukama koje bi proizlazile iz primjene takvih kriterija. Premda su te promjene u strukturi klasične teorije važne, štoviše presudne za ekonomiku blagostanja, one ipak ne dovode u pitanje većinu glavnih filozofskih karakteristika klasične teorije, naime da postoji samo jedno pravilo odlučivanja – maksimiziranje korisnosti – te na način čija će se važnost pokazati kasnije, u poglavlju o potrebama, predodžbu da se interesi odnose na zadovoljenje prohtjeva: da se ono što su A-ovi interesi definira s obzirom na A-ove iznesene prohtjeve ili, da se izrazimo na drugi način, da je ono što je u A-ovu interesu identično s onim za što A ima interesa, a to se treba bihevioristički pokazati pazeći na to što A pokušava postići ili što A želi. Kao teoriji s jednim načelom, bilo to načelo osiguravanja najveće sreće najvećeg broja ili osiguravanja najveće količine zadovoljenja prohtjeva, utilitarizmu su njegovi kritičari često prigovarali što ne nalazi mjesta za druga načela za koja se vjeruje da su vrlo važna, a osobito za načela koja se tiču pravednosti i pravâ. Kako sâm Mill priznaje u djelu Utilitarianism, kritičarima je „teško vidjeti u Pravednosti samo osobitu vrstu ili granu opće korisnosti i misle da njezina nadmoćna obvezujuća snaga zahtijeva neki posve drukčiji izvor”.62 U nastavku ću razmotriti više mogućih načina shvaćanja distributivne pravednosti, naime na osnovi zasluga, potreba, jednakosti i osnovnih prava, i pitat ćemo se kakav – ako uopće ikakav – smisao utilitarizam može pridodati tim pojmovima. No, prije toga valja vidjeti kako se to pitanje uop61 A. J. Ayer, „The Principle of Utility”, u: Philosophical Essays, Macmillan, London, 1954. 62 Mill, Utilitarianism, str. 297 81

5. Utilitarizam R. Plant

će javlja. Shvatimo li načelo maksimiziranja korisnosti kao osnovni kriterij utilitarizma u kojemu se prohtjevi ili interesi svake osobe trebaju računati kao jedno i ne kao više nego jedno, da se poslužimo Benthamovom formulacijom, onda vidimo kako se javlja pitanje pravednosti ili pravâ. Mogli bismo zamisliti okolnosti u kojima bi se mogao postići veći ukupni stupanj sreće ili zadovoljenja prohtjeva, ali bi cijena toga bila ozbiljna diskriminacija neke određene skupine pojedinaca. To se može prikazati dijagramom. Zamislite dvije društvene situacije A i B u kojima postoje dvije skupine ljudi X i Y. U situaciji A društvena su dobra, recimo dohodak, podjednako raspodijeljena između tih dviju skupina, a ukupna količina dohotka u društvu prikazana je veličinom kruga. Tako možemo imati sljedeću situaciju:

A

No, moglo bi se zamisliti, kako zaista tvrde neki ekonomisti, da se ukupna količina dohotka može povećati dopuštanjem mnogo većeg stupnja nejednakosti, tako da skupina Y koja bi u A dobivala prilično velik dio dohotka, u B dobiva mnogo manje, ali tu je veći ukupni dohodak.

B

X

Y U skladu s načelom da trebamo nastojati osigurati najveću sreću najvećeg broja ili najveću količinu zadovoljenja prohtjeva, situaciji B trebali bismo dati prednost pred situacijom A (pretpostavimo li da se sreća definira u smislu dohotka ili da, po drugoj formulaciji, ljudi žele veći dohodak). Bez drugih kriterija, kao što je pravednost, bilo u smislu potreba, zasluga, jednakosti ili čega već, nema osnove na kojoj bi se mogli pobijati utilitaristički razlozi za izbor situacije B umjesto A. Dakle, po tom shvaćanju, ne samo da utilitarizam 82

5. Utilitarizam R. Plant

zanemaruje pravednost nego bez nje neće moći ni o sebi definitivno tvrditi da je supstancijalno načelo društvenog izbora. Ta se kritika može izraziti na mnogo načina: 1. Tako da grupa X zaslužuje više nego što dobiva u B. 2. Tako da grupa X ako se u B njezin dohodak smanjio toliko da više nije u stanju zadovoljavati svoje osnovne potrebe, ima moralno pravo na zadovoljenje svojih potreba, dakle, da distributivna pravednost zahtijeva da uzimamo u obzir potrebe njezinih članova. 3. Tako da je situacija B nepravedna zato što u nekim aspektima zanemaruje zahtjeve za jednakošću – najekstremniji slučaj je taj da bismo trebali težiti najvećem stupnju jednakosti ishoda, a to je zahtjev za jednakošću u raspodjeli. 4. Tako da se prelaženjem iz situacije A u situaciju B krše prava grupe X. Ma koje od tih shvaćanja prihvatili, pretpostavlja se da u pokušaju da se osigura najveća sreća najvećeg broja nekim se pojedincima može nanijeti nepravda u raspodjeli društvenih sredstava jer dobitak, bilo s obzirom na užitak bilo na zadovoljenje prohtjeva, za grupu Y preteže u odnosu na gubitak za grupu X. Dakle, u tom smislu utilitarizam nije dovoljno moralno osjetljiv jer ne uspijeva osigurati mjesto za temeljne moralne koncepcije koje se odnose na zasluge, potrebe, jednakost ili prava ili, jednom riječju, na striktne moralne zahtjeve pravednosti. Izgleda da je utilitarist prisiljen odbaciti takve zahtjeve. On ima koncepciju dobra – najveća sreća ili najveće ukupno zadovoljenje prohtjeva – i politika se treba baviti dijeljenjem tog dobra. Rawls to ovako formulira: Odgovarajući su uvjeti društvene suradnje uređeni onime što će u danim okolnostima služiti postizanju najvećeg zbroja zadovoljenja racionalnih želja pojedinaca, što god to bilo.63

5.1. Korisnost i raspodjela Može li utilitarizam izaći na kraj s koncepcijama pravednosti tako da ih ugradi u svoja shvaćanja i plauzibilno ih interpretira, bilo u smislu sreće bilo u smislu zadovoljenja prohtjeva? Za utilitarizam je to pitanje od najveće važnosti jer ideja koja je u njegovoj pozadini, ideja jedinstvenog načela društvenog izbora koje ne mora težiti postizanju ravnoteže s drugim načelima, jedan je od najvećih izvora privlačnosti utilitarizma kao načina rješavanja pitanja 63 J. Rawls, A Theory of Justice, The Clarendon Press, Oxford, 1972, str. 25. 83

5. Utilitarizam R. Plant

političke moralnosti u situaciji moralnog pluralizma. Ako on ne može ugraditi i vlastitim kategorijama interpretirati druge duboko usađene moralne vrijednosti, izgubit će mnogo od svoje privlačnosti, što je vrlo dobro naglasio Bernard Williams: Sustav društvenog odlučivanja koji je ravnodušan u pogledu pitanja pravednosti ili pravičnosti (eng. equity, op. ur.) sigurno ima manje briga od onoga koji prema takvim razmatranjima nije ravnodušan. Ali ta vrsta minimalističke obveze nije primamljiva. Poželjnost nekog sustava društvenog izbora može se razmatrati samo u odnosu na ono što se od njega razumno može zahtijevati, i jednostavnost utilitarizma u tom pogledu nije vrlina ako on ne uspijeva ono što se od vlasti razumno može očekivati, na primjer da uzima u obzir pitanja pravičnosti (equity). Sigurno je da jednostavnost koju utilitarizam može zadobiti zanemarujući te zahtjeve sama po sebi nije argument da se kaže kako se ti zahtjevi ne trebaju postavljati.64 Kako – ako ikako – utilitarist može odgovoriti na ovakve prigovore? U slučaju argumenta o potrebama, zaslugama i jednakosti, oslonit ću se osobito na tekstove Anthonyja Quintona koji je pokušao odgovoriti na to pitanje s utilitarističkog stajališta. Quintonovo osnovno načelo pri suočavanju s tim pitanjem je taj da korisnost koja proizlazi iz raspodjele nekog dobra zapravo ovisi o načinu njegove raspodjele i on, povezujući tu ideju s idejom opadanja granične korisnosti, vjeruje da je u stanju pružiti posve utilitarističku interpretaciju jednakosti, potreba i zasluga na način koji od nas ne zahtijeva da ih promatramo kao moralna načela koja bi bila neovisna o korisnosti. Te dvije ideje kojima se Quinton služi krajnje su apstraktne i pokušat ću to objasniti u odnosu na tri moralne vrijednosti služeći se Quintonovim vlastitim primjerom, raspodjelom naranči.

5.2. Jednakost Po Quintonovu shvaćanju, utilitarist stoji na čvrstom tlu u odnosu na načelo jednakosti ako zamislimo društvo od 100 ljudi u kojemu treba podijeliti 100 naranči; na utilitarističkoj osnovi, raspodjela za koju je najvjerojatnije da će zadovoljiti načelo korisnosti je jednaka raspodjela (pretpostavimo li da naranča čini sretnim svakog člana društva ili da svaki od njih želi naranču ili da svaki od njih smatra da je naranča u njegovu interesu). Zašto bi bilo tako? 64 J. J. C. Smart I B. Williams, Utilitarianism, Cambridge University Press, Cambridge, 1973, str. 137. 84

5. Utilitarizam R. Plant

Zbog konačne zasitnosti ljudske želje, konzumacija naranči, poput većine materijalnih dobara, podliježe zakonu opadanja granične korisnosti, što znači: Ako se želja za danom vrstom stvari može konačno zasititi unutar danog razdoblja, mora postojati neka konačna količina te stvari koja će potpuno ugasiti želju za njom i čiji posljednji ili granični dio neće stvarati baš nikakvo zadovoljenje.65 To znači da će unutar razdoblja koje je relevantno za raspodjelu naranči druga naranča zadovoljavati pojedinca manje od prve, treća manje od druge i tako dalje. Prema tome, ako se velik broj naranči dijeli malenom broju ljudi u ograničenom razdoblju, oni će iz njih izvlačiti u odgovarajućem omjeru manje zadovoljenje nego što bi to bio slučaj kada bi svaki pojedinac u grupi od 100 dobio po jednu naranču. Pretpostavimo li da granična korisnost naranči istodobno opada za svakog pojedinca, najveća će se ukupna korist postići striktno egalitarnom raspodjelom naranči, a ne raspodjelom koja jednima daje više, a druge ostavlja bez naranči. Naravno, tu su vrstu argumenta upotrebljavali socijalistički ekonomisti kako bi opravdali preraspodjelu dohotka – tvrdili su da dodatnih 10 funti mjesečnog dohotka nekome čiji je godišnji dohodak 20.000 funti stvara manje koristi, nego nekome čiji je godišnji dohodak 5.000 funti, uz pretpostavku da dohodak i imetak također podliježu opadanju granične korisnosti. Po tom se shvaćanju, dakle, na utilitarističkoj osnovi može opravdavati veća jednakost raspodjele društvenih sredstava, a da pritom ne moramo pretpostaviti kako je jednakost vrijednost kojoj se mora pridati neka vrsta značenja neovisno o utilitarističkim razmatranjima. Egalitariste je taj argument uvijek privlačio. Na primjer, Hugh Dalton, ministar financija u poslijeratnoj laburističkoj vladi, zastupao je tu poziciju u svojoj knjizi Some Aspects of Inequality of Incomes in Modern Communities (Neki aspekti nejednakosti dohotka u modernim zajednicama).66 Christopher Jencks tvrdi da: … ako želimo maksimizirati zadovoljenje stanovništva, najbolji način da se podijeli bilo koja dana količina dohotka je taj da svačiji dohodak bude isti. Nejednakosti dohotka … uvijek će reducirati prosječna zadovoljenja jer pojedinci s niskim dohodcima gubit će više nego što dobivaju pojedinci s visokim dohodcima.67 Slično tomu, Roy Jenkins argumentira u New Fabian Essays na sljedeći način: neznatna preraspodjela očito bi povećala ukupno blagostanje pojedinaca 65 A. Quinton, Utilitarian Ethics, Macmillan, London, 1973, str. 76. 66 H. Dalton, Some Aspects of Inequality of Incomes in Modern Communities, Rutledge, London, 1925, str. 10. 67 C. Jencks et. al. Inequality, Allen Lane, Penguin Press, London, 1974, str. 9-10. 85

5. Utilitarizam R. Plant

koji čine naciju. Liberalno shvaćanje da svaki pojedinac ima jednako pravo na svoju vlastitu sreću i Marshallov pojam opadanja granične korisnosti spojili su se u vrlo snažan argument za postizanje jednakosti.68 Usporedimo i I. M. D. Littlea: ako pretpostavimo zakon opadanja granične korisnosti dohotka, to implicira da će najviše zadovoljenja pružati egalitarna raspodjela dohotka.69 Tako, kako se tvrdi, egalitarna pozicija može naći svoje mjesto u okvirima utilitarizma uz pretpostavku opadanja granične korisnosti dobara i dohotka i mogućnosti interpersonalnih usporedbi korisnosti koje se mogu izvući iz takvih dobara i dohotka. No, privlačnost striktne jednakosti uvijek je imala svoje granice jer često se mislilo da se ona mora promatrati u odnosu na druge legitimne moralne zahtjeve u pogledu društvenih sredstava koja se temelje na zaslugama i potrebama. Na temelju toga, odbacivanje striktne jednakosti može počivati na zahtjevima vezanim za zasluge i potrebe kao posebna moralna načela – kako, dakle, utilitarizam može interpretirati te vrijednosti?

5.3. Zasluge Ovdje se argument sastoji u tome da je pravedno na neki način nagraditi ljude za njihove zasluge, a da utilitarizam u tome ne može biti od pomoći. Zaista, raspravljajući o odnosima između korisnosti i pravednosti John Stuart Mill smatra da su zasluge „možda najočitiji i najjači oblik u kojemu ljudi poimaju ideju pravednosti”. Po Quintonu, ni ta ideja nije neovisno moralno načelo koje bi se moglo primijeniti u raspodjeli, nego se može interpretirati u striktno utilitarističkim kategorijama. Uzmimo ponovno primjer naranči i njihove raspodjele u društvu. Ako se za trenutak, nasuprot raspodjeli, koncentriramo na proizvodnju naranči, možemo početi shvaćati kako bi se korisnost odnosila prema tom pojmu. Ako u društvu koje promatramo naranče proizvode pojedinci koji uzgajaju narančina drva i taj uzgoj uključuje, kao što je i nužno, trud i trošak uzgajivača, onda donoseći sud o raspodjeli naranči moramo to uzeti u obzir. Dakle, ako X-ovo drvo naranče proizvodi dvije naranče i X bi ih želio obje konzumirati, korisnost se ne bi nužno maksimizirala time da se druga naranča dâ nekome tko ih nije uzgojio. X bi mogao smatrati konzumaciju naranči koje je proizveo kompenzacijom za smanjenu korisnost i trud uložen u njihov uzgoj. Po Quintonu, „ne bi bilo nepravedno da on pojede obje i da ne dâ polovicu svojega uroda nekome tko se slučajno zatekne u blizini kada one sazriju … Da bi postigao onu normalnu razinu zadovoljenja, za koju pretpostavljamo da bi je uživao slučajni prolaznik, njemu su potrebne obje naranče.”70 U tom 68 R. Jenkins, ”Equality”, u: New Fabian Essays, Turnstile Press, London, 1952, str. 70. 69 I. M. D. Little, A Critique of Welfare Economics, Oxford University Press, Oxford, 1957, str. 11. 70 Usp. Quinton, Utilitarian Ethics, str. 77. 86

5. Utilitarizam R. Plant

su smislu zasluge vrlo nalik ovlaštenjima. Imam neka očekivanja o tome što bih trebao dobiti na osnovi truda i rada koji sam uložio u proizvodnju te se zahtjev za pravednošću tu može interpretirati utilitarističkim kategorijama. Zaista, to se pitanje može generalizirati tako da se na toj osnovi utilitarizam može upotrijebiti za opravdanje prakse tržišne ekonomije na osnovi osjećaja pravednosti. U tržišnoj se ekonomiji može pretpostaviti da se ljudi nagrađuju u skladu s trudom koji ulažu. Što više pridonose cjelokupnom sustavu proizvodnje to će biti veće njihove nagrade. Budući da njihov trud pridonosi ekonomskom rastu i stoga većem ukupnom zadovoljenju prohtjeva, njihove su veće nagrade pravedne ili pravične na utilitarističkoj osnovi, premda će to voditi različitim vrstama nejednakosti. Odbacivanje jednakosti, koja se početno činila najprirodnijom utilitarističkom pozicijom, opravdano je pozivanjem na utilitarističku ideju zasluga koja se razumije kao kompenzacija za trošak i trud koji su povezani s povećavanjem ukupnog nacionalnog proizvoda. Ako se to spoji sa shvaćanjem koje se povezuje, na primjer, s Hayekom i drugim liberalnim ekonomistima, naime da će u uvjetima slobodnog tržišta čak i najsiromašnijim članovima društva u apsolutnom – premda ne u relativnom – smislu biti bolje nego što bi im bilo u ekonomiji ograničenoj egalitarističkim idealima, onda utilitarističke ideje o zaslugama ne samo što nude snažnu interpretaciju zasluga nego mogu poslužiti i kao vrlo snažna obrana nejednakosti.

5.4. Potrebe Kako ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, ideja potreba mnogo je složenija nego što se obično misli, ali na ovoj se argumentacijskoj razini ta složenost može zanemariti. Kakvo razumijevanje potreba može pružiti utilitarist? Uzmimo ponovno društvo sa 100 osoba koje je proizvelo 100 naranči. Prva je pretpostavka bila da bi iz opadanja granične korisnosti slijedilo da svatko treba dobiti točno jednak broj naranči. No, kada se u igru uvede i kriterij zasluga, možemo vidjeti da utilitarizam može pristati na odbacivanje jednakosti kako bi se kompenzirali gubitci koji potječu iz truda i doprinosa proizvodnji naranči. Pretpostavimo, međutim, kao objektivnu činjenicu da u vrijeme kada se odvija raspodjela naranči, pet ljudi pati od nestašice vitamina C, što se u tom društvu može zadovoljiti samo konzumacijom naranči, ili se bar njihova potreba za vitaminom C može zadovoljiti samo na taj način. Ne radi se samo o tome da oni žele naranče ili imaju interes za naranče nego o tome da bi bez naranči pretrpjeli objektivnu štetu. U tom slučaju možemo utvrditi korelaciju između njihove potrebe za narančama i stupnja korisnosti koji će za njih proisteći iz konzumacije tih naranči, a ona će, jasno, ex hypothesi biti velika. U tom će slučaju kriterij potreba dopuštati odbacivanje jednakosti; i ne samo to nego bi on mogao opravdati poništavanje one korisnosti sadržane u zahtjevu 87

5. Utilitarizam R. Plant

utemeljenom na zaslužnosti. Iako kao proizvođač imam pravo na dvije naranče kako bih kompenzirao trud koji sam uložio u proizvodnju, činjenica je da, ne dobijem li svoje dvije naranče, neću biti oštećen u onom stupnju u kojemu bi to bili oni čija je potreba za vitaminom C veća. U tom slučaju možemo pretpostaviti da će stupanj korisnosti, koji bi proizlazio iz zadovoljenja potreba, biti veći od korisnosti koja bi proizlazila bilo iz poštovanja striktne jednakosti bilo iz raspodjele u skladu sa zaslugama ili trudom proizvođača.71 Tako bi se jednakost zadovoljenja mogla osigurati na tri načina: jednakom raspodjelom, raspodjelom na osnovi zasluga i raspodjelom na osnovi potreba. Koji će od tih načina zaista osiguravati jednakost zadovoljenja, to će ovisiti o okolnostima i o dobrima koja se raspodjeljuju – neka bi od njih, na primjer, mogla biti „luksuzna” dobra za koja se nije moguće pozivati na potrebe, a neka bi se mogla proizvoditi na tako složen način da se ne mogu diferencirati pojedinačne zasluge ili ovlaštenja koja proizlaze iz proizvodnog procesa. No, očito je da se za utilitarista ta pitanja ne mogu riješiti na neki etički aprioran način po kojemu bi se unaprijed inzistiralo na ispravnosti određenog tipa raspodjele. Budući da nas zanima najveće moguće zadovoljenje prohtjeva, ne možemo apriorno utvrditi koji bi trebao biti odgovarajući odnos između jednakosti, potreba i zasluga, i moralna snaga zahtjeva koji na njima počivaju bit će različita za različita dobra u različita vremena. No, to ipak nisu neovisna moralna načela, ona su po ovom shvaćanju unutar utilitarizma i utilitarizam u formalnom smislu može objasniti njihovo značenje i moralnu snagu te odrediti kako bi se oni trebali „vagati” u određenim okolnostima. No, jasno je da snaga tih zahtjeva na osnovi svih triju moralnih načela o kojima smo raspravljali presudno ovisi o mogućnosti interpersonalnih usporedbi korisnosti tako da možemo u nekom smislu znati da moja tvrdnja da želim dvije naranče kao kompenzaciju za trud i troškove ne preteže nad tvojim zahtjevima na osnovi nedostatka vitamina. Ostavimo li zasada taj problem, o kojemu će uskoro biti riječi, neki će kritičari smatrati tu poziciju nezadovoljavajućom zato što će smatrati da je utilitarist prisiljen tvrditi da osim zahtjeva da se maksimizira korisnost ne postoje apsolutni zahtjevi na osnovi zasluga, jednakosti i potreba, dok oni smatraju da se ti zahtjevi u ovom ili onom pogledu trebaju smatrati apsolutnim zahtjevima ili pravima: da ja imam pravo dobiti ono što zaslužujem ili da imam pravo na zadovoljenje svojih osnovnih potreba i da se ta prava ne mogu poništiti konzekvencijalističkim razlozima. Na primjer, kako smo vidjeli u raspravi o pravednosti u 3. poglavlju, Nozick bi odbacio shvaćanje da se moja ovlaštenja, koja nastaju u proizvodnim procesima, mogu poništiti na osnovi tvoje veće potrebe za sredstvima o kojima se radi. Naravno, ja mogu odlučiti dati sredstva, ali ti na njih nemaš prava. Ona su moja na osnovi ovlaštenja i ne može biti nikakvog moralnog vaganja moje i tvoje korisnosti koje bi trebalo utvrditi 71 Isto. 88

5. Utilitarizam R. Plant

gdje bi ta sredstva u određenim okolnostima trebala biti. O pojmu pravâ detaljnije ćemo govoriti u jednom kasnijem poglavlju, ali kakvo značenje prava mogu imati za utilitarista – ako ikakvo? Mogu li se prava na utilitarističkim osnovama shvatiti kao kategorični moralni zahtjevi koji se ne mogu poništiti računanjem korisnih posljedica koje bi mogle proizaći iz nekog djelovanja? Slučajevi o kojima smo raspravljali u vezi s raspodjelom naranči mogli bi trivijalizirati ovo pitanje. Izrazit ću se na drugi način. Bi li bilo ispravno oduzimati ljudima njihovo vlasništvo da bi se zadovoljile potrebe drugih jer bi ti drugi, ako se to ne učini, pretrpjeli štetu? Nije li pravo vlasništva kategorično pravo koje se ne bi trebalo poništiti čak ni ako iz toga proizlazi neka korist? Ili, na drugom kraju spektra, nemam li kategorično pravo na život čiji mi gubitak prijeti zato što nisu zadovoljene moje osnovne potrebe? Može li utilitarist shvatiti bilo koji od tih kategoričkih moralnih zahtjeva?

5.5. Korisnost i prava Naravno, s obzirom na jezik kojim se služe, utilitaristi se suprotstavljaju ideji prirodnih, osnovnih ili ljudskih prava. Čuvena je Benthamova formulacija u kojoj je pozivanje na prava nazvao „besmislicom do neba”. Mill u svojoj obrani slobode u O slobodi (On Liberty) kaže: „Valja istaknuti da odbacujem sve što bi koristilo mojem razmatranju ako izvire iz ideje o apstraktnom pravu, koje je neovisno o korisnosti. Pozdravljam korisnost kao konačni priziv u svim etičkim pitanjima …”72 I ovdje vidimo kako se zastupa jedinstveni standard političkog rasuđivanja koji bi, čini se, implicirao da bi se bilo koje drugo legitimno moralno načelo moralo razumjeti u odnosu prema njemu, i tu smo strategiju već vidjeli na djelu u odnosu na potrebe, zasluge i jednakost. Što se, dakle, u tom kontekstu može reći o pravima? Briga teoretičara pravâ u pogledu utilitarizma sastoji se u tome što iz njega slijedi da ništa nije apsolutno krivo, budući da utilitarizam promatra ispravnost djelovanja – a u slučajevima u kojima nas to osobito zanima to znači djelovanja vlasti – kao naposljetku utemeljenu na procjeni posljedica u smislu korisnosti. Unutar utilitarističke teorije ne može se postaviti nikakva apsolutna zabrana u pogledu onoga što se može učiniti osobama, njihovim životima i vlasništvu, samo ako će postupanje na određeni način zaista maksimizirati ukupno zadovoljenje želja. Uzmimo prilično grub primjer koji navodi Alisdair MacIntyre: ako su u društvu od dvanaest osoba deset njih sadisti, kojima će mučenje preostalih dviju pričiniti velik užitak, zahtijeva li načelo korisnosti da se ta dvojica muče? Ništa ne bi bilo dalje od onoga što su mislili Bentham i Mill. Ali to samo jasno pokazuje da oni nisu konzistentni utilitaristi, da se oni oslanjaju na implicitno pozivanje 72 J. S. Mill, ”Essay on Liberty”, u: Utilitarianism, ur. Warnock, 134. 89

5. Utilitarizam R. Plant

na druge norme…73 Među kandidatima za te druge norme bila bi neka predodžba o pravima: da je apsolutno krivo postupati s ljudima na naznačen način, bez obzira na korisnost koja bi iz takvog postupanja proizlazila za većinu. Za teoretičara pravâ, prava i pravila ponašanja kojima ona vode su temeljna; za utilitarista se pak, ako za njega uopće postoje ikakva određena moralna pravila, čini da su ona (prava, op. ur.) izvedena iz procjene posljedica. No ovo je razdvajanje preoštro s obzirom na suvremeno stanje rasprave o tome. Premda je Bentham možda emfatično odbacivao ideju moralnih prava i nije im nastojao dati supsidijarnu ulogu u svojoj teoriji, mnogi utilitaristi, uključujući i Milla, nisu bili tako strogi i pokušali su formulirati konzistentan oblik utilitarizma u kojemu bi bilo mjesta za neku osnovnu zaštitu temeljnih ljudskih interesa. To se pretvorilo u pretpostavljenu razliku između utilitarizma „čina” i utilitarizma „pravila”, što je razlika za koju se nadam da će u nastavku postati jasnija. U V. poglavlju Utilitarizma Mill pokušava prilagoditi moralna prava utilitarizmu na način koji čuva njihovu supstanciju osnovnih moralnih zahtjeva, dok istodobno niječe da ona imaju ikakvu moralnu osnovu neovisno o korisnosti, te stoga tvrdi da za utilitarista nema potrebe da odbaci ideju utemeljenja političke moralnosti i političkog rasuđivanja na jednom načelu. U tome se Millov pristup znatno razlikuje od Benthamova. Bentham želi protjerati diskurs o pravima i ocrnjuje ga i odbacuje. Mill ozbiljno shvaća prava, ali i smatra da im može osigurati mjesto unutar utilitarizma. Njegov je argument složen i detaljan i ovdje se mogu naznačiti samo njegove glavne teze. No, valjalo bi da čitatelj usporedi argumente koje Mill upotrebljava u V. poglavlju Utilitarizma s argumentima teoretičara pravâ koji smatraju prava neovisnima o korisnosti i o čijim će argumentima biti riječi u jednom od sljedećih poglavlja. Mill zapravo ima dva argumenta. Prvi je argument da je govor o pravima skrojen da štititi pojedine vitalne interese osoba te da se ovi mogu u potpunosti zaštititi i razumjeti unutar utilitarističke teorije; drugi je da se u sporovima o odvagivanju posebnih prava moramo pozivati na utilitarističke argumente kao jedino sredstvo koje nam je na raspolaganju za njihovo razrješavanje. Po Millu, da pojedinac ima neko pravo, znači: on može s pravom zahtijevati od društva da ga štiti u njegovu posjedu nečega, bilo silom zakona bilo silom obrazovanja i mnijenja. Ako po bilo kojoj osnovi ima ono što se smatra dovoljnom osnovom da bi zahtijevao da mu društvo nešto jamči, kažemo da ima pravo na to. Želimo li dokazati da mu bilo što po pravu ne pripada, mislimo da smo to postigli čim se prizna da društvo ne treba poduzimati mjere da bi mu se to osiguralo, već da to treba prepustiti slučaju ili njegovu vlastitom trudu.74 Kakvo je, dakle, moralno opravdanje prava? Po Millu to nisu argumenti kakve obično upotrebljavaju teoretičari pravâ, a koji se zasnivaju, na primjer, na pri73 MacIntyre, Short History of Ethics, str. 238. 74 Mill, Utilitarianism, str. 309. 90

5. Utilitarizam R. Plant

rodnom pravu ili ugovornim teorijama, nego argumenti koji počivaju na priznavanju osnovnih interesa ljudskih bića koje prava trebaju štititi. Ti su osnovni interesi po Millu dviju vrsta: prehrana tijela i općenita sigurnost osobe i posjeda. To su nužna dobra ili interesi svih ljudskih bića koji se mogu zadovoljiti samo ako se „mašinerija za njihovo osiguranje neprestano održava u aktivnoj igri”. Zamisao je, dakle, ta da možemo zahtijevati od drugih građana da se „udružimo u osiguravanju samih temelja naše egzistencije”. To su vitalni i nužni interesi i na njima se temelji ideja prava. Ali to po Millu nipošto ne znači da su osnove pravâ neovisne o korisnosti i da su joj izvanjske: dakle, imati pravo kako ja to shvaćam, znači imati nešto u čijem me posjedu društvo treba štititi. Ako kritičar nastavi pitati zašto ono to treba braniti, ne mogu mu dati nikakav drugi odgovor osim opće korisnosti.75 Budući da su ti interesi tako vitalni za ljudski život i sreću, utilitarist mora čuvati njihovo središnje mjesto jer zaštita tih interesa kao prava pridonijet će najvećoj sreći najvećeg broja. U eseju O slobodi, kada tvrdi da izostavlja bilo kakvo pozivanje na prirodno ili apstraktno pravo i smatra pozivanje na korisnost konačnom prizivnom instancijom za sva etička pitanja, on kaže: „ali to mora biti korisnost u najširem smislu, utemeljena na stalnim interesima čovjeka kao progresivnog bića”. Među stalnim interesima moraju se nalaziti oni koji se odnose na tjelesnu sigurnost koja za svoje osiguranje zahtijeva stalnu mašineriju društva. Mill nastavlja argumentirajući da nas psihološki, a ne logički razlozi dovode u iskušenje da poželimo smjestiti osnovu pravâ u nešto neovisno o korisnosti. Budući da se ovdje radi o interesima, a za utilitarista, dakle, željama koje su tako temeljne, utilitarist vjeruje kako one akumuliraju osjećaje puno većeg intenziteta, te da razlika u stupnju postaje pravom „razlikom u vrsti”. Ti osjećaji objašnjavaju dojam o apsolutnosti pravâ, no po Millu je taj psihološki stav pogrešan ako nas navodi da pomislimo kako osnova pravâ mora biti u nečemu neovisnom o korisnosti. Mill zatim potkrepljuje tu tezu tako što kroz opširnu raspravu o kazni, ovlaštenju i porezima tvrdi da se sukob između različitih pozivanja na prava može razriješiti samo razmatranjem posljedica različitih načina djelovanja. Svoj stav o pravima i pravednosti sažima na sljedeći način: Iako osporavam pretenzije bilo koje teorije koja postavlja neki imaginaran standard pravednosti koji se ne temelji na korisnosti, smatram da je pravednost sama, ako se temelji na korisnosti, glavni dio svake moralnosti i to onaj dio koji daleko najjače obvezuje. Pravednost je naziv za neke klase moralnih pravila koja se uže odnose na samu srž čovjekova blagostanja i zato apsolutnije obvezuju od bilo kojih drugih pravila po kojima bi se mogao voditi život, i pojam koji smo otkrili kao srž ideje pravednosti, pojam prava koje prebiva u pojedincu, implicira tu jaču obvezatnost i svjedoči o njoj. Moralna pravila koja zabranjuju ljudima da štete jedni drugima … vitalnija su za čovjekovo 75 Isto. 91

5. Utilitarizam R. Plant

blagostanje od bilo kojih drugih maksima …76 No, kako kaže, ta se prava odnose na promicanje blagostanja ljudi i ne mogu se opravdati ni na koji drugi način. Je li to adekvatna obrana pravâ? Konačni sud o tome mora donekle počivati na uvidu u alternative izložene u kasnijem poglavlju koje je posvećeno isključivo pravima. Ono što nas ovdje zanima je pitanje uspijeva li se Millov utilitarizam spasiti kao jedinstveno moralno načelo koje može prihvatiti prava kao važna, ali ipak supsidijarna moralna načela? Postoje dvije teškoće s Millovim shvaćanjem, jedna iz perspektive utilitarizma, a druga iz perspektive pravâ. Iz utilitarističke je perspektive problem sljedeći: je li ono što Mill zove pravima posve izuzeto iz utilitarističke konzekvencijalističke procjene nakon što je jednom ustoličeno? Jedno je smatrati prava općenito moralno obvezujućima zato što pridonose blagostanju, a nešto posve drugo implicirati da se ona nikada ne mogu poništiti konsekvencijalističkim rasuđivanjem. Ako Mill tvrdi da su ona izuzeta iz te vrste rasuđivanja, u određenim slučajevima, moralno je krivo ignorirati prava čak i kada bi u pojedinom slučaju to pridonosilo korisnosti jer pravilo koje je u pitanju općenito pridonosi općoj korisnosti i blagostanju, čak i ako pravo u tom pojedinom slučaju to ne čini. Ako je tako, onda uopće nije jasno u kojoj je mjeri njegova teorija utilitaristička. Činilo bi se da ona implicira barem odstupanje od utilitarizma čina, shvaćanja po kojemu se moralna procjena neke radnje treba donositi na osnovi dobrih ili loših posljedica te određene radnje, čemu je suprotstavljen utilitarizam pravila, i po kojemu se pravednost ili nepravednost neke radnje treba prosuđivati na osnovi dobrih ili loših posljedica pravila koja trebaju obavljati takvu radnju. Postoji jedna osnovna teškoća s utilitarizmom pravila, koji je zastupao J. C. C. Smart. Zašto bi utilitarist zagovarao pokoravanje nekom pravilu, na primjer pravilu zaštite prava, kada zapravo znamo da će se u konkretnom slučaju korist povećati kršenjem tog pravila? Na primjer, utilitarist pravila mogao bi opravdavati pravo da ne bude mučen time što će ono općenito i dugoročno promicati blagostanje ljudi. Ali, u konkretnom slučaju možemo biti prilično sigurni da će mučenje tog pojedinca otkriti gdje je u gradu sakrio bombu i da će pokoravanje općenitom pravilu u tim okolnostima smanjiti blagostanje. Smart pita zašto bi utilitarist pravila „zagovarao pokoravanje nekom pravilu kada zna da pokoravanje tom pravilu u danom slučaju neće biti najkorisnije? … Prema tome, odbiti kršenje korisnog pravila u onim slučajevima u kojima pokoravanje tom pravilu nije najkorisnije čini se iracionalnim i slučajem idolatrije pravila.”77 Taj se argument zaista može razviti tako da pokaže kako u tim okolnostima utilitarizam pravila zapravo ima isti rezultat kao i utilitarizam čina ili da mu je ekstenzionalno ekvivalentan. U slučaju o kojemu raspravljamo imamo pravilo P koje izriče pravo da se ne bude mučen. Ako smo u odre76 Isto, str. 315. 77 u: Smart i Williams, Utilitarianism, str. 10. 92

5. Utilitarizam R. Plant

đenim okolnostima zbog računa o posljedicama spremni reći da bismo u okolnostima tipa E, kada će kršenje pravila spasiti nekoliko života, trebali prekršiti pravilo, onda pravilo postaje: slijedi P osim u okolnostima E. No, ako to prihvatimo, onda se čini da su utilitarizam čina i utilitarizam pravila isti, jer će okolnosti E koje navode utilitarista čina da prekrši pravilo biti iste one okolnosti u kojima je utilitarist pravila spreman modificirati pravilo. U oba slučaja, spremni smo u pojedinim slučajevima modificirati pravilo u svjetlu utilitarističkih posljedica. Po tom je shvaćanju, pravilo za prava tada ili nespojivo s utilitarizmom, ako je apsolutno, ili se, ako nije apsolutno, čini nespojivim s pravim poštovanjem teorije pravâ. Tu je Millovu dilemu dobro sažeo R. G. Frey: ako Millovci odvoje svoja prava od svojega konzekvencijalizma, ne mogu biti utilitaristi čina; ako im dopuste da se pomiješaju s njihovim konzekvencijalizmom, prava koja ugrade u svoju teoriju bit će blijede sjene punokrvnih prava.78 Morat ćemo se do jednog kasnijeg poglavlja strpiti za potpunu raspravu o „punokrvnim” pravima, ali da bi se izbjegli problemi koje ovdje postavlja utilitarizam, čini se nužnim da sva prava budu kompatibilna. Ako prava, s druge strane, u realnosti mogu dolaziti u sukob, onda ćemo morati naći načine za odvagivanje prava, a jedan način za to je procjena posljedica davanja prednosti pravu X nad pravom Y i obratno. Čini se da bi čak i za teoriju punokrvnih prava mogla biti potrebna neka vrsta konzekvencijalističkog računa ako odvagivanje prava ne treba biti ad hoc i intuicionističko. No, daljnju raspravu o tom problemu odgodit ćemo do potpune diskusije o pravima u 7. poglavlju.

5.6. Prohtjevi, želje i preferencije Sada ću napustiti pitanje može li agregativni utilitarizam izaći na kraj s problemima koji se odnose na raspodjelu, kako bih se okrenuo nekim pitanjima koja se odnose na osnovne elemente utilitarističke teorije, na prohtjeve koji se trebaju shvatiti kao nepromjenjivi i na interese koji proizlaze iz tih prohtjeva, uz nekoliko napomena o proračunu posljedica. Utilitarizam je teorija koja se zasniva na prohtjevima. U klasičnom utilitarizmu, kako smo vidjeli, prohtjevi o kojima je riječ shvaćaju se kao želje za užitkom ili srećom, dok se u kasnijim oblicima utilitarizma odustalo od te pretpostavke, ali u oba slučaja prohtjevi, želje i sklonosti pojedinaca smatraju se osnovnim i nepromjenjivim danostima na osnovi kojih se može razvijati utilitaristička računica. No to uopće nije tako i postoje veliki problemi koje postavlja uloga prohtjeva u utilitarizmu, tako da bi zahtjev da se maksimizira zadovoljenje prohtjeva mogao biti mnogo složeniji i prjeporniji nego što se na prvi pogled čini. Iz tog ću 78 R. G. Frey, ”Act Utilitarianism”, u: Utility and Rights, ur. R. G. Frey, Blackwell, Oxford, 1985, str. 64. 93

5. Utilitarizam R. Plant

konteksta izdvojiti tri važne teme: odnos između preferencije i prohtjeva s jedne i informacije zajedno s osjećajem za moguće s druge strane; probleme koji se odnose na interpersonalno uspoređivanje korisnosti; i napokon, pitanja koja se odnose na procjenu i proračun posljedica djelovanja. Shvaćanjem prohtjeva i preferencija kao nepromjenjivih, zajedno s bliskim shvaćanjem da je u interesu neke osobe isto što i ono za što je ta osoba zainteresirana, utilitarist pretpostavlja mnogo toga što je krajnje upitno i sporno. Kao prvo, naravno, prohtjevi se ne javljaju u vakuumu i u politici nije riječ samo o tome da vlast nastoji ostvariti najveći zbroj zadovoljenja prohtjeva, shvaćajući prohtjeve kao dane i kao na neki način oblikovane prije politike i svih pritisaka našeg života u društvu i neovisno o njima. Ono što želim, a sigurno ono što iznosim kao preferenciju, uvijek će bitno ovisiti o onome što je moguće. Ako smatram da je neka određena skupina zadovoljenjâ posve izvan mojih mogućnosti – na primjer, više obrazovanje – onda nije vjerojatno da ću iznijeti preferenciju za takva zadovoljenja. Tako će spektar prohtjeva nekog pojedinca u tipičnom slučaju biti tim uži što su uža njegova shvaćanja o tome kakve su mu mogućnosti u društvu dostupne. Tada postaje vrlo važnim pitanje kakvi su izvori informacija i vrijednosti koji bi mogli ograničavati taj spektar mogućnosti u pojedinčevu duhu. Bernard Williams tvrdi: Što netko želi, ili što je u stanju željeti, samo je funkcija brojnih sila u društvu te u važnom smislu počiva na osjećaju za moguće. Mnogo potencijalnih želja ne uspije se izraziti kao preferencija zato što se i ne pomišlja da bi ih ikada bilo moguće ispuniti.79 Sasvim je moguće razmatrati hipotetične želje te stoga hipotetične interese koji bi mogli postojati u svjetlu drukčijih informacija ili na osnovi neke drukčije koncepcije onoga što je moguće. Kako ćemo vidjeti u 5. poglavlju o potrebama, to postaje važnim pitanjem u svjetlu radikalnog shvaćanja o potrebama i interesima. Radilo bi se o tome da se pokuša odrediti što bi X želio kada bi bio bolje informiran ili kada bi njegov uvid u mogućnosti koje neka situacija nudi bio širi od uvida koji mu je dostupan u tom danom trenutku. Nalaženje mjesta takvoj teoriji u okvirima liberalnog mišljenja susreće se s ozbiljnim teškoćama zbog očito inherentnog paternalizma ideje da postoji mogućnost da netko u određenim okolnostima nije u najboljem položaju odrediti što su njegovi interesi. Dakle, po tom shvaćanju, ono što je u A-ovom interesu nije nužno identično s onim za što A ima interes jer bi ovo potonje moglo biti ograničeno nedostatkom informacija ili pogrešnim razumijevanjem mogućnosti koje se nude u danoj situaciji. Unutar utilitarizma, ovdje se najradikalniji prijedlog pojavio u Harsanyijevom eseju „Morality and the Theory of Rational Behavior” („Moralnost i teorija racionalnog ponašanja”)80 u kojemu on pravi razliku 79 B. Williams, u: Utilitarianism, ur. Smart i Williams, str. 147. 80 J. C. Harsanyi, ”Morality and the Theory of Rational Behavior”, u: Utilitarianism and Beyond, ur. A. K. Sen i B. Williams, Cam­bridge University Press, Cambridge, 1982, 39-64. 94

5. Utilitarizam R. Plant

između „manifestnih” i „istinskih” preferencija. Manifestne su preferencije one koje se zaista iskazuju u ponašanju, ali te preferencije, tvrdi on, mogu se zasnivati na „pogrešnim činjeničnim uvjerenjima ili na površnoj logičkoj analizi ili na jakim osjećajima koji u danom trenutku onemogućavaju racionalan izbor”.81 Nasuprot tome, po njemu se istinske sklonosti mogu identificirati samo kontrafaktično, kao sklonosti koje bi A imao bez svih pogrešaka spomenutih u prethodnoj rečenici, te da se „društvena korist mora definirati na osnovi istinskih preferencija ljudi, a ne na osnovi njihovih manifestnih preferencija”.82 Prema tome, što neka osoba želi, što su njezini interesi te Harsanyijevim riječima, „što je za nju zaista dobro”, to se može pripisati i neovisno o deklariranim prohtjevima, iako on doduše tvrdi da bismo se uvijek trebali služiti pojedinčevim vlastitim preferencijama „na neki primjeren način kao konačnim kriterijem u prosuđivanju o tome koji su zapravo njegovi pravi interesi…”,83 no mehanizam tog postupka ostaje u mraku. Konzekvencije tog argumenta da akteri mogu imati lažnu svijest u odnosu na svoje interese raznovrsne su i dalje će se razmatrati u sljedećem poglavlju, no u ovom je trenutku važno uočiti da utilitarist ne raspolaže odgovarajućim mehanizmom da bi izašao na kraj s tim općenitim argumentom koji je, bar u ograničenom obliku, vrlo uvjerljiv, s obzirom na to da se koncepcije koje pojedinci imaju o svojim prohtjevima zasnivaju na informacijama i shvaćanjima mogućnosti. No, kako da s njima postupa utilitarist koji vjeruje u konačnu i nepromjenjivu prirodu prohtjeva i u to da je cilj politike najveće ukupno zadovoljenje nekog danog skupa prohtjeva? Čini se da očito ima mjesta bar za naznake kritike prohtjeva i sklonosti, kako ćemo detaljnije vidjeti u poglavlju o potrebama, a liberalni utilitarist smatra nemogućim efikasno se suočiti s takvom kritikom te je na kraju mora ignorirati. Druga točka spora o preferencijama odnosi se na mogućnost interpersonalnog uspoređivanja korisnosti. Središnja važnost tog pitanja postala je vrlo očita kada smo raspravljali o Quintonovu pokušaju da pokaže kako bi utilitarist mogao izaći na kraj s predodžbama o raspodjeli kao što su potrebe, zasluge i jednakost. U svakom slučaju, mogućnost da se ta ideja ozbiljno shvati i na neki način interpretira ovisi o vjeri u mogućnost interpersonalnog uspoređivanja korisnosti. Na primjer, opravdanje egalitarne preraspodjele je počivalo na usporedbi korisnosti dodatnih 10 funti za bogatoga i za siromašnoga, cijela ideja o smanjivanju marginalne korisnosti dohotka presudno ovisi o toj usporedbi. No, u vezi s tim postoje vrlo duboki problemi koji se ovdje mogu samo naznačiti. Locus classicus tog spora može se naći u eseju Lorda Robbinsa The Nature and Limits of Economic Science (Priroda i granice ekonomske znanosti), gdje se opovrgavaju usporedbe kakve predlaže Quin81 Isto, str. 55. 82 Isto. 83 Isto. 95

5. Utilitarizam R. Plant

ton. Kako ga Robbins postavlja, taj je problem osobito akutan s obzirom na pretenzije utilitarizma da bude znanstvena etika u kojoj postoji računsko rješenje moralnih problema jer Robbins niječe bilo kakvu znanstvenu osnovu interpersonalne usporedbe korisnosti: to je usporedba koja nužno ispada iz polja bilo koje pozitivne znanosti. Tvrditi da su A-ove preferencije po stupnju važnosti iznad B-ovih, nešto je posve drukčije nego tvrditi da A preferira N pred M, a da B preferira M pred N … Dakle, to je posve normativno. Tomu u pozitivnoj znanosti nema mjesta.84 Tako, na primjer, vratimo li se Quintonovu argumentu, smatrati da A-ove potrebe za X pretežu nad A-ovim zaslugama ili ovlaštenjima u odnosu na Y, ne može biti znanstveni sud, već je to po sebi neizbježno moralni sud. Robbins uzima konkretan slučaj smanjivanja marginalne koristi koji su, kako smo vidjeli, upotrebljavali neki socijalistički ekonomisti kako bi argumentirali u prilog jednakosti: pretpostavimo da se ne slažemo u pogledu zadovoljstva koje A dobija iz dohotka od 1000 i zadovoljstva koje B dobija iz dvaput veće količine. Tada ne bismo mogli doći ni do kakva rješenja tako da ih o tome pitamo. Pretpostavimo da se oni ne slažu. A bi mogao tvrditi da po zakonu smanjivanja marginalne koristi on dolazi do većeg zadovoljstva nego B. B bi pak mogao tvrditi da, naprotiv, on dolazi do većeg zadovoljstva nego A. Ne moramo robovati behaviorizmu da bismo shvatili kako tu nema znanstvenog dokaza. Ne postoji način na koji bi se mogla provjeriti veličina A-ovih zadovoljstava u usporedbi s B-ovima. Nema načina da se uspoređuju zadovoljstva različitih ljudi.41 Zanimljivo je usporediti ovu skeptičnu napomenu sa sigurnošću Quintonovog izlaganja istog problema u njegovom objašnjenju kako bi utilitarist, kada uzima u obzir potrebe i zasluge, mogao pristati na odmake od načela jednake raspodjele resursa koja je, čini se, implicirana opadajućom stopom granične korisnosti. On zauzima čvrsto stajalište o strogosti i znanstvenom statusu utilitarizma u rješavanju ovog problema, ovako govoreći o zaslugama i potrebama: U tim dvama slučajevima postoje, dakle, razlike u obrascima po kojima se odvija zadovoljenje dotičnih pojedinaca. Ako se prihvati načelo korisnosti, te razlike impliciraju odustajanje od striktne vanjske jednakosti upravo u onom smislu koji zahtijeva promišljena moralna intuicija ako se želi osigurati pravedna raspodjela. Tu utilitarizam pruža povezani i sustavni izvod ispravno prepoznatih načela pravednosti koje intuicionist, kako se čini, mora iznijeti u obliku nepovezanog skupa aksioma ili dogmi.85 Utilitarizam je jači i stroži, znanstveniji i sustavniji u svojem pristupu društvenom izboru nego što su to drugi pristupi i, kako se može vidjeti iz prve rečenice ovog citata, razlog za to je uspoređivanje obrazaca po kojima se odvija zadovoljenje pojedinaca. S druge strane, ako se te usporedbe 84 Isto. 85 L. Robbins, The Nature and Significance of Economic Science, Routledge, London, 1932, str. 122. Isto, str. 124. Quinton, Utilitarian Ethics, str. 77. 96

5. Utilitarizam R. Plant

ne mogu raditi, onda je jasno da se ne može održati ni Quintonova pouzdanost u sposobnost utilitarističke sheme razrješavanja političkih dilema, osobito u kontekstu raspodjele. Valja naglasiti da se čini kako se isti problemi javljaju bez obzira na sve veću sofisticiranost argumenata. Uzmimo, na primjer, Harsanyijev argument za utvrđivanje razina koristi: razina koristi osobe A u danim materijalnim okolnostima jednaka je onoj osobe B u njezinim materijalnim okolnostima kada je nekoj nepristranoj trećoj strani svejedno hoće li se ona naći u A-ovim materijalnim okolnostima zajedno s A-ovim ukusima i interesima itd. ili pak u B-ovim materijalnim uvjetima zajedno s njegovom subjektivnom perspektivom. Taj je problem obavijen koliko nejasnoćama toliko i proturječjima. Prvom bi se teškoćom činilo to što utilitarizam, želi li dovesti do određenih političkih rezultata, mora pretpostavljati da se individualno blagostanje može mjeriti na neki kardinalan i određen način i da nakon što se ono izmjerilo, mora postojati neki način da se usporede kardinalne ljestvice različitih osoba. Inače se neće moći reći da u računici korisnosti dobitci jednih pretežu nad gubitcima drugih. Ovdje je za određenost utilitarističkog projekta presudna razlika između kardinalnog i ordinalnog mjerenja. To znači da ne moramo samo reći kada X ima veće ili manje zadovoljenje nego Y, što je ordinalni sud, već i koliko X-ovo zadovoljenje preteže nad Y-ovim. Bez toga nije jasno kako bi netko mogao donositi određene sudove o odnosu, recimo, potreba i zasluga, za što se čini da Quinton implicira da je moguće, a svakako izgleda da i Benthamova zamisao računa sreće pretpostavlja pitanje kardinalnosti. Mnogo toga ovisi o stupnju točnosti za koji utilitarist vjeruje da se može postići pri donošenju tih sudova. Kako je naglasio John Rawls,86 mnogi od argumenata koje iznose kritičari interpersonalnog uspoređivanja korisnosti znaju biti prejaki i pretvaraju se u skepticizam u pogledu drugih svijesti – u ovom slučaju skepticizam u vezi s mogućnosti da se uopće i načelno donose sudovi o sličnostima između želja ljudi i njihova blagostanja. Ako sam uvjeren da su moje želje posve različite od tvojih, da ono u čemu se sastoji moje blagostanje ima drukčije značenje od tvojega, onda sam zapravo skeptičan u pogledu drugih svijesti u smislu da se ne pouzdajem u to da pojmovi kojima ja opisujem i identificiram svoja vlastita psihološka stanja želje ili blagostanja za tebe imaju isto značenje kao i za mene.87 Kako tvrdi Ian Little, sumnja u mogućnost uspoređivanja blagostanja između A i B na svakodnevni zdravorazumski način zaista je sumnja u postojanje drugih svijesti jer tvrdnja da se druge svijesti ne mogu uspoređivati ne može se opravdati ni na koji drugi način nego tako da se niječe njihovo postojanje.88 Ako je to osnova za skepticizam koji se odnosi na interpersonalne usporedbe korisnosti, onda je on očito 86 Rawls, Theory of Justice. Usp. i Little, Critique of Welfare Economics, pogl. IV; Harsanyi, ”Morality”; D. Jay, The Socialist Case, Faber and Faber, London, 1937, pogl. 2. 87 O daljnjim razmatranjima o tim temama u filozofiji duha usp. posljednje poglavlje ove knjige. 88 Little, Critique of Welfare Economics, str. 51ff. 97

5. Utilitarizam R. Plant

prejak, budući da bi takav stupanj skepticizma zapravo potkopao cijeli projekt političke filozofije jer se čini neizbježnim da se u političkoj filozofiji moraju donositi neki društveni sudovi o dobitcima i gubitcima i blagostanju. Oni ne moraju biti isti kao oni koje predlažu utilitaristi, ali skepticizam u pogledu drugih svijesti ipak bi uništio cijeli projekt. No, ta jaka verzija tog argumenta jest i bila je predmet velikih filozofskih napada u prošlih nekoliko godina. Pretpostavimo li da zaista vjerujemo kako su značenja pojmova želje, preferencije, blagostanja itd. kod različitih pojedinaca ista, pitanje nije toliko mogu li se ta značenja uspoređivati u načelu, nego koliko ona mogu biti određena u praksi. Mi zaista stalno radimo takve interpersonalne usporedbe i prava su pitanja možda dva: prvo, mogu li se te usporedbe smatrati dovoljno određenima da bi iz njih proizlazili onakvi izračunljivi i objektivni odgovori kakve, čini se, zahtijeva utilitarizam; drugo, mogu li se te usporedbe vršiti bez prizivanja drugih vrijednosti. Ako su usporedbe i normativne, a mogu se izračunati, one bi potkopavale utilitarističku pretenziju da bude moralnost na osnovi jednog načela. Ako su interpersonalne usporedbe neiskorjenjivo normativne, kako tvrdi profesor Robbins, onda umjesto da takve usporedbe budu potpora našoj interpretaciji normativnih pojmova kao što su zasluge i potrebe, takvi bi normativni pojmovi postali dio procesa interpersonalnog uspoređivanja. Jedan je argument u tom smislu da se mi, bar u javnom kontekstu, radeći interpersonalne usporedbe zapravo obično pozivamo na osnovna dobra različitih vrsta, kao što su osnovne potrebe ili neke druge norme ljudskog ponašanja. Osjećamo da s pouzdanjem možemo reći kako je X bogatiji ili imućniji ili ima višu razinu blagostanja nego Y ako je očito da su zadovoljene njegove osnovne potrebe za hranom, skloništem, zdravljem itd., a Y-ove nisu. Nisu nam potrebne detaljne kardinalne mjere tih razlika, dovoljni su i nerafinirani ordinalni sudovi. To je tako zato što se čini da zaista imamo općeprihvaćenu osnovu za donošenje tog suda, a nju čine osnovne potrebe. Ako se svi prohtjevi shvate kao jednako važni, onda je očito da je osnova njihove hijerarhizacije mnogo nejasnija i da bi za neki pouzdan ishod bila nužna kardinalnost. No ograničimo li osnovu uspoređivanja, naši se sudovi čine bolje utemeljenima i izgleda da postavljaju manje zahtjeva u vezi s prirodom mjerenja. No, za tu je poziciju utilitarizam platio visoku cijenu jer ona zahtijeva da pri računu damo prednost nekoj predodžbi osnovnih potreba ili primarnih dobara kao neovisnom načelu, dok je tipično utilitarističko shvaćanje, kakvo zastupa Quinton, da je usporedba korisnosti ono što omogućava bilo kakvu teoriju o osnovnim potrebama, a ne obratno. Tim ćemo se pitanjem dalje baviti u sljedećem poglavlju koje će detaljnije govoriti o prirodi potreba. Na ovom se mjestu pak postavlja sljedeće pitanje. Ne radi li se zapravo o tome da ordinalna usporedba korisnosti pretpostavlja neko prethodno intuitivno rangiranje korisnosti koje počiva na nekoj predodžbi osnovnih ljudskih potreba, za razliku od onoga što bi htio utilitarist, naime da je stvar obrnuta i da naše shvaćanje potreba proizlazi iz 98

5. Utilitarizam R. Plant

intenziteta i prijekosti naših želja i preferencija. Ian Little je vrlo dobro sažeo tu utilitarističku dilemu. Nakon što je ustvrdio da možemo reći da bi „jedna funta bila važnija Smithu nego Jonesu”, on tvrdi da je pogrešno pretpostaviti da postoji neka teorijska osnova za takve sudove koja bi se mogla posve precizno izraziti: sukob, između onih koji smatraju da je utilitarizam besmislen i onih koji smatraju da u njemu nečega mora biti, proizlazi iz nastojanja da se on učini previše preciznim. Sve dok ostaje neodređenim i nepreciznim te izbjegava upotrebu matematičkih operacija poput „zbrajanja” i ideju „konačnog zbroja”, u njemu ima nečega; ali on postaje besmislen ako se s njime pretjera u pokušaju da ga se pretvori u teoriju egzaktnog znanstvenog tipa.89 Možda bi se, kako sam predložio, pažnja trebala skrenuti s ideje da je općenite i trivijalne sudove, da A ima veće blagostanje od B, moguće donositi samo na osnovi neke duboke teorije kardinalnog mjerenja korisnosti i usmjeriti je na ideju da određena zajednica unutar koje će se takva tvrdnja (da „A ima veće blagostanje od B”, op. ur.) iznijeti posjeduje određene tipove normi o osnovnim potrebama i blagostanju te mogućnost donošenja sudova počiva na njima, a ne na matematičkoj preciznosti. Ali, to zaista zahtijeva bitan odmak od utilitarizma. Postoji i posljednje područje sporova o preferencijama koje je važno za političku filozofiju i koje bi trebalo spomenuti, i time se vraćamo pitanju koje se prvi put pojavilo u 3. poglavlju u raspravi o Dworkinovu argumentu o eksternim preferencijama, dakle o A-ovim preferencijama u pogledu toga kako bi B trebao živjeti svoj život. U kontekstu te rasprave, podsjetit ćemo se da je problem o kojemu je riječ bio pretpostavljeni agnosticizam liberalizma u pogledu različitih koncepcija dobra. Dworkin je, sjetit ćemo se, razmatrao čisto formalan ili proceduralan način isključivanja A-ovih preferencija koje se odnose na B-ov život. Kako smo tada vidjeli, taj pristup vodi do ozbiljnih teškoća i postaje jasno da je teško izbjeći da se preferencije isključuju na osnovi njihova sadržaja, a ne forme. Taj se problem ponovno javlja u dvama novijim esejima o utilitarizmu koje smo ukratko spomenuli u prethodnim raspravama. Samuel Brittan90 tvrdi da utilitaristički donositelj odluke na političkoj razini ne bi trebao uzimati u obzir eksterne preferencije – preferencije koje A ima u pogledu načina na koji bi B trebao voditi svoj život – ali ne na proceduralnoj osnovi ili osnovi dvostrukog uračunavanja, nego na osnovi njihova sadržaja, što on zove učincima negativne međuovisnosti, onima koji imaju negativan učinak na slobodu. U tom je argumentu Brittan jednoznačan u svojem shvaćanju slobode kao neovisne vrijednosti, kao i u pogledu toga da to po njemu znači odmicanje od ideje utilitarizma kao moralnosti na osnovi jednog načela. Harsanyi u svojem prilogu knjizi Utilitarianism and Beyond zastupa 89 Isto, str. 53. 90 Usp. odličnu Brittanovu raspravu u njegovoj knjizi The Role and Limits of Government: Essays in Political Economy, Temple Smith, London, 1983. 99

5. Utilitarizam R. Plant

sličnu tezu i vrijedi detaljnije citirati njegov argument jer on izlaže neke osnovne probleme o prirodi utilitarizma: „Neke se preferencije, koje svakako mogu biti i „istinske” preferencije po mojoj definiciji, u cijelosti moraju isključiti iz naše funkcije društvene korisnosti. Pogotovo moramo isključiti sve očite antisocijalne preferencije, kao što su sadizam, zavist, osvetoljubivost i zloba … Utilitarna etika nas sve shvaća kao članove iste moralne zajednice. Osoba koja iskazuje neprijateljstvo prema drugima ostaje članom te zajednice, ali ne cijelom svojom osobom. Onaj dio njezine osobe koji gaji te antisocijalne osjećaje, mora se isključiti iz članstva i nema pravo da ga se sasluša kada je riječ o obrani naše koncepcije korisnosti.”48 U vrlo instruktivnoj napomeni uz taj argument on tvrdi da bi „zaista zadovoljavajuća teorija o legitimnim i nelegitimnim interesima bila velik korak naprijed za utilitarističku filozofiju morala”. Posve je jasno zašto zauzima to stajalište, naime zato što se kao argument protiv utilitarizma često navodi da bi on odobravao progon neke manjine – recimo Židova – kada bi to maksimiziralo društvenu korisnost. Jasno je da bi pokušaji da se iz utilitarističkog računa isključe antisocijalne preferencije koje bi mogle voditi do toga, bio korak naprijed. Kako smo već vidjeli, jedan način za to bio bi pokušaj da se razvije utilitarističko shvaćanje pravâ one vrste koju je naznačio Mill u V. poglavlju Utilitarizma. No, Harsanyijev je pokušaj rješenja tog problema radikalniji. Umjesto neke vrste teorije pravâ u smislu utilitarizma pravila, on predlaže ograničavanje preferencija. Taj prijedlog sadrži dvije teškoće. Prvo, on obilježava jasan odmak od predodžbe da bi se individualne preferencije, bilo u pogledu užitka bilo nekog manje određenog oblika korisnosti, trebale uzimati kao osnovne etičke konstante, jer u ovom su slučaju preferencije isključene iz utilitarističke računice. Drugo, kako naglašava Sen,49 izgleda da se to ograničenje temelji na nekoj prethodnoj koncepciji dobra, a ne na nekoj formalnoj prepreci kao što je eksternost preferencija ili njihovo dvostruko uračunavanje. No, odakle zapravo ta prethodna koncepcija dobra? Napokon, društveno dobro trebalo bi proizlaziti iz zbroja korisnosti, a ne iz neke supstancijalne teorije dobra koja se upotrebljava da bi se isključile neke preferencije. Harsanyi tvrdi da nas utilitarizam čini članovima neke moralne zajednice, ali zapravo izgleda da se on oslanja na neku vrstu prethodno postojećih vrijednosti u zajednici da bi ograničio ono što se može smatrati legitimnom preferencijom. Čini se da je ovdje u igri implicitno pozivanje na druge norme kojima se ne može dati izravno utilitarističko značenje jer one ograničavaju osnovu utilitarističke računice. Ako se te napomene povežu s njegovim shvaćanjima o kojima smo prije raspravljali, o društvenoj korisnosti koja uračunava samo „istinske” preferencije, one do kojih se došlo na osnovi najboljih mogućih informacija, pažljive logičke analize i bez iracionalnih osjećaja, može se uočiti koliko se utilitarizam udaljio od ideja da se treba voditi zbiljskim prohtjevima ljudi koji se smatraju osnovnima i nepromjenjivima. Teško je vidjeti kako bi se istinske i antisocijalne 100

5. Utilitarizam R. Plant

preferencije mogle odrediti neovisno o nekoj supstancijalnoj teoriji dobra koja bi prethodila zbroju sklonostî, te stoga i neovisno o samoj korisnosti. Napokon, želim nešto reći i o jednom drugom području koje je sporno i skriva teškoće za utilitarizam, naime o njegovu tumačenju posljedica. Iako sve konzekvencijalističke teorije ne moraju biti utilitarističke, svi oblici utilitarizma su konzekvencijalistički, i zato je za tu teoriju od središnje važnosti postojanje primjerenog tumačenja na koji se način posljedice djelovanja utvrđuju i procjenjuju. Zanimat će nas sljedeća pitanja: utvrđivanje posljedica, uspoređivanje posljedica djelovanja i nedjelovanja te raspon posljedica koje su u igri – to znači koliki bi pri procjenjivanju posljedica trebao biti raspon interesa koji se uračunavaju i koliko bi se daleko u budućnost one trebale protezati, na primjer odnos posljedica prema budućim generacijama. Ta su pitanja problematična za svaku političku teoriju, ali su osobito nezgodna za utilitarizam zbog njegovih tvrdnji o tome da njegovi postupci daju objektivne i sasvim određene rezultate. Očito je da se posljedice djelovanja moraju identificirati prije nego što se mogu procjenjivati na nekoj vrsti utilitarističke ljestvice, a to nipošto nije tako jednostavno kako izgleda. Istraživanja filozofije duha u prošlih tridesetak godina uglavnom su podržavala shvaćanje da se svako čovjekovo djelovanje može identificirati na više od jednog načina te da je, što dijelom slijedi iz toga, neko djelovanje po sebi teško odvojiti od njegovih posljedica. Prema tome, ako se djelovanja mogu opisivati ili identificirati na različite načine, onda je tako i s posljedicama. A ako se one opisuju ili identificiraju na različite načine, onda bi se mogla prilično razlikovati i njihova vrednovanja. Izgleda da izračunljivost pretpostavki utilitarizma implicira da su posljedice i djelovanja nedvojbene i sasvim određene, u nekom smislu poput prirodnih događaja, i da njihova identifikacija ne otežava njihovu procjenu. Ako nije tako, onda utilitarizam svakako postaje složenijom i u svakom pogledu problematičnijom teorijom; ta složenost i problematičnost još se povećavaju ako se izbor jednog opisa djelovanja i posljedica ne može odvojiti od vrijednosti i normi. Problem se javlja u sljedećem obliku: postoji li neki opis koji je pravi opis nekog namjernog djelovanja, pod pretpostavkom da je do namjernog djelovanja došlo? Primjer koji je učinila popularnim Elizabeth Anscombe, ilustrira složenost odgovora na to pitanje. Zamislite da netko pumpa vodu u kuću u kojoj žive predstavnici neke neželjene vlasti; da je voda u toj cisterni zatrovana; da kretanje čovjekove ruke baca čudnovate sjene na stijene iza njega; da kretanje njegove ruke proizvodi ritmičan zvuk pumpe; da se pri svemu tome njegovi mišići kreću na osobit način i da se živčana vlakna njegova tijela pune nekim kemijskim spojevima. Sada, riječima profesorice Anscombe, pitamo: „Koji je pravi opis njegova djelovanja? Pumpa li on vodu? Truje li ljude? Pridonosi li nekoj revoluciji? Stvara li estetski ugodne sjene i zvukove? Vježba li mišiće na osobit način? Želi li stimulirati različita živčana vlakna?” Postoje i druge mogućnosti u pogledu identifikacije njegova djelovanja: zarađuje plaću, 101

5. Utilitarizam R. Plant

uzdržava obitelj, troši svoje potplate, znoji se, pridonosi dolasku bolje vlasti itd., tako da ne postoji samo jedan opis koji bi bio pravi opis djelovanja, pretpostavimo li da su sve to zaista istiniti opisi. Ako za utilitarista vrijednost nekog djelovanja mora biti povezana i ovisna o načinu na koji to djelovanje identificiramo i razumijemo, od vitalne je važnosti da se nedvojbeno odgovori na pitanje što se zapravo nalazi u tom opisu djelovanja. Ako je djelovanje uvijek pod nekim specifičnim opisom, za procjenu korisnosti je važno da postoji određen odgovor na pitanje pod kojim. Možda je ovdje najočitiji odgovor da se kao pravi opis djelovanja uzme onaj koji bi mu dao sâm akter. Napokon, djelovanje čini namjernim akterova preferencija, tako da je sigurno njegov opis pravi opis tog djelovanja kao namjernog čina, iako, kako smo vidjeli, postoje i drugi istiniti opisi. S tim shvaćanjem postoje tri teškoće, od kojih su dvije međusobno povezane. Prva je da je namjerno djelovanje ono djelovanje za koje se pretpostavlja da će se njime nešto postići, dakle da za aktera postoji predvidiva posljedica onoga što čini i u nekom smislu predodžba kauzalnog odnosa između djelovanja i onoga za što se pretpostavlja da će se njime postići. Anscombe to izražava u sljedećem shematskom obliku: „Da bismo razumjeli iskaz ‘I čini P s ciljem Q’, moramo vidjeti kako bi to buduće stanje Q trebalo biti moguć kasniji stupanj u događanju čiji je raniji stupanj P.”91 Ako akterovo objašnjenje njegove vlastite namjere ne ispunjava taj uvjet, onda ćemo vjerojatno posumnjati ili u iskrenost njegova očitovanja ili u smislenost opisa – tako je, u Anscombeinu vlastitom primjeru, reći da se penjem na kat da bih uzeo knjigu iz podruma, bez ikakva objašnjenja kako je to dvoje povezano, razlog da se kaže kako je ta identifikacija djelovanja ili neiskrena ili besmislena. No, poanta je u tome da, kako god presudili, ne pretpostavljamo da je akter u svim slučajevima konačni autoritet za opis onoga što se djelovanjem čini. Drugi problem s time u vezi je taj da shema kojom se Anscombe služi pretpostavlja da akter u nekom smislu predviđa učinak ili posljedicu Q koja bi se njegovim djelovanjem trebala postići, ali to je vrlo složeno. Može biti učinaka ili posljedica koje akter ne predviđa, ali za koje bi se u nekom smislu moglo očekivati da ih predviđa ili da ih je mogao predvidjeti. U tom bismo slučaju opet mogli modificirati pravi opis djelovanja kako bismo i za njih našli mjesta. Ako činim P kako bih postigao Q, ali predvidiva posljedica Q-a je X, a ja to ne vidim, premda drugi možda vide, to bi nas moglo navesti na to da promijenimo ili bar proširimo pravu karakterizaciju djelovanja kako bismo naznačili tu posljedicu. Tako se, identificirajući što je djelovanje, a što se tada treba procijeniti na osnovi posljedica, očito suočavamo s dvjema teškoćama. Napokon, tu je i činjenica da se sâm akter može dvoumiti između 91 Harsanyi, ”Morality”, str. 56.49 A. K. Sen, ”Introduction”, u: Sen i Williams, str. 10. G. E. M. Anscombe, Intention, 2. izd., Blackwell, Oxford, 1963, str. 37. D. Davidson, ”Agency”, u: Agent, Action and Reason, ur. R. Binkley, R. Branaugh i A. Marras, The Clarendon Press, Oxford, 1979. 102

5. Utilitarizam R. Plant

nekoliko opisa djelovanja – dakle, kako ćemo tada odrediti opis te identificirati djelovanje? Taj nedostatak jasnoće u pogledu identiteta djelovanja osobito je važan za utilitarizam, dijelom zato što je on konzekvencijalistička teorija i bavi se procjenom korisnosti posljedica različitih djelovanja, a dijelom zato što izgleda da utilitarističko shvaćanje implicira da postoji neki sasvim određen ishod procjene. No, ako je sâm kriterij identiteta djelovanja sporan, onda će sporna biti i utilitaristička procjena. Uz to, u spornim se slučajevima procjena o tome što je pravi identitet djelovanja možda ne može lako odvojiti od problema vrednovanja, od pitanja što smatramo važnim – tako bi u slučaju Anscombeina primjera pumpanja vode, političke vrijednosti sudionika mogle biti presudne za određivanje identiteta te, prema tome, i korisnosti djelovanja. Posljednji problem s identificiranjem djelovanja je odnos prema posljedicama i možda se time samo eksplicira ono što je implicitno sadržano u već rečenome. Ponekad je teško odvojiti djelovanje i posljedice. Na osnovi rečenoga, a osobito ako razmislimo o primjeru pumpanja vode, dobivamo različite identifikacije djelovanja ako u njegovu karakterizaciju uključimo različite posljedice. Tako „pumpao sam vodu” daje karakterizaciju koja isključuje jedan aspekt posljedica – naime da, kao dugoročni rezultat, ljudi u kući umiru; „trujem ljude u kući” izražava posljedicu djelovanja. Davidson je to, dosta prikladno, nazvao „efektom harmonike” karakterističnim za djelovanje. Ako naša namjerna radnja dovede do nečega, onda se to do čega je dovela može uključiti u složeniji opis izvorne radnje. Uzmimo sljedeći primjer: Luther je pribio cedulju na vrata svoje crkve da bi upozorio na zloupotrebu oprostâ. Luther je počeo reformaciju. U drugom su slučaju u identifikaciju djelovanja uključene njegove daljnje posljedice. Po Davidsonu, opseg u kojemu se posljedice uključuju u identifikaciju djelovanja „nema jasnih granica”. Takva bi jasna granica bio opseg u kojemu je akter predvidio posljedice, ali kako smo prije vidjeli, to nije tako jednostavno kako izgleda jer uvijek bismo se mogli pozvati na to što je on trebao predvidjeti ili nešto poput toga. Uzmimo opet prvu od navedenih rečenica i utvrdimo da primjenjujući utilitaristička načela moramo ograničiti procjenu na one posljedice „za koje se razumno moglo očekivati da će ih akter predvidjeti”. Očito je da nakon što se sve to dogodilo možemo drukčije identificirati djelovanje, kao u drugom sudu o Lutheru, ali kao moralnu nit vodilju moramo prihvatiti prvi smjer. No, vidjeli smo da s tim postoje neke teškoće, a ima ih još, naime problem područja interesâ na koje smatramo da bi se trebala protezati ispravna procjena posljedica. Utilitaristu je jasno da bi se interesi svake osobe trebali uračunavati kao jedan i ne više nego jedan, ali pitanje je čiji su interesi ovdje presudni, jer to može voditi različitim procjenama posljedica. Riječ je o barem dvjema dimenzijama. Prva je dimenzija međudržavna ili međudruštvena. Trebamo li pri računanju posljedica djelovanja A i djelovanja B na političkoj razini uzimati u obzir samo posljedice za naše vlastito društvo ili i posljedice za druga društva? To su realna politička pitanja – na 103

5. Utilitarizam R. Plant

primjer, spašavanjem tekstilne industrije u vlastitoj zemlji nametanjem uvoznih carina, lako bi se mogli baciti u siromaštvo ljude u drugim zemljama koji ovise o takvom izvozu. Drugo, trebamo li računati i s međugeneracijskim učincima? Mogli bismo razmisliti o utilitarističkoj politici u slučaju crpljenja siromašnih mineralnih zaliha koje se ne mogu obnavljati, a koliko znamo, ni zamijeniti. Trebamo li uzimati u obzir posljedice za buduće generacije građana? Prije smo, u Harsanyijevu citatu, dotaknuli odnos utilitarizma prema ideji moralne zajednice, ali na koju se moralnu zajednicu u prostoru i vremenu treba odnositi računanje posljedica? Bez neke vrste prethodno opravdanog pojma o tome koja je odgovarajuća zajednica interesa, utilitaristička računica ostaje neodređena, a nije jasno mogu li se granice takve moralne zajednice izvesti iz samog utilitarizma.

Pitanja za ponavljanje: 1. Prema utilitarizmu koje je jedino pravilo odlučivanja? 2. Objasni kritiku da utilitarizam zanemaruje pravednost. 3. Objasni „jednakost” kao kriterij raspodjele. 4. Objasni „zasluge” kao kriterij raspodjele. 5. Objasni „potrebe” kao kriterij raspodjele. 6. Objasni „korisnost i prava” kao kriterije raspodjele.

104

6. Teorije distributivne pravde

N. Petrović

K

ljučni pojmovi: egalitaristički liberalizam, libertarijanizam, Ronald Dworkin, David Miller, Robert Nozick, pluralizam, distributivna pravda, John Rawls, utilitarizam, Michael Walzer.

6.0. Uvod 92 Danas politička filozofija spada među najživlje i najproduktivnije grane filozofskog istraživanja. A jedan od njezinih središnjih problema jest onaj o distributivnoj ili ekonomskoj pravednosti.93 Grubo rečeno, radi se o pitanju kakva je raspodjela bogatstva u društvu moralno ispravna, odnosno o tome jesu li imovinske nejednakosti opravdane, te ako jesu, u kojoj se mjeri one mogu tolerirati i iz kojih izvora mogu potjecati. Međutim, glavni predmet rasprave ove knjige jest poslovna etika. Treba li se netko tko se zanima za nju interesirati i za pravednu distribuciju dobara? Izgleda da je odgovor na ovo pitanje potvrdan. Poslovni subjekti, naime, svakako trebaju mariti za to da prilikom svog djelovanja nikog ne obmanjuju niti ne oštećuju, da dugoročne posljedice njihovog rada ne djeluju negativno na funkcioniranje društva, da ne zagađuju okoliš i slično. Ali poslovanje nije samo proces u kojem treba igrati po nekim pravilima decentnosti. Ono ima i svoje ciljeve i rezultate. Vjerojatno glavni među njima jest ostvarena zarada. I ako se u okviru poslovanja želi biti dokraja moralno korektan, onda treba paziti i na to da taj rezultat nije etički neprihvatljiv – da svi imaju onoliko koliko ih po pravdi ide. A upravo je bavljenje raspodjelom dobiti, kako smo već rekli, glavni problem kojim se bave 92 Za potrebe udžbenika u autorov tekst dodani su ključni pojmovi i pitanja za ponavljanje. 93 Jean Hampton (1997, str. 159) kaže da je taj problem najuzbudljiviji u cijeloj suvremenoj političkoj filozofiji. Slično misle i mnogi drugi istaknuti mislioci. 105

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

oni koji razmišljaju o distributivnoj pravednosti. Stoga ovdje nikako ne treba zaobići upoznavanje s osnovama suvremenog stanja rasprave o tom pitanju.

Kratko raščišćavanje terena: gledište marksizma Ali prije negoli se pozabavimo time, ne bi bilo loše ukloniti jedan, još uvijek veoma čest, nesporazum. Marksizam je bio filozofija koja je u brojnim sredinama dugo dominirala političkim i društvenim mišljenjem te nadahnjivala socijalne reformatore. I mnogi misle da se to učenje odlučno zalagalo baš za pravednost o kojoj je ovdje riječ, budući da je spominjalo eksploataciju, pričalo o vladajućim i obespravljenim klasama, ugnjetačima i ugnjetenima i sl. Međutim, to nije točno iz dva osnovna razloga. Prvo, Marx i njegovi ortodoksni sljedbenici zapravo se uopće nisu bavili pitanjem pravedne distribucije već su razvijali i branili specifičnu teoriju povijesti koja je željela pokazati da je dolazak komunizma, tj. beskonfliktnog društva, neminovan. Na ovo bi se moglo odvratiti da je marksizam, čak i ako nije bio previše zainteresiran za detalje pravednog poretka i njegovo opravdanje, ipak ukazivao na način na koji se takav sustav može ostvariti. Odgovor na ovu tvrdnju vodi do drugog osnovnog razloga protiv teze da se Marx bavio problemom distributivne pravednosti. Taj upućuje na činjenicu da je marksizam odlučno poricao da moralna načela imaju ikakvu bezvremenu i istinski kritičku vrijednost. Za Marxa je svaki moral bio samo ideologija, tj. oblik svijesti povezan s nekim načinom proizvodnje. Funkcija morala jest, kažu marksisti, u tome da zaštiti postojeći poredak i to tako što nudi pravila pomoću kojih se u njegovom okviru mogu nenasilno razrješavati neminovni sukobi. Tvrditi da je moral bezvremena istina i braniti ga, dakle, znači nastojati zauvijek sačuvati određenu, povijesno privremenu, društvenu organizaciju. Nasuprot tome, pravi je motiv marksizma bio da prevlada svako stanje stvari u kojem može doći do konflikata. A uklanjanjem okolnosti u kojima se oni mogu pojaviti, uklanja se i potreba za moralom i svim njegovim kategorijama - u koje spada i pravednost. Konačni cilj marksizma tako je bilo društvo s onu stranu morala, društvo kojem neće biti potrebno nikakvo pomagalo za prevladavanje napetosti budući da ovih uopće neće ni biti. Dakle, ono što je motiviralo Marxa da krene u potragu za realističkim načinom ostvarenja komunizma bilo je nešto znatno ambicioznije od zahtjeva za distributivnom pravednošću: on je želio ukidanje dehumanizacije, te ostvarenje svih potencijala čovjeka – odnosno pomirenje s njegovom „rodnom suštinom”. A za takvo što nikakva pravedna distribucija, čak i da je u potpunosti moguća, ne bi bila dovoljna. To jasno ilustrira poznata marksistička kritika starijih utopističkih učenja koja kaže da ova ne idu ni za čim drugim negoli za tim da sve članove društva dovedu na razinu proletera, koji će i dalje mukotrpno raditi i ostati pod kontrolom, njima stranih, ekonomskih sila. 106

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

Marx je, pak, želio da takva dominacija stvari nad čovjekom bude zauvijek ukinuta, a ne tek to da svi približno jednako rade i posjeduju.94 Stoga svi koji na pitanje valjanog poretka gledaju kroz prizmu pravednosti i inspiriraju se marksizmom, zapravo spajaju nespojivo. Dosljednost traži da odustanu ili od potrage za pravednošću ili od marksističkog historicizma. Prva ih opcija vraća gdje su bili i prije, samo očišćene od zablude. A ako se odluče za drugu, mogu dosta toga naučiti ako se upoznaju s načinom na koji se o pravednosti raspravlja među suvremenim analitičkim filozofima čije ćemo stavove izložiti. A te teorije kojima ćemo se ovdje pozabaviti djelo su utilitarističkih filozofa, Johna Rawlsa, Ronalda Dworkina, Roberta Nozicka, Michaela Walzera i Davida Millera. Usput ćemo navesti i neke osnovne prigovore upućene svakoj od njih.

6.1. Utilitarizam Utilitarizam i nije teorija koja se baš osobito zanima za raspodjelu dobara već se prvenstveno koncentrira na uvećanje društvenog blagostanja.95 Međutim, opis te pozicije ne smije se zaobići ne samo zato što je ona dugo vladala intelektualnom i političkom scenom Zapada već i stoga što se bez nje ne mogu sasvim shvatiti kasnije teorije distributivne pravde koje su nastale kao reakcija na nju. Mjere koje što je moguće više uvećavaju blagostanje društva utilitaristi određuju tako da prvo gledaju na to kakav utjecaj imaju razni smjerovi djelovanja na sreću i interese svakog člana zajednice. Pri tome se interesima svake osobe pridaje potpuno ista težina. Zatim se od svih tih raspoloživih smjerova djelovanja odabire onaj koji najpovoljnije djeluje na sreću ili interese najvećeg broja ljudi i koji ima najmanje negativnih učinaka. I na kraju se ta mjera, za koju je spomenuta računica pokazala da će proizvesti najveće moguće blagostanje društva, provodi u djelo. A kako je to blagostanje raspodijeljeno među članovima zajednice, predstavlja važno pitanje tek onda ako ta raspodjela utječe na njegovo uvećanje.96 Na primjer, utilitarizam u principu nema ništa protiv veoma nejednake raspodjele dobara ako je njezin rezultat takav da je društvo kao cjelina na taj način najzadovoljnije. Međutim, većina filozofa te orijentacije smatra da će približno jednaka raspodjela dobara najviše pridonijeti blagostanju društva. To se uvjerenje prvenstveno zasniva na pretpostavci 94 Više detalja o odnosu marksizma prema problemu distributivne pravednosti može se naći u Tucker, 1969; Lukes, 1991; Wood, 1991; i Cohen, 2000. 95 Vidi Brandt, 1959, str. 414-5; Smart, 1991, str. 106-7. 96 To se blagostanje, naravno, ne može raspodjeljivati izravno, već preko dobara potrebnih za njegovo ostvarenje. Kako je novac univerzalno dobro koje svakome omogućuje da nabavi neka druga dobra koja će ga najviše usrećiti, on je i primarni predmet raspodjele na koju utilitaristi ciljaju. 107

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

o opadanju marginalne korisnosti dobara. Naime, vjeruje se da svaka nova količina nekog dobra manje vrijedi onom tko ga već ima u izobilju nego onom tko u tom dobru oskudijeva. Tako će npr. jedna nova kuna puno više značiti prosjaku negoli milijarderu. Iz toga slijedi, smatraju utilitaristi, da će društvo biti sretnije ako su dobra u njemu ravnomjernije raspodijeljena, ako nema prevelikih imovinskih razlika. To je tako zato što svatko prvo zadovoljava intenzivnije želje, a tek zatim one koje mu donose manje zadovoljstva. A to znači da bogataši sredstvima koja premašuju ona potrebna za prosječan, normalan život zadovoljavaju manje bitne preferencije i zato iz takve potrošnje izvlače i manje užitaka. Sa siromašnima je stvar obrnuta i stoga se prelijevanjem sredstava od prvih k drugima dobiva više zadovoljstva negoli se gubi. Utilitaristi osim ovog razloga koriste još i neke druge kako bi branili to uvjerenje, npr. tvrde da znatno imovinsko raslojavanje stanovništva izaziva zavist kod onih koji imaju malo, kao i snobizam i lijenost kod onih koji imaju puno, te da preko toga dovodi i do raznih drugih neprilika u društvu - kriminala, štrajkova, pobuna - koje umanjuju opće blagostanje. Sve to ipak ne znači da utilitaristi zagovaraju striktnu jednakost jer i ona ima svoje negativne posljedice. Kad bi se dobra svima jednako raspodijelila, onda bi oni sposobniji bili slabije motivirani za rad97 i ulaženje u poslovne rizike pa bi se smanjila ukupna količina dobara koju bi društvo proizvelo i moglo podijeliti. Osim toga, bogatiji bi se ljudi mogli iseliti iz zemlje i sa sobom ponijeti svoje bogatstvo. Moglo bi i doći do socijalnih napetosti. Konačno, dopuštanjem da se država previše upliće u pitanje raspodjele prevelika bi se moć koncentrirala u njezinim rukama, što bi moglo postati i veoma opasno po osobne slobode građana. Ukratko, smatra se kako bi trebalo naći neku ravnotežu između tih raznih tendencija koje vuku prema jednakosti i nejednakosti, te tako odrediti najpovoljniju moguću distribuciju koja bi maksimalno uvećala opće blagostanje društva.98 Kako točno ustanoviti taj omjer, u potpunosti je empirijsko pitanje koje ovisi o konkretnoj situaciji u nekoj određenoj zajednici. Sve u svemu, može se reći da utilitarizam zagovara umjerenu imovinsku nejednakost jer se čini da takvo stanje najbolje služi najvećem mogućem blagostanju svih pripadnika onakvih društava kakve poznajemo. Prigovori upućeni tom učenju brojni su, pogotovo ako se u prvom redu postavi pitanje o tome zašto uopće prihvatiti utilitarizam kao ispravnu 97 Prema nekim utilitaristima davanje veće plaće za težak, opasan i dosadan posao ne proizvodi nejednakosti već, upravo suprotno, izjednačava ljude. Naime, ono što se želi postići jest da svi budu približno jednako sretni, a ne da imaju jednake prihode. Stoga veća primanja onima koji se prihvaćaju takvog rada zapravo nadoknađuju nezadovoljstvo koje tijekom njega doživljavaju. Vidi Shaw, 1999, str. 240-1. 98 Vidi Hare, 1991, str. 126-7. 108

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

moralno-političku doktrinu. Tad se susreću mnoge zamjerke tehničkog tipa koje pokazuju da se utilitarističke kalkulacije teško mogu provesti u djelo, kao i poznate moralne teškoće koje pogađaju utilitarizam u cjelini. Ali bolje je da se ovdje usredotočimo samo na one probleme koji se tiču gore izloženog učenja o ispravnoj raspodjeli. Prvi od njih samo je varijanta poznate teze da utilitarizam jedne pojedince tretira kao sredstva za druge, odnosno da jedni po njemu mogu biti žrtvovani radi drugih. Ovdje se to ogleda u tome što je utilitarizmu u velikoj mjeri svejedno koliko je tko radio i doprinio stvaranju proizvoda koji se raspodjeljuju. Najvažnija mu je (navodna) činjenica da osoba koja je puno stvorila ne može iz dobara kojima raspolaže izvući veći užitak od nekog tko ima manje od nje. Međutim, ta se prvenstvena koncentracija na konzumaciju čini neuvjerljivom. Običnoj se moralnoj svijesti od toga mnogo važnijim čini produktivni i povijesni aspekt, tj. što se dogodilo kako bi se dobra o kojima se radi uopće pojavila. A njega utilitarizam zanemaruje koliko god to može i to se čini kontraintuitivnim. Tako bi se, recimo, u nekim okolnostima opće blagostanje moglo uvećati ako bi se jednima dopustilo da uživaju u ljenčarenju dok bi se drugima uzimao novac za njihovo uzdržavanje. A ako takvo što utilitarist i ne bi dozvolio, to bi mogao proglasiti lošim jedino zbog nepoželjnih društvenih posljedica - jer bi to npr. obeshrabrilo ljude da rade. Ali taj je odgovor neuvjerljiv. Takvo je stanje po sebi loše jer naprosto nije fer, a ne zbog toga što bi moglo imati nekakve neprihvatljive posljedice. Drugim riječima, čak i ako utilitarist uspije izbjeći neki kontraintuitivan rezultat, on daje pogrešno objašnjenje zašto je ta stvar moralno pogrešna.99 Ovaj prigovor ipak ne dovodi u pitanje ključnu pretpostavku o smanjivanju marginalne korisnosti, bez koje bi utilitarizam bio izložen velikim neugodnostima jer bi dopuštao da se sva dobra daju nekom „monstrumu korisnosti” – odnosno osobi koja mnogo bolje od svih drugih resurse pretvara u zadovoljstvo - koji bi svojom konzumacijom svega što se proizvodi maksimalno uvećao ukupnu sreću. Dakle, potrebno je smatrati da ljudi izvlače više-manje jednaka zadovoljstva iz korištenja dobara. Ali kako možemo u to biti sigurni? Odakle znamo da se zadovoljstva koja razni ljudi imaju od istih dobara mogu tako jednoznačno uspoređivati?100 Na primjer, zar je istina da baš svatko jednako voli čokoladu i kako bi samo njezina ravnomjerna raspodjela uvećala opću korisnost? Nije li prije slučaj da je neki vole više, a drugi manje, da jednima prije dojadi negoli drugima, te kako bi je stoga trebalo podijeliti na

99 Vidi Dworkin, 2000, str. 329. 100 Vidi Letwin, 1983, str. 30-4; Barry, 1989, str. 177. 109

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

neki drugi način? Zar i s drugim dobrima stvari ne stoje slično?101 Međutim, teza o opadanju marginalne korisnosti u dobroj se mjeri temelji na uvjerenju da su takve usporedbe moguće. Ona je psihološka generalizacija zasnovana na opažanju da ljudi nakon nekog vremena osjećaju zasićenje dobrima koja konzumiraju. Međutim, čak i ako to vrijedi za većinu dobara veliko je pitanje važi li to i za novac, odnosno za sve ono što služi kao univerzalno sredstvo razmjene. Moguće je da takvo sredstvo zbog svoje neograničene mogućnosti da se pretvori u nešto drugo izbjegava taj „zakon”. Jer iz činjenice da osoba vremenom gubi interes za bilo koji predmet uživanja102, ne slijedi da ona gubi interes i za samo uživanje. A ako je tako, onda ona tim univerzalnim sredstvom razmjene uvijek može kupiti neko drugo dobro kojim još nije zasićena i na taj način produžiti svoj užitak.103 Nadalje, pojava da ljudi štede pokazuje da marginalna korisnost novca ne opada tek tako. Naime, ljudi često žele razna dobra koja si ne mogu odmah priuštiti pa stoga čuvaju novac kako bi ih jednog dana pribavili. U tim je slučajevima vrijednost one novčane jedinice koja dozvoljava da se neko dobro napokon kupi veća od vrijednosti svih novčanih jedinica koje je netko imao prije tog trenutka (tj. zadnji štedni ulog vrijedi mnogo više od prvog, drugog, trećeg). To važi pogotovo onda kad dobro koje se nabavlja ušteđenim novcem nekome vrijedi više od sume vrijednosti svih dobara koja se mogu kupiti svotom manjom od ušteđene.104 Ukratko, izgleda da glavne pretpostavke na kojima leži utilitarističko rješenje problema najbolje distribucije imaju jako dvojbenu vrijednost.

101 Jedan odgovor na taj prigovor glasi da je točno da se ne može uspoređivati zadovoljstvo koje razni ljudi izvlače iz nekog dobra (ili čak novca), budući da ne znamo ništa o tome kako ta dobra utječu na njihovu sreću, ali da upravo ta situacija traži jednaku raspodjelu, uz uvjet da dolazi do opadanja marginalne korisnosti. Naime, svako odstupanje od jednakosti u prosjeku dovodi do većeg gubitka blagostanja budući da možemo dati onima koji iz dobara izvlače više, ali i onima koji iz njih dobivaju manje. Kako ne znamo koji su koji, najbolje je jednom dati jednima, a drugi put drugima. No, ako jednom damo onima koji iz dobra izvlače više zadovoljstva, a zatim onima koji izvlače manje, gubimo u odnosu na jednaku raspodjelu jer dobitak prvih minus dobitak onih drugih iznosi manje od jednake podjele. Vidi Brandt, 1959, str. 417-8. 102 Veliko je pitanje je li to uopće činjenica jer za neka dobra (npr. seks, umjetnost i sl.) vrijedi da ljudi u njima više uživaju nakon nekog vremena negoli na početku jer je potrebno naučiti kako se tim dobrima najprimjerenije služiti. Ako, pak, čak i u tim slučajevima, čovjek na koncu gubi interes za ta dobra, za to je potrebna njihova mnogo veća količina od one o kojoj govori utilitaristička hipoteza. 103 O tome vidi Elster, 1986, str. 104. 104 Ponašanje onih koji štede također pobija jedan drugi argument koji se često navodi u prilog opadanju marginalne korisnosti novca (vidi Brandt, 1959, str. 415-6 i Frankfurt, 1988, str. 143). 110

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

Jedna klasifikacija Već je rečeno da su preostale suvremene teorije distributivne pravednosti nastale kao reakcija na utilitarizam. Zato je njihov karakter primarno deontološki, tj. one ne stavljaju u svoj fokus nikakav cilj na čijem ostvarenju cjelokupno društvo mora raditi kao na vrhovnoj vrijednosti nego prvenstveno prava i dužnosti pojedinaca. Za početak je najbolje napraviti klasifikaciju vodećih gledišta te vrste koja su u opticaju, te tako dobiti neku mapu terena kojim ćemo se kretati, a tek se zatim pozabaviti njihovim detaljnijim prikazom. Klasifikaciju ćemo ponuditi u dolje izloženoj tablici. Sačinjena je prema odgovorima na probleme koji se u današnjoj diskusiji smatraju izrazito relevantnim i koji neutilitarističke teoretičare dijele na glavne ideološke tabore.105

NE

í

1) Dopušta li se osobni suverenitet (self-ownership), tj. puno raspolaganje vlastitom osobom?

í

DA

í egalitaristički liberalizam (socijaldemokracija)

í libertarijanizam

2) Dopušta li se barem utjecaj nekih osobnih faktora na različitoj količini?

3) Dopušta li se prvobitno prisvajanje (uloženi napor i rad) vanjskih resursa (world-ownership) u distribuciji?

í NE striktni (J. Rawls)

í DA umjereni egalitarizam (R. Dworkin)

í NE lijevi libertarijanizam

í DA desni libertarijanizam

(teorija ulaznih vrata ili starting gate theory – H. Steiner)

4) Dopušta li se prvobitno prisvajanje bez ograničenja? í NE umjereni libertarijanizam (tzv. Lockeov uvjet, R. Nozick, E. Mack)

í DA ekstremni libertarijanizam (nema nikakvog uvjeta, J. Narveson, J. Sanders)

105 Naravno, sve ove teorije moguće je razvrstati i na druge načine. 111

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

Nećemo prikazati baš svaku od tih teorija, jer se mnoge od njih od temeljnih pozicija slične orijentacije razlikuju po dosta sektaškim obilježjima, već samo one najznačajnije i najzanimljivije.106 Krenimo od krajnje lijeve strane tablice.

6.2. Egalitaristički liberalizam John Rawls Rawlsova je teorija pravednosti najraniji odgovor utilitarizmu i bez ikakve je sumnje daleko najutjecajnija u suvremenoj političkoj misli.107 Ona predstavlja varijantu teorije društvenog ugovora, ali se od tradicionalnih učenja tog tipa razlikuje po tome što Rawlsov ugovor ne dokazuje legitimnost države već sadržaj provedenih normi. A te norme govore o tome kakve bi trebale biti ključne institucije, tj. osnovna struktura društva. Ta je struktura od presudne važnosti ne samo zato što pojedincima osigurava sva ključna dobra već i stoga što ih formira kao osobe. Društveno je ustrojstvo, naime, pozadina na kojoj se zbiva cjelokupno ljudsko postojanje.108 Nadalje, Rawls smatra najvažnijim uvjetom koji te institucije moraju zadovoljavati taj da budu pravedne. Pravednost je njihova najvažnija vrlina, baš kao što je istina najvažnija vrlina svih vrsta teorija. A ona nam je potrebna zbog toga što živimo u svijetu u kojem nema izobilja dobara, u kojem svaki pojedinac raspolaže približno jednakom moći i samo je ograničeno sklon drugima (odnosno prvenstveno je sebičan), te u kojem se pogledi ljudi o tome što je dobro, a što loše znatno razlikuju. Dodatan je problem i raspodjela plodova kooperacije, odnosno onog viška dobara – u odnosu na pretpostavljeno predugovorno stanje - koji nastaje kad pojedinci ujedine svoje proizvodne napore. Zbog svih tih razloga, naime, dolazi do sukoba među pojedincima koje onda valja razriješiti na što bezbolniji način, tj. nekim pravilima prihvatljivim za sve. I upravo nam njih Rawls želi i pružiti. Njegova teorija u tom pogledu donosi neke novine koje su izuzetno uvjerljive i kojima se, barem na prvi pogled, teško ne prepustiti. Naime, Rawls smatra kako bi pravedno društvo nastalo kada bi se ljudi o njegovim normama

106 Relevantnu ćemo literaturu navoditi kako ta gledišta budemo predstavljali. A odmah upućujemo tek na reprezentativne radove onih spomenutih autora na koje se nećemo dalje osvrtati. Radi se o Mack, 1995; Sanders, 1987. i Narveson, 1998. 107 U cjelovitom je obliku prvi put izložena u knjizi A Theory of Justice iz 1971. godine, a Rawls ju je poslije razrađivao i branio u cijelom nizu radova. 108 Vidi Hampton, 1997, str. 133-5. 112

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

jednoglasno dogovorili pod određenim uvjetima.109 Tim se uvjetima određuje što sudionici u ugovoru žele postići, zatim kakve sposobnosti imaju da do toga mogu doći te kojim informacijama pritom mogu raspolagati. Kao osnovni cilj (ili interes) svake osobe koja sudjeluje u sporazumu uzima se to da sebi hoće osigurati život u skladu s nekom koncepcijom dobrog života, bez koje sigurno nije niti jedan čovjek. Radi toga si mora pribaviti potrebnu količinu društvenih primarnih dobara, koja su određena kao stvari za koje se s velikom vjerojatnošću može pretpostaviti da su svakome potrebne za normalan život - bez obzira na to kakvu koncepciju dobra (ili životni stil) može slijediti.110 Takva su dobra npr. prava, slobode, prihodi, bogatstvo, mogućnosti, moć, osjećaj vlastite vrijednosti i sl. Što se sposobnosti ugovaratelja tiče, Rawls pretpostavlja da su oni savršeno racionalne osobe. To znači da mogu uvidjeti koja su sredstva najbolja za ispunjenje njihovih ciljeva. Kako bi tu sposobnost pobliže odredio, Rawls koristi oruđa suvremene teorije racionalnog odlučivanja.111 I ta je „posudba” u dobroj mjeri odgovorna za veliku popularnost i uvjerljivost njegove teorije jer su modeli tog tipa, u doba kad je Rawls formulirao svoje ideje, bili naširoko upotrebljavani u svim društvenim znanostima koje su pretendirale na egzaktnost. Ipak, najvažniji od svih tih uvjeta su oni koji se tiču informacija koje se pri sklapanju ugovora smiju koristiti. Ključni među njima jest onaj koji Rawls naziva „velom neznanja”, a on zahtijeva da nijedna od osoba koje zaključuju društveni ugovor (one predstavljaju glave porodica koje brinu i za interese ostalih ukućana, kao i za buduće obiteljske naraštaje) ne smije znati ama baš ništa o sebi.112 Dakle, nikom od ugovaratelja ne smije biti poznata njegova dob, spol, rasa, društveni položaj, urođene sposobnosti, spremnost na prihvaćanje rizika, moralne i ideološke koncepcije koje zagovara (tj. koncepcije dobra) itd. To sakrivanje osobnih informacija zapravo je način da se živim učine

109 Ova je jednoglasnost bitna jer se time ističe jednakost svih pojedinaca, njihova jednaka važnost. Tako ugovor postaje sredstvo moralnog dokazivanja budući da se na taj način svatko uvažava kao „cilj”. 110 Rawls to naziva „mršava teorija dobara”. 111 Konkretno, odabir pod uvjetima neizvjesnosti. 112 I to je „kantovski” element Rawlsove teorije jer se uz njegovu pomoć moralna načela izvode bez oslanjanja na konkretne želje osoba: one su „ispražnjene” od svakog empirijskog sadržaja koji se odnosi na njih. Time se, drugim riječima, ukida heteronomija volje. Veo neznanja, nadalje, funkcionira i kao posrednički element u Rawlsovoj metodi reflektivnog ekvilibrija koja služi ugađanju cijele sheme. Naime, u njega se najprije ugrađuju ograničenja koja se čine intuitivno opravdanim (to su polazišta), a zatim se gleda kakva su načela iz toga proizišla. Ako ta načela nisu prihvatljiva, ograničenja u velu neznanja nanovo se namještaju - što znači da se odustaje od nekih prvobitnih moralnih intuicija. 113

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

ograničenja koja je razumno postaviti moralnom rezoniranju.113 Tek kad su ta ograničenja postavljena, osobe postaju moralne ličnosti. U velu neznanja tako se odražava Rawlsova dubinska teorija koja određuje ishod ugovora, no o njoj će više riječi biti kasnije.114 A druga važna pretpostavka koja se tiče informacija koje su dostupne pri sklapanju ugovora jest da su svakom od sudionika poznata sva opća znanja o čovjeku, društvu i gospodarstvu, tj. sve ono o čemu nas obavještavaju psihologija, sociologija, politologija i ekonomija. I time smo dali opis situacije od koje se polazi, koju Rawls naziva „početni položaj”. Stoga se možemo pozabaviti središnjim pitanjem koje glasi: koje bi društvene norme ljudi izabrali u takvim okolnostima? Prije negoli otkrijemo što Rawls misli o tome, istaknimo da glavna zavodljivost njegove pozicije leži u dvije osnovne pretpostavke koje on koristi kako bi je razvio, a u koje većina ljudi vjeruje. Naime, on prvo uzima da ljudi nisu altruisti, odnosno da prije svega brinu za svoje vlastite probitke, a tek onda za interese drugih. Drugo, on smatra kako je izbor pravedan kada ljudi biraju nepristrano, odnosno kada pri odlučivanju sebi ne daju nikakvu prednost nad ostalima. Odluka izvedena na taj način jest fer i stoga pravedna.115 Te dvije pretpostavke zadovoljavaju našu želju da normativna politička teorija ne bude utopistička (tj. da bude realistička) i jedno od naših temeljnih vjerovanja o moralu (tj. da mora biti nepristran). Zajednička se snaga tih pretpostavki dobro vidi u onom što Rawls zove čistim proceduralnim karakterom svoje teorije pravednosti. To znači da se u njoj kao moralno ispravan prihvaća bilo kakav ishod koji je izveden iz početnih uvjeta određenih na gore spomenuti način. Ako su ti uvjeti fer, to se prenosi i na cijeli ishod, tj. na izabrana načela pravednosti. U običnom životu tako npr. funkcionira lutrija: ako smo u nju dobrovoljno uložili sredstva i ako nije došlo do prevare, pravedan je bilo koji rezultat do kojeg se dođe. Vratimo se sad tome kakve to posljedice ima po pitanja socijalne pravednosti. Prema Rawlsu, osobe koje bi birale norme pod opisanim uvjetima u 113 Najočitije od njih jest zahtjev da se izbjegne pristranost. Kad se ova ne bi iskorijenila, u svijetu u kojem su npr. neke osobe prirodnjaci, a druge ljubitelji industrije i tehnike, nikako ne bi moglo doći do slaganja oko toga kako bi trebalo koristiti prirodu. Svaka bi od tih strana pri odlučivanju, i bez neke svoje svjesne sebične namjere, pokušala navući vodu na svoj mlin. Smisao vela neznanja jest upravo u tome da ih spriječi u takvom ponašanju. 114 Vidi Hampton, 1997, str. 138. 115 Fer postupanje jest ono što leži u osnovi pravednosti; pravedni smo jedino onda kada smo fer. To Rawls pokušava pokazati u svojoj analizi pojma „pravednost” iz 1958. godine, kada prvi puta izlaže ovdje spomenute ideje. Zbog toga svoju teoriju i naziva „pravednost kao fer postupanje” (eng. justice as fairness). (Vidi Rawls, 1999. Ovdje moram napomenuti da odstupam od prijevoda „pravednost kao pravičnost” koji se kod nas uobičajio, jer ga smatram nesretnijim rješenjem od svojeg koje je, nažalost, daleko od elegantnog.) 114

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

tom bi slučaju odabrale dva načela. Prvo od njih naziva se „načelo slobode” i traži za svakoga maksimalnu moguću slobodu koja je spojiva s istom takvom slobodom za druge. Ovo načelo ima primat pred onim drugim, što znači da ono mora odnijeti prevagu u slučaju njihovog sukoba. Drugo od njih, koje nas ovdje prvenstveno i zanima, jest „načelo razlike”. Ono kaže da su ekonomske nejednakosti dopuštene samo onda kada idu u korist onih članova zajednice čije su prednosti (odnosno sposobnosti za uspjeh) najmanje. Što to znači najlakše je shvatiti ako se pretpostavi da su osobe u početnom položaju najprije odlučile da svatko treba dobiti potpuno jednaku količinu primarnih dobara. One bi tako odabrale budući da ništa ne znaju o svojim pretcima od kojih su mogle naslijediti bogatstvo, niti o svojoj poslovnoj sposobnosti, niti o svojoj spremnosti da ulože napor nužan kako bi se zaradilo, niti o bilo kojem drugom faktoru koji utječe na njihovo imovinsko stanje, te budući da ništa ne žele riskirati s obzirom na to da svoj odabir rade jednom za svagda.116 Međutim, kako ugovaratelji znaju sve opće činjenice o društvu i ljudima, oni mogu pretpostaviti kako talentiraniji članovi zajednice ne bi htjeli koristiti svoje pune sposobnosti kada bi vidjeli (nakon što se veo neznanja ukloni) da mogu dobiti samo istu količinu primarnih dobara kao i svi drugi, bez obzira na svoj veći doprinos i napore. A ako je tako, tada bi za manje talentirane članove zajednice bilo bolje da se slože s izvjesnim stupnjem nejednakosti ako bi i oni imali koristi od veće produktivnosti koju bi ta nejednakost omogućila.117 To bi npr. značilo da inovatorima treba dopustiti da dobiju visoke premije za svoje izume jer će se time podići i opća kvaliteta života. Kada im se to ne bi dozvolilo, oni vjerojatno niti ne bi htjeli uložiti sav trud koji je potreban da se dođe do nekog značajnog otkrića, a to bi bio gubitak za sve. Nejednakost ovdje služi kao motivacija za rad. Ukratko, racionalna osoba koja brine za svoj probitak i koja ne poznaje svoje sposobnosti izabrala bi pravilo koje maksimizira njezine izglede kao osobe koja nema velike sposobnosti. I to se doista čini razumnim izborom.118 Ipak, brojne reakcije na Rawlsovo rješenje problema distributivne pravednosti nisu izostale. Od tih prigovora ovdje bismo željeli navesti tek neke 116 Rawls ovdje koristi tzv. maximin pravilo odlučivanja koje kaže da trebamo osigurati da najlošija stvar koju možemo izabrati u uvjetima nesigurnosti bude za nas što bolja. Drugim riječima, smatra se da je dio mudrosti da se pripremimo na najgore i učinimo da nam najgori mogući ishod bude što podnošljiviji. Alternativno pravilo racionalnosti išlo bi na maksimiziranje prosječne korisnosti. Sljedeći jednostavan primjer može objasniti kako se na osnovi njih odabire: ako su moguće samo ove tri različite raspodjele 50:50, 30:150, 55:65, maximin bi išao na posljednju opciju (jer su najlošiji ishodi 30, 50 i 55, a od njih se bira najbolji) dok bi maksimiziranje prosječne korisnosti išlo na drugu od njih. 117 Tu Rawls koristi tzv. Pareto princip koji kaže da je stanje A poželjnije od stanja B ako pri njegovoj realizaciji nikome nije gore nego u B, a barem je jednoj osobi bolje. 118 O tom argumentu vidi više u Barry, 1989. i Cohen, 2000. 115

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

od češće upućivanih i uvjerljivijih. Rasporedit ćemo ih na one koji se tiču: 1) opće strukture Rawlsove argumentacije, 2) opravdanosti skrivanja određenih informacija od pojedinaca, 3) koncepcije racionalnosti koja se koristi te 4) odabira onog što se raspodjelom dobiva. Strukturalni je prigovor najjasnije iznio Brian Barry koji pokazuje da ključna zavodljivost Rawlsove teorije počiva na nekonzistenciji. Naime, kako je već rečeno, Rawls smatra kako je pravednost potrebna samo onda kad ljudi imaju potrebu za suradnjom i zajedničkim životom te kada postoji mogućnost sukoba među njima zbog toga što je količina dobara ograničena, što su njihove međusobne simpatije slabe i zato što se razlikuju po svojim uvjerenjima o tome što je dobro. Ako, dakle, ljudi ne posjeduju dovoljne uzajamne naklonosti i ako su im baš zbog toga potrebna pravila poput onih koje Rawls želi utemeljiti, onda nije jasno zašto bi oni pri postupku njihovog donošenja pristali biti potpuno nepristrani kako to zahtijeva veo neznanja. Kada bi mogli biti tako nepristrani, onda se o normama ponašanja ne bi trebalo ni dogovarati jer bi se svi ionako obzirno ponašali prema drugima.119 Ukratko, Barry pokazuje kako Rawls ne može zadržati oboje: i egoističku motivaciju i nepristranost. No, ako se odustane od nepristranosti dobivaju se sasvim drukčije norme u kojima se odražavaju razlike u moći među ugovarateljima. Odustajanje od egoističke motivacije, pak, ruši ne samo realističnost teorije nego i mogućnost izvođenja konkretnih rezultata. Tako ispada da Rawlsova teorija predstavlja problematičan spoj dviju različitih vrsta teorija pravednosti: onih zasnovanih na uzajamnoj koristi i onih zasnovanih na nepristranosti. Dobar dio kasnijeg razvoja liberalne misli usredotočio se na pokušaj da se izbjegne ta nezgodna kombinacija i da se nepristranost uspješno postavi na vlastite noge.120 Ali u tom je slučaju teško sačuvati Rawlsov pogled na pravednu distribuciju, kako je to jasno pokazao G.A. Cohen.121 On smatra da Rawls ne može braniti stav o nejednakosti pravednosti, već da njegova pozicija zahtijeva da u normalnim okolnostima vlada striktna jednakost svih članova društva. Cohenov argument iskorištava upravo pokazanu nespojivost sebičnosti i nepristranosti. On, naime, uvjerljivo pokazuje Rawlsovo nekonzistentno postupanje kad prvo pretpostavlja da ljudi dopuštaju da ih se smjesti pod veo neznanja budući da smatraju kako se kod pregovora o društvenim normama nemaju pravo pozivati na svoje talente, a kasnije (kad se veo ukloni) ucjenjuju da te iste sposobnosti 119 Sam Rawls kaže (1971, str. 129): „U društvu svetaca koji su suglasni oko zajedničkog ideala, kad bi nešto takvo moglo postojati, sporova oko pravednosti ne bi bilo. Svatko bi nesebično pridonosio zajedničkom cilju određenom njihovom zajedničkom religijom i pozivanje na taj cilj riješilo bi svako pitanje pravde.” 120 Za glavne od tih pokušaja vidi Barry, 1989 i 1995; te Scanlon, 1982. 121 Vidi Cohen, 2000, str. 117-34. Zbog toga što nam se ovaj prigovor čini neoborivim, Rawlsa svrstavamo u striktne egalitariste iako on to prema svom vlastitom shvaćanju nije. 116

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

neće produktivno upotrijebiti ako im se ne daju veći prihodi. Drugim riječima, ispada da se pojedinci prvo dobrovoljno stavljaju pod moralna ograničenja, a zatim se odjednom ponašaju kao da ih nikada nisu uopće ni prihvaćali. A to teško ide skupa. Međutim, mnoge poteškoće ostaju čak i ako zadržimo oba ta osnovna aspekta Rawlsove teorije. Usmjerimo se na nepristranost, dragu većini liberala, koja je izražena kroz veo neznanja. Rawls smatra da toliko strogu zabranu toga da pojedinci znaju išta o sebi zahtijeva jedno od naših najdubljih moralnih uvjerenja. Kad takvo što ne bi bilo nametnuto, naime, mnoge bi osobe koristile svoje prirodne i druge prednosti da za sebe izvuku što bolji ishod kod dogovora o normama, dok bi ostali zbog nedostatka tih sposobnosti lošije prošli. Na primjer, u tom bi slučaju talentirani tražili raspodjelu dobara prema učinku ili koristi koju drugi ljudi imaju od njihovih usluga. No, tako bi se dopustilo da na rezultat utječu moralno nedopušteni faktori. Jer, kako Rawls uporno ponavlja, nitko od poslovno uspješnih nije zaslužan za svoje veće sposobnosti, te onda niti nema pravo na veću dobit. On ne priznaje čak ni napor koji netko ulaže jer je marljivost, prije svega, rezultat odgoja koji ljudi primaju u ranoj dobi, pa za nju također nisu sami odgovorni. Naravno, vrijedi i obrnuto: da nitko nije kriv zato što je manje poslovno sposoban i radišan, te stoga ne treba ni snositi loše posljedice toga. Sve sposobnosti koje posjedujemo, prema Rawlsu, rezultat su nasljeđa ili okoline, tj. „prirodne ili društvene lutrije”. Zato, zaključuje on, pojedinci nemaju pravo na njih i ne trebaju biti informirani o njima pri sklapanju ugovora. Najbolje je smatrati kako te sposobnosti pripadaju društvu kao cjelini.122 Međutim, veliko je pitanje jesu li implikacije tog ključnog Rawlsovog gledišta tako prihvatljive kako bi to on i drugi koji ga u ovom slijede htjeli. Jer tada nitko ne bi imao pravo ni na koji dio vlastite osobe, a ne samo na svoje talente. Neki se rađaju zdravi, dok su drugi bolesni i hendikepirani. Znači li to kako bi država imala pravo, na primjer, provesti preraspodjelu očiju kad bi to bilo medicinski izvedivo: uzeti po jedno od zdravih i transplantirati ga nekom od slijepih? Ili kompenzirati muškarce zbog toga što u prosjeku žive bitno kraće od žena?123 Naime, ni za što od navedenog boljestojeći pojedinci nisu zaslužni ni oni koji stoje lošije krivi. Ali nam se ipak čini kako bi takve intervencije bile apsolutno neprihvatljive, pa čak i monstruozne.124 Osim toga, na ovaj se način neki pojedinci (odnosno talentirani) koriste kao sredstva za 122 Ovo je socijaldemokratski element u Rawlsovoj teoriji, te smo je zato u našoj tablici tako i nazvali. Doista je teško kao punokrvnog liberala uzeti nekog tko tvrdi ovakve stvari. 123 Ovi su primjeri posuđeni iz Cohen, 1995. i Kekes, 1997. 124 Sličnih se primjera dade navesti još. Spomenimo kako bi to uključivalo i subvencioniranje ljudi sa skupim ukusima te podržavanje lijenčina. 117

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

druge (odnosno netalentirane), pa ono što je inače Rawlsov ključan prigovor utilitarizmu pogađa i njega samog budući da načelo razlike ovime također povređuje činjenicu da su pojedinci različiti entiteti.125 Rawls ovako, zapravo, daje zajednici djelomično (ili čak potpuno) vlasništvo nad pojedincima. A ono bi moglo dovesti do ropstva talentiranih. Kako njihove sposobnosti pripadaju društvu, ono bi ih s pravom moglo natjerati da ih upotrijebe kako to ono želi (tj. maksimalno produktivno) bez obzira na to što oni hoće učiniti od svojih života.126 Konačno, jedna od najneugodnijih posljedica takvog gledanja na osobe i njihove osobine jest ta da se onda i kažnjavanje zločina mora promatrati na teško prihvatljiv način. Naime, kako nitko od ugovaratelja ne zna hoće li on, nakon što se veo neznanja ukloni, otkriti sklonost zločinu, a za što po Rawlsovom rezoniranju (koje sve o osobi pripisuje njezinim okolnostima) ni ne može biti odgovoran, onda bi se moralo odabrati načelo po kojem bi se i kazne odmjeravale na neki drugi način, a ne proporcionalno krivnji.127 Sve se ove implikacije Rawlsove teorije oštro sukobljavaju s našim moralnim intuicijama, te je očito da je nešto u ovoj njezinoj pretpostavci koju smo ispitivali problematično. Pogledajmo sad što je s Rawlsovim pogledima na racionalnost pojedinaca. Sjetimo se da on smatra kako je razborito postupanje jedino ono koje se drži maksimin strategije, tj. izbjegavanja bilo kakvih rizika. Međutim, mnogi su kritičari istaknuli da ta strategija potpuno blokira bilo kakvo djelovanje i da ljudi koji postupaju po njoj nikad ne bi, na primjer, izlazili iz kuće jer ih vani uvijek čekaju veće opasnosti nego unutra (loše vrijeme, promet, kriminalci, teroristi), ne bi se ženili jer bi to moglo katastrofalno završiti itd. Ali tako bismo teško živjeli i takvo bi ponašanje bilo suludo, pa se ne vidi zašto bi ono bilo išta bolje ako ga se primijeni na makro plan kako to čini Rawls.128 Mnogo se uvjerljivijim čini kako bi ljudi izabrali neki oblik maksimiziranja, pod uvjetom da je im osiguran životni minimum. Tu hipotezu u dobroj mjeri potvrđuju i empirijska istraživanja.129 Nadalje, davanje prednosti onima koji su u najgorem položaju (a to je implikacija strategije koja bira najbolju među najgorim opcijama) često nema smisla jer je to ponekad čisto rasipanje resursa, kao npr. kad se puno troši na teške bolesnike čije se stanje nikako ne da bitno popraviti već tek malo olakšati dok bi se ostalima tim sredstvima dalo dosta pomoći. Tako je načelo razlike neosjetljivo za velike gubitke najvećeg broja ljudi samo

125 Vidi Nozick, 1974, str. 228; te Hampton, 1997, str. 149-50. 126 Vidi Kronman, 1981, str. 68-9. 127 Za ovaj argument vidi Sandel, 1982, str. 90. 128 Vidi Harsanyi, 1976, str. 39-40 i Kukathas/Pettit, 1990, str. 41-3. 129 Vidi Miller, 1999, str. 78-81 i Raphael, 2001, 207-8. 118

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

zato kako bi se postiglo nekakvo malo poboljšanje položaja onih na dnu.130 A takvo se što također ne čini previše razboritim raspolaganjem resursima. Konačno, pitanje jest i to jesu li društvena primarna dobra skroz prikladan cilj stremljenja osoba koje sklapaju ugovor. Kao prvo, mnogima se čini da Rawlsov spisak primarnih dobara nikako nije neutralan u odnosu na razne koncepcije dobra već da nekim viđenjima ispravnog života daje prednost. Postoje, naime, neki stilovi življenja (npr. asketizam) kojima nisu potrebna materijalna dobra, a neka s Rawlsove liste nisu ni primjerena u nekim (npr. neindustrijskim) društvima.131 Ako je doista tako, onda poneko od onih koje on želi navesti da sklope njegov ugovor ne bi učinio dobar posao. Daljnja i ozbiljnija poteškoća s primarnim dobrima jest da su ljudi toliko nejednaki po svojim urođenim karakteristikama, da čak ni sasvim jednaka raspodjela tih dobara ne bi dovela do (po samim Rawlsovim egalitarističkim mjerilima) pravednog stanja. Na primjer, ako invalid i zdrava osoba dobiju jednaku količinu dobara, prvi će dobar dio njih morati potrošiti na skupa medicinska pomagala i zato nikako neće moći postići isti životni standard kao onaj drugi koji ih odmah može koristiti za životna zadovoljstva.132 Drukčije rečeno, primarna su dobra tek sredstva i pogrešno se koncentrirati na njih umjesto na ono što ljudi s njima mogu učiniti, tj. na to kako ih pretvaraju u zadovoljstvo ili u nešto drugo što ona za njih čine. Zato mnogi smatraju kako Rawlsova pravednost nije dovoljno osjetljiva za ljudske potrebe, pa su započeli potragu za nekim boljim kriterijem egalitarističke pravde.133 Postoje i mnoge druge poteškoće Rawlsove pozicije kojima se ovdje ne možemo pozabaviti. No, htjeli smo pokazati tek to da mu teorija nije bez znatnih mana i da su drukčija rješenja svakako dobrodošla.

Ronald Dworkin Dworkinova je teorija uglavnom pokušaj slijeđenja Rawlsove linije, ali takav kojim se žele ukloniti neki veći nedostaci njegovog pristupa - osobito to što Rawls ne može dopustiti ičemu što pojedinci čine (npr. trud koji ulažu) ikakav opravdani utjecaj na ono što će oni na kraju imati.134 Zato Dworkin stvari postavlja ovako: sudbine ljudi određene su njihovim okolnostima (koje 130 Vidi Harsanyi, 1976, str. 41-2; Dworkin, 1981, str. 340-1; te Arneson, 1993, str. 503-4. 131 Vidi Plant, 2002, str. 128-34. 132 Vidi Sen, 1980; Dworkin, 1981, str. 343; te Smart, 1991, str. 115. 133 Vidi Sen, 1980, Cohen, 1989. 134 Po nekima Dworkin zamjera Rawlsu i to što čini prevelike ustupke talentiranima, odnosno dopušta im da previše zarađuju u odnosu na manje nadarene članove društva. 119

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

prvenstveno čine osobni i vanjski resursi)135 i onim što odabiru. Za prvo nisu odgovorni, za drugo jesu. Naime, zdrav nam razum nalaže da prvenstveno krivimo sebe ako nešto pogrešno odlučimo, dok se zbog svih nedostatnih resursa možemo žaliti na vanjske faktore koji su nam ih uskratili. Stoga Dworkin smatra kako pravednost traži eliminaciju upliva svih čimbenika na koje pojedinci nisu mogli utjecati (npr. urođenih sposobnosti), a dopušta djelovanje samo onih koji se nalaze pod njihovom kontrolom (tj. onog što su odabrali). Takav se rezultat može otprilike dobiti, vjeruje on, ako raspodjelu zamislimo kao ishod niza aukcija i kupovina osiguravajućih polica. A ključni kriterij za provjeru valjanosti onog što je na taj način postignuto jest tzv. test zavisti, po kojem nijedna distribucija dobara nije pravedna ako netko poslije nje nekome drugom zavidi na resursima koje ovaj posjeduje.136 Cijela priča započinje tako da svi članovi društva dobiju potpuno jednaku količinu nekog univerzalnog sredstva razmjene pomoću kojeg mogu ravnopravno učestvovati na aukciji za sve vanjske resurse koji stoje na raspolaganju njihovoj zajednici. Smisao tog postupka jest dvojak. Prvo, da svi sudjeluju u određivanju oblika dobara koja će biti podijeljena. Kada bi se centralistički odlučilo da se ona podijele na neke potpuno uniformne dijelove, mnogi bi pojedinci bili nezadovoljni takvom raspodjelom jer bi ono što bi dobili bilo skrojeno po nečijem tuđem ukusu.137 Drugo, da pojedinac za neko dobro koje želi i mnogo drugih ljudi mora žrtvovati znatnija sredstva negoli za one resurse koji nikom nisu toliko zanimljivi. To se smatra ispravnim zato što ta osoba od ostalih traži odricanje nečeg što bi i oni žarko htjeli imati. Kada bi takvom pojedincu bilo dozvoljeno platiti manje od tržišne cijene, ostali bi mu ne samo olako prepustili dobra koja oni također žele nego bi se kasnije - kada među njima krene tržišna razmjena - trebali i natjecati s njegovim vrednijim resursima. Zbog tih je razloga aukcija, misli Dworkin, nužna da bi se uspostavila pravednost. No, ključno kod nje jest ipak to što, uz navedene prednosti, svima daje iste šanse (startaju s jednakom količinom novca i s istim informacijama) da dođu do željenih resursa i tako ih same čini odgovornima za realizaciju vlastitih života. Zato i nije važno da svi imaju isto.138 135 U te resurse spadaju sve osobne sposobnosti i sva materijalna dobra potrebna za život. A resursi su važni ne samo po sebi već i zato što, po Dworkinu, imati ih znači imati i slobodu. Što više resursa imamo, slobodniji smo. 136 Tim se testom uspoređuju svi resursi koje pojedinci imaju i to tijekom cijelog života. No, njime se ne mjere samo resursi već i rad te način života koji je potreban kako bi se došlo do određenog životnog standarda. Tako oni koji jedino zbog nedostatka marljivosti imaju manje ne bi zavidjeli imućnijima budući da ne bi željeli toliko naporno raditi ili, pak, živjeti asketski. 137 Vidi Guest, 1992, str. 266. Testom zavisti ne mogu se riješiti problemi koji nastaju tako da nekome uopće ne odgovaraju dobra koja su se dijelila, pa stoga taj nikome nije ni zavidan, ali je nezadovoljan. 138 U Dworkinovom su svijetu dopuštene razlike u bogatstvu, ali jedino ako su proizvod različitih ambicija i ukusa. 120

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

Međutim, takva početna aukcija ne zadovoljava u vremenskoj perspektivi jer bi ubrzo nakon nje sposobniji i vještiji pojedinci te resurse bolje upotrijebili i postali bogatiji, pa bi im ostali članovi zajednice zavidjeli. Ona bi, dakle, mogla vrijediti jedino onda kad nitko ne bi bio hendikepiran i kada bi svi imali približno jednake talente. Može se činiti kako bi stavljanje osobnih sposobnosti139 na aukciju elegantno smjestilo stvari na njihovo mjesto. Zapravo, takvo bi što bilo i dosljedna primjena logike kojom se započelo, njezino prirodno proširenje. Međutim, Dworkin misli da aukcija ne može biti rješenje tog problema, odnosno da sposobnosti ljudi ne mogu ići na nju budući da bi to dovelo do „ropstva” talentiranih. Svatko bi, naime, želio postati vlasnik sposobnosti nadarenijih i izvlačiti iz toga dobit, te bi oni morali platiti visoku cijenu kako bi na takvoj aukciji pobijedili, i zatim mogli samostalno raspolagati svojim životima i radom.140 Stoga bi morali raditi u zanimanjima koja će im donijeti najveću zaradu i tako, vjerojatno, sasvim odustati od drugih aktivnosti kojima bi se možda radije bavili. Kako bi se to izbjeglo, smatra Dworkin, aukciju za vanjska dobra treba dopuniti kupovinom osiguranja. Naime, trebalo bi pretpostaviti da u trenutku aukcije ljudi ne znaju pate li od nekog hendikepa ili bolesti, te hoće li talenti koje posjeduju biti dovoljno traženi na tamošnjem tržištu ili neće.141 Zbog te bi se nesigurnosti svi željeli osigurati protiv takvih rizika142 i s njima povezane slabe zarade, pa bi jedan dio početne svote koja se koristi za aukciju uložili i u tu svrhu.143 Police koje bi pojedinci kupili mogle bi biti različite, ali se može opravdano smatrati kako bi se najracionalnije bilo osigurati u ostvarenje neke prosječne zarade - u što bi svi i uložili. Naime, svatko bi relativno lako plaćao premije takvog osiguranja, dok bi osiguranje za relativno rijetke, veoma visoke dohotke - npr. filmskih ili glazbenih zvijezda - bilo užasno skupo i mogao bi si ga priuštiti samo netko 139 Prisjetimo se kako Dworkin i njih smatra resursima, tj. nečim što spada u naše okolnosti jer ne zavise od našeg izbora. Takvom klasifikacijom on želi spriječiti da bilo tko izvuče bolji ili lošiji kraj zbog razlike u proizvodnim talentima koja je, po njemu, nezaslužena. 140 Pitanje jest bi li talentirani uopće mogli otkupiti sami sebe ako vrijednost njihovih sposobnosti prelazi vrijednost sredstava koja su dobili za aukciju, te ako se dozvoli udruživanje radi kupovine tuđih talenata. O tome vidi Cohen-Christofidis, 2004, str. 37-39. 141 Na primjer, fizička je snaga nekada bila tražena i smatrala se bitnom poslovnom sposobnošću dok danas ona više i nije tako važna; suprotno vrijedi za neke intelektualne sposobnosti. 142 Treba reći kako bi se na ovaj način osiguravalo ne samo protiv hendikepiranosti, boležljivosti, nezaposlenosti i slabe zarade već i protiv mogućnosti da od svojih roditelja nećemo naslijediti baš puno imetka. To osiguranje protiv malog nasljedstva ne postoji kako bi se ljudi osigurali od niskog standarda nego od toga da ne budu u nižoj klasi, da ne zaostaju za drugima. Na taj način Dworkin želi opravdati poreze na darovanja i nasljedstva. 143 Tako bi svatko bio sam odgovoran zbog toga što nije ništa poduzeo ili je dobio premalu kompenzaciju. Preko osiguranja se „čista sreća” (brute luck), čije djelovanje Dworkin ne dopušta jer tu ništa ne ovisi o našem izboru, u najvećoj mogućoj mjeri pretvara u „kockarsku” (option luck) koja je moralno prihvatljiva iz suprotnog razloga. 121

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

tko je siguran da će toliko i zarađivati.144 Istina, oni koji su već upali u nevolje (npr. teško se razboljeli, ostali bez posla i sl.) mogli bi tvrditi kako bi se oni osigurali do maksimuma, ali Dworkin to smatra neuvjerljivim. Kada doista ne bi znali koliki je rizik da upadnu u takva stanja, sigurno ne bi baš sve zaigrali na tu kartu nego bi ulagali i u druge stvari – obrazovanje, sport, zabavu - kojih bi se kupovinom tako skupe police trebali odreći. Zbog postojanja takvih ljudi, kaže Dworkin, stvarnu odluku o osiguranju umjesto pojedinaca treba donijeti država, ali tako da pazi na to što bi pritom učinila prosječna osoba.145 A ljudi bi plaćali to veću premiju osiguranja što bi više privređivali. Konačno, iz ukupnog bi se osiguravajućeg fonda, u koji se kontinuirano uplaćuje budući da se radi o trajnim rizicima, isplaćivale naknade onima koje bi spomenute nedaće snašle i koji, uslijed toga, ne bi zarađivali dovoljno. Rezultati ove Dworkinove hipotetičke sheme u praksi bi se trebali provesti složenim sustavom novčanih transfera koji bi je najbliže odražavao. Njegova je vizija kako bi to više-manje nalikovalo progresivnim poreznim davanjima i subvencijama koje postoje u razvijenim socijalnim državama. Doista složena i uvjerljiva teorija, ali ozbiljne kritike nisu izostale. Idemo prvo na one koje pogađaju same njezine osnove. Kao prvo, čini se da je test zavisti (tj. kriterij pomoću kojeg se u Dworkinovoj teoriji procjenjuje baš sve) prestrog jer ponekad može tražiti dovođenje boljestojećih osoba u stanje u kojem se nalaze oni kojima je najgore, ako drukčije izjednačavanje nije moguće.146 Na primjer, ako imamo nepopravljivo turobne i tjeskobne ljude taj bi test tražio da situaciju svih ostalih pogoršamo kako im ovi prvi ne bi zavidjeli. Ili obrnuto, mogli bismo imati i neke koji su natprosječno vedre naravi i kojima nikakva neprilika ne može pomutiti sreću. Mnogi bi im ljudi uobičajenog temperamenta svakako zavidjeli, pa bi to tražilo da tim sretnicima nekako pomrsimo konce. A takve stvari nikako nisu prihvatljive i stoga nešto ne štima s kriterijem koji može tražiti takvo što. Nadalje, nije potpuno jasno kako se mogu kombinirati ciljevi Dworkinove konstrukcije, tj. da raspodjela bude osjetljiva za ukuse i ambicije, a neosjetljiva za različitost talenata. Naime, mnogi naši ukusi i ambicije rezultat su naših talenata: ne bismo ih razvili 144 Za najjasniju ilustraciju toga kako funkcioniraju neke od tih kupovina osiguravajućih polica i kako se na osnovi tog modela može kritički procijeniti stvarna društvena situacija, vidi Dworkin, 2000, str. 307-50. Razlika između onog što bi trebalo biti (ideala) i zbilje utvrđuje se kao tzv. „deficit pravednosti” koji se ne može sasvim precizno odrediti. Ali jedno je sigurno: ako bi većina ljudi u idealnim (tj. hipotetičkim) okolnostima kupila neko osiguranje, tada samo nepravda može biti uzrok zašto u našem svijetu neki nisu zaštićeni od nekih rizika. Naime, oni bi takvo osiguranje kupili kada bi im bilo dostupno ili kada bi si ga mogli priuštiti. S druge strane, kada bi se pod takvim, idealnim uvjetima veoma malo ljudi osiguralo protiv nečega, onda ni pravednost ne bi zahtijevala pružanje takve zaštite. 145 Vidi Dworkin, 2000, str. 344-5. 146 To se na engleskom naziva „leveling down”. Vidi Cohen-Christofidis, 2004, str. 40. 122

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

da nismo nadareni za te i te stvari. Dakle, ta se dva aspekta naše osobnosti uopće ne daju tako glatko razdvojiti kako bi to Dworkin htio. Previše su usko povezani i stoga nije jasno kako projekt koji jedne priznaje, a druge odbacuje može biti dosljedno koncipiran. Konačno, Dworkin nigdje ne dokazuje da je jednakost toliko moćan imperativ već to samo pretpostavlja. Zato on u najboljem slučaju pokazuje da ako je jednakost ono što moral traži, onda to mora biti jednakost u pogledu resursa kojima ljudi raspolažu, a ne npr. u pogledu sreće ili mogućnosti da se do nje dođe. A ima i problema s detaljima cijele Dworkinove sheme. Tako se čini kako su okolnosti iz kojih njegova priča počinje u više aspekata namještene u korist egalitarizma. Prvo, kaže se da resursa ima dovoljno. Kada ih ne bi bilo dosta da svi prežive, jednakost bi bila besmislena budući da bi svakog osudila na propast. Drugo, pretpostavlja se kako su cjelokupni resursi već tu (kao mana koja pada s neba) i kako je ih moguće podijeliti bez problema i svađa. Naime, stvar bi bila bitno drukčija kad bi se trebalo pomučiti da se do nekih od njih uopće dođe (npr. da se mora ići u opasno krčenje nepoznatih terena i sl.), u što se sigurno svi ljudi ne bi upustili u jednakoj mjeri.147 Nadalje, postoje i važne nejasnoće koje nagrizaju koherentnost i prihvatljivost cijelog modela. Najočitija se tiče problema potomstva. Kako ga treba računati? Treba li onom tko ima više djece dati i više resursa? Ako da, onda netko može dobiti veći dio ukupnog bogatstva iako se za takav reproduktivni korak odlučio sam i ne trpi ni od kakvog drugog nedostatka (pa tako ne snosi teret svih svojih odluka). Ako ne, onda će neki pojedinci (odnosno djeca) startati s manjim resursima od drugih iako za to nisu ništa krivi (pa Dworkinova jednakost u njihovom slučaju nije zadovoljena). Ili treba zabraniti preveliki broj djece? Druga se nejasnoća odnosi na doseg teorije. Vrijedi li ona samo za domaće društvo ili je treba primijeniti i na međunarodnom planu? Ako posljednje, onda traži previše, odnosno ogromne transfere iz bogatih zemalja u siromašne. Ili ako samo prvo, onda nije dosljedna.148 Konačno, pitanje jest i to zadovoljava li Dworkinov program ako ga se gleda iz čisto egalitarističke perspektive. Većina diskusija o njegovom rješenju pravedne raspodjele zapravo se i vodi baš na tom frontu. G.A. Cohen, primjerice, prigovara da su ukusi i ambicije ljudi također proizvod faktora nad kojima pojedinci nemaju kontrolu, pa nije u redu da zbog toga trpe. Naime, netko može biti prisiljen platiti visoku cijenu za dobra koja želi samo zato što su ga nesretne okolnosti učinile takvim da se ne može zadovoljiti ničim

147 Vidi Narveson, 1983, str. 14-5. 148 Vidi Narveson, 1983, str. 19-20. 123

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

jeftinijim.149 Drugi način na koji osoba, bez vlastite krivice, može imati nesreću u tom pogledu jest da želi isto ono što hoće i veliki broj drugih ljudi. Tako to mora skupo platiti, dok drugi imaju sreću da dobra koja ih zanimaju ostalima jedva da nešto znače, pa su stoga jeftina. Ili se, nadalje, zamjera Dworkinovo dopuštanje prevelike nejednakosti, da npr. nezaposleni u njegovom modelu dobivaju znatno manje od onih koji puno zarađuju, te kako bi takvo rješenje zato palo na testu zavisti. On sam priznaje posljednju optužbu, ali kaže da ne postoji idealan način kompenzacije: ili se previše dopušta utjecaju okolnosti (kao u njegovoj shemi) ili se njihov utjecaj sasvim ukida, ali se tada ne dopušta ni uživanje u onom što je stečeno osobnim odlukama. Njegovo je rješenje, misli on, najmanje loše.150 Ali čak i da je ovaj odgovor prihvatljiv, ostaje mu pružiti još i mnoge druge.

6.3. Libertarijanizam Robert Nozick Idemo sad na desnu stranu naše tablice. Najpoznatije stajalište u tom dijelu ideološkog spektra jest teorija Roberta Nozicka, izložena u knjizi Anarhija, država i utopija151 koja zastupa tzv. libertarijanizam. To je pozicija koja moralnim razlozima brani klasični laissez-faire ili neograničeni kapitalizam. Nozick svoje viđenje pravedne raspodjele započinje razlikovanjem raznih mogućih načina distribucije. Tu se navodi nekoliko distinkcija, no ovdje ćemo se osvrnuti samo na onu najvažniju - između raspodjela prema obrascu i onih koje to nisu, a takvu, prema Nozicku, koncipira jedino njegova vlastita teorija. Distribucije prema obrascu su one u kojima se traži neka dimenzija ili kriterij prema kojem bi se dobra trebala podijeliti. U tom se smjeru kreće većina teorija o pravednoj raspodjeli. Tako se npr. predlaže da se svakome dade jednako, ili svima prema potrebama, ili prema učinku, ili prema zasluzi i slično. Međutim, svaki takav oblik raspodjele ima nezgodnu implikaciju da zahtijeva ograničenje slobode ljudi kako bi se predloženi obrazac održao. Nozick ovo ilustrira poznatim primjerom s košarkašem Wiltom Chamberlainom. Taj nas argument poziva da najprije pretpostavimo kako smo dobra podijelili prema bilo kojoj od raspodjela prema obrascu. Dakle, da su svi dobili ili jednako, ili prema potrebama, ili po moralnoj zasluzi, ili prema učinku. Problem 149 Na primjer, da mu se povraća od obične vode i da može piti samo najbolju flaširanu. Vidi Cohen, 1989 i 2004. 150 Vidi Dworkin, 2000, str. 341. 151 Nozick, R. Anarhija, država i utopija, Jesenski i Turk, Zagreb, 2003. Vidi osobito str. 201-42. Izvornik je objavljen u Basic Books, New York, 1974. 124

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

za sve takve raspodjele leži u tome što bi ljudi različito koristili dobra koja bi na taj način stekli. Neki bi ih odmah potrošili, drugi bi štedjeli, treći dalje investirali i sl. Moglo bi se dogoditi i to da mnogo ljudi odluči dati jedan dio svojih sredstava, dobivenih takvom početnom raspodjelom, nekolicini drugih ili tek jednom pojedincu. Wilt Chamberlain bi, kao vrstan košarkaš koji svojom igrom pruža zadovoljstvo brojnim ljudima, vjerojatno bio jedan od takvih. I on bi stoga mogao postati neizmjerno bogatiji od svih ostalih članova društva jer bi mnogi platili užitak gledanja njegove igre. Kratko rečeno, slobodno raspolaganje dobrima dobivenim po bilo kojem obrascu ubrzo bi ga narušilo. Zato bi država, kako bi to spriječila, stalno morala ili intervenirati u to kako ljudi troše u početku dobivena sredstva ili provoditi njihovu neprekidnu preraspodjelu. Budući da ograničavanje slobode u tim pogledima izgleda intuitivno odbojno,152 imamo jak dojam da primjer pokazuje legitimno stvaranje nejednakosti. Tako Nozick, naizgled uvjerljivo, jednim potezom osporava sve takve koncepcije pravedne raspodjele. Koje je njegovo rješenje? On smatra kako zadovoljavajuća koncepcija raspodjele mora biti povijesna, što znači da se nju ne tiče koliko tko na kraju dobiva već isključivo je li proces stjecanja dobara bio legitiman. Ako tijekom njega nije počinjena nikakva nepravda, raspodjela je pravedna ma kakav bio njezin ishod. Međutim, kako bi bila potpuna, teorija ove vrste treba još specificirati tri stvari: kako se dobra mogu pravedno prisvojiti, kako se mogu pravedno prenositi drugim osobama te kako treba ispraviti nepravde do kojih je došlo prilikom prisvajanja ili prijenosa (tj. prvenstveno razmjene) dobara. Ali kakvi god bili detalji o tim aspektima teorije, za nju je ključno da nitko nema pravo ni na kakva dobra ako ih nije stekao u skladu s prve dvije spomenute grupe pravila. U potankosti o svemu tome Nozick nije previše ulazio, no neke smjernice ipak nudi. Što se prvobitnog stjecanja dobara tiče, on se uglavnom drži Lockeove teorije prisvajanja, uz ograničenje da onaj tko zauzima vanjske resurse druge ne smije ostaviti u gorem položaju u pogledu korištenja dobara negoli su to bili prije njegovog prisvajanja. Tako, na primjer, netko može dobiti pravo vlasništva nad određenom parcelom zemlje ako je prvi zauzme te ako svima ostalima koji su je ranije koristili omogućuje da - na ovaj ili onaj način - dođu do raznih plodova koje su na tom terenu inače mogli nabavljati. Prijenos se dobara, pak, smatra pravednim samo ako su ljudi u njega ušli vlastitom 152 Nozick na zanimljiv način pokazuje da se uzimanje jednima kako bi se davalo drugima može smatrati ekvivalentnim prisilnom radu. Naime, sustav redistributivnog oporezivanja nikome ne dozvoljava zaraditi više od životnog minimuma ako i nešto ne uplati za ostale. A na taj se način diskriminiraju pojedinci kojima su za sreću potrebna veća sredstva od onih potrebnih za zadovoljenje osnovnih potreba. Izbor koji se takvim ljudima ostavlja jest da ili uopće ne rade u većoj mjeri ili da nešto od tog viška daju državi i siromašnima. Tako ih se, zapravo, na prikriven način tjera privređivati za druge ako žele imalo popraviti svoje stanje. 125

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

voljom, bez ikakve prisile. Tako su legitimne sve dobrovoljne robno-novčane razmjene, darovanja, nasljedstva itd. Nozick naglašava i to da ispravni transferi čuvaju pravednost, baš kao što u logici valjano zaključivanje čuva istinitost.153 A način ispravljanja nepravdi posebno se ne određuje. Ukratko, ono što Nozickovo rješenje „tajne” pravedne raspodjele razlikuje od svih onih koji traže ispravan obrazac jest to što je na ovaj način nemoguće predvidjeti što će tko na kraju imati budući da ljudi raspolažu dobrima po svojoj volji koja je u velikoj mjeri nepredvidiva. Nozickova se teorija distributivne pravde također isprva čini veoma uvjerljivom, veoma dobro prilagođenom našim moralnim intuicijama. No, ona je bila podvrgnuta možda još uvjerljivijoj i razornijoj kritici nego Rawlsova i Dworkinova. Ti se prigovori mogu prilično uredno razvrstati na one koji su upućeni: 1. njegovim pogledima na prvobitno stjecanje vanjskih resursa, 2. njegovom razmišljanju o legitimnom prijenosu vlasništva, 3. osnovnoj Nozickovoj (i libertarijanskoj uopće) premisi o suverenitetu osobe nad samom sobom (self-ownership). Prva dva spomenuta aspekta njegove pozicije lako su vidljiva i ne treba ih posebno objašnjavati. Ali treći gotovo da i nije izričito spomenut u cijeloj Nozickovoj knjizi pa ga treba ukratko rasvijetliti. Teza o suverenitetu osobe dijametralno je suprotna liberalno-egalitarističkom nazoru da pojedinci nemaju pravo na sve svoje sposobnosti. Dakle, osobni suverenitet znači da je svatko apsolutni gospodar svih svojih fizičkih i duhovnih moći te da ima isključivo pravo ne samo na raspolaganje njima već i nad svime što uz njihovu pomoć zaradi. Dobra stečena po toj osnovi, prema toj tezi, pojedincu nitko ne može legitimno oduzeti. Naravno, ljudi mogu doprijeti do malo čega ako se osim svojim radom ne služe i vanjskim resursima. Zato je pitanje o legitimnom prisvajanju prirodnih dobara od izuzetnog značaja i za Nozicka i za njegove kritičare, koji su ga žestoko napadali upravo po toj točki. Vjerojatno najsnažniju i najpotpuniju kritiku dao je već spominjani kanadski marksist i jedan od najznačajnijih političkih filozofa današnjice, G.A. Cohen. On pokazuje kako pri prvobitnom stjecanju privatnog vlasništva pravda nije postignuta, kako to smatra Nozick, ako prisvajatelj ostalima omogućuje tek korištenje isto onoliko dobara koliko su to mogli i prije njegovog zauzeća nekog resursa. Naime, ako je ovaj uvjet i zadovoljen, ti ostali ljudi mogu biti vidno oštećeni zato što bi svakom od njih 153 Ovu tezu on sažima u poznatu, elegantnu formulu: „Štogod putem pravednih koraka proizađe iz neke pravedne situacije i samo je pravedno”. 126

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

bilo bolje da je ta dobra umjesto stvarnog prisvajatelja prigrabio on. Nozick je ravnodušan prema tome tko prisvaja, ali ljudima u stvarnoj situaciji to sigurno nije svejedno. Svi u takvim okolnostima obično postavljaju pitanje „Zašto baš X a ne ja?”, i to s punim opravdanjem jer su početna prava svih na vanjska dobra potpuno ista. Osim toga, da je resurse umjesto osobe koja ih je zauzela prisvojio netko s većim proizvodnim sposobnostima, preostali bi mogli dobiti veću kompenzaciju i imaju se pravo smatrati oštećenima ako to nije tako. Konačno, Nozick ne uzima u obzir činjenicu da oni koji ostaju bez nekadašnjeg slobodnog pristupa dobrima sada moraju raditi za njihovog novog vlasnika kako bi došli do sredstava za život. A tako više ne mogu neometano slijediti svoje projekte. Naime, kao ne-vlasnici, oni više ne odlučuju ne samo o tome kako će ti resursi biti upotrijebljeni nego i u što će biti uložen njihov rad. A to njihovo stanje čini gorim nego prije budući da su tada bili u mogućnosti u većoj mjeri živjeti po svojoj volji. I doista, čudno je za libertarijanca takvo zanemarivanje slobode (tj. jednu od glavnih vrijednosti u koje se kune) u ime materijalnih sredstava do kojih se dolazi njezinim gubitkom.154 Cohen je uvjerljivu kritiku uputio i po „drugoj točki optužbe” jer pokazuje kako pravednost može biti narušena i pri prijenosu dobara čak ako je Nozickov uvjet o dobrovoljnosti razmjene zadovoljen. Kako bi to dokazao, on uvodi razlikovanje između pravednosti u postupcima i pravednosti u stanjima stvari, te tvrdi da nepravedno stanje može nastupiti iako nije počinjen nikakav nepravedan postupak. Cohen kaže: „Ako se neka od mojih pikula otkotrlja u tvoje dvorište, a ti je zadržiš misleći da je tvoja, onda smo došli do nepravednog stanja stvari iako nitko nije učinio ništa loše. A ako si pikulu zadržao znajući da je moja, postupio si nepravedno. No, tvoja je radnja nepravedna zato što održava nepravednu situaciju, a ne vice versa.”155 Ako sad ovo primijenimo na proces tržišne razmjene, očito je da i tu može doći do sličnih razvoja stvari jer netko može npr. iz neznanja prodati vrijedan predmet. Ako ga kupac kasnije, kada prodavač otkrije svoju grešku, odbije vratiti, onda je njegov postupak za osudu i to zato što održava nepravedno stanje stvari, a ne zato što je počinio nešto loše tijekom razmjene. A problem predstavlja i pritisak pod kojim netko može ući u razmjenu, kao npr. kad se žene odaju prostituciji zato što ih neimaština prisiljava na nju. Ukratko, dobrovoljnost transakcije nije dovoljan uvjet za njezinu pravednost nego su potrebni i dovoljno iscrpna obaviještenost o okolnostima u kojima se ona vrši te odsutnost pritiska.156

154 Vidi Cohen, 1995, str. 67-91. 155 Cohen, 1995, str. 43-4. Kao primjer moglo bi poslužiti i ovo: ako sam našao pun novčanik s dokumentima, i ako ga ne vratim onom tko ga je izgubio, onda sam nepravedan ne zato što sam učinio nešto loše kako bih do njega došao, već zato što odbijam izmijeniti nepravedno stanje stvari. 156 Kad su ovi uvjeti zadovoljeni to se naziva „potpuna dobrovoljnost”. 127

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

To se isto zapažanje koristi u Cohenovoj kritici argumenta s Wiltom Chamberlainom. On smatra da Nozick prebrzo zaključuje kako bi državno ograničavanje neometane razmjene, radi održavanja početnog obrasca raspodjele, moralo ugroziti slobodu. Naime, Cohen tvrdi kako bi se razmjena u kojoj većina ljudi Wiltu na koncu daje velik novac mogla promatrati kao nedobrovoljna ako su ti ljudi egalitaristi i ako nisu svjesni posljedica do kojih dovodi takav transfer sredstava. Drugim riječima, ako ti ljudi ne vide da će to jednom dovesti do velikih imovinskih nejednakosti, onda oni ne bi bili dovoljno informirani o onom što čine. A s takvom informacijom oni bi lako mogli i ne htjeti dati svoja sredstva Wiltu Chamberlainu budući da ne žele nejednakost. Dakle, mogli bi odustati od razmjene. Umjesto toga mogli bi zahtijevati oporezivanje Wiltovog prihoda i tek onda ući u transakciju. Međutim, uvjerljivo naglašava Cohen, čak i kad bi tim ljudima sve to bilo svejedno, takvu bi razmjenu trebalo ograničiti zbog socijalne situacije u kojoj će se naći budući naraštaji. Naime, netko može sebe dobrovoljno staviti u nepovoljne okolnosti, ali to nema pravo učiniti sa svojom djecom koja će zbog nastalih nejednakosti sigurno trpjeti.157 Ona će biti u nepovoljnijem položaju zato što neće imati iste šanse za uspjeh u npr. nalaženju atraktivnog zaposlenja zbog nemogućnosti da plate jednako kvalitetno školovanje kao njihovi vršnjaci iz bogatijih obitelji. Ali to nije sve što se može reći protiv ovog slavnog argumenta. Cohenov prigovor prihvaća pretpostavku da su ljudi vlasnici onog što su dobili na osnovi nekog obrasca, no pitanje je može li se to tako jednostavno prihvatiti. Neki su drugi filozofi158 pokazali da cijela ta Nozickova priča koja se poziva na slobodu razmjene zapravo pretpostavlja vlasništvo, a trebala bi ga i dokazati. Naime, kako bi nečija sloboda bila ograničena kad država sprečava neku njegovu transakciju, on najprije mora biti vlasnik stvari koju razmjenjuje. Na primjer, ako netko dobije položaj profesora na fakultetu, suca, ministra i sl, onda njegova sloboda nije ograničena ako ga se spriječi da takvu poziciju proda, pokloni ili ostavi u nasljedstvo. Čovjek može takve položaje dobiti u distribuciji prema nekom obrascu (u ovim slučajevima prema kvalifikaciji), no on nije njihov vlasnik te ih nema ni pravo slobodno razmijeniti. Dakle, Nozick bi trebao dokazati da dobra dobivena raspodjelama po obrascu koji on osporava mogu biti privatno vlasništvo onih koji su ih dobili, no on to nigdje nije učinio. Tako bi bilo potrebno npr. pokazati da su komunisti u krivu kada smatraju da sredstva za proizvodnju ne smiju biti u privatnim rukama.159 Naravno, ne želimo reći da se na ove kritike ništa ne da odvratiti već samo to da su stvari mnogo zamršenije i da traže detaljniju razradu negoli je Nozick pruža. 157 Vidi Cohen, 1995, str. 19-37. 158 Na primjer, vidi Ryan, 1977. i Fried, 1995. 159 Slično tvrdi i O’Neill. 128

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

Pretpostavimo sad da su prigovori po prvoj točki, tj. oni upućeni Nozickovom unilateralnom zasnivanju privatnog vlasništva, neoborivi. Bi li to u potpunosti osporilo njegov (ili neki drugi) libertarijanizam? Ne bi, pod pretpostavkom kako je privatno vlasništvo nad proizvodnim snagama neophodna društvena institucija. A za to ima snažnih, ako ne drugih onda barem konzekvencijalističkih, argumenta.160 Nećemo ulaziti u detalje, ali se u osnovi radi o tome da racionalni i sebični pojedinci, u uobičajenim okolnostima, veoma brzo upropaštavaju resurse u zajedničkom vlasništvu. Lijek je ili stroga društvena kontrola ili privatizacija. Za posljednju je, pak, iskustvo pokazalo da je najmanje zlo i stoga najprihvatljivija. Uzmimo zato da je privatno vlasništvo opravdano i da svi pojedinci imaju, kad ulaze u život, pravo na raspolaganje strogo jednakom količinom vanjskih resursa. Ono što će ih snaći kasnije prvenstveno ovisi o tome kako su tim dobrima gospodarili.161 Ali ako je tako, lako je vidjeti kako bi se ta početna jednakost ubrzo pretvorila u (znatnu) nejednakost, kako to jasno pokazuje argument s Wiltom Chamberlainom. I to se ne bi dogodilo samo u uvjetima u kojima postoji razmjena, čime se otvara prostor ranijem Cohenovom prigovoru, nego i onda kad bi pojedinci živjeli potpuno odvojeno, npr. svaki na svom vlastitom otoku. Dakle, može se i odustati od Lockeovog ili Nozickovog nejednakog prisvajanja vanjskih dobara, a ipak još uvijek braniti kapitalizam u svim njegovim ključnim aspektima. Jedini način izbjegavanja te, za mnoge nesretne, implikacije jest negiranje prava na osobni suverenitet. Tek s njegovim rušenjem može pokleknuti i cjelokupni libertarijanizam. Najuvjerljiviji način da se potkopa pravo pojedinca na potpuno raspolaganje samim sobom i nad proizvodima svojeg rada jest ukazati na neprihvatljive implikacije tog gledišta. Jedna od njih vezana je uz činjenicu da su djeca proizvod (reproduktivnog) rada svojih roditelja i da su za njihovo podizanje dostatna relativno skromna sredstva na koja roditelji mogu polagati potpuno pravo. Iz tog slijedi kako bi djeca, ako svaka osoba ima pravo na sve što je stvorila svojim radom i resursima koje posjeduje, mogla biti vlasništvo roditelja, a to je teško prihvatljivo.162 Tako za libertarijanca postoji sljedeća dilema: ili sve osobe ne mogu biti suverene nad samima sobom ili sve što je proizvod našeg rada ne može biti naše vlasništvo. I ona dosad još nije zadovoljavajuće razriješena. Daljnja poteškoća vezana uz apsolutno vlasništvo nad vlasti160 Vidi Hardin, 1968. i Schmidtz/Goodin, 1998, str. 24-59. Ovi bi argumenti također mogli pomoći Nozicku odgovoriti na prethodni prigovor, kada bi barem dijelom odustao od svoje striktno deontološke pozicije. 161 Upravo to je pozicija lijevog libertarijanizma koju u suvremenoj raspravi najuvjerljivije zastupa Hillel Steiner (vidi Steiner, 1977, 1980. i 1981; u kasnijim je radovima znatno modificirao svoje gledište i približio ga egalitarističkom liberalizmu; vidi Steiner, 1998.). 162 Vidi Becker, 1976, str. 657 i Okin, 1989, str. 83. 129

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

tom osobom jest da ono isključuje obvezu pomaganja drugima, odnosno ne dozvoljava postojanje nikakvih pozitivnih dužnosti.163 Osobni suverenitet, naime, traži tek to da ne diramo u jednaku takvu nepovredivost drugih, odnosno da im ne štetimo, ali zabranjuje prisiljavanje jednih da čine usluge drugima. Kako to važi čak i onda kad je npr. za izvlačenje nekog iz smrtne opasnosti potreban tek neznatan napor,164 čini se da zastupanje striktnog vlasništva nad sobom ide protiv moralnih intuicija većine ljudi. Konačno, neki autori čak smatraju kako osnovna libertarijanska premisa ne dozvoljava ni zabranu prevare, sklapanja lažnih ugovora i sličnih malverzacija jer inzistira na punoj odgovornosti osobe za njezina vlastita djela, među kojima je i stvaranje svih odnosa s drugima.165 Uvijek se, naime, može reći da smo si sami krivi ako nas je netko nasamario jer nismo bili dovoljno oprezni. Ako je doista tako, libertarijanizam ne bi mogao obraniti ni ono do čega mu je najviše stalo, odnosno kapitalizam u njegovom standardnom obliku - koji teško može opstati bez poštovanja ugovora i dogovora. Jednom riječju, čini se da je i osnovna premisa libertarijanizma ranjiva i da cijeli taj teorijski program još mora dosta poraditi na stabilnom postavljanju na noge.

6.4. Pluralizam Michael Walzer Kako su i Rawlsova i Nozickova teorija pravedne raspodjele uvjerljivo dovedene u pitanje, te kako niti druge pozicije koje idu njihovim tragom (prikazuje ih naša tablica) ne stoje mnogo bolje, ostalo je prostora za nove pristupe koji pokušavaju izbjeći jednostranost tih vodećih učenja. Ona, naime, uglavnom polaze od jedne središnje vrijednosti (npr. zadovoljstva, jednakosti ili slobode) koja je nadređena svim ostalima i iz koje se pokušava izvesti cjelokupni politički moral. No, veliko je pitanje može li neka vrijednost uistinu biti toliko snažna da uvijek odnosi prevagu nad svakom drugom. Svakodnevno moralno iskustvo prije nam govori da to nije slučaj. A prvu teoriju koja pokušava iskoristiti cjelokupno bogatstvo našeg moralnog razmišljanja, te tako kombinirati i na prikladno mjesto postaviti uvide na kojima su izgrađene dosad opisane deontološke teorije razvio je Michael Walzer u radu Spheres of Justice.

163 Vidi Singer, 1985. i Cohen, 1995, str. 229-244. 164 Na primjer, kad se malo dijete davi u plitkoj bari, a mi trebamo samo ispružiti ruku i izvući ga van, eventualno se tek neznatno zaprljavši. 165 Vidi Child, 1994. 130

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

On svoju poziciju izgrađuje na opažanju da raspodjela obuhvaća sve vrste dobara, da njoj ništa ne može izmaknuti. Međutim, Walzer primjećuje da ne postoji jedinstven kriterij prema kojem se sva dobra moraju distribuirati, nego da ih ima mnoštvo. A kako se koja vrsta dobara raspodjeljuje, to ovisi o njezinom značenju, tj. o tome kako ljudi shvaćaju što je to dobro i čemu ono služi. Ako razumijemo što nekome određeno dobro znači, onda znamo i kako to dobro treba raspodijeliti, koja je njegova distribucija pravedna, smatra Walzer. Ilustrirajmo to primjerom koji smo već upotrijebili: naše shvaćanje dobra kao što je mjesto predavača na fakultetu ili političke funkcije traži da se ono daje onima koji su za to kvalificirani, odnosno onima koje drugi ljudi žele na tom mjestu. Dobra te vrste isključuju mogućnost da budu kupljena, naslijeđena po rodbinskoj liniji, poklonjena i sl. I kako se razna dobra razlikuju po svojim značenjima, onda i kriteriji njihove raspodjele moraju biti različiti. Te distribucije, nadalje, moraju biti autonomne, što znači da se svako dobro mora raspodjeljivati prema njemu odgovarajućem kriteriju. Walzer to naziva distributivnim sferama. Svaka vrsta dobra ima svoju sferu u kojoj kriteriji iz neke druge ne važe.166 Na žalost, prema Walzeru, autonomija je rijetka unatoč široko rasprostranjenom pluralističkom shvaćanju dobara. U većini društava postoji dominantno dobro pomoću kojeg se može utjecati na distribuciju većine ostalih dobara. Tako, na primjer, politička moć može u nekim društvima svojim posjednicima pribaviti bogatstvo, časti i ostale poželjne položaje. U drugim je društvima takvo središnje dobro novac, obrazovanje, rasa, vjerska čistoća ili tko zna što još. Dominantno je dobro najčešće monopolizirano, odnosno nalazi se u rukama malog broja ljudi koji eksploatiraju dominantnost time što i sva ostala dobra prigrabljuju sebi. Takvi zahtjevi za monopolom obično imaju i teorijsku obranu koju Walzer naziva „ideologija”.167 Problem tih teorijskih obrana monopola nije u tome što su kriteriji koje oni predlažu netočni, već u tome što imaju ograničen doseg. Oni su valjani samo u nekoj sferi, a ovdje ih se želi primijeniti na svaku od njih. Zbog neuviđanja te, po Walzeru, temeljne činjenice, vlada stalna borba za monopol. Razne grupe stalno pokušavaju svrgnuti vladajući kriterij raspodjele i nametnuti neki svoj cijelom društvu. Walzer vidi tri različite reakcije na dominaciju i monopol: 1) prema prvoj dominantna se dobra trebaju ravnomjernije raspodijeliti u društvu, tj. ovdje se reagira samo protiv monopola, 166 Walzerova kritika svih drugih teorija svodi se na sljedeće: nema niti jednog dobra čija bi jednaka raspodjela bila rješenje niti jednake mjere neke kombinacije dobara kojom bi se postiglo to isto. 167 On bi tako Nozicka vjerojatno proglasio ideologom onih koji imaju talent za pribavljanje novca. 131

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

2) po drugoj se valja boriti za to da neka druga vrsta dobra postane dominantna, tj. tu se ustaje protiv vladajuće vrste dominacije, 3) treća, pak, osporava dominaciju, odnosno smatra lošim to što se jedna vrsta dobra uspjela nametnuti svim ostalima, tako da o uspješnosti u njenom pribavljanju ovisi i uspjeh u pribavljanju tih drugih vrsta dobara. Prvo je gledište prevladavajuće među filozofima jer oni uglavnom gledaju kako bi izbjegli da neka presudna dobra budu u rukama manjine dok ih veći dio ljudi ima malo ili ih uopće nema. Dakle, osporava se monopol ali ne i dominacija. Ti filozofi smatraju kako bi se ravnomjernijom ili jednakom podjelom dominantnog dobra postigla opća jednakost jer se ono može pretvoriti u sva ostala dobra, pa ako ga svi imamo jednako onda smo jednaki i u svemu ostalom. Walzer ovo naziva „jednostavnom jednakošću” koju smatra manjkavom zbog njezine nestabilnosti. Naime, neki će ljudi to dominantno dobro, npr. novac, utrošiti na dobra koja mogu donijeti socijalnu prednost, poput obrazovanja, dok drugi to neće učiniti pa će nakon nekog vremena zaostati i u količini većine dobara koja imaju. Stoga jednostavna jednakost traži stalno uplitanje države radi svog održanja, što je opasno jer vodi dominaciji i monopoliziranju političke moći. Sve ovo opet ilustrira prije spomenuti Nozickov primjer s Wiltom Chamberlainom. Walzer smatra da rješenje problema distributivne pravde leži u ukidanju dominacije, a ne monopola. Treba spriječiti pretvaranje jednog dobra u sva ostala, treba sačuvati autonomiju svih sfera. Ako se postigne takvo stanje, onda imamo kompleksnu jednakost. U njoj su dozvoljeni monopoli, no oni moraju biti ograničeni na jednu sferu. Važno je da onaj tko je uspješan u određenoj sferi to ne može pretvoriti u uspjeh u svim drugim sferama, samo zato što je uspješan u toj jednoj. Moguće su mnoge male nejednakosti, ali ne i jedna velika.168 Ovdje jednakost ne znači iste posjede nego mnoštvo raspodjela koje odražavaju mnoštvo dobara. Dakle, to traži ograničenje konvertibilnosti dobara. Walzer misli da to ljudi mogu učiniti sami bez prevelikog uplitanja države. Suprotnost tom stanju on naziva „tiranijom” koja postoji kad se neka dobra i kriteriji koji važe za njihovu raspodjelu nametnu kao mjerilo količine svih posjeda. Tiranija dopušta tu nepravdu da ako imam toliko i toliko novca, moći, obrazovanja i sl. onda mogu imati i svega ostalog proporcionalno tom svom udjelu. Kompleksna jednakost, pak, traži poštovanje distributivnih principa važećih u svakoj sferi. Dakle, politička moć se treba raspodjeljivati prema 168 Neki kritičari zato smatraju kako bi primjereniji naziv za ovakvo stanje bio „kompleksna nejednakost”. No, Walzeova intuicija jest da bi to bila jednakost jer bi se svakome, najvjerojatnije, omogućilo da zablista u nečemu. A u stanju u kojem bi sva dobra bila ravnopravna, to bi doista i bila ravnoteža među ljudima, ali bez uniformnosti. 132

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

principima koji važe za nju, čast po svojim principima, bogatstvo po svojim, kazne i nagrade po svojim itd. Walzer je mnogo pažnje posvetio detaljnoj analizi raznih dobara i tome kako ih valja raspodijeliti. Recimo ovdje, tek ukratko, kako on smatra da se medicinska njega mora pružati prema potrebama, obrazovanje i važni položaji prema sposobnostima, političke funkcije prema odabiru građana, bogatstvo prema tržišnom uspjehu (ali uz brojna ograničenja na kupnju i prodaju), teret teških i opasnih poslova mora se raspodijeliti jednako na sve članove zajednice itd. Posljednja važna značajka Walzerove teorije jest relativizam. Distribucije ovise o značenjima, a značenja se utvrđuju u političkoj zajednici koja jedina posjeduje dovoljno kulturno jedinstvo da se ova mogu formirati. Naravno, takvih zajednica ima mnogo, pa stoga može biti i mnogo različitih shvaćanja istih dobara. Walzer napominje da ne postoje čak ni jedinstvena primarna dobra. Na primjer, ljudi svih kultura neće niti kruh prvenstveno vidjeti kao hranu; neki će ga prije gledati kao religioznu vrijednost, čak i ako se nalaze u stanju krajnje nužde. Dakle, ako utvrdimo značenja dobara, pa time i dobijemo kriterije prema kojima se ona trebaju raspodjeljivati, to ne znači da taj sistem važi univerzalno. On važi samo za one ljude čija shvaćanja odražava. Drugi ljudi mogu imati druga shvaćanja i za njih će se ista dobra trebati raspodjeljivati po sasvim drugim principima. Walzerov relativizam osim ove prostorne komponente ima i vremensku jer se značenja dobara tijekom povijesti mogu promijeniti i unutar jednog društva, a to za posljedicu ima i promjenu gledanja na njihovu distribuciju.169 I Walzerova je teorija uskoro dočekala ozbiljne prigovore. Najizloženija meta napada bio je baš njezin relativizam.170 Jer ako procjenjivanje toga koja je distribucija pravedna, a koja nije ovisi o shvaćanjima neke zajednice, onda teza o sferama pravde ne može univerzalno važiti jer mogu postojati društva koja dobra vide hijerarhijski. Kao primjer nudi se kastinsko društvo u kojem raspodjela većine poželjnih dobara ovisi o ritualnoj čistoći pripadnika zajednice. Dakle, tu svatko dobiva prema onome koliko je „vrijedan” u toj dominantnoj sferi i takvo je razumijevanje dio te kulture. U takvom bi društvu cijela Walzerova pripovijest o autonomnim distribucijama pala u vodu, a time bi propalo i ono što njegovu teoriju čini različitom od svih ostalih. Univerzalnost teze o sferama pravde može se braniti samo univerzalističkom moralnom teorijom. Nadalje, relativizam onemogućuje osudu društva poput kastinskog sve dok većina njegovih članova prihvaća takvo stanje. Međutim, to prihvaćanje statusa quo može biti rezultat neznanja, zatucanosti, potlačenosti i sl. pa zato 169 Ovim shvaćanjima Walzer plaća svoj dug misaonoj školi kojoj pripada, tj. komunitarizmu. 170 Kritiku koja slijedi razvio je M. Rustin. Vidi Miller/Walzer, 1995, str. 17-44. 133

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

prihvaćanje prosudbe lokalnog stanovništva ne izgleda moralno uvjerljivo. Jer što je represija učinkovitija to ju je teže kritizirati budući da se interno neslaganje171 onda neće ni pojaviti. Ukratko, samo univerzalizam u moralu može riješiti taj problem osude uspješno represivnih režima koji stvaraju „sretne robove”. Walzer, osim toga, vjeruje u promjene na bolje, no ne vidi da ih njegov relativizam ne dopušta. Nove su ideje, naime, po definiciji različite od starih pa ako se ne mogu na njih oboriti onda ih ne mogu niti zamijeniti. Samo kritika može pokazati slabosti statusa quo, no relativizam traži njegovo poštovanje. Argumentirana kritika represivnih sistema može se izvesti jedino pozivanjem na univerzalne moralne principe koji su nespojivi s Walzerovim uvjerenjima. Primijećeno je još da on sam rijetko poštuje relativističke implikacije budući da često kritizira postupke raznih društava, npr. njihov tretman stranaca ili žena, a da uopće ne obraća pažnju na to kako se u tim kulturama gleda na te probleme. Walzerova je kritika temeljena na univerzalnim normama, pa se na njegovom vlastitom primjeru vidi kako ih je teško izbjeći ako želimo stvoriti moralno uvjerljivu poziciju. Na udar kritike došla je i Walzerova teza da značenje dobara, odnosno to kako se ona razumiju u nekom društvu, određuje kriterij njihove raspodjele. Mnogo filozofa smatra kako to vrijedi za neka dobra poput ljubavi, časti ili prijateljstva jer se ona ne mogu iznuditi, kupiti ili prodati. Kriterij njihove distribucije konceptualno je vezan za njihovo značenje. Međutim, za većinu dobara ta teza ne važi jer ne postoji društveni konsenzus o tome kako ih valja raspodijeliti. Primjerice, neki smatraju kako se medicinska pomoć mora ljudima pružiti u razmjeru s njihovom potrebom za njom, dok mnogi drugi smatraju kako je ona dobro koje se može razmjenjivati na tržištu. Štoviše, na Walzerovu tvrdnju da shvaćanja Amerikanaca traže raspodjelu takve njege prema potrebama, neki su odgovorili da je distinktivno američko shvaćanje upravo suprotno. Ukratko, gdje god postoji spor o kriteriju raspodjele, jasno je da nema konsenzusa o značenju dobara. A očita je činjenica da takvih sporova ima mnogo. Ne postoji niti jasno shvaćanje o tome gdje su granice pojedinih sfera. Na primjer, jasno je da članovima naše obitelji možemo dati prednost pred ostalima kod pružanja pomoći i razumijevanja njihovih nedaća, no nije jasno koliko daleko takvo preferiranje srodnika može ići. Jer neki bi možda i prihvatili da „svojima” možemo dati prednost pri zapošljavanju, no nitko više ne bi pristao na to da na njih prenesemo i svoju političku moć. Ali pustimo metaetička pitanja i radije pređimo na probleme raspodjele, koji nas ovdje prvenstveno i zanimaju. Je li Walzerova teorija adekvatna na tom planu? Bi li ona bila prihvatljiva da je univerzalistička i da postoji konsenzus 171 Koje je jedini kriterij pomoću kojeg relativist može napasti neki vrijednosni standard. 134

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

o značenjima dobara? Postoje veoma snažni argumenti koji osporavaju postojanje mnogih autonomnih sfera koje Walzer navodi. U tom se pravcu kreće analiza njegovog shvaćanja novca koju je izveo Jeremy Waldron.172 Novac je, prema Walzeru, jedno od najopasnijih dobara današnjice koje najlakše može prodrijeti u druge sfere i time ugroziti njihovu autonomiju. Tako pojedinci talentirani za stjecanje novca mogu lako doći do dobara za čije pribavljanje nisu tako sposobni i time istisnuti one koji bi u tim sferama inače uspjeli. Kako bi zaštitio autonomiju raznih sfera, Walzer daje listu stvari koje se ne bi smjele kupiti novcem. Tako novac ne bi smio utjecati na donošenje sudskih odluka, nagrada na umjetničkim i drugim natjecanjima, njime se ne smiju kupovati politička prava, ne smiju se naručivati ubojstva itd.173 Međutim, Waldron uvjerljivo pokazuje kako bi ta lista „blokiranih razmjena” upućivala na zaštitu drugih sfera samo kad bi se navedena dobra mogla raspodjeljivati i pribavljati na osnovi nekih drugih razloga. No, ako pogledamo Walzerovu listu onda se vidi da se te stvari ne bi smjele činiti niti iz ljubavi, prijateljstva, ljubavi prema domovini niti zbog bilo čega drugog. Tako npr. nema razloga na osnovi kojih bi netko mogao naručiti nečiju smrt, otmicu, premlaćivanje i sl. Takve se stvari jednostavno ni na koji način ne mogu slobodno distribuirati. Dakle, ono što Walzer štiti od utjecaja novca nisu nikakve autonomne sfere koje imaju svoje kriterije raspodjele jer se ta dobra uopće ne mogu razmjenjivati. No, samo za takva dobra koja se mogu dobaviti na neki drugi način ima smisla reći da se ne smiju kupovati, a ne i za ona koja se uopće ne mogu pribavljati. A Walzer je naveo relativno malo dobara koja treba zaštititi od novca, a koja imaju neku svoju sferu u kojoj se može pravedno distribuirati. Tek bi u tom slučaju mogli reći kako se radi o zaštiti granica među sferama. Konačno, Walzerova je teorija ranjiva i na prigovor koji on upućuje onima koji zastupaju jednostavnu jednakost. Naime, ni autonomija među sferama ne bi se mogla održati bez stalnog upliva države. To se jasno vidi iz Walzerove hajke protiv novca, koji nije nikakva posebna vrsta dobra nego tek sredstvo kojim se sva dobra mogu razmijeniti za bilo koja druga. Novac reprezentira prodiranje pojedinaca koji su uspješni u ekonomskoj sferi u neke druge sfere.174 Ukratko, ono što je tu problem jest to da granice među sferama ovise o volji pojedinaca koji svojom voljom razmjenjuju dobra: one opstaju ako ih ljudi tijekom tih transfera poštuju. Ali ako se autonomija sfera može sačuvati bez puno uplitanja države, zašto onda Walzer toliko brine oko te moći koju

172 Vidi Miller/Walzer, 1995, str. 144-70. 173 Ne smiju se na taj način ni izbjegavati dužnosti koje svi moraju jednako snositi, kao što je npr. vojna obaveza. Sve takve pojave zabranjuje moral. 174 To prodiranje sigurno rjeđe postoji negoli to Walzer misli, kako je pokazao Waldron, ali ga nerijetko ipak ima. 135

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

pojedincu daje novac? Ako za to ima dobar razlog, što se i čini da je slučaj, onda ni njegova shema nije imuna na problematično širenje države.

David Miller Ima još i drugih snažnih prigovora koji pogađaju Walzera, no nije više potrebno ići u detalje. Umjesto toga možemo spomenuti da se relativno nedavno pojavila još jedna teorija koja tvrdi da pravednu raspodjelu treba izvesti pluralistički, odnosno na osnovi nekoliko različitih distributivnih kriterija koje treba primijeniti u okolnostima koje su primjerene za svaki od njih.175 Ta se teorija dobrim djelom zasniva na empirijskim istraživanjima o tome što ljudi misle kako bi trebalo pravedno raspodijeliti dobra. Ali unatoč tom oslanjanju na rasprostranjena mnijenja, ona ne zapada u relativizam poput Walzerove jer ta istraživanja pokazuju da su vrijednosni stavovi ljudi (i kad se promatraju razne grupe unutar jednog društva i kad se pažnja obraća na različite nacije i kulture) uglavnom uniformni, a da razlike postoje jedino u gledištima o tome kako te općepriznate principe pravednosti valja primijeniti u konkretnim slučajevima.176 David Miller, autor te teorije izložene u knjizi Principles of Social Justice, vidi tri osnovna kriterija pravedne raspodjele: prema zasluzi, prema potrebama i svima jednako. Sfere njihovog važenja ne određuju se, kao kod Walzera, na osnovi značenja dobara već na osnovi prirode odnosa u koje ljudi stupaju. Ako su odnosi među ljudima čisto instrumentalni, tj. ako oni u njih ulaze hladno tek kako bi što učinkovitije zadovoljili svoje interese, onda je važeći kriterij raspodjele „svakome prema zasluzi”. Zasluga se, prema Milleru, niti ne može odrediti drukčije nego na osnovi ciljeva interesnog udruženja kojem netko pripada. Tako je npr. kod proizvodnih poduhvata kriterij konačan proizvod, a svaki sudionik treba dobiti onaj njegov dio za čije je ostvarenje odgovoran.177 Osim u ekonomskoj sferi, smatra Miller, tako bi dobra trebalo dijeliti i u okviru birokratskih, dobrotvornih te sportskih udruga. Tamo, pak, gdje ljudi ulaze u bliske i solidarne odnose, kriterij raspodjele jest da se svakome dade prema njegovim potrebama. Grupe u kojima takvo što vrijedi su one u kojima ljudi dijele zajednički identitet: obitelj, klubovi, profesionalna udruženja, vjerske zajednice te nacija. Svaka od tih zajednica posjeduje i neko shvaćanje razine 175 Za koncepcije pravednosti koje su oslobođene veze s kontekstom Miller kaže da su one ili previše apstraktne ili se ne slažu dobro s našim moralnim intuicijama. 176 Vidi Miller, 1999, str. 82-90. 177 Zasluga ili učinak zapravo mjere koliko je svaki proizvođač pridonio stvaranju nečeg što je rezultat zajedničkog napora mnogih. No, priznaje se da je određivanje individualnog doprinosa često dosta složen posao. 136

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

koja mora biti dosegnuta kako bi se vodio adekvatan ljudski život. Do te točke treba i zadovoljavati potrebe onih koji si sami ne mogu pomoći. Konačno, jednaku bi raspodjelu kao kriterij trebalo primjenjivati svugdje gdje su odnosi ljudi uvjetovani njihovom pripadnošću istoj državi. Ako se dobra u toj sferi ne dijele jednako, onda se neki tretiraju kao državljani drugog reda. To je svakako slučaj ako neki, recimo, imaju pravo glasa na izborima, a drugi nemaju ili ako glas jednih vrijedi više nego glas drugih. A takve pojave velika većina ljudi bez ikakve sumnje osuđuje. Štoviše, sam izraz „državljani drugog reda” ukazuje na implicitni egalitarizam prisutan u toj vrsti odnosa. Miller smatra da svi pojedinci istovremeno ulaze u sva tri spomenuta tipa odnosa.178 Stoga i sva tri navedena kriterija raspodjele uvijek imaju svoju domenu. Istina, mogući su i sukobi među njima jer ponekad nije jasno spada li neki konkretni slučaj u jednu ili u drugu vrstu odnosa. To se npr. dešava kod zapošljavanja jer ljudi ponekad nisu sigurni mogu li zaposliti svoje nezbrinute srodnike ili trebaju nepristrano primijeniti kriterij zasluge. Slično miješanje vrsta međuljudskih odnosa pojavljuje se i kod odlučivanja o tome trebaju li penzije biti razmjerne prošloj zaradi ili svim državljanima mora biti osigurana jednako ugodna starost. Miller vjeruje da njegova teorija može pridonijeti rješavanju takvih dilema. Jer neke su vrste odnosa vidljivije od drugih, pa za ove posljednje mislimo da ih i nema. Filozof nam može pomoći uočiti da su i ti „nevidljivi” odnosi također prisutni, te tako ukazati na to da kriterij raspodjele koji ide uz njih mora isto biti uzet u obzir. Glavni argument za ovu vrstu pluralizma polazi od klasične definicije pravednosti: da svakom pojedincu treba dati ono što ga ide. Ta formulacija dopušta postojanje jedne vrste ispravnog postupanja prema jednoj osobi, druge prema drugoj, treće prema trećoj itd. „Pravednost znači tretiranje svake osobe na način koji je prikladan baš za nju … Ali kako bismo tu formulu ispunili na sadržajan način, moramo znati što B, C i D mogu s pravom zahtijevati od A, a to ne možemo dokučiti ako ne razmotrimo odnose u kojima se oni prema njemu nalaze. Jednom kad su ti odnosi ustanovljeni, znamo i kriterije po kojima se ono što svakog od njih ide može odrediti, odnosno radi li se o potrebama, zasluzi, jednakosti ili nečem drugom.” 179 Miller smatra da ove kriterije pravedne raspodjele možemo povezati s trima navedenim vrstama odnosa među ljudima tako što ćemo obratiti pažnju na to kako pojedinci koji se nalaze u tim relacijama doista dijele razna dobra. Ali on misli da se osim ove empirijske evidencije može pružiti i dodatna argumentacija. Može se, naime, pokazati da 178 Ti su odnosi u mnogim društvenim institucijama izmiješani, kaže Miller, ali on njima barata kao s idealnim tipovima koji rasvjetljavaju prije negoli doslovce opisuju stvarne prilike. 179 Miller, 1999, str. 33. 137

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

je određeni kriterij distribucije prikladan za određenu vrstu odnosa. Taj dokaz ima dva koraka. Prvo, pokazuje se da je određena vrsta odnosa praktički neophodna kako bi se određeni kriterij raspodjele uopće mogao održati. Miller tako smatra kako raspodjela prema potrebama ne može opstati drugdje negoli u solidarnoj zajednici, odnosno da se zasluge ne mogu mjeriti nigdje negoli u udruženjima koja imaju jasno određene ciljeve. Drugo, vrsta međuljudskog odnosa čini neki kriterij prikladnim tako što je blisko vezana uz njegovu prirodu. Ondje gdje pojedinci mare jedni za druge i osjećaju duboku uzajamnu odgovornost, prirodno smo dovedeni k distribuciji prema načelu „od svakog prema mogućnosti, svima prema potrebama”. A gdje se radi o instrumentalnom udruženju, tamo su ljudi međusobno stranci i teško na djelu može biti nešto drugo osim strogo kalkulacijske raspodjele. No, potrebno je napomenuti da Miller smatra kako veze između kriterija i odnosa ipak nisu nužne. Neko tko smatra kako u takvim odnosima važi neki sasvim drugi kriterij ne čini nikakvu logičku grešku. Veza je, stoga, ipak prvenstveno empirijska, a ne apriorna. Ovoj teoriji, vjerojatno zbog njezine novine, zasad nije upućeno previše kritika. Ali neke stvari svakako izgledaju sumnjivo. Spomenimo tek dvije najuočljivije. Kao prvo, možemo se pitati je li pozivanje na vrijednosna mnijenja ljudi baš najbolja metodologija. Uobičajen stav među filozofima jest da se moralni sporovi ne mogu riješiti glasovanjem. Naime, mnogo je puta pokazano da jedni te isti ljudi često mijenjaju svoja gledišta o identičnom problemu s promjenom perspektive koju zauzimaju.180 Ako su npr. pješaci onda u tom trenutku o prometu razmišljaju na jedan način, a kad se nalaze u ulozi vozača onda istovrsne situacije vide na potpuno suprotan. Drukčije rečeno, njihove su reakcije racionalizacije njihovog osobnog interesa koji oni najčešće i ne percipiraju. Stoga teško možemo znati kakav bi njihov stav bio kada bi bili potpuno nepristrani (a to je nužan zahtjev moralnog mišljenja), pa nam njihovi odgovori i nisu od neke velike pomoći. Drugo, Miller zapravo ne pruža ništa drugo doli jednu kompleksniju raspodjelu prema obrascu u kojoj istodobno važe tri kriterija. Zato nije baš najjasnije kako se on može uvjerljivo obraniti od Nozickovog prigovora da čuvanje obrazaca zahtijeva neopravdano ograničavanje slobode pojedinca. I ljudi u Millerovom društvu bi ono što su dobili sigurno različito trošili i razmjenjivali, pa bi se taj njegov početni, složeni obrazac (tj. kombinacija jednakosti, raspodjele prema potrebama i zasluge) ubrzo pretvorio u nešto sasvim drugo. Miller se iz toga pokušava izvući pozivajući se na ranije navedeni Cohenov argument o punoj dobrovoljnosti razmjene,181 ali baš i nije očito da bi se sva ograničenja koja zahtijeva čuvanje njegove sheme mogla baš tako braniti. Ukratko, čini se da i njegova teorija 180 Vidi npr. Elster, u Miller/Walzer, 1995, str. 88, 93-4. 181 Vidi Miller, 1999, str. 103-5. 138

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

prvenstveno vidi ljude kao one koji dobra samo primaju, a ne i kao one koji s tim dobrima neometano raspolažu.

Zaključak Ovim završavamo naš pregled suvremenih teorija o pravednoj raspodjeli dobara.182 Vjerujemo da se jasno vidjelo bogatstvo te diskusije idejama, njezina zanimljivost i poticajnost za razmišljanje. No, s druge je strane i pomalo razočaravajuća s obzirom na to da sve vodeće pozicije o problemu ekonomske pravde imaju dosta nedostataka koji još nisu uklonjeni, a možda i nikada neće biti, te da zato i nemamo konačnog odgovora. Drukčije rečeno, čini se da se dospjelo u „pat poziciju” koja ne dozvoljava nedvosmisleno odlučivanje koji je moralno ispravan stav prema distribuciji poslovanjem ostvarene dobiti: zadržati je svu ili nešto podijeliti i drugima te u kojoj mjeri? Ali to je, s druge strane, uobičajeno stanje stvari u filozofiji uopće. I možda ono na neki način i nije loše jer onima koji dolaze ostavlja prostor za djelovanje, tj. da pokušaju smisliti neku novu teoriju koja će stvari uspjeti postaviti na drukčiji i više zadovoljavajući način. Ili ako ne to, onda barem da pronađu kakve nove, lucidne argumente koji podupiru ili potkopavaju neka od postojećih stajališta. A to je ono na čemu i sada mnogi dalje uporno rade, što se jasno vidi čak iz površnijeg pregleda vodeće filozofske periodike. Istina, moguće je i bitno drukčije reagirati i tvrditi da su sve ovakve rasprave većinom teoretske igrarije. Oni koji to smatraju vjeruju da se iskustvu treba okrenuti u još mnogo većoj i dubljoj mjeri negoli je to učinio čak i posljednji prikazani autor, Miller. To je, na primjer, stav modernih konzervativaca. Suština njihovog pristupa jest u negiranju mogućnosti da bilo kakvo apstraktno teoretiziranje može dati ikakav prihvatljiv rezultat. Svako od njih uvijek je previše jednostrano, smatraju oni, previše polaže samo na ovu ili onu moralnu vrijednost. Ili, pak, ako priznaje više takvih vrijednosti, ono ne zna kako bi ih uspješno kombiniralo. Time se može objasniti gomila poteškoća na koje nailazi bilo koja od predloženih teorija. Ono što, prema tom pristupu, treba napraviti jest naprosto vidjeti koje se rješenje bilo kojeg društvenog problema, uključujući tako i onaj raspodjele, tijekom ljudske povijesti pokazalo najboljim (ili točnije, najmanje lošim). Time se ne dobiva nešto potpuno idealno i sasvim zadovoljavajuće sa stanovišta ijedne vrijednosti koju slijedimo, tvrde konzervativci, ali se postiže njihova najveća održiva ravnoteža. Svaka 182 Namjera je bila pružiti tek osnovnu orijentaciju u toj opsežnoj raspravi. Zato ovaj rad nikako ne treba shvatiti kao nadomjestak za čitanje izvorne literature. Autor se nerijetko osobno uvjerio da su prikazi iz druge ruke promašivali mnoge ključne misli djela kojima su se bavili. Nadamo se da ovaj tekst od toga ne pati, ali ipak preporučujemo oprez. 139

6. Teorije distributivne pravde N. Petrović

od njih dobiva taman onoliko prostora koliko može, a da ne počne gušiti druge. Ali bolje da se više ne upuštamo u prikaz te pozicije, već samo spomenimo da postoji i ta (trenutačno ne previše popularna) mogućnost.183

Pitanja za ponavljanje: 1. Što su teorije distributivne pravde? 2. Što je utilitarizam? 3. Kako se zove stajalište koje brani John Rawls? 4. Što je veo neznanja? 5. Kako se zove stajalište koje brani Ronald Dworkin? 6. Kako se zove stajalište koje brani Robert Nozick? 7. Objasni povijesnu koncepciju raspodjele koju zastupa Nozick. 8. Kako se zove stajalište koje brani Michael Walzer? 9. U čemu se sastoji rješenje problema distributivne pravde prema Walzeru. 10. Kako se zove stajalište koje brani David Miller? 11. U koje sve vrste odnosa, prema Milleru, ulaze svi pojedinci istovremeno? 12. Što je libertarijanizam? 13. Što je pluralizam?

183 Vidi npr. Kekes, 1998, osobito str. 5-67. 140

7. Bogati i siromašni: argument za obvezu pomaganja P. Singer

K

ljučni pojmovi: argument za obvezu pomaganja, srodničke obveze i briga, pravo vlasništva, etika trijaže, intervencija vlade, visoka moralna mjerila.

7.1. Argument za obvezu pomaganja184 Na mojem sveučilištu put od knjižnice do predavaonice za humanističke znanosti prolazi pokraj plitkog ukrasnog ribnjaka. Pretpostavimo da, krenuvši na predavanje, primijetim malo dijete koje je upalo u ribnjak i u opasnosti je od utapanja. Bi li itko osporavao to da bih trebao uskočiti i izvući dijete? To znači da ću zablatiti svoju odjeću te ili otkazati ili odgoditi svoje predavanje dok ne pronađem nešto suho u što ću se presvući; ali to je beznačajno u usporedbi sa smrću djeteta koju se može izbjeći. Prihvatljivo načelo koje bi podupiralo sud da trebam izvući dijete je ovo: ako je u našoj moći spriječiti da se dogodi nešto vrlo loše, a da pritom ne žrtvujemo ništa od usporedive moralne važnosti, to trebamo učiniti. Ovo načelo izgleda neprijeporno. Ono će očito dobiti pristanak konzekvencijalista; ali i nekonzekvencijalisti bi ga također trebali prihvatiti, zato što naredba da se spriječi to što je loše vrijedi samo onda kada na kocki nije ništa od usporedive važnosti. Ovo načelo, dakle, ne može dovesti do onih vrsta djela koja 184 Ovaj tekst je dio osmog poglavlja knjige Petera Singera Praktična etika, KruZak, Zagreb, 2003:173186. Ovdje pružamo neizmijenjen tekst u prijevodu Tomislava Bracanovića. Ovom prilikom još jednom se zahvaljujemo na ustupanju prava za pretisak ovog teksta samom autoru Peteru Singeru, gospodinu Kruni Zakariji ispred izdavača hrvatskog izdanja KruZak i samoj kući KruZak kao nositelju prava za hrvatski prijevod. Za potrebe udžbenika u autorov tekst dodani su ključni pojmovi i pitanja za ponavljanje. 141

7. Bogati i siromašni: argument za obvezu pomaganja P. Singer

nekonzekvencijalisti snažno osuđuju – ozbiljnih kršenja prava pojedinaca, nepravde, prekršenih obećanja, i tako dalje. Ako nekonzekvencijalisti bilo što od ovoga smatraju po moralnoj važnosti usporedivim s lošom stvari koju će se spriječiti, tada će oni automatski smatrati da ovo načelo ne vrijedi u onim slučajevima kada se lošu stvar može spriječiti samo kršenjem prava, činjenjem nepravde, kršenjem obećanja ili nečega drugoga što je u igri. Većina nekonzekvencijalista smatra da bismo trebali sprečavati to što je loše i promicati to što je dobro. Njihov spor s konzekvencijalistima leži u njihovu inzistiranju da ovo nije jedino temeljno etičko načelo: da ovo jest jedno etičko načelo neće osporavati nijedna prihvatljiva etička teorija. Unatoč tome, zavaravajuć je neprijeporan izgled načela da bismo ono loše trebali spriječiti kada to možemo izvesti bez žrtvovanja nečega od usporedive moralne važnosti. Kada bi se to načelo shvatilo ozbiljno i prema njemu djelovalo, naši životi i naš svijet iz temelja bi se promijenili. Jer, načelo ne vrijedi isključivo za rijetke situacije u kojima se može spasiti dijete iz ribnjaka, već i za svakodnevne situacije u kojima možemo pomoći onima koji žive u apsolutnom siromaštvu. Tvrdeći ovo, pretpostavljam da je apsolutno siromaštvo loša stvar, s njegovom glađu i neishranjenošću, nedostatkom prostora za život, nepismenošću, bolestima, visokom stopom smrtnosti djece i niskim očekivanim životnim vijekom. Također pretpostavljam da bogati imaju mogućnosti smanjiti apsolutno siromaštvo ne žrtvujući ništa od usporedive moralne važnosti. Ako ove dvije pretpostavke i načelo koje smo razmatrali jesu točni, tada imamo obvezu pomoći onima u apsolutnom siromaštvu, obvezu koja je jednako snažna poput naše obveze da iz ribnjaka spasimo dijete koje se utapa. Uskratiti pomoć bilo bi pogrešno, bez obzira na to je li to ili nije intrinzično ekvivalentno ubijanju. Pomaganje nije, kao što se konvencionalno misli, milosrdno djelo koje je pohvalno učiniti, ali ga nije pogrešno propustiti; to je nešto što svatko treba činiti. To je argument za obvezu pomaganja. U formalnijem obliku, izgledao bi ovako: 1. Prva premisa: Ako možemo spriječiti nešto loše bez žrtvovanja bilo čega od usporedive važnosti, to trebamo učiniti. 2. Druga premisa: Apsolutno siromaštvo je loše. 3. Treća premisa: Postoji određena količina apsolutnoga siromaštva koju možemo spriječiti bez žrtvovanja bilo čega od usporedive moralne važnosti. 4. Zaključak: Trebamo spriječiti određenu količinu apsolutnoga siromaštva.

142

7. Bogati i siromašni: argument za obvezu pomaganja P. Singer

Prva premisa je bitna moralna premisa na kojoj argument počiva, a pokušao sam pokazati da je mogu prihvatiti ljudi koji zastupaju razna etička stajališta. Drugu premisu teško da će bilo tko osporavati. Apsolutno siromaštvo je, kao što je rekao McNamara, „ispod svake suvisle definicije ljudskoga dostojanstva” i teško bi bilo pronaći prihvatljivo etičko gledište koje ga ne bi smatralo lošim. Treća premisa je prijepornija, iako je oprezno formulirana. Ona tvrdi da se određenu količinu apsolutnog siromaštva može spriječiti bez žrtvovanja bilo čega od usporedive moralne važnosti. Ona time izbjegava prigovor da svaka pomoć koju bih mogao dati predstavlja tek „kap u oceanu”, budući da nije riječ o tome hoće li moj osobni prilog imati ikakav zamjetan utjecaj na svjetsko siromaštvo u cjelini (naravno da neće), već o tome hoće li on spriječiti neku količinu siromaštva. To je sve što je argumentu potrebno da bi održao svoj zaključak, jer druga premisa kaže da je loše bilo koje apsolutno siromaštvo, a ne samo ukupna količina apsolutnog siromaštva. Ako bez žrtvovanja bilo čega od usporedive moralne važnosti možemo barem jednoj obitelji omogućiti sredstva da se izdigne iz apsolutnog siromaštva, tada je treća premisa potvrđena. Pojam moralne važnosti ostavio sam neispitanim kako bih pokazao da ovaj argument ne ovisi ni o kakvim specifičnim vrijednostima ili etičkim načelima. Smatram da je treća premisa istinita za većinu ljudi koji žive u industrijaliziranim zemljama, prema bilo kojem održivom shvaćanju toga što je moralno važno. Naše bogatstvo znači da imamo prihod s kojim možemo raspolagati ne odričući se osnovnih životnih potreba, te da taj prihod možemo iskoristiti da smanjimo apsolutno siromaštvo. Koliki ćemo točno iznos smatrati da smo obvezni davati ovisit će o tome što smatramo da ima moralnu važnost usporedivu sa siromaštvom koje možemo spriječiti: moderna odjeća, skupe večere, sofisticirani stereo-uređaji, prekomorska putovanja, (drugi?) automobil, veća kuća, privatne škole za našu djecu itd. Za utilitarista vjerojatno ništa od ovoga neće imati važnost usporedivu sa smanjenjem apsolutnog siromaštva; a oni koji nisu utilitaristi zasigurno moraju – ako priznaju načelo univerzalizacije – prihvatiti da su barem neke od ovih stvari moralno mnogo manje važne od apsolutnog siromaštva koje bi se moglo spriječiti novcem koji one stoje. Tako se treća premisa čini istinitom iz svakog prihvatljivog etičkog gledišta – iako će točna količina apsolutnog siromaštva koju se može spriječiti prije žrtvovanja bilo čega od moralne važnosti varirati s obzirom na etička gledišta koja netko prihvaća.

143

7. Bogati i siromašni: argument za obvezu pomaganja P. Singer

7.2. Prigovori argumentu Brinuti se za svoje Svatko tko se zalagao za povećanje pomoći nerazvijenim zemljama susreo se s argumentom da bismo se trebali – prije nego što se sjetimo siromaštva u udaljenim područjima – pobrinuti za one nama bližnje, za naše obitelji te potom za siromašne u našoj vlastitoj zemlji. Nedvojbeno je da mi instinktivno preferiramo pomoći onima koji su nam bliži. Malo bi ljudi moglo stajati po strani i gledati kako se utapa dijete; mnogi mogu ignorirati oskudicu u Africi. Ali nije pitanje što mi obično činimo, već što bismo trebali činiti, a teško je uočiti bilo koje čvrsto moralno opravdanje gledišta da udaljenost, ili članstvo u zajednici, predstavlja ključnu razliku u našim obvezama. Uzmimo, primjerice, rasne sklonosti. Bi li ljudi europskoga porijekla trebali prije pomoći siromašnim Europljanima nego siromašnim Afrikancima? Većina bi nas takav prijedlog odmah odbacila, a u našemu razmatranju načela jednakog uvažavanja interesa u Poglavlju 2 pokazano je zašto bismo ga trebali odbaciti: potreba ljudi za hranom nema nikakve veze s njihovom rasom, te ako je Afrikancima hrana potrebnija nego Europljanima, onda bi davanje prednosti Europljanima kršilo načelo jednakog uvažavanja. Jednako vrijedi za državljanstvo ili nacionalnu pripadnost. Svaka bogata zemlja ima jedan dio relativno siromašnih građana, ali je apsolutno siromaštvo uvelike ograničeno na siromašne zemlje. Oni koji žive na ulicama Kalkute ili u sušama sklonom sahelskom području Afrike doživljavaju Zapadu nepoznato siromaštvo. U ovim bi okolnostima bilo pogrešno odlučiti da će naše izobilje dijeliti samo oni koji su dovoljno sretni što su građani naše zajednice. Srodničke obveze osjećamo snažnije od onih građanskih. Koji bi roditelji mogli dati svoju posljednju zdjelu riže ako bi njihova vlastita djeca umirala od gladi? Učiniti takvo što činilo bi se neprirodnim, suprotno našoj naravi kao bićâ koja su biološki evoluirala – mada je posve drukčije pitanje bi li to bilo pogrešno. U svakom slučaju, nismo suočeni s tom situacijom, već s onom u kojoj su naša vlastita djeca dobro uhranjena, dobro odjevena, dobro obrazovana, a sada bi htjela i nove bicikle, stereo-uređaj ili svoj vlastiti automobil. U ovim okolnostima ispunjene su sve posebne obveze koje možemo imati prema svojoj djeci, te nam potrebe stranaca postavljaju viši zahtjev.

144

7. Bogati i siromašni: argument za obvezu pomaganja P. Singer

Element istine gledišta da se najprije trebamo pobrinuti za svoje leži u prednosti priznatoga sustava odgovornostî. Kada se obitelji i lokalne zajednice brinu za svoje siromašnije članove, spone naklonosti i osobnih odnosa postižu ciljeve za koje bi inače bila potrebna ogromna, neosobna birokracija. Zato bi bilo apsurdno predložiti da se od sada svi smatramo jednako odgovornima za dobrobit svakoga u svijetu; no argument za obvezu pomaganja to ne predlaže. On vrijedi samo onda kada se neki nalaze u apsolutnom siromaštvu, a drugi mogu pomoći bez žrtvovanja bilo čega od usporedive moralne važnosti. Dopustiti da nam vlastita rodbina potone u apsolutno siromaštvo značilo bi žrtvovati nešto od usporedive važnosti; a prije nego što bi došlo do toga, krah sustava odgovornosti prema obitelji i zajednici bio bi čimbenik koji bi prevagnuo u korist jednog malog stupnja preferencije za obitelj i zajednicu. Međutim, ovaj mali stupanj preferencije odlučujuće nadjačavaju postojeće razlike u blagostanju i vlasništvu.

Prava vlasništva Imaju li ljudi pravo na privatno vlasništvo, pravo koje proturječi gledištu da oni imaju obvezu davati nešto od svojega bogatstva za one u apsolutnom siromaštvu? Prema nekim teorijama prava (primjerice, Nozickovoj), pod uvjetom da je vlasništvo stečeno bez korištenja nepravednih sredstava poput sile i prevare, može se imati pravo na ogromno bogatstvo dok drugi umiru od gladi. Ova individualistička koncepcija pravâ u suprotnosti je s drugim gledištima, poput ranog kršćanskog učenja koje se nalazi u djelima Tome Akvinskoga, prema kojemu, budući da vlasništvo postoji radi zadovoljenja ljudskih potreba, „čega god da čovjek ima u preobilju, on to, prema prirodnome pravu, duguje siromašnima radi njihova uzdržavanja”. Naravno, socijalist bi također smatrao da bogatstvo prije pripada zajednici, a ne pojedincu, dok bi utilitaristi – bili oni socijalisti ili ne – bili spremni odbaciti prava vlasništva kako bi spriječili veća zla. Pretpostavlja li stoga argument za obvezu pomaganja drugima jednu od ovih drugih teorija o pravima vlasništva, a ne individualističku teoriju poput Nozickove? Ne nužno. Teorija pravâ vlasništva može inzistirati na našemu pravu da zadržimo bogatstvo, a da se ne izjašnjava o tome bi li bogati trebali davati siromašnima. Nozick, primjerice, odbacuje upotrebu prisilnih sredstava poput oporezivanja radi preraspodjele prihoda, ali ističe da ciljeve koje smatramo moralno poželjnima možemo ostvariti dobrovoljnim sredstvima. Stoga bi Nozick odbacio tvrdnju da bogati ljudi imaju „obvezu” davati siromašnima, ako to implicira da siromašni imaju pravo na našu pomoć, ali bi mogao prihvatiti da je davanje nešto što trebamo činiti te da je nedavanje – premda spada u naša prava – pogrešno, jer u etički život spada više toga od poštovanja tuđih prava. 145

7. Bogati i siromašni: argument za obvezu pomaganja P. Singer

Argument za obvezu pomaganja može preživjeti – uz tek manje izmjene – čak i ako prihvatimo individualističku teoriju pravâ vlasništva. Međutim, ni u kojem slučaju ne mislim da bismo takvu teoriju trebali prihvatiti. Ona previše toga prepušta slučaju da bi bila prihvatljivo etičko gledište. Na primjer, oni čiji su se predci naselili na pješčane pustoši oko Perzijskoga zaljeva sada su nevjerojatno bogati, budući da je ispod tog pjeska ležala nafta; oni pak čiji su se predci naselili na bolju zemlju južno od Sahare žive u apsolutnom siromaštvu, zbog suše i loših ljetina. Može li ova raspodjela biti prihvatljiva iz nepristranog motrišta? Zamislimo li da ćemo započeti život ili kao građanin Bahreina ili kao građanin Čada, ali ne znamo koje od ovih država, bismo li prihvatili načelo da stanovnici Bahreina nemaju nikakvu obvezu pomoći ljudima koji žive u Čadu?

Populacija i etika trijaže Možda najozbiljniji prigovor argumentu da imamo obvezu pomaganja jest sljedeći: budući da je glavni uzrok apsolutnoga siromaštva prenapučenost, pomaganje onima koji su sada siromašni samo će dovesti do rađanja još više ljudi koji će u budućnosti živjeti siromašno. U njegovu najekstremnijem obliku, ovaj se prigovor koristi kako bi se pokazalo da moramo usvojiti politiku „trijaže”. Ovaj termin potječe iz medicinske prakse koju se primjenjivalo u vrijeme rata. Zbog premalog broja liječnika koji bi se bavili svim unesrećenima, ranjenike bi se podijelilo u tri kategorije: one koji bi vjerojatno preživjeli bez medicinske pomoći, one koji bi mogli preživjeti ako prime pomoć, ali inače ne bi preživjeli, te one koji čak i s medicinskom pomoći vjerojatno ne bi preživjeli. Medicinska se pomoć pružala samo onima u srednjoj kategoriji. Dakako, zamisao je bila što učinkovitije iskoristiti ograničena medicinska sredstva. Za one u prvoj kategoriji, medicinski tretman nije bio strogo neophodan; za one u trećoj kategoriji, bilo je vjerojatno da će biti beskoristan. Predloženo je da bismo istu praksu trebali upotrijebiti za zemlje u skladu s njihovim izgledima da postanu sposobne same se održavati. Ne bismo pomagali zemljama koje će i bez naše pomoći uskoro moći hraniti svoje populacije. Ne bismo pomagali zemljama koje, čak i s našom pomoći, svoju populaciju neće moći ograničiti na razinu koju mogu hraniti. Pomagali bismo onim zemljama u kojima bi naša pomoć mogla biti odlučujuća za uspjeh ili neuspjeh uspostavljanja ravnoteže između hrane i populacije. Samorazumljivo, zastupnici ove teorije nisu voljni dati potpuni popis zemalja koje bi svrstali u „beznadnu” kategoriju; kao primjer se navodilo Bangladeš, kao i neke zemlje iz sahela u Africi. Usvajanje politike trijaže, dakle, značilo bi obustaviti pomoć tim zemljama i dopustiti da siromaštvo, bolesti 146

7. Bogati i siromašni: argument za obvezu pomaganja P. Singer

i prirodne katastrofe smanje populaciju ovih zemalja na razinu na kojoj one mogu sve prikladno zbrinuti. U potporu ovome gledištu Garrett Hardin je ponudio metaforu: mi u bogatim zemljama smo poput putnika na čamcu za spašavanje što luta morem prepunom ljudi koji se utapaju. Pokušamo li utopljenike spasiti ukrcavajući ih na naš čamac, čamac će biti preopterećen i svi ćemo se utopiti. Budući da je bolje da umjesto nikoga prežive neki, ostale trebamo pustiti da se utope. U današnjemu svijetu, prema Hardinu, vrijedi „etika čamca za spašavanje”. Bogati trebaju pustiti siromašne da umiru od gladi, jer će siromašni inače povući bogate za sobom. Nasuprot ovome gledištu, neki su autori tvrdili da je prenapučenost mit. Svijet proizvodi dovoljno hrane kako bi prehranio svoju populaciju te bi, prema nekim procjenama, mogao prehraniti i deset puta više. Ljudi su gladni ne zbog toga što ih ima previše, već zbog nepravedne raspodjele zemlje, manipuliranja ekonomijama zemalja trećega svijeta od strane razvijenijih zemalja, razmetanja hranom na Zapadu itd. Ostavimo li po strani prijeporno pitanje o opsegu u kojemu bi se jednoga dana moglo povećati proizvodnju hrane, točno je, kao što smo već vidjeli, da svijet sada proizvodi dovoljno da bi mogao prehraniti svoje stanovnike – količina koju se izgubi tovljenjem životinja sâma bi bila dovoljna da nadoknadi postojeće nestašice žita. Unatoč tome, rast populacije ne može se zanemariti. Uz zemljišnu reformu i korištenje boljih tehnika, Bangladeš bi mogao prehraniti svoju sadašnju populaciju od 115 milijuna stanovnika; ali, prema procjenama Fonda Ujedinjenih Naroda za populacijska pitanja, njegova će populacija do 2000. godine narasti na 150 milijuna. Ogroman napor koji će se morati uložiti u prehranu dodatnih 35 milijuna ljudi – pridodanih populaciji tijekom jednog desetljeća – znači da se Bangladeš mora razvijati punom brzinom kako bi održao sadašnje stanje. Druge zemlje niskih prihoda u sličnim su situacijama. Do kraja 20. stoljeća, očekuje se da će populacija Etiopije sa 49 milijuna narasti na 66 milijuna; populacija Somalije sa 7 na 9 milijuna, Indije s 853 na 1041 milijun, Zaira sa 35 na 49 milijuna.185 Što će se dogoditi nastavi li svjetska populacija rasti? Ona ne može rasti beskonačno. Zaustavit će je pad stopâ rađanja ili povišenje stopâ smrtnosti. 185 Zloslutno je što se kroz dvanaest godina od prvoga izdanja ove knjige situacija još više pogoršala nego što se tada predviđalo. Bangladeš je 1979. godine imao populaciju od 80 milijuna, a predviđalo se da će do 2000. godine njegova populacija narasti na 146 milijuna; populacija Etiopije bila je samo 29 milijuna, a predviđalo se da će narasti na 54 milijuna; populacije Indije iznosila je 620 milijuna, a predviđalo se da će narasti na 958 milijuna. 147

7. Bogati i siromašni: argument za obvezu pomaganja P. Singer

Zagovornici trijaže predlažu da dopustimo da rast populacije nekih zemalja zaustavi povišenje stopa smrtnosti – naime, povećana neishranjenost i posljedične bolesti, raširene oskudice, povećana smrtnost djece te epidemije zaraznih bolesti. Posljedice trijaže u ovom su mjerilu toliko strašne da smo je skloni odbaciti bez daljnje rasprave. Kako bismo mogli sjediti pred našim televizorima, gledajući kako milijuni umiru od gladi dok mi ništa ne poduzimamo? Ne bi li to bio kraj svih predodžbi o ljudskoj jednakosti i poštovanju ljudskoga života? (Onima koji napadaju prijedloge za legalizaciju eutanazije o kojima je bilo riječ u Poglavlju 7 tvrdeći da će ti prijedlozi umanjiti poštovanje ljudskoga života, zacijelo bi bilo bolje da prigovaraju ideji smanjenja ili obustave naših programa pomoći nerazvijenim zemljama jer taj bi prijedlog – ako bi se ostvario – bio odgovoran za mnogo veći gubitak ljudskih života.) Zar ljudi nemaju pravo na našu pomoć, bez obzira na posljedice? Svatko tko na trijažu ne bi odmah reagirao s odbojnošću bio bi neugodna vrsta osobe. Međutim, prve reakcije zasnovane na snažnim osjećajima nisu uvijek pouzdani vodiči. Zastupnici trijaže s pravom su zabrinuti oko dugoročnih posljedica naših postupaka. Oni tvrde da sadašnje pomaganje siromašnima i na smrt izgladnjelima samo stvara još više siromašnih i na smrt izgladnjelih za budućnost. Kada naše mogućnosti pomaganja na koncu ne budu dostatne – kao što se jednoga dana mora dogoditi – patnja će biti veća nego što bi bila da sada prestanemo pomagati. Ako je ovo točno, onda ne možemo učiniti ništa da, dugoročno, spriječimo apsolutno umiranje od gladi i siromaštvo, te stoga nemamo obvezu pomaganja. Također se ne čini suvislim smatrati da ljudi u tim okolnostima imaju pravo na našu pomoć. Ako prihvaćamo takvo pravo, bez obzira na posljedice, tada tvrdimo – prema Hardinovoj metafori – da trebamo nastaviti s izvlačenjem utopljenika na naš čamac za spašavanje sve dok taj čamac ne potone i svi se ne utopimo. Ako se trijažu želi odbaciti, to se mora izvesti na njezinom vlastitom terenu, u okviru konzekvencijalističke etike. Tu je ona ranjiva. Svaka konzekvencijalistička etika u obzir mora uzeti vjerojatnost ishoda. Način djelovanja koji će sigurno stvoriti neku korist preferirat će se pred alternativnim načinom koji može dovesti do malo veće koristi, ali za koji je jednako vjerojatno da neće dovesti ni do kakve koristi uopće. Trebamo ga izabrati samo ako veći iznos nesigurne koristi preteže njezinu nesigurnost. Jedna sigurna jedinica koristi bolja je od 10% izgleda za pet jedinica; ali 50% izgleda za tri jedinice bolje je od jedne sigurne jedinice. Jednako načelo vrijedi kada nastojimo izbjeći razna zla.

148

7. Bogati i siromašni: argument za obvezu pomaganja P. Singer

Politika trijaže uključuje određeno, vrlo veliko zlo: kontrolu populacije oskudicom i bolestima. Desetci milijuna polako bi umirali. Stotine milijuna nastavile bi živjeti u apsolutnom siromaštvu, na samome rubu opstanka. Nasuprot ovim izgledima, zastupnici politike trijaže postavljaju još veće zlo: isti proces oskudice i bolesti koji će se dogoditi, recimo, za pedeset godina, kada bi svjetska populacija mogla biti tri puta veća nego danas, a broj onih koji će umirati od oskudice ili će se boriti za život u apsolutnom siromaštvu bit će isto toliko puta veći. Pitanje je: koliko je vjerojatna ova prognoza da će nastavak sadašnje pomoći dovesti do još većih katastrofa u budućnosti? Opće je poznato da su prognoze rasta populacije pogrešive, a teorije o čimbenicima koji na to utječu ostaju spekulativne. Jedna teorija, koja je u najmanju ruku jednako prihvatljiva poput svake druge, glasi da zemlje čiji se životni standard povećava prolaze kroz „demografsku tranziciju”. Kada su ljudi vrlo siromašni i nemaju nikakvog pristupa suvremenoj medicini, njihova plodnost je visoka, ali populaciju ograničava visoka stopa smrtnosti. Uvođenje zdravstvene skrbi, suvremenih medicinskih tehnika i drugih poboljšanja smanjuje stopu smrtnosti, ali to ispočetka nema velikog utjecaja na stopu rađanja. Populacija tada naglo raste. Neke siromašne zemlje – posebice one južno od Sahare – sada su u ovoj fazi. Međutim, ako životni standard nastavlja rasti, parovi počinju uviđati da ne trebaju rađati toliko djece kao što su ih rađali njihovi roditelji kako bi imali broj djece koja će preživjeti do zrelosti koji je jednak onome u prošlosti. Smanjuje se potreba za djecom radi osiguranja ekonomske potpore u starosti. Poboljšano obrazovanje te emancipacija i zapošljavanje žena također smanjuju stopu rađanja, te se rast populacije tako počinje stabilizirati. Većina bogatih zemalja dosegnula je ovaj stupanj, te njihove populacije rastu vrlo sporo, ako uopće rastu. Ako je ova teorija točna, postoji alternativa katastrofama koje zagovornici trijaže uzimaju kao neizbježne. Možemo pomoći siromašnim zemljama da podignu životni standard nasiromašnijih članova svojih populacija. Možemo poticati vlade tih zemalja da donesu mjere o zemljišnoj reformi i poboljšanju obrazovanja te da oslobode žene isključive uloge rađanja djece. Također možemo pomoći drugim zemljama da kontracepcijska sredstva i sterilizaciju učine široko dostupnima. Postoje dobri izgledi da će te mjere pospješiti demografsku tranziciju i svesti rast populacije na mjeru koju se može kontrolirati. Prema procjenama Ujedinjenih naroda, 1965. godine prosječna žena u trećem svijetu rađala je šestoro djece, a samo ih je 8% koristilo neki oblik kontracepcije; do 1991. godine prosječan broj djece pao je na nešto ispod četiri, a više od polovice žena u trećem svijetu koristilo je kontracepcijska sredstva. Zamjetan uspjeh u poticanju upotrebe kontracepcije ostvaren je u Tajlandu, Indoneziji, Meksiku, Kolumbiji, Brazilu i Bangladešu. Ovaj uspjeh zahtijevao je – s 149

7. Bogati i siromašni: argument za obvezu pomaganja P. Singer

obzirom na veličinu i važnost ovog problema – relativno mali trošak zemalja u razvoju od oko 3 milijarde dolara godišnje, pri čemu je samo 20% ovog iznosa stizalo iz razvijenih zemalja. Stoga se čini vjerojatnim da će troškovi u ovom području biti vrlo rentabilni. Uspjeh se ne može zajamčiti, ali dokazi upućuju da rast populacije možemo smanjiti poboljšavanjem ekonomske sigurnosti i obrazovanja te tako što ćemo kontracepciju učiniti šire dostupnom. Ove mogućnosti čine trijažu etički neprihvatljivom. Ne možemo dopustiti da milijuni umru od gladi i bolesti kada postoji prilična vjerojatnost da se populaciju može kontrolirati bez takvih grozota. Rast populacije, dakle, nije razlog protiv davanja pomoći nerazvijenim zemljama, iako bi nas trebao potaknuti na razmišljanje o vrsti pomoći koju ćemo dati. Umjesto milostinje u hrani, moglo bi biti bolje pružiti pomoć koja vodi usporavanju rasta populacije. To može biti poljodjelska pomoć siromašnom seljaštvu, pomoć u obrazovanju ili pribavljanje kontracepcijskih sredstava. Koja god pomoć se pokazala najučinkovitijom u posebnim okolnostima, obveza pomaganja se ne smanjuje. Preostaje jedno škakljivo pitanje. Što bismo trebali učiniti sa siromašnom i već prenapučenom zemljom koja zbog religioznih ili nacionalističkih razloga ograničava upotrebu kontracepcije i odbija usporiti rast svoje populacije? Bismo li, unatoč tome, trebali ponuditi našu pomoć u razvoju? Ili bismo našu ponudu trebali uvjetovati učinkovitim koracima poduzetim radi smanjenja stope rađanja? Ovoj posljednjoj opciji neki bi prigovorili da postavljanje uvjeta za pomoć predstavlja pokušaj da se naše ideje nametnu neovisnim i suverenim zemljama. To jest tako – no, zar se ovo nametanje ne može opravdati? Ako je argument za obvezu pomaganja čvrst, mi imamo obvezu smanjiti apsolutno siromaštvo, ali nemamo obvezu činiti žrtve koje – prema našim najboljim spoznajama – nemaju izgleda za dugoročno smanjenje siromaštva. Stoga nemamo obvezu pomagati zemljama čije vlade vode politiku zbog koje će naša pomoć biti neučinkovita. To bi moglo biti vrlo oštro prema siromašnim građanima tih zemalja, jer oni možda nemaju nikakvog utjecaja na vladinu politiku, ali dugoročno ćemo pomoći više ljudi koristeći naša sredstva tamo gdje su ona najučinkovitija. (Usput rečeno, jednako bi se načelo moglo primijeniti na zemlje koje odbijaju poduzeti druge korake koji bi pomoć mogli učiniti djelotvornom – poput odbijanja reformiranja sustavâ zemljoposjedništva koji siromašnim seljacima u zakupu zemlje nameće nepodnošljivi teret.)

150

7. Bogati i siromašni: argument za obvezu pomaganja P. Singer

Prepustiti stvar vladi Često slušamo da bi pomoć nerazvijenim zemljama trebala biti odgovornost vlade, a ne prepuštena privatnim dobrotvornim organizacijama. Privatno davanje, kaže se, omogućuje vladi da izbjegne svoje dužnosti. Budući da je povećanje vladine pomoći najsigurniji način ostvarivanja znatnog povećanja ukupne količine pružene pomoći, složio bih se da bi vlade bogatih zemalja trebale davati ozbiljniju – bezuvjetnu – pomoć negoli je sada daju. Manje od jedne šestine jednog postotka BNP-a skandalozno je mali iznos za zemlju bogatu poput Sjedinjenih Država. Čak se i službeni cilj Ujedinjenih naroda od 0.7% čini mnogo manjim nego što bogate zemlje mogu i trebaju davati – iako je to cilj koji je nekoliko zemalja postiglo. No je li to razlog protiv toga da svatko od nas privatno daje što može, kroz dobrovoljne organizacije? Vjerovati da jest, čini se, pretpostavlja da što više ljudi daje kroz dobrovoljne organizacije to je manje vjerojatno da će vlada izvršiti svoj dio. Je li to prihvatljivo? Suvislije je suprotno gledište: ako nitko ne daje dobrovoljnu pomoć, vlada će pretpostaviti da njezini građani ne odobravaju pomoć nerazvijenim zemljama, te će stoga smanjiti svoj program. U svakom slučaju – osim ako ne postoji definitivna vjerojatnost da ćemo odbivši davati pomoć pridonijeti povećanju vladine pomoći – odbiti privatno davati je pogrešno iz istog razloga kao što je pogrešna trijaža: to je odbijanje da se spriječi sigurnu nevolju radi vrlo nesigurnog dobitka. Teret dokazivanja toga da će odbijanje privatnog davanja pridonijeti tome da vlada daje više pada na one koji odbijaju davati. Ovim se ne tvrdi da je privatno davanje dovoljno. Zasigurno, trebamo se zalagati za posve nove standarde i javne i privatne pomoći nerazvijenim zemljama. Također bismo trebali raditi na pravednijim trgovinskim ugovorima između bogatih i siromašnih zemalja te na manjoj dominaciji ekonomijama siromašnih zemalja od strane multinacionalnih korporacija koje više brinu oko stvaranja profita svojim dioničarima nego oko hrane za lokalnu sirotinju. Možda je politički djelovati za interese siromašnih još važnije nego im osobno davati – ali zašto ne činiti i jedno i drugo? Nažalost, gledište da je pomoć nerazvijenim zemljama odgovornost vlade mnogi koriste kao razlog protiv davanja, ali ne i kao razlog da budu politički aktivni.

151

7. Bogati i siromašni: argument za obvezu pomaganja P. Singer

Previsoki standardi? Posljednji prigovor argumentu za obvezu pomaganja glasi da on postavlja standard koji je toliko visok da bi ga mogao ispuniti samo svetac. Ovaj se prigovor javlja u najmanje tri verzije. Prva verzija tvrdi da (budući da je ljudska narav takva kakva jest) mi ne možemo postići toliko visok standard, a s obzirom na to da je apsurdno reći da trebamo učiniti to što ne možemo učiniti, moramo odbaciti tvrdnju da trebamo davati toliko mnogo. Prema drugoj verziji: čak i kada bismo mogli ostvariti toliko visok standard, to bi bilo nepoželjno činiti. Treća verzija prigovora glasi da nije poželjno postaviti toliko visok standard zato što će ga se smatrati preteškim za postizanje, te će on mnoge odvratiti čak i od pokušaja da to čine. Oni koji ističu prvu verziju prigovora često su pod utjecajem činjenice da smo mi evoluirali u prirodnom procesu u kojemu se za one s visokim stupnjem brige za vlastite interese – ili za interese njihovog potomstva ili srodnika – može očekivati da će za sobom ostaviti više potomaka u budućim naraštajima, te da će na koncu posve istisnuti one posve altruistične. Tako je biolog Garrett Hardin, u potporu svojoj „etici čamca za spašavanje”, tvrdio da altruizam može postojati samo „u malom mjerilu, kratkoročno i unutar malih, prisnih skupina”; dok je Richard Dawkins, u svojoj provokativnoj knjizi The Selfish Gene (Sebični gen) napisao: „Koliko god, možda, željeli vjerovati kako to nije točno, bezuvjetna ljubav i dobrobit vrste kao cjeline pojmovi su koji u evoluciji jednostavno nemaju smisla.” Razmatrajući prigovor da bismo se najprije trebali pobrinuti za svoje, već sam upozorio na vrlo snažnu tendenciju ljudskih bića k pristranosti. Mi imamo prirodno snažniju želju za promicanjem naših vlastitih interesa i interesa bliskih nam srodnika, nego za promicanjem interesa stranaca. To znači da bi bilo glupo očekivati široko slaganje sa standardom koji zahtijeva nepristranu brigu, a zbog tog bi razloga bilo jedva primjereno ili moguće osuđivati one koji takav standard ne uspiju ostvariti. Međutim, djelovati nepristrano – iako može biti vrlo teško – nije nemoguće. Tvrdnja koju se često navodi: da „treba” implicira „može”, predstavlja razlog za odbacivanje moralnih sudova poput „Trebao si spasiti sve ljude s broda koji tone”, kada zapravo, da si primio još jednu osobu u čamac za spašavanje, on bi potonuo i ne bi spasio nikoga. U toj je situaciji apsurdno reći da se trebalo učiniti nešto što se nikako nije moglo učiniti. Međutim, kada imamo novca za luksuzne stvari dok drugi umiru od gladi, jasno je da svi mi možemo dati mnogo više nego što dajemo, te se stoga svi možemo približiti nepristranome standardu predloženom u ovom poglavlju. U približavanju tome standardu nema nikakvih nepremostivih prepreka. Zbog toga je neutemeljeno reći da je nepristrani standard pogrešan zato što „treba” implicira „može” te mi zato ne možemo biti nepristrani. 152

7. Bogati i siromašni: argument za obvezu pomaganja P. Singer

Drugu verziju prigovora zastupalo je nekoliko filozofa tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća, među njima i Susan Wolf u dojmljivom članku naslovljenom Moral Saints (Moralni sveci). Prema Wolfovoj, ako bismo svi prihvatili vrstu moralnog držanja koju se brani u ovom poglavlju, morali bismo se odreći mnogih stvari koje život čine zanimljivim: opere, gurmanske kuhinje, elegantne odjeće, profesionalnog sporta – da spomenemo samo neke. Vrsta života koju se od nas zahtijeva bila bi jednostrano nastojanje oko sveopćeg dobra, bez one širine interesa i aktivnosti koja – prema manje zahtjevnom gledištu – može biti dio našeg ideala dobrog života za ljudsko biće. Međutim, na ovo se može odgovoriti: dok bogat i raznolik život, koji Wolfova podržava kao ideal, može biti najpoželjniji oblik života za ljudsko biće u svijetu izobilja, pogrešno je pretpostaviti da on ostaje dobrim životom u svijetu u kojemu kupovati luksuzne stvari znači prihvaćati trajne patnje drugih koje se mogu izbjeći. Liječnik suočen sa stotinama ozlijeđenih u sudaru vlakova teško bi mogao smatrati obranjivim pružiti pomoć pedesetoro ljudi i potom otići u operu, zbog toga što je odlazak u operu dio dobro zaokruženoga ljudskog života. Potrebe drugih u pogledu života ili smrti moraju imati prednost. Možda smo mi poput ovog liječnika po tome što živimo u vremenu kada svi imamo priliku pomoći pri ublažavanju neke katastrofe. S ovom drugom verzijom prigovora povezana je tvrdnja da nepristrana etika kakvu se ovdje zastupa čini nemogućim imati ozbiljne osobne odnose zasnovane na ljubavi i prijateljstvu; ti su odnosi, prema svojoj naravi, pristrani. Mi interese naših voljenih, naše obitelji i naših prijatelja pretpostavljamo interesima stranaca; kada to ne bismo činili, bi li ti odnosi opstali? U odgovoru koji sam dao razmatrajući prigovor da bismo se trebali najprije pobrinuti za svoje, već sam naglasio da u nepristrano utemeljenom moralnom okviru ima mjesta za priznavanje određenog stupnja pristranosti prema srodnicima, a isto se može reći za druge bliske osobne odnose. Očito, osobni odnosi za većinu su ljudi nužnosti sretnoga života, a odreći ih se značilo bi žrtvovati nešto od velike moralne važnosti. Stoga načelo koje ovdje zastupam ne zahtijeva nikakvu takvu žrtvu. Treća verzija prigovora postavlja pitanje: Zar ne bi bilo kontraproduktivno zahtijevati od ljudi da se odreknu toliko toga? Zar ljudi ne bi mogli reći: „Budući da ionako ne mogu učiniti to što se moralno zahtijeva, uopće se neću ni truditi davati.” Međutim, kada bismo postavili realističniji standard, ljudi bi se doista mogli truditi da ga ostvare. Tako bi postavljanje nižeg standarda moglo rezultirati većim davanjem pomoći. Važno je jasno razumjeti status ove treće verzije prigovora. Njegova točnost kao prognoze ljudskog ponašanja posve je kompatibilna argumentu da 153

7. Bogati i siromašni: argument za obvezu pomaganja P. Singer

smo obvezni davati do one točke na kojoj bismo, većim davanjem, žrtvovali nešto od usporedive moralne važnosti. Iz prigovora bi slijedilo da javno zagovaranje ovog standarda davanja nije poželjno. To znači: da bi se učinio maksimum za smanjenje apsolutnog siromaštva, trebamo zastupati standard koji je niži od iznosa za koji mislimo da ga ljudi doista trebaju davati. Dakako, mi sami – oni od nas koji prihvaćaju izvorni argument i njegov viši standard – znali bismo da trebamo činiti više nego što javno predlažemo da ljudi trebaju činiti, te bismo doista mogli davati više nego što druge potičemo da daju. Ovdje nema nekonzistentnosti, budući da i u našem privatnom i u našem javnom ponašanju nastojimo učiniti to što će najviše smanjiti apsolutno siromaštvo. Za konzekvencijalista je ovaj očiti sukob između javnog i privatnog morala uvijek moguć, ali on sam ne pokazuje da je načelo u podlozi pogrešno. Posljedice nekog načela su jedna stvar, a posljedice njegova javnog zagovaranja druga stvar. Jednu varijantu ove ideje već se priznaje razlikovanjem intuitivne i kritičke razine morala, kojim sam se koristio u prethodnim poglavljima. Smatramo li da su načela koja odgovaraju intuitivnoj razini morala ona načela koja bi trebala biti općenito zastupljena, to su načela koja će – kada budu zastupljena – stvoriti najbolje posljedice. Tamo gdje se radi o pomoći nerazvijenim zemljama, to će biti načela koja vode do najvećih iznosa što će ih bogati davati siromašnima. Je li točno da je standard postavljen našim argumentom toliko visok da bi bio kontraproduktivan? Za to nema mnogo dokaza, ali su me rasprave sa studentima i ostalima navele na mišljenje da bi on to mogao biti. Međutim, konvencionalno prihvaćeni standard – baciti nekoliko novčića u limenu kutiju kada vam je netko stavi pod nos – očito je prenizak. Koju bismo razinu trebali zastupati? Svaka će brojka biti proizvoljna, ali možda se nešto može reći u prilog određenom okruglom postotku nečijih prihoda, recimo 10% – što je više od simbolične donacije, a opet nije toliko visoko da bi bilo nedostižno svima osim svecima. (Ova brojka ima dodatnu prednost što podsjeća na drevnu desetinu koju se davalo crkvi, u čije je odgovornosti spadala briga za siromašne u lokalnoj zajednici. Možda bi se tu ideju moglo oživjeti i primijeniti na globalnu zajednicu.) Naravno, neke će obitelji 10% smatrati značajnim financijskim opterećenjem. Druge bi mogle bez poteškoća davati više. Nijednu brojku ne treba zastupati kao strogi minimum ili maksimum, ali čini se sigurnim zastupati to da bi oni s prosječnom ili nadprosječnom zaradom u bogatim društvima – osim ako nemaju vrlo velik broj članova obitelji ili druge posebne potrebe – trebali davati desetinu svojih prihoda radi smanjivanja apsolutnog siromaštva. Prema svim suvislim etičkim standardima, to je najmanje što trebamo činiti te postupamo pogrešno činimo li manje.

154

7. Bogati i siromašni: argument za obvezu pomaganja P. Singer

Pitanja za ponavljanje: 1. Kako glasi argument za obvezu pomaganja kod P. Singera? 2. Navedi i pojasni prigovor iz brige za „svoje”. 3. Navedi i pojasni prigovor iz prava vlasništva. 4. Navedi i pojasni prigovor iz prenapučenosti? 5. Pojasni etiku trijaže. 6. Navedi i pojasni prigovor prepuštanja problema vladi. 7. Pojasni što znači imati visoke moralne standarde. 8. Navedi i pojasni prigovor iz visokih moralnih standarda.

155

8. Gospodarska etika u vremenu postmoderne i u vremenu globalizacije I. Koprek

K

ljučni pojmovi: homo oeconomicus, globalizacija, gospodarska etika, konkurencija, održivost, Crkva.

8.0. Uvod186

Na mnogim se razinama danas rado raspravlja o odnosu globalizacije, gospodarstva i etike. Prije svega tri problema potiču tu raspravu: 1. Socijalna kriza — razina solidarnosti u svijetu dosegla je najnižu točku. S jedne su strane u manjini oni koji „plivaju” u bogatstvu, dok s druge strane većina jedva preživljava. 2. Kriza sustava rada — novim tehničkim iznašašćima obezvređuje se ljudski rad, čovjeka zamjenjuju „inteligentni” strojevi. 3. Ekološka kriza — neodgovorni konzumerizam čovječanstvo je stavio pred sveopću katastrofu. Navedene probleme možemo nazvati „globalnima”. Da bismo ih riješili, mnogi drže da nam je potrebna „globalna etika” ili „globalna optika” koja otvara mnogostrani i mnogoznačni dijalog.

8.1. Globalizacija i njezini procesi Riječ je o „globalizaciji”. S jedne su strane s tom pomodnom riječi konotirana euforična očekivanja da se napredak čovječanstva proširi u sve zakutke

186 Ovaj tekst je četrnaesto poglavlje knjige profesora Ivana Kopreka Priđi da možeš čuti, Etika u sjeni globalizacije i postmoderne, FTI, Zagreb, 2005:205-223. Zahvaljujemo se profesoru Kopreku i Filozofsko – teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu na ustupanju prava za pretisak ovog teksta. Za potrebe udžbenika u autorov tekst dodani su ključni pojmovi i pitanja za ponavljanje. 156

8. Gospodarska etika u vremenu postmoderne i u vremenu globalizacije I. Koprek

zemlje, a na dobrobit čovjeka.187 Proces globalizacije oživljava nove nade. No, osim očekivanja i obećavajućih nada, globalizacija budi i mnoge strahove. Mnogi se pribojavaju zapadnoga gospodarstvenoga i kulturnoga imperijalizma koji se bez ikakvih zadrški širi na druge kulture i vrijednosti te drže da je globalizacija u nekim svojim gledištima samo sofisticirana inačica hegemonizma i imperijalizma — zapravo ideologija koju označuju globalizam ili „mekdonaldizam”. Mnogi i u industrijskim zemljama s globalizacijom poistovjećuju nezaposlenost i ukidanje socijalne solidarnosti. U nas i u zemljama Trećega svijeta to znači i zaoštravanje konkurencije. Čini se da ipak nije moguće s pravom negativno označeni ekonomski razvoj svesti samo na procese globalizacije. Nisu li zapravo interni čimbenici (kao zastarjele proizvodne strukture, nedostatan politički i administrativni sustav, loše upravljanje, neprimjereni gospodarski i socijalno-politički potezi) samo paravan da se istaknu negativne posljedice toga procesa?188 Budući da nisu prijeporne samo posljedice globalizacije nego i značenje, odnosno i opseg toga procesa, treba najprije objasniti pojmove. Široke gospodarske, političke i socijalne aktivnosti do sada su se označavale pojmovima internacionaliziranje i transnacionaliziranje. Od toga treba razlikovati fenomen globalizacije makar se ti pojmovi u javnoj raspravi često izjednačuju. Internacionalizacija označava propusnost granica, a da se pritom stavlja u pitanje nacionalna država. Transnacionalizacija označava proces preko kojega nastaju institucije kao Ujedinjeni narodi, Europska unija, odnosno transnacionalna poduzeća koja nadilaze nacionalno-državni poredak. Za razliku od navedenoga globalizacija označava zbijanje i ubrzanje prekograničnih interakcija koje stvarno ili u mogućnosti povezuju (umrežavaju) individue, institucije i države u međuovisni kompleksni sklop „neuravnotežene ovisnosti”. Primarna odnosna točka toga razvoja nisu više nacionalne države, njihov je prostor djelovanja ograničen, nego svijet kao cjelina ili možda veće svjetske regije.

Globalizacija i gospodarski procesi Globalizacija je, zasigurno, složeni proces koji se većinom promatra kao primarno gospodarski fenomen. Globalna gospodarska (ekonomska) mreža u načelu nije nikakva novost jer je izmjena robe i rada oduvijek bila važan dio odnosa među državama i narodima. U posljednja dva desetljeća međunarodni 187 Usp. K. Gabriel (Hrsg.), Globalisierung, Munster 2000.; J. Beyfluss, Globalisierung im Spiegel von Theorie und Empirie, Koln, 1997 188 Usp. M. Renaud, ”Ethical-Philosophical Implications of a Globalization Process„, u: G. De Stexhe — J. Verstraeten (eds.), Matter of Bre-ath. Foundations for Professional Ethics, Leuven, 2000, 291-307. 157

8. Gospodarska etika u vremenu postmoderne i u vremenu globalizacije I. Koprek

trgovački odnosi posebnom su dinamikom u usponu. To svakako treba zahvaliti tehnološkom napretku na području transporta i telekomunikacija. Njima je omogućen novi oblik međunarodne podjele rada. To je najprije posljedica liberalizma svjetske trgovine, a prije svega financijskoga tržišta, koji su potaknuli nove strukture i modele djelovanja. Gospodarstvena je globalizacija ukorijenjena u određene ideje, predodžbe vrijednosti i modele koji se prenose, često i neprimjetno, na druga društva. Te su ideje impregnirane zapadnom civilizacijom kojoj se predbacuje da je pod diktatom gospodarskih vrijednosti i posve individualnih interesa. To se primjerice pokazuje u usmjerenosti na komercijaliziranje života koja otkriva i „sjene” takvoga razvoja kao bezobzirnost, konzumiranje na teret okoliša itd. Posvudašnja konkurencija na svim područjima postaje dominantna oznaka našega života. Na mjesto tradicionalnih oblika solidarnosti stupa ravnodušnost koja se više ne brine za sudbinu onih koji u tome zaostaju. Posljedice toga su psiho-socijalne (besmisao itd.) i društvene naravi (kriminal, ekstremizam itd.). Pod pritiskom konkurencije, koja zbog globalne ovisnosti raste, opasnost je da se nacionalno-državna politika pozivanjem na međunarodnu potrebu usklađivanja isključi od odgovornosti pa i tada kada joj ostaje dovoljno prostora za djelovanje. Takve pojave smanjuju političku vjerodostojnost i u pučanstvu izazivaju pojačano zaziranje od politike i države. U globalnim procesima nacionalno-državna politika gubi na važnosti i sposobnosti djelovanja dok nadnacionalne institucije kao UN dobivaju na važnosti. No, ove potonje nisu kadre usmjeravati globalnu konkurenciju okvirima i pravilima u ispravni socijalni, radni i ekološki smjer.

Konkurencija — idejna i praktična pozadina globalizacije Mogli bismo reći da se s globaliziranjem poistovjećuju i procesi u svijetu u kojima je velikim slovima napisana konkurencija, a malim solidarnost. Jedan takav svijet, usporediv s bazenom u kojem plivaju morski psi, možemo označiti kao oblik globalizma koji, za razliku od multidimenzionalnog globaliziranja, znači imperijalnu nadmoć gospodarstva i potiskivanje etike i politike. Čini se da je proces globalizma ideološki ukorijenjen u gospodarskom liberalizmu.

158

8. Gospodarska etika u vremenu postmoderne i u vremenu globalizacije I. Koprek

Jamačno, u središtu gospodarstvenoga liberalizma je paleoliberalizam koji označava vjera u blagoslovnu snagu slobodne konkurencije189. Može se govoriti o nekoj vrsti pseudoteološke tržišne metafizike koja svakom blagostanju pripisuje čudnovato djelovanje neke „nevidljive ruke” slobodnoga tržišta. Država se prema tom nauku po mogućnosti treba isključiti iz gospodarstva. Njoj tek pripada uloga „noćnoga čuvara” koji se jedino i samo brine za održanje reda i za formalnu jednakost svih pred zakonom. Liberalna „noćni čuvar” država ne brine se ni za podupiranje siromašnih i slabih niti postavlja inicijativu za materijalnu pravednost. Neoliberalizam, za razliku od paleoliberalizma, zagovara primat politike nad gospodarstvom. Država ima zadaću oblikovati otvoreno tržište. Neoliberalizam se razvija kao oblik ekonomizma koji zbog apsolutiziranja gospodarstvene racionalnosti zagovara pseudoreligioznu ideologiju koja propovijeda totalno tržište. Sasvim je drugim putem, etički uvjerljivijim, pošao liberalizam poretka.190 On ističe primat politike koja se ne ograničava samo na puko omogućavanje globalnoga tržišta nego tržište usmjeruje na služiteljsku funkciju. Za nj su tržište i konkurencija smisleni tek onda ako su u službi uzvišenijih ciljeva.191 U sjeni naznačenih pojava liberalizma mnogima je danas već sam pojam „gospodarska (poslovna) etika” privlačan, ali i u sebi problematičan.192 Čini se da je prijeporno kako treba točnije označiti odnos između etike i gospodarstva, tj. teško je jednoznačno označiti područje gospodarske etike.193 Povod za etičko-gospodarsko razmišljanje u prošlosti su prije svega bila neodgovorna gospodarstvena djelovanja. Veliko siromaštvo, neobuzdano iskorištavanje prirode, onečišćavanje okoliša, ugrožavanje budućih naraštaja kao posljedice određenoga gospodarskoga ponašanja vodili su do javne etičke rasprave. Zato socijalna pravednost, vlasništvo i pitanje rada, poduzetnička

189 Usp. R. Misik, Mythos Weltmarkt. Vom Elend des Neoliberalismus, Berlin, 1997. 190 Usp. A. Rustow, Die Religion der Markrvvirtschaft, Munster, 2001.; Isti., Das Versagen des Wirtschaftsliberalismus, Marburg, 2001. 191 R. B. Reich, Die neue Weltwirtschaft. Das Ende der nationalen Okon-mie, Frankfurt, 1993.; W. D. Narr — A. Schubert, Weltokonomie. Die Misere der Politik, Frankfurt, 1994.; F. Quaas, Soziale Marktwirtschaft, Bern, 2000. 192 Usp. N. Luhmann, ”Wirtschaftsethik — als Ethik?„, u: J. Wieland (Hrsg.), Wirtschaftsethik und Theorie der Gesellschaft, Frankfurt, 1993, 134-147. 193 Usp. W. L. LaCrobc, Principles for Ethics in Busness, Washington D. C, 1979.; P. L. Pemberton — D. R. Finn, Toward a Christian Economic Ethics: Stewardship and Social Power, Minneapolis, 1985; J. Ph. Woga-man, Economics and Ethics: A Christian Inquiry, Philadelphia, 1986; D. R. Finn, Just Trading. On Ethics and Economics of International Trade, Washington D. C, 1996; J. Grote — J. McGeeney, Clever as Serpents: Business Ethics and Office Politics, Minnesota, 1997. 159

8. Gospodarska etika u vremenu postmoderne i u vremenu globalizacije I. Koprek

inicijativa, odgovornost za okoliš pripadaju tradicionalnim temama gospodarske etike.194

8.2. Gospodarske etike u sjeni globalizacije i liberalizma Ako je etika normativna znanost o ispravnom djelovanju, onda ona zahvaća sva područja života — dakle, i gospodarstvo. Određenje dobroga gospodarenja kao ispravna praksa danas, često s izravnim ukazom na Aristotela, doživljava renesansu, osobito u menadžerskoj literaturi ali i u politici.195 Kako se danas pristupa „gospodarskoj etici”? U suvremenoj gospodarsko-etičkoj raspravi mogu se razlikovati tri različita, čak međusobno konkurirajuća, usmjerenja. 1. Ekonomska teorija morala ili moralna ekonomika koju primjerice u Njemačkoj zastupaju Karl Homann i njegovi sljedbenici.196 Homannove gospodarsko-etičke predodžbe uokvirene su u širi program „nove interakcijske ekonomike” koja na temelju traženja osobne koristi (utilitarizam) nastoji objasniti prostor međuljudskih odnosa. Homann se izričito odnosi na koncept „gospodarskoga imperijalizma” američkoga ekonoma Garvja S. Beckera.197 Pristup moralu nije otvoren protiv, nego za gospodarsko kalkuliranje u smislu traženja koristi. To se opravdava time da se u suvremenim društvima u kojima dominira sustavna logika konkurencije moral može ostvariti samo u sjeni ekonomskoga zalaganja za osobnu korist i dobit. Jer, tek djelovanje okrenuto 194 H. Diefenbacher, Gerechtigkeit und Nachhaltigkeit. Zum Verhaltnis von Ethik und Okonomie, Darmstadt, 2001. 195 Usp. Aristotel, Politika, 1259a 5-17; Usp. također R. C. Solomon, Ethics and Excellence. Cooperation and Integrity in Business, New York-Ox-ford, 1993, 95-196. Usp. F. Hengsbach, Wirtschaftsethik. Aufbruch — Konflikte — Perspektiven, Freiburg-Basel-Wien, 1991.; D. M. Hausman — M. S. McPherson, Economic Analysis and Moral Philosophy, Cambridge, 1996. 196 K. Homann, Gewinnmaximierung und Kooperation — Eine ordnungsethische Reflexion, Kiel, 1995, 41; K. Homann — F. Blome-Drees, Wirtschafts — und Unternehmensethik, Gottingen, 1992; K. Homann — I. Pies, Wirtschatfsethik in der Moderne. Zur okonomischen Theorie der Moral, u: Ethik und Sozialvvissenschaften 5 (1994), 3-12; K. Homann — A. Suchanek, Okonomik. Eine Einfuhrung, Tubingen, 2000. K. Homann, ”Wirtschaftsethik„, u: G. Enderle u. a. (Hrsg.), Lexikon der Wir-tschaftsethik, Freiburg, 1993, 1286-1296. Usp. kritiku na Homannove stavove: M. Kettner, ”Rentabilitat und Moralitat. Offene Probleme in Karl Homanns Wirtschafts — und Unternehmensethik„, u: Forum fiir Philosophie Bad Homburg (Hrsg.), Markt und Moral. Die Diskussion um die Unternehmensethik, Bern, 1994, 241-267. 197 G. S. Becker, Der ökonomische Ansatz zur Erklarung menschlichen Verhaltens, Tubingen, 1993. 160

8. Gospodarska etika u vremenu postmoderne i u vremenu globalizacije I. Koprek

prema vlastitoj koristi potiče inventivnost. U tom smislu Homann i tvrdi da je „traženje profita za sve” zapravo „ekonomski analfabetizam”. Pritom se oslanja na neupitni autoritet jednoga od najvažnijih teoretičara gospodarstva Adama Smitha. Moral, prema Homannovu shvaćanju Smitha, nije izazvan altruističkim i solidarnim ponašanjem aktera u gospodarstvu, nego vlastitim (egoističnim) interesima. 2. Distancirajući se od ekonomske teorije morala u kojoj je etika svedena na sustavnu logiku ekonomike, Peter Ulrich i njegovi učenici zastupaju integrativnu etiku gospodarstva i traže temeljnu etičku refleksiju ekonomskih odnosa.198 Jezgra integracije je usklađivanje dvaju različitih shvaćanja racionalnosti u modernoj. S jedne je strane riječ o ekonomskoj racionalnosti koja je usmjerena na osobno traženje dobiti i na strateški aspekt učinkovitosti, s druge pak strane na racionalnost obostranog priznavanja i poštovanja međuljudskih zahtjeva (normativna logika međuljudskosti ili kooperativna racionalnost) koju već sve kulture priznaju kao „zlatno pravilo”, a koja se od Kantova kategoričkog imperativa razvija do etike diskursa koju zastupaju Karl-Otto Apel i Jurgen Habermas. Na temelju diskurzivne etike Ulrich traži ujedinjenje ekonomske i umsko-etičke racionalnosti. Rezultat je toga „regulativna ideja” socioekonomske racionalnosti u kojoj neki stav usmjeren na smisao ima prednost pred samo strateškim sustavom, onim okrenutim prema uspjehu. Taj stav oblikuje „moralno polazište” racionalne etike gospodarenja, čime Ulrich sprečava svođenje etičkoga uma na stratešku mudrost, tj. osigurava primat „socioekonomske racionalnosti”, odnosno etike. Koncept „socioekonomske racionalnosti” ne treba shvatiti kao moralnu osudu individualne težnje za korišću i prednošću. Ulrichov koncept počiva na principijelnoj (načelnoj) spremnosti aktera da svoju stratešku orijentaciju usmjerenu prema uspjehu u konfliktnom slučaju podvrgnu „uvjetima legitimnosti pravednoga suživota u državi”.199 Traženjem takvoga, uvjetno rečeno, „minimalnoga morala”, zapravo etika kreposti, odnosno individualna etika dobiva svoju posebnu važnost. Ona u Ulricha postaje „gospodarsko građanska etika” — jednostavno pogonska (institucijska) etika. Mogli bismo reći da se u Ulricha individualna i institucijska etika međusobno nadopunjuju.

198 P. Ulrich, Integrative Wirtschaftsethik. Grundlagen einer lebensdienlichen Okonomie, Bern, 1998; P. Ulrich, ”Integrative Wirtschaftsethik: Grundlagenreflexion der okonomischen Vernunft„, u: Ethik und Sozial-wissenschaften 11 (2000), 555-642; P. Ulrich (Hrsg.), Auf der Suche nach einer modernen Wirtschaftsethik, Bern 1990.; P. Ulrich, Transformation der ökonomischen Vernunft, Bern-Stuttgart, 1986. 199 P. Ulrich, ”Integrative Wirtschaftsethik: Grundlagenreflexion der ökonomischen Vernunft„, u: Ethik und Soziahvissenschaften 11 (2000), 565. 161

8. Gospodarska etika u vremenu postmoderne i u vremenu globalizacije I. Koprek

3. Treća skupina gospodarsko-etičkih stavova polazi od toga da su tržište, politika i moral nešto samostojno, ali i nešto što je u biti upućeno jedno na drugo. Ta se polazišta, kojima pripadaju mnogi gospodarsko-etički izvodi kršćanske socijalne etike, u pravilu, temelje na načelu istoga dostojanstva svih ljudi, stoje temelji kršćanske slike čovjeka, ali i moderne etike uma i ideje ljudskih prava. Dosljedno, takva polazišta vode do opcije za one koji su iz tih prava činjenično isključeni. Takvo stajalište primjerice zagovara ekonomist Amartva Sen, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1998. godine.200 Sen u središte svojih razmišljanja stavlja individualnu slobodu i s njome povezane vrijednosti kao vlastiti interes, osobnu inicijativu i samoostvarenje, a koje su bitni instrument, ali i temeljni cilj ljudskoga razvoja. Budući pak da je čovjek socijalno biće, individualna je sloboda uvijek povezana s drugima i u višoj mjeri upućena na socijalne pretpostavke. Suprotno drugim liberalnim polazištima pojam slobode u Sena nije ograničen na negativni aspekt odbijanja vlasti ili obveza (anarhiju), nego je u pozitivnom smislu shvaćen kao sposobnost za ostvarenje po mogućnosti istih životnih šansi. Budući da ljudi žive od institucija, šanse za proširenje individualnih i kolektivnih prostora djelovanja i odlučivanja ovise o tome u kakvim institucijama egzistiraju, kako su načinjene i kako je reguliran pristup do njih. Instituciji tržišta u modernim društvima pridaje se osobita važnost. Posebna je pozornost posvećena i konkurenciji. Načelu konkurencije Sen, nadovezujući se na Smitha, pripisuje moralnu kvalifikaciju, no istodobno utvrđuje da tržište nije sposobno iz sebe samoga stvoriti pretpostavke za približno isti pristup i pravedno udioništvo. Uspjeh sustava tržišta, tvrdi Sen, ovisi o kombinaciji institucija, pri čemu je tržište samo jedan element. Tomu pripadaju i jamstva demokratskih sloboda i političkih prava, pristup temeljnim institucijama (prije svega obrazovanju i zdravstvu) te socijalni sustavi sigurnosti i osiguranja. Pristup svakoj od tih institucija, s obzirom na perspektive slobode, važna je vrijednost. Za gospodarski razvoj on istodobno ima i središnje značenje. Funkcioniranje djelatnih konkurentnih sustava, po Senovu je mišljenju, ovisno o moralnoj bazi — posebno vrijednostima kao što su povjerenje, pouzdanost, spremnost na suradnju... Tako se i u Sena primjećuje da razini individualnoga morala pridolazi i ona komunitarna.

200 A. Sen, On Ethics and Economics, Oxford 1987.; A. Sen — B. Williams (eds.) Utilitarism and Beyond, Cambridge 1982. Usp. također J. Wallacher, „Entwicklung als Freiheit. Zum Entwicklungsverstandnis von Amartya Sen”, u: StdZ 219 (2001), 133-136. 162

8. Gospodarska etika u vremenu postmoderne i u vremenu globalizacije I. Koprek

Odluke o društvenim ciljevima ili okvir poretka koji to potiče i ostvaruje mogu se donositi kolektivno na temelju racionalnoga promišljanja („Social-Choice-Theory”). Sen, naime, smatra da je moguća racionalnost kolektivnoga odlučivanja. Pri tome pronalaženje odluka ovisi o tome koje se informacije prihvaćaju, a koje ne. Društveni procesi dogovora traže dovoljan broj informacija, a ne samo fokusiranje na pojedine principe kao primjerice princip povećanja dobiti. Osim toga, nije u kolektivnim procesima odlučivanja riječ o potpunom slaganju svih sudionika u svim pitanjima, nego o praktičnom razumijevanju o rješenju nekih temeljnih problema. Treba, naime, pretpostaviti da će se prije u većine društava pronaći konsenzus s obzirom na prevladavanje očite nepravde kao što je iskorjenjivanje gladi, povreda temeljnih prava ili diskriminiranje žena, nego slaganje o pravedno shvaćenoj raspodjeli dobara.

8.3. Neke antropološke pretpostavke u gospodarskoj etici Predstavljenim modelima gospodarske etike u temelju stoje dvije različite antropologije ili dva različita shvaćanja čovjeka, što je moguće uočiti već u A. Smitha.201 Zagovornici ekonomske teorije morala poput Homanna polaze od metodičkog individualizma koji je usmjeren na vlastitu korist — dakle, od figure homo oeconomicusa. Na temelju izvoda o ćudorednoj vrijednosti vlastitih interesa oni A. Smitha prepoznaju kao svojega začetnika. No, homo oeconomicus ostaje konstrukt koji je razvijen tek nakon Smitha u okviru liberalne neoklasike. Drugi tumači Smitha, kojima se pridružuju Ulrich i Sen, polaze od šire slike o čovjeku i pripisivanje ideje homo oeconomicusa Smithu označuju „velikim nesporazumom”. Oni, naime, upućuju na to da su Smithova gospodarska razmišljanja usidrena u svojevrsnom filozofskom okružju. Razlog su tomu zapažene i vrijedne analize ljudskoga ponašanja koje je Smith predstavio u svojemu prvom velikom djelu iz godine 1759. naslovljenom The Theory of Moral Sentiments. Čovjek je za Smitha više negoli biće koje striktno maksimira vlastitu korist. On, kako god bio egoističan, ima udjela na sudbini drugih. Čovjek je, naime, biće sućuti (eng. compassion) i simpatije. Zato Smith, u Wealth of Nations, pokazuje veliko zanimanje za sudbinu siromaha i nadničara, a to potvrđuje i činjenica da je Smith na ekonomskom području „moralne osjećaje” 201 A. Smith, An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations, New York, 1937. 163

8. Gospodarska etika u vremenu postmoderne i u vremenu globalizacije I. Koprek

smatrao posebno važnima. Težnja za prednošću ili korišću — konkurencija — u Smitha je ograničena osjećajem pravednosti, što prema njegovu uvidu odgovara ljudskoj naravi. Postoje uvjerljivi ukazi na to da je politička ekonomija Adama Smitha utemeljena na integriranoj slici čovjeka koja ne polazi od toga da čovjek uvijek djeluje racionalno i usmjereno samo na vlastitu korist. Više od toga ona se naslanja na socijalno-filozofski središnji iskaz da su individualna i socijalna čovjekova narav usmjerene jedne na drugu. Potaknuta socijalno-psihološkim istraživanjima ekonomija se posljednjih godina razvila u pravac koji ima empiričku potvrdu za jednu takvu diferenciranu strukturu ponašanja gospodarskih aktera i tim se uvidima želi koristiti za objašnjenja ekonomskih odnosa. Ta istraživanja pojašnjavaju da je nedostatna svaka gospodarska djelatnost usmjerena samo na vlastitu korist. Gospodarsko djelovanje nije impregnirano samo ograničenom racionalnošću nego i ograničenom moći volje i ograničenim egoizmom, a prije svega odgovornošću. Gospodarstvenici nisu samo motivirani na vanjske podražaje (ekstrinzična motivacija) nego djeluju iz sebe (intrinzična motivacija) tako da određena djelovanja smatraju osobito smislenima ili žele poštovati određene vrijednosti kao pravednost radi njih samih. U mnogim slučajevima moguće je potiskivanje intrinzične motivacije trenutačnim vanjskim poticajima. To potvrđuje da je, suprotno Homannovu shvaćanju, opravdano pristajati uz normativne zahtjeve. Moralne intuicije ne trebaju ekonomsko utemeljenje, one su dio motivacija i u gospodarskom djelovanju.202 Ulrich i Sen ispravno upozoravaju na to da djelatnici i u oblikovanju okvirnoga gospodarskog poretka trebaju zapažati svoju političku odgovornost kada taj poredak treba biti usmjeren na određene normativne zahtjeve kao pravednost ili solidarnost. Pri tome je jasno da klasični dvije-razine-model od individualnoga morala i etike institucija sam više nije dovoljan jer je u njemu društvena (socijalna) razina isključena. Ovoj, potonjoj treba svakako pridavati veću pozornost. Riječ je o društvenom međupodručju kolektivnih djelatnika.

202 W. Kersting, ”Der Markt — das Ende der Geschichte? Zur sozialphilosophischen Kritik des liberalökonomischen Gesellschaftsmodells„, u: N. Brieskorn — J. Wallacher (Hrsg.), Homo oeconomicus: Der Mensch der Zukunft?, Stuttgart, 1998,114. 164

8. Gospodarska etika u vremenu postmoderne i u vremenu globalizacije I. Koprek

8.4. Održivost u budućnosti Središnji su izazovi gospodarsko-etičke refleksije bez sumnje sadašnja i buduća pitanja o okolišu. Prema mišljenju mnogih ekonomista bitni je uzrok toga problema neadekvatno vrednovanje odgovornosti naspram prirode. Priroda se previše onečišćuje. Treba, stoga, pokrenuti tržišne mehanizme da bi se to spriječilo. To pak često ne odgovara moćnim interesnim skupinama. Zasigurno, u tome postoje grane i dijelovi industrije koji će u prvo vrijeme gospodarstveno gubiti, ali će na dugu stazu dobivati. Moralna ekonomika (u smislu Homannove teorije) ne želi uzeti u obzir egzistencijalne interese budućih generacija jer njih (tih generacija) u dogovoru nema. Potrebno je stoga koristiti se „moralnim stajalištem” izvan individualnih odvagivanja. Uz političke mjere koje žele učinkovito zaštititi resurse postavlja se pitanje o novom usmjerenju zapadnoga modela civilizacije da bi se ljudima na drugim meridijanima ove Zemlje dalo prostora za vlastiti razvoj — i to bez ekološko štetnih posljedica. Industrijske zemlje trebaju oblikovati civilizacijski model koji bi se mogao primijeniti na sve, odgovornost za cijeli svijet. Za to će se trebati iznova pozivati na bolju socijalnu učinkovitost (eficijenciju), kao i na individualnu suficijenciju, krepost ispravne mjere. U tom nam se smislu Ulrichovo polazište čini posebno vrijednim. Ulrich, naime, traži odgovor na pitanje koliko je naše gospodarenje smisleno (pitanje smisla)! kao i pitanje je li gospodarenje prema drugima (uključujući i buduće generacije) opravdano (pitanje legitimnosti)! Elementarni smisao gospodarenja za Ulricha je osiguranje temeljnih ljudskih potreba. Na razvijenom stupnju ne bi više trebalo biti riječi o samom „maksimiranju dobara”, nego o „proširenju raznolikosti slobodnih i kultiviranih mogućnosti razvoja građana”. Ovo posljednje pretpostavlja kulturu ispravne mjere, što u svakom slučaju ne treba izjednačiti s radikalnom askezom. Riječ je samo o onome što se može opisati kao „kritika potreba”. Nadalje, pitanjem o legitimnosti Ulrich tematizira konfliktnost društvenog gospodarenja i iz toga izraslu potrebu političkoga usmjerenja. Za to su orijentacijska točka „ljudska prava” koja priznaje većina država, a koja ne uključuju samo građanska i politička prava (civilni pakt) nego i gospodarska, socijalna i kulturna (socijalni pakt). Razmišljanje o takvoj orijentaciji gospodarstva nema nikakve veze s moralnom osudom tržišta, konkurencije ili tehničkoga napretka, kako to drže neki suvremeni teoretičari ekonomije. Takve temeljne refleksije upućuju na to da gospodarstvo, tržište i tehnički napredak nisu cilj za sebe, nego da imaju 165

8. Gospodarska etika u vremenu postmoderne i u vremenu globalizacije I. Koprek

tek instrumentalni značaj. To nisu zapažali samo veliki teoretičari ekonomije kao Adam Smith, Alfred Marshall (utemeljitelj neoklasične teorije gospodarenja) i John Maynard Keynes (utemeljitelj asistencijske države — Welfare State). O tome govore i filozofi, religiolozi odnosno teolozi.

8.5. Globalizacija, gospodarska etika, religije i socijalni nauk Crkve Možda bismo mogli reći da je globalizacija ekstremni oblik kapitalizma (liberalizma) koji polazi od desocijaliziranih gospodarskih procesa. Što o tome kažu religije, a poglavito kršćanstvo? Svakako treba zamijetiti da je središnja zadaća religija bila i da ostaje etička refleksija društvenoga razvoja. Religije u svojoj moralnoj i duhovnoj tradiciji mogu pridonijeti tomu da se u procesima globalizacije preispita ekonomizam (usredotočenost samo na ekonomiju!) i potakne potraga za kreativnim alternativama. Zasigurno, u svim religijama postoje veze (mnogi govore o religioznom potencijalu!) koje potiču globalnu odgovornost za sve ljude, a time onda i široku solidarnost koja nadilazi sve generacije. Tu religija ima golemu motivacijsku snagu. Sve se religije danas shvaćaju kao univerzalne ponude. One, i u smislu izvoda Drugoga vatikanskoga koncila, žele posredovati istinu o čovjeku koja vrijedi za svakoga. Sve religije govore o ljudskom dostojanstvu i o čovjekovoj socijalnoj dimenziji. Upravo na to treba u globalizacijskim procesima posebno upozoravati.203 Za Katoličku crkvu pak, za razliku od protestantskih i pravoslavnih nacionalnih Crkava, koja se shvaća i kao svjetska crkva, globalizacija je osobiti izazov.204 U čemu je globalizacija izazov za Crkvu? Budući da globalizacija (i na gospodarstvenom području) ima dobitnike i gubitnike, Crkva iz svoje opcije (opredjeljenja) za siromašne taj proces promatra iz perspektive onih koji u tom procesu ostaju po strani ili su gubitnici. Ona se zauzima za to da se proces globalizacije odvija dostojno čovjeka, kako to odgovara poruci Evanđelja i tradiciji kršćanske socijalne etike. Doduše, 203 Usp. M. A. Ryan (ed.), The Challenge of Global Stewardship: Roman Catholic Responses, Notre Dame 1997.; M. L. Stackhouse, Christian Social Ethics in a Global Era, Nachville, 1997. 204 Usp. J. Wiehmayer, ”Soziallehre der Kirche im Zeitalter der Globalisierung„, u: Theologie der Gegenwart 44 (2001), 14. 166

8. Gospodarska etika u vremenu postmoderne i u vremenu globalizacije I. Koprek

katolički društveni nauk (za razliku od marksizma) ističe pozitivnu korist konkurencije, ali se opredjeljuje za načelo solidarnosti.205 „Kultura dijeljenja” ili solidarnost, koja se ne ograničava na neki „samilosni mentalitet”, a kako ističe katolička socijalna etika, treba postati jezgra globalnih procesa. Stoga katolički socijalni nauk upućuje na liberalizam poretka, ali u smislu poretka vrijednosti koji nadilazi materijalni ekonomizam i na čovjeka gleda u svoj cjelini.206 Tu je središnja misao da je čovjek duhovno moralno biće koje svoj posljednji cilj ima u Bogu. Iz te se perspektive prosuđuje i kritizira ekonomizam, odnosno konzumizam. Crkva se, prema riječima pape Ivana Pavla II., zalaže za globalizaciju solidarnosti koja će globalizaciju traženja profita i povećanja siromaštva zamijeniti globalizacijom pravde i civilizacijom ljubavi. Globalizacija je proces koji donosi prednosti i opasnosti. Valja uočiti da u tom procesu nema „isključenih”.207 Jamačno, funkcionalistički odnos prema svijetu, utilitarizam i antropocentrizam, isticanje individualizma, prava jačega i ogoljele racionalnosti polaze od drukčijih svjetonazorskih i etičkih načela i ideala. Oni su nespojivi s idejom izgradnje demokratskoga društva jednakih prava i sveopće solidarnosti.

Pitanja za ponavljanje: 1. Što je globalizacija? 2. Što je transnacionalizacija? 3. Što je internacionalizacija? 4. Što je paleoliberalizam? 5. Što označava pojava homo oeconomicus? 6. Koji autori zagovaraju koncept „socioekonomske racionalnosti”? 7. Koji pristup gospodarskoj etici zagovara Karl Homann? 8. Koji pristup gospodarskoj etici zagovara Peter Ulrich? 9. Koji pristup gospodarskoj etici zagovara Amartva Sen? 205 Usp. Quadragesimo anno, 88; Centesimus annus, 34. 206 Centesimus annus, 10,52; Usp. P. L. Pemberton — D. R. Finn, Tovvard a Christian Economic Ethics: Stewardship and Social Power, Minneapolis, 1985.; M. L. Stackhouse, „Business, economics and Christian ethics”, u: R. Gill, The Cambridge Companion to Christian Ethics, Cambridge, 2001, 228243. 207 Usp. J. Van Genven, „Global Markets and Global Justice? Chatolic Social Teaching and Finance Ethics”, u: J. S. Boswell — F. P. McHugh — J. Verstraeten (eds.), Catholic Social Thought: Twilight or Renaissance?, Leuven, 2000, 201-221. 167

II. Temeljci poslovne etike, korporacijske društvene odgovornosti i održivosti

U

ovoj drugoj cjelini prvog dijela (II.) izlažu se temeljci poslovne etike, korporacijske društvene odgovornosti (društvene odgovornosti poduzeća) i održivosti.

Deveti tekst (II.9.) izlaže temeljne pojmove tog područja, a razumijevanje kojih je nužno za razumijevanje tekstova koji slijede. U njemu se razjašnjavaju pojmovi poslovne etike, korporacijske društvene odgovornosti, etičkih kodeksa, poslovnih moralnih vrijednosti, interesnih dionika i načina donošenja uravnoteženih i pravednih poslovnih odluka. Deseti i jedanaesti tekst (II.10. i 11.) bave se konkretno poslovnom etikom i njezinom realizacijom u provedbi etičkih kodeksa i korporacijskom društvenom odgovornošću pod vidikom praktične primjene teorije interesnih dionika. Dvanaesti tekst (II.12.) čini isto što i prethodna dva ali pod vidikom problema u svezi s održivošću poslovanja. Tekstovi trinaest, četrnaest i petnaest (II.13., 14. I 15.) pokrivaju ostale temeljne teme, tj. poslovnu etiku i odgovornost u radnoj okolini, pod vidikom ljudskih prava, pod vidikom zaštite okoliša, tržišnih odnosa i odnosa s lokalnom zajednicom. Šesnaesti tekst (II.16.) pokriva cijelo područje, ali sad pod vidikom stanja u republici Hrvatskoj u kontekstu Europske unije. Sedamnaesti tekst (II.17.) nudi obrazac za donošenje odluka pod vidikom poslovne etike, korporacijske društvene odgovornosti i održivosti. Ako je kompanija financijski uspješna, ako je zakonita, onda joj još nedostaje uvjet društvene odgovornosti, održivosti i sukladnosti profesionalnim etičkim kodeksima. To pitanje praktično se rješava predloškom za analiziranje i pisanje slučajeva u području poslovne etike, korporacijske društvene odgovornosti i održivosti koji predlažemo na koncu tog teksta. 168

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

K

ljučni pojmovi: društveno odgovorno poslovanje (DOP), etički kodeks (EK), Europska unija, moralna ispravnost, odgovornost, poslovna etika (PE), Ujedinjeni narodi (UN), društvena neodgovornost poslovanja (DNP), društvena odgovornost (DO), društvena odgovornost poslovanja (DOP), etički kodeks (EK), poslovna etika (PE), etika dužnosti, etika koristi, etika kreposti/vrlina, People, Planet, Profit, Tripple Bottom Line, dužnosti, etički kodeks (EK) u oglašavanju, etičke vrijednosti, etički kodeks, sadržaj EK, svrha EK, zabrane, zakon i EK, društvena odgovornost poslovanja/ poduzeća (DOP), dioničar, interesni dionik/dionik (ID), vrste DOP-a, profit kao jedina društvena odgovornost poslovanja.

9.0. Uvod Poslovanje ima mnogo dijelova i vidika. Ti dijelovi i vidici mogu se podijeliti na one koji se odnose na cjelinu poslovanja i na one koji se odnose na dijelove poslovanja. Cjelina poslovanja ima barem tri vidika koji su mjerilo društvene odgovornosti i ističu se u „Green Paper: Promoting Corporate Social Responsibility” (Promoviranje korporacijske društvene odgovornosti, EU, 2001), a ti su da je poslovanje: (1) financijski uspješno, (2) prijateljski raspoloženo prema okolišu (3) i društveno odgovorno. Pod vidikom dijelova poslovanja sva tri prethodno navedena vidika na poseban se način ostvaruju s obzirom na posebnosti svakog dijela a ti su: marketing (za proizvode to su: proizvod, distribucija, cijena i promocija, i dalje za usluge), menadžment (proizvodnja, ljudski resursi, upravljanje, vođenje, strategija, itd.), financije (financijsko upravljanje poslovanjem, troškovi, zarada, financijska predviđanja, izvješća, analize, itd.) i računovodstvo (unutarnje računovodstvo u samim kompanijama, izvanjsko računovodstvo od strane ovlaštenih računovođa, 169

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

računovodstvenih tvrtki, itd.). U svakom dijelu kompanije ili poslovnog subjekta i u cjelini zahtijeva se da bude financijski uspješno, ekološki i društveno odgovorno. Ljudsko djelovanje je različito. Igra, zabava, rad, pa čak i aktivni odmor, ljudska su djelovanja. Poslovanje je također vrsta djelovanja u kojem se obavlja određena poslovna djelatnost. Poslovna djelatnost često se dijeli na sektore poslovanja, ili šire gospodarstva, kao primjerice turizam, bankarstvo, poljoprivreda, i slično. Svako djelovanje ima subjekt, sam čin i objekt djelovanja. Zamislimo osobu, Hrvoja. Zamislimo da Hrvoje odlazi na stadion i gleda utakmicu svog nogometnog kluba. Opis bi bio sljedeći: „Hrvoje gleda utakmicu.” Opis može biti manje ili više detaljan, možda Hrvoje samo mirno promatra utakmicu, možda glasno komentira pojedine poteze i taktiku, a možda i bučno navija. Ipak, navedeni opis je dovoljan. Hrvoje je subjekt, utakmica je objekt, a čin je gledanje. Slično ovome, i poslovanje ima isti oblik, primjerice u opisu „Vinogradar uzgaja vinovu lozu.”, gdje bi vinogradar bio subjekt, vinova loza bi bila objekt, a čin bi bio uzgoj. Nadalje, subjekti poslovanja mogu biti različiti kao i objekti. Subjekti mogu biti fizičke osobe i pravne osobe. Primjerice, obrtnik, postolar, je fizička osoba, tj. konkretni pojedinac, a neka kompanija koja proizvodi obuću je pravna osoba čiji su dijelovi između ostalog i fizičke osobe, primjerice zaposlenici, menadžeri, trgovci, dobavljači, itd. Poslovanje je, dakle, ljudsko djelovanje kojim se proizvodi određena usluga ili proizvod kojima se nastoji zadovoljiti nečija potreba ili želja. Znanost koja se bavi istraživanjem toga kako racionalizirajući pomoću ograničenih resursa zadovoljiti virtualno neograničene potrebe i želje drugih je ekonomija. S druge strane, područje primjene koje dijelom iz ekonomije kao znanosti, a dijelom iz poslovanja kao prakse proučava samo poslovanje područje je koje se naziva poslovnom administracijom. Ljudsko djelovanje može biti individualno i kolektivno/skupno. Individualno djelovanje je ono kada je subjekt djelovanja pojedina osoba, a skupno kada skupina nastupa kao, na neki način, cjelina. Mogućnosti su sljedeće: (1) pojedinac prema pojedincu, (2) pojedinac prema skupini (primjerice, zaposlenica Marija prema poslodavcu), (3) skupina prema pojedincu (4) skupina prema skupini (primjerice, dvije kompanije koje su konkurenti na tržištu). Ova podjela nije sasvim potpuna jer postoje i iznimke. Primjerice, pojedinac može kao predstavnik ili zastupnik skupine (npr. kompanije, odvjetnički uredi, političke stranke) biti u odnosu i prema pojedincu kao pojedinoj fizičkoj osobi (npr. klijentu ili biraču). Ovdje postoji još iznimaka. Poslovanje može biti individualno i skupno djelovanje. Primjerice, zaposlenik Hrvoje, menadžer Josip i kompanija ABC su pojedinačne osobe (prve 170

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

dvije su fizičke, a treća je pravna). S druge strane, svi zaposlenici udruženi u sindikat, svi menadžeri kompanije ABC, svi kupci njihovih proizvoda su skupine. Djelovanje pojedinca i djelovanje skupine slična su i različita djelovanja. Slična su jer imaju sve elemente djelovanja, a različita su jer se sam čin drugačije čini. Skupina djeluje onda kada svi članovi skupine i skupina kao cjelina djeluje na određen način (primjerice, kada cijela nogometna momčad igra i nastoji pobijediti jest skupno djelovanje dok, kada bi bez dobrog razloga dva igrača samo stajala na terenu ne čineći ništa, to ne bi bilo skupno djelovanje ako su i ti igrači dio momčadi). Svako djelovanje može se opisati na mnoge načine. Primjerice, djeluje li prava osoba na pravom mjestu. To bi se ticalo obrazovanja, iskustva i opisa posla. Zatim, djeluje li ta osoba na stručan način. To bi značilo djeluje li po pravilima struke (primjerice, tako i tako se sastavlja financijsko izvješće). Konačno, djeluje li ta osoba u skladu s etičkim normama nekog etičkog kodeksa (koji npr. kaže: „Zabranjeno je sastavljati lažna financijska izvješća.”) ili društveno odgovorno. Postoje i druga svojstva, npr. je li djelovanje uspješno, skladno, lijepo, itd. Svako djelovanje može se procijeniti vrijednosno. Među vrijednostima postoje i moralne vrijednosti. Razmišljanje o tim vrijednostima naziva se etika, tj. etika je filozofija morala, a moral su vrijednosti koje se slijede i ostvaruju u djelovanju, odnosno treba ih slijediti jer je to moralno ispravno. Ovdje je od presudne važnosti jasno kazati što je moralno ispravno a što neispravno, te zašto je to tako, ili pružiti razlog ili obrazloženje. Hrvoje bi mogao vjerovati da je moralno neispravno ubiti drugog čovjeka osim u nekim iznimnim situacijama, kao što je to, primjerice, obrambeni rat ili nužna samoobrana. Josip bi mogao vjerovati da su neke vrste pobačaja također moralno neispravne, dok to Hrvoje ne bi vjerovao. Kada bi oni pružili razloge, tada bi dobili etički problem moralne vrijednosti ljudskog života. Drugim riječima, može se kazati da bi se tada pitali – ako bi se osoba našla u takvoj i takvoj situaciji, što bi bio odgovoran postupak? Odgovornost je usko povezana sa slobodom izbora. Teško je opravdano pozivati na odgovornost ukoliko prije i tijekom činjenja čina osoba ili skupina nema slobodu izbora. Sloboda jedne osobe ili skupine ograničena je izvana slobodom druge osobe ili skupine, a iznutra odgovornošću za slobodno odabrane i izvršene čine i njihove učinke. Dio društveno odgovornog poslovanja dio je društveno odgovornog djelovanja koje može biti poslovno, političko, pravno, itd. Načela društvene socijalne pravde vrijede za sva ta područja, a neka od njih su sljedeća: (1) osobna dobrobit ili priznavanje dobrobiti koje djelovanje ima na pojedinu osobu koja izvršava čin, (2) društvena dobrobit / solidarnost ili isto kao prethodno, ali na cjelinu društva, (3) benevolentnost / 171

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

supsidijarnost ili pomaganje onima koji trebaju pomoć, (4) paternalizam ili pomaganje drugima kada sami ne mogu ostvariti svoje interese, (5) šteta ili nenanošenje štete drugima, (6) iskrenost ili neobmanjivanje drugih, (7) zakonitost ili poštivanje tj. nekršenje zakona, (8) autonomija ili priznavanje slobode osobama nad njihovim činima i nad tijelom, (9) pravda kao priznavanje osobi prava na pravedan proces, nadoknadu štete koju je pretrpjela i pravednu raspodjelu dobrobiti, (10) prava ili priznavanje prava osoba poput prava na život, informacije, privatnost, slobodno izražavanje, sigurnost, itd. U svjetlu ovih načela okrenimo se odgovornom djelovanju te promislimo još jednom zašto bismo bili odgovorni. Prethodna tema dovodi nas neposredno do pojave društveno odgovornog poslovanja (DOP). Pitanje koje je središnje i najopćenitije glasi: Kako trebaju djelovati svi poslovni subjekti i objekti, pojedinci i skupine vezani uz poslovanje da bi to djelovanje bilo društveno odgovorno, a ne društveno neodgovorno? Odgovorom na to pitanje i sva ostala koja proizlaze iz njega bave se mnoge discipline i područja. Pogrešno je vjerovati da se samo primijenjena ili praktična etika ili s druge strane samo ekonomija ili poslovna administracija mogu baviti tim pitanjem. Naime, nije dovoljno samo navoditi etička načela i tada ih primjenjivati na poslovne situacije, niti je dovoljno proučavati konkretne poslovne situacije i tada primjenjivati konkretne moralne vrijednosti. Potrebna su i pravila (teorija) i slučajevi (praksa) i na to pitanje može odgovoriti samo područje koje je mješavina ta dva dijela, a koje se naziva poslovna etika (PE), društvena odgovornost poslovanja, i slično. Mjerila DOP-a je mnogo. Navedimo samo neka. Mjerilo DOP-a je, primjerice, točno ono što smo naveli na početku ovog dijela u točkama (1), (2) i (3) kao uvjete Europske unije, tj. financijska uspješnost, okolišna i društvena odgovornost. No postoje i mnoga druga mjerila koje se određuju kao preduvjeti za „na znanju utemeljen kapitalizam (u navedenom dokumentu EU). Poznato je mjerilo trostruke donje granice / trobilančnog izvješćivanja ispod koje se ne smije ići (engl. tripple bottom line), iako se naveliko raspravlja što bi tu trebalo navesti. Jedna inačica je tzv. PPP ili 3P – tj. ljudi, planet, profit (engl. people, planet, profit). Druga pak kaže da su to upravljanje, ljudska prava i održivost (engl. governance, human rights, sustainability). Ove druge verzije strože određuju uspješnost, tj. neuspješnost. Vrijednost DOP-a je iz svega dosada rečenog očita vrijednost za sve u kompaniji, vrijednost za tržište, lokalne zajednice, društvo i okoliš. Etički kodeks je pojam poznat u starim kulturama Istoka, u antici i Rimu, pa u srednjem vijeku i u današnje vrijeme. Tijekom renesanse o njoj su pisali i hrvatski filozofi Benedikt Kotruljević u djelu „O trgovini i savršenom trgovcu” 172

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

i Nikola Gučetić u djelu „Upravljanje obitelji”. U 20. stoljeću DOP postaje posebno važan s razvojem multinacionalnih korporacija koje svojom veličinom, utjecajem i financijskom uspješnošću nadilaze snagu mnogih država, iako je pomalo paradoksalno u svezi s tim da se kod najvećih korporacija na svijetu preko pola financijske i tržišne vrijednosti svodi na vrijednost marke ili branda (dakle, ne samo registriranog znaka ili simbola, nego onoga što taj znak označava, ali i znači potrošačima, društvima i kulturama). DOP je posebno došao do izražaja s neodgovornim odnosom prema zaposlenicima (sindikalizam je jedan od odgovora), zatim prema potrošačima (agencije i udruge za zaštitu potrošača neki su od odgovora) i na koncu prema okolišu (strogi zakoni o zabrani onečišćenja jedan su od odgovora). Dakle, 20. stoljeće obilježila je pojava društveno neodgovornog poslovanja multinacionalnih korporacija (DNP), na koje se reagiralo na razne načine. Protesti, osnivanje udruga za zaštitu: radnika, potrošača, životinjskih vrsta, okoliša, zatim donošenje i provođenje strogih zakona tijekom posljednjih pedesetak godina promijenilo je društvenu klimu iako je klimatsko stanje sve gore (primjerice, s obzirom na globalno zatopljenje). Uz to, DOP je kroz udruge stručnjaka ušao na sveučilišta, fakultete i poslovne škole i danas se podučava kao izborni ili obvezni predmet na svim ozbiljnijim visokoškolskim institucijama. Povratnim utjecajem svijest se mijenja i dovodi do raznih dokumenata, načela, preporuka i akcija na razini struka (primjerice, međunarodni etički kodeksi u računovodstvu), kontinenata (primjer EU) i na svjetskoj razini (primjer UN). Što konkretno znači biti društveno odgovoran i slijediti etički kodeks odgovorit ćemo u sljedećem dijelu.

9.1. Poslovna etika i društveno odgovorno poslovanje Društvena odgovornost (DO) se u slučaju poslovanja načelno sastoji od poslovne etike (PE) i društvene odgovornosti poslovanja kompanije (DOP). Ovdje valja imati na umu da se stručnjaci za to područje razilaze oko pojma i predmeta. Neki koriste samo PE, drugi pak samo DOP, treći samo DO. Razlog za PE je taj što se stručnost i profesionalizam ističu kao temelj svakog posla i etički kodeks kao prirodni nastavak tih svojstava, a PE je prije svega etički kodeks. Razlog za DOP je taj što se ističe društvena odgovornost samo privatnih kompanija i, još uže, samo multinacionalnih kompanija koje imaju najveći udio u društvenoj odgovornosti ili društvenoj neodgovornosti (DNP). Razlog za DO je također uvjerljiv. Naime, društvena odgovornost je odgovornost kompanije prema cijelom društvu i cijelog društva prema kompanijama, te bi 173

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

tako DOP bio samo dio društvene odgovornosti (DO) u koju uz DOP spadaju i odgovornost demokratskih političkih institucija, vlasti (zakonodavne, izvršne, sudbene i medijske), lokalnih zajednica, strukovnih udruga, državnih agencija, pojedinaca, ali i međunarodnih i svjetskih organizacija. Svaka od ovih definicija ima i prednosti i nedostatke. Ipak, nema razloga držati ih suprotnima i naprosto ih sve možemo koristiti, što ćemo i činiti. To ćemo najbolje vidjeti ako promotrimo sličnosti i razlike među njima i praktične koristi od uporabe sva tri pojma u praksi poslovanja i u raznim područjima poslovnog procesa. Koje su sličnosti i razlike između DO, PE i DOP-a? Ima ih i valja ih navesti kako bismo jasno uvidjeli njihovu važnost kao mjerila koja često i sami primjenjujemo u privatnom životu, a tako postupaju i kompanije i vlade i cjelina društva. Društvena odgovornost je odgovornost cjeline društva prema svojim dijelovima, kako pojedincima i obiteljima, tako i prema npr. obrtnicima i kompanijama i obrnuto, odgovornost dijelova društva prema društvu kao cjelini. Ovdje se pojavljuju dva važna svojstva ovih odnosa. Prvi se tiče načela socijalne etike, a drugi raspodjelne ili distributivne pravde. Ponovno imamo slučaj sveze između poslovanja, DO i primijenjene etike. Što se tiče socijalne etike, u ovim odnosima često se spominju sljedeća načela: načelo općeg dobra kao dobra cijelog društva koje nadilazi dobra pojedinaca, načelo solidarnosti kao participiranje svih prema nekom načelu u društvenom životu kako bi vlast raspodijelila ono čime se sudjeluje na određen način da najgore stojećima u tom društvu bude baš u tom društvu najbolje u usporedbi s time kako bi im bilo u drugim društvima, načelo supsidijarnosti ili pomaganja koje kaže da viša instanca, npr. društvo, ima dužnost pomoći nižoj instanci, npr. obitelji ili udruzi za zaštitu potrošača kada si one ne mogu same pomoći, te da im ne smije pomagati (miješati se) ukoliko mogu samostalno i slobodno djelovati, načela demokracije i načela slobodnog tržišta (ovih ima mnogo te ih ovdje ne treba detaljno navoditi). Što se tiče raspodjelne pravde, ovdje se radi o raznim slučajevima, ali ako se radi o ekonomskoj raspodjelnoj pravdi, onda se radi o situaciji kada nekog resursa ima malo te ga netko u ime svih treba pravedno raspodijeliti. Primjerice, državni dohodak, ili kapital, zarada kompanije, ili naprosto novac i imovina kojima raspolaže neka obitelj ograničeni su resursi koje treba u nekom razdoblju, primjerice mjesečno, pravedno raspodijeliti. Primjerice, plaće, mirovine, džeparac, i sl. Ovdje se postavlja pitanje: što je pravda? Ponekad je pravda jednakost. Primjerice, pravo glasa može se podijeliti jednako svim punoljetnim državljanima neke države. Ponekad je pravda razlikovanje. Primjerice, pravedno je da su različiti poslovi, različito obrazovanih ljudi i različite 174

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

uspješnosti različito plaćeni. No, poteškoća se može pojaviti temeljem dva izvora. Što ako su ova dva mjerila pomiješana? Što ako je pravedno dijelom svima dati jednako (primjerice, politika minimalne plaće ili osnovne plaće), a onima koji se po nekom drugom kriteriju razlikuju dijelom dati različito? Drugi izvor nadovezuje se na prvi. Koja su to mjerila razlikovanja? Prema čemu: stručnosti, znanju, profesionalizmu, zalaganju, rezultatima, poziciji? Što ćemo s mjerilima rodbinskih veza ili prijateljskih veza? Zašto su ta mjerila neprihvatljiva u odnosu na ona prethodno navedena? Ovdje su važna načela socijalne etike, etike pravde i, primjerice, utilitarističke etike, tj. filozofi poput J. S. Milla i u novije vrijeme P. Singera. Okrenimo se sada poslovnoj etici (PE) nakon što smo govorili o društvenoj odgovornosti. Poslovna etika nije, primjerice, „Kodeks ponašanja, komunikacije i odijevanja” na radnom mjestu, nego naprosto baš to što se kaže. Nošenje npr. sivih odijela ili kompleta, zelenih košulja i roza kravata ili pozdravljanje na radnom mjestu pozdravom „Super sam danas čim sam došao/ došla na posao, jesi li i ti tako?”, pri čemu drugi odgovara da jest. Takvi kodeksi su stvar kulture i to opće kulture. Pristojnost je ključna riječ. Što bi onda bio etički kodeks? Zasigurno postoji neko znanje, stručnost i iskustvo koje se stječe školovanjem i radom na radnom mjestu koje je primjereno školovanju i stupnju obrazovanja. Nadalje, to zasigurno vodi nekom profesionalizmu. Profesionalac (lat. professio) je onaj koji posao obavlja javno i javno je potvrđeno da je stručan i iskusan u svom poslu i taj posao obavlja za plaću (za razliku od profesionalca, amater stvari radi iz ljubavi, lat. amator). Postoji, dakle, nešto što možemo nazvati pravila struke, a to su pravila kako se posao obavlja da bi imao određene željene rezultate. Primjerice, liječnik obavlja svoj posao po pravilima struke tj. umijeća (lat. lege artis) i to ovdje nije slučajno primjer, jer liječnička struka ima jedan od najstarijih etičkih kodeksa na Zapadu. Pravila struke koja već kao takva treba slijediti i kao takva su moralno ispravna ukoliko je struka društveno važna i korisna, kao primjerice kod liječnika. Neka pravila nekih struka nisu sama po sebi moralno ispravna jer struke nisu društveno korisne. Primjerice „dobar liječnik dobro liječi” i „dobar kradljivac dobro krade” očito nemaju istu društvenu vrijednost i važnost, štoviše ona je oprečna, tako da „dobro liječenje” znači i moralno ispravno djelovanje, dok „dobra krađa” znači moralno neispravno djelovanje. No, gdje među pravilima struke piše da ta sama pravila valja slijediti? Gdje piše, primjerice, „Poštuj pravila struke!”? To ne može biti među pravilima, nego negdje drugdje i zbog toga uz pravila struke i u svezi s njima često postoje i etički kodeksi. Etički kodeksi se često izražavaju u etici dužnosti, tj. pomoću izraza „Zapovjeđeno je...”, „Zabranjeno je...”, „Dopušteno je...”. Immanuel Kant je važan filozof za razumijevanje etike dužnosti.

175

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

Treći način je društvena odgovornost poslovanja (DOP). Ona se tiče poslovnih subjekata (radnika, menadžera, dioničara, itd.) i poslovnih objekata (kupaca, tržišta, države, politike, itd.), ali ne i drugih društvenih subjekata. No, kako su kompanije u društvu, ovo se često napominje kao nedostatak i preuzak pogled na stvar u pitanju. Ipak, ovaj pristup je jako važan jer se pomoću njega i njegove temeljne kategorije i pojave, a to je interesni dionik (engl. stakeholder), mogu razriješiti mnoge poteškoće u odnosu kompanija prema mnogim skupinama koje imaju interesa od toga kako one posluju i može se oblikovati jasan način donošenja, provođenja i mjerenja uspješnosti provođenja poslovnih odluka. Temeljno je, dakle, pitanje koje odgovornosti poslovanje ima prema društvu (npr. prema potrošačima, okolišu, državi) i koje društvo ima prema poslovanju (npr. slobodu poslovanja, dužnost nadzora, slobodu upravljanja, itd.). To će biti središnja pitanja u nastavku. U slučaju kada jedan menadžer donosi odluku često je slučaj da uz sve konzultacije odluka ostaje na njemu osobno i tada se sve svodi na to kakav je on stručnjak, kakav je kao osoba, drugim riječima koje karakterne crte ima i je li dobar ili loš čovjek. Etički, to se kaže ima li kreposti ili vrline ili pak poroke ili mane. Važni filozofi za etiku vrlina su Platon, Aristotel i u novije vrijeme A. MacIntyre. Koja je praktična vrijednost razlikovanja i korištenja sva tri pojma, mjerila i načina primjene u poslovanju? Praktična vrijednost razlikovanja ovih pristupa u tome je što je svaki pogodan za konkretne slučajeve u poslovanju i u odnosu poslovanja prema svojim dijelovima i prema dijelovima društva u kojem posluje. DO je očito pogodan za složene slučajeve odnosa cjeline društva i određene velike, npr. multinacionalne kompanije, koja zapošljava veliki dio članova društva. DOP kao odgovornost poduzeća pogodna je za izražavanje interesa interesnih dionika i donošenje pravednih, racionalnih, uravnoteženih i profitabilnih poslovnih odluka. Konačno, PE tj. EK pogodni su, iako i za cijele kompanije, ipak i prije svega za određene struke i stručnjake za te struke u kompanijama, npr. etički kodeksi prodavača, proizvođača, menadžera, financijskih stručnjaka, računovođa, itd. Takvi kodeksi govore o konkretnim i tipičnim situacijama u kojima se ti stručnjaci mogu naći i o tome kako je moralno neispravno biti neodgovoran u takvim situacijama (primjerice ne označiti štetne učinke kakvog lijeka ili hrane na gotovom proizvodu, lagati o kvaliteti proizvoda, manipulirati cijenama, provoditi mobbing nad podređenima, lažirati financijska izvješća, itd.). Praktična se vrijednost konačno ogleda u etičkim sustavima kojima se mogu prikazati i opravdati etičke odluke u sva tri područja, tj. u DO načelima utilitarizam, teorija pravde ili socijalne etike, u DOP etikama kreposti ili vrlina, te u PE etikama dužnosti. Svaka od tih etika ima svoje prednosti i nedostatke, ali njihove prednosti primjenjive su na navedena područja odgovornosti pojedinaca, kompanija i cijelog društva. Ponekad se pokažu i njihovi nedostaci, i tada treba promatrati konkretan slučaj s jedne 176

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

strane i apstraktne razloge pojedine etičke teorije ili njezine primjene u poslovanju s druge strane.

9.2. Etički kodeks kao temelj poslovne etike U ovom dijelu govorit ćemo o poslovnoj etici (PE) i njezinom ostvarenju u etičkim kodeksima (EK) struka. U sljedećem dijelu isto ćemo učiniti za društvenu odgovornost poslovanja (DOP) i njezino ostvarenje u donošenju uravnoteženih odluka s obzirom na interese interesnih dionika (ID). Okrenimo se kodeksima. Postoje razni kodeksi. Primjerice kodeks odijevanja, kodeks ponašanja i kodeksi komuniciranja. To bi bili na neki način kulturni kodeksi u nevrijednosnom smislu u širem smislu riječi. No, postoje primjerice etički kodeksi novinara, liječnika, oglašivača i sl. Oni bi bili etički kodeksi u vrijednosnom smislu jer izražavaju određene vrijednosti, tj. kulturni su u užem smislu riječi. Oni ne izražavaju, primjerice, estetske ili religijske vrijednosti, iako primjerice postoje likovna i religijska kultura koje imaju i moralne vidike. No, kodeksi koji izražavaju moralne vrijednosti su etički kodeksi. Zašto bi trebao postojati etički kodeks? Zar zakon nije dovoljan? Zakoni su svakako nužni, napose zakoni koji zabranjuju određene postupke, kao primjerice Kazneni zakon. Zakoni govore o onome što je zabranjeno, a neki pak govore o onome što je zapovjeđeno. No između onih čina koji su zapovjeđeni i onih koji su zabranjeni postoji veliki prostor slobode ili onoga što je dopušteno, tj. može se ili pak ne mora činiti. Zakoni su svakako nužni u državama, što proizlazi iz same naravi države. Primjerice, ako je zadaća države osiguravati sigurnost unutar svog teritorija i nadzirati ulazak i izlazak svojih državljana i onih drugih država, onda zasigurno mora postojati zakon o primjerice vojnim, policijskim i liječničkim službama. Zakoni su iako nužni, često i nedovoljni. Oni uglavnom ne nameću moralne vrijednosti, iako ih ustavi država navode i opisuju. Moralne vrijednosti, primjerice istinoljubivosti, nelaganja, povjerenja, poštivanja dogovora, poštivanja drugih ljudi i sl. dane su na slobodan izbor svakom čovjeku. Svaki čovjek ponaosob trebao bi razumjeti razliku između dobra i zla (ako to ne može razumjeti, onda je u nekim državama u stanju da mu se ne može suditi jer to naprosto ne razumije zbog nekog stanja, bolesti, ili poremećaja). Ako razumije tu razliku, onda je sposoban odlučiti između laganja kao namjernog govorenja neistine i govorenja istine. Ako odluči govoriti istinu kada god nešto kaže osim, primjerice, u slučajevima kada bi govorenje istine bilo u sukobu s nekom drugom moralnom vrijednošću, npr. s očuvanjem života kada ne bi ništa rekao ili bi rekao polovičnu istinu, ili bi naprosto lagao ako bi to bio jedini način da u nekom trenutku spasi život nekog čovjeka, onda se odlučio za istinoljubivost kao moralno ispravnu vrijednost. Samo po sebi 177

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

govorenje istine ili laganje, osim u slučaju svjedočanstva na sudu, stvar je slobodnog izbora. No, postoji jedan, iako čudan, ali možda uvjerljiv argument. Zamislimo dva etička pravila ili dužnosti koja iskazuju dvije međusobno suprotne moralne vrijednosti: (1) Moralno je ispravno govoriti istinu. i (2) Moralno je ispravno lagati (ili dopušteno). Zamislimo sada da (2) učinimo općim tako da vrijedi za sve ljude. Dobili bismo sljedeće: (3) Uvijek, svuda i za svakoga je moralno ispravno lagati. Pitajmo se sada kako je laganje uopće moguće, tj. kako je moguće da neki čovjek uspješno laže drugome. Dobivamo otprilike nešto poput sljedećeg: (4) Laganje je moguće jer svi ljudi ne lažu, štoviše jer manji broj ljudi laže većem broju, ili jer lažljivci lažu ostalima, a lakovjerni bivaju prevareni, ili jer većina ljudi u većini situacija ne laže jer od laganja nemaju koristi i jer vjeruju da je moralno neispravno. Zamislimo sada da većina ljudi slijedi rečeno u (3). To bi značilo sljedeće: (5) Većina ljudi bi lagala jer bi mislili da je to moralno ispravno, pa čak i kada od laganja ne bi imali koristi niti štete. No, ako bi većina ljudi većinu vremena lagala, onda bi laganje tehnički bilo nemoguće. Naime, onda nitko ne bi uspio prevariti nikoga jer bi svi očekivali da im se laže kao što i oni lažu drugima. Uz to, istina koja je često važna bila bi naprosto nedohvatljiva, napose u svim slučajevima kada se iz laži ne može neposredno zaključiti na istinu. (6) Zbog toga što bi laganje svih ljudi cijelo vrijeme samo laganje učinilo neuspješnim, tj. bilo bi nemoguće lažljivcima (koji su svi) prevariti lakovjerne (kojih ne bi bilo) i tako bi laganje bilo nemoguće. Baš zato što je laganje nemoguće poopćiti, tj. učiniti ga univerzalnim pravilom da kao moralno ispravno ili dopušteno vrijedi uvijek, svuda i za svakog čovjeka, jer tada samo sebe čini neostvarivim tj. nemoguće je uspješno lagati (6), nemoguće je (3), tj. (2), a potrebno je vjerovati u (1). Sada se pitajmo je li laganje u radnim uvjetima na radnom mjestu: o kakvoći, ili sigurnosti proizvoda u reklami, o odnosu nadređenih prema podređenima, o financijskom stanju u financijskom izvješću i sl. također laganje kao i svako drugo u osobnom i privatnom životu? Čini se da jest i čini se da se kosi s pravilom (1) koje bi primijenjeno na ove slučajeve bilo npr. (1.1) Moralno je neispravno lagati o sigurnosti proizvoda, tj. namjerno tvrditi da je proizvod siguran ako se zna da je nesiguran, npr. za djecu. Kamo bi spadala ovakva moralna pravila? U etičke kodekse. Etički kodeksi (EK) su kratki, jasni i precizni dokumenti koji jasnim jezikom izriču moralne vrijednosti određenih struka i profesija, tj. njihovu poslovnu etiku (PE). PE mogu imati uz struke i cijele kompanije, pa čak svjetske udruge stručnjaka. Etički kodeks je moguće započeti općim napomenama poput „Svaki je računovođa dužan biti profesionalan u svom poslu.”, ali ipak to nije njegova temeljna svrha. (1) EK je skup formalno izrečenih moralnih 178

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

pravila i vrijednosti. (2) EK nije opće-etičko izlaganje nego se bavi posebnim situacijama vezanim uz određene profesije, tipičnim moralno rizičnim situacijama vezanim uz profesiju. (3) EK ne smije služiti u svrhe oglašavanja poduzeća, npr. „Mi smo moralni, vidite, imamo etički kodeks” nego biti izraz morala svih zaposlenih, navoditi vrijednosti koje se potiču i koje se odbacuju. (4) EK je prvo i temeljno stav zaposlenika i pri zapošljavanju ga trebaju prihvatiti i to potvrditi potpisom. On izražava pristanak uz određene moralno ispravne postupke i odbacivanje određenih moralno neispravnih postupaka. On opisuje koje vrijednosti zaposlenici pokazuju svojim radom, tj. njihov način rada pokazuje baš te vrijednosti njihovog kodeksa, kao što pokazuje i njihovu stručnost, profesionalnost i uspješnost u odnosu na druga pravila posla i struke. Tako EK sprečava moralno neispravne postupke (prevencija). (5) EK tek u drugom smislu služi da se prema vrijednostima iskazanim u njemu otkriju i kazne prekršaji tog istog EK. Tada postoji drugi dokument koji opisuje kako se postupa i kažnjava prekršitelje EK (korekcija). Temeljna svrha EK ipak je kratko, jasno i precizno iskazati što je izričito zapovjeđeno, zatim zabranjeno i što je naprosto dopušteno činiti, tj. nije niti zapovjeđeno ni zabranjeno. Tim se riječima iskazuju dužnosti i tako je dužnosna etika, ona koju je utemeljio Immanuel Kant, u stvari vrlo važna za etičke kodekse. Dobar EK takav je da (1) svi pristaju uz njega, (2) utječe na zaposlenike, (3) kratak je i jasan, (4) naglašava vrijednosti koje se ostvaraju, a manje dužnosti i zabrane i (5) jest ostvariv, tj. može ga se provesti. EK nije provediv ako većina vjeruje da se radi kako se radi jer „stvari tako i tako stoje” (primjerice, nadređeni i podređeni stalno lažu jedni drugima), a ne radi se „kako bi stvari trebale biti” (primjerice, navedeni bi trebali govoriti istinu i biti iskreni). EK nije provediv ako svi ne dijele vrijednosti, dužnosti i zabrane navedene u njemu. On treba biti prihvaćen od strane svih zaposlenika. EK, da bi bili provedivi, trebaju biti povezani s ostalim pravilima i načinima djelovanja poduzeća (stručnom spremom, radnim mjestima, profesionalizmom, itd.). Oni se često povezuju s tim drugim elementima na sljedeće načine: korporacijski credo, misija ili vizija (kratka izjava o vrijednostima), deklaracija o vrijednostima (izjava koja nabraja opće i operativne vrijednosti) i EK kao potpuno konkretan dokument. Svaki EK sadrži ukratko opće odredbe o vrijednostima i detaljne dužnosti i zabrane s obzirom na profesije i struke kojih se tiče. Mnogi kodeksi su vrlo specifični. Primjerice, EK u marketingu bi bio vrlo općenit jer bi se odnosio na sve dijelove marketinga (od proizvoda do promocije i oglašavanja), tako postoje posebni EK za svaki dio marketinga, npr. za oglašavanje ili EK oglašivača. Time se pokriva jedan ključan odnos, tj. odnos kompanije prema kupcima i potrošačima njezinih proizvoda i usluga. Mnoge su stvari 179

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

zabranjene Zakonom o zaštiti potrošača, primjerice oglašavanje duhanskih proizvoda. No, mnogi načini oglašavanja su dvojbeni ili, ako su i zabranjeni zakonom, upitna je uspješnost provedbe zakonske zabrane. Primjerice, seksizam u oglašavanju (puno primjera može se sresti u RH), oglašavanje djeci, zavaravajuće oglašavanje, komparativno oglašavanje (kada se oglas direktno odnosi na konkurenta), skriveno oglašavanje. No postoje i novi, jeftini, zabavni, djelotvorni i moralno ispravni načini oglašavanja kao, primjerice, „gerilski marketing”. Jedan od primjera je kada je jedna automobilska kompanija, ne narušavajući sigurnost pješaka, vozača i prometa općenito naprosto, bijelim kosim linijama spojila bijele linije zebre kojima je označen pješački prijelaz IIIIII tako da je pisalo MINI (misli se na proizvođača poznatog modela automobila). Ako bi se pokazalo da takvo oglašavanje narušava sigurnost, bilo bi ili etički zabranjeno ili zakonski zabranjeno. Završimo s time da postoje i EK škola, osnovnih, srednjih i fakulteta i sveučilišta, i to kako za učenike, tako i za nastavnike, profesore i administraciju. U takvim kodeksima često se zabranjuju uznemiravanje, diskriminacija, sukob interesa, primanje darova i sl., a dužnosti su profesionalnost, objektivnost, nepristranost. Primjerice, diskriminacija žena ne postoji samo pri zapošljavanju i otpuštanju, nego i pri radu u obliku mobbinga kod radnica, ili u obliku „staklenog stropa” (engl. glass ceiling) što znači nemogućnost napredovanja u poslu.

9.3. Interesni dionici kao temelj društvene odgovornosti poslovanja Etički kodeksi najčešće razrješuju moralne dileme i ističu moralne vrijednosti pojedinih struka općenito ili u pojedinim kompanijama, ali i u svim ostalim organizacijama i strukama, kao primjerice etički kodeksi profesora ili državnih službenika. Postoji cijeli niz pojava moralno neispravnih postupaka koje kompanija može počiniti, a da osobe koje ih čine ne prekrše EK. To su sve redom oni postupci u kojima jedna osoba ili mala skupina osoba u kompaniji odlučuje u ime cijele kompanije (i te su osobe najčešće menadžeri raznih razina ovisno o veličini i organizaciji kompanije) prema drugoj skupini koja je bilo dio kompanije, bilo izvan nje (npr. zaposlenici ili, primjerice, kupci i lokalna zajednica). S obzirom na to da su ovdje u odnosu skupine prema skupinama, čini se da su moralne vrijednosti one socijalnog karaktera, kao primjerice ljudska prava, pravda, jednakost, diferencijacija, solidarnost i sl. Ovdje se radi o društvenoj odgovornosti poslovanja, tj. uže kompanija (DOP). Društvena odgovornost poslovanja je odgovornost svih društvenih skupina i institucija prema poslovnim subjektima ili kompanijama, što se često 180

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

zaboravlja (kao primjerice omogućavanje poslovanja na načelima slobodnog tržišta od strane države i raznih agencija, ali i zaštita društva od negativnih utjecaja kompanija na društvo, primjerice zakonima) i odgovornost kompanija, što se često ističe kao jedina tema, prema društvu (unutar sebe i izvan sebe, kao primjerice zaposlenika ili kupaca). S obzirom na to da su kompanije često jače i utjecajnije od nekih svojih skupina, kao primjerice zaposlenika, i od nekih izvanjskih skupina, kao primjerice lokalnih zajednica unutar kojih djeluju, često se opravdano samo ova druga odgovornost ističe kao ključna. I zaista, to je slučaj s najvećim multinacionalnim korporacijama na svijetu. No, je li DOP u ovom drugom smislu uopće moguć? Neki kažu da nije, drugi kažu da jest. Temeljne razloge protiv te mogućnosti iznio je Milton Friedman pišući kako je jedina društvena odgovornost poslovanja stvaranje profita dioničarima (u svom članku u Time Magazine, 1970. godine: The Social Responsibility of Business is to Increase Its Profits, Društvena odgovornost poslovanja je povećati zaradu). Sve ostalo je ne samo nemoralno, nego možda i protuzakonito. On se pri tome ograđuje te piše kako se to ostvaruje unutar okvira zakona, običaja i kulture, tj. ne kršeći ih. Taj je članak doživio mnoge kritike i, na koncu, povijest društveno neodgovornog poslovanja (DNP) ga pobija. Kompanije koje teže samo zaradi na koncu propadnu jer, kako je pisao Ludwig von Mises, ako je učinkovitost ne sredstvo nego cilj, onda kompanija na koncu postane neučinkovita (u svom djelu A Treatise on Human Action, Rasprava o ljudskom djelovanju). No, problem je možda dublji. K. Goodpaster uočio je postojanje paradoksa interesnog dionika (ID, u svom tekstu A stakeholder paradox). Interesni dionici su pojedinci ili, češće, skupine koje imaju interesa od rada kompanije. Radi se o tome da je s jedne strane moralno ispravno uvažavati interese ID (primjerice, zaposlenika, okoliša, kupaca), a s druge strane moralno neispravno jer se ti interesi ostvaruju sredstvima koja pripadaju dioničarima kompanija. Taj je paradoks teško riješiti čak i ako se uvede razlika između zakonske i moralne dimenzije odgovornosti. Uz Friedmana i Goodpastera, u današnje vrijeme tu tezu zastupaju F. Hayek i R. Posner (2004), te G. Becker (2005), sve redom zastupnici liberalne paradigme u ekonomiji, tj. što slobodnijeg tržišta i što manjeg uplitanja države i bilo kog drugog u poslovanje kompanija. Nasuprot njihovom stavu i Goodpasterovu paradoksu pojavile su se mnoge teorije koje nastoje pokazati opravdanost postojanja DOP-a, primjerice o DOP-u govore mnogi autori tijekom cijelog 20. stoljeća, kao što su Berle i Means (1932), Bowen (1953), Eilbirt i Parket (1973), pa sve do najutjecajnijih teorija današnjice, poput teorije interesnih dionika Roberta Edwarda Freemana (1984). Nakon te teorije pojavile su se mnoge druge pozitivne teorije, 181

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

poput piramidalne teorije DOP-a A. B. Carrolla (1991) ili služiteljske teorije i teorije cjelovitog društvenog ugovora DOP-a L. Donaldsona (1991) i mnoge druge. Pojavile su se, dakako, i institucije koje prihvaćaju te teorije i nastoje ih provesti u praksi, poput UN-a ili EU. Za nas u RH možda su najvažniji dokumenti EU, pojam i provedba DOP-a kako se shvaća u dokumentima i institucijama EU (poput CSR Europe). Poteškoća u ovom sporu je jednostavna: je li kompanija „u” društvu ili „dio” društva ili je nekako „izdvojena”. Pravno i zakonski govoreći, kompanije su pravne osobe, napose one u privatnom vlasništvu slobodne su poslovati kako im drago tako dugo dok posluju unutar zakona i ostvaruju zaradu svojim dioničarima. No, ako su dio društva, onda trebaju poslovati i društveno odgovorno prema svima ostalim skupinama koje imaju interesa od njihovog poslovanja. Kao prijevod engleske riječi stakeholder u hrvatskom se često rabe riječi dionik (od 2005), interesno-utjecajna skupina (od 2006) i interesni dionik (od 2006). Ova raznolikost izraz je teškoća pri prijevodu jer je u engleskom jasna razlika između dioničara (engl. stockholder) i interesnog dionika (engl. stakeholder). Oba naime, nešto „imaju”, ili „imaju udjela”, pa se može reći da dioničar ima dionice tj. udio u vlasništvu, a interesni dionik ima neki drugi udio, tj. neki drugi interes. Sam izraz u engleskom, a nadamo se i u hrvatskom jeziku sugerira temeljnu poteškoću. Sve pojedince i osobe koje imaju neke veze s kompanijom možemo podijeliti na one koje imaju vlasničke veze ili interese i one koje imaju nevlasničke veze ili interese. Većina dioničara nema posebnog interesa od poslovanja kompanije osim porasta vrijednosti dionica. Ostale skupine također imaju interesa i prema teoriji i praksi interesnih dionika i ti interesi trebaju biti zadovoljeni. Neki od njih su zadani zakonom, drugi su dio dugoročnog uspješnog poslovanja, a treći su filantropski na način fundacija (napose u SAD-u) ili na način donacija, sponzorstva i sl., napose u EU. Tko su i što su interesni dionici? Kao što vi učenici, zatim profesori, administracija, vaši roditelji i cijelo društvo ima interese u tome da škola koju pohađate funkcionira dobro, da se nastava održava, da je određene kvalitete, da vi učite, da vas se objektivno i pravedno ocjenjuje, itd. tako i primjerice dobavljači, zaposlenici u proizvodnji, menadžeri, dioničari, stručnjaci za marketing, kupci i potrošači, da nabrojimo samo neke, imaju interesa od toga da kompanija posluje uspješno. Ako će kompanija, tj. njezina uprava djelovati samo tako da joj je jedini cilj zarada. tj. uvećanje vrijednosti dionica, mogu se pojaviti mnoge poteškoće. Primjerice, zaposlenici, u svjetlu zarade kao jedinog cilja kompanije, mogu biti slabo plaćeni, nezadovoljni i samim time nastojati promijeniti radno mjesto. Kompanija na koncu neće moći privući dobre 182

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

radnike, motivirati ih i na koncu zadržati. Ta česta promjena zaposlenika i teškoće pri održavanju njihove stručnosti na dovoljnoj razini, kao i sve ostalo, na koncu će posredno dovesti do smanjenja zarade kompanije. Ili uzmimo primjer kupaca i potrošača. Oni su u slabijem odnosu prema kompaniji nego zaposlenici. Ipak, kupci će, ukoliko im se ukaže razlog i prilika, prijeći drugoj kompaniji koja nudi, možda za istu cijenu, dobra i usluge više kakvoće i uz sve ostale prednosti. Treći primjer neka budu dobavljači i njihovi resursi koje prodaju kompaniji. Zamislimo da se kompanija bavi proizvodnjom drvnog namještaja i da ima jednog dobavljača za kojeg se otkrije da možda protuzakonito uništava šume, a možda je uz to i neodgovoran u očuvanju okoliša tako što nanosi nepopravljivu štetu biljnim i životinjskim vrstama. To može dovesti do toga da kupci proizvoda kompanije, zbog njezine bliske suradnje s dobavljačima koji su društveno neodgovorni prema okolišu, prestanu kupovati njezine proizvode. ID je svaki pojedinac ili skupina koja ima nekog interesa od poslovanja kompanije. Postoje pojedinci i skupine koji nemaju interesa od poslovanja kompanije, no u globalizirajućem i globalnom svijetu sve je manje onih koji nemaju interesa od poslovanja ostalih kompanija i u nekom su odnosu prema njima. Interes je širi pojam od pojma vlasničkog interesa, upravljanja i sličnih pojmova, jer interes može biti financijski u smislu zarade (dioničari), plaće (radnici, menadžeri), razvoja novih načina upravljanja i primjene postojećih (menadžeri), omogućavanja kreativnog rada (odjeli marketinga, koji kreira nove proizvode, ili onog za istraživanja i razvoj – R&D, engl. = research and development, koji smišlja nove izume i patente), kvalitete i sigurnosti proizvoda (kupci i potrošači), brige za lokalnu zajednicu (gradovi, županije, regije), brige za ekološki sustav (država, agencije i udruge za očuvanje biljnih i životinjskih staništa i vrsta), itd. Očito, dakle, postoji interes koji nadilazi interes za zaradom i koji, ukoliko je zadovoljen, neposredno ili posredno pridonosi uspješnosti kompanije. Drugačije rečeno, uspješna kompanija nije samo financijski uspješna, nego i uspješno upravlja interesnim dionicima. Pojam interesnih dionika nije nastao na tlu Europe nego SAD-a. Unatoč tome EU je prihvatila tu terminologiju čak u smislu širem od DOP-a, tj. u političkom i socijalnom smislu. Stoga je proučavanje spomenutih dokumenata EU na temu DOP-a vrlo važno za poslovanje u RH. Dakako, praktična provedba DOP-a nije ograničena samo tim modelom, nego je kompanija slobodna odabrati koji god želi, od kojih smo neke naveli u prethodnom dijelu. Interesni dionici mogu se podijeliti na mnoge načine. Važno je znati da je to podjela na pojedince ili češće skupine koje imaju nekog interesa u tome da kompanija posluje uspješno. No, moguća je i obrnuta podjela, koja daje sličan rezultat. 183

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

Kompanija se pita (kroz glavne menadžere) koje to interese treba zadovoljiti da bi postigla uspješnost i tako dolazi do niza skupina čije interese treba zadovoljiti. Tri su središnja interesa kompanije i samim time sve skupine interesnih dionika mogu se podijeliti u te tri skupine koje osiguravaju dugoročnu uspješnost kompanije. Ta tri interesa su: (1) poslovna uspješnost (čiji je samo jedan dio financijska uspješnost, a postoje i mnogi drugi dijelovi, kao što je uspješna proizvodnja, upravljanje, marketing, itd.), (2) stvaran, pozitivan i mjerljiv odnos prema društvu (unutar sebe poput zaposlenika, na granici kompanije i društva poput potrošača i izvan kompanije poput lokalnih zajednica, poput zakona od strane države, poput poštivanja pravila slobodnog tržišta) i (3) isto takav odnos prema okolišu, koji može biti društveni (ljudska društva i kulture) i ekološki (koji uključuje neživi okoliš poput tla i atmosfere, biljne i životinjske vrste). Taj se odnos često prikazuje pomoću tri dijagrama koji se međusobno preklapaju.

DRUŠTVENA ODGOVORNOST

3

POSLOVNA USPJEŠNOST

1

4

2

EKOLOŠKA ODGOVORNOST

Vrste odgovornosti kompanije koje vode uspješnosti, nijanse od svjetlije sivih do tamnije sivih pokazuju važnost, pri čemu najtamnije siva pokazuje preklapanje sva tri vidika i samim time najveću uspješnost

Slika pokazuje da se potpuna uspješnost ostvaruje jedino u području preklapanja sve tri odgovornosti (područje 1). Taj se cilj manje ostvaruje ukoliko 184

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

se preklapaju samo dva od tri područja (područja 2, 3 i 4). Naravno, on se najmanje ostvaruje ako je uopće izvan preklapanja (na mjestima gdje se nalaze nazivi odgovornosti). Dakako, postoje institucije čija je svrha samo jedan od tih vidika odgovornosti. Primjerice, sindikati se brinu za radnike i njihov odnos prema radu, prema poslodavcima i prema državi, ili pak postoje udruge i agencije za zaštitu okoliša, i sl. U slučaju kompanija, ako bi kompanija bila u području 2, to bi značilo da joj nedostaje profitabilnost i ima dva smjera: ili tražiti profitabilnost ili postati neprofitna organizacija. Područja 3 i 4 su povezana. Ona znače da je kompanija poslovno uspješna, ali da nije ili društveno ili ekološki odgovorna. Većina kompanija koje posluju istinski DO uvijek su ravnomjerno odgovorni prema društvu i okolišu. One pak koje su odgovorne samo na jedan način često su takve da DO u jednom smjeru (npr. društvena odgovornost prema lokalnoj zajednici u npr. financiranju izgradnje dječjeg vrtića) koriste kako bi prikrile neodgovornost u drugom smjeru (npr. onečišćenje okoliša). U RH je bilo dosta takvih primjera. Ovdje možemo uz pojam DNP koji bi bio težnja samo zaradi kao jedinom dijelu poslovne uspješnosti, uvesti i pojam djelomične DO i djelomične neodgovornosti pri čemu se DO u jednom dijelu poslovanja (npr. sponzoriranje ili doniranje športaša ili klubova) koristi za promociju i istovremeno za prikrivanje neodgovornosti u drugom dijelu (npr. neodgovornost prema zaposlenicima). Korporacijska društvena neodgovornost u stvari je temeljni uzrok nastanka i postojanja poslovne etike i DOP-a. Kada bi poslovni subjekti i objekti postali i ostali društveno odgovorni, više ne bi bilo potrebe za ovim područjem, no čini se da se, nažalost, ta potreba sve više povećava jer su neodgovornosti sve većeg opsega i sve češće samim time što su kompanije sve veće i postaju ili jesu multinacionalne kompanije. One same mogu biti istinski društveno odgovorne u jednom svom dijelu (npr. velika međunarodna kompanija gaziranih sokova u Hrvatskoj), a potpuno neodgovorne u drugom dijelu (npr. ista velika međunarodna kompanija gaziranih sokova u Indiji). Koje su vrste interesnih dionika? Jedna od mnogo mogućih podjela jest ona na primarne i sekundarne, pri čemu su primarni bliži kompaniji, a sekundarni dalje od nje, te na društvene i nedruštvene, pri čemu društveni obuhvaćaju neke društvene skupine, a nedruštveni neke nedruštvene skupine ili društvene skupine koje se brinu za nedruštvene. Ova podjela ima mnogo međuskupina i preklapanja koja ćemo pojasniti kasnije. Prvo pogledajmo samu podjelu (vidi sliku).

185

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

DRUŠTVENI

ID

PRIMARNI INVESTITORI

DOBAVLJAČI ZAPOSLENICI

PROŠLE I BUDUĆE LJUDSKE GENERACIJE

BILJNE VRSTE

SINDIKATI

KULTURE

MENADŽERI POTROŠAČI DIONIČARI

PARTNERI NEDRUŠTVENI

SEKUNDARNI KONKURENTI VLADA AGENCIJE MINISTARSTVA

LOKALNE ZAJEDNICE

MEDIJI

UDRUGE ZA ZAŠTITU POTROŠAČA, KULTURE...

MEĐUNARODNA TIJELA (EU, UN...)

ATMOSFERA AGENCIJE ZA ZAŠTITU... ŽIVOTINJSKE GRAĐANSKE INICIJATIVE VRSTE UDRUGE ZA ZAŠTITU... TLA, VODE RUDE

Podjela ID na primarne društvene (gore lijevo), primarne nedruštvene (dolje lijevo), sekundarne društvene (gore desno) i sekundarne nedruštvene (dolje desno). Strelicama su označene samo neke sveze između graničnih skupina ID koje pripadaju u dva područja.

Slika prikazuje podjelu po navedenim mjerilima, tj. jesu li ID društveni ili nedruštveni i jesu li primarni ili sekundarni. Primarni su bliže kompaniji, bilo kao njezin zakonski ili poslovni dio, bilo kao njezin temeljni izvor resursa i zarade. Dioničari su vlasnici, a menadžeri i zaposlenici su središnji dio kompanije. No, kompanije žive od potrošača, a presudni su im dobavljači, partneri, investitori i drugi. Nadalje, one djeluju u lokalnim zajednicama s njihovim lokalnim kulturama. Ovdje postoji moguća suradnja, ali i sukob ukoliko primjerice kompanija, koja je često financijski snažnija od lokalne zajednice, preko zaposlenika koji iz te zajednice dolaze pokuša promijeniti lokalnu kulturu u materijalnom i duhovnom smislu (običaje, jezik, vrijednosti). Primarni društveni ID u uskoj su svezi s primarnim nedruštvenima, što je samo po sebi jasno jer se njihova djelatnost provodi na određenom mjestu tijekom određenog vremena. Zanimljivost je ta da su prošle i buduće generacije lokalne zajednice i zaposlenika u stvari primarni nedruštveni ID jer ili više ili još nisu zaposleni, no ako postoji isplativost među, primjerice, drugima tražiti buduće zaposlenike, onda su i oni ID kompanije u sadašnjosti. Sekundarni ID su udaljeniji od kompanije ali njihove odluke i postupci mogu neposredno utjecati na kompaniju, kao primjerice kretanje tržišta, ponašanje konkurenata, izmjene zakona ili drugih akata od strane državnih vlasti (sabora, ministarstava, agencija). Ovdje također postoje granični slučajevi, a to su udruge. Uz državne agencije, udruge za zaštitu su vrlo važne jer također mogu utjecati neposredno na kompaniju (primjerice, udruga potrošača ili 186

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

udruga za zaštitu žrtava uznemiravanja na radnom mjestu), ali i posredno, tj. udruga za zaštitu okoliša može surađujući s vlastima, lokalnom zajednicom i medijima utjecati na uspješnost poslovanja kompanije ukoliko je ona bilo odgovorna bilo neodgovorna. DOP se na koncu može mjeriti na mnoge načine i to se čini. Kako god da se to čini, važno je da su mjerila jasna svima, da se dosljedno primjenjuju i da se podaci javno objavljuju. Takve „top liste” najodgovornijih i najneodgovornijih kompanija često mogu značajno utjecati na njihovu uspješnost. Takva se mjerenja provode već nekoliko godina i u RH i kompanije pokazuju značajan interes za prezentacije rezultata tih mjerenja i za informiranje svojih interesnih dionika, napose u slučaju ako su visoko na takvim ljestvicama.

9.4. Proces donošenja poslovnih odluka i odgovor na pitanje: što je poslovni slučaj? Ovaj dio završavamo načelnim modelom za praktičnu primjenu poslovne etike (PE) i DOP-a, tj. za istraživanje istih i metode postizanja istih. PE se, kako smo rekli, postiže sastavljanjem, usvajanjem, ostvarivanjem, provođenjem i korekcijama djelovanja temeljem etičkih kodeksa. DOP se isto tako postiže sastavljanjem, usvajanjem i provođenjem procesa donošenja, provođenja i mjerenja uspješnosti poslovnih odluka. To će se prikazati u prvom dijelu ovog odjeljka. U drugom će se prikazati forma pomoću koje se može sastaviti poslovni slučaj pod vidikom DOP-a i PE. Proces donošenja poslovnih odluka pod vidikom PE i DOP-a u stvari je sličan kao i svaki drugi proces odlučivanja, samo što se ovdje poslovanje promatra pod tim vidicima, ali ti vidici su vidici cjeline poslovanja. Za taj proces je važno da (1) postoji, (2) da je svima dostupan, (3) da su rezultati tog procesa dostupni onima kojima su potrebni. Sam proces osigurava da se: (1) standardnim (rutinskim) načinom traže najbolja rješenja, (2) da se provode najbolja rješenja, (3) da se unaprijed zna mjerilo uspješnosti provedbe i (4) da se jasno iskaže neuspjeh i posljedično da se promijeni što je potrebno kako bi se stanje promijenilo nabolje. Proces donošenja poslovnih odluka u stvari je samo jedan korak u puno širem procesu koji dijelom prethodi samoj odluci i slijedi za njom. Načelno, odluke se donose rutinski i u izvanrednim okolnostima. Izvanredne okolnosti najčešće uključuju veći rizik, tj. vjerojatnost nepovoljnog ishoda određenog smjera djelovanja. Autoritet za odlučivanje u kompanijama najčešće imaju najviši menadžeri i oni imaju odgovornost za odluke jer ih oni „potpisuju” (doslovno i metaforički). Ipak, u cijelom procesu 187

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

sudjeluju mnogi. Pogledajmo prvo korake procesa s pripadajućim elementima (vidi sliku). Odluke se ovdje ne donose ništa značajno drugačije nego u drugim sferama života različitima od poslovne sfere, primjerice u političkoj, pravnoj, kulturnoj, privatnoj i drugima. Ipak, specifičnost je s jedne strane predmet, a to je poslovnost odluke, i s druge strane uzimanje u obzir ID koji su relevantni za odluku. KORACI DONJOŠENJA POSLOVNIH ODLUKA KORACI

TKO SUDJELUJE

IZBOR NAJBOLJE ODLUKE 1. Formiranje poteškoće ili problema

Menadžeri

2. Uspoređivanje sa sličnim slučajevima

Posebna radna skupina

3. Nuđenje što više različitih rješenja

Posebna radna skupina

4. Izbor više od jednog rješenja (najčešće dva-tri)

Posebna radna skupina

5. Usporedba prednosti i nedostataka svakog rješenja

Posebna radna skupina

6. Usporedba rješenja međusobno i njihova ljestvica

Posebna radna skupina

7. Poredak rješenja s obzirom na izvedivost, siplativost i Posebna radna skupina djelotvornost, DOPE i PE 8. Konzultiranje svih relevantnih ID u i izvan kompanije Posebna radna skupina s obzirom na rješenja i njihove interese 9. Prijedlog radne skupine i odluka o prihvaćanju jednog Menadžeri od ponuđenih rješenja ODLUKA I PROVOĐENJE 10. Postavljanje načina provedbe (što, tko, kako), roka Posebna radna skupina i provedbe (od kad do kad) i mjerila uspješnosti provedbe menadžeri (jasan kriterij) 11. Provođenje odluke u djelo

Pojedinci u djelovima kompanije

MJERENJE USPJEŠNOSTI PROVEDBE 12. Mjerenje uspješnosti

Posebna radna skupina

Koraci procesa donošenja poslovnih odluka

Proces opisan na Slici dostatno je jasan. Pod vidikom DOP-a i PE jasno je da se ID moraju konzultirati. Oni tada iskazuju svoje interese. No, s obzirom na resurse koji su na raspolaganju menadžerima kao donositeljima odluka, oni su dužni uravnoteženo i odgovorno. Neki se koraci čine suvišnima, ali to 188

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

zapravo nisu. Primjerice, čemu formulirati problem i uspoređivati ga sa sličnima? Ljudi, pa tako i menadžeri i kompanije, često su skloni „racionalizacijama” ili, ukratko, opravdanju sebe samih u slučaju kada ne učine nešto za što su znali da mogu i trebaju učiniti. I tako postave pogrešan problem na koji imaju spremno „savršeno rješenje”. Primjerice, ako vam liječnik savjetuje hodanje svaki dan pola sata, a vi to ne činite, možete se opravdati govoreći „Pa hodam od stana do auta svako jutro i poslijepodne”. Vi ste time uspješno odgovorili na pitanje koje uopće nije važno, tj. „Hodate li uopće?”, ali pitanje je sasvim drugo, naime „Hodate li pola sata svakoga dana?” i tada je istinit odgovor „Ne”. Druga važna stvar: što je rješenja više, to bolje. Sedmi korak je presudan jer utemeljuje cjelovitu uspješnost kao ravnotežu poslovne uspješnosti, odgovornosti prema društvu i prema okolišu. Elementi odluke i provođenja su dakako središnji, ali ništa manje važan nije posljednji korak. Naime, skloni smo mijenjati mjerila uspješnosti nakon djelovanja ukoliko nismo zadovoljili ona mjerila postavljena prije djelovanja. Tako u stvari neuspješno djelovanje „čarobnim štapićem” samoobmane pretvaramo u uspješno. Ova pojava je vrlo opasna jer često vodi iz jedne i manje pogreške u druge, veće i mnogostruke pogreške koje dovode do propasti poslovanja. Poslovni slučaj (engl. business case) temelj je istraživanja poslovanja i podučavanja poslovanju putem proučavanja slučajeva (engl. case study). Neki pristupi koriste samo tu metodu, drugi samo teorijski pristup, koji tada neposredno primjenjuju na poslovnu praksu, a treći pak razne mješavine tih pristupa. Poslovni slučaj je slučaj kompanije koji služi za primjer. Poslovni slučajevi mogu biti stvarni ili zamišljeni. Stvarni poslovni slučajevi prvo su se pojavili u SAD-u kao metoda istraživanja i kao metoda podučavanja na poslovnim školama i studijima ekonomije. Zamišljeni poslovni slučajevi u stvari su „misaoni eksperimenti” tj. zamišljanje moguće situacije kao slučaja i pronalaženje mogućih rješenja. Iako se misli da su misaoni eksperimenti (engl. thought experiment) izmišljeni u SAD-u, ipak su prvi u znanosti izmišljeni i korišteni u Njemačkoj (njem. Gedanke Experiment). Prednosti poslovnih slučajeva su te da dočaravaju stvarnu ili zamišljenu poslovnu situaciju pod svim njezinim vidicima i onoga tko istražuje ili pak uči navode da traži praktična rješenja i da po potrebi zaviri u teoriju i znanstveno istraživanje kada mu je to od pomoći, a to je čest slučaj kada se istražuje dovoljno duboko i pod mnogim vidicima. Svaki poslovni slučaj sadrži neke tipične i nužne elemente. Neki slučajevi mogu biti dugi do stotinu stranica, a neki tek jednu (mini slučajevi). Neki su lako rješivi, neki su dosad neriješeni. Ipak, kakvi god bili, uvijek potiču na daljnje istraživanje, na samostalan rad i na primjenu u praksi ako je praktični problem dovoljno sličan slučaju.

189

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

Navedimo tipične elemente slučaja u području PE i DOP-a, koje je posebno samo po tome što ističe etičke i moralne vidike slučaja s primjerom zviždanja. 1. Jasno definiranje predmeta slučaja (često je to naziv kompanije i ključna riječ ili samo ključni pojam, npr. „Položaj zviždača u RH i svijetu”). „Zviždač” (engl. whistleblower) je osoba koja nekome prijavi nemoralno ponašanje neke osobe ili skupine koje značajno ugrožava uspješnost poslovanja, napose pod vidikom DOP-a i PE, npr. igrani film Probuđena savjest (engl. The Insider) snimljen je po stvarnom događaju razotkrivanja prijevara duhanske industrije s obzirom na štetnost nikotina i miješanje nikotina sa sredstvima koja pojačavaju želju za daljnjim konzumiranjem cigareta u kojem R. Crowe glumi J. Wiganda koji je svjedočio, bio zviždač, protiv duhanske industrije. 2. Definiranje središnjih pojmova (npr. zviždanje) i pojmova koji su slični i različiti. Ovdje je moguće opisati i povijest pojave ili uvođenja pojma ukoliko je to važno za slučaj. 3. Prikaz činjenica slučaja. Taj prikaz treba kratko, jasno i precizno iznijeti samo činjenice o slučaju (tko, što, kada, gdje, prema kome, zašto...). Ukoliko slučaj zahtijeva, ponekad je potrebno neke stvari detaljnije opisati, napose u slučajevima kada slučajevi obuhvaćaju dulja vremenska razdoblja, te tada treba opisati i povijest slučaja i okolnosti. 4. Dimenzije slučaja. Ovdje se opisuju tri ključne dimenzije slučaja, tj. zasebno pravna/zakonska, poslovna sa svim dijelovima koji su presudni i PE/DOP dimenzija, dakle pod vidikom etičkih kodeksa i pod vidikom postupanja s obzirom na relevantne ID. (S obzirom na primjer iz 1. ovdje bi se pod svakim vidikom usporedilo stanje u RH i nekih zemalja svijeta.) 4.1. Pravna / zakonska dimenzija (može obuhvatiti prikaze relevantnih zakona, njihove provedbe, sudskih procesa, itd.)

190

4.2. Poslovna dimenzija (može obuhvaćati sve što je važno za slučaj: resurse, proizvodnju, menadžment, marketing, financije, računovodstvo, itd.)

4.3. EK/DOP dimenzija (obuhvaća analize i često kršenja etičkih kodeksa, nepoštivanje procesa donošenja odluka, neodgovornost prema interesnim dionicima i uz, ako je slučaj negativan identificira središnju poteškoću, primjerice: korupciju, mobbing, itd.) Ovdje se dodaje tablica interesnih dionika.

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

5. Poredbena analiza. Ako je slučaj takav da nešto uspoređuje, onda to treba izvršiti po istim mjerilima. (Slučaj iz 1. bi, dakle, zahtijevao poredbu statusa, postupaka i zaštite zviždača u RH i nekim zemljama svijeta). 6. Zatim se identificira ključna djelatnost koja je srž slučaja pod PE/DOP vidikom (u primjeru iz 1. to bi bilo zviždanje) i postavi se etička dilema u smislu je li moralno ispravno ili neispravno tako postupiti. (Primjerice, zviždati bi značilo npr. „izdati prijatelja, kolegu ili poslodavca” a ne zviždati „dopustiti npr. prijevaru”, dakle pozitivna etička dilema jest ona između „povjerenja” i „istinoljubivosti”, pri čemu je nemoguće ostvariti oboje, a ona se razrješuje tako da se prema nekom moralnom načelu pod okolnostima slučaja neka vrijednost, povjerenje ili istina, proglasi višom i važnijom). 7. Pružaju se razni razlozi ZA i PROTIV (u primjeru zviždanja) te prigovori na te razloge. 8. Konačno se predlažu razni smjerovi postupanja (u primjeru bi to bilo zviždati ili ne zviždati) s posljedicama tih postupaka.

VJEŽBA: Donošenje odluke Za kraj predlažemo sljedeću vježbu u donošenju poslovnih odluka. (1) Zamislite da imate zadaću raspodijeliti određenu količinu novčića, recimo 10, između najmanje 3 skupine interesnih dionika čiji ukupni zahtjevi u zbroju iznose više od 10 novčića. (2) Jedna skupina treba biti ona koja sudjeluje u proizvodnji proizvoda ili usluge. (3) Trebate navesti tri ili više skupina interesnih dionika (jedna je zadana, a ostale nisu) po vašem izboru i njihove zahtjeve u količini novčića koji simboliziraju sredstva za ostvarenje njihovih interesa, npr. A (zadana skupina) = 5 novčića, B = 3 novčića i C = 7 novčića. (4) Kako zahtjevi ID (=15) nadilaze vaše mogućnosti (=10), trebate ekonomizirati tj. u posljednjem koraku trebate navesti kako ste raspodijelili oskudne resurse (10) na puno veće zahtjeve/preferencije (15) i zašto ste to učinili tako, a ne nekako drugačije (npr. A = 6, B = 3 i C = 1 i zašto baš tako?).

191

9. Pregled razvoja koncepta društveno odgovornog poslovanja B. Jalšenjak, K. Krkač

Pitanja za ponavljanje: 1. Navedi barem jedno mjerilo DOP-a. 2. Što je odgovornost i koje su vrste odgovornosti? 3. Što su individualno i kolektivno djelovanje? 4. Navedi primjere djelovanja u poslovanju? 5. Koja su načela društveno odgovornog djelovanja? 6. Što je poslovna etika? 7. Što je društvena odgovornost? 8. Što je društvena odgovornost poslovanja? 9. Koje su sličnosti, razlike i praktična vrijednost PE, DO i DOP-a? 10. Koji su etički sustavi, etičari i područja etike povezani sa PE, DO i DOP-om? 11. Zašto postoje etički kodeksi? 12. Što je i kakav treba biti EK? 13. Koja je svrha EK? 14. Što je DOP? 15. Koje su dvije sukobljene strane po pitanju mogućnosti DOP-a? 16. Kako glasi paradoks interesnog dionika? 17. Što su interesni dionici? 18. Što je poslovni slučaj? 19. Koji su tipični elementi slučaja u PE i KDO?

192

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

K

ljučni pojmovi: budućnost poslovne etike, dijelovi etičkog kodeksa, etički kodeks, etika dužnosti (deontologija), korporacija u društvu, korporacija, poslovna etika, rad u korporaciji, središnje teme etičkog kodeksa.

10. 0. Uvod Posao je složena mreža međuljudskih odnosa – odnosa između proizvođača i potrošača, poslodavaca i zaposlenika, menadžera i dioničara, članova korporacija i članova zajednica u kojima te korporacije djeluju. To su ekonomski odnosi koje kreira razmjena dobara i usluga, ali i moralni odnosi. Pitanja koja se odnose na profit, razvoj, tehnološki napredak, sadrže etičku dimenziju, a ona uključuju učinke zagađenja i iscrpljivanja prirodnih izvora, kvalitetu i karakter radnog okruženja i sigurnost potrošača. • Poslovna etika u širem smislu, kao etika u poslovanju, je grana primijenjene etike, a proučava što je dobro i ispravno za posao. U užem smislu, ona je poslovna etika kao etika određenih dužnosti i obligacija (deontologija) vezanih bilo uz profesiju ili struku (npr. liječničku ili bankarsku), bilo uz vrstu posla (npr. medicinu ili komercijalno bankarstvo), ili čak uz cijelo društveno ili poslovno područje (npr. zdravstvo ili financijski sektor), a koja se najčešće izražava etičkim kodeksom. Da bi se to odredilo, pomažu različiti etički principi. Polje poslovne etike jako je naraslo u zadnjih posljednjih dvadesetak godina. Danas je to zrelo

193

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

područje. AACSB208 ojačala je svoj poziv za utemeljenje u etici kao jednoj od bitnih elemenata snažnog poslovnog obrazovanja. Literatura iz poslovne etike neprestano se produbljuje i raste. U ovom radu pokušat ću predstaviti neka od trenutno najvažnijih pitanja i problema ovog područja krećući se poljem poslovne etike u širem smislu prema poslovnoj etici u užem smislu.

10.1. Narav korporacije Govoriti o naravi korporacije je važno, djelomično zbog toga što naše razumijevanje korporacije oblikuje naša vjerovanja o korporacijskoj odgovornosti. Ako, na primjer, držimo da je ona privatno posjedovano poduzeće formirano da bi ostvarilo profit, vjerojatno ćemo imati uži pogled na korporacijsku odgovornost nego ako smatramo da je kvazi-javna institucija. Kada govorimo o korporacijskoj društvenoj odgovornosti, potrebno je razjasniti značenja dvaju koncepata koja se često miješaju: ‘’poslovna etika’’ i ‘’korporacijska društvena odgovornost’’. Neki ih upotrebljavaju istoznačno, dok drugi vjeruju da su različiti. U nekim se slučajevima poslovna etika smatra dijelom korporacijske društvene odgovornosti, a u drugom se opet korporacijska društvena odgovornost gleda kao samo jedan aspekt poslovne etike. Poslovna etika, kao učenje o tome što je dobro i ispravno za posao, također proučava specifični problem korporacijske društvene odgovornosti, odnosno, odgovarajuću ulogu ili obligacije korporacija unutar društva. U praksi, poslovna etika iskazuje se etičkim kodeksom, a korporacijcka društvena odgovornost pravednim odlučivanjem i djelovanjem u odnosu na interesne dionike. Kenneth Goodpaster209 i John Matthews210, u svom članku ‘’Može li korporacija imati savjest?’’, ustanovljuju kako postoji analogija između individualnog i organizacijskog ponašanja i da se iz tog razloga rukovođenje korporacije može procjenjivati moralnim terminima. Iako neki mislioci tvrde da su samo osobe sposobne za moralnu odgovornost u punom smislu, jer ona pretpostavlja sposobnost razmišljanja, imati intencije i donositi autonomne odluke, ovi autori odgovaraju da, premda korporacija nije osoba u doslovnom smislu, sastoji se od osoba. Iz tog razloga možemo projicirati mnoge atribute pojedinog ljudskog bića na razinu korporacije. Ako već govorimo da ona ima ciljeve, vrijednosti, interese, strategije, autori se pitaju zašto ne bismo govo208 The American Assambly of Collegiate School of Business. 209 Kenneth E. Goodpaster, Professor and Koch Endowed Chair in Business Ethics, The University of St. Thomas. 210 John B. Matthews, Jr., Former Wilson Professor of Business Administration, Emeritus, Harvard University. 194

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

rili i o korporacijskoj savjesti? Oni je smještaju u ruke njihovih menadžera. Priznaju da ova alternativa ima i svojih problema, i zahtijeva temeljnu analizu i na konceptualnoj i na praktičnoj razini, ali je isto tako smatraju i najboljom alternativom jer omogućuje okvir za popisivanje korporacijske odgovornosti i prihvaća korporacije kao legitimne članove moralnog društva. Na što bi se sve ove odgovornosti trebale protezati? Tradicionalno se drži da je glavna odgovornost posla proizvodnja dobara i usluga te njihova prodaja za profit. Nedavno se, naime, ovaj tradicionalni vidik počeo preispitivati. Sve se češće od posla traži, ne samo da se suzdržava od toga da škodi društvu, nego da aktivno i direktno doprinosi javnom dobru. Od poslovnih se firmi očekuje, ne samo da se pokoravaju mnoštvu zakonskih zahtijeva, nego da idu iznad zakonskih potreba i počnu moralno prosuđivati u donošenju odluka. Jedan od odgovora na pitanje zašto je nov pristup počeo dolaziti na mjesto starog je taj što današnje velike korporacije više ne pristaju u stari model. Obično vlasništvo povezujemo s kontrolom, ali moderne korporacije posjeduju dioničari koji u njoj psihološki ili operacijski sudjeluju malo ili uopće ne. Neki mislioci govore da korporacije ne mogu više točno biti promatrane kao privatno vlasništvo. Kako se vlasništvo razdvaja od kontrole, korporacije se sve manje čine kao instrumenti svojih vlasnika, a više kao autonomni entiteti sposobni za vlastite ciljeve i odluke. Ogroman utjecaj i moć koju korporacije vrše nad našim društvom također bacaju sumnju na njihov privatan karakter. Mnogi mislioci smatraju da društvena moć neizlječivo implicira socijalnu odgovornost, pa predlažu da oni koji ne uspiju ostvariti odgovornost proporcionalnu sa svojom moći, trebaju izgubiti tu moć. Kako moć businessa raste, postajemo svjesniji izvanjskih cijena – zagađenja, opasnih proizvoda, nezadovoljstva na radnom mjestu – korporacije naveliko zahvaćaju društvo. Te cijene dovode u pitanje osnovnu pretpostavku staroga vida: identitet individualnog i društvenog dobra. Ostaju nam dvije mogućnosti: ili ćemo priznati novu ideju da korporacije imaju izrazitu društvenu odgovornost, ili ćemo pokušati ponovo stvarnost ugurati u stari vid. Norman Bowie211, između ove dvije opcije, zauzima jedan uravnoteženiji pogled, naime, da korporacije trebaju težiti profitu poštujući moralni minimum ispod kojeg je neprihvatljivo djelovati. Dio onoga što znači biti korporacija je i surađivati s drugim korporacijama i vladinim agencijama, da bi se pomoglo riješiti socijalne probleme. Bowiejev osnovni argument je da profit ne treba biti cilj tvrtke, nego je on nusprodukt drugih ciljeva, kao što je osigu211 Andersen Chair in Corporate Responsibility, University of Minnesota. 195

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

ravanje smislenog rada zaposlenicima. Vjeruje da altruističnim ponašanjem korporacije mogu kreirati ‘’moralnu zajednicu’’ u kojoj su moralne obveze između korporacije i njenih različitih interesnih dioničara uzajamne – kao što je korporacija obvezna tretirati pošteno sve dionike, tako su oni obvezni dobrobiti korporacije. Ako prihvatimo Bowijev argument da profit treba biti nusprodukt drugih korporativnih ciljeva, i da etičke relacije između korporacije i njenih interesnih dioničara nameću dužnosti obojima, tada moramo napustiti tradicionalnu ideju korporacije kao čisto ekonomske institucije. Prema ovom pogledu, one su isto toliko instrumenti socijalne politike i promjene koliko su središta proizvodnje i distribucije ekonomskih dobara. Ako je ovo budućnost korporacije, ili ako to treba biti, tada će etika i etičke implikacije glede korporativnog djelovanja igrati središnju ulogu u poslu u nadolazećim godinama, kao što ju je profit igrao u prošlosti. A odgovori na pitanja kome to korporacije trebaju biti odgovorne i kako ta odgovornost treba biti ostvarena, traže se u unutarnjoj strukturi same korporacije; jer povijesno je odbor direktora bio važan izvor korporacijske odgovornosti i, budući da su njihove sugestije u vezi promjena u ulozi, izvorima i kadrovima bile srce nekolicine važnih prijedloga za reformu, prikladno je usredotočiti se na prirodu, ulogu i sastav korporativnih odbora. Brojni problemi su se pojavili u vezi s korporacijskom upravom usred goleme moći korporacija u modernom društvu: odbori su tako usko povezani da je sva moć koju imaju koncentrirana u rukama male elite, a ogroman potencijal za sukobe interesa nadalje smeta sposobnost odbora da provjerava moć managementa. Autori kao što su Ralph Nader212, Mark Green213 i Joel Seligman214 drže da management stvarno kontrolira izbore članova odbora kroz svoju moć nad mašinerijom punomoćnog glasovanja i vide potrebu za stvarno učinkovitim odborom koji će učiniti odgovornom razuzdanu snagu managementa. Tradicionalni model korporacijske uprave pretpostavlja da su najvažniji sastavni dio korporacijske uprave njeni dioničari – oni su vlasnici korporacije i zato je ona odgovorna njima. Možda to ipak nije tako. Ovaj stav temelji se na pretpostavci da je korporacija dio privatnog vlasništva, dok drugi autori smatraju da socijalna odgovornost zahtijeva da korporacije trebaju biti javne institucije. Nader, Green i Seligman tvrde da one uistinu prakticiraju društvenu moć i iz tog su razloga analogne vladi. Po njihovom bi se odbor trebao sastojati samo od ‘’izvanjskih’’ direktora – osoba koje nemaju drugi 212 Founder of Public Citizen, Inc. and Center for the Study of Responsive Law. 213 Director, The Corporate Accountability Research Group. 214 Dean and Ethan A. H. Shepley University Professor, Washington University School of Law, University of Michigan. 196

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

odnos s korporacijom. Irving Shapiro215 se baš tome protivi smatrajući da su korporacije privatna poduzeća formirana da bi se izvršavao esencijalni zadatak osiguravanja dobara i usluga. Brani racionalnu pozadinu postojećeg sustava korporacijske uprave i ne vjeruje da je potrebno radikalno preispitivanje. Iako je neovisnost prosuđivanja krucijalna za korporacijskog direktora, boji se da bi izvanjskim direktorima mogla nedostajati dubina problema potrebna za informirano donošenje odluka. Takav bi se direktor mogao naći ovisnim o objašnjenjima izvršnog direktora i, prema tome, nesposobnim izvršiti adekvatnu kontrolu nad aktivnostima managementa. Jasna raspodjela rada između upravnih odbora i managementa te savjesnog izvršavnja međusobnih zadataka, je sve što je potrebno da bi se proizveo učinkovit sustav korporacijske uprave koja osigurava odgovornost. Nadajući se da će razjasniti ovu raspravu o tome tko treba kontrolirati korporaciju, Henry Mintzberg216 ustanovljuje da će odgovor koji naposljetku prihvatimo odrediti u kakvom društvu ćemo mi i naša djeca živjeti. Zaključuje da jedino što ne možemo je nadati se najboljem i ignorirati moć i utjecaj korporacija.

10.2. Rad u korporaciji Utvrdili smo da poslovne organizacije imaju obligaciju, ne samo ili čak primarno, prema vlasnicima, nego i prema ostalim dioničarima tvrtke. Jedna od najvažnijih grupa među dioničarima su sami zaposlenici tvrtke. Oni omogućuju produktivnu moć i moć donošenja odluka u poslu. U vrlo stvarnom smislu, oni su korporacija. Tradicionalni pogled u vezi obligacija između tvrtke i njenih zaposlenika podrazumijeva slobodni dogovor ili ugovor dviju strana za obostranu dobit. Prema tom ugovoru, primarna odgovornost poslodavca je isplata poštenih plaća. Zauzvrat zaposlenici duguju tvrtki lojalnost, poslušnost i odgovarajuće obavljanje rada. Obje strane mogu bilo kada prekinuti ugovor, što je zamišljeno kao dovoljna zaštita interesa obiju strana. Neki mislioci drže da interesi zaposlenika nisu dovoljno zaštićeni pravom na otkaz. U posljednja dva desetljeća, pojavio se jak interes za osiguravanje većih prava zaposlenika kako bi ih se zaštitilo od potencijalne zloupotrebe moći na radnom mjestu. Ovdje ću spomenuti samo neke rasprave i mišljenja.

215 Former Chairman and CEO, E.I. duPont de Nemours&Company. 216 Professor of Management Studies, McGill University. 197

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

Današnje korporacije podređene su zakonima koji utječu na minimum plaće i maksimum sati, zdravlje, sigurnosne standarde, zabranu diskriminacije pri zapošljavanju, otpuštanju i promoviranju. Npr. poslodavac ne može otpustiti zaposlenika zbog sindikalne djelatnosti. Koja su zapravo dodatna etička prava zaposlenika? Potpunije je ovo istražio Ronald Duska217. Pokušao je pojasniti i razgraničiti ‘’pravo na rad’’ i ‘’pravo na smisleni rad’’. Prema njemu, pravo na rad bi se vjerojatno imalo u socijalističkom društvu, što je u suprotnosti s prilikama slobodnog tržišta. Što se tiče prava na smisleni rad, smatra da ono što se najbolje može tvrditi je pravo na posao učinjen što je više moguće smislenim. S obzirom na doseg do kojeg se broj radničkih prava smije protegnuti, ustanovljuju da, prema asimetriji moći u odnosu poslodavac-zaposlenik, zaposlenici imaju pravo na sigurno i zdravo radno okruženje, a to bi pravo trebalo čak nadilaziti pravo vlasnika na maksimalni profit. Iako ne postoji pravo na osiguranje posla, zaposlenici imaju pravo na određeni proces glede odluke o otpuštanju ili premještaju na niži položaj. Ostala prava radnika o kojima Duska govori su: pravo na privatnost, na nadoknadu za ozljedu, na jednak tretman bezobzira na rasu ili spol, slobodu od uznemiravanja i pravo na plaću za život. Pravo na slobodu govora i nesloga na radnom mjestu također dobivaju sve veću pozornost. Primjerice, dilema oko razotkrivanja korporacijskih nepravednih djela ili lošeg postupanja. U Hrvatskoj se možda ovo još nije počelo događati, ali nezadovoljstvo radnika raste i čini mi se da smo vrlo vjerojatno na tom putu. Na primjer, povremeno zaposlenik otkrije, ili bude pitan da participira u aktivnosti za koju sam smatra da je neetična ili ilegalna. U takvoj situaciji on može izabrati razotkriti takvu aktivnost (engl. ‘’blow the whistle’’) ili nekome na višem položaju u korporaciji (što se zove ‘’nutarnje’’ zviždanje) ili javnosti (‘’vanjsko’’). Imaju li zaposlenici pravo, ili čak obligaciju, puhati u zviždaljku na nepravedna djela u korporaciji? Trebaju li dobiti zakonsku zaštitu od osveta poslodavaca, kao što je otpuštanje, blackballing, ili napad na osobni integritet? Neki, kao npr. Ralph Nader, preporučuju da ovakvo razotkrivanje dobije, ne samo zaštitu, nego da bude aktivno ohrabreno kao čin poboljšanja korporacijske odgovornosti. Drugi su opet snažno protiv toga, smatrajući da bi to ugrožavalo dužnosti zaposlenika prema poslodavcu. Zakonski, zaposlenik je posrednik korporacije za koju radi, i prema tome, ima dužnost poštivati upute poslodavca da djeluje jedino u njegovu korist glede svih stvari povezanih sa zaposlenošću i da se suzdržava od razotkrivanja povjerljivih informacija koje, ako su otkrivene, mogu naškoditi poslodavcu. Zakon ne zahtijeva da zaposlenik izvršava zapovijedi koje su ilegalne ili 217 Charles Lamont Post Chair of Ethics and the Professions, American College, and former Executive Director, Society of Business Ethics. 198

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

nemoralne, ali ni ne ovlašćuje ih da otkriju javnosti takve zapovijedi, niti ih zaštićuje od osveta ako to učine. Richard De George218 u svom članku tvrdi da zbog oblika nelojalnosti i zbog toga što može naškoditi tvrtki, whistleblowing treba moralno opravdanje. Smatra da ono može biti moralno dopustivo samo pod određenim uvjetima: u slučaju prijetnje ozbiljnom fizičkom štetom i kada je zaposlenik već iscrpio kanale unutar korporacije u pokušaju da ispravi problem. Autor whistle-blowing smatra požrtvovnim i herojskim činom i vjeruje da zaposlenici vrlo rijetko imaju tu obligaciju; a da bi je imali, treba im dokumentirani dokaz ozbiljne moguće štete i dobar razlog za vjerovanje da će razotkrivanjem zapravo uspjeti u sprječavanju štete. Najbolje rješenje za problem whistle-blowinga na radnom mjestu, po De Georgu, je ohrabriti kanale komunikacije i reagirati unutar korporacije kako zaposlenici ne bi bili prisiljeni biti ‘’moralni heroji’’. Drugi autor, Gene James219, drži da su ovi kriteriji prestrogi. Vjeruje da seksualno uznemiravanje, prijevara ili napad na privatnost također opravdavaju puhanje u zviždaljku (dojavljivanje) i da je ono češće obvezujuće nego to prvi autor priznaje. Zaposlenici koji su svjesni potencijalnih štetnih posljedica nekog korporacijskog čina i koji ga odluče ne razotkriti, snose dio odgovornosti za te posljedice. Nije uvijek radnik koji se razilazi u mišljenju nelojalan korporaciji. Djelomično, je li takvo njegovo ponašanje u korist korporacije ili ne, ovisi o tome koliko opsežno interpretiramo prirodu, funkciju i ciljeve posla. Ako je funkcija posla proizvoditi pouzdan proizvod i suzdržavati se od nanošenja štete svojim dioničarima, isto kao i ostvarivanje dobiti, tada bi se moglo govoriti o tome kako se vrhovni management, a ne zviždači, ponašaju protiv interesa svojih kompanija. Na radnom mjestu susrećemo brojne druge probleme, uključujući afirmativno djelovanje, seksualno uznemiravanje, posao i obitelj i pozicija žena na radnom mjestu. Ova su pitanja bila predmetom mnogih sporova i zakonodavnih postupaka, osobito diskriminacija i seksualno uznemiravanje. Eliminiranje uznemiravanja i diskriminacije je bitno za istinski slobodno društvo i za istinski učinkovito tržište. Kao glavna društvena institucija, u SAD-u business ima značajnu ulogu u ovom okončavanju. Da se osvrnem na Hrvatsku; gospodarstvo kod nas teži i treba ojačati i profilirati se u različitim pogledima. Na tom putu, pored ovih spomenutih, nailazimo na neke probleme specifične za ovu regiju, a pored toga, zemlja smo u poslijeratnom razdoblju, što opet ima svoje opće karakteristike s kojima 218 Distinguished Professor of Philosophy, University of Kansas. 219 Professor of Philosophy, University of Memphis. 199

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

također trebamo što uspješnije izaći na kraj. Pitanje je kako bi posao trebao ostvariti ovu ulogu? Kako bi korporacije trebale regulirati međuodnos muškaraca i žena na radnom mjestu? Trebaju li eliminirati rasnu diskriminaciju usvajajući politiku ‘’preferencijalnog zapošljavanja?’’ A koja pravila uvesti glede obiteljskog života? Kako se posao treba nositi s rastućom količinom rasne i etničke raznolikosti na radnom mjestu? Npr. ono što možemo primijetiti je da tradicionalno gledište posla i obitelji – muškarac na poslu, a žena kod kuće – više ne vrijedi. Promijenjeni stavovi prema radu dovode sve više žena na radna mjesta, ali sa s oba zaposlena roditelja i rastućim brojem samohranih roditelja među radnom snagom, dodatna pomoć postaje osnovni problem za radnike. Domènec Melé220, na osnovu ovoga, u svom članku ističe da ova nova stvarnost mora biti reorganizirana od strane poslodavaca. Drugim riječima, zaposlenici imaju zakonske obiteljske odgovornosti koje poslodavci moraju poštivati. Daje listu ključnih obiteljskih prava, uključujući pravo na nužnu socijalnu pomoć da se učvrsti jedinstvo i stabilnost obitelji; pravo na socio-ekonomske uvjete s obzirom na odgajanje djece; pravo na sate i vrijeme koje je potrebno posvetiti supružniku i djeci samo da bi se bilo zajedno i pravo na dovoljnu nadoknadu da bi se započela i održala obitelj.

10.3. Korporacija u društvu Gledajući odnos businessa prema njegovim izvanjskim sastavnim dijelovima, tj. njegovoj okolini, govorimo o njegovom odnosu prema potrošačima s obzirom na etičke aspekte marketinga i prodaje te sigurnosti proizvoda. Budući da poslovne organizacije postoje zbog prodaje dobara i usluga potrošačima, oni su, dakle, najvažnija sastavnica businessa, doslovno esencijalna za njegovo preživljavanje. Tradicionalno je ovaj odnos definiran slobodnim tržištem koji veže posao i potrošače, kako je namjeravano, obostranim korisnim odnosom. Po toj je definiciji business slobodan napraviti što veći mogući profit u svojoj pogodbi sa potrošačima, ali to uspijeva samo po davanju potrošačima ono što žele. Interes obiju strana štiti ‘’nevidljiva ruka’’ tržišta. Pretpostavlja se da nezadovoljavajući, nepoželjan ili proizvod ponuđen po nerazumnoj cijeni se neće prodati. U takvom sustavu često se kaže da je ‘’potrošač kralj’’.

220 Professor and Head of Business Ethics Department, IESE – International Graduate School of Management, University of Navarra, Spain. 200

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

Praktično sustav funkcionira pod dva uvjeta: 1) nema prijevare, i potrošač dobiva prikladnu i točnu informaciju o proizvodu na tržištu da bi donio racionalnu tržišnu odluku; i 2) potrošač je slobodan odabrati što će kupiti. Odskočno pitanje za debatu o odnosu businessa i potrošača je – susrećemo li u stvarnom svijetu ove uvjete? Mnogi promatrači reklama zaključuju da njihova svrha nije obavijestiti nego uvjeriti (‘’Cola je prava stvar’’, ‘’Story – to je baš za nas’’, ”Kinder pingui – za mene samo prirodno, to me čini ljepšom’’…). Oglašivače se optužuje, ne samo da ne uspijevaju informirati javnost, nego da stvaraju potrebe i želje koje potrošač inače ne bi imao. Drugi problem ovog odnosa je sigurnost proizvoda. Ako proizvođač ima odgovornost potrošaču ne reklamirati nesiguran proizvod, koliko se daleko ta odgovornost proteže? Ovdje, u slučaju oglašavanja, nejasno je štiti li sustav oglašavanja uistinu interese potrošača. Da imaju adekvatnu informaciju, potrošači bi mogli slobodno izabrati rizik koji žele prihvatiti, i proizvodi smatrani prerizičnima bili bi istjerani s tržišta. Ali većinom potrošači ne trebaju učiniti izričitima potencijalne opasnosti onoga što prodaju. Većina potrošača nije stručna procijeniti sigurnost današnjih tehnološki softificiranih proizvoda i moraju se bar donekle osloniti na dojam koji su dobili od prodavača. Mnogo onoga što se prodaje je jednokratna pogodba (‘’one shot deals’’), što znači da potrošač u budućnosti ne dobiva priliku ostvariti dobit iz svog iskustva. I premda možemo čuti o ozbiljno opasnim proizvodima, često njihova opasnost ne privuče pozornost dok neki potrošač ne bude ozljeđen. Neka od najhitnijih pitanja s kojima se društvo današnjice susreće postavljaju rastuća zagađenost i iscrpljivanje prirodnih izvora. Svjesni smo da se zbog zagađenosti zraka povećavaju bolesti dišnog sustava, srca, rak pluća; da toksični otpadi preko vode također predstavljaju ozbiljnu prijetnju ljudskom životu i zdravlju; o posljedicama oštećenja ozonskog omotača ne treba ni pričati; a istraživanja predviđaju da ako se izrazito rastuća potrošnja fosilnih goriva nastavi, procijenjene rezerve će se brzinski iscrpiti, što čini globalno zagrijavanje puno vjerojatnijim. Business ni u kom slučaju nije jedini zagađivač, niti je jedini potrošač prirodnih izvora, ali postoji nekoliko razloga povezanosti businessa i problema vezanih uz okoliš. Jedan je taj što je sama struktura slobodnih poduzeća optužena za poticanje zagađenja. Nekada se mislilo da su zrak i voda neograničena i ‘’slobodna’’ dobra, dostupna svima bez naplate. Posljedice, u smislu zagađenja, bilo kakve njihove upotrebe u poslu bile su zanemarive, a mi smo bili sigurni u sposobnost okoliša da ih upija, što je bilo pogrešno. Zagađenja vode i zraka troškovi su proizvodnje koju je business ‘’eksternalizirao’’, ili prenio na društvo kao cjelinu. Postaje jasno da se zagađenja trebaju smanjiti 201

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

prisiljavajući zagađivače da internaliziraju cijenu koju plaća okoliš. Nije iznenađujuće da business odolijeva takvim izazovima i da neki poslovni ljudi gledaju na mjere zaštite okoliša kao suprotne njihovim interesima. Drugi razlog zbog kojeg promatramo ulogu businessa u krizi okoliša je sveprisutnost vrijednosti postavljene na potrošnju koja je integralni dio našeg poslovnog društva. Amerikanci imaju najviši bruto narodni proizvod u svijetu. Veza između standarda života, ekonomskog rasta mjerenog BNP-om i najviša razina zagađenja i potrošnja prirodnih izvora ne može se poreći. Business se u tom društvu razvio u moćnu silu zbog svoje sposobnosti da zadovolji apetite za potrošnjom. Ovdje smo možda i sretni, jer to što u Hrvatskoj nema tolikog zagađenja je pozitivna posljedica negativne činjenice lošeg gospodarskog i industrijskog stanja. Budući da težimo prema poželjnom napretku, svakako se treba uzeti u obzir i posvijestiti ispravan način, da ne bismo ispravljajući jedno, prouzročili goleme štete u prirodi – čija je raznolikost, kao što je dobro poznato, velika prednost Hrvatske. A može, naravno, biti i veća! Je li business odgovoran za širenje potrošnje kao društvene vrijednosti, nije jasno. Ali jasno je da pokret zaštite okoliša predstavlja izazov za privatnu potrošnju i zato je važan aspekt poslovne aktivnosti. U ovom poglavlju spomenula bih i međunarodno poslovanje. Multinacionalne kompanije su poslovne organizacije koje ekstenzivno vode upravljaju u više od jedne zemlje. Ovakav posao se suočava s istim etičkim problemima kao i domaće poslovanje, ali činjenica da multinacionalne kompanije vode poslove preko nacionalnih i kulturalnih granica postavlja posebne probleme. Njihova široka ulaganja mogu pomoći gospodarstvu zemalja u razvoju, ali mogu imati i štetne posljedice jer mogu dovesti do jake ovisnosti o stranom kapitalu i tehnologiji, ostavljajući naciju u razvoju nemoćnom i ranjivom. Mnoge multinacionalne kompanije ustanovljuju strana upravljanja radi jeftine radne snage ili da bi se uključile u opasne procese proizvodnje bez troškova prilagođavanja zdravstvenim, sigurnosnim, i regulacijama s obzirom na okoliš SAD-a. Nacionalne želje da ove kompanije posluju u sigurnoj ulagačkoj klimi, ponekad ih navode na autoritarne i represivne režime. Multinacionalna industrija može ugušiti lokalna poduzeća i potopiti karakterističnu kulturu naroda u kojem djeluje. Konačno, uspješna privatna poduzeća ne vode uvijek do zadovoljenja potreba zemalja u razvoju. Etički problemi na ovome području odnose se na prigovore samim multinacionalnim kompanijama – da nameću vlastite moralne i kulturne vrijednosti, smatrajući da su američke univerzalne, narodu u čijoj zemlji djeluju. Ovdje se onda predlažu različiti principi kako bi se izbalansirala ova tenzija. Također, glavni etički izazov s kojim se susreću manageri multinacionalnih 202

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

kompanija u inozemstvu su široko rasprostranjeni slučajevi podmićivanja i ucjenjivanja. U SAD-u je podmićivanje stranih funkcionara ilegalno i gotovo se uvijek smatra neetičnim. I mnoge druge zemlje trenutno rade na kriminaliziranju podmićivanja javnih stranih službenika. Ali u mnogim zemljama, kako tvrde američki manageri, podmićivanje je način života, neophodan za vođenje posla. Pitanje je, je li moralno dopustivo podmićivati, ako je to uobičajena praksa u kulturi u kojoj se posluje? Što u stvari nije u redu u vezi s podmićivanjem? Scott Turow221 objašnjava da je bit mita pokušaj da se korumpira nepristrani sud javnog funkcionara, što onome koji provodi mito daje nepravednu prednost pred drugima. Manageri multinacionalnih kompanija, koji podmićuju da bi osigurali ugovor, pokušavaju ‘’kupiti’’ onu vrijednost stranog funkcionara koju on zapravo duguje njihovoj javnosti. Jasno je vidljivo da je praksa mita protivna sustavu slobodnog tržišta – po kojem se kompanije natječu u ponudi najboljeg tržišta – po kojem se kompanije natječu u ponudi najboljeg proizvoda po najprihvatljivijoj cijeni. Mito mijenja termine natjecanja s kvalitete i cijena na količinu novca plaćenog upravnom funkcionaru. Široko rasprostranjeni mito onemogućio bi pošteni natječaj. Miti pogađa i potrošača. Jer odabir određene točke po bilo kojoj osnovi različitoj od kvalitete i cijene, često vodi do kupovine lošijeg proizvoda. Susrećemo se s još jednim etičkim pitanjem kada govorimo o multinacionalnim kompanijama. Puno problema pojavljuje se u odnosu na njihove kodekse rukovođenja. Parakash Sethi222 tvrdi da su oni i potrebni i poželjni, ali samo ako su pravilno razvijeni i izvršeni. Ovdje govorimo o etičkim pitanjima koja se tek pojavljuju u poslu, o izazovima i refleksiji o moralnoj korporaciji, o tome koji se to uvidi i mjere mogu razviti da bi se razvio takav entitet, te postoje li možda granice etici i socijalnoj odgovornosti. Ovo čini ‘’budući korporativni etos’’. U poslovnoj etici se stalno pojavljuju novi problemi. Razvijaju se ovisno o rastu novih sektora, novih pritisaka i novih tehnologija. Najnovija etička pitanja postavljaju se oko pojedinih ulagača, financijskih izvještaja, zdravstvenoj industriji, oko etike u odnosu na informatičko doba i pitanja koja se javljaju u odnosu na konkurentsku inteligenciju. Npr. mediji osvjetljuju moguću eksploataciju pojedinih ulagača od strane brokera, i pitanje je trebaju li 221 Partner, Sonnenschein Nath & Rosenthal, Chicago, autor djela One L, Presumed Innocent, Burden of Proof, and Pleading Guilty. 222 University Distinguished Professor, and Academic Director-Executive Program, Zicklin School of Business, Baruch College, The City University of New York (CUNY). 203

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

pojedini ulagači nekakvu dodatnu zaštitu? Nije najnoviji, ali sve izražajniji problem je briga da su pojedinci u korporacijama kolektivno uključeni u računovodstvene prevare, u tzv. ‘’dvostruko knjigovodstvo’’ (engl. ‘’cooking the books’’). Ponekad, dok se takva prijevara otkrije, prođe toliko vremena da dioničari mogu ostati bez stotine milijuna dolara. Također se postavlja pitanje kako će se poslovna organizacija budućnosti susretati s etičkim izazovima nametnutim od društva. Sposobnost da se u tome uspije mogla bi se pokazati krucijalnom za preživljavanje samog businessa. Legitimnost posla – javno prihvaćanje njegovog prava na postojanje i vjerovanje u njegovu dobrobit kao institucije – uvijek je počivala na poslovnoj povezanosti s našim najvećim socijalnim vrijednostima i na njegovom zamjetljivom doprinosu onome što promatramo kao dobar život ili dobro društvo. Dok je business esencijalno bio institucija za stvaranje profita, društvo ga je ohrabrilo da teži profitu, vjerujući da tako promovira opće dobro. Maksimiziranje profita, zatim, bio je način na koji je business otpuštao svoju socijalnu odgovornost. Nevidljiva ruka tržišnog sustava, pretpostavljalo se, funkcionirala bi automatski da harmonizira osobni interes i dovede do dobra društva kao cjeline. I uistinu je business dao veliki doprinos američkom društvu. Legitimnost businessa još uvijek počiva na javnom uvjerenju u njegov doprinos dobrom društvu. U posljednja se dva desetljeća ovo povjerenje smanjilo i naša je koncepcija dobrog društva prošla kroz neke transformacije. Ljudi sve više izazivaju vjerovanje da je ekonomska dobrobit identična socijalnoj dobrobiti, ili da ovo prvo automatski vodi ovom drugom. Mnogi osjećaju da su neke od istih vrijednosti koje su doprinijele našem ekonomskom uspjehu – razvoj, produktivnost, potrošnja, motiv profita – vodile do neprihvatljivo visokih socijalnih troškova, kao što je onečišćenje okoliša. Umjesto da ohrabruje posao u jednoumnoj potjeri za profitom, čekajući da uslijedi društvena dobrobit, američka javnost zahtijeva da business proširi područje interesa i pretpostavi aktivniju ulogu u rješavanju socijalnih problema i u radu za dobro društvo, čini se da američka javnost govori da društvena odgovornost businessa danas više ne završava s njegovom ekonomskom odgovornošću. Ovo predstavlja izazov tradicionalnom razumijevanju prirode i funkcioniranju posla. Kroz ovaj tekst mogao se vidjeti utjecaj ovog izazova u gotovo svakom aspektu poslovne aktivnosti. Nasuprot tradicionalnom pogledu, moglo se vidjeti da separacije vlasništva i kontrole, koji su u porastu, te smanjivanje povjerenja da tržišni sustav doprinosi javnom dobru, potkopava ideju da su manageri odgovorni jedino dioničarima. Sada se od businessa očekuje da bude odgovoran nizu dionika, uključujući potrošače, zaposlenike i javnost u širem smislu. Npr., društvo sada očekuje da korporacije brinu i predviđaju kako bi se uvjerile da je proizvod siguran za upotrebu potrošača; traži se da 204

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

business izbjegava pretjerano zagađivanje i iskorištavanje prirodnih resursa, i da djeluje što je više moguće u harmoniji sa-s prirodnim okruženjem; da bude osjetljiv na društvene posljedice ulaganja i da iskorištava svoju ekonomsku moć za ublažavanje društvenih nepravdi; da ne omogućuje samo zaposlenje, nego nudi sigurno, zdravo i ispunjavajuće radno okruženje. Mnogi su mislioci zahtijevali zabrane za slobodu korporacije na zapošljavanje i otpuštanje i za poslušnost i lojalnost koju zahtijevaju od zaposlenika. Sve se više od poslovnih organizacija traži da usvoje politiku zapošljavanja koja pomaže riješiti probleme rasizma i seksizma. Kako se njihove dužnosti proširuju na društvenu odgovornost, zaposlenici koji se opiru ili otkrivaju ilegalne ili neetičke čine od strane svojih poslodavaca, mogu se ustvari ponašati u najboljem interesu korporacije. Mnoge odgovornosti za koje se korporacije traže da preuzmu su dužnosti koje su se do sad pripisivale vladi – tradicionalno je bio njen posao promovirati društvenu dobrobit, a da uplitanje u posao svede na minimum, provodeći samo propise nužne da bi se sačuvala sloboda konkurencije. Rastom javnog nezadovoljstva načinom provođenja posla, odnos između posla i vlade se promijenio. Jedino je pitanje - kako da posao učinkovito odgovori javnim očekivanjima kad institucionalna stajališta i sile ohrabruju managere da profit stave na prvo mjesto? Najčešće se današnje menadžere nagrađuje uspjehom i poštovanjem, ne zbog toga što su smanjili zagađivanje lokalne rijeke ili poboljšali zadovoljstvo zaposlenika, nego zbog povećanja profita. Korporacije mogu kreirati zatvoreni kontekst unutar kojeg bi ponašanje, koje bi se drugdje osuđivalo, smatralo prihvatljivim. Isto tako mogu poduzeti korake kako bi ohrabrile etičko ponašanje pojedinaca i povisile korporativnu etičku kulturu. Dawn-Marie Druscol223 i W. Michael Hoffman224 raspravljaju o nekim od ovih koraka u svom članku. Ističu da pojedinci ne djeluju u vakuumu: oni dobivaju svrhu, značenje i upute od organizacija kojima pripadaju. Društvena i etička kultura korporacije može duboko utjecati na osobe koje rade za korporaciju. Isto tako etični ljudi mogu biti korumpirani od strane loših organizacija, baš kao što na ljude upitnog poštenja mogu utjecati oni dobroga. Da bi popravile korporativnu etičku kulturu, korporacije trebaju osigurati program koji uključuje sljedeće korake: samooporezivanje, predanost od vrha, kodeks poslovnog upravljanja, trening, izvore pomoći, organizacijsko vlasništvo, dosljedan odgovor i pojačavanje, pregled računa i mjerni sustav, i konačno, reviziju i usavršavanje. 223 Executive Fellow, Center for Business Ethics, Bentley College, and President, Driscoll Associates. 224 Executive Director, Center for Business Ethics, Bentley College. 205

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

Kada govorimo o razini etičnosti kompanija, Andrew Singer225 primjećuje da postoji uži i širi smisao ‘’etike’’ koja se primjenjuje na korporacije. Uži smisao pokriva probleme tipa uzimanja mita, lopovluka i seksualnog uznemiravanja – sve što jasno zabranjuje shvaćanje etike većine ljudi. U širem smislu, etika uključuje probleme kao što su afirmativno djelovanje, ovlaštavanje/ opunomoćivanje zaposlenika i zapošljavanje hardcore nezaposlenih. Upravo ovaj širi smisao etike neki direktori smatraju problematičnim, smatrajući da takva praksa više šteti poslu nego što mu pomaže. Po nekima, najbolje se držati sredine – ne biti ni preneetičan ni preetičan. Npr. ako se previše ulaže u društveno odgovorne projekte, to može postati glavni faktor propadanja bogatstva tvrtke. Prema Singeru, postoji etička i profitna strana posla, i one moraju biti u ravnoteži. Ako je to točno, čini se da je postati etičan poslovna odluka kao svaka druga – netko je etičan dok god mu to koristi. Kada etičnost prestane biti korisna, etika se odbacuje. No, Driscoll i Hoffman ne bi ovaj pogled smatrali odgovarajućim. Na pitanje ‘’mogu li se organizacije brinuti?’’, Jeanne M. Liedka226 odgovara da takva briga mora u potpunosti biti fokusirana na osobe. Ona smatra da brižljiva organizacija ima konkurentsku prednost nad drugima u odnosu na raznolikost dioničara. Joanne Ciulla227 naglašava važnost vodstva u oblikovanju vrijednosti u poslu. Vođe mogu provoditi vrijednosti u djela, i donositi odluke kojima bi se riješili neki društveni problemi, bez izravne financijske dobiti za tvrtku. Očita je potreba za promjenom ustroja korporacija i načina poslovanja zbog problema koji su se pojavili i koji se pojavljuju na ovom području, a potrebno im je stati na kraj. Ovo svakako treba prihvatiti i otvoriti se za rješenja. U kojoj mjeri su pozitivne promjene potrebne, mislim da treba procjeniti svaka tvrtka za sebe, ovisno s kojim se poteškoćama najčešće susreće, a koja rješenja najbolje odgovaraju njoj i njenim ciljevima, ali i drugim, izvanjskim čimbenicima na koja usput utječu (pozitivno ili negativno). U Hrvatskoj ima tek nekoliko velikih poslovnih tvrtki na koje bi se posebno odnosili problemi i pitanja poslovne etike. Ali put kojim idemo sa sobom povlači činjenicu da će ih s vremenom biti sve više, što znači da će nam i poslovna etika biti sve zanimljivija.228

225 Co-editor and Publisher, Ethikos. 226 Associate Professor of Business Administration, Darden Graduate School of Business, University of Virginia. 227 Professor and Coston Family Chair in Leadership and Ethics, University of Richmond. 228 Tekst sam priredila prema više uvoda u poslovnu etiku, ali uglavnom prema zborniku radova: W. Michael Hoffman, Robert E. Frederick, Mark S. Schwarz [ur.] Business ethics: readings and cases in corporate morality, New York: McGraw-Hill, 2001. 206

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

10.5. Etički kodeks Etički kodeksi profesija ili profesionalni kodeksi nastaju negdje krajem 18. st. (jednog od prvih napisao je liječnik Thomas Percival). Uzroci pojave etičkih kodeksa u novije vrijeme su razni, ali važan uzrok je svijest o tome da zakonska regulativa nije dovoljna da spriječi sve moguće situacije u kojima može doći do zlouporabe položaja (primjeri Enrona, Worldcoma). • Etički kodeks je formalizirani skup prihvaćenih moralnih vrijednosti i pravila. Etički kodeks se ne bavi sveukupnom etikom, već posebnim moralnim situacijama koje se pojavljuju u određenim profesijama. Zašto uopće govoriti o etici i etičkom kodeksu kad imamo zakone, statute te vlastitu savjest? Razlozi su jasni. (1) Nastoji se postići jasno suglasje s obzirom na dobra koje postižemo i način na koji to postižemo: kodifikacija savjesti! (2) Artikulacija stava: „Mi ovdje to činimo tako i tako” ili ”Mi ovdje njegujemo te i te vrijednosti!” Važno je izreći neke stvari. (3) Temeljna pretpostavka: „Nije važno je li to teško učiniti, nego je li to vrijedno!”. No, danas postoji poplava etičkih kodeksa koji su često nametnuti ili služe u marketinške svrhe. Etikom se može upravljati. Kao što postoji etika menadžmenta, tako postoji i menadžment etike. Iako postoje brojni pristupi upravljanju poslovnom etikom, smatra se da su sljedeći koraci neizbježni: osigurati potporu uprave, odrediti vrijednosti tvrtke, razviti etički kodeks, uspostaviti resurse za upravljanje etičnim ponašanjem i integrirati etiku u organizacijsku kulturu šireći razumijevanje etičnog ponašanja. Kako bi se to postiglo valja zadovoljiti sljedeće uvjete: • Osigurati potporu uprave: o Odrediti ciljeve; o Imenovati odgovorne djelatnike. • 2. Odrediti vrijednosti tvrtke: o Individualni razgovor sa članovima uprave; o Diskusije sa svima zainteresiranima; o Ankete. • Razviti Etički kodeks o Deklarirati vrijednosti; o Razraditi kodeks ponašanja i • Uspostaviti resurse za upravljanje etičnim ponašanjem o Edukacija i trening; o Prezentacija; o Komunikacijske linije (hotline, helpline). 207

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

•

Integrirati etiku u organizacijsku kulturu šireći razumijevanje etičnog ponašanja. o Istraživanje navodnih povreda etike; o Korektivne i preventivne akcije; o Disciplinske mjere; o Mjerenje efektivnosti; o Nadzor; o Izvještavanje; o Praćenje i publiciranje pozitivnih primjera; o Kontinuirano unaprijeđivanje.

10.6. Središnje teme i svrhe etičkih kodeksa Središnje teme etičkih kodeksa su: OPĆENITE • Stučnost; • Profesionalizam; • Integritet; • Objektivnost; • Poštenje; POSEBNE • Točnost poslovnih podataka; • Zlouporaba alkohola i ostalih stimulansa; • Sukladnost sa zakonima, propisima i politikom tvrtke; • Sukob interesa; • Korupcija; • Odnos s kupcima i dobavljačima; • Privatnost djelatnika; • Zaštita okoliša; • Jednakost pri zapošljavanju; • Pokloni, usluge i zabava; • Zlostavljanje; • Sigurnost i zaštita zdravlja; • Zaštita tajnosti podataka; • Političke djelatnosti; • Kvaliteta proizvoda; • Zaštita intelektualnog vlasništva;

208

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

• Upravljanje podacima; • Upotreba resursa tvrtke, informatičke opreme i informacija. Još jednom, cilj etičkog kodeksa nije do detalja propisati ponašanje u svakoj konkretnoj prilici, nego, na temelju osnovnih vrijednosti poduzeća, pružiti zaposlenicima stupnjeve etičkog razumijevanja na temelju kojeg će sami donositi odluke kad će biti suočeni s novim izazovima. Kodeks ne služi prvenstveno za nametanje vrijednosti ili stavova zaposlenicima, nego za stvaranje okvira za njihov konstruktivan i kritički odnos prema poslovnoj praksi unutar organizacije i izvan nje. Riječ je, dakle, o razvoju senzibilnosti i argumentiranom rasuđivanju u etičkim pitanjima. Dobar etički kodeks je onaj kodeks koji utječe na djelovanje i držanje zaposlenika, sa čijim se dijelovima svi slažu i u čijem su oblikovanju sudjelovali svi kojih se on tiče, koji je kratak i jasan kodeks, koji stavlja naglasak na vrijednosti koje se ostvaruju, a manje na dužnosti i zabrane koje se od zaposlenika očekuju i koji je provediv. Problem vrijednosti i popisa vrijednosti etičkog kodeksa je jednostavan. Takakv popis ne smije biti niti preširok ni prekratak. Popis dužnosti mora biti takav da jasno i precizno iskazuje temeljne dužnosti i zabrane blisko vezane uz struku, posao i profesije. Posebni problemi su sankcije i implementacije. Pitanje je kako sankcionirati nemoralno ponašanje. Ono se utvrđuje pravilnikom o postupanju u slučaju kršenja etičkog kodeksa koji je često zaseban tehnički dokument, ali koji također služi tome da u praksi zažive vrijednosti kodeksa. Važno je da etički kodeks bude zajednički prihvaćen i da se u njemu očituju naše vrijednosti: „Činiti nešto zato što mislimo da bi to trebalo činiti!” Nitko ne očekuje čuda. Svrhe etičkog kodeksa su: • svrha i ciljevi poslovanja (misija i vizija poduzeća) • opće odredbe • odgovornost zaposlenika • odnos poduzeća prema zaposlenicima • prava i obveze managera, članova Uprave i Nadzornog odbora • odnosi s kupcima • odnosi s dioničarima i kreditorima • odnosi s dobavljačima i • odnosi sa širom društvenom zajednicom. 209

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

10.7. Dijelovi etičkog kodeksa Svrha poslovanja. Ovdje se definira identitet poduzeća - zašto poduzeće postoji, kojim se aktivnostima bavi, kojim ciljevima teži i po čemu se razlikuje od sličnih poduzeća? Identitet poduzeća određuje i vrijednosti za koje će se poduzeće zalagati. Nekoliko načela i vrijednosti koje poduzeće može uzeti u obzir: integritet, pravednost, poštovanje, komunikacija, transparentnost, efikasnost, kvaliteta, stalno učenje, inovativnost, odgovornost, poštenje, prepoznatljivost, ugled, lojalnost, zakonitost, itd. Etički kodeks pretpostavlja poštivanje relevantnih zakona i propisa. Kodeks se gradi na načelu osobne odgovornosti. Svaka osoba obvezana kodeksom odgovorna je za vlastite postupke, ali i za prikrivanje ili toleriranje neprihvatljivog ponašanja drugih. Posebno se naglašava odgovornost menadžera za etičko ponašanje u organizacijskim jedinicama ili projektima kojima upravljaju. Korisno je definirati postupke osobe suočene s težom etičkom dilemom, kao i načine prijavljivanja i rješavanja primijećenih etičkih problema u organizaciji. Odgovornost zaposlenika je prva ključna tema svakog kodeksa u poslovnoj etici. Određuju se prava, obveze i odgovornosti svih zaposlenika u poslovnom djelovanju. Kao smjernice ponašanja mogu se uključiti profesionalnost, osobni razvoj, komunikacija i suradnja s kolegama, razvijanje povjerenja, timski rad, preuzimanje inicijative, lojalnost i promicanje interesa poduzeća, poštivanje hijerarhijske strukture itd. Kao primjere zabranjenih praksi i postupaka navodimo korupciju (uključujući i primanje vrijednijih darova), otuđivanje ili oštećivanje imovine poduzeća, objavljivanje poslovnih tajni, ponašanje koje šteti ugledu poduzeća, nasilno ponašanje, uznemiravanje ili diskriminaciju kolega na spolnoj, nacionalnoj, vjerskoj ili rasnoj osnovi, unošenje oružja i konzumaciju alkohola ili opojnih droga. Odnos kompanije prema zaposleniku. Određuje se politika i postupci tvrtke prema zaposlenicima. Osnovna obveza poduzeća je redovita isplata plaća i naknada i ostvarivanje drugih ugovorenih prava. Poželjna orijentacija uključuje poticajne uvjete ugovora o radu, sigurne i poticajne radne uvjete u poduzeću, razumno poštivanje privatnosti i osobnih vrijednosti zaposlenika, obavještavanje i konzultiranje radnika, delegiranje autoriteta, ulaganje u obrazovanje i trening, pravedan tretman zaposlenih pri ocjenjivanju, nagrađivanju i promociji, suradnju sa sindikatom i priznavanje prava na kolektivno pregovaranje. Treba se jamčiti i poštivanje ljudskih prava. Bilo koji oblik uznemiravanja ili diskriminacije na spolnoj, nacionalnoj, vjerskoj ili rasnoj osnovi trebaju biti zabranjeni. Mogu se definirati i razlozi i procedure otpuštanja radnika. 210

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

Odgovornosti i prava uprave i menadžmenta se posebno uređuju. Budući da najviše razine menadžmenta, kao i članovi Nadzornog odbora, snose posebnu moralnu i pravnu odgovornost za poduzeće, kodeksom se mogu odrediti njihova posebna prava i obveze, ukoliko se smatra da općeniti ugovori i općeniti dijelovi kodeksa nisu dostatni. Odnos s kupcima i/ili klijentima. Proizvodi i usluge trebaju biti proizvedeni i ponuđeni kupcima na društveno i ekološki odgovoran način. Poduzeće se može obvezati i da će istraživati i zadovoljavati potrebe kupaca, poštovati i uvažavati njihove stavove, nuditi sigurne i kvalitetne proizvode po prihvatljivim cijenama, te izbjegavati manipulativno oglašavanje gdje se tvrdi nešto neistinito ili se taji bitna informacija (npr. rizik korištenja proizvoda). Također, treba zabraniti davanje mita. Odnos s investitorima i dioničarima. Bez obzira na to radi li se o dioničarima ili kreditorima, poduzeće je dužno zaštititi ulaganja kapitala i osigurati ugovoreni ili očekivani povrat na ulaganja. Kada je riječ o dioničarima, poduzeće se može obvezati da će poštivati njihova zakonska prava, te precizno i pravovremeno komunicirati o poslovnim izgledima i rezultatima poslovanja. Zaštita prava dioničara, odgovornosti i međusobni odnosi dioničara, Nadzornog odbora i Uprave mogu se riješiti uključivanjem načela suvremenog korporacijskog upravljanja u procedure i postupke poduzeća. Odnos s dobavljačima. Kvalitetni odnosi s dobavljačima traže promptno izvršavanje financijskih obveza. Može se poticati suradnja s dobavljačima u razvijanju inovacija, postizanju kvalitete i učinkovitosti poslovanja. Treba spriječiti davanje mita i regulirati primanje i davanje darova. Važno je i poštivanje tuđeg intelektualnog vlasništva, uključujući računalne programe. Poduzeća preuzimaju odgovornost i za neke postupke svojih dobavljača, poglavito kada je riječ o zaštiti ljudskih prava, radnim uvjetima i zaštiti okoliša. Odnos sa širom društvenom zajednicom. Odgovornost prema društvu izražava se poslovanjem u duhu zakona i propisa, transparentnom komunikacijom s medijima, nevladinim udrugama i državnim tijelima. U skladu s mogućnostima i strateškom orijentacijom, može se definirati politika tvrtke prema izdvajanju za obrazovanje i dobročiniteljstvu i poticati uključivanje tvrtke i njezinog osoblja u lokalne poslove od zajedničkog interesa. Pisane etičke izjave u poduzeću su sljedeće: • Korporacijski slogan (Corporate credo) - Kratka i sadržajna izjava korporacijskih vrijednosti, aktivnosti, želja.

211

10. Temeljna pitanja poslovne etike i etičkih kodeksa J. Debeljak

• Deklaracija vrijednosti (Values statement) - dokument koji navodi i definira osnovne etičke i operativne vrijednosti, ideale ili principe. • Kodeks ponašanja (Code of conduct) - duži, obvezujući, praktičan i operativni dokument koji određuje politike, procedure i pravila u vezi ispravnog ponašanja. Kodeks ponašanja osigurava ilustraciju kako se vrijednosti prevode u konkretne odluke i djelovanja radije nego da bude sveobuhvatni katalog pravila ponašanja u svakoj mogućoj situaciji. • Pravilnik o postupanju u slučaju kršenja kodesa ponašanja.

VJEŽBA: Etički kodeksi Pronađite i pročitajte 2-3 etička kodeksa bilo koje struke i organizacije. Pokušajte ocijenite opća svojstva tih kodeksa. Izdvojite 2-3 članka kodeksa koji su po vašem mišljenju ili primjereni, ili neprimjereni kodeksu, bilo da spadaju na taj kodeks, ili ne. Pokušajte opravdati svoje tvrdnje. Predložite poboljšanje navedenih članaka kodeksa.

Pitanja za ponavljanje: 1. Poslovna etika u širem i u užem smislu riječi? 2. Što su korporacije? 3. Koje su specifičnosti rada u korporaciji? 4. Koje su specifičnosti djelovanja korporacije u društvu? 5. Što je etika dužnosti? 6. Što je etički kodeks? 7. Kakav treba biti etički kodeks? 8. Koja je svrha etičkog kodeksa? 9. Koji su dijelovi etičkog kodeksa? 10. Koji su pisani dokumenti korporacije koji se tiču etičkog kodeksa? 212

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

K

ljučni pojmovi: četiri dimenzije društvene odgovornosti, EBEN, etički problem, interesni dionik, korporacijska društvena odgovornost (KDO), Milton Friedman, model Carrolla i Buchholtza, mogući sukobi poslovnih odluka i moralnosti, opći koraci u procesu donošenja odluka, paradoks interesnog dionika (K. Goodpaster), PE u EU, poslovna etika (PE), R. Edward Freeman, relevantni odnosi moralne ispravnosti i poslovanja, tipični slučajevi društvene neodgovornosti, tri dimenzije odlučivanja u PE i KDO.

11.0. Paradoks interesnog dionika (ID) i poslovna etika (PE) u EU Ovdje ćemo postaviti i odgovoriti na neka početna i ključna pitanja poslovne etike (PE) i korporacijske društvene odgovornosti (KDO). Posebno ističemo ključne deskriptivno – normativne razlike (činjenice/vrijednosti, jest/ treba) i specifičnosti PE i KDO kakve se prakticiraju u EU. Pitanja su sljedeća: Što je korporacija i koje je njezina funkcija? Tko su interesni dionici (engl. stakeholders)? Postoji li paradoks interesnog dionika? Koje su specifičnosti europske BE i CSR?

213

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

Činjenica je da se u posljednjih 200 godina promijenila narav kako države tako i korporacije (tvrtke, kompanije)229 koja je kao ekonomska kategorija nemoralna od svojih početaka (J. Bakan, Korporacija), a ne tek od nekih najsvježijih slučajeva. Snaga država slabi u odnosu na najveće korporacije koje djeluju na njihovim teritorijima. Štoviše, korporacije su postale međunarodne i nadnacionalne, a države su u raznim međunarodnim asocijacijama (ukoliko ekonomskim, utoliko i političkim i pravnim) izgubile dio svog suvereniteta. Posljedica je da države sve više nalikuju i postupaju kao korporacije, a korporacije sve više nalikuju i postupaju kao države. Države su postale servisima ključnih korporacija na svojim teritorijima (koje istini za pravo i najviše pridonose dobrobiti tih država), a korporacije su postale institucije koje određuju načela, primjenu i ostvarivanje temeljnih državnih zadaća (opće dobro kao svi oblici sigurnosti, zaštite, blagostanja, slobode, prava itd.) dakako temeljem svoje ekonomske snage koja nerijetko nadilazi snagu država na čijem teritoriju su smještene. Dakle, barem djelomična kako ekonomska analiza države, tako i politička i moralna analiza korporacije čini se opravdanom. To nas sili da provjerimo tradicionalnu narav korporacije i njezinih temeljnih zadaće i narav države i njezinih temeljnih zadaća. Ovdje ćemo se pitati o naravi korporacije. Čini se da treba započeti od jednostavnog pitanja. Ako se pitamo što je temeljni i prvi cilj poslovanja, onda možemo ponuditi dva odgovora: (1) profit vlasnika i (2) dugoročno ostvarivanje vrijednosti vlasnika. Ovdje je moguće zagovarati istoznačnost odgovora (1) i (2), ali i bitne razlike. Prva očita razlika je u „dugoročnosti”, jer profit može biti ostvaren kratkoročno i srednjoročno. Druga očita razlika je ona između „profita” i „vrijednosti”, jer vrijednost ne mora biti samo profit, niti je profit jedini oblik vrijednosti. Pravna vrijednost (ili legalitet) i moralna vrijednost (moralitet) su ključne vrijednosti uz ekonomsku vrijednost (ili profit). Uz to postoje društvene, kulturne, civilizacijske, osobne i druge vrijednosti koje također nisu isključne iz izraza „vrijednosti vlasnika”. Tako očito imamo i dva načina razmišljanja: (3) redukcija dugoročnog ostvarivanja vrijednosti na kratkoročno ostvarivanje profita i (4) razumijevanje ostvarivanja profita kao jedne od vrijednosti (tj. ekonomke) unutar okvira svih vrijednosti (pravnih, moralnih, društvenih, individualnih). Rezultat redukcije (3) je stajalište prema kojem (5) je jedina društvena odgovornost korporacije ostvarivanje profita (Milton Friedman), a rezultat holističkog shvaćanja profita kao dijela skupine vrijednosti (4) je stajalište prema kojem (6) tvrtka ili korporacija (tj. u njezinom središtu njezini menadžeri) nastoje donositi dogovorene i uravnotežene 229 U daljnjem tekstu pojmovi korporacije, tvrtke i kompanije koristit će se kao sinonimi. Ukoliko se ukaže potreba razlika će biti posebno istaknuta, kao primjerice u slučaju razlika između malih, srednjih i velikih tvrtki prema standardnoj klasifikaciji koja se rabi u državama EU 214

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

odluke (i izvršavati postupke) među raznim interesnim dionicima (interesima vlasnika, njih samih tj. menadžera, radnika, njihovih obitelji, dobavljača, potrošača, lokalne zajednice, političkih institucija, okoliša, i slično, R. Edward Freeman). Dakle, imamo izbor. Naime, zasigurno postoji društvena odgovornost korporacije, a možemo kazati da se ona sastoji, ili u ostvarivanju profita, ili u zadovoljenju interesa interesnih dionika. Naime, izbor je u stvari vezan uz vrijeme. Dugoročno ostvarivanje vrijednosti naprosto omogućuje brigu za druge vrijednosti uz ekonomsku vrijednost ostvarivanja profita, tj. legalnost poslovanja, moralnost poslovanja itd., dok se kratkoročno ostvarivanje vrijednosti može ograničiti naprosto samo na profit, jer nema vremena za legalnost i moralnost (Being nice has a price!). Nasuprot toga, dugoročno ostvarivanje vrijednosti omogućuje dugoročnu ekonomsku vrijednost (profit), ali uz profit kao uzgredni učinak i druge vrijednosti (zakonske, moralne, društvene, kulturne, filantropne, Being nice pays!). No, ovdje se pokazuje određen paradoks kojeg je Kenneth E. Goodpaster nazvao „paradoksom interesnog dionika” (engl. stakeholder paradox). Čini se bitnim, a istovremeno na određen način i nelegitimnim usmjeravati korporacijske odluke temeljem moralnih načela koja nadilaze strateške interese dioničara u smjeru brige za interese interesnih dionika općenito (Goodpaster). Paradoks se sastoji u tome da moralnost istovremeno i pod istim vidikom i zabranjuje i zahtijeva način razmišljanja i postupanja usmjeren na profit. Oko ovog paradoksa se vodila živa rasprava na akademskoj razini, ali paradoks ima i praktičnu dimenziju. Naime, radi se o djelovanju s skladu sa zakonima o korporacijama (u nas zakonom o društvima kao što su d.d. ili d.o.o.). U svakom slučaju, u SAD je situacija riješena tako što se zahtijeva da investitori ne smiju od menadžera zahtijevati postupke koji su nedosljedni u odnosu na razumna moralna očekivanja društva. No, ovdje se na koncu pokazuje još nešto zanimljivo. Iako je ovaj paradoks relevantan za poslovanje i poslovnu etiku u SAD i Velikoj Britaniji (možda čak i u Australiji i na Novom Zelandu), ipak se rješava sasvim drugačije u kontekstu europske poslovne etike, tj. sredstvima koja su njoj specifična. Europska poslovna etika svoje početke veže uz utemeljenje prve katedre za poslovnu etiku na Nijenrode Sveučilištu u Nizozemskoj 1984. godine i uz utemeljenje Europske mreže za poslovnu etiku (EBEN) 1987. godine koja ima preko 500 članica među kojima su akademske institucije, poslovni subjekti i razne građanske udruge. Europska poslovna etika posjeduje neke specifičnosti koje ju razlikuju od poslovne etike u SAD i Velikoj Britaniji i kojima, dakako u samoj praksi, rješava praktične probleme vezane uz paradoks interesnog dioništva. Prva specifičnost je usmjerenost europske poslovne etike na širi kontekst poslovanja, dakle pravni, društveni, moralni i kulturni. To znači 215

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

da se puno pažnje posvećuje stalnom kontaktu i pregovaranju među interesnim dionicima, a to pak proizlazi (1) dijelom iz europskog pravnog nasljeđa koje je različito od onoga u SAD-u, (2) dijelom iz političke kulture dijaloga i pregovaranja i (3) dijelom iz finih razlika u naravi tržišne ekonomije u SAD-u i europskim državama. A propos prve razlike (1) može se kazati da common law u SAD proizvodi „pobjednike i gubitnike” i stoga utječe na narav poslovne etike, dok građanski zakon u Europi zahtijeva uravnotežene dogovore. Što se tiče druge razlike (2) Europa je obilježena sustavom proporcionalnog zastupništva koji kao takav proizvodi zahtjev za dijalogom, pregovorima i koalicijama. Europski poslodavci i zaposlenici puno se češće susreću na pregovorima, nego u sudnicama ili na protestima. Što se tiče treće razlike (3), u SAD je na djelu „kompetitivni menadžerski kapitalizam”, u Velikoj Britaniji „personalni kapitalizam”, a primjerice u Njemačkoj „kooperativni menadžerski kapitalizam” (A. D. Chandler Jr.) ili „socijalna tržišna ekonomija” (H. van Lujik). Navedene razlike (1) – (3), a što nije čudo, vode etikama kao što su etika komunikativnog djelovanja ili etika diskursa ili etika odgovornosti ili etika brige koje se sasvim prirodno primjenjuju u poslovnoj etici u Europi (napose u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Španjolskoj i drugim državama). Sjetimo se da su kategorije općeg dobra, kulture, brige, senzibilnosti, odgovornosti, djelovanja i diskursa temeljne kategorije europske filozofije, pa tako i etike i na koncu i poslovne etike. Europska poslovna etika ističe se pozivanjem na skupnu odgovornost zajednice (obitelji, tvrtke, društva) za razliku od poslovne etike u SAD koja ističe individualnu odgovornost. Sasvim je jasno da se stoga paradoks interesnog dionika nikako ne može pojaviti u europskoj poslovnoj etici, iako ona ima svoje specifične poteškoće za koje je teško pronaći rješenja. Ipak, između poslovne etike u SAD i u Europi postoje mnoge sličnosti kao što su metoda slučajeva, metoda sastavljanja kodeksa struka, rasprava o donošenju poslovnih odluka na moralan način i tome slično. No naveden razlike sugeriraju postojanje specifične poslovne etike u Europi, pa čak i unutar Europe specifičnih poslovnih etika u pojedinim državama, te nam daju za pravo govoriti o europskoj poslovnoj etici kao određenom specifikumu vrijednom pažnje i pozornosti.

11.1. Nužnost poslovanja i potreba za poslovnom etikom Ovdje ćemo prikazati temelje onoga što se naziva etikom poslovanja ili poslovnom etikom, a uz što se ponekad dodaje i sintagma „društvena 216

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

odgovornost”. Ako se nadovežemo na osnovnu podjelu etičkih područja, možemo kazati da se bavimo normativnom etikom i to njezinim primijenjenim dijelom, konkretno poslovnom etikom (business ethics). Poslovna etika (PE) ili etika poslovanja je cjelina prihvatljivih oblika djelovanja u poslovnim organizacijama ili cjelina načela i standarda koji određuju prihvatljivo djelovanje u poslovnim organizacijama i promicanje društvene odgovornosti. Prihvatljivi oblici djelovanja određeni su: (1) klijentima (kupcima), (2) svima koji se natječu u tržišnoj utakmici (svima koji posluju), (3) zakonskim regulativama, (4) interesnim skupinama, (5) javnim mnijenjem i (6) osobnim moralnim vrijednostima i načelima svake pojedine osobe. Poslovna etika najčešće se iskazuje etičkim kodeksom. Društvena odgovornost je obveza svih koji posluju da uz cilj maksimiziranja profita maksimiziraju i pozitivan utjecaj svog poslovanja na društvo, a minimiziraju negativan utjecaj. Ponekad se izrazi „poslovna etika” i „društvena odgovornost” rabe sinonimno, a ponekad korjenito različito. U drugom slučaju poslovna etika se odnosi na odluke pojedinaca ili radnih skupina čije se odluke procjenjuju kao moralno ispravne ili neispravne, dok se društvena odgovornost odnosi na širi kontekst unutar kojeg se kao moralni ispravan ili ne procjenjuje totalitet poslovanja u odnosu na totalitet društva. Temeljna moralna ispravnost u poslovnoj etici i korporacijskoj društvenoj odgovornosti (KDO) uglavnom se sastoji od: (1) dobrih običaja čije slijeđenje se drži elementarnom pristojnošću ili kultiviranošću. Većina tih dobrih običaja kodificirana je (2) u zakonima, podzakonskim aktima i uredbama, (3) čak i u etičkim kodeksima pojedinih grana poslovanja i struka. Ti pravni akti postoje kako bi ohrabrili poslovne ljude da djeluju sukladno mjerilima, vrijednostima, stavovima i oblicima djelovanja društva u kojem posluju. Dakle, kao minimum moralne ispravnosti u poslovnoj etici postavlja se zakonsko ograničenje. No, kako je moguće ostati u granicama legalnog djelovanja, a istovremeno prekršiti kakvu moralno ispravnu praksu u smislu njezina propuštanja, neizvršavanja i izvršavanja oprečne prakse, potrebno je uz običaje i zakone dodati posebno eksplicirana moralna pravila. Uloga PE i KDO u poslovanju je višeslojna. Kao prvo i najvažnije presudno je uvidjeti kako problemi i rješenja poslovne etike nadilaze pravnu regulativu poslovanja (onoga što je zakonom dopušteno ili zabranjeno) i ekonomsku dimenziju poslovanja (profit kao cilj). Ipak, moralna dimenzija poslovanja izgrađuje odnose povjerenja među kolegama u poslu i u poslovnim odnosima. Kako je to ponekad teško za postići postoje konzultantske firme koje pružaju

217

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

pomoć kompanijama koje žele izbjeći etičke probleme u poslovanju i utemeljiti povjerenje među zaposlenicima.230 Etičke slučajeve i slučajeve društvene odgovornosti nije lako prepoznati u cjelini poslovanja. Često su zamagljeni poslovnom dimenzijom, zatim zakonskom i na koncu dimenzijom raznih pravila profesionalnog postupanja i opisima radnog mjesta i struke. Najvažniji korak u kratkom i brzom procesu pojavljivanja i rješavanja etičkog slučaja jest njegovo prepoznavanje. Etički slučaj je svaki onaj slučaj, problem, situacija ili prilika koja od osobe iziskuje izbor između nekoliko smjerova djelovanja od kojih svaki smjer može biti nedvojbeno protumačen (prikazan) kao moralno ispravan ili neispravan. Dakako, potrebno je strogo razgraničiti ekonomsku, pravnu, političku i socijalnu dimenziju problema od etičke dimenzije. Najčešći slučaj (ili čak tip) etičkog problema uključuje odvagivanje između monetarnog profita s jedne strane i onoga što osoba ili osobe (ili firma) drže primjerenim smjerom djelovanja. Kulturna dimenzija etičkih interpretacija smjerova djelovanja nerijetko je čvrsto, čak nerazdvojno, vezana uz kulturu djelovanja u tipu situacija. Uzmimo poznati primjer poklona. U SAD je na prvi sastanak s potencijalnim klijentom neprimjereno donositi poklon, štoviše to bi se moglo držati pokušajem podmićivanja. Nasuprot tome, u Japanu ne donijeti poklon drži se ne samo nepristojnim, nego i uvredljivim. Etički slučajevi u poslovanju dijele se na više načina; na stvarne i izmišljene, na opće i posebne koji se tiču sektora gospodarstva (npr. industrije), ili čak pojedinih struka (npr. prodavača), na vrijednosno pozitivne i negativne, ali najvažnija je podjela na tipične i atipične. Kako nitko ne želi priznati da je počinio nešto nemoralno ovdje se moramo osloniti na ono što radnici 230 Dakako, to je zadaća i ljudi u samoj tvrtki napose svih menadžera koji pod sobom imaju timove i radnike. No, nije lako izgraditi odnose povjerenja ili osobne odnose. Naime, teško je pronaći pravu mjeru osobnih odnosa među zaposlenicima koja će pomoći u radu, a koja istovremeno neće sa samim poslom opterećivati te iste zaposlenike tijekom i izvan radnog vremena. Nadalje, pitanje povjerenja među zaposlenicima nije stvar usvajanja nekog pravilnika ponašanja tijekom radnog vremena, nego je i stvar svakog zaposlenika ponaosob, tj. toga koliko je zaposlenik kao osoba spremna zavrijediti povjerenje svojih kolega i s druge strane imati povjerenja u njih. Ovdje imamo čak i primjenu zlatnog pravila: nemoj drugima uskratiti svoje povjerenje ako ne bi želio da ga oni tebi uskrate ako bi bio na njihovu mjestu u sličnoj situaciji. Konačno, povjerenje je teško utemeljiti u firmi u kojoj postoji prekomjerna doza kompetitivnosti, a s druge strane povjerenje ne treba „mistificirati” jer se ipak radi o jednostavnom odnosu prepuštanja odgovornosti osobama i timovima da sami odrade određen posao, ili pak nemiješanja u odluke nadređenih ili kolega kada oni te poslovne odluke mogu i trebaju donijeti samostalno. Mjera supsidijarnosti i solidarnosti najbolje pokazuje postojanje mjere povjerenja. Ipak treba razlikovati primjenu načela općeg dobra, solidarnosti i supsidijarnosti, kao i načela jednakosti,slobode i pravde na ekonomski sustav u cjelini, na korporacije i na odnosu unutar korporacija. 218

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

kažu o drugim radnicima. Tako primjerice podaci za 1997. godinu za SAD kažu da se sljedeći postotak radnika drži da njihovi kolege čine sljedeće tipove nemoralnog djelovanja: laganje nadređenima 45%, krivotvorenje dokumentacije 36%, zlouporaba alkohola i lijekova 36%, sukob interesa (podmićivanje) 34%, pljačka ili krađa 27% i konstantno primanje poklona 26%.231 Etičke slučajeve možemo kategorizirati u četiri skupine od kojih svaka ima najtipičnije slučajeve. (1) Sukob interesa: povisivanje vlastite plaće na uštrb profita vlasnika, prisvajanje dobara firme za vlastite interese, podmićivanje i primanje mita (u smislu primanja ili davanja novca, darova ili posebnih usluga (informacija) s namjerom da se odlučujuće utječe na odluku). (2) Poštenje i iskrenost: namjerno nanošenje štete kupcima, klijentima, zaposlenicima, konkurentnim firmama pomoću: obmanjivanja, pogrešnog informiranja, iznude, prisile, diskriminacije i sl., stvaranje i očuvanje monopola na tržištu, lažno informiranje o naravi proizvoda ili usluge. (3) Komunikacija: lažno ili nepotpuno reklamiranje, lažna osobna prodaja proizvoda, nepotpuno obavješćivanje o štetnim učincima (napose lijekovi), nepotpuno informiranje o razlici među proizvodima, označavanje štetnih proizvoda (npr. duhanski proizvodi), razna upozorenja (dobna ograničenja za razne proizvode). (4) Poslovni odnosi: zlouporaba autoriteta, plagiranje tuđeg rada, odavanje poslovnih tajni, onemogućavanje provedbe plana poslovanja, nesudjelovanje na sastancima firme, prisiljavanje drugih na nemoralne radnje. Uz navedene tipične poteškoće u Hrvatskoj se svakako u većem stupnju pojavljuju klasične poteškoće u svezi neplaćanja poreza (zbog sporosti i još nekih neželjenih svojstava pravnog sustava), kršenja prava, dužnosti i statusa zaposlenika (zbog visokog stupnja nezaposlenosti) i opće nepovjerenje prema zamisli „pravednog poslovanja” (Just Business). Etički problem se nakon što je postavljen rješava kroz postavljanje ključnih pitanja i odgovaranja na njih. Pomoću odgovora na ta pitanja moguće je odgovoriti postoji li uopće etička dimenzija u nekom slučaju i koji je smjer djelovanja moralno neprihvatljiv. Ta pitanja jesu: Postoje li neki ekonomski ili poslovni razlozi koji dovode do mogućnosti izbora nemoralnog načina djelovanja. Postoje li pravna ograničenja pod koja bi djelovanje moglo potpasti ako bi se izvelo na određen način? Posjeduje li kompanija etički kodeks s obzirom na ovaj tip djelovanja? Je li taj način djelovanja uobičajen u vašoj grani poslovanja (trgovanja, proizvodnje, pružanja usluga)? Bi li vaši kolege, podređeni i nadređeni, pa i vlasnici podržali ovaj smjer djelovanja? U kojem je odnosu taj smjer djelovanja prema vašim osobnim vrijednostima i stavovima? Na koncu 231 Ethics Resource Center/Society for Human Resource Management, 1997, Business Ethics Survey Report, str. 20, prema: Ferrell O. C. Hirt G. 2000 Business Ethics and Social Responsability, u isti: Business, Irwin McGraw-Hill, Boston, 2000:59. 219

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

etička odluka donosi se prema nekom općem mjerilu iz neke od normativnih moralnih teorija. Nerijetko su takva mjerila (npr. utilitarističke etike, ili etike dužnosti) inkorporirana u same etičke kodekse firmi ili kompanija. Dakako, s motrišta tih teorija, sama primjena njihovih načela u poslovnoj etici neće razriješiti nedosljednosti unutar same teorije, no s motrišta primjene ta su načela neupitna. S našeg motrišta moralna interpretacija određene prakse znači i eksplikaciju samog mjerila.

11.2. Unaprijeđenje DOP-a Ispravno moralno djelovanje moguće je održati na više načina. Temeljni način je izvanjski, tj. tako da se u sferi etičkog uopće ne može pojaviti značajna kolikoća pojedinačnih slučajeva. Izvanjski način znači postojanje značajnih zakonskih ograničenja, postojanje jasnog kodeksa ponašanja s kojim su svi upoznati i prihvaćaju ga. No, kako se nemoralno ponašanje bez obzira na izvanjska ograničenja pojavljuje, potrebno je u slučaju mogućnosti nemoralnog djelovanja, u slučaju kada se takvo djelovanje zbiva ili nakon takvog događaja brzo i precizno identificirati i riješiti problem. U tom slučaju potrebno je donijeti etičku odluku, a na etičke odluke u sferi poslovanja djeluju tri čimbenika: (1) individualna moralna mjerila, (2) utjecaj menadžera i suradnika i (3) prilika da se izvrši moralno neispravan čin. Dakle formula glasi ovako (1) + (2) + (3) = etička odluka. Kako postoje etički kodeksi koji rješavaju temeljne i najčešće slučajeve nemoralnog ponašanja potrebno je jasno upoznati sve radnike s njihovim sadržajem. Etički kodeks je skup formaliziranih pravila i mjerila koje iskazuju što kompanija očekuje od zaposlenika. No, kako postoji niz slučajevi koji se ne spominju u kodeksima nerijetko je potrebno jasno identificirati etičku dimenziju slučaja. Ovdje se postavlja i pitanje moralnog konflikta. U pravilu zaposlenik koji ulazi u firmu sa sobom donosi i svoj način djelovanja za koji drži da je moralno ispravan. Tako se može dogoditi konflikt između kodeksa firme i osobnog kodeksa zaposlenika. Zatim, moguće je da sama firma potiče nemoralno djelovanje (u SAD barem 25% zaposlenika drži kako kompanija u kojoj rade potiče nemoralno djelovanje, dakle prosječno svaki četvrti zaposlenik, dok 67% to ne drži).232 Etički problemi unutar firme se u pravilu rješavaju unutar same firme, no ako sama firma potiče nemoralno djelovanje, onda je zaposlenik opravdan u 232 Ethics Resource Center/ Society for Human Resource Management, 1997, Business Ethics Survey Report, str. 19, prema: Ferrell O. C. Hirt G. 2000 Business Ethics and Social Responsability, u isti: Business, Irwin McGraw-Hill, Boston, 2000:65 220

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

„dojavljivanju” ili tzv. „fućkanju” (whistleblowing) tj. dojavljivanju izvoru izvanjskom firmi o nemoralnom djelovanju unutar firme (npr. medijima ili vladinim regulacijskim agencijama). Društvenu odgovornost već smo odredili kao obvezu da se uz maksimiziranje profita s tim spoji i maksimiziranje pozitivnog utjecaja na društvo i okoliš u cjelini. Postoje četiri dimenzije društvene odgovornosti: (1) ekonomska, (2) pravna, (3) etička i (4) voljna ili filantropna, hijerarhijski se odnose na sljedeći način:

P O S L O V N A

x (2) moralna (činiti ono što je moralno ispravno, pravedno i ne nanositi štetu)

y

(3) pravna (pokoravanje zakonu i podzakonskim odredbama, igranje po «pravilima igre») (4) ekonomska (biti profitabilan)

HIJERARHIJA DIMENZIJA DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI

Postoji pet vrsta odnosa kojima kompanije ostvaruju ili ne ostvaruju društveno odgovorno djelovanje ili isto takve učinke svog djelovanja: odnos prema vlasnicima (donositi profit), odnos među zaposlenicima (jednakost mogućnosti, sigurnost radnog mjesta), odnos prema kupcima i klijentima (sigurnost proizvoda, prava potrošača), odnos prema okolišu (ne štetiti cjelovitosti, ravnoteži i ljepoti okoliša, pravima životinja, proizvoditi onečišćenje) i odnos prema zajednici (pomaganje lokalnoj zajednici ili svjetskoj zajednici u sferi svoje proizvodnje ili pružanja usluga). U ovom izlaganju u prvom dijelu smo ukratko izložili temelje etike. Nismo ulazili u detalje čak niti pod vidikom velikih teorija i njihovih mjerila. Isto tako smo izložili temelje poslovne etike i etike društvene odgovornosti. 221

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

Poslovna etika kao što se dalo zamijetiti nije jednostavna primjena opće-etičkog stajališta, jer pod lupu dolaze i druge dimenzije koje etičko rješenje čine složenijim, kao što su poslovni interes, zakonska regulativa, etički kodeksi struka i firmi, društvena odgovornost i sl. Stoga predlažemo da se poslovna praksa promatra kao dio ljudskog djelovanja unutar kojeg je moralna interpretacija te prakse kao ispravne ili neispravne implicitna samom poslovnom djelovanju. Poslovno djelovanje je doduše dio cjeline ljudskog djelovanja, ali promatrano kao zasebno ono je dio tog djelovanja koje se legitimno može interpretirati na navedene načine. Kako se rješava pojedinačni slučaj teško je odlučiti, a to je lako ilustrirati s nekoliko jednostavnih slučajeva. Studij tih slučajeva (case-study) pruža dostatno materijala za razmišljanje.

11.3. Načini mišljenja, odlučivanja i djelovanja u poslovanju Ovaj tekst još uvijek ima uvodni karakter, ali pod specifičnim vidikom. Naime, u udžbenicima, priručnicima i uvodima u poslovnu etiku tekstovi ove vrste imaju miješanu zadaću, dijelom informativnu, tj. informirati o podacima i evidenciji, a dijelom formativnu, tj. ukazati slušačima na relevantnost morala za uspješno poslovanje, ali prije svega i na mišljenja i mjerenja suprotne strane. Što pita pitanje – uvećava li moralnost poslovanja profit? Kako moralnost (ispravnost/neispravnost) determinira poslovanje (uspješnost/neuspješnost)? Što znači pitati – uvećava li moralnost poslovanja profit poslovanja? Poslovanje može biti moralno ili nemoralno. Već poznajemo tipične tipove slučajeva nemoralnog poslovanja. No još uvijek ne znamo odgovor na ključno pitanje – u kakvom su odnosu poslovanje i moralnost, tj. nemoralnost istog. To je dakako ključno pitanje ovog predavanja, ali i samog kolegija, te na koncu i najvažnije – samog poslovanja (ili drugim riječima: Trebam li se kao poslovan čovjek uopće brinuti oko moralnosti svog poslovanja uz to što se brinem za dugoročni profit, ili je to nešto nevažno što je dospjelo u moj poslovni život možda iz mog privatnog života?) Postaviti takvo pitanje znači pitati: Uvećava li moralnost poslovanja profit poslovanja? Ili: Smanjuje li nemoralnost poslovanja profit poslovanja? To je ključno pitanje. Zašto bismo ga uopće postavljali? Postavljamo ga stoga što se na raznim razinama to pitanje pojavljuje kao važno. Ukoliko naše poslovanje nanosi nepopravljivu štetu npr. zaposlenicima, kupcima naših proizvoda, okolišu, itd. i istovremeno donosi profit, onda smo skloni kazati kako je to pitanje važno. Dakle, što znači pitati ovakvo pitanje? To znači pitati u kakvoj su svezi, ako su uopće u svezi, moralnost poslovanja i samo poslovanje koje donosi profit. Ovdje imamo nekoliko 222

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

mogućnosti pitanja od kojih možemo izdvojiti nekoliko pitanja od kojih su gore navedena za nas ključna. Naime, možemo pitati znači li moralno poslovanje dobro poslovanje, znači li nemoralno poslovanje loše poslovanje, znači li dobro poslovanje moralno poslovanje i znači li loše poslovanje nemoralno poslovanje. Dakako, ovdje pod „moralno” mislimo na moralno ispravno, dok pod „dobro poslovanje” mislimo na uspješno poslovanje, tj. ono koje donosi profit. Netočni odnosi moralnosti i poslovanja

Moralnost Moralna ispravnost

Moralna neispravnost

Dobro poslovanje

(1) Dobro poslovanje znači moralno ispravno poslovanje

(2) Dobro poslovanje znači moralno neispravno poslovanje

Loše poslovanje

(3) Loše poslovanje znači moralno ispravno poslovanje

(4) Loše poslovanje znači moralno neispravno poslovanje

Poslovanje

IRELEVANTNI ODNOSI MORALNOSTI I POSLOVANJA

Od ovdje navedenih mogućnosti neke su očito pogrešne. Primjerice (1) i (4) su očito pogrešne, jer profitni posao ne znači moralno ispravan posao, a niti loš posao znači nemoralan posao. Za razliku od njih mogućnosti (2) i (3) čine se na prvi pogled točnima. Naime, skloni smo vjerovati da onaj tko dobro posluje zasigurno nešto čini vrlo nemoralno i da onaj tko loše posluje previše polaže na moralnost. No, to su pogrešna vjerovanja. Naime, opća pretpostavka glasi: I. Uspješnost ili neuspješnost posla (profit) ne determinira moralnu ispravnost ili neispravnost posla. Time se želi kazati samo to da to što netko posluje dobro iz toga nužno ne slijedi da čini nešto nemoralno, te da to što netko posluje loše iz toga ne slijedi da čini nešto moralno. Dakako, samo zato što taj odnos nije nužan, jer bi to onda značilo da su svi uspješni poslovi nužno nemoralni (ili čak neku općenitiju tezu, npr. da je cijeli ekonomski sustav nužno nemoralan) što je očito pogrešno, jer postoje vrlo uspješni poslovi koji su moralno ispravni, ne znači da nije moguće da postoji neki uspješan posao koji je nemoralan, ali čak i ako je puno uspješnih poslova nemoralno, ovo kaže samo to da nisu nemoralni zato što su uspješni, nego iz nekog drugog razloga. Dakako da uspješnost može uključivati npr. pohlepu koja je nemoralna (ili pak ambiciju koja nije nemoralna), te koja može voditi drugim nemoralnim djelovanjima, ali ne uključuje nužno. Dakako, to je moguće, ali nije nužno. Slično je sa slučajem (3) 223

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

gdje je zaista moguće da netko posluje s manje profita no što je moguće zato da bi bio moralniji npr. prema zaposlenicima, okolišu zajednici u kojoj posluje ili slično, ali on nije NUŽNO moralniji zato što loše posluje. Dakle, očito je da cijelu tablicu trebamo ispisati na suprotan način i zatim ispitati mogućnosti. Točni odnosi moralnosti i poslovanja

Moralnost Moralna ispravnost

Moralna Neispravnost

Dobro poslovanje

(1) Moralno ispravno poslovanje znači dobro poslovanje

(2) Moralno neispravno poslovanje znači dobro poslovanje

Loše poslovanje

(3) Moralno ispravno poslovanje znači loše poslovanje

(4) Moralno neispravno poslovanje znači loše poslovanje

Poslovanje

RELEVANTNI ODNOSI MORALNOSTI I POSLOVANJA

Ovdje smo bliže onome što nas zanima. Mogućnosti (2) i (3) u ovoj tablici su posebno zanimljive, jer ponovno zdravorazumski moralno vjerujemo da ako netko posluje moralno, onda to ima cijenu, a ta cijena znači manji profit (3), ili pak vjerujemo da ako netko posluje nemoralno, to znači da posluje dobro, jer mu ništa ne stoji na putu ostvarenja profita. Takva osoba se ne obazire na moralnost. Ipak, cjelina tablice čini se čak i načelno točnijom od cjeline prethodne tablice koja se čini bjelodano pogrešnom. Dakle, možemo postaviti novu pretpostavku: II. Moralnost ili nemoralnost poslovanja (vjerojatno, u nekoj mjeri, redovito, a moguće i nužno) determinira poslovanje. Pitanje je – kako? Za sad kažemo „može” jer je jasno da je to moguće, ali nije jasno je li to nužno. Naime, mogućnosti (2) i (3) sugeriraju da je zdravorazumski nužno: ako smo moralni, onda loše poslujemo, tj. ako smo nemoralni, onda dobro poslujemo. Nasuprot njih, mogućnosti (1) i (4) sugeriraju da ako smo moralni bolje poslujemo, a ako smo nemoralni loše poslujemo. Dakle, sada možemo zaključiti. Postaviti pitanje s početka, znači pitati: Determinira li moralna ispravnost poslovanja uspješnost ili neuspješnost? Ili: Determinira li moralna neispravnost poslovanja uspješnost ili neuspješnost? To su pitanja s kojima se treba baviti i na koja treba odgovoriti jer s njima stoji ili pada cijela tema poslovne etike i što je još važnije tema moralnih briga poslovnih ljudi s obzirom na njihove poslove. Odgovor na pitanje – Kako moralnost (ispravnost/neispravnost) determinira poslovanje (uspješnost/neuspješnost)? Ovdje moramo započeti s 224

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

podacima. Podaci sugeriraju razne stvari i očito nisu dostatni za odluku. Naime, ovdje moramo imati u vidu još jednu važnu stvar: jesu li poslovna odluka i djelovanje i moralna odluka i djelovanje u skladu ili u sukobu. Dakle, imamo dvije mogućnosti: I. Moral i poslovanje su u skladu. II. Moral i poslovanje su u neskladu. To pak znači da je moralno ispravna odluka u skladu s poslovno dobrom odlukom, tj. da je moralno ispravna odluka u sukobu s poslovno ispravnom odlukom (drugim riječima da je u stvari moralno neispravna odluka u skladu s poslovno ispravnom odlukom). Podaci naime sugeriraju kao prvo u slučaju sklada morala i poslovanja tj. moralnim i poslovnih odluka i postupaka (slučaj I) da moralno neispravna djelovanja determiniraju poslovno loše postupke. Izvješće Udruge etičkih službenika SAD-a (Wall Street Journal) kaže da od ispitanih zaposlenika 48% ima indicije koje sugeriraju kako su učini nešto nemoralno ili ilegalno u tekućoj poslovnoj godini. Cijena takvog djelovanja od strane zaposlenika u SAD-u je 400 milijardi USD godišnje (Ferrell, Hirt, 2000:57). Dakle, došli smo do prve spoznaje: Kada postoji sklad između moralnog djelovanja i poslovanja vrijedi pravilo – moralno ispravno djelovanje pozitivno utječe na uspješnost poslovanja, tj. moralno neispravno djelovanje smanjuje uspješnost poslovanja. (To znači da su stavovi (1) i (4) u tablici 6 točni u slučaj sklada između morala i poslovanja). Evidencija u prilog T1: W. M. Hoffman, R. E. Frederick, M. S. Schwartz (eds.) „Business Ethics”, 2001:6 (pozivanju se na sljedeće) Pava M. L., Krausz J. „The Association Between Corporate Social Responsibility and Financial Performance: The Paradox of Social Cost”, Journal of Business Ethics, 15 (3), 1996: 321-258 Roman M. R., Hayibor S., Agle B. R. „The Relationship Between Social and Financial Performance”, Business & Society, 1999 38 (1): 109-125 No, važnije pitanje glasi – što se zbiva u istoj situaciji kada su moralno i poslovno djelovanje u neskladu, tj. konkretno kada postupiti moralno ispravno znači – postupiti poslovno loše, ili drugim riječima kada postupiti moralno neispravno znači – postupiti poslovno dobro. Ovdje se postavlja problem koji se tiče hijerarhije. U teorijskoj literaturi istraživanja pokazuju da su samo dvije teorije relevantne: I. Moralno ispravna djelovanja među svim izborima uspješnih poslovnih djelovanja imaju svoju cijenu (koštanja). II. Moralno ispravna djelovanja među svim izborima uspješnih poslovnih djelovanja se isplate (donose dobrobiti, između ostalog kroz eliminaciju „nemoralne konkurencije”). Ova stajališta su komplementarna. Pojasnimo kao prvo središnje teorije. Prema teoriji I stoji da je društveno odgovorno investiranje „glupa ideja” (Rothchild 1996:197). Ova zamisao stoji na pozadini temeljne zamisli Miltona Friedmana (1970) koja kaže da 225

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

inzistiranje na takvom poslovanju zahtijeva financijsku žrtvu, što je nedvojbena činjenica (Biti moralan ima cijenu). Štoviše, na razini tvrtke takvo poslovanje (npr. briga za radnike, briga za okoliš, itd.) ima cijenu zbog koje firma može biti u lošijem položaju u odnosu na konkurente na tržištu. McGuire, Sundgern, Schneeweis 1988). Prema teoriji II polazimo od činjenice da tvrtke postoje u društvu, u društvenom okolišu, te su stoga odgovorno ne samo prema vlasnicima, nego i prema društvu (Freeman 1984). Snažna orijentacija na društvo u kojem tvrtka postoji može uvećati profit time što se osnažuje odnos prema ključnim društvenim skupinama (Moskowitz 1982). Štoviše, moralno poslovno djelovanje može otvoriti i nove prilike baš takvim tvrtkama, a onima koje to ne čine prepriječiti takvu priliku (Fombrun, Gardberg i Barnett 2000). Ova teorija se naziva i „Biti moralan se isplati.” Sada se pitajmo kako je moguće da su ta dva pristupa komplementarna. III. Teorije I. i II. su međusobno komplementarne. Naime, opravdanje komplementarnosti ovih teorija je jednostavno. Moralne tvrtke ponašaju se moralno. No moral ima cijenu (koštanja). U početku su troškovi veći, no oni se smanjuju intenzivnijim provođenjem politike društveno odgovornog investiranja (socail responsible investing – SRI). Uspjeh nadvisuje cijenu, jer se moralnim djelovanjem iz igre izbacuju nemoralne tvrtke. Dakle, moralno djelovanje se isplati. Tako možemo postaviti još jednu tezu. Kada postoji nesklad između moralnog djelovanja i poslovnog djelovanja vrijedni pravilo da treba inzistirati na moralno ispravnom poslovnom djelovanju, jer iako je istina da ono ima cijenu, ipak je istina da ako se dosljedno provodi rezultira većom dobrobiti nego štetom, tj. nerijetko iz igre izbacuje firme koje primjenjuju moralno neispravno poslovno djelovanje (na pitanje kako ih se izbacuje iz igre i pod kojim uvjetima moguće je odgovoriti primjenom određenih strategija teorije igara koje su uglavnom suradničke ili verzije tzv. „milo-za-drago” strategije). Evidencija u prilog T2: M. L. Barnett, R. M. Salomon „Unpacking Social Responsibility: The Curvelinear Relationship Between Social and Financial Responsibility”, Academy of Management Proceedings, 2002, pB1,6p, http://web4.epnet.com Navedeni autori koriste kao izvore relevantnu literaturu za pojašnjenje navedenih teorija: za teoriji „Being Nice Has a Price” (Rothchild, 1996, Friedman, 1970, itd.), a tako i za teoriji „Being Nice Pays” (Freeman 1984). Ovime smo pokazali ono što je bilo relevantno na početku. Naime, nedvojbeno je točno kako moralno poslovno djelovanje pospješuje poslovanje ukoliko su moralne i poslovne odluke u skladu, tj. ukoliko je moralno ispravna odluka i djelovanje u skladu s poslovno najisplativijom odlukom i djelovanjem. Ukoliko postoji nesklad, pokazalo se kako je i u tom slučaju moralno poslovno djelovanje dugoročno isplativije od nemoralnog poslovnog djelovanja. Kako pak ovo dosta nalikuje barem u svom obliku na modele zatvorenikove dileme i složene društvene strategije, čini se mogućim primijeniti 226

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

i ponešto od rezultata istraživanja u tom području. Čini se da ova rješenja nalikuju tzv. strategiji milo za drago (vidi Dawkins Sebični gen). Kako god, važno je uvidjeti kako su teorije I. i II. komplementarne što pak omogućuje drugu tezu (T2).

11.4. Kako ulagati moralno/društveno odgovorno i istovremeno maksimizirati profit? Zadaća u ovom tekstu je razotkriti sve relevantne dimenzije poslovne etike: (1) načine na koje se legitimno razmišlja o moralnim dimenzijama poslovanja, (2) kako se provjerava jesu li poslovne odluke moralne ili ne i (3) je li samo poslovno djelovanje ili poslovanje moralno ili ne. Ovdje se dakle radi o preglednom prikazu tehnike mišljenja, tehnike odlučivanja i tehnike djelovanja ukoliko poslovne prakse interpretiramo isključivo na moralni način, a ne na legalni, kulturni, običajni, ekonomski, politički ili socijalni način. Relevantna pitanja su sljedeća: Što je poslovna etika, je li uopće moguća? Koje su zadaće poslovne etike? Što nas može poučiti povijest poslovne etike? Kako izgleda standardni problem poslovne etike? Koja su područja poslovne etike? Poslovanje (business) je složena mreža ljudskih odnosa između: proizvođača i konzumenata, zaposlenika i poslodavaca, menadžera i dioničara, članova korporacije i članova zajednice u kojoj korporacija djeluje. To su ekonomski odnosi koji nastaju tržišnim mehanizmom, izmjenom dobara i usluga za novac i obratno. No ta pitanja, kao primjerice pitanja profita, ekonomskog rasta i tehničkog napretka mogu biti interpretirana moralno. Dakle, poslovanje mora biti interpretirano ekonomski, ali uz to može biti interpretirano i etički. Poslovna etika dakle istražuje moralnost poslovnih praksi. Moralnost poslovne prakse treba razlikovati od ekonomske izvedivosti i isplativosti prakse, od etiketiranja poslovne prakse kao ovakve ili onakve, od političke legitimnosti prakse i od legalnosti iste. No pitanje je može li se poslovna praksa interpretirati moralno? Ima li možda poslovnih aktivnosti koje ne mogu biti moralno interpretirane? Ovo je dakako posljedica odgovora na opće-moralno pitanje – ima li ljudskih praksi koje su imune na moralnu interpretaciju (pregledni prikaz)? Možemo li dakle „pregledno prikazati” ijednu ljudsku praksu (način djelovanja, oblik života), a da pri tome iz tog prikaza izostavimo moralnu interpretaciju? Primjer 1. Zamislimo čovjeka koji mijenja probušenu automobilsku gumu na svom automobilu i zbog toga kasni na posao. Možemo li tu praksu 227

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

pregledno prikazati a da izostavimo moralnost? Ako kažemo čovjek je stručno i brzo izveo zamjenu automobilske gume i iako je kasnio na posao sav posao tog dana obavio je na vrijeme. Jesmo li time kazali sve? Trebamo li pitati zašto je guma probušena – zbog okolnosti koje nisu mogle biti promijenjene (npr. staklo na cesti), ili pak zbog nemara (npr. neprovjeravanja kakvoće guma od strane vlasnika vozila)? Ako je u pitanju nemar povezan s puknućem gume koje je dovelo do kašnjenja na važan sastanak čime je čovjek nanio štetu sebi, firmi i drugima, jesmo li već odgovorom na to pitanje postavili okvire moralne interpretacije? No ovaj primjer nije poslovno relevantan. Primjer 2. Što ako bi isti čovjek zakasnio na poslovni sastanak i tako onemogućio napredak firme? Što pak ako bi isti čovjek na sastanku s potencijalnim poslovnim partnerom istom ponudio mito ne bi li uspostavio poslovni odnos koji bi njegovoj firmi donio značajnu prednost u odnosu na konkurente. Bi li ili ipak možda ne bi li ovaj slučaj mogli prikazati tako da ne kažemo ništa što bi se moglo držati eksplicitnom moralnom interpretacijom? Podmićivanje može biti kažnjivo, no to je pravni slučaj. Podmićivanje može štetiti ugledu firme, a tada se radi o elementarnoj pristojnosti u poslovanju. Podmićivanje može biti politički štetno, itd. Još uvijek nema naznake izvorno moralne dimenzije slučaja zar ne? Zar ne bi trebali kazati nešto kao – podmićivanje potencijalnih poslovnih partnera je striktno zabranjeno etičkim kodeksom tvrtke s kojim je zaposlenik upoznat i dužan ga je slijediti? To je svakako moralna dimenzija, ali još uvijek dimenzija pozivanja na – na koncu samo neki dokument – u kojem nešto piše i koji se iz tko zna kojeg razloga zove etički kodeks. No ako se pitamo zašto to piše u tom dokumentu, onda bismo mogli dospjeti do moralne interpretacije. Npr. moglo bi se kazati – podmićivanje je moralno neispravna praksa jer ne dokida svima relevantno uključenim u donošenje odluke jednakost da na odluku utječu isključivo relevantnim razlozima, npr. uvjetima ponude za suradnju, vjerojatnim profitom, kakvoćom suradnje i dugoročnim prosperitetom, itd. No pravo pitanje ovdje glasi – možemo li u ovom slučaj proći bez ovog „cmoljavog moraliziranja”? Vratimo se primjeru i pitajmo se što ako bi osoba koju se pokuša podmititi kazala nešto poput – razgovarajmo radije o poslovnoj dimenziji i ponudi koju nudite, naime, ima li u samoj ponudi bilo što zbog čega bi naša firma prihvatila baš nju, a ne neku vaših konkurenata? Dakako, da je ova situacija vrlo štetna, jer na koncu podmititi se može samo onoga tko se da podmititi, ili pak onaj tko se da podmititi biti će i podmićen. Ako ovakvu interpretaciju ne možemo izbjeći, onda je poslovna etika potrebna, moguća, pa čak i nužna. Drugim riječima, ako možemo potpuno pregledno prikazati neki slučaj poslovne prakse samo tako da kažemo između ostalog i to da je nešto u toj praksi moralno ili ne, onda postoji legitimna moralna interpretacija tog slučaja i naša prosudba 228

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

načina rezoniranja, odlučivanja i djelovanja kao moralnih ili ne zaista je ne samo moguća nego i nužna. Tada postoji potreba za poslovnom etikom. Poslovna etika dakle jest moguća na navedeni način, ali još nije jasno što je njezina zadaća. Zadaća poslovne etike zasigurno nije baviti se moralnim iskazima drugog reda (npr. Krađa je nemoralna) ili moralnim iskazima trećeg reda (npr. Riječ krađa znači ...). Zadaća poslovne etike je dvovrsna: prvotna i drugotna. Njezina prvotna zadaća je oblikovanje moralnih iskaza prvog reda (npr. Ne podmićuj poslovne partnere.). Ona oblikuje praksu, nudi interpretaciju koja nije samo moralna nego moralno ispravna (npr. „Firma ABC d.d.” zabranjuje podmićivanje suradnika i poslovnih partnera, a sam čin kažnjava sljedećim mjerama ...). Njezina drugotna zadaća sastoji se u razrješavanju određenih tipova situacija: (1) kada se prekrši moralno ispravna praksa (slučaj podmićivanja, i sl.), (2) kada se iz nekog razloga mora mijenjati moralna praksa (slučaj reakcije na nove okolnosti) i (3) kada se pojavljuju novi nepoznati načini poslovanja (npr. novi materijali, nove tehnike proizvodnje, i sl.). Pokušajmo to skicirati. U skici postoje MI1 MI2 i MI3 kao moralni iskazi prvog, drugog i trećeg reda. Nadalje u skici postoje MP kao moralne prakse. Poslovna etika

Moralni iskazi

x

MI 2

MI 3

MI1 su moralne prakse MP kojima su implicitne mogućnosti njihovog vlastitog preglednog prikaza (moral). MI2 su iskazi o moralnim praksama ili etički iskazi (etika). MI3 su iskazi o etičkim iskazima ili meta-etički iskazi (metaetika).

ZADAĆE POSLOVNE ETIKE Pregledno prikazati poslovne moralne prakse. Pružiti etičku normu moralne ispravnosti u standardnim situacijama (etički kodeks struke). Utemeljiti načine primjene etičkog kodeksa na konkretne situacije: kršenje norme, promjena, pojava nove norme.

Zadaće poslovne etike - Odnos moralnih iskaza i poslovne etike i KDO

Dakle, u redovnim okolnostima poslovna etika svodi se na pregledno prikazivanje moralnih praksi, tj. ekspliciranje moralne dimenzije poslovnih 229

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

praksi. U izvanrednim okolnostima koje prerastaju u redovite postavlja se zahtjev da se eksplicira etička norma (npr. „Plagiranje je strogo zabranjeno.”), a to se najčešće čini oblikovanjem tzv. „etičkog kodeksa” struke i firme. Tada je moguće uporabom takvog kodeksa razriješiti praktične probleme i to brzo, učinkovito i pravedno, a ti problemi se svode kao što smo odredili na početku odgovora na: postupanje u slučaju kršenja pravila, postupanje u slučaju promjene norme i postupanje u slučaju zahtijeva za novom normom (promjena kodeksa). Takve odluke često donose posebna tijela, redovito pojedine osobe, a ponekad i povjerenstva, koja se još nazivaju i etičkim povjerenstvima. Ipak, pretpostavlja se da su takve odluke sposobni donositi i sami zaposlenici firme. U tom slučaju etičar određene struke ili unutar toga određene firme ima obvezu podučiti zaposlenike kako brzo, precizno i učinkovito: racionalno razmišljati o etičkim problemima (gore navedenih tipova), kako donijeti pravednu odluku o smjeru djelovanja i kako pravovremeno, odlučno i učinkovito djelovati. Moralnost poslovanja bila je tema od kada se i posluje. Naime, uz zahtjev profita uvijek se postavlja i zahtjev za pravdom. Tema profita i pravde zaokuplja svete tekstove ključnih svjetskih religija Vede, Aveste, Stari Zavjet, Talmud, Novi Zavjet, Kuran i druge. Prije skoro 4000 godina Hamurabijev zakonik bilježi kako su vladari Mezopotamije nastojali kreirati poštenu cijenu proizvoda. Aristotel raspravlja o porocima i vrlinama proizvođača i trgovaca u djelu „Politika”. Ciceron piše djelo „O dužnostima”, itd. Ovo sasvim dostatno svjedoči da je problem poslovne etike a kojeg možemo skraćeno nazvati „Profit ili Pravda” postojao kao važan tijekom povijesti, a kao ključan se postavio tek u 19. stoljeću sa snažnim utjecajem npr. monopolističkog poslovanja. Tijekom 20. stoljeća poslovna etika prošla je kroz nekoliko mijena i razdoblja. 1. razdoblje: do 60-tih godina 20. st. poslovanje je karakterizirano kao niti nemoralna, ni moralna djelatnost, nego kao amoralna djelatnost, a pojmovi kao što su moral ili društvena odgovornost rijetko se spominju. U tom razdoblju jedino su protestantska i katolička crkvena učilišta temeljem socijalnih enciklika počela nuditi kolegije „socijalne etike” i time su postavljeni temelji poslovne etike (papa Lav XIII: „Rerum novarum”, 1891).233 2. razdoblje: 60-tih godina 20. st. postepeno se pojavljuju društvene i etičke teme u poslovanju kao što su građanska prava, problem okoliša, sigurnost radnog mjesta i pitanja vezana uz potrošače (važno djelo je ono Ralpha Nadera: „Unsafe at Any Speed” 1965). 233 S druge strane marksističko–kapitalistički spor oko ekonomije (planska vs. slobodna) nije bio relevantan jer su obje strane iz sebi svojstvenih razloga negirale smislenost moralnih načela u poslovanju. 230

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

3. razdoblje: 70-tih godina 20. st. poslovna etika polako ulazi u sveučilišta i do 1980. godine mnoga sveučilišta na tlu SAD-a dobivaju izborne kolegije poslovne etike. Tijekom tog vremena u javnost su dospjeli prvi slučajevi potplaćivanja, lažnog oglašavanja, problema sa sigurnošću proizvoda i problema s okolišem. Sam izraz „poslovna etika” prestaje biti oksimoron.234 4. razdoblje: od 1980. do 85. godine poslovna etika se u potpunosti konsolidira s nizom udruga, časopisa, redovitih konferencija i niza publikacija. Pojavljuju se poznate udruge na tlu SAD-a, te najutjecajnija udruga u Europi, EBEN (European Business Ethics Network), a pokreću se i mnogi časopisi. 5. razdoblje: od 1985. do 1995. poslovna etika ulazi u korporacije i razvijaju se etički kodeksi struka, korporacija i firmi. 6. razdoblje: od 1995. na ovamo se poslovna etika značajno širi na područje međunarodnog poslovanja i raspravlja globalne teme kao što su radna politika i globalizacija, ekološki problemi i globalizacija, suverenitet i globalizacija, podmićivanje, uporaba dječje radne snage, i sl. 7. razdoblje: trenutna situacija: od 1995. do 2005. Poslovna etika nalazi se u samom središtu interesa javnosti napose poradi slučajeva kao što su Enron ili Worldcom. Pred dekane poslovnih škola i studija MBA-a postavilo se pitanje mogu li oni utjecati na takve skandale, tj. na jačanje utjecaja etike u poslovanju. D. Messick profesor filozofije s Northwestern sveučilišta kazao je kako je prosjek godina studenata MBA-a između 28 i 30 te kako su njihovi moralni standardi već uvelike oblikovani i kako je malo vjerojatno da će kolegij u trajanju od 10 tjedana promijeniti bilo što relevantno. No, istraživanja baš ovog problema pokazala su kako se etička mjerila studenata mogu djelomično promijeniti tijekom MBA studija. Ova razdoblja i događaji najbolje svjedoče o razvoju i sve većoj važnosti i relevantnosti poslovne etike, ali uvijek treba imati na umu da je poslovna etika kao prvo praktična disciplina, a ne teorijska disciplina, da je nadalje stvar umijeća ili tehnike mišljenja, odlučivanja i djelovanja i da je na koncu prvotno formativna, a unutar toga i informativna, tj. propisujuća, a unutar toga i opisujuća. Zamislimo slučaj, koji je u stvari vrlo vjerojatan, čak toliko da možemo kazati kako imena ne želimo spominjati.

234 Interesantno je da su se slučajevi pojavljivali postepeno. Prvo u sferi čiste politike, zatim u sferi odnosa primarnih i sekundarnih društvenih dionika (vlada i tvrtke), a na koncu i unutar tvrtki i među njima. 231

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

Primjer 3. Steven je vrlo zabrinut. On je naime prodavač određene kompanije koja se bavi trgovinom građevinskom opremom i koji je ovlašten da u ime kompanije proda građevinsku opremu vladi određene malene države koja je u značajnom ekonomskom rastu. Kako je Stevenova kompanija u gubitku, direktori su odlučili probiti se na međunarodno tržište, te stoga mnogo toga ovisi o Stevenovom sklapanju posla. Steven namjerava sklopiti posao, ali provizija koju treba „platiti” određenim vladinim dužnosnicima, konkretno Stjepanu, je 100 000 američkih dolara, što je samo po sebi vrlo mala provizija u odnosu na vjerojatni profit kompaniji od sklapanja posla s tom državom, ali i u odnosu na dobrobiti koje država ostvaruje kupovinom građevinske opreme od te kompanije. Ako Steven ne plati proviziju Stjepanu, onda će Stjepan ugovoriti posao s konkurentskom kompanijom. No, Steven zna da je ovaj ugovor ključan za kompaniju, o njemu ovisi hoće li uopće postojati kompanija, ili će propasti. Dakle, Steven treba odlučiti između dva načina djelovanja: platiti 100 000 američkih dolara Stjepanu i sklopiti ugovor, ili ne platiti 100 000 američkih dolara i ne sklopiti ugovor što će vjerojatno za učinak imati propast tvrtke. Postoji nekoliko perspektiva pod kojima se Steven mora odrediti s obzirom na odluku i smjer djelovanja: (1) Koja je odluka bolja pod poslovnim vidikom? (2) Koja je odluka bolja pod pravnim vidikom? (3) Koja je odluka bolja pod moralnim vidikom? (4) Koja je odluka bolja pod vidikom interesa radnika, zajednice, okoliša...? Na pitanje (1) je lako odgovoriti, a odgovor glasi – ona koja donosi veći profit (po mogućnosti dugoročni). Dakako, potrebno je odlučiti između raznih poslovnih odluka na način da se izabere ona koja je bolja, a to znači ona koja vodi praksi koja maksimizira dugoročni profit. Na pitanje (2) također nije previše teško odgovoriti – odluka je prihvatljiva ako ne uključuje izvršenje ilegalne prakse. Na pitanje (3) uopće nije lako odgovoriti. Naime, odgovoriti na pitanje (3) znači – procijeniti razloge (motive, opravdanja) i odlučiti o djelovanju u jednom smjeru, a ne u drugom smjeru u skladu s nekim moralnim mjerilom koje razlikuje dobre od loših (ispravne od neispravnih) moralnih odluka. Odlučiti pod moralnim vidikom implicira: znati koja su moralna načela, koje vrste razloga su relevantne za moralnu odluku i kako procijeniti razloge u svjetlu načela. No odluke mogu biti povezane, npr. skladno, tj. tako da je najbolja poslovna odluka ujedno legalna i moralna (izvanjske strelice), ali mogu biti i u neskladu, i to najčešće na način da su poslovna odluka s jedne strane i pravna i moralna odluka s druge strane u sukobu na način da se međusobno isključuju i da proizvode samo dobrobit na jednoj strani u formi ili profit ili moral (unutrašnje strelice).

232

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

POSLOVNA ODLUKA

PRIMJER ILI SLUČAJ

Moć

Kultura MORALNA ODLUKA

PRAVNA ODLUKA Dimenzije odluke

U slučaju sklada među odlukama problem ne postoji i ono što u stvari posjedujemo nije ništa drugo do ustaljena moralna praksa koju uopće ne dovodimo u pitanje. Ali u slučaju nesklada čovjek se mora odlučiti. Empirijska evidencija pokazuje da je sklad dobar, a nesklad loš: tj. „dobra etika je dobro poslovanje” ili „loša etika je loše poslovanje” (Hoffman i dr. 2001:6). No, obratni slučajevi su pravi problemi: je li dobro poslovanje ujedno i dobra etika, i je li loše poslovanje ujedno i loša etika? To nije jasno. Postavimo neka od mogućih pravila u konfliktnim situacijama: 1. Ako postoji sukob između etike i zakona, učini što zakon nalaže. 2. Ako postoji sukob između etike i poslovanja, učini što profit nalaže. 3.1. Ako postoji sukob zakona i poslovanja, učini što zakon nalaže. 3.2. Ako postoji sukob zakona i poslovanja, učini što profit nalaže. Prema pravilima 1., 2. i 3.1. postoji sljedeća hijerarhija vrijednosti: 1. zakon 2. profit 3. moral, a prema pravilima 1., 2. i 3.2. postoji drugačija hijerarhija vrijednosti: 1. profit 2. zakon 3. moral. No možemo zamisliti i sljedeću hijerarhiju vrijednosti: 1. moral 2. zakon 3. profit. Hijerarhija ovih vrijednosti, tj. poslovnih, zakonskih i moralnih nije zadana i u konfliktnim situacijama nije lako odlučiti. Unutar ovih sfera javljaju se tipični slučajevi nemoralnog djelovanja u poslovanju. Njih smo naveli prije, no ovdje ih treba ponoviti. Sukob interesa: povisivanje vlastite plaće na uštrb profita vlasnika (narav korporacije), prisvajanje dobara firme za vlastite interese (narav korporacije), podmićivanje i primanje mita (u smislu primanja ili davanja novca, darova ili posebnih usluga (informacija) s namjerom da se odlučujuće utječe na odluku) (rad u korporaciji). Poštenje i iskrenost: namjerno nanošenje štete kupcima, klijentima, 233

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

zaposlenicima, konkurentnim firmama pomoću: obmanjivanja, pogrešnog informiranja, iznude, prisile, diskriminacije i sl. (korporacija u društvu), stvaranje i očuvanje monopola na tržištu i lažno informiranje o naravi proizvoda ili usluge (korporacija u društvu). Komunikacija: lažno ili nepotpuno oglašavanje (korporacija u društvu), lažno osobno prodavanje proizvoda (korporacija u društvu), nepotpuno obavješćivanje o štetnim učincima (napose lijekovi) (korporacija u društvu), nepotpuno informiranje o razlici među proizvodima (korporacija u društvu), označavanje štetnih proizvoda (npr. duhanski proizvodi) (korporacija u društvu) , razna upozorenja (dobna ograničenja za razne proizvode) (korporacija u društvu). Poslovni odnosi: zlouporaba autoriteta (narav korporacije), plagiranje tuđeg rada (narav korporacije), odavanje poslovnih tajni (narav korporacije), onemogućavanje provedbe plana poslovanja (narav korporacije), nesudjelovanje na sastancima firme (narav korporacije), prisiljavanje drugih na nemoralne radnje (narav korporacije). Povrh ovih standardnih slučajeva postoje i nestandardni slučajevi. Oni se mogu pojaviti zbog promijenjene naravi poslovanja, zbog promjene radnog okoliša (promjena mjesta rada), zbog pojave novog znanstvenog otkrića ili tehničkog izuma i njegove industrijske primjene i proizvodnje (što otvara sasvim nova pitanja odgovornosti, učinaka), itd. Primjer 4. Primjerice slučaj promjene mjesta proizvodnje ili proširenja tržišta je vrlo važan. Naime, moguće je kako u novom području zajednica ima ne samo drugačije radne navike i običaje, nego i drugačiji sustav vrijednosti, npr. pripadaju drugoj kulturi (što povlači problem jezika), većinom su pripadnici druge religije, itd. Samim time valja pretpostaviti kako na njihov sustav moralnih vrijednosti (etiku) utječu drugi i različiti čimbenici (ta i ta religija, ti i ti običaji, itd.). Uz to razlozi su često poslovne naravi: kao primjerice jeftinija radna snaga, slab i neučinkovit pravni sustav i neutjecajna politička zajednica. Primjer 5. Zamislimo čak da se u novim postrojenjima započinje testiranje i proizvodnja novog proizvoda. To povrh svega navedenog povlači i važna pitanja odgovornosti primjerice za radnike koji proizvode, za okoliš, za kupce proizvoda, potrošače, itd. Ovo su dva primjera koji zorno pokazuju s kakvim se problemima tvrtka može susresti kada se nađe u novim okolnostima. Ne treba misliti kako su nove okolnosti nešto atipično u odnosu na standardne okolnosti. Naime, stalni ekonomski rast nerijetko ili čak nužno uključuje ne samo visoku domišljatost menadžera, nego i stalni tehnički napredak što pak znači stalnu tehničku inovativnost (ili klasično govoreći stalno promišljanje jednog od tri ključna ekonomska pitanja – što proizvoditi). Proporcionalno udjelu takvih inovativnih aktivnosti pojavljuje se i udio novih etičkih pitanja koja treba riješiti. 234

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

11.5. Moralnost poslovnih odluka Moralnost poslovnih odluka sastoji se od dvije sastavnice: (1) od racionalnosti odluke (tj. procesa njezina donošenja) i (2) od odabira moralno ispravne odluke temeljem koje se djeluje. Dakle, ovdje je potrebno znati: (1) što je potrebno za etičku odluku na osobnoj razini, (2) i koji je postupak potrebno slijediti kako bi se donijela etička odluka u pojedinačnom slučaju. M. Josephson u svom djelu „Ethics: Easier Said Than Done” (1988) nabraja niz ključnih pojmova, vrijednosti, etička načela, teorije, moralna djelovanja, uobičajena pogrešna shvaćanja i opravdanja za moralno neispravne čine. Navedimo neka od njih: (1) Pojmovi: etika, moral, osobna etika, vrijednosti, moralne vrijednosti, neetičke vrijednosti, etička načela. (2) Etičke norme (načela): poštenje, integritet, održavanje obećanja, povjerenje, pravda, briga za druge, poštovanje drugih, odgovorno građanstvo, potraga za izvrsnošću, ubrojivost (pozivanje na odgovornost) (dakako, ove su norme instrumentalne, a ne terminalne). (3) Etike teorije: zlatno pravilo, tj. „Čini drugima ono što želiš da i oni čine tebi”, (za jednostavne slučajeve), Raščlamba interesnog dioništva (stakeholder analysis), „Tko su sve interesni dionici i kako će ova odluka najvjerojatnije utjecati na njih” (ova metoda ne rješava problem, ali pomaže u rješavanju viđenjem mnogih implikacija odluke). (4) Uobičajena pogrešna shvaćanja: etika se bavi samo nemoralnim postupcima, ako je nešto legalno, onda je moralno, postoji samo jedan ispravan odgovor, i sl. (5) Isprike, racionalizacije i napasti: nezapažanje problema, neosjetljivost, sebičnost, zaštita samoga sebe, proglašavanje sebe posljednjom mjerom moralne ispravnosti, pogrešno razmišljanje, i sl. Kada imamo neki problem potrebno je kao prvo razdvojiti etičke komponente od neetičkih komponenti. Naime, važno je prepoznati poslovne komponente (pitanje zarade), pravne komponente (pitanje legalnosti) i etičke komponente (pitanje moralne ispravnosti). Dakako, te su komponente često ne samo pomiješane, nego i međuovisne, tako da prihvatljivo rješenje jedne dimenzije problema znači neprihvatljivo rješenje druge dimenzije (klasični slučaj je moralno ispravno djelovanje na uštrb profita ili profitabilno djelovanje na uštrb moralno ispravnog djelovanja). Koraci prepoznavanja i rješavanja etičkog problema, tj. donošenja odluke i djelovanja detaljno su prikazani u tekstu C. Dreilingera i D. Ricea „Donošenje moralnih odluka u poslovanju”. No, to nije sve što je problematično u svezi s donošenjem etičkih odluka u poslovanju. Mnogi autori zagovaraju mnogo čvršće kriterije racionalnosti u donošenju takvih odluka kao primjerice raščlambu troškova i koristi (cost-benefit analysis). Ta metoda je podosta nalik utilitarističkoj računici dobrobiti (koristi) i šteta (ali i raščlambi rizika i dobrobiti). Metoda se naprosto sastoji 235

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

u tome da sve elemente ili razloge za odluku podijelite na one koji donose dobrobiti i one koji donose troškove. Tada, ukoliko troškovi nadvisuju dobrobiti, odluka nije ispravna, a ispravna je svaka ona pri kojoj dobrobiti nadvisuju troškove. Toj teoriji etičkog rezoniranja u poslovanju suprotstavlja se S. Kelman u svom poznatom tekstu „Cost-Benefit Analysis: An Ethical Critique”, a u obranu tog pristupa i kroz odgovor Kelmanu staju H. B. Leonard i R. J. Zeckhauser u njihovu tekstu „Cost-Benefit Analysis Defended”. Ovdje nije toliko važno koje oni argumente rabe u obranu svojih stajališta jer se oni svode na primjenu općih argumenata u prilog i protiv utilitarizma kao opće etičke teorije, nego je važno nešto drugo. Naime, potrebno je razjasniti trebamo li pri donošenju etičkih odluka u poslovanju eksplicitno pristati uz neku etičku teoriju (npr. teoriju vrline, teoriju dužnosti, teoriju koristi), ili je dostatno pozvati se na tim trima teorijama zajedničke vrijednosti (instrumentalna načela, norme, vidi prije) što je kao mjerilo dostatno za razrješenje moralne dvojbe. Odgovor na ovo pitanje u vezi je s racionalnom pozadinom našeg etičkog sustava. Ukoliko smo skloniji strogim racionalnim rješenjima, vjerojatno ćemo biti skloniji i eksplicitnim etičkim teorijama, dok ukoliko smo skloniji slabijoj racionalnosti, biti će dostatne i opće norme ili vrijednosti. Ponekad to ipak nije dostatno. Naime, ukoliko se etički slučaj suzi na pitanje pravde, onda je to pitanje koliko primjene općeg odgovora na pitanje – što je moralno ispravno (prema velikim teorijama: vrlina, dužnost, korist), toliko i primjene tog odgovora na teoriju pravde (pravde prema teoriji vrline, prema teoriji dužnosti, prema teoriji koristi) i primjene te teorije na razinu ekonomske pravde. Stoga, ovisno o slučaju ponekad nije dostatno pozvati se na opće instrumentalne norme, nego je potrebno pozvati se i na određenu etičku teoriju. No, uvijek treba imati na umu da rasprava koja se tada otvori nema svrhu sama sebi, nego tome da pomogne da se najbolja odluka donese pravovremeno i da je ako ne idealna, a ono barem najbliža idealnoj odluci koja će polučiti najbolje dostupno djelovanje i učinke, tj. rješenje praktičnog etičkog problema (slučaja). Naime, ukoliko npr. kao menadžer u firmi možete istovremeno ostvariti profit i postupiti moralno ili moralnije prema zaposlenicima, konzumentima i lokalnoj zajednici, onda je taj smjer djelovanja dakako prihvatljiviji u odnosu na onaj u kojem samo ostvarujete profit bez obzira na moralniji odnos prema zaposlenicima, konzumentima im lokalnoj zajednici, te je tada sasvim nevažno je li vaša odluka u smjeru djelovanja s tim učincima utemeljena na ovoj ili onoj etičkoj teoriji. Naime, samo pitanje logičke dosljednosti između etičke teorije i njezine primjene u praksi je i samo teorijsko pitanje. Dakako, često dolazi do sukoba na mnogim razinama. Na primjer sukob trajno postoji između vlastitog interesa, dobrohotnosti i moralnog načela i to pod tri vidika (Fritzsche 2005:73). 236

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

Etička mjerila

Osoba

Tvrtka

Društvo

Egoizam

Vlastiti interes

Interes tvrtke

Učinkovitost

Dobrohotnost

Prijateljstvo

Interes tima

Društvena odgovornost

Načelo

Osobni moral

Pravila i procedure

Zakoni i etički kodeksi

Mogući sukobi poslovnih odluka i moralne ispravnosti

Problem poslovanja je uvijek to što jest i ništa drugo – poslovni problem. No, poslovni problem zahtijeva rješenje (na strateškoj i taktičkoj razini) i stoga treba izabrati između alternativnih načina djelovanja, tj. donijeti odluku. Svaka poslovna odluka ima mnoge dimenzije koje nisu isključivo ekonomske nego: ekonomske, političke, tehnološke, društvene i etičke. Stoga, sljedeća pravila valja imati na umu: (1) identifikacija problema, (2) razgraničenje ekonomske, od zakonskih i etičkih dimenzija, (3) izdvajanje etičke dimenzije, (4) odvagivanje alternativnih odluka i donošenje moralne odluke i (5) djelovanje u skladu s odlukom. Ključan tekst za razumijevanje načina donošenja etičkih odluka u poslovanju je tekst „Donošenje moralnih odluka u poslovanju” C. Dreilingera i D. Ricea (2001). Oni svoj tekst započinju simptomatično. „Etički slučaj je, u srži, problem pri kojem neke komponente daju za naslutiti kako bi određene vrijednosti ili moralne prosudbe mogle biti u sukobu. Dakle, presudno je pristupiti takvim slučajevima uporabom modela sustavnog rješavanja problema kako bi se pojasnili elementi i teme uključene u problem, kako bi se generirala moguća rješenja i kako bi se osigurao okvir unutar kojeg se može izabrati između mogućih rješenja. Poradi toga što osigurava deliberativni i promišljajući pristup nalazimo kako je model rješavanja problema (problem solving model) koji ovdje predstavljamo od značajne dobrobiti u asistenciji osobama koje nastoje riješiti etičke probleme.” (nav. dj. 2001:95-99). Dakako, njihov model je vrlo precizno razrađen, ali u osnovnom orisu on se sastoji od sedam koraka koje je potrebno provesti kako bi se uopće mogla donijeti moralna odluka, a po mogućnosti i moralno ispravna odluka. „Prvi (od sedam) koraka zahtijeva od donositelja odluke prepoznavanje željenog učinka za cijelu situaciju. Time se odgovara na pitanje – što u stvari nastojite postići u suočavanju s problemom? Također, se odgovara i na sljedeće pitanje – što bi se još trebalo pojaviti ili ne pojaviti kada ste postigli željeni rezultat? Koji je idealni učinak? S kojim bi se učincima mogli „pomiriti” - tj. postoji li „manje nego idealno rješenje” koje vam je također prihvatljivo, ako bi idealno rješenje bilo nemoguće ili bi bilo nepraktično za ostvariti? 237

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

1. Prepoznati željeni učinak. 2. Definirati problem. 3. Ispitati poteškoće i prepreke. 4. Razviti alternativna rješenja. 5. Odabrati najbolje rješenje. 6. Odrediti pojedine korake rješavanja. 7. Prepoznati reakcije/dobrobiti. Opći koraci u procesu donošenja odluka

Kada ste jedno sigurni kako u potpunosti razumijete svoj željeni učinak, trebate definirati problem.” (nav. dj. 2001:95-99). Koraci od 3. do 7. su dakako ključni, ali svakako je posljednji korak najvažniji. Naime, on vodi djelovanju. No, čemu služe ti koraci? Oni služe kako bi se praksa prepoznavanja i rješavanja etičkih problema izvela precizno i brzo, tako reći automatski i ne dvojeći oko procedure, jer je brzina odlučivanja presudna u poslovanju, pa tako i u etičkoj dimenziji poslovanja. No, postoje mnogi načini donošenja poslovnih odluka. Jedan od poznatijih je model Vennovih dijagrama (Carroll, Buchholtz 2003:175).

238

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

Pojašnjenje Vennova dijagrama: područje 1: profitabilno, legalno, moralno: to je pravi smjer djelovanja! područje 2a: profitabilno i legalno: djeluj oprezno! područje 2b: profitabilno i moralno: djeluj oprezno! područje 3: legalno i moralno: pronađi načine profitabilnosti!

etička odgovornost

2b

ekonomska odgovornost

1

2a

3

pravna odgovornost

239

11. Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti K. Krkač

Pitanja za ponavljanje: 1. Kako glasi i u čemu se sastoji paradoks interesnog dionika? 2. Pojasni suprotstavljenost stajališta M. Friedmana i R. E. Freemana o KDO? 3. Koja je razlika između PE i KDO? 4. Što su etički slučajevi u poslovanju? 5. Koje su četiri skupine tipičnih slučajeva neetičkog i neodgovornog poslovanja? 6. Navedi četiri dimenzije korporacijske društvene odgovornosti? 7. Kako se mogu odnositi moralnost i poslovanje? 8. Koji su ispravni oblici odnosa moralnosti i poslovanja? 9. Navedi i opiši sedam razdoblja razvoja PE i KDO tijekom 20. stoljeća? 10. Navedi i pojasni dimenzije odluke u poslovanju? 11. Navedi barem četiri moguća tipična sukoba poslovnih odluka i moralnosti? 12. Navedi sedam općih koraka u procesu donošenja odluka? 13. Opiši i pojasni Carrollov i Buchholtzovo model poslovnih slučajeva pomoću Vennovih dijagrama?

240

12. Održivost i etika

I. Matutinović

K

ljučni pojmovi: klimatske promjene, odnos ekonomije i okoliša, održivi razvoj, održivost i kultura, strategija, teorija hijerarhija.

12.0. Uvod

Problematika održivog razvoja i etike usko je povezna.235 Ona se praktično odnosi na sav živi svijet te se proteže od sadašnjosti do nepredvidive budućnosti: od našeg odnosa prema drugim živim bićima i očuvanja bioraznolikosti na planetu do odgovornosti koju imamo prema postojećim društvenim dionicima i budućim generacijama koje će doći iza nas. Pred samo sedamdesetak godina ta problematika nije se percipirala niti u znanosti niti u javnosti. Što se to u međuvremenu dogodilo? Sažeto se objašnjenje nalazi u poznatoj jednadžbi Paula Erlicha: I=P*A*T, koja kaže da je ukupni učinak nekog društvena okoliša jednak umnošku veličine populacije (P), njezinog životnog standarda ili obilja (A) te tehnologije (T) kojom se koristi u zadovoljavanju svojih životnih potreba236. Na početku 20. stoljeća na planetu je živjela oko jedna milijarda stanovnika. Nakon Drugoga svjetskog rata ta je brojka narasla na dvije milijarde da bi do danas iznosila preko sedam milijardi. Do kraja ovog stoljeća procjenjuje se da bi na zemlji moglo biti između devet i jedanaest milijardi stanovnika237. Rast stanovništva 235 Odlukom urednika prihvaćena je zamolba autora da se tuđice ne mijenjaju u termine na hrvatskom književnom jeziku jer nema ustaljene terminologije. 236 Ehrlich, Paul R.; Holdren, John P. (1971). „Impact of Population Growth”. Science 171 (3977): 1212– 1217. 237 Lutz W., Sanderson W., and Scherbov S. 2001.The end of population growth.Nature, Vol.412, No.2, pp.543545. 241

12. Održivost i etika I. Matutinović

je svugdje, a najviše u zemljama OECD-a, pratio rast per capita potrošnje, odnosno materijalni standard života. Razdoblje svjetskog ekonomskog rasta od 1950. do 1998. godine najdinamičinje je u ljudskoj povijesti: svjetski BDP porastao je šest puta sa prosječnom stopom rasta od 3.9% pri čemu je realni per capita dohodak rastao 2.1% godišnje238. Upravo je tehnološki napredak omogućio eksponencijalni rast stanovništva i materijalne potrošnje bez premca u ljudskoj povijesti. Osim što su znanost i tehnologija primjenjeni u javnom zdravstvu znatno produžili životni vijek posvuda u svijetu, tehnologija upotrebljena u iskorištavanju prirodnih resursa omogućila je brzu i nesmiljenu destrukciju ekosustava širom svijeta. Kao što je McNeill primjetio, upotreba vatre i kasnije sjekire za krčenje šuma ne mogu se uspoređivati u svojoj razornoj snazi sa upotrebom motorne pile i ostale suvremene mehanizacije u šumarstvu koja je dovela do deforestacije globalnih razmjera239. Visoki pritisak na globalni okoliš te rast antropogenih emisija stakleničkih plinova (ugljični dioksid, metan i ostali) koji je započeo industrijskom revolucijom u devetnaestom stoljeću doveo je do globalnih promjena i poremećaja. Empirijski nalazi ukazuju da je čovječanstvo već probilo granice ciklusa dušika, izumiranja vrsta i klimatskih promjena, a blizu je probijanja granica acidifikacije oceana, ciklusa fosfora, prenamjene zemljišta i globalnog korištenja svježe vode240. Kada sagledamo u cjelosti te empirijski utvrđene činjenice te ih povežemo sa eksponencijanim rastom ljudske populacije, postaje nedvojbeno jasno da se na globalnoj razini čovječanstvo približava gornjoj granici prihvatnog kapaciteta planeta. Znamo da su procesi transformacije ekoloških sustava planeta započeli još od neolitskog razdoblja širenjem poljoprivrednih društava koja su, za razliku od lovaca i skupljača, vršila prenamjenu prirodnih ekosustava, poput šuma i močvarnih predjela, u poljoprivredno zemljište i time trajno oduzimala staništa drugim vrstama te dugotrajno mijenjala krajolik, a negdje i lokalnu klimu. Pri tome su neka društva i civilizacije, poput Sumerske ili civilizacije Maya, probile lokalne biofizičke kapacitite okoliša i kolabirale, napuštajući pri tome gradove i vraćajući se jednostavnijem načinu života241. Za razliku od danas, probijanje biofizičkih kapaciteta bilo je lokalno, a razmjerno malo238 Maddison, A. 2007. The World Economy: A Millennial Perspective/ Historical Statistics. Paris: OECD. 239 McNeill, J. R. 2000.Something New Under the Sun: An Environmental History of the TwentiethCentury World. New York: W. W. Norton & Company. 240 Rockström, J., W. Steffen, K. Noone, et al. 2009. ‘Planetary boundaries: exploring the safe operating space for humanity’. Ecology and Society 142: 32. [online] URL: http://www.ecologyandsociety. org/vol14/iss2/art32/ 241 Ponting C. 1991. A Green History of the World: The Environment and the Collapse of Great Civilizations. New York: Penguin Books. 242

12. Održivost i etika I. Matutinović

brojno stanovništvo moglo je potražiti riješenje migracijom u bližu okolinu, smanjujući pri tome društvenu kompleksnost i ukupnu potrošnju prirodnih resursa. Suvremena industrijska civilizacija, zasnovana na institucijama kapitalizma – jedine povijesne društveno-ekononske formacije koja je uspjela potaknuti i održati spiralu ekonomskog rasta, razvoja i tehnološkog napretka – unatoč ogromnim razlikama u stupnju razvoja i ekonomskom blagostanju globalni je fenomen. Danas više od 50% ukupnog svjetskog stanovništva živi u gradovima. Osim ekvatorijalnih prašuma, afričkih pustinja i sibirske tundre ne postoji prostor na planetu koji bi, u slučaju civilizacijskog kolapsa, mogao prihvatiti migraciju populacije iz gradova. Pored toga, suvremeno industrijsko društvo postiglo je takvu razinu kompleksnosti i specijalizacije radnih aktivnosti da velika većina stanovništva ne bi bila u stanju preživjeti na znatno nižoj razini civilizacijske kompleksnosti čak niti kada bi prirodni prostor i resursi bili dostupni. Zbog toga Kenneth Boulding govori o suvremenom svijetu koristeći metaforu Spaceship Earth – nalazimo se svi zajedno, ovisni jedni o drugima, na planetu konačnih prirodnih resursa i životnog prostora, planetu s kojeg ne možemo drugdje potražiti ni pomoć niti utočište i gdje nam sudbina ovisi o sposobnosti prilagođavanja ograničenjima i upravljanju zajedničkim globalnim dobrima poput atmosfere, oceana, voda i preostalih velikih ekosustava poput kišnih ekvatorijalnih prašuma.

12.1. Poruke s Uskršnjeg otoka Teorija kolapsa male civilizacije Uskršnjeg otoka242 može poslužiti kao metafora problema s kojima se suočava suvremeni svijet. Ta teorija do danas ostaje nepotpuna i kontroverzna243 no do konačnog opovrgavanja ili potvrde predstavlja vrijedan „case study. Mali, prostorno potpuno izoliran otok koji je u trenutku nastanjivanja obilovao prirodnim resursima pogodnim za razvoj društva, dobra je metafora našeg planeta. Način upravljanja resursima na otoku, iracionalno ponašanje njegovih stanovnika te odluka donositelja i vrlo izgledno ignoriranje signala koji su dopirali iz okoliša, također podsjeća na suvremena zbivanja: od istrebljenja vrsta, deforestacije tropskih šuma, izlova

242 Diamond, J. 1995. Easter Island’s End. Discover Magazine, August; Diamond, J.2005. Collapse. How Societies Choose to Fail or Succeed. New York: Viking. 243 Caviedes, César N. and Waylen Peter R. 2011. Rapa Nui: A climatically constrained island? Rapa Nui Journal 21 Vol. 25 (1):7-22; Mulrooney, Mara A., Thegn N. Ladefoged, Christopher M. Stevenson, and Sonia Haoa 2007. Empirical Assessment of a Pre-European Societal Collapse on Rapa Nui (Easter Island), In eds) Wallin, P. and Martinsson-Wallin, H., The Gotland Papers: Migration, Identity, and Cultural Heritage. Gotalnd: Gotland University Press: 141-153; Tainter, J. A., 2006.Archaeology of Overshoot and Collapse. Annual Review of Anthropology 35:59-74. 243

12. Održivost i etika I. Matutinović

ribljih fondova, pa sve do našeg odnosa prema iskorištavanju fosilnih goriva i našem doprinosu globalnom zatopljenju. Uskršnji otok (Rapa Nui) otkrio je 1722. godine u Južnom Pacifiku nizozemski istraživač Jacoba Roggeveena. Otok se nalazi praktički „usred ničega” - udaljen 3782 km zapadno od Chilea i 2253 km od otočja Pitcairin - tako da u slučaju nevolje njegovi stanovnici nemaju od koga zatražiti pomoć niti mogu lako potražiti drugo mjesto za život. Klima je suptropska s godišnjim prosjekom od 22 C i padalinama od 1,015 mm godišnje, čime otok pruža povoljne uvjete za život. Kada je Roggeveen stupio na otok dočekali su ga malobrojni stanovnici u jednostavnim kanuima i oko osam stotina monumentalnih kipova – velikih kamenih glava postavljenih na jednako impozantna postolja – postavljenih uz obalu otoka. Kamenolom se nalazio u središtu otoka te Roggeveenu, kao ni kasnijim istraživačima, nije bilo jasno na koji način su kamene glave, Moai, i postolja, Ahu, teški i više od deset tona mogli biti transportirani iz kamenoloma i podignuti na postolja. Naime, otok je bio u potpunosti bez stabala a stanovnici otoka niti su raspolagali potrebnim sredstvima niti su bili u stanju objasniti porijeklo kamenih kipova. Tek u drugoj polovici 20-og stoljeća povijest Uskršnjeg otoka rekonstruirana je uz pomoć paleobiologije - analize ostataka peluda u slojevima tla - te analizom ostataka kostura životinja i ljudi te proučavanjem arheoloških ostataka. Činjenica je da je otok prije dolaska ljudi bio pošumljen te da je bio stanište više vrsta morskih ptica. Znanstvenici su postavili i testirali hipotezu da su stabla bila korištena za transport i postavljanje kipova, te da je to bio glavni uzrok procesa deforestacije koji je na kraju doveo do društvenog kolapsa. Teorija deforestacije radi postavljanja kamenih glava u ritualne svrhe a u kontekstu društvenog nadmetanja stanovnika otoka koji su bili podijeljeni u klanove, najbolje do sada objašnjava u potpunosti izmijenjen ekosustav koji su zatekli Europljani početkom 18. st. Slijed ekoloških poremećaja koje je inicijalno proizvela deforestacija otoka doveo je postupno do nepovratnih promjena u načinu života stanovnika, posebice u njihovoj prehrani, te je u konačnici uzrokovao raspad društvenog sustava i gubitak povijesnog pamćenja. Arheološki nalazi upućuju na međusobno ratovanje i moguće ljudožderstvo kao posljedicu civilizacijskog kolapsa. Vrlo je vjerojatno da su promjene u ekosustavu (smanjivanje šume, nestanak ptica itd..) bile postupne te nisu bile percipirane kao prijetnja za generaciju koja je trenutačno donosila odluke. Ljudi su se generacijama privikavali na sve oskudniji ekosustav i, vrlo vjerojatno, zbog društvene inercije ustrajali na tradiciji (podizanje kamenih statua) koja je bila sve više u sukobu s resursima otoka. Uvjerljivost standardnog objašnjenja kolapsa civilizacije na Uskršnjem otoku nalazi svoje uporište upravo u suvremenom svijetu. Naime, postavlja 244

12. Održivost i etika I. Matutinović

se pitanje koliko je razumno današnje društveno inzistiranje na ekonomskom rastu i ustrajanju u potrošačkim navikama koje su daleko nadišle egzistencijalne potrebe i prerasle u određenu vrstu rituala – shoppinga, ako znamo da se takvi obrasci ponašanja nalaze u sve većem sukobu s zdravljem ekosustava te dovode u opasnost stabilnost planetarne klime. Da donošenje odluka u suvremenim društvima može biti itekako iracionalno i neodgovorno vidi se iz činjenice da se ustrajno, iako je neupitno da izgaranje fosilnih goriva povećava rizik od promjene klime s nesagledivim i nepovratnim posljedicama u budućnosti, više novaca ulaže u razvoj nekonvencionalne nafte i plina nego li u obnovljive izvore energije244. Je li takovo ponašanje samo nerazumno ili je i neetično jer zanemaruje posljedice sadašnjih odluka, koje će morati snositi buduće generacije? Stanovnici Rapa Nuia sigurno su morali primijetiti postupni nestanak šume i ptica kojima je šuma služila kao stanište, a njima kao jedan od rijetkih izvora proteina u prehrani. Danas, na globalnoj razini promatramo kako se sve više krči amazonska prašuma radi uzgoja industrijskih kultura poput soje ili palme. Pri tome se smanjuje apsorpciona sposobnost planeta da pohranjuje emisije CO2 koje emitira industrijska civilizacija te nestaju brojne biološke vrste koje su dio funkcionalne mreže složenog amazonskog ekosustava. Stopa izumiranja vrsta na globalnoj razini dosegla je geološke razmjere te se govori o šestoj velikoj ekstinkciji vrsta koju je ovaj put izazvao čovjek245. Osim što se sadašnjim brzim procesom izumiranja vrsta gubi za ljude potencijalno vrijedan genetski materijal koji se može iskoristiti u farmaceutici i drugdje, njihov gubitak narušava zdravlje i funkcionalnost ekosistema što opet ima negativne posljedice za opstojnost ljudskih društava i civilizacije246. Ovdje se pojavljuju barem dva etička problema: tko preuzima odgovornost za štete koje će snositi buduće generacije prisiljene živjeti u svijetu sa smanjenom bioraznolikošću i adekvatno narušenim uslugama ekosustava? U kojem etičkom sustavu ljudska vrsta može preuzeti odgovornost za uništavanje drugih bioloških vrsta s kojima je ko-evoluirala u posljednjih dva miljuna godina? Kao što vidite, hipotetička paradigma kolapsa male civilizacije Rapa Nuia potiče nas da sagledamo suvremene probleme odnosa zapadne civilizacije i okoliša kroz prizmu propitivanja racionalnosti u donošenju odluka 244 Klare, Michael 2013.The Third Carbon Age – Drop the Fantasy of a Coming Era of Renewable Energy. Naked capitalism, http://www.nakedcapitalism.com/2013/08/michael-klare-the-thirdcarbon-age-drop-the-fantasy-of-a-coming-era-of-renewable-energy.html 245 Leakey, R., and Levin, R. 1995. The Sixth Extinction. Doubleday, New York. 246 Hooper, D.U., et al. 2012. A global synthesis reveals biodiversity loss as a major driver of ecosystem change. 2010. Nature 486, 105–108; Cardinale, B.J., et al. 2012. Biodiversity loss and its impact on humanity. Nature 486, 59–67. 245

12. Održivost i etika I. Matutinović

na društvenoj razini, etičnosti sadašnje spram budućih generacija, i naše odgovornosti i etičnosti prema drugim biološkim vrstama. I sve to u kontekstu mogućeg ekološkog i društvenog kolapsa na planetu ograničenih resursa s kojeg ne možemo nikuda pobjeći.

12.2. Izazov klimatskih promjena Problematika klimatskih promjena izuzetno je složena i predstavlja sigurno najveći izazov suvremenoj civilizaciji. Složenost brojnih bioloških i fizikalnih procesa koji integriraju s antropogenim utjecajima onemogućuje egzaktno predviđanje brzine procesa globalnog zagrijavanja i njegovih posljedica – rezultati kompjutorskih simulacija klimatskih modela ne mogu dati jednoznačan odgovor već pružaju predviđanja u određenom rasponu vrijednosti ključnih varijabli. Unatoč tome, predviđanja Međunarodnog panela za klimatske promjene (IPCC) u 26 godina njegova rada daju konzistente i nedvosmislene rezultate: prvi izvještaj iz 1990. godine i peti izvještaj iz 2013. godine u potpunosti su suglasni što se tiče učinka udvostručavanja emisija CO2u odnosu na predindustrijsko razdoblje na porast prosječne temperature planeta: raspon je ostao između 1.5-4.5oC247. Kada se usporede s empirijskim mjerenjima, točni su i trendovi porasta koncentracije stakleničkih plinova, globalnog zatopljenja i porasta razine mora dobivenih simulacijama modela. Dobivena razina točnosti daleko je veća od predviđanja kretanja ekonomskih varijabli na nacionalnoj ili globalnoj razini s pomoću ekonometrijskih modela248. Klimatolozi su već u prvom izvještaju 1992. godine ustvrdili da je naše znanje o antropogenim uzrocima klimatskih promjena doseglo tako visoku razinu pouzdanosti da se preostale nepoznanice i neizvjesnosti procjena (probabilistički raspon vrijednosti) ne mogu više uzimati kao razlog oklijevanja u poduzimanju preventivnih mjera od strane vlada249. Nedavno objavljeni, peti izvještaj potvrđuje ranije nalaze i daje još ozbiljnija upozorenja kako o mogućim posljedicama tako i nužnosti akcija koje treba poduzeti u pogledu smanjenja emisija CO2, ublažavanja posljedica i prilagođavanja promjenama koje se više ne mogu izbjeći.

247 IPCC 2013. Working Group I Contribution to the IPCC Fifth Assessment Report Climate Change 2013: The Physical Science Basis: Summary for Policymakers. IPCC WGI AR5, 27 September 2013. 248 Carpenter, G. 2014. Model behaviour: Comparing climate science with economic forecasts. New Economics Foundation. www.neweconomics.org. 249 Enquete Commission 1992. Climate Change – a Threat to Global Development. Bonn: Economica Verlag. 246

12. Održivost i etika I. Matutinović

Izvještaj posebno naglašava osam glavnih klimatskih rizika250: 1 Smrt ili štete od obalnih poplava. 2 Štete ili ekonomski gubici od riječnih poplava. 3 Ekstremne vremenske pojave remete funkcioniranje elektroenergetskog sustava. 4 Ekstremne vrućine koje osobito pogađaju siromašne slojeve. 5 Nesigurnost opskrbe hranom zbog zatopljenja, suša ili poplava. 6 Manjak vode koji uzrokuje poljoprivredne ili ekonomske gubitke. 7 Gubitak morskih ekosustava bitnih za ribarske i druge zajednice. 8 Gubitak kopnenih vodenih ekosustava. Analiza znanstvenih publikacija ukazuje da je 97% klimatologa slaže s dosadašnjim nalazima IPCC-a te ključnom ulogom antropogenih emisija u procesu globalnog zatopljenja251.Unatoč tim konzistentnim i sveobuhvatnim nalazima koji upozoravaju da se nalazimo na pragu ulaska u ekstremno rizično područje u kojem nema povratka natrag, do sada je učinjeno vrlo malo da se ti negativni trendovi zaustave te da globalno zatopljenje barem ne prijeđe granicu od 2 oC koja se sada čini gotovo izvjesna. Od Kyota 1997. godine, kada je potpisan famozni Protokol o klimatskim promjenama, do danas održano je još 17 sastanka na vrhu na kojima nije postignut učinkovit i obvezujući dogovor o akcijama koje treba poduzeti da bi smanjile emisije CO2252. U čemu se sastoji problem političke nespremnosti na ozbiljno i konzistentno djelovanje? U okviru kojeg etičkog sustava vrijednosti se građani, političari i poduzetnici kockaju sa prijetnjom nepovratnih klimatskih promjena? Odgovor na ta pitanja nije nimalo jednostavan no moguće je postaviti određene hipoteze koje vode njegovom razumijevanju.

250 Kintisch, E. 2014. In New Report, IPCC Gets More Specific About Warming Risks. Science,Vol 344: 21. 251 Anderegga, William R. L. W. , Prall, Harold, J. and Schneider, S.H. 2010. Expert credibility in climate change. PNAS | July 6, 2010 | vol. 107 | no. 27 | 12107–12109. 252 U trenutku pisanja ovog teksta postignuta je platforma za operativni dogovor o smanjenju emisija za sve zemlje svijeta koji bi se trebao finalizirati u Parizu krajem 2015 godine a stupiti na snagu 2020. 247

12. Održivost i etika I. Matutinović

Loša adaptacija na spore procese Prije svega, činjenica je da smo kao vrsta evoluirali u stabilnom okruženju afričke savane. Brza reakcija na iznenadnu opasnost poput one od raznih predatora, bila je ključna za naš opstanak djelovala je na izgradnju psiholoških mehanizama koje koristimo i danas kada se način našeg života i djelovanja u prirodi radikalno promijenio. Adaptacija na procese koji se sporo mijenjaju nije imala selektivnu važnost pošto je ljudski život bio relativno kratak i samo je uspješno suočavanje sa neposrednom opasnošću omogućavalo reprodukciju i prenošenje gena na iduću generaciju253. Čini se da nam u psihološkom smislu nedostaje adekvatan „alarmni sustav” koji brzo i odlučno može reagirati na opasnosti koje nisu neposredne, te koje, poput globalnog zatopljena, ne predstavljaju izravnu opasnost za trenutne donosioce odluka. Ta razlika u brzini i učinkovitosti reakcije na neposredne i dugoročne stimulanse vidljiva je na primjeru financijske krize i globalne recesije koja je započela 2008. godine. U usporedbi sa sporošću donošenja odluka kada su u pitanju klimatske promjene, reakcije vlada na pad industrijske proizvodnje, zaposlenosti, financijsku nestabilnost bile su u većini zemalja svijeta brze i koordinirane. Financijski stimulansi u iznosima koji se mjere tisućama milijardi dolara dali su snažan poticaj većini zapadnih ekonomija koje su relativno brzo izašle iz recesije. Slična je bila i reakcija međunarodne zajednice sredinom sedamdesetih godina na opasnost koja se pojavila zbog stanjivanja ozonskog omotača uzrokovanog emisijama freona i drugih halogeniranih ugljikovodika, plinova koji su masovno korišteni u rashladnim uređajima. Naime, stanjeni ozonski omotač u stratosferi propušta više sunčevog UV zračenja koje na staničnoj razini, oštećenjem DNK, može uzrokovati rak kože. S obzirom na to da su moguće posljedice povećanog UV zračenja mogle pogoditi generaciju donositelja odluka u društvu, relativno brzo su na međunarodnoj razini poduzete potrebne institucionalne mjere u okviru Montrealskog protokola254 koji uveo postupnu zabranu korištenja freona i prelazak na alternativne plinove. Danas se smatra da je proces tanjenja ozonskog omotača zaustavljen te da bi koncem ovog stoljeća moglo doći do njegove potpune regeneracije iako je taj ishod neizvjestan zbog nedovoljno poznatih interakcija između klimatskih promje253 Ornstein, R. I Ehrlich, P. 1989. New World, New Mind: Moving Towards Conscious Evolution. Cambridge: Malor Books. 254 Montrealski protokol je sporazum koji je donesen 1987. godine u kanadskom gradu Montreal, u kojem zemlje potpisnice obvezuju na smanjenje uporabe freona za 50%. Montrealski protokol pooštren je dvjema revizijama, 1990. u Londonu i 1992. u Kopenhagenu, kojima je zatraženo da se do 2000. iz uporabe potpuno izbace freoni, haloni i drugi halogenirani ugljikovodici. Do danas je 150 zemalja potpisalo Montrealski protokol među njima i Hrvatska. Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/ Montrealski_protokol 248

12. Održivost i etika I. Matutinović

na i tanjenja ozonskog omotača255. Da je isti pristup primijenjen u kontekstu klimatskih promjena sada bi vjerojatno bili u daleko povoljnijoj situaciji.

Iracionalnost u interpretaciji problema i rangiranju prioriteta Ispitivanja javnog mnijenja provedena u EU 27, SAD i Hrvatskoj pokazuju da ljudi doživljavaju probleme okoliša na gotovo istovjetan način koji, kada se dublje promotri, upućuje na mogućnost da je posrijedi kolektivno odbijanje da se problemi društva i okoliša sagledaju u njihovoj suštini. Pogledajmo to na primjeru istraživanja koje je provedeno u Hrvatskoj. Postavljeno je sljedeće pitanje256: ”Pogledajte sljedeći popis. Molimo Vas da od njih odaberete pet glavnih pitanja/problema zaštite okoliša za koje ste zabrinuti?” Zagađenje voda Zagađenje zraka

44

Od čovjeka izazvana katastrofa

43

Prirodne katastrofe

41

Klimatske promjene

41

Utjecaj kemikalija iz proizvoda na naše zdravlje Onečišćenja u poljoprivredi

Korištenje genetski modificiranih organizama u poljoprivredi

30

Rastući otpad

Iscrpljenje prirodnih resursa

14

Gubitak bioraznolikosti Urbani problemi

Zagađenje bukom

21

37

28

12

Naše navike u potrošnji Utjecaj postojećeg načina prijevoza

60

71

3

8

11

Slika 12.1. Glavna pitanja zaštite okoliša koja brinu ispitanike

255 Allen, J. 2004. Tango in the Atmosphere: Ozone and Climate Change. Research Features, NASA, http://www.giss.nasa.gov/research/features/200402_tango/ (Pristupljeno 25.12.2014.). 256 GfK Croatia, 2012. Glavnapitanjazaštiteokolišakoja brinu ispitanike . Nac. rep. uzorak, N=1000. 249

12. Održivost i etika I. Matutinović

Odgovore prikazane na slici 12.1. možemo uz pomoć semiotičke analize interpretirati na sljedeći način257. Zagađenje vode i zraka nalazi se na vrhu ljestvice zabrinutosti i u suštini predstavlja zabrinutost za ljudsko zdravlje - brigu za nas same, a ne za zdravlje okoliša i drugih vrsta: naime, poput utjecaja kemikalija iz proizvoda i onečišćenja u poljoprivredi (6 i 7 mjesto) zagađeni zrak i voda predstavljaju izravno ugrožavanje našeg zdravlja, kvalitete života i moguće samog života. Na sličan način zabrinutost za katastrofe i klimatske promjene odražava brigu, prije svega, za našu vlastitu sigurnost. Zabrinutost za korištenje genetski modificiranih organizama i rastući otpad opet je antropocentrična: iz medija znamo da postoji raširen strah od mogućeg utjecaja GMO na ljudsko zdravlje; također i strah da otpad, iako ugrožava prirodu, predstavlja primarnu opasnost za ljudsko zdravlje. Sjetimo se samo brojnih problema koje izazivaju deponije komunalnog otpada u blizini nastambi ili opasnosti od zagađivanja izvora pitke vode kod divljih deponija. Iscrpljenje prirodnih resursa je zabrinjavajuće iz vrlo očitog razloga - o njima ovisi naša egzistencija –zato ih i nazivamo tehničkim imenom ”resursi”! Ono što ovdje stvarno zabrinjava jest činjenica, da iako je iscrpljenje prirodnih resursa u izravnoj vezi s opstankom suvremene civilizacije, samo jedna petina populacije doživljava to kao problem! Stvarna i jedina izvorna zabrinutost za prirodni okoliš pojavljuje se tek na 11-om mjestu kod spominjanja gubitka bioraznolikosti i to kod svega 14% ispitanika. Drugim riječima, 86% odrasle populacije uopće ne mari za druge biološke vrste, niti povezuje njihov opstanak s funkcionalnošću ekosustava o kojima ovisi opstanak ljudskih društava. Znakovito je da samo 11% ispitanika vidi naše navike u potrošnji kao problem zaštite okoliša iako se u konačnici sve ekonomske aktivnosti poduzimaju kako bi zadovoljile naše potrošačke potrebe i navike. Većina ukupnog otpada koji društvo generira odnosi se upravo na komunalni otpad, tj. proizlazi iz potrošnje kućanstava. Taj rezultat, koji je istovjetan u EU 27 i SAD-u,upućuje na zaključak da suvremena industrijalizirana društva s visokom per capita potrošnjom pred stvarnim problemima guraju glavu u pijesak. Ili, drukčije rečeno, na društvenoj razini ne interpretiramo probleme koje naše aktivnosti stvaraju u okolišu na adekvatan i racionalan način. U kontekstu problematike klimatskih promjena to se vidi iz činjenice da je jedan od glavnih kamena spoticanja poduzimanja brzih i sveobuhvatnih mjera novac, koji bi trebalo godišnje investirati u prevencije i ublažavanje, a 257 Metodologija i analiza rezultata istraživanja u EU 27 prikzazne su u Matutinović, I. 2012. The prospects of transition to sustainability from the perspective of environmental values and behaviors in the EU 27 and globally. International Journal of Sustainable Development & World Ecology, Vol. 19/6: 526–535. 250

12. Održivost i etika I. Matutinović

koji se kreće oko 1% BDP-a258. Zamislimo se na trenutak pred tom dvojbom: ulagati kroz neki niz godina 1% BDP-a ili riskirati u nepovratne i moguće katastrofične posljedice čije učinke možemo osjećati stotinama godina u budućnosti? Naime, novac nije ograničeni resurs u onom smislu u kojem su to prirodna dobra i energija. Ubrzo nakon izbijanja ekonomske krize, odlukom vlade SAD-a, Federalne rezerve stvorile su ab nihilo, elektronskim putem novac na računima saveznih banaka u iznosu od nekoliko tisuća milijardi dolara s ciljem da se u što kraćem roku spasi posrnuli financijski sektor i ekonomiju vrati na putanju rasta. Znači, za rješavanje kratkoročnih i neposrednih problema u ekonomiji postoji politička volja i novac se brzo može stvoriti u količinama koje se smatraju nužnima. Za postizanje dogovora o sprječavanju prelaska globalne klime u temperaturno područje visokog rizika s gotovo nesagledivim posljedicama, nisu, međutim, bila dovoljna niti dva desetljeća, pri čemu se situacija, uslijed izostanka djelovanja, neprekidno pogoršavala: od 1990 godine, koja se uzima kao referentna za ciljeve emisija CO2 iz Kyoto protokola, globalne emisije iz fosilnih goriva povećane su za 52% - sa 22.7 na 34.5 Gt259. Ovdje se u punoj mjeri postavlja etičko pitanja odgovornosti prema budućim generacijama. Tko će u budućnosti moći shvatiti da se nije djelovalo na vrijeme ili dovoljno odlučno zato što su manjkala proračunska sredstva dok su istodobno bili na raspolaganju ljudi, znanje, tehnologija, i svi potrebni materijalni i energetski resursi da se problem riješi na vrijeme? Ili, uzmimo upozorenje Međunarodna agencije za energetiku (IEA) koje kaže da je svijet na putu porasta prosječne temperature od najmanje 4°C, te da ako želimo ostati unutar cilja od rasta za 2°C, dvije trećine rezervi fosilnih goriva mora ostati u zemlji260. Tko će u budućnosti moći prihvatiti objašnjenje da smo tijekom 21-og stoljeća ipak odlučili sagorjeti daleko više od dopuštene količine fosilnih goriva pošto smo se društveno opredijelili da ekonomski rast i očuvanje naših potrošačkih navika imaju prednost pred stabilnošću klime? Slična pitanja mogu se postaviti i za sve druge dimenzije odnosa prirodnog okoliša i suvremenih društava koje će najviše pogoditi buduće generacije: od gubitka bioraznolikosti, degradacije ekosustava i krajolika pa sve do ugrožavanja dostupnosti pitke vode.

258 Stern, N. 2006.Stern Review: The Economics of Climate Change. http://mudancasclimaticas. cptec.inpe.br/~rmclima/pdfs/destaques/sternreview_report_complete.pdf (Pristup 16.12.2014.) 259 PBL Netherlands Environmental Assessment Agency2013.Trends in global CO2 emissions:2013 Report.The Hague. 260 International Energy Agency (IEA) 2013a. WEO 2012 Executive Summary. Paris: OECD/IEA 251

12. Održivost i etika I. Matutinović

12.3. Održivost kao dio poslovne strategije Kako se poslovni segment društva odnosi prema problemu održivosti suvremene civilizacije i njenim komponentama, poput globalnog zatopljenja, gubitka bioraznolikosti i slično? Najjednostvanije je pretpostaviti da su stavovi prema tim pitanjima vrlo slični onima koje smo pronašli u općoj populaciji. Naime, radi se o istim ljudima koji se sada pojavljuju u različitim društvenim ulogama ili kao različiti društveni dionici – u ovom slučaju predstavnici businessa – od poduzetnika do članova uprava velikih multinacionalnih kompanija. Istraživanje koje je provela konzultantska kuća McKinsey 2010. godine na globalnom uzorku 1,946 izvršnih direktora iz širokog spektra industrija pokazalo je da glavni razlog bavljenja pitanjima održivosti održavanje ili poboljšanje korporativne reputacije te upravljanje brendovima261. Iz toga se ne može zaključiti da je poslovni sektor iskreno zainteresiran da doprinese rješavanju problema na relaciji ekonomija – okoliš. S druge strane, glavni izvršni direktori dijela vodećih multinacionalnih kompanija okupljenih oko World Business Council on Sustainable Development (WBCSD ) i World Economic Forum, poslali su 2008. godine otvoreno pismo ministrima zemalja članica grupe G8 u kojem izjavljuju262: „Klimatske promjene ozbiljan su društveni i ekonomski izazov. Prihvaćamo znanstveno opravdanje za hitno djelovanje kao što je to predstavljeno u IV. izvještaju IPCC-a. Sternov izvještaj nam kaže da će odgađanje akcije samo učiniti buduće djelovanje skupljim. Iako preostaju neke neizvjesnosti, primjenom načela upravljanje rizikom a u skladu sa dostupnim informacijama, zaključujemo da je razuman pristup za sve vođe kompanija i vlada poduzeti akciju odmah.”

261 McKinsey Global Survey How companies manage sustainability, 2010. http://www.mckinsey.com/ insights/sustainability/how_companies_manage_sustainability_mckinsey_global_survey_results (pristup 16.12.2014). 262 WBCSDand WEF 2008.CEO Climate Policy Recommendations to G8 Leaders, July 2008. World Economic Forum. http://www.weforum.org/pdf/environment/ceo_climate_recommendations_ statement.pdf (pristup 16.12.2014). 252

12. Održivost i etika I. Matutinović

U toj poruci su također istaknuli sljedeće bitne odrednice: (1) potrebna je brza i fundamentalna strategija da se postigne niskougljična svjetska ekonomija; (2) naša predanost rješavanju globalnih klimatskih promjena odražava i priliku da se izazovi iskoriste za tehnološke inovacije i stvaranje vrijednosti za dioničare; (3) business ne može u potpunosti iskoristiti te nove mogućnosti u vakuum međunarodne politike: nužno je snažno vodstvo od svih vlada, a osobito onih iz najvećih ekonomija. Pri tome je izuzetno važno da se postave jasni i predvidljivi pozitivni i negativni poticaji. Drugim riječima, vodeći poslovni ljudi izjavili su da su se spremni prilagoditi u svojem poslovanju zahtjevima koji vode smanjenju emisija CO2, ali uz uvjet da vlade postave jasne i dugoročne uvjete i ciljeve. Pošto u međuvremenu nije na globalnoj razini postignut obavezujući dogovor o smanjenju emisija CO2, sve je uglavnom ostalo na dobroj volji i pojedinačnim doprinosima i inicijativama, uglavnom u okviru članica WBCSD. Ipak, pod pritiskom događaja, stavovi poslovnog sektora prema klimatskim promjenama postali su u međuvremenu vrlo eksplicitni. Nakon uragana Sandy, koji je 2012. godine između ostalog poharao i državu New York, prouzročivši brojne ljudske žrtve i štetu od oko 50 milijardi US $, vodeći poslovni tjednik Bloomberg Businessweek na svoj naslovnoj stranici od 12. studenoga poslao je nedvosmislenu poruku: to je globalno zatopljenje, budalo!

Slika12. 2. Stav poslovne elite o klimatskim promjenama 253

12. Održivost i etika I. Matutinović

Poruka odaslana s naslovne stranice jednog od vodećih poslovnih tjednika i opinion makera krupnog međunarodnog businessa jasno odražava što poslovna elita misli o klimatskim skepticima u SAD i drugdje u svijetu te o ozbiljnosti klimatskih promjena i njihovoj štetnosti za business i društvo u cjelini. Na Bloombergovom internetskom portalu pojavila se za neko vrijeme i posebna stranica posvećena održivosti koja je između ostalog imala i stalnu rubriku o klimatskim promjenama i objektivno je pratila razne teme: od najnovijih znanstvenih saznanja do poslovnih pothvata u toj domeni (stranica je kasnije preimenovana u „Science+Energy). Od vremena osnivanja elitne poslovne asocijacije WBCSD prilikom Earth Summitt-a u Rio de Janeiru 1992. godine do Bloombergove stranice o održivosti prošlo je gotovo dvadeset godina. Tijekom tog vremena, stavovi znatnog dijela svjetskog poslovnog sektora usuglasili su se oko potreba i interesa za konkretnom akcijom i to ne samo u domeni klimatskih promjena koje, iako predstavljaju najveći izazov suvremenoj civilizaciji, dio su šireg konteksta problematike odnosa ekonomije i okoliša.

Održivost - od filozofije i etike do poslovne akcije Održivost se ne odnosi samo na odnos ljudskih društava i prirodnog okoliša u kojem djeluju. Načela održivog društva koje je 1991. godine usvojila Međunarodna trgovinska komora ukazuju da je stvarni cilj razvoja poboljšanje kvalitete ljudskog života unutar prihvatnog kapaciteta podržavajućih ekosustava263. Da se ekonomski razvoj i kvaliteta ljudskog življenja ne nalaze samo u relativno uskoj materijalnoj sferi istaknuo je i ekološki ekonomist Kenneth Boluding264: „Bitna mjera uspjeha ekonomije nije uopće proizvodnja i potrošnja, već priroda, doseg, kvaliteta i kompleksnost ukupne zalihe kapitala, uključujući tu i stanje ljudskih tijela i umova.” (Boluding 1966, pp.9-10) Primijetimo ovdje odmak od dominantnog fokusa na osobnu potrošnju i ekonomski rast koji su postali svrha samima sebi. Već je niz godina poznato da osobni osjećaj sreće ne prati rast materijalnog bogatstva u suvremenim društvima – negdje oko vrijednosti per capita BDP-a od 14.000US $ oni se 263 International Chambre of Commerce 1991. The Principles of Sustainable Society. WICEM II, Conference reports and background papers, pp.8-17. 264 Boulding, K.E. 1966. The Economics of the Coming Spaceship Earth.InJ. Henry, ed. Environmental Quality in a Growing Economy. Baltimore: John Hopkins, pp.3-14. 254

12. Održivost i etika I. Matutinović

jasno razdvajaju – dok p.c. BDP nastavlja rasti, postotak stanovništva koje izjavljuje da je vrlo sretno stagnira265. U tom smislu kvaliteta života i razvoj ljudskog društva odvajaju se od rasta osobne materijalne potrošnje što traži i promjenu prevladavajuće paradigme potrošačkog društva. Nova etika održivosti, prema Načelima održivoga društva, oslanja se, između ostalog, na sljedeće vrijednosti i uvjerenja266: • Svako ljudsko biće, dio je zajednice života koja se sastoji od svih živih bića. Ta zajednica povezuje sva ljudska društva, sadašnju i buduće generacije, čovječanstvo i ostalu prirodu. • Svaka životna forma zahtijeva poštovanje neovisno od njezine vrijednosti za ljude. Ljudski razvoj ne smije ugrožavati integritet prirode i opstanak drugih vrsta. • Svatko bi trebao preuzeti odgovornost za svoj učinka na prirodu. Ljudi bi trebali čuvati ekološke procese i bioraznolikost te koristiti resurse štedljivo i efikasno, pazeći da korištenje obnovljivih resursa bude održivo. • Raspodjela koristi i troškova korištenja resursa između različitih zajednica, interesnih skupina, između siromašnih i bogatih regija te između sadašnje i budućih generacija treba biti pravedna. Svaka generacija treba ostaviti budućoj svijet koji je najmanje isto tako različit i produktivan kao onaj koji je naslijedila. Razvoj jednog društva ili generacije ne bi smio ograničiti mogućnosti drugih društava ili generacija. • Zaštita ljudskih prava i prava ostalog dijela prirode jest svjetska odgovornost koja transcendira sve kuturološke, ideološke i geografske granice. Ta odgovornost je ujedno individualna i kolektivna. Na tim načelima trebala bi počivati poslovna etika i etika održive osobne potrošnje gdje se potonja definira kao: upotreba roba i usluga koja odgovara osnovnim potrebama i donosi bolju kvalitetu života, uz istodobno smanjenje upotrebe proizvodnih resursa, toksičnih materijala i emisija iz otpada i zagađivača tijekom životnog ciklusa, tako da se ne ugroze potrebe budućih naraštaja267. 265 Dietz, R. and O’Neill, D. 2013. Enough Is Enough: Building a Sustainable Economy in a World of Finite Resources. San Francisco: Berrett-Koehler Publishers. 266 IUCN, UNEP, WWF, 1991. Caring For the Earth; A Strategy for Sustainable Living, Gland, Switzerland, p. 14-15. Dostupno na http://www.uow.edu.au/~sharonb/STS300/sustain/principle/ elements.html 267 Carter, N. 2001. The Politics of the Environment. Cambridege. Cambridge University Press. Hrvatsko izdanje „Strategije zaštite okoliša”, Zagreb: Barbat, 2004. 255

12. Održivost i etika I. Matutinović

Može se reći da je sveobuhvatne temelje etike održivog poslovanja (sustainable business) postavio još 1993. godine Paul Hawken268 koji tvrdi da je održivi business onaj koji: • Zamjenjuje nacionalno i internacionalno proizvedene proizvode proizvodima koji su stvoreni na lokalnoj i regionalnoj razini. • Preuzima odgovornost za njihove učinke u prirodi. • Ne treba egzotične izvore kapitala da bi rastao i razvijao se. • Angažira se u proizvodnim procesima koji su humani, vrijedni, dostojanstveni i donose intrinzično zadovoljstvo. • Stvara proizvode koji su trajni i pružaju dugoročnu korisnost te čije konačno odlaganje neće biti štetno za buduće generacije. • Kroz edukaciju pretvara potrošače u klijente. Proaktivno djelovanje poslovnog u smjeru održivog razvoja dobilo je inače svoj prvi poticaj i „politički program” u knjizi „Novim smjerom” Stephana Schimdheinya269, a svoj institucionalni oblik kroz osnivanje „World Business Council on Sustainable Development” 1992. godine. U Schimdheinyevoj knjizi se ističe stav Shironoku Morohasia, tada predsjednika Mitsubishi Corporation, za kojeg se može reći da predstavlja polazište kasnije ideje o Društveno Odgovornom Poslovanju (DOP): „Smatramo da poduzeće ne može opstati ako njegovo ekološko djelovanje ne zaslužuje povjerenje i poštovanje društva” (str. 10). Na svim tim temeljima počivaju i četiri poslovna pokretača dobrog okolišnog i društvenog upravljanja270: • Očuvanje legitimnosti djelovanja ispunjavanjem društvenih zahtjeva. • Smanjenje troškova i odgovornosti od šteta putem čišćih, učinkovitijih i za zajednicu prijateljskih proizvodnih procesa. • Jačanje lojalnosti kupaca i tržišne pozicije upravljanjem cjelokupnim životnim ciklusom proizvoda . • Ubrzavanje rasta prihoda na novim tržištima za okolišno i društveno poželjne proizvode i usluge. U međuvremenu je veliki broj uspješnih kompanija održivo i društveno odgovorno poslovanje prepoznalo kao jedan od ključnih temelja stjecanja dugoročne konkurentske prednosti na tržištu te je utkano u sve pore poslovanja i 268 Hawken, P. 1993. The Ecology of Commerce. New York:Harper Collins. 269 Schmidheiny S. 1992. Changing Course. Cambrideg: MIT Press. Hrvatsko izdanje, Novim smjerom: Globalni poslovni pristup razvoju i okolišu. Društvo za unaprđenje kvalitete življenja, Zagreb, 1995. 270 Day, R. and Arnold, M. 1999. The Business Case for Sustainable Development. Sustainable Business. com and Global Environment & Technology Foundation. 256

12. Održivost i etika I. Matutinović

strateškog djelovanja. Istraživanje koje su proveli Esty i Winston, sugerira da su poduzeća koja svoju poslovnu strategiju sagledavaju kroz okolišnu prizmu općenito su više inovativna i poduzetna od njihovih konkurenata, vide poslovne prilike i prijetnje ranije od ostalih, bolje su pripremljeni za nepredvidive tržišne okolnosti, te kroz prilagođavanje svojih proizvoda i usluga potiču rast prodaje i povećavaju lojalnost klijenata271. Takvo shvaćanje uloge brige za okoliš u skladu je sa očekivanjima potrošača širom svijeta. Prema istraživanju koje je 2013 godine proveo GfK u 25 zemalja svijeta na reprezentativnom uzorku od preko 30.000 potrošača pokazuje da je ekološka odgovornost poduzeća pozicionirana na visokom, drugom mjestu272. 0

10

20

30

40

50

60

Pružiti ljudima dobar posao Biti ekološki odgovornima

40

Zaštititi zdravlje i sigurnost svojih radnika Proizvoditi kvalitetne proizvode ili usluge Zaračunavati razumne cijene za proizvode i usluge Plaćati pošteno svoj udio poreza Ulagati u istraživanje i tehnologiju Iskreno oglašavati Imati programe koji se bave socijalnim pitanjima Potpomagati lokalnu zajednicu Pomagati edukaciju ljudi Surađivati s dobrotvornim organizacijama Pružati dobar povrat dioničarima Slika 12.3. Postotak globalnih potrošača koji navode sljedeće obveze tvrtke

271 Esty, D. and Winston, A. 2006. Green to Gold: How Smart Companies Use Environmental Strategy to Innovate, Create Value, and Build Competitive Advantage. New Jersey: John Wiley & Sons. 272 GfK 2913. GfK Green Gauge Global 2013 Annual Perspective. Roper Report Worldwide. 257

12. Održivost i etika I. Matutinović

12. 4. Sistemski pogled na održivost Usprkos svim pozitivnim nastojanjima elitnih krugova poslovnog sektora, tehnološkom napretku u proizvodnim procesima te brojnim institucionalnim mjerama u domeni očuvanja okoliša, bioraznolikosti, i smanjenja emisija stakleničkih plinova, negativni trendovi u svim ključnim područjima održivosti nastavili su se i u drugom desetljeću trećeg milenija. Ta činjenica upućuje na zaključak da su izazovi s kojima se susreću suvremena industrijalizirana društva daleko složeniji nego što to izgleda iz perspektive klasične ekonomske i upravljačke znanosti. U ovom odjeljku pozabaviti ćemo se sa nekim osnovama teorije kompleksnih sistema i vidjeti kako nam njihova primjena može pomoći u razumijevanju problema održivosti. Prije svega, trebali bi dobiti uvid u strukturu kompleksnosti te neke osnovne alate koji pomažu u identifikaciji ključnih pokretača promjena. Počnimo od toga da su svi problemi suvremenog svijeta koji se analiziraju u kontekstu održivog razvoja međusobno povezani na kompleksan način. To otežava otkrivanje i razumijevanje uzročno-posljedičnih veza čiji učinci mogu biti neizravni ili sa znatnim vremenskim odmakom između događaja. Svijest o kompleksnosti ne implicira, međutim, odustajanje od djelovanja već veliki oprez pri donošenju odluka. Kompleksnost također traži da se svaki problem sagleda sa više opisnih domena – društvene, ekonomske i ekološke. S obzirom da je nemoguće točno a često niti približno predvidjeti ponašanje kompleksnih sustava, odluke se nužno donose uz znatnu dozu neizvjesnosti (npr. učinci klimatskih promjena i odabir mjera koje treba poduzeti danas) koja implicira političko dogovaranje oko poželjnih budućnosti i razina rizika koje je neko društvo spremno preuzeti. Problem održivosti konceptualizira se dakle kroz dinamičku interakciju triju kompleksnih sistema: društvenog, ekonomskog i ekološkog. To je transdisciplinarno područje istraživanja koje objedinjuje teoriju sistema, ekologiju, razne prirodne znanosti poput hidrologije i klimatologije, ekonomiju, antropologiju, sociologiju te eksperimentalnu i socijalnu psihologiju a predstavlja glavno područje istraživanja ekološke ekonomije. Naime, radikalna nestabilnost svakog od triju kompleksnih sistema narušava stabilnost i funkcionalnu opstojnost ostalih sistema. Zbog toga se odgovor na pitanje kako postići održivosti ne nalazi samo u ekološkoj domeni, nego zadire u način stvaranja društvenog proizvoda, njegovu raspodjelu te modalitete postizanja političkog konsenzusa oko tema od dugoročnog društvenog interesa.

258

12. Održivost i etika I. Matutinović

Sistemski odnos ekonomije i okoliša Na slici 4 predstavljen je ključni prikaz odnosa između ekonomskog sustava i okoliša. Iz njega je vidljiva ovisnost ekonomije o prirodnom okolišu iz kojeg uzima resurse i energiju te koristi sposobnost ekosustava da apsorbira otpad i emisija koji nastaju proizvodnim i potrošačkim aktivnostima. Budući da je planet Zemlja materijalno konačan sustav, a lokalni ekosustavi posjeduju ograničenu sposobnost da pružaju biofizičke usluge i apsorbiraju otpad i emisije koji dolazi iz ekonomskog sustava, prikaz nam jasno poručuje da je beskonačni materijalni rast ekonomije kao podsustava logički nemoguć. ENERGIJA SUNCA

GLOBALNI EKO-SUSTAV

RESURSI

ENERGIJA

EKONOMSKI SUSTAV

Otpad Toplina

Termodinamički aspekt

Emisije

Biofizički uvjeti i usluge

Funkcionalni aspekt Slika 12.4. Ekonomija je otvoreni podsustav ekosustava

Iako se ovakav prikaz intuitivno doima logičnim i jednostavnim, klasična ekonomska znanost izgubila ga je iz vida, a donosioci političkih odluka i donedavno najveći dio poslovnog sektora u potpunosti su ga ignorirali. O tom nerazumijevanju govori i sintagma sustainable growth koja se vrlo često koristi u promišljanju održivog razvoja u akademskim, poslovnim i političkim krugovima. Naime, iako je biofizički nemoguće da neki podsustav (globalna ekonomija) raste neograničeno u okviru konačnog metasustava (globani ekosustav), sintagma „održivi rast” podrazumijeva da je na neki način moguće doskočiti ograničenjima planeta, koristeći ljudsku

259

12. Održivost i etika I. Matutinović

domišljatost, tehnologiju i tržište. Pri tome se često misli na oblik ekonomskog rasta zasnovanog na sektoru usluga i informacijskim tehnologijama – takozvana „nova ekonomija”. Pošto do sada nije ni u jednoj ekonomiji empirijski utvrđeno da je moguće ostvariti bilo kakav oblik ekonomskog rasta (mjerenog BDP-om) uz istodobno stagniranje potrošnje materijala i energije, sintagma „održivi rast” nema ni teorijsko niti empirijsko utemeljenje. Iz gledišta Drugog zakona termodinamike potpuno je jasno da svako povećanje organizacije u nekom sistemu, što uključuje i stvaranje informacija, zahtjeva potrošnju određene količine energije uz istovremeno povećanje nereda (entropije) u njegovu okruženju. Iz toga vrlo logično slijedi da je nemoguće razdvojiti ekonomski rast od rasta potrošnje energije, emisija i otpada koji završava u okolišu. Iako su se, mjereno u odnosu na veličinu BDP-a, sve tri varijable smanjivale u posljednjih stotinu godina jasno je ne samo da postoje fizikalne granice povećanja efikasnosti već i da uz maksimalno postignutu učinkovitost proizvodnje svako njeno daljnje povećanje nosi sa sobom određeni rast potrošnje energije i materijalnih resursa. U prilog tome govori i nedavna analiza 220 zemalja unutar razdoblja od 24 godine koja je pokazala da u prosjeku porast per capita BDP-a od 1% zahtijeva rast u p.c. potrošnji energije 0,76%.273 Granice rasta, međutim, nisu samo materijalne već možda prije svega ekološke u smislu ograničenog kapaciteta šuma, oceana, rijeka i ostalih ekosusava da prihvate i funkcionalno apsorbiraju emisije i otpad koji dolazi iz ekonomskog sustava. Narušavanjem funkcionalne opstojnosti ekosustava, bilo prenamjenom zemljišta ili zagađivanjem, gube se brojne usluge koje su neophodne za normalno i održivo djelovanje ljudskih društava.

273 Brown J. H, Burnside W. R, Davidson A. D, DeLong J. P, Dunn W. C, et al. 2011. Energetic limits to economic growth. BioScience 61: 19–26. doi: http://dx.doi.org/10.1525/bio.2011.61.1.7 260

12. Održivost i etika I. Matutinović

Planine i polarni dio Hrana Vlakna Kontrola erozije Regulacija klime Rekreacija i eko-turizam Estetske vrijednosti Duhovne vrijednosti

Slatkovodne površine Svježa voda Hrana Kontrola zagađivala Regulacija poplava Regulacija blesti Kruženje hranjivih tvari Zadržavanje i kontrola sedimenata Estetske vrijednosti Rekreacija i eko-turizam

Šumske površine Svježa voda i Hrana Ogrjevno drvo i građa Regulacija poplava Regulacija bolesti Sekvestracija ugljika Lijekovi Regulacija lokalne klime Estetske vrijednosti Duhovne vrijednosti Rekreacija

Obrađene površine Svježa voda Hrana Vlakna Boje Regulacija nametnika Biogoriva Lijekovi Kruženje hranjivih tvari Estetske vrijednosti Kulturno nasljeđe

Pustare i livade Hrana Vlakna Ogrjevno drvo Kulturno nasljeđe Oprašivači Rekreacija i eko turizam Duhovne vrijednosti

Slatkovodne površine Hrana Vlakna Drvna građa Kulturno nasljeđe Kruženje hranjivih tvari Regulacija klime Prerada otpada Rekreacija i eko-turizam Estetske vrijednosti

Urbani parkovi i vrtovi Regulacija kvalitete zraka Regulacija vode Rekreacija Kulturno nasljeđe

More Hrana Regulacija klime Sekvestracija ugljika Kruženje hranjivih tvari Rekreacija More Hrana Svježa voda Rekreacija i ekoturizam

Slika 12.5. Pregled usluga ekosustava Prema Reid, Walter V., et al.2005. Millennium Ecosystem Assessment: Ecosystems and Human Well-being. Washington DC: World Resource Institute.

Uzmimo ovdje kao eklatantan primjer biofizičkih usluga ograničenu sposobnost šuma i oceana da apsorbiraju sav ugljični dioksid koji industrijalizirana društva emitiraju unatrag posljednjih dvjestotinjak godina, što ima za posljedicu proces globalnog zatopljenja. Iako sigurno znamo da je rast ekonomskog sustava ograničen biofizičkim i materijalnim mogućnostima ekosustava, teško je, međutim, odrediti na kojoj veličini protoka materijala i energije može ekonomski sustav funkcionirati održivo u odnosu na ekosustav. Taj problem se danas uglavnom razmatra na globalnoj razini ali ne postoji niti približan konsenzus znanstvenika o tome na kojoj razini potrošnje bi se ti protoci trebali stabilizirati. Ono što se sigurno zna to je da svi stanovnici planeta ne mogu živjeti prosječnim životnim standardom neke bogate zemlje, poput SAD-a274.

274 Vidi, na primjer, Daly,H. 1996. Beyond Growth. Boston: Beakon Press. 261

12. Održivost i etika I. Matutinović

Kompleksni adaptivni sistemi Sada ćemo razmotriti posebnu klasu sistema daleko od ravnoteže – takozvanih kompleksnih adaptivnih sistema (complex adaptive systems) kao metodološku osnovu za sagledavanje samoorganizacije, nepredvidivosti i neizvjesnosti u ekološkim i ekonomskim sustavima. Sistemska znanost razlikuje kompleksne sustave kao one koji posjeduju veliki broj raznolikih, međusobno povezanih dijelova te iskazuju emergentna svojstva na makro razini275. Različiti otvoreni složeni sustavi poput ekonomija, ekosustava, imunološkog sustava, nervnog sustava i kompjutorskih mreža posjeduju zajednička obilježja koja se mogu opisati kao jedinstvena klasa nazvana kompleksni adaptivni sistem (u daljnjem tekstu KAS). Prema Hollandu, svi KAS posjeduju sedam osnovnih obilježja276:

Svojstva Mehanizmi Agregiranje Nelinearnost Tokovi Raznolikost

Oznake Interni modeli Građevni blokovi

Svojstva i mehanizmi KAS-a mogu se opisati na sljedeći način277. Ekonomija je sastavljena od mnoštva agenata koji čine građevne blokove sustava na različitim hijerarhijskim razinama, npr.: ljudi → odjeli → poduzeća → industrijski sektori → nacionalna ekonomija → svjetska ekonomija. Ti raznoliki sudionici povezani su tokovima u razmjeni roba, usluga, informacija i novca. Zbog njihove raznolikosti, nelinearne prirode interakcija i pozitivnih povratnih veza ekonomski agenti često izražavaju nepredvidivo ponašanje, koje se na makro razini manifestira kao emergencija: poslovni ciklusi, burzovni krahovi, prevladavanje pojedinih tehnologija nad njihovim alternativama, stvaranje industrijskih klastera itd. Raznolikost se prepoznaje u šarolikosti tipova i veličina poduzeća, njihovim bezbrojnim proizvodima te u mnoštvu tržišnih niša. Otvaranje neke nove tržišne niše – na primjer uvođenje kućnog videorekordera za snimanje i reprodukciju TV filmova – otvorilo je mogućnosti drugim poduzećima u proizvodnji videofilmova i iznajmljivanju putem videoteka. Na 275 Flood R.L. and Carson E.R. 1993. Dealing with Complexity: An Introduction to the Theory and Application of System Science, 2nd Edition. New York: Plenum Press, p.23-28. 276 Holland J.H. 1995. Hidden Order: How Adaptation Builds Complexity. Reading, MA: Addison Wesley. 277 Matutinović, I. 2002. Organizational patterns of economies: an ecological perspective. Ecological Economics Vol. 40/3 pp. 421-440. 262

12. Održivost i etika I. Matutinović

taj način sustav stalno otvara nove mogućnosti u proizvodnji i potrošnji, koje pak, s druge strane, unose nestabilnost i nepredvidivost u ponašanju i evoluciji ekonomije. Ovdje treba napomenuti da opisana dinamika kompetitivnih interakcija koje stimuliraju inovativni proces ujedno stvara i uvjete za postojani ekonomski rast i veću sposobnost industrije da iskorištava prirodne resurse i energiju. Ekonomski agenti koriste se oznakama u svojim komunikacijama sa okolinom klasificirajući različite sudionike kao potrošače, klijente, dobavljače, loše platiše i sl., čime pojednostavljuju i ubrzavaju međusobne interakcije. Oni izgrađuju interne modele svijeta, društva i poslovnog okruženja koje dograđuju i mijenjaju kroz proces učenja. Interni modeli služe predviđanju reakcija okoline na određene akcije koje poduzima pojedini agent ili, općenito, predviđanja bliže budućnosti u kompleksnoj i nestabilnoj okolini. Interni ili mentalni modeli mogu se, naprimjer, prepoznati u menadžerskim i marketinškim paradigmama, ekonomskim modelima koji se upotrebljavaju u vođenju ekonomske politike, sve do razvojnih modela koji se primjenjuju na globalnu ekonomiju putem institucija poput Svjetske banke ili MMF-a. Te paradigme određuju i odnos poduzeća prema okolišu te prema društvenoj zajednici u kojoj djeluju. Dok su interni modeli svih drugih vrsta genetski fiksirani i stoga relativno kruti, Homo sapiens može mijenjati svoj interni model okruženja aktivno i relativno brzo, u ovisnosti o svjetonazoru koji prevladava u društvu, institucijama koje mu stoje na raspolaganju te tehnologijama pomoću kojih istražuje stvarnost. Proces kulturnog odabiranja, međutim, može dugotrajno podržati neke društvene svjetonazore i prakse koje su ekološki neprihvatljive, što nije slučaj kod prirodnog odabiranja genetski utemeljenih internih modela gdje je povratna informacija iz okoliša neposredna i relativno brza. Ukoliko izostane pravovremena prilagodba društva, utoliko ekološki štetne prakse mogu dovesti do trajnog narušavanja funkcionalnosti ekosustava i naknadnog, prisilnog, redefiniranja svjetonazora i institucija u novim, zaoštrenim, uvjetima preživljavanja278.Upravo se u tom kontekstu pojavljuje problematika održivosti koja nastoji, razumijevanjem interakcija između društva i okoliša te koristeći se raznim politikama, izbjeći situaciju u kojoj se ekosustavi i klima narušavaju do te mjere da putem negativne povratne veze djeluju destruktivno na suvremenu civilizaciju.

278 Matutinović, I. 2007. Worldviews, institutions and sustainability: An introduction to a coevolutionary perspective. International Journal of Sustainable Development & World Ecology Vol. 14:92-102. 263

12. Održivost i etika I. Matutinović

Aktivnosti unutar KAS-a odvijaju se bez unaprijed određenog plana ili centralnog vođenja, putem principa samoorganizacije – suvremenog vida „nevidljive ruke” Adama Smitha. Na razini ekonomskog sustava samoorganizacija se ogledava u samoj ekonomskoj strukturi koja nastaje i mijenja se u međusobnoj konkurenciji i kooperaciji mnogih agenata - od poduzetnika i potrošača do društvenih i državnih institucija – s primarnim ciljem zadovoljenja društvenih potreba i osiguranja materijalne opstojnosti društva. Ono što nas u kontekstu održivosti posebno zanima su sljedeća dinamička svojstava KAS-a: • Dinamiku im obilježavaju pragovi i točke bifurkacije. • Posjeduju višestruka stabilna stanja. • Posjeduju kritične točke djelovanja • Promjene mogu biti nepovratne. • Njihovo ponašanje je u osnovi nepredvidivo. Naime, kao što ćemo uskoro vidjeti na slučaju Viktorijinog jezera, navedena svojstva impliciraju znatnu dozu rizika i nepredvidivosti u ljudskom poigravanju sa prirodnim sustavima. Općenito govoreći, svaki kompleksni sistem povremeno prolazi kroz točke bifurkacije ili račvanja (grananja jedne putanje na dvije ili više alternativnih putanja). Izbor putanje u točki bifurkacije nije u načelu jednako vjerojatan zbog povijesno akumuliranih događaja koji čine svaki pojedini sustav „individualnim”. U samoj točki bifurkacije nije moguće predvidjeti budući razvoj zbog slučajnih događaja koji obiluju u razdoblju povećane nestabilnosti sistema, pri čemu ga neka slučajnost može gurnuti na najmanje vjerojatnu putanju. Bifurkacije mogu nastati endogeno – iz samih unutrašnjih interakcija elemenata sustava, na primjer prevladavanjem neke tehnološke inovacije nad njezinim alternativama ili egzogeno, zbog, na primjer, promjene globalnih klimatskih uvjeta ili prelaska takozvanog Hubertovog vrhunca u eksploataciji konvencionalne nafte. S obzirom na to da znamo da se koncentracija CO2 u atmosferi približava kritičnim vrijednostima (između 450-550 ppm) suvremena društva već se tehnički nalaze u točki bifurkacije pošto će sadašnje odluke o ublažavanju i adaptaciji utjecati na razinu kojoj će se koncentracija CO2 konačno stablizirati, što će pak odrediti nove uvjete opstanka industrijske civilizacije i otvoriti nove, nepredvidive točke bifurkacije. Iz svega navedenog možemo zaključiti da, ni uz detaljno poznavanje početnih uvjeta, nije moguće predvidjeti budućnost KAS-a zbog brojnih, nepoznatih točaka bifurkacije koje se nalaze u budućnosti. Kompleksni sustavi zahvaljujući svojim karakteristikama proizvode stalno novine (inovativnost, evolucija), ali na taj način, kao što je već istaknuto, 264

12. Održivost i etika I. Matutinović

uzrokuju i neizvjesnost za promatrača. Čini se da je nemoguće sačuvati inovativnost uz odsustvo stalne promjene i neizvjesnosti. Pojave naglih, velikih promjena su ipak razmjerno rijetke u dinamičkom ponašanju sustava. Modeliranje zahtijeva transdisciplinarni pristup i paralelne opise domene - u našem slučaju govorimo o društvenoj, ekonomskoj i ekološkoj domeni. Promatranje sustava kroz samo jednu opisnu domenu ili svođenje različitih opisnih domena na istovjetnu jedinicu mjere (npr. diskontirana novčana vrijednost) vrlo lako vodi do pogrešnih zaključaka i politika. Na kraju, spomenimo da kompleksnost, za onoga koji promatra, proizlazi iz višestruke povezanosti među pojavama (dijelovima sistema), iz nelinearnih povratnih veza te zbog različitih dinamika na pojedinim hijerarhijskim razinama.

Slučaj Viktorijinog jezera Jedan od klasičnih primjera koji oslikavaju kompleksnost, neizvjesnost i nepredvidivost je uvođenje Nilskog grgeča u ekosustav Viktorijinog jezera279. Viktorijino jezero s površinom od 68.800 km2 najveće je jezero u Africi na čijim obalama živi stanovništvo tri države: Ugande, Tanzanije i Kenije. U jezeru je oduvijek obitavalo stotine ribljih vrsta čiji je izlov za stanovništvo priobalja tradicionalno predstavljao osnovi izvor proteina. Među tim brojnim ribljim vrstama isticala se Tilapia koja je bila lagana za ulov i sušenje na obali jezera kako bi se očuvala za dužu upotrebu u prehrani. Godine 1960. engleski sportski ribolovci uveli su u jezero u rekreativne svrhe novu vrstu - Nilskog grgeča – predatora koji odmah napada Tilapiu. Tilapia se potom sklanja u dubinske predjele jezera a Nilski grgeč napada druge riblje vrste koje se pretežno hrane algama i puževima. Gregeč je kao nova, invazivna, vrsta vrlo uspješan i brzo se razmnožava što vodi do smanjenja populacije ili nestanka prvo onih vrsta koje se hrane algama i time sprečavaju eutrofikaciju (smanjenje količine kisika) u gornjim slojevima jezera. Alge bujaju i uništavaju dubinski habit Tilapie, koja je sada prisiljena vratiti se u više razine jezera i ponovno se suočiti sa grgečom. U međuvremenu, grgeč desetkuje vrste koje inače kontroliraju populaciju puževa, nosioce nametnika što ugrožavaju Tilapiu. Pod pritiskom grgeča i rastuće populacije nametnika Tilapia na kraju gubi bitku za opstanak i izumire. Stanovnici jezera gube time svoj tradicionalni izvor proteina i okreću se lovu na sada najbrojniju vrstu u jezeru – Nilskog grgeča. Budući da je masa grgeča daleko veći od Tilapijine (vidi sliku 6) uhvaćenu ribu više nije moguće sušiti na suncu i time je konzervirati za dulju upotrebu. Kako bi doskočili tom problemu, stanovnici jezera sijeku šumu u priobalju i suše grgeča na dimu. 279 Hazen, R. And Trefil, J. 1993. Science Matters. London: Cassel Book. 265

12. Održivost i etika I. Matutinović

Na kraju, kao posljedica uvođenja nove riblje vrste u jezero u rekreativne svrhe, dolazi postupno do deforestacije i erozije tla na obali jezera kao krajnjeg ishoda kompleksnog lanca odnosa i povezanosti u ekosistemu jezera i načinu života ljudskih zajednica na njegovim obalama.

Slika 12.6. Nilski grgeč i Tilapia

To je odličan primjer neželjenih posljedica intervencije u kompleksne sisteme te upozorenje o nepredvidivim štetama koje iz toga mogu proizaći. Iz njega se može izvući pouka i za ljudsko djelovanje u daleko kompleksnijim i sveobuhvatnijim uvjetima nego što je to bilo Viktorijino jezero: primjerice, emisija stakleničkih plinova u atmosferu koja povlači za sobom dugi lanac fizikalnih i ekoloških učinaka čiji su međusobni kauzalni odnosi zamagljeni vremenskim odmacima, nelineranim reakcijama i isprepletenošću brojnih varijabli. Na osnovi tog i mnogih drugih saznanja da intervencije u kompleksne sisteme mogu proizvesti neželjene posljedice postavljeno je načelo predostrožnosti koje traži javnu ili korporativnu akciju na smanjivanju rizika prije nego što je dostupan potpuni dokaz o mogućoj šteti ako se ona smatra ozbiljnom ili nepovratnom.280

Održivost iz perspektive teorije hijerarhija Jedan od ključnih pristupa koje koristimo u modeliranju kompleksnih sistema sastoji se u prepoznavanju različitih razina na kojima djeluju agenti i procesi u nekom sistemu. Sistem je skup različitih, međusobno povezanih, 280 European Environment Agency, 2001.Late lessons from early warnings: the precautionary principle 1896-2000. Copenhagen: EEA. 266

12. Održivost i etika I. Matutinović

dijelova koji čine funkcionalnu cjelinu odvojenu od okoline, a otvoren je protoku energije, materije i informacija. Kompleksni sistemi su uvijek holarhije (holon= cjelina) jer se sastoje od velikog broja komponenata koje su i same organizirane kao sustavi, u skladu s navedenom definicijom. Za promatrača kompleksnost sistema, izražena kao neizvjesnost o njegovom mogućem budućem stanju, multiplicira se kroz holarhiju. Naime, poznavanje fizikalnih svojstava i dinamike komponenti na nižoj hijerarhijskoj razini ne može poslužiti za predviđanje svojstava i dinamike na idućoj hijerarhijskoj razini nekog sistema te u tom smislu razumijevamo i pojam emergencije. Priroda i okoliš Društvo Skupina Pojedinac

Slika 12.7. Hijerarhijska struktura kompleksnih sistema

Na primjer, iz poznatih svojstva pojedinih neurona te elektrokemijskih procesa koji se nalaze u osnovi njihove interakcije, ne možemo predvidjeti svijest i razmišljanje kao kolektivnu odliku kore mozga. Na sličan način, iz poznavanja čovjeka kao kognitivne jedinke te iz saznanja kako pojedinac komunicira sa drugim pripadnicima svoje vrste ne možemo predvidjeti strukturalna svojstva ekonomije, pojavu ekonomskog rasta ili tehnološkog napretka. Društvo se pojavljuje pak kao podsistem prirodnog okoliša sa kojim izmjenjuje materijale, energiju i informacije te u tom procesu uzrokuje mnoge uzročno-posljedične veze čiji učinci mogu biti skriveni promatraču ili imati znatan vremenski odmak.

267

12. Održivost i etika I. Matutinović

Analitička trijada Jedna od metodologija koja nam pomaže da sažmemo tu kompleksnost na operativan broj varijabli a da pri tome ne izgubimo dimenziju realnosti jest teorija hijerarhija. Svaki sustav da se opisati pomoću tri hijerarhijske razine: početnih i rubnih uvjeta odnosno ograničenja koji djeluju na neki promatrani proces u fokusu našeg interesa281. Sustav

O g r a n i č e n j a

Rubni uvjeti

Viša razina

Fenomen u pokusu

Početni uvjeti

Niža razina

Slika 12.8. Osnovna analitička trijada

Uzmimo, na primjer, da nam je u fenomenu fokusu promatranja ekonomski proces proizvodnje i potrošnje. U tom procesu, na razini početnih uvjeta, pojavljuju se poduzeća i kućanstva koja raspolažu određenom tehnologijom i resursima. Način na koji će se, međutim, organizirati njihova interakcija ovisi o institucionalnom okviru282 koji se nalazi na višoj hijerarhijskoj razini društveno-ekonomskog sustava te ograničava i usmjerava brojne modalitete ekonomskog procesa, odnosno, pruža rubne uvjete njegova odvijanja. Sa istim početnim uvjetima ali uz različite institucionalne uvjete privređivanja možemo dobiti na fokusnoj razini različitu dinamiku ekonomskog procesa: od stagnacije ili čak materijalnog nazadovanja do ekonomskog rasta i razvoja. Kao primjer možemo uzeti reforme koje je Kina pod vodstvom Dengxiaopinga počela provoditi 80-ih godina prošlog stoljeća, postupnim uvođenjem kapitalističkih institucija nakon što su spoznali da su se one povijesno pokazale najdjelotvornijima u poticanju postojanog ekonomskog rasta i razvoja. Transformacija centralnog planiranja u tržišnu ekonomiju krenula je od zatečenih 281 Salthe, S. N. 1985. Evolving Hierarchical Systems. New York: Columbia University Press. 282 Institucije su pravila, rutine i norme koje ograničavaju/usmjeravaju ponašanje društvenih subjekata. 268

12. Održivost i etika I. Matutinović

početnih uvjeta u vidu ljudskog i materijalnog kapitala te se pod kapitalistički institucionalnim okvirom vrlo brzo razvila od siromašne i tehnološki zaostale zemlje u jednu od vodećih svjetskih ekonomskih sila. Razvojni proces djelovao je povratno na početne uvjete tako da se kvaliteta ljudskog kapitala, materijalne infrastrukture i tehnološke sposobnosti neprekidno povećavala tako da se pod djelovanjem institucija razvio autokatalitički proces – pozitivna povratna veza između ekonomskog rasta i razvoja te unapređenja faktora proizvodnje.

Promjene rubnih uvjeta Iako kapitalističke institucije potiču tehnološki razvoj i postojani ekonomski rast, on je ograničen na najvišoj hijerarhijskoj razini konačnim prirodnim resursima i energijom. Ta granica rasta može se donekle ”pomicati” tehnološkim napretkom, ali se u konačnici ne može izbjeći. Problem održivosti može se sada formulirati kao potraga za promjenom institucionalnih rubnih uvjeta sa ciljem da se proizvodni i potrošački procesi dovedu u sklad sa biofizičkim rubnim uvjetima planeta. Neuspjeh u toj potrazi vodi u konačnici do perturbacije biofizičkih rubnih uvjeta, odnosno do privremene ili trajne promjene ključnih parametara koji djeluju na ljudski podsustav (vidi sliku 4). Kao primjer možemo uzeti privremene promjene biofizičkih rubnih uvjeta, prenamjenu tropske prašume deforestacijom u poljoprivredno zemljište. Deforestacija vodi odmah do gubitka bioraznolikosti, a kasnije do degradacije tla zbog intezivne obrade i ispiranja kišom, što ga, u konačnici, čini neproduktivnim za uzgoj poljoprivrednih kultura. Promjena ključnih parametra u izmijenjenom ekosustavu odnosi se na sposobnost retencije vode, koncentraciju hranila u tlu, biološku regulaciju nametnika, oprašivanje putem insekata itd. Smanjena produktivnost tla, veći izgledi poplava te aktivnosti nametnika negativno djeluju na poljoprivrednu proizvodnju, a time i na dohodak i životni standard lokalnog stanovništva. U prošlosti se tako degradirani ekosustav napuštao kako bi se mogao regenerirati - tradicionalna praksa takozvanog „posijeci i spali” načina obrade zemljišta koje se nakon iscrpljivanja ostavljalo na ugaru i po dvadeset godina. Danas se nastoji produljiti produktivnost tla intenzivnim korištenjem mineralnih gnojiva i kemijskih zaštitnih sredstava te otvaranjem novih prostora za kultiviranje što uzrokuje postojano nestajanje kišne prašume. Primjer trajne promjene ključnih parametara jest prelazak određene kritične granice koncentracije CO2 u atmosferi nakon čega, uslijed kompleksnih uzročno-posljedičnih veza između atmosfere, oceana, oceanskih struja, kopna i polarnih kapa, dolazi do dugotrajne promjene klime na planetu s mogućim katastrofalnim učincima na ljudska društva, pogotovo u priobalnim 269

12. Održivost i etika I. Matutinović

područjima. Vremenska skala tih promjena je takva da se iz ljudske perspektive može govoriti o novim rubnim uvjetima, odnosno o prelasku u novi, drukčiji režim klime. Zbog toga danas klimatolozi upozoravaju da je potrebno odmah poduzeti mjere ublažavanja i mjere adaptacije, jer su se klimatski uvjeti već počeli mijenjati.

Interakcije preko više hijerarhijskih razina Važno je napomenuti da se interakcije odvijaju pretežno između međusobno bliskih razina te da se dinamika promjena usporava kako se penjemo kroz hijerarhiju. Pri tome proces koji se sporije mijenja uvijek kontrolira onaj koji se brže mijenja na razini ispod sebe dok svaki utjecaj s niže razine na višu razinu predstavlja perturbaciju. Iako se utjecaji odvijaju uglavnom na međusobno bliskim razinama, mogući su i utjecaji (perturbacije) preko više hijerarhijskih razina što za promatrača dodatno povećava kompleksnost sistema. Razumijevanje kompleksnosti interakcija preko više hijerarhijskih razina može se predočiti sljedećim modelom uzroka i posljedica na primjeru stanjenja ozonskog omotača. Slika 9 nam govori sljedeće: sa razine društva/ekonomije u atmosferu se emitiraju CFC plinovi (freoni) što u stratosferi, kemijskim reakcijama, dovodi do procesa stanjenja ozonskog omotača (perturbacija preko više razina). Ta promjena s najviše hijerarhijske razine zatim djeluje izravno na molekularnu razinu gdje oštećuje DNK što se na razini organizma očituje kao karcinom kože. SPORA dinamika Rubni uvjeti

STRATOSFERA (akumulacija CFC) TROPOSFERA EKO-SISTEM DRUŠTVO (emisije CFC)

Početni uvjeti BRZA dinamika

ORGANIZAM (rak kože) MAKRO MOLEKULE (oštečenja DNK)

Razina +3 Razina +2 Razina +1 Fokusna razina Razina -1 Razina -2

Slika 12.9. Utjecaj preko više razina – primjer stanjena ozonskog omotača 270

12. Održivost i etika I. Matutinović

S obzirom da su se moguće posljedice povećanog UV zračenja mogle ostvariti na generaciju donosioca odluka u društvu, relativno brzo su na međunarodnoj razini poduzete potrebne institucionalne mjere (Montrealski protokol) usmjerene na postupnu zabranu korištenja freona i prelaska na alternativne plinove. Napomenimo ovdje dvije stvari. Na sličan način kao i kod uvođenja Nilskog grgeča u ekosustav Viktorijinog jezera, kada su se freoni počeli prvi puta primjenjivati u proizvodnji rashladnih uređaja nitko nije mogao predvidjeti njihov krajnji učinak u vidu povećane mogućnosti da se dobije rak kože nekoliko desetljeća kasnije. To je očekivana konzekvenca kompleksnosti sustava u kojem djelujemo. Vidimo također da se suvremena društva odnose daleko ležernije prema prijetnji klimatskih promjena, čiji se učinci ne daju tako precizno utvrditi a njihove posljedice ne ugrožavaju neposredno sadašnju generaciju donosioca odluka, nego prema „ozonskim rupama” koje su identificirane sada i ovdje te sa vrlo neposrednim štetnim učincima na ljude. Možemo ovdje postaviti sljedeća pitanja: u kojoj mjeri u tim različitim pristupima nedostaje etičnosti prema budućim generacijama te u kojoj je mjeri prisutna doza iracionalnog ponašanja u odnosu prema novim vrstama rizika? Koliko novih rizika stvaramo u ovom trenutku na svjetskoj razini, kojih sada nismo svjesni, a čije ćemo učinke primijetiti tek nakon više desetljeća? Imajmo pri tome na umu da se rizici ne stvaraju samo u sferi tehnologije i proizvodnje već i u sferi politike, kako nacionalne tako i međunarodne, te da neki politički izbori koji se danas ne doimaju značajnima, u budućnosti mogu imati dalekosežne posljedice (na primjer cjelokupan proces političkog dogovaranja u vezi s klimatskim promjenama i konkretno, ishod dogovora na predstojećem Summitu u Parizu krajem 2015. godine).

12.5. Svjetonazor: prostor i ograničenje institucionalnih promjena Više autora naglasilo je važnost kulturne dimenzije u društvenoj tranziciji prema održivosti. Schafer, primjerice, navodi da je mogući kolaps globalnog ekosustava kulturološki, a ne ekonomski ili ekološki problem, te da rješenje zahtijeva ”temeljnu preobrazbu kulturnih vrijednosti, stavova, postupaka i politika koje utječu na način kako se ljudi odnose jedni prema drugima te prema svijetu oko njih”. Prema Shiu, usklađivanje ekoloških i ekonomskih prioriteta

271

12. Održivost i etika I. Matutinović

u suvremenom svijetu usko je povezano s transformacijom vrijednosti i institucija283. Uvedimo stoga u našu analizu novi rubni uvjet koji djeluje u društveno-ekonomskoj domeni. Dominantni svjetonazor jest skup vjerovanja, vrijednosti te dijelova objektivnog saznanja koji su široko prihvaćeni u društvu (npr. Darwinova teorija evolucije, kozmološka paradigma velikog praska i beskonačnosti svemira, genetska osnova prenošenja nasljednih osobina iz generacije u generaciju i sl.) 284. Svjetonazor je sporo-mijenjajuća varijabla koja predstavlja rubni uvjet društvenog ponašanja jer se na njemu temelje institucije koje uređuju međusobne odnose u svim domenama aktivnosti neke društvene zajednice: od obiteljskih, političkih, ekonomskih odnosa, pa sve do odnosa prema drugim živim vrstama. Svjetonazor također utječe na društvenu prihvatljivost i širenje tehnologija: uzmimo, na primjer, zabranu tiskarskog stroja u Otomanskom carstvu u 16-tom stoljeću gdje se kaligrafija držala nečim svetim a upotreba tehnologije tiska kažnjavala se smrću285. Ako sada objedinimo saznanja o ekonomiji kao otvorenom podsustavu okoliša (vidi sliku 3) s utjecajem dominantnog svjetonazora na ekonomske procese, dobivamo integralnu sistemsku povezanost iz koje zaključujemo da je način interakcije nekog društva sa prirodnim okolišem u konačnici određen dominantnim svjetonazorom pri čemu se tehnologija i institucije pojavljuju kao operativni aspekti ekonomskog djelovanja u okolišu (slika10). Model na sl. 10 implicira da način organiziranja ekonomskih procesa pod utjecajem određenog svjetonazora ne može biti dugo u sukobu sa svojim prirodnim makro okruženjem te da rubni uvjeti okoliša u konačnici „odabiru” takav svjetonazor čije operacionalizacija u sferi materijalnih i energetskih tokova ne narušava njegovu opstojnost286. Hoće li društvo prilagoditi svoj način djelovanja rubnim uvjetima na vrijeme ili nakon njihova probijanja, nakon čega je izvjestan društveno-ekonomski kolaps i reorganizacija, ostaje otvorenim pitanjem. Kako primjećuje Suzan Petrilli, potrebno je da čovjek što prije, uzimajući u obzir rizike za 283 Schafer PD. 1994. Cultures and economies: Irresistible forces encounter immovable objects. Futures, 26(8):830-845; Shi T. 2004. Ecological Economics as Policy Science: Rhetoric or Commitment Towards an Improved Decision-Making Process on Sustainability. Ecological Economics,48:23-36. 284 Matutinović, I. 2007. An Institutional Approach to Sustainability: a Historical Interplay of Worldviews, Institutions and Technology. Journal of Economic Issues, Vol XLI, No.4, 1109-1137. 285 Ferguson, N. 2011. Civlization: The West and the Rest. London, Allen Lane-Penguin Books. 286 Matutinović, I. 2007. Worldviews, institutions and sustainability: An introduction to a coevolutionary perspective. International Journal of Sustainable Development & World Ecology Vol. 14:92-102. 272

12. Održivost i etika I. Matutinović

život koji su se kumulirali u ovoj povijesnoj situaciji, „postane od racionalne, razumnom životinjom287. Okoliš Svjetonazor Tehnologija Resursi

Ljudski podsustav

Institucije Obrasci proizvodnje i potrošnje

Otpad & toplina

Ljudska populacija sa svojim kognitivnim obilježjima i biološkim potrebama

Slika 12.10. Sistemski položaj dominantnog društvenog svjetonazora

Može se ustvrditi da će društvo i njegove političke strukture uvesti samo one institucionalne promjene koje se ne kose s njegovim sustavom vrijednosti i vjerovanja - njegovom vizijom svijeta. Ili, kao što je primijetio Victor288, ”Promjene u javnoj politici neće se dogoditi bez dramatičnih promjena u razmišljanju ljudi i društvenim vrijednostima”. Promjena dominantnog svjetonazora kao ključna poluga institucionalnih i tehnoloških pomaka prepoznata je i od strane drugih istraživača koji se bave pitanjem održivosti289. Promjena svjetonazora može biti parcijalna ili sveobuhvatna, ovisno o tome kakve promjene i novine su nužne u društvenoj tranziciji prema održivosti i ekonomiji 287 Petrill, S. 2012. Un Mondo di Segni. Bari: Guseppe Laterza, p.32. 288 Victor, Pteter A. 2008. Managing Without Growth – Slower by Design, not Disaster.Cheltenham: Edward Elgar, p.193. 289 Beddoe R, Costanza R, Farley J, Garza E, Kent J, Kubiszewskia I, Martinez L, McCowen T, Murphy K, Myers N, et al. 2009. Overcoming systemic roadblocks to sustainability: the evolutionary redesign of worldviews, institutions, and technologies. PNAS. 106(8):2483–2489; Meadows, D. 1999. Leverage points: places to intervene ina system. The sustainability institute http://www.sustainabilityinstitute. org/pubs/Leverage_Points.pdf.; Assadourian E. 2010. The rise and fall of consumer cultures. In:Starke L, Mastny L, editors. 2010 State of the world: transforming cultures. A worldwatch institute report on progresstoward a sustainable society. New York (NY): W.W. Norton& Company; Hards S. 2011. Social practice and the evolution of personal environmental values.Environ Values. 20(1):23–42. 273

12. Održivost i etika I. Matutinović

postojanog stanja. Budući da je svjetonazor sam po sebi sporo mijenjajuća varijabla, procjenjuje se da bi kod uspješne prilagodbe promjena trebala biti djelomična i postepena, pod uvjetom da ista započne pravovremeno. Ukoliko bi kapitalistička društva pak probila sve biofizičke granice planeta i dovela se do kolapsa, utoliko bi vrlo vjerojatno došlo i do radikalne promjene dominantnog svjetonazora. Iskustva 20-og stoljeća nas upozoravaju da treba izbjegavati situacije u kojima društva postaju do te mjere nestabilna da omogućuju radikalnim političkim skupinama da preko noći sruše stari svjetonazor i eksperimentiranje s novim uvjerenjima i vrijednostima koje se tada nameću silom. Djelovanje svjetonazora na ponašanje i odluke koje svakodnevno donosimo u svim domenama života - od odnosa prema pripadnicima drugih kultura do odluka u potrošnji - može se prikazati hijerarhijskom relacijom {dominantni svjetonazor {osobne vrijednosti i uvjerenja {stavovi {namjere {ponašanje}}}}}

koju tumačimo polazeći od desne prema lijevoj strani290: iz psihologije je poznato da svakom ponašanju prethodi namjera, a ista se temelji na našim stavovima o fenomenu koji je predmet odluke ili djelovanja; stavovi su pak izgrađeni na širem spektru osobnih uvjerenja i vrijednosti koje su najčešće podskup dominantnog svjetonazora društva kojeg je pojedinac preuzeo tijekom svog života od obitelji, obrazovanjem i interakcijom s drugim članovima zajednice. Naravno, ne govorimo o uvjetovanosti ponašanja svjetonazorom u nekom strogo determinističkom smislu već o sklonosti djelovanju, tj. većoj ili manjoj vjerojatnosti nekog izbora.

Put ka promjenama i rješenjima Povežimo sada dosadašnja saznanja i pogledajmo problematiku klimatskih promjena kroz prizmu triju opisnih domena koje čine temelj održivosti koristeći se pri tome osnovnom analitičkom trijadom (slika 11).

290 Matutinović, I. 2012. The prospects of transition to sustainability from the perspective of environmental values and behaviors in the EU 27 and globally. International Journal of Sustainable Development & World Ecology, Vol. 19/6: 526–535. 274

12. Održivost i etika I. Matutinović

Na početku izrazimo svaku od zavisnih varijabli u fokusu promatranja kao funkciju nezavisnih varijabli unutar svake njene opisne domene: Obrasci proizvodnje i potrošnje= f(resursi, populacija, tehnologija, institucije kapitalizma, svjetonazor) Kritična koncentracija CO2= f(stopa rasta CO2, apsorpcijski kapacitet šuma i oceana) Materijalno blagostanje društva = f(resursi i ekološki uvjeti, klimatski uvjeti, populacija & tehnologija) Krenimo od ekonomske domene za koju znamo da je generator lanca promjena koji vode u klimatsku nestabilnost i promatrajmo sve na globalnoj razini. Institucije kapitalizma uvjetuju specifične, vrlo dinamične obrasce proizvodnje i potrošnje koje obilježava s jedne strane postojani materijalni rast ekonomije, a s druge konzumerizam. Oni predstavljaju lice i naličje iste medalje. S obzirom na to da je ukupna ekonomska aktivnost u najvećoj mjeri (oko 80%) podržana izgaranjem fosilinih goriva, u ekološkoj se domeni kumuliraju emisije CO2 koje apsorpcijski kapacitet šuma i oceana nije u stanju u cjelosti neutralizirati. Društvo je usađeno u eko sustav čije se funkcioniranje u materijalnoj domeni nalazi pod utjecajem klime: od rasporeda padalina i suša do, posredno, kvalitete tla i produktivnosti poljoprivrednih kultura. Klima također djeluje na društvo izravno putem vremenskih nepogoda velikog intenziteta i podizanja razine mora. Ako suvremena društva žele očuvati postojeće materijalno blagostanje, tada moraju držati kritičnu koncentraciju CO2 u atmosferi ispod 450ppm,291 a da bi u tome uspjela trebaju mijenjati obrasce proizvodnje i potrošnje. Oni se mogu mijenjati putem institucija, tehnologije i u manjoj mjeri smanjenjem populacije. Institucije se pojavljuju kao operativni rubni uvjet (nezavisna varijabla sa najsveobuhvatnijim djelovanjem), no njihova promjena uvjetovana je promjenom svjetonazora i to barem u ekonomskoj domeni koja ionako dominira našom zapadnom kulturom.

291 Engleska kratica za „čestica po milijunu”. 275

12. Održivost i etika I. Matutinović

Perspektiva

Ekonomska

Ekološka

Svjetonazor

Društvena Klimatski uvjeti

Usluge ekosustava & prirodni resursi

Rubni uvjeti

Institucije kapitalizma & tehnologije

Absorpcioni kapacitet šuma i oceana

Proces u fokusu

Obrazac proizvodnje i potrošnje*

Kritična koncentracija Materijalno blagostanje CO   u atmosferi

Početni uvjeti

Populacija & prirodni resursi

Stopa rasta antropogenih emisija CO 

Populacija & tehnologija

Slika 12.11. Klimatske promjene: perspektiva triju opisnih domena *Industrija, poljoprivreda, transport, energetika, osobna potrošnja

Iz predočenog modela se vidi da ukoliko klimatske promjene, mijenjanjem funkcionalnosti ekosustva i izravno putem šteta u infrastrukturi i proizvodnji hrane ugroze znatno i dugotrajno materijalno blagostanje društva, utoliko se može očekivati da će se to negativno iskustvo direktno odraziti na preispitivanje dominantnog sustava vrijednosti i vjerovanja, odnosno dovesti ga u krizu. Čekanje, međutim, da se klimatski uvjeti pogoršaju do te mjere da dominantni svjetonazor dođe kao cjelina u pitanje vrlo je riskantno jer tada može biti prekasno za učinkovite ublažavajuće mjere. Iako je izbor varijabli i njihovih odnosa preko tri opisne domene samo jedan od mogućih i vrlo pojednostavljen prikaza problematike klimatskih promjena, on nam ipak daje mogućnost da postavimo hipotetsko rješenje problema. Naime potrebna je samo djelomična promjena u dominantnom svjetonazoru u smislu odmaka od materijalističkog pogleda na svijet u kojem je ekonomski rast primarni cilj i smisao sveg djelovanja. Ona bi omogućila promjenu institucionalnog okvira koji regulira ekonomske aktivnosti društva. Spomenimo ovdje samo dva međusobno povezana primjera takvih promjena: ekološku reformu poreznog sustava (ecological tax reform) i prodaju usluga umjesto prodaje proizvoda čija bi primjena imala pozitivan utjecaj na sve aspekte okolišnih i klimatskih problema. Prva se odnosi na preraspodjelu poreznog opterećenja s rada na materijale i polutante, čime se postiže transparentnost ekoloških i društvenih troškova 276

12. Održivost i etika I. Matutinović

proizvodnje. U proizvodnom procesu rad postaje jeftiniji proizvodni resurs a materijali i energija poskupljuju u odnosu na današnje stanje. Viša cijena energenata i porezno opterećenje polutanata, poput stakleničkih plinova, potaknuli bi razvoj nisko-ugljičnih tehnologija u energetskom sektoru i utjecali bi na promjenu potrošačkih navika i preferencija u prijevozu. Druga promjena znači da proizvođači, potaknuti nižom cijenom rada i višom cijenom materijala i energije, umjesto da prodaju proizvode (napr. fotokopirni uređaj, automobil) pružaju usluge (broj fotokopija, broj prijeđenih kilometara itd.). Drukčiji odnos troškova proizvodnje stimulira proizvođače da dizajniraju proizvode na način da budu što dugotrajniji te da time postižu konkurentsku prednost na tržištu. Također se podrazumijeva da preuzimaju zbrinjavanje proizvoda na kraju njegova radnog vijeka. To predstavlja upravo suprotan pristup od planiranog zastarijevanja proizvoda (planned obsolescence) koji danas dominira proizvodnim strategijama u svim kategorijama trajnih potrošnih dobara. Ako svemu tome pridodamo i nužno preusmjeravanje poticaja iz naftne industrije prema drugim izvorima energije te tehnologijama koje štede energiju imali bismo izravan i učinkovit utjecaj na ublažavanje klimatskih promjena. Ova dvije institucionalne promjene, koje može potaknuti jedino država, iako mijenjaju značajno postojeće navike i pravila, ne traže promjenu postojećeg društveno-ekonomskog uređenja - kapitalizma. Preraspodjela poreznog opterećenja s rada na materijale i polutante od države bi u prijelaznom razdoblju zahtijevala prilagodbu poreznih prihoda i rashoda. Također bi bila nužna i adekvatna procjena vrijednosti materijalne komponente koju pruža sektor usluga a koji danas čini dominantan dio BDP-a. Preokretanje postojeće strategije proizvodnje i marketinga bi u konačnici dovelo do ukupno manje potrebnih proizvodnih kapaciteta te do preraspodjele dijela radne snage sa proizvodnje na održavanje.

277

12. Održivost i etika I. Matutinović

{dominantni svjetonazor {osobne vrijednosti i uvjerenja {stavovi {namjere {ponašanje}}}} Usklađivanje sa Dobar život moguć je U osobnoj potrošnji 4R prirodnim ograničenjima uz manje rada, manje je nužno i poželjno potrošnje i više slobodnog U poduzetničkom sektoru vremena • Eko-efikasnost i DOP u Nužno je očuvanje drugih • Prodaja usluga umjesto vrsta i prirode kao takve Osobno ostvarivanje proizvoda onkraj materialnog Očuvanje stabilne klime uspjeha i stjecanja Na razini politike • Skraćivanje radnog Nematerijalna postignuća Očuvanje klimatske tjedna i suradnja su društveno stabilnosti, drugih vrsta • Ekološka porezna preferirani spram i prirode moj je osobni reforma materijalnog i natjecanja interes i dužnost • Intervencija države u novu infrastrukturu • Napuštanje poticaja i održavanje visoke cijene fosilnim gorivima • Poticanje ekološki prijateljskih tehnologija • Obrazovanje za održivi razvoj je prioritet Slika 12.12. Skica sistemske povezanosti novog svjetonazora i prakse održivosti

Na sl. 12 prikazana je moguća sistemska povezanost između svjetonazora koji bi odgovarao zahtjevima održivog društva, skupa osobnih vrijednosti i vjerovanja koji proističu iz takovog svjetonazora te stavovi i ponašanje u osobnoj potrošnji, poslovnom sektoru i politici koje bi očekivali kada bi te vrijednosti i vjerovanja bili široko rasprostranjeni u populaciji. Je li i u kojem vremenu moguće ostvariti takav svjetonazor ostaje otvoreno pitanje. Mogući odgovor može se naći u misli Johna Robinsona da je „održivost u konačnici pitanje ljudskog ponašanja i pregovaranja oko poželjnih budućnosti, u uvjetima duboke možebitnosti i neizvijenosti”292. Možemo na kraju ustvrditi da su problemi održivosti i njihova rješenja u velikoj mjeri ovisni o tome kako gledamo na svijet u kojem živimo – od 292 Robinson, J. 2004. Squaring the circle? Some thoughts on the idea of sustainable development. Ecological Economics, 48, 369-384 278

12. Održivost i etika I. Matutinović

odgovornosti koju osjećamo prema budućim naraštajima do brige za očuvanjem egzistencije drugih bioloških vrsta s kojima smo koevoluirali kroz dugu povijest zemlje. U konačnici, to su duboka etička pitanja koja traže od svakog pojedinca da im pristupi na ozbiljna način i da, odredivši se prema njima, preuzme odgovornost za svoje odluke i postupke, kao građanin, poslovni čovjek i potrošač.

Pitanja za ponavljanje: 1. Pojasni jednadžbu Paula Erlicha? 2. Pojasni metaforu Uskršnjeg otoka. 3. Osam glavnih klimatskih rizika. 4. Pojasni održivost kao dio poslovne strategije. 5. Na kojim vrijednostima se temelji nova etika održivosti? 6. Koja su četiri poslovna pokretača okolišnog i društvenog upravljanja? 7. Pojasni sistemski odnos ekonomije i okoliša? 8. Što su kompleksni adaptivni sistemi? 9. Koja su dinamička svojstva kompleksnih adaptivnih sistema? 10. Pojasni slučaj Viktorijinog jezera. 11. Pojasni održivost iz perspektive teorije hijerarhija. 12. Što su rubni uvjeti? 13. Koja je uloga svjetonazora u održivom razvoju?

279

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa B. Jalšenjak, K. Krkač

K

ljučni pojmovi: ekologija, okoliš, ekosustav, društveni sustav, ekoetika, ekološka svijest, biocentrizam, antropocentrizam, ekološke katastrofe, sanacija ekoloških katastrofa, održivi razvoj.

13.0. Uvod U ovoj ćemo se cjelini propitivati veze između društveno odgovornog poslovanja (DOP), održivog razvoja i okoliša. U ispitivanje ćemo krenut od posljednjeg od navedena tri pojma, okoliša. Znanstvena disciplina, koja u središte svojih promatranja stavlja upravo okoliš, je ekologija. Utoliko ćemo se prvo okrenuti istraživanju osnova ekologije, kako bismo u konačnici vidjeli u kakvom su odnosu s njom održivi razvoj i društveno odgovorno poslovanje. Kao što do kraja ove cjeline treba postati očito, ta tri elementa postoje u takvom međuodnosu da je odgovorno poslovanje potpuno nemoguće ako se iz vida izgube održivi razvoj i briga za okolišem. Ekologija je znanstvena disciplina koja istražuje odnos individualnih organizama i njihova prirodnog okoliša, uključujući odnose s pripadnicima vlastite i drugih vrsta. Riječ ekologija skovao je 1866. godine njemački zoolog Ernst Haeckel. Tako možemo reći da je ekologija ustanovljena još u 19. stoljeću, iako je svoj razvoj u znanstvenu disciplinu doživjela tek u 20. stoljeću.

280

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa B. Jalšenjak, K. Krkač

13.1. Humana ekologija, biološke zajednice i ekosustavi Nešto kasnije, u ovoj ćemo se cjelini upoznati s ekoetikom, koja se bavi moralnim vrednovanjem čovjekova odnosa prema vlastitom prirodnom okolišu. Ona je utoliko mnogo uža jer ne spominje sve prirodne vrste, već samo čovjeka u njegovu odnosu s okolišem. Tome je, naime, tako jer je čovjek jedina nama poznata prirodna vrsta čiji pripadnici mogu biti u pravom smislu odgovorni za svoje djelovanje, a tako i djelovanje u odnosu na okoliš. Pored toga, trebali bismo imati u vidu kako je za govor o društveno odgovornom poslovanju i održivom razvoju te o samoj ekologiji u našem kontekstu jednostavnije govoriti u jednom suženom obliku, tj. govoreći naprosto o interakciji čovjeka i njegovog prirodnog okoliša. Uvriježeni izraz kojim ovu vrstu ekologije označavamo je humana ekologija (engl. human ecology). Nadalje, u humanoj ekologiji pojam okoliša često zamjenjujemo pojmom ekosustava (iako će ta dva pojma radi jednostavnosti u daljnjem tekstu često biti korištena kao sinonimi). Ekosustav je pak sve što zaista čini čovjekov okoliš: zrak, zemlja, voda, živi organizmi i fizičke strukture, uključujući i sve objekte izgrađene ljudskom rukom. Sve žive dijelove jednog ekosustava – biljke, mikroorganizme, životinje i ljude – možemo obuhvatiti pojmom biološka zajednica (engl. biological community). Kada razmišljamo o ekosustavu, moramo imati na umu da on može biti različitih veličina. Možda se raznoliko shvaćanje pojma ekosustava, ili bolje rečeno njegove raznolike primjene, čini pretjeranim. No, nemojmo izgubiti iz vida: stvarni odnosi organizama i njihovih okoliša toliko su kompleksni da ih ekološka istraživanja teorijski i praktično jedva uspijevaju obuhvatiti u svim njihovim mogućnostima. Kompleksnost ekologije je, dakle, uzrokovana kompleksnošću međuodnosa koje u prirodi pronalazimo. Mi smo kao ljudska bića jamačno jedan od najutjecajnijih čimbenika koji djeluju na prirodu uopće, a tako i na naš okoliš. Ljudski je utjecaj na okoliš tako golem da neki znanstvenici trenutno razdoblje geološkog razvitka zemlje nazivaju antropocen. Tim terminom žele naglasiti primat ljudskog utjecaja na klimatsko-reljefne promjene nad bilo kojim drugim čimbenikom. Prije 10000 godina, dok su ljudi živjeli jednostavnim, ali teškim i najčešće kratkotrajnim životima lovaca sakupljača, njihov okoliš bio je, kao i okoliš ostalih živih bića na Zemlji, posve određen izvana, tj. potpuno podređen i ovisan o izvanjskim utjecajima. Dakako, i danas su naši životi velikim dijelom 281

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa B. Jalšenjak, K. Krkač

u rukama prirode. Nekada na to zaboravimo, ali nas svako toliko prirodne katastrofe na to podsjete, te u takvim trenucima javnost često postaje naglo (iako nažalost samo kratkotrajno) svjesna važnosti ekoloških istraživanja i razvoja ekološke svijesti. Ipak, čini se kako smo kroz povijest uspjeli značajno promijeniti odnos između svoga okoliša i samih sebe. Počelo je to poznatim prijelazom ljudskih društava iz lovačko-sakupljačkih (a samim time nomadskih) u poljodjelska (a samim time sjedilačka). Naime, prijelazom na sjedilački način života i društvenog uređenja otvara se mogućnost znatnog povećanja ljudskih zajednica, iz nekadašnjih malih plemena, više ili manje povezanih, prerastaju u sela te jednog dana u gradove od nekoliko tisuća ljudi. Razlog se krije u tome što su poljodjelstvom ljudi na takav način promijenili svoj odnos s okolišem da im je odjednom omogućeno upravljanje prirodnim resursima nekog područja daleko učinkovitije nego prije. Tada je borba za resurse koju su nekadašnja plemena morala voditi prerasla u mogućnost zajedničkog rada u poljima. Taj prijelaz možemo shvatiti i kao prvi korak ka održivom razvoju. Dok su, naime, u prethodnom razdoblju ljudi mogli uništiti populaciju jestive hrane na nekom području pretjeranim lovom, sada su na istom području preživljavali iz godine u godinu. Pojavom poljodjelstva javljaju se, kao što je rečeno, prva sela, za čime slijedi pojava jednog od najvećih čovjekovih izuma – grada. Iskopine grada Jerihona na Bliskom istoku, službeno najstarijeg grada na svijetu, datiraju do 6000 godina pr. Kr. Nakon toga dolazi do pojave velikih antičkih civilizacija poput Egipta, Grčke i Rima (te Kine i drugih na Istoku), koje grade ne samo veličanstvene gradove nego i mostove, ceste i vodovodne sustave. Ipak, sve to niti u jednom trenutku nije moglo dovesti do ekologije kakvu danas poznajemo. Radikalno, a katkad i opasno, mijenjanje okoliša o kojem ekologija govori javlja se s industrijskom revolucijom 19. stoljeća. Još 1765. godine škotski je inženjer James Watt izumio parni stroj. Tim izumom omogućena je toliko sveobuhvatna i brza promjena našeg ekosustava kakva nije zabilježena ranije u ljudskoj povijesti. Industrijalizacija je omogućila dotada nezamislive pogodnosti (putovanje vlakom, ubrzana proizvodnja), ali i nezamislive poteškoće (zagađenost ekosustava, problemi radništva). Kroz taj proces odnos čovjeka i njegova okoliša prestaje biti samorazumljiv te se ne treba čuditi da upravo u tom razdoblju nastaje ekologija kao znanstvena disciplina. S obzirom na to da je element tehnološkog i društvenog razvoja društva toliko bitan za odnos čovjek-okoliš, korisno je o toj interakciji govoriti kao o interakciji ljudskog društvenog sustava s ostatkom ekosustava. Pojam društvenoga sustava obuhvaća sve što se tiče ljudi, njihove populacije (broj jedinki neke vrste na nekom prethodno definiranom području), psihologije i društvene organizacije, a što utječe na njihovo individualno i grupno ponašanje. Pojam 282

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa B. Jalšenjak, K. Krkač

društvenog sustava jako je važan za humanu ekologiju jer je utjecaj koji ljudske aktivnosti imaju na okoliš uvelike određen društvom u kojem žive. (Usp. Morten 2001:1) Naša znanja i zajedničke vrijednosti definiraju način na koji obrađujemo informacije i pretačemo ih u djelovanje. Naša tehnologija određuje repertoar mogućega djelovanja, a naše društvene institucije određuju koji dio tog repertoara smijemo iskoristiti. (Usp. Isto: 1-2) Primjerice, tehnologija nam omogućava korištenje mikrovalne pećnice i atomske bombe, ali ne možemo reći da su društvene institucije jednako sklone objema opcijama. Konačno, poput ekosustava, i društveni sustav može biti malen (jedna obitelj) ili ogroman (čitavo čovječanstvo). Ekosustav i društveni su sustav, dakle, u međudjelovanju. Ekosustav pruža određene usluge društvenom sustavu time što mu udjeljuje određenu količinu materijala, energije i informacija. Najočitiji su primjeri voda, gorivo, hrana, materijali za odjeću i gradnju. Društveni sustav, s druge strane, utječe na ekosustav kroz ljudsko djelovanje. Ljudi na okoliš utječu na različite načine: znanjem, tehnologijom, društvenom organizacijom, vrijednostima, populacijom. Nadalje, ljudi koriste resurse ekosustava te iste resurse vraćaju kao otpad. Ljudi, konačno, mijenjaju ekosustave kako bi ovi odgovarali njihovim potrebama. Slika pokazuje odnos ovih dvaju sustava.

Odnos društvenog i ekosustava s aspekta odnosa ljudskih djelatnosti i ekosustavnih usluga

Odnos dvaju sustava može se ilustrirati sljedećim primjerom (vidi Morten 2001:2): 1980-ih godina u svjetskim su oceanima ribari koristili kilometrima dugačke prozirne najlonske mreže u kojima bi se ribe zapetljale i tako 283

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa B. Jalšenjak, K. Krkač

bile ulovljene. No, polovicom desetljeća ispostavilo se kako u istim mrežama u velikim brojevima ginu i pripadnici drugih morskih vrsta, poput delfina, kornjača i tuljana. Kad su udruge za očuvanje životinjskih vrsta doznale što se događa, pokrenut je val javnih prosvjeda s ciljem pritiska na vlade zapadnih država da donesu zakone kojima će ribarima braniti korištenje takvih mreža. Iako nisu odmah reagirale, vlade mnogih država oglasile su se na zahtjeve UN-a, čime je uvedena zabrana korištenja mreža te su ribari prešli na druge metode ribarenja. Jasniji prikaz međudjelovanja društvenog sustava i ekosustava u ovom primjeru možemo vidjeti na sljedećoj slici.

Odnos društvenog sustava i ekosustava s apekta informacija i rada

Ovaj primjer nije tek dobra ilustracija mogućih međuodnosa ekosustava i društvenog sustava, već nas na neki način nagovara da se o tom odnosu zapitamo, ne tek s aspekta znanosti, nego angažirano, te da se zapitamo što je dopušteno, a što ne u našem odnosu naspram okoliša. Nagovara nas da se pitamo što je moralno odgovorno, a što ne. Što je društveno odgovorno djelovanje i kako je ono povezano s pojmom održivog razvoja. Pogledajmo što nam naredna poglavlja o tome kažu.

13.2. Ekoetika Govoreći o etici uviđamo da se ona može podijeliti na veći broj područja – jednako kao što se filozofija dijeli na više područja, pri čemu je etika jedan od tih dijelova. Ova različita područja etike govore o ljudskom djelovanju ako je moralno relevantno na nekom posebnom području ljudskog djelovanja, za razliku od ljudskog djelovanja naprosto. Različiti pogledi na različita posebna područja od iznimne su važnosti jer: 284

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa B. Jalšenjak, K. Krkač

1 Ljudsko je djelovanje jako raznoliko i teško ga je obuhvatiti sinoptički, tj. jednim pogledom. 2 U etici se često javlja problem primjene univerzalnih moralnih načela na pojedinačne primjere u različitim poljima ljudske djelatnosti. Opća etika nam daje širok okvir promatranja ljudskog djelovanja, pri čemu katkad mora žrtvovati količinu detalja koje može primijetiti, dok nam primijenjene etike pomažu odgovoriti na pitanja koja se javljaju u posebnim područjima ljudskog djelovanja, pri čemu se za svoj širi kontekst uvijek vraćaju načelima opće etike. Neka od danas najrazvijenijih područja etike su: medicinska etika koja izgrađuje kodekse za moralno ponašanje djelatnika u zdravstvenom sustavu, etika društvenog priopćavanja koja preispituje djelovanje medija, poslovna etika o kojoj ste čitali u drugim dijelovima ovog udžbenika, bioetika koja istražuje moralno značajne aspekte napretka u biološkim znanostima te vrijednost ljudskog života, s posebnim naglaskom na problemska područja poput pobačaja i eutanazije. Konačno, u kolopletu različitih etičkih disciplina, od kojih su ovdje nabrojane samo neke, nailazimo na ekoetiku, koju također nazivamo ekološkom etikom i etikom okoliša (engl. environment ethics). U skladu s dosadašnjim određenjima posebnih područja etike, slobodni smo definirati i ekoetiku. Ekoetika je etičko promišljanje o međuodnosima čovjeka i njegova prirodnog okoliša, napose u svim onim situacijama u kojima čovjek, nenamjerno ili namjerno, djelomično ili trajno i nepovratno uništava okoliš u svrhu svog razvoja (vidi ovdje: Mladić, Krkač). U skladu s tom definicijom, temeljno načelo koje ekoetika u ljudskom djelovanju zastupa je ne učini ništa da naneseš djelomičnu ili potpunu, trenutnu ili trajnu štetu ekološkom sustavu, tj. učini sve da očuvaš ljepotu sklad i ravnotežu sustava. Ekoetika, dakako, kao i sama ekologija, govori o daleko većem broju tema od zagađenja okoliša, poput očuvanja ili istrebljenja biljnih i životinjskih vrsta, korištenja životinja u eksperimentalne svrhe u farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji, nepotrebnog mučenja životinja tijekom uzgoja i sl. Ukratko, raspravljanje o problemima ekologije i ekoetike tjera nas da razvijemo ono što označavamo izrazom ekološka svijest. Ekološku svijest možemo odrediti kao svijest pojedinca ili kolektiva (društva, države, korporacije, čovječanstva, civilnog društva...) o ograničenosti resursa našeg planeta, o ravnoteži čovjeka i njegova okoliša (ekosustava), o našem prirodnom mjestu na planetu.

285

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa B. Jalšenjak, K. Krkač

Pitanje koje se, dakako, javlja je kako senzibilizirati i ekološki osvijestiti ne samo najveće zagađivače, već javnost općenito. Neki od postupaka širenja ekološke svijesti sasvim sigurno su: 1 odgoj od djetinjstva za brigu o okolišu; 2 jasno oblikovanje skupa dužnosti koje svi prema okolišu imamo; 3 ukazivanje na ekološke katastrofe koje će se dogoditi ukoliko se ne osvijestimo i ne počnemo djelovati; 4 raspitivanje o porijeklu proizvoda koje koristimo te nekorištenje onih koji ne odgovaraju određenom ekološkom standardu. Vratimo se sada na trenutak definiciji ekoetike. Izrecimo tu definiciju na nešto drukčiji način. Ekoetika promatra interakciju čovjeka i njegova prirodnog okoliša ukoliko je ona moralno relevantna, tj. ako se može procijeniti kao moralno dobra ili moralno loša. Riječ je, dakle, o moralno ispravnom ili neispravnom djelovanju na naš okoliš. No, kako procijeniti to djelovanje? Ekoetičari predlažu dva moguća kriterija. Jedan je antropocentrički, a drugi biocentrički. Antropocentrički pristup (grč. anthropos = čovjek) u središte promatranja stavlja čovjeka. Pri tome se hoće reći da je jedini predmet bilo kojeg etičkog promatranja čovjek i samo čovjek. Na taj način čovjek može biti moralan ili nemoralan, odgovoran ili neodgovoran, društveno odgovoran ili neodgovoran samo prema drugim ljudima (a ne, primjerice, prema okolišu). Biocentrički pristup (grč. bios = život) proširuje to središte promatranja s čovjeka na sva živa bića. Tako možemo reći da čovjek može biti direktno odgovoran ili neodgovoran prema prirodi i okolišu, a ne tek indirektno, ako je istim postupcima odgovoran ili neodgovoran prema drugim ljudima. Na razini općeg podizanja ekološke svijesti, a što je osnovni cilj ovog poglavlja, ova podjela i nije od presudne važnosti. Razlike u ta dva pristupa javljaju se kada dublje uđemo u određena pitanja ekoetike. Ipak, važno je znati da ova razlika u pristupima postoji te da je razvijanje ekološke svijesti jednako važno bez obzira je li njezino porijeklo u osobnom ili općeljudskom interesu ili pak u zalaganju za interes svih živih bića na planetu.

13.3. Osnove održivog razvoja Dosada smo govorili o problemima i pitanjima ekologije i našeg odnosa spram okoliša te o tome kakvo djelovanje s obzirom na taj okoliš možemo smatrati društveno odgovornim, a kakvo neodgovornim. Dakako, još bi se mnogo moglo o tome reći, a da još uvijek jedva zagrebemo po površini svih problema i pitanja s kojima se ekolozi, ekoetičari i brojni aktivisti svakodnevno suočavaju. Počevši od „malih” primjera poput bacanja PET ambalaže na 286

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa B. Jalšenjak, K. Krkač

cestu ili u kontejner koji je takvoj ambalaži namijenjen, naša je svakodnevnica ispunjena primjerima na koje nas upozoravaju ekolozi. Slijedeće pitanje koje biste trebali postaviti je: Zašto je ekologija tako važan čimbenik društveno odgovornog ponašanja? Zašto se govor o okolišu i njegovoj zaštiti javlja baš u ovom udžbeniku, a ne naprosto u udžbeniku etike ili geografije? Na to pitanje ćemo sada pokušati odgovoriti. Zamislimo da naš susjed u dvorištu pored vašeg odluči pokrenuti mali obrt u kojem, primjerice, proizvodi kvačice za vješanje mokre odjeće. Kako se potreba za kvačicama u našoj zajednici iz nekog razloga naglo poveća, tako naš susjed, sukladno tome, naglo poveća proizvodnju. No, ova pojačana proizvodnja dovodi do stvaranja količine otpada koju nije predvidio, a čije bi odvoženje na neku prigodnu lokaciju upravo zbog ovih povećanih količina predstavljalo dodatni trošak. Isti trošak naš susjed nije spreman preuzeti, iako je i više nego spreman preuzeti zaradu koju je pojačana proizvodnja kvačica stvorila. Smeće se stoga počinje ubrzano nagomilavati u njegovu dvorištu, što ubrzo dovodi do nepodnošljivog smrada, higijenskih problema i općenito do onečišćenja naše ulice. Novostvoreni nepogodni ekološki uvjeti donose nove rezultate: propadanje biljnog života (grmova, drveća, cvijeća) u našoj ulici; životinje (mačke i psi) koje katkad zalutaju prema najzagađenijim dijelovima ulice postaju prijenosnici raznih bolesti, mi sami obolijevamo, a naš neodgovorni susjed u konačnici i sam oboli od neke plućne bolesti koja onemogućuje njegovo daljnje vođenje obrta te se pogon zatvara. Da. Pogon se zatvara, ali je ekološka i društvena šteta koju je pogon donio gotovo nepopravljiva. Vidite li sada jasno vezu ekologije i društveno odgovornog poslovanja? Ekološki neodgovorno ponašanje ima izravan utjecaj na sve, a ne samo na osobu koja ga je uzrokovala. Ekološka neodgovornost stoga je uvijek ujedno i društvena neodgovornost. Ekološki nesavjesno poslovanje uvijek je društveno neodgovorno poslovanje. No, iz primjera neodgovornog susjeda možemo izvući još jednu važnu pouku, a time dolazimo i do središta ove cjeline. Naime, osnovni problem našeg susjeda, koji se u svojoj pohlepi konačno uništio (ali ne prije nego što je uzrokovao mnogo štete svima oko sebe), u tome je što nije uvidio kako su njegovi neodgovorni postupci u konačnici doveli do uništenja njegova posla. Njegov projekt s kvačicama naprosto nije bio dugoročno održiv. Kada je pojačao proizvodnju, njegov obrt doživio je proizvodni i financijski razvoj, ali zbog uvjeta koje je neodgovornim poslovanjem oko sebe stvorio to nije bio održivi razvoj.

287

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa B. Jalšenjak, K. Krkač

Održivi razvoj dakako ima više aspekata, poput ekonomskog i društvenog, ali je u sadašnjem kontekstu ekološki aspekt najvažniji te ćemo na njega staviti najveći naglasak. Pogledajmo sada ukratko povijest tog pojma. Na neki način, održivi je razvoj kao pojava oduvijek poznat. Naročito od vremena kada su lovačko-sakupljačka plemena počela postupno otkrivati blagodati poljoprivrede i sjedilačkog života te uvidjela da ih isti komad zemlje može održavati ne samo nekoliko godina, već nekoliko generacija. Također, ubrzo su ljudi otkrili i neke metode poboljšanja ljetine. Sjetite se obrasca prema kojem su u srednjem vijeku feudalni poljoprivrednici tretirali svoja polja dijeleći ih na trećine – to je održivi razvoj! No, to je ipak bio tek održivi razvoj kao fenomen koji je nekolicina mogla uvidjeti te su određene metode mogle postati dijelom narodne mudrosti i biti korištene s koljena na koljeno. To, dakako, još uvijek nije ni blizu pojma održivog razvoja kakav nam je danas poznat. Naš današnji pojam vezan je uz suvremeno postindustrijsko razdoblje. Ljudi prošlosti još uvijek nisu bili svjesni veze između granice mogućeg gospodarskog rasta i prirodnih resursa. Naravno, u prošlim vremenima ta svijest bila bi izlišna budući da su zahtjevi koje je čovječanstvo imalo od Zemlje bili neusporedivo manji od današnjih. Našim precima bilo je posve jasno da se nemarnim postupanjem može upropastiti jedna njiva (iako ni to nije bilo trajno uništavanje), ali bi im bilo posve strano i neshvatljivo da je moguće u potpunosti potrošiti sve zalihe nekog resursa kojim se koristimo svakodnevno (poput nafte). Bilo bi im, također, nezamislivo da netko svojim postupcima može potpuno promijeniti neki krajobraz ili nekad pogodan komad zemlje učiniti nemogućim za ljudski život. Nama je to, s druge strane, stvarnost uz koju odrastamo. U 19. se stoljeću, u kojem je u većem dijelu zapadne Europe industrijalizacija uzela maha, smatralo da su prirodni resursi neograničeni te da ih se ne može nekontrolirano trošiti. Nažalost, to uvjerenje rezultiralo je pojavama poput opsjednutosti materijalnim dobrima i gospodarskim rastom, rastom jaza između bogatih i siromašnih te padom kvalitete života u nekim dijelovima svijeta. Nekontrolirani gospodarski rast našao je u proteklim vremenima savršeno opravdanje u stavovima škotskog filozofa Adama Smitha koje je iznio u svojem djelu Bogatstvo naroda još u 18. stoljeću. Smith je tada zaključio kako će cjelokupnom društvu biti bolje ukoliko svakom bude dozvoljeno da beskompromisno skrbi samo za svoj osobni interes. To je naravno uključivalo i beskompromisno trošenje prirodnih resursa. U zapadnom svijetu Smithovom stavu nije ponuđena značajna alternativa sve do pojave matematičara Johna Nasha, koji je za svoje ideje dobio i Nobelovu nagradu za ekonomiju. Nash 288

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa B. Jalšenjak, K. Krkač

je na temelju matematičkih izračuna zaključio kako će cjelini društva ipak biti daleko bolje ukoliko se istovremeno brine za osobni interes i opći interes društva. Konačno, tek smo posljednjih desetljeća, nakon otprilike 150 godina pojačanog izrabljivanja planeta, shvatili da gospodarski razvoj mora biti održivi razvoj, tj. takav da neće potrošiti resurse našeg planeta i promijeniti naš ekosustav do te mjere da ovaj više nije u stanju podržavati život. Do sada smo već mnogo rekli o održivom razvoju, ali ga još uvijek nismo nedvosmisleno definirali. Na prvi pogled, govor o održivom razvoju čini se jednakim govoru o ekološkoj svijesti te može biti nejasno zašto ih pojmovno razdvajamo. Odgovor možemo sažeti u jednu riječ: budućnost. Ekologija vodi brigu o okolišu, ali ne samo u poslovnom svijetu, dok se pojam održivog razvoja tiče upravo poslovnog svijeta, a što je najvažnije, on se odnosi na neki budući okoliš. Stoga, održivi razvoj možemo definirati kao ispunjavanje sadašnjih potreba bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da i one ispune svoje potrebe (usp. Morten 2001: 8). Osnovna se pouka, dakle, govora o održivom razvoju sastoji u tome da svojoj djeci i unucima damo jednaku šansu da prežive kao što je dana i nama. Kako bi se to postiglo, moramo raditi na održanju ekosustava zdravim. Konačno, održivi razvoj tiče se i ljudskih prava. U jednom smislu tiče se prava budućih generacija kojima oduzimamo mogućnost opstanka ukoliko potrošimo sve resurse kojima Zemlja raspolaže. U drugom smislu tiče se naše sadašnjosti. Važno je naglasiti da UN-ova Opća deklaracija o pravima čovjeka iz 1948. u članku 25. tvrdi da svatko ima pravo na životni standard adekvatan zdravlju i dobrobiti njega i njegove obitelji. U članku 3. se, pored prava na sigurnost i slobodu, spominje i pravo na život. Bez održivog razvoja ova je prava nemoguće održati. Sjetite se sada na trenutak priče o susjedu koji uništava ulicu nekontroliranom proizvodnjom i lošom skrbi za otpad koji stvara. Pogledajte sad taj slučaj iz nove perspektive – perspektive ljudskih prava. Naime, vjeruje se da ljudi posjeduju određena neotuđiva prava kao ljudi i kao građani. Uvjerenje o neotuđivosti određenih prava možda je prvi puta izraženo u američkoj Deklaraciji o nezavisnosti iz 1776. godine. Isto uvjerenje opetovano je u spomenutoj UN-ovoj deklaraciji. Prema tome, kada se netko odnosi neodgovorno prema okolišu radi profita ili kada se potpuno ogluši na načela održivog razvoja, on krši ljudska prava.

289

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa B. Jalšenjak, K. Krkač

Cilj je, dakle, poslovanja, ukoliko ono želi biti društveno odgovorno, razvijati se na način koji je u svakom pogledu održiv. Prethodno smo napomenuli kako osim ekološke održivosti postoje još dvije vrste: ekonomska i društvena. Društveno odgovorno poslovanje je ono u kojem je postignuta ravnoteža između te tri vrste održivosti. Ekonomska održivost važna je na posve očit način. Naime, ako se neko poduzeće vodi na ekonomski neodrživ način, ono će bez sumnje propasti. To vodi gubitku radnih mjesta i gubitku novca dioničara dotičnog poduzeća. Na neki smo se način tim primjerom već dotakli društvene održivosti. No, o njoj ćete više čuti u sljedećem poglavlju o odnosima s lokalnom zajednicom. Konačno, to nas vraća našoj temi: ekološkoj održivosti. Ekološka održivost, kao što definicija ekološki održivog razvoja i pretpostavlja, temelji se na pretpostavci da nećemo potrošiti više resursa nego što smijemo. Resurse našeg planeta dijelimo na dvije vrste: • obnovljive • neobnovljive. Prva vrsta predstavlja izvore poput zraka i vode, koji imaju sposobnost obnavljanja te ih se inteligentnim upravljanjem može koristiti unedogled. Drugu vrstu resursa predstavljaju materijali poput nafte i zemnog plina. U Zemlji postoji tek ograničena količina ovih tvari, pa bi njihova potrošnja morala biti vrlo pažljiva. Više od toga, razum diktira da bismo uskoro morali pronaći metode kojima ćemo potrebe koje trenutno ispunjavamo ovim tvarima (pretežno transportne i industrijske), ubuduće ispunjavati obnovljivim resursima. Osim toga, kućanstva u mnogim dijelovima svijeta mogla bi se velik dio godine napajati strujom dobivenom iz energije sunca. U idealnom scenariju jednog dana bi čitavi gradovi mogli biti napajani ovim alternativnim i obnovljivim izvorima energije. Naravno, potrošnja obnovljivih izvora često znači da moramo naučiti inteligentno ih trošiti kako bismo prirodi dali vremena da ih zaista djelatno obnavlja. Upravljanje različitim izvorima bio bi u tom smislu utoliko složen proces ukoliko što svaki izvor ima vlastita pravila i priroda ga može obnavljati prema ciklusu koji je specifičan za upravo taj izvor. U neku ruku, morali bismo prijeći sa sustava izrabljivanja prirode na proces osluškivanja i suradnje s prirodom. Bez obzira na specifičnosti svakog pojedinačnog obnovljivog resursa, postoje određena opća pravila kojih se moramo držati pri upravljanju bilo kojim od tih izvora. Naime, s obzirom na količinu konzumacije nekog resursa i trenutno stanje okoliša iz kojeg taj resurs izvlačimo, možemo odrediti je li razvoj na temelju istog resursa održiv. To je prikazano na slici.

290

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa B. Jalšenjak, K. Krkač

Potrošnja obnovljivih resursa

Stanje okoliša

Održivost

Više negoli je priroda u stanju obnoviti

Propadanje okoliša

Nije održivo

Onoliko koliko je priroda u staju obnoviti

Ravnoteža okoliša

Relativna stabilnost, ali i stagnacija

Manje negoli je priroda u stanju obnoviti

Obnavljanje okoliša

Ekološki održiv razvoj

Odnos potrošnje obnovljivih resursa, stanja okoliša i održivosti

13.4. Slučajevi ekoloških katastrofa U ovoj cjelini udžbenika imali smo priliku zapitati se o temeljima ekološke znanosti i upoznati se s važnosti razvoja ekološke svijesti. Dobili smo mali uvid u važnost održivog razvoja te razmotrili potrebu očuvanja planeta ne samo radi nas samih, već radi generacija koje dolaze poslije nas. U narednim stranicama donosimo nekoliko primjera i rezultata ekoloških katastrofa, ne bi li nas upravo rezultati krajnje društveno neodgovornog postupanja i poslovanja potakli da o problemima ove cjeline, ali i čitavog udžbenika, razmislimo ozbiljnije.

Černobilska katastrofa (1986.) Počnimo s jednim od najpoznatijih primjera u povijesti ekoloških katastrofa. Riječ je o tzv. černobilskoj katastrofi. U gradu Černobilu, u sjevernoj Ukrajini, a blizu granice s Bjelorusijom, 26. je travnja 1986., dok je Ukrajina još uvijek bila dio Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), tijekom noćnog pokusa u lokalnoj nuklearnoj elektrani došlo do neočekivanog povećanja snage reaktora. To je uzrokovalo otapanje cijevi za gorivo i jako brzo povećanje pritiska pare. Naravno, taj povećani pritisak uzrokovao je eksploziju koja je ostavila rupu u krovu reaktora. Kroz isti otvor u krovu sada je mogao ući kisik, koji je pri dodiru s vrućim grafitom koji se nalazio u reaktoru burno reagirao te je kombinacijom elemenata nastala tzv. grafitna vatra, koja je gorjela preko tjedan dana i uvelike pomogla širenju radioaktivnih čestica. U kratkom periodu umrlo je oko 50 ljudi a 350.000 stanovnika moralo je biti evakuirano. Razmislite, 50 mrtvih i stotine tisuća evakuiranih iz svojih domova. Dugoročne su posljedice, naravno, bile još teže. Navodno je s ovom nesrećom u kasnijim godinama povezano 4000 slučajeva raka štitnjače, dok je negativne učinke radijacije u SSSR-u osjetilo oko 5 milijuna ljudi. Najgora od svih posljedica, vjerojatno je veliki broj djece koji se u periodu nakon 291

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa B. Jalšenjak, K. Krkač

nuklearne nesreće rodio s različitim psihičkim i fizičkim malformacijama. Konačno, život jednog čitavog grada potpuno je poremećen te Černobil i danas mnogi nazivaju gradom duhova.

Paljenje naftnih polja u Kuvajtu (1991.) Potkraj Zaljevskog rata 1991., dogodila se, prema izravnoj naredbi iračkog vođe, ekološka katastrofa u Kuvajtu. Naime, Saddam Husein je zapovjedio paljenje naftnih polja u Kuvajtu kako se drugi ne bi obogatili na sirovinama koje su njemu oduzimane. Taj čin dio je Saddamove politike koja je postala poznata pod izrazom politika spaljene zemlje, a predstavlja naivni i pohlepni stav najbolje izražen iskazom: „Ako ja to ne mogu imati, onda nitko ne može!” Pri tome je zapaljeno više od milijarde barela nafte (više od 117 milijardi litara), a otrovni naftni dim koji je slijedio nakon požara uzrokovao je ekološku katastrofu. Pored toga, oko 10 milijuna barela nafte izliveno je u Perzijski zaljev, uništavajući morski život na tom području. Nadalje, pijesak i šljunak, kojima kuvajtski prostor obiluje, pomiješali su se s naftom i čađom, što je dovelo do stvaranja katranskih polja na 5% površine njihova teritorija. I danas je broj ljudi kojima je zdravstveno stanje zbog ove katastrofe pogoršano jako velik, a veliki broj slučajeva karcinoma povezuje se izravno s navedenom katastrofom. Kuvajtski se primjer, iako po nekim brojkama djeluje umjerenije od černobilskog, čini još neodgovornijim. Naime, černobilska je nesreća bila upravo to, nesreća, dok je kuvajtska katastrofa namjerno uzrokovana.

Izlijevanje nafte u Meksičkom zaljevu (2010.) Osim poznatog slučaja broda Exxon Valdez, najistaknutija katastrofa vezana uz izlijevanje nafte u more je slučaj koji se 2010. dogodio u Meksičkom zaljevu i ustvari nije potpuno saniran ni do danas. Što se točno dogodilo? U Meksičkom je zaljevu, sedamdesetak kilometara od obale američke savezne države Louisiane, 20. travnja 2010. eksplodirala naftna platforma Deepwater Horizon te potonula jedan dan nakon toga. Službena izvješća i nezavisna izvješća o količini prolivene nafte uvelike se razlikuju, pri čemu nezavisna spominju brojke oko deset puta veće od službenih. S obzirom na to da su službena izvješća donijeli stručnjaci kompanije koja je odgovorna za cijelu katastrofu, ravnat ćemo se u ovom slučaju prema neslužbenim podacima. Dakle, procjenjuje se da je svakodnevno izlijevanje u more iznosilo oko 50.000 barela nafte (oko 5.800.000 litara). Morski život u zaljevu je do dubine od oko 1,5 kilometara uvelike ugrožen. Dosada je na toj platformi poginulo 11 radnika, a dotada iznimno produktivan ribarski kraj potpuno je uništen, čime su životi velikog 292

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa B. Jalšenjak, K. Krkač

broja obitelji koje su živjele od ribarenja ugroženi. Veće dugoročne posljedice ove katastrofe teško je predvidjeti budući da se tek nedavno dogodila.

Izlijevanje nafte iz tankera Prestige (2002.) 13. studenog 2002. godine uz sjeveroistočnu obalu Španjolske u oluji se nasukao naftni tanker Prestige. Situacija se u tom trenutku nije činila toliko beznadna, koliko bismo u prvi čas mogli pomisliti, no države Španjolska, Portugal i Francuska odbile su oštećenom brodu pružiti pomoć te se nakon tjedan dana bez posade, nasukan na moru, brod prepolovio i potonuo. Pri tome je u Atlantski ocean ispustio 63.000 tona nafte. Ovaj ogromni izljev nafte ugrozio je populacije ne samo mnogih ribljih vrsta, nego i mnogih ptica. Srećom, velik broj dobrovoljaca prionuo je saniranju štete, koja je bila nešto manja u zimskim uvjetima u kojima se nesreća dogodila, te je čišćenje izvedeno relativno uspješno. Troškovi čišćenja bili su veći od 3 milijarde američkih dolara.

Nesreće u nuklearki Three Mile Island (1979.) U pokrajini Dauphin u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji dogodila se 1979. godine eksplozija u nuklearnoj elektrani. Iako je ova eksplozija daleko manje poznata od černobilske katastrofe, načelno nije ništa manje važna. 28. ožujka navedene godine dogodila se nesreća kada se otopio dio jezgre reaktora u jednom od nekoliko postrojenja lokalne elektrane, zbog čega je došlo do ispuštanja radioaktivnih tvari u okoliš. Saniranje štete u ovom je slučaju imalo zaista divovske razmjere. Koštalo je 974 milijuna američkih dolara, a angažirano je oko 1000 radnika u periodu od 12 godina. Problem koji je nastao curenjem radioaktivnih tvari u okoliš u početku se pokušao zataškati, te je na kraće vrijeme evakuirano oko 200.000 ljudi koji su živjeli u blizini nuklearne elektrane. Nažalost je, prikrivanje podataka o težini nesreće potrajalo još godinama i, naravno, uzrokovalo mnogo više štete. S nesrećom je kasnije povezan veliki broj slučajeva raka pluća, leukemije, problema sa štitnom žlijezdom. U obližnjem gradiću Harrisburgu smrtnost se djece utrostručila. Značajno je da u periodu od trideset godina nakon nesreće u nuklearnoj elektrani Three Mile Island nije izgrađena ni jedna nuklearna elektrana u SAD-u. Još jednom smo suočeni sa slučajem tragedije koji inicijalno nije bio, ili nije morao biti toliko težak, kao slučaj iz Černobila, ali je neodgovorno ponašanje dovelo do težih posljedica nego što se očekivalo. Naime, zbog 293

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa B. Jalšenjak, K. Krkač

zataškavanja nesreće mnogi nisu imali priliku zaštititi se od posljedica smrtonosne radijacije.

Izlijevanje nafte iz tanker Exxon Valdez (1989.) Konačno, dolazimo i do najpoznatijeg slučaja izljeva nafte u nedavnoj prošlosti. Čak i kada se dogodio prošlogodišnji izljev u Meksičkom zaljevu, koji se pokazao još težim, usta javnosti uspjela su promucati samo dvije riječi: Exxon Valdez. Ovaj slučaj predstavlja najpoznatiji slučaj neodgovornosti na radnom mjestu u posljednjih nekoliko desetljeća. 24. ožujka 1989. godine, ploveći uz obalu američke savezne države Aljaske, kapetan broda Exxon Valdez, optužen za pijanstvo na radnom mjestu, prepustio je upravljanje brodom časniku koji uopće nije posjedovao dozvolu za upravljanje brodom te veličine, pa se tanker nasukao na greben u blizini obale. Oko 42 milijuna litara nafte izlilo se u more. Slike životinja prekrivenih naftom postale su simbolom ove tragedije.

Posljedice izlijevanja nafte na životinjski svijet. Preuzeto s http://www.treehugger.com/files/2009/03/march-24th-exxon-valdez-20-year-anniversary-oil-spill-alaska.php.

Osim ugrožavanja velikih populacija riba, ptica i morskih sisavaca, nesreća je desetkovala lokalno ribarstvo o kojem je ovisio velik broj stanovništva toga kraja. Stručnjaci su procijenili kako je potrebno više od 30 godina da bi se uzrokovana šteta većim dijelom povukla, a dan-danas se na nekim plažama tog područja mogu naći tragovi nafte. Velik dio stanovništva podnio 294

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa B. Jalšenjak, K. Krkač

je odštetne zahtjeve, koji uglavnom ni danas, dvadeset godina nakon nesretnog događaja, nisu isplaćeni. Kompanija Exxon se 1999. godine udružila s tvrtkom Mobil te i dan-danas predstavljaju jednog od (barem simbolično) najvećih neprijatelja borbe protiv klimatskih promjena i očuvanja okoliša.

13.5. Slučajevi poslovanja s temeljem u održivom razvoju Nakon mračnih primjera osvrnimo se na jedan primjer ekološki održivog razvoja. Primjer koji ćemo predstaviti nije primjer neke kompanije. Naime, želimo predstaviti održivi razvoj kao državni i općedruštveni projekt, kao nešto što nadilazi napore samo jedne kompanije. Zbog toga smo izabrali primjer Kostarike. Površina ove male turističke zemlje u Latinskoj Americi je 51.100 km². Broj stanovnika iznosi 4.133.884. Kostarika je zemlja s prilično visokim demokratskim standardima. Dapače, u usporedbi s mnogim militantnim zemljama latinskog svijeta, Kostarika se pokazuje kao izrazito miroljubiva zemlja. Nakon posljednjeg građanskog rata 1949. godine ukinuli su vlastite vojne snage, a od 1953. do danas u Kostarici je održano 12 uzastopnih mirnih parlamentarnih izbora. Ove podatke važno je navesti upravo zbog često politički nestabilnih i nemirnih prilika u zemljama Latinske i Južne Amerike. Također, navedeni su podaci jako važni jer je nemoguće zamisliti održivi razvoj u zemlji koju razdire rat i građanski nemiri.

Karta Kostarike. Preuzeto iz: http://wwwnc.cdc.gov/travel/destinations/costa-rica.htm 295

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa B. Jalšenjak, K. Krkač

Nadalje, Kostarika je jedina zemlja Južne Amerike koja se odlučila razvijati kao socijalna država. Potrošnja državnih fondova na socijalne projekte može se u postocima usporediti s istom potrošnjom u skandinavskim zemljama. Prosječni građanin Kostarike ne posjeduje veliki skupi automobil ili mobitel. Također, obitelj srednjeg građanskog sloja u Kostariki nije u stanju priuštiti si egzotične godišnje odmore u različitim krajevima svijeta. No, unatoč tome, imaju zavidno visoku razinu socijalne skrbi. Gotovo svakom naselju u zemlji omogućeno je održavanje osnovnoškolske i srednjoškolske nastave. Ova kombinacija obrazovanosti stanovništva i poreznih olakšica u toj zemlji privukla je u nju ogroman broj stranih ulagača, napose iz područja informatičke i elektroničke industrije. Također, a što je važno u smislu ekonomske održivosti, velik dio banaka ostao je u državnom vlasništvu. Veliki dio prihoda državna blagajna izvlači iz turizma. Na čemu se zasniva uspjeh ove male zemlje? Njihov uspjeh temeljen je na dobroj nacionalnoj strategiji (održivog) razvoja. Navedimo samo osnovne dijelove ove strategije: • privlačenje „čiste industrije”; • porezne olakšice za čistu industriju; • razvoj turizma kao eko-turizma; • 25% površine Kostarike zaštićeno je statusom Nacionalnog parka; • izvoz poljoprivrednih proizvoda (kave, banana, ananasa); • plan dodatnog smanjivanja emisije ugljičnog dioksida dok ne bude svedena na minimum. Tako su građani ove male, ali dobro uređene, države došli do sljedećih brojki. Nezaposlenost iznosi oko 6%, vanjski dug oko 20% BDP-a Naravno, sve to ne znači da je Kostarika nepomućeni raj slobode i blagostanja. I ta država svakako pati od određene količine korupcije, slabe cestovne infrastrukture. No, Kostariku ne navodimo zbog njezinih problema, već kako bismo iznijeli primjer zemlje koja unatoč problemima i ograničenim novčanim mogućnostima uspijeva ostvarivati razvoj na temelju ujedinjene nacionalne strategije. Bez obzira na probleme s kojima se ta država još uvijek suočava, na temelju razvoja koji je održiv, sadašnja generacija te zemlje može tvrditi kako nastoje omogućiti priliku za život i budućim generacijama.

296

13. Ekološka etika i slučajevi ekoloških katastrofa B. Jalšenjak, K. Krkač

Pitanja za ponavljanje 1. Što je ekologija, a što humana ekologija? 2. Kada se prvi put javlja izraz ekologija? 3. Što je biološka zajednica? 4. Što je ekosustav, a što društveni sustav? 5. Kojim velikim događajem se u povijesti javlja potreba za ekologijom kao sustavnom znanstvenom disciplinom? 6. Kako biste, na temelju primjera, objasnili interakciju društvenog sustava i ekosustava? 7. Što je ekoetika? 8. Što je ekološka svijest? 9. Što je biocentrizam u ekoetici? 10. Što je antropocentrizam u ekoetici? 11. Što je održivi razvoj? 12. Koja su dva osnovna oblika energetskih i/ili sirovinskih izvora koje poznaješ?

297

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

K

ljučni pojmovi: iskustvo, plaća, posao, pravedna plaća, rad, radno mjesto, stručnost, mobbing, otpuštanje, poštivanje ugovora, raskid ugovora, tri pristupa etike i DOP na radnom mjestu, otkaz, zapošljavanje, zviždanje, ljudska prava, prava čovjeka, prava vezana uz rad, ciljevi, menadžment, strategija, taktika, upravljanje ljudskim resursima (HRM), vrijednosti.

14.0. Što su rad, radni odnos, stručnost, radni standardi i nadnica? Čovjek je biće aktivnosti, djelovanja, činidbe. Još od pojave prvih hominida, napose Homo sapiens sapiensa (suvremenog čovjeka u biološkom smislu), čovjek treba nešto činiti kako bi preživio. Treba koristiti pitku vodu, sakupljati i loviti hranu, imati sklonište, proizvoditi odjeću i obuću, živjeti u sigurnosti i zajednici u kojoj treba odgajati potomstvo, koje pak treba učiti sve vještine kojima čini ovo što smo naveli i mnoge druge stvari. Primjerice, čovjek ima potrebu za lijepim (na najstarijim nalazištima čovjeka pronađene su predivne slike na zidovima spilja, otkriveni su ostaci glazbala i sl.), potrebu za moralnim djelovanjem (hijerarhijom i pravdom u zajednici), potrebu za duhovnim (o tome svjedoče otkrića obrednih ukopavanja prvih ljudi). Čovjek, dakle, treba raditi. Zamislimo postojanje dvije skupine ljudi. U jednoj svi odrasli članovi rade sve poslove, a druga skupina je podijeljena tako da neki članovi obavljaju samo neke poslove. Koja bi skupina bila u prednosti i zašto? Zamislimo ponovno sličan slučaj u kojem prva skupina svoj posao obavlja u nekoj 298

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

kompaniji na radnom mjestu, dok druga skupina obavlja isti posao za drugu kompaniju, ali kod kuće. Ponovno isto pitanje, koja bi skupina bila u prednosti i zašto? Odgovor na prvo pitanje je druga jer je uvela podjelu rada, a na drugo pitanje također je druga jer, tamo gdje je to moguće, rad ima manju cijenu i učinkovitost rada je veća ako se posao obavlja kod kuće, a ne u prostoru kompanije. To je zamijećeno u Europi još 1970-ih godina kada su kompanije dopustile zaposlenicima da poslove obavljaju kod kuće. Situacija se značajno popravila s pojavom osobnih računala i interneta. Radno mjesto je ono mjesto na kojem zaposlenik obavlja svoj posao. Čovjek sposoban za rad je radnik. No, postoje ljudi koji su sposobni za rad, ali im zbog njihovog stanja treba omogućiti da ostvare pravo na rad. To je slučaj s, primjerice, invalidima. Kao i svi ostali, ako imaju stručnost, oni također imaju pravo tražiti posao i raditi ukoliko dobiju posao. No, što ako fizički ne mogu pristupiti radnom mjestu? Čija je odgovornost da im to omogući? Dakako, poslodavca. Zamislimo, dakle, osobu koja je na temelju svoje stručnosti dobila posao i radi na radnom mjestu. Prva i osnovna stvar jest sklad stručnosti radnika i radnog mjesta. Naime, često se događa da osobe određene struke obavljaju poslove za koje nisu stručne, pa i još češće poslove za koje su previše stručne. Poslodavci to često opravdavaju stjecanjem iskustva novih zaposlenika bez iskustva, što bi zaista bio dobar razlog kada bi ti zaposlenici stjecali iskustvo, što pak često nije slučaj. Primjerice, kuhanje kave nadređenom nije posao novozaposlenog radnika na mjestu pripravnika u analitičkom sektoru banke. Štoviše, pripravnike se često premješta s mjesta na mjesto, zbog zakonskih pogodnosti, i tako sigurno ne stječu iskustva ni u jednom poslu. Konačno, oni često nemaju mentora koji im prenosi svoja znanja, vještine i iskustva. Sklad stručnosti i radnog mjesta preduvjet je za stjecanje iskustva i daljnje učenje tijekom rada. Poslodavci naprosto ne razumiju da je dugoročno gledajući, pa čak i ako bi radnici često mijenjali radna mjesta među konkurentskim kompanijama istog poslovnog sektora, na najnižoj razini, onoj zarade, naprosto manja cijena onoga što njihovi pripravnici rade od toga da se usavršavaju u određenoj vrsti posla u kompaniji. Poslodavci gledaju na cijelu stvar kratkoročno, a to je pojava koja vodi neetičnosti prema pripravniku i društvenoj neodgovornosti. Druga važna dimenzija jest iskustvo i učenje tijekom rada. Svaki radnik s nekom količinom iskustva to iskustvo povećava svakog dana. No, okolnosti često mogu biti nepredviđene i naglo se pojaviti tako da radnik treba biti sposoban učiti nove načine rada. Često se misli da stručnost (npr. završavanje srednje škole ili fakulteta) u potpunosti osposobljuje radnika za potpuno učinkovit rad. To je očita neistina, jer je iskustvo u radu nezamjenjiv dio 299

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

učinkovitosti. Stjecanje znanja je vrlo važno. Tu se redovito radi o procedurama koje se mijenjaju ili se pak uvode nove. Ponekad se radi o vrlo osebujnim tehnikama koje su specifične za pojedine kompanije i toliko su važne za njihovu uspješnost pred konkurentima da često ugovorno sprječavaju zaposlenike da se nakon ostavke ili otkaza zapošljavaju kod konkurenata da im ne prenesu ta znanja. Ponekad se to štiti tajnošću na koju su zaposlenici obvezni pristati. Treća karakteristika jest plaća za rad. U svakom slučaju zaposlenik ima pravo na plaću za obavljen rad. Nažalost, može biti slučaj da, zaposlenici, iako su zaposlenici kompanije, ne primaju plaću, ili je pak primaju, ali plaća stiže neredovito. Kolika treba biti plaća predstavlja ne samo praktičan nego i teorijski problem. Primjerice, politika minimalnih plaća za neka radna mjesta, za neke sektore ili za sve zaposlene u nekom društvu (platni razredi) ima i prednosti i nedostataka. Mogući nedostaci su značajan utjecaj na cjelokupnu ekonomiju društva, a prednosti su te da plaće odgovaraju (1) stručnosti, (2) radnom mjestu i (3) iskustvu zaposlenika. Ova tri elementa uvijek trebaju biti uzeta u obzir u bilo kakvim omjerima jer za neke poslove nije potrebna visoka stručnost, dok za neke jest. Tamo gdje je potrebna najviša stručnost, primjerice kada je nastupila kriza u kompaniji, sektoru, ili cijelom društvu, cijena otpuštanja radnika je redovito veća od drugih mogućih mjera jer takav zaposlenik naprosto vrijedi više no što se uštedi njegovim otpuštanjem, posebice ako kasnije zaposle nekoga drugog s manje iskustva. Ponekad se govori o pravednoj plaći za rad, a misli se pri tome na plaće koje su bezrazložno nepravedne. Nepravedno je, primjerice, dvije osobe na istim radnim mjestima, s istom stručnošću, iskustvom i učinkom plaćati različito, no pravedno je platiti nešto više onu koja je učinkovitija i tu je učinkovitost postigla svojim radom (a ne, primjerice, preuzimanjem zasluga za rad drugih zaposlenika). Ponekad se govori o minimalnoj plaći, plaći koja je u zadanim ekonomskim okolnostima dovoljna za nužna sredstva za preživljavanje ili je zajamčena zakonom ili ugovorom između zaposlenika i poslodavca. Uz visinu plaće postoje i mnoge druge obveze poslodavca i zaposlenika. Primjerice, zaposlenik je obvezan stručno obavljati svoj posao, ne kršiti pravila struke, poštivati etički kodeks i sudjelovati u DO koliko mu je to moguće opisom posla. Opisom posla se jasno određuje što sve zaposlenik radi. Poslodavci često u ugovore u opisu posla dodaju i natuknicu koja kaže otprilike „… i sve ostalo što spada na poslove u kompaniji ABC”, što može biti prednost za zaposlenika (primjerice, napredovanje), ali često i za poslodavca (primjerice, dodjeljivanje poslova koji ne odgovaraju stručnosti radnika). Ključni elementi rada su: (1) zapošljavanje, (2) rad i (3) raskid ugovora o radu. Sva tri elementa određena su raznim zakonima, podzakonskim aktima, pravilnicima, pravilima struke, stručnošću, itd. Također, svi elementi određuju dužnosti i slobode 300

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

zaposlenika i poslodavca koje se trebaju poštivati. Unatoč tim odredbama, koje se mogu kršiti, njihovo poštivanje može ostaviti mogućnosti za mnoge poteškoće i ozbiljne probleme. Zato je sklad između zaposlenika međusobno i između zaposlenika i poslodavca, što se može nazvati zdravom radnom okolinom, važan čimbenik uspješnosti kompanije. O tome će biti više riječi u ostalim dijelovima ove cjeline.

14.1. Problemi etike i društvene odgovornosti na radnom mjestu Problemi etike i društvene odgovornosti na radnom mjesto toliki da su o tome napisani cijeli priručnici, pa čak i rječnici. Ipak, oni se nerijetko dijele na: (a) pristupe odgovornosti različitih razina zaposlenika kompanije (npr. radnika, menadžmenta, vlasnika, itd.), (b) pristupe koji dijele odgovornosti kompanije prema zaposlenicima (npr. poštivanje zakona, kolektivnih ugovora, ugovora o radu, etičkih kodeksa, i sl.) od odgovornosti zaposlenika prema kompaniji (npr. stručan rad, čuvanje poslovnih tajni, i sl.) i (c) pristupe koji bez obzira na prethodna dva pristupa promatraju cjelinu rada u kompaniji i dijele ga na dijelove procesa, pri čemu su najvažniji dijelovi: zapošljavanje, sam rad i raskid ugovora (tj. otkaz ili sporazumno raskidanje ugovora o radu). Svaki od ova tri pristupa ima prednosti i nedostataka, no kako ćemo u sljedećim dijelovima djelomično koristiti prvi i drugi pristup (a i b), čini se pogodnim da se ovdje upoznamo s trećim pristupom (c). Njegov nedostatak je u tome što ne razlikuje zaposlenike raznih razina (primjerice, radnike i menadžment) i što tek drugotno razlikuje odgovornosti kompanije prema zaposlenicima i obrnuto. Promotrimo elemente trećeg pristupa. Procesi ili događaji zapošljavanja često su od presudne važnosti za zaposlenike i kompaniju. Kompanije nastoje zaposliti radnike koji su najbolji dostupni na tržištu rada jer time neposredno utječe na svoju uspješnost. Uz zakonske uvjete o zapošljavanju, kompanije na prvom mjestu gledaju zaradu koju će im zaposlenik donijeti. Zapošljavanje radnika na najnižim razinama često nije zanimljivo, iako može biti presudno, tim više što takvih radnika ima mnogo, no zapošljavanje menadžera na višim razinama može biti presudno zbog odlučivanja, a nerijetko je i stvar prestiža. Kod zapošljavanja mogu se pojaviti mnogi etički problemi i problemi društvene odgovornosti. Prvi fizički kontakt potencijalnog zaposlenika (prije toga je moguć kontakt internetom ili telefonom) jest intervju. Kako god intervju prošao, dužnost je zaposlenika kompanije, najčešće osobe koja se 301

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

bavi ljudskim resursima, izvijestiti sve kandidate o rezultatu, što često nije slučaj. Prije intervjua kompanija treba jasno iskazati mjerila koja zahtijeva od kandidata (neka su određena zakonom, neka etičkim kodeksom kompanije). Često je slučaj da su ta mjerila nepoznata. Ovakve situacije otvaraju prostora za nepotizam i korupciju (zapošljavanje rodbine ili prijatelja i „kupovanje” radnog mjesta). Zatim, sam intervju treba biti profesionalno proveden. No, čest je slučaj da se tijekom intervjua kandidatima postavljaju osobna pitanja i od njih se zahtijeva odgovor (primjerice, pita ih se o bračnom statusu, broju djece, spolnom opredjeljenju, namjerama za imanje djece i sl.). To je sasvim jasan slučaj narušavanja privatnosti. Na koncu, zamislimo da je intervju protekao po zakonu, pravilima struke i da je proveden objektivno i pravedno. Tada dolazimo do ključnog trenutka zapošljavanja, a taj je potpisivanje ugovora o radu. Poslodavac ovdje ima mnogo više mogućnosti za neetične postupke i neodgovornost, nego budući zaposlenik. S obzirom na to da živimo u državi s relativno visokim postotkom nezaposlenih, zaposlenici su nerijetko prisiljeni prihvatiti vrlo loše uvjete ugovora o radu. Prosječno slabo plaćena radna mjesta često su takav slučaj (primjerice, blagajnice u prodajnim centrima, lancima dućana i sl. vrlo su loše plaćene i rade pod vrlo nepovoljnim uvjetima, a na prste jedne ruke mogu se nabrojati poslodavci za koje bi zaposlenice te vrste željele raditi, iako ih nasreću ipak ima i u Hrvatskoj). Nakon što je, zamislimo, potpisan vrlo nepovoljan ugovor o radu, tj. nepovoljan za zaposlenika, prostor neodgovornosti, pa čak i izrabljivanja zaposlenika postaje tako reći neograničen. No, to je sljedeća tema. Tijekom radnog odnosa pojavljuje se najviše etičkih poteškoća. Te poteškoće mogu se razvrstati u nekoliko skupina: (a) kršenje zakona (npr. zakona o radu, raznih pravilnika o sigurnosti na radnom mjestu i sl.), (b) kršenje ugovora o radu (primjerice, prisiljavanje zaposlenika da bez nadoknade i pod prijetnjom otkaza radi prekovremene sate, ili pak da sam zaposlenik namjerno slabije radi ili potkrada kompaniju), (c) kršenja pravila struke (primjerice, nestručan odnos menadžera prema zaposlenicima koji su mu podređeni) i konačno (d) kršenje etičkog kodeksa i načela društvene odgovornosti prema zaposlenicima. Tijek radnog odnosa sam po sebi nije posebno zanimljiv jer se u velikoj većini zanimanja radi o rutinskim poslovima. Ipak, neetična ponašanja (kako zaposlenika, tako i menadžera) i društvena neodgovornost (menadžera prema zaposlenicima) u stvari su najvažnija baš u tom razdoblju, i to zato što traju tijekom cijelog radnog odnosa. Kao takva ta ponašanja u stvari nisu „televizična” i „pogodna za medijske senzacije” te se stoga o njima rijetko piše i govori, no ona često ostavljaju trajni negativan trag, napose na zaposlenike (na njihovu stručnost, radne navike, fizičko i psihičko zdravlje, na njihove 302

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

obitelji, itd.). Primjerice, sitna uvredljiva dobacivanja, neprimjereni fizički kontakti bez obostranog pristanka, vrijeđanja podređenih kao nesposobnih i manje učinkovitih zbog rase, nacionalnosti, spola, itd., sve su to vrste mobbinga kojim se izravno krše ljudska prava, radnička prava i dostojanstvo radnika. To sve treba biti navedeno u etičkom kodeksu, treba ga slijediti, tj. prekršitelje kazniti u ovakvim ekstremnim situacijama. No, čak i ako ne postoje ovako krajnje neprihvatljivi načini ponašanja, još uvijek ima dovoljno prostora za društvenu neodgovornost poslovanja (DNP). Dodjeljivanje poslova podređenima koji nisu navedeni u ugovoru, prisvajanje učinaka rada podređenih, pripisivanje svojih pogrešaka podređenima, i tako dalje, sve su to povrede pravila struke i društvene odgovornosti. Na sreću ili nesreću, neke pojave neetičnog djelovanja i društvene neodgovornosti pojavile su se u medijima te posljedično utjecale na senzibilitet društva, pa čak i zakonodavaca. Prvi i osnovni tip takvih slučajeva je mobbing. Mnogi slučajevi mobbinga lako dospiju u medije i javnost, te na koncu i na sudove, i poslodavci postaju sve oprezniji po tom pitanju. Ipak, to je rijetko utjeha žrtvama mobbinga. Mobbing kao bilo kakvo zlostavljanje na radnom mjestu nije samo (a) okomit, često od nadređenog prema podređenima, iako ima i obrnutih slučajeva, nego i vodoravan, tj. među zaposlenicima na istoj razini, i kao takav je štetan ne samo jer uništava pojedine zaposlenike, nego i zato što uništava radni sklad i zajedništvo među svim zaposlenima, koje je nužno za uspjeh cjeline bilo nekog dijela kompanije bilo cijele kompanije. Druga, česta pojava povezana između ostalog i s mobbingom, tj. drugi tip slučajeva jest već spomenuto zviždanje. „Zviždanje” je čin kojim bilo koji zaposlenik dojavi (tuži, tužaka, kolokvijalno: cinka) nekoga ili neke koji nešto krše. „Zviždanje” predstavlja tipičnu moralnu dilemu. Naime, „zviždanje” je, s jedne strane, (bilo da je u pitanju „zviždanje” zaposlenika na istoj razini, bilo nadređenog, bilo podređenog, bilo osobe s kojom je onaj tko to čini i privatno blizak) uvijek stvar izdaje povjerenja i samim time narušavanje zajedništva. S druge strane, „zviždanje” je ipak otkrivanje nepravilnosti u obliku nestručnosti, neetičnosti (npr. mobbinga), ili očite društvene neodgovornosti koja bi, kada ne bi bila razotkrivena, štetila kompaniji. Zamislimo da se radi o sukobu između povjerenja prema suradniku na istoj razini i stručnosti, tj. nestručnosti tog istog zaposlenika. Pitanje je uvijek isto: koja je vrijednost viša i je li žrtvovanje druge vrijednosti takvo da „zviždaču” i kompaniji donosi više dobrobiti nego štete. Atmosfera nepovjerenja može značajno utjecati na učinkovitost rada, ali s druge strane i na nestručnost radnika. U načelu, stručnost je važnija od povjerenja, no ako narav samog posla zahtijeva blisku suradnju zaposlenika temeljem raspodjele rada, onda je povjerenje važnije od stručnosti, jer značajno utječe na rezultat rada. Također valja dobro procijeniti dobrobiti i 303

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

štete za: (a) onoga koga se prijavljuje, (b) onoga tko prijavljuje i (c) onoga kome se prijavljuje. Konačno, valja procijeniti i samu stvar u pitanju, tj. u navedenom primjeru, težinu nestručnog postupka i dugotrajnost postupanja. Na temelju tih procjena onaj tko zapazi značajnu i dugotrajnu nestručnost ne treba odmah „zviždati”, nego primjerice, ako je povjerenje važno, pokušati privatno razgovarati s tim suradnikom. Ako to ne da odgovarajuće rezultate, treba pokušati razgovarati s ostalim zaposlenicima u skupini. Na koncu, ako nema drugog izlaza, treba „zviždati”. Sada se postavlja pitanje: kome dojaviti? Ako dojavljivač nema povjerenja u nadređenog, u stvari nema kome dojaviti. Tada je moguće, na temelju dokaza, dojaviti nekome izvan kompanije, primjerice medijima, što je, iako vrlo učinkovito, ipak i vrlo rizično, jer mediji po svojoj naravi teže senzacionalizmu u dvojbi između njega i profesionalizma, tj. i sami imaju etičke dileme. Ovdje se mogu ispriječiti razne stvari, kao primjerice obveza čuvanja podataka o radu u kompaniji i sl. Ovo su bila samo dva slučaja mogućih neetičnih postupaka i društvene neodgovornosti tijekom radnog odnosa. No, ima ih mnogo više. Iz raznih razloga dolazi do raskida ugovora o radu. Ponekad je to želja poslodavca, a ponekad zaposlenika – u svakom slučaju radi se o otkazu. Treća mogućnost je sporazumni raskid ugovora. Ovdje je također moguć cijeli niz neetičnih postupaka, primjerice da poslodavac ne obrazloži zašto otpušta konkretnog zaposlenika. No, zanimljivo je da je moguće da i nakon raskida ugovora sveza i dalje traje, tj. ovisnost zaposlenika o poslodavcu. Primjerice, ako je zaposlenik tijekom rada bio upoznat s poslovnim tajnama kompanije, čest je slučaj da mu je zabranjeno zapošljavati se u konkurentskim kompanijama neko vrijeme ili da ga bivši poslodavac tuži ukoliko ima dokaze da je konkurentu prenio poslovne tajne s prethodnog radnog mjesta. Ovdje, dakako, postoje razne politike koje se sugeriraju radnim zakonodavstvom. Iako to ovdje nije tema, spomenimo samo to da su krajnja rješenja tzv. liberalna politika „samovoljnog zapošljavanja i otpuštanja” i malo manje liberalna „politika zakonski reguliranog zapošljavanja i otpuštanja”. Ove politike valja promatrati u širem zakonodavnom i zakonskom kontekstu i općenito u pravnoj klimi različitih društava i ekonomskih sustava. Načelno, ako je stopa nezaposlenosti niska i ako je moguća visoka fluktuacija radnika, tj. laka promjena radnih mjesta, očito nema potrebe za strogom zakonskom regulativom procesa. Ako je suprotna situacija, onda postoji potreba za kontrolom. Ipak, oba modela mogu kao posljedicu mogu imati mnoge etičke i društveno odgovorne teškoće. U sva tri dijela procesa radnog odnosa, tj. prilikom zapošljavanja, u radu i kod raskida ugovora poslodavci i zaposlenici imaju svoja prava, slobode i 304

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

odgovornosti od kojih su mnoge određene zakonom, a neke etičkim kodeksima i načinima društvene odgovornosti menadžera prema zaposlenicima kao interesnim dionicima kompanija. Kršenje odgovornosti može se rješavati unutar kompanije i izvan nje, primjerice u medijima, na sudovima i u danas mnogim udrugama za zaštitu žrtava neodgovornog djelovanja kompanija prema zaposlenicima (primjerice, udrugama koje štite „zviždače”, onima koje pomažu žrtvama mobbinga, kompanijama koje pomažu otpuštenima da se ponovno zaposle i zavodima za zapošljavanje, no ovo posljednje je određeno zakonom).

14.2. Okvir ljudskih prava, zakona i pravila struke Ljudska prava, nažalost, još uvijek su važna tema svakodnevnog poslovnog života. Njihovo kršenje nije, kako bismo pomalo naivno pretpostavili, isključivo stvar nekih dalekih nerazvijenih država u kojima ne postoji razvijeno radno zakonodavstvo, u kojima su vlasti (izvršne i sudbene) birokratizirane i korumpirane i koje su stoga pogodno tlo za multinacionalne kompanije da provode svoje izrabljivačke politike. Činjenica je da se mnogi primjeri baš takvih kompanija i njihove proizvodnje dobara u zemljama trećeg svijeta mogu susresti na svakom koraku, primjerice na internetu. No, ako pogledamo popis ljudskih prava, te ako pogledamo situaciju na „razvijenom Zapadu” vidjet ćemo da, iako je situacija znatno bolja, ipak postoji mnogo razloga za snažno zagovaranje dosljedne i potpune provedbe ljudskih prava i ostvarivanja dostojanstva čovjeka i radnika. Ljudska su prava opisana u 30 članaka „Opće deklaracije o pravima čovjeka” koji je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda 1948. godine, dobrim dijelom kao odgovor na strahote Drugoga svjetskog rata. Iako je taj dokument samo „deklaracija”, što znači da nema zakonsku snagu i tako se nikoga ne može pozvati na sud ako prekrši neko pravo (osim ukoliko nisu ugrađena u ustave i zakone pojedinih država), ipak je utjecaj i „duh” te deklaracije presudan i on se, kako se čini, širi svijetom. No, mnoge su države protiv provedbenog osnaživanja te deklaracije. Primjerice, neke su države svijeta u stalnom odupiranju oblikovanja Međunarodnog kaznenog suda, jer bi takav sud na temelju zakona koji bi proizlazili iz deklaracije ili na temelju slučajeva (ovisno o pravnim uređenjima) mogao kažnjavati pravne osobe, tj. u ovom slučaju multinacionalne kompanije ukoliko bi kršile ljudska prava u bilo kojem dijelu svijeta u državama članicama Ujedinjenih naroda i potpisnicama Opće deklaracije.

305

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

„Priručnik za društveno odgovorno poslovanje” (Kurešević i dr. 2005, internetski izvor) navodi sljedeća ključna mjesta: „Sljedeća područja ljudskih prava od posebnog su interesa za poslovni sektor, a naročito za globalne kompanije: Zaposlenici: zdravstvena zaštita, radno vrijeme, primjerena plaća, antidiskriminacijska politika pri zapošljavanju i u radnom odnosu, sloboda udruživanja i organiziranja, spolno uznemiravanje, dječji rad, rad na crno Društvena zajednica: marginalne ili ranjive skupine (nacionalne manjine, invalidi, itd.), zaštita potrošača, zdravstvena zaštita i sigurnost šire zajednice, zaštita okoliša Političko uređenje: rad tvrtki u nedemokratskim režimima, mito i korupcija, upotreba sigurnosnih postrojbi u konfliktnim područjima, sloboda izražavanja.” (nav. dj.) Ovaj se popis sasvim jasno i bjelodano ne odnosi samo na, kako je rečeno, neke udaljene i nerazvijene zemlje. Krenimo od zaposlenika. Radno vrijeme očito se krši u društvima u kojima se zakon o radu ne provodi dosljedno. Zatim, spolno uznemiravanje također se čini čestom pojavom i isto tako treba biti strogo regulirano zakonom, što u mnogim državama nije slučaj. Poteškoće diskriminacije pri zapošljavanju još su strašnija pojava. Poteškoće s obzirom na društvenu zajednicu vrve primjerima. Primjerice, jednostavno nepostojanje fizičke rampe i lifta kojima bi invalidna osoba pristupila radnom mjestu naprosto joj onemogućuje kandidiranje za radno mjesto, a ako se i kandidira, često će biti eliminirana na neki način koji će prikriti diskriminaciju zasnovanu na izbjegavanju dodatnih troškova kompaniji pri zapošljavanju osobe s invaliditetom. Nadalje, rad na crno i uopće fenomen sive ekonomije ne bi nam trebao biti stran jer čini stvarnost naše (RH) ekonomije. Na tu našu stvarnost mogu se primijeniti i slučajevi kršenja zakona o zaštiti okoliša, zakona o sigurnosti te mnogi drugi zakoni. No, tema DOP-a u RH bit će obrađena u posljednjoj cjelini. Političko je uređenje tema za sebe. Multinacionalne korporacije često fizički zauzimaju teritorij država u kojima djeluju, a koji im ne pripadaju. Neke od njih svojim su koridorima privatizirale i fizički prepolovile cijele države, tako da stanovnici naprosto ne mogu prijeći iz jednog na drugi dio teritorija države čiji su državljani. Takve koridore čuva „privatna policija” tih korporacija, a nerijetko i podmićeni pripadnici vojske tih država ili lokalnih bandi. No, to su radikalni slučajevi. Blaži su slučajevi, iako stvarno puno gori, slični „radnim logorima” u kojima zaposlenici (nerijetko djeca) „žive”, rade, jedu i spavaju. Cijeli pogoni ograđeni su bodljikavom žicom i na prvi pogled ne razlikuju se mnogo od koncentracijskih logora nacističke Njemačke, sovjetskih gulaga, ili logora koji su postojali tijekom Domovinskog rata. U takvim „radnim uvjetima”, po cijeni rada nerijetko manjoj od jednog dolara, „zaposlenici” (koji se u stvari ne razlikuju bitno od robova) proizvode sportske tenisice, lopte, odjeću, dijelove 306

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

strojeva i slične proizvode, čija cijena na tržištu zapadnih zemalja stostruko nadmašuje cijenu rada (primjerice, jedne tenisice načine se za jedan dolar, a prodaju se za stotinu dolara). Ovdje bi se mogli pružiti jednako dramatični primjeri i u eurima, da ne biste pomislili da se situacija tiče samo država u kojima je nacionalna valuta dolar. Svaki poslovni postupak, čin ili proces, ima svoje vidike koji ga čine uspješnim ili neuspješnim. Treba biti učinkovit, stručno izveden, u pravo vrijeme, na pravom mjestu, od strane prave osobe i prema pravim skupinama. Tako izveden postupak naziva se administrativni postupak. To znači da je standardni postupak izvršen od strane stručne ovlaštene osobe u pravo vrijeme. Administrativno postupanje nužno je za skladno djelovanje svake kompanije, pa i svakog društva. Dvije su posebno zanimljive pojave vezane uz administrativne postupke. Prva pojava je manja kakvoća postupka i kašnjenje postupka. To se danas često naziva birokracija, tj. birokratizacija. Birokratski postupak može biti manje kakvoće jer su osobe koje obavljaju posao naprosto manje stručne. Takav postupak može biti pojedinačan i tada je u stvari oblik korupcije jer netko nekoj osobi ponudi naknadu za to da uspori, primjerice, neku aktivnost konkurenta na tržištu, a ne da toj osobi osigura prednost. No, birokratizacija može biti i sustavna pojava kao dio lošeg upravljanja cijelim sustavima, državnim, poslovnim, sudbenim, itd. To je čest slučaj s tranzicijskim ekonomijama u kojima vodeći ljudi nisu dovoljno stručni, istodobno vjerujući da će iskustvom nadoknaditi nestručnost. Ali, to je društvena, a ne samo poslovna ili politička pojava. Druga zanimljiva pojava je koruptivni postupak, tj. postupak iste kakvoće kao i administrativni, ali koji se izvršava prije nego što je propisano pravilima struke i postupanja. Najbliža pojava korupcije je svaki oblik, kolokvijalno govoreći, „preguravanja”, tj. nastojanja da se neka aktivnost obavi prije nego što je obave drugi i time osobu dovode u neravnopravnu prednost. I birokratski i koruptivni postupci velika su smetnja poslovanju kompanija, pa čak i svjetskoj ekonomiji u cjelini. Ti postupci ne samo da pružaju nepravednu prednost (u slučaju korupcije) ili nepravedno zaostajanje (u slučaju birokratizacije), nego neposredno onemogućuju racionalnu prihvatljivost administrativnog postupanja. Time se poručuje da društvo, u kojem se većina postupaka obavlja birokratski ili korupcijski, postupa administrativno, što naprosto znači ne uspjeti izvršiti postupak. Tipični primjeri su dobivanje dozvola i ostale procedure pri uvođenju raznih standardnih oblika djelovanja koji poslovanje ili osobni život čine ekonomičnijim i prihvatljivijim za okoliš (od, primjerice, dobivanja dozvola za najobičniju dogradnju osobne kuće pa sve do uvođenja 307

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

pogona na sunčevu energiju ili vjetroelektrana u slučaju alternativnih izvora energije). Stručnost Nestručno Stručno Nestručno

Vrijeme

Prerano počinje

Pravo vrijeme

Kasnije počinje

Korupcija Administracija Birokracija Razlika između korupcije, birokracije i administracije promatrana prema vremenu i stručnosti

Različite institucije različito definiraju korupciju. Transparency International koristi definiciju prema kojoj je korupcija svaka zlouporaba autoriteta ili moći za osobnu ili skupnu dobit, bez obzira na to odvija li se ta zlouporaba u javnom ili privatnom sektoru. Nasuprot tome, Svjetska banka (The World Bank) koristi ograničeniju definiciju, prema kojoj je korupcija zlouporaba autoriteta ili moći u slučaju kada to čini javni službenik u svoju osobnu privatnu korist. Dakle, privatni sektor je isključen. U RH imamo sličnu razliku. Ministarstvo unutarnjih poslova koristi definiciju sličnu prvoj, dok Hrvatski sabor u mnogim strateškim dokumentima koristi definiciju sličnu drugoj. Nije jasno zašto je privatni sektor isključen iz druge skupine definicija. Postoji pak mogućnost da određena osoba stekne prednost, ne da uspori postupak ili ga ubrza, već tako da dobije neku drugu vrstu osobne prednosti na temelju drukčijeg odnosa prema osobi od koje prima dobrobit. Ovdje se obostrana dobrobit ostvaruje dugoročnom suradnjom, a prednost koju osoba ostvaruje, dakako u slučaju da je nepravedno ostvarena, temelji se na rodbinskoj ili bliskoj prijateljskoj vezi. Takva se vrsta neopravdane prednosti naziva nepotizam. Tako, primjerice, ukoliko bi na natječaju za radno mjesto u posljednjem izboru preostale dvije osobe koje bi imale isti stupanj stručnosti, istu količinu i kakvoću profesionalnog iskustva, te sva ostala svojstva slična ili ista, te ako bi, bez daljnjeg testa ili nekog oblika provjere nekih drugih sposobnosti, bila odabrana osoba koja je u rodu ili bliskoj prijateljskoj svezi s poslodavcem, onda bi to bio primjer nepotizma. Ipak su tipični slučajevi nepotizma još gori. Naime, u istoj situaciji izabrana je osoba koja očito ima manje stručnosti i manje iskustva od druge osobe. Zašto je takav postupak štetan? Štetan je za poslovanje jer nije odabrana najstručnija osoba. Narušena su pravila struke, vjerojatno i etički kodeks (EK), a o društvenoj neodgovornosti i njezinim daljnjim posljedicama na imidž kompanije u društvu i na interesne dionike unutar kompanije da i ne govorimo. Na koncu, možemo

308

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

se pitati – ima li svaki kandidat pravo na pravedan i transparentan postupak selekcije pri zapošljavanju? Znanje o tome da nije odabrana najstručnija osoba među zaposlenicima stvara osjećaj sumnje u autoritet menadžera koji odabire osobu i stvara lošu klimu. Na koncu niz takvih odabira dovodi do neuspjeha poslovanja. Poslodavci se često pravdaju tako da zapošljavaju koga žele i da žele osobu od povjerenja. Ovo se čini lošim razlogom, jer je činjenica da velika većina kaznenih djela među koja spadaju i djela gospodarskog kriminala i druga povezana s gospodarskim kriminalom bivaju počinjena među osobama koje su obiteljski, prijateljski ili drugačije blisko povezane, što bi se pak moglo dovesti u odnos manjka povjerenja prije nego viška povjerenja. Dakle, čini se da poslodavci trebaju bolji razlog ako se nađu u situaciji da moraju opravdati nepotizam.

14.3. Odgovornost menadžmenta I: upravljanje ljudskim resursima Ovaj je dio čvrsto povezan sa sljedećim jer oba govore o odgovornosti menadžmenta (MN, engl. management). On govori o upravljanju ljudskim resursima (engl. HRM = human resource management), a sljedeći o vodstvu (engl. leadership) i delegiranju. Upravljanje ljudskim resursima, tema ovog dijela, dio je menadžmenta ili dijela poslovne administracije i ekonomije koji se bavi upravljanjem. Upravljanje je važno u svim situacijama u kojima djeluje skupina, a ne pojedinac. Ipak, skupina je uvijek skupina pojedinaca. Kao i u svim temama dosada, valja razlikovati teorije ili modele upravljanja od stvarnosti upravljanja. U ovom području teorija je možda najudaljenija od prakse ili, što je još gore, proklamirana praksa od one koja se stvarno provodi. Menadžment je područje ekonomije i poslovne administracije koje proučava i primjenjuje modele upravljanja. Ti se modeli ili načini proučavaju iz jednostavnog razloga. Naime, neučinkovito upravljanje neposredno vodi neuspješnosti poslovanja. Iako ima iznimaka, u pravilu ljudi upravljaju ljudima. Čak i u slučaju da, primjerice, cijeli proizvodni proces izvode robotizirani strojevi, pa čak i ako ih nadzire neko napredno računalo, ipak to računalo nadzire čovjek. Menadžment, barem u svojim temeljima, kao i svaka druga disciplina ima poglavlja koja se bave određenjem same pojave, pojma i njihovog okoliša. U menadžmentu je važan okoliš razvoja samih praksi i modela upravljanja, zatim okoliš u kompanijama i okoliš globalnog poslovanja. Što je okoliš širi, to je teže zadržati menadžment na razini jednostavnosti i 309

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

učinkovitosti. Nakon temelja nerijetko se raspravlja upravljanje donošenjem odluka i planiranjem, zatim upravljanje strukturom kompanije koja, bilo zbog veličine, složenosti i raznolikosti ili neke kombinacije svega navedenog, može biti vrlo teško savladiva. Postoji mnoštvo slučajeva koji pokazuju da se već samim uvećanjem poslovanja upravljanje znatno komplicira i da, ako se na njega ne obrati posebna pažnja, to može dovesti do značajne neučinkovitosti. HRM je dio ovog područja. Upravljanje pojedincima i skupinama također se nerijetko svrstava među teme uvoda u menadžment. Dio su ove cjeline, između ostalog, vodstvo i delegiranje, što će biti teme sljedećeg dijela udžbenika. Posljednji je dio, i možda središnji, osnova menadžmenta upravljanje temeljnim operacijama i procesima poslovanja. Nerijetko se baš ovaj dio preklapa sa stručnim znanjem nužnim za razumijevanje osnovne djelatnosti kompanije (engl. core business), a preklapa se i s marketingom, jer je inovativnošću ključan za menadžment i za marketing s aspekta kreiranje proizvoda. Na koncu se sve svodi na temeljnu zamisao o proizvodu ili usluzi za koju su pak važna svojstva, koja spontano prije pripisujemo umjetnicima ili izumiteljima nego poduzetnicima, kreativnost, inovativnost, stvaralaštvo, imaginacija i sposobnost izumljivanja novih rješenja. Tako su odjeli za istraživanje i razvoj (R&D, engl. research and development) često ključni za dugoročnu uspješnost kompanije. Cijeli niz DO prema svim internim društvenim dionicima kompanije ovdje izlazi na vidjelo, kao i PE u obliku EK kojima se izražavaju osnovne vrijednosti kompanije i kako se putem njih ostvaruju ciljevi. HRM je upravljanje zaposlenicima koji rade za kompaniju. Iako su zaposlenici, formalno, resurs kao i svaki drugi, ipak je pogrešno svrstavati ih uz primjerice zgrade, pogone za proizvodnju ili prodavaonice neke kompanije. Dobro upravljanje ljudima, na koji god način bilo ostvareno, uvijek rezultira skladnom cjelinom, tj. skupinom koja zajednički i učinkovito pridonosi zajedničkoj uspješnosti. Dakako, pitanja je cijeli niz. Primjerice, treba li na isti način i s istim uvjerenjem vozač dostavnog kamiona kompanije vjerovati u njezinu misiju, viziju i temeljne vrijednosti kao i ključni zaposlenik odjela za istraživanje i razvoj? Možda nitko ne treba vjerovati u tako što. Na koncu, svi zaposlenici su zaposlenici koji rade „za” kompaniju, a ne „u” kompaniji kao da su njezin organski dio (kao što ljudi žive „u” obitelji, a tek zatim i „za” obitelj). No, postoji i pozitivan odgovor na postavljeno pitanje. Ako bi vozač dostavnog vozila, prodavač i ključna osoba u odjelu za istraživanje i razvoj jasno znali koliko i kako uspješnost cijelog poslovanja kompanije ovisi o njima osobno, u kojoj mjeri i na koji način, tada bi zamisao o vjerovanju u, primjerice, temeljne vrijednosti imala smisla. No, što ako kompanija posluje u lokalnoj zajednici koja ima sasvim drugu kulturu od one koju njeguje kompanija jer dolazi iz druge kulture (razlike u 310

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

jeziku, običajima, razumijevanju osnovnih institucija i vrijednosti društva). Kompanija može, namećući svoju kulturu, agresivno promijeniti, ako ne i uništiti, lokalnu. Suprotne situacije su rjeđe, jer lokalne su zajednice rijetko dovoljno snažne da se odupru kompanijama, a ponekad je slučaj i da se bezrazložno odupiru. Multinacionalne kompanije koje djeluju u državama iz kojih ne potječu i u kojima su kulture sasvim različite često mogu promijeniti kulturu cijelog naroda, češće nagore, a rjeđe nabolje. Često se pravdaju tako da u konačnici ostavljaju naciju s višim standardom, ali pitanje je temeljno ekonomsko – po cijenu kojih negativnih eksternalija, možda uništene kulture, okoliša, ili prilika za samostalni razvoj? Tako je očito najbolje rješenje obostrana prilagodba kompanije i lokalne zajednice s obzirom na razlike u interesima, jer zaposlenici će na koncu dolaziti mahom iz lokalne zajednice, a lokalna zajednica će imati sredstva za svoje očuvanje i unaprjeđenje koje možda ne bi imala bez dolaska kompanije na njezino područje. To nas vraća temi o upravljanju zaposlenicima. Budući da su zaposlenici ljudi, valja biti oprezan. Naime, važno je postaviti kakve-takve granice između privatnosti i službe u kompaniji. Tako je, primjerice, briga za stručnost zaposlenika važan posao HRM-a. Ali, kao i u momčadskim športovima, tako je i u kompaniji, nedovoljno imati hrpu stručnih pojedinaca. U momčadskom je športu čest slučaj da pojedinačno relativno slabija, ali uigranija momčad s jasnom strategijom, taktikom i planom igre pobijedi momčad s relativno jačim pojedincima bez jasne strategije, taktike i plana igre. Tako je i u poslovanju. Potrebno je veliki broj stručnih zaposlenika oblikovati u skladnu cjelinu koja učinkovito radi na ostvarenju cilja. Česte metafore o tome kako je poslovanje poput športa, a on poput rata, uglavnom promašuju, jer skladnost cjeline, a ne sukobljavanje, nerijetko donosi bolje rezultate uz minimalne troškove. Vratimo se, primjerice cjelini nekog odjela u kompaniji. Takva cjelina djeluje skladno ukoliko je usklađena s ostalim odjelima. Ovo se možda čini općenito i nejasno, ali promotrimo jednostavan primjer. Zamislimo da upravljamo kompanijom ili radimo u odjelu kompanije koja ima, primjerice, ovce na hrvatskim otocima, predionice recimo u Gorskom kotaru, proizvodnju u Karlovcu, a prodavaonice diljem RH. Zamislimo sada poteškoće s komunikacijom koja se često naziva poteškoćom s nabavom. Vuna kasni u predionice, iz predionica u proizvodnju i iz proizvodnje u prodavaonice, te na koncu i kupcima odjevnih predmeta, vune i ostalih proizvoda. Zamislimo također da naglo nastupa zahlađenje tijekom rane zime. Vaši proizvodi kasne u prodavaonice i kupci se okreću drugim proizvođačima. Na koncu stižemo na cilj, ali više nitko ne želi vaše proizvode ili nema novaca jer je kupio proizvode konkurenta koji je na vrijeme bio na tržištu. Takva

311

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

jednostavna kašnjenja izazivaju često veliki neposredni trošak koji se može smanjiti samo usklađenim upravljanjem, između ostalog i ljudima. Ovakvih primjera lošeg upravljanja ima napretek i svi redom jasno ukazuju na važnost upravljanja, napose HRM. Dakle, HRM u stvari ostvaruje sklad između upravljanja cijelom kompanijom na temelju njezinih osnovnih strateških ciljeva i vrijednosti, i zaposlenika na svim razinama. Pitanje je – kako se taj spomenuti sklad ostvaruje? Spomenuti način sklada je teorija koja se naziva teorijom best fit. Ona se često suprotstavlja tzv. teoriji najbolje prakse (teoriji best practice). Ova teorija naglašava vidik pod kojim je dobar menadžment onaj koji se temelji na najboljim praksama. Kakva god bila teorija, ona je često pod utjecajem prakse i, dakako, obrnuto (kako je to slučaj u većini društvenih znanosti). Radi se, naime, o konkretnim tehnikama kojima HRM ostvaruje svoju temeljnu djelatnost koja se sastoji u nizu tipičnih poslova: (a) planiranje ljudskih resursa, (b) zapošljavanje i raskidanje ugovora o radu, (c) održavanje i povećanje stručnosti zaposlenika, (d) upravljanje plaćama i raznim beneficijima, (e) poboljšanje cjelokupne izvedbe kompanije, (f) poboljšanje radnih odnosa i zajedništva, itd. Očito, mnoge su od ovih temeljnih djelatnosti vezane uz stručnu osposobljenost stručnjaka za HRM koji trebaju poznavati uz ekonomiju i temeljnu djelatnost kompanije, što je očito, a također i, primjerice, socijalnu psihologiju, razne tehnike rada s ljudima i sl., što na prvi pogled nije sasvim jasno. To se pokazalo toliko važnim da se to područje može zasebno studirati na stručnim diplomskim studijima i doktorskim studijima kako ekonomije, tako i psihologije i sociologije. Završimo s mogućim etičkim dilemama s obzirom na HRM. One su nerijetko jednostavne i česte. Primjerice, je li pravedno jednako plaćati za isti posao i učinak muškarce i žene? Smije li se diskriminirati prema rasi, nacionalnosti, religijskim uvjerenjima ili kako drugačije? Smije li se diskriminirati zaposlenice koje u razgovoru za posao izjave da planiraju imati djecu? Ako su odgovori na sva ova pitanja – ne, ostaje nam obrazložiti taj odgovor. Obrazloženje može biti formalno, primjerice „tako piše u zakonu” ili „to su ljudska prava”, no poteškoća preostaje. Primjerice, ako su žena i muškarac jednako stručni i iskusni i jednako dugo i učinkovito obavljaju svoj posao u jednoj kompaniji, koji biste razlog za davanje manje plaće ženskom zaposleniku mogli navesti, a da nije diskriminatoran, tj. da se ne tiče razlike u spolu? Ako razlike među tim osobama i postoje, primjerice razlike u spolu, one, čini se, ne smiju biti relevantni razlozi za davanje manje plaće ženskom zaposleniku. Na koncu, mogli bismo se pozvati na načelo pravde kao jednakosti, pa reći da jednaki učinak, ako je sve ostalo jednako, bez obzira na spol, treba rezultirati jednakom plaćom jer je to naprosto pravedno, a sve ostalo je nepravedno. 312

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

14.4. Odgovornost menadžmenta II: vođenje i delegiranje Menadžment se, kao što smo kazali, ne sastoji samo od upravljanja procesima i osnovnom djelatnosti ili samo od upravljanja ljudskim resursima, nego od mnogo drugih pojava i procesa koji su presudni za djelatnost kompanije. Tako se pod upravljanjem pojedincima i skupinama često govori o: (a) menadžeru kao osobi, (b) motivaciji, (c) vodstvu, (d) skupinama i timovima, (e) komunikaciji i (f) o sukobima, pregovorima i promjenama. Ovdje ćemo govoriti o samo dva dijela ove cjeline menadžmenta, tj. o vodstvu i delegiranju. Ta su dva pojma očito povezana. Vođu zamišljamo kao autoritativnog, ako ne i autoritarnog diktatora, čija se riječ istog trena pretvara u djelo od strane podređenih, a podređene kao osobe koje nemaju nikakve slobode samostalno djelovati. No, ova je predodžba, iako možda urezana u našu svijest i dublje nego što vjerujemo, ipak takva da ima alternativu. Mogući su i postoje i, na koncu, uspješni su i drukčiji vođe i podređeni. Nasuprot početnoj predodžbi o (a) jednom jedinom, nezamjenjivom, rođenom, karizmatskom i povijesnom vođi, predodžbi s kojom ne povezujemo samo pozitivne primjere nego, nažalost, i loše primjere, postoje i druge predodžbe ili modeli vodstva. Sasvim suprotan pojam vođe je (b) demokratski vođa koji je raspoložen uzimati u obzir mišljenja i prijedloge podređenih. No, ni jedna od te dvije krajnosti, zato što je takva, tj. autoritarna ili demokratska, ne znači da su ti vođe ujedno i dobri i vrli ljudi, da su njihovi postupci kao postupci vođa moralno ispravni. Samo iskustvo pokazuje nam da s obje strane postoje dobri i zli vođe (primjerice, u njemačkom jeziku nakon Drugog svjetskog rata čak je riječ Führer zamijenjena riječju Leiter zbog povezanosti prve riječi s A. Hitlerom kao vođom, iako je zanimljivo da obje riječi znače prvotno „vodič”, a tek zatim „vođa”). Ova posljednja razlika je važna jer vođa uvijek treba biti vodič koji one koji ne pronalaze put vodi do cilja (primjerice, vodič u nekom nacionalnom parku ili turistički vodič). Činjenici kakav je netko vođa pridonose dva čimbenika koji nisu dio te osobe nego su njoj izvanjski. (a) Prvi je imidž te osobe. Moguće je stvoriti imidž o nekoj osobi kao vođi, i to kao dobrom ili lošem vođi, iako se osoba samo našla u situaciji da neko vrijeme upravlja nekom skupinom ljudi. Primjerice, i same skupine kojima vođa upravlja mogu stvoriti taj imidž, ali također i kompanije, pa i mediji. Čak se ide toliko daleko da se tvrdi da se vođe rađaju, a ne postaju ili ne vježbaju u vođenju. (b) Drugi izvanjski čimbenik su prilike ili neprilike u kojima se neki upravitelj nađe. Naime, prilike ili neprilike jesu mogućnost koja vodiča pretvara u vođu. 313

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

Unutarnji čimbenici te pretvorbe također su dvostruki. (a) Prvi je čimbenik taj da u zadanim prilikama ili neprilikama osoba koja je upravitelj ili vodič donese dalekosežne odluke i provede ih u djelo, a to djelo ima učinke koji su dobri za skupinu. Dakle, radi se o procesu odlučivanja i provođenja odluka. Već se ovdje nazire i vrijednosni dio, tj. činjenica da, primjerice, u neprilikama upravitelj treba znati kako donijeti najbolju odluku (vještina, tehnika) i imati hrabrosti donijeti tu odluku i provesti je u djelo (vrlina ili krepost). (b) Ništa od prije rečenog ne čini ni vođu, ni odluku, a niti provedbu moralno ispravnima. Mnogi diktatori su bili vođe koji su odlučno donosili odluke i provodili ih u ključnim situacijama, no ipak učinke tih postupaka nikako ne bismo mogli nazvati moralno ispravnima (poput nacističkih zločina tijekom Drugog svjetskog rata, ili komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata). Zbog toga što nije sasvim jasno kako se postaje dobar vođa (u tehničkom smislu osobe koja zna kako voditi) i dobar vođa (u smislu osobe koja postupa na moralno ispravan način) ima ljudi koji su potpuno protiv pojave i pojma vodstva i vođe (poput N. Chomskog ili Z. Dannhauser). Razlog je za takav stav u tome što je demokratskim društvima vodstvo nepotrebno, a s druge strane osobe koje se nađu na ključnim mjestima u ključnim trenucima trebaju samo provoditi volju suverena ili građana države. No, postoje i razlozi protiv ovoga mišljenja. Tijekom stabilnih i mirnih vremena činjenica je da se na administrativan način može upravljati skupinama. Nasuprot tome, u kriznim vremenima kada je odluku potrebno donijeti brzo i odlučno postupiti, bolje je da odluku donosi jedna osoba nego mnogi, jer im treba dugo vremena da se dogovore što učiniti. Zbog toga se i u demokratskim društvima u kojima je oblik vlasti demokratski parlamentarizam (što znači da državni sabor ima posljednju riječ) nerijetko predsjednicima država uz niz manje važnih ovlasti često ostavlja direktna vlast nad vojskom koja može očuvati teritorij i živote državljana ili pak pomoći izvršnoj vlasti tijekom, primjerice, epidemija, prirodnih nepogoda i sl. Sama struktura menadžmenta u kompanijama nerijetko stvara mogućnosti da se pojavi određen model vodstva i određen tip vođe. (a) Piramidalna struktura upravljanja često omogućuje postojanje jednog vođe na vrhu piramide i vođa na nižim razinama. (b) Drukčiji modeli vodstva, a ima ih više, omogućuju dogovaranje i pregovaranje između podređenih i vođa i između vođa međusobno. Ponekad se vođe iz ovih drugih modela nastoje samostalno prometnuti u jednog i nezamjenjivog vođu. Oni to, dakako, mogu ako imaju moć, no ako je nemaju, bivaju odbačeni i podređeni ih ne žele slijediti. Ovdje valja spomenuti dva čudna razloga ili, bolje reći, slutnje. (a) Postojanje vođe, s jedne strane pretpostavlja da su oni koje vodi nesposobni sami 314

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

postići sklad i udruženo djelovati te im je stoga potreban vođa ili ga naprosto žele. (b) S druge strane, pojam vođe kao osobe koja u kriznim vremenima vodi mnoge koji žele biti vođeni i spašava ih od nedaća, stari je pojam i poznaju ga mnoge civilizacije, kulture i narodi (u svojim mitovima, legendama i povijesti). Bilo da se radi o grčkom tipu heroja, bilo da se radi o junaku bajke, legende ili mita, uvijek se pojavljuje ista priča. Vođa izražava „duh nacije” (njem. Volksgeist, G. W. F. Hegel) ili su pak vođe sami po sebi „veliki ljudi” (engl. Great Men, T. Carlyle). No vođe mogu biti romantični (poput Edmonda Dantesa, tj. grofa Monte Crista) ili tragični junaci (poput Edipa kod Sofokla ili Hamleta kod Shakespearea). Danas su poznati superheroji iz stripova i filmova (Superman, Batman ili Spiderman). Religije također obiluju vođama (Lao Tse, Buddha, Mojsije, Isus, Muhamed). Vođa, kao i svaka druga osoba, može voditi samo na nekoliko načina. Tehnički govoreći, uspješno voditi znači da podređeni slijede vođu. Vođe vode na temelju moći koju imaju. Moć može biti, kao što je rečeno, karizmatska, no to je često stvar imidža i, dakle, nerijetko nema ništa karizmatsko u „karizmatskim vođama” kada se malo bolje promotri njihov životopis. Vođa koristi moć kako bi vodio. Ta moć može biti: (a) moć prisile, kada vođa naprosto prisili podređene da ga slijede, (b) moć nadoknade ili kompenzacije, kada vođa potkupljuje podređene nečim što oni žele kako bi ga slijedili i (c) moć kondicioniranja kao osposobljavanja drugih da budu vođeni i da se sami razvijaju, prema potrebi čak i u vođe. Vođa može voditi samo na tri moguća načina: (a) kao „jedan nad mnogima” (hijerarhijsko-autoritarno-egoistični model), (b) kao „prvi među jednakima” (demokratsko-populističko-utilitaristički model) i (c) kao „posljednji među mnogima” (altruistički model služenja zajednici). Promotrimo ovaj posljednji model. Model vođe kao sluge koji vodi tako da služi drugima u stvari je prvi puta jasno predstavljen u Novom zavjetu, tj. u liku Isusa kao vođe koji služi. Taj model sastoji se u tome da se one koje se vodi osposobi da budu sami svoji vođe i da djeluju sasvim samostalno, razborito, slobodno i odgovorno. Taj model učinkovito provodi crkveni red Družbe Isusove koji od svojih članova, kako piše C. Lowney u svom djelu „Herojsko vodstvo”, razvijaju sljedeća jednostavna svojstva: (a) samosvijest (znanje vlastitih prednosti i nedostataka), (b) domišljatost (prilagodljivost, inovativnost i prihvaćanje promjena), (c) ljubav (opći pozitivan stav prenositi drugima) i (d) heroizam (osnaživanje sebe i drugih velikim ambicijama). Zbog kombinacije tih svojstava prvi su isusovci uspješno samostalno djelovali na raznim kontinentima, osnivali misije, škole, fakultete i inkulturirajući se u društva širili kulturu odgojem i edukacijom bez da su išta znali o vodstvu, a i skoro nigdje nisu upotrebljavali taj izraz. Ipak, oni su na koncu najbolji primjeri vođa jer su vodili jedino sami sebe i tome podučavali druge. 315

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

Vođa treba biti moralna osoba. Budući da zaista ponekad mora samostalno donositi odluke, često pitanje hoće li dobro odvagnuti razloge za i protiv neke odluke i postupka, hoće li slijediti svoje dužnosti (profesionalne i one iz etičkog kodeksa) ovisi o tome kakav je čovjek, kakvog je karaktera i koje vrline/kreposti ili poroke/mane posjeduje. • Vrli i kreposni vođa, vođa koji poznaje svoje nedostatke i prednosti (samospoznaja), vođa koji zna kako motivirati podređene (tehnike vođenja) i kako ih razviti u skladnu cjelinu pojedinaca (moć upravljanja skupinom) koji i sami razvijaju sposobnosti i moralne snage koje sam ima (moć podučavanja) dobar je vođa u tehničkom i moralnom smislu riječi. Dobar vođa ne preže od toga da pokaže svoje nedostatke, ne strahuje nad time hoće li ga podređeni prestati slijediti ili izvršavati njegove odluke. On/ ona hrabro odlučuje i provodi u djela svoje odluke. On/ona delegira svoju moć na podređene i potiče ih da samostalno djeluju. On/ona podučava zajedničkom djelovanju skupine i osposobljuje svakog člana da u nekoj mjeri i sam postane vođa ako se nađe u prilikama ili neprilikama to postati. Dobar vođa stoga delegira odgovornost na podređene i daje im slobodu da postupaju u skladu sa svojom stručnošću i vještinama upravljanja manjim skupinama. On se ne miješa u njihov rad, ali svakako pomaže ukoliko to skupina zatraži. Važna je razlika između nadzora i povjerenja. Ako ne postoji međusobno povjerenje između skupine i vođe, onda je nadzor nužan, a jedino što vođa može je kazniti prekršitelje. Ali, ako postoji povjerenje, onda je to preduvjet za prijenos odgovornosti i sloboda na male skupine podređenih od kojih se zahtijeva da obave svoj dio posla i da to usklade s ostalim skupinama. Vođa tada ne nadzire podređene, nego jednostavno prati njihov rad onako kako ga sami svojim rezultatima prikazuju. Nije dobro vodstvo ako vođa tvrdi da ima povjerenja u podređene, a stalno ih nadzire, ili ako tvrdi da podređeni imaju slobodu da samostalno djeluju, a stalno zahtijeva bespogovornu provedbu vlastitih odluka.

14.5. Odgovornost radnika: stručan rad i socijalni dijalog (sindikalizam) Stručnost, odgovornost i sloboda odlučivanja ne pripadaju samo menadžerima i vođama nego i onima kojima oni upravljaju, a to su zaposlenici. Različiti poslovi zahtijevaju različite stupnjeve stručnosti. Za određene 316

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

poslove zahtijeva se i određen stupanj obrazovanja. Primjerice, biti konobar u malom kafiću u predgrađu i biti konobar u velikom restoranu u središtu grada očito zahtijeva različite oblike stručnosti, tj. prilagodbe stručnosti na različite uvjete rada. Iako na oba mjesta rade konobari po struci, ipak ćemo reći da oni značajno različito obavljaju svoj posao. Nestručnost radnika je prekršaj ne samo poslodavca nego i samog zaposlenika, te povreda zakona i pravila struke. Uz stručnost, dvije važne teme su odgovornost i sloboda radnika. Odgovornost radnika pri obavljanju posla vrlo je važna. Naime, svaki radnik dužan je obavljati svoj posao u skladu s opisom posla (što često uključuje podatke o tome što radi, koliko radi, kako radi, itd.). Uz to, radnik je dužan obavljati posao u skladu s pravilima struke. Kršenje pravila struke utječe na učinkovitost same proizvodnje, kakvoću proizvoda ili usluge, zadovoljstvo potrošača, itd. Primjerice, na mjestima gdje je na otvorenim terasama dopušteno pušenje, pravilo struke za konobare nalaže da pristupe stolu i gostima isprazne pepeljaru čim se u njoj nađe nekoliko opušaka. No, odgovornost se ne odnosi samo na pravila struke, nego i na poštivanje zakona. Primjerice, ako je u kafićima u zatvorenim prostorima zabranjeno pušenje, neodgovorno je da konobar gostu „ponudi” tanjurić za kavu (bez šalice), što znači da gost puši „na svoju odgovornost”. Narav zakona koji nešto zabranjuje uvijek je takva da štiti društvo od neke štete koju bi ono samo sebi nanijelo, koristeći svoju slobodu. U poslovnom svijetu mnogi su postupci zabranjene zakonom, neki su samo prekršaji, dok su neki kaznena djela, pa čak i teška kaznena djela. Treća vrsta odgovornosti je etička i društvena odgovornost radnika. Radnik treba pri zapošljavanju i potpisivanju ugovora o radu biti upoznat i s etičkim kodeksom (EK) poduzeća u kojem namjerava raditi i također pristati uz taj kodeks potpisom. Na razini pojedinog radnika u takvom kodeksu može pisati da je zaposlenik dužan brinuti se za imovinu kompanije s kojom svakodnevno radi (npr. strojeve, računala, itd.). No, u takvom EK može pisati i da je zabranjeno koristiti imovinu kompanije za privatne svrhe (npr. internet, telefon, itd.) ili da je zabranjeno otuđivati materijale koji su imovina kompanije (npr. uredski materijal). Radnik kao pojedinac često nema svijest niti znanje o DOP-u. Radnik je samo pojedinac i tek svi radnici u kompaniji kao cjelina imaju određenu vrstu DO i prema njima treba biti pokazana društvena odgovornost. Primjerice, radnici kao cjelina odgovorni su za svoj dio sudjelovanja u proizvodnom procesu (npr. oni koji dostavljanju resurse, oni koji proizvode, oni koji prodaju proizvode, itd.). No, kompanija je, najčešće kroz instituciju menadžera, 317

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

odgovorna za radnike (npr. da su plaćeni za svoj rad, da se poštuje zakon o radu, da se radnike informira o planovima kompanije koji se njih neposredno tiču, itd.). Kompanija je često dužna omogućiti stalni proces učenja i usvajanja novih vještina svojih radnika kako bi cijela kompanija bila konkurentna. Kompanija je također dužna motivirati radnike za rad i posebno nagrađivati najuspješnije. Radnik je slobodan raditi ili ne raditi za kompaniju. S druge strane, kompanija pod određenim uvjetima može otpustiti radnika (npr. ako krši zakon o radu ili sl.). Radnik je slobodan, a često i dužan ostvarivati svoja radnička prava. Primjerice, ima pravo na sigurne radne uvjete koji neće štetiti niti kakvoći proizvoda, ni njegovoj fizičkoj ili psihičkoj sigurnosti i zdravlju. Radnik također ima pravo na odmor tijekom radnog vremena. Nadalje, ima pravo na privatnost na određenim mjestima kao što su svlačionice ili toaleti. Neke od ovih elemenata definira Zakon o radu, neke Zakon o zaštiti na radu, a neke mnogi drugi zakoni i podzakonski akti. Ovakve napomene o slobodama radnika mogu se činiti čudnima čovjeku 20. stoljeća koji živi na Zapadu (u SAD-u ili u EU), no čak i u RH ima mnogo slučajeva kršenja sloboda radnika. Primjerice, Zakona o radu, pri čemu radnici nerijetko nemaju nikakvu pravovremenu i učinkovitu zaštitu. S druge strane, dovoljno je da si zamislimo radnike u zemljama Trećeg svijeta u kojima rijetko postoji dovoljna zakonska zaštita radnika, njihovo zdravlje je pod stalnom ugrozom i izrabljivani su često do krajnjih granica svojih fizičkih i psihičkih mogućnosti. O tim pojavama već smo nešto govorili. Ključna pojava radničke slobode jest sloboda i dužnost sindikalnog udruživanja. Sindikati su se pojavili tijekom i nakon industrijske revolucije kao odgovor radnika na vrlo teške radne uvjete i vrlo niske plaće. Diskriminacija radnika bila je očita i mjerljiva pojava. Početkom industrijske revolucije glavno je gorivo bio ugljen (čak se zbog zagađenja središnji dio Engleske tada nazivao The Black Country), a radni uvjeti radnika koji su radili s ugljenom ili blizu njega bili su toliko loši da je neko vrijeme prosječni životni vijek tih radnika iznosio 35 godina. Prvi i osnovni zahtjevi tada osnovanih sindikata bili su pravo na plaću koja omogućuje preživljavanje i pravo na pravedne standarde i uvjete rada. Početkom 19. stoljeća sindikati su se usmjerili i na reguliranje zapošljavanja i otpuštanja, na osnivanje minimalne i fiksne plaće za rad i na ograničavanje maksimalnog broja radnih sati tjedno. Tijekom povijesti, unatoč razlikama među sindikatima u SAD-u i Europi, sindikati i poslodavci su prošli razdoblja od krajnjeg nepovjerenja i sukoba do današnje suradnje na obostranu dobrobit.

318

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

Sindikat je udruženje radnika koje preko predstavnika ili glasnogovornika zastupa prava i slobode radnika pred kompanijom, pred zakonom, pa čak i pred lokalnom zajednicom iz koje nerijetko većina zaposlenika i dolazi. Sindikat osnivaju sami radnici. Ponekad se sindikat u nekoj kompaniji može udružiti ili zaposlenici mogu postati članovima sindikata za cijelu struku ili sektor gospodarstva (npr. sindikat zaposlenika u turizmu) i mogu biti udruženi u sindikalne središnjice. Osnovna je dužnost sindikata briga za ostvarivanje temeljnih radničkih prava koja su kompanije sklone kršiti u cilju ostvarivanja što većeg profita. Neka od osnovnih prava su pravo na plaću, pravo na povećanje plaće, pravo na naknadu, pravo na određene radne uvjete, itd. Sindikati u mnogim zemljama imaju status pravne osobe i kao takvi mogu sklapati kolektivne ugovore s kompanijama ili s kompanijama u cijelom sektoru gospodarstva (primjerice, sindikat srednjoškolskih nastavnika). Kada su sindikati onemogućeni u svom djelovanju, često pribjegavaju raznim sredstvima. Temeljno sredstvo su pregovori s poslodavcima. No, ukoliko pregovori propadnu na štetu radnika, tim više ako poslodavac ima mogućnost kršiti prava radnika, sindikati imaju razne oblike pritiska na poslodavca. Primjerice, mogu svoj slučaj iznijeti u medijima, koji tada izvrše pritisak na kompanije ili naprosto djeluju na potrošače, koji tada prestanu kupovati proizvode takvih kompanija. Krajnje sredstvo pritiska sindikata na poslodavce je prosvjed (štrajk). Prosvjedi imaju dobre i loše strane. Jedna dobra strana prosvjeda je upoznavanje šire javnosti s poteškoćama radnika i nanošenje izravne štete poslodavcima. No, nanošenjem izravne štete poslodavcima prosvjednici nanose štetu i sami sebi. Naime, ako kompanija ne posluje, nema zarade, te posljedično nema ni plaće za radnike, zbog čega je prisiljena otpuštati radnike. To je loša strana prosvjeda i valja imati na umu da baš zbog tih loših strana, napose ako se prosvjedi oduže, sindikati trebaju dobro promisliti o odnosu povoljnih i nepovoljnih učinaka prosvjeda na poslodavce. Sindikati uz poslovnu imaju također i političku snagu jer se često mogu povezati s raznim političkim strankama te potičući svoje članstvo da glasuje za određenu stranku neposredno utjecati na rezultate političkih izbora (primjerice, parlamentarnih). Sindikati u RH uglavnom su neovisni i svojim članstvom pokrivaju nešto više od trećine svih zaposlenika u RH (oko 35%). Većina sindikata okupljena je u pet središnjih udruga (središnjica). Ovdje ćemo ih navesti od najveće prema najmanjoj: Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), Nezavisni hrvatski sindikati (NHS), Matica hrvatskih sindikata 319

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

(MHS), Hrvatska udruga sindikata (HUS) i Udruga radničkih sindikata Hrvatske (URSH). VJEŽBA: Vrednovanje informacija o DOP-u A: Nešto se dogodilo u poslovnom svijetu u RH što je značajno za DOP (informacije o događanju su dostupne na TV, u dnevnim novinama, u poslovnim tjednicima, na internetu, a i o tome se priča u svakodnevnom razgovoru. Prouči informacije, pokušaj razlikovati poslovni aspekt (financijska uspješnost, marketing, menadžment, itd.) od zakonskog i etičkog / DOP i zapiši ih u bilježnicu u tri stupca kao što je ovdje prikazano. POSLOVNI VIDIK

ZAKONSKI VIDIK

ETIČKI / DOP VIDIK

Tvoja zapažanja...

Tvoja zapažanja...

Tvoja zapažanja...

B: Neka tvrdnja je tema istraživanja i propitivanja u novinama, na TV-u, na internetu, radiju, i u drugim medijima (npr. Postoje sumnje da je poduzetnik NN postupao nestručno, nezakonito i neodgovorno prema nekim interesnim dionicima ili slično). Pokušaj, na temelju istraživanja podataka u medijima, SAMOSTALNO, a zatim i provođenjem male ankete među kolegama u školi ili među ukućanima i poznanicima, procjeniti što DRUGI misle o tome je li tvrdnja točna. Ovdje upiši tvrdnju... TVOJE MIŠLJENJE (označi polje) Potpuno netočno

Čini se netočno

Čini se točno

Potpuno točno

MIŠLJENJE DRUGIH (označi polje) Potpuno netočno

320

Čini se netočno

Čini se točno

Potpuno točno

14. Društveno odgovorno poslovanje i promicanje ljudskih prava u radnoj okolini B. Jalšenjak, K. Krkač

Pitanja za ponavljanje: 1. Koja je razlika između rada, posla i radnog mjesta? 2. Kakav treba biti odnos stručnosti, opisa posla, radnog mjesta i iskustva zaposlenika? 3. Kako se određuje plaća zaposlenika? 4. Što je pravedna plaća? 5. Što je minimalna plaća? 6. Koji su elementi rada na radnom mjestu? 7. Koja su tri pristupa etici i DOP-u na radnom mjestu? 8. Koja su tri dijela cjeline ili procesa rada? 9. Navedi barem jednu etičku poteškoću pri zapošljavanju i pojasni. 10. Navedi barem jednu etičku poteškoću tijekom radnog odnosa i pojasni. 11. Navedi barem jednu etičku poteškoću pri raskidu ugovora o radu i pojasni. 12. Što su ljudska prava? 13. U kojem su dokumentu izražena prava čovjeka? 14. Koje se skupine ljudskih prava odnose na poslovanje? 15. Koja je razlika između administracije i birokratizacije? 16. Što su korupcija i nepotizam? 17. 1.Što je menadžment? 18. Koja su područja menadžmenta? 19. Što je upravljanje ljudskim resursima (HRM)? 20. Koje su temeljne djelatnosti HRM-a? 21. Koji su etički izazovi HRM-a?

321

15. Društveno odgovorno poslovanje, tržišni odnosi i odnosi s lokalnom zajednicom B. Jalšenjak, K. Krkač

K

ljučni pojmovi: antikorupcija, dobročinstvo/filantropija, donacije. društvena angažiranost, konzumerizam, korupcija, lanac nabave, lokalna zajednica, socijalni kapital, sponzorstva, volontiranje, zaštita okoliša, zaštita potrošača

15.1. Zajednica i društveno odgovorno poslovanje Ljudi su društvena bića. Zbog toga je zajednica u kojoj je pojedinac živio i radio oduvijek imala velik značaj. Značaj zajednice nije bio samo u tome što je zajednica pojedincu pružala osnovne stvari potrebne za preživljavanje, nego, gledano kulturološki, ona je utjecala na pojedinca predajući mu kulturne i etičke norme, vrijednosti, kao i općeprihvaćena načela ponašanja. Prema općeprihvaćenoj pretpostavci lokalna zajednica igra važnu ulogu kako u svakodnevnom životu tako i u poslovanju svake kompanije. Pojedinci tako odrastaju u svojoj četvrti, svatko poznaje ljude i obrte pored kojih svakodnevno prolaze. Također, svaka zajednica ima svoje vođe, svoje probleme ili pak specifičnosti. Jednostavno, pojedincima je nemoguće ne doći u susret s nečim što se često naziva lokalna zajednica. Zbog toga nije čudno ni to da se često smatra kako lokalna zajednica ima važnu ulogu i ako se gleda poslovanje. Naravno taj odnos može biti dvosmjeran. Naime, može se promatrati kako poslovanje utječe na lokalnu zajednicu, ali i kako lokalna zajednica prihvaća ili kako se odnosi prema određenoj kompaniji, inicijativi i pojedincu. No, što su zapravo lokalne zajednice? Općenito govoreći, pojam zajednice u sociologiji je često predstavljao problem, to jest razni ljudi su ga definirali na razne načine. David McMillan i David Chavis tako, primjerice, predlažu 322

15. Društveno odgovorno poslovanje, tržišni odnosi i odnosi s lokalnom zajednicom B. Jalšenjak, K. Krkač

da stanje zajednice postoji kada su prisutna četiri elementa: članstvo; utjecaj; integracija i ispunjenje potreba; emocionalna povezanost. Nadalje, zajednice se mogu definirati bilo u odnosnim terminima ili pak u teritorijalnim terminima, dokle god su prisutna prije spomenuta četiri elementa. Čini se da se pojam lokalna zajednica može definirati na nekoliko načina, ovisno koji se kut gledanja istakne. Naime, lokalnu zajednicu se može promatrati kao sociološki pojam u kojem bi ona označavala ljude koji žive na određenom prostoru u skladu s kulturnim, povijesnim i tradicionalnim vrijednostima. Također, moguće je lokalnu zajednicu odrediti jednostavno teritorijalno, kao područje koje zauzima već neku površinu. Primjerice, obuhvaća područje zagrebačkog centra, Zagreba, Zaboka ili pak Splita. Kako su u prošloj rečenici spomenuti i gradovi, postaje jasno da se lokalna zajednica može promatrati i institucionalno, tj. kroz sustave lokalne samouprave. Ipak, skraćeno i za naše potrebe, mogli bismo reći da lokalnu zajednicu čine ljudi koji žive na određenom prostoru, imaju zajedničke potrebe i bave se različitim djelatnostima, te su određeni kulturnim, povijesnim i tradicionalnim vrijednostima. Povezano s lokalnom zajednicom svakako je i pitanje socijalnog kapitala. Izraz socijalni kapital odnosi se na resurse dostupne u osobnim i poslovnim mrežama i preko njih, te se sastoje od informacija, ideja, poslovnih mogućnosti, moći, utjecaja, emotivne podrške pa čak i dobrohotnosti, povjerenja i suradnje. Riječ socijalno označava da njih ne posjeduje niti jedna individualna osoba, nego da se oni „nalaze” u mreži međuodnosa. Ako je osobni kapital znanje pojedinca zbrojeno s njegovim umijećem i iskustvom, onda pristup nečemu što se naziva socijalni kapital ovisi o tome koga osoba poznaje. Ili, drugim riječima, koliko je velika, kvalitetna i raznolika socijalna mreža pojedinca. Riječ kapital označava da se radi o nečemu produktivnom, tj. da se socijalnim kapitalom može ostvariti neki cilj, ili pak vrijednosti koje već pojedinac ima. Teorijski govoreći, ideja socijalnog kapitala je nastala kako bi se pokušale približiti dvije suprotstavljene teorije djelovanja u društvu: ekonomizam i semiologizam. Prva teorija je ekonomizam i ona svodi sve društvene razmjene na ekonomske transakcije u kojima neovisni djelatnici pokušaju ispuniti svoje interese s malom pažnjom na socijalni kontekst. U suprotnosti s time, prema semiologizmu djelovanja u društvu su vođena socijalnim normama, pravilima i dužnostima. Ideja socijalnog kapitala, dakle, nastoji približiti spomenuta dva pristupa priznajući samo interes (kao, primjerice, pri traženju posla) i utjecaj ekonomskog i društvenog konteksta.

323

15. Društveno odgovorno poslovanje, tržišni odnosi i odnosi s lokalnom zajednicom B. Jalšenjak, K. Krkač

Važno je napomenuti da se uz pojam socijalni kapital često veže i svojevrsna negativna konotacija. Kao, primjerice, da je osoba X zbog svojih poznanstava uspjela u nečemu, dok osoba Y nije. Prije nego što se prihvatimo pobijanja takvog stava potrebno je postaviti si pitanje. Je li uopće moguće živjeti i/ili uspjeti sam? Ako se na trenutak vratimo na uvod ovog poglavlja, možemo se sjetiti kako u cjelokupnoj ljudskoj povijesti nije bilo trenutka da je neki pojedinac uspio (u početku) preživjeti ili pak (kasnije) uspio u poslovnom smislu sam. Ostaje, dakle, pitanje etičnosti korištenja socijalnog kapitala. Kao što je već istaknuto, čini se da postoje određene negativne konotacije uz činjenicu da je netko uz pomoć socijalnog kapitala uspio. I, kao što je također već naglašeno, takav stav nije opravdan jer je zapravo i nemoguće da netko uspije potpuno sam. Ideja o čistom individualizmu je pretjerana. Ipak, potrebno je istaknuti da, iako se govori o socijalnom kapitalu, u ovom kontekstu kapital nije čista materija koja nema osjećaje, ciljeve ili pak vrijednosti. Ovdje je riječ o ljudima ili, drugim riječima, osobama koje nikako ne smiju biti korištene samo zbog svoje vrijednosti, tj. zbog vrijednosti koje donose u društvenu mrežu. Filozof Immanuel Kant to je rekao na jedan elegantan način. Osobe se nikada ne smiju koristiti isključivo kao sredstva, nego su one i cilj. Drugim riječima, u svakom međuljudskom odnosu prisutan je i etički zahtjev uvažavanja drugoga. Koliko god bilo zgodno i popularno koristiti pojam kapital primijenjen na raznolika dobra koja pojedinac dobiva od drugih osoba, ne smije se zaboraviti da je još uvijek riječ o pojedincima, a ne primjerice novcu. Ljudi koji su zaposleni u određenoj kompaniji, naravno, pripadaju određenoj zajednici u kojoj žive i rade. Kako su dio određene zajednice, nije moguće govoriti da su osobe isključivo zaposlenici određene kompanije i da su jedini interesi koje ti pojedinci mogu imati ujedno i interesi kompanije u kojoj rade. Naime, često se događa da kompanija u sklopu svoje društvene odgovornosti poduzima određene radnje, akcije ili projekte koji su od koristi lokalnoj zajednici. U tom slučaju vrlo često je riječ o tome da zaposlenici te određene kompanije volontiraju. Općenito govoreći, volontiranje je neprofitna i neplaćena aktivnost kojom pojedinci doprinose dobrobiti zajednice ili cijelog društva. U Republici Hrvatskoj volontiranje je obuhvaćeno Zakonom o volonterstvu (NN 58/07) u kojem se volontiranjem smatra dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina kojima se obavljaju usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit bez postojanja uvjeta isplate novčane nagrade ili 324

15. Društveno odgovorno poslovanje, tržišni odnosi i odnosi s lokalnom zajednicom B. Jalšenjak, K. Krkač

potraživanja druge imovinske koristi za obavljeno volontiranje. Kao svima dobro poznati primjer volontiranja mogla bi se navesti dobrovoljna vatrogasna društva čiji članovi pomažu zajednici kada se za to pokaže potreba. Naravno, ključna stvar za volontiranje (od lat. voluntas – slobodna volja) jest ta da se ono odabire slobodnom voljom iz želje da se pomogne nekome. Kada je riječ o organiziranom volontiranju zaposlenika određene kompanije, uvijek ostaje otvoreno pitanje koliko je to djelovanje uistinu slobodno voljno, a koliko nije. Naime, s lakoćom možemo zamisliti slučajeve u kojima zaposlenici volontiraju i odvajaju svoje slobodno vrijeme kako bi volontirali. Na takvo nešto oni zasigurno nisu obvezani ugovorom o radu ili nečem sličnom, nego su tamo zbog pritiska kompanije, a ne svojom slobodnom voljom. Ipak, znatan broj velikih svjetskih kompanija dopušta svojim zaposlenicima da volontiraju u okviru radnog vremena. Drugim riječima, da pomažu zajednici na trošak same kompanije. Time se nastoji izvršiti nastojanja kompanije za društvenom odgovornošću, no istraživanja sugeriraju da takva volonterska angažiranost zaposlenika u zajednici, uz to što služe učvršćivanju branda kompanije, kao i boljem povezivanju zaposlenika odnosno volontera, također imaju određeni pozitivni utjecaj na zapošljavanje kvalificiranog kadra u kompanijama. Naime, dosta često se pretpostavlja da ljudi više žele raditi za kompanije koje nisu isključivo usmjerene na profit, nego poduzimaju i određene društveno odgovorne projekte. S druge strane, potrebno je biti svjestan i potencijalnih opasnosti takvih programa. Navedimo samo neke. Primjerice, moguće je da program volontiranja koji neka kompanija poduzme i podupire privuče one zaposlenike koji nisu spremni, ili ih pak nije briga za njihov glavni posao u kompaniji pa koriste svaku priliku, pa i volontiranje, kako bi izbjegli posao. No, naravno, u tim slučajevima menadžment kompanije je dužan reagirati na već propisane načine.

15.2. Korporativno dobročinstvo / filantropija Pojam filantropija (grč. philathropia = ljubav prema ljudima) u etici označuje dobrohotno ponašanje prema drugim ljudima, osobito prema siromašnima i slabima. U kršćanstvu se pak često govori o filantropiji kao o ljubavi prema bližnjemu (lat. caritas). Što se tiče hrvatskog, ustalila se riječ čovjekoljublje ili dobročinstvo i ona se često definira kao ponašanje koje potiče i širi djela pomaganja i ljubavi prema bližnjemu. Ukoliko bi se dobročinstvo pomaklo od djelovanja pojedinaca koji na neki način pomažu drugima na razinu kompanije ili korporacije koje pomažu 325

15. Društveno odgovorno poslovanje, tržišni odnosi i odnosi s lokalnom zajednicom B. Jalšenjak, K. Krkač

dajući dio svojih profita raznim neprofitabilnim udrugama (od sportskih događanja, umjetnosti, obrazovanja ili nečeg trećeg), to se naziva korporativna filantropija. Uz teoriju interesnog dioništva, koja je već bila detaljnije objašnjena u ovom udžbeniku, daljnji razvitak i objašnjenje napravio je Archie Carroll u obliku svoje „piramide društvene odgovornosti”. Prema obliku piramide predložena je hijerarhija društvene odgovornosti. O prve tri razine, koje su ekonomska (poslovna) odgovornost, pravna odgovornost i etička odgovornost, već je bilo riječi u ovom udžbeniku. No, na vrhu piramide se nalazi dobrotvorna odgovornost ili filantropska odgovornost, koja se izražava iskazom „Budi dobar korporativni građanin”. Što bi zapravo značilo da se donacijama doprinese boljitku ljudi i zajednici u kojoj se djeluje. Mogli bismo reći da je posljednja filantropska razina, riječima Carrolla, svojevrsna „glazura” na društvenoj odgovornosti poslovanja. (Carroll, 1991.). Za svaku od razina piramide Carroll je osmislio određena etička pravila koja bi trebala u praksi pomoći kako ostvariti rečeno. Što se tiče dobročinstva pravila su sljedeća (Letica, 2010, str. 57): 1 Važno je poslovati na način koji je u skladu s filantropskim i donacijskim očekivanjima društva. 2 Važno je pomagati umjetnost i primijenjenu umjetnost. 3 Važno je da menadžeri i zaposlenici sudjeluju u dobrovoljnim i dobrotvornim aktivnostima u lokalnoj zajednici. 4 Važno je pomagati privatnim i javnim obrazovnim institucijama. 5 Važno je pomagati kvalitetu života zajednice.

DOBROTVORNA ODGOVORNOST ETIČKA ODGOVORNOST PRAVNA ODGOVORNOST EKONOMSKA (POSLOVNA) ODGOVORNOST

Piramida društvene odgovornosti A. B. Carrolla.

326

15. Društveno odgovorno poslovanje, tržišni odnosi i odnosi s lokalnom zajednicom B. Jalšenjak, K. Krkač

Jedan od načina na koji se detaljnije može podijeliti korporativna filantropija jest da se ona podijeli u dvije funkcionalne kategorije kao: općenita i usmjerena. Općenita korporativna filantropija se zbiva kada kompanija koja poduzima filantropsko djelovanje u tom djelovanju nije usmjerena na neki segment društva koji bi joj bio poslovno zanimljiv ili kada ne djeluje filantropski iz strateških razloga. Zamislimo kompaniju C koja se bavi kartičnim poslovanjem, ali u sklopu svojih filantropskih aktivnosti pomaže gladnima u svijetu. Mala je vjerojatnost da bi takva kompanija koja se bavi kartičarstvom pomagala ciljnoj skupini gladnih u neku poslovnu svrhu. S druge strane, govorili bismo o usmjerenoj korporativnoj filantropiji u slučaju da filantropska aktivnost pomaže određenom segmentu koji je kompaniji ciljna skupina poslovanja ili s kojom kompanija želi da je se povezuje. Primjer koji bi se mogao navesti jest taj da kompanija koja se bavi informacijsko-komunikacijskim tehnologijama djeluje filantropski prema određenim visokoobrazovnim institucijama koje će obrazovati ljude koje ta kompanija kasnije može regrutirati ili ako kozmetička kompanija pomaže žene koje su joj većinski potrošači. Važan i zanimljiv koncept u vezi korporacijske društvene odgovornosti i filantropije jest takozvani koncept strategijskog dobrotvorstva. Koncept su osmislili Mark Kramer i Michael E. Porter, inače osnivači Centra za učinkovito dobrotvorstvo (engl. Center for Effective Philanthropy, URL: http://www. effectivephilanthropy.org, 15. 12. 2014.). Ideja je sljedeća; može se pronaći i odrediti neko područje približavanja dobrotvornih i poslovnih interesa. Često se naglašava razlika između dobrotvornih i poslovnih interesa, kao i njihov međusobni nesklad, no prema spomenutim autorima postoje određena približavanja i točke gdje se spomenuta dva interesa mogu doticati, ako ne i preklapati. Neka od takvih mjesta bi mogla biti: • Ukoliko se ulaže u zajednicu kroz projekte osposobljavanja članova te zajednice, to će rezultirati time da će se povećati kakvoća radnika koji stoje na raspolaganju kompaniji. • Ili pak, ako se ulaže u antikorupcijske napore, to će rezultirati smanjenjem korupcije i povećanjem pravednosti tržišta i konkurentskog natjecanja, što je za sve dobro i poželjno. Prema prošlim shvaćanjima strategijskog dobrotvorstva, strategija je većinom bila usmjerena prema pokušajima da kompanija dobije dobar imidž u javnosti ili pak da se izbjegnu situacije kada zajednica ili općenito javnost negativno reagira na određenu kompaniju. Ukoliko se radi o jačanju prisutnosti 327

15. Društveno odgovorno poslovanje, tržišni odnosi i odnosi s lokalnom zajednicom B. Jalšenjak, K. Krkač

marke i poboljšavanju imidža, mogli bismo reći da se radi o proaktivnoj korporativnoj filantropiji. A ako zamislimo situaciju u kojoj kompanija usmjerava svoje filantropske aktivnosti prema očuvanju okoliša nakon, recimo, velike nesreće (primjerice, izlijevanja nafte nakon kvara naftne bušotine), tada je riječ o reaktivnoj korporativnoj filantropiji kojoj je cilj poboljšati imidž kompanije u javnosti nakon negativnog događaja. Dakle, pod vidikom strategije korporativnu filantropiju je moguće podijeliti na: proaktivnu i reaktivnu. U Kramerovom i Porterovom modelu takav stav nije dovoljan i prema njima potrebno je da se ispune dva uvjeta: da se pomogne općem dobru, te da društvena odgovornost postane organski dio „konkurentskog konteksta”. Ideja je sljedeća: kada bi kompanije djelovale društveno odgovorno, tada bi se stvorila dodatna društvena vrijednost, ali istovremeno bi poboljšavale svoju konkurentnost na tržištu. Također je potrebno naglasiti kako ovaj model i ne odgovara najbolje malim i srednjim kompanijama čisto zbog raspoloživih resursa, utjecaja i interesa, ali je od interesa međunarodnim korporacijama koje su zapravo i bile ciljna skupina autora kada su ga sastavljali. (Letica, 2010, str 72.) Pojmovi koji su također povezani uz korporativnu filantropiju su sponzorstva i donacije. Donacije su povremene ili redovite uplate kojima fizičke ili pravne osobe dobrovoljno daju novac, odnosno pružaju usluge ili daju proizvode bez naplate. Kao primjer donacije, za naše potrebe zamislimo da je kompanija A odredila dio novca za umjetnički festival u jednom od velikih hrvatskih gradova, bez traženja ili dobivanja bilo kakve protuusluge. Promijenimo malo ovaj slučaj i kažimo da je kompanija A dala određenu svotu umjetničkom festivalu, ali je zauzvrat dobila protuuslugu u određenoj vrijednosti, recimo da se radi o promidžbi u vrijednosti od 15.000 HRK za dva velika plakata na ulazu u zgradu gdje se održava festival. U tom slučaju troškovi će biti evidentirani kod sponzora, a umjetnički festival će izdati račun, a također će i odnos između sponzora i primatelja sredstava biti reguliran ugovorom koji obje strane potpisuju. U ovom slučaju ne radi se o donaciji, nego o sponzorstvu. Dakle, možemo reći da je razlika između donacije i sponzorstva u tome što je sponzorstvo zapravo naknada za neku protučinidbu, a u biti je to plaćanje naknade za promidžbu. Na točki susreta između filantropije i promicanja prodaje nalazi se marketing za opće dobro (engl. cause-related marketing, CRM), gdje kompanija određuje određeni iznos za neki cilj kada se potrošači odluče na kupovinu tog proizvoda. CRM je, naravno, povezan s poslovnim aktivnostima, ali je još uvijek ujedno i poslovna aktivnost budući da dio prihoda odlazi za neki 328

15. Društveno odgovorno poslovanje, tržišni odnosi i odnosi s lokalnom zajednicom B. Jalšenjak, K. Krkač

dobrotvoran cilj. Drugim riječima: „Marketing općeg dobra obično se definira kao uspostavljanje odnosa suradnje između profitnog i neprofitnog sektora djelatnosti pri čemu obje strane ostvaruju određene koristi.” (Ćorić i dr., 2009.) Jedan od prvih primjera CRM-a u svijetu jest slučaj kada je poznata kompanija odlučila dati 1% svojih prihoda od kartičnog poslovanja za obnavljanje Kipa slobode u New Yorku. Takav dogovor i suradnja između neprofitnih organizacija i kompanija na obostranu je korist zbog toga što dobrotvorne organizacije ne mogu bez sredstava ispuniti svoju misiju, a s druge strane takva djelovanja pomažu i kompanijama da se istaknu u odnosu na konkurenciju i jasnije diferenciraju marku, što na napučenom tržištu postaje sve teže.

15.3. Konzumerizam Pojam konzumerizam koristi se na dva različita načina: konzumerizam kao kultura potrošača (engl. consumer), te konzumerizam kao organizirani pokret za zaštitu potrošača. Drugo značenje konzumerizma bitno je u kontekstu društvene odgovornosti poslovanja i na njega ćemo se usredotočiti u nastavku teksta. No, krenimo redom. Značenje pojma konzumerizma kao kulture kupovine pripisuje se Thorsteinu Veblenu koji je bio istraživač društva na kraju 19. i početkom 20. stoljeća, te koji je opisao nastojanja povlaštene klase da poboljša svoj status javno pokazujući svoje bogatstvo. Primjerice, pojedini članovi takvih skupina često su išli u operu obučeni u svoju najbolju odjeću ne zbog toga što su bili ljubitelji opere, nego su išli u operu kako bi pokazali svoj status, bogatstvo i mogućnost da posjeduju luksuznu robu. Takvo nešto je uopće i bilo moguće zbog toga što se u 18. stoljeću u zapadnoj Europi dogodio nagli procvat prodavaonica i novih marketinških metoda. Nove metode vlasnika prodavaonica bile su prvi znakovi potrošačkog društva. Prodavači su izmišljali svakojake načine kako privući potrošače da dođu u njihove dućane i da kupe njihovu robu. Također je izrazito postala naglašena i praksa oglašavanja. Dakle, ukratko rečeno i bez povijesnih reminiscencija, konzumerizam shvaćen kao kultura kupovine jest izjednačavanje sreće pojedinaca s kupovinom i potrošnjom materijalnih dobara. Danas se često može čuti riječ antikonzumerizam, koja označava društveno-politički pokret koji se protivi izjednačavanju ljudske sreće s kupovinom i potrošnjom materijalnih dobara. Pokreti protiv konzumerizma imaju sličnosti

329

15. Društveno odgovorno poslovanje, tržišni odnosi i odnosi s lokalnom zajednicom B. Jalšenjak, K. Krkač

i s ostalim pokretima, poput pokreta za prava životinja, pokreta za zaštitu okoliša, pokreta protiv globalizacije i njima sličnih. Od spomenutih značenja, konzumerizam kao pokret za zaštitu potrošača najviše je povezan s društveno odgovornim poslovanjem. Pojam konzumerizam u tom kontekstu predstavlja pokret koji je usmjeren na prava i interese potrošača. Ili, drugim riječima: „Konzumerizam je organizirani pokret građana i vladinih agencija u svrhu poboljšanja prava i moći kupaca u odnosu na prodavače.” (Kotler P., i dr., 2006, str. 183). Neka od područja koja pokriva takav pokret su: zdravlje i sigurnost, popravak, pitanje cijena, kvaliteta proizvoda i zastupljenost potrošača, točnije njihovih prava u vladinim agencijama. Općenito bi se moglo reći da je glavna ideja bila da je moguće da potrošači nisu u mogućnosti braniti svoje interese i zaštititi se i komunicirati s mnogo nadmoćnijim „protivnikom” pa su potrebni stručnjaci koji će se za njih zauzimati. Konzumerizam kao pokret za zaštitu potrošača je, čini se, izvorno potekao iz Sjedinjenih Američkih Država i razvijao se i mijenjao u nekoliko faza. Prvi pokret se zbio nakon što su u Sjedinjenim Američkim Državama porasle cijene lijekova i mesa početkom 20. stoljeća. Drugi zabilježen sličan događaj se zbio za vrijeme Velike depresije, dakle 30-tih godina dvadesetog stoljeća, kada su cijene naglo narasle. Treći takav val se dogodio, ponovno u Sjedinjenim Američkim Državama, 60-tih godina 20. stoljeća, kada su se obilježja potrošača promijenila. Naime, u to vrijeme dolazi do porasta obrazovanja i životnog standarda građana, naglog razvoja tehnologija i javljanja tehnološke osviještenosti. Također, građani su imali više informacija i postali su svjesniji o mogućim štetnim učincima nekih proizvoda. Tadašnji američki predsjednik John F. Kennedy donio je „Povelju o pravima potrošača” (engl. Consumer Bill of Rights) u kojoj je navedeno da potrošači imaju pravo na: sigurnost, obaviještenost, odabir, te izražavanje svog mišljenja. U svakom slučaju, spomenuti napreci u obrazovanju, obaviještenosti, tehnologiji i općenito statusu, spojeni s protestima, te čestim bojkotima (poznati primjer je bojkot domaćica zbog povećanja cijena hrane u Sjedinjenim Američkim Državama 60-tih godina 20. stoljeća), potakli su donošenje zakona koji štite potrošače (Kotler P., isto.). U kontekstu takvog razmišljanja tvrdi se da se marketing usredotočuje na zadovoljenje kratkoročnih potreba potrošača na štetu njihove dugoročne dobrobiti i kvalitetnog života (Yani-de-Soriano M. i Slater S., 2009). Kada se govori o konzumerizmu u kontekstu društveno odgovornog poslovanja, onda je nezaobilazna tema još jedan organizirani pokret s kojim 330

15. Društveno odgovorno poslovanje, tržišni odnosi i odnosi s lokalnom zajednicom B. Jalšenjak, K. Krkač

konzumerizam dijeli dosta sličnosti, a to je environmentalizam (od engl. environment – okoliš). Moglo bi se reći da je to organizirani pokret zabrinutih građana i vladinih agencija da zaštite i poboljšaju okoliš u kojem ljudi žive (Kotler P., nav. dj.). Environmentalizam kao pokret imao je velik utjecaj na poslovanje kompanija i na potrošače. Environmentalizam potvrđuje da cilj marketinškog sustava nije povećanje potrošnje, izbora potrošača ili zadovoljstva potrošača, nego je maksimalno poboljšanje kvalitete života, pogotovo kad se radi o kvaliteti okoliša. Slično kao i kod konzumerizma, i ovaj pokret je doživio svoj procvat 60-tih godina 20. stoljeća kada se pojavila zabrinutost zbog štete koja se čini ekosustavu zbog uništavanja šuma, kiselih kiša, nestajanja ozona u atmosferi, nuklearnog otpada i ostalih negativnih posljedica napredne ekonomije. Kroz nekoliko narednih desetljeća vlade su donijele mnoge pravne okvire koji za zadatak imaju odrediti i ograničiti utjecaj poslovanja na okoliš. Sve u svemu, od 60-tih godina 20. stoljeća do danas nastojanja oko brige za okoliš dovela su do ideja održivog načina poslovanja što se tiče okoliša i takav način poslovanja je postao važan dio društvene odgovornosti poslovanja kompanija.

15.4. Lanac nabave i društveno odgovorno poslovanje Izrazito važan element svakog poslovnog procesa je lanac nabave (engl. supply chain). Danas prihvaćeno stajalište jest da je lanac nabave skup ili lanac svega što je uključeno u dostavljanje proizvoda ili usluge od dobavljača do krajnjeg potrošača. Lanac nabave uključuje sve pojedince, sustave, organizacije, tehnologije, informacije i resurse koji sudjeluju u prerađivanju sirovih materijala u gotove proizvode ili usluge koji se dostavljaju krajnjem potrošaču. U lancu nabave bi tako, primjerice, bili sljedeći interesni dionici i procesi: dobavljači, proces nabave, proizvodnje, skladištenja, distribucije, potrošači. Nije teško uočiti koliko je važno pravilno upravljanje lancem nabave za svaki poslovni subjekt. Zbog toga je krajem 1980-tih stvoren termin upravljanje lancem nabave (engl. supply chain management, SCM). Očito je, ako ni zbog čega drugoga onda zbog ogromnog broja čimbenika uključenih u lanac nabave, da je i pitanje društvene odgovornosti isto toliko složeno, ali i važno. Prema istraživanju koje je naručila Europska komisija (vidi Responsible supply chain management, 2011.) postoji pet područja koja 331

15. Društveno odgovorno poslovanje, tržišni odnosi i odnosi s lokalnom zajednicom B. Jalšenjak, K. Krkač

predstavljaju najveće izazove kada se govori o lancima nabave kompanija (pogotovo dobavljačima) i društvenoj odgovornosti, a to su: rad djece, sloboda udruživanja i zajedničkog pregovaranja, adekvatni standard života, gubitak biološke raznolikosti i nepravedne razine cijena. Ovom prilikom detaljnije ćemo obraditi samo neke. Vrlo je česta pojava da se rad djece spominje u kontekstu društvene odgovornosti poslovanja. No, problem zapošljavanja djece još uvijek je velik kada se raspravlja o kontekstu lanca nabave. Dobavljači često bez znanja, ali često i sa znanjem kompanija koriste djecu kao radnu snagu kako bi ponudili najpovoljnije usluge. Naravno da je pitanje rada djece gotovo uvijek regulirano zakonima, no dosta je teško otkriti ga. Djeca često rade u polulegalnom okruženju i, kada se govori o njihovoj zaštiti, pojavljuje se problem lošeg obrazovanja takvih radnika, loše zastupljenosti njihovih ciljeva u javnim tijelima i, naravno, straha od gubitka posla koji je teško moguće nadoknaditi. Naravno, u slučaju da se kompanija želi ponašati društveno odgovorno, ona ne bi smjela koristiti usluge onih dobavljača koji sami ne posluju društveno odgovorno, primjerice onih koji koriste djecu kao radnu snagu. Uzmimo za primjer kompaniju A koja se bavi proizvodnjom odjeće i koja je otkrila kako njihove kompanije dobavljači na drugom kraju svijeta koriste rad djece. Nakon što su lokalne novinske agencije izvijestile kompaniju A o tom problemu, ona je odmah prekinula suradnju s tim dobavljačima. To je, naravno, jedini način na koji je kompanija mogla nastaviti poslovati društveno odgovorno. Neke kompanije danas, zbog sve većeg pritiska javnosti, javno objavljuju detaljan popis svih svojih dobavljača, što omogućava pomnije praćenje i kontrolu kompanija. Nažalost, još uvijek nedovoljan broj kompanija to čini. Kako je životni standard radnika izravno povezan s isplatom pravednih plaća, onda se to pitanje naravno proteže i na društvenu odgovornost prilikom upravljanja lancem nabave. Naravno, postoje određeni problemi oko toga što točno znači i kako se određuje pravedna plaća, ali ovom prilikom mogli bismo reći da je pravedna plaća ona koja je dovoljna radniku da uzdržava obitelj u postojećim uvjetima, kakvi god oni jesu. Opasnost postoji kod zadavanja rokova, primjerice dobavljačima, kada se zbog velikih očekivanja i insistiranja na cijene proizvodnje i vrijeme proizvodnje može uzrokovati nepravedne cijene u lancima nabave, ali i nepravedna postupanja prema radnicima, kao i ostalim sudionicima lanca nabave. Naravno da postoji puno ideja i prijedloga što poduzeti kako bi se društveno odgovorno upravljalo lancima nabave. Ovdje ćemo iznijeti nekoliko takvih prijedloga, čisto kao okvir za razmišljanje i raspravu. U svakom slučaju, 332

15. Društveno odgovorno poslovanje, tržišni odnosi i odnosi s lokalnom zajednicom B. Jalšenjak, K. Krkač

jedna od zasigurno bitnih stavaka u odgovornom upravljanju lancem nabave jest transparentnost lanaca nabave kompanija. To bi podrazumijevalo da se od kompanija zahtjeva da: otkriju ključne podatke o lancima nabave; omoguće dostupnost podataka potrošačima; povećaju vidljivost protoka resursa, informacija i svega ostaloga što je prisutno u složenim lancima nabave. Također, jedan od načina na koji se može pomoći i kontrolirati lanac nabave jest nužno isticanje certifikata o podrijetlu proizvoda, koji na jasan način potrošačima daje na uvid potrebne podatke. Idući način na koji se situacija može popraviti jest da se povećaju i pojačaju instrumenti koji interesnim dionicima koji sudjeluju u lancima nabave daju mogućnost dobivanja pomoći. Naime, trenutačno stanje, ukoliko su neki od interesnih dionika koji sudjeluju u lancima nabave oštećeni, jest to da razne pravne barijere priječe dostavljanje pomoći kada je netko oštećen ponašanjem kompanija. To se pogotovo odnosi na situaciju kada je oštećena stranka u nekoj drugoj zemlji nego što je to sama kompanija. U tu svrhu, predlaže se: uspostaviti tijela koja će nagledati, istraživati lance nabave, te se skrbiti o stranama koje su oštećene od kompanija koje djeluju u Europskoj uniji (EU); pojačati i raditi na doradi okvira koji se tiču zaštite ljudskih prava osoba koje su pogođene aktivnostima kompanija. Također je naglašeno nastavljanje i povećavanje naglašavanja važnosti inicijativa koje podržavaju ideje da društvena odgovornost poslovanja podrazumijeva pristup koji priznaje i skrbi o raznim interesnim dionicima. Naime, predmnijeva se da će pristup koji podržava da svi relevantni interesni dionici sudjeluju na istoj razini doprinijeti održivom razvoju na bolji način nego ukoliko se u obzir uzimaju interesi samo nekolicine dionika. Gotovo svaka velika kompanija danas ima javno obznanjen pravilnik o uređenju svog lanca nabave. Ukoliko se ukratko pogledaju ti dokumenti, može se vidjeti da velika većina njih sadrži sljedeće elemente: brigu o ljudskim pravima, brigu o okolišu, komunikaciju o važnosti društveno odgovornih lanaca nabave, dužnost dobavljača da se vladaju u skladu s pravilima o društvenoj odgovornosti kompanije s kojom surađuju. Kako bi kompanije mogle poslovati društveno odgovorno, nužno je da i kompanije s kojima surađuju također posluju na isti način, inače to ne bi imalo smisla. Zamislimo, primjerice, kompaniju A koja je u potpunosti posvećena društveno odgovornom poslovanju i kroz cijelu svoju povijest je bila vođa svih pozitivnih promjena koje se tiču poslovne etike i društvene odgovornosti. No, takva kompanija blisko surađuje s jednim (ili više) dobavljača ili drugih kompanija za koje se otkrije da krše ne samo moralne, nego i zakonske okvire poslovanja. Jedna tako, primjerice, 333

15. Društveno odgovorno poslovanje, tržišni odnosi i odnosi s lokalnom zajednicom B. Jalšenjak, K. Krkač

koristi djecu kao radnu snagu, druga ne brine o okolišu, dok treća ne isplaćuje plaće svojim zaposlenicima. Može li kompanija A nastaviti poslovati s navedenim kompanijama te i dalje biti društveno odgovorna?

15.5. Antikorupcija Korupcija je definirana u ovom udžbeniku kao svaka zlouporaba autoriteta ili moći za osobnu ili skupnu dobit bez obzira na to odvija li se ta zlouporaba u javnom ili privatnom sektoru. Ili, kraće rečeno, kako navodi Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske u svojoj tiskovini „Korupcija – uzroci, posljedice, prevencija”, korupcija je „Zloupotreba dodijeljene moći radi vlastite koristi. Rušenje povjerenja u društvo.” Najveći problem s korupcijom jest taj što je vrlo rasprostranjena i može biti prisutna u svakom odnosu gdje pojedinci ili skupine imaju moć odgovoriti na zahtjeve ili ispuniti zahtjeve druge strane, te da kao posljedicu ima gubitak povjerenja u državu i pravednost cijelog sustava. Zbog važnosti problema Republika Hrvatska, kao i ostale države, aktivno vodi politiku suzbijanja korupcije i u svrhu toga propisani su razni načini na koje se može voditi borba protiv korupcije. U ovom odjeljku bit će riječi o razlozima zašto korupcija postoji, o vrstama korupcije, te će, naravno, najveći dio teksta biti određen za mjere koje nastoje suzbiti korupciju. Kao što je bilo rečeno u uvodu, korupcija kao negativni fenomen prisutna je ili može biti prisutna na gotovo svim razinama funkcioniranja društva. No, ostaje pitanje zašto je tome tako. Postoji nekoliko objašnjenja zbog čega korupcija uopće nastaje: razlog je jednostavno moral ljudi u određenoj državi; ukoliko se gleda povijesno, vjerojatno zbog tradicijskih, kulturnih i vjerskih čimbenika, neke zemlje su sklonije korupciji dok druge to nisu; korupcija ovisi o strukturi i načinu funkcioniranja državne uprave. Naravno, ukoliko je riječ jednostavno o ljudskoj prirodi ili pak o povijesnim okolnostima, onda je borba protiv korupcije dosta teška, ako ne i beznadna. No, ukoliko se krene od pretpostavke da je korupcija prisutna zbog načina na koji je ustrojena državna uprava, tada je moguće, kao što ispravno navodi brošura Ministarstva pravosuđa, poduzeti određene korake u borbi protiv korupcije. Ukoliko se stvar promatra iz perspektive pojedinca u društvu, tada se kršenje propisanih pravila i pristajanje na korupciju može dogoditi zbog određenog pritiska kako bi se ispunilo ono što je potrebno za pojedinca. Iako se lako 334

15. Društveno odgovorno poslovanje, tržišni odnosi i odnosi s lokalnom zajednicom B. Jalšenjak, K. Krkač

može govoriti o tome kako pojedinci u sudjelovanju u korupciji i sami štete državi i sustavu te su jednako odgovorni za moguće loše ishode takvog djelovanja, kao i za moguće širenje tih loših ishoda, ne treba smetnuti s uma da se pojedinac u korumpiranom društvu uistinu može naći pred zidom preko kojeg uz „malu pomoć” ne može prijeći. U tom slučaju, nije opravdano isključivo kriviti pojedinca, nego se još više treba raditi na osnaživanju institucionalne borbe protiv korupcije jer u ovakvim slučajevima jedino viša instanca ima dovoljno znanja, resursa i, u krajnjoj liniji, moći kako bi donijela značajne promjene. Općenito, korupciju kao zloupotrebu dodijeljene moći moguće je podijeliti na nekoliko načina. Ovisno o tome zbiva li se ona u javnom ili privatnom sektoru, možemo govoriti o javnoj ili privatnoj. Kako ističe portal Antikorupcija.hr, obično se govori o javnoj korupciji jer je u njoj sadržana moć i ovlasti donošenja odluka. Kada se govori o korupciji u javnom sektoru, moguće je razlikovati, već prema razini ovlasti i moći u odlučivanju: političku korupciju i administrativnu korupciju. Politička korupcija takva je koja se zbiva na najvišim razinama vlasti i kod koje je riječ o velikoj moći pojedinaca. U ovom slučaju manipulira se političkim i javnim institucijama kako bi se postigao određeni rezultat. Zbog moći koja je prisutna na ovoj razini, kao i važnosti pitanja o kojima se odlučuje, politička korupcija je izrazito opasna za cijeli politički poredak i demokratske procese u nekoj državi. Lako je uočiti koliko je opasno za cijeli državni poredak ukoliko bi se otkrilo kako su, primjerice, jedan ili više pojedinaca iz najviših struktura vlasti sudjelovali u koruptivnim aktivnostima za vlastitu korist. Što se tiče najčešćih slučajeva ovakve vrste korupcije, to su sljedeći (prema: https://pravosudje.gov.hr/istaknute-teme/antikorupcija-6154/6154, 15.12.2014.): • pronevjera novca u političkom sustavu neke zemlje od strane političkih kandidata i političara na vlasti • netransparentnost novčanih tokova u politici • omogućavanje privatnom sektoru da kupi politički utjecaj • korupcija u izbornom postupku • utjecaj na pravni sustav države da neučinkovito procesuira i time štiti kaznena djela korupcije • utjecaj na zakonodavnu vlast da legalizira povoljniji tretman za pojedine interesne skupine.

335

15. Društveno odgovorno poslovanje, tržišni odnosi i odnosi s lokalnom zajednicom B. Jalšenjak, K. Krkač

Administrativna korupcija je korupcija na nižoj razini uprave i koja se odnosi na javne službenike koji donose neku odluku ili rješenje u zamjenu za mito ili protuuslugu. Ponekad se može raditi samo o ubrzanju postupka ili pak usporavanju istog, a ponekad može biti riječ i o izravnom kršenju propisanih zakona ili propisa. Kao najčešći slučajevi navode se sljedeći: • podmićivanje – obećanje, ponuda ili davanje bilo koje beneficije koja neprimjereno utječe na ishod odluka javnog službenika • pronevjera – krađa sredstava od strane osobe kojoj su povjerene ovlasti i kontrola nad tim sredstvima • sukob interesa – situacija u kojoj su privatni interesi dužnosnika u suprotnosti s javnim interesom ili privatni interes utječe, ili može utjecati, na nepristranost dužnosnika u obavljanju javne dužnosti • pristranost – dodjeljivanje poslova ili beneficija određenim pojedincima bez obzira na sposobnosti. Ako je riječ o članovima obitelji, naziva se nepotizam (vidi poglavlje 2.3. ovog udžbenika). • iznuđivanje – nezakonito i namjerno dobivanje neke prednosti, materijalne ili nematerijalne, od druge osobe ili subjekta, tako da joj se nameće nezakonit pritisak u obliku prijetnji ili zastrašivanja da bi ju se prisililo da pruži određene beneficije. Ova prisila može sadržavati fizičku povredu, nasilje ili prepreku, a može čak uključivati i opasnost da treća strana bude ugrožena. Kao što je već nekoliko puta bilo naglašavano, sve države svijeta vode borbu protiv korupcije, naravno neke s više, a neke s manje uspjeha. Neki od osnovnih dokumenata, pravilnika, konvencija su sljedeći: Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije, Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta, Kaznenopravna konvencija Vijeća Europe o korupciji, Zakon o potvrđivanju sporazuma o osnivanju Međunarodne antikorupcijske akademije kao međunarodne organizacije. Ovdje su nabrojani samo neki od inače brojnih dokumenata koji se bave borbom protiv korupcije i reguliraju je. U Republici Hrvatskoj borba protiv korupcije se vodi na nekoliko različitih načina koji će biti detaljnije opisani u ovom poglavlju, a ta nastojanja su regulirana Strategijom suzbijanja korupcije koju je donio Hrvatski sabor i pratećim Akcijskim planom koji detaljno prikazuje akcije, mjere i rokove za provođenje navedenih mjera. U Hrvatskoj se borba protiv korupcije u državnoj upravi zasniva na tri elementa: sprečavanje korupcije; obrazovanje; kazneni progon. 336

15. Društveno odgovorno poslovanje, tržišni odnosi i odnosi s lokalnom zajednicom B. Jalšenjak, K. Krkač

Sprečavanje korupcije je u biti djelovanje koje je usmjereno protiv uzroka korupcije. Osnovno polazište je ispitivanje javnosti o zadovoljstvu javnim uslugama i time se ističe važnost i shvaćanje koliko je bitno ponašati se u skladu s propisanim normama i pridržavati se etičkih smjernica. Jedna od metoda kojom se nastoji spriječiti korupcija jest i smanjivanje administrativne regulative povezane s gospodarstvom. No, ipak, najvažniji element tih nastojanja jest povećanje transparentnosti poslovanja. Naime, ukoliko je poslovanje transparentno, tada su vidljiva i nepravilna postupanja. Takva vidljivost, u suradnji sa sviješću građana i odgovarajućim državnim službama, može pridonijeti uspješnosti borbe protiv korupcije. Drugi element na kojem počiva borba protiv korupcije jest obrazovanje. Naime, ukoliko u javnosti nije prisutna svijest o tome što je korupcija, koje su njene posljedice i na koji način se ona može suzbiti, nije niti realno za očekivati da će se ona nastojati suzbiti. Treći element borbe protiv korupcije jest kazneni progon. Ukoliko ne bi postojala volja, što je često slučaj, za kazneno gonjenje osoba koje su sudjelovale ili sudjeluju u korupcijskim radnjama, tada nije uopće bitno hoće li javnost biti informirana o tome što je korupcija, hoće li službenici biti svjesni svoje odgovornosti i hoće li se tiskati dovoljno brošura o štetnosti korupcije. Naposljetku, spomenimo i neke prioritete za suzbijanje korupcije koji su istaknuti u Strategiju o suzbijanju korupcije koju je donio Hrvatski sabor 2008. godine. • unapređivanje pravnog i institucionalnog okvira za učinkovito i sustavno suzbijanje korupcije • afirmacija pristupa „nulte tolerancije” na korupciju • jačanje integriteta, odgovornosti i transparentnosti u radu tijela državne vlasti i s tim u vezi • jačanje povjerenja građana u državne institucije • stvaranje preduvjeta za sprečavanje korupcije na svim razinama • podizanje razine učinkovitosti otkrivanja i kaznenog progona korupcijskih kaznenih djela • podizanje javne svijesti o štetnosti korupcije i o potrebi njezina suzbijanja • unapređivanje međunarodne suradnje u borbi protiv korupcije • unapređivanje suradnje između državnih tijela nadležnih za provedbu Strategije • unapređivanje suradnje s organizacijama civilnog društva. Spomenuta strategija popraćena je akcijskim planom koji detaljno navodi akcije, mjere i inicijative koje će doprinijeti ostvarivanju navedenih ciljeva. 337

15. Društveno odgovorno poslovanje, tržišni odnosi i odnosi s lokalnom zajednicom B. Jalšenjak, K. Krkač

Pitanja za ponavljanje 1. Što je lokalna zajednica? 2. Koja su četiri elementa koji su nužni da bi postojala zajednica? 3. Opišite što je socijalni kapital. 4. Što je volontiranje? 5. Koji je zahtjev prisutan u svakom međuljudskom odnosu prema filozofu Immanuelu Kantu? 6. Navedite neki primjer angažiranja kompanije u zajednici kroz njenu temeljnu djelatnost. 7. Što je filantropija? 8. Što je korporativna filantropija? 9. Koje su dvije funkcionalne kategorije korporativne filantropije? 10. Koja su dva strategijska usmjerena korporativne filantropije? 11. Koja je razlika između donacija i sponzorstava? 12. Što je marketing za opće dobro (cause-related marketing)? 13. Koja su dva značenja riječi konzumerizam? 14. Kako je tekao povijesni razvoj konzumerizma kao pokreta za zaštitu potrošača? 15. Tko je donio i što je Consumer Bill of Rights? 16. Što je environmentalizam? 17. Što je lanac nabave? 18. Koji su neke od najvećih poteškoća upravljanja lancem nabave u kontekstu društvene odgovornosti? 19. Što znači transparentnost lanca nabave? 20. Što je korupcija? 21. Opišite neke od razloga za postojanje korupcije. 22. Koje su vrste korupcije? 23. Navedite barem pet najčešćih slučajeva korupcije. 24. Koji su elementi borbe protiv korupcije u državnoj upravi? 25. Koji su prioriteti Strategije o suzbijanju korupcije? 338

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

K

ljučni pojmovi: društveno odgovorno poslovanje (DOP), edukacije o DOP-u u RH, Europska unija (EU), razlike između SAD-a i EU, RH, SAD, specifičnosti DOP-a u RH, udruge za zaštitu potrošača.

16.0. Društveno odgovorno poslovanje u Europskoj uniji i Republici Hrvatskoj DOP u EU zanimljiva je pojava iz nekoliko razloga.293∗ Kao prvo, modeli poslovanja u EU, iako su sasvim slobodno-tržišno orijentirani, ipak su socijalno i okolišno osjetljivi. Primjerice, socijalno osjetljiv i kooperativni kapitalizam koji vlada u Njemačkoj prirodno vodi dijalogu s interesnim dionicima i postizanju konsenzusa, koji tada utječe na poslovanje kompanija. U nekim drugim državama zakonska regulativa i utjecaj države vrlo su snažni te se isto tako DOP provodi, iako se rezultati dobivaju na drugačiji način. Drugi je razlog taj što je DOP u EU s jedne strane uvezen iz SAD-a i djelomično preko UN-ovog modela DOP-a, ali je prilagođen ekonomskim i društvenim raznolikostima država članica. Kao treći razlog valja navesti samu kulturnu vrijednost Europe i njezinih država. Glavni gradovi država članica su takoreći 293 ∗Ovaj tekst manjim dijelom poslužio je za daljnja istraživanja povijesti PE i KDO u RH i istraživanja cjelokupnog razvoja razumijevanja i praksi PE i KDO. Rezultate tih istraživanja objavili smo u sljedećim tekstovima: Eterović P., Jalšenjak B., Krkač K. (2014) „A short historical overview of business ethics andf CSR in Croatia” u: Calver A. (ur.) (2014) „Probudi krepost! Aretaički pristup filozofiju”, FTI D.I., Zagreb, str. 457-78 i Eterović P., Jalšenjak B., Krkač K. (2015) „Corporate social responsibility in Croatia: From historical development to practice”, u: Idowu S. O., Schmidpeter R., Fifka M. S. (eds.) „Corporate social responsibility in Europe, United in Sustainable Diversity”, Springer Inrenational, Heidelberg, pp. 231-45. 339

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

otvoreni muzeji, raznolikost europskog kontinenta i kultura također je jedinstvena. Zbog toga se DOP prilagođava različitim kulturama i običajima jer sam DOP znači i odgovornost za lokalnu zajednicu, a takve su u EU vrlo snažne. U svjetlu spomenutih razloga o DOP-u u EU, valja promatrati temeljne dokumente, institucije i djelovanje Europske komisije, Europskog parlamenta i bliskih institucija. S obzirom na to da su tri vodeća modela DOP-a onaj u SAD-u, onaj UN-a i onaj u EU, potrebno je istaći neke razlike. U čemu je razlika između modela koji se provode u SAD-u i onih u EU? Barem tri razlike su temeljne, jer DOP se u EU smješta, promišlja i provodi u širokom kontekstu pravnih, političkih, društvenih i kulturnih kretanja. U praksi to znači da se interesni dionici (ID) nalaze u konstantnom razgovoru i pregovorima koji rezultiraju uravnoteženim odlukama menadžmenta. Te tri razlike su sljedeće: (1) načelno postoji razlika između pravnih sustava i praksi u SAD-u i EU; dok u prvom slučaju sustav proizvodi dobitnike i gubitnike, dotle u drugom nastoji postići uravnotežene presude i dogovore, (2) u EU postoji određena politička kultura dijaloga određena predstavničkom i reprezentativnom demokracijom koja vodi stalnim raspravama i to se odražava na poslovni svijet, ili kako veli H. Van Lujik, jedan od utemeljitelja PE u EU „europski poslodavci i zaposlenici češće se susreću za pregovaračkim stolom nego na uličnim barikadama” (1998) i (3) postoji značajna razlika između kapitalizma u SAD-u kao kompetitivnog menadžerskog kapitalizma i onoga u EU, jer u EU postoji cijeli niz različitih modela kapitalizma, od personalnog modela (u Velikoj Britaniji) koji je najbliži onom u SAD-u, do kooperativnog menadžerskog kapitalizma ili socijalno-tržišne ekonomije (u Njemačkoj). Postoje i razne podvrste, primjerice mediteranski model, germanski model, nordijski model, itd. Navedene razlike čine i DOP u EU specifičnim. Zasade DOP-a u EU su sljedeće: započinju 1993. zahtjevom Jacquesa Delorsa da se EU odupre društvenom isključivanju, 1996. stvara se prva europska mreža posvećena DOP, 1998. se pokreće Europski centar za DOP (uključeni su i vodeći poslovni ljudi), nastavlja se 2000. u Lisabonu pozivom kompanijama na DOP, te vodi prvom ključnom dokumentu iz 2001. „Promoviranje europskog okvira za DOP”. Nakon 2001. slijedi 2002. koja donosi prvo „Priopćenje Europske komisije o DOP-u”, 2003. se postavlja strategija djelovanja, 2005. otvara se prva europska tržnica i postavlja akcijski plan DOP-a koji se usmjerio na dvije vrijednosti – konkurentnost i održivost, 2007. se održavaju sastanci na visokoj razini o DOP-u uz sudjelovanje članova Europske komisije i najvećih europskih multinacionalnih kompanija. Ova tema doći će do izražaja i kasnije u ovoj cjelini, pa sada prijeđimo na stanje u RH. 340

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

Začetke DOP-a u Hrvatskoj možemo pronaći već kod hrvatskih renesansnih filozofa koji su se bavili ekonomijom i u tom svjetlu isticali vrline i dužnosti poslovnih ljudi, poput Benedikta Kotruljevića (cca. 1400.-1468.) u njegovu djelu „O trgovini i savršenom trgovcu” (1458.) ili Nikole Gučetića (1549.–1610.) u djelu „Upravljanje obitelji” (1589.). No, okrenimo se nakratko 20. stoljeću. Tijekom 20. stoljeća u RH DOP se različito manifestirao. Do 1945. godine na snazi je bilo tržišno gospodarstvo i DOP je bio vezan samo uz cehovska udruženja i neke oblike sindikalizma. Nakon 1945. pa do 1991. DOP je bio zanemaren iz dva razloga. (1) Prvi razlog je bio ekonomski. Kako je vladao ekonomski sustav koji u pravilu nije dopuštao privatno vlasništvo nad poslovnim subjektima, sve su kompanije bile oduzete iz privatnog vlasništva (tj. „nacionalizirane”) i bile u državnom vlasništvu i njima su gospodarili članovi jedine partije koja je bila dopuštena, tj. Komunističke partije Jugoslavije. Mnogi vlasnici tvornica i velikih seoskih imanja bili su protjerani, zatvoreni ili poubijani (primjerice pripadnici njemačkih nacionalnih manjina u Slavoniji ili industrijalci u većim gradovima). Kako se vjerovalo, ako je sam socijalistički sustav pravedan u odnosu na kapitalizam koji je nepravedan, nema nikakve potrebe za DOP-om, iako su razni znanstvenici bili svjesni važnosti interesnih dionika (ID). (2) Drugi razlog je bio taj što su postojali sindikati, kao produžena ruka komunističke partije, koji su se brinuli za temeljna prava radnika i uvjete rada. Tako je sam pojam DOP-a bio ideološki besmislen. Dakako, bilo je mnogo pojava društveno neodgovornog poslovanja (DNP), ali one su se prikrivale partijskom pripadnošću ili jednostavnom primjenom moći. Nakon osamostaljenja 1991. godine i Domovinskog rata 1991.-1995. pa do danas postojali su svi preduvjeti za pojavu društveno odgovornog poslovanja i ono se postupno pojavljivalo, dobrim dijelom tako što su se strane kompanije, barem deklarativno, koristile tim pojmom i načelno se oglašavale kao društveno odgovorne i prijateljski raspoložene prema okolišu. Denacionalizacija i privatizacija hrvatskih kompanija, banaka i sl., iako je bila provedena mahom zakonski, ipak je u mnogo slučajeva bila neodgovorna i neetična. Razdoblje od 1995. do 2011. godine bit će vremenski okvir unutar kojeg ćemo govoriti o DOP-u u RH. U tom razdoblju DOP se pojavljuje i u EU, na temelju spomenutih dokumenata, organizacija i inicijativa. S ulaskom RH u EU sva se ta mjerila odnose i na RH i ona mora provoditi zajedničku politiku DOP-a EU. Stoga nije nezanimljivo ukratko prikazati DOP u RH od 1995. godine pa do danas i kako će se DOP trebati provoditi u EU. Poslovna, zakonska i DOP pitanja i teme postat će usko povezane. Primjerice, poslovanje, zakonodavstvo i društvena odgovornost prelaska na 341

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

obnovljive izvore energije (npr. sunčeva energija, energija vjetra, biološka goriva, itd.) doći će u prvi plan i biti podržana od strane EU. Time se kompletna situacija u RH znatno mijenja, vjerujemo nabolje. Kada u internetsku tražilicu upišemo DOP u Hrvatskoj dobijemo 286.000 rezultata, od kojih se dobar dio tiče baš društveno odgovornog poslovanja, a ako upišemo CSR in Croatia dobijemo 5.440.000 rezultata, od kojih su mnogi naprosto engleski prijevodi stranica i dokumenata izvorno napisanih na hrvatskom jeziku, a tek manji dio predstavlja primjerice komentar EU stanja DOP-a u RH. Također, dobar dio u oba slučaja su stranice većine značajnih kompanija u RH koje se oglašavaju kao DO kompanije iako su među njima mnoge koje su bile ili i dalje jesu vrlo društveno neodgovorne, što se može lako provjeriti u medijskim izvješćima, svjedočanstvima, konkretnim slučajevima i sudskim presudama (ovaj pregled je načinjen 2011. godine). Primjerice, jedna kompanija koja proizvodi omiljeno hrvatsko piće i u stranom je vlasništvu bila je toliko neodgovorna da je naštetila okolišu te prouzročila smrt nedužnog prolaznika i njegova psa. Na cijeli slučaj kompanija je reagirala tek kada je incident utjecao na vrijednost njezinih dionica. Nakon nekoliko godina, ista kompanija izdala je dokument u kojem se predstavlja kao DOP kompanija, te niti jednom riječju ne spominje navedeni incident. Kakav god bio, neki napredak očito postoji. Prethodni podaci nam u najmanju ruku pokazuju da se o DOP-u puno piše i da ga kompanije koriste u svrhe oglašavanja, jer stvarnih podataka, o primjerice financijskim sredstvima koja su uložena u DOP, o znanju zaposlenika o DOP, o stvarnim mjerljivim djelatnostima kompanija i o rezultatima, ima vrlo malo. Ukratko, mnoge kompanije ne znaju ili možda nešto malo znaju o DOP-u, te se stoga oglašavaju kao takve jer vide da to i drugi rade i sve na tome staje. Prema nekim kategorizacijama uvođenja DOP-a to je najniži ili prvi stupanj (engl. window dressing, mijenjanje rječnika u dokumentima da bi se odao dojam o DOP-u iako iza toga ništa ne stoji). No postoji i profinjeniji oblik nerazumijevanja DOP-a. Mnoge kompanije s jedne strane poistovjećuju DOP s donacijama i sponzorstvima, što je samo po sebi dobro, ali to nije srž DOP-a, tim više što su s druge strane vrlo neodgovorne prema, primjerice, zaposlenicima, potrošačima, lokalnoj zajednici ili okolišu. Biste li kompaniju koja sponzorira neki športski klub ili donira novac lokalnoj zajednici, kakvoj udruzi ili sl. i koja istovremeno krši Zakon o radu, ili Zakon o sigurnosti na radu, ili Zakon o zdravstvenoj zaštiti ili sl., nazvali društveno odgovornom ili neodgovornom? Tim više ako se sponzorstvo i 342

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

donacija pojave baš u trenutku kada se otkrije neodgovornost kompanije prema radnicima? Zar ne bismo kazali da se kompanija koristi tim sredstvima da prikrije neodgovornost? Na koncu, ima kompanija koje razumiju DOP, provode ga i pružaju dokaze o rezultatima te provedbe. Dopuštaju da se razgovara sa zaposlenicima, s menadžerima, s potrošačima, itd. Koliko je takvih nije sada važno, već je važno da se broj takvih kompanija svake godine povećava. Prve kompanije koje su najistaknutije u DOP-u u stvari su strane i multinacionalne kompanije koje u RH provode DO prakse, tim više što su svjesne da je RH na putu prema EU članstvu. No, ima i čudnih primjera. Primjerice, jedna multinacionalna korporacija koja proizvodi pića i koja svoje podružnice ima diljem svijeta u RH je proglašena vrlo odgovornom, što zaista i jest (na stranu pitanje o štetnosti njezinih proizvoda, na koje je teško odgovoriti), dok je u Indiji podružnica te iste korporacije proglašena katastrofalno neodgovornom (primjerice, optužena je da je angažirala paravojne snage da se „obračunaju” sa sindikatom, da zagađuje okoliš, itd.). No, stanje u Indiji ne čini stanje u RH ništa lošijim, štoviše, to je i dalje vrlo dobar primjer, dobra praksa koju valja slijediti. U pravilu, DOP je razvijeniji u EU nego u RH, iako načelno RH napreduje (naime, načelno, jer tijekom krize smanjuju se i izdaci za DOP).

16.1. Gospodarski i pravni okvir društveno odgovornog poslovanja Nakon općih informacija o DOP-u u EU i RH potrebno je razumjeti i sve dimenzije stanja u RH. To ćemo prikazati u ovom i sljedećem dijelu. Ovdje su na redu opći gospodarski i pravni okviri i pretpostavke za uvođenje, provođenje i mjerenje uspješnosti DOP-a u RH. Gospodarski okviri za DOP podosta su nejasni. Kao prvo, DOP je moguć samo tamo gdje postoji privatno vlasništvo i neki oblik tržišnog gospodarstva koje posjeduje određen stupanj slobode ili, drugim riječima, tek je u određenoj mjeri reguliran zakonima države. Kao drugo, DOP je potreban samo tamo gdje se kompanije i ostali interesni dionici (ID) ponašaju neodgovorno. Naime, u društvu u kojem ne bi bilo DNP-a ne bi bilo potrebe za DOP-om. Na žalost, u ljudskoj je naravi da griješi, slučajno ili namjerno. Tako je vrlo malo vjerojatno da će se DOP ikada pokazati suvišnim. Može se nagađati o tome kako bi pod prijetnjom opstanka živih bića na Zemlji ljudi odjednom shvatili da moraju postati maksimalno odgovorni i da se stanje u kratkom razdoblju naglo promijeni. Danas je živa tema globalno zatopljenje i ispuštanje 343

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

stakleničkih plinova. S obzirom na cijenu promjene politike iz neodgovorne u odgovornu, što bi za mnoge globalne ekonomske sile značilo zahtijevati od svojih građana promjenu načina života, još uvijek ne postoji globalni konsenzus čak niti oko toga je li globalno zatopljenje činjenica ili ne. Sve vrvi „objektivnim istraživanjima” za i protiv. Pod gospodarskim okvirom DOP-a možemo podrazumijevati različite stvari. Kao prvo, pod time možemo držati postojanje ekonomskih preduvjeta za DOP. Ti se preduvjeti mogu ticati raznih udruženja središnjih poslovnih subjekata (primjerice, kompanija koje se bave turizmom) ili pristupa poslovanju (primjerice, najvećih izvoznika), koji od svojih članova mogu zahtijevati DOP. Kao drugo, pod time možemo držati DOP poslovanje najsnažnijih kompanija u nekoj zemlji. Ako su vodeće kompanije DO, onda će i ostale slijediti taj primjer. Tako se stvara gospodarska klima u kojoj se DOP cijeni, što je neposredno vidljivo u zadovoljstvu interesnih dionika (npr. zaposlenika ili kupaca). Povrh toga, tko god se odlučio pokrenuti poslovanje u takvoj pozitivnoj klimi, bio domaći ili strani poduzetnik, mora računati s tim da treba djelovati u skladu s takvom klimom ukoliko želi opstati. Naime, pozitivna klima u duljem razdoblju stvara naviku i određena očekivanja kod interesnih dionika. Štoviše, oni postaju osjetljivi na DNP. Kao posljednje, pod gospodarskim okvirom možemo podrazumijevati i cijeli niz zakona koji reguliraju tržišno poslovanje i posredno kažnjavaju društvenu neodgovornost. Zakoni poput onih o: trgovačkim društvima, radu, zaštiti potrošača, zaštiti okoliša, itd. svi redom na određen način postavljaju donju granicu ili minimum društvene odgovornosti. Uz zakone valja spomenuti i krovne institucije poslovnih subjekata, poput Hrvatske gospodarske komore i drugih, koji također od svojih članova zahtijevaju DO, a neki od njih provode prakse koje su poznate u EU, tj. stvaranje tzv. „crne liste” na koje dospijevaju kompanije koje su se pokazale neodgovornima i u takvim društvima s pozitivnom poslovnom klimom takve kompanije naprosto propadaju. Hrvatska gospodarska komora (HGK) 2005. je godine objavila „Kodeks etike u poslovanju”, za kojim su slijedili i kodeksi za mnoge sektore i poslove, npr. „Pravila postupanja posrednika u prometu nekretninama” ili „Kodeks poslovanja društava za upravljanje investicijskim fondovima” (2005). Kao što smo rekli u prije, poslovna etika temelji se na etičkom kodeksu. Sve što smo kazali o tome kakav treba biti etički kodeks ostvareno je na ovom primjeru. Kodeks HGK je: kratak i jasan, sadrži sve relevantne elemente kodeksa, od zakonske podloge, preko temeljnih vrijednosti u uvodu, općih načela, odnosa među poslovnim subjektima, odnosa unutar poslovnih subjekata, 344

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

način rješavanja povreda kodeksa i prihvaćanje kodeksa (čak je priložen i formular prema kojem poslovni subjekti članovi HGK trebaju pristati uz kodeks). Primjerice, pod rješavanjem povreda kodeksa preporučuju se konkretne stupnjevite sankcije, poput novčanih kazni (članak 29. stavak 6.). Savjetuje se, nadalje, i „zviždanje” tijelima HGK ako je to jedini način da se kršenje kodeksa obznani relevantnim tijelima. Za DOP je relevantan članak 8., koji kaže: „Poslovni subjekti dužni su poslovnim partnerima, državnim tijelima i javnosti pružiti podatke o svojim aktivnostima kada za to postoji obveza u skladu sa zakonom, ugovorom, dobrim poslovnim običajima, ili opravdanim javnim interesom. Svjesno davanje lažnih podataka s ciljem dovođenja poslovnog partnera ili javnosti u zabludu nije dopušteno.” (2005:6). Ovdje se otvara prostor za zahtjev da kompanija u interesu javnosti obznani svoje postupke i odgovarajuće dokumente, ako, dakako, njihova objava nije zbog nečeg zabranjena, te da tako otkloni moguće dvojbe u javnosti oko svog poslovanja. Možemo samo zamisliti koliko se slučajeva neodgovornog poslovanja ne bi niti pojavilo da postoji klima u kojoj bi poslovni subjekti u interesu informiranja javnosti ili u slučaju iskazane brige javnosti naprosto objavljivali takve dokumente i dokaze o svojoj društveno odgovornoj aktivnosti. Ovo je samo jedan slučaj jednog članka tog kodeksa, no on rješava i druge poteškoće, ne samo DOP-a nego i PE (primjerice, sukoba interesa i sl.)

16.2. Znanstvene i obrazovne institucije, centri i udruge koje potiču društveno odgovorno poslovanje Sada je vrijeme da progovorimo i o nadopunjavanju gospodarskog i pravnog okvira DOP-a, uključujući i utjecaj znanstveno-istraživačkih i obrazovnih institucija, centara i udruga koje potiču DOP. Ipak, kao preduvjet ikakvog učinka njihova rada treba nakratko skrenuti s teme i razmisliti o tom okviru, koji je relevantan i za prethodnu temu. Prije nego što započnemo s ovom temom, valja razjasniti jednu sasvim očitu činjenicu. Dugoročno gledano, znanstvene institucije, škole, fakulteti, poslovne škole, centri, udruge i razne agencije mogu dugoročno ostvariti potrebnu klimu pogodnu za DOP i stvoriti osjetljivost javnosti i interesnih dionika na kršenje DO i PE. No, one svako malo trebaju kratkoročnu pomoć medija kako ne bi ostale zatvorene u sebe i zanemarivo djelovale na javnost. Internet kao medij postaje sve dostupniji i samom svojom naravi koja je interaktivna puno više nego televizija i može znatno pomoći ostvarenju dugoročnih 345

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

ciljeva. Ipak, čini se da još uvijek televizija ima najsnažniji učinak jer dopire u istom trenutku do najvećeg broja ljudi (primjerice, u najgledanijem terminu vijesti ili ključnih emisija). Nakon televizije dolazi internet, pa tiskani mediji, radio, itd. Kako se mediji odnose prema DOP-u? Dostatno je zaviriti u tjedne TV programe središnjih televizijskih kuća u RH i vidjeti da se vrlo malo emisija bavi DOP-om (rijedak primjer je emisija „Eko zona”). Čak ni specijalizirane emisije za gospodarstvo nemaju redovite rubrike na tu temu. Ponekad se pojavi kakav dobar primjer DO kompanije i poduzetnika. Tu i tamo DOP se pojavi kao tema tamo gdje bismo tu temu najmanje očekivali (primjerice, u emisiji religijskog programa, ili u emisijama koje analiziraju nacionalne interese, bave se zdravljem, nacionalnim manjinama i sl.). No, u središnjim se dnevnicima i političkim emisijama najčešće pojavljuju senzacionalističke vijesti o DNP-u kod kompanija u državnom vlasništvu i onih u privatnom vlasništvu, na razini odnosa izvršne vlasti i sudbene vlasti i gospodarskih subjekata, na razini gospodarstvenika i lokalne uprave, itd. s temama kao što su redovito: gospodarski kriminal, korupcija, birokratizacija, nepotizam, neodgovorni potezi prema zaposlenicima, okolišu, potrošačima, itd. U takvoj je situaciji jedini način čindbe, onima kojima je posao brinuti za DOP, promovirati ga, provoditi, mjeriti učinkovitost provođenja, isticati najbolje i najgore primjere ili koristiti druge medije (dosta se koristi internet, kao što smo naveli), ili provoditi istraživanja i mjerenja i objavljivati rezultate koji tada mogu biti interesantni medijima. Radijske emisije su vrlo rijetke, pa čak i novinski članci. Ipak, ovdje je situacija malo bolja. Specijalizirani gospodarski listovi pokazuju interes za temu, a ponekad objave i cijele priloge i dijelove broja na temu DOP-a. To čini većina takvih novina i, iako bi bilo neopravdano isticati bilo koje od njih, spomenuli bismo 135. broj poslovnog tjednika „Lider” iz 2008. godine koji je dio broja, tj. na stranicama 26-31 kao temu imao „Stakeholderi”. Slično postupaju i „Poslovni dnevnik”, „business. hr” i druge novine, čak i one koje imaju jednom tjedno poslovne priloge. Ipak, utjecaj novina u usporedbi s TV-om je znatno manji. Stoga ovu temu i ono što slijedi valja shvatiti najozbiljnije jer govori o ljudima i institucijama koji su sebi slobodno ili po naravi svog posla dali u zadaću brinuti za DOP u hrvatskom društvu. Dakle, važno je razumjeti da ono što vidimo na malim ekranima nije potpuna niti cjelovita istina o DOP-u. Hrvatsko društvo ima niz pozitivnih primjera, kompanija koje nastoje ili jesu izvorno DO, ali one rijetko dospijevaju u udarne termine jer, začudo, to TV kućama vjerojatno nije „dovoljno senzacionalna vijest”. Već spomenuti prodajni lanac kozmetike i kućnih potrepština koji ima niz prodavaonica u RH 346

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

takav je primjer i teško je naći bilo koju skupinu ID, od dioničara, menadžera, do blagajnica, koja bi bila nezadovoljna poslom, uvjetima rada i plaćom. No, kao što smo rekli, to nije vijest koju treba „stalno isticati” kao dobar primjer. Posebno je neugodna situacija kada se u udruzi, neprofitnoj ustanovi ili kompaniji, koja se po svojoj temeljnoj djelatnosti bavi DOP-om, pojavi DNP jer se time urušava ugled svih ostalih koji se bave DOP-om. Znanstvene i obrazovne institucije u RH znatno su pomogle u uvođenju DOP-a u odgojni, edukacijski i znanstveni svijet. Primjerice, iako to na prvi pogled ne izgleda tako, uvođenje etike i vjeronauka, čiji su programi istini za pravo vrlo slični, doprinosi razumijevanju odgovornosti, pa i društvene odgovornosti. Nadalje, ovdje treba spomenuti ekonomske fakultete i privatne visoke poslovne škole. Svakako treba spomenuti VERN, koji djeluje od 2000. godine kao visoka škola za ekonomiju poduzetništva, a od 2005. kao veleučilište, i koji od početaka uvodi kolegij poslovne etike. Od 2002. godine počinje s nastavom i Zagrebačka škola ekonomije i managementa (ZŠEM), koja već s drugom generacijom nudi izborni kolegij „Filozofija ekonomije” i uvodi obvezni kolegij „Poslovna etika i CSR” na četvrtoj godini studija. Također uvodi te kolegije na smjerovima diplomskih studija (peta godina) po područjima (marketing, menadžment, računovodstvo, financije, itd.). Ekonomski fakultet u Zagrebu nudi kolegij „Poslovna etika” kao izborni na drugoj godini studija i kao seminar na četvrtoj godini studija. Tako se poslovna etika ipak ugrađuje u dio edukacijskog procesa poslovnih ljudi. Drugi dio su tiskana izdanja. Od 2000. godine pojavljuju se udžbenici i skripta na mnogim fakultetima i visokim školama, npr. M. Žitinski-Šoljić (1996) „Etika u tržišnim odnosima”, B. Bebek, A. Kolumbić (2000) „Poslovna etika”, K. Krkač (2007) (ur.) „Uvod u poslovnu etiku i korporacijsku društvenu odgovornost”. Uz to, pojavljuju se i autorske knjige na tu temu, npr. K. Blanchard i N. V. Peale (1990) „Moć etičkog poslovanja”, A. Klose (1996) „Poduzetnička etika”, pa sve do najnovije knjige B. Letica (2010) „Doba odgovornosti”, ali i znanstveni članci od kojih su među najranijima oni S. Balobana (1992) „Etika i poduzetničko gospodarstvo” i J. Jelenića (1993) „Problem nezaposlenosti prema socijalnom nauku Crkve”. Danas su ti članci vrlo specijalizirani, tako da se bave temama DOP-a u npr. marketingu i čak u dijelovima marketinga, kao primjerice u oglašavanju, i unutar toga temama kao što je oglašavanje djeci i sl. za mnoga druga pitanja. Od ranih devedesetih godina prošlog stoljeća do danas, broj knjiga i znanstvenih članaka znatno se povećao. Literatura na hrvatskom jeziku, i članci hrvatskih autora objavljeni u međunarodnim časopisima, danas je obilna i kvalitetna. Uz to, mnogi autori priznati su članovi svjetske zajednice znanstvenika koja se bavi PE i DOP-om.

347

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

Nadalje, valja spomenuti i znanstvene simpozije na temu DOP-a. Posebno treba izdvojiti ZŠEM, koji je od 2006. godine organizirao četiri međunarodna simpozija od kojih je posljednji bio 9. svjetska međunarodna konferencija o DOP-u 2010. godine sa stotinjak izlagača iz cijelog svijeta, uključujući danas vodeće stručnjake za DOP u europskim zemljama (npr. R. Jeurissen iz Nizozemske, J. Dahl Rendtorff iz Danske i D. Crowther iz Engleske). Ovdje je čest slučaj da se objavljuju i zbornici radova s takvih simpozija, npr. I. Koprek (2005) „Religije i novac”, (2007) „Poslovna etika i duhovnost”, (2010) „Recesija i otpuštanja”, C. Beck, I. Koprek (2009) „Dugovanje / Mobbing”, Đ. Njavro, K. Krkač (2006) „Korporacijska društvena odgovornost” (izvorno na engleskom), itd. U sklopu mnogih fakulteta djeluju i centri za poslovnu etiku, poput Centra za poslovnu etiku CEP pri Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu ili ZSEM Business Ethics Center unutar ZŠEM-a, ili cijele mreže za DOP poput DOP.HR, koji i organiziraju takve simpozije i edukacije. Uz to, mnoge se hrvatske kompanije uključuju u organizacije EU poput CSR Europe. Valja spomenuti organizacije i udruge u RH koje se bave edukacijom, promocijom i mjerenjem DOP-a kod hrvatskih kompanija. Jedan od najranijih projekata je onaj UNDP Croatia, koji je 2005. godine objavio priručnik „Časno do pobjede, priručnik za društveno odgovorno poslovanje” (dostupan na internetu). Uz to, mnogo je mjerenja raznih udruga i institucija, npr. od 2005. svake godine istraživački tim pri ZŠEM-u mjeri i izvješćuje o korporativnom upravljanju i DOP-u, a prezentacije tih rezultata privlače sve one čije su kompanije istraživane, zatim A. Bagić, M. Škrabalo i L. Narančić (2006) „Pregled DOP-a u RH” (izvorno na engleskom), itd. Takvi centri često omogućuju i edukacije kompanijama za uvođenje, provođenje i mjerenje društvene odgovornosti. Ovo je vrlo važan dio sustava DOP-a u RH jer na određen način predstavlja vezu i omogućuje suradnju između znanstvene i poslovne zajednice. Na koncu, i možda najvažnije, valja spomenuti cijeli niz građanskih udruga i raznih akcija koje se strogo određuju za određenu temu (npr. zaštitu okoliša, poput udruge „Sunce”, zviždanje poput udruge „Zviždač”, mobbing i sl.), pa čak i za određeno područje RH gdje se ukaže potreba za DOP-om (npr. zbog neodgovornosti kompanija koje posluju na području lokalnih zajednica). Takve udruge mogu izvršiti pritisak na lokalne vlasti i kompanije, te uz potporu spomenutih centara i edukacijskih institucija mogu osvijestiti javnost. To nas vraća na početak jer, da bi takve djelatnosti postigle rezultate, ključni su mediji.

348

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

Posljednja važna tema jest kako kompanije reagiraju na spomenute pojave. Na neke, poput akcija udruga ili centara reagiraju neposredno, bilo da surađuju s centrima ili da reagiraju na akcije udruga. Na djelovanje istraživačkih projekata reagiraju također pozitivno. No, ono što je presudno jest uvođenje DOP-a u same kompanije. Tu posredno pridonose fakulteti, veleučilišta i visoke škole koje educiraju nove generacije prvostupnika i magistara koji će postati zaposlenici tih istih kompanija i kojima su pojmovi, načini uvođenja, ostvarivanja i mjerenja DOP-a sasvim prirodna stvar. I tako, ako se na tome ustraje, klima bi se mogla promijeniti značajno nabolje. Tamna je strana DOP-a u RH, kako piše K. Puškarić u svom novinskom članku (vidi: http://www.poslovni.hr/vijesti, pristupljeno 27. 9. 2011.), ta da određeni dio kompanija u RH naprosto ne vidi da, ostvarujući DOP, stvara konkurentsku prednost. Nagrade koje najodgovornijim kompanijama dodjeljuju HR PSOR, HGK, ili primjerice Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, pomažu kompanijama da uvide vrijednost DOP-a i to mjerenu u uspjesima na tržištu. Posljednje pitanje je kako znamo da je neka kompanija manje ili više odgovorna. Kao prvo, kompanija treba biti financijski uspješna (i nije važno je li najuspješnija u svom sektoru ili području gospodarstva, na sredini ljestvice, ili pri dnu). Zatim treba djelovati po zakonima koji je se tiču kao kompanije. Tek takve kompanije mogu biti prosuđivane kao odgovorne ili neodgovorne. Temeljni EU dokument je dokument Europske komisije „Abeceda glavnih instrumenata za DOP” (engl. ABC of the main instruments of Corporate Social Responsibility, Bruxelles, 2004, dostupan na internetu). Tri temeljne cjeline tog izvješća su: (1) društveno odgovoran menadžment, (2) društveno odgovorna potrošnja i (3) društveno odgovorno investiranje (kodeksi, standardi i izvješćivanje). U tim se cjelinama opisuju mjerila DOP-a, načini provjere imaju li kompanije politiku DOP-a, provode li je i izvješćuju li o rezultatima. Mjerenja u RH provode se na slične načine. Kako je DOP kao praksa još uvijek u razvoju u RH, pri mjerenju valja uvijek imati na umu da jednostavno proučavanje onoga što kompanije izvješćuju valja istražiti na način da se pokaže ima li to temelja u stvarnosti ili je stvarnost sasvim drukčija, a izvješća su potpuno izmišljena. Ima mnogo načina te provjere. Najjednostavniji i možda temeljni način provjere DOP-a kod kompanija jest ispuniti sljedeću tablicu oznakama poput „kvačice” ili pak „minus” i „plus” (vidi sliku).

349

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

Svojstva DOP

Kompanije

A

B

C

Informacije o DOP uopće ne postoje (izjave, pisani dokumenti) Postoje samo informacije o DOP (etički kodeks, proces donošenja odluka, odnos prema interesnim dionicima) Uz informacije, postoje i metode kako se DOP provodi u kompaniji Postoje i javno dostupna izvješća o rezultatima provedbe DOP u kompaniji Kompanija dopušta provjeru politika DOP od modela i provedbe, do rezultata u svrhe znanstvenog istraživanja Slika: Jednostavni test DOP kompanije

Na ovoj slici moguće je specificirati treći i ostale retke s obzirom na narav posla kojim se kompanija bavi i s obzirom na najrelevantnije interesne dionike, primjerice radnike, kupce i okoliš.

16.3. Primjeri dobrih i loših praksi društveno odgovornog poslovanja Kao što smo spomenuli u uvodu i na početku ove cjeline, čini nam se neprimjerenim isticati bilo dobre bilo loše primjere i to temeljem spomenutih razloga. Ipak, koristit ćemo stvarne slučajeve kako bismo na temelju njih konstruirali zamišljene. Sve podatke iz kojih se može sigurno zaključiti o kojoj je kompaniji riječ nastojat ćemo isključiti. Naime, važna je sama dobra ili loša praksa kao primjer, a ne konkretna kompanija, tj. bjelodana činjenica koja iz svakog primjera proizlazi – da dobru praksu valja slijediti, a lošu izbjegavati. Druga važna napomena tiče se načina izlaganja, koji će biti oblik primjera ili slučaja. Ono što smo opisali kao dijelove poslovnog slučaja na početku udžbenika ovdje ćemo pokazati na primjerima. Poslovno-etički slučaj (engl. case study) metoda je koja dosta otkriva o djelovanju kompanija. Često takvi slučajevi govore o konkretnim incidentima ili hvalevrijednim odgovornim postupcima kompanija, a rijetko o njihovoj 350

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

dugoročnoj odgovornosti, tj. djelovanju u dugim vremenskim razdobljima poslovanja, što je ujedno i nedostatak. Stoga takve slučajeve uvijek treba promatrati u kontekstu ukupnog dugoročnog poslovanja kompanija i još šire u kontekstu poslovanja cjelokupne poslovne zajednice. Odgovornost se, kao i dobrota, komparira, tj. odgovoran, odgovorniji, najodgovorniji ili dobar, bolji, najbolji, pa tako i neodgovornost. To je važna spoznaja jer pokazuje stupnjevitost i relativnost odgovornosti, pa tako i odgovornosti kompanija. Primjerice, u društvu u kojem se ne provodi visoko razvijeni DOP, neki i početni znak DO može se činiti „vrlo odgovornim”, dok bi u društvu u kojem se DOP provodi u najvišem stupnju taj isti znak ostao nezamijećen kao „normalan”. Stoga i slučajeve DOP-a u RH valja tako promatrati. Negativni su slučajevi DOP-a toliko dramatični i česti da ih nije potrebno posebno izdvajati, već ih je zbog raznolikosti, bogatstva i inventivnosti moguće čak kategorizirati u načelne vrste negativnih slučajeva koje se najčešće pojavljuju. (1) Tvrdi se financijska uspješnost, poštivanje zakona i DOP, dok ništa od toga nije slučaj. (2) Slučaj je da je kompanija financijski uspješna i da poštuje zakone, no tvrdi da je DOP iako za to nema nikakvih dokaza osim primjerice navođenja DOP u svojoj misiji, viziji, vrijednostima. Postoje čak i etički kodeksi i planiranje provedbe i mjerenja DOP-a, ali podaci o tome nisu dostupni. (3) Kompanija je financijski uspješna, poštuje zakone i DOP putem donacija i sponzorstava, dok je s druge strane društveno neodgovorna prema nekoj skupini interesnih dionika (npr. zaposlenicima, kupcima, itd.) i prema njima čak nerijetko i krši zakone i pozitivne propise RH. (4) Kompanija je financijski uspješna, poštuje zakone, te tvrdi da vezano uz DOP donira sredstva za opće dobro, te uz to ima načela, kodekse, planiranje provođenja po skupinama interesnih dionika (zaposlenici, kupci, okoliš), čak i rezultate tog provođenja, ali ti su rezultati izmišljeni. Uz načelne vrste slučajeva postoje i posebne vrste negativnih slučajeva koji se odnose na određene skupine interesnih dionika. To su sljedeće vrste. (1) Tvrdi se da se posluje po zakonu o radu i odgovorno prema radnicima iako se krši zakon o radu i zaposlenici ne sudjeluju u DO kompanije i istovremeno trpe najgore oblike neodgovornosti (npr. sve vrste mobbinga). (2) Tvrdi se da se poštuju zakoni o zaštiti potrošača o sigurnosti proizvoda i slični i da se puno polaže na dobre odnose s kupcima, iako su česti slučajevi da su kupci obmanuti o sigurnosti proizvoda (npr. o cijeni, ambalaži, sigurnosti, kakvoći, roku trajanja, mogućnosti žalbe i sl.). (3) Tvrdi se da se poštuju zakoni o zaštiti okoliša i da se štiti okoliš i pomaže u obnovi okoliša, ponekad se i doniraju sredstva za zaštitu nekih ugroženih staništa i vrsta, no slučaj je da se zaista 351

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

pomaže u obnovi (primjerice sadnjom stabala) i zaista doniraju sredstva za zaštitu staništa i vrsta, ali da se, primjerice, značajno krši zakon o zaštiti okoliša. Posebno je ironična situacija kada se utvrdi da je kompanija čija je temeljna aktivnost relevantna s obzirom na okoliš (npr. sakupljanje i uništavanje raznih vrsta otpada) neodgovorna u svom poslovanju (npr. da onečišćuje okoliš uništavajući štetan otpad). Koji su razlozi za ovakvo djelovanje? Teško je odgovoriti na ovakvo pitanje, no dosljedna ekonomska politika države, dosljedno provođenje zakona i osjetljivost javnosti na neodgovornost kompanija mogu smanjiti neodgovornost i povećati odgovornost. Kod načelnih vrsta negativnih slučajeva često se radi o tome da se uz najmanji trošak kompanija prikaže kao odgovorna iako to uopće nije. Kod posebnih vrsta negativnih slučajeva radi se često o tome da se neodgovornost ili nezakonitost prikrije nekim oblikom stvarne ili prividne odgovornosti. Pozitivne primjere također možemo kategorizirati na razne načine. Prvo ćemo pokazati kako je ponekad načelno teško razlikovati pozitivne od negativnih primjera i kako se dodatno uvjeriti da su pozitivni zaista pozitivni, a zatim pokazati kako se uvjeriti da su kompanije DOP s obzirom na neke skupine interesnih dionika. Primjerice, tijekom povijesti istraživanja DOP-a u RH mnogi pozitivni slučajevi pokazali su se kasnije kao negativni, i to ne samo kasnije, nego i unatrag sve do vremena kada su držani pozitivnim primjerima. Kao prvo, pozitivne slučajeve ponekad je teško razlikovati od negativnih, napose ako postoje načela DOP-a često navedena u misijama i vizijama kompanija. Zamislimo dvije kompanije, A i B. Obje imaju jasne misije: A: Naša je misija pružiti potpunu uslugu infrastrukturnim djelatnostima... uvijek ćemo se ponašati kao odgovoran član društva vodeći računa o skladu održivog razvoja, konkurentnosti, interesima zajednice i zaštitom okoliša. B: Želimo da se u nama prepozna pouzdan partner koji posluje po načelima održivog razvoja. Naša je vizija biti aktivni članovi u razvoju regije i osigurati bolju budućnost. No, sada zamislimo da obje kompanije A i B posluju dovoljno financijski uspješno da dio sredstava mogu izdvojiti za ostvarenje svojih misija. Zatim istražimo kako A i B poštuju zakone, primjerice o zaštiti okoliša te, ako obje poštuju zakone, istražimo kako su društveno odgovorne prema okolišu. Konačno, otkrijemo da primjerice kompanija B jasno i točno prikazuje što je 352

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

uspjela ostvariti po tom pitanju i koliko je sredstava na to utrošila, te što sve nije ostvarila ali će nastojati u budućem jasno određenom razdoblju, dok kompanija A ne prikazuje, a kako doznamo niti ima ikakve rezultate ostvarivanja svoje misije s obzirom na DOP. U dokumentima koji opisuju misiju je, dakle, teško razlikovati dobre od loših primjera i treba dublje istraživati. Zamislimo da s ove dvije uspoređujemo i treću koja tvrdi nešto poput kompanije B, ali dodaje i sljedeće: C: Certificirana europska tvrtka provela je izvanjsko vrednovanje našeg djelovanja i izdala nam certifikat o izvrsnosti u zaštiti okoliša XYZ2001. Ovakvi podaci mogu dodatno uvjeriti istraživača u DOP kompanije. U RH ima puno kompanija koje imaju certificirane procese proizvodnje, kakvoće proizvoda, odnose prema okolišu i potrošačima i time zadovoljavaju visoke standarde koji su nerijetko viši od zahtjeva koje postavljaju zakoni. To ih često čini vrlo odgovornima i posljedično i vrlo uspješnima u svom sektoru. Sljedeći primjeri odgovornih kompanija mogu se ticati ljudskih potencijala. Pogledajmo kompanije D i E. D: Ponovno imamo kompanije koje imaju sve dokumente o DOP-u, imaju jasnu i kontinuiranu politiku prema zaposlenicima, od poštivanja zakona, dok DOP u smislu nagrada i sl., zatim konstantnog usavršavanja i sl. i to dokazuju napredovanjem svojih radnika u znanju i iskustvu, a to pak ponekad i omogućuju provjeriti i kod institucija na koje su slali zaposlenike na stručno ili znanstveno daljnje usavršavanje ili kod institucija koje su pozvali k sebi da rade s radnicima i usavršuju njihove postupke i znanja. S druge strane imamo kompaniju E, koja tvrdi da ima sve kao i kompanija D, ali ni za što od toga ne želi pružiti dokaze, barem ne na način na koji to čini kompanija D. Ovdje je jasno da je, čak i ako je E jednako odgovorna kao i D,ali zbog nekih razloga ne želi pružiti informacije, ipak D odgovornija, jer je naprosto transparentna. Transparentna ovdje znači da sasvim jasno i pregledno sve interesne dionike upoznaje s podacima i dokazima o svom DOP djelovanju. Nastavimo sa sličnim tipom slučajeva. Zamislimo kompanije F i G, pri čemu su obje, primjerice, lanci trgovina sa svojim vlastitim trgovačkim 353

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

markama i obje su nalik kompanijama C i D iz prethodnih primjera. Zamislimo sljedeće: F: Mi za naše robne marke garantiramo podrijetlo koje je navedeno na ambalaži i kakvoću proizvoda. G: Mi za naše robne marke garantiramo podrijetlo koje je navedeno na ambalaži i kakvoću proizvoda, a to za najčešće proizvode koje kod nas kupujete možete i osobno provjeriti u razgovoru s našim partnerima jednom mjesečno kada ih pozivamo na susret s vama, a ukoliko želite možete ih i sami posjetiti. U ovom primjeru svakako su oba lanca financijski uspješna, poštuju zakone i tvrde da su njihove robne marke sigurne i visoke kakvoće. Ipak, ako bismo od kompanije F tražili da tu tvrdnju i dokaže, a ako ona to ne bi učinila, opravdano bismo kompaniju G držali društveno odgovornijom. Kao zaključak valja naglasiti da se pod pozitivnim i negativnim primjerima često navode najveće kompanije u RH, rjeđe srednja i mala poduzeća, a vrlo rijetko obrti. No, često srednja i mala poduzeća i obrti imaju viši stupanj DOP-a od velikih poduzeća i o tome se može često saznati metodom intervjua sa zaposlenicima, kupcima, vlasnicima i ostalim interesnim dionicima. Što je poduzeće manje, pa čak i ako se radi o obrtu, DOP je lakše ostvariti jer je veza među zaposlenima, kupcima, vlasnicima i lokalnom zajednicom, kojih je redovito malo, uvijek dijelom i osobna veza koja se zasniva na povjerenju. Takve male tvrtke često nemaju sredstava naveliko pisati svoje misije, vizije i temeljne dokumente i planirati provedbu DOP-a, ali o DOP-u se kod njih čovjek može lako osvjedočiti, no s druge strane i o njihovoj neodgovornosti.

16.4. Odnos kompanija i potrošača Svaki puta kada dođete pred kiosk, u dućan s mješovitom robom u vašoj četvrti, u veliki prodajni centar ili na bilo koje drugo mjesto gdje netko nešto prodaje, a vi nastojite nešto kupiti, postajete kupac i potrošač, dok je druga strana prodavač. Čini se da je taj odnos jednostavan. Naime, imate primjerice 50 kn i na kiosku kupite bon za mobilni telefon. No, što ako nemate 50 kn, ili ako na kiosku nema bonova? Ili što ako imate 49 kn? Što ako se bon pokaže neispravnim? To su moguće situacije i ovdje ćemo opisati neke od njih. U pravilu, kompanije stvaraju i nude proizvode i usluge da bi ih prodale na tržištu na kojem postoji potražnja za njima. Oni koji ih potražuju su kupci i potrošači. Očito je, dakle, odnos kompanija i potrošača jedan od nužnih 354

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

uvjeta za uspješnost kompanije. U čemu se sastoji taj odnos tema je ovog dijela. Najčešće se područje koje ekonomski proučava taj odnos naziva „Ponašanje potrošača”. Ponašanje potrošača je blisko povezano s „marketinškom koncepcijom” kao niz pretpostavki koje čine plan kako osmisliti, proizvesti, cijeniti i prodati proizvod na određenom mjestu, u određeno vrijeme i određenim skupinama kupaca. Dakle, s jedne strane imamo marketinški plan na strani kompanija. Ponašanje potrošača je u stvari na neki način u sredini jer ono koristi koliko kompanijama toliko i potrošačima. S obzirom na to da su potrošači u podređenom položaju, i unatoč tome što se kaže „da je kupac uvijek u pravu”, postoji i druga krajnost koja se pokazuje u zaštiti potrošača, no to je tema sljedećeg dijela. Odnos kompanije i potrošača je složen. Jednostavan oblik tog odnosa je sljedeći: (1) na tržištu postoji potražnja i ponuda, (2) kupci potražuju proizvode i usluge, (3) kompanije nude proizvode i usluge, (4) zbiva se čin trgovine, tj. razmjene, (5) ponuda i potražnja su zadovoljene. No, očito stvar nije tako jednostavna. Prodavači se ponašaju na određen način, tj. tako da prodaju proizvode, a kupci pak na način da kupuju proizvode. Kod obje strane postoji želja. No, postoji i kamen smutnje, a to je odnos cijene i kakvoće proizvoda. Prodavači imaju proizvode raznih cijena i kakvoća, a kupci imaju određenu količinu novca od koje su dio ili sve spremni potrošiti na proizvod. Prodavač želi prodati što skuplji proizvod, na koncu, naprosto prodati. Kupac, s druge strane, želi kupiti što kvalitetniji proizvod po što nižoj cijeni. Prodavač nema izbora prodati ili ne prodati, ako ne proda proizvod nema zarade. S druge strane, kupac ima izbora. Taj izbor je dvojak: (1) ponekad kupac nema izbora koju će vrstu proizvoda kupiti (npr. hranu) jer mu je naprosto potrebna za preživljavanje, no ima izbora koju će vrstu proizvoda kupiti ako postoji raznolikost ponude (npr. ne samo jedna vrsta kruha, nego deset vrsta), (2) ponekad pak kupac ima puno veći izbor pri kupnji ukoliko kupuje proizvod koji mu nije nužan za preživljavanje te stoga ima temeljni izbor kupiti ili ne kupiti, a ako odluči kupiti, dolazi do slobode izbora iz prvog slučaja. Pitajmo se, želi li prodavač prodati sve proizvode pod svaku cijenu. Vrlo vjerojatno, jer time ostvaruje zaradu. Ovdje postoje ograničenja. Primjerice, prodaja i kupnja nekih proizvoda je ilegalna (npr. droga), dok je prodaja i kupnja nekih proizvoda zabranjena nekim skupinama (npr. cigarete je zabranjeno prodavati i kupovati osobama mlađim od 18 godina). Ako bi se ostvarila takva trgovina, ona bi bila protuzakonita. S druge strane, kupci se ponekad ponašaju kao da moraju kupiti proizvod kojim im nije nužan za život, ali također pod svaku cijenu. Tim više, tada kupci često žele strogo određeni proizvod (primjerice baš taj mobilni telefon) iz nekog razloga. Ti razlozi mogu se kretati od svojstava proizvoda (primjerice, proizvodi visoke kakvoće) do naprosto 355

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

životnog stila (primjerice, proizvodi koji su trenutno u modi). Dakle, kako se prodavači ponašaju jasno je iz naravi njihova posla. No, kako se kupci ponašaju nije sasvim jasno iz njihova statusa kao kupaca. Ne radi se ovdje samo o tome što žele kupiti i treba li im to ili je to stvar mode. Radi se o tome da je potrošnja stalna aktivnost i lako prerasta u naviku, koja ima razne stupnjeve. Ponekad preraste i u poznati poremećaj prisilne kupnje ili kompulzivnog kupovanja, koji se manifestira tako što kupci naprosto moraju nešto kupiti i to nerijetko čine potpuno nerazumno. Taj poremećaj uzeo je toliko maha da se u mnogim društvima počeo prakticirati Dan nekupovanja (engl. No Buying Day). Takav običaj trošenja iznad svojih mogućnosti osim pojedinaca imaju i cijela društva i time se otvara problem dugovanja. Kupci se, dakle, navikavaju na određena mjesta i vrijeme kupnje, na određene vrste proizvoda, cijene, kakvoću, pa čak i prodavače. Prodavači su toga svjesni i nastoje to iskoristiti u svoju korist. Kupci toga često nisu svjesni. Zamislite sljedeću situaciju (kupca nazovimo K, a prodavača P). K u dućanu kupuje dnevne potrepštine. P mu prodaje te potrepštine. No, P je u dućan iz kompanije dobio proizvode vrste koju K kupuje, ali su skuplji i kvalitetniji, pri čemu je ovo drugo neistina. Situacija 1: P će konstantno nastojati pod svaku cijenu prodati novi proizvod svom redovitom K, čak pod rizikom da se K naljuti iz nekog razloga i napusti kupovanje u tom dućanu, primjerice, zbog „neukusnog inzistiranja” P pri nuđenju proizvoda ili iz nekog drugog razloga. Situacija 2: P će naprosto informirati K o novom proizvodu i vidjeti kako će se K ponašati, vjerujući da ga dobro poznaje i da će K razmisliti o prelasku na skuplji i kvalitetniji proizvod čak pod rizikom da dozna, primjerice preko interneta, da je taj proizvod u stvari jednako kvalitetan kao onaj koji je navikao kupovati i odluči ga ne kupovati. Situacija 3: P informira o novom proizvodu svog redovitog K. K se premišlja i pita o kakvoći proizvoda. P odgovara da sumnja u to, iako nije sasvim siguran, je li novi proizvod zaista veće kvalitete. P savjetuje K da to provjeri. Rezultati u svim situacijama bili bi sljedeći: Rezultat 1: K prelazi na novi proizvod i nastavlja kupovati u „svom” dućanu. Rezultat 2: K ne prelazi na novi proizvod ili čak „prestane” kupovati u tom dućanu. Pitanja za tebe su 356

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

sljedeća: P1: Kako bi se ponašao/ponašala kao prodavač u navedenim situacijama, na način 1, 2, ili 3 i zašto baš tako? P2: Kako bi se ponašao/ponašala kao kupac istim situacijama, na način 1 ili 2 i zašto? Iz ovog zamišljenog slučaja možemo mnogo toga doznati o ponašanju kupaca i prodavača. Kao prvo, na temelju novih tehnologija, možemo pretpostaviti da se taj susret P i K uopće ne zbiva, kao primjerice u slučaju internetske trgovine. S druge strane, čini se da svi proizvodi i usluge nisu jednako pogodni za takvu prodaju (primjerice, autobusne karte su pogodne, dok su odjevni predmeti manje pogodni). Pokušajte odgovoriti zašto je to tako.. Uz to, nagovori kompanija i prodavača (oglašavanje) postali su mnogo inventivniji posljednjih desetljeća. Tako je već spomenuti gerilski marketing, pa tako i virusni marketing, zabavan, jeftin, a često i društveno odgovoran. No, zamislimo da zaista postoji fizičko mjesto kupoprodaje na kojem se prodavač i kupac fizički susreću. Takav kontakt pruža očitu prednost prodavaču čiji cilj je jednostavan – prodati i pri tome ne kršiti zakon. Kupac, s druge strane, treba znati što želi, koliko je za to spreman platiti, kakvu kakvoću očekuje i na što ga se može, a na štone može nagovoriti,. Kupac treba imati neku vrstu „potrošačkog plana”. Postoji čak i „tajni kupac”. To je osoba koja može biti zaposlena u kompaniji (u svrhe istraživanja vlastitih prodavača ili onih konkurencije), mogu je zaposliti razne udruga i drugi (u svrhe istraživanja prodavača raznih kompanija). Tajni kupci često prikupljaju informacije o kompetenciji, vjerodostojnosti, sigurnosti, dostupnosti, komunikaciji, razumijevanju, okruženju, susretljivosti i pouzdanosti prodavača i samih proizvoda. Rezultati tajnih kupaca mogu pomoći drugim kupcima da se bolje pripreme na kupnju, ali i konkurentskim kompanijama. Etičke i DO poteškoće u marketingu mogu se razvrstati na razne načine. Iako je dosada bila uglavnom zastupljena podjela prema načelu pripadnosti skupini interesnih dionika, ovdje ćemo se okrenuti temeljnom marketinškom modelu, te navesti neke poteškoće u osnovnim marketinškim aktivnostima. Proizvod/usluga: Često nije odgovarajuće kvalitete, tj. usluga nije dobro provedena, ponekad kompanije ne pružaju točne informacije o primjeni, funkcijama i vrijednosti proizvoda (npr. trajnosti). Svakodnevni su primjeri: nabavka rezervnih dijelova, ugradnja starih dijelova u nove proizvode, itd. (npr. postoje cijele „tvornice” u kojima zaposlenici rastavljaju stare mobilne telefone i korisne dijelove izdvajaju kako bi bili ugrađeni u „nove” modele). Cijena: Najčešća pojava je obmanjujuće oglašavanje cijena. No, postoji i situacija tajnih dogovora konkurenata o podjeli tržišta i cijenama (na internetu se može naći dovoljno razloga za sumnju da se takav dogovor provodi na tlu SAD-a 357

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

između dvije najveće kompanije za proizvodnju bezalkoholnih pića, iako je to teško dokazati, a ima i razloga za sumnju da se tako nešto zbiva i u RH u nekim sektorima gospodarstva). Distribucija: Kompanija može preferirati jednog distributera pred drugim, može zatim uvjetovati distributerima kupovinu svih njihovih proizvoda ukoliko žele samo neke. Mogu se stvarati i „umjetne nestašice” zbog manipuliranja zalihama i sl. Komunikacija: Tipičan primjer je iskrenost koja se pojavljuje pri etiketiranju i označavanju proizvoda, ali i kod opisa proizvoda od strane prodavača. Prema novim pravilima u RH deklaracije trebaju biti čitke i istaknute na vidljivom mjestu. Primjerice, proizvodi na kojima piše „bez šećera” često su naprosto proizvodi koji nemaju „dodatnog šećera”. Specifični problemi: Posebni problemi tiču se, primjerice, (a) seksizma u oglašavanju (o primjerima u RH nije potrebno posebno govoriti, te možemo napomenuti da je poznat slučaj određene kompanije koja se bavi proizvodnjom mesnih proizvoda). Seksizam često narušava dostojanstvo spola i stvara ili podržava predrasude o spolovima. (b) Nadalje, problemi postoje i u oglašavanju djeci. Treba li, primjerice, djeci oglašavati proizvode koji znatno utječu na povećanje tjelesne mase i gojaznost (gazirana pića, slastice s previše šećera i sl.), što na koncu vodi drugim zdravstvenim problemima i utječe na cijelu populaciju? (c) Sljedeći problem je zavaravajuće oglašavanje, kojem posebno pribjegavaju duhanske kompanije, napose nakon zabrane oglašavanja duhanskih proizvoda (ponovno primjere iz RH nije potrebno poimence spominjati). Tu su i mnoge druge poteškoće, poput poredbenog oglašavanja (ova voda bolja je od one vode) ili skrivenog oglašavanja, itd.

16.5. Zaštita potrošača Ponovimo ovdje ono što smo kazali na početku prethodnog dijela. Na jednoj su strani kompanije koje imaju marketinške planove uz pomoć kojih provode svoju marketinšku koncepciju, na koncu i samu prodaju proizvoda ili usluge. Na drugoj strani imamo kupce koji su u podređenom položaju jer, iako imaju nekakav „plan kupnje”, ipak se na njih može utjecati više no što oni mogu utjecati na prodavače (primjer obveznog cjenkanja nije posebno učestao na našim tržištima). Između njih je ponašanje potrošača, koje i jednoj i drugoj strani daje informaciju o potrošačima, ali ne toliko o prodavačima i marketinškom planu. Kako je potrošač stoga u podređenom položaju, postoji i zaštita potrošača. No, stare su latinske izreke i politike Kupče, budi oprezan! (lat. caveat emptor) i Prodavaču, budi oprezan! (lat. caveat venditor), što znači da i kupac i prodavač trebaju biti na oprezu kako ne bi bili prevareni. No, „štititi potrošača” obveza je, dužnost i odgovornost mnogih. Ovdje ćemo navesti samo neke od temeljnih institucija i osoba koje dijele tu 358

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

odgovornost. (1) Prvi dio zaštite potrošača je na strani države koja treba donijeti i provoditi Zakon o zaštiti potrošača, što RH i čini (vidi Zakon o zaštiti potrošača, NN 79/2007, dostupan na internetu). Kako se taj zakon provodi drugo je pitanje. (2) Drugi dio je samozaštita samih trgovaca i oglašivača koji svojim kodeksima zabranjuju mnoga nemoralna i društveno neodgovorna ponašanja oglašivača (primjerice HURA, tj. Hrvatsko udruženje reklamnih agencija, dostupno na internetu). (3) Treći dio odgovornosti često je na raznim udrugama za zaštitu potrošača koje s jedne strane bdiju nad provedbom zakona, nad samim prodavačima i kompanijama i na koncu educiraju potrošače o tome kako kupovati i kako ne biti prevaren (primjerice Društvo za zaštitu potrošača „Potrošač”, dostupno na internetu, iako u RH ima 20-ak takvih udruga na nacionalnoj i lokalnim razinama). (4) Četvrti dio odgovornosti, a možda i najvažniji, jest na samim potrošačima. Naime, odgovoran potrošač informirat će se o proizvodu koji mu se nudi. Iako nismo našli znanstvena istraživanja za RH, proveli smo malo privatno istraživanje (čije se rezultate ne smije uzeti zdravo za gotovo, nego prije kao moguću vježbu) i na primjeru deset kupaca srednjih godina (30 do 40) u velikim trgovačkim lancima koji troše na kućne potrepštine određenu količinu novca (između 2000 i 2500 kn mjesečno) uvidjeli da se vrijeme za kupnju, ukoliko se kupnja obavlja jednom ili dva puta mjesečno, produljuje za samo 15 minuta ukoliko kupac pri kupovini proizvoda provjeri ne samo rok trajanja, nego i druge informacije na deklaraciji. Čini nam se, dakle, da je moguće biti odgovoran kupac i da to ne uzima puno vremena i truda, a i može biti zabavno i informativno. Ove teme (od 1 do 4) u stvari su ono presudno o čemu će ovdje biti riječi. Dakle, sve ove institucije i osobe dijele odgovornost ili su suodgovorne za zaštitu potrošača. Kako smo u prethodnom dijelu naveli neetičnosti prodavača, ovdje je prije izlaganja o zaštiti potrošača potrebno reći štogod i o neodgovornosti potrošača. Kupac može biti neodgovoran jer nije u prilici znati i tada ga se u stvari ne može držati odgovornim, može biti neodgovoran propustom kada ima priliku znati ali nije si dao truda doznati, a može biti i namjerno neodgovoran. Koje su namjerne neodgovornosti kupaca sasvim je jasno iz sljedećeg niza onih najčešćih: (1) krađa robe iz trgovine; (2) zamjenjivanje etiketa s cijenom; (3) vraćanje odjeće koja je već nošena; (4) vraćanje proizvoda kupljenih na rasprodaji uz zahtjev punog povrata novca; (5) krađa remenja iz trgovine odjećom; (6) oštećivanje robe u trgovini, te zatim traženje popusta na cijenu; (7) umnažanje materijala za koji ne postoji autorsko pravo (knjige, glazba, filmovi, kompjutorski softver), itd. Kako zbog neodgovornosti prodavača tako i zbog neodgovornosti kupaca potrebna je „društveno orijentirana marketinška koncepcija” (Schiffman, Lazar Kanuk 2004) koja zahtijeva odgovornost na prvom mjestu od proizvođača 359

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

i prodavača, ali i od kupaca, ili drugim riječima, zahtijeva njihovu suradnju, a ne sukob temeljen na nepovjerenju. Zakon o zaštiti potrošača u stvari propisuje koja su to nadležna tijela koja štite prava i interese potrošača. No, o tome je li potrošač zaista oštećen ili ne odlučuje sud. No, moguće je da kupac kleveta ili vrijeđa proizvođača i prodavača. Uzmimo primjer klevete. Članak 200. Kaznenog zakona RH opisuje što je kleveta: (1) Tko za drugoga iznese ili pronese nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti ili ugledu, kaznit će se novčanom kaznom do sto pedeset dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do šest mjeseci. (2) Tko za drugoga iznese ili pronese nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti ili ugledu putem tiska, radija, televizije, pred više osoba, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je kleveta postala pristupačnom većem broju osoba, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine. (3) Ako osoba protiv koje se vodi kazneni postupak zbog klevete dokaže istinitost svoje tvrdnje ili opravdani razlog zbog kojeg je povjerovala u istinitost sadržaja kojeg je iznijela ili pronijela, neće se kazniti za klevetu, ali se može kazniti za kazneno djelo uvrede (članak 199.), ili kazneno djelo predbacivanja kaznenog djela (članak 202.). Ponekad se kupci zaista odaju klevetama ne znajući niti da kleveću proizvođača niti da mogu biti kažnjeni za klevetu. Spomenuti Zakon o zaštiti potrošača govori o mnogim elementima zaštite, napose pod vidikom onih mjesta koja smo naveli u prethodnom dijelu. Zakon je u stvari usklađen s temeljnim odredbama o zaštiti potrošača EU, postavljenim na načelima UN-a kao univerzalnim pravima potrošača koja je 9. travnja 1985. godine u UN-ovom Vodiču za potrošače definirala Glavna skupština UN-a  u svojoj Rezoluciji broj 39/248: (1) pravo na sigurnost roba i usluga (2) pravo na punu, pravodobnu i istinitu informaciju (3) pravo na izbor proizvoda i usluga (4) pravo da se čuje glas potrošača (pravo na predstavljanje) (5) pravo na zadovoljenje temeljnih životnih potreba (6) pravo na naknadu štete (7) pravo na zdrav okoliš i (8) pravo na obrazovanje. Zakon o zaštiti potrošača u RH usklađen je s navedenim načelima. Vratimo se primjeru. Ako bi kupac neutemeljenim prigovorom oklevetao prodavača i proizvođača, Državni inspektorat može pokrenuti postupak o istraživanju poslovne prakse proizvođača. No, ako se utvrdi da nema temelja za prigovor kupca, tada u, dakako, odvojenom procesu, proizvođač može tužiti kupca za klevetu. Zašto je ovdje važno istaći ovakve slučajeve? Zato što je odgovornost potrošača na samom potrošaču, odnosno pada na njega. Kupci često nisu svjesni da zakon, zbog neodgovornosti proizvođača definira minimum, zakon 360

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

je uvijek minimum i ostavlja prostor slobode. No, sloboda kupca implicira i odgovornost. U Zakonu o zaštiti potrošača u čl. 1 stoji sljedeće: „Ovim se Zakonom uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to: (1) pravo na zaštitu gospodarskih interesa potrošača, (2) pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu, (3) pravo na pravnu zaštitu potrošača, (4) pravo na informiranje i edukaciju potrošača, (5) pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa, (6) pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.” Sasvim je jasno pokazano kako i koliko zakon štiti potrošača. Naime, on to čini minimalno. Ostatak zaštite je na udrugama, koje su ponovno izvanjske samoj odgovornosti potrošača osobno. Potpunu odgovornost ispunjava sam potrošač, svojim načinom života kao kupca, potrošača. S druge strane, marketinške tehnike se stalno mijenjaju, unapređuju i ponekad oblikuju tako da „zaobilaze zakon”. Kako zakon „prisiljava”, ne može se njegove navode propitivati kao moralno ispravne ili neispravne, iako samu zamisao nekog zakona možemo propitivati na taj način. Nasuprot zakonu, „etika” ne prisiljava, nego na slobodu izbora pojedincu pruža na najboljim raspoloživim razlozima utemeljene stavove o tome što je s obzirom na stvar u pitanju moralno ispravno ili neispravno, te stoga što treba činiti, a što izbjegavati. Često se ovdje, a temeljem već spomenute „navike” potrošnje i kupnje, ne spominje, a trebala bi se spominjati „kultura potrošnje i kupnje”. Kultura bi ovdje bila skup ustaljenih od strane većine prihvaćenih praksi, rutina i navika kupovine i potrošnje. Baš zbog nedostatka takve kulture, možda čak i civilizacijske norme, uvode se zakoni i raspravlja se o etičkim pitanjima i pitanjima društvene odgovornosti. Nažalost po okoliš i buduće generacije, ili možda na sreću za živa bića i Zemlju kao planet, moguće je da će prijetnja od samouništenja, koje vjerojatno neće biti naglo i kolosalno poput scena u filmovima katastrofe, nego sporo, čak neprimjetno i istodobno nepovratno, na neki način osvijestiti ljudski rod, kao ljude i kao potrošače, proizvođače, trgovce, itd. tako da će jednog dana poslovna etika i društvena odgovornost poslovanja, pa možda i neki zakoni, postati naprosto suvišni, jer će moralna ispravnost i društvena odgovornost postati sastavni dio kultura i civilizacije. Kao što je jedan europski stručnjak napomenuo u uvodnom govoru prilikom otvorenje svjetskog simpozija o DOP-u prije par godina : „Bio bih najsretniji da korporacijska društvena odgovornost uopće nije potrebna, da nije tema, da naprosto nemamo što za raditi i da se ovdje okupljamo kako bismo istraživali nešto sasvim drugo i vrijedno u našoj kulturi i civilizaciji.” 361

16. Društveno odgovorno poslovanje u Republici Hrvatskoj B. Jalšenjak, K. Krkač

Pitanja za ponavljanje: 1. Što je DOP u EU? 2. Koje su razlike između DOP-a u SAD-u i EU? 3. Koje su načelne odlike DOP-a u RH? 4. Koji su hrvatski filozofi spominjali društvenu odgovornost? 5. Kakvo je stanje DOP–a u RH od 1991. do 2011.? 6. Koji je gospodarski okvir DOP-a? 7. Koji je pravni okvir DOP-a? 8. Na koje se sve načine manifestira gospodarski okvir? 9. Navedi neke zakone koji predstavljaju okvir DOP-a. 10. Koji su ključni elementi „Kodeksa etike u poslovanju” HGK? 11. Što je ključni čimbenik upoznavanja javnosti s DOP-om? 12. Ima li ih i koje su neke od obrazovnih institucija koje se bave DOPom? 13. Tko se uz obrazovne institucije u RH bavi DOP-om? 14. Navedi dvije udruge koje se bave specifičnim DO temama u RH. 15. Kako kompanije reagiraju na sve snažnije uvođenje DOP-a u RH? 16. Kako razlikovati pozitivne od negativnih slučajeva? 17. Koji su najčešći tipovi pozitivnih slučajeva u RH i kako ih prepoznati? 18. Koji su najčešći tipovi negativnih slučajeva u RH i kako ih prepoznati?

362

17. Obrazac za donošenje moralnih odluka

M. Velasquez, C. Andre, T. Shanks, M. J. Meyer294

K

ljučni pojmovi: utilitaristički pristup, pristup ljudskih prava, pristup pravednosti, pristup kreposti, metode rješavanja problema.

17.0. Uvod

S etičkim temama susrećemo se svakog jutra u novinama, u memorandumima na radnim stolovima, na dječjim nogometnim igralištima i opterećuju nas svake večeri tijekom dnevnika. Svakodnevno smo bombardirani pitanjima o pravednosti naše vanjske politike, o medicinskim tehnologijama koje mogu produljiti naš životni vijek, o pravima beskućnika i siromašnih, o pravednosti učitelja naše djece s obzirom na raznolikost učenika u razredu itd. Bavljenje tim moralnim temama nerijetko je vrlo složeno i pitanje je – kako u stvari trebamo promišljati etičko pitanje? Koja pitanja valja postavljati? Koje čimbenike trebamo uzimati u obzir? Prvi korak u raščlambi moralne teme je bjelodan, ali ne i uvijek lak: prikupiti činjenice. Neke moralne teme stvaraju kontroverze naprosto zato što se nismo potrudili provjeriti činjenice. To je prvi korak i, iako je očit, ipak je najvažniji i najčešće se previđa. 294 Pristup su zajednički razvili: Manuel Velasquez, Claire Andre, Thomas Shanks, S.J. i Michael J. Meyer. Izvor: http://www.scu.edu/ethics/publications/iie/v7n1/thinking.html „The views expressed on this site are the author’s. The Markkula Center for Applied Ethics does not advocate particular positions but seeks to encourage dialogue on the ethical dimensions of current issues. The Center welcomes comments and alternative points of view. © 2005 Markkula Center for Applied Ethics Contact us: [email protected] 500 El Camino Real Santa Clara, California 95053| (408) 554-5319 Objavljeno s dopuštenjem Markkula Center for Applied Ethics at Santa Clara University www.scu. edu/ethics.”. S engleskog preveo: K. Krkač. 363

17. Obrazac za donošenje moralnih odluka M. Velasquez, C. Andre, T. Shanks, M. J. Meyer

No poznavanje činjenica nije dostatno, jer činjenice samo govore što jest, a ne što treba biti. Uz prikupljanje činjenica razrješenje moralne poteškoće također zahtijeva pozivanje na vrijednosti. Filozofi su razvili pet različitih pristupa vrijednosti kako bi razriješili moralne dileme.295

17.1. Utilitaristički pristup Utilitarizam su formulirali u 19. st. Jeremy Bentham i John Stuart Mill kako bi pomogli zakonodavcima u donošenju odluke pri izboru zakona. I Bentham i Mill složili su se da su moralno ispravna djelovanja ona koja za posljedice imaju više dobra nego zla. Kako bismo slučaj analizirali utilitaristički, prvo moramo identificirati različite smjerove djelovanja koji su nam dostupni. Zatim se moramo pitati tko će biti zahvaćen svakim smjerom postupanja i koje će dobrobiti i štete proizići iz tih smjerova postupanja. Konačno, odabrat ćemo način postupanja koji kao posljedicu proizvodi najviše dobrobiti i najmanje štete. Moralno ispravno postupanje je ono koje osigurava naviše dobra za najveći broj uključenih.

17.2. Pristup preko prava Drugi važan pristup etici ima svoj korijen u filozofiji Immanuela Kanta i onih koji su razmišljali i razmišljaju poput njega, tj. svih onih koji se usmjeravaju na prava pojedinca na izbor. Prema mišljenju tih filozofa, ono što ljudska bića čini drugačijima od drugih stvari je to što ljudska bića imaju dostojanstvo utemeljeno na njihovoj sposobnosti slobode izbora, slobode da učine sa svojim životom što žele i posjeduju temeljno moralno pravo poštivanja te slobode izbora. Ljudi nisu predmeti kojima se smije manipulirati, koristiti ih kao sredstva za svoje vlastite ciljeve i kršenje je ljudskog dostojanstva na svaki drugi način osim na onaj koji oni sami izaberu. Naravski, mnoga druga prava postoje uz ovo temeljno. Ta druga prava (nepotpun niz ćemo pružiti ovdje) mogu biti mišljena kao aspekti tog temeljnog prava da se prema nama odnose onako kako smo sami izabrali. Pravo na istinu: imamo pravo da nam se kaže istima i pravo na inrofmiranost o stvarima koje relevantno utječu na naše izbore. Pravo na privatnost: 295 Za ove pristupe u općoj etici vidi detaljniji prikaz u prvom poglavlju i neke primjene u drugom poglavlju, te literaturu na koncu drugog poglavlja, napose uz opću etiku i smjerove. 364

17. Obrazac za donošenje moralnih odluka M. Velasquez, C. Andre, T. Shanks, M. J. Meyer

imamo pravo činiti, vjerovati i govoriti što god izaberemo u našim životima tako dugo dok ne kršimo prava drugih. Pravo da nam se ne naudi: imamo pravo da nam se ne naudi ili nanese bilo kakva šteta, osim ako slobodno i sa spoznajom ne učinimo nešto što zaslužuje kaznu ili na isti način ne izaberemo učiniti nešto čime riskiramo takve štete. Pravo na poštivanje ugovora: imamo pravo na ono na što su se strane obvezale u slobodno sklopljenom dogovoru ili ugovoru. U odlučivanju o tome je li činidba moralno ispravna ili ne, koristeći se ovim mjerilima moramo se dakle zapitati – poštuje li djelovanje moralna prava svih? Djelovanja su pogrešna u smislu u kojem narušavaju prava pojedinaca, što je ozbiljnije narušavanje prava, to je nemoralnije djelovanje.

17.3. Pristup pravde ili pravednosti Pristup pravde i pravednosti svoje korijene ima u filozofiji antičkog filozofa Aristotela i njegovoj misli „da jednake treba tretirati jednako, a nejednake nejednako”. Temeljno pitanje ovog pristupa glasi: koliko je djelovanje pravedno? Odnosi li se prema svima na isti način ili pak neke favorizira, ili čak – diskriminira li nekoga ili skupinu? Favoriziranje pruža koristi nekim ljudima bez opravdanog razloga za njihovo izdvajanje, dok diskriminiranje nameće opterećenje ljudima koji se ne razlikuju od onih kojima teret nije nametnut. Oboje, favoriziranje i diskriminiranje su nepravedni i moralno neispravni.

17.4. Pristup putem općeg dobra Ovaj pristup etičkim problemima pretpostavlja da društvo omogućuje pojedinca tako da je pojedinčevo dobro u srži ovisno o dobru zajednice. Članovi zajednice su povezani potragom za općim vrednotama i ciljevima. Opće dobro je pojam koji svoje podrijetlo vuče iz povijesti stare 2000 godina, napose iz Platonovih, Aristotelovih i Ciceronovih tekstova. U novije je vrijeme suvremeni etičar John Rawls definirao opće dobro kao „određene opće uvjete koji su … jednaki s obzirom na prednosti svih”. U ovom pristupu fokusiramo se na to da socijalne politike, sustavi, institucije i okoliš budu na dobrobit svima koji o njima ovise. Primjeri dobara zajedničkih svima uključuju zdravstvenu zaštitu (onakvu kakvu je moguće

365

17. Obrazac za donošenje moralnih odluka M. Velasquez, C. Andre, T. Shanks, M. J. Meyer

financirati), učinkovitu javnu sigurnost, mir između nacija, pravedan pravni sustav i čist okoliš. Pozivanje na opće dobro nameće nam gledanje na nas same kao na članove iste zajednice (društva), čime je omogućena refleksija o pitanjima s obzirom na vrstu društva kakvo želimo postati i o načinima kako ostvariti takvo društvo. Uz to što poštuje i vrednuje slobodu pojedinaca da ostvaruju vlastite ciljeve, pristup općeg dobra tjera ih da svoje ciljeve podijele s drugima u zajedničkom cilju.

17.5. Pristup preko kreposti Pristup preko kreposti/vrlina polazi od pretpostavke da postoje određeni ideali prema kojima trebamo stremiti, a oni osiguravaju potpun razvoj naše čovječnosti (humanosti). Ti ideali otkrivaju se refleksijom nad pitanjem kakve sve potencijale za izvrsnost posjedujemo. Kreposti su stavovi ili svojstva karaktera koji nam omogućuju da budemo i da djelujemo na način razvoja naših najvećih potencijala. One nas osposobljuju za djelovanje na način približavanja idealima koje smo prihvatili. Poštenje, hrabrost, sućut, velikodušnost, povjerenje, integritet, pravednost, samokontrola i razboritost su primjeri vrlina. Kreposti su poput navika, tj. kada su jednom usvojene one postaju karakteristike osobe. Štoviše, osoba koja je usvojila i razvila kreposti bit će naravno u dispoziciji djelovati na načine dosljedne moralnim načelima. U raspravljanju o etičkim problemima koristeći teoriju kreposti možemo se pitati – kakva osoba trebam biti? Što će promovirati razvoj mog karaktera kao moga i kao dijela moje zajednice?

366

17. Obrazac za donošenje moralnih odluka M. Velasquez, C. Andre, T. Shanks, M. J. Meyer

17.6. Rješavanje etičkih problema Ovih pet pristupa sugeriraju da, kad jednom dobro istražimo činjenice, trebali bismo se pri rješavanju moralnih problema zapitati o sljedećih pet pitanja: (1) Koje će dobrobiti i koje štete svaki smjer djelovanja proizvesti, te koja će mogućnost dovesti do najboljih učinaka (posljedica)? (2) Koja moralna prava imaju uključene strane i koji smjer djelovanja je takav da u najvećoj mjeri poštuje ta prava? (3) Koji smjer djelovanja sve tretira na isti način, osim ukoliko postoji moralno opravdan razlog ne učiniti tako i koji ne pokazuje favoriziranje ili diskriminaciju? (4) Koji smjer djelovanja ostvaruje opće dobro? (5) Koji smjer djelovanja razvija moralne vrline? Ova metoda dakako ne osigurava automatsko rješenje moralnih problema. Ona naime tome nije niti namijenjena. Metoda naprosto nastoji pomoći pri identifikaciji najvažnijih moralnih promišljanja. Na koncu konca, sami za sebe moramo odlučivati ili odvagnuti većinu moralnih rješenja s naročitim oprezom kako s obzirom na činjenice, tako i s obzirom na naša etička promišljanja.296

296 This article updates several previous pieces from Issues in Ethics by Manuel Velasquez Dirksen Professor of Business Ethics at Santa Clara University and former Center director - and Claire Andre, associate Center director. ”Thinking Ethically” is based on a framework developed by the authors in collaboration with Center Director Thomas Shanks, S.J., Presidential Professor of Ethics and the Common Good Michael J. Meyer, and others. The framework is used as the basis for many programs and presentations at the Markkula Center for Applied Ethics. 367

Urednički dodatak 1: Metoda donošenja odluka u poslovnoj etici i DOP-u B. Jalšenjak, K. Krkač Modeli za donošenje odluka u poslovnoj etici i društveno odgovornom poslovanju slični su svim ostalim modelima odlučivanja, ne samo općenito u poslovanju, nego i načelno u životu. Opća mjesta je ovdje najbolje slijediti, dakako, u kontekstu temeljnih zahtjeva koji se sastoje u poštivanju dužnosti i zabrana zadanih u etičkim kodeksima i s obzirom na donošenje uravnoteženih, nepristranih i pravednih odluka za sve, za slučaj relevantne interesne dionike. Sve korake modela odlučivanja možemo podijeliti u tri skupine: (1) preliminarne radnje, (2) odlučivanje i (3) učinke odlučivanja. Korake te tri cjeline moguće je specificirati na sljedeći način. Prvu cjelinu „donošenje odluke” (1) moguće je razdijeliti na sljedeće dijelove: (1.1) identificiranje poteškoće ili problema, (1.2) nuđenje što više i što različitijih rješenja za problem, (1.3) odabir najboljeg rješenja (bilo poredbom rješenja međusobno, bilo poredbom rješenja s najboljim praksama u području poslovanja i poslovne administracija). Ovi su koraci preliminarni, ali presudni za drugu cjelinu, tj. za samo „odlučivanje”. Prvi je korak (1.1) značajan jer je važno točno odrediti problem, ali je još važnije slučajno ili namjerno ne zamijeniti stvarni i teško rješiv problem s prividnim ili lako rješivim čemu smo svi skloni i kao privatne i kao javne osobe, u privatnom i poslovnom životu (poznate su pojave negiranja problema, racionalizacije, itd.). Drugi je korak (1.2) važan jer što je više ponuđenih rješenja to je vjerojatnije kako će većina relevantnih vidika biti obuhvaćena u konačno odabranom rješenju. Ako se usmjerimo na samo jedno rješenje, veća je vjerojatnost kako će time biti obuhvaćeni samo neki, a ne svi relevantni vidici. Treći je korak (1.3) važan jer je presudno postojanje jedinstvene i racionalne metode predloženih rješenja kako se iracionalni čimbenici u odabiru 368

Urednički dodatak 1: Metoda donošenja odluka u poslovnoj etici i DOP-u B. Jalšenjak, K. Krkač

najboljeg ne bi miješali tako da se pristrano rabe ili različita mjerila, ili čak iracionalna kojima se daje prednost pred racionalnima. Drugu cjelinu „odlučivanje” (2) moguće je razdijeliti na sljedeće dijelove: (2.1) pristanak uz najbolje rješenje, (2.2) samo odlučivanje, (2.3) formalna potvrda odluke s navedenim rokovima, načinima i osobama koje provode odluku i mjerilima uspješnosti provedbe. Ovo su ključni koraci metode donošenja odluka. Pristanak uz najbolje rješenje (2.1) je vrlo važan jer je moguće da odgovorna osoba ili tijelo ne pristanu uz najbolje rješenje koje je netko drugi u prvom stupnju odabrao. To svakako treba izbjegavati. Ako se to dogodi, onda je to nerijetko znak stavljanja osobnih interesa ispred interesa skupine (organizacije, kompanije, društva), ili pak iracionalnosti (odbijanja pristanka uz bolje rješenje jer odgovorna osoba ne razumije bolje rješenje). Sama odluka (2.2) jest srž ove cjeline i čini samu odluku koja je javno iskazana svim relevantnim interesnim dionicima kompanije. Formalna potvrda odluke (2.3) sastavni je dio odluke i predstavlja dva elementa: navođenje same odgovorne osobe za odluku, mjesto odluke, vrijeme odluke i eksplicitni sadržaj odluke. Nerijetko, barem u slučaju ozbiljnih odluka, ovdje se u dodatku navodi način provedbe odluke, osobe koje provode, rokovi i mjesta provedbe i najvažnije mjerila uspješnosti provedbe. Na taj se način izbjegava prebacivanje odgovornosti, kršenje odluke, neprovođenje, djelomično provođenje i, što je posebno važno, manipuliranje s rezultatima na način mijenjanja podataka o rezultatima i/ili mijenjanja mjerila uspješnosti. Treću cjelinu „provođenje odluke” (3) moguće je razdijeliti na sljedeće dijelove: (3.1) provođenje odluke, (3.2) mjerenje uspješnosti provedbe i (3.3) utjecaj mjerenja na daljnje odlučivanje i postupanje (tj. nastavak djelovanja na isti način, ili manje ili veće korekcije načina postupanja). Ovi su elementi jasni sami po sebi, ali potrebno je istaknuti kako provedba odluke ne mora nužno slijediti za samom odlukom, jer ponekad određeni čimbenici mogu odgoditi provođenje odluke. U većini slučajeva, provedba ipak slijedi samu odluku. Samo provođenje odluke (3.1) nema puno smisla ako se ne provodi mjerenje uspješnosti provedbe (3.2) i dakako plan za daljnje djelovanje temeljem rezultata mjerenja. Za sve tri cjeline važno je dakako gdje i kad se što čini i prije svega kako se čini, ali važno je i tko čini. Tako, primjerice, postupke prve cjeline čine mnogi, konkretno, što više ljudi predlaže rješenja, to je veća vjerojatnost kako će racionalno izabrano najbolje rješenje biti i objektivno najbolje. Postupke 369

Urednički dodatak 1: Metoda donošenja odluka u poslovnoj etici i DOP-u B. Jalšenjak, K. Krkač

druge cjeline izvršava mali broj ili čak jedna osoba koja je odgovorna. Nerijetko, ta skupina ili osoba ne bi trebala biti uključena u postupke prve cjeline, jer je utjecaj iracionalnih čimbenika velika prijetnja racionalnom postupanju. Postupke treće cjeline čini zasebna skupina koja nikako ne smije uključivati osobe druge skupine jer bi iste mogle negativno utjecati na provedbu, a još više na mjerenje uspješnosti rezultata provedbe odluke koju su same donijele i potpisale. Sve tri cjeline procesa odlučivanja važne su općeljudski, pa tim slijedom i u poslovanju, a na koncu i u poslovnoj etici i DOP-u. Ovo je područje specifično jer se odnosi na profesionalnost postupanja, tj. na moralne dužnosti i zabrane (mjerenje rada u skladu s etičkim kodeksima), pravednost, nepristranost i uravnoteženost poslovnih odluka (mjerenje društvene odgovornosti kompanije). Ova su mjerenja, tj. poslovne etike i društvene odgovornosti kompanije, a često i održivosti, takva da trebaju biti odvojena i naknadno sumjerena dvjema središnjim vidicima poslovanja, tj. poslovnom i pravnom. Tad se može dobiti potpuna i realna slika stanja poslovne etike i korporacijske društvene odgovornosti u kompaniji. Za kraj ponovimo još jednom korake u procesu donošenja odluka. (1) Donošenje odluke (1.1) identificiranje poteškoće ili problema; (1.2) nuđenje što više različitih rješenja za problem; (1.3) odabir najboljeg rješenja (bilo poredbom rješenja međusobno, bilo poredbom rješenja s najboljim praksama u području poslovanja i poslovne administracija); (2) Odlučivanje (2.1) pristanak uz najbolje rješenje; (2.2) samo odlučivanje; (2.3) formalna potvrda odluke s navedenim rokovima, načinima i osobama koje provode odluku i mjerilima uspješnosti provedbe; (3) Provođenje odluke (3.1) provođenje odluke; (3.2) mjerenje uspješnosti provedbe; (3.3) utjecaj mjerenja na daljnje odlučivanje i postupanje (tj. nastavak djelovanja na isti način, ili manje ili veće korekcije načina postupanja).

370

Urednički dodatak 2: Predložak studije slučaja Naslov (Autori)

• Ime • Naziv institucije i adresa (ZASLUGE SVAKOG STUDENTA MORAJU BITI IZRIČITO NAVEDENE), npr. Hrvoje Horvat, istraživanje + sažetak rezultata) • Akademska godina, email, datum predaje

Sažetak

• ELEMENTI SAŽETKA: Svrha, metoda/pristup, rezultati, nalazi, ograničenja istraživanja, implikacije za teoriju/praksu i slično) Vrsta rada (Prikaz istraživanja, konceptualni rad, problemski rad, povijesni pregled, ili slično).

Ključne riječi

(10 riječi/izraza/imena poredani abecednim redom)

Sinonimi (ako je potrebno)

(10 riječi/izraza/imena poredani abecednim redom)

1.Definicija slučaja i dostupne činjenice, te opis događaja (barem opis fenomena i pregled relevantne literature) Treba sadržavati slijedeće elemente: • Opis događaja/fenomena (samo činjenice) i pregled literature. Citirati slijedeći primjer: Nagel, 1986:34. Izbjegavati podložne napomene (osim u slučaju eksplikacija ako se pokaže potreba).

371

Urednički dodatak 2: Predložak studije slučaja B. Jalšenjak, K. Krkač

• Činjenice o slučaju (osobe, tvrtke, itd.) trebaju se navoditi na ispravan, jasan, jezgrovit i pregledan način.

2. Tri ključne dimenzije slučaja (analiza, argument, prigovori, odgovori na prigovore i slično) 2.1. Podnaslov 1 (zakonska dimenzija) 2.2. Podnaslov 2 (poslovne/menadžerska dimenzija) 2.3. Podnaslov 3 (BE/CSR dimenzija)

2.3.1. Navedite jedan ili više etičkih kodeksa (BE) koji su relevantni za slučaj. Eksplicirajte 2-3 važne dužnosti. •

NAVODITE SAMO RELEVANTE ETIČKE KODEKSE I RELEVANTNE PROFESIJE, TVRTKE, SEKTORE ILI SKUPINE INTERESNIH DIONIKA

2.3.2. Identificirajte skupine interesnih dionika (CSR) koje su relevantne za slučaj i navedite vrstu njihovog primarnog interesa u tablicu. 2.3.3. Odredite korake donošenja odluka, načine implementacije i rezultate. Interesni dionici

Primarni/unutarnji

Sekundarni/izvanjski

Društveni

UPIŠITE INTERESNE DIONIKE I NJIHOV PRIMARNI INTERES

UPIŠITE INTERESNE DIONIKE I NJIHOV PRIMARNI INTERES

Nedruštveni

UPIŠITE INTERESNE DIONIKE I NJIHOV PRIMARNI INTERES

UPIŠITE INTERESNE DIONIKE I NJIHOV PRIMARNI INTERES

2.4. Različiti ekskursi, primjeri, daljnja diferencijacija i slično (mogu biti u odjeljcima ili jasno odvojeni podnaslovima). • Ilustracije, prikazi, tablice, grafovi, moraju biti numerirani, naslovljeni i objašnjeni u tekstu. Na njih se poziva izrazom: (kao što je vidljivo na Slici 1.).

3. Zaključak (na temelju, opisa, metoda, istraživanja i rezultata) 3.1. Povezanost slučaja s etičkom teorijom (BE/CSR) što se tiče etičkih kodeksa, ili na teoriju pravde (CSR) u slučaju nepravednog odnošenja prema interesnim dionicima. 3.2. Ekspliciranje etičke dileme. 3.3. Pitanja za raspravu.

372

Urednički dodatak 2: Predložak studije slučaja B. Jalšenjak, K. Krkač

4. Bilješke za daljnje istraživanje i literature. 5. Literatura

• (minimalno 3 knjige, 5 radova, and 10 (pouzdanih) internetskih izvora) • Nagel T. (1986). The View From Nowhere, Cambridge, Cambridge University Press.

Zusammenfassung

• Summary from the beginning of the paper translated to another language, Croatian as well.

Key words (same as previous) Pitanja za ponavljanje: 1. Što je utilitaristički pristup? 2. Što je pristup ljudskih prava? 3. Što je pristup pravednosti? 4. Što je pristup kreposti? 5. Koje su metode rješavanja problema? 6. Pojasni pet temeljnih pitanja metode rješavanja problema? 7. Navedi tri cjeline procesa donošenja odluka u PE i KDO? 8. Navedi pojedine elemente svake cjeline procesa donošenja odluka u PE i KDO?

373

II. DIO ODABRANE TEME IZ POSLOVNE ETIKE, KORPORACIJSKE DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI I ODRŽIVOSTI I. Uvod

D

rugi dio knjige dijeli se u pet cjelina (I.-V.) od kojih se četiri bave strogim primjenama, a prva je uvodna.

Osamnaesti tekst (I.18.) bavi se temeljnim problemima naravi i odgovornosti korporacije prema samoj sebi i prema drugima, tj. prema svim relevantnim skupinama interesnih dionika na koje utječe svojim poslovanjem. Također se raspravljaju modeli odgovornosti i kako promjenom težišta opće odgovornosti korporacije unaprijediti njezinu poslovnu etiku, korporacijsku društvenu odgovornost i održivost. Devetnaesti tekst (I.19.) prijevod je jednog od najranijih tekstova R. E. Freemana u kojem je uveo teoriju interesnih dionika. Tekst spada među klasike poslovne etike i korporacijske društvene odgovornosti.

375

I. Uvod B. Jalšenjak, K. Krkač

Opravdanje te teorije je važno kao temelj argumentacije odgovornosti korporacija prema konkretnim skupinama interesnih dionika u sljedećim cjelinama i tekstovima; konkretno prema: kupcima i potrošačima, prema zaposlenicima, samim kompanijama, društvu, dobavljačima, dioničarima, itd. Dakako, time se određuje i odgovornost svih navedenih skupina prema samim korporacijama, iako je ona nerijetko manja, jer su te skupine, izuzev snažnih država, redovito u položaju manje moći pred korporacijama. S ova dva teksta povezana su dva velika dijela knjige, tj. prvi i drugi (I.1.8. i II.9.-17.) s cjelinama koje slijede i primjenjuju opća načela na konkretna područja ekonomije, poslovne administracije i gospodarstva.

376

18. Problem naravi i odgovornosti korporacije

K. Krkač

K

ljučni pojmovi: korporacija, normativni pojam korporacije, vrijednosni pojam korporacije, Joel Bakan o korporaciji, nadzor nad korporacijom, problemi u korporaciji, problemi u odnosu korporacije i okoliša, korporacija i međunarodno poslovanje.

18.0. Povijesni i deskriptivni (zakonski) pojam korporacije ”Corporations have neither bodies to be punished, nor souls to be condemned, they therefore do as they like.” Lord Thurlow ”Corporation – an ingenious device for obtaining individual profit without individual responsibility.” A. Bierce ”The opinion of the Court, after mature deliberation, is that this [a corporate charter] is a contract, the obligation of which cannot be impaired without violating the Constitution of the United States.” Chief Justice J. Marshall. Korporacija je središnji pojam poslovne etike i društvene odgovornosti. U nedavno objavljenom djelu „Korporacija” (koje prati i TV serija), Joel Bakan istražuje narav korporacije i njezinu zadaću kako ju sam naziva „Korporacija, patološka potjera za profitom i moći” (Bakan, 2004).297 Kada danas čujemo riječ „korporacija” ili „multinacionalna kompanija”, nerijetko 297 Koristim ovu priliku kako bih uputio zahvalu gospodinu Joelu Bakanu sa British Columbia Sveučilišta u Vancouveru za pojašnjenja u svezi s njegovom knjigom „Corporation”, tj. središnjom tezom o naravi korporacije i prijedlozima koje nudi u svrhe poboljšanja stanja suvremenog poslovanja. 377

18. Problem naravi i odgovornosti korporacije K. Krkač

pomislimo prvo na veliku moć, zatim na niz skandala, a nakon toga na kakav poznati proizvod i logo dotične korporacije, a tek na posljednjem mjestu na pozitivne poslovne uloge, zadaće i ostvarene ciljeve korporacije. Takav pristup istraživanju naravi korporacije bez daljnjeg je pristran, ali nije neutemeljen ili bezrazložan. Joel Bakan započinje svoje djelo „Korporacija” sljedećim riječima. „Dok kadrovi osramoćenih i privedenih izvršnih direktora korporacija (corporations) paradiraju na našim malim ekranima, političari i gospodarstvenici žurno nas uvjeravaju kako za skandale koji potresaju Wall Street trebamo kriviti pohlepne i korumpirane pojedince, a ne sustav u cjelini. „Naime, govorimo li o samo nekoliko trulih jabuka…”, nedavno je pitao Sam Donaldson bivšeg upravitelja njujorške burze Richarda Grassa u emisiji „This Week” na postaji ABC, „ili je pak nešto trulo u samom sustavu?”. „Ha čuj Sam”, objašnjavao je Grasso, „imali smo nekoliko velikih kriza i trebalo je iskorijeniti nekoliko loših ljudi i loših načina postupanja, i zasigurno, bilo da se radi o jednom ili petnaest slučajeva, to je u poredbi s više od 10000 javnih korporacija, npr. u poredbi sa jednom WorldCom ili Enronom ipak previše.” Usprkos takvim uvjeravanjima danas su građani kao i poslovni ljudi zabrinuti s obzirom na mogućnost da su ti problemi puno dublji nego što to sugerira nekoliko manjih potresa na Wall Streetu. Ta velika zabrinutost je u središtu interesa ove knjige.” (Bakan 2004:1) Dakle, čini se da ipak imamo razloga dvojiti oko naravi korporacije. No, dvojbe Joela Bakana čini se dublje su no što smo spremni prihvatiti, a čak se i te dvojbe čine djelomično prihvatljivima. Sve započinje od ključne premise koja kaže: „Ključna premisa kaže da je korporacija – institucija, jedinstvena struktura i skup imperativa koji usmjeravaju postupke (actions) ljudi u njoj. Korporacija je također pravna institucija, tj. ona čije postojanje i mogućnost djelovanja ovise o zakonu. Legalno određen mandat korporacije je, bez rezerve i iznimke, potjera za vlastitim interesom (self-interest) bez obzira na štetne učinke koje može imati na druge. Kao rezultat te spoznaje, nastojim zagovarati stajalište, kako je korporacija patološka institucija, opasan posjednik moći nad ljudima i društvima. To pak povlači mnoga pitanja kojima se bavim u poglavljima ove knjige. Kako je korporacija postala ono što je danas (prvo poglavlje)? Koja je narav i koje su implikacije njezina patološkog karaktera (drugo i treće poglavlje) i njezine moći nad društvom (četvrto i peto poglavlje)? Na koncu i pitanje – što se može i treba učiniti kako bi se ograničio njezin potencijal za nanošenje štete (šesto poglavlje)? To su središnja pitanja knjige. Nadam se kako, razotkrivanjem institucionalnih imperativa zajedničkih svim korporacijama i njihovim implikacijama za društvo, osiguravam krucijalnu i izgubljenu kariku u pokušajima ljudi da razumiju i učine nešto s obzirom na jednu od najvažnijih tema našeg vremena.” (Bakan 2004:1-2).

378

18. Problem naravi i odgovornosti korporacije K. Krkač

To je cijela Bakanova knjiga sažeta u jednom odjeljku. Dakako, niz argumenata koje nudi u knjizi kudikamo je precizniji i uvjerljiviji i nedvojbeno vodi jasnom zaključku koji kaže da je korporacija patološka institucija u potjeri za profitom i moći. O relevantnosti korporacija također ne bi trebali imati nikakvih dvojbi. „U posljednjih 150 godina korporacija se izdigla iz određene opskurnosti kako bi postala dominantnom svjetskom ekonomskom institucijom. Korporacije danas gospodare našim životima. Određuju ono što jedemo, što gledamo, što odijevamo, gdje i što radimo. Neminovno smo okruženi njihovom kulturom, ikonografijom i ideologijom i kao što su monarhija i crkva to isto činile u drugim vremenima, one se danas također postavljaju kao nepogrešive i svemoćne, slaveći sebe same kroz velike reklame i monumentalne građevine. Sve više i više korporacije diktiraju načine odlučivanja i same odluke u njima paralelnim institucijama u vladama i nadzornim dimenzijama društva koje su nekada bile čvrsto ukorijenjene u javnoj (političkoj i društvenoj, op. prev.) sferi života. Uspon korporacije do dominacije je jedan od najvećih događaja moderne povijesti i to čak već i poradi njezinog dvojbenog nastanka i utemeljenja.” (Bakan 2004:5) No, zla kojima su okružene korporacije i koje, po mišljenju nekih, čine njihovu srž, nisu ovdje tek odnedavno. Puno prije slučajeva kao što su Enron ili Worldcom ili sličnih, davno prije nepotizma unutar vlada i jasnih sprega između korporacija, vlada i interesa određenih lobija, elita i establišmenta (energetskog, naftnog, vojnog, farmaceutskog, bankarskog i inih), korporacije su bile shvatljive jedino u okviru kriminalnih i nemoralnih radnji. Bakan prepričava zanimljivu epizodu koja je okvir samog nastanka modernih korporacija u razdoblju 17. i 18. stoljeća (Bakan 2004:6-8). „Tijekom kasnog 17. i ranog 18. stoljeća, burzovni mešetari, poznati kao ‘jobbers’ kružili su londonskom burzom, labirintom uličica između ulica Lombard, Cornhill i Birchin u potrazi za investitorima od povjerenja kojima bi mogli prodati dionice nepostojećih kompanija. Takve kompanije kratko bi cvale podržavane špekulacijama mešetara i na koncu propale. Devedeset i tri takve kompanije postojale su između 1690. i 1695. godine, a do 1698. godine preostalo ih je samo dvadeset. Godine 1696. engleski povjerenici za trgovinu izvijestili su kako je oblik korporacije ‘potpuno pervertiran’ prodajom dionica kompanija ‘osobama koje su potpune neznalice, a koje su privukle reputacija i lažno prikazana i umjetno proširena briga za stanje tržišta’. Iako su tako reagirali, jasno je da povjerenici nisu bili iznenađeni stanjem stvari.” (Bakan, 2004:5-6). Problem u svezi s korporacijom je jednostavan. Naime, njezina narav nije jasna. Prije pojave korporacija postojala su tzv. „partnerstva” kao najčišći oblik poslovanja stoga što su isti ljudi (partneri) bili vlasnici (owners) i upravljači (menagers) tvrtke (firm). Mogućnost korporativnog udruživanja bila je 379

18. Problem naravi i odgovornosti korporacije K. Krkač

nužnost s obzirom na to da su korporacije mogle razdvojiti vlasnike od upravitelja jer su djelovale na vrlo udaljenim mjestima (najčešće kolonijama koje su izrabljivali materijalno, ljudski i ekološki). Dakle, razdvojeni su vlasnici (shareholders, ili stockholders) od upravitelja (menagers). Vlasnici nisu imali posebnih zadaća nego su samo očekivali profit koji su kao temeljnu zadaću trebali ostvariti upravitelji, tj. menadžeri. Taj, recept odvajanja bio je po mišljenju mnogih ključan za cijeli niz malverzacija, protuzakonskih postupaka i iznad svega nemoralnih radnji (korupciju i skandal), u prvom redu od strane menadžera. Čak je i Adam Smith, kojeg se često s pravom drži utemeljiteljem liberalne ekonomije, bio vrlo osjetljiv na nemoral u toj istoj liberalnoj slobodnotržišnoj ekonomiji. „U svom djelu ‘Bogatstvo naroda’ Adam Smith upozoravao je da zbog toga što se novac drugih ljudi ne može povjeriti menadžerima, nemar će biti nužnim rezultatom korporativne organizacije poslovanja. Zaista, u vrijeme kada je to Smith pisao, tj. 1776. godine, institucija korporacije bila je u Engleskoj zabranjena više od 50 godina. Engleski parlament je 1720. godine pretrpan slučajevima prevara na burzi izvan zakona stavio instituciju korporacije (iako s nekim iznimkama), a ono što ih je potaklo da brzo reagiraju bila je strašna propast South Sea kompanije.” (Bakan 2004:6) Tijekom 20. stoljeća svijet se mijenjao u smjeru sve veće demokratizacije i humanizma, nove nacije prigrlile su demokratske ideale, a vlade tih novih demokracija proširile su svoj djelokrug na sfere društva i ekonomije, socijalni programi i ekonomske regulacije, kao što je Rooseveltov New Deal i daljnje inicijative Sjedinjenih država, stvorene su kao dio većeg pokreta sredinom prošlog stoljeća od strane vlada zapadnih država kako bi zaštitile svoje građane od nemara samog tržišta i od eksploatacije od strane korporacija. Počevši od druge polovice prošlog stoljeća vlade su se postupno povlačile, te su pod pritiskom korporacijskih lobija i ekonomske globalizacije prihvatile politike potaknute ekonomskim neoliberalizmom. Tako je sada deregulacija oslobodila korporacije od zakonskih ograničenja, a privatizacija ih je osnažila u gospodarenju na područjima iz kojih su prethodno bile isključene. Do kraja stoljeća korporacija je postala ključna svjetska institucija. Ovo su sve činjenice ekonomske povijesti Zapada (usp. Bakan 2004:139). Bijes svijeta protiv korporacija koje su jasno i neodgovorno preuzele ulogu vlada, nadnacionalnih organizacija i krajnjih arbitara u svim vrstama svjetskih sporova čini se sve opravdanijim. Korporacije ne samo da nisu uspjele riješiti, nego su i povećale postojeće svjetske probleme: siromaštvo, rat, razaranje okoliša i zdravstvene probleme. Postavlja se, dakle, pitanje formalne naravi korporacije. No, ovdje su stvari barem načelno sasvim jasne. Usporedimo prvo jednostavan proizvodni

380

18. Problem naravi i odgovornosti korporacije K. Krkač

model s menadžerskim modelom tvrtke kako bi vidjeli u čemu je početna razlika (pogledajmo razliku između proizvodne i menadžerske sheme tvrtke).

Dakako, sustav nije ovako jednostavan. Naime, nerijetko u velikim tvrtkama (korporacijama) postoji jedan glavni izvršni direktor (CEO), postoji niz nižih direktora i cijela hijerarhija menadžera (od stariji do mlađih) koji povezuju vrh korporacije s menadžerima koji upravljaju timovima u nabavi, proizvodnji, oglašavanju, prodaji, itd. Struktura je nerijetko vrlo složena, ali nije nužno ulaziti u nju kako bi se shvatilo da su menadžeri zaseban dio korporacije koji manje više odlučuje samostalno bez obzira na datost strukture, tj. promatramo li korporaciju pod vidikom proizvodnje ili prodaje na tržištu ili pod vidikom upravljanja.

18.1. Normativni (vrijednosni) pojam korporacije Korporacija (corporation, SAD) ili pak tvrtka (družba, company, UK, IRL) je pravni entitet (osoba) koji nerijetko posjeduje prava slična onima naravne osobe. Riječ korporacija dolazi od latinske riječi corpus (tijelo), a čime se predstavlja „tijelo ljudi” (ili skupina ljudi) koje je autorizirano u djelovanju 381

18. Problem naravi i odgovornosti korporacije K. Krkač

kao individuum (Oxford English Dictionary). Riječ kojom se isto tako označava skupina ljudi, tj. školskih stručnjaka ili skolastika je universitas. U kolokvijalnom jeziku „korporacija” znači komercijalni entitet oblikovan u skladu sa zakonom i njegovom provedbom od strane vlade neke države. Kao takva, korporacija sa svojstvima individuuma, ali još uvijek kao fiktivna osoba dijeli i mnoga svojstva individualnih osoba kao što su prava i dužnosti, npr. pravo na posjedovanje vlasništva, pravo sklapanja ugovora, dužnost plaćanja poreza, no ne posjeduje sva prava individualne osobe kao primjerice pravo i dužnost glasovanja na izborima. Nasljeđe kaže da korporacijom upravlja skupina direktora (board of directors) i ta skupina ima ulogu povjerenika koji skrbe za interese korporacije. Službenici korporacije kao primjerice glavni izvršni direktor (CEO), predsjednik, blagajnik i drugi upravljaju poslovima korporacije. Ključna svojstva korporacije su: ograničena odgovornost i korporacija traje dulje no što živi bilo koji njezin dioničar čime je omogućena stabilnost kapitala. Jedna od najstarijih korporacije je „Dutch East India Company” ili čak „Stoga Kopparberg društvo” iz 1347. godine o čemu svjedoči povelja kralja Magnusa Erikssona. Prva korporacija poznata je kao sudionica u korporacijskom kolonijalizmu. No, sama ideja o korporaciji kao zasebnom individualnom tijelu koje mogu oblikovati članovi skupine ljudi u stvari je svjetovna zamisao sa gospodarskom svrhom koja pak potječe od teološke srednjovjekovne zamisli o naravi crkve koja je neko vrijeme bila razumijevana kao individualna pravna osoba koja se sastoji od mnogo ljudi i traje dulje no što žive njezini pojedini članovi. Globalno i fundamentalno govoreći, u podlozi je jednostavna formalna zamisao kako je cjelina više od zbroja dijelova, ovdje cjelina jedne osobe s gospodarskom funkcijom koja je više od zbroja ljudi koji su ju oblikovali. Činjenica je da je danas korporacija ili kompanija poslovna organizacija koja je oblikovana poradi stvaranja profita (iako hrvatska riječ „družba” jest legitiman prijevod riječi company, a pojavljuje se i u slučaju poslovnih korporacija kao „Družba XYZ” i u slučaju jednog crkvenog reda „Družba Isusova” i u slučaju civilne udruge „Družba hrvatskog zmaja”. Danas se pojam „družba” uglavnom rabi u poslovne svrhe s navedenim iznimkama). No, slijedeći primjer uspješnosti na nacionalnoj razini mnoge su korporacije postale nadnacionalne ili mnogonacionalne (multinacionalne). Kako su već mnoge među prvim korporacijama djelovale izvan granica svojih država, one su bile nadnacionalne, a tijekom 20-og stoljeća mnoge su postale i multinacionalne i taj se proces, koji je danas uglavnom dovršen, naziva globalizacijom (globalizacijom: vlasništva, upravljanja, proizvodnje i trgovine). Time je pojam korporativne kulture došao do izražaja, jer korporacije djeluju među mnogim rasama, nacijama, kulturama, običajima i stilovima života sa svojim 382

18. Problem naravi i odgovornosti korporacije K. Krkač

jedinstvenim načinom upravljanja, proizvodnje i trgovine dobrima i uslugama. Ovo je dakako prvi element, nazovimo ga kulturološkim fenomenom, koji nije čisto formalne naravi, nego dapače vrijednosne. Dakle, pitanje nije samo formalne naravi, kao primjerice što je korporacija, jer to se rješava zakonskim aktima, nego je pitanje vrijednosne naravi, kao primjerice zašto su korporacije takve kakve jesu i što možemo učiniti kako bi to promijenili. „Sve veći broj ljudi – aktivista, Amerikanaca srednje klase, siromašnih diljem svijeta, pa čak i poslovnih ljudi – vjeruje da racionaliziranu pohlepu i mandatornu sebičnost treba zamijeniti ljudskijim vrijednostima. Iako kolaps korporativnog kapitalizma nije na vidiku, ljudi su sve više zabrinuti nad samim sustavom. Najteže pitanje glasi – što sada učiniti u svezi s korporacijom?” (Bakan 2004:140) Počevši od „Bitke u Seattleu” (Battle of Seattle) koja je bila značajno medijski popraćena, a potaknuta sastankom Svjetske trgovinske organizacije (WTO) u tom gradu, slični prosvjedi uskoro su slijedili diljem Sjeverne Amerike i Europe, posljednji veći zbio se tijekom sastanka zemalja G8 u Ženevi 2003. godine, a kasnije i niz manjih. Mnogi poslovni ljudi, menadžeri i vlasnici korporacija nastoje umanjiti važnost ovih prosvjeda, ali oni su zasigurno relevantni jer sve veći postoci srednje klase Zapada pristaju uz stavove prosvjednika (Badaracco). Čak i časopis kao što je Business Week upozorava „kako bi bila pogibeljna pogreška odbaciti pobunu kojoj smo posljednjih godina svjedočili u Seattleu, Washingtonu (D. C.) i Pragu”. „Mnogi radikali koji su vodili prosvjede možda zaista jesu na političkoj margini, no ako se propusti globalnog kapitalizma ne uzmu u obzir mogli bi se vratiti u još snažnijem revoltu.” Neki poput Ira Jacksona zamjećuju kako je kapitalizmu potreban manifest po uzoru na onaj komunistički, ali sada manifest za kapitalizam. „Nedavno su trojca među vodećim svjetskim poslovnim teoretičarima, Robert Simons (Harvard), Henry Mintzberg (McGill) i Kunal Basu (Oxford) udružili snage kako bi sastavili manifest za korporaciju. Oni upozoravaju „kapitalizam se suočava s krizom”. Skandali na Wall Streetu su samo vrh sante leda pod kojim stoji „kultura koja je snažno određena sebičnošću” i koja prijeti uništenjem poslovanja „stvari koju njegujemo”. Glavni izvršni direktori, kažu oni, „naučili su stalno ponavljati poput mantre da korporacije postoje kako bi maksimizirale vrijednost dioničara” i „uvježbani su kako bi vjerovali da je vlastiti interes „prvi zakon poslovanja”. Pojam porasta plime koja podiže sve brodove (u smislu da će bogatstvo bogatih pomoći svima, op. prev.), prema mišljenju poslovnih ljudi, „racionalizira ono što inače izgleda kao sebično ponašanje” unatoč očitoj i dubokoj neprihvatljivosti tog pojma (i činjenica koje pokazuju, prema informacijama navedenih profesora, da je na najvišim točkama ekonomskog rasta tijekom desetljeća jedan od šest Amerikanaca siromašan, da 383

18. Problem naravi i odgovornosti korporacije K. Krkač

26% radne snage egzistira na plaćama koje su na pragu siromaštva, i da više od 30% kućanstava SAD-a ima prihod manji od $10000). Profesori konačno kažu kako se najnoviji udar na globalizaciju ima zahvaliti neodržanim obećanjima kapitalizma prema siromašnim ljudima u siromašnim zemljama, onih čije brodove plima nije podigla.” (Bakan 2004:142) No, po pitanju lijeka za ove probleme većina stručnjaka predlaže tržište kao lijek, a ne vlade (Ira Jackson, Robert Monks, Chris Komisarjevsky, generalni izvršni direktor tvrtke Burson-Marsteller i drugi). No, nasuprot njih cijeli niz stručnjaka koji ne dolaze toliko iz područja menadžmenta, nego više iz područja sudstva i političkih znanosti, sugeriraju kako je ipak vlada ključna institucija za suzbijanje korporativnog kriminala i nemorala. Tako Joel Bakan u navedenom djelu nudi nekoliko odgovora na pitanje – što treba činiti. Ovdje ćemo ih samo sažeto prikazati. Unaprijediti regulacijski sustav (uloga vlade treba biti ponovno prepoznata i ponovno legitimizirana, ona nije naprosto servis korporaciji, nego se mora brinuti da korporacija poštuje interese vlasničkih dioničara kao i interesnih dionika, tj. građana, zajednica i okoliša). Osnaživanje političke demokracije (važno je da se izbori transparentno financiraju tako da se onemogući svaka protuzakonita ili nemoralna sveza između vlasti i korporacije, tj. tzv. „vladinih partnera”, te da se više usmjeri na konzumente, okoliš, uključene građane, itd.). Obnoviti javnu sferu života (interesi skupina i cijelog građanstva trebaju naći odgovora u postupcima vlade, te to tako da se izbjegnu lažni sukobi interesa pri čemu službenici vlasti ne odgovaraju na potrebe građana ukoliko je to u sukobu s njihovom lojalnošću korporacijama koje su ih financirale tijekom kampanje). Poticati izazove međunarodnom neoliberalizmu, nacije bi trebale bliže surađivati kako bi promijenile ideologije i prakse međunarodnih institucija kao što su WTO, IMF i Svjetska banka koje su zapale u tržišni fundamentalizam i bezglavo inzistiranje na deregulaciji i privatizaciji. Trenutne ideološke predrasude navedenih institucija nisu upisane u kamenim pločama. Dapače i sasvim suprotno toj praksi, same te institucije sa njihovim izvornim mandatom formuliranim u Bretton Woodsu odražavale su ekonomske teorije Johna Maynarda Keynesa, dakle sasvim suprotna stajališta. (Bakan 2004:161-165). Sada je držim jasno što je korporacija i zašto imamo pravo dvojiti ne samo oko njezine naravi, koja je određena zakonom, nego uz to i oko njezina funkcioniranja koje je nerijetko vrlo slobodno i mimo zakona, a ponekad i 384

18. Problem naravi i odgovornosti korporacije K. Krkač

otvoreno protuzakonito, a da o nemoralnosti i ne govorimo. Ne radi se naime o tome da optužujemo instituciju korporacije bez dokaza. Naime, najbolji je dokaz nastanak prvih korporacija, njihovo djelovanje u posljednjih 200 godina (a ne u posljednjih 20 godina s nekoliko „izoliranih slučajeva”) i njihovo neodgovorno djelovanje s obzirom na područja života koja nadilaze jednostavnu zadaću ostvarivanja moći i profita. Uz to, postoji cijeli niz korporacija koje posluju vrlo profitabilno, a uz to i vrlo moralno i društveno odgovorno. Dakako, ovdje se zaista radi o „tek nekoliko izoliranih slučajeva” i jedino za njih možemo s velikom vjerojatnoćom pretpostaviti kako su zaista uspješne i odgovorne, dok se većina nalazi u „sivoj zoni”. Naime, kada se spustimo s ove opće ocjene na razinu pojedinačnih korporacija, pa čak i pojedinih postupaka pojedinih korporacija, stvari postaju kudikamo složenije. Naime, jasno nam je kako neku osobu možemo, s obzirom na njezine, postupke prosuditi kao moralnu ili nemoralnu, tj. je li u skladu s određenim moralnim načelom (teorijom), određenom moralnom praksom, određenom profesionalnom etikom i određenom osobnom etikom. No, nije sasvim jasno možemo li isto učiniti i s korporacijom. Kao prvo nije jasno može li uopće korporacija biti shvaćena kao osoba koja izvršava moralne obveze. K. Goodpaster i J. Matthews u svom poznatom tekstu „Can a Corporation Have a Conscience?” nastoje pokazati kako postoji sličnost između individulanog i korporacijskog djelovanja.298 To bi značilo da neki (menadžeri na primjer) odlučuju za sve (sve članove korporacije) i u ime cijele korporacije. Posljedica je ta, kako zaključuju spomenuti autori, da se postupke korporacije može, smije i treba moralno prosuđivati. Dakako, da korporacija nije osoba u doslovnom smislu, ali se ipak sastoji od osoba, te stoga analogija ima smisla, napose pod vidikom jasnog procesa donošenja korporacijskih odluka, tj. odluka u ime svih članova korporacije i odluka koje se odnose na sve članove korporacije. Ako već govorimo kako korporacija ima ciljeve, sredstva, vrijednosti, interese, strategije, taktike, zar onda ne bismo mogli govoriti kako korporacija ima i savjest. 298 Taj je korak poznat iz političke teorije u kojoj je poznata razlika između individualnog, kolektivnog i kolektivizirajućeg odlučivanja. Individualna odluka je odluka pojedinca u smislu da odlučuje samostalno i u svoje ime. Grupna odluka je odluka skupine u kojoj svi članovi skupine imaju nekog udjela (jednakog ili ne). Kolektivna odluka je svaka odluka koju su donijeli mnogi. Individualne, grupne i kolektivne odluke odnose se na odlučitelje, tj. govore o tome tko donosi odluku. No, kolektivizirajuća odluka odnosi se ne na onoga ili one koji odlučuju, nego na onoga ili one za koje se odlučuje i kaže da bez obzira tko odlučuje, odluka se odnosi na sve. Dakle, moguće su individualne kolektivizirajuće odluke (jedan odlučuje za sve), ali i kolektivne kolektivizirajuće odluke (svi odlučuju za sve). Vidi: G. Sartori „Samorazaranje demokracije?”, u: M. Kasapović, N. Zakošek (ured.) „Legitimnost demokratske vlasti”, Naprijed, Zagreb, 1996:213. 385

18. Problem naravi i odgovornosti korporacije K. Krkač

No stručnjaci su podijeljeni. Mnogi drže kako korporacija ne može imati moralnu odgovornost jer je to posljedica povjerenja u „nevidljivu ruku tržišta” koja „moralizira” postupke korporacije. Drugi pak drže (a među njima i prije spominjani J. Bakan) kako je potrebna „vidljiva ruka vlade” koja treba osigurati moralno postupanje korporacije time što će provoditi ekonomske zakone donesene od strane zakonodavnog tijela. No, oba stajališta ne smještaju moralnost u korporaciju. Gdje je moralna odgovornost korporacije? ÷ ø Izvan korporacije U korporaciji ò Ako je odgovornost izvan korporacije, gdje je? ÷ ø Tržište moralizira korporaciju Vlada moralizira korporaciju Nevidljiva ruka tržišta Vidljiva ruka vlade

No, spomenuti autori nalaze treće rješenje i tvrde kako postupke korporacije ne „moralizira” niti tržište, ni vlada, dakle niti „nevidljiva ruka tržišta”, ni „vidljiva ruka vlade”, nego „ruka menadžmenta” (tj. skupina korporacijskih menadžera). Autori drže kako su time s jedne strane zadržali vjeru u tržište, a s druge strane pridali korporaciji moralnu odgovornost. Ovom se rješenju mogu prigovoriti dvije stvari: pretjerana vjera u tržište, tj. premalo vjere u državu s jedne strane i pripisivanje moralno uzvišenog statusa menadžerima korporacije koje oni ničime nisu zaslužili (povijesne primjere više nije potrebno navoditi). Nadalje, čak i ako prihvatimo postavku kako je korporacija moralno odgovorna, postavlja se pitanje sadržaja i dosega te odgovornosti. Nasljeđe kapitalizma sugerira da korporacija ima odgovornost, ali da se ta odgovornost sastoji u proizvodnji dobara i usluga i u njihovoj prodaji za profit. U posljednje vrijeme se zahtijeva ne samo profitabilnost, nego čak i nenanošenje štete društvu, tj. posredna briga za opće dobro. Dakle, korporacija ne treba djelovati samo profitabilno, nego i legalno, a povrh toga moralno i socijalno prihvatljivo. Dakle, u tom kontekstu možemo proširiti pregled stajališta pred pitanjem o moralnosti korporacije (vidi prethodnu tablicu).

386

18. Problem naravi i odgovornosti korporacije K. Krkač

Gdje je moralna odgovornost korporacije? ÷ ø Izvan korporacije U korporaciji ò ò Ako je odgovornost izvan Relativno vidljiva ruka menadžmenta korporacije, gdje je? (Goodpaster/Matthews) ÷ ø ÷ ø Društvena Tržište Vlada Društvena odgovornost odgovornost moralizira moralizira korporacije korporacije korporaciju korporaciju (menadžmenta) je (menadžmenta) Nevidljiva ruka Vidljiva ruka zbilja jer se radi o je uvećati profit tržišta vlade socijalnoj instituciji (Friedman) (Freeman) Interesno dionička Tržišna teorija Politička Vlasničko dionička teorija korporacijske teorija korporacijske korporacijske teorija odgovornosti odgovornosti odgovornosti korporacijske (market theory) odgovornosti (stockholder theory) (stakeholder theory) (political theory)

Tako smo dospjeli do ključne teorije s obzirom na narav korporacije, a koju smo spomenuli već u uvodu. Radi se o dva suprotstavljena stajališta. Prema tradicionalnom stajalištu (korjeniti liberalizam, slobodno tržište, von Mises, Hayek, Friedman) korporacija je odgovorna vlasnicima i to u smislu donošenja profita. Ta teorija naziva se vlasničko-dionička teorija korporacije. Prema toj teoriji postoji društvena odgovornost korporacije, ostvaruju ju menadžeri i sastoji se u donošenju profita što implicitno znači uspješnoj proizvodnji i trgovini. Prema suvremenoj teoriji (Freeman, Carroll, Buchholtz i dr.) korporacija je odgovorna interesnim dioničarima među kojima postoje primarni i sekundarni interesni dionici, a vlasnici su samo jedna skupina primarnih interesnih dioničara (Carroll, Buhholtz 2003:67-93; Hofmann i drugi 2001:139-189). Freemanovo rješenje problema društvene odgovornosti korporacije nije jednostavno. Kao prvo, postoje mnogi interesni dionici. Kasnije ćemo pojasniti fine razlike ključne za buduće menadžere u rješavanju praktičnih problema. Kako menadžer ima zadaću da u obzir uzima sve zahtjeve svih skupina interesnih dioničara, posao se znatno komplicira. Naime, jedna skupina interesnih dioničara ima interes vlasništva i oni zahtijevaju profit tako da je dužnost menadžera ostvariti profit (time je po mom mišljenju Friedmanova teorija inkorporirana u Freemanovoj). Druga skupina interesnih dioničara ima 387

18. Problem naravi i odgovornosti korporacije K. Krkač

interes prava koja traži, a to su radnici korporacije, dobavljači korporacije, svi ostali suradnici, itd. Treća skupina interesnih dioničara ima opći interes od korporacije. To mogu biti obitelji zaposlenih, lokalna zajednica, razne aktivističke skupine i udruge građanskog društva kao što je udruga za zaštitu potrošača, sindikati, i slično. Zadaća menadžera je uravnotežiti interese svih navedenih skupina i donositi uravnotežene odluke na način da je što manje potpuno prikraćenih. Dakako, ponekad je najbolja odluka takva da jedni dobivaju a drugi gube, ali tada u vremenu valja uravnotežiti dobrobiti i troškove za sve interesne dioničare. Iako se ova teorija čini egalitarnom i pravednom, ona ipak posjeduje nedostatke. Neke od tih nedostataka jasno je iznio G. Brenkert u tekstu „Private Corporations and Public Welfare” tvrdeći kako su korporacije ipak privatne institucije i kako se po svojoj naravi ne mogu brinuti za opće dobro. Dakako, izbor je ovdje očit: ili korporacije kao privatne ne mogu imati društvenu odgovornost kakvu imaju primjerice vlade kao javne institucije, ili pak korporacije trebaju postati „javnije” institucije kako bi ipak imale društvenu odgovornost. Ovdje se ne postavlja pitanje društvenoj odgovornosti korporacije, nego o njezinoj naravi dok je pitanje društvene odgovornosti samo posljedica naravi korporacije. Naime, ako je korporacija privatna, onda se ne može brinuti za javno dobro, a ako je polu-javna, onda se ipak može brinuti za opće dobro, pa makar i polovično, ali za tu brigu uvijek ima privatni interes. Ovo su dakako dvije kra