Ljepa glava : Muzej - baština - lokalna zajednica [1 ed.] 9789536273706 [PDF]

Zitiervorschau

Lepoglava, Međunarodni festival čipke, 22. rujna – 16. listopada 2016. Zagreb, Etnografski muzej, 19. studenoga 2016. – 15. siječnja 2017.

Zagreb, 2016.

Pilovi na ulazu u Lepoglavu Lepoglava, 1921. Dokumentacija EMZ

Izložbom težimo tematizirati gotovo stoljetnu povezanost najvećeg hrvatskog etnografskog muzeja, onoga u Zagrebu i Lepoglave, lokaliteta specifičnog po svojoj izrazito bogatoj i vrijednoj kulturnoj baštini. Ona nastaje kao još jedan u nizu zajedničkih projekata na temelju uspješne dugogodišnje suradnje Muzeja i Međunarodnog festivala čipke, manifestacije u organizaciji Grada Lepoglave. Cilj izložbe predstaviti je ukupnost etnografske baštine lepoglavskog kraja kroz predmete i izvorne terenske zapise od početka 20. stoljeća do suvremenosti. Izložbom namjeravamo uspješno ostvariti društvenu uloga muzeja, odnosno na interdisciplinaran i kreativan način te u suradnji s drugim dionicima prezentirati predmete i priče iz fundusa Etnografskog muzeja u Zagrebu s posebnim naglaskom na razinu komunikacije koja je prilagođena najširem krugu korisnika. Želimo istaknuti i sakupljačke politike Muzeja, kao i njegovu ulogu u prezentaciji i promociji lepoglavskog čipkarstva. Zamišljeno je da se izložba premijerno prikaže lepoglavskoj publici i njihovim gostima u okviru jubilarnog 20. međunarodnog festivala čipke, gdje posebno želimo apstrahirati na koji je način Etnografski muzej uključen u čuvanje i interpretaciju baštine ovoga kraja od svojih početaka. Uz izložbu, osmislili smo i manji outreach program kojim namjeravamo uspostaviti dijalog sa zainteresiranim pripadnicima lokalne zajednice kako bismo ih potaknuli na promišljanje o vlastitoj baštini, ali i smislu muzejske djelatnosti. Izložbom želimo prezentirati fundus Etnografskog muzeja, i što je još važnije, valorizirati ga od izvornih baštinika tradicijske kulture zavičaja u kojem su nastali predmeti i priče koji će se izlagati. Nakon završetka Međunarodnog festivala čipke izložba seli u prostor Etnografskog muzeja u Zagrebu gdje će se Lepoglava predstaviti na nacionalnoj razini. Za razliku od lepoglavskog postava, u onom zagrebačkom stremimo prema senzibilizaciji široke javnosti za pitanja zaštite i očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Želja nam je prikazati Lepoglavu kao pozitivan primjer iz prakse, ali i upozoriti na probleme koje je moguće otkloniti strateškim planiranjem budućih kulturnih politika. Istaknuto mjesto pripada i festivalizaciji baštine, kao i njezinoj ulozi u procesima identifikacije lokalne zajednice. Ovaj katalog rezultat je dugogodišnjeg rada na muzejskim zbirkama, terenskih i arhivskih istraživanja te studiozne analize postojeće literature. Zahvaljujući aktivnom višegodišnjem sudjelovanju u organizaciji brojnih Međunarodnih festivala čipke i srdačnim stanovnicima Lepoglave koji su nas prihvatili kao svoje, pružen nam je insajderski uvid u život lokalne zajednice. U želji da tekst kataloga ne opteretimo brojnim citatima, referencama i bilješkama, odabrali smo znanstveno neformalni, publicistički pristup bez navođenja literature i arhivskih izvora.

UVOD U LEPOGLAVSKU BAŠTINU

Zadruga Kolar Lepoglavska Purga, 1928. Dokumentacija EMZ

Lepoglava ili Ljepa Glava, kako lokalno stanovništvo naziva ovaj zagorski gradić, smjestila se u dolinu rijeke Bednje između obronaka Ivanšćice i Ravne gore. Od kraja 19. stoljeća kroz Lepoglavu prolazi željeznička pruga u pravcu Stari Golubovec – Varaždin, a povoljan prometni položaj može zahvaliti i smještaju na trasi državne ceste koja spaja Krapinu i Varaždin. Administrativno Grad obuhvaća šesnaest naselja u kojima ukupno živi nešto više od 8 tisuća ljudi, a od toga više od polovice njih stanuje na seoskim gospodarstvima izvan urbanog područja. U povijesnim izvorima Lepoglava se prvi put spominje na samom kraju 14. stoljeća, dok se razdoblje od početka 16. stoljeća do polovice 18. stoljeća često ističe kao doba njenog procvata. Tada se gradi pavlinski samostan, a «bijeli fratri» ostavljaju traga u baroknom slikarstvu i kiparstvu, jezikoslovlju i leksikografiji. Krajem 16. i tijekom prve polovice 17. stoljeća Lepoglava izrasta u centar ranonovovjekovne znanosti i prosvjete, a na koncu 18. stoljeća, u duhu prosvjećenog apsolutizma, tj. tzv. jozefinizma, dolazi do raspuštanja pavlinskog reda. Napušteni lepoglavski samostan potpao je pod Čazmanski kaptol u Varaždinu koji ga je sredinom 19. stoljeća ustupio vlastima Habsburške Monarhije za potrebe državne kaznionice. Objekt se preuređuje nekoliko puta, zatvorski kapaciteti se povećavaju širenjem na okolne parcele i dogradnjom novih zgrada pa sredinom 20. stoljeća ova hibridna građevina dominira vedutom Lepoglave. Danas je samostanski kompleks s crkvom u potpunosti odvojen od kaznionice, postupno se restaurira, a crkvene ga vlasti povremeno ustupaju lokalnoj zajednici za potrebe raznih manifestacija kulturnog predznaka. Unatoč nepopularnoj asocijaciji – Lepoglava je oduvijek bila go­ tovo sinonim za zatvor – značaj Kaznionice za lokalnu zajednicu je velik. Početkom 20. stoljeća tek je mali broj stanovnika ovog pretežno siromašnog ruralnog područja imao prilike biti f službi, što je tada obiteljima (doduše rijetkim) ublažavalo grubu egzistencijalnu realnost ekonomike bazirane prvenstveno na poljoprivredi. Širenjem kaznionice povećavaju se potrebe za čuvarskim i tehničkim kadrom te se u njoj zapošljava sve više Lepoglavčana.

Stražar s obitelji Lepoglava, početak 20. stoljeća Privatno vlasništvo

I danas se često u razgovoru s pripadnicima lokalne zajednice može čuti mišljenje kako jedna zatvorska plaća puno znači familiji. S druge strane, Lepoglava se od kraja 19. stoljeća zahvaljujući kaznio­nici polako razvija u urbanu sredinu. Upravljački kadar i ostali visokoobrazovani službenici doseljavaju zajedno s obiteljima, a njihovi suvremenici, suradnici i bliski prijatelji prvi počinju prepoznavati važnost onoga što se danas naziva etnografska baština. Uz rad u službi, dodatan izvor prihoda prosječnoj obitelji bilo je moguće ostvariti izradom i prodajom predmeta u kućnim radinostima ili tzv. kućnim industrijama. Od druge polovice 19. pa sve do početka sedamdesetih godina 20. stoljeća lokalno stanovništvo bavilo se proizvodnjom čipke na batiće, tradicijskim

pletarstvom, lončarstvom i drvodjelstvom. Razvoj i značaj pojedinih kućnih radinosti specifičan je i o njemu će biti govora u narednim poglavljima.

Svečanost otvorenja 16. Međunarodnog festivala čipke Lepoglava, 2011. Dokumentacija MFČ

Lepoglava je danas itekako svjesna vlastitog kulturnog naslijeđa o čemu svjedoči aktivan rad na uklanjanju negativnog stereotipa grada–zatvora. Početkom devedesetih godina 20. stoljeća ponovno se javlja interes za istraživanjem pavlinske baštine te se nekoliko godina zaredom održavaju znanstveni skupovi koji rezultiraju Le­ poglavskim zbornicima. Paralelno se u lokalnoj zajednici oblikuje želja za popularizacijom i sustavnom promocijom lepoglavskog čipkarstva pa se od 1997. godine održava Međunarodni festival čipke koji kroz suradnju s drugim čipkarskim centrima u Hrvatskoj i Europi promovira kulturnu baštinu putem uspješnih izložbi, znanstvenih skupova, radionica i predavanja. Produciraju se raznovrsne publikacije, poput monografija, zbornika sa znanstveno­ stručnih skupova, fotomonografija, a prije nekoliko godina svjetlo dana ugledala je i jedna dječja slikovnica. Konačno, zahvaljujući značajnom angažmanu čitavog tima stručnjaka, lepoglavsko čipkarstvo je uz umijeće izrade čipke na Pagu i Hvaru upisano 2009. godine na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

ETNOGRAFSKI MUZEJ U LEPOGLAVI, LEPOGLAVA U ETNOGRAFSKOM MUZEJU

Vladimir Tkalčić Zagreb, oko 1930. Dokumentacija EMZ

Povoljan geografski smještaj, dobra prometna povezanost, spomenici iz vremena pavlina, kaznionica oko koje postepeno raste grad i neobično velik broj tradicijskih zanata za ovako kompaktan prostor dovode Lepoglavu pod povećalo pojedinaca koji su imali ideju prikupljati, istraživati i promicati etnografsku baštinu u okviru djelatnosti Etnografskog muzeja u Zagrebu. Međutim, prvi istraživački koraci i zamisli o organiziranju i poticanju kućnih industrija u Lepoglavi i okolici učinjeni su puno prije osnutka Muzeja. Kako bi ova priča bila smisleno ispričana potrebno je krenuti od samih početaka. Zbirke Etnografskog muzeja rezultat su sakupljačkih politika čije ishodište proizlazi iz društveno-političkih i kulturnih zbivanja 19. stoljeća, kako u Hrvatskoj tako i u Europi. Razdoblje obilježeno romantičarskim interesom za narodnu kulturu te narodnim preporodom i buđenjem nacionalne svijesti rezultiralo je formiranjem brojnih privatnih zbirki i dviju bitnih institucija – Narodnog muzeja (1846.) i Muzeja za umjetnost i obrt (1880.) u Zagrebu. Privatne zbirke oblikuju se ne nužno koristeći znanstvene metode, već prema osobnoj inicijativi i nahođenju pojedinog kolekcionara, dok je za muzejsku djelatnost od izuzetne važnosti bio Iso Kršnjavi, koji nakon školovanja u Beču i Münchenu uvodi u Hrvatsku novi muzejski koncept muzeja za umjetnost i obrt. U tom periodu Austro-Ugarska Monarhija zbog spore industrijalizacije nastoji ekonomski osnažiti stanovništvo ruralnih krajeva potica­njem razvoja obrta i dopunske kućne djelatnosti. Ovakav tip muzeja trebao je prikazati razvoj domaćeg i inozemnog obrta i umjetnosti te poslužiti zanatlijama kao inspiracija za usavršavanje vlastitog rada. S istim ciljem Kršnjavi, kao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu, reformira školske programe radi osposobljavanja učitelja za tehnike rukotvorstva uz primjenu narodnih motiva i vođenje tečajeva u pučkim školama. Dakle, uz muzejsku djelatnost Kršnjavi usko povezuje obrazovanje te ekonomsko pitanje obrta i kućnog rukotvorstva. Svemu ovome prethodilo je njegovo terensko istraživanje umjetničke baštine pavlinskog razdoblja u lepoglavskom kraju prilikom kojeg je u Sestrancu zapazio umijeće izrade čipke, za koje smatra

Dedek i bateki Lepoglava, oko 1915. Zbirka čipkarstva EMZ

kako bi ga putem školovanja trebalo osuvremeniti i prilagoditi tržištu. Njegovom zaslugom pokrenut je prvi čipkarski tečaj u Lepoglavi koji se prema nastavnom planu iz Idrije održavao od 1892. do 1900. godine. Zlata Šufflay uspješno nastavlja obrazovnu, ekonomsku i mu­ zejsku djelatnost koju je inicirao i obilježio Kršnjavi, prvo kao učiteljica pučke škole, zatim i kao jedna od voditeljica čipkar­ skog tečaja u Lepoglavi, a konačno kao stručnjakinja za narodni tekstil u Muzeju za umjetnost i obrt. Kao praktičarka poticala je upotrebu novog pribora za izradu čipke, valjkastog jastučića i tokarenih batića, izrađivala je nacrte za čipku te među prvima postavila pitanje autorstva nacrta. Zlata Šufflay provodila je te­renska istraživanja u Lepoglavi od 1919. do 1921. godine istražujući tradicijsku kulturu kraja te uz pomoć župnika Ivana Rakuše prikupila podatke i predmete od čipke vezane uz sakralni tekstil. Godine 1919. osniva se Etnografski muzej u Zagrebu u čiji fundus ulaze postojeće etnografske zbirke Narodnog muzeja i oveća zbirka tekstila Salamona Bergera, industrijalca i trgovca tekstilom koji je više od 40 godina sakupljao domaće i strane narodne rukotvorine. Prilikom osnutka Muzeju je predana i etnografska građa iz Muzeja za umjetnost i obrt koja čini jednu od inicijalnih,

Kuća zadruge Kolar Lepoglavska Purga, 1928. Dokumentacija EMZ

Pokrivala za jastuk iz kapele sv. Jurja Lepoglavska Purga, kraj 19. stoljeća Zbirka čipkarstva EMZ / Zbirka platnenog posoblja EMZ (sljedeća stranica)

zatvorenih zbirki s oznakom 5, odnosno UO, i broji 4503 inventarna broja, odnosno predmeta. Osnutkom Etnografskog muzeja promijenila se i sakupljačka politika Muzeja za umjetnost i obrt, a etnografska građa izlučivala se sve do četrdesetih godina 20. sto­ ljeća. Zadaća organizacije Etnografskog muzeja i determinacije građe zapala je Vladimira Tkalčića, prvog kustosa te kasnije i stručnog ravnatelja (1925. – 1934.), koji nastoji urediti muzej prema modernim muzeološkim principima. O problemu obrade velike količine građe, posebice združenih zbirki privatnih kolekcionara prikuplja­ nih bez metodoloških okvira, progovara u svojim predavanjima sačuvanim u dokumentaciji Etnografskog muzeja. Međutim u strahu da etnografska građa pred oblicima moderne kulture iščeza­ va rapidnom brzinom Tkalčić odlučuje dati prednost terenskim istraživanjima kako bi se prikupila nova muzejska građa. Organizira i provodi terenska istraživanja diljem zemlje, bilježi život ljudi i etnografsku baštinu fotoaparatom i fonografom. Zahvaljujući bliskoj suradnji sa Zlatom Šufflay te nekim osobnim kontaktima (često je posjećivao umjetnika Srećka Sabljaka koji je tih godina radio kao učitelj drvorezbarstva u lepoglavskoj kazni­ onici) Tkalčić je vrlo dobro upoznat s prilikama u Lepoglavi. Šufflay mu predlaže da Lepoglavu kroz novoosnovani muzej prikaže

Koš Sestranec, početak 20. stoljeća Zbirka košaraštva EMZ

Stružnica Borje, 1923. Dokumentacija EMZ

kao živući centar čipkarstva te on odlazi 1921. godine na prvo terensko istraživanje. Do 1923. godine posjetit će je barem sedam puta, što je razvidno iz njegovih terenskih bilježnica. I on obilazi kapelice u društvu župnika Ivana Rakuše, interesira se za crkveni tekstil, posjećuje seoska imanja, otkupljuje predmete, minuciozno bilježi njihovo lokalno nazivlje, skicira kuće i okućnice, kućni inventar, alat, nošnju, oglavlja. Bilježi podatke o kućnim radinostima, odnosno o proizvodnji čipke, lončarstvu, pletarstvu i drvodjelstvu. Godine 1927. ponovno se vraća u Lepoglavu i okolicu, a sljedeće godine objavljuje tekst o stružnici, rudimentarnom tokarskom stroju, kojeg je istraživao u ovom kraju. Sudjeluje u organizaciji izložbe narodnih ručnih radova Zagrebačkog zbora, na kojoj uz kolekcionare izlažu lepoglavske zadruge i Kaznionica, a nekoliko godina kasnije njegovom zaslugom lepoglavsku čipku je moguće

Preslica Sestranec, 1921. Zbirka alata i pomagala za obradu tekstila EMZ

razgledati na izložbi grafičke i pučke umjetnosti u Saarbrückenu. Trideste godine prošlog stoljeća zlatno je doba lepoglavskog čipkarstva. Na mjestu učiteljice radi Danica Brössler koja osuvremenjuje pribor, usavršava tehniku izrade čipke i dizajnira nacrte usklađene s tržišnim potrebama vremena. Tkalčić svojim zauzimanjem spašava tečaj 1933. godine kada, nakon raspada Komore na Trgovinsko-industrijsku i Obrtnu komoru, brigu o aktivnostima preuzima Banska uprava Savske banovine koja će 1936. u Lepoglavi osnovati Banovinsku čipkarsku školu. I dalje održava korespondenciju s Danicom Brössler, sve se više interesira i za druge oblike rukotvorstva kao što su drvorezbarstvo u Lepoglavskoj Vesi i tokarenje čutura u Kaznionici. Vladimir Tkalčić početkom 1934. godine prelazi iz Etnografskog muzeja u Muzeja za umjetnost i obrt na mjesto upravitelja otkuda će se aktivno nastaviti baviti promicanjem lepoglavskog čipkarstva do umirovljenja 1952. godine. Tkalčić je u Etnografskom muzeju stvorio sve potrebne predu­ vjete za razvoj ozbiljne muzejske, ali i znanstvene ustanove. Već su njegovi suvremenici uvidjeli nužnost terenskih istraživanja, pa tako Tereza Paulić, kustosica i restauratorica, aktivno istražuje teme iz tradicijskog rukotvorstva na području Hrvat­skog za­ gorja. Iz njene rukopisne ostavštine razvidno je kako je boravila u lepoglavskom kraju sredinom tridesetih godina 20. stoljeća (točnije u selu Viletinec) i zabilježila podatke o premi za tkanje rogozom. Poznato je kako je izrađivala nacrte za čipke inspirirane narodnim motivima, a značajan je i podatak kako se njeno ime nalazi na jednom Tkalčićevom popisu proizvođača čipaka iz 1927. godine. Sredinom tridesetih godina 20. stoljeća Marcel Davila, tada po­ vjerenik, a kasnije kustos i muzejski fotograf te inženjer Viktor Pinter, vanjski suradnik Etnografskog muzeja, izvode opsežna terenska istraživanja u susjednim lončarskim centrima Jerovcu, Bedencu i Dubravcu koja će potonji objaviti u Vjesniku Et­ nografskog muzeja 1935. godine. Pinter se zanimao i za običajnu tematiku ovog područja što je vidljivo iz nekoliko fotografija vuzelnica iz 1932. godine koje je darovao Muzeju. Davila se, nakon što dobiva stalan posao u Muzeju, aktivno nastavlja baviti temom tradicijskog lončarstva. Krajem tridesetih godina 20. sto­ ljeća postaje voditelj Zbirke lončarstva, a uz određene prekide na terenu je prisutan od 1942. do 1954. godine. Aktivno prikuplja i obrađuje materijal s ovog područja te stvara obimnu terensku fotodokumentaciju. Krajem četrdesetih godina 20. stoljeća Ivanečki kotar, pod ko­ jega administrativno potpada i lepoglavski kraj, istražuje Franjica Vlainić (kasnije udana Rastić). Njeno razmjerno kratko zaposlenje u Etnografskom muzeju na mjestu asistentice i kustosice (1947. – 1950.) obilježava izuzetno visoka kvaliteta terenskog rada

Lončarska peć Jerovec, 1922. Dokumentacija EMZ

i vrsna sistematizacija prikupljenih podataka koji se danas nalaze u muzejskoj dokumentaciji. Na pedesetak stranica rukopisa dotakla se raznih tema iz područja stanovanja i zadružnog života, donosi precizne opise kućnog inventara, tradicijskog odijevanja, tekstilnog rukotvorstva, sezonskih poslova i raznih tema iz tradicijske svakodnevice. U Sestrancu je zabilježila detalje o proizvodnji špica na bateke, a rezultati njenih istraživanja posebno su značajni kada se sagleda građa o životnim i godišnjim običajima te mnoštvo jedinstvenih zapisa o vjerovanjima. U godinama koje dolaze terenska istraživanja na ovom pod­ručju postaju sporadična i uglavnom su povezana s otkupom građe za popunjavanje zbirki. Muzej surađuje sa stanovitim Ivanom Dolencom iz Jerovca, lokalnim amaterom etnografom od kojeg po­ četkom sedamdesetih godina kustosica Nada Gjetvaj na terenu ot­kupljuje nekolicinu predmeta za zbirke tadašnjeg Odsjeka za naselja i narodno graditeljstvo te nekoliko kompleta narodnih nošnji. Iz istog vremena datira Dolenčev rukopis naslovljen Neke mojne o lončariji koji je pohranjen u muzejskoj dokumentaciji. Od tada do devedesetih godina 20. stoljeća djelatnici Etnografskog muzeja ne provode istraživanja u lepoglavskom kraju ili su ona toliko ograničena opsega da ostaju nezabilježena u Dokumentaciji.

Predmeti se i dalje prikupljaju, obrađuju i prezentiraju javnosti u sklopu manjih izložbi na temu tradicijskog tekstilnog rukotvor­ stva, košaraštva, lončarstva, drvodjelstva, stanovanja itd.

UNESCO-ova povelja dodijeljena Lepoglavi prilikom upisa «Čipkarstva u Hrvatskoj» na Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva

Zahvaljujući pozivu organizatora Međunarodnog festivala čipke, Etnograf­ski se muzej aktivno uključuje u manifestaciju od samih početaka. Nerina Eckhel, kustosica i voditeljica Zbirke čipkar­ stva, samostalno i u koautorstvu s drugim djelatnicima muzeja, posebice Vesnom Zorić, organizira niz izložbi poput Čipkarske tradicije i suvremene proizvodnje (1998.), Čipke na sakralnom ruhu (2000.), Od šupljike do čipke (2002.) itd. Istovremeno Eckhel sudjeluje na znanstvenim skupovima na temu čipkarstva koji se održavaju u sklopu Festivala, provodi etnografska istraživanja i otkupljuje čipke za muzejsku zbirku na temelju čega realizira nekoliko uspješnih izložbi od kojih su posebno značajne Čipkarstvo u Hrvatskoj (2003.) i Pohvala ruci (2012.). Krunu njene profesionalne karijere predstavlja sudjelovanje na projektu Čipkarstvo u Hrvatskoj, iniciranom od strane Ministarstva kulture Republike Hrvatske s pripadajućim relevantnim Odjelima i Upravama, koji rezultira izradom teksta prijedloga kandidature Republike Hrvat­ ske za proglašenje remek-djela usmene i nematerijalne baštine čovječanstva. Zahvaljujući uspješnom okončanju projekta, lepoglavsko čipkarstvo biva upisano na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva 2009. godine zajedno s izradom čipke na Pagu i Hvaru. U narednim godina-

ma stvara se želja za prezentacijom pojma nematerijalne kulturne baštine lokalnoj zajednici pa Organizacijski odbor Međunarodnog festivala čipke u suradnji s Etnografskim muzejom realizira gostovanje izložbi Hrvatska nematerijalna baština na UNESCO-ovim listama (2012.) i Dječje igračke iz hrvatske baštine (2013.) autorice Iris Biškupić Bašić.

Izložba «Hrvatska nematerijalna kulturna baština na UNESCOovim listama» na 16. međunarodnom festivalu čipke Lepoglava, 2012.

Nakon odlaska Nerine Eckhel u mirovinu 2012. godine nova ge­ neracija kustosa Etnografskog muzeja počinje se baviti lepoglavskim temama. Matija Dronjić provodi niz terenskih istraživanja kao suradnik na znanstvenom projektu Hrvatska etnografska baština u kontekstu kulturnih politika, voditeljice Tihane Petrović Leš. Godine 2011. priključuje se organizaciji Međunarodnog festivala čipke u svojstvu stručnog suradnika, a nakon zaposlenja u Etnografskom muzeju 2013. godine službeno predstavlja instituciju na Festivalu. Istovremeno kustosica Mareta Kurtin preuzima voditeljstvo Zbirke čipkarstva, dovršava proces inventarizacije i determinacije predmeta te obrađuje zbirku za postupak registracije, tj. postupak utvrđivanja svojstava kulturnog dobra za muzejsku zbirku i njen upis u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

ZBIRKA ČIPKARSTVA ETNOGRAFSKOG MUZEJA U ZAGREBU

Čipka na batiće Lepoglava (?), 20. stoljeće Zbirka čipkarstva EMZ Čipka na batiće Lepoglava, tridesete godine 20. stoljeća Zbirka čipkarstva EMZ

Čipka na batiće Lepoglava, od sredine 20. stoljeća do oko 2000. Zbirka čipkarstva EMZ (sljedeća stranica, lijevo) Ovratnici Lepoglava, sredina i 2. polovica 20. stoljeća Zbrika čipkarstva EMZ (sljedeća stranica, desno)

Unutar Zbirke čipkarstva Etnografskog muzeja nalazi se sedam­ desetak predmeta povezanih s lepoglavskim čipkarstvom. U fundus su ušli upravo zahvaljujući pojedincima koji su neposredno na terenu u kontaktu s lokalnom zajednicom bilježili trenutke povijesti. Predmeti potječu iz dva razdoblja djelovanja muzejskih zaposlenika. Prvo datira u početak 20. stoljeća i povezano je sa sakupljačko-znanstvenom djelatnošću spomenutih Zlate Šufflay i Vladimira Tkalčića. Iz tog perioda potječu čipke i sakralni tekstil iz kapele sv. Jurja u Lepoglavskoj Purgi te iz kapele sv. Ivana na Gorici. Ti su predmeti darovani uz posredovanje zajedničkog suradnika i kazivača, lepoglavskog župnika Ivana Rakuše. Zlata Šufflay je veliku pažnju posvećivala i prikupljanju pribora za izradu čipke te nacrtima za čipku, pa su tako preko Muzeja za umjetnost i obrt u Zbirku ušla tri vrijedna jastučića sa započetom čipkom i batićima s kraja 19. sto­ ljeća te album s pet mapa tematskih nacrta čipki i jednim uzorkom (izrađeni između 1913. i 1925. godine). Drugo razdoblje započinje krajem 20. stoljeća, devedesetih godina kada kustosice Muzeja, Nerina Eckhel i Vesna Zorić, počinju sustavno istraživanje čipke na iglu i čipke na batiće. Tih godina osnovana je i Zbirka čipkarstva izdvajanjem predmeta iz Zbirke uporabnog tekstila i fragmenata, te pribora iz Zbirke alata i pomagala za obradu tekstila. U tom se periodu intenzivira terenski i izložbeni rad u Hrvatskoj i inozemstvu, dok se Zbirka popunjava otkupom i darovanjima. S područja Lepoglave 1994. godine «Zagorjeplet d. d.» daruje niz čipki koje su izradile učenice OŠ «Ante Starčević», a između 2000. i 2005. godine otkupljuju se čipke iz privatnog vlasništva te od Zadruge lepoglavske čipke. Zbirka čipkarstva sadrži i velik broj predmeta neutvrđenog lokaliteta izrade, posebice starijih fragmenata izrađenih tehnikom prostoručne čipke koja je bila raširena i u lepoglavskom kraju. Razlog neodstatka preciznijih podataka upravo su sakupljačke politike koje su dio povijesti osnutka Etnografskog muzeja. Naime sama zgrada na Trgu Mažuranića te dio zbirki Muzeja bili su namijenjeni Trgovačko-obrtnom muzeju koji svoj prvi jednomjesečni postav otvara 1904. godine. Koncept trgovačkog muzeja koji je pripadao razdoblju sredine druge polovice 19. stoljeća zapravo je prvenstveno služio ideji promicanja trgovine i prodaje domaćih

Čipka na batiće Lepoglava, tridesete godine 20. stoljeća Zbirka čipkarstva EMZ

Čipka na batiće Lepoglava, oko 2000. Zbirka čipkarstva EMZ

proizvoda, negoli čuvanju i promicanju baštine. Sličnu zadaću imale su i međunarodne gospodarske te čuvene svjetske izložbe. Zbog političkih i gospodarskih okolnosti muzej nije zaživio, a etnografska građa koja je nadvladala proizvodne uzorke počela se čuvati, istraživati i prezentirati u svjetlu narodnog stvaralaštva. Današnji rad na Zbirci usmjeren je na kontekstualizaciju zatečenih predmeta te na nabavku predmeta iz perioda čipkarstva koji do sada nisu bili u fokusu muzejskog interesa. Obuka na čipkarskim tečajevima koji su se s prekidima održavali od kraja 19. stoljeća značajno je usmjerila povijest lepoglavskog čipkarstva te utjecala na oblik i izradu odjevnih i uporabnih predmeta. O školskim programima i metodama učiteljica i dizajnerica postoje mnoga istraživanja i podatci. Međutim s prekidima tečajeva nije prestajalo i čipkarstvo – anonimne čipkarice seljanke na te­­me­ lju tradicije i naučenih umijeća oblikovale su i vlastite kreacije prilagođene zahtjevima vremena i tržišta. Stoga se otkupljuju i čipke izrađene između ili nakon organiziranih čipkarskih teča­ jeva. Neke od njih slijede visoki standard koji je postavila Danica Brössler, a neke današnja lokalna zajednica ne prepoznaje kao svoje. Međutim svaka pojedina čipka svjedoči o dinamičnoj povijesti lepoglavskog čipkarstva, odnosno nositelja tog kulturnog dobra.

BAŠTINA I LOKALNA ZAJEDNICA

Lončar pri radu Jerovec, 1922. Dokumentacija EMZ

Kulturološka vrijednost lepoglavskog čipkarstva temelji se na spajanju i međusobnom utjecaju tradicijskog načina života i različitih institucija koje su ga oblikovale u specifičnim društve­nim, gospodarskim i političkim okolnostima. Samo podrijetlo čipke u ovom kraju nije znanstveno utvrđeno, a prema usmenoj pre­daji čipka na batiće radila se oduvijek. U društvenom sjećanju kontekst čipkarstva usko je povezan s tradicijskom svakodnevicom. Puno prije nego li će krenuti u školu, malu djevojčicu majka je učila kako izraditi jednostavne uzorke bez nacrta. Učilo se i kroz igru, a male čipkarice, uz igru s lutkama ili zabavu na paši, najbrže su prelazile granicu igre i posla. One vještije već su u dobi od sedam, osam godina izrađivale jednostavnu čipku za prodaju. Međutim, potrebno je apstrahirati realnost prisutnosti čipkarskih tehnika u školskim programima tijekom stoljeća i pol, koliko se može pratiti sustavna obuka u ručnom radu koja svjedoči o obrazovnim politikama, ali i ekonomskom značaju čipkarskih umijeća. Iz recentne perspektive i na temelju materijala iz fundusa Etnografskog muzeja moguće je promatrati kako se usvajanjem novih vještina izrada čipki postupno mijenjala, što je uzrokovalo zaboravljanje stare, domaće čipke. Povijesno gledano pokazalo se da se sintagma «lepoglavska čipka» koristila u različitim razdobljima za različite vrste čipaka, dok je danas etablirana kao kvalitativna odrednica vezana bez iznimke uz standarde koje je postavila Danica Brössler. Ona uglavnom nije našla primjenu ni na lepoglavskoj nošnji, ni na elementima kućnog interijera, već se oblikovala za gradsko tržište. Iznimku predstavlja čipka izrađivana za ukrašavanje sakralnog tekstila, ali u usporedbi s ukupnom proizvodnjom razvidno je kako se radi o vrlo maloj količini. U godinama poraća lepoglavsko čipkarstvo postupno gubi svoju ekonomsku notu. Loše razrađene strategije alokacije sredstava za otkup proizvoda kućnih radinosti posebno pogađaju čipkarice čime se cijena njihovog rada strmoglavljuje u zonu neisplativosti, a ubrzana industrijalizacija i rastuća potreba za radnicima pruža bolju perspektivu za popunjavanje kućnog budžeta. Kontinuitet izrade čipke u tim vremenima zadržao se zahvaljujući mjesnoj školi i učiteljicama koje su vodile tečajeve kroz izvannastavne aktivnosti, a sveobuhvatna revitalizacija počinje devedesetih godina 20. stoljeća.

Ana Čretni demonstrira izradu čipke na batiće Lepoglava, 2011.

Danas se organiziranim čipkarstvom bave dvije zadruge i dvije udruge građana. Učenička grupa «Dubravka», ima svoje korijene u ranim osamdesetim godinama, ali se 1996. uzima kao godina njihovog formalnog osnutka. Od 2000. godine «Dubravka» djeluje u okviru obnovljene školske zadruge «Stezica» OŠ «Ante Starčević» u Lepoglavi. Na inicijativu Grada i Turističke zajednice 1998. godine osniva se čipkarsko društvo «Danica Brössler», a čipkarice i polaznici čipkarske škole 2003. godine organiziraju se u Zadrugu lepoglavske čipke. Konačno, 2011. godine osnovana je Udruga Ekomuzej Lepoglava koja svoj primarni cilj djelovanja proširuje sa čipkarstva na vrednovanje, istraživanje, čuvanje i prenošenje, te interpretiranje i prezentiranje ukupne lokalne kulturne baštine.

Zahvaljujući aktivnostima Dječjeg vrtića Lepoglava, čiji djelatnici u radu s mališanima značajan naglasak postavljaju na njegovanje tradicijske kulture ovog područja, djeca se s čipkarstvom susreću već u najranijoj dobi, i to kroz posebno osmišljene igre tradicijskog predznaka i likovno stvaralaštvo inspirirano lepoglavskom čipkom. Upravo se u tom aspektu djelovanja lokalne zajednice naziru koraci prema budućnosti. S druge strane, zahvaljujući Međunarodnom festivalu čipke i popratnim projektima, lepoglavsko čipkarstvo služi kao inspiracija u primijenjenoj umjetnosti, suvremenoj likovnosti i dizajnu. Zadnjih dvadesetak godina lepoglavska čipka i čipkarstvo ističu se kao važno sredstvo u procesu brendiranja grada, a iz svega rečenog proizlazi predviđanje kako će ih buduće kulturne politike valorizirati kao ključan element baštinskog kapitala.

Početak pletenja dna košare Sestranec, 1941. Zbirka košaraštva EMZ

Umijeće izrade čipke prostorno je povezano s užim prostorom Lepoglave, odnosno selima Ves, Gorica, Borje, Sestranec, i Purga. Druge kućne radinosti povezuju se s drugim područjima, pogotovo tradicijskim pletarstvom, odnosno izradom širokog spektra uporabnih predmeta od slame, šiblja, ali i drugih materijala koji su se koristili na specifičnim lokalitetima. Tako su primjerice stanovnici Vulišinca, Viletinca i Kamenice poznati po predmetima od rogoza, a u Višnjici su kao sirovinu koristili komušinu. Izrada tzv. logožara, tj. torbi od rogoza ostala je sinonim za težak posao kojim su se bavile cijele obitelji. Kako u lepoglavskom kraju nije bilo dovoljno sirovine, odrasli muškarci bili su primorani odlaziti u Podravinu, brati rogoz i dovoziti ga kući u velikim količinama.

Pripremom materijala i tkanjem na premi, jednostavnoj tkalačkoj spravi, bavili su se čak i najmlađi članovi nerijetko zanemarujući školske obveze i preskačući igru s vršnjacima. Kvaliteta proizvoda uvelike je ovisila o kvaliteti sirovine te se često događalo da su otkupni procjenitelji odbijali preuzeti logožare jer su ih smatrali škartom, pa su se od lošijih stabljika rogoza i otpada tkale hasure (prostirke) namijenjene uglavnom lokalnom tržištu. Da se radilo o teškom i iscrpljujućem poslu, svjedoče riječi jedne kazivačice koja je navela kako je jedva čekala da se uda i napusti roditeljski dom samo da to više ne mora raditi. Živo sjećanje na logožare ostalo je zabilježeno i u šaljivim zgodama i ne­zgodama oko krštenja djece u vrijeme Jugoslavije. Pojedinci koji su radili u državnim službama te su bili članovi Partije nisu se usuđivali javno krstiti djecu pa bi ih nosili u crkvu skrivene u cekerima, a mališani bi redovito zaplakali u najne­ zgodnijem trenutku.

Lepoglavski košaraši na sajmu Varaždin, oko 1960. Privatno vlasništvo

Od komušine se nisu izrađivali samo cekeri, već i brojni drugi uporabni predmeti poput pletenih zdela i korpi. Za razliku od rogoza, komušina je puno pogodniji materijal za oblikovanje pa se izrada košaraških proizvoda bazirala na nekoliko tradicijskih tehnika pletenja. Također, kako je lokalno stanovništvo sijalo kukuruz za potrebe svakodnevne prehrane, materijala je uglavnom bilo u izobilju što je znatno olakšavalo posao u odnosu na izradu logožara. S obzirom da su se ovi proizvodi svakodnevno koristili u kućanstvima ttržište je bilo veće, odnosno uključivalo

Pepeljaga z golubi Jerovec, 1933. Zbirka lončarstva EMZ

je lepoglavski kraj i širu okolicu pa je ovaj vid kućne industrije također zahtijevao involviranost velikog broja članova obitelji. Djeca su već u ranoj dobi savladavala tehnike izrade i aktivno sudjelovala u izradi predmeta od komušine, a podaci za razdoblje međuraća go­vore kako su stariji ukućani s gotovim proizvodima obilazili saj­ move i okolna sela. U zajednici postoje brojne reminiscencije na taj period, tj. na vrijeme kada su košaraši obilazili sela mijenjajuću svoje proizvode za onolko žita kolko je moglo nutra stat. Identične trgovačke metode zabilježene su i za lončare, odnosno stanovnike sela Jerovec, Bedenec i Dubravec. Lončarstvo na ovim lokalitetima doživljava svoj vrhunac u razdoblju između dva rata, kada djeluju pojedinci poput Jože Rudničkog koji svojom vještinom zasjenjuju industrijsku proizvodnju, a njihovi se proizvodi mogu s pravom smatrati vrhuncem lonačarskog obrta s umjetničkim predznakom. Iako spomenuta sela administrativno spadaju u

susjedni ivanečki kraj, njihov kulturološki značaj uvelike prelazi spomenute odrednice. Unatoč djelomičnoj involviranosti stanovnika obližnje Kamenice i Žarovnice u lončarsku proizvodnju (najamni radnici, bračne veze i sl.) ona se ne može smatrati ele­mentom nematerijalne baštine lepoglavskog kraja u užem smislu, ali produkt rada lončara svakako je zastupljen u njihovoj tradicijskoj svakodnevici kao nezaobilazan dio kućnog inventara. Čak se i danas u kućanstvima stari tegljini, štucke i lončeki nerijetko nalaze na istaknutim mjestima kao ukras i podsjetnik na neka jednostav­nija vremena, te je razvidno kako predstavljaju važan simbol reg­ionalnog identiteta.

Bidra za kuglof Jerovec, 1933. Zbirka lončarstva EMZ

Na očuvanju i promociji lončarstva i pletarstva u kontekstu nematerijalne kulturne baštine danas se također poduzimaju kon­ kretni koraci. Tradicijsko lončarstvo sjeverozapadne Hrvatske upisano je na nacionalnu Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara pri Ministarstvu kulture, a zadnjih godina sve su glasnije inicijative da se zaštiti i umijeće izrade logožara. Na području Jerovca i Bedenca djeluje nekoliko lončara koji imaju registrirane obrte poput Ivana Belača («Atelier Belač») ili Matije Kuče («Keramika Mecena»), dok se na lepoglavskom području

Štand s proizvodima «Keramike Mecena» na Špancirfestu Varaždin, 2016. Jaga Butko na Sajmu tradicionalnih rukotvorina Lepoglava, 2014. Valentina Gladović demonstrira ukrašavanje licitara na Međunarodnom festivalu čipke Lepoglava, 2014. Član učeničke zadruge «Korpica» na radionicama u TKIC-u Lepoglava 2013.

na očuvanju i promociji košaraštva radi uglavnom kroz djelovanje školskih ustanova (Učeničke zadruge «Višnja» OŠ «Izidor Poljak» iz Višnjice i «Korpica» OŠ «Ivan Ranger» iz Kamenice), obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (OPG Butko) i domaćih radinosti (Stjepan Zagoršćak). Poput lončarskih proizvoda i licitarski (odnosno proizvodi svjećarsko-medičarskih obrta) zauzimaju posebno mjesto u tradicijskoj kulturi lokalnog stanovništva. Iako na lepoglavskom području ne djeluje niti jedan medičar, u susjednom Klenovniku smjestio se obrt «Slavica» u kojem obitelj Gladović tradicijsku vještinu izrade šarenih kolača od medenog tijesta prenosi na četvrtu generaciju. Kao i drugdje, na lepoglavskom području licitar je u prošlosti bio omiljen predmet darivanja. Služio je prvenstveno kao neverbalan izraz simpatije ili sitnica koju bi roditelji kupovali mališanima, a medenjak (kolač od medenog tijesta) je neizostavna slastica koja bi se kupovala na prošćenjima. Kao i nekad, Gladovići aktivno

Licitarski proizvodi Svječarskomedičarskog obrta «Slavica» Klenovnik, 2015.

sudjeluju na prošćenjima, sajmovima i lokalnim manifestacijama, a u rad obrta uključena je skoro cijela obitelj. Za budućnost etnografske baštine i tradicijskog obrtništva (u širem smislu) na ovako malom području od posebnog je značaja činjenica kako su godinu dana nakon uvrštenja hrvatskog čipkarstva na UNESCOovu listu, na nju upisani i medičarski obrti s područja sjeverne Hrvatske. Neki oblici tradicijskih obrta nisu opstali do današnjih dana, ali su zato ostali jasno zabilježeni u sjećanju lokalnog stanovništva. U Kameničkom Podgorju proizvodili su se sitni predmeti od drveta za potrebe domaćinstva poput maslenki, vodira, kuhača, tanjura, sita, koševa za sijeno i travu itd. Pouzdani su podaci o postojanju tradicijskog drvotokarskog obrta u Vesi i Purgi tijekom međuraća. U godinama nakon 2. svjet­skog rata događaju se socioekonomske promjene koje postepeno uzrokuju smanjenje interesa tržišta za asortiman lokalnih drvodjelja. Međutim, stanovništvo se sve više zapošljava u lepoglavskoj tvornici drvenog namještaja («Lepa») pa je moguće tvrditi kako se tradicija drvoprerađivačke djelatnosti načelno nastavlja u moderniziranom obliku. Primjerice, u Lepoglavi i danas postoje mali obrtnici poput Milana Basarića i Rudolfa Funde koji na suvremenim tokarskim strojevima ručno proizvode drvene sitnice poput čipkarskih batića.

Suveniri Vladimira Mavreka Žarovnica, 2015.

U kontekstu drvodjelstva i etnografske baštine potrebno je spomenuti i Vladimira Mavreka iz Žarovnice, koji se kroz obrt za proizvodnju

Zobun za udatu ženu Sestranec, oko 1920. Zbirka narodnih nošnji sjeverozapadne Hrvatske EMZ

Ljuba Štefanek u zobunu Sestranec, 1921. Dokumentacija EMZ

tradicionalnih suvenira znakovitog naziva «Preša» bavi izradom unikatnih modela preša za grožđe, žrvnjeva za mljevenje žita, kuružnjaka (dvorišnih objekata za čuvanje kukuruza), bunara, lesa (ograda) i sličnih motiva inspiriranih ruralnim graditeljstvom i stanovanjem. Upravo se u njegovu radu jasno nazire suvremeni pomak s uporabne na, uvjetno rečeno, suvenirsku funkciju predmeta koji su nekad bili dijelom svakodnevice, što je cum grano salis primjenjivo i na ostale proizvode tradicijskih vještina lepoglavskog kraja. Narodna nošnja lepoglavskog kraja danas se koristi kao neizo­ stavan rekvizit u prezentaciji tradicijske svakodnevice, pri čemu

«Pušleki» na snimanju filma «Kratka povijest lepoglavskog čipkarstva» Lepoglavska Ves, 2011.

su uz članice čipkarskih zadruga i udruga najistaknutiji entuzijasti okupljeni oko KUD-a «Lepoglavski pušlek». Osnovani 2005. godine s ciljem očuvanja lokalnog idioma i etnografske baštine, Pušleki su neizostavna institucija lepoglavskih manifestacija na kojima redovito prezentiraju tradicijsku svakodnevicu i običaje. Djeluju i kao amaterski glumački ansambl specijaliziran za autorske komedije ispunjene stereotipnim zagorskim likovima, situacijama i lokacijama. Jedna od takvih lokacija, duboko usađena u kulturno naslijeđe i identitet Lepoglavčana su gorice (vinogradi) s pripadajućim klje­ tima. Velika se pažnja posvećuje njihovom uređenju, a interijeri su nerijetko ispunjeni etnografskim predmetima. Štoviše, neke klijeti podsjećaju na male zavičajne zbirke, a u razgovoru s vlasnicima često je moguće zamijetiti njihov nemali emotivan odnos spram predmeta i priča koje oni nose. Drugim riječima, kljeti se mogu smatrati mjestima spontane muzealizacije društvenog sjećanja. Vino, točnije gemišt, jedan je od važnijih elemenata kulturnog identiteta. Ukoliko ostavimo po strani stereotipan znak jednakosti između Zagorca i gemišta zajedno s korpusom tema iz tradicijskog vinogradarstva ostaje nam prostor u kojem je ovaj fenomen moguće sagledati kroz prizmu kulturnog koda. Naime, poziv na kupicu zapravo je poziv na razgovor, otvaranje simboličkih vrata kroz koja ne mogu kročiti stranci, demonstracija gostoprimstva

i otvorenosti prema drugome s ciljem stvaranja iskrenog prijate­ ljstva. Berba je važan događaj za lokalnu zajednicu i možda najvažniji datum tradicijskog kalendara izuzev velikih katoličkih blagdana. U goricama se okupljaju težaki (najamni radnici), tj. članovi obitelji, prijatelji, kumovina i susjedi. Drži se do pravila koja izviru iz mobe, tj. tradicijske konvencije koja nalaže da je osoba dužna ugostiti i počastiti one koji su došli pomagati, kao i vratiti im uslugu prvom prilikom. Za berbu se redovito pripremaju tradicijska jela poput štruklja i mlinčanog kolača, a uz rad i druženje često se čuje pjesma. I danas se po završetku branja prakticiraju neki stari običaji, primjerice da se zajušne (veselo usklikne) ili da se tri jagode (bobice) sa zadnjeg ubranog grozda nataknu na tri odrezane grančice nakon čega se izmoli kraća molitva čime se želi zahvaliti na dobroj godini i evocirati jednako uspješnu berbu nagodinu. Prakticiranje tradicijskih obrazaca povezanih s godišnjim običajima i danas je prisutno, ali najčešće u smislu transgerenacijske poveznice. Drugim riječima, bake i djedovi demonstriraju unucima neke detalje iz vlastitog djetinjstva, a s obzirom na generacijski

Peharec Jerovec, 1923. Zbirka lončarstva EMZ

Stol postavljen za dušice Sestranec, 2014.

pomak (većina današnjih baka i djedova su ljudi rođeni četrdesetih i pedesetih godina 20. stoljeća) moguće je govoriti o elementima društvenog sjećanja koji su izuzetno važan baštinski kapital. Izuzev uopćenih formalnih radnji vezanih za velike katoličke blagdane poput odlaska na polnoćku, sudjelovanja u raznim blagdanskim procesijama ili blagoslova hrane na Uskrs, lokalna zajednica još uvijek prakticira neke elemente tradicijskih obrazaca vezanih za običaje godišnjeg ciklusa ili su oni duboko usađeni u društveno sjećanje. Slijedom hoda kalendara od jesenje berbe prema kraju godine na prvom su mjestu Sesvete, odnosno blagdan Svih svetih. Za vjerovanje kako duše preko noći dolaze u obilazak svojih nekadašnjih domova veže se praksa ostavljanja postavljenog stola, ili u reduciranoj verziji, čaše vina uvrh pune. Na ovom primjeru razvidan je ranije spomenuti transgeneracijski moment, pošto netko od starijih ukućana ranije ustane i otpije malo iz čaše pa se djeci kaže kako su si to dušice spile.

Ivka Kučar blagoslovi trsi nakon završetka berbe Drenovec, 2014.

Većina tradicija vezanih za blagdane božićnog i novogodišnjeg ciklusa postoji samo u društvenom sjećanju. Međutim, kako se ne radi o praksama iz nekih pradavnih vremena, svjedoče primjerice kazivači rođeni krajem sedamdesetih i ranih osamdesetih godina 20. stoljeća koji se sjećaju kako su njihovi djedovi nosili Božić. Nakon što se kuća očistila uoči Badnjaka, stariji muški ukućanin unio bi u kuhinju slamu i postavio ju pod stol uz molitvu kojom u ime obitelji zahvaljuje na obilju.

U kontekstu polnoćke istaknuto mjesto zauzima narativ o stolčeku za vidit coprnjice. Vjerovanje kako je u periodu od blagdana sv. Lucije do Badnjaka na poseban način moguće izraditi stolčić pomoću kojega se detektiraju vještice (tijekom mise potrebno je stati na stolčić i pogledati prema okupljenom mnoštvu, a vješticu se prepozna prema tome što je leđima okrenuta oltaru), iznjedrilo je mnoge šaljive priče o pokušajima izrade ovog fantastičnog pomagala, ali i posljedicama „raskrinkavanja“ coprnjica iz susjedstva. Poseban je odnos i prema instituciji poležara, odnosno prvog božićnog čestitara. Unatoč određenim pomacima u odnosu na tradicijsku praksu, poležar je i danas važna osoba i društvena konvencija nalaže kako mora biti dostojno počašćena. Najvažnije je da to bude muškarac pošto se smatra izrazito nepovoljnim za prosperitet kuće u narednoj godini da je prvi čestitar žena, na čemu se i danas inzistira. Na Cvjetnicu se izrađuju tzv. puškice, pleteni buketi od netom procvjetalih grančica drijena, nose se na crkveni blagoslov i zatim čuvaju u kući. Nekada su bile znatno veće i raskošnije od današnjih te je bio običaj da se na blagoslov nose po tri puškice. Jednom su se šibale krave kad bi ih se prvi put izvo­dilo na pašu, druga je služila kao drška za tepačec (štap na posudi za dobivanje maslaca), a treća se zaticala za stropne grede da čuva kuću od ognja. Dok je vani grmilo, od nje su se otkidali komadići i bacali u vatru. Iako su danas krave i domaći proizvodi od kravljeg mlijeka rijetkost u lepoglavskom kraju, u kućama se i dalje mogu zamijetiti «raščupane» puškice u blizini peći.

Stolček Jerovec, 1. polovica 20. stoljeća Zbirka pokućstva EMZ

Od običaja Velikog tjedna najistaknutije je paljenje vuzemnica ili vuzelnica (krijesova) u noći s Velike subote na Uskrs. Na lepoglavskom području postoje dvije vrste, tj. dva tipa vuzemnice. U Kamenici i Žarovnici (kao i u susjednom Jerovcu s okolnim selima) grade se visoke konstrukcije od dugačkih cjepanica na čiji se vrh postavlja zimzeleno drvo. Zapadnije, u samoj Lepo-

Puškice Sestranec, 2016.

glavi i okolnim selima također se priređuju vuzemnice, ali se ne konstruiraju na poseban način, već se odrezane grane vinove loze bacaju na kupove i potom pale. U oba slučaja vuzemnice se nalaze na vidljivim mjestima, a običaj je da svako selo pali svoju u specifično vrijeme. Primjerice, negdje se pali u sumrak, drugdje u ponoć ili pred svitanje kad ljudi odlaze na zornicu. Čak postoji slučaj pri Mavreki da se krijes pali u nedjelju poslijepodne. Iako su u planiranje, izradu i čuvanje vuzemnice (velik je rivalitet između različitih «ekipa» pa ju je potrebno danonoćno čuvati kako ju netko ne bi zapalio ranije) uključeni mahom mlađi muškarci, u večernjim se satima na zabavama oko njih okuplja čitava zajednica. Lepoglavski kraj ističe se bogatom pripovjedačkom baštinom, posebno folklornim oblicima koji se tematski mogu svrstati u područje pučke fantastike. Mnoštvo je priča o susretima s vilama na vrhu Vilinskoj špici te brežuljcima poviše Viletinca, noćnim borbama

Vuzelnica Kuljevčica, 1933. Dokumentacija EMZ Vuzemnica Jerovec, 2016.

s ­trutama koje ljudima sjednu na prsa i ne daju im disati, viđali su se krsniki ili svećari (mala svjetla koja noću lutaju po poljima izjednačena s dušama nekrštene djece ili pak dušama ljudi koji su za života pomicali međe na poljima), fantomskim pogrebnim povorkama i bijelom konju koji se redovito pojavljivao na višnjičkom groblju. Noć nije samo element scenografije u predodžbama o brisanju granica između ovog svijeta i onostranosti, već je i sama personificirana kao biće koje se može uvući u kuću i naškoditi novorođenčadi. Omiljeni likovi lepoglavskih priča svakako su coprnjice (vještice), redovito stvarne osobe, žene iz susjedstva koje su posjedovale nadnaravne moći od kojih se na prvom mjestu ističe bacanje uroka. Česta su kazivanja o pronalasku zakopanog jajeta na polju ili pod strehom kuće, što se redovito tumačilo kao posljedica nepovoljnog djelovanja neke coprnjice. Među njenim brojnim natprirodnim sposobnostima istaknuta je i sposobnost transformacije u žabu. Ljudi su smatrali vrlo lošim znakom kada bi zatekli žabu na njivi, u vinogradu, a posebno kada bi se nenadano pojavila u štali. Da se doista radilo o copr­njici, a ne o kakvoj običnoj žabi potvrđuje priča iz Vulišinca: Onda su vlovili onu žabu, oni koji su bili malo hrabriji. I onda su maslo svrućili i vlejali toj žabi v usta. I ta žena drugi den nije izlazila

iz hiže jer je bila sa opečena, grlo ju je bolelo. Najpopularniji motiv u pričama o coprnjicama je noćno pranje rublja na rijeci Bednji, kojeg su mnogi sugovornici pokušali racionalizirati kao posljedicu zabrane namakanja konoplje i lana blizu tekućica u prvoj polovici 20. stoljeća. Budući da su natopljene stabljike otpuštale toksične supstance, voda je bila onečišćena i ribe su ugibale. Kako bi proveli zabranu, danju su prilaze Bednji obilazili žandari koji bi uništavali namočenu konoplju, a ljude bi redovito globili ukoliko bi ih uhvatili tijekom ispiranja. Zbog toga su žene konoplju prale noću, a prema riječima pojedinih kazivača pijanci koji su hodili dima kasno bi ih videli i onda su povedali da su lukali coprnjice kak peru veš.

Pogled na Vilinsku špicu Sastranec, 2016.

Uz fantastične sadržaje česte su i tzv. historijske ili povijesne predaje. U nedostatku pisane kronike ljudi su prenosili za zajednicu bitne sadržaje kroz generacije, ali se u procesu gubila povijesnost sadržaja, dodavali su se fantastični elementi te se mijenjala funkcija predaje. Najizraženiji primjer s lepoglavskog područja jest klasičan motiv o otmicama mladih djevojaka koje su poduzimali pavlini, u kojem se jasno razaznaje trag odnosa moći iz feudalnih vremena. Položaj podanika i antiestablišmentske težnje «malog» čovjeka sadržane su i u opisima nekadašnjeg bogatstva pavlina, koje se naziru u predajama o nalascima staklenih bačava prilikom kopanja temelja kuća na Gorici ili širokim tunelima što spajaju samostanski kompleks s okolnim kapelicama.

Čipkarica na paši Lepoglava, 1921. Dokumentacija EMZ

Lepoglavski samostan s crkvom Blažene Djevice Marije Lepoglava, 2016.

I zaključno, zašto Ljepa Glava? Predaja o eponimu nalazi se u pojedinim inačicama teksta kojeg danas najčešće vežemo uz zapis Ljudevita Gaja o Čehu, Mehu i Lehu. U kratkim crtama, spomenuti trojac imao je sestru Vilinu koja se zaljubljuje u njihovog zakletog neprijatelja te ih izdaje. Tijekom osvetničkomg pohoda braće, Vilini i njenom djetetu rođenom iz «zabranjene» veze u pomoć priskaču vile, a priča završava na poznat način – Čeh, Meh i Leh se ipak dokopaju sestre, osvećuju se, a potom bježe na sjever gdje osnivaju Češku, Poljsku i Rusiju. Ono što je posebno interesantno za priču o Lepoglavi je prilično zbunjujuć niz događaja vezanih za Vilinino dijete. Predaja kazuje kako ga jednom prilikom, dok se u špilji igralo zlatnom jabukom iznena­ di vol i na rogovima nosi podzemnim putem na drugu stranu Strahinjčice gdje će ga pokopati na mjestu koje se po djetetovoj lijepoj glavi zove Lepoglava. Druga predaja govori o grofu koji je imao lijepu, ali gluhonijemu kćer koja se nikad nije smijala. Jednoga dana, u šetnji šumom ugledali su vučicu (u nekim inačicama medvjedicu) kako čuva mladunčad dok pije s potoka. Zabrinuti otac pripremio se braniti kćer od divlje zvijeri kad ga je odjednom iznenadio radostan djevojčin smijeh. Vučica je pobjegla, a razdragani otac odlučio je na tom mjestu iz zahvalnosti podignuti kapelicu na čijim je temeljima kasnije izgrađen samostan, a naselje oko njega nazvano je Ljepom Glavom u sjećanje na ljepotu grofove kćeri.

Ljepa Glava

Muzej – Baština – Lokalna zajednica Lepoglava, Međunarodni festival čipke, 22. rujna – 16. listopada 2016. Zagreb, Etnografski muzej, 19. studenoga 2016. – 15. siječnja 2017. Nakladnik Etnografski muzej Grad Lepoglava Za nakladnika Goranka Horjan Marijan Škvarić Autori teksta Matija Dronjić Mareta Kurtin Fotografije Dokumentacija Etnografskog muzeja Dokumentacija Međunarodnog festivala čipke Matija Dronjić Lektura Goranka Perković Grafički dizajn i računalni slog Matija Dronjić Ivan Drobina Tisak Dioničko društvo Tiskara Zelina Naklada 400 ISBN 9789536273706 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000942279. Projekt su omogućili Grad Zagreb – Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Grad Lepoglava, TKIC d.o.o. Lepoglava, ATK Lepoglava. Zahvale Dragica Bajsić, Milan Basarić, Borlinić Vera, Nevenka Borovec Kihas, Andrija Botković, Paula Botković, Slavica Cingesar, Čipkarsko društvo „Danica Brössler“, Ana Čretni, Barbara Čretni, Dječji vrtić Lepoglava, Domaća radinost Stjepan Zagoršćak, Mirko Druško, Nerina Eckhel, Ivan Fištrek, Rudolf Funda, Štefanija Gal, Margareta Geček, Jožica Jakopiček, Dragutin Jamnić, Barbara Keder, Veronika Kelemen, Keramika Mecena, Milan Keder, Matija Kuča, Ljubica Kuča, Marijan Kuča, Alojz Kučar, Ivka Kučar, Ružica Kučar, Slavica Kučar, KUD „Lepoglavski pušlek“, Dora Ledinšćak, Branko Loparić, Svjećarsko-medičarski obrt „Slavica“, Žarko Nikin, Marijana Novak, OPG Butko, Štefica Paula, Agata Petak, Tihana Petrović Leš, Marko Pletikosić, Josip Podsečki, Akiko Sato, Franjo Slivar, Štefanija Slivar, Andrija Šantalab, Franjo Šantalab, Marica Šantalab, Marija Šantalab, Karmen Šoštarić, Andreja Štefičar, Slavko Štefičar, Milan Tvarog, Učenička zadruga „Korpica“, Učenička zadruga „Stezica“, Učenička zadruga „Višnja“, Udurga Ekomuzej Lepoglava, Mirko Varović, Milan Višić, Slavica Višić, Ana Volf, Ivica Zachert Culjak, Zadruga lepoglavske čipke, Dragica Zbodulja, Barbara Žuliček Kolegicama i kolegama iz Etnografskog muzeja u Zagrebu, na strpljenju, razumijevanju i pomoći.