Na rubu opstanka : Duvanjska biskupija od utemeljenja do uključenja u Bosanski apostolski vikarijat 9536491850 [PDF]

Zitiervorschau

HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST BIBLIOTEKA HRVATSKA POVJESNICA

Ш RUBU OPSTANKA DUVANJSKA BISKUPIJA

OD UTEMELJENJA DO UKLJUČENJA U BOSANSKI APOSTOLSKI VIKARIJAT

Knjiga Na rubu opstanka: Duvanjska biskupija od utemeljenja do uključenja u Bosanski apostolski vikarijat rezultat je znanstvenih istraživanja

Ante Skegra o kršćanstvu na širem duvanjskom području odnosno u Duvanjskoj biskupiji, koji se sastoje od kritičkog pregleda dosadašnjih postavki o vremenu utemeljenja Biskupije, prikaza povijesti same Duvanjske biskupije, kronotakse duvanjskih biskupa i vrela koja se odnose na ovu biskupiju i biskupe. Petog srpnja 2001. navršilo se stotinu i dvadeset godina od bule Ех 1шс Augusta pape Leona XIII. (1878. - 1903.) kojom je na području Bosne i Hercegovine obnovljena redovita crkvena uprava Katoličke Crkve te dokinut Apostolski vikarijat u Bosni (Vicariatus apostolicus in Bosna Ot-

homana) koji je 1735. g. utemeljio papa Klement XII. (1730. - 1740.). Prilikom utemeljenja Apostolskog vikarijata u Bosni u njega su bile uključene sve biskupije i dijelovi (nad)biskupija koji su nakon Požarevačkog mira, sklopljenog 1718. g. između Osmanlija, Mletačke Republike i Austrije, ostali pod osmanlijskom okupacijom. Među njima je bila i Duvanjska biskupija utemeljena krajem 13. odnosno početkom 14. st., istovremeno kad je bila utemeljena i Makarska (Krajinska) biskupija s kojom je najčešće i dijelila sudbinu. Tom je prilikom također bio dokinut i Apostolski vikarijat u Hercegovim (Vicariatus apostolicus in Herce-

govina), utemeljen 1847. g. Ustrojena je Vrhbosanska metropolija koju su sačinjavale Vrhbosanska nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu, Mostarsko-duvanjska biskupija sa sjedištem u Mostaru, Banjalučka biskupija sa

sjedištem u Banjaluci te već postojeća Trebinjsko-mrkanska biskupija sa sjedištem u Trebinju, uprava koje je najprije bila povjerena dubrovačkom biskupu, a od 1890. g. biskupu Mostarsko-duvanjske biskupije kao stalnom upravitelju. U izradi svoje rasprave autor je upotrijebio 40-ak povijesnih izvora, više od 450 referencijalnih djela, unio preko 1400 bilježaka znanstvenog obilježja, dodao 100 korisnih priloga na latinskom, talijanskom, hrvatskom jeziku; knjiga je značajan prinos istraživanjima povijesti kršćanstva na hrvatskom povijesnom području.

Ante Škegro

Na rubu opstanka

Duvanjska biskupija od utemeljenja do uključenja u Bosanski apostolski vikarijat

DOM I SVIJET/ZAGREB/2002.

HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST Biblioteka HRVATSKA POVJESNICA Monografije i studije III/23 Glavni urednik Dr. MIRKO VALENTIĆ

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 262.3 (497.6 Tomislavgrad) (091) ŠKEGRO, Ante Na rubu opstanka : Duvanjska biskupija od utemeljenja do uključenja u Bosanski apostolski vikarijat / Ante Skegro. - Zagreb : Hrvatski institut za povijest : Dom i svijet, 2002. - (Biblioteka Hrvatska povjesnica. 3, Monografije i studije; 23) Bibliografija. - Summary. - Kazalo. ISBN 953-6491-85-0 (Dom i svijet) I. Duvanjska biskupija — Povijest II. Biskupije — Bosna i Hercegovina — Povijest 421120021

ANTE ŠKEGRO

NA RUBU OPSTANKA DUVANJSKA

BISKUPIJA

OD UTEMELJENJA DO UKLJUČENJA BOSANSKI APOSTOLSKI VIKARIJAT

HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST

DOM I SVIJET ZAGREB

2002.

U

Dr. sc. Ante Škegro N A R U B U O P S T A N K A / Duvanjska biskupija od utemeljenja do uključenja u Bosanski apostolski vikarijat Recenzenti Dr. sc. BRANKA M I G O T T I Dr. sc. PEJO ĆOŠKOVIĆ Lektor / IVAN MARTINČIĆ, prof. Nakladnici HRVATSKI I N S T I T U T ZA POVIJEST, Zagreb, Opatička 10 Za nakladnika dr. MIRKO VALENTIĆ DOM I SVIJET, Zagreb, Bosanska 15 Za nakladnika LADA MAĐOR-STANČIĆ Glavni urednik MIRKO MAĐOR Prijelom i tisak GIPA, Zagreb/2002. Tiskano potporom Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske

SADRŽAJ Proslov Predgovor

9 13

I. PROBLEM TZV. DELMINIJSKE BISKUPIJE Uvod Vrela Pretkonstantinovsko doba Svjedočanstvo Arhiđakona Tome Biskup German

15 17 19 21 27 29

Civitas Delmis i Delmina

Akti salonitanskih sabora Delminense Onestimim

Biskup Malho Papinski patrimonij u Dalmaciji Pismo pape Vigilija đakonima Rustiku i Sebastijanu Dalmatinski patrimonij u korespondenciji pape Grgura I. Velikog Uprava papinskog dalmatinskog patrimonija Okolnosti nastanka papinskog dalmatinskog patrimonija Akti Drugog splitskog sabora od 928. godine Provinciale vetus

Bula pape Celestina III Sustipanski natpis

34

40 50

57 76 76 83 89 90 93 103

105 107

ZAKLJUČAK

.111

II. DUVANJSKA BISKUPIJA Ime Okolnosti utemeljenja Vrijeme utemeljenja Sjedište Katedrala Kaptol Kler Teritorij Pokušaj stavljanja Duvanjske biskupije pod jurisdikciju splitskog nadbiskupa Markantuna de Dominisa (1604.-1605.; 1608.-1609.)

115 117 122 130 132 137 142 143 149 153

Roška biskupija Uključenje u Apostolski vikarijat u Bosni

154 156

III. KRONOTAKSA BISKUPA DUVANJSKE BISKUPIJE Ivan de Hoio Madije Ivan de Leoncello Stjepan Matej Juraj Imoćanin Sedisvakancija Petar Petrov Tilikonis Jeronim Trogiranin Nikola Zadranin Sedisvakancija

159 161 161 164 165 167 169 171 172 174 176 177

Naslovni duvanjski biskupi Toma od Cordube Eduard Nunez Alvaro de Salas Andrija Klement de Turrecremata Nikola Bogantius Misijski biskupi

180 180 181 183 184 186 187

Nikola Ugrinović Roški biskupi Juraj Zalathaky Alfons de Requesens Vincentij Zucconi Makarski biskup upravitelj Du vanjske biskupije Bartul Kačić-Zarković . . . . Duvanjski biskupi Marijan Maravić-Olovčić Pavao Posilović Michael Jahnn Makarski biskupi upravitelji Duvanjske biskupije Marijan Lišnjić Nikola Bijanković »biskup Makarske i Neretve« Stjepan Blašković

190 194 195 196 196 197 198 199 201 203 205 206 208 210

ZAKLJUČAK

211

IV. PRILOZI - VRELA Kratice Vrela Literatura On the Edge of Survival. Diocese of Duvno from the time of

213 287 290 295

Vid Hvaranin (Vitus de Ruschis)

Danijel Vocatius Voc(ac)ensis

178

187

its founding till incorporation into Apostolic vicariate of Bosnia (Summary) Kazalo osoba Kazalo crkvenih pojmova Zemljopisno kazalo Varia Bilješka o piscu

325 329 336 349 357 359

Majci Stani

9

PROSLOV U 2001. godini Vrhbosanska metropolija - s Nadbiskupijom vrhbosanskom te Ba-

njalukom i Mostarsko-duvanjskom biskupijom - slavi 120. obljetnicu ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije, obnovljene apostolskim pismom Ex hac

augusta Principis Apostolorum Cathedra (S ove uzvišene Stolice apostolskoga Pr-

vaka), od 5. srpnja 1881. Devet godina poslije toga toj je metropoliji priključena i Trebinjsko-mrkanska biskupija, koja postoji od 10. stoljeća i stoljećima s vlastitim biskupima najprije u Trebinju a potom na otoku Sv. Marka kod Cavtata (odatle Markanska ili Mrkanska), ali od 1819. pod jurisdikcijom dubrovačkoga biskupa kao apostolskog administratora, a od 1890. pod jednakom stalnom upravom mostarsko-duvanjskih biskupa. Govorimo o obnovi ili restauraciji redovite dijecezanske uprave. To da ju je Papa obnovio ili ponovno uspostavio, znači da je u prošlih devetnaest vjekova u raznim razdobljima bilo te redovite hijerarhije i ovdje u našim krajevima koji se nazivaju Bosnom i Hercegovinom. Dapače, ta je hijerarhija u prošlosti na ovim propusnim ozemljima više puta u pojedinim gradovima i krajevima nastajala, određeno vrijeme trajala i potom nestajala ili se u druge crkvene oblike - vikarijate - pretvarala, dok se konačno nije ustalila sa svojim glavnim sjedištima u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru. U svemu tome ima i nešto čudno: iako postoje četiri biskupije s trima rezidencijalnim biskupima, iako je u mnogime tijekom vremena ova crkvena pokrajina od 1881. godine bila izvan jurisdikcije Kongregacije za širenje vjere, ipak od 1927. godine naši biskupi podnose biskupijske izvještaje isključivo Papinu uredu za misije pri Svetoj Stolici i posve potpadaju pod jurisdikciju Kongregacije za širenje vjere odnosno za evangelizaciju

naroda.

Prošlost naših spomenutih biskupija proučavana je i prikazivana u raznim povijesnim djelima i monografijama koje su objavljivane u Sarajevu: Katolička

Crkva u Bosni i Hercegovini u XIX i XX stoljeću, 1986.; Tisuću godina Trebinjske biskupije, 1988.; Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, 1991.; Katolička Crkva na području današnje Banjalučke biskupije do invazije Turaka, 1998.

Ante Skegro prihvatio se zahtjevna proučavanja jedne od tih povijesnih dijeceza, Duvanjske biskupije, koja s Mostarskom i u naslovu čini nerazdvojnu cjelinu u sklopu nove crkvene hijerarhije već 120 godina. Prikupio je o njoj izvore i literaturu, proučavao latinske tekstove i povijesne kontekste i došao do određenih zaključaka koje predstavlja javnosti, osobito historiografskoj kritici. Prvo razdoblje te povijesne Duvanjske biskupije obuhvaćalo bi, hajdemo tako reći, jedno 400 godina: od Prvoga salonitanskog sabora, 530. godine, na kojem bi bilo spomenuto ime te biskupije, do Drugoga splitskog sabora, 928., kad se ponovno spominje nešto kao Duvanjska biskupija. Autor pomnjivo prečitava povijesne izvore: papinske bule i pisma, prati Papine delegate i upravitelje apostolskih dobara i lista literaturu koja sve to opisuje. Proniče značenje, proučava okolnosti i mjesta, upozorava na previde pojedinih povjesničara, na nedostatne uvide,

10 čita nekritička prepisivanja drugih. Kad sam čitao petnaestak različitih a sličnih latinskih povijesnih izraza za Duvanjsku biskupiju ili njezine biskupe, kao što su:

delminensis, delminiensis, delmitanus, delmitensis, delmatensis, dulmensis, dulmiensis, dumnensis, dumniensis, dalmitanus, dalmensis, dalmaniensis, dalminiensis, delun-

tensis, delinetensis, pomislio sam da ču u radnji naći barem nekoliko biskupskih sjedišta oko Duvanjskoga polja u raznim seobama naroda, ili barem tri puta toliko biskupa koji su se verali po župama oko duvanjske biskupske rezidencije, od 6. do 10. stoljeća. A kad tamo, ništa od toga, kazuje nam Škegro. Ne samo kazuje, nego i dokazuje. Proučivši hrvatske autoritete Račkoga, Sišića, Bulića, Mandića, Draganovića i druge, koji su o tome pisali, zaključuje za to razdoblje: ne povijesna Duvanjska biskupija, nego puka povijesna zabuna! Kakva zabuna, kršćanine Božji! Ta nije biskupija igla u plastu sijena da je ne možeš zdravim očima vidjeti ili laganim nogama prijeći od jednoga do drugoga kraja, ili joj biskupe nabrojiti, svećenike navesti i zvona katedrale čuti. Crkva kao brižljiva majka ne zaboravlja svojih kćeri-biskupija, u kojem se god razdoblju dvotisućgodišnje povijesti rađale i umirale - eno ih u Papinskom godišnjaku svake godine Sveta Stolica naniže više od 1800 - i upravo u tom Godišnjaku za 2001. godinu, na str. 401. 0 Duvnu kaže da je iz 6. stoljeća! Malo mi žao, mislim, u svome mostarsko-duvanjskom naslovu, kako ovako Škegro dokida na laku ruku čitava stoljeća jedne drevne biskupije? Je li moguće da su ozbiljni proučavatelji duvanjske dijeceze iz toga razdoblja slabo vidjeli ili nisu pogodili sva slova papinskih i drugih tekstova? Ali kažem u sebi: draža mi je Istina nego bilo koji Platon ovoga svijeta, i neka se istina spozna, iznese i obrazloži i o ovoj povijesnoj biskupiji, jer će nam samo tako svima biti na čast i od velike pomoći. I kad autor navodi - kao što to 1 svi drugi pisci spominju, ali tako ne zaldjučuju - da se od 6. do 14. stoljeća kao episcopus delminensis ne može navesti nijedan jedini, osim biskupa Malha, a da i taj nije duvanjski, nego upravitelj papinskih dobara u Dalmaciji (rector patrimonii apostolici in Dalmatia), onda čitatelju ne preostaje drugo nego pozorno pratiti argumente autora koji stručno, sine ira et studio, raspravlja sa svojim prethodnicima, povjesničarima Duvanjske biskupije toga razdoblja, brižljivo važe svoje razloge, veže ih u logični slijed i donosi zaključke koji opet mogu biti podvrgnuti novim stručnim kritikama i ponovnim čitanjima. Svaki pošten istražitelj na to će biti spreman po samoj svojoj struci i zdravoj radoznalosti. Drugo razdoblje Duvanjske biskupije obuhvaća drugih povijesnih 400 godina, tj. od svršetka 13. ili početka 14. stoljeća, kada je uistinu uspostavljena Duvanjska biskupija, pa sve do 1735., kad je bila uvrštena u Bosanski apostolski

vikarijat.

Iako i tu ima poprilično praznih razdoblja, biskupa gotovo više naslovnih i misijskih nego rezidencijalnih na duvanjskom području, tu smo ipak malo bolje sreće. Nema povijesne zabune ni zablude. Autor navodi naslov biskupije, donosi okolnosti i vrijeme uspostave, nagađa gdje bi joj bilo sjedište i koji bi pokrivala teritorij. Donosi kronotaksu desetak duvanjskih biskupa, zatim sve što zna o petorici naslovnih, dvojici misijskih i, uz trojicu roškopoljskih biskupa, prika-

11 zuje četvoricu makarskih biskupa koji su određeno vrijeme upravljali Duvanjskom biskupijom kao apostolski administratori. Već sama činjenica da je autor u izradi svoje rasprave upotrijebio 40-ak povijesnih izvora, više od 450 referencijalnih djela, unio preko 1400 bilježaka znanstvenog obilježja, dodao 100 korisnih priloga na latinskom, talijanskom, hrvatskom jeziku, po sebi impozantno djeluje. A pogotovo kad počneš listati i pratiti kako sam proučavatelj povijesno čita, metodološki povezuje i logično zaključuje. Čini mi se da u sastavljaču ovoga djela nije moguće ne vidjeti pouzdana voditelja kroz šumu rasprava o povijesnoj Duvanjskoj biskupiji. Puka je povijesna koincidencija da je Skegro priredio ovu studiju, koja se može uzeti kao vrijedan povijesni prilog prouči Mostarsko-duvanjske biskupije, u povodu 120. obljetnice obnove redovite hijerarhije, i s obzirom na razdoblje za koje dokazuje da nije postojala kao samostalna biskupija kao i za razdoblje za koje dokazuje da je uistinu postojala kao vlastita dijeceza. Hvala mu na marljivo uloženu trudu! Na povijesnim je strukovnjacima da izreknu strukovnu i stručnu riječ o njegovu znanstvenom sudu! t Ratko Perić, biskup

mostarsko-duvanjski

13

PREDGOVOR Petog srpnja 2001. navršilo se stotinu i dvadeset godina od bule Ex hac Augusta pape Leona XIII. (1878. - 1903.) kojom je na području Bosne i Hercegovine obnovljena redovita crkvena uprava Katoličke Crkve te dokinut Apostolski vikarijat u Bosni (Vicariatus apostolicus in Bosna Othomana) koji je 1735. g. utemeljio

papa Klement XII. (1730. - 1740.). Prilikom utemeljenja Apostolskog vikarijata u Bosni u njega su bile uključene sve biskupije i dijelovi (nad)biskupija koji su na-

kon Požarevačkog mira, sklopljenog 1718. g. između Osmanlija, Mletačke Republi-

ke i Austrije, ostali pod osmanlijskom okupacijom. Među njima je bila i Duvanjska biskupija utemeljena krajem 13. odnosno početkom 14. st., istovremeno kad je bila utemeljena i Makarska (Krajinska) biskupija s kojom je najčešće i dijelila sudbinu. Tom je prilikom također bio dokinut i Apostolski vikarijat u Hercegovini (Vicariatus apostolicus in Hercegovina), utemeljen 1847. g. Ustrojena je Vrhbosanska

metropolija koju su sačinjavale Vrhbosanska nadbiskupija sa sjedištem u Sarajevu,

Mostarsko-duvanjska

biskupija sa sjedištem u Mostaru, Banjalučka biskupija sa sje-

dištem u Banjaluci te već postojeća Trebinjsko-mrkanska biskupija sa sjedištem u Trebinju, uprava koje je najprije bila povjerena dubrovačkom biskupu, a od 1890. g. biskupu Mostarsko-duvanjske biskupije kao stalnom upravitelju. Temeljem istraživanja izvorne građe iz zapadnoeuropskih, ponajprije vatikanskih i talijanskih, i drugih arhiva napisao je 1935. g. studiju o Duvanjskoj biskupiji zaslužni hercegovački franjevac Dominik Mandić (1889. -1973.). 1 Ovaj je znanstvenik godinu dana prije toga publicirao vrela iz istih arhiva koja se uglavnom odnose na hercegovački katolički puk i franjevce iz vremena osmanlijske okupacije. Među njima je i podosta dokumenata koji se odnose na Duvanjsku biskupiju, duvanjske biskupe i duvanjski katolički puk. Josip Lučić (1924. - 1994.), potpuno preuzevši Mandićeve rezultate istraživanja, uvrstio je i Duvanjsku biskupiju u svjetsku enciklopedistiku. Nakon Dominika Mandića o Duvanjskoj biskupiji malo se pisalo, pogotovo temeljem istraživanja nove izvorne građe. I ono što je pisano, bilo je u kontekstu studija i publikacija o Katoličkoj Crkvi na južnoslavenskom području, uglavnom temeljem sudova koje je donio Dominik Mandić. Nastavljajući istraživanja crkvene povijesti među Hrvatima koje su započeli Dominik Mandić i Krunoslav S. Draganović (1903. -1983.), pojedini autori prvenstveno iz redova hercegovačkih franjevaca (Bazilije Pandžić, Milan Mikulić, Bonicije Rupčić, Andrija Nikić i dr.) iznijeli su na svjetlo dana veliki broj novih dokumenata koji među inim osvjetljavaju i povijest Duvanjske biskupije i njezinih biskupa. Istražujući vrela o Makarskoj (Krajinskoj) biskupiji i njezinim biskupima u domaćim, ponajprije splitskim, ali i trogirskim, zadarskim i dr. vrelima, Vladimir Rismondo, fra Josip Ante Soldo, Slavko Kovačić, Mile Vidović i dr., iznijeli su na svjetlo dana također važne podatke i o Duvanjskoj biskupiji i njezi1 BLAŽEKOVIĆ, Leksikon, 291-294.

14 nim biskupima. Ipak unatoč tomu povijest Duvanjske biskupije, nakon studije što ju je o njoj 1935. g. napisao Dominik Mandić, nije bila sustavno istraživana. U posljednje su se vrijeme ipak počeli pojavljivati sudovi koji temeljem serioznog studiranja rezultata arheoloških i drugih istraživanja te izvorne građe osporavaju pojedine tvrdnje koje su o Duvanjskoj biskupiji i njezinim biskupima izrekli Dominik Mandić, Josip Lučić i neki drugi autori. U srpnju 2000. održan je i znanstveni skup o duvanjskom području kroz povijest, na kojem je nekoliko znanstvenih priloga također obrađivalo problematiku katoličanstva odnosno Duvanjske biskupije, duvanjskih biskupa, sakralnih objekata i dr. Pojedini tom prilikom izneseni prilozi kritički su se odnosili spram dosadašnjih znanstvenih spoznaja o Duvanjskoj biskupiji i pojedinim njezinim biskupima. Sve ovo također je bilo uzrokom finaliziranju već prethodno započetih znanstvenih istraživanja o kršćanstvu na širem duvanjskom području odnosno u Duvanjskoj biskupiji, koji se sastoje od kritičkog pregleda dosadašnjih postavki o vremenu utemeljenja Duvanjske biskupije, prikaza povijesti same Duvanjske biskupije, kronotakse duvanjskih biskupa i vrela koja se odnose na ovu biskupiju i biskupe. Nadamo se da će i ova knjiga biti doprinos istraživanjima povijesti kršćanstva na hrvatskom povijesnom području. Knjiga Na rubu opstanka. Duvanjska biskupija od utemeljenja do uključenja u Bo-

sanski apostolski vikarijat dovršena je tijekom 2001. g. Teško da bi ovu formu imala bez kritičkih i nadasve dobronamjernih opaski i savjeta koje su o rukopisu izrekli u usmenoj odnosno pismenoj formi brojni stručnjaci a posebice recenzenti dr. Branka Migotti, viši znanstveni suradnik Odsjeka za arheologiju Hrvatske

akademije znanosti i umjetnosti i dr. Pejo Cošković urednik u Leksikografskom zavo-

du 'Miroslav Krleža' u Zagrebu te mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski biskup msgr. dr. Ratko Perić. Svima njima izražavam svoju najiskreniju zahvalu.

I.

PROBLEM TZV. DELMINIJSKE BISKUPIJE

17

Uvod Suvremena hrvatska historiografija, osim rijetkih pojedinaca, teško se oslobađa sudova koje su o rimskom Delminiju kao biskupskom sjedištu i Delminijskoj biskupiji izricali stariji povjesničari Daniele Farlati (1690. - 1773.), Pijo Bonifacije Gams (1816. -1892.), don Frane Bulić (1846. - 1934.), Jacques Zeiller (1878. - 1962.) i dr. U njihove se sudove rijetko tko usudio posumnjati. Neki ih pojedinci uzimaju i kao temeljni argument za potkrijepu vlastitih teza o institucionalizaciji kršćanstva na duvanjskom području još u pretkonstantinovsko doba. Fra Dominik Mandić2 i Josip Lučić,3 kao i brojni drugi autori,4 ne libe se tražiti čak i kontinuitet između tobožnje Delminijske i Duvanjske biskupije utemeljene krajem 13. odnosno početkom 14. st. kao što su još ranije činili Daniele Farlati,5 fra Petar Bakula (1816. - 1873.)6 i dr. Pojedini autori navode 4. svibnja 533., kad se održavao Drugi salonitanski sabor, kao datum tobožnjeg utemeljenja Mostarsko-duvanjske biskupije, a u skladu s tim i tamo spomenutog prezbitera Paulina kao njezina prvog biskupa.7 Time se ujedno nalazi i tobožnji kontinuitet između Delminijske i Mostarsko-duvanjske biskupije. Svojevrsni sud o kontinuitetu između tih dviju biskupija donosi i bula Ex hac augusta kojom je papa Lav XIII. 1881. g. ponovno uspostavio redovitu crkvenu hijerarhiju u Bosni i Hercegovini:8 "A s obzirom na novu Mostarsku biskupiju, u čijim se granicama nalazi grad Duvno, koji su u starini zvali Delminium, odakle je nastalo ime Dalmata, imajući u vidu da je taj grad s okolnim naseljima - kako govore stari zapisi - zadobio dostojanstvo biskupskog sjedišta, kako se zvalo duvanjsko ili dalmatsko. Mi želimo i naređujemo da se mostarski biskup zastalno služi i resi naslovom duvanjskim ili delminijskim, kako bi se uspomena na tu sjajnu stolicu predala potomcima".9 Nepotpisani je autor i u Hrvatskom leksikonu tiskanom 1996. g. također podvukao tobožnji kontinuitet između navedenih biskupija. Prema njegovu sudu "Duvanjska je biskupija, danas očuvana u imenu mostarsko-duvanjske biskupije". On je također siguran da je baš "u Duvnu zbog vjere ubijen solinski MANDIĆ, Duvanjska biskupija, 3-98. LUČIĆ, Dumno, 1020-1024. 4 ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata, 228-229, bilj. 66; VANINO, Pojave, 144-146; BOJANOVSKI, Delminium, 413; ISTI, Ceste, 236; ISTI, Bosna i Hercegovina, 231; BAGARIĆ, Duvno, 19-36; Hrvatski leksikon, 309; ANĆIĆ, Duvanjska biskupija, passim; ISTI, Osvrt na mišljenje, 15. s FARLATI, lllyr. Sacr., IV., 170-183. 6 BAKULA, Schematismus, 30-31. 1 BASLER, Povijest kršćanstva, 140. 8 LEONIS XIII, Litterae, 19-20: Quod autem pertinet ad novam dioecesim Mandetriensem, cuius infinibus civitas Dumnensis est, vulgo Duvno, quam veteres Delminium dixere, unde Dalmatarum nomen est ortum, Nos ratione habita earn iirbem cum circumiectis oppidis, ut vetera monumenta tradunt, episcopalis sedis, quae Dumnensis s eu Dalmatiae vocabatur, dignitatem obtinuisse, volumus et mandamus, ut Episcopus Mandetriensis Dumnensi etiam vel Dalminiensi titulo, quo illustris illius cathedrae memoria in posteris vigeat, perpetuo utatur ac decoretur. 9 Mladi teolog, ШЛ (1981.), 86. 2

3

18 biskup Venancije", koji "je vjerojatno bio došao posjetiti tamošnju kršćansku zajednicu, i gdje ga je zadesio Dioklecijanov edikt o progonu kršćana". Za navedenog pisca "postojanje biskupije u Duvnu u VI. st. potvrđuje pismo pape Grugura I. Velikog (591.) duvanjskom biskupu Malku".10 Slična se mišljenja pojavljuju i kao službena stajališta Katoličke Crkve među Hrvatima: "Povijest nam nije sačuvala sigurne vijesti, da je na teritoriju današnje Mostarsko-Duvanjske i Trebinjske biskupije postojala koja biskupija u starokršćanska vremena osim one u Delminiumu, spomenute u listu pape Grgura Velikog 591. Uostalom u tom kraju, vrlo vjerojatno današnjem Duvanjskom polju, stekao je palmu mučeništva sv. Venancije u doba Valerijanova ili Aurelijeva progonstva".11 "Na području današnjih biskupija Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanjske prostirale su se u kasno rimsko doba četiri biskupije nazvane po njihovim sjedištima: Delminium, Narona, Epidaurus i Sarsenterum.... Biskupski Delminium, na Duvanjskom polju, javit će se istom kasnije kao sijelo biskupije. Doduše već iza sredine III. st. prolila se tamo mučenička krv misionarskog biskupa sv. Venancija, ali se prvi biskup Delminija spominje tek 591. u pismu pape Grgura Velikog, upravljenog Malchusu, biskupu tog municipija".12 "Sirio ga je (kršćanstvo, op. A. S.) u 3. stoljeću i sv. Venancije, duvanjski biskup, naslovnik jedne od kapelica u lateranskoj krstionici".13 Slične su se konstatacije o sv. Venanciju, Delminijskoj biskupiji i biskupu Malhu pojavile i u školskoj literaturi: "Biskupski Delminij (Duvanjsko polje) pojavljuje se poslije (salonitanskih koncila održanih 530. i 533. g., op. A. S.) kao sijelo biskupije, ali tu je sredinom III. st. bio mučen biskup sv. Venancije, dok se prvi biskup Delminija spominje tek 591. god. u pismu pape Grgura Velikog".14 Izuzev manjeg broja autora koji u postojanje Delminijske biskupije izražavaju skepsu,15 suvremena hrvatska historiografija gotovo da i ne dvoji u njezino postojanje, a za prvog odnosno jednog od prvih njezinih biskupa redovito navodi upravitelja Patrimonija sv. Petra u Dalmaciji biskupa Malha. 16 Duvanjska biskupija je, sudeći po raspoloživim vrelima,17 u ne sasvim jasnim Hrvatski leksikon, 309. Šematizam, I., 168; 12 Šematizam, II., 386; Internet: http://www.cbismo.hr/biskupija3.htm. 13 Za pravedan mir, 28. 1 4 KOLARIĆ, Povijest kršćanstva, 10; ISTI, Kršćanstvo, 178; ISTI, Povijest, 9; MIROŠEVIĆ - ŠANJEK - KOLARIĆ - MACAN, Povijest, 76. 1 5 BULIĆ- BERVALDI, Kronotaksa, 233, bilj. 94; ISTI, Kronotaksa biskupa, 64, bilj. 94; CAMBI, Neki problemi, 249-250; ISTI, Antika, ŠKEGRO, Duvno, 15; ISTI, Ponovno, 15; ISTI, Duvanjski prostori; ISTI, Je li rimski Delminij, 9-85. 1 6 BAKULA, Schematismus, 30; JELENIĆ, Biskupija, 1048; DRAGANOVIĆ, Katolička Crkva, 4,22; ISTI, Šematizam, II, 386; BOJANOVSKI, Delminium, 413; BASLER, Povijest kršćanstva, 146; ISTI, Arheološki spomenici, 3; ANČIĆ, Duvanjska biskupija, 27; ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo, 125; ISTI, Kršćanstvo, 31,33,96; ISTI, Hrvatska i Europa, 218, 220-221; ISTI, Crkva u Hrvata, 90-91; VIDOVIĆ, Povijest Crkve, 292; KOLARIĆ, Povijest kršćanstva, 10; ISTI, Povijest, 9; MIROŠEVIĆ - ŠANJEK - KOLARIĆ - MACAN, Povijest, 76; JOLIĆ, Crkvene prilike, 92, bilj. 9,97, bilj. 39; DRAGIĆ, Deset kamenih mačeva, 72; BAGARIĆ, Duvno, 30; GOLUŽA, Povijest Crkve, 308-309; BABIĆ, II catarismo in Bosnia, 8, büj. 3; KOLARIĆ, Povijest kršćanstva, 10; PETRINEC, Kasnoantičko razdoblje, 29; NIKIĆ, Katolici, 144; KRIŠTO, Duvanjski kraj, 21. 10 11

19 okolnostima utemeljena krajem 13. odnosno početkom 14. stoljeća18 u vrijeme splitskog nadbiskupa Petra (1297. -1324.) 1 9 zauzimanjem hrvatskih velikaša Subića.20 S povijesne je scene zbrisana tijekom Bečkog rata (1683. - 1699.).

Vrela Neki su autori uspostavu biskupije sa sjedištem u rimskom Delminiju skloni dovesti u vezu s misionarskom djelatnošću jednog od najstarijih ranokršćanskih mučenika na istočnojadranskom području - Svetim Venancijem. Najvatreniji zagovornik takve teze jest hercegovački franjevac dr. Dominik Mandić,21 čije je stavove u svezi s tim gotovo potpuno preuzeo Josip Lučić 22 i neki drugi. Prije Mandića na sličan se način o sv. Venanciju i tobožnjoj Delminijskoj biskupiji izrazio i otac suvremene hrvatske arheologije don Frane Bulić, koji je mučeništvo ovog ranokršćanskog misionara također doveo u vezu s du vanjskim područjem odnosno s Duvnom. 23 Međutim većina autora ipak je sklona uspostavu tobožnje Delminijske biskupije staviti u 6. stoljeće, a sjedište njezina biskupa locirati u rimski Delminij.24 Osim spomena mučeništva sv. Venancija,25 u prilog teze o postojanju tobožnje Delminijske biskupije navodi se i svjedočanstvo splitskog Arhiđakona Tome (1200. -1268.) o posveti neke crkve u mjestu zvanom civitas Delmis26 u području Delmina27 od strane kapuanskog biskupa Germana. Potom se poseže za aktima Prvog salonitanskog sabora iz 530. g., koje je supotpi1 7 MANDIĆ, Duvanjska biskupija, 3-98; ISTI, Acta, 14-18, nr. 10-13, 23-28, nr. 16-18,35-36, nr. 25, 50-59, nr. 40 i 43-45, 60-64, nr. 47-48, 84, nr. 65, 93-94, nr. 77, 105-107, nr. 93, 114-115, nr. 102,128129, nr. 119,132, nr. 125,133-136, nr. 129-130,140-141, nr. 134,136,144-145, nr. 140-141,152-161, nr. 150-162,170-172, nr. 172-173,182, nr. 183, 211-213, nr. 208,226-227, nr. 214; Camera, 117, nr. 155. 1 8 KOVAČIĆ, Makarska biskupija, 116. 1 9 Prema RUPČIĆ, Makarska biskupija, 110. 2 0 KARBIĆ, Osnutak, 125-133. 2 1 MANDIĆ, Duvanjska biskupija, 8; ISTI, Venancij, 8,16. 2 2 LUČIĆ, Dumno, 1020-1024. 2 3 BULIĆ - BERVALDI, Kronotaksa biskupa, 21; BULIĆ, Venancije, 55; ISTI, Po ruševinama, 42,44,140. 2 4 DRAGANOVIĆ, Katolička Crkva, 4, 22; ISTI, Šematizam, II., 386; BUTORAC - IVANDIJA, Povijest, 26; BASLER, Povijest kršćanstva, 146; ISTI, Arheološki spomenici, 3; ANČIĆ, Duvanjska biskupija, 27; ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo, 125; ISTI, Kršćanstvo, 31, 33, 96; ISTI, Hrvatska i Europa, 218, 220221; ISTI, Crkva u Hrvata, 90-91; Hrvatski povijesni zemljovidi, 5, 54; VIDOVIĆ, Povijest Crkve, 292; KOLARIĆ, Povijest kršćanstva, 10; ISTI, Povijest, 9; MIROŠEVIĆ - ŠANJEK - KOLARIĆ - MACAN, Povijest, 76; JOLIĆ, Crkvene prilike, 92, bilj. 9, 97, bilj. 39; DRAGIĆ, Deset kamenih mačeva, 72; GOLUZA, Povijest Crkve, 308-309; PETRINEC, Kasnoantičko razdoblje, 29. 25 FARLATI, lllyr. Sacr., I., 563-564. 2 6 Kod H. КЛАИЋ, Historia salonitana, 107 i GUNJAČE, Ispravci, I., 83 navedeni su Dalmina, civitas Dalmis. 2 7 Daniel FARLATI, lllyr. Sacr., II., 162-164,173-174; Thomas Archidiaconus, 39-40; ŠIŠIĆ, Priručnik, 157-164: "Istaque fuerunt regni eorum confinia: ab oriente Delmina, ubi fuit civitas Delmis, in qua est quaedam ecclesia, quam beatus Germanus capuanus episcopus consecravit, sicut scriptum reperitur in ea".

20 sao i biskup Viktor (Victor episcopus ecclesie martaritane),2S kojega se pokušava poistovjetiti s tobožnjim biskupom Delminijske biskupije. Među dokaze o postojanju tobožnje Delminijske biskupije u 6. stoljeću navode se i pojmovi montanorum i delminense iz akata Drugog salonitanskog sabora održanog 533. g., 29 koji se redovito izjednačavaju s rimskim Delminijem30 odnosno Duvnom.31 Wilhelm Tomaschek upravo je temeljem akata Drugog salonitanskog sabora dokazivao posto-

janje Delminenske-montanorumske

biskupije (episc. Delminensis Montanorum),32

što

je u najnovije vrijeme prihvatio i Marin Zaninović, koji uopće ne sumnja da je Delminij tijekom 6, st. bio biskupskim sjedištem. Zaninović je također uvjeren da je i jedan delminijsko-montanorumski biskup (episcopus Delminensis Montanorum) sudjelovao i na Drugom salonitanskom saboru.33 Gotovo svi autori koji raspravljaju o Delminijskoj biskupiji kao temeljni dokaz njezina tobožnjeg postojanja navode upravitelja Patrimonija sv. Petra u Dalmaciji, biskupa Malha, inače dobro poznatog iz korespondencije pape Grgura I. Velikog.34 Nastojeći dokazati tobožnji kontinuitet između Delminijske biskupije i Duvanjske biskupije, ti autori redovito posežu i za aktima Drugog splitskog sabora iz 928. g., u kojima je spomenuta i Delminenska crkva (delminensis ecclesia), uz Skardonitansku i Siscijansku (Scardonitana vel Sisciana ecclesia), nuđena ninskom biskupu Grguru za tom prilikom dokinutu njegovu Ninsku biskupiju.35 Potom se poseže i za katalogom katoličkih biskupija iz 12. stoljeća, poznatim pod imenom Provinciale vetus, gdje je kao biskupsko sijelo zabilježena i civitas Delminia.36 Termin Delmitensem episcopatus iz bule pape Celestina III. od 1192. g. 3 7 uzima se također kao potvrda tobožnjeg postojanja Delminijske biskupije. U traženju kontinuiteta između tobožnje Delminijske i Duvanjske biskupije poseže se čak i za epigrafskim vrelima, točnije za gotičkim natpisom podno kipa sv. Stjepana s pročelja sustipanske grobljanske kapele u Splitu, a koji se datira 1355. godinom.38 Za razliku od tobožnje Delminijske biskupije, povijest Duvanjske biskupije nastale krajem 13. odnosno po2 8 FARLATI, lllyr. Sacr., II., 164; ŠIŠIĆ, Priručnik, 160; КЛАИЋ, Historia salonitima, 81; GUNJACA, Ispravci, 52; IVANISEVIC, Povijesni izvori, 160. » FARLATI, lllyr. Sacr., II., 173; ŠIŠIĆ, Priručnik, 162; КЛАИЋ, Historia salonitana, 83; GUNJACA, Ispravci, I., 54; IVANIŠEVIĆ, Povijesni izvori, 161. 30 BOJANOVSKI, Delminium, 413. 31 BILOGRIVIĆ, Katolička Crkva, 33; ŠIŠIĆ, Priručnik, 162. 32 TOMASCHEK, Topographie, 10. 33 ZANINOVIĆ, Delminium, 200-201; ISTO, Delminium. Primjedbe uz lokaciju, 12. 34 FARLATI, lllyr. Sacr., II., 241-242, 244; MANSI, Collectio, vol. IX, 1057, 1092, 1102, 1119, 1126, 1139, vol. X, 83; MIGNE, Patrologia, tomus 77, lib. II, epist. XX (584); lib. III, epist. XXII (640); lib. I, epist. XXXVIII (527); lib. II, epist. XLVI (608-609); lib. III, epist. XLVII (658); lib. V, epist. XLVII (726); BULIĆ, Gregorio, 17-47; ISTI, Izabrani spisi, 418-469. 35 RAČKI, Documenta, 195; KOSTRENĆIĆ - STIPIŠIĆ - ŠAMŠALOVIĆ, Codex diplomaticus, 37; ŠIŠIĆ, Priručnik, 222-223. 36 КЛАИЋ, Historia salonitana, 104; GUNJACA, Ispravci, I., 79. 3 7 KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI, Codex diplomaticus II, 162; FERMENDŽIN, Acta Bosnae, 4. 3 8 BULIĆ, Venancij, 64, bilj. 3; ISTI, Izabrani spisi, 375; MANDIĆ, Duvanjska biskupija, 19-20; VANINO, Pojave, 145-146; OSTOJIĆ, Benediktinci, I., si. 239.

21 četkom 14. st., izvorna građa znatnim dijelom osvjetljuje. 39 Međutim ni ta građa unatoč relativnoj opsežnosti ne pruža odgovore na temeljna pitanja vezana za Duvanjsku biskupiju. Primjerice ne govori o okolnostima njezina utemeljenja, službenog boravišta njezinih biskupa, njezina kaptola i dr. Sto se pak tiče tzv. Delminijske biskupije s punom se sigurnošću može konstatirati da ne može izdržati znanstvenu kritiku niti jedan argument koji se navodi u prilog njezina tobožnjeg postojanja te njezina kontinuiteta s Duvanjskom odnosno Mostarskoduvanjskom biskupijotn.

Pretkonstantinovsko doba Autori koji začetke Delminijske biskupije traže u pretkonstantinovskom vremenu,40 ponajprije se oslanjaju na svjedočanstvo o mučeništvu sv. Venancija, koje da se zbilo upravo na duvanjskom području odnosno u rimskom Delminiju. 41 Da bi potkrijepili ovu tezu, posežu za izrazom apud (inter) Dalmatas iz srednjovjekovnog Martyrologiuma hispanicuma,i2 u kojem je mučeništvo ovog kršćanskog prvaka zabilježeno te ga poistovjećuju s Delminijem odnosno Duvnom. Budući da im je namjera prvenstveno dokazati unaprijed postavljeni cilj, ni ne trude se proniknuti u bit Venancijeva poslanja i okolnosti njegove pogibije kao niti u povijest rimske Dalmacije. Suvišno je i isticati da je i više nego bespredmetno u izrazu apud (inter) Dalmatas tražiti duvanjsko područje odnosno rimski Delminij, s obzirom na činjenicu da se već i na prvi pogled vidi da se taj izraz odnosi na delmatsku populaciju koja, kako je to već poodavno utvrđeno, nije obitavala samo na duvanjskom području ni u najstarijoj fazi svoje etnogeneze (si. I.). 43 Navedeni izraz, suprot svih nastojanja ni lingvistički se ne može ograničiti isključivo na delmatski municipij (municipium Delminiensium) odnosno rimski Delminij. Misionarska djelatnost i mučeništvo sv. Venancija u Martyrologiumu hispanicumu zabilježeni su na sljedeći način: 44 "Kad je potrebnim poslom vjere otišao, da prođe Galiju Narbonsku i Panonije, kod Dalmata mučen zaslužio je vječnu nagradu".45 Konfuznost, kontradiktornost i nelogičnost ovog svjedočanstva uočio je još Farlati, koji je, nastojeći ga zemljopisno i kronološki 3 9 Vidi Appendix na kraju knjige. «> BULIĆ, Venancije, 55-71; KNEZOVIĆ, Povijest, 13; MANDIĆ, Venancij, 15-16; JADRIJEVIĆ, Mučenici, 12-13; BASLER, Povijest kršćanstva, 146; BASLER, Kršćanska arheologija, 38-39; ISTI, Arheologija, 56-57. 4 1 BULIĆ - BERVALDI, Kronotaksa biskupa, 21; BULIĆ, Venancije, 55; ISTI, Po ruševinama, 42, 44, 140; MANDIĆ, Duvanjska biskupija, 8; ISTI, Venancij, 8,16; BASLER, Povijest kršćanstva, 139,145146. 4 2 FARLATI, lllyr. Sacr., I., 563-564, 589. 4 3 ZANINOVIĆ, Delmati, I.; ISTI, Delmati, II. 4 4 FARLATI, lllyr. Sacr., I., 563-564; BULIĆ, Venancije, 55; BULIĆ - BERVALDI, Kronotaksa, 20, 22-24: "Cum in Galliam Narbonensem, negotiis instantibus, Pannoniasque lustraturus abiisset, apud Dalmatas Martyr effectue aeternam remunerationem promeruit". « MANDIĆ, Venancij, 4.

22 determinirati, pojmove Galliam Narbonensem ispravio u Dalmatia Naronensis,i6 izraz apud Dalmatas pretvorio u apud Delminienses, a pojmove episcopus toletanus

zamijenio s episcopus salonitanusA7 Time je misionarsku djelatnost sv. Venancija iz Narbonske Galije s pravom premjestio na područje rimske provincije Dalmacije. Samo pak mučeništvo sv. Venancija, s obrazloženjem da se ne može odnositi na provinciju nego na naselje, locirao je u rimski Delminij (non provinciam, sed urbem Delminium intelligi oportet).48 Na sličan je način ovom problemu pristupio i Bulić, prihvativši Farlatijeve emendacije episcopus toletanus u episcopus salonitanus odnosno Narbona u Narona. Bulić je, međutim, mučeništvo sv. Venancija povezao s Duvnom te ga je datirao 257. godinom.49 Analizi svjedočanstva o sv. Venanciju iz Martyrologiuma hispanicuma pristupio je i Mandić, koji je, za razliku od Farlatija i Bulića, pojmove episcopus toletanus zamijenio s episcopus delmetanus, a zemljopisnu odrednicu Galliam Narbonensem kao i Farlati ispravio u Dalmatiam Naronensem. Tako je Mandić sv. Venancija izravno doveo u vezu s katedrom Delminijske (Duvanjske) biskupije, iako je njegovu misionarsku djelatnost locirao na područje Narone.50 Mučeništvo sv. Venancija Mandić je, poistovjetivši pojmove inter Dalmatas s među Duvnjacima, locirao u Duvno. 51 Svjedočanstvo o sv. Venanciju iz Martyrologiuma hispanicuma Mandić je vidio ovako: "Duvanjski biskup Venancije, dok je nošen duhom vjere otišao kako bi obišao Dalmaciju na području Narone, podnio je mučeništvo među Duvnjacima i postigao vječnu nagradu".52 Kao što je vidljivo, Mandić se najviše udaljio od svjedočanstva o sv. Venanciju iz Martyrologiuma hispanicuma, promoviravši ovog ranokršćanskog mučenika u delmetanskog biskupa (episcopus delmetanus), a njegovu smrt, kao i Bulić, datirao je 257. godinom.53 Mandić zapravo u ovome i nije originalan jer je većim dijelom preuzeo mišljenje koje je o sv. Venanciju izrekao Ferdo Šišić (1869. - 1940.).54 Nakon Mandića, Delminij i 257. godinu kao mjesto i vrijeme stradanja sv. Venancija preuzeli su brojni autori, primjerice Nikola Bilogrivić (1893. -1947.), 55 fra Oton Knezović (1889. -1964.), 56 fra Miroslav Džaja (1885. - 1972.),57 Šefik Bešlagić (1908. - 1990.),58 fra Ivo Bagarić,59 Enver « FARLATI, Illyr. Sacr., I., 563-564, 589. FARLATI, Illyr. Sacr., I., 569. FARLATI, Illyr. Sacr., I., 570. 4 9 BULIĆ - BERVALDI, Kronotaksa biskupa, 19-24; BULIĆ, Venancije, 55; ISTI, Po ruševinama, 44, 140. so MANDIĆ, Duvanjska biskupija, 8. 51 MANDIĆ, Venancij, 16. 5 2 MANDIĆ, Venancij, 16: "Venantius, episcopus Delmetanus, cum Dalmatiam Naronensem, negotiis instantibus, Pannoniasque lustraturus abiisset, inter Dalmatas martyr effectus aeternam remunertionem promeruit". 5 3 MANDIĆ, Venancij, 242; ISTI, Rasprave, 4,15-16. 54 ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata, 151. 55 BILOGRIVIĆ, Katolička Crkva, 18. 56 KNEZOVIĆ, Povijest, 13. 5 7 DŽAJA, Sa kupreške visoravni, 153.

23

SI. 1. Područja koje je nastavao delmatski plemenski savez (prema M. Zaninoviću)

Imamović,60 Snježana Vasilj,61 Andrija Nikić 62 i dr. Prihvativši Delminij kao tobožnje mjesto mučeništva sv. Venancija Ivica Puljić, za razliku od navedenih autorâ, mučeništvo sv. Venancija datira 270. godinom,63 upravo onako kako je početkom 20. st. činio i Zeiller,64 a čije je mišljenje gotovo u cijelosti već preuzeo Đuro Basier (1917. - 1990.).65 Za 270. g. kao godinu Venancijeva tobožnjeg mučeništva u Duvnu opredijelio se uglavnom i Andrija Nikić. Kako, međutim, hiБЕШДАГИЋ, Стећци Дувањског поља, 376. BAGARIĆ, Povijest, 76 ISTI, Duvno, 29. 6 f l IMAMOVIĆ, Počeci, 45. « VASILJ, Osvajanje, 14. 6 2 NIKIĆ, Samostani, 217; ISTI, Katolici, 143-144. 6 3 PULJIĆ, Neum, 22. 6 4 ZEILLER, Les origines, 82. 6 5 BASLER, Povijest kršćanstva, 145-146. 58

59

24 storiografske zablude mogu ići do apsurda vidljivo je upravo iz Nikićeve konstatacije da je upravo u Duvnu "zbog vjere ubijen solinski prezbiter ili biskup Venancije, koji je vjerojatno bio došao posjetiti kršćansku zajednicu, a ondje ga je zadesio Dioklecijanov edikt o progonu kršćana i bi mučen oko 270. godine".66 Nikić ovim zapravo hoće kazati da je Dioklecijan, koji je rimskim carem bio od 20. studenog 284. do 1. svibnja 305. g. 6 7 kršćane progonio 15 godina prije nego je postao carem, odnosno 33 godine prije nego što je 303. g. izdao edikt o progonu kršćana. Nastojeći potkrijepiti teze o tobožnjem mučeništvu sv. Venancija u Delminiju, Basier ulazi među rijetke autore koji su, kao i Zeiller ranije, 68 posegnuli za patronom talijanskog grada Camerina - Venancijem koji se u kronici tog mjesta iz 13. st. javlja kao Venantius martyris almi.69 Opravdanje povezivanju kamerinskog zaštitnika sa sv. Venancijem Basier nalazi u činjenici da ne postoje Venancijeve relikvije u Camerinu. U izrazu almi ovaj autor nalazi koruptelu latinskog oblika koji je dobio talijanski oblik d'Almi, a koji je, prema njegovu sudu izvorno trebao glasiti Delmi te se odnositi na rimski Delminij.70 Ne isključujući a priori ni mogućnost prisvajanja dalmatinskog mučenika sv. Venancija od kamerinskog kroničara, teško je ne izraziti rezervu spram Baslerove lingvističko-etimološke kombinatorike i povezivanja camerinskog patrona s rimskim Delminijem pod svaku cijenu. Kao što je poznato o sv. Venanciju, njegovoj misionarskoj djelatnosti i mučeništvu, osim Martyrologiuma hispanicuma, svjedoči i kronika rimskih biskupâ (Vitae Romanorum pontificum) Anastazija Bibliotekara (oko 800./817. - oko 877./879.) kao i mozaik iznad oltara u kapeli krstionice sv. Ivana Lateranskog u Rimu. U kontekstu aktivnosti opata Martina, predstavnika pape Ivana IV. (640. - 642.) iz 641. g. oko otkupa zarobljenika (redemptio captivorum) i prikupljanja relikvija dalmatinskih i istarskih mučenika u spomenutoj kronici rimskih biskupa zabilježeno je i sljedeće: "Iohannes, natione Dalmata, ex patre Venantio Scholastico, sedit ann. I (menses) VIII dies XVIIII. Hic temporïbus suis misit per otnnem Dalmatiam s eu Histriam multas pecunias per sanctissimum et fidelissimum Martinum abbatem propter redemptionem captivorum qui depraedati erant a gentibus. Eodem tempore fecit ecclesiam beatis martyribus Venantio, Anastasio, Mauro et aliorum multorum martyrum, quorum reliquias de Dalmatia et Histria adduci praeceperat, et recondit eas in ecclesia suprascripta, iuxtafontem Lateranensem, iuxta oratorium beati Iohannis Evangelistae, quam ornavit et diversa dona optulit...".71 "Ivan, po narodnosti Dalmatinac,

od oca skolastika Venancija, sjedio je (na papinskoj stolici) jednu godinu, devet

NIKIĆ, Katolici, 144. KIENAST, Römische Kaisertabelle, 266-271. 6 8 ZEILLER, Les origines, 67-68. 69 TURCHI, De ecclesiae, 159-174; FELICIANGELI, Cronotassi, 487-488. 7 0 BASLER, Povijest kršćanstva, 145-146; ISTI, Arheološki spomenici, 3; ISTI, Kršćanska arheologija, 38-39; ISTI, Arheologija, 56-57. 71 Liber pontificalis, I., (e. L. DUCHESNE), str. 330. 66 67

25 mjeseci (i) XVIII dana (kod Mandića 19 dana). Ovaj je u svoje vrijeme poslao vrlo svetog i vrlo vjernog opata Martina s mnogo novca po čitavoj Dalmaciji i Istri radi otkupa zarobljenika koje su pogani zarobili. U isto je vrijeme (dao) načiniti crkvu blaženim mučenicima Venanciju, Anastaziju, Mauru i drugim mučenicima čije je relikvije zapovjedio da se donesu iz Dalmacije i Istre; i položio ih je u gore spomenutoj crkvi pokraj lateranske krstionice, do oratorija blaženog Ivana Evanđeliste, koju je (crkvu) ukrasio i obdario različitim darovima...".72 Vjerodostojnost toga svjedočanstva, za razliku od ostalih koje su pojedinci skloni potpuno odbaciti,73 u izvjesnom smislu potvrđuje i navedeni mozaik iz kapele sv. Ivana Lateranskog na kojem je, među ostalim mučenicima Dalmacije i Istre, prikazan i sv. Venancij (si. 2.). 74 Ipak unatoč tomu ni iz ovog kao niti iz bilo kojeg drugog vrela ne mogu se lučiti argumenti koji bi mučeništvo sv. Venancija nedvojbeno locirali na duvanjsko područje odnosno u rimski Delminij. Pogotovo se navedena vrela ne mogu uzimati kao potkrjepa tezi o utemeljenju Delminijske (Duvanjske) biskupije od sv. Venancija. Suprot tomu autori poput Sišića,75 Kocijaniča,76 Jeleniča,77 Truhelke,78 Knezovića,79 Draganovića,80 Nežića,81 Vanina, 82 Mandića,83 Buturca,84 Kolarića,85 Baslera,86 Nikića,87 Vidovića,88 Bagarića, 89 Jeličić-Radonićke,90 Šanjeka, 91 Vasiljeve,92 Goluže 93 i dr., mučeništvo sv. Venancija uporno lociraju na duvanjsko područje odnosno u Delminij. Uglavnom se izravno ili neizravno oslanjaju na sudove koje su o ovom pitanju izre-

KLAIĆ, Izvori, 1. IVANIŠEVIĆ, Sveti vjerovjesnici, 811. 7 4 FARLATI, Illyr. Sacr., I., 578; BULIĆ, Po ruševinama, 42,146-147; VERAJA, Kapela, passim. 7 5 ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata, 151. 7 6 KOCIJANIĆ, Pape, 3, bilj. 1, 361, 602. 7 7 JELENIĆ, Povijest, 41; ISTI, Biskupija, 1048. 7 8 TRUHELKA, Starokršćanska arheologija, 98. 7 9 KNEZOVIĆ, Povijest, 13. 8(1 Šematizam, /., 168; Šematizam, II, 386; DRAGANOVIĆ, Hrvatske biskupije, 115; ISTI, Le diocesi, 219-220. м NEŽIĆ, Laudemus, 55. 8 2 VANINO, Pojave, 144-145. 8 3 MANDIĆ, Duvanjska biskupija, 8; ISTI, Venancij, 8,16. 8 4 BUTURAC - IVANDIJA, Povijest, 19. 8 5 KOLARIĆ, Povijest kršćanstva, 10; ISTI, Kršćanstvo, 178; ISTI, Povijest, 9; MIROŠEVIĆ - ŠANJEK - KOLARIĆ - MACAN, Povijest, 76. 8 6 BASLER, Povijest kršćanstva, 146; ISTI, Kršćanska arheologija, 38-39; ISTI, Arheologija, 56-57. 8 7 NIKIĆ, Blago, 99; ISTI, Katolici, 143-144. 8 8 VIDOVIĆ, Povijest Crkve, 15. 8 9 BAGARIĆ, Povijest, 76 ISTI, Duvno, 29. 9 0 JELIĆIĆ-RADONIĆ, Uvod, 7. « ŠANJEK, Ilirik, 54. 9 2 VASILJ, Osvajanje, 14. 9 3 GOLUŽA, Povijest Crkve, 97. 72

73

26 kli Farlati,94 Zeiller 95 i Bulić. 96 I službeno stajalište Katoličke Crkve među Hrvatima o sv. Venanciju kao tobožnjem duvanjskom mučeniku utemeljeno je na sudovima spomenutih znanstvenika (Farlatija, Zeillera, Bulića),97 unatoč činjenici da sve što se pouzdano o ovom ranokršćanskom prvaku može reći jest to da se oko sredine 3. st. iz Rima zaputio u Ilirik da bi propovijedao kršćanstvo te da ga je u toj misiji negdje među Delmatima pogodila nasilna smrt tijekom nekog lokalnog progona kršćana 9 8 Novija istraživanja međutim pokazuju da se to zbilo u kontekstu progona kršćana koje je poduzeo car Valerijan (253. - 260.) preciznije između 257. i 259. g. 99 Venancijeva biskupska služba ponajprije se treba vezati uz područje Salone odnosno Narone,100 a njegovo mučeništvo, u skladu s izrazom inter (vel apud) Dalmatas iz Martyrologiuma hispanicuma, uz ozemlje del-

Sl. 2. Mozaik iz kapele Sv. Venancija u Rimu. Venancij prvi s lijeva u donjem redu (Prema D. Farlatiju)

94 FARLATI, Illyr. Sacr., I., 563-564, 589. « ZEILLER, Les origines, 77-82. 9 6 BULIĆ- BERVALDI, Kronotaksa, 19-24; BULIĆ, Venancije, 55-71; BULIĆ, Po ruševinama, 42. 97 Šematizam, I., 168; Šematizam, II., 386; Šematizam, franjevačke provincije, 169. GABRIČEVIĆ, Studije, 273. 9 9 MARIN, Civitas, 30-31; PAŠKVALIN, Pojava kršćanstva, 764. 1 0 0 MARIN, Salona, 24.

27 matskog plemenskog saveza (među Delmatima).101 Ona se nikako ne može ograničiti na Delminij odnosno duvanjsko područje, iako ni takva mogućnost nije apsolutno isključena. Mozaik iz lateranske kapele upućuje na zaključak da se pogibija sv. Venancija zbila tijekom najranijih progona kršćana na istočnojadranskom području. U skladu s navedenim ni utemeljenje biskupskog sjedišta na duvanjskom području, odnosno u rimskom Delminiju, ne može se na temelju raspoloživih vrela dovoditi u vezu sa sv. Venancijem.

Svjedočanstvo Arhiđakona Tome Pobornici teze o tobožnjem kontinuitetu između Delminijske i Duvanjske odnosno Mostarsko-duvanjske biskupije posežu i za svjedočanstvom splitskog Arhiđakona Tome, u kojem se spominje posveta crkve u Delmisu (civitas Delmis) na području Delmina, a koju je obavio kapuanski biskup German, 102 Miroslav Vanino (1879. - 1965.) civitas Delmis bez podrobnijeg obrazlaganja poistovjećuje s Duvnom te zaključuje da je još u vrijeme salonitanskih sabora 530. i 533. g. u Delmisu bila podignuta crkva. Prema njegovu sudu do posvete ove crkve došlo je stjecajem okolnosti jer se biskup Capue, German, tamo našao putujući za Konstantinopolis te da je o toj posveti još tijekom 13. st. svjedočio natpis koji se u njoj nalazio. Iako u Tominu svjedočanstvu za ovakav sud nema nikakve osnove, Vanino je ipak, pozivajući se upravo na splitskog kroničara, zaključio da je spomenuti biskup u Carigrad putovao preko Duvna (Delmis) te da je tom prilikom posvetio već dogotovljenu crkvu u Duvnu. 103 Sličan je sud o navedenom svjedočanstvu Arhiđakona Tome izrekao i Basier, koji je u više navrata i samog Germana, za kojeg Toma jasno kaže da je bio biskup Capue (beatus Germanus capuanus episcopus), nazivao apulskim biskupom. 104 1 Basler je posve siguran da je German u Carigrad putovao baš preko Delminija (Duvna) 105 te da je crkva koju je posvetio bila dogotovljena upravo u vrijeme kad se on tamo našao. 106 Basier je Tomino svjedočanstvo o navedenoj crkvi s Duvnom povezao na temelju tragova nekog ranokršćanskog objekta s Karaule u Duvnu (Tomislavgradu).107 No povezivanje ovog objekta, koji i nije sustavno istraživan, s Tominim svjedo™ MIGOTTI, Topografija, 1. 102 Thomas Archidiaconus, 39-40; ŠIŠIĆ, Priručnik, 157-164; GUNJACA, Ispravci, I., 83: "Istaque fuerunt regni eorum confînia: ab oriente Delmina, ubi fuit civitas Delmis, in qua est quaedam ecclesia, quam beatus Germanus capuanus episcopus consecravit, sicut scriptum reperitur in ea". 1 0 3 VANINO, Pojave, 144. 1 0 4 BASLER, Doba, 307; ISTI, Arhitektura, 17; ISTI, Povijest kršćanstva, 146; ISTI, Kasnoantičko doba, 313; ISTI, Kršćanska arheologija, 39; ISTI, Arheologija, 57. 1 0 5 BASLER, Doba, 307; ISTI, Arhitektura, 17; ISTI, Povijest kršćanstva,146; ISTI, Kasnoantičko doba, 313; ISTI, Architektur, 16, 43. BASLER - BEŠLAGIĆ, Duvanjsko polje, 137; BASLER - KREŠEVLJAKOVIĆ, Duvno, 138; BASLER, Doba, 330; ISTI, Arhitektura, 65; ISTI, Kasnoantičko doba, 348; ISTI, Architektur, 43. l° 7 PATSCH, Spomenici, 243, si. 21,22; ISTI, Geschichte, 234, Fig. 60,61; ISTI, Prilog, 340-341,344345.

28 čanstvom i više je nego samovoljno ne samo zbog činjenice da još uvijek nije utvrđena lokacija rimskog Delminija108 nego i zbog činjenice da su na duvanjskom području registrirana tri ranokršćanska sakralna objekta. Međutim, Basier se nije zadovoljio samo navedenim. On također ne dvoji da je Delminijska (Duvanjska) biskupija postojala i prije 519. g., kojom godinom datira navedeno Tomino svjedočanstvo. U mogućnost da je rimski Delminij bio biskupsko sjedište tijekom 4. st. nije bio siguran ni Grga Novak. 109 Prema Baslerovu sudu German je spomenutu crkvu posvetio jer u to vrijeme Delminijska (Duvanjska)

bi-

skupija nije imala biskupa zbog trenutne narušenosti inače, prema njegovu sudu, dobrih odnosa između domicilnog pučanstva i ostrogotskog vladajućeg sloja. 110 Basier misli da se ta crkva održala sve do vremena Arhiđakona Tome (1200. - 1268.). 111 Crkvu koju je u kontekstu biskupa Germana spomenuo Arhiđakon Toma u Duvnu (Tomislavgradu) traži i SI. 3. Ulomci arhitektonske plastike s Karaule u Tomislavgradu (prema Ć. Truhelki) Bagarić. Taj je autor potkrjepu svojoj tezi našao u činjenici tobožnje iznimne važnosti Delminija te u njegovom smještaju na raskrižju putova rimske Dalmacije, koji je zbog toga najkasnije do 560. g. i dobilo svog biskupa. 1 1 2 Međutim Bagarić ne precizira temeljem čega je došao do tih zaključaka i spomenute godine. No zato je Tomino svjedočanstvo protumačio na svojstven način: "... na istoku je Duvno, gdje je bio grad Delmis, u kojem je neka crkva, koju je blaženi Germanus, kapuanski biskup, posvetio, kako se to nalazi u njoj zapisano". 113 Iz ovog je vidljivo da Bagarić Delminu Arhiđakona Tome izjednačuje s Duvanjskim poljem, a civitas Delmis s Duvnom (Tomislavgradom). S obzirom na lociranje crkve koju Arhiđakon Toma spominje, Bagarić pak dvoji između Karaule i Crkvine u Tomislavgradu, dajući ipak prednost Karauli, gdje su, kao što je već naglašeno, doista pronađeni tragovi nekog ranokršćanskog saŠKEGRO, Dalmion, 395-403. 109 NOVAK, Dubrovnik, 40, 41; ISTI, Prošlost Dalmacije, 85; ISTI, Prošlost Dalmacije2, 70. u« BASLER, Doba, 331; ISTI, Arhitektura, 65; ISTI, Kasnoantičko doba, 336; ISTI, Architektur, 43. »i BASLER, Kasnoantičko doba, 348. i " BAGARIĆ, Povijest, 76; ISTI, Duvno, 29. пз BAGARIĆ, Duvno, 29.

29 kralnog objekta (si. З.). 114 Međutim Bagarić je iz Tomina usputnog navoda i ne odveć jasnih tragova sakralnog objekta s Karaule izvukao najblaže rečeno sporan zaključak. Delminij, u vrijeme na koje se Tomino svjedočanstvo odnosi, ne samo da nije imao nikakvu znatniju ulogu, nego nije bio ni osobito važno raskrižje rimske provincije Dalmacije, a upitno je je li uopće i postojao. Ponajmanje se kroz ovo mjesto putovalo iz Rima za istočnorimsku prijestolnicu Konstantinopol. Da je Delminij doista imao važnost kakvu mu Bagarić pripisuje, nedvojbeno bi ga spomenula tadašnja vrela, ponajprije Tabula Peutingeriana i Cosmographia Ravenskog Anonima, koji su bilježili i manje važna mjesta, uključujući i putne stanice uz tadašnje važnije komunikacije, a pogotovo one kojima se prometovalo između dvaju glavnih gradova Carstva, Rima i Konstantinopola. Kao što je poznato, cesta koja je duvanjskim područjem prolazila za svoje je odredište imala panonsko područje, a ne Konstantinopol.115 Putnik koji bi ovom komunikacijom putovao iz Rima za Konstantinopol, među ostalim bi se suočio ne samo s ozbiljnim problemom ekonomičnosti svog putovanja, nego i s više nego velikim rizikom za osobnu sigurnosti. Između Rima i Konstantinopola uglavnom se komuniciralo Viom Appiom116 odnosno Viom Latinom, koje su prolazile i kroz Germanovu Capuu,117 Od Capue do Brundisiuma (Brindizij) na jugoistoku Italije dospijevalo se Viom Minuciomns te se trajektom prelazilo u Dyrrhachium (Durrës - Drač u Albaniji), iz kojeg se, preko Lychnidosa (Ohrid) i Thessalonike (Solun), Viom Egnatiom stizalo do Konstantinopola.119

Biskup German Analizirajući svjedočanstvo splitskog Arhiđakona Tome, teško je ne zapitati se tko je zapravo bio biskup German, kojem je splitski Arhiđakon Toma pripisao posvetu crkve u mjestu civitas Delmis, odnosno okolnosti u kojima je obavljena njezina posveta. Publicirajući ljetopis barskog biskupa Grgura (= popa Dukljanina), ovo je pitanje 1874. g. usput dotaknuo i kanonik Hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu Ivan Crnčić. On je, oslanjajući se ponajprije na listu italskih biskupa koju je sastavio Ferdinando Ughelli, 120 zaključio, a to je prihvatio i Eduard Peričić, 121 da je German od 516. do 541. g. bio dijecezanskim biskupom ™ 345. "5 ™ »7

PATSCH, Spomenici, 243, si. 21,22; ISTI, Geschichte, 234, Fig. 60,61; ISTI, Prilog, 340-341,344-

BOJANOVSKI, Ceste, 151-170, 233-244. RADKE, Viae publicae Romanae, 1494-1540. RADKE, Viae publicae Romanae, 1488-1494. 1 1 8 RADKE, Viae publicae Romanae, 1502; Abb. 5, pag. 1459. ™ RADKE, Viae publicae Romanae, 1666-167; Tabula Imperii Romani, K 34, 51, 142; GOUNAROPOULOU - HATZOPOULOS, Voie Egnatienne, passim; HAMMOND, The Western Part, 185194. 120 UGHELLI, Italia Sacra, VI., 305. 1 21 PERIČIĆ, Sclavorum Regnum, 198, biij. 313; 256, bilj. 8.

30 italskog grada Kapue (Capua) u Kampaniji te da je bio članom papinskog izaslanstva koje je 519. g. bilo upućeno caru u Konstantinopol.122 Biskup German bio je ne samo članom papinskog izaslanstva upućenog k bizantskom caru, kojeg spominje Ferdinando Ughelli u svom djelu 123 odnosno Ivan Crnčić, nego i nekih drugih poslanstava koje je rimski biskup upućivao u carsku prijestolnicu da bi se okončao crkveni raskol poznat pod imenom Akacijeva shizma, a koji je trajao trideset pet godina (od 484. do 519. g.). 124 To je onaj isti biskup koji je i 497. g. bio članom poslanstva pape Anastazija II. (496. - 498.) k bizantskom caru Anastaziju I. (491. - 518.) u Konstantinopol.125 O ovom biskupu, kao predvodniku izaslanstva pape Hormisde (514. - 523.) k bizantskom caru Justinu I. (518. - 527.) i njegovu utjecajnom nećaku i kasnijem nasljedniku Justinijanu I. (527. - 565.) svjedoči i već spominjani Liber Pontificalis: "Tada Hormisda ...ispred Svete Stolice uputi kapuanskog biskupa Germana, te svećenike Ivana i Blanda i đakone apostolske stolice Feliksa i Dioskora i notara Petra ...", 126 Za razliku od drugih papinskih izaslanstava, misija ovog izaslanstva koje je 518. g. u Konstantinopol predvodio biskup German bila je uspješna, pa je na Veliki četvrtak 28. ožujka 519. u Konstantinopolu doista formalno bilo obnovljeno crkveno jedinstvo, i to u nazočnosti samog bizantskog cara i senata. 127 Bio je to čin okončanja do tada najdužeg crkvenog raskola. Uzrokovali su ga papa Feliks III. (483. 492.), koji je iz Crkve isključio carigradskog patrijarha Akacija zbog monofizitizma i neprihvaćanja odluka Četvrtog ekumenskog (Kalcedonskog) koncila održanog

451. g., i sam patrijarh, koji je iz diptiha brisao ime rimskog biskupa. 128 Odmah po usponu na carski tron; bizantski car Justin I. uskratio je potporu monofizitizmu, kojemu je najvatreniji zagovornik bio njegov prethodnik car Anastazije I. 1 2 9 Time je car Justin donekle stekao povjerenje tadašnjeg rimskog biskupa Hormisde,130 od kojeg je, zajedno s novim patrijarhom Ivanom II. (518. - 520.), 122 CRNČIĆ, Letopis, str. 2, bilj. 2: "a to valja da 519. leta, kada po papinu poslu i hodjaše u Carigrad, ili kada se vraćaše". 1 2 3 UGHELLI, Italia Sacra, VI., 305: Cumque Angelicam vitam ageret, disponente Deo, invitus tarnen ex humilitate cordis, Capuae ordinatus est Episcopus, & ab eodem deinde Hormisda Constantinopolim legatus mittitur anno Christi 519 c. Inde legatione bene perfunctus, Capuam revertus anno 520. 12* O ovoj shizmi: BRATOŽ, Kirche, 527-537. 1 2 5 BARONIUS, Index, s. v. Germanus Capuanus Episc.; GAMS, Series episcoporum, 867: "Mittitur ab Anastasio papa legatus ad Anastasium Imperat. pro concilianda pace Ecclesiae Orientalis a. 497." 1 2 6 DUCHESNE, Le Liber, 270: "Tunc Hormisda ... direxit a sede apostolica Germanum Capuanum episcopum, et Johannem et Blandum presbiteros et Felicem et Dioscorum, diacones sedis apostolicae, et Petrum notarium..." 1 2 7 VASILIEV, Justin, 177; PIETRI, La geographie, 41-46; НИКОЛАЈЕВИЋ, Тома архиђакон, 141-142; BRATOŽ, Kirche, 536-537. 128 ОСТРОГОРСКИ, Историја, 83. 129 ОСТРОГОРСКИ, Историја, 84-87. im JEDIN, Povijest, 600-602.

31 u jesen 518. zatražio izaslanstvo da bi se poradilo na okončanju crkvenog raskola 131 . Papino se izaslanstvo u Konstantinopolu zadržalo do lipnja 520., po svoj prilici da bi se uvjerilo i u stvarno provođenje crkvenog jedinstva. 132 Formalnim okončanjen crkvenog raskola bile su također osigurane i pretpostavke za namjeravanu restauraciju Carstva kojom je trebalo biti obuhvaćeno i dalmatinsko područje.133 Uspostavom crkvenog jedinstva i rimski je biskup trijumfirao. Naime, tom su prilikom prihvaćene ne samo odluke Kalcedonskog koncila, koje je upravo on najvatrenije zagovarao, nego i formula vjere kojoj je papa Hormisda osobno bio autorom (Regula fidei Hormisdae). Također je tom prilikom bio potpisan i Libellus papae Hormisdae, kojim je bilo priznato crkveno prvenstvo rimskog biskupa ne samo od carigradskog patrijarha nego i od bizantskog cara. 134 Papa Hormisda navedenu je vjersku formulu namijenio koncilu koji je trebao ujediniti Crkvu, a koji se trebao održati 515. g. Ta je formula polazila od kalcedonskog simbola vjere, ali i od primata rimskog biskupa. Također je osuđivala i vodeće monofizitske teologe (Nestorija, Eutiha i Akacija), a i neke druge istočne teologe (Timoteja Arilura, Petra Monga, Petra Valjara i dr.). 135 Postizanje crkvenog jedinstva i prihvaćanje vjerske formule, a pogotovo priznanje primata rimskog biskupa, bio je veliki uspjeh pape Hormisde. Nema sumnje da je tome znatan doprinos dao i biskup German, koji je predvodio papinsko izaslanstvo koje je formalno i okončalo crkvenu podjelu. Rimski su biskupi ne samo zbog povjerenja koje su u njega imali, nego očito i zbog njegovih diplomatskih sposobnosti, Germana uključivali i postavljali na čelo poslanstava koja su pregovarala s carigradskim patrijarsima i istočnorimskim carevima. Očito je taj biskup tijekom prvih desetljeća 6. stoljeća imao snažan utjecaj i na opću (rimsku) Crkvu. Stoga njegovo spominjanje u kontekstu posvete Crkve na dalmatinskom području nikako nije moglo biti samo puki slučaj. Očito je u tom činu splitski Arhiđakon Toma vidio poruku upućenu dalmatinskoj Crkvi te ga poradi toga i uvrstio u svoju kroniku. Međutim, neki su znanstvenici skloni ne samo osporiti svjedočanstvo Arhiđakona Tome o posveti crkve u Delmisu, nego čak u pitanje dovesti i samog Tomu kao pouzdanog pisca. Opravdanje nalaze u činjenici da se crkva koju Arhiđakon Toma spominje u vezi s kapuanskim biskupom Germanom nalazila izvan rute kojom je putovalo papinsko izaslanstvo u carsku prijestolnicu.136 Doista, ako bi se civitas Delmis i područje koje Arhiđakon Toma naziva Delmina poistovjetili s Delminijem odnosno duvanjskim područjem, onda bi se s punim pravom moglo ustvrditi da ovo svjedočanstvo doista nema uporišta u stvarnoBRANDT, Doba, 86. »2 VASILIEV, Justin, 183. "3 O tome GOLDSTEIN, Bizant, 17-29. IMJEDIN, Povijest, 600-601. 135 JEDIN, Povijest, 420. 136 НИКОЛАЈЕВИЋ, Тома архиђакон, 142, 148,149. 131

32 sti te ga uopće ne bi trebalo uzimati u razmatranje. No je li to doista tako? Prema Vasilievoj rekonstrukciji putovanja papinskog izaslanstva, koje je predvodio kapuanski biskup German, proizlazi da je ono iz Rima krenulo sredinom siječnja 519. te da je u Konstantinopol prispjelo 25. ožujka te godine. 137 S obzirom na to da se iz Brundisija prebacilo u epirsku Aulonu, opravdano se može pretpostaviti da je putovalo uobičajenom rutom, tj. Viom Latinom138 odnosno Viom Appiom,139 koje su prolazile i kroz Kapuu kojoj je German bio biskupom. Od Kapue do Brundisija na jugoistoku Italije putovalo se Viom Minuciom140 te se trajektom prelazilo u Dyrrhachion (Drač), iz kojeg se, preko Lychnidosa (Ohrid) i Thessalonike (Solun), Viom Egnatiom stizalo do Konstantinopola.141 Prema Vasilievu ovo je poslanstvo iz epirske Aulone nastavilo put prema Solunu i carskoj prijestolnici tada uobičajenom komunikacijom poznatom pod imenom Via Egnatia.U2 Tijekom tog putovanja papinsko je izaslanstvo uglavnom bilo svečano dočekivano, a u mjestu Scampae (kod Elbasana u središnjoj Albaniji) susrelo se i s carskim izaslanstvom koje mu je bilo upućeno u susret. Biskupi Scampae i Lychnidosa,143 i prije službenog potpisivanja crkvenog jedinstva, potpisali su Hormisdin Libellas, čime su dodatno ojačali pregovarački položaj papinskog izaslanstva u Konstantinopolu. 144 Ukoliko je rekonstrukcija putovanja ovog papinskog izaslanstva doista i točna, a u nju je teško posumnjati s obzirom na činjenicu da je to bila uobičajena tadašnja komunikacija između Rima i Konstantinopola, više je nego jasno da tijekom putovanja prema Konstantinopolu biskup German nije mogao posvetiti crkvu koju spominje Arhiđakon Toma, nalazila se ona na duvanjskom ili nekom drugom dalmatinskom području. Tražeći rješenje ovog problema, Ivanka Nikolajević našla ga je u tobožnjoj korumpiranosti izvora kojima se Toma koristio odnosno u "рђаво прочитаном запису који je о посвећивању цркве постојао y његово време". 145 S obzirom na činjenicu da je Arhiđakon Toma bio temeljito izobražen i u civilnom i u crkvenom pravu, 146 teško se može složiti s rješenjem enigme oko posvete crkve u Delmisu koje je ponudila Ivanka Nikolajević. Pogotovo se ne mogu prihvatiti sumnje u sposobnost Arhiđakona Tome u razumijevanju izvora kojima se koristio pri sastavljaVAS1LIEV, Justin, 167; НИКОЛАЈЕВИЋ, Тома архиђакон, 141-142. RADKE, Viae publicae Romanae, 1488-1494. 1 3 9 RADKE, Viae publicae Romanae, 1494-1540. 14t> RADKE, Viae publicae Romanae, 1502; Abb. 5, pag. 1459. 1 4 1 RADKE, Viae publicae Romanae, 1666-167; Tabula Imperii Romani, K 34, 51,142; GOUNAROPOULOU - HATZOPOULOS, Voie Egnatienne, passim; HAMMOND, The Western Part, 185-194. 1 4 2 O ovoj cesti: GOUNAROPOULOU - HATZOPOULOS, Voie Egnatienne, passim; HAMMOND, The Western Part, 185-194. 1 4 3 O Lychnidosu: BITRAKOVA-GROZDANOVA, Spomenici, 10-21. 1 4 4 JEDIN, Povijest, 600-601. 1 4 5 НИКОЛАЈЕВИЋ, Тома архиђакон, 142,148. 14 6 MATIJEVIĆ-SOKOL, Toma Arhiđakon, 117-135. 137

138

33 nju svog djela. 147 Nije li crkva koju Arhiđakon Toma spominje u kontekstu kapuanskog biskupa Germana, mogla biti posvećena tijekom povratka papinskog izaslanstva iz Konstantinopola? Doduše, najlogičnije bi bilo da se navedeno papinsko izaslanstvo vraćalo istim putem kojim je i otputovalo u Konstantinopol, odnosno smjerom kojim se tada najčešće i komuniciralo između carske prijestolnice i Rima. No za povratak u Italiju, odnosno Rim, postojale su i druge mogućnosti. Među njima je bila i komunikacija koja se na Viu Egnatiu nastavljala u Dyrrhachiumu te preko Scodre (Skodër-Skadar u Albaniji) i Narone (Vid kod Metkovića) vodila k dalmatinskom središtu - Salotii. Ova je magistrala zabilježena i u kasnoantičkom Antoninovu itineraru (Itinerarium Antonini).u8 Od Salone se prema Italiji još od paleolitika plovilo tzv. transjadranskom magistralom kroz Splitska vrata, pored Hvara, Visa, Lastova k Monte Garganu. Ovaj je plovni put intenzivno korišten i u antici, 149 o čemu između ostalog svjedoče i brojni potopljeni antički brodovi, posebice u akvatoriju Splita, Hvara, Visa i Lastova. 150 Osim kopnene komunikacije od Drača do Salone moglo se putovati i morem tzv. istočnojadranskom rutom. O frekventnosti plovidbe ovom rutom (si. 4.) također svjedoče brojni potopljeni antički brodovi i njihovi tereti. 151 Nije li papino izaslanstvo koje je predvodio biskup German, ili bar njegov dio, moglo izabrati ovu rutu da bi za crkveno jedinstvo odnosno Hormisdin Libellas pridobilo i dalmatinski episkopat? Arhiđakon Toma kaže da je sam čin posvete crkve u Delmisu bio obilježen natpisom koji se u njoj nalazio sve do njegova vremena (sicut scriptum reperitur in ea).152 Stoga je sasvim opravdano u potragu za ovom sakralnom građevinom krenuti upravo od ovog natpisa. No prije toga potrebno je utvrditi lokaciju područja koje Arhiđakon Toma naziva imenom Delmina i mjesta Delmis (civitas Delmis) koje se na tom području nalazilo.

KATIĆ, Vjerodostojnost, 99-120; ISTI, Rasprave, 240-265. Itineraria Romana, I., 51. 1 4 9 BRUSIĆ, Problemi plovidbe Jadranom, 549-568; JURIŠIĆ, Ancient Shipwrecks, 47-59. ! » ŠKEGRO, Gospodarstvo, 148,151,152. !5! BRUSIĆ, Problemi, 559-565, Tab. II. 152 Thomas Archidiaconus, 39-40. 147

148

34

Civitas Delmis i Delmina U određivanju lokacije koje Arhiđakon Toma u svom djelu donosi pod imenom civitas Delmis i u koje smješta crkvu koju je prema njegovu sudu posvetio kapuanski biskup German, na prvi se pogled susrećemo s nepremostivim teškoćama, pogotovo zato što i sam Toma o tome donosi neujednačene podatke. Ovaj splitski kroničar na početku svog djela, pozivajući se na Izidora Seviljskog (oko 570. - 636.), tvrdi da je Dalmacija svoje ime dobila upravo po Delmisu:153 "Dalmacija je prema Izidoru prvi dio Grčke, a naziva se po Delmisu, starom gradu, koji je ondje bio". 154 Arhiđakon Toma, kao što je vidljivo u ovom slučaju, vrlo je vjerno prenio izvor na koji se poziva. 155 Stoga je teško prihvatiti optužbe o njegovoj nesposobnosti razumijevanja i interpretacije vrela kojima se služio. Nakon navedene konstatacije, Toma je zaključio da nije jasno gdje se točno u Dalmaciji nalazilo mjesto civitas Delmis.156 Potom je naglasio da se u njegovo vrijeme za ruševine nekog naselja nagađalo da su ostaci upravo tog Delmisa te da se one nalaze na području zvanom Delmina.157 Pri kraju 13. glave svoga djela na mjestu gdje donosi katalog splitskih nadbiskupa, Toma konstatira da se Delmina i civitas Delmis nalaze ondje gdje graniče Držislavova država i država njegovih nasljednika s Dalmacijom: 158 "A ove su bile granice njihova kraljevstva: sa istoka Delmina, gdje je bio grad Delmis, u kojemu se nalazi neka crkva, koju je posvetio blaženi German biskup kapuanski".159 Kad govori o Dalmaciji, Toma ne misli na negdašnju rimsku provinciju (si. 5.), nego na istoimenu bizantsku pokrajinu (si. 6.). 160 Da je to tako, vidljivo je i iz drugog Tomina navoda, gdje Dalmaciju uspoređuje s Hrvatskom:161 "A uistinu se nekad ime Dalmacija prostranije govorilo; smatralo se, naime, da je jedna provincija sa Hrvatskom". 162 Toma u ovom slučaju Dalmacijom naziva istoimenu bizantsku pokra1 5 3 RAČKI, Documenta, 3; GUNJACA, Ispravci, L, 38; "Dalmatia secundum Isidorum est prima pars Grecie et dicitur a Delmi civitate antiqua, que ibi fuit". 1 5 4 Arhiđakon Toma, Kronika, 19. 1 5 5 Sancti Isidori HISPALENSIS, Opera omnia, XIV, 4, 8: "Dalmatiam a Delmi maxima ejusdem provinciae civitate, traxisse nomen existimatur". 1 5 6 RAČKI, Documenta, 3; GUNJAČA, Ispravci, I., 38: "Sed ubi hec civitas Delmis in Dalmatie partibus fuerat, non satis patet". 1 5 7 RAČKI, Documenta, 3; GUNJAČA, Ispravci, I., 38: "Est enim regio quedam in superioribus partibus, que dicitur Delmina, ubi antiqua menia hostenduntur; ibique fuisse Delmis civitas memoratur". 1 5 8 RAČKI, Documenta, 39-40; КЛАИЋ, Historia salonitana, L, 107; GUNJAČA, Ispravci, I., 83: "Istaque fuerunt regni eorum confinia: ab oriente Delmina, ubi fuit civitas Delmis, in qua est quedam ecclesia, quam beatus Germanus capuanus episcopus consecravit, sicut reperitur in ea". 1 5 9 Arhiđakon Toma, Kronika, 43. 1 6 0 MARGETIĆ, Historia Salonitana, 12, bilj. 74; ISTI, Neka državno-pravna pitanja, 284-285. 1 6 1 RAČKI, Documenta, 3; GUNJAČA, Ispravci, I., 38: "Verum tarnen Dalmatia dicebatur olim largius; censebatur enim cum Chrovatia una provintia". 1 6 2 Arhiđakon Toma, Kronika, 19.

35

SI. 5. Rimska provincija Dalmacija (prema G. Alföldyju)

jinu u kojoj se nalazilo i njezino eponimno naselje Delmis, na koje se i odnosi svjedočanstvo iz 13. glave njegova djela gdje se govori o obnovi crkvene hijerarhije među Gotima 163 odnosno Hrvatima: 164 "I pošto su propovijedanjem prije spomenutog Ivana i drugih solinskih biskupa kneževi Gota i Hrvata bili očišćeni od zaraze arijanske hereze, osim biskupa Dalmacije, bile su ustanovljene u Slavoniji neke episkopalne crkve: i to sa istoka je bio delmitanski biskup, odakle potječe ime Dalmacija, sa zapada je bio biskup sisački, gdje je nekoć bio biskup blaženi Kvirin Mučenik". 165 Postavlja se pitanje gdje sir graničile bizantska O Tominom shvaćanju Sclavonije, Slavena i Hrvata: MARGETIĆ, Historia Salonitana, 11-12. RAČKI, Documenta, 35; КЛАИЋ, Historia salonitana, 106-107; GUNJACA, Ispravci, I., 82: "Postquam autem per predicationem predicti Johannis ac aliorum presulum salonitanorum duces Gothorum et Chroatorum ab Ariane hereseos fuerant contagione purgati, prefer episcopos Dalmatie, in Sclauonia fuerunt alique statute episcopales ecclesie: videlicet ab oriente fuit episcopus delmitanus, unde Dalmatia dicta est; ab occidente fuit episcopus sciscianus, ubi beatus Quirinus martir quondam extitit presul". 1 6 5 Arhiđakon Toma, Kronika, 42. 163 164

36 Dalmacija i Držislavova Hrvatska, odnosno Hrvatska njegovih nasljednika, kako Toma navodi? U traženju odgovora na to pitanje opravdano je posegnuti za spisom bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta (905. - 959.) O upravljanju Carstvom, koje je nastalo nešto prije dolaska na vlast Stjepana Držislava (969. - 995У997.). U vrijeme Konstantina Porfirogeneta Hrvatska je na istok dopirala do rijeke Cetine odnosno do Imotskog. 166 Ako je suditi prema novijim istraživanjima, bitno drukčija situacija s hrvatskim istočnim područjima nije bila ni u vrijeme Stjepana Držislava (si. 7.). 167

SI. 6. Bizantska Dalmacija 10. stoljeća (prema N. Klaić)

Ne ulazeći u problematiku naravi bizantske vlasti na istočnojadranskom području, 168 Tominu Delminu odnosno ruševine za koje se u njegovo doba pretpostavljalo da bi mogle biti ostaci civitas Delmis, opravdano je tražiti upravo u istočnim dijelovima hrvatske države, tj. na području koji gravitira rijeci Cetini odnosno Imotskoj krajini. Na tom se području ne mogu tražiti niti rimski Delminij ni delmitanski biskup. Kad spominje Delminu i civitas Delmis, Toma razlikuje širi od užeg pojma. Sirim pojmom obuhvaća Delminu a užim naselje, tj. civitas Delmis. Prema Tominu sudu u mjestu zvanom civitas Delmis svoje je sjedište u vrijeme sukobljavanja ortodoksije s arijanizmom odnosno na početku procesa pokrštavanja slavenskog življa imao delmitanski biskup (episcopus delmitanus).169 Da To">6 GOLDSTEIN, O Tomislavu, 41; ISTI, Srednji vijek, 154, karta 3; Bizant, 149. 1 6 7 RAUKAR, Srednjovjekovlje, 119, karta 4. 168 MARGETIĆ, Historia Salonitana, 8-11; ISTI, Neka državno-pravna pitanja, 269-287; ANČIĆ, The Waning, 15-24; ISTI, Imperij na zalasku, 1-20. к>9 RAČKI, Documenta, 35; КЛАИЋ, Historia salonitana, 106; GUNJAČA, Ispravci, I., 82. 170 RAČKI, Documenta, 35; КЛАИЋ, Historia salonitana, 106; GUNJAČA, Ispravci, I., 82. 171 RAČKI, Documenta, 3; GUNJAČA, Ispravci, I., 38. 172 RAČKI, Documenta, 39; GUNJAČA, Isprava, I., 83. 1 7 3 RAČKI, Documenta, 3; GUNJAČA, Ispravci, I., 38: "Nunc vero Dalmatia est regio maritima, incipiens ab Epyro, ubi est Dirachium et protenditur usque ad sinum Quarnarium, in cuius interioribus est oppidum Stridonis, quod Dalmatie, Pannonieque confinium fuit. Hec fuit patria beati Hieronimi egregii doctoris".

37 ma, kad govori o deimitanskom biskupu, nije mislio na biskupa rimskog Delminija (episcopus delminensis - kako bi se prema Delminiju taj biskup trebao nazivati) nego biskupa mjesta zvanog civitas Delmis, proizlazi i iz činjenice da govoreći 0 tom biskupu (episcopus delmitanus, unde Dalmatia dicta est)170 ponavlja isto ono što je bio rekao i o imenu Dalmacije kad je govorio o Delmisu (Dalmatia ... dicitur a Delmi civitate antiqua).m Prema Tominu sudu, upravo su na tom području graničile hrvatska država i bizantska Dalmacija (Dalmatia Inferior).172 U skladu s tim na tom području treba i tražiti crkvu koju je posvetio kapuanski biskup German. Da duvanjsko područje odnosno područje negdašnjeg rimskog Delminija nije ulazilo u sklop Dalmacije o kojoj Toma govori vidljivo je iz drugog njegova navoda, gdje provinciju Dalmaciju označava uskim primorskim pojasom koji se prostirao od Epira na jugoistoku do Kvarnera na sjeverozapadu:173 "Sada je, pak Dalmacija primorska oblast, koja počinje od Epira, gdje se nalazi Drač i proteže se sve do Kvarnerskog zaljeva, u čijoj se unutrašnjosti nalazi mjesto Stridon, koje je bilo granica između Dalmacije i Panonije". 174 Kao što je poznato, duvanjsko se područje nikako ne može držati primorskim dalmatinskim područjem, kao što se uostalom ni Stridon ne može tražiti podalje od primorja. Ako bi se sudilo prema novijim rezultatima znanstvenih istraživanja, rodno mjesto sv. Jeronima - Stridon - treba tražiti na području antičke Tarsatike, tj. oko Trsata kod Rijeke. 175 Pokušaji lociranja rodnog mjesta sv. Jeronima na području Bosanske Kostajnice 1 više je nego apsurdno,176 kao što je najblaže rečeno neobično i traganje za tim mjestom u tragovima antičkog gospodarstva (praetorium fundi) u Suvaji kod Bosanske Dubice. 177 Ta su se, naime, područja u vrijeme sv. Jeronima (348. - 420.) nalazila unutar Pannoniae Saviae tek nekoliko desetaka kilometara udaljena od njezina upravnog središta - Siscije. Teško je, međutim, povjerovati da sv. Jeronim nije znao gdje se nalazilo njegovo rodno mjesto, odnosno gdje su graničile Panonija i Dalmacija. Uostalom to bi također, ako bi se sudilo prema zemljovidu priloženom uz rad autora koji Stridon stavlja na područje Bosanske Kostajnice, i njemu samom trebalo biti jasno. 178 Kad je pak riječ o lociranju rodnog mjesta sv. Jeronima, moramo se složiti s konstatacijom da to pitanje, unatoč svim pokušajima, još uvijek ostaje otvorenim te da je doista nerazborito opredijeliti se za bilo koju od predloženih pretpostavki.179 Dalmacija o kojoj Toma u ovom kontekstu govori, kao što je već rečeno, odnosi se na bizantske istočnojadranske posjede. 180 U njih su, prema istraživanjima Luje Margetića i nekih drugih znan-

174 175 176 177 178 179

Arhiđakon Toma, Kronika, 19. SUIĆ, Hieronim Stridonjanin, 213-278; ISTI, Opera selecta, 751-816. IMAMOVIĆ, Problem ubiciranja, 7-18. ЈОВАНОВИЋ, Прилог, 395-398. IMAMOVIĆ, Prostor Bosne i Hercegovine, 26. MANDAC, Sveti Jeronim, 12-13.

38 stvenika, bili uključeni otoci od Krka i Osora na sjeveru do Splita na jugu. 181 To je zapravo područje bizantske Donje Dalmacije (Dalmatia Inferior), koju je prema Nadi Klaić (1920. -1988.) upravo negdje oko Splita razdvajala Neretvanska Kneževina od Gornje Dalmacije (Dalmatia Superior) - a koju su sačinjavali Dubrovnik, Kotor, Budva, Bar, Ulcinj. 182 Područje koje Toma naziva imenom Delmina, i u koje smješta civitas Delmis, nalazilo se u graničnom području između hrvatske države Stjepana Držislava i njegovih nasljednika i bizantske Dalmacije. Hrvatska država s bizantskom Dalmacijom mogla je graničiti upravo na području od Splita do Cetine, na što zapravo Arhiđakon Toma i aludira (in superioribus partibus). Duvanjski se kraj ni po kojem kriteriju ne može uvrstiti u granično područje između Hrvatske i bizantske Dalmacije ni u kojem vremenu. U skladu s tim se u duvanjskom kraju ne može tražiti ni Tominu Delmina, ni civitas Delmis, odnosno ni crkvu koju je prema njegovu svjedočanstvu posvetio kapuanski biskup German. Međutim, pojedini autori, primjerice Ivanka Nikolajević i Ludwig Steindorff, ne isključuju mogućnost da su se Delmina i civitas Delmis Arhiđakona Tome nalazili upravo u duvanjskom kraju. Tako primjerice Ivanka Nikolajević uopće ne dvoji u istovjetnost civitas Delmis i rimskog Delminija odnosno Duvna, 183 a Ludwig Steindorff Tomino uže određivanje njihova položaja - in superioribus partibus poistovjećuje s nekakvim višim područjima - za razliku od nižih koje smješta na jadransku obalu - te ih poistovjećuje s "visoravni Duvanjskog polja s onu stranu Dinare". Steindorff također, suprot Tominu svjedočanstvu, ali i svim ostalim znanstvenicima koji su se bavili ovim pitanjem, izjednačuje regiju koju Toma naziva Delmina i naselje naznačeno kao civitas Delmis.1Si Potom ih bez uvjerljive argumentacije, tobože osloncem na samog Arhiđakona Tomu, locira "u zaleđe sjeverno od obale između Dubrovnika i Dyrrhachiona, u srcu sjednjovjekovnoga kraljevstva Duklje" odnosno "u dolini rijeke Morače, dakle na prostoru današnje Podgorice".185 Tako je ovaj autor, kojemu je strano poznavanje zemljopisa istočnojadranskog područja, mimo logike ali i djela Arhiđakona Tome, na kojeg se tobože poziva, Delminu i civitas Delmis poistovjetio s antičkom Docleiom (Duklja kod Titograda-Podgorice).186 Teško je povjerovati da splitski Arhiđakon Toma nije mogao znati ime i lokaciju antičke Dokleje. Iz njegova svjedočanstva jasno proizlazi da su civitas Delmis i Delmina dva različita pojma. Prvi se odnosi na mjesto a drugi na regiju u kojoj se to mjesto nalazilo. Toma ih smješta u onaj dio bizantske Dalmacije koji je graničio s istočnim dijelovima Hrvatske Stjepana Držislava i njegovih nasljednika. Hrvatska se u to vrijeme, kao 180 MARGETIĆ, Doba, 10. ™ MARGETIĆ, Neka pitanja, 281-282. i»2 KLAIĆ, Povijest, 212-220, Prilog VII; RAUKAR, Prostor, 187. 1 8 3 НИКОЛАЈЕВИЋ, Томa архиђакон, 139-142. i»4 STEINDORFF, Tumačenja, 150-151. 185 STEINDORFF, Tumačenja, 153. 18 6 STEINDORFF, Tumačenja, 153-158.

39 što je već rečeno, na istok prostirala do Cetine i Imotskog, a bizantsku Dalmaciju u drugoj polovici 10. stoljeća sačinjavao je otočno-obalni pojas od Kvarnera na sjeveru do Splita na jugu te Elafitsko otočje i nekoliko gradova od Dubrovnika do Drača (si. 6.). Bizantska je Dalmacija s istočnim dijelovima Hrvatske 10. stoljeća mogla graničiti samo u području od Splita do Cetine, upravo na području Poljica koja se po svoj prilici trebaju i poistovjetiti s Tominom Delminom. U skladu s tim u Poljicima se također treba tražiti i naselje koje Toma naziva civitas Delmis. Duvanjsko područje nije pripadalo istočnim dijelovima hrvatske države Stjepana Držislava, kao niti u vrijeme bilo kojeg njegova nasljednika. U skladu s tim, kao i sa samim Tominim svjedočanstvom, nije opravdano u duvanjskom kraju tragati ni za Delminom, ni za naseljem koje on naziva civitas Delmis. Isto je tako neopravdano u duvanjskom kraju tragati za crkvom posvetu koje Arhiđakon Toma pripisuje kapuanskom biskupu Germanu. No o spomenutoj crkvi i natpisu koji Toma spominje u kontekstu njezine posvete bit će riječi nešto kasnije.

SI. 7. Hrvatska u 10. stoljeću (prema: Hrvatska enciklopedija, sv. 2., Zagreb, 2000.)

40

Akti salonitanskih sabora Neki su autori tobožnju uspostavu Delminijske biskupije dovodili i u vezu s crkvenim saborima održanim 530. i 533. g. u Saloni pod predsjedanjem salonitanskog nadbiskupa Honorija II. (527. - 547.). Tako je primjerice Daniele Farlati biskupa Viktora, supotpisnika akata Prvoga salonitanskog sabora, bio proglasio delminijskim biskupom. 187 No shvativši neutemeljenost takva suda Farlati je u istom djelu promijenio mišljenje: "Na salonitanskom provincijalnom saboru, koji se održavao za nadbiskupa Honorija III., sudjelovao je i supotpisao ga i Viktor biskup Martaritanske crkve. U našim dvojbama oko te sinode u drugom tomu 0 Honoriju III. dvojili smo da je onaj Viktor mogao biti biskup Delminija, ali ne biskupskog grada, nego regije, koja je bila njegovim područjem odnosno dijecezom, zvanom Martaritana ili Maroniana".188 U aktima Drugog salonitanskog sabora zabilježena je među ostalim i uspostava triju novih biskupija, kojima su sjedišta postali Sarsenterum, Muccor (Muccur) 1 Ludrum.189 Biskupiji sa sjedištem u Muccoru (Muccuru) dodijeljena su i područja označena pojmovima montanorum, delminense i Onestinum. Spomen Delminija odnosno duvanjskog područja zagovornici teze o Delminijskoj (Duvanjskoj) biskupiji nalaze u pojmovima montanorum i delminense. Kontroverze oko tih pojmova među ostalim proizilaze i iz konfuznosti kodeksa djela Arhiđakona Tome iz 16. st. Stoga ne iznenađuje činjenica da su ga pojedini znanstvenici, uključujući i Ivana Lučića (1604. - 1679.), 190 uvelike osporavali. 191 Spomen Delminijske (Duvanjske) biskupije odnosno duvanjskog područja u aktima Drugog salonitanskog sabora traži se isključivo u međusobnom povezivanju pojmova montanorum i delminense. Međutim, izdavači akata tih sabora u novije vrijeme pojam montanorum ne povezuju s terminom delminense. Termin delminense povezuju s onim koji slijedi iza njega, tj. s Onestinum.192 I Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. 1 8 7 FARLATI, Illyr. Sacr., II., 172: "Hujus urbis (Dclminii op. A. Š.j, ut mihi haud dubium videtur, Episcopus fuit Malchus ille, ad quem extat epistola 38., alias 36. lib. I. S. Gregorii Magni, que inscripta est Malcho Episcopo Dalmatiae. Ejusdem ergo urbis Delminii Episcopum primo Victorem, deinde Malchum fuisse censeo, 6* quemadmodum hic ab regione, cui civitas Episcopalis nomen dederat, Episcopus Dalmatiae, sic ille ab eadem regione, quae dicta est Maronia, & Mauritania, Delminitani Episcopatus Parochia, seu dioecesi, cognominatus est Episcopus Maronitanus, seu Mauritanus". Takoder i FARLATI, Illyr. Sacr., III., 10. 188 FARLATI, Illyr. Sacr., IV., 169: "Concilie Provinciali Salonitano, quod sub Honorio III. Archiepiscopo habitum est anno 530. interfuit et suscripsit Victor Episcopus Ecclesiae Martaritanae. In nostris ad hanc Synodum animadversionibus Tomo II. in Honorio III. suspicati sumus Victorem hune fuisse Episcopum Delminii non ab urbe episcopali, sed ab regione, quae erat eius parochia, sive dioecesis, denominatum Martaritanum, seu maroniamum". 1 8 9 ŠIŠIĆ, Priručnik, 162-163; Клаић, Historia Salonitana, 83-84; GUNJAČA, Ispravci, /., 54-55; IVANIŠEVIĆ, Povijesni izvori, 161. 1 9 0 LUCIUS, Inscriptiones, 73: "... et quaecunque in illo de actis conciliorum Dalmatiae, epistolis papalibus et epitaphio Zvonimiri regis scripta sunt, ea omnia ficta et supposititia sunt". wi JIREČEK, Geschichte, 201, bilj. 1; KRŠNJAVI, Zur Historia, 7-8; ISTI, Podlistak, 15. 5. 1901., br. 112.; KOSTRENČIĆ, Povijest, 118-120. 1 9 2 КЛАИЋ, Historia salonitana, 83; GUNJAČA, Ispravci, I., 54; IVANISEVIC, Povijesni izvori, 161.

41 1889.), publicirajući regesta akata salonitanskih sabora, razdvojio je ova tri pojma. 193 Budući da Farlati, a za njim i Ignacije Batthyâny (1741. - 1798.) montanorum i delminense (deltinenseш) međusobno povezuju, 195 pobornici teze o Delminijskoj (Duvanjskoj) biskupiji u tome nalaze dodatni argument za njezino postojanje u kasnoj antici. Najdalje je, međutim, otišao Wilhelm Tomaschek, a potom i Marin Zaninović, koji ovu biskupiju i naziva Delminijsko-montanorumskom biskupijom (episc(opia) Delminensis Montanorum).196 U zbirci vrela za hrvatsku povijest, slično Farlati ju i Batthyânyu, postupio je i Ferdo Šišić. 197 Komentirajući akte salonitanskih sabora, Šišić zaključuje da je Mukuritanska biskupija "osnovana u mjestu zvanom Muccur, nesumnjivo današnja Makarska, s krajevima: Montanense (danas Zagvozd), Delminense (sigurno dokazano današnje Duvno), Onestinum (sada Omiš) i Redditicum (Riditae, danas Danilo - Kraljice među Perkovićem i Šibenikom)". Međutim, Šišićevo definiranje teritorija Mukoritanske biskupije već je i na prvi pogled nelogično, a kosi se i s odlukama Drugog salonitanskog sabora, koji je nastojao smanjiti opseg pojedinih biskupija, uključujući i opseg Salonitanske nadbiskupije, da bi olakšao njihovu upravu. Šišićevo poimanje Mukoritanske (Mukuritanske) biskupije nije u skladu ni s praksom teritorijalne cjelovitosti tadašnjih biskupija. Osim toga, ne čini se osobito logičnim da bi biskup Muccora (Muccura) pod svojom jurisdikcijom imao područje koje se tobože nazivalo delminense, a koje Šišić dovodi u sigurnu svezu s Duvnom, a da u isto vrijeme Buško Blato, od Duvanjskog polja udaljeno tek nekoliko kilometara, bude pod jurisdikcijom biskupa Sarsenteruma,198 bez obzira gdje se to mjesto nalazilo. 199 Isto se tako logici protivi da bi i šibensko područje, s kojim Šišić poistovjećuje Riditae odnosno Redditicum,ш bilo pod jurisdikcijom biskupa Muccora 1 9 3 KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI, Codex diplomaticus I., 198: Muccuritanus патсјие episcopus se montanorum, delminense, onestinum, salonitanum quoque dumtaxat quidquid in insulis continetur, vel transoneum (sic!) noscitur esse diuisum, quod continens appellatur. 1 9 4 BARADA, Topografija, 45-46. i® FARLATI, lllyr. Sacr., 11, 173; BATTHYÂNY, Leges, 285. 1 9 6 TOMASCHEK, Topographie, 10: "Daher haben ältere Forscher, wie Negri und Farlati (IV, p. 168-189) mit zahlreichen Beweisen für ein im 14. und 15. Jahrhundert bestandenes katolisches Bisthum, episc. Delmensis, Dulmensis, Dumnensis; vgl. episc. Delminensis Montanorum bereits in den Acten des 2. salonit. Provincialconcils a. 532), das alte Delminium in das Duwno-polje verlegt. 1 9 7 ŠIŠIĆ, Priručnik, 162: "Muccuritanus autem episcopus se (extra fines) montanorum Delminense, Onestinum, Salonitanum quoque, dumtaxat quidquid in insulis continetur, vel trans Oneum noscitur esse diuisum, quod 'continens' appellatur, sed etiam Rediticum, in diocesim habiturus accipiat; et exceptis reliquis in territorio Salonitano basilicis...". 198 ŠIŠIĆ, Priručnik, 156. 1 9 9 MANDIĆ, Gdje je bilo, 65-68; ISTI, Sijelo, 19-23; ISTI, Ponovno, 24-31 sjedište biskupije Sarsenterum locira u Ilice kod Mostara; RUPČIĆ, Povodom, 69-84 Sarsenterum traži blizu Glavatičeva u gornjoj Hercegovini; PULJIĆ, Hutovo, 129-131; ISTI, Stolac, 53-116 biskupiju Sarsenterum stavlja na istočnohercegovačke prostore. ™ O ovome: JADRIJEVIĆ, Riditio(n), 194-204; RENDIĆ-MIOČEVIĆ, Rider, 845-852; ISTI, Princeps, 853-869; ISTI, Dissertationes, 871-890; SUIĆ, Varvarina, 293-308; ISTI, Varvarina paleochristiana, 181-189; ZANINOVIĆ, Scardona i Rider, 123-129; CAMBI, Područje Šibenske biskupije, 9-23.

42 (Muccura), jer u to vrijeme postoji biskupija kojoj je sjedište bilo u Scardoni (Skradin kod Šibenika). 201 Skardonitanski je biskup Konstantin također bio supotpisnikom akata Prvog salonitanskog sabora.ш Stoga su osporavatelji Šišićeva poimanja teritorija biskupije kojoj je sjedište bio Muccur (Muccor) uglavnom u pravu. 203 Sišić u određivanju teritorija ove biskupije i nije bio originalan, nego je zapravo preuzeo mišljenje što ga je o tom problemu bio iznio Franjo Rački (1828. - 1894.), koji je područje označeno u aktima Drugog salonitanskog sabora kao delminense dodijelio biskupu Muccora (Muccura). U isto je vrijeme područje koje gravitira Duvanjskom polju, Roško polje i Posušje atribuirao biskupu Sarsenteruma, čije je sjedište i tražio na Roškom polju, desetak kilometara jugozapadno od Duvanjskog polja. 204 Koliko je, međutim, iz izvorne građe razvidno, Roško polje isključivo se može dovesti u vezu s Duvanjskom biskupijom, koja se tijekom 16. st. prema utvrđenom Rogu jedno vrijeme i nazivala Ecclesia Rosonensis (Rosanensis, Rosensis).705 Duvanjsko je područje biskupiji sa sjedištem u Muccuru (Muccoru) atribuirao i Bulić, koji kaže: "Muccur (Makarska) sa biskupom Stephanus, koga je drugi Koncil izabrao za biskupa, ustanovivši biskupiju Makarsku. Odregjeno je tom prigodom da ovoj biskupiji ima pripadati predio Montanense (Zagvozd), Delminense (Delminium, Dumno, Duvno), Onestinum (Oneum, Omiš) i Redditicum (Riditae, Danilo - Kraljice, megju Perkovićem i Šibenikom)".206 Bulićevo je mišljenje u najnovije vrijeme preuzeo Ivan Cicvarić, koji u granice biskupije Muccur (Muccor) uključuje cjelokupno delmatsko etničko područje, izuzev salonitanskog područja. 207 Da je i Bulić u ovom pitanju nedosljedan, vidi se i iz činjenice da nekoliko redaka niže na istoj stranici istog rada zaključuje da je sjedište Bestoenske biskupije u vrijeme Drugog salonitanskog sabora 533. g. bilo u Šuici, koju traži upravo na Duvanjskom polju: "Bestoensis (sa sjedištem u Bistue, Šuica na Duvanjskom polju), sa biskupom Andreas, prisutnim jednom i drugom Koncilu".208 Suvišno je i naglašavati da Bulićevo definiranje jurisdikcije biskupa Muccura (Muccora) odstupa od logike, ne samo zbog zanemarivanja načela teritorijalnog kontinuiteta tadašnjih biskupija nego i zbog ignoriranja zemljopisa. Ne čini se logičnim da bi biskup koji bi svoje sjedište imao na duvanjskom području, gdje Bulić locira Šuicu, upravu toga prostora prepustio biskupu podbiokovskog Muccora (Muccura). Duvanjsko su područje u vrijeme salonitanskih sabora biskupu Muccora (Muccura) pripisivali

MIGOTTI, Topografija, 4, pass; ISTA, Scardona 101-112. 202 BATTHYÂNY, Leges, 290; ŠIŠIĆ, Priručnik, 160; IVANISEVIC, Povijesni izvori, 160. 203 GOLDSTEIN, Srednji vijek, 61, bilj. 24. 2 0 4 Thomas Archidiaconus, 95, bilj. 14. 2os MANDIĆ, Acta, II., 60-64, nr. 47-48, 84-85, nr. 65, 93-94, nr. 77. 206 BULIĆ - BERVALDI, Kronotaksa, 144; ISTI, Kronotaksa biskupa, 55. 207 CICVARIĆ, Ubikacija, 162,166; ISTI, Županijski ustroj, 237-238; ISTI, Grahovski kraj, 17.

201

208

BULIĆ - BERVALDI, Kronotaksa, 145; ISTI, Kronotaksa biskupa, 55.

43 i drugi autori, primjerice Vjekoslav Klaić, 209 Enver Imamović,210 Ivo Bojanovski (1915. -1993.), 2 1 1 Ante Milosevic,212 Maja Petrinec 213 i dr. Za razliku od navedenih autora, Miho Barada (1889. - 1957.) tom je problemu pristupio na drukčiji način. On je svjedočanstvo Arhiđakona Tome o biskupiji sa sjedištem u Muccoru (Muccur) razumijevao na sljedeći način: 214 "Makarski pak biskup neka primi" (accipiat) "što će imati u diocezi" (se in diocesi habiturum) "od brđana" ili brdovitih predjela municipij "Deltinski, Onestinski, a od salonitanskoga samo ono, što je sve na otocima i preko, što (Cetina) Oneum dijeli, a naziva se Krajina (Continens) kao i Reditski".215 Unatoč činjenici da ni Barada, kao ni Šišić i Bulić, pojmove montanorum i delminense (deltinense) ne razdvaja, on u granice Mukoritanske

(Mu-

kuritanske) biskupije ipak ne uključuje duvanjsko područje. Prema Baradinu sudu duvanjsko područje, ako je i bilo predmetom rasprave na Drugom salonitanskom saboru, isključivo je moglo biti izdvojeno iz sastava Bestoenske biskupije, podjelu koje je na istom saboru tražio njezin biskup Andreas. 216 Moglo je to područje biti dodijeljeno samo biskupiji sa sjedištem u Sarsenterumu, s kojom je, prema njegovu sudu, i bilo u teritorijalnoj vezi. 217 Dakle, Barada je u sklop biskupije Muccora (Muccura) uključio brdsko (montanorum), otočno (in insulis) i primorsko-podbiokovsko područje (Continens) te Rediticum i Onestinum - smjestivši posljednje s desne strane ušća Cetine. 218 S obzirom na činjenicu da su i sami salonitanski sabori nastojali olakšati upravu tadašnjim biskupijama - što je uključivalo i njihovu diobu, Baradino neuvrštavanje duvanjskog područja u

KLAIĆ, Episcopatus Ludrensis, 314. 210 IMAMOVIĆ, Počeci, 45. 211 BOJANOVSKI, Delminium, 413; ISTI, Bosna i Hercegovina, 231. 212 MILOSEVIC, Livno, 6. 213 PETRINEC, Kasnoantičko razdoblje, 29. 2 1 4 BARADA, Topografija, 45: "Muccoritanus namque episcopus se montanorum Deltinense, Onestinum, Salonitanum dumtaxat quidquid in insulis continetur vel trans Oneum noscitur esse divisum, quod Continens appellatur, sed etiam Rediticum, in diocesi habitarum accipiat". 215 BARADA, Topografija, 45, bilj. 86. 216 FARLATI, lllyr. Sacr., II., 173; GUNJACA, Ispravci, I., 55; IVANIŠEVIĆ, Povijesni izvori, 161: "Andreas vir venerabilis bestoensis ecclesie dixit: 'Necesse nobis est bone institutionis formant libenter amplecti, presertim cum de sacro laudabiliter cogitatur obsequio atque ideo queso, ut a loco Copella et Arena usque ad has urbes basilicas, que in mea patrocinia continentur, ad proponendum isdem locum faciatis episcopum pertinere. Tante vexationis labore submoto, aptior mihi solicitude sit de sacerdotibus plebeque comissa, quatenus grex dominicus vicino pastore melius gubernetur'. Honorius vir beatissimus arhiepiscopus respondit: 'Non est dubium, venerabilis frater, et te bone ordinationis intuitu libenter offene, quibus et perpetuam talis gloriam mereatur oblatio et divinum melius perficeretur obsequium. Et ideo cum divinitas propiciata concesserit ob hunc unum, ad quem eadem loca pertinere debeant, curavimus ordinäre pontificem. Unde ne sequens etas aut addendo superflue episcoporum numerum, aut per cupiditatem forsitan imminuendo hoc violare constituta présumât. Si quis tale quipiam temptaverit, anathematis vinculis obligatus penam divino iudicio condemnatus incurat'. 217 BARADA, Topografija, 46. 209

44 sklop biskupije Muccor (Muccur) doima se logičnim. Međutim, sporno je njegovo tumačenje postanka Delminijske (Duvanjske) biskupije, koje je blisko Šišičevu tumačenju. I Barada je, kao i Šišić, nasuprot aktima salonitanskih sabora, ipak sklon njezinu tobožnju uspostavu dovesti u vezu sa saborskim zaključcima. Šišić misli da je ova biskupija, unatoč nespominjanju njezina biskupa u aktima salonitanskih sabora, ipak mogla nastati u vezi s njihovim zaključcima, i to nakon Drugog salonitanskog sabora, te daje propala tijekom avarsko-slavenskih najezda između 610. i 615. g. Međutim, prema Šišiću tu su biskupiju kao nepopunjenu spomenuli akti Drugog splitskog sabora 928. g . 2 1 9 1 Barada je mislio da je Delminijska (Duvanjska) biskupija nastala kao posljedica zaključaka salonitanskih sabora, ali da je njezin osnutak, iako prihvaćen od Drugog salonitanskog sabora, ipak bio odgođen zbog potreba razdiobe Bestoenske biskupijeNekoliko godina nakon pojave Baradina djela na problem biskupije Muccor (Muccur) osvrnuo se i Jakša Ravlić (1896. - 1975.) u monografiji o Makarskoj i njezinu primorju. Ravlić je iz sastava ove biskupije decidirano isključio duvanjsko područje. Prema Ravlićevu sudu bilo je "određeno da joj pripadaju krajevi Montanense (Zagvozd), Delminense (Omiš), Onestinum (Oneum, Poljica) i Redditicum (negdje između Trilja, Zadvarja i Zagvozda)". 221 Ravlić također zaključuje da nije logično da bi se novoustrojena biskupija Muccor (Muccur) prostirala na širokom području od Neretve do Šibenika i Duvna jer bi njezino područje bilo isprekidano drugim biskupijama te bi bilo preveliko u odnosu na ostale tadašnje biskupije. 222 Međutim, Ravlićevo mišljenje ostalo je nezapaženo, a u znanosti je prevladao Šišićev i Baradin sud o Delminijskoj (Duvanjskoj) biskupiji. Nekritično su ga prihvaćali i brojni autori, među kojima i Vladimir Ćorović (1885. -1941.), Ambrozije Benković, Ivo Bojanovski i drugi. Ćorović konstatira da "u Duvnu (sic!) doista postoji novija episkopija". 223 Međutim, Ćorović nije do takva zaključka došao vlastitim istraživanjima nego je nekritično preuzeo sudove o salonitanskim saborima i novoustrojenim biskupijama koje su izrekli Daniele Farlati, Frane Bulić, Karl Pač i Miho Barada. 224 Osobno je pak Ćorović izrazio sumnju u autentičnost akata salonitanskih sabora iz 530. i 533. g. 2 2 5 Benković konstatira da je "Duvanjska biskupija (Dumnen., Delminien.) postojala (je) i prije dolaska Hrvata, ali propala je prije 10. st." 226 Prema sudu Bojanovskog Delminij nije bio biskupskim sjedištem u vrijeme salonitanskih sabora, ali Delminijska biskupija (Delminensis eccle218 BARADA, Topografija, 45, bilj. 45-46. ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata, 228-229, bilj. 66. 220 BARADA, Topografija, 47. 221 RAVLIĆ, Makarska, 42. 222 RAVLIĆ, Makarska, 104, bilj. 9. 223 ЋОРОВИЋ, Хисторија, 91. 224 ЋОРОВИЋ, Хисторија, 91, bilj. 1-4. 225 ЋОРОВИЋ, Хисторија, 91, bilj. 4: "Овом приликом казао бих и ja своју сумњу y аутентичност ових саборских аката. У писмима папе Гргура Великог нема нигде спомена ма о којој од тих свих бискупија, као што га има y Епидауру, Салони, Јадери, Срему и Скодри".

45

SI. 8. Rimska cesta kroz Hercegovinu (prema I. Bojanovskom)

sia) ipak je bila utemeljena nakon njihova održavanja, točnije 591. g. Bojanovski, koji ovim očito aludira na spomen biskupa Malha u jednom pismu pape Grgura I. Velikog, prihvaća Sišićevo mišljenje i o propasti ove biskupije te o njezinu spomenu u aktima Drugog splitskog crkvenog sabora.227 Sišićevo mišljenje odnosno mišljenje Bojanovskog preuzima i Petrinec, prema kojoj je područje municipija Delminija dodijeljeno 533. g. novoj biskupiji Muccur, a biskupija je u Delminiju "vjerojatno utemeljena kasnije, tijekom 6. stoljeća, svakako prije 591. godine".228 Najapsurdniji sud o tobožnjem spomenu duvanjskog područja u aktima Drugog salonitanskog sabora u kontekstu utemeljenja biskupije Muccor 226 BENKOVIĆ, Naselja, 14. 227 BOJANOVSKI, Delminium, 413; ISTI, Ceste, 236; ISTI, Bosna i Hercegovina, 231.

46

SI. 9. Rimske komunikacije između Salone i Name (prema I. Bojanovskom)

(Muccur) iznosi Imamović, koji konstatira da je "biskupiji u Sarsenterumu pripao današnji Stolac (municipium Diluntum) i municipij Beuzavaticum (možda Bužan, Buško Blato), biskupiji u Makarskoj (Muccur) Duvno, a biskupiji u Ludrumu (možda današnji Knin) pripao je Glamoč s okolicom, kao i Sarziaticum". 229 Svaki poznavatelj zemljopisa Hercegovine i južne Hrvatske zapitat će se kako je moguće da biskupiji kojoj je sjedište u Sarsenterumu pripadne područje Stoca u istočnoj Hercegovini i Buškog Blata na sjeverozapadu Hercegovine, a da u isto vrijeme Duvno, od Buškog Blata udaljeno nekoliko kilometara, pripadne biskupiji kojoj je sjedište u podbiokovskom Muccoru (Muccuru). Osim toga, da je biskupiji Sarsenteruma doista i pripadalo područje Stoca i Buškog Blata, kao što tvrdi Imamović, rasijecao bi ga teritorij Naronitanske biskupije, što nikako nije moglo biti u skladu s odlukama Drugog salonitanskog sabora. Prema Imamovićevoj logici, da bi biskup Sarsenteruma dospio s jednog kraja svoje biskupije na drugi, primjerice od Stoca u istočnoj Hercegovini do Buškog Blata u sjeverozapadnoj Hercegovini, morao bi putovati preko Narone (si. 8.). Ni biskup Muccura (za koji se još uvijek ne može precizirati točna lokacija) ne bi, prema Imamovićevoj logici, bio u boljem položaju. I on bi, da bi dospio na duvanjsko područje, bio prisiljen putovati bilo preko Narone bilo preko Salone (si. 9.). Imamović očito nije uzimao u obzir to da su i u antici za osnivanje novih biskupija 228

PETRINEC, Kasnoantičko razdoblje, 29.

47 vrijedila pravila da im područja budu zemljopisno logična, gospodarski dovoljno moćna i u skladu s potrebama središta radi održavanja i crkve i klera te radi uspješnije kristijanizacije ruralnih dijelova. 230 Raspravljajući o problemu lokacije Riditiona, fra Ante Jadrijević ne ostavlja nikakvu mogućnost da se o Delminiju odnosno duvanjskom području uopće raspravljalo tijekom Drugog salonitanskog sabora 533. g. U neuvjerljivoj interpretaciji pasusa o novoutemeljenoj biskupiji sa sjedištem u Muccoru (Muccuru) 231 taj autor izraz deltinense poistovjećuje s ušćem odnosno deltom rijeke Neretve. 232 Definirajući granice novustrojene biskupije Muccor (Muccur), Nenad Cambi jednom iz njezina sastava isključuje duvanjsko područje. Prema njegovu sudu ta je biskupija nastala izdvajanjem pod-

jednakih dijelova iz Salonitanske i Naronitanske biskupije. Naronitanskoj je biskupi-

ji, dok na Drugom salonitanskom saboru nije bila utemeljena biskupija Sarsenterum,233 prema njegovu sudu, pripadalo i šire područje donje Neretve sve do Mostara.234 Duvanjsko područje u sklop biskupije Muccor (Muccur) ne uvrštava ni fra Karlo Jurišić, 235 koji vrijeme propasti te biskupije sasvim opravdano dovodi u svezu s jednom provalom Ostrogota koja se 549. g. dogodila pod vodstvom bizantskog prebjega Indulfa. 236 Za razliku od navedenih autora, fra Bazilije Pandžić uopće ne dvoji o postojanju Duvanjske biskupije 533. g. jer "u spisima pokrajinskog crkvenog sabora održanog u Splitu (sid) 4. svibnja 533. za makarskog biskupa (sic!) izabran je svećenik Stjepan i određene su granice njegove biskupije; nalazila se je između splitske (sic!), duvanjske (sic\) i naronske biskupije".237 Referirajući na četvrtom međunarodnom arheološkom savjetovanju o rimskom forumu kao gospodarskom, kulturnom i kultnom središtu o rimskom Delminiju i njegovu forumu u studenom 1998. g., Marin je Zaninović, pozivajući se tobože na Ivu Bojanovskog, ustvrdio da se "Delminij (se) spominje IMAMOVIĆ, Počeci, 45. CAMBI, Područje šibenske biskupije, 11. 2 3 1 JADRIJEVIĆ, Riditio(n), 203-204: "...Ludrensis vero episcopus Magnioticum, Equitinum, Salviaticum et Sarsiaticum, sicut ad ordinem nostrum noscitur obtinuisse percipiat; Muccoritanus namque episcopus se (t. j. sibi) Montanorum, Deltinense, Onestinum; Salonitanus dumtaxat quidquid in insulis continetur, vel trans Oneum noscitur esse divisum, quod Continens appellatur, se etiam Rediticum, in diocesi habiturum, accipiat". Hrvatski: "... Biskup pak Ludra (municipij) Magniotski, Ekvitinski, Salvijatski i Sarsijatski neka drži kao što se i znade da je dobio po našem naređenju; makarski doista (t. j. pak) biskup sebi neka uzme krajinu Brda, Deltinsku i Onestinsku (do Oneuma-Cetine); solinski dakako (t. j. pak) štogod je na otocima (Šolta i Brač) ili preko Oneuma (Cetine) što se vidi da je odijeljeno, a zove se Kopno (t. j. sve što dijeli Cetina prema Solinu), no i Riditski (teritorij) koji će pripojiti svojoj biskupiji". 2 3 2 JADRIJEVIĆ, Riditio(n), 203: "Deltinense (po svoj prilici prema ušću Neretve, jer je Delta svaki kraj gdje se koja rijeka izlijeva u more u obliku grčkoga slova "delte", dakle Baćina i Gradac)". 2 3 3 O ovoj biskupiji: PULJIĆ, Stolac, 53-116. 2 3 4 CAMBI, Arhitektura, 35-36. 23 » JURIŠIĆ, Katolička Crkva, 9, bilj. 62; KOVAČIĆ, Makarska biskupija, 115. 2 3 6 PROCOPIUS, Bellum Gothicum, III., 35, 26; IV., 35, 25; Византински извори, I., 41, bilj. 74, 75; KAER, Laureatae, 57-61; GOLDSTEIN, Bizant, 17-29; ISTI, Srednji vijek, 60-64. 229 230

48 na biskupskim sinodama u Saloni 530 i 533. g. kao dio biskupije Mukura kod Makarske". Zaninović, međutim, dvoji o tome je li Delminij bio biskupskim sjedištem te zaključuje da se čini "da je biskupija u njemu bila osnovana nešto kasnije, što nije sasvim sigurno". 238 Duvanjski kraj u sklop biskupije Muccur (Muccor), bez opširnijeg obrazlaganja, stavlja i Slavko Kovačić, poistovjećujući ih s izrazom Delminense.239 U ovoj svojoj konstataciji Kovačić se poziva na salonitanske akte u izdanju Nade Klaić, 240 iako je njihovo najnovije izdanje imao pred sobom u izdanju Milana Ivaniševića u publikaciji kojom se pri pisanju ovog rada i sam koristio. 241 Međutim, u izdanju akata ovog sabora od Nade Klaić izrazi montanorum i delminense razdvojeni su zarezom, a izrazi delminense i Onestium

nisu. 242

U aktima salonitanskih sabora ne samo da nema spomena Delminijskoj (Duvanjskoj) biskupiji nego niti duvanjskom području. Prema novijim izdanjima akata salonitanskih sabora, biskupiji sa sjedištem u Muccoru (Muccuru) među ostalim bilo je dodijeljeno i područje naznačeno kao delminense Onestinum-243 U takvu kontekstu pasus o ovoj biskupiji treba glasiti ovako: "Podrazumijeva se naime da mukoritanskom biskupu pripadnu Zagora (montanorum), delminenski Onestij (delminense Onestinum), a od Salonitanske (biskupije) samo ono što se nalazi na otocima ili preko Cetine a što se naziva Krajinom (Continens). I neka u dijecezu također preuzme i Reditik (Redditicum), izuzev onog što se nalazi na salonitanskom području". Pojam montanorum iz akata Drugog salonitanskog sabora u skladu s pravilima latinske gramatike nije moguće dovesti u vezu s pojmom delminense, čime otpada i svaki pokušaj traženja tobožnjeg spomena Delminijskoj (Duvanjskoj) biskupiji i duvanjskog područja u aktima salonitanskih sabora iz 530. i 533. g. Nada Klaić, Stjepan Gunjaca (1909. -1981.) i Milan Ivanišević razdvajaju pojmove delminense i montanorum. Međutim, ti autori, opravdano, u skladu s gramatičkim pravilima latinskog jezika, ne razdvajaju montanorum od Onestinum. Uz delminense bi se u krajnjem slučaju mogao povezati u aktima nezabilježeni pojam loca, pod kojim se opet ne bi moglo tražiti duvanjsko područje, nego, u kontekstu cijelog teksta, planinsko zaleđe Salone. Stoga je neutemeljeno svako traženje spomena Delminijskoj (Duvanjskoj) biskupiji odnosno duvanjskom području u aktima salonitanskih sabora. Akti tih sabora ne ostavljaju prostora ni za špekulacije o mogućnosti utemeljenja ove biskupije nakon njihova održavanja. U prilog toga nisu išle ni političke okolnosti u kojima se Dalmacija nalazila. Tako je primjerice ubrzo nakon Drugog salonitanskog sabo237 PANDŽIĆ, Izvještaji, 139; ISTI, Bosna Argentina, 267. 2 3 8 ZANINOVIĆ, Delminij i njegov forum, 95. 239 KOVAČIĆ, Makarska biskupija, 132. 2 4 0 КЛАИЋ, Historia salonitana, 83. 2 4 1 KOVAČIĆ, Makarska biskupija, 115, bilj. 3. 2 4 2 КЛАИЋ, Historia salonitana, 83: "Muccoritanus namque episcopus se montanorum, delminense Onestinum, salonitanum quoque dumtaxat quicquid in insulis continetur vel trans Oneum

49 ra slijedila Justinijanova rekonkvista Dalmacije (534./535.), tijekom koje je nastradala i sama Salona, oko koje su i vođene presudne bitke s Ostrogotima. 244 Potom je 549. g. slijedila ostrogotska provala pod vodstvom Indulfa, koji je poharao područje od Muikurona (MoviKovpov, MovrjKovpov) kod Makarske do Salone-243 Osim što su porazili bizantsku vojsku (strateama) zapovjednika Dalmacije Klaudijana i zaplijenili bizantske brodove krcate žitom i drugim namirnicama, 246 tom prilikom poklano je pučanstvo Muikurona a postradale su i Laureate (Laureataej. 247 Salona je i 544. bila polazištem bizantskih ratnih pohoda protiv Ostrogota u Italiji a od jeseni 550. do konca 551. u njoj je boravila snažna bizantska vojska dok se pripremala za konačno uništenje Ostrogota. 248 Osim toga 550. g. i Slaveni su poharali Dalmaciju. Stoga je u skladu s ovim, kao i zbog činjenice da se u vrelima ne spominje, opravdano zaključiti da Delminijska (Duvanjska) biskupija nije mogla biti utemeljena ni nakon održavanja salonitanskih sabora do sredine 6. st. Ni okolnosti u drugoj polovici 6. st. nisu išle u prilog osnutku novih biskupija u Dalmaciji. Slijedili su ozbiljni vjerski sukobi, koji su se potom neposredno odrazili i na Dalmatinsku crkvu. Među najtežima je svakako bila kontroverza poznata pod imenom Tria capitula. Tria capitula jest pojam nazvan po trojici promicatelja hereze o jednoj volji u Kristu (monoteizam). Bili su to Teodor Mopsuetski, Teodoret Cirski i Iba Edeški. Osuđeni su na Petom općem koncilu u Carigradu 553. g. U toj je kontroverzi aktivno sudjelovao i sam bizantski car Justinijan (527. - 565.), koji je osobno sazvao Peti opći crkveni koncil u Carigradu i predsjedao njime. 249 Uz osudu Tria capitula, uz biskupa Ravenne, Aquileje i Gradeža, nije pristao ni salonitanski nadbiskup Frontinijan (547. 554.), kojeg je car upravo radi toga dao protjerati u mjesto Antinoje u Tebaidi Primi u središnjem Egiptu, a potom 562. g. u Ancyru u Galaciji (Mala Azija). 250 Na salonitansku nadbiskupsku stolicu bio je postavljen pristaša osude Tria capitula Petar (554. - 562.), a nakon njegove smrti Probin. 251 Sukobljavanja u Salonitanskoj crkvi nastavljena su i dalje, pa su se Frontinijanovi pristaše u Saloni uspjeli održati sve do pape Grgura I. Velikog. 252 Pod njihovim je pritiscima i Probin noscitur esse divisum, quod Continens appelatur". 2 4 3 КЛАИЋ, Historia salonitana, 83; GUNJACA, Ispravci, I., 54; IVANISEVIC, Povijesni izvori, 161: "Muccoritanus namque episcopus, salonitanum quoque dumtaxat quicquid in insulis continetur vel trans Oneum noscitur esse divisum, quod Continens appellatur. Sed etiam Redditicum in diocesim habiturum accipiat et, exceptis reliquis in territorio salonitano". 2 4 4 UGLEŠIĆ, Dalmacija, 71-72. 2 4 5 MARGETIĆ, Historia Salonitana, 3. 2 « MARGETIĆ, Marcellinus, 6; ISTI, Dalmacija, 213. ™ PROCOPIUS, Bellum Gothicum, III., 35, 26; IV., 35, 25; Визаптииски извори, I., 41, bilj. 74, 75; UGLEŠIĆ, Dalmacija, 74. 2 4 8 UGLEŠIĆ, Dalmacija, 73, 74-75. 2 4 9 Острогорски, Историја, 96; BRANDT, Doba, 103. 250 IVANIŠEVIĆ, Salonitanski biskupi, 239. 2=l BULIĆ, Kronotaksa, 227-230; IVANIŠEVIĆ, Salonitanski biskupi, 239-240.

50 morao izbjeći u Akvileju.253 Teško je povjerovati da bi se u navedenim okolnostima, kad su stradavale i postojeće, osnivale nove biskupije. Njihovu utemeljenju nisu u prilog išle ni pošasti kuge, koje su 543., 561., oko 565., 591. te 599. 600. g. harale i istočnojadranskim područjem. 254 Delminijska (Duvanjska) biskupija nije mogla biti utemeljena ni tijekom posljednjeg desetljeća 6. st., kada su se salonitanski nadbiskupi Natalis (oko 580. - 592.) i Maksim (592. - 599.) sukobljavali s papom Grgurom I. Velikim i kad su zaredale i barbarske provale. Tijekom tih provala stradavale su i postojeće biskupije, koje su i njihovi biskupi bili prisiljeni napuštati, na što je uostalom papu Grgura I. Velikog 591. g. upozorio i prefekt Ilirika Jobin (praefectus praetorio per Yllyricum).755 Među barbarskim provalama u Dalmaciju svakako je bila najteža ona avarska provala iz 597. g., tijekom koje je kagan Bajan duž ceste Servitium (Bosanska Gradiška) - Salona razorio četrdesetak mjesta, pa i još uvijek nelociranu utvrdu Vonke (Bogkeij).256

Delminense Onestinum Znanstvenici koji traže biskupsko sjedište urimskomDelminiju, odnosno koji zastupaju tezu o postojanju Delminijske biskupije, navode kao važan argument u prilog njezina postojanja i pojmove montanorum delminense iz akata Drugog salonitanskog sabora te ih poistovjećuju s duvanjskim prostorima. Interesantna je činjenica da među njima ima i onih koji, unatoč prihvaćanju novijih izdanja akata ovog sabora, u kojima se pojmovi montanorum i Onestinum povezuju jedan s drugim, ipak ne mogu odustati od uvriježena mišljenja o Delminijskoj biskupiji te ih i dalje dovode u svezu s duvanjskim područjem. 257 U rasvjetljavanju zagonetke vezane uz delminense odnosno delminense Onestinum iz akata Drugog salonitan-

skog sabora od velikog značenja je rimski terminacijski natpis iz prve polovice 1. stoljeća nakon Krista s Grebena kod Kruga blizu Jesenica u Donjim Poljicima (si. IO.) 258 te Cosmographia anonimnog ravenskog pisca s kraja antike odnosno početka srednjeg vijeka. 259 Spomenutim natpisom s Grebena kod Kruga bila je definirana granica oko koje su se sporila delmatska plemena Onestini i Narestini, koji su zajedno s trećim delmatskim plemenom Pituntinima, obitavali u Poljicima.260 252 FARLATI, Illyr. Sacr., II., 194-207; BULIĆ - BERVALDI, Kronotaksa biskupa, 56-58. 253 MARGETIĆ, Odnosi, 43; GOLDSTEIN, Srednji vijek, 72. 254 GOLDSTEIN, Bizant, 64-67; ISTI, Srednji vijek, 74; GRMEK, Les consequences, 787-794. 255 CD, I., pag. 6; RAČKI, Documenta, pag. 238; CCSL, CXL, I., 43, pag. 57: "Iobinus excellentissimus vir filius noster, praefectus praetorio per Illyricum, scriptis suis nobis indicasse dinoscitur ad se sacris apicibus destinatis iussum fuisse ut episcopos, quos e propriis locis hostilitatis furor expulerat, ad eos episcopos qui nunc usque in locis propriis degunt pro sustentatione ac stipendiis praesentis esse vitae iungendos". 256 THEOPH. SIMM., VII., 12, p. 265; Византински извори, I., 121, bilj. 74; GOLDSTEIN, Bizant, 77. 257 PULJIĆ, Crkvene prilike, 92; ISTI, Stolac, 107. 258 BULIĆ, Oneaum, 145, no. 128; CIL, III., 8472; WILKES, Boundary Stones, 265, Nr. 17, Fig. 7, Pl. III, 8.

51 Na ovom je natpisu zabilježeno da je Lucije Trebije Sekund, prefekt rimskoga vojničkog logora, postavio granične oznake između Onestina i Narestina prema zapovijedi Lucija Volusija Saturnina, propretorskog namjesnika Gaja Cezara Augusta Germanika. Bila je to mjera koju je osobno izrekao na sudištu. 261 Kao što je vidljivo, u ovom se slučaju radilo o uobičajenoj rimskoj praksi razrješavanja sporova u kojima su se najčešće oko ispasišta i pristupa vodi ozbiljnije sukobljavale lokalne plemenske zajednice. 262 Poljica, točnije šumoviti obronci Mosora, u ovo su vrijeme bili odlični pašnjaci za stoku sitnog zuba, od koje je tamošnji živalj dobrim dijelom i preživljavao.263 U razrješavanje takvih sporova, što je vidljivo i iz ovog natpisa, uključivali su se bilo direktno bilo preko opunomoćenika i sami provincijalni upravitelji Dalmacije. U ovom slučaju u razrješavanju spora između Onestina i Narestina bio je angažiran rimski časnik iz vojničkog logora Tilurium (Trilj), u kojem je od početka 1. st. nakon Krista do vremena između 45. i 60. g. bila stacionirana sedma rimska legija. 264 Natpis s Grebena kod Jesenka precizirao je područje na kojem su obiSI. 10. Rimski natpis s Grebena kod Kruga tavali Onestini, isti oni koji su u salonitanu Poljicima (prema J. Wilkesu) skim crkvenim krugovima u vrijeme održavanja salonitanskih sabora bili poznati kao grana velikog delmatskog plemenskog saveza. U aktima Drugog salonitanskog sabora uz njihovo je područje bila ubilježena dodatna etnička pripadnost (delminense Onestinum). U četvrtoj knjizi Kosmografije anonimnog ravenskog pisca zabilježen je i putni smjer uz koji su se od jugoistoka prema sjeverozapadu nalazila RAVENNATIS ANONYMI, Cosmographia, passim. BULIĆ, Oneaum, 145, no. 128; CIL III 8472, 12794; WILKES, Boundary Stones, 265-266, Nr. 17-19; LAUŠIĆ, Postanak, 183. 261 L(ucius) Trebius / Secundus pr/aefectus castr/orum inter / 5Onastinos et / Narestinos ter/minos pos(u)it ius/su L(uci) Volusi Satu/rni(ni) leg(ati) pro pr/10aetore C(ai) Ca[es/ari]s Au[g]u[sti] G/[e]rmanici ех / sentent i/a quam is ath/15irito / (sic) consi/lio dixit. 2 6 2 ŠKEGRO, Gospodarstvo, 206. 2 « ZANINOVIĆ, Delmati, II., 17,18; ALFÖLDY, Das Leben, 332,333; PERA, Toponimija, 241-284. 259 2«>

52 sljedeća naselja: Mucru, Biston, Oneo, Netrate, Petinitis, Epitio, Unione, Musara, Gedate, Spalathron i Salona (si. I I . ) . 2 6 5

SI. 11 : Kasnoantičke komunikacije kroz Poljica prema Ravenskom Anonimu (prema S. Čači)

Slobodan Čače, koji se intenzivno bavio Kozmografijom Ravenskog Anonima, utvrdio je da su se Oneo, Netrate i Petinitis nalazili upravo u Poljicima.266 Oneo je doveo u svezu s Omišom odnosno s područjem oko ušća rijeke Cetine, 267 a Netrate, koji se izjednačuju s Nerentinima, poznatim s terminacijskog natpisa iz Dubrave u Poljicima,268 locirao je na područje Jesenica, 269 gdje je ova populacija pod imenom Nerastina potvrđena dvama natpisima pronađenima u obližnjem Sustipanu.270 Čače je Petinitis Ravenskog Anonima, koji se povezuje s Pituntinima s međašnog natpisa iz Dubrave u srednjim Poljicima,271 doveo u vezu sa Sto264 265 266

O logoru: ZANINOVIĆ, Vojni značaj, 65-75. RAVENNATIS ANONYMI, Cosmographia, IV., 16. RAVENNATIS ANONYMI, Cosmographia, IV., 16; ČAČE, Civitates, 368-369; ISTI, Gedate, 194-

199. ж ČAČE, Gedate, 194. CIL, III., 12794. 269 ČAČE, Gedate, 194. 270 Dean(a)e et Asclepio ae/dem p(lebs) vel p(opulus) Neras(tinos) vetustate cor/ruptam a solo /restituerunt; /[—Ner]astin[—]/[— cor]rupta[m —]/[— restit]uerun[t], NOVAKOVIĆ, Natpisi, 169-174. CIL, III., 12794.

53 brečom. 272 Na temelju svega navedenog s velikom se pouzdanošću može delmatske Narestine locirati u srednja i primorska Poljica, Pituntine zapadno od njih u smjeru Zrnovnice, a Onastine u istočni dio Poljica prema rijeci Cetini. 273 Prema sudu Branimira Gabričevića središte Onastina treba se tražiti u Gatama, Narestina u Tugarama, a Pituntina u Srinjinama - sve u srednjim Poljicima. 274 Područje

koje je u aktima Drugoga salonitanskog sabora 533. g. naznačeno kao delminense

Onestinum, u skladu s ovim treba se tražiti u onom dijelu Poljica u kojem su obitavali Onastini. Na istom se području također nalazila i civitas Delmis splitskog Arhiđakona Tome, koja je očito po Delmatima Onastinima i baštinila svoje ime. I područje koje splitski kroničar Toma donosi pod imenom Delmina nedvojbena se također treba tražiti u Poljicima. U utvrđivanju lokacije Delmine i civitas Delmis potrebno se svakako iznova vratiti na svjedočanstvo splitskog Arhiđakona Tome, u kojem on spominje posvetu crkve koju je obavio kapuanski biskup German. Posveta te crkve mogla se obaviti 519. ili 520. g. u kontekstu već spominjanih okolnosti diplomatskog poslanstva koje je u Konstantinopol predvodio biskup German u svezi s okončanjem tzv. akacijevske shizme. Tomina se, dakle, bilješka mogla odnositi na neku ranokršćansku baziliku s područja Poljica, odnosno s područja na kojem su obitavali delmatski Onastini. Na području Poljica, relativno malom prostoru smještenom u njedrima i obroncima Mosora između Zrnovnice i Cetine (si. 12.), utvrđeno je postojanje četiriju ranokršćanskih bazilika: u Sumpetru kod Jesenica iznad koje je bio podignut ranosrednjovjekovni sakralni objekt sv. Petra Gumajskog (ecclesia S. Petri de Gumay)275 te u Sustjepanu kod Jesenica (antičke Nareste, Netratae) u primorskim Poljicima, 276 u Gatama u središnjim Poljicima, gdje je podignuta barokna crkva sv. Ciprijana 277 te na Crkvini u Klapavicama, sjeveroistočno od Klisa, sa samostanskim kompleksom. 278 Na ranokršćansko sakralno naslijeđe upućuju također i Sv. Marija u Žrnovnici, 279 Sv. Mihovil na Gradišću, 280 Sv. Martin u Podstrani (antički PituntumSv. Maksim iznad Kruga, 282 Sv. Petar u Priku kod Omiša, 283 Uznesenje Blažene Dje272 ČAČE, Civitates, 368-369; ISTI, Gedate, 194. 273 LAUŠIĆ, Postanak, 183. 274 GABRIČEVIĆ, Neobjavljeni, 139. 275 BULIĆ, Sv. Petar, 101-105; OSTOJIĆ, Benediktinci, 338-340, fig. 407; CHEVALIER, Ecclesiae, I., 257-259; ISTA, Ecclesiae, II., pl. XLIII; MIGOTTI, Topografija, 45, Tab. XVIII, 1; ISTA, Zrmanja, 145146; CHEVALIER, Ecclesiae, I., 259-260; ISTA, Ecclesiae, II., pi. XLIII. 276 MIGOTTI, Topografija, 45, Tab. XVII, 2; ISTA, Zrmanja, 145. 277 MIGOTTI, Topografija, 46; ISTA, Zrmanja, 153-154; JELIČIĆ-RADONIĆ i suradnici, Gata; JELIČIĆ-RADONIĆ, Kompleks, 139-148; CHEVALIER, Ecclesiae II, 251-255. 278 MIGOTTI, Topografija, 47, Tab. XII, 3. 279 MIGOTTI, Topografija, 43. 280 MIGOTTI, Topografija, 43. 281 MIGOTTI, Topografija, 44; ISTA, Zrmanja, 144. 282 MIGOTTI, Topografija, 45, Tab. XVII, 3; ISTA, Zrmanja, 146. 283 MIGOTTI, Topografija, 45, Tab. XVII, 4; ISTA, Zrmanja, 146-147; CHEVALIER, Ecclesiae, I, 255257; ISTA, Ecclesiae II, pi. XLIII.

54 vice Marije na Soliocima u Podgrađu kod Omiša, 284 Sv. Marija u Srinjinama, 285 Sv. Marija u Srijanama. 286 Osim toga za Sv. Mojsija u Bajnicama-Mutograsu u Jesenicama, 287 Sv. Katarinu i Sv. Mariju u Tugarama, 288 Gospu od Site u Strožancu, 2 8 9 Sv. Klementa i Sv. Luku u Sitnom Gornjem 290 i dr. pretpostavlja se također ranokršćanska tradicija. Odgovor na pitanje na koju bi se od poljičkih bazilika moglo odnositi svjedočanstvo splitskog Arhiđakona Tome, treba tražiti u njegovoj bilješci da je posveta bila obilježena natpisom koji se nalazio u njoj (sicut scriptum reperitur in ea). Koliko je za sada poznato, jedino je u prezbiteriju ranokršćanske bazilike sv. Petra u Sumpetru kod Jesenica pronađen fragmentirani posvetni natpis koji se datira u 6. st. nakon Krista. 291 Od kasnoantičkih poljičkih sakralnih objektata ta se bazilika izdvaja također i svojom arhitektonskom kompozicijom. 292 Jedino je ona na području Poljica bila trobrodna. 293 Nedaleko od te bazilike (Greben kod Jesenica) pronađen je rimski natpis (si. 10.) na kojem su spomenuti delmatski Onestini.294 Taje bazilika podignuta u antičkom naselju smještenom uz rimsku komunikaciju koju bilježi Tabula Peutingeriana, a koja je preko Poljica spajala Salonu s Naronom,295 odnosno s Dyrrhachionom te konačno s Viom Egnatiom. S obzirom na činjenicu da se ni u jednom drugom ranokršćanskom objektu na dalmatinskom području nije našao sličan natpis, ovaj iz bazilike sv. Petra u Sumpetru kod Jesenica mogao bi po svoj prilici biti onaj natpis koji spominje Arhiđakon Toma u kontekstu kapuanskog biskupa Germana i posvete crkve u civitas Delmis. Na tom fragmentiranom natpisu naslućuje se da je bazilika u Sumpetru kod Jesenica po svoj prilici bila posvećena sv. Lovri, rimskom đakonu i mučeniku iz 3. st., čiji se kult na Zapadu širi od 4. stoljeća. 296 S obzirom na činjenicu da je srednjovjekovna kao i novovjekovna crkva, koja je podignuta na temeljima ranokršćanske bazilike, bila posvećena sv. Petru, 297 nije is284 BULIĆ, Trovamenti, 32-36; MIGOTTI, Topografija, 46; ISTA, Zrmanja, 173; CHEVALIER, Ecclesiae, JI, 250-251. 2 8 5 MIGOTTI, Topografija, 46; ISTA, Zrmanja, 172. 286 MIGOTTI, Topografija, 47; ISTA, Zrmanja, 172. 287 BULIĆ, Ritrovamenti, 145; MIGOTTI, Topografija, 45; ISTA, Zrmanja, 144-145; MARŠIĆ, Crkva, 65-66; CHEVALIER, Ecclesiae, I., 260-261. 288 MIGOTTI, Topografija, 47; ISTA, Zrmanja, 172. 289 MARŠIĆ, Crkva, 66. 2М MIGOTTI, Topografija, 47, Tab. XXI, 1. 291 BULIĆ, Sv. Petar, 102-103; ILIug. 1985; CHEVALIER, Ecclesiae, I, 260. 292 KAER, Dvie opatije, 1-96; BULIĆ, Sv. Petar, 101 i d.; OSTOJIĆ, Benediktinci, 338 i d.; MARASOVIĆ - VRSALOVIĆ, Srednjovjekovna opatija, 175-208; CAMBI, Neki problemi, 260-261; FISKOVIĆ, Sarkofazi, 127 i d. 293 MIGOTTI, Topografija, 45. 2W BULIĆ, Oneaum, 145, no. 128; CIL, III., 8472; WILKES, Boundary Stones, 265, Nr. 17, Fig. 7, Pl. III, 8. 295 BOJANOVSKI, Prilozi, 130-131, Prilog III; ĆAĆE, Gedate, 194. 296 MIGOTTI, Zrmanja, 310. 2 9 7 BULIĆ, Sv. Petar, 104.

55 ključeno da je, uz sv. Lovru, suzaštitnikom ranokršćanske bazilike u Sumpetru kod Jesenica bio i prvi rimski biskup sv. Petar. Primjeri ove dvojice rimskih mučenika nedvojbeno su bili snažna poruka Dalmatinskoj crkvi i dalmatinskom episkopatu, koji se većim dijelom bio opredijelio protiv Justinijanove osude tzv. Triju poglavlja (Tria Capitula)298 odnosno za istočne teologe: Teodora Mopsuetskog, Teodoreta Cirskog i Iba Edeškog, koji su se 431. g. na Efeškom koncilu i 451. g. na Kalcedonskom koncilu zauzimali za monofizitizam. 299 Zbog toga su i bili osuđeni na Petom općem koncilu 553. g. 3 0 0 Uz osudu Triju poglavlja, kao što je već istaknuto, nije pristao salonitanski nadbiskup i dalmatinski metropolit Frontinijan (547. - 554.). Stoga ga je car Justinijan, kao i zbog neprihvaćanja odluka Petog općeg koncila, svrgnuo sa salonitanske nadbiskupske stolice te protjerao u Antinoje u Tebaidi Primi u Egiptu, a potom 562. g. u Ancyru u Galaciji (Mala Azija). 301 Na salonitansku nadbiskupsku stolicu postavljen je pristaša osude Tria capitula Petar (554. - 562.), a nakon njegove smrti Probin. 302

SI. 12. Poljica (prema Hrvatskim povijesnim zemljovidima) 298 IVANISEVIC, Salonitanski biskupi, 239,240. JEDIN, Povijest, 433-439; ISTI, Sabori, 33. 300 ОСТРОГОРСКИ, Историја, 96; BRANDT, Doba, 103. 301 IVANISEVIC, Salonitanski biskupi, 239. 302 BULIĆ, Kronotaksa, 227-230; IVANISEVIC, Salonitanski biskupi, 239-240.

299

56 Međutim, sukobljavanja u

Salonitanskoj

crkvi nastavljena

su i dalje, pa su se Frontinijanovi pristaše u Saloni uspjeli održati sve do pape Grgura I. Velikog. 303 Pod njihovim je pritiscima i Probin morao izbjeći u Akvileju. 304 U trećem retku lijevoga gornjeg ulomka spomenutog SI. 13. Fragmenti posvetnog natpisa iz bazilike sv. Petra kod kasnoantičkog natpisa iz prezJesenica u Poljicima (prema don F. Buliću) biterija ranokršćanske bazilike sv. Petra iz Sumpetra kod Jesenica (si. 13.) u slovima MIS moglo bi se naslutiti ime pape Hormisde (514. - 523.), u vrijeme čijeg je pontifikata, kao što splitski Arhiđakon Toma i bilježi, kapuanski biskup German posvetio crkvu u Delmisu (civitas Delmis). Čin posvete zabilježen je na gornjem lijevom ulomku natpisa iz prezbiterija ranokršćanske bazilike sv. Petra u Sumpetru kod Jesenica riječju dedicatio. Ostali dio natpisa slabo je razumljiv i na njemu se čita sljedeće: 305 A)

+ Dedicatfio —] BR.LS.et s(an)c(ti)[— Hor]mis(dae) ind(ictione) p[—] v(iris) c(larissimis) + [—

B)

5sacrae

hu[ius? —] Mustri [—] honora[—] in comm[—]

C)

s(an)c(ti)L[auren(tii?)]

D)

[ven ]erand(a)e faces [cojnditur aulae [—]is meritis

Činjenice da je ranokršćanska bazilika sv. Petra u Sumpetra kod Jesenica u Poljicima bila trobrodna, da se nalazila u naselju smještenom uz jednu od najznačajnijih antičkih komunikacija u Dalmaciji te da je jedino u njoj pronađen 303 FARLATI, lllyr. Sacr., II, 194-207; BULIĆ - BERVALDI, Kronotaksa biskupa, 56-58. soi MARGETIĆ, Odnosi, 43; GOLDSTEIN, Srednji vijek, 72. 305 BULIĆ, Sv. Petar, 101-105; ILIug., 1985; CHEVALIER, Ecclesiae, I., 260. 306 O Malhu: ŠKEGRO, Je li rimski Delminij, 23-37; ISTI, Duvanjski prostori, 108-112. 3 0 7 FARLATI, lllyr. Sacr., IV., 170; MANSI, Collectio, vol. IX., 1057; MIGNE, Patrologia, tomus 77., lib. I, epist. XXXVIII (527).

57 natpis koji svjedoči o njezinoj posveti i na kojem se naslućuju imena rimskog đakona i mučenika sv. Lovre te pape Hormisde, dobra su potpora pretpostavci da se upravo na nju odnosi svjedočanstvo splitskog Arhiđakona Tome u kojem se spominje kapuanski biskup German i civitas Delmis. Ako je to tako, a u skladu s Tominim svjedočanstvom i navedenim okolnostima nema razloga da tako ne bude, mogli bismo zaključiti da se mjesto u kojem je ova bazilika bila podignuta treba poistovjetiti s civitas Delmis, a šire područje koje Arhiđakon Toma imenuje Delminom, a u koje smješta civitas Delmis, treba poistovjetiti s Poljicima.

Biskup Malho Gotovo svi autori koji se bave Delminijskom (Duvanjskom) biskupijom kao odlučujući argument za njezino postojanje navode biskupa Malha, 306 u nekoliko navrata spomenutog u korespondenciji pape Grgura I. Velikog. Osim jednom, 307 taj se biskup u papinoj korespondenciji javlja u izrazito negativnom svjetlu. 308 Izdavači korespondencije pape Grgura I. Velikog, počevši od Farlatija, 3 0 9 preko Joannesa Dominicusa Mansia (1692. -1769.), 3 1 0 Jacquesa Paula Mignea (1800. - 1875.), 311 Kukuljevića-Sakcinskog312 do Bulića 313 i Norberga, 314 Malhov biskupski naslov donose u formi episcopus Dalmatiae. Isto čini i Lujo Margetić. 315 Oslanjajući se, međutim, na neki kodeks iz 11. st. Šišić upozorava da Malhov biskupski naslov zapravo glasi episcopus Dalma,316 a za što je, čini se, znao i Farlati. 317 Međutim, Farlati je Malhov biskupski naslov, kao i većina znanstvenika koji ga slijede, Dalmu izjednačio s Dalma(tia)318 odnosno s Dalma(tiensis),319 te ga time poistovjetio s biskupom Dalmacije, u kojoj je krajem 6. st. bilo petnaest biskupija podređenih jurisdikciji salonitanskog nadbiskupa. 320 S obzirom na činjenicu da je Malha držao dijecezanskim biskupom, Farlati mu je bio prisiljen tražiti i službeno sjedište pa je, oslanjajući se na etimologiju, izabrao Delminij na Duvanjskom polju. Međutim, u korespondenciji Grgura I. VeMIGNE, Patrologia, tomus 77., lib. II, epist. XX (584); lib. III, epist. XXII (640); lib. II, epist. XLVI (608-609); lib. III, epist. XLVII (658); lib. V, epist. XLVII (726); BULIĆ, Gregorio, 17-47; ISTI, Izabrani spisi, 418-469. FARLATI, Illyr. Sacr., Il, 241-242, 244. 31» MANSI, Collectio, vol. IX, 1057,1092,1102,1119,1126, 1139, vol. X, 83. 3" MIGNE, Patrologia, tomus 77., lib. II, epist. XX (584); lib. III, epist. XXII (640); lib. I, epist. XXXVIII (527); lib. II, epist. XL VI (608-609); lib. III, epist. XLVII (658); lib. V, epist. XLVII (726). 312 KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI, Codex diplomaticus L, 5-34. 313 BULIĆ, Gregorio, 17-47. 31" CCSL, CXI., I., 36, pag. 43; II., 19, pag. 105-107; II., 38, pag. 123-125; III., 22, pag. 167-168; III., 46, pag. 190-191; V., 6, pag. 271-272. 315 MARGETIĆ, Dalmacija, 212; ISTI, Marcellinus, 5. 316 ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata, 228-229, bilj. 66. 317 FARLATI, Illyr. Sacr., IV., 169. 318 BULIĆ, Venancije, 64; ISTI, Izabrani spis I., 375. 319 ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata, 228-229, bilj. 66. 320 CAMBI, Neki problemi, 240-241. ж

58 likog nema spomena Malhovoj službi dijecezanskog biskupa. Za razliku od drugih dalmatinskih biskupa koje Grgur I. Veliki nedvosmisleno tretira dijecezanskim biskupima, o Malhu isključivo govori kao o upravitelju papinskog dalmatinskog patrimonija (rector patrimonii in Dalmatia),321 upravo onako kako su ga vidjeli i neki izdavači korespondencije pape Grgura I. Velikog s kraja 19. st. (episcopus Dalm odnosno DalmatP72). Međutim, neki autori, kad Malha i vide upraviteljem papinskog dalmatinskog patrimonija, u njemu ponajprije traže biskupa Delminija, 323 ni ne osvrćući se na činjenicu da to mjesto u Malhovo vrijeme nije imalo nikakvu istaknutiju ulogu ako je i postojalo. Da je bilo tako, vidljivo je i iz već spominjanih Tabule Peutingeriane324 i Cosmographie Ravenskog Anonima, 325 koji ovo mjesto uopće ne registriraju. 326 Da je Delminij u vrijeme Grgura I. Velikog doista bio biskupskim sjedištem, bez sumnje bi ga spomenulo bar neko tadašnje vrelo. Teško je povjerovati da su se sjedišta biskupa, pogotovo u političko-gospodarskim i vjerskim prilikama u kojima se Dalmacija nalazila, kao i zbog uloge biskupske službe, osnivala u mjestima kakav je Delminij tada bio. Uostalom, već je 343./344. g. šesti kanon Pokrajinskog sabora održanog u Serdici 327 odredio da "nije dopušteno rediti biskupa u bilo kakvom selu ili u omanjem naselju; gdje je dovoljan jedan svećenik nije potrebno da tu bude i biskup kako se ne bi biskupovo ime i njegovo dostojanstvo ponižavalo". 328 U suprotnom bi biskupima tih mjesta, koji su kao i sam papa Grgur I. Veliki bili ne samo crkveni nego i politički prvaci romanskog pučanstva, 329 bilo uvelike otežano obavljanje biskupske službe, a ni egzistencija im ne bi mogla biti zajamčena. Osnivanje biskupskih sjedišta u takvim mjestima kosilo bi se i sa zabranom podizanja crkava i kapelica u takvim mjestima ako kleru koji ih je trebao opsluživati nije bila osigurana egzistencija. 330 U istom je smislu bio formuliran i dvanaesti kanon Prvog salonitanskog sabora 530. g. Tim se kanonom zabranjivalo podizanje sakralnih objekata bez prethodno osiguranih sredstava za njihovo održavanje i za uzdržavanje klera: "Nije nam dopušteno podizati bilo kakve oltare, osim ako utemeljitelji nisu čvrstim pravom osigurali dovoljne prihode, kako ne bi nastalo nikakvo sporenje

3 2 1 FARLATI, lllyr. Sacr., IV., 170; MANSI, Collectb, vol. IX, 1057; MIGNE, Patrologia, tomus 77, lib. I, epist. XXXVIII (527); CCSL, CXL, I., 36 pag. 43-44. 322 GREGORIUS, Registrant, (Nr. I., 36), str. 43, bilj. 1. 323 BULIĆ, Gregorio, 22; ISTI, Izabrani spisi, 408; MANDIĆ, Bosna i Hercegovina, 473; WILKES, Dalmatia, 434; BUTURAC - IVANDIJA, Povijest, 26. 324 PAŠALIĆ, Naselja, 47-48; BOJANOVSKI, Ceste, 233-244; ISTI, Bosna i Hercegovina, 227. 325 ĆAĆE, Civitates, 359, bilj. 64, 391. 326 PAŠALIĆ, Naselja, 47-48; BOJANOVSKI, Ceste, 146-170,236; ISTI, Bosna i Hercegovina, 228,230. 327 o ovom saboru: BRATOŽ, Die Entwicklung, 154-155. 328 KURTSCHEID, Historia, 107: "Licentia danda non est ordinandi episcopum aut in vico aliquo aut in modica civitate, cui sufficit unus presbyter, quia non est necesse ibi episcopum fieri ne vilescat nomen episcopi et auctoritas". 329 BRANDT, Doba, 123. 330 JONES, Church, 84-94; НИКОЛАЈЕВИЋ, Посед, 284-286.

59 oko prihoda klerika, ili sredstava namijenjenih siromašnom puku, te da ne bi bili dokinuti poradi neimaštine". 331 U krajnjem slučaju pasterizacija pasivnih područja povjeravana je korepiskopima (ev %шра кјпсжотгос), kakav je primjerice oko 500. g. bio Eugraf iz Salone. 332 Malho je među ostalim, kao što je vidljivo iz pisma koje mu je u ožujku 591. bio uputio Grgur I. Veliki, prije uklanjanja s položaja upravitelja papinskog dalmatinskog patrimonija, obavljao i delikatne diplomatske misije, što, da je bio biskupom tada drugorazrednog Delminija, 333 nikako ne bi bio mogao činiti. Uostalom, teško da bi papa u tako delikatnim misijama zaobilazio biskupe važnijih mjesta Dalmacije, kakva su primjerice bila Salona, Narona, lader, Epidaur i dr. Iz ostale korespondencije pape Grgura I. Velikog razvidno je da su Malhove aktivnosti ponajprije bile vezane uz upravu papinskog dalmatinskog patrimonija. 334 Njegovo službeno sjedište, kad se u obzir uzme činjenica intenzivnog miješanja u poslove Salonitanske crkve, nije smjelo biti previše udaljeno od Salone, a pogotovo se nije moglo nalaziti u sedamdesetak kilometara udaljenom Duvnu (Tomislavgradu).335 Ako to nije bila sama Salona, nije apsolutno isključeno da su to mogle biti i Gedate (Gata) u Poljicima, gdje je za pontifikata pape Vigilija (537. - 555.) i bizantskog cara Justinijana bio podignut jedinstveni sakralni objekt ravensko-bizantskog obilježja, 336 odnosno kasnoantička palača u nedalekoj Ostrvici. 337 Sakralni objekt iz Gata s obilježjima snažnog ravenskog i bizantskog graditeljstva, 338 prema sudu njegova istraživača bio je podignut između 535. i 545. g. 3 3 9 Bilo je to vrijeme kad je na stolici rimskih biskupa sjedio papa Vigilije, 340 kojeg je car Justinijan 8. prosinca 553. bio pridobio uz osudu tzv. Tri poglavlja (Tria capitula).341 Je li ga podizanjem takvih monumentalnih objekata stimulirao ili ne, to ovdje ne procjenjujemo. Ipak je teško pretpostaviti da je podizanje takva kompleksnog sakralnog objekta bila samo puka slučajnost, pogotovo ako se zna da su uz njega bili podignuti i gospodarski objekti koji su uključivali i postrojenja za proizvodnju maslinova ulja i vina, i dr. 3 4 2 Ta 331 ŠIŠIĆ, Priručnik, 159-160; КЛАИЋ Historia salonitana, 80; IVANIŠEVIĆ, Povijesni izvori, 160: "Nulla etiam altaria nobis liceat dedicare, nisi a fundatoribus firmo iure dignis fuerint donata redditibus, ut nulla deinceps de stipendiis clericorum vel pauperum querella nascatur, nec huius egestatis neccessitate subiaceant". 332 CIL, III., 9547., 13126; ILIug., 2565: Depositio Eugrafi / chorepiscopi d(ie) X K(alendas) / Novembres. BULIĆ - BERVALDI, Kronotaksa, 238-241, Tab. XXII. 333 BOJANOVSKI, Ceste, 244, Delminium smatra tek etapnom stanicom (mutatio), rangom nižim i od najobičnije kasnoantičke putne stanice (mansio). 334 IVANIŠEVIĆ, Salonitanski biskupi, 241-242. 335 Prema rimskoj milijaciji od Salone do Renjića u Buškom blatu udaljenost je iznosila XXXV rimskih milja odnosno 51 km. Usp.: CIL, III., 13320. 336 JELIČIĆ-RADONIĆ, Istraživanja, 41-161. 337 RAPANIĆ, Palača, 149-162. 338 JELIČIĆ-RADONIĆ, Kompleks, 143,144,147. 339 JELIČIĆ-RADONIĆ, Gata, 169. 340 DUFFY, Die Päpste, 43-44. 341 O crkvenoj politici Justinijana I.: BRATOŽ, Kirche, 537-545; CAMBI, L'âge de Justinien, 933-958. 342 JELIČIĆ-RADONIĆ, Istraživanja, 36-38,56-60.

60 postrojenja upućuju na činjenicu da je sakralni objekt iz Gata raspolagao maslinicima i vinogradima s kojih su prihodi nadilazili liturgijske potrebe i potrebe osoblja kojemu je bio povjeren. Ostaje otvorenim pitanje mogu li se sakralni objekt iz Gata u Poljicima kao i kasnoantička palača iz obližnje Ostrvice dovesti u svezu s papinskim dalmatinskim patrimonij em. Međutim, jedan natpis iz Izbičnja kod Prijepolja u jugozapadnoj Srbiji potvrđuje da su u Justinijanovo vrijeme u ruke visokih crkvenih dostojanstvenika, osim sakralnih, dospijevali i drugi sadržaji, uključujući i palače, ali i staje, vrela, terme i dr. 3 4 3 Uostalom Malhov se biskupski naslov, glasio on episcopus Dalma, Dalma[tiae], Dalma[tiensis] ili kako

drugačije, ni etimološki, a ni na bilo kakav drugi način ne može dovesti u vezu s rimskim Delminijem, s obzirom na činjenicu da se na natpisima svojih najviših dužnosnika - dekuriona i duoviSI. 14. Natpis iz Karlova Hana kod Prisoja sa spomenom najviših dužnosnika rimskog Delminija (prema I. Bojanovskom)

ra javlja kao municipium

Delmi-

nensium344 (si. 14.) baš kao i etnička zajednica po kojoj je i baštinio svoj naziv - Delminenses.34S Me-

3 4 3 БУЛИЋ, Антички споменици, 332; ISTI, Антички спомепици нашеземље, 330; МИРКОВИЋ, Antistes Stefanus, 1-8; ILIug. 1735: + Omnia quae cernis magno constructa labore / moenia, templa, domus, fontes, stabula, atria, thermas / auxilio Crristi (!) paucis construxit in annis / antistes Stefanus (!) sub principe lustiniano. 3 4 4 BOJANOVSKI, Potvrda, 5-11, 11-13, si. 1, 2, si. 2; ISTI, ConHrmation, 42-51, nr. 1, 2; ILIug. 782; ATANACKOVIĆ-SALČIĆ, Zaštita, 7-17; ŠKEGRO, Mitteilungen, 288-290, Nr. 2, T. XXII, Nr. 2; ISTI, Inscriptiones, 92-93, nr. 46: D(is) M(anibus) / P(ublio) Aelio P(ubli) filio / luvenali, dec(urioni) / municipi Delmine/5nsium, quaestori, / II viro. Vixit annos / XXX///. P(ublius) Aelius / Victor Varanus, / decfurio) municipi eius/10dem, IIII vir q(uin)q(uennalis), et/ Aelia Buo parentes. / Filio pientissimo / posuerunt, et sib(i) / et suis. 345 CIL, III., 3202: Imp(erator) Caesar / M(arcus) Aurelius / Commodus / Antoninus / 5Aug(ustus) Pius Sarm(aticus) / Germ(anicus) Maximus / Brittanicus / pont(ifex) max(imus) trib(unitia) / pot(estate) Villi

61 đutim, iz ovog se nikako ne smije tvrditi da duvanjsko područje, na kojem se Delminij nedvojbeno treba tražiti, nije u kasnoantičko doba bio primjereno kristijaniziran. Tomu uostalom u prilog govori i osam ranokršćanskih bazilika iz šireg duvanjskog kraja (Bare u Karlovu Hanu kod Prisoja, 346 (si. 15.) Manastirine u Bukovoj Gori, 347 Crkvina u Podgradini iznad Kraljičina nasipa u Rešetarici (si. 16.), 348 Crkvina u Vinici, 349 Crkvina pod Gradinom u Crvenicama, 350 Kamenice u Borčanima pod Libom, 351 Karaula u Tomislavgradu 352 i Crkvina u Suici (si. 17.) 353 te ranokršćansko groblje s Gradine u Koritima kod Manastirina, u kojem je pronađeno čak sedam križolikih kasnoantičkih kopči (si. 18.). 354 Najveća među duvanjskim bazilikama (si. 19.), ona s Crkvine pod Gradinom u Crvenicama na jugoistoku Duvanjskog polja, 355 kad bi se i mogla dovesti u svezu s biskupskom crkvom, teško da bi odgovarala Malhovu sjedištu. Bila je, naime, podignuta u naselju smještenom uz lokalnu cestu (via vicinalis) kojom se nije primarno komuniciralo sa Salonom.356 Teško je povjerovati da bi se eventualni biskup Crvenica ili kojeg drugog mjesta s duvanjskog područja mogao intenzivno miješati u poslove Salonitanske crkve kao što je to činio Malho, ali i podarhiđakon Antonin, koji ga je zamijenio na mjestu upravitelja papinskog dalmatinskog patrimonija. Međutim, Malho je, kao što su to već bili uočili Migne 3 5 7 i Bulić, bio imp(erator) VI/ 10co(n)s(ul) III p(ater) p(atriae). / Pontem / Hippi flumi/nis vetustate cor/ruptum restituit / sumptum et operas / 75subministrantibus / Novensibus Delmi/nensibus Riditis. Cu/rante et dedicante / L(ucio) Iunio Rufino ProcupOliano leg(ato) pr(o) pr(aetore). 346 PAŠKVALIN - ZELENIKA, Arheološki nalazi, 213; BOJANOVSKI, Prisoje, 162-165; ISTI, Bilješke, 194; ISTI, Ceste, 157; ISTI, Bosna i Hercegovina, 228, 230; PAŠKVALIN, Bare, 260; BASLER, Architektur, 71-72; ATANACKOVIĆ-SALČIĆ, Zaštita, 15-16; CHEVALIER, Ecclesiae, I., 192-195. 347 MILETIĆ, Nekropola, 176; ISTA, Spomenici, 233; ISTA, Mastirine, 271; CHEVALIER, Ecclesiae, L, 209. 348 MANDIĆ, Gradine, 15; BOJANOVSKI, Bosna i Hercegovina, 226, bilj. 57; VRDOLJAK, Bazilika, 121; PETRINEC -ŠEPAROVIĆ -VRDOLJAK, Arheološka zbirka, 12-13 i bilj. 22, 30, 74-78, br. 165-182. 349 RADIMSKY, Starine, 317-318; PAŠKVALIN, Arheološki nalazi, 245-248; ISTI, Bare, 261; CHEVALIER, Ecclesiae, I., 212-213. 350 PATSCH, Prilog, 349-352; ISTI, Untersuchungen, 211-214; BOJANOVSKI, Crkvina, 134-140; CAMBI, Unpublished Excavations, 151, Fig. 9; CHEVALIER, Ecclesiae, II., 122,138,145,210-212, BASLER, Architektur, 48, 85, 77, 88/D6. 351 PATSCH, Prilog, 351-352; ISTI, Untersuchungen, 213-214; BOJANOVSKI Bosna i Hercegovina, 225. 352 PATSCH, Spomenici, 243, si. 21,22; ISTI, Geschichte, 234, Fig. 60,61; ISTI, Prilog, 340-341,344345; BAGARIĆ, Duvno, 29; ISTI, Povijest, 58. 353 PATSCH, Naseobina, 6-8; ISTI, Ortschaft, 226-228; MILETIĆ, Spomenici, 234; CHEVALIER, Ecclesiae, I., 191-192. 354 MARIĆ, Nekropola, 239-243; MILETIĆ, Nekropola, 141-182; ISTA, Spomenici, 231-233; ISTA, Srednji vijek, 380-382. 355 PATSCH, Prilog, 349-352; ISTI, Untersuchungen, 211-214; BOJANOVSKI, Crkvina, 134-140; CAMBI, Unpublished Excavations, 151, Fig. 9; CHEVALIER, Ecclesiae, II., 122,138,145,210-212, BASLER, Architektur, 48, 85, 77, 88/D6. 356 BOJANOVSKI, Ceste, 166, 244, karta V; ČAČE, Civitates, 392. 357 MIGNE, Patrologia, tomus 77. (1849.) col. 492-493: "Patrimonium sedis apostolicae in Dalmatia tunc procurabat Malchus, ut liquet ex epist. 22, lib. III". ISTO, col. 1537 Index rerum et sententiarum: "Malchus episcopus Dalmatiae Patrimonium Sedis apostolicae in Dalmatia procurabat".

62 upraviteljem papinskog dalmatinskog patrimonija (rector patrimonii apostolici)358 a ujedno i papin predstavnik u lokalnoj, ponajprije Salonitanskoj crkvi (responsalis), te je kao takav to mogao bez problema činiti.

SI. 15. Krstionica ranokršćanske bazilike u Barama - Karlov han kod Prisoja (prema V. Atanacković-Salčić)

Dok je Grgur I. Veliki u biskupa Malha imao povjerenje, taj je biskup obavljao i druge delikatne poslove, poput primjerice posredovanja u sporenju između skodranskog biskupa Stjepana i Ivana, savjetnika prefekta Italije. Osim uprave papinskog dalmatinskog patrimonija, Malhu je na upravu bio povjeren i papinski prevalitanski patrimonij. Niti iz korespondencije Grgura I. Velikog, niti iz bilo kojeg drugog izvora ne može se dokazati da je bio dijecezanskim biskupom Delminija, a ni bilo kojeg drugog mjesta Dalmacije. Uostalom biskupima nisu bili niti đakon Sebastijan, kojem je papinski dalmatinski patrimonij povjeravao papa Vigilije, 359 a ni podđakon Antonin, koji je biskupa Malha zamijenio na službi upravitelja papinskog dalmatinskog patrimonija.

358 BULIĆ - BERVALDI, Kronotaksa, 233, bilj. 94; ISTI, Kronotaksa biskupa, 64, bilj. 94. 359 MIGNE, Patrologia, tomus 69, col. 43-51; KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI, Codex diplomaticus, /., 4-5; IVANIŠEVIĆ, Povijesni izvori, 162.

63

BAZILIKA NA REŠETARICI KOD LIVNA

M = 1:50

SI. 16. Bazilika sa Podgradine iznad Kraljičina nasipa u Rešetarici (prema fra B. Vrdoljaku)

Unatoč činjenici da su đakon Sebastijan i podđakon Antonin osobno imali niže crkvene redove, oni su kao papini činovnici raspolagali s iznimno visokim ovlastima prema dalmatinskim biskupima, uključujući i pravo zabrane nošenja palija salonitanskom nadbiskupu i njegovu ekskomunikaciju iz Crkve. Tako je podđakon Antonin salonitanskom nadbiskupu Natalisu (oko 580. - 592.) i njegovu nasljedniku uzurpatoru Maksimu bio nadređen tijekom njihova sporenja s papom Grgurom I. Velikim, ali i samom biskupu Malhu nakon njegova uklanjanja s položaja upravitelja papinskog dalmatinskog patrimonija. I Malho je,

64 sudeći prema pismu što mu ga je u ožujku 591. uputio papa Grgur I. Veliki, raspolagao sa sličnim ovlastima prema skodranskom biskupu Stjepanu u Prevalitani, 3 6 0 gdje se također nalazio papinski patrimonij povjeren njemu na upravu: 361 "Grgur biskupu Dalmacije Malhu. Ivan vrlo rječiti muž, savjetnik preuzvišenoga gospodina Jurja prefekta Italije, javio nam je da protiv bi-

Sl. 18. Krtžolike kasnoantičke kopče s Gradine u Koritima kod Manastirina

SI. 17. Arhitektonski ulomci sa Crkvine u Šuici (prema Ć. Truhelki)

skupa grada Skodre ima neke poslovne sporove, i zatražio je da se između njega i biskupa treba presuditi. Stoga tebe brata upoznajemo s ovim zahtjevom da bi se u svezi s njim mogao angažirati i spomenutog biskupa nagna ti kako bi se pojavio na sudu, te da ne propustiš da se izvrši što god bude po odluci odabranih sudaca između velmožnog Ivana i spomenutog biskupa riješeno, te da Ivan bude zadovoljan donesenom presudom, a i da se i optuženi (biskup), kad se pojavi na sudu, ne požali da mu je presudom nanesena nepravda". Upravitelji papinskog dalmatinskog patrimonija presuđivali su i u delikatnim prilikama unutar pojedinih mjesnih crkava u Dalmaciji, što je uostalom vidljivo i iz pisma pape Grgura I. Velikog

O ranom kršćanstvu na albanskim prostorima: PETERS, Die ekklesiale Geographie, 100-119. FARLATI, lllyr. Sacr., IV., 170; MANSI, Collectio, vol. IX, 1057; MIGNE, Patrologia, tomus 77, lib. I, epist. XXXVIII (527); CCSL, CXL, I., 36 pag. 43: "Gregorius Malcho Episcopo Dalmatiae. Iohannes vir eloquentissimus, consiliarius viri excellentissimi domini Georgii praefecti per Italiam, insinuavit nobis contra Stephanum, episcopum Scodrensis civitatis, quorumdam se negotiorum habere controversias, et petiit inter eum et se iudicium debere consistere. Propterea fraternitatem tuam praesenti praeceptione curavimus admonendam ut praedictum episcopum ad eligendum compellas venire iudicium. Et quicquid inter praedictum lohannem virum magnificum et saepe fatum episcopum electorum fuerit sententia definitum, ad effectum perducere non omittas, ut et actor de consecuta iustitia gratias referat ut pulsatus, cum ad cognitionem deducitur, nihil contra se de illata iniustitia conqueratur". 360

65 upućenog podđakonu Antoninu u ožujku 592. u svezi sa salonitanskim nadbiskupom:362 "Ako uočiš da on i nakon gubitka palija još čvrsto ostaje u istoj tvrdoglavosti, uskratit ćeš tom biskupu pričest tijela i krvi Gospodnje". 363 Nakon što je Malhu bila oduzeta uprava nad papinskim dalmatinskim patrimonij em, unatoč činjenici da je osobno imao viši crkveni red, bio je podređen podđakonu Antoninu, koji ga je naslijedio na položaju upravitelja papinskog dalmatinskog patrimonija i koji ga je bio obvezan uputili na papinski sud u Rim: 364 "Nastojat ćeš pak brata našeg i biskupa Malka povjeriti jamcu, ne bi li što prije k nama došao, da bi se, spriječivši svako odgađanje i otezanje, mogao u sigurnosti vratiti natrag, pošto položi račune o svojim djelima". 365 Podđakon Antonin je, kao što se vidi iz pisma istoga pape, upućenog u listopadu 592. salonitanskom nadbiskupu Natalisu, arbitrirao i u sporovima

SI. 19. Ranokršćanska bazilika s Crkvine u Crvenicama (prema I. Bojanovskom i N. Cambiju)

koji su izbijali i između pojedinih dijecezanskih biskupa Dalmacije, primjerice između salonitanskog nadbiskupa Natalisa i epidaurskog biskupa Florencija: 366 3 6 2 BULIĆ, Gregorio, 21: "Quem si etiam amisso pallio adhuc in eadem pertinacia perseverare perspexeris, Dominici quoque corporis ac sanguinis eundem antistitem participatione privabis". 3 « BULIĆ, Izabrani spisi, 423-424. ЗМ MANSI, Collectio, vol. IX., 1092; MIGNE, Patrologia, tomus 77, lib. II, epist. XX (584); BULIĆ, Gregorio, 21; GREGORIUS, Registrum, (Nr. I., 19), str. 107; CCSL, CXL, II., 19, pag. 107: "Malchum verofratrem coepiscopumque nostrum curabis fideiussori committere, ut ad nos quantocius veniat, quatenus omni mora ac dilatione postposita, actionum suarum expositis ratiociniis, ad propria cum securitate valeat remeare". 3 6 5 BULIĆ, Izabrani spisi, 424. 3 6 6 BULIĆ, Gregorio, 25; CCSL, CXL., III., 8, pag. 156: "Exsecutionem vero antefati negotii Antonino subdiacono nostro ex nostra praeceptione mandavimus, quatenus eius instantia et quae sunt legibus canonibusque placita decernantur, et décréta iuvante Domino mancipentur effectui".

66 "Izvršenje pak navedenog zadatka svojom smo zapovijedi povjerili našem podđakonu Antoninu da se njegovom upornom brižljivošću i odluči ono što je u skladu s kanonskim zakonima i da se ono što je odlučeno, uz Božju pomoć, sprovede".367 Visoke ovlasti podđakona Antonina potvrđene su i pismom pape Grgura I. Velikog upućenim njemu osobno u listopadu 592. radi realiziranja saborskih odluka oko slučaja epidaurskog biskupa Florencija: 368 "I pošto bude sazvan sabor biskupa, ako se na osnovi kanona dokaže ono za što je optužen, hoćemo da osuda prije spomenutog našeg brata i biskupa Natalisa zadobije punu snagu protiv njega. Ako pak po općem sudu bude oslobođen, ne dopusti da on nakon toga podlegne bilo čijoj predrasudi, a prije spomenuti odnosi neka se ponovno uspostave strogom upornošću tvoje brižljivosti. Nužno je, dakle, da koliko više razmišljaš o težini tih poslova, toliko ih nastojiš što brže i budnije izvršiti".369 Sudeći prema pismu Grgura I. Velikog, koje je uputio podđakonu Antoninu u ožujku 593., ta je osoba bila najodgovornija i tijekom izbora salonitanskog nadbiskupa nakon Natalisove smrti, a i za vođenje nadzora nad posjedima Salonitanske crkve te za Malhovo otpremanje na sud u Rim: 370 "Na tvoj poticaj moraju izabrati sebi takvu osobu koja neće služiti ničijoj nedoličnoj volji, zato neka se pronađe takva osoba koja se ističe životom i vladanjem i dostojna je tolika položaja. Daj da se u tvom prisustvu točno popiše inventar predmeta te crkve. A da ne bi što od samih tih predmeta propalo, opomeni đakona Respekta i protonotara Stjepana da svakako paze na same predmete te im zaprijeti da će od vlastitog imutka nadoknaditi ako što odanle zbog njihove nebrige bude otuđeno. Želimo pak da upozoriš našeg brata i biskupa Malka da se nika367 BULIĆ, Izabrani spisi, 430. 3 6 8 BULIĆ, Gregorio, 26; CCSL, CXL., III., 9, pag. 157: "Convocatoque episcoporum concilie, si haec in quibus accusatus est, ei canonice fuerint approbata, praefati Natalis fratris et coepiscopi nostri volumus in eum proprium robur obtinere sententiam. Sin autem generali iudicio fuerit absolutus, nec eum deinceps cuiuslibet praeiudicio subiacere permittas, et praefatae res districta tuae solicitudinis restituantur instantia. Necesse est ergo ut, quanta graviora talium negotiorum perpendis pondéra, tanto ea maturiori vigilantiorique studeas exsecutione complere". 369 BULIĆ, Izabrani spisi, 431. 370 FARLATI, Illyr. Sacr., II., 230-231; MANSI, Collectio, vol. IX, 1126; MIGNE, Patrologia, tomus 77, lib. III, epist. XXII (640); BULIĆ, Gregorio, 26-27; CCSL, CXL., III, 22, pag. 168: "Talem ergo, te imminente debent, personam eligere, quae nullius incongruae voluntati deserviat, sed vita et moribus decorata tanto ordini digna valeat inveniri. De rebus vero vel ornamento ciusdem ecclesiae fideliter rerum inventarium facito te praesente conscribi. Et ne de rebus ipsis possit aliquid deperire, Respectum diaconem atque Stephanum primicerium notariorum ut ipsarum rerum omnino gérant custodiam admoneto, interminans eis de propria eos satisfacturos esse substantia, si quicquam exinde eorum neglegentia fuerit imminutum. Malchum autem fratrem et coepiscopum nostrum contestari te volumus ut se penitus in hac causa non misceat. Nam si per eum aliquid contra voluntatem nostram factum vel temptatum potuerimus addiscere, non modicam ad se culpam et periculum pertinere cognoscat. Sed et hoc eum admonere curato ut ad ponendas explendasque rationes patrimonii nostri quod gessit debeat esse sollicitus, pro quibus etiam faciendis ex Siciliae partibus ad nos, postpoposita excusatione, venire festinet. In rebus igitur Salonitanae ecclesiae nullomodo se miscere praesumat, ne amplius ei aut obnoxius aut possit esse culpabilis. Nam multa habere de rebus praedictae fertur ecclesiae, eumque opinio pene auctorem exstitisse in venditione rerum eius vel aliis illicitis asseverat. Quod si ita esse sicut dicitur manifesta veritate patuerit, certus sit inultum hoc nullatenus remanere".

67 ko ne miješa u taj posao. Naime, ako saznamo da je on nešto učinio, ili pak pokušao, protiv naše volje, neka zna da na njega pada težak grijeh i optužba. A nastoj ga i na to upozoriti da se mora pobrinuti kako će položiti i isplatiti račune za naš patrimonij kojim je upravljao. Da bi to izvršio, neka hitno k nama dođe iz Sicilije zanemarivši svaku ispriku. Neka se nikako ne usudi miješati se u prilike Salonitanske crkve da ne bi postao prema njoj još više kriv ili odgovoran. Priča se, naime, da on posjeduje mnogo toga što pripada prije spomenutoj crkvi, a javno mnijenje gotovo potvrđuje da je on bio začetnik prodaje crkvenih dobara i drugih nedopuštenih djela. Ako se to, kako se govori, pokaže kao očigledna istina, neka bude siguran da to ne može ostati nekažnjeno". 371 Upravitelj papinskog dalmatinskog patrimonija, ako se prosuđuje prema pismu pape Grgura I. Velikog, upućenom salonitanskom arhiđakonu Honoratu u ožujku 593., bio je obvezatan provoditi i različite istrage u mjesnoj Dalmatinskoj crkvi: 372 "O ovim pak točkama o kojima si se tužio, odmah smo zapovjedili podđakonu Antoninu, upravitelju tamošnjeg patrimonija Svete Crkve, kojoj - uz Božju pomoć - stojimo na čelu, nađe li doista da su neke crkvene osobe u to umiješane, s najvećom strogošću i odlučnošću utvrdi same činjenice". 373 Papa Grgur I. Veliki, sudeći prema pismu upućenom u srpnju 593. kleru Salonitanske crkve, za reguliranje izbora novog salonitanskog nadbiskupa najviše je povjerenja imao upravo u upravitelja papinskog dalmatinskog patrimonija, unatoč činjenici da je bio podđakon: 374 "One pak koji se ne slažu s jednodušnošću vašeg očekivanog izbora dali smo opomenuti preko našeg podđakona Antonina da se s vama suglase. Već smo ranije njemu zapovjedili što bi trebalo učiniti s Malkom, našim bratom i biskupom. Ali budući da smo i njemu pisali, vjerujemo da se on već sada odmara od vaše uznemirenosti. Ako možda na bilo koji način odnemari da se pokori, njegova će tvrdoglavost svakako biti strogo kažnjena po kanonskim propisima".375 Iz pisma Grgura I. Velikog upućenog salonitanskom đakonu Sabinijanu u rujnu/listopadu 594., razaznaje se da je Malha nakon pojavljivanja pred papinskim sudom u Rimu i smrt zadesila u ne sasvim jasnim

371 BULIĆ, Izabrani spisi, 432. 3 7 2 BULIĆ, Gregorio, 27-28; CCSL, CXL., III., 32, pag. 178: "De his autem capitulis de quibus conquestus es Antonino subdiacono et rectori illic patrimonii sanctae cui Deo auctore praesidemus ecclesiae instanter ut iniunximus, siquidcm in his ecclesiasticas invenerit immixtas esse personas, cum summa causas ipsas districtione atque auctoritate definiat". 373 BULIĆ, Izabrani spisi, 433-434. 374 FARLATI, lllyr. Sacr., II., 244; MANSI, Collectio, vol. IX, 1139; BULIĆ, Gregorio, 28; CCSL, CXL, III., 46 pag. 191: "Eos vero qui ab electionis vestrae imitate inconsiderate discordant, ut vobiscum sentire possint, ab Antonino subdiacono nostro fecimus admoneri. Cui etiam de persona Malchi, fratris et coepiscopi nostri, quod oporteat fieri iam pridem iniunximus. Sed quoniam et ipsi scripsimus, credimus eum ab iriquietudine vestra sine mora quiescere. Qui sifortasse obedire quocumque modo neglexerit, contumacia eius canonicae ultionis modis omnibus districtione multabitur". 375 BULIĆ, Izabrani spisi, 434-435.

68 okolnostima, za koju je salonitanski uzurpator Maksim optužio samog papu: 376 "Stigla je do mene vijest da je poslao nekog klerika neka mi kaže da je biskup Malko za novac ubijen u zatvoru. Samo jedno ćeš o toj stvari ukratko javiti prevedrim našim gospodarima, tj. da sam se ja, njihov sluga, htio umiješati u smrt Langobarda, danas langobardski narod ne bi imao ni kralja ni vojvode ni knezove i bio bi u velikom neredu podijeljen. Ali, jer se bojim Boga, strah me je umiješati se u smrt bilo kojeg čovjeka. A biskup Malko niti je bio u zatvoru niti u kakvoj nevolji, već ga je onog dana kada se branio na sudu te bio osuđen notar Bonifacije bez moga znanja odveo u svoju kuću i priredio mu ručak. Tu je i ručao i od njega bio počašćen, a noću je iznenada umro što je Tvojoj Ljubeznosti, mislim, već poznato. Htjedoh pak u vezi s time poslati našeg Ekshilarata. Ali kako sam smatrao da je taj slučaj završen, zato sam se uzdržao...".377 Iz korespondencije pape Grgura I. Velikog proizlazi zaključak da je papinskim dalmatinskim patrimonijem početkom posljednjeg desetljeća 6. st. upravljao biskup Malho. Za Malha se iz navedene korespondencije, a ni iz bilo kojeg drugog raspoloživog vrela, ne može utvrditi da je bio dijecezanskim biskupom bilo gdje u Dalmaciji, a pogotovo ne u Delminiju. Unatoč tome Malha su upravo na temelju korespondencije pape Grgura I. Velikog u biskupa Delminija (episcopus delmitanus) promaknuli i istaknuti crkveni povjesničari, poput Farlatija, Gamsa i Zeillera. Farlati je Malhov naslov, kojim mu se obraćao papa Grgur I. Veliki, poistovjetio s dalminiensi odnosno delminiensi (episcopus),378 na osnovi čega ga je i Bakula izjednačio s prvim duvanjskim biskupom. 379 Tako je u biti Farlatijevim sudom Malhu neopravdano bio utrt put na katedru nepostojeće Delminijske biskupije. Nakon Farlatija, Gams je, poistovjetivši Malhovu službu upravitelja papinskog dalmatinskog patrimonija sa službom dijecezanskog biskupa Delminija, među prvima povukao jednakost između ovog mjesta i srednjovjekovnog Dumna (Duvna) 380 te time dodatno zakomplicirao problem oko tobožnje Delminijske biskupije. Potom je Gamsovo mišljenje prihvatio i Zeiller, koji je Malha

3 7 6 MANSI, Collectio, vol. X., 83; BULIĆ, Gregorio, 31; CCSL, CXL, V, 6, pag. 271: "Pervertit vero ad me quia transmisit nescio quem clericum, qui dieeret quia Malchus episcopus in custodia pro solidis occisus sit. De qua re unum est quod breviter suggéras serenissimis Dominis nostris, quia, si ego serous eorum in morte vel Langobardorum me miscere voluissem, hodie Langobardorum gens nec regem nec duces nec comités haberet atque in summa confusione esset divisa; sed quia Deum timeo, in morte cuiuslibet hominis me miscere formido; quod modo autem neque in custodia fuit neque in aliqua afflictione, sed die qua causam dixit et addictus est, nesciente me, a Bonifacio notario in domum eius ductus est, cui et prandium factum est, ibique prandit et honoratus est ab eo et nocte subito mortuus est, quod iam dilectionem tuam arbitrer cognovisse. Exhilaratum autem nostrum pro ea re dirigere volui. Sed quia iam eandem causam actam aestimavi, idcirco me retinui...". 3 7 7 BULIĆ, Izabrani spisi, 439. 3 7 8 FARLTATI, Illyr. Sacr., 11, 231; ISTI, Illyr. Sacr., IV., 169. 3 7 9 BAKULA, Schematismus, 30: Malcus, 590. Magno Gregorio contemporaneus, uti eiusdem Gregorii Epistola testatur. 3 8 0 GAMS, Series episcoporum, 406.

69 također doveo u vezu s Delminijem, a njegovu dijecezu poistovjetio s Delminen-

si ecclesia iz akata Drugog splitskog sabora od 928. g . 3 8 1 U Malha kao dijecezanskog

biskupa Delminija, kako su ga navedeni autori definirali, nije posumnjao ni Rački, 382 koji je, međutim, problematizirao pitanje lokacije ovog mjesta, a koje je Theodor Mommsen (1817. -1903.) bio poistovjetio s Tiluriumom, tj. vojničkim logorom VII. rimske legije u Gardunu kod Trilja. 383 Bitno drukčije nije bilo mišljenje ni isusovca Aleksandra Hoffera (1839. -1914.), koji je ustvrdio da je: "Nestalo (je) potpuno svake uspomene na onu varoš i biskupiju čak u Spljetu, gdje su se dobro sjećali mjesta Delminija, sadašnjeg Duvna, i njegove biskupije. Biva od druge polovine 6. st. učestale su provale Avarâ i Slavenâ, od kojih je nestalo latinskog žiteljstva".384 O pitanju biskupa Malha Šišić se u kontekstu svoje rasprave o Drugom splitskom saboru iz 928. g. neodređeno izjasnio. Komentirajući detronizaciju ninskog biskupa Grgura (900. - 930.) te saborsku ponudu da prihvati jedno od tri odnosno sva tri biskupska sjedišta: skardonitansko, siscijansko i delminensko (Scardonitana ecclesia vel Sisciana aut certe in Delminensi ecclesia), mo-

rao je ipak priznati da "ove biskupije nijesu tada postojale, već su se kao nekadanje salonske sufragane crkve vodile u računu metropolitanskih pretenzija. Više je nego samo vjerojatno, da je tude sinodspljetski imao pred očima spise Salonskih sabora od 530. i 533., gdje se baš te biskupije navode", pozvavši se na prethodne stranice iste ove knjige. 385 Međutim, na navedenim stranicama spomenute knjige kao niti u bilo kojim drugim zbirkama akata salonitanskih sabora ne spominje se delminensis ecclesia. Šišić se drugi put o tom pitanju izjašnjavao desetak godina kasnije u kontekstu rasprave o nastojanjima Grgura I. Velikog da na salonitansku biskupsku stolicu nakon Natalisove smrti 592. g. instalira salonitanskog đakona Honorata i spriječi u taj izbor miješanje biskupa Malha. Šišić se tom prilikom o Malhu izjasnio kao o biskupu Delminija koji je prema njegovu sudu kao delminijski biskup upravljao i papinskim posjedima u Dalmaciji.386 Međutim, Šišić je ipak bio prisiljen priznati da se u izvornoj građi Malho ne spominje kao biskup Delminija nego kao biskup Dalmacije (Malchus episcopus Dalmatiae).387 Šišić je, iako je Malha prethodno definirao upraviteljem 3 8 1 ZEILLER, Les origines, 171-172: "On est en droit d'ajouter une quatrième indication, celle de Malchus de Delminium. Malchus figure dans la correspondance de saint Gregoire sous le titre de episcopus Dalmatiae. Gams en a fait Malchus, episcopus Delmitanus, et l'a regardé comme un éveque de Delminium. Etant donné que nous savons par des regelements relatifs a la réorganisation ecclésiastique de la Dalmatie au X e siecle que l'éveché de Delminium, plus tard Dumno, avait existé â l'époque romaine ou au moins byzantine, il ne semble pas douteux que l'interprétation de Gams soit parfaitement légitime". 3 8 2 RAČKI, Documenta, 237. 383 CIL III., 1, pag. 358. 3 8 4 HOFFER, Dva odlomka, 59. 3 8 5 ŠIŠIĆ, Priručnik, 223, bilj. 1. 386 ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata, 228-229, bilj. 66. 3 8 7 ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata, 228-229, bilj. 66.

70 papinskih posjeda u Dalmaciji, njegov biskupski naslov ipak bio sklon pripisati tobožnjoj pogrešci prepisivača vrela kojim se služio: "Očito je ono Dalmatiae griješkom prepisivača postalo od Delminii ili Dalminii, to jest varoši Dalminija danas Duvno", jer se ona ne može odnositi na cijelu provinciju "u kojoj je već davno bilo više biskupija". 388 Međutim, Šišić je tom prilikom ipak napravio iskorak, odstupivši od svog prijašnjeg stajališta o spomenu Delminijske biskupije u aktima salonitanskih sabora: "Biskup se delminij ski doduše ne spominje u aktima salonitanskih sinoda 530. i 533., ali zato pozna Splitski crkveni sabor 928. pored skradinske i sisačke biskupije i delminijsku (delminensis eccl.) kao ispražnjenu". Šišić se u toj konstataciji oslanja na akte Splitskog sabora objavljenje u zbirci Franje Račkog, 389 u kojima se spomenute biskupije ne navode u kontekstu u kojem bi Šišić htio, iako se u postojanje Siscianske390 i Scardonitanske biskupije nikako ne može sumnjati. 391 Prema sudu Mate Suića jurisdikcija skardonitanskog biskupa protezala se na cijelo područje antičke Liburnije unatoč činjenici da mu se sijelo nalazilo i više nego u neprikladnom mjestu. Važnost Scardone bila je u činjenici da je ona, prije nego što je postala biskupskim sijelom, bila središtem sjevernodalmatinskog juridičkog konventa koji je obuhvaćao područje nekadašnje Liburnije i Japodije. 392 Siscijanski je biskup Ivan (Joannes episcopus sisciane ecclesie) bio supotpisnikom akata Prvog salonitanskog sabora 530. g., a Konstantin (Constantinus episcopus ecclesie sisciane) supotpisao je akte Drugog sa-

lonitanskog sabora 533. g. 3 9 3 Šišić se ipak ni ovom prilikom nije mogao oduprijeti uvriježenom mišljenju o Delminijskoj biskupiji, konstatiravši da je ona, tobože nastala u svezi sa sinodalnim zaključkom od 533. g. Šišić je tobožnju Delminijsku biskupiju, svjestan da joj spomena u vrelima ipak ne može pronaći, poistovjetio s Dalmom iz Ljetopisa barskog biskupa Grgura (popa Dukljanina).394 Nakon Šišića problem oko tobožnje Delminijske biskupije i biskupa Malha dodatno je zakomplicirao Bulić. On je, odstupivši od vlastitog suda izrečenog o Malhu i Delminijskoj biskupiji u kronotaksi salonitanskih biskupa, pristao uz Gamsovo i Zeillerovo mišljenje. 395 Publicirajući korespondenciju pape Grgura I. Velikog koja se odnosi na Dalmaciju, 396 Bulić je, po uzoru na Farlatija, biskupa Malha poistovjetio s dijecezanskim biskupom Delminija. 397 Nakon toga u kronotaksi 388 389 390 391 392 393

161.

ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata, 228-229, bilj. 66 RAČKI, Documenta, 195; KOSTRENĆIĆ - STIPIŠIĆ - ŠAMŠALOVIĆ, Codex diplomatics, 37. BULIĆ, Kvirin, 13-15; NEŽIĆ, Kvirin, 5-16; JARAK, Povijest, 17-39. MIGOTTI, Scardona, 101-112. SUIĆ, Varvarina, 294; ISTI, Varvarina palaeochristiana, 181. ŠIŠIĆ, Priručnik, 164; КЛАИЋ, Historia salonitana, 81, 85; IVANIŠEVIĆ, Povijesni izvori, 160,

ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata, 228-229, bilj. 66. BULIĆ, Sv. Venancij, 64; ISTI, Izabrani spisi, 375; BULIĆ, Po ruševinama, 47. 39 BULIĆ, Gregorio, 17-47. 3 9 7 BULIĆ, Gregorio, 22; ISTI, Izabrani spisi, 408. 394

395

71 solinskih biskupa Bulić biskupa Malha isključivo definira upraviteljem dalmatinskog patrimonija sv. Petra, otklonivši svaku njegovu vezu s Delminijem: "Godine 591., mjeseca ožujka, piše Grgur Veliki biskupu Malku: "Gregorius Malcho episcopo Dalmatiensi". Farlati (Illyr. Sacr. IV, str. 170) i Rački (Docum. str. 237) htjedoše u naslovu "dalmatiensi" vidjeti iskvarenu riječ "Dalminiensi" (Delminiensi) i uzeše Malchus-a za biskupa staroga Delminium-a (Dumna, Duvna). To nije točno. Kako vidjesmo iz Koncila držanog u Solinu god. 532., Delminium nije bio sijelo biskupije, nego je bio podregjen biskupu Muccura (Makar povrh Makarske). Malchus bijaše upravitelj patrimonija sv. Petra za svu rimsku Dalmaciju, kako proizlazi iz drugog dokumenta: "Malchus episcopus rector patrimonii apostolici" (Farlati, o.e. p. 171 - Jartman o.e. p. 117) i u ovom svojstvu on je od Pape nazvan "Episcopus Dalmatiensis". Prvi biskup Dumna poznat nam je stoprv iz godine 1337. (Gams o. c. p. 406)". 398 Nakon toga Bulić je u raspravi o sv. Venanciju, upozorivši na pravog začetnika kontroverzi oko biskupa Malha i Delminijske biskupije - Daniela Farlatija, 399 izrekao suprotan sud: "Poznata je u povijesti kršćanskoj duga prepirka Pape Grgura Velikoga sa nekim Malchus-om biskupom u Dalmaciji, navodno nesigurne dijeceze. U pismima ovoga Pape zbog nepokorna ponašanja nadbiskupa solinskoga Natala i njegova nasljednika Maksima, Papa zove ovoga Malchus-a episcopus Dalmatiae, Dalmatiensis. Da je ovaj bio biskup, sigurno je, jer ga Papa do tri puta u tim pismima zove "Malchus frater et coepiscopus noster". Da je episcopus dalmatiensis i to

stoji, jer u dokumentima stoji Dalmatiae ili Dalmatiensis. Farlati je prvi iznio mišljenje, da je ovdje dalmatiensis isto što i delminiensis, a Rački, iznašajuć ovo mišljenje, ne protivi mu se. I zbilja ne može dalmatiensis značiti drugo nego delminiensis, jer biskupa Dalmatiae, ukupno uzete kao pokrajine, ne može da bude. U Dalmaciji bilo je više biskupa pojedinih biskupija i gradova, ali ne biskupa cijele pokrajine".400 Nakon Bulića o istom se pitanju izjašnjavao i Barada, koji također nije osporavao uvriježeno mišljenje o Malhu kao dijecezanskom biskupu Delminija odnosno Duvna. Barada je, poput Sišića i nekih drugih autora, ni ne dvojeći u postojanje Delminijske biskupije u vrijeme prvog spominjanja biskupa Malha u korespondenciji pape Grgura I. Velikog (591. g.), ipak bio sklon njezino osnivanje dovesti u svezu sa zaključcima Drugog salonitanskog sabora: "Duvno je pak po svojem položaju moglo da pripada biskupiji Sarsenteruma ili onoj Bistue, za koju je bila zaključena dioba; a jer god. 591 imamo biskupa u Delminiumu, kojeg u saborima 530 i 533 godine nema, to je jasno, da je u tom međuvremenu bio proveden saborski zaključak, te od biskupije u Bistoi odijeljen teritorij i stvorena nova biskupija sa sijelom u Delminiumu, ali time je i isključena pripadnost njegova u god. 533 novoosnovanoj biskupiji Mukruma, a tako i

358 BULIĆ - BERVALDI, Kronotaksa, 233, bilj. 94; ISTI, Kronotaksa biskupa, 64, bilj. 94. 399 FARLATI, Illyr. Sacr., II., 230; ISTI, Illyr. Sacr., IV., 169-170. 4 0 ( 1 BULIĆ, Sv. Venancij, 64; ISTI, Izabrani spisi, 375; BULIĆ, Po ruševinama, 47.

72 to, da taj teritorij moramo tražiti na drugom mjestu, koje mjesto moglo je da pripada biskupiji Makra". 401 Nakon Bulića i Barade, o Malhu su se kao biskupu Delminija izjašnjavali i drugi, primjerice Krunoslav Draganović (1903. - 1983.), Miroslav Vanino, John J. Wilkes, Josip Buturac (1905. - 1993.), Ivo Bojanovski, Mile Vidović, Andrija Nikić, Franjo Šanjek, Božo Goluža i dr. Draganović uopće ne dvoji da je 590. g. Malho bio biskupom Delminija odnosno da je Delminijska biskupija tijekom 6. st. doista postojala. 402 Draganoviću je upravo Malhovo spominjanje u korespondenciji pape Grgura I. Velikog ujedno i bio dokaz postojanja sjedišta dijecezanskog biskupa u Delminiju: 403 "Prvi siguran spomen Duvanjske biskupije jest u listu pape Grgura Velikog od 591. njezinu biskupu Malhu. Sjedište biskupa bio je grad Delminium ili Dalminium, po svoj prilici staro središte moćnog ilirskog plemena Dalmata". 404 Draganović je također prihvatio Šišićevo mišljenje o propasti Duvanjske biskupije tijekom seobe naroda te o očuvanju njezina spomena u aktima Splitskog sabora od 928. g. 4 0 5 Miroslav je Vanino biskupa Malha, unatoč konstataciji da je bio upravitelj papinskog patrimonija u Dalmaciji, ipak poistovjetio s dijecezanskim biskupom Delminija. Za Vanina "nema dakle nimalo sumnje, da je Malho bio biskup duvanjski".406 Ne isključujući mogućnost da je u kasnoantičko doba u Delminiju nakon 553. g. biskup ipak stolovao, Josip se Lučić o Malhu nije osobno izjašnjavao niti kao o biskupu Delminija niti kao biskupu Dalmacije, zadovoljivši se tek prenošenjem mišljenja koje su o tome izrekli drugi, ponajprije Dominik Mandić. Lučić ne dvoji da je Mandić dokazao postojanje Delminijske biskupije te njezin kontinuitet s Duvanjskom biskupijom 4 0 7 Interesantna je činjenica da Malha s biskupom Delminija poistovjećuje i autor zapažene monografije o povijesti rimske Dalmacije John J. Wilkes. Taj znanstvenik, međutim, neopravdano zaključuje da je Malhov spomen ujedno i najstarije svjedočanstvo o postojanju papinskog dalmatinskog patrimonija. 408 Balduin Saria, pozivajući se na Mignea, biskupa Malha vidi kao dalmatinskog biskupa odnosno nekadašnjeg upravitelja PatrimoniuBARADA, Topografija, 47. « 2 DRAGANOVIĆ, Katolička Crkva, 4,22. 403 Šematizam, I., 386. 4 0 4 DRAGANOVIĆ, Hrvatske biskupije, 115; ISTI, Le diocesi, 219: "Il primo sicuro ricordo della diocesi di Duvno si ritrova nella lettera di papa Gregorio Magno del 591 al suo vescovo Malcho. La sede vescovile era la citta di Delminium o Dalminium, con molta probabilita l'antico centro della forte Stirpe illirica dei Dalmati". 4 0 5 DRAGANOVIĆ, Le diocesi, 219. 406 VANINO, Pojave, 146. 401

407 LUČIĆ, Dumno, 1021-1022. 4 0 8 WILKES, Dalmatia, 434: "At the same time Gregory (Pope) requested the prefect of Illyricum Jovinus to attempt a restoration of some order in the area. He was instructed to appoint a new administrator for the patrimony of st Peter (the first reference to such property) in Dalmatia, since the earlier administrator, Bishop Malchus of Delminium, was in league with Natalis. Malchus was summoned to Rome to give an account of his activities, and he remained there until his death". 409 SARIA, Praevalitana, 1679.

73 ma Petri u Dalmaciji. 409 Jovan Kovačević biskupa Malha bez posebnog obrazloženja ubraja među salonitanske nadbiskupe te ga kao takvog smatra i zastupnikom papinstva na istočnojadranskoj obali. 410 Oslanjajući se na Bulićevo mišljenje o biskupu Malhu izneseno u kronotaksi solinskih biskupa, 411 Nenad Cambi otklanja mogućnost poistovjećivanja ovog biskupa s biskupom Delminija, ujedno se suprotstavljajući Gamsovu i Zeillerovu tumačenju Malhova biskupskog naslova. Cambi zaključuje da u aktima salonitanskih sabora nema spomena Delminijskoj biskupiji te prihvaća Baradino stajalište o nemogućnosti izjednačavanja područja označenog kao delminense (odnosno deltiense) iz akata Drugog salonitanskog sabora s Delminijem odnosno s duvanjskim podrujem. Argument za to traži u prevelikoj udaljenosti duvanjskog područja od središta 533. g. utemeljene biskupije Muccor (Muccur). Cambi biskupa Malha vidi upraviteljem papinskog dalmatinskog patrimonija te u tom kontekstu i tumači njegov biskupski naslov (Malchus episcopus Dalmatiae):412 Međutim, na Jedanaestom međunarodnom kongresu kršćanske arheologije u referatu o novim otkrićima u oblasti kršćanske arheologije u Dalmaciji Cambi je, oslanjajući se na Ch. Pietria, 413 promijenio mišljenje te je rimski Delminij ipak uvrstio među dalmatinska biskupska sjedišta 4 1 4 Nakon Cambijeva suda o biskupu Malhu, Bojanovski je tog biskupa iznova doveo u vezu s Delminijem, unatoč vlastitom priznanju da papa Grgur I. Veliki Malha titulira dalmatinskim biskupom (Malchus, episcopus Dalmatiensis). Bojanovski također dvoji i o vremenu uspostave Delminijske biskupije te pristaje uz Sišićevo mišljenje o njezinoj propasti tijekom avarskih provala odnosno njezina spominjanja u aktima Splitskog sabora od 928. g. 4 1 5 Josip Buturac biskupa Malha ponajprije vidi dijecezanskim biskupom Delminija, a tek potom i upraviteljem "dobara Patrimonija sv. Petra u Dalmaciji". 416 Ne prihvaćajući Sišićevu emendaciju Dalmatiae u Delminii odnosno u Dalminii, na biskupa Malha usputno se osvrnuo i Stjepan Antoljak, koji ga, za razliku od svih drugih autora, vidi papinskim biskupom cijele Dalmacije: "Po mome mišljenju i Dalmacija je već 591. imala takva biskupa "dalmatiensi" ili "episcopus Dalmatiae" u osobi Malha, ubijenog 594. g." 4 1 7 Očito aludirajući na biskupa Malha i Imamović konstatira da "znamo da je koncem VI stoljeća osnovana biskupija u Duvnu". 418 U raspravu o biskupu Malhu usputno se uključivao i Andrija Nikić, koji zapravo «0 КОВАЧЕВИЋ, Црна Гора, 262. «1 BULIĆ - BERVALDI, Kronotaksa, 233, bilj. 94; ISTI, Kronotaksa biskupa, 60, bilj. 94. 4 1 2 CAMBI, Neki problemi, 249-250. 4 1 3 PIETRI, La géographie, 58. 4 1 4 CAMBI, Nuove scoperte, 2406.: "Nella tarda antichita Delminium era la sede del vescovo (verso la fine del VI secolo)". 4 1 5 BOJANOVSKI, Delminium, 413; ISTI, Ceste, 236, i bilj. 19; ISTI, Bosna i Hercegovina, 231. « BUTURAC - IVANDIJA, Povijest, 26. «7 ANTOLJAK, Hrvati, 50, bilj. 103. 4 1 8 IMAMOVIĆ, Prostor, 30; ISTI, Prostor Bosne i Hercegovine, 36.

74 ne dvoji da je u Malhovo vrijeme, pa i prije njega, egzistirala Duvanjska biskupija.419 Malha biskupom Delminija vidi i Petar Babić, prema čijem sudu o njegovoj dijecezi postoji točna informacija: "Un'altra diocesi, sulla esistenza abbiamo un'informazione précisa - prima dell'arrivo degli Slavi - era la diocesi di Delminio". 420 U bilješci uz ovu konstataciju Babić se poziva na pismo koje je papa Grgur I. Veliki u ožujku 591. uputio biskupu Malhu, upravitelju papinskog dalmatinskog patrimonija u svezi sa sporom skardonitanskog biskupa Stjepana i savjetnika prefekta za Italiju Jurja. 421 Gams je biskupovanje Malha u Delminiju datirao između 590. i 597. g., 4 2 2 što su prihvatili Franjo Šanjek i Mile Vidović (koji biskupa Malha čita kao Matka), 423 iako je iz korespondencije pape Grgura I. Velikog jasno da biskup Malho najkasnije od 594. g. više nije ni bio među živima. Za Vidovića uopće nema spora da je Malho 591. g. bio biskupom u Delminiju. Taj autor također ne isključuje ni mogućnost da je biskupija kojoj je Delminij bio sjedištem osnovana i prije Malha. 424 Sličan sud o Malhu i biskupskom sjedištu u Delminiju imaju i Božo Goluža, 425 Robert Jolić 426 i dr. Napokon u raspravu o biskupu Malhu uključio se i Jure Krišto, koji zaključuje da taj biskup, unatoč činjenici da je bio upravitelj papinskih dobara u Dalmaciji, ipak mogao "biti naslovnim biskupom Dalme, što bi značilo da u to vrijeme Duvanjska biskupija (sic!) nije bila aktivna". 427 Naravno, prema Krišti Dalma bi se odnosila na Duvno. Budući da najveći broj autora koji su raspravljali o ovom pitanju upravo Malha smatra prvim odnosno jednim od prvih biskupa, Krišto ovim faktično i sam priznaje da Delminijske biskupije zapravo nije ni moglo biti. Biskupa Malha kao dijecezanskog biskupa Delminija 591. g., u obrazovni je proces kao povijesnu činjenicu uveo Juraj Kolarić. 428 U Malhovo biskupovanje u Delminiju dvojio je i Rajko Bratož istaknuti poznavatelj crkvenih prilika na ilirsko-panonskom području u kasnoantičko doba. 429 Napokon, o Malhu se izjasnio i Radoslav Katičić, koji ga definira isključivo upraviteljem papinskih posjeda u Dalmaciji: "To je bio upravitelj papinskih posjeda u Dalmaciji, koji je imao čin i red NIKIĆ, Blago, 99; ISTI, Samostani, 217; ISTI, Katolici, 144. BABIĆ, II catarismo in Bosnia, 8. 4 2 1 BABIĆ, Il catarismo in Bosnia, 8, bilj. 3: "In una lettera del marzo 591 il papa Gregorio Magno ordinava al vescovo Malchus di Delminio di incoraggiare il vescovo di Scadrona Stephano fare la pace con il consigliere del prefetto d'ltalia Giorgio" (D. FARLATI, Illyricum Sacrum; 4°, Venetiis 1769,170-172. 4 2 2 GAMS, Series episcoporum, 406. 4 2 3 ŠANJEK, Kršćanstvo Bosne i Hercegovine, 122; ISTI, Kršćanstvo, 33; VIDOVIĆ, Povijest, 558. 4 2 4 VIDOVIĆ, Povijest, 21. «5 GOLUŽA, Povijest, 308. JOLIĆ, Crkvene prilike, 92, bilj. 9. 4 2 7 KRIŠTO, Du vanjski kraj, 21. 4 2 8 KOLARIĆ, Povijest kršćanstva, 10; ISTI, Kršćanstvo, 178; ISTI, Povijest, 9; MIROŠEVIĆ - ŠANJEK - KOLARIĆ - MACAN, Povijest, 76. 4 2 9 BRATOŽ, Razvoj organizacije, 390, 394; ISTI, Die Entwicklung, 194,196. 419 420

75 biskupa. To proizlazi iz pisma istoga pape, u kojem ga on zove: Malchus episcopus rector patrimonii apostolici - Malho biskup, upravitelj apostolske baštine". 430 Ovim se kao što je vidljivo, Katičićev sud o biskupu Malhu ne razlikuje bitno od suda koji je o njemu u kronotaksi salonitanskih biskupa bio izrekao Bulić. 431 U najnovije se vrijeme na problem Delminijske biskupije i Malha kao njezina prvog odnosno jednog od prvih biskupa kritički izjasnio i potpisnik ovih redaka 432 , prethodno i sam pavši u zamku prihvaćanja uobičajenih (krivih) sudova. 4323 Na kraju analize raspoloživih vrela i sudova koje su o biskupu Malhu izrekli brojni autori, razložno se može zaključiti da je ova osoba u Dalmaciji u prvoj polovici posljednjeg desetljeća 6. st. isključivo upravljala papinskim dalmatinskim patrimonijem. Dok je papa u Malha imao povjerenje, taj je biskup posredovao i u vrlo osjetljivim poslovima, kakav je primjerice bio spor između skodranskog biskupa Stjepana i Ivana, savjetnika prefekta Italije. Do uklanjanja s položaja upravitelja papinskog dalmatinskog patrimonija, Malho je, kao uostalom i drugi poznati upravitelji papinskog dalmatinskog patrimonija (đakon Sebastijan i podđakon Antonin), ujedno bio i papinskim predstavnikom (responsalis) u Salonitanskoj odnosno Dalmatinskoj crkvi. Teško je povjerovati da bi Delminij, da je u to vrijeme uopće i postojao, mogao biti primjereno sjedište papinskim predstavnicima u Dalmaciji. Međutim, to nikako ne znači da je duvanjsko područje ostalo izvan ranokršćanske institucionalizacije. Kakva je pak ona bila, raspoloživa izvorna građa ne govori. Može li se uz duvanjski ili pak koji drugi hercegovački kraj dovesti u vezu središte biskupije Sarsenterum, ostaje otvorenim pitanjem, iako se ni takva mogućnost ne može otkloniti. Ta je biskupija, kao što je već rečeno, zajedno s biskupijama Muccor i Ludrum433 bila osnovana na Drugom salonitanskom saboru 533. g . 4 3 4 Sigurno je, međutim, da se na temelju raspoloživih vrela i rezultata arheoloških istraživanja na duvanjskom području ne može dokazati da je rimski Delminij ikada bio biskupskim sjedištem odnosno da je postojala Delminijska biskupija. Biskup Malho ne može se argumentirano dovesti u vezu s Delminijem odnosno s Delminijskom (Duvanjskom) biskupijom. Kako šire duvanjsko područje još uvijek nije sustavno arheološki istraživano, ipak se s velikom sigurnošću može zaključiti da je kristijanizacija užeg duvanjskog kao i livanjskog područja polazila s područja Buškog blata. Na buškoblatskom području, gotovo dvostruko manjem od Duvanjskog polja koje je znatnim dijelom godine sve do 70-tih godina 20. st. bilo plavno, do sada su otkrivene četiri ranokršćanske bazilike s krstionicama. Može li se uz ovo područje KATIČIĆ, Litterarum studia, 112, bilj. 327. «1 BULIĆ - BERVALDI, Kronotaksa, 233, bilj. 94; ISTI, Kronotaksa biskupa, 64, bilj. 94. 4 3 2 ŠKEGRO, Duvno, 15; ISTI, Ponovno, 15; ISTI, Duvanjski prostori, 79-113; ISTI, Je li rimski Delminij, 9-85. 432a SKEGRO, Kristijanizacija, 134-137. 4 3 3 O biskupiji Ludrum: CICVARIĆ, Ubikacija, 161-172; ISTI, Grahovski kraj, 17-20. 4 3 4 ŠIŠIĆ, Priručnik, 162-163; КЛАИЋ, Historia Salonitana, 83-84; GUNJAČA, Ispravci, /., 54-55; IVANIŠEVIĆ, Povijesni izvori, 161. 430

76 ili pak uz Posuški Gradac (gdje je otkrivena dvojna ranokršćanska bazilika s krstionicom i kriptom 435 ) povezati središte biskupije Sarsenterum (utemeljene na Drugom salonitanskom saboru 533. g. zajedno s biskupijama sa sjedištem u Muccoru i Ludrumu), teško je reći, iako se ni takva mogućnost ne treba unaprijed isključiti. U prilog tome, osim samih bazilika te ranokršćanskog groblja s Gradine u Koritima u Bukovoj Gori, govori i činjenica da je kroz ovo područje prolazila glavna antička komunikacija koja je preko unutrašnjosti Bosne povezivala dalmatinsko provincijalno središte Salonu s Panonijom (via Salona -Argentaria - Sirmium).

Papinski patrimonij u Dalmaciji Papinski patrimonij u Dalmaciji posvjedočen je korespondencijom dvojice rimskih biskupa Vigilija: (537. - 555.) i Grgura I. Velikog (590. - 604.). Papa Vigilije u pismu upućenom svojim đakonima Sebastijanu i Rustiku 548/549. g. dalmatinski patrimonij (Dalmatiarum Patrimonium, Patrimonium in Dalmatia) spomi-

nje četiri puta. 436 Papa Grgur I. Veliki patrimonij u Dalmaciji (patrimonium in Dalmatia), odnosno patrimonij Svete crkve (patrimonium Sanctae ecclesiae) spominje u pismima iz 592., 593. i 594. g. Upravitelji papinskog dalmatinskog patrimonija (rectores) kao izravni papini činovnici bili su ujedno i njegovi predstavnici u Salonitanskoj odnosno Dalmatinskoj crkvi. Kao papini opunomoćenici, unatoč činjenici da su imali niže crkvene redove, posjedovali su izrazito visoke ovlasti spram dalmatinskog klera. One su uključivale pravo provođenja istrage nad salonitanskim nadbiskupima, zabranu nošenja palija, a u krajnjem slučaju, i pravo ekskomuniciranja iz Crkve. Kad se začeo papinski patrimonij u Dalmaciji, kakva mu je bila forma i gdje se on nalazio, iz dostupnih se vrela ne može utvrditi, a ne može se doznati ni vrijeme njegova nestanka.

Pismo pape Vigilija đakonima Rustiku i Sebastijanu U dužem pismu, koje je papa Vigilije 550. g. uputio svojim đakonima Rustiku i Sebastijanu, 437 spominje se dalmatinski patrimonij (Dalmatiarum patrimo«5 OREČ, Dvojna crkva, 55-85; ISTI, Značenje, 128-140. ŠKEGRO, Papinski patrimonij, 147-171; ISTI, ŠKEGRO, Patrimony, 9-28. «7 MANSI, Collectio, vol. IX., 355; MIGNE, Patrologia, tomus 69., epist. XIV, 43-51. «8 MANSI, Collectio, vol. IX., 355; MIGNE, Patrologia, tomus 69., epist. XIV, 46; CD, I, 4-5, br. VII; IVANIŠEVIĆ, Povijesni izvori, 162: "Postea vero ut a nobis ad Dalmatiarum patrimonium mittereris, summis precibus postulasti. Quod nos securi, quia talem feceras cautionem, animo libenti concessimus. Qui dum in Salonitanam urbem pro ordinatione patrimonii advenisses, quantum ad nos postea est plurimorum relatione perductum, illicitis te et a sede apostolica prohibitis ordinationibus miscuisti, et quos Honorius, tune praedicatae civitatis episcopus, contra consuetudinem Romanae vel suae ecclesiae, sedis apostolicae constituta sacris ordinibus applicaverat, non solum prohibere penitus noluisti, sed nec nobis ex hac causa vel scripto referre, vel quando Thessalonicae nobis occurreras, memor conscientiae tuae, ne verbo quidem suggerere voluisti, et cum Ulis, tanquam cum legitimo et rationabili ordine factis, cupiditatis špiritu acquievisti

77 nium) odnosno, patrimonij u Dalmaciji (patrimonium in Dalmatia)438: "Potom si [Sebastijane] sa žarkim molbama tražio da te pošaljemo u dalmatinski patrimonij. Budući da si iskazao toliku pažnju, u što smo bili sigurni pa smo rado to prepustili. No ti si se, došavši u Salonu da bi patrimonij uredio, koliko je do nas obaviješću mnogih pristiglo, spetljao s neovlaštenim i od Svete Stolice nedopuštenim redenicima, koje je Honorije u to vrijeme rečenoga mjesta biskup, suprotno običajima Rimske i svoje crkve i odredaba Svete Stolice priključio svetim redenicima. Ne samo da ti to nisi želio spriječiti, nego svjestan svoje krivnje, o tome nam nisi ništa htio javiti ni pismeno niti si nam o tomu bilo što rekao kad si bio došao u Solun. Kao da su zakonito i u skladu s razumom posvećeni, odlučio si poradi pohlepnosti duha nastaviti s njima surađivati te si razotkriven kao njihova zajedništva sudrug u potkupljivanju. I po drugi si put iz Soluna bio poslan za upravitelja patrimonija u Dalmaciji, svojim autoritetom opominjali smo te često da iz te provincije ne odeš prije nego ne prikupiš sve prihode što si ih obećao, kako od dalmatinskog posjeda tako i od prevalitanskog. No ti si, zanemarujući sve, požurio se doći u Konstantinopol da bi samo napravio skandal, kako se pokazalo iz onog što je uslijedilo". Ovo su pismo supotpisala trojica biskupa (Ivan Marsican, Zakej Silacen, Julijan Cingulan), dvojica papinih đakona (Šapat i Petar), papinski prvi notar (primicerij) Surgencije i neki neimenovani podđakoni.439 Papinski dalmatinski patrimonij u ovom kraćem ulomku pisma pape Vigilija spominje se četiri puta. Prvi se put naziva dalmatinskim patrimonijem (,Patrimonium Dalmatiarum), drugi se put navodi samo kao patrimonij (patrimonium), treći se put spominje u istoj formi kao i prvi put (patrimonium Dalmatiarum), a četvrti se put navodi zajedno s prevalitanskim patrimonijem (de Praevalitano patrimonio).

Iz ovog pisma pape Vigilija, kao niti iz bilo kojeg drugog vrela tog vremena, ne može se utvrditi lokacija papinskog patrimonija u Dalmaciji ni njegov opseg, kao što se, uostalom, ne može locirati niti utvrditi opseg papinskog patrimonija u provinciji Prevalitani. Ne može se utvrditi ni to je li papinski dalmatinski patrimonij, kao i onaj u Prevalitani, bio kompaktan ili je bio sastavljen od više posjeda. U svakom slučaju, na području Dalmacije sredinom 6. stoljeća bilo je krupnih posjeda sastavljenih od više imanja razasutih i po otocima i na kopnu procedere, et eorum socius es communionis venalitate repertus. Iterum Thessalonica ad Dalmatias patrimonii regendi causa remissus es, ex qua provincia frequenti te auctoritate monuimus, ut non ante discederes, nisi omnes secundum pollicitationem tuam tarn de Dalmatiarum patrimonio quam de Praevalitano colligeres pensiones. Sed tu, omnia preatermittens, ad Constantinopolitanam urbem pro solo faciendo venire scandalo festinasti, quantum et sequens exitus declaravit". «9 MANSI, Collectio, vol. IX., 355; MIGNE, Patrologia, tomus 69, epist. XIV, 50-51; CD, I, 4-5, br. VII; IVANISEVIC, Povijesni izvori, 162: "Praesentem autem sententiam per Joannem Marsicanum, Zacchaeum Syllacenum, Julianum Cingulanum, fratres et coepiscopos nostros, sed et Sapatum atque Petrumfilios nostros diaconos, nec non etfilium nostrum Surgentium primicerium notariorum, atque Servumdei subdiaconum regionis secundae, nostrae cui praesidemus ecclesiae, vobis noscimur transmisisse".

78 (si. 20.). 440 Iz navedenog odlomka pisma pape Vigilija moglo bi se naslutiti da papinski dalmatinski patrimonij krajem prve polovice 6. stoljeća i nije bio osobito veliki. Međutim, prihodi (pensiones) ubirani od njega za papu nisu bili nevažni. Proizlazi to i iz činjenice da papa Vigilije upravu (ordinatio patrimonii) dalmatinskog patrimonija povjerava osobi iz svog najbližeg okruženja. Bio je to đakon Sebastijan, kojem je uprava dalmatinskog patrimonija povjeravana u dva navrata.

SI. 20. Fragment darovnice sa spomenom posjeda na području Salone, Mljeta, Trilja, Sinja i dr. (prema I. Nikolajević)

Unatoč činjenici da je uprava dalmatinskog i prevalitanskog patrimonija bila povjeravana najbližim papinim suradnicima, to nije bila garancija da će prihodi, ubirani od njega, konačno i dospjeti u papinu kasu. Proizlazi to iz činjenice da je papa Vigilije, kao što sam kaže, više puta bio prisiljen opominjati đakona Sebastijana da ubere prihode od dalmatinskog i prevalitanskog patrimonija te mu ih donese u Solun. Budući da se đakon Sebastijan na papine opomene 4 4 0 MARINI, I papiri diplomatici, No. 78; НИКОЛАЈЕВИЋ, Белики посед 290, si. 3: "[——] Item [prae]cipio ut in [in]sula [Meli]tense dentur per suprascriptum [—] luminaria per omnes Dei sacras ecclesias vel qui ad ipsam diocesen pertinent solidi centum & ad pauperes om[nes] in pd. In insula solidi centum similiter volo ut dentur in castella quae sunt super civitatem Salonitanam tam in luminaria sacrarum ecclesiarum quam ad pauperes id est Asinio: Tilu(a) [-] bielio. Gennes(r) [-] una cum aliis: pulta: seu elu(a)r(s)a: solidi centum s(r) [--] vero excepte quod in anteriore mea deliberavi volun[tatem] ad libcrtos meos quam ad alios vel quod in praesentes codicellos meos pro remedio anime meae etiam in luminaria vel ad pauperes dandum deliber[avi et quan]ti remanserint in auro solidi volo ut omnes pro redemptione captivo[rum ]. "

79 oglušivao, papa ga je zbog toga, kao i zbog drugih propusta, oštro korio. To je, uostalom, i uzrokovalo pisanje ovog pisma. Iz njega, kao ni iz drugih vrela, ne može se dokučiti zašto je uprava dalmatinskog i prevalitanskog patrimonija povjeravana istoj osobi, koja je, da bi tu službu preuzela, upućivana u Salonu (in Salonitanam urbem). Ne nazire li se u tome mogućnost da se papinski dalmatinski patrimonij sredinom 6. stoljeća i sam nalazio negdje na salonitanskom području? Otud bi se moglo pomišljati da je osoba, kojoj je papinski dalmatinski patrimonij bio povjeren, ujedno bila papinski predstavnik u Salonitanskoj, odnosno, Dalmatinskoj crkvi. Na takvu mogućnost upozoravaju također i papini prijekori koje je uputio đakonu Sebastijanu zbog toga što nije spriječio nedopuštena ređenja klerika u Salonitanskoj crkvi a niti je o njima papu izvještavao. U prilog takve mogućnosti govore i upravitelji papinskog dalmatinskog patrimonija iz vremena pape Grgura I. Velikog, koji su doista bili njegovi ovlašteni predstavnici (responsalis) u Salonitanskoj, odnosno Dalmatinskoj crkvi. Činjenica da je

papa Vigilije upravu i ubiranje prihoda od prevalitanskog patrimonija povjeravao istoj osobi kojoj i dalmatinski patrimonij, išla bi u prilog pretpostavci da prevalitanski patrimonij sredinom 6. stoljeća nije mogao biti osobito velik. Možda je upravo ta činjenica, kao i činjenica da je provincija Prevalitana (provincia Praevalis, Praevalitana) nastala 297. g. izdvajanjem jugoistočnog dijela Dalmacije u zasebnu provinciju sa Skodrom (Scodra) kao upravnim, 441 a potom i crkvenim središtem,442 mogla biti presudnom za odabir upravitelja prevalitanskog patrimonija. Na negdašnje jedinstvo dalmatinskog i prevalitanskog područja upućivao bi također i oblik ove provincije, koji se navodi uz patrimonij (Dalmatiarum patrimonium). Isti pluralni oblik javlja se i 489. g. uz dalmatinski patrimonij (in provintia Dalmatiarum) germanskog kralja Odoakara (476. - 493.) 4 4 3 Stoga bi pojedini autori i mogli biti u pravu kad u tome vide reminiscenciju nekadašnje jedinstvenosti dalmatinskog područja. 444 Papa je upravu prevalitanskog patrimonija i ubiranje prihoda od njega mogao povjeriti upravitelju dalmatinskog patrimonija i zbog toga što on (u ovom slučaju đakon Sebastijan), ako od Drača nije putovao morem, 445 putujući prema Saloni nikako nije mogao zaobići Skodru. 446 Biskup prevalitanskog crkvenog središta - Stjepan u pismu pape Grgura I. Velikog spomenut je 591. g. također u kontekstu tadašnjeg upravitelja papin-

SARIA, Praevalitana, 1673-1680; КОВАЧЕВИЋ, Црна Гора, 242-243,257; НОХНА, Shkodra, 551-568. 442 PETERS, Die ekklesiale Geographie, 105; HOXHA, Procesi i kristianizimit, 69-88. 443 MARINI, I papiri diplomatici, No. 78; НИКОЛАЈЕВИЋ, Велики посед, 280. 444 UGLEŠIĆ, Dalmacija, 65,67,69. «s О plovnim pravcima: BRUSIĆ, Problemi plovidbe Jadranom, 549-568; JURIŠIĆ, Ancient Shipwrecks, 47-59. 446 TIR, K 34, Carte historique et topographique.

80 skog dalmatinskog patrimonija. 447 Ne može li se i iz te činjenice nazrijeti mogućnost da je papinskim prevalitanskim patrimonijem i tijekom prvih godina posljednjeg desetljeća 6. stoljeća upravljala osoba kojoj je bio povjeren dalmatinski patrimonij? U vrijeme nastajanja pisma pape Vigilija, taj je papa odredbom bizantskog cara Justinijana (527. - 565.) boravio u Solunu koji je, također, carevom voljom, bio crkvenim središtem prefekture Istočnog Ilirika. Bilo je to vrijeme dogmatskih trvenja poznatih pod imenom Tria capitula u kojima je carska odluka bila od presudne važnosti. Da bi što učinkovitije konsolidirao prilike u državi, car je za Tria capitula jedno vrijeme bio pridobio i papu Vigilija. 448 Da bi ga imao pod nadzorom, car mu je bio odredio boravak u Solunu. Međutim, car nije blagonaklono gledao ni na utjecaj biskupa Soluna, kao uostalom ni biskupa vlastite prijestolnice. Stoga je 535. g. prefekturu Istočnog Ilirika, koja je uključivala provincije Obalnu i Mediteransku Daciju (Dada Ripensis, Dacia Mediterranea), Panoniju Sekundu (Pannonia Secunda), Meziju Primu (Moesia Prima), Prevalitanu (Praevalis), Darda-

niju (Dardania) i Makedoniju Sekundu (Macedonia Secunda), podložio vlasti biskupa Justinijane Prime (Iustiniana Prima), koja se nalazila na području Caričinog Grada kod Leskovca u južnoj Srbiji. 449 Ipak cara su vojno-političke okolnosti tijekom rata s Ostrogotima u Italiji prisilile da 545. g. Ilirik vrati pod jurisdikciju rimskog biskupa. Sebastijanovo upravljanje dalmatinskim i prevalitanskim papinskim patrimonijima odvijalo se u takvim okolnostima. Te su okolnosti nedvojbeno pridonijele i nepravilnostima u upravi papinskim posjedima u Dalmaciji i Prevalitani, kao uostalom i nepravilnostima u Salonitanskoj crkvi. Crkvena trvenja oko tzv. Tri poglavlja odrazila su se i na Salonitansku, odnosno, Dalmatinsku crkvu, zbog čega je car Justinijan 554. g. dao protjerati i salonitanskog nadbiskupa Frontinijana u Antinoje (Antinoie) u egipatskoj provinciji Tebaidi Primi (Thebaida Prima), a 562. g. u Anciru (Апсуги) u Galaciji u središnjoj Anadoliji. 450 U vrijeme pontifikata pape Vigilija i vladavine cara Justinijana u Gedatama (Gate) u srednjim Poljicima na antičkoj cesti koja je preko Poljica spajala Scodru sa Salonom451 bio je podignut centralni ranokršćanski sakralni objekt, visokih 4 4 7 FARLATI, Illyr. Sacr., IV., 170; MANSI, Collectio, vol. IX., 1057; MIGNE, Patrologia, tomus 77., lib. I., epist. XXXVIII (527); CCSL, CXL, I, 36 pag. 43: "Gregorius Malcho Episcopo Dalmatiae. Iohannes vir eloquentissimus, consiliarius viri excellentissimi domini Georgii praefecti per Italiam, insinuavit nobis contra Stephanum, episcopum Scodrensis civitatis, quorumdam se negotiorum habere controversias, et petiit inter eum et se iudicium debere consistere. Propterea fraternitatem tuam praesenti praeceptione curavimus admonendam ut praedictum episcopum ad eligendum compellas venire iudicium. Et quicquid inter praedictum lohannem virum magnificum et saepe fatum episcopum electorum fuerit sentetia definitum, ad effectum perducere non omittas, ut et actor de consecuta iustitia gratias referat ut pulsatus, cum ad cognitionem deducitur, nihil contra se de illata iniustitia conqueratur". 4 4 8 O crkvenoj politici Justinijana I.: BRATOŽ, Kirche, 537-545; CAMBI, L'âge de Justinien, 933-958. 449 CIC, III., 94 v. 2; GRANIĆ, Die Gründung, 123-140; ISTI, Оснивање, 113-133; МИРКОВИЋ, Централне балканске области, 104; BRATOŽ, Razvoj organizacije, 378. 4 5 0 IVANIŠEVIĆ, Salonitanski biskupi, 239-240. «1 O cesti kroz Poljica: ČAČE, Civitates, 368-369; ISTI, Gedate, 194-199.

81 dometa ranobizantskog graditeljstva, s luksuzno dekoriranim namještajem, mozaicima, freskama, obložnim mramornim pločicama i dr., 452 jedinstven na dalmatinskom području (si. 21.). 453 Ne može se precizirti kakvu je ulogu taj objekat imao, kao uostalom i kasnoantička palača iz obližnje Ostrvice (si. 22.). 454

SI. 21. Sakralni kompleks u Gatima (prema J. Jeličić-Radonić)

Teško je pak povjerovati da je podizanje takva kompleksnog sakralnog objekta bila samo puka slučajnost, pogotovo ako se zna da su uz njega bili podignuti i gospodarski objekti, uključujući i postrojenja za proizvodnju maslinova ulja i vina. 455 Upravo ta postrojenja pokazuju da je osoba kojoj je sakralni «2 JELIČIĆ-RADONIĆ, Kompleks, 143,144, 147; MIGOTTI, Zrmanja, 173. «3 JELIČIĆ-RADONIĆ, Istraživanja, 41-161. 454 RAPANIĆ, Palača, 149-162. «5 JELIČIĆ-RADONIĆ, Istraživanja, 36-38, 56-60.

82 objekt u Gatima bio povjeren raspolagala maslinicima i vinogradima iz kojih su prihodi nadilazili njegove potrebe. Ostaje oTvorena mogućnost da se taj sakralni objekt iz Gata u Poljicima i kasnoantička palača iz Ostrvice poveže s dalmatinskim papinskim patrimonijem. U svakom slučaju već spominjani kasnoantički natpis iz Izbičnja kod Prijepolja u jugozapadnoj Srbiji dokazuje da su u crkvene ruke u Justinijanovo doba dospijevali ne samo sakralni nego i visokovrijedni gospodarski objekti s popratnim sadržajima.456 Sličnih je primjera bilo i prije Justinijana. Tako je u crkvene ruke u vrijeme Valentinijana I. (364. - 375.) i Valensa (364. - 378.) dospjela i nekadašnja palača Dioklecijanova suvladara Galerija (293. - 311.), Felix Romuliana (Gamzigrad kod Zaječara u sjeveroistočnoj Srbiji). 457 Na dalmatinskom području u crkveno vlasništvo krajem 5., odnosno početkom 6. stoljeća također su dospijevali veliki gospodarsko-stambeni kompleksi, primjerice onaj u Mogorjelu kod Čapljine u zapadnoj Hercegovini.458

SI. 22. Pretpostavljena rekonstrukcija pročelja kasnoantičke palače iz Ostrvice (prema Ž. Rapaniću)

456 БУЛИЋ, Антички спомепици, 332; ISTI, Антички споменици наше земље, 330; МИРКОВИЋ, Antistes Stefanus, 1-8; ILIug., 1735.: + Omnia quae cernis magno constructa labore / moenia, templa, domus, fontes, stabula, atria, thermas / auxilio Crristi (!) paucis construxit in annis / antistes Stefanus (!) sub principe Iustiniano. 457 СРЕЈОВИЋ, Гамзиград pass; ISTI, Felix Romuliana, passim. 458 MARIJANOVIĆ, Prilog, 110-120.

83

Dalmatinski patrimonij u korespondenciji pape Grgura I. Velikog Papinski dalmatinski patrimonij u korespondenciji pape Grgura I. Velikog prvi se put spominje u pismu upućenom u ožujku 592. Jobinu, bizantskom prefektu Ilirika. Čestitajući tom visokom dužnosniku sređivanje prilika u Iliriku, nakon što su ga barbari poharali, papa mu ujedno preporučuje i novopostavljenog upravitelja patrimonija u Dalmaciji.459 Iz pisma istog pape, koje je u ožujku 593. uputio podđakonu Antoninu, vidljivo je da je taj novopostavljeni upravitelj dalmatinskog patrimonija bio sam podđakon Antonin. On je na taj položaj postavljen nakon što je s njega bio uklonjen dotadašnji upravitelj biskup Malho.460 Iz raspoloživih se vrela, međutim, ne može razaznati zbog čega je papa biskupa Malha, od kojeg je u ožujku 591. tražio da posreduje u sporu između biskupa Scodre Stjepana i bizantskog savjetnika prefekta za Italiju Ivana, 461 uklonio s položaja upravitelja dalmatinskog patrimonija. Sporenja pojedinih dalmatinskih biskupa i državnih dužnosnika registrirana su međutim, i prije, primjerice, salonitanskog biskupa Januarija (oko 507. - 511.) i nekog Ivana zbog biskupova neplaćanja isporučenog mu maslinova ulja. U tom je sporu intervenirao i ostrogotski kralj Teodorik (471. - 526.). 462 Papa Grgur I. Veliki u spomenutom pismu prefektu Ilirika dalmatinski patrimonij spominje u kontekstu njegove administracije (patrimonialis administrate).463 U svakom slučaju vladale su iznimno teške prilike, tijekom kojih su bile poharane i pojedine biskupije u Iliriku, zbog čega su ih i njihovi biskupi bili prisiljeni napustiti. O tome je izvijestio papu i bizantski prefekt Ilirika Jobin. 464 Nije li slična sudbina mogla pogo459 CCSL, CXL., II., 20, pag. 107: "Praesentium igitur latorem, quem illic pro ipsa exigui patrimoniali administratione direximus, vestrae exelentiae commendamus". 4 6 0 O Malhu: ŠKEGRO, Duvanjski prostori, 108-112; ISTI, Je li rimski Delminij, 23-37. FARLATI, lllyr. Sacr., IV., 170; MANSI, Collectio, vol. IX, 1057; MIGNE, Patrologia, tomus 77, lib. I, epist. XXXVIII (527); CCSL, CXL, I, 36 pag. 43. 462 CCSL, XCVL, Variarum lib. VII., pag. 103; IVANIŠEVIĆ, Povijesni izvori, 157-158: "Omnes quidem iustitiam colere et observare praecipimus, sed eos maxime qui divinis honoribus eriguntur, ut supernae gratiae fiant proximi, dum a terrena fuerint cupiditate longinqui. Iohannes itaqueflebili nos allegatione pulsavit sanctitatem vestram a se sexaginta orcas olei ad implenda luminaria suscepisse, quorum pretium sibi postulat oportere restitui. Bonum quidem votum, si tarnen non ibi aliquid misceatur adversum. Nam licet ubique deceat iustitiam custodiri, in Ulis rebus maxime necessaria est, quae divinis obtutibus offeruntur, ne putemus ignorare deum, unde accipiat, si fraudatis oblationibus acquiescat. Et ideo, si veram querimoniam cognoscitis supplicantis, consideratione iustitiae, quam sancta lege praedicatis, facite quae iure debentur sine tarditate restitui: quatinus nullus ingemiscat illata sibi per vos fuisse dispendia, quos decet potius praestare iuuamim. Quatpropter studete, ut, qui non soletis, pro rebus magnis excedere, nunc non videamini, quod absit, in parvitate peccare". 4е. Споменик СКА, LXXI., Beograd 1931. ВУЛИЋ Антички епомепици наше земље Никола ВУЛИЋ. Антички споменици наше земље. Спомеиик СКА 98., Beograd 1941-1948. WENZEL Ukrasni motivi na stećeima Marian WENZEL, Ukrasni motivi na stećeima. Ornamental Motifs on Tombstones from Medieval Bosnia and Surrounding Regions. "VM", Sarajevo, 1965. WENZEL Tombstones Marian WENZEL, Bosnian and Herzegovinian Tombstones - who made them and why. Südost Forschungen, 21. (1962.), 102-143. WILKES Dalmatia John J. WILKES, Dalmatia, London 1969. Za pravedan mir. Biskupski ordinarijat Mostar u ratnoj Za pravedan mir drami 1990. - 1994. (priredio Ante Luburić). Acta et studia 2., "TIM", Mostar, 1995. Zagrebačka biskupija i Zagreb 1094. - 1994. Zbornik u Zagrebačka biskupija čast kardinala Franje Kuharica. Zagreb, 1995. ZANINOVIĆ Delmati, I Marin ZANINOVIĆ, Ilirsko pleme Delmati. Godišnjak CBI, IV.,12. (1966.), 27-92. ZANINOVIĆ Delmati, II Marin ZANINOVIĆ, Ilirsko pleme Delmati, II. dio. Materijalna i duhovna kultura. Godišnjak CBI, V./3. (1967.), 5-101. ZANINOVIĆ Delminij i njegov forum, Marin ZANINOVIĆ, Delminij i njegov forum. Histria antiqua. Časopis Međunarodnog istraživačkog centra za arheologiju, sv. 5. (1999.), 89-97. ZANINOVIĆ Delminium Marin ZANINOVIĆ, Delminium. Od Helena do Hrvata. "ŠK", Zagreb, 1996., 200-208. ZANINOVIĆ Delminium. Primjedbe uz lolaciju Marin ZANINOVIĆ, Delminium. Tomislav. Zbornik radova - Prvi hrvatski kralj Tomislav. Zbornik radova. "Zajednica Duvnjaka Tomislavgrad - Zagreb" "Općinsko poglavarstvo Tomislavgrad", Zagreb, 1998., 11-16. VERDUCCI,

II collegio

323 ZANINOVIĆ

Petar Berislavić

ZANINOVIĆ

Scardona i Rider

ZEILLER

Les origines

ZELENIKA

Stećci

ZELENIKA

Stariji katolički sakralni objekti

ZIRDUM

Svjetovni svećenici

ZIRDUM,

Karta

ZLATO VIC

Bribirski nekrolog

ŽIVKOVIĆ

Društveno-političke prilike

ŽIVKOVIĆ

Dubrovačka nadbiskupija

ZUGAJ

Bosanska vikarija

ZUGAJ

Fr. Danijel

ZUGAJ

Hrvatska biskupija, I

ŽUGAJ

Hrvatska biskupija, II

Joško ZANINOVIĆ, Kako je biskup, ban i vranski prior Petar Berislavić pribavio Hrvatskoj naslov "predziđe kršćanstva". CCP, 33. (1994.), 109-134. Marin ZANINOVIĆ, Scardona i Rider flavijevske fundacije. "Područje Šibenske županije od pretpovijesti do srednjega vijeka", Šibenik, 18. - 20. listopada 1995. Izdanja "HAD" 19. (1998.), 123-129. Jeacques ZEILLER, Les origines chrétiennes dans la province Romaine de Dalmatie. Paris, 1906. Anđelko ZELENIKA, Stećci Livanjskog područja. Livanjski kraj u povijesti. "MHAS" - "Općinsko Hrvatsko vijeće obrane - Livno", Split - Livno, 1994., 89-100 Anđelko ZELENIKA, Stariji katolički sakralni objekti u dolini Neretve od Počitelja do Gabele. Zbornik znanstvenog simpozija "Povijest Hrvatskog Počitelja" održanog 16. i 17. veljače 1996., ;*od. u Ćapljini. "Općinsko poglavarstvo Čapljina", Čapljina - Zagreb, 1996., 225-237. Dr. A(ndrija) ZIRDUM, Svjetovni svećenici u Bosni i Hercegovini u tursko doba. NetV, XXIX./1. (1979.), 205-212. Andrija ZIRDUM, Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine. BF, 1X./15. (2001.), 161219. Štipan ZLATOVIĆ, Bribirski nekrolog XIV. i XV. vieka. Starine JAZU, 22. (1889.), Pavo ŽIVKOVIĆ, Društveno-političke prilike u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije /1089-1989/. "VVTŠ", Sarajevo, 1991., 10-92. Pavao ŽIVKOVIĆ, Dubrovačka nadbiskupija i vjerske prilike u Bosni tijekom 12. i 13. stoljeća. Tisuću godina dubrovačke (nad)biskupije. Zbornik radova znanstvenoga skupa u povodu tisuću godina uspostave dubrovačke (nad)biskupije / metropolije (998. - 1998.). "Biskupski ordinarijat" Dubrovnik - "Crkva u svijetu" Split, 2001., 235-252. Marijan ŽUGAJ, Bosanska vikarija i franjevci konventualci. Sommario: [Vicaria minoritica di Bosnia i Minoriti Conventuali, 25-26], Croatica Christiana Periodica, XIII./24. (1989.), 1-26. O. Marijan ŽUGAJ, Fr. Danijel, duvanjski biskup 1551-1575. (t 1577) - potomak slavne obitelji Vukčić Hrvatinić - Kosaca. Fraternitas. Glasilo hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, XXVIII./3. (1992.), 29-32. Marijan ŽUGAJ, Hrvatska biskupija od 1352. do 1578. godine. CCP, 17. (1986.), 92-112. Marijan ŽUGAJ, Hrvatska biskupija od 1352. do 1578. godine. II. dio. Hrvatski biskupi od 1352. do 1578. CCP, 18. (1986.), 1-26.

324 ŽUGAJ

Samostani franjevaca

Marijan ŽUGAJ, Samostani franjevaca konventualaca u Bosanskoj vikariji. Sommario: [Conventi Ioca della Vicaria di Bosna dei Minoriti Conventuali, 48], CCP, XWJ25. (1990.), 1-48.

325

On the Edge of Survival. Diocese of Duvno from the time of its founding till incorporation into Apostolic vicariate of Bosnia Summary

Monograph On the Edge of Survival. Diocese of Duvno from the time of its founding till incorporation into Apostolic Vicariatus of Bosnia [Na rubu opstanka. Duvanjska biskupija od utemeljenja do uključenja u Bosanski apostolski vikarijat] is

a result of the author's long lasting investigation on the certain segments of the Christianity and Catholic faith in the hinterland of the eastern Adriatic coast. The work is divided into four parts. In the first part author speaks about the problem of the continuity of the medieval Diocese of Duvno in regard with the, so called, Diocese of Delminium. In this part author critically valorizes the extant sources, with which certain historians have tried to support their theses about the continuity of the Duvno as the bishop's see from the late Antiquity till 1735. The Roman settlement Delminium, placed somewhere in the region near present-day Duvno, very often is considered as the see of this supposed diocese. Many authors refer to bishop Malhus (+594) as a chief proof of the existence of this Diocese of Delminium, although the fact is that it is not sure that Delminium - nor any other ancient settlement appropriate for the bishop's see - even existed at this time in the region of the present-day Duvno. From the time of Daniele Farlati (1690-1773) Malhus is quoted as the first, or one of the first, bishops of the Diocese of Delminium (Duvno), even though there is no extant evidence that relates this "problematic" bishop neither with Delminium nor with the region of Duvno. In fact, Malhus was - as this study shows - only one of the rectors of the Patrimony of St. Peter in Dalmatia, and as a such he was also a representative of the pope Gregory I the Great (590-604) at the Church of Salona, i.e. Dalmatia. He performed the same duty as deacon Sebastianus during the time of the pope Vigilius (537-555) or sub-archdeacon Antoninus who succeeded Malhus at the position of the rector of the pontifical patrimony in Dalmatia. In this first part of the study author also revalorizes other sources, dating from the Antiquity to the high Middle Ages, which are supposed to be relevant for the theory about Delminium as a diocese see. As the result of this analysis, the author reveals that one cannot speak about Delminium as a diocese see before the end of the thirteenth or the beginning of the fourteenth century. In the second part of the monograph, under the title Duvanjska biskupija [Diocese of Duvno], the author analyzes the sources and the relevant literature about the Diocese of Duvno that could be founded at the end of the thirteenth or

326 at the beginning of the fourteenth century. This diocese managed to survive until 1735, when it was, together with other dioceses under the Ottoman rule, incorporated into Apostolic Vicariatus of Bosnia. The author concludes that the influential Croatian medieval family of Bribirski, i.e. Paul I Bribirski (c. 1245-1312), had the chief role in the founding of the Diocese of Duvno. In this undoubtedly he had some help from fra Peter the archbishop of Split (1297-1324). With the founding of the Diocese of Duvno, as well as one of Makarska (Krajina), together with a support of the Franciscan order in this region, Bribirski clan consolidated their rule on the newly acquired lands. The author reveals that at the time of its founding the see of the bishop of Duvno had to in the fortress of Rog, i. e. in the nearby church of St. John Baptist. He supports this theory by the fact that during the first three decades of the seventeenth century there were three bishops of Rog. Moreover, the author upholds an idea that near this fortress had to be also the location of the Chapter of Duvno. Since the establishing of the Dioceses of Duvno and Makarska were projects of Bribirski clan, the author discusses a difficult position of these dioceses after the fall of Bribirski clan in the 30s of the fourteenth century. After this decline of the Bribirski clan in this region the new family - originating from Bosnia - came to power there. Their name was Kotromanić, with the Stephen II Kotromanić as their chief representative in this period. Although Kotromanić family was officially of the Catholic faith, during their rule in this region (Dioceses of Duvno and Makarska) one can notice a certain increase of the Bosnian Church (Krstjani) influence and the decline of the Catholic Church regarding the organization. The fact that some of the bishops of these dioceses, after coming of Kotromanić family, had to flee and to find sanctuary in the realms of the archdiocese of Split supports the above-mentioned hypothesis. On the other hand, the establishing of these two dioceses was not well accepted at the see of the archbishop of Split, for these dioceses were constituted from the lands that before were under the direct rule of the archbishop of Split. After the fall of the Bribirski clan bishops of Duvno and Makarska mainly resided on the territory of the archdiocese of Split, and from time to time were appointed to the responsible duties there. Furthermore, some persons who did not have any connection with the Diocese of Duvno, but they had good relations with some local and European royal families, were often appointed to the position of the bishops of Duvno. Thus, one can conclude that even less than a half of the bishops of Duvno really came to their diocese. The most of them were members of the Franciscan order and subjects of the Franciscan province Bosna srebrena. In the third part the author deals with the history of the bishops of Duvno and of Rog. The greatest number of the archival sources about this topic was collected by Dominik Mandić (1889-1973) in the archives of Vatican and some other archives out of Croatia. Some of the sources (but their lesser part) originate from the archives of Split and Zadar. These sources reveal that the Diocese of

327 Duvno had 23 bishops, and that in some periods 4 of the bishops of Makarska also governed this diocese. However, only for 9 of them one can find proof that they actually came to the diocese and lived there. After the Ottoman invasion in this region (60s and 70s of the fifteenth century), Diocese of Duvno existed only formally up to the moment when it was incorporated in the Apostolic vicariate of Bosnia. The Catholic population in this period mainly migrated to the other regions that were not under Ottoman rule, and the care of the Catholic faith was left to the Franciscans of Bosna srebrena. In the fourth part of this monograph the author presents some of the sources related to the diocese and bishops of Duvno. Moreover, some of them are also translated into Croatian.

329

KAZALO OSOBA A Aelia Buo, 60 P. Aelius P. f. Iuvenalis, 60 P. Aelius Victor Varanus, 60 Alačević Josip, 119,189,190, 242 Albanci, 138 Alföldy Géza, 35, 51,93 Alfons V., aragonsko-napuljski kralj, 133,175 Alfonz de Molina, 228 Aličić Ahmed, 134,137,177,182 Anastazije I., bizantski car, 30 Andelić Pavao, 125,168,170 Ančić don Jozo, 1 7 - 1 9 Ančić Mladen, 36, 97, 118, 124, 126, 127, 129, 132,141,142,150,163,166 - 169,179,220 Antoljak Stjepan, 73 Appianus Alessandrinus, 102 Arpadovići, 106,125 Atanacković-Salčić Vukosava, 60 - 62 Avari, 69 Averaldi Bartolomej, 179 в Babić Petar, 18, 74,75,104,163 Babić Vladimir, 97 Baćić Stanko, 201 Bagarić fra Ivan, 17, 18, 22, 23, 25, 28, 61, 110, 129 Bagarić Jakov, 282 Bajan, avarski kagan, 50 Bakula fra Petar, 17,18,68,133 -135,155 Bakus, 91 Baničević Božo, 124 Barada don Miho, 40,43,44, 71 - 73,97,110 Barbaric Josip, 141,142,170, 201 Barišić Grga, 280 Baronius, 30 Bartocetti V., 145 Bartulović Ante, 281 Basier Đuro, 17 - 19, 21,22 - 24,27,28,61,151 Batinić fra Mijo Vjenceslav, 185, 191, 199, 201, 202,205 Batthyany Ignacij, 41,42,100 Begić Ivan, 280 Bella III., ugarski kralj, 103 Benković fra Ambrozije, 44

Berislavić Petar Trogiranin, hrvatski ban, 183, 185 Bertolini Ottorino, 87, 89 Bervaldi Josip, 19,21,22,27,42,49,56,58,59,62, 71, 73, 75, 87 Bešlagić Šefik, 22,23,27 Bešlić Stjepan, 280 Bilogrivić Nikola, 20, 22, 96, 97,151 Bitrakova-Grozdanova Vera, 32 Blažeković Milan, 13 Blažević fra Velimir, 103,162 Bogović Mile, 103,129,153,170,182,200 Bojanovski Ivo, 17,18, 20, 29, 43 - 45,47, 54, 58 - 61, 72, 73, 98 Brandt Miroslav, 31, 55, 58 Branimir, hrvatski vladar, 141 Bratož Rajko, 30, 59, 74,80 Bribirci, 123 - 129,132,135, 161 - 164, 211, 212, 326 Bribirski Grgur, 124 Bribirski Juraj I., 124,130 Bribirski Juraj II., 124 Bribirski knezovi, v. Bribirci Bribirski Mladin I., 125,127 Bribirski Mladin II., 124,125,128 -130,132,135, 137 Bribirski Paul I., v. Bribirski Pavao I. Bribirski Pavao I., 122, 124, 125, 127, 131, 132, 135,211 Bribirski Pavao II., 124 Bribirski, v. Bribirci Brković Milko, 129,133 -135,163,173,175 Brusić Zdenko 33, 79 Budak Neven, 98,99 Bulić don Frane, 10,17,19 - 22,25,26,42,44,49 - 51,53 - 62,65 - 68,70 - 73,75,87,107 -109 Butković Radin, 175 Buturac Josip, 25,58, 72, 73, 96 c Cacichi, v. Kačići Cambi Nenad, 41, 47, 54, 58, 59, 61, 73, 80, 99, 104,110 Catharina domina, sestra biskupa Vocatiusa Voc(ac)ensisa fra Danijela, 242 Chevalier Pasquale, 53, 54, 56, 61 Cicvarić Ivan, 42, 75 Coleti P. G„ 118,181, 229,231

330 Comaskey B. J., 137 Croati, 125

Č Čače Slobodan, 52 - 54, 58,61, 80 Čapkun p. Petrus, 131,149 Čarapović Ivan, 280, 281 Češko (Ćesić?) Jakov, 280,281 Čović Borivoj, 134 Čremošnik Irma, 141,151 Crnčić Ivan, 30, 98

ć Ćelebi Evlija, 120 Ćirković Sima, 127,129,163,170 - 172,175,176 Čorović Vladimir, 44 Ćošković Pejo, 14,129,163,175 Ćurčić Martin, 281 Ćurić Mijo, 281

D Dadić --, 154 Dalmatae seu Sclavoni, 190 Dalmati, v. Delmati Dalmesani, 103 Dalmisani, 103 Daničić Đ(uro), 135 de Franciscis Antonio, nobilus lustinopolitanus, 242 de Marmont Auguste Frédéric Louis Viesse, 144 de Sassa Jakov iz Ankone, 242 Delfin Jakob, dubrovački knez, 103 Delmati, 17, 21,22,26 Delminenses, 22, 61 Delonga Vedrana, 141 Dević Antun, 145 Difnik Franjo, 200 Dilberović Nikola, 282 Dioklecijan,rimskicar, 18, 24 Dodig Radoslav, 135 Dona Leonard, mletački dužd, 252 - 254 Donat, stonski biskup, 106 Doroteja, žena Tvrtka I. Tvrtkovića, 168 Dračevac don Ante, 124,179 Draganović Krunoslav, 10,13,18,19,25,72,103 - 106,120,130,131 Dragić Marko, 18,19 Dubrovčani, 103 Duffy Eamon, 59, 89, 90 Dugalići, travnički begovi, 283 Dujmović Frano, 125,130

Dumančić Luka, 284 Duvnjaci, 22 dux Stephanus, 175 Dyggve Ej nar, 86

Dž Džaja Miroslav, 22,23, 202 Džaja Srećko, 176 E Ekshilarat, 68 Elizabeta, ugarsko-hrvatska kraljica, 166 Engel Pàl, 166 Eubel Conradus, 95,110,154,155,161,164,169, 188,194,215,217

F Farlati Daniele, 17,19 - 22, 25 - 27, 40 - 44, 49, 56 - 58, 64, 66 - 68, 71, 74, 80,83, 91,93, 95, 987, 103,105,106,108 - 110,112,117 - 121, 128, 130, 131, 142, 147, 149, 150, 153, 154, 156, 162, 165, 167, 169, 170, 176, 177, 179, 181, 182, 188 - 190, 194, 197, 198, 217, 223, 243, 325 Feliciangeli B., 24 Ferdinand I. Habsburgovac, ugarsko-hrvatski kralj, 119,188,241 Ferdinand II. Habsburgovac, ugarsko-hrvatski kralj, 196,257 Ferdinand III. Habsburgovac, ugarsko-hrvatski kralj, 199,203,261,268 Fermendžin Euzebije, 20,95,105,151,168,197, 199,201 Filip II., španjolski kralj, 190 Filip III., kralj, 175 Filip IV. Lijepi, francuski kralj, 125,196 Filipović Filip, 283 Filipovići, travnički begovi, 283 Fisković Cvito, 54 de Branca de Eugubio Francisco Berti, 218 Fridrih III. Habsburgovac, 133 Fučić Branko, 141

G Gabričević Branimir, 26, 53 Gaj Cezar August Germanik, 51 Gams Pius Bonifacius, 17, 30, 68, 70 - 74, 110, 155,169 Gamulin Tudjina Vesna, 154 Gašpar Jure, 283 Gauchat Patritius, 195,196

331 Georgius, cornes, 125 Glasnici, 188 Glavaš Tihomir, 125 Goldstein Ivo, 31,36,42,47,50,56,97 -100,102, 104,135 Goluža Božo, 18, 19,25, 72 - 74 Goti, 35, 95 Gounaropoulou L., 29,32 Granić Branko, 80 Grimani Mario, mletački dužd, 245 Grmek Mirko Dražen, 50 Gulik Guilelmus van, 155 Gulin Ante, 142,201 Gunjaca Stjepan, 19,20,27,34,35,37,40,43,48, 49, 75, 86,95, 98

Jačov Marko, 200 Janković Stojan, 283 Jedin Hubert, 30 - 32,55, 89,90,125 Jelena, bosanska banica, 135 Jelenić fra Julijan, 18, 25,121,122,134,145,147, 150,156,185,189,191, 200,201,243 Jeličić-Radonić Jasna, 25, 53,59, 60, 80 Jerković don Radovan, 208 Jireček Konstantin, 40,100 Jobin, bizantski prefekt Ilirika, 50, 83, 92 Jolić fra Robert, 18,19, 74,139,140,192 Jones A. H. M., 58 Jonjić Lovro, 282 Jozić (?) Marko, 282 Jukić Petar, 281 Juraj, prefekt Italije, 64

H

Jurišić fra Karlo, 33, 47, 79, 130, 149, 150, 155, 156,179,188 - 192,198,206,207 Jurjević Pavao, Nikola i Vlatko, 173 Justin I., bizantski car, 30,112 Justinijan I., bizantski car, 30, 49, 55, 59, 60, 80, 82,91, 93,113 Jusufbegović Hasanaga, 281,282 Jusufbegović Mustafaga, 282

Habsburgovci, 203 Hadžijahić Muhamed, 175 Hammond N. G. L., 29,32 Hatzopoulos, 29,32 Hellwig Monika K„ 125 Hoffer Aleksandar, 69,103,104,106,130,131 Holmes George, 125 Hoško Franjo Emanuel, 141,149,201,202 Hoxha Gëzim, 79 Hranić-Kosača Sandalj, 170 - 172,173 Hrvati, 18, 35,110

I Imamović Enver, 23,25, 37,43,46, 73 Indulf, 47,49 Ingoli Francesco, 262 Ivan II., carigradski patrijarh, 30,112 Ivan Kukuljević Sakcinski, 40 Ivan Zapolja, ugarski kralj, 119,180,186,187,237 Ivan, savjetnik prefekta Italije, 62, 75,83 Ivandija Antun, 19,25, 58, 73,96 Ivančević don Mijo, 146 Ivanisevic Milan, 20,40,42,43,48,49,55,59,62, 70, 75 - 77, 80, 83,85, 86, 91 Ivanković Ivan, 283 Ivanković Toma, 284 Ivić Lovro, 282 Izakagić Ahmed-beg, 146, 209 Izakagić Ahmet, 277 Izakagići, duvanjski begovi, 209 Izidor Seviljski, 34 J Jacobus de G., 220 Jadrijević fra Ante, 21, 41, 47

к Kačići, 103,131 Kaer Petar, 47,55,107,165,217 Kapitanović Ivan iz Fojnice, 284 Karaman Ljubo, 107,182 Karbić Damir, 19,123,124,127 - 132,161 - 1 6 3 Karlo II., anžuvinski kralj, 124 Karlo V., napuljski kralj, 190 Karlović Andrija, 107 Katarina, sestra duvanjskog biskupa fra Danijela Vocatiusa Voc(ac)ensisa, 188,189, 242 Katić Lovre, 33,101 Katičić Radoslav, 74, 75, 99,100,101,110 Kienast Dietmar, 24 Klaić Nada, 19, 20, 25, 34 - 37,40,48, 49,86,95, 97,99,100 - 102,104,124 - 126,130 Klaić Vjekoslav, 43, 94, 98,127,135 Klaudijan, bizantski vojskovođa, 49 Klešić Ana, 175,177 Klešić Pavao II, 175 Klešić Pavao, vojvoda, 175 Knezović Oton, 21,22, 25 Kocijanić Juraj 25 Kolaković Stjepan, 281 Kolanović Josip, 124 Kolarić Juraj, 18,19,25,74 Kolendić Petar, 256

332 Konjaković(?) Petar, 283 Konstantin Porfirogenet, 36,101,102 Konstantin Veliki, rimski car, 90,112 Konstantina, bizantska carica, 87 Kopčić Ćelil-beg, 152, 207 Kopčić Alaj-beg, 207 Kopčić Ali-beg, 152 Kopčić Alil-beg, 207 Kopčić efendi Rameša, 282 Kopčići, duvanjski begovi, 152, 207, 209, 210, 278, 282,283 Koščak Vladimir, 99 Kostrenčić Marko, 20,40, 70,100 Kotromanić Stjepan II., 211,215 Kotromanić Tvrtko I., bosanski vladar, 135,168 Kotromanići, 126,127,175, 326 Kovačec A(ugust), 129 Kovačević Jovan, 73, 79 Kovačević Mijo, 284 Kovačić Slavko, 13, 19, 47, 48, 96, 97, 101, 103, 106, 119, 120, 124, 128 - 132, 134, 135, 137, 142,144,145,153 - 155,161 - 163,166,167, 179,198, 200,206, 207, 220,256 - 258 Krajinović Ivan iz Prisoja, 281 Kraljević Mato, 284 Kreševljaković Hamdija, 27 Krišto Jure, 18, 74 Krivojević [Shorgević] Thoma, 244 Kršnjavi Izidor, 40, 100 Kukuljević-Sakcinski Ivan, 20, 40, 57, 62, 95, 101,103,105 Kurtscheid B., 58

L Ladislav Napuljski, ugarsko-hrvatski kralj, 170, 172 Langobardi, 68,89 Lastrić-Oćevac fra Filip, 111,189,192, 243 Lašvanin fra Nikola, 157,189,243 Laureate, 49 Laurentius de Spalato, 220 Laušić Ante, 51,53 Leclercq Henri, 100 Leo, bizantski dužnosnik, 97 Leopold I., austrijski car, 203,268 Lodouicus rex Hungarie, v. Ludovik Veliki, ugarsko-hrvatski kralj Lopašić Radoslav, 141 Lovrenović Dubravko, 129,162,171 Lucensis Gregorius, comes, v. Lučić Grgur, duvanjski knez Lučić Ljubo, 205

Lucije Trebije Sekund, 51 Lucije Volusije Saturnin, 51 Lučić Grgur, duvanjski knez, 187, 239 - 241 Lučić Ivan (Lucius), 40,100 Lučić Josip, 13,14,17,19, 72, 96,103 - 105,110, 131 -133,171 Ludovik Veliki, ugarsko-hrvatski kralj, 164 166,168, 219 Lukarević (Luccari) Jakov, 97, 98,102,103 Lukinović Andrija, 96,104

LJ Ljubašović (Gliubasovich) Nikola, 279 Ljubasovljević Andrija, 281 Ljubić Šime, 119, 120, 135, 137, 151, 155, 189, 191,192,195,244 - 250,252,253 M Màlyusz Elemér, 118,169 Macan Trpimir, 18,19, 74 Macanović Ibrahim, 283 Madijev de Barbazanis Miha, 124,167 Magacinco Jacobus, 245 Mandac Marijan, 37 Manderalo Stipe, 149 Mandić Dominik, 10, 13, 14,17, 19, 20 - 22, 25, 41, 42, 58, 61, 72, 94, 95, 97, 102 - 110, 112, 117 - 122, 126 - 130, 132 - 135, 138, 142 144, 149 - 152, 154 - 156, 161 - 165, 167 169,171,172,174 - 181,183 - 207, 215, 217, 221 - 225, 227 - 229, 231 - 239, 242, 244 246, 249, 251 - 253, 256 - 273,326 Manojlović G., zvani Zapina, 281 Mansi Ioannes Dominicus, 20, 56, 57, 65 - 68, 76, 77,80, 91 Marasović, Tomislav, 54,85,107 - 109,165,166, 217 Margetić Lujo, 34 - 38,49,50,56,57,88,99,101, 102 Marić Zdravko, 61 Maričić Marko, 282 Marija, anžuvinska kraljica, 124 Marijan Boško, 125 Marijanović Ivana, 82 Marin, Emilio, 26,101,123 Marini Gaetano, 78 Marini Joannes, 260 Marko Aurelije, rimski car, 18 Maršić Dražen, 55 Martić Mijo, 280 Martini Matthaeus, 260 Matasović Josip, 145,244

333 Mathia Hungariae rex, v. Matija Korvin, ugarsko-hrvatski kralj, 178,195, 254,255 Matijašić Robert, 86 Matijević-Sokol Mirjana, 32, 99 Matuz Jozef, 186 Meyvaert Paul, 89 Micha Madii, v. Madijev de Barbazanis Miha Michael de V., 220 Michael, bizantski dužnosnik, 97 Migne Jacques Paul, 20, 56 - 58, 62, 65, 66, 72, 76, 77,80, 83, 91, 95,103,104,110 Migotti Branka, 14,27,42,53, 54, 70, 81 Mijatović Anđelko, 200,205 Miklosich Franz, 132,150,168 Mikulić fra Milan, 13,146, 208 Miletić Nada, 61 Milosevic Ante, 43,129,162 Mirdita Zef, 129,142,162 Mirković Miroslava, 60,80,82 Mirošević Franko, 18,19,25,74 Miroslav, kninski knez, 106 Mladinus, comes Chroatorum et Bosnae, 125,128 Mlečani, 200, 201 Mlivončić Ivica, 111 Moačanin Nenad, 137 Mohametani, 273 Mommsen Theodor, 69 Morlacci, v. Morlaci Morlaci, 190,200,249,254 Mortechini A., 147 Mošin Vladimir, 97 Muhamed, utemeljitelj islama, 207 Murat III., osmanlijski sultan, 191, 244 Muratori A. L., 91 Mussura Pietro, kliski kaštelan, 242 Mustafa III., osmanlijski sultan, 244 Muzano Hector, 242

N Nažaković Mujo, 135 Nareste, 53 Narestini, 50, 51,53 Nežić Dragutin, 25 Neralić Jadranka, 117,178,225 Nerastini, 52, 53 Nerentini, 52 Netrate, 52, 53 Nevistić Jakov, 281 de Eugubio Nicolaus ser Andree, 218, 219 Nikić fra Andrija, 13, 18, 23 - 25, 72 - 74, 121, 139,140,152,156,191,210, 280

Nikolajević Ivanka, 30 - 33,38,58,78 - 80,86,90 Nikolić Pavao, 283 Nilević Boris, 191 Ninković Marko i Matija, 281 Ninković Stjepan-Ante, 281 Noble T. F. X., 89 Norberg Dag 57 Norinije Starograđanin Neretvanski, 111, 189, 243 Novak Grga, 28,137,166,182,183,189,208 Novaković Ante, 52 Novenses, 61

o Odoakar, germanski kralj, 79 Omarkan Ante, 281 Omišani, 103 Onestini (Onastini), 50, 51, 53, 54,112 Oreč Petar, 76,140,141,143,148 Osmanlije, 1,137,141,152,153,175-179,182185, 187 - 189, 192, 200, 203, 205, 206, 208, 252 Ostoja Stjepan, bosanski kralj, 135,173,150,175 Ostoja, v. Ostoja Stjepan Ostojić Ivan, 21,53,54,91,104,107,142,161,165 -168,188,217 Ostrogorski Georgij, 30,47,49, 55,80, 89 Otomani, 268, 282,283 Ottomani, v. Otomani P Pač Karlo v. Patsch Carl Painter Sidney, 125 Pandžić fra Bazilije, 13,47,97,120,127,129,134, 135, 138, 144, 145, 155, 157, 163, 180, 185, 198, 206 - 208, 210, 211, 257, 258, 273, 280, 284,285 Pašalić Esad, 58 Paškvalin Veljko, 26,61 Patsch Carl, 27, 61 Paulus, banus Chroatorum, 125 Paulus, comes, 125 Pavičić Tomislav, 123 Pavlinović Ivan, 281 Perić Ratko, biskup mostarsko-duvanjski, 11, 14,120,145,192, 241 Peričić Eduard, 29,98,183 - 185 Perojević Marko, 126,127,129,163 Petar de Pratiš (Despres), 215 Petar, papinski đakon, 77 Peters Markus W. E., 79 Petrinec Maja, 18,19,43,45,61,125,141

334 Petrović Ante, 283 Petrović fra Leon, 144 - 148 Petrus de P., 220 Philipovich Iohannes, splitski kapetan, 242 Pietri Ch., 30, 73 Pipunić Duje, 284 Pituntini, 50, 53 Platon, 10 Poljičani, 144 Pop Dukljanin, v. Grgur, barski biskup Poparić Bare, 176 Popović Marko, 138,139 Priolo Michael, 244 Procopius, 47,49 Proseniza Matthei Luca, 260 Puglianovich Matthias, 245 Puljić Ivica, 23, 41,47, 50,138

R Rački Franjo, 10,20,34 - 36,42,51,69,70,93,95, 98,100 - 102,104 Radimsky Vaclav, 61. Radivojević (Vlatković) Juraj, humski knez, 170 Radivojevići (Vlatkovići), knezovi, 170 Radke Gerhard, 29,32 Rapalle Francisco, curiae examinator, Split, 242 Rapanić Željko, 59, 81 Raukar Tomislav, 36, 37, 99,100,124,126 Ravlić Jakša, 44 Rendić-Miočević Duje, 41 Rengjeo Ivan, 125 Riditae, 41, 42, 61 Rismondo Vladimir, 13,165 Rupčić fra Bonicije, 13, 41, 122, 127, 129, 131, 144,145,147,149,152,163, 207, 210 Rustik, papinski đakon, 76, 91

Soldo fra Josip Ante, 13,156,206, 211 Spearing E., 87,89 Srebrnić Josip, 94 Srejović Dragoslav, 82 Starac Alka, 86 Steindorff Ludwig, 38, 98, 99 Stephanus, magister Bernardi, 220 Stephanus, princeps Rostiensis, 217 Stipanovich Gregorius, 244 Stipić Jure, 281 Stipišić Jakov, 20, 70,93,100,101 Stjepan Držislav, 34,38, 39, 98 Stojanović Ljuba, 175 Suić Mate, 37, 70 Sulejman Veličanstveni, osmanlijski sultan, 180,185 Sutliašević Zelilaga, 277 Svetopeleg, 97

š Šabanović Hazim, 134,137,178 Šamšalović Miljen, 20, 70,93,100,101 Šanjek Franjo, 18,19,25, 72, 74, 96, 99,104,125, 132,141,150,163,175 Sapina fra Bono, 190 Segvić Kerubin, 100 Separović Tomislav, 61,141 Šišić Ferdo, 10,17, 20, 22, 25, 27,40 - 42,44, 45, 57, 59, 69, 70, 72,73,86, 93, 94, 97 - 100,104 - 106,125,130,131,132,142,166 Škegro Ante, 9, 10, 28, 33, 51, 56, 60, 75, 77, 86, 106,204,208 Šubić, v. Bribirski Šubići, 19,125 Sufflay Milan, 118, 138,142, 217 Šunjić Marko, 166,173,175,176 т

S

Sainovich Thadeus, 245 Saria Balduin, 72, 79 Semren fra Marko, 185,186,190 ser Francischo, splitski vijećnik, 167 ser Nouacius de Petracha, splitski vjećnik, 167 Serviani de Greci, 251 Sigismund, rex Hungariae, 221 Sinanović, sarajevski beg, 201 Sivrić Marijan, 170 Skočibušić Petar, 282 Slaveni, 47,69, 74, 95 Smičiklas Tade, 95,103,105 Smodlaka Josip, 129,163

Teodorik, ostrogorski kralj, 83 Thàlloczy Ljudevit, 125,126,133 Theiner Augustinus, 128,151,166,186 Timotej Arilur, 31 Tjäder Jan-Olof, 85 Toma Arhiđakon, 19, 27-29,31 - 34, 36 - 40,43, 53,54,56,57, 95,98, 99,101 - 103,111 -113 Tomaš Stjepan, bosanski kralj, 175,176, 224 Tomaschek Wilchelm, 20,41 Tomislav, hrvatski kralj, 94, 96,102,135 Tošić Đuro, 123 Truhelka Ciro, 25 T(udjina) G(amulin) V(esna), 154 Turchi O., 9,24, 206, 207 Turchi, v. Turci

335 Turci, 146, 176,182, 190,192,195, 197, 203, 224, 242 - 254,257,265 - 267,269 - 271,273,275, 277 - 284 Turkinje, 281 - 284 U Ughelli Ferdinando, 29,30 Uglešić Ante, 49, 79

V Valens, rimski car, 82 Valentinijan, rimski car, 82 Valerijan, rimski car, 18, 26 Vanino Miroslav, 17,21,25,27,72,107,109,110 Vasiliev Aleksandr A., 30, 31,33 Vasilj Snježana, 23,25 Vego Marko, 96,104,133,170,175 Venecijanci, 212,284,250 Veneti, 224, 265,273 Venetiani, v. Venecijanci Veraja Fabijan, 25 Vidić Abram, 274 Vidović Mile, 13, 18, 19, 25, 72, 74, 96, 99, 103, 104,130,146,208,209,274, 276 Vladić fra Jeronim, 157,185, 203, 210 Vladimirović fra Luka, 111 Vladimirovich Danijel, biskup od Neretve, 243 Vlasi, 170 Vlatković 0urjević) Ivaniš, Žarko, Tadija i fra Augustin, 178 Vlkac-Vukac, 188 Vojsalić Juraj, 173 Vojsalić Petar i Juraj, 173 Vojsalić Vukašin (Vukša) i Juraj, 173 Volcovith Paulus, v. Vuković Pavao Volcovith, 188 Vrdoljak don Ilija, 145 Vrdoljak fra Bono Mato, 61,63,125,135,150 Vrljić Ivan, 284 Vrsalović Dasen, 54,107 - 109,165,166, 217 Vučići, 188

Vukadinović Petar, 282 Vukanić Ante, 282 Vukčić-Hrvatinić Hrvoje, 150,169 - 173 Vukčić-Hrvatinić Vojislav, 173 Vukčić-Hrvatinići, 188 Vukčić-Kosača Stjepan, 133,170,174 -176,178, 188 Vukčić-Kosača Vladislav, 176 Vukčić-Kosača Vlatko, 178 Vukići, 188 Vukičević Vuk, 173 Vuković Pavao, 187,188 Vuković Pavao, duvanjski knez, 239 - 241 Vulić Nikola, 82

w Wilkes, John )., 50, 51, 54, 58, 72

z Zakej Silacen, 77 Zane Zan Giacomo, mletački generalni providur u Dalmaciji, 119, 252 - 254 Zaninović Joško, 182-185 Zaninović Marin, 20,21,23,41,47 - 49, 51 Zeiller Jeacques, 17, 23, 24, 26, 68 - 70, 72, 100, 110 Zekan Mate, 85 Zelenika Anđelko, 61,123. Zirdum Andrija, 133,144 - 147,149,150,156. Zlatović Štipan, 127 Zorzi Alvise, šibenski knez i kapetan, 119, 248, 249 Živković Juraj, 141 Živković Pavo, 104,126,129,163 Žugaj fra Marijan, 118,130,131,135 - 137,141 143,151,152,161,167,169 - 173,188,189

336

Kazalo crkvenih pojmova A ab Harrach kardinal Ernest Adalbert, 268, 270, 272 Akacije, carigradski patrijarh, 30, 31,112 Albergatus-Ludovisius kardinal Nicolaus, 261 Aldobrandin, padovanski biskup, 122 Aldobrandini Cinthius kardinal S. Georgii, 254 Aleksandar VII., papa, 200, 202, 204, 230, 266, 267, 269,271 Alexander papa VI, v. Aleksandar VII., papa Alexander papa VII, v. Aleksandar VII. Alvarus, episcopus Dunnensis, v. de Salas Alvaro Anastazije Bibliotekar, 24 Anastazije II., papa, 30 Andreas Firmani, 219 Andreas, archiepiscopus Antibarensis, v. Andrija, barski biskup Andreas, archiepiscopus metropolitan Spalatensis, v. Andrija, splitski nadbiskup Andreas, archipresbiter Sapalatensis, v. Andrija, splitski nadbiskup Andreas, biskup bistuenski, 43 Andree Damianus, splitski kanonik, 219 Andree Jacobus, splitski kanonik, 219 Andreuzzi Marzio, trogirski biskup, 153 Andriensis Anthonius, 169 Andrija, barski biskup, 164, 215 Andrija, splitski nadbiskup, 169,218 Andrijašević fra Dominik, biskup Stjepanske biskupije, 120 Ančić fra Ivan, duvanjski župnik, 206 Angeli d'Assisi, 261 Anthonius, abbas monasterii sancti Johannis Baptiste de Tragurio, 220 Antić Krizostom, trebinjsko-mrkanski biskup, 199,259 Antibarensis archiepiscopus, 230 Anticjuus Chrysostomus v. Antić Krizostom antistes Dumnensis, 119, 241 Antonije, šibenski biskup, 169 Antonin, papin podđakon, 61 - 63,66,67,75,83 - 88,90,92,111, 325 Antonius v. Antonin, papin podđakon Antulović don Ante, makarski svećenik, 210 Apostolic Vicariatus of Bosnia v. Apostolski vikarijat u Bosni Apostolica Sedes, v. Sveta Stolica

Apostolski vikarijat u Bosni, 10, 13, 121, 122,132, 144, 146, 147, 150, 152, 156, 157, 205, 210, 212, 325, 326 Apostolski vikarijat u Hercegovini, 13 archiepiscopus Jadrensis, 251 archiepiscopus Spalatensis, 176, 216,218,221,226, 239,246,251 arcivescovo Collossense in Ungaria, 249 arcivescovo di Spalatro, 250, 251,254 arcivescovo di Zara, 250 Arijanska crkva, 73 Ćurić don Jakov, 148 Ćurić don Mijo, 146,147,280 Aversani fra Anđeo, franjevački provincijal, 119,188, 241 Azzolini kardinal Decije, 267,268 в B[randa de Castillione], episcopus Portuensis, v. Branda kardinal de Castillione Badoer Jakov, splitski nadbiskup, 174 Baduarius Jacobinus, splitski nadbiskup, 223 Baličević fra Franjo, bosanski biskup, 119,151, 153, 154, 191, 192, 195, 197, 246, 247, 249, 250,251 Banjalučka biskupija, 9,13 Barat Claudio, clericus Suessionensis, 236 Barberini kardinal Antonius, 204, 270,271 Barska metropolija, 217 Bazzius Andrea, 260 Beata Maria de Topolza v. sv. Marija u Topuskom Bellinchf. Matthaeus, v. Benlić fra Mato Banjalučanin Benedictus papa XII., v. Benedikt XII., papa Benedictus Sydonensis, 169 Benedikt XII., papa, 216 Benevent, hvarski bskup, 169 Beneventus Farensis, v. Benevent, hvarski biskup Benlić fra Bono, 202, 203 Benlić fra Mato Banjalučanin, beogradski biskup, 149,200,205,265,266, 273 Bertucius, archiepiscopus sancti Thadei, 169 Besarion, episcopus Tusculanus, patriarcha Constantinopolitanus v. Besarion, kardinal Besarion, kardinal, papinski legat u Veneciji, 177,224 Bestoenska biskupija, 42 - 44 Biancovich Nicola, v. Bijanković Nikola

337 Bijanković Nikola, makarski biskup, 144, 146, 152,202,205,208,209,211,273,274,276,281 -283 Bilavich fra Martina, 2A7 Biskupija 'Delmitensis', 132 Biskupija Dalma, 151 Biskupija Dalme i Kraine, 119 Biskupija Makar, 72 Biskupija Rocensis, 207 Biskupija Rosensis, 207 Bistrička župa, 132,150 Bizza Pacifik, splitski nadbiskup, 144 Blažena Djevica Marija, 135,151 Bland, rimski svećenik, 30 Blašković Stjepan, makarski biskup, 139, 144, 147,150,152,205,210,211,280, 284,285 Bogancius Nicolaus, v. Bogantius Nikola Bogantius Nikola, duvanjski biskup, 119, 180, 186-187, 234 - 238 Bogdanović fra Marijan, vikar Apostolskog vikarijata u Bosni, 144,147 Bogetić fra Mijo, franjevački provincijal, 261, 262,264 Bogetichfra Michael, v. Bogetić fra Mijo Bonifacije IX., papa, 172 Bonifacije VIII., papa, 124,125,130,132,211 Bonifacije, papinski notar, 68, 85 Bosanska biskupija, 150, 151, 157, 191, 197, 198, 208, 259 Bosanska franjevačka provincija v. Bosna Srebrena Bosanska franjevačka vikarija, 220 Bosanski apostolski vikarijat v. Apostolski vikarijat u Bosni Bosna Argentina v. Bosna Srebrena Bosna Srebrena, franjevačka provincija, 119,144, 153,155 - 157,179,180, 187,194,197 - 199, 201,202,205,211,212,247, 251,259,261 Bosnian Church (Krstjani) v. Crkva Bosanska Branca (de Malabranca) Hugolin, splitski nadbiskup, 108,123,162,165,166,218 Branda kardinal de Castillione, biskup Porta i S. Rufine, 222 Brixiensis A., Camere Apostolice clericus, 237 Buća Vicko, kotorski biskup, 199, 259 Bucchia Vincent, v. Buća Vicko Bucchia Vincentio, v. Buća Vicko Buciardus Jacopus, splitski kanonik, 218 Budimir Antonius, v. Budimir don Ante Budimir don Ante, 146,147, 210,280,283, 285 Budimir don Antonio v. Budimir don Ante Butchifra Giacomo da Piombo v. Butkić? fra Jakov iz Olova Butkić? fra Jakov iz Olova, 260

c Cacichfra Paulus v. Kačić fra Pavao Caczich v. Kačić-Zarković fra Bartul Caesius kardinal Petar Donat, 267 Camera Apostolica, 232 - 237 cannonicus Didmensis, 118, 142 canonicus Farenensis de Nicolai, 225 Capellius Bart., 237 capitulum collégiale, 130 capitulum Ecclesie Dumnensis, 142, 226, 231 Capponius kardinal Alojzije, 265, 266 Carvaial Ivan, kardinal Svetih Anđela, 224 Celestin III., papa, 20,95,105,106, 111, 113,219 Celestinus v. Celestin III., papa Celsi kardinal Andelo, 273 Cesarović don Juraj, župnik Nerežišća na Braču, 118, 223 Cesarovich de Neresi Stephanus, v. Cesarović don Juraj Cetina, franjevački samostan, 220 Chiesa Catholica Universale, 259 Chiesa Cattolica, 272 Chiesa di Bosna, 259, 273 Chiesa di Duima in Dalmatia, 272 chiesa di Duima, 122, 268, 269 Chiesa di Macarsca, 273 Chiesa di Scardona, 268 Chiesa Dulmense, 121, 259 Chisius kardinal Francisco, 271 Ciavlinovich Andreas, v. Cavlina don Andrija Clemens, v. Klement VI., papa Colacovich Thomas, v. Kolaković don Toma Collegium Illyricum Firmanum SS. Petri et Pauli, 145 Collegium Illyricum Lauretanum, 145 Collegium Urbanum, 146 concilii Salonitani, 285 concilium Lateraneum, 256 concilium Tridentinum, 246, 254 Congregatio de propaganda Fide v. Kongregacija za širenje vjere Constantinus, siscijanski biskup, 70 Cornelius, kardinal, 262, 266 Crkva Bosanska, 126,127,129,131,163,170 -172, 175,176,211,326 Curia archiepiscopalis Ragusina, 260 Curia Romana, 225,228

č Calić don Tadija, 147 Cavlina don Andrija, 146,147 Cazmanski kaptol, 194

338 D d'Jaiza fr. Andrea, 264 da Camengrado fra Andrea, 264 da Piombo la Tomaso, 247 Dalmacienska crkva (Ecclesia Dalmatiensis), 168 Dalmatensis Georgius, v. Imoćanin fra Juraj Dalmatiarum patrimonium, 91, 92 Dalmatinska biskupija, 131,171 - 1 7 3 Dalmatinska Crkva, 49, 75, 76, 79,89 - 91,101 Damiani Duimus, splitski kanonik, 218,219 Dežmanić fra Ivan, prefekt Karaševske franjevačke kustodije, 262 de Aquaviva kardinal Octavius, 251 de Dilovichfra Simone, 247 de Domballe Francisco, clericus Virdunensis, 236 de Dominis Antun, senjski biskup, 153 de Dominis Griosogon, trogirski biskup, 167, 169, 220 de Dominis Markantun Rabljanin, v. de Dominis Markantun de Dominis Markantun, senjski biskup i splitski nadbiskup, 110,119,120,151,153,154,156, 190,194,195, 212, 245,246,249 - 254 de Farnesio A(lexander), v. Pavao III., papa de Gaddis kardinal Nikola, 186,234,235 de Gratiis Paulo, v. Gratiis (Gradić) Pavao de Hoio Ivan, duvanjski biskup, 95,161,215 de Léoncello Iohannes, v. de Léoncello Ivan, duvanjski biskup de Léoncello Ivan, duvanjski biskup, 117, 136, 164, 215, 216 de la Franjo Torre, 229 de Matteis Antonio, 151 de Requesens Alfons, roški (duvanjski) biskup, 12,155,156,194 - 197, 254, 255 - 257 de Ruschus Vid, v. Vid Hvaranin de Salas Alvaro, duvanjski biskup, 18,183,184, 231, 232 de Sassa Jakov iz Ankone, 188 de Tragurio Hieronimus v. Trogiranin fra Jeronim de Tragurio jeronumus v. Trogiranin fra Jeronim de Turre Cremata Andrea Clemens, Tertii Ordinis S. Francisci, Torquemada, Palencia Španjolska, v. de Turrecremata Andrija Mement de Turrecremata Andrija Mement, 118, 180, 184-186,232 - 234 de Voinizzha fra Elia, 247 Delivić fra Mato, vikar Apostolskog vikarijata u Bosni, 122,144,146,157 Delminenska crkva, 20 Delminensko-montanorumska biskupija, 20,41 Delminienska crkva, 100

Delminijska (Duvanjska) biskupija, 15-113, 211, 325 Delmitanska biskupija, 24, 30, 94 di Bagnaluca fra Francesco, 262 di Dalma fra Gregorio, 247 di Diacovofra Stefano, 264 di Dramen tina fra Giorgio, 247 di Foinizafra Gaspare, 247 di Piombo fra Mariano, 247 di Verdo fra Michele, 264 Dietrichstein kardinal Franciscus, 254,255 Dilber don Jure, 147 Diocese of Delminium, v. Delminijska biskupija Diocese of Duvno, v. Duvanjska biskupija Diocese of Makarska (Krajina), v. Makarska (Krajinska) biskupija Diocesis di Dalma, 120 Diocesis Episcopatus Delminiensis sive Dumnensis, 246 Dioecesis Dalmatiensis, 172,221 Dioecesis Bosnensis, 150 Dioecesis Dalmensis, 120,134,149,155,198, 257 Dioecesis Delmitensis, 117 Dioecesis di Bosna, 263,273 Dioecesis Duima, 206,269 Dioecesis Dulmensis, 121,174, 266 Dioecesis Dumnensis, 149, 226, 228, 239, 270 Dioecesis Episcopatus Delminiensis sive Dumnensis, 119 Dioecesis Macarensis, 273 Dioecesis Narantina, 219 Dioecesis Valentineusis, 216,217 Dioskur, đakon, 30 Dobretić fra Mato, bosanski apostolski vikar, 122,189 dominus Stephanus, episcopus Rosonensis, 194 Domnenska biskupija (Damnen), 120 dompnus episcopus Madius, v. Madije, duvanjski biskup Dračka metropolija, 217 Dragičević fra Pavao, vikar Apostolskog vikarijata u Bosni, 122,134,144,147,211 Dronjović don Ivan, 154 Družba Isusova, 276 Drugi salonitanski sabor, 17,20, 51, 53, 70,71, 73, 75, 76, 93,94,100,101 Drugi splitski sabor, 9,10,44,45,69,70,72,73,94, 96 - 99,102,111 - 1 1 3 Duccius L., 256 Dujam (Doymus), hvarski biskup, 169 Duodo, kardinal, 254 Duvanjska župa, 120,134,147,197,206

339 Duvanjska biskupija, 9 - 11, 13,14,17, 20, 22, 27, 28,40 - 42,44,47 - 50,57,58,68,72,74,93 97,99,101,103,105 -107,110 -114,212,247 - 253,257, 264 - 267,274, 276,280, 284,285, 325,326,327 Duvanjska crkva, 96 Duvanjska franjevačka kustodija, 167,168, 220 Duvanjski arhiprezbiterat, 96 Duvanjski kaptol, 13,142,143,177,183,212 E Eberhard, zagrebački biskup, 169 Eberhardus Zagrabiensis v. Eberhard, zagrebački biskup Ecclesia Agriensis, 256 Ecclesia Barbastrensis, 157 Ecclesia Bosnensis, 262 ecclesia cathedralis Dulmensis, 121,138, 267 Ecclesia Catholica, 271 Ecclesia Cunaviensis, Conaviensis, 164,215 - 217 Ecclesia Dalmaciensis, 168,172 Ecclesia Dalmaciensis, 221 Ecclesia Delinicensis, 217 Ecclesia Delinitensis, 216 Ecclesia Delmicensis, 216 Ecclesia Delminensis 20, 69, 93, 94, 96 - 99, 101, 102,111,113 Ecclesia Delmitensis, 216 Ecclesia Deluntensis, 216 Ecclesia Dulmensis, 118, 121, 122, 174, 220, 222, 224,258,260,262,264, 267, 269 Ecclesia Dumnensis, 118, 119, 181, 183, 184, 225, 227,229,233,234 Ecclesia Duniensis, 119, 235 Ecclesia Dunmensis, 118,150 Ecclesia Dunnensis, 118 Ecclesia et Dioecesis Dulmensis, 265,267 Ecclesia et Dioecesis Episcopatus Dulmensis, 265, 266 Ecclesia et Dioecesis Scardonensis, 267 Ecclesia Farensis seu Pharensis, 169, 221, 222 Ecclesia Martaritana, 20 Ecclesia Murana, 244 Ecclesia Olomucensis, 256 Ecclesia Pharensis seu Farensis, 220 Ecclesia Quinqueecclesiensis, 254 Ecclesia Romana, 219, 224, 225,227,235 Ecclesia Rosonensis (Rosanensis, Rosensis), 42,134 Ecclesia Rosonensis alias Rosenensis, 255 Ecclesia Rosonensis in Croatiefinibus, 254 Ecclesia Rosonensis, 121,194, 256, 257 Ecclesia Rosonensis, Rosanensis, Rosensis, 149

Ecclesia RR. Monialium Sanctae Clarae Ordinis Dni Francisci Ragusii, 260 ecclesia s. Michaelis, Almissa (Omiš), 223 ecclesia s. Petri de Gynay, 53 Ecclesia Scardonensis, 169, 267 Ecclesia Spalatensis, 218, 219 ecclesia SS. Petri et Pauli Wissegradensis civitatis Pragensis, 257 Ecclesia Steffanensis, 142 Efeški sabor, 55 Eger, nadbiskupija u sjeveroistočnoj Ugarskoj, 255 Elia Vardogliak, v. Vrdoljak don Ilija Ep(iscopus) Dalma(tiensis), 217 Ep(iscopus) Dalma, 107 Episcopatus Bosniensis, 105 Episcopatus Chroatensis, 113 Episcopatus Corbaviensem, 105 episcopatus Dalmaciensis, 221 Episcopatus Dalmatiae seu Dunno, 251 episcopatus Delminiensis sive Dumnensis, 246 Episcopatus Delmitensis, 105,106,111,113 Episcopatus Dulmensis, 121,122, 155, 264,271 Episcopatus Dumnensis ac totius terrae Cumnensis, 179 Episcopatus Dumnensis, 147, 156, 176 Episcopatus Farensis, 105 episcopatus Macharensis, 285 Episcopatus Macorensis, 105 Episcopatus Narantenus, 219 Episcopatus Narente, Spalatensis provincie, 219 Episcopatus Naroniensis, 105 Episcopatus Nonensis, 105 Episcopatus Scardonensis, 105 Episcopatus Segniensis, 105 Episcopatus Stagnensis, 105 Episcopatus Tiniensis, 105 Episcopatus Traguriensis, 105 Episcopia Biduanensis et Visocinensis, Capirinensis (Caprinensis) et Visocinensis, Subrinisensis et Vissoceonensis, 151 Episcopia Corbaviensis, 195 Episcopia Delminensis Montanorum, 20,41 Episcopia Rhisensis, Resinensis, Rosensis, Rosonensis, v. Risanska biskupija Episcopia Rosanensis, 195 Episcopia Tininiensis, 195 episcopus Agriensis, 255 episcopus Bellogradiensis, 265 - 267 episcopus Bosnae Argentinae, 251 episcopus Bosnensis, Bosniensis, 261, 264 - 266, 273,285 episcopus Cattarense, 259

340 episcopus Chroatensis, 100,102 episcopus Croacensis, 136 episcopus Croatorum, 97 episcopus Daim., 58 episcopus Dalmaltiae], 57, 60,101 episcopus Dalmaltiensis], 60,101,107 episcopus Dalmatiensis, 168 episcopus Dalmae, 101 episcopus Dalmaniensis, 119, 242 episcopus Dalmatensis, 108, 117 episcopus Dalmatiae, 58, 71,107, 108,167,168 episcopus Dalmatiensis, 71,98,108, 242 episcopus Dalmetensis, 108 episcopus Dalmiensis, 168 episcopus Dalminianensis, 167 episcopus Dalminiensis, 107 episcopus Dalmitanus, 95 episcopus Delinicensis, 117 episcopus Delmitensis, 117 episcopus Delmatensis, 108, 117 episcopus Delmensis, 107,117 episcopus Delmetanus, 22 episcopus Delmetensis in Sclavania in provincia Spallatensi, 217 episcopus Delmetensis, 161, 215 episcopus Delmicensis, 117 episcopus Delminensis Montanorum, 20 episcopus Delminensis, 37, 71 episcopus Delminiensis, 71 episcopus Delmitanus, 68,95, 107 episcopus Delmitensis in provincia Spallatensis, 117 episcopus Delmitensis in Sclavania, 117 episcopus Delmitensis, 117,128, 215 - 217 episcopus Deluntensis, 117 episcopus Dolmensis, 117 episcopus Dulmensis seu Dumnensis, 118 episcopus Dulmensis, 118, 174, 181,197, 220,222, 260 - 262,269,270 episcopus Dulphensis, 107 episcopus Dumensis, 118 episcopus Dummiensis, 119 episcopus Dumnensis, 107, 118, 119, 180, 225 233, 238, 243,246, 258 episcopus Dumniensis, 235 episcopus Dunensis, 235 episcopus Dunnensis, 118,119,223 - 225,230,231, 236, 237 episcopus Ecclesiae Rosonensis, 195 episcopus Farensis, 220 episcopus Macarensis, 274 episcopus Macchariensis, 257 episcopus Macharensis, 285 episcopus Mucarensis, 123

episcopus Muccoritanus, 49 episcopus Mucurensis et Dalminianensis, 108 episcopus Olomucensis, 256 episcopus Rosonensis alias Rosensis, 255 episcopus Rosonensis, 121 episcopus Salonitanus, 22 episcopus Samandriensis, 245, 246 episcopus Scardonensis, 264 - 266 episcopus Spalatensis, 123 episcopus Stagnensis, 259 episcopus Toletanus, 22 episcopus Totius Chroatiae, 131 episcopus Traguriensis, 220 episcopus Tribnunensis et Mercanensis, 259 Epitome Montekasinske kronike, 91 Erget Ivan, srebreničko/fojničko-visočki biskup, 151 Erlau, ugarska nadbiskupija, 196,254 Eugen IV., papa, 151,174, 222 Eugraf, salonitanski korepiskop, 59,87 Eutih, 31 Ex hac Augusta, 9,13,17,110

F Falconi Francesco v. Baličević fra Franjo, bosanski biskup Farensis Georgius v. Imoćanin fra Juraj, duvanjski biskup Felix, đakon, 30 Florencij, v. Florentius Florentius, epidauritanski biskup, 66,90 Florii Joannes, 260 Franciscus, primicerius, Splitske Crkve, 218 Foconi Ivan Dominic, 153 Fojničko-Visočka biskupija, 151 fr. Daniel Minorita Dalmata v. Vocatius Voc(ac)ensis Danijel fra Andrija iz Blata, 185 fra Josip iz Blata, 185 fra Jure iz Zaostroga, 185 fra Lavoslav iz Vrlike, 185 fra Ljudevit iz Vinjana, 185 fra Luka iz Broćnja, 185 fra Luka iz Duvna, 185 fra Marko iz Tihaljine, 185 fra Petar iz Rame, 185 Francesco vescovo di Bosna, v. Baličević fra Franjo, bosanski biskup Franciscana provincia Bossinae, 246 Francisco de la Torre, Sevilla, v. Franjo de la Torre

341 Franciscus schardonensis, v. Franjo, skradinski biskup Franjo, skradinski biskup, 169 Frontinijan, salonitanski nadbiskup, 49, 55,80 Funovichfra Michele, 247

G Georgius de Ymocha Minorita, v. Imoćanin fra Juraj Georgius episcopus Dulmensis, 220 Georgius episcopus Pharensis, v. Imoćanin fra Juraj Georgius episcopus Scardonensis Ecclesiae, v. Imoćanin Juraj Georgius Farensis olim Dulmensis episcopus v. Imoćanin fra Juraj Georgius Lesyensis, v. Grgur, hvarski biskup Georgius, clericus,filius Marini Clarich, 223 Georgius, episcopus Dumnensis v. Imoćanin fra Juraj Georgius, episcopus Quinqueecclesiensis nuper Rosonensis alias Rosensis, 255 German, biskup Capue, 19, 27, 28, 29-33, 34, 38, 39, 53, 54, 98,99, 111, 112 Gliubenchius Joannes, 260 Goricensis Gallus, 169 Gratiis (Gradić) Pavao, stonski biskup, 259 Gregory I the Great, v. Grgur I. papa Grgur I., papa, 18,20,40,45,49,50,56 - 58,62 64, 66, 68 - 74, 76, 79, 83, 93, 101, 107, 108, 110-112,325 Grgur XIII., papa, 190,244 Grgur XV., papa, 198,257,258 Grgur, barski biskup, 97 Grgur, hvarski biskup, 169 Grgur, ninski biskup, 20, 69, 93, 94, 96, 100 103,113 Grisogonus Traguriensis, v. de Domnis Grisogon Grlić don Grgur, 148 Groniović don Ivan, šibenski kanonik, 119,194, 247,248 Grubišić Ivan, duvanjski đakon, 145 Grubissich Giovanni, v. Grubišić Ivan Grubogna Hieronymus, coadiutor communis, 242 Guald Andrija, splitski nadbiskup, 167,168 Gulielm, srebreničko/fojničko-visočki biskup, 151 H Harrach kardinal Ernest Adalbert, 203 Harsich Joannes, 245

Harztovuyez Stjepan, kanonik Čazmanskog kaptola, 194 Hieronimus Landus, archiepiscopus Cretensis v. Land Jeronim, papinski protonotari] i vicekamerarij Honorât, salonitanski đakon, 69, 84, 87,88, 92 Honorije II., salonitanski nadbiskup, 40,77 Honorius, bizantski dužnosnik, 97 Hormisda, papa, 30,31, 32,57, 56,112 Hrvatska biskupija, 131 Hrvatska franjevačka provincija, 143 Hvaranin Vid, duvanjski biskup, 102, 119,135, 136,142, 150,177 - 182, 211, 225 - 227, 229, 230 Hvarska biskupija, 124,141,142,151,170

I lacobus, episcopus Croacensis, v. Jakov, hrvatski biskup Iba Edeški, 49,55 Ibrišimović fra Marin iz Požege, beogradski biskup, 199 - 202,261 Imoćanin fra Juraj, duvanjski biskup, 118,167 174,191,220. 222 Innocentius papa VIII, v. Inocent VIII., papa Inocent VI., papa, 166, 219 Inocent VIII., papa, 142,178,225,227 Inocent X., papa, 199,258, 259, 262,265 Insula Barbare Ordinis Sancti Benedicti Lugdunensis, 216 Iohanes de Hoio v. Ivan de Hoio Iohannes nonensis, v. Ivan, ninski biskup lohannes Prenestinus, kardinal Ioannes Antonius Sangiorgio, 229 Iohannes, episcopus Dalmaciensis Ecclesiae, 221 Iohannes, episcopus Siscianae ecclesiae, v. Ivan, siscijanski biskup Isidor Hispalensis, 34 Ivan Dalmatinac, 24 Ivan de Michaelis, kardinal đakon S. Anđela, 225 Ivan IV., papa, 93 Ivan Marsican, 77 Ivan X., papa, 99 Ivan XII., papa, 164,170 Ivan XXII, papa, 125,128 Ivan, biskup Dalmatinske crkve, 172 Ivan, makarski biskup, 168 Ivan, ninski biskup, 169 Ivan, ravenski biskup, 92 Ivan, siscijanski biskup, 70 Ivan, solinski biskup, 35 Ivan, splitski nadbiskup, 96,124

342 Ivan, svećenik, 30 Ivković fra Toma, skradinski biskup, 197 J Jachichfra Paolo, 247 Jacobus, archiepiscopus Spalatensis, v. Jacobinus Bađuarius Jahnn Michael, duvanjski biskup, 121, 122, 267 -272 Jakov, hrvatski biskup, 136,151 January, salonitanski biskup, 83 Jerković don Radovan, 274,276 Jevistić don Grgur, 148 Joannes de Hoio, v. de Hoio Ivan Johan da Pomeranio fr. Michele, v. Jahnn Michael, duvanjski biskup Johann fra Michael, duvanjski biskup, 198, 203 -206

Johannes Zuiçii, splitski kanonik, 219 Johannes, bizantski dužnosnik, 97 Johannis Gregorius, splitski kanonik, 219 Johannis Petrus, splitski kanonik, 219 Julijan Cingulan, TI Julije II., papa, 118,180,181, 227, 229, 230 Julije III., papa, 187,188,238, 239 Juraj, risanski biskup, 194 Jurčević don Ilija, 147 Jurčević don Jozo, 147 Jurčević don Martin, 147 Justonić don Ante, 148

к Kačić fra Pavao, 154,192, 246 Kačić fra Petar, makarski biskup, 149 Kačić-Zarković fra Bartul, makarski biskup, 120, 134, 135, 154, 155, 156, 190, 194, 197, 198, 205, 211,256 - 258,261, 264, 281 Kalcedonski koncil, 30,31, 55 Kardunović don Grgur, 146,148, 209, 277 Katolička crkva, 13,18,103,110,128,143,170,175, 178 Mement V., papa, 164,166, 246, 254 Mement VI., papa, 215 Mement VII., papa, 245 Kninska biskupija, 169, 201 Kožičić-Benja Simun, senjski biskup, 99, 102, 182 Kolaković don Toma, 147 Kongregacija za biskupe, 154 Kongregacija za evangelizaciju naroda, 9

Kongregacija za širenje vjere, 9, 121,122,134,144, 146, 149, 152, 157, 195, 197, 198, 200 - 202, 204 - 208, 258 - 273,285 Konstantin, siscijanski biskup, 70 Konstantin, skardonitanski biskup, 42 Kordić Luka, isusovac, 274 Korčulansko-stonska biskupija, 124 Krajinska biskupija, 1, 131 Krbavska biskupija, 182,201 Kunčević don Bartul, 146,148 Kupreška župa, 197

L Ladisclaus de Sana v. Ladislav iz Sane Ladislav iz Sane (de Sana) 123,218, 219 Ladislav, kninski biskup, 169 Ladyzlaus Tyniensis, v. Ladislav, kninski biskup Land Jeronim, papinski protonotar i vicekancelarij, 118 Land Jeronim, papinski protonotarij i vicekamerarij, 224 Lašvanin fra Ilija, 280 - 282 Lašvanin fra Petar, 281 Laurentius Johanini, vikar splitskog nadbiskupa, 219 Laurentius, notar Salonitanske crkve, 85 Lav X., v. Leon X Leon VI., papa, 98, 99 Leon X., papa, 142,183,184,232 - 234 Leon XIII., papa, 13,17,110 Leonard, senjski biskup, 169 Leonardus seniensis, v. Leonard, senjski biskup Libellus pape Hormisde, 31 - 33 Liber Pontificalis, 30 Lippani fra Pietro, 264 Lišnjić fra Marijan, makarski biskup, 110, 134, 144, 145, 149, 150, 152, 155, 195, 203, 205, 206-208, 211, 273, 281 Livanjska župa, 197 Livanjski kaptol, 132 Livanjsko-duvanjska biskupija, 150 Ljubušak fra Filip, 185 Luccari Dominik, splitski nadbiskup, 122, 123,

162,166

Ludovisi kardinal Ludovicus, 257 Lučić fra Jeronim, drivatski biskup, 194 Lulić fra Ante, 192 M M. Antonius archiepiscopus Spalatensis, v. de Dominis Markantun

343 Madije, duvanjski biskup, 95,117,128,129,132, 136 - 138,143,161 - 164,211,215 Madius episcopus deklmensis, v. Madije, duvanjski biskup Madius, v. Madije, duvanjski biskup Madona di Piombo, 247 Maffeo kardinal Bernardin, 188 Maffeo Valaress, splitski nadbiskup, 118 Magio de Spalato, v. Madije, duvanjski biskup Makarska (Krajinska) biskupija, 9, 13, 102, 103, 106, 108, 112, 119, 123, 124, 128 - 130, 132, 134, 135, 137, 156, 157, 161, 163, 166, 168, 171, 172, 174, 175, 179, 182, 188 - 191, 194, 195,197,198,200,201, 207,208, 211, 326 Maksim, salonitanski nadbiskup, 50, 63, 71, 87, 88,89 Malchus, v. Malho Malho, biskup 10,18,20,45,56,57 - 76,83 - 85,91,92,95,101,107 - 113,325 Malhus v. Malho Maravić-Olovčić fra Marijan, duvanjski i bosanski biskup, 121,149,155,197 - 199, 201, 202,204,211,258 - 264 Maravich Marian v. Maravić-Olovčić fra Marijan Maravich Paulus, 223 Margariti Margaritus, splitski kanonik, 219 Marinus de Posega, v. Ibrišimović fra Marin iz Požege Maroli don Frederik, bilježnik makarskog biskupa Nikole Bijankovića, 209,274,276,279 Maroniana dijeceza, v. Martaritanska crkva Martaritana dijeceza, v. Martaritanska crkva Martaritanska crkva, 40 Martin V., papa, 169, 222 Martin, opat, 24 Martin, šibenski biskup, 124 Martinac fra Mijo, 185 Martinus papa V., v. Martin V., papa Martyrologium hispanicum, 21,22,24,26 Maslarda don Duje, makarski svećenik, 210 Massovichfra Gregorio, 247 Matej, duvanjski biskup, 136,167,168,211, 220 Matej, mukurenski i dalminianski biskup, 108 Matheus Fabrus de Chumaco, 223 Matheus, episcopus Dalmatiensis, v. Matej, duvanjski biskup Matheus, episcopus Dalmiensis, v. Matej, duvanjski biskup Matheus, episcopus Mucarensis et Dalmianensis, vicarius archiepiscopi, v. Matej, duvanjski biskup Mathia, presbiter s Thome Radievich de Neusi, 223 Mathias Resyensis, 169

Matijin-Matejev (Matić) Toma, srebreničko/fojničko-visočki biskup, 151 Matković fra Anto, bosanski biskup, 191, 249, 250 Matteis Antonio v. Matković fra Anto, bosanski biskup Mauro, 24 Meltius kardinal Kamilo, 268,269 Michael Nitrienssis, 169 Milanovich fra Antonio, 247 Milenić Tadija, šibenski svećenik, 110,120,151, 154,192,247,249 Milenich don Taddeo, v. Milenić don Tadija Milenich Tadeo Bosnense de Sebenico, v. Milenić Tadija Minichfra Marian, 247 Mlečanin fra Filip, kustos Duvanjske franjevačke kustodije, 167,220 Monasterium Sanctorum Martyrum Cordubensi, Cisterciensis Ordinis, 228 Mostarsko-duvanjska biskupija, 9,11,13,17,18,27, 110 Mrkanska biskupija, 9,46 Mrnavić fra Toma, bosanski biskup, 199 Mukoritanska biskupija, v. Mukuritanska biskupija Mukuritanska biskupija, 41,43 Nadbiskupija vrhbosanska, 9 Naronitanska biskupija, 46,47,106 Naronska biskupija, v. Naronitanska biskupija Natalis, salonitanski nadbiskup, 50, 63, 66, 69, 71,84,86,87, 90

N Neretvanin fra Jure, 197 Nestorije, 31 Nicolaus de Iadera, v. Zadranin fra Nikola Nicolaus Jadertinus, v. Zadranin fra Nikola Nicolaus P. P., v. Nikola V. papa Nicolaus Pouerseni, splitski kanonik, 219 Nicolaus, cannonicus Dulmensis, v. Nikola, duvanjski kanonik Nicolaus, episcopus Dumnensis v. Zadranin fra Nikola Nicolaus, monacus Sancte Marie Dalfiolo de Eugubrio, 218 Nikola IV., papa, 131 Nikola V., papa, 151 Nikola, biskup Stjepanske biskupije u Albaniji, 118 Nikola, duvanjski kanonik, 118,138,142,225 Ninska biskupija, 20, 93, 94, 97, 98,100,101, 201, 208

344 Nonensis ecclesia v. Ninska biskupija Nunez Eduard, duvanjski biskup, 118,181,183, 229,230,231 Nunez Eduard, episcopus Laodicenus, 230 Nunner Eduard, v. Nunez Eduard O od Cordube Torna, duvanjski biskup, 118,180 183, 228, 229, 231 Ogramić-OIovčić fra Nikola, bosanski biskup, 150, 208 Ojdanić fra Lovro, 145 Ojdanich Lorenzo, v. Ojdanić fra Lovro Omiška biskupija, 97 Onestinska biskupija, 47 Ordo heremitarum Sancti Augustini, 232 Orsini kardinal fr. Virginis, 190, 256, 265 - 267 Ostrogonska metropolija, 104 P Pallatus kardinal Joannes Baptista, 258 Papić fra Pavao, 197 Papiansis loannes, 235 papinski dalmatinski patrimonij, v. patrimonij sv. Petra u Dalmaciji papinski posjed u Dalmaciji, v. patrimonij sv. Petra u Dalmaciji papinski prevalitanski patrimonij, 62, 89, 91,111 Paravicinius kardinal Octavianus, 254, 255 Parocchia in Dalma seu Dumno, 257 Parocchia in Liuno, 257 Parocchia in Rama, 2S7 Parocdhia Roskolpolje, 155 Parochia Brioni (Brišnik), Tomislavgrad, 268 Parochia Brisiensis (Brišnik), Tomislavgrad, 258 Parochia circa conventum Ramae, 258 Parochia Clivone (Livno), 258 Parochia Dalma seu Dumno, 120 Parochia Dalma, 120 Parochia Dragottini, Đakovo, 265,266 Parochia Dumnensis, 147 Parochia in Rama, 757 Parochia Lipensis (Lipa), Tomislavgrad, 258 Parochia Lippova (Lipa), Tomislavgrad, 268 Parochia Possuscie, v. Posuška župa Parochia Ramae, 258 parochiae Slavoniae, 266 Paschalis Antun, risanski biskup, 155,194 Patacich Georgius, v. Patačić fra Juraj, bosanski biskup Patačić fra Juraj, bosanski biskup, 273 patriarca Constantinopolitano, 249

patriarca di Constantinopoli, 249 patrimonialis administrate, 92 patrimonij sv. Petra u Dalmaciji, 18, 20, 62, 68, 72 - 82, 89, 90, 92,101,105,111,112,325 patrimonij Svete Rimske Crkve, 88, 92 patrimonium Africae, 89 patrimonium Alpium Cottiarum, 89 patrimonium Appiae, 89. patrimonium Apuliae et Calabriae, 89 patrimonium Campaniae, 89 patrimonium Corsicanum, 89 patrimonium Galliae Gallicanum, 89 patrimonium Germanicanum, 89 patrimonium in Dalmatia, v. Patrimonij sv. Petra u Dalmaciji patrimonium Liguriae, 89 patrimonium Lucaniae et Bruttiorum, 89 patrimonium nostrum, 92 patrimonium Panormitanum, 89 patrimonium Petri u Dalmaciji, v. Patrimonij sv. Petra u Dalmaciji patrimonium Piceni, 89 patrimonium Praevalitanum, v. Papinski prevalitanski patrimonij patrimonium Ravennate et Histrianum, 89 patrimonium Sabinense et Carseolanum, 89 patrimonium Samniticum, 89 patrimonium Sanctae Ecclesiae, 76 patrimonium Sanctae Ecclesiae, v. Patrimonij Svete Rimske Crkve patrimonium Sancti Petri, 89 patrimonium Sardiniae, 89 patrimonium Siracusanum, 89 patrimonium Tusciae, 89 patrimonium Urbanum, 89 patrimonium, 92 Patrimony of St. Peter in Dalmatia v. patrimonij sv. Petra u Dalmaciji Paulin, biskup, 87 Paulin, prezbiter, 17 Paulus de Sibenico v. Pavao, šibenski biskup Paulus papa III v. Pavao III. papa Pavao II., papa, 235 Pavao III., papa, 186,187,234,236, 237 Pavao IV, papa, 188 Pavao V., papa, 119,154,195,196, 246, 254 Pavao, šibenski biskup, 123,220 Pećka patrijaršija, 191 Pečujski arhidakonat, 186 Pelagije II., papa, 84, 88 Perković don Jakov, 147 Peruossii Damianus, splitski kanonik, 219 Petar Đakon, 91

345 Petar III., splitski nadbiskup, 106,112 Petar Mong, 31 Petar Valjar, 31 Petar, bosanski biskup, 168 Petar, splitski nadbiskup, 49, 55, 122, 123, 131, 132,211,320 Petar, srebreničko/fojničko-visočki biskup, 151 Peti luteranski koncil, 182 Peti opći koncil, 49 Philippus de Venetiis, custos Dulmensis, v. Mlečanin fra Filip Piat Guilelm, tarški biskup, 186, 235,236 Piat Guillelmus, v. Piat Guilelm Piccolomini Aeneas Sylvius, v. Pijo II. papa Pijo II., papa, 175,176,177 Piplica don Mato, 276 Piplica don Mijo, 209 Pisaurensis Venantius Aspri, kancelar Dubrovačke nadbiskupije, 260 Posilović fra Pavao, biskup duvanjski, 121,138, 149, 194, 198, 200 - 203, 207, 211, 212, 263, 265 - 267,269 Posilovich Paulo, v. Posilović fra Pavao Posušak fra Stjepan, 185 Posuška župa, 147 Posuška kapetanija, 281 Praepositura Sancti Benedeti de Podolirone, 257 Praevalitanum patrimonium, v. Papinski prevalitanski patrimonij presbyteri Illyrici, 143 Probin, salonitanski nadbiskup, 49, 55, 56 procurator Ecclesiae Salonitanae, 85 Provincia Praevalis, v. Prevalitana Prvi salonitanski sabor, 19, 58, 70, 86 Puglianovich Matthias, 137,189 Putheus Blancum, Roma, 236

R Radimirović fra Danijel, 190 Radosanić Stjepan, srebreničko/fojničko-visočki biskup, 151 Radunović don Jure, 145 Radunović don Petar, 145, 206 Ragazzoni Victor, zadarski nadbiskup, 251 rector patrimonii apostolici in Dalmatia, 10, 58, 62, 71, 75, 84, 86, 87, 92,110,112 rector patrimonii Sanctae Ecclesiae, 92 rector patrimonii Sancti Petri in Dalmatia, v. rector patrimonii apostolici in Dalmatia rectores patrimonii sancti Petri, 83 Red pustinjaka sv. Augustina, 231 Red sv. Jakova de Ipata, 229

Remundus Acciensis, 169 Respekt, salonitanski đakon, 66,86,90 Restgius Hiero, kanonik i arhiđakon, generalni vikar Dubrovačke nadbiskupije, 260 Ricci Julius, 190 Ricepujti Filip, isusovac, 276 Rimska biskupija, 103,155 Rimska Crkva, 77,89,111,155, 235 Rimska kurija, 162,180,184 Risanska (rosensis, Rosonensis, Russionensis) biskupija, 194 Risanska biskupija, 154,155 Rosan Frane, splitski kanonik, 188 Roška (Duvanjska) biskupija, 154-156,194-196 Rosonenska biskupija (Rossanen), 120 Rosonenska crkva u Dalmaciji, 121 Rosonenska crkva, 121 Runović fra Mijo, 197

S s. Benedeto v. sv. Benedikt s. Georgius Maior, Venecija, 225 s. Giovanni, 134, 155 s. Joannes Baptista, v. sv. Ivan Krstitelj s. Marco, Rim, 234 s. Petrus Ramae, v. sv. Petar, Rama Sabinijan, đakon, 88 Salonitanska (nad)biskupija, 47, 48,101,106,111 Salonitanska crkva, 49,56, 59,61,62,66,76,79,80, 84 - 90, 92, 93,99 Salonitanska metropolija, 104 salonitanski sabori, 18,40-50, 94,101 salonitanus episcopus, 47 Sancta Maria Maior, Rim, 259 Sancta Romana Ecclesia, v. Sveta Rimska Crkva sanctus Cririacus (sic!), 220 Sanctus Johannes Evangelista, 218 Sanctus Petar de Gumai, v. sv. Petar Gumajski Sanctus Stephanus de Pinis, sub Pinis, 217 Sanctus Stephanus de Pinis, sub Pinis, v. sv. Stjepan pod Borovima Santa Ecclesia, 92 Santori kardinal Julije, 190 Šapat, papinski đakon, 77 Sarpij fra Pavao, mletački vijećnik, 251 Savatije Sokolović, srpski mitropolit, 191 Sebastiani Georgius, kancelar Dubrovačke nadbiskupije, 260 Sebastijan, đakon, 62,63, 75 - 80,85,91,92 Sebenicensis Anthonius, v. Antonije, šibenski biskup Sedes Apostolica, v. Sveta Stolica

346 Serie don Jure, 148 Sfortia Guido Ascanius, papinski komornik, 235 237 Šibenska biskupija, 112,123,130,131, 211 Siksto IV., papa, 225 Siksto V., papa, 142 Sirletus kardinal de Monte Alto, 190 Sisačka biskupija, 20, 69, 70, 83, 93,94, 97 - 101 Sisciana ecclesia, v. Sisačka biskupija Siscianska biskupija, v. Sisačka biskupija Siscijanska crkva, v. Sisačka biskupija Skardonitanska biskupija, V. Skradinska biskupija Skardonitanska crkva, v. Skradinska biskupija Skradinska biskupija, 20, 69, 70, 93, 94, 97 - 101, 169,200, 201 - 203, 207, 208, 267, 272 Skradinska crkva, 20,93,164 Slataric fra Stefano, 247 Smederevska biskupija, 200 Spingaroli Adam, isusovac, 209, 276 Spinola Kardinal Augustinus, kamerarij Svete Rimske Crkve, 235 Splitska (nadbiskupija, 47, 99, 102, 106, 109, 123, 130, 131, 136, 137, 143, 153, 163, 164, 173, 177,179, 201, 208,212 Splitska crkva, 101 Splitski kaptol, 132, 150,153, 167 Splitski metropolitanski sabor, 103 splitski sabori, 94,100 - 102 Srebreničko-visočka biskupija, 151,152 Srpska Crkva, 191 ss. Dampnus et Anastasius, 219 Stanković Bernardin, splitski kanonik, 188 Statilije Ivan Trogiranin, transilvanski biskup, 186,187, 236,237 Statilius Ioannes, v. Statilije Ivan Trogiranin Stephanus, biskup Muccura, 42, 47 Stephanus, episcopus Dalmatensis, 218 Stephanus, episcopus Delmitensis, 117 Stephanus, episcopus Dolmetenssis, 166 Stephanus, primicerius notariorum, 86,90 Štipan iz Klisa, svećenik sv. Ivana i sv. Fumije, 165 Stjepan, duvanjski biskup, 107-109, 113, 117, 136,137,165-167,218 Stjepan, salonitanski protonotar, 66 Stjepan, skodranski biskup, 62, 74, 75, 79, 83 Stjepanska biskupija, 120,142 S tonska biskupija, 106, 175,179,181 suffraganeus di Ragusi, 244 suffraganeus di Spalato, 244 Surgencije, papinski primicerij, 77 sv. Ana, 139, 280 sv. Anastazije, 24

sv. Andrija, benediktinska opatija na otoku Svetcu, 168 su. Ante, 139,141 sv. Apolinar, 235 sv. Augustin, 183 sv. Benedikt de Padolrone, 196 sv. Benedikt, 91,134,155 sv. Dujam, Posuški Gradac, 140, 210 sv. Duje, 280 sv. Elizabeta, 135, 277 sv. Frane, 143 sv. Ignacije, 2 74 sv. Ivan Krstitelj, Roško Polje, 24, 125,133 - 135, 137,138,143,155, 206,210,212,281 sv. Ivan Lateranski, Rim, 24 sv. Ivan, Skradin, 161 sv. Jakov Pustinjak, 147 sv. Jakov, Krbava, 182 sv. Jeronim, 37 sv. Jeronim, Beč, 194,196,256 sv. Krševan, Zadar, 165 sv. Kvirin, 35 sv. Lovro, 54, 55,57 sv. Maksim, 53 sv. Marija, 53,54, 151 sv. Marija, Bribir, 161 sv. Marija, Cordoba, Španjolska, 184, 234 sv. Marija, Topusko, 151 sv. Marija, Vid kod Metkovića, 123 sv. Marko, 140, 275 sv. Martin, 53 sv. Mihovil, 53 sv. Nikola, Zadar, 175 sv. Petar Apostol, 141,149,150 sv. Petar Gumajski (ecclesia s. Petri de Gumay), Sumpetar, Jesenice, Poljica, 53,165, 218 sp. Petar i Pavao Višegradski, Prag, 196, 257 sv. Petar i sv. Pavao de Campo, Dživar, Cičevo, Trebinje, 139 sv. Petar, 53 - 56 sv. Petar, Jesenice, 166 sv. Petar, Rama, 121,138,197,201, 202, 206, 212, 221,226 - 234, 239, 258,282,283 sv. Stjepan pod Borovima (sanetus Stephanus de Pints, sub Pinis), 113, 217 sv. Stjepan Prvomučenik, Split, 107,217 st>. Stjepan Prvomučenik, Vid, Metković, 123 sv. Stjepan, 20 sv. Stjepan, Knin, 179 sv. Venancije, 18,19,21 - 24,26,27, 71,111,112 sv. Vid, Vid, Metković, 123 sv. Vit i Modesta, 236,237

347 Sveta Kongregacija biskupa, 120, 246, 251 Sveta Rimska Crkva, 240,259, 260 Sveta Stolica, 10, 77, 130,134, 147, 149, 156, 167, 176,197,210,211,215,217,218,220,230,232 - 234,238, 239, 241,257 - 259, 270, 271,273, 284,280,285

т Tamburini Mijo Anđeo, isusovački provincijal, 276 Tempestivus Fabius, dubrovački nadbiskup, 256 Teodor Mopseutski, 49, 55 Teodoret Cirski, 49, 55 Tertius Onto Sancti Francisci de Penitentia, 233,234 Thoma, abbas monsterii Martyrum Cordubensis, Cisterciensis Oridnis, v. Toma, opat cistercitskog samostana sv. Mučenika u Kordobi Thoma, episcopus Srebrenicensis, 151,152 Tilikonis Petrov fra Petar, duvanjski bskup, 169,172-174,211,221 Toma, duvanjski biskup, v. od Cordube Toma Toma, opat cistercitskog samostana sv. Mučenika u Kordobi, 228,229, 231 Tomanović Kamengrađanin fra Andrija, 261,262 Tomasini Toma, hvarski biskup, 171 Transilvanska biskupija, 186,187 Travničanin fra Ante, bosanski franjevački provincijal, 207 Trebinjska biskupija, 145 Trebinjsko-mrkanska biskupija, 9,13,18, 138 Tri Poglavlja, v. Tria Capitula Tria Capitula, 49,55, 59,80,93 Trinovtius fr. Philippus, 264 Trogiranin fra Jeronim, duvanjski biskup, 171, 174-176,201, 222,223 Trogiranin Jeronim, duvanjski biskup, 118 Trogirska biskupija, 124,130, 167,201, 220 Turbicfra Mariano, 247

U Ugrinović fra Nikola, smederevski i duvanjski biskup, 119,137,151,153,154,189,190-193, 197,211,244 - 246,249 Ugrinovich Nicob, v. Ugrinović fra Nikola Urban V., papa, 220 Urban VIII., papa, 196,257 Ursinus, kardinal, v. Orsini karidnal fr. Virginis Uznesenje Blažene Djevice Marije, 139

V Val(aress) Gabriel, 224 Valanska biskupija, 164

Valaress Maffeo, zadarski nadbiskup, 176,224 Valentin, makarski biskup, 97, 122, 123, 128 131,162,163,166,212 Velika biskupija 'Delmitensis', 131 Venantius cancellarius, 260 Verböcy St., 256 Vescovado de Dalma, 248 - 250 Vescovado di Bosna et Dalma, 250 Vescovado di Bosna, 245 - 247,249 - 251,263 Vescovado di Bossina, v. Vescovado di Bosna Vescovado di Dalma e Craina, 119 Vescovado di Dalma, 119,120, 250 Vescovado di Samandria et Dunno, 244, 245 Vescovado di Samandria, 249 Vescovato di Dalma, 253 Vescovato di Dulma, 263 Vescovato di Duvno, 206, 207 Vescovato Dumnense et Bosnense, 254 vescovi di Bosna Argentina, 251 vescovo Bosnense, 254 vescovo del Regno di Bosna, 250 vescovo di Bosna, 263 vescovo di Bosna, 273 vescovo di Dalma, 119,120 vescovo di Dulma, 12, 263,269,270,272 vescovo di Dulmense, 121, 273 vescovo di Dumno, 260 vescovo di Macarsca e Narenta, 208 vescovo di Macarsca, 273 vescovo di Samandria et Dunno, 119 vescovo di Scardona, 263 vescovo di Segna, 254 vescovo Dulmense, 259 Vicariatus apostolicus in Bosna Othomana, v. Apostolski vikarijat u Bosni vicario Apostolico, 272 vicario di Sirmio, 272 Vidman kardinal Kristofor Mlečanin, 265,266 Vidovich don Jacobo, 285 Vigilije, papa, 59, 62, 76 - 80, 89 - 93,111 - 113, 325 Vigilius, v. Vigilije, papa Viktor, biskup, 20, 40 Vitus de Ruschis, v. Hvaranin Vid Vocatius Voc(ac)ensis Danijel 119,144,151 -153,176, 178,180,187 -190,211,238 - 244,219,250 Vocensis de Spalato Daniel, v. Vocatius Voc(ac)ensis Danijel Voicovighfra Gregorius, 264 Vučina, svećenik u Sumpetru, Jesenice, Poljica, 165,218 Vulaicich fra Giacomo, 247 Vulcina presbiter, v. Vučina

348 Z

Zadarska biskupija, 201 Zadranin fra Nikola, duvanjski biskup, 118,176 -178,211, 224 Zagrebačka biskupija, 101,128, 201, 224 Zalathaky Juraj, roški (duvanjski) biskup, 19, 121,156,196,197 Zane Bernard, splitski nadbiskup, 182 Zaostrožanin fra Grga, 186 Zapadni Crkveni raskol, 167 Zborni kaptol u Livnu, 130

Zmajević Vicko, biskup zadarski, 146,157 Zucconi Vincentij, roški (duvanjski) biskup, 121,156,196-198,257 Zucconus Vincentius Mantuanus, v. Zucconi Vincentij

ž Župa Duvno, 281 Župa u Dalma ili Dumnu, 257 Župa u Livnu, 257 Župa u Rami, 257 Župa u Roškupolju, 257

349

Zemljopisno kazalo A Afrika, 93,112 Albanija, 118,138,177,225,248 Alma, 24 Almisa, 102, 223,242 Almissa v. Almisa Ancona, v. Ankona Апсуга, 49, 55,80 Ankona, 188,189,224,242 Antiana, 91 Antinoie, 49,55, 80 Aquileia, 49, 50, 56 Arbenses, 103 Arlapes, 91 Artabindus, 91 Au Iona, 32 Austrija, 13 Avignon, Francuska, 125,126,128,164,215 Avinion, v. Avignon Avinjon, v. Avignon

в Badnji, Doljani, 284 Bajnice, 54 Balćina, 47 Banat, 191 Banja Luka, 9,13 Bar, 38 Barbastro, Aragonija, 196, 257 Bare, Karlov Han, Tomislavgrad, 61, 62 Barzonj, Doljani, 284 Bechia, v. Bekija Beč, 208 Bekija, Hercegovina, 210, 284 Belgrad, v. Beograd Benkovac, 208 Beograd, 185, 244 Bihać, 141 Bijelo Polje, Mostar, 185,192,193,273 Bilaj, 150,207 Billopoglie, v. Bijelo Polje, Mostar Biludium, 91 Biograd na Moru, 104 Biokovo, 170 Bišće, 141 Biskupov grob, 192,193, 203 Biston, 52 Bistrica, Livno, 125,132,150, 202

Bistue, 42, 71 Blagaj, Hercegovina, 136 Blato, Mostar, 185, 273 Blatto, v. Blato, Mostar Blidinje, 209,278 Blizna, Poljica, 128 Boka Kotorska, 154, 207 Bosanska Gradiška, 50 Bosna i Hercegovina, 9, 96,103,112,148 Bosna istočna, 151 Bosna Srebrena, 326, 327 Bosna, 128,129,134,151,152,155,156,163,175, 176, 178, 190, 192, 195, 244, 248 - 250, 252, 257,259,267,272 - 274, 282, 285, 327 Bosnia, v. Bosna Bosnia, v. Bosna Bossina, v. Bosna Boxina v. Bosna Brač, 47 Brda, 47 Brechlia, v. Brela Breghlia, v. Brela Brela Gornja i Donja, 192 Brela, 245 Brižak, Posuški Gradac, 40 Brindizij, Italija, 29, 32 Brišnik, Tomislavgrad, 20,198, 281 Brochno, v. Brotnjo Brotgno, v. Brotnjo Brotnjo, 148, 273,275, 285 Bruck, Austrija, 122,206, 271 Brundisium, v. Brindizij Bužan, 46 Budva, 38 Bučić, Tomislavgrad, 282 Bukovica Donja, Tomislavgrad, 281 Bukovica Gornja, Tomislavgrad, 281 Bukovica, Tomislavgrad, 209, 278 Busco Bllato v. Buško Blato Buscoblatto, 284 Buško Blato, 41, 46, 75, 148, 209, 210, 275, 277,

280, 281

c Camerino, Italija, 24 Capua, Italija, 27,29, 30,32,112 Caričin Grad, Leskovac, 80 Carigrad, 27, 244

350 Cataro v. Kotor Cetina, 36, 38, 39, 43, 47, 48, 52, 53, 120, 124 126, 129, 130, 137, 150, 166, 167, 170, 171, 179,182,183 Chlebiana, 136 Chlum v. Hum civitas Absara, 104 civitas Antibarum, 104 civitas Arbum, 104 civitas Belgradum, 104 civitas Bosna, 104 civitas Catara, 104 civitas Dalmis, 19 civitas Delmenia, 95,104,105,111,113 civitas Delmis, 19,24,27,28,31 - 39,53,54,56,57, 98,99,111-113 civitas Delmitensis (Dulmensis, Dumnensis), 133 civitas Dulcinium, 104 civitas Dulmensis, 122,271 civitas Dumnensis, 226,228, 240, 270 civitas Dunos, 133 civitas Epidauritana, 90 civitas Jadera, 104 civitas Mucrona, 104 civitas Nona, 104 civitas Ragusium, 104 civitas Salona, 104 civitas Scandona, 104 civitas Sissia, 104 civitas Spaleti, 219 . civitas Stagnum, 104 civitas Suacium, 104 civitas Tragurium, 104 civitas Vecla, 104 civitates Croatiae, 104 civitates Dalmatiae, 104 Continens, 43,47,48,49 Corbavia v. Krbava Cordoba, Španjolska, 118,184 Coritta, 284 Craina v. Krajina Crayna, v. Krajina Crkvina, 28 Crkvina, Badnji, Posušje, 138 Crkvina, Dublje, Prisoje, Tomislavgrad, 138 Crkvina, Klapavci, Poljica, 53 Crkvina, Podgradina, Crvenice, 61, 65 Crkvina, Podgradina, Rešetarica, Livno, 61 Crkvina, Rastovača, Posušje, 138 Crkvina, Šuica, 61, 64 Crkvina, Vinica, 61,139 Croacia, v. Hrvatska Croatia, v. Hrvatska Crvenice, Vinjani, 139

Č Čabulja, 206 Čačvina, Posušje, 182,183 Češka, 196 Čvrsnica, 149, 283, 284

D d'Orval, Belgija, 161 d'Orval, Luksemburg, 215 Dacia Mediterranea, v. Dacija Mediteranska Dacia Ripensis, v. Dacija Obalna Dacija Mediteranska, 80 Dacija Obalna, 80 Dagno, 230 Dalma et Craina, 247,248, 251 Dalma, 57,70,74,97 - 99,101,107,108,119,120, 134,151,155, 166,198, 249,250 Dalmacia, v. Dalmacija Dalmacija, 21,22, 24,28, 34 - 39,48,49, 51,68 70, 73, 75, 77, 88, 90 - 93, 99 -102,104,106, 107, 124, 125, 130, 152, 156, 167, 183, 184, 191,192, 220,230,270,271,276, 325 Dalmatia naronensis, 22 Dalmatia, v. Dalmacija Dalmatinska Zagora, 204 Dalmisa, 103 Damna, 230 Damnio, 230 Danilo, Šibenik, 41,42 Dardania, v. Dardanija Dardanija, 80 Delmesium, 103 Delmina, 19,27,28,31,33,34-39,53,57, 98,99 Delminense Onestinum, 50-57 Delminij, 17 - 22, 24, 26 - 29, 37, 40, 42, 44, 45, 47,48, 50,57 - 62, 68 - 75,94, 96,101 - 103, 105,107,108,110,111,113,207,211, 285,325 Delminium v. Delminij Delminium vulgo Duvno in Ducatu S. Sabae, 285 delta Neretve, 47 Deltinska krajina, 47 Dinara, 38 Dl'mno, 169 Dobranje, Trebinje, 145 Docleia, v. Duklja Doljani, 284 Doima, 134 Donen, 230 Donna, 135, 230 Držislavova Hrvatska, 36 Drač, 29,32,33,37,39, 79,142,247

351 Dragotina, Đakovo, 266 Drava, 96,202,266 Dravus, v. Drava Drežnica, 170,178 Drijeva, 123,218 Drina, 285 Drinovci, 281,284 Drinovzi, v. Drinovci Drinus, v. Drina Drvenik, 172 Dubnica, 168 Dubnica, v. Dubnica Dubrava, Poljica, 52,137,244 Dubrovnik, 38,39,106,187,194,259 Ducatus S. Sabae, 285 Dugi Rat, Poljica, 166 Duklja, 38, 98,99 Duima,122, 207, 267,268 Dumne, 134 Dumno, 42,68,69,71,120, 134,194,197, 230,256, 260 Dumpno, 132 Dunav, 185 Dune, 120 Dunno, 189 Duno, 120,137 Durazzo, v. Drač Durrës, v. Drač Duvanjsko polje, 10, 18, 38, 42, 127, 133, 135, 138,149,166,168,207,210,281 Duvno, 17 - 20,22 - 24,27,28,41,42,44,46, 59, 68 - 70, 94, 96 - 98, 102, 104, 105, 110, 111, 132 - 135, 143, 147, 150, 175, 178, 185, 192, 198, 200, 209, 243, 260, 273 - 276, 278, 280, 281,284,285, 325 - 327 Dyrrhachium, 29,32,33,38,54

Dž Džebhana, Livno, 202 Dživar, Cičevo, Trebinje, 138,139 E Egejsko More, 200 Egipat, 49 Elafitsko otočje, 39 Elbasan, 32 Epidaur, 18,44,59 Epidaurus, v. Epidaur Epir, 37 Epitio, 52 Equitinum, 47

F Felix Romuliana, 82 Fermo, 103,145 Firenca, 222 Firmana civitas, v. Fermo Firmani, 103 Florentia v. Firenca Fojnica, 263 Forum Julii ultra Talgiamentum, 224 Furlanija, 177,224

G Gabela, 123, 208 Gačič (?), Rama, 283 Galacija, 49, 55, 80 Galija, 89, 93,112 Gallia narbonensis, 21, 22 Gamzigrad, Zaječar, v. Felix Romuliana Gardun, Trilj, 69 Gata, 53, 59, 60, 80 - 82,113 Gedatae, v. Gata Gemona, 177,178 Germania, v. Njemačka Gigantov Grob, 150 Glamoč, 46,151,175 Glamočko polje, 96,127,166 Glavatičevo, 41 Gliubuschi, v. Ljubuški Gliubuski, v. Ljubuški Glubuški, v. Ljubuški Golubić, Bihać, 142 Goranci, 273 Gorica, 281 Goriza superior cum inferiori, 284 Grabovaz, 280 Grabovica, 148,281, 284 Graboviza, v. Grabovica Grad, Rog, Tomislavgrad, 134 Gradac, Posušje, 47,145,281 Gradež, 49 Gradina, Korita, 61,64, 76 Gradina, Polja, Doljani, 283 Grahovsko polje, 96 Greben, Jesenice, 50, 51, 54 Grčka, 34 Grobnik, 184 Grude, 281 Gyula Fehérvâr, Erdelj, 186 H Herceg Novi, 178 Hercegovina, 45,46,134,147,191,195,210,280, 285

352 Herzegovina, v. Hercegovina Hippus flumen, 61 Histria v. Istra Hliuna, 125 Hrvatska, 34, 36, 46, 94, 104, 106, 156, 183, 185, 187,195 - 197,207, 220,326 Hum, 131,136 Humska zemlja, 181 Hungaria, 129,163, 224,267 Hvar, 33, 124,160

I lader, 59 Ilirik, 26,80, 83, 92, 93,104, 195 Illyricum, v. Ilirik Imota, v. Imotski Imotski, 36 166,170,183,204,270,273 Istra, 24, 91,86, 93,177, 224 Italija, 29,49, 80,90, 93 lustiniana Prima, 80 Ivan-planina, 150 Izbičanj, Prijepolje, 60,82 J Jadran, 96,184 Jajce, 150,184, 207 Japodija, 70 Jelin planina, 284 Jelšanica, Tomislavgrad, 168 Jelsanicha v. Jelšanica Jesenice, Poljica, 52

к Kamenice, Borčani, Tomislavgrad, 61 Kampanija, Italija, 30,112 Kapljuč, 86 Karaula, Tomislavgrad, 27 - 29, 61 Karin, 183 Karlov Han, Prisoje, Tomislavgrad, 60 Kašina, 194 Kaštel, Novigrad, 183 Klis (clisse), Kongora, Tomislavgrad, 278 Klis, 53,153,187,192 Ključ, 192 Knin, 46,169,183,185,208 Kninsko polje, 183 Kolo, Tomislavgrad, 206 Kongora, Tomislavgrad, 206, 209,278, 282 Konjic, 151,185,186 Konstantinopol, 29,30, 32, 32,33, 53, 77 Kordoba, Španjolska, 180

Korčula, 124,170,189,243, 244 Korita, Tomislavgrad, 146, 281 Korlat, 183 Korzika, 89,112 Kosovo polje, Knin, 127 Kotor, 259 Krajina, 43, 48, 103, 120, 121, 150, 151, 170, 249, 250 Kraljeva Sutjeska, 147 Kraljice, Šibenik, 41,42 Krbava, 185,207,224, 224 Krbavska, v. Krbava Kreta, 200 Krila, Poljica, 166 Krk, 37 Kruge, 50, 53 Kruševac, 170 Kunavia, Albanija, 164 Kupres, 197,282,283 Kupreško polje, 127 Kvarner, 37,39

L Léoncello, 217 Labčanj, Gradac, 172 Lastovo, 33 Lausinium, 91 Lešina seu Hvar in Dalmatia, 220 Liburnia, 70 Lieuno, 197 Lika, 150 Lipa Tomislavgrad, 198,204,206,282 Lipovac, Posuški Gradac, 192 Liuno, 198 Livanjska županija, 98 Livanjsko polje, 96,127,166,282 Livanjsko-duvanjska biskupija, 132 Livno, 120,124,125,127,132,134-136,155,192, 198, 200, 260, 275,280 Ljubuša, 278,282 Ljubuški, 178,189,190,243, 273. Loreto, 144 Ludrum, 40,46,47, 75, 76 Lychnidos, 29, 32 M Macarsca, v. Makarska Macedonia Secunda, 80 Macharscha, v. Makarska Magnioticum, 47 Makar, Makarska, 71,131,134,135,166,182,192

353 Makarska, 41, 42, 44, 48, 49, 178, 192, 208, 256, 258,263,273,277,280,284,285 Mala Azija, 49 Manastirine, Bukova Gora, 61, 86,138 Mandino Selo, Tomislavgrad, 206,282 Mantova, 196 Mat, rijeka u Albaniji, 217 Matina voda, 281 Mercan, 259 Metković, 208 Miljac, 282 Miljacka (Migliacka), Tomislavgrad, 279,282 Mletačka Republika, 13,153,154 Modruš, 184 Modruša, 131 Moesia Prima, 80 Mogorjelo, Čapljina, 82 Mokronoge, Tomislavgrad, 206 Montanense, 41,42,44 Montanorum, 47,48 Monte Gargano, 33 Morača, rijeka, 38 Mosor, 51,53 Mostar, 9,13,47,185,189,209,210,243,273 Moštre, Visoko, 126 Mrkodol, 282 Mueeor (Muccur) 40 - 48, 71, 73, 75, 76 Mucru, 52 Muicuron, 49 Mukinje, Rakitno, 284 Mukur, Makarska, 172 municipium Beuzavaticum, 46 municipium Delminensium, 21, 60 municipium Dilluntum, 46 Muro, Basilicata, Italija, 190,191. Musaro, 52 Mutogras, Jesenice, Poljica, 54

N Nadin, 184 Nanjići (?), Rama, 283 Napulj, 188,190

Narbona, 22

Narenta (Drijeva), 123,218 Narona, 18,22,26,33,46,54,59 Neapolis v. Napulj Neretva (Čitluk, Gabela), 274 Neretva, 44,47,106,120,124,126,129,130,137, 150,151,170,182,208 Nikolići, Rama, 283 Nin, 96 Njemačka, 129,163,203,267,268,271

Novi, 170,178 Novigrad, 184 Nutjak, Cetina, 182,183

o Obrovac, 185,208 Ohrid, 29, 32 Olovo, 154,199,246,260 Omiš, 41, 42, 44, 52, 97,102, 103, 107, 113,118, 122, 129, 131, 135, 162, 163, 166, 170, 180, 212,222,223 Oneo, 52 Onestij, 48 Onestinum, 40 - 43,47,48 Oneum, 43,44,47,49 Oplećani, Tomislavgrad, 206 Opuzen, 208 Orašac, Rama, 283 Oricouiç, v. Oriovica, Trogir Oriovica, Trogir, 167,220 Orlakuk, Tomislavgrad, 148 Osor, 37 Ostrovica, 185 Ostrvica, 59,60,80,82 P Palencia, Španjolska, 184 Pannonia Savia, 37 Pannonia Secunda, 80 Pannonia v. Panonija Panonija 21, 91,104,129,163,207 Pečuh, Mađarska, 186,195 Petinitis, 52 Petrovo polje, Drniš, 127 Phar, v. Hvar Picenum, 224 Planine, 170 Ploča?, Rama, 283 Podborje, Rama, 283 Podgorica, 38 Podosoje, Prisoje, Tomislavgrad, 281 Podstrana, 53 Podveležje, 185 Pogliza v. Poljica Pola, v. Pula Poliza, v. Poljica Poliza, v. Poljica Polja, Doljani, 283 Polja, Rama, 283 Poljica, 50,113,137,183,189,190,192,245,254 Poljska, 196

354 Pomeranija, 203,267, 268 Pomeriania, v. Pomeranija Pons Tilurii, 91 Popovo polje, 179 Posuscie, v. Posušje Posušje, 143,145,150,170,206, 284 Posuški Gradac, 139,141,143,145,148,210,280 Potoci, Mostar, 192 Prag, 204,270 Praga v. Prag Prevalitana, 77, 79,80,89,92 Prijepolje, Sandžak, 178 Priko, Omiš, 33,144 Primorje, 175 Primorska (Donja) Poljica, 166 Prisoglie, v. Prisoje Prisoje, 281,284 Proslap, Rama, 283 provincia Slavonia, 219 Prozor, Rama, 283 Pula, 91 Rab,103 Rachitno v. Rakitno Radobiglia, 254 Ragusa, 102,103,245,259 Ragusinum, v. Ragusa Rakitno, 143, 145, 147, 149, 150, 170, 206, 209, 210, 274,279,280,284 Rama, 120,134,147,149 -151,155,185,192,198, 200 - 202, 204, 206, 209, 210, 245, 249, 257, 260,263, 266, 270,273,280, 282,283 Ramma v. Rama Rapovine, Livno, 141 Raška Gora, 205 Rastovača, Posušje, 139,280,281 Ravena, 49,89 Ravno, 282,283 Redditicum, 41 - 44,47,48 Reditik, 48 Rhona, 164 Ričica, rijeka, Tomislavgrad, 281 Ričina, Posušje, 138 Rim, 24, 26, 29, 32, 66, 125, 146, 186 - 188, 201, 204,220 - 223,225, - 233,238,239,241,244, 246,249,250 - 254,256 - 258,261 - 263,265 - 270, 272,273 Risan, 194,207 Rožac v. Rog Rog, Tomislavgrad, 42, 133, 134, 137, 138, 143, 149,154,155,194,198,212,281 Roma v. Rim Rona, rijeka u Francuskoj, 217 Roscopoglie, v. Roško Polje

Roscopoglie, v. Roško Polje Rosko Poglie, v. Roško Polje Roško Polje, 42, 133, 134, 137, 138, 143, 145 149, 155, 198, 206, 207, 209, 210, 212, 274, 277, 279 - 281,284 Rosko Polye, v. Roško Polje Roskopolie v. Roško Polje Roškopolje v. Roško Polje Rridition, 47 Runovići, Imotski, 274 Ruxici, 284

S s. Severin, 152. Sagarie, 284 Salluntum, 91 Sahna, 26,33,44,46,48,49,52,54,56,59,61,76, 78 - 80,84,86,87,92,101,104,113,325 Salviaticum, 47 Samandria, 137,151, 189,190, 244,249 Sarajevo, 9,13 Sardinija, 89,112 Sarsenterum, 18,41,43,46,47, 71, 75, 76 Sarsiaticum, 46,47 Sava, 185,202,266 Savus, v. Sava Seampol, 32 Scarabanta, 91 Scardona v. Skradin Sclavonia, 131 Scodra, 33,44,64,79,80, 83 Sebenico v. Šibenik Segn v. Senj Segna v. Senj Segnia v. Senj Semendrija v. Samandria Senj, 155,184, 204,224,270,271,272 Serdiea, 58, 113 Servia v. Srbija, 152 Servia, 190, 285 Servitium, 50 Sevilla, Španjolska, 181 Sibenico, 102 Sicilija, 85, 93 Sinj, 78,183,185,208, 282, 283 Sisak, 94, 96, 97,104 Siscia, 37, 101 Sitno Gornje, Poljica, 54 Skodër, 33 Skoplje, 207,283 Skradin, 41, 42, 70, 94, 96 - 98, 100 - 102, 104, 135,183,185,201,208, 267, 268,272

355 Slani Doci, 278 Slavonija, 35,156,191,200,201,260 Slievno, 120,150 Smina, Muć, 127 Sofija, 113 Solin, 47, 71 Solioci, Podgrađe, Omiš, 54 Solun, 29,32,77, 78, 80 Sovici, 284 Spalathron, 52 Spalato, 102 Spalato, v. Split Spalatum v. Split Split, 33, 37 - 39, 47, 69, 107, 112,113, 123,143, 150, 164, 166, 167, 179, 184, 188, 189, 218, 242,244,246,248 - 250,252 - 254,277,326 Srbija, 152 Srebrenica, 151 Srijane, Poljica, 54 Srijem, 44 Srinjnine, Poljica, 53,54,167 Stagnum v. Ston Stipanjići, Tomislavgrad, 206,281 Stitar planina, 284 Stobreč, 52 Stolac, 46 Ston, 259 Stragači, 144 Stridon, 37 Strožanac, Poljica, 54 Studenci, 209,210,273,275 - 277, 280 Sumpetar, Jesenice, 53 - 56,112,113,165 Sustipan, Poljica, 52, 53 Sustipan, Split, 107-109,217 Sutina, Rakitno, 177,284 Suvaja, Bosanska Dubica, 37 Svinjača (Unignazza) v. Zvirnjača

т Tarsatica, 37 Terra Vetus Spalati, 242 Terriestris, 91 Thebaida Prima, 49,80 Thessabnike, 29,32 Tihaglina, v. Tihaljina Tihaljina, 284 Tilurium, 51, 69 Titograd, 38 Tomislavgrad, 27,28,59 Topusko, 151 Tragurium v. Trogir Travnik, 207, 281,283

Trebinje, 13 Tresfontes, Luksemburg, 161 Tribistovo, 145,207 Trilj, 44,51, 78 Trišćani, 284 Trogir, 123,128,166,184,220,244 Tropolje, 127 Trsat, 37 Tugare, Poljica, 53,54 Turska, 280 Tušnica, 281 U Udine, 153 Ugarska, 156,175,196 Ulcinj, 38 Ungaria v. Hungaria Unione, 52 Urbanus, papa v. Urban V Uskoplje, 150,151 Uzes, Francuska, 217

V Vakuf Donji, 283 Vakuf Gornji, 283 Vargoracz, v. Vrgorac Varlica, v. Vrlica Vatican, 326 Večerić, 170 Velebit, 187 Velika gradina, Mesihovina, 138 Veliko (brdo), 282 Venecija, 103, 153, 154, 164, 171, 177, 194, 205, 224,225,247 - 249,251 Vid, Metković, 33,123 Vienna, 272 Vignane, 284 Villeneuve-les-Avignon, 215,216 Vinica, 147,148,209,273,275,276,284,281 Viniza, v. Vinica Viniza, v. Vinica Vinjani, Posušje, 280,281 Vir, 280,281,284 Vir, Imotski, 182,183 Vir, Posušje, 146,210 Virben v. Vrba Visovac na Krki, 201 Visući, 135,170 Vlainja planina, 284 Vojkovići, Tomislavgrad, 148,209, 277 Vonke, 50

356 Vran planina, 149, 284 Vrana, 208 Vratar, 170 Vrba, Glamoč, 151 Vrbas, 150,151,207 Vrgorac, 191,208,243 Vrhbosanska metropolija, 9,13 Vrlica, 155 Vučevo, 284 Vukovine, Tomislavgrad, 148

Y

Zadvarje, 44,170 Zagora, 48,112 Zagorje, Tomislavgrad, 281 Zagvozd, 41,42,44 Zahumlje, 150 Zaostrog, Makarska, 150,256, 257 Zara, v. Zadar Zavelim, 133,134,155,210,280,281 Zemun, 185 Zmijavac, 284 Zvirnjača (Svinjača), Rama, 209,278,284 Zvornik, 151

Yaciacus, 91 Ybernia, 225

ž

Z Zadar, 102,119,123,177,200, 224,252,326

Zrnovnica, 53,170 Zupanj Potok, 206 Županjac, 133,275,281,282

357

Varia A Anžuvinska dinastija, 125

Fočanski kadiluk, 137 fundus, 90

G

B banus totius Chroatiae, 131 Bečki rat, 19, 157,208,209 Bosansko Kraljevstvo, 177,197

Gorska (županija), 170 governo Bosnense, 248

c

Habsburška Monarhija, 156 Hercegovački sandžak, 137,152,178,182 Historia Salonitana Maior, 99 Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 14 Hrvatsko Kraljevstvo, 185

Casa d.'Austria, 272 Ciparski rat, 189 Cosmographia, 29, 50, 58 Curia Romana, 221,227, 229,231,235,236 curiae examinator, Split, 242

D Dalma overo Rocensis, 194 Dalma seu Dumno, 155 Dalmaniensis, 10 Dalmensis, 10 Dalminiensis, 10 Dalmitanus, 10 De administrando Imperio, 101 Del Carmine, 145 Delinetensis, 10 Delmatensis, 10 Delminense, 48 Delminensis, 10 Delminiensis, 10 Delmitensis seu Dumnensis, 161 Delmitensis, 10 Deltinense, 47 Deluntensis, 10 districtus Hercegoviensis, 244 districtus Klissensis, 244 districtus Pozeganus, 244 districtus Zvornikensis, 244 Domus Austriacum, 271 Drinski kadiluk, 137 Dulmensis, 10 Dulmiensis, 10 Dumnensis, 10 Dumniensis, 10

H

I Itinerarium Antonini, 33 к Kandijski rat, 145,152,200,201,205,207,265 Kliski sandžak 120, 152, 185,208 Kozmografija Ravenskog anonima, 51,52

L Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 14 Ljetopis barskog biskupa Grgura, 70 Ljetopis popa Dukljanina v. Ljetopis barskog biskupa Grgura locus credibilis, 142 M Mletačka Republika, 170 Mletačko-turski (Mali) rat, 157 Mletačko-turski (Sinjski) rat, 209,210 Morejski rat, 157, 208

N nahija Duvno (Rog), 137 nahija Rog, 178 Napuljsko Kraljevstvo, 189,190, 244 Neretvanska kneževim, 38

F

o

Fetihija džamija, 141

Osmanska država, 280

358 P Papinska država, 125 pensiones, 90 planifies Dalma, 97 Požarevački mir, 13,156 praedia, 86 praefectus praetorio per Yllyricum 50 praefectus Urbis, 89 primicerius notariorum, notarius, 89, 93 pro nominandis, 153

R Provincia di Bosna, 249 Provinciale vetus, 20, 95,103-105,111,113 Ravenski Anonim, 29,50,51,52,58 Regnum Bosnae, 147,246,249,262 responsalis, 87,90,93 rex Bosnae, 224 rex Hungriae, 254 Rocensis in Croatiae finibus, 195 Romana Curia, v. Curia Romana Rosensis et Dulmensis, 195

S

sandžak Hercegovina, 178 Sarajevski sandžak, 120

т Tabula Peutingeriana, 29, 54,58 Terra bosnensis, 128 Tridesetogodišnji rat, 203 Tursko Carstvo, 279

V Vatikanski arhiv, 151 Veliko viječe Splita, 153 Via Appia, 29, 31 Via Egnatia, 29,31,33,54 Via Latina, 29, 31 Via Minucia, 29, 31 Via Salona - Argentaria - Sirmium, 76 Vitae Romanorum pontificium, 24

359

BILJEŠKA 0 PISCU Ante Škegro je rođen 16. travnja 1961. g. na Okolišću, Bugojno, Bosna i Hercegovina.

Završio klasičnu gimnaziju Ruđer Bošković u Dubrovniku 1979. Diplomirao na Filozofskom

fakultetu (Odsjek za istoriju i latinski jezik i rimsku književnost) 1986. g. u Sarajevu. Na Filo-

zofskom fakultetu u Zagrebu magistrirao s temom Antička ekonomika u Bosni i Hercegovini (na osnovi epigrafskih izvora) 1991. Doktorirao 20. ožujka 1998. g. na Filozofskom fakultetu u Zadru radnjom Gospodarstvo rimske provincije Dalmacije u vrijeme Principata.

Od 15. prosinca 1986. do 6. listopada 1992. djelatnik u Centru za balkanoloska

ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine na mjestu stručnog i

višega stručnog suradnika za antiku. Od 4. prosinca 1992. do 1. srpnja 1994. kao stipendist Akademie der Wissenschaften und der Arten Baden-Würtemberg

te Deutsc-

hen Akademischen Austauschdienst e. V. boravi kao gost znanstvenik u Seminaru

für Alte Geschichte der Universität Heidelberg u Heidelbergu, SR Njemačka. Od 1.

rujna 1994. g. do 1. rujna 1996. predavač povijesti i latinskog jezika u Nadbiskup-

skoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti u Zagrebu. Od 1. rujna 1996. predavač istih predmeta na Ženskoj općoj gimnaziji Sestara milosrdnica s pravom javnosti u

Zagrebu. Od 1. svibnja 1997. djelatnik u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Od akad. god. 1996./97. predavač kolegija Starovjekovna povijest i Stara povi-

jest hrvatskih zemalja na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.

Predmet zanimanja njegove znanstvene djelatnosti jesu antička, srednjovje-

kovna i starija crkvena povijest. Objavio je knjige Uskoplje I. Uskoplje na Vrbasu

od prapovijesti do kraja austro-ugarske uprave. Hrvatska uzdanica, Uskoplje 1996., 256 str. i Gospodarstvo rimske provincije Dalmacije. Sveučilište u Zagrebu - Hrvat-

ski studiji, Zagreb 1999., 441 str., više desetina znanstvenih i stručnih rasprava te kritičkih osvrta u domaćim i međunarodnim publikacijama.

HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST

BIBLIOTEKA HRVATSKA POVJESNICA B. A. KRCSELICH Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrebiensis partis primae (Pretisak) B. A. KRČELIĆ Povijest stolne crkve zagrebačke (Prijevod Z. Šešelj) J. JAREB Pola stoljeća hrvatske politike: 1895.-1945. (Pretisak) M. KRUHEK Krajiške utvrde i obrana Hrvatskog Kraljevstva tijekom 16. stoljeća NADA KISIĆ-KOLANOVIĆ Hebrang - Iluzije i otrežnjenja, 1899.-1949. Z. RADELIĆ Hrvatska seljačka stranka 1941.-1950. A. BUCZYNSKI Gradovi Vojne krajine I-II J. JAREB Zlato i novac Nezavisne Države Hrvatske izneseni u inozemstvo 1944. i 1945. J. KRIŠTO Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska I-II Z. MATIJEVIĆ Slom politike katoličkog jugoslavenstva T. MARKUS Korespondencija bana Jelačića i Banskoga vijeća 1848.-1850. P. BEZINA Ljetopis samostana Svetoga Ante u Kninu 1904.-1963. Z. DIZDAR - M. SOBOLEVSKI Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941.-1945. Z. RADELIĆ Božidar Magovac - s Radićem između Mačeka i Hebranga G. RAVANČIĆ Život u krčmama srednjovjekovnog Dubrovnika

T. MARKUS Slavenski Jug 1848.-1850. godine i hrvatski politički pokret J. JAREB Državno gospodarstveno povjerenstvo Nezavisne Države Hrvatske od kolovoza 1941. do travnja 1945. godine V. GEIGER Nijemci u Đakovu i Đakovštini M. ANČIĆ Na rubu Zapada: tri stoljeća srednjovjekovne Bosne S. MATKOVIĆ Čista stranka prava 1895.-1903. Z. GRIJAK Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera L. ČORALIĆ Hrvati u procesima mletačke inkvizicije Z. RADELIĆ Križari - gerila u Hrvatskoj 1945.-1950. K. SPEHNJAK Javnost i propaganda: narodna fronta u politici i kulturi Hrvatske 1945.-1952. B. JANJATOVIĆ Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1935. N. ANIĆ Njemačka vojska u Hrvatskoj 1941.-1945. Z. DIZDAR Četnički zločini u BiH 1941.-1945. A. ŠKEGRO Na rubu opstanka: Duvanjska biskupija od utemeljenja do uključenja u Bosanski apostolski vikarijat T. MARKUS Predstavke županija i gradova Banske Hrvatske 1861.-1867. V. ŠVOGER Südslawische Zeitung 1849.-1852.

ISBN Ч53^4Ч105-П

9 789536 491858