Filozofija i slavenski jezici 8681173081 [PDF]

Zitiervorschau

SLAVENSKI JEZICI

Hrvatsko

filozofsko

drustvo

Knjiga

Izdaje: Hrvatsko

filozofsko

Filozofski

fakultet

D.

Salaja

41000

3,

p.p.

društvo 171

Zagreb

Izdavacki savjet: Hotimir Burger, predsjednik, Pavo

Barišić,

tojnik,

Nadežda Čačinovič-Puhovski, Ante Čović, Gvozden Flego, Rada Iveković, Anto Knežević, Nenad Miščević, Neven Sesardic,

Goran

Švob,

Maja

Urednik: Ante Čović Tajnik

biblioteke:

Filip Grgić Za izdavača: Nikola Skledar Recenzenti: Eduard Hercigonja Zdravko Molic Design: Zoran Pavlovié Grafički urednik: Miroslav Salopek Metteuri: Đurđa Sirovica Mladen Matejić Korektura: Anto

Knežević

Naklada: 1700

primjeraka

Tisak: »Zagreb«,

Samobor

Uzelac

CIP - Katalogizacija u Nacionalna i sveučilišna

publikaciji biblioteka,

Zagreb

UDK

111.1:808.1-31

KNEZEVIC, Anto Filozofija i slavenski jezici) Anto Knežević. — Zagreb : Hrvatsko filozofsko društvo, 1988. — 246 str.: faks.

;

zofska

21

cm.

—

(Biblioteka,

istraživanja;

Proslov: bilješke Kazala.

str. 9-14, uz tekst.

knj. — —

ISBN

86-81173-08-1

ISBN

86-81173-08-1

Filo-

6)

Bibliografske Summary. —

TO

MY

WIFE WITH

LOVE

A.

A writing but letters This

was

hand trembles, are sacred and written

by

sinful

decays, and last forever.

dissolves

into

dust,

A. (From

medieval

Slavic

writings)

Sadržaj nan

9

Proslov

15

Filozofija

i slavenski

37

Istraživanje

45

Neka

jezici

filozofijskoga

nazivlja

danas

razjašnjenja

oko našega 57

Počeci

83

Nazivlje

93

Istina

filozofijskoga nazivlja

filozofije u Slavena u

sustavu

u slavenskim

jezicima

119

Posebnost

slovenskoga

125

Slavenski

»svijet«

137

Slavenska

»duša«

153

Filozofijsko

165

Naše

171

Što znači »sloboda«?

179

Srednjovjekovna

203

Pavel Florenskij — suvremeni mislitelj

filozofijskoga

i nefilozofijsko

prevedenice

223

Summary

229

Biljeska

231

Kazalo

imena

237

Kazalo

naziva

nazivlje

Aristotelovih

slavenska

o tekstovima

i izraza

istine

nazivlja

priroka

misao

i riječ

Proslov

aa.

U naslovnoj svezi riječi »Filozofija i slavenski jezici« samo je pridjev »slavenski« samorazumljiv; ostale riječi zahtijevaju dodatno pojašnjenje. Izraz »jezik« rabim u svoj njegovoj povijesnoj višeznačnosti, uočljivoj još od prvih

slavenskih pisanih spomenika,

a uščuvanoj

do danas. Je-

zik je u svojoj osnovi (1) »govorno sredstvo općenja«, a u pjesništvu se od sredstva uznosi k svrsi i samosvrsi. Jezik je također (2) »govorni ud«, svjedok i poticatelj istine koju čovjek iz usta svojih izušćuje. Jezik je, nadalje, ono što jednu govorničku zajednicu čini jednom, jedinstvenom i oda drugih različnom, dakle — (3) sam »narod«. Ovomu troznačju »jezika« Novozavjetna će simbolika još u sred-

njovjekovnim

slavenskim

spisima

dodati

nov

značenjski

vid: naime, jezik shvaćen kao poseban (4) »izraz duha«, Stoga je pod jezikom u naslovu podrazumijevan spoj onoga što nosi slavenska riječ i same duhovnosti svojstvene

Slavenima Pod

kroza stoljeća.

»filozofijom« je ovdje mišljena

u prvom

redu

lju-

bav k mudrosti (starocrkvenoslavenski: ljubomudrije), odnosno mudroslovlje: pustiti mudrost sloviti. Slovo je pak shvaćeno u svojemu prvom zapisanom značenju: kao λόγος (na početku Ivanove Blagovjesti koju je preveo Konstantin Filozof). Filozofija se razumije kao duhovna djelatnost razmatrajuća osnovna pitanja o svijetu i čovjekovu položaju u svijetu: o bitku, istini, slobodi, smislu. Ta opća, tzv. »vječna pitanja« razmatrana su ovdje ponajprije (ali ne i isključivo) iz samoga jezika kao »iskusa svijeta« u povijesnim okolnostima i uvjetovanostima. To, dakako, ostavlja svoj trag i žig na pokušaje odgovaranja. Najprijepornijim se pokazuje veznik »i« u naslovu.

Izričući

gramatičku

povezanost

filozofije

sa

slavenskim

jezicima, izriče li taj veznik i kakvu dublju, smisaonu vezu tih dvaju pojmova? U kakvoj su naime vezi slavenski jezici i filozofija? Kako filozofija u svojoj biti i zapravosti

9

jest povijest filozofije, tako se i odnos filozofija «*—? slavenski jezici mora razmatrati na povijesnoj (povijesnofilozofijskoj i povijesnojezičnoj) razini. Prvi susret Slavena s filozofijom zbiva se još u IX. stoljeću, u veličajnom kulturnoposlanskom činu solunske braće Konstantina-Kyrilla i Methodija. Tijekom srednjovjekovlja filozofijska se misao pojavljuje pretežno u prevoditeljskom i tumačiteljskom vidu i obliku. Novo će doba i suvremenost objelodaniti i izvorna filozofska djela pisana slavenskim jezicima. Prva poteškoća pri prevođenju filozofijskih spisa s grčkoga na starocrkvenoslavenski jezik (stcsl) bijaše: kako prevesti odmišljene filozofijske nazive (abstracta)? Kao što to pokazuje već aristotelovska filozofijska rasprava Theodora Raithuskoga, srednjovjekovni knjiznik-prevoditelj (oko 920. godine) slijedi prevoditeljska načela Konstantina-Kyrilla Filozofa, razvijajući još dalje slavensko odmišljeno nazivlje. Pripadnost stcsl. jezika velikoj obitelji indoeuropskih (ie.) jezika — kojoj pripada i grčki — omogućila je da se nazivi npr. aristotelovskih priroka prevedu — zapravo prenesu — doslovno (tj. sukladno slovu/Aöyog ), bez ijedne tuđice ili pozajmljenice. Ta je kyrillomethodijevska predaja doslovnoga prevođenja živa kroza cio srednji vijek sve do dana današnjega. S izvjesnošću se danas može dokazati ne samo primjerenost stcsl. prijevoda grčkomu izvorniku, nego i iznenađujuća sukladnost stcsl. filozofijskoprevoditeliskih terminoloških rješenja s filozofijskim nazivima u drugim ie. jezicima: sanskrtu, latinskom i starovisokonjemackom. Većina tekstova uvrštenih među ove korice razmatra pojedinačne slavenske nazive za apstraktne filozofijske

pojmove,

npr. istina, sloboda, svijet, biće. Činjenica da su

te riječi postale općeslavenski (to ne znači i sveslavenski!) filozofijski nazivi niukoliko ne poništava njihovu suvremenu izvanfilozofijsku porabu niti njihovu prošlu, pred-filozofijsku porabu i značenje. Upravo protraživanje odnosa predfilozofijskoga (nefilozofijskoga) i filozofijskoga te pretraživanje puta od zornoga, pojedinačnoga i okolnosnoga k odmišljenomu, općemu i nadokolnosnomu značenjskomu ustroju slavenske riječi i čini predmet ovih razmatranja.

Pristup lja, ukoliko

sukladno strana:

10

proučavanju on uopće

samomu

slavenskoga

filozofijskoga naziv-

hoće imati znanstveni

predmetu

istraživanja

i s jezične i s filozofijske.

dignitet, mora

prići

s

dviju

Pri znanstvenoj obradi slavenskoga filozofijskoga nazivlja sam se predmet istraživanja (nazivlje) može opisivati na dva načina: a) u sustavu, b) izvan sustava. Na početku sam pošao ne od pitanja »U kakvu su sustavu (slavenski) filozofijski nazivi?«, nego od općenitijega prijepora: »Tvori li (slavensko) filozofijsko nazivlje uopće ikakav sustav; odnosno: postoji li sustav filozofijskih naziva?« Filozofijski nazivi kao svojevidne jezične jedinice (riječi, sveze riječi) očito tvore sustav, točnije: poseban podsustav jezičnih jedinica; tako se nazivi mogu razvrstati u postojeće »gramatičke« vrste riječi: imenice, glagole itd., koje su ujedno određene i »gramatičkim« kategorijama (rodom, brojem, glagolskim vidom itd.). Nazivi se mogu iscrpno opisati i na morfološkoj razini (prefiks + korijen + sufiks). Koliko god ovakav formalan opis filozofijskoga nazivlja na planu izraza bio lingvistički točan i iscrpan, on je neobavijestan, jer ne opisuje differentiam specificam filozofijskoga nazivlja. Drukčiji se opis nazivlja može vršiti na planu sadržaja (značenja) jezične jedinice. Jer, naziv se upravo po sadržaju razlikuje od općeuporabne riječi (npr. filozofijski naziv istina od ophodne riječi istina). Prije pokušaja sadržajnoga opisa filozofijskoga nazivlja u sustavu valjalo je odgovoriti na pitanje: prema kojim kriterijima razvrstati tako različne filozofijske nazive kao što su suće i čin, istina i pojam, možnost i shvaćanje? 1: kako odrediti sadržaj pojedinih filozofijskih naziva imajući na umu pomake na planu izraza i sadržaja te raznorodnost sadržaja naziva u pojedinim misaonim sustavima? Kriteriji za razvrstavanje nazivlja mogu se tražiti: (1) izvan sadržaja naziva; (2) unutar sadržaja naziva. Prva mogućnost (1) prejudicira postojanje nazivnoga sustava prije samoga istraživanja pa ju nisam prihvatio,

Osim

toga, ona bi mogla pružiti

samo proizvoljne kriterije

klasifikacije budući da ne polazi od same stvari, nego od proizvoljne i pretpostavljene zamisli o usustavljivosti i usustavljenosti stvari. Druga mogućnost (2) primjerena je samoj stvari, tj. sadržaju slavenskih filozofijskih naziva. Na početku sam pokušao ustanoviti postoji li među filozofijskim nazivima neki zajednički ustroj i sadržaj. Budući da se pokazalo da se filozofijski nazivi mogu okupiti u nekolike srodnoznačne nazivne skupine, slijedeći je korak bio — ustanoviti »naj-

ll

manji zajednički sadržatelj« u svakoj nazivnoj skupini. Rezultat toga jest klasifikacija slavenskoga filozofijskoga nazivlja oprimjerena u stcsl, i suvremenome hrvatskome ili srpskome jeziku (isp. poglavlje »Nazivlje u sustavu-). Istraživanjem slavenskoga filozofijskoga nazivlja bavi se danas ne više od desetak ukrajinskih i ruskih znanstvenika, npr. V. S. Gorskij, A. I. Juréenko, A. M. Kaméat-

nov, bugarski filozof iz Göttingena B. Pejčev, američki slavist I. Ševčenko. Budući da je pitanje sadržajne klasifikacije slavenskoga nazivlja posvema neistraženo, za sve moguće nejasnoće i nedostatke predložene klasifikacije prigovori se mogu uputiti isključivo meni. Prva pretpostavka jeziénofilozofijskoga razmatranja

nazivlja jest tekstualna

potvrđenost

i ovjerenost u sred-

njovjekovnima i suvremenima slavenskim spisima. Tek Potvrde u tekstu omogućuju pratiti pomake u označitelju i označenome. Druga je pretpostavka istančan jezični osjećaj (koji ovdje ne označuje ništo ne-umno): osjećati i znati da čuvstvo, ćućenje i osjećaj ne znače isto, premda ulaze u jedno značenjsko polje; nadalje, da osjećaj i osjećanje ne znače isto te, konačno, da osjeéóánje i osjećanje ne znače isto. Riječ je upravo o usustavljenosti neke riječi, o njezinu mjestu u sustavu (strukturalistička lingvistika naziva to paradigmatskim odnosima). To podrazumijeva i odgovarajući odnos prema riječi. Taj se pak odgovarajući odnos u toku samoga znanstvenoga istraživanja — ulazeći sve dublje u jezik, u njegov oblik, ustroj i sadržaj u vremenu — pokazuje kao odgovoran odnos prema riječi. S ovoga motrišta riječ u svojoj sutnosti nalikuje čovjeku: živa je, ima svoje ime, razlikuje se od svih drugih, a opet — ne može živjeti bez drugih. Riječ pripovijeda svoju povijest.

Uistinu, jezik počiva na razlici. Ovo

bi valjalo shvatiti

ne samo u poznatu saussureovskom, strukturalističkom smislu, nego kao osnovno ontološko načelo jezičnosti. Jer, istoznačnosti u jeziku nema. U nekima je slučajevima posebna pogodnost u raz-

matranju terminologije konačnost popisa naziva. Istražuju li se npr. slavenski nazivi za ’veritas’, vidjet će se da je njihov broj točno određen, konačan (četiri naziva: istina,

pravda,

resnica,

vjera).

Daljnje

istraživanje

se razmještaj ovih naziva uglavnom poklapa slavenskih jezika na: — jezike s jačom kyrillomethodijevskom 12

pokazuje

da

s podjelom predajom

i

—

jezike sa slabijom ili neznatnom

kyrillomethodijev-

skom predajom. Za tvorbu apstraktnih filozofijskih naziva korišteni su još u IX. i X. stoljeću neki slavenski bajoslovni i vjerski (neznabožački) nazivi — kao najodmišljeniji i najusustavljeniji u to doba. Stanovita usporednost slavenskih filozofijskih i bogoslovnih/bajoslovnih naziva uočljiva je i danas; to je također oprimjereno na našem jeziku. Kritički osvrt na tekst Slobodana Žunjića »Razvoj srpske filozofske terminologije« donosim u poglavlju »Ne-

ka

razjašnjenja

oko

našega

filozofijskoga

nazivlja«.

Poseban tekst posvećen je misli i liku Pavla Florensko-

ga, ruskoga

mislitelja

i znanstvenika

enciklopedijske

ši-

rine i hegelovske dubine. Suvremeni njemački istraživač njegova djela, Michael Hagemeister, piše o njemu: »... Pavel Florenskij (1882—1943), kojega su zbog duboke i sveobuhvatne znanstvenosti još za života uspoređivali s Pascalom i Leonardom da Vincijem, ostavio je veliko djelo rijetke originalnosti i mnogostranosti. Vršeći istraživanja u tako različnim područjima kao što su matematika, fizika, filozofija, teologija, geologija, estetika, arheologija, einologija, filologija itd., Florenskij je kušao preuzići specijaliziranost znanosti i razraditi cjelovit svjetonazor. On je pri tome postigao takve rezultate i otkrića, kojih je značenje (npr. u području kibernetike, semiotike ili fizike antičestica) steklo priznanje i ocjenu tek u posljednje vrijeme«. (M. Hagemeister, »Pavel Florenskij: Zu neuen Ausgaben«, Würzburg 1987, str. 45). Američki istraživač misli Pavla Florenskoga, Robert Slesinski, analizirajući glavno djelo Pavla Florenskoga,

. Stub i utvrđenje

istine

(Sui), uočava

blizinu

između

Flo-

nskoga i Heideggera u tumačenju načela istovjetnosti i istine. Naravno, djelo Pavla Florenskoga, vrsnoga poznavatelja i prevoditelja djela njemačkoga idealizma, vremenski prethode Heideggeru: Sui je objavljen 1914. Slesinski drži da je Florenskijevo tumačenje načela istovjetnosti »upravo isti pothvat kao i onaj koji je Heidegger razradio« premda je dvojbeno »je li Heidegger mogao imati ikakvo znanje o tome«. Razmatrajući nadalje filozofijske nazive u Heideggera (napose Ereignis), Slesinski zaključuje: »Zanimljivo i napadno: Heideggerovo je nazivlje zapravo isto kao u Florenskoga«; isp. R. Slesinski, Pavel

Florensky: 116).

A Metaphysics

of Love,

New

York,

1984, str.

Danas, kada heideggerovci istražuju odnos Heideggera i npr. buddhizma, mistike, taoizma, zena itd. (isp. npr.

13

Heidegger and Asian Thought,

edited by Graham

Parkes,

Honolulu, 1987) i u njima nalaze srodne crte i Heideggerove misaone poticaje, možda bi vrijedjelo istražiti i niz podudarnosti između Florenskoga i Heideggera; podudarnosti koje mogu — ali ne moraju — biti posljedica istovjetna misaona toka. Neki od ovdje sabranih tekstova pisani su i objavljeni kao samostalna razmatranja, ali su tematski i idejno bili predviđeni za uklapanje u knjigu. Kolegama koji su svojim kritičkim opaskama pridonijeli uklanjanju stanovitih nejasnoća u rukopisu iskreno zahvaljujem. Na koncu valja priznati da je moj višegodišnji rad na sabiranju građe — u prvome redu filozofijskoga nazivlja — upotpunjen korištenjem bibliotečne građe iz Indiana

University

Main

Library

u Bloomingtonu

(Indiana).

U Zagrebu, srpnja 1988. g.

14

Filozofija EEE EEE i slavenski jezici

»Medje pako za pravilo, koje nazive treba prevesti, a kojih netreba, neima u nijednom jeziku. Καὶ tomu dodajemo i tu okolnost, da je istina, ako i žalostna, da sustavna znanja o

filozofiji bez starih i bez novih jezikah nemože biti: savez im je prejak, nemože ga svladati nijedan jezik posebice — s toga bio bi i svaki napor zalih.«

(Vinko Ovo

je prikaz prijepornih pitanja naše

minologije,

od kojih

pojedinačnim

prijepore

će kasnije svako

izlaganjima.

unutar sustava

Nakana

Pacel)

filozofijske ter-

biti razmotreno

je prikaza

filozofijskih naziva

u

ukazati

na

u našem

je-

ziku. Ovdje bi bilo, dakako, preuzetno predlagati konačna rješenja neriješenih terminologijskih pitanja; protivilo bi se to, napokon, samoj naravi filozofiranja. Stoga će ovdje biti kritički razmotrena i promišljena često slušana i već uobičajena izrjeka o »siromaštvu našega filozofijskoga jezika« u odnosu na »prave filozofijske jezike«: grčki, latinski i njemački. Kakve su mogućnosti slavenskih jezika i koliko su oni uopće — a naš jezik pojedinačno — pogodni za izraživanje najapstraktnijih pojmova? Da bi se promislila, premislila i domislila višeproiežnost, nejednoznačnost i sustavnost filozofijskoga nazivlja potrebno je poznavati jezične činjenice i povijest jezika. Znači li to da su zbog toga za stvaranje filozofijskoga nazivlja »nadležni« jezični stručnjaci? Filozofi, naravno, ne mogu ovo bitno pitanje prepustiti jezikoslovcima: »Nikako ne bi filolog bio u mogućnosti da daje savjete u izboru

15

korijena riječi ili bilo koje njene biti u specifično filozofskoj upotrebi koju ne određuje pojedinačni termin nego sustav u koji je on uvršten, a taj ne poznaje filolog nego samo filozof«, pisao je profesor Vladimir Filipović. Slično smatra i lingvist: »Valjan terminološki sustav pojedine discipline može stvoriti samo onaj koji temeljito proučava

predmet

te discipline.«!

Kraljevskoga puta u filozofiju nema. Ova starovjeka izrjeka vrijedi kako za filozofiju uopće, tako i za svako filozofijsko područje istraživanja posebno. Naravno, i za filozofijsku terminologiju. Filozofija jest tek kroz riječ i s pomoćju riječi. Ovdje riječ raskriva svoju dvojnu narav: javlja se kao »sredina« u kojoj se kreću filozofijska izlaganja, ali i kao »sredstvo« izlaganja. Povijest je filozofije vezana uz riječ dvostruko: a) filozofija izvan (to znači i iznad, ispod, ispred, iza, pokraj i onkraj) jezika nije moguća. Povijest filozofije — kao misaono razmatranje, razložaj i složaj filozofijskih pitanja — izloživa je jedino u jeziku; b) ipak je prirodni jezik kao takav manjkav za filozofiju: nuždan je filozofijski jezik. Gradba takva jezika mora počivati na krjepkoj

osnovi i čvrstim stubovima. Ovi stubovi i osnova? jesu filozofijski nazivi (termini).

Filozofijski

su

nazivi

tu: oni vrše

svoju

svrhotvornu

službu. Pa ipak, ushtjednemo li govoriti njima (kao sredstvom filozofijskoga općenja) ili o njima (kao o predmetu istraživanja), zapast ćemo u poteškoće. Zašto? »Ima li filozofija köd? Postoji li filozofijski metajezik na kojem se jednoznačno govori o jeziku filozofije? Pitanja se tiču onog aspekta filozofije koji se u hermeneutici naziva razumijevanjem. Većina bi se filozofa složila s tim da je odgovor na njih negativan: nema čvrstog koda, ne postoje seman-

1 Vladimir

ne«,

Prilozi

Filipović,

za

»Uz

istraživanje

5—6 (1977), Zagreb, str. prave Zavoda za jezik,

tematiku

hrvatske

hrvatske

filozofske

filozofske

baštine

bašti-

(PIHFB),

269; Mirko Peti. »Terminologizacija«, RasVI—VII (1980—1981), Zagreb, str. 235.

? Naša filozofijska predaja razlikuje dva naziva: 1) osnov i 2) osnova. Prvi označuje apstraktan predmet mišljenja, a drugi što tvarno i konkretno; isp. Vinko Pacel, Logika ili misloslovje (Zagreb, 1868), str. 212. Sveslavenska riječ osnova potječe iz tkalačkoga umijeća koje bijaše vrlo razvijeno u starih Slavena. Iz tkalaštva potječu još neki apstraktni slavenski nazivi: polj. watek 'potka, siZe’ i tre$ć 'sadrzaj (u početku je tre$ć značila 'zubac u brdu'), slovenska snov 'tvar, sadržaj" itd. Isp. Oleg N. Trubačev, Remeslennaja terminologija v slavjanskih jazykah (Moskva: AN

SSSR,

16

1966), str. 6.

ticki artikulirana pravila koja jednoznaéno odreduju zumljivost i razumijevanje filozofijskog teksta,«? Svrhotvorna je bitno prijeporna.

služba

koju

vrše

filozofijski

ra-

nazivi

Naše filozofijsko nazivlje — nazivlje hrvatskoga ili srpskoga jezika — nije dostatno istraženo. Sastav nazivlja vrlo je složen: dok su neki uistinu suvremeni (npr. po-

stvarenost), drugi nazivi imaju

mnogostoljetnu

ili tisućo-

ljetnu predaju (npr. biće). Opći odnos prema našoj filozofijskoj predaji — vrijednosno negativno određen jer »nijesmo imali filozofa svjetsko-povijesnoga značenja« — zasnovan je umnogome i na nepoznavanju vlastite baštine.“

Odnos prema vlastitoj predaji najbolje se očituje upravo na području (ne)istraživanja filozofijskoga nazivlja; dok se uz pomoć znanstvenoga nazivlja raspravlja o svim filozofijskim pitanjima, samo se nazivlje, u pravilu, ne dovodi

u pitanje i ne razmatra. Nazivlje, međutim, kao prijeporno i bitno pitanje svake prave filozofije ne može biti ni razmatrano

zvoj

ni usustavljeno

i nazivlja

slučaju,

zahvaljujući

losti koja nikada da

kao

bez

(u filozofiji)

u krozvremeni

U protivnom

ra-

ćemo

nepoznavanju

vlastite proš-

nije prošlost bez ostatka,

doći u položaj

»zastarjele«

upravo

uvida

i jezika.

odbacujemo

suvremene

i u filozofiji

preporođene nazive; da vlastit terminologijski pa i jezični sustav, želeći ga što više približiti izvorniku, prilagodimo i podredimo drugomu sustavu — terminologijskomu, jezičnomu — koji je istodobno i drugi način mišljenja; da iz-

nosimo pogrješna tumačenja

naših filozofijskih naziva itd.

U središtu istraživanja, na primjer, suvremenih zagrebačkih filozofa nalazi se filozofija pisana njemačkim

jezikom: njenrački klasični idealizam s Hegelom

u sredo-

točju; djela »klasika marksizma« te suvremenih marksista Blocha i Lukäcsa; frankfurtovci; Heidegger itd. Filozofska djela pisana njemačkim jezikom koji ima niz morfologijskih, sintaktičkih i semantičkih mogućnosti za izricanje tananih značenjsko-pojmovnih razlika utječu i na je3 Nenad Miščević, Bijeli šum (Rijeka: ICR, 1978), str. 181, 182.

—

studije

iz

filozofije

jezika

4 Odnos prema vlastitu filozofijskom nasljeđu mijenja se posljednjih desetoljeća (isp. izdavanje PIHFB spomenutih u opasci

1),

dakako,

ne

u

smislu

otkrivanja

»nepriznatih

veličina«

naše

povijesti filozofije, nego kroza kritično istraživanje filozofijskih spisa, Slične su tendencije prisutne i u Bugarskoj, Čehoslovačkoj

i Sovjetskom Savezu.

17

zik prijevoda

(u ovom

slučaju

naš

fijsko nazivlje u jeziku prijevoda.

jezik)

kao

i na

filozo-

Promišljenost i dubina filozofije pisane jednim jezikom, a napose sustavnost, povezanost i značenje nazivlja, kao i mogućnosti terminologijskoga razlikovanja bliskoznačnih pojmova najbolje se očituju u različnim rječnicima filozofijskoga nazivlja, Filozofijski je rječnik zrcalo razvijenosti ne samo jedne filozofske škole ili filozofa, nego cjelokupne filozofije pisane jednim jezikom. O nužnosti sastavljanja filozofijskoga rječnika u nas pisao je Vladimir Dvorniković još 1920. godine: »Suvišno bi bilo razlagati da bi upravo naš rječnik filozofskih naziva i pojmova bio od

prijeke potrebe« budući da je filozofija »najskuplji i najteži krvni izažetak svake dozrele kulture«.5 Godine 1932. u Novom Sadu Svetislav Marić objavljuje mali Filozofski

rečnik u kojemu uz naše nazive usporedo daje njemačke i francuske.

Ovaj

rječnik

koji do danas ostadoše

ustaljuje

značenja

neizmijenjeni:

um

nekih

naziva

'Vernunft,

ra-

zum 'Verstand'. Budući da je njemački bio jezik-uzor pri sastavljanju rječnika, pisac je kušao prenijeti u naš jezik sve značenjske i oblikovne razlike koje ima njemački: ta-

ko je Wirklichkeit preveo kao zazbiljnost, a Realitit kao zbilja5 Razvoj predratne a posebice poratne jugoslavenske filozofije iziskivao je izdavanje potpunijega, kritičkoga rječnika koji bi uz popis samih naziva pružio i odgovarajuće komentare. Tek 1964. godine izlazi takav rječnik kao plod nastojanja skupine zagrebačkih filozofa pod rukovodstvom Vladimira Filipovića. Godine 1984. Filozofijski rječnik, dopunjen, izlazi u drugom izdanju. Budući da je ovo rječnik većega opsega i važnosti u jugoslavenskim — pa i slavenskim — okvirima koji ima »zadatak da fiksira našu terminologiju, koja je još daleko od toga da bude sređena«, zadržat ćemo se na njemu. O skromnoj namjeri Filozofijskoga rječnika piše njegov urednik: »Ovaj rječnik nije dobio ni opseg ni oblik enciklopedijskog rječnika jer je njegov zadatak mnogo skromniji« pa zato »nije pisan u obliku rasprava za stručnjake, nego u obliku informacija o osnovnom značenju pojedinih 5 Vladimir

—1920),

knj.

6 Svetislav

150, 56.

18

Dvorniković.

IL

str. Marić.

29

Savremena

i knj.

Filozofski

I, str. rečnik

filozofija

(Zagreb,

1919—

VI. (Novi

Sad.

1932),

str.

122,

filozofijskih pojmova«.’ Stoga bi bila neprikladna uspored-

ba

Filozofijskoga

rječnika

s nekim

kritičkim ili enciklopedijskim

stranim

mjer, višetomni Historisches Wörterbuch herausgegeben

von

Joachim

historijskim,

rječnicima, kakvi su, na priRitter,

der Philosophie,

Basel/Stuttgart

1971.

etc.; izvrstan André Lalandeov Vocabulaire technique et critique de la philosophie, Paris 1960.; ili pak najnoviji ruski Bunocobckuf sumukmonenmsgeckHii cnoBape (MocKBa: CoB. sHUHKNONEIHS, 1983). Razmotrimo kako naš Rječnik »fiksira našu terminologiju« na primjeru nekolikih filozofijskih naziva. Uz natuknicu »element« na str. 90 eseji: »Element (lat. elementum = počelo): osnovna tvar, koja se kemijskim putem ne da više rastaviti na jednostavnije tvari. ...jonski su filozofi prihvaćali samo jednu osnovnu ili iskonsku tvar...« Dakle: a) pisac natuknice, posve ispravno, određuje iz-

vorno elemenat kao počelo, b) viši, rodni pojam

elementa

jest tvar koja s vrsnim razlikama osnovna, iskonska determinizira pojam elementa. Pođimo za prvim, izvornim određenjem — str. 249: »počelo ili princip (grč. arhć, lat. principium) u ontološkom smislu, ono prvotno iz čega sve proizlazi; osnov svega bitka, izlazište, početak, praizvor svega, prabitak ili prapočelo. U širem smislu znači ono o čemu nešto realno ovisi, što nešto uzrokuje, nešto pokreće. Lat. principium u subjektivnom — zapravo logičkom — smislu označava ono što se u nas zove načelo. (v.)« Ovdje se stvar zamršuje: počelo više nije elemenat nego princip. Premda je točno iskazano jedno od osnovnih svojstava/značenja principa — uzročnost (»što nešto uzrokuje«), ostaje nedojašnjen »subjektivni — zapravo logički — smisao« počela koji upućuje na »ono što se u nas zove

nacelo«. Što je načelo? Na str. 221 piše: »načelo, v. princip«. Princip se pak određuje na slijedeći način (str. 265): »Princip (lat. principium), početak, polazište, porijeklo, pretpostavka, počelo. Princip je ono po čemu biće jest, na osnovu čega se razvija, a i ono na što se mišljenje vraća kao na svoje temelje.« Ovdje se krug određenja prividno zatvara: elemenat je bio određen kao počelo, počelo kao princip i načelo, načelo kao princip te, napokon, princip 7 Filozofijski rječnik, 2. izdanje, urednik Vladimir greb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1984), str.

pozivanja

odnose

na

ovo

Filipović (Za5. Daljnja se

izdanje.

19

kao počelo. Je naziva drugim,

li slučajna ova svezamjenljivost jednoga bliskoznačnim? Je li slučajno da se prin-

cip određuje kao ono po čemu biće jest, tj. kao bit, čak i

bitak? Nije li princip i pravilo, zakon?

Da se elemenat i princip mogu rabiti suznačno (ne istoznačno!), potvrđuju i drugi filozofijski rječnici. Međutim, za opću svezamjenljivost u nizu elemenat-princip-

-načelo-počelo koju »fiksira« Rječnik, postoje i drugi razlozi: prvo, to je odraz pravoga stanja u kojemu se nalazi naša terminologija; drugo, određenje počela daje jedan pisac, o elementu piše drugi, a princip obrađuje treći filozofski pisac. Ni naša filozofska predaja ne pruža ujednačeniju terminologijsku uporabu: premda većina filozofa

prevodi principium

kao

načelo

a elementum

kao

počelo

(Pacel, Stadler, Zimmermann) i to ne uvijek dosljedno, drugi ih uzimlju naizmjence (A. Bauer). Elemenat je inače

prevođen i kao iskonje, istočalo, prvak, prvalj, prvica, prvostvor, prvostvorje, živalj.

Međutim, vratimo se elementu koji je određen i kao osnovna tvar. Ako se jedan filozofijski naziv (elemenat) pojašnjava drugim nazivom (tvar), onda i taj drugi mora imati svoje mjesto u Rječniku, napose zato što je tvar jedan od osnovnih filozofijskih naziva, Naziva tvar, međutim, u Rječniku uopće nema. Tko misli da bi o tvari mogao dobiti makar predodžbu, pogledat će natuknicu ma-

terija koja kao latinizam izražuje otprilike ono što i naša tvar.? U pedeset i pet redaka teksta posvećena materiji tvar se nijedanput ne spominje, dok se spominju elemenat (1x), princip (3x), osnova (3x), materija (14x). Korektno napisan tekst o materiji nije opravdanje za prešućivanje/

odbacivanje

naziva koji ima

ne samo

filozofsku predaju,

nego je prisutan i u suvremenoj prirodnoj znanosti (fizika, kemija). Tekst o materiji napisao je četvrti pisac. Tvari (materiji) i u filozofijskom i u znanstvenom smislu najbliža 8 P. Presses

Foulquić, Dictionnaire de la langue universitaires de France, 1962), str.

philosophique 206.

(Paris:

9 Naziv je tvar u filozofiji dobio značenje 'materia. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (ARj) Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu zabilježio je slijedeća značenja tvari: *creatura, res; opus; materia; otrov; obraz, lice, obličje, lik', isp.

ARj, dio XIX, str. 20. O prevedenicama Bjelostjenac, Gazophylacium 1973), knj. I, str. 349; Josip

(1740.; Voltić,

riječi elementum

isp. Ivan

pretisak Zagreb: SN Liber, Ricsoslovnik (Beč, 1803), str.

116; Pacel 213; M. Divković, Latinsko-hrvatski rječnik (1900; pretisak Zagreb: Naprijed, 1980), str. 350; Josip Stadler, Filosofija (Sarajevo,

20

1904—1915),

knj.

I, str.

235

i knj.

IV,

str.

9.

je supstancija o kojoj na str. 321 piše peti pisac: »Supstan-

cija (gré. ousía, hypostasis; lat substantia), bivstvo, sutnost ili sopstvo, gotovo podudarno s pojmom supstrata i subjekta, bice samostalno i samostojno kao nositelj svojstava &to stoji po sebi i za sebe...« Pisac, koji je inace napisao uzorne natuknice u Rječniku (bitak, biće itd.), uvodi ne slučajno čak tri slavenska naziva za supstanciju:

bivstvo, sutnost i sopstvo, od kojih je jedan (sutnost) novotvorba u našem jeziku.10 Pokazuje stantia — ne jednoznačno; noznačna; b) također ne

se: a) da se jedan strani naziv — lat. submože u naš jezik prenijeti ni jednorječno ni uostalom, substantia ni u latinskom nije jedbilo koji od naših naziva, uzet pojedinačno, upućuje samo na supstanciju: bivstvo je i

’essentia’, sopstvo je i ’osoba’; c) stvar prevođenja i prenazivljenja bila bi vjerojatno lakša da substantia nije prevedenica aristotelovskoga grčkoga naziva οὐσία koji bi pretumačen na latinski dvoliko: kao essentia i kao substantia; d) međutim, substantia je prevedenica ne sa-

mo

filozofijskoga

zofijskoga naziva uistinu

»gotovo

naziva

οὐσία,

ὑπόστασις

podudarno

nego

kao

i

s pojmom

i teologijsko-filo-

ὑποχείμενον supstrata

ἔϊο je

i subjek-

ta«; e) prvotno značenje riječi substantia bez kojega je nemišljiva filozofijska zasnovanost naziva substantia nije doslovce i izravno naznačeno: to značenje pisac iznosi opisno kao »biće samostalno i samostojno kao nositelj svojstava, što stoji po sebi i za sebe...« Umjesto cijele rečenice dostatno je uzeti jedan od naših naziva za supstanciju, npr.

podstava koja prenosi prvobitno značenje lat. stare sub.

grč.

οὐσία

ὑποκείμενον

ὑπόστασις

lat.

substantia essentia subiectum persona substratum hrv. ili srp. podstava bivstvo sućstvo sutnost osoba Više

pornosti

je

% Nazivu u

razloga

zamršenosti,

filozofijskoga sutnost

suvremenom

nazivlja

jeziku

sopstvo

mnogoznačnosti

u našem

po izrazu i (djelomice)

ukrajinskom

suppositum

filozofijski

jeziku.

po sadržaju naziv

11 Glagol stati (korijen sta-) ima najviše inačica ječi u našem jeziku: ukupno 34 inačice, isp. Petar

podmet i prije-

Neki

su

odgovara

CVTHiCTE

’bit.

za tvorbu riSkok, Etimo-

logijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (Skok ERHSJ) greb: Jugoslavenska akademija znanosti.i umjetnosti, 1973), III, str. 329. Zanimljivo je da »indoeuropsko sta-, očito, nije čilo 'stajati osovito, uspravno', nego stajati nepokretno'«, — bačev, Remeslennaja terminologija v slavjanskih jazykah, str.

(Zaknj. znaTru125.

21

od tih razloga ujedno i uvjeti samoga filozofiranja, npr. sloboda izbora već poznatoga ili stvaranja novoga naziva kako bi se izrazila nova misao. Drugi pak razlozi, koji mogu i povoljno djelovati na razvoj filozofije, umnogome zamršuju ionako već zamršene značenjske odnose među nazivima; takav je razlog. primjerice, prevođenje filozofijskih tekstova i nazivlja koji su i sami prijevodi s drugoga jezika. Tako grčku filozofiju prihvaćamo i shvaćamo, pa čak i razumijemo polatinjeno: nije svejedno shvaćamo li

ocbíx

kao essentia ili kao substantia. Je li

οὐσία

danas

uopće mišljiva kao jedinstvo biti i podstavé (esencije i supstancije) i koliko je ta mišljivost sukladna grčkoj misli

prije

njezina

latinskoga

razdvoja?!?

Koliko

se u naš su-

stav filozofijskih naziva uklapa prijevod Heideggerova pri-

jevoda gré. kritost,

ὀλήϑειχ

kao neskrivenost (neskritost, nepri-

nezakritost)?!?

Čak

i oni

filozofijski

nazivi

koji

nemaju izravnih veza s nazivima iz klasickih jezika, kao neki Heideggerovi izmišljeni ili preznačeni nazivi, stvaraju velike poteškoće prevoditelju koji mora biti i mislitelj i pretumačitelj. Kako prevesti Gelassenheit: stilski neobilježeno i najdoslovnije kao opuštenost, s teologijskim suznačenjima kao odriješenost, našim starim izrazom koji većim dijelom prekriva značenjska polja opuštenosti i odriješenosti: krotkospravnost, ili četvrtim nazivom?“ 12 Jedan od uspjelijih pokušaja prijenosa grčkoga filozofijskoga teksta na naš jezik bez latinskoga posredovanja svakako je Ladanov prijevod Aristotelove Metafizike (Zagreb: FPN i SNL, 1985). Međutim, neki kritičari ovoga prijevoda kreću sa stanovišta da je za razumijevanje grčkoga filozofijskoga teksta nuždan pomeđunarodnjeni latinski nazivoslovni sustav u slavenskim jezicima.

33 Grčka

ἀλήϑεια

"sapfirni

ukras

koji

kao

znak

istinosti

svo-

je nauke nošahu staroegipatski žrci' može doslovno (a vidjet ćemo što znači slovo) biti pretumačena u naš jezik ne kao istina ili neskrivenost, nego kao nezaborav (grč. a 'ne' -- An 'Zaborav').

I rijeka Atj9nteče

Isp. rus.

iz ove

i dva različna 3a6bITb.

nezaboravi.

slavenska

glagola

Nezaborav zaboravi:

je ženskoga polj.

roda.

zapominać,

14 Karl-Heinz Volkmann-Schluck, Politička filozofija (Zagreb: Naprijed, 1977), str. 146 (odriješenost), 161 (opuštenost); Kleines kroatisch-deutsch Wörterbuch (Agram, 1829), str. 15 (krotkozpravnost). Kada govorimo o Heideggerovu nazivlju, valja imati na umu činjenicu da njegovi nazivi funkcioniraju u sustavu, da su znač-

ljivi, vijesni

čenju zivu.

22

da

su i

suodređeni

drugim

nazivima

protumačivi/pretumačivi.

misliti

iz

same

stvari,

Glagol

domisliti

te da

su,

izmisliti

i izmišljeno

najzad, rabim

izložiti

i obau

zna-

u

na-

Početak

slavenske

Pojava

četak

filozofije

slavenskoga svijeta na povijesnom

filozofije

u Slavena

—

samim

tim

obzorju,

za-

i filozofijskoga

nazivlja — te ulazak u europski kulturni krug ukorijenjen u helenskokršćanskoj predaji dogodiše se u jednom vremenu i jednom činu. Bijaše taj čin velik i znakovit: nastanak prvoga slavenskoga pisma u IX. stoljeću.

I stjecaj

povijesnih

okolnosti

bijaše

ispunjen

znače-

njem: slavenski svijet od Kijeva do Pule i od Labe do Soluna bijaše pritisnut s triju strana trima silama: Bizantijom, nasljednicom najfilozofskijega starovjekoga naroda; Rimom — najjačom ne samo duhovnom silom srednjovjekovlja što na latinskom jeziku stvori najdublja filozofijska djela; napokon Francima, kojih će potomci za jedno

tisućoljeće dati Europi

Hegela.

Slavensko je ime zasvijet-

lilo među trima narodima koji označivahu prošlost, ondašnjost i budućnost svjetske filozofije. Prvi tekst na slavenskom jeziku pisan slavenskim pismom bio je prijevod Biblije. Sam čin prevođenja Biblije

na slavenski jezik bijaše istodobno čin osporavanja nauke o trojezičju koja je nalagala da se Istina ima naviještati samo na trima svetim jezicima: hebrejskom, grčkom i la-

tinskom, Prvu

a ne na — rečenicu

barbarskima-neznabožačkima.!5

Ivanove

Blagovjesti

koja

na

grčkom

izvorniku glasi Ἔν ἀρχῇ ἦν ὁ λόγος, solunska braća prevedoše

na slavenštinu

i slavenskim

pismom

HckoHu 6e C1oBo. Sve tri slavenske riječi — iskon, soše i gotovo do danas zadržaše ra

zapisaše:

biti, slovo — ponei puninu: to su prvi

filozofijski nazivi. Zapisao ih je/ Konstantin zvan koji je slavenski jezik mislio i govorio apstraktno.

Malo

je tolikoznačnih

riječi kao što je

λόγος

kom jeziku: λόγος je "izjava, očitovanje, vijećanje", sücä suprotnost uo9ocu jer je 'razlog'; pa ipak

Filosof

u grčon je λόγος

je sam μῦϑος 'basma, bäj’; λόγος je 'slava' i 'povijest'. A slovo? Zašto je λόγος preveden kao slovo? Slovo — slavenski λόγος — rođeno je na slavenskom jugu kao što je λόγος roden na europskom jugu, u sredozemnom podneblju. Sudbina slova je znakovita: ondje gdje je ro15 »Trojezičnici«

pisana samo

kao

hebrejskim

da

zaboravljaju

i grčkim

nego

da

ni

sama

i aramejskim

glavlja knjiga o Danijelu i Ezri). U raspravi Konstantin Filozof navodi poimence dvanaest tada imali bogoslužje na svojemu jeziku.

Biblija

nije

pismom

(po-

s »trojezičnicima« naroda koji su do

23

deno, na slavenskom podnevlju, tu doživljuje i svoj suton dok na slavenskom zapadu i istoku sja i danas.!6 Jezična su istraživanja pokazala da slovo ima slijedeća značenja: 'dar govora, izražajnost misli, sklad riječi, smisao, govor, pisana riječ, knjiga, pouka, dopis, savjet, poruka, razlog, prigovor, svjedočanstvo, odgovor, odluka, suglasje, potvrda, prisega, odrješenje, obećanje, zapovijed, zakon, nauka, Božja riječ, pisme, pismo, Sveto pismo, istina, propovijed, pripovijest, pjesma, povijest, mudrost, sila,

jamstvo,

prorijek,

kaža..

.᾿

Slovo je ’duh’ i, što je naizgled čudno, istodobno ’istina (što jest) i 'laž (suprotnost djelovanju kao istini). Slovo je *učen stalež. Slovo je mnogoznačno kao λόγος ali ne i takvoznačno. To znači da se ne podudaraju sva značenja λόγος i slova. Jednakoznačnost se obaju naziva zrcali u slijedećim značenjskim poljima: 'smisao, razlog, govor, riječ, nauka, prazna riječ, povijest, predaja, slava, izjava, pis-

mo, knjiga, spis, rasprava,

istraživanje...

Slovo zahvaća

značenjska polja još nekih grčkih riječi: ῥῆμα, δόγμα, λῆμμα, ἔπος, κρίσις, „dos... Slovo bijaše najsukladnija riječ

za

λόγος.

Uvidjevši

koje

obilje

raste

iz slova,

bit

će lakše razumjeti zašto dobismo toliko prevedenica (složenica) sa slovom. Stvarajući ili obnavljajući filozofijske i znanstvene nazive i prevodeći s grčkoga, latinskoga, njemačkoga i talijanskoga jezika, Pacel, Šulek, Parčić, Senc, Kuzmić i drugi mislitelji i jezikoznanstvenici imali su pred očima cjelokupnu slavensku predaju. Poticaje su

djelomice dobivali

i od Čeha. Prevedeni su tako u nas svi

grčki, latinski i njemački filozofijski nazivi. Navest ćemo samo nazive nekih znanosti u kojima je sadržano slovo: pojmoslovje ’ideologija 'ali i 'znanost o pojmu',bićoslovje i bitoslovje 'ontologija', svjetoslovje 'cosmologia'; čak i one znanosti koje u izvornu obliku nemaju sastavnicu -logia, 18 CgroBo

CnoBo

u osnovnu

potvrđuje

značenju

činjenicu

da

('riječ')

apstraktni

imaju

svi

nazivi

slavenski

žive

u

jezici.

području

apstraktnoga, dok riječi od kojih nastadoše ti nazivi u jeziku puka i dalje žive u konkretnijim značenjima. Slovo u svima južnoslavenskim jezicima, premda i danas prisutno, biva potisnuto: na njegovo je mjesto došla beseda u slovenskom jeziku, riječ u našem jeziku, 360p u makedonskom, a Ayma u bugarskom jeziku. Kao što u novogrčkom jeziku nema ni traga sjaju starih filozofijskih naziva, tako i veličanstveno sveslavensko Slovo doživje sudbinu »mrtvoga slova na papiru«: Vukov ga rječnik označuje jedino kao "Buchstabe, litera! — isp. V. Karadžić, Srpski rječnik (Biograd: Štamparija Kraljevine Srbije, 1898), str. 714.

24

u našem vje

jeziku dobivaju slovo: mudroslovje i razumoslo-

'dialectica',

naravoslovje

'physica',

suistica'. Logika je umoslovje mudroslovje ili slovomudrije.17

slucajoslovje

i misloslovje,

'ca-

a filozofija

Presudnu ulogu u stvaranju slavenske filozofijske terminologije imalo je djelovanje Kyrilla i Methodija. Svi se slavenski jezici s obzirom na kyrillomethodijevsku baštinu mogu načelno podijeliti u dvije skupine: na

jezike

koji

su

osjetili

jači

utjecaj

kyrillomethodijevske

predaje (bugarski, makedonski, ruski, ukrajinski, bjeloruski, slovački, češki i hrvatski ili srpski) i na one u ko-

jima taj utjecaj bijaše manji ili neznatan (slovenski, poljski, kašupski, gornjolužički, donjolužički i polapski). Budući da je poteklo iz vremena i prostora u kojemu je vjerski svjetonazor bio vladajući, slavensko filozofijsko nazivlje i u najapstraktnijim ontologijskim kategorijama nosi

i teologijska

suznačenja:

rus. ObrrHe

1. 'bitak'. 2. 'posta-

nje (naslov prve knjige Mojsijeva Petoknjižja)'. Jedan od osnovnih filozofijskih naziva — duh — kao zasadna oprje-

ka

tvari,

općeslavenska

je riječ

bremenita

kršćanskim

i

nekršćanskim suznačenjima. Međutim, u slavenskom jeziku koji nije pretrpio nikakav utjecaj kyrillomethodijevske predaje, u izumrlom polapskom jeziku nema riječi duh. Umjesto naziva duh u jeziku Polabljana stoji nama poznata

riječ kob, Tako heiliger Geist na polapskom glasi sjöte kuobe. Riječ kob obavezno dolazi u množini te kao i općeslavenski

duh, osim

značenja

’Geist’ ima

i suznačenje

’sa-

blast, Gespenste'.18 tan

Djelovanjem Kyrilla i Methodija napravljen je umjerez u prirodnu razvoju slavenskoga jezika. Jezik sla-

venskoga naroda bio je prilagođen konkretnopredmetnom 17 Jedan od naših najpotpunijih dvojezičnih rječnika, Grčko-hrvatski rječnik Stjepana Senca (Zagreb: Naklada kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade, 1910) navodi šezdesetak značenja grčke riječi λόγος (str. 569—571). Senčev je rječnik nedavno ponovno tiskan u Zagrebu. O mnogoznačnosti slova isp. I. Sreznevskij, Materialy dlja slovarja drevne-russkago jazyka (1893.; pretisak Graz: Akademische Druck- und Verlagsanstalt, 1955), III, str. 117—420; V. Dal’, Tolkovyj slovar' Zivogo velikorusskogo jazyka

(1880—1882.; cional’nyh

pretisak

slovarej,

Moskva: 1956),

IV,

Gos. 221;

izdatel’stvo ARj,

XV,

str.

inostrannyh

i na-

596—599.

18 U našem jeziku kob znači: 'dobar predznak; zla slutnja; susret, vanjski izgled', isp. Skok, II, str. 116. O riječi kob (küobe) u jeziku Polabljana vidjeti u Paul Rost, Sprachreste der Dravino-Polaben (Leipzig, 1907), str. 395. Kob ima indoeuropsku etimologiju, npr. engl. hap, to happen; isp. Oleg N. Trubačev, Istorija slavjanskih terminov rodstva (Moskva: AN SSSR, 1959), str. 110.

25

izraživanju zbilje. Čak i apstraktniji nazivi — primjerice iz staroga

pravnoga

sustava

kao

istina,

pravda,

itd.

—

bijahu vezani za sudsku proceduru ili imovinu. Slavenski su vjeroučitelji, odlično poznavajući grčki jezik, svu mnogoznačnost apstraktnih grčkih riječi i naziva pokušali prenijeti u slavenski jezik koji su također izvrsno poznavali. Rezultat je bio više nego očekivan: slavenski je prijevod mjestimice nadmašio grčki izvornik. Svejedno, učeni je jezik Konstantinov poznavao samo učeni stalež (svećenstvo, plemstvo, dvor): Slovo bijaše predodređeno za slovo. Puk nije nikada prihvatio službeni, crkveni, apstraktni jezik. Da je to točno potvrđuje drugi rez koji se dogodio u jeziku, rez po svojoj nakani posve suprotan Kyrillovu. Tisuéu godina nakon Kyrilla samouk &ovjek iz puka, Vuk Karadžić, okreće se prezrenu i odbačenu pučkomu jeziku (Vukovi su protivnici taj jezik nazivali »govedarskim«).

Ogromno u svojemu

bogatstvo

riječi iz naroda koje

je Vuk

objavio

rječniku potvrđuje činjenicu da je taj jezik naj-

siromašniji u apstraktnim

riječima. Vukov rječnik gotovo

i ne bilježi nazive ontologijskih kategorija jer ih u govoru puka (ne samo u našem jeziku) — naprosto nema.? Dovršeno i usustavljeno slavensko filozofijsko nazivlje susrećemo međutim već u XI. stoljeću. U filozofijskoj raspravi Theodora Raithuskoga (uščuvanoj u Svjatoslavljevu zborniku iz 1073. godine) razmatra se odnos bitka, suće-

ga i biti. Filozofijsko nazivlje stvoreno na slavenskoj osnovi obuhvaća u našem jeziku stotinjak zakladnih naziva te mnoštvo izvedenica. S obzirom na područje uporabe filozofijsko se nazivlje načelno može razvrstati na: a) filozofijsko-općejezične nazive (npr. stvar, predmet)

kojima se koristimo kako u svakodnevnu

(običnu, ophod-

nu)

jeziku, tako i u filozofiji — u posebnu značenju; b) filozofijsko-znanstvene nazive (npr. misao, znanost) kojima se u raznovjetnim značenjima služe filozofija i posebne znanosti: psihologija, epistemologija itd.; 19 Dok Daničićev Rječnik 1864; pretisak Beograd: Vuk

književnih starina srpskih (1863— Karadžić, 1975) sred bogatstva koje

je srpski književni jezik namro pod plodnim utjecajem crkvenoslavenštine pridaje riječi bytie najodmišljenije značenje ’esse’ (I, str. 95), Vukov rječnik označuje biće kao ’der Bestand, das Vermögen, Habe und Gut, substantia, facultates' (str. 29). To je ujedno razlika između apstraktnoga književnoga i konkretnoga pučkoga jezika.

26

c) filozofijske nazive (npr. bitak, suce) koji svoje određenje dobivaju isključivo u filozofiji. To su najčešće ontologijski nazivi. Ukoliko se pak ovakav naziv (bitak) pojavi u nekoj drugoj znanosti, na primjer teologiji, riječ je najčešće o filozofijskom značenju i određenju pojma. Ova je klasifikacija uvjetna. Ima naziva koji, premda prisutni u općoj jezičnoj uporabi, u znanosti dobivaju uže i strože određenje dok u filozofiji imaju drukčije značenje. Takva je riječ/naziv vid koja u svakodnevnu govoru znači 'sposobnost gledanja", u biologiji ima još određenije značenje, u vojnoj terminologiji dobiva svoje određenje u odnosu na rod (što je blisko starijemu značenju vida), dok u filozofiji znači 'aspectus' ali i 'vrsta'. Prefiksalnom tvorbom u filozofijskom diskursu dobiveni su spoznajnoteorijski nazivi uvid i privid. Većina filozofijskih naziva slavenskoga proistjeka u našem jeziku mogu se opisati kao izvedenice od korijena riječi razvrstanih u nekolike skupine. Te proizvodne oblike od kojih nastadoše nazivi navest ćemo ne u korijenskom — ima i supletivnih korijena — nego u glagolskom obliku. Dok imenske riječi izriču stalnost pojava, glagol izriče mijenu. Vrijeme vremenuje u glagolu." Međutim, glagol u infinitivnu obliku, gledano semantički, približuje se imenima. Gledano pak »logički, glagoli u infinitivu shvaćaju se kao imenice.«?! Upravo ova »imenost« glagola u infinitivu omogućuje suvremenomu bugarskomu i makedonskomu jeziku, kao i srpskomu torlačkomu narječju, koji uopće nemaju infinitiva, da osnovno značenje filozofijskoga naziva biti, njem. sein, makar donekle izraze kroz

imenicu:

bug. i mak.

Gurne.

Filozofijski su nazivi povezani mnogostruko i višedimenzionalno. Ova se povezanost očituje: a) kako na planu izraza tako i na planu sadržaja, b) koliko u suvremenu ® Da

se

u nekim czasownik

vrijeme jezicima: (doslovce:

?! Stadler,

I, str.

izriče

glagolom,

potvrđuju

njem. Zeitwort (doslovce: ’dobnjak, vremenik'),

89.

Infinitivus

nije

ničim

i nazivi

za

'éasoslov),

omeđen

glagol polj.

(stoga

se

i zove u nas neodređeni način): ni podmetom, ni predmetom, ni načinom (izjavnim, mogućim, zapovjednim, željenim), ni licem. Infinitiv izražuje radnju kao takvu: »Na prvom mestu infinitiv sadrži ideju radnje kao takvu, u apstrakciji, l' idée verbale nue:

njegov

grčki naziv aparemphatos

—

'koji nema

dodatnog značenja"

to i objašnjava najbolje. (...) Infinitiv u jezicima svedoči o sposobnosti apstraktnijeg mišljenja...«, — Irena Grickat, Studije iz istorije srpskohrvatskog jezika (Beograd: Narodna biblioteka SR Srbije, 1975), str. 86.

27

stanju jezika (sinkronijski) toliko i u povijesnu razvoju jezika (dijakronijski) c) unutarjezično i medujeziéno. ViSestruka je povezanost filozofijskih naziva izvanredno složena; usporedimo naša dva naziva: suće i jestastvo. Suće danas znači jednako kao i jestastvo: 'što (pojedinačno) jest. U početku je pak suće bilo 'što (pojedinačno) jest a jestastvo 'podstava' i 'bit'. Krozvremena razina istraživanja otkriva ovdje jedan dubinski ustroj: glagol biti posadašnjen u 8. licu jednine (jest) i 3. licu množine (su) koji dadoše osnovu nazivima. Treće lice jednine i množine uopće nisu prava lica jer zamjenjuju i predmete i pojave i bilo što; prava su lica osobe prisutne u razgovoru: ja i ti i odavde izvedeno mi i vi. Na 3. licu jednine (ne-licu) počiva osnovni stav europske filozofije: bitak jest. Filozofijsko jest stvoritelj je svega; izravno izrečeno jest proizvodi sve, čak i vlastit nijek.? Biće 'što (pojedinačno) jest i bit 'što pojedinačno čini

ovim što jest?? imaju

istu osnovu

dan

(misli

filozofijski

različnim lične

naziv

jezicima

sadržaje:

vjeta

života',

bit- (bit-je, bit-e). Je-

na

plan

ili čak u jednom

slovenska

gradišćanskohrv.

se

bit

izraza)

jeziku

’bitak’,

naša

može

dobivati bit

’essentia’,

bit 'bitak', bug. Our m. τ. 'ukupnost byt

polj.

m.

r. ’bitak;

suce’,

u

raz-

rus. ÖbIT

u-

m. r.

’ustroj života; svagdan'2

Zahtjev za terminologijskom jednoznačnošću i logičkom jasnocom, Sto karakterizira svaku znanost, u filozofiji, međutim, nije ostvarljiv (premda je logika osnov* filozofije) zbog filozofiji imanentne potrebe da svaka filozofska škola i svaki mislitelj misli filozofiju na svoj na22 Glagolski oblik jest ima iznimnu jakost: u suvremenom se ruskom jeziku u logičkofilozofijskim i teološkim kontekstima rabi oblik 3. lica jednine sadašnjega vremena glagola biti (eCTb) kao spona izmedu podmeta i priroka. Podmetom može biti koje god lice jednine i množine. U suvremenom poljskom jeziku oblik za treće lice jednine istoga glagola — jest — ušao je u osnovu oblika za prvo i drugo lice jednine i množine: ja jestem, ty jesteš, my jestesmi, wy jestescie,

22 Neuobidajenijim razom ovost'.

bit možemo

ali

označiti

apstraktnu kao

ono

mišljenju

primjerenijim

'što pojedinačnojesućemu

izdaje

%4 Nikola Bencsics, Božidar Finka et al, Deutsch-burgenländischkroatisch-kroatisches Wörterbuch (Eisenstadt & Zagreb:

Zavod

za jezik

IFF

&

tri sunakladnika,

1982), str. 435;

Filosofskij

slovar', red. M. Rozental’ i P. Judin (Moskva, 1968), str. 46; Stownik Jezyka Polskiego, red. naczelny Witold Doroszewski (Warszawa: PAN, 1958), I, str. 766; Etimologiceskij slovar' slovjanskih jazykov (Moskva: AN SSSR, 1974), II, str. 155, 156.

28

čin a nazivima

u skladu

s time

pridaje

navlastito zna-

čenje; zbog govora o nekonkretnim, netvarnim predmetima — mišljevinama — koji zahtijevaju osim logičnosti i jasnoće mišljenja veliku moć odmišljanja (abstractio); nadalje zbog logičko-ontičke nemogućnosti da se odrede osnovne kategorije, bitak na primjer; zbog nutarnje naravi nekih naziva koji izražuju samu suprotnost bilo kakvu

omeđenju,

na primjer

Razmotrimo »Stvar« koja je

sloboda.

sada svakodnevno razaznatljivu u filozofiji dobila svojstva naziva,

bice u ustaljenim

kantovskim

odredbama

riječ pose-

stvar po sebi i

stvar za sebe. Stvar spada među najmnogoznačnije riječi našega jezika. Rječnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti — najopsežniji i najbogatiji rječnik jednoga slavenskoga jezika do danas — zabilježio je slijedeća značenja riječi stvar: 'stvorenje, stvaranje, tvar; imovina; hrana; čovjek; životinja; biljka; čin, činjenje; stanje, položaj; događaj, slučaj, zgoda; knjiga, pismo; obredna radnja, svetinja; predmet govora, apstaktan sadržaj čega; rasprava, parnica, parba; fizička povreda časti (nasuprot besjedi kao »povredi jezikom«); uzrok, razlog; uspjeh, korist; nutarnja narav, bit; učinak, posljedak; obilježje, osobina, svojstvo'. Osim ovih češćih značenja, Rječnik bilježi i rjeđa značenja: 'slika; račun; čest; pravda, pravica, pravo; primjer; pouka; obaveza; zemljište; osjećanje“. Suvremeni jezik priznaje pod stvarju najčešće pojedinačan, konkretan, tvarno prisutan predmet, pa i bilo koji predmet mišljenja i govora. Stvar je, uz dodatnu oznaku ili bez nje, uljudan naziv za tabu-riječi koje upućuju na nešto neuljudno, zabranjeno, zastrašno (npr. iz područja spolnosti, bolesti). Nevelik je popis riječi koje kao stvar mogu zamjenjivati bilo što: konkretno ili apstraktno, prisutno ili odsutno (takva je riječ nešto?5), Sufiksalnom tvorbom stvar daje vrlo apstraktan naziv za 'ukupnost postojecega’ — stvarnost. Ovaj se naziv uklapa u sustav kojega su članovi: bitak, cjelina, istina, jedno, sve, svijet, zbilja od kojih svaki iskazuje tek jedan vid 'ukupnosti postojećega'. Zanimljivo je da riječ stvar poput riječi koje 3

ne

Neodredena

zamjenice

zamjenica

ništo)

nešto

u suvremenom

(premda

je određenija

bugarskom

jeziku

od

odrječ-

(Hero)

ima

značenje imenice, dobila je i množinski lik (Hela) i znači ’stvar, predmet (sitan); pojava, okolnost; nepoznat ili neodređen predmet;

novost’ — isp. B'lgarski t'Ikoven rečnik (Sofija: Izdatelstvo Nauka i izkustvo, 1976), str. 519, 520. Posebnofilozofijski je naziv ipak BELI

’res’;

isp.

Rečnik

na

b'lgarski

ezik

(Sofija:

BAN,

1979),

II, str.

135.

29

su ujedno i najapstraktniji nazivi u filozofiji — na primjer biće, istina — ima značenje nečega 'što se ima? (npr. imovina, novac, blago itd.). Stvar je u filozofiji »izvansvjesno postojeći, zbiljski, osjetilno-doživljajni, tjelesni, pojavni, dakle prostorno ograničeni realni predmet. Od stvari je sačinjen svijet stvari ili stvarnost koja za razliku od doživljajno-zbiljske predmetnosti sačinjava objektivnu, realnu, zbiljsku, tjelesnu, vansubjektivnu opstojnost. Pojam uži od pojma zbilje koja obuhvaća i nestvarne ali zbiljske doživljaje i njihove moguće nestvarne predmete koje nazivamo mi&ljevinama«.?6 Imajući u vidu niz već naveđenih određenja stvarnosti (uglavnom na crti oprjeke stvarno — zbiljskö) kao i suvremeno stanje našega jezika, možemo načiniti slijedeći

slikovan prikaz: LL

_tvorci

stvorilelj

izvan

tvoriva

iz

tvorbe

-.....-

stvora

stvaralac

vremeno

ničega

stvora

u vremenu

od

tvor

—_

tvari

od

stvari

stvorenja

ς

stvorenja Stvarnost “Zbilja

stvoritelj

stvaralac

stvorenje

stvar

tvaran

—

+

+

+

tvar +

može stvarati uobličen duhovan živ

+ — + +

+ + + +

+— + ++

— + -—

— — —

Stvaranje je davanje lika čemu, oblikovanje koje može biti oblikovanje bezobličnoga (ništo), oblikovanje neu26 Filozofijski rječnik, str. 317.

30

obličenoga (tvar) i oblikovanje oblikovanoga oblikovanim (kada stvorenje rađa stvorenje). Kao vid oblikovanja oblikovanoga oblikovanim javlja se stvaranje ličnoga ličnim (stvaralac rađa stvaraoca). Uz osobinu duhovan idu zajedno slijedeće osobine: Svjestan, slobodan, osoban (ličan) koje su značajke stvoritelja, stvaraoca i djelomice stvorenja (onim dijelom kojim stvorenje jest stvaralac). Stvoritelj je netvaran i zbog toga nema nikakva lika pa je po tomu jednak ničemu. Lik i ličnost ne znače jedno: lik može imati samo ono što je tvarno i tvoreno, ono što je uobličeno, dok ličnost ide

uz duhovnost. Stvaralac — jedno od stvorenja — obuhvaća u sebi tvarnost i duhovnost. Stvorenje, koje je živo, približuje se stvaraocu, tj. ono jest stvaralac ukoliko je duhovno; ukoliko pak nije, onda naginje k stvari. Tvar je neuobličena te služi kao tvorivo za stvaranje tvoraba. Konačne tvorbe u toku stvaranja — stvari, stvorenja i stvaralac — po naravi svojoj nužno gube svoju uobličenost, izobličuju se i prelaze na najniži stupanj tvarovanja — u tvar. To je posve jasno ukoliko se zna da je za opstojnost bilo koje doobličene tvorbe bila potrebna sila sa strane, stvaralački tvorčev čin. Čim prestane tvorčev — stvoriteljski, stvaralački — zahvat, tvorba se počinje urušavati, rastvarati sve do tvari. Nutarnja narav svake tvorbe jest tvorenost što znači da svoj bitak duguje drugomu. Mijena već oblikovanoga, mijena tvorbe zove se vrijeme. Drugi vid pod kojim se javlja narav tvorbe upravo je vremenost. U stvoritelju i u ničemu, budući da su netvarni, nema vremena. Stvarnost obuhvaća sve tvoreno. Stvoritelj, stvaraočeva duhovnost i ništo nadilaze stvarnost »tvoreći« zbilju. (Ovdje se dobro zrcali neprimjerenost stvarolikih naziva za zbilju; zbilja obuhvaća stvarnost i to se mora shvatiti u zbiljskom smislu.) Sredotočje zbilje i stvarnosti, njihovo stjecište i presjecište jest stvaralac: dok vjekovječni stvoritelj vjekuje, stvaralac čovjekuje, zdru-

žujući

u svojoj

ličnosti

tvar i duh.

Stvarnost

obuhvaća

neposredno prisutno, a zbilja i ono posredno prisutno: duh je posrednik. Duhom posredovano prisutno u stvar-

nosti je odsutno.

Zbilja je odmak

od stvarnosti.

Zbilja je

jezik i nijek stvarnosti. U stvarnosti nema nijeka, nema dakle ni ustvrde, nema ni »nema«. Stvarnost je nijema, zbilja je govor koji može podrazumijevati šutnju; šutnja

je jedna istina

govorna

(»što

jest

mogućnost. u

stvarnosti«)

Zbilja i laž

je slovo (nijek

λόγος

prisutnoga

kao u

31

stvarnosti) Zbilja uvijek uprisutnjuje: ili ono stvarnosno prisutno ili ono stvarnosno odsutno. Jedan od središnjih zbiljskih naziva — jer i filozofija ulazi u zbilju — jest stvar: »Für die Alltagsansicht und

die

naiv

realistische

Philosophie

ist

das

Ding

(griech.

χρῆμα, πρᾶγμα, auch ὑποκείμενον; lat. res; dtsch. im engeren Sinne ’Ding’, in weiterer Bedeutung ’Sache’) als das individuelle, materielle Substrat von Eigenschaften und

als Ursache der Affektion geschichtlos selbstverständlich; aber die problemgeschichtliche Analyse zeigt, das diese Vorstellung geworden ist.«?? Zadržimo se na stvar u užem smislu To je jedna od onih služe kao ilustracija filozofijskoga jezika«

činjenici da njemački jezik ima za naziv Ding, a u širem značenju Sache. jezičnih i filozofskih činjenica koje staroj izrjeci o »siromaštvu našega u odnosu na »prave filozofijske jezi-

ke«:

i njemački.

grčki,

latinski

Sredstvima

jezične zna-

nosti ne može se ni opravdati ni obrazložiti postavka o postojanju pravih filozofijskih jezika koja, u svom isključivijem obliku, podsjeća na srednjovjekovni nauk o »sve-

tom trojezičju«. Nije li ta postavka sukladna preuzimanju naziva iz terminologijskoga sustava ekonomskih znanosti koje svijet vide u oprjeci »razvijene zemlje« — »zemlje u razvoju«? Je li razvijeniji (bogatiji, napredniji, filozofskiji) jezik koji za dva bliska značenja ima dvije riječi od jezika koji oba bliska značenja izražuje jednom riječju?

Sto onda s osamdesetoznačnim

λόγος - om“

Svaki je jezik razvijen onoliko koliko je potrebno da u cjelini izrazi zbilju i sve odnose — za taj jezik bitne — unjoj. Prevoditi Hegela na jezik Čukača, na primjer, izgleda, dakako, posve besmisleno onomu tko traži za jedan njemački naziv jedan čukčinski naziv (kao što smo

vidjeli,

to bi teško išlo i s prevođenjem

na latinski koji

nema kao njemački dva izraza Ding i Sache, nego samo res). Može se dogoditi da jedna riječ »jezika u razvoju« prekriva (zamjenjuje, obuhvaća) značenjska polja nekolikih riječi «razvijenoga jezika«. Vjerno prenositi sadržaj (značenje) jednoga jezika u drugi ne mora značiti vjerno prenositi i oblik (izraz).

Naš

jezik, za razliku

od ostalih

slavenskih jezika,

ne

samo što ima mogućnosti da izriče značenjske i terminologijske razlike koje ima njemački filozofijski jezik, nego

ih ima u uporabi kao već ustaljene: Wissenschaft — Lehre 21 Historisches Worterbuch...,

32

II, str. 250.

"znanost — nauka’, Geschichte — Historie "povijest — historija’ itd. Drugi slavenski jezici ili nemaju dvaju naziva pa internacionalizmom prevode oba njemačka naziva (rus. HcTOpHs "Geschichte, Historie’; ruski je jezik u prošlosti imao i svoj naziv) ili imaju dva naziva ali je jedan pretežno u uporabi (polj. dzieje mn. i historia; internacionalizam preteže) ili, kao u slovenskom, slavenski izraz češće zamjenjuje oba strana (slov. zgodovina 'Geschichte, Historie’; Slovenci su prije imali još dva svoja naziva za

povijest: djanje i islog). Pitanje stvari ostaje i dalje otvoreno: ima li naš jezik drugi naziv za ono što označuje lat. res? Ne i da. U suvremenom standardnom izrazu naš jezik nema u porabi druge mogućnosti osim stvar, Međutim, ukoliko pod jezikom smatramo i ono što je jezik u svojemu nedavnom razvoju ostvario i ukoliko područje našega jezika ne promatramo etnocentrički — odgovor je potvrdan. U starohrvatskim spisima u značenju res imamo izraz riječ. Tako u Vinodolskom zakonu iz 1288. godine piše u čl. 35: »Ako je ki ukral rič niku knezu... «

Tu je rič upravo ’res’. Da je riječ općeslavenska

moguć-

nost za označivanje ’res’, potvrđuje niz slavenskih jezika: u poljskom je rzecz ’res’ dala apstraktni filozofijski naziv

rzeczywistosd

"zbilja.

U ukrajinskom

je peuoBuHa

’tvar,

tvorivo'; u suvremenom je slovenskom jeziku reč sinonim za stvar u svim kontekstima (čak i u području spolnosti) osim u filozofiji; filozofijski je naziv stvar, pod utjecajem našega jezika. Zaključujući po potvrdama može se ustvrditi da je riječ pretkyrillomethodijevska odnosno nekyrillomethodijevska mogućnost za označivanje 'res'. Naši su leksikografi zabilježili još jedan naziv za ’res’:

dug odnosno

dugovanje.

Od

dugovanje

je stvorena

ime-

nica dugovanjstvo ’realitas, Wirklichkeit”. U suvremenom gradišćanskohrvatskom postoji izraz stvarnost, ali je ’res’ upravo dugovanje. I Dušanov zakonik bilježi riječ dug u značenju ’res’. Postojale su odnosno postoje nekolike mogućnosti za izricanje ’res’: kyrillomethodijevska Ber, koju su naslje-

dovali Rusi (Ber), Bugari (Be) i Česi (véc); izraz na kyrillomethodijevskom tragu (stvar) te nekyrillomethodijevski nazivi (dug i riječ),

Kantov su naziv Ding an sich naši mislitelji prevodili s trima različnim prijedlozima:

1) stvar po sebi; 2) stvar 3) stvar

0 sebi; u sebi.

33

Prvi je naziv najčešći i najrasprostrtiji. Protiv prijevoda »po sebi« ustao je Vladimir Filipović držeći da to »iskrivljuje potpuno pravi smisao Kantova pojma«??

Filipović

uvodi

drugu

mogućnost

u našu

filozofijsku

ter-

minologiju, točnije: on samo obnavlja nešto što je već bilo ranije. Treća, najrjeđa mogućnost — »u sebi« — polazi, jednako kao rusko Benip B ce6e i poljsko rzecz w 2 Vladimir deći da je to

Filipović najbliže

zalaže se izvornomu

za prijevod stvor o sebi navosmislu njem. naziva Ding an

sich; V. Filipović, »Uz tematiku...«, PIHFB,

str, 267

(vidjeti opas-

ku 1 u ovom poglavlju). Prije Filipovića naziv o sebi rabio je i Stadler (III, str. 19). Ante Bauer u Općoj metafizici (Zagreb, 1894) lat. ens a se naziva bićem o sebi, a ens in se — bićem za sebe (str, 19); na drugom pak mjestu substantia određuje kao »biće kojemu po biti pripada da u sebi i za sebe bivstvuje« (85). Hijacint Bošković u knjizi Problem spoznaje (Zagreb, 1931) njem. an sich prevodi kao u sebi (str. 163). O prijedlozima/predmecima o/ob, po i u vidjeti podrobno u Ety-

mologicky partikule)

slovnik (Praha:

slovanskych jazykü (I. Predložki — koncove AV, 1973), str. 132—141, 178—192, 270—275;

ARj, XIX, str. 75—83. O izrazu po sebi isp. opasku Stjepana Zimmermanna u Temeljima filozofije (Zagreb, 1934), str. 96. Uz dugovanje: Vrančić lat. actio prevodi kao dugovanje (82); Läszlö Hadrovics, Schriftum und Sprache burgenländischen Kroaten im 18. und 19. Jahrhundert (Budapest: Akademiai Kiado, 1974), str. 448: »dugovanje 'Sache, Ding’... von dug 'Schuld'«; Deutsch-

burgenländischkroatisch-kroatisches

Wörterbuch,

str.

142,

408.

U

Slovenstini još Megiser bilježi reč 'Ding, Sache’ (str. 297). Tri stoljeća nakon Megisera Pleteršnik — u najboljem rječniku slovenskoga jezika do danas — bilježi i abstractum rečnost ’Sachlichkeit, Realität’, isp. Maks Pleteršnik, Slovensko-nemški slovar (1894; pretisak Ljubljana, 1974), II, str, 413; Marko Kostrenčić, »Vinodolski zakon« (Zagreb: JAZU), Rad JAZU 227, str. 150; isp. i značenje izraza dlbgb u Zakoniku cara Stefana Dušana 1349. i 1354., izdao i preveo Nikola Radojčić (Beograd: SANU, 1960), čl. 12 Zakonika. Razmotrivši značenja kao i najčešće kontekste u kojima se javljaju prijedlozi o/ob, po i u, može se ustvrditi niz zajedničkih značenja svih triju oblika: mjesno, vremensko, uzročno, pripadno, sredstveno i načinsko značenje. Svaki od filozofijskih naziva s ovim prijedlozima nalazi svoje opravdanje: po sebi, jer je najprihvaćenije i najrasprostrtije u nas; o sebi, jer isključuje dinamičko značenje (gibanje) koje nosi po te ujedno ističe samoovisnost podmeta ili predmeta; u sebi, jer je najdoslovnije i jedino od navedenih triju naziva izriče i najnutarnjiju narav predmeta koja je per definitionem nespoznatljva. O i po ne zalaze u nutrinu nego ostaju na površini/pojavnosti; u ukazuje na skrivenost/sutnost stvari. Ovo pokazuje da unatoč bliskoznačnosti triju prijedloga u svakodnevnu govoru, najsmisleniji prijenos stranoga naziva (njem. an sich, lat. in se) sabire u sebi naš naziv u sebi. Poljaci imaju rzecz w sobie, Slovenci čak reč (sama) na sebi i stvar na sebi, Česi véc o sobč, a Rusi gdjekada (u ne strogo kantovskom kontekstu) i BEIIP

no ceGe,

34

sobie,

Ding

više

od

latinskoga

an sich, koje

res

in

se,

je opet prijevod

nego

od

njemačkoga

istoga latinskoga res

in se,

Zaključna

napomena

Za naše je filozofijsko nazivlje bitna: a) istovrjednost naših riječi (naziva) nazivima iz svjetske filozofijske baštine; b) mogućnost izbora/valjane porabe naših riječi kada se izražuju vlastiti filozofijski nazivi određenih pojmova. Stoga

ovo

razmatranje

—

po

naravi

stvari

nedovršivo

—

ne valja shvatiti kao skup propisa, recepata ili gotovih formula jednakosti, nego kao širenje uvida i razvijanje

osjećaja za značenja koja neka naša (slavenska) riječ nosi i nudi

ih.

35

[straživanje mE filozofijskoga nazivlja danas Stanje,

pristupi

i pitanja

Pitanje filozofijskoga nazivlja ulazi barem u dva znanstvenoistraživačka područja: filozofiju i lingvistiku, Filozofijsko je nazivlje condicio sine qua non svake filozofijske discipline, kako ontologije, logike i spoznajne teorije, tako i etike, estetike i antropologije. U našoj filozofiji, unatoč rijetkim a vrijednim pokušajima,t još uvijek nije u cjelini i znanstveno razmotreno i istraženo filozofijsko nazivlje. Ova tvrdnja vrijedi i za jezičnu znanost. Naši filozofijski rječnici također su vrijedan pokušaj popisa, opisa i ustaljivanja našega filozofijskoga nazivlja. Međutim, koliko su god ti članci i rječnici predstavljali svojevremeno pomake na području filozofijskoga nazivlja, toliko je danas potrebniji sustavan, dublji i obuhvatniji znanstveni pristup pitanju nazivlja. Suvremeno znanstveno — jezično i filozofijsko — istraživanje filozofijskoga nazivlja treba udovoljiti slijedećim načelima: povijesnosti, sustavnosti i primjerenosti samomu predmetu istraživanja. Povijesnost. Filozofija (koja je, u biti, povijest filozofije) pokazuje da u njoj, slično kao u umjetnosti, nema napredovanja. Uobičajeno mnijenje o prevladavanju (nadilaženju) neke filozofijske misli (ili mislitelja) govori zapravo da se toj misli (mislitelju) pristupa s drugoga motrišta, iz drugoga tj. različnoga sustava, iznad ili preko prvotne misli (što potvrđuje i sam predmetak u nazivu: prevladati, nadići, preuzići aufheben). Filozof, koji dolazi poslije, »prevladava« onoga koji je filozofirao prije. 1 O

pitanju

filozofijskoga

nazivlja

lih, i Vladimir Filipović, »Uz tematiku

pisali

su

u nas,

između

osta-

hrvatske filozofske baštine«,

Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, (PIHFB), 5—6 (1977), str. 269; Slobodan Žunjić, »Razvoj srpske filozofske terminologije«, Zbornik filozofskog fakulteta XIII-2 (Beograd: Univerzitet u Beogradu, 1983), str. 225—244.

37

Međutim, filozofijsko nazivlje »prevladavajucega« (tj. kasnijega) filozofa niti »prevladava« niti »ukida« znadenje nazivlja »prevladanoga« filozofa: jedan te isti naziv nosi različna značenja i povijesna suznačenja. Sustavnost, Istraživati značenje (sadržaj) kojega god filozofijskoga naziva znači zapravo odrediti mjesto nazivu u terminološkom sustavu, Naziv biće u tročlanu sustavu ontoloških naziva bitak — biće — bit znači 'Seiende', dok u dvočlanu sustavu biće — suština znači, slijedeći kyrillomethodijevsku filozofijsku predaju (načelo povijesnosti!), uza 'Seiende' i — 'Sein'. Svaki filozofijski naziv omeđuje drugi naziv, ali istodobno biva omeđen drugim nazivom. Filozofijsko nazivlje počiva — kao, uostalom, i cio jezik kao sustav — na razlici unutar sustava. S ovoga motrišta postaje jasno odakle u filozofijskom rječniku historija i povijest; znanost i nauka, stvarnost i zbilja itd. Napokon, nikakva klasifikacija filozofijskoga nazivlja ne bi bila moguća izvan sustava. Primjerenost. Istraživanju filozofijskoga nazivlja mora se prići sukladno samoj stvari, tj. prije svega kao pi-

tanju

filozofijskoga

nazivlja.

Bit

se filozofije

očituje

samo u misaonom sustavu, nego i u osobinama Filozofijsko nije isto što i matematičko nazivlje, dno i drugo imaju neke osnovne pojmove koji se finiraju« jer se ne mogu definirati, Za razliku znanosti koje polaze od takvih »neodredljivih«

(u matematici

broj, točka, skup...,

ne

nazivlja. ali i je»ne deod svih pojmova

u fizici vrijeme, pro-

stor, tvar..., u biologiji Zivot...), filozofija razmatra i takve, znanstveno i logički neodredljive pojmove. Naravno, i riječi za takve pojmove ulaze u filozofijsko nazivlje. Jugoslavensko istraživanje filozofijskoga nazivlja, uzevši u obzir navedena načela, stoji danas pred nizom neriješenih pitanja i može se razvijati u različnim smjerovima. Navest ćemo ovdje bitna pitanja i smjerove istraživanja: 1. Odrediti pojam »filozofijski naziv«. 2. Sabrati potpunu bibliografiju radova o filozofijskom nazivlju u nas.

3. Napisati

kritički

i sintetski

dova s ovoga područja. 4. Napisati povijesni pregled zivlja.

5. Istražiti thodijevske šem tlu.

38

odnos

prikaz

ra-

razvoja filozofijskoga na-

kyrillomethodijevske

jezične predaje

dosadašnjih

u oblikovanju

i nekyrillomenazivlja na na-

6. Znanstveno

stoje,

u kakvu

su

postoje li (i, ako po-

razmotriti

pitanje:

obliku)

sukladnosti

u izraZivanju

ap-

straktnih (filozofijsko-ontologijskih) pojmova u slavenskim i neslavenskim jezicima koji spadaju u istu veliku sku-

pinu indoeuropskih jezika?

7. Znanstveno (u prvom redu semantički) razmotriti pitanje: postoje li neki zajednički dubinski značenjski ustroji filozofijskoga nazivlja u indoeuropskim i neindoeuropskim jezicima? 8. Istražiti odnos slavenskoga filozofijskoga i nefilozofijskoga nazivlja.

9, Razraditi klasifikaciju slavenskoga filozofijskoga nazivlja. 10. Opisati tvorbu filozofijskih naziva te utjecaj gramatičkih kategorija naziva na filozofijsko značenje pojma.

11. Sastaviti Rječnik slavenskih filozofijskih naziva, 12. Sastaviti Rječnik stranih filozofijskih naziva. 13. Organizirati znanstvenofilozofijski skup o našem filozofijskom nazivlju.

Opis pitanja i smjerova filozofijskoga nazivlja

istraživanja

1. Svaka znanost gradi vlastit pojmovno-razjasnidbeni rječnik težeći da svakomu pojmu ulije navlastito, što jednoznačnije značenje. Riječ koja u sebi nosi određeno znanstveno značenje zove se naziv (lat. terminus). Iz latinskoga se jezika terminus 'meda, međaš' razastro u većinu europskih jezika. Ipak rodno mjesto termina nije drevni Rim, nego Grčka: ondje je τέρμα oznalivala svrhu. Suvremena jezična znanost određuje termin na slijedeći način: »naziv ili stručni naziv, riječ ili skup riječi specijalnoga jezika građen u svrhu točnoga izraživanja specijalnih pojmova i označivanja specijalnih predmeta«? U danome slučaju »specijalni jezik« jest filozofijski jezik, »specijalni pojam« — filozofijski pojam, dok je »specijalni predmet« sama filozofijska misao, tj. sam pojam. Ono po čemu se posebni, filozofijski jezik razlikuje npr. od matematičkoga jezika jest filozofijski naziv za označiva2 Prema opisu gvističkih naziva

u Rikarda Simeona, Enciklopedijski rječnik (Zagreb: Matica hrvatska, 1969), II, 605.

lin-

39

nje

filozofijskoga

pojma.

Kao

što

je

riječ

u

lingvistici

znak s označiteljem (signifiant) i označenim (signifić), tako je

filozofijski

naziv

znak,

kojega

je označeno

filozofijski

pojam. Nosive riječi filozofijskoga jezika (nazivi) ne označuju uvijek, samo i jednoznačno filozofijske pojmove. Zahtjev za terminološkom jednoznačnošću i logičkom jasnoćom — što je značajka svake znanosti — u filozofiji, međutim, nije ozbiljiv, premda je logika osnov filozofije. Zbog čega?

—

Zbog

filozofiji imanentne potrebe

da svaka filozof-

ska škola i svaki mislitelj misli filozofiju na svoj a nazivima u skladu sa svojom mišlju i misaonim vom da navlastito, svoje značenje;

—

zbog govora o nekonkretnim,

ma — mišljevinama* — koje osim htijevaju veliku moć odmišljanja

—

netvarnim

način, susta-

predmeti-

logičnosti i jasnoće (abstractio);

za-

zbog logičko-ontološke nemogućnosti da se pojmov-

no odrede osnovne kategorije, npr. bitak; — zbog nutarnje naravi nekih naziva koji izražuju načelnu suprotnost kakvu god pojmovnom određenju i omeđenju, npr. sloboda. Kako odrediti filozofijski naziv? Pri određivanju valja imati na umu slijedeće činjenice: a) riječ je o nazivima najapstraktnijega sadržaja (značenja); b) ovi nazivi jesu nazivi tek u sustavu (filozofijsko-nazivnom); c) osim unutarsustavnoga značenja, nazivi nose i povijesna suznačenja;

d) napokon, ovi se nazivi ne mogu ni shvatiti ni odrediti izvan odnosa s filozofiiskim nazivima drugih jezika. Ukratko, filozofijski naziv možemo odrediti s pomoćju četiriju navedenih odrednica: filozofijski naziv je riječ koja ima apstraktan sadržaj u filozofijsko-terminološkom sustavu, noseći ujedno povijesna suznačenja nastala u bitnu suodnosu s filozofijskim nazivima drugih jezika (najčešće grčkoga i latinskoga). 2. Potrebno je prikupiti radove naših filozofa i jezikoznanstvenika koji razmatraju opća ili posebna termi-

nološka pitanja (npr. radove 3 Filozofijski

Nakladni

40

zavod

rječnik,

ured.

Matice

hrvatske,

Branka Bošnjaka, Vladimira

Vladimir

1984),

Filipović,

str.

317.

2.

izd.

(Zagreb:

Filipovica,

vica,

Edite

Slobodana

Hercigonje,

Zunjiéa

Mirka

Petija,

Gaje

Petro-

itd.).

3. Prikaz bi se odnosio na prikupljenu bibliografiju uključujući i filozofijske rječnike. 4. Napisati povijesne preglede razvoja filozofijskoga nazivlja: a) u Slovenaca; b) u Hrvata; c) u Srba i Crnogoraca; d) u Makedonaca ukljuéujuéi u razmatranje i srednjovjekovne 1) filozofijske (mahom prijevodne); 2) bogoslovne; 3) pravne; 4) književnoteorijske spise.

Prije toga

odrediti popis (broj) osnovnih

naziva koji će biti razmotreni filozofijskom istraživanju.

5. S obzirom

na

nastanak

u ovom

filozofijskih

jezično-povijesno-

slavenskoga

apstraktnoga

filozofijskoga nazivlja, vrlo je bitna kyrillomethodijevska filozofijsko-prevoditeljska predaja. Razmatrano s ovoga motrišta svi se slavenski jezici mogu podijeliti na: a) jezike s jačim utjecajem kyrillomethodijevske jezičnokulturne predaje i b) jezike s manjim ili neznatnim utjecajem kyrillomethodijevske predaje. Prvoj skupini jezika nesumnjivo pripada makedonski, a drugoj slovenski jezik. Srpski je filozofijski jezik pod izrazitim utjecajem kyrillomethodijevske (crkvenoslavenske) predaje sve do Vuka Karadžića, koji čini korjenit prekid s kyrillomethodijevskom terminološkom predajom. Hrvatska je srednjovjekovna apstraktna terminologija s jedne strane srodna slovenskoj (nekyrillomethodijevskoj), a s druge strane, preko hrvatskoglagoljaških spisa, pod stanovitim utjecajem kyrillomethodijevskoga nasljeđa. 6. Indoeuropski jezici pokazuju neke srodnosti u izricanju apstraktnih pojmova (izvedenice glagola biti i stati daju nazive ontološkoga sadržaja; spoznajni značaj glagola znati, vjedjeti, misliti itd). Kao primjer neslavenskoga a indoeuropskoga jezika može se razmatrati albanski jezik, u kojemu je filozofijsko nazivlje stvoreno relativno kasno. 7. Valjalo bi kao povijesni primjer neindoeuropskoga jezika s našega tla, koji je imao filozofijsko nazivlje, istražiti arapski, s jedne strane, te suvremeni mađarski jezik,

41

s druge strane, kao članove dviju velikih neindoeuropskih jezičnih skupina. Na prvome mjestu valja razmotriti glagol biti ’esse, sein’ i njegove ontološke izvedenice te ostale nazive navedene u popisu pod 4. (Među ovim nosivim filozofijskim nazivima trebaju biti nazivi, kojih je značenje sukladno značenju naših naziva kao što su: isti-

na, počelo, načelo, tvar, uzrok, sloboda...) 8. Usporedo s pokrštavanjem slavenskih naroda, stvarana je slavenska kršćanska i filozofijska terminologija, za označivanje i najapstraktnijih pojmova. Kršćanski i filozofijski nazivi nisu stvarani iz ničega, oni imaju svoje konkretnije, pretkršćansko podrijetlo: iz slavenskoga bajoslovlja i neznabožačke vjere. Ne samo usporednost filozofijskih i bajoslovnih naziva za različne pojmove, nego

često i isti označitelj svjedoče o prasrodnosti

filozofijskih

i nefilozofijskih (neznabožačkih, bajoslovnih, obrtničkih, pravnih itd.) naziva. 9. Nakon utvrđivanja načela klasifikacije nazivlja, može se pristupiti klasifikaciji filozofijskoga nazivlja u: 1) slovenskom; 2) hrvatskom ili srpskom ; 3) makedonskom jeziku. 10. Načiniti popis i opis: a) svih predmetaka; b) svih dometaka; c) najčešćih korijena

za

tvorbu

filozofijskih

naziva.

opis najčešćih sastavnica Valja imati u vidu da je pod c) nije konačan; d) navedene tvorbene boličkim i matematičkim

e) načiniti program

Također

načiniti

popis

za tvorbu filozofijskih složenica. popis pod a) i b) konačan, dok segmente naziva obilježiti simznacima te u skladu s time

za kompjutorsku

obradu

filozofij-

skoga nazivlja; 11. Premda neki slavenski narodi imaju filozofijske rječnike na svojemu jeziku, još uvijek ne postoji rječnik slavenskih filozofijskih naziva. Od naših novijih rječnika spomenimo Marićev, Ušeničnikov i Filipovićev.“ U sastavljanju rječnika slavenskih filozofijskih naziva mo-

rali bi uz 4 Isto;

Svetislav

Ušeničnik, Ljudska

42

filozofske

Marić,

Filozofski

knjigarna,

pisce sudjelovati

slovar

1941).

Filozofski

rečnik

[Izbrani

spisi:

i slavisti (Novi

X.

Sad:

zvezek]

i jeziko1932);

Aleš

(Ljubljana:

i

slovci koji istrazuju nazivlje. U rjeénik bi valjalo uklju£iti i suvremena prevoditeljska rješenja ustaljena u novijim prijevodima najznatnijih filozofa (Heideggera, Aristotela). Vrijedan prinos ovomu rječniku bit će i do sada objavljeni prilozi o filozofijskim prevedenicama (npr. Vesne Bato-

vanje). 12. Budući da je danas u našem filozofijskom diskursu prisutan velik broj tuđica i pozajmljenica, potrebno ih je popisati i protumačiti sukladnim slavenskim riječima i nazivima. Kao osnova za sastavljanje Rječnika stranih

filozofijskih naziva može poslužiti Filipovićev Filozofijski rječnik,

koji,

humanitet,

npr.

samo

germaniziranih

latinizama

tipa

kauzalitet itd. donosi 49, da ostale tuđice i ne

spominjemo. 13. Sudionici ovoga skupa bili bi uz filozofe i jezikoslovci, koji se bave istraživanjem nazivlja. Na skupu bi se razmatrala gore spomenuta pitanja, kao i pojedinačni filozofijski nazivi.

5 Vesna Batovanja, »Prevoditeljska ialnih pojmova Heideggerove filozofije

područja«,

PIHFB,

21—22

rješenja nekih fundamenunutar hrvatskoga jezičnog

(1—2/1985), str. 109—128.

43

Neka razjaSnjenj mm oko našega filozofijskoga

nazivlja

Kritički osvrt uz tekst Slobodana »Razvoj

srpske

filozofske

Žunjića

terminologije«

i Žunjićev odgovor*

Kamen

zaglavni slavenskoga apstraktnoga, samim time

i filozofijskoga nazivlja, jest prevoditeljsko djelo Konstantina-Kyrilla Filozofa i njegova brata Methodija u IX. stoljeću. Prevevši Novozavjetna poglavlja s grčkoga na starocrkvenoslavenski, solunska braća položiše osnovu novomu jeziku, jeziku kulture i filozofije. Njihovi učenici i nasljedovatelji, unatoč progonima i mučenjima, učvrstiše jezik Filozofov. Dobivši u Rimu razrješenje »navješćivati istinu na jeziku slavenskome«, srednjovjekovni slavenski knjižnici već početkom X. stoljeća (do 920. godine) preve-

doše i neke filozofijske spise s grčkoga na staroslavenski jezik. Tako već početkom X. stoljeća — stotinjak godina prije Nijemaca (tj. prije prijevoda Aristotelovih spisa s latinskoga na starovisokonjemački jezik, koje je načinio

Notker III. od Sankt Gallena u XI. stoljeću!) — Slaveni do* Ovaj kritički osvrt poslao sam Slobodanu Žunjiću, koji mi u pismu od 1. 9. 1988. odgovara: »Želim da Vam opširnije odgovorim na Vaša pitanja i primedbe, ali to u ovom trenutku zbog nagomilanih obaveza naprosto nisam u stanju. Verujem da ću to u nekoj formi ipak moći da učinim kasnije. Sada bih reagovao samo na dve Vaše opaske.« Zapravo, Žunjić je vrlo argumentirano i korektno odgovorio na više pitanja: 1), 4), 5) i na pitanje o usustavljenosti istoznačnih naziva. Žunjićeve odgovore donosim u ovom osvrtu iza postavljenih pitanja. Naravno, rasprava o otvorenim terminološkim pitanjima nije ovim i završena. Uvjeren sam da će Žunjić pokušati odgovoriti i na ostala pitanja, a njegove ću argumente podrobnije razmotriti u dvama tekstovima posvećenima istraživanju povijesti hrvatskoga (pretežno glagoljaški i latinični spisi) i srpskoga filozofijskoga nazivlja (pretežno ćirilični spisi) do XIX. stoljeća.

1 Isp. prve starovisokonjemačke filozofijske nazive u knjizi Rudolfa Euckena,

Geschichte

der philosophischen

Terminologie

(Leip-

zig: Veit & Comp., 1879), str. 116, 117 te Gerhard Köbler, Althochdeutsch-lateinisches Wörterbuch (Gießen-Lahn: Arbeiten zur Rechts-

und

Sprachwissenschaft-Verlag,

91, 230,

233,

235.

1983),

str.

129,

120,

86, 73,

45

biše i do danas uščuvaše filozofijsko nazivlje na svojemu jeziku. Istražujući filozofijsko nazivlje u svima slavenskim jezicima mogu se uočiti dvije, načelno različne jezične skupine. U prvu skupinu ulaze oni slavenski jezici koji su u svojemu povijesnom razvoju pretrpjeli jak utjecaj kyrillomethodijevske jezične (a i kulturnoprevoditeljske) predaje, a u drugu jezici s manjim ili neznatnim utjecajem kyrillo-

methodijevske baštine. Ova se različnost (oprjeka: jak «—? slab utjecaj kyrillomethodijevskoga nasljeđa) ponajviše očituje na leksičkoj razini, a posebice na području apstraktnoga, duhovnoga nazivlja. Dakako, svaki slavenski jezik ima i posebnosti u svojemu filozofijskom terminološkom sustavu. Nedvojbeno je da je makedonski jezik s cjelokupnim slavenskim apstraktnim nazivljem duboko ukorijenjen u kyrillomethodijevskoj predaji; ta i sam je Filozofov starocrkvenoslavenski jezik standardizirano-književni oblik ma-

kedonskoga

narječja okolice Soluna.

S druge

pak strane,

slovenski je jezik pretrpio slabiji utjecaj (ali, ipak je pretrpio, a posebice u XIX. stoljeću) kyrillomethodijevske jezične predaje, što se vidi i po filozofijskom nazivlju: u Slovenaca je resnica ’veritas’, reč je 'res', posameznik

je ’individuum’

itd.

Srpski filozofijski jezik — i jezik poseban razvojni put unutar utvrđene

sveslavenske!)

kyrillomethodijevske

uopće — imao je općeslavenske (ne:

jezično-kulturne pre-

daje, koji je prekinut Vukovom jezično-pravopisnom reformom. Do danas je o srpskom filozofijskom nazivlju znanstvenokritički napisano relativno malo radova (uključujući u njih i radove jezičnih istraživača, kao što su Jagić i Trifunović?. Među tim malobrojnim radovima va-

žno

mjesto

pripada

članku

Slobodana

srpske filozofske terminologije«.?

Žunjića

»Razvoj

Zbog svoje analitičnosti, znanstveno-kritičkoga vredno-

vanja Vukova zahvata u srpski jezik i nazivlje te zbog nekih

prijepornih

mjesta

članak

zaslužuje

posebnu

pozor-

nost i kritički komentar. 2 Vatroslav Jagić, Razum i filosofija iz srpskih književnih starina (Beograd: Srpska Kraljevska Akademija. 1892), »Spomenik SKA XIII«; Đorđe Trifunović, Pisac i prevodilac inok Isaija (Kruševac: Bagdala, 1980). 3 Slobodan Zunjié, »Razvoj srpske filozofske terminologije«, Zbornik filozofskog fakulteta XIII-2 (Beograd: Univerzitet u Beogradu, 1983), str. 225—244. Ovaj ćemo članak nadalje kraćeno ozna-

čivati kao RSFT. AR

Pisac na početku određuje značenje nesamorazumljiva naslovnoga izraza »srpska filozofska terminologija«. Pod »filozofskom terminologijom« on će podrazumijevati »im-

plicitne ili eksplicitne terminološke sisteme, odnosno korpuse termina, koji pripadaju izvesnom filozofskom govoru«, dok se pridjev »srpski« odnosi na »istočno štokavsko govorno područje«. Pisac naglašuje: »Ovim

ograničenjem

ne

želimo

da

hipostaziramo

»srpsku

filozofsku terminologiju« kao nekakvu datu i nepromenljivu veličinu; sadašnja »srpska« filozofska terminologija velikim delom je i srpskohrvatska, baš kao što je dva veka ranije bila »slavjanoserpska«, a još ranije, »crkvenoslovenska«.^

zatim

Pisac

pojma,

odnosno

ističe razliku između

s pravom

i pojma,

terminus)

određujući Moki

označitelj

nekog

naziv :

naziva (lat.

»jezički Eois

kao

sadr2aja«.

misaonog

izraz 4

Stari srpski jezik »imao je prilično rafiniranu i bogatu filozofsku leksiku«, što vidljivo pokazuje i Daničićev Rječ-

nik iz književnih starina srpskih5 U Daničićevu rječniku ima mnogo više filozofijskih naziva, nastavlja pisac, »nego u Vukovom Rječniku koji crpe daleko noviju građu«, što »poučno« pokazuje da se »kulturni obrti ne mogu automatski izjednačavati sa sveobuhvatnim preporodima«.® U odjeljku »Rađanje nove filozofske terminologije«

razmotrena

je znanstvenokritički

Vukova

djelatnost.

Vu-

kove su »reforme neposredno dovele do toga da se u okviru novog književnog jezika ab ovo morala stvarati nova

filozofska terminologija«. »Vukove

romantičarski

Ili, još jasnije: inspirisane

reforme

teško

da

su

postigle ekvilibrijum kome su težile. Njihov jedini siguran rezultat u području filozofskog jezika bio je uništenje stare duhovne tradicije, njenog visokog književnog jezika i filozofske terminologije unutar njega. Nova isprva nije mogla da ponudi nikakvu kao zamenu za ovu napuštenu .. .«?

pismenost i književnost filozofsku tenminologiju

Srpsko srednjovjekovno nazivlje uzimalo je grčke filozofijske nazive za uzor. Grčki jezik bijaše »izvor, preno4 RSFT, 5 Đuro

225. Daničić,

Rječnik

iz književnih

starina

srpskih

(1867;

pre-

tisak Beograd: Vuk Karadžić, 1975). 6 RSFT, 228. 7 RSFT, 236.

47

silac i obrazac misaonog izražavanja na našem starom jeziku kroz dugi niz godina posle uspešno okončanog misionarskog posla Ćirila (Konstantina) i Metodija. (. ..) Stari srpski jezik imao je taj grčki jezik za jedini filozofski uzor prema kome se razvijao i koji je u celini i kao celina sledio.« Srednjovjekovne filozofijske tekstove koji su utjecali

na nastanak i Sirenje srpskoga filozofijskoga nazivlja pisac dijeli u nekoliko skupina, koje podrobnije raščlanjuje: a) prijevod Dijalektike Ivana Damaščanina, b) djela pseudo-Dionisija Areopagita, koja je preveo srpski inok Isaija, c) niz djela stoičko-mističko-etičke naravi, »Sestodnevi«

itd, Najrazložniji

dio članka

jest razmatranje

lozofijskih prevedenica (npr. kladnih grčkim nazivima.!0

suštastvo,

različnih

fi-

bytije)

su-

vešt,

U članku se, međutim, nalazi jedno mjesto, koje, zbog svoje prijepornosti, neobrazloženosti, činjenične netočnosti, pa i proturječnosti s drugim iznesenim tvrdnjama, dovodi u pitanje neke osnovne postavke članka. Kako bi se izbjeglo razmatranje preko »istrgnutih citata«, donosimo ovdje odlomak u cjelini: »Ako

srazmerna

nost

od

vaju

terminološku

njegova mogu

glavnih

mladost

žarišta

neizgrađenost

nejedinstvenost

pripisati

književnog

filozofskih

jezika

velikim srpskog

i nekoherentnost

nedavnom,

tegobama

i naša

delom

udalje-

objašnja-

filozofskog

samo

jezika,

se delimično

ispunjenom

porođajnom

procesu. U pozadini mnogih naših današnjih terminoloških podvojenosti, nesporazuma i čudnih obrta, leži i nešto drugo: vekovno dvojstvo tegnuto do samih područja. Sve do

duhovnih i uopšte kulturnih tradicija proivica današnjeg srpskohrvatskog govornog zalaska XIX veka u Hrvatskoj i Sloveniji

se filozofski

tekstovi

nom

dodiru

sa zapadnoevropskom

pišu na

Gori

i Makedoniji

tokom

latinskom

jeziku

tradicijom.

dugog perioda

i u neposredU

od XII

mastaju filozofski tekstovi na crkvenoslovenskom jasnim uticajem grčkovizantijske duhovnosti. Na

Srbiji,

Crnoj

do XX

veka

jeziku pod obe strane

XIX vek donosi prekid sa dotadašnjim izvorima i jezikom. Na zapadu se prekid doživljava kao jedinstvena (prva) prilika za građenje filozofske terminologije na nacionalnom je8 RSFT, 228, 229. 9 RSFT, 229—235. 10 RSFT. 238—242,

48

ziku.

Ta

se prilika

koristi

relativno

ubrzano,

često sa priruč-

nim sredstvima, koja obuhvataju mnogobrojne kovanice i tuđice, ali se istovremeno zapaža i jedno konzervativnije nastojanje koje rehabilituje arhizme i lokalizme svojstvene i današnjoj hrvatskoj terminologiji. U Srbiji je situacija uto"iko drugačija što se u XIX veku ne prekida sa potpuno

stranim

jezikom:

iako je samo

na kratko

vreme

i na uskom

prostoru bio identičan sa narodnim jezikom, crkvenoslovenski je ipak i po svom poreklu i po svojoj semantici dugo zadržao relativnu prozirnost i razumljivost u jezičkoj svesti svih juž-

nih Slovena, pa prema tome i Srba. Poput latinskog na zapadu, crkvenoslovenski je bio veliki internacionalni jezik koji

se pisao

i čitao

na

širokom

prostoru

od

Istre

do

Bugar-

ske

i od Makedonije do Rusije.«!! Ovaj odlomak govori o donekle pojednostavljenoj, manihejski viđenoj slici odnosa »istok« — »zapad«, crkvenoslavenski — latinski jezik itd. Po načelu dvojčanih oprjeka (da ne, plus > minus, uključeno > isključeno) može raditi računar, međutim; sama povijesna, jezična i filozofijska zbilja uvijek je bogatija, složenija, dublja i zapletenija. Navedeni odlomak otvara niz konkretnih pitanja na koja se traži ne filozofijski, nego znanstveno-činjenični odgovor:

1) Može

li se

»vekovno

dvojstvo

duhovnih

i uopšte

kulturnih tradicija« poistovjetiti s podjelom na istok (Srbija, Crna Gora, Makedonija) i zapad (Hrvatska, Slovenija)?

2) Donosi

li XIX. stoljeće »prekid s dotadašnjim

rima i jezikom«

izvo-

na »obe strane«?

3) Koliko se s tom tvrdnjom o «obostranom« »prekidu« s dotadašnjim

izvorima

se u Srbiji »u XIX

i jezikom

veku

jezikom«? 4) Ako »u Srbiji, Crnoj Gori

perioda

od

XII

do

XIX

slaže kasnija

tvrdnja

ne prekida sa potpuno

veka

i Makedoniji tokom

nastaju

filozofski

da

stranim dugog

tekstovi

na crkvenoslovenskom jeziku«, a to je činjenično točno, kako to da se taj jezik »pisao i čitao« i u Istri (a čita se i piše čak i danas npr. na Krku)? Nije li apstraktno (pa i filozofijsko) nazivlje prisutno i u crkvenoslavenskim spisima hrvatske redakcije napisanima (pretežno na glagoljici) u Istri i Hrvatskom primorju? 1! RSFT,

227.

49

5) Doživljuje li se spomenuti prekid s »dotadašnjim izvorima i jezikom« na zapadu kao »jedinstvena (prva) prilika za građenje filozofske terminologije na nacional-

nom

jeziku«? 6) Koriste li znanstvenici i filozofi na zapadu

»tu prili-

ku« »relativno ubrzano, često i sa priručnim sredstvima«? 7) Obuhvaćaju li ta »priručna sredstva« doista »mnogobrojne kovanice i tuđice«? 8) Koji su to »arhaizmi i lokalizmi svojstveni i današnjoj hrvatskoj terminologiji«? 9) Je li točno da je crkvenoslavenski jezik makar »na

kratko vreme i na uskom rodnim jezikom«?

prostoru

bio

identičan

sa na-

Ad 1), 4) Istok se i zapad ne samo susreću ili sukobljavaju, nego se i prepleću i uzajamno djeluju. Oni se susreću ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i na zapadu, u Hrvatskoj, gdje se susreću latinski i crkvenoslavenski jezik, latinica i glagoljica (a povremeno i mjestimice još i

ćirilica, gotica i arebica). Kako bi se inače crkvenoslavenski »Pisao i čitao« u Hrvatskom na

Krku

ων

primorju,

Istri, Poljicima,

.?

Na istočnoj strani, u teče »proces evropeizacije

Srbiji, nakon Vukove reforme naše terminologije koji se ogle-

dao u njenoj sve većoj latinizaciji«,!? koji dovodi do stvaranja »novokomponovane terminologije«.? Dakle, zapad je prisutan i na istoku, a i obrnuto. Žunjićev odgovor: »Strano mi je svako manihejstvo a pogotovo ono koje bi u našem istorijski, etnički i kulturno izmešanom prostoru navodno trebalo uspostaviti po sredini, recimo, linijom reke Drine. Sa velikom nelagodom sam u naslov svoga teksta stavio naznaku »srpska« (filozofska termi-

nologija). To sam zasnovan

na

učinio samo

poznavanju

našnje Srbije.

Iako sam

zato što je on skoro isključivo

kulturnog

razvoja

izričito upozorio

na

području

filozofska terminologija srpskohrvatska (i to kako tako i po području na kome se upotrebljava) ja sam

ograničenog znanja uzeo varijante StokavStine.«

istočne

Ad 2), 3) XIX. stoljeće »na objema stranama« samo djelomičan »prekid s dotadašnjim izvorima kom« U Hrvatskoj su postojala djela (»izvori«)

donosi i jezipisana

50

237.

obzir

samo

po leksici zbog svog

dijahroniju

? RSFT,

u

da-

da je naša današnja

standardnim jezikom na trima narječjima: čakavskom, kajkavskom i štokavskom. Prihvaćajući u XIX. stoljeću štokavsko narječje kao službeno u kulturnom, javnom, Političkom i društvenom životu na hrvatskom govornom području, pisci i mislitelji ipak ne odbacuju djela pisana kajkavskim ili čakavskim narječjem. Jezik se nije mogao svesti na jedno jedino narječje, koliko god ono bilo bogato i terminološki razvijeno. Književnu i lingvističku vrijednost neštokavskih narječja i danas pokazuju, s jedne strane velika umjetnička djela (Krležine Balade Petrice Kerempuha koje jesu pisane na našem jeziku, ali ne standardnom novoštokavštinom, nego kajkavštinom), a s druge strane suvremeni rječnici kajkavskoga i čakavskoga narječja kao

dopuna

Rječniku

hrvatskoga

ili srpskoga jezika

Jugosla-

venske akademije znanosti i umjetnosti. U Srbiji pak druga polovica XIX. stoljeća donosi prekid »sa potpuno stranim jezikom« na gotovo svim razinama kulturnoga i javnoga općenja, dakle i u filozofiji. Iznimka je, što i sam autor naglašuje, bogoslužje, gdje se crkvenoslavenski do danas održao u obliku »novocrkveno-

slovenskoga«.!? Ad 5) Točno je da su događaji u XIX. stoljeću u Hrvatskoj bili povoljna »prilika za gradenje filozofske terminologije na nacionalnom jeziku«. Međutim, to nije bila prva, pa prema tomu, ni jedinstvena prilika. Navedimo samo knjigu Antuna Kadčića Theologia moralis — Boggo-

Slovje

dilloredno,

tiskanu

1729.

godine,!“

dakle

stoljeće

i pol prije »prilike« koju su iskoristili Pacel, Šulek i drugi. Je li Kadčićev naslovni naziv dillorednost možda došao iz »nenacionalnoga« jezika? Dillorednost je naziv iz »nacionalnoga jezika«, uza stotine drugih naziva, stvoren stotinjak godina ranije, a u obliku djelorednost i danas postoji kao etički naziv za 'Sittlichkeit' (uz druga dva naziva ćudorednost i običajnost), Drugi naslovni naziv — boggoslovje — pravi je crkvenoslavenizam, što samo potvrđuje vezu između crkvenoslavenskih i »nacionalnih« naziva u hrvatskom jeziku. Moguć je načelan prigovor da Kadčićeva i ostale slične knjige donose zapravo teološke, a ne filozofijske nazive. Međutim, i sam je pisac svjestan da »istrajati u istraživanju starije filozofije na razgraničenju spram teološ13 RSFT,

235, 236.

14 Antonio Cadchich, Theologia redao (Bononiae: MDCCXXIX).

moralis

—

Boggoslovje

dillo-

91

kog i poetskog jezika književnosti poželjno je, ali nije do kraja izvodljivo: očito je, naime, da između ovih rodova duhovnog stvaranja ne postoje uvek tako oštri prelazi«.!? Kadčić, uostalom, donosi i »prave« filozofijske nazive, npr. bistvo, istina (riječ pravi nalazi se pod navodnicima, jer i bistvo i istina jesu i filozofijski i teološki nazivi). Žunjićev odgovor: »Povodom mog uzgrednog i sasvim uopštenog prikaza celokupnog razvitka jezika na čitavom području jugoslovenskih naroda Vi podsećate da je »ćirilo-metodijevska predaja« uticala i na prostoru današnje zapadne štokavštine te da je još u XVIII veku bilo dela na nacionalnom jeziku. — Potpuno prihvatam Vaše navode o tome tim

više što neke

primere

i sam

poznajem.

Prihvatam

takođe

da

se »istok« i »zapad« međusobno prožimaju tokom istorije i vjerujem da je to prava perspektiva i za budućnost. Ali činjeica je da tu ima bitnih razlika u smeru kojim su se razvijali pismenost, jezik i književnost. Te razlike se moraju znanstveno respektovati da rđave dihotomije ne bismo zamenili još rđavijim nivelacijama. Nema ničega lošeg u tome kada u poređenju sa razvojem u Srbiji konstatujemo da se crkvenoslovenska književnost (kao merodavni okvir razvoja slovenske filozofske terminologije i pisanja filozofskih dela, što je mnogo više od pukog čitanja) na području Hrvatske održala samo u tragovima. Značajne razlike u karakteru i pravcu duhovnog razvoja posredno priznajete i Vi kada govorite o opreci »jakog« i »slabog« uticaja ćirilo-metodijevske tradicije. Čini mi se da je Vaša opreka utemeljena na jednom principu koji ide suviše daleko u prošlost i da stoga nije uopšte diskriminativna za ono postćirilo-metodijevsko vreme kada se zapravo i stvarala specifična filozofska terminologija. To je u načelu i osnovna slabost Vaših inače vrlo akribičnih i pouzdanih izvođenja. Određivati staru srpsku književnost preko »većeg uticaja ćirilo-metodijevske predaje« suviše je zaobilazan (i u osnovi neprecizan) način da se kaže kako ona u stvari predstavlja neposredni produžetak samog jezgra te tradicije, koji onda dalje utiče na istok (Rusija) i zapad. Nasuprot tome, jezgro duhovnog života se u Hrvatskoj tokom više stoleća nije nadovezivalo na ovu crkveno-slovensku već na latinsku tradiciju. Ne smatram to nikakvim minusom po sebi, već naprotiv, bogatstvom, koje još nije dovoljno valorizovano (tzv. hrvatska latinština) a na koje treba biti ponosan jednako kao

i na uspele prevode 5 RSFT,

52

226.

ili samostalne

sastave u Srbiji.

Kadčićevo Bogoslovlje ne poznajem iz prve ruke, ali i iz onog što Vi kažete proizlazi da se njegova pojava mora tumačiti drugačije. Čak i ako se na XVIII vek može primeniti moja primedba da se teologija i filozofija ne mogu uvek ostro razlikovati (u šta sumnjam) čini mi se da ovaj Vaš primer pre potvrđuje nego što opovrgava moju svakako paušalnu ocenu XIX veka kao svojevrsne vododelnice. Prvo, to je izuzetak, i drugo, on se u celini ne nadovezuje na crkveno-slovensku tradiciju nego (i to je mislim karakteristično za »hrvatski« XVIII vek više nego za »srpski« — imam u vidu Gavrila Stefanovića Venclovića) navešćuje novu ilirsko-vukovsku epohu.«

Ad 6) Činjenica je da je u XIX. stoljeću u Hrvatskoj u optjecaju uza stare i niz novih filozofijskih naziva. Stvarali su ih takvi mislitelji i znanstvenici kao što su Bogoslav Šulek i Vinko Pacel, supotpisnik bečkoga dogovora. Teško je, međutim, odgovoriti jesu li oni stvarali i stvorili filozofijske nazive »relativno ubrzano« i »s priručnim sredstvima«, Izraz relativno ubrzano vrlo je neodređen i relativan. Možda su trebali stvarati »relativno usporeno« i bez »priručnih sredstava«? Koliko je pojam »relativno ubrzanoga« relativan, pokazuje slijedeća usporedba: od šezdesetih godina IX. stoljeća do dvadesetih godina X. stoljeća stvoren je ne samo starocrkvenoslavenski jezik, nego i prevedeno mnogo spisa s grčkoga na slavenski jezik, između ostaloga stvoreno je slavensko filozofijsko nazivlje, koje je djelomice živo sve do danas. Je li i to sve prije jedanaest stoljeća učinjeno »relativno ubrzano«? Ad 7) Također je činjenica da je u Hrvatskoj u XIX. stoljeću stvoren i stanovit broj kovanica. S tuđicama, međutim, stvar stoji drukčije. Tuđice su, kao što i sam pisac navodi, bile više značajne za filozofsku situaciju u Srbiji (»evropeizacija«, »latinizacija«), što je i dovelo do »novokomponovane terminologije« Tuđice su na zapadu u filozofijskom rječniku — ne samo u XIX. stoljeću — rjeđe

u porabi. Ad

8) Ako se pod arhaizmima misle izrazi koji su i u

prošlim stoljećima bili u porabi u filozofijskim tekstovima, onda je točno da u »današnjoj hrvatskoj terminologiji« ima arhaizama. Ali, ima ih i u srpskoj, kao i u terminologiji svakoga suvremenoga slavenskoga jezika. Cjelokupna kyrillomethodijevska predaja jest »arhaična«, premda nije »nesuvremena«. Ukoliko se pod arhaizmom

misle

filozofijski

nazivi

kao kakvoća,

kolikoća itd., onda 53

se mora uvažiti činjenica da ovi nazivi u suvremenom jeziku, u ponešto izmijenjenu označitelju nose isti sadržaj kao i kyrillomethodijevski nazivi kaébstvo i količestvo iz X. stoljeća, jednako kao i suvremeni ruski nazivi KauecTBO i KOJIHUECTBO. Ukoliko se pak pod arhaizmom drže filozofijski nazivi kao suće (tako je mnio i Vinko Pacel), onda se mora reći da je on pravilan odraz crkvenoslavenskoga oblika, da jest star (arhaičan) ali da sukladnije od svih drugih na-

ziva

prenosi

sadržaj

grčkoga

naziva

τὸ ὄν; napokon,

da

je u stanovitu smislu i »lokalizam«, budući da je locus sućega filozofija sama, izvan koje se riječ suće i ne upotrebljava. Ad 9) Teško bi se moglo reći da je razrađeni, apstraktni, crkvenoslavenski jezik ikada i igdje bio »identičan sa narodnim jezikom«. »Narodni jezik« Slavena XIX. stoljeća bio je bez većine apstraktnih izraza koje je imao crkvenoslavenski (što je Vuk potvrdio zapisujući »srpski narodni jezik«), a može se samo pretpostaviti koliko je jezik Slavena IX. stoljeća sadržavao malo apstraktnih izraza.!6 U svakom slučaju, valjalo bi zasnovanije obrazložiti postavku o »identičnosti« crkvenoslavenskoga i »narodnoga« jezika. Zbilja je uvijek složenija od slike zbilje. Stanje našega filozofijskoga nazivlja, prema piščevu mnijenju, »koje ponekad najviše liči na haos veoma otežava razumevanje tekstova i filozofsku komunikaciju. Koliko zbrke može biti zbog toga najbolje se može videti na primeru velikog šarenila reči kojima se prevodi ključni ontološki termin za

»jestanje« (to einai, das Sein): bitak, bivstvovanje, biće, bivstvo, jestanje, jestvo, postojanje, suštastvo, bitisanje.. .«l7 Koliko god raznolikost i mnoštvo naziva može »veoma otežati razumevanje tekstova i filozofsku komunikaciju«, 15 Vidjeti npr. E. M. Vereščagin, »Terminotvoréestvo Kiriila i Mefodija«, Voprosy jazykoznanija, 2 (1988), str. 91—190. Jedno od osnovnih svojstava apstraktnoga jezika jest moguénost izricanja niječnih pojmova. O takvim nazivima Vereščagin piše: » Možemo s izvjesnošću smatrati da na slavenskome Illu do početka djelovanja Kyrilla i Methodija još nije bilo sloja negativnih termina apstraktne semantike« (str. 96). O veliku utjecaju Konstaniinova znanja drugih jezika (hebrejskoga, latinskoga, gotskoga itd.) na stvaranje apstraktnih sadržaja u (dotada) konkretnoznačnim slavenskim riječima piše Nandor Molnar u knjizi The Calques of Greek Origin in the Most Ancient Old Slavic Gospel Texts (Köln & Wien: Böhlau Verlag, 1985), str. 24 i sl.

1 RSFT,

54

238.

toliko i pojednostavljivanje složenoga čini i Općenje i razumijevanje otežanim. Ukoliko netko hoće, onda se bilo kakvo terminološko stanje ili okolnost mogu obilježiti kao poteškoća: ako u našem jeziku nedostaje filozofijskih naziva, poteškoća je upravo u tome što ih manjka; ako postoji nazivlje, poteškoća je što ga ima »previše« te stvara »haos« i »zbrku«; ako su nazivi domaći, problem je u tome što su to »kovanice«, »arhaizmi« i »lokalizmi«; ako su to pak strani nazivi, prigovara im se da su »tuđice«; itd.,

itd. Raznolikost i bogatstvo našega filozofijskoga nazivlja samo izgleda (tj. »liči«) kao zbrka i kaos, međutim, svaki naziv ima svoj smisao i svrhu tek u filozofijsko-terminološkom

druga

sustavu,

riječ

u

u jeziku.

kontekstu.

Budući

Uostalom,

da jedan

naziv

kao

i

(npr.

svaka

biće)

u jednom terminološkom sustavu ima jedno značenje ('Seiende), u drugom sustavu drugo ('Sein), u trećem treće (Wesen!) itd., jasno je da izvan sustava ovaj naziv nema ono značenje koje može imati samo u sustavu, u kontekstu. Ne postoji opće značenje naziva biće. To, dakako, nipošto ne znači da se, za svrhe klasifikacije, popisa i opisa filozofijskoga nazivlja, ne mogu navesti najčešća unutarsustavna značenja tog naziva. To je zapravo pretpostavka sustavna opisa i znanstvene obrade filozofijskoga nazivlja. Žunjićev odgovor: »Kao što ste i sami mogli da primetite, ja se ograđujem od svake pretenzije na reglementiranje jezika

pa makar reči

valja

to pokušavali

»bitisanje«.

iskoristiti

i vrhunski

Mnoštvo

a

ne

naziva

redukovati

jezikoslovci kao u slučaju smatram

na

bogatstvom

standardizaciju

koje

prime-

renu više nauci nego filozofiji. Po sebi se.razume da jedan naziv može imati različita značenja u različitim sistemima. Kada to ističete Vi, međutim, znatno pomerate povod mog komentara u stranu. Ja, naime, nisam govorio o mnoštvu naziva u mnoštvu različitih sistema. Tu doista nema ničeg problematičnog, bar ne na prvi pogled. Sve, naime, zavisi od toga na kom nivou opštosti govorimo o sistemu. Imam utisak da tu Vaša kritika počiva na ekvivokaciji. Ako su u pitanju osnovni ontološki pojmovi, onda ni u jednom svetskom jeziku ne postoji mnoštvo sistema, pogotovo ne onoliko koliko bi kod nas trebalo uspostaviti s obzirom na broj naziva za Sein koji se nalaze u opticaju. Vi ste izgleda skloni da to mnoštvo smatrate normalnim i neproblematičnim mnoštvom sistema. Meni sve to pre liči, da tu upotrebim Vašu terminologiju, na kaos sistema. Imati svoj terminološki ili žargonski sistem jeste demokratsko pravo svakog »korisnika« jezika,

95

ali jezik filozofije nije privatni jezik, a to znači da se kod fundamentalnih pojmova

govoriti

mutatis mutandis ne može ozbiljno

o sistemima već na nivou svakog pojedinačnog

pred-

loga ili rešenja. To naročito važi za osnovne ontološke termine, koje sam ja i imao u vidu, a koji moraju zadovoljiti čitav niz merila — etimoloških, morfoloških, semantičkih i drugih da bi se uopšte mogli prihvatiti u filozofskom govoru. Nije dakle dovoljno pozvati se na neki sistem u kome se, recimo, drži »bivstvo« kao prevod za Sein (jer se uvek ne-

kakav

može

konstruisati)

da

bi

se na

osnovi

toga

onda

la-

konski reklo kako tu »nema poteškoća«. Ako polazimo samo od tako lako shvaćenog sistema, onda se za bilo koje stanje može reći da ne zadaje poteškoće. Mislim da tu Vaš kritički osvrt mora biti mnogo precizniji i diferenciraniji.«

96

Počeci

filozofije u Slavena

Prispodoba

——

i pojam

Zanimanje za povijest i početke filozofijske misli u Slavena posljednjih je godina u stalnu usponu. U sklopu istraživanja nacionalne kulturne povijesti te posebno povijesti filozofije i znanosti u nekim se zemljama (Bugarska, Čehoslovačka, Sovjetski Savez) proučavaju djela filozofijskoga sadržaja pisana starocrkvenoslavenskim, crkvenoslavenskim i latinskim jezikom. Osim toga sve se češće prevode djela srednjovjekovnih slavenskih mislitelja na suvremene slavenske jezike uz opsežna pojašnjenja i tumačenja. Održavaju se teorijski seminari posvećeni slavenskoj filozofijskoj misli prošlosti, tiskaju se »publikacije spomenika filozofijske kulture« slavenskih naroda srednjega vijeka. Srednjovjekovni pisani spomenici slavenske mudrosti — do jučer predmet istraživanja gotovo isključivo jezikoznanstvenika, povjesničara i pravnika — nalaze se danas u središtu pozornosti filozofa, logičara

i matematičara,1 ! Teorijske seminare posvećene istraživanju povijesti istočnoslavenske filozofijske misli od 1982. redovito priređuju Institut za filozofiju Ukrajinske Akademije znanosti u Kijevu; isp. M. Kašuba, N. Pikulyk, »Metodologičeskie problemy issledovanija istorii otečestvennoj filosofskoj mysli XI-XVI vv.«, Filosofskie nauki, 5 (1985), str. 151. (Kraćeno: FN). Prošle je godine izdan zbornik referata pročitanih na tim seminarima: Čelovek i istorija v srednevekovoj filosofskoj mysli russkogo, ukrainskogo i belorusskogo narodov (Kiev: Naukova dumka, 1987) u kojemu su suradivali najpoznatiji sovjetski filozofi: N. A. Cmyhov, T. S. Goličenko, A. K. Byčko, I. V. Byčko, G. M. Prohorov, V. S. Gorskij, V. M. Mil’kov, N. A. Karmin, T. B. Ljubimova, N. B. Piljugina, S. V. Bondar’, Ja.

M.

Stratij,

V. A. Malahov,

T. A. Cajka,

V. D. Litvinov,

V. M.

Ni-

čik, N. T. Pugačeva, M. V. Kašuba, V. E. Jacuk, S. A. Podokšin. U istraživanju povijesti filozofije u Slavena posebno se ističe spomenuti Institut na čelu s Vladimirom Ilarionovičem Šinkarukom.

57

Među uščuvanim srednjovjekovnim slavenskim jezikom (kasnije: jezicima) man broj odnosi na čisto filozofijska

spisima pisanima relativno se skrodjela (Dijalektika

Ioanna Damaščanina, prijevodi logičkih rasprava itd.): daleko je veći broj književnih, bogoslovnih i pravnih spomenika. Međutim, i u tim se spisima mogu naći, dakako ne sustavno, elementi filozofijskih nauka. Slavenska se srednjovjekovna misao najčešće ne pojavljuje kao domišljen filozofem i razrađen filozofijski sustav. Polka na kojoj se ova misao objelodanjuje jest svojevrsno svjetonazorno-vjersko-filozofijsko tkanje. Cinjenica da se slavenska misao u srednjem vijeku najčešće ne pojavljuje u čistu pojmu i u dovršenu sustavu iziskuje sukladan (to znači: drukčiji) metodološki pristup istraživanju te misli: »Predmetom staroruske? filozofijske misli bijaše, u skladu s ukupnim duhom srednjovjekovne filozofije, ne čisto U sklopu Instituta napose je djelatan »Sektor za povijest filozofije u Ukrajini« kojim rukovodi Vilen Sergeevič Gorskij, pisac knjige Filosofskie idei v kul'ture Kievskoj Rusi XI-načala XII v. (Kiev: Naukova dumka, 1988). Ukrajinski su filozofi do sada izdali niz vrijednih djela, između ostaloga i dva toma od predviđene trotomne povijesti ukrajinske filozofije na ukrajinskom jeziku: Istorija jilosofiji na Ukrajini (Kyjiv: Naukova dumka, 1987), t. I, II. Ove se godine (1988.) pripravlja poseban zbornik posvećen analizi utjecaja grčke (antičke i bizantijske) filozofije na srednjovjekovnu misao Slavena. I niz ruskih, ukrajinskih i bjeloruskih filozofijskih časopisa objavljuju priloge o povijesti filozofije u Slavena (npr. FN, Filosofs'ka dumka itd.). U Bugarskoj su također vrlo razvijena povijesnofilozofijska istraživanja slavenske misli. Institut za filozofiju Bugarske Akademije znanosti na čelu s Mihailom Bačva-

rovom objavio je do sada niz knjiga i publikacija posvećenih povijesti lilozofijske misli u Bugarskoj, od kojih su najznatnije: Eleven Centuries of Bulgarian Philosophical Thought, ed. M. Bačva-

rov

(Sofia:

Bulgarian

Academy

of Sciences,

1973);

Antologija

na

b'lgarskata filosofska mis’, red. M. B'évarov (Sofija: Nauka i izkustvo, 1973); Istorija na filosofskata mis'l v Bilgarija, otg. red. Mihail B'évarov (Sofija: BAN, 1970); Kratka istorija na b'lgarskata

filosofska mis'l (Sofija: Partizdat, 1973). I bugarski časopis Filosofska mis'l posvećuje svoje stranice ovomu pitanju. U našoj je zemlii istraživanje povijesti filozofijske misli južnih Slavena još u začetku. Obilje srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaških te srpskih i makedonskih ćiriličnih spisa različna sadržaja širok su korpus za povijesnofilozofijska istraživanja. Još je, međutim, dalek put do djela koje bi — poput povijesti ukrajinske. ruske ili bugarske filozofijske misli — znanstvenokritički vrjednovalo sredn iovjekovnu južnoslavensku (hrvatsku, srpsku, makedonsku) misao. ? U nešto izmijenjenu obliku ova se tvrdnja može primijeniti kako na istočnoslavensku, tako i na bugarsku, makedonsku i srpsku. Pa i na hrvatsku srednjovjekovnu misao.

58

spoznajno-teorijska refleksija, nego problematika duhovno-praktičkoga prisvajanja svijeta. Drugim riječima, u skladu s općim tokom razvoja filozofijskoga znanja u srednjovjekovnom razdoblju staroruska je filozofija obilježena fenomenom mudrosti (»sofijnosti«), svjetonazornom problematikom, idejnim zahtjevima svjetonazornoga i umjetničkoga odnosa k zbilji, etičkom i jezičnom sviješću (po-

sebice naukom o riječi) i sl.«? U srednjovjekovnim slavenskim spisima susrećemo dvije slične odredbe filozofije. Prvu je od njih iznio još Konstantin Filozof, a sadržana je Žitiju Kyrillovu i Prostranome Zitiju Kyrillovu. Druga se odredba filozofije nalazi u prijevodu Dijalektike Ioanna Damaščanina. U neoplatonsko-kršćanskom protumačenju ove su odredbe bile poznate

u mnogim

zemljama

kršćanskoga svijeta, posebice bizan-

tijskoga. Obje odredbe nasljeđuju poistovjetiti filozofiju s mudrošću;

starogrčko nastojanje filozofija je tako tu-

mačena kao ljubav k mudrosti. Na upit Logotheta Theoktista »Što jest filozofija?« Konstantin Filozof odgovara: »Spoznaja Božjih i ljudskih stvari — koliko se čovjek može približiti k Bogu, a uči čovjeka biti po slici i prilici

stvoritelja svojega.«* I Zbornik

nje božanskih

iz 1073.

godine

govori

da

je mudrost

»zna-

i ljudskih stvari i uzroka tih«. Što su to

stvari (stesl vešti), o kojima govore Filozof i stari Zbornik? U staroslavenskoj kulturi stvar je mišljena ne kao i ne toliko u smislu predmeta spoznaje, nego kao opredmećena bit njezina tvorca. Riječ stvar poistovjećivana je s bićem (rus. cyımectBo koje, jednako kao i biće u našem jeziku, obuhvaća ne samo 'entes', nego i stvorenja ponaosob). Stvar je nosila u sebi vrlo izrazit procesualan smisao označujući nešto usutno podmetu koji ju je stvorio. Stvar je tako »djelo čovjekovo«, ali i Božje. U ovakvu je smislu 3 V, S. Gorskij, S. B. Krymskij, »Filosofskie idei v otečestvennoj srednevekovoj kulture«, FN, 5 (1985), str. 93, a također i V. S. Gorskij, Filosofskie idei v kulture Kievskoj Rusi XI-načela XII v., str. 11. ^ Isp. Ihor Sevéenko, »The Definition of Philosophy in the Life of Saint Constantine«, For Roman Jakobson Essays on the Occasion of His Sixtieth Birthday, compiled by Morris Halle, Horace G. Lunt, Hugh McLean, Cornelis H. van Schooneveld (The Hague: Mouton & Co, 1956), str. 449—457; Božidar Pejéev, »Kirilovoto opredelenie na filosofijata«, Konstantin-Kiril Filosof (Sofija: BAN. 1969), str. 69—74; Joseph Schütz, »Konstantins Philosophie und seine Bestallungsurkunde als Philosoph«, Wiener slavistisches Jahrbuch, 31 (1985), str. 89—98, posebice 92,

59

Daniil Zatočnik tumačio mudrost kao upadanje u stvar (Brramenue B Bell). Ako je znanje upravljeno na predmet, mudrost je ve-

Bitna značajka mudrosti jest refleksiv-

zana uz podmet.

nost. Mudar je onaj tko je sposoban misaono se udubiti u

samoga sebe, postići smisao i predodređenost vlastita bitka.

Mudrost pretpostavlja odgonetaj vlastitoga ja: spoznaj sebe samoga, Za razliku od oštroumlja, razboritosti, pameti, zdrava razuma i prostoga životnoga iskusa, filozofija jest refleksivno

znanje

koje

izvlači

istinu

iz udubljena

razmišljanja

nad knjigom. Zašto naime nad knjigom? Filozof u predodžbi značajnoj za starockrvenoslavensku obrazovanost jest

upravo učen knjižnik, gramatik, prosvijećen čovjek duboko upucen? u knjižnu premudrost. Učiti filozofiju i na-

učavat; filozofiju — onako kako ju je naučavao i profesor filozofije na sveučilištu, Konstantin Filozof — znači, s

jedne strane, ustrajno Poput pčele skupljati »med« knjiž-

ne premudrosti, a, s druge strane, znati priopćiti, predati svoja znanja drugomu. Svaki je filozof obavezno knjižnik, ali nije svaki knjižnik dostojan zvanja filozofa. Filo-

zofom je smatran ne naprosto znanjima i mudrošću, nego —

tko može

izreći

istinu drugomu.

onaj koji vlada knjižnim i u prvom redu — onaj ovaj

Na

je način filozofi-

ja mišljena kao znanje. ali i pouk na osnovi znanja. Ona

je shvaćana ne prosto kao apstraktno razmatranje (theoria), već kao praktična djelorednost.

strani pridavana

glavna uloga.

Upravo

U odnosu

je praktičnoj

između

istine“

riječi i dobra djela uza sve štovanje prve prednost pripa-

da drugomu.

To, naravno,

nipošto ne znači poricanje važ-

nosti istine riječi. Naprotiv, riječi se pridaje posebna, sre-

dišnja uloga u sustavu vrijednosti prihvaćenih u starosla-

venskoj, posebice staroruskoj kulturi.

5 Naš suvremeni glagol v“putiti ima dva značenja: 'uvesti' koga u kakav nauk i 'utjeloviti. Srednjovjekovni je mudrac kako uve-

den

u riječ istine, tako

i —

kao osoba

—

utjelovljenje mudrosti.

(Jedno i drugo značenje, gledano etimološki, nisu ni u kakvoj vezi, jer potječu oda dviju različnih riječi: put (m. r.) ’cesta’ i put (2. r.) 'meso.

tijelo.)

E

6 Tj. istinne rije či. Pridjev koji označuje svojstvo onoga

las; mu prebiva istina 8 oblicima ove riječi do

u če-

istinan ili istin, u skladu sa zabilježenim danas. Također umjesto pridjeva različit paradigradije uzimam oblik različan, koji se savršeno uklapa u matski niz bezličan. doličan, ličan, odličan, priličan, sličan itd.

Najzad. oblici istin i različan nalaze potvrdu u većini nika. Razlozi ovakvu korištenju jesu terminološki,

60

naših rječ-

Riječ se javlja i kao posrednik koji jamči vezu između čovjeka i Boga. Riječ je, s jedne strane, zbog svoje konkretnoosjetilne pojavnosti mišljena kao pripadna zemnomu svijetu; s druge pak strane, ona se pojavljuje kao znak svijeta onostrana, izvanvremena, presežnosna, božanskoga. Sukladno ovomu, sama je spoznaja razmatrana kao tumačenje istine skrivene u riječi (u Cnopy). Bez prožetosti riječju, bez proslovljenosti i uslovljenosti, nemišljiv je i sam život (misli se smislonosan život). »Duša bezslovna mrtva je u čovjeku«, objavljuje Proglas evanđelju pripisan Konstantinu Filozofu. »Bezslovesni« neznabožac shvaćan je kao bezdušna, neproduševljena životinja. Stoga je glavnim zadatkom prvih staroruskih knjižnika smatrano »izslobođenje rijeci« (BBICBOGOK1eHHe CIIOBa), zbivanje čuda »otimanja bezslovesnosti«. Djelatnost se knjižnika uznosi do razine prispodobive s činom božanskoga stvara-

nja. Kazati i stvoriti shvaćani su umnogome

kao istovjetni

pojmovi. Ta i Bog je svijet stvorio Riječju. Riječ kao pridjevak božanskoga posjeduje zbiljsku moć koja prelazi na vladara riječi. Naravno, nije govor toliko o riječi uopće, koliko o Riječi Božjoj koja je sadržavala u sebi Istinu. Kao tipičan primjer za ovakav dubinskosmisaon, mudrostan odnos k riječi, slovu i pismenu može poslužiti položaj jednoga od slavenskih alfabeta — ćirilice. Alfabet je

razmatran

ne kao

puko

tehničko

sredstvo

pismenosti

ili

inventar za obilježavanje zvukova. On je predstavljao šifru za znakove zemlje i neba, pismo i crtež svijeta, sredstvo i predmet filozofijske spoznaje. Kulturni kontekst u kojemu funkcionira staroruska ćirilica supostavljao je svaku bukvicu (’grafem’) s filozofijskim ideogramom simbolič-

kih likova i slika. Tako je bukvica

»Az-

slagana od pri-

kaza simurga, koji poput sfinga simboliziraju vjeénost, početak svih početaka, jedinstvo svijeta i iskono svjetlo. Bukvica »vjedi« crtana je u obliku lica sličnoga krinki koje je simboliziralo udubljenost u sebe, duboko znanje, »vjedovstvo«, a sama je krinka upućivala na tajnu koja okružuje znanje. Slovo »živjete« prikazivalo je kako drveće, ptice i sve süce »ulazi« u čovječje srce: riječ je o jedinstvu svih oblika bitka u čovjeku, o određenoj ideji antropocentrizma. Slovo »zemlja« prikazuje trolist u čovječjem srcu koje kao da upija cvatnju svega svijeta i izlijeva samu misao. Trolist pritom simbolizira mudrost i 7 Az znači ’ja’ (isp. slovensko jaz); istodobno, to va slova stare azbuke koja je i sama dobila ime azbučnih slova (kao što su u grčkom pismu alpha,

je naziv prvood az i buky, beta itd.).

61

I

γα δ nn unLarazd Bout aw A Kiawanıansn vd 12423. vem

sauna wirt iJ] mà re €

ps

/ A240: nah a

VA ZH

DE aura usurum maf sa VN

^

T

TELLE θυ

ADIB NUALA mre

E M 237.9 MY]. xia 2018 Kan Pula

ra XAXLAUR Wan 7;

IAU ἍΠ1Ὰ «ἢ LAGAN «1

fi M umor mma sia oh Puchiffer utn scie v vun adi Veduliprsnnn if

diri. {μὲν zen nam γε διὰ δι

adfrramuetnód;ca wlrguan: 00 np anmuc) au ifr hdd une dii ua «rz.ch amma:

o.

hmm DAH ἽΡ qa

C

unma vba eund y KN

pu

vi Aufn on ups Posh ἘΠΕΒΗ͂Ι ΠΏ} 002. uvala omi

"

aulem αὐδιπμλήνε. fasc m, drudallpen tp abus n.

Ὧν CI uud qux

win). Al LAIT TA tds emm zdra

&

ran ammammstar ora

j

wa UICBIOAR |P AMANDA Antt) var neben jiu culina «ἢ

a MDR Z ΚΊΤ m uod. {Ὁ ALDI m. wUdfra wax me atari Lat

Tech *elitiUHco v3] μιν

WIE

VARALAp^ rat dutem

—4

pt

|

(14.2 purimudaníg «hunde nb a

"PH Du

AM LANGA, favos m

ACA te žubRim vim gov AMLLASPIEI KULU idi emo

UK DLATTHUR.CL ARE

DUM

VODA TDI. A AR

σι.

u VEHI PS Bra ranıf

inm 3-004 ri [ἀν

imm

diči BER Ἐπὶ ann

WAS

sum th

am JSA mcm - ΝΖ RE uiro VILI pin ru

csondhr Saal amm S marum smndusen win pH) WII comes bra πρ

ΒΒ stia

busen

aa

am can aatis

Las aan

Ara τη. λύεται νη er enn

qdcum.uauga sexe1.

LB XE anita aueh pet PARK

lb

ΒΗ

— Uu

wisdom Piti. KID

Wagram

wa voa am .

6h widltduffrnm προ

ΕΝ

WAHEPRER,dh radit «172 6h42 Y APA BUT. zjantoa hoda

Sumnjati znači 'imati u umu ne jednu, nego više misli istodobno. Teorijska (metodička) sumnja preduvjet je postavljanja filozofijskoga pitanja, kao što je praktična (životna) sumnja kao niječno načelo čovjekova opstanka (mogućnost zakrivanja istine od spozaavajuéega podmeta) u osnovi djelovanja niza čovječjih — od bračne postelje do obavještajne službe. O sumnji, mudrosti i ljubavi govori i ovaj hrvatskoglagoljski ulomak; isp. Kolunićev zbornik — hrvatski glagolski rukopis od godine 1486. (Zagreb:

JAZU.

62

1892),

str. 142.

prosvijecenost, sofijnost bitka. Bukvica »mysljete« predoCavana je u slici dvaju ribara medusobno povezanih mrežom sa zajedničkim ulovom. To je složena slika mudraca što zabacuju mreže i love misao koja pak u vidu ulova-istine uravnovješuje dijalog između njih. Neki srednjovjekovni mislitelji idu još dalje u tumačenju jezika i pisma. Tako »u nauci Konstantina Kostenskoga zapažamo prije svega onu do fanatizma izoštrenu pozornost koju on pridaje značenju svake vanjske, formalne pojave jezika i pisma. Konstantin Kostenski polazi od uvjerenja da svaka posebnost u grafiji, svaka posebnost napisane i izgovorene riječi ima svoj smisao. Shvatiti stvar znači nazvati ju pravilno. Spoznaja je za nj — kao i za mnoge srednjovjekovne bogoslove — izraz svijeta sredstvima jezika. Riječ i sutnost za nj su neraskidive.«® Zahvaljujući predmetnosimboličkim postupcima u staroslavenskoj kulturi filozofijski položaj dobiva i takav oblik duhovnopraktičkoga zahvaćanja svijeta kao što je umjetnost. To se ponajprije odnosi na slikarstvo, posebice ikonopis. Ikonopisna je prikazba smatrana i razmatrana ne kao nalika ovih ili onih stvarnih, konkretnoosjetilnih prototipova, nego tek kao znak, simbol nevidljivih arhetipova — apstraktnih ideja. Smatralo se da su ti nevidljivi arhetipovi načelno nesumjerljivi s osjetilnim likovima, da im nisu sukladni, ali da posjeduju istu bitkovnu energiju kao i prototipovi. Stoga je ikona tumačena u srednjovjekovnoj svijesti kao proboj (rus. npopbiB 'prodor, prolom!) k usutnomu (imanentnomu) supstratu svijeta, način kretanja od znaka k istini, liturgijsko očovječavanje prvosmislova bitka ili λόγος sućega. U tom smislu valja tumačiti i slike Andreja Rubléva. Ikonopis (slikanje ikona) nije puka vrsta umjetnosti, nego most između zemnoga i nebesnoga, tvarnoga i duhovnoga, vidljivoga i nevidljivoga, stvorenoga i božanskoga. Pri proučavanju staroruskoga, starobugarskoga, staromakedonskoga i starosnpskoga slikarstva susrećemo se s određenim krugom filozofskih ideja, npr.: ideja o smisloispunjenosti sućega, predodređenje čovjeka kao medijatora obožanstvenjenja tvarnoga, misao o »časnoj puti«, metamorfoza grješnoga u pravedno, naravnoga u nadnaravno, zemnoga u nebesno i uopće skoka »iz noći u dan«, dijalektika istobitnoga i njegove troosobne složevine, individualno prosvjetljenje kao kozmogonijsko na8 Dmitrij S. Lihačev, i Epijanija Premudrogo 49.

Kul'tura Rusi vremeni Andreja Rubleva (Moskva/Leningrad: AN SSSR, 1962), str.

63

celo, nadvladavanje smrti, prijelaz »od hijerarhije k hijerarhu«. Svijet fenomenalnoga, prirodne pojave i događaji čovjekova života jesu sustav zagonetaka, simbola i slika što označuju i upućuju na neke zbilje koje inače — osim posredstvom slika — u zemnomu životu ne mogu biti predočene. Tek se u onostranu svijetu oni pojavljuju u čistu vidu. U zemnom pak bitku na njih podsjećaju vidljivi svjedoci svijeta nevidljivoga. U skladu s tim Kliment Smoljatič govori o posebnu, prispodobnu načinu čovjekove spoznaje božanskoga koji (način) pretpostavlja umno protumačenje svijeta pojava kao prispodobe koja u konkretnoosjetilnome označuje skriveni smisao, »U staroruskoj je kulturi razrađen neuobičajeno zamršen sustav dešifriranja simbolike brojeva, šara, dragoga kamenja, zviježđa, biljaka, životinja i sl. koji je namijenjen odgonetanju 'knjige bitka' «.? Uzimanje u obzir »posebnoga načina postojanja filozofije« u staroslavenskoj kulturi pretpostavlja i poseban prilaz njezinu istraživanju. Slavenska se misao u srednjovjekovlju razvija »prvjenstveno u koritu duhovno-praktičkoga prisvajanja svijeta. Ona ne sadrži dostatnih pretpostavaka za zaključak o postojanju više ili manje diferencirana teorijskoga filozofijskoga znanja. Na ovome se navlastito zasnivaju skeptički sudovi u odnosu na mogućnost uključenja staroruske kulture u krug povijesnofilozofij-

skoga

znanja.«9,

Međutim,

ovakav

srednjovjekovnih

način

Slavena

postojanja

—

misao

filozofijske

pretočena

misli

u

u simbol

— niti je jedini niti za filozofiju samu najbitniji način postojanja. Filozofijska se misao — i to još od početka, od časa kada su Slaveni postali sebe svjesni — javlja i u svojemu najprimjerenijemu obliku: u pojmu.

Najstarije slavensko filozofijsko nazivlje nam

Osnovne slavenske filozofijske nazive stvorili su, kako svjedoče stari spisi, još Konstantin Filozof i njegov

” Rus. KHHra Óbrrus 'knjiga postanka'. Budući da je Öbıtıe dvoznačno: 'postanje' i "bitak' u ovome je filozofijskome kontekstu primjereniji prijevod našim bitkom negoli postanjem; isp. Gor-

skij Krymskij, str. 98.

10 Žitije Konstantina,

64

Ts

Zitije Methodija.

sm

dom

brat Methodij, po izobrazbi pravnik, prevodeci Sveto pismo s grčkoga na slavenski jezik. Ti nazivi, koji su gotovo savršeno prenijeli i apstraktnost i značenje grčkih naziva (isp. slovo λυγος, istina ἀλήθεια), ipak su svrhu i smisao mogli dobiti tek unutar sustava filozofijskih naziva, unutar filozofijske, a ne teološke nauke, premda se njih dvije onda teško razlučivalo.

Kada govorimo o slavenskim filozofijskim spisima srednjega vijeka, valja imati na umu da su to ili prijevodi s klasičkih jezika ili pak razjašnjenja i tumačenja prevede-

noga. Prvi cjelovit slavenski filozofijski spis nalazimo uščuvan u starom Svjatoslavljevu zborniku iz 1073. godine. Riječ je o raspravi (tumačenju) Aristotelovih spisa, pogla-

vito Kategorija, te Porphyrijeva spisa Eisagoge. Filozofijski dio Zbornika, tj. raspravu koja nema posebnoga imena premda pojedina poglavlja imaju naslove, sastavili su, kao što stoji u tekstu, Theodor Raithuski i Maxim Confessor. Zanimljiva je činjenica da — premda znajući za ovaj spis — slavenski povjesničari filozofije pristupaju njegovu znanstvenom istraživanju tek posljednjih desetak godina. Prije pet godina objavljena je u Sovjetskom Savezu knjiga gottingenskoga profesora Božidara Pejčeva Filozofijska rasprava u Simeonovu zborniku Riječ je zapravo o prijevodu knjige bugarskoga znanstvenika koja je 1977.

godine tiskana u Akademijinu

izdanju u Sofiji!? I izvor-

no izdanje kao i prijevod naišli su na odjek u filozofskim krugovima.!3 Činjenica da je knjiga prevedena s bugarskoga na ruski jezik svjedoči o veliku zanimanju koje je pobudila u ruskih i ukrajinskih povjesničara filozofije.

Ali ta činjenica ima

i dublje značenje.

Zbornik je prvo-

bitno sastavljen za cara Simeona oko 920. godine u Bugarskoj. Nakon bizantijskoga osvajanja istočnih područja !! Božidar

Pejčev,

Filosofijskij

traktat

v Simeonovom

sbornike

(Kiev: Naukova dumka, 1983). Ovo ćemo prevedeno izdanje kraceno obilježavati kao FTp (ruski prijevod). " Božidar Pejčev, Filosofskijat traktat v Simeonovija sbornik (Sofija: BAN, 1977). Ovo ćemo izdanje označiti kraćeno kao FTi (bugarski izvornik).

131.

V.

Levočkin,

»Božidar

Pejčev.

Filosojskijat

traktat

v Si-

meonovija sbornik. Sofija, 1977, 144 str.«, Voprosy filosofii, 3 (1980), str. 185; V. Vorob'ev, R. Simonov, V. Stjažkin, »Novoe v filosofskoj literature o logike v srednevekovoj Rossii«, Filosofskie nauki,

1 (1984), str. 150.

.

65

bugarske drzave Zbornik je prenesen u Kijevsku Rusiju, gdje ga je, 150 godina nakon sastavljanja, prepisao dakon

Ioann

kijevskomu

knezu

Svjatoslavu

Jaroslaviču.

U

ono

doba Zbornik nije trebalo prevoditi (kao &to danas prevode Pejčevljevu knjigu u istom gradu Kijevu); dostatno je bilo prepisati ga. Slavenski (točnije: starocrkvenoslavenski) jezik IX., X. pa i XI. stoljeća bio je općerazumljiv svim naobraženim Slavenima od Soče do Dnjepra. Stoga su za stvar same filozofije nebitna pitanja — koja se mogu sresti kako u bugarskih tako i u ruskih znanstvenika — je li Zbornik spomenik starobugarske ili pak staroruske kulture, zove li se Simeonov ili Svjatoslavljev itd. Zbornik je spomenik općeslavenske kulture uključujući na prvim mjestima starobugarsku i starorusku, kao što i veličanstveno djelo Konstantina Filozofa pripada kako Slovacima i Bjelorusima, tako i Slovencima i Kašubima. Ono je zajednička slavenska baština. Kako stvar stoji s pismenošću, tako stoji i s filozofijskim nazivljem. Znatan jezikoznanstvenik piše:

»Bez

njih

(tj.

bez

starocrkvenoslavenskih

uzoraka

u jeziku koje su nam namrli Kyrill i Methodij, AK) bismo bili svi mnogo zavisniji od grčko-rimskog i romansko-germanskog kompleksa, ili bismo se mogli izraziti (a možda i imali što da izrazimo) samo na jednoj mnogo inferiornijoj razini nego što je ona na kojoj se stvarno u današnjici nalazimo. Drugim riječima, da se sažeto izrazim, bez ćirilometodskih uzoraka bili bismo npr. u hrvatskosrp-

skom jeziku i bez svijesti i bez savjesti«.1^ Već u predgovoru ruskoga izdanja Pejčevljeve knjige Gorskij, koji je ujedno i prevoditelj, naglašuje da je riječ

o

»prvom

povijesno-filozofijskom

istraživanju«!5

posve-

cenu jednomu od najstarijih spomenika slavenske pismenosti. I uistinu, prije Pejčeva staroslavenski mudroslovni spisi bili su predmet istraživanja poglavito jezičnih stručnjaka. Posebnu vrijednost Zborniku daje činjenica da je

to druga knjiga:

po starije

starini

točno

je samo

datirana

Ostromirovo

slavenska evandelje.6

rukopisna Zbornik

“ Dalibor Brozović, »O inventaru fonema starocrkvenoslavenskog jezika i o njihovim razlikovnim obilježjima«, Simpozium 1100-godišnina od smrtta na Kiril Solunski (Skopje: MANU, 1970), knj. II, str. 19.

15. FTp, to A.

66

str. 8.

15 Ostromirovo evangelie (Wiesbaden: Otto Harrassowitz, 1964.; je pretisak sanktpeterburškoga izdanja koje je 1843. priredio Vostokov). Ovo je evanđelje napisano 1056—1057. godine.

je prijevod grékoga zbornika, »svojevrsne bogoslovne enciklopedije«,!7 sastavljene oda djela crkvenih otaca. Zbornik sadrži članke iz astronomije, filozofije, matematike, fizike, zoologije, botanike, gramatike, poetike, povijesti, djelorednosti te kršćanskoga bogoslovlja. Između dvadeset i pet pisaca Zbornika ističu se imena Basilija Velikoga, Athanasija Alexandreijskoga, Iustina Filozofa, Anastasija Sinaićanina, Ioanna Damaščanina, Maxima Confessora, Theodora Raithuskoga. Razmatrajući filozofijsku raspravu iz Zbornika Pejčev najveću pozornost posvećuje pitanju auktorstva rasprave. Nakon opsežne i razložne raščlambe grčkih, latinskih i slavenskih filozofijskih spisa, Pečev dolazi do zaključka da se ne bi smjeli poistovjećivati filozofijski i herezološki dijelovi rasprave pripisane Theodoru Raithuskomu, dovodeći pritom u pitanje i auktorstvo Theodora Raithuskoga. Neki suvremeni ruski filozofski pisci smatraju da unatoč svojim obrazloženjima i analizama Pejčev nije osporio auktorstvo Theodora Raithuskoga.!? Ostavljajući ipak pitanje auktorstva otvorenim — jer je riječ samo o jednoj ili drugoj pretpostavci koje, navodeći neke razloge sebi u prilog, nipošto ne postaju izvjesne, nego tek vjerojatnije — zadržimo se na samome tekstu rasprave. Tekst rasprave ima najveću vrijednost zbog filozofijskoga nazivlja koje u sebi sadrži. (Uostalom, s motrišta povijesti slavenskoga filozofijskoga nazivlja svejedno je tko je napisao raspravu: rasprava je izvorno pisana na grčkom jeziku.) Prvi put u povijesti slavenske pismenosti i kulture uopće filozofijska rasprava donosi na jednom mjestu gotov, dovršen i razrađen sustav znanstvenih naziva apstraktnoga sadržaja: logičkih, ontologijskih i matematičkih naziva, Ne treba smetnuti s uma da je riječ o XI. odnosno X. stoljeću: ni stotinjak godina nakon stvaranja prvoga slavenskoga pisma! Također valja upozoriti da tekst rasprave, nastale prema grčkomu predlošku-izvorniku, nema nijedne neslavenske filozofijske riječi (tuđice, pozajmljenice). Prevedeni su svi Aristotelovi

nazivi,

čak

i sama

κατηγορία,

Ova

je činjenica

razjaš-

njiva iz onda samorazumljiva motrišta da se izrazi jednoga jezika prevode na drugi jezik samo i isključivo izrazjem drugoga jezika (a ne kao što se danas često zahti17 Enciklopedičeskij slovar' (Leipzig: burg: Efron, 1894), t. XTIA, str. 816.

Brockhaus

&

Sanktpeter-

18 Vidjeti op. 13.

67

jeva i čini: da se u slavenskom prijevodu ostavljaju strane riječi kao »udomaćene« ili »udomaćive« ili kao »prestiZni internacionalizmi«..., što ponekad ukazuje na osjećaj niže vrijednosti slavenskoga jezika i govornika itd.). Ta se činjenica može razumjeti i iz određenoga shvaćanja srednjovjekovnoga teksta i samoga prijevoda. Vjerojatno najapstraktnij — dakle, najneodređeniji, najizlučeniji, najodmišljeniji — naziv i riječ u indoeuropskim i slavenskim jezicima jest glagol biti. I upravo 1 Prije nego što razmotrimo samo nazivlje iz rasprave, naznačimo ukratko osnove takve teorije prijevoda i teorije teksta. Pri prevođenju s jezika na jezik rijetko se susreće slučaj potpunoga prijenosa jezične jedinice (i na planu izraza i na planu sadržaja) u sukladnu jezičnu jedinicu. Dvije su, dakle, mogućnosti: ili se držati slova izvornika (doslovnost) ili se držati »duha izvornika« (slobodniji prijevod). Doslovan prijevod ne znači eo ipso otklon od smisla i značenja izvornika. Niz slavenskih mislitelja i bogoslova, od Konstantina Filozofa do danas, daje prednost doslovnu prijevodu, pa makar takav prijevod zvučao neuobiécajenije od slobodna prijevoda. U predaji ovakva prevođenja nikao je i posljednji Ladanov prijevod Aristotelove Metafizike (Zagreb: FPN i SNL, 1985). Koliko je bitno pitanje vjernosti slovu starih spisa i izvornika, dokazuje činjenica da je jedan od uzroka najvećega raskola unutar Ruske pravoslavne crkve u XVII, stoljeću bila upravo vjernost slovu starih biblijskih spisa. Ruski su raskolnici shvaćali tekst »kao nešto dano, kao otkrivenje koje ne može postojati drugojačije osim u svojemu prvonačelnu, završenu i nepromjenljivu obliku«, isp, S. Mathauserová, »Dve teorii teksta v russkoj literature XVII v.« Slovo o polku Igoreve i pamjatniki drevnerusskoj literatury (Leningrad: AN SSSR, 1976), str. 273. Raskolnici drže da »ne podobaet izmenjati ni malo čto«, jer promjena samo jednoga slova mijenja tekst u cjelini. Ovakav odnos prema tekstu ima podlogu i u spisu Crnorizca Hrabra O pismeneh, koji navodi da su Slaveni svoja pismena dobili od Boga. Upravo zbog svetosti slavenskoga pisma riječ zapisana svetim pismenima nije se smjela mijenjati, to bi bilo svetogrđe. Ruski su raskolnici, koji sebe nazivahu staroobredcima i starovjercima, svim silama nastojali očuvati »u određenim oblicima glagola značenje vječnosti, bezmjernosti, bespočetnosti i beskonačnosti (npr. syj i bč, tj. oblike participa i aorista)«, isp. Mathauserová, 280. Oznake »vječnosti, bezmjernosti, bespočetnosti i beskonačnosti« upravo su oznake svetoga, presežnoga i onostranoga, koje se uprisutnjuju u svjetovnome, usutnome i ovostranome kroz riječ (»odredene oblike glagola«). Tako u XVII. stoljeću staroobredci pokušaše — bezuspješno — zadržati nešto stvoreno osam stoljeća prije njih, u djelu »svetoga Konstantina Filozofa, nazvana Kyrill«, kao što kaže Crnorizac Hrabar. Dakako, zalažući se za očuvanje oblika syj i bč starovjerci se istodobno zafilozoodgovarajućih izraživanja apstraktna lažu za mogućnost fijskih kategorija. Ne ukazuju oni bez osnove na prednost svojega,

na Filozofovu djelu

izrasla

jezika,

»mudrosnije« iskazuje sadržaj vensku riječ syj, negoli drugi

68

koji daleko

doslovnije,

točnije

τὸ ὄν kroza naziva grčkoga jezici koji to izražuju opisno.

sla-

i

ce ovaj glagol sa svojim supletivnim osnovama u prevoditelja filozofijske rasprave zauzeti središnje mjesto. Ovaj glagol daje četiri filozofijska naziva koji se pojavljuju u četirima likovima. Riječ je o nazivima od oblika sadašnjega vremena (jestpstvo i soštije) te o nazivima od infinitivne osnove (byti i bytije). Slikovnim prikazom:

od infinitivne

osnove

byti

|

bytije

od sadašnjega

vremena

.

;

soštije

Ovi

će nazivi,

uz određene

jestbstvo

izmjene

na planu

i

izraza i

na planu sadržaja, ostati sve do danas nosivi filozofijski nazivi u slavenskim jezicima. Vremenom će oni, naravno, dati i niz izvedenica u filozofijskom diskursu, pa čak i nove odimenske glagole (sadržajno određenije od glagola byti): slovačko jestvovat? i rus. CVIIECTBOBATE. U filozofijskoj se raspravi soštije pojavljuje u znače-

nju

οὐσία, dok je jestbstvo

φύσις,

Poimeničen

glagol

byti javlja se i u — svim filozofima dobro znanoj — svezi riječi: bylo bude bytije.20 Zašto se slavenski prevoditelj-mislitelj odlučuje s jedne strane za izvedenice od infinitiva, a s druge strane za izvedenice od glagolskih oblika za treće lice jednine i treće lice množine sadašnjega vremena? Nazivi stvoreni od infinitiva imaju dva opravdanja: prvo, jer se i u izvornu tekstu pojavljuju nazivi u infinitivnim oblicima; drugo, jer infinitiv nosi sobom sadržaj odmišljen od kakva god glagolskoga određenja (lica, vremena itd.). Druga dva naziva slavenski mislitelj izvodi iz oblika za treće lice jednine i množine upravo zato što (samo i jedino) treće lice — u sustavu svih lica — izriče predmetnu zbilju: prvo i drugo lice i jednine i množine izriču podmetnu zbilju. Izbor pak sadašnjega vremena iz sustava svih vremena ima opravdanje kako u izvornome predlošku, tako i u činjenici da jedino praesens izriče sukladno bit zbilje filozofijski viđene sub specie aeternitatis, bit svega sućega koje svoju odredbu i omeđu najtočnije dobiva u liku bezvremeno-nadvremeno-vječne sadašnjosti, u nunc stans.

Aristotelov naziv γορεῖν

je

oglagolati.

κατηγοοία Uočavajući

glasi oglagolanije, najtananije

κατη-

značenjske

"I Zbornik, 470.

69

YATCRLFE HAMA HOY CTÀ

KRKHBOTEH TIH -XH KOTTROHCTECHU TH

KCBAOYUI RH OY ABA ETBENOHTÄICHTIIH KARACTABECH HA ΟΝ

TH EO.

SATERHCBAOJUIE reri Ὁ ἈΒΕΓΤ ΕΗ ἬΔΗ Μῦ HMENHTOKEITÄANN Re KTAAHM AY FTH HAM ET Αγ CTABABH IGA VWURGEOCEUIL EGER AYATR HANE! PATETIPHRMAČTE OY UTABA>KEPATATICTI

"^

TIHA

E

ΟΝ

AT

EAARKAEOTAAFO

AAHHICAABITOAE T H ΠΆΝΤΑ 0 Uere KAHKUOKCONTA ΠῚ Δ CORUIPTHKEMBTAIC

XKACREHUHNCEX

SF

ÜTAATAA M HH X TA CAT &EQBR

UE Y B

CUT

OTAATUAAHHHfEICS nierprpgoAsn HpA n. THAHAOKEB Rz NÜCH TLECABRUATCRY

AACR:

pitch ur ἐη κα A rp ocT?

KMAETA: dy CTAB S50 VAPBHLTAKHEOT Ἔ LAOBELEN BERGE:

TAEA 0: CRT ROKECH-A"

PUBOYALA HUY AU

jos

UT BATTU H HAB HERO jneno

T sapun:

Η τ

TT H€-ACKAA

TH

KUTEH ^

H

TON

M ΑΗΜΟβΟΔΕ ΜΑΤΑ 80 COY TA RAHTCOXKEFTO

HCACRECEHCE:

KAHNOP UAR BI HX HHAHHOBHABNDIH " Kk HHHOpNA HC “kb HHNOEHAANHBI 7-

5:1 EITANOOOFAH TI: KS TRAPA BPAZAN:

OKU THE KOAH YA CT BU P acaTRCTEO t

RAF S CIAM ZAVECTHOCOLAATR UE

AAA I-H

LH

HK KCTB ΠΟΛ EACKAK MPOICBIFK BAKLAEBA TERETPRTIOATNEMA

WTHHRBTIOABAE , XH TL E0OYE COR pr HK:

Prvi slavenski prijevod aristotelovskih priroka iz rasprave Theodora Raithuskoga (prijepis prijevoda nastala oko 920. godine u Bugarskoj) Isp. Izbornik Velikago Kmnjazja Svjatoslava Jaroslavica 1073 goda (Wiesbaden: Otto Harrassowitz, 1965), str. 468.

70

razlike u grčkom izvorniku, prevoditelj se služi i drugim, istokorjenim nazivom oglagolajemoje. Budući da su oglagolanija najviši, rodni pojmovi, u raspravi se oni nazivaju i prčrodpni rođi.“! Deset Aristotelovih priroka u slavenskome tekstu imaju slijedeći izgled: 1) soštije; 2) ko-

licpstvo; 3) kačestvo;

4) je ke

komu;

5) kede;

6) kegda;

7) tvoriti; 8) stradati; 9) ležati; 10) iméti. Već spomenuti rod yiooz stoji u oprjeci s nazivom vide εἶδος; u ruskom je jeziku ova oprjeka ostala do danas: poa — ΒΗΠ 'rod — vrsta'.

Grčki

naziv

ἐνέργεια

pretumalcen

je

osnova ovoga naziva dala je u suvremenom AeHcTBHTeJQIbHOCTP 'zbilja', slično i u našem

kao

dčistvo;

ruskom jeziku jeziku u XIX.

stoljeću: délotvornost "Wirklichkeit’.?? Pojmovni par ὑπόστχεις — πρόσωττον dosljedno je prevođen parom sobbstvo — lice. O razlozima koji stoje iza upravo ovakva tumačenja grč. ὑπόστασις Pejčev piše: »Da bi se pojasnilo što znači ovo sobestvo, potrebno je uzeti u obzir na koji ga je način leksički izgradio prevoditelj, imajući u vidu točno značenje grčke riječi hypostasis. Hypo-, hypostasis znači podstojeće. Isto značenje ima i latinski sukladnik ovoga pojma, široko poznat u filozofiji i znanosti, naziv substantia. Čak je zabilježeno mnijenje da je lat. substantia doslovan prijevod grč. hypostasis, budući da je tvoren od prijedloga sub sukladnoga grčkom hypo ’pod’ i stantia = stasis. Ali filozofijsko značenje ovoga pojma još od starine, kao što je to dobro osjetio starobugarski prevoditelj Simeonova zbornika, jest da hypostasis izražuje nešto što ne zavisi od drugoga, nego je osnov, potporanj nad-stojećima, koji se (nadstojeći, AK) na nj svode, zavise od njega, dužni su mu. Hypostasis, znači, za razliku od drugih pojava, jest nešto samo po sebi i za sebe, tj. objektivno, a sve drugo nije i ne može biti samo po sebi, duguje (čemu?, AK) hypostasis, dok je ona ovisna o samo; sebi, tj. svoj je samoosnov. I evo to samo po sebi, nešto samo po sebi, tj. hypostasis mora točno prevesti na svoj rođeni jezik starobugarski prevoditeli zbornika. On je dosta dobro shvatio značenje grčke riječi, i to ne praktično, pa čak ni bogoslovno, već zapravo filozofijsko značenje. I izabira najrazložniji i najpravil?! Zbornik. 468. ? 1. Mažuranić. (Agram,

1842),

J.

Užarević

Deutsch-illyrisches

Wörterbuch

str. 439.

71

niji način. Budući da je osnovno u značenju hypostasis da određuje nešto samo po sebi i za sebe, prevoditelj ga pravilno prenosi u bugarski jezik kao sopstvo.«?? I doslovno i smisaono prevoditelj posve sukladno grč. ὑποκείμενον tumači kao podvleZasteje, koje se uščuvalo u

ruskom

jeziku

do

danas

kao

nonne’kamgee

Druge

sla-

venske nazivne mogućnosti, koje Pejčev uopće i ne razmatra, jer nisu predmet njegova istraživanja — za označivanje ovoga Aristotelova pojma: polj. podmiot, luž. pod-

miet, naš podmet stvorene su prema lat. subiectum. Ostali nazivi, npr. naši podbačaj, podstavak i podvržak jesu nekyrillomethodijevske mogućnosti. Ostaje ipak ustvrditi da stcsl. podeležašteje 'podlezece' i naši noviji nazivi pod-

ložak

i podlog

naziv,

naime,

najizravnije

iskazuju

ono

da tko/što leži pod kim/čim

govu podlogu i osnovu. Od glagola stati, koji

što

nosi

grčki

te tako čini nje-

u indoeuropskim

jezicima

ontološki sadržaj, stvoren je i u raspravi zabilježen izvedenica: ustave, spstave, spstojanije itd. Prvi je put u slavenskom terminološkom okružju

nosi niz na-

značena i stvar po sebi: veštb o Sobé.^ Osim prijedloga »0« za oznaku objektivnoga sutstvovanja stvari već se tada pojavljuje i drugi prijedlog »vp« 'u'; ova će dvostrukost pratiti slavenske filozofijske nazive do dana današnjega: polj. rzecz τὸ sobie, češ. véc o sobč. Prevodeći bliskoznačne grčke filozofijske nazive slavenskim nazivima neprer&zajemoje i nerasčkajemoje?> stari prevoditelj čini isto što će i Tomislav Ladan činiti

tisuću godina kasnije.?6 U

raspravi

svoju

filozofijsku

mysliti kroz nazive domyslimyi

protegu

dobiva

i pomyslenije?’.

i glagol

Napokon,

i matematički nazivi dobivaju svoje mjesto u raspravi: množbstvo, mera, dalestvo itd. Filozofijski (kyrillomethodijevski) naziv nrave dobi svoje značenje u podsustavu djelorednih naziva, dok nekyrillomethodijevska narav, slovenska narava odgovara kyrillomethodijevskomu nazivu jestbstvo 'natura'. Međutim, oba značenjska polja na-

ziva do danas čuvaju prasrodnički

odnos i blizinu.2?

?' FTi, 80. ?^ Zbornik. 446. 35 Zbornik, 454, 455. "6 Isp.

navedeni

prijevod

Metafizike,

str.

241.

? Zbornik, 458. 38 Isp. čovjekov

72

naš naziv narav značaj, a zatim

i

(ž. r) koji se odnosi u na vanjsku prirodu.

prvom

redu

na

Bogatstvo

zivlja stvorena

i sustavnost

slavenskoga

vrlo rano pobudiše

filozofijskoga

Pejčeva

na-

napisati:

»Znakovito je da se stoljeće i pol nakon starobugarskoga stvara i staronjemačko filozofijsko nazivlje (R.

Eucken,

Geschichte

der

philosophischen

Terminologie

(Leipzig: Veit & Comp., 1879), str. 116, 117). Ono se stvara u jednom činu, u prijevodima dviju pseudoaristotelovskih verzija Kategorija i O tumačenju te Notkerovim prijevodom De consolatione philosophiae. Kada usporedimo starobugarske filozofijske nazive s onima koje je oblikovao Notker, bezuvjetno ustanovljavamo da su naši, ako ne točniji, onda barem tumačno precizni i sadržajni ekvivalenti klasičkima filozofijskima nazivima koliko su i nje-

maécki.«?? Činjenica je da i starovisokonjemačko i starocrkvenoslavensko nazivlje u najstarijem razdoblju u vecini slučajeva dobro (tj. doslovno) prenosi sadržaj filozofijskih naziva iz klasičkih jezika. Čak je način tvorbe nekih riječi sličan u obama jezicima. Pogledajmo kako izgledaju neki nazivi u grčkom, latinskom, starocrkvenoslavenskom i starovisokonjemačkom jeziku usporedo:

grč.

lat.

stesl.

GO EA AZ

accidens

sblučai

mitewist

αἰτίχ

causa

vina

machunga

stvnjem.

μορφή

forma

obrazb

pild

ἀρχή γιόγος

principium ratio

nacelo slovo

anegenge reda

7) FTi, 100, Pišući članak »Poceci filozofije u Slavena« (Filozofska istraživanja, 17 (2/1986), str. 579—590) služio sam se samo ruskim prijevodom Pejéevljeve knjige, pa sam na osnovi prijevoda izrekao neke prigovore bilo činjenične bilo terminološke naravi. Međutim, kasnije mi je postao dostupan i bugarski izvornik. u kojemu nije bilo manjkavosti koje sam uočio u ruskom prijevodu. Dakle, ruski je prijevod ne samo donio neke netočnosti kojih nema u izvorniku, nego su mjestimice i pogrješno prevedena neka mjesta. Osim toga, u prijevodu nedostaju i neki odlomci (npr. posljednji odlomak izvornika). Naravno, uvid u izvornik otklonio je neke moje prigovore, koji su bili izneseni zbog prijevoda. Vrlo oštre znanstvene i prevoditeljske prigovore Pejčevljevoj knjizi uputio je i A. M. Kamčatnov u tekstu »Filozofijsko nazivlje Svjatoslavljeva zbornika 1073. godine i njegov prijevod« u knjizi Drevne-russkij literaturnyj jazyk v ego otnošenii k staroslavjanskomu, οἷν. red. L. P. Žukovskaja (Moskva: Nauka/AN SSSR, 1987), str. 67—73. Međutim, i Kamčatnov kritizira Pejčeva preko ruskoga prijevoda.

73

ὑποχείμενο"

subiectum

podzleza&teje

daz

ὑπόστασις

substantia

sobbstvo

ding

undere

ἐνέργεια

actus

deistvo

wurklicheit

οὐσία $7.1

essentia materia

sostije vestb

wist zimber

Zanimljiva su i slijedeća prevoditeljska rješenja u starovisokonjemačkom

skeidan

jeziku:

'discretum';

skidunga

firneman

'differentia';

’intelligere

under-

(doslovce:

’ra-

zabirati’); samenthafti ’universalitas’ itd.?0 U većini se indoeuropskih jezika ontološki nazivi ivore od supletivnih osnova glagola byti, a sama »sprezidba

glagola

»biti«

značajan

je

primjer

supletivnosti«.”!

Su-

pletivnost je vidljiva kako u skom (sum — esse — fui) i kojemu su se glagolski oblici bheu- i wes-."? Odmišljeno se nazivlje i

stcsl. jeziku, tako i u latinu starovisokonjemačkom, u tvorili od triju osnova: es-,

supletivnih

X.

osnova.

Koncem

u

stvnjem.

jeziku

i početkom

tvori

IX.

od

stoljeća

Notker III. od St. Gallena (oko 950—1022. g.) prevodi s latinskoga na starovisokonjemački jezik neke filozofijske

spise,

dakle

Theodorova

otprilike rasprava

Notker je preveo, tegoriae."

u

isto

vrijeme

s grčkoga

između

kada

se

prevodi

na starocrkvenoslavenski.

ostaloga,

i Aristotelov spis Ca-

Usporede li se stvnjem. prevoditeljska rješenja sa stcsl. filozofijskim prevedenicama, uočit će se velika bliskost ne samo u pretežnu prihvaćanju prvoga prevoditeljskoga načela (doslovnosti), nego i u načinu tvorbe novih, odmišljenih naziva. Tako stcsl. glagolu byti odgovaraju

stvnjem.

glagoli stn 'biti, sein’ i wesan

ὌΠ,

sein’, a gla-

golu byvati odgovara stvnjem. werdan bivati, werden’. Part. praes. od glagola wesan — wesanti 'suci! — u filoA Eucken, Wörterbuch

117

senschaft-Verlag, 3! Hans Holm (Saale): VEB Max

32 Od

i Gerhard

(Gießen-Lahn:

1984),

str.

Köbler, Arbeiten

91,

Althochdeutsch-lateinisches zur

Rechts-

und

Sprachwis-

239.

Altslawische Grammatik Bielefeldt, Niemeyer Verlag, 1961), str. 203.

glagola sein »Die Formen

werden

gebildet von den Stam-

men es-, bheu- und wes-«, isp. takoder Gerhard Köbler, .deutsch-lateinisches Wörterbuch, str. XCVI, XVII.

^ Kóbler, str. XXVII.

"14

(Halle

Althoch-

i

zofijskom

kontekstu

znači

stcsl. soštije znači grčkoga

kao

οὐσία,

na latinski upravo

substantia.

Druga

jest essentia, kojoj

sukladnika

’substantia’,

A naziv kao

jednako

95.14

kao

preveden

substantia,

što

je s

ali, ne i jedino

latinska

prevedenica

gré.

je u stvnjem.

jeziku jedan

od nazivnih

istekeit?^

Tvorba

odmišljenoga

“mix

naziva

iste-

keit odgovara tvorbi stesl. naziva jestestvo: oblik 3. lica jednine glagola ’esse’ u sad. vremenu + odmišljeni nastavak (jestb + -stvo; ist + -(e)keit). Sadržaj ovih naziva unekoliko je različan: jestpstvo ’natura’, istekeit 'essentia', medutim, kasnija povijest slavenskoga naziva jestbstvo svjedoči o njegovu znacenjskom pomaku k biti ’essentia’. Dodajmo ovim nazivima i sukladan — i na planu izraza i na planu sadržaja — sanskrtski naziv astitva 'jestastvo'. I prefiksalna tvorba izvedenica glagola byti i wesan daje nazive gotovo jednaka filozofijskoga sadržaja: stvnjem. mitwesan (doslovce: ’su-biti’) 'accidere' nije daleko od stes]. povratnog glagola spbyti se 'zbiti se, slučiti se,

dogoditi se' Glagol otpbyvati u svezi riječi »byva i otpbyva« ima niječno značenje. U Theodorovoj raspravi niječno značenje nose: a) niječna čestica ne- ’ne-’ (nebytpnoje, neotBrčzajemoje, nepr&loZpnoje, nepréménbnoje, neprérézajemoje, nesobbno, nesbmrbtbno, nestatbk 5);

b) niječni oblik < ne + jest);

glagola

byti

nčstb

'nije'

(stezanjem

c) lišavajući prijedlog/predmetak bez- "bez, ne’ vesbnoje, besobbno, besplbteno, bezduspnoje). Statistióki

gledano,

odnos

izmedu

(beslo-

predmetaka

ne-

i

bez- u raspravi iznosi približno 67% : 33%. Ako se predmetak ne- smatra moravizmom, a bez- bugarizmom,6 ovaj statistički podatak potkrjepljivao bi postavku o panonskom podrijetlu prvotnoga prijevoda rasprave. Međutim, ^ Rudolf Eucken, Geschichte der philosophischen Terminologie (Leipzig: Veit & Comp, 1879), str. 121. (Kraćeno: Eucken) Zanimljivo je da Kóbler ne bilježi riječ istekeit. ^ Miklošič bilježi i izraz sbobyšeštija se, isp. Fr. Lexicon palaeoslovenico-graeco-latinum (Vindobonae: Braumueller, 1862—1865), str. 910.

% Nándor Ancient

Old

Molnár, Slavic

The Gospel

Calques Texts

of Greek (Köln

&

Origin

Wien:

Miklosich, Giulelmus

in

Böhlau

the

Most

Verlag,

1985), str. 297.

75

frquasumg, ınfingularıb’fung Lu fire oubcine bale uuar:änder halb lug. diu man uone an luhbben fpricherVeferarrfealbur: “none:€ foerareralbuf“

Lirne andiftmo gemale- umolıh uru

uerfAlıa- unde-paflieularıa-undeop pol |

cn anderen fin’ UMIUtRCALFS CONTRARIAT

[—

I

brig

i

Nullaf

| Untuerfälet Poffunt fimul

ıhorno

= iere MT)

|

gb

^

“A

homo

Ale. non Aue final VERA

TT

U arrrali mers ] — - τς - wre fred

\ [Ath

|

a Pr prag

ref

nido ἢ

erg tari

i

Ὁ \neularer25udeote) ale

bamali =

\ Ie lie funußler;

ΝΥ

E perrieulue

vole fax ΕΝ

\

hama

|

ja [bere]

Pulısar||

MOI

s

ılla

pir,

fimul rere ἀλιτενοναι,

Tanrıeularrs -

N

|. Sut coNTEARIAEuri

A€PROSEQuITUR*

CHAMQ' ANTEACIN ymıyrnsalıs, non unıuerfäalrer- nftmp

bec utra f-

fle Indefinia. nerkademt niebr.

nnar- unde-Lugı- fiu finc fAnent an Odsječak Notkerova starovisokonjemačkoga prijevoda aristotelovskoga spisa O tumačenju, rađena prema Boethijevu latinskom izlaganju (Codex Sangallensis 818, Stiftsbibliothek St. Gallen) (11. stoljeće)

16

nizak

postotak

pravi

dovodi

ostalih

ozbiljno

moravizama

u pitanje

(panonizama)

u

ras-

taj zakljuéak.?

Osim ovih dvaju niječnih predmetaka, u raspravi je zabilježen i prijedlog/predmetak ot- ’od’ niječnoga sadržaja: jedno od 12 opisanih značenja ovoga prijedloga u stcsl jeziku jest i "bez, ne'.# I u našem suvremenom jeziku prijedlog/predmetak od ima i niječno značenje, npr.

u glagolu odsustvovati,

Stcsl.

naziv otpbyvati

iz Theodo-

rove rasprave po sadržaju najbliži je našemu glagolu odsustvovati; otebyvati znači 'ne biti dogoden, ne biti slučen, izostati ili, najtočnije: 'izbivati'. Slično vrijedi i za glagol oteveštati 'odricati, poricati,

nijekati,

zatajiti' i naziv otbvčtE 'odrjek, porjek,

nijek'.?

Ovdje ne treba posebno podsjećati na veliko preklapanje značenjskih polja prijedloga od i iz u slavenskim jezicima. Stoji, dakako, tvrdnja da stcsl. nazivlje izvrsno presađuje na slavensku podlogu grčke nazive. Pitanje apstraktnosti u izraživanju misli kroz riječ izuzetno je bitno. Od svih suvremenih slavenskih jezika naš je suvremeni standardni jezik vjerojatno ponajbolji nasljedovatelj Filozofova jezika. Posebno — kada se tiče samoga filozofijskoga nazivlja.

Suvremeni

bugarski standardni

jezik koji, na mnogim

razinama čuva bogatstvo starocrkvenoslavenskoga jezika, nema danas npr. infinitiva koji je upravo dokaz apstrakt-

nosti mišljenja.“ Teško je —

ako je uopće

moguće

—

na

takvu jeziku izraziti svu odmišljenost značenja infinitiva biti. Nije istoznaéno, pa čak ni bliskoznačno, u filozofijskom kontekstu jesam i biti, Suvremeni pak ruski jezik u svojemu standardnom izrazu nema oblika za prvo i drugo lice jednine i množine od glagola biti u sadašnjem vremenu. To u krajnjoj ontičkoj instanci može značiti (pa i znači) da je podmetna zbilja nemišljiva na najodmišljivijoj razini. Oprimjerimo " O

leksičkim

inačicama

(bugarizmi

—-+

moravizmi)

u

stcsl.

spisima piše i L'vov, podrobno razmatrajući slučajeve pedeset i dviju stesl. inačica: Andrej Stepanovič L'vov, Očerki po leksike pamjatnikov staroslavjanskoj pis’mennosti (Moskva: »Nauka« 1966).

"8 Slovnik (Praha:

jazyka

Nákladatelství

39 Slovnik

jazyka

staroslovénského, CSAV.

1966.

hl.

itd.).

staroslovénského,

redaktor

knj. knj.

^? Isp, Irena Grickat, Studije iz istorije (Beograd: Narodna biblioteka SR Srbije,

II. str. II,

str.

Josef

Kurz

587—590. 595.

596.

srpskohrvatskog 1975), str. 86.

jezika

77

to: Descartesovo cogito, ergo sum ne prevodi se u ruskom jeziku s oblikom jesmp (kako bijaše u stcsl, staroruskom, a kako je i danas u našem i bugarskom jeziku), već s glagolom CVnIeCTBOBATE 'exsistere, postojati, koji je, dakako

određeniji od glagola GbITE 'esse, biti’, od kojega je izveden.

Znači:

MbICJHO,

CJIeJIOBATeJIBHO

CYINECTBYIO,

Nijedan suvremeni slavenski jezik nije bogat tolikim ontologijskim nazivima kao naš. Po bogatstvu, raznolikosti i odmišljenosti naši nazivi preuzilaze i veliki skup naziva zabilježenih u Jungmannovu češkom rječniku, vrsne Pleteršnikove slovenske nazive itd. Navedimo, primjera radi, nekoliko filozofijskih izvedenica glagola biti u našem jeziku.

Izvedenice

glagola

u hrvatskom

»biti«

ili srpskom jeziku

1) Ovdje su navedene riječi i nazivi izvedeni od glabiti i njegovih supletivnih osnova. 2) Tuđice i pozajmljenice ontološkoga značenja nisu navedene, naprimjer: glagol bitisati, pučki oblik nastao navodno od turskoga glagola bitmek 'proci' s nastavkom -isati (ovakvom se tvorbom može graditi i niz drugih glagola

gola, npr. *jestisati i sl.), latinizam

egzistirati, Ovi i ova-

kvi izrazi mogu se naći u Klaićevu Rječniku stranih riječi i izraza (Zagreb: 1982). 3) Slavenski nazivi ontološkoga značenja koji ne potječu od korijena *by-, tj od glagola biti i njegovih supletivnih osnova, ovdje nisu navedeni (npr.: postojati, op-

stojati, opstojnost;

sopstvo

itd.).

4) Također nisu navedeni niti filozofijski nazivi-složenice, sastavljeni oda dviju ili više osnova riječi. Ti i takvi složeni filozofijski nazivi (tvorenice) mogu se dobiti dodavanjem prve ili druge riječi izvedenici od glagola biti. Prva riječ filozofijskoga naziva-tvorenice načelno može biti svaki leksem: imenica (biće, slovo...), zamjenica

(ovaj, taj, onaj...), pridjev (pravi,

dobri. . .), broj (drugi,

jedan..., glagol (biti, znati...) prilog (tu, tako...), itd. Drugi je član tvorenice najčešće imenica ili glagol. Primjeri takvih tvorenica: bitoslovlje Ontologie tubitstvo Dasein takobivstvovanje Sosein

78

bitimožnost

Seinkönnen

istosutnost

Identität

bićebitak

Seiendsein

5) Popis izvedenica nije konačan. 6) Navedene su izvedenice, rečeno nazivljem suvremene lingvistike, potvrdene, 7) Neke izvedenice imaju i izvanfilozofijski sadržaj. 8) Glagol biti i njegove filozofijske izvedenice u našem i drugim slavenskim jezicima bit će (uz ostale slavenske ontološke nazive) s filozofijskoga i jezičnoga motrišta razmotreni u posebnu tekstu. 9) Osnove glagola biti:

bi-

(proširene osnove:

bil-, bis-,

bit-,

biv-);

bud-; ist-;

jesam-; jest- (sužena osnova: je-); su. (proširena osnova: jesu-). Naziv ili izraz: bezbitnost biće bićevanje bićevati bićevitost bićevnost bićivost bićujuće bilj (2. padež: bilji) bilje biljevati biljevitost biljovitost biljnost bilost bistvenost bistvo bistvovanje bistvovati bistvovina bistvovnost bistvujuće bit (2. padež: bita) bit (2. padež: biti) bitax

biti (glagol) bitije bitijnost bitje bitkovanje bitkovati bitkovnost bitkovitost bitkujuće bitnosnost bitnost bitovanje bitovati bitstvenost bitstvo bitstvovati bitstvovanje bitstvujuće bitujuće biva (2. padež : bive) bivajuće bivalica bivalište bivalost bivanje

79

bivati bivavanje bivavati bivovati bivstvenost bivstvo bivstvovanje bivstvovati bivstvujuće bivše bivšost buduće budućnost doistiniti

se

istanje

istotnost istovati

izbiti izbivajuće izbivanje izbivati

ječnost

(*—9

jek (

jesamstvo

jestajuce jestanje jestastvenica jestastvo iestati jestavstvo jestina

istastvo istati istina

jestinstvo

istinajuće istinanje

jestota iestovati

jestiti

jestost

istinati istineće istiniti istinitost istinitstvo istinivost

jestujuce

istinjenje istinoća

niječnost nijek

istinost

nijekati

jestvo iestvovati jestvujuce jesuce

istinovanje istinovati istinovitost istinovnost istinovstvo istinstvo

istinstvovanje istinstvovati

istinstvujuće istinujuće istiti istnost istojstvo istost istota

80

niječnost)

nijek)

obićiti obistiniti

obistinjavanje odsuće odsustvo odsustvovati odsustvujuće odsutnost odsutstvo odsutstvovati

odsutstvujuće prebivajuće prebivanje

prebivati

suštastvenost

pribivajuće

suštastvo

pribivanje pribivati prisuće prisustvo

suštastvovanje suštastvovati suštastvujuće suština

prisutnost

suštost

prisutstvo sućanost sućanstvo sućastveniti

suštvo sut (2. padež: sutiti sutnost sutost

sućastvenost

sutovanje

sućastvo sućastvovanje sučastvovati sućastvujuće suće (2. padež: suće (2. padež: sućevati sućiti

sutovati sutstvenost sutstvo sutstvovanje sutstvovati sutstvujuće sutujuće

suća) sućega)

sućina

usutnost

sućnost sućstveniti sućstvenost sucstvo sucstvovanje sucstvovati sućstvujuće sustvenost sustvo suštastveniti

zabit (2. padež: zaistnost zazbiljnost zbice zbilja zbilinost zbitak zbiti se zbivanje zbivati se

suti)

zabiti)

Naveli smo samo neke izvedenice glagola biti. Ukoliko bismo ovomu nepotpunu popisu dodali druge nazive (izvedenice od glagola postojati, opstojati, imenice sopstvo itd.) te sve one nazive kojima su se naši mislitelji služili u prošlosti, dobili bismo vrlo bogat i raznolik sustav ontološkoga nazivlja. Neki oda tih naziva i nijesu najsretnije tvoreni. Pa ipak, to bogatstvo svjedoči da duhovno sjeme koje Filozof davno posija već stoljećima donosi bogat urod. Suvremena jezična znanost ne može odgovoriti kako bi slavenski jezici danas izraživali apstraktne kategorije

da

se nije

zbio

Filozofov

zahvat

u jezik.

Međutim,

oni

slavenski jezici i narječja u koja nije prodro utjecaj Filozofova djela pokazuju da su se Slaveni služili (služe se)

81

konkretnijim nazive,

što

(konkretnoznačnim) s današnjega

riječima

stupnja

za

apstraktne

izraživanja

može

izgle-

dati čak čudno.“ filozofijska

'Wahrheit'

raspravi

dalekom

je istina upravo

Da

nešto

a ne

konkretno, valja zahvaliti Filozofovu djelu i na toj osnovi napisanoj ljeću.

filozofijskoj

Al Samo jahu

jedan

živjeli

u

methodijevske 'duh'

itd.

od niza primjera:

germanskom

predaje,

Premda

istraživača

(što

je

u jeziku

okruženju

riječ

značenje

svakako

u

nebo

vanu

apstraktniju

jezičnu

značenja

svijest

od

—

u polapskome

da

su

navedene

čenja. Međutim, uščuvani ostaci (»Sprachreste«) geriraju da bi hegelovska kategorija Weltgeist u —

što

suvremenim

Slavenima

u

većini

slavenskih

više

polapskoga

sumnjom. Teško koji imamo već

imale upravo

bijaše

potvrdilo

opisa

bi-

kyrillo-

glava

riječi

sto-

koji

dosega

'svijet',

objektivnosti

jezika), ipak ih valja uzeti sa stanovitom ime, zamisliti — barem nama današnjima

slavenskoga

je

i ovakvih

pridonosi

Polabljana,

daleko

značila

ovih

desetom

je, naobliko-

riječi

opće-

navedena

zna-

polapskoga sutom jeziku bila jezika

zvuči

konkretno i neuobičajeno — upravo nebesna glava. Isp. Reinhold Clesch, Fontes lingeae dravaenopolabicae minores (Köln/Graz: B^hlau Verlag, 1967), str. 36, 40.

82

i

Nazivlje u sustavu =

Filozofijsko (logičko, ontološko,

spoznajnoteorijsko)

na-

zivlje valja promatrati i razmatrati u terminološkom

sus-

tavu. Jedan od bitnih razloga za razmatranje naziva u sustavu jest činjenica da naziv svoje nazivno značenje ima tek

unutar

sustava,

u

suodnosu

s

drugim

nazivima

sus-

tava. Izvan svojega terminološkoga okružja naziv gubi svoju određenost i omeđenost, čak i ukoliko je riječ o nazivima koji qua termini postoje unutar samo jednoga terminološkoga (filozofijskoga) sustava, npr. bitak, suće, Odmišljeno se nazivlje u indoeuropskim jezicima stvaralo postupno, u dugu vremenskom razdoblju. Apstraktno se nazivlje moglo početi stvarati tek na ustaljenim tvarnim (predmetnim) nazivima: nazivi biće ’ens’ i sućnost 'essentia* imaju, uz odmišljeno značenje, još i imovinski

sadržaj,

jednako

kao i grč.

ovste

i lat. substantia

'imu-

iak. imovina". Osnovni filozofijski nazivi, koji označuju čovjekov spoznajno-misaoni odnos prema svijetu, u slavenskim jezicima (dakle: i u starocrkvenoslavenskom i u suvremenom hrvatskom ili srpskom jeziku, a djelomice i u drugima indoeuropskim jezicima) potječu, tj. izvedeni su od riječi, koje ulaze u nekolika značenjska polja. Ova

polja

tvore

osnovni

značenjski

prauzorak

ivorbu odmišljenih filozofijskih naziva. Značenjska polja razmotriti prvo u našem suvremenom jeziku, tim u starocrkvenoslavenskom jeziku.

I.

Skupine (značenjska filozofijskih glagola

I. Glagoli

bivanja:

2. Glagoli možnosti:

za

ćemo a za-

polja)

biti, stati.

^ moći,

htjeti,

trebati,

morati,

ima-

ti... c3 cs

značenjska

3. Glagoli znanja:

vjedjeti, misliti, mnjeti, sumnjati,

4. Glagoli gledanja:

vidjeti,

znati,

umjeti...

morati,

zrjeti,

uočiti,

ja-

viti...

5. Glagoli

govorenja:

reći,

6. Glagoli činjenja: 7. Glagoli

kazati...

tvoriti, činiti, djelovati, praviti, ko-

uzimanja:

8. Glagoli stavljanja:

nati, raditi, roditi, — hvatati, jeti...

(duhati)...

djeti, metnuti, položiti, staviti, klasti...

Sam naziv skupine, npr. »uzimanje«, »gledanje« itd. govori o bitnu svojstvu, koje dubinski — značenjski — povezuje sve glagole u jednoj skupini. Svi glagoli jedne skupine nose u sebi najmanju količinu zajedničkoga sadržaja, te se sam naziv skupine pojavljuje kao »zajednički

nazivnik«

i »najmanji

zajednički

sadržatelj«.

Za prve je četiri skupine (1—4.) značajna odsutnost čovjekova (ili umnoga bića uopće) vanjskoga djelovanja (gibanja), dok je za ostale skupine (5—8.) čovjekovo djelovanje (gibanje) upravo uvjet i pretpostavka, Žnačenjska polja glagolskih skupina 1—4. (bivanje, možnost, znanje i gledanje) ulaze u područje zbilje, dok govorenje, činjenje, uzimanje i stavljanje (5—8.) ulaze u stvarnost, Gledano povijesnojezično, međno područje zbi-

lje i stvarnosti čine glagoli govorenja (4.). Sve su glagolske skupine međusobno povezane i u označitelju i u označenome. očituje među susjednim Od svih su skupina stoje po strani. Posebnost goli biti i stati i njihove jevaju nužno umno biće

Ova se pak povezanost najbolje skupinama. glagoli bivanja najodjelitiji te je prve skupine u tomu što glabrojne izvedenice ne podrazumikao svoj podmet; može se reći

»Čovjek jest« i »Čovjek postoji«

jednako kao »Kamen jest«

i „Kamen postoji«. Međutim, ostalih sedam skupina isključuju da kamen »može« »htjeti«, »znati«, »gledati«, »govoriti« »činiti«, »uzimati« i »stavljati« Ali, ne samo da neživa tvar ne može htjeti, govoriti, motriti, činiti...; ta je nemogućnost bitno svojstvena i većini živih bića: biljkama i životinjama. Krećući se od 8. skupine k 1. skupini krećemo se od zornijega (pojedinačnoga) k odmišljenomu (općemu). Stavljanje (8.) i uzimanje (7.) dopunske su i uzajamne radnje nastale konkretnim čovjekovim djelovanjem u

stvarnosti. Skupini

84

7. pripada

naziv vjerojatnost, što je i

1. BIVANJE

; )

$007

,

' 2. MOZNOST

zbilja

ı 4. GLEDANJE on

, i :

LLL

ud

:. |

'

6. CINJENJE >

oko m

'

.

jezik ως

1. UZIMANJE

Oo!

EN Dor | E

᾿

'

umni

|

|

|

ruka

^

|' || ba ba ol

qEUg

|

. |

|

I5 d EE

"dg

nuzdan

:

4

'

podmet

| δ O. S

| : Dus:

81.5, 5 ἘΠ

600

[|

ΝΕ

ἱ

;

|:

= -

stvarnost

E

|

;

-

τ

|

.-

τως

5. GOVORENJE bo. 7

|

|

Le

umni

| podmet (oo

spoznajni

| i ,

3. ZNANJE 2

nutarnj

.

nenuždan

| 8. STAVLJANJE.

matematički naziv (u stesl. jeti véro 'imati vjeru, uzeti na vjeru) te glagol stvarnosnoga značenja dokučiti koji u obliku nedokučivo u filozofijskom diskursu dobiva zbiljsko

značenje: kao

’nespoznatljivo’,

ali i 'neshvatljivo'.

U gla-

gole stavljanja (8.) ulazi i Bjelostjenčev podvrći s imenicom podvržak 'subiectum'. 5, i 6. skupina također su dubinski bliskoznačne: izricanje se nekoć smatralo činom par excellence; prežitak vjerovanja u djelotvornu moć riječi čuva naš glagol ureći "riječju prouzročiti loše djelovanje', kao i niz glagola u našem i u drugim jezicima, koji znače ujedno i govoriti i činiti': praviti, djeti itd. Glagolima govorenja (5.) može se dodati glagol zboriti (< brati, što ima značenje činje-

nja) koji daje nazive razbor, razboritost, broj, izbor (etički naziv) itd. Glagoli činjenja (6.) brojniji su od glagola ostalih skupina, a nazivna tvorba od njihovih osnova i danas je u slavenskim jezicima vrlo plodna. Skupine 3. i 4 dubinski su još povezanije: spoznaja najvećim dijelom potječe od gledanja svijeta ('svjetlosti") ili nutarnjega gledanja (uvid), što potvrđuje i prasrodnost glagola vjedjeti i vidjeti; vjedjeti znači 'znam, jer sam

vidio’.1 . ! Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnost i, 1971-

85

U suvremenom poljskom jeziku glagolom wiedziee označuje se nutarnje znanje, za razliku od znać "znati izvanjski, površno; poznavati. Glagol znati sukladan je

»gré

γιγνώσκω,

lat, noscere, engl. (to) know

(određe-

nu tipu indoeuropskoga g odgovara slavensko z). Značenje im je blisko, ali nije istovjetno, npr. u poljskom poznajemy i znamy u prvom je redu izvanjsko, dok je wiemy nutarnje, zasadno. Ali ne javljaju se oba korijena u podjednakoj mjeri u svima slavenskim jezicima: wiem je

na istoku i jugu samo

u nekim

ustaljenim

izrazima, dok

punu porabu zadržava na zapadu; stoga u XIX. stoljeću njem. Wissenschaft Česi prevođe s včda, a Hrvati sa znanost (uzorak vjerojatno bijahu njem. wissenschaftliche Gesellschaften, a ne njihov službeni latinski sukladnik societates

scientiarum

niti

fr.

Académie

des

sciences,

jer

je fr. sciences isto što i matematičko-prirodoslovne znanosti, a lettres

humanističke,

nost obuhvaćaju

dok

Wissenschaft,

včda

i zna-

i jedne i druge.)«?

Glagol sumnjati iz 3. skupine sastavljen je od mnjeti i su-, što je značilo 'imati u umu ne jednu, nego više stvari istodobno'. Premda najizdvojenija od ostalih, 1. je skupina najbliža 2. skupini: neki glagoli iz ovih dviju skupina (biti, stati, imati, htjeti) služe za tvorbu glagolskih vremena u indoeuropskim jezicima; »desemantizirani« su; imaju «modalno« značenje itd. Dva glagola 1. skupine (byvati je učestalo-trajna izvedenica glagola byti) daju u indoeuropskim jezicima gotovo cjelokupno ontološko nazivlje. Aristotelovski naziv οὐσία pretumačen je na latinski

kao

essentia

(
KHTbcs) znači ’kleti se Bogom'.

2 Ivanov,

110

Toporov,

»O

jazyke...«,

str. 236.

5) 'signum evidens! — u stčeš.: človčka jsem zahubil, budu-li pri jistiné popaden, plati mój Zivot«;? C) 'summa principalis! — u većini starih i suvremenih slavenskih jezika i narječja: našem, slovenskom, češkom, slovačkom, poljskom, ruskom, ukrajinskom. U staroslovačkome jistina znači 'sadržaj zločina', a u staročeškom ’dokaz’. To su konkretnija značenja istine. U stpolj. iScina je daleko apstraktnija: 'zbilja; bitnost. U slovinskome je narječju jisnosc bila 'Wirklichkeit, Wahrheit’, a pridjev jisni 'der wirkliche, wahre, derselbe. Ove su slovinske riječi srodne poljskomu glagolu istnieć 'sutstvo-

vati', imenici

istota ’süce’ itd.

Ustroj sudske

rasprave

Nastariji su zakoni pisani u obliku naredaba: Božjih zapovijedi: »Ne reci lažna svjedočanstva

iz Deset na bliž-

njega svoga!«; iz rimskoga Zakonika XII ploča: »Rem pagunt,

orato!«;

budete pogubile,

iz Ruske

pravde:

»Ašče

kto poznaetp

to ne rci 'se moe!', no idi na svodp,

ubi čto

gdé

estb vzjale.« Nasuprot ovakvu monološkomu pravnomu obliku, sam je sudski postupak imao pravi dijaloški oblik. Suvremeni istraživači pri razmatranju staroslavenskoga prava moraju pravni sustav uklopiti u šire (praslavenske, staroslavenske) semiološke sustave. Budući da Ivanov i Toporov najsustavnije i najrazložnije istražuju ovo područje. osvrnut ćemo se širim navodima i pojašnjenjima na neke njihove radove. Razmatrajući ustroj pravnoga diskursa starih spisa dvojica sovjetskih znanstvenika uočavaju gotovo stalnu podudarnost antecedensa i upitne zamjenice. Stariji pravni tekstovi, pišu ovi znanstvenici, »imaju dvočlanu okvirnu konstrukciju koja se sastoji od pitanja (»tko?«, »koji?«, »5to?«, »kako?« itd.) i odgovora na nj, kojega je znak korelativna čestica. Ova pretpostavka proistječe ne samo iz rekonstrukcije pravnih potvrda, nego i iz naših spoznaja o proceduri suda (sudske rasprave) koja je građena kao niz pitanja i odgovora što su imali svrhu ustanovljenje istine?^ Ove su crte očuvane u juridičkoj proceduri sve do danas. Pri pretpostavci o upitno7» Jireček, Prove..., 7^ Rus. vcranoB/leHHe

str. 106. IHCTHHPI.

111

-odgovornome značaju sudske rasprave u staroj indoeuropskoj predaji, dobivaju svoje pojašnjenje inače nejasna značenja nekih ključnih riječi cjelokupnoga pravnoga sustava, Tako se termin starorimskoga prava sons ’krivac’ (particip glagola esse ’biti’, 3. lice mn. sont-, sunt-, isp. stisl, sannr) može razumjeti u okviru elementarne situa-

cije sudskoga —

dijaloga:

*quis esti? — so esti 'tko jest?...

taj jest’, gdje se pretvorbom

ličnoga glagolskoga oblika

u particip i dobiva sons (taj, tj. krivi —

'krivac'). Slaven-

ski podaci pravnoga jezika u određenu stupnju potvrđuju takvu rekonstrukciju. Tako se rusko cyımmä (iz crkvenoslavenskoga) po odnosu prema pravdi (cyıaa mpanza), koji? je srodan lat. sons, isp. rus. cyTb = sonti, može

konačno razjasniti iz iste dijaloške sheme:

»da li to jest?

— to suće (tj. jest)«39 Odavde i istina. Ova činjenica da se u svojstvu antecedensa nalaze ako li, li, ili, ukoliko37 s jedne strane, a oblici glagola biti (6yner i u veznik pre-

tvoreno Oye?

s druge strane, ukazuje na tragove upitne

konstrukcije s učešćem glagola biti (jest) i u slavenskoj juridičkoj predaji. Drugi pak primjer juridičkoga kori-

štenja

glagola

čaja,

isp.

ecTbe,

biti predstavljaju

rus.

eCbTH

narj.

stvari

ecTb iz

nazivi

'imuénost,

miraza"

imovinskoga bogatstvo,

(ecbreBoH,

zna-

zaliha',

ecTHbIH,

ecTeB-

> Tj. cyniuii, % U 9TO?)

ne

ruskom

STO

ΟΥ̓Π166

između

izvorniku:

»SIBIIA€TCH

(T. e. ecTb)«.

podmeta

sTo

Dakle,

JIH

STO

izvorni

'to' i priroka

CVIIIHIM?

ruski

tekst

cyıuee 'saće'. U

(ecTb nema

ΠΗ spo-

nas bi ova-

kva veza između podmeta i priroka, formalnologički gledano, bila tautološka ukoliko bismo je preveli sa sponom: to jest suće, jer suće već znači 'koje jest’. Izvan logičkoga konteksta može se prevoditi sa sponom: to je suće. Druga je poteškoća što ruski jezik ima glagol aBJIIATECS koji ovdje znači 'esse, biti', ali ne tako

i ne

toliko

odmišljeno

kao

glagol

ObrTb

'esse,

biti'.

SlpusTbcsS

ne

možemo prevesti ni našim glagolom bivati jer i Rusi u istovjetnu filozofijskom kontekstu imaju ObiBaTrb 'werden'. Možda bi bilo najprikladnije uzeti naš sukladan glagol javljati se (bliskoznačan glagol pojavljivati se ne znači isto što i javljati se) koji i u našemu terminološškom sustavu ulazi u skup glagola označujućih sutstvovanje (u koji spadaju: biti, bivati, postajati, postojati, opstojati te nešto određenijega sadržaja imati, javljati se itd.). Ruski glagolski oblik cvrb koji se javlja i u Ivanov-Toporovljevu tekstu znači "jesu" — u smislu spone; u drugim filozofijskim kontekstima

imenica cyTb znači ’bitnost’. 3 Rus. 'ako'.

“8 U

ecnH

(+

prijevodu:

ecrb

ΠΗ),

'bit će.

i značenje drugoga veznika Npr. rus. ecJIH — Övner 'ako

112

U

JIH,HIIH,

navedenu u —

kon

Veznik

pravnom

implikativnim onda.

ecuu

znači

kontekstu

sudovima:

ima

’onda’,

HbIH, ecbTeBHK i “pravo, upućuju

o imućnu

čovjeku),

ecTuHo

’postoji,

ima?

zbiljski. Prirodno je što primjeri ovakve vrste na drugu ključnu riječ pravnih tekstova —

HCTE1L.«3? Ivanov

i Toporov

dva područja:

smještaju,

a) u područje

kao käz, b) u područje

dakle,

slavensko

jest

u

istine/pravde koja se očituje

istine/pravde

koja se očituje kao

imänje.

Od bitno pravnoga iuris:

kazuje,

glagola

dokazatelj,

dokaz,

dokazuje,

rukom

iskaz,

kazati stvoreni su termini ukaz

pokazuje

itd.

jer

pravda:

se

doslovce

taj jest (kri-

vac) U él. 60 Vinodolskoga zakona stoji: »Ako bi ki otel pokazati nikoga od nikoga zla tvorenja pred dvorom vola od nikoga inoga banda ili nike ine riči, ima tako reći dvoru: 'Ja tebi pokažuju takova od takove riči? ili ’Tebe

dim, da takov e učinil takovu rič. Ni drugoga ukazanja, ni vridno.« U čl. 22 istoga zakona (VZ) glagol kazati s trima pnedmecima tvori tri naziva različna pravnoga značenja: »Ako se ki prikaže (pojavi) pred dvorom pritče pokazanja ('radi prijave) ima pomaknuti svedoki i uka-

zati (dokazati)

da tako est.«

I u DZ

često

susrećemo

pravne obrasce: »da se kaže«, »da se kažu« i »da se nakaže« u značenju 'da se kazni', 'da se kazne i kaznit će

se'4 Ruski

pravni spisi razlikuju

nazive

Ka3Hb

’kazna’

i

Ka3Ha 'imovina; pričuvište imovine": »A sju gramotu deržy 3 Ivanov, Toporov, »O jazyke...«, str. 227, 228. Naša riječ ἰδέας znači 'pravi', a najčešće 'filius legitimus’ (koji se na poljskom kaže prawy syn, jer je u poljskom prawo 'zakon'). Istac je uz to i ’krivac, reus', isp. V. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-po-

vjestni

rječnik

(1908—1922;

pretisak

Zagreb,

Informator,

1975),

I,

str. 439.

40 »Vinodolski zakon«, str. 154. ^! DZ, čl. 109, 140, 142, 145, 149,

165;

144,

146,

147;

34. Zanim-

ljiv je povratni oblik glagola (kazniti se), koji se sve do danas očuvao u jeziku naših pravnih spisa. Ukoliko bismo ovaj povratni oblik iz obrasca htjeli »prevesti« (»pretvoriti«) u radni oblik, postupak bi tekao postupno: 1) kaznit će se (tj. počinitelj će kazniti samoga sebe) — 2) bit će kažnjen (tj. počinitelj će biti kažnjen

po pravdi, po Zakonu)

—

3) kaznit će ga (tj. sudska i izvršna vlast

kaznit će počinitelja). Budući pak da je zakon izraz opće volje, sva tri oblika u svojemu dubinskom značenjskom ustroju jesu bezlična (bez obzira na gramatičku pojavnost u povratnom, trpnom i radnom liku): kažnjavanje počinitelja vrši se u ime zakona, naroda, pravde, a zakon, narod, pravda pa i Prov i Gospodar nijesu konkretne osobnosti/ličnosti; čak je i krvnik tek oličenje neličnosne, krvave i slijepe pravde koja svoje lice otkriva kroza krvnika, dok sam krvnik svoje lice skriva preda drugim licima i počiniteljem.

113

VE kaznč«,

»So vseju

iti«. Drugi

vid

kaznoju

pojavljivanja

hoščju

kb nemu

slavenskoga

jest

na službu je

imanje.

Ima se ono što jest. IIpasıa i nije ništo drugo nego "živa imovina, blago", dok je npaBnuHa "blago kojim se samo

neki imaju pravo koristiti'“3 Odakle samo nekima to pravo? Od onoga tko kazuje pravdu, od pravdokasca, od nekoga tko je per definitionem prav. A tko je prav? — Akademijin Rječnik, poštujući pučko shvaćanje pravde, zaključuje:

sudac. dobar red, pristalost; ustroj, poredak ustana Kreti — vrhovni činovnik uprave; red sve-

mira, a odovud (ponajprije u Pythagore) svijet; ukras, ures'«, Emile Boisacq, Dictionnaire etymologique de la language grecque (Hei-

delberg:

Carl

Winter's

irie C. Klinckseick,

Universitätsbuchhandlung

1916),

&

Paris:

Libra-

str. 500.

2 Walther Kranz u 2. svesku Archiv für Begriffsgeschichte, Herausgegeber: Erich Rothacker (Bonn: H. Bouvier u. Co. Verlag, 1958) daje izvrstan pregled povijesti naziva κόσμ'ζ:. Pocev od ranodobne predodžbe kosmosa Kranz prati razvoj značenja i naziva kroza klasično, helenorimsko, ranokršćansko i srednjovjekovno razdoblje, istražujući i široko polje ove riječi (Wortfeld). 3 Uz

vaseljenu

književnih radžić,

126

isp.

starina

1975),

I, str.

ARj,

srpskih 184.

XX,

str.

602;

(1863—1864;

Đuro

Daničić,

pretisak Beograd;

Rječnik

Vuk

iz

Ka-

Mir U

kom

starocrkvenoslavenskom,

jeziku, riječ MHPB

kao

(MHP)

i u suvremenom

rus-

nosila je i nosi sadržaj lat.

mundus. Ova praslavenska i sveslavenska imenica osim ’mundus’ znači danas gotovo isključivo 'pax'. Prvo značenje potisnuto u zaborav od bliskoznačnice svijet ušču-

valo

se

u našoj

jezika riječ za

složenici

svemir.

U

nizu

indoeuropskih

κόσμος ima sastavnicu sav-: poljski wsze-

ch$wiat, naš svemir, albanska gjithesi (od gjithé ’sav’)%, njem. Weltall. Značenje 'mundus' imenice mir tek je drugotno; prvotno je ’pax’. Supostojeći slavenski nazivi mir 'mundus' i svijet 'mundus' umnogome se i razlikuju: mir je spokoj, svijet je

gibanje. U nekim

slavenskim

jezicima pod utjecajem pri-

jevodnih spisa dosta se rano počelo razvijati svjetno značenje mira: 'prostorni razmještaj svih ljudi istodobno živećih na zemlji. S početka su, razumije se, u takav mir ulazili samo članovi roda, zatim vasi te najzad najšire: sav svijet uopće (posve u skladu s grčkom riječju κόσμος koju su u ovom slučaju oponašali slavenski prevoditelji).5

Vrlo se lako mogu otkriti razlike između pučkih i knjižničkih predočaba o miru kao “ljudskoj zajednici". U ruskoj knjižničkoj predaji taj je ravnoznačan pojmu BceJteuHas i međe svodeći se na ’mundus’. U je tekao u obratnom smjeru. Čim

vo, preneseno

značenje

map od samoga početka tek s vremenom sužuje pučkom jeziku postupak se u riječi učvrstilo no-

(različno od ’pax’), MHp od uskih

međaša "rodovske zajednice' preko 'seoske općine postaje "bezobalna vaseljena’”. Mupe kao 'obitelj i MHpB kao 'spokoj' shvaćaju se gotovo istoznačno. Već od XII. stoljeća

— pa sve do danas — počinju se u ruskom razlikovati ΜΒΡΈ 'tišina' 1 MHpE 'općina', čak i u pisanju. Seoski je MHp?

'skup

Dok slušan ^ M.

prijateljskih

rodova

osvijetljeni svijet i čut. A.

Tako

F. von

biva

razlika

Godin,

koji

žive u miru.

gledan

između

Wörterbuch

i viđen,

svijeta der

mir

i mira i

albanischen

biva leži u

und

deut-

schen Sprachen (Leipzig: Otto Harrassowitz, 1930), I, str. 395; skupina pisaca, Fjalor shqip-serbokroatisht (Prishtin&: Instituti albanologjik i Prishtines, 1981), str. 352, O riječi mir piše Petar

Skok: II, str.

»Prvobitni

ie. pridjev

na

-r ocuvao

se u arb. mire

'dobar'«,

427.

5 v. V. Kolesov, Mir čeloveka v slove Izdatel'stvo Leningradskogo universiteta,

drevnej Rusi (Leningrad: 1986), str. 226—233 (MHP).

127

prvašnjoj praslici svijeta stečenoga okom i glazbi mira dosegnutoga uhom. Te prvotne slavenske praslike svijeta gube vremenom vezu s osjetilima koja ih oblikovahu, odnosno s gledanjem i slušanjem. Postupak stvaranja slike (praslike) svijeta biva uzdignut na razinu nutarnjega osjetila (um) koje iznutra — spoznajom, uvidom — stvara novu sliku svijeta. O tome zorno svjedoče i pravni nazivi u srednjovjekovnim pravnim spomenicima i listina-

ma.

Spisi i prijepisi

Ruske

pravde

bilježe taj razvoj. Od

pradavnih vremena svjedokom je na sudskoj raspravi mogao biti samo onaj tko je neposredno, »na licu mjesta«, vidio zločin. Takav se svjedok nazivao BHNOK'B 'ocevidac'. Viđenje leži u osnovi svjedokovih iskaza i sudskih dokaza.

Postupno,

u

mlađim

prijepisima

Ruske

pravde

BHIOKA

zamjenjuje nociyx? 'onaj tko je nešto čuo o zločinu; uhovjestac'. Sada se već i glas (slušano) uzima u obzir pri razmatranju sudskog predmeta. Od XIV. stoljeća pojavit će se i nama dobro poznati svjedok (svčdok#) 'onaj koji su-zna (s-vjedi) o zlodjelu', čak ako ništo nije ni vidio ni čuo. U prostornom značenju riječi mir označuje istodobno i prostorne međe poznatoga svijeta, i samu zemlju koja sobom otjelovljuje prostornost, i ljude koji na njoj žive. U srednjovjekovnoj je pnijevodnoj pismenosti izrazom MAJIBIH MHp? oznacivan "čovjek".

RADA gud

ćuje

Svjetlost je sila zračenja (izsijavanja) koje se zamjezrjenjem; odavde i srodnost riječi zora, zor, nazor,

prozračnost, zrak, zraka, zrjeti. Riječ svijet koja označuje rezultat zrjenja, postupno dobiva značenje onoga što je "poznato, spoznato', a i glagol vidjeti povezan je s glagolom vjedjeti 'znati'. Staroruski pisac Kirill Turovski, pišući o Evi koja je spoznala svijet uz vražju pomoć, suprotstavlja svčtE 'spoznaju, uvid, istinu* i Slovo ’Objavljenu Riječ, Istinu':

»OHa 60 or 3443 IIHTE«.

CBBTP

IIpHs, BbIJKE OT AHTOJA :CIIOBO

»Jer ona od zmijca svjetlost primi, čujete«.

128

CIIBI-

vi pak od anđela Riječ

Svčte je tako ne samo svjetlost, nego i svijet koji je vidljiv (Eva je progledala) i stoga može biti spoznat. Svijet je uvidanje, uvid bicä u njihovoj osvijetljenoj golotinji.

Svjetovi Slavensko

u slavenskom bajoslovlje

bajoslovlju

(mythologia)

poznaje

srasle

izraze

bijela zora, bijeli dan, bijeli svijet. Isprva vremenska određenja riječi (svijet*—>mrak) kasnije uključuju i prostorna značenja. Iz jedne od osnovnih oprjeka u semiološkom sustavu praslavenskih naziva gore — dolje nastala je i oprjeka nebo — zemlja.® Prvi član oprjeke ima pozitivan sadržaj, drugi — negativan. Nebu (koje je Polabljanima naprosto ’Welt’) pripadaju nebesni bogovi koji obitavaju u svjetlosti. Tomu gornjemu svijetu pripadaju Sunce, vidjelo i dan. Nebo je otjelovljenje muškoga načela (muž, otac) koje kišom i gromom oplođuje zemlju (žena, mati). Ova oprjeka svijetloga neba i tamne zemlje oličena je i u slavenskim bogovima Bjelobogu i Crnobogu. Svijetlomu gornjemu svijetu pripada, naravno, i bog Jarilo s bijelim cvije-

tom. Suncem, izvorom svjetlosti, zaklinjali su se slavenski svjedoci: sami bi iskopali sebi grob te se u otvorenom grobu lica okrenutoga Suncu zaklinjali. Svjetlo (Sunce) je jamac istinosti svjedokova iskaza i zakletve; ako se pak svjedok krivokune (laže), »umrijet mu je na tom mjestu«.7 Slučaj takva zaklinjanja zabilježen je čak početkom XVII. stoljeća. Po istoj oprjeci (gore — dolje) suprotstavljen je zemnomu svijetu (kao pozitivnu) podzemni, donji svijet. Pod-

zemni

se svijet

nazivlje

i npencnonHss,

bezdan i pakao

'smola'. Preispodnjaja je zasjenjeni svijet, tj. nesvijet, a ako se kojim slučajem u njoj i nalazi svjetlost (kao što je slučaj u kršćanskoj nauci), onda ona donosi smrt, a ne život (vječni oganj). Pravi svijet jest mir svjetlosti — raj, suprotstavljen praslavenskomu carstvu mrtvih — nav&. 5 Vjačeslav Vs. Ivanov, Vladimir zykovye modelirujuščie semiotičeskie 1965), str. 98—100.

N. Toporov, Slavjanskie jasistemy (Moskva: »Nauka«,

7 Igor Nemec, »Raskrytie ponjatijnogo jadra slova pri českom analize jazyka drevnego perioda«, Etimologija 1984 kva: AN SSSR & »Nauka«, 1986), str. 158, 161.

leksi(Mos-

129

Etimologija

svijeta

Naš svijet potječe od praslavenskoga

koji je u pnijevojnim stupnjevima tri praslavenske osnove svanuti; osvit, svitanje;

tina,

prosvjeta,

korijena *svbt —

dao *svit- i *svét-. Sve

zastupljene su u našem jeziku: svjetlo, svjetiljka, svijeća, svje-

prosvjetljenje,

prosvjetiteljstvo.

Slaven-

sko se značenje svijeta 'mundus' razjašnjava neznabožnošću Slavena: svijet se shvaća kao zemlja koju osvjetljava Sunce. Moć

kova

gledanja

odnosa

i viđenja

prema

bitna

svijetu.

je

pretpostavka

Gledanje

(zrjenje)

čovje-

razlikuje

se oda djelovanja i trpljenja premda skup uvida o svijetu (svjetonazor) može uijecati i na čovjekovo djelovanje i na trpljenje. Praslavensko *zpr- niži je prijevojni stupanj od »ie. *gher- 'sjati, svijetliti’. Ovo prvobitno značenje očuvalo se još u zora, zrak, zraka, dok se u nižem prijevojnom stepenu značenje 'gledati' razvilo prema semantičkom zakonu rezultata. Iz osvjetljenja slijedi gledanje.

Jedno

Svijet

bez drugoga je nemoguće«.5

u filozofiji

Naziv svijet po svojemu dubinskomu značenjskomu filozofijskomu ustrojstvu — kao i po površinskomu — ulazi u IV. skupinu slavenskih filozofijskih naziva: I.

glagoli

bivanja:

biti,

II.

glagoli

možnosti:

moći,

III.

glagoli

znanja:

vjedjeti, znati, misliti, mnjeti, sumnjati, umjeti ...

IV.

glagoli

gledanja:

vidjeti, zrjeti, motriti, uočiti, javiti...

V.

glagoli govorenja:

stati. htjeti...

reći, kazati...

8 Skok, ERHSJ, III, str. 662, 368, 369. Etimolog Aleksander Brückner dovodi i cvijet u posrednu vezu sa svijetom jer prvotno označivaše ono 'što svijetli, sja, blista’; isp. A. Brückner, Stownik Etymologiczny Jezyka Polskiego (Kraków: Naklad i Wtasnošć Krakowskiej Spótki Wydawniczej, 1926), str. 535. 9 Opsežnije o klasifikaciji slavenskih filozofijskih naziva viu poglavlju »Nazivlje u sustavu«. djeti

130

VI.

glagoli

činjenja:

VII.

glagoli

uzimanja:

tvoriti, činiti, djelovati, praviti... hvatati, jéti...

VIII.

glagoli

stavljanja:

djeti, metnuti, poloziti, staviti...

U

IV.

skupinu

spadaju

filozofijski

nazivi:

vid,

uvid,

privid, zor, nazor, zrjenje, svijet, prosvjetiteljstvo, predodžba, razmatranje, pojava... O uzajamnoj srodnoznačnosti glagola i imenica ove skupine taka iz različnih jezičnih područja. Naziv svijet (svčte) susrećemo slavenskim filozofijskim spisima.

svjedoči

i niz

poda-

još u srednjovjekovnim

Huyrome pizOVMA YRCTHEHILE, HEO. PIZOYMh CHZTh O IECTH ZOVISH CAORECHON; COVNpOTIIEG NAKI HEpIZOVNIE TAMA 1€CTb. IKOME 50 cHRTÀ AHUICHICHb TBMA IECTb, CHIJE H PAZOYMA AMIMEHIG MOMMICNOV TEMA IECTR. »Ništo od uvida štovljivije nije jer uvid svjetlost jest duši umnoj; protivno opet nevid tama jest. Kako pak svjetlosti lišavanjem tama jest, tako i uvida "čavanje

misli

tama

jest.«1"

Tu je naziv svčte (u izvorniku: svétp) jedan od osnovnih pojmova srednjovjekovnoga mišljenja. Koliko god polazio od jasnih i razgovjetnih Aristotelovih oglagolanija

Οὐ τηγοξίοα,

), srednjovjekovni

mislitelj podliježe oprjeko-

tvorno-istoznačnu, prispodobnu mišljenju. Zasadnoj ci čovjek — Bog (u kojoj je drugi član i izvir i uvir ga: Bog stvara čovjeka te čovjek na koncu svijeta u Boga), zapravo: prividu oprjeke, jer je prvi član čan drugomu samo pnivremeno — pridružuju se oprjeke: ljudske stvari — Božje Filozofa); riječ — Riječ; stvarnost — Zbilja; tvar — Duh; svjetovno — Sveto; istina —

stvari

(isp.

nauk

oprjeprvouvire orpjedruge

Konstantina

Istina;

* Stojan

Novaković,

Srpsko-slovenski

zbornik

iz vremena

de-

spota _ Stefana Lazarevića (Zagreb: JAZU, 1877), Starine JAZU, knj. IX, str, 24. To su prve dvije rečenice poglavlja »O tome što jest uvid«. Stari naziv razume prevodim kao uvid zbog značenjske srodnosti sa svjetlom (kojemu je u tekstu suprotstavljena tama), Inače, u to doba razump znači 'spoznaja'.

131

mudrost — Mudrost; tama — Svét»... Svi članovi oprjeka s desne strane (pravedne, muške strane i u kršćanstvu i slavenskom bajoslovlju) samo su različni vidovi očitovanja istoga: Riječ jest zbiljska, duhovna, Božja, sveta i mudrosna Istina. Članovi s lijeve strane također su, u biti (točnije:

u bezbiti) istoznačni.

Desno

jest, lijevo

biva.

Čak i onda

kada u svojemu bivanju lijevo samo privremeno jest, ono svoj bitak duguje desnomu: riječ jest po Riječi, istina jest po Istini, čovjek jest po Bogu. I tama jest po Svetu uvida.

Svijet

kao

prispodoba

bitka

Predodžba svijeta kao prostora ispunjenoga svjetlošću umnogome je prispodobiva s bitkom. Što znači bitak? Razmotrimo to na primjeru odnosa osnovnih ontologijskih naziva bitak, biće i bit.

Biće

je

suće. Ako

svako

"pojedinačno

jest',

odnosno

jesuće

ili

je biće naprosto suće (i ništo više i ništo manje),

čini li biće bićem isključivo činjenica da jest? Čini li bi-

ćem

njegovo dästvo, njem. Daßheit?

I: je li to dastvo is-

ključivo »njegovo« dastvo? Osim dastva, biće bićem čini i njegovo Stöstvo, njem. Washeit, ukažljivost na ono što biće jest, ono što po kojemu se jedno biće razlikuje oda drugoga. Glavna sasto-

jina štostva sačinjava pitanje

postavi

bit bića. Što jest bit? Ukoliko se

na ovakav

način

(s ovim

u biti ne razlikuje od bića: zbog ovoga

jest), onda

se bit

što jest bit biva

uznesena na razinu bića. To logički nije dopustivo (niti ontologički), jer bi se prvotni odnos pretvorio u odnos nad-biće — biće u kojemu se gubi navlastita (kakvostna) razlika između ontoloških naziva. Što jest bitak? I: je li pitanje postavljeno na ovakav način — s ovim jest koje je navlastito i svojstveno biću — uopće primjereno bitku? Je li moguće odrediti 'defi-

nire': bitak jest...?

Ne

bi li se na taj način

bitak sveo

na biće? Ne čine li to upravo oni koji pod nazivom biće osim sućega podrazumijevaju i sam bitak? Pojam (npr. bića) čini uspostava veze (spone) između višega, rodnoga pojma (genus proximum) i vidne razlike (differentia specifica). Sama kategorija bitka logički je nezahvatljiva i pojmovno neodredljiva. Zašto? Zato što bitak nema višega,

132

rodnoga pojma: upravo je bitak sam viši, rodni pojam za druge pojmove. (Zbog toga, logički gledano, bitak nije pojam). Kako god određivali bitak, on ostaje neodređen

i neodredljiv.

Kažemo

li: Bitak je ono po čemu

biće jest,

»rodni« pojam ono, u stvari, nije pojam viši od bitka: i to ono u odredbi jest te biva spušteno na razinu bića kao onoga jesućega. Pojmovnologički neodredljivi naziv bitak moguće je, međutim predočiti analogno. Da bi bio pokazan (predočen, stavljen pred oči) odnos bitka, bića i biti,

bitak će biti uprispodobljen sa svjetlošću.!!

Bitak

je po-

put svjetlosti, providan, te omogućuje da sva pojedinačna bića postanu osvijetljena, vidljiva, različna po svojemu obliku i sadržaju. Bitak je čista providnost (prozračnost, prozirnost, proglednost) pa je kao takav nevidljiv. Biće

opstoji

1) zato što je osvijetljeno, vidljivo pa biva viđeno i 2) jer se sastoji od nekih sastojina. Glavna sastojina (ili sastojine) koja razlikuje jedno biće od ostalih tvori bit bića. Biće

tako

jest:

ἢ ako je vidljivo, osvijetljeno; II) ako ima bit o kojoj stoji, opstoji.

Biće koje nema

svoje

biti (bezbitno

biće) jednostavno

nije. Što je pak s bićem koje nije osvijetljeno i vidljivo, u kojemu ne prebiva bitak? Na ovo pitanje moguća su dva bitno različna odgovora: a) biće koje nije vidljivo (bezbitkovno biće, neosvijetljeno biće) nije. Ako ovako odgovorimo, izjednačit ćemo ontologijski položaj bezbitnoga bića s položajem bezbitkovnoga bića. Očito je da se radi o nesumjerljivim razinama neriješenoga pitanja; b) o biću koje nije vidljivo (bezbitkovnom biću) ne može se smisleno reći ni da jest ni da nije ni dai jesti nije ni da niti jest niti nije; ne može se izreći smisleno bilo što. Mogućnost izricanja (da nešto jest i da nešto nije) ostaje jedino za područje osvijetljenoga, vidljivoga (bitka).

! O odnosu svjetlosti i filozofije piše razložno Bogoljub Šijaković u tekstu »O iskustvu svjetlosti«, Luča (Nikšić), 1 (1984), str. 43— 58. U istom broju donosi Šijaković i bibliografske podatke o ovom pitanju, kao i svoje prijevode filozofijskih tekstova s više jezika.

133

Pro&irujuéi prispodobu na ono Sto se suprotstavlja svjetlosti, na tamu naime (ili nebitak, ništo) kao neprovidnost, neriješeno pitanje dobiva svoju novu, proširenu razmjeru: tama (nebitak, ništo) po svojemu je položaju »jednakovrjedna« svjetlosti (bitku) jer: 1) obje — tama i svjetlost, bitak i ništo — jesu nevidljive. Svjetlost je nevidljiva, jer je providna, a tama jer je neprovidna. Ovdje dolazimo do bitna uvida u isti-

nost Hegelove tvrdnje o istovjetnosti bitka i ničega; bitak »jest« 2) način kako, je od

ništo; tama (nebitak, ništo) i svjetlost (bitak) na nekakav omogućuju — samoomogućuju — jedno drugo. Daontička razina ovoga (samo)omogućivanja različna načina na koji bitak omogućuje biću da jest. Pod-

ručje svjetlosti (Svijet, bitak) omogućuje

da budu

viđena

bića; tamu pak, kao i svjetlost, možemo gledati, ali ne i vidjeti. Iz spoznaje da pokraj bitka »postoji« i nebitak (ništo),

proistječe upit: u kakvu su odnosu

bitak i nebitak?

Za-

čudo, postoji »određen« odgovor: oni su u odnosu su-ništenja. Na međi tame i svjetlosti, u osvitu, bitak ništi ništo, a na sumeđi svjetlosti i tame, u sumraku, ništo ništi bitak tj. bitak prelazi u zaborav (usp. rus. 34Ö6bITb

’zaboraviti’ pak)

bivati,

od Oprrb

ništenja

njem.

—

+ 3a

nastajanja

werden,

lat.

“biti iza’). Za sam i nestajanja

fieri,

grč.

—

tok postoji

Ytyveovo:

(postunaziv

, Može

se dakle reći da bitak u svojoj »bitkovnosti« i ništo u svojoj »ništovnosti« nose mogućnost da bivanjem »nastaju« ono ino 'alterum'. bitak

nebitak (ništo)

Ako je svijet kao osvijetljeni prostor primjeren bitku, onda u taj svijet ulaze sva bića i njihovi međusobni od134

nosi. Biće kroz ono jest najtvrde svjedoči o svojoj ukorijenjenosti u bitku, noseci ujedno u sebi moguénost bivanja inim, tj. nebićem u nebitku. Ipak, bitak je najuprisutnjeniji (»najgušći«) u onome biti bića. Isto je tako svjetlost najsvjetlija pri svijetlećem predmetu: svijeća svijetli najjače oko sebe. Predmet — osim što biva osvijetljen — i sam zrači svjetlost i biva očitovalištem svjetlosti, svjetlom. Kao što upravo biće najtvrđe potvrđuje prisuće bitka pri sebi, tako i svjetlost postaje najizraženija pri svjetlu (osvijetljenu predmetu). Svjetlo (tj. biće) je zračilište svjetlosti, ali nije istobitno sa svjetlošću: svjetlo nije providno. U prijašnjim razmatranjima filozofijskoga nazivlja ustanovljena je stanovita primjerenost i supripadnost slavenskih naziva istina, bitak, odnosno biće. U svijetu u kojemu svjetla (bića) najjače svjedoče o svjetlosti (bitku), gdje je mjesto/prostor istine? Ako je istina ono što jest, u kakvu je ona odnosu s bićem koje je također ono što jest? Dok je biće omeđeno isključivo jesućim, istina preseže jesuće i ulazi u svijet odnosa jesućega i nejesućega, jesućega i jesućega, nejesućega i nejesućega. Istina govori o odnosima istosti. Ovaj govor dovodi istinu u bitnu ovisnost o jeziku: tako u jeziku i nebitak biva bitkom; govori se o neizrecivome; govori se da se o neizrecivome ne može govoriti pa taj govor biva istinom. Jezik tako biva i svjetotvoran i bitkotvoran i istinotvoran. Ali ujedno i ništotvoran i lažotvoran. U svijetu osvijetljenih bića sve je vidljivo osim same vidljivosti, a zapravo je najvidlji-

vija nevidljivost

vidljivosti.

Odrediti svijet kao svjetlosni prostor ispunjen svjetlima (bićima) izgleda ipak neskladno. Jer, da bi spoznajuća svijest znala — da bi uopće bilo vjedljivo — gdje jest svjetlost, mora predznati (predvidjeti, imali pred vidom) tamu. Ako svijet hoće biti svijetom, on će obuhvatiti sve: svijet

biće (süce)

a

bitak

\

bivanje

nebitak

135

i svjetlost i tamu i svijest (koja ih raspoznaje kao različne a opet, u biti ili bezbiti, iste). Svijet je zapravo »videnje ničega«: to je nad-motrište koje — iznad svjetlosti i tame — vidi oboje kao sve, cje-

lokupnost.

136

Svijet sadrži

sve.

Slavenska

Značenje

»duša«

mmm

mmm

»duše«

Riječ duša u našem suvremenom jeziku — poput koje god druge riječi hrvatskoga ili srpskoga jezika — nije jednoznačna. O toj nejednoznačnosti (višeznačnosti) duše svjedoči i do sada najopsežniji rječnik jednoga slavenskoga jezika — Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (ARj) Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Naša riječ »duša«, bilježi ARj, nosi slijedeće sadržaje: — 'anima',

—

'animus',

— — —

'srce', "nutarnja ’tovjek’,

—

’osobit vonj,

Popis

navodi

svjesnost',

sadržaja

ΑΒ],

kojim riječi

čovjek duša,

koji

dise’.! potkraj

XIX.

stoljeća

nije time i konačan,

Koji je od navedenih sadržaja prvotan, najstariji? U kojemu se slavenskom spisu i kada pojavljuje riječ »duša« prvi put? Koje je značenje ova riječ tada imala? Odgovore na ova pitanja može pružiti samo jezikoznanstveno i semiotičko istraživanje starocrkvenoslavenskih (stcsl.) tekstova najstanijega razdoblja. Nedvojbeno je da riječ »duša« u današnjemu općeuporabnu značenju ulazi u niz riječi (naziva) stvorenih 1 Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1884—1886), dio II, str. 896— 901. * Spomenimo ovdje i 'dah' kao jedan dio značenjskoga polja riječi »duša«. Proizvedeni oblici od »duše« (izvedenice od milja, umanjenice itd.) također su vrlo česte u ophodnu jeziku.

137

sukladno grčkim biblijskim (najčešće Novozavjetnim) nazivima. Duša je prava semantička prevedenica grč. ψυχή. U najstarijim stesl. bogoslovnim spisima značenje je duše suodređeno: , a) izrazima suznačna sadržaja (ἀμ: 'duh', srbdbce srce); b) izrazima protuznačna sadržaja (télo tijelo", plete ’put’). Na rastvaranje i preoblikovanje praslavenskoga i općeslavenskoga svjetotvorivog jezičnoga sadržaja odsudno je i usudno utjecao čin pokrštenja Slavena u IX. stoljeću uz prijevode Novozavjetnih i drugih (npr. pravnih) spisa s grčkoga na stcsl. jezik. Praslavenske riječi doživljuju (ili: trpe) značenjske pomake koji će ostati vidni do dana današnjega u slavenskim jezicima. Slavenski (stcsl) jezik podliježe tako onomu kršćanskomu utjecaju kojemu su već bili podlegli i drugi indoeuropski i neindoeuropski jezici (koptski, gotski, starovisokonjemački, armenski, gruzijski...); u slavenske se riječi —— pisane slavenskim pismom (glagoljicom, ćirilicom) — ulijevaju novi, općeeuropski kulturnofilozofijski judeokršćanski sadržaji. Ondje gdje nije bilo izraza sukladna grékomu teoloskofilozofijskomu nazivu (koji je opet, sa svoje strane, pretrpio hebrejski utjecaj) stvaran je ili izvođen nov slavenski naziv ili je pak preznačivan već postojali. U niz takvih preznačenih riječi ulazi i »du$a« jer »duša« i »duševnost« kao načela suprotna »tijelu« i »tjelesnosti« (pa i sama oprjeka duševno «—? puteno koja se susreće u mnogima srednjovjekovnim slavenskim bogoslovnim i mudroslovnim spisima, a koja se i u suvremenoj anglosaksonskoj filozofiji psihologije donekle preinačeno pojavljuje pod nazivom mind-body problem) zapravo ne ulaze u sustav praslavenskih i općeslavenskih

značenjskih oprjeka, Kršćanski značenjski rez u praslavenskoj riječi kroza koju se izricala i slavenska neznabožačka slika svijeta naglašuju

i suvremeni

nov i Vladimir Toporov:

ruski

znanstvenici

»Oštar prekid

Vjačeslav

u kulturnoj

Iva-

povi-

jesti svih slavenskih naroda na odsjeku od kasnoga praslavenskoga jezika k ranim slavenskim kulturama, zabilježenima u pisanim izvorima nakon prihvaćanja kršćanstva, čini posebice zamršenim problem rekonstrukcije sadržaja teksta, tj. one semantičke poruke, koje su pravila kodiranja na nižim razinama bila već opisana ranije. Otuda proistječe nužnost istraživanja i rekonstrukcije se-

138

mantike tekstova u &irokom smislu, koji predstavlja uspostavljanje drevne slike svijeta.«® Slavensko bajoslovlje (mythologia) ne pruža dostatnih

potvrda

za

postojanje

»duše«

bilo

u

biblijskom

bilo

u

filozofijskom njezinu poimanju. Međutim, ono nam pruža mnogo razvedeniju i inačiju praslavensku sliku svijeta, u kojoj i predodžba »duše« ima svoje mjesto.

»Duša« u praslavenskoj slici svijeta —

po Šinkaruku

i Popoviču

Kao što pokazuje nemalobrojna građa, na određenim stupnjevima svojstveno pripisivanje čovjeku ne

povijesnokulturološka razvoja narodima je jedne, nego nekolikih

»duša«,4 Zapaženo je da mnoštvenost »duša« pretpostavlja nerazvijenost oprjeke duša — tijelo. Mnogi europski istraživači ukazuju da je negativnu ulogu u sabiranju i usus3 Vjačeslav Vsevolodovič Ivanov, Vladimir Nikolaevič Toporov, Slavjanskie jazykovye modelirujuščie semiotičeskie sistemy (Moskva: AN SSSR/»Nauka«, 1965), str. 6. Pod »niZim razinama« ovi znanstvenici podrazumijevaju fonološku i morfološku jezičnu razinu, koje su bile opisane u njihovu članku »K rekonstrukcii praslavjanskogo teksta« za V. međunarodni kongres slavista (1963. £.). Iz praslavenske slike svijeta Ivanov i Toporov izdvajaju slijedeće odredbene oprjeke: I) sreća — nesreća, život — smrt, tak — lih; II) desni — lijevi, gore — dolje, nebo — zemlja, zemlja — podzemlje, jug — sjever, istok — zapad, more — kopno, kopno — more; III) dan — noć, proljeće — zima, sunce — mjesec, svijetao — taman (bijel — crn, crven — crn), oganj — vlaga, suh — mokar, zemlja — voda; IV) svoj — tud, blizak — dalek, kuća — šuma, muški — ženski, stariji — mlađi, preci — potomci, svet — svjetovan. Ako bismo sadržaju kršćanske oprjeke duša — tijelo htjeli pronaći sukladnu oprjeku iz praslavenske slike svijeta, onda bi joj — u nekim vidovima — najbliža bila oprjeka život — smrt. 4 U ovom odjeljku sažeto ćemo prikazati dosadašnje rezultate istraživanja suvremenih semiotičara, jezikoznanstvenika i filozofa, posvećenih praslavenskoj slici svijeta, iznijevši, naravno, i vlastit sud o ovom pitanju bitnom i za istraživanje slavenskoga filozofijskoga nazivlja. Oslanjamo se posebice na izvrsno pisano poglavlje »Čovjek u svjetonazoru drevnih Slavena. Običajnosne, estetske i pravne predodžbe« koje su napisali ukrajinski akademik V. I. Sinkaruk i M. V. Popovič u knjizi Istorija filosofiji na Ukrajini (Kyjiv: Naukova dumka, 1987), t. I, str. 41—46. (Krace-

no: Sinkaruk,

Popovič).

139

tavljivanju građe .odigralo preduvjerenje onih etnografa koji su unaprijed izlazili s tipično kršćanskom predodzbom o dvojnosti duše i tijela. Pri klasificiranju »duša« čine se pokušaji odvajanja tjelesnih (tvarnih) i netvarnih »duša«. Jamačno je potrebno utočniti: riječ je, očito, ne o antitezi »tvarno — duhovno«, nego o arhaičnoj antitezi »vidljivo — nevidljivo« koja je stadijalno najranija. Mogućnost postojanja nekolikih »duša« u Slavena zastupalo

je više znanstvenika." Pretpostavka o »mnoštvenosti duša« u slavenskom neznabožaštvu može se zasnivati na pomenu »nečistih« pokojnika, daćama uza sahrambenu obrednost te pučkim predodžbama o funkcijama ljudskoga tijela. Čovjekova fizička smrt i njegov gubitak života, sukladno narodnim uvjericama, još nisu označivali njegov konačan nestanak. Ukoliko se ne izvrši određen obred sahranjivanja,® čovjek se nakon smrti mogao pretvoriti

u vampira/upira, lik poznat u cijelom slavenskom svijetu. Vampir je mrtav, ali ne u kršćanskom predočivanju. Njegovo tijelo nije lišeno stanovite životne sile. On može jesti, piti, kretati se. Vampir se nalazi u istom razredu sa stokom i domovim ('kucnim duhom'), pa ipak: kućni je duh nevidljiv — može biti viđen samo kroza zube zubače.? Stoga, osim života u čovjeku postoji i vegetativna,

5 Šinkaruk,

Popovič,

str. 41

(s navodima

djela).

ὁ Riječ sahraniti znači 'sačuvati«. Od istoga su korijena i slijedeće riječi: hrana, prehrana, othraniti, pohraniti itd. Neke od ovih riječi imale su žrtvenoobredno značenje u Slavena (kao i riječi: pir, dar, žir, žito od glagola piti, dati, žiti). * Ova odredba vampira donekle odstupa od Rybakovljeve periodizacije slavenskoga neznaboštva. Na osnovi analize srednjovjekovnoga Slova o idolima Rybakov predlaže razložnu periodizaciju slavenskoga neznaboštva na četiri razdoblja: 1) doba prinašanja žrtava vampirima i bereginjama, 2) doba štovanja boga Roda i njegovih rožanica, 3) doba Perunova bogoštovlja i 4) doba nakon pokrštavanja kada se Slaveni »potajno« mole mnoštvu bogova na čelu s Perunom i Rodom, »Vampiri i bereginje jesu drevna, arhaična imena oličenja dvaju suprotstavljenih načela: zla i dobra, neprijateljskoga čovjeku i zbrinjavajućega čovjeka. Vampiri i bereginje jedini su predstavnici vanjskoga svijeta; tu, u tom arhaičnom sloju. priroda se diferencira ne po takvim kategorijama kao što su gajevi i izvori, sunce i mjesec, oganj i munja, nego tek po načelu odnosa prema čovjeku: zli vampiri koje je nužno udobrovoljavati žrtvama, i dobre bereginje kojima je također potrebno »polagati trijeb« (tj., 'prinašati žrtve': naš glagol upotrijebiti te imenice potreba, trebanje itd. potječu od staroslavenskoga korijena koji je imao izrazito žrtveni sadržaj, AK) ne samo kao zahvalnost, nego i da bi one očitovale svoju naklonost prema čovjeku«, Boris

140

zivotinjska, nevidljiva sila Zivotnosti koja se nakon smrti može naći i učiniti čovjeka vampirom. Mutne predodžbe o takvoj sili do danas su sačuvali seljani: »Životinja ima

isti duh, samo je nekräten«.® Drukčije se živomu suprotstavlja drugi vid »n8éisti« »navija«, nevidinčića i ostalih općeslavenskih »nekrštenih« bića. Ova vrsta nije vezana uza simboliku nevidljivoga, naprotiv: oni su posvema nalik živim ljudima, ali ne mogu dobiti smrt budući da su umrli nekršteni. Jasno, u neznabožačko doba nije bila riječ o krštenju, nego o iniCijaciji, obredu vezanu uz prisvajanje imena. Inicijacija se u većine naroda prihvaćala kao smrt i drugo rođenje. Obred nedvojbeno vezan s bolnim kušnjama i gubitkom svijesti protjecao je, pretpostavljamo, u hižici smrti, koja se u istočnoslavenskim skazkama predočavala kao »izbica na kokošjim nogama«. Tek nakon inicijacije i dobivanja imena čovjek je postajao punopravnim članom zajednice, osobom (licem, ličnošću), Bajni je odraz »mnoštvenosti duša« i motiv uskrsnuća uz pomoć mrtve i žive vode. Mrtva voda vraća čovjeku životne funkcije, junak iz skazke diše, rane mu zacjeljuju, ali on je mrtav poput vampira, opsjenara. Živa mu voda vraća njegovo ljudsko obličje i on postaje živ u punom smislu riječi. Poznati su brojni primjeri »vračarskih čina« nad imenom, sjenom i tragom čovjeka, odnosno nad njegovim prikazom; ime se čak smatralo nevidljivom crtom osobnosti, lica (da bi čovjek bio pogubljen, njegov su trag iskapali i spaljivali, zaziđivali u zid peći, vješali u dimnjak i slič-

su

iskapale

njegov

trag i čarale nad njim). Sličan se običaj danas u sjevernoj Bosni (tzv. »nibaca«).

no.

Da

bi opčarale

sačuvao

sve

Znači,

može

se

momka, reći

da

djevojke u

slavenskom

do

svjetonazoru

nije bilo predodžbe o jednoj duhovnoj supstanciji čovjeka, o »duši«, suprotstavljenoj tvarnomu supstratu — tijelu, nego je bila složena predodžba: 1) o čovjeku kao živu, realnu biću; 2) o organičkoj, vegetativnoj, životinjskoj sili nevidljivoj iza prirode; Aleksandrovič Rybakov, Jazyčestvo drevnih slavjan (Moskva: AN SSSR/»Nauka«, 1981), str. 16, 17. O predodžbi vampira u našemu pučkom predanju vidjeti T. R. Đorđević, Vampir i druga bića u našem narodnom verovanju i predanju, Srpski etnografski zbornik (Beograd, 1953), knj. LXVI.

3 Šinkaruk,

Popovič,

str. 42.

141

3) o neponovljivoj ljudskoj osobnosti, o ljudskom liku, o društvenoj bitnosti koju su poistovjećivali s imenom, likom, sjenom i tragom, K

ovomu valja pridodati i 4) ono što preostaje i što se nalazi nakon smrti i očistiteljskih obreda, navlastito »duša pokojnikova«, »protučovjek u protusvijetu«. Postoje podaci o tome da je drevnim slavenskim predodžbama bila svojstvena vjera u seljenje duša (metempsihoza). Na to ukazuju i etimološka istraživanja izraza

vezanih uz riječi baba i djed; tako je ruska GaGouka 'noćni leptir? mišljena kao utjelovljena duša ninoj lozi. Naša biljka majkina dušica "thymus

predaka

po

serpyllum"

žeima

niz narodnih imena: babina dušica, materina dušica, materinka, duša, dušica itd. »Iz različitih imena ove biljke jasno je da je to senovita bilika, i da stoji u vezi sa starinskim božanstvom Baba (Terra Mater)«.? Razlikovnom crtom neznabožačkoga od kršćanskoga pomena na mrtve bilo je to às, sukladno kršćanskoj predodžbi, duša umrloga čuva osobne značajke, između ostaloga i ime. Za neznabošce (ne samo slavenske) svijet pokojnika bijaše bezličan:

žine

»Bezimenost i predodžba umrlih kao anonimne mno(nazivi pluralia tantum) bitna je za pučke pomene

jednako

kao

ime

za

crkvene

pomene.«!0

To je posve prinodno u svjetlu pretpostavke da »duša«, osobnost vezana uz ime, nije istovjetna s gostom, »svojim-tuđim« umrloga pretka. Ovu pretpostavku potvrđuju podaci o obredima sahrane. Tradicionalni elementi slavenskoga obreda sahranjivanja, očuvana i u kršćanstvu na slavenskim zemljama, jesu tri pomen-dana: treći, deveti i četrdeseti (ukr. TpeTHHa8, NEB ATHHA, COPOKOBHHA), Smisao žalosti prvoga dana posve je razumljiv: oproštaj od života čovjekova. Razjašnjenja ostalih pomen-dana obično su zaboravljana. U vrlo starom polukršćanskom razjašnjenju možda su se 9 Veselin Čajkanović, Rečnik srpskih narodnih verovanja, rukopis pripremio i dopunio Vojislav Đurić (Beograd: SKZ & SANU, 1985), str. 170. ! Isp. O. A. Sedakova, »Pominal'nye dni i stat'ja D. K. Zelenina 'Drevnerusskij jazyčeskij kult ’zalo2nyh’ pokojnikov'«, Problemy slavjanskoj étnografii (Leningrad, 1979), str. 127. Navedeno prema Šinkaruku, Popoviču, str. 42.

142

očuvali ostaci neznaboZackoga osmišljenja pomenskoga obreda. Na treći dan mijenja se lik umrloga, na deveti — »raspada se tijelo« na četrdeseti — »trune srce«.!i Može se pretpostaviti da je treći shvaćan kao odlazak lika-osobnosti, a deveti kao odlazak vegetativne životne sile. Treći je dan (oproštaj s likom) prolazio sa strogim obredom kao sustav orgijastičkih čina koji su uključivali smijeh, piće od hmelja, glazbu, pjesmu, igru i spolnu slobodu, tj. ritualizirane oblike »nedruštvena« ponašanja, život u »naopakoj zajednici«. Travestijski značaj priprave za oproštaj trećega dana potvrđuje da je treći dan bio dan odlaska osobnosti-lika; osobnosti koja se razumijevala ne više kao vanjski izgled, nego kao pojedinac socijalno određen putom inicijacije. Orgijastički čini uoči trećega dana »uvijali su« traku života unatrag, oslobađajući umrloga od imena, a zatim i od socijalnih veza. K. Moszynski sabrao je i usustavio veliku građu o slavenskim pučkim predodžbama Ὁ različnim funkcijama čovjeka u vezi s tjelesnim organima. Ta građa dobro potvrđuje gornje postavke. Moszynski zapaža da u svih Slavena analogon rus. CJIBILHAaTE ("čuti") znači i 'osjećati, predosjećati', a BUNETb 'razumjeti' i etimološki je vezano uz BejeTb ('vjedjeti, wissen’): »Duša vidi, a srce čuje«.! U Slavena postoji sinkretička ideja »viđenja-razumijevanja« Duša koja vidi i razumije poistovjećivana je s glavom, a ponajprije s okom, Točnije: vid i viđenje kao navlastitosti čovjeka po zakonu arhaičnoga poistovjećivanja asociraju glavu i oko. Vidjeti je navlastitost duše i osobnosti koja ne samo vidi, nego i, djelujući a svijetu vidljivoga, sama jest vidljiva. Obrnuto: čuti je djelovanje u svijetu nevidljivoga,. odavde veza ćućenja sa srcem, tj. »središtem« čovjeka. U Slavena se srce, općenito govoreći, terminološki razlikuje od ostalih iznutrica, koje su se i nazivale utroba, Ako »duša«-život asocira srce, onda »duša«-vegetativna. sila asocira »utrobu«. Na taj se način pokazuje začuđujuća sukladnost sta-

roslavenskih

predočaba s osnovnim

i! Ukr. vina cTnisara (za njeti, sahnuti' i donekle mu je

kim); blizak

Aristotelovim

postav-

znači 'venuti, čeznuti, kopnaš glagol ginuti iz frazeo-

logizma ginuti iz očiju (netko nekomu). 2 Rus, Iyuıa BHIHT, a cepe cimi.

143

kama

o duši,

prema

kojima

postoje

umni,

ćutilni

i vege-

tativni dijelovi du&e.!3 Osim ovih »duša« postoji i ono što ostaje od čovjeka nakon njegova odlaska »na onaj svijet«. »Onaj se svijet« naznačuje maglovito: kao »ino neznano Zivljenjce« i »drugo, vječno, neznano čudašce« (iz ruskih tužaljaka), Dva su svijeta povezana cestom — »gostinjcem« — u značajci kojega se može vidjeti odzvuk puta k sjeveru (pokojnike su vozili na sankama). Kao što je živomu određen »Svoj vijek«, tako je »gostu«, pokojniku namijenjeno »vječno Zivljenjce«. Arhaični svjetonazor nastoji »nevidljivo« označiti preko nijekanja crta navlastitih »vidljivomu«. Motiv prijelaza čovjeka u »donji svijet« k precima, nemogućnost umrlih vidjeti »gosta« i odsutnost susreta povezuje se s motivom užasna proziranja što se okončava za živoga kao uništenjem. Kada je riječ o krugotoku ljudskih života, duše budućih ljudi povezuju se (asociraju) s pticama koje nastavaju vrhove svjetskoga drveta, a duše umrlih s podzemnim carstvom. Moguća je istodobno i oprjeka na jednoj razini: poistovjećenje neba s pasištem kakvim se pričinjao »Zivot na ovom svijetu« starim Indoeuropljanima (isp. »polje bezmjerno, vuci nebrojeni, pastir rogat«). Dio obreda oproštaja od odgovarajućih duša u Slavena-neznabožaca događao se nakon sažizanja kada je tijelo već bilo spaljeno u »pročistiteljskom« ognju pa se našemu suvremenomu mišljenju može činiti da su se duše obavezno javljale kao bestjelesne i netvarne. Ipak arhaično mišljenje operira drukčijim oprjekama, njemu je svejedno je li duša tjelesna ili bestjelesna. Ponajprije, nije se svaka od ovih duša predočivala u obličju odijeljena pojedinačna objekta. Slaven nije mislio da u svakom čovjeku sjedi vampir; životne funkcije koje su se preporađale »mrtvom vodom« i izgibale onda kada se »raspadalo srce« mogle su, prema njegovim predodžbama, steći utjelovljenje u tom strašnom biću. Žene su, u većoj mjeri od muškaraca, utjelovljavale »dušu«-srce, koje je funkcija »čuti«, ali su im, kao i muškarcima, navlastite sve druge ljudske značajke. Neznabošci ne odjeljuju duhovnu funkciju kao poseban predmet ili bitnost; ona istodobno Ὁ Šinkaruk,

Popovič,

str.

43. Aristotel

govori

o dijelovima

ili,

točnije, o možnostima duše. Trima gore navedenima valjalo bi pridodati i poZudni dio/možnost, npr. (De anima, T 10) i možnost kretanja po mjestu (De anima, B 2).

144

postoji i u čovjeku i u »opredmećenjima«. Tako se »duša-um poistovjećuje i s glavom, i s okom, i s imenom čovjekovim, i s njegovim likom-izgledom (sjenom, tragom), i s riječju koju je izrekao. To i nije svojstvo neodvojivo od pojedinca, budući da se utjelovljava u odvojene od čovjeka predmete: ono na što je čovjek pogledao, »bacio οἴκοι, već sadrži otisak te bitnosti. Jamačno u suvremenoj terminologiji za označivanje takve supstancije najbolje odgovaraju riječi »sila-bitnost« predmeta ili pojave. Ta »Sila-bitnost« pripisivana je istodobno i samomu predmetu i njegovim pretvorbama (između ostalih i simboličkim oznakama, što je osvješćivano i kao »inobitak«, pretvorba danoga predmeta).

Takvom

»silom-bitnošću«

raspolagali

su

ne

samo

u-

ljuđeni predmeti, nego i pojave »tudega«, neosvojenoga svijeta. To ne znači da arhaična svijest nije znala za razliku između živoga i mrtvoga, umnoga i neumnoga. Upravo obrnuto: u označenim kategorijama takva je razlika i mišljena. Naprosto su kategorije »tuđe — svoje« (natura — cultura) bile najvažnije, a svaka je podjela bila odnošajna s tim. Sila-bitnost čovjeka prelazila je na predmete koje je on dirao (pogledom ili čak mišlju); osvojenje prirodnoga

predmeta

predočivano je kao kompromis između ljudskih

i prirodnih sila-bitnosti. Posebnom su silom bile obdarene kovinske izrađevine: nož, sjekira i prije svega — oružje. O ovome svjedoče i zakletve oružjem, zabilježene

u starim

ljetopisima.

Kleli su se i sjekirom:

takvoj

pri-

sezi odgovara obred očišćujućega prebacivanja sjekire preko stoke za svetkovinskih obreda. Očito, mjerenje zemlje bacanjem sjekire nije bilo sa-

mo

utilitarni

čin,

nego

i obred

učvršćenja

okućnice

s

vlasnikom sjekire. Dvije međupovezane okolnosti određuju predodžbu drevnih Slavena o čovjekovu mjestu u svemiru: odsutnost dovršene oprjeke »duhovno > tjelesno, tvarno« i odnošajnost međe između »svojega« i »tuđega«,

Oprjeka »tijelo > duh« razvija se iz starije oprjeke »vidljivo

nevidljivo«.

Ali, kao

što smo

vidjeli,

ljud-

ske »sile-bitnosti« bivaju i vidljive i nevidljive. Pokazuje se da je protustavljenost svojega tuđemu i neprijateljskomu daleko bitnija. I opasni »nevidljivi« pokojnik može biti »svoj«, »gost«, a može biti i neprijateljska sila, vamDir, navija.

145

Socijalne

su

sredine. Prema

norme

»tudemu«

regulirale

odnose

unutar

»svoje«

se u slučaju potrebe mogla oči-

tovati bespoštednost. Bizantijski pisci podrobno opisuju razorne slavenske napade i istodobno s čuđenjem ukazuju na njima nerazumljivu blagost Slavena prema zarobljenicima. Nasljednici antičkih predaja kojima je rob bio »stoka koja govori« zaprepašteni su lakoćom s kojom u sužanjstvo odvedeni tuđinci postaju članovima »svoje« slavenske zajednice i uz određenu razboritost dobivaju slobodu. U društvu patrijarhalnoga ropstva nema tako razvijene socijalne suprotstavljenosti kao u klasičnim robovlasničkim društvima. Na ideološkoj, svjetonazornoj razini to se odražuje u nedovršenosti socijalnih i svih drugih međa: »tuđe« može i treba biti osvojeno, Odsutnost jasne antiteze »duh — tijelo« odlučujuće utječe na predodžbu o činu stvaranja: u arhaičnu svjetonazoru ne može biti stvaranja iz ničega. Stvaranje se očituje prije kao uređivanje, pri čemu je čovjek djelatan dionik i sudionik svjetskih događaja. Tok prirodnoga ciklusa stari Slaveni nisu zamišljali bez čovjekova djelatna udjela: čovjek je bio dužan pomoći silama svjetla nadvladati sile tame. Ovdje se pojavljuje dvojni stav čovjeka tradicionalne zajednice prema vječnosti, vremenu i suđbini. U arhaičnoj predodžbi svjetoporetka kultura oblikuje dvojne odnose prema vremenu. S jedne strane, vrijeme teče kroz pojedinca, pojedinac živi vazda u sadašnjosti; budućnost su i prošlost jednako nestvarne. S druge strane, »ja« je uvijek dio kakve socijalne cjeline, moj život ima smisao jednak smislu koji imaju svi predmeti i pojave za moj život, i »ja« čini svoj život poput svega što pripada »svojemu« svijetu kulture. U kulturama kojih osnovu čine zastojni socijalno-ekonomski uvjeti preteže prva crta — ćućenje bitka kao tijeka vremena kroz čovjeka. To je u određenoj mjeri navlastito svakoj tradicionalnoj zajednici, pa i u staroslavenskoj kutluri nalazimo osjećaj nestvarnosti prošlosti i budućnosti. »Općenito, kretanje u prostoru od svojega k tuđemu i kretanje vremena unatrag vezani su uz promjene u epskom svijetu: odlazak od »ovdješnjega« i »sadašnjega« rađa učinak izobličenosti, iskrivljenja epske stvarnosti. Neprijatelj zauvijek postaje većim i jačim od junaka, a često se javlja i kao čudovište. Putovanje pak u povijesnu prošlost, stanovito epsko plusquamperfectum, pre-

146

uvjerava nas u to, kao Sto bi se reklo, da je normalno stanje stvari samo ovdje i sada.«!* Arhaični se čovjek osjeća spokojno samo »ovdje« i »sada«. Međutim, svijet tradicije rada i suprotan osjećaj vremena. Predaje predaka i ideja »zlatnoga doba« neodvojive su od svjetonazora zajednice zasnovane na rodovskim vezama. To znači da je »ranije« bilo bolje, a da će »kasnije« biti gore. Promjene izaziva vrijeme i vremeni tijek i stoga se vrijeme kao samostojna supstancija pojavljuje kao svjetonazorna kategorija, koja nije istovjetna suprotnostima »svoje > tuđe«. Kao što prema duljini sjene određujemo vrijeme dana, tako i promjenama u čovjeku i zajednici mjerimo minulo vrijeme. Karakterizirajući »epsko vrijeme« bylina Dmitrij Lihačev govori: »Ovo je 'epsko razdoblje' stanovita idealna 'starina' koja nema nikakvih neposrednih prijelaza k novomu vremenu. U tom razdoblju ’vjeöno’ knezuje Vladimir, vječno žive bogatyri i zbiva se mnogo događaja. Ovo razdoblje, za razliku od skazkovnoga razdoblja, jest povijest, ali povijest nepovezana prijelazima s drugim razdobljima, ono

kao

da zauzima

'otočki'

poloZaj«.!?

Ono što se s motrišta kategorija kulture pojavljuje kao izolirano, »otočko vrijeme«, u svjetonazoru je samo način povezivanja prošlosti sa sadašnjošću. Bylinski epos

bijaše jedan od načina

davanja

etalona dovršenosti,

ide-

alne zajednice, etalona kojega je socijalna funkcija izjednačiti ideal sa sadašnjicom. I, obično, sadašnjost je gubila u toj usporedbi »Otočko vrijeme« kao da je sredstvo s pomoćju kojega se nadvija sjena u sadašnjosti od onoga vremena kada je »sve bilo dobro« (stara dobra vremena) i kojom se može odrediti koliko je vremena proteklo. I tu apstrakcija dobiva na snazi. Kao što stotine rađaju tisuću, tako i godina rađa »veliku godinu«, vrijeme kada izrasla sjena od prošlosti pokriva sav svijet, kada nastupa svjetska katastrofa što se čisti svjetskim požarom kao što život pojedinčev skončava »očistiteljskim« spaljivanjem. Μ skij

S. N. Nekljudov, fol’klor

SD. 1979);

S. prema

»Vremja

(Moskva,

1972)

Lihačev, ᾿ .

Poetika

Sinkaruku,

—

i prostranstvo prema

drevnerusskoj j

Popoviéu,

v byline«,

Sinkaruku,

str. 45.

Popoviču,

li literatur vf

Slavjanstr. 45, Moskva '

147

Ideja »cikliönosti bitka« prozimlje slavenski svjetonazor. Suprotnost između kretanja u vremenu kao »vječnoj sadašnjosti« i kretanja u vremenu kao »bivanju svijetom« kojemu čovjek pripada mijenja se u ideju cikličnosti što sve vraća »na svoje krugove«, tj. mijenja se na osnovi tradicionalnomu društvu navlastite predodžbe o nepromjenljivosti sucega. U religijskim koncepcijama gdje duh stvara tvarni svijet, postoji »motrište« s kojega otpočinje povijest sutovanja u vremenu. Takva je biblijska povijest stvaranja, takva je Zarathuštrina teologija koja »razaprema« vri-

jeme. Kada se rodi ideja stvaranja svijeta iz ničega, onda svijet stječe povijest, a ono što je »onkraj vremena« biva duhovnom supstancijom, izvorom stvaranja — bogom. U slavenskom svjetonazoru nema stvaranja, nema povijesti svemira, nema »prije vremena«. Postoji doduše «izvan vremena« kao prestvarajuće (tj. ponovno stvarajuće) i prestvarano načelo, kao »otočko vrijeme«, kao uzorak sukladno kojemu djeluju i ljudska povijest i »svjetski oganj«. U slavenskoj folklornoj gradi pojavljuje se i pitanje: što je veće — nebo ili zemlja? (Motiv spora između Boga i apostola Petra u nekim koledama.) Bogov je argumenat uvijek jednak: »nebo je posvuda ravno, a zemlja — gore i doline, svi vrhunci i tamne šume«, ali su zaključci nerijetko suprotni: čas »nebo je veće, posvuda ravno«, čas

obrnuto:

»nebo je manje, posvuda ravno«.16 Narodna svi-

jest nije uščuvala standardan, »pravilan« odgovor, a možda ga nije ni bilo; bilo je to prije otkriće paradoksalnosti usporedbe neba — beskonačnosti i zemlje — konačnosti.

Zacijelo

se pitanje

beskonačnosti

u početku

nije

po-

stavljalo u prostornu, nego u vremenskom smislu: konačnost zemnoga prostranstva očitovala se kao nešto očevidno. U vremenu je, međutim, odgovor bio: »prije« bijaše khaos, i »poslije« će biti khaos — svjetski požar iz kojega će iznova nići poredak bitka. Na taj se način beskonačnost javlja kao izvanvremenost, izvanprotežnost same protege budući da se mjeri mjerom, ali sama mjera ne biva mjerenom.

Takva

predodžba

veze osobnoga

života s ritmom

sve-

mira odredila je i ocjenu smisla i vrijednosti ljudskoga bivovanja. Smisao pojedinčeva života u rodovskoj zajed16 Sinkaruk,

148

Popovič,

str. 46.

nici odreden je tradicionalnim oblicima njegove pripadnosti socijalnoj cjelini. Međutim, nije li se Slaven IV—IX. stoljeća mogao pitati u čemu je smisao života? »Posvećenost svojega života bogu ima za pretpostavku takav stupanj otuđenosti čovjeka od njemu suprotstavljenih sila da se život može smatrati »oruđem božjim« i dobivati smisao od nadnaravnih sila. Takvo otuđenje neznabožački svijet ne poznaje. Ali posve prirodnim na vrlo ranim stupnjevima smatrano je prinašanje staraca na žrtvu i, očito, prvoga djeteta (od ovih su se običaja u ljetopisno doba očuvali, jamačno, samo preobličeni i unakaženi obredni oblici). To nije bila suprotstavljenost nadnaravnomu: krug se zatvarao — i starci su i prvjenci išli na »drugo Zivljenjce« voljom zajednice, da bi se oču-

vac krugotok bitka«.16 Kao što svjedoči postupan nestanak običaja krvnoga žrtvovanja još u razdoblju prvobitne zajednice i zamjena ljudskih žrtava obredno manje vrijednima, bitni se pomaci događaju još na tlu tradicionalnoga društva. Jedva da su motivom očuvanja ljudskoga života i zamjene čovjeka kao žrtve konjem, veprom, pijetlom i sl. bila čisto utilitarna rasuđivanja: pomaci su bili u svemu svjetonazornom sustavu. Jedno se shvaćanje svijeta raspadalo.

Duša u srednjovjekovnom mudrobogoslovnom spisu Srednjovjekovno se slavensko poimanje duše u prvom redu oslanja na Novozavjetno (nejednoznačno) tumačenje duše, odupirući se, nerijetko bezuspješno, slavenskim pretkršćanskim sadržajima ove riječi. »Duša« je jedan od osnovnih bogoslovnih naziva u spisima Novoga zavjeta. Prikažimo ukratko položaj duše

u bogoslovnoj misli apostola Pavla. Apostol Pavao smješta dušu u određen sustav antropoteoloških naziva u koji ulaze:

ὄνϑρωπος,

Grčki mati)

prvotno

U Isp.

σάρξ,

izraz

odora,

ψυχὴ

(
sućnost), dotle apstrahiranje, konkretiziranje i ostala odstupanja od slova (doslovnosti) i duha (smisla) grčkoga izvornika moraju tek biti znanstveno obrazloženi. Neobrazložena prevoditeljska rješenja teško mogu dobiti jezičnu i filozofijsku potvrdu.

Drugi —

načelno drukčiji —

pristup prevođenju

Ari-

stotelovih spisa očituje se u prevoditelja koji zabacuju slavensku kyrillomethodijevsku predaju, kao i većinu postojećih slavenskih naziva za grčke filozofijske termine.

Tako se nakon Karadžićeve jezične reforme uglavnom gube ustaljeni slavenski apstraktni izrazi i moraju prihvaćati jatimice strani stručni izrazi (latinski, grčki, njemački itd.). Ovakvu prevoditeljskomu pristupu pripada npr. Markovićev prijevod Aristotelovih Kategorija. Premda je za-

držao

neke slavenske

sedovanje),

ili V.

Marković

nazive

(npr. delanje,

u prijevodu

uzima

trpljenje, po-

(ili: ostavlja)

ri-

6 Josip Stadler, Filosofija (u šest knjiga: I. Logika, II. Kritika noetika, III. Opća metafizika ili ontologija, IV. Kosmologija, Psihologija, VI. Naravno bogoslovlje) (Sarajevo, 1904—1915),

knj. I, str. 30—33.

168

ječi

neslavenskoga

podrijetla

—

tuđice

Nešto što je do prije stotinjak godina slavenskoj

(kyrillomethodijevskoj)

nezamišljivo

—

naime,

i pozajmljenice.

u srpskoj i uopće

filozofskoj

u slavenskom

predaji

prijevodu

bilo

grčkoga

teksta ostavljati latinske ili latinizirane riječi! — biva sada

ozbiljeno u latinizmima supstancija, kvantitet, kvantitativ, kvalitet, relativ, dispozicija! itd. Svaki prevoditeljski pristup suočen je s nizom prijepornih pitanja (filozofijskih, jezičnih, hermeneutskih itd.). Tako ostavljanje stranih (npr. latinskih) riječi u slavenskom prijevodu grčkoga filozofijskoga teksta ostavlja otvorenim slijedeća pitanja:

1) Je li (i, ako jest, koliko jest) »ponašena«, latinizirana riječ supstancija razumljivija i jasnija našemu (ne: »ponašenu«),

suvremenu

slavenskomu

telju od isto tako tuđe, grčke riječi

2) Čemu uopće grčkoga jezika na

nje

trećega

nelatiniziranu

οὐσίχ

2

čita-

pri prevođenju filozofijskoga teksta s suvremen slavenski jezik posredova-

(latinskoga)

jezika,

posebice

imajući

u vidu

tisućoljeće star neposredni (kulturni, filozofijski, prevoditeljski itd.) odnos grčkoga i slavenskoga jezika? 3) Ako se u prevoditeljskom postupku prihvati posredovanje trećega jezika, hoće li veći broj latinizama u našem jeziku (prijevodu) značiti da je naš prijevod s grčkoga bolji, sukladniji, »europejskiji«, razumljiviji i suvremeniji? Kako s ovoga motrišta znanstveno ustanoviti naš odnos prema svima ranijim slavenskim prijevodima u kojima nema latinizama?

4) Ako se pri prevođenju

načelno prihvati posredova-

nje trećega jezika, kako onda prevoditi filozofijske spise s latinskoga jezika? Hoće li essentia biti prevedena kao

sućnost odnosno bit ili će pak biti »prevedena« kao esencija? Ni jedna ni druga mogućnost traže posredovanje trećega jezika.

Svi prijevodi

Aristotelovih

u ovome

djela u nas —

slučaju

ne

na sloven-

skom, makedonskom, hrvatskom ili srpskom jeziku — kreću se između dvaju spomenutih prevoditeljskih pristupa; * Aristotel, Kategorije, preveo Miroslav Marković (Beograd: Kultura, 1954), str. 17—27. Neki latinizmi (npr. kvantitet, kauzalitet) također su ušli u naš jezik posredovanjem trećeg jezika (njemačkoga), što se vidi po germaniziranu latinskomu sufiksu (Quantität, Kausalität). Ovakvi germanizirani latinizmi prilagođeni našemu fonološkomu sustavu vrlo su brojni. U nekim slučajevima ti germanizirani latinizmi mijenjaju i svoj gramatički rod (uz quali-

tas

i Qualität

u nas

imamo

kvaliteta,

ali i kvalitet).

169

prvoga, koji smatra da je slavenski prijevod Aristotela razumljiviji Slavenu ukoliko je nacinjen i protkan isključivo slavenskim rječnikom (što ima tisućoljetnu filozofijsku predaju) i, drugoga, koji drži da je Slavenu bliži i razumljiviji slavenski prijevod aristotelovskih spisa sa stranim, npr. latinskim/latiniziranim, »medunarodnim« nazivima (a oni ukazuju više na zapadnoeuropske aspiracije takva prevodilaštva nego na zapadnoeuropsku legitimaciju, koja se očituje jedino mnogo dubljim civilizacijskim odnosima sredine i jezika). Ovdje smo to pokazali

na primjeru prijevoda Aristotelovih priroka, ali to vrijedi za

naše prijevode svih Aristotelovih spisa. U ovome kontekstu valja spomenuti i suvremenoga nastavljača kyrillomethodijevskoga prevoditeljsko-filozofij-

skoga načela — lovske rasprave Tomislava

ozbiljena prvi put u prijevodu aristoteTheodora Raithuskoga iz X. stoljeća —

Ladana,

vrsna

poliglota

i prevoditelja

Aristo-

tela.8 Nije,

dakle, riječ ni o nužnosti

noga ili drugoga janje

obaju

prevoditeljskoga

pristupa

potvrđuje

ni o nemogućnosti

pristupa; njihovu

samo

mogućnost

navlastiti izbor svakoga pojedinoga prevoditelja. samo

o različnosti

njihovih

jed-

posto-

kulturno-povijesnih

kao

Riječ je i jeziko-

slovnih pretpostavaka,

8 O zasebnu

170

Ladanovu članku.

prevoditelj jskom

pothvatu P

iš pišem.

ij podrobnije

u

Što

znači

»sloboda«?

aamm————U—

Za jedan od najbitnijih naziva u europskoj filozofiji — za naziv sloboda — izvjesno je da ne ulazi u sustav naziva označujućih različne vidove 'ukupnosti postoje-

ćega' (kojega su članovi: bitak, cjelina, istina, jedno, stvarnost, sve, zbilja). Naziv sloboda, nadalje, ne ulazi čak niti u jednu od osam skupina slavenskih filozofijskih naziva.! Izgleda kao da sloboda ne ulazi nikamo.

Činjenica

da sloboda

nije smještena

ni u kakav

ter-

minološki sustav nipošto ne znači da sloboda nije u srodstvu s drugima filozofijskim nazivima, npr. bitkom: oboje

su pojmovnologički

neodredljivi.

I za bitak i za slobodu

ostaju uščuvane tek pojmolike prispodobe slike. Premda sloboda nije član nikakva — pa ni terminološkoga — sustava, ona djeluje kao da jest član sustava.

Njezino prazno mjesto u sustavu otkriva svaki član sustava: svako jest jednoga člana razastire prostor slobodi —

u svemu što nije samo i sämo jest. Po svojemu predrazumijevanju, podrazumijevanju i samorazumijevanju sloboda izmiče svakoj odredbi, svakomu redu, ostavljajući pritom otvorenu mogućnost da može biti sve što hoće: čak i sam red. U svojoj izmaknutosti sloboda preseže pojmovno, shvatljivo. Stoga u samom nazivu sloboda više vlada načelo jezičnosti, nego pojmovnosti. Je li uopće moguće razumijevanje slobode? Sto o ovome govori predfilozofüjska uporaba ove riječi? Svrha je ovoga kratkoga razmatranja odgovor na to pitanje. Kao i drugi — danas najapstraktniji — filozofijski nazivi (istina, biće itd.), tako i sloboda svjedoči o svojoj konkretnoj predfilozofijskoj povijesti.

1 Isp.

poglavlje

»Nazivlje

u sustavu«.

171

Sloboda/svoboda U

našem

jeziku

je praslavenska i sveslavenska

postoje

i izvedenice:

sloboditi

riječ.

'hrabriti',

slobodovati ’Zivjeti u slobodi", oslobađati "činiti neovisnim'. Raspon i prostor slobode kreće se u našem jeziku unutar i između riječi: nezavisnost, revnost, oholost, drskost, dopuštenje, odluka, lišenost, izuzeće, samostalnost, razrješenje (od obaveza), mogućnost, razuzdanost, vlast, moć, povlastica, oproštaj, usuđenje (od glagola »usuditi se«), nepodložnost, pravo, sila, sigurnost, volja, odijeljenost,

nezasužnjenost, osamljenost.? Iz razmatranja dubinskih značenjskih ustroja navedenih suznačnica slobode izdvajaju se tri osnovna svojstva slobodnosti: 1) samostojnost, 2) niječnost, 3) možnost.

Samostojnost

podrazumijeva

postojanje

pojedinačne

osobe (podmeta) koja ima slijedeće osobine: nezavisnost, odluka, samostalnost, nepodložnost. Ovo je zapravo oznaka volje. Niječnost naglašuje prekid prijašnjih veza s drugima: lišenost, izuzeće, razrješaj, razuzdanost, oproštaj.

Treća osobina slobode, možnost, ponavlja —

ali na vi-

šoj razini— vlastitu samostojnost i nevezanost s drugima ističući ujedno svoju silu kojom odlučuje o svemu: revnost, oholost, drskost, dopuštenje, odluka, mogućnost, vlast, moć, povlastica, pravo, usuđenje, sigurnost, sila. Možnost

kazuje da sloboda ima moć i mogućnost biti ili ne biti. Različni rječnici, mislitelji i filozofijski priručnici na različne načine opisuju ili »određuju« slobodu: od »nezavisnosti« preko »spoznate nužnosti« pa do njezina svođenja na posebne »vidove«: političku, stvaralačku itd.? Razmotrimo takav jedan opis: sloboda je »ono stanje kada je tko svoj i svojim gospodarom jest«“ Ostavimo li po strani vremensku (»kada«) i statičku odrednicu slobode (»stanje«), uočit ćemo dvokratno ponavljanje riječi »Svoj«: biti slobodan znači biti svoj. Sloboda je svojost.

Pridjev »svoj« potječe od indoeuropskoga korijena *suoio-, a »taj korijen

igra veliku

ulogu

(...)

u terminologiji lič-

* Sva ova značenja navodi i podrobno opisuje Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (ARj; Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1956), dio XV, str. 552—572. ? Npr. Rudolf Eisler, Wörterbuch der philosophischen Begrijfe (Berlin: Ernst Siegfried Mittler und Sohn, 1904), I, 339; A Dictionary of Philosophy, editorial consultant Antony Flew (London: Pan Books, 1979), str. 188. 4 J.

Spilky,

172

Jungmann,

Slownjk

1835—1839),

IV, 413.

česko-nčmecky

(Praha:

Rjzenjm

W.

nosti: osoba, sposoban, sloboda.«5 Ie. *suo-bhu-os- koji pripada plemenu ili obitava na svojoj zemlji možda prethodi praslavenskom *svob- "položaj nezavisna člana roda’. Prvotno je svoboda bila 'pripadanje svojoj zajednici', odnosno svojta, srodnici". U starocrkvenoslavenskom susrećemo nazive svobistvo i sobestvo u značenju ’persona’, ali i 'substantia, hyposta-

sis’. Filozofijsku protegu riječi sobstvo u našem jeziku možemo pratiti od starohrvatskih spisa, gdje se pojavljuje u značenju ’substantia’ pa do suvremenih filozofskih pisaca u značenju 'znajuća slika bivstva' (Marijan Cipra),

Joakim Stulli razlikuje nazive sobstvo 'persona' i osobstvo "persona, proprietas'. U slovenskom je jeziku sobstvo najodmišljeniji naziv ’Sein’, a u nas je sopstvo oznaka za 'Selbs# (uz nazive koji su također zabilježeni u naših

suvremenih

mislitelja: sebstvo i samstvo).5

Glagol sobiti značio je u staročeškom jeziku upravo ’prisvajati’, dok slovačko osobovat' si ne znači ništo drugo nego ’svojatati’. Ni osobina nije puko svojstvo, navlastitost: u našim starim obiteljskim zadrugama »individualna svojina pojedinačnih obitelji koje tvore zadrugu«^ zvala se upravo

osobina,

osobac,

osebujak.

Bitnu pak pojmovnu vezu između osobe, slobode i vlasništva ustvrdio je izravno još Hegel: »Egzistencija koju osoba daje svojoj slobodi jest vlasništvo«, dok je »slobodna individua u (neposrednom) pravu samo osoba«.3

Lik

(ne:

jezičnom

pojam!)

uporabom

slobode u

Slavena

ocrtan

konkretnoznačnom

uvijek

je vezan

uz

neka-

5 Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (ERHSJ; Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjet-

nosti,

1973), III, 286.

5 F. Miklosich, Lexicon palaeoslovenico-graeco-latinum (Vindobonae: G. Braumüller, 1862—1865), str. 528; Marijan Cipra, Metamorfoze metafizike (Cakovec: Zrinski, 1978), str. 113; osim u Cipre naziv sopstvo moZemo sresti i u niza pisaca, pa i u Sonnenfeldovim prijevodima njemackih filozofskih djela. Isp. i Joakim

Stulli, i

I,

Rjecsósloxje

708;

Maks

(Dubrovnik:

Pleteršnik,

A. Martekini,

Slovensko-nemški

MDCCCVI), slovar

II, 362

(1894;

sak Ljubljana, 1974), II, 528; J. Bčlič, A. Kamiš, K. Kučera, starocesky slovnik (Praha: SPN, 1978), str. 469 i 270. " Milovan

Liber, BG.

1978), W.

Gavazzi,

Vrela

i sudbine

narodnih

tradicija

preti-

Maly

(Zagreb:

str. 86. F.

Hegel,

Enciklopedija

filozofijskih

znanosti

(Sara-

jevo: Logos, 1965), 88 487 i 503.

173

kvo predmnijevanje imanja kojom se razrješuju spone

čega: imati pravo; imati silu i uzde (razuzdanost); imati

vlast nad zavisnima (koji vise za vlast i koji mogu voljom vladarovom

bivati

razvezani,

prije su visili za vladara,

razvješani,

tj.

oslobođeni:

a sada sloboduju o njemu,

ali

ni u prvom ni u drugom slučaju nisu svoji, tj. slobodni); osobu ne može osloboditi nitko drugi osim nje same, osobu ne može osloboditi drugi ni od čega osim od nje same, a to znači da drugi može osloboditi osobu jedino njezine osobnosti (ubiti osobu, izvršiti lobotomiju itd.). Najzad, slobodovati znači imati moć imati ili ne imati moć, tj. birati i razabirati,

Biti slobodan se sloboda

imati?

znači imati Kao

jedna

slobodu. od

Međutim,

ključnih

mijevanje slobodina — još uvijek vljuje se glagol »imati«. Ovdje se vidi da bi slavenska koja može, a ne mora biti, a i kao svojemu sadržaju trebala ući u 2.

može

riječi

jezičnoga —

lika poja-

riječ sloboda (kao ona ona koja ima moć) po skupinu slavenskih fi-

lozofijskih glagola, u koju spadaju upravo navedeni goli (moći, morati, treba(ti), imati, pa i htjeti),

Koliko je god

li

za razu-

glagol imati danas

čest u uporabi,

gla-

nije

lako odrediti njegovo značenjsko polje. Imati ne znači posjedovati. Premda neki suvremeni filozofi (Erich Fromm

npr.) suprotstavljaju imati i biti, ova su dva desemantizirana slavenska glagola dubinski vrlo srodna. Oba služe npr. za tvorbu nekih složenih glagolskih vremena, poglavito budućega. Okrenutost glagola imati k budućnosti vrlo je bitna za apstraktan ontološki izričaj o biću. O srodnosti ovih dvaju glagola svjedoči i njihova usporednost u označivanju lat. habere u nizu jezika, npr. u ruskom 4 uMeio (’imam’) i y Mens ecrb (doslovce: 'u mene

jest’). Ovdje

se

rada

niz

novih

pitanja

od

kojih

je

najpre-

sudnije: može li se biti a da se nema (ne-ima)? Zastanimo uza sam glagol imati. Od starocrkvenoslavenskoga glagola jeti (jéti) 'uzeti (uz-jeti)’ oblik za 1. lice jednine sadašnjega vremena glasio je imo 'imam, uz-imam’. Od prezentske osnove im- stvoren je nov infinitiv imati (uza stari oblik jeti). Jednako su tako od oblika

za 3. lice jednine glagola biti tj. od jest stvoreni (ne samo u filozofijskom području, nego i šire) novi infinitivi jestati, jestvovati, jestastvovati..., a od prezentskoga oblika za 3. lice množine sutovati, sutstvovati, sućstvovati, suštastvovati... Glagol jeti i prijedlog/predmetak podali su filozofijski naziv poimati, pojam. 174

Pokazuje se tako da sloboda, jednako kao i niz drugih — danas osnovnih filozofijskih — riječi u svojemu prvotnom, pra-razumijevanju nosi značenje 'uzimati, hvatati, držati, imati što'. I uvijek je u ozadu toga nekako pred-

mnijevano

(neizrečeno) neko biće; ali ne bilo kakvo, nego

osobeno biće, osoba: uzimatelj hvatatelj, držatelj, imatelj. Bili smo već pokazali da predfilozofijska istina znači i 'bogatstvo, novac, glavnica’; da pravda znači i "blago;

da biće znači i 'imanje' (slično grč. tia)

te

gotovo

mati

da

osnovni

lovačko

'hvatati

nazivi

značenje

za

i lat. substan-

'plijena': shvaćati

(kao i njem.

lat. comprehendere,

ovoto

razumijevanje

begreifen,

apprehendere,

svijeta

nose

'hvatati', poi-

Begriff,

percipere;

Fassung,

conceptum),

Svaka je Covjekova djelatnost — pa tako i spoznajna, umna, zrjenjska — usmjerena na zahvaćanje i držanje predmeta, na poimanje i imaje spoznavanoga. Predmet je neproziran i nepoznat — čovjek mu mora prići i uhvatiti ga. Spoznatljivo je s&mo ono što je moje, tvoje, naše... nad kojim se ima moć i vlast, a kojim se kao svojim slobodno raspolaže. Sloboda je ono što je svoje. Iz slavenskih jezika proizlazi: svojstvo slobodne osobe jest svojina. To što se sloboda na ovoj značenjskoj razini na-

lazi u nizu filozofijskih naziva istina — pravda — biće — pojam — shvaćanje, ne govori ništo o samoj naravi filozofijski? viđene slobode. To više i prije govori o iskonskom, praslavenskom i indoeuropskom odnosu čovjeka i svijeta, u kojemu se i spoznaja shvaćala kao stalna borba i otimanje (od-imati) ne-svojega i bivanje ne-svojega svojim (osvajanje). Oprjeka svoj «— tuđ u starom slavenskom semiotičkom sustavu ozbiljuje se na nekolikim razinama. Kao prvo, može biti riječ o socijalnom tumačenju oprjeke »kada njezin prvi član (svoj) označuje pripadnost danoj dru-

štvenoj

skupini, dok drugi član označuje pripadnost prv-

jenstveno

drugoj

društvenoj

skupini

koja

je

ipak,

tako

ili inako, suodnosna s prvom skupinom. Točnije, pod tuđim se na ovoj razini razumije ono što nije isključivi ili prvjenstveni znak dane skupine.«!! Tako se ova oprjeka 2 O

prisnoj

jeci/nazivi

u

vezi

našem

slobode

jeziku:

i filozofiranja

boduh, slobodoljublje, slobodnovolja, hocenje..., isp. ARj, XV, 565—571.

10 Vjačeslav

Vs.

Ivanov,

svjedoče

slobodoumnost,

Vladimir

zykovye modelirujuščie semiotičeskie »Nauka«, 1965), str. 156.

i slijedeće

slobodomisleći,

slobodnoizabranje,

N.

Toporov,

sistemy

slobodno-

Slavjanskie

(Moskva:

ri-

slo-

AN

ja-

SSSR/

175

očituje i u slavenskom pantheonu kroza suprotstavljenost Peruna »svojega boga« Velesu »skotskomu bogu«. »Za različna razdoblja može se misliti supostojanje nekolikih tipova socijalnih oprjeka koje su se izraživale

oprjekom svoj «—9 tuđ: npr. muški «—9 Zenski..., stariji > mlađi, a napose posvećen «—9 neposvećen..., ri TO

‘>

neglavni s inačicom

slobodan

«—9

neslobodan

)«.

Kasnije

će

se,

u srednjem

vijeku,

ova

oprjeka

očito-

vati kroza suprotnost kršćanin «—9 nekrst »izgrađenu očito po uzoru na drevniju oprjeku: koji pripada svojoj religioznoobrednoj skupini > koji pripada tuđoj religioznoobrednoj skupini, pri čemu se drugi član obično smatra potpunom odbačenošću od ljudske zajednice uopće (isp. označivanje onih koji ne govore danim jezikom nijemi-

ma«,12 Nijemcima.

O tome

da riječ »svoj« znači 'koji pri-

pada danoj zajednici' svjedoče prastari općeslavenski razi svoja krv, svoja smrt, svoj rod itd.

Oprjeka svoj «—9 tuđ očuvana

iz-

je i u običajima i ob-

redima vezanima uza sahranu. Postoje dvije vrste smrti: svoja i ne-svoja; onaj tko je umro ne-svojom smrću nanosi štetu živim ljudima. Dvije su vrste i pokojnika: svoji i ne-svoji (inovjerci) koji se smatraju i načišću. Oprjeka svoj «—» tuđ omogućuje i tumačenje u koje-

mu

svoj

označuje

pripadnost

ljudskomu,

a tuđ

—

pri-

padnost neljudskomu, životinjskomu, začaranu. U ovom se tumačenju drugi član oprjeke (tuđ) utjelovljava u bi-

ćima koja se poimlju

kao ljudo-zvjerski

hibridi (različni

vrazi koji se često u pučkom vjerovanju nazivlju i »ne-našima«). I kuća je, kao čovjekovo stanište, u stanoslavenskom svjetonazoru suprotstavljena šumi ispunjenoj

neprijateljskim bićima.1? Ova arhaična oprjeka (još iz rodovske zajednice) prisutna je — u biti neizmijenjena — i u suvremenim društ-

vima kroz protupostavljanje dane (»naše«) i druge (»nama tude«, »neprijateljske«) ideologije. Ne treba ni spominjati da se sve razlike među tuđim ideologijama poništavaju i svode na jednu jedinu, zajedničku razinu: predmnije-

vanu

suprotstavljenost

svaka se ideologija prepoznaje. Mt Isto, str. 157, 158. 12 Isto, str. 158.

13 Isto, str. 163.

176

vlastitoj

prepoznaje

kao

(»naSoj«) »naša«,

ideologiji. ako

A

se uopće

Omedenost

ideološkoga

gućnosti da se i u tuđemu

kao i da se prizna

tuđe

mišljenja

sastoji

se

u nemo-

prepozna svoje (tj. zajedničko),

(tj. razlika)

kao

svoje

drugoga,

Stoga je u ideološkom okružju sloboda i omeđena (tj. učinjena neslobodom) zato što pod slobodom drži samo svoje »svoje«, a ne i tuđe »svoje«. Slobode nema bez slobode za drugoga.

Srednjovjekovna

am———Ó ERN

slavenska

i rijec

Za

nov

misao

istraZivacki

pristup

Pretpojmovi U ovome će razmatranju pod naslovnim izrazom »slavenska riječ« biti razumijevana i mišljena slavenska pis-

menost uščuvana isključivo na slavenskim pismima: glagoljici i ćirilici. Pojam »pismenost« pokriva sadržaj koji je u nas naznačio Josip Bratulić.! Naziv »misao« određen je pak šire-nego-filozofijski, sabirući u drosne« sastavnice i »mudrosnost« kao srednjovjekovne slavenske pismenosti.

sebi bitne »mubitnu odrednicu

Mjesto slavenske srednjovjekovne pismenosti u svjetskoj kulturi Prinos koji su slavenski narodi u različnim povijesnim razdobljima unijeli u svjetsku kulturnu baštinu ima bitno europski, tj. judeo-heleno-kršćanski značaj. Međutim, ova značajka općeeuropskoga u slavenskoj kulturi niti zakriva niti može zakriti ono posebno: slavensko. Osim jezične

posebnosti

(npr.

stvaranje

sustava

znanstvenoga

i

filozofijskoga/ontologijskoga nazivlja na slavenskom jeziku — bez ijedne tuđice ili pozajmljenice! — još početkom X.

stoljeća

prevođenjem

dijelova

Aristotelove

Metafizike

1 »Povijest književnosti nije prvenstveno praćenje »razvitka« književnosti, nego će to biti prije praćenje »razvoja« književnosti od prvih pojavnih oblika organizirane jezične strukture (kod nas je za to prvo razdoblje udomaéen termin »pismenost« kao pojam za uvjetno niži stadij obradbe književne postave, a upotrebljava se gotovo isključivo za starije, prvenstveno srednjovjekovno razdoblje!)« — Josip Bratulić, Istarski razvod — studija i tekst (Pula:

Cakavski

sabor, 1978), str. 173.

179

i filozofijskih

komentara

s grčkoga

jezika)?

slavensku

srednjovjekovnu kulturu u stanovitoj, nipošto zanemarljivoj mjeri čine posebnom upravo njezine ne-judeo-heleno-kršćanske navlastitosti (npr. utjecaj slavenske mitologije na srednjovjekovnu pismenost).

Na europsku

(eo ipso svjetsku) pozornicu

Slaveni stu-

piše nakon Grka, Rimljana i germanskih naroda. Oni su se gotovo posvuda sudarali s već oblikovanim i razvijenim kulturama. Slaveni su u svojoj kulturnoj povijesti, prema mišljenju zapadnonjemačkoga znanstvenika H. Rothea »četiri puta dostizali neuobičajeno visoku razinu u raz-

voju vlastite kulture

koja je utjecala

na zapadnu

Euro-

pue:

1) u IX. stoljeću u liku stola« Kyrilla i Methodija;

2) u

XIV.

3) u

razdoblju

stoljeću

takozvanih

preko

staročeške

renaissance

u

»slavenskih

apo-

književnosti;

XVI—XVII.

st.

preko

kulture Poljaka i Hrvata; 4) u XIX. stoljeću preko i srpskoga romantizma.

»Svaki

je put

nenađujućom bilo značajno

nojezičan«,

vrh

poljskoga,

u kulturnom

ruskoga,

razvoju

češkoga

dostizan

iz-

brzinom i gotovo je uvijek za taj razvoj da je po svojoj biti bio i nacionalan, »jed-

a ujedno i opéeslavenska pojava.