136 84 6MB
Croato-Serbian Pages 314 Year 1965
A N T U N BARAC / BIJEG OD KNJ I GE
UREDNIK
BIBLIOTEKE
J OZ O LAUŠIĆ
v
ANTUN
BARAC
BIJEG OD KNJIGE
NAPRIJED 1965
Predgovor
SAMOTNIČKI
PUT VISINE
Na početku i pred kraj svoga životnog puta, An tun Barac očitovao se stihom. Pjesm a je stvarni i simbolični okvir njegova stvaranja, osnova njegova pogleda i vizije svijeta. I upravo ta činjenica baca posebno svjetlo na njegov historijsko-naučni, teorijsko-esejistički i kritički rad. Kao književni historičar on je pozitivističkom jasnoćom i širinom pogleda, snagom doživljaja, čvrstinom argum enta i dijalektičnošću metode, okrenuo hrvatsku nauku o književno sti na složene znanstvene vidike i putove istraživanja, u »djevičanski neiskorišteno područje« naše književ nosti. Kao teoretičar i esejist otvarao je životnu pro blematiku i sam ostalnu m isaonu sintezu naše knji ževnosti, njene razvojne konstante u tokovima naših historijskih zbivanja i u strujam a svjetske kulture. Kao k ritičar pratio je nastojanja mladih i iz prašine zaborava oživljavao je »mrtvu« riječ ne da smeta ne go da pomaže životu. Književnost nije bila samo pred m et njegovih istraživanja, nego strast, životna po treba i smisao. Od ranih kritičkih napisa uoči prvog svjetskog rata pa kroz četrdeset godina javnog djelovanja i rada, njegova pažnja okrenuta je »jezgri životnog problema«. »17 nas je uopće rijetko kada nabačeno pitanje: kakav je naš poziv, kakav je smisao naše egzistenci je? — Rečenice o sm irivanju Istoka i Zapada, kao i o slaviziranju ili balkaniziran ju Evrope, obične su 5
fraze, kao što bi fraziranje bilo svako filozofiranje pojedinaca o našoj historijskoj m isiji. N o pokušaj da se istraži kakve je ideje naša književnost preuzi mala od drugih, kako ih je obrađivala, kako je naše društvo reagiralo na njih, već bi nas m ožda uputio na pravi trag. Ž ivot književnih struja, sudbina razli čitih pokreta, sudbina i aktivno st naših političkih i nacionalnih ideologa, sve je to donekle našlo odziva u književnosti — i na sve to bi mogla bar djelom ično da dade odgovor historija naše književnosti, kad bi smo jo j m ogli dati više zamaha i učiniti od nje do ista nacionalnu duhovnu nauku kojoj su i filologija i estetika samo sredstva, a cilj su jo j najkrupniji pro blemi nacionalne i uopće čovječje egzistencije.« B arac počinje borbeno i vehem entno očitovati svoje m ladenačke zanose i estetska uvjerenja, ali u daljem razvoju i sazrijevanju njegov izraz postaje sm iren i zaokružen. D osljedno je proveo načelo koje je više puta isticao: »Mnogo se teoretizira uvijek onda kad se malo radi.« Od ljudi svoga užeg zavičaja naslijedio je radnu upornost, anonim nost i jednostav nost trudbenika. I prividno, njegovo djelo kao da ra ste u samoći, izvan žučnih polem ika, izvan bura, u akadem skom m iru. Istin a je da začuđujuća tišina i sklad nose arh itek tu ru njegovih st'udija-portreta kao što su: Vidrić, M ažuranić, K ranjčević, M atoš, Nazor, Goran Kovačić. To je sklad zrelih spoznaja i iskustva, sam ostalna filozofija um jetnosti. Ali u prisnijem i svestranijem dodiru, ispod površinskog m ira, izra n ja uznem irena svijest, životna stvarnost puna suko ba, grč i krik života. Kao h isto ričar i znanstveni rad nik n ije stvarao sistem e nego je, u složenim područ jim a rada, tražio istinu i istinitost um jetničkog djela. Njegov rad je ogrom an i višestruk, sam otnički i če sto sam ozatajan. P rihvatio se posla koji su ranije generacije tek načele i sam je izvršio djelo za koje bi bila p otrebna jedna ekipa stručnjaka. Djelovao je na nekoliko generacija om ladine k^ao kritičar i urednik »Mladosti« (1925—1933) i kao sve učilišni nastavnik (1930—1955). Njegov utjecaj nije 6
bio presudan, je r samo jaki društveni pokreti mogu m ijenjati svijet, a ne pojedinac, ali je njegova pri sutnost bodrila. Razumio je nemire, zanos i traženja mladosti. I kao nastavnik i kao čovjek ulijevao je povjerenje. U njem u smo gledali p rijatelja koji ne može iznevjeriti. On svoja uvjerenja i prijateljstvo mladih generacija nije iznevjerio. Svoj ispit vjerno sti polagao je u ustašk,im logorima Jasenovac i Sta ra Gradiška od studenog 1941. do svibnja 1942. go dine. Djelo Antuna Barca u cjelini ima naglašeno znan stveni k arakter, ali u jeziku i u stilu progovara intu itivni mislilac i izražava se stvaralačka ličnost. Je dan naslov ili jedna rečenica mogu približiti i otvo riti pogled u sam proces m išljenja. Jedinstvena knji ga Barčevih eseja nosi naslov Veličina malenih. To spajanje suprotnosti u naslovu uvodi nas u unutar nje antinomije, u izvor doživljaja. Pod skladom for me Vidrićeve lirike, pod površinom klasično organi ziranih slika, otkriva patnju, a u vijom om kovitlacu Kranjčevićevih stihova, otkriva skjad i harm oniju pjesničke vizije. Kao kritičar ne sputava pjesnika u okvir svojih hipoteza nego iz doživljaja i pjesničkog gradiva izrasta znanstvena metoda. Iako su pisac, djelo i čitalac u estetskom vidu neovisni i samostal ni, Barac ih gleda uvijek i u međusobnoj vezi i djelo vanju. Time njegova estetika ima oznaku moralnu, psihološku i sociološku, a historijska m etoda koju dosljedno provodi oslobađa ga od dogmatizma i normativnosti. Na osnovno pitanje koje postavlja nauka o književnosti: š to je književnost?— Barac je svo jim djelom u cjelini dao odgovor i našu nauku izveo na nove putove. Književno i filozofsko djelo živi u svojoj unutar njoj logici i strukturi, kao samostalni organizam, š to je djelo veće i značajnije time je i samostalnije. Ali istovremeno, što je djelo veće i značajnije, u nje mu jače dolaze do izražaja psihološke, misaone i kreativne oznake pisca. Samo jakp. individualnost 7
može ostaviti trag, utisnuti svoju oznaku svijetu koji izgrađuje. To je paradoks stvaranja. 0 tom paradoksu, o istovetnostd i različitosti dje la i pisca, Barac je napisao mnogo stranica, a poseb no u m onografiji o Ivanu M ažuraniću. Pišući o knji ževnosti, bilježio je i vlastitu duhovnu autobiogra fiju. Zacrtati p o rtre t A ntuna B arca nije jednostavno. Pod m irom njegova lica skrivao se nem ir osjetljiva čovjeka, pod jednostavnim skladom njegovih zaklju čaka skrivali su se časovi bdijenja, nem irnih traže nja, očajanja, sum nji i otkrića. Vidio sam ga prvi p u t u zim skom sem estru 1938. godine u staroj zgradi zagrebačkog Filozofskog fa kulteta. Bio sam student prve godine. Danas dok pišem predgovor knjizi eseja i zapisa Bijeg od knjige, vidim ga živa. Moje riječi i sjećanja gube se p red potresnošću i snagom tih zapisa. I izo stavljam ih. Bijeg od knjige nije sam o autobiografski podatak i ispit savjesti u prelom nim danim a naše zemlje, nije samo potvrda dosljednosti čovjeka i djela, nego i snažno m isaono svjedočanstvo o vrem enu. K njigu je još za života sprem io za štam pu sam Antun Barac. K ad smo se prvi pu t poslije oslobođe n ja zemlje sreli, opet u zgradi starog Filozofskog fa kulteta, n a m oje pitanje: k^ako je prošao kroz dane ratn e strave, — odgovorio je: »Teško je kazati rije čima. Im a m zapise iz godina rata. Kad bude vrijem e, bit će objavljeni.« I kasnije, u nekoliko navrata raz govarali smo o sadržaju knjige, ali je uvijek završa vao: »Nije još vrijem e da se objavi. Suviše sm o blizu događajima, a knjiga im a lični karakter.« Nije volio ispovijesti. O sebi je govorio indirekt no, objektivnošću analitičara i stoičkim m irom m i slioca. š k r ti autobiografski podatak tim e je posta jao značajniji. U m jetnost i nauku nije odvajao ni kao kreativni akt ni kao cilj čovjekovih težnja i spoznaja. »7 sam sam ponekad pisao pjesm e — govorio je — ali ne
sa željom da budem pjesnik, nego da zabilježim mi sao ili raspoloženje. Jedan stih može kazati više od mnogo stranica opisne proze.« Govorio je šutnjom . I jedva prim jetljiv pokret ili iznenadna riječ otkrivali su unutarnje, ljudske di menzije složene i cjelovite ličnosti. Bijeg od knjige izlazi deset godina poslije smrti pisca. Kako je do toga došlo? U susretu s Nevenkom Barac (suprugom profesora Barca) došlo je do raz govora o toj knjizi. Sm atrao sam da je »vrijeme da se knjiga objavi«. I predložio sam rukopis izdavač kom poduzeću »Naprijed«. Tako je rukopis iz samoće prešao u život kojemu
pripada. Knjiga u cjelini, a posebno poglavlje K Z S T G — nije samo autobiografski podatak i svjedočanstvo o vremenu, nego ljudski, moralni, pjesnički čin. Jure Kaštelan
BIJEG OD
KNJIGE
BI JEG OD K N J I G E (Zabilješke iz g. 1943. i 1944.)
Niz članaka, skupljenih u ovoj knjizi, različit je po gradivu i namjeni, a i po razlozima svoga postanja. No ipak, ih veže zajedno sličan izvor. Svi su oni na pisani između godine 1941. i godine 1944. Duševno stanje, iz koga su nikli, dalo bi se najbolje označiti riječima: odvratnost prem a knjizi, bijeg od knjige. Istaknuta hrvatska spisateljica, koja još uvijek vjeruje, kako je književnički posao uzvišen, ima spo menar, u koji su zabilježili svoje napom ene različiti naši i strani književnici, njezini znanci. Predala ga je i piscu ove knjige. On joj je — nakon nemale muke, što da zabilježi — zapisao po prilici ovo: — »Pisati i govoriti o sebi pripada među najteže zadatke, pred koje čovjek može biti postavljen. Ma koliko se toga klonio, njegove će riječi sadržavati nešto nam ješteno, a po tom i neiskreno. Pa kad sam već došao u ovu knjigu kao književnik, mislim, da ću biti najiskreniji, ako otvoreno priznam, da do knji ževnosti, u njezinu običnom smislu, držim vrlo malo. J^ajveći dio_onoga, što zovu literaturom , sam o je sm jesa pozerstva, laži, frazerstva. iza koje čovjek ne osjeća n i š t a ^ l i s tvaraoca^deojljte uz svoj književ nički rad znao_jSpojilLiZovješpfo, ubrajam među najviše tipove _čovječans^va^Jo me opet zbližava s knjigama—«. Vlasnica spom enara kao da nije bila zadovoljna s prvim dijelom ove bilješke. A njezin pisac naprotiv 13
drži, da m u je bila dužnost pisati onako, kako misli. Bilo je to u onom e razdoblju hrvatske književnosti, koje je u jednom predavanju na »H rvatskom krugovalu« obilježeno riječim a: »Tu je upravo (tj. u NDH) književnost i knjiga uopće doživjela svoj razm ah, v jerojatno najveći, ot kad postoji. I to ne samo brojem , nego i vrsnoćom . M ogućnost, da otvoreno i iz sve duše kaže toliko toga, što je godinam a i desetljećim a trebalo potiskivati i prešućivati, potreba, da se iznova oživi i podigne to liko toga, što se silom htjelo ukloniti ili rascjepkati, i konačno svijest, da im a toliko toga, što tre b a na pisati, kazati, viknuti čitavom svijetu, a možda n aj prije i nam a sam im a — sve je to dalo povoda bujnoj i obilnoj djelatnosti, što je zadivila i strance, pogo tovu one, koji su vidjeli krvavo bojište duž H rvatske, popaljena sela i opustošena polja.« Im a mnogo u p o rišta za ovakve tvrdnje. B ujnost na knjižarskom tržištu iznenađuje. U Zagrebu se go dišnje izdaje mnogo knjiga, i u oprem i, u kakvoj se one n isu p rije pojavljivale. Mogu se opravdavati i riječi o slobodi: sad se-pružila m ogućnost, da obilno pišu i štam paju svoje stvari ljudi, koji se^ nekad u književnosti n is u s m je li h rp o m o K tr ' Ustaške vlasti pokazuju prem a knjizi i književ nicima neobičnu naklonost. Uvele su m nogobrojne državne nagrade, koje se svake godine, n a Antunovo, dijele uz prigodnu svečanost. N agrade su prilično vi soke — što je važno, k a d se uzm e u obzir, nagrađeni pisci dobivaju usto i običajan ho n o rar po štam panim arcim a. Ćini se, da su neki od n jih i udesili svoj rad tako, da bi svake godine mogli dobiti kakvu nagradu. Na taj način prihodi od književnoga rada znače zna tan prilog u m jesečnom i godišnjem proračunu poje dinih intelektualaca. H onorari su za književne sastavke vrlo porasli — osobito u listovima, koje podržava ustaška vladavina (H rvatski narod, Nova H rvatska, Sprem nost, Neue O rdnung). Oni se udešavaju prem a po rastu cijena, pa su se od g. 1941. do 1944. digli od 1000 kuna na 14
15.000—30.000 kuna po članku. To iznosi gotovo ko liko i cijela m jesečna plaća državnih nam ještenika. Kako su takvi sastavci većinom kratki — a ne mo raju po sadržaju biti ni novi — okretan pisac može svake nedjelje napisati b ar ponešto. Neki se književ nici obilno okorišćuju tim a m ogućnostima zarade, te se pojavljuju u listovima svakih osam dana. Kažu, da je neki od njih rekao, da m u nikad nije bilo tako dobro, kao sada. Jedan drugi može pak m irno nasta viti svoj predratni način života, ispijajući svaki dan toliko čaša piva, koliko je pio i prije 1941. Doći do takve zarade vrlo je lako svakome, tko je u književnosti stekao neki glas. Urednici izjavljuju, da im je u prvom redu do imena. Zato poznatije pisce salijeću pozivima na suradnju — i listovima, i ličnim pohodima, i telefonskim razgovorima. Dok je nekad i najbolji književnik morao često i više nedjelja če kati, da dobije bijedni honorar po retku, danas iz davači nuđaju novac unaprijed — ne brojeći retke, ne uzrujavajući se, da li će plaćeni članak dobiti u određeno vrijeme. Pozivi na suradnju, što ih šalju s različitih strana, gotovo su istovetni, i svuda se is tiče, kako će honorar biti u razm jeru sa skupoćom: »List će Vašu suradnju honorirati vodeći računa o današnjim visokim cienama, i to ne po b roju redaka, nego po članku«. (Hrvatski narod, 23. VII. 1943.) »Razumije se samo po sebi, da ćemo Vašu cije njenu suradnju znati dostojno honorirati.« (Neue Ordnung, 4. VII. 1944.) »Briga« ustaških vlasti za književnost očituje se i na drugi način. M atica hrvatska dobila je monopol za prijevodnu beletristiku. Drugi izdavači, koji žele s toga područja nešto izdati, m oraju je moliti za do puštenje i platiti joj. Neki odlomci njezina cirkulara o tome glase: »Za izdatke oko ocjene djela i upravne troškove pripada Matici hrvatskoj po arku izvornika ili po jednakom opsegu prijevoda, proračunatu na veličinu 15
Suvremene Knjižnice Matice hrvatske, p risto jb a od Kuna 10 od svakih sto p rim jerak a hrvatske naklade.« »Pristojbe za odobrenje novog izdanja iznosi 50% pristojbe već navedene.« ^ O s n iv a j u se nova m eđunarodna književnička ud ru ženja. »Savezničke« države (Italija, N jem ačka) daju pojedinim hrvatskim književnicim a obilne potpore, da mogu boraviti u njim a. P riređuju se književnički sastanci i u m anjim »savezničkim« zem ljam a (B u garska. R u m u n jsk a ),k am o dolaze predstavnici h rvat ske književnosti i nauke. H rvatske se knjige prevode na stran e jezike, poim ence na talijanski i njem ački. Pojedini autori dobivaju za kakva prigodna izdanja svote, koje se p en ju n a stotine hiljada, pa i na milione Kuna. Zaista, nikad hrvatski književnik nije im ao p ri like kao sada, da dođe do novaca, š to neki tvrdoglavci — po m išljenju ustaških vlasti — neće da upotrebe tu priliku, tko im je kriv? K ad čovjek sam o pomisli na svote, koje u im e h o norara p rim aju p raktični po jedinci, gotovo m u se zavrti u glavi. Od hiljadarki nabu b ru ju lisnice pisaca kao i lisnice švercera. Hiljadarke, crvene hiljadarke, kovitlaju se u m ašti, prouzrokujući vrtoglavicu. N jihovo rum enilo postaje sve intenzivnije, sve intenzivnije, izazivajući n a koncu sli ku krvi, što su je prolili oni, koji tako dobro plaćaju. I kraj pom isli na takvu književnost čovjeka naglo hvata m učnina.
U nekoliko navrata u toku ove četiri ra tn e godine spopalo me čuvstvo gađenja p ri pomisli n a knjigu i književnike. Prvi je to p u t bilo odm ah iza stvaranja NDH, kad je ustaški m in istar prosvjete stao p rim ati pojedince i o svojim razgovorim a s njim a slati u javnost izvještaje. Još nije bio pravo ni zasjeo na svoj položaj, a već su m u stali dolaziti ku ltu rn i rad nici i književnici. Stali su m u laskati kao čovjeku, koji je na to m jesto došao po sposobnosti, te je u p ra 16
vo njem u nam ijenjeno, da izvede preporod hrvatske kulture. Laskali su mu i književni radikalci i knji ževni oportunisti. Laskali su m u tako odvratno, da je to u jednome času i njem u bilo previše, te je u javnoj izjavi udario na takve pisce. Taj su udarac osjetili svi — i oni, kojih se ticao, ali i ostali stvaraoci, koji ni kad nisu imali iluzija o duševnosti toga m inistra. Prvi sam p u t upravo tada jasno požalio, što sam ikada išto napisao, i što se m oram ubrajati među knji ževnike — među ljude, o kojim a i takav čovjek može s pravom govoriti s visoka. Drugi sam put osjetio takvo gađenje nakon po vratka iz logora. Vidio sam, kako pojedinci marljivo pišu dalje, kao da se oko njih ništa ne događa, i kako mimo prim aju honorare na sve strane, kao da je nji hov posao običan obrtnički rad, koji se vrši prem a narudžbi i prem a željam a svakog boljeg platioca. Shvatio sam — do bola — svu bijedu ovakva knji ževničkog posla i svu^ništavost pisaca, koji mogu mirno objavljivati pjesme7 članke, studije i pripovi jesti uprava predratnim tpmpnm _ pa čak i ubrzarto — kao da je sve oko nas u savršenom redu, i kao da stotine hiljada liudi. članova vlastitog naroda, ne um iruju na [užasni iim prilikam a. Djeca, žene, starci, borci um iru na putovima, njivama, u zakloništima, u spaljenim kućama — od pušaka, bomba, vatre, bo deža. H rvatskih m jesta nestaje, iščezavaju čitava na selja, život svaki dan donosi sve sablasnije prizore. A u Zagrebu književnici raspravljaju o autonomiji književnoga stvaranja, o jedinstvu istine, dobrote i ljepote.
š to u takvim prilikam a može čovjek nego vrisnuti, riknuti od užasa i gnušanja nad ponajvećim dijelom onoga, što se uz talam base iznosi kao dokumenat stvaranja, kulture, um jetnosti? V jerojatno svatko u svome životu upozna časove umora, kad mu se sav njegov rad čini besmis1pn’rn 2 Bijeg od knjige
17
a njegovo zvanje n ajispraznijim od svih. No valjda nem a težeg čuvstva negoli je ono, koje obuhvati čo vjeka kad zna, da i dalje m ora vršiti neki poziv, a ne vjeruje, da on im a nekog smisla. Još više od toga — ako sve to, što je p rije držao predm etom nauke i ži vota, u mnogo važnijim pitanjim a stvarnosti postaje i za njega vrlo sićušnim! V jerojatno slično čuvstvo doživljava i svećenik, kad izgubi vjeru, te osjeća, da ljudim a ozbiljno govori o nečemu, do čega ne drži ni sam. No njem u p reo staje utjeha, da može i bez in timnog p rista jan ja uz pozitivnu religiju djelovati na svoje vjernike etički. No što da kaže čovjek, koji bi m orao i dalje kroz cijeli život govoriti o književnosti — a ovamo bi najvolio riknuti:_Sva je ta vaša knji ževnost, osim rijetk ih izuzetaka, sam o slika bes k rajne ništavosti i praznine!
M ikulinska gora. Spom inje je Ivan M ažuranić u svojoj prvoj pjesm i, s početnim stihom »Vinodolski dolče, da si zdravo«: Kad va škuroj Mikulinskoj gori, Polag tebe koja se proteže, Znadio sam hodit doli, gori, Vesel bil san, izreć se ne može. Kad vetraci ugodno puhahu, Navadan bih gledati slaviće, V gnjizdu svojem kada počivahu, Ter iz njega kazahu glaviće. P jesm u je M ažuranić ispjevao u svojoj šesnaestoj godini, 1830., kad u živoj hrvatskoj književnosti još nije im ao nikakva uzora. U n jo j je naivno, ali iskreno, izrazio svoja ushićenja, što ih je kao dječak proživ ljavao u šumici kraj svoga rodnog m jesta. Svi smo mi, rođeni po selim a i gradićim a H rvat skog prim orja, im ali u blizini takvu šumicu, u kojoj smo doživljavali, što i pjesn ik »Sm rti Smail-age čen18
gijića«. Sve je u tim šumicama bilo isto kao u Miku linskoj gori: šetnje, igre, ptičija gnijezda — no više od svega osjećaj beskrajne slobode u dodiru s p ri rodom. Spremajući građu za m onografiju o Ivanu Mažuraniću, zamolio sam dra. Milutina Mazuranića za neke podatke o Novome i o Mikulinskoj gori. Odgo vorio mi je: »Mikulinska gora postojala je još ne davno. Sad su je posjekli Talijani.« A kao što su učinili s Mikulinskom gorom, tako su učinili sa gotovo svima šumicama Hrvatskoga p ri morja. Naši stari hrastovi, koje su naši djedovi i p ra djedovi uzgajali kao živa ljudska stvorenja^ uništeni su. Gotovo čitavu fiziognomiju davale su Vinodolu upravo te hrastove šumice. Sad se to očito prom ije nilo. Prim orska bura, koja je prije u njim a gubila svoju snagu, nem ilosrdno nosi preostalu zemlju. Ta lijani daju posječena stabla piliti u našim pilanam a i prevoze izrađeno drvo k sebi u Italiju. U takvoj jednoj šumici, Brdu — koja i po nazivu donekle sjeća na M ikulinsku goru — provodili smo najveći dio djetinjskih dana svi mi dječaci iz mjesta. A tamo smo najradije odilazili i kasnije, i stariji i mlađi, da u sjeni hrastova tražim o odmora, da čitamo i razgovaramo. Tu se jednog dana skupila i cijela naša porodica, s pradjedom u sredini, kao s nekim patrijarhom , a oko njega sinovi, unuci i praunuci. Pradjed visok i suh, nešto prignut, dobar i prim itivan čovjek, s kosom bijelom i kovrčavom kao u mlada jagnjeta. Sinovi m u ljudi u naponu snage, čvrsti kao i hrastovi na Brdu. A uz njih mnogo unuka i prau nuka — neki već odrasli, neki u školama, a neki još malena djeca. Cijela silno razvita loza, puna izdr žljivosti i volje za životom, šireći se i dižući se u vi sinu, s punom vjerom, da će postati još jačom. Od toga je vrem ena prošlo jedva nešto preko tri deset godina. I sad je gotovo sve to mrtvo. Pradjed i njegovi sinovi um rli su naravnom smrću, u visokim godinama. Unuka im a nešto živih — no praunuci, koji bi imali nastaviti lozu — izginuli su gotovo svi. 2*
19
Pali su u borbam a s ustašam a, s Talijanim a, s četni cima, s N ijemcima, ili su poubijani blizu rodnih kuca, samo zato, što nisu h tjeli da se pokore zavojevaču strancu ni dom aćem izdajici. Sama stoje tako naša m jesta, s pustim k,ućama, i u njim a preostali starci i starice, bez nade, da će za njih biti bolje. A povrh krovova divlja bura, noseći crepove, kojih više nem a tko d a iznova postavi. A i za koga? Gotovo je sve poum iralo, ili će doskora um rijeti. Ruše se naše M ikulinske gore i p ad a ju n aša djeca. Padaju i ljudi i šum e — a naši se književnici uzvrpoljiše, da pokažu, tko će više pohvala napisati o Tali janim a. N ekako neobično učestaše putopisi o Italiji i novele s gradivom iz talijanskoga života, studije o talijanskim književnicim a i javnim radnicim a. Neki se pisci javno ponose ordenim a, što su ih dobili lično od M ussolinija. Zagreb preplaviše talijanski naši »pri jatelji«: Coselschi, Mix, Salvini. Izdaju antologiju h r vatske lirike na talijanskom , sprem aju antologiju h r vatske novele. Sklapaju veze s većim brojem zagre bačkih intelektualaca, Salvini je u Zagrebu u nekoli ko mjeseci bio sklopio više poznanstva negoli mnogi rođeni H rvati u desetak godina. »H rvatska revija« nosi na čelu njegov prikaz hrvatske lirike — iako on našim jezikom jedva m uca, te m u nedostaje svako razum ijevanje za osjećajne finese hrvatske riječi. Njegov je članak uvredljiv — ali se dio zagrebačkih književnika njegovoj pojavi veseli kao kulturnom do bitku. Pokrenut je i na talijanskom jeziku list »Paralello«, za njegovanje k ulturnih veza između nas i Talijana, a u Zagrebu list »Preporod«, s istom za daćom. Plaća visoke honorare, pogotovu talijanskim suradnicim a — na trošak u staških vlasti, naravno. Prevode se i izdaju talijanski pisci, a u Zagreb dolaze istak n u tiji talijanski književnici (U ngaretti), gdje ih neke grupe dočekuju sa slavljem . š to ustaše u srednje škole uvedoše talijanski jezik kao obligatan, što u svojim novinam a slave talijan sku dinastiju, što veličaju ne sam o M ussolinija, nego 20
i njegova brata — to je sve njihova stvar. Ali je uoč ljivo, kako za talijanskim prijateljstvom teže i neki istaknuti intelektualci. Prim aju od talijanske vlade stipendije za boravak u Rimu, Firenzi, i dr. Neki se đaci i srednjoškolski nastavnici pomamiše za^o tp o ram a talijanske i ustaške vlade, da se mogu poći usa vršiti u znanju talijanskoga jezika u samoj Italiji, da bi u njem u to uspješnije poučavali naše učenike. O tome govore kao o nečem sasvim razumljivom, a naši apostoli suradnje tuku se u prsa, tvrdeći, da sutoni inače protivnici fašizma, i kako osjećaju prijateljstvo samo prem a onoj drugoj, pravoj Italiji. Ne će da vide ipak nevažnu nijansu: da ih za njihov rad plaća ipak ova, fašistička Italija. Naši hrastovi padaju od talijanskih pila i sjekira. Naši jnlađići i-z re li lju d ig in u od talijanske puške, naša sela nestaju od vatre, što je potpališe talijanskivojnidrTT naši duhovhf radnici prim aju r>d Talijana novacT P o p et čovjeka zahvata groza, m učnina i ogavnost n a d sv im tim r što s e fo v e književnost.
Vječno pitanje o odnosu između m orala i knji ževnosti, o kome se bez potrebe raspravlja uvijek iz nova, zapravo je vrlo lako. Ni književnici nisu kao ljudi neki izuzeci, koji bi morali živjeti svetačkim ži votom, da im ne može nitko prigovoriti. Ako nisu gori, zato ne m oraju biti ni bolji od ostalih ljudi. Moglo bi se poći i dalje i reći, da stvaralac i ne smije živjeti nekim konvencionalnim životom, nego mora doživljavati. Upravo kroz vlastite krize i uzdignuća, kroz padove i lomove dolazi on do potrebnih iskus tava, koja mu pružaju uvid u sve, što je ljudsko. Veliki m oralisti, koji sami nisu doživjeli dubokih unutrašnjih trzavica, mogli su svojom jednostranošću i odlučnošću povlačiti za sobom pojedince i čitave mase, ali nisu nikad mogli postati stvaraocima u vi šem smislu. No osim svagdašnjeg m orala im a i drugi moral. Pjesnici i stvaraoci mogu živjeti prijekornim životom 21
s obzirom na shvaćanje društva, u kom e se kreću. No zato m oraju b 'ti glasnici viših težnja, koje vode ljud stvo kao cjelinu. Pisac se doduše katkad m ora i za tomiti, da bi zaštitio sebe ili svoje. Ali dok je stv ara lac ne sm ije veličati plitke im ućnike ni krvave n a silnike. Njegovi postupci u privatnom e životu m o gu se oprostiti, no njegovi spisi ne sm iju b iti plod kom prom isa na račun viših ciljeva. Cim pisac stane m akar i neuvjerljivo la sk a ti im ućnom i moćnom, oskvm uo je ne samo sebe, nego i svrhu, kojoj bi imao služiti. Takvi se m oralni prestupci ne mogu oprostiti, je r djeluju kao zaraza. N esređeni i po obič nom shvaćanju nem oralni Foscolo, inače uporan bo rac za slobodu, s ovoga je stajališta bio kudikam o m oralniji od o portuniste M ontija. Gotovo je začudno, ikako i ljudi, kojim a je glavna svrha novac, užitak i vlast, osjećaju prem oć duha. Iz njihova držanja često izbija upravo zavist prem a stvaraocu. U natoč poviku o vrijednosti bogatstva, po gotovu srednji i m ali čovjek još uvijek tvrdo vjeru ju u superiornost duhovnoga. Im ena stvaralaca postaju u kritičnim časovim a naroda i čovječanstva sim boli ma, oko kojih se. ovijaju težnje, nade, planovi. Ni kada kao u takvim razdobljim a ne dobiva puno zna čenje riječ o pjesniku kap. proroku. Dok će gotovo svatko shvatiti kao nešto naravno, da p red udarcim a nasilja i strah a pokleknu stotine i tisuće osrednjih ljudi, m oralni slom stvaraoca, p rim a se kao strahovit događaj. Svi se onda pitaju: K ad to može učiniti on, zašto d a mi ostali, neznatni, izigravam o neke heroje? Biti književnik ne znači sam o pravo na neko p ri znanje i glas — što'j'e^uostalom sve k ratk o trajn o i iluzorno. To znači u prvom redu: dužnost — dužnost prem a _sebi, prem a narodu, p rem a društvu. Dok sc oko njega sve k rha, pisac-stvaralac m ora i kroz naj veće teškoće pronijeti v jeru u konačne svrhe čovje čanstva: u slobodu, sreću, pravdu, m eđusobni sklad. We može li to — zbog spoljašnjih ili unu trašn jih ra zlo g a.— dužnost m u je, da šuti. Njegov m oralni lom djeluje na okolicu pogubncTT rijetk o Jco ji javni rad-
nik druge vrste m o ženčiniti više zla, nego pisac, koji um jesto da ostane govornicom svega'najboljega i najsvetijega, što je ostalo sačuvano u jezgri naroda — postaje velikim TftjelonTrasadištem laži, laske, ulagivanja moćnima. Nema za cjelinu užasnijih časova nego što su oni, kad vidi, da njegovi stvaraoci hvale stranoga i domaćega krvnika, da njegovi kulturni za vodi izdaju spise u čast onih, koji >su nas đošlipoFobiti, i kad jedan_dio naših m islilaca drži glavnom za daćom, da i teorijski opravdava vladavinu sile, u ime koje nas tuđinac svijesno i razbojnički uništava. Neke~zbirke pjesam a, neki eseji, neki programatski članci — sve je to ispunjeno laskama zavojevaču. Svuda niz domaćih imena. Njihovi se nosioci doduše pokatkad u razgovorima i odriču tih svojih istupa — izgovarajući se na teškoće života, strah od posljedica, visoke honorare. Pri tom se pozivaju na slučajeve li ječnika, odvjetnika, graditelja, kpji i od Talijana i od Nijemaca zarađuju velike svote, pa im nitko ne prigovara, da surađuju s okupatorom. Kraj toga za boravljaju jedno, glavno — da stvaralac nije zanatnik, koji samo zarađuje nego ,da ima i dužnosti, ka kve s drugim zvanjim a nisu vezane. Ako je potrebno da živi i u teškoj oskudici, on to mora učiniti. Ne m o že li — treba da napusti književnost. Ali ne_smije pružati p rim jer m oralne slaboće.
Uvijek se među omladinom javljaju novi književni pokreti, i uvijek su njihove pristalice mislile, da do nose posljednju riječ u pitanjim a umjetničkoga stva ranja. Pa i sada, u toku rata, jedna grupa najm lađih pokreće, uz blagoslov ustaša, književni list, Plug. Sve, što hoće da kažu, dade se svesti na jednu riječ: nad realizam. š to oni misle, da su moderni, dok je nadre alizam zapravo star, i što je proživio prom jenu o ko joj plugaši i ne slute, ne bi bilo toliko zlo. Zlo je u 23
tome, što ti m ladi ljudi mogu da se zanose m islima, koje su tako daleko od hrvatske stvarnosti. H rvatski je n arod teško postradao; život donosi svaki dan sa blasnih i nevjerojatnih slika. S trad an ja, krv, progoni, gladovanja, bolesti — sve se to pojavljuje u toliko različitih oblika, da p red tim iščezavaju sve bijedne literarn e izm išljotine, potjecale one iz potsvijesti, be svijesti ili natsvijesti. Dok čovjek m otri tu nadrealističku om ladinu, m i sli ga same navode, da se sjeti velikog b ro ja drugih om ladinaca — na njihove zanose, i na njihovu sm rt. Bilo ih je toliko, i toliki su već poum irali — po lo gorim a, na vješalim a, ili u borbi. Sa svakim me od njih veže po koja topla riječ, kakav zajednički osje ćaj, kakva zajednička težnja. U pam ćenju na poje dine od njih usjekla m i se u pam et kakva njihova k retn ja, 'kakva njihova rečenica — ali tako živo, kao da je u n joj zbita cijela njihova ličnost. I m eđu n ji m a bilo je izrazitih talenata, i od njih su se neki za nosili različitim književnim pravcim a, pa i nadrea lizmom. Ali kad je logika stvarnosti postala potpuno jasnom , kad je dopuštala sam o jedan put, oni su n ji me pošli, bez krzm anja. N ijesu očito ni pom islili na to, da je upravo sada vrijem e za različita lijena estetička teoretiziranja. Misleći na m rtve, sažalijevam žive — i bježim od ofioga, što zovu" književnošću.--.___ .—
Svaki od sastavaka u ovoj knjizi im a naročit raz log postanja. član ak »Knjige o knjigama« nastao je kao reak cija na pokušaje, da se stran i m etodološki Kalupi, na stali kod Talijana i N ijem aca, prenose k nam a kao nešto sveto i neprijeporno. »Književni komarči« napisani su u proljeće 1941., u sporazum u s pok. G oranom Kovačićem, za uskrsni b roj »Novosti«. U njim a su iznesena opažanja o tipu 24
književnika, kaikav se već tada nam etao, a u NDH je stao voditi glavnu riječ. »Spomenik nepoznatom cenzoru« samo je regi stracija činjenica. Možda nije nepotrebno spomenuti, da s mojom drugom knjigom, koja je izišla u Matici hrvatskoj (Književnost i narod), postupak već nije bio tako »kavalirski«. Odlučni faktori u tadašnjoj upravi nisu ni pitali, sm iju li rukopis štam pati ovaiko ili onako, nego su iz složena teksta — i ne obavije stivši me o tome — jednostavno izbacili sve, što im se nije svidjelo. Izostavljeni su navodi iz Vraza, Preradovića, Šimunovića. Brisana su imena Krleža, Marjanović, Vodnik, Hergešić. Mijenjali su smisao poje dinih rečenica, ispuštali cijele strane. Ta je knjiga uostalom vrijedna spomena i zato, što sam prve auprim jerke dobio onoga dana, kad su me , Čialci o Begovićevoj »Gigi Barićevoj« i Nazorovu »Pastnju Lodi« napisani su nekoliko mjeseci prije rata* ili im je ra t dao konačan oblik. ,^ £ f e d iš n ji dio knjige sačinjavaju zapisi iz logora u S taroj Gradiški, s nekim uspomenama iz zatvora na Savskoj cesti i s boravka u Jasenovcu. Zabilježeni su najvećim dijelom u logoru, brzo, nervozno, na koje kakvim komadićima papira — zato, da što jasnije, za sebe sama, pribilježim neke dojmove, koji su se neodoljivom snagom nam etali svijesti. Među tim za pisima ima i nešto stihova. Oni nisu nastali kao lirski pokušaji, nego iz želje, da bih, u nestašici papira, što zbitije fiksirao neke doživljaje i osjećanja. Kao i pro za, oni su samo dokumenat, a nikako literatura. Pribilježeni su bili ti dojmovi nam jerno nečitljivo, čuvani u postavi, preneseni iz S tare Gradiške kroz ustaške straže u takvim dijelovima odijela, za koje se moglo misliti, da ih ne će pretraživati, ili ne će opaziti, da se u njim a nešto krije. I u Zagrebu bili su zbog ustaških pretraga često prem ještani — s ta vana u podrum, iz pijeska za gašenje vatre pod cre pove krova. K oješta je u njim a postalo nečitljivo, a koješta je u takvim seobama nestalo. Ostali su samo 25
fragm enti — ali ipak u takvu oblilku, da m ogu sači njavati kopču izm eđu zapisa p rije logora i onih po slije njega. Unatoč gađenju nad knjigom , bilo je ipak časova, kad je neka jača snaga čovjeka silila, da nešto zabi lježi. Bilo je to kao vrisak očaja, gnušanja, pobune n ad svim onim , što sm o vidjeli, slušali, proživljavali. Pri nastanku takvih zapisa najm anje su odlučivale literarne težnje. »SlobodaJiutnje«-JrioLjeL odgovor na m nogobrojne pozive n a suradnj u. — —________ Članak o Slavtku Batušiću napisan je zato, što su ustaše zabranile raspačavanje njegovih spisa. Članak »Ljestvice i vješala« im ao je citatim a iz Kumičićevih djela pokazati n a istovetnost pojava u NDH i u doba, kad smo živjeli pod A ustrijom , te su iste neprijateljske sile radile protiv nas, i to gotovo istim sredstvim a. »Zapis o p astiru Lodi iz g. 1943.« nastao je kratko vrijem e nakon N azorova odlaska u šum u, a esej »Mrak n a svijetlim stazama« — s natpisom prem a jednoj noveli iz »Dana gnjeva« — napisan je nakon provjerene vijesti o sm rti Ivana G orana Kovačića, iz osjećanja zaprepaštenosti i bola. Čitava knjiga nosi prem a tom e izrazito lični zna čaj. To n isu n L e se ji^ ju 'k ritik e ,n i feljtoni, nego uglav nom unutrašnja^ ra 7račnria varrjp navike, p rijate ljstv a i m ržnje, a i način, kako su postupali s p rijate ljim a i protivnicim a. Njihove svađe, njihovi pothvati sam o su nastavak onoga, što su i u H rvatskoj, i u Srbiji, i u Slovenji — radili p rije g. 1914: nadm etanje stranaka, sitne podvale, p roračunanost, s ta re p atriotske fraze, bijesne p repir ke i b rza pom irenja. Na političkoj pozornici Jugosla vije k retali su se kroz više od dvadeset godina glum ci, k ojim a je politika bila više tak,tika, d a se dođe do vlasti, negoli plod jasn ih u v jeren ja i želja, da se n ešto ostvari. G rdnje, radikalizam na riječim a, izja ve p rijateljstv a, pogledi n a narod i društvo vrijedili su toliko, koliko su bili dobri za tu svrhu. Odatle javni i ta jn i savezi između naoko najprotivnijih stra naka, odatle neobični zaokreti u ideologiji, odatle nagli i čudni kom prom isi m eđu protivnicim a. Ti naši politički radnici nisu shvatili, kako se po slije g. 1918. nagom ilalo tolik,o m noštvo državno pravnih, narodnih, kulturnih, privrednih i društvenih p itan ja, da se ona nisu dala riješiti taktikom , po vršnim potezim a i nadm udrivanjem , nego im je tre b alo ići do dna. š to je najglavnije, tadašnji politički vodioci Jugoslavije nisu vidjeli, da dolaze nova po k oljenja, koja nem aju dodira sa životom p rije prvor ga svjetskoga rata, p a da će stoga drugačije gledati i n a njihove izjave i n a njihove postupke. G oran Kovačić rodio se g. 1913. Na početku rata jedva d a je znao hodati. Taj je ra t doživio u prvom e d jetin jstv u kao nešto m račno, jezivo, neizvjesno i kobno, što visi nad glavam a starijih. Osnovnu i sred n ju školu polazio je u Jugoslaviji u doba, kad su još bili jak4 poklici o jugoslavenstvu, ali je već tada veliik dio om ladine bila zahvatila stru ja društvenih gibanja. M eđutim, kao reakcija n a jedno i drugo, ili kao neki zaokret od jednoga i drugoga, bio se u h rvatskim krajevim a ojačao hrvatski nacionalistički 252
pokret, kome je najvidniji izraz bila seljačka stran ca. Pripadnici nešto starijih pokoljenja mogli su u tome križanju i brzom izmjenjivanju različitih ideo logija donekle sačuvati svoju samostalnost i svoj put. No mlađi, koji su se bili tek izvili iz povoja djetinj stva, nemoćno su se povijali pod teretom borbenih krilatica, prijanjajući sad uz jednu, sad uz drugu. Među takvima bio je i on. Polazeći srednju školu u doba kad je službena školska politika bila jugoslavenska, i kad je najveći dio hrvatskih profesora iz uvjerenja ili računa — također radio na učvršćenju jugoslavenske misli, bio je i on odrešit Jugoslaven. Cim je pokušao, da javno istupi svojim književnim prvencima, pridružio se li stovima, koji su zastupali taj pravac. Svoje prve po kušaje slao je »Mladosti«, ali je bio i suradnik »Vi hora«, koji su pokrenuli đaci. U vezi s time, mnogo je čitao srpske i slovenske pisce, prim ajući od njih koješta i u frazi i u vidicima. Provodeći jugoslavenstvo, službena prosvjetna po litika pokazala je vrlo brzo nesposobnost, da omla dini pruži nešto čvršće, što bi joj moglo biti sadržaj života. Riječima o značenju prvoga prosinca, o Kra ljeviću Marku, o štrosm ajeru, o ostvarenom snu mnogih pokoljenja, i sličnome, nije se mogao zado voljiti m'ladd svijet, koji je oko sebe gledao svu bijedu spletkarstva i laktaštva, i sav jad, što ga je kroz par godina uspio prouzročiti tanak sloj ljudi, željnih samo bogatstva. Zato se velik dio omladine stao okre tati prem a ljevici. To je bio najbolji dio mladeži — većinom bistar, sprem an na borbu i patnje. I Goran Kovačić bio je među njim a, te je i on stao pisati u listove s ljevičarskim obilježjem, tražeći od književ nica prije svega ispravan ideološki stav. U ovo vri jeme pada i prvi njegov jasniji istup u književnosti, u knjizi »Lirika 1932«, što ju je izdao s nekim drugovima.
253
svijet, svoja iskustva i svoje m etode rad a stekli pri je g. 1914. U novu državu oni su prenijeli svoje želje* navike, p rijate ljstv a i m ržnje, a i način, kako su postupali s p rijate ljim a i protivnicim a. Njihove svađe, njihovi pothvati sam o su nastavaik onoga, što su i u H rvatskoj, i u Srbiji, i u Slovenji — radili p rije g. 1914: nadm etanje stranaka, sitne podvale, proračunanost, sta re patriotske fraze, bijesne p repir ke i b rza pom irenja. Na političkoj pozornici Jugosla vije Ikretali su se kroz više od dvadeset godina glum ci, kojim a je politika bila više taktika, da se dođe do vlasti, negoli plod jasnih uvjerenja i želja, da se n ešto ostvari. G rdnje, radikalizam n a riječim a, izja ve p rijateljstva, pogledi n a narod i društvo vrijedili su toliko, koliko su bili dobri za tu svrhu. Odatle javni i tajni savezi između naoko najprotivnijih s tra naka, odatle neobični zaokreti u ideologiji, odatle nagli i čudni kom prom isi m eđu protivnicim a. Ti naši politički radnici nisu shvatili, kako se po slije g. 1918. nagom ilalo tolik,o m noštvo državno pravnih, narodnih, kulturnih, privrednih i društvenih p itan ja, da se ona nisu dala riješiti taktikom , po vršnim potezim a i nadm udrivanjem , nego im je tre balo ići do dna. š to je najglavnije, tadašnji politički vodioci Jugoslavije nisu vidjeli, da dolaze nova p o koljenja, koja nem aju dodira sa životom p rije prvoga svjetskoga rata, p a da će stoga drugačije gledati i n a njihove izjave i n a njihove postupke. G oran Kovačić rodio se g. 1913. Na početku rata jedva d a je znao hodati. Taj je ra t doživio u prvom e d jetin jstv u kao nešto m račno, jezivo, neizvjesno i kobno, što visi nad glavam a starijih. Osnovnu i sred n ju školu polazio je u Jugoslaviji u doba, kad su još bili jak,i poklici o jugoslavenstvu, ali je već tada veliik dio om ladine bila zahvatila s tru ja društvenih gibanja. M eđutim, kao reakcija n a jedno i drugo, ili kao neki zaokret od jednoga i drugoga, bio se u h rvatskim krajevim a ojačao hrvatski nacionalistički 252
pokret, kome je najvidniji izraz bila seljačka stran ca. Pripadnici nešto starijih pokoljenja mogli su u tome križanju i brzom izm jenjivanju različitih ideo logija donekle sačuvati svoju samostalnost i svoj put. No mlađi, koji su se bili tek izvili iz povoja djetinj stva, nemoćno su se povijali pod teretom borbenih krilatica, prijanjajući sad uz jednu, sad uz drugu. Među takvima bio je i on. Polazeći srednju školu u doba kad je službena školska politika bila jugoslavenska, i ikad je najveći dio hrvatskih profesora iz uvjerenja ili računa — također radio na učvršćenju jugoslavenske misli, bio je i on odrešit Jugoslaven. Cim je pokušao, da javno istupi svojim književnim prvencima, pridružio se li stovima, koji su zastupali taj pravac. Svoje prve po kušaje slao je »Mladosti«, ali je bio i suradnik »Vi hora«, 'koji su pokrenuli đaci. U vezi s time, mnogo je čitao srpske i slovenske pisce, prim ajući od njih koješta i u frazi i u vidicima. Provodeći jugoslavenstvo, službena prosvjetna po litika pokazala je vrlo brzo nesposobnost, da omla dini pruži nešto čvršće, što bi joj moglo biti sadržaj života. Riječima o značenju prvoga prosinca, o Kra ljeviću M arku, o štrosm ajeru, o ostvarenom snu mnogih pokoljenja, i sličnome, nije se mogao zado voljiti mladi svijet, koji je oko sebe gledao svu bijedu spletkarstva i laktaštva, i sav jad, što ga je kroz par godina uspio prouzročiti tanak sloj ljudi, željnih samo bogatstva. Zato se velik dio omladine stao okre tati prem a ljevici. To je bio najbolji dio mladeži — većinom bistar, sprem an n a borbu i patnje. I Goran Kovačić bio je među njim a, te je i on stao pisati u listove s ljevičarskim obilježjem, tražeći od književ nik^ prije svega ispravan ideološki stav. U ovo vri jeme pada i prvi njegov jasniji istup u književnosti, u knjizi »Lirika 1932«, što ju je izdao s nekim drugovima.
253
XX Ja neću tvojeg užitka, ja neću kuće ni dvora, tornjeva tvojih, čija je slika ohola i vitka, a u njima zrak je leden i vječno pretvaranje, dok druge siluje mora ... Moje je drugo načelo — to bog m oj je i mati: Trpi za bijedne i pati! — A ako, krvniče, pružiš za izdaju meni srebra, skovat ću od njega nož i sjurit ga tebi u rebra. P o p ratne pojave d ik tatu re izazvale su i u hrvat skoj om ladini pojačan osjećaj za hrvatska narodna obilježja. To je za sobom povuiklo i njega, već u go dinam a, ikad je bio uspio d a p ro d re i u neke ugled n ije književne listove. U skoro je postao jednim od plodnijih su rad n ik a »H rvatsk^ revije«, koja je od svojih početaka bila izrazit nacionalistički hrvatski književni časopis. U n ju je unosio novele, eseje, knji ževne prikaze. Iz velikog se b ro ja njegovih referata osjeća njegovo hrvatstvo — k ao opreka srpstvu i jugoslavenstvu. Tako je pisao o Starčeviću, Peri Valiou, Ilircim a, itd. U pojačanoj tem p eratu ri svoga h rv atstv a napisao je knjigu pripovijesti »Dani gnje va«. U njoj središnji dio sačinjavaju Jeftićevi izbori. Iza toga stali s u se događaji naglo razvijati. P okrenut je »H rvatski dnevnik«, i on je postao njegovim surad nikom za k u ltu rn u rubriku. K ad je stvorena Bano vina H rvatska, postao je urednikom k u lturne ru b ri ke »Novosti«. K roz posljednjih pet, šest godina ži vota p ostao je bio jednim od n ajd jelatn ijih članova m lađega književnoga pokoljenja, ističući se u knji ževnim d ruštvim a (M atica hrvatska, Društvo h rv at skih književnik^), vodeći polemike, pišući ideološke članke. A onda je došao rat, proglašenje Nezavisne 254
države Hrvatske, talijansko prodiranje, špijuni, kla nja, logori. »Novosti« su obustavljene, i on se neko vrijeme sm iruje u H rvatskom bibliografskom zavo du. Tu uređuje kalendar »1942«, pomaže na »Znanju i radosti«, Ujevićevim čitankam a, časopisu »Croatia«, itd. Pa šuma, pa sm rt. 2. Prvi m i je p u t poslao jedan svoj rukopis, za list »Mladost«, g. 1931., negdje u proljeće, kad je bio u osamnaestoj godini. Bila je to pripovijest Djeca. U njoj je opisao doživljaj iz djetinjstva — sukobe s jačim vršnjacima, svoje pobjede i poraze. Njegov sam prilog odmah uvrstio, je r se odlikovao izrazitim novelističkim svojstvima. U vrijeme, kad je u hrvat skoj književnosti vladala općenita poplava stiha i kad je u novelistici prevladavao lirizam u prvoj se već njegovoj priči očitovala njegova sposobnost, da ispripovijeda fabulu, da je zaokruži i pointira. A po kazao je i drugu vrlinu: nije izmišljao, nego je pisao 0 onome, što je doživio. Izjavio sam m u to otvoreno, 1 za novo godište dobio sam od njega tri nove stvari slične vrste (Rus, Bor na sm etištu, Mlinarovi), s istim prednostima, ali sve bolje po zahvatu i obradbi. U to je vrijem e prvi pu t i lično došao do mene. Imao je lice, koje se nije moglo nazvati lijepim u običnom smislu. Cak se na mahove moglo pričinjati grubim. Kozarčanin je u polemici s njime u »Hrvat skom dnevniku« čak objavio njegovu slik,u, da čitaoci vide, kako je njegov protivnik ružan. No između tih na prvi pogled surovih crta gledale su oči mekane i blage, kao vedrina proljetnoga neba, a povrh njih lelujala se plava kosa, kao mlado žito pod ljetnim povjetarcem. I taj pogled govorio je više nego crte lica, čineći cijelu njegovu pojavu bliskom i dragom onome, tiko ju je znao osjetiti. U Zagreb je bio došao iz Karlovca, da ovdje zavr ši gimnaziju, jer su mu karlovački profesori bili dali 255
consilium abeundi. Tužio se d a s u ga neki tam ošnji nastavnici držali gotovo razbojnikom . U Zagrebu mi je dolazio više puta, n a razgovor o književnim i škol skim pitanjim a. O nda sm o neko vrijem e ohladnjeli jedan prem a drugom e — bolje reći, on prem a meni. Dok je dotad objavljivao sam o pripovijesti, najednom je s tro ji com drugova izdao knjigu L irika 1932. Napisao sam u p rikazu tog izdanja, da je Kovačićev talenat izrazi to novelistioki, i da se u njegovim pjesm am a vide jasni tragovi starijih pjesnika, poim ence Vidrića. N ije m i više dolazio, nego m i je poslao p a r grubih rečenica, a iz njegovih je očiju p ri susretim a izbijalo n ešto nedobro, povrijeđeno i uvredljivo u isti čas. Ali je to tra jalo k ratk o vrijem e. Bio je u to već svršio gim naziju i upisao se n a sveučilište, na slavi stiku. N ije p ripadao m eđu m arljive slušače je r je m orao zarađivati za život. O tkrivao m i je i svoje lične odnose, i svoje književničke težnje, a i trzavice. Dolazio mi je povjerljivo i onda, kad se zanosio ljevičarstvom , kao i u godinam a, kad je pripadao m eđu agitatore za seljačku stran k u u G orskom kotaru. On i n ije pravio razlike izm eđu jednoga i drugoga. U isto vrijem e, k ad je važio k,ao izrazit pristalica Mačekova p okreta, oduševljavao je svoje G orane za b o rbu re p ublikanaca u Španjolskoj, p a su neki mladići pod njegovim utjecajem i pošli u španjolski građanski rat. U to je vrijem e već bio postao suradnikom razli čitih književnih listova. U jedno je svome prezim enu dodao oznaku »Goran«. K od drugoga moglo bi se to shvatiti kao snobizam. Kod njega je to bio sam o iz raz privrženosti prem a kraju, u kom e se rodio, koji m u je dao mnogo obilježja, i koji je sam u svojim pripovijestim a najviše opisivao. Naši razgovori nisu obuhvaćali sam o književnost. Mene je on zanim ao u prvom e red u kao čovjek, s njegovim težnjam a i lutanjim a, i kao jedan od čla nova pokoljenja, koje je bilo uglavnom ostavljeno sam om sebi. Oni, koji su to pokoljenje im ali voditi, 256
ili su ga hranili frazama, ili ga, zbog njegove radikalnosti u pojedinim pitanjim a, nisu pripuštali k sebi. Vidio sam ispod grube gornje kore — zbog koje se često zgranjavaju stariji — dubok: i iskren zanos omladine, koja čezne za nečim boljim i svjetlijim, ali ne zna pravo naći svoj put. Kad su izišli njegovi Dani gnjeva u Matici hrvat skoj, poklonio m i je jedan prim jerak s riječima: » ... stvaraču hrvatske književne omladine i mom prvom ispravnom i iskrenom savjetniku.« Naš neka dašnji nesporazum ak bio je potpuno izglađen. On je priznao, da sam u svome sudu imao pravo — iako je taj svoj sud već ne bih mogao izreći onako odrešito. On je imao u sebi mnogo lirizma, prem da taj nije došao toliko do izraza u stihovima, koliko u prozi. Njegova knjiga pripada među najbolje zbirke no vela, što ih je Matica izdala u ono vrijeme. A kad se uzme u obzir, da ju je napisao prije svoje dva deset i treće godine, njezina pojava udara to jače u oči. U njoj su značajna tri elementa: izrazito politi čki, socijalni i umjetnički. S obzirom na tadašnje prilike u H rvatskoj, kritičari su i čitaoci vidjeli po najviše samo ono prvo, a smetnuli su s um a drugo i treće. Rekao sam mu to otvoreno: ma koliko bili u aktualnom političkom životu važni Jeftićevi izbori, vješanje hrvatske zastave, sudjelovanje žena i djece u različitim izbornim događajima, — što je za širi sloj tadašnjih čitalaca sačinjavalo najprivlačljiviji dio knjige — sve će to s vremenom izblijediti, ako u njoj nem a nešto trajnije i ljudsko. Govorio mi je tada, zašto je napisao takvu knjigu: — Za mene je hrvatstvo bilo otkriće. Sve dotad, dok nisam shvatio seljačkog pokreta, ja nisam imao određenoga pravca. Ono, što su nam davali u školi, bilo je hladno, apstraktno. H rvatstvo je za me zna čilo pobunu malenih, dajući mi cilj i smisao radu. S Danima gnjeva postigao je velik uspjeh — više društveni nego književni. Njegova borba za život 17 Bijeg od knjige
257
nije više bila tako teška, je r su m u nuđali m jesta s plaćom, od koje je m ogao živjeti. Ali u sredini, u kojoj se kretao, n ije se pravo mogao snalaziti. N je gov tem peram enat — uz njegovu iskrenost — stvoriše m u neprijatelja, k o ja su ga nastojali m akjiuti sa stečenih položaja, kopkajući po njegovoj prošlosti. Počeo se razilaziti s nekim ljudim a od M atice. Jed nom mi je stao govoriti prilično uzrujano: — Pa znate, onaj s ta ri odbornik tvrdi, da ja ne sm ijem u M aticu, je r sam bio komunist! Bilo je to u godinam a, kad je povik protiv kom u nizm a u M atici značio jedno od najjačih pokretača u njezinu odnosu prem a piscima. N isam m u odm ah odgovorio, nego tek za par časaka: — P a . . . i bili ste! . . . — rekao sam m u polaga no, m isleći n a njegove stihove, velik dio novela, kao i n a riječi o p otrebi ispravnog ideološkog stava. Trgnuo se i pogledao m e s izrazom sum nje, zapre p ašte n ja — kao da se boji, ne ću li i ja početi p ro tiv njega k ao i njegovi protivnici. š u tio sam neko vrijem e, a onda sam polagano nastavio: — Bili ste, i ne treb ate toga poricati, niti se toga stidjeti. Vaš je kom unizam izraz Vaših težnja. Glav no je što vi pod n jim razum ijevate, a ne firm a, na k o ju se o b ara taj stari odbornik i njem u slični. To je izraz Vaše čežnje za pravdom , za slobodom, za srećom svih ljudi. Uvijek je sim patičnija om ladina, k oja ulazi u život s radikalnim težnjam a od one, koja već p ri prvim nastupim a pokazuje znakove konzer vativnosti ili reakcionarstva. Činjenica, što Vas neki grde može Vam služiti sam o na čast. N išta m i nije odgovorio. Sam o me je gledao. M ožda m e u tom času n ije pravo ni razum io. Ali znam, d a m i je o ta d postao još privrženiji. N a šetnjam a, n a kojim a nism o govorili o knji ževnosti, kušao m i je rastum ačiti, zašto se Prim orci i G orani tako dobro razum iju: što su upućeni jedni na druge, i što im je život težak. Polazeći n a odm ore 258
i na praznike u svoj Lukovdol, slao mi je dopisnice s toplim izrazima prijateljstva, i sreće, što se nalazi u svome kraju. Onda je obolio. Pluća. Liječio se na Brestovcu, uglavnom uz pomoć »Hrvatskoga dnevnika«. Dok se oporavljao, pisao m i je dugačke liistove — o svojim radostim a i ogorčenjima, o književnim planovima. U jednome od njih govori: »Hoću da Vas obavijestim o sebi: 20. slijedećeg mjeseca ističe mi rok bolovanja na trošak Merkura. Odlazim s Brestovca u Gorski Kotar. Liječnik m i tvrdi, da nema nikakvih znakova, osim posljedica pleuritisa i nekog kroničnog procesa, koji ne radi (ali od kojega m i uvijek prijeti opasnost). Inače sam se izvrsno osjećao, samo m i je temperatura nestalna, osobito u ovo vrijeme. Primio sam u početku svega 20 injekcija, onda tri mjeseca ništa, a sad primam zlato. Veselim se Gorskom Kotaru, gdje se nadam obil nu radu. Pročitam ovdje pokatkad svoje novele, pa mi je, vjerujte, strahovito neugodno na nekim m je stima, koja su slaba. Onda pomišljam, kakva bi to bila jadna ostavština. Osjećam mnogo snage, mnogo, mnogo više iskustva, sposobnosti i mjere. Inače, da vam istinu kažem, lijepo mi je sada ovdje. Možda zato, što sam zaljubljen u jednu m u slimanku. N em ojte se smijati: već nekoliko godina nastojim, da opet doživim tu sreću i te nesreće. »Dane gnjeva« sam pisao u »nesretnim danima lju bavi«. U onim danima, kad je čovjek i nad životom i nad smrću, jak, smion, veseo, čudan, zanošljiv, do bar, tužan, suosjećajan, ukratko — velik. Sinoć sam sanjao, da pišem neki dugi izvještaj za novine u redakciji. Probudio sam se strahovito utučen. Ali ja se nadam, da će mi uspjeti, pod bilo koju cijenu, udesiti život po svom, da m i jakost ne ishlapi i ne ode u ništa. 17*
259
Kad bism o m ogli razgovarati usm eno, pripovije dao bih Vam m nogo o svojim planovima. Sprem am se na jedan roman. Onda sam zamislio jednu knjigu novela pod naslovom »Zavezane oči«. Radi se o sud nici (ja sam bio sudbeni reporter H rvatskog dnev nika). Z atim nekoliko posebnih novela. Doduše sve to čini s »Danima gnjeva« cjelinu, ali ne želim na glasiti, da će to biti neka »balzakovska« serija, kako je to u najnovije vrijem e uobičajeno. R astu romani kao korov. Upravo m e stid, što sam se usudio, da Vam spom enem svoju veliku nam jeru. Ja znam, da tu treba godina — i to m e jedino plaši, radi zdrav lja. Ali ja sam Goran!« K ad se oporavio, kušao je n astaviti stari život u Zagrebu. Sprem ao se za ispite, ali ih nije polagao. Im ao je velike književne planove, ali je od toga meilo ostvario. N apisao je ipak je d n u novelu — Veliki psovač. Donio m i ju je u rukopisu. Pročitavši je, rek ao sam m u po prilici ovo: — Vaša novela i opet odaje Vaš izraziti um jetni čki i novelistički talenat. Ali i o na — kao i »Dani gnjeva« — pokazuje, kako su Vaši vidici i Vaša ži votna iskustva preusk^i. P ričinjate m i se kao snažan čovjek, k oji je iz svih sila zam ahnuo rukam a, d a bi prelom io žigicu. Vaše su sposobnosti jače od građe i problem a, što ih zahvaćate. K ao što se Vaša p ri p ovijest o Jačici, u »Danima gnjeva«, nakon uspjelog početka o savršenu dobru čovjeku raspliće otrcanim već svršetkom o pljenidbi zbog neplaćenog poreza, tako se isto slabo svršava i V aša novela. U Velikom psovaču p rikazali ste lik čovjeka, koji sam o psuje i kune, a u src u je veom a dobar. No um jesto da ste stv ar završili kakvom dubokom ljudskom notom , sve se svršava s aktualnom gospodarskoHpolitičkom pointom . V ama su p o trebni jači doživljaji, širi vidici, ina če ćete zapasti u knjiškost. Potrebno je, da nek,o vrijem e p restan ete m isliti n a književnost, a da gle date život. Bilo bi vrlo korisno, kad biste mogli po gledati iz daljine, kako izgleda ta naša H rvatska sa 260
svojom književnošću, um jesto da iz Zagreba, kao središta svijeta, prom atrate sve ostalo. Tragika je velikog dijela naših književnika, kao i tragika cije loga naroda, što mislimo, da se sve kreće oko nas, i što vlastita pitanja, često vrlo sitna, činimo tako velikima, kao da su važna za sve ljude.
3. Od izlaska iz »Hrvatskog dnevnika« sve se više po vlačio iz književnih društava, a sve je više tražio dru štvo književnika pojedinaca. U to vrijem e pada i nje gov poticaj, da bi M atica hrvatska izdala neke moje rukopise (Vidrić, Književnost i narod). Ali se i nje gov odnošaj s Maticom pokvario, kad je postao ured nikom kulturne rubrike u »Novostima«. U to je do ba postajalo sve jače prijateljstvo između njega i Nazora. Tada se oko Nazora bio okupio manji broj književnika, kome je redovno sastajalište bila kavana Carlton, u Gajevoj ulici. Tu su se oko njegova stola, svake subote, sastajali neki pripadnici različitih po koljenja i pogleda, ali sa zajedničkim obilježjem, da su im književni listovi doduše objavljivali priloge, ali ih nisu puštali preblizu. Urednici su tražili nji hovu suradnju, ali im, s političkih razloga, nisu dali do nekog utjecaja. A oni su se osjećali u svojoj osamljenosti to jačim a — kom entirajući sa smiješkom različite događaje tadašnjega hrvatskoga književnoga koprcanja. Početak rata. Bojazni, što će biti. Pojave u Rusiji. Različite prim jedbe o tome, što bi moglo biti nakon rata, s obzirom n a društveno uređenje. Očito je, da će iza rata, m a kako se on u početku razvijao, ostati pobjednicom Rusija. Nazor — kojega literati izvan njegova kruga drže bogatašem i čudakom —, istupa najm irnije i najautoritativnije: — Ništa se ne treba bojati. Čovjek ostaje čovjek, i ma kakp se zvao sustav, u kome će živjeti, uvijek će 261
gledati, d a proživi život u oblicim a, koji će m u n aj bolje odgovarati! U G orana Kovačića raste oduševljenje za Sovjetski savez sve jače. Ne tre b a više kriti, d a je njegova na cionalistička faza prošla, i da dolazi vrijem e novih, širih zanosa — zapravo vraćanje n a ono, čime se već i p rije zanosio. Sve je jači, sve veseliji. M obilizacija. Rat. Slom Jugoslavije. Nijem ci u Za grebu, Talijani u Dalm aciji i P rim orju. Proglašenje Nezavisne Države H rvatske. N alazim o se opet u ka vani C arlton i raspravljam o o novim događajim a. Na zor — koji je n a svom svagdanjem p u tu prem a ka vani vidio njem ačke čete, kad su prolazile Jelačićevim trgom n akon odlaska jugoslavenske vojske — ostaje i d alje hladnokrvan. U pjesm am a, k ratk im i zbitim , d aje izraza svojim zapažanjim a. U javnosti navode mnoge njegove stihove i novi vlastodršci nastoje ih isk o ristiti za se. L askaju m u, zovu ga na posijela i p rim anja. O sobito su živi Talijani. Preplavili su Za greb svojim novinam a, knjigam a, agentim a. N uđaju intelektualcim a stipendije za b oravak u Rimu, Firenzi. N eki to književnici i prihvaćaju — da na jeftin način vide stra n e zemlje, a i da se b a r neko vrijem e m ogu u kloniti iz Zagreba. J e r — događaji se brzo razvijaju. Nova vladavina sve jače pokazuje svoje izrazite oblike. Židovi sa zna kovima. Zatvori. N asilna seoba S rba u južni dio gra da. Talijani u P rim orju i G orskom k o taru spaljuju naše domove i u b ija ju naše ljude. Logori. K lanje Sr ba. Z ebnja o tom e, što će b iti s nam a kao narodom i s pojedincim a. G oran je sve borbeniji. Sad više nije k od novina, nego radi kod H rvatske enciklopedije. No dolazi svake subote ipak u Carlton. Sam o — sad se više ne s astajem o svi. N etko je otputovao, netk,o o tje ran, netko bolestan. S redišnji lik, Nazor, dolazi ri jetko, zbog slabosti. Položaj je sve teži. Opažamo oko sebe ljude, koji paze na nas. Oko kuće vidim često ista lica, dosad nepoznata. P ostaje m i jasno, što to znači. Na ulici mi znanac otvoreno postavlja pitanje: 262
— Zar još niste uhapšeni? Nisam uhapšen, ali su mi oduzeli telefon — što je obično prvi znak daljih progona. Sad po prilici znam, što mogu očekivati. Mnogi znanci okreću na ulici od mene glavu, ili nastoje što brže svršiti razgovor, koji smo slučajno započeli. Dolazeći u Carlton, sad sam često potpuno sam. Prosjedim sat, dva, čekajući uzalud, i onda se vra ćam kući. Znam, što sve to znači. Samo on dolazi, makar s velikim zakašnjenjem, zbog uredskog posla. Produžujem razgovor. — Nazor je bolestan, no drugi će put zacijelo do ći, ako prizdravi! — veli m i na rastanku, bodro i prpošno. Možda su buduće subote i došli zajedno, ali mene već nije bilo u Zagrebu, već sam kroz rešetke zatvora gledao razlivenu Savu, m inaret džamije u Bosanskoj Gradišk,i, i obrise Kozare. Nisam znao, što će biti sa mnom, ni što je s mojom porodicom — ali sam bio siguran: aiko itko to me ne će zaboraviti on. I doista, kad sam se nakon više mjeseci opet našao kod kuće, vidio sam, da se on sjetio mojih u časovima, kad su bili najosam ljeniji. Onda je došla vijest o njegovu odlasku u šumu — koja me nije iznenadila, i vijest o njegovoj sm rti — koja je djelovala kao udarac batom po glavi. 4. Književni rad bio m u je raznovrstan. Pri tom tre ba razlikovati stvari, što ih je pisao spontano, iz unu tarnjih pobuda, i sastavke, koje je napisao po du žnosti. Po novinama, kojima je bio suradnik, objavljivao je u prvom redu članke o književnim i kulturnim pitanjima, referate o hrvatskoj književnosti, bilješke o stranim literaturam a. U časopisima štam pao je ta kođer referate, a usto pjesme. Pjesmama, većinom u dijalektu, istupao je i u nekim antologijama (Izme263
đu dva rata), n a javnim istupim a, a uvrštavao ih je i u časopise. Uz izvorne p jesm e objavljivao je i p ri jevode francuskih stihova. Taj referentsk,o-kritičarski rad, uz rad n a stihu, zauzim a po opsegu najviše mjes ta u cijeloj njegovoj književnoj proizvodnji. No po j svojim književnim sposobnostim a bio je on u prvom L red u novelist. r Goran Kovačić bio je kao književnik vrlo savje; stan. Za razliku od K ozarčanina — s kojim se sukobljivao i s važnih i s nevažnih razloga, uz ostalo i zbog istih inicijala —, koji je vrlo lako i mnogo pisao o svemu i svačemu, G oran je pisao polagano. Pisao je tako malo, da ga je njegov šef u N ovostim a u šali na zivao književnim penzionircem . Ali ta sporost u pi sanju, i bijeg od novinarstva, bila je posljedica činje nice, što je svaku svoju stvar htio izraditi do kraja. G oran je vrlo dobro znao, što za pisca znači riječ, pa je o tom e pisao pam etno, a u našim prilikam a i izvorno. U članku Put N ovaka Sim ića iznio je ovako misli: »Jezični čistunci i ispravljači izbacuju iz hrvat skog jezika nehrvatske riječi. Tom e uklanjanju ne m a granica, pa dovodi i do suhoće. Postoji izražajno bogatstvo naše Bosne i Hercegovine, koje su m jesti mice prihvatili Srbijanci. N eki filolozi odriču se zato toga bogatstva. N e pita ju književnike i u m jetn ike u tim slučajevima, a ovi najbolje naslućuju vrijednost riječi i fraze, to više, što im jezikoslovac na taj način osirom ašuje bujnost tonova. (Trebalo bi korenodupce upozoriti, da je u m o d em o m stihu važan čak određeni vokal, ko ji se često nalazi na pravom e m je stu sam o u jed n o j stanovitoj riječi, a upravo su to oni, m ožda izbacili iz hrvatskoga jezika).« Bez obzira, s kakvih su povoda nastali pojedini njegovi članci o književnosti i književnicima, očito je, kako je on im ao jako osjećanje za bitne značajke ne kog um jetničkog djela ili nekoga pisca, te ih je izno sio sažeto, kratko, jasno. N ekoliko k ratk ih izvrsnih p o rtre ta napisao je za Ujevićevu čitanku Plodovi sr ca i uma. Takvih vrlo uspjelih sastavaka im a od nje 264
ga u prvoj Knjizi Znanja i radosti, u časopisu Croa tia. A i njegovi opsežniji članci u »Hrvatskom dnev niku«, »Novostima«, pa i u »Hrvatskoj reviji«, poka zuju, koliko se znao unijeti u književna djela i u sebi ih ponovno izgraditi. Od takovih radova treba, na ravno, odbiti njegove polemike, plod zagrebačkih Književnih prilika. U njim a je on, s Kozarčaninom, odigravao samo ulogu u borbi literarnih pijetlova — koju su skrivili drugi, te u njoj uživali. U svojoj mla denačkoj zanesenosti držao je, da m ora tako činiti; kasnije je i sam požalio neke istupe. Goran je po svojoj naravi bio vrlo osjetljiv čo vjek, i to ga je vjerojatno nukalo, da piše i stihove. Pored pjesam a u štokavštini objavio je i ovelik broj stihova u narječju svoga rodnoga Kraja. One su ve ćinom oblikom pravilne, p a se prilično ističu među sličnim proizvodima njegova vremena. Im a od njega i pjesama, koje osvajaju svojom proljetnom rascvjetanošću i vedrinom, kao na pr. »D’id, sonce i stari mlinar«: Srebrna kap Zlatna kap Zelina Plava Zota Na soncu blešćt Na Ušću šumi Na krovu zvoni I bezi Vuzdui pota. Stari mlinar domo gre: Biser vuz biser nosi v lase Srebrni — I djamantov puno brado. Vesel je. Plodno se polje zeleni, A na vode Kapi Tancado Skačć 265
Ko drobne vesele dekhce, Širijo im se svilane kiklfice I okrečđ. A doma mali vnuk Stal pod hišni klobuk Fakin I nem im jak I sljuša: Pljušči i šušči i šumi Kišni divan — I kap po kap J kap po kap Cekin Cekin I srebrnjak Zvoni na dlan. Stari oča se žuri, Po potu tukljd njegov ščap: Raste voda, gle, vuz slap! Boža kap Vrti Vrti Mlinski kotač. Itd. No svoje prave stvaralačke težnje i svoj istinski lirizam pokazao je Goran najviše u svojim pripovi jestim a. N ije napisao m nogo novela. Od svojih prvih is tu p a u književnosti izdao je sam o je d n u knjigu, 1936. spom enute Dane gnjeva. Poslije toga objavio je ne koliko p ripovijesti u H rvatskoj reviji (Vaga savjesti, ša ka blata, Mala srca, T rnje i m irisi, S vjetlo st u lju dim a), »Savrem enim pogledima« i u »Hrvatskom književnom zborniku«. Ali od svega toga jedva da bi se dala sastaviti knjiga o srednje veličine. Bavio se različitim planovim a, pače je pisao i jedan rom an, ali n ije dospijevao d a ga izradi. Kao pripovjedač Goran je bio cjelovit, pun, izra zu ju ći u novelam a i sebe k ao čovjeka, i svoj zavičaj, i svoje u m jetničke težnje. 266
Po građi najvećega dijela svojih pripbvijesti bio je pisac svoga najužega kraja, Lukovdola. Događaji, o kojima priča, zbivaju se u tome m jestu i njegovoj okplici, i svi su više m anje doživljeni. Neke su od nje govih novela izrazito autobiografske, no isto tako po vezane uz njegovo rodno mjesto. Svoj kraj obilježio je Goran riječima: »Uočimo li, da u Lukovdolu divno uspijeva vino gradarstvo . . . da bujaju voćnjaci s najnježnijim vr stama voćaka i sretna zavjetrina pod selom dopušta sunčanim prisojcima i plodnoj dolini da bogato rodi . . . — a kilom etar zapadno i kilom etar južno od Lu kovdola ne uspijeva loza i kržljavi, škrta zemlja izba cuje mizeran prirod, dok snažni vjetrovi i česti rani mrazovi ubijaju rascvjetalo stabalce, ne ćemo se ču diti ni raznolikosti volje, otpornosti i živosti ljudi, ni najsm ješnijim razlikama akcenta, vokatizma i rječ nika njihova narječja.« (Hrvatska revija, 1937, 324) Sve te oznake vrijede u punoj m jeri i za njega samoga. U svojim pripovijestim a crta Goran Kovačić mali svijet Gorskoga kotara, s njegovim siromaštvom, s njegovim naporim a za održanjem, s njegovom bespomoćnošću, s njegovim težnjam a prem a svjetlu, i s njegovim osjećajem za pravdu. U svome rodnome selu, udaljenom od željezničke pruge, mogao je Go ran vidjeti vječne ljudske strasti u njihovoj među sobnoj borbi: bogati i moćni u njihovoj nemilosrd noj jurnjavi za užicima i nebrizi za slabe; siromašni i prezreni u svome jadu i dobroti; sila vlasti, koja ne milice ruši sve zgrade u oblacima, što ih sagradiše neimućni. U sedam prilično kratkih pripovijesti svo je knjige Dani gnjeva Goran Kovačić zahvatio je raz ličite tipove i životne pojave: seosku inteligenciju i poluinteligenciju (župnik;, učitelj, pisar), kapitaliste, koji iskorišćuju Gorski Kotar, seljake u njihovu do 267
m aćem životu, razgovorim a i osvetam a. Prikazao je selo kao kolektiv, k ad ono k a o cjelovit organizam rad i i m isli, i k ad n a u d aru jačih sila, iz sebe odba cuje doušnika, pokornog slugu seljačkih neprijatelja. Slikao je to selo u njegovoj idili, u njegovoj svadljivosti, ali i u njegovim zajedničkim buntovnim napo rim a. Gledao ga je u njegovoj un u tarn jo sti, ali i u d odiru sa strah o tam a rata. Iznio je seljake, koji do k ra ja života uspijevaju sačuvati seljački m entalitet, ali i one, koji se — kao njegov Šimek u Vlaku har m onici — od zaturenih seljaka uzdižu do budućih inteligenata. Po cijeloj svojoj atm osferi i po vezam a između pojedinih pripovijesti u njim a, Dani gnjeva su cjeli na. U nekjm a se od tih pripovijesti čak i susreću ista lica: m ali šim ek u Noveli s ratnih dopisnica postaje u Vlaku harm onici karlovački i zagrebački srednjo školac. U m jetnička obilježja, koja izbijaju iz Goranovih p ripovijesti izrazita su i m nogobrojna. Od njih je n ajjača ona, k o ja je već spom enuta: G oran je znao u svojim G oranim a iznijeti slike općenoljudske tragike n a zem lji i svoj Lukovdol p rikazati — b ar d je lom ično — kao poprište b orba i bolova, što ih p ro lazi svaki čovjek. Bez obzira, da li čitalac ove novele pozna društvene prilike G orskog kotara, Sedam zvo nara m a jke Marije djeluje na nj svojim općenoljudskim dnom : kako je poklik sirom ašnih za pravdom jed n ak u svim sredinam a, i kako je njihova bespo m oćnost u očim a jak ih i sm iješna i drzovita. To vri jedi i za S m rt u čizm am a i za V elikog osvetnika. U pojedinim o d tih novela (Sedam zvonara m ajke Ma rije) ta se tragik,a sirom ašnih uzdiže do potresnosti. U drugim se pak nekim novelam a već naslućuje osvetnički topot koraka, p re d kojim a će se survati sve lažno i sebično. G oran Kovačić znao je zapažati karakteristike lju di, te odlupiti površinu od jezgre. Znao je izgraditi puna i nova lica, k o ja n em aju n išta literarno iskon 268
struirano: odlični i naoko tvrdi Ivan Tuča u Sm rti u čizmama, sveti psovač u istoimenoj noveli. Uopće je volio prikazivati ljude, koji su naoko grubi, a za pravo su utjelovljenje dobrote. Dani gnjeva — kao i ostale Goranove novele — doim aju se kao protest društvene nejednakosti. N ji hov je pisac na nekim m jestim a i otvoreno prelazio u agitaciju (Probuđeni djedovi, Svjetlost u ljudima). Ali dublji izvor njegovim umjetničkim tvorevinama kao da je ipak u doživljajima iz djetinjstva, u uspo menama djeteta, koje samo gleda i samo se čudi, ali još pravo ne razum ije ništa. Zato u njegovim pripo vijestima zauzimaju osobito m jesto mališani, s nji hovom psihologijom i s njihovim unutarnjim svi jetom. U pripovijesti Sedam zvonara majke Marije priča se o sedmero djece, ko ja su m jesto siromašnog i prezaposlenog oca vršila zvonarsku službu, te i ne hotice, zbog svoje djetinjske naivnosti i plašljivosti, prouzročila bijes sela i župnika, pa tako i očevu sm rt. U Probuđenim djedovima prikazan je hrvatski poli tički život oko g. 1935., kako se odražavao u očima djece. U Noveli s ratnih dopisnica zahvaćeno je dje tinjstvo mališana, koji ne pozna svog oca, nego stva ra o njem u sliku m otreći dopisnice, koje od njega dolaze s bojišta. Odlomci oduže pripovijesti, ili ro mana, k oji su pod različitim natpisim a izlazili u »Hr vatskoj reviji« 1939. (ša k a blata, Mala srca, Trnje i mirisi, Svjetlost u ljudim a) ispunjeni su velikim dje lom slikama o tome, kako se privredne i društvene opreke u Gorskome kotaru odrazuju u duši dvoje djece. Unatoč tome, što je u svojim pripovijestima sli kao uvijek istu sredinu, Goran je Kovačić znao svaku od njih produpsti i zaokružiti, učinivši je tako neza visnom od drugih. N ajbolja od njih, Sedam zvonara A m ajke Marije puna je lirskih m jesta. U njoj je ocH početka do kraja sve u potpunoj vezi. Započinje se pismom siromašnog seljaka Jure Grešnima, oca sed mero djece, upućenog bogatom b ratu u Americi, s molbom za pomoć. Bogati se b rat krvavo izruga si 269
rom ašnom e. Ovaj poslije toga dobiva m jesto zvona ra, m uči se i kini, uz vječne prigovore suseljana. Ne može od zvonarije živjeti, p a rad i svoje poslove, a zvonarske dužnosti vrše djeca. Za vrijem e jedne lje tne olu je djeca stadoše po običaju zvoniti, no od uda raca grom a preplaše se i pobjegnu, te zvonjava prestade. Seljaci okriviše zvonara, d a je skrivio tuču, što n ije zvonio, te ga, uz pom oć župnika, zbaciše s položaja, ne plativši m u ništa. On se od ja d a objesi za uže crkvenog zvona. Zato ga ne htjedoše pokopati u seosko groblje, nego daleko, dokle ne dopire zvuk zvona. »— B ranka, ne plači, ta ta je im ao veći sprovod od velečasnoga. I zvono je za njim du lje zvonilo!« — tješi jed n a kćerkica m rtvog zvonara drugu, i tim e se logički završava novela, a to je ujedno i njezina pointa, s prizvukom p rije tn je svima, koji n a sličan način un ištavaju bespom oćne. A taj se svršetak u cijeloj noveli postepeno pripravlja, i n išta ne dolazi neočekivano, pa k raj ne d jeluje kao ‘ n arin u t m oral. N astajući iz neizbrisivih uspom ena djetinjstva, pripovijesti su G orana Kovačića ispunjene izrazitim lirskim m jestim a, vrlo uspjelim opisim a prirode: »Duboko pod planinom srebrne se oblaci u rijeci, nalik na jata velikih riba, što sunčaju blistave trbuhe. D aleki slap grm i u grohotu: biseri se njegovo zu balo! Drveće maše granama, koje plješću jedne o dru ge u radosti. Sve prati Helenin ples! I ptice, koje nad njom kruže, i trava,koja se lju lja na cijeloj livadi: i vjetar, ko ji se njiše obješenjački nad vrsim a jela i hrastova. I njegovo srce, koje drhti raspjevano, kao koš nica puna m eda i zlatnih zujavih pčela.« Znajući snagu riječi, u svojim je pripovijestim a pokazao, koliko je zna iskoristiti. U njega im a bogat stvo izraza, po kom e se vidi, kako je on jezik ne sa mo proučavao, s obzirom na već gotove izražajne 270
mogućnosti, nego je prem a potrebi stvarao i nove riječi, npr. besposlac, odajnik, dopojaisan, uhiljaditi, uzradostiti, poskoriti, potjernik, itd. Na mjestim a, gdje se nalaze, doim aju se one kao nešto sasvim pri rodno, a n e kao vještačke tvorevine. Goran Kovačić osjećao je snagu ritm a. Njegove rečenice teku u skladu s cijelim sklopom onoga, što će biti rečeno. Početak, njegova Mraka na svijetlim stazama glasi: »Jačica Šafran čobanovao selu do starosti, bez drenovače u šaci, bez roga na ustima, bez riječi pogrdne: — Što će batinica, što će šipčica voliću božjem, što će kravici krotkoj? A rog plaši ptičice u šumici i ušutkava ih. I magarčić stidno obara uške pred gnu snom riječi.« Iz njegovih se opisa osjeća povezanost čovjeka s prirodom, već iz samoga stila, npr. u spomenutoj pripovijesti: »Isvilali se kukuruzi, ubradali kao Jačica. — Rastite, bradonjice, plodite se, mili. Pomoći će vam kišica da ozrnate, da se pozlatite — šaptao je gladeći im duge, svilene brade. A kukuruzi stali na noge kao vitezovi, zašumjele im perjanice na glavama, te stadoše mahati zelenim sabljama oko sebe. Odgurnuo jedno jutro lišće na klipu, a ovaj se nasmijao prpošno Jačici u brk bije lim, m liječnim zubićima.« Očito je, kako je Goran svoje um jetnine zato iz-~l građivao tako teško, što je u njim a pazio ne samo na , svaku rečenicu, već i na svaki glas — kao i u pje- / srnama. Osjećaj za stil sprečavao ga je, da nije pisaoj više. Taj ga je osjećaj činio nezadovoljnim i s onim, što je objavio. U jednom mi se listu potužio, koliko je pogrešaka našao u Danima gnjeva — iako je samo na S m rti u čizmama radio godinu dana. Iskorišćujući riječ, Goran Kovačić je iz samog njezina zvuka zadobivao i neke idejne efekte. Njegovi 271
seljaci, nezadovoljni s poretkom u svijetu, tum ače riječ nebo tam e, što ga n ikad ne bo. Sam je Goran Kovačić — osjećajući vlastite tež n je i ned ostatke — osobito cijenio dvojicu hrvatskih pisaca: K olara i Kaleba, koji se ističu sažetošću iz raza. Ali je značajno, da su obojica uspjela stvoriti svoje novele već u zrelim godinama, k ad su u njih bila jednaika životna iskustva i um jetnička snaga. On je p a k bio još vrlo m lad — osjećao je um jetnost, ali nije im ao ni dosta doživljaja, n i širine vidika, ni sta loženosti. Zato i njegove n ajbolje stvari — vrlo dobre i objektivne — daju sam o naslućivati, što bi on još bio mogao stvoriti.
5. Koliko se god u književnom rad u G orana Kovačića m ogu zapaziti različita obilježja i naklonosti, u svim njegovim pripovijestim a i pjesm am a ostaje go tovo stalnom okosnicom : ljubav p rem a sitnim a i p re gaženim a i ujedno m ržnja p rem a onim a, koji tlače slabe. A to je bio i njegov osnovni životni osjećaj, koji ga je i poveo putem šume. Nikakvih zaokreta tu nem a, i nikakve ideološke kolebljivosti. Njegov je razvitak bio nužan i potpuno razum ljiv. U pokretu, kom e se žrtvovao, vidio je ostvarenje svega, što ga je vodilo u životu. U n jem u je vidio ostvareno svoje hrvatstvo, je r je ono tek sada — reagirajući na u sta štvo — progovorilo pravim glasom. U njem u je vidio i svoje jugoslavenstvo iz gim nazijskih dana, je r su se isto m sada u iskrenoj suradnji okupili i H rvati i Srbi, i Slovenci. A vidio je i prvd pokušaj u nas da jednom dođu do riječi potlačeni, iskorišteni. Kao čovjek pak, i u m jetn ik osjetio je, da će u k rutom životu b o rb e i stv aran ja steći iskustva, koja su m u nedostajala, d a stvori um jetničko djelo, kao pun iz raz v lastitih sposobnosti. No i njegova sm rt sam o je logičan završetak tra gedije, u kojoj je glavni junak cijeli njegov naraštaj. 272
ČEŽNJA
ZA D A L J I N A M A
N atpis članka nije potekao iz težnje za nekim pjesničkim efektom; to je ulomak; iz etikete, prilije pljene kao oznaka cjelokupnom književnom radu Slavka Batušića. Uredništvo »Hrvatske enciklopedi je« bilo je naumilo, na početku svoje djelatnosti, da čitavo izdanje ima obuhvatiti 12 knjiga, te je stoga unaprijed odredilo, koliko redakp imadu iznijeti pri kazi pojedinih pisaca. K atkada je taj broj bio dovo ljan da se iznesu životopisi pojedinih književnika, i popis njihovih djela, i ukupna slika o njima. No kod plodnijih je autora, sam a bibliografija počesto zau zela toliko m jesta, da je za zaokružen prikaz ostalo vrlo malo prostora. Tako je karakteristika raznovr snoga i opširnoga Batušićeva književnoga rada mo rala stati u nekoliko redaka, kojim a su obilježeni njegovi doživljajni, sadržajni i stilski elementi: »Građa, tehnika, područja Batušićeve literarne djelatnosti vrlo su raznovrsni: uz fantastične elemen te ima u njega reatističnih strana. No sav je njegov književni rad prožet lirizmom, bolnoradosnom čež njom za daljinama, odatle svuda lični ritam i dublja unutarnja povezanost.« Etiketa kao svaka etiketa; k,ad bih i drugi put morao u stegnutom obliku iznijeti stvaralačke zna čajke istog pisca, vjerojatno bih upotrebio iste riječi. A ipak je i ova etiketa nepravedna, kao i svaka eti keta u književnosti. Etiketa je samo pomoćno sred stvo, da se pokaže, gdje će čitalac nešto naći ili što 18 Bijeg od knjige
273
će naći na određenom e m jestu. Ali se njom e može tek površno upozoriti na dubljinu stvaraočeva djela i njegove ličnosti. U težnji pak, da bude što precizniji i kraći, sastavljač književnih etik eta često i povređu je pisca, prelazeći odviše olako preko nekih crta, koje čitalac m ožda i ne će toliko zapaziti, ali je sam umjetnik, u svome krvavom stvaralačkom naporu za n jih osobito osjetljiv. Pojam se književne etikete u svezi s radom Slavka B atušića ja v lja izuzetno često; kroz cijelu su mu književnu djelatnost pridavali oznake, koje su imale obilježiti veći dio njegova um jetničkog nastojanja. Pisac, k o ji je počeo književno s tv ara ti u prvim godi nam a poslije 1918., prihvaćajući sadržajne i stilske oznak,e tadašnje književnosti, u svome je kasnijem razvitku gotovo neprestano zbunjivao čitaoce i kri tičare. Bio je pripovjedač, putopisac, dram atik, autor književnih prikaza, urednik, prevodilac, kazlišni re cenzent, predavao je o slikarim a i pisao o njim a, itd. Sve to još sam o po sebi ne bi m oralo b iti razlog za buni. Ali je teško bilo shvatiti u n u tra šn ju vezu npr. izm eđu »Čuda i čarolija«, fantastičnih i nestvarnih priča, u k ojim a je pisac svjesno prekinuo sa svim obzirim a prem a stvarnosti, i između »Argonauta«, naok,o čisto program atskoga djela sa socijalnom ten dencijom , s gradivom iz života malih ljudi. Isto tako im a na prvi pogled m alo srodnosti između kozmo politskih obilježja nekih Batušićevih priča i putopi sa, i izrazito zagrebačkoga kolorita u dijelovim a ro m ana »Na dragom tragu«. Prosječnom književnom referen tu teško je bilo shvatiti, kako je moguće, da isti pisac s tolikom ljubavlju p ristu p a k putopisim a A ntuna Nemčića i M atije M ažuranića u vrijem e, kad prikazuje krajeve, u koje je rijetk o kada stupila no ga našega čovjeka. Moglo se pokatkad pričiniti, da Batušić jednostavno slijedi književnu m odu: knjigu »ćuda i čarolije« napisao je nekako u doba naših ekspresionističkih pokušaja, a »Argonaute« u vrije me općenitih zaokreta prem a realizm u. Zato su kao k arak teristiku njegove književne ličnosti lijepili raz 274
ličite oznake: ekspresionist, pisac fantastičnih priča, putopisac, autor slobodnih stihova, itd. A u mnoštvu različitih etiketa najlakše se izmakne prava bitnost umjetnika tvorca. Sav književni rad Slavka Batušića pokazuje, ko liko je uopće besmisleno tražiti, da se u par riječi obilježi cjelokupno stvaranje nekog umjetnika, ili bar jedan njegov dio. U svemu, što je Batušić dosad objavio, zauzima po opsegu najskrom nije m jesto li rika, i prem a tome bismo ga na prvi pogled s naj manje prava mogli držati lirikom. Naziv jedine nje gove zbirke pjesama »23 pjesme« kazuje sam za se dosta. No ak,o bi čovjek morao ozbiljno odgovoriti na pitanje, koji je dio Batušićeva stvaranja najzna čajniji za svoga tvorca, morao bi nakon ispita savje sti reći: lirika. Lirika je od svih tako zvanih književnih vrsta najprodim ija, najizravnija, najizrazitija i najuniverzalnija, proničući sve grane književnosti i dajući im više ili m anje biljeg. Ona je jedina književna vrsta, koja piscu omogućuje, da neposredno kaže sve, što osjeća. Ona počesto i čini jedinu stvarnu vezu izme đu raznolikih i naokp oprečnih dijelova njegova stva ranja. Lirika je prava i posljednja riječ u umjetnosti. Lirizam, kao osnovna crta umjetničkoga tem pera menta, značajan je i za pisce, koji su svjesno prikri vali vlastitu ličnost u svojim djelim a (Zola), a veoma je vidljiv i kod onih, koji su hotimice prigušivali vla stitu osjećajnost, te se nastojali prikazivati ili jači ma ili grubljima, nego što su doista bili (Krleža). Ma koliko to čovjek, nastojao, on ne može nikada potpuno izići iz sebe, niti se potpuno zatomiti. Nje gova se čuvstva odaju ponajviše u kretnjam a, koje su naoko potpuno nevažne. U lirskoj osnovi cjelokup noga umjetničkoga rada nekoga pisca nalazi se često odgovor na pitanje, koliko su pojedina njegova djela doista isk,rena, koliko je on doista istinski doživio sve, što iznosi. Često upravo iz očite razlike između toga lirizma i onoga, što pisci program atski pišu, najbolje osjećamo tragični jaz između njihovih svje
snih n ap o ra i dubljih naklonosti. Te naklonosti mogu biti upravo p aro d ija onoga, što bi takvi pisci zapravo h tjeli postati. Iz toga lirizm a najbolje razbirem o ljudske značajke pisaca, kao i dom et onoga, što su sposobni ostvariti. A često je lirska pozadina nečijega stv aran ja — odajući prostotu, grubost, ne iskrenost — ujedno i najbolji znak, koliko takvi pisci u svojim djelim a lažu. Ne držeći ra d na stih u svojim glavnim književni čkim zadatkom , Slavko B atušić kao da m u je p' istu p ao sam o u časovima, k ad je htio jasnije, otvore n ije i snažnije iznijeti svijet svojih o sjećaja i težnja — sve ono, što je u ostalim svojim djelim a izražavao n a drugačiji način. Tako ova lirika, količinom vrlo m ršava — po prilici dvije pjesm e n a godinu — n aj bolje označuje jegru, izvor, sm isao njegova um jetni čkoga stvaranja, i ujedno njegove n ajdublje oovječanske i um jetničke sklonosti. U »Čudnovatim doživljajim a Ivana Nepoznatog« (u knjizi »Čuda i čarolije«) govori Lucijan Ivanu: »Pođimo. P ođim o dalje. U vijek sam o dalje, jer ničega nema. Sve sm o sam o mi.« U tim rečenicam a kao d a je zgusnut sav smisao B atušićeve um jetnosti: njezin apsolutni lirizam, i obilježja toga lirizm a. Sav joj je izvor u pjesnikovoj ličnosti, u trepetim a njegove m ašte i njegovih čuv stava, a sav sadržaj — bezgranična težnja, da se ta m ašta iživljuje bez obzira n a stvarne i duhovne pre preke. M eđu dvanaest knjiga lirike, što ih je g. 1939. u jed an m ah izdala M atica hrvatska, Batušićeve »23 pjesm e« m ožda su bile najm anje blisk,e lirici u ono m e sm islu, kako se taj pojam u nas obično tum ači. Njegova je zbirka m eđu tih dvanaest knjiga najm a n je cjelovita, je r je u njo j koješta nedorečeno, naoko ispretrgano, i je r se k o je šta ne d a shvatiti bez veze s ostalim piščevim radom . No ona je za svog autora veoma značajna upravo zbog toga, što je u njoj — 276
često gotovo naivno i neposredno — izneseno stvara lačko dno njezina tvorca: beskrajna osjetljivost, me koća, zatvorenost u sebe, i ujedno klik,tava težnja za kretanjem , za uvijek novim vidicima. Kao radostan poklik i ujedno bolan uzdah, kao djetinjsko prizna nje vlastitih pogleda i ujedno kao blag protest pro tiv sveopćega utilitarizm a zvuči spoznaja: Ne, ne živi čovjek ođ hljeba, nego ođ zrcala jezera plavih, na kojima titra smiješak neba. Batušićeva »Pjesma mog sina« može se shvatiti kao duhovni autoportret, i ujedno kao tum ač cjelo kupnom pjesnikovu književnom radu: Moj je otac neka čudna luđa bio, I nije vjerovao ničemu, I nije volio ništa do mladosti svoje — i tuđe. A ljubio je kesten mladi, livade i šume i vode daleke, nebo i smirenje; i drugove svoje, što nikada ne pisahu pjesme. I malo nekih djevojčica mladih, Koje ga nikad voljele nisu. Gologlav je lutao kroz rosu i slušao, kako u Pandžabu kiša pada. I gledao, kako u Kongu povijuša raste i čekao da dođe dama-avantira, s grimizom od zlata i zelenog safira. Listao je stare moreplovne knjige. 0 mojoj zvečki nije vodio brige. Htio je postati premudri vrač 1 otkriti tajnu Magije Bijele, a nikad nije saznao ništa. Pa kada je gorko plakao i derao neke ispisane papire, — to nitko vidio nije. 277
Lirika vjerojatno nije najb olji dio Batušićeve um jetnosti, ali je u njoj izraženo gotovo sve, što je za pisca važno: gotovo solipsistički značaj njegova doživljavanja, o sjećajni izvori njegova stvaranja, nje zina stilska obilježja. Lirizam — kao posljedica osjećanja i spoznaje, da je sve oko nas najvećim dijelom sam o tvorevina nas samih, proizvod našega »ja« — proniče ne samo Batušićeve pjesm e, nego i njegove pripovijesti i p u topise, p a čak i njegove um jetničke studije. Iz tog su lirizm a — gotovo očitije negoli njegove pjesm e — proizišla »Čuda i čarolije«. U toj je knjizi, već u pri stupnim riječim a »Čudnovatim doživljajim a Ivana Nepoznatog«, poništena razlika između stvarnoga i nestvarnoga, između izm išljenoga i doživljenoga: »Sve je ovo izm išljeno i nije izm išljeno. Ali likovi, koji tu prolaze, vijugaju i pelivane kroz rečenice ovih priča, jednom su bili, i u ovaj tren negdje jesu. U jednom prijašnjem životu ja sam ih dobro poznavao i doticao ih rukom . Susretao sam ih prečesto u časovima, kad je svi jest m oja drhtala od beskrajnih patnja života.« N ajizrazitiji su dijelovi Batušićeve um jetnosti proizišli iz potpuno slobodnoga iživljavanja mašte, n esm etane ni od čega. Polazeći od osjećanja, da je sve oko nas zapravo sam o naša tvorevina, Batušić je u različitim svojim djelim a puštao, da jedna predo džba izaziva drugu, bez stega i granica. K ao da je najveće zadovoljstvo i n ajjaču stvaralačku radost na lazio u tome, da bilježi, do kakava će se šarenila do gađaja, boja, likova razvijati sastavni elem enti nje govih zapažanja, i kakvi će neočekivani spojevi i su kobi proizići iz svega toga. Najviše je dao maha to me osjećanju u »čudim a i čarolijam a«, ali su i nje govi rom ani i ostala djela niknuli iz istoga izvora: N estaje granica između onoga, što smo doživjeli, i plodova naših sanja. Likovi m ašte postaju isto tako stvarnim bićim a kao i ljudi naših svagdanjih susre 278
ta. Oblici njihova života mogu nas zanositi i privla čiti više nego,život stvarnih poznanika. Osjećamo radost p ri njihovu punom iživljavajnu, a upravo na sulkobima između fantazije i realnosti razvija se bol i tragika. Sva Batušićeva um jetnost izvija se iz toga osjećanja: živa i puna djelatnost mašte, i bolni do diri sa stvarnošću. Zato se u njoj izm jenjuju izrazito ekspresionističke strane s oznaikama čisto realističke proze. Batušić je razglašen kao najbolji hrvatski puto pisac. On to i jest — samo pri tom valja istaći, da pojam putopisa treba ovdje prim ijeniti u potpuno određenom smislu. Ti su putopisi izrazita lirika. Nje gove su knjige ove vrste čak i komponirane kao dje la, u kojima se lirska razm atranja izm jenjuju s opi sima krajeva i ljudi. Putopis »Kroz zapadne zemlje i gradove« počinje se pjesm om »Vožnja«, a završuje sastavkom »Lirski finale«. Zbirka »Od Kandije do Hammerfesta« sadržava lirske sastavke s opisima ze malja, a knjiga »Od Siene do Harlema« lirske zapise, pejzaže, prikaze um jetnika i njihovih sudbina. Iz tih triju knjiga osjećam o mnogo više samoga pisca ne goli zemlje i ljude, što ih je u njim a opisao. No više nego iz same kompozicije tih knjiga, nji hov se lirizam očituje u osjećajnom dnu, iz kojega su proizašle: iz odnošaja pisca prem a opisanim kra jevima i predm etima. Ako je s pravom rečeno, da je pejzaž stanje duše, onda se to za Batušićeve putopise može reći u pojačanom smislu. Ne putuju umjetnici po različitim stranam a svijeta, da bi nakupili što više različitih dojmova, nego — očito nesvijesno — više radi toga, da bi u dodiru s pojavim a i krajevi m a što više upoznali kutove vlastite unutrašnjosti. N išta od onoga, što čovjek nije ponio u sebi samom, neće naći ni u najegzotičnijim zemljama. U dodiru s nepoznatim upoznaje čovjek dubljine i nepoznate strane vlastite duše, a u tuzi i radosti zemalja ljudi i krajeva zrcale se tuga i radost njegove nutrinje. Otkrivanje zemalja znači upravo otkrivanje sebe sa moga, i svatko će nove krajeve i nove ljude osjetiti 279
n a svoj način, opažajući u n jim a nešto, što nitko drugi nije vidio. V eličanstven m ir gorskih jezera, užarenost južnog sunca, neobični privlačij ivi zakutci u velikim gradovim a, ča r m u tn ih razlivenih voda — sve je to, u različitim oblicim a, sam o dio duše, pro jiciran izvan nas, ali koji, osim u nam a, n e postoji u tom obliku zapravo nigdje. L jepota krajeva, što ih je Batušić prikazao, samo je njegova tvorevina. Njegov San Gimignano sam o je njegov i ničiji drugi, k^ao što je i žar grčkoga sun ca, i šum e Poles ja načinom , kako je to prikazano u njegovim knjigam a, doživio i osjetio jedino on. Zato se u njegovim knjigam a p utopisa izm jenjuju opisi k rajeva, kroz koje je doista prošao, s opisim a zema lja, što ih je gledao sam o u svojoj m ašti (P red kine skim ratn im sudom ). J e r u b itnosti nem a razlike iz m eđu jednih i drugih slika: ako su likpvi m ašte pod jed n ak o živi kao i slike stvarnih gradova i ljudi, onda one u pjesnikovoj u n u tra šn jo sti zauzim aju jed nako m jesto. I gdje je uostalom prava granica izme đu naših snova i m a štan ja i izm eđu prave stvarno sti, k ad a nem a ni n ajsitn ije pojave u životu koje ne bism o zaokružili i preobrazili djelatnošću vlastite fantazije? B atušić je od te spoznaje o relativnosti stvarnoga pošao do k rajn ih granica i n a ovom pod ru čju svoga stvaranja. Zato u njegovim putopisim a tolika slabost p rem a Parizu — najčudesnijem gradu, g dje se n a jk ra ć a stvarnost fantastično m iješa s poja vam a kakve čovjek doživljuje sam o u priviđenjim a. To b i se isto m oglo reći i za Batušićeve sastavke iz povijesti um jetnosti. Svaki čovjek, k o ji voli u m jet nost, im a zapravo neke svoje um jetnike, a m eđu n ji hovim d jelim a neke op et osobito uzdiže. J e r i u dje lim a različitih .um jetnika čovjek zapravo traži izraz vlastite u nutrašnjosti. B atušić nije s nekom tobož n jom objektivnošću pristu p ao n i R em brandtu, ni F ranzu H alsu, ni talijanskim slikarim a, nego s cije lom svojom unutram ješnošću, dajući ih kroz sebe i kao dio sebe. O datle i snažan dojam tih članaka, ali odatle i njihovo lirsko, izrazito batušićevsko zna 280
čenje: utapanje u um jetnini, osjećanje s njima, kliJktaji veselja nad otkrivenim pojedinostim a i gotovo naivno udivljenje. A izvor cjelokupnoga Batušićeva lirizma čežnja je za daljinama, za nepoznatim i neviđenim, što se tek naslućuje, i za čim hlepi čitavo biće, i za čim treba ići radosno i voljko, mučno i s upinjanjem , bez po činka, bez svršetka, bez razm išljanja. Riječ »čežnja« nije za Batušića značajna samo stilski, je r se često ponavlja i je r on njom e sam ponajviše obilježuje svoja duševna stanja. Čežnja, kpo poticaj svakoga pokreta, vidljiva je u jezgri svakoga njegova pjesni čkoga ushita. To je čežnja za nečim dalekim, neod ređenim, što čovjeka ipak privlači neodoljivom sna gom. Intonaciju zbirci »23 pjesme« daju stihovi: Stihovi su moji ispružili ruke, Drhtave, nemoćne ruke svoje Za nečim, čega ovdje nema, Za nečim, čega nigdje nema, Za nečim, što je ludi san. Ali to je psihološki izvor i ostale Batušićeve um jetnosti. Njegova su najopširnija djela romani »Na dragom tragu« i »Argonauti«. Oni sadržavaju zaokru žene fabule, opisa krajeva, karakteristike ljudi i sre dina, itd. Među sobom nem aju ta dva rom ana naoko ništa zajedničko. Prvi je ispunjen pripovijedanjem o tome, kako neki mali zagrebački činovnik pronevjeruje veću svotu novaca i bježi u inozemstvo; nakon više godina vraća se u Zagreb da ukrade i sa sobom odvede sina, kojega m u je rodila žena drugoga i koji toga drugoga drži ocem. Drugome je pak sadržaj uzet iz vremena poznate gospodarske krize, kad su ljudi uzalud tražili bilo kakvo zaposlenje i spas iz bijede, te, kao nekadašnji argonauti za zlatnim ru nom, polazili u potragu za zaradom ili smirenjem. U stvari i jedan i drugi roman zapravo su priče o golemim ljudskim čežnjama, koje pojedince gone, da u lutanju za slikama svoje m ašte lome svoje tijelo, 281
vukući ga iz m jesta u m jesto, iz zem lje u zemlju, ponizujući se, varajući, mučeći sebe i druge, dok god im p red očim a lebde neostvareni sni. U toj čežnji, vječnoj čežnji, zapravo je jedina sreća Batušićevih ljudi. U »Čudnovatim doživljajim a Ivana Nepoznatog« nalaze se rečenice: »Tko nije iz dna svojega dna mogao izagnati čež n ju beskraja, sretan je i sto p u t presretan«. »Samo u najčišćoj čežnji bijaše vječna sreća Iva na Nepoznatog« »A u ku s vječnosti i čežnje na usnama Ivanovim bijaše sladak kao smrt«. B atušićeva putovanja po različitim zem ljam a, iz kojih su nikji njegovi putopisi, isto su tako izraz jed n e jedinstvene čežnje, da se zahvati, upije, do k raja doživi sve šarenilo vidika, boja, oblika, što ih u sm rtnom e oku m ogu izazvati dodiri sa zem ljam a, krajevim a, građevinam a. S trast za putovanjim a samo je drugi oblik onoga, što se katkad naziva erotikom . I jedno i drugo vodi čovjeka od jednoga zanosa do drugoga, od jedne naklonosti do druge, ne zadovolja vajući ga ipak nik,ada potpuno, i ostavljajući n a k ra ju nešto tjeskobno, teško, nezadovoljeno — kao po sljedicu osjećanja, da čovjek u m nogobrojnim licima traži zapravo uvijek sam o sebe, i da iz sebe nikad ne će izići. U po tu canjim a po različitim zem ljam a doživljuje čovjek i mnogo radosti, ali i bola, je r je to grozni čavo lutanje vječna m uka, vječno ubijanje sebe: »Ljudi sanjaju zelenu travu, m nogo trave što cva te kako sam o trava um ije cvasti na širokim travnja cima, gdje m etalni kukci srebrno zvrče, a bum bari bruje u svojim debelim baršunastim krznim a. Oh, ta čežnja za blagom zelenom travom sna i odm ora t zaborava tako fino miriše usred sum pornog dim a i ugljene čađe kao tiha, daleka svirka seoske frulice. 282
Ljudi bulje kroz željezni armirani beton i snivaju otvorenih očiju o plohama zrelog žita, o šumama je senjim, o bijelom i o ružičastom glogu u rano pro ljeće, o vinogradima i voćnjacima, što su ih ostavili za dugo ili zauvijek. Pošli su sa svojih m ekih blatnih djedovskih cesta na ove tvrde čelične kolosijeke, iz nad kojih će im se tresti utrobe i umorni udovi u dugim putovanjim a u ono daleko sutra, novo, kruto, sumorno, nemilosrdno, neizvjesno, tragično sutra«. (Od Siene do Harlema). U dnu Batušićevih čežnja osjeća se radosno udivljenje pred pojavima života — kao plod čuvstva, ko liko beskrajne ljepote može čovjek doživjeti u slo bodnu lutanju za svojim snima. To je udivljenje na ivno, djetinjsko, bez ispitivanja: Ja se — kao pokojni Mudrac Plato divim svemu: i ljudima i zvijezdama i susretima čudnim. Odatle i bujnost Batušićeva rječnika, i kliktavost njegove fraze, i užurbanost njegova ritma, i rascvjetalost njegove proze. Izvirući iz čežnje, iz divljenja, iz zanosa, njegov se izraz nije mogao do kraja smi riti u zaobljenim kiticam a ili u psihološkj i logički potpuno povezanim odlomcima, nego se razlijeva kao vodoskok. Njegova je »Vožnja« po svome osjećajnom dnu značajna i za njegovu psihološku strukturu i za njegov stil. U njoj je iznesena sva nem irna i radosna čežnja za promjenam a, za vidicima. Ali iz nje ujedno izbija sva lepršavost i neudešenost njegova izraza, u kome neočekivani doživljaji izazivaju i neočekivane asocijacije: Bodljikave žice sam prošao, u stranu zemlju došao. Duboki poklon vitkom semaforu, i topli pozdrav maramom bijelom. 283
Klisne kaplja zalutale kiše, na neku daleku suzu miriše. I tako ponoć nečudno prođe, na oči ni tren mi san ne dođe. U Alpama noći hladne ko led: dobro je ponijeti vuneni pled. U zoru u putnici okrenem stranicu: Opet sam prošao jednu granicu. A onda sutradan plane u ruju bujni dan. Oljuštim zlatnu žutu narandžu punu slatkog, mirisnog soka. Griznem šećerno svježe meso, ronim zjene u brda visoka. D rhtava uznem irenost, proizišla iz čežnje, urodila je b ujnošću vizija i raspjevanošću stila i u prozi: »Drveće se savijalo u grčevima, a trava je drhtala. Jedan golem i bič šibao je zem lju od pola 'do pola, ekvator se stezao kao usijani obruč, kam enje se ža rilo, gvožđe rastapalo, padale su teške sum porne i fosforne kiše«. (Pohod sunconoša). »Proljeće pjeva iz svih L judi i svira iz svih Stvari. S va ki je jablan zelena fanfara, što kliče u nebo pobjedu. S va ki je bagrem bijela harfa, na kojoj cvjetovi zvone i dršću. Svaka je šum a strasna aprilska sim fonija. Z em lja je crni bakreni gong, po kojem sunce sve čano tuče plam eni zov«. (Proljeće, kuća b ro j 6 i ni š ta više). Iak o je to djelom ice nastojalo u godinam a eks presionizm a, očito je, kako je ta j stil potekao iz dub ljih svojstava svoga tvorca, a ne iz povođenja za m odom . Ali se u d n u cijele te um jetnosti, ispod površine radosne u skliktalosti i udivljenja, osjeća m elanholija, bol, razočaranje. Čežnje, koje su u snažnom e zaletu 284
odnosile cijelo biće do granice beskraja, ne ostva ruju se: ostaju uvijek one same, bez stvarnog zado voljenja. Čovjek, koji je tražio izlaz iz samoće i za tvorenosti u sebe, predajući se šarenilu vidika i do življaja, ostaje na kraju ipak sam — sa spoznajom, da izvan njega samoga nema ni ljepote ni radosti. Dodiri sa stvarnošću, u koju je projicirao sebe sa moga, ostavili su samo rane. Odatle mukji, reski, tm urni tonovi u cijeloj toj um jetnosti, a jauk i krik dopiru iz nje uporedo s naivnim povicima radosti. »Čudnovati doživljaji Ivana Nepoznatog« — na prvi pogled jedna od najm utnijih Batušićevih priča — u stvari su ispovijest o »krvavim sukobima između čežnje, m ašte i stvarnosti, kad su čežnja i mašta tako žive, da se u njim a kreće cio život, stvarajući čudesne oblike i mogućnosti, koje se sve lome o sitnoći svakidašnjice. U toj su priči u čudnoj m je šavini povezani i Zagreb i Amerika, i siromaštvo pe riferije i sjaj luksusa, i sve se to miješa kao u kovi tlacu, s konačnom spoznajom: »Svega uopće nije ni bilo: ni prve ni druge ni treće avantire, sve je to bilo samo njegova igra. Od prvog početka on stoji gol golcat na livadi cvjetnoj sam samcat. Nije imao oca niti će imati sina. Sve je samo u duhu njegovom, što teče kao vječna rijeka«. Ali završetak pripovijesti glasi: »Ivan podigne ruke k suncu, što se već sklanja. Onda ih sladostrasno spusti na glavu. I osjeti, kako m u je kosa pod prstima meka, kovrčava, i već sasvim bijela.« Romani »Na dragom tragu« i »Argonauti«, priče o čežnji, svršavaju se razočaranjem. Činovnik Valent, kojega su njegove čežnje učinile najprije pronevjeriteljem, a koji je onda prelazio m ora i kopna, da bi se združio sa sinom, propada nakon svih m uka u za285
ledenoj rijeci. »Argonauti« svršavaju nakon dugo trajnog lu tan ja i traganja, gladni i nesm ireni, tam o, gdje su bili počeli. Sm isao svoga lu tan ja iznosi u tom e rom anu jedan od njegovih glavnih predstavni ka, M artin Mak: »Ja sam pošao za zlatnim runom, a naišao sam na crnu nezahvalnost i zlobu ljudsku, s kojom se ni sam mogao boriti i ko jo j sam konačno podlegao. M oja je barka skrhana. Barka se novogrčki kaže — »varka«. Sad treba da nađem utočište u drugoj luci — i novu »varku«. Tom je igrom riječi ujedno označen i jedan od glavnih m otiva Batušićeve um jetnosti: radost i bol kao poticaj i završetak svih čežnja; vječno upinjanje i vječno razočaranje, iz kojih se opet rađ aju nove nade i novi usponi, koji se svršavaju kao i prvi. A u tim riječim a Batušićeva djela iz godina njegove zre losti izrečen je isti osjećaj života, koji i u »Čudno vatim doživljajim a Ivana Nepoznatog«: »U njem u je bila do bola dozrela nova jedna čež nja, da dobije m jesto kelnera na transatlantiku, da se bar jednom proljulja izm eđu crvenih svjetionika Le Havrea i Long Islanda.« Ta se um jetnost, izvirući iz osjećanja vlastitoga »ja«, iz čežnje za daljinam a i ljepotom , kojih ne će sprečavati ništa, ne svršava m eđutim u sebičnoj za tvorenosti u sebe, nego iz nje zrači topli osjećaj čovještva. Postoji negdje i stvarnost, ali i postoji čo vjek sa svojim »snima, za kojim a bi htio poletjeti i u koje p retvara tu sam u stvarnost — no ne zato, da je potpuno i do k raja uguši, nego stoga, da mu ona pomogne, da što bolje razvije sam a sebe. Sukobi s njom e izazivaju bol, ali i otpor, djelatnost. Stvarnost treb a prilagoditi vlastitim snima. U B atušića se sto ga, uz prim jere rascvjetalog, nerealističkog stila, već u p rvo doba njegova stvaranja pojavljuju izrazito 286
realistička m jesta, npr. u opisima hrvatskih Zagoraca na sajmu: Kod svakog šatora stanu. Lupaju kosom o kosu, prisluškuju zvuk. Trljaju šareno platno, nema li odviše štirke. Mjere šešire, hlače, kapute, A žena i opet krišom tura u njedra medene kolače. Da, djeca će pitati prvo: Sto ste nam, mama, donijeli sa sajma? Od »Čuda i čarolija«, u kojima se m ašta razigrala do vrhunca mogućnosti, ima tako do »Argonauta«, romana s društvenim problemima, psihološki samo jedan koraik, on je potpuno razumljiv. Iz čežnje za da ljinama, iz raskidanja svih ograda između sna i stvarnosti, izvija se osjećaj bliskosti i bratstva sa svim pojavima i ljudima. U »Radio — poemi« dobio je taj osjećaj patetičan, kliktav izraz: Ja danas u napetosti bezbrojnih volta šaljem u prostore pozdrav svoj: Pozdravljam braću na svim krovovima, Pozdravljam braću u svim rovovima, Pozdravljam braću na čeličnim brodovima, I kličem ko vulkan svim robovima: Pružite ruke! Pružite ruke! Na završetku knjige »23 pjesm e« dodao je Batušić napomenu: »Ovim sam pjesm am a likvidirao — formalno i sadržajno — jedno nestalo poglavlje svoje mlado sti.« Batušić se varao. Ništa, što je jednom bilo dio nas samih ne može se potpuno likvidirati. Ono ostaje i dalje u nama, samo prim a nove, ponešto promije njene oblike. Fantastična obilježja njegova stvara nja, raspjevanost njegova stila, glavne njegove knji ževničke značajke u doba, kad su nastajale »23 pje sm e«, stadoše se pomalo usklađivati sa stvarnošću i 287
sm irivati. Ali su osnovne težnje i vidici ostali isti. Jed n ak a b u jn o st vizija, k o ja se očitovala u opisim a šarenih tvorevina njegove m ašte, osjeća se i u pej zažima, izrađenim a p rem a stvarnosti. »U predvečerje poprim a čitav kraj još čarobniji izgled, kad sunce nisko padne i prolije po razlivenim vodam a svoj žuti oker i krvavi karm in, po kojem p užu i lom e se dugačke m odre guste sjene. Sve po staje irealno, zagonetno, n eprijateljski tajnovito. Pri izlasku iz šum e pejzaž je dosta nalik na H olandiju: voda, zelen trava, vjetrenjače na niskom horizontu, a povrh svega beskrajno duboko nebo m ekih i bla gih boja. Iznad nekih guštara vidi se sivkasti dim u g ustim pram enovim a. Ali nam sm jesta objašnjavaju, da to i nije dim , već gusti rojevi kom araca i fnušica, što u sum rak uzlijeću u čitavim oblacima.« (šum e Polesja), »A cigla je divan nosilac boja. Ona je crvena, pečena je zem lja progutavši vatru pocrvenila, ali cigla ipak um ije da m ijenja tonove kao kam eleon. Voda, zrak i šest stotina zim a i ljeta, vjetrovi i sunce nagrizli s u je, izlizali i izderali, i ona je dobila čudnu patinu stare hrđe. A odlijesci svijetla igraju i titraju po n jo j kao teatarski reflek tori p o starim kulisama. Tamo, gdje ju je momentano doseglo kasno nisko jesenje sunce, ta je cigla sasvim cinoberski crvena. U sjenam a su njene plohe ljubičaste i modre, a udubine prozora i uresci oko njih, pa vijenci na fasadama, duboko su smeđi, po m alo crni«. (Sumrak u San Gimignanu) Podloga su ovim opisim a opažaji stvarnosti. Ali su sam i opisi, u svojim m nogobrojnim nijansam a i pojedinostim a, očito isto toliko plod m ašte, plod usi janog osjećanja, k o je svoj raskošni svijet vizija pre nosi van, u predm ete. U ovim rečenicam a prepozna jem o p isca č u d a i čarolija, sam o sm irenijeg, staloženijeg, koji n asto ji d a plodove vlastitih snova uskjadi 288
s poticajima, koji dolaze od stvari. Umjetnički je postupak ostao uglavnom isti: u Čudima i čarolija ma unutrašnjost, projicirana u predm ete, stvara ču dne ljude i čudne sudbine, a u putopisima predm eti ulaze u unutrašnjost, zadobivajući nova i maštovita osvjetljenja. I putopis, kao i pjesm a i novela, ostaju tako u prvome redu plod stvaralačke ličnosti, a ne proizvod gologa prom atranja i hladnog opisivanja. Umjetnička je vrijednost ovakvoga putopisa jednaka vrijednosti novela i rom ana. Razlika je između njih samo u tome, što pripovjedač operira s ljudim a i događajima, a putopisac sa zemljama, gradovima i krajevima. Ali ako um jetnost nije u samoj građi, u motivima, u zanimljivosti fabula, u opisima običaja, u važnosti ili nevažnosti pitanja, što ih pisci obra đuju, nego u moći, kojom stvaralac znade stvarati likove i predm ete, i prenijeti to u čitaoca snagom vlastite sugestivnosti, onda Batušiou pripada mjesto među prvim hrvatskim suvremenim umjetnicima. Koliko je pak ta um jetnost — kao svaki proizvod osjetljive stvaralačke ličnosti — nastala 'kao uzbuna na grubost i siromaštvo sadašnjice, ima ona i više značenje. Ona može djelovati kao eksploziv, kojim se ruši stvarnost, da bi se uskladila sa slikama mašte.
^ L d A 4 "-i f* . u ^ t 5^
- — —
VV ST' S -
oc
•'■N-> r:
/* ?
/o
--
'^dJL^kJiU . 'l/LAtx^ . . . •Hie.
'A't**—
_
f fXiZ-fc^p.
-
--
n* fir
-
. . ]/J ^ . i'Kr^J^Z cU~ - - • -
Da s ^ X W *t
-
-
i A j i /