Položaj i problemi porodice u procesu konstituisanja samuopravnog socijalističkog društva [2] [PDF]

Zitiervorschau

INSTITUT ZA POLITIČKE STUDIJE FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA

POLOŽAJ I PROBLEMI PORODICE U PROCESU KONSTITUISANJA SAMOUPRAVNOG SOCIJALISTIČKOG DRUŠTVA

Politikološko savetovanje

Pripremni odbor: Dr Mirjana Alinčić, Dr Milan Bosanac, Ljubica Bujanić, Dr Vladar Cetković, Gabi Cačinovlć, Mirjana Krstinić, predsednik, Dr Dušar Lukač, Dr Ljubisav Marković, Dr Vladimir Milanović, Mirjana Pa­ po, Nevenka Petrić, Dr Blaga Petrovska, Petar Rakočević, Dr Radoslav Ratković, Sonja Romac, Ljubiša Stankov, Dr Ilija Stanojčić, Zora Tomić>Vida Tomšič, Novo Vujošević, Anđelka Zečevic.

Sekretarijat Pripremnog odbora: Ljubica Bujanić, Mirjana Krstinić, Dr Vladimir Milanović, Nevenka Petrić, Dr Ilija Stanojčić.

Redakcija za objavljivanje građe: Dr Milan Bosanac, Ljubica Bujanić, Dr Vladimir Milanović, Mirjana Papo, Nevenka Petrić, Dr Blaga Petrovska, Zora Tomić, Novo Vu­ jošević.

NA INICIJATIVU I UZ STRUČNU I FINANSIJSKU POMOĆ REPUBLIČKIH KONFERENCIJA ZA DRUŠTVENU AKTIVNOST ŽENA, SAVEZNE KONFERENCIJE ZA DRUŠTVENU AKTIVNOST ŽENA JUGOSLAVIJE I SAVETA ZA VASPITANJE I ZAŠTITU DECE JUGOSLAVIJE, INSTITUT ZA POLITIČKE STUDIJE FA­ KULTETA POLITIČKIH NAUKA U BEOGRADU ORGANIZOVAO JE POLITIKOLOŠKO SAVETOVANJE »POLOŽAJ I PROBLEMI PORODICE U PROCESU KONSTITUISANJA SAMOUPRAVNOG SOCIJALISTIČKOG DRUŠTVA«. UPRAVA INSTITUTA I PRIPREMNI ODBOR SVESRDNO SE ZAHVALJUJU INICIJATORIMA, AUTORIMA REFERATA I SAOPŠTENJA, KAO I SVIM UČESNICIMA SAVETOVANJA NA DO­ PRINOSU ORGANIZACIJI I PLODNIM REZULTATIMA RADA OVOG ZNAČAJNOG POLITIKOLOŠKOG SAVETOVANJA.

REFERATI I SAOPŠTENJA

MILAN BOSANAC O NEKIM PROBLEMIMA PRAVNE INTERVENCIJE U INTIMNOJ SFERI ČOVJEKOVOJ

Anketna pitanja koja je razaslala Komisija za kodifikaciju i noveliranje porodičnog zakonodavstva Saveznog izvršnog vijeća odra­ žavaju prisutnost dileme u razgraničavanju ličnog i društvenog. Pred našim zakonodavcem, naime, iskrsnuo je problem dokle, do kojih granica ići u normiranju fiziološko-seksualne sfere čovjekove, koju inače svrstavamo kao integralni dio takozvanog intimnog svi­ jeta pojedinca. Odnose među ljudima, pa i među polovima, reguliraju u ljud­ skom društvu tri glavne vrste društvenih pravda. To su običajne, moralne i pravne norme. Naravno, sve do pojave države nije bilo pravnih normi. Međutim, kada se pojavila država, kao oblik dru­ štvene organizacije, pravo je preuzelo dominaciju u reguliranju međuljudskih odnosa. Običajima i moralu kao regulatorima prepu­ šteni su samo oni odnosi koje državna vlast nije smatrala za vitalne po društvenu zajednicu u cjelini odnosno državnu organizaciju. U krug državnopravnog reguliranja ušle su i neke fiziološke funkcije i potrebe. Istina, u svom historijskom razvitku država i pravo sve se manje upliću u regulaciju čovjekovih fizioloških funk­ cija. To se, međutim, odnosi više na smanjivanje broja fizioloških funkcija koje pravo regulira. Pa ipak, ljudsko društvo poznaje pravne intervencije u ishrani ili pravno zadiranje u način odijeva­ nja ili stanovanja. Od jedne fiziološke funkcije država i pravo od svoga nastanka nikako ne odustaju. To je regulacija spolne funkcije. Staviše, drža­ va je tokom svoje povijesti sve iscrpnije zalazila u tu sferu, gradeći cijele bračno-porodične pravne sisteme. Nema nikakve sumnje u to da je takva intervencija diktirana prvenstveno ekonomsko-političkim razlozima. Državi je čovek potreban ii kao potencijalna pro­ izvodna snaga, i kao vojnik i kao biološki subjekt neophodan za produženje vrste, odnosno za reprodukciju stanovništva.

Već u antičkim državama pravo je posegnulo za intervencijom u sferi spolnih odnosa među građanima. U tom su pogledu značajni, na primjer, Augustovi kadukni zakoni, prema kojima su muškarci koji su odbijali sklapanje braka plaćali posebne poreze. U srednjem vijeku u Evropi religija preuzima intervencioni­ stičke funkcije u sferi spolnih odnosa. To osobito vrijedi za kršćan­ sku crkvu na Zapadu. No i kada je kasnije bila prisiljena da ustupa pred državom, rimokatolička crkva je uspijevala da dade ton sred­ njovjekovnom pravu evropskih država. Kroz nekoliko stoljeća feu­ dalne epohe pravo je upravo drastično zadiralo u sferu spolnih odnosa. Povodeći se za antitezom duha i tijela, spolni nagon je u kršćanskoj teologiji smatran tipičnim tijelesnim zlom koje je zahva­ ćalo takozvani »odium theologicum«, požudu, koja se mogla tole­ rirati samo pod strogim uvjetima i u vrlo uskim granicama. Sve što je prelazilo te granice poistovjećivalo se s grijehom, čak i zlo­ činom koji se strogo kažnjavao. Aktualizacija seksualnog asketizma, proglašavanje griješnim ili krivičnim svaki spolni odnos, nije se, međutim, mogla održati. U sukobu s imperativom i društveno-državnim interesima, koncepcije 0 seksualnom asketizmu morale su ustuknuti. Nijedna država ne može sebi dopustiti luksuz planskog i radikalnog nestajanja ljud­ stva, pa makar se to objašnjavalo ili čak i opravdavalo voljom bož­ jom. I kršćanstvo je našlo kompromis: spolna grotifiikacija dopušta se, ali samo pod dva uvjeta — ako do nje dolazi u bračnom koitusu 1 u svrhu rađanja potomstva. Nastavljanje vrste se pod utjecajem Tome A'kvinskog smatralo prirodnom svrhom spolnog nagona, pa je svaka spolna aktivnost samo u svrhu uživanja tretirana kao kršenje prirodnog poretka. Spolno općenje koje nije ispunjavalo uvjete bračnosti i prokreacije smatralo se teškim grijehom bluda i kao takvo dolazilo u zonu kažnjivog ponašanja ii krivičnopravnog progona. Apsolutizam i buržoaske revolucije znatno su oslabile u pravu teološki inspiriranu spolnu cenzuru. Iz krivičnih zakonika kontinen­ talne Evrope nestaje niz krivičnih djela kojima su države dotad zadirale u seksualni život građana. Kasniji razvitak bračnog prava u Evropi, pod utjecajem protestantizma, galikanizma i škole pri­ rodnog prava, išao je u dva pravca. Zemlje s naglašenijim utjecajem crkve i dalje su od bračne zajednice zahtjevale rađanje potomstva, u čemu je dakako sadržan i zahtijev za spolnim općenjem među bračnim partnerima. Premda naši krajevi ne bi spadali u tu grupu, ipak je Srbski građanski zakonik u paragrafu 108 predviđao'^ spolno općenje kao bračnu dužnost među bračnim drugovima. U zapadnim dijelovima Jugoslavije zadržan je zahtjev za rađanjem potomstva preko Općeg građanskog zakonika austrijanskog, koji je važio sve do drugog svjetskog rata. Evo kako je glasio njegov 44. član: »U pogodbi ženidbenoj očituju dvije osobe različitog spola zakonitim 10

načinom svoju volju da će živjeti u nerazlućnoj zajednici, djecu rađati, othranjivati ih i da će jedna drugoj zamjenito pomagati.« U ostalim zemljama, pod utjecajem francuskog Code civile, za svaku bračnu zajednicu ostaje dovoljan zahtjev za spolnim općenjem. Ako to i nije izričito navedeno u odredbama o braku, zahtjev za spol­ nim općenjem je prešutna pretpostavka. U ovu drugu grupu spadaju i zemlje socijalističke izgradnje. Doduše, kada je neposredno poslije Oktobarske revolucije, dekreti­ ma od 17. i 18. decembra 1917. godine, sovjetska vlada regulirala građanski brak i zavela registar o građanskom stanju i razvodima brakova, pa kad nije izričito spomenula ni zahtjev za spolnim op­ ćenjem ni zahtjev za rađanjem potomstva, bio je to za buržoaske teoretičare znak rastura ustanove braka i porodice. Ni u našem poslijeratnom bračnom pravu ne traži se od bračne zajednice rađanje potomstva. Rađanje djece nije ni zahtjev ni uvjet za sklapanje, odnosno održavanje bračne zajednice. U odredbi braka u članu 1 OZB nije fiksiran ni zahtjev za spolnim općenjem među bračnim partnerima. No taj je zahtjev zapravo sadržan u ostalim odredbama, kao što su odredbe o bračnoj zrelosti, bračnoj vjernosti, o ništavosti braka i dr. II Ako bismo i smatrali da je pravno uplitanje u seksualnu sferu neizbježivo zbog osnovnih elemenata braka kao društvene (i pravne) institucije, ipak možemo postaviti pitanje o granicama takvih in­ tervencija. Supružanska vjernost pravno je konstituirana u članu 5 OZB: »Bračni drugovi dužni su jedno drugom biti vjerni i uzajamno se pomagati.« Pravno konstituirana supružanska vjernost sadrži dvije kom­ ponente: tjelesno-seksualnu i psiho-etičku. Naš zakonodavac ne po­ tencira nijednu od tih komponenata, ali se preko dvadeset godina u sudskoj praksi sve svodi na tjelesno-seksualnu vjernost. S obzi­ rom na to da zakonodavstvo nije ni pokušavalo unijeti drugačiju orijentaciju u sudsku praksu, a kako je kroz ostale odredbe naš OZB, naročito kroz članove 45 i 57, tjelesno-seksualnu vjernost po­ digao na stupanj samodovoljnog pravnog zahtjeva, psiho-etička komponenta je izmakla vrednovanju i sasvim je u sjeni one prve. Prema tome, spolno općenje je supružanska dužnost. Kakva je to dužnost kroz koju se manifestira vjernost bračnog druga? Samo moralna dužnost to nije, jer je ne bi sankcioniralo pravo i jer bi se sankcija u slučajevima neizvršavanja iscrpljivala u okviru savje­ sti, odnosno grižnje savjesti. Kakva je onda zakonska sankcija kod ove supružanske obaveze? Zakonska sankcija, uopće, jeste pravo 11

koje nam pripada da onoga koji prema nama ne vrši svoje pravne, zakonske obaveze nagnaimo, pomoću javne vlasti, odnosno pomoću tužbe na ispunjenje njegove obaveze. Da li takvo pravo pripada suprugu prema njegovom bračnom drugu koji bi odbio da sa njim održava seksualne odnose? Nema nikakve sumnje u to da je od­ govor na to i takvo pitanje negativan. Neposredne sankcije, ni uspje­ šnog posredstva tužbe tu nema. Vlast, na traženje supruga, ne bi smjela upotrijebiti nikakve prinudne mjere protiv drugog supruga. Ne bi ga mogla za to kazniti ni zatvorom ni novčanom kaznom, niti mu takvom kaznom zaprijetiti. Pogotovo ga ne bi mogla natjerivati na fizičko izvršavanje te i takve njegove obaveze. Štaviše, ne može. odnosno ne bi smio suprug primoravati svog bračnog druga na spo] ni akt. Premda naš Krivični zakonik o tome ćuti, takvo bi prisiljavanje bilo ipak nekakvo zlostavljanje, odnosno neki oblik kaž­ njivoga djelovanja. Slijedimo li, dakle, logiku pravnog zaključivanja, doći ćemo do apsurda. Jedan psihološki izraz čovjeka podignut na stupanj prava, odnosno pravne obaveze, ostaje bez pravne sankcije. A najznačaj­ nija karakteristika prava je upravo garancija da se uspješno može tražiti izvršenje u pravnoj normi predviđenog zahtjeva. Kako se u ovom slučaju to ne može ostvarivati, postavlja se pitanje da li pravo uopće treba da se upliće u tu sferu. Jer, zahtjev za vjernošću ni jednom bračnom partneru ništa ne znači. Vjernost je kategorija odnosa na koji se mogu primijeniti samo bio-psihološki, odnosno etički normativi. Uzmanjkaju li takvoj vjer­ nosti sankcije morala ili običaja, pravo te sankcije ne može nado­ mjestiti. Stoga ovakve zakonske formulacije ostaju prazne dekla­ racije, bez smislenog sadržaja i bez efikasnosti. U ovom raspravljanju namjerno se ispuštaju slučajevi u koji­ ma se brak sklapa i bez namjere ili očekivanja održavanja seksu­ alnih odnosa među bračnim drugovima, i slučajevi u kojima se brak održava, naročito u poznim godinama, a u kojima te seksualne di­ menzije braka ni ne može biti. III Prekršenje supružanske tjelesno-seksualne vjernosti nazivamo preljubom. Nju regulira član 57 OZB: »Jedan .suprug može tražiti razvod braka zbog preljube drugoga. Pravo na podizanje tužbe pre­ staje po isteku godine dana od saznanja za preljubu.« Preljuba kao brakorazvodni razlog u pravu je preostatak koji nas podsjeća na ona vremena kada je muškarac kao homo oeconomicus podredio sve vlasničkom imperativu. I suštinski na preljubi nije ništa izmijenjeno, uprkos tome što je danas ona brakorazvodni argument za kojim mogu poseći o.ba supružnika. To nam najbolje ilustrira zastara tužbe koja upućuje na vlasničku sakralnost braka. 12

Koliko naše pravo drži do preljube najbolje se vidi po tome što se u brakorazvodnim sporovima, ako je tužbeni zahtjev zasno­ van na preljubi tuženoga, samo ta činjenica utvrđuje. Ništa drugo nije toliko važno koliko čin preljube. Ne ispituje se čak ni to da li su zbog toga zaista toliko bračni odnosi poremećeni da je zajed­ nički život postao nepodnošljiv. To je u našem pravu pravna pret­ postavka, jer sam tužbeni zaihtjev govori da je zajednički život po­ stao nepodnošljiv. Život je, međutim, mnogo složeniji no što bi to izgledalo prema pokušajima prava da ga pojednostavi. Sama pre­ ljuba može biti rezultat već postojeće nepodnošljivosti koja ne mora biti izazvana krivnjom preljubnika, a preljubnik iz određenih raz­ loga nije tražio razvod. Uostalom, zar se vjernost, u značenju odanosti, zaista baš iscrp­ ljuje jedino u tjelesno-seksualnoj isključivosti. Životna praksa unosi ne tako beznačajne korekcije postojećih pravnih shvaćanja. Najviše se brakova razvodi na osnovu člana 56 OZB (nesugla-snost naravi, trajni nesporazum), i to preko 80%. Zbog preljube razvodi se nešto oko 10%. Ako se zaviri u sudske spise, onda se može konstatirati da je u mnogo slučajeva razvoda braka na osnovu člana 56 OZB umiješana i preljuba, premda se često to ni ne spominje. A .i kada se spominje, onda je preljuba isto tako dijalektički gradirana od uzroka do posljedice, i obratno. Supruž­ nici se, dakle, nerado služe preljubom kao brakorazvodnim razlo­ gom i argumentom. Ne čine to u interesu zajedničke djece. Preljuba povlači za sobom krivnju za razvod braka. Preljuba je zapravo supružanski a ne roditeljski problem. Prema tome, nema nikakve po­ trebe i štetno je u stvari supružanske nesuglasice projicirati na odnose roditelja i djece. Loš bračni partner ne mora biti i loš rodi­ telj. I zašto po svaku cijenu pravno tražiti i sudskom presudom proglašavati krivca? To može samo izazivati suvišne traume kod djece. Koristi nema baš nikakve. Drugo, supružnici u brakorazvod­ nim sporovima nerado operiraju preljubom, jer se na raspravama razmatraju strogo intimne stvari i kopa po »prljavom vešu«. Treće, prevareni suprug osjeća i svoje vlastite nedostatke, koji su makar i djelimično i samo posredno uvjetovali preljubu. Četvrto, prevareni suprug, a naročito ako je riječ u muškarcu, ne može biti oduševljen da se makar i na posredan način objelodanjuje umanjenje njegove vlastite vrijednosti. Jer, seksualitet je jedan od važnih temeljaca vrijednosti ličnosti. I, na kraju, moramo postaviti pitanje: kome služi institut pre­ ljube i čemu je potrebno da pravo ulazi u spletke supružnika. Jer, ako su zbog preljube odnosi toliko poremećeni da je zajednički ži­ vot postao nepodnošljiv, onda se brak može razvesti i po članu 56 OZB i nije potrebno intimne stvari povlačiti po sudskim spisima i iznositi stvari koje drugi zbilja ne treba da znaju. Naročito bi 13

trebalo biti pažljiv kod sastavljanja dokumenata i izbjegavati da se u njih unose i pojedinosti koje se bolno doimlju djece i koje mogu narušavati roditeljski autoritet. IV U intimnu sferu čovjeka naše pravo posebno drastično zadire kroz institut ništavosti braka u članu 45, stav 3 OZB: »Trajna opa­ sna ili teška bolest, protivprirodne navike, spolna nemoć.. pred­ stavljaju nekoliko primjera bitnih osobina, te povlače ništavost bra­ ka, ako je drugi bračni drug bio u zabludi o njima.« Ostavljamo po strani komentare o etičnosti objelodanjivanja jedne zapravo životne nesreće, kao što su protivprirodne navike ili neka opasna, odnosno teška bolest. Zadržavamo se samo na spolnoj nemoći kao bitnoj osobini koja povlači ništavost braka, ako je drugi bračni drug bio u zabludi o njoj. Formulacija o spolnoj nemoći kao razlogu za ništavost braka ponovo upućuje na zaključak da pravo stavlja na raspolaganje brač­ nim partnerima zahtjev za spolnim općenjem. To očekivanje, kako je u zakonu intonirano, ima toliku vrijednost da je pretvoreno u pravo zdravog bračnog partnera na spolno općenje sa svojim brač­ nim drugom. Takvo uzaludno očekivanje i zabluda mogu biti pro­ vjereni samo u praksi. I ako spolno nemoćni partner nije u stanju da ispuni očekivanja i udovolji pravu zdravog partnera, naš OZB daje zdravome partneru pravo na ništavost braka. Toliko je, dakle, spolno općenje čvrsta dimenzija braka da zakonodavac ne upućuje zainteresiranog partnera na brakorazvodnu tužbu, nego mu pruža jače obeštećenje, obeštećenje u vidu sudiske potvrde o periodičnoj intaktnosti. Pravo na podizanje tužbe za poništenje braka zastarjeva nakon godine dana otkad je zabluda uočena, a supruzi su živi jeli zajedno za to vrijeme — član 48, stav 2 OZB. Zinači probni rok je godina dana. Za kojega je partnera to mučniji period, za spolno nemoćnog ili onoga koji čeka na ostvarenje svojih prava? Ako to povežemo s zahtjevom za vjernošću, onda je to kazna za oba bračna druga. Budući da onaj zdravi partner koji u takvim uvjetima izdrži u za­ jednici više od godine dana nema više prava na tužbu za poništenje braka, ostaje mu brakorazvodna tužba. Zakon ne predviđa brako­ razvodne razloge za takve slučajeve. Ali šta to znači? Znači da za­ kon favorizira onoga zdravoga partner koji neće imati ni volje ni strpljenja, već će odmah po uočenju nedostataka spolno nemoćnog zatražiti proglašenje ništavosti braka. Onaj bračni drug koji će po­ kušati dulje od godine dana da rješava životne probleme zajedno sa spolno nemoćnim partnerom, naći će se u težoj situaciji. On neće imati pravo na tužbu za poništenje braka. Očigledno je tu nešto etički disonantno. 14

Pravnu osnovanost i opravdanost svakog tužbenog zahtjeva tužilačka strana mora dokazivati. Kako će tužilačka strana doka­ zivati spolnu nemoć tužene strane? Medicina poznaje slučajeva kada se spolna nemoć javlja samo prema određenim partnerima ili u od­ ređenim okolnostima. Kako će sud u slučajevima negiranja provje­ ravati tužbene navode? Zakon se ne izjašnjava na kakvu se spolnu nemoć misli. Spolna nemoć može biti trajna, privremena, povre­ mena, prema određenim osobama, u određenim okolnostima itđ. Ako je riječ o trajnoj spolnoj nemoći, onda nema poteškoća u pravnotehničkom pogledu. Ali ako nije u pitanju trajna spolna nemoć!? U tom slučaju bi tužilačka strana, dakle, imala pravo na svoje od­ ređene kriterije, odnosno zahtjeve za kvantitativnim i kvalitativnim određenjem seksualnog doživljaja koji bi svojom spolnom aktivnonšću trebalo da izaziva tuženi spolni partner. Ako to ovaj ne uspi­ jeva, bit će to, prema ovakvoj zakonskoj orijentaciji, dovoljan raz­ log za podizanje tužbe za poništenje braka. Kako će to ocjenjivati i o tome odlučivati sud? U tom odlučivanju sud bi se, dakle, morao upuštati u ocjenjivanje kvantitativne i kvalitativne dimenzije sek­ sualnog odnosa mtđu supružnicima. Pri tome uopće nije značajno to da li će sud posezati za ekspertizama odgovarajućih medicinskih stručnjaka, jer bi sud morao presudom ozakonjivati ritam i kvalitet seksualne aktivnosti supružnika. A to bi već graničilo s humorom. I tu se može postaviti pitanje kome i čemu može da služi obje­ lodanjivanje nečije spolne nemoći, a za spolno nemoćnog će to bez sumnje predstavljati bolnu i suvišnu reklamu. U praksi, međutim, nailazimo na faktične korekcije. U poređenju s brojem razvoda brakova, poništenja brakova ima zaista neznatan broj. Naime, sudskih utvrđenja nepostojećih i poništenih brakova ima jedva 3% od broja razvedenih. Ako se odbiju utvrđenja postojanja, odnosno nepostojanja braka, onda na poništavanje braka otpada manje od 1%. Kako se sva poništenja ne odnose na spolnu nemoć, to znači da ih je zaista neznatan postotak. Pa ako je već tako, onda se u zakonodavstvu mogu izbjeći formulacije koje tako drastično zadiru u intimnu sferu. V U ovoj kratkoj raspravi, prilagođenoj svrsi savjetovanja o po­ rodici, obuhvaćeni su u grubim konturama problemi koje će mo­ rati rješavati naše porodično zakonodavstvo u toku noveliranja i kodifikacije. Izložena razmatranja ukazuju sauno na to da postojeće naše bračno pravo na nekoliko mjesta prelazi granice i nameće svoje regulative jednom suptilnom dijelu ljudske intime, od čega bi ono moglo i trebalo da ustukne. Tim više što se sa takvim intervenci­ jama čovjek modernog društva teško miri. 15

Čini se da se našem zakonodavstvu s puno opravdanja može postaviti pitanje ima li smiisla da se pravo, sa svom svojom težinom i grubošću, upliće u ovakva tanana tkiva ljudskih nedaća, pogotovo u društvu kakvo je naše, u kome se na mnogim po zajednicu zna­ čajnijim područjima odvija proces uzmicanja pravnih normi u ko­ rist dobrih običaja i morala.

ANA MIHANOVIĆ NEKOLIKO PRIJEDLOGA ZA BUDUĆE REGULIRANJE PRAVNIH ODNOSA IZMEĐU RODITELJA I DJECE

Ukoliko želimo ustanoviti stepen socijalne razvijenosti određene zajednice, onda nam kao najbolji instrumenat za to može da posluži normativni profil maloljetničke zaštite. Ako je u pitanju stvarno humanitarno i razvijeno društvo, to se bezuvjetno mora reproducirati na kvalitet, intenzitet i modalitet zaštite osoba koje zbog svoje psiho-somatske konstitucije nisu u mogućnosti da se same staraju za svoju ličnost, prava i interese. Zemlje koje 'izgrađuju socijalističke društvene odnose nesum­ njivo pripadaju progresivnom društvu — zbog toga bi i njihov si­ stem malolj etničke zaštite trebalo da ima avangardno značenje. Ali, prema već ustaljenom pravilu, promjene u porodičnim odnosima usklađuju se sa promjenama u društvenom životu tek kad se ove posljednje vidno stabiliziraju i postignu određenu statičnost. Takav način postupanja donekle je rezultat koncepcije o potrebi stjecanja porodično pravne sigurnosti — a ona se ne postiže čestim noveliranjem u toj domeni prava. Ako usporedimo naše pozitivne porodične propise donesene uglavnom prije dva decenija, korastatirat ćemo da su kroz cijeli spomenuti period doživjeli samo minimalne izmjene — više tehničkoterminološka usklađen ja. Bilo bi vrlo nerealno vjerovati da su sve transformacije, pozi­ tivna progresivna kretanja, kroz koje je prošlo društvo u periodu od 20 godina, ostavili porodičnu grupu potpuno intaktnom, bez ikak­ vih reperkusija i refleksa. Porodica je nesumnjivo integralni dio društva i, prema tome, s njime organski vezana tako da su odrazi promjena u društvu i u njoj neminovni. Formirajući samoupravne odnose mi smo potencirano zahvaćeni talaisom socijalnih promjena koje zahtjeva ju adekvatni pravni tret­ man. 16

Intervencija diuštva u porodične odnose najizraženija je i naj­ potrebnija u domeni malo lj etničke zaštite, saobražavajući je sa sve većom moralnom, materijalnom i intelektualnom odgovornošću pre­ ma potomstvu, a koja je samo odraz općeg progresa. Za nekoliko naših porodičnopravnih instituta pa i suštinskih koncepcija mogli bismo bezrezervno kazati da više ne zadovoljavaju i da je njihova adaptacija izmenjenim društvenim uvjetima ne­ ophodna. Budući da će problemima porodice, kao socijalne grupe, biti posvećeno nekoliko naučnih i stručnih priloga, možemo se u našim razmatranjima isključivo ograničiti na neka pitanja normativne (porodičnopravne) zaštite maloljetnika. No ipak ne bismo mogli a da ne kažemo da prvu i osnovnu zaštitu maloljetnici — u pravilu — dobivaju u porodici, koja je ujedno normalni milje za skladan razvitak ličnosti djeteta, da djeca odgajana izvan njenog kruga vrlo teško stječu toliko potrebnu dru­ štvenu i emotivnu sigurnost, da društvo još dulji period vremena neće biti u mogućnosti da preuzme niti dio funkcija koje vrši poro­ dica, pa je zbog toga u sadašnjem trenutku a i u skorijoj budućnosti porodica neophodna — naročito zbog zbrinjavanja i odgoja djece. Društvo treba svojim intervencijama djelovati u pravcu stabi­ lizacije porodice pošto je ona posebno posljeđnj’h decenija izložena mnogim radikalnim mijenama. Posebno je potreban preventivan rad sa onim porodicama koje pokazuju devijantnost i teškoće u prilagođavanju promjenjenim uv­ jetima života — doživljavajući ih potpuno izopačeno. Ako, na pri­ mjer, bacimo pogied na podatke o broju optuženih roditelja na po­ dručju SR Hrvatske zbog povrede čl. 196 KZ (zlostavljanje i zapuštanje maloljetnika) za period od 1957. do 1967. godine, konstatirat ćemo stalan porast (uz vrlo mininalne oscilacije). Godine 1957. op­ tužena su 44 lica, 1958. — 59; 1959 — 82; 1960 — 50; 1961 — 61; 1962 — 113; 1967 — 180'. Sto se socijalne analize tiče, u pitanju su uglavnom osobe koje su zakazale i na svom ličnom — ljudskom — planu; kronični alkoholičari, prostitutke, recidivno osuđivane osobe. Naravno da društvena pomoć nije isključivo potrebna samo po­ rodicama kod kojih je dijagnosticirano teško socijalno oštećenje već i ostalima — napose onima s jednim roditeljem. 1. „U k a z n e n o - p o p r a v n i m u s ta n o v a m a S R H r v a ts k e tr e n u t a č n o s e n a la z i 75 c s o b a n a iz d r ž a v a n ju k a z n e z a tv o r a z b o g p o č in je n o g k r iv ič n o g d je la z lo s ta v lja n ja i z a p u š ta v a n j a m a lo lje tn ik a iz čl. 196, s t. 1 K Z . A k o se a n a liz ir a p o r o d ič n a s it u a c ija m a lo lje tn ik a u p u ć e n ih u o d g o jn o - p o p r a v n e d o m o v e k o ji s u ž r tv e a s o c ij a ln o g p o n a ­ š a n ja r o d ite lja , d o la z i se d o z a k lju č k a d a p o s to ji v e lik i r a s k o r a k iz m e đ u b r o ja ta k v ih m a lo lje tn ik a i k a ž n je n ih r o d ite lja . Z b o g to g a tr e b a čl. 196. st. l K Z p r i­ m ije n iti jo š n a n e k e r o d ite lje . P o t r e b a z a tim u k a z u je se i iz ra z lo g a š to im a p o ja v a d a iz p o je d in ih o b ite lji d o la z i u d o m o v e je d n o za d r u g im v iše d je c e (S ab o tin č ić A n te : Iz v o d iz d is k u s i je n a S a v je to v a n j u o k r iv ič n o - p r a v n o j z a š ti ti d je c e i o m la d in e , 1967. g o d .).

17

Jedno od ključnih pitanja u kompleksu normativne zaštite ma­ loljetnika je svakako i identična zaštita djece bez obzira na pori­ jeklo. Naš društveno-pravni sistem izražava svoj principijelni stav u odnosu na djecu rođenu van braka posredstvom nekoliko ustavnih načela, među kojima je posebno značajan princip proklamiran u čl. 53, st. 4 Ustava SFRJ (unesen u čl. 3 OZORD), prema kojem su vanbračna djeca izjednačena sa bračnom u pravima i dužnostima prema roditeljima. Bez obzira na nesumnjivu naprednost iznesene ideje, ona ipak sadrži određenu dozu diskriminacije prema djeci rođenoj van braka, stavljajući ih u istu pravnu poziciju s bračnom djecom jedino kad su u pitanju roditelji. Reperkusija navedenog načela dolazi do neposrednog izražaja u čl. 32 OZORD i čl. 23 Zakona o nasljeđivanju, prema kojem (čl. OZORD) vanbračne srodnike međusobno ne tereti dužnost uzdrža­ vanja, odnosno (čl. 23 ZNA) vanbračna djeca mogu nasljediti očeve srodnike jedino ako je njihov otac dobrovoljno priznao očinstvo (makar i na konkludentan način). Spomenuta rješenja u životnoj stvarnosti mogu imati vrlo ne­ gativne posljedice po vanbračnu djecu. Kod nj ili mnogo više nego kad su u pitanju bračna djeca nalazimo situaciju da faktički i prav­ no posjeduju samo jednog roditelja, a to znači, u slučaju njegove nesposobnosti za rad, smrti ili sličnih okolnosti, nemaju mogućnost da se obrate za pomoć ostalim članovima uže porodice, to jest da je i pravnim putem ostvare, već su prisiljeni tražiti od društva soci­ jalne prestacije. Ako se ekonomska situacija roditelja, u našem slučaju van bra­ čnih majki, bezuvjetno reflektira na uvjete i životni standard nji­ hove djece, onda statistički podaci koje ćemo demonstrirati nemi­ novno ukazuju na potrebu za drugačijim zakonodavnim rješenjem. U periodu od 1955. do 1962. godine svaka deveta vanbračna majka bila je maloljetna. Takve su osobe uglavnom bez zanimanja, ili ga tek stječu i, prema tome, ovisne o pomoći, u najvećem broju slučajeva, svojih najbližih srodnika. Nadalje, od 69.627 Jugoslovenki koje su rodile vanbračno tokom 1961. i 1962. godine 24.515 spada u kategoriju uzdržavanih lica (čemu, zbilja, komentar može­ mo izostaviti). Ako u svrhu komparacije usporedimo propise istočnoevropskih zemalja, u njima ne nalazimo diskriminaciju vanbračne djece kad je u pitanju uzdržavanje (Osobni i porodični zakon Bugarske, čl. 111 i 112. Porodični zakon NR Rumunije, art. 89, Zakon o porodici Cehoslovačke Socijalističke Republike iz 1964, Zakon o porodici i starateljstvu Poljske od 25. II 1964, Porodični zakonik Njemačke Demokratske Republike, par. 82—87). 18

Komisija za pripremu kodifikacije porodičnog zakonodavstva Saveznog izvršnog vijeća provela je anketu u svim republikama o mnogim pitanjima iz materije porodičnog zakonodavstva koje bi eventualno trebalo novelirati. U toj akciji na području Socijalisti­ čke Republike Hrvatske učestvovalo je 119 ustanova, organizacija i pojedinaca. Međutim spomenutim pitanjima u Upitniku ankete tražio se i odgovor na pitanj? da li treba izjednačiti vanbračnu djecu sa brač­ nom u odnosu naspram srodnika. Od 119 anketiranih institucija na postavljeno pitanje su od­ govorile njih 104, s tim da 72 organizacije, bezrezervno, smatraju da u odnosu naspram srodnika treba provesti spomenuto izjedna­ čenje. Petnaest anketiranih ustanova ima suprotno mišljenje, dok preostali učesnici zastupaju mišljenje da se izjednačenju može pri­ stupiti jedino kad su u pitanju djeca čiji je otac svoje očinstvo do­ brovoljno priznao (budući da je u spomenutoj situaciji minimalna mogućnost da priznavalac nije biološki otac djeteta). Pošto su sa životnom problematikom vanbračne djece 1 njihovih majki naj'tješnje povezane službe socijalne zaštite u općinama, to su njihovi odgovori specijalno interesantni. Od 30 anketiranih skup­ ština 21 smatra da je bezuvjetno izjednačenje jedino pravedno rje­ šenje. Potpuno suprotno mišljenje izrazile su samo dvije od spome­ nutih službi. Slične reagiraju anketirani aktivi Konferencije za dru­ štvenu aktivnost. Na žalost, učesnici uz odgovore rijetko iznose ar­ gumente koji su ih inspirirali u njihovom opredjeljenju. Citiramo, u skraćenoj verziji, neka ODrazloženja: — Vanbračnu djecu ne treba izjednačiti sa bračnom, — ». . . jer ipak brak kao osnovnu ćeliju društva treba poštovati i stimulirati, a vanbračne odnose kočiti... (Služba socijaine zaštite Skupštine op­ ćine Velika Gorica). — ». . . ne bi ih trebalo u potpunosti izjednačiti, jer bi se time tolerirali vanbračni odnosi...« (Služba socijalne zaštite Skupštine općine Čakovec). — »Potrebno je vanbračnu djecu izjednačit u odnosu na ostale srodnike, jer se ne vidi pravi razlog zašto bi djeca u tom pravcu bila diskriminirana, kad je proklamirano načelo izjednačenja. Do­ duše, ta diskriminacija ne bi bila protuustavna, jer je u čl. 58 Usta­ va SFRJ izjednačenje naglašeno samo prema roditeljima, ali kon­ sekventna provedba osnovnog principa da je vanbračno srodstvo po naravi stvari jednako kao i bračno — zahtjeva i odgovarajuću za­ konsku soluciju... « (Advokatska komora SRH). No životna problematika vanbračne djece i njihovog roditelja ne iscrpljuje se samo u spomenutoj diskriminaciji. Ako konsulti­ ramo naše statističke godišnjake, koji prate kretanje vanbračneg nataliteta, konstatirat ćemo da konstantno ostaje oko 10.000 van19

bračne djece bez utvrđnog očinstva. Sigurno da se u takvoj situaciji neminovno i ozbiljno nameće pitanje koji razlozi spriječavaju vanbračne majke da u ime djeteta iniciraju sudski postupak za usta­ novljenje očinstva kad njihov seksualni partner i biološki otac djeteta nije spreman da sam prizna svoje očinstvo? Za ilustraciju može nam poslužiti 1962. godina. Te godine je 33 47? djece rođeno vanbračno. Međutim, samo kod 19.664 djece upisan je u izvod iz matične knjige rođenih i drugi roditelj. Pri tom je samo 19.381 vanbračni otac dobrovoljno priznao svoje očinstvo, dok je u 283 slučaja dijete, zastupano preko majke, moralo pokrenuti sudski po­ stupak da ustanovi svoje porijeklo. No i kod dobrovoljnog prizna­ nja vanbračnog očinstva majke pokazuju potenciranu strpljivost i tolerantnost. Naime, od rođenja djeteta do dana priznanja česi.o protiče veoma mnogo vremena. Taiko je među priznanjima učinje­ nim u toku 1962. u 847 slučajeva od rođenja djeteta do dana podnašanja izjave (ili koje druge forme dobrovoljnog priznanja) prote­ kao period od 1 do 4 godine, u periodu od 5 do 0 godina nakom ro­ đenja djeteta priznalo je 320 vanbračnih očeva svoje očinstvo, a u 294 slučaja dijete je već navršilo 10 godina u momentu priznanja. Situacija se ne razlikuje ni u slučaju podnošenja tužbe za utvrđi­ vanje vanbračnog očinstva. Kako su postupci te vrste izašli iz sfere interesiranja demografa, to sam obradila stanoviti broj sudskih pred­ meta. Od stotinu tužbi podnesenih tokom 1964. godine Okružnom, sudu u Zagrebu samo 32 su podnesena u prvih 6 mjeseci po rođenju djeteta. Što se ostalih predmeta tiče, 22 postupka inicirana su u toku prve godine djetetova života, 14 između 13 mjesei i 2 godine, u periodu između 3 do 6 godina po rođenju djeteta podneseno je 17 tužbi, između 7 i 10 godina 9 tužbi, između 11 i 14 godina 4 tužbe, a nakon punoljetnosti pokrenuta su dva postupka za utvrđivanje očinstva. Ako navedenom saznanju dodamo okolnost da su tzv. paternitetski postupci, s obzirom na kompliciranost dokazne teme, rela­ tivno dugotrajni, tada se zaista treba upitali: ne ugrožavaju li van­ bračni roditelji svojim ponašanjem elementarne interese svoje dje­ ce? Odnos s bivšim seksualnim partnerom privatna je stvar, stvar ukusa i kulture, ali ako.smo temeljem tog odnosa postali roditelji, onda naša nonšailantnost ne smije štetiti interesu djeteta. Vrlo je komplicirano prikupiti podatke o razioz:ma koji su u pojedinim slučajevima odlučujući da mnoge majke ništa ne podu­ zimaju, ili to čine s velikim zakašnjenjem. Duboko sumnjamo da bi kao presudan razlog nepokretanja postupka bila njihova nada da će s naravnim ocem djeteta u dogledno vrijeme zaključiti brak pa u tom cilju ne žele da ih oneraspolože podnošenjem tužbe. Ako se uzme u obzir milje iz kojega potječe najveći broj van­ bračnih majki, njihova naobrazba i zanimanje (tako, na primer, 20

od 33.972 Jugoslovenke koje su 1962. godine postale '-anbračne maj­ ke 12.938 je bilo bez ikakve školske spreme a 17.075 s nepotpunom osnovnom školom), onda otpada i pomisao da su u pitanju ekonom­ ski i opće emancipirane žene koje su željele dijeto bez obzira na brak i koje pokazuju sposobnost da ga same osposobe za život. No, i u takvoj situaciji postavljalo bi se pitanje da li edukativni i psi­ hološki razlozi ne zahtijevaju da dijete ima utvrđenog i drugog ro­ ditelja. Mislim da se opravdano nameće pitanje da 11 naše društvo može godišnje ostaviti desetak tisuća djece bez ustanovlj.-r.cg očinstva ili te kao nužno nameće preispitivanje oportunosti normiranog insti­ tuta. Mogućnosti su višestruke. Skandinavske zemlje, na primjer, utvrđuju, uz ograničeni broj izuzetaka, oč.nstvc po službenoj duž­ nosti. Za naše prilike možda bi bila vrlo optimalna solucija prema kojoj bi matičar, na osnovu izjave majke o naravnom ocu, upisao i njegovo ime. Na taj način izjednačile b'i se polazne riozicije bračnog i vanbračnog roditelja. Naravno, predložen: institut trebalo bi tako razraditi da vitalni interesi djeteta a i vanbrač.oog oca budu zašti­ ćeni. Ako podjemo od stvarne situacije u životu, onda možemo kon­ statirati da su vanbračni očevi i pravno i faktički u beneficiranom položaju nasuprot svojoj djeci i njihovim majkama. Zbog toga bi predloženo rješenje bilo krajnje pravedno — dajući primarno mje­ sto interesima djece. Takozvano »olimentaciono pitanje •< zauzima značajno mjesto među polemiziranim temama iz domene malo^etnićke zaštite. Prema približnim podacima, u našoj zemlji živi oko 710.000 djece u nepotpunim porodicama, s tim da je preko 65n/o još malo­ ljetno (oko 600.000 živi uz majku, dok 110.000 formira svoj porodični krug uz oca). Svi ti maloljetnici, u pravilu, posredstvom čl. 6 i 32 OZORD i čl. 66 OZB, spadaju u grupu alimentiranih lica. Nemamo direkt­ nih statističkih podataka koji bi nam dočarali sve teškoće na koje nailaze maloljetnici i njihovi zakonski zastupnici pri ostvarenju spomenutog prava. Ilustracije radi mogu navesti da sam pregledom 150 predmeta općmskih sudova na području greda Zagreba ustano­ vila da se maloljetnici iz razvedenih brakova do svoje punoljet­ nosti u prosjeku najmanje tri puta obraćaju pravosudnim organima u vezi s ostvarenjem uzdržavanja. Ako pođemo od činjenice da je svaki sudski proces vezan za određene troškove i dangubu, koja se često vrlo teško nadoknadi, onda ne bismo mogli a da ne konstatiramo da roditelj kome dijete nije povjereno na taj način — provocirajući potrebu za sudskom intervencijom — škodi na posredan ili neposredan način svome djetetu. 21

Pravna teorija specijalno pledira za zakonskom preformulacijom odredaba čl. 6 i 32 OZORD, u pravcu što jače oficioznosti, jer je potpuno protivno logici stvari da mišljenje roditelja Kad su u pitanju djeca iz razvedenih brakova ima karakter prijedloga, da bi kod sve ostale djece bilo primijenjeno procesno načelo »ne ultra petka partium«, što može biti uslijed raznih čisto ličnih preoku­ pacija roditelja vrlo štetno po interes malodobnika. Tako sam, na primjer, ustanovila pregledom 100 predmeta-tužbi za ustanovljenje vanbračnog očinstva (podnijetih Okružnom sudu u Zagrebu) da u 15 slučajeva uopće nije postavljen zahtjev za uzdržavanjem, da bi u 45% slučajeva predložena svota iznosila samo 3.000 st. dinara. Nadalje, u doktrini se mnogo raspravlja i o izrazu »mogućnosti roditelja« (čl. 66 OZB), s obzirom na to da sudovi, rješavajući kon­ kretne slučajeve, različito postupaju interpretirajući ponekad izraz »mogućnosti roditelja< — kao konkretne, faktičke mogućnosti, dok u drugim slučajevima tom pojmu pridaju hipotetičan karakter — određujući obavezu roditelja prema imovinskoj situaciji u kojoj bi se roditelj mogao nalaziti s obzirom na svoju stručnu spremu, radnu mogućnost, zaposlenje, zdravstveno stanje i slično. Premda ovo posljednje rješenje nesumnjivo više odgovara inte­ resima alimentiranih lica, ipak mu se sa čisto jurističkog stano­ višta mogu stavit zamjerke kojima ne bismo mogli osporiti lo­ gičnost. Kad govorimo o uzdržavanju djece, treba poći od stanovišta da su roditelji dužni da ulože maksimum zalaganja, samoprijegora i radne aktivnosti kako bi svojoj djeoi osigurali najoptimalnije ži­ votne uvjete. Zbog toga nije ni čudo što se sudovi sve više oslanjaju na svoju subjektivnu impresiju o ekonomskoj snazi roditelja, uzima­ jući u obzir i potencijalne privredne mogućnosti zdravog i za rad sposobnog roditelja. Takvu reakciju sudova, koja krajnje konvenira zaštiti malo­ ljetne djece, trebalo bi podvesti pod odgovarajuće normativne ok­ vire. Ocjeni prilika drugog roditelja, koji je u znatno težoj situaciji, s obzirom na to da snosi razliku između doprinosa koji daje roditelj — alimentacioni — dužnik i cjelokupnog uzdržavanja, vodeći uz to potpunu brigu oko podizanja djeteta, nisu poklonile ni legisla­ tiva ni ekzekutiva dovoljnu pažnju. Kako su u većini slučajeva majke taj roditelj kojem se djeca povjeravaju, to je situacija još alarmantnija budući da je njihovo ekonomsko stanje znatno lošije. Frapirajući je podatak da je 1965. godine 40% majki u vrijeme vođenja spora radi uzdržavanja nji­ hove djece bilo izvan redovitog radnog odnosa. 22

Nesumnjivo je da rad oko čuvanja d odgoja maloljetnika treba valorizirati. Spomenuto rješenje prvenstveno pogoduje interesu dje­ teta. A'ko komparacije radi pogledamo Porodični zakonik Njemačke Demokratske Republike, konstatirat ćemo da postoji norma (čl. 25, st. 1) koja izričito određuje da roditelj koji ima pravo na odgoj svoj doprinos daje vlastitom brigom za dijete. S obzirom na interesantnost tematike, Savezna komisija za pripremu kodifikacije porodičnog zakonodavstva u svome već spo­ menutom questionnairu formulirala je 8 pitanja, o kojima je tra­ žila izjašnjenje, u vezi s problemom uzdržavanja. Od 119 anketiranih ustanova 79 smatra da treba propisati — normirati da se visina doprinosa za uzdržavanje djece određuje pre­ ma njihovim potrebama kao i prema mogućnostima roditelja, s tim da mogućnosti treba shvatiti tako da u obzir dolaze ne samo ostva­ reni prihodi nego i oni koje je roditelj mogao ostvariti da je razumno iskoristio svoje snage i sposobnosti, a naročito oni prihodi koje je iz nemarnosti ili drugog neopravdanog razloga propustio da ostvari. Još veći broj anketiranih (87) smatra da treba kod odlučivanja o uzdržavanju uzeti da onaj roditelj kod kojeg se dijete nalazi već daje svoj doprinos time što čuva, nadzire i podiže dijete. Protiv spomenute solucije izjasnile su se izričito samo tri orga­ nizacije. Nadalje, 78 ustanova i organizacija smatra da treba legislativno predvidjeti da sud može visinu doprinosa za uzdržavanje odrediti i iznad zahtjeva stranke, ako je to u interesu maloljetnog ili s njim izjednačenog lica. Što se direktne intervencije tiče — 96 anketiranih institucija (od 119) smatra da treba ovlastiti organ starateljstva da po službe­ noj dužnosti sam pokreće i vodi postupak radi uzdržavanja malo­ ljetnih i s njima izjednačenih lica, odnosno da se može u takovoj parnici pojaviti kao umješač. Radi boljeg osiguranja alimentacionog potraživanja u Upitniku su predviđene i stanovite mjere u odnosu na radnu organizaciju alimentacionog dužnika, kao na primjer: odgovornost organizacije ako dâ netačne podatke o visini dohotka ili ako sa zakašnjenjem izvrši isplatu. Za navedene prijedloge izjasnilo se 70% anketiranih. I, na kraju, željela bih istaći da je to samo mali dio, mada vrlo vitalan, u nizu pitanja koja treba riješiti da bismo kazali da naš pravni sistem slijedi socijalni razvitak sa sve, humano, sadržajnijim odnosima. 23

MIRJANA PAPO METODI RADA U PROVOĐENJU NEKIH ODREDABA PORODIČNIH ZAKONA Uvod

Pravni poredak jedne države stvara se i danas donošenjem prav­ nih pravila ponašanja pojedinaca u njihovim imovinskim i ličnim odnosima. Funkcija države time, međutim, nije iscrpljena, jer je ona ovlaštena da štiti i provodi svoj pravni poredak. Ona to čini preko određenih organa snagom svoje vlasti i to uz pomoć pravnih me­ toda. Ovi metodi izraženi su u tri osnovna procesa prava: građan­ skom, krivičnom i upravnom postupku, 'koji čine skup strogo formulisan'ih pravila u primjeni i zaštiti materijalnog prava. Svako od ovih procesnih prava je dio jedinstvenog pravnog sistema i kao takvo je usko povezano sa ostalim granama prava. Tako postoji veza između, na primjer, građanskog procesnog i gra­ đanskog materijalnog prava, između građanskog procesnog prava i administrativnog, radnog pa i porodičnog prava, koje je osnov ovog izlaganja. U vezi sa promjenom materijalnog, mijenja se i prepliće procesno pravo. Postoji tako veza i između sudskog građanskog po­ stupka i krivičnog i upravnog postupka. Društveni odnosi koji regulišu razne grane prava nisu statična materija, već su stalno mobilni i u neprekidnom kretanju. U savremenom društvu, naime, jasna razgraničenja nisu moguća. S obzi­ rom na veoma snažnu razvijenost ne samo ekonomskih odnosa već i komunikacija i, naročito, nauke, dolazi do takvog produbljavanja pojedinih domena da to, sa svoje strane, utiče na njihovo mijenjanje i na zadiranje jednog domena u drugi. Stoga puna podjela rada i specijalizovanost prestaju da budu karakteristične za moderno savremeno društvo. Poznato je da unutar egzaktnih nauka dolazi do prelivanja, ali do takvog prelivanja očito dolazi i unutar humani­ tarnih grana nauka. Ovo naročito u samoupravnom društvu u ko­ jem se potpuno mijenjaju a često i ukidaju granice pojedinih kom­ petencija, u kpj^m svaki građanin ne samo da je pojedinac sa svojim sopstvenim interesima i težnjama već je i član grupe preko koje, kao ravnopravna jedinka, postaje na izvjestan način idealni dio dru­ štva, države i njene vlasti. Otuda su međuljudski odnosi uopšte, pa i oni regulisani materijalnopravnim normama, takvi da nikakva privatizacija pojedinih društvenih instituta nije moguća. Iz istih razloga ne može se postaviti niti čvrsta granica između pojedinih grana prava pošto materija njihovog regulisanja nepre­ kidno fluktuira iz jednog područja u drugo. Očiti primjer za ovo je pravno regulisanje maloljetničke delinkvencije, koja iz domena 24

krivičnog neprekidno prodire u domen porodičnog prava. Ili obratno, porodično pravo prelazi iz domena građanskog, privatnog u domen upravnog, javnog prava. Čini se da je još izrazitija nemogućnost primjene uvjek istih, čvrsto određenih metoda rada, uprkos tome što je to osobenost formalnog, odnosno procesnog prava. Iz ovakvih savremenih odnosa proizlazi takođe da se porodica ne može smatrati privatnom stvari pojedinaca niti isključivo regulisati normama građanskog prava. Istim stavom se takođe negira mo­ gućnost shvatanja porodice kao državne ustanove i njenih članova, bilo kao pojedinaca ili kao grupe, kao lica lišenih prava da sami slo­ bodno odlučuju i postupaju. Kad bi stvar tako stajala, rješenje bi bilo jednostavno. Iz nekadašnjeg čisto privatnog domena prava po­ rodica bi prešla u domen javnog, a umjesto građanskog postupka, metod bi bio administrativni. I jednih i drugih stavova je bilo u praksi, no oni su napušteni. Savremeni uslovi, kao što je već rečeno, dovode baš obratno do nemogućnosti omeđavanja pojedinih domena prava, a uporedo s tim do potrebe za primjenom različitih metoda u cilju obezbjeđenja pojedinih i pravnih i društvenih instituta. Otuda pojava da se u savremenom svijetu govori sa različitih aspekata i uz različite stavove o mjestu i ulozi porodice, kako u društvenim odnosima tako i u pravnom sistemu. U primjeni normi porodičnog prava nailazi se i na upravni i na krivični postupak kojim se rješavaju često ne samo različite već u suštini iste stvari. Tako, na primjer, upućivanje maloljetnika u vaspitnu ustanovu i smještaj maloljetnika u ustanovu uslijed ograničenja roditeljskog prava. Ali, na primjer, odluka o iz­ državanju djeteta po tužbi i odluka o izdržavanju radi smještaja u drugu porodicu, gdje u suštini istu odluku jednom donosi sud u parničnom postupku, a drugi put organ starateljstva u upravnom postupku itd. U pravnoj nauci, i buržoaskoj i sovjetskoj, bilo je pokušaja da se spoje ovi postupci u jedan jedinstveni, ali su oni ostali bez uspjeha, jer su njihovi tvorci izgubili iz vida ono što je bitno u sva­ kom postupku i što ga ipak odvaja u mnogo slučajeva, a to je pred­ met regulisamja. No ovaj neuspio pokušaj ne znači da metodi prava ostaju uvijek isti i da mogu da zadovolje. Oni čak ponekad kao forma mogu da postanu kočnica i daljem razvoju materijalnog prava i njegovoj primjeni i tada se neminovno ukidaju neke stare norme, odnosno ako ne dođe do toga, onda se metodi mijenjaju i stvaraju posrednim putem kroz praksu. Novi metodi rada podrli su u naš pravni sitsem i sad, čini se, traže pravo građanstva, posebno u oblasti primjene odredaba porodičnih zakona. Cilj ovog referata nije da otkrije nešto nepoznato ili da pred­ loži nešto novo. Pitanja koja se iznose bila su predmet razmatranja i obnova za predloge više naših stručnjaka, teoretičara i praktičara. 25

Razlog njihovog ponovnog apostrofiran]a određen je vremenskim okvirima i mjestom na kojem se iznose. Kako se na ovom mjestu govori o porodici, i to u fazi priprema kodifikacije porodičnog prava, to je svrha ovog izlaganja ukazivanje Komisiji za kodifikaciju na neka moguća pravna rješenja u oblasti metoda primjene porodičnog zakonodavstva. Već je u uvodu inicirano pitanje aktuelnosti i adekvatnosti nor­ mi procesnog prava koje se primjenjuje u oblasti porodice. Kako je, međutim, riječ o veoma opsežnoj materiji, to će se ovaj referat za­ držati na pitanjima građanskog procesnog prava, odnosno na zaštiti i primjeni, primjera radi, samo nekih odredaba porodičnog prava, koje se, prema odredbama formalnog prava, provode metodom par­ ničnog postupka. Evolucija ovih odredaba biće posmatrana kroz praksu u kojoj se javljaju novi, još formalno nepriznati metodi, koji su ponekad anonimni. Institut mirenja u bračnim sporovima

Izvjesno priznanje davno iniciranog javnog značaja porodice, a brak je jedan od njenih pravnih izraza, učinjeno je kroz institut mi­ renja još u vrijeme kada je porodica smatrana isključivo privatnom stvari subjekata prava. Ovo prvo mišljenje javnog i privatnog u normama porodičnog prava odrazilo se dugo vremena samo u formalnopravnom smislu. Meritorno nije moguće mijenjati dispoziciono pravo građana na promjenu bračnog statusa, uz zakonske uslove naravno, osim možda unekoliko u nekim socijalističkim zemljama uz pravo suda da od­ bije osnovani zahtjev za razvodom braka, ako je to u interesu djece. Ročište za mirenje predstavlja specifikum parničnog postupka koji ga reguliše, iako ga inače ne poznaje ni ovaj niti ijedan drugi po­ stupak. Omogućeno je stoga samo odstupanje od ustavljenih metoda rada, a kakve metode primijeniti i koliko će oni imati karakter for­ malnog prava ostalo je otvoreno pitanje. Metod rada organa kojima je mirenje povjereno u praksi je bio određen suštinskim pristupom braku. Tamo gdje je brak smatran vječitom vezom koju čovjek nije ovlašten da mijenja, mirenje je vršeno uz poziv na božji autoritet, uz apel na pokornost i na prihvatanje dužnosti uz okolnosti kakve jesu. Tamo gdje je brak smatran manje-više običnim ugovorom., mirenje je podsticano racionalnim razmatranjem pitanja zajednice života. U fazi čisto sudske nadlež­ nosti u bračnim pitanjima mirenje ima sve manje efekta i sve ma­ nje su traženi načini za njegovo uspješno provođenje. Ovo ukoliko ne prihvatimo kao metod sudskog provođenja mirenja striktno iz­ vršavanje obaveze suda nametnuto formalnopravnom odredbom. Mirenje se na taj način svodi na konstataciju da bračni drugovi ne 26

žele da se izmire, osim, naravno, u veoma rijetkim slučajevima. Ovakva pojava posljedica je privatnopravnog pristupa porodici, koji uprkos mnogim normama drukčijeg karaktera, dominira porodičnim pravom. Uporedo s ovim, ista posljedica proizlazi i iz prirode for­ malnog prava, uslijed koje parnični postupak ostaje izraz sfere emo­ tivnog i ne može da odstupi od dramskog oblika provođenja zaštite pravnih normi. U sadašnje vrijeme, međutim, uslijed promjena kompletnog pri­ stupa pravilima o međusobnom vladanju pojedinaca kao koordinantnih subjekata u njihovim imovinskim i naročito ličnim odnosima (kako kaže prof. Zuglija), uslijed pristupa koji, prema već izlože­ nom, više nema niti može imati samo pravni i samo privatni ka­ rakter, nužno je da uslijede izmjene i u institutu mirenja. U prvo vrijeme javni opštedruštveni interes ispoljen je putem konstantnog ukazivanja na porast broja razvoda brakova, to jest porast deficijentnih porodica uopšte. Gotovo uporedo s tim istak­ nuta je neefikasnost sudskog provođenja mirenja. Ubrzo zatim struč­ njaci počinju da ukazuju na potrebu za unošenjem novina u sprovođenje mirenja. Predloži i stavovi koji opravdavaju ovo traženje uzrokovani su s dva različita pristupa braku, te se objašnjavaju s različitih aspekata. 1) Mirenje radi izmirenja je polazna tačka velikog broja struč­ njaka. Neki od njih pripisuju braku dominantnu ulogu u stvaranju porodice, dok drugi prihvata ju njegovu takvu ulogu na osnovu fak­ tičkog stanja po kojem je u našoj zemlji zaista brak osnov većine porodica. Kako i država brak tretira na ovaj način u gotovo svim normama kojima štiti porodicu, ovi stručnjaci ističu potrebu za održavanjem braka različitim sredstvima, pa i kroz efikasnije provođenje mirenja. U tom smislu najčešće je isticana moguća uloga socijalnih rad­ nika u provođenju mirenja, a predloži su se kretali od određivanja njegove uloge kao pomoćnog radnika, pa preko saradnika, do ek­ stremnih, po kojima mirenje treba izdvojiti iz spora o razvodu braka i staviti ga u nadležnost centrima za socijalni rad, gdje bi ga provo­ dili njihovi stručnjaci, socijalni radnici. Nijedan od ovih predloga nije pravno formulisan, pa iipak je praksa i neminovnost evolutivnog karaktera, kako međuljudskih odnosa tako i porodice, dovela do izvjesne neformalne intervencije u institutu mirenja. Primjera radi iznijećemo iskustva sa područja opštine Centar Sarajevo. U periodu od januara do avgusta 1968. godine vođeno je kod Okružnog suda u Sarajevu 118 brakorazvodnih parnica čiji bračni drugovi imaju boravište na teritoriji opštine Centar, a iz toga braka imaju maloljetnu djecu. Unutar toga broja izmirenjem je okončano 18 parnica direktno kao rezultat rada Centra za socijalni rad op­ štine Centar Sarajevo i njegovih metoda rada. 27

Postavlja se pitanje kako je do toga došlo, pošto je poznato da predloži o povjeravanju mirenja socijalnim radnicima nisu usvojeni. Centar za socijalni rad uveden je u ulogu onoga koji provodi mirenje u stvari posrednim putem. Sud je, naime, tražio u svim tim slučaje­ vima od Centra da dostavi mišljenje o tome kojem od roditelja da djeca budu povjerena, vodeći računa o interesu djece. Ispitujući okolnosti na osnovu kojih bi stvorio traženo mišlje­ nje, socijalni radnik, jer on to radi, proveo je mirenje mada mu to nije bila prevashodna namjera. On je to .učinio posredstvom svog načina rada, svojih metoda. U svim traženjima suda socijalni rad­ nik najmanje je u dva navrata pristupio ovom poslu, u 18 izmirenih Slučajeva najmanje po tri puta. Prvi kontakt sa porodicom, o čijim .roditeljskim odnosima treba da stekne mišljenje, socijalni radnik provodi metodom observacije. On odlazi u porodicu da prikupi podatke materijalne prirode, kao što su novčane, stambene, higijenske, zdravstvene i druge. Drugi kontakt je u Centru i provodi se metodom intervjua. Uz pomoć djelimično pripremljenih posrednih pitanja socijalni radnik navodi-roditelje da govore o djeci i o sebi. Zanimljivo je da se rodi­ telji odazivaju lakše Centru nego sudu i da je od 18 njih ovoj raz­ govor prihvatilo 17 bračnih parova, dok na sudsko ročište o mirenju, iako uredno pozvani, devet od tih istih bračnih parova uopšte nije došlo. U ovom drugom pristupu socijalni radnik prikuplja zapravo podatke nematerijalne prirode. On nastoji da dobije sliku o tome kakvi su emotivni odnosi roditelja prema djeci, kakvo je njihovo osjećanje odgovornosti za dužnost cjelokupnog podizanja, a ne samo za izdržavanje djeteta, kakve su im sposobnosti da kao ličnosti od­ govore tim zajedničkim obavezama. Kako je jedan od elemenata vršenja roditeljskog prava sposobnost i mogućnost zajedničkog i sporazumnog vršenja toga prava, to socijalni radnik već u drugom kontaktu s porodicom neminovno dolazi do toga da se zainteresuje za pitanje bračnih odnosa 'roditelja a time i do eventualne potrebe da utiče ina izmirenje. U svakom slučaju on na ovaj način dolazi do saznanja o eventualnoj mogućnosti .izmirenja. Priroda trećeg kontakta, .i svakog daljeg, ovisi o tome šta je so­ cijalni radnik uočio u toku intervjua. Tom piilikom mogu, da na­ stanu tri različite situacije: U prvoj, najpoželjnijoj, kaže socijalni radnik, postoji ozbiljna mogućnost za izmirenje putem običnih razgovora. Socijalni radnik tada ponovno poziva bračne drugove usmjeravajući razgovor na one okolnosti koje ih povezuju i koje mogu stoga uticati na izmirenje. Tako je, na primjer, u spisu P 212/68 to bilo pitanje dijeteta za čije prisustvo su oba roditelja izuzetno zainteresovana, a koje »voli jed­ nako i tatu i mamu«. Ili uzmimo spis P 3314^67, u kojem je osnovnu smetnju za izmirenje predstavljala tužba žene podnesena u afektiv28

nom stanju, teško razumljivom za veoma staloženog muža, uz obo­ strano osjećanje pripadnosti; ili P 1295/68, u kojem je za bračnu za­ jednicu materijalni interes nadjačao prebrzo izraženu želju za tako­ zvanom slobodom. Druga situacija izvire takođe iz mogućnosti izmirenja bračnih drugova, ali pod uslovom otklanjanja razloga za sukobe. Ovdje soci­ jalni radnik primjenjuje metod socijalne akcije. On u prvom kon­ taktu, kako se to kaže u metodici socijalnog rada, postavlja dijag­ nozu, zatim određuje i primjenjuje terapiju. Tako je, na primjer, u spisu P 1646/68 socijalni radnik pomogao da se mladi roditelji od­ voje u samostalno domaćinstvo, i to zamjenom velikog stana za dva mala, uz punu saglasnost svekra i svekrve s kojima je ranije za­ jedničko domaćinstvo bilo uzrok stalnih sukoba. Ili u spisu P 1215/68, u kojem je socijalni radnik naveo muža da se liječi od alkoholizma, smjestio ga u ustanovu, a nakon liječenja vratio na posao i u poro­ dicu, od kada postupak već 5 mjeseci miruje. Treća situacija je ona u kojoj dolazi do izmirenja, ali je ono nužno zlo za jednog od bračnih drugova a ne željeno rješenje. Tako je, na primjer, u spisu P 26/68 žena podnijela tužbu za razvod braka radi bezrazložne ljubomore muža zbog koje je on čak i tuče. Tužbu je povukla ne vjerujući u njegovo obećanje da će izmijeniti pona­ šanje, jer nije mogla prihvatiti da se djeca njemu povjere stoga što ona nema nikakvih materijalnih ušlo va da ih sama podiže. Ili spis P 540/68, u kojem je izmirenje uslijedilo isključivo iz materijalnih i zdravstvenih razloga, mada emotivne veze ne postoje među brač­ nim drugovima, ali brak predstavlja izvjestan izlaz za neobezbjeđenu domaćicu nakon 20 godina braka. Na ovaj način, dakle, socijalni radnik provodi mirenje i ako mu ono nije povjereno i postiže bolje rezultate od suda. Ovo je re­ zultat, bez sumnje, izloženih metoda koje koristi socijalni radnik i koji pružaju više garancije za ocjenu interesa porodice i za zaštitu njenih članova, posebno djece. U tom smislu bi stanovište o potrebi za prenošenjem mirenja na centre za socijalni rad bili opravdani. 2) Mirenje radi dobrovoljnog i mirnog sređivanja pitanja veza­ nih za brak je polazna tačka drugog znatno manjeg broja stručnjaka koji predlažu izmjene u metodama rada na izmirenju i takode uvo­ đenje socijalnog radnika, osim sudije, u primjeni ovog propisa. Da mirenje nije više samo sebi cilj to tvrde ne samo stručnjaci već pokazuju i društveni odnosi na čijim principima je sazdana po­ rodica, zatim praksa sudova i praksa centara za socijalni rad. Mirenje radi izmirenja, naime, smanjuje, bez sumnje, broj deficijentnih porodica i de jure ostavlja djecu u poziciji da uživaju vršenje roditeljskog prava od strane oba roditelja. No de facto nije uvijek tako. Povučena tužba, kao rezultat izmirenja kao nužnog zla, često ne donosi uopšte uspostavljanje porodične, a gotovo nikada 29

skladne zajednice. Ono često, baš kao i odbijanje zahtjeva za razvo­ dom braka, povlači za sobom stvaranje takozvanih mrtvih brakova, porodica koje samo pravno čine zajednicu. Čini se, naime, da naše samoupravno, humanitarno društvo djeluje u smislu oslobađanja čovjeka od bilo kakve nametnute veze jače nego što to u prvi mah izgleda. Onda kad se ta veza, bilo nametnuta, bilo nepoželjna, po­ kaže kao bračna veza, ovo shvatanje je tako jako da je djelovalo na sudsku praksu u smislu zanemarivanja odredbe iz čl. 53, stav 2 OZB i njegove konsekvence razvoda zbog odvojenog života, a zatim i na faktičko prihvatanje sporazumnog razvoda braka. Sudska prak­ sa je, dakle, a nije u tome sama, prihvatila da je brak privatna stvar pojedinca. Očito da stoga mirenje radi izmirenja kao svrhe zaštite isklju­ čivo braka nije svrsishodno u našem društvu. Daleko je prihvatlji­ vije, a čini se i realnije shvatanje po kojem je mirenje sredstvo za zaštitu porodice. Praksa koja s ovog aspekta posmatra ustanovu mirenja postoji na izvjestan način u Centru za socijalni rad u Sarajevu i u sudu u Bordou pod nazivom eksperimenat sudije Martagueta; ova je druga, međutim, organ'izovanija, uz teoretski pristupi i evidentiranje re­ zultata rada. U suštini ipak je u pitanju ista ideja, pokušaj nastao sasvim odvojeno. Eksperimenat francuskog sudije sastoji se u tome da mirenje provode naizmjenično sudije koje vode vanparnične predmete, su­ dije koje vode brakorazvodne parnice d sudije za maloljetnike, a svaki od njih uz asistenciju i prisustvo socijalnog radnika. Socijalni radnik suda, naime, prvi dobije spis, pa odmah prikupi izvjesno preliminatomo obavještenje o porodici preko socijalnih radnika sa terena na kojem porodica živi. Zatim se provodi mirenje u sudu i to u formi intervjua za koji pitanja pripreme sudija i socijalni radnik zajedno. Osnovna pitanja koja se u toku mirenja tretiraju nisu, međutim, usmjerena isključivo na izmirenje i uspostavu bračnog života. Ima slučajeva u kojima se mirenje radi izmirenja provodi na način koji se primjenjuje kod nas. Bračnim drugovima se po­ stavi u tom smislu pitanje i konstatuje odgovor koji je u tim slu­ čajevima negativan. Razgovor sa strankama, međutim, nije kratak niti jednostavan, jer se vodi o pitanjima koja se tiču porodice u cje­ lini. To je u prvom redu pitanje djece, njihov smještaj, njihovo iz­ državanje i kontakti sa drugim roditeljem u slučaju razvoda, te kon­ takt s njihovim bližim srodnicima. Drugo pitanje koje se razmatra na ročištu za mirenje je pitanje žene, njenog izdržavanja u slučaju nezaposlenosti, stana, zdravstvene zaštite, sudbine imovine i slično. U prvi momenat čini se da ova pitanja s (mirenjem nemaju ničeg za­ jedničkog. Iskustvo sudija, međutim, pokazuje obratno. Mučne par­ nice, dugotrajne i uz nedolična vladanja bračnih drugova, najčešće 30

su rezultat neriješenih baš ovih pitanja. Civilni sud u Bordou većinu bračnih sporova provodi veoma jednostavno, jer ročište za mirenje postiže mahom to da bračni drugovi sporazumno rješavaju ova pi­ tanja i sud ih samo registruje, daje dm pravnu snagu. Naravno da nije uvijek riječ o slobodnom sporazumu već o rezultatu rada sudije i naročito socijalnog radnika, koji nakon ročišta za mirenje odlazi i u više navrata u porodicu, ako je to potrebno. Rezultat ovog ekspe­ rimenta je ne samo lako vođenje brakorazvodnih sporova već i ma­ nje ili više povoljno riješena situacija neobezbijeđenog bračnog druga i, naročito, zadržavanje roditeljskog odnosa bivših bračnih drugova prema djeci i dobrih uzajamnih odnosa. Podaci pokazuju da se nakon tako provedenog mirenja stranke više ne javljaju sa zahtjevom za izvršenje odluke o izdržavanju, za rješenjem o pravu na kontakte s djecom koja roditelju nisu povjerena i slično, niti za potpunim udaljavanjem drugog roditelja od djece, što je kod nas redovna pojava. Praksa sarajevskog Centra za socijalni rad nije na ovakav na:in organizovana u prvom redu stoga što nema za to mogućnosti. Pa ipak je nešto slično u toku. Socijalni radnik koji radi na tim pitanjima jasno je uočio potrebu za navođenjem bračnih drugova koji se razvode na sporazum u pitanjima roditeljskih odnosa. Samo tim putem moguće je obezbijediti djetetu da uživa puna roditeljska prava i onda kad roditelji nisu bračni drugovi. Da do ovakvog spo­ razuma dođe, socijalni radnik radi u onim slučajevima koje je na­ zvao treća situacija, pri čemu se ponekad događa da bračni drugovi, pošto ne vide drugo rješenje, povlače tužbu za razvod braka i zajed­ nički podižu djecu, a da nemaju želje da nastave bračnu zajednicu. Tako je, na primjer, došlo do izmirenja u spisu P 805/68, u kome su se bračni drugovi sporazumjeli da ostanu zajedno do okončanja ško­ lovanja djece, jer bi njihovo obrazovanje razvodom došlo u pitanje i radi mjesta stanovanja i materijalnih razloga, ali i radi posebne osjetljivosti djece. No daleko češće i značajnije je djelovanje socijalnog radnika prije nego što dođe do bračnog spora. Djelovanje za koje nema ni­ kakvog ovlaštenja u zakonu. Bračni drugovi, naime, često se obra­ ćaju centrima u vrijeme kad njihovi odnosi poprime oblik sukoba, i tada socijalni radnici pokušavaju da ih izmire, »da saniraju slu­ čaj«, kako to oni kažu, odnosno onda kad su odnosi takvi da mi­ renje ili nije subjektivno moguće ili objektivno ne pogoduje poro­ dici, odnosno djeci. Tada socijalni radnik nastoji da bračne drugove navede na tolerantan međusobni roditeljski odnos, na dogovor o smještaju, izdržavanju i kontaktima s djecom, koji bi najviše pogo­ dovali djetinjim interesima. Na žalost, socijalni radnik nije eviden­ tirao ovakva svoja rješenja, ali je očito da rezultiraju u više slu­ čajeva uspješnom dedramatizacijom porodičnih odnosa. 31

Ova praksa, iako još blijeda i neiskristalisana, govori u prilog predlogu koji Centar, odnosno socijalnog radnika, čini najužim saradnikom suda, a ne zasebnom službom. Pokretanje postupka

Jedna od ohaveza kojom porodični zakoni vezuju srodnike je uza­ jamno izdržavanje. Prvenstvena namjena ovog pravnog instituta proizlazi, bez sumnje, iz ekonomske funkcije porodice, i to još 'iz vremena kada je ona bila i proizvodna zajednica. Danas, međutim, kad porodica ne pribavlja svoja sredstva, niti zajedničkim radom niti unutar svojih okvira, ova obaveza ima drukčiji karakter. Ona je sada samo djelimično vraćanje duga i ima daleko više psihički karakter nego što ga je imala ranije, jer društvo nastoji da i tim putem sačuva osjećanje pripadnosti porodičnoj zajednici. Sudska praksa pokazuje izricanjem simboličnih iznosa za izdržavanje da očito stoji na tom stanovištu. Najznačajnije je, međutim, to što se ovim putem olakšava društvenoj zajednici da omogući svakom dje­ tetu osposobljavanje za samostalni život, svakom nezaposlenom licu, svakom neobezbijedenom starom čovojeku potrebna sredstva za život. Stepen ekonomskog razvoja zemlje je sada takav da zadovo­ ljenje ovih potreba najvećim dijelom ovisi o pojedincima, a tek onda o društvenoj zajednici. Otuda izdržavanje između srodnika ima ne samo pravni već i društveni značaj. Otuda i potreba da ono ne bude samo deklarisano već ostvareno pravo. U praksi ipak nije uvijek tako. Zaštita ovih pravnih normi po­ vjerena je sudu i provodi se metodom parničnog postupka. To, dalje, znači da ostvarenje prava, u krajnjem slučaju materijalna zaštita između srodnika, ne ovisi samo, kako to zakon propisuje, o potrebi nosilaca prava i mogućnosti obveznika toga prava, već i o dispozi­ ciji obiju stranaka na njegovo izvršenje. Kao primjer može da posluži pravo roditelja na izdržavanje od strane djece, odnosno potomaka. I opet može da posluži iskustvo Centra za socijalni rad opštine Centar u Sarajevu. Ono što socijalnog radnika dovodi u vezu, i ovog puta samo po­ sredno, s ovim pitanjem jeste revizija odluka o stalnoj socijalnoj pomoći. U 1967. godini dostavljene je Centru za socijalni rad 267 takvih spisa; po izvršenoj reviziji za 56 lica obustavljena je isplata stalne pomoći. Samo mali procenat tih 'lica nosilac je svojinskih prava koja daju izvjesna sredstva za izdržavanje. U svim ostalim slučajevima bila su u pitanju stara lica koja imaju odraslu djecu obaveznu, i u mogućnosti, da ih izdržavaju. Većinu ovih lica pri­ hvatila su djeca, bilo samoinicijativno bilo posredstvom Centra. Ipak više od jedne četvrtine njih, odnosno 13 ovih roditelja, našlo se u vanredno teškim prilikama. Svima im je obustavljena isplata 32

stalne pomoći, a nijedan od njih nije ostvario pravo na izdržavanje, iako su svi imali to pravo i svi ispunjavali zakonske uslove. Ovo stoga što socijalni radnik može da koristi samo metode socijalnog rada čija je osnovna karakteristika dobrovoljna saradnja. Sud, opet, može da koristi samo prinudu sadržanu u pravnoj normi, pa i to onda kada je pozvan da zaštiti ugroženo ili nerealizovano pravo. Nemo­ gućnost kombinovanja ova dva metoda rada dovodi često do n e ­ rješivih slučajeva. Socijalni radnik sazna, naime, za potrebu pomoći starim neobezbijedjenim roditeljima bilo preko pomenute revizije, bilo što ga obavijeste susjedi, mjesna zajednica, Crveni krst ili što oni sami dođu da traže pomoć. Socijalni radnik tada odmah pristupa radu. Prvi kontakt opet uspostavlja na licu mjesta, gdje opservacijom i razgovorom prikuplja potrebne podatke. Dalji korak već predstavlja pokušaj provođenja socijalne akcije. Socijalni radnik, naime, odlazi u potragu za djecom tih lica i ispi­ tuje njihove mogućnosti za davanje izdržavanja. Tamo može da na­ iđe na tri različite situacije: može da se dogodi, kao u spisu 97/67, na primjer, da samohrana starica ima 3 udate nezaposlene kćeri, od kojih jedna ima četvero, druga šestero maloljetne djece, a treća kćer ima zaposlenog muža i sina. Dužnost izdržavanja prelazi, dakle, na unuka starice, i socijalni radnik stupa s njim u kontakt U drugim prilikama, najlakše rješivim, djeca su u mogućnosti da izdržavaju svoje roditelje i mada to nisu činila samoinicijativno, nakon razgo­ vora sa socijalnim radnikom i predočene im zakonske obaveze počnu da tu obavezu izvršavaju. Treća po sadašnjim procesnim normama nerješiva situacija na­ staje onda kada neobezbijedeni roditelji imaju djecu čije su mate­ rijalne prilike takve da im omogućuju izdržavanje roditelja, ali oni neće to da učine. Nakon pretrpljenog neuspjeha s takvom djecom, socijalni radnik se ponovo obraća starim roditeljima s prijedlogom da zatraže sudsku zaštitu svojih prava. Tu on nailazi na tvrdi zid patrijarhalnih shvatanja morala, na zid ponosa i stida, i ni u jednom takvom slučaju u toku svog rada na ovim poslovima socijalni radnik nije doživio da roditelj pristane da podnese sudu tužbu za izdrža­ vanje. Ovo i pored toga što ima drastičnih slučajeva, kao što je, na primjer, u spisu br. 242/67, u kojem su živa oba roditelja, oba bez ikakvih sredstava, a imaju dvoje zajedničke punoljetne i zaposlene djece, a žena ima još i troje djece iz prvog braka, k.'ja su obrazo­ vana i podizana sredstvima očuha i danas imaju zaposljenje i dobre materijalne uslove života. Ni jedno od ovo petoro djece neće da daje ni minimalni iznos za izdržavanje roditelja, a roditelji neće da pod­ nesu tužbu. Ili, na primjer, starica iz spisa br. 157/67, koja živi u ruževnoj sobi, bolesna, jedva pokretna i bez ikakvih sredstava, ima kćer u čijoj su porodici sva tri člana zaposlena i koja živi u novoj ni*

33

vlastitoj dobro opremljenoj kući; majku neće da pomaže, a majka odbija da je tuži. Ili još drastičnije prilike nepomične starice iz spisa br. 82/67, čija je jedina kćerka prosvjetni radnik u Vojvodini, dok ona živi u podrumskoj, vlažnoj prostoriji, bez stvari, bez novaca, potpuno sama i u krajnjoj bijedi. U svih 13 takvih spisa koji predstavljaju više od 1 4 ukupno odbijenih stalnih socijalnih pomoći socijalni radnik kategorički iz­ javljuje da ne vidi izlaz osim putem traženja zaštite kod suda. No za takvo rješenje bi bilo potrebno mijenjati strogo dispozicioni ka­ rakter ovog prava i omogućiti socijalnom radniku, odnosno Centru za .socijalni rad da se pojavi na sudu, ali ne kao zastupnik tih sta­ rih lica, budući da su ona potpuno poslovno sposobna, već kao stranka. Materijalni osnov za ovo procesno ovlaštenje Centra leži u društvenim odnosima čiji je jasni interes da u našem društvu ne bude ljudi upućenih na milostinju, jer ta lica tako i žive, bez obzira na povremenu pomoć Crvenog krsta ili izuzetne jednokratne pomoći opštine. Rješenje ovih slučajeva, naime, ukazuje na to da u savremen'im međuljudskim odnosima metodi formalnog prava sami za sebe više ne mogu da ostvare ulogu koju sudu društvo namjenjuje, to jest punu zaštitu ličnih prava. Ni metodi socijalnog rada u savremenim uslovima, u kojima norme društvenog morala još nemaju takvu sna­ gu djj, obezbijede samo zaštitu, nisu sami za sebe dovoljni da Cen­ trima za socijalni rad daju potreban autoritet. Ova dva metoda, samo kada su kombinovana, čini se da pružaju garanciju za obezbjeden je zaštite ličnih prava građana. Pitanje procesnog ovlaštenja za pokretanje parničnog postupka još se drastičnije ispoljava u zakonskom pravu djece da utvrde svoj status u odnosu na roditelje. Poznato je da se ovo pitanje same izuzetno postavlja u odnosu na majku. Priroda je pri tome odigrala odlučujuću ulogu učinivši da materinstvo bude vidljivo svakom oku i stoga ga je vanredno teško sakriti ili negirati. Da ne budemo nepravdeni prema majkama, istaknućemo da u prihvatanju svog dje­ teta, što vanbračna majka čini i pored teških uslova u kojima se ne­ minovno nalazi, i to ne samo u momentu porođaja, majka pokazuje daleko veću psihičku zrelost, emotivno bogatiju ličnost i viši stepen odgovornosti od oca. Naravno da su tome doprinijele, osim fiziolo­ ške konstitucije žene, još mnogo više shvatanja o njenoj ulozi majke, u kom smislu je generacijama vaspitavana. Postići takav stepen sposobnosti osjećanja i odgovornosti kod oca značilo bi da bi se mogao ukinuti institut utvrđivanja očinstva odlukom suda. Danas, međutim, nije postignut takav stepen odgovornosti i među djecom čije je očinstvo utvrđeno daleko je više one kod koje 34

je to postignuto odlukom suda od one kojoj je ono priznato. No problem postaje još akutniji kad se s tim uporedi broj vanbračne djece čije očinstvo uopšte nije utvrđeno. Uzećemo primjer osnovne škole »Vuk Karadžić« u Sarajevu, ne stoga što bi ta škola predstavljala specifikum ove Republike, već zbog toga što su to podaci istih iskustava kao i prethodno izneseni. Ovu osnovnu školu pohađalo je u prošloj 1967/68. školskoj godini 26 vanbračne djece. Podaci pokazuju da ova djeca u 53,8% slučajeva pokazuju neuspjeh u učenju, da im je količnik inteligencije u pro­ sjeku niži nego što bi trebalo da bude, da 19% ima loše ponašanje u školi i kući, a da je prosječni dohodak po članu domaćinstva u porodicama ove djece 270 novih dinara. Ovakav relativno zadovo­ ljavajući dohodak u porodici prvenstveno je rezultat posebnih na­ pora majki od kojih je 58% bez kvalifikacija, a 16% bez ijednog razreda škole — posljedica toga je da 12 od ovo 26 djece ne živi s majkama, a ostalih 18 ih rijetko vidja. Razmatrajući dalje uzroke lošeg učenja i ponašanja djece, soci­ jalni radnik, i ovog puta posredno, dolazi do pitanja očinstva i konstatuje: od 26 djece svega za troje je utvrđeno očinstvo, i to prizna­ njem. I svega to troje djece prima izdržavanje od oca i održava s njim kontakt, i to dvoje djece redovno, a jedno povremeno. Nijedno očinstvo nije utvrđeno odlukom suda. Proučavajući dalje ovo pitanje, socijalni radnik konstatuje da je osmoro ove djece rođeno u višegodišnjim vanbračnim zajednicama, da 15 majki i njihova djeca znaju ko je otac, da svega troje djece nema o očin­ stvu nikakav pojam, no ni njihove majke s njima ne održavaju kon­ takt. Dvadeset troje ove djece, dakle, ne uživa ni najmanji dio rodi­ teljskog prava od oca, a njihovi očevi ne izvršavaju nijednu funkciju svog prava, čak ni onu najjednostavniju, a to je učestvovanje u iz­ državanju djece. Istina, ova djeca, barem u prosjeku, ne žive u te­ škim materijalnim uslovima, ali su zato često u nesredjenim poro­ dičnim prilikama, bez nadzora i porodičnog vaspitanja. Ona ne samo da ne ostvaruju svoja prava u odnosu na oca već ih, baš stoga, ostvaruju u manjoj mjeri i u odnosu na majku. Rješenje ove njihove situacije čini se jednostavno. Treba po­ krenuti postupak za utvrđivanje očinstva, i sud će se svojim metodima pobrinuti za zaštitu dječjih prava. Međutim, utvrđivanje očin­ stva provodi se parničnim postupkom, a njegovo pokretanje se ba­ zira na principu dispozicije stranaka. Ovlašteni za pokretanje po­ stupka su otac, koji u ovom slučaju ne dolazi u obzir budući da nije bilo pokušaja priznanja očinstva, i dijete u čije ime tužbu, dok je maloljetno, a sva su maloljetna, podnosi majka. I socijalni radnik se okreće ka majkama. I šta biva? Tri majke ne održavaju kontakt sa djecom, pa se i ne zna gdje su, jedna majka prihvata savjet i spor 35

je u toku, ostale majke neće da pokrenu postupak, ali su podatke 0 očevima saopštile, znaju ih i danas. Obrazloženja za njihov ovakav uporan stav sasvim su neprihvatljiva — »Nema smisla, djeca su već velika, kad neće sam, kakva korist?« — i slično. Socijalnom radniku su ruke vezane, on nema pravo da se pojavi kao stranka, a ne može biti zastupnik, pošto majke uživaju roditeljska prava i nema razloga da ih budu lišene Socijalni radnik dolazi u dodir sa ovim pitanjem u principu tek onda kada se ukaže potreba za intervencijom, to jest onda kada su već nastupile ili su na pomolu negativne posljedice. Njegovo isku­ stvo jasno ukazuje na to da to većinom biva u vrijeme kad je gotovo nemoguće djelovati na roditelje da uspostave normalne odnose s djecom, niti dedramatizovati uzajamne odnose. Iskustvo nadalje po­ kazuje da su ta pitanja daleko lakše rješiva brzo nakon rođenja djeteta, kada majka hoće da traži oca djetetu, kada su dokazi svježi 1 kada je na raspolagnju vrijeme u kojem se otac navikava na svoj roditeljski odnos. Zbog toga i ne bi bilo dovoljno da Centar dobije procesno pravo stranke, već je nužno da ima i izvjesno administra­ tivno ovlaštenje koje bi ga dovelo odmah po rođenju djeteta u po­ ziciju da sazna za potrebu stupanja u kontakt s roditeljima, a zatim i da uspostavi taj kontakt. Socijalni radnik čini to, istina, i sada, te ukoliko mlada vanbračna majka traži pomoć od Centra, on se svojim metodima obraća označenom ocu. No ovaj kontakt će uspostaviti samo ako na to pri­ stane pretpostavljeni otac, jer socijalni radnik koristi samo dobru volju kao bazu svojih metoda. Prinude tu nema, ni direktne ni indirektne, nju sadrže samo metodi formalnog prava. Stoga je i ovdje potrebna najuža veza ova dva metoda. O značaju očinstva za psihički razvoj, materijalne uslove života i uopšte podizanje djeteta smatramo da sada ovdje nije potrebno izlagati. Z a k 1j uč a k Primjeri koji su izneseni, mada malobrojni, ali čiju potvrdu mogu da pruže iskustva i drugih sudova i centara za socijalni rad, kako u odnosu na pomenute odredbe tako i u nizu drugih odredaba, daju, ipak, mogućnost za određene konstatacije: 1) građanskoisudski postupak, kao metod zaštite i provođenja pravnih pravila, uslijed svoje strogo formalne prirode, nema moguć­ nosti da prodre u sfere emotivnog u međuljudskim odnosima, niti da odstupi od dramatskog oblika zaštite koju pruža. On stoga u obla­ sti porodičnih odnosa, koji, osim što su često regulisani takvim prav36

nim pravilima koja imaju i moralni karakter, i snažno odražavaju slobodu građana na odlučivanje i postupanje: — zaostaje za potrebama takve zaštite prava kakvu iziskuju samoupravnost i humanizam u društvenim odnosima; — postaje kočnica za dalji razvoj materijalnog porodičnog pra­ va, jer svojim principom dispozicije stranaka stavlja porodicu u domen privatnopravnog regulisanja, čime smeta očitom razvoju ka društvenom karakteru njenih odnosa. 2) U primjeni i onih odredaba porodičnih zakona za koje su nadležni sudovi, uveden je kroz praksu novi način rada. Provodi ga Centar za socijalni rad metodima socijalnog rada čiji je osnovni princip akcije dobrovoljna saradnja stranaka. Metodi socijlnog rada, uslijed svoje neformalne prirode, nemaju mogućnost da pruže čak ni zatraženu zaštitu, onda kad pojedinac koji traži pravo, ili treba da ga izvrši, nije usvojio ponašanje koje iziskuje društveni moral. Oni su stoga, kao isključivi metod, nedovoljni za zaštitu porodičnih prava na sadašnjem stepenu razvoja samoupravnog društva. Ove konstatacije upućuju na zaključak da je ova dva metoda, to jest formalnopravni i neformalni socijalnog rada, nužno dopu­ njavati jedan drugim. Zaključak nije, kao što nisu ni primjeri iz kojih proizlazi, nov. Ne samo da je bio ranije uočen već je bilo i prijedloga. U tom smislu, ukazano je na potrebu za stvaranjem novog metoda koji je kroz diskusiju nazvan socijalno-pravnim, a koji bi u sebi sadržao oba metoda, učinivši da se formalnopravni mođemizuje i postane ela­ stičniji, da lakše slijedi pa i stimuliše evoluciju porodičnih odnosa, a da metodima socijalnog rada da snagu pravne norme. Postavlja se, međutim, pitanje koliko je ovakvo stanovište u strane, zaustavljanje toga toka, a s druge strane, lišilo bi metode etatizacije, dakle i dejurizacije društvenih odnosa. Uz takvu stvar­ nost, stvaranje novog formalnog prava moglo bi da znači, s jedne strane, zaustavljanje toga toka, a, s druge strane, lišilo bi metode socijalnog rada onog osnovnog što ih karakteriše i čini perspektiv­ nim metodom, a to je njihov neformalni a ne pravni karakter. Čini se pogodnijim put koji je prihvaćen u krivično-pravnoj zaštiti maloljetnika, put kojim je znatno izmijenjeno krivično pro­ cesno pravo. U tom smislu predlažemo: a) da centar za socijalni rad (a ne organ starateljstva) dobije zakonsko ovlaštenje za provođenje porodične zaštite u okviru po­ rodičnog prava; b) da Centar za socijalni rad dobije subsidijarno ovlašćenje za pokretanje sudskog postupka, kojim se štiti porodica, njeni članovi 37

i njeni odnosi (s izuzetkom zahtjeva za razvodom i poništajem braika); c) da se obaveže sud na takvu saradnju s centrima koja bi mu osigurala .prikupljanje podataka nužnih za rješavanje pitanja onim normama čiji karakter nije isključivo pravni; đ) da se odredi saradnja 'sa centrima za socijalni rad svim orga­ nima nadležnim za pitanja iz oblasti porodice po zakonima koji pred­ stavljaju pomoćne izvore porodičnog prava (na primjer Zakon o matičnim knjigama).

PETAR SEKULIĆ NEKI PROBLEMI I PITANJA IZDRŽAVANJA DECE I

Izdržavanje bračne dece regulisano je Osnovnim zakonom o bra­ ku i Osnovnim zakonom o odnosima nodlitelja i dece. Osnc.na i prvenstvena obaveza izdržavanja ove dece pada na roditelje. Za problem o kome se raspravlja nije potrebno posebno razmatranje slučajeva obaveze izdržavanja dece od strane drugih srodnjka, jer je tih sporova veoma malo. S druge strane, osnovna društvena problematika u veži s izdržavanjem dece, kada ne postoji mogućnost utvrđivanja obaveze roditelja, naročito sa stanovišta ovlašćenja i obaveza organa uprave i drugih društvenih faktora, može se sagledati i kroz brakorazvodne sporove u kojima sudovi mo­ raju odlučivati i o smeštaju i izdržavanju dece. Iako bi od interesa bilo sagledati istu problematiku i analizom svih sporova u kojima se odlučuje o privremenom izdržavanju bra­ čne dece iz raskinutih bračnih zajednica, ovi slučajevi su uzgred pomenutii samo nekim podacima, jer je problematika ista kao i u slu­ čajevima kada se o izdržavanju dece odlučuje u brakorazvodnom sporu. Treba ovde imati u vidu i okolnost da majka, koja najčešće ima deou na čuvanju, ponekad ne želi da se razvede i ne pokreće pitanje izdržavanja pred sudom. Nju često obuzima bojazan da bi joj sudskom odlukom deca mogla biti oduzeta zbog bolje materijalne situacije oca. 38

Treba, dalje, imati u vidu da bračni drugovi u izvesnim slučaje­ vima sporazumno rešavaju pitanje smeštaja i izdržavanja dece. To su slučajevi u kojima roditelji, naročito zbog svojih materijalnih mogućnosti i rešenosti na sporazumni razvod, pitanje izdržavanja dece kao sporno između sebe ne postavljaju. Ovakvi slučajevi su od interesa za sagledavanje problema u celini jer pružaju podatke o tome da ima situacija kad intervencija društva nije potrebna. Ali, od interesa je razmotriti one slučajeve u kojima jedan bračni drug ne postavlja pitanje izdržavanja, makar i protivno interesima dece, zbog svojih posebnih računica i želje da brak održi ili da dete po svaku cenu zadrži za sebe. Koliko sudovi po službenoj dužnosti ocenjuju u praksi spora­ zum bračnih drugova o smeštaju i izdržavanju, sa stanovišta poseb­ nih opravdanih interesa dece, to je drugo pitanje. Neki podaci uka­ zuju na to da ima sudova koji bez ikakve takve ocene odlučuju o ovom pitanju. Kako protiv takvih odluka nema žalbi, ni viši sudovi nemaju uvida u te slučajeve, niti mogu da ocenjuju opravdanost ovakve prakse. Pre nekoliko godina problemi u vezi sa izdržavanjem dece, na koje su obavezni rastavljeni i razvedeni roditelji, bili su predmet interesovanja, ocene i raspravljanja društvenih organizacija i skup­ štinskih tela. Prilikom njihovog razmatranja biio je, između ostalog, upućen nliz primedaba i kritika na rad onih organa, pre svega su­ dova, koji u okviru svoje nadležnosti o ovome raspravljaju. Skup­ ština Srbije donela je 29. aprila 1965. godine Preporuku o marama za poboljšanje materijalnog položaja dece iz razvedenih brakova i vanbračne dece (»Službeni glasnik Srbije«, broj 23/65). Prilikom sprovođenja Preporuke sudovi, organii starateljstva, centri za soci­ jalni rad, konferencije žena i drugi, zajednički su analizirali stanje i doneli zaključke o unapređenju saradnje za rešavanje ovog pitanja. Interesantno je izneti neke konstatacije i mišljenja koja su došla do izražaja na ovim dogovorima. Pokazalo se da neke društvene organizacije koje se inače bave problemima porodice i socijalnim pitanjima jednostrano oštricu kri­ tike upravljaju na rad sudova. Njihove konstatacije o sporosti i ne­ efikasnosti sudova i o srazmerno malim iznosima koji su dosuđivani na ime izdržavanja bile su uglavnom tačne. Međutim, pri tome nije ispoljeno dovoljno poznavanje pozitivnih propisa i stvarnih konkret­ nih činjenica na kojima se sudska odluka mora zasnivati, što sve u izvesnom smislu uslovljava rad sudova i njihove odluke. Sudovi su, istina, opravdano kritikovani za spor postupak i neefikaisnost tamo gde im zakon omogućuje i nalaže brzo rešavanje (privremene mere izdržavanja se, po pravilu, ne donose). Izdržavanje 39

0 kojem se rešava u okviru brakorazvodnog spora smatra se spored­ nim zahtevom, koji se činjenično dovoljno ne pretresa. Visina ali­ mentacije nije bila u skladu sa mogućnostima roditelja i potrebama deteta i nije uvek bila u skladu s porastom troškova života. Organi starateljeva nisu efikasni. U mnogim opštinskim skup­ štinama kvalifvkaciona struktura radnika koji rade na starateljskim poslovima je loša. Ovi radnici su često zaduženi i nizom drugih za­ dataka, tako da im za starateljiske poslove ne ostaje mnogo vremena. Podaci koji se sudovima dostavljaju niou provereni i zasnivaju se samo na mišljenjima osnovnih organizacija Socijalističkog saveza, njihovih komisija itd. Centri za socijalni rad se sve više afirmišu kao stručna služba koja bolje sarađuje sa sudovima nego organi starateljstva. Njihovi izveštaji su svestramiji i sa verodostojnijim podacima. Od ovih cen­ tara potiču mišljenja i predloži o njihovom većem angažovanju i nadležnosti u ovoj oblasti. Tokom poslednje dve godine znatno je unapređen rad i saradnja svih onih koji o izdržavanju i o smeštaju dece odlučuju, o čemu će se kasnije dati konkretnlji podaci. Međutim, praksa je izbacila na površinu niz problema, mišljenja 1 predloga koji ukazuju na potrebu za izmenom nekih propisa ili smatraju da treba dati nova i efikasnija rešemja, preispitati dosadaš­ nji postupak i nadležnosti. Treba tražiti rešenja u okviru deetatiziranih samoupravnih Službi da se hitno, pravovremeno i efikasno re­ šava pitanje zbrinjavanja dece, naročito u ugroženim porodicama, pre svega iz rastavljenih i -razvedenih brakova. II Pregled nekih demografskih podataka

Prema procenama Saveznog zavoda za statistiku, u Vojvodini je u 1966. godini trebalo da bude 1,911.993 stanovnika. U toj godini rođeno je 28.439 dece, od toga 3.716 vanbračne, ili 13,1%. Po broju vanbračne dece Vojvodina je u Jugoslaviji na drugom mestu (posle Kosmeta, a ispred Slovenije). Dodajmo ovde još i podatak da je na dan 30. VI 1966. godine bilo do 19 godina starosti 627.886 dece. U 1965. godini u Vojvodini je zaključeno 17.629 brakova, u 1966. godini 17.583, u 1967. godini 17.650, a za šest meseci 1968. godine, prema ptretbodnim podacima, 7.889. U isto vreme bilo je u 1965. godini 3.465 razvedenih brakova, u 1966. godini 3.657, u 1967. godini 3.076 i prema prethodnim podaci­ ma, za 6 meseci 1968. godine 1.704. Odnos između sklopljenih i raz40

vedenih brakova u ovom periodu kreće se pretežno između 17% i 20° o. Interesantno je napomenuti da je to iznad jugoslovenskog prošeka u 1966. godini, koji iznosi oko 13%. Daju se još neki podaoi koji mogu biti cd značaja za bolje sagle­ davanje pojava i problema u vezi sa izdržavanjem dece. U 81% razvedenih brakova u Vojvodini u 1965. godini muževi su bili mladi od 44 godine, a u 1966. godini u 78,4%. Žene su pak, u tom dobu bile u vreme razvoda 1965. godine u 82,3% slučaja, a 1966. godine u 79,5%. S obzirom na broj maloletne dece uopšte u 1966. godini i na napred navedene podatke, vidi se ild se bar može zaključiti da su roditelji koji treba da se obavežu na izdržavanje u brakorazvodnom sporu relativno mladi ljudi, što je jedan od elemenata za ocenu nji­ hove mogućnosti da ostvare potrebne prihode za izdržavanje dece. Ovo potvrđuje još jedan podatak. Od 3.657 razvedenih brakova u 1966. godini u 1.913 muškarci -su imali između 20 i 35 godina, a u 2.077 žene su bile talkođe tih godina. Treba, znači, -izvući i taj zak­ ljučak da su u više od 50% slučajeva supružnici u vreme razvoda imali 20—35 godina. Treba dodati još i to, što se može zaključiti iz statističkih podataka, da se u više od 50% slučajeva brak razvodi do 5 godina od njegovog sklapanja. Ovaj podatak objašnjava zašto su deca, o čijem se izdržavanju odlučuje, uglavnom mlađeg uzrasta. Od 3.657 razvedenih brakova u 1966. godini u 1.943 nije bilo iz­ državane dece. Ukoliko je bračni par i imao dece, ona su najverovatnije bila punoletna, odnosno sposobna za samostalno privređi­ vanje. U 1.133 razvedena braka bilo je po jedno izdržavano dete (svega 1.133), u 469 po dvoje dece (svega 938), u 85 troje dece (svega 255), u 16 četvoro dece (64) i u 11 razvedenih brakova bilo je petoro i više dece (najmanje 55), što znači da je uikupno bilo najmanje 2.445 izdržavane dece, o čijem je izdržavanju trebalo odlučiti. Treba još imati u vidu da su deca o-stala kod oca posle 338 raz­ vedenih brakova, a kod majke pčele 1.256; deca su podeljena između muža i žene pošle 118 razvoda, drugim licima su dodeljena u 4 slučaja, dok ustanovama koje se staraju o deci nije uopšte povereno ni jedno dete. Ako se sada ima u vidu da su deca pretežno mlađeg uzrasta, onda se sa sigurnošću može zaključiti da je to jedan od razloga što se deca pretežno poveravaju majci, jer su u .pitanju deca kojima je još uvek potrebna njena nega. III Iz jedne analize brakorazvodnih sporova u AP Vojvodini za 1964. i prvu polovinu 1965. godine, koju je izvršio Vrhovni sud Srbije — odeljenje u Novom Sadu, proizlazi da su o-pšte tendencije i od41

nosi na koje ukazuju demografski podaci (demografska statistika za 1966), kako je gore navedeno, manje-više stalni. Međutim, od in­ teresa su i neke druge konstatacije do 'kojih se došlo na osnovu pomenute analize. Sudeći po zanimanju supružnika, među muževima je najveći broj radnika (gotovo 40%), zatim zemljoradnika pa slu­ žbenika. Službenici i radnici čine više od polovine ukupnog broja razvedenih muževa. Među ženama najveći je broj domaćica (preko 40%), a zatim do­ laze radnice, zemljoradnice pa službenice. Ovi podaci, pa i neki drugi, navode na zaključak da je srazmerno veći broj razvoda u gradu nego u selu. Svakako da život u gradu i ekonomsko oslobođenje žene u znatnoj meri uslovljavaju proces stvaranja nove savremene porodice, koja se po načinu života i unu­ trašnjim odnosima u mnogo čemu razlikuje od seoske patrijarhalne porodice. U patrijarhalnoj porodici žena, a često i muž u široj seoskoj porodici više su potčinjeni »čvrstim« moralnim normama, što je svakako odraz konzervativnih odnosa. Položaj dece i njihovo izdrža­ vanje u slučaju razvoda često je različito postavljeno u gradu i selu i zato postoje specifični problemi pri realizaciji izdržavanja. Ovo se još potencira i činjenicom da je relativno veliki broj razvoda mla­ dih brakova sklopljenih do godinu dana ranije. Uzroci za razvod braka sami po sebi nisu od naročitog interesa za odluku o izdržavanju. Međutim, ipak neke od njih treba pomenuti. U 1964. godini evidentirano je kod okružnih sudova u Vojvo­ dini 3.229 razvoda, a od toga sa decom 1.768. Od ovog broja u 443 slučaja kao razlog za poremećaj odnosa u braku utvrđeni su nedoz­ voljeni odnosi jednog bračnog druga sa trećim licem. Najčešće je to povod za raiskid bračkog odnosa i zasnivanje vanbračnog. Dalja posledica toga su i deca iz vanbračnog odino'sa, što otežava izdržavanje bračne dece. Pijanstvo je takođe važan činilac koji dovodi do pore­ mećaja odnosa, što se odražava na materijalnim mogućnostima bra­ čnog druga obaveznog da daje izdržavanje. Tako je u 373 slučaja utvrđen kao razlog za poremećaj pijanstvo. Samo ova dva razloga čine gotovo polovinu motiva za razvod braka na kojima se, između ostalog, zasnivao zahtev za raskidom bračne zajednice. Svi navedeni podaci pokazuju da je broj dece čije je izdržavanje raskidom porodice ugroženo znatan i da je potrebna intervencija društvenih faktora. Polazeći od zakonskih ovlašćenja, starateljski organi i sudovi donose odluku o izdržavanju. Centri za socijalni rad, koji nisu or­ gani vlasti, imaju po svom sastavu i metodu rada mogućnosti da bolje sagledaju i ocene suštinu društvenih odnosa, ekonomske, mo­ ralne a često d emotivne razloge poremećenih odnosa u braku i pro­ bleme izdržavanja, ali nemaju mogućnosti da efikasno, snagom od42

luke samoupravnih faktora društva, obezbede materijalnu i moralnu brigu za razvoj i zbrinjavanje ove dece. Sudovi raspravljaju o izdržavanju dece kao o jednom sporu između bračnih drugova, i to u suštini imovinsko-pravnom sporu ako u pitanju nije još i smeštaj dece. Sud, tačnije sudi ja, koji je o tome odlučivao, načelno po pravomoćnosti odluke, nema više ni­ kakve nadležnosti pa nd interesa da stvar dalje po službenoj duž­ nosti prati. To se događa d onda ako sud iskoristi svoje ovlašćenje da dete poveri na čuvanje i izdržavanje trećem licu ili nekoj usta­ novi. Istina, ovi poslednji slučajevi su retki u praksi. Po pravnim pravilima izvršnog postupka, stranka koja je do­ bila spor u parnici radi izdržavanja mora, da bi ovo pravo realizovala, ponovo sama da pokreće postupak i postavi zahtev za prinud­ nim izvršenjem. Iz prakse znamo da mnoge stranke nisu dovoljno obaveštene o takvom postupku i negoduju što im se dosuđeno rzdržavanje ne daje, da sud, eto, o tome ne vodi računa po službenoj dužnosti. Sve je to posled'ica čisto etatističkog načina rešavanja ovakvih zahteva. U slučaju da se stranke nalaze u radnom odnosu, niti radna zajednica niti neki drugi faktor u njoj (sindikat) nemaju neke po­ sebne obaveze da se brinu o izvršenju odluke o izdržavanju ili o iz­ državanju uapšte, kao široj društvenoj obavezi. Ujpravni organi po­ stupaju jedino ako su i kada su na to primorani po zakonu (obustava delà ličnog dohotka na osnovu zabrane). Kada je u pitanju stranka u sporu koja nije u radnom odnosu, kao što su zemljoradnici, zanatlije i ljudi drugih zanimanja, ni me­ sna zajednica (kao proširena porodica) nema nikakvog zakonskog ovlašćenja da postupa ili da se sa autoritetom založi >da se konkretne odluke izvršavaju. To se i ne smatra njenom brigom. Društvene or­ ganizacije raspravljaju o ovim pitanjima kao o socijalnim i društve­ nim problemima, ali one ne mogu donositi odluke niti efikasno rešavati konkretne slučajeve. Dok se u ranijem tzv. mađarskom običajnom pravu mogla u zemljoradničkim domaćinstvima utvrditi obaveza izdržavanja i pre­ ma »starešini porodice*, po pravilu dedi dece, jer su po tada važe­ ćim pravnim pravilima svi članovi domaćinstva svojim radom sticali za starešinu domaćinstva kao vlasnika osnovnih sredstava proizvod­ nje (uglavnom zemlje) — danas je veoma često gotovo nemoguće prinudno izvršiti presudu o izdržavanju dece kad je u pitanju zem­ ljoradnik koji nema svoje imovine a radi u domaćinstvu oca koji je vlasnik. Ded ima mogućnosti da u izvršnom postupku tužbom one­ mogući izvršenje kao vlasnik zaplenjenih stvari. Sudska praksa je samo delimično ovo resila na taj način što deo naročite pokretnina 43

(pre svega plodova) utvrđuje kao svojinu izvršenika jer ju je ostva­ rio svojim ličnim radom. Prema sadašnjim pozitivnim (propisima postoji mogućnost da se dete poveri na izdržavanje i nekoj ustanovi za zbrinjavanje, ali to je često neefikasno. U tim ustanovama je cena izdržavanja visoka. Ako su roditelji bez imovine ili nesposobni za izdržavanje, opština, na koju bi u takvom slučaju pala obaveza da naknadi troškove iz­ državanja, običnu odbija da se toga prihvati pozivajući se na nedo­ statak budžetskih sredstava, nenadležnost s obzirom na boravište iz­ državanog lica i drugo. Zbog ovoga sudska praksa ne ide na takva rešcnja. U takvim Slučajevima sudovi koji u brakorazvodnom sporu moraju doneti obavezno odluku o izdržavanju i smeštaju, utvrđuju obavezu roditelja koja jo samo načelna, a roditelj kod koga se dete nalazi, to je često žena, treba da se snalazi kako zna i ume, pone­ kad uz socijalnu pomioć opštine, koja ne može obezbediti puno sta­ ranje i brigu o deoi na ovakav način. Očigledno da u našem društvu treba ovo pitanje izdržavanja, kao pitanje brige o podizanju deteta, pre svega rešavat'i ne samo kao građamskopravni spor sa svim onim procesnim zahtevima i pret­ postavkama, kako je to u našem formalnom pravu utvrđeno, nego i kao obavezu roditelja kao člana društva i obavezu društvene zajed­ nice, odnosno onih užih društvenih grupa kojima ti roditelji pripa­ daju ([preduzeće, ustanova, mesna zajednica itd.). Postoje mišljenja i predloži da bi se to moglo postići tako što bi se zakonom utvrđivalo iz voštan automatizam u preventivnom obezbeđivanju sredstava za izdržavanje od strane lica koja su na to obavezana. Na primer, čim se utvrdi zakonska pretpostavka da ta obaveza stoji (u pitanju je otac koji, na primer, ostvaruje lični do­ hodak), od njegovog se dohotka izdvaja određena suma ili postotak dohotka po službenoj dužnosti radi obezbedenja izdržavanja, što bi bilo odmah izvršivo. Obavezano lice neka u sudskom ili drugom postupku dokazuje da zakonska pretpostavka njegove obaveze ne stoji, jer je njegova obaveza manja. Kod zemljoradnika il'i ljudi drugih zanimanja, koji u porodičnom domaćinstvu svojim radom ostvaruju dohodak, treba na sličan način predviđati mogućnost auto­ matske obaveze izdržavanja i prema vlasniku osnovnih sredstava na kojima obavezano lice svojim radom doprinosi. U parnici bi se kasnije raspravila eventualno sporna pitanja. Ako nema lica po za­ konu obavezanog na izdržavanje ili su nesposobna za privređivanje ili nemaju inače mogućnosti da daju izdržavanje, treba mnogo efi­ kasnije da intervenlišu društveni samoupravni faktori iz posebnih fondova. Ukoliko oni vrše te obaveze, ostalo M njihovo pravo regresa prema onima za koje se kasnije utvrdi da imaju mogućnosti da svoje zakonske obaveze izdržavanja vrše. 44

Organi starateljstva, centri za socijalni rad i drugi društveni faktori, kao i sudovi, morali bi imati šira ovlašćenja da pitanje iz­ državanja postavljaju i rešavaju po službenoj dužnosti (ali i u iz­ vršnom posbupku), sve dok ono ne bude ostvareno. To u posbupku za ostvarivanje prava na izdržavanje znači i davanje aktivne legi­ timacije organu starateljstva i drugima da se u spor umešaju (u građanskom posbupku je ovo poznato kao sporedno mešanje), ili čak da i protiv volje roditelja pokreću i vode sporove. (Ovlašćenja iz čl. 47 Osnovnog zakona o starateljstvu i 18 Osnovnog zakona o odnosi­ ma roditelja i dece nisu dovoljna. Sudovi su, prema dosadašnjim odredbama parničnog postupka, ovlašćeni da i po službenoj dužnosti donose privremene mere za iz­ državanje, koje su izvršive bez obzira na žalbu, ali se sudovi ovim pravom retko koriste. S druge strane, ne bi proizlazilo određeno iz zakona da bi sud bio ovlašćen da po službenoj dužnosti traži izvrše­ nje ove mere, jer je po pravilu izvršnog postupka za zahtev za pri­ nudnim izvršenjem potreban predlog stranke. Takvog se stava niži sudovi drže. IV Neki podaci sudske prakse u sporovim a za izdržavanje dece

U kritikama sudskih odluka o visini izdržavanja ne vodi se uvek računa da je tu u pitanju obostrana obaveza izdržavanja roditelja i da se sudskom odlukom rešava samo o obavezi plaćanja srazmernog delà novčanog iznosa potrebnog za izdržavanje na teret rodi­ telja kod koga se dete ne nalazi. Visina dosuđenog izdržavanja uporeduje se sa ukupnim potrebama deteta, što onda, razume se, dovodi do zaključka da sudovi nerazumljivo male iznose dosuđuju. No, i pored ove primedbe, stoji konstatacija da odluke sudova o visini iz­ državanja često nisu bile adekvatne potrebama deteta, mogućnosti­ ma roditelja i nisu odgovarale niti pratile stvarne troškove života. Iz godine u godinu dosuđeni iznosi su u sudskim odlukama po­ većavani. To je usledilo ne samo zbog opšteg porasta troškova ži­ vota nego posle preduzetih mera i zbog potpunijeg i pravilnijeg utvrđivanja činjenica na kojima se zasnivaju ocene o potrebama de­ teta, o stvarnim imovinskim prilikama i mogućnostima roditelja. Analiza 1.300 sporova izdržavanja iz 1961. i 1962. godine u Voj­ vodini pokazala je da je prošek dosuđenog izdržavanja koje je imao da plati mesečno obavezani roditelj po jednom detetu iznosio 1.500 do 2.000 st. dinara. Ovaj iznos sigurno je hio ispod granice mini­ muma koji bi jedan roditelj imao da plaća kao svoj doprinos. 45

Analiza ako 4.000 sporova izdržavanja u 1963. i 1964. godini po­ kazala je da je proisek visine dosuđenog izdržavanja nešto povećan. U 86% slučajeva on se kretao do iznosa od 5.000 starih dinara, u 14% slučajeva iznosio je preko 5.000 i 8.000 starih dinara. Interesantno je napomenuti da je opterećenje ličnog dohotka po jednom oibavezniku u 1963. godini iznosilo oko 137o, a u 1961. godini pada na 16%. Dakle, iako su, kao što je poznato, lični dohoci bili u porastu, apsolutni iznosi mesečnih izdržavanja su uglavnom ostali isti. Ovo se odnosi na odluke opštinskih sudova. Povodom žalbi okružni sudovi su dosuđene iznose, naročito u 1964. godini, povećavali i do 20% opterećenja ličnog dohotka obavezanog roditelj a. U 1966. godini visina izdržavanja za jedno dete je dalje pove­ ćavana. Od 326 posmatranih slučajeva u žalbenom postupku Vrhov­ nog suda Srbije — Odeljenja u Novom Sadu, u 67 slučajeva dosuđe­ no je za jedno dete do 50 novih dinara, u 216 slučajeva 50—100 novih dinara, dok je u 33 slučaja dosuđeno po 200, 300 pa i preko 300 no­ vih dinara. Slična tendencija povećanja visine izdržavanja zapaža se i u 1967. godini, kada se ona u prošeku kreće oko 100 novih dinara, da bi izuzetno bilo dosuđivano i 400 i 500 novih dinara. Iako je u sudskoj praksi preovladalo stanovište da prilikom utvrđivanja visine izdržavanja treba voditi računa i o tome da se dete tu ne umanjuje standard koji je imalo, ipak analiza pokazuje tendenciju da je srazmemo opterećenje ličnog dohotka obavezanog lica manje ukoliko je lični dohodak veći. Sudovi su u situaciji da rešavaju o izdržavanju onda kada o tome treba da odlučuju u okviru brakorazvodne parnice ili kad se van nje podnosi tužba radi izdržavanja. Slično je i kad je u pitanju izdržavanje vanbračne dece, o čemu se odlučuje tek u postupku za utvrđivanje očinstva. Međutim, ne raspolažemo podatkom koji je broj one dece za koju niko nije pokrenuo postupak. Više sudova smatra da bi zakonske propise trebalo menjati u tom smislu da bi i organi starateljstva, a i drugi društveni faktori imali ovlašćenja da pokreću tričara Jugoslavije", u Zagrebu, 10—12. X 1968, D rugi svezak , str. 319 (u d aljnjem tekstu Šesti k ongres ginekologa). A utori su istak li: „O dgovornost je višestruk a, tj. etička prem a principim a kodeksa etik e zd ravstven ih radnika, zatim d iscip linsk a, k rivičnopravna i građanskopravna . . . U našem KZ n e p ostoji član k ojim bi ovo djelo bilo direktno ozn ačeno kao k rivičn o. A ko bi bila riječ o n am jernoj zam jeni, tada bi se m ogao prim ijeniti član 195 KZ.

52

braka ne predstavljaju nikakav ozbiljniji problem, niti kao pojava u društvu (jer su vrlo rijetka), niti u primjeni prava. Ovdje se štiti monogamni zakonom uređen brak i forme njegova zaključenja. Sporno je do izvjesne mjere kada će se smatrati da već postoji brak: a'ko je prethodni brak bio ništav i u vrijeme zaključenja no­ vog braka nije bio poništen, smatra se da ipak postoji krivično djelo dvobračnosti, ali samo u slučaju relativno, a ne i apsolutno ništvenog braka.’0 3. Krivična djela protiv porodice koja su uperena i protiv mo­ rala. Ovdje ubrajamo ki'ivična djela obljube ili protuprirodnog blu­ da zloupotrebom položaja (čl. 182) i bludne radnje (61. 183), te kri­ vično djelo protuprirodnog bluda (čl. 186), podvođenja i omoguća­ vanja vršenja bluda (čl. 187), posredovanja u vršenju prostitucije (čl. 188), kada se krivično djelo vrši između članova porodice i u porodici sličnim odnosima (među ova ulazi i krivično djelo silovanja među srodnicima, aiko nije riječ o krivičnom djelu rodooskvmjenja, ili drugim krivičnim djelima protiv morala. Konačno u ovu grupu uvrštavamo i krivično djelo rodooskvmjenja (čl. 198) i vanbračnog života sa maloljetnom osobom (čl. 183). U ovoj oblasti naš zakonodavac postupio je relativno oprezno i inkriminiravši uglavnom izrazito društveno opasna ponašanja, na ročito kada je do spoûnog akta došlo bez privole partnera, ili uz privolu koju pravo ne priznaje valjanem, nadalje spolne akte iz­ vršene s maloljetnom osobom, ili inače među partnerima koji s bio­ loškog ili društvenog stajališta u takve odnose ne bi smjeli stupati, a izuzetno i spolne akte prema načinu izvršenja; kažnjivi su i slu­ čajevi protuprirodnog bluda, (rspravnije bi bilo govoriti o spolnom ponašanju sličnom obljubi11) te bludnih radnji. Rodooskvrnjcnje (član 198) predstavlja krivično djelo obljube između rođaka po krvi u pravoj liniji ili između brata i sestre. Ovo krivično djelo je vrlo rijetko pred sudom (nekoliko desetaka godiš­ nje u SFRJ), ali je u životu vjerojatno nešto češće (može se pretpo­ staviti postojanje tamnih brojki). Incest je relativno slabo istražen i poznat. Cesto je riječ o duševnim abnormalnostima. Kazna je ovdje neprimjerena. U jednom istraživanju1012 u Vojvodini je bilo u vre10. V id . b ilj. 8. u z 01. 190.; u p o r . R a d o v a n o v ić —Đ o rđ e v ić : „ K r iv ič n o p r a v o ', p o se b n i d e o . B e o g r a d 1967. 11. U p o r. M. D a m a š k a : „ R a z m a tr a n ja o n e k im k a ž n jiv i m s p o ln im p o n a š a ­ n jim a " . „ N a ša z a k o n ito s t" , 9—10, 1963. A u to r is p r a v n o u k a z u je d a j e n e u m je s n o s lu ž iti se p o jm o v im a „ p r ir o d n o s ti " , o d n o s n o „ n e p r ir o d n o s ti" : p o n a š a n ja p r o tiv n a n a js n a ž n ijim p r ir o d n im in s t in k tim a m o g u se v r lo v is o k o k o ti r a t i n a lje s tv i c i v r lin a , a p o v o đ e n je za n e k im p r ir o d n im in s t in k tim a m o ž e . u o d r e đ e n im s it u a c ija m a , b ili pod lo g o m n e g a tiv n o j e tič k o j o c je n i p o n a š a n ja . U n a p r ij e d s p o m e n u to m n a c io n a l­ nom r e f e r e n t u , „ L e s in f r a c tio n s c o n tr e la m o r a l ité s e x u e ll e (v id . b ilj. l) n ije s li je ­ dio z a k o n s k u s is t e m a tik u , v e ć Je d a o v la s tit u , i to : 1. k a ž n jiv i s lu č a j e v i s p o ln o g a k ta , 2. k a ž n jiv i s lu č a j e v i p r o tu p r ir o d n o g b lu d a i 3. k a ž n jiv i s lu č a j e v i b lu d n ih r a d n ji, d ije le ć i d a lje , s lu č a j e v e sp o ln o g a k t a u č e tir i g r u p e , š to s m o o v d je p r i­ m ije n ili. 12. P . D r a č a : „ P r o b le m in c e s t a u A . P . V o jv o d in i” , u „ Z b o r n ik u Š e s to g K O N G R E S A G IN E K O L O G A " (V id. b ilj. 9), s t r . 255 i d .

53

menu od 1952. do 1967. godine 27 slučajeva incesta. U 11 slučajeva bio je u pitanju odnos oca i kćeri i 3 slučaja brata i sestre. Poči­ nitelji su najčešće u dobi od 30 do 50 godina, često nepi-smeni, po­ rodica dezorganizirana i asocijalna (alkoholizam, kriminalitet); naj­ češće su to psihopatske osobe; životni uvjeti loši, materijalne i stambene prilike nepovoljne; način izvršenja grub; nasilje, vrlo če­ sto pod utjecajem alkohola. Žrtvama su vrlo često bile djevojčice između 5 i 15 godina. Bračni odnosi redovno su bili nesređeni. — Ovo se može smatrati tipičnom slikom. Stoga će biti potrebno pri­ mjenjivati u prvom redu terapeutske mjere prije i umjesto kazne; primjenjivati redovno psihijatrijska a eventualno i druga vješta­ čenja; izučavati ulogu i osobine žrtve (ako takva postoji); rasvjetlit'i sve ofkoliinske i osobne prilike i značajke djela i njegovih uče­ snika. — U svijetu danas postoje vrlo različite odredbe u odnosu na incest: od potpune nekažnjivosti (Belgija) pa sve do kažnjivosti rodoskrvnih odnosa do 7. stupnja srodstva (Etiopija). Naša solucija je realistična i slična većini drugih zakonodavstva (Švedska, Polj­ ska i dr.), a ovakovu soluciju preporučio je i IX internacionalni kon­ gres krivičnog prava.13 Riječ je o tzv. pravom incestu, tj onom iz­ među ascedenata i descedenata, te braće i sestara. Preljub kao ni konkubinat u nas nisu kažnjivi. U nekim zem­ ljama se o tome vode duge rasprave, posebno u romansko-katoličkim, u kojima je preljub predviđen kao krivično djelo, pri čemu se oštrije kažnjava žena. Stari jugoslovenski KZ kredviđao je ovo krivično djelo. Želimo naglasiti da bi bilo neophodno jače istaći krivičnu od­ govornost za neke spolne kažnjive radnje kad se vrše između bli­ skih srodnika. Trebalo bi, kao što je to predviđeno za obljubu i pro­ tuprirodni blud zloupotrebom položaja od strane staraoca, usvoji­ telja i očuha (član 182), pooštriti odgovornost kod svih krivičnih djela protiv morala kada ih vrši bliski srodnik prema osobi koja je s njim u srodstvu, ili srodstvu sličnom odnosu, ili postoji odnos rod­ binske, pa čak i tazbinske ovisnosti. Osobito bi to bilo potrebno u slučaju krivičnog djela posredovanja u vršenju prostitucije (čl. 188) i podvođenja i omogućavanja vršenja bluda (čl. 187. KZ), alko su ova djela izvršena protiv srodnika, bračnog druga ili osobe koja je povjerena na čuvanje i'li brigu, ili koju odgaja. Ovdje ne bi mo­ rali biti odlučni motivi, iako će to redovno biti koristoljubive po­ bude. Mogao bi se inkriminirati i pokušaj. Vanbračno srodstvo bilo bi jednako tretirano s bračnim, a mogla bi se postaviti odgovornost „Incest tabu" n ek i sm atraju tem eljn om značajkom (ein w e sen tlic h e r Grnudzug) p orodične strukture; vid. R. K ônig: „Soziologie", F ran k fu rt a/M 1958, str. 66. O tzv. sek sualn im tabuim a vid i zan im ljiva izlagan ja Th. A dorno: „S exu altabu s und R echt heute", u „S exu alitàt u nd V erbrechen, F isch er B riich erei, F rankfurt, H am­ burg 1963, str. 299. 13. Vid. b ilj. 1, 6. i 11. Upor. D. B lau: „B ericht iiber die B eratun gen der 2. Sek tion des 9. Int. Str. k. in D en Haag"; M schrKrim 1 : 1966; 18.

54

prema djeci općenito, daikle i prema odrasloj djeci. (Sličnu odredbu poznaju strana prava, kao na primjer njemački KZ u članu 181/2 i 287/3). Izdržavanje od prostitucije trebalo bi također inkriminirati, kao što to poznaju strana prava (mađarski KZ u čl. 286, njemački u čl. 181-a i austrijski projekt u čl. 234). Ovo bi osobito došlo u ob­ zir kada se iskorištava član porodice ili bliski srodnik. Vanbračni život s m aloljetnom osobom relativno je često krivi­ čno djelo koje se javlja uglavnom na selu, a samo izuzetno u gradu. Najviše ovih djela ima na teritoriju SR Srbije i to 84% svih optuženja za ovo djelo u 3FRJ (uglavnom na teritoriju Kosova i Me­ tohije, te u kotaru Požarevac i u Banatu).14 Ova djela pokazuju ten­ denciju porasta. Objektom ovog krivičnog djela su maloljetne osobe, i to kako ženske tako i muške. Postojanje vanbračne zajednice je bi­ tan elemenat i faktično pitanje. Učinilac ovog djela može biti samo punoljetna osoba. Pozitivno je što je pooštrena odgovornost roditelja ili staratelja koji dopusti maloljetnoj osobi (14—18 godina) da živi u vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, ili je na to navede, uz daljnje pooštravanje ako je to učinjeno iz koristoljublja. Razum­ ljivo, ako dođe do sklapanja braka, gonjenje se neće poduzeti, a ako je poduzeto — obustavit će se. 4. Krivična djela nasilja unutar porodice. U ovu grupu ubraja­ mo neka krivična djela do kojih dolazi uslijed poremećenih odnosa u porodici, a izvršavaju se nasiljem (lišavanjem života, tjelesnim povredama, uništavanjem ploda), čime se ozbiljno ugrožava egzi­ stencija porodice ili pojedinih njenih članova. Lišenja života događaju se nerijetko upravo u porodici i među najbližim srodnicima. Ljudska bića se međusobno privlače ili od­ bijaju u širokoj skali međuakcija, i u međusobnim odnosima, kao što su odnosi srodstva, a osobito u bračnim odnosima. Iznenađujuće djeluju podaci da su žrtve ubojstava pretežno iz kruga osoba s ko­ jima učinilac svakodnevno živi, u porodičnim i tazibinskim odnosi­ ma, vanbračnim odnosima i slično: u 63% svih ubojstava u Hrvat­ skoj u vremenu od 1945. do 1955. žrtve su bile iz najbliže okoline ubojice, od čega većina u najužem porodičnom krugu, a 15% među krvnim srodnicima.1516Bračni drug je žrtva ubojstva u oko 7% slu­ čajeva. Ova pojava privlači sve više interes sociologa i kriminologa,J; neki cinički ističu da u slučaju bračnog para nema potrebe tražiti motiv ubojstva jer je za to brak dovoljan motiv sam po sebi.17 Ističe se da su ova ubojstva često ignorirana i da velika knjiga o uboj14. I z v j. S a v . j. t. o p . c it. 15. P o d a c i I s tr a ž iv a n j a U r e d a z a k r im . 1st. R S S U P S R H : „ K r iv ič n a d je la » S e n ja ž iv o ta u N R H (1945—1955)“ , Z a g r e b 1959. 16. U p o r. W o lfg a n g M .: „ P a tte r n s in C r im in a l H o m ic id e s " , P h i la d e lp h ia 1959, H. H e n tlg : „ T h e C r im i n a l a n d N e w H a v e n " 1946. 17. H . H e n tig : „ P r e - m u v d e r o u s K in d n e s s a. P o s t- M u r d e r e r G rie f . „ T h e J o u r n a l of. C r im .“ , 1. a . P . S c. 4, 1957.

55

stvu među bračnim drugovima još nije napisana. Zaista je teško ob­ jasniti kako osoba koja, po pravilu, stupa u brak po slobodnoj volji i »iz ljubavi« dolazi u mogućnost da jednoga dana kasnije lišava života svog partnera. Naglašava se da dubinska psihologija može na ovom području vršiti ispitivanja i biti od koristi. Potrebno je dobiti odgovore na pitanja: koje su stvarno tipične kliminogene si­ tuacije koje dovode do ubojstva medu bračnim partnerima i kako nastaju i kako se razvija ideja o tom činu. U porodičnim obračunima naročito su upadne osobe psihotičara i alkoholičara koji nerijetko grubošću, stalnim napadima, vrijedenjem i proganjanjem dovode svoju užu okolinu u neizdrživo stanje. Kad ovakav teror prevrši mjeru, neka od žrtava dugotrajnog mučenja prelazi sama u napad, pa se ubojstvo u takvoj situaciji pokazuje kao »izlaz« iz kronično napete situacije. Djeca su relativno rijetke žrtve ubojstva, osim kada se nalaze na putu ostvarenja nečijih interesa, kao na primer kod vanbračne djece. Starije osobe znatno su češće žrtve ubojstva, zbog svoje fizičke i mentalne slabosti i zbog imovine koju poseduju: »Opa­ snost leži u kombinaciji bogatstva i slabosti«18; ovdje se često po­ stupa iz koristoljubivih motiva; stariji su često »smetnja« mlađima koji su nosioci životnih teškoća i proizvodnje u domaćinstvu, a u kojem stariji odugovlače s predajom vođenja gospodarstva. Kad maloljetnici lišavaju života, napadaju prema jednoj procjeni preko 30% osoba iz kruga najbližih srodnika19. Iz jednog našeg 'istraživa­ nja ubojstava izvršenih od duševno abnormalnih osoba na području Okružnog suda u Zagrebu među 20 žrtava bilo ih je 16 iz najužeg porodičnog kruga, od čega su desetorica bili roditelji, a u 4 slučaja bračni drug bolesnog delinkventa. Smatramo da bi bilo potrebno u našem pravu među teže, kvali­ ficirane oblike ubojstava, za koja je predviđena najteža kazna, uve­ sti i slučaj ubojstva najbližih srodnika (u pravoj liniji, ili brata ili sestre), kao i bračnog druga. Slične odredbe nailazimo i u stranom pravu. Tako rumunjski KZ (čl. 464), bugarski KZ (čl. 127), Krivični zakonik RSFSR (čl. 102) kvalificiraju ubojstvo žene za koju je uči­ nilac znao da je bremenita. Začuđuje da bugarski zakonodavac, na­ brajajući krug bliskih srodnika (djeca ili roditelj, bremenita žena), izostavlja bračnog druga! Nedozvoljeni pobačaj i čedomorstvo imaju među sobom zajed­ ničko, u pravilu da je djete za ženu neki teret, da njegovo rođenje izaziva teškoće, ponekad moralnu osudu konzervativne sredine (kod vanbračnog djeteta), ili su u pitanju ekonomski, zdravstveni, soci18. H. H entig, op. cit (bilj. 16), str. 438. 19. H. C. G rowdon: ,,A Group Stu dy o f Ju ven ile H om icide", C olum bus 1950. N apom injem o da se nalazi u nastajan ju ciljela jedn a d iscip lina zvana vikt.im ologija k oja se bavi p roblem im a žrtve k rivičn og d jela. Vid. naš rad: Žrtva K rivičnog djela", „Zbornik P ravnog fa k .“, 2, 1962, i l l . Od n ovijih radova vid.: A. Selih: „V iktim ologija in n jena vloga v boju zoper krim inaliteto," „Rev. za krim . in krim inologijo", 1—2, 1967, 37 id.

56

jalni ili drugi razlozi. Inače, ova djela stoje u obrnutom razmjeru, dok su pobačaji u velikom porastu (tamne brojke su vrlo velike), dotle su čedomorstva u opadanju. Čedomorstva se još vrše uglav­ nom u zaostalijim krajevima, više na selu nego u gradu, najčešće iz vanbračnog odnosa. Naša solucija dozvoljenog pobačaja je racionalna, vrlo liberalna i tolerantna — sve četiri indikacije primjenjuju se u praksi i tu­ mače ekstenzivno. Krivičnopravna zaštita usmjerena je primarno prema trudnoj ženi; plod debija zaštitu u mjeri u kojoj je zaštićena mali, odnosno trudna žena. Krivičnopravna intervencija ovdje ima mnoge negativne učinke. Progoni se samo neznatan broj učinilaca. Navodi se u literaturi slučaj Švicarske u kojoj su se kantonalna za­ konodavna rješenja odrazila na visinu honorara za liječnički za­ hvat — cijena je ovisna o visini zapriječene kazne za nedozvoljeni pobačaj u pojedinim kontima.20 Neki predlažu i u nas21 da se ukine svaka krivičnopravna zabrana i kažnjavanje pobačaja jer su dosa­ dašnje sankcije bile neefikasne »i polni parnjaci nedovoljno angažovani u sprečavanju trudnoće!« Misli se da bi za eventualne abortere bila dovoljna primjena čl. 205 (nadrilječništvo) i čl. 212 (teško djelo protiv zdravlja ljudi). Mislim da je ovakvo stanovište pretje­ rano i neosnovano, unatoč svih slabosti u primjeni odredbi krivićnopravne represije za nedozvoljeni pobačaj. Smatramo da bi trebalo, kraj gotovo potpune legalizacije pobačaja (danas svaka žena može navesti opravdan razlog za prekid svoje trudnoće), razmisliti o tome da se ponovno uvede kažnjavanje i same trudne žene koja dozvoli da joj neka (naročito nestručna) oso.ba na izrazito nepodesan način izvrši ili pokuša izvršiti nedozvoljeni pobačaj. Nadalje, trebalo bi ■pooštriti kazne za djelo izvršeno iz koristoljublja i u specijalnom povratu. Nasilni prijevremeni porođaj predstavlja -nešto između nedoz­ voljenog pobačaja i čedomorstva. Ova djela su učestala a smatra se da je to zbog toga što nije dopušten pobačaj.2223Smatramo da to nije razlog. Htjeli bismo naglasiti veliku društvenu opasnost ovoga za­ hvata kojim se može dovesti ne samo u opasnost život i zdravlje trudne žene već se i uništava plod koji je već i na granici spo­ sobnosti za život. Kriminalna nastrojenost ovdje je vrlo visoka. U ovom času mi nemamo odgovarajuće inkriminacije, jer ovdje više nije riječ o pobačaju niti još o čedomorstvu. S obzirom na učestalost ovih opasnih djela (prema podacima:J, među prijevremenim porođajima nasilnih ima 7,7%, kod kojih se javlja 26,4% mrtvorođenčadi, za razliku od 11,7% kod prirodnih pri20. U p o r. : D. B la u , o p . c it. s tr . 27. 21. M . B u č ić —S. Đ u r i č ić —M . K u n d u r o v i ć : „ N a s iln i p r e v r e m e n i „ Z b o r n ik u Š e s to g k o n g r e s a g in e k o lo g a - , o p . c it., s tr . 303. 22. Ib id . 23. Ib id .

p o b a č a j” , u

57

jevremienih porođaja) i njihovu izuzetnu društvenu opasnost, tre balo bi mijenjati Krivični zakonik, tako da se predvidi posebno novi krivično djelo nedozvoljenog nasilnog prijevremenog pobačaja ii da se postojeće odredbe čl. 140 (nedozvoljeni pobačaj), mijenjaji tako da se inkriminira ne pobačaj, već prekid trudnoće ili uništenji i usmrćen je ploda. Ovo djelo bilo bi teže od pobačaja i po težini b: se moglo približiti, ako ne i izjednačiti s čedomorstvom. Ovdje j( riječ, naime, i o svojevrsnom intrauterinom ubojstvu24, za koje mo­ ramo stvoriti odgovarajuću inkriminaciju. Ovdje bismo ukazali i na problem neodgovornosti muškarca u slučajevima kada trudna žena ili vanbračna majka, napuštena od oca svog djeteta, poduzima nedozvoljeni pobačaj, vrši čedomorstvo ili se odlučuje na samoubojstvo ili inače zapada u teškoće. Odgovor­ nost oca još nerođenog ili već rođenog djeteta u našem pravnom sistemu postavljena je uglavnom samo u odnosu na muškarca u braku, dok je u slučaju van.bračnog očinstva ova odgovornost prav­ no nepostojeća. Trebalo bi razmisliti da se inkriminira uskrata po­ moći koju je muškarac — otac djeteta prema okolnostima i svojim mogućnostima mogao pružiti, ako je takova pomoć bila naročito po­ trebna, ako je za tu potrebu kao i za svoje očinstvo (istvamo ili buduće) već znao. To je naročito potrebno u situaciji kad se spolni odnosi izvan braka sve više šire; cjelokupni teret posljedica ne mo­ že se prenijeti samo na (buduću) majku, jer bismo inače pothranji­ vali ionako prisutnu neodgovornost muškarca u vanbračnim od­ nosima.25 Izvjesnu, makar i daleku vezu s ovom problematikom imaju neki novi lječnički zahvati u vezi s humanom reprodukcijom26 u prvom redu sterilizacija i umjetna inseminacija; ovim zahvatima može se osjetno utjecati na sadržaj porodičnih odnosa, s dalekosež­ nim posljedicama i mnoštvom problema. Sterilizacija kojom se trajno lišava osoba mogućnosti začeća, odnosno oplodnje, ozbiljan je zahvat, u prošlosti zloupotrebljavan, 24. K. B reyer: „Intrauterino u bistvo s pravnog i m ed icin sk og aspekta*1, „Zbor­ nik Š estog kongresa ginekologa", op. cit. str. 311. iznio je p rim jer p ovrede trudne žene n ožem u trbuh u svađ i sa su sjed om s p o sljed icom k rvn e sm rti čeda k oje bi se, p retpostavlja se, „živo rodilo i (bilo) za život sposobnu. Iz ob du kcionog nalaza je vidljivo da je čedo bilo živo prije zad ob ivene ubod ne rane, pa sm atram o da bi se ovakvo k rivično djelo m oralo izm jenom k rivičn og zak on ik a također sm atrati ubojstvom ". Sud je djelo k valificirao kao tešku tjelesn u povredu (141): izvršiocu je izrečena kazna m aloljetničkog zatvora u trajanju od godinu dana, a njegovom ocu, kao podstrekaču. l godina i 2 m jeseca strogog zatvora. U p resudi se nigdje ne sp om inje u n išten je ploda, već sam o tjelesn a p ovreda o štećen e H. H. 25. U stranom pravu n alazim o in k rim in acije ove vrsti: n jem ačk i StGB, u d. 170c (V erlassen S chw angerer), i N acrt novog StG B (d. 201); švicarsk i KZ u čl. 218 bio je ovd je uzorom . K ažnjivo je prop uštan je ne sam o m aterijaln e pom oći već i m oralne (duhovne) podrške. N aš sad ašn ji čl. 197a, n iti 146, 145 i si., ne dolaze do p rim jene u ovak ovim slučajevim a. 26. N ajnoviji zn ačajni koraci n aprijed u hum anoj m edicin i izazvali su žive rasprave na sve strane, pa i u pravnim znan ostim a. V eć d anas im am o opsežnu literatu ru N avod im o sam o zbirku radova: »M edical P rogres and th e Law«, »Law a. C ontem porary rroblem s", vol. XXII, 4, 1967.

58

a danas u nas uzima sve više maha: ovi zahvati se vrše »nekontro­ lirano, neujednačeno, bez čvrstih i jedinstvenih kriterija«27. Čak se predlaže vršenje sterilizacije iz eugeničke indikacije(I)28 jer »postoje i socijalno manje vrijedni ljudi«, a kod duševnih bolesnika, psiho­ pata i alkoholičara mora se »uvijek računati s prenošenjem na­ sljednih dispozicja« (sic!), pa je njihovo potomstvo nepoželjno..2930 Smatramo da sterilizacija može biti opravdana samo i isključivo: ako je izvršena s privolom, dakle dobrovoljno, dok bi prisilnu ste­ rilizaciju trebalo zakonom izričito zabraniti; zakonska intervencija je neophodna, jer zakon određuje kada je, na primjer, pobačaj doz­ voljen, nije sterilizacija; nedopušten pobačaj je kažnjiv, ne i steri­ lizacija; sadašnju ilegalnu praksu valjalo bi obustaviti, a zakonom odrediti kada i pod kojim uvjetima je neka ustanova ovlaštena na poduzimanje ovoga zahvata. Tada bi se sterilizacija mogla pojaviti kao jedno od efikasnih sredstava kontrole rađanja, što su već neke zemlje (na primjer Japan, Indija) učinile.10 Već nalazimo i konkretne prijedloge za zakonsku regulaciju,31 koje bismo mogli prihvatiti, osim eugeničke indikacije. Um jetno osjem enjivanje ( a r t i f i c i j e l n a i n s e m i n a c i j a ) danas se vrši u nekim zemljama masovno (procjenjuje se da je u svijetu već rođeno više stotina tisuća tako začete djece)32, a vrše se ovi zahvati otvoreno i u nas.33 H o m o g e n a i n s e m i n a c i j a (osemenjivanje spermom muža) ne donosi ozbiljnijih pravnih pro­ blema; ono o čemu se mnogo raspravlja jeste h e t e r o l o g n a i n ­ s e m i n a c i j a (osjemenjivanje spermom davaoca, nepoznate »tre27. O p r o b le m u s te r iliz a c ije iz lo ž ili s u s v o je s ta v o v e iz m e đ u o s ta lih , K n e ž e v ić S v a re i d r . : „ P r a v n o - m e d ic in s k i p r o b le m i u g in e k o lo g iji i a k u š e r s tv u " , s tr . 203, a li se n isu o p r e d ij e li li, je d in o s u is t a k li d a se o s te r iliz a c iji ž e n e „ d is k u lu je " a li se n ije d o šlo d o „ je d in s tv e n o g m iš lje n ja " . N a o p a s n o s ti o v e p r a k s e k o ja je v e ć „ š ir o k o se bi p ro k rC ila p u t" u k a z a li s u v r lo r e z o lu tn o i a r g u m e n tir a n o : Đ. M ilo v ić, V. U re m ović i N. M a tc jč ić : „ P r a v n i a s p e k t p r o b le m a s te r iliz a c ije " , s tr . 275, i d. 28. M. V o jta —M. V o jto v a : „ E u g e n ič k e in d ik a c i je za s te r iliz a c iju ž e n e " , s tr . 271. i d. 29 Ib id . 30. U p o r.: Đ. M ilo v ić i d r ., o p . c it., s tr . 276. 31. I s ti, ib id . 32. U p o r.: A . C a k m a k o v : „ S u d s k o - m e d ic in s k a p r o b le m a ti k a v e š ta č k e o p lo d ­ n je ", „ Z b o r n ik r a d o v a s a I I s a s ta n k a U d r. z a s u d . m e d . F N R J “ , 1959, s tr . 55—»2. Izn io je p o d a ta k d a je p o s lj e d n ji h g o d in a u SA D tr a ž ilo p o m o ć u m je tn e o p lo d n je oko 1,5 m il iju n g r a đ a n a , a u E n g le s k o j o k o 33.000 b r a k o v a : g o to v o s v a k i s e d m i b r a k (u r a z v ije n im z e m lj a m a n a Z a p a d u ) je b e z d je c e ; u 30—40% s lu č a j e v a k r iv a c b r a č n e n e p lo d n o s ti Je m u š k a r a c - s u p r u g . U SA D se i o v a k o o g la š a v a : „ N u d im o z d ra v e , d a v a o c e ” k o ji s u l j e k a r s k l d e ta l j n o p r e g le d a n i i z a k o je j e u s ta n o v lje n o da su b e s p r c k o r n i u s v a k o m p o g le d u . M o ž em o v a m o b e z b ije d iti n a jr a z n o v r s n ij e tip o v e , k o ji ć e u s v e m u o d g o v a r a ti v a š im ž e lja m a . ” V e ć s u v o đ e n i k r iv ič n i p o ­ s tu p c i u v e z i s o s je m e n jiv a n je m : p r o tiv ž e n e k o ja j e p r o d r l a n a s iln o u o r d in a c iju g in e k o lo g a 1 o tk r ila im e p r a v o g „ b io lo š k o g o c a " s v o je k ć e r k e („N isa m v iše m o g la iz d rž a ti n e iz v je s n o s t" , iz ja v i la je n a s u d u ; n a p u s tila je s v o g m u ž a i sa k ć e r k o m p r e š la p r a v o m o c u d je te t a ! ) ; u I ta l iji je s u đ e n o z b o g p r e lj u b e ( „ S tr a h o v ito s a m p a tila od u s a m lje n o s ti. I m a l a s a m n e o d o ljiv u ž e lju d a p o s ta n e m m a jk a " , iz ja v ila Je n a s u d u , g d je Jo j je p o m o g la o b r a n a d a je z a b r a k o lo m s tv o p o tr e b n o „ n o rm a ln o p r ir o d n o s p a ja n j e " ) . 33. V. L a v r lč : „ P r a v n i a s p e k ti a r ti f ic ije ln e in s e m in a c l je " . „ Z b o r n ik Š e sto g k o n g r e s a g in e k o lo g a " , o p . c it., s tr . 267 i d.

59

će« osobe). Tu, naime, mogu nastati mnogi problemi, kao što su miješanje generacija, bliskih srodnika, zatim spekulacije oko stva­ ranja »elite«,34 prisutna je opasnost manipulacije čovjekom. Ovaj zahvat ocjenjuje se različito: od potpune osude (krugovi pod utjeca­ jem katoličke i nekih drugih crkava) do potpunog odobravanja. Je­ dan internacionalni kongres Udruženja za krivično pravo stao je na stanovište da Krivičnim zakonom ne treba zabranjivati radnje um­ jetne oplodnje, »osim kad su poduzete bez pristanka žene ili njenog bračnog druga«.35 I ovdje bi bilo potrebno zakonom predvidjeti uv­ jete pod kojima se zahvat može vršiti, metodologiju, elemente valja­ nog pristanka i si. 5. Krivična djela kojima se narušava intimnost i tajnost poro­ dičnih odnosa i prilika i ostala krivična djela protiv porodičnih od­ nosa. Od ovih krivičnih djela posebno ističemo ona iz djela protiv časti i ugleda: krivično djelo iznošenja osobnih ili porodičnih prilika

(čl. 171) pruža čvrstu zaštitu nepovredivosti, tajnosti, odnosno in­ timnosti porodičnog života i osobnih prilika, i to bez obzira na to da li je ono što se iznosi ili pronoisi istinito ili ne, dovoljno je da je takovog kvaliteta da može škoditi ugledu neke osobe; posebno se ističe da se istinitost ili neistinitost takovih činjenica ne može do­ kazivati osim kada je to iznošenje ili pronošenje učinjeno u vršenju službene dužnosti, političke ili druge društvene djelatnosti, u odbrani nekog prava ili pri zaštiti opravdanih interesa, ako učinilac dokaže da je imao opravdanog razloga da povjeruje u istinitost onog što je iznosio ili pronosio (čl. 173, st. 3 KZ). Teži oblik djela postojat će ako je ono izvršeno sredstvima masovne komunikacije ili na javnom skupu, kao i onda ako je ono što se iznosi ili pronosi takvog značaja da je dovelo ili moglo dovesti do teških posljedica. Ako su djela protiv časti i ugleda učinjena prema umrloj osobi, gonjenje se poduzima po privatnoj tužbi bračnog druga, djece, roditelja, bra­ će ili sestara umrle osobe (čl. 177, st. 4). Ucjena sadrži u sebi elemenat koji može biti na štetu neke osobe ili njoj bliskih osoba, pa je zakonodavac predvidio također zaštitu od takvih djela koja mogu također biti od štete za nesmetan osobni ili porodični život neke osobe.36 6. Krivičnopravne odredbe kojima se štite porodični odnosi

nalazimo u krivičnopravnim propisima materijalnog krivičnog pra­ va, postupovnog prava i prava izvršenja krivičnih sankcija. Zako­ nodavac vodi računa o povezanosti članova porodice, pa tako u ne­ kim slučajevima isključuje kažnjivost gdje bi ona inače postojala 34. D. Blau, op. cit., str. 31. 35. Ibid. (vid. i bilj. 1). 36. U ovu grupu ušla bi posredno i odavanja p rofesion aln e tajne u slučaju neovlašten og otkrivanja tajne koju je n etko saznao u vršen ju svoga p oziva (čl. 157) i povreda tajnosti p isam a i drugih p ošiljak a (156) kad je tim e n arušena taj­ nost p orodičnih odnosa; sličn o i kod p ovređ ivan ja ta jn o sti isljeđ en ja ili raspra­ ve (285).

60

kad ne bi bila riječ o nekom bližem ili daljem (u zakonu uvijek precizirano) srodničkom odnosu: tako imamo nekažnjavanje zbog nepojavljivanja krivičnog djela od strane osobe u bliskom odnosu (čl. 279. 280) za pružanje pomoći učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela (čl. 281), nepoduzimanje gonjenja bez privatne tužbe, odnosno prijedloga u slučaju izvršenja većine imovinskih krivičnih djela uperenih protiv privatne imovine kad je učinilac u bliskom odnosu sa oštećenim (čl. 266). U krivičnom postupku nalazimo oslobođenje bračnog druga i širokog kruga srodnika od svjedočenja (čl. 221. ZKP), odnosno dužnosti odgovaranja na pitanja ako bi se bliskog srodnika izložilo sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili krivičnom gonjenju (čl. 222); bliski srodnici ovlašteni su da daju prijedlog ili privatnu tužbu kao oštećeni (čl. 54. i 55), da uzimaju branitelja okrivljenom (čl. 66), izjavljuju žalbe u korist okrivljenog (čl. 339), podnose zahtjeve za izvanredno ublaženje kazne (čl. 388) i svaki drugi izvanredni pravni lijek itd. Zakon o izvršenju krivičnih sank­ cija nastoji očuvati osobni značaj kazne i u mnogim slučajevima vodi računa o interesima porodice (čl. 37, 49, 52, 54—57, 69, 74, 82, 92, 93-2, 102/2, 106, 141—145 itd.). Kod ovoga bi se moglo istaći da bi trebalo još jače voditi računa o zaštiti porodičnih odnosa uvođe­ njem odredbi kojima bi se doista i do najveće moguće mjere osigu­ ralo da kazna bude osobna, da ne pogađa porodicu, da so izdržava­ nje kratkotrajnih kazni lišenja slobode izvršava bez prekida rad­ nog odnosa i dodira s porodicom (izvršavanje ovih kazni u prazničke dane ili u slobodno vrijeme i si.), onemogućiti izricanje novčane kazne i njeno zamjenjivanje u kaznu zatvora kad to dovodi u pi­ tanje uzdržavanje porodice i si. M Ovo su samo neki od istaknutijih problema krivičnopravne za­ štite porodice. Više smo se zadržali na problemima koji imaju veći značaj za porodične odnose ili znače novine kojima se još ne vidi 37. O v d je n is m o u o p ć e iš l i z a p o t p u n o š ć u p r e g le d a o d r e d b i iz o v e g r u p e , j e r Di to. s je d n e s tr a n e , b ilo v r lo te š k o p o s tić i, a , s d r u g e , n ije to o v d je n i p o tr e b n o , .liti b i b ilo o d n e k e k o r is ti, u k o lik o s e n e b i u k a z a lo n a n e k e p r o b le m e . J e d n u o b la s t, k o ja b i z a v r e đ iv a la p o s e b n u p a ž n ju , o v d je ć e m o s a m o u z g re d sp o m e n u ti. R i je č j e o z a S t i t i m a l o l j e t n i k a i p r o b le m u p o v e z a n o s ti m a lo lje tn ič k e d e ­ lin k v e n c ije i o d r e đ e n ih p o io d ić n ih p r ilik a . S m a tr a m o d a s u o d r e d b e k riv ič n o g prav a u o d n o s u n a m a lo lje tn ik e s tv o r ile j e d a n o k v ir z a z a š ti tu m a lo lje tn ik a i j a ­ č anje p o r o d ič n i h o d n o s a ; n a š e p r a v o u o d n o s u n a m la d e č la n o v e p o r o d ic e , u p o r e d b i > d r u g im p r a v im a , m o ž e m o la k o o c ije n i ti n a p r e d n im , s u v r e m e n im i n a g la š e n o od g o jn im . O v a p r o b le m a ti k a b ila j e p r e d m e to m r a z m a t r a n j a u o v o m is to m m je s tu prije g o d in u d a n a . V id i: „ P r e v e n c ij a m a lo le tn ič k e d e lin k v e n c ije " , iz d . I n s t. za : jedinstvo i protivrečnost proizvodnog i nepro­ izvodnog rada i na njemu društvo egzistira. Formalno-logičko izd­ vajanje oblasti proizvodnog i neproizvodnog rada stvara sliku večitog antagonizma i suprotstavljanja unutar društvenog rada. Reč je o tome da društveni rad postane ekonomski sa dijalektičkim vezama u svojoj sadržini, da povezuje suprotnost — »kategorija neproiz­ vodnog rada na taj način postaje potencija proizvodnog rada, i obrnuto«. To je način da se položaj i funkcije porodice usaglašavaju sa realnim kretanjima materijalnih proizvodnih snaga i produkcionih odnosa. Porodica se u takvim uslovima reprodukuje kao društvena zajednica ravnopravnih članova čije funkcije, bilo da su društvene ili porodične, stiču potpuno društveno priznanje i ekonomsku sa­ tisfakciju. Vrednovanjem rada u porodici (koji obavlja jedan od članova — najčešće žena) nestaje mehaničkog odvajanja neproiz­ vodnog od proizvodnog rada i stvaraju se uslovi za oslobođenje žene u smislu njenog neposrednog uključivanja u sve takove društvenog života,,. /^Promena položaja savremene jugoslo venske porodice u društvu, njenih pojedinih članova u porodici, neposredno je zavisna od pove­ ćanja nivoa materijalnih proizvodnih snaga, visoke produktivnosti rada i prevazilaženja eksploatacije i klasnih suprotnosti u svim segmentima društva. Neposredni zahtev je da svaki onaj koji je učesnik u društvenom radu bude vlasnik svoga društvenog viška rada, oslobođenog monopola, bilo koje vrste ili karaktera. U samoupravnom društvu spajanje svojine i rada, vezivanje proizvođača za sredstva za proizvodnju je prvi stepen njihove društveno-ekonomske emancipacije. Naše društvo neprestano stvara društveno-ekonomske i poli­ tičke uslove u kojima se svaki pojedinac potvrđuje i kao ličnost i 12. F . E n g e ls : „ P o r e k lo p o r o d ic e , p r iv a t n e s v o ji n e i d r ž a v e " , s tr . 189, „ K u ltu ra * . B e o g r a d 1960. 13. K . M a rk s , „ K a p ita l" , k n j. I II ( ć ir ilic a ) s tr . 713.

67

kao društveno biće. Međutim, celokupni dosadašnji razvoj našeg društva je determinisan materijalnim i drugim teškoćama, breme­ nom prošlosti i problemima moderne privrede, ali i nedovoljno iz­ građenom opštom orijentacijom kad je u p itan ju porodica. TPprocesu oslobodenjirčoveka i rada u samoupravnom društvu poseban Značaj ima oslobođenje ličnosti žene.-To je veoma spor i dug proces kojim se u suštini men ja priroda i karalkter njenog polo­ žaja u društvu i u porodici. Stvoreni su ušlo vi za uključivanje žene u privredu i sve druge vrste društvenih delatnosti. Ona je proizvo­ đač, ctvflra.lae viška vKadnnsti u procesu izgradnje samoupravnog društva. Ona ^je samoupravljač u svim društvenim oblastima. Njena delatnost u porodici, funkcija materinstva, postaju sastavni deo naj­ vitalnijih društvenih vrednosti. Oslobođenje žene je zadatak i cilj ^samoupravnog društva koje izgrađuje humane odnose, a u kome je~postovanje rada i dostojan­ stva svakog pojedinca uslov za progres celdkupne zajednice.

BRANKO KOVAČEVIĆ NAUČNI SOCIJALIZAM O UNUTARPORODIČNIM ODNOSIMA I PITANJU SLOBODE LIČNOSTI

Revolucionarni preobražaj kapitalističkog eksploatatortskog si­ stema i stvaranje socijalizma tijesno su povezani sa preobražajem i transformacijom porodice. Otuda je pitanje porodice zauzimalo zna­ čajno mjesto u okviru naučnog socijalizma. O tome nam svjedoči ne samo niz opaski i osvrta koje su u raznim djelima i pismima 6 po­ rodici ostavili njegovi tvorci, Marks i Engels, nego i jedna posebno tom proiblemu posvećena knjiga — »Porijeklo porodice, privatne svojine i države«, koju je uskoro iza Marksove smirti požurio da na­ piše Engels.1 U predgovoru prvom njenom izdanju Engels ističe da ona »pred­ stavlja u neku ruku izvršenje jednog zavještanja«, jer je i sâm Karl Marks namjeravao da u duhu materijalističkog »hvatanja istori je osvijetli značaj i rezultate Morgan ovih istraživanja predistorijdkog društva, a posebno porodice. Koristeći se Marksovim »iscrpnim izvodima s kritičkim prim­ jedbama iz Morgana« i ulažući poseban napor za proučavanje ovog problema, Engels je stvorio jedno od fundamentalnih djela u marksi-1 1. M arks je um ro 1883. godine, a već 1884. god in e je E ngels „Porijeklo porodice, privatne svojin e i države** bio priprem io za štam pu. 68

stićkoj literaturi koje se odnosi na porodicu. Iz tih razloga ono se ta'kođe u izvjesnom smislu može smatrati d njihovim zajedničkim proizvodom. Stoga će »Porijeklo porodice, privatne svojine i države-' ostati osnova za proučavanje shvatanja tvoraca naučnog socijalizma 0 porodici. Proučavanju porodice, kao i svalkog drugog pitanja iz oblasti društvenog života, Marks i Engels su pristupali sa istorijsko-materijalistdckog stanovišta. A po tom stanovištu, kako veli Engels, »od­ lučujući faktor u istoniji je, u krajnjoj liniji, produkcija i reproduk­ cija neposrednog života«.2 To je bit i suština, osnova bez koje je po­ stojanje ljudske istorije nezamislivo. Međutim, sama ta produkcija 1reprodukcija su »dvojakog karaktera. S jedne strane, proizvodnja sredstava za život, predmeta ishrane, odijevanja, stana i za to po­ trebnog oruđa; s druge strane, proizvodnja samih ljudi, produženje vrste«.34 Obadvije ove strane proizvodnje javljaju se kao društvene i međusobno toliko tijesno povezane i uislovijene da je postojanje jedne nemoguće bez postojanja druge. Ali, ove dvije strane materi­ jalne proizvodnje mijesu samo sadržane u društvu kao cjelini već i u porodici kao njegovom osnovnom, elementarnom obliku organizovanja, čija je glavna svrha i sadržaj u dosadašnjem istorijskom raz­ vitku bila baš ova (materijalna) proizvodnja, tj. proizvodnja sred­ stava za ljudski život i samog ljudskog života. Praćenje razvoja materijalne proizvodnje, a posebno proizvod­ nje sredstava za život, pokazuje ne samo promjenu opštedruštvenih odnosa i oblika nego i promjenu odnosa u samoj porodici i njenih oblika. U pismu Anjen'kovu od 28. decembra 1846. godine već je Marks pisao da od određenog stepena razvitka proizvodnje, razmjene i po­ trošnje zavisi određeni društveni sistem, određena organizacija po­ rodice, slojeva i klasa, tj. određeno građansko društvo. A u pred­ govoru prvom izdanju »Porijekla porodice, privatne svojine i drža­ ve« Engels proširuje ovu odredbu i piše da su »društvene ustanove, pod kojima žive ljudi jedne određene epohe i jedne određene zemlje, uslovljene dvjema vrstama proizvodnje: razvojnim stupnjem rada, b jedne, porodice, s druge strane«/ Uzimajući paralelno »razvojni stupanj rada i porodice« kao uslove za opštedruštveni razvitak, En­ gels je htio da potencira činjenicu da se porodica javila i ostala u cijelom civüizovanom društvu kao aktivan stvaralac materijalne proizvodnje, tj. proizvodnje sredstava za život i proizvodnje samog života, čime ona — stvaranjem sredstava za život, povećava i mije2. E n g e ls , „ P o r ije k lo p o r o d ic e , p r iv a t n e s v o ji n e 1 d r ž a v e " , s tr . 6, „ K u ltu ra " , B e o g r a d i960. 3. E n g e ls , „ P o r ije k lo p o r o d ic e , p r iv a t n e s v o jin e 1 d r ž a v e " , s tr . 6, „ K u l tu r a " , B e o g r a d 1960. 4. I b id e m .

69

nj a svoju, a preko toga i cijelog društva, proizvodnu snagu, koja opet, sa svoje strane, utiče na samoraizvoj i promjenu porodice.5 Iz istih razloga je i Mariks u »Osamnaestom brimenu kuja Bonaparte« uzeo porodice kao osnovne konstitutivne elemente Masa, a ne ličnosti, pojedince.6 Jer, bilo da je riječ o porodici patrijarhaikuog ili civilizovanog društva, i u jednom i u drugom slučaju ličnost se ne javlja kao od nje odvojeno i nezavisno biće, već je čvrsto vezana za nju (biološki, ekonomski, klasno, politički i si.) tokom cijele svoje egzi­ stencije. Sve varijacije stvarane tokom is torije u pogledu ostvariva­ nja »slobode« — oslobađanja ličnosti od porodičnih stega i okvira, u osnovi nijesu mijenjale njen odnos prema toj zajednici, i obratno, jer je taj odnos, veza među članovima porodice u osnovi bila eko­ nomska. Zato je porodica, a ne ličnost, predstavljala »ćeiijski oblik oivilizovanog društva«7 i u mnogim teorijama smatrana nezamenjivom, vječitom društvenom ustanovom. Klalsdoi marksizma su nastojali da dokažu da porodica kao dru­ štvena ustanova uopšte, a samim tim i pojedini njeni oblici, ima svoju istoriju — proces nastanka i nestanka. U sklopu i preko tog procesa trebalo je pokazati i razvitak različitih stepena porodične zavisnosti ličnosti, odnosno njenog oslobađanja, koje se odvijalo istorijski, jer naučni socijalizam, koji pretpostavlja potpunu slobodu ličnosti, nju nije mogao teorijski anticipirati ako za to ne nađe, po­ red opštih dnuštveno-ekoncmiskih uslova, i određene uelove u sklopu porodice. Dakle, pitanje se svodilo, ne na apstraktne pretpostavke da je za društvenu slobodu ličnosti nužna potpuna oslobođenoist, bježanje od porodice, izolacija, vraćanje prirodi i si., nego na pro­ učavanje i pronalaženje konkretno — datih u društvu i porodici stvorenih uslova za tu slobodu. Stoga je bilo jasno da samo opšti društveno-ekonomski procesi koji su se odvijali u okviru kapitali­ stičkog sistema i njegove porodice u sebi sadrže taj put ka njenom oslobođenju.8 1. Civilizacija i monogamna porodica sa njenim osnovnim karakteristikama Prelazak iz varvarstva u civilizaciju je karakterističan po pojavi naglog razvitka proizvodnih snaga, društvene podjele rada, privatne 5. T ek je b uržoaski način p roizvodnje pretvorio ind ividu alno-porodičn u pro­ izvodnju u d ruštvenu, a tim e i doveo do novih sh vatanja i p ogleda na organizaciju i p ostojan je p orodice, n aročito p roletersk e. 8. T am o M arks p iše da „ukoliko m ilioni porodica žive pod ek on om skim u slovim a eg z isten cije k oji n jih o v n ačin života, n jih o v e in tere se i n jih ovo obrazovan je odvajaju od načina života, interesa i ob razovanja drugih k lasa i njim a ih n eprija­ te ljsk i suprotstavljaju , utolik o oni čin e klasu" (M arks—E ngels: Izabrana delà. I. str. 309, „Kultura", B eograd 1949). 7. E ngels: „Porijeklo p orodice, privatn e svojin e i države", str. 73, „Kultura". B eograd i960. 8. P oznato je da je m arksizam slobodu ličn osti (pojedinca) sm atrao uslovorr za opštu slobodu, a tim e i za stvaranje k om u n ističk og društva. Stoga u „Manifestu"

70

svojine, klasa i države, itd. Ali nijesu to samo osnovne karakteri­ stike tog prelaza, jer u isto vrijeme i zajedno sa tim pojavama javlja se i nov tip porodice, tzv. monogamma porodica, koja će ostati osnov­ nim tipom porodice u toku cijelog trajanja civilizacije. Unutrašnji odnosi u ovoj porodici, analiza njenih odnosa prema društvu kao cjelini, i obratno, bili 9U od posebnog značaja za tvorce naučnog socijalizma, jer je to bio onaj tip porodice u čijem krilu su postojale i krile se sve bitne protivrječnosti koje su svojim razrešenjem vodile ka ukidanju svake unutarporodične eksploatacije i potčinjenosti. Prilikom te analize Engels konstabuje da monogamija nije bila nikako »plod individualne polne ljubavi, s kojom nije imala ničeg zajedničkog, jer su brakovi, kao i ranije, bili brakovi iz imo­ vinskih obzira. Ona je bila prvi oblik porodice kojli se zasnivao ne na prirodnim, već na ekonomskim uslovima, naime na pobjedi pri­ vatne svojine nad prvobitnom, iskonskom zajedničkom svojinom;.9 Kao takva, ona je u svoje stvaranje i egzistenciju morala staviti prije svega ekianomirke obzire. Stoga Engels nastavlja i kaže da su »vla­ davina muža u porodici i rađanje djece koja su mogla biti samo njegova i koja su bila određena za nasljednika njegova bogatstva — bili jedini i isključivi ciljevi monogamije... «'° Ovakvi ciljevi, zasnovani na privatnoj svojini, u borbi za njeno uvećanje, nasljeđi­ vanje i obeebdjeđenje istovremeno su dovodili do podređenosti ži­ vota, strasti-htdjenja, volje, kako individue tako i ponodlice kojoj ona pripada, baš ovoj svojini. U vezi sa tim Marks je pisao, karakterišući svojinske odnose feudalnog sistema, da oruo što je u njima »postojano jeste nasljedno dobro, zem ljišni posjed. Ono što je trajno u ispitiva­ nom odnosu jeste supstancija. Imalac majorata, posjednik, jeste u stvari samo akcidencija. Zemljišni posjed se antropomorfizira u različitim naraštajima. Zem ljišni posjed tako reći uvijek nasljeduje prvorođenl iz kuće kao atribut koji je od njega neodvojiv. Svaki prvorođeni među niz zemljoposjednika je nasljedni dio, svojina ne­ otuđivog zem ljišnog posjeda, predcstinirana supstancija njegove volje i njegove djelatnosti. Subjekait je stvar, a predikat je čovjek. Volja

postaje svojinom svojine«.11 Time je »niska pohlepa bila pokretačka snaga civilizacije od njenog prvog dana do danas, njen jedini krajnji cilj bio je bogatstvo, i još jednom bogatstvo i po treći put bogatstvo, ne društva, nego te pojedine bijedne individue«.12 Prirodno je da je ta pohlepa uticala kako na stvaranje braka, odnosa muškarca prema ženi, tako i na odnos roditelja prema djeci. Tako Engels piše da »kad i s to ji d a je „ s lo b o d n i r a z v ita k s v a k o g p o je d in c a u slo v slo b o d n o g r a z v itk a za s v e ” (M a rk s —E n g e ls, I z a b r a n a d e là , I, s tr . 35, „ K u ltu ra " , B e o g r a d 1949). 9. F . E n g e ls : » P o r ij e k lo p o r o d ic e , p r iv a t n e s v o ji n e i d rž a v e « , s tr . 72 10. I b id e m . 11. K . M a r k s : „ K r itik a H c g e lo v e f ilo z o fije d r ž a v n o g p r a v a " , s tr . 143, S a r a je v o 1960. 12. F . E n g e ls : » P o r ij e k lo p o r o d ic e , p r iv a t n e s v o ji n e 1 d r ž a v e « , s tr . 207.

71

su s prevagom privatne svojine nad zajedničkom svojinom i s inte­ resom u pogledu nasljeđivanja došli do prevlasti patrijarhat i mo­ nogamija, sklapanje braka je postalo potpuno zavisno od ekonom­ skih obzira«.13 Zato su se prilikom braka cijenili »ne samo žena već i muškarac — ne prema svojim ličnim svojstvima, već prema ima­ nju«.14 Lična uzajamna naklonost učesnika prilikom Sklapanja braka u ovakvim uslovima »bila je ostala kao nešto nečuveno u praksi vladajućih klasa«.15 Ali, i tamo gdje je postojalo pravo izbora i slo­ boda sklapanja braka, ekonomski obziri su često .rušili i ograničavali to pravo i slobodu. Zato su, uqpàte govoreći, a posebno ako je riječ 0 vladajiućoj klasi, najčešće ekonomski uslovi uticali na Sklapanje svakog određenog braka. Pošto je u okviru monogamne porodice muškarac imao glavnu ulogu u procesu stvaranja i pribavljanja ekonomskih dobara za nje­ no izdržavanje, gdje je često bio i njihov nominalni vlasnik, to je 1 njegova uloga, bez obzira na to da li je ona bila zakonski priznata ili ne, bila dominantna i glavna u porodici. Njegovoj volji bila je potčinjena volja svih članova porodice, kako volja njegove žene tako i djece. To je rađalo večiti antagonizam unutar porodice, tako da Engels ističe da se »prva klasna suprotnost koja oe javlja u istoriji poklapa s razvojem antagonizma između muža i žene u monogamiji, a prvo klasno ugnjetavanje s ugnjetavanjem ženskog pola od strane muškog«.16 I u toku cijelog trajanja monogamije i klasnog društva do razvijenog kapitalizma žena je bila vezana za kuću — kućne po­ slove, rađanje i odgoj djece, dok je muškarac obavljao sve ostale. Kako monogamija pripada civilizaciji u kojoj vladaju klasni društveni odnosi, to se mora primijetiti da se društveni položaj žene razlikuje već prema tome kojoj klasi pripada. Podvlačeći tu činjenicu, Lenjin je pisao da, dok su žene vladajuće klase potčinjene samo muškarcu, za razliku od njih, žene etosploatisanih klasa su — »rad­ nica i seljarika, ugnjetene kapitalom, a, povrh toga, one su čak u najdemokratskijim od buržoaskih republika ostale, prvo, nepuinopravne, jer im zakon ne daje jednakost s muškarcima, drugo, — a to je glavno — one ostaju u domaćem ropstvu, »domaće robinje budući da su pritisnute najsitnijom, najarnjom radinošću — kuhinj­ skom i uopšte kućno-porodičnog gazdinstva koja najviše zatupljuje čovejka«.17 Isključene iz neposrednog društvenog proceisa materijalne proizvodnje, one su bile isto taikio isključene i iz opšte-društvenih-političkih d obrazovno-vaspitni'h djelatnosti, potpuno podređene volji i gospodstvu muža. Bilo permanentni kućni poslovi, bilo ne13. 14. 15. 16. 17.

72

Ibidem , str. 88—89. Ibidem , str. 89. Ibidem , str. 89. F. E ngels: »Porijeklo porod ice, privatn e sv o jin e i države«, str V. I. L en jin: Soč., t. 32, str. 138, IV izd anje.

73.

kvalifikovani fabrički rad, u koji su s razvijenim kapitalizmom i pojavom krupne industrije stupale, vodili su njihovom ponižavanju i zagliuipijivanju, obezvrjeđivanju njihovog mjesta i uloge u dru­ štvenom životu. Djeca koja su u monogamnim porodicama bila prepuštena brizi i njezi njihovih .roditelja bila su prepuštena i njihovoj vlasti. Kao što su ekonomski razlozi često vodili zloupotrebi vlasti i dominaciji muža nad ženom, tako su oni isto vodili zloupotrebi vlasti roditelja nad djecom. Kapitalistički sistem proizvodnje je tu zloupotrebu do­ veo do krajnjih konsekvenoi. To je bilo naročito izraženo u eri po­ jave i razvoja krupne mašinske industrije kad se rad odraslih muš­ karaca počeo masovno zamjenjivati radom djece i žena. Da bi obezbijedili najamninu za porodičnu egzistenciju, roditelji su često za­ pošljavali u fabrikama i sasviim nedoraslu djecu. U vezi s tim, kako navodi Marks, u završnom izvještaju Children’s Employment komi­ sije stoji zapisano »da djeci oba pola ni od koga ne treba toliko za­ štite koliko od njihovih roditelja«. Sistem bezmijerne eksploatacije dječjeg rada uopšte, a kućnog rada posebno, izražava se tako »što roditelji vrše nad svojim mladim nježnim .potomcima samovoljno i opako nasilje bez uzde i kontrole... Roditelji, podvlači se u izvje­ štaju, ne smiju imati apsolutnu vlast da od svoje djece prave puke strojeve, kako bi iz njih istjerivali svake nedjelje toliko i toliko na­ jamnine . .. Djeca i omladina imaju prava na zaštitu zakonodavstva od zloupotrebe roditeljske vlasti, koja lomi njihovu tjelesnu snagu, a njih moralno i intelektualno 9rozava na niža bića«.1819Iz toga se vidi da u okviru monogamn e porodice postoji ne samo surovo ugnjeta­ vanje i ootčinienost -žene od strane muškarca nego i djece od strano roditelja. Obje ove vrste potčinjenosti i zavisnosti s.u bile zasnovane na porodičnoj konstituciji i njenom mjestu i položaju u sistemu cjelo­ kupnih društvenih odnosa. Monogamna porodica je proizvod i sastavni dio klasnog dru­ štva. Kao takva, ona se javlja kao pripadnik ove ili one društveno klase i sve opšte karakteristike klase kojoj ona pripada postaju i njene karakteristike. Ali prije nego što se nađe uključena u društvo ili određenu klasu, sama za sebe ona predstavlja posebnu cjelinu, društvom »molekul«, »društveno-privrednu zajednicu«.'9 Zbog toga se ona svojim egoizmom izdvaja i teži da se pobpuno osamostali i odvoji od dru­ štva. Praktično ostvarenje te težnje imalo je za posljedicu raspada­ nje gentilnog uređenja, zajedničke svojine i jednakosti. Namjesto njih, uslijed koncentracije sredstava za proizvodnju u rukama poje­ dinih porodica, pojavili su se svi uslovi za pojavu imovinske nejed18. K . M a rk s : „ K a p ita l" , I, s tr . 425. „ K u l tu r a " , B e o g r a d 1947. 19. F. E n g e ls : » P o r ije k lo p o r o d ic e , p r iv a t n e s v o ji n e i d r ž a v e « , s t r . 83.

73

nakosti i ekonomske eksploatacije jednih porodica od strane drugih. A to su istovremeno i ušlo vi za pojavu klasa i njihovih suprotnosti. Posredovanje između porodica kao »osnovnih privrednih jedinica«, regulisanje i uređivanje njihovih međusobnih odnosa, usljed ovih suprotnosti, bilo je prepušteno njima nadređenoj sili, državi, »ikoja je u svim tipičnim periodima bez izuzetka država vladajuće klase i u svim slučajevima ostaje u suštini .mašina za držanje u pokornosti potlačene, eksiploatisane klase«.20 Tako monogamna porodica, iako se javlja kao određena poisebna »privredna jedinica«, postaje istovre­ meno i član, pripadnik određene klase i određenog društva sa kojim se povezuje posredstvom države. Međutim, bilo da je riječ o njenoj povezanosti sa klasom ili državom, ona se i u jednom i u drugom slučaju nalazi istovremeno u neprijateljskoj suprotnosti sa njima. Stoga se ono što je pisao Marks za individuume, tj. da »pojedini individuumi čine jednu klasu samo utoliko ukoliko moraju voditi borbu protivu druge klase, a da se u ostalome ond međusobno nalaze u neprijateljskoj konkurenciji«.21 može potpuno primijeniti i na po­ rodice. Poboljšanje uis'lova egzistencije bilo koje porodice u klasnom društvu se mamifestuje, između ostalog, i kao njihovo pogoršavan,ie za druge porodice. Ali, bez obzira na to koliko je zbog toga porodica težila ka izolaciji, usljed klasnih društvenih suprotnosti, ona se mora povezivati sa porodicama iste klase radi vođenja zajedničke boirbe protivu njima suprotne i neprijateljske klase, čime ona sa društvom ostvaruje posrednu vezu. Ovakva njena veza sa društvom je prisilna, jer je slobodno saobraćanje porodica i individua onemogućeno. Sve njihove veze i odnosi su, po pravilu, reguliisani pravnim normama. Kapitalistički sistem je ovu težnju ka izolaciji, međusobnom odvajanju porodica i njihovom odvajanju od društva, doveo do kraj­ njih granica. Na jednoj strani se pojavila malobrojna grupa kapita­ lističkih porodica u čijim rukama au se našla škoncenitrisana sva ■sredstva za proizvodnju, a na drugoj strani masa proletarijata, li­ šena tih sredstava i uključena u društvenu proizvodnju materijal­ nih dobara. Ovaj p/roces je vrlo snažno uticao, kako na odnos poro­ dice prema društvu tako i na odnose unutar same porodice. Među­ tim, on se različito manifestovao kod različitih klasa. 2. Kapitalistički preduslovi za stvaranje socijalizma i razrješavanje porodičnih antagonizama kao uslova za ostvarenje slobodne ličnosti

Ne ulazeći u unutrašnje odnose porodica koje pripadaju prelazmim klasama (tzv. sitnoj buržoaziji), kao ni u njihove odnose prema društvu kao cjelini, već posmatrajući samo marksistički tretman tih 20. Ibidem , str. 207. 21. M arks—Engels, „Radni radovi", str. 327, „Naprijed" 1961.

74

odnosa kod dvije osnovne klase kapitalističkog društva, buržoazije i proletarijata, moguće je pokazati uislove koji se u njima kriju za totalno oslobođenje ličnosti i ostvarenje socijalizma. U procesu razvitka kapitalizma masa razvlašćenog stanovništva je počela da živi od najamnine, koju su u osnovi odrasli muškarci dobijali prodajući svoju radnu snagu vlasnicima, kapitalističkih prediuzeća. Ali, kako su ti muškarci bidii najčešće i »glave« porodice u svojstvu muža iili oca, oni su u njoj, zadržavajući ekonomcki naj­ značajnije mjesto, mjesto onog koji najviše privređuje, zadržali i dominaciju.2223Ovakav položaj muškarca u proizvodnji, koja s kapi­ talizmom postaje masovna društvena proizvodnja, a preko toga i u porodici, bio je uslovljen samom prirodom proizvodnog procesa. Ne­ dovoljna primjena mašina i teški fizički poslovi su i zahtijevali odrasle, snažne i zdrave radnike, sposobne da se nose s tim pro­ cesom. Masovna primjena mašina je 'izmijenila ne samo tehničko-tehnološlki proces proizvodnje nego i potrebe kako u kvantitetu tako i u kvalitetu radne snage. Više nijesu, kao dotad, bili potrebni radnici sa talko u psiho-fiziološkom smislu razvijenom radnom sna­ gom. Njih su mogli zamiijeniiti i žene i djeca. Karakterišući taj pro­ ces, Marks je pisao da »mašinerija, ukoliko čini snagu mišića su­ višnom, postaje sredstvom da se upotrijebe radnici bez mišićne sna­ ge ili radnici neare-le tjelesne razvijenosti, ali veće gipkosti udova. Zbog toga je rad žena i djece bio prva parola kapitalističke primjene mašina. Ovo moćno sredstvo za zamjenjivanje rada i radnika pret­ vorilo se na taj način odmah u sredstvo za povećanje broja najam­ nih radnika, neposredno potčimjavajući kapitalu sve članove radni­ čke porodice, bez obzira na pol i doba starosti. Prinudni rad kapita­ lista ne samo da je iz radničke porodice istisnuo igru djece nego i 6lobodni rad u domaćem krugu, u okviru moralnih granica za samu porodicu.«21 Iako je kapitalistička primjena mašina postala sred­ stvom za pojačanu eksploataciju radničke klase, jer je umesto jed­ nog radnika, člana porodice, uključivala u proces proizvodnje sve njene članove, smanjujući količinu najamnine koja je otpadala na egzistenciju porodice srazmjerno broju njenih članova uključenih u proizvodnju24, ona je pozitivno uticala na unutarporođične odnose u radničkoj klasi. 22. „ D a n a s u v e lik o j v e ć in i s lu č a j e v a , b a r u im u ć n im k la s a m a , m u ž m o r a n a b u d e o n a j k o ji p r iv r e đ u je , b r a n il a c p o r o d ic e , a to m u d a je p o lo ž a j g o s p o d a r a k o m e n ije p o tr e b n o n ik a k v o p o s e b n o p r a v n o p o v la š ć iv a n je . O n je u p o r o d ic i b u r ž u j. a ž e n a p r e d s t a v lja p r o le t a r ija t« (F . E n g e ls . » P o r ij e k lo p o r o d ic e , p r iv a t n e s v o ji n e i d r ž a v e " , s tr . 83). 23. K . M a rk s . „ K a p ita l" . I. s tr . 337. „ K u l tu r a " . B e o g r a d 1947. 24. „ V r ije d n o s t r a d n e s n a g e b ila je o d r e đ iv a n a n e s a m o r a d n im v r e m e n o m p o tr e b n im z a o d r ž a n je in d iv i d u a ln o g o d r a s lo g r a d n i k a v e ć i r a d n ič k e p o r o d ic e . B a c a ju ć i n a t r ž i š te r a d a s v e č la n o v e r a d n ič k e p o r o d ic e , m a š in a r a z d j e l j u j e v r i j e d ­ n o s t r a d n e s n a g e m u ž a n a c ije l u p o r o d ic u . S to g a o n a o b a r a v r ije d n o s t n je g o v e r a d n e s n a g e . . . “ („ K a p ita l" , I, s tr . 337).

75

Pretvarajući sve članove radničke porodice u robove kapitala, kapitalizam je isključivao ekonomsku dominaciju muža, glave po­ rodice, nad ženom i roditelja nad djecom. Ekonomska nezavisnost unutar porodice je stvarala uslove za opštu nezavisnost svih njenih članova. Međutim, iako su ti uslovi stvoreni, krajnje praktične konsekvence iz njih nijesu nikad proizišle. Postojanje kapitalističke kla­ se i konzervativnih odnosa unutar njihovih porodica ne samo da su se negativno odrazili na promjenu porodičnog zakonodavstva nego su istovremeno bacali u podređen položaj kako žene tako i djecu u radničkim porodicama. Stoga je radnička klasa uvijek postavljala zahtjeve za poboljšanjem i unutanporodičnog i društvenog položaja kako žene taiko i djece. A da bi se taj položaj izmijenio, neophodno je bilo srušiti kapitalističku vlast, izmijeniti kapitalističko zakono­ davstvo i izvršiti podiiuštvljavanje sredstava za proizvodnju. Tek na toj osnovi su se mogli aktivirati postojeći objektivni uslovi u smislu ostvarenja potpune lične slobode i nezavisnosti u okviru porodice. Uključivanje žene u društvenu proizvodnju-u kapitalizrnu nije značilo i njeno odvajanje od kućnih poslova, jer za ovo nijesu stva­ rani nikakvi organizovani i sistematski uslovi. A djeca iz radničke klase, koja su pretvarana u proste dodatke kapitalističkih mašina, podvrgavana su surovoj eksploataciji. No ipak, sam razvoj kapita­ lističke tehnike, težnja za povećanjem eksploatacije, izvlačenjem što veće količine Viška rada iiz radničke klase tjerala je kapitaliste da daju i ženama i djeci radničke klase odgovarajuće »ustupke«. Obra­ zovanje i gimnastika (o kojima govori Marks), a koji su pružani djeci uz proizvodni rad, iako su imali za cilj povećanje njihove proizvodne sposobnosti radii ubiranja što većeg viška rada, ipak su nosili sobom kao posljedicu i povećanje intelektualne i fizičke spo­ sobnosti radničke klase, krijući u sebi ».klicu vaspitanja budućnosti«. Isto tako, iako su proizvodnja aparata za domaćinstvo, primjena u njemu elektrike, gasa, parnog grijanja, stvaranje jaslica i vrtića za djecu, javnih kuhinja i slično, imali istu svrhu, posljedica je bila sve veće oslobađanje žene od kućnih poslova i veći udio muškarca u njima. Na bazi uključivanja i žena i djece, dakle ^vlh članova porodica ■radničke klase, u proces društvene proizvodnje, stvarali su se uslovi da monogamna, inokosna.pp.rođicaprestane bili »osnovna privredna jedinica društva«, da u njoj prestane poištojati ekonomska ili bilo kakva dominacija pojedinog od njenih članova nad ostalima, pa su se otuda u svjetlosti razrješavanja ostalih protivrječnosti kapitali­ stičkog silstema jasno vidjele i konture razrješenja protivrječnosti u monogamnoj porodici klasnih društava. U tom smislu Marks i Engels su dali nekoliko teorijskih osvrta za čije praktično oživotvorenje se zalagao u toiku, a naročito poslije Oktobarske revolucije Lenjin. 76

Konkretna stvarnost kapitalističkog sistema, u kome je snaga činjenica nagnala da se najzad prizna da krupna industrija, razara­ jući ekonomsku osnovu stare porodice, i porodični rad koji njoj od­ govara, razara i same porodične odnose«25 postavlja je pred tvorce naučnog sooijailizma i pitanje kako povezati prevrat društvenih od­ nosa u kapitalističkom sistemu sa prevratom odnosa u porodici. Kao preduslov za izmjenu tih odnosa Engels navodi neophodnost ostvarenja pravne jednakosti između žena i muškaraca, uvođenje ženskog rada u javnu radinost i ukidanje svojstva inokosne porodice kao privredne jedinice.26 Ova dva posljednja zahtjeva kapitalizam nije u stanju da ostvari, jer uvođenje žene u javnu radinost onemo­ gućava njenu »privatnu službu u korist porodice«, i obratno, a is­ ključenje žene iz »privatne službe u korist porodice« znači njeno odvajanje od privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju. Zbog toga osnovni zahtjev za ukidanjem eksploatacije, potčinjenosti u okviru porodice ostaje isti onaj koji je potreban radi ukidanja kapi­ talizma i njegove klasne eksploatacije, tj. ukidanje privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju. A, u stvari, to je taj »prevrat« »u kome će sve dosadašnje ekonomske osnove monogamije... nesta­ ti« .. .27 Jer, »prelaskom sredstava za proizvodnju u zajedničku svo­ jinu, inokosna porodica prestaje biti privredna jedinica društva. Privatno domaćinstvo pretvara se u društvenu industriju. Njega i vaspitanje djece pretvaraju se u javan posao; društvo se stara za svu djecu podjednako, bila ona bračna ili vanbračna«.28 Sa tim se ukida i ustanova nasljeđa, jer sredstva za proizvodnj-u neće naslje­ đivati pojedinci kao pripadnici porodica, nego kao pripadnici dru­ štva, dakle, ta sredstva će nasljeđivati društvo a ne porodice. Društveno nasljeđivanje materijalnih dobara i društvena briga oko vaspitanja i obrazovanja djece određuje i daje, djeci drukčiju ulogu i položaj u cijelom toku procesa njihovog obrazovanja. Stoga se i proces vaspitanja i obrazovanja, koji u kapitalizmu ima po'tpuno klasni karakter, zasnovan na očuvanju postojeće podjele radne i kla­ sne eksploatacije, isto tako mora nužno izmijeniti. »Komunisti ne izmišljaju uticaj društva na vaspitanje«, ističe se u »Manifestu« ... »Oni samo mijenjaju njegov karakter, oni otimaju vaspitanje ispod uticaja vladajuće Mase«.29 Oduzimanje vaspitanja ispod uticaja vladaj-uće klase, njegovo potčinjavanje uticaju društva i njegovim in­ teresima, tj. interesima samih vaspitanika, svu djeou stavlja u pot­ puno ravnopravan položaj, a ta ravnopravnost koja se odvija u vas25. K . M a rk s , „ K a p ita l" , 1, s tr . 424—425, „ K u ltu ra " , B e o g r a d 1947. 26. F . E n g e ls, » P o r ije k lo p o r o d ic e , p r iv a t n e s v o jin e i d rž a v e « , s t r 83, » K u ltu ra « , B e o g r a d I960. 27 E n g e ls , » P o r ije k lo p o r o d ic e , p r iv a t n o g v la s n iš tv a i p o r o d ic e « , s tr . 84., »Ku-1 tu r a " , B e o g r a d i960. 28. I b id e m , s tr . 85. 29. M a r k s —E n g e ls, I z a b r a n a d e là , s tr . 31, „ K u ltu ra " , B e o g r a d 1949.

77

pitno-obrazovnom procesu jeste i ostaje posljedica i uslov opštedruštvene ravnopravnosti. Pri tome obrazovanije mora biti politehnieko, svestrano pripremanje ljudi za vršenje najraznovrsnijih dru­ štvenih funkcija, a ne njihovo podređivanje usko određenoj speci­ jalnosti i vrsti djelatnosti. To nije zahtijev koji proizlazi iz obostra­ nih idealnih principa ili neke vječite pravde, nego zahtjev koji se u konkretnim kapitalističkim uslovima postavlja kao praktična po­ treba. ». . . Krupna industrija svojim katastrofama čini«, piše Marks. . .. »da postaje pitanjem života ili smrti, da se užas bijednog, upo­ trebljivog radnog stanovništva, koje se drži u rezervi za promjen­ ljive eksploatacione potrebe kapitala, zamjeni apsolutnom upotreb­ ljivošću čovjeka za promjenljive zahtjeve rada; da se djelimični in­ dividuum, koji je samo nosilac jedne djelimičme društvene funkcije, zamjeni svestranim društvenim individuumom, za kojeg su različite društvene funkcije načini djelatnosti koje on naizmjenično vrši«.:,c Stoga društvena uloga vasipitanja i obrazovanja u socijalizmu po­ staje ne samo revolucionarnija nego odgovornija, značajnija i boga­ tija sadržajem ukoliko, odvajajući djecu od naslijeđenih porodičnih shvatanja i uticaja kapitalističke podjele i profesionalizacije rada, priprema tu istu djecu za svestrane društvene funkcije, čime će dru­ štvene funkcije i profesije prestati da budu privilegija određenih društvenih klasa, slojeva i'li grupa i gdje će umjesto uslova za ljud­ sko potč'injavanje postati uslovom za svestrano manifesto van je lič­ nosti. Kako je ukidanje privatne svojine nad sredstvima za proizvod­ nju, zakonska ravnopravnost žene sa muškarcem, njeno uvođenje u javnu društvenu proizvodnju i društvena briga o vaspitanju i ob­ razovanju djece za klasike marksizma predstavljali osnovne uslove ne sam-o za prevrat porodičnih osnova klasnog društva nego i za oslobođenje ličnosti, to je i savremena borba za oslobađanje ličnosti uopste, a žena posebno, tijesno povezana ne samo sa konkretno da­ tion uslovima i političkim pokretima koji postoje za to u svakoj po­ jedinačnoj zemlji nego i sa teorijiskim stavovima koje su nam o tome ostavili klasici marksizma. Tu vezu je posebno izrazio Lenjin u toku i poslije Oktobarske socijalističke revolucije. Povezujući oslobođenje ličnosti sa oslobo­ đenjem žene3031 on je pravilno ilstakao da »To nije bila samo borba za ukidanje »svoj­ stva inokosne porodice kao privredne jedinice« nego i za uključi­ vanje žena u javnu, društvenu proizvodnju. Zanemarivanje već po­ stojećih uslova, »klica komunizma«, njihovo nedovoljno korišćenje za ostvarivanje ravnopravnosti već u prvim godinama proleterske vlasti tjeralo je Lenjina da postavlja pitanje: »jesmo li u praksi dovoljno poklonili pažnje tom pitanju koje je teoretski jasno za svakog komunistu? Ustvari, ne. Odnosimo li se sa dovoljnom paž­ njom prema klicama komunizma, koje već sada postoje u ovoj obla­ sti? Još jednom, ne i ne. Restorani za društvenu ishranu, jaslice, dečji vrtići — evo obrazaca tih klica, evo tih jednostavnih, svako­ dnevnih sredstava koja ne predstavljaju ništa raskošno, krasnorjeČivo, slavno, koja su na djelu u stanju da oslobode ženu, da ublaže i ukinu njenu nejednakost sa muškarcem, u erazmjeri sa njenom ulo­ gom u društvenoj proizvodnji i društvenom životu. Ta sredstva ni­ jesu nova, njih je stvorio (kao i uopšte sve materijalne pretpostavke socijalizma) krupni kapitalizam, ali su ona u njemu postajala prije svega rijehkošću, a zatim, što je posebno važno, ili trgovačkim preduzećima sa svim lošim stranama špekulacije, dobiti, prevare, krivotvorstva, ili »akrobatstvom buržoaskog dobročinstva«, koje su bolji radnici s pravom mirzjeli i prezirali«.37 33. 34. 35. 36. 37.

V . I L e n j in , D je la , V. I. L e n j in , D je la , V I. L e n j in , D je la , V. I- L e n j in , D je la , I b id e m .

t. t. t. t.

28, s t r . 160; IV iz d a n je n a r u s k o m . 30, s t r . 23. IV iz d a n je n a r u s k o m . 27, s t r . 396, IV iz d a n je n a r u s k o m . 27. s t r . 396, IV iz d a n je n a r u s k o m .

79

Dakle, svjesno i plansko korišćenje pogodnih uslova, koji su stvoreni već u kapitalizmu, za ostvarenje marksističkih teorijskih i naučnih principa u smislu razrješenja kapitalisfàâki društvenih protivrječnosti i oslobođenja čovjeka za Lenjina je bio i praktičan za­ datak. A taj zadatak je, po njemu, uključivao i promjenu unutanporodičniih odnosa kako su ih već bili predvidjeli Marks i Engels.

BLAGA PETROVSKA TIPOLOGII NA SEMEJSTVOTO VO JUGOSLAVIJA

I pokraj toa što vo minatoto na našata zemja ne postojat mnogubrojni trudovi koi posebno se zanimavaat so proučavanjeto na semejstvoto, sepak od početokot na XIX vek može da se sledi razvitokot na teoretskite i empi-riskite trudovi od ovaa oblast. Od toj aspekt treba da se proučava i posmatra celokupnoto nasledstvo kako etnografsko, etnološko, antropološko i sociološko. Najpoznati misliteli koi se zanimavale so problematikata na semejniot život i koi na toa pole dale značaen pridones se sekako Vuk Karadžić, Cvijić i Bogišić. V. Bogišić (1834—1908) pokraj Vuk Karadžić i Cvijić' se smeta kako osnovac na našata sociologija na seloto i semejstvoto. I ne­ što poveke, Bogišić -bil prv D% = 22 N2 = 160 P 2 = 83°/o 157

Uticaj poremećene porodice na stepen ometenosti u braku Ispitivanje sočijabilnosti u braku da'lio je isledeće rezultate: gnupa ometenih u porodici bila je za 8% lošija u braiku od grupe ne omete­ nih. Razlika nije mogla da bude statistički dokazana. Grupa bez majke bila je za 8% neuspešnija u braku obe grupe poro­ dica trpe srazmerno iste posledice. Razlika koja se pojavljuje u od­ nosu od 86% prema 72% između deficijentne i nesređene porodice nije statistički značajna, ali postavlja pitanje u inverznom smeru: uticaj rata na potpunost porodice. Veći je procenat ometenosti ratom sa obeležjem bez oca nego bez majke (94 : 67 = 27%). Pretpostavlja se da je ova distinkcija posledica rata, koji više ugrožava mušku populaciju. Ovakvo tumačenje bi išlo u korist diferenciji koja je na­ đena između neometenih i ometenih porodica, a iznosi 0 (Tabela 8). Tabela 8

R A T

Ocena porodice Neometen NEOMETENA OMETENA

Ometen

2

7

12

42

Relacija socijalnog porekla porodice prema om etenosti u porodici

Nađeni procenat ometenih porodica svih ispitanika je 83%. Svih 5 demografskih grupa porodica — poljoprivredna, zanatska, radni­ čka, službenička i mešovita — razvrstavaju se uz ,minimalne devi­ jacije. Tako je poljoprivredna porodica ometena u 84% slučajeva, zanatska u 83%, radnička u 77%, službenička u 84%, a mešovita u 88%. Procenat ometenosti u mešovitoj je najviši prema najnižem u radničkoj porodici. Ova disperzija statistički je zanemarljiva, a isto tako i razlika između meso Vite i radničke porodice, koje su upoređivane zbog najizraženije diferencije u procentima. Naijzad, socijalno poreklo nema utioaja na ometenost u porodici, odnosno sve vrste porodica su podjednako vulnerabilne (Tabela 9). Privlači pažnju relacija kategorije nesređenosti u poljoprivred­ nim prema nesređenosti u nepoljoprivrednih porodicama: zanatske, radničke i službeničke. (Mešovita porodica je isključena, jer se po­ javljuje u obe grupe.) U grupi poljoprivrednih porodica ima 19% 159

T a b e la 9

Ocena porodice

________ D E M O G R A F S K O

OBELEŽ J E

Poljopriv- Zanal- Radni- Službe- Mešo- Isklju- Nepo- Svega vredna ska čka nička vita čena znato

19

2

9

3

1

—

—

34

OMETENA

100

10

30

16

7

2

1

166

SVEGA:

119

12

39

19

8

2

1

200

NEOMETENA

Tabela 10 OCENA PORODICE

Poljopri- ■ Z anat­ R adni­ S lu žb e­ M ešo- Isk lju ­ N epo­ znato čena čka vita sk a n ičk a vredna

Ni = 10 Pi = fift Deficijentna 40 7 14 9 2 2 1 D0/# = ] ---------------------------------------------------------------------------N2 = 56 Nesređena 60 3 16 7 5 — _ P2 = 41 Ometena

100

10

30

16

7

2

1

više nesređenih nego u grupi nepoljoprivrednih. Kritični odnos ove diferencije i SED (6) značajan je iznad nivoa signifikantnosti od 0 ,01 %.

Zaključci

1. U ispitivanoj grupi od 200 duševnih bolesnika ustanovljeno je da se ometenost u porodici odražava na frekvenciju ometenosti u školi, vojsci, radu, braku i standardu, sa tendencijom porasta u ■prošeku od 15%. Prema tome, ometenu porodicu možemo uzeti kao dominirajući faktor socijalizacije u svim milkrosoćijalndm sredinama i dimenzijama. 2. i 3. Ometenost u porodici ima -statistički značajan uticaj ina frekvenciju ometenosti u radu. Ometenost u porodici ima statistički najznačajniji uticaj na frek­ venciju ometenosti u standardu. Prema tome, može se pretpostaviti da su ove dve socijalne dimenzije, posebno vulnerabilne, zavisno od ometenosti u porodici. 16 0

Paralelizam ovih pojava verovatno stoji u veza sa reciprocite­ tom njihovih ekonomskih podloga, gde se standard pojavljuje kao krajnja konsekvenca u lancu neuspeha porodica — rad — standard. 4. Ustanovljeno je da nema statistički značajnije razlike između uticaja nepotpune, odnosno nesređene porodice na ometenost u osta­ lim mikrosocijalnim sredinama i dimenzijama. Znači da su obe ka­ tegorije ometene porodice podjednako loše. 5. Utvrđena je statistički značajna razlika između poljoprivred­ nih i nepoljoprivrednih porodica po distribuciji nesređenosti koja preovlađuje u poljoprivrednim porodicama. Kao objašnjenje za pomenutu pojavu mogu da posluže dva činioca: ekonomski i etički. Ekonomski činilac se sastoji u tome što je poljoprivredna porodica i proizvođačka i potrošačka zajednica, što onemogućuje emancipa­ ciju partnera, odnosno roditelja i dovodi do bitisanja njihovih inače neuspešnih brakova. Etički činilac se sastoji u osudi okoline koja može da ima čak i karakter sankcije, pa nastaje tendencija da po­ rodica opstane bez obzira na stepen poremećenih interpersonalnih odnosa. 6. Od svih ovih zaključaka najvažnija je konstatacija da ome­ tena porodica najviše ima uticaja na rad i standard, pošto su ove dve dimenzije direktno povezane sa društvenom zajednicom. Kraj­ nje konsekvence ovakve poremećenosti padaju na teret makrosocijalne sredine. Makrosocijalna sredina je dužna da pojedinačno koriguje relacije: porodica, rad, standard, i obrnuto, jer se u pro­ tivnom slučaju zatvara circulus viciosus, u kome poremećena poro­ dica prouzrokuje niz socijalnih problema u društvenoj zajednici koja reverzibilno ugrožava porodicu. 7. Ovo istraživanje je vršeno na jednoj biološki i socijalno mar­ kiranoj populaciji, pri čemu su njena biološka svojstva u ovom istra­ živanju zanemarena; to čini njegove rezultate relevantnim samo zà tu grupu stanovništva, ali ne (potpuno irelevantnim i za druge. Otud bi, razumljivo, jedno komparativno istraživanje sa uzorkom nor­ malne, nemarkirane populacije bilo od još većeg značaja i vrednosti.

X I*

161

DRUŠTVENO-POLITICKA AKTIVNOST I POLOŽAJ ŽENA

— Rezultati sprovodene ankete u 19 opština u SR Srbiji — UVOD

Konferencija za društvenu aktivnost žena Srbije već nekoliko godina prati i proučava probleme vezane za društveno-političku ak­ tivnost žena u Republici. Analize, naročito one koje su vršene u pe­ riodima neposredne aktivnosti pred izbore za skupštine društveno-političkih zajednica, pokazale su da broj žena u organima društve­ nog upravljanja i u rukovodstvima društveno-političkih organizacija, i pored postignutog različitog stepena procentualnog učešća žena, ni izdaleka nije bio adekvatan njihovoj stvarnoj društveno-političkoj aktivnosti, a još je manje u skladu sa ulogom koju one imaju u društveno-političkom i ekonomskom životu zajednice. Razlozi ovakvom stanju su vrlo različiti i kompleksni, počev od objektivnih teškoća našeg razvoja do konzervativno-birokratskih otpora koji su još vrlo jaki kad je u pitanju položaj žene. Neki problemi društvenog položaja žena kontinuirano se pokre­ ću na svim značajnijim skupovima političkih organizacija i njihovih foruma. Konferencija za društvenu aktivnost žena više godina uka­ zuje na ove probleme sa ciljem da se pre svega sagleda njihov uz­ rok i otkriju protivrečnosti koje se javljaju u ovom području. Rezimirajući u najopštijim crtama ova saznanja, mogu se izvući neke konstatacije: 1. Da su problemi položaja žene u našem društvu vrlo komplek­ sni i da su uslovljeni ostalim društvenim problemima. 2. Da razrešavanje ovih problema ne ide uporedo sa materijal­ nim mogućnostima i nije svaki put u skladu sa idejnim koncepcijama razvoja naših društvenih odnosa i položaja čoveka u društvu. 3. Da su problemi društvenog položaja žene u pirvom redu ve­ zani za njenu materinsku funkciju i da neadekvatno rešavanje pita­ nja brige o deći i sporo iznalaženje novih oblika organizacije poro­ dične egzistencije usporava bržu emancipaciju žene. Polazeći -od ovih činjenica i želje da neke uzroke ovakvog stanja i dublje prouči, Konferencija je prišla ispitivanju tih uzroka, anke­ tirajući jedan broj žena-diruštveno-političkih radnika. Anketa je sprovedena u 19 opština iz svih krajeva Republike (Stari Grad, Zvezdara, Kragujevac, Kraljevo, Kruševac, Niš, Leskovac, Titovo Užice, Čačak, Valjevo, Novi Sad, Pančevo, Zrenjanin, Kikinda, Sremska Mitrovica, Subotica, Priština, Peć i Prizren). Uglavnom su odabrane 162-

razvijenije opštine, zbog toga što su u njima veće mogućnosti za društveno-političku aktivnost žena, a samim tim je i širi krug žena-društveno-političkih radnika. Anketa je zamišljena kao razmcna mišljenja i iskustava o određenim pitanjima iz oblasti društveno-političke aktivnosti, a anketiranje je ograničeno na žene koje su društveno aktivne, pošto su one i najkompetentnije da govore o pro­ blemima i teškoćama sa kojima se susreću u svojoj društveno-političkoj aktivnosti. Pošto je anketa vođena kao razgovor, i pitanja su formulisana tako da ne sugerišu odgovor. To je, s jedne strane, doprinelo da se na pojedina pitanja dobije lepeza odgovora koja svaka­ ko obogaćuje anketu, ali’ s druge strane, to je otežalo samu obradu i uopštavanje pojedinih problema. Anketa je obuhvatila 32 pitanja, koja su tako postavljena da je svaki anketirani mogao slobodno da odgovara i da svoj odgovor šlire pismeno obrazloži. Tek na takvoj bazi stvoren je model sintetizovanih odgovora, koji pruža maksimalno detaljan odgovor na po­ stavljeno pitanje. Odgovori koji nisu bili formulisani modelom, a 'koji ih karakterišu i dopunjuju, posebno su priloženi uz pitanje ona­ ko kako su dati. Takođe su uz svako pitanje izvučeni karakteristični odgovori u izvornom obliku. Polazeći od toga da je na postavljena pitanja trebalo dati takve odgovore koji bi mogli što preciznije da odrede društveni položaj žene u nas i odnos društva prema ženi kao članu zajednice, nemi­ novno se moralo voditi računa o strukturi anketiranih, o tome da to pre svega budu one žene koje su uključene u društveni proces rada, da one budu iz različitih oblasti društvene aktivnosti i da ak­ tivno deluju u raznim oblicima političkog života i društvenog samo­ upravljanja. Prilikom sprovođenja ankete pošlo se od zahteva da: — izbor žena koje će biti anketirane izvrši svaki opštinski od­ bor SSRN prema sledećim kriterijima: 1. obuhvatiti pre svega žene-aktivne društveno-poldtičke rad­ nike i iz raznih sredina; 2. izabrane žene za svoju sredinu treba da predstavljaju društveno-politički autoritet i da najbblje poznaju njene društvene od­ nose; 3. da to, po mogućnosti, budu žene različitog doba starosti, obra­ zovanja i mesta rada; 4. ne anketirati samo žene-članove SKJ već i one koje to nisu, ali su društveno aktivne u samoupravnim organima, ili su dobri stručnjaci na svom poslu i sa tog stanovišta predstavljaju autoritet za svoju sredinu. Postavljeni kriterijumi su ograničili ankteu na 774 žene iz na­ vedenih 19 opština, čija je striiktura vrlo interesantna za analizu.

Starosna i kvalifikaciona struktura i radno iskustvo anketiranih žena

Najveći broj anketiranih žena je rođen između 1922. i 1933. go­ dine — 531, 'ili 69% žena (između 27 i 45 godina starosti). To su žene koje su u najvećem broju slučajeva učestvovale u ratu, ilii su se od­ mah posle oslobođenja uključivale u rad omladinskih i drugih orga­ nizacija. Da je ovo tačno, pokazuje podatak da su 288 žena članovi Saveza komunista, primljeni između 1941. i 1950. godine. Ovaj po­ datak navodi na zaključak da je upravo ovaj kadar žena, koji se u pokret uključio u ratu ili odmah posle rata, i dalje politički aktivan. Međutim, to ujedno pokazuje da je manji broj žena iz mlađe generacije politički aktivan. Razlozi su mnogostruki, ali je jedan od najčešćih preopterećen ost žene kućom i porodicom. To je period kada su one ili prod udajom, lili su se udale i počele da formiraju svoju porodicu. U okolnostima kada društvo ne pruža dovoljno uslova za prihvatanje i rasterećenje žena, one iscrpljuju svoju snagu na poslovima u kući i oko dece. Društveno-politička aktivnost ovih žena u ovom periodu znatno je smanjena. Obrazovna struktura anketiranih žena biila je znatno bolja nego kod žena u radnom odnosu. Od ukupno 774 anketirane žene 660, ili 85% su sa školom učenika u privredi, srednjom, višom i visokom školskom spremom, i to: 61 žena je završila školu učenika u pri­ vredi, 259 ima srednju stručnu spremu, 27 je završilo gimnaziju, 130 višu školu i 133 ima fakultetsko obrazovanje. Po zanimanju su : 129 je radnica, 183 prosvetno-kultuma i na­ učna radnika, 62 zdravstvena radnika, 95 službenika finansijsko-komercijalne struke, 44 pripada tehničkoj inteligenciji, 19 je soci­ jalnih radnika, 8 novinara, 20 pravnika, 11 diplomiranih ekonomista i 6 društveno^političkih radnika. Iz ankete se dalje vidi da 40% zaposlenih radi u proizvodnim i uslužnim delatnostima, a oko 60% u društvenim službama. Od 721 zaposlene žene 104 su sa radnim stažom do 5 godina, 137 od 6 do 10 godina, 307 od 11 do 20 godina i 185 žena je sa sta­ žom preko 20 godina. Među njima 192 rade u 'industriji, 8 u poljo­ privredi društvenog sektora, 13 u građevinarstvu, 5 u saobraćaju, 89 u uslužnim delatnostima, 320 u društvenim delatnostima, 43 u upravi i sudovima, 23 u političkim organizacijama i dr. Najveći broj društveno aktivnih žena pripada kategoriji koj? je već stekli radno iskustvo na radnom mestu. Od ukupnog broja anketiranih žena koje su u radnom odnosu 663, dli 87,7% su žene sa dužim radnim stažom od 5 godina. I ovaj podatak još jednom po­ tvrđuje da su društveno-politički najaktivnije one žene koje iza sebe imaju radno i političko iskustvo. Od ukupno 774 anketirane žene samo 53 misu u radnom odnosu, od toga su 24 penzioneri, 25 domaćice i 4 učenice i studentkinje. 164

Nasuprot mnogim ukorenjenim mišljenjima da politički rad me­ đu ženama nose one koje ne rade, ova anketa je to očito demantovala i pokazala da su nosioci društveno-političke aktivnosti u našem vremenu upravo žene koje su u radnom odnosu, i pored njihovog velikog opterećenja. To se vidi i iz ovih podataka: Od tdcupnog broja anketiranih žena 550, ili 71% vrši neku samoupravnu funkciju. Ukupan broj funkcija koje one imaju u svo­ joj radnoj organizaciji i van nje iznosi 1.834, ili u prošeku preko 3 funkcije na svaku od ovih žena. Od ukupno 721 anketirane zaposlene žene 232 su rukovodioci u proizvodnim i u drugim sektorima radne organizacije. Od toga su 36 direktori radnih organizacija; samo su 2 žene direktori proizvod­ nih radnih organizacija, a ostale su direktori radnih organizacija u društvenim službama, najviše njih radi kao direktori škola. Njih 17 su pomoćnici direktora, 12 su direktori sektora u radnim organiza­ cijama, 38 sekretari radnih organizacija, 78 šefovi odeljenja, a 51 su poslovođe ili rukovodioci radnih grupa. Interesantna je analiza podataka o napredovanju u službi ovih žena. Ako se pođe od toga da su ovo žene sa radnim i političkim iskustvom, da vrše preko 1.800 funkcija u samoupravnim organima radnih organizacija i komune, onda poražava činjenica da je samo 245 žena napredovalo u službi, 32 su nazadovale, 195 nije napredo­ valo, dok se kod ostalih to ne može utvrditi. Upoređujući ove po­ datke sa odgovorima koje su one davale u anketi, ima osnova da se prihvati ocena da na radnom mestu žena mnogo teže može da na­ preduje nego muškarac. Smatramo da ovde nisu uvek u pitanju ob­ jektivne teškoće, kojih kod žena ima dosta, već da je ovakav odnos plod subjektivnih oktlnosti kojih takođe ima dosta kao je reč o na­ predovanju žena. Ovakav odnos može se uočiti i pri analizi funkcija koje ove žene vrše. Među anketiranim ženama 552 su udate, 72 razvedene ili udo­ vice, 127 su neudate, a 23 nisu odgovorile na ovo pitanje. Od ovoga broja 512 žena ima 833 deteta. Ovaj podatak govori da žene radno i politički aktivne rađaju jedno (234) do dvoje (2331 dece. Iz odgovora na druga pitanja u ovoj anketi otkrivaju se uzroci zašto žene u radnom odnosu ne mogu da se reše na veći broj dece. Stručno usavršavanje žena Menjanje i poboljšanje kvalifikacione strukture zaposlenih kod nas, jedan je od bitnih uslova ostvarenja dugoročnih ciljeva privred­ ne i društvene reforme. S tim u vezi je i stručno usavršavanje zapo­ slenih žena. U uslovima takvog društvenog razvoja u kome lična i društvena egziistencija sve više zavisi od ličnog doprinosa, od stepena i obima sposobnosti pojedinca da u okviru svog radnog mesta na 165

najbolji mogući način koristi svoje stručne sposobnosti — sve ma­ nje mogu da se tolerišu i prihvataju drugi razlozi (socijalni, poro­ dični i dr.), bez obzira na njihov društveni karakter. Ovi i drugi momenti imali su se u vidu pri postavljanju pitanja u okviru anketiranja jednog broja zaposlenih žena. Cilj aprovođenja ankete bio je utvrđivanje da li se i kako zaposlene žene stručno usavršavaju, kakvu zainteresovanost za to pokazuju, koji su oblici usavršavanja, koje smetnje postoje d si. Na pitanje — »Ako se i sada stručno usavršavate, na koji na­ čin to činite« — dati su sledeći odgovori: 427 anketiranih odgo­ vorilo je da se same usavršavaju individualnim praćenjem literature, 175 da pohađaju povremeno kurse d seminare, 157 da se redovno i vanređno školuju, 59 da koriste druge oblike usavršavanja, a 90 anketiranih nije -odgovorilo na ovo pitanje. Ovi podaci nameću sledeće zaključke: Prvo, veliki je broj žena koje svoje stručno usavršavanje svode na individualno praćenje literature. S obzirom na školske kvalifi­ kacije anketiranih (133 sa fakultetskom spremom, 130 sa višom i 259 sa srednjom stručnom spremom), ovaj podatak upućuje na op­ timistički zaključak. Međutim, ako se pođe od toga da to individu­ alno praćenje literature, odnosno da odgovori takve vrste ponekad imaju za cilj da pokažu da stručno usavršavanje nije sasvim zane­ mareno, dolazi se do zaključka da navedena cifra pokazuje da u stvari veliki broj njih nesistematski radi na stručnom usavršavanju. Drugo, karakteristično je da priličan broj žena nije dalo nika­ kav odgovor, 90, odnosno 11,6% anketiranih. Treće, pozitivno je što se znatan broj žena redovno i vanređno školuje, mada, za naše uslove, zadovoljava i broj zaposlenih žena koje povremeno pohađaju razne ikurseve i seminare. Pri oceni na­ vedenih podataka treba imati u vidu: a) od 774 anketirane žene 512 imaju decu; b) 552 su udate; c) kval'ifikaciona struktura i struktura zanimanja je takva da iziskuje permanentan i bolje organizovan rad na stručnom usavrša­ vanju (183 prosvetno-kulturna i naučna radnika, 62 zdravstvena radnika, 106 radnika finansisko-komercijalne struke, 44 pripadaju tehničkoj intelegenciji, 75 kvaliflikovanih radnica); d) ako se uzmu u obzir i ostali podaci anketiranih, dolazi se do zaključka da sve one, i pored znatne društvene aktivnosti, mogu uspešno da se uklope u osnovne tokove privredne i društvene re­ forme, uz organizovaniji i sistematski rad na njihovom stručnom usavršavanju. Kao uzrok neusavršavanja anketirane su navele: bolest 17, nezainteresovanost 16, deca i obaveze u porodici 105, ostali razlozi 78, a 129 nisu navele uzrok. 166

Ovako dati odgovori pokazuju: a) bolest je smetnja za 2,3% anketiranih, deca za 13,5%, nezainteresovanost za 2,2%, a ostale 'razloge navodi 10,3% anketiranih; b) veliki je procenat onih koje nisu navele nikakve razloge; c) ukupan broj odgovora na ovo pitanje, uključujući i one koje nisu iznele uzroke, daleko je veći (395) od broja anketiranih koje na prvo pitanje nisu dale odgovor (90). To još više potvrđuje kon­ stataciju o nedovoljno organizovanom radu na stručnom usavršava­ nju, koja je data kao komentar uz odgovore na prethodno pitanje; d) podaci iz ankete pokazuju da su kod 105 žena deca d obaveze u porodici uzrok njihovom stručnom neusavršavanju, a taj broj obu­ hvata oko 30% anketiranih. Učešće i aktivnost anketiranih žena u samouprav­ ljanju i društveno-političkim organizacijam a

Postavljanje pitanja — »Navedite sve društveno-političke funk­ cije kao i funkcije u samoupravnim organima koje sada vršite u svojoj radnoj organizaciji« — imalo je za cilj da se sagleda učešće i uloga žene u samoupravljanju, njena društveno-politička aktiv­ nost i položaj žene samoupravljača u samoj radnoj organizaciji. Od 774 anketirane žene, 224 su bez funkcije, a 550 anketiranih vrše 742 funkcije u svojoj radnoj organizaciji. Rezultati obrađene ankete daju dledeću sliku učešća žena u or­ ganima samoupravljanja i društveno-političkim organizacijama: Upravni odbor: predsednik član

22 79

predsednik član

35 172

Savet ekonomske jedinice: predsednik član

7 23

Radnički savet:

Komisije pri samoupravnom organu: predsednik član

10 105

Izvršni odbor sindikalne podružnice: predsednik član

16 76 167

Komisije sindikata: predsednik član

5 16

Komitet Saveza komunista: sekretar član

2 20

Sekretarijat osnovne organizacije SKJ: sekretar član Ostale političke i druge organizacije: predsednik član

25 64 19 46

Iz ovog pregleda se vidi da je 82% od ukupnog broja žena sa funkcijama angažovano u samoupravnim organima svojih radnih organizacija, a na dužnosti predsednika je 11%. U rukovodstvima društveno-političkih organizacija ima 289 žena, ili 40 % anketiranih, od čega predsednika ili sekretara 67. Zapaža se dvostruko veća aktivnost i angažovanje žena u samo­ upravnim (82) nego u društveno-političkim organizacijama (40), što, s jedne strane, govori o razvijenosti samoupra đjanja u radnim or­ ganizacijama, a s druge strane, pokazuje zainteresovanost žena za rad u ovim organima. Prilikom analize ovih podataka utvrđeno je da 308 žena ima po jednu funkciju; 143 — 2; 55 — 3; 22 — 4, a ima i takvih koje vrše pet i više funkcija. Pitanje u anketi — «Na kojim pitanjima se pretežno iscrpljuje vaša politička aktivnost u radnoj organizaciji ili predstavničkom or­ ganu u kome ste« — imalo je za cilj da osvetli koja su to pitanja na kojima se žene u samoupravnim organima najviše angažuju u svojoj radnoj organizaciji. Od 774 anketirane žene odgovorile su 653, ili 84%, a 121, ili 16% nije dalo odgovor. Najveći broj odgovora je glasio: »U raspravljanju o raspodeli ličnih dohodaka« (367, i!li 56%). Ovo pokazuje da je kod svake druge žene moto aktivnosti raspodela, kao osnovno žtivotno pitanje. Na drugo mesto dolazi odgovor: »U procesu izrade planova«. Pozitivno je na ovo pitanje odgovorilo 319, ili 49%. Ovoliki broj od­ govora najbolje ilustruje da je žena-proizvođač dobro shvatila svoju ulogu upravljača i da bez poznavanja i unapređivanja procesa proiz­ vodnje nema ni stvarne afirmacije žene. Posle navedenih odgovora dolaze ostala konkretna pitanja o ko­ jima žene diskutuju. S obzirom na položaj koji zauzimaju, to su 168

obično pitanja koja iskrsavaju iz neposrednog rada i zahtevaju brža i praktična rešenja. U takvim diskusijama učestvuje 42%žena. Evo nekih karakterističnih odgovora iz ankete: — Sama dužnost na kojoj se nalazim nalaže mi da u svojoj rad­ noj organizaciji aktivno učestvujem u izradi plana, normativnih akata, u politici raspodele dohotka i svim pitanjima koja se tiču života i rada radne organizacije (direktor škole). — Jedina žena — član upravnog odbora u našoj privrednoj or­ ganizaciji, postavlja pitanja i zahteva više puta odgovore, ali, na žalost, naši rukovodioci rade kako to njima odgovara, a i ne osvrću se na naše zahteve, odnosno na one koje bi svaka žena rado pri­ hvatila. — Clan sam radničkog saveta, volela bih da mnogo više radim i da diskutujem. Ali, na žalost, svi su u tom forumu stari radnici, pa ne smem da diskutujem. Ako to činim, izazivam mržnju kod njih (mlada radnica). Pitanjem — »'Navedite sve društveno-ipolitičke funkcije, kao i funkcije u samoupravnim organima, koje sada imate van svoje radne organizacije« — htelo se da se sagleda šira društvena afirmacija žena-proizvođača. Od 774 anketirane žene, njih 255 su bez funkcija, a 519 sa funkcijama. Dajemo pregled funkcija koje vi'še anketirane žene van radne organizacije: Poslanik skupštine: Odbornik skupštine: Savet opštinske i sreske skupštine: predsednik član Komisije opštinskih i sreskih skupština: predsednik član

16 98 4 60 4 53

Saveti: zajednice socijalnog osiguranja, za­ voda za zapošljavanje fondova, komora: predsednik čsan Savezni i republički forumi političkih organa: predsednik 38 član Komisije saveznih i republičkih političkih organizacija:

predsednik član

1 6

169

Gpštinski i sreski -forumi političkih organizacija: predsednik 8 član 147 Komisije opštinskih i sreskih foruma političkih organizacija: predsednik član Forumi ostalih društvenih organizacija i stručnih udruženja: predsednik član

8 74

20 177

Mesna zajednica i mesne organizacije SSRN: predsednik 5 član 110 Konferencija za društvenu aktivnost žena: predsednik član

14 88

Ostala zaduženja: Porotnici:

21 10

Od anketiranih žena 3,08% su poslanici, a 19% odbornici. U rad sa veta su uključene 64 žene, a u komisijama opštinskih i sreskit skupština, u raznim savetima i fondovima na nivou opštine i sreza angažovano je njih 180, ili 36% žena obuhvaćenih anketom. Ovi podaci pokazuju da veliki broj anketiranih neposredno i konkretno učestvuje u radu opštinskih ii sreskih skupština. U saveznim i republičkim forumima i komisijama nalazi se 45 žena, ili 8,6%. Ako se doda 'i broj žena-poslanika, onda se može reći da 11,7% anketiranih, ili svaka osma žena aktivno radi na pitanjima od opštedruštvenog značaja. U opštinskim i sreskim forumima i komisijama političkih orga­ nizacija zastupljeno je 237 žena, ili 45% od ukupnog broja anketi­ ranih. Ovaj podatak takođe izražava njihovu veliku «političku ak­ tivnost. U «ostalim društvenim organizacijama i stručnim udruženjima nalazi se 197, ili 30% «anketiranih žena. I to potvrđuje prethodnu ocenu. U organe mesnih zajednica i mesnih organizacija SSRN uklju­ čeno je 115, ili 22% od ukupnog broja žena sa funkcijama. S obzi­ rom na to da se osnovna aktivnost zaposlenih žena iscrpljuje u pri170

vrednoj organizaciji, i normalno je da tih žena nema mnogo u osnov­ nim teritorijalnim organizacijama. Za tu aktivnost zaposlena žena najčešće nema dovoljno vremena, a s obzirom na tematiku i karak­ ter te političke aktivnosti, ona je nedovoljno zainteresovana, jer je ta i slična politička obaveštenja dobila u svojoj radnoj organizaciji, preko političkih organizacija koje tamo deluju. Na pitanje — »Da li vi lično imate nekih teškoća ili prepreka u vršenju društvenih funkaija i u čemu se one sastoje« — odgovorile su da imaju teškoće 632, a da ih nemaju 142 anketirane žene. Najveći broj pozitivnih odgovora dat je na pitanje da nema teš­ koća u vršenju društvenih funkcija (267, Ui 42%). U ostalim odgovorima ističu se kao teškoće: obaveza u porodici i domaćinstvu, zdravstveno stanje, dužnosti na radnom mestu, ne­ pravilan stav prema ženama i mladima, kao i ostali razlozi. Bez odgovora su ostala 132 upitnika. Prema anketi 160, ili 25% nije u mogućnosti da obavlja društvene poslove adekvatno stvarnim spo­ sobnostima. Objektivno stoji da svaka četvrta žena zbog optereće­ nosti .poslovima u domaćinstvu nije u stanju da razvije sve svoje potencijalne sposobnosti. Odgovori u anketi ukazuju da je društvena angažovanost žena umanjena zbog preopterećenosti poslovima u ku­ ći, tako da su oni kod 35% žena glavna smetnja njenoj široj afir­ maciji. Pored toga navode se i razlozi: nedostatak slobodnog vremena, nemanje vremena za solidnu pripremu za vršenje društvenih funk­ cija, nedovoljan broj ustanova za decu, nerazumevanje muža i si. Zbog nepovoljnih uslova rada na radnom mestu ili same prirode posla (smene, teren i si.) 47, ili 7% žena ima teškoća za veće angažovanje na društvenim zadacima. Ovi odgovori ukazuju na to da su poslovi u kući i sama priroda posla na radnom mestu najčešće prepreke zbog kojih žena ne može više da se angažuje u vršenju društvenih funkcija. Izlazi da je go­ tovo izjednačen broj onih koje nemaju nikakve teškoće u obavljanju društvenih funkcija sa onim ženama kod kojih glavni teret teškoća može na sebe da preuzme samo društvo. Odnos jednih i drugih je 42%: 42%. Interesantno je istaći d to da je među odgovorima u kojima je naglašeno da ima teškoća bilo i 11 odgovora koji su se odnosili na otpor rukovodilaca sprovođenju svega novog i progresivnog, što na­ ravno, deluje i na lično angažovanje. Ostali odgovori su procentualno manje zastupljeni. Tako na loše zdravstveno stanje otpada 4,5%’ nerazumevanje rukovodilaca 2%, nepoverenje prema ženi 2%, nerazumevanje muža 9,6%. Ovi odgovori najbolje ilustruju potrebu za brzom intervenci­ jom društva na planu rasterećenja radne žene od onih poslova koji inače prate svaku ženu. 171

Evo nekih karakterističnih odgovora: —Nemam teškoća i prepreka, ali zdravlje, godine i nepoznava­ nje nekih pitanja onemogućavaju mi aktivnije učešće. — Dvokratno radno vreme. — U društveno-političkim organizacijama ljudi se ustručavaju da iskreno iznose mišljenja, a to bi dovelo do brže akcije i reagovanja društveno-političkih organizacija na birokratiju. — Alko govorim o sebi, nemam uopšte slobodnog vremena, i ako se žena ovako angažuje, za nekoliko godina potpuno se upro­ pasti, jer nije lako biti na ovakvoj funkciji u radnoj organizaciji, pored redovnog posla i još sa malim ličnim dohotkom (to je velika žrtva). Što je najgore, kad se povučeš, nifco te ne gleda. Ovo govo­ rim iz iškustva, jer su moje prethodne generacije tako prošle, možda ja neću, ne znam. — Teškoća lične prirode nemam. Teškoće su, rekla bih. nor­ malne i izviru iz društvenog položaja žene i njenog tretmana u praktičnoj društveno-političkoj aktivnosti. Smeta mi pomalo pogre­ šno shvaćena ravnopravnost, koja se graniči sa nekorektnim odno­ som prema ženi-aktivisti, češćim zaboravljanjem da je ona ipak žena i da se prema njoj treba odnositi kao prema ravnopravnom partneru u radu, ali bez grubosti, vulgarnih izraza i si. Ženi-aktivisti takođe treba pridržati kaput, pomoći da nađe mesto u sali i si., kao i ženi koja to nije. — Više se meri odgovornost žena nego muškaraca. Traži se od žene da bude kristal, a muškarac može biti kakav hoće. Politički faktori nisu nosioci preobražaja i menjanja odnosa. Nema organizovane društvene brige na planu uključivanja žena u upravne organe, i pored njihove sposobnosti. — Po mom mišljenju, nemo drugih prepreka, ako postoji razumevanje muža, osim obaveza žene u porodici. Potrebna je izvan­ redna fizička kondicija, solidno društveno i stručno obrazovanje da žena bude ravna muškarcu u izvršavanju svih obaveza u radnoj or­ ganizaciji, društvu i porodici. Nedostatak servisa koji bi ženu, uz pristupačnu naknadu, oslobodili njene angažovanosti u kući, ide na štetu ženinog stručnog i političkog angažovanja i uzdizanja. Zato podvlačim, ako postoji razumevanje u porodici — a ja ga imam, da dodam da je i moj muž uticao da se formiram da budem aktivan društveni i dobar prosvetni radnik — uz dobro zdravlje, može žena da bude ravna muškarcu istog obrazovanja i sličnih sposobnosti, naročito u našoj struci. Na pitanje — »Ako -imate nekih posebnih problema i teškoća na radnom mestu zbog toga što ste žena, navedite ih« — potvrdno je odgovorilo 138, ili 17,8%, negativan odgovor, odnosno da nema problema i teškoća dalo je 310 žena, ili 37%, dok je bez odgovora ostalo 327 upitnika, ili 42%. 172

Među potvrdnim odgovorima, tj. onima u kojima se iznosi da po­ stoje problemi i teškoće na radnom mestu zbog toga što ga zauzima žena, naročito se ističu razlozi: omalovažavanje žene, nepoverenje u njene stručne i rukovodilačke sposobnosti, onemogućavanje žene da se stručno usavrši, kao i njeno zaobilaženje u vršenju određenih funkcija. Pored toga, u izvesnom broju odgovora kao razlog za pojavu problema i teškoća na radnom mestu kad ga zauzima žena, ističe se i njena preopterećenost poslom u domaćinstvu i obavezama u poro­ dici. Tako se navodi: opterećenost decom i domaćinstvom, iscrplje­ nost usled preopterećenosti radom na radnom mestu i u domaćin­ stvu, kao i problemi usled fiziološke konstitucije žene. Potvrdan odgovor, ali bez obrazloženja, dalo je 15 anketiranih žena. Vrlo je interesantno objasniti 301 odgovor u kome su žene istak­ le da nemaju problema 'i teškoća na radnom mestu zbog toga što su žene. Verovatno za takav odgovor postoji više razloga: ili one nisu opterećene porodicom, ili možda čak i nisu dobro shvatile ovo pita­ nje iz ankete. U prilog ovom načinu zaključivanja ide i činjenica da je 327, ili 42% žena vratilo upitnik bez odgovora. Medu karakterističnim odgovorima u anketi navodimo sledeće: »Teškoće se sastoje u tome što odgovorni drugovi nemaju dovoljno poverenja u žene da bi im dali odgovorne dužnosti. Kao dokaz je to da 10 godina radim kao referent, dok se muškarcima sa istim kva­ lifikacijama a sa manje godina službe poveravaju odgovornije duž­ nosti.« Ili »predlažem rad u tri smene — a radnicima je to najveći problem«. Pored ovih odgovora, bilo je i takvih koji su ekskluzivno od­ bijali da postoje bilo kakve teškoće na radnom mestu zbog toga što ga zauzima žena, kao na primer: »Nemam nikakvih teškoća«, »Ne­ mam problema« i si. Pri izvođenju zaiključaka iz datih odgovora treba imati u vidu i činjenicu da se oni mogu odnositi na istu ili približno istu kate­ goriju zaposlenih žena, a ne i na zaposlene žene u celirui. Prema to­ me, ne treba izgubiti iz vida da su anketirane žene društveno ak­ tivne, sa obrazovanjem, školskim i stručnim, iznad prošeka zaposle­ nih žena uopšte. Od ostalih opštih podataka treba istaći da su 332, ili 29% od anketiranih žena funkcioneri u svojim radnim organizacijama, da se nalaze na položaju: direktora, pomoćnika direktora, direktora sektora, sekretara, šefa odeljenja, poslovođe ili rukovodioca radnih grupa. Tesno su povezana sa problemima i teškoćama na radnom me­ stu sledeća pitanja iz ankete: »Koliko su prihvatana i realizovana pitanja koja ste vi lično pokretali«, »Od čega je obično zavisilo da 173

li će (predloži biti prihvatani ili ne«, » Da li se p-rimećuje neka raz­ lika u prihvatanju i realizovanju pitanja na kojima se angažuju muškarci u odnosu na .ona na kojima se angažuju žene« i »Ako sma­ trate da razlika postoji, u čemu se ona ispoljava i zašto dolazi do te razlike«. Od ukupnog broja anketiranih odgovorilo je samo 50, ili 6,4% žena da su pitanja koja su one pokretale realizovana i prihvatana, dok se 96 odgovora odnosilo na to da ;su pitanja prihvatana. Među­ tim, najveći broj odgovora ovako je formulisan: »uglavnom prihva­ tana« — 194 odgovora, ili 25%, »ddlimično prihvatana« — 122 ili 15,7%. Bilo je i odgovora u anketi u kojima je isticano da su pokre­ nuta pitanja prihvatana, ali nisu realizovana iz objektivnih razloga (32 odgovora). Jedan broj anketiranih žena istakao je da su prihvatani pred­ loži stručnog karaktera, što se može oceniti kao pozitivno. Međutim, uzimajući u obzir kvalifikacionu strukturu i školsku spremu anke­ tiranih žena (130 sa višom i 133 sa fakultetom), onda nas ne može zadovoljiti 17 dobijenih odgovora da su prihvatani stručni predloži. Trideset devet žena je odgovorilo da predloži koje su one davale većinom nisu prihvatani, a 9 žena je navelo da nisu prihvatani pred­ loži koji se odnose na društveni položaj žene. Iako je samo 9 žena tako formulisaio odgovor, ipak je on veoma karakterističan i zaslu­ žuje da bude dublje analiziran. U jednom odgovoru nalazila se čak i ovakva formulacija: »Ne prihvataju se predloži ako se pokreće kritika .rukovodilaca.« Izvestan broj žena (25) odgovorio je da nije davao predloge, dok je 186, ili 24% anketa ostalo bez odgovora. Među karakterističnim odgovorima ističu se: — Pitanja koja sam pokretala vrlo retko su prihvatana i sa og­ romnim teškoćama realizovana. Nastojim da mnoga pitanja rešavam po službenoj dužnosti. — Nëka pitanja {iako vrlo važna) nisu razrešavana. Neka koja sam pokrenula su realizovana, ali se više nikad nisu vezivala za ime žene, već za ime muškarca. Sledeće pitanje u anketi je bilo: »Od čega je obično zavisilo da li će predloži biti prihvatani ili ne«. Odgovori se uglavnom mogu svesti na razloge objektivne prirode, tj.nne koji nisu povezani sa razlikama u polu i na razloge subjektivne prirode, koji mogu, a ne moraju da budu povezani sa polom. Među razlozima objektivne prirode u odgovorima se ističu: ma­ terijalne mogućnosti i raspodela sredstava, realnost i osnovanost predloga, konstruktivnost predloga, saizrelost, i aktuelnost proble­ ma, da li je predlog od interesa za radnu organizaciju i kakve je vrste problem. Najveći broj odgovora obuhvata ove razloge i navelo je 327, ili 42% anketiranih. 17 4

Kao drugi razlozi objektivne prirode, od kojih obično zavisi da li će predloži biti prihvatani ili ne, ističu se: Kakvu funkciju na radnom mestu ima predlagač (5), stručne pozicije predlagača (6), angažovanost šireg kruga ljudi (6) i da li je predlagač član SKJ (2). Što se tiče razloga subjektivne prirode, odgovori se odnose uglavnom na obrazloženje i kvalitet predloga, jer žene iz određenih razloga svoje predloge često nedovoljno obrazlažu, nisu dovoljno obaveštene i sigurne u svoje predloge, a nedostaje im i rutina u njihovoj konkretizaciji i argumentaciji. Takvih je odgovora bilo 76, ili 9,8%. U odgovorima su isticane i lične osobine predlagača, koje se, iz određenih razloga, neki put ispoljavaju kod žena i u negativnom vidu, kao što su: nedovoljna upornost (23), doslednost (6), umešnost i taktika predlagača (2) i si. Pored toga kao razlog da li će predlog biti prihvaćen ili ne, na­ vodi se i stav rukovodilaca, pa je 41 anketirana žena odgovorila da to zavisi: »od raspoloženja rukovodilaca«, a 7 je navelo da to zavisi od ugleda koji predlagač ima kod pretpostavljenih. Bilo je i odgovora koji su se odnosili na shvatanje sredine ili na okolnost da li je pogođeno mišljenje većine (37). Međutim, kao razloge subjektivne prirode, direktno vezane za pol, anketirane žene su navodile da prihvatanje predloga koje su dale žene zavisi i od toga da li oni odgovaraju muškarcima (4), da li postoji potcenjivački stav prema ženi (8), koliko žena ima u pred­ stavničkom organu (6) i dr. Ovo pitanje u anketi ostalo je bez od­ govora u 218 slučajeva. Na pitanje — »Da li se primećuje neka razlika u prihvatanju i realizovanju pitanja na kojima se angažuju žene, u odnosu prema onima na kojima se angažuju muškarci, bilo u radnoj organizaciji ili van nje, i ako ima te razlike, u čemu se ona ispoljava i zašto do nje dolazi« — potvrdne odgovore dalo je 229, ili 29% žena, a odrečne — 369 žena, ili 47%>, dok je 186 anketiranih, ili 24°/o ostalo bez odgovora. Dobijeni odgovori mogu se uglavnom grupisati prema redosledu: na osnovu stava sredine prema ženi, i to zbog potcenjivanja (44), omalovažavanja (26), zbog gledišta sredine da je žena predod­ ređena za kuću (20). ne shvatanja odgovornih činilaca da su proble­ mi žena društveni problemi (16), zbog toga što se pitanja žena sma­ traju kao ženska a ne opštedruštvena (9), zbog društvene zanemarenosti žene (13) i dr. Bilo je i odgovora: »Predloži žena se prihvataju, ali se ne realizuju« (5), »Zbog nezainteresovanosti muškarca za pro­ bleme žena« (7), »Zbog angažovanja žena po ključu» (5). Dalja grupa odgovora odnosi se na činjenicu da veći broj ruko­ vodećih funkcija zauzimaju muškarci. Tako se navode razlozi da se realizuju predloži na kojima se angažuju žene zbog toga što se na 175

rukovodećim mestima nalaze muškarci i kolektivu nameću mišlje­ nje (12), muškarci su brojniji na važnijim funkcijama (13), zbog ma­ log broja žena u samoupravnim organima (16). U anketi je isticano i to da muškarci imaju više vremena, da su aktivniji, daju ubedljivija obrazloženja, a žene nisu dovoljno pri­ premljene, neorganizovane su i neulbedljivo argumentuju svoje predloge, kao i to da žene imaju manje vremena za političko uzdizanje. Pored toga, u odgovorima se ističe da žene ispoljavaju neke osobine koje su posledica njihovog društvenog položaja: nedovoljna inicijativa žena (16), njihova nedovoljna upornost (17), stidljivost (7), ne može da oceni jer žene daju manje predloga (8), razlog posto­ janja razlike je sujetnost muškaraca (9), veća solidarnost muška­ raca (1). Kao razlog postojanja razlike u prihvatanju i realizovanju pred­ loga koje pokreću žene ili muškarci, navodi se i problem specifič­ nosti pitanja koja iznose žene, na primer: delikatnost pitanja (13), pitanja su složenija i traže veće angažovanje (2), žene pokreću ne­ privredna pitanja — dečja zaštita, dečje ustanove (1). Bilo je i odgovora koji su samo isticali da se razlika primećuje bez obrazloženja (primećuje se) — 4 odgovora, strah muškaraca da će ih potisnuti žene (4), veća zastupljenost muškaraca u kolektivu (6). A 178, ili 22,9% anketiranih izjasnilo se da nema razlike. Bez odgovora bilo je 193 upitnika. Karakteristični odgovori: — Otskoro sam u ovoj sredini. Nisam zapazila neku razliku, ali mogu da kažem da to zavisi od toga kako će se obrazložiti predlog, bez obzira da li ga daje žena ili muškarac. Znači, da li ima taj predlog realnu osnovu i da li je dokumentovan, mada se ovo ne bi moglo reći za dečju zaštitu. — Razlika postoji: obično žene iznose izvesne probleme sasvim iskreno bez unajpred dogovorenih stavova, što svakako usloljava nepriihvatanje predloga. — Postoji samo razlika u vođenju kadrovske politike kada su u pitanju žene. Nema se mnogo poverenja u njih čak ni kada žene pokažu određenu aktivnost na nekom poslu i kad su se već afirmisale. Kadrovska komisija često u svojoj politici raspodele poslova zaobilazi žene, ili se oko malog broja žena sve okreće' pa imaju po 10 zaduženja. — Po mom mišljenju, do ovih malih razlika, kojih nema svuda, dolazi usled toga što izvesne žene nemaju dovoljno poverenja u svoje sposobnosti, pa su podložne uticaju drugih lica i ne umeju da brane svoj stav iako su u pravu. Izgleda da baš ovde u Užicu ni u jednom sudu nije izabrana žena za sudiju, te verujem da to proiz­ lazi iz shvatanja, sasvim pogrešnog, da one možda nisu za to spo­ sobne. 176

Na pitanje — »Šta, po vašem mišljenju, sprečava ženu uopšte da se šire angažuje u političkoj aktivnosti« — od svih anketiranih 674 su odgovorile da je, pored drugih razlo-ga, sprečava opterećenost obavezama prema porodici i deci. Interesantno je napomenuti da na drugo mesto po broju odgovora dolaze razlozi koji se odnose na stav političkih faktora. Tako su 242 žene odgovorile da se smatra da su žene nedovoljno sposobne za političke funkcije, 177 ih je reklo da se žene angažuju obično na sporednijim poslovima u političkoj aktivnosti, neke su izjavile da postoje različiti društveni kriteriji, često stroži kad su u pitanju žene, neke kao razlog navode nebrigu društva za stručno i političko obrazovanje žena i si. Treća grupa po broju odgovora odnosi se na gledanje samih žena na svoje mesto u društvu. Po mišljenju 265 anketiranih, razlozi za nedovoljnu politi­ čku aktivnost žena leže u stavu žene prema svojim sopstvenim spo­ sobnostima u vezi s bavljenjem političkim radom, a 285 smatra da je razlog shvatanje žene da je njeno mesto samo u porodici pored dece. Jedan broj anketiranih, njih 344, navodi kao razlog nedovoljne političke aktivnosti žena stavove bračnih drugova, među kojima se ističu: patrijarhalnost, netolerantnost, ljubomora itd., a 214 odgo­ vora se odnosi na veliku opterećenost muža društvenim obavezama, pa kako neko mora da se više bavi kućom i porodicom, to svakako treba da bude žena. Većina anketiranih smatra da su razlozi mnogo­ struki i kompleksni, da je više njih isprepletano i da su često i ob­ jektivne prirode. Po broju odgovora ističu se oni koji se odnose na materijalne uslove života — 306 (nerešena stambena pitanja, mali lični dohooi, rad u više smena itd.). Vrlo velika lepeza odgovora data je na ovo pitanje, što pokazuje da su razlozi zaista mnogo­ struki. — Još uvek se ispoljava konzervativizam u vezi sa položajem i društveno-političkim angažovanjem žena, a u mnogo slučajeva se pri izboru žena u razne organe zanemaruje njihov stvarni materi­ jalni i društveni položaj, uslovi i mogućnost za šire društveno-političko angažovanje. Najčešće se istim merilima ocenjuje njihova društveno-politička aktivnost i pred njih se postavljaju isti zahtevi u pogledu društveno-političkih obaveza kao i pred drugove. Širem društveno-poTitičkom angažovanju žena, naročito žena-radnica, tre­ ba prilaziti sa realnim procenama njihovog položaja i podešavanjem stila i metoda rada njihovim mogućnostima. To se naročito odnosi na sredine u kojima među zaposlenima ima znatan broj žena. Njima treba omogućiti lakše i šire društveno-političko angažovanje. Pored ovih principijelnih .razloga, postoje i oni koji su vezani za život u porodici, stav muža prema društveno-političkoj aktivnosti žene, prevelika angažovanost muža itd. Pomoći će se ženi da se odu­ pre ovakvim preprekama i shvatanjima da je njeno mesto u poro177

dići, po mom mišljenju, u prvom redu stvaranjem uslova u kojima će se one moći opšteobrazovno, stručno i uopšte 'kulturno što šire obrazovati. Od položaja žene u porodici dobrim delom zavisi njeno šire angažovanje u društvu, a njen položaj u porodici zavisi dobrim delom od opšte uzdignutosti i mogućnosti žene da se sopstvenim kvalitetlma nametne ovakvim sh va tanjima. — Ne polazi se od sposobnosti žena, već od toga da li je sa ma­ nje ili više obaveza u porodici, kakvog je zdravlja i drugo. Ove okol­ nosti su veoma često prisutne, pa stoga žene otpadaju pri planira­ nju funkcija i kadrova. Delimično i materijalni uslovi sprečavaju ženu da se šire angažuje u političkoj aktivnosti. Stav žene prema sopstvenim sposobnostima ne utiče, jer se uvek može oceniti koje sposobnosti odgovaraju određenoj aktivnosti. Ima shvatanja da je žena vezana za porodicu i decu. Međutim, češće se to javlja usled neodmerenog angažovanja žene, pa porodica sprečava njenu aktiv­ nost u potpunosti. Ne vodi se računa o tome da se ne angažuju iste žene za počasne funkcije, a druge za radne. To treba činiti naizmenično. Obaveze u porodici često su razlog umanjene aktivnosti žena. Netolerantnost muža javlja se usled preteranog angažovanja žena — redi je slučaj konzervativan stav i ljubomora. Velika optereće­ nost muža društvenim obavezama nije razlog neaktivnosti žena — naprotiv, pogrešno je shvatanje da se aktivnost muža odnosi i na ženu. Ne postavlja se pitanje zašto su one neaktivne. Teškoće su različite u vezi sa zdravstvenim, materijalnim, stambenim i radnim uslovima. Svakako da je i nivo obrazovanja žena odlučujući za njenu aktivnost. — Moje je mišljenje da ženu najviše sprečava za više angažo­ vanje u političkoj aktivnosti to što nema dovoljno slobodnog vre­ mena, jer, pored rada na radnom mestu, obavlja i sve druge kućne poslove u porodici. Nisam primetila da politički kadrovi smatraju da je žena nesposobna za političke funkcije. Mislim da materijalni uslovi nisu bitni, možda samo kod jednog delà žena koje nemaju redovno zaposlenje jer ne poseduju stručne kvalifikacije, ili koje ne rade uopšte, pa su primorane da dopunjavaju porodični budžet šivenjem, pletenjem i si. Što se tiče stava žena prema sopstvenim sposobnostima, mislim da ovakva mišljenja zastupaju one žene koje nisu u radnom odnosu. U pogledu shvatanja žena o njihovom mestu u društvu, može se reći da naročito one, koje imaju više dece, sma­ traju da je njihova dužnost da se staraju o vaspitanju i životu dece. Mislim da bi se moglo više imati poverenja u žene, što bi se ogledalo u njihovom postavljanju na odgovornije dužnosti, jer, ako pogle­ damo, stvarno ih je malo na ovim položajima — glavnijim. Većina ih je opterećena porodičnim poslovima, a naročito one sa manjom decom. Kad je u pitanju stav muža, mislim da je najviše ovde u pi178

tanju patrijarhalnost. Još se nismo dovoljno oslobodili shvatanja po kome je ženin domen rada samo u porodici. Ostalo je od manjeg uticaja, velika angažovanost muža ima manjeg udela, ali se dešava da muž smatra da žena ne treba toliko da se angažuje, pošto je on politički aktivan. Mislim da bi žena aktivnije stupila u politički ži­ vot kada bi se u većoj meri oslobodila običnih domaćih poslova. A to bi se moglo postići otvaranjem raznih servisa, proizvodnjom veće količine prerađenih namirnica i si. — Od žene-političkog radnika traži se izuzetna sposobnost, ap­ solutna društveno-politička afirmacija, pa da se tek onda negde »po­ stavi«, dok se od muškaraca to ne zahteva u tako »kristalnom« obliku. Žena ima jače razvijeno osećanje prema materijalnim teško­ ćama, pa više radi da ih savlada nego muž. Što se tiče stava žena prema sopstvenim sposobnostima, on postoji, nataložen vekovnim »kljucanjem« ženskoj deci da su »niža bića«. Shvatanje žena o svom mestu u društvu je više proisteklo iz stida zbog nedostatka iskustva u javnom istupanju. Ako ženu i angažuju, onda joj niko ne pomaže, pa se i sama povlači, mada nije malo muškaraca koji ne pokazuju rezultate, pa se idući put ipak biraju. Stav muža prema angažovanju žene je najčešće pogrešan zbog njegovog komoditeta, jer hoće da ga čeka ručak. Nije retka pojava da žene ne podnose druge žene na funkcijama. — To je u prvom redu stav političkih kadrova, koji često sma­ traju da žena nije sposobna, iako je dokazano da su žene u izvesnim slučajevima i aktivnije i odgovornije prema svojim obavezama. Smatram da materijalni uslovi ne diktiraju ženinu aktivnost. Što se tiče stava žena prema sopstvenim sposobnostima, ne postoji sumnja u njih, nego je u pitanju nedovoljno podsticanje i pomoć žena­ ma da se afirmišu. Ovde bi bilo potrebno mnogo veće angažovanje Konferencije za društvenu aktivnost žena i opštinske skupštine. Vrlo često i aktivist-muškarac smatra da je ženi mesto samo u po­ rodici. Kao što sam navela, to je bar moje mišljenje, teže se žene biraju u izborna tela i najradije im se daju sporedna zaduženja. Društvo u celini trebalo bi da reši i da primi na sebe odgoj porodice osnivanjem više teritorijalnih ustanova za decu. Netolerantnost i ljubomora su česta pojava, ali u punom smislu reči to zavisi od žene i njene intelektualne moći. Kada bi se društvo organizovalo oko zbrinjavanja i odgoja člana porodice, smatram da bi se ženi mnogo pomoglo u njenoj afirmaciji. — Uključivanje i afirmacija žena na određenim političkim funkcijama ometani su, .ili tačnije — ometani su pored ostalog, i svo­ đenjem na čist formalizam. 1 79

Uticaj izbora žena u samoupravne organe na rešavanje problema značajnih za položaj žene

Na pitanje — »Da li bi se neka pitanja i problemi, po vašem mišljenju, bolje i brže rešavali ako bi se u samoupravnim organima, predstavničkim telima, a posebno na odgovornim mestima nalazio veći broj žena« — potvrdno je odgovorilo 538 anketiranih, odrečno 161, a 75 uopšte nije dalo odgovor. Među potvrdnim odgovorima naročito se ističu oni u kojima se iznosi da bi se niz pitanja koja utiču na položaj žene, brže i bolje rešavalo (152). Dalje se po broju nižu odgovori — da bi se svi pro­ blemi porodice brže rešavali (52), sva pitanja životnog sandarda (43), sva pitanja iz oblasti socijalno-zdravstvene zaštite (49) itd. kada bi se biralo više žena u samoupravne organe. Karakteristično je da se u odgovorima na ovo pitanje ističu izvesne pozitivne osobine žena, koje bi, po mišljenju anketiranih, uti­ cale na brže i bolje rešavanje određenih pitanja. Tako, na primer, njih 24 smatraju da su žene radnije, 22 naglašavaju odgovornost žena na poslu, 18 njihovu odlučnost, a 14 anketiranih smatra da bi žene neka pitanja bolje i brže rešavale, jer su ekonomičnije. Dalje se redaju osobine žena: osećajnost, ekspeditivnost, realnost, praktič­ nost itd. Među odrečnim odgovorima 73 su bez obrazloženja. Zatim se u 34 slučaja naglašava da bi pod istim uslovima rešenja bila ista, bez obzira na to da li o tome odlučuju žene ili muškarci, u negativnim odgovorima na ovo pitanje ističu se izvesni nedostaci žena, koji su svakako imali uticaja da jedan broj anketiranih zauzme takav stav. Tako jedan broj anketiranih izjavljuje da su žene samo fizički pri­ sutne na sastancima, retko učestvuju u diskusijama, malo ih je kvalifikovanih, zaostale su itd. U jednom broju odgovora se naglašava da pol ne .igra nikakvu ulogu, problemi žena ne mogu se rešavati van ekonomskih problema društva, pa je, po njihovom mišljenju, pitanje deplasirano, itd. Evo nekoliko karakterističnih odgovora: — Mislim da bi prisustvo većeg broja žena, sposobnih i politi­ čki uzdignutih, imalo velikog pozitivnog uticaja na diskusiju, sta­ vove .i zaključke. Nerazumljivo je zašto se to već jednom ne shvati, kada su žene u velikom broju politički aktivne i predstavljaju broj­ nije biračko telo. — Uticaj žena na rešavanje problema nije faktor koji deluje izolovano i sam za sebe. Problemi bi se brže rešavali ako bi u tome učestvovalo više ljudi, pa i žena. — Slabo se uključuju u rukovodstva. Još vladaju konzervativ­ na shvatanja u pogledu odnosa žena-muškarac. Nedovoljno se mla­ doj ženskoj snazi daju upravne i rukovodeće funkcije. 180

U analizama koje su vršene, a još više u diskusijama koje su vođene u vezi sa izborom žena u samoupravne organe, vrlo često je kao razlog nedovoljnom broju žena u ovim organima navođeno da i same žene neće da ih biraju. Da bismo dublje ušli u uzroke ove pojave, u anketi je postavljeno pitanje: »Koji su razlozi da se čak i u radnim organizacijama sa pretežno ženskom radnom snagom, za samoupravne organe i za rukovodeća mesta predlažu uglavnom muškarci i da se radni kolektivi, pa i same žene> tajnim glasanjem, često opredeljuju za izbor muškaraca.« Evo šta su na ovo pitanje odgovorile anketirane žene. Nešto manje od polovine anketiranih — 337 izjavilo je da su to objektivne okolnosti, jer žena nije u moguć­ nosti da u svemu učestvuje, pa se kod drugih žena javlja saosećanje, shvatanje da je treba zaštititi; žene se same odupiru izboru; smatraju da su muškarci slobodniji itd. U drugu grupu po broju (239) spadaju odgovori koji se odnose na patrijarhalna shvatanja o ulozi žene, na primer, da je ženi mesto u porodici; prednost treba dati muškarcu; muškarci su u svakom slučaju bolji kao rukovodioci (politički izgrađeniji, sposobniji itd.). Da jedan broj žena svoj glas češće daje za izbor muškaraca raz­ log je i u tome što postoji određena doza nepoverenja žena u sopstvene sposobnosti, pa i u sposobnost drugih žena. Sem toga, u pi­ tanju je i izvesna zavist, sujeta i netrpeljivost među ženama, što takođe utiče na opredeljivanje prilikom izbora. Ovaj je razlog naveo manji broj anketiranih. Interesantno je napomenuti da 19 anketiranih smatra da greške, koje su činjene u toku ranijih izbora, imaju takođe odraza na opredeljenje glasača (žene su birane po ključu a ne po sposobnostima, predlažu se uvek iste, obrazloženja se daju kad se predlažu muš­ karci, a mali broj žena u forumima nema nikakvu podršku itd). Od svih anketiranih 51 je odgovorila da ta pojava nije zapažena. Evo i nekih karakterističnih odgovora na ovo pitanje: — Žene izbegavaju da biraju žene zato što je obično u pitanju jedna (forsirana), koju treba izabrati. Kada bi na određenom planu (listi) bilo više žena, svakako bi ih bilo više i izabranih, jer sama okolnost da se kandiduje samo jedna žena (ili veoma mali broj) iza­ ziva određenu ljubomoru ostalih žena, često vrlo sposobnih, a zapo­ stavljenih. — Mislim da je često u pitanju zavist, ali i to da se smatra da muškarci imaju više vremena i mogućnosti da se u većoj meri angažuju. Ima toga da se žene često ne žele prihvatiti dužnosti u samo­ upravnim organima, jer nisu sigurne u sebe, opterećene su vekovnim kompleksom niže vrednosti. — Veći broj žena beži od rukovodećih mesta, jer postoje shva­ tanja da žena ne može biti dobar rukovodilac. Neke žene se ne angažuju zbog preopterećenosti porodičnim poslovima, a neke da bi 181

imale svoj komoditet, jer su egocentrične i ne interesuje ih ništa izvan njihove kuće. — Ima izgovora da žene obično gube na izborima, pa se stoga i ne predlažu, zatim često odsustvuju sa posla zbog bolovanja, a ne uzimaju se u obzir uslovi njihovog života, koji su, možda, tome uzrok, pa se zbog svega toga nerado i predlažu. — Nepoverenje u ženu, u njemu sposobnost, mada sam mišlje­ nja da je dobar deo žena mnogo bolji od muškaraca za određena radna mesta. Mnogo će proći vremena dok naša žena zauzme mesto koje zaista zaslužuje. Na pitanje — »Koje se žene po vašem mišljenju, u vašoj radnoj organizaciji, mestu i dr. najviše angažuju i interesuju za političke probleme« — d obijena su 673 odgovora. Uočljivo je da se u ovim odgovorima politička zainteresovanost žena u najvećem broju slu­ čajeva povezuje sa njihovom zaposlenošću. Gotovo trećina odgovora spada u ovu grupu (203). Drugu grupu po broju čine odgovori u kojima se stepen politi­ čke zainteresovanosti povezuje sa odsustvom obaveza prema poro­ dici (155). U trećoj grupi su odgovori u kojima se iznosi da su žene samo formalno uključene u politički život (122). Četvrtu grupu čine odgovori po kojima osnov zainteresovanosti predstavlja politička prošlost ličnosti (65). Petu grupu, po broju može se reći značajnu (49), čine odgovori koji obrazovanost smatraju za činioca koji određuje političku zain­ teresovanost. Navodimo neke karakteristične odgovore: — Ne mislim na moju radnu organizaciju, već uopšte, došlo je vrerne kada samo intelektualke, obrazovane žene mogu da se anga­ žuju u rešavanju političke problematike. — Ovde ne bih htela da napravim gradaciju po školskoj spre­ mi, već prema opterećenosti u kući, porodici. — Uglavnom obrazovane žene i ekonomski nezavisne (ne sve), koje su se od oslobođenja afirmisale u đruštveno-političkom radu i stekle uverenje da od njih u prvom redu zavisi da li će se, kako i koliko uključiti u društveno-politički život. — Mali je broj žena zainteresovanih, više gledaju lični interes. Štampa i ostala sredstva masovne komunikacije u odnosu na tretman problema društvenog položaja žena

Pod pitanjem — »Šta mislite koliko štampa, radio, televizija i ostala sredstva informacije vrše uticaj na rešavanje problema zna­ čajnih za položaj žene kao proizvođača i upravljača i uopšte njenog tretmana u društvu i porodici« — podrazumevamo štampu, radio, televiziju i ostala sredstva informisanja. Raznolikost odgovora na 182

ovo pitanje navodi na pretpostavku da anketirane žene imaju u vidu određenu štampu,onu koju čitaju. Zbog toga se ne možemo u pot­ punosti osloniti na rezultate sumiranih odgovora, jer nije ni svaka štampa koncepcijski tako orijentisana da bi morala da obrađuje pro­ blem žene, radne žene itd. Ali, dati odgovori ipak dovode do zaključka da štampa nedo­ voljno tretira probleme žene i porodice, jer je veliki broj odgovora negativan. Od ukupno 774 anketirane žene, 222 su odgovorile da nisu zadovoljne orijentacijom štampe. Taj broj je još veći ako uz­ memo u obzir da od 774 anketirane žene 149 nisu dale nikakav od­ govor, tj. nisu iznele svoje mišljenje o štampi. Zato možemo reći da od 625 žena jedna trećina (222) ima izrazito nepovoljno mišljenje o štampi. A ako tome dodamo i da 48 anketiranih smatra da štampa prilazi na nesavremen način i neadekvatno tretira današnje proble­ me žene, a 54 žene su sasvim pesimistički raspoložene prema uticaju štampe, onda, sumirajući rezultat ankete, štampa dobija negativnu ocenu: 510 anketiranih je nezadovoljno informativnim sredstvima. Svakako ovo nije mišljenje svih anketiranih žena, jer 115 njih smatra da štampa utiče, i vrlo mnogo može da utiče na poboljšanje položaja žene. Baš ovaj podatak od 115 pozitivnih i veliki broj ne­ gativnih odgovora može dati i novi pravac ispitivanju: šta naše žene čitaju? Kvalifikaćiona struktura i godine službe svakako imaju uticaja i na ukus čitalaca-žena i može se pretpostaviti da jedan broj prati dnevnu štampu, pa zatim nedeljne listove, a iz pojedinih odgovora se zaključuje da sa ženskim listovima nisu naročito zadovoljne. To se naročito ispoljava kod radnica koje smatraju da se listovi mnogo manje bave ženom-samoupravljačem, ženom u proizvodnji nego iz­ borom lepotica. Ovo se odnosi na »Bazar«. »Praktičnu ženu« je takođe kritikovao mali broj anketiranih, iznoseći da je to »malograđanski list«. U pogledu ostale štampe koja nije isključivo upućena ženama, nije se mogla izvući nikakva kate­ gorizacija, jedino to da ženski listovi ne zadovoljavaju u potpunosti. Navodimo neke karakteristične odgovore: — Pisanje štampe o tim problemima je nedovoljno. Treba se okrenuti ženi-radn'ici. Nisu samo filmske glumice i pevačice zabav­ ne muzike jedini predmet interesovanja za žene. Žena u školi, fab­ rici, bolnici, porodilištu, žena-majka, primeri savesnih majki, žena-vaspitačica svoje dece, sve je to tema za širu javnost. — Štampa se ne postavlja dovoljno spretno kada su u pitanju interesi žena, te ona kao sredstvo informisanja nije učinila sve da bi žena, u punom smislu reci, ostvarila svoja samoupravna prava. Predlžem da štampa oštrije kritiku je stavove političara u vezi sa zaobilaženjem žena. 183

— Štampa veoma površno prati problematiku žene, ne udubljuje se dovoljno, a mogla bi da pomogne kada bi se informativna sredstva pravilno kanalisala. — Uticaj štampe, a naročito televizije treba da se više koristi za r as ve ti javan je položaja radne žene, naročito proizvođača. — Žene sa sela takođe traže od radija i televizije emisiju za sebe, a od štampe da više piše o njima i za njih. — Žena-radnioa najmanje koristi ova sredstva, to je pitanje slobodnog vremena, materijalnih sredstava, nedovoljne pismenosti, dok ona na ženu-intelektualku imaju velikog uticaja. Uloga društvenih faktora i Konferencije za društvenu aktivnost žena u rešavanju problema položaja žena

Jedno od postavljenih pitanja bilo je: »Kol'iko su politički fak­ tori u vašoj sredini stvarni nosioci razvitka istinske demokratije, odnosno u čemu se to sastoji«. Cilj postavljanja ovakvog pitanja bio je pre svega da se sagleda razvoj demokratskih odnosa u sredinama u kojima je anketa spro­ vedena i sazna šta o ovom procesu i političkim faktorima misle žene-đruštveno-politički radnici. Proces bržeg razvoja demokratskih odnosa neminovno je morao da pokorene na širu društvenu aktivnost i veći broj žena. Nasuprot tome, formalizam i deformacija u ovim procesima osetili su se i od­ razili i na odnos prema ženama-stručnj acima, ženama-društveno-političkim radnicima i si. Iz tih razloga je i postavljeno ovo pitanje, da bi se dobila slika ovih procesa i mišljenja anketiranih žena. Odgovori su razvrstani u 4 velike grupe i mogu se svesti na sledeće: 1. Politički faktori su nosioci istinske demokratije. Ovakav od­ govor dale su 244 žene, ili 31% anketiranih. 2. Politički faktori su delimično nosioci istinskih demokratskih odnosa. Ovakav odgovor dalo je 125, ili 16,0% anketiranih žena. 3. Politički faktori nisu nosioci razvoja demokratskih odnosa. Ovakav odgovor dala je 101 žena, ili 13,5% anketiranih. 4. I na kraju, 299, ili 38,5% anketiranih nije dalo odgovor na ovo pitanje. Razmatrajući ovakvu strukturu odgovora nameće se zaključak: proces demokratizacije u našem društvu ne ide onim tempom kojim bi društvena sredina bila spremna da ga prihvati. Iako je 47% an­ ketiranih žena odgovorilo potvrdno ili delimično potvrdno na ovo pitanje, ostaje činjenica da 52% ili više od polovine ne potvrđuje to stanje, od toga se samo 13,5% pismeno izjašnjava da politički fak­ tori nisu nosioci istinskih demokratskih odnosa, a ostalih 38,5% uče­ snika u anketi apstinira. 184

Da su politički faktori nosioci demokratskih odnosa potvrdilo je 240 žena. Od toga samo 12 pripisuje to svojstvo Socijalističkom savezu, dok se ostali odgovori odnose na razvoj demokratskih od­ nosa u radnim kolektivima. Iz ovog 'bi se moglo zaključiti da proces demokratizacije ide 'znatno brže u samoupravnim radnim organiza­ cijama nego u samoupravi u komuni. U potvrdne odgovore smo ubrojili i 125 delimično potvrdnih. Prema njima, 27 žena smatra da politički faktori postaju sve više nosioci istinskih demokratskih odnosa, 43 da su politički faktori samo delimično nosioci demokratskih odnosa, a 51 da se politički faktori nisu dovoljno angažovali u iraizvijanju demokratskih odnosa. Iz priloženih odgovora može se zaključiti da su anketirane žene vrlo savesno analizirale stanje u svojoj sredini. Njihove ocene ne deluju šaiblonski i nisu unapred inicirane šablonskim odgovorima, već im je ostavljeno da se slobodno opredeljuju. Ulogu političkih faktora u razvoju demokratskih odnosa u svo­ joj sredini energično je negirala 101 žena. Njih 23 smatraju da je ono što rade politički faktori deklara­ tivnog karaktera; 32 iznose da je demokratija i samoupravljanje formalno; 25 izričito formuliše da politički faktori nisu nosioci ovog procesa, a 21 smatra da ne postoji poštovanje mišljenja drugih, da je akcija političkih faktora usmerena na borbu za funkcije i da se ne oseća njihova neposredna pomoć. Najveći broj anketiranih — 299 uzdržao se od Odgovora na ovo pitanje. Posmatrajući odgovore, može se zaključiti da se apstinencija na ovo pitanje nije pojavljivala u istom obimu u svim opštinama. U celini ona se kreće po opštinama od 15 pa do 60%. Nameće se utisak da je apstinencija usiovljena razvijenošću demokratskih odnosa u određenoj sredini. U celini, naš je utisak da najmanje demokratska atmosfera nije tamo gde ima najviše negativnih odgovora, već gde je najveći broj apstinencije. Na (kraju komentara ovog pitanja donosimo karakteristične od­ govore, kao i one koji nisu mogli da budu razvrstani ni u jedan model odgovora. — Ne bi se moglo reći da su politički faktori uvek i nosioci demokratije. Stara shvatanja, lični stavovi i sujeta još su prisutni. Mišljenja i stavovi se više cene s obzirom na ličnost koja ih iz­ nosi, nego zbog njihove stvarne vrednosti. — Mislim da još nismo uspeli da otvorimo put razvijanju stvar­ ne demokratije. Verujem da su tome uzrok: rutinerstvo nekih ruko­ vodećih ljudi u SK, nedovoljna školska kvalifikacija potrebna za mesto koje neki političari zauzimaju, okupljanje politički, ili bolje rutinersiki potkovanih ljudi, sa slabim kvalifikacijama, a za potajnu borbu protiv kvalifikovanih. — Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Politički faktori ispoljavaju određeno nastojanje za istinskom demokratijom; međutim, tu 185

se nailazi na prepreke, naročito kad je u pitanju stav prema ženi. Za četiri godine, koliko sam u ovoj radnoj organizaciji, nikad žena nije ni predlaigana za predsednika samoupravnih organa, ili sindi­ kata, ili za sekretara partijske organizacije. Predlaganje i izbor žene se uvek svode samo na funkciju zamenika ili vršioca dužnosti. — Samo verbalno i formalističlki. Obično se opredele za jednu ženu za određeni period i samo nju guraju. Ostale čekaju na »sledeće vučenje«. Tako se tokom četiri godine čuje i ističe samo jedna jedina žena. — Po mom mišljenju, politički faktori u mojoj sredini ne deluju dovoljno u duhu istinske demokratije. To se ogleda u tome što se za neizvršenje postavljenih zadataka niko ne uzima na od­ govornost. — Ne verujem mnogo u objektivnost političkih faktora u mo­ joj organizaciji. Mislim da ima previše sebičnosti i intrigarenja, ne­ zdravih odnosa. Uopšte mnogo je toga što mi je nejasno. — Politički faktori, kao što je SSRN, nosioci su razvitka istin­ ske demokratije, ali mi se čini da se, i pored nastojanja, još uvek malo učinilo na izmeni odnosa prema ženi, iako znamo da ne može biti istinske demokratije ako i žena potpuno ravnopravno ne od­ lučuje o svim zbivanjima. Na pitanje — »Da li su po vašem mišljenju problemi iz oblasti društvenog položaja žene u vašoj sredini poslednjih godina češće pokretani, koji su i u čemu se ta aktivnost sastoji« — odgovorila je 591 žena (četiri opštine nisu imale ovo pitanje, -te nedostaju odgo­ vori od 183 žene iz opština: N.iš, Kraljevo, Kruševac i Subotica). Od ukupno 591 anketirane žene samo je 187, ili 31% dalo po­ zitivan odgovor, a negativan 207, ili 35% žena. Odrečni odgovori ukazuju na zaoštrenost ove problematike. Međutim, 197, ili 34% žena nije dalo nikakav odgovor na ovo pitanje. Ovako veliki broj ap­ stinencije mogao bi se protumačiti time da priličan broj žena nije sistematski i u punoj meri pratio ovu problematiku, pa, analogno tome, nije mogao rii napraviti poređenje. Na pitanje — »Koji su to problemi poslednjih godina češće po­ kretani i u čemu se aktivnost sastoji« — u 187 pozitivnih odgovora 84, ili 44% žena naglasilo je da se oni uglavnom odnose na dečju zaštitu i nedostatak uslužnih delatnosti, zatim na nerešena pitanja zapošljavanja, na nerazvijenost terci jalnih delatnosti (narodna ra­ dinost), bolovanje žena na radnom mestu i stanbenu situaciju, a 37, ili 19% je odgovorilo da se u njihovoj sredini zapaža veća aktiv­ nost u smislu uključivanja žena u samoupravne organe društveno-političkih organizacija i biranja zà razne funkcije. Ostale nisu na­ vodile probleme koji isu bili predmet aktivnosti njihove sredine. Obično su davale odgovore: »Da. dosta se diskutovalo, -ali ništa nije promenjeno«. Karakteristično je da se problemi rasterećenja žena pokreću u radnim organizacijama i mesnim zajednicama i da su u 186

prvom redu obuhvaćena pitanja servisa i dečje zaštite. Manji broj žena, njih 21, ili 16,5% naveo je da su probleme društvenog polo­ žaja žena u njihovoj sredini pokretale jedino konferencije za ak­ tivnost žena. Međutim, izostalo je njihovo rešavanje, uglavnom zbog slabe materijalne baze. U celini uzev, može se zaključiti da je aktivnost na pokretanju i rešavanju problema društvenog položaja žena nedovoljna i ne­ efikasna. Sigurno je da rešenja zahtevaju materijalnu osnovu, ali je isto tako očigledno odsustvo organizovanog delovanja društveno-političkih snaga na 'rešavanje ostalih problema u ovoj oblasti. Raz­ loge nedovoljnoj aktivnosti trebalo bi tražiti u pogrešnom shvatanju nadležnosti odgovornih faktora u pokretanju i rešavanju ovih pro­ blema, a u velikoj meri i konzervativnoj indiferentnosti prema pro­ blemima koji prate ženu u proizvodnji i društveno-političkom ži­ votu. Ovakav zaključak izveden iz ankete vrlo lepo ilustruje nekoliko karakterističnih odgovora: — Smatram da problemi iz oblasti društvenog položaja žene treba češće da se pokreću. Po mom ličnom zapažanju, ranijih godina se više diskutovalo, ali su se manje efikasno rešavali ti problemi. Organi društveno-političkih zajednica očekuju da probleme žena rešavaju radne organizacije, a u radnim organizacijama se izdvaja malo sredstava za ove svrhe, tako da je radna žena manje-više pre­ puštena sama sebi i svojim problemima. Na pitanje — »Šta mislite, koliko je Konferencija za društvenu aktivnost žena, kao specifična tribina SSRN u vašoj opštini, uspela da pokrene pitanja iz oblasti društvenog položaja žene i koliko je uticala na brže rešavanje određenih problema- — 233, ili 32,6% anketiranih odgovorilo je da je aktivnost Konferencije nedovoljna, 84, ili 10,8% smatra da se svodi na formalizam i deklarativan uticaj. negativan odgovor dalo je 59, ili 7,6% a 378, ili 49% anketiranih nije odgovorilo ili je izjavilo: »Nije mi poznat rad Konferencije- . Isto tako, mnoge žene shvataju Konferenciju kao organizaciju koja bi trebalo da ih organizuje, te je otuda i negativno ocenjena njena uloga, što pokazuju neki karakteristični odgovori: »Mislim da se rad Konferencije nije osećao. S obzirom na to da sam sve do 1947. godine bila stalno u rukovodstvima AFŽ, kada smo postigli masovno organiizovanje žena, svakako da se sadašnja neaktivnost veoma loše odražava na zastupljenost žena u društvu.« Ne mogu se zanemariti kritike, koje nisu malobrojne, a zaista su zasnovane na realnoj oceni rada Konferencije, da se Konferen­ cija kao tribina nedovoljno oseća, da ne ističe prave probleme ili ne deluje kao organizovana celina, već se samo zapaža aktivnost po­ jedinih drugarica iz Konferencije. Veliki broj upitnika bez odgovora na ovo pitanje donekle svedoči o nedovoljnoj afirmaciji Konferen­ cije. Međutim, po nekima, ona je imala zapaženu ulogu kao pokre187

tač mnogih pitanja značajnih za društveni položaj žene, uticala je na mnoga rešenja, i uspešno je resa vala izvesne probleme, kao što su: otvaranje ustanova za decu, servisa, dečjih kuhinja, organizovanje domaće radinosti, kao i neka konkretna pitanja iz oblasti za­ štite na radu i si. Pored toga, 109 anketiranih žena je odgovorilo da je Konferen­ cija pokretala mnoga pitanja, ali je malo šta uspela da ostvari, zbog nedovoljne podrške foruma i opšteg položaja žene, njenog tretmana, pa analogno tome i tretmana problema s tim n vezi. Evo jednog karakterističnog odgovora, koji najbolje ilustruje položaj i aktivnost Konferencije u nekim sredinama: »Konferencija je po­ kretala mnoga pitanja i sve je registrovano u zapisnicima, ali je ve­ oma malo zahteva realizovano. No mnoga pitanja od značaja za zaposlenu ženu su prodrla u javnost i o njima se diskutuje, što je zasluga Konferencije.« U celini uzev, može se zaključiti, polazeći od iskustava onih konferencija koje učestvuju u realizaciji pojedinih pitanja i onih koje su izvršile uticaj na javnost da se neki problemi pokrenu, ili su predlagale njihovo rešavanje, da konferencije nemaju potrebnu podršku drugih društveno-političkih snaga, koje bi po svojoj ulozi u društvu morale više i organizovanje da se angažuju na ovoj pro­ blematici. Očigledno je takođe da na ovim pitanjima žene nisu masovno angažovane, što jednim delom predstavlja meuspeh Konferencije, kao dosadašnje speci jalizovane tribine, a drugim delom Socijalisti­ čkog saveza, kao šire društveno-političke organizacije, a i Sindikata. Ovu ocenu potvrđuju odgovori, a i formiranje posebnih sekcija ili komisija po preduzećima koje bi se bavile problemima žena u pro­ izvodnji, i pored delovanja organizacije sindikata. To dalje govori da se ova problematika teško integiriše u prirodne tokove. Iz svega što je rečeno, mogao bi se izvući još jedan zaključak — da se dosad prilikom izbora Predsedništva Konferencije nije vo­ dilo računa da se izaberu oni kadrovi koji bi za taj posao imali do­ voljno vremena, sposobnosti i interesovanja. Odgovori na pitanje — »Molimo vas da date predloge u kom pravcu ubuduće treba da se najviše angažuje Konferencija za dru­ štvenu aktivnost žena« — trebalo je da odrede: Šta 'sve nedostaje u radu Konferencije i šta bi ona trebalo da radi, šta iz oblasti ove problematike nedostaje u radu društveno-političkih organizacija uopšte. 'l~* Od ukupno 774 anketirane žene, 540, ili 69,6°/o je mišljenja da Konferencija treba da se angažuje na nekim ili gotovo svim pita­ njima iz oblasti društvenog položaja žene, 33, ili 4,5% da uopšte ne treba da se angažuje, jer će vreme da resi sve, a 201, l'li 25,9% nije odgovorilo na ovo pitanje. Od ukupno 540 anketiranih žena koje smatraju da Konferencija 188

i dalje treba da se angažuje, 61, ili 11%> zastupa mišljenje da se Konferencija žena mora upornije boriti za rešavanje svih problema žena, mora se više angažovati na realizaciji programa i uopšte neu­ morno zalagati, ne navodeći za koja sve pitanja. Predlog da se Kon­ ferencija ubuduće bavi pomaganjem porodici, staranjem i brigom o deci, kao i drugim porodičnim pitanjima, dalo je 170, ili 31,5% od ukupno 540 žena. One insistiraju na tome da se Konferencija založi za smeštaj dece i omladine u dečjim ustanovama, za produženi bo­ ravak deoe u školi, za otvaranje školskih 'kuhinja, organizovanje boksova za bolesnu decu u jaslama i obdaništima, kako majke zbog bolesti dece ne bi napuštale radno mesto, a samo nekolicina njih predlaže da se Konferencija stara o samohranim majkama i izdrža­ vanju njihove dece (zapošljavanje, alimentacija i si.). Gotovo da je usamlljeno mišljenje i predlog da bi Konferencija trebalo da se angažuje da se ženi materijalno omogući da ne radi do polaska dece u školu. Među anketiranim ženama njih 204 se zalažu da se stvore mo­ gućnosti za svestranije učešće žena u društvenom životu. Iznesena su mišljenja da bi se žena zaista oslobodila brojnih poslova u do­ maćinstvu ako bi joj se omogućilo masovnije korišćenje ne samo dečjih ustanova već i servisa, koji bi preuzeli poslove žene u do­ maćinstvu i na taj način bi se ona potpunije uključila u društveni život. Uz to, one predlažu da se Konferencija založi za veću aktiv­ nost žena i da u tom cilju treba analizirati društveni položaj žena, izučiti uzrolke njene neaktivnosti i otklanjati ih efikasnije i brže. Dve drugarice predlažu da se buduća aktivnost Konferencije orijentiše na osnivanje kurseva za kućne pomoćnice. Jedan broj anketiranih, njih 87, predlaže da Konferencija akti­ vira radne organizacije i društveno-političke organe u rešavanju problema žena, jer se ne oseća delatnost ovih faktora. One ukazuju na to da ovi faktori treba da se angažuju za društveno priznavanje odsustnosti žene sa posla zbog porođaja i nege bolesnih članova po­ rodice, za izmenu zakona po kome žene treba da rade 35 godina i, najzad, da se bore za petodnevnu radnu nedelju. Dalje, 25 žena predlaže da Konferencija radi na razvijanju svesti i sposobnosti žena i da se zalaže za njenu veću afirmaciju u društvu, a njih 80 predlaže da se stvore uslovi da žena razvija svoje sposobnosti (opšte i ekonomsko obrazovanje, irazna predavanja itd.). Gotovo 201 žena nije imala šta da kaže o budućem rado Kon­ ferencije. Ne može se pretpostaviti koji bi tome bi'li razlozi, izuzev ako nisu zadržani u 33 odgovora u kojima se izričito kaže da Kon­ ferencija nije potrebna i da će vreme sve da reši. Možda i apstinen­ cija nije daleko od tog mišljenja ili je ona odraz neverice u efikas­ nost Konferencije na ovom planu, što bi po nekim indikacijama bilo verovatnije. Beograd, aprila 1968. 189

UVODNA IZLAGANJA

ZORA TOMIĆ

Pod tim radnim naslovom prikupili smo oko 25 priloga (refe­ rata, kritičkih razmišljanja, izveštaja, osvrta), koje su dali sledeći autori: Ljubinka Bročić, Olivera Burić, Borislav Dimković, Vojislav Đurić, Vaska Duganova, Branka Iličković, Stoilko Ivanovski, Rade Matović, Ruža Milić, Muhamed Muratbegović, Ismet Dizdarević, Mitko Panov, Mitar Perović, Nevenka Petrić, Ruža Petrović, Branka Rakić, Dušan Savićević, Jakim Sinadinovski, Natalija Sokolović, Stefa Špiljak, Dragoljub Tasić i Novo Vujošević. Još nekolicina autora je nešto kasnije priložila svoje radove, pa ih na ža­ lost nismo mogli uzeti u obradu. Sve priloge rasporedili smo u tri tematska područja, koja će na ovom skupu razmotriti redakciona grupa. Njen zadatak je bio vrlo složen, jer je većina autora zahvatala problematiku u svoj njenoj kompleksnosti, pa je bilo, prema tome, teško tačno odrediti u koje tematsko područje treba svrstati pojedini prilog. Pošto ćemo razmatrati izveštaje o svim tematskim područjima plenarno, naše eventualne gre­ ške neće biti tolike da ih nećemo moći ispraviti. Onima koji su tim razvrstavanjem pogođeni, ja se izvinjavam. U vezi sa mojim izlaganjem želim reći još nešto: veoma te­ ško je interpretirati i to telegrafskim stilom tuđe misli, potpuno shvatiti one osnovne postavke na kojima su autori gradili svoje priloge, jer ponekad čovek teško i svoje vlastite misli i ideje interpretira; u mnoštvu priloga u toj grupi bilo ih je i sa veoma različitim pristupima problemima, od onih koji se zasnivaju na em­ pirijskim naučnim istraživanjima ili nekim manjim operativnim analizama pa sve do onih u kojima se više izlažu ideje i razmišlja­ nja autora, tako da stvarno ne bih mogla sve to rezimirati i oceniti. Zato je moj zadatak mnogo skromniji: u vidu pomoći za diskusiju želim pred ovim skupom da iznesem probleme koje tretiraju ovi pri­ lozi, izvući ću ono što su, po mom mišljenju pojedini autori ocenili kao fundamentalno pitanje o kojem treba raspravljati, neke ću za ilustraciju i navoditi, i naročito ću pokušati da dam tim probleXIII*

193

mima dimenziju, koja proizlazi iz priloga. U kolikoj meri ću u tome uspeti sami ćete oceniti. Smatram da u prvom redu treba da odgovorim na pitanje: da li ovi prilozi odgovaraju naslovu teme koju smo odabrali za naše savetovanje: Porodica u samoupravnom društvu. Kao što ste videli, poseban akcenat je stavljen na »samoupravno društvo« — znači da nećemo raspravljati samo o porodici uopšte, o objektivnim zakonitostima razvitka porodice, nego naročito o specifičnostima položaja i razvitka porodice u samoupravnom društvu. Moram iskre­ no priznati da u tom pogledu, po mom mišljenju, prilozi nisu u celini zadovoljili i da je područje tih specifičnih uslova u kojima se nalazi i razvija porodica kod nas dosta neobrađeno, to je sporedno pitanje u razmatranjima autora. Malo je njih ulazilo nešto dublje u te nove ili, bolje rečeno, specifične naše uslove. Naročito nije gotovo ni u jednom referatu došao do punog izražaja čovek kao ćelo vita ličnost, koja aktivno učestvuje u izgradnji društvenog života i koja je isto toliko svesna i odgovorna za formiranje naj­ intimnijih odnosa među ljudima — pa prema tome ne može i ne srne imati iznad sebe »tutora« koji joj uređuju lični, porodični i društveni život: a društvena zajednica kao celina sa svojim po­ trebno pravnim normama, upliće se u te odnose, u taj život samo onda kada je to u opštem društvenom interesu — kada je u pi­ tanju zdrav razvoj mlade generacije. Ali ovde sam našla jednu hipotezu, o kojoj treba razmisliti. Autor priloga »Deca između porodice i društva« (Branka Rakić) kaže da izgleda kao »da su jugoslovenski roditelji svu svoju brigu koncentrisali na upravljanje društvom, prvenstveno podizanjem standarda, zanemarujući onu, i svoju i njegovu osnovnu brigu, i kao roditelja i kao društvenih

upravljača, brigu o deci, a ona, međutim, ostaju sasvim na peri­ feriji naših društvenih razmišljanja«. Gotovo svi autori polaze od onih promena u razvitku porodice koje su uslovljene objektivnim faktorima društveno-ekonomskog razvoja, a naročito procesima urbanizacije i industrijalizacije, po­ sebno uključivanjem žena u društveni proizvodni rad. Svi autori saglasni su u tome da se porodica usled procesa in­ dustrijalizacije i urbanizacije smanjuje, i to u nekim krajevima naše zemlje i vrlo osetno, i to iz dva razloga: na jednoj strani zbog toga što se rađa manje dece (planiranje, abortusi), a na dru­ goj — stoga što se stara, patrijarhalna porodica raspada, pa se po­ rodica svodi samo na roditelje i njihovu maloletnu deou, na pri­ rodni oblik bračnog para sa potomstvom (V. Đurić). Većina autora ocenjuje taj proces kao normalan, a ima i autora (Dragoljub Tasić) koji smatraju »da treba uvesti i sprovoditi plan dugoročnog demografskog razvoja«, drugim recima, voditi demografsku poli194

tiku, da bismo mogli nadalje planirati porodicu i obezbediti kon­ trolu rađanja tek posle rođenja »planiranog« (da li to znači od države planiranog? — moje pitanje) broja dece. Potpuno suprotno stanovište nalazimo u prilogu drugog autora (Nevenka Petrić) koja kaže da treba odgovoriti na pitanje: »Kako pomoći ljudima da ovladaju zakonima biološke reprodukcije, da bi na taj način mogli eliminisati stihiju u ovoj delikatnoj sferi svoga života, odnosno kako stvoriti uslove za planiranje porodice — da svako rođeno dete bude istovremeno i željeno.« To ne znači rađanje djece zbog »vi­ ših interesa«, zbog politike, nego lične želje. Tako V. Đurić u svojim razmišljanjima, dobumentovanim ni­ zom podataka, među značajne faktore koji utiču na »sužavanje« porodice u gradu ubraja: zapošljavanje žena, nerešena stambena pitanja, ekonomsku i psihičku emancipaciju žena (kontracepciju), pa i ekonomsku emancipaciju mladih koji napuštaju porodicu, a i produžen ljudski vek, zbog čega se javlja veći broj samačkih do­ maćinstava i nepotpunih, za razliku od uzroka sužavanja porodice u selu: a to je u stvari »bekstvo sa sela« usled društvene neizvesnosti u pogledu opstanka jednog delà seoskog stanovništva. U vezi sa promenom porodične strukture i porodičnog života imamo stavova koji polaze od konstatacije »da se, pre svega, tra­ dicionalna vladavina pater familiasa gubi i žena i deca su sve ma­ nje objekt muškarčevog autoriteta« (V. Đurić) pa do tvrđenja da savremeni društveni razvitak men ja »kompleksnost ove fundamen­ talne socijalne institucije«, najpre tako što ona počinje da gubi ili menja neke svoje vekovima održavane funkcije, s jedne strane, a, s druge strane, počinje da poprima neke funkcije koje do danas nikada nije imala. Porodica očigledno gubi monopolizam nad funk­ cijama i dobija »elemente« koji okupiraju pažnju, vreme pa i odanost njenih članova. Interesantan je zaključak da se posledice emancipacije žena i dece sociološki apliciraju tako da porodica sve više postaje grupa pojedinaca, od kojih se svaki (uz istovre­ meno tesnu vezanost za porodicu) integrira sa pojedincima i gru­ pama izvan n je ... «. Po mišljenju V. Đurića, gradsku porodicu karakteriše »kolektivni individualizam«. Značajna razlika između po­ rodice u gradu i položaja žene u njoj jeste u tome da se u porodici u selu žena psihički emancipira, ali da njena ekonomska emancipa­ cija stagnira. (Pokazatelj te emancipacije je visok procenai »egzogamnih« bračnih veza — udaja seljanki za radnike; ali i taj broj se smanjuje i postavlja se pitanje: da li se selo ponovo zatvara?) Grupa autora (prof. Jakim Sinadinovski, Mitko Panov i Stoilko Ivanovski) u svojim radovima potvrđuje nam te osnovne tenden­ cije i hipoteze o promenama u porodici pod uticajem procesa indu­ strijalizacije i urbanizacije; informišu nas i o posledicama po selo 195

i po nove sredine u kojima se te porodice javljaju na osnovu svog naučnog istraživanja u titovoveleškoj opštini od 1964. do 1968. godine. Na osnovu sadašnjih kretanja R. Petrović daje prognozu »o braku i porodici u skorijoj budućnosti: da će u budućem jugoslovenskom društvu porasti relativni udeo lica koja žive van porodi­ ce, a naročito onih koja žive van braka. Porodica će i dalje nasta­ viti tendenciju brojčanog smanjivanja« i tu svoju hipotezu argu­ mentu je i nizom statističkih podataka. Razmišlja i o funkcijama porodice, o njihovim promenama, pa postavlja sama sebi pitanje: »Šta znači društvena intervencija na tom području?« A to pitanje je interesantno i za naš skup. Njen odgovor glasi: »Porodica gubi one aktivnosti koje se podruštvljavaju. Podruštvljavanje obrazova­ nja, zdravstvene zaštite, zabave i razonode iznosi ove aktivnosti i njihovo zadovoljavanje van okvira porodice.« Očito je da će se u budućnosti takve »sporedne« (da li su stvarno sporedne?) funkcije sve više gubiti, i da će njihov gubitak izazvati niz promena u na­ činu života i unutarporodičnim odnosima. Ali gubitak »osnovne funkcije porodice (to je reprodukcija) niti je moguć, niti je pože­ ljan. Šta više, društvo je dužno da joj u očuvanju njene suštine sve više pomaže. A ta pomoć je već danas mnogim porodicama veoma potrebna« (R. Petrović). Kao što sam već rekla, većina autora smatra da je promenjen položaj žene u društvu, a naročito njena ekonomska emancipacija — posebno zapošljavanje — izazvala ne samo smanjenje porodice, nego i druge pozitivne promene u unutarporodičnim odnosima, na­ ročito u pravcu demokratizacije tih odnosa, pa se zato traži nova relacija porodica — društvo, naime, promenjen stav društva prema procesu biološke reprodukcije društva ili, drugim recima ublaža­ vanje konflikta između uloge roditelja, pa i majke, i uloge proiz­ vođača i upravljača. Značaj uključivanja žena u društveno-proiz/odni rad ne može se zanemariti, jer je to zapošljavanje, kako kaže Š. Špiljak »uslovljeno daljim društveno-ekonomskim razvojem zemlje« i, dalje, »u prestrojavanju privrede i društvenih službi ženi se otvaraju perspektive za zaposlenje«. Ali ta činjenica se u svakodnevnoj političkoj stvarnosti ne prihvata, sve češće se jav­ ljaju glasovi, kako kaže V. Duganova, »da treba da idemo ka eliminisanju velikog broja žena iz radnog odnosa, s obzirom na to da su one stub porodice, i da bi trebalo promeniti strukturu zaposle­ nih u prilog muškaraca, jer žene zbog majčinstva često izostaju sa posla, čime radnu organizaciju stavljaju u nepovoljniji položaj«. Veštačko određivanje proporcija u zapošljavanju, koje ignoriše kvalitet ljudi, ne samo da je u suprotnosti sa našom proklamovanom politikom nego zamagljuje i pitanje i odgovor na nj: Kako raspo­ rediti teret za biološku reprodukciju između društva i porodice i 196

kako emancipovati čoveka kao celovitu ličnost. Sigurno je da u porodici gde su oba roditelja zaposlena ima problema i da se na­ ročito zaposlena žena sukobljava s teškoćama. — Ali čekati da prvo stvorimo uslove pa onda tek zapošljavamo ženu — nije pri­ hvatljivo. Zato treba »domaćinstvu oduzeti karakter privatnog do­ maćinstva i da ono bude postavljeno kao grana društvene proiz­ vodnje, a još više kao složeniji društveni odnos«, pa razvijati službe za pomoć porodici koje su definisane kao »one delatnosti čiji je zadatak da pruže što povoljnije uslove radnom čoveku kako bi on mogao da se oslobodi porodičnih i domaćih briga, čime bi se doprinelo da na svom radnom mestu bude što produktivniji«. Pored toga, da se izmene funkcije porodice, ali tako da ona i dalje ostane jedan od osnovnih faktora socijalističkog vaspitanja, našeg pođmlatka. Ali briga oko vaspitanja dece nije samo stvar roditelja već i celog društva. Ove misli konkretizuje u svom prilogu N. Sokolović, koja raz­ mišlja o tome kakav uticaj imaju vaspitno-zaštitne ustanove na razvitak dece pa i porodice i kakve ustanove roditelji žele i kako treba njihov rad prilagoditi potrebama porodice i finansijskim mogućnostima roditelja, pa i onih sa manjim prihodima. B. Iličković izveštava nas o pozitivnim stranama celodnevnog boravka uče­ nika u školi. Koliko je značajna ekonomska emancipacija žene potvrđuje nam i Novo Vujošević na osnovu istraživanja koje je sproveo In­ stitut za društveno — ekonomska istraživanja iz Titograda 1961 — 1968. godine u dva crnogorska sela o nekim aspektima položaja žene u porodici kao proizvodnoj jedinici, kada ona postaje »sve aktivniji participator u odlučivanju o osnovnim proizvodnim delatnostima porodice, čime se žena postepeno osamostaljuje i na taj način stiče uslove za dobijanje statusa ravnopravnog člana porodice u odnosu na muškarca« — . .. »uporedo sa sve većim učešćem u od­ lučivanju proizvodnim delatnostima, njena uloga u procesu od­ lučivanja o porodičnom budžetu, njegovom planiranju i slično po­ staje sve značajnija. .. «. »Ali, uprkos tome, žene ne vide svoju perspektivu u poljoprivrednoj proizvodnji (to bismo im morali ot­ voriti!) već u gradskom načinu života. Ovako prenaglašene aspi­ racije prema gradu utiču na to da se ignorišu i zapostave moguć­ nosti koje selo pruža ženi za poboljšanje njenog društveno-ekonomskog položaja.« Zbog toga što iz sela odlazi pretežno muška radna snaga, žene postepeno preuzimaju ulogu muškarca u procesu po­ ljoprivredne proizvodnje, što teško podnosi njihov organizam. To negativno utiče i otežava vršenje funkcije majke i društveno-političkog radnika, pa bi zato trebalo više raditi na izgradnji objekata društvenog standarda i ustanova za vaspitanje dece. 197

O položaju »seoske žene« (radna definicija) razmišlja i drugi autor (Borislav Dimković), koji smatra da je društveni položaj seo­ ske žene — njene emancipacije — uslovljen njenom ekonomskom zavisnošću, pa zato »patrijarhalni tip porodice postepeno nestaje, i to brže u siromašnim slojevima seljaštva« (B. D.); mišljenja je da bi se mogli brže unaprediti i poboljšati porodični odnosi organizovanim radom na otklanjanju zastarelih običaja i intenzivnijim usađivanjem »shvatanja kod seljačkog stanovništva o opravdanosti ravnoparvnosti žena«. I autor zaključuje ovako: »Seoske žene po društvenom položaju neće biti potpuno ravnopravne sa muškarcima sve dok žive i rade na privatnom posedu, te su ekonomski zavisne. Uprkos tome, društvena zajednica i svesne snage u selu mogu ne samo sprečiti stagnaciju, već i ubrzati proces potpunog oslobođenja seoske žene.« Dr Dušan Savićević polazi u svojim razmišljanjima od konsta­ tacije da smo, uprkos »pokušajima da porodica ostane zatvorena socijalna grupa, svedoci sve čvršćeg povezivanja porodice i dru­ štvene sredine«, i da je intenzitet integracije u sva društvena zbi­ vanja uslovljen istorijskim, kulturnim, ekonomskim i socijalno-političkim razvojem pojedinih regiona i nacija, pa da se na tom planu pojavljuje televizija »kao značajna spona između porodice i dru­ štvene sredine«; »naročito je njena uloga naglašena na obrazovnom polju, jer preko nje mogu pod dejstvo obrazovanja, — što znači uticaja doći, ne napuštajući porodicu, i one kategorije odraslih sa kojima se najmanje srećemo u oblicima obrazovanja, pa i u društveno-političkom životu, a to su zaposlene i nezaposlene žene, maj­ ke, domaćice, odrasli starijih godina itđ.«. Prema mišljenju autora. TV u znatnoj meri doprinosi boljem društvenom informisanju žena, a to je korak dalje na putu stvarne emancipacije. U toj grupi se našlo nekoliko specifičnih, parcijalnih priloga, koji tretiraju više posredno ulogu porodice: u kolikoj meri, na primer, socijalno poreklo utiče na ponašanje i uspeh u školi omla­ dine. Autor (Mitar Perović) dolazi do zaključka »da je škola dobrim delom uspela da odstrani uticaj socijalnog porekla na napredovanje učenika u radu i na njihov postignuti uspeh«; dr Muhamed Muratbegović i Ismet Dizdarević su proučili neka pitanja razvoja interesovanja kod dece sa posebnim osvrtom na uticaj porodice, pa su došli do zaključka »da porodica, pa i škola nisu u potrebnoj mjeri objedinili svoja nastojanja u postizanju osnovnih ciljeva koji se postavljaju u vaspitanju djece, što može da ima nepredviđene po­ sljedice kako po djecu tako i po društvo« (ljudski problemi, mo­ ralne vrline i vrednosti). To bi bio nekako registar najznačajnijih pitanja i problema koje su tretirali autori koje sam čak i imenovala, a misli drugih sam manje-više »anonimno« uključila u svoje izlaganje. Neka mi 198

to ne zamere! Ali, dozvolite da na kraju postavim pitanje koje mi se nametalo kada sam pažljivo pročitala sve priloge (naravno one koje sam na vreme dobila!): Da li su to sva saznanja sa toga područja do kojih smo došli i da li su to jedini problemi koji postoje u vezi sa transformacijom porodice u našem društvu (pri tome računam još na druga dva tematska područja); da li su dimenzije problema koje proizlaze iz radova prave dimenzije, na osnovu kojih bismo mogli započeti ili dalje razvijati društvenu aktivnost? Zato bih završila svoje izlaganje sa osnovnom mišlju drugarice dr. O. Burić da i kod nas treba uvrstiti istraživanja porodice među značajne naučnoistraživačke zadatke, i da je potrebno na tom planu objediniti snage, kako bi se naučna saznanja uključila u našu društveno-političku praksu.

MIRA ALINČIĆ

Samo nekoliko priloga za ovo savjetovanje posvećeno je prav­ nom reguliranju porodičnih odnosa. Većina od njih odnosi se na analize porodičnopravnih normi, ali ni krivičnopravna zaštita poro­ dice nije izostavljena. Važeće porodično zakonodavstvo, s jedne strane, i iskustva nastala na osnovu njegove primjene, s druge strane, podvrgnuti su u većini referata kritičkim ocjenama i primjedbama. Ne nedostaje, međutim, ni prijedloga ni korisnih sugestija za pronalaženje boljih rješenja. Porodičnopravni odnosi razmatrani su sa stanovišta problema roditelja i djece, a u manjoj mjeri je pažnja posvećena odnosima između bračnih drugova. Može se primijetiti da u referatima nisu, na žalost, obuhvaćeni i odnosi iz usvojenja i starateljstva. Po svemu sudeći, svi prijedlozi za buduće uređenje porodično­ pravnih odnosa polaze od stanovišta da porodični odnosi predstav­ ljaju važno društveno pitanje. Sadržaj tih odnosa ne može se pre­ pustiti nahođenjima pojedinaca jer time ne bi bila osigurana za­ štita i širih društvenih interesa. Društvo duguje porodici pomoć, ali se i od pojedinaca traži adekvatna odgovornost za ispunjavanje sadašnjih obaveza. Uočljivo je da na boljem ispunjavanju dužnosti i obaveza, kada su u pitanju kako akcije šire društvene zajednice tako i ponašanja pojedinaca, podjednako insistiraju i pravnici i oni koji to nisu. Ovi poslednji čak više očekuju od zakonodavstva ubu­ duće i pokazuju više vjere u djelotvornost pravne norme nego pravnici. Ipak se i jedni i drugi slažu u ocjeni da su naši zakoni humani i da su bili avangardnog sadržaja i značaja u vrijeme kada

su donošeni. Suglasnost se odnosi i na konstataciju da baš na bazi takvih zakona u praksi ipak nije postignuta odgovarajuća zaštita ni porodice ni ugroženih pojedinaca (posebno djece). Referati sadrže veći broj kritičkih primjedaba na račun spo­ rosti i manjkavosti sudske zaštite u vezi s materijalnim zbrinja­ vanjem djece iz nepotpunih porodica (iz razvedenih brakova i nebračnih zajednica). Premda je kritika nesumnjivo osnovana, ipak treba shvatiti i priznati da za stanje porodičnih odnosa ne mogu biti odgovorni jedino zakonodavstvo i pravosuđe. Od njih je ne­ realno očekivati da uspješno vrše funkciju odlučujućeg faktora u stvaranju novih odnosa u porodici. Treba uzeti u obzir okolnosti koje uopće dovode organe pravosuđa u priliku da razmatraju po­ rodične odnose. Naše današnje nezadovoljstvo stanjem u porodičnim odnosima dobrim dijelom izvire iz pasivnog čekanja da kvantitet objektivnih činilaca, koji pokreću izgradnju socijalističkog društva, dospije u viši kvalitet na planu međuljudskih odnosa. Za žaljenje je što smo se sami lišili utjehe da smo za taj skok svjesnim akcijama učinili sve što je bilo moguće. I u ovom času kada potrebu za svjesnim akcijama svi uviđaju i zagovaraju, još uvijek se osjeća čak i pretjeran oprez u izboru mogućih sredstava i metoda. U nas nije prevladalo shvaćanje da porodica nije potrebna i nije funkcionalna za socijalističko društvo, barem nije u teoriji i nije javno. Međutim, nije baš jednostavno odrediti šta je u praktičnim akcijama zapravo vladalo. Propuste je teško iskupiti, a često je to i nemoguće. Stoga nam je doista postao neophodan i dogovor i efikasan instrumentarij za realizaciju svjesno odabranih ciljeva. Potrebno je ocijeniti koji su prijedlozi prihvatljivi, šta se nji­ hovim ostvarenjem želi i može postići i potruditi se da nađemo odgovore i na druga otvorena pitanja. U pogledu pravnog reguliranja odnosa između roditelja i djece dosta je pažnje iz razumljivih razloga posvećeno problemu uzdr­ žavanja djece. Tako se, na primjer predlaže: — da zakonski propisi omoguće društvenim faktorima, a ne samo pojedincima (strankama), da ostvaruju hitnu i neposrednu akciju u korist djece, a i drugih osoba kojima je potrebno osigu­ rati doprinos za uzdržavanje (referati: Sekulić i Papo); — da se prošire mogućnosti za predlaganje i izricanje privre­ menih mjera u svrhu osiguranja doprinosa za uzdržavanje i u toku sudskog postupka (referat: Sekulić); — da se visina doprinosa za uzdržavanje određuje s više ob­ zira prema kompleksno ocijenjenim potrebama djece (referat: Mihanović); 200

— da se ozakoni regulativ koji će osigurati i automatsko povi­ šenje doprinosa za uzdržavanje kako bi se izbjeglo opetovano anga­ žiranje i stranaka i sudova da se takav rezultat postigne, itd. (referat: Alinčić). U nekoliko priloga ističe se podatak da se za veći broj djece rođene van braka nikada ne može utvrditi očinstvo. Roditeljski odnos za tu djecu postoji samo prema majci, a otac ne samo što 'nije ustanovljen nego ni pravno ni stvarno ne sudjeluje u podi­ zanju te djece. Neki autori samo općenito naglašavaju potrebu da se ukine svaka diskriminacija prema djeci rođenoj van braka (Bo­ sanac). Kod toga se sigurno misli i na ukidanje dosadašnje razlike u utvrđivanju porijekla djece. Od konkretnih prijedloga u vezi s tim pitanjem neki su inspirirani željom da se postojeće teškoće bar ublaže. Predlaže se da se ovlaštenja za pokretanje sudskog postupka daju ne samo djetetu i majci (kao zakonskom zastupniku) nego i nekom društvenom organu, npr. centru za socijalni rad (referat: Papo). Samo ublažavanje sadašnjih teškoća ne zadovoljava one koji su se opredijelili i za radikalnije promjene. Mogućnosti za to traže se u rješenju da se upis očinstva uvijek vrši na osnovu izjave majke djeteta, bez obzira na to da li je ono rođeno u braku ili van njega (referat: Mihanović). Samo sporni slučajevi, kada pri­ javljena osoba (muž majke ili njen vanbračni partner) smatra da nije otac djeteta, razrješavali bi se po ovom prijedlogu sudskim putem. Što se tiče pravnog reguliranja odnosa između bračnih dru­ gova, izneseni su prijedlozi da se postojeće odredbe Osnovnog za­ kona o braku usavrše i nađu optimalnija rješenja kada su u pi­ tanju, npr. osnovi za poništenje i utvrđenje braka nepostojećim, nadalje lični i imovinski odnosi među supruzima i si. Znatnu pažnju i interes očito izaziva problem razvoda braka. U prilozima koje nisu pisali pravnici naglašava se potreba da se sredstvima pravnog poretka ublaži porast broja razvoda, ali i da se preventivnim mjerama i akcijama osigura promišljenije i zasni­ vanje i raskidanje bračnih zajednica. Pravnici očekuju širu dru­ štvenu podršku za ideju da zakon postane izraz shvaćanja da bra­ kove s djecom treba više štititi nego one bez djece. U tom smislu bi u ocjenu opravdanosti zahtjeva za razvodom ulazili ne samo motivi i ponašanja supruga, nego i procjena izgleda da se brak ipak održi, jer to u konkretnom slučaju bolje odgovara zaštiti in­ teresa djece. Razvod braka bi time nešto izgubio od pečata ličnog problema dvoje ljudi, a jače bi bila naglašena potreba da se s ra­ zumnim obzirima nastoji sačuvati porodica. Zanimljivi su i prijed­ lozi koji se odnose na institut mirenja bračnih drugova. Naglašena je mogućnost da i to postane važno sredstvo za zaštitu porodice i 201

da se nađu modaliteti da se ono efikasno i stručno koristi. Punu pažnju nesumnjivo zaslužuju prikazana iskustva iz rada centara za socijalni rad i prijedlozi da se njihova djelatnost i potencijal obuhvate na odgovarajući način u budućem porodičnom zakono­ davstvu (referat: Papo). Daljnji se prijedlozi odnose na striktno utvrđivanje obaveza razvedenih roditelja prema djeci. Istaknuto je, da i potpuno osigu­ ranje doprinosa za uzdržavanje djece još uvijek ne umanjuje po­ trebu da oba roditelja ostanu odgovorna za svestrani razvoj djete­ tove ličnosti i njegovo osposobljavanje za život i za korisnog člana društva. U referatu o krivičnopravnoj zaštiti porodica, ima interesantnih ocjena o tome šta i kako se štiti, a i prijedloga za buduće normiranje nekih dosad nereguliranih pitanja (referat: Šeparović). Uka­ zivanje, npr., na problem umjetne inseminacije ima i taj značaj da potiče na razmišljanje i o porodičnopravnom reguliranju istog pi­ tanja (problem paterniteta i si.). Moglo bi se primijetiti da je šteta što je izostala usporedba između primjene krivičnih sankcija za zlostavljanje i zapuštanje maloljetnika i primjene odgovarajućih porodičnopravnih mjera h Osnovnog zakona o odnosima roditelja i djece (oduzimanje djeteta i lišenje roditeljskog prava). Poznato je, naime, da se češće pribje­ gava krivičnoj sankciji protiv roditelja nego upotrebi odgovaraju­ ćih porodičnopravnih mjera. Smisao i efikasnost tih dviju vrsta zaštita treba tek istražiti i analizirati. Na kraju ovog sumarnog prikaza pravnog pristupa problemima porodice, može se dodati da je izbor razmatranih pitanja i prijed­ loga očito bio prilagođen širini koncepcije ovog savjetovanja. Za uže stručne pravne analize postojećeg zakonodavstva i za pronala­ ženje boljih rješenja za buduće reguliranje, ostaje još mnogo otvo­ renih pitanja za čija rješenja treba ulagati i daljnje napore.

ANĐELKA ZEČEVIĆ

Pretežno teorijska tematika zastupljena je u malom broju ra­ dova, što već samo po sebi govori o postojanju specifične situacije na ovom polju proučavanja porodice. Naravno, to ne znači da i u mnogim drugim radovima nema teoretskog razmatranja, ali ona su vezana za specifičnu problematiku porodičnog života i o njima je već .bilo reči u prethodnim diskusijama, te ću svoje izlaganje ogra­ ničiti samo na ovu grupu radova, iako se time problemi donekle sužavaju. 202

Govoreći u celini o grmpi referata koji čine osnovu za diskusiju 0 teorijskim problemima u proučavanju porodice, kao njihovu za­ jedničku karakteristiku možemo istaći da se u njima porodici pri­ lazi pretežno, ili gotovo isključivo, sa sociološkog stanovišta, što znači da se porodica razmatra u kontekstu našeg društvenog siste­ ma, ili se pak direktno odnose na probleme sociološke teorije poro­ dice i određenih aspekata iz tog kompleksa. Ovo je opšta karakte­ ristika svih referata, mada, uzeti pojedinačno, oni predstavljaju viio heterogenu grupu, kako s obzirom na probleme koje razmat­ raju, tako i po teorijskom nivou na kome pristupaju njihovom raz­ matranju. To čini da je izvlačenje nđkih uopštenijih zaključaka go­ tovo potpuno nemoguće. • Izlaganje ću započeti referatom Branka Kovačevića u kome se interpretiraju neke osnovne marksističke postavke o porodici, sa posebnog aspekta emancipacije ličnosti kroz nove socijalističke od­ nose u porodici. Razmatrajući radove klasika marksizma iz ove ob­ lasti, autor konstatuje da su oni u emancipaciji porodice videli put 1 način za oslobođenje ličnosti, bilo kao od klasne eksploatacije u spoljnjem društvu, bilo od klasne »eksploatacije« unutar porodice, jedinih članova od strane drugih. Pri tom su oni preduslove ovog razvoja videli već ostvarene u kapitalističkom društvenom siste­ mu, pokazujući to na primeru radničke porodice i promena koje se u njoj dešavaju. Naime, opšti uslov za ovakav razvoj porodice pred­ stavlja proces nestajanja porodice kao osnovne privredne jedinice, jer dok ima takvu funkciju, ona nužno sadrži u sebi elemente ne­ jednakosti koji važe u društvu u celini. Iz ovakvog izlaganja autora nameće se jedno važno pitanje, naime, njegove reči podstiču na razmišljanje o jednom interesant­ nom teorijskom problemu. Da li je i u kojoj meri tumačenje razvoja porodice jedino putem njenog povezivanja sa razvojem i transfor­ macijom proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa u društvu, odnos­ no postepenim iščezavanjem njihovog eksploatatorskog sadržaja, sasvim ispravno i korisno za sagledavanje procesa transformacije kao posebne društvene pojave? Ovo pitanje ne postavljamo u cilju revidiranja osnovnih postavki klasika marksizma. Takav pristup u njihovim radovima sasvim je opravdan jer oni posmatraju delovanje jednog suštinskog odnosa, društvene pojave na promene u sasvm posebnim društvenim sferama. To činimo da bismo upozorili na neke jednostranosti do kojih takav pristup može da dovede. Naime, već u sledećem referatu »Porodica kao društveni odnos«, Vladana Cetkovića, srećemo izričitu tvrdnju da promena položaja suvremene jugoslavenske porodice u društvu i njenih pojedinih članova, nepo­ sredno zavisi od povećanja nivoa materijalnih proizvodnih snaga, visoke produktivnosti rada i prevazilaženja eksploatacije i klasne suprotnosti u svim segmentima društva. 203

Na osnovu shvatanja ove direktne povezanosti proizlazi i drugi stav autora da sa preovlađivanjem industrijskog načina proizvodnje porodica postaje »ekonomska zajednica članova« koji se povezuju na jedan novi način kojd pretpostavlja privrednu aktivnost svih nje­ nih članova. Rešenje položaja porodice u samoupravnom društvu autor vidi u povezivanju proizvodnog rada u društvu i neproizvod­ nog rada u porodici, što omogućava ovoj poslednjoj da se na adekvatniji način uključi u opštu društvenu podelu rada. Na taj način se usaglašavaju položaj i funkcije porodice sa realnim kretanjima materijalnih i proizvodnih snaga i produfccionih odnosa. Da proces promene porodice nije tako direktno i neposredno vezan za materijalnu osnovu društva, da porodica ima svoje rela­ tivno nezavisne puteve razvoja i transformacije u odnosu na one u kojima se kreće materijalna osnova društva i da je taj proces mnogo Složeniji, može se naslutiti iz referata Vidaka Vujačića, koji posmatra patrijarhalnu crnogorsku porodicu i promene koje ona doživljava u sadašnjem momentu u gradu i selu. Njegov je zaklju­ čak iz tog razmatranja: iako novi društveni procesi unose bitne pro­ mene u tradicionalnu porodičnu strukturu, način života i. dotadaš­ nje vrednosti, nova savremena porodica ne prekida potpuno i au­ tomatski sa svim svojim prethodnim 'sadržajima i oblicima, već neke zadržava i u novim vidovima prenosi u novu situaciju. Pri tom ovde autor misli, pre svega, na izvesne vrednosti i (moralne norme koje predstavljaju osnovne atribute tradicionalne porodice. Naravno, ne­ ke od tih vrednosti sprečavaju brže osavremen javan je porodice i ostvarivanje humanijih odnosa u njoj. Ali neke treba da oistanu, jer se uspešno uklapaju u zahteve i ciljeve novog društva, a isto­ vremeno omogućavaju održavanje kontinuiteta jednog posebnog po­ rodičnog tipa. Ovakvo shvatanje treba da utiče na istraživače da pri­ likom ispitivanja tradicionalnih porodičnih tipova ne vide u njima samo ono što je negativno, nehumano ili primitivno, već i ono što je pozitivno, što odgovara potrebama i ciljevima našeg društva. Za sagledavanje objektivne situacije naše porodice neophodno je u sadašnjoj fazi obratiti pažnju na specifičnosti i raznolikosti u njoj, jer to može samo da koristi društvenoj praksi prilikom izbora najboljih sredstava i mera za usmeravanja .porodice, a i teoriji da postavi što valiidnije opšte pretpostavke o uslovima razvoja i determiniranoisti porodičnog života. Poseban prilog u tom pravcu daje Blaga Petrovska svojim ra­ dom c tipologijama porodice u Jugoslaviji. U njemu su iznete sve važnije tipologije jugoslovenske porodice do sada i data kritička ocena s obzirom na uspešno izdvajanje mnogobrojnih tipova. Pošto je ovo jedan od malobrojnih referata koji se bavi ocenom našeg nauč­ nog nasleđa iz oblaisti porodice, to treba istaći njegov značaj za ovaj skup koji bi svakako trebalo da se pozabavi i ovim pitanjima, j»r 204

ocena kulturnog nasleđa predstavlja uvek nužan korak ka daljem progresu. Kod nas je inače dosta rasprostranjen običaj da se ranija dostignuća ili potpuno ignorišu ili da se posle svestranijeg ’ dubljeg razmatranja odbacuju, pa je mali broj onih koji svoja današnja proučavanja porodice povezuju sa studijama naših starijih etnolo­ ga, pravnika, Istraživača narodnog života, u čijim se radovima kriju briljantna zapažanja i vredni podaci o porodičnom životu u prošlosti. Ove zahteve sam iznela u vidu i prilikom izrade sopstvenog referata o »Savremenim teorijskim pristupima u proučavanju porodice«, mada u odnosu na drugačija iskustva. Naime, ocenjivanju našeg nasleđa kao i današnjih pokušaja mora da prethodi ispitiva­ nje rezultata i opšteg napretka nauke na ovom polju, dakle i rezul­ tata proučavanja porodice i sadašnjih dometa nauke u svetu. U tom smislu, u mom referatu sam iznela teorije na kojima se zasnivaju istraživanja porodice na Zapadu, kao i neke najnovije rezultate postignute u socijalističkim zemljama, a zatim je dat pregled os­ novnih rezultata i dostignuća naše nauke, a pre svega sociologije. Naravno, ovaj referat nije imao cilj, a ni mogućnost da u potpunosti obuhvati svu problematiku koja je u ovoj oblasti proučavana, već njegova namena bila je više da podstakne na buduća ispitivanja ovakvog karaktera. Obimniji i detaljniji rad svakako tek predstoji Izneti referati naravno nisu ni približno mogli da obuhvate svu problematiku porodice što svakako umanjuje uvid u svu raz­ nolikost pristupa i gledišta, koji je ovaj skup trebalo da tretira. Međutim, ako skup treba da donese neke zaključke za budući rad i usmeravanje proučavanja porodice, onda iz ovih referata proizlazi dosta precizno i jasno [da se teorijski problemi porodice, a pre svega njeno mesto i uloga u savremenoj strukturi društva, funkcije i niz drugih pitanja, moraju daleko sistematični je i brižljivije obrađi­ vati, jer od toga kakve se koncepcije i shvatanja razvijaju i usva­ jaju, zavisi i kakva će biti naša praksa i to ne samo u pogledu najopštijih smerova razvoja, već i u pogledu najkonkretnijih rešenja i mera.

JOVAN VELJKOVIĆ

U svom uvodnom izlaganju o referatima koji su grupisani pod opštom temom »Psiho-patološki i psihijatrijski aspekti porodice« daću pregled mišljenja i problema koji su pokrenuti u ovim pri­ lozima. U saopštenju dr. Janka Kostnapfela »Nedostatak osećanja to­ pline u porodici«, najpre se konstatuje postojanje čvrstog i intim205

nog emocionalnog kontakta između majke i deteta u najranijem životnom dobu u nerazvijenim i manje civilizovanim društvenim sredinama. Međutim, napredak civilizacije je, po mišljenju autora, doneo mnogo toga korisnog, ali i štetnog. Jedna od negativnih pojava je i loš odnos roditelja prema deci, posebno majke, koju današnja životna situacija ometa da pruži detetu ono što je tom mladom biću za njegov razvoj neophodno potrebno. Autor smatra da današnji način života prebrzo i pregrubo iz­ bacuje čoveka iz homotomije i stavlja u neku vrstu dihotomije. Po mišljenju autora, ovome se treba suprotstaviti, jer ovo biopsihičko jedinstvo ljudske ličnosti ne može prihvatiti bez težih posledica. Autor, očigledno, ove zaključke izvodi iz ličnog psihijatrijsko-psihološkog iskustva, jer ih potkrepljuje nizom primera iz svoje lekarske pedo-psihijatrijske prakse, koji govore o pojavi određenih poremećaja psihičke naravi kod dece koja su osećajno zapostav­ ljena od roditelja, odnosno majke. Autor pledira za takvu orga­ nizaciju društva koja bi omogućila porodici, u prvom redu majci, da neguje i ostvaruje svoju zaštitnu ulogu u razvoju dece, odnosno da razvija emocionalnu prisnost i toplinu koja je deci neophodnija od »vinas-ploča« standarda. U daljem izlaganju autor iznosi mišljenje da naše društvene organizacije treba da razviju delatnost oko objašnjavanja toga da će socijalizam predstavljati veće zadovoljstvo za čoveka ukoliko zavisi od standarda, ali ne samo od materijalnog već i od onog etičkog. Autor opominje da-bi preo vlada van je tendencije životnog stan­ darda nad društvenim potrebama ljudskog bića bile katastrofalne po čoveka. Zato upozorava na podatak da je broj samoubistava u SR Sloveniji na vrhu svetske lestvice i pretpostavlja da postoji izvesna veza između te činjenice i alijenacije koja nastaje unutar naše savremene porodice. U saopštenju »Porodična atmosfera i kriminalitet maloletnika« Žarka Jaševića, u uvodnom razmatranju autor usvaja tezu da se za osnovu svakog etiološkog izučavanja kriminaliteta maloletnika mora uzeti i uloga porodice u uslovljavanju takvog ponašanja. Autor zatim iznosi mišljenje da aktuelne promene u porodi­ čnom životu, koje mnogi nazivaju krizom porodične institucije, predstavljaju u suštini samo krizu jednog preživelog i za nove sa­ moupravne odnose neprihvatljivog tipa porodične organizacije. Su­ ština svih tih problema sadržana je u oslobađanju porodice od pro­ izvodne funkcije, namesto koje bitna ekonomska funkcija porodice postaje potrošnja. U II delu autor iznosi metodološki postupak istraživanja koji se sastoji u upoređivanju 100 delinkvenata sa 100 nedelinkvenata. Grupe su bile izjednačene po: 206

1. socijalnom poreklu, 2. kalendarskom uzrastu, 3. okolnosti da li su im roditelji živi, 4. dužini boravka porodice u Beogradu, 5. rasporedu prema beogradskim opštinama. U III delu autor daje rezultate istraživanja: 1. U pogledu obeležja teške svađe između roditelja, razlika iz­ među delinkventnih i nedelinkventnih porodica je vrlo velika i statistički značajna. 2. Što se tiče razloga međusobnih sukoba roditelja, rezultati nisu dali statistički značajnu razliku. 3. Odgovori ispitanika o fizičkom kažnjavanju od strane rodi­ telja, u periodu koji prethodi delinkventnom ponašanju grupe maloletnih prestupnika, ukazuju na značajnu statističku razliku između upoređivanih grupa, kako za kažnjavanje od strane oca tako i majke. 4. Gotovo ista slika dobijena je i preko intervjua sa roditelji­ ma; vidi se da je grupa delinkvenata gotovo 7 puta »češće« fizički kažnjavana nego grupa nedelinkvenata. 5. Istraživanje osnovnih razloga za bekstvo od kuće izvršeno preko odgovora roditelja takođe je dalo statistički značajnu razliku poređenjem navedenih dveju grupa, a najčešći razlog bežanja od kuće bio je strah od fizičke kazne. 6. Putem intervjua sa roditeljima i proverom tih podataka u odgovarajućim službama utvrđuje se i učestalost izdržavanja kazne odraslih članova porodica ispitanika obeju grupa. Rezultati su takođe pokazali statistički značajne razlike u ko­ rist grupe delinkvenata. 7. Istraživanje ostalih socijalno-patoloških pojava u porodicama mladih ispitanika kao: alkoholizam, skitnja, prošnja, kocka i druge pojave takođe je dalo staistički značajnu razliku u korist grupe delinkvenata. Na kraju, umesto zaključka, autor pledira za društvenu inter­ venciju na planu pomoći porodici, posebno u domenu uspostavljanja i negovanja ljudskije porodične atmosfere. U referatu dr. Aleksandra Todorovića »Urbanizacija i đezorganizacija porodice« autor polazi od teze da procesi urbanizacije »uti­ ču« direktno ili indirektno na nastajanje i razvoj raznih, kako pozi­ tivnih tako i negativnih društvenih pojava. Ponašanje društvenih grupa i pojedinca je determinisano određenim specifičnim činiocima u društvu koji se reperkutuju na njihovo vladanje. Porodica kao mikrogrupa trpi izvesne promene pa, između ostalih, i dezorganizaciju porodičnog života kao najnegativniji vid tih promena. U I delu autor se bavi izdvajanjem nekih dezintegraoionih činilaca koji preovlađuju u gradskim sredinama, a koji svojim negativnim dejstvom 207

na porodicu mogu da uslove brojne socio-patološke pojave. Među ove faktore autor ubraja sledeće: 1. Neprilagođenost novodošle seoske populacije uslovima života i industrijskom radu u gradu; 2. nezaposlenost jednog delà novodošle populacije čini da se jedan deo prepušta poslovima sumnjive vrste sa moralnog gledišta i uticaju raznih polukriminoloških i kriminoloških grupa i organi­ zacija koje deluju u gradu; 3. stambena kriza; 4. migraciona kretanja; 5. nepostojanje higijenskih navika i niz drugih. Dalje autor navodi osnovne simptome socijalne dezorganizacije koja obuhvata: 1. kriminalitet; 2. mentalne bolesti; 3. omladinsku delinkvenciju; 4. besposlicu; 5. samoubistva; 6. razvode brakova; 7. prostituciju; 8. napuštanje kuće i dr. U II delu autor pristupa utvrđivanju korelacije između izvesnih procesa urbanizacije i razvoda brakova u određenim ruralnim i urbanim sredinama, pri čemu uzima razvod braka kao parametar, tj. merni instrument obima socijalne dezorganizacije. Podaci su prikupljeni sa teritorija beogradskih opština, kako gradskih (ur­ banih) tako i prigradskih (pretežno ruralnih). Ispitivanje ovog uticaja stepena urbanizacije na raspad porodične sredine, tj. razvod brakova, vršeno je kroz povezanost između sledećih obeležja: 1. stepen urbanizacije komuna i broj razvedenih brakova; 2. porast broja stanovnika u komunama i broj razvedenih bra­ kova; 3. udeo migranata u komunama i broj razvedenih brakova; 4. gustina stanovništva i broj razvedenih barkova. Rezultati ovog ispitivanja pokazali su da postoji znatan stepen korelativne veze između obeležja navedenih pod 1, 3 i 4, tj. između: 1. stepena urbanizacije i broja razvedenih brakova; 3. udela migranata i broja razvedenih brakova; 4. gustine stanovništva i broja razvedenih brakova. Autorova pretpostavka o »uticaju« porasta stanovništva na broj razvedenih brakova, međutim, nije potvrđena dobijenim rezulta­ tima. Na kraju autor zaključuje da su rezultati ovog istraživanja potvrdili teorijska saznanja do kojih su došle urbana sociologija, 20 8

sociologija porodice i demografija u izučavanju »uticaja« procesa urbanizacije na porodicu. U radu »Odnosi u porodici i mentalno zdravlje« Naum Todorovski raspravlja najpre o definiciji mentalno zdrave ličnosti, ogra­ đujući se, u prvom redu, od utilitarističkih određenja mentalnog zdravlja kao stanja koje čoveku omogućava uspešnu aktivnost i adaptaciju. Autor podvrgava kritici i statističku definiciju koja mentalno zdravlje određuje kao stanje većine ljudi, kao stanje »prošeka«. Izvodeći zaključak autor smatra da se pojam mentalno zdrave osobe podudara sa pojmom »produktivnog karaktera« u Fromovom smislu, tj. »da je to čovek koji ostvaruje interreakciju sa okolinom koja mu donosi primarna zadovoljstva i sreću, čini njegov život vrednim življenja, omogućuje mu maksimalno korišćenje i razvijanje svih njegovih potencija i samim tim čini ga takvim da može i sam da doprinese napretku drugih ljudi i da se uspešno adaptira na život u zajednici sa ljudima.« Sledeći dalje autorovu misao, od društvenog je interesa da u tom konkretnom društvu bude što više mentalno zdravih i pro­ duktivnih ljudi. U daljem izlaganju autor razmatra genetičke fak­ tore u razvoju ličnosti, zadržavajući se na sredini kao faktoru koji se može u znatnoj meri kontrolisati. Pojam sredine, u daljoj ana­ lizi, autor svodi najvećim delom na socijalnu sredinu, a u centar tog socijalnog mišljenja stavlja porodicu, naime odnose u njoj, tj. odnose među roditeljima, između roditelja i dece i između same dece. Po mišljenju autora, veza između odnosa u porodici i mental­ nog zdravlja je veza uzajamne uslovljenosti. Mentalno zdravlje, kao produkt primarnih odnosa u porodici utiskivanih u ličnost tokom prvih godina života, izražava se, po autoru, najpre u osećanju sopstvene sigurnosti, zatim u usvojenom sistemu vrednosti, i, najzad, sposobnosti prilagođavanja zajedni­ čkom životu ljudi sa kojima se ostvaruje kreativna veza lišena svake dominacije ili subordinacije. Osim insistiranja na vezi porodični odnosi — mentalno zdravlje, autor stavlja akcenat i na uslovljenost porodičnih odnosa društve­ nim sistemom, ogledajući prve kao odraz odnosa u društvu. Socijalizmu kao društvenom sistemu autor pripisuje određene humane motive kojima ostali sistemi ne raspolažu, jer socijalizam pokušava da problem čovekovog razvoja i stanja njegovog zdrav­ lja posmatra sa stanovišta samog čoveka, a ne samo sa gledišta njegove upotrebe, što je bila osnovna odlika prethodnog sistema. U uvodnom delu rada »Socijalno-psihološki i pedagoški aspekt deficitarne porodice«, autor Anica Šimunčić iznosi ideju da je os­ novni preduslov kvaliteta jedne porodice očuvanost njenog integri­ teta. XIV*

209

Međutim, danas se u društvu sve više susrećemo sa deficijentnom, krnjom, nepotpunom porodicom u kojoj nedostaje jedan ili oba roditelja. Prema uzrocima koji dovode do deficitarnosti i prema statusu u kojem su se našli preostali članovi, autor je podelio deficitarne porodice na 19 vrsta. U daljem izlaganju autor daje potresni mozaik teških ličnih sudbina i raznih zbivanja sa decom iz deficitarnih porodica svih mogućih vrsta. U zaključcima svog saopštenja autor pledira za sistematsko proučavanje deficitarne porodice u svim društvenim strukturama (gradskim, seoskim), za dalje i kvalitetnije pedagoško osposoblja­ vanje te dece za rad i život, pri čemu bi škola preuzela na sebe deo zaštitne uloge koju ima porodica. Autor se takođe posebno zadržava na zadacima sudova, tužilaštava, SUP-a i sredstava javne informacije u rešavanju svih pro­ blema koji proističu iz deficijentnosti porodičnog života na psiho­ loškom, pedagoškom i socijalnom planu. Alojz Pipan u svom radu »Socijalno-ekonomski položaj poro­ dice i maloletno prestupništvo« polazi od činjenice da je stara patrijarhalna porodica pretrpela značajne izmene u toku novih procesa socijalističkog preobražaja čije su osnovne odlike bile in­ dustrijalizacija i urbanizacija, razvijena migracija stanovništva, a u novije vreme privredna i opštedruštvena reforma. Ovo naročito evidentira kroz: 1. sniženje procenata seoskog stanovništva; 2. broj zaposlenih. Paralelno sa ovim procentima autor konstatuje stalni porast maloletnih prestupništava. Korelacija između socijalno-ekonomskog prestupništva prou­ čavana je anketom Zavoda za socijalna pitanja SR Makedonije u 1967. godini. Ona je ukazala na sledeće činjenice: 1. Veliki broj maloletnih prestupnika proističe iz porodica sa nepovoljnim materijalnim položajem. 2. Nepovoljni materijalni položaj i loši uslovi izazivaju poreme­ ćaje bračnih i porodičnih odnosa i asocijalno ponašanje roditelja, što se negativno odražava na formiranje ličnosti deteta. 3. Veliki deo maloletnika potiče iz porodica čiji roditelji imaju niski obrazovni nivo. 4. Nepovoljni materijalni položaj porodica iz kojih potiču maloletni prestupnici i veliki prohtevi za zadovoljenjem kulturnih i dru­ gih potreba koje nudi gradska sredina su u protivrečnosti i navode maloletnika na delikt. 210

5. Pri ovakvim uslovima porodica nije sposobna da vrši svoju socijalno-zaštitnu funkciju u odnosu na deou, radi čega je neop­ hodna pomoć i intervencija društva. Grupa autora doc. dr. Jovan Veljković, dr. P. Jovanović, Ćurčić, Stefanović, Nikolić i Obradović u svom zajedničkom radu »Uticaj nepotpune i nesređene porodice na frekvenciju i modalitet socijal­ nih problema u pojedinim mikrosocijalnim dimenzijama jedne grupe mentalno obolelih« saopštava rezultate ispitivanja uticaja nepot­ pune i nesređene porodice na njihov stepen socijabilnosti u mikro­ socijalnim dimenzijama koje čine kontinuum u životu svakog čoveka. Mikrosocijalne dimenzije obuhvataju: školu, vojsku, rad, brak, standard i rat. Poremećaji porodičnog života okvalifikovani su kao: nepot­ puna i nesređena porodica. Od 200 ispitanih pacijenata 17% je poticalo iz neometenc, a 83% iz ometene porodice. Učestalost ometenih porodica u izučava­ noj grupi nameće se kao statistički značajna i potvrđuje nalaze inostranih istraživača. Signifikantnost ove razlike mogla bi da bude dokazana jedino uvođenjem paralelne grupe nepsihotičnih lica. Upoređujući obe hronološki, po napred navedenim socijalnim dimenzijama, konstatujemo da je grupa ometenih u porodičnom životu konstantno u svim socijalnim dimenzijama, osim dimenzije rata, lošija u stepenu socijabilnosti od grupe neometenih. Iz ovoga autori zaključuju: Ometena porodica ometa integraciju ispitanika u sve socijalne sredine, izuzev dimenzije rata. Raspodela procenta ometenosti u pojedinim ispitivanim socijalnim dimenzijama je uglavnom na pri­ bližno istom nivou, sem u dimenzijama — rad i standard, gde dolazi do značajnijeg porasta nivoa ometenosti u grupi ometenih u po­ rodici. Prema tome, može se pretpostaviti da su ove dve socijalne dimenzije posebno vulnerabilne na ometenost u porodici. Autori smatraju da paralelizam u porastu nivoa ometenosti u ovim dvema socijalnim dimenzijama stoji u vezi sa zajedničkim reciprocitetom njihovih ekonomskih podloga, gde se neuspeh u ostvarivanju ži­ votnog standarda pojavljuje kao krajnja konsekvenca u lancu neuspeha koji počinje u roditeljskoj porodici, pa se preko neuspeha u radu najdublje i najteže odražava na standardu. Dalje autori nalaze da nema statistički značajne razlike između uticaja nepotpune, odnosno nesređene porodice na ometenost u osta­ lim mikrosocijalnim sredinama i dimenzijama. Znači da su obe ka­ tegorije ometene porodice podjednako loše. Autori dalje utvrđuju statistički značajnu razliku između po­ ljoprivrednih i nepoljoprivrednih porodica po distribuciji nesrcđenosti koje preovlađuju u poljoprivrednim porodicama. Ove ob­ jašnjavaju ekonomskim i etičkim činiocima. Ekonomski bi se sa211

stojao u tome što poljoprivredna porodica predstavlja još uvek i proizvođačku i potrošačku zajednicu koja otežava emancipaciju partnera, tj. roditelja, u prvom redu žene-majke i dovodi do biti* sanja inače neuspelih brakova. Etički činilac bi se sastojao u osudi koju eventualni razvod neuspelog braka može da doživi od okoline, pa nastaje tendencija da porodica ostane potpuna, bez obzira na stepen poremećenih interpersonalnih odnosa. Autori posebno naglašavaju činjenicu do koje se ovim ispiti­ vanjem došlo, da ometena porodica ima najviše uticaja na rad i standard, pošto su ove dve dimenzije u direktnoj vezi sa društve­ nom zajednicom. Krajnje konsekvence ovakve poremećenosti poro­ dičnog života padaju na teret makrosocijalne sredine. Makrosocijalna sredina otud ima koristi da pojedinačno koriguje relacije: porodica, rad, standard, i obrnuto, jer se u protivnom zatvara za­ čaran krug u kojem poremećena porodica prouzrokuje niz socijal­ nih problema u društvenoj zajednici koji reverzibilno ugrožavaju porodicu. Najzad, autori naglašavaju da je ovo istraživanje vršeno na jednoj biološki markiranoj populaciji, pri čemu su ta biološka svoj­ stva u ovom istraživanju zanemarena, što čini ove rezultate rele­ vantnim samo za tu grupu stanovništva. Međutim, autori isto tako smatraju da ti rezultati ipak nisu irelevantni i za druge grupacije stanovništva, te predlažu komparativna istraživanja sa uzorkom normalne populacije koja bi bila od još većeg značaja i vrednosti. Drugarice i drugovi, kao što vidite, ova grupa saopštenja samo jednim delom, može se slobodno reći, malim delom ulazi u oblast psiho-patoloških ili psihijatrijskih problema koji proizlaze iz od­ nosa u sa vremenom trenutku. Kriminal, prostitucija, alkoholizam, narkomanija, samoubistvo, neurotski, psihotični, psiho-somatski po­ remećaji čoveka, kao i mnogi drugi, predstavljaju teme koje u savremenoj socijalnoj orijentaciji psihijatrijske nauke zauzimaju vid­ no mesto, a lekar psihijatar u modernoj orijentaciji timskog rada ima odlučujuću ulogu u sanaciji ovih stanja u čijoj su pojavi fak­ tori, grubo rečeno, »socijalne sredine« imali najznačajniju ulogu. U velikom broju dosadašnjih izučavanja ustanovljeno je da među tim faktorima »socijalna sredina« ima dominantnu ulogu, otud i zainteresovanost savremenog psihijatra prema sociološkoj nauci uopšte, i prema sociologiji porodice posebno. Otud i potpuno izmenjena uloga i dejstvo savremeno orijentisanog psihijatra u od­ nosu na klasično orijentisanog, koji se zatvarao u krug svoje bol­ nice, a uzrok poremećenog ponašanja čoveka tražio isključivo u naslednoj predispoziciji ili u poremećenoj funkciji ove ili one mo­ ždane strukture. Sadašnja dvostruka orijentacija savremene psi­ hijatrije sasvim je logična korekcija nekadašnje klasične psihijat­ rije, isključivo biološki i prirodnjački orijentisane, s obzirom na to 212

da je predmet njenog izučavanja poremećeno ponašanje ljudske ličnosti, tj. jednog bio-socijalnog a ne isključivo biološkog bića. Ove reči upućujem zbog toga što među psiholozima, sociolozima i dru­ gim javnim radnicima još uvek postoji nerazumevanje za intercsovanje koje ispoljava savremeni psihijatar za ove domene stručne i naučne delatnosti. S druge strane, hteo bih reći da savremeni psi­ hijatar, ukoliko je njegova profesionalna formacija dobro sročena, ima čak i određene prednosti nad ostalima koji sarađuju u oblasti izučavanja društveno negativnih ponašanja ljudi, jer raspolaže integrisanim prirodnjačkim i sociološkim znanjima koja mu omogu­ ćuju bolje razumevanje uzroka devijantnog ponašanja, a odgova­ rajuće znanje i veština lečenja osposobljavaju ga i za terapeutski pristup. Ovu digresiju od navedenog teksta izlaganja učinio sam sa namerom da bih ukazao na neka saznanja do kojih je došla savremena sooio-psihijatrijska misao u svetu, a koja se ponekad ne uklapaju u neke teorijske i ideološke pretpostavke, pa smo skloni da ta saznanja uzmemo olako ili ih odbacimo, što je znatno lakše nego da se menja uobičajeni način mišljenja sa kojim smo se familizirali. Ovakav stav nas može dovesti do toga da živi život, koji egzistira nezavisno od naše volje, proglasimo reakcionarnim jer se ne uklapa u naše »progresivne« pretpostavke. Jedan od stavo­ va koji sam danas hteo da iznesem u vezi sa porodicom, a u uskoj je vezi sa saopštenjem dr Kostnapfela o nedostatku osećajne topline u porodici, jeste da formiranje te osećajne topline ima svoju bio­ lošku podlogu. Mada činjenica, koju ću izneti u prisustvu ovolikog broja žena, koje nemaju prirodnjačko obrazovanje, može zvučati banalno, ja ću je ipak navesti. Činjenica je da ljudski plod koji nosi žena, relativno kraće u odnosu na druge, od čoveka manje razvijene biološke vrste ali po ukupnoj telesnoj građi ipak složene, dolazi na svet potpuno nespo­ soban za život. Suprotno tome, osposobljavanje donetog ploda za samostalni život traje mnogo duže nego kod životinjskih vrsta čiji plod ženka nosi duže nego žena. Iz ove čijenice sledi zaključak da je razvitak ljudskog bića specifičan u odnosu na neke razvijenije životinjske vrste, a specifičnost se ogleda u tome što ljudski plod na svet dolazi relativno rano, manje savršen i potpuno nesposoban za samostalni život. Naime, on se veoma dugo uči da bude čovek, dugo sazreva do zrelog ljudskog bića. U trenutku dolaska njegovog na svet on je u potpunoj, čak fi­ zičkoj zavisnosti od jednog bića, od svoje majke, koja mu obezbeđuje sve fizičke uslove života: hranu, telesnu toplinu i medijum za ugodno fizičko osećanje. U toku prve godine života majka je jedino biće sa kojim dete stvara neki kontakt, koji je u prvim mesecima isključivo fizički, da bi tek u drugoj polovini godine pre­ 213

rastao u emocionalni kontakt paralelno sa otpočetim sazrevanjem pri rađanju nezrelog nervnog sistema deteta. Majka je u toku te prve godine jedino ljudsko biće, predstavnik ljudskog društva sa kojim ono kooperira. Majka u suštini pred­ stavlja tada i jednu vrstu socijalne placente preko koje se dete vezuje socijalnim sponama za društvo koje će ga u kasnijem životu okruživati, u kojem će morati da živi i sa kojim će morati da sarađuje. To sazrevanje ljudskog bića prolazi kroz pojedine kritične faze, kada su neophodna pojedina dejstva kreativnog činioca nje­ govog ljudskog, tj. socijalnog, bića — majke. Ako se ta dejstva majke u tim kritičnim fazama ne ostvaruju na zadovoljavajući način, dete ostaje lišeno nekih blagotvornih uticaja tih socijalno-psiholoških dejstava majke, što se u kasnijem ži­ votu može ispoljiti u karakternoj neusklađenosti njegovog ljudskog bića, u nemogućnosti da se brzo i lako adaptira u životu i ljudskoj sredini, da tako neusklađen i psiho-socijalno nezreo krene putevima dezadaptacije i društveno neusklađenog antisocijalnog i aso­ cijalnog ponašanja. Otud je stalno prisustvo majke neophodno u toku prve godine života deteta, a njeno vremenski značajno pri­ sustvo i u kasnijem dobu u 2—3. godini, kada dete proširuje svoje kontakte na veći broj lica i stvari u njegovoj okolini, tj. kada ovlada svojim motornim pokretima, a delimično i govorom, soci­ jalna uloga majke se umanjuje, ali ostaje i dalje centralna, mada se sada, kao veoma značajna, uključuje i uloga oca i eventualno i drugih članova porodice. Ne shvatiti ovu delikatnu ulogu majke, ne činiti sve da se ona u ovom razvojnom dobu posveti detetu, ili pak tvrdoglavo insistirati na tome da je majci i u tom tako osetljivom trenutku detinjeg razvoja mesto i u kući i na radnom mestu, sve to može stvoriti nepopravljive gubitke koji se kasnije višestruko reperkutuju u samom društvu, masom onih društvenonegativnih ponašanja i mentalnih poremećaja koje sam spomenuo. Ovo je samo jedno od niza saznanja do kojih je došla savremena socijalna psihijatrija koje, mislim, treba uzeti u obzir kada ras­ pravljamo o porodici i porodičnom životu u Jugoslaviji 1968. go­ dine.

214

DISKUSIJA

vršenje njene društvene funkcije. U ovom trenutku osjećam kako bi bilo korisno kad bi se nastavilo sa ovakvim radom i saradnjom. Iz dna duše osjećam potrebu da se ovakvi i slični sastanci održa­ vaju češće, a ne svakih deset ili petnaest godina, kao dosad. Moramo priznati da ima izvjesnih nedostataka, kako u organi­ zaciji ovoga skupa tako i u sagledavanju tretiranih problema, a po­ sebno u usaglašavanju referata s radnom temom. Međutim, kad se uzme u obzir da se relativno vrlo malo radi na rješavanju ove problematike i da ova pitanja zahtijevaju ulaganje velikih napora, onda bismo mogli reći da se ovi prigovori gube među onim velikim rezultatima koji se bilježe u postignutim uspjesima. U daljnjem radu, u kom bi moralo biti više koordinacije, bolje organizacije po­ stojećih snaga i kapaciteta, ovih slabosti i nedostataka biće sve manje. Mene posebno raduje okolnost da među referentima ima do­ sta mladih stručnjaka i naučnih radnika, i to velik broj žena, koji su uložili veliki trud i izvjesna pitanja neobično dobro postavili i isto tako dobro riješili. Treba istaći da veliki broj i raznolikost tema obrađenih u pod­ nesenim referatima istovremeno svjedoče o složenosti i težini pita­ nja vezanih za našu porodicu. Vjerujem da bismo mi svi manjeviše mogli da diskutujemo o svakoj temi i da vjerovatno imamo i svoja mišljenja koja se ne moraju slagati sa gledištima referenata. Želio bih da iznesem još neke konstatacije. Naime, više od dva­ deset godina pratim sve što je rečeno i pisano o našoj porodici i njenim problemima, bilo da se to čini putem štampe, dnevne ili periodične, ili preko radija i televizije. Smatram da je postignut veliki napredak u tom pogledu u odnosu na raniji period. Mogao bih reći da je ranije u našim radovima, popularnim ili stručnonaučnim, bilo mnogo fraziranja i parafraziranja. Istina je da se toga još nismo potpuno oslobodili. Kao da još nismo savladali az­ buku marksističkog gledanja na porodicu i porodične odnose. U tome je i slabost nekih referata. Može se tvrditi da naš u takvim slučajevima referenti smatraju početnicima u sagledavanju ove pro­ blematike. Na drugoj strani, ima i takvih referata u kojima su po­ jedina pitanja riješena strogo naučno. Ona su konkretna, rasprav­ lja se o njima na savremen način, a imaju kao podlogu našu kon­ kretnu problematiku. Ova pitanja su sa mnogo ozbiljnosti ispitana, istražena i fundirana. Tim putem bi ubuduće trebalo ići. Smatram da treba istaći da je neophodno da se naša nauka u odnosu na porodicu što više vezuje za naše konkretne odnose. Či­ njenica je da smo mnogo voleli da naše konkretne odnose i pitanja stavljamo u okvire koji su važili i koji su stvarani za tuđe dru­ štvo i za situacije koje nisu identične s našim. Znam da nauka teži da se pojave uopštavaju, pa i u odnosu na svjetske razmjere, ali i u tom pogledu treba znati za granice. Ne samo da se naši životni 21 8

uslovi veoma razlikuju od onih koji vladaju u drugim, a posebno u razvijenim zemljama, uslovi života često se razlikuju od republike do republike i u našoj zemlji. Tako, na primjer, kada govorimo o negativnim pojavama u našem društvu, mi se na njih osvrćemo sa stereotipnim frazama da su to propratne pojave našeg društvenog i ekonomskog života, smatrajući da smo time dali potrebna rje­ šenja i recepte za te probleme. Podneseni referati su, kao što ste i sami imali prilike da se uvjerite, ukazali na neobično tešku i složenu problematiku naše porodice. Iz svega toga jasno proizlazi da ona ne može da vrši svoje funkcije bez izdašnije pomoći društva. Što se tiče pitanja rađanja i podizanja djece, o kome raspravljamo već dvadeset godina da li je to društveni posao ili nije i da li je to za društvo koristan posao ili nije, izgleda da smo svi načisto da je to eminentni zadatak dru­ štvenog karaktera. Zato se nameće pitanje kako i na koji način pomoći porodici da bi ona mogla vršiti svoju funkciju i obavljati zadatke koje pred nju postavlja društvo. Složenost problema vezanih za rađanje i podizanje mladih ge­ neracija je takva i tolika da je porodica u sadašnjoj situaciji u nemogućnosti da nosi teret koji joj je na plećima. Ako ostavimo po strani pitanje vaspitanja, obrazovanja i osposobljavanja za samo­ stalan život, što se bez sumnje ne može izdvajati iz obaveza rodi­ telja i njihove brige, i uzmemo samo njihovu dužnost oko izdrža­ vanja, obezbjeđenja materijalnih sredstava za podizanje djece, mo­ ramo priznati da naša porodica u prosjeku nije u stanju da odgovori tom svom zadatku. Ekonomska snaga našeg čovjeka u prosjeku je takva da bez odgovarajuće i izdašne pomoći, roditelji ne mogu iz­ vršavati ovu svoju obavezu. U tom pogledu društvo ne daje ni ono najnužnije što je neop­ hodno za izdržavanje djece, a bez toga se ne može ni zamisliti uspješno podizanje mladih generacija. Bez obzira na propis člana 5 Osnovnog zakona o odnosima roditelja i djece, koji kaže da dru­ štvena zajednica pruža zaštitu maloljetnoj djeci uvijek kada in­ teresi djece to zahtijevaju, materijalna pomoć djeci je samo simbo­ lična. Ona kao posebna pomoć djeci gotovo i ne postoji. Mogli bi­ smo reći da su obezbijeđena samo ona djeca čiji roditelji imaju visoke lične dohotke. Oni sa prosječnim, niskim ličnim primanjima moraju od tih svojih zarada da izdvajaju sredstva za izdržavanje svoje djece, jer za to od društva ne dobijaju ništa, a ako i dobijaju to je samo simbolična suma. Svjedoci smo činjenice: troškovi života rastu, a dječji dodaci se smanjuju i obuhvataju sve manji broj djece. Pratim od oslobođenja diskusiju o tome da li materijalna po­ moć djeci treba da se dodjeljuje preko dječjih ustanova ili nepo­ sredno, putem dječjih dodataka. Dječji dodaci su uvijek bili nedo219

voljni i nisu ih dobivala sva djeca kojoj su bili neophodni, jer se nije imalo puno povjerenje u roditelje da će ono što dobiju za djecu zaista i trošiti za njihovo podizanje. Smatralo se da će ta pomoć preko ustanova za djecu biti sigurnija i izdašnija. Mi nemamo ništa protiv dječjih ustanova. Naprotiv, one su nam neophodne, jer bi preko njih ta pomoć bila zaista korisnija, i svestrani ja. Međutim, znamo kakva je bila sudbina i te vrste pomoći. Dovoljno je da istaknemo samo to da i takva pomoć nije stizala na pravo mjesto. Imali smo prilike da i danas slušamo o tome kako i na koji način treba postavljati i rješavati pitanje pomoći porodice u mate­ rijalnom pogledu. Posvetio sam punu pažnju izlaganjima o tom pitanju. Mogu reći da je to izlaganje bilo neobično logično, s puno elokvencije. Perspektivno uzevši, ono je i jedino teoretski moguće, kad imamo pred sobom izgradnju samoupravnog društva. Međutim, ovo savjetovanje ima i svoju praktičnu stranu, a nije mu samo cilj teoretska obrada pitanja. No, i kad se bavimo teorijom, mi to či­ nimo da bi rješenja praktičnih pitanja bila što bolje i adekvatnija. Izgradnja samoupravnog društva, bez sumnje, predstavlja jedan duži proces, a pomoć porodici ne trpi odlaganja. Materijalna pomoć djeci potrebna je još danas, ona je potrebna svakog časa. Djeca traže svaki dan da jedu, treba da idu u školu. Ona traže od svojih roditelja i mnoge druge napore, a roditelji moraju tim oba­ vezama da odgovaraju, ne čekajući da te njihove obaveze preuzme društvo. U vezi s ovim pitanjem nužno je istaći da u našem društvu imaju isti lični dohodak na istom radnom mjestu i oni koji imaju djecu i oni koji je nemaju. Onaj koji svoj lični dohodak koristi samo za sebe u daleko boljoj je situaciji od onog koji taj isti doho­ dak dijeli sa svojom djecom. Pomenuo bih još jednu anomaliju, na kojoj se stalno insistira. To je pitanje pomoći zaposlenoj ženi i djeci zaposlenih roditelja. Niko ne može tvrditi da nije potrebna pomoć i zaposlenoj majci i djeci zaposlenih roditelja. Meni lično su dobro poznati problemi i zaposlene žene, odnosno majke i djece zaposlenih roditelja, ili bolie rečeno djeci čija su oba roditelja u radnom odnosu. Danas je opšte poznata činjenica da imamo vaspitno zapuštene djece i među dje­ com čiji roditelji posjeduju visoku stručnu i naučnu spremu i koji obavljaju važne funkcije u društvu, i za koje kažemo da znaju i mogu uspješno da vaspitaju svoju djecu. Međutim, njihova zauze­ tost na tim društvenim poslovima dovodi do toga da njihovu djecu vaspitavaju kućne pomoćnice ili neke neuke i stare žene koje nisu u stanju da se uhvate u koštac s problematikom vaspitanja mladih generacija. Smatram da nije potrebno isticati da pomoć društva treba da uživa ona žena, majka i ono dijete kome je ona najpotrebnija. 220

Propisi koji privilegišu zaposlenu ženu na račun one nezaposlene, koji privilegišu dijete roditelja u radnom odnosu na račun onog čiji roditelji nisu u radnom odnosu ili nisu oba, nemaju mjesta u našem humanističkom društvu. Utoliko prije što ta pomoć ide iz društvene kase. VLADAN ĆETKOVIĆ

»Da je izgled stvari često suprotan njihovoj stvarnosti — po­ znato je u svim naukama sem u političkoj ekonomiji«, piše Marks u prvom tomu svog »Kapitala«. Ovo mesto je osobito karakteristi­ čno i značajno kad prilazimo jednom modernom, savremenom kon­ ceptu istraživanja i analiziranja ovog uistinu veoma interesantnog i značajnog fenomena, koji zaokuplja našu društvenu i naučnu praksu, naš svakodnevni život. Smatram da je on značajan zbog toga što nam često pojavni oblici i naša lična shvatanja, naša doživ­ ljavanja, o kojima se ovde govorilo često smetaju u jednom objek­ tivnom naučnom pristupu, s jedne strane, a, s druge strane, stva­ raju antikoncept u istraživanju ovog fenomena. Pre svega, osvrnuo bih se na one koncepcije i ona shvatanja koja i danas u periodu oslobađanja rada, humanizacije društvenih odnosa, afirmisanja samoupravljanja u koji smo već zakoračili, traže izvesna rešenja za porodicu, za porodične odnose u državnim funk­ cijama, u jednoj etatistički organizovanoj društvenoj strukturi koju mi faktički i teorijski prevazilazimo. Mislim da »izdašna pomoć od nekoga« i na takav način upravo vodi u jednu takvu etatističku tendenciju. Smatram da država ne može da obezbeđuje, niti da pro­ dužuje egzistenciju porodice na starim nama poznatim osnovama. Mi se već nalazimo u situaciji, o kojoj je govorila drugarica Tomšič, jedne deetatizovane samoupravne društvene strukture, gde briga za porodicu dolazi najneposrednije u sferu u kojoj deluju nepo­ sredni proizvođači, — dolazi u sferu udruženog rada. Da se vratim na to da se o porodici raspravlja na različite načine, pristupi su veoma različiti. Iz toga proizlaze, naravno, i različite analize i rezultati. Koliko je tu ličnih osećanja, afiniteta koji nas opredeljuju, mogu da vam ilustrujem samo jednim primerom. Jedan poznati francuski sociolog, koji je istraživao porodicu, došao je do toga da je jedan veliki broj anketiranih ljudi po odre­ đenom uzorku, upitan o tome šta misli o porodici — odgovorio sasvim jednostavno »da je protiv«. Upravo na taj način oni su iz­ razili mišljenje ljudi koji porodicu doživljavaju sa svim tim pro­ blemima, sa svim brigama, neusaglašenostima volja, sa različitim interesima i uopšte sa različitim psihičkim svojstvima u toj i takvoj zajednici. 221

Naučna objektivnost nalaže da porodicu analiziramo i definišemo sasvim konkretno i istorijski. Porodica nije, u stvari, ono što bismo mi želeli da bude, nego ono što ona stvarno jeste, i šta znači, a ona je neposredno određena prirodom i karakterom društveno-ekonomskih i produkcionih odnosa. Pitanje koje se ovde postavilo, koje nalaže izvesnu analizu je ono — da li je porodica baza ili nadgradnja? Ja smatram da je i to pitanje relativno prevaziđeno, i teorijski i faktički, i da se na nju može primeniti ono što se primenjuje i na čoveka, da je on univerzalno, totalno, biće prakse, da je on relevantno, relaciono biće i da je u stvari i sama porodica sastavni deo i baze i nadgradnje i svih drugih elemenata društvene strukture. Bitno pitanje, koje bi nas moglo opredeliti i omogućiti nam da nađemo izvesna rešenja, teorijska, naučna, u vezi sa porodicom je ono koje se odnosi na socijalnu poziciju čo­ veka i neposrednog proizvođača, i to u udruženom radu. To je u stvari temeljno pitanje analize koja nas vodi njegovoj suštini. Danas je prof. Milanović u svom izlaganju pokušao da iznese određena shvatanja procesa socijalizacije koja imaju niz različitih elemenata i koja bitno utiču, u stvari, na konstitutivne elemente same definicije pojma porodice. U tom definisanju je posebnu pa­ žnju posvetio principu subordinacije. Ja bih prof. Milanoviću posta­ vio samo jedno pitanje: da li taj princip subordinacije važi u poro­ dici na isti način kao u društvu, u društvenim, političkim i držav­ nim organizacijama? Ja mislim da on ne važi na isti način; da se on u mnogo čemu razlikuje jer, za razliku od društveno-političkih, državnih organizacija, porodica je određena i to najneposrednije određena i bio-psihološkim elementima koji ovoj subordinaciji daju jedan drugi vid, drugi smisao. Ovakav pokušaj analize je, po mom mišljenju, manjkav i neuspeo.

MILOŠ STEVANOV

Drugarice i drugovi, ja takođe izražavam zadovoljstvo što je organizovano ovo sa veto van je. Ne mogu a da ne veru j em da je rad na kodifikaciji našeg porodičnog prava povod ovom savetovanju. Čini mi se da je Upitnik, koji je Komisija za kodifikaciju porodičnog prava sačinila, pokrenuo kompleksnu diskusiju o mno­ gim pitanjima koja se odnose na porodicu. Izgleda da su dosada­ šnje diskusije povodom davanja odgovora na taj Upitnik bile uže, skromnije, nisu mnogo produbljivale ovu problematiku, dale su mnogo direktnih odgovora. Ali, ovo savetovanje je obuhvatilo ćelu problematiku naše porodice, prišlo joj je studioznije, uz puno korišćenje naučnih metoda, a porodicu je tretiralo u celoj njenoj 222

društvenoj složenosti, ali možda nedovoljno povezano s našim stremljenjima. Hteo bih da ukažem na povezanost kodifikacije i naučnih istra­ živanja porodice. Naše društvo je odlučilo da pristupi kodifikaciji, ali i noveliranju porodičnog zakonodavstva. Suština je prava da se njegove norme postavljaju na osnovu odnosa u društvenoj stvarnosti i na osnovu težnji i ciljeva koji postoje u sferi moralnih vrednosti i ideologije datog društva. U tom pogledu društvene odnose treba proučavati i uopštavati, a moralne vrednosti i ciljeve realno formulisati. U svakom zakonu se uočava doza politike, koja izražava rešenost društva da se na odvijanje odnosa u njemu utiče svesnom akcijom društvenih snaga. Tu ambiciju ima i sadanje, a mora imati i buduće naše zakonodavstvo u sferi porodičnih odnosa. Moja bi plediranja išla u tom pravcu. Naše napore treba orijentisati u ova dva pravca, vodeći računa o potrebama našeg dru­ štva, u ovom momentu vezanim za kodifikaciju i noveliranje. U tom smislu pledirao bih za realnost, za realna rešenja i rea­ lan stav prema svim ovim pojavama i odnosima vezanim za poro­ dicu. Taj realni i realistički stav treba da pažljivim reformama, veoma pažljivom, doprinese unapređenju ovih odnosa, uplitanjem dobro smišljene, svesne akcije društva u ove veoma komplikovane odnose. Odlučno se protivim upuštanju u nekakve radikalne pro­ mené i eksperimente u ovoj sferi društvenih odnosa. Polazeći sa ovakve platforme, želim se dotaći nekoliko, po mom mišljenju, cen­ tralnih pitanja. Prvo, pitanje alijenacije, odnosno dezalijenacije čovekove lič­ nosti, gledano kroz ove odnose. Ovde se na alijenaciji i njenim efektima dovoljno insistiralo. Bilo bi potrebno uočiti vidove i to­ kove dezalijenacije, ukoliko ih ima, a ukoliko ih nema — nužno ih treba zamišljati da bismo ih mogli inicirati i potpomagati. Ali u tom pogledu mi ne možemo već sada pretpostaviti postojanje oslo­ bođene ličnosti, pa prema tome sačiniti norme, efektivne, stvarne, pozitivno-pravne i moralne norme koje bi na toj postavci regulisale odnose u braku, odnose roditelja i dece itd. Mi bismo tako uneli mogućnost za postojanje velikog nereda, omogućili ispoljavanje krupnih društvenih negativnosti, žrtvovali mnogo postojećih i budućih vrednosti i učinili društvu lošu, veoma lošu uslugu. Mi brak ne možemo ukidati, iako on sam po sebi izražava, kroz svoju prinudnost, visoku dozu otuđenosti društva i pojedinca. Ne mo­ žemo zato što se od braka, ustvari od osnovnog rešenja odnosa polova, ne može odvojiti, ni apstrahovati, ni u našem društvu bog zna kako drukčije rešiti, rađanje i optimalno podizanje dece i novih generacija. Možda bi neko društvo, sklono fantaziji, i moglo ukinuti brak i u tim odnosima »osloboditi« ličnost, ali ne verujem 2 23

da će se ma koje društvo odlučiti da podizanje dece prepusti ne­ promišljenoj logici na polnom planu »oslobođenih« partnera. Tu moramo biti veoma pažljivi i realni, iako sam i ja uveren da se na procese dezalijenacije može vrlo snažno uticati kroz porodične od­ nose. Drugo pitanje je emancipacija žene. O tome je ovde bilo mnogo reči. Mi smo emancipaciju žene odlučno usmerili na put uključi­ vanja žene u sve ekonomske i društvene aktivnosti, u cilju da se u tom pogledu potpuno izjednači s muškarcem. Pri tom smo ženi ostavili sve one funkcije koje je ona tradicionalno imala u doma­ ćinstvu i u podizanju dece. Ona se tako, po pravilu, našla u teškoj situaciji, vršeći i jedne i druge funkcije. Težeći da je učinimo ravnopravnom, učinili smo je manje jednakom. Mi neadekvatno vodimo proces emancipacije žene, pa joj odmažemo u naporima za njeno izjednačenje. Namećemo joj tešku dijalektiku nejednakosti, očekujući da će ona uroditi jednakošću. Možda i hoće, ali uz kakve ženine žrtve. Zato se slažem ne samo da se ženi pomogne naporima društva u tom rasterećenju od dvostrukog tereta koji nosi, nego i da se ona kroz porodične odnose pravnim i moralnim normama povlašćuje i privilegiše, slično onom povlašćivanju u radnim od­ nosima, ali ne tako da se to okrene protiv njenog faktičkog izjed­ načenja s muškarcem (kao što je to često slučaj u radnim odnosi­ ma), nego s punom realnošću i odgovornošću, uz pojedinačno rešavanje društvenog organa (suda) kad god se stvori takva situacija da se može pogoršati položaj žene promenama u porodičnom sta­ tusu. Detalje ne mogu sada iznositi, ali se to može sasvim lepo izvesti u umorenim dozama, da ne dođe do neželjenih posledica. Vanbračna zajednica je ovde došla do punijeg izražaja nego što zaslužuje, istina pod oplemenjenim nazivom — vanbračna po­ rodica. Ovde je postavljena kao mogući normalni vid rešenja po­ rodičnih odnosa, pa se pledira da je prihvatimo u sferi naših vrednosti i naše ideologije, da je onda uvrstimo u pravne norme i da je svesnom akcijom društva »izrađujemo«. Znamo, a i ovde smo čuli neke od posledica sličnog rešenja u sovjetskom društvu u perio­ du 1926—1945. godine. Da li su naši pojedinci zreliji, svesniji, oslobođeniji, moralniji od onih u sovjetskom društvu u pomenutom razdoblju? Bojim se da veliki broj nije u kvalitativno drukčijem stanju i da bismo se upustili u veliki, neizvesni, nepromišljeni eks­ periment koji bi nam doneo ogromne štete, koje se možda ne bi mogle ničim naknaditi. Stvorili bismo jedan vid matrijarhata i razo­ rili moralnu vrednost obaveze — brige o deci kod muškarca — i sigurno bismo uništili one odnose koji se danas, kako-tako pri­ hvatljivo, rešavaju kroz brak i porodicu, odnose između polova i odnose u podizanju dece. Trebalo bi dobro razmisliti o ovakvom koraku i svestrano ispitati i uočiti sve reperkusije ovakvog rešenja 224

pre nego što se odlučimo da društvo angažujemo u tom pravcu. Mera i realnost u stavu se ovde nalažu više nego igde. Razvod braka je krupno i centralno pitanje kodifikacije. Bez sumnje, niko nije za to da se bračni drugovi silom zadrže u braku koji im ne odgovara, ne zadovoljava osnovne zahteve i gde ljubavi nema. Ali to ne ovlašćuje društvo da neodgovorno i široko, proiz­ voljnom primenom i inače neprecizne odredbe čl. 53 Osnovnog za­ kona o braku, omogući laki razvod, čak i tamo gde ljubav nije iščezla. A takvih situacija ima vrlo mnogo. Ljubav je kompleksna psihička realnost, pa često ni njeni akteri nisu načisto da li postoji ili ne, da li se može kriza u njenom sinuoznom odvijanju prebro­ diti ili ne. Sudove moramo dovesti u situaciju da realnije i odgovor­ nije ispituju odnose supružnika kad ovi od njih traže razvod. Ve­ like se društvene vrednosti ruše olakim razvodom: sudbina bračnih drugova, a naročito sudbina dece. Zato plediram da se u postupak za razvod braka uključi metod stručnog ispitivanja odnosa bračnih drugova, metod socijalnog radnika i njegove ekipe, kako bi sudovi raspolagali realnim činjenicama, a ne da brak razvode po volji oba, a često i samo jednog bračnog druga. Prema razvodu braka se moramo odnositi sa više realnosti i više odgovornosti. Ni ovde ne želim ulaziti u detalje, ali se zalažem za drukčiji pristup ćelom ovom kompleksu pitanja. Vanbračnu decu treba izjednačiti u potpunosti, *a organ starateljstva treba osposobiti za delikatne zadatke koje ima u sferi po­ rodičnih odnosa, da bi mogao kompetentno, odgovorno i korisno intervenisati u porodičnim odnosima. Ovo savetovanje bi trebalo da se zaključi s jednom nagla­ šenom idejom — potreba za daljim, ali koordiniranim istraživanjem porodice, kako bi se što bolje upoznali odnosi u porodici i trasi­ rali društveni ciljevi kojima želimo usmeravati njen razvoj. Tako će se pomoći kodifikacija i izvesti noveliranje i doprineti skladnom rešavanju ovih odnosa. DANICA MARION

Drugarice i drugovi, neobično mi je drago što kao član Komi­ sije za porodični odgoj Saveza prijatelja omladine Slovenije mogu prisustvovati ovom simpozijumu o porodici u samoupravnom dru­ štvu. Ovaj simpozijum prvi je pokušaj da se priđe fenomenu po­ rodice sa interdisciplinarnog gledišta, ali je zbog mnoštva materi­ jala veoma teško dobiti sintetički uvid u bilo naučne, ili društvene akcije koje su sprovedene u našoj zemlji na ovom području. Ali ipak je moguće iz svega izvući zaključak da u našem društvu vlada veliko interesovanje za problem porodice, u društvu koje se tako xv*

2 25

brzo menja, pa je bilo stoga mnogo pothvata i na teorijskom i na praktičnom planu. Tako se Jugoslavija svrstava u red onih zemalja koje su svesne velikog značaja porodice kao socijalnog fenomena, bilo za čoveka kao pojedinca bilo za celokupno društvo. U socijalističkoj Jugoslaviji, zajednici ravnopravnih naroda, ipak ima, zbog istorijskih uslova, još velikih razlika ne samo u ekonomskim nego i u ljudskim odnosima, pa i u tipovima porodica. Tako imamo patrijarhalni tip porodice, a pored njega ćelu skalu različitih tipova, sve do danas moderne nuklearne porodice, koja se stalno prilagođava društvu i vremenu, a pre svega brzim promenama društva u kojem živimo. Jugoslavija je upravo zbog ove he­ terogenosti tipova porodica u našoj zemlji interesantna i za strane naučnike koji se bave tim pitanjima. Na žalost, u posleratno doba malo je bilo objavljenih radova sa tog područja. Zato nije čudo da je, na primer, zapadno nemački sociolog Rene Kenig u svom refe­ ratu o transformaciji porodice »Tri faze patrijarhata u razvoju porodice«, održanom pre dve godine na međunarodnom kolokviju 0 porodičnom odgoju u Tunisu, svoju tezu zasnivao na poznatom 1 klasičnom sociološkom radu dr Vere Erlichove »Porodica u tran­ sformaciji«, koji je izašao, istina kod nas u posleratno doba, mislim 1954. godine i to samo na srpskohrvatskom jezičkom području, ali je ipak to studija koja je obuhvatila predratno, prevaziđeno doba u razvoju našte porodice. Iako smo i posle rata imali zapaženih socioloških radova, naro­ čito otkad se kod nas počela razvijati sociologija kao empirijska društvena nauka, ipak su ove studije obuhvatile samo neka parci­ jalna pitanja, a uzorak ispitivanja je bio mali, često nereprezenta­ tivan, koji ne dozvoljava generalizacije. Mislim da bi svi oni koji se na bilo kakav način bave pitanjima porodice bili i te kako zainteresovani za bazičnu i komparativnu sociološku studiju, koja bi dozvoljavala i druge naučne inserte, pa bi time bio omogućen inter­ disciplinarni pristup, a pre svega korišćenje rezultata takvog istra­ živanja. Predloge koje je dala prof. Olivera Burić, koja je dosa­ dašnjim radovima, sa svojom grupom, već stekla naučnu reputa­ ciju, veoma su važni i treba da se ovaj skup angažuje u tom pravcu da podrži njene impulse kod društvenih organizacija koje su ovđe zastupljene, pa i preko drugih institucija da traži bilo moralnu, bilo finansijsku podršku za ove projekte. Drugo pitanje koje je jako važno — to su funkcije savremene porodice. Savremena porodica, zbog svojih svih metamorfoza koje doživljava, ne može više vršiti sve one funkcije koje je imala bilo patrijarhalna porodica ili porodica u nedavnoj prošlosti. Tako su se u urbanoj okolini razvile službe koje supstituiraju porodične funkcije, a istovremeno te funkcije, zbog napretka nauke, i bolje vrše. Ipak, ova nastojanja ne znače da društvo nasilno ulazi u in226

timni život savremene porodice. Naprotiv, porodica mora, kao pri­ marna socijalna grupa, sačuvati svoj interni život koji joj omo­ gućava vršenje elementarnih odgojno-obrazovnih i socijalizatorskih funkcija. Koliko sam mogla pregledati naše materijale, imala sam utisak da su sve druge funkcije bile mnogo češće, jače i bolje na­ glašene a da su ove dve nedovoljno istaknute. Mislim da nam je jasan pedagoški postulat da je porodični odgoj nezamenljiv i pri­ maran u formiranju socijalističke ličnosti. Zbog toga porodica u svom unutrašnjem životu mora ostvariti odnose koji će detetu dati osećaj bezbednosti i topline a ujedno omogućiti da dete u interak­ ciji sa članovima porodice, a pre svega u smišljenom i svrsishod­ nom odgojnom procesu sazreva za život u socijalističkoj zajednici. Ali moramo istovremeno priznati da je formiranje socijalisti­ čkog čoveka vanredno težak zadatak koji, istina, sprovode i druge odgojne institucije, faktori, ali je ipak porodica prva koja formira dete u ono doba kada je njegova psiha najplastičnija, i koja prati mladog čoveka od rođenja do zrelosti. Odgoj u savremenom dru­ štvu teška je obaveza i zato što su zahtevi ovog društva sve veći, a njegovi uticaji ponekad i heterogeni. Često je naše društvo u etičkim i moralnim principima samo deklarativno, ti principi nisu u skladu sa društvenom praksom. Tako, na primer, proklamujemo potrebu za društvenom brigom o predškolskoj deci, a znamo da je Slovenija po zaposlenosti žena na drugom ili trećem mestu u svetu, a po broju predškolskih ustanova — poslednja u Evropi. Mnogi naši roditelji žele da steknu više znanja o odgoju dece kako bi što bolje izvršili svoju dužnost. Verujemo da okolnost što mnogi roditelji deluju u samoupravnim organima menja njihovu svest, te humanizira njihove odnose sa ljudima, pa te humane od­ nose prenose u svoje porodice, što omogućava bolju i pozitivniju identifikaciju deteta sa vlastitim roditeljima. A to je ujedno jedno od najvažnijih odgojnih sredstava. Osim toga, naša je porodica u uslovima samoupravnog društva, pa i zbog mnoštva masovnih ko­ munikacija sve više otvorena socijalna grupa; ona istovremeno pred­ stavlja i prvu vezu deteta sa društvenom sredinom. Ali mislim da porodici s obzirom na njene brige, a pre svega prilikom odgoja dece, treba pružiti stalnu, smišljenu i stručnu pomoć. Sve što sada činimo već daje neke rezultate, iako to ne možemo statistički do­ kazati. Treba se obratiti i stručnjacima koji su spremni da svojim znanjem pomognu u porodičnom odgoju, a isto tako treba angažovati i sredstva masovnih komunikacija koja imaju širok akcioni radius te prodiru u svaku našu porodicu. Mislim da bismo morali biti u prosvećivanju roditelja i širi i da bismo se morali stalno prilagođavati njihovim potrebama, pre svega, menjanju sredina u kojoj porodica živi. Osim toga, treba razmišljati o oblicima, metodima i sredstvima za rad sa roditeljima. Sve više u svetu dobijaju 227

priznanje i postižu uspehe male grupe u kojima se okupljaju rodi­ telji sa sličnim problemima, kako bi oni mogli u slobodnoj disku­ siji sarađivati, biti aktivni i obogatiti sadržinu grupne diskusije. Bogatstvo ideja i iskustva na području metodike rada sa roditeljima svakako će doprineti većoj intenzifikaciji porodičnog odgoja i tada kada je majka zaposlena. Neka istraživanja koja su sprovedena u Sloveniji pokazuju da zaposlenost majke u školskom uzrastu deteta nije uzrok psihoneurotskih pojava i da je tih pojava više kod dece čije majke nisu zaposlene van porodične zajednice. U traženju novih oblika za rad sa roditeljima interesantna je misao poznatog američkog antropologa, Margaret Mid na ovogo­ dišnjoj Konferenciji za mentalnu higijenu u Londonu, koja kaže da u modernoj industrijalizovanoj civilizaciji sve veću inicijativu preduzimaju mladi, a da dolazi do konflikata tamo gde društvo to ne dozvoljava i čak sprečava. Ti konflikti su pre svega sukobi iz­ među stare i mlade generacije, pa je zato korisno organizovati razgovor između generacija, što znači formirati mešovite grupe ro­ ditelja i mladih, te inicirati razgovore o problemima koji su im zajednički. Izgleda da je ta misao naišla na veliko nerazumevanje kod stručnjaka, jer će već idućeg meseca, na inicijativu UNESKA, u Parizu, biti održano savetovanje o iskustvima u radu sa ovak­ vim grupama. VOJISLAV DURIĆ

Ovdfc bih, kao sociolog, glasno razmišljao o jednoj temi koja je dosta bliska, čak sasvim povezana sa temom savetovanja: emancipa­ cija seoske žene. S obzirom na to da se u brojnim teorijskim tret­ manima ovoga društvenog fenomena susrećemo sa izvesnim, po mo­ me mišljenju, zabludama naših misaonih savremenika i s obzirom na to da je ovo savetovanje — svesno ili ne, — gotovo potpuno zaobišlo fakt postojanja seoskih porodica (koje još uvek čine maltene polovinu porodica naše »zemlje seljaka na brdovitom Balkanu«), neka na njih bude bar donekle skrenuta pažnja kroz ovaj moj prilog diskusiji. U razmatranjima tokova i pravaca »ženske revolucije« (pri če­ mu se pod tim izrazom, u najširem smislu reči, podrazumeva najpre ekonomsko, a potom i posledično emocionalno-psihičko ili kultur­ no emancipovanje žena od ordinantnih društvenih, psihičkih, eko­ nomskih, kulturnih i si. autoriteta muškaraca) pojedini savremeni teoretičari obično polaze od opšte situacije u gradu, od opšteg polo­ žaja gradske žene, pa muškaraca sklopilo brak ranije. Dakle, nešto manje od po­ lovine mladih ljudi je zaključilo brak u nedovoljno zreloj dobi. Interesantan je takođe podatak da od analiziranih bračnih dru­ gova 51,2% potiče iz radničkih porodica, 10,5% iz obrtničkih, 16,6% iz seljačkih a ostali su iz službeničkih. Do zaključenja braka je u gradu živjelo 48,5° o mladih ljudi, 51,5% je došlo u grad iz sela. I prvi i drugi podatak jasno govori da su neki bračni drugovi iz različitih socijalnih sredina, što je uslovljavalo da su se mnogi morali prilagođavati životu u gradu. Prilično su neugodni podaci o školskoj i stručnoj spremi pro­ učavane grupe bračnih drugova. S nedovršenom osnovnom školom bilo ih je 12,4%, s potpunom osnovnom školom 23,2%; 31,4% imalo je prilikom zaključivanja braka školu učenika u privredi, 6,8% ne­ potpunu srednju školu, 15,5% potpunu srednju školu i 10,7% višu i visoku stručnu spremu. Niski nivo naobrazbe se odražava takođe na ekonomskom po­ ložaju brakova. Još više se zapaža njen upliv kod razvijanja od­ nosa u porodici: pri odgoju i njezi djece, planiranju porodice, te na­ pokon u zabavnom i društvenom životu uopće, kao i u potrebama tih porodica. Posebno pada u oči podatak da je po formiranju bra­ čne zajednice steklo dopunsku naobrazbu samo 10% žena i 13% muškaraca, što nas upozorava da većina bračnih drugova po prelazu u razvijeniju društvenu sredinu — u grad — nije dopunila naobrazbu, koju nisu mogli dobiti iz objektivnih razloga u sredi­ nama u kojima su ranije živjeli. Posebno zabrinjava podatak da 6 godina od sklapanja braka u analiziranoj grupi svega 14,7% ima vlastiti stan, 51,1% živi u ma­ nje ili više skučenim stambenim prostorijama kod roditelja ili ro­ đaka, 27,1% još uvijek su podstanari, 6,9% bračnih drugova još i sada stanuje odvojeno. Mislim, da ovim podacima nije potreban komentar — jer je stan osnovni preduslov za normalan život bra­ čnih drugova i porodice uopće. U vrijeme anketiranja bilo je zaposleno 84,5% mladih žena i 93,8% muškaraca. Visok procenat zaposlenih žena jasno pokazuje težnju žene za uključivanjem u radni proces. To znači da moramo ženu u njenim nastojanjima poduprijeti — to jest moramo pravilno ocijeniti ženin udio u ekonomskom i društvenom radu uopće. 2 33

Analiza je pokazala prilično povoljnu situaciju u pogledu po­ rodičnog budžeta, i to upravo zbog toga što privređuju i muž i žena. Interesantan je podatak da su te porodice dobro opremljene apara­ tima za domaćinstvo, 'kao i drugom tehničkom robom. Tako, na primjer, 95% tih porodica ima radio-aparate, 69% televizore, 55% još i mašine za pranje rublja, a 34% čak i automobile. Ukoliko taj podatak usporedimo s prije navedenim zabrinjavajućim podacima o stambenoj problematici, onda opažamo prilične suprotnosti. Mišlje­ nja sam da bi se pravovremenim i planskim stimuliranjem štednje za participaciju pri gradnji ili kupovini stanova akutnost stambene krize znatno ublažila. Izvanredno su zanimljivi podaci iz analize koji govore o me­ đusobnim odnosima u porodici. Na žalost, radi ograničenog vre­ mena ne mogu prenijeti sve ono što sam željela, ali iznijeću bar neke od njih. Tako je, na primjer, 58,7% žena izjavilo da su u braku sretne, 10,8% brakova je već razvedeno. Ništa manje nije ugodan podatak da je od anketiranih žena 40% u tih 6 godina braka imalo jedan ili više pobačaja (AB). Kao razlog tome žene na prvo mesto stavljaju stambeni problem, i to u 51% slučajeva a 21% žena ističe neuređenu dječju zaštitu. Zanimljiv je i podatak da već 50% muževa, pomaže ženi u ku­ ćnim poslovima. Analiza je takođe pokazala da je samo 24% djece tih porodica obuhvaćeno dječjim ustanovama. Ukratko, analiza nameće zaključak da je ubuduće neophodno usmjeriti veću društvenu aktivnost na savjesno i studiozno pripre­ manje mladih ljudi za brak i porodični život. Isto tako je potrebno ostvariti povoljnije objektivne uslove za život mladih porodica. Da ponovim još jednom, to je, po mom mišljenju, jedina najefikasnija preventivna mjera. BRANKA SAVIĆ

Kad govorimo o naučnim osnovama u razmatranju porodice, kad interpretiramo i citiramo osnivače naučnog socijalizma, onda možemo sa njima polemisati, ali ne isrnemo izostaviti neke od njiho­ vih osnovnih stavova. A ovde se izostavlja, na primer, njihov odnos prema razvodu braka. Engelis 'kaže: »Ako je moralan samo brak zasnovan na ljubavi, to jedino može biti onaj u kome ljubav još tra je . . . « i dalje: »rastava će biti blagodet za obe strane i za društ­ vo. Ljudima će .se uštedeti da se povlače po beskorisnom blatu bra­ korazvodne parnice«.1 »Primer razvoda pokazuje da je nemoguće biti demokrata i socijalista a ne tražiti već \danas punu slobodu raz1. F. E ngels: „Poreklo p orodice, privatn og vlasn ištva i države".

23 4

voda, jer odsustvo takve ©lobode-ipredstavija dodatnu uvredu ugnjetenog pola žene, — mada nije teško razumeti da priznavanje slobo­ de da se odvoji od muža nije poziv svim ženama da se razvedu.«8 Međutim, ovde smo čuli da je ©loboda razvoda braka uzrok krize porodice, do ikoje u izvesnim istorijskim periodima dolazi iz drugih uzroka, a gde je razrvad samo po9ledica; i u mnogim stručnim ra­ dovima u publicistici broj razvoda brakova uzima se (kod nas kao osnovni pokazatelj stabilnosti, odnosno nestabilnosti porodice. Cak se u jednom od priloženih materijala razvodi bralkova svrstavaju među devijantne pojave, zajedno sa maloletničkom delinkvencijom, neurozama, ubistvima i samoubistvima. Staljinovi zakoni iz 1944. godine, doneti kao akt državne poli­ tike u vreme velike pogibije sovjetskog naroda, među kojima i za­ konska zabrana istraživanja očinstva, nisu nikakav dokaz da je kriza porodice u Sovjetskom Savezu, ukoliko je postojala, prouzrokovana slobodom razvoda braka. U XIX veku u zapadnoj Evropi razvod braka je bio zabranjen, ali je kapitalističko društvo, odnosno uslovi rada i industrijska re­ volucija potpuno i u osnovi rušilo porodicu. »Majka koja nema više vremena da se bavi svojim detetom, da mu u prvim godinama pruži najelementamiju negu, majka koja jedva vidi svoje dete, ne zna da bude majka: fatalno, ona postaje indiferentna, podiže ga bez ljubavi, bez brige, kao dete potpuno tuđe. -Deca koja su odrasla u takvim uslovima docnije soi potpuno izgubljena za porodicu; ona nikada neće moći da se osete kao kod svoje kuće u porodici koju će kasnije sama osnovati, zato što su poznavala samo usamljenost u svom životu. I evo zašto će ona daprineti nužnom uništenju, uo­ stalom opštem, radničke porodice.«23 Koji će 'broj razvoda brakova biti normalan da bi porodice bile srećne, to ne znamo. Buduće generacije će to same utvrditi. Možemo očekivati da će broj razvoda brakova u našoj izemlji još izvesno vre­ me rasti, i to je pozitivno za mnoge naše krajeve gde su još uvek snažni patrijarhalni odnosi. Na žalost, u našoj zemlji većina žena nije ekonomski samostalna. Veliki broj žena je proveo vek radeći u domaćinstvu i zaštita žene je još uvek potrebna, i to njena eko­ nomska zaštita, koja se neće ostvarivati prisilnim održavanjem već nepostojećih bralkova, već ekonomskim obezbeđenjem žene. No i ovde perspektiva treba da bude jasna, ekonomska samostalnost žene je jedini put za njeno puno oslobođenje i ostvarenje principa slo­ bodnog razvoda braka. Posebno je pitanje zaštite dece. Pri tom nije bitan legalni sta­ tus deteta, nego stvarni odnosi i prava i dužnosti roditelja i dece. 2. V . I. L e n j in : „O je d n o j k a r i k a t u r i i o im p e r ija lis ti č k o m e k o n o m iz m u " . 3. F . E n g e ls : „ P o lo ž a j r a d n ič k e k la s e u E n g le s k o j" .

2 35

Daleko veći značaj pridaćemo zaštiti dece ako u našim akcijama, u našoj ipralksi, . Takođe je zanimljivo utvrditi na kom uzrastu se taj neuspeh naročito ispoljava. Najveći broj učenika koji pokazuju neuspeh čine dečaci u VII, zatim u VI i, najzad, u VIII razredu. Zašto je upravo tako? Mi smatramo da se moglo očekivati da se najveće teškoće kod učenika, naročito kod dečaka, pojave upravo u ovom uzrastu, jer je VII i VI razred period kada dečaci doživljavaju mnogo inten­ zivniji razvitak. To je istovremeno period kada se plan i pro­ gram osnovne škole znatno proširuje i postaje teži. Kao što znate, u VII razredu se uvode novi predmeti: biologija, hernija i fizika. Pored toga, želeli smo da vidimo koji to faktori prouzrokuju ovakav neuspeh. U razmatranju smo uzeli samo tri osnovna faktora za koja smo se u toku rada osvedočili da imaju vanredno velikog zna­ čaja. To su: mogućnosti učenika za učenje, zatim njihovo zdrav­ stveno stanje i najzad, porodični uslovi. Ispitivanja opštih sposobnosti učenika, koja su sprovedena sa odgovarajućim instrumentima, pokazala su da samo 14,29% uče­ nika koji duže vremena pokazuju neuspeh u radu imaju teškoća zbog toga što ne mogu da idu ukorak sa svojim vršnjacima. Prema Uredbi o kategorizaciji učenika ometenih u svome razvitku, ova grupa dece ne može da bude upućena u pomoćna odeljenia niti u specijalne škole, već oni ostaju u redovnoj školi i redovnim odeljenjima. U odnosu na ukupan broj učenika u školi, njih je 2,60%. Druga grupa učenika je imala vrlo neujednačene rezultate. Kada smo proveravali njihovo zdravstveno stanje, pokazalo se da je i ono neujednačeno. Za nas je ipak najznačajnije da je, u celoj grupi od 154 učenika koji su ispoljili neuspeh u radu, 58% pokazalo do­ bre, pa čak i vrlo dobre rezultate u pogledu sposobnosti za učenje. 2 69

Kada smo razmotrili rezultate s obzirom na zdravstveno stanje, pokazalo se da je ona prva grupa, koja ima najslabije sposobnosti za učenje, i najugroženija u zdravstvenom pogledu, dok je treća grupa, koja je pokazala dobre rezultate u pogledu sposobnosti za učenje, najmanje zdravstveno ugrožena. Znači, zdravstveni razlozi za najveći broj ispitanih učenika nisu osnova ili faktor neuspeha u radu. No kada se ispitana grupa učenika posmatra kao celina, nešto je više od 1/3 đaka imalo izvesnih zdravstvenih smetnji, koje su mogle da izazovu teškoće u učenju. Treba imati u vidu da jc period osnovne škole istovremeno i period intenzivnog razvitka i menjanja, što sobom donosi i privremene manje ili veće teškoće. Naročito bih htela da istaknem porodičnu situaciju učenika koji su pokazivali duži neuspeh u praćenju nastave. Ispitivanja su pokazala da je samo 15% učenika iz deficijentnih porodica, dok 85°/o dece ima oba roditelja. Naravno, to nam još ne govori o pro­ blemima koji u porodicama postoje. No u grupi ispitanih učenika deficijentnost porodice se ne bi mogla uzeti kao značajan faktor koji je prouzrokovao neuspeh učenika u radu. Dalje je zanimljivo pitanje zanimanja roditelja. Podaci poka­ zuju da je iz porodica radnika (kvalifikovanih i visokokvalifikovanih) ukupno 46°/o učenika. Iz porodica službenika (administrativ­ nih, lekara, inženjera, oficira itd.) ima 54%) učenika. To znači da učenika koji pokazuju duži neuspeh u radu ima više iz porodica koje su u ekonomskom i socijalnom pogledu u povoljnijem polo­ žaju. Ako se pođe od opšte poznate činjenice da obrazovanje rodi­ telja ima značajnog udela u postizanju uspeha dece, onda se oprav­ dano može očekivati da deca iz takvih porodica postižu dobre ili bar bolje rezultate od pokazanih. U ispitanoj grupi, međutim, nije takav slučaj. Dalje smo utvrdili da u ispitanoj grupi 57% dece imaju majke domaćice. To pokazuje da apsolutno nije tačna teza, koja se kod nas vrlo često čuje i u društvu i u štampi, da je smet­ nja za normalno podizanje dece, njihov uspeh i stabilnost njihove ličnosti, pa prema tome i za njihovo profesionalno pripremanje za život, okolnost što su majke zaposlene. Uverili smo se da imamo više teškoća u onim porodicama u kojima je majka domoćica nego u onima gde je zaposlena. To, dalje, pokazuje da majka koja nije zaposlena, bar kad je reč o Beogradu, najčešće nije dovoljno ni kvalifikovana, a majka koja nije dovoljno kvalifikovana, u dana­ šnjim uslovima života i rada, najčešće nije ni dovoljno veliki auto­ ritet za svoju decu. To je naročito slučaj u godinama intenzivnog rašćenja i razvijanja, posebno kod dečaka. Dakle, pitanje podiza­ nja dece, njihove stabilnosti, ne rešava se time da li će biti majka kod kuće, nego je presudnog značaja, što je juče vrlo lepo rekao dr Košiček, kako i koliko će ona biti emocionalno vezana za decu i 27 0

porodicu, da li će biti samostalna, ekonomski stabilna itd. Samo­ stalnost, ekonomska stabilnost žene čine da se ona oseća sigurni­ jom, kako u odnosu na muža tako i na decu koju zajednički treba da podižu. Jedan od opštih zaključaka jeste da je kod ove grupe učenika bila više u pitanju motivacija za rad i briga roditelja nego nespo­ sobnost, slabo zdravlje i neki drugi razlozi. Verovatno da ima raz­ loga koji se odnose na školu, no oni ni ovoga puta nisu razmatrani. Zanimljivo je pomenuti još jedan podatak koji se odnosi na treću godinu učenika. Iako je ta grupa pokazala sasvim dobre rezul­ tate u pogledu sposobnosti za učenje, relativno najbolje zdravlje, ona je istovremeno imala i drugačije ponašanje od ostalih učenika škole. Učenici iz ove grupe su imali negativnije ponašanje od osta­ lih i slabije ocene iz vladanja. Ovi učenici su imali u 31%> sluča­ jeva slabiju ocenu iz vladanja: i to ne samo četvorku nego i neza­ dovoljavajuću ocenu, a zatim je popravljeno, na trojku. Prema tome, ova grupa učenika je bila nosilac negativnog ponašanja u školi. Ako razmotrimo razloge zbog kojih su ovi učenici dobij ali slabije ocene iz vladanja, videćemo da na prvo mesto dolaze neo­ pravdani izostanci iz škole. To izostajanje gotovo nikad nije »pra­ zno« izostajanje, nego uvek bavljenje nekom drugom aktivnošću koja se ne odnosi ni na školu ni na rad u kući, nego obuhvata delatnost izvan kuće i škole. Na kraju možemo zaključiti da je briga oko podizanja dece stvar oba roditelja, a ne samo majke. Zbog nekih drugih razloga, kao što smo videli, znatan broj roditelja, naročito očeva, zapostavio je brigu o deci, što izaziva niz ozbiljnih problema. Treba insisti­ rati i pružati pomoć da žena dobije svoje mesto u društvu kao sa­ mostalna ličnost koja privređuje, koja učestvuje u rešavanju raz­ ličitih društvenih i ekonomskih problema. Zaposlenoj porodici treba pružiti neke druge oblike društvene pomoći, kao što je produženi boravak u školi, otvaranje različitih vanškolskih sportskih i drugih institucija za decu i omladinu, organizovana letovanja i zimova­ nja i si. Ulažući velike napore, društvo i škola, kao deo toga društva, nastoje da se radi što je moguće bolje, funkcionalnije, naro­ čito u uslovima nagrađivanja prema radu. I škole, dakle, intenzivno rade, neke sa većim a neke sa manjim uspehom u tom pogledu. U okviru te aktivnosti i psiholozi škole imaju svoje određeno me­ sto, naročito u rešavanju mnogobrojnih složenih problema učenika i porodice. Na žalost Zajednica obrazovanja Beograd u svojim najnovijim zaključcima je donela odluku da se odloži otvaranje mesta školskih psihologa i pedagoga, ali ne zbog materijalnih raz­ loga, već stoga što Zajednici obrazovanja nije jasan profil i mesto ovih stručnjaka u školi. 271

ANICA JURIĆ-ŠIMUNČIĆ

Kad razmišljam o porodici, zapravo razmišljam o djeci u poro­ dici. Mi ne možemo i ne smijemo zanemariti činjenicu da je poro­ dica veoma značajan faktor odgoja. Za mene, kao pedagoga, svako dijete predstavlja zasebnu ličnost i razmišljam zašto je neko dijete tužno, zašto se neko dijete smije, zašto se drugo tuče, zašto izostaje iz škole, zašto bježi iz škole i porodice. I, tražeći odgovor na to, uvi­ jek se vraćam na istu polaznu tačku — p o r o d i c a . Ona usmje­ rava interese svakog svoga člana, ona određuje budućnost svoje djece. I, konačno, porodice, koje to žele, odgajaju svoju djecu u ka­ tolicizmu, šalju ih na satove vjeronauka. Za mene je to dilema: zašto djeca idu na vjeronauk? Zašto porodice žele da im djeca ostaju katolici? Pokušala sam pretpostaviti da je takvo ponašanje pato­ loško, jer povlači dijete iz reainog svijeta. Osnovni zadaci okuplja­ nja vjernika oko katoličke crkve su održanje vjere i javno manifestiranje vjerskih uvjerenja. Katolička crkva ne želi više da se vjera javlja kao dio intime čovjekove na emocionalnom planu, već želi da se vjernik javno deklarira i svjesno ispovijeda svoja vjerska uvje­ renja. Ako tako razmišljamo o porodici koja svjesno želi da njezini članovi, tj. djeca kreiraju svoju vjersku pripadnost javno, onda mo­ ramo priznati da će bilo kada doći do izražaja dualistički odgojni utjecaj. Pođimo od premise našeg odgoja: odgojiti svestrano obra­ zovanu ličnost, aktivnog graditelja socijalizma, samokritičnog duha, inicijativnog, ambicioznog, itid., itd. A na drugoj strani opet jedan zadatak odgoja: razviti sliku božju u čovjeku. I sada dolazimo u sukoib: slika ibožja, to je povlačenje u sebe, potiskivanje interesa, asketizam, meditiranje, pokornost. Može li ambiciozan čovjek biti i pokoran, povučen u sebe? Kako će se ponašati dijete koje, na jed­ noj strani, dobiva informacije na dijalektičkoj osnovi, a na drugoj — čisto metafizičke doktrine? Pohađanje vjeronauka je dozvoljeno svakom građaninu, i nitko ne bi smio vršiti bilo kakvu presiju na polaznike. Nitko ne smije zabranjivati pohađanje satova vjeronauka, ali kada smo se opredijelili za takvu odluku, nismo imali u vidu kako će dijete podnijeti dva divergentna odgojna utjecaja. Zašto djeca pohađaju vjeronauk? Zašto porodice žele da im se djeca odga­ jaju u katolicizmu? Anketirani prosvjetni radnici odgovaraju: Broj an ketiran ih

343 B ez

odgovora

117 27 2

R eligiozn ost

11

Običaj

121

R evolt

11

N ein form iran ost

18

Znatiželja

55

Od upitanih polaznika zašto pohađaju vjeronauk 132 anketira­ nih odgovaraju: Tajanstvenost događaja: 2; ličnost vjeroučitelja: 3; saznanje o postojanju Boga: 101; pružanje razonode: 1; sve zajedno: 10; nisu odgovorili: 11. Ipak polaznici se opredeljuju za saznanje o postojanju Boga i taj podatak ne treba potcijeniti. U istraživanjima u komuni Karlovac uočila sam neke interesantne pojedinosti. Od 272 polaz­ nika vjeronauka samo je nekoliko djece iz porodica čiji su roditelji intelektualci, a svi ostali su djeca nekvalifikovanih, kvalifikovanih i visokokvalifikovanih radnika, zatim poljoprivrednika. Postavljam pitanje zašto baš toj djeci iz takvih socijalnih struktura treba kato­ licizam, a ne djeci iz drugih socijalnih sredina (intelektualaca i dr.)? Ne možemo potcijeniti utjecaj koji vrši katolička crkva na po­ rodicu. Taj utjecaj prelazi samo vjerski kontakt; mogli bismo reći da se danas katolička crkva sve više pojavljuje na socijalnom i pe­ dagoškom planu. Katoličku crkvu ne interesiraju samo duše nego kompletna čo­ vjekova ličnost. Katolički svećenici, brinući se za katolički odgoj djece, nastoje održavati vezu sa porodicom koliko je god to moguće, a svaki novi brak potvrđuju tek omda kada su budući supružnici prošli kroz predbračni »seminar«. I kad danas na ovom skupu go­ vorimo o kontracepciji, mi ne smijemo zaboraviti Encikliku Pape Pavla VI »Humanae vitae«,koji kaže da je svako dijete željeno dijete. Kako će se osjećati ona žena koja na propovijedi sluša o nedozvoljenosti spriječavanja začeća, a mi joj nudimo kontracepciju. To su velike dileme pred kojima se nade čovjek. Konačno, ne smijemo potcijeniti podatak tko sluša propovijedi i tko ®e pridržava katoli­ cizma. Da li će takav čovjek imati dovoljno intelektualne snage da se odupre religioznom uvjerenju? Ne, ne treba se odupirati emocio­ nalnom stavu, ali nije samo riječ o emocionalnom stavu. Grade se crkve. Nitko nema ništa protiv toga što se crkve grade. U Karlovcu je počela gradnja u ljeto 1968. godine. Na posvećenju kamena temeljca bilo je mnoštvo ljudi. Priredila se svečanost kakva se ne pamti unazad dvadeset godina. Crkva stoji novaoa. Prema ne­ kim podacima, karlovačka crkva, koja će biti jedna od suvremenih i veoma lijepih građevina u našoj zemlji, stajat će, prema predvi­ đanjima, oko 800 milijuna dinara (podatak nije provjeren). Netko je dao novac za gradnju. Tko? Ljudi, građani, 'koji žele da imaju crkvu. Ne treba ovo shvatiti kao alarm. Nema alarma. Nema poda­ taka (bar zasad) koji bi trebalo da budu alarmantni. Ali, kad govorimo o porodici, koja treba da se uklopi u samoupravljačku praksu, koja je dio samoupravljačkog društva, mi ne smijemo ignorirati djelovanje katoličke crkve na porodicu. Katolička crkva je poslije XXI koncila promijenila kurs, ali nije odustala od toga da traži svoje potvrđenje u društvu. I dok mi diskutiramo da li ćemo uvesti seksualni odgoj XVIII*

273

u osnovne škole 'ili ne, isusovac Weissberger radi na novom planu i programu katehizacije i obrađuje »teme od vitalnog interesa« za svako godište. O bezgrešnom začeću se govori već na uzrastu od osam godina, iali mi uporno zajedno sa roditeljima i dobrim dijelom prosvjetnih radnika tvrdimo da je djetetu prerano govoriti o začeću na tom uzrastu. Sasvim je sigurno da je katolička crkva shvatila promjene koje su nastale u društvu i pokazuje veliku moć prilagod­ ljivosti. Aiko bismo htjeli izvesti neke zaključke ili bar pretpostavke, mogli bismo reći: 1. Kad govorimo o porodici u samo upravljačkom društvu, onda ne smijemo zanemariti utjecaj katoličke crkve a i drugih vje­ ra na život porodice. 2. Katolička crkva nije više samo vjerska organizacija već se ona javlja sve više kao socijalno-pedagoška organizacija za sve one koji njezinu pomoć žele. 3. Katolička crkva javlja se kao faktor odgoja u onim porodi­ cama koje se intimno opredeljuju za katolicizam. 4. Vladanje /ateista želi uokviriti u svoj moralni kodeks i tako se približava, koliko god je moguće, svim socijalnim struk­ turama. Na kraju mi dozvolite još jednu misao, ikoja mi se nameće na­ kon diskusije profesorice psihologije iz Beograda. Izražavam veliko žaljenje što naše društvo negira profil nekih kadrova. Da beograd­ skim školama ne treba pedagog, psiholog ili socijalni patolog — do­ ista je neshvatljivo. Društvo u kojem irnia oko 35.000 krivičnih pri­ java protiv maloljetnika ne bi trebalo držati pozicije organizacije škole iz doba kada se takvi problemi nisu javljali. Stogia apeliram na predstavnike skupštinskih organa i druge predstavnike društve­ nog i političkog života da se o profilu kadrova u našim školama počne ozbiljnije razmišljati. Mi smo sasvim svjesni toga da odgojni utjecaj koji pruža današnja škola i nastavnici sa takvim stupnjem obrazovanja kakav daju naši (fakulteti i više škole nije dovoljan. Društvo treba povećati odgojni utjecaj škole na račun svih drugih utjecaja, pa i katoličke crkve, ako želimo u potpunosti ostvariti za­ datke našeg odgoja. U samoupravljačkom društvu, kada komuna postaje veoma važan organizacioni oblik društva, treba nastojati da se nauka ne začauri u velikim -centrima, a u komuni da se i dalje vodi samo politika. Jedan od prvih koraka jeste i -praćenje razvoja komune i uspostavljanje ravnoteže između nauke i prakse. Ovaj skup bi trebalo ponovo da se nađe u ovom i proširenom sastavu i da razmotri nove Informacije o problemu porodice u dalj­ njem razvitku. 27 4

RUŽA PETROVIĆ

Hoću da kažem samo nekoliko reći o braku, odnosno o načinu na koji se on prati i analizira. Uzimajući kao osnovu opšte stope sklapanja i razvoda braka (dobijene iz odnosa broja sklopljenih i razvedenih brakova godišnje i broja ukupnog stanovništva), donose se zaključci da sklapanje braka stagnira dok nestabilnost braka raste, tj. na bazi praćenja kako se kreću ove stope poslednjih go­ dina. Opšte stope imaju određeni smisao, i pogodne su za iskazi­ vanje najopštijih, dominantnih tendencija u društvu. Međutim, za detaljnije analize, za ispitivanje nekih uzročnih i korelativnih veza, a pogotovu za posmatranje vremena u kome odnosi unutar pojave nisu ustaljeni, opšte stope nisu ni dovoljne ni pogodne. Opšte stope, kao i svi ostali sintetički pokazatelji, mogu u sebi da prikrivaju raznosmerne tendencije u kretanju i kvalitativno različita stanja u pojedinim delovima društva, pokazujući samo ono stanje i kre­ tanje koje brojčano preovlađuju. Pad stope sklapanja braka i njena sadašnja stagnacija nije prouzrokovana samo promenama u shvatanju ljudi već, pre svega, manjim brojem mladih generacija koje se nalaze van braka. Trenutno je stanje pri razvodu braka kod nas takvo da je ne samo suprotno onome pre desetak godina (a i sa­ dašnje i ranija su doprinosila porastu nestabilnosti) već je su­ protno i stanju koje je teorijski opštevažeće. Naime, teorijski gle­ dano, razvod braka je najrašireniji u onim delovima društvene strukture koji se nalaze na vrhu, čiji su stavovi manje tradicionalni, moderniji, liberalniji, konkretno među nemanuelnim zanimanjima i najobrazovanijim stanovništvom. Kod nas danas — a to se preko opšte stope ne može videti pa ni naslutiti — broj se u ovim delo­ vima društvene strukture potpuno stabilizovao, dok su poremećaji najjači među najmanje obrazovanim delovima stanovništva, medu nekvalifikovanim radnicima. Ovo govorim povodom saopštenja u kome se proučava uticaj urbanizacije na stabilnost braka putem ispitivanja korelacije iz­ među nekih pokazatelja urbanizacije, posredstvom za to veoma ne­ pogodnih pokazatelja. Na primer, jedan od pokazatelja urbanizovanosti opštine je procenat. poljoprivrednog stanovništva u njoj, a pritom se ne vodi računa o tome da je poljoprivredno stanovni­ štvo u gradskoj opštini, kao što su Voždovac ili Savski venae, takođe urbanizovano stanovništvo, tj. identifikuju se pojmovi agrara i urbanizacije. Pokazatelj razvoda je petogodišnja sumarna stopa — ne pro­ šek, već sumarna. Na osnovu ove stope izgleda da je brak naj­ manje stabilan u gradskim opštinama, dok je u opštinama oko Beograda nešto povoljnija situacija. Da je u mesto ovakve sumarne opšte stope upotrebljena stopa dobijena odnosom broja razvedenih 2 75

i sklopljenih brakova, videlo bi se da su razvodi relativno najčešći baš u prigradskim opštinama, stanje potpuno suprotno opštoj stopi. Iz drugih detaljnijih analiza je poznato da je brak najviše pore­ mećen u prigradskim opštinama, sa visokom koncentracijom rad­ ničkih porodica u njima. Upotreba nepogodnih pokazatelja dovela je i do netačnih zaključaka. Ovim apelujem, ako tako mogu da kažem, da se pri upotrebi statističkih pokazatelja i metoda koji se mnogo koriste u posmatranju društvenih pojava to čini sa više pažnje. Ako se upotreb­ ljava statistika, mora se poznavati kvalitet pojave, pa tek onda primeniti kvantitativno izražavanje, mora se znati smisao i domet pojedinih statističkih pokazatelja i metod analize. Statistički metod, sam po sebi, ima svoja neizbežna ograničenja, i nije potrebno da mu se neveštom upotrebom dodaju nove mane — otuda se često gubi poverenje u tačnost i upotrebljivost statistike, ne njenom kri­ vicom, već krivicom onih koji je nestručno koriste.

NEVENKA NOVAKOVIĆ

Položaj i problemi porodice u konstituisanju samoupravnog društva, što je tema ovog savjetovanja, usko su vezani za brigu o djeci i za uslove koje današnje društvo objektivno može pružiti zaposlenoj porodici. Ovdje se suočavamo u vezi s brigom o djeci s dva problema. Prvo, nivo neposredne dječje zaštite kroz mehanizam ovih usta­ nova, drugo, kako utvrditi dugoročnu koncepciju u sistemu samou­ pravljanja o neposrednoj dječjoj zaštiti, kao sastavnom dijelu dru­ štvene brige za djecu. U svim zvaničnim aktima Saveza komunista, Ustavu, ustavima republika kao i u drugim dokumentima predstavničkih, političkoizvršnih i upravnih tijela dato je značajno mjesto društvenoj brizi o djeci i porodici. Pored toga, tokom prošle godine donesen je Opšti zakon o finansiranju određenih oblika dječje zaštite i republički zakoni o neposrednoj dječjoj zaštiti i dodatku na djecu. U Bosni i Hercegovini je takođe donesen republički Zakon o neposrednoj dječjoj zaštiti i dodatku na djecu, kojim su fiksirani zadaci, oblici i način finansiranja za organizovanje, podizanje i zbrinjavanje djece školskog i predškolskog uzrasta. Zakon je konstituisao organizovano zbrinjavanje djece i obaveze skupština opština da do februara ove godine donesu odluke o osnivanju fon­ dova za neposrednu dječju zaštitu i utvrde izvore sredstava za ove fondove. 276

U svim opštinama su konstituisani fondovi, ali nisu doneseni programi, iako neke opštine rade na izradi programa za razvoj mreže ovih ustanova. Kao primjer može poslužiti zajednički pro­ gram opštine Centar i Novo Sarajevo i još nekih. U realizaciji ovog Zakona ima nesnalaženja u svim sredinama. S jedne strane, samo­ upravljači ne znaju svoja prava i obaveze, a, s druge, prisutna je neefikasnost i sporost stručnih službi, skupština opština itd. Od­ sustvo akcije i poslovnosti u metodu rada u vezi sa porodicom i djecom i prilikom realizacije ovog Zakona doprinelo je tome da nije došlo do udruživanja sredstava radnih organizacija i društvenopolitičkih zajednica. A kolike su potrebe dovoljno ilustruju sledeći podaci: od 1,380.000 djece do 15 godina u našoj Republici ustano­ vama za dnevni boravak djece obuhvaćeno je svega oko 3.600 djece. U 1967. godini taj broj je vjerovatno neznatno porastao i čini 0,2°/o, od čega 0.8% djece u dobi od 3 do 7 godina. Nemamo gotovo ni početnih koraka u organizovanju produženog boravka djece u školama. U Republici postoji svega 5 domova učenika i 36 odmarališta za djecu. Veoma je slaba služba socijalne zaštite. Mo­ ram istaći da ni naučni ni prosvjetni radnici nisu dali svoj dopri­ nos, a utvrđeno je da je stalno u porastu vaspitna zapuštenost, zanemarenost i delinkvencija maloljetnika. Prema posljednjoj eviden­ ciji, u Bosni i Hercegovini ima oko 5.200 vaspitno zapuštene, zane­ marene i delinkventne djece. Neću ulaziti u strukturu maloljetničkog kriminaliteta, jer takvi maloljetnici nisu samo iz socijalno ugroženih porodica. Ako tome dodamo da su nam sasvim siromaš­ ne forme indirektne dječje zaštite — mislim da je značajno spo­ menuti, zbog pedagoškog tima koji je učestvovao u diskusiji, da nemamo ni škola za roditelje, savjetovališta i druge oblike reda, koji su posebno korisni za polupismene i nepismene, pa i porodice intelektualaca, — dobija se približna slika sredine i značaja ove problematike, a i društvene odgovornosti svih faktora u njenom rješavanju. U Bosni i Hercegovini, kao ustalom i u drugim republikama, mijenja se nabolje kvalifikaciona struktura stanovništva, pa i bosansko-hercegovačke žene. Bosna i Hercegovina je područje sa naj­ većim brojem nepismenog ženskog stanovništva, iako je na izgled koeficijent nepismenih žena znatno niži nego na Kosmetu, ipak je neosporno da je u ovoj Republici, na osnovu posljednjeg popisa stanovništva, bilo oko 600.000 nepismenih žena, od čega oko 140.000 u dobi od 10 do 34 godine života, što predstavlja za zemlju kao cjelinu veći problem nego analogni podaci za Kosmet — 174.000 hiljade, ili 78%. Prema podacima, Kosmet intenzivnije snižava opštu nepismenost nego Bosna i Hercegovina. Posebno zabrinjava ne­ pismenost žena u mlađim godinama od 10 do 19 godina. Bilo ih je oko 56.000. Ako analiziramo podatke o broju zaposlenih žena u 277

Bosni i Hercegovini, treba imati u vidu da je najviše zaposlenih u industriji i rudarstvu; na drugom mjestu su vanprivredne djelat­ nosti, u kojima prema najnovijim statističkim podacima, ima u odnosu na ukupan broj zaposlenih. 113.000 žena. Tada se takođe postavlja pitanje da li se one srazmjemo tom broju, školskim i stru­ čnim kvalifikacijama, zapostavljaju u organima upravljanja, počev od radne organizacije do najviših predstavničkih tjela, gdje se upra­ vo odlučuje o svim pitanjima o kojima je raspravljao današnji skup. Istakla sam ovih nekoliko podataka radi sagledavanja sada­ šnjih prilika u vezi s položajem porodice, posebno žene. Neophodno je obezbijediti takve uslove za život i rad koji će omogućiti ženi, odnosno porodici da bude svestran činilac u samoupravljanju. Zbog toga se zalažem da, na osnovu sadašnje spoznaje o konstituisanju porodice u samoupravnom društvu, utvrdimo dugoročne i jasne koncepcije o društvenoj brizi za djecu, posebno o organizaciji dječje zaštite u velikim gradovima, gdje je, po pravilu, najveći broj za­ poslenih, a stopa i materijalna baza povoljnija za traženje daleko studioznijeg i organizovanijeg pristupa rješavanju ovih pitanja. U vezi sa razvojem mreže ustanova u oblasti neposredne dječje za­ štite, treba posvetiti pažnju sređivanju organizacije i finansiranju postojećih dječjih ustanova, pitanju kadrova i svih profila potrebnih za rad sa djecom, utvrđivanju normativa u odnosu na kapacitet i funkciju dječjih ustanova, zatim treba ustanoviti koliko i kakvi kadrovi treba da rade na ovim poslovima. Sve je to zadatak društva, u prvom redu komune, ali se pri tome moramo dogovoriti o obavezama oko organizovanja, na jednoj strani, države, a na drugoj — samoupravnog društva, odnosno ko šta treba da radi i za šta mora da odgovara. Pri svemu ovome treba imati u vidu okolnost da lični dohodak koji se ostvaruje u procesu proizvodnje ne omogućava našim rad­ nim ljudima da svoju djecu upućuju u ove ustanove. Podsjetimo se da u Zakonu o dječjoj zaštiti stoji obaveza da cijena boravka djeteta u dječjoj ustanovi, odnosno cijena korišćenja svih profila dječje zaštite najdirektnije zavisi od prihoda po­ rodice, polazeći od principa solidarnosti. U nizu komuna, međutim, samoupravljači ili ne poznaju taj stav, ili bar nisu krenuli dalje od upoznavanja teksta Zakona. To najbolje pokazuje struktura ko­ risnika dječje zaštite, odnosno kako je uticao ovaj Zakon na udru­ živanje sredstava. Kako ovo pitanje razrješiti u okviru samoupravnog društva — problem je koji treba zajednički da rješavaju svi društveno-politički faktori, od radne organizacije, ističem, mjesne zajednice do federacije, naročito u gradovima, kako sa stanovišta razvijanja stvaralačke inicijative, odnosno prihvatanja inicijative odozdo, tako do insistiranja na upornoj i kontinuiranoj realizaciij. Kako riješiti 278

ovaj problem? Mislim da bi trebalo naučnici u istraživanjima da idu ispred prakse. Istovremeno predlažem da organi uprave, politička, izvršna i predstavnička tijela temelje svoje odluke na dostignućima nauke u ovoj oblasti, kao i da obezbijede materijalnu bazu naučnicima i naučnim institucijama za izradu stručnih elaborata.

MARKO MLADENOVIĆ

Treba pozdraviti inicijativu za održavanje ovakvog savetovanja koje je vrlo korisno, ali koje je trebalo organizovati još mnogo ranije, jer su danas problemi u našoj zemlji dosta složeni na ovom planu, tako da smo prilično zakasnili u njihovu rešavanju. Da bi ovo savetovanje dalo neke pozitivne rezultate, dao sam sebi slobodu da predložim neke konkretne mere, da dam neke pre­ cizno formulisane predloge. Mislim da bi ovo savetovanje postiglo svoj cilj samo ako bismo doneli neke čvrste zaključke. Jedan od zaključaka, koji sam đefinisao u dva vida, u dve varijante, u minimalnoj i maksimalnoj, od­ nosio bi se na potrebu za povezivanjem i objedinjavanjem svih istraživanja koja se vrše u našoj zemlji na ovom području. Prema tome, mislim da bi trebalo pripremiti orijentacioni pro­ gram i formirati neku vrstu koordinacionog odbora, koji bi poku­ šao da se poveže sa institucijama koje se bave raznim aspektima ovih istraživanja. To bi bila neka vrsta koordinacione grupe prema ovoj minimalnoj varijanti. Što se tiče maksimalne varijante, hteo bih da osvežim jedan predlog koji je dat još pre deset godina, a naime, da se formira Institut za proučavanje porodice. Takav predlog je bio podnet 1957. godine Saveznoj skupštini i u poslednjem trenutku je skinut s dnevnog reda. Možda bi jedan takav institut mogao da povezuje na naučnom planu sve institucije koje se bave sa raznih aspekata ovim problemom, a isto tako mogao bi biti čak i neka vrsta nau­ čnog servisa političkim forumima, saveznim i republičkim i uticati i na praksu, jer bi se kroz različite forme, koje bi se utvrdile, orijentisao i na praktični rad. To je možda još fluidna, nedorečena za­ misao, ali nije sasvim nerealna i smatram da zaslužuje pažnju, bar da se razmotri. Drugi zadatak ovog savetovanja, po mome mišljenju, trebalo bi da bude ono što je predložio i kolega Stevanov, da se ispitaju sve mogućnosti za pružanje pomoći i davanje sugestija Komisiji za kodifikaciju porodičnog zakonodavstva i da se neki naši zaklju­ čci i rezultati dostave Komisiji u vidu predloga. 279

Treći predlog je da se ispita mogućnost trajnog povezivanja svih naučnih institucija koje se već bave nekim vidovima porodi­ čnog života, ekonomskim pedagoškim, socijalno-političkim, demo­ grafskim, psihološkim, psihijatrijskim i drugim. Sva ta istraživanja su sektorska, parcijalna, disciplinarna, nema kohezije, objeđinjenosti, porodica se posmatra kao spektar razjedinjenih delova, tako da se ne može dobiti celina o problematici koja nas interesuje, a porodica je, kao što svi znamo, vrlo složena društvena grupa koja zahteva i postavlja kao imperativ da joj se pristupi interdiscipli­ narno ili, možda još preciznije, multidisciplinarno. U ovu grupu ideja spadao bi predlog da se učini napor, pokušaj da se formira jedna grupa koja bi bar neke osnovne ideje na interdisciplinarnom planu plasirala u vidu kolektivne studije o porodici. Da li je to moguće i izvodijivo — ne znam, ali mislim da kao ideja može biti izneto. Najzad, najprecizniji predlog je da se obrazuje komisija (rad­ na grupa), koja ne bi pripremila samo publikaciju sa ovog savetovanja, nego bi, eventualno, razmotrila i ove druge predloge koje sam i ja učinio i koje su neki drugovi i drugarice učinili, kako bi se poboljšao rad i na teorijskom, i na političkom i na praktičnom planu u vezi sa porodicom. Rekao bih još nešto o jednom konkretnom pitanju. Imam utisak da danas nismo raščistili s jednom dilemom koja je bila prisutna, a to je: formalni brak i vanbračna varijanta po­ rodice. Ne želim da se upuštam u detaljnije analize, ali moram konstatovati da je problem veoma značajan, kompleksan, ne samo na pravnom planu, kao što to na prvi pogled izgleda, nego mi se čini još kompleksniji na ideološkom, etičkom, ekonomskom i tek, naposletku na pravnom planu. Pravni aspekt ovog problema je samo njegova spoljašna formalna strana. Da bismo taj problem sa­ gledali u celini, neophodno je da ga posmatramo sa svih ovih aspekata. Ako se prihvati vanbračna varijanta porodice, kakve će to reperkusije imati na ekonomskom, na moralnom planu, na ideo­ loškom itd., itd.? Naime, mi smo se svi ovde složili da su u poro­ dici najvažniji interesi deteta. Ovde se postavlja osnovno pitanje: da li vanbračna varijanta porodice pruža veću zaštitu deci? Mislim da je to centralno pitanje. Mi u ovoj diskusiji čak možemo i eliminisati roditelje, jer se upravo problem forme braka ne postavlja u interesu samih bračnih drugova (mada se ni interes žene ne može ignorisati), nego je to način da se zaštite deca iz ovakvog bio-socijalnog odnosa. Dalje, mi nismo definisali neke osnovne pojmove o kojima ovde diskutujemo. Mi operišemo sa kategorijom vanbračna zajed­ nica, ili vanbračna forma porodice, vanbračna varijanta porodice, a nismo se složili šta pod tim podrazumevamo. Vanbračna varijanta 280

porodice ima široku skalu mogućih interpretacija, odnosno sadržina. Pod vanbračnom varijantom porodice možemo podrazumevati ono što je bio »faktički brak« u Sovjetskom Savezu, koji nije mo­ rao trajati ni mesec dana, a pod vanbračnom varijantom porodice možemo imati u vidu samo one porodice koje traju dugi niz godina i koje su stabilne, pružaju sigurnost deci i predstavljaju stvarno skladnu zajednicu. Rečeno je da neka zakonodavstva priznaju vanbračnu varijantu porodice. To, dozvolite mi da kažem, nije sasvim precizno rečeno. Naime, francuski Code civil priznaje instituciju koja se zove »possession d’état«, što znači da ako bi se posle dvadeset-trideset godina trajanja vanbračne zajednice rešavali neki imovinski sporovi, ili ako bi se rešavalo pitanje statusa deteta. onda se tek tada, kada nastane jedan takav spor, raspravlja o tome da li treba priznati tom detetu status sličan bračnom detetu, od­ nosno da li treba vanbračnom drugu priznati imovinska prava primenom pravne fikcije da je postojalo stanje slično braku. Ja se potpuno slažem sa ovakvom varijantom. U toj varijanti bi se za­ štitili interesi vanbračne žene ili vanbračnog druga uopšte, kao i samog vanbračnog deteta (mada su njegovi interesi pozitivnim za­ konodavstvom već zaštićeni, bar na pravnom terenu). Ali, priznati kao vanbračnu varijantu svaki odnos koji traje godinu, čak i dvetri, vrlo je opasno. Navešću dva-tri podatka iz Sovjetskog Saveza, koje sam juče pomenuo, a koje nisam dokraja obrazložio. U 1927. godini, u odnosu na 1926. kada je uveden faktički brak u SSSR-u, broj napuštanja bračnog druga i dece u Moskvi se povećao 4,5 puta, u Lenjingradu 3 puta, a jednostrano napuštanie bračnog druga bez ikakve motivacije povećalo se 10,5 puta. Možda do takve situacije kod nas neće doći, ali opasnost u svakom slu­ čaju postoji i činjenica je da vanbračna varijanta ipak ne pruža dovoljnu sigurnost deci zbog toga što je nestabilna, lako se raskida, može se i jednostranim napuštanjem raskinuti, a to zaista pred­ stavlja veliku opasnost. Neko je pomenuo samo finansijske, poreske efekte ili efekte iz socijalnog osiguranja kod nas, ako bi se uvela vanbračna varijanta. Postavljam pitanje: da li je naše dru­ štvo spremno da proširi krug svih tih lica koja bi stekla po takvom osnovu određena prava? Nisam stručnjak za sva ta pitanja i to samo uzgred pomdnjem. Dakle, u takvoj vanbračnoj varijanti nastradali bi oni koji su manje zaštićeni. Prema nekim podacima, u SSSR-u je bilo sluča­ jeva da jedan muškarac u toku godine 12 puta zasnuje nov »fak­ tički brak« i ostavi za uspomenu 12 dece svojim bivšim ženama. Ako društvo može preuzeti na sebe brigu oko sve te dece onda sam za vanbračnu varijantu, ali čini mi se da društveni, ekonom­ ski, socijalni uslovi nisu još kod nas takvi da bi se mogla izvršiti radikalna izmena u tom pravcu. Prihvatam samo instituciju koja 281

bi bila bliska onoj francuskoj praksi zasnovanoj na »possession d’état«, na poštovanju trajne vanbračne zajednice, ali samo onda kada dođe do rešavanja odnosa koji su proistekli iz te zajednice, a ne da unapred damo formulu da vanbračna zajednica uživa dru­ štvenu zaštitu u istoj meri kao i bračna porodica. MARIJAN KOŠIČEK

Prije svega bih potvrdio saznanje do kojega je došla dr Đorđević u Beogradu u vezi s pitanjem zaposlenosti majke i uticaja te okolnosti na psihički razvitak djeteta. U istraživanju koje sam juče uzgred spomenuo, a kojim smo obuhvatili u Zagrebu i u još 12 gra­ dova u Hrvatskoj preko 20.000 djece, došli smo do pouzdanog za­ ključka da djeca zaposlenih majki pokazuju manje psihičkih smet­ nji od djece majki koje nisu u radnom odnosu, koje su isključivo domaćice. Prema tome, možemo sa sigurnošću odbaciti tvrdnju da zaposlenost majke izvan kuće loše djeluje na psihički razvitak dje­ teta. Ja bih ustvrdio obratno: aktivnost majke na širem društve­ nom planu, gdje ona izlazi iz uskog kruga domaćinstva, u prosjeku dakako, pozitivno utiče na psihički razvitak djeteta, odnosno na sposobnost te majke da bude dobar odgojitelj. S tim u vezi je odmah jedna druga stvar. Nemojmo precjenji­ vati, odnosno jednostrano postavljati ulogu majke kao odgojitelja. Istina je da je dijete biološki vezano za majku, ali vrlo kratko vri­ jeme. Danas pedijatrija tvrdi da je dovoljno da majka doji dijete svega tri mjeseca. Čim dojenje prestane, dijete više nije biološki vezano za majku, već samo emocionalno. Ali sada dolazimo do po­ datka da djetetu za pravilan psihički razvitak nije bitna biološka nego psihološka majka, a na žalost ima ne mali broj bioloških majki koje ne znaju, ili čak neće da budu psihološke maike. S druge strane, ima niz nebioloških majki koje znaju i te kako dobro biti psihološke majke. To je činjenica koju treba u praksi imati pred očima. S tim u vezi još jedna stvar. Ne zaboravljajmo ulogu oca u odgoju djeteta! Mi tu ulogu potcjenjujemo i neprestano govorimo 0 majci, o materinstvu, u porodici stvaramo kult majke. Iako je ta uloga majke jako, jako značajna, s druge strane, jednako je važan 1 otac kao odgojitelj, a mi tu okolnost premalo uzimamo u obzir. I počesto oca oslobađamo njegovih roditeljskih i odgojiteljskih dužnosti prema djetetu. Naprosto ga odgajamo u tom duhu, jer čim neprestano naglašavamo majku, materinstvo, naravno da iz toga proizlazi da otac uopće nije bitan kao roditeljski faktor u po­ rodici, a to je sasvim pogrešno. Ja bih se osvrnuo još sa dvije-tri riječi na pitanje razvoda braka. Mislim da je pogrešno da u razmišljanju o tome da li je 282

razvod braka u konkretnom slučaju štetan ili koristan — koncen­ triramo našu pažnju samo na djecu. Treba tu djetetu posvetiti pažnju, o tome nema nikakve sumnje; ali ne zaboravimo na odrasle. Nisu tu samo djeca, u pitanju je i mentalno zdravlje, odnosno vital­ nost i životni kapacitet jednog i drugog bračnog druga. Ne zabo­ ravimo da u prosječno lošem braku, braku koji nema uvjeta da se popravi, jer nije u pitanju prolazna bračna kriza, nego je riječ 0 braku koji je od početka pogrešno postavljen i ne može se po­ praviti — u takvom braku oba bračna druga nužno stradaju. Ako ništa drugo — neću govoriti o mentalnom zdravlju — nužno strada njihova radna sposobnost. Svi moji pacijenti koji iole duže vre­ mena žive u lošem braku tuže se na smanjenu radnu sposobnost, a ja mislim da to nije mala stvar i da preko toga ne treba preći. Dakle, ne moramo uvijek imati u vidu samo interese djece, nego i odraslih ljudi. Na kraju bih se usudio — potaknut diskusijom drugarice Đuranović — da imam viziju kako bi trebalo izgledati naša pomoć poro­ dici, da ta porodica bude u prosjeku zdravija, da se djeca pravilnije odgajaju, da bračni drugovi stvore čvršće, solidnije, zdravije bračne zajednice. Prije svega, meni se čini da se cijela stvar svodi na je­ dan krug i teško je reći gdje je početak; ali počnimo sa omladinom. Mislim da je krajnje vrijeme da ozbiljno poradimo na tome da u naše škole, naročito u škole II stupnja, uvedemo kao obavezan predmet odgoj, — kako god hoćete da to nazovemo — omladine za zdrave međuljudske odnose, a naročito za zdrave odnose među spo­ lovima. Krajnje je vrijeme da prestane diskusija o tome da li ima­ mo ili nemamo za to raspoloživog vremena u srednjim školama. Mi moramo naći raspoloživo vrijeme makar nauštrb pojedinih pred­ meta, u smislu smanjivanja satova predviđenih za te predmete, kako bi se dalo dovoljno prostora ovakvoj nastavi. Mislim da ne smijemo dopustiti ono o čemu je govorila drugarica Šimunčić, ne smijemo dopustiti da nam crkva provodi seksualni odgoj. A ona ga provodi, 1 nimalo beznačajne posljedice ovakvog crkvenog odgoja uočavamo kod naše omladine, koja je onda dezorijentirana u odnosu spolova. To bi bila jedna stvar. Drugo što bi bilo nužno da društvo pruži porodici to je pomoć bračnim kandidatima, da oni koji su neposredno pred odlukom o stvaranju jedne trajnije ili sasvim trajne životne zajednice dobiju pomoć u smislu nekih tečajeva, savjeta, direktne pomoći za formi­ ranje braka. Mislim da bi svaki bračni kandidat morao dobiti neke informacije, nekakve savjete, kojima bi se bar tada, u posljednji čas, ispravile pogreške u međusobnim stavovima i eventualno bi se došlo do saznanja da li su ta dva čovjeka uopće jedan za dru­ goga, ili nisu. 2 83

Treće što društvo treba da preduzme jeste sledeće: u onom momentu kada je brak došao u krizu bračni drugovi morali bi imati mogućnost da se obrate za stručnu pomoć. Mi u našoj zemlji nemamo mrežu bračnih savjetovališta, a takvu mrežu morali bismo imati. Takva bračna savjetovališta bi trebalo, po mome mišljenju, da interveniraju u svakom slučaju kada određeni bračni par podnese tužbu sudu, zahtjev za razvodom braka. Mislim da ne bi trebalo prihvatiti tu tužbu za dalji postupak tako dugo dok taj bračni par ne prođe kroz stručnu obradu, preko koje bi se pokušao najprije riješiti njihov problem i spasiti taj brak ako je to moguće. Kad je u pitanju roditeljstvo, mislim da bismo morali imati mrežu škola za roditelje, gdje bi mladi roditelji, prije svega oni koji će možda tek sutra postati roditelji ili imaju sasvim maleno dijete, imali mogućnost opet prije svega da se oslobode predra­ suda. Ako mi ništa drugo ne postignemo ovakvim »školama«, te­ čajevima za roditelje već samo to da se ti ljudi oslobode kojeka­ kvih predrasuda koje im je tradicija, koje su im generacije osta­ vile u smislu pogrešnog odgoja djece, mnogo smo postigli. Nadalje, trebalo bismo imati mrežu savjetovališta za odgojne probleme kod djece i omladine, gdje bi svaki roditelj koji ima bilo kakvu teškoću mogao naći stručnu pomoć. S druge strane, ta bi savjetovališta imala i aktivan stav prema problemu odgoja djeteta, u tom smislu da bi svako savjetovalište tražilo djecu sa smetnjama. Jer nas prak­ sa uči da se vrlo često i roditelji i škola prekasno obraćaju struč­ njacima. Na koncu, trebali bismo imati odgovarajuću mrežu dječjih ustanova, jer će uvijek biti porodica koje će biti u svojoj odgojiteljskoj ulozi insuficijentne, koje uz najbolja naša nastojanja, uz ne znam kako gustu mrežu savjetovališta itd. neće uspjeti na sebe preuzeti dužnost roditeljstva. Ima naime, roditelja koji su a priori takve ličnosti da nisu sposobni za roditeljstvo. Zato kad postanu roditelji mora brigu o njihovoj djeci preuzeti zajednica, i za tu svrhu trebamo gustu mrežu dječjih ustanova. VERA STEFANOVIĆ

Prisustvo hroničnog bolesnika, a posebno duševno obolelog u porodici predstavlja ozbiljan povod za dezintegraciju porodice i njenu degradaciju u makrosocijalnoj sredini. U javnosti postoje ozbiljne predrasude prema duševno obolelom licu, na žalost i u našem društvu. Zbog duševne bolesti srod­ nika nisu pošteđeni osećanja skučenosti i sramote čak ni članovi porodice. Cela porodica doživljuje omalovaženje u društvenoj za­ jednici, a to je posledica pogrešnog ili nedovoljnog zdravstvenog

prosvećivanja. Odnosi u takvoj porodici trpe promene, te se atmo­ sfera a nekad i struktura potpuno menjaju. Duševno obolelo lice redovno degradira u društvu. Smanjena radna sposobnost, netrpeljivost i predrasude okoline na radu ili u drugoj socijalnoj sredini prouzrokuju ekonomske posledice, osobito smanjenje porodičnog budžeta. Posledice se razlikuju zavisno od toga da li je oboleli član porodice supruga ili suprug, odnosno otac ili majka. Prema obolelom suprugu, odnosno ocu duže se poštuju i čuvaju postojeći odnosi, što su ostaci našeg patrijarhalnog ustroj­ stva porodice. Međutim, supruga, odnosno majka, osobito ako je domaćica, veoma brzo gubi sve svoje porodične funkcije, te često dolazi do razvoda ili do smeštanja u dom. Učestalost socijalnih pro­ blema psihotičnih žena je upadljivo veća od učestalosti duževno obolelih muškaraca. To dokazuje da je položaj duševno obolele žene u porodici znatno teži i povlači sa sobom teže posledice nego polo­ žaj duševno obolelog muškarca. Cilj moje reči u diskusiji je sledeći: davanje povoda za ozbilj­ niji politički rad na zaštiti ove kategorije porodica. Zdravstvena za­ štita psihoznih bolesnika uključuje preventivu, kurativu, resocija­ lizaciju i socijalnu rehabilitaciju. Ono što je za obolelog kurativna ili rehabilitaciona mera — to je istovremeno jedan od oblika pre­ ventive za njegovu okolinu. Rad sa određenim bolesnikom i nje­ govom okolinom čini samo deo preventive. Potpuna preventiva mora da bude planirana i uključena u politiku zdravstvenog prosve­ ćivanja. Kao što se planira stabilizacija zdrave porodice, bilo bi neophodno da se putem najšire javne komunikacije planiranim zdravstvenim prosvećivanjem sperči propadanje ovakvih porodica. ZAGORKA ANIČIĆ

V

Ako mi dozvolite, ja bih se vratila na jedno pitanje o kome je bilo reči u uvodnim izlaganjima i koje je pominjano u više refe­ rata, ali o kome u diskusiji nije bilo dovoljno govora. Reč je o pi­ tanju planiranja porodice, koje je po, mome mišljenju, prilično otvoreno i zaslužuje da se o njemu na ovom skupu nešto više kaže. Juče je apostrofirano da je među referatima koji so podneti ovom saveto vanju bilo veoma suprotnih mišljenja o tome šta znači planiranje porodice, šta znači nastojanje da svako dete bude željeno dete. Kao krajnost, navedeno je mišljenje Dragoljuba Tasića, prema kome on apeluje, bar tako je u izlaganju izneto, da se odrasli ljudi koji su biološki sposobni za stvaranje porodice društvenim merama na to na neki način prinude. Mislim da je interpretacija refe­ rata D. Tasića bila verovatno rezultat malog nesporazuma. Tačno 285

je da on predlaže kao krajnju meru i intervenciju društva. Među­ tim, njegova osnovna ideja nije bila u tome da se država nepo­ sredno mesa u planiranje svake konkretne porodice, nego u jednoj usmeravajućoj funkciji društva na tome planu. Upravo to je ono što me je i navelo da se javim za reč. Čini mi se da se i u referatima podnetim ovom skupu i na mnogim drugim mestima gde se o istoj tematici raspravljalo, po­ jam planiranja porodice uglavnom svodi na ograničavanje broja dece u porodici. Pri tome se zanemaruje druga strana tog plani­ ranja, koja je odraz potrebe društva da svesno planira svoj razvoj, i to ne samo razvoj privrede već i stanovništva kao jednog od bitnih faktora za ostvarenje tih planova. Izgleda mi da na ovom savetovanju planiranje budućeg razvoja stanovništva u ovom smi­ slu nije dobilo ono mesto koje bi bilo neophodno da ima u našem današnjem društvu. Tesno s tim je povezano, naravno, i planiranje porodice kao osnovne ćelije društva. Statistički podaci o kretanju stanovništva u poslednjim decenij ama govore o veoma brzom opa­ danju nataliteta u mnogim područjima, o opadanju koje u izvesnim širim ili užim područjima dovodi čak do depopulacije. Istočna Srbija uzima se obično kao izrazit primer procesa depopulacije. Ako se govori o planiranju porodice u jednom takvom području, onda verovatno aktivnost društva ne bi smela da bude usmerena ka još većem ograničavanju broja dece. Naprotiv, u takvim pod­ ručjima aktivnost društva bi trebalo da ide upravo u obrnutom smeru, tj. u pravcu stimulisanja ljudi na veći natalitet, tamo gde su istorijski, društveni, ekonomski ili bilo koji drugi razlozi do­ veli do neprirodne situacije da stanovništvo ne reprodukuje samo sebe. Mi idemo na proširenu reprodukciju u proizvodnji, a u isto vreme relativno sporo povećavamo i stanovništvo u nekim podru­ čjima. Gledano u dugoročnijoj perspektivi, razvoj proizvodnih sna­ ga i veća proizvodnost rada neće u istoj srazmeri angažovati ljud­ ski faktor u razvijanju proizvodnje kao danas. Međutim, taj faktor, ni u kom slučaju ne treba potcenjivati. U mnogim jučerašnjim iz -' laganjima postavljano je pitanje, šta sad samoupravno društvo treba da učini da bi porodica, odnosno njeni neki članovi (prven­ stveno žena i, eventualno, deçà), a naročito porodica koja je na neki način poremećena, bila zaštićena. Po mome mišljenju suviše jak akcent je stavljen na tu socijalnu stranu, a suviše slab na eko­ nomsku stranu celoga problema. Zato smatram da bi u budućem radu ovakve jedne grupe ili bilo koga instituta, koji će se po svojoj društvenoj funkciji baviti pitanjima porodice i razvoja stanovništva, taj ekonomski faktor morao da dođe do jačeg izražaja nego na ovom savetovanju. Polazno pitanje na koje treba dati odgovor u daljem radu moralo bi da bude: kako naše samoupravno društvo, koje je dostiglo određeni stepen ekonomskog razvitka, želi da dalje 28 6

unapređuje ne samo svoje privredne snage već i sebe, a i dru­ štvene odnose u najširem smislu reci. U okviru ovog poslednjeg nalazi se, naravno, i složena problematika poremećenih porodica. Radi bar delimične ilustracije problema o kojima sam govorila iznela bih nekoliko podataka iz poslednjeg popisa stanovništva. Jedan od pokazatelja nataliteta je proporcija žena u starosti između 25 i 29 godina koje još nisu rodile ni jedno dete. Aktivne žene su u daleko većoj proporciji (39,7%) nego neaktivne (13,0%), gledano kroz ovaj pokazatelj. Ako se posmatra prosečan broj dece koje rodi jedna aktivna (2,88), odnosno neaktivna žena (3,94), vidimo da se taj broj znatno razlikuje. Znači da aktivna žena, tražeći izlaz iz svojih višestrukih obaveza koje ima radeći na svom imanju (po­ ljoprivrednice) ili kao zaposlena van kuće, zatim kao majka u po­ rodici i supruga, ograničava broj dece. To je naročito izraženo kod kvalifikovanih radnica u industriij, građevinarstvu, saobraćaju i uslugama, gde 40,6% žena u ovoj starosnoj grupi nije rodilo nijed­ no dete, dok svega 9,9% neaktivnih žena, supruga kvalifikovanih radnika, pre navršenih 30 godina nije rodilo nijedno dete. Slično je i kod nekvalifikovanih radnica u istoj grupi (44,3% aktivnih, a samo 10,5% neaktivnih), dok je kod poljoprivrednica ta razlika manja (27,0% aktivnih, odnosno 17,1% neaktivnih). Osvrnuću se još samo na jedan podatak koji nešto govori o usitnjavanju naše porodice u novije vreme. Ovde se govorilo o porodici, misleći često na porodicu u širem smislu, a ne samo na »porodicu« koju čini bračni par ili jedan ro­ ditelj i njegovo potomstvo. Zvanična statistika razlikuje takvu porodicu od domaćinstva kao zajednice ljudi koji zajedno žive i stanuju i zajedno troše prihode koje ostvaruju. Tako definisano domaćinstvo najčešće je zasnovano na srodničkim odnosima, a može biti sastavljeno od jedne ili više »porodice«. Po definiciji, domaćin­ stvo može biti i samačko, kao i višečlano, ali da nema ni jednu »porodicu«. Prema podacima poslednjeg popisa, od poljoprivrednih domaćinstava u Jugoslaviji bilo je samo 8,0% onih koja nisu imala u svom sastavu ni jednu porodicu, a 65,3% domaćinstava koja su istovremeno bila samo jedna porodica u užem smislu. U 22,3% svih domaćinstava bile su po dve porodice, u daljih 4,1% domaćinstava živele su tri ili više porodica. U najvećem broju slučajeva, to su dve generacije gde roditelji i njihova deca (u poljoprivrednim do­ maćinstvima uglavnom oženjeni sinovi) žive zajedno. U nepoljoprivrednim domaćinstvima, u kojima je taj proces otišao daleko dalje, situacija je ovakva: svega 73,1% domaćinstava istovremeno su i jedna porodica. Međutim, domaćinstva u kojima nema poro­ dica čine 22,0%, tako da ona u kojima žive dve ili više porodica predstavljaju samo oko 5% svih domaćinstava. Prema ovome, u nepoljoprivrednim domaćinstvima ne susrećemo veliki broj doma287

ćinstva u kojima žive dve generacije, ali imamo veliku proporciju stanovništva koje ne živi u »porodici«. To su ili lica koja još nisu zasnovala svoju porodicu, ili čije su porodice iz bilo kojih razloga rasturene. MILAN BOSANAC

,y

Drugarice i drugovi. Za ovo savjetovanje bilo mi je povjera­ vano jedno od uvodnih izlaganja. Izbjegao sam uvodno izlaganje zbog toga što nisam želio da svoje uvjerenje, svoju koncepciju, fik­ siranu u knjizi »Vanbračna porodica«, namećem bilo kome i što nisam želio da snagom svog položaja u Pripremnom odboru, zlo­ upotrijebim jednu društvenu organizaciju, u ovom slučaju Konfereciju za društvenu aktivnost žena. Danas, u izlaganju moga uvaženoga kolege nisam apostrofiran, ali je očigledno riječ o mojoj koncepciji vanbračne porodice koja je izložena i u referatu s naslovom »Vanbračna varijanta porodice«. Ne prihvaćajući zaključke izvedene u toj diskusiji moram odmah da upozorim na neke nesporazume. Nemajmo nikakvih iluzija, sovjetska situacija u kritičnom pe­ riodu ni ideološki ni praktično nije identična s onim što zastupamo svojom koncepcijom o vanbračnoj porodici moji istomišljenici i ja. Prije svega, sovjetsko je društvo dopustilo sebi takvu slobodu jer je istovremeno počelo preuzimati cjelokupnu brigu o dječjoj za­ štiti. Sovjetsko je društvo napreglo maksimum svojih snaga i do­ sad, u okviru svog ideološkog koncepta, uspješno riješilo probleme dječje zaštite. Koncepcijom vanbračne porodice ne ide se tim pu­ tem. Ja idem sasvim drugim putem. Ne tražim od društva da nam izdržava djecu koju smo porodili, već zahtijevam da to čine rodi­ telji. Tražim to od roditelja za koje, po mom mišljenju, društvu ne treba da bude toliko interesantno da li se baš nalaze u formalnom, zakonskom braku. Tvrdim da je riječ o nesporazumu ako se u oponiranju kon­ cepciji nebračne porodice tvrdi da se ona bori protiv monogamnog, na zakonu zasnovanog, braka. Mi samo tražimo priznanje jedne realne društvene pojave, jedne činjenice koja je egzistentna i oči­ gledno prisutna u našem društvenom životu. Nema nikakvog raz­ loga da se u jednom društvu, koje se bori za sve moguće vrste dezalijenacije, ne poduzme i na ovom planu nešto što bi čovjeka sačuvalo čovjekom. Idem tako daleko da u svojim tekstovima tvrdim kako uopće ne vidim krize braka i porodice. Za mene sve što proživljavaju naše institucije braka i porodice nije kriza, nego samo proces adaptacije porodice novim društvenim konstelacijama. Nemamo nikakvih ozbiljnijih simptoma koji bi negirali brak i po28 8

rodicu kao takve. Naši mladi ljudi sklapaju brakove, naši mladi ljudi i te kako teško podnose svoje porodične terete i brige s puno ljubavi i samopregora. Društvu, međutim, nije toliko interesantno na koji će se način spolno vezivati ni kako će taj odnos biti društveno sankcioniran. Društvu je od daleko većeg interesa da djeca koja se rode budu zbrinuta i da uzmognu izrasti u korisne članove zajednice. Ovo naše društvo još nije spremno, nije ni materijalno, ni civilizaciono ni kulturno sposobno da preuzme mnogo veće terete dječje zaštite od onih koje već ima. A to, svi znamo, nije dovoljno. Prema tome, moramo tražiti neka druga rješenja. Ja ta rješenja vidim u sta­ bilizaciji porodice, u kojoj bi koheziona sila, umjesto pred matičarem sklopljenoga braka, bila postojanje zajedničke djece. U stvari, djeca i predstavljaju, i biološki i socijalno, centrum, nukleus porodice. U pitanju je nesporazum ako mi se prebacuje da nisam defi­ nirao vanbračnu porodicu. Dozvolite mi da zloupotrijebim samo za trenutak vaše strpljenje i da sada definiram vanbračnu porodicu. »Porodica ostaje i dalje krvnosrodnička, ali s brakom ili bez braka, sa ili bez zajedničkog ognjišta. Porodica bi, dakle, bila društvena grupa koju sačinjavaju roditelji i djeca bez obzira na to da li su im roditelji u braku ili ne. Funkcije porodice su prvenstveno zbri­ njavanje i odgoj djece, a onda i međusobno potpomaganje kao i zadovoljavanje potreba u vezi s zajedničkom ili nezajedničkom nabavom, odnosno potrošnjom dobara i ishrane, odjeće, stanovanja, kulturnih rekvizita i slično. Odnosi među članovima porodice ka­ rakterizirani su solidarnošću i osjećanjem zajedničke krvnosrodničke pripadnosti. Baš te odnose treba i normativnim putem učvršći­ vati i na njima zasnivati sve društvene intervencije oko stabili­ zacije porodice.« Dopuštam da je ova koncepcija u prvi mah šokantna. No nama, odnosno našim ušima nisu uvijek ugodni ni podaci do kojih dola­ zimo. Pogledamo li statističke podatke moći ćemo konstatirati da u našoj zemlji nema poligamije u onom rodovsko-plemenskom smi­ slu, ali imamo pojavu da nam je svaki sedmi ženik bar već jednom imao susret s matičarem, a od nevjesta svaka jedanaesta. A ne mali broj, naročito muškaraca, stupa pred matičara po više puta. Ti koji dolaze po 3, 4, 5 i više puta u matični ured rješavaju, do­ duše, jedan problem demografske prirode, jer se svaki put žene s dotad neudavanim djevojkama, pa imamo manji broj vanbračno rođene djece. Nije li to, u krajnjoj liniji, nepotrebna hipokrizija za koju ne vidim da je potrebno angažirati ceo zakonodavnopravni instrumentarij i praviti fetiš od pravne norme. 289

PETAR JOVANOVIĆ

Želim da kažem nekoliko reci o porodici u kojoj postoji psihotični, odnosno duševni bolesnik. Porodica zdravih ljudi ima dosta problema, a kad jedan član oboli od psihoze, sasvim je razum­ ljivo da teškoće postaju brojnije. Porodica u kojoj se pojavi psi­ hoza neminovno iziskuje društvenu intervenciju. Ona teško može da opstane bez pomoći društvene zajednice. Da bi se dobro razumeo problem ovakvih porodica u praksi, neophodan je uvid u postojeću teoriju. Svaka loša praksa proističe iz loše teorije. Nema loše prakse zbog nedoslednosti. Povodom toga navešću primer iz jednog našeg udžbenika za srednje škole koji je svojim obaveštenjima namenjen zdravstvenom prosvećivanju. U njemu se duševno oboljenje defindše na sledeći način: »Psihoza je težak duševni poremećaj,. . . oboleli često mogu postati opasni za sebe i svoju sredinu i potrebno ih je za duže ili kraće vreme smestiti u posebne institucije (duševne bolnice).« Ovakav idealistički teorijski koncept psihoze ima za posledicu navedenu lošu praksu. Međutim, još je Hipokrates, otac naučne medicine pre 2400 go­ dina, ovako defindsao duševnu bolest u delu »De morbo sacro« (O svetoj bolesti). »Psihoza je bolest mozga. Nju prouzrokuju pato­ loške promene na mozgu.« Ova najstarija naučna definicija je ma­ terijalistička, i nju je Hipokrates suprotstavio prenaučnom ideali­ stičkom konceptu. Definicija iz našeg udžbenika je idealistička. Teorijska razlika pomenutih definicija proizlazi iz odgovora na pitanje šta je psi­ hoza: bolest mozga ili duževni poremećaj? U drugom slučaju se nameću i dva dopunska pitanja: Šta je duša? Šta je poremećaj? Napominjem da danas u svetu ima tipično idealističkih autora koji tvrde da ne postoje duševne bolesti, nego samo tipovi reagovanja ličnosti. Iz takvih shvatanja proizlazi i pomenuta idealisti­ čka definicija. Navedeni primer nije izuzetak, jer se i u nekim drugim našim udžbenicima i časopisima materijalizam postepeno zamenjuje idealizmom. Nastavak teksta iz navedenog udžbenika definiše praksu. Tamo piše da psihotičara treba smestiti u duševnu bolnicu tek kad svo­ jim društveno poremećenim ponašanjem ugrozi sebe ili okolinu. Nije slučajno što se nigde i ne pominje potreba za lečenjem takvog bolesnika čim ispolji prve znake bolesti, i to zato da se pomogne njemu samom. To je zbog toga što se psihoza definiše kao tip reagovanja. Međutim, kad bi se psihoza materijalistički definisala kao bolest mozga, onda bi se takav bolesnik i postupak prema nje­ mu izjednačio sa bolesnicima čija se bolest nalazi u bilo kom dru­ gom organu: plućima, srcu, oku itd. Naravno, lečenje treba početi čim se utvrdi bolest, a ne treba čekati da dođe do ugrožavanja 290

sebe i okoline. Dalje, pošto je reč o bolesti koja remeti uračunljivost i uvid u bolest, većina psihotičara sebe smatra zdravim, ne obraća se lekaru, već se bori za ili protiv svojih sumanutih sadr­ žaja. Otuda je svaki građanin i cela društvena zajednica pozvana da interveniše čim sazna da neki čovek ispoljava poremećaj dru­ štvenog ponašanja, dok lekar pregledom utvrđuje da li je pore­ mećaj ponašanja poslediica bolesti ili nevaspitanja. Kad je reč o bo­ lesti, psihotičara treba odmah podvrgnuti lečenju, pa čak i protiv njegove volje. Blagovremeno lečenje obezbeđuje najveći uspeh. Istovremeno se sprečava i niz socijalnih problema koje prouzrokuje takav bolesnik. Najčešći socijalni problem psihotičara je prekid radnog odnosa. Veliki broj intervencija socijalnog radnika svodi se na regulisanje bolovanja retroaktivno, jer je napuštanje radnog mesta nastupilo zbog bolesti, pa se takav pravni akt smatra ni­ štavnim. Nezbrinuti duševni bolesnici mogu da počine krivična delà, naprave štetu, otuđe imovinu i tako materijalno ugroze sopstvenu porodicu i druge. Ako prihvatimo materijalističko shvatanje da je psihoza bolest mozga, da je posledica bolesti poremećaj društvenog ponašanja, neuračunljivost bolesnika, nesagledavanje sopstvene bolesti, onda odgovornost za sooijalne probleme koje počini psihotičar snosi dru­ štvena zajednica, a ne on. Društvena zajednica je dužna da organizuje institucije za zbrinjavanje bolesnih, onesposobljenih za samo­ stalan život, za rad. U slučaju pojave psihoze, društvena zajednica mora da interveniše preko svojih institucija u smislu upućivanja takvog bolesnika na lečenje što pre, ugrožavao on okolinu ili ne. U tom cilju vrlo je značajno i opravdano zdravstveno prosvećivanje građanstva kako bi svaki pojedinac znao šta treba da preduzme kad neko ispolji poremećaj društvenog ponašanja, u kom slučaju treba sam da odvede bolesnika lekaru ili da obavesti dom zdravlja, centar za socijalni rad ili organe vlasti. A da bi zdravstveno prosvećivanje, počev od srednje škole, bilo usmereno na ispravan na­ čin, onda se udžbenici moraju pisati sa materijalističkim koncep­ cijama, a ne idealističkim. Na kraju, ukoliko se budu sačinjavali zaključci, preporučujem da jedan od zaključaka bude usmeravanje prosvetne politike na obavezno pisanje udžbenika sa materijalističkim koncepcijama. JAGODA KLAUZER

Dozvolite mi da ukratko izložim nekoliko misli o budućim istraživanjima porodice. U međuvremenu smo, doduše, primili an­ ketni upitnik kojim se traži naše mišljenje o potrebi za osnivanjem posebnog centra za ispitivanje problema porodice. — Na taj upitnik 291

dat ćemo naše odgovore. Smatram malo vjerojatnim da bi se u dogledno vrijeme ovakav centar osnovao s obzirom na poznatu situaciju u kojoj se nalaze naučne institucije u pogledu njihovog broja, materijalnih sredstava itd. Ovo tim više što bi se istraživa­ nje porodice vrlo dobro uklapalo u domenu rada već postojećih instituta za društvena istraživanja. Neovisno o trenutnim izgledima za formiranje takove institu­ cije želim iznijeti svoje mišljenje o sistemu daljnjih istraživanja problema porodice. Značajne promjene osnovnih karakteristika da­ našnje jugoslovenske porodice, koja su najvećim dijelom rezultat izmijenjenog položaja žene, stvaraju probleme koje nije moguće riješiti unutar same porodice. Društvena intervencija na tom polju onemogućena je zbog nepostojanja kompleksnih informacija, dovolj­ no širokih i dovoljno pouzdanih da bi mogle poslužiti kao osnova za ocjenu tokova nastajućih promjena, njihova značaja i reperku­ sija na društvo u cjelini. S tim u vezi smatram vrlo hitnom potrebu za stvaranjem osnov­ nog fonda širokih informacija o porodici, njenim vanjskim obilje­ žjima i unutrašnjim odnosima, a napose o ženi kao osnovnom ele­ mentu porodice. Bitno je da se informacije prikupe istovremeno na svim područjima Jugoslavije, da budu istovrsne i na istim me­ todološkim osnovama, uz prethodno razrađene konceptualne okvire, uključujući i definiciju same porodice. Ovakovo bi ispitivanje tre­ balo da pruži saznanja o postojećim tipovima porodice s raznih aspekata (veličina i sastav porodice, ekonomski i socijalni status itd.) te o teritorijalno specifičnim varijetetima tih tipova. Ono bi trebalo da obuhvati razne oblasti porodičnog života i djelovanja porodice preko širokog aspekta pitanja, u kojima bi morala doći do izražaja i diferencija selo — grad, zbog poznatih postojećih razlika između ova dva stratuma. Upravo zbog obuhvaćanja više oblasti, u tom generalnom ispitivanju bi se trebalo zadržati na osnovama iz svake oblasti prepuštajući detalje posebnim proučavanjima. Realizacija ovakvog jedinstvenog ispitivanja, provedenog isto­ vremeno i po jedinstvenoj metodologiji, predstavljala bi solidnu platformu za ulaženje u sistematsko proučavanje raznih problema porodice otkrivanjem njihova prioriteta. Rezultati ovako zamišlje­ nog ispitivanja dozvolili bi horizontalnu komparaciju stanja u po­ jedinim područjima Jugoslavije u istom vremenu, a ujedno bi osi­ gurali dokumentiranu i pouzdanu osnovu za kasniju vertikalnu komparaciju. Propustimo li ovo vrijeme a da ne doznamo osnovne šire karakteristike današnje jugoslavenske porodice, kroz daljnjih pet ili deset godina bit ćemo u još težoj situaciji, jer nećemo imati osnove s kojom bismo mogli komparirati rezultate eventualnih ka­ snijih istraživanja. Provedemo li ovako široko ispitivanje, možda će rezultati inicirati neke akcije društva u oblasti porodica — žena 292

— djeca. U tom slučaju korist od takovog ispitivanja bila bi još značajnija, jer bi vertikalna komparacija pokazala i stupanj efi­ kasnosti poduzetih mjera. Napominjem da bi se ispitivanje poro­ dice na uzorku porodica moglo uključiti i u akciju predstojećeg popisa stanovništva 1971. godine. Dozvolite mi da se osvrnem na još jedno pitanje za koje smat­ ram da je neobično važno kad diskutiramo o problemima porodice, a to je pitanje obrazovnog nivoa žene. Naglašavam potrebu za obrazovanjem žene zbog toga što obrazovanje čini ženu sposobnom za sticanje ekonomske samostalnosti, koja predstavlja osnovu dru­ štvenog položaja žene najšire shvaćenog. Ne govorim o potrebi za dostizanjem konkretnog nivoa obrazovanja, jer će on varirati u ovisnosti o postojećem stanju. Vjerojatno je da će intenzivniji raz­ voj tercijalnih djelatnosti u budućnosti dati mogućnost za jače privredno uključivanje i ženama s nižim kvalifikacijama i obra­ zovanjem, ali ne i ženama bez ikakvih kvalifikacija. Pitanje sticanja obrazovanja i kvalifikacija treba anticipativno riješavati, a ne tek tada kad se ta potreba u društvu pojavi. Samo obrazovanje može stvoriti ženu — samostalnog samou­ pravljača, ženu — odgojitelja naše djece sposobnog da pomogne ne samo u rješavanju školskih zadataka već i mnogih drugih pro­ blema s kojima se dijete raznih uzrasta susreće. Samo zadovolja­ vajući obrazovni nivo žene može ukinuti hipertrofirani natalitet, tamo gdje on još postoji, i gdje se žena iscrpljuje u rađanijma djece koja vrlo često ne dožive ni svoj prvi rođendan. Jučer se govorilo u jednom referatu o potrebi da se izmijeni struktura potrošnje naše porodice društvenim subvencioniranjem proizvodnje nekih artikala. Ja bih se u principu složila s ovakvim prijedlogom, imajući u vidu, u prvom redu, proizvodnju televizij­ skih i radio-prijemnika. Smatram da bi upravo sredstva masovnog informiranja trebala što prije stići u svaku našu porodicu, gdje bi u mnogim slučajevima stvarala i nove potrebe. OLIVERA BURIĆ

Biću vrlo kratka, nastaviću, samo nešto konkretnije, ono o čemu je moja prethodnica u diskusiji govorila. Moje izlaganje se odnosi na dva veoma izražena zahteva, i ovde, a i inače. Prvo, da se uskladi nauka i praksa, tj. da se premosti jaz za koji svi kažu da među njima postoji i, drugo, da se usklade akcije između mnogo­ brojnih naučnih ustanova i pojedinaca koji se bave istraživanjima porodice. U tom smislu 6 naučnih institucija iz Jugoslavije integrisalo se i predložilo jedan zajednički istraživački projekat. Smatramo da je 2 93

problem koji je predložen jedan od prioritetnih, što ne znači da se te iste institucije ne bi prihvatile i drugih problema koje bi ovaj, ili neki drugi sličan skup, institucija ili pojedinac obrazložili kao aktuelniji. Mi smo to i u referatu koji smo podneli istakli, a ukratko ću još jednom naglasili o čemu je reč. Smatramo da je najaktuelnije u ovom momentu to kako ćemo naš novi društveni sistem, socijalistički sistem baziran na samoupravljanju, izgraditi. Da li nam je dovoljan samo dobar koncept, teoretski fundiran, ili su nam potrebni i ljudi koji će biti sposobni da taj koncept i u ži­ vot sprovedu. I polazeći od toga da oformljeni ljudi teško mogu u svom zrelom dobu da se preorijentdšu i steknu neke kvalitete koje svojim vaspdtanjem nisu poneli, smatrali smo da je vaspitanje dece u tom smislu veoma značajno. A jedna od institucija, iako ne i jedina svakako koja se u ovom smislu bavi vaspitanjem dece, je i porodica. Porodica koja treba zajedno sa drugim institucijama da vaspita čoveka koji će biti dobar radnik, društveno zainteresovan i sposoban za demokratsku akciju. Jer je naš koncept socijalističkog društvenog uređenja koncept veoma visoke demokratije, a mislim da se za takvu demokratiju treba učiti i naučiti kako je u život sprovoditi. Dobiti samo slobodu nije dosta, treba umeti tu slo­ bodu iskoristiti, odnosno korisno upotrebiti i za nju se osećati od­ govornim. I zato je naš projekt »Socijalizacija mladoga čoveka u porodici«, tj. koliko porodica u tom smislu doprinosi društvu, pod­ nesen ovde sa predlogom da društvene organizacije, kao što je Konferencija za društvenu aktivnost žena Jugoslavije i Savet za brigu i vaspitanje dece i omladine Jugoslavije, budu nosioci tih projekata. Na taj bi smo način zadovoljili pomenuti zahtev o tešnjoj saradnji između nauke i prakse, ne radi neke forme, nego zato da bi ove organizacije koje su stalno u neposrednom kontaktu sa društvenom praksom mogle na nas da deluju da budemo što konkretniji, što realniji i što plodniji u svojim istraživanjima i kako bi naša istraživanja mogla da koriste što više neposrednoj praksi. Mislim da ovaj skup pre nego što prestane da radi može da se iz­ jasni prihvata li ovaj predlog i da li se pomenute organizacije primaju da budu inicijatori i koordinatori predloženih istraživanja. Mislim da je veoma značajno u tom smislu iskoristiti ovaj skup i već jednom preći sa reči na delo. MIRJANA KRSTINIĆ:

Drugarice i drugovi, na kraju ovog savetovanja imam dužnost da izrazim u ime Konferencije za društvenu aktivnost žena socija­ lističkih republika, Saveznog saveta za vaspitanje i zaštitu dece, Konferencije za društvenu aktivnost žena Jugoslavije i Pripremnog 294

odbora ovog savetovanja, zahvalnost referentima, onima koji su dali saopštenje, učestvovali u diskusiji, kao i svima onima koji su prisustvovanjem doprineli da se problemi porodice u samoupravnom društvu svestranije sagledaju. Promene u razvitku našeg socijalističkog društva, posebno per­ spektive i potrebe koje otvara i nalaže naš demokratski razvitak, tj. razvitak slobodne ličnosti, zahtevaju da nezavisno od sadašnjih teškoća i problema sagledamo tendencije razvoja porodice. Oči­ gledno je, da se ciljevi, koji su bili i ovde, na ovom sa veto vanju iskazivani i nagoveštavani, mogu ostvariti samo postupno, u jed­ nom duljem procesu, tj. u skladu sa razvojem samoupravnog dru­ štva i sa uspostavljanjem s tim u skladu materijalnih društvenih, ekonomskih i drugih uslova. I obrnuto, u onoj meri u kojoj će biti jasnije formulisani ciljevi razvoja porodice i koncepcija njenog raz­ vitka, toliko će se lakše sagledati kadrovske, naučne i materijalne potrebe za njenu realizaciju. Raščišćavanjem osnovnih fundamen­ talnih problema koncepcije porodice u samoupravnom društvu, o čemu je bilo reci ovde, i što je bio cilj ovog savetovanja, uslov je za daljnje napore na tom planu svih zainteresovanih faktora u našem društvu. Nezavisno od materijalnih uslova za razrešavanje niza problema ne može se poreći činjenica da je među onima koji se bave ovim pitanjima, među naučnim, stručnim i političkim radni­ cima, bilo do sada znatnog angažovanja u sagledavanju funda­ mentalnih pitanja razvoja porodiice. Razlike u pogledima oko nekih pitanja postoje, što je razumljivo obzirom na heterogenost uslova u kojima porodica egzistira i razvija se u našoj zemlji. Trebalo bi činiti ipak dalje napore, što je jedan od ciljeva ovog savetovanja, da se oko nekih osnovnih i načelnih stavova o razvoju porodice u samoupravnom društvu dogovorimo kako ne bi bila blokirana ne­ ka aktualna praktična rešenja, pa zato i dalji razvoj koji bi mogao zaostajati iza stvaralačkih mogućnosti i potreba društva. Očito je, što takođe pokazuje ovo savetovanje. da u našem dru­ štvu postoje i da su tu snage koje su u stanju na društveno-političkom i sistemskom planu da teoretski sagledaju razvoj u cilju usklađivanja razvoja porodice sa našim društveno-ekonomskim i političkim dostignućima i potrebama našega društva i opštim intencijama njegovog samoupravnog razvoja. Međutim, mi ni ovde kao ni u drugim delatnostima bez adekvatne saradnje svih onih koji teoretski i praktično rade na tome planu ne možemo sagledati problem u svim aspektima, a još manje se mogu prevazići razlike u pogledima radi neophodnog teoretskog kretanja napred i radi praktične akcije. To je bio cilj ovog savetovanja te ako smo i mi­ nimum u tome uspeli, jasno zahvaljujući vama koji ste na ovome savjetovanju aktivno sudelovali trud se, da tako kažem, isplatio. 295

Saradnja svih ondh koji rade na pitanjima razvoja porodice je put da se postigne ii da se dođe brže do sagledavanja rješenja i ciljeva za čitav niz otvorenih problema koje je ovo savetovanje potstaknulo. To je razlog zbog kojeg su Konferencija za društvenu aktivnost žena Jugoslavije i Savezni savet za staranje o deci smat­ rali da je potrebno, oslanjajući se na dosadašnja dostignuća na tom planu i rezultate proučavanja, okupiti snage koje se tim pitanjima bave i ukazati time koliko je nužna stalna saradnja na dugoročni­ jem planu. Poznato vam je da se u socijalističkim republikama, u raznim institucijama vrlo intenziivno radi na dugoročnijim specifičnim istra­ živanjima i da se pokušavaju sagledati specifični problemi. Tako na primer Konferencija za društvenu aktivnost žena Socijalističke Republike Hrvatske, priprema već za iduću godinu savetovanje o zaposlenoj ženi u porodici u gradu i na selu. To istraživanje već nekoliko godina finansira Savet za naučni rad. Takvih primera ima u svim republikama, a čuli smo i predlog drugarice Burić koja nam predlaže da se zainteresujemo za istraživanje koje organizira nekoliko institucija i naučnika. Konferencija za društvenu aktivnost žena Jugoslavije i Savezni savet za staranje o deci želeo je ovim Savetovanjem da dâ samo podsticaj svim tim naporima radi bržeg kretanja napred. Ovo sa­ vetovanje, nezavisno od njegove celovite ocene koja će mu se dati, mislim da je ukazalo na potrebu, da se angažovanjem svih onih koji se na bilo koji način i sa bilo kojeg aspekta bave problemima porodice formiraju društveni i naučni pogledi na njezin razvoj. Osnovna orijentacija u tome pogledu mislim da je u osnovi data na ovom savetovanju, naročito sa stanovišta utvrđenog načela, tj. ideje o slobodnoj i ravnopravnoj ličnosti u našem samoupravnom društvu, pa prema tome i o porodici. Ta osnovna ideja o slobodi ličnosti, pa prema tome i razvoja porodice koji se na njoj temelji, postaje jedan od osnovnih uvjeta prevazilaženja nedovoljne ravno­ pravnosti među polovima. Poznato je, a to je istaknuto i ovde, da su se kod nas zadržali i još se zadržavaju elementi patrijarhalnosti i tradicionalizma. Za njihovo razrešavanje biće potreban dugotrajan proces. To ujedno znači, da moramo sagledati zakonitosti tog procesa kojeg nećemo moći ostvariti odmah nego vrlo postepeno. Međutim, bitno je sa­ znanje o neminovnosti tog procesa koje mora biti prisutno u osno­ vama naših koncepcija u domenu naše teoretske i praktične akcije. Ovde su pokrenuta značajna pitanja: kako u praksi konkretizirati model samoupravljačkog sistema i kako realizovati što uspešnije ne samo teoretska, nego i sistemska i praktična rešenja. Naša gledanja i naša shvatanja kako je istaknuto ponekad su u praksi okrenuta instrumentariju poresko-državnog sistema, a ne onim pro296

gresivnijim iskustvima koja se već danas javljaju u praksi i manje ili više uspešno realiziraju. Danas, kada izgrađujemo i razvijamo samoupravni sistem bilo bi nužno više izučavati kako u kompleksu tog htenja celokupnog samoupravnog društva sagledati mesto porodice, roditelja i deteta. Mislim da je to osnovica od koje bi bilo korisno u našim daljnjim htenjima da pođemo, dublje ulazeći u one procese društveno-ekonomskog sistema, principa dohotka na kojem gradimo koncept na­ šeg samoupravljačkog socijalizma. Praktično da kažem, sloboda i ravnopravnost članova društva u našem društvu, u donošenju bit­ nih odluka za njegov razvoj, učestvovanje u raspodeli prema radu kao osnovnog dohodnog principa, u tim procesima moraju naći odraze i u celokupnom životu ljudske ličnosti i porodice. Iz te bit­ nosti proizvodno društvenih odnosa koji se nastoje izgrađivati u materijalnoj i društvenoj proizvodnji postupno će se po osnovnim zakonitostima društva i postulatima marksističke teorije razvijati i odnosi među ljudima u porodici. Dublje ulaženje u širu celokupnost društvenog kretanja i razvoja našeg društva dovodi, kako nam je poznato i do osnovnih stavova prema razvoju porodice, koja se ne može razvijati ni sagledavati, ako se ne uđe u bitnost celokupnog našeg razvoja. Tu je po mom mišljenju cel'ina svestranosti, celovinosti a i specifičnosti našeg procesa. Kao što nam je poznato, mi u svetskim razmerima, osim u osnovnim postavkama marksizma, ne­ mamo praktičnih primera realizacije modela našeg samoupravnog socijalizma. Polazeći baš od toga, iako moramo i dužni smo pratiti praktična iskustva i teoretska naučna dostignuća drugih zemalja na planu razvoja društva i porodice. U našim htenjima i nastoja­ njima ima specifičnosti kao odraza i modela našeg samoupravnog socijalizma i reperkusija koje baš taj model izaziva na svim po­ dručjima naše društvene delatnosti. Zbog toga je naša odgovornost i naš prilaz teži, značajniji i odgovorniji, ne samo pred našom zemljom, nego i pred svetskom javnošću. Polazeći baš od toga, ja se u ime organizatora ovog s?.vetovanja zalažem, da se u ovom pravcu još šire, još svestranije razmotre aspekti razvoja porodice. Želeći svima uspeh u daljim na­ stojanjima na ovim pitanjima, ja vam zahvaljujem još jedanput na učestvovanju i srdačno vas pozdravljam. Hvala.

297

ANĐELKA ZEČEVIĆ

REZIME

PE3IOME II0JI03KEHHE M ÜPOEJIEMbl CEMbM B IIPOI1ECCE CTAHOBJIEHHH

C A M o y n p A B Jiflio m E ro cH

o e iiie c t b a

B HacTOflmen (J>a3e Hauiero o6mecTBeHHO-nojniTMHecKoro pa3BimiH B03HHKJI3 He06X0flMMOCTb B njiaHMpOBaHMM flOJirOCpOHHOIÏ nOJIIITIlKM B OTHOLLieHHM CeMbM M ee pa3BMTMH T3 K, HT06bI ee pa3BMTHe 6blJIO COTJiacoBaHo c npoMexoflflmMMH npoi;eccaMM b oerajibHbix ccfcepax oômecTBeHHort JKM3HM. IIo Tort npMHMHe KoHcjDepeHijnu no BonpocaM o6mecTBennort aictmbhocth JxeHmnH lOrocjiaBHH npoHBMJia nHnijMaTnBy cpe^n cneunajnictob, HayHHbix n oômecTBeHHbix pa6oTHHKOB 06 oprann3auiin OAiioro 06meiorocjiaBCKoro coBemaHHH no npo6jieMaiw ceMbM. K stoh MHMLjMaTMBe upncoeawHnjincb n Bee Pecny6jinK aH cxne KomfcepeHijMM no BonpocaM c6mecTBeHHOH 3 ktmbhoctm xeHiiiMH, a Taicxce m C obct nOMOuiM no BocnnTaHHio fleTeft b tOrocjiaBHH. OpraHH3ai;nio coBem aunn b 3« ji na ce6n Mh CTMTyT no n3yHeHMio nojinTHMecKnx npoÔJieM npw Bbiciuert uiKO.ie nojm TnnecKnx Hayx. O chobhoh npe^nocbiJiKOM opraHW3aijnH coBemaHMn «BMJiacb hco 6xoflMMOCTb paccMOTpeHMji npoôJieM ceMbM xaic n a c ra npoôjieM Bcero lorocjiaBCKoro o6mecTBa, KOTopoe ocHOBbiBaeTcn Ha H anajiax caMoynpaBJieHMH, Tax, hto Bee npeflJioweHHbie pemeHMH aojixchu 6biTb b cootbgtctbum C TeHfleHUnflMM pa3BMTMH lOrOCJiaBCKOH 06lHeCTBeiIH0- 3K0H0MMHeCK0rt u nOJIMTMHeCKOM CHCTBMbl. Il03T0My COBeUiaHMe flOJIJKHO 6bl.no OTBeTHT b Ha PHfl axTyajibHbix BonpocoB, KOTopue craBUTcn b cbh 3m c flaJibHei'mniM njiaHOBbiM HanpaBJieHweM pa3BMTnn Ha inert ceMbw, a, npext^e Bcero, Ha Heo6xoflMMOCTb eAHHoro CMHTeranecKoro u aHajiMTMHecKoro no^xo^a k npo6jieMaM ceMbM Ha HaynHOrt ocHOBe, n a Heo6xoAMMOCTb yneTa aicryajibHbix o6mecTBeHHO-nojiMTHHecKMX npo6jieM Haiuert coBpeMeHHOfi ceMbM bo Bcex pasM epax c oflHOBpeMeHH bim noaxoflOM k stmm Bonpoca;.t c tohkh speHMH MHomx HayHHbix flMcqMnjiMH Ha MHornx nojinx flenTejibiiocTM, KOTopue flo cmx nop n am e Bcero pa3BMBajiMCb M30JiMpoBaHHo flpyr ot Apyra. KpoMe Toro, bto nojinranecK oe coBem aune BbiTexaeT H3 Heo6xoAmmoctm CBS3aTb flocTMrHyTbie HaynHue MccJieflOBaHMn h npaim inecityio flenTejibHocTb c o6T>eKTMBHbiM yTBepjKfleHMeM npMopuTeTHbix npoôJieM, KOTopbie Haflo peuiMTb x a x mojkho paHbiue, a Taicxce m Te Bonpocbi, HaA 3 01

pemeHweM xoTopux

hcoGxoammo

paôoTaTb Sojiee cMcreMaTMHecxM m npo-

A O J ix c M T e jib H e e ,

CoBemaHMe OTxpbiJiocb bboahmm m AOKJiaAaMM fl-pa Mapwana KouiMnexa, A-pa Bjia^e MMJiaHOBMHa, A-pa Mapxa MjiaAeHOBMna, A-pa CTaHKa riMHTapMHa m t o b . B mam T omihmh , b kotopw x oxBaneHbi ochob Hbie acnexTbi ceMbM, noKa3aHO cymecTByiomee nojiojxeHMe, npoôjieM bi w M3MeHeHwn KOTopbie ceMbn McnbiTbiBaeT. Bce AOXJiaAu m cooGmeHnn pa3ACJieHbi Ha Tpw TeMaTMnecxMe rpynnbi h no hmm Ha njieH apH bix 3 ace-

AaHnax Bejiacb AMCxyccMH.1 Ile p B a a TeM aTHnecxan r p y n n a oxBaTbiBaeT pa6oTi,i TeopeTM necxoiopwAMHecKoro coAepjxaHMH. B stmx p a 6 o T a x paccM aTpnBaiOTcn TeopeTMHecKwe Bonpocbi b cbh 3 m c M3yHeHneM ceMbM mjipi nocBam eH bi iopmam — necxMM npo6jieM aM ceMbM, xpMTMxe c y m ecT B y io iu n x HopMaTMB03 h npeA jioraM rjih mx yjiyHineHMH. TeopeTM Hecxan npoGjieMaTMxa Gbijia oneHb M ajio npeACTaBJieHa b AOKJiaAax. «ÊaxTMHecxn GbiJio TOJibxo H ecxojibxo nonbiTOK HHTepnpeTaHMM MapxcMCTCxoro noHMMaHMn ceMbM, x a x pi c y m e CTByiompix oppieHTaqpiH b 3anaAH oiï c o q n o jio rn H e c x o ii mwcjim .

KDpHAMHecKaa npoGjieMaTMxa GbiJia npeACTaBJieHa ropa3AO 6ojibuie, PiMejiH MecTO pacxoxcAeHPin bo B3rJiHAax no BonpocaM OTHomehmh lopMAMHecKOH CHCTeMbi K ceMbe. Jlynrne Bcero ômjim o6pa6oTaHbi npo6jieMbi OTHOineHHHi poAMTejiefi m AOTefi, MaHbine cynpyjxecxne otho meHHH h Bonpocbi 6paxa, a Taxjxe npoSjieMbi npaBOBoft 3amMTbi ceMbi. IIpeo6jiaAajiM, rjiaBHbiM o6pa30M, ABa mhohhh npw paccMOTpeHnn m pemeHMM eTMX npoÔJieM. OAHa rp y n n a aBTopoB n p n jiarajia ycm inn ajih yjiyHineHHa cymecTBywiueH cmctcmh lopMAMHecxnx h o pm c TeM, hto 6bi 6ojibine cbo Goam m MHMijMaTMBbi b peineHMM stmx BonpocoB npeAOcTaBPiTb PiHAMBMAyyMaM. Æpyran rp y n n a HacTaMBajia Ha em e Gojibine\i BMeinaTejibCTBe o6mecTBa b ceMefiHbie h cynpyjxecxM e OTHomemiH nyTeM Gojiee CTpororo peryjmpoBaHHH h opm stmx oth ou ich hh . ABTopbi nepBOH rpynnbi AOXJiaAOB (rjiaBHbiM o6pa30M iopmctw ) Gojibine Bcero Hactbm bbjim Ha npaBOBOM BMeinaTejibCTBe c ,,pa3yMHoft ocTopojxHOCTbK)”, T. e .TOJibxo b Tex cjiynanx, xorAa APyrne peineHMH He cymecTByioT mjim ohm 6ecnojie3Hbi. M Horne M3 hmx CHMTaioT, hto Hama npaBOBan CHCTeMa b CBoefi ocHOBe xopom a m Aaxce npeBocxoAMT cymecTByiomne paMxn m bo 3mojkhoctpi H am ero oômecTBa m, noaTOMy, neT hcoôxoammoctm ee MaHHTb, a HyxtHO ApyrMMM cnocoôaMM noMoraTb jiioahm cbmmm pemaTb npoGjieMbi, He HaHOca BpeAa hm ce6e, hm oÔmecTBy. BTopaa TeMaTMHecxaa rp y n n a „TeHAeHijMM pa3BHTMH ceMbM b npoijecce CTaHOBJieHMn caMoynpaBJiniomerocH oômecTBa” — caMan xpynHan no HMCJiy AOXJiaAOB m caMan pa3HOo6pa3Han no coAepjxaHMio m cnocoÔaM MCTOJixoBaHMn npoÔJieM. Bonpocbi, xoTopue paccMaTpMBaiotch b stmx AOXJiaAax, mojxho pa3AeJiMTb Ha tpm TeMaTMHecxMe nacTM: M3MeHeHMH b Tax

b

hto

ï ) OpraHM3aTopu nojiyHMjiM oxojio 50 AOXJiaAOB m cooômeHMH, a coBemaHMM ynacTBOBajio oxojio 200 nejioB ex.

302

CeMbe nOfl BAMHHMeM 06l>eXTMBHblX (JîaXTOpOB pa3BMTM$I, KâKMMM Î1Bahiotch npouecc MHAycTpnaAM3aunM n yp6aHM3ai;MM, bjihsihmc 3aH5iTOCTit jKeHiUMH Ha ceMbio, a T axw e npoôJieMbi JxeHiunHbi b ceMbe m oômecTBe Booôme h counaAH3aunH fleTen m pojib ceMbM m APyrwx yHpextflenwH.

CaMoe 3aMeTHoe H3MeHeHne b ceMbe, KOTopoe nponcxoAMT noA bamhhmcm coBpeMeHHbix ABMHteHMH b H a u ie M oômecTBe, a KOTopoMy y^ejineTca 6ojibuioe BHMMaHMe b ueAOM pa^e AOXAaAOB, fiBAneTcn nBJieiuic coxpaïueHHH ceMbM, a Taxxce nocAeACTBMH m nepcneTMBbi sToro npouecca b ôyflymeM ceMbM. Taxwe b xanecTBe cacactbmh stmx abhxcchhh aHajiw3wpyeTCH M3MeHeHMe xAaccMHecxofi opraHnaauMM ceMbM Ha npMHunnax iiaTpwapxajibHoro aBTopwTeTa, a KOTopoe CBfi3ano c noTepeft TpaflmjHOHaJIbHblX 4>yHKUHH ceMbM M B03HMKH0BeHMeM MAM yCHJieHMeM 3HaneHMH HexoTopbix flo eux nop cyiuecTByiomMM. KpoMe Toro yKa3aHo Ha M3MeHeHMe KyjibTypHoro m TexHnnecxoro ypoBHH ceMbM.

B flOKJiafle 6 o jib iu o e BHMMaHMe yflejieHO nocjieacTBHUM jxencxoH 3aHHTOCTM Ha ceM bio m fleTefi. Ilo STOMy Bonpocy nonBMAMCb m Hexoropbie npoT M BonoJioxtH bie mhchmh b OTHOiueHMH nojioJKM TejibHoro m OTpnuaT ejibH oro bamhhmh 3 T o ro HBJieHM« Ha ceMeHHyw JKM3Hb. Pem eH M e kohc^ amkTHoro x a p a x T e p a poam JxeHiuMHbi b HauieM oômecTBe H exoTopbie ynacTHMKM BMflflT B JIMKBMflaiJMH HaCTHOrO X apaK T epa BeflCHMn A0M0X03HHCTBa m OTHeceHMH e r o k OTpacjiM oôm ecTB eH H oro npon3BOACTBa, t . e. 3a AMKBHAaiJMIO 6e3AHbI MejKfly npOM3BOACTBeHHblMM M Henp0M3B0ACTBeHHbiMM flenTejibHOCTMHMM b oSm ecTB e. O npeA ejieH H oe hmcao aokabaob ôbiJio nocB H iueH o cneuncJjM H ecxoH npoôJieM e sMaHCMnauMM JKemuMHbi b AepeBHe. B hmx xoHCTaTMpoBaHO, hto xoth eTOT n p o u e c c b aoct3 tomhoh M epe p asB M jica m « a jie e np o flO Jiw aeT TopM03HTbcn e ro 6biCTpoe abmjkcmie, a eTO, n p ex cA e B cero , cymecTBOBaHMe nacTHoft coGcTBenHocTH Ha c e jie , a T a x x e OTpM qaTejibHoe OTHOiueHMe jxeHiuMHbi flepeBHM k cBoefi nepcneK TM Be b ceAbcxoxo3HHCTBeHHOM npon3BOACTBe. npoôjieMbi couMaAM3auMM fleTeii m achctbhh pnfla ynpejKAeHMH Ha 3tot npouecc paccMaTpMBajincb c pa3AMHHbix acnexTOB m Ha ocHOBaHMM PHfla 3MnHpMHecKMx MCCJieflOBaHMfi. Tax paccMaTpMBaAocb BAMfiHwe nponcxoxcAeHMH yneHMxa Ha ero y cnex m noBe^eHne b uiKOJie, pa3BMTne MHTepeca y AeTen noA bamuhmcm ceMeüHOH aTM0Cepbi b xotopoh xiMBeT, x ax Vi uiKOJibHbie ycjiOBMH, BJiMBHMe AOLUKOAbHbix ynpejKACHMH Ha BocnMTaHne AeTeft, a Taxxce bamhhmc Ha A^Tew npoAAeHHoro ahh b uiKOJiax m BAMHHMe MaccoBbix KOMMyHHKauHiï Ha 3TOT npouecc. Be3Ae noAnepxHyTa HeoôxoAMMOCTb TecHefluiero coTpyAHMnecTBa ceMbM co uixoaoh. TpeTbH rp y n n a AOKjiaAOB OTHOCMAacb b ochobhom k ncnxoA ornHecKO-naTOJiorMHecKMM m ncMxnaTpMnecxMM acnexTaM Ha6jnoAeHnn ce­ MbM. 3Aecb M3ynajiMCb onpeAejieHHue AeBMauMOHHbie naTOAornnecxMe «BAeHMn b ceMbe mjim y AeTen, x a x cJieACTBne M3MeHeHna b uinpoxMX oômecTBeHHbix paM xax mam x a x pe3yAbTar onpeAeAeHHbix pacTpoftcTB B CâMMX CeMbHX M ÔpaxaX. nOAHepXHyTO, HTO nOMOlUb OÔmeCTBa T3XMM 3 03

ceM bH M b

A O J ijK H a

K O Topw x

6 bi

pa3B M B aT bC H M M e jiM C b

nocpe^C T B O M

rp y n n b i

iiim pokoh c e T M K O H c y j i b T a i j H H ,

c n e ijH a jiM C T O B

p a 3 J W H H b ix

n p o c jp e c c n r t.

OTflejibHoe BHMMaHMe Ha coBemaHHM w b flMCKyccHHX nojiynnjia

npo6jieMa KOopflUHai^MM u MHTerpaLjnn MCCJieflOBaTejibCKMx m ap y rn x ycHJiMH c i^ejibio 6ojiee scJjcjpeKTMBHOH noMomw ceMbe b HanpaBJieHnn ee pa3BHTHH. BHeceHO npeflJioxceHMe 0 6 opraHM3aijHH oOmeiorocjiaBcicoro HCCJieflOBaHMH flByx 3HaHMTejibHbix npoSjieM M3 3Tofl rpynnbi: npo6jieMbi coi^Majin3aqnw h npoÔJieMbi nojiojKeHna raeHmHHbi b ceMbe n oSuuecTBe. B 0 6 a HCCJieflOBaHMH BKJiiOHMJincb 6bi 3anHTepecoBaHHbie cneijMajiMCTbi u HayHHbie paôoTHMKn b erpaH e, a n x 4 ) H H a H c n p o B a H n e npoM3BOflHjiocb 6bi M 3 COOTBeTCTByiOlUMX HayHHbIX (JîOHflOB, a Taxxce M 3aMHTepeC03aHHbIMM oSmCTBeHHO-nOJIMTMHeCKMMM opraHM3aijMHMM. IIpeBeo:

ÜETAP BOJKIfR.

304

A B S T R A C T POSITION AN D PROBLEMS OF FAM ILY IN THE PROCESS OF CONSTITUTION OF SELF-GOVERNING SOCIETY A need has presented itself, in the present stage of our socio-poli­ tical developm ent, for planning a long term policy towards fam ily and its developm ent, so as to enable it to harm onize w ith the current proces­ ses in other dom ains of social life. For this reason, the Conference for Social A ctivities of Women of Y ugoslavia has initiated the action among specialists, scien tific and social collaborators for organizing a general Y ugoslav synposium on the problem s relating to fam ily. A ll the Republic Conferences for Social A ctivities of Women, as w ell as the Council for Care E ducation of Children of Yugoslavia h ave also jointed to this ini­ tiative. Organization of this synposium has been undertaken by the Institute for P olitical S tudies of th e H igh School o f P olitical Sciences. The basic assum ption, used as the starting point w hen organising the synposium , w as th at th e problem s relating to fam ily should be dealt w ith as a part of problem s of th e w h ole Yugoslav society w hich is being constituted on th e self-govern ing basis and that all suggested solutions m ust be accorded w ith th e d evelopm ent trends of Yugoslav socio-economical and political system . T he synposium was, therefore, intended to give answ ers to quite a num ber of actual n.‘eds and interests, which have com e about in connection w ith further planned directioning of the deve­ lopm ent of our fam ily, and first of all to th e need for unique synthetik approach to th e problem s of fam ily on scien tific level, to the need of com prehension o f th e actual socio-political problems of our contemporary fam ily in all dim ensions, w ith sim ultaneous approach to those problems from the aspect of several scien tific disciplines and of various domains of activities, w h ich h ave been performed alm ost alw ays quite separately hitherto. This p oliticological synposium also results from the necessity to unite the realized scien tific researches and to determ ine objectively the problem h aving th e priority, w hich should soonest possible, and also those paints the solving of which requires longer and more system atical endeavours.

xx*

305

The synposium was opened by introductory reports rendered by Dr. Marijan Košiček, Dr. Vladimir Milanović, Dr. Stanko Pintarić comarad Vida Tomšič, in which the basic aspects of family have been incorporated, and actual state, problems and changes which families undergo. All the received reports and announcements were divided into three thematical domains and they were discussed at plenary sessions.^1) The first thematic domain incorporated a group of works of theo­ retic-legal nature. Those works deal either with certain general theoretical points relating to studies of family or with legal treatment of the prob­ lems concerning family, critics of the existing precepts and suggestions for their improvement. The problems of theoretical nature have not been represented to a great extent in the reports; in fact, there were a few attempts only of interpreting Marxian conceptions of family, as well as of the existing orientations in Western sociological thought. The problems of legal nature were represented to a considerably greater extent and there were also more considerable differences in stand­ points concerning the relation of legal system towards family. The prob­ lems concerning the relations parents-children were elaborated to a great extent, relations between marriage partners and questions relat­ ing to marriage, as well as the problems of legal protection of family. Two conceptions mainly were predominant in laying down and solving those problems. One group of authors pleaded for improvement of the present system of legal precepts by way of leaving more freedom and initiative in solving those problems to individuals. The other group of authors pleaded in favour of still more intensive and powerful interven­ tion of society in family and marriage relations, by way of more strict legal precepts governing those relations. Authors of the first group of reports, mainly lawyers, show by far more the aspiration that law should interfere in those relations with »reasonable consideration«, i. e. in those cases only when other solutions are neither possible not useful. Many of them are of the opinion that our legal system is basically good in this respect and that it even overrides the present framework and possibili­ ties of our society and that, consequently, it should not be modified, but that assistance should be provided through other forms of action to the effect that people resolve their problems in an adequate way, not damag­ ing either themselves or society. The second thematic domain »Trends of development of family in the process of constitution of self-governing society« is the most extensive by the number of reports and the most heterogeneous by the subjects and methods of dealing with the problems.The questions dealt with in those reports can be divided into three narrower thematic entireties: changes in family under the influence of objective factors of development such as 1) T he organ izers of th e S ynp osium have received about 50 reports and amn ou n cem en t and th e S yn p osiu m w as atten ded b y about 200 particip ants

306

industrialization and urbanization process, effects of wom an’s em ploy­ m ent upon fam ily, as w e ll as th e problems faced by wom en both in fa­ m ily and in society in general, and socialization of children and role of fam ily and other institutions. The m ost distinguishing change in fam ily, w hich takes place under the influ en ce of contem porary m ovem ents in our society and which was dealt w ith in a num ber of reports, is phenom enon of decrease in fam ily largeness, as w e ll as consequences and prospects of that process for the fu ture of fam ily. M odification of conventional fam ily organization on the principle of patriarchal authority as th e consequence of those movements w as also analysed, w h ich is related to fading o f traditional fam ily func­ tions and getting n ew ones, or by intensification of importance of certain present functions. In addition, th e changes in cultural and technical stan­ dard of fam ily w ere also pointed out. G reat interest w as displayed in the reports also in the consequences of w om an’s em ploym ent on th e fam ily and children. Certain controverse standpoints have presented them selves as to p ositive or negative effects of that circum stance on fam ily life. Som e participants based solution of the conflicting character of w om an’s role in our society upon abolition of private character of household and upon its establishm ent as a branch of social production, i. e. th ey pleaded in favour of abolition of the gap betw een producing and non-producing activities in society. Certain num­ ber of reports w ere dedicated to the particular problem of em ancipation of wom en in villages. It w as determ ined in those reports that this process has m ade considerable progress, but that there are still certain braking factors, w h ich im pede its further and faster developm ent, those factors being, first of all, existen ce of private property in villages, as w ell as n egative attitude of w om en in villages tow ards their prospects in agri­ cultural production. T he problem s of socialization of children and influence of a number of institutions on that process w ere dealt w ith from various aspects and also on th e basis of em pirical researches. For this purpose, observation have been m ade of th e influ en ce of pupils origin on their success and behaviour at school, d evelopm ent of interests w ith children under the influence o f fam ily atm osphere in which they live, as w ell as under the influ en ce of conditions prevailing at schools, influence of preschool insti­ tutions in education of children and th e influence of w hole day sojourn at schools, and th e influ en ce of m ass com m unications to this process. In all the reports th e need w as stressed for the closest possible collaboration betw een fam ilies and schools. T he third group of reports related m ainly to psychological — patho­ logical and psychiatric aspects of observations of fam ily. Certain d eviations and pathological phenom ena in fam ily and w ith children w ere studied in those reports, as a consequence of changes in w ider social lim its or as a result of certain disturbances in fam ilies and m arriages them selves. It 307

was pointed out that assistance of society to such families should be ren­ dered through a wide network of counsel centers, which should be man­ ned with teams of specialists of various profiles. Special attention was devoted both at the synposium and in discus­ sions to the problem of co-ordination and integration of research and other efforts with the aim of rendering as efficient as possible assistance to family in directing its development. A suggestion was made that re­ search should be organized on general Yugoslav level of two important problems in this domain: problems of socialization and problems relating to the position of women in family and society. All specialists and scien­ tists of our country who are interested in the said problems would take part in those researches, and financing should be provided through the appropriate funds earmarked for science, as well as through socio-politi­ cal organizations interested in those problems. Preveo: SLOBODAN JENKO

308

AUTORI REFERATA I SAOPSTENJA I UČESNICI DISKUSIJE ALINČIČ dr MIRA, Pravni fakultet Zagreb ANIČIČ ZAGORKA, Savezni zavod za statistiku Beograd BOSANAC dr MILAN, Pravni fakultet Zagreb BROČIČ LJUBINKA, Srpski sociološki institut Beograd BURIČ dr OLIVERA, Institut društvenih nauka Beograd ĆETKOVIČ dr VLADAN, Fakultet političkih nauka Beograd DIMKOVIĆ mr BORISLAV, Ekonomski institut Novi Sad DIZDAREVIČ ISMET, Filozofski fakultet Sarajevo DUGANOVA VASKA, Sobranje SR Makedonije Skopje ĐOKANOVIČ dr TIHOMIR, Fakultet političkih nauka Beograd ĐORĐEVlC dr BOSILJKA, Savet za vaspitanje i zaštitu dece Jugo­ slavije Beograd ĐURANOVIĆ dr ALEKSANDRA, Savet za vaspitanje i zaštitu dece Vojvodine Novi Sad ĐURIĆ VOJISLAV, Zavod za urbanizam AP Vojvodine, Novi Sad ERAKOVIC TADIJA FIRST RUŽA, Agrarni institut Zagreb GREBO ZLATA, Fakultet političkih nauka Sarajevo HORVAT BELA, Institut za socijalnu politiku SR Srbije Beograd ILIČKOVIĆ BRANKA, Republički zavod za unapređenje školstva Titograd IVANOVSKI STOILKO, Prirodno-matematički fakultet Skopje JAŠOVIČ ŽARKO, Institut za kriminologiju i kriminološka istraži­ vanja Beograd JOVANOVIĆ dr PETAR, Psihijatrijska bolnica Beograd KLAUZER dr JAGODA, Institut za društvena istraživanja Sveuči­ lišta u Zagrebu, Zagreb KORITNIK MLADEN, Savez društava »Naša djeca« Zagreb KOSTANJEVEC BOGOMIR, Vrhovni sud Jugoslavije Beograd 309

KOSTNAPFEL dr JANKO, lekar, Gregorčićeva 9, Ljubljana KOSlCEK dr MARIJAN, Zagreb KOVACEVIC BRANKO, Ekonomski fakultet Titograd KRSTINlC MIRJANA, predsednik Konferencije za društvenu ak­ tivnost žena Jugoslavije Beograd MARION DANICA, Zveza prijateljev mladine Slovenije Ljubljana MATOVIĆ RADE, Skupština opštine Ulcinj MEŽDNARlC SILVA, Konferencija za društvenu aktivnost žena Hrvatske Zagreb MIHANOVIC ANA, Pravni fakultet Zagreb MILANOVIĆ dr VLADIMIR, Fakultet političkih nauka Beograd MILlC RUŽA, Savezni zavod za statistiku Beograd MLADENOVlC dr MARKO, Pravni fakultet Beograd MURATBEGOVIĆ dr MUHAMED, Filozofski fakultet Sarajevo NOVAKOVlC NEVENKA, zamenik Republičkog sekretara za zdrav­ stvo i socijalnu politiku SR Bosne i Hercegovine Sarajevo PANOV dr MITKO, Prirodno-matematički fakultet Skopje PAPO MIRJANA, direktor više škole za socijalne radnike Sarajevo PINTARIC dr STANKO, Pravni fakultet Zagreb PIPAN ALOJZ, Zavod za socijalna prašanja na SR Makedonija Skopje PERO VIC MITAR, Nikole Tesle 1, Nikšić PEŠlC-GOLUBOVlC dr ZAGORKA, Filozofski fakultet Beograd PETRlC NEVENKA. sekretar Konferencije za društvenu aktivnost žena Jugoslavije Beograd PETROVIĆ mr RUŽA, Filozofski fakultet Beograd PETROVSKA dr BLAGA, Filozofski fakultet Skopje RAKIĆ BRANKA, novinar, Danijela Osme 8, Sarajevo RAKOČEVIČ PETAR, Republički sekretar za prosvetu, nauku i kulturu SR Crne Gore Titograd SAVIĆ BRANKA, Jugoslovenski odbor za socijalni rad Beograd SAVICEVIC dr DUŠAN, Filozofski fakultet Beograd SEKULlC PETAR, Vrhovni sud Srbije, odeljenje u Novom Sadu SILAJDŽlC dr ALIJA, Pravni fakultet Sarajevo SINADINOVSKI JAKIM, Prirodno-matematički fakultet Skopje SOKOLOVIĆ NATALIJA, Republički zavod za unapređenje škol­ stva Titograd STEFANOVlC VERA, Psihijatrijska bolnica Beograd STEVANOV dr MILOŠ, Pravni fakultet Novi Sad 310

ŠEPAROVIC dr ZVONIMIR, Pravni fakultet Zagreb ŠIMUNClC-JURlC ANICA, profesor Pedagoške Akademije Karlovac ŠPILJAK ŠTEFA, Savezna Konferencija SSRN Jugoslavije Beograd TASIĆ DRAGOLJUB, Pčinjska 10, Beograd TODOROVlC dr ALEKSANDAR, Institut za kriminologiju i kriminološka istraživanja Beograd TODOROVSKI NAUM, ul. »106a« br. 103, Skopje TOMIĆ ZORA, Izvršni svet Skupčine SR Slovenije Ljubljana TOMSlC VIDA, predsednik Veća naroda Savezne skupštine Beograd VELJKOVIĆ dr JOVAN, Psihijatrijska bolnica Beograd VOGRINEC DANICA, Zveza prijateljev mladine SR Slovenije Ljub­ ljana VUJAČlC VIDAK, Ekonomski fakultet Titograd VUJOŠEVIC NOVO, Ekonomski fakultet Titograd ZEČEVlC ANĐELKA, Institut društvenih nauka Beograd

311

SADRŽAJ

REFERATI I SAOPSTENJA M ila n

B osan ac

O nekim problemima pravneintervencijeu intimnoj sferi čov­ jekovoj — — — — — — — — — — — — —

9

Ana M ih a n o v ić

Nekoliko prijedloga za budućereguliranje pravnih odnosa između roditelja i djece — — — — — — — — — — —

16

M ir ja n a P a p o

Metodi rada u provođenju nekih odredaba porodičnih zakona —

24

P e ta r S e k u lić

Neki

problem i i pitanja izdržavanja dece —

— —

— — —

38

—

— — —

48

— —

— — —

Z v o n im ir Š e p a r o v ić

Neki

problem i krivičnopravne zaštite

porodice—

V la d a n Č e tk o v ić

Porodica kao društveni odnos —

—

—

—

B ra n k o K o v a č e v ić

Naučni socijalizam o unutarporodičnim odnosima i pitanju slo­ bode ličnosti — — — — — — — — — — — — B la g a P e t r o v s k a

Tipologii na sem ejstvoto vo Jugoslavija —

—

—

Vidak V u ja č ić Smisao patrijarhalnog kontinuiteta porodice u Crnoj Gori —

—

—

—

—

—

A n đ e lk a Z e č e v ić

Savrem eni teoretski pristupi u sociološkom istraživanju porodice u svetu i kod nas — — — — — — — —

89

Ž arko Jašović

Porodična atmosfera i kriminalitet maloletnika

— — — — — »^13^

Janko K o stn apfel

Pomembnost čuvstvene topline v družini —

— — — — — 130

A lo jz Pipan

Socijalno-ekonomskata položba na semejstvoto i maloletničkoto prestapništvo — — — — — — — — — — — —

133

A nica Ju rić-Š im u n čić

Socijalno psihološki i pedagoški aspekti deficijentne porodice — /136 A lek sa n d a r T odorović Urbanizacija i dezorganizacija porodice —

,o —

—

—

—

—

— f 141

—

—

—

—

—

—

N aum Todoroski Odnosi u porodici i mentalno zdravlje —

150

Jovan V eljk o vić i grupa autora U ticaj deficijentne i nesređene porodice na frekvenciju i modalitet socijalnih problema u pojedinim m ikrosocijalnim dim enzija­ ma jedne grupe m entalno obolelih — — — — — — — 154 D ruštveno-politička aktivnost i položaj žena

—

—

—

—

—

ft62

— — — —

— — — — — — — — — — — — — — — —

193 199 202 205

UVODNA IZLAGANJA

Zora Tomić — — Mira Alinčić — Anđelka Zečević Jovan Veljković

—— — — —— — — —— — — —— — —

— — — —

— — — —

— — — —

D ISK U SIJA A lija Silajdžič — —— — Vladan Cetković —— — Miloš Stevanov — —— — Danica Marion — —— — V ojislav Đurić — —— — Danica Vogrinec —— — Branka Savić — —— — Muhamed M uratbegović — — Ism et D izdarević —— — Jakim Sinadinovski —— — S ilva Mežnarić — —— — M arijan Košiček —— —

— — — — — — — — — — — —

— — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — —

— — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — —

— — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — — —

— — — — — — — — — — — —

— — — — — — — — — — — —

217 221 222 225 228 231 234 237 239 241 246 247

Petar Rakočević Šaša Đuranović — Bogomir K ostanjeve Mirjana Papo — Ana M ihanović — A lija Silajdžić — Mladen K oritnik Tadija Eraković Bosiljka Đorđević Anica Jurić-Šimunč: Ruža Petrović — Nevenka N ovaković Marko M ladenović Marijan K ošiček Vera Svefanović Zagorka A ničić — Milan Bosanac — Petar Jovanović Jagoda K lauzer — Olivera Burić — Mirjana K rstinić

248

275

284 285 283

REZIME

Pe3ioMe Abstract AUTORI REFERATA I SAO PSTENJA I UČESNICI DISKUSIJE